ISSN BA 0514-776X
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST
I KULTURU
SARAJEVO
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
CIJENA: 10,00 KM
ŽIVOT
ISSN BA 0514-776X
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
SARAJEVO
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
CIJENA: 10,00 KM
IZDAVAČ:
Društvo pisaca Bosne i Hercegovine - Association of Writers of Bosnia & Herzegovina
ZA IZDAVAČA:
Dževad Karahasan
GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK:
Ibrahim Kajan
UREDNICE:
Kristina Mrđa i Ljubica Ostojić
LEKTOR I KOREKTOR:
Ibrahim Kajan
TEHNIČKI SEKRETAR:
Majda Kovač
DTP:
Edin Džiho
ADRESA UREDNIŠTVA:
Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, Kranjčevićeva 24, 71000 Sarajevo
Tel./fax.++387 33 557 940, e-mail: [email protected]; [email protected]
[email protected] (glavni urednik)
www.drustvopisacabih.com.ba
Godišnja pretplata za „Život“ iznosi 30,00 KM za BiH, za inozemstvo 30,00 eura.
Uplate se šalju na adresu: Društvo pisaca BiH (za „Život“)
Za tuzemstvo: Raiffeisen Bank d.d. BiH, Sarajevo, broj: 1610000001170219
Za inozemstvo, na račun iste banke, S.W.I.F.T: RZBABA2S, broj: BA391610000001170219
časopis život upisan je u evidenciju javnih glasila
ministarstva kulture i sporta f bih pod rednim brojem
548 od 19. 01. 1996. godine
2
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
PIŠU:
Ivo Mijo Andrić
Sanella Cero Boškailo
Danja Đokić
Adnan Džolota
Žarko Đurović
Gradimir Gojer
Željko Grahovac
Emsura Hamzić
Rešad Majo Otan Hasanović
Nedžad Husić
Sead Husić
Boris Jovanović Kastel
Ibrahim Kajan
Merima Omeragić
Nadija Rebronja
Emina Selimović
Šaban Šarenkapić
Amir Talić
Lejla Žujo Marić
Stjepan Zelenika
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 3
SADRŽAJ
OTVARANJE............................................................................................................... 5
Željko Grahovac: još jedan krug, s prvim u svemiru.......................................................... 7
PJESNIŠTVO.............................................................................................................. 9
Emsura Hamzić: TI BLISTAŠ, SIRIUSE................................................................................................... 11
Žarko Đurović: SENKE................................................................................................................................. 15
Šaban Šarenkapić: STAROGODNA JEZA................................................................................................................19
Gradimir Gojer: SJEN SUDBE I GLAS RABA......................................................................................... 25
Amir Talić: KUĆNA ZMIJA......................................................................................................................... 29
Rešad Majo Otan Hasanović: BANGKOK DILDO.................................................................................. 39
Boris Jovanović Kastel: PJESME.................................................................................................................... 43
Danja Đokić: JUTROS JE NETKO NAVIO BUDILNIK...................................................................... 49
Sead Husić: BOSANSKA KUĆA................................................................................................................ 56
Sanella Cero Boškailo: NISI TI NIKADA.................................................................................................. 60
Adnan Džolota: TRI PJESME....................................................................................................................... 63
PROZA........................................................................................................................ 67
Nedžad Husić: DESET MINUTA............................................................................................................... 69
Stjepan Zelenika: KRUH............................................................................................................................... 74
ESEJI I STUDIJE....................................................................................................... 79
Željko Grahovac: JOHAN AUGUST STRINDBERG – VELIKAN MODERNE
KNJIŽEVNOSTI.......................................................................................................................................... 81
Nadija Rebronja: ILUSTRACIJA I TEKST U KNJIZI KAKO SE CRTA SUNCE
ŠIME EŠIĆA.................................................................................................................................................... 87
Merima Omeragić: METATEKSTUALNI ODNOS BALADE HASANAGINICA I NJENIH
NAJZNAČAJNIJIH DRAMATIZACIJA................................................................................................ 91
OSVRTI I RECENZIJE......................................................................................... 121
Lejla Žujo Marić: kako čitati prostor.......................................................................................123
Emina Selimović: svi smo mi šeherEzadina djeca............................................................129
Ibrahim Kajan: ljubavna pjesma o domovini......................................................................134
Gradimir Gojer: novi hit žene - institucije.........................................................................137
Sead Husić: pripovjedačka halka.............................................................................................141
Ivo Mijo Andrić: pjevanje africi.......................................................................................................145
Autori u ovom broju.....................................................................................................................147
4
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
OTVARANJE
Piše:
Željko Grahovac
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 5
6
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Željko Grahovac:
JOŠ JEDAN KRUG, S PRVIM U SVEMIRU
Do četrdeset osme Radio Moskva se čula bolje od Beograda
a kad jednom imaš šta i da čuješ sad su smetnje...zeleno oko
na licu radioaparata bolje je upijalo očevu nervozu od mojih
pitanja...zašto leti samo jedan krug...gdje je grad Hilversum
vidio sam svjetlo sjevera sričući bezglasa taj podiok na skali
on je vidio sve što se očima ima vidjeti 108 minuta podignut
nad svima i oko svega planeta je na sebi osjetila pogled boje
vječnog leda a ja sam sanjao sav mir tišinu težinu koje nema
upamtio rodno mjesto Klušino kod Gžatska koji će za sedam
godina u slavu poginulog prvog kosmonauta postati Gagarin
za istinu će trebati sedam puta toliko za istinu vremena nikad
dosta mi trajemo koliko treba nevjerici da se nataloži i slegne
visina metar i pedeset sedam možda nije idealna za heroja ali
jest za mali kokpit Vostoka I prvi je prvi i zbog osmijeha koji
pamti cijeli svijet prvi je i zato što se spustio ozgo živ i zdrav
pa zato prvi nije bio prvi kad se sav polomio pri neuspješnom
ateriranju pa zato prvi ipak nije prvi i kad je najbolji i kad sve
isto obavi ranije i preživi pad koji niko ne može preživjeti jer
prvi kao invalid nije mogao biti prvi ali je zato nadživio onog
drugog prvog i tako bez imena iz potpune skrajnutosti lagano
nagrizajući njegov mir i osmijeh za koje prezidijum vrhovnog
sovjeta i centralni komitet nisu mogli učiniti ništa iako su ovu
tajnu sačuvali pred radoznalošću cijelog čovječanstva jer čisto
srce ionako nigdje ne postoji osim u bajkama i laž nekad ubija
i to osobito one u kojima je otjelovljena i svima data kao sušta
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 7
i nesporna istina... Ekana ti si moj drug daj biciklo jedan krug
u školi ću zatim naučiti da je krug simbol savršenstva i punine
da sve u prirodi i istoriji teži kružnom kretanju i Hilversum da
nije čarobni grad od leda nego centar radiodifuzije u Holandiji
Riječi se kreću i muzika se kreće/ samo u vremenu; no ono što
samo živi može samo umrijeti. Riječi poslije govora dopiru do
tišine... kad jedno lice do neprepoznatljivosti razrijeđeno bude
gore umjesto neba i kad budem sav napokon težina koje nema
tvoje zaobljeno i u svjetlost zagnjureno tijelo sjetit će se načas
crnih očiju u koje si cijela stala i koje si sebi jedinoj zavještala
8
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
PJESNIŠTVO
Pišu:
Emsura Hamzić
Žarko Đurović
Gradimir Gojer
Šaban Šarenkapić
Amir Talić
Rešad Majo Otan Hasanović
Boris Jovanović Kastel
Danja Đokić
Sead Husić
Sanella Boškailo Cero
Adnan Džolota
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 9
10
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Emsura Hamzić
TI BLISTAŠ, SIRIUSE
AMETIST MOJE DUŠE
Ametistna moja duša u suze raspada se!
Vidi, kiša, opet veli dijete.
Zaista pada, odrasli kaže.
A ja trčim s kraja na kraj,
Prostora i Vremena,
kapi brilijante skupljajući,
dušu raspuklu sastavljajući.
Mrvica kruha – zrnce dobrote,
to je vezivo kojim iznova
obličje plemenito zadobija,
kamenje drago, energiju zlatnu,
vraćajuć u krvotok, u kosti,
u Vazduh, u Vodu...
Molim se, Bože, na koljenima klečim,
spasi što više malih osmijeha,
sitnih ptičica što radost cvrkuću,
krušnih mrvica topline doma
i pjesme znane, sigurnost dječiju!
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 11
MAGLA
Ispred mene magla,
iza magle pramenovi,
za čim posegnem, raspada se,
svi do kojih dotaknem, nestaju.
Ti blistaš Siriuse, nijem na moje vapaje.
Možda i uzdahneš nad mojom
uskovitlanom dušom od koje smješu pravim
za zidanje novog svijeta,
suze dodajući u propisanom omjeru.
O predivna moja kolijevko,
o divni kraju u kom uzrasla je duša moja.
Kad ću zadobiti ljubav i milost,
da još jednom poljubim to tlo.
Ti sijaš bezbrižno,
ne remetiš svoje kretanje bezvremeno.
Zar morala si baš mojim životom
platiti neki dug svoj,
zar moja žrtva bješe nezamjenljiva!
Pa ako! Kao što se majka, uzama krvi
doziva i voli i onda kad ostavi te
na pragu nepoznatom, bez imena i porijekla,
tako i ja za tobom, Siriuse, čeznem,
ne misleć nikad o tvome grijehu – što me
bez grba svoga i biljega uzvišenog,
ostavi pred sirotinjskom kolibom grubom,
da trpim i trpim i trpim...
MILJACKA
Jedino me ona objeručke prima,
A u njenoj tuzi, našto moje ima.
Dok kroz prozor teče, kroz avliju, vrata,
Crno platno oboji tugom starog zlata.
12
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Tad uspravi sunce, svoje sablje krive,
I stražu kedrova, dole kod Darive.
Poteče, pa onda zamišljeno stane,
Neće da nam otplavi od milosti dane!
AKŠAM
(suton)
Tišina se gusne u kapljice tame,
a ptice načas i pjesmu napuste,
bosim stopalima projuri niz cestu,
i djevojka splete pletenice guste.
Razvije se tada zastava Tvoga glasa,
i minareti se osunčaju njime,
a zemlji ničice padnu milioni,
i Tvoje svijetom zažubori ime!
Presahnu vrela, pa ponovo linu,
a žubor preraste u zlatnu tišinu,
otkinu se maline, suze djevojačke,
dok sunce dijeli dukate iz pljačke!
PROSU SE BISER SITNI
Prosu se biser sitni iz moje duše,
iz tvoje noći,iz mrkloga mraka.
U skute svoje haljine ušivam ga
da se ne izgubi, da ne propadne
kroz daske poda, kuće tuđe.
Suncu pokidaše zrake, tvoji soldati,
čuvari tvoga vrta
u koji ne daš da provirim.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 13
Razderaše košulje,
u koje dragulji milosti naše
bjehu sakriveni.
Razletješe se oni, i srca njihova
ispala i raspukla, dok padali su
po bridovima gruboga kaftana
svijeta ovoga.
Dok na kraju, strijela smrtonosna
tvoga pogleda,
ne kaza mi da nema me više,
da izgubila sam se usput, negdje,
šijući novo ruho za te,
i bezbrižno pjevajući!
14
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Жарко Ђуровић
СЕНКЕ
ЧАУРЕ СЕЋАЊА
Незнано куд сећање оде
тамо се вољно одвукло
да га обљубе брзе воде
пре него буде умукло
Како сећању да сазнам стазе
то не зна ни твоја нога
зато питај ране мразе
живи ли у трну скаска убога
Ако живи гдје утања:
у псалм лета ил у мук
да ли копно наде сања
када се пропне у чујан звук
Можда можда можда
наглас пева њена кожа!
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 15
СЕНКЕ
Успомене ће време прекрити
и од њих репринт сенки сатворити
кад се сенке нетелесјем споје
умру и пре смрти своје
Не журе да руком такну
ваздух ни дрво никло
кад се у нетраг измакну
не поверавају се ником
Ником сем трошном трену
трошном трену и лудој варци
кад овлаш додирну успомену
саме себе држе у замци.
ПРЕПОЗНАВАЊЕ
Све има боју и ток
свој мир и скок
једнину и рој
пропланак јемчи о готивности
травне тканице
Реку питај зашто жури
са руксаком неба на плећима
Небо – крвоток плавети
испод њега столује утишани југ
и море набрекло од несвестице
откључане речју песникиње
Све има боју и ток
све има доламу облака
под кожом скривају кишно изобиље
Све је око претворило у флорну загонетку.
16
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
ЗАПИС О СМРТИ
Смрт дозива саму себе
у бескрају је њено семе
отре се о сури гребен
загледан у небеско теме
Далек је пут до звезда
урокљив до сновног кутка
смрт – дочитана језа
обљубљује ноћ тренутка
Овчас због тога ридам
главобољу ноћ опаса
стани се у шипраг вида
као котва нејасна
О смрти – пристигла у зрење
затегла си лук немоћи
узалуд ћеш зивкати бдење:
у недођ смрт заноћи
Стрма хрид и брид
из једне су ларве
кострешне и хировите
раскопчавају дрско прслуке брига
цвет је због њих занемарен
боја разводњена
сан сужен
Једино је самоћа аскетска
клетва деспотска
Море се у тим двојностима нашло
кад је мирно – певају вокали
кад се узгиба – чују се консонанти
Стрма хрид и брид
надвисују пучину распучену
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 17
обнажују свисло биље
дајући му трепет сна
После се све то
у сазвежђе утка.
(НЕ)ВРЕМЕ
Нема сна у време мраза
ослонци су му одвећ крти
и азбука вражја
са предзнаком смрти
Реч потчињена тмини
у њу урања бура љута
пронађе одсјај у дубини
одсјај тајан и неспутан
Тешко души у време пакла
иако около листају брезе
ноћ се тамној ноћи измакла
за белином јутра чезне.
18
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Šaban Šarenkapić
STAROGODNA JEZA
CRVENE KUĆE
Staro se zove Veliko pošto oko grada
Još nekolko grobnih polja ima
I jedno jedino Jevrejsko:
Poharan zabran koji pripada mrtvima
Kaiš posne zemlje koju otimaju
U stambenoj gradnji
Živi umrlima
I pošto znam
Da su listom građene
U nemilosnoj žudnji za krovom
Ništa strašno ne vidim u tome
Što su redom nove kuće
Cigleno crvene
Ali dušu vrijeđa
Sneveselna ideja
O mogućnosti opstojanja ičeg
A doma naročito dignutog na kostima
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 19
RODNA UKLETOST
Ja Benedikt Kuripešič od Obernberga
Tumač za latinski jezik na putu
Poslanstva za Carigrad
Da ne bih dokolicom gubio vremena
Šetajući sokacima Yeni šehera
Bog mi je dao da u zapise
Putne udjenem
I grku riječ u sjećanje na rijeku Rašku
Iz mahala neželjene djece
Grobnicu
Da kad god u kletvi
Žedan ustima prinesem krčag
Začujem i gugutanje djetinjskih duša
CRNA RUPA
U pomračenju i iščekivanju bombardovanja
Njirimo u kajasu svjetla
Pratimo u prozoru putanju svica
Koji cmiliše zarobljen
Između dva mraka
A svitac
Kako se vjeruje
Najavljuje doba zrelosti
Otkad
U iskustvu preplašene duše
Postoji samo vrijeme prije i vrijeme poslije
20
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
UJEDINJENO SAMSTVO
Kad stranac naumi opisati Bosniu
To u meni izazove
Tugu
Ja s toga –
Iz petnih žila
Bosniu prvenstveno ujedinjenu
Objašnjavam slikom
Na kojoj kasapin Malik
U ruci drži isčupano srce vola
A srce
Pulsirajuće
Rabno emituje u kosmos
Moj doživljaj nas samih u svijetu
STAROGODNA JEZA
Simo Budmani dubrovčanin porijeklom
Živio je u Novom Pazaru
Prije tri vijeka
Bio je oženjen a djece nije imao
Vodio je detaljnu korespodenciju
Sa spoljnim svijetom opisujući
Prilike u šeheru
I udahnuvši tri puta po šaku vazduha
Naumi zapisati i jezu
Nad kasabom
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 21
Tugu naroda koji se ne žali na zulum
Turskih službenika –
Ali trni
U strahu od tiranije svojih svještenika
OKOVI BEŠČAŠĆA
Sa ekipom arheologa iz Beograda
Paham metlicom duvarine
Gasalhane
Dakle u vanškolskoj sezoni
Pomažem majki-nauci
Da utvrdi
Dlačni sustav
Žbuke najstarijeg objekta
U haremu Altun Alem džamije
Najčešće u zidovima ima ljudske
Najređe mačinje a nimalo
Lisičje dlake
I ako je vjerovati da
Svaka vlas je u velikoj brižnji
Otkupljena od hajkača na štetočine
Može se reći: ne niti
Ovu kuću čistote u okovima
Drži skamenjenih epoha beščašće
22
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
PROMJENA NAVIKE
Tomo Erušaljić đetić dubrovački
Ispovijedi se u osami užičkoj
Godine 1569.
A čovjek sam snevoljen: stranac
Okovan lavinom šutnje
Daleko od kuće
Iako ne znam jezik snalazim se:
Pipam po riječima odnekud
Oživjelog turskog
I kao da kratim drva
Sričem hvalu našem druženju
Što je
Sasvim dovoljno da gost
Uljudan još jedan preturi dan
Da domaćin
U rođenoj zemlji
U svojoj kući usni uz neznanca
Ne žmireći krišom na jedno oko
ŠEJH MUHAMED
U zagubljenoj Šejhovoj knjizi koju je on napisao
Kao izgnanik u rožajskom kraju
Kažu bile su i ove riječi:
Trudim se u letu da uhvatim zehru radosti tuđinske
Neka imam barem u nasluti što vjerniju skicu
Drugoga – što jednačniji odraz
Ispunjenosti
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 23
Puste sreće
Koja se u mimikriji
Naroda njivljenog pod pizmama
Komšijskim u alhemiji zavisnosti od zla
Svuda po Sandžaku manifestuje kao ravnodušnost
MOSTARSKI MOST
Jutros na rijeci nema Starog mosta
Nema ni šetača koje je
U vodi zdvajao
Znamo ime
Njegovog graditelja
I imena rušitelja mesečevog kraka
Ali pošto je građen od vremena
Mostarski je most vječan
Vječitošću znaka
I sve što je
Lukovima mosta spojeno
Pamti bol usne s usnom na kamenu
Plača u morama mostarskih skakača
24
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Gradimir Gojer
SJEN SUDBE I GLAS RABA
POŠTAPALICA ZA GUSARA
(okrenutost likovnosti Dimitrija Popovića...)
Na brodici otpuhujem na lulu,
Nepostojeću.
Na pohotnoj postelji sanjam ženu,
Nepostojeću.
U okrilju sjeni umrlih predaka ćutim
Obiteljski sklad,
Nepostojeći.
Molim se na oltaru za gusara,
Na priliku Dimitrija Popovića,
Portreta mu, nepostojećeg!
FRESKA PRVA
Plamena pelerina, vjetru oponirajuća,
Na doba trubadursko podsjećajuća,
Iskrada dio povijesti žene riđe,
Kojom ogrtan je blud odocnjelih zora.
Sve sanje pelerinske i vjetar, davni,
Odnosio sam u zagasitost događaja,
Koji nanovo obznanjuje kazu o prvosti
Slova, riječi, crteža i mapa, magelanskih...
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 25
Demonski se zariva istost u obrazinu,
Svetački slutim kraj mironosnog štapa,
Licem mi prolijeće sjen sudbe i glas
Raba, onog božijeg sa galije mučeništva.
Tanko vrelo svjetla, istanjeno i glasno,
Ostalo u preriji neuma, svekolikog,
Pokušavam skriti u grudima žene
Prsatog, svenarastajućeg zadaha.
FRESKA TREĆA
Kamo krenuti dok Danijel spava,
Dok svetost naših istosti odmara,
Kuda kročiti dok izgovaram molitvu
Jutarnju, za oblak koji će prekriti
Nas razvratne noćnike i gluposti,
Svijetom pothranjivane?
Osvrćem se na svijeće trag,
Zaostao u kamenitom žezlu
Svečevom, u našu pepelnicu
Pretvorenom, sam samcat,
Zabludjeo za doba ovo identično
(Ostavljam zapaljenu lulu i bradni sjedokos...)
SILVESTARSKI IPSILON
Na Silvestrovo, kišno, u
Istrijanski ipsilon upisujem
Osobnu prisutnost: ostavljam
Kalež i vino nedopijenih buka,
Misleći cvijetni vikend neobvezatni.
Pretvarajući tvoju igru u zagasiti
Oranž uvlačim se u odoru svlaka
26
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Ovozimskog, neuspjelog u nastojanju:
Za proljetni trijumf ipsilona.
RAZGALICA JONESKOVA
Vraćajući se iz trgovine,
Na raskrižju pariškom,
Snujem kako Ežen, tiho,
Sasma tiho kliče vatrogascu,
Tjerajući uroke iz predstave, svoje...
RAM ZA IKONU
Na dnu stola, noge što mu
Nedostaju, razbacan mobilijar,
Nagnan strašću pretpotopskom,
Tražim stari ram bojen ljubičasto,
Za ikonu sveca kojem dati
Valja, svakako, pozlatu. Tražim
Sveca u ramu nereda, zapanjujućeg!
ŠEKSPIROV SONET U TRAPISTIMA
Dok suhonjavi trapistički svećenik,
Nevoljko prihvata dar moj knjižni,
U mrak samostana odnoseći mrmor
Osobni, tiho recitiram Shakespearea...
U inat!
Za inat!
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 27
RAZGOVOR SA SOFOKLOM
Sjećajući se Edipa na dubrovačkoj tvrđi Svetog Ivana
U zrcalu ispunjenom vatrom
Ugledam osobnost tragičnu.
Nuka to na razgovor sa onim
Što tragičnost najbolje uobliči.
Započinjem tek traganje po
Sebi samom, po ožiljcima ruku,
Po nedopijenom pelinu i zori
Ružoprstoj, po ratovima stoljetnim,
Po miru, što se varljiv, zgodimice
Javi, pa u trenu nestane!?!
Mudrac me iz zrcalne vatre
Opominje, slutnju navješćuje
O godini u kojoj sahrane jesu
Svetkovine, a ne ukopi, kleti.
Mudracu zborim šutnjom i
Urokljivim pogledom strasti.
Očekujem odgovore mudronosne
I zori šapćem vers o neprolazu.
28
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Amir Talić
KUĆNA ZMIJA
Prema živima dužni smo imati obzira,
mrtvima dugujemo samo istinu.
/Voltaire/
ZMIJA
Srednjevjekovno pagansko vjerovanje slavenskih naroda na Balkanu vezano je za
mit o koćnoj zmiji i vjerovalo se da svaka kuća ima svoju guju. Zvala se «čuvarkuća»
ili «kućarica» i za razliku od drugih zmija nije ujedala ljude a za uzvrat ukućani su
je hranili mlijekom. Živjela je u temelju kuće ili ispod praga ulaznih vrata jer su to
najvažniji dijelovi doma. Ako bi je kojim slučajem neko od ukućana ubio istog dana bi
umro neki član porodice. Narodna mudrost kaže da u zmiji ispod kućnog praga boravi
inkarnirana duša pretka.
U proljeće bi se, prema sačuvanom običaju oko kuće palile stare krpe ili smole da
otjeraju svu štetnu gamad koja je tu zimovala ali kućna zmija bi ostajala kao punopravan
član porodice. Poslije strašnog rata u BiH nisam siguran da je i»čuvarkuća» zmija ostala
u svakoj kući..
I
U kuću je ušla nesreća
I ispružene topovnjače
Izvraćaju cijevi
Stopalu trag zamiče
U kuću bez vrata
Posrće kuća i stanar
Šapat se čuje iznutra
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 29
Ima li koga vani
Sveta tišina odgovara
Ima li koga, ima li koga
( Puž i kućica - Vilini konji 1992.)
1.
CRTA
Crtu treba promatrati kao znak
do kojeg cilja treba ići
ili možda
od crte da se
startuje
Crtom zasigurno podvlači se
kraj
ovozemaljskog života možda
ili početak poslije
preseljenja
Taj smisao ili besmisao je tajna
koja nas muči
do crte ili
izaa.....
crte
Da li isto je,
ili nije
Kad Bogom se suočimo
znaćemo
Znati..
30
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
2.
KUĆNA ZMIJA
Imali smo kuću pod duginim svodom
na ivici šume, gdje vuk ko brat ti je
mirise smo raznosili svijetom
da nas prepoznaju
dobri
Mi ljudi smo, kažu dobrog roda
pazili se svakim živim stvorom
uživali na livadi cvjetnoj gdje
pčelinji hor himnu
poje
U vodama bistrim tijelo cjelivali
nasrkani zrakom, opijeni srećom
iznad glava naših rajske ptice
kružile su nebom
plavim
Ova zemlja bajna nije tijesna
kako kažu stari:
Ako čeljad nije bijesna!
Kao u snu opojnome, sve se s nama
vrti
Evo, dušu svoju za ljubav
nudimo
Imali smo kuću pod duginim svodom
a zmija nam bila posestrima mila
svaka soba zmijućke gojila
postelja nam bila
zajednička
Više nema kuće, ni duginog svoda
Razvalijom gmižu samo zmije
stare
na livadi trnje mjesto cvijeća
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 31
klija
sakrivena i rajska
kapija
Hoćemo li ikad na kućnome pragu
poljubit ko nekad
svoju milu
dragu.
3.
ČOVJEK ZVIJER
Čovječe, kakvo si to biće kad sam
sebe ne razumiješ
tvoja čula zakržljala ne pište
za uzbunu
Dosta!Dosta!, napokon je reagirao
Svemogući
Poslao je Vatru pa Potop da
čovjeka urazumi
Djelio je Dobra na korist svima
iako ih je sve manje
na Zemlji
pohlepni i zloćudni ih potrošili
u ništa
Zato Ništavilo vlada ljudskim
umom
A kad Bog se veliki umiješa, trunak
pameti iz straha se probudi
onaj trun što samo čovjeku
On dade da mu za
Dobra služi
Uspostavi se tada varljivi red u
zvjerinjaku
32
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Milošću Božijom to neko
vrijeme traje
Tako do Dana sudnjega varakaju se
Bogom zvijeri čovjekolike
varaju luciferski
4.
M.G.
«Koliko je Prijedor polje,
dugo krvavo!»
Danima od jame do jame premještaju
iskasapljena tijela
krvava
Radna snaga su preživjeli rođaci
isplaćuju ih metkom u
potiljak
Od koga, možda od Boga
pokušavaju da zločin
sakriju
Ali neće ići igra skrivalica
Svevideći satelitski sve to
s neba blica i bilježi
kamerica
Pod istom komandom preduzeća
i gubilišta rade danonoćno
fantomsku državu da
izgrade na temelju
zločinačkom
Kako li antropolozi sklapaju kosti
čija ruka, koja noga u slagalicu
skeleta ide
Morbidno je to psiho
vježbalište
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 33
Pa koščica od rebarca, muška koska
ženska, za koju se karlicu
kači u toj enigmatičnoj
slagalici
Ni DNK ponekad ne pomogne
metalne aždahe ljudskom
rukom navođene
svojim zubima u prah kosti
samelju
Te krvožedne psine puštene s lanca
još prije početka sezone lova
režale su prijeteći, oštrili
zube vampirske
da nas za vijek vjekova u prah
rasiju
i zbrišu s kugle
zemaljske
Ćud im je znana od vajkada
jer vukodlaka vuka
slave
a slina bjesnilom zaražena
razmnožila se u
čopore.
Čekaju i danas da lovna sezona
ponovo krene
uz urlik marša što himna im
je
zakrvavljenih očiju opijeni
pljačku i klanja da
dovrše
Pa kosti bi ponovo od jame do
jame raznosili
krvavi pir sakriti
hoće
34
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Navijači i koljači za isti tim
igraju
Neće moći, neće
ići!
Kazna će ih Božija
stići.
5.
SNENO JUTRO
Je li to inje ili polena cvat pada
na snenu livadu
Na humku skrivenu na kojoj
mravinjak vrije
Čak i nebo se čudi skladu
života i pokoja
što se u vrtlogu
vrte
U srebrenom sivilu što jutrom
bljeska
gase se svici u klancu
mračnom
Pada na zemlju zvjezdana
prašina
Tad duše krijesnice u svemir
lete
da se u Božanskom beskraju
oplemene i
sjedine
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 35
6.
TELEFONSKI IMENIK
Prelistavam telefonski imenik
znatiželja me kopka da umrle
prijatelje nazovem
na broj koji još
zvoni
Ko li će da se javi
Nemam hrabrosti da u notesu
križam brojeve preseljenika
kao da će mi trebati da ih
nazovem kad se i moja adresa
na ovom svijetu
skine sa evidencije
u telefonskom
imeniku
A kad preselim valjda će
veze na onom svijetu
biti bolje
i implusi telefonski
jeftiniji
7.
RUSKI ČAJ
U Engleskoj na čajanci kod lorda
Ovena
pijemo čaj Josif Brodski i ja
Lord u odori batlera služi
nas i žučno objašnjava
svoj plan o Bosni
36
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Ja skidam krvavu košulju da
na leđima pokažem
geografsku kartu
domaje:
Ti krvavi podlivci okupirana
su područja
a gnojne rane masovne
grobnice gospodo
I zdravi djelovi leđa damarima
drhture
Krvavi ugrušak koji se kreće
mogao bi da nadvlada
ono malo slobodne
teritorije
A tako nam je oduvijek bilo
još od srednjevjekovlja
za vladavine kraljeva
bosanskih
I na njihovim leđima crtali su
karte krvave
slagali atlase carevina
od kože predaka
naših
Istinu su u kamenu pisali
otiskom ruke podignute
Pet prsta raširenih za mir
i molitvu Bogu
svemogućem
da se već jednom umilostivi
i Dobrima dobro
daruje
Da lorde Ovene to je to što vidiš
a kako o tome govoriš neka ti
služi za evropsku čast
Sve u srk ruskog čaja može
stati
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 37
Kome nagradu za zločin hoćete
dati
Kraljevstvo bosansko opstalo je
i opstaće
civilizacijski i kulturno moćno
kao tvoje
englesko ili možda germansko,
Može i francusko
da se ne naljute ostali pizduni
evropski
Josif Brodski me gleda i klima
glavom zabrinuto
Vidio sam bilješke pjesme i tugu
u njegovim slavenskim
očima
Rijetkost je da lord u odori batlera
služi dva pjesnika
brata po jeziku
Ubojitom
U pjesmi ranjenoj i to je
moguće
Istina je tu negdje na krvavoj karti
mojih leđa
a to odlično znaju lord Oven
i pjesnik Brodski
Poslije srkanja čaja ruskog razišli
smo se svako
na svoju stranu na karti
evropskoj
38
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Rešad Majo Otan Hasanović
BANGKOK DILDO

U podrumu ruševne zgrade
Husqvarna-mašine za šivenje
zuje krvavi violinski ključ
Moja domovina ne voli životinje
Iz rata smo izašli sa zastavama zakrpljenim
ljudskom kožom
Djevojka kojoj sam poklonio donje udove
pokretni trap
cjevčicu za razmjenu materija
zlatnu medalju u sjedećoj odbojci
u rijeku baca kučiće
Osamsto kilometara od Beča
Milomir Strašni u lavabou razvija
fotografiju psa
iz Bangkoka
na ivici trotoara
leži sa džinovskim mudima
u koja se zabada
navodeća raketa iz
Sjeverne Koreje
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 39

Srećni Evropljani putuju
na karoseriji otvorenog kamiončića
napušeni viagrom
dvoglavim dildom u dupetu
U jutarnjoj magli
vozač osušene kože
kroz crijeva
žicom struže ostatke hrane
Kod BookCafea
masculine-mišiće
na najviše sjedalo uspinje
Lady Boy
tužnog pogleda
iscurjele šminke
srednjim prstom pokazuje
spomenik Budhi
fuck njegove ruke svezane u čvor
fuck njegove usne obješene na udicu
fuck njegov phallus zaboden u Nebo
fuck njegov smrad iz usta
fuck njegov pogled ubice
fuck njegovo prokleto rusko ime
Nije platio za silovanje
ostala sam bez novca
krvarim
sa pokidanim kondomom
i govnetom
u bijelom grlu

Thaidjevojčica na plaži
prodaje žive ptice
20 Batha za slobodu
Maserka gorkom pjesmom
40
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
o boli reklamira unutrašnju
masažu prostate
20 Batha za prst u debelom
crijevu
Lady Boy po niskoj cijeni
nudi sladolede
20 Batha za brzi Blow Job
Budha u tijelu dječaka
Djevica zašivenog izvora
U sve što si vjerovao
odjednom postaje pepeo
nije kasno za oprost
Ako vjeruješ u ljubav
kasno je da se vratiš
Nebo visoko
Zemlja tvrda
Ista kazna za sve

Bol je svjetlo
u hotelskoj sobi u Bangkoku
u vodenom krevetu
sa dvije žene i
ukrućenim Phallus Dei
okrenutom prema izlazećem Suncu
To nije bilo Sunce Nade
to nije bilo Sunce Ljubavi
tvoja užarena
lopta u koju sam ulazio
da se pomolim
na ranjenim koljenima
Sve drugo je bilo izgubljeno
To nisam bio ja
ja sam na tren
prije milion godina sklopio oči
i sada
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 41
strpljivo čekam da prva
monsunska kiša
spere sa lica
ugrize mirišljivog pacova
Posljednji Osmijeh Ljubavi
od kojeg se ledi
krv
u žilama

Niko ne zna da sam ja Jesus,
pjevala je Lucy
u Sahara karaoke-baru
u Bangkoku
Zaliječenih rana
na plišanim leđima
lebdećeg slona
naručuje škorpije u vrelom ulju
i hotel sa pogledom na Budhin
zlatni Phallus
Kupio sam cvijeće
i zasadio u njen stomak
Kroz umorno tijelo grgolje
monsunske kiše
ispod jastuka
u dildu-raspeća
drhti posljednja molitva
Mrtve se grudi podižu prilikom
teških uzdisaja
iz tetovaže revolvera
ispaljeni metak
na glavi Maje Otana
pravi otvor veličine
zdrobljenog
ptičijeg
srca
42
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Boris Jovanović Kastel
PJESME
MASTILO POETESE
Antička poetesa
iz Trećeg vijeka prije nove ere Noside
gola je obilazila nekropole
tetovirajući atlas arhipelaga
po grudima, kao mladeže.
Pisala je poemu
o potopljenoj Atlantidi
i trgu gdje se udala
za obeliska atletu.
Iščekivali smo stihove otkrića
o nestaloj prijestonici svijeta
ali mastilo se nikada
sasušilo nije.
Pročitaćemo ih
kad se talasi osuše.
Lučindan 2011.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 43
EKSTAZA MORA I KRPENE LUTKE
Kroz ključaonicu konobe
pred otkucaj sata sa kule
gledali smo more
kako se svlači
u ekstazi pjene i oblutaka.
Nakon kalendara
kroz ključaonicu palate
pretvorene u kolekciju akvatorija,
mračnije od rđe sata,
gledalo nas je more
kako svlačimo kože
i, tako iskreno, ulazimo
u kostime karikatura.
More i mi prevareni
nijesmo više jedno.
Ono zarobljeno kožu bora
zebnjom za identitetom Juga
i nama svojom voljom ušivenim
u suprotnost klokotavih zakletvi.
A mi –
očarani novom misijom
krpenih lutaka
više ga se i ne sjećamo.
Pljevlja, 17. VIII 2012.
ŠETNJA SA PROSTITUTKOM IZ POMPEJE
Imala sam 19 godina na dan praska
Vezuva, pričala mi je kada se raskamenila
i polugola, u rimljankama od zmijske kože,
mirisavši na pepeo, nastavila –
Do 29. avgusta 79. godine vjerovali smo
da živimo pod skutima pitome planine
ali sve je za tren, u panici, zbrisano.
Grad sahranjen, komšije ugušene gasom,
44
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
misterije pod zgarištima, krici u velu pepela.
Poput svečane zastave, lentom vatre
bio je odlikovan, moj Pompeji i zaboravljen
milenijum i po što boli duže od katastrofe.
Vidiš ove statue, slikane zidove
i mozaike na podovima, tijela hipnotisana
pepelom u trenutku marša, plesa,
vođenja ljubavi i zdravice vinom?
Sve su to moji prijatelji koji nas čuju
i mole da ti oživim grad.
Neznanče, da li si znao, imao je
osam kapija, pet termi islikanih
erotskim motivima, fontane ukrašene
skulpturama, pozorište i teretane.
Pogledaj, zašto se čudiš i preznojavaš,
pod našim nogama krhotine servisa
za ručavanje od porcelana, onu tamo
narukvicu moje sestre, hirurške instrumente
od bakra i torzo nagih fanfara.
Tamo lijevo, ako ne vidiš onda osjećaš,
Venerin je hram a preko puta vila imperatora,
vidjećeš ubrzo forum za svečanosti i proslave
poslije pobjeda našeg cara Tiberija.
Sada ćemo skrenuti u glavnu ulicu
Maćelum, prepunu dućana i u najmanjem
kupi flašicu soka od limete da se osvježiš.
Kada završimo obilazak Faunove kuće,
idemo u moj bordel do kojeg će nas voditi
putokaz u obliku falusa.
Hoćeš li imati novca? Cijena za najmlađu starletu
do danas ostala je ista, od šest do osam asija.
Ako nemaš, spavaćemo skupa
ali, kao uzdarje, ujutru mi ostavi knjigu
poezije sa posvetom na crnogorskom jeziku.
Pristao sam. Sjutradan, posjetili smo
pozorište u obliku potkovice
sa pet hiljada gledalaca sjenki a kasnije amfiteatar
bez gladijatora pred dvadeset hiljada duhova.
Najednom, izgubila se u masi.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 45
I danas kupujem meleme protiv opekotina,
podrigujem gasom vulkana
i pepelom maskiram se.
Grad veličine strasti
sve je nosio u istoriju.
Sa prostitutkom zamijenih jezike.
Jutros, u pekari na kraju bulevara u Podgorici
gdje nijesu primali asije za ražani hljeb,
prodavačica nije znala ko sam
niti razumjela šta tražim na latinskom.
Prostitutka već nekom drugom,
na mom jeziku, priča istu priču u nedogled.
Pompeja, vidljivija od stvarnosti,
naših kataklizmi pošteđena,
strpljivo čeka da se spasimo
jer joj šminku pepela,
rumenilo opekotine
i zoru baklji dugujem
da što ljepša pred kamerama turista
pozira i zaradi
za naše vjenčanje, put u dvoje
u podzemnu vilu zapečaćenu lavom.
Bez povratka!
8. mart 2013.
VELIČANSTVENA SMRT
Sanjao je ružičastu džamiju
Našir al Mulk
u gradu Širazu, u Iranu,
svjestan da je nikad neće vidjeti.
Vitraži skrhanih ideja
i mozaici oživljeni suncem
zaustavili su mu dah
da više ne otvori oči.
46
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Kakva veličanstvena smrt!
Ko ono reče
da nikad neće ući
u džamiju Našir al Mulk?
Hodočasnici sunca
besmrtni su.
ALOJA, KRAJ I NASTAVAK
Predragu Matvejeviću,
prijatelju i mediteranskom sudbeniku
Raste na suvom kamenu antičkog rodoslova.
Od botaničara zaboravljena
širi granice Sredozemlja.
Sumeri su je upisivali
na glinenim pločicama.
Pominju je u egipatskom papirusu
Ebers kao biljku besmrtnosti,
balzam kraljica nevjernih okončanju.
Lijepa Nefertiti i pohotna Kleopatra,
naše Jakvinta i Desislava,
bile su izazovnije poslije kupanja
njenim sokom i danas,
gipkije od poskoka, u snove dolaze.
Za Hebreje bila je eliksir Jerusalima,
vjerska i svjetovna Gospa svetih suza,
pješčanim narodima - ljiljan pustinje.
U Kolumbovom notesu upisana je
među četiri biljke neophodne zdravlju.
Tihu iscjeliteljku pominje i Pinije stariji
u Prirodopisu, kao i crnogorske princeze
u tajnim memoarima nikad objavljenim.
Dvadeset minerala njeni su medaljoni
na ikonostasu rtova
od naših tijela spravljenih.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 47
***
I moja majka
njenim uljima
liječi patnje poslije hirurškog noža
i stavlja u herbarijum
pored đece
kao najmlađu kći.
Na svoj život
bila je stavila
tačku.
Ali,list aloje
iskapao je još
dvije kaplje.
To su tri…
10. 12. 2010.
48
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Danja Đokić
JUTROS JE NETKO NAVIO BUDILNIK
Trasiranje promašaja
Ne izdvajam trenutke
po logici stvari
vrijeme je predator
svih bitisanja
bljeskolomac u oprezu
uzročno posljedičnih veza
koraka naprijed i natrag
u sazvučju bliskosti
zaobljena tišina uglavnom
ceri se u nedozrelosti
preranih trudova
akcije i reakcije
i baš uvijek tako
na ponos djeluje
atrofirani prst sudbine
kojim se uspijeh
obično ukazuje
kao iskorak u prazno
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 49
Sarajevske redukcije
sinoć je moj pas na uzici
imao bliski susret
sa pit bulom bez uzice
i njegov me gazda
prostrijelio pogledom
pa smo oboje drhtali
sve od straha nekog
kupila sam u Mercatoru
konzervu pseće hrane
(jedinu preostalu na polici)
i podijelila na tri dijela
i on je odmah zatim
morao izvršiti nuždu
nakon koje sam sve pokupila
i odložila u kontejner opet drhteći
jer su dvojica staraca tražili u njemu
ostatke nekih dobrih starih vremena
kontejneri su puni svega
osim onoga što treba
ali Sarajevo je ipak
donekle očišćeno
kako neki kažu
van pameti
predstoji nam i ujutro šetnja
da moj pas na uzici
obavi sve ono što mora
jutarnja gimnastika
i dva kruha u vrećici
sasvim dostatno za našu sreću
noćas opet nije bilo vode
jer jutros pjevaju cijevi
u još neprobuđenoj zgradi
skroz po vertikali
50
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Placebo efekat
može se napisati pjesma
i o tome kako se organski
hrani nečije odsustvo
(dok se misao trudi
da prepozna) sebe
život i smrt na kušnji
otprilike
hibernacijom serotonina
dok postajem kap
oktobarskih grozdova
brojeći aritmične drhtaje
staklenih kuglica
oko vrata
smještam potpuno
izvana ćuteći
uzvrištala čekanja
bez presedana
boje se urnebesno smiju
a trebalo bi baš
trebalo bi
otšutiti sve ono
unutra što je ostalo
i miriše na nerealno
praznovanje iluzija.
Onomatopeja vjernosti
Možda bih ti mogla odvagati
dvije tri prekobrojne riječi
pa ih stisnuti među zube
pazeći da ne pregrizem jezik
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 51
potom infuzijski podesiti
dvostruko vrijeme isticanja
i onda cijediti kap po kap
na već utrnulo tjeme
mada je sve to već
odavno luk i voda
pjesnički rečeno
izraziti se mataforom
da čovjek je čovjeku
odabrana strana svijeta
ovisno o nagibu osi
i polutkama što negiraju
postojanje prvog stupnja
opće pripravnosti
uvijek sa dozom opreza
suočiti se s mukom
ili zavezati misao
nakon provlačenja
kroz omču
i biti sjenka psa
dok bezrazložno laje
na mjesec u vodi.
Moji su počeci davno odbrojani
naginjem sve više spoznaji
kako glupa noć ne može
nikako poroditi pametno jutro
i otključavam dan notnim zapisom
kroz lament jedne olovke
razgrnute plahte ovog puta
nisu odisale svježinom
Bože pamtim li je uopće
52
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
prohujalu u nekim određenjima
u kojima nas zajedno
nije bilo moguće pronaći
(ovo je gotovo obješenjački
čista esencija fakirskog fakinstva)
svi su vozovi stali
sat se vratio unaprijed
dodjeljenim zaslugama
hrabreći žive da ne umiru
na usputnim stanicama
tamo negdje
svi su te šutke uzimali
samo sam ja pitala
gdje smo se pogubili
reci mi da bih ti rekla
koliko je oskudnog zvuka
bilo u tami prolaza
gustoćom tvojih obrva
zamišljenih
kroz boje koje su plivale zrakom
a koje nismo uspjeli uhvatiti
u trenutku kreativnosti
moje i tvoje još postoji
(sve osim nas u vezi je
s budućom prošlošću)
ono što zaboravljam
zajedničko uvijek je bilo
postići jednakost tvoje želje
što ja nikad nisam uspjevala
i sada mi je tako žao
što su na uglu naše ulice
prošle noći ukopale svjetiljku
početnički nedovršenog kraja
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 53
Samotna pjesma
ponovo počinjem hodati unatrag
vođena razbijenom svjetlošću
kristalne kugle od snova
dok grleći samu sebe ćutim te
još si tu dovoljno u meni
i ovog trena jako se bojim
pusti me makar jednu noć
da te pokušam preboljeti
da saznam hoće li me boljeti
sve to sutra ako te ne bude
i hoću li moći dalje pratiti
sve izlaske i zalaske sunca
po zapisanoj putanji bez straha
udovica sam sutrašnjeg dana
jedini stup prethodne noći
jer čini mi se ovaj put sigurno
izgubljena je noga olovnog vojnika
u pokušaju da iskorači iz bajke
i evo kontinuirano se ponavljam
ja sam ona promašena pjesma
koju ne umijem zapisati oduvijek
sva crvena od postiđenosti
što te molim za okrajak tebe
da ga udjeliš čisto za spomen
u naplavljenim putevima spasa
grizem jabuku tvog grijeha
na ulasku u pakao samoće
i treba mi ova noć da te odbolujem
kao što sam djevojački nevino
skupljala poraze svih loših procjena
treba mi ovaj mrak samo za sebe
i zato mi je strah postao konstanta
o koju se neprestano saplićem
54
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
nisi trebao zastati ispred mojih vrata
popravljajući stakla ispucala olujama
koje su razdirale prostor u otuđenosti
ne nisi trebao proći ovom ulicom
kojoj samo vjetar nije okrenuo leđa
da si me zaobišao u širokom luku
ova moja samoća bila bi daleko
daleko manje sama.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 55
Sead Husić
BOSANSKA KUĆA
Zavičaj o ljubavi
Privremenost naše ljubavi svedena na mehaničko ponavljanje
navikom malograđanskoga života čini me selidbenim poput
džempera koji oblačiš držeći Karahasana, misleći na mene,
koji iščezavam šarom varljiva oku smiješna srcu. Mi, poput
nužnosti navikavanja hlapimo kao Endimion prolazan, a vječan.
Oboje tužni, opterećeni sobom, želeći
stvarima: eno, stalak za knjige prašinom se buni a
junskim jutrom i pticama i mirisom lipe misao
slična rječničkoj upotrebi navikava se na čežnju
kojom selim u Palmiru, odsutne gradove i ljubavi
prekrivene pijeskom.
Naša datost, prevarena ljubavlju, traži da joj
zavičaj učinimo ljepšim i nužno je ostaviti sadašnjost
dijalogu prošlosti dok naseljeni kao strah u svijetu, koji se
legitimisao mržnjom trebali smo primijetiti:
eno svici u ljetnoj noći, odraz vode plahovite i nježne,
miris trave i kiše i mravi koji žureći kući od pijeska
organizirani socijalističkom kompatibilnošću jednaki pred radom
ugnjetavani pravdom trče pred smrću kao mi pred zavičajem.
56
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Pearl Harbor
Zrakom polen se širi. Oprašivanje vjetrom
ne prestaje da biva. Tako se dijete prvi put
upoznaje ogledavši se i vidjevši se kako
tijelom uspinje se da bude veći. Osmijeha
nema u zraku koji postaje dokumentarnom
reminiscencom čija se historičnost, treba to reći,
opravdava emocijama u odsustvu istine kojoj se
vidi posljedica...
Danas, opet, Pearl Harbor. Eno ga! Na trgovima,
u zraku sa previše polena i vjetra poletna koji će
oprašiti me s ovu stranu u kojoj sam postao tvrđava.
Granica čije su granice određene slobodom imena mi data.
Prvo će, znam, na frontu tuđi ideali ginuti a onda će
bivati u odajama:
knjige će, u nedostatku toplote, paljene biti
a neke će poslije ideologijom zaboravljene biti.
Neću ići nigdje − čekat ću da poslije odaja naseljenih
stvarima i otiscima dođe red na mene. Znam,
i po mene će doći...
Decembarska
Studen zebe!
U bijeloj noći mnogi će skončati.
Neko će razbiti poredak, tražeći hljeba!
Mnogi će drumom pjesmu pronijeti.
Noć je skončala u snijegu
postajući nekome izbjeglička.
Ona je možda sanjajući o meni
ostala hladna i nijema
kao da na drvenome mostu
čeka mene kojega nema.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 57
Žmirkajući...
Noć je!
Inje je!
Slova zebu i mirišu rezbarijom
i hljebovima iz noćne pekare.
Bosanska kuća
Zbijena brdima, popločana avlijama.
Mirišući orahovinom i sjećanjem bila je tvrđava.
Svijet zaseban i prostran!
Nad njom čađav je crijep i prozor s biljem u dodiru
a s verande grožđe kao da snježi.
Lijepi se na nepcu!
Bosanska kuća!
U njoj bešika i dubak.
Sokakom vriska djece.
Mati merajom zove...
Istom zavikahu!
Hajmo rušit kuću?
Pa su došli oklopnici sa sjevera
ili vojske?
Ne sjećam se pouzdano.
Tenkovima i cijevima mijenjali pejzaž
i bi zgarište koje nikako da zgasne
onda
vrijeme, vrijeme, vrijeme...
58
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Bio jednom jedan Nedžad
Nedžadu Ibrišimoviću
U jesen maglovitu i nježnu
pod stablima kestena
na trgu
ljudi se
najutro okupe kao onda na
Lutvinoj kahvi
u ona konzulska vremena da raspredaju
o temama koje njih se tiču...
Neko će riječju ublažiti nelagodu vremena i kazat će
da će i to proći a neko će se gurati da bude
među prvacima čija je nelagoda pogolema
i ne da se nekada opisati riječima koje bi pristojne bile
pa nepristojne udostojile pisma. Ne daju se riječi?!
U jesen dok oni se riječima guraju, pušeći duhan i
nagađajući dokle je sada zapadni svijet a
dokle je naša svjetina uznapredovala...
Meni se čini
kao da vidim Nedžada kako zagledan
u svoje figure ili će biti u odraz njihov
vaja sjenu a sjena se ne da
kao riječi koje mi fale
pa da opišem ono
što je on vajao riječima i rukama.
Meni se čini
kao da sada vidim njega one godine
kad sam studirao književnost
zimus u Tuzli kad je govorio
da mu je mjesto među knjigama
ili mi se čini da on
Vječnikom sa obližnjega kioska izviruje.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 59
Sanella Cero Boškailo
NISI TI NIKADA
IZMEĐU
Negdje se nalazim tu
između tvoga
uzdaha
i moje samoće,
negdje između
stanice
i voznoga reda,
negdje na pola puta
mog očaja i tvoga prkosa.
Sa koferima u ruci,
punim,
čekam... negdje između
polaska i dolaska,
negdje između
moje riječi i
tvoje šutnje.
Bez kišobrana, negdje
te čekam
između kapljica
i pljuska, negdje između
razuma i srca.
60
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
PJESMA O TEBI
Možda bih mogla napisati
nešto o tebi,
noć je duga i ja sam sama.
Možda bih poželjela
obgrliti te
svojom rimom
jer ušao si u život moj
ne pitajući da li možeš.
Možda bih umjesto ovih riječi
voljela osjetiti više
tvoje srce
kako kuca na uhu mom,
tvoje ruke kako grle i
stvaraju utočište
iz kojeg ne želim da idem.
No, noć je duga i
moje srce pusto
ne može da primi
gosta neznanog,
koji želi skriti se od
noći hladne i olujne.
Noć je duga i možda bih poželjela usne,
zagrljaje i poljupce, možda bih i htjela,
ali tvoje srce mene drži na vrhu hridi morske
i valom ponekad, samo tiho šapne, nježno pomiluje,
obriše suze hladne, ne da da se moje srce u kam pretoči.
NE RECI MI
Nisi ti nikada u
ljubavnom žaru gorio
kao leptirica na lampi užarenoj.
Nisi ti nikada u
zanosu strasti igrao
kao kockar,
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 61
na blef igru dobivao.
Nisi ti nikada u tijelu
sopstvenom, zarobljen bio,
u duši poput samice
samo tamu osjetio,
samoćom se ogrnuo,
suzom se umio.
Nisi ti nikada toliko volio
da si poput pahulje na
toplom dlanu se topio,
bolovao, a lijeka nisi našao.
A sve su moje zore
dogorjele,
karte izblijedjele,
oči na samicu navikle,
suze presahle.
I nemoj, nemoj da misliš
da se iz pepela, poput Feniksa,
roditi može
nešto nalik
toj ljubavi.
62
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Adnan Džolota
TRI PJESME
SUSRET
Pogledao sam u sunce
Ono ode iza brda
I odvede sa sobom
Dan
Ponovo sam podigao pogled
Ugledah mjesec, očima željnim sunca
Ni on se nije dugo zadržao
U šumi je tragove skrio
I pokosio
Noć
Napokon
Vidjeh zvijezde, očima punim mjeseca
I sunce, i mjesec i zvijezde
Jedno pored drugog jezde
Glumci davnih uloga
Bježe jedno od drugoga
A na istim daskama plove
Šutim i lovim
Trenutak, moje muze vrutak
I uhvatih se čvrsto za klicu i za vizije
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 63
Sjeme, al
Svatih kasno i prilično jasno
Da mi zasjedu, tiho i strasno
Postavi , baš
vrijeme
Granica
Iskopao sam rov
I postavio jedan krov
Moj dom nema temelja
Ne može mu ništa grom
Njegove linije, niko vidio nije
Poigrava se i od drugih krije
Maštu grije
U sebi -svoj
I paparazza
Bez gledalaca
U tom gradu
Nema ograda
Slobodno se krećem
I redovno sebe srećem
Moja je to stanica
I nevidljiva granica
Od mene do sebe
Od sebe do mene
Ja, ja, ja i ja
64
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Tu prtljaga ne treba
A daleko se ide
Srećom, nije neka vreva
od jednoga do drugog Ega
I ponovo do sebe svratiti
Moje „ Ja „ me grebe
i vreba
Pa zajedno pređemo preko ulice
Teško se jedino vratiti
Tragove su prekrile nove ivice
Koje je moje pravo lice?
Mjesec
Naša tijela, mjesečeva su jedra
duboko - plima boka i bedra
U vrtlogu krvi poznato se lice mrvi
Od atoma sve vrvi
Oseka
se cereka
Džekil udara Hajda
od iskona gudi uvijek ista gajda
I ove rime nastadoše pod naletima
Plime
Okean ti u oku drijema
Hodaš ulicom i šutiš
Paziš, da riječi
Ne zamutiš
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 65
66
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
PROZA
Pišu:
Nedžad Husić
Stjepan Zelenika
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 67
68
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Nedžad Husić
DESET MINUTA
1.
Trotoar kojim hodam je širok i dug. Slijeva prolaze automobili i poneki autobus,
dok se zdesna pruža red niskih stambenih zgrada. Držeći se za ruku s djevojkom,
šetamo polako. Danas nam je drugi izlazak i još uvijek se nismo dovoljno opustili.
Imamo još deset minuta dok nam autobusi ne dođu i odvezu nas na skoro suprotne
krajeve grada. Ispred nas je autobusko stajalište, ali odlučujemo da ćemo otići na
sljedeće kako bismo prošetali još malo. Ono je udaljeno tačno dvjesto metara. Pošto
imam veliku potrebu da mokrim a u blizini nema javnog toaleta, pokušavam da
odagnam misli razgovarajući s njom o bezazlenim temama. Pitam je: „I kakvu boju
kose ima tvoja mama? Crna je kao i ti?“
„Ne“, odgovara mi i hvata me čvršće za ruku. „Njena je plava poput Brenine
Jugoslovenke.“ Smješka mi se i ja joj uzvraćam osmijeh nadovezujući se: „O, klasje
moje.“
„To je Branko Ćopić?“, pita me. Šutim dok prebirem po džepovima sjećanja čiji
je to stih. Sumnjam da je njegov, ali to nije ni važno. Zato nastavljam: „Da, upravo
on. Taj mi je čovjek obilježio djetinjstvo. Volio sam njegove partizanske romane gdje
su ljudi samo dobri ili loši, nije bilo sredine.“
Ona kima glavom i govori mi da je čitala samo neke pa nastavlja: „Šteta što se
bacio s mosta.“
„Baš, dopizdio mu život, šta li“, pokušavam da budem duhovit, ali
bezuspješno.
Šetamo nekoliko metara u tišini, razgledajući oko sebe. Pored nas prolazi neka
bakica vodeći pudlicu na povocu. Iz misli o psećem životu izvodi me njen glas:„Vidi,
baš je most ispred nas. Nešto se uvijek plašim hodati preko mosta.“
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 69
Pritišće mi ruku čvršće kao da očekuje od mene neku utjehu. Šutim i
okrivljujem sebe što nisam mokrio u kafe baru u kojem smo sjedjeli. Pušta mi ruku
i odlazi do kioska. „Čekaj me, samo da kupim vlažne maramice.“
Sigurno joj je dlan vlažan od mog znoja, jer ima običaj da se oznoji kada drži
tuđu ruku. To ne mogu kontrolisati. Nisam nervozan, možda.
„Sačekat ću te na mostu“, govorim joj dižući ruku u pravcu istog. „Idem da
provjerim je li stabilan.“ Ona se ljupko osmjehuje, a onda govori povisivši glas:
„Branko, nemoj da se baciš!“
Smijem se na njenu duhovitu dosjetku, a muškarac desetak godina stariji od
mene se okreće i pita: „Šta da se bacim?“
Odjednom prestajem da se smijem i ništa mi nije jasno. Gledam ga s velikim
upitnicima u očima. Kaže mi: „Ja sam Branko.“
Ponovo vraćam osmijeh na lice i uzvikujem srdačno: „Koja slučajnost!“
Na trenutak pomišljam da mu objasnim razgovor o Branku Ćopiću, ali
uviđam da ne vrijedi i zato mu se lažno predstavljam: „I ja sam. Drago mi je.“
Zatim podižem desnu ruku u znak pozdrava i idem prema mostu. Osjećam
Brankov začuđeni pogled na leđima.Naslanjam se na ogradu i pljujem u rijeku.
Odjednom pored sebe primjećujem kovrčavu crnokosu djevojku koja gleda u
nabujalu, mutnu vodu. Valjda nije vidjela da sam pljunuo. Nekako mi je neprijatno.
Sva sreća pa mi djevojka dolazi i, nakon što me obujmljuje oko struka, zaboravljam
na pljuvanje.
Stižemo na odredište, stanicu na kojoj se nalazi pet-šest čekalaca. Neki starac
prodaje lutrijske listiće, ali niko ne obraća pažnju na njega. Djevojčin autobus stiže
i mi se ljubimo, kratko grlimo i govorimo jedno drugom da nam je bilo divno. Ona
plaća kartu kondukteru, sjeda na sjedište pokraj prozora i maše mi sve dok me ne
izgubi iz vida.
Malo mi je lakše nakon što je otišla. Imam još pet minuta do dolaska mog
autobusa s brojem devet. Petnaestak metara od stanice nalazi se kafe bar Sidney.
Žurim da se pomokrim i, dok koračam brzo, uviđam da je Aleksa Šantić napisao
pjesmu O, klasje moje.
2.
Dok sam stajala na mostu, naslonjena na plavu metalnu ogradu koju je
nagrizao zub vremena, gledala sam u mutnu nabujalu rijeku. Po njoj su plutale
prazne plastične boce, čak i jedan čitav hljeb. Moja suza s obraza učinila je salto
u nju i izgubila se u zraku prije nego što je ikako i dotakla površinu vode. Hoće li
neka zalutala riba da primijeti slanoću moje suze? Sumnjam da dolje ikako plivaju
ribe. Moguće da su jedini stanari pacovi. Ali sve to je nevažno u odnosu na moju
70
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
usamljenost koja se zalijepila za mene poput pijavice. Čini mi se da je iz mene isisala
i posljednje kapi energije i volje za životom.
Zato sam, između ostalog, i stajala na mostu do prije dvije minute. Razmišljala
sam o samoubistvu. Jednostavno, bacim se u rijeku i nema me. Ali, nije to tako
jednostavno kao u mojoj prerazvijenoj mašti. Čitala sam na Internetu kako postoje
slučajevi u kojima se bacanje u rijeku preživi. Baciš se u rijeku, od jačine udara
o vodu kičma ti pukne kao hrskava kora hljeba. I utopiš se za nekoliko minuta
kada se sve odvija planirano, ali velika je vjerovatnoća da će neki ludak, koji izigrava
Supermana, skočiti u vodu, prije toga skinuvši jaknu, i spasiti te. I šta onda? Kasnije
nema mogućnosti ni da se digne ruka na sebe. Postaneš biljka koja nema svrhu
fotosinteze. Sigurno da postoji neki drugi način, dosta jednostavniji.
A onda se pored mene pojavio neki uštogljeni tip, u crnoj jakni, crnim cipelama
i crnim pantalonama. Pravio se da me nije primijetio. Zatim je pljunuo u rijeku kao
najveći primitivac. I kad sam ga pogledala izraz lica mu je ostao nepromijenjen, kao
da je to ono što čini svakog dana. Pljuvanje u rijeku, pih!
To je još jedan od razloga zašto sam odlučila da se ne bacim s mosta. Uvijek
ima budala koji će umjesto ruža za pokojnike u rijeke izbacivati svoju odvratnu
pljuvačku.
Pored mene prolazi neki pijanac i dobacuje mi lascivni komentar. Prije bih
se uvrijedila, opsovala bih mu štošta, ali sad mi je svejedno. Da li da mu pokažem
sisu? Sigurno bi zanijemio od čuda, matori pokvarenjak. Naravno da mu neću ništa
pokazati. Tijelo, moje tijelo! Iako imam trideset godina, svjesna sam dobrog fizičkog
izgleda i vanserijske atraktivnosti. Hm, dugo nisam promatrala vlastito tijelo u
ogledalu. Dok sam bila mlađa, to mi je bio fetiš. Onda bih počela masturbirati.
Kako su to bili dobri dani! Zašto to više ne činim?
Evo, i u ovom trenutku besciljnog lutanja osjećam kako mi se grudi od
uzbuđenja nadimaju kao da sam uskočila u bazen pun hladne vode. Vrijedi li
masturbirati? Nije li to samo kratkotrajan užitak? Zasigurno da jeste, ali nije li
i čitav život jedna velika masturbacija s povremenim orgazmima nakon kojih
usljeđuje praznina?
Idem da masturbiram. Uh, sranje! Već je 16:57. Imam još samo tri minute do
polaska autobusa, moram da požurim do ove stanice ispred mene. Ne zanima me
moja kovrčava kosa koja će da se zamrsi na ovom iznenadnom vjetru što zapuha.
3.
O, Bože! Gdje je taj kreten od Branka? Već deset minuta sjedim na ovoj
visokoj stolici pokraj prozora, gledajući prema autobuskom stajalištu ne bih li ga
vidjela. Dupe me žulja, ova jeftina kelnerska kecelja s vezom pritišće mi stomak.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 71
Moram da je skinem. Ionako je kafe bar prazan, gostiju nema jer sada svi žure
svojim domovima, a ti, Sandra, sjedi i bleji kroz prozor.
Kako je neobično što nije nakratko navratio prije nego što uđe u autobus
broj pet. Je li moguće da mi nedostaje? Možda je to samo dugogodišnja navika. Ne,
mislim da mi nedostaje. Zadnjih dana je bio izuzetno pažljiv prema meni. Možda
ga volim.
Šta mi je ovo u džepu? Čokolada koju mi je dao sinoć. Ionako sam gladna,
mogla bih da gricnem koji zalogaj. Možda se on u međuvremenu pojavi, vidi me
kako s užitkom jedem njegov poklončić, pa me zagrli nježno samo onako kako to
on zna. Uzvratit ću mu poljubac jezikom, možda ga ugristi jer sam nekoliko put
osjetila da ga to napali.
Ko je sad ovaj man in black što prilazi ulaznim vratima? O, kako je samo
mršav i uštogljen! Jest našao kad će ući, taman kad sam zagrizla komad čokolade i
zubi mi pocrnjeli. Pravit ću se da ga ne vidim. Ulazi, osjetim kako mu pogled šara
naokolo, kao da nekog traži. O, sranje, evo ga!
„Dobar dan“, kaže mi. Čudno mlatara rukama kao da se opekao. Možda je
narkoman.
„Zdravo“, uzvraćam mu. Prolazi pokraj mene, vjerovatno misleći da sam samo
gošća. Nikad ga dosad nisam vidjela.
„Je li ovdje toalet?“, govori mi i pokazuje rukom prema vratima kraj šanka.
„Moram da se poslužim.“
Nervozan je, osjećam to. Sigurno hoće da kaki. „Jest, ali, nažalost, nije u
funkciji već nekoliko dana.“ Gleda me prezirnim pogledom i drsko govori:
„Hvala na ljubaznosti. Znam da radi, nisam budala.“
„Kažem ti da ne radi.“ Branko idiote, zašto te nema? Ovo je neki ludak!
„Šta ako sam ja sanitarni inspektor?“, pita i smješka se ironično. Možda zaista
jeste. Ali, ne! Odmjeravam ga. Sanitarni inspektori imaju akreditacije. „Možeš li to
kako potvrditi?“
On šuti, prolazi pokraj mene, poražen, vidim da me zamrzio u trenutku. Prođe
do izlaznih vrata, okrenu mi se i uzviknu: „Kujo, radi tebe moram da trpim!“
Zalupi vratima i ode prema stajalištu, žureći i skoro trčeći. Ko je ovaj tip?
Ispred njega se zaustavlja autobus, ali od glave mu ne vidim je li to broj pet, u
kojem Branko ide kući. On stoji pokraj autobusa, uzrujano skakućući u mjestu, kao
da bosim nogama gazi po snijegu. Autobus polako kreće, a neka kovrčava djevojka
trči prema njemu. Čini se da odustaje, ali man in black diže desnu ruku i signalizira
vozaču da stane i ovaj to čini. Djevojka mu se smiješi dok ulazi u autobus. Čudan
tip, možda je htio samo da piški.
72
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
4.
Čudna situacija od maločas! Koja slučajnost da sretnem Branka na trotoaru
punom ljudi. Branko, nemoj da se baciš. Zašto bi se onaj Branko bacio pored onako
lijepe djevojke? Sigurno uživaju u vezi. Ne znam. Jedino što znam je da moja veza
sa Sandrom ne funkcioniše na pravi način. I njen konobarski poziv uvijek mi je
bio diskutabilan zato što je povodljive naravi. Čini mi se da joj nikad u potpunosti
nisam mogao vjerovati. Imam osjećaj da najviše voli moj novac, a ne mene. Kako
sam to zaključio? Plata mi je svakog petog u mjesecu, a njen najviši stepen pažnje i
javljanja traje od prvog do petog (da mi zamaže oči) i od petog do petnaestog (dok
sam najsolventniji). Sada je, recimo, šesnaesti i ona mi se nije javila.
Jeste, priznajem da sam kukavica i da sam ušao na stanici kod mosta, a ne na
ovoj na kojoj je autobus upravo stao, samo zato da bih izbjegao susret s njom. Ne
znam zašto, ali nemam hrabrosti da joj sve to prigovorim tek tako. Onda će mi staviti
jezik u usta, gricnuti me i zaboravit ću šta sam joj htio reći. Hajde, vozaču, kreni s
te proklete stanice! Tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak, dobro je, konačno da
krene! Samo da je moje oči više ne vide.
O, Bože, zašto sad opet staje? Kakav sam baksuz, sigurno je pukla guma i bit
ću primoran da odem i vidim Sandru. Oh, dobro je, samo zakašnjela putnica. I to
ne obična! Kako je samo lijepa! Pogledaj samo tu kovrčavu kosu koja je sigurno
mekana poput svile. Gdje li će sjesti? Molim te, Bože, nek sjedne pored mene! Ta
neće valjda sjesti pored onog debelog!? Odlično, prošla je pored njega. Smiješim joj
se i pokazujem na slobodno mjesto, milujući sjedište potpuno nesvjestan hiljada
dupeta koja su se spustila na nj. Nevjerovatno, uzvraća mi osmijeh, sjeda pored
mene, da, ljudi, pored mene! O, kako samo miriše! Ne, ne, ne, ne, ne želim biti
Werther! Moram da budem duhovit.
„Izvoli sjesti, osjećaj se kao“, pravim značajnu stanku dok ne okrene glavu
prema meni, „pored svog muža.“
Osmjehuje mi se vedro i pitomo, kao da sam rekao ne znam ni ja šta. „I hoću“,
kaže mi.
Šta je ovo? Uhvatila me za ruku! Ljudi, uštinite me, možda sanjam! Ne, ne
sanjam, osjećam njenu toplinu dlana koja struji cijelim mojim tijelom.
Šutimo već tri minute, držeći se za ruku kao da smo godinama zajedno. Ni
ona ni ja nemamo volju da pustimo ovo drugo, niti da nešto kažemo. Uživamo u
savršenoj tišini, putujemo ne obraćajući pažnju na truckanje autobusa po lošem
putu, zadovoljni smo, ovdje i sada, u ovom trenutku.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 73
Stjepan Zelenika
KRUH
Oče naš …
Kruh naš svagdašni daj nam danas...
Ova me misao u Očenašu oduševila i do današnjeg dana joj se divim. Divim
joj se od onog momenta kada sam shvatio da kruh u njoj, zapravo, ne znači kruh.
Pitam se - Kako je na tako jednostavan način, toliko ljudske skrušenosti rečeno,
i s toliko poniznosti (negdje sam pročitao « poniznost je zla sjena veličine») zamoljen
Gospod, da nam dâ snagu kako bismo išli Božjim putom. Tada sam zapravo tek
počeo shvaćati da riječ kruh može značiti i puno toga još i osim onoga što mati svaki
dan mijesi i peče u tepsiji u rerni stare fijaker peći. U to sam vremenom postajao
sve sigurniji i pomalo sam počeo uživati u otkrivanju tih drugih značenja. Postajalo
mi je sve jasnije kako je, zapravo, u kruhu iz Očenaša ogromna karizma, u njemu je
i tjelesno i duhovno okrepljenje, i nadahnuće, pa snaga za nadjačati bol, utjeha za
tužnog, nada za očajnika…
Kad sam imao sedam-osam godina imali smo u kuhinji radio aparat. Kutija
svijetle boje drveta, veličine teke A/4 formata, na platnenoj mreži iznad stakla skale
je nekakvim kosim slovima pisalo Tesla. Na njega je mati, čim smo ga donijeli,
odmah stavila svoj najdraži milije, vlastiti rad. Prostrla je još jednu čipku ispod
na policu koja je bila na željeznim nosačima što su učvršćeni na zidu odraslim za
pedalj iznad glave kad sjede na sećiji.
Radio je radio po cio dan, od jutra do mraka. Svirao, drndao i tresao bi se
pojačan skoro do daske, ako smo mi u dvorištu ili u drugoj prostoriji. Taj se lampaš
nije mogao pokvariti. Tako je, preko taraba, visoke drvene ograde, iz susjedova
dvorišta treštalo, pa i iz dvorišta susjedova susjeda, i po cijeloj čaršiji je po cio dan
treštalo od glazbe. Pa smo, mi djeca, više osluškivali što svira u susjeda, a on bi ćulio
74
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
uši čim bi čuo da u drugom dvorištu zapjeva sevdalinku Zora Dubljević ili Nada
Mamula ili dr. Polovina zapjeva neku pjesmu Joze Penave, pa bi odmah prilazio
aparatu mijenjao stanicu, na aparatu bi zacvrčalo i zapištalo pa smo po tome znali
da susjed opet prebire po skali.
I tako smo mi, zapravo, više osluškivali što kod drugih svira nego vlastiti
radio.
A većina svijeta u čaršiji su slušali u isto vrijeme istu radio stanicu. U to doba, jednom dok sam sjedio na sećiji točno ispod radio aparata, bile su
vijesti, pa čujem kako spiker kaže da rudari i topioničari u željezari u Zenici jedu
kruh sa sedam kora.
I, bez nekog ‘velikog’ razmišljanja, bez oklijevanja, upitah mater :
- Kad ćeš nam, mama, napraviti kruh sa sedam kora?
Bili su tu na popodnevnoj kavi susjed i njegova supruga pa se nasmijaše i
objasniše mi da se radi o kruhu koji se teškom mukom zarađuje. A kada sam upitao
susjeda, što su to topioničari, samo mi je rekao da je to onaj čiko što na smeđoj
papirnoj novčanici od hiljadu dinara nosi kacigu i očale.
Poslije sam ponekada nosio hiljadarku kad bih išao u trgovinu po kruh
i stiskao je svom snagom sve dok mi prsti ne utrnu, da bih je u džepu što više
zgužvao. Starija djeca iz čaršije zezali su nas da ta hiljadarka može biti lažna, i da
se zbog toga može u zatvor, pa da je treba dobro zgužvati i kada je ispraviš ako kod
topioničara na očalama nije puklo staklo, onda nema bojazni, prava je.
Tada nisam mogao ni zamisliti koliko se posla mora uraditi da se dođe do
kruha.
Na kraju ulice je bila pekara i baš sam pošao da pomognem pekaru istovariti
brašno. Tih sam dana počeo zarađivati svoj kruh. Prolazeći ulicom, uz tarabe kod
rane jabuke, stajala je mati sa susjedom i čujem kako razgovaraju :
Ne znam što da radim, govorila je mati, u špajzu imam još sasvim malo
mliva, a onaj moj, kako je stigla nova pjevačica u Hotel, sav kruh gore ostavi. ..
Počeo sam ljeti odlaziti kod prijatelja u selo Podastinje u Kiseljaku. Njegovi
su mnogo radili, imali su velike njive i sve su domaćinski korištene. U štali je bilo
pet-šest krava, dva vola i pored na gumnu nešto ovaca. Domaćinstvo djeda Pere
Oroza je za ovaj kraj imućna obitelj. Mada su u kući živjeli skupa pored djeda i bake
Jelkice njihov sin Ilija i supruga mu Kate u kući se znalo tko daje naredbe i koga se
treba slušati. A zapravo, djed nije naređivao nego je raspoređivao svako jutro tko što
treba taj dan raditi i gdje tko treba otići.
- Ti Zvonko idi u štalu pokidaj i položi ajvanu. Ivanka je još mala ona će s
Jelkicom pospremati po kući. Ti Božo ideš sa mnom u Krčevinu u drva. Ti ćeš,
pokazao je na mene, otjerati ovce na kraj vinograda.
Tako su zvali njivu iznad štale u kojoj ja nikada nisam vidio ni jednu vinovu lozu.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 75
Kad bi zapalo nas da gonimo stoku u Krčevinu mi bismo ponijeli nožiće i
od drveta bismo pravili male točkiće s lopaticama i vodenice na obližnjem potoku,
oko tih svojih maleckih imanja pleli plot, natjecali se tko će bolje, tako bi nam brzo
prolazio dan.
Jozo i Pero stariji Ilijini sinovi bili su u školi, zapravo na praktičnom radu,
pa su pošteđeni poslova kod kuće. I usprkos teškom životu i napornom radu, jer
većina seoskih poslova se rade po vrelom sunčanom danu, ja sam uistinu u tom
životu uživao. Zapravo, bilo mi je lijepo kad se navečer, nakon svih obveza, s prvim
mrakom u nekoj od kuća u selu okupi omladina i uz gramofon se napravi sijelo i
ples. Najčešće bismo u podrumu što je kamenom ozidan, improvizirali stol i klupe,
u kutu na bačvi koja čeka da se u njoj pokisele šljive za rakiju, na poklopac stavili gramofon, prigušili svjetlo žarulje i družili se i zabavljali. Neki su sjedili i razgovarali,
izlazili vani na mjesečinu, da se ‘rashlade’, ja sam volio plesati.
Plešući u svježem podrumu uz prigušeno crveno svjetlo žarulje, prvi put u
životu osjetio sam istinsku strast. Prvi put sam osjetio što to znači kad vas prođu
srsi od dodira ženskog tijela. Prvi put sam tada osjetio dah na uhu, i uzdrhtao od
dodira njezine kose što mi se lijepio na oznojeno lice. Tu sam prvi put poljubio, i
zaljubio se. Ta djevojka mi je bila, dobra ko kruh. Samo, ta naša sreća nije dugo
trajala, nakon te večeri, za mjesec dana, njezin stari odvodeći obitelj sa sobom
odselio je negdje u inozemstvo. Kažu, otišao je trbuhom za kruhom.
U vrijeme žetve, za vrela sunčana dana, radilo se ručno, žene bi srpovima
odsijecale pri zemlji stabljike pšenice i slagale stručke na jednu hrpu. Mi bismo
nailazili skupa sa starijim muškarcima i vezali gužvama, konop napravljen od
usukanih grabovih mladica, u snopove i pjevali skupa s njima « Moja mala žito žela,
a ja za njom vezo…» i slagali smo snopove na stožer.
Za nama su išli drugi s traktorom i tovarili na prikolicu i odvozili redajući
snopove gore uz gumno, da su blizu kad počne vrševina.
Radilo se ubrzano, jer je nakon što se žito uredi, trebalo kositi travu i kupiti
sijeno, a zatim odmah početi sječu drva za ogrjev. Jesenje kiše već po malo trepere
u zraku, govorili su stari. Samo što se po selu završi žetva krenulo bi se od kuće do
kuće, od gumna do gumna, da se odvaja zrno od stabljike.
Konju bi na glavu stavili povez na oči, da ne vidi, (kazali su mi da ako bi radio
bez pokrova za oči da i kad bi ga pustili na kraju dana konj bi i dalje išao u krug)
Tako zaštićenog konja, vezanog dugačkim konopom za stup u sred gumna, tjerali
su da cio dan hoda i kaska u krug, navodeći ga tamo gdje nije prošao. Povremeno su
pravili stanke kako bismo sklonili slamu i pokupili zrnje. Metlama i lopatama smo
kupili u vreće žito, samo ponekad bacajući na stranu veće komade slame. Na kraju
bismo slamu vilama nabacili na pojatu i mi djeca svi skupa bismo trkom silazili u
Podumače na kupalište na rijeci Fojnici.
76
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Narednih dana kad je povoljno vrijeme, kada je blagi vjetrić, žene bi, po potrebi,
onoliko koliko su odredili za mlin, istresale iz vreća žito, i izčinjale na povjetarcu.
Načvama, drvena posuda nalik plićoj tepsiji, bacale bi zrno u zrak i lovile opet u
načve okrećući se niz vjetar kako bi on otpuhao prašinu i sitnu slamu.
Onda smo mi mlađi, Zvonko, Božo i ja bili na redu. Nas trojicu, iz te kuće,
bi poslali da na leđima odnesemo žito u mlin koji je bio na Gromiljaku, oko tri
kilometra uzvodno od sela.
Jednom smo se dosjetili, ne znam sada tko je to predložio, pa smo uz vreće
pšenice ponijeli po jednu praznu unutrašnju gumu od traktora. Pa kad smo starom
mlinaru, bijele kose što je preko ušiju virila ispod ubrašnjenog crnog kačketa, predali
žito u mlin, i nakon što je on stavio ceduljicu s imenom djeda Pere, požurili na rijeku,
napuhali zračnice i spustili se niz pjenušave talase, uživajući na dijelovima gdje nas
je rijeka svojim brzakom vrtjela i zanosila, kovitlala svojim virovima, bacakala nas
bijelom pjenom lijevo desno, igrajući se s nama. Ondje gdje bi brzak udarao u obalu
i skretao tu smo se svom dječjom snagom borili sa silinom divljeg brzaka, cerekajući
se poslije, oduševljeni što smo bez problema prošli i tu etapu ...
Navečer bismo ushićeno prepričavajući dojmove, kao da smo se spustili, u
najmanju ruku, splavom niz Cetinu ili Taru.
Kako vrijeme prolazi, počinjemo svaki porok zvati kruhom, pa tako idem na
trafiku kupiti kruh: - Molim Vas Opatiju, dvije kutije.
Ili drugi put opet idem po kruh:
- Molim Vas,- obraćam se trgovkinji za pultom,- tri piva.
Noću u to vrijeme srijedom je na radiju bila emisija ‘zvjezdana prašina’,
počinjala je oko pola noći i trajala bi dva sata. Mi smo s radionom u ruci odlazili
van naselja i slušali stare i nove rock hitove, The Rolingstons, The Doors, Swit,
Dip Parpl, Zepelin… i uz zvuke još mnogih svjetski poznatih grupa smo uživali za
vedrih toplih noći u šetnjama praćeni magijom zvjezdane prašine, pokriveni nebom
zvjezdane noći, praćeni toplinom Mjeseca.
Nakon što se emisija završi odlazili bismo u pekaru. Tamo nam je radio jedan
prijatelj, koji bi, često, pekao pile, pa bismo sjedili pijuckali piva koja bismo prije
ostavili tu i čekali prvi rumeni vrući kruh.
Odlazili bismo tek u zoru kad stigne kombi za distribuciju kruha i peciva.
A danas…,
ovi dani su mnogima izbili kruh iz šaka.
Pekar je s obitelji završio u Americi.
Prijatelj mi je, nezadovoljan dobrim poslom koji je imao, po meni, tražeći
kruha nad pogačom, završio u Njemačkoj.
A na selu?…
Čekaju jutro da se otvori trgovina kako bi kupili kruh.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 77
78
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
ESEJI I STUDIJE
Pišu:
Željko Grahovac
Nadija Rebronja
Merima Omeragić
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 79
80
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Željko Grahovac
JOHAN AUGUST STRINDBERG – VELIKAN
MODERNE KNJIŽEVNOSTI
(uz pojavu novog izdanja romana “Crvena soba”, u sklopu obilježavanja
stogodišnjice smrti velikog pisca)
Johan August Strindberg rođen je 22. januara 1849. godine u Štokholmu,
kao četvrto po redu od jedanaestero djece sitnog trgovca Karla Oskara i Eleonore
Norling, koja je prvobitno radila kao služavka u kući Strindbergovih. Iako je u većini
svojih djela koja su bila manje ili više autobiografskog karaktera (a ostavio je iza sebe
ukupno sedamdesetak tomova pretežno dramskih, romanesknih i pripovjedačkih
tekstova) realistički predstavio epohu naglog uspona kapitalizma i rađanja novog
građanskog društva u drugoj polovini 19. stoljeća – može se reći da je svoje djetinjstvo
i mladost ipak prikazao težim nego što su u stvarnosti bili. Porijeklom jest pripadao
nižoj srednjoj klasi, ali se svojim obrazovanjem i djelatnošću iskazao kao sposoban,
svestran i nadasve originalan duh: radio je kao učitelj, novinar, činovnik, glumac,
bibliotekar, a u zreloj dobi izučavao je medicinu, filozofiju, alkemiju, religiju... Manje
je poznato da je Strindberg bio, između ostalog, i vrlo nadaren slikar i fotograf –
ali činjenica je da je njegov nekonvencionalni i buntovni stav prema dominantnim
društvenim, moralnim i kulturnim vrijednostima značajno doprinio tome da se ni
u jednoj službi nije mogao skrasiti i da je veći dio života proveo putujući i često
mijenjajući mjesta boravka. Tri puta se ženio, varirajući stav prema „ženskom
pitanju“ od jedne do druge krajnosti – od zastupanja potpune ravnopravnosti oba
spola u mlađim godinama (za to doba izrazito revolucionarnog), do ekstremno
konzervativnog mizoginog stajališta (posebno izraženog u kasnim pripovijetkama,
u knjizi „Brakovi, II“).
Na književnu slavu morao je čekati sve do početka 20. stoljeća – kritika,
naprimjer, nije ni razumjela ni prihvatila stvarnu vrijednost romana „Crvena soba“,
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 81
kad je prvi put štampan 1879. godine (iako će se kasnije ustaliti mišljenje da je to prvi
veliki moderni roman švedske književnosti); slavnim su ga, međutim, učinile drame,
i to posebno najpopularnije drame iz naturalističkog ciklusa: „Otac“, „Gospođica
Julija“ i „Vjerovnici“. Čuveni njegov predgovor za „Gospođicu Juliju“ bio je proglašen
i manifestom naturalizma, premda se, kad je o Strindbergu riječ, treba čuvati
pravolinijskog mišljenja i svakog uskog književnohistorijskog i književnoteorijskog
svrstavanja i „etiketiranja“; nesumnjivo je bio veliki njegov doprinos, također, i u
profiliranju psihološkog realizma kao jednog od dominantnih pravaca u razvoju
evropske proze potkraj 19. stoljeća – kao što se sasvim umjesno može smatrati i
jednim od začetnika ekspresionizma u modernoj evropskoj književnosti (prije svega
s dramama „Igra snova“ i „Sablasna sonata“).
Epoha u kojoj je živio i djelovao ovaj pisac inače je bila najznačajnija i najplodnija
kad je riječ o razvoju književne umjetnosti: od sredine 19. stoljeća (recimo, od
pojave Gogolja, Puškina, Bodlera, Balzaka i Poa), pa do završetka Prvog svjetskog
rata (dakle, u svega šest-sedam decenija) toliko je velikih književnih djela napisano
i objavljeno (u svim evropskim i svjetskim jezicima i u svim književnim rodovima)
i toliko je velikih autora stvaralo i stasavalo – da se s pravom može govoriti o tom
vremenu kao o zlatnom dobu književnosti. Upravo su Strindberg i Ibzen autori
sa čijim se opusom i otvara epoha moderne književnosti u jezicima skandinavskih
naroda: ako tu pridružimo i klasika Hansa Kristijana Andersena – to je trolist s
kojim Skandinavija na velika vrata ulazi u kontekst evropske i svjetske književnosti,
što podrazumijeva, prije svega, prisutnost i recepciju njihovog djela (prevode) u
velikim svjetskim jezicima. Vrlo je interesantno, upravo kad je o Strindbergu riječ,
da su tokom 20. stoljeća njegova djela često prevođena na druge jezike s njemačkog
(a ne sa švedskog) – te zato uopšte nije čudo da se i na našem jezičkom području
tek u posljednje vrijeme pojavljuju izdanja nekih njegovih djela kao prvi prevodi sa
švedskog (i oba izdanja „Crvene sobe“ kod nas, ono iz sredine 50-tih i ono skraja
70-tih, bila su zapravo prevodi s njemačkog, a ovo je, barem koliko je nama poznato,
prvi izravni prevod sa švedskog). Sličan slučaj je, naprimjer, i sa svjetskom recepcijom
najznačajnijih djela danske književnice Karen Bliksen, koja su u mnoge jezika
„ušla“ najprije kao prevodi s engleskog – pa tek onda kao prevodi s danskog jezika.
Dakle, i Strindberg i Ibzen su vrlo brzo sa svojim opusima postali sastavnicama
moderne evropske i svjetske književnosti – upravo zato jer su u najvećim jezicima
(u ovom slučaju, prije svega u njemačkom i engleskom) od početka bili „odomaćeni“
i recipirani i tretirani „kao svoji“ (tim prije što su u duhovno-poetičkom smislu
otvarali posve nove mogućnosti i horizonte književnog izraza).
„Crvena soba“ je najbolji Strindbergov roman, objavljen kad je autoru bilo
svega 30 godina; to se čini nevjerovatnim, kad uzmemo u obzir oštru kritičkoironijsku distancu spram date društveno-povijesne realnosti, psihološku dubinu
82
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
u profiliranju likova i uopšte proumljenost i izražajnu i poetičku sofisticiranost
koji odlikuju ovo djelo. Strindberg je na neponovljiv način uspio uvezati i stopiti
rodovsko-žanrovska usmjerenja pripovjedačke proze, drame i romana – i „Crvena
soba“ zaista jest sve to zajedno; i to sve to zajedno upravo tako da se opire svakom
književnoteorijskom šematizmu. Romanesknu potku čini priča o grupi od desetak
mladih stvaralaca i intelektualaca (slikara, vajara, novinara, književnika, činovnika,
medicinara – budućih umjetnika, ljekara, poduzetnika, javnih radnika...) koji su 60tih ili 70-tih godina 19. stoljeća sazrijevali i ulazili u kulturni i javni život Stokholma,
okupljeni oko male kolonije u Lil-Jansu i oko boemske Barnsove kafane (po čijem je
salonu gdje su najčešće sjedili roman i dobio ime). Konstruktivni princip, međutim,
nije onaj koji odlikuje formu klasičnog romana, sa standardnim redoslijedom faza
artikulacije romanesknog sadržaja od uvoda do epiloga; Strindberg je, u nizu od 29
poglavlja, primijenio za to doba ne baš uobičajen koncept kaleidoskopskog pregleda
zbivanja, situacija, odnosa i stanja – koji na bitan način dočaravaju, sažimaju i
profiliraju karaktere i sudbine najvažnijih likova, kao i sam kontekst u kojima se
oni očituju. Sadržaj ovog romana nije, dakle, izložen u kompaktnom fabulativnom
toku, nego kao nekonzistentan, skoro raspršen niz slika, epozoda ili priča – od kojih
se mnoge mogu držati i kao posebne i manje-više zaokružene pripovjedačke cjeline
(kao, naprimjer, sedmo i osmo poglavlje, „Slijeđenje Isusa“ i „Jadna domovino“, ili
deseto poglavlje „Novinsko preduzeće Siva kapica“, pa cijela epizoda o nesretnoj
ljubavi mladog plemića Renhjelma, nesuđenog glumca, izložena kao zasebni, iako
paralelni pripovijedni tok u ukupno pet kraćih poglavlja – a da i ne govorimo o 26.
i posljednjem 29. poglavlju koji su u cjelini dati u epistolarnoj formi, sastavljeni od
pisama u kojima doktor Borg ukratko sažima i zaokružuje to što bi trebalo biti
odlučujućim razrješenjem ili raspletom sudbina glavnog lika Arvida Falka i njegovih
najbližih prijatelja). Kompozicija je urađena tako da se veza između sadržaja,
značenja i smisla pojedinih epizoda i poglavlja tek postepeno raskriva – čime se
hoće reći da autor slijedi unutrašnju (sudbinsku), a ne izvanjsku (dnevnu) logiku
zbivanja i stanja; on sam ostaje potpuno skriven iza neprimjetnog i neutralnog trećeg
pripovjedačkog lica koje izlaže ili prenosi sadržaj – ali upravo je on, kao taj i takav,
suveren u izboru, preplitanju i preraspodjeli naglasaka, značenja, valera, frekvencija
koji su od presudne važnosti za dominantni ton, za sklop i za duh cijelog djela.
Dakle, Strindberg na leksičkom i sintaktičkom mikroplanu, u pripovjedačkim
fragmentima i u dramskim scenama (dijalozima), teži najjačem mogućem
učinku supstancijalizacije (sažetosti, zgusnutosti, ekspresivnosti, sugestibilnosti,
autentičnosti izraza), maksimalno oživljavajući svoje likove, dočaravajući atmosferu
i kontekst u kojima se oni pojavljuju i djeluju i bojeći njihova stanja i osjećanja
najjarčim bojama: on je majstor deskripcije i ekspresije, atmosfere i detalja, gesta i
akcenta, koji na najmanjem mogućem prostoru teži tome (i uspijeva to postići) da
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 83
sami likovi i sama stvar (o kojima je riječ) progovaraju iz sebe, a ne da ih predstavlja
„sveznajući autor“ (kakvim god se pritom sredstvima služio). Čak je i podjela likova na
„glavne“ i „sporedne“ dobrano relativizirana upravo tom snagom supstancijalizacije
– jer i oni na prvi pogled posve beznačajni likovi, koji se pojavljuju samo na jednom
mjestu u romanu (kao, naprimjer, obućar sa Bijelog Brda, prostitutka Marija iz
krčme u bivšoj dželatovoj kući, mladi konobar Gustav koji će dobiti ulogu Don
Diega samo kako bi Renhjelm igrao njegovog slugu ili Struveove pokćerke koje tako
neodoljivo podsjećaju na lisice) daju svoj doprinos ukupnoj konstrukciji romana
snagom i sugestivnošću izraza ništa manjom od one koju imaju glavni akteri. Mi
do samoga kraja i ne znamo uopšte koji će sve likovi ponijeti taj atribut „glavnih“,
tako da, pored Arvida Falka, njegovog brata Karla Nikolausa, novinara Struvea,
vajarskog pomoćnika i genijalca Montanusa, spletkaroša i potrčka Levina, slikara
Selena i Lundela, mladog i siromašnog plemića Renhjelma, glumca Falandera,
filozofa Iberga – tek na samom kraju u krug najvažnijih likova ulaze i mlada glumica
Agnes Rundgren (alias Beda Peterson), veliki poslovni talent Isak Levi i, naravno,
doktor Borg (medicinar i naučnik za koga će se ispostaviti da, uz Arvida Falka i
Olea Montanusa, jedini spada u „nezamjenjive“, u one likove bez kojih roman, takav
kakav jest, ne bi bio moguć).
A svi su ti likovi, zapravo, supstancijalizacije određenih pojava, stanja, stavova,
ideja, stremljenja, društvenih vrijednosti ili izobličenja – koji karakteriziraju
švedsko društvo tog doba. Strindberg zapravo u jednoj mozaičnoj konstrukciji
nastoji predstaviti duh tog vremena – razvijajući romaneskni sadržaj kao pozadinu
na kojoj što jasnije i što upečatljivije trebaju doći do izražaja osnovne odlike i
tendencije, ali i protivrječnosti i apsurdi epohe; nema te osjetljive ili problematične
teme koje se on ovdje nije dotakao – od neljudske pohlepe i amoralnosti kapitalizma,
od licemjerstva i nakaradnosti tek rođenog političkog sistema parlamentarizma
i čudovišnog svijeta birokratije, od religiozne ošamućenosti i zaraze dobročinstva
(posebno karakterističnih za skandinavske zemlje od sredine 19. stoljeća pa sve
do modernog doba, što je vrlo upečatljivo obradio i Peter Hoeg u svojoj prozi „U
istoj noći“), sve do mizerije i strahote primitivnog žurnalizma, sve do represivnog i
restriktivnog morala nove građanske klase, sve do nepodnošljivog položaja i stanja
siromašnih slojeva društva i posebno žena i djece u njemu...
- „Pst! – šapnu onaj visoki. – Jesi li sam?
Falk je, kako se činilo, bio i ugodno i neugodno iznenađen tom posjetom.
- Potpuno sam sam. Crveni je otputovao.
- Ah! Hajde onda s nama da nešto pojedeš.
Falk nije imao ništa protiv toga; zatvorio je kancelariju i otišao s ovom
dvojicom do prve gostionice, gdje su se zavukli u najmračniji ugao.
- Evo i rakije! – reče debeli a njegovo ugašeno oko zasjalo je kad je ugledao bocu.
84
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Ali Falk, koji je sa njima krenuo više radi društva i utjehe, nije obraćao pažnju
na ponuđena blaženstva.
- Već dugo se nisam osjećao ovako nesretno! – rekao je.
- Uzmi sendvič sa haringom! – reče visoki. – Mi ćemo uzeti rydinger sir sa
kimom. Pst! Konobar! Blombergovu mješavinu!
- Možete li mi dati jedan dobar savjet – pokušao je Falk ponovo – ne mogu
više podnijeti Crvenog i moram potražiti...
- Pst! Konobar! Bergmanov hljeb! Pij sada, Falk, i ne pričaj gluposti!
Falk je bio potpuno obeshrabren i nije više pokušavao da nađe utjehu za svoju
duševnu bol, ali je zato pokušao drugim, uobičajenim putem.
- Zar nisi rekao da trebamo piti? Vrlo rado!
Rakija je strujala njegovim venama kao otrov jer nije bio naviknut na jaka pića
prijepodne. Osjećao je neko čudno zadovoljstvo u mirisu jela, u zujanju muha i u
zapahu koji se širio od skoro sasušenog buketa cvijeća u neuglednoj vazi na stolu. Pa
i ovo loše društvo, sa svojim nečistim rubljem, iznošenim kaputima i nepočešljanim
razbojničkim fizionomijama bilo je u skladu sa njegovim poniženjem toliko da je
osjetio pri tome neku divlju radost.“ (str. 135.)
„Pokušao je pomirisati jorgovan, koji je još stajao na sredini stola, ali oko njega
se širio samo zadah truleži. Pokušao je opet pogledom kroz prozor fiksirati neki
predmet koji u njemu ne bi izazvao osjećaj odvratnosti; ali vidio je samo kantu za
smeće koja je ležala kao mrtvački sanduk, ispunjen istrošenim i odbačenim stvarima.
Misli su mu se penjale uz požarne stepenice, koje kao da su iz prljavštine i smrada
vodile pravo do azurnog neba, ali po njima nije hodao nijedan anđeo, a gore se nije
moglo vidjeti nijedno prijatno lice, nego samo prazno plavo ništa.“ (str. 137.)
Navedeni fragmenti iz 25. poglavlja „Propast“ mogu nam poslužiti kao
ilustracija suptilnosti i preciznosti u dočaravanju stanja i osjećanja glavnog lika: svi
valeri nepodnošljivosti, očajanja i bespomoćnosti s kojima Falk postepeno tone u živo
blato beznađa, nemoćan sam bilo šta uraditi da se spasi i bez ikakve šanse da ga
dijabolični likovi iz pakla stvarnosti kojoj ničim nije pripadao mogu uopšte shvatiti
(a kamoli još i prihvatiti) takvog kakav jest – od onog da je bio „i ugodno i neugodno
iznenađen posjetom“ (te dvojice likova iz novinarskog polusvijeta) i od svega toga
ružnog spolja i iznutra što je „bilo u skladu sa njegovim poniženjem toliko da je pri
tome osjećao neku divlju radost“, pa do mračne predstave unutrašnjeg dvorišta u
kojem se nad vertikalom požarnih stepenica nadvilo „prazno plavo ništa“ – sve je to
sjajnim slikama (kanta za smeće kao mrtvački sanduk ispunjen istrošenim i odbačenim
stvarima), efektnim kontrastima (sendvič s haringom, Blombergova mješavina,
Bergmanov hljeb i rydinger sir koji se nude Falku kao utjeha i nadomjestak za njegovo
duševno beznađe i očajanje), onomatopejskom ekspresijom (navada visokog lika iz
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 85
novinarskog polusvijeta da se svima obraća s „Pst!“, u smislu „Hej!“) sve je to, dakle,
razvijeno i izvedeno kao savršena literarna sublimacija ranije izrečene pregnantne
misli o Falkovom duševnom stanju: „Kao što štavljač uzima sirovu kožu dugom
kukom i baca je u prljavu kadu, gdje se treba natopiti prije nego što dođe nož i ostruže
je, tako je i Falka očajanje trebalo pripremiti da postane kao i ostali ljudi.“ (str. 134.)
Pri svemu ovom mora se ukazati također i na složenost i sugestivnost
autorskog stava, duha, senzibiliteta koji stoje iza slike tog doba onako kako ju je dao
Strindberg u ovom romanu. Ironijski i kritički naboj s kojim on ismijava glupost i
sirovost udruženu s lukavstvom i pohlepom (najizrazitije u liku trgovca i zelenaša
Karla Nikolausa Falka), pa samoživost i skorojevićku pokondirenost nove klase koja
će s kapitalom preuzeti i vlast (što se najbolje ogleda u likovima Falkove supruge
Eženi i harizmatičnog izdavača Smita), pa gotovo nestvarnu degeneriranost svijeta
birokratije (sa likovima činovnika izvitoperenim i nastranim do neprepoznatljivosti
bilo čega ljudskog u njima), pa nekompetentnost, primitivizam i nepotizam ljudi
koji samo formalno-statusno figuriraju kao aktivni sudionici kulturnog i javnog
života (novinari, kritičari, profesori, akademici, pozorišni menadžeri i nosioci
raznih titula i lenti, koji pojma nemaju ni o kulturi ni o umjetnosti ni o bilo čemu
drugom osim o vlastitom sitnom interesu) – taj je naboj, dakle, u ovom romanu
spojio i udružio u sebi razornu gogoljevsku satiru i grotesku sa dubokom hirurški
preciznom balzakovskom analizom karaktera. U pojedinim dionicama romana sve
to dobija razmjere orgijastičko-travestične dekonstrukcije realnosti – ponajprije
u poglavljima o propovjedniku Skareu i njegovoj „misionarskoj“ djelatnosti i o
izdavaču Smitu (koji ni od čega „pravi književne veličine“ po propagandnom receptu
koji se neće bitno promijeniti ni u narednih sto godina), kao i u već spomenutom
poglavlju „Jadna domovino“, u kom je na spektakularan način evociran tok jedne
sjednice Narodne skupštine.
Međutim, kritička nabrušenost Strindbergova nije oltar na kom bi stvaralački
duh prinosio kao žrtvu cjelokupni svoj napor: on cijelim tokom romana na
jedinstvenoj frekvenciji saučesničke i sjetno-ironične simpatije i blagonaklonosti prati
taj živi kreativni duh – posebno u likovima Olea Montanusa, slikara Selena, glumca
Falandera, mladog Levija i doktora Borga – iz kog jedino i mogu izrasti neprijeporne
autentične vrijednosti uvijek tek-otvarajućeg-se i uvijek tek-nadolezećeg-budućeg
života (života, dakle, koji to i nije niti može biti – ako je prošli). Mnoštvo prekrasnih
i dubokih misli, zapažanja, refleksija i nagovještaja Strindberg je štedro prepustio
duhovno najsnažnijim i najizrazitijim likovima ovog romana – u toj mjeri i na taj
način da se „Crvena soba“, u zaokružujućoj kritičkointerpretativnoj sintezi, mora
ravnopravno i istovremeno tretirati i kao razorna kritika temeljnih ograničenja,
slabosti i deformacija epohe i sredine o kojoj je riječ, i kao prekrasna lirska refleksija
ili sjetnoironična autobiografija duha koji se hrabro uhvatio ukoštac sa temeljnim
epohalnim pitanjima smisla i vrijednosti življenja.
86
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Nadija Rebronja
ILUSTRACIJA I TEKST U KNJIZI KAKO SE CRTA
SUNCE ŠIME EŠIĆA
Knjiga za decu je oduvek bila neodvojiva od ilustracije. Dete reaguje na sliku
mnogo ranije nego što reaguje na tekst, što je možda jedan od razloga zašto je
ilustracija izuzetno bitan pratilac književnog teksta namenjenog deci. Slikovnice su
neizostavan deo svakog odrastanja. Ilustracija služi da proširi, objasni, interpretira
ili dekoriše pisani tekst (Bodmer 1992: 72). Neki pokušaji da se definiše uloga
ilustracije u knjigama za decu ukazuju na to da ilustracija ima ulogu u približavanju
vremena i mesta radnje knjige, kao i atmosfere. Ona može nagovestiti ili pojasniti
i istorijski ili kulturni okvir priče (Fang 1996: 131). Ilustracije takođe učestvuju u
građenju likova (Fang 1996: 132). Ukoliko tekst ne sadrži dovoljno opisa fizičkog
izgleda lika, ilustacija je tu da tekst u tom smislu dopuni. Međutim, ilustracija može
i šire doprineti karakterizaciji likova, ako je tekst kraći i više se bavi samom radnjom
(Fang 1996: 133). Ilustracija može i da dodatno razvije i produbi samu radnju,
slikovno objašnjavajući čitaocu šta se u priči tačno desilo (Fang 1996: 133). Slika
koja prati tekst može da razvije i različite tačke posmatranja ili čak suprotstavljenih
mišljena i tako uključe čitaoca u razrešenje radnje (Fang 1996: 134). Ilustracije
mnogi definišu kao ono što treba da osnaži tekst, da mu da intenzitet i ojača
komunikaciju sa čitaocem (Fang 1996: 136).
Fang daje uvid u neke specifične vidove odnosa ilustracije i teksta, tj. uloge
ilustracije u knjizi za decu. No, književnost za decu s kraja 20. i s početka 21. veka,
ima neke nove tendencije i nove načine građenja odnosa ilustracije i književnog
teksta, pre svega mnogo više interaktivne. Na koricama knjige Kako se crta Sunce
potpisana su dva koautora: Šimo Ešić, pesnik i Tošo Borković, ilustrator, što pri
prvom susretu sa knjigom ukazuje na njen ozbiljan odnos prema ilustraciji i slici.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 87
Ilustracija je ovde neizostavan deo književnog teksta. Knjiga je organizovana
u specifična poglavlja, a svako poglavlje se odnosi na neki pojam, koji se kroz
poglavlje postepeno objašnjava i razvija. Da je ovo izrazito interaktivna knjiga može
se zaključiti već na prvoj stranici prvog poglavlja Mama. Svako poglavlje počinje
ilustracijama koje uvode dete u pojam na koji se poglavlje odnosi. U poglavlju
Mama ilustracije objašnjavaju da sem deteta i sve životinje imaju majku, prikazujući
slona, kita, krokodila, kengura, noja i kravu sa svojim majkama. Ove ilustracije kao
da pozivaju pored deteta i još jednog odraslog čitaoca, koji bi detetu ilustracije
objašnjavao, o mami sa detetom razgovarao i vodio ga dalje kroz knjigu. Poglavlja
se nastavljaju proznim zapisom koji pojam (u prvom poglavlju pojam majke) dalje
objašnjava i definiše, uz snažan lični doživljaj autora. Šimo Ešić ovde spominje čak
i svog prijatelja, pisca Faiza Softića, i opisuje njegov gubitak majke. Svako poglavlje
knjige se nastavlja sa dve pesme. Prva pesma u svakom poglavlju objašnjava kako
taj pojam nacrtati kroz pesme: Kako se crta mama, Kako se crta tata, Kako se crta
baka i td. Druga pesma svakog poglavlja daje dublji doživljaj određenog pojma i
preispituje odnos deteta prema majci (Čuvaj mamu da ti duže traje), ocu (Mom ocu
šumu sijeku), baki (Zašto volim svoju baku) itd.
U pesmama koje počinju sa Kako se crta... kroz uputstvo za crtanje daje se
dublje značenje određenog pojma i njegova uloga u životu deteta. Tako se mama
crta „najljepšim bojama .../ mama se crta kao najslađa kocka u šećernici.“ (EšićBorković: 8). Mama se crta „nježno i lijepo,/ kao leptirić i kao cvijet (Isto: 8), dok
tata „mora biti visok ko jablan / i mora biti ko brdo snažan. / Tata mora ogroman
biti / zato ga tako nacrtaj i ti.“ (Isto: 14), što ukazuje na porodične odnose, pre
svega patrijarhalne, na doživljaj oca kao autoriteta tokom odrastanja deteta, kao i
na doživljaj nežnosti koju majka detetu pruža. S druge strane, „Baka se crta u većem
bloku, / mada je nježna, krhka i mala.“, što ukazuje na veliki značaj bake u životu
deteta, kao i na njenu starost, i iako je krhka, na veliku mudrost. Porodični odnosi
se preispituju i kada se daje uputstvo da se ujak „šara svakakvom bojom, / jer on
je kao klovn i šeret, ujak se crta s velikim osmijehom / kojim ti s duše skida teret.
Ujak se crta sa poklonima, / susret je s njime uvijek lijep, / stalno se šali, pa mirne
savjesti, / možeš mu docrtat i jedan rep“ (Isto: 31). Odnos prema ujaku definisan
je kroz crtež koji tek treba da bude nacrtan, na kom bi ujak trebao da bude šaren
kao neki klovan, jer je ujak u odrastanju deteta neko ko nema pretaran autoritet
niti pokušava da bude strog prema detetu, on uglavnom ima ulogu nekog starijeg
druga.
Kroz dalja uputstva za crtanje kroz stihove se dalje razvijaju pojmovi zidara,
kuće, tramvaja, drveta, sunca, meseca. Kroz ovu knjigu i njene ilustracije dete
odrasta, pa se prvo razvijaju oni pojmovi koji su detetu najbliži, kao što je njegova
porodica, a zatim dete kroz stihove i slike dalje upoznaje svet oko sebe. Dete, nakon
88
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
drveta, sunca, meseca, dalje upoznaje pojave iz prirode, kao što je duga, leptir, ptica,
pčela. Kroz ove stihove i ilustracije, dete postepeno sazreva, pa se nakon pojava iz
prirode postepeno uvode apstraktni pojmovi kao što je tajna, sreća, ljubav, zima i
igra.
Verovatno najzanimljiviji deo ove knjige je onaj poslednji u svakom poglavlju,
u kom bi dete trebalo da postane treći autor ove knjige i nacrta pojmove koji su mu
prethodno kroz stihove i ilustracije objašnjeni. Tako je knjiga izrazito interaktivna, i
svako dete ima svoju, drugačiju knjigu od svih ostalih, jer je samo dovršava. Očekuje
se da ono sledi uputstva za crtanje data u stihovima, ali i da iskaže svoju kreativnost,
talenat i maštu. Svako dete koje je vlasnik knjige mogli bi se na koricama potpisati
kao još jedan ilustrator i autor ove knjige, što na decu može da deluje pedagoški
pozitivno, jer ova knjiga nije obična slikovnica, ona nastoji da deluje naročito
inspirativno na dečiju maštu i kreativnost.
Poslednja poglavlja knjige, koja preispituju apstraktne pojmove i njihove
slike, na neki način vode ka kreativnom sazrevanju deteta, jer dete uči kako se crta
tajna:
Tajna se crta tiho i tajno,
kada si sam, kad nikog nema
Tajna se crta kao san skriven
koji nam se u goste sprema.
Tajna se crta kao dva cvijeta
i nit jedna međ’ njima sjajna,
a šta to znači, ako ko pita –
ti se osmijehni. Jer, to je tajna. (Isto: 93)
Pojam tajne sagledan je u stihovima kroz njene osnovne karakteristike, a to su
tišina, samoća, sakrivenost, i kroz metaforu „sjajna nit međ’ sva cvijeta“, koja ukazuje
da tajna može da povezuje i gradi prijateljstvo. Deci je ostavljeno da pojam tajne
nacrtaju uz uputstvo: „Ovdje nacrtaj jednu svoju tajnu. Ne moraš se uopšte truditi
da svi prepoznamo šta je na crtežu... Pusti nas da odgonetamo. I smješkaj se sa
strane...“ (Isto: 95). U dečijem uzrastu nije tako jednostavno vizuelno zamisliti i
nacrtati tajnu, a sledeći uputstva dete bi moglo ovaj zadatak rešiti veoma maštovito,
učeći kako da se kroz sliku izrazi simbolično. Na sličan način uputstvo govori da se
ljubav crta
[...] kao plamičak,
kao kap rose, al’ i ko rijeka,
ljubav se crta kao končić
o kome visi život čovjeka.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 89
Ljubav bi po uputstvu stihova trebalo nacrtati kao putokaz, kao stazu do
nečije duše, kao oazu „u moru mržnje, gladi i suše“, te i ovo uputstvo na dete deluje
edukativno ali i pokušava da probudi njegovu kreativnost. Knjiga se završava
poglavljem o igri, a iznad prostora u kom dete može da nacrta svoju ilustraciju piše:
„Ovdje ti nacrtaj igru koju najviše voliš. Ustvari, ne moraš crtati – igraj se bojama. A
iz igre uvijek nešto lijepo ispadne.“ Knjiga se ne završava ovim poglavljem slučajno,
jer cela ova knjiga i jeste jedna velika igra, igra stihova, ilustracija i deteta.
Ova knjiga bez svih svojih ilustracije, pa i bez ilustracija koje dete tek treba
da nacrta, ne bi bila potpuna. Poezija Šime Ešića iz ove knjige možda bi se i mogla
štampati u nekom drugačijem izdanju odvojeno od ilustracije Toše Borkovića, kao i
bez prostora za ilustracije koje dete tek treba da nacrta, ali u takvog izdanju ona bi
ostala neshvaćena i nedorečena.
LITERATURA:
1. Ešić, Šimo, Borković, Tošo. Kako se crta Sunce. Tuzla: Bosanska riječ, 2009.
2. Bodmer,G.R. Approaching the illustrated text. In G.E. Sadler (Ed.), Teaching children’s
literature: Issues, pedagogy, resources (pp. 72-79). NY: The Modern Language Association
of America, 1992.
3. Fang, Zhihui. Illustrations, Text, and the Child Reader: What are Pictures in Childrens
Storybooks for? READING HORIZONS volume 37 #2 (1996): 130-142.
90
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Merima Omeragić
METATEKSTUALNI ODNOS BALADE
HASANAGINICA I NJENIH
NAJZNAČAJNIJIH DRAMATIZACIJA
Balada o Hasanaginici – od podteksta do metateksta
Za proučavanje odnosa usmene i pisane književnosti od velike važnosti se
ispostavljaju pristupi savremenih književnih teorija i metoda koje su utemeljene
na arheološkom i naratološkom istraživanju tekstova. Sama ideja o međusobnom
povezivanju tekstova nastaje iz shvatanja Kulture kao globalnog teksta (Bamburać
Moranjak 2003, 76). U ovom kulturnom umrežavanju tekstova svakako je
najzanimljiviji pojam metatekstualnosti kojim se u nauci o književnosti, ali i
lingvistici označava direktan međusobni suodnos tekstova. Odnosno, metatekst
označava tekst koji je nastao iz drugoga teksta, ili na osnovu nekoliko tekstova
(Popović 2007, 434), te se rekonstrukcijom metatekstualnih odnosa ustanovljavaju
diskurzivna kretanja određenih tekstova u kulturi.
Historije naših književnosti kao najčešći primjer zazivanja autentičnih motiva,
čak umjetničkog preoblikovanja i interpretacije usmene književnosti navode svjetski
poznatu baladu Hasanaginica. Specifičnom položaju ove balade ne doprinosi samo
njena uvijek aktuelna tema klasnog raslojavanja u (muslimanskom) društvu i tragične
posljedice po ženu već i njeno zapisivanje1, te prevođenje na brojne svjetske jezike.
Danas u književnostima naših prostora najpoznatija varijanta ove pjesme je druga
varijanta po Vuku S. Karadžiću, nastala upravo po predlošku Fortisovog teksta,
1
Prvo zapisivanje i štampa ove pjesme u Putovanju po Dalmaciji (1774) Alberta Fortisa u nekoliko
je sporno upravo zbog nepremostivosti jezičkih barijera, što će najglasnije iskazati Vuk Stefanović
Karadžić u svom radu.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 91
prepisivanjem na naša slova i ispravkom pisarskih pogrešaka. Nespretan rad i hijatus
između Fortisovog i Karadžićevog teksta djelomice je određen i Karadžićevim
nepoznavanjem izvora – narodnog pjevača, čije ime Alberto Fotris ne navodi u
svom djelu. Kad tumači svoj redaktorski postupak u drugoj verziji Karadžić kaže:
Što sam prije popravio, nešto sam zadržao, kao što mislim da bi narodni pjevač prema
ostalijem pjesmama kazao; a gdje što sam se povratio k Fortisu, što sam čuo da se u
narodu govori i pjeva (Karadžić 1975, 310). Ako zanemarimo peripetije oko samog
nastanka najpoznatijeg teksta – varijante balade o Hasanaginici i ukažemo na njenu
svedostupnost, jedan savremeni pristup mreži tekstova o Hasanaginici pokazat će
se kao čin analiziranja i čitanja od kulturološkog značaja.
Ukoliko baladu o Hasanaginici podvrgnemo intertekstualnim istraživanjima,
njen uticaj na cjelokupnu pisanu književnost je evidentan, bilo da je riječ o
romanesknim, dramatskim ili drugim upisivanjima i preoblikovanjima, aludiranjima,
naznakama pri čemu balada funkcionira najčešće kao podtekst. Sagledavanje
metatekstualnog odnosa2 balade sa njenim dramatizacijama (koje su ipak najčešće,
pokazat će se i zašto) rasvijetlit će načine pre/upisivanja segmenata/elemenata iz
prototeksta u tekst same drame/a Hasanaginica. Pomnim izučavanjem odnosa
dramskih tekstova i prototeksta balade Hasanaginica na osnovu kojeg su nastali,
prije svega, afirmira se postojanje odnosa na relaciji usmeno – pisano. I, što je
važnije u samim procesima transkodiranja i transformiranja koji prate autorski čin
pisanja odgoneta se karakter ‘prezimanja’ iz izvora, bilo da je riječ o crpljenju građe,
oblikovanju, temi, bilo da su u pitanju literarna djela u užem smislu (Spahić 2005,
7). Među djelovanja u odnosima usmene i pisane književnosti utemeljena su na
određenim zakonitostima i kada određujemo uticaje usmene na pisanu književnosti
razlikujemo četiri tipa,3 od kojih je jedan i primjenjiv na problem odnosa balade
Hasanaginica i njenih dramatizacija. Tematsko-fabularni nivo – dramatizacije balade
Hasanaginica podrazumijeva preuzimanje priče ili teme iz usmene književnosti,
njenu poruku ili daje sasvim drugačije viđenje problema prezentiranog u djelu usmene
književnosti (Šemsović 2003, 121-132).
U isprepletenosti i kompleksnosti historija naših književnosti, nerazrješeno
i važno mjesto zauzima pitanje pripadnosti usmene i/ili narodne književnosti,
baš kao što je to danas slučaj sukoba i razdora oko pripadnosti autora određenoj
nacionalnoj književnosti. Naposlijetku, najvažnijim se ispostavlja pitanje kako se
ovaj usmeni motiv oblikovao u pisanoj književnosti na našim prostorima? Kako
bi se prevazišla ova komplikovana situacija kao paradigmatski primjeri poslužit
će tri umnogome različita dramska oblikovanja balade Hasanaginica utemeljena
2
3
92
U ovom pogledu metatekstualnost funkcionira kao vrsta intertekstualnosti.
Tipovi odnosa usmene i pisane književnosti su: tematsko-fabularni nivo, nivo narativnih strategija,
motivski nivo i nivo pozajmljivanja kraćih ili dužih cjelina.
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
prvenstveno u narativnom karakteru pjesme. Prva je drama u tri čina Hasanaginica
Milana Ogrizovića (1909) utemeljena u interpretaciji teksta, imaginiranju
nedostajećih dijelova, takozvanih tamnih dijelova balade i posebno u sevdalijskom
nadahnuću u stvaranju, te rješenju sukoba na relaciji Hasanaginica – Hasanaga.
Posebno obilježje Ogrizovićeve drame jeste borba protiv tradicionalnih normi i težnja
za individualnošću (Muzaferija 1990, 128) te uzidizanje značenja na jedan opšti,
ljudski nivo. Za razliku od Milana Ogrizovića, Aleksa Šantić dramu Hasanaginicu
(1911) započinje akcentiranjem najdramatičnijeg trenutka, lirski upisanog od
strane Šantića – trenutka kad Hasanaga sprema napad na Hasanaginicine svatove.
U kontekstu ove drame bit će zanimljivo pokazati kako Šantić umnogome odstupa
od prototeksta balade Hasanaginica, način na koji tranformira stihove, pridaje
značaj određenim događajima u svrhu kreiranja i razvijanja dramske radnje. U
baladi ako se i razvija neka radnja, onda se to čini skokovito i s jednog prizora se brzo
prelazi na drugi (Lešić 2005, 411). Dramski prikaz balade Hasanaginica (1981)
Alije Isakovića vjerovatno je sa najmanjim odstupanjima od prototeksta i kao takav
zanimljiv je na onoj fabularnoj razini intertekstualnosti, ali i strukturnom planu jer
slijedi tekst balade.
Strukturni elementi dramskog u baladesknom tekstu – Uticaj balade na
dramsku radnju
Iako determinisan kao pozitivistički, tekst Muhsina Rizvića (1976)
Hasanaginica od usmene balade do dramskog oblika4 otvara značajna pitanja o načinu
dramatizacije baladesknog teksta, kako sam naslov implicira, potom i načina kreacije
likova i njihove podređenosti društvenim normama ponašanja i djelovanja i što je
najvažnije mjesta razilaska podteksta balade i autorskih dramatiziranih verzija.
Rizvić između ostalog navodi suštinska pitanja: da li su je dorađivali drukčijim
razvojem događaja, otklonima i ekskursima, smještanjem novih lica, novih psihološkoemocionalnih, etičkih i socijalnih elemenata i situacija u radnju i motiva u likove Hasanage, Hasanaginice i drugih iz kruga balade? (Rizvić 1976, 232) Bez obzira što je
riječ o strukturnoj razini i značenjskom nivou ova pitanja su na neki način i danas
aktuelna jer nisu odgovorena na pravi način. Bez upliva savremenih teorija, posebno
teorija drame i teorije balade, metoda analize i interpretacije teksta, odgovore je
dala i naša teoretičarka drame Gordana Muzaferija u svojoj doktorskoj disertaciji.5
Odmak od ove nadasve pozitivističke, ali veoma informativne studije potrebno je
4
5
Usp. Rizvić Muhsin.1976. Interpretacije iz romantizma. Sarajevo: Svjetlost
Usp. Muzaferija Gordana. 1990. Narodna pjesma kao inspiracija u jugoslovenskom dramskom
stvaralaštvu. Sarajevo: Neobjavljena doktorska disertacija (Knjižnica Filozofskog fakulteta u
Sarajevu)
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 93
načiniti jednim temeljitim izučavanjem, prvenstveno strukture balade Hasanaginica
i odabranih drama Milana Ogrizovića, Alekse Šantića i Alije Isakovića. U ovom
složenom fenomenu sačinjenom od različitih elemenata bitni su odnosi i principi
po kojima su uređeni.
Svijet balade je svijet pojedinačnog, a ne općeg iskustva, zato se u središtu
pažnje nalazi čovjek/ov porodični i društveni život u ključnom trenutku napetosti:
sukob sa bilo kojim zahtevom ili zakonom spoljašnjeg sveta ili života (Krnjević 1973,
72). Obzirom da balada kao pjesnička vrsta računa na vlastitu narativnost omeđenu
sukobima i napetošću, sinteza lirskog6 i epskog7 rezultira kvalitetom dramskog.
Osobinu dramskog i dramatičnog donekle i na poseban način susrećemo u svim
umjetnostima (Švacov 1976, 11), ali i u usmenoj i pisanoj književnosti, neovisno
o žanrovskoj pripadnosti djela. Riječ je o činjenici da umjetničko razumjevanje
i oblikovanje svijeta najčešće je dramatično,8 posebno kad se u pitanje dovede
egzistencija pojedinca jer tada sam junakinja/ak sebe prepoznaje kao dramatsko
biće (persona dramatis). Čovjekov opstanak doveden u pitanje zbog nesazmjera
između krutih društvenih normi i htijenja pojedinke/ca određen je i napetošću koja
proistječe iz određenih, postupno narastajućih suprostnosti (Maglajlić 1991, 205). Kao
bitno određenje dramskog Emil Staiger vidi napetost koja je kao što smo vidjeli
utoliko karakteristična i za baladičnu priču jer je kao i u drami upravljena na totalitet
čovjeka (Švacov 1976, 14). Tragično osjećanje svijeta u sudbinskom stradavanju
junaka je istovjetno i za tragediju (dramu).
Prototekstualni odnos balade Hasanaginica prema njenim dramatizacijama
je direktan, što uočavamo prvenstveno u identičnim, neizmjenjenim, posuđenim
naslovima drama, što na neki izvjestan način podrazumijeva da priča balade iako
reducirana, postaje samo osnov domaštavanju, preoblikovanju i interpretaciji –
novom viđenju, pri čemu balada i njeni dramski oblici imaju isti cilj: zaokruženje
tragične sudbine Hasanaginice koja je neizbježna. Kako usmeni pjevač balade
Hasanaginice dramski predočava proživljavanje dijela života koji je ostao junakinji
nakon razvoda od Hasan-age (jer oblikovanje priče balade je dramsko); Ogrizović,
Šantić i Isaković na potpuno različine načine iz prizme različitih svjetonadzora,
umjetnički prenose tragičan događaj ove priče pokrenut Hasan-aginim bez/
razložnim otpravljanjem supruge.
6
7
8
94
Osim ako ne računamo dramatsko kao liniju osjećaja i ugođaja u pjesmi.
Potrebno je i posebno naglasiti razliku između epskog koje pruža čovjeku više prostora za djelovanja,
dok je to u lirskoj pjesmi, a specifično u drami (tragediji) čovjek je skučen okrenutošću u sebe.
G. Freitag u teoriji drame pod dramatičnim osjećanjem podrazumijeva snažna osjećanja koja izaziva
čovjekovo djelovanje kao i djelovanja iz vanjskog svijeta koja imaju uticaj na „dubinu duše“, dakle
nastajanje jednog djelanja i njegove posljedice po dušu (Lešić 1979, 464).
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Dramska kompozicija balade Hasanaginica
Temelj razumjevanja autorskih težnji za oblikovanjem tragične priče o
Hasanaginici leži ne samo u narativnom karakteru balade već i u podudarnosti
kompozicije dramskog djela i balade. Iako je u savremenim teorijama kompozicija
izjednačena sa pojmom strukture, kompozicija se odnosi konkretno na različite
tipove odnosa između dijelova teksta i probleme njihovog povezivanja u jedinstvenu
celinu (Popović 2007, 372). Kompozicijom djela označavamo i načine povezivanja
ideja i događaja u tekstu.9 Osnov ovakom pristupu činit će podrobnija analiza
dramske kompozicije balade Hasanaginica koja se ispostavlja kao presudan
preduvjet stvaranju dramskih tekstova. Kompozicija usmene balade nalikuje
kompoziciji drame. Munib Maglajlić je odlično primjetio da razvijene balade kakva
je i Hasanaginica sadrže osnovne djelove, koje čine etape idealno zamišljene dramske
radnje (Maglajlić 1991, 205).10 Razvijeniju kompoziciju drame nudi Zdenko Lešić
u studiji Teorija drame kroz stoljeća11 prema kojoj će se temeljitije i detaljnije ukazati
na dramatski karakter balade te opisati način na koji se oblikuje tekst drame/a u
odnosu na prototekst balade.
Uvodni dio (ili ekspozicija) E – inicijalnim stihovima se objašnjava preduslov
radnje, u baladi Hasanaginica početnim stihovima se konstatuje Hasan-agin
položaj ranjenika koji se liječi u šatoru, kao i nedolazak ljube spriječene stidom.
Uzbuđujući momenat 1. M – u duši junaka se javlja osjećanje ili htjenje koje je povod
radnji (Lešić 1979, 470). U prvom uzbuđujućem i napetom momentu Hasanaga poručuje Hasanaginici kobne riječi otpusta. Uspon radnje U – radnja ide ka
određenom pravcu. Junakinja Hasanaginica dobija prouku i u strahu od dolaska
muža kreće da bježi, ako zatreba i u samu smrt. Dolazeći junak je njen brat beg
Pintorović koji odvodi sestru natrag u majčin dom. Kulminacija K – do ovog
momenta dolazi kada naraste napetost. Beg Pintorović odlučuje da uda sestru za
Imotskog kadiju. Hasanaginicin neuspio pokušaj pobune odvodi je do čina pisanja
pisma Imotskom kadiji sa molbom da svatovi naiđu kraj Hasan-agine kule kako bi
darivala svoju neprežaljenu djecu. Preokret (peripetija) P – odigrava se kada radnja
naglo kreće u određenom (suprotnom) pravcu (Maglajlić 1991, 206). Na molbu djece
Hasanaginica zaustavlja svatove i dariva svoju djecu. Momenat posljednje napetosti
9
Kompozicija kao svojevrsni skop dramske radnje je definisana još u antičkoj poetici (Aristotel
insistira na kauzalnoj povezanosti zapleta i raspleta u drami). Izučavanjem građe djela (balade i
drame) i rasporeda elemenata utvrdit će se konstruktivni princip metatekstualnog oblikovanja ideje
balade pretočene u dramu.
10 U svoj teorijskoj analizi Maglajlić je koristio teorijski pristup i pojmove Milivoja Solara i njegove
Teorije književnosti. Međutim, evidentno je da ovu konstataciju o podudarnosti razvijene balade i
drame, zadržava na nivou osnovnih etapa dramskog razvoja i slijeda događaja.
11 Usp. Lešić Zdenko. 1979. Teorija drame kroz stoljeća. Knjiga II. Sarajevo: Svjetlost
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 95
2. M – važan kao podsjetnik čitaocu da se katastrofa ne razvija naglo. Hasan-aga
doziva djecu da se udalje od majke, pri tome na indirektan način šalje bivšoj ljubi
jasnu i tešku uvredu. Katastrofa drame KD – u exodusu se glavni karakter uklanja
snažnim djelovanjem (Lešić 1979, 476). Hasanaginica gledajući djecu kako odlaze
ocu umire od žalosti.
DRAMSKA KOMPOZICIJA BALADE HASANAGINICA
Kompoziciju balade Hasanaginica je moguće i predstaviti Gaussovom
krivuljom, ako kao vrijednosti uzmemo etape dramske radnje, što je moguće i
vidjeti iz priložene sheme.
Komparativnom metodom se ustanovljava da su u predloženim dramama i
u odnosu na baladu drugačije raspoređeni kompozicioni dijelovi – što je moguće
iščitati i iz samog tabelarnog pregleda.
Balada
Hasanaginica
ne dolazi
u posjet
Uvod
ranjenom
Hasan-agi
spriječena
stidom.
Uvrijeđeni
Hasan – aga
Uzbuđujući šalje ljubi riječi
otpusta.
momenat
96
�
M. Ogrizović
A. Šantić
Sin Ahmed uočava
Hasan-agina
šator svog oca u gori. majka Merima
uspavljuje
Rašida u bešici i
predosjeća zlo.
Hasanaginica kćeri
Sultaniji otkriva
kobnu poruku
Hasan-age – bježi u
smrt – dolazak bega
Pinotorovića.
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Sluškinja Hatidža
upozorava
Merimu da
Hasan-aga sprema
napad na svatove.
A. Isaković
Sestra Ajkuna i
majka obilaze u gori
ranjenog Hasanagu – majka zmjera
begovski stid žene
koja ga ne obilazi.
Sestra Ajkuna i
majka obilaze u gori
ranjenog Hasanagu – majka zmjera
begovski stid žene
koja ga ne obilazi.
Hasanaginica
pokušava
samoubistvo
– dolazak
Pintorović
bega.
Beg Pintorović kuje
zavjeru protiv Hasanage i uvjerava sestru
na povrat miraza.
Hasan-agina tuga
i nesreća – Majka
ga upozorava na
stid žene u kojem
on vidi nedostatak
ljubavi.
Hasanaginica u
strahu bježeći
pokušava
Uspon
samoubistvo –
radnje
dolazak Pintorović
bega - težak oprost
sa djecom.
Beg Pintorović Susret Hasanaginice Merima sprječava U aginoj kuli kritika
nameće udaju i Hasan-age – on
Hasan-agin napad begovata i obratno
Hasanaginici
saznaje za njen
na svatove – sestra – Hasanaginica
Kulminacija
– ona postavlja pokušaj samoubistva Emina moli za
moli brata da je ne
uvjet.
iz ljubavi.
oproštaj i uvjet
udaje – postavlja
uvjet kadiji.
Hasanaginicin.
Svatovski put
Hasanaginica Isprošena
Hasanaginica
dolazi sa svatovima, – Hasanaginica
zaustavlja
Hasanaginica
zaustavlja svatove
oprašta se sa
svatove kako bi postavlja uvjet
kako bi darivala
djecom i umire
darivala djecu. Kadijinoj porodici
djecu.
nad Rašidovom
i njemu samom –
Peripetija
Hasan-aga doznaje za kolijevkom udaju bivše ljube.
Hasan-aga se
pokajao, hoće
oproštaj i dragu
natrag.
Hasanaginica se
Razgovor svatova
Hasan-aga
Emina nad
izdvaja iz svatova
iznosi kobnu
kolijevkom otkriva - Hasan-aga iznosi
uvredu bivšoj
da daruje djecu –
Hasanaginicinu
kobnu uvredu bivšoj
Momenat
ženi.
Hasanaga nanosi
smrt.
ženi.
posljednje
uvredu bivšoj ženi
napetosti
-Starješina odvaja
Hasanaginicu od
bešike.
Hasanaginica Ona bježi u zagrljaj
Hasan-aga je
Hasanaginica
umire.
Hasan-agi, izmjenjuje shrvan smrću svoje umire.
Katastrofa
riječi ljubavi s njim
žene.
drame
i umire u njegovom
naručju.
Ogrizovićeva, Šantićeva i Isakovićeva drama Hasanaginica izgrađene su u
odnosu na prototekst balade. Kao što je već izneseno Isakovićeva Hasanaginica
hronološki prati tok radnje balade uz evidentne ‘nadopune stihova’ kao mjesta koja
su zamagljena i nisu dovoljno jasna za dramski tok radnje. Alija Isaković osvjetljava
prazna i nepostojeća, tamna mjesta u baladi kao na primjer: Hasan-aga od majke
saznaje zašto ljuba ne dolazi u posjet, po slugi Hasku šalje poruku Hasanaginici,
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 97
predočava šta se događa u međuvremenu (nedjelju dana) dok Hasanaginica nije
isprošena – Isaković intenzifikuje klasno raslojavanje i sukob između aginske i
begovske klase, u tom kontekstu Hasanaginica mora ispoštovati begovski ponos
i pristati na udaju za Imotskog kadiju, motiv pjesme u pjesmi, razgovor svatova
kao najavu kobnog događaja. Drame druga dva autora su uvelikome različite i sa
brojnijim odstupanjima.
Iako utemeljena na motivu stradanja žene otjerane iz doma, Milan Ogrizović
nadahnut sevdahom, preuzima fabulu, ali sam oblikuje siže, uvodi likove i raspoređuje
sadržaj i dopunjava škrtost naracije balade i pojačava odsječnost dramskog efekta
(Maglajlić 1991, 204), te raspršava baladičnu kondeziranost. Razlike drame Milana
Ogrizovića u odnosu na prototekst balade Hasanaginica su: Hasan-agin sin Ahmed
uočava šator u gori, Hasanaginica petnaestogodišnjoj kćeri Sultaniji otkriva što joj
je poručio muž i gubitak djece, Hasanaginica samosvjesno nosi begovski ponos,
iz ljubavi bi počinila samoubistvo, beg Pintorović kuje zavjeru protiv Hasan-age i
nagovara sestru na povrat miraza, susret Hasan-age i Hasanaginice, težište drame
na nesretnoj ljubavi, iniciranoj baladnim zakonom stradanja junaka od ljubavi
(Lešić 2005, 411), karakterizira lik Imotskog kadije koji je direktni učesnik drame,
likovi tetki i rodbine, sluga, pjesma u pjesmi (Kadija pjeva i jedna od Hasan-aginih
robinja), starješina svatova odvaja Hasanaginicu od bešike najmlađeg sina ‘begovića’,
Hasanaginica se baca u naručje Hasan-agi i umire prethodno razmjenivši riječi
ljubavi s njim.
Nasuprot sevdalijski nadahunutoj tragediji Milana Ogrizovića, u kojoj sa
podjednakom pažnjom prati stradanje oba lika, Hasanaginica Alekse Šantića iako
nadahnuta sevdahom među rastavljenim supružnicima, otpočinje od trenutka
saznanja Hasan-agine porodice za Zejninu/ Hasanaginicinu udaju i Hasanaginog spremanja napada na svatove – motiv otpusta ljube koja nije došla da obiđe
ranjenog muža je tek nagovješten u razgovoru Hasan-age i njegove majke (kad je
radnja u poodmaklom toku). Aleksa Šantić težište drame u odnosu na pjesnički
prototekst prenosi na Hasan-agin povrijeđeni sevdah koji je u prvom planu, dok
se Hasanaginica pojavljuje u trenutku preokreta radnje kad dolazi odvojivši se od
svatova kako bi darivala djecu, time autor ukazuje na ključne momente tragedije
rastanka.
Transformacija baladičnog sukoba u dramski sukob
Obzirom na brzinu i skučenost odvijanja radnje balade, dramski pisci morali
su razviti i elemente balade i što je očigledno drugačije ih prerasporediti kako bi
unaprijedili tok dramske radnje. To se ispostavlja kao krajnje individualan umjetnički
98
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
čin. Pjesnik balade teži svođenju radnje, prati onaj dio zbivanja koji čini srž baladičnog
dešavanja (Maglajlić 1991, 213), dok autori drama Milan Ogrizović, Aleksa Šantić
i Alija Isaković poštuju posebne unutarnje zakonitosti drame (Švacov 1976, 67)
što znači da zarad dramske napetosti proširuju i akcentuju elemente zgusnutog
događaja12 koji rezultira stradanjem junaka. Baladi jeste imanentna tagičnost, ali
kako upozorava Hatidža Krnjević cilj čitateljke/elja nije ispitati događaj balade,
već način na koji je on ispričan. Središnje mjesto u ovakvom postupku zauzima
dekodiranje elemenata sukoba zajedničkih za oba žanra. Naime, centralna tačka
dodira između balade i dramske tragedije jeste sukob koji funkcioniše kao osnova
radnje, kako balade tako i drame (tragedije). Aristotel kaže da je sukob vrijedan
obrade ako takve bolne radnje nastanu među svojim i među prijateljima (usp. Poetika,
glava XIV).
Balada o Hasanaginici se može svrstati u tematsku skupinu balada o nesretnim
supružnicima (preciznije, pjesma o kobnom puštanju ljube) pri čemu je stradanje
junakinja/junaka uzrokovano tragičnim nesporazumom među supružnicima. Iz
dva stiha balade čitateljka/lac doznaje inicijatora sukoba – ljubovcin stid, ali usmeni
pjesnik ne definira uzroke tog stida i na tom mjestu dramski autori produbljuju
sukob čineći svojevrsnu transformaciju. Sukob kao element radnje može se
motivski transformisati pri čemu se podrazumijeva preslikavanje i/ili promjena
značenja i promjena konteksta. Prenošenjem mjesta sukoba iz stihova usmene
balade u dramski tekst i drugačije značenjsko okruženje, pritom težeći što boljem
njegovom uklapanju (...) pozajmljeni motiv apsorbira značenja uvjetovana novim
kontekstom, a sa sobom donosi i sva ona prethodna značenja koja je posjedovao u svim
ranijim kontekstima koji su mu bili obitavalište (Šemsović 2003, 121-132). Autori
dramatizacija balade Hasanaginica stvaranjem novog, izmijenjenog konteksta, što
je jasno po samom sadržaju drama, pripisuju novo značenje stihovima postupkom
razvijanja naznačenog baladičnog sukoba u pravi dramski sukob.
Munib Maglajlić pod prirodom sukoba u baladi podrazumijeva postojanje
tragičnog junaka koji u sukobu sa drugim junacima i/ili okolinom zarad vlastitih
ideala koji su u nesrazmjeru sa društevnim normama zbog čega tragično nastradava.
Untrašnji sukob13 u baladi Hasanaginica nastaje u porodičnom okruženju dviju
porodica, različite klasne pripadnosti čije najveće žrtve jesu supružnici Hasanaginica
12 Zgusnuti dramski događaj određen egzistencijalnom temom opstanka pojedinca/ke u društvenopovijesnom svijetu što možemo označiti i ekstatičnošću. Taj momenat odvajanja iz svijeta sa
utvrđenim poretkom jeste momenat narušavanja koji u formaciji drame uvjetuje njegovu strukturu,
njegove granice, krhotine etc.
13 Hatidža Krnjević je načinila podjelu balada prema prirodi sukoba na dva toka: balade sa unutrašnjim
i balade sa vanjskim sukobom. Balade se unutrašnjim sukobom, kakva je Hasanaginica utemeljene
su u oprečnim prirodama junaka koje se u djelovanjima ne mogu usaglasiti, dok vanjski sukob
podrazumijeva dejstvo fatuma, neke prirodne sile kojoj junak ne uspijeva da se suprotstavi.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 99
i Hasan-aga. Njihov nesporazum uvjetovan je zakonitostima porodičnih /
patrijarhalnih i individualnih moralnih zakona. Iako u presjeku sukoba pronalazimo
običaje i zakone patrijarhalne porodice, kako smatra Hatidža Krnjević, porodični
sukob balade Hasanaginica iniciran je stidom glavne junakinje Hasanaginice. Njen
begovski stid je izjednačen sa moralnom vrlinom prvog reda (Krnjević 1973, 283)
koji rezultira povredom majčinskog prava koja završava smrću. Informativne
stihove balade o Hasanaginicinom stidu koji su obavijeni velom tajne i nejasnoće,
unutrašnjim porivima motivirani:
Oblazi ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla. (Hasanaginica 1975, 310)
Alija Isaković kao pojednostavljene sa nivoa balade dramski usložnjava:
Hasanaginicin stid pojačava ne samo patrijarhatom već njenim begovskim
porijeklom što postaje okidač narastajućim sukobima begovske i aginske porodice,
što se u neku ruku da naslutiti iz samog konteksta balade. Međutim, Isaković
akcentira klasno raslojavanje dviju porodica upisujući u razvijeni sukob razliku
morala porodičnog (društvenog) i ličnog (pojedinačnog) koji je dubinski tragičan
i kreće se u rasponu dva čina: zločin i kazna (Krnjević 1973, 82). Stid glavne
junakinje objašnjen riječima ne mogu i rumenilom lica u drami uzdignut je na plan
porodičnog i/ili društvenog čime je isprovociran nesporazum koji vodi ka tragediji.
Za razliku od likova balade koji su kroki potezima usmenih pjesnika predstavljeni
kroz njihovu glavnu karakternu crtu ili strast (protagonisti), nerijetko djelovanje,
sporedni likovi balade funkcioniraju isključivo kao svjedoci ili rjeđe kao akteri
koji se povinuju protagonistima (ili obzirom na funkciju smjer radnje pokušavaju
okrenuti na drugu ili suprotnu stranu). Dramski likovi se u potpunosti očituju pred
čitateljkama/ocima i gledateljkama/ocima, te ogoljeni do kraja (unutrašnja stanja)
kroz dramski sukob i protagonisti i antagonisti rječitiji i elokventniji (Lešić 2005,
476) od likova svih drugih žanrova, pokreću i učestvuju u razvoju radnje. Alija
Isaković od dvije baladične junakinje mati i sestrice pomenute u uvodnom dijelu
balade prema narativnom obrascu dramskog zakona svrstava na stranu pomagača
(sestra Ajkuna) i na stranu protivnika (Hasan-agina majka, kasnije beg Pintorović).14
14 Svaki narativ pa tako i baladični i dramski ima svoju aktancijalnu strukturu. Razumjeti aktancijalnu
strukturu nekog narativa znači poći od činjenice da je rečenica, iskaz, drama u minijaturi jer se u
njoj razlikuju akteri i njihove funkcije. Aktanti (likovi sa funkcijama) u naratologiji su izdvojeni
prema Proppovim bazičnim funkcijama uloga u bajci. Važno mjesto u strukturi odnosa među
aktantima zauzimaju funkcije aktera pomoćnika i oponenta (protivnika). Prema Geimasu, Protivnik
objedinjava Proppovog Zlotvora i Lažnog junaka (Katnić Bakaršić 2006, 262). Osovina moći jeste
pripadajuća Pomagaču i Protivniku i kao takva u dramskom narativu zauzima važno mjesto. U
drami Alije Isakovića Hasan-agina majka i beg Pintorović su protivnici, međutim u krakteru lika
bega Pintorovića u baladi Hasanaginica on je označen kao negativan lik – protivnik postupkom
odvajanja sestre od najmlađeg djeteta i davanjem sestre za Imotskog kadiju protivno njenoj volji.
100
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Dramska radnja se razvija u sukob potezom manipulacije nedorečenog stida ‘zle
svekrve’ koja unosi razdor među supružnike upisujući begovski inat u mjesto
stida.
kapa!
Ajkuna: „Ne mogu“, reče nevjesta. Jer, pitam je. „Ne mogu od stida“, reče.
Majka: Kakav stid, krmaluk begovski! Neće čoeku na noge! Ona je glava a čoek
Hasan-aga: Reče li još koju?
Ajkuna: Jok... Samo je obli rumen.
Hasan-aga: Ni crne, ni bijele?
Ajkuna: Jok.
Hasan-aga: „Od stida!“ Kolik je taj stid, kad je neko do bega Pintorovića? Kazuj,
majko!
Majka: Golem, sine, kolik njihov begluk, kolik njihov nam, i njihov pasiji inad.
Hasan-aga: Zar smo mi age Arapovići tanka soja i tankoga nama? Aja, majko?
Majka: Sine, nema zbora gdi se obraz kalja i rod uniziva. (Isaković 1995,
223-225).
Motiv ljubinog stida transformiran je na način da je iz baladičnog konteksta
skrivenosti, preuzeto značenje mjesta začetka sukoba među supružnicima, potom je
autor Isaković preslojio nova značenja upisujući dva nova značenja stidu: inicirano
begovskim porijeklom i muslimanskim bontonom, te svekrvinom manipulacijom.
Čitatelj/ka na pojačani impuls stida treba da dekodira šifriranu poruku
ispreplitanja klasnog i sukoba na nivou spola/roda. Zajednička osovina tragičnog
sukoba u dramama Milana Ogrizovića i Alekse Šantića u odnosu na prototekst
balade je prenaglašeni sevdalijski natopljen nesporazum među supružnicima. U
Ogrizovićevoj drami mjesto stida je transformisano iz baladičnog (naslućenog
konteksta) u višeslojni unutarnji sukob, višestruko kodiran, čije težište jeste
sevdah Hasanaginice i Hasan-age. Problem se javlja u trenutku nadomještavanja
erotske ljubavi, majčinskom, kako se u drami označava rođenjem posljednjeg
djeteta ‘begovića’ te narastajućim međuklasnim sukobom čiji predvodnik je beg
Pintorović koji protivničkim manipulacijama (sestre – povratak miraza, udaja za
Imotskog kadiju) pokušava da ostvari lične / društvene ciljeve. Uprkos padu pod
begov uticaj Ogrizovićeva protagonistkinja Hasanaginica je ta koja nosi svijest o
begovskom porijeklu (naziva sina ‘begovićem’ – potomkom begova, u više navrata
na molbu kćeri Sultanije za pomirenje s mužem ističe činjenicu da njoj kao begovici
ne priliči takav postupak) koja se isprepliće sa ličnim uvjerenjima o muslimanskom
bontonu ženskog ponašanja. Hasanaginica stid prvenstveno drži karakternom
osobinom svake muslimanke, dok Hasan-agin čin nepozivanja u posjetu tumači
kao nedostatak njegove ljubavi.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 101
Hasanaginica: Šta, zar zato?
I to je dakle grijeh mi! Zar sam mogla
Daleko tamo ići u goru
Kroz svijet toliki, nogom gazit stid,
Što muslimanki je svakoj svetinja?!
Zar nije naše: biti kod kuće
I čuvat djecu, čuvat ognjište,
Prag kućni? - Zar je poslao po mene?
Zaželio me možda? Nije nikad,
Tu glasnik samo jednom došao
I reko mi da boja više nije,
Da kaurina svlado Hasanaga,
Tek da ga bóla snašla nekakva,
Pa mora ležat! Uza nj da je majka
I sestra mu - Pa što ću još mu i ja?!
Il zašto - zašto ne poruči po me?
Il kako mene može kriviti?! (Ogrizović 1910, 34)
Formiranjem dramskog sukoba Milan Ogrizović akcentira i razrađuje,
naslućeni prototekstualni ljubavni nesporazum među supružnicima, te uplivom
drugačijih motivacija drugih junaka (kao što je bega Pintorovića) autor odlično
zamišljenu, ali nespretno izvedenu ideju o klasnom raslojavanju pokazuje i sviješću
tokom cijele drame koja prema V. Švacovu mora pokazati samu bit klasne strukure
društva (Švacov 1976, 73). Potrebno je posebno naglasiti Ogrizovićevo preuzimanje
atmosfere balade (podvučene riječi citata drame koje su posuđene iz stihova balade
na identičan ili izmijenjen način) i autentični preobražaj.
Aleksa Šantić motiv Hasanaginicinog stida, obzirom na strukturu radnje
drame stavlja na stranu kao nebitan motiv koji se naknadno pojavljuje u drami
kao pojašnjenje Hasanaginicinog odlaska od kuće i raspada braka. Razgovor
Hasan-agine majke Merime i sevdalijski nastrojenog Hasan-age otkriva majčino
saučećešće spram Hasanaginice,15 ali i središte nesporazuma koje Šantić ne izvlači
iz balade nego iz vlastitog osmišljavanja situacije.16 Situaciju možemo odrediti kao
susret karaktera s neposrednošću povijesnog svijeta (Švacov 1976, 149). Individualni
susret junaka drame sa povijesnim kontekstom i normama je umnogome različito
determinisan.
15 Aktancijalna funkcija Pomoćnice.
16 Situacija je mjesto izvora dramske radnje. Nije riječ samo o prostornoj dimenziji radnje, već težinu
tragične situacije uvjetuje bivstvovanje junaka/kinje ili subjekta u samom središtu situacije, ne izvan
svijeta, potrebno je obzorje svijeta razviti do horizonta situacije (Švacov 1976, 142). Sve u drami
proizlazi iz situacije, to jeste granične situacije.
102
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Merima: Nemoj tako! Srce njeno,
Kao školjka, biser krije!...
Obišla bi ona tebe,
No od stida mogla nije...
Hasan-aga: (Sa ironijom)
Kakva stida?!
Merima: Ti znaš svijet,
Pameti si dosta stek’o!
“Azgin kada, pa bez muža
Mogla nije!...” To bi rek’o
Hasan-aga: Mati, mati, da sam samo
U njezinom srcu bio,
Ona ništa čula ne bi,
Pa nek’ zbori svijet cio!
Obišla bi, žalila bi,
I uza me suze lila!
Njezina bi ljubav viša
Od njezinog stida bila!... (Šantić 1972, 329-330).
Hasnaginica u Šantićevoj drami je koncipirana kao indirektan lik, zanemaren,
potisnut od strane drugih likova preko čijeg kazivanja saznajemo sve o radnji, te se
ona pojavljuje tek u završnici kao sastavni dio žive i neposredne scenske događajnosti
(Muzaferija 1990, 144). Iz prethodnog citata svekrva Merima i bivši suprug Hasanaga čitateljke/oce informišu o Hasanaginicinom postupku. Merimino saućešće
otkriva razlike u poimanju uzusa društvenog/ patrijarhalnog ponašanja žene i
muškarca, a ni u kojem slučaju kao klasnog sukoba. Aleksa Šantić transformira
i kodira stid ljube preuzet iz prototeksta balade markiranjem novog značenja.
Dekodiranje novog značenja stida u drami Alekse Šantića, za razliku od Isakovićevog
postupka pokazuje isključivo jednu dimenziju patrijarhalno uslovljenog odnosa i
normi ponašanja u odnosu žena – muškarac i u odnosu na nerazjašnjene okolnosti
pravila ljubavne igre te poriva ljudske duše. Kršenje takve norme bi u percepciji društva
označilo Hasanaginicinu silu i bijes, čak i neotesanost,17 dok bi za zaljubljenog
Hasan-agu značilo samo jedno i najveće – čin uzvišene ljubavi. Još jedan potez
neodgojenog čovjeka, prostaka, hojrata18 kako kaže jedan od svatova naslućuje Alija
17 Za tumačenje su od presudnog značenja riječi koje bi hipotetski rekli članovi društva, a koje iznosi
Merima: „Azgin kada, pa bez muža / Mogla nije!“ U rječniku turcizama azgin (tur. azgm) označava
najčešće bijes, bujnost, životnost, ali i osionost, plahovitost čovjeka, harambašu, neotesanca. Najčešće
se koristi kao pridjev konju i čovjeku. Posebno zanimljivo se ispostavlja da kad je riječ o ženskom
rodu ovaj pridjev se najčešće upotrebljava za ženu pušćenicu i udovicu (u patrijarhalnom društvenom
ustroju ženu poljuljanog morala).
18 Hojarattur, hoyrat (tur. grč. seljak) u prenesenom značenju označava neodgojenog, neuglađenog
čovjeka, prostaka i neotesanca.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 103
Isaković. Poput Alekse Šantića on na mjestu razrješenja dramskog sukoba uvodi
bonton, u vidu zabrane komunikacije između muškaraca i žena. U trenutku kad
se Hasanaginica oprašta sa djecom19 Hasan-aga spriječen društvenim moralom da
se obrati bivšoj ljubi, sada budućoj kadinici, obraća se djeci prekoravajući postupke
njihove majke i ujedno šaljući bivšoj ženi indirektnu poruku.
II svat: Ako Hasan-aga progovori, gotovo je!
I svat: Šta je gotovo?
II svat: Hasanaginica više nije njegova. Nije red da prozbori tuđoj ženi, osim ako
je prostak.
I svat: Prozborit će.
II svat: Onda je sve gotovo.
Hasan-aga: (Neočekivano) Hod,te amo djeco! (Na njegov glas, Hasanaginica se
uspravi i pogleda ga; na njegov glas djeca su se okrenula ocu, kao da će poći, ostavljajući
majku)
Hod’te amo sirotice moje. Vaša majka neće se smilovati na vas.
I svat: Rekoh ti da je prostak. Hojrat!
II svat: Šuti, tebi nije od Boga dano da to razumiješ. Teže je biti čoek neg biti
Bog!
Hasan-aga: Neće se na vas smilovati vaša maja. Pogledajte je! Pogledajte njeno
oholo lice i pusto srce! Djeco moja! ...
(Hasanaginica još jednom pogleda Hasan-agu, snažno je ošinuta njegovim riječima,
gleda redom potiljke svoje djece, koja odlaze, hoće da se okrene prema svatovima, ne
uspijeva, pada mrtva.)
Zavjesa (Isaković, 1995, 277-280)
U odnosu na prototekst balade Hasanaginica, Isaković razrješenje dramskog
sukoba oblikuje uz pomoć uvođenja likova dva svata, koji u razgovoru otkrivaju
aspekte društvenog morala kao rezoneri i komentatori situacije, ali istovremeno i
svjedoci Hasan-aginog strašnog čina povrede Hasanaginicinog unutrašnjeg bića,
kao i svi dramski likovi uopće svedeni su na izrazitu karakternu crtu, ili na neki
neumitan životni zadatak ili na neku dominantnu strast, ili na neku tipičnu ljudsku
manu (Lešić 2005, 476). Likovi dvojice svata koji razgovaraju u momentu posljednje
napetosti su istovremeno i maestralan autorski čin, pridavanja dramske funkcije
(rezonera i svjedoka) i odašiljanja poruke recipijentima. U baladesknom tekstu,
obzirom na formu i dinamiku radnje motiv društvenog morala nije prisutan, mi
kao čitateljke/telji možemo pre/upisati značenje nedorečenog u stihovima, što i
nije sasvim prihvatljiv postupak.
19 A nakon zaustavljanja svatova i kršenja pravila skidanja duvaka s lica (čime se označava kraj
svatovanja).
104
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
A to gleda junak Hasan-aga,
Pak dozivlje do dva sina svoja:
„Hod’te amo, sirotice moje!
Kad se ne će smilovati na vas
Majka vaša srca kamenoga.“
Kad to čula Hasanaginica,
B’jelim licem u zemlju ud’rila
Uput se je s dušom rastavila,
Od žalosti gledajuć’ sirote. (Hasanaginica 1975, 313)
Dramatsku obradu20 finalnih stihova balade Alija Isaković postupkom
inverzije riječi Hasan-age (u baladi označene navodnicima) razlama i intenzifikuje
pozivajući (prvi put) djecu k sebi (drugi put) potresnim riječima sirotice moje kao
i u baladesknom tekstu: citirajući stih balade. Začuđujući efektni i prepoznatljivi
motiv ‘srca kamenoga’21 autor izostavlja, ali dvostrukim ponavljanjem i izmjenom
redoslijeda riječi Isaković pojačava situaciju kojom je reprezentovan Hasanaginicin
postupak i ne/samilosni karakter i utiče na čitateljke/oce i gledateljke/oce. Bitno
je naglasiti i razliku akcentiranja tragičnog trenutka to jeste katastrofe drame Alija
Isaković, sledeći prototekstualne stihove balade u didaskaliji opisuje Hasanaginicin
kraj. Za razliku od njegovog postupka Aleksa Šantić uz didaskaliju pojačava
tragičnost situacije i Hasan-aginim očajnim krikovima. Poput Alekse Šantića
i Milan Ogrizović dramski razvija i usložnjava ovaj tragički momenat govorom
likova, što je razumljivo obzirom na motivisanje sukoba dramske radnje. U oba
slučaja, Ogrizovićevom i Šantićevom lik Hasan-age podjednako je tragičan i kriv.
Za razliku od balade koja ne poznaje Hasan-aginu tugu i tragediju, već isključivo
krivnju, dramske adaptacije tragičnost situacije međuljudskih odnosa proširuju
na lik glavnog aktera, sekundarno i na ostale likove.22 Prednost dramskog teksta
u odnosu na baladu predstavljaju i didaskalije ili remarke (grč. uputstva23) piščeve
napomene u dramskom tekstu štampane drugačijim tipom slova od teksta koji izgovaraju
protagonisti ili u zagradama (Popović 2007, 138). Aleksa Šantić u svojoj drami
Hasanaginica također koristi didaskalije, doduše rjeđe, kojima dadatno pojašnjava
duševno stanje svojih junaka, a ne ambijentalnost i atmosferu, glumačke igre ili
vizuelne i akustične efekte drame, čime pojačava lirsko osjećanje tragičnosti samih
20 Uslovno možemo reći da je u pitanju obrada stihova, obzirom na nivo odstupanja i prelazak iz žanra
usmene balade u pisanu dramu.
21 Kameno srce je zamijenjeno pustim srcem i oholim licem. U baladi Hasanaginicino lice je blijedo u
trenutku smrti, ali se ne pominje prije.
22 U ekranizaciji drame Hasanaginica (1983) po dramskom predlošku Alije Isakovića, katastrofu
drame prati i katarzički čin Hasan-aginog (lik tumači Jospi Pejaković) uzimanja u naručje mrtve
Hasanaginice (Nade Đurevske) i odlaska u kulu.
23 Upute čitateljkama/ocima, glumicama/ima kojima autor dodatno objašnjava dramsku radnju.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 105
likova, koje se prikazuje pred čitateljkama/ljima. Za razliku od pototekstualnog
protagoniste Hasan-age koji nanosi uvredu Hasanaginici, lik Alekse Šantića
je duboko potresen susretom s bivšom ljubom u trenucima njenog opraštanja s
djecom24 i polaska ka novom kadijinom domu. Bez obzira na zamolbe sestre Emine
i majke Merime Hasan-aga ne želi i ne može da oprosti Hasanaginicin stid koji je
veći od ljubavi. U trenutku kulminacije ličnih emocija Hasan-aga oprašta umirućoj
Hasanaginici:
(Izdahne držeći posljednji poljubac na licu Rašidovom.)
Hasan-aga: (Sav ganut do suza dotrči Merimi, zgrabi joj ruku i poljubi.)
Majko, majko, ja joj praštam!
Merima: (Kao da je van sebe od radosti)
Praštaš sine?!
Hasan-aga: Praštam, majko!
(Pojuri Zlatiji i Zerini i toplo ih počne ljubiti.)
Merima: Blago meni, danas i do vijek!
Emina: (Radosno drmajući Hasanaginicu za rame.)
Ustaj, Zejno! Veseli se!
Zejno, Zejno!
(Sagne se, uzme Hasanaginicu za ruku, gleda je, drma i kad vidi da je mrtva
vrisne.)
Jao majko, jao!
Zejna mrtva! Zejna ti je mrtva!
Hasan-aga: (Skoči sav poražen.)
Zejna mrtva! Veliš, Zejna mrtva!
(Spusti se uz Hasanaginicu, uzme je za ruku, drma je i gleda. Govor lica ne
prestaje.)
(...)
Hasan-aga: (Blijed kao smrt, porušen i od bola kao van sebe uhvati se za kose, i
kroz suze gleda na mrtvu Hasanaginicu.)
I nje nema više... i nje nema više...
- ZAVJESA - (Šantić 1972, 360-362)
Ovakvu neočekivanu peripetiju u Hasan-agi (/noj duši), da se izrazim
šelingovski, koji oprašta svojoj ljubi Šantić je umjetnički osmislio nadahnut lirizmom
svih usmenih poetskih oblika književnosti. Međutim osjetljivost Hasanaginicine
duše i unutrašnjosti kod Alekse Šantića je naglašenija, tim više što Hasan-aga nije
izrekao riječi uvrede i prijekora, on nosi krivicu zbog snage svoje ljubavi. Verbalni
24 Aleksa Šantić slika karakter Hasan-age u odnosu na prototekst, ali i druge dvije dramtatizacije
drugačije. Hasan-aga ophrvan ljubavlju prema ženi, naslućuje dolazak zla, ali ga ljubavna bol ujedno
čini i oholim prema drugima.
106
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
konflikt koji je sinonim za dramski sukob u drami Aleske Šantića izostaje. U prvi
plan autor ističe hybris junakinje, onaj pojam koji označava svako prekoračenje zadatih
ljudskih granica, tragičku krivicu (Lešić 2005, 487) kojom se osuđuje junakinja na
stradanje i patnju – smrt. Ova osobina Hasanaginicinog karaktera je predstavljena
i u baladi,25 jer najčešće su žene te koje tragično nastradavaju u baladama jer su po
pravilu lako ranjive i krhke jedinke čija je lomljivost u njihovoj osjećajnosti (Lešić 2005,
411), ali i u drami Alije Isakovića kako je analiza pokazala. S druge strane, u drami
Milana Ogrizovića njegova prot/agon/istkinja26 Hasanaginica (kao i Hasan-aga)
nosi begovsku osjetljivost i hybris jer se usudila da gaji ljubav koja prekoračuje granice
zemaljskog, zato oboje naslućuju susret u Prorokovim vrtovima. U odnosu na baladeskni
prototekst Ogrizovićeva drama proširuje citirane stihove balade te ih i transformiše.
Hasanaga: (uzeo za ruku Ahmeda i Mehu):
Ajte amo, sokolovi moji, Kad se neće smilovati na vas Majka vaša srca
kamenoga.
Hasanaginica: (okrene se naglo i sva se strese):
Kamenoga?! Aga!
Pograbi se za srce.
Jao meni!
Hasanaga: (ostao ovamo sprijeda, Hasanaginici):
Zbogom pošla, mlada begovice! Zbogom pošla - srca kamenoga!
Hasanaginica: (uzdrhtala sva, okrenula se i vrisnula):
Kamenoga?
Hasanaga: Kamenoga!
Hasanaginica: (strašnim, promuklim glasom, kao izvan sebe):
Aga!
(Otrgla se i zaletjela prema Hasanagi i ispruživši ruke otraga – oštrim, reskim
šaptom):
Voliš li me, aga Hasanaga!
Hasan-aga: (dršće sav):
Volim, ljubo...
(Raširio ruke).
Hasanaginica: (bacila mu se pustimice u naručaj):
Aga!(Ogrizović 1910, 185-186).
Motiv kamenog srca iz pjesme koji je ispušten, zanemaren i kojeg nema u
dramama Alije Isakovića i Alekse Šantića je sadržan i transformisan u drami Milana
25 Poslije primitka kobne poruke otpusta, te nakon uvrede nanijete od strane muža u posljednjim
stihovima balade.
26 Agon označava konfliktni karakter samog dramskog lika, koji je uvijek spreman da stupi u sukob s drugim
ličnostima (Lešić 2005, 477). Bitna odrednica dramskog lika je odstupanje od kompromisa.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 107
Ogrizovića. U momentu posljednje napetosti kad Hasan-aga nanosi uvredu bivšoj
ljubi, zazivajući sinove (drugačije nego u baladi, imenujući ih sokolovima), on u tri
navrata iznosi njenu karakternu osobinu srca kamenog. Udaljavanje od baladesknog
prototeksta vidljivo je i u nepoznavanju muslimanske tradicije, naime, Hasan-aga i
Hasanaginica ravnopravno razgovaraju, njihov razgovor obilježava potezanje sumnje
u njen katakter i propitivanje njenog karaktera. Stoga i ne začuđuje postupak rječite
Hasanaginice (prava persona dramatis) koja se otgrne od starješine svatova i baca u
naručje Hasanagi izmamivši od njega ljubavno priznanje i čin kakav je on očekivao.
I u trenucima kad čitateljke/elji očekuju, baš kao i kod Šantića da je drugačiji kraj
mogući Hasanaginica umire od sevdaha.
Dramska riječ i dramski dijalog u baladi i drami
Dramski tekst je ishodište dramske umjetnine, prema riječima Vladana
Švacova. Osnovu dramskog teksta čini dramska riječ, koju protagnosti izgovaraju i
slušaju, a iz koje će proizaći uvijek ista, a opet uvijek drugačija scenska radnja (Švacov
1976, 93). Od autorskog angažmana zavisi što će ona/on odabrati kao pogodno za
dramatizaciju i prilagodbu scenskom prikazivanju.27 Posebna osobina baladesknog
narativa u odnosu na cjelokupnu poeziju, to jeste sve oblike, te žanrove usmene i pisane
poezije je postojanje dramskog dijaloga u momentima prenaglašavanja aspekata koji
mogu i trebaju da doprinesu daljnjem razvoju – dramatičnosti radnje. Balada njeguje
dijalog. Naime, dramski dijalog i baladični su različiti, ali imaju istu funkciju. Kroz
dijalog se ispoljavaju težnje junaka, zaokružuje se ličnost, idu u krajnost u odnosu
na situaciju, iskazuju strasti, priroda junakinja/ka, trpljenja i saznanja. Hatidža
Krnjević ispitujući karakteristike balade i neizostavni baladični dijalog, zaključuje
da je dijalog nekako jedan od najpotpunijih postupaka razobličavanja, razotkrivanja i
saznavanja čovekovog lica i naličja (Krnjević 1973, 95).
Specifičnost dijaloga u baladi Hasanaginica ogleda se u obuhvatanju sekvenci
govora i izjava pojedinih likova, čime se zaokružuje misao ili poruka junaka drugome,
ali istovremeno taj čin zbog kratkoće balade nema dijalogični odgovor – repliku,
samo prelaz na postupak kojim pjesma unapređuje i ubrzava tok radnje. Ključni
momenti i emocije saopćavaju se u bolnim, žustrim dijalozima (Maglajlić 1991, 204).
Sada ću na par primjera pokazati na koji način su autori drama Milan Ogrizović,
Aleksa Šantić i Alija Isaković tansformirali dijalog, odnosno replike iz stiha u
dramski dijalog: a) proširenjem strukture i značenja, b) citiranjem c) izostavljanjem
dramske izjave junaka balade Hasanaginica.28 Prvim citatom koji je povod tragediji
27 To može biti lirika, balada, roman, druga drama, novela ili čak i novinski oglas i reklama.
28 Često se ova tri metodološka obrasca u analiziranju transformacije preklapaju ili uvjetuju.
108
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
kobna Hasan-agina poruka ljubi funkcionira kao impuls trenutka od kojeg radnja
odlučno kreće ka katastrofi i razrješenju. Kao i u drami, u baladi dramski dijalog ima
ekspresivan karakter kojim se iznose težnje i planovi dramskog lika (Lešić 2005, 474).
Hasan-aga šaljući poruku Hasanaginici da naslutiti kakvu oni imaju zajedničku
prošlost (evokativni karakter dijaloga), te izaziva sukob jer je ono čemu on teži u
sukobu sa Hasanaginicinim postupkom (konfliktni ili agonalni karakter).
On poruči vjernoj ljubi svojoj:
„Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
Ni u dvoru, ni u rodu momu.“ (Hasanaginica 1975, 311)
Drama Alije Isakovića u ovom kontekstu donosi novine. Prije svega riječ
je proširenju koje podrazumijeva autorsku intervenciju ne samo u prevođenju iz
forme dijaloga u stihu u dramski dijalog, već i u smislu uvođenja lika sluge Haska
koji prenosi poruku Hasanaginici. Dramski dijalog je u svakoj svojoj replici, neopoziv,
beremenit posledicama (Sondi 1995, 78) te kao takav temeljan je za kauzalni
(uzročno-posljedični niz). Hasan-agina odluka o puštanju ljube je neopoziva i
prethodi posljedicama. Hasan-agine riječi obojene snažnim dramskim nabojem
sluga Hasko prenosi dva puta čime se na nivou doživljaja i recepcije teksta postiže
efekat suprotnosti i konačnosti odluke. Lik sluge Haska obavlja dramsku funkciju
glasnika kao posrednika (Kloc 1995, 58) čime se distancira ovaj svojevrsno nasilni
Hasan-agin čin (u odnosu na linearni tok). Nasuprot zaprimljenim riječima iz
druge ruke, ponovljene dva puta na nivou strukture teksta su u isključivoj funkciji
proširenja i transformacije dijaloga u autentični dramski dijalog.29 Konktekst je
proširen i domaštan a riječi poruke su razlomljene, intenzifikovane i proširene
sadržajima pisane književnosti.
Hasko: Hasana-aga te selami, i poruča ti da ga ne čekaš ni u dvoru ni u rodu
njegovu.
Hasanaginica: (Pribrana, mirna) Jesi l’ žedan Hasko?
Hasko: Ne pitaj! (Hasanaginica mu daje kantu s vodom. Hasko pije i polijeva po
sebi. Napio se i lice briše rukom)
Hasko: Hasan-aga mi je zapovidio da još jednomrečem ono što sam ti već kazo,
čestita kaduno. Poruča ti da ga ne čekaš u dvoru...
Hasanaginica: (Prekida ga blago) Sama ću Hasko. „Ni u dvoru, ni u rodu
njegovu.“
29 Za razliku od transformacije motiva, transformacija dijaloga u stihu u dramski dijalog je pretrpjela
promjene koje ne podrazumijevaju nužno promjenu značenja, ali u odnosu na uzuse žanra balade
i uzuse dramskog žanra (razlike i sličnosti) moguće je evidentirati: da balada nema prostora niti
vremena da pojašnjava način zaprimanja Hasan-agine poruke, uvođenje lika sluge Haska koji
prenosi Hasan-agine riječi Hasanaginici služi za svojevrsno funkcionalno podređivanje nužnosti –
ovaj dramski lik prenosi poruku od Hasan-age do Hasanaginice.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 109
(Hasko sada briše lice podlakticom)
Hasko: (Ne zna kako da nastavi) I nićah je spomenuo, čestiti aga. Samo sam
zaboravio što i kako. Ti ćeš to bolje razaznat. Ja se, fala bogu, nisam nikada ženio pa mi
se ne vele ni raženiti. (Isaković 1995, 237-238)
Transformacija kao sofisticirana vrsta intertekstualnosti odnosi se na prisvajanje
tuđeg teksta provedeno uz pomoć distance (Spahić 2005, 212), kompliciranim
postupcima čini ga drugačijim i potrebuje čiteteljsku pažnju i dekodiranje. Opisati
Isakovićev čin preuzimanja Hasan-aginih riječi znači prije svega u tekstu drame
prepoznati rasprsunte i odsječene, istovjetne riječi koje ovaj put izriče prvo Hasko:
ne čekaš u dvoru ni u rodu njegovu, zatim ne čekaš u dvoru i prekinut Hasanginicinim
riječima kojima ona još jednom ponavlja Hasan-aginu poruku: ni u dvoru ni u rodu
njegovu. Nedostajući opis b’jeloga dvora iz balade koja teži kratkom poetskom opisu
ambijenta (u drami bi odgovaralo vjerovatno i didaskaliji/remarki).
Obzirom da su riječi Hasan-age prenesene preko drugog/ih likova, glagol
poručiti doživljava izmjenu: od pjesnikovog/objektivnog on poruča nastavlja/
nadovezuje u poruča ti (poruku: od-ka) koje izgovara sporedni lik drame. Ovaj čin
je intenzifikovan i proširen nastavkom razgovora, stvarnim dramskim dijalogom
koji njeguje repliciranje preko tri različita varijante glagola poručiti: reči i kazati.
Zanimljivo je u poredbi ustanoviti da baladeskna vjerna ljuba prema riječima sluge
Haska postaje čestita kaduna. U tom pogledu u čestitost je upisana i sadržana
vjernost, čime je vjernost iz baladesknog prototeksta proširena i transformisana.
Balada Hasanaginica
Alija Isaković
Milan Ogrizović
on poruči
poruča ti / rečem / kazo
isporuči
vjernoj ljubi
čestita kaduno
mlada / hanuma
dvoru b’jelomu
dvoru
bijelom dvoru
Tabela 1. 1.
Za razliku od Isakovićevog oblikovanja, viđenja i interpretacije dramske
situacije, Milan Ogrizović, daje novi značaj prvobitnom baladesknom kontekstu
redukovane radnje na prelomni momenat – izazivanja tragedije. Uvođenjem
dramskih likova preko kojih objašnjava situaciju do koje je došlo – do izgovora
kobnih Hasan-aginih riječi, autor umjetnički (a podređeno zakonitostima drame)
razjašnjava način dolaska informacije/poruke do Hasanaginice. Tri su akterke/a u
ovoj dramskoj slici: Hasanaginica, kći Sultanija i sluga Husein. Kao i u Isakovićevoj
drami, tamno mjesto ili prema R. Ingardenu mjesto neodređenosti prenošenja
poruke iz balade je ‘rasvjetljeno’: sluga / glasnik kao posrednik, je taj koji donosi i
110
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
prenosi kobnu poruku puštanja, koju saznajemo sekundarno iz razgovora potresene
Hasanaginice porukom u koju je uključena i kći Sultanija. Na poziv Hasanaginice,
Husein pred zbunjenom Sultanijom ponavlja Hasan-agine riječi:
Husein: (...) Da te pitam jesi l’ prizdravio
I hoćeš li skoro bijelom dvoru,
Da mi tebe, ago, dočekamo!”
Čuti aga, ništa ne govori,
Već pogleda majku i sestricu,
Pa na mene oči naoblači:
“Vrat’ se natrag otkuda si došo!
Isporuči Hasanaginici:
Kada sutra na noćište panem,
Nek me mlada ne čeka na dvoru!
Hasanaginica: Oh, “ni u dvoru, ni u rodu mome!”
On taki meni haber naslao!
Husein: “Ni u dvoru, ni u rodu mome!”
Tako reče - ja se obeznani’,
Samo gledam, vjerovat ne mogu. (Ogrizović 1910, 16-17)
Na sličan način razvijeno kao i u drami Hasanaginica Alije Isakovića,
dijalogom među Hasanaginicom i slugom Haskom, sekundarno – iz druge ruke
saznajemo Hasan-agine riječi, one koje i usmeni pjesnik prenosi. Posebnu olakšicu
u ovom prevođenju iz strukture dijaloga u obliku stiha predstavlja činjenica da je
Ogrizović napisao svoju dramu u stihovima. Postupkom citatnosti za razliku od
intertekstualnosti podrazumijeva se podudarnost značenja između izvora i citiranog
teksta (Popović 2007, 110) kao i svojstvo umjetničke strukture građene na načelu
citiranja (Spahić 2005, 40). U doslovnom transmitovanju stiha balade u tekst drame
uočavamo savršeno uklapanje Hasanaginicinih i Huseinovih riječi: Ni u dvoru, ni u
rodu mome! Mjesto citata, navoda, doslovnog prenošenja riječi30 u odnosu između
balade i drame Milana Ogrizovića je mjesto interliterarnog citata, dakle, u istom
medijskom rangu književnosti. Citatom stiha, Haskovim ponavljanjem riječi,
zatim i Hasanaginicinim ponavljanjem Hasan-aginih riječi pojačano je i prošireno
dramsko dejstvo ne samo na strukturalnom planu već i na planu ostvarenja efekta
napetosti. Za razliku od Ogrizovićevog doslovnog citiranja stiha, navedeni stih
balade citira, izgovara i Isakovićeva Hasnaginica: Ni u dvoru, ni u rodu njegovu, s
30 Ako u ovom slučaju isključimo: paracitate, prazne citate, autocitate, metacitate etc. Međutim važno
je naglasiti da citiranje ne isključuje naznake, aluzije, asocijacije (intertekstualne realacije) ali i
reminiscencije. U kontekstu ovog rada važno je naglasti važnost analize citatnosti koja, kako smatra
Sead Šemović predstavlja najpogodniju aparaturu za analizu metatekstualnog odnosa dva (ili više)
djela.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 111
razlikom mijenjanja perspektive – iz Hasan-agine u svoju, ličnu / subjektivnu, to je
ujedno i njen odgovor na ono što je u tom trenutku dok govori spolja pritiska (Kloc
1995, 149). Milan Ogrizović obilato koristi potencijale baladičnog prototeksta što
je vidljivo i u njegovom poigravanju s riječima koje su prenesene i/ili transformirane
u tekst dramskog dijaloga. Na mjestu on poruči stoji, imperativ isporuči koji nema
nikakvu alternativu niti se smije dovesti u pitanje, bijeli dvor se spominje kao mjesto
dočeka Hasan-age, a dvor kao mjesto otpravka puštene ljube. Vjerna ljuba31 u ovom
segmentu drame ostaje mlada (tek dovedena, iako je šesnaest godina u braku s
Hasan-agom) i hanuma (iskaz poštovanja).
Stilizaciju ovog segmenta dijaloga/replike iz balade izbjegao je Aleksa
Šantić, što nije začuđujući postupak obzirom na sadržaj i vremenski okvir njegove
dramatizacije. Kada je u pitanju drama Hasanaginica Alekse Šantića valja imati na
umu dvije stvari: prije svega njegovu izrazitu liričnost u pristupu prototekstualnoj
građi, te način konstrukcije karaktera Hasan-age.32 U najautentičnijem postupku
dramatizacije balade, najveća odstupanja svakako je načinio Šantić. Ako pažljivije
posmatramo niz replika sadržanih u tekstu balade33 u tekst drame nije transponovan
ni transformiran niti jedan dijalog.34 Od izuzetnog značaja je na jednom primjeru
pokazati kako Šantić percipira stihove prototeksta balade Hasanaginica novim
viđenjem majčinskog bola.
Tere svojoj majci govorahu:
„Svrati nam se, mila majko naša!
Da mi tebe užinati damo.“
Kad to čula Hasanaginica,
Starješini svata govorila:
„Bogom brate, svata starješina!
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.“ (Hasanaginica 1975, 313)
31 U drami Ogrizovićeva Hasanaginica potencira svoju vjernost.
32 Kao što je analiza transformacije razrješenja dramskog sukoba u prethodnom poglavlju teksta
pokazala, a u odnosu na koncepciju lika Hasan-age, Aleksa Šantić u liričnom tonu isključuje
naprasitost Hasana-age (u baladi) a pojačava liričnost i sevdalijstvo njegove patnje.
33 Riječ je o osam replika (s tim da jedno mjesto odlikuje sadržaj Hasanaginicinog pisma Imotskom
kadiji – listka b’jele knjige) Hasanagine riječi puštanja ljube, riječi kćeri koje sprečavaju majku u
stradanju, potom njene riječi upućene bratu begu Pintoroviću o Hasan-aginom postupku, kao i
riječi molbe bratu da je ne udaje za Imotskog kadiju, slijede riječi sinova koji svraćaju majku da užina
s njima i na kraju Hasan-agina uvreda.
34 Vjerovatno najpribližnije ostvarenje bliske motivacije jeste Hasanaginicina molba koju u baladi
upućuje Imotskom kadiji, da vidi sirotice svoje, u Šantićevoj drami molba se kreće preko Emine
usmjereno ka Hasan-agi.
112
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Skokovi s prizora na prizor, skokovitost (Lešić 2005, 411) karakteristična
za baladesknu naraciju prilikom čina autorske dramatizacije zahtjevaju nužno
razrješenja: postupcima prespajanja, umetanja, odgonetanja i razvijanja ‘tamnih’
mjesta. Tako iz citata balade da se naslutiti, posebice u zadnjem citiranom stihu
upravo mjesto majčinskog bola.
U drami Alekse Šantića majčino potresno opraštanje s djecom otpočinje
monološkim iskazivanjem njene nesreće, naslućivanja tragičnog kraja u stihovima
Čekaju me grude zemlje / I mezari rane ljute, kao i najstrašniji čin opraštanja i drivanja
najmlađeg djeteta u bešici. Nagli prelaz sa darivanja na Hasan-agu i izricanje
njegovih riječi u drami je oblikovano kao potencijalno bitno mjesto majčinskog
bola.
Hasanaginica: (Gleda Rašida)
Kako si mi zlatan, sine!
Kako si mi tih i miran,
K’o da tiha kaplja rose
Na zelenom listu spava!
Kako si mi lijep, snago!
Kako si mi sjajan, dušo,
Kao da je u bešici
Oči svela sabah-zora!
(ljubi ga)
(...)
Hasanaginica: Pusti sestro, još jedanput
Da napojim ljiljan rani...
Da mi ne bi žedan bio
Tihe rose, suza mojih!...
Pusti samo još jedanput
Da ižljubim oči svoje!...
Još... jedanput... zbogom... sine...
Još... jedanput... zbogom... dušo... (Šantić 1972, 359-360).
Primjer Šantićevog motivisanja majčinskog bola postaje mjesto pre/upisivanja
i dramatičnosti na koju ga navode stihovi balade. Taj čin opraštanja sa najmlađim
djetetom u bešici su na autentičan način iskazali i Alija Isaković i Milan Ogrizović,
ali u ovoj razini interpretacije su nebitni. Teret majčinskog opraštanja s djecom,
a posebice sa najmlađim djetetom u bešici posebno je i u dva navrata akcentiran,
kako kod Isakovića (opraštanje s djetetom od kojeg je odvaja beg Pintorović) tako i
kod Ogrizovića (opraštanje prilikom polaska iz Hasan-aginog dvora i opraštanje s
najmlađim begovićem poslije darivanja).
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 113
Replike kojima likovi pokušavaju promijeniti situaciju, okrenuti je u svoju
korist i izbjeći daljnji tok ubrzane radnje u baladi predstavljaju ključna mjesta
odupiranja likova tradicionalizmu kojim se podrazumijeva i simboličko prihvatanje
i zastupanje nekih načela prošlosti, usaglašenost s takvim načelima (Rečnik književnih
termina 1985, 819). Istovremeno radi se i o zajedničkom (i jezičkom i misaonom)
prostoru u kome se nalaze dramske ličnosti, zajednički im je i u društevnom smislu, i
u smislu pogleda na svijet (Kloc, 59). Neusuglašenost između ličnih težnji junakinje i
načela tradicije (patrijarhata/porodice) ili vanjskog svijeta ogleda se na mjestu dvije
replike: kad protivno zakonima na poziv djece Hasanaginica zaustavlja svatove
kako bi darivala djecu i posebno na mjestu Hasanaginicine molbe bratu begu
Pinotoroviću da je ne udaje za Imotskog kadiju.
Kaduna se bratu svomu moli:
„Aj, tako te ne želila braco!
Nemoj mene davat’ ni za koga,
Da ne puca jadno srce moje,
Gledajući sirotice svoje.“ (Hasanaginica 1975, 312)
U stihovima balade kojima se cititaju riječi Hasanaginicine upućene bratu
begu Pinotoroviću otkrivaju teški i neizbježni položaj žene koja je prisiljena
povinovati se patrijarhalnom zakonu ponovne pre/udaje i pripadnosti muškim
članovima porodice. Iz dijaloga Hasanaginice i bega Pintorovića da se razabrati da
Isaković slijedi svoju startnu motivaciju infiltrirajući i naglašavajući Hasanaginicinu
zatočenost u obavezama prema porodičnom.
Hasanaginica: (Veze na đerđefu) Brate Ahmo, tako te ne željela, nemoj me davati
ni za koga, nek ostanem majka samo svoje djece, svojijeh sirotica!... Nemoj me davati ni
za koga. Što si ujednom vidio na tome kadiji?
Beg Pintorović: (s knjigom) Kadija je!
Hasanaginica: Što si baš njega probro?
Beg Pintorović : Kadija je!
Hasanaginica: Niste me davali njemu kad sam, morebit, htejla. Sada mi je svosve
dalek, tuđ i mrzak. Brate, tako te ne željela tvoja sestra...
Beg Pintorović: Muč!
Hasanaginica: Nije ovo po šerijatu!
Beg Pintorović: Adet je stariji od šerijata.
Hasaanginica: Ja pripadam samo djeci svojoj i Svevišnjem. (Isaković 1995, 265266)
Alija Isaković doslijedno slijedi stihove balade, razlamajući njihov slijed,
te ih povezuje lančano na način kako to zahtjeva dramski diskurz. Dijalog
drame zahtjeva proširenje, jer sve je u dijalogu, stoga ne čudi ponovni postupak
114
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
dupliciranja segmenata stiha karakterističan za Isakovića. Inverzijom riječi, prvog
stiha, brat (kojeg Hasanaginica naziva imenom, Ahmo) kome se Hasanaginica
obraća s molbom prelazi na prvo mjesto u rečenici, na koju se nadvezuju dva
stiha postupkom proširujuće transformacije usmenoknjiževnih stihova obogaćenih
elementima iz diskursa pisane književnosti (Šemosović 2003, 128). Tim činom
proširivanja stiha Isaković pojačava i naglašava značenje, ali i težište prenosi sa
baladične Hasanaginicine molbe na način odabira i nametanja novog supruga
– adetom. U drugom korištenju ovog stiha autor ne imenuje Ahmu. Rječita
Hasanginica u drami moli brata: nek ostanem majka samo svoje djece, svojijeh sirotica,
sintagmu svoje sirotice junakinja u istom obliku koristi pišući pismo Imotskom
kadiji. Radi se o prestruktuiranju riječi stihova. Od oblika koji je usmeni pjesnik
prenio Isaković zadržava značenje ali arhaičnošću izraza zamjenice pojačava činom
korištenja u drugom kontekstu. Riječi junakinje balade Hasanaginice služe i kao
svojevrsna najava tragičnosti stradanja na koje ona upozorava, pucanje jadnog srca
zbog sirotica svojih. S druge strane, kad nam se na trenutak učini da Alija Isaković
dramaturški dokida ovu najavu, on ubacuje naznaku Hasanaginicine pripadnosti
Svevišnjem.35 Dramski naboj osnažen je i postupkom dvostrukog ponavljanja i
upisivanja stihova balade u dramski tekst: nemoj me davati ni za koga / Nemoj me
davati ni za koga kao i varijante stiha Brate Ahmo, tako te ne željela / Brate, tako te
ne željela tvoja sestra... ovim proširenjem stihovi balade su savršeno ukomponavani
u dramski tekst bez ili sa malim odstupanjima.
Nedostajući odgovor bega Pintorovića u tekstu balade, zakonima drame,
nadomješten je anagažmanom36 i argumentacijom koju upućuje beg svojoj sestri.
Primalac u drugačijem ključu prima poruku (Kloc 1995, 59), zato se on poziva
na adet i podtekstualno na svoje patrijarhalno pravo. Hasanaginicin odgovor
pokazuje njeno vladanje njom samom, te taj već pomenuti zaključak o pripadnosti
Svevišnjem, finalizira dijaloško nadigravanje protivnika (bega Pintorovića).37 Kao
što je već rečeno i pokazano, dvostruko ponavljanje na niovu strukture i značenjskom
nivou teksta rezultira razvijanjem dramskog dijaloga kao i postizanja višestukog
dramaturškog efekta.
35 Poruka se na neki način može i protumačiti kao u slučaju dokidanja majčinskog prava i pripadnosti
žene djeci, jedina pripadnost koja ženi preostaje jeste pripadnost Bogu, a ne drugom čovjeku, jer bi
to značilo kršenje majčinskog principa.
36 Junaci drama se angažuju u svom govoru. Govor pojedinačnog junaka je razvijen u skladu s njihovom
logikom, u odnosu na spoljašnji svijet junaci se angažuju a kako bi ostvarili vlastiti cilj i pobijedili
sagovornika.
37 Dijaloška rasprava se kreće striktno i usmjereno ka cilju i u tome je paralelna sa cijelinom drame.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 115
Balada Hasanaginica
sirotice svoje
Alija Isaković
svojijeh sirotica
Milan Ogrizović
mojom siročadi
aj, tako te ne želila braco
brate Ahmo, tako te ne željela
brate, tako te ne željela tvoja
sestra
nemoj me davati ni za koga
nemoj me davati ni za koga
Tabela 1.2.
brate mili
aj tako tebe ne želila, brate
nemoj mene davat’ ni za koga
ti nemoj mene davat ni za koga
Milan Ogrizović je oblikovao ovu Hasanaginicinu repliku na način u kojem
autorski postupak dramskog oblikovanja podrazumijeva također, razvijanje
u dijalog: u dijalogu se junaku pridružuje partner (Kloc 1995, 148). U repliku iz
baladesknog prototeksta upisana je akcija dijaloga između aktera Hasanaginice
i bega Pinotorovića. Beg Pintorović u skladu s proširenim značenjem begovskog
ponosa i inata prvi poteže pitanje Hasanaginicinog ponovnog braka. Za razliku
od postupka motivacije Alije Isakovića muškog / porodičnog i begovskog, Milan
Ogrizović motivira ovaj beg Pintorevićev postupak u/davanja sestre ne utemeljuje u
porodično/patrijarhalnom obrascu nego isključivo u begovskom kojem je nadležna
majka.38 Međutim, Hasanaginica u dijalošku akciju stupa u trenucima kad beg
Pintorović treba da je odvede iz Hasan-aginog doma.
Pintorović: To znaj da onaj život prošo je
Što s njime si i s djecom tu provela.
Tu ja sam brat ti, a na domu mati.
Mi tebe ćemo dalje štititi,
Pa bude l’ sreće - udat ćemo tebe.
Hasanaginica: O brate mili, što to govoriš!
Ne rekoh li ti da mi o tom nigda
Ne spomeneš ni jednu riječ.
Pintorović: Da, udat!
Uprkos njemu! Neka znade svijet
Da rod naš nije nikome naodmet.
Ti djevojka ćeš biti nanovo,
Pa uzet možeš koga tebi drago.
38 Hasanaginicina majka u drami Alije Isakovića nema nikakvu moć. Privatna sfera u kojoj bi trebala
da vlada (prema patero obrascu) koristi joj isključivo za smirivanje razmirica među bratom i sestrom,
kao i privoljavanje Hasanaginice na ponovno udaju. U drami Hasanaginica Milana Ogrizovića
funkcija majke je da osigura sudbinu svoje kćeri koja mora da ispoštuje pravila begovata. U skladu s
tim pravilima majka je ta koja pregovara kod udaje (te kao i kod Isakovića) privoljava Hasanaginicu
na taj čin (pojačan pobratmstvom bega Pintorovića i njenim drugarstvom s kadijom iz perioda
djetinjstva).
116
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Nek ne misli da zatro ti je sreću!
Hasanaginica: Aj tako tebe ne želila, brate,
Ti nemoj mene davat ni za koga,
Jer prepuklo bi jadno srce moje
Za djecom mojom, mojom siročadi. (Ogrizović 1910, 43-44)
Postupkom transformacije stihova – na nivou strukture, umetanjem drugih
oblika riječi umjersto baladičnog braco Ogrizović koristi varijantu brate. U drugom
stihu na početku se nalazi zamjenica ti, koja se odnosi na brata, kojom se težište
radnje davanja prenosi na bega u kojem Hasanaginica potencijalno vidi saučesnika.
Razlika između baladičnog da ne puca i jer prepuklo bi ogleda se upravo u pomenutom
potenciranju saučesništva sa bratom i drugačijeg mogućeg raspleta radnje, koje je
u baladi nemoguće, a kako se ispostavi i u drami. U dijalogu zauzimajući različite
pozicije Hasanaginica i beg Pintorović su protivnici koji stoje visàvis jedan drugog
da bi njihov dvoboj odnosno tok dijaloga mogao da se kreæe prema kraju (Kloc 1995,
148). Sitne jezičke izmjene i proširenja stihova balade, posebice na mjestu citata
Hasanaginice replike iz balade pokazuju Ogrizovićev način ukomponiranja stiha u
dramski tekst, za razliku od Isakovićevih rečenica, kao neodstupajući od strukture
stiha balade. S druge strane Alija Isaković je pokazao na koji način se razlomljeni
stih može nadovezati na rečenični tok i kao takav, umetnut funkcionirati u službi
dramskog dijaloga.
Dokazivanje teze o metatekstualnom odnosu i relacijama balade
Hasanaginica i njenih najznačajnijih interpretacija (kao paradigmatski uzorak su
mi poslužile drame Milana Ogrizovića, Alekse Šantića i Alije Isakovića) prije svega
utemeljeno je teorijskim ispitivanjima relacioniranja i suodnosa različitih tekstova:
metatekstualnost (intertekstualnost), citatnost. Ovaj rad sam otpočela specifičnim
pozicioniranjem balade Hasanaginica u našim usmenim/narodnim književnostima,
što je putem ‘popularnosti’ označilo i njeno predisponiranje za motivsku obradu bilo
u podtekstualnim odnosima (romani, filmovi, pjesme etc.) ili u prototekstualnom
odnosu na kakvom su izgrađene dramatizacije balade. Istovremeno s ovog plana
istraživanje se prenosi i na odnos usmeno – pisano.
Savremeni teorijski pristup ovom problemu pokazao je kako metatekstualna
analiza podrazumijevajući pre/upisivanje elemenata/segmenata iz prototeksta u
dramske tekstove, funkcionira kao isključivo autorski (autentičan) čin. Analiza tog i
takvog autorskog čina omeđena međudjelovanjima dva partikularna teksta (balada
i drama) odvija se na dva nivoa: tematsko-fabularni i posuđivanje dužih ili kraćih
cjelina. Ukazivanje na tematsko-fabularne podudarnosti baladesknog prototeksta
i novog dramskog teksta kao i specifičnost autorskih intervencija u oblikovanju
vlastitog teksta zavisi od karaktera balade. Prije svega radi se o narativu balade u
kojem prepoznajemo primarnu dramsku strukturu utemeljenu u noti dramatičnosti
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 117
i tragičnosti. Strukturno prevođenje iz žanra balade u žanr drame određeno je i
posebnim pomnim detektiranjem kompozicije balade Hasanaginica (predstavljene
Gaussovom krivuljom) te njenog relacioniranja sa žanrom drame. Obzirom da se
u pitanju tri dramska ostvarenja, bilo je nužno upotrijebiti i komparativnu metodu
kojom se djelimično, onoliko koliko je tema dozvoljavala predočila raznovrsnost
postupka dramatizacije tri autora Milana Ogrizovića, Alekse Šantića i Alije
Isakovića. Milan Ogrizović i Aleksa Šantić prezentiraju drugačije, izmjenjeno viđenje
problema usmene književnosti – tragičnog događaja pokrenutog Hasan-aginim
bez/razložnim otpravljanjem supruge, u skladu sa raznolikošću svjetonadzora, dok
za razliku od njih Isaković odlično koristi prednosti karaktera balade i prevodi je u
drugi žanr drame s nekoliko malih odstupanja.
Obzirom na skučenost balade dramski pisci su morali iskoristi njen potencijal
kako bi posebno razvili određene elemente balade i kako bi podložno ustroju
dramskog teksta, unaprijedili tok radnje. Cilj je bio ispitati ne događaj balade koji je
tragičan i ispričan u nebrojeno navrata, već način na koji je on ispričan u prototekstu
baladi Hasanaginica te u njenim dramatizacijama. Središnje mjesto u ovakvom
postupku zauzima dekodiranje elemenata zajedničkih za oba žanra, pri čemu uvije
treba imati na umu i teorijsku osnovu kako balade tako i drame. Povod za nastanak
oba djela (iskazana i žarnovski oblikovana) je sukob među supružnicima – kao
centralna tačka dodira, sukob koji funkcioniše kao osnova radnje. Iako u baladi
nije naglašeno dramsko uobličavanje ovog segmenta podrazumijeva naglašavanje
i razvoj sukoba od trenutaka iniciranja do trenutka razrješenja. U tom kontekstu
su poslužila dva prototekstualna mjesta: Hasanaginicin neodlazak mužu u posjetu
(motiv ljubovcinog stida) i Hasanagino nanošenje uvrede Hasanaginici (motiv
kamenog srca). Na specifičan način autori su pristupili dramatizaciji sukoba što je
analiza i pokazala.
Preslojavanjem značenja Ogrizović, Šantić ali i Isaković su stvorili novi,
izmijenjeni kontekst u kojem se javljaju ova dva ključna motiva za sukob. Pripisivanje
novog značenja stihovima odvilo se razvijanjem naznačenog baladičnog sukoba u
dramski sukob. Za razliku od Alije Isakovića koji je motiv ljubovcinog stida preslojio
patrijarhalnim/porodičnim vrijednostima i klasnim zakonima, Ogrizović i Šantić su
drugačije interpretirali stid Hasanaginice uplivom novih motivacija. Ovaj inicijalni
motiv za razvoj sukoba, ljubovcin stid Ogrizović i Šantić višestruko kodiraju. Naime,
Milan Ogrizović u stid utiskuje zanemarivanje erotske ljubavi povezano sa sviješću
o klasnim razlikama. Zanemarivanje sevdaha postaje mjesto osvjetljavanja tamnog
mjesta balade koje je izazvalo nesporazum među supružnicima. Aleksa Šnatić,
obzirom na odabir dijela balade (dramatizacija počinje od trenutka Hasan-aginog
spremanja napada na svatove, kad je Hasanaginica već otpremljena) i strukutru
u retrospektivnom činu razgovora majke/svekrve Merime i Hasan-age potencira
118
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
objašnjenje stida u odnosu na pravila ljubavne igre i društveno/patrijarhalna pravila
o ponašanju u odnosu žena – muškarac. Razrješenje dramskog sukoba je obilježeno
snažnim motivom srca kamenog kojeg Alija Isaković izostavlja i zamjenjuje motivom
praznog srca te intenzifikacijom Hasanaginicinog nesamilosnog postupka. U
drami Hasanaginica Milana Ogrizovića kameno srce je sadržano i transformirano
u raspravi glavnih junaka. S druge strane Šantićev lik Hasan-age je oblikovan lirski
(naglasak na njegovim ljubavnim mukama) a ne dramski, tako da izricanje uvrede
Hasanaginici ne dolazi u obzir, on u ljubavi iznalazi snagu za oprost stida većeg od
ljubavi, ali prekasno Hasanaginica umire zbog osjetljivosti duše.
Posebnu pažnju je trebalo obratiti na dramsku riječ i dramski dijalog sadržan
u baladi, a potom i u drami. Pored teorijskog promišljanja o formi i potencijalima
dijaloga u međutekstualnim relacijama ukazala sam i na primjere na koji su način
autori drama transformirali replike iz balade u dramski dijalog: proširenjem strukture
i značenja (Hasan-agina kobna poruka puštanja ljube), citiranjem (djelomice ili u
potpunosti) (Hasanaginica moli brata da je ne udaje) te izostavljanjem dramske
izjave junaka balade (npr. Šantić iznalazi potencijal u Hasanaginicinom darivanju
djece kako bi razvio motiv majčinskog bola). Često se ova tri metodološka obrasca
u analizi transformacije dijaloga preklapaju ili uvjetuju.
U konačnici analiza strukture transformacija i potraga za značenjima
je pokazala mrežu odnosa između prototeksta balade Hasanaginica i njenih
dramatizacija u svjetlu ogromnih mogućnosti za nove pristupe ispitivanjima odnosa
usmene i pisane književnosti.
LITERATURA
1. Antologija bošnjačke drame XX vijeka (1996). Priredila: Muzaferija Gordana. Alef: Sarajevo
2. Hasanaginica (1975). Urednik: Isaković Alija. Svjetlost: Sarajevo
3. Havelok, A. Erik (1991). Muza uči da piše. Svetovi: Novi Sad
4. Isaković, Alija (1995). Drame. Preporod: Sarajevo
5. Karadžić, S. Vuk (1973). Srpske narodne pjesme. Knjiga I. Različne ženske pjesme. SANU:
Beograd
6. Kloc, Folker (1995). Otvorena i zatvorena forma u drami. Beograd
7. Krnjević, Hatidža (1973). Usmene balade Bosne i Hercegovine. Svjetlost: Sarajevo
8. Lešić, Josip (1991). Dramska književnost I i II. Svjetlost: Sarajevo
9. Lešić, Zdenko (1979). Teorija drame kroz stoljeća – knjiga II. Svjetlost: Sarajevo
10. Lešić, Zdenko (2005). Teorija književnosti. Sarajevo Publishing: Sarajevo
11. Maglajlić, Munib (1991). Usmena lirska pjesma, balada i romansa. Svjetlost: Sarajevo
12. Maglajlić, Munib (1995). Usmena balada Bošnjaka. Preporod: Sarajevo
13. Maticki, Miodrag (1989). Ponovnice. Tipovi odnosa usmene i pisane književnosti. Književna
zajednica Novog Sada: Novi Sad
14. Moranjak Bamburać, Nirman (2003). Retorika tekstualnosti. Baybook: Sarajevo
15. Muzaferija, Gordana (1990). Narodna balada kao inspiracija jugoslovenskom narodnom
stvaralaštvu (doktorska disertacija, neobjavljena). Biblioteka Filozofskog fakulteta. Sarajevo
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 119
16. Ogrizović, Milan (1910). Hasanaginica. Drama u tri čina. Matica hrvatska. Zagreb
17. Propp, Vladimir (1982). Morfologija bajke. Prosveta: Beograd
18. Rizvić, Muhsin (1976). Interpretacije iz romantizma. Svjetlost: Sarajevo
19. Šantić, Aleksa (1972). Hasanaginica. U: Izabrana djela – knjiga II. Svjetlost: Sarajevo
20. Šemsović, Sead (2003). Transformacija nekih elemenata usmenog pjesništva u poeziji
Skendera Kulenovića. Novi izraz časopis za književnu i umjetničku kritiku, br. (ljeto).
Sarajevo: 121-132
21. Šemsović, Sead (2005). Metatekstualni postupak u drami ‘Klempajevi’ Pava Marinkovića.
Novi izraz časopis za književnu i umjetničku kritiku br. 30. (oktobar-decembar). Sarajevo:
137-149
22. Šemsović, Sead (2008). Intertekstualni odnosi usmeno-pisano u bošnjačkoj književnosti
(modeli i paradigme) (magistarski rad, neobjavljen). Biblioteka Filozofskog fakulteta.
Sarajevo
23. Švacov, Vladan (1976). Temelji dramaturgije. Školska knjiga: Zagreb
METATEXTUAL RELATION OF THE BALLAD HASANAGINICA
AND HER MOST IMPORTANT DRAMATIZATIONS
Summary: The analytical intervention of the metatextual relation of the ballad
Hasanaginica and her most important, paradigmatic dramatizations, the same
named dramas from Aleksa Šantić, Milan Ogrizović and Alija Isaković was shown
culturology important. It’s about the popularity and the motive predisposition for
this text processing. The ballad as dramatic and tragic is favored dramatizations
different types, by which the world and character of this metatextual relationship
was discovered. The accent is specially on the transformative dimension of the
balladic conflict to the dramatic, and to the role of the dramatic word and dialogue
as in the ballad so in dramas. On the other hand, the comparison of dramatizations
has shown the relation between the verbal literature and the written literature,
but also the fact that the appeared dramas are artistic acts that bring specificity
of different culture circles and authors inspiration. Finally, the structure analysis
of transformation and the search for meanings has shown a network of relations
between the ballad Hasanaginica and it’s dramatizations in the light of huge
posibilities for new acces of tests of relation between the verbal and written
literature.
Key words: metatext, dramatization, structure, dramatic conflict, tragic
feeling of the world, comparison, dramatic word, dramatic dialogue, transformation,
transcoding.
120
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
osvrti i
recenzije
Pišu:
Lejla Žujo Marić
Emina Selimović
Ibrahim Kajan
Gradimir Gojer
Sead Husić
Ivo Mijo Andrić
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 121
122
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Kako čitati prostor?
Dijana Hadžizukić: Književna Hercegovina – ogledi o
piscima i književnim pojavama, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014.
godine
Nakon knjige „Poetski diskurs u bošnjačkom romanu“ objavljene u sklopu
edicije Slavističkog komiteta 2011. godine, Dijana Hadžizukić tri godine poslije
javlja se novim naslovom Književna Hercegovina – Ogledi o piscima i književnim
pojavama. Prema riječima autorice, knjigu Književna Hercegovina – Ogledi o piscima
i književnim pojavama sačinjavaju „studije i prikazi napisani u periodu od 2002. do
2014. godine nastajali kao izlaganja na naučnim skupovima koji su bili posvećeni
nekim od autora, kao dijelovi većih cjelina ili kao prikazi pročitani na promocijama
knjiga“ (Hadžizukić 2014: 9), te su„za ovu priliku u manjoj ili većoj mjeri izmijenjeni
ili dorađeni“ (Hadžizukić 2014: 9). Slijedeći činjenicu da „u bosanskohercegovačkoj
književnoj historiji nije uobičajeno regionalno grupisanje autora“ (Hadžizukić
2014: 9), autorica uvodi novi pristup u klasificiranju pisaca i književnih pojava
semantizirajući određeni prostor sa njegovim ukupnim kulturalnim oblicima.
Osvjetljavajući Hercegovinu kao kulturalno markirano mjesto u sklopu integralnog
bosanskohercegovačkog prostora, Dijana Hadžizukić jasno ističe da se tekstovi u
knjizi odnose na pisce koji su rođeni u Hercegovini ili su na tom prostoru ostvarili
svoje najznačajnije književne uspjehe.
Svoj naučni pristup u proučavanju pisaca i književnih pojava u djelu Književna
Hercegovina – Ogledi o piscima i književnim pojavama autorica uspješno integrira u
adekvatan kulturno–historijski kontekst. Jezgro kulturno–historijskog identiteta
Hercegovine čine njeni gradovi kao mjesta posebnog duhovnog ozračja. U tom smislu
autorica naglašava da je kulturni život Mostara još od osmanskog, a posebno tokom
austrougarskog perioda„bio daleko iznad ostalih u vremenu austrougarske vladavine,
a zahvaljujući povoljnim društveno–političkim i duhovnim pretpostavkama postaje
prvi književni centar Bosne i Hercegovine“ (Hadžizukić 2014: 9). Osim Mostara,
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 123
kao kulturno semantizirani hercegovački toponimi prepoznaju se Stolac i Konjic,
mjesta čiji su književni život obilježili putopisci, romanopisci, pjesnici, pripovjedači.
Pored historijskih znamenitosti, u kulturalnu sliku hercegovačkog prostora
uklapaju se elementi prepoznatljivog hercegovačkog pejzaža. Na početku knjige
autorica kao proslov svojim tekstovima izdvaja reprezentativne citate hercegovačkih
književnika u kojima se prepoznaje„snaga mediteranskog sunca, ljepota krša i
osjećaj svejedinstva čovjeka i svijeta“ (Hadžizukić 2014: 10). Pozivajući se na
Bašlarevu Poetiku prostora, Dijana Hadžizukić u simbiozi pejzaža i hercegovačkih
naselja, prvenstveno gradova, prepoznaje naglašenu topofiliju na osnovu koje je
moguće čitati Hercegovinu kao emotivno mjesto kulturalnog pamćenja i sjećanja.
Promatrana sa književno–historijskog aspekta Književna Hercegovina sadrži
tekstove o piscima iz različitih perioda književnog života Bosne i Hercegovine. Iako
„tekstovi u knjizi nisu nizani hronološki, po nastanku“ (Hadžizukić 2014: 10), svi u
cjelini potvrđuju kontinuitet književnog života na prostoru Hercegovine u proteklih
stotinu godina. Kroz sljedećih sedamnaest tekstova ispisuje se svijet Književne
Hercegovine: „Kratki romani Svetozara Ćorovića (str. 13 – 21); „Musa Ćazim Ćatić
i mostarski Biser“ (str.21 – 31); „Poezija, himne i drame Alekse Šantića u Zbirci
Muzeja Hercegovine Mostar“ (str.31 – 39); „Funkcija pejzaža u pripovijetkama
Alije Nametka“ (str. 39 – 50); „Sevdalinka i balada u Grozdaninom kikotu Hamze
Hume“ (str. 50 – 61); „Poezija Maka Dizdara nakon „Kamenog spavača““ (str. 61
– 77); „Pripovijetke i putopisi Alije Isakovića“ (str. 77 – 101); „Laku noć, grade“
Marsele Šunjić“ (str.101 – 114); „Lirizacija proznog iskaza Jasmine Musabegović“
(str. 114 – 131); „Glasovi Jasmine Musabegović“ (str.131 – 137); „Katarina, kraljica
bosanska“ Ibrahima Kajana“ (str. 137 – 143); „Pisanje kao potraga za smislom
(Romani Seada Mahmutefendića)“ (str.143 – 151); „Pogled s pećine u konjičku
bajku“ (str.151 – 165); „Kroz slike i narativne skice „Bestijarijuma“ Kemala
Mahmutefendića“ (str. 165 – 172); „Najmlađa generacija mostarskih pjesnika ili
poetika grada“ (str. 172 – 185); „Toliko o tome Elvedina Nezirovića“ (str. 185 – 190)“,
„Čuda se uvijek dešavaju“ (str. 190 – 196). U navedenim tekstovima Hercegovina
nije samo mjesto porijekla bosanskohercegovačkih pisaca, nego i mjesto života
kanoniziranih i rubnih književnih žanrova. Pošavši od ideje pripovjedačke Bosne
i književne Hercegovine prisutne u dosadašnjim književnokritičkim tekstovima,
autorica Dijana Hadžizukić promatra pjesnički život Hercegovine u njegovoj
stogodišnjoj cjelini - od stvaralaštva Alekse Šantića do pjesništva Adnana Žetice.
Posebno značajan tekst koji osvjetljava prostor pjesničke Hercegovine jeste „Poezija
Maka Dizdara nakon Kamenog spavača“. Cilj autorice u ovom radu je „analiza
pjesama objavljenih u njegovoj posljednjoj zbirci, a kojima kritika usmjerena ka
Kamenom spavaču, nije posvetila mnogo pažnje“ (Hadžizukić 2014: 61). U skladu
s postavljenim ciljem, Dijana Hadžizukić usmjerava svoje naučno istraživanje na
124
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
zbirku pjesama Modra rijeka posegnuvši za lingvostilističkim naučnim aparatom
ključnim za razumijevanje Makovih stihova zaključivši:
Makov dualizam prisutan od prve zbirke, dominantan u Kamenom
spavaču, i u ovoj posljednjoj našao je svoje mjesto. Ali, umjesto čovjeka kroz
historiju i religiju razapetog između neba i zemlje, u Modroj rijeci je mnogo
češći čovjek razapet između tišine i riječi, između potrage da se istina spozna
i spoznaje da ju je nemoguće dosegnuti, između potrebe za smirajem ljepote i
nemira koji donosi lutanje. Proširivši svoj metaforičko–poetski opseg Dizdar
je proširio i mogućnosti leksičko–sintaksičkih varijanti od potpunog ukidanja
najčešće obaveznog drugog dijela sintagme do opterećivanja značenjem
semantički nesamostalnih riječi.
(Hadžizukić 2014: 74 - 75)
Osim poezije, razvoj književne Hercegovine obilježava i romaneskna forma. S
obzirom na to da je „prvi bosanskohercegovački roman Bez nade napisao mostarski
dvojac Osman – Aziz“ (Hadžizukić 2014: 61) Hadžizukićeva u svojim tekstovima
prati razvoj romana u drugim etapama razvoja književne Hercegovine. Roman
se tokom proteklih stotinu godina u prostoru književne Hercegovine oblikuje od
Huminog modernog romana do Kajanovog romana sa historijskim motivima u
kojem se oživljava kolorit srednjevjekovne Bosne i Huma personificiranih u liku
kraljice Katarine. Dijana Hadžizukić ne propituje samo sudbinu kanoniziranih
žanrova u prostoru književne Hercegovine. U tekstu Priče i pripovijetke Alije
Isakovića autorica se fokusira na poziciju putopisa kao rubnog žanra zaključujući
da „Isakovićevi putopisi, uostalom, kao i svi putopisi novijeg doba mnogo su više
promišljanja o viđenom i doživljenom negoli izvještaji o prostorima kroz koje se
prošlo. Nezamjenjiv žanr književne Hercegovine čine i putopisi Alije Isakovića“
(Hadžizukić, 2014: 91).
Uz činjenicu da je Hercegovina mjesto za koje su posredno ili neposredno
vezani različiti žanrovi koji doprinose ukupnom razvoju bosanskohercegovačke
književnosti, ona je i topos različitih književnih pojava. Na tragu navedenog,
Hadžizukićeva pronicljivo primjećuje da je Hercegovina poetički prostor kojim su
potaknute značajne književne pojave u historiji bosanskohercegovačke književnosti
pa i šire. Autorica poseban osvrt daje na pravac ekspresionizam koji je svoj zamah
našao u poeziji hercegovačkih pjesnika Hamze Hume i Antuna Branka Šimića.
Takvi poetski tokovi utjecali su na unutarnje oblikovanje Huminog romana
Grozdanin kikot, koji je „prvi bošnjački moderni roman čija se poetizacija naracije,
defabularizacija i potpuno pounutrenje vanjskog događaja subjektivizacijom
pripovijedanja može mjeriti sa modernim romanom toga doba u širem kontekstu“
(Hadžizukić, 2014: 10). Usvajanje modernističkih obrazaca otvorit će puteve
poetizaciji narativnih formi koje kao poetičku konstantu Hadžizukićeva uočava
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 125
u prostoru književne Hercegovine. U skladu s navedenim, Hadžizukićeva prati
pejzaž u pripovijetkama Alije Nametka. U tekstu Funkcija pejzaža u pripovijetkama
Alije Nametka kroz komparativni presjek uloge pejzaža u Huminim i Nametkovim
proznim tekstovima, Dijana Hadžizukić zaključuje da
Za razliku od Hume koji ideji panerotizma podređuje kompletnu
strukturu pripovijetke ili romana, kod Nametka je panerotizam uvijek samo
fragment u pripovijeci koja je čvrsto sačuvala svoj realistični pripovijedni
postupak, objektivnost i događajnost čak i kada je napisana u prvom licu.
(Hadžizukić, 2014: 43)
Navedene elemente autorica dijahronijski uočava u pripovijetkama i romanima
drugih hercegovačkih književnika kao što su Alija Isaković, Jasmina Musabegović,
Ibrahim Kajan, sve do generacije mladih mostarskih pjesnika Krešića, Karanovića,
Nezirevića i Žetice ukazujući na to da je simbolička funkcija pejzaža poetička
konstanta književne Hercegovine.
Kada su u pitanju načini čitanja tekstova hercegovačkih književnika,
Hadžizukićeva uspješno kombinira strukturalistički, poststrukturalistički i
lingvostilistički pristup što njen naučni tekst čini poliperspektivnim i otvorenim.
Sa strukturalističkim koncepcijama naratora, fokalizatora, oblika pripovijedanja,
organski su sjedinjene poststrukturalističke koncepcije kulturalnog pamćenja, centra
i ruba, dijalogičnosti, intertekstualnosti i citatnosti. Upravo u poststrukturalističkom
svjetlu Dijana Hadžizukić promatra neka značajna djela starije književnosti, čime se
ukupna bosanskohercegovačka književna kritika osvježava novim interpretativnim
mogućnostima. U tom smislu nov je poststrukturalistički pristup kratkom romanu
Svetozara Ćorovića. Referirajući se na dosadašnje stavove književne kritike o
kratkom romanu Svetozara Ćorovića koji su mahom bili ideološki impregnirani
pozicijom autora kritičkog osvrta, Dijana Hadžizukić jasno tvrdi da u Ćorovićevoj
prozi možemo čitati: „ i o prostoru granice, susretu kultura i civilizacija, kao što
njegova proza može biti sagledana i u svjetlu teorije kulturalnog pamćenja“
(Hadžizukić, 2014: 13), gdje Mostar kao prostor u Ćorovićevoj prozi “postaje
prostor graničnog identiteta ali bez egzistencijalne traume, prostor historijskog
prijeloma i socijalnog razdora, prostor susreta sa drugim i drugačijim“ (Hadžizukić,
2014: 13). U Ćorovićevom kratkom romanu autorica izdvaja poststrukturalistički
oblikovane socijalne grupe domaćih i onih drugih, tuđih.
Inovativan je i zanimljiv pogled Hadžizukićeve na Humin roman Grozdanin
kikot dat u tekstu Sevdalinka i balada u Grozdaninom kikotu Hamze Hume.
Zazivajući poststrukturalističu ideju teksta kao diskursa određenog kulturom u
kojoj nastaje, roman Grozdanin kikot autorica karakterizira kao „jedno od važnih
mjesta kulturnog pamćenja usmene tradicije – epska pjesma prisutna je citatno,
balada i lirska pjesma citatno i implicitno, a usmena pripovjedna tradicija, mit i
126
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
legenda prototekstno“ (Hadžizukić, 2014: 59). Na tragu postavljenog modela,
Dijana Hadžizukić prepoznaje i uplive usmene narodne poezije u putopisu Alije
Isakovića, posebno balade. Drugačiji ugao čitanja žanrova usmene književnosti
otvorio je puteve ka novom čitanju pojava kao što je žensko pismo.
Pozivajući se na poststrukturalističke koncepte centra i ruba Hadžizukićeva
navodi da je sevdalijsko viđenje „rubno, autsajdersko, žensko, vidljivo u savremenom
romanu i na ekstenzionalnom i intenzionalnom nivou“ (Hadžizukić, 2014: 52).
Slijedivši ovaj pristup, autorica propituje vrijednosti ženskog pisma u romanima
Jasmine Musabegović i Marsele Šunjić. Smještene na rubove rata, protagonistkinje u
romanima Žene. Glasovi i Laku noć, grade, Musabegovićeve i Šunjićeve, progovaraju
iz pozicije „ratne ideološke drugosti u ime onih koji trpe historiju i nemaju pravo na
vlastiti glas“ (Hadžizukić, 2014: 111). Proučavajući romanesknu trilogiju Jasmine
Musabegović u njenoj cjelovitosti od romana Skretnice iz 1986. do posljednjeg
romana Žene.Glasovi iz 2005. godine, Dijana Hadžizukić rezimira:
U obilju postratne literature koju kritika uslovno naziva poetikom
svjedočenja osobitu vrijednost ima svjedočenje žene. Ženski glas je unutarnji
glas, glas one koja trpi historiju one koja je u jednom ratu bila dijete koje
traži majku, a u drugom majka koja traži djecu. Metafora skretnica prerasta
roman u kome je nastala kao svoj izvorni kontekst i postaje metafora svih
junakinja Jasmine Musabegović.
(Hadžizukić, 2014: 136)
U tekstu Poezija, himne i drame Alekse Šantića u Zbirci Muzeja Hercegovine
Mostar uspješno sublimirajući strukturalistički i lingvostilistički pristup, te polazeći
od književno–kulturnog konteksta u kojem je koncipirano ukupno Šantićevo djelo,
Dijana Hadžizukić nagovještava i moguća poststrukturalistička tumačenja čime se
otvaraju putevi budućim istraživanjima:
Iako je kritika Šantićeve drame okarakterisala kao dramske pokušaje,
a ranu liriku kao pjesnikove početke pod velikim utjecajem romantičarske
poezije, oni ostaju književno–historijska činjenica i bitno mjesto za
novohistoricistička proučavanja kako cjelokupnog opusa Alekse Šantića,
tako i austrijske teme kao toposa bosanskohercegovačke književnosti u
velikom broju pjesama i prvoj drami, te kulturalnog naslijeđa sevdalinke i
balade u poeziji i drugoj drami.
(Hadžizukić, 2014: 37 – 38)
Na kraju valja zaključiti: knjiga Književna Hercegovina – ogledi o piscima i
književnim pojavama autorice Dijane Hadžizukić svojim originalnim naučnim
pristupom uz primjenu književnoteorijskih i književnohistorijskih dostignuća
otvara mogućnosti novih klasifikacija unutar bosanskohercegovačke književnosti
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 127
ravnopravno komunicirajući sa ranijim književnokritičkim stavovima. Oslanjajući
se na unutarnju koherentnost bosanskohercegovačkog, a posebno hercegovačkog
poetičkog prostora, autorica se fokusira na regionalnu, a ne na nacionalnu
pripadnost književnika svjesna da je neophodno sopstvenim naučnim dostignućima
naglasiti „svojevrstan dijahronijski presjek tematsko–motivskih, stilskih i idejnih
kontinuiteta umjetnika koji su dijelili zajednički historijski, kulturni i duhovni
prostor u posljednjih sto godina“ (Hadžizukić, 2014: 11). Izuzetno značajan
doprinos je u tome što Dijana Hadžizukić pokazuje moduse novih čitanja starih
književnih tekstova, upućuje na tokove budućih istraživanja, te ukazuje na
poetička kretanja generacije mladih književnika. Uz sve navedeno, knjiga Književna
Hercegovina – ogledi o piscima i književnim pojavama može biti pouzdan oslonac
budućim istraživačima i temeljit vodič studentima kao i svima koji žele proširiti
svoja znanja o književnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine.
Lejla Žujo – Marić
128
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
SVI SMO MI ŠEHEREZADINA DJECA
Zilhad Ključanin: ŠEHEREZADINA DJECA, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014.
Raskid sa tradicionalnom iskrenošću koji prevazilazi bezličnost i otuđenost
je vrsta proznog diskursa kakav koristi Zilhad Ključanin, pisac koji poznaje svoj
zanat i koji može reći sve što hoće a da ne prekrši konvencije svoga doba. Upravo
taj raskid s postmodernističkim poetičkim modelom artikulira glas subjekta koji
odgovara etički proznom iskazu. Knjiga priča Zilhada Ključanina „Šeherezadina
djeca“ ima jedan idejno-tematski okvir, ograničeno povijesno vrijeme, vrijeme rata,
i jednu žanrovsku osnovicu, to je priča emigranata kao osnovna narativna jedinica
koja se strukturno razrađuje. Problemi imigracije, egzila, asimilacije i života u novom
jeziku, koji su u središtu njihovih života, odvajaju ih od pripadnika dominantne
zajednice. Ali, ponekad uspevaju da razlike okrenu u svoju korist i odbijaju da vide
sebe kao žrtve. Moć prilagođavanja koja je svojstvena emigrantima, omogućava im
da prežive. Dijelove prošlosti saznajemo postepeno i svaka priča ima nebrojeno
mnogo verzija koje se mijenjaju sa svakim pričanjem. Time se odbija ideja da postoji
samo jedna verzija događaja koja postaje okamenjena institucionalizovana historija.
Pružajući različite verzije, podrivajući tok vremena i naracije, u isti mah se, podriva
ideja monolitne historije. U procesu stvaranja svog multietničkog identiteta, likovi
shvataju da je on konstrukcija, podložan promjenama i (re)interpretacijama.
Knjiga priča „Šeherezadina djeca“ je ilustrovana, i primjer je svojevrsnog
sinkretizma, jedinstva različitih vrsta umjetnosti kakav je prisutan u prvobitnim
umjetnostima, a humor kao karakterističnu notu djela nastalih u periodu koji
Epštajn imenuje „novom sentimentalnošću“1, nalazimo i u ovom djelu.
„Odavde možeš vidjeti cijeli svemir, rekla sam.
Svemir, promrljao je Pavel dok je sipao vino, nisam baš siguran.
Koliko poznaješ svemir, upitala sam. Sada bi trebao da se oda.
Ko svoje gaće, nasmijao se.“2
1
2
Epštajn, Mihael, „Postmodernizam“, Beograd, 1998., str. 134
Ključanin, Zilhad, „Šeherezadina djeca“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2014., str.177
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 129
Poetika svjedočenja je doslovno realizirana i u njenim okvirima se proza, kao
i ukupna književnost etički i humanistički angažirala, a ratna stvarnost poslužila
je kao građa iz koje pripovjedači uzimaju, ponekad se čini, i gotove fabule/živote.
Ne nasjedajući na viktimološku igru ideologija koje su pokušavale tokom rata
ustanoviti ideološki tip povijesnog pamćenja, pripovjedači su fragmentarnu priroda
žanra priče zasnovali na opisivanju raspršene ratne stvarnosti realizirajući mozaična
svjedočanstva ljudske tragike i patnje. Niz narativnih identiteta (Daniel, Nazil,
Ajet, Mark, Bajram, Raba, Hafez, Kongi, Jaser, Pavel,Masu, Avrom, Mavi) zajedno
učestvuju u konstruiranju jednog mogućeg svijeta i mogućeg značenja. Ovi likovi
sa svojim pričama podržavaju Lyotardovu tezu o kraju svih velikih metanaracija.
Decentralizaciju vlastite pozicije likova prepoznajemo kao bazni momenat izgradnje
mogućeg svijeta, gdje likovi uprizoruju osobni mozaik od rasparčane velike povijesti
u kojem svako sjećanje na prošlo specifkuje po jedna nesreća.
Prostor vlastitog iskustva prepliće se sa pratećim prostorom kulture, povijesti,
prirode, pri čemu potreba za življenjem kultivira nužnost osobnog kao otpor
totalitarizirajućim režimima. Unutar velikog povijesnog zla prikazane se sudbine
koje ga trpe i koje kao jedino moralno uporište ratnog užasa nalaze u blagoslovu
egzila. Nakon prelaska linije fronta, slika neprijatelja biva zamijenjana pričama o
hibridnosti kolektivnog identiteta, i nošenja sa bolom kao osnovnim osjećanjem
rata i postratno nadvladavanje ratne traume. Sadašnjost je uvijek prožeta prošlim,
a nije izvedena u gesti osvrtanja i vrednovanja prošlosti. Pripovjedačevi likovi su
emigrirali u predgrađe glavnog grada Švedske i sloboda koju imaju je samo tjelesna
sloboda, fakticitet slobode. Oni se svakog dana skupljaju u klubu „Srebrenica“i sve
do kraja priče ne znamo šta rade. A oni se ustvari svaki dan sastaju da bi vježbali
kako da izigraju komisiju za socijalnu pomoć.
„Sastanke su imali u Udruženju građana “Srebrenica”, tu je kao konobar radio
Meša, pa su do početka njegovog posla imali sat vremena, negdje uvijek u vrijeme kada
se sumrak nespretno, kao djevojčica iz puberteta u djevojku, iščahuri u noć, za kafanskim
stolovima koji su se na kraju svake seanse razmicali da bi Bosanci utapali svoju tugu u
pjesmi i kolu. Bilo ih je trinaest.Trinaest apostola tuge.“3
Likovi su stigmatizirani stvarnošću svakodnevnog života kojeg sačinjavaju
automatizirani postupci ili razmišljanja o njihovoj (ne)običnosti ili nastojanje da se
eks-projicirani modeli življenja razmotre u određenom ambijentu. Likovi ne osjećaju
da pripadaju jednoj strani, niti da pripadaju objema stranama podjednako. Oni ne
osjećaju da pripadaju bilo gdje i zato su spremni da se poigraju sa svime ukoliko
to može poslužiti nekom konkretnom cilju kome teže, u ovom slučaju, dobivanju
socijalne pomoći. Egzistencija likova nije osigurana, život nije savršen, osjeća se sva
3
130
Ibid., str.184
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
nepodnošljivost i deprimiranost svijeta i života koji ih okružuje. Oni žive u nekoj
vrsti transcendencije – nadvisuju sami sebe. Snažan osjećaj infernalizacije svijeta
produkovan je osjećajem alijenacije od njega. Degradacija koja je prisutna je samo
refleksija haosa unutar nih samih. Ova vrsta proznog diskursa na izvjestan način,
predstavlja i pobunu protiv stvarnosti, ali također, to je i sredstvo da se ispriča
neka druga priča, da se izrazi nezadovoljstvo u društvu. Iz priča možemo izvesti i
paradoksalan zaključak: riječ je i o svojevrsnom pronalaženju načina da se uživa u
stanju stvari onakvom kakvo ono jeste, da se pronađe sopstveni ugao, igranje šaha,
odlasci na treninge, promjene spola, iz kojeg će se nezadovoljstvo koje dolazi spolja
potirati na mikroplanu, ne mijenjajući na samoj stvari ništa.
„Sutradan je kao i obično sa Ajetom išao u park. Uprti na leđa to hendikepirano
dijete, u desnu ruku uzme kafez sa zecom, u lijevu šahovsku tablu, i u park.“4
U kontekstu kulture i kulturalnih normi, nailazimo i na propitivanje uloge
oca. Ako je otac taj koji nas uvodi u kulturu, taj koji predstavlja zabranu, onda je
mirenje s njim stepenica u krajnjoj konstrukciji našeg identiteta.
„Raba je u tom trenutku osjetila kako se otac tek sada pomirio s onim što ona radi.
I to je bilo važno. Uvijek je važno kad se duhovno pomiriš s ocem. Neki to negiraju, ali
lažu.“5
Kroz lik Rabe nailazimo na potrebu da se književnost osavremeni, ili da se
poveže sa drugim umjetnostima. Raba se bavi fotografijom, ona slika promjene
prije/poslije. Njena vještina fotografisanja promjena je pitanje identiteta koji je
stavljen na probu u vremenu rata i izbivanja. U tim promjenama učestvuju svi likovi
i to način da se njihov cjelokupni život sastoji od dvije zamrznute fotografije, života
prije egzila i života sad.
„Raba je škljocala svojim aparatom. Raba je sve hvatala, i smještala u objektiv na
čijem kraju je negdje stajalo: Kako sam od muškarca postao žena. Imala je osjećaj da će
se tamo, na dnu objektiva, svi ti muški dijelovi resetirati u ženske, pa je zato škljocala i
škljocala u zanosu.“6
Ovakav postupak intermedijalnosti provocira pitanje moći artikulacije ne
samo jezikom već i slikom, razvijajući mogućnost prolaznosti kroz neprolaznost
umjetnosti same. Slobodno uzročna perspektiva aktera-promatrača defnira ulogu
zbiljskog u fikcionalnom, i obrnuto, predstavljajući povijesno trajanje diskursa
senzibiliteta i empatije.
Priča o promjeni spola suprotstavlja se fenomenu elizabetanskog doba da sve
opisuje crno-bijelom tehnikom. Patercistička dioptrija koja će učiniti sve da zaštiti
falokratske diskurse ne reaguje blagonaklono na prelazak granice identitetske
4
5
6
Ibid., str.32
Ibid., str.80
Ibid., str.62
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 131
komunikacije i Nazi kroz san potiskuje neminovnu stvarnost o sinu koji će postati
žena/kćerka.
„Nisam peder, rekao je Bajram. Nisi? Ne. Nego šta si? Žena. Žena!!! Operirat
ću se. Otad Nazi nije imao mira. Često je sanjao kako operira sina, i pretvara ga u
kćerku. Najgrozniji poduhvat je bio odsjecanje penisa, i oblikovanje vagine na njegovom
mjestu.“7
Osim izbjegličkih priča, priča kakvu nalazimo u romanu „Čarobnjak vode“
o Viktoru Schaubergeru, data je na izvjestan način i u ovoj knjizi, riječ je o
matematičkom geniju iz Rusije, gospodinu Pipu, koji je odbio sve moguće nagrade
i otišao da živi u šumu, a riješio je matematičke teoreme koje niko nije mogao. To je
njegov bijeg od nečeg neizdrživog, odvratne gužve, buke, stresa. Tamo je upoznao
svijet za koji nije ni znao da postoji. Svijet koji je zanemaren. Ova priča je povratak
prvobitnim vrijednostima, povratak antici. On razara univezalno čovjekovo znanje
i propituje ga dokazujući čovjekovu nemoć.
„Griša Pereljman je riješio Poenkareovu teoremu, jedno od nerješenih čuda
matematike. Kada su mu za to dali Fieldsovu medalju, najveće priznanje iz matematike
u svijetu, on je odbio i nagradu i milion dolara koji su je pratili. Tada je izjavio: Šta će
mi novac, kad ja upravljam svemirom... Pobjegao je od javnosti, negdje u šumu, i živio
od majčine penzije.“8
Priča o Rajskoj ptici je patetično-erotska slika svijeta koja svjesna svoje
otrcanosti i patetičnosti nudi se kao posljednji spas od pretencioznosti. Potraga
za savršenom ženom je potraga za izgubljenim ženskim vrijednostima. Seksu kao
čistoj seksualnoj mehanici je suprotstavljena erotska igra, žena je oprirodnjena i
materijalizirana i odnos s njom je doživljen kao katarza.
„Tako je to shvatao, cvjetovi će se otvoriti, ako budu imali ljubavi, nikako drugačije.
A kojoj preciozi se otvore svi cvjetovi, bit će ljubav njegovog života.“9
Usred globalizirajućih kultura, teži se potpunoj otvorenosti subjekta i potrebi
za spoznavanjem drugog i Drugosti. U sistemu kao toposu automatiziranosti
pojedinac instalira koncept potrebe i brige za drugim i potiskuje tehnologizirano
sveprisutno oko. Mogućnost te etičnosti u prozi je način na koji umjetnost djeluje
kao jedan prostor humaniteta koji ukida davno postavljeni jaz između čovjeka i
prirode. Poetska slika drugosti razrušava tehnološku kulturu dekadencije, opire se
pritisku savremene mitologije, nudeći koncept etike za drugog kao moralni stav
nove stilske formacije.
7
8
9
132
Ibid., str.54
Ibid., str.167
Ibid., str.97
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
„Nazi je posve izmoren od sna prišao uključenom računaru, i na facebooku ugledao
prvog svoga prijatelja. Taj prijatelj bila je – žena. Htjela je da zna nešto više o njemu.
Šta da radi? Nazi nije bio spreman na ovo. Šta da joj kaže o sebi? Najradije bi je obrisao
s ekrana, ali osjećao je da to ne bi bilo uredu, pa, ona je PRVI prijatelj!“10
Kulturu sjećanja Jan Assman definiše kao važnu kariku u stvaranju zajednice.
Nasuprot kulturi pamćenja koju čini jedno društvo, kultura sjećanja zavisi od
svakog pojedinca. Meša se svakodnevno sjeća slike dječaka koji u okupiranom
gradu pred kamerama uzima čokoladu od Ratka Mladića. Ta čokolada je mrlja
na cijelom njegovom životu, ravna nacionalnoj izdaji. Kroz Mešino sjećanje se
analizira odnos države i sjećanja, te nastojanje države da stvori temeljno sjećanje
kao kohezivni čimbenik ujedinjene zajednice koju samo jedan pojedinac može
uništiti. Don Kihotovski poduhvat o vraćanju 1.880.000 čokolada ratnom zločincu
Ratku Mladiću u zatvor je povratak izgubljnog identiteta.
Pripovjedač također navodi stvarna djela i pisce kao vlastitu literaturu
dovodeći u pitanje razdvojenost književnog i historijskog, jer oba načina pisanja
svoju snagu u većoj mjeri izvode iz vjerovatnoće nego iz objektivnih istina ako se
uopšte može govoriti o objektivnim istinama kada se uzme u obzir promišljanje
egistencijalističkih filozofa o relativnosti pojmova istina i objektivnost.
„Vratila se i na stol stavila knjige. Erlend Loe Dopler, Chinua Achebe Sve se
raspada, Abdolah Kader Duga plovidba praznih flaša, Jaromir Štetina Stoljeće čuda,
Lloyd Jones Gospodin Pip. Za početak dovoljno.“11
Knjiga priča „Šeherezadina djeca“ pokazuje da čovjek i kada pokuša da se
identifikuje sa stvarima, na kraju uvijek završi identifikujući se sa samim sobom. Na
taj način se vizualizira drama egzistencije, i brojne teme koje se obrađuju kroz priče
i živote likova predstavljaju spoj proticanja vremena i dokumentarnost spojenih u
jednu tačku – ljudski svemir.
„Kada se nešto pretvara u geto onda ono prirodno ima osobinu da se u sebi sabija,
cetripertalne sile slabe a centrifugalne jačaju, a dijelovi ako se već ne sudaraju onda
imaju veću mogućnost da se upoznaju.“12
Knjiga „Šeherezadina djeca“ je stvarno poimanje života i svijeta koji stoje u
svojevrsnom kontrapunktu.Ona uokviruje u svojoj strukturi prepoznatljive elemente
zbilje i podataka koji verificiraju istinu. I vjerujući u umjetnost kao posljednji pojas
za spasavanje afirmira intenzitet autentičnog bivanja.
Emina Selimović
10 Ibid., str.65
11 Ibid., str.12
12 Ibid., str.183
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 133
LJUBAVNA PJESMA o domovini
Velimir Milošević: OVO JE BALKAN DRAGA, Gariwo, Sarajevo, 2014.
Knjiga Ovo je Balkan draga Velimira Miloševića objelodanjena je u povodu
desete obljetnice pjesnikove smrti, a izdanje je nevladine organizacije Gariwo, u
Sarajevu 2014. godine. Riječ je o izboru koji čine tri samosvojne knjige: Ovo je Balkan
draga, Preko srušenog mosta i Pasternak na Mojmilu. Uokvirena je s uvodnim esejima
Neprebol pjevanja Miodraga Živanovića i Knjiga srušene duše Gradimira Gojera.
Tako komponirana knjiga zasigurno će imponirati starim i novim čitateljima. Bit
će – kratko rečeno - snažnim impulsom obnovi sjećanja na samog autora ali i, što je
važnije, novim uvidom u pjesničko djelo visokog dosega u bosanskohercegovačkoj
književnosti koje se ni na kakav način ne može zaobići.
Velimir Milošević je, nije jedanput rečeno, neponovljiv i svoj, s pjesničkim
djelom magijskog, gotovo ritualnog govora koji se jednostavno ne može ponoviti.
Njegov govor je zapamćen po svojevrsnom panteizmu, ljubavnoj ozarenosti, po
svjetlosti i svetkovinama, po koloritnim bojama, po zvukovima.
Na neki čudan način, njegovo poetsko utemeljenje izraslo iz same humanističke
supstance, nije pokleknulo ni u danu kad se iznad sarajevskog Jevrejskog groblja
bog Mars zaputio prema Gradu. Pjesnik, kaže Vojo Vujanović u svojoj odličnoj
knjizi o Velimiru Miloševiću, prokuljalom ratu nije mogao zatvoriti vrata. Pjesnik
za razliku od onih koji misle da muze šute kad pucaju topovi – brani se pred
barbarizmom jedinim što ima – Perom i Tintom. Ta njegova odbrana, ta njegova
višeznačna zbirka o barbarizmu, u historiji bh. književnosti predstavlja bez imalo
sumnje jedno od najizuzetnijih oblikovanih umjetnina riječima.
Pjesničko jezgro Velimira Miloševića zna, čini mi se, samo za jednu jedinu
temu, jer što je god diktiralo njegovo biće – o rijeci, o zemlji, o ratu, o hljebu i nožu,
o sokolu i sokolaru, o dragoj i o djeci koja negdje plaču - u ispisu se konstituiralo u
jedinstvenu, beskraju, ljubavnu pjesmu! U njoj nedostaje samo svjetlosti i ozarenja
iz njegovih prijeratnih pjesama.
134
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Izvor ovog nepresušnog toka, ove poetske rijeke koja poznaje sve
raznovrsnosti svog oblika od gorske pjenušavosti do razlivenosti i bonace pri utoku samoreferencijalnim se refleksom određuje humusom velikog pamćenja i mudrosti:
posjeduje očuđeni prostor bajke u kojem princip Zla nikad neće pobijediti princip
Dobra.
To arhajsko prapočelo prepoznaje se i tamo gdje se ne imenuje, nego akustički
pribiva u trajnoj melodiji, u kajdi, u čudesnoj metričkoj kajdi najstarijih slavenskih
lirskih metričkih stopa (vrlo čestih sedmereca i osmeraca), pretežno u distisima,
tercinama i katrenima…
Ovo je moja zemlja
U zemlji moja kuća
U kući moja bajka
U bajci moja draga
Oko nje moja deca
Ovo je moja zemlja
Međutim, Pasternak na Mojmilu, savršene četverodijelne arhitekture, u cjelini
je ispisan u strogim oblicima soneta.
Miloševićev stih posjeduje, kao u rijetko kojeg drugog pjesnika, gotovo savršenu
melodioznost, zanatsku savršenost gnomskog obilježja, a i jedno i drugo je, također,
porijeklom iz potonulih zemljopisnih prostora oralnih, epskih južnoslavenskih
zemalja koja, kao naslijeđe isije i poneku davno arhiviranu staroslavensku riječ,
pa prosijana i izbačena na porš, bljesne poput krhotine razbijenog i zaboravljenog
zrcala…
Tako se,a na toj osnovi, prelamaju i pjesničke slike: uranjuju jedna u drugu,
pa utisućenih unutarnjih slika (po igrivom sistemu babuški kojima nema kraja!)
– čineći zapravo nevjerojatnu vertikalu vremenitosti oko koje se vrte historijski
i nehistorijski blokovi čovjekovih drama postojanja: srednjovjekovnih sokolara,
hajdučkih bandi koji na proplanku čekaju historijsku zgodu, Ferdinandove šetnje i
najnovijeg slamanja i lomljena kostiju u stopama Gavrila Principa.
Susreti kataklizmičkih historijskih sekvenci sami po sebi ne bi izazvali nikakav
lirski iskaz, ali u historiji je „kuća“ i u kući „draga“: iz te nužnosti, iz ojađene zemlje,
iz humusa odbrane vlastitog bića koje „tijelom zaklanja svoju ljubav“ – izlijeću
poetske sentence koje svojim ironijskim podtekstom produhovljuju i osnažuju
pjesnikov kritički koncept historije i njezine igre: Ovo je Balkan, draga! Da, s pravom
je primjećeno i podvučeno da ovdje Balkan nije (samo) toponim, nego metafora!
Miloševićev pjesnički govor na tragu je proročkog (prepoznaje se u pjesničkim
tekstovima u kojima biće diktira tekst, tekstovima koje je Cvitan nekoć označio
poezijom semantičkog subjektiviteta – u kojima značenje diktira biće),
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 135
Gruvaju negde topovi
Ne čujem ali osećam –
Drhturiš u mom naručju
Ne boj se tiha ne boj se
Telom te svojim zaklanjam
Okrenut prema strahoti
____
Gruvaju negde topovi
Ne čujem ali osećam –
Strahom te svojim zaklanjam
Nije to ništa ljubavi
Samo se nismo trebali
U ovo doba roditi.
U „ratnom pjesništvu“, kako pokazuje i prethodni primjer, jezik je „doslovno
takav“, komunikativni, dnevni, eksplicitni – ali, zaogrnut doživljenom historijskom
zbiljom, dobiva drugi, smrtonosni pokrov pod kojim se odvija strašna drama
čovjekova opstanka: riječi, smrznute strahom – kao u paradoksu - sagorijevaju u
težnji koju riječ nosi od početka svijeta: ne samo božanskog Budi nego i ljudskog
Opstani!
Posvemašnje gubljenje i mrvljenje ljudskog lika, u „onoj mojmilovskoj“
budućnosti – kao povratak u gluhu prošlost, u predgovorno stanje, u krik - sublimirana
u „Leleku“ u središnjem dijelu Ovo je Balkan draga, kao predvorje ponovnom
sabiranje u hajdegerovskoj „negaciji negacijom“ (dr. Bajtal), a interpretiranoj po
„narodnoj“ bliskosti – bio bi to prostor „bosanskog inata“ i mogućeg porijekla
jednog od elemenata „čuda bosanskog otpora“.
Čitanje Miloševićevih „ratnih pjesama danas“ – nakon poplave
psuedopatriotskih knjiga poezije – uvjerava me da još uvijek ima nade, da još uvijek
Dobro pobjeđuje Zlo, da bajke zaista nose najveće istine a da su pjesance, krhke i
fluidne, u najboljih pjesnika, proročki govori koji se ispunjavaju.
Ibrahim Kajan
136
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
NOVI HIT ŽENE–INSTITUCIJE
Mani Gotovac, „Ma koji život, ma koji teatar“, Profil, Zagreb, 2014.
Otprilike onoliko koliko se bavim teatrom i književnošću traje latentan
utjecaj pojedinih književnika i teatrologa na moj osobni stil i način rezoniranja i
artikuliranja literarne cjeline. Jedna od onih koje su nesumnjivo imale utjecaja na
ono što danas promišljam u umjetničkim oblastima književnosti i teatra je svakako
Mani Gotovac, žena – institucija u suvremenom hrvatskom kazalištu.
Nedugo nakon što je recentno dominantna nakladnička kuća Profil tiskala
njen ispovjedni roman – dnevnik Fališ mi, možda jedan od najvećih hitova dvadeset
prvog stoljeća na ovim prostorima, pod uredničkim vođstvom (opet!!!) Velimira
Viskovića, pojavljuje se knjiga „Ma koji život, ma koji teatar“.
Poslužiti ću se svojevrsnim proslovom ove knjige, citiraću ga, da bi bila jasnija
suštinska literarnost eseja, zapisa, sjećanja, kronologije, svega onoga što ova knjiga
nosi: „...Nije ovo ni životna, ni teatrološka, ni kritička, niti samokritička knjiga. A
opet nekako, sve to i jest i pomalo i povremeno. Recimo da su to hibridni zapisi od
1968. do 2013. godine. Žanrovski neodređeni...“
Dirljiv je početak ove knjige.
Esej ispovjednog karaktera Željela bih napisati pismo, kao sveprisutna,
stoljećima nam poznata žudnja da postoji tamo netko kome vrijedi napisati nekoliko
redaka ispovjedi inteligentna je uvodnica u stilsku briljanciju pisma teatrologa,
dramaturga, jednog od najistaknutijih hrvatskih kritičara druge polovice dvadesetog
stoljeća, kćerke velike kazališne glumice Marije Danire, ravnatelja Teatra &TD,
intendanta dviju hrvatskih nacionalnih kazališnih kuća (HNK u Splitu i HNK
Ivana pl. Zajca u Rijeci).
Već ovaj prološki akt pravi finu poveznicu sa hitom Fališ mi, jer je dominantna
tema knjige Fališ mi ljubav i njene tragične inkantacije prema muškarcu, prema
dragoj nasljednici, a u ovoj knjizi trijumfira ljubav prema kazališnoj umjetnosti!
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 137
U prvom poglavlju knjige, koje nosi naslov Euripide, zašto je opasna ona koja
s tobom spava u postelji? prisutne su cjeline: Diverzantska tragedija o ženama, Tko je
Elektra?, Kolijevka... Ovo poglavlje završit će Gotovčeva cjelinama svojih dnevničkih
bilježaka u vremenskom području 2001., 2011. i 2013.
Eseji: Majka kao mitska figura, Harlekinska kobra ili otrovni guž, Kameleonica i
Jedna stara magarica su izraz teatarske dubinske proniciljivosti dramaturga i kritičara
Mani Gotovac.
Teško bi bilo sastaviti jednu ovakvu knjigu a da se na njenim stranicama
ne pomene Shakespeare. Sljedeća sadržajna cjelina ispunjena je upravo
Shakespeareovskom fascinacijom i teatrološkim uvidima u predstave nastale na
teksturama najvećeg od najvećih: Zašto ubiti Cezara?, Iz dnevničkih bilježaka i Tragična
balada. Onoga tko je godinama pratio, pa na svoj način i drugovao sa dramaturškoteatrologijskom angažiranošću Mani Gotovac, neće iznenaditi niti sljedeće poglavlje
ove knjige, nazvano Kopun – pijetao Marina Držića. Interesantno da ovo predjelište
knjige Ma koji život, ma koji teatar ima i neku vrstu političko-urotničke logike, jer
otpočinje Otvorenim pismom ministru kulture Republike Hrvatske, Boži Biškupiću,
u povodu petstote obljetnice života Marina Držića, a završava ponovo znakovitim
esejom Nasilje umjesto istine. Osim ova dva eseja u tom dijelu knjige su i lapidarno
ispisane cjeline: Novac je duša ove države, Ignorancija, Upad u teatrologiju, Ministre,
zašto vi danas zabranjujete umjetnost i kritiku društva?
Naravno, sljedeća se cjelina knjige, logično, kotvi među zidinama od Grada. Tu
cjelinu Gotovčeva je nazvala Meni je Dubrovnik sve, a ja sam njemu samo stanovnik. Dugo
nisam pročitao cjelovitiji, suštinskiji, vivisektan ubod u tkivo jednog romana, kao što je
to učinila Mani Gotovac pišući, odnosno predstavljajući knjigu Luka Paljetka Marin,
roman o Držiću. Fascinacija Gotovčeve Dubrovnikom, njena vezanost za Dubrovačke
ljetnje igre, nastavlja se i dalje u ovoj knjizi cjelinom Cruiseri i Vojnović. Tu su eseji
Taraca, Ljubiti živo tijelo naše žene, Iz dnevničkih bilježaka (2010.) i Stradun i taraca.
Sljedeća cjelina knjige posvećena je velikom ruskom avangradnom redatelju
Vasiljevu i njegovoj uspješnoj kazališnoj posjeti Splitu 1987., a potom slijedi
poglavlje Pustolovine s Begovićem.
Mani Gotovac je jedan od rijetkih kritičara koji se upuštao u slojevito
esejiziranje u vezi sa jednim od najboljih hrvatskih dramatičara Milanom Begovićem.
To pokazuju eseji: Erotika je davanje, onaj koji daje gubi ono što ima i Begović cabaret.
Još jedan whisky je dio u kojem Gotovčeva tiska svoj odnos prema trima okomicama
i nezaobilaznim mjestima kazališnosti danas. Taj dio donosi briljantan esej Brecht,
Handke i Ciulli u Splitu.
Moglo bi se kazati da je središnji dio knjige posvećen Miroslavu Krleži. Mani
Gotovac ga naziva: Krležini depresivci. Taj dio ispunjen je tekstovima: I biti u agoniji,
Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo.
138
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Sjetio sam se čitajući esej Krležin Kolumbo do Lokruma i natrag (1973.) uistinu
briljante predstave Georgija Para na jederenjaku Santa Marija. Rekonstrukciju te
predstave Mani Gotovac ne čini prepričavanjem, nikakvim naivnim doživljajima
i lukrativnim fanfaronadama. Ona piše o ovoj plovidbi Admiralovoj u nepoznato
sa onom potrebitom, do kraja rezigniranom grubošću, kako to Krležin tekst i
zahtijeva. Tu su i tekstovi: Crtica uz mit o Glembajevima, Iz dnevničkih bilježaka,
Glembajevština tu među nama, u nama, s nama, Otac i sin, gospoda Glembajevi u
Beogradu, Buket žutih ruža i Castelica, taj mračni predmet žudnje. Kada god se Mani
Gotovac bavila zavičajnom literaturom, ali koja producira značenja daleko bitnija
od zavičaja kao takvog, mogle su da nastanu cjeline kao što je: Mrdušani s lentom ili
o našim identitima.
Redateljski opus Paola Magellija tretira Mani Gotovac u poglavlju Vodena
gudala Paola Magellija.
Dolazak pripovjedačke ikone naših stoljeća (dvadeseto i dvedesetprvo stoljeće)
Aleksandra Baricca, čini poglavlje Bariccovi oceani i Vacisova duhovnost.
Kao što sam govorio u ovom tekstu da je središnji predio knjige posvećen
neutaživoj želji Mani Gotovac za idealnim postavkama Miroslava Krleže na našim
kazališnim daskama, tako sad slijedi poglavlje koje nije samo svjedočanstvo jedne
ravnateljice, već mnogo više od toga...
Poglavlje nosi naslov Teatar &TD – samo nekoliko motiva. U godištima
između 1992. i 1998. kao ravnateljica Teatra &TD napisala je Gotovčeva eseje, koji
već svojim naslovima govore o suštinskoj zapućenosti ove hrabre žene u orijašku
borbu sa onima koji ne znaju što je nama teatar?! To su eseji: Mrzim ravnodušnost,
Porodiljsko-ironijski pristup, Žanrovska neodređenost, Kazališna moderna u djelima
Teatra &TD i Emotivni naboj. U ovom dijelu knjige uz tekstove Francuski paviljon i
Što te nema, što te nema, više je nego slojevita analiza redateljske poetike Bobe Jelčića
(Nesigurne priče ili Bobo Jelčić).
Jedna crnohumorna, na neki način paradoksalna literarna cjelina je i Smrt u
teatru, a cijelo poglavlje završava se tekstom Pisac traži dramskog pisca ili o Vladi
Gotovcu.
Samo je Mani Gotovac, inače jedina žena koja je u hrvatskom kazalištu vodila
u dva navrata nacionalne kazališne kuće, mogla ispisati poglavlje Smiješna figura
intendantice.
Nekada živeći u Splitu, nekada odrastajući u tom gradu pod Marjanom, začete
su brojne želje, mogućnosti, ali i trajni infantilitet ove autorice. Zato je poglavlje
Split, dušo moja, zašto se snebivaš? više od svjedočanstva, više od onoga što čovjek
može dati gradu koji mu ne uzvraća pravom mjerom??!!
Slična je i cjelina koja slijedi: Rijeka, život iznova. Interesantno je da u ovoj
cjelini osim naslova posvećenih pojedinim kazališnim predstavama i književnim
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 139
djelima su zanimljive refleksije na dramsku prvakinju Nevu Rošić, Nenada Šegvića,
zatim analiza Riječkih ljetnih noći 2007, pa onda teatrologijski portret koreografa
Staše Zurovca...
Završno poglavlje ove knjige uz obvezatne Dnevničke bilješke donosi i vlastiti
autoričin dramaturški uklon, tačnije kazati dramatizaciju njenog prethodnog
hita Fališ mi. Taj svojevrsni dramolet kao posebna cjelina u ovoj knjizi dopunjuje
sliku o raznoslojnom djelu Mani Gotovac i nosi karakterističan naziv Pričaj mi o
Gorkome.
Knjiga Mani Gotovac potvrđuje da je ova prva žena selektor Sterijinog
pozorja iz Novog Sada, urednica kazališnih časopisa Novi prolog i Prolog, nakon
knjiga Tako prolazi Glorija, Dubrovačke mišolovke, Fališ mi, zima/proljeće, Fališ mi,
jesen/ljeto, i Fališ mi u proljeću, u jeseni, u ljetu i zimi uspjela napraviti književnu
sintezu u kojoj nije beznačajan niti foto materijal koji prati njenu bogatu aktivnost,
ali i preslici kritičkih i kroničarskih tekstova o djelatnosti Mani Gotovac kao
intendanta, teatarskog maga i žene koja je odolijevala brojnim neprijateljima, ne
samo u teatru već i u hrvatskom društvu u najširem smislu. Knjiga koja zaslužuje
pozornost književne kritike, poglavito.
Gradimir Gojer
140
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
PRIPOVJEDAČKA HALKA
Safet Berbić, Fatimina ruka, Bosanska riječ, 2. izdanje, Tuzla, 2012.
U bosanskohercegovačkoj književnosti malo je napisano o rudarima i njihovim
životima. Rudarstvo kao jedna od najvažnijih privrednih grana, vjerujemo, zaslužuje
da se literarno uobliči i sačuva u sjećanju i pismu. Jedna od bitnijih činjenica, kada
se govori o rudarstvu i rudarima naših zavičaja, jeste da se njihov položaj danas u
odnosu na prije nekoliko desetljeća jako malo izmijenio. Sve vrijeme rudari daju
najbolje od sebe, vadeći iz utrobe zemlje ono što je nama, koji se ne razumijemo u
taj plemeniti posao, jako neophodno: ugalj kao energent kojim se grijemo i kao hljeb
onima koji ga vade. Kako god, sigurno je da položaj rudara danas i nekoliko desetljeća
prije ostao je na margini našeg društva. To, naravno, može biti razlogom nekome
da taj položaj i rudarstvo kao privrednu činjenicu uobliči literarno i na kakav-takav
način vrati jedan dug tim ljudima – rudarima. Istini za volju, književnost ne mijenja
svijet niti je moguće književnošću promijeniti položaj bilo čiji, bilo kakav. Dovoljno
je kazati da pisanje o rudarima i zalaganje za njihov bolji položaj jeste vraćanje na
jedan simboličan način duga svome zavičaju. Tu, prije svega, mislimo na one pisci
koji su određeni tim zavičajem i hljebom. Bez obzira što naše društvo ostaje nijemo
na svaku vrstu nepravde, pisanje o nepravdi jeste jedan vid društvenoga angažmana
na ovaj ili onaj način: bilo u štampi bilo u mediju kakav je književnost.
Jedan od romana koji se bave rudarenjem jeste Fatimina ruka autora Safeta
Berbića. Berbićev roman, zamišljen kao oda pisanju, kako to veli u recenziji Mirzet
Hamzić, napisan jednim postmodernističkim manirom jeste kazivanje o Bosni, o
rudarima, o socijalističkoj Bosni i Hercegovini, odnosno roman koji u vremenskom
toku sublimira prijeratno, ratno i poratno vrijeme. Otuda ovaj roman postaje ne
samo priča o rudarima, što u prvom planu to i jeste, nego i kazivanje o zavičaju
u jednom najširem smislu. Berbić se ovim romanom pridružuje piscima kojima
je poetski credo postmodernizam i Fatimina ruka je roman koji sumnja u vlastito
postojanje, u zavičaj, dajući onima koji čitaju da, ukoliko hoće, povjeruju ili ne
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 141
povjeruju, naprave paralele koje su i više nego izvjesne sa hijeropovijesnim Jusufom,
sa literarnom tradicijom (na jednome mjestu imamo opis Zolinog romana), sa
sadržajem romana koji odgovara u duhovnom i egzistencijalnom smislu romanima
koji prethode Berbićevom i historijom, odnosom pojedinca naspram vlasti,
politikom bosanskohercegovačkoga prostora na kojem se lome odnosi veliki sila.
U tom historijskom bunilu i sveopćem haosu nalazi se čovjek sa svojim brigama
i problemima sa onim što ga u zavičajnom smislu određuje: upitnost egzistencije
i nemanje slobode koja jeste najljepša civilizacijska tekovina. Sloboda u svakom
smislu predstavlja vrijednost jednoga društva. Berbić ovim romanom pokušava na
jedan način, možemo reći, u formi imperativa ostvariti međugeneracijski dijalog. U
romanu postoje dva narativa toka: prvi jeste Jusufova bilješka o sebi i vremenu u
kojem živi, drugi jeste čitanje, tj. pokušaj sina Mirze da napiše roman o svome ocu
čitajući njegove bilješke. Na početku romana postoji sumnja u vlastito pismo. Onaj
koji piše i onaj koji čita jesu na rubu razumijevanja. Sin, pokušavajući razumjeti
očeve bilješke, na više mjesta ostaje konsterniran, zbunjen očevim bilješkama. O
čemu se, naime, radi? Berbić ovim romanom iznevjerava naš herojski život, odnosno
Mirza, čiji je horizont očekivanja u vezi sa ratom herojski, ostaje uskraćen time
budući da otac Jusuf o ratu ne piše u hvalospjevima, nego je rat jedna destrukcija i
dezintegracija zavičaja, anatema koja se hrani ljudima i njihovim sebstvima. Berbić
ne želeći se pridružiti onima kojima je zadaća glorifikacija prethodnoga piše:
“Nisam se mogao načuditi ovim redovima: zar je
moguće da moj otac ovako slika rat? kakvo ga je to raspoloženje
uhvatilo? gdje je patetika? gdje je oduševljenje pojedinačnim
podvizima i kolektivnim herojstvom bosanskohercegovačkih
patriota o kojima je toliko volio pričati? I taman kad sam
pomislio da gornje redove jednostavno izbrišem Jusuf me
ponovo iznenadio.” (Berbić 2012:281)
U svojim bilješkama Jusufu jedino ostaje žal zbog toga što nije bio u prilici da
fotografiše rat, taj užas i smrad civilizacije, da fotografiše Danteov Pakao u blatu,
sva materijalna dobra koja bivaju natovarena na kamione, leševe i životinja i ljudi
itd. Na koncu, Jusuf u svojoj kontemplaciji zaključuje da je rat stvar nadmudrivanja,
štaviše, divna stvar. Kad se već ne može bez rata, neka rata bude, ali bez ubijanja.
Jedna utopijska misao vođena je njegovim saznanjem da oni koju su u ratu znali
živjeti u miru ne znaju. U miru umiru oni koji misle da su rat preživjeli. Otuda ovo
nije roman o kolektivnom herojstvu. Prije će biti da Fatimina ruka problematizira
zavičaj i njegov povijesni usud. Koliko god je ovo roman o rudarima, ovaj roman je
i kazivanje o bosanskohercegovačkome zavičaju u političkom, administrativnom,
antropološkom i ratnom smislu u zadnjih blizu stotinu godina. U poratnoj Bosni
i Hercegovini desila se destrukcija svake vrste. Berbić na jako eksplicitan način
142
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
opisuje svadbene običaje sjeveroistočne Bosne i na jedan način ovo je roman koji
čuva tu vrstu kolektivnog sjećanja, ali i propituje i sumnja u kolektivne herojske
priče, odnosno Jusuf Halka demistificira rat i o ratu i ratnim zbivanjima unutar
organizacijskoga smisla piše na jako otvoren način: na koji način se zloupotrebljava
rat?! U jednom takvom povijesnom lomu i beznađu postoje oni, u sistemu
upravljanja, koji povijest materijaliziraju, ostvarujući svoj interes progovaraju u ime
kolektivnog zanosa. Kolektivni zanos prestaje onda kada rat ubija one koji misle,
da se vratimo malopređašnjoj misli parafrazirajući Brku, da su ga preživjeli. Jusuf
Halka je lik koji od običnoga rudara pa sve do rukovodećega kadra u rudniku i
učesnika u ratu i poratnom vremenu postaje čovjek koji živi dva života: svjedočeći
potpunu destrukciju života Jusuf bilježi svoje strahove, sumnje i na takav način
pokušava sebe razumjeti. Ipak, Jusuf Halka nije u političkom smislu (u poratnom
vremenu) uspio ostati čist u odnosu na ratno vrijeme. O tome ćemo nešto i kazati
u ovom radu.
No, recimo i ovo. U pripovjedačkom smislu Mirza pokušava napisati roman,
rečeno je, o svom ocu. Na jedan eksplicitan način onaj koji piše i čita (u ovom
slučaju je to Mirza) ostavlja u amanet, u obliku imperativa, roman koji piše o
ocu Jusufu (gdje je otac Jusuf onaj koji bilježi; često se sjeća intimnih, porodičnih
priča svoga oca) svom sinu Sulejmanu. Na ovakav način Berbić je uspio ostvariti,
figurativno govoreći, pripovjedačku halku, koja je, budi rečeno, uvijek otvorena.
Takva halka očekuje novo čitanje i propitivanje zavičaja. Ta halka jeste zavičaj sa
svojim ideološkim, historijskim, političkim i svim drugim uokvirenjima. Naime,
na ovakav način onaj koji piše Mirza, odlažući roman čuva sjećanje na zavičaj. Na
ovakav način Berbićev roman ostaje u pripovjedačkom i sadržajnom smislu otvoren.
Istina, vjerujemo da je pomenuti imperativ mogao se i na drukčiji način napisati
a da, pri tome, ne bude narušen pripovjedački postupak. Zapravo, Fatimina ruka
je roman koji je napisan iz druge ruke, rukopisa: bilješka postaje motiv sinu da
napiše roman o ocu i nastavi tako priču o porodici Halka. Istina, odnos između
oca i sina je jako implicitan. Sinu je jedini izvor kojim pokušava razumjeti sebe i
zavičaj očeva bilješka. Na ovakav način napisan Berbićev roman ostvaruje se kao
i hronika porodice Halka, ali i zapis o rudarskom životu i svadbenim običajima
Tuzle i okolice. Koliko god je ovo roman o rudarima on je i roman o političkoj i
administrativnoj Bosni. Ono što jeste sporno u ovom romanu je, naravno, njegov
historijski okvir. Šta ovim pokušavamo kazati? Oko povijesti i agresije na Bosnu i
Hercegovinu devedesetih godina prošloga stoljeća isplele su se takve priče gdje se
minimizira žrtva a glorificira zločinac.
U romanu je na jako zanimljiv način konstruisano vrijeme između očeve
bilješke i sinovljeva romana pa se stječe dojam da se priče preklapaju na rubu
stvarnosti u koju možemo sumnjati, ali i pokušati razumjeti vremensko-prostorni
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 143
okvir u kojem je smještena priča o porodici Jusufa Halke. Upravo na tome tragu,
u kontekstu tranzicijske Bosne i Hercegovine, da se razumjeti Jusufov odnos
prema aparatu vlasti, prema svojim strahovima i očekivanjima. Ranije smo kazali
da je Jusuf Halka u ratnom vremenu uspio sačuvati svoju čast dok u poratnom
vremenu on postaje čovjek koji nije uspio sebe sačuvati od aparata vlasti. U takvoj
vremensko--prostornoj odrednici Jusuf, zbog svojih erotskih snova prema Zulejhi,
biva primoran promijeniti radno mjesto a to čini na način da ide na noge vlasti, koja
o njemu dosta više zna no što on može i pretpostaviti. Preko čovjeka, koji se bori sa
svojim strastima prema Zulejhi, Jusuf postaje neko ko se potčinjava vlasti, odnosno
Nifak, koji je paradigma tranzicijskih vladara u Bosni i Hercegovini, postaje paravan
(Nifak Paravan) i Jusufu za novo radno mjesto. Ipak, valja to reći da Jusuf ostaje u
određenoj mjeri, za razliku od onih ljudi koji u ideološkom smislu postaju podanici,
na distanci, rezigniran činjenicom da spašavajući sebe ne može promijeniti sistem.
Svoju čast pokušava sačuvati u bilješkama u kojima je Jusuf Halka čovjek koji
progovara iz sebe, iz svoga sebstva u odnosu na rukovodeća mjesta sa kojih se govori
u ime institucije. Na tome planu, Berbić je Jusufu suprotstavio Zula Kifla, prijatelja
mu i slobodnoga čovjeka koji mašta da svijet postane slobodna govornica na kojoj
će svako reći što mu je po volji, bez ustezanja. Razlika između njih dvojice očita je:
dok Jusuf u stvarnosti progovara iz određenih društvenih okvira, Kifl to čini na
jako otvoren način budući da je njegova pozicija čovjeka koji nije u hijerarhiji vlasti.
Naime, Kifl se ostvaruje kao dvorska luda koja pomjera granice i time, onima koji
ga jednom na trgu dok je govorio u ime čovjeka i slobode slušaju, sužava njihova
stremljena kao slobodnomislećih ljudi. Kifl, ostvaren na ovakav način, onima koji
ga slušaju ili bi ga mogli poslušati čini se jako neozbiljnim čovjekom za razliku od
Jusufa, koji progovara iz date mu društvene funkcije. Sigurno je da je i Kifl među
onima koji popunjavaju društveni okvir bilo da govori u ime slobode (na trgu) bilo
da sa distance progovara o društvu. Kad smo već spomenuli vremensko-prostorni
okvir treba naglasiti slijedeće: u romanu je na eksplicitan način predočeno vrijeme
koje će se desiti, ali se nije ostvarilo čime se otvara mogućnost da Fatimina ruka
doživi drugi roman.
Fatimina ruka, napisana u periodu tranzicijske Bosne i Hercegovine, jeste
alegorija našega zavičaja kako u političkom tako i svakom drugom smislu. Ovo je
roman koji je kazivanje o rudarima i običnim ljudima koji, vezani svojim zavičajem
u najužem smislu, zbog istoga stradavaju. Ako hoćemo ovaj roman se može čitati u
ljubavnom ključu i onda ćemo razumjeti Jusufova strahovanja i nadanja. Tek tada,
kada se Jusufova sudbina sagleda u intimnom i političkom kontekstu, daje nam se
naša zavičajnost koju bi danas trebalo ponovo pročitati i pokušati razumjeti.
Sead Husić
144
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
PJEVANJE AFRICI
Tomislav Marijan Bilosnić: AFRIKA, Udruga 3000 godina za dar, Zadar, 2011.
Malo je pisaca u Hrvata koji su sa tolikim žarom i zanesenošću odani
književnom stvaralaštvu kako to čini i djelom dokazuje Tomislav Marijan Bilosnić.
Daleko je više onih koji su književnu prepoznatljivost i nezasluženu slavu stekli za
kavanskim stolom te druženjem i prijateljevanjem sa promotorima pisane riječi u
tiskanim ili elektronskim medijima.
Bilosnić je na balkanskim književnim prostorima prisutan gotovo pola stoljeća.
U tom je vremenu napisao i objavio osamdesetak knjiga poezije i proze, čime se
svrstao u red najplodnijih autora s hrvatskog govornog područja od Marulića do
današnjih dana. Njegova djela uvrštena su u brojne preglede i antologije, a prevedena
su na petnaestak stranih jezika.
Raznovrsnost i bogatstvo tematskog opusa Bilosnićevog književnog djela
omogućila su mu stalnu prisutnost na stranicama književnih listova i časopisa kako u
Hrvatskoj tako i u drugim zemljama. Njegova haiku poezija posebno je dobro primljena
u Japanu, kolijevci haiku pjesništva, gdje je zaslužio i uglednu književnu nagradu.
Uz ove kratke napomene o literarnom stvaralaštvu Tomislava Marijana
Bilosnića treba svakako spomenuti i njegovu slikarsku nadarenost koja je obilježena s
pedesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. I u toj grani umjetnosti Bilosnić
se potvrđuje kao iznadprosječni pregalac iza kojega stoji više stotina urađenih slika,
crteža i umjetničkih fotografija. Sve to, pridodano naprijed spomenutim knjigama i
tisućama objavljenih putopisa, novinskih članaka i drugih pisanih tvorevina otkriva
veličinu djela autora koji je tek navršio 65 godina života. Posluži li ga dobro zdravlje,
što mu od srca želimo, ovaj će niz biti još duži i impresivniji, na radost svih koji vole
dobru knjigu i lijepu sliku.
Za njih, kao i za sve druge čitače nadahnute poetske riječi, Bilosnić je pod kraj
2011. godine objavio novu pjesničku zbirku pod asocijativnim naslovom Afrika.
Zbirka je posvećena crnom kontinentu posvemašnje gladi i siromaštva u tamnom
vremenu lažnog izobilja u kojemu pleme bogatih tlači milijarde jadnih i nemoćnih.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 145
Ta se tragika događa u godinama secesija i recesija na jednoj, te fuzija i poguzija na
drugoj strani. U danima bijede i umiranja i noćima sjaja i glamura. Tu, blizu nas i u
nama samima. Onako kako se događa onima do kojih nam nije bezuvjetno stalo. A
ne bi trebalo tako ako ima Boga i ako je Bog uz nas. Jer...
„Bog je najsretniji
Kada se njegova djeca igraju“.
Tako zaključuje poet u pjesmi čiji naslov, Crnac plavih očiju sugerira povijesnu
vezanost sjevera i juga i današnju bliskost istoka i zapada.
Nudeći svoju viziju poetizirane Afrike kao lijek za boli teško oboljelog svijeta,
pjesnik nas upućuje i na druge moguće metode alternatvnog liječenja koje su običnom
puku dostupnije od skupih lijekova gramzivih farmaceutskih tvrtki. Lijepa riječ
liječi ljudsku dušu bolje i uspješnije od neispitane kemije oplemenjene opravdanom
sumnjom i jasnim kontraindikacijama. Snaga lijepe riječi, ružnu stvarnost liječi!
Izborom Afrike kao tematskog okvira za raskrinkavanje istine o suvremenom
svijetu koji je opterećen kontroliranim revolucijama i nekontroliranim ratovima za
prirodna i društvena bogatstva, Tomislav Marijan Bilosnić jasno se stavlja na stranu
potlačenih i u obranu njihovih prava na život i mir. Ljudskome nemiru i nezasitosti
on predočava skladnost prirode i životinjskog svijeta. U toj harmoniji izvornog i
lijepog, u atmosferi uzajamnog razumijevanja, opstaju i vrijedni mrav i šareni leptir
i nakostriješeni lav. A sve zahvaljujući postupanju sukladno zadanim prirodnim
zakonima po kojima svatko uzima ono što mu i koliko mu treba, a ne iznad toga.
Takvom se suglasju ljudski rod opire, dajući zlu - prednost ispred dobra. I zato
imamo gladne i bogate. Imamo bezroge, ali i rogate. Crnoga vladara koji jede djecu.
Bijelog tiranina koji pije krv.
Tuga i žal pjesnikova izvire iz mnogih stihova koji slave dobro a preziru zlo.
„Afrika je slavlje života...
I Hemingway se u Africi budio sretan...“
podsjeća nas pjesnik, ne zaboravljajući naglasiti kako gladna crna djeca od
gladi pobijele. A tu sliku pretvorbe crnoga u bijelo ne vide oni koji se igraju bojama i
sudbinom svijeta. Ne vidi je, nažalost, ni prvi lider najmoćnije sile današnjice porijeklom
Afroamerikanac, kojemu su puške važnije od kruha. Kojemu je nafta važnija od vode.
I koji nas gura na rub potonuća po nalogu onih što vladaju Zemljom.
Afrika je krik protiv bezdušnosti. Tiha patnja ptice slomljenoga krila.
Izgubljena arka u moru vremena. Otrgnuti biser s kraljičinog vrata. Afrika je pjesma
nikad dopjevana. Zapisujući stihove o Africi Tomislav Marijan Bilosnić otvoreno
se pobunio protiv mračnih sila i zala današnjice, svjestan da time neće promijeniti,
ni svijet niti ljudsku svijest, ali da će pjesnički odužiti dug. I u tome je naumu uspio,
ma koliko će mu neki zamjeriti. Na nijansi boje i na snazi riječi. A možda i zato što
poznaje život, bolje nego oni koji ga ne štuju.
Ivo Mijo Andrić
146
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
autori u ovom
broju
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 147
148
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Sanella Cero Boškailo, pjesnikinja (Livno, 30. 9. 1974. Livno). Osnovnu školu
završila u rodnom mjestu, srednju ekonomsku u Konjicu, a Pedagošku akademiju i Fakultet
humanističkih nauka u Mostaru. Živi u Mostaru.
Adnan Džolota, pjesnik (Gacko, 27. 5. 1973.) Osnovnu i srednju školu završio u
Mostaru, gdje je i diplomirao na Fakultetu humanističkih nauka. Dobio je nagradu „Slova
Gorčina“ za rukopis kasnije objavljene knjige pjesama Kraljica mijena. Živi u Mostaru.
Žarko Đurović, pjesnik, akademik CANU (Bogmilići kraj Danilovgrada, 24. 11.
1928.). Školovao se u Novom Pazaru, Trebinju, Danilovgradu, Nikšiću i Beogradu gdje
je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Sudionik NOB-a; bio robijaš na Golom otoku.
Objavio više od 60 knjiga poezije, putopisa, eseja i kritika. Među njegovim knjigama, ističu
se naslovi: Prolegomena za noć, Ptice i nesanice, Hipnotički gong, Mjere i tumačenja, Grlom u
snoviđe, i dr. Prevođen i nagrađivan. Član Udruženja književnika Crne Gore.
Danja (Gašpar) Đokić. pjesnikinja (Ploče, Hrvatska, 5. 10. 1960.). Objavila devet
pjesničkih zbirki, među kojima su: Mirisni tragovi u meni, Dah proljeća u sazreloj jeseni,
Ravnoteža svemira u kojoj smo se sreli, Mjesec u suzi, Motiv za etidu, Svedan za sve moje, itd.
Nagrađivana. Živi u Sarajevu.
Gradimir Gojer, pjesnik, redatelj i teatrolog (Mostar, 1951.). Knjige poezije:
Večernje ispovijesti, Capuccino u Caffeu Mahhattan, Kaze iz Ferhadije, Breze crvene,
Euripidova kostrijet, Epitaf za zvjezdoznanca, Klecalo pape Franje i dr. Nagrade i priznanja:
Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Kočićevo pero, Grozdanin kikot i Sloboda. Član je
Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, Mediteranske akademije iz Struge i Društva
pisaca BiH, kojem je bio i predsjednikom. Živi u Sarajevu.
Željko Grahovac, pjesnik i esejist (Zenica, 10.7.1955.). Diplomirao na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu. Djela: poezija - Sveto rastrojstvo, Kamen krcat je suncima, Bol, boja
Božje milosti; eseji – Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge, Staništa i prominuća svjetlosti
(monografija o V. Lukiću). Priredio je nekoliko antologija, od kojih je najpoznatija Ponestaje
prostora. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa “Život” i”Bosanske vile”. Dobitnik je
nagrade za najbolju knjigu objavljenu u Ze-Do kantonu u 2008. godini. Član Društva
pisaca BiH. Živi u Zenici.
Emsura Hamzić, pjesnikinja, (Sveti Nikola, 1958.). Diplomirala na Filozifskom
fakultetu u Sarajevu. Objavila je niz knjiga poezije, proze, drame i eseja, među kojima su:
Ugljevlje, Jerihonska ruža, Tajna vrata, Boja straha, Sirius, Večeri na Nilu, Jabana, Smaragdni
grad itd. Uvrštena u niz pjesničkih antologija, prevođena i nagrađivana. Članica je Društva
književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog
književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 149
Rešad Majo Otan Hasanović, pjesnik (Redžići kraj Bratunca, 12. 7. 1962.).
Objavio je kratke proze Kraj mita o kućnom faraonu, Grafičar, Tuzla 1991., zbirku poezije
Tranzistor, Bosanska riječ, Tuzla 2012., roman Lavabo i suze, Bosanska riječ, Tuzla 2014.
Od 1992. godine živi u Finskoj, na pola puta između Cape Towna i Bangkoka. Član je
Društva pisaca BiH.
Nedžad Husić, pripovjedač (Tuzla, 1989.). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u
Tuzli. Kratke priče objavljivao u zbornicima Graditelji mostova, Izvan dometa, Rukopisi te
u časopisu Život. Dobitnik je nekoliko nagrada na književnim konkursima za kratku priču,
među kojima je i ovogodišnja nagrada na Susretima Zija Didarević. Živi u Lukavcu.
Sead Husić, pjesnik i esejist (Tuzla, 28. 04. 1986.). Diplomirao na Filozofskom
fakultetu u Tuzli. Objavljivao u časpisima: Život, Motrišta, Behar, Riječi, Pismu itd.
Kod izdavača mu je pripremljen pjesnički rukopis za tisak, prva zbirka poezija Na tragu
modernizma. Živi u Banovićima.
Boris Jovanović Kastel, pjesnik (Trebinje, 1971). Kritika ga smatra najznačajnijim
crnogorskim pjesnikom mediteranske provenijencije i uglednim imenom mediteranskog
pjesništva. Objavio je niz knjige poezije i tri knjige izabranih eseja: Kad zamirišu kajanja,
Prstenje pomorja, Anatomija sredozemnog dana, Mediteranski heksateuh, Ego mora i druge, te
dva izbora pjesama na engleskom i slovenskom jeziku. Zastupljen u domaćim i svjetskim
antologijama. Nagrađivan. Živi u Podgorici.
Ibrahim Kajan, v. Život, br. 1-6, 2009., str. 275
Merima Omeragić, Magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavila oko
50 naučnih i stručnih radova. Nagrađena rektorovom Zlatnom značkom. Sa B. Krivokapićem,
(Novi Sad) i M. Klarić (Šibenik) uredila je PitchWise –Zbornik poezije i kratke proze (2012).
Suautorica je u zbornicima Neko je rekao feminizam? – Kako je feminizam uticao na žene
XXI veka (4., bh. izdanje) i Više od etikete (2013). Živi u Sarajevu.
Nadija Rebronja, v. Život, br. 1-2, 2014., str.147
Šaban Šarenkapić, pjesnik i pripovjedač (Novi Pazar, 1956.). Knjige pjesama:
Kućna nega; Učena voda; Imperija hleba, Zemna snaga; Stambolska sprema; Memorijalne
ploče; Lirika manjinstva; Maternji geto; Izabrane pjesme; Zemna ostavština. Clan Društva
pisaca BiH. Živi u Novom Pazaru.
Amir Talić, pjesnik (Sanski Most, 5. 4. 1953.). Profesionalni je kniževnik i novinar.
Tokom rata 1992.-1995. zbog svog angažiranja protiv nasilja u BiH hapšen je i zatvaran od
vlasti Republike Srpske BiH. Djela: Paoci uma, Može li snijeg da bude lud, Vilini konji, Prah
150
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
i polen, Mali logor,Samica, Vraća se kući bosanski kralj, Trojanski konj – i druga. Prevođen.
Dobitnik više nagrada za poeziju, među kojima i Društva pisaca BiH. Živi u Sanskom
Mostu.
Stjepan Zelenika, pripovjedač (Kiseljak, 21. 11. 1958.). Knjige: Kreševski zapisi,
Cuvari vremena, Zaputivići – Obiteljski album i dr. Živi u Kreševu.
Lejla Žujo-Marić, (Mostar, 27.6.1984.). Diplomirala i magistrirala na Fakultetu
humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Autorica je nekoliko
naučnih i stručnih radova iz oblasti bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti.
GOD. LXII BROJ 5-6, 2014.
� 151
Glavni i odgovorni urednici “Života” od osnivanja 1952., do danas, bili su:
MARKO MARKOVIĆ, ILIJA KECMANOVIĆ, EMIL S. PETROVIĆ, HAMID DIZDAR,
MEŠA SELIMOVIĆ, MAK DIZDAR, ALIJA ISAKOVIĆ, VESELKO KOROMAN,
ALIJA ISAKOVIĆ (ponovno), MIRKO MARJANOVIĆ, STEVAN TONTIĆ,
RANKO SLADOJEVIĆ, MILJENKO JERGOVIĆ, NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ,
IRFAN HOROZOVIĆ, ŽELJKO GRAHOVAC, ALMIR ZALIHIĆ
Ovaj broj časopisa objavljen je uz financijsku pomoć
Fondacije za izdavaštvo / nakladništvo FBiH
152
�
ŽIVOT - ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU
Download

Zivot 5_6 2014.indd