Sophie Kinsella
The Undomestic Goddess
Božanstvena kućanica
"Božanstvena kućanica" priča je o djevojci koja treba usporiti svoj životni ritam, preispitati
svoje životne prioritete, pronaći samu sebe, zaljubiti se i otkriti čemu može poslužiti pegla.
Samantha, glavna junakinja najnovijega romana Sophie Kinsella, ima 29 godina i nikada u
životu nije ispekla hljeb, čak ni pećnicu nije uključila, ali zna napisati korporativni ugovor i
uštedjeti klijentu stotine hiljada funti - ona je ambiciozna pravnica u londonskom Cityju. Radi
od jutra do mraka i nema privatni život, jedino želi postati partnerica u uglednoj pravnoj
kompaniji. U presudnom trenutku, upravo na poslu, kojem je žrtvovala sve ostalo, učinjena je
glupa pogreška, koja će možda uništiti njenu karijeru, ali će joj sigurno otvoriti oči za način
života koji nije nikada upoznala.
U maniri romantične komedije zabuna zapošljava se kao kućna pomoćnica, a prva je
posljedica potpuna zbrka; njena se borba s perilicama, kuhanjem, spremanjem čini beznadnom ništa joj ne polazi za rukom.
Autorica knjige Sophie Kinsella bivša je novinarka finansijskog časopisa i autorica brojnih
bestselera (Tajni snovi jedne šopingholičarke, Šopingholičarka u inozemstvu, Šopingholičarka
se udaje, Šopingholičarka ima sestru!, Znaš li čuvati tajnu?) Zahvaljujući kojima je postala
jedna od najpopularnijih britanskih spisateljica. Knjige su joj prevedene na desetke jezika i
prodane u milionskim primjerima.
Odlična knjiga za opuštanje na plaži ili prirodi!
ZAHVALE
Za Lindu Evans
Duboko sam zahvalna svima koji su mi svesrdno pomagali pri pisanju ove knjige.
Zahvaljujem Emily Stoklev, vrhunskoj zaista božanstvenoj kućanici, koja me naučila kako se
peče kruh; Rogeru Barronu što je uvijek imao vremena za mene i uveo me u svijet
korporativnog prava (da ne spominjem njegovu stručnost Joa Malonea!). Posebno zahvaljujem
Abigail Townley koja je imala ulogu savjetnika za pravnu radnju romana, dopuštajući da ju
pratim u stopu i strpljivo mi odgovarajući na milijun glupih pitanja.
Patrick Plonkington-Smythe, Larry Finlay, Laura Sherlock, Ed Christie, Androulla Michael,
Kate Samano, Judith Welsh i svi predivni ljudi u Transworldu, zahvaljujem vam na beskrajnoj
potpori. Također hvala mojoj divnoj agentici Araminti Whitley, čiji ushit za ovu knjigu nije
imao granica, te Lizzie Jones, Lucindi Cook, Nicki Kennedy i Samu Edenboroughu. Hvala
Valeriji Hoskins, Rebecci Watson i Brianu Siberellu. Kao i uvijek, velika hvala članovima
Odbora i svim mojim momcima, velikima i malima.
Ova zahvala, naravno, ne bi bila potpuna kad ne bih spomenula Nigelle Lawson koju nikad
nisam upoznala – ali čije bi knjige trebale biti obvezno štivo svih zaista božanstvenih kućanica.
Jeste li pod stresom?
Ne. Nisam pod stresom.
Ja sam... zaposlena. Mnogi su ljudi vrlo zaposleni. Tako svijet funkcionira. Imam jako
zahtjevan posao, karijera mije važna i uživam u njoj.
OK. Katkad sam malo napeta. Pod pritiskom. Ali odvjetnica sam u Cityju, zaboga. Što
očekujete?
Toliko jako pritišćem papir kemijskom olovkom da ga poderem. K vragu. Nema veze.
Idemo na sljedeće pitanje.
Koliko sati dnevno prosječno provedete u uredu? Ovisi.
Vježbate li redovito?
Tu i tamo odem na plivanje
Namjeravam redovito ići na plivanje. Kad nađem vremena. U po sljednje vrijeme imam
mnogo posla, ali to je privremeno.
Popijete li svakoga dana 8 čaša vode?
Ne.
Odložim kemijsku i pročistim grlo. U drugom dijelu prostorije Maya digne pogled s police
na koju uredno slaže lončiće voska i laka za nokte. Maya je moja današnja terapeutkinja za
ljepotu. Njezina duga
tamna kosa svezana je u pletenicu koju je ukrasila bijelom vrpcom, a u nosu ima sitnu
srebrnu naušnicu.
– Je li sve jasno u anketi? – upita me blagim tonom.
– Napomenula sam da žurim, – ljubazno joj odgovorim. – Jesu li sva ova pitanja zaista
potrebna?
– Želimo imati što više informacija kako bismo bolje procijenili vaše zdravstvene potrebe i
naglasili vašu ljepotu, – objasni ona blagim ali neumoljivim tonom.
Bacim pogled na svoj ručni sat. Devet i četrdeset pet.
Nemam vremena za ovo. Doista nemam vremena za ovo. Ali ovo mi je rođendanski dar od
tetke Patsy i obećala sam joj.
Točnije, ovo je prošlogodišnji rođendanski dar. Tetka Patsy mi je prije zamalo godinu dana
darovala bon za "Vrhunsko iskustvo oslobađanja od stresa". Ona je sestra moje majke i jako je
zabrinuta za žene s karijerama. Kad god se vidimo, uhvati me za ramena i zabulji se tjeskobna
izraza lica u mene. U čestitci s poklon-bonom napisala je: – Nađi vremena za sebe, Samantha!!!
Sto i namjeravam. Ali imali smo nekoliko važnih i velikih projekata na poslu i nekako je
prošla cijela godina a da nisam našla ni trenutka slobodnog vremena. Odvjetnica sam u tvrtki
Carter Spink i trenutačno su stvari prilično grozničave. No to je privremeno. Bit će bolje. Samo
trebam izdržati još nekoliko sljedećih tjedana.
Uglavnom, tetka Patsy mi je poslala ovogodišnju čestitku za rođendan – i odjednom mi je
palo na pamet da će poklon-bon uskoro isteći. I tako sam se našla ovdje, na svoj dvadeset i
deveti rođendan. Sjedim na kauču u bijelom frotirnom ogrtaču i s čudnim papirnatim papučama
na nogama. Imam pola dana slobodnog vremena. Najviše.
Pušite li?
Ne.
Pijete li alkohol?
Da.
Jedete li redovito domaće kuhana jela?
Pomalo ljutito dignem pogled s papira. Kakve sad to veze ima s ičim? Zašto su domaće
kuhana jela bolja od drugih?
Moja je prehrana hranjiva i raznolika, na kraju napišem.
Što je potpuna istina.
Pa svi znaju da Kinezi žive dulje od nas – stoga, što je zdravije od njihove hrane? Pizza je
mediteransko jelo. Vjerojatno je hranjivija od domaćeg, kuhanog jela.
Mislite li da vam je život uravnotežen?
Bar
Da.
– Završila sam, – objavim i pružim papire Mayi koja odmah počne čitati moje odgovore.
Prstom prelazi po stranici brzinom puža. Kao da imamo sve vrijeme ovoga svijeta.
Koje ona možda i ima. Ali ja se stvarno moram vratiti u ured do jedan.
– Pročitala sam pažljivo vaše odgovore, – Maya me obzirno pogleda, "i očito je da ste pod
velikim stresom.
Molim? Otkuda joj to? Vrlo sam jasno napisala da nisam pod stresom.
– Ne, nisam. – Opušteno se osmjehnem kako bih joj pokazala da uopće nisam pod stresom.
No, Maya ne izgleda uvjereno. – Vaš je posao očito veoma stresan.
– Ja cvjetam pod pritiskom, – objasnim joj. Što je istina. To znam o sebi otkad sam...
Pa, otkad mi je majka rekla kad sam imala osam godina: Cvjetaš pod pritiskom, Samantha.
Naša cijela obitelj cvjeta pod pritiskom. To je obiteljski moto ili što već.
Osim, naravno, mog brata Petera. On je doživio živčani slom. Ali svi mi ostali cvjetamo.
Volim svoj posao. Obožavam taj osjećaj zadovoljstva kad ugledam rupu u ugovoru.
Obožavam adrenalinski metež prilikom zaključivanja posla. Obožavam zanos pregovaranja,
raspravljanja, izvlačeći najbolje argumente u sobi.
Katkad se, istina, osjećam kao da netko slaže hrpu tereta na mene. Poput velikih betonskih
blokova, jedan na drugoga, a ja ih moram i dalje nositi bez obzira na to koliko sam iscrpljena...
Ali sigurno se svi tako osjećaju. To je normalna stvar.
– Koža vam je jako dehidrirala. – Maya zatrese glavom. Stručno rukom prođe po mojem
obrazu i prisloni mi prste na vrat, zabrinuta izgleda. – Broj otkucaja srca vam je strašno visok.
To nije zdravo. Jeste li trenutačno veoma napeti?
– Trenutačno imam jako puno posla, – slegnem ramenima. – Ali to je samo privremeno.
Dobro sam. – Možemo li već jednom početi?
– U redu, – Maya ustane. Pritisne gumb u zidu i nježna glazba frule ispuni prostoriju. –
Mogu vam reći da ste došli na pravo mjesto, Samantha. Naš je cilj osloboditi vas od stresa,
revitalizirati i detoksicirati.
– Krasno, – odgovorim slušajući je s pola uha. Upravo sam se sjetila! Nije mi se javio David
Elldridge u vezi s onim ugovorom o ukrajinskoj nafti. Namjeravala sam ga jučer nazvati.
Sranje.
– Svrha je centra Zeleno drvo da vam pruži utočište mira, daleko od vaših svakodnevnih
briga. – Maya pritisne još jedan gumb u zidu i svjetla se priguše. – Prije nego što počnemo, –
nastavi ona blago, imate li pitanja?
– Zapravo, imam, – nagnem se naprijed.
– Izvrsno! – Maya se nasmiješi. – Zanima li vas današnji tretman ili nešto općenito?
– Mogu li na brzinu poslati jedan e-mail? – ljubazno je upitam.
Mayin se osmijeh smrzne na licu.
– Brzo ću, – dodam. – Neće nam oduzeti ni dvije sekundice...
– Samantha, Samantha... – Maya zatrese glavom. – Ovdje ste da se opustite. Ovo je vrijeme
samo za vas, ne za slanje e-mailova. To je opsesija! Ovisnost! Škodi kao i alkohol. Ili kofein.
Za Boga miloga, nisam opsjednuta. Mislim, pa to je smiješno. Provjeravam svoj e-mail
svakih... možda trideset sekundi.
Stvar je u tome da se mnogo toga može promijeniti u trideset sekundi.
– Osim toga, Samantha, – začujem ponovno Mayu, vidite li možda ovdje igdje kakvo
računalo?
– Ne, – odgovorim, promatrajući blago zamračenu prostoriju.
– Upravo zato i tražimo od vas da svu elektroničku opremu ostavite u sefu. Mobilni telefoni
nisu dopušteni. Nikakva mala računala. – Maya raširi ruke. – Ovo je odmaralište. Bijeg od
svijeta.
– Dobro, – ponizno kimnem.
Sad vjerojatno nije pravi čas da joj kažem kako sam svoj BlackBerry skrila u papirnate
gaćice. – Pa počnimo. – Maya se toplo nasmiješi. – Legnite na stol ispod ručnika. I, molim vas,
skinite sat.
– Treba mi sat!
– To je samo još jedna ovisnost, – nezadovoljno cokne jezikom. – Ne trebate znati koliko je
sati kad ste ovdje.
Diskretno se okrene i ja nevoljko skinem svoj sat. A zatim se, malo nezgodno, smjestim na
stol, u nastojanju da ne zdrobim svoj dragocjeni BlackBerry.
Vidjela sam izvješeno pravilo o zabrani unošenja elektroničke opreme. Predala sam svoj
diktafon. Ali tri sata bez BlackBerryja? Što ako se nešto dogodi u uredu? Što ako nešto bude
hitno?
Osim toga, to nema smisla. Da su htjeli da se ljudi opuste, dopustili bi im da zadrže svoje
BlackBerryje i mobilne telefone, a ne bi ih oduzimali.
Ionako ga neće skužiti preko ručnika.
– Počet ću s opuštajućom masažom stopala, – objasni mi Maya i tog trenutka osjetim kako
mi utrljava nekakav losion po stopalima. Pokušajte isprazniti svoje misli.
Poslušno se zapiljim u strop. Isprazni svoje misli. Moje su misli I prazne kao prozirna...
čaša...
Što ću učiniti s Elldrigeom? Trebala sam mu se javiti. Sigurno očekuje moj poziv. Što ako
partnerima kaže da sam nemarna? Što ako to bude utjecalo na to hoće li me primiti za partnera?
Osjetim kako postajem napeta. Sad zbilja nije vrijeme da sve prepustim slučaju.
– Pokušajte se osloboditi svih svojih misli... – govori mi Maya pjevnim glasom. – Osjetit
ćete kako napetost slabi...
Možda bih mu mogla poslati kratki e-mail. Ispod ručnika.
Kradomice gurnem ruku pod ručnik i napipam svoj BlackBerry. Polako ga izvučem iz
papirnatih gaćica. Maya mi i dalje masira stopala, posve nesvjesna mojih namjera.
– Vaše tijelo postaje teško... misli vam se prazne...
Podignem BlackBerry do svojih prsa tako da ispod ručnika vidim zaslon. Hvala Bogu da je
prostorija zamračena. Pokušam, sa što manje pokreta, jednom rukom otipkati e-mail.
– Opuuustiteee seee... – umirujućim glasom veli Maya. – Zamislite da ste na plaži...
– Aha... – promrmljam. Davide, tipkam. U vezi sa ZFN ugovorom o nafti. Pročitala sam
dopune. Mislim da će naš odgovor biti
– Što to radite? – Maya me blijedo promatra.
– Ništa! – Brzo gurnem BlackBerry natrag pod ručnik. – Samo se... opuštam.
Maya se približi i zagleda u grbu na ručniku gdje je skriven moj BlackBerry.
– Skrivate li nešto? – upita me ne vjerujući svojim očima.
– Ne!
Ispod ručnika BlackBerry se oglasi kratkim bipom. Do vraga.
– Mislim da je to bio auto, – pravim se luda. – Vani, na ulici.
Maya skupi oči. – Samantha, – počne ona polako zloslutnim tonom. – Imate li vi to nekakav
elektronički uređaj pod ručnikom?
Imam osjećaj da će, ako joj ne priznam, strgnuti ručnik s mene.
– Samo sam poslala e-mail, – napokon joj priznam i bojažljivo izvučem svoj BlackBerry.
– Vi radoholičari! – Ona ga srdito iščupa iz moje ruke. – E-mai-lovi mogu pričekati. Sve
može pričekati. Vi se jednostavno ne znate opustiti!
– Nisam radoholičarka! – prkosno joj odvratim. – Odvjetnica sam! To je razlika!
– Lažete samoj sebi, – odmahne glavom.
– Ne lazeml Gledajte, trenutačno radim na velikom ugovoru. Ne mogu se samo tako
isključiti! I ne sad. Možda postanem... partnerica u tvrtki.
Čim sam izrekla te riječi naglas, osjetim poznatu bol u grudima. Partnerica u jednoj od
najvećih odvjetničkih tvrtki u zemlji. To je jedina stvar koju sam ikad željela. Ikad.
– Možda postanem partnerica, – ponovim, ovaj put smirenijim glasom. – Sutra će donijeti
odluku. Ako se to dogodi, bit ću najmlađa partnerica u povijesti tvrtke. Znate li koliko je to
važno? Imate li uopće pojma...
– Svi si mogu priuštiti nekoliko slobodnih sati, – prekine me Maya i spusti mi ruku na rame.
– Samantha, veoma ste napeti. Ramena su vam u grču, srce vam ubrzano tuče... čini mi se da
ste na rubu.
– Dobro sam.
– Napeti ste k'o puška!
– Nisam!"– Morate odlučiti usporiti ritam, Samantha. – Maya me ozbiljno pogleda. – Samo
vi možete odlučiti i promijeniti svoj život. Hoćete li to učiniti?
– Ovaj... pa...
Iznenada me prekine vibracija u mojim papirnatim gaćicama.
Moj mobilni telefon. Prebacila sam ga na vibriranje kako ne bi stvarao buku i gurnula ga u
gaćice zajedno s BlackBerryjem.
– Što je to? – Maya iznenađeno zuri u ručnik koji podrhtava. – Kakvo je, zaboga, to...
trzanje?
Ne mogu joj priznati da je to telefon. Ne nakon BlackBerryja.
– Ovaj..., – pročistim grlo, – to je moja posebna... ovaj... ljubavna igračka.
– Što? – Maya izgleda šokirano.
Telefon opet zavibrira. Moram se javiti. Možda me zovu iz ureda.
– Ovaj... znate, upravo doživljavam intimni trenutak, – značajno pogledam Mayu. – Možda
biste mogli, ovaj... izaći iz sobe?
Na Mayinu se licu pojavi sumnja.
– Čekajte malo! – Ona se bolje zagleda u ručnik. – Je li to telefon ispod? Prokrijumčarili ste i
mobilni telefon?
O, Bože. Žena izgleda bijesno.
– Gledajte, – pokušam se ispričati. – Znam da imate svoja pravila, što poštujem, zaista, ali ja
doista trebam svoj mobitel. – Posegnem pod ručnik i izvučem telefon.
– Ostavite ga! – iznenadi me Mayin zapovjedni ton. – Samantha, – počne ona mirnije, očito
se pokušavajući smiriti, – ako ste čuli ijednu riječ koju sam vam rekla, isključit ćete odmah taj
telefon.
Telefon u mojoj ruci ponovno zavibrira. Pogledam na zaslon i osjetim grč u želucu. – Zovu
me iz ureda.
– Neka ostave poruku. Mogu pričekati.
– Ali...
– Ovo je vaše slobodno vrijeme. – Ona se nagne i sklopi oba moja dlana. – Vaše slobodno
vrijeme.
Bože, ona stvarno ne razumije, zar ne? Poželim se nasmijati.
– Radim za Carter Spink, – objasnim joj. – Nemam svoje slobodno vrijeme. – Podignem
poklopac telefona i začujem ljutit muški glas.
– Samantha, gdje ste, do vraga?
Osjetim kako mi se cijela utroba grči. To je Ketterman. Direktor našeg korporativnog odjela.
Čovjek sigurno ima ime – ali nitko ganikad ne zove drukčije no Ketterman. Čovjek ima crnu
kosu, naočale čeličnih okvira i sive, prodorne oči. Kad sam počela raditi u Carter Spinku, zbog
njega sam imala noćne more.
– Posao s Fallonima opet je u igri. Dođite odmah ovamo. Sastanak je u deset i trideset.
Opet u igri?
– Dolazim što prije mogu. – Završim razgovor i žalosno pogledam Mayu. – Žao mi je.
Nisam ovisna o svom satu.
Ali se, naravno, oslanjam na njega. I vi biste da se vaše vrijeme mjeri u odsječcima od šest
minuta. Svomu klijentu naplaćujem svakih šest minuta mog radnog života. Sve se bilježi u
računalnom vremenskom rasporedu, po određenim skupinama.1.00 – 11.06 Sastavila ugovor za
projekt A1.06 – 11.12 Popravila dokumentaciju za klijenta B1.12-11.18 Savjetovala se o članku
ugovora C
Kad sam tek počela raditi u Carter Spinku, izluđivala me sama pomisao da moram zapisivati
sve što radim, svaku minutu. Mislila sam, što ako ništa ne napravim u šest minuta? Što da onda
zapišem?
1.00 – 11.06 Besciljno zurila kroz prozor1.06 – 11.12 Maštala o tome da ću na ulici nabasati
na Georgea Cloonevja1.12-11.18 Pokušavala jezikom dotaknuti nos
Zapravo, čovjek se na to navikne. Naviknete se na mjerenje svog života u kratkim minutnim
odsječcima. I naviknete se na rad. Stalni rad.
Ako ste odvjetnik u Carter Spinku, ne besposličarite. Ne zijevate kroz prozor niti ne
sanjarite. Ne kad je svakih šest minuta vašeg vremena toliko važno. Recimo to ovako: ako
dopustim da mi šest minuta prođe ne napravivši ništa, potrošila sam tvrtkinih 50 funti uzalud.
Dvanaest minuta: 100 funti. Osamnaest minuta: 150 funti.
Kao što rekoh, odvjetnici u Carter Spinku ne besposličare. Stigavši u ured, zatekla sam
Kettermana kako stoji pokraj mog stola gledajući s izrazom gađenja nered od papira i fascikla
razbacanih posvuda.
Iskreno, nemam najuredniji stol na svijetu. Zapravo... na njemu je brdo papira, ali
namjeravam na podu posložiti i razvrstati sve hrpe starih ugovora. Čim nađem malo vremena.
– Sastanak za deset minuta, – objavi on gledajući na sat. – Želim pripremljenu
dokumentaciju za financiranje.
– Naravno, – odgovorim pokušavajući ostati smirena. Ali sama njegova prisutnost čini me
nervoznom.
I u najboljem izdanju Ketterman me živcira. On odiše zastrašujućom, inteligentnom snagom
baš kao što drugi muškarci odišu losi-onom za brijanje. Ali danas mi je milijun puta gore jer je
Ketterman u Odboru. Sutra će on i trinaest drugih partnera održati sastanak na kojem će
odlučivati tko će postati novi partner.
Sutra ću doznati jesam li uspjela ili je moj život potpuni promašaj. Nema pritiska, ma kakvi!
– Dokumentacija je ovdje... – posegnem prema hrpi naslaganih fascikla i jednim potezom
izvučem nekakvu papirnatu kutiju.
Stara kutija u kojoj sam kupila krafne Krispy Kreme.
Brzo ju bacim u koš za smeće. – Sigurno je ovdje negdje... – Panično kopam po fasciklima i
pronađem ju. Hvala bogu. – Evo je!
– Ne znam kako možete raditi u ovakvu neredu, Samantha. – Kettermanov glas je oštar i
sarkastičan, a oči hladne kao led.
– Barem mi je sve pri ruci! – Pokušam se malo našaliti, ali Ketterman me i dalje hladnim
pogledom nemilosrdno promatra. Smetena, povučem stolac i hrpa pisama, na koje sam posve
zaboravila, razleti se po podu.
– Znate, imali smo pravilo da se svi stolovi moraju očistiti svakoga dana do 18 sati. –
Kettermanov glas je čeličan. – Možda bismo ga trebali ponovno uvesti."– Možda! –
Nasmiješim se, ali Ketterman me čini sve nervoznijom.
– Samantha! – Prekine nas veseo glas. Okrenem se i s olakšanjem ugledam kako nam prilazi
Arnold Saville.
Arnold mi je najdraži stariji partner. Ima vunastu, sijedu kosu koja mi se uvijek činila odveć
divljom za odvjetnika, i maštovit ukus za kravate. Danas je stavio žarkocrvenu s orijentalnim
uzorkom, a u gornji džep rupčić istog uzorka. Pozdravi me širokim osmijehom i ja mu jednako
uzvratim, osjećajući se opuštenije.
Sigurna sam da se Arnold zalaže da me prime za partnericu, baš kao što sam sigurna da je
Ketterman protiv. Arnold je nonkonformist tvrtke; onaj tko ne poštuje pravila; onaj tko se ne
brine za nevažne stvari poput neurednih stolova.
– Pismo zahvale vama, Samantha, – Arnold mahne komadom papira. – Od samog
predsjednika Gleiman Brothersa.
Iznenađeno primim pismo i preletim pogledom po rukom napisanoj poruci, – ...vrlo
cijenjena... njezina je usluga uvijek profesionalna. ..
– Rekao bih da ste mu spasili nekoliko milijuna funti koje nije očekivao, – Arnold mi
namigne. – Oduševljen je.
– Oh, da, – malo porumenim. – Pa, nije to ništa. Primijetila sam nepravilnost u načinu na
koji vode svoje financije.
– Očito je da ste ostavili jak dojam na njega. – Arnold podigne svoje čupave obrve. – Želi da
odsad radite na svim njegovim poslovima. Odlično, Samantha! Bravo!
– Ovaj... hvala. – Krajičkom oka pogledam Kettermana da vidim je li kojim slučajem barem
malo impresioniran. Ali njemu je na licu i dalje izraz nestrpljenja.
– Želim da se i za ovo pobrinete. – Ketterman baci fascikl na moj stol. – Želim reviziju
boniteta ovog poduzeća za četrdeset i osam sati.
Do vraga. Klonem, gledajući taj teški fascikl. Satima ću raditi na tome.
Ketterman mi uvijek daje dodatne svakodnevne poslove kojima se on ne želi zabavljati.
Zapravo, svi partneri to rade. Čak i Arnold. Pola mi toga i ne kažu, samo na mome stolu ostave
fascikl s nečitko napisanom porukom i očekuju da ću riješiti stvar.
– Ima li problema? – sumnjičavo stisne oči.– Naravno da nema, – izjavim energičnim,
„mogu ja to“ – glasom potencijalne partnerice.
Kad je izašao iz ureda, bacim pogled na sat. Deset i dvadeset i dvije minute. Imam točno
osam minuta da provjerim je li dokumentacija za Fallone u redu. Otvorim fascikl i brzinski
prelazim po stranicama, provjeravajući ima li pogrešaka, tražeći rupe u ugovoru. Naučila sam
mnogo brže čitati otkad radim u Carter Spinku.
Zapravo, sve radim brže. Hodam brže, pričam brže, jedem brže... seksam se brže...
A toga u posljednje vrijeme baš i nije bilo. Ali prije nekoliko godina hodala sam sa starijim
partnerom tvrtke Berry Forbes. Zvao se Jacob i radio je na velikim međunarodnim ugovorima
pa je imao još manje vremena od mene. Već pri kraju veze skratili smo našu rutinu na šest
minuta, što bi bilo prilično zgodno da smo jedno drugom naplaćivali. (Naravno da nismo.) On
bi došao do mene ili bih ja došla do njega. A zatim bi provjeravali svoje e-mailove.
Što je praktički simultani orgazam. Tako da nitko ne može reći da to nije bio dobar seks.
Čitala sam ja Cosmo, znam ja štošta o tim stvarima.
No, Jacob je zatim dobio ponudu koja se ne odbija i preselio se u Boston, tako da je našoj
vezi došao kraj, što mi i nije pretjerano smetalo.
Da budem posve iskrena, nisam bila zaljubljena u njega.
– Samantha? – Nečiji me glas prekine u razmišljanju. Moja nova tajnica, Maggie. Počela je
raditi prije nekoliko tjedana i još ju nisam uspjela dobro upoznati. – Dok vas nije bilo, primila
sam poruku. Od Joanne.
– Od Joanne iz tvrtke Clifford Chance? – Podignem pogled s papira. Maggie mi je zaokupila
svu pozornost. – Reci joj da sam dobila e-mail u vezi s četvrtim stavkom i da ću je nazvati
nakon ručka...
– Ne ta Joanne, – prekine me Maggie. – Joanne, vaša nova spremačica. Želi znati gdje držite
vrećice za usisavač.
Tupo zurim u Maggie. – Što?
– Zašto usisavač mora ići u vrećicu? – zbunjeno je upitam. – Zar će ga nekamo odnijeti?
Maggie gleda u mene kao da nije sigurna šalim li se ili ne.
– Vrećice koje idu u usisavač, – objasni ona polako. – U koje se skuplja prašina. Imate li te
vrećice?
– Aha! – kažem brzo. – Te vrećice. Ovaj...
Zamišljeno se namrštim kao da mi je rješenje na vrhu jezika. Zapravo, i ne znam kako
izgleda moj usisavač. Jesam li ga ikad vidjela? Znam da su mi ga dostavili jer je portir potpisao
primitak.
– Možda je Dyson, – predloži Maggie. – Oni nemaju vrećice. Je li okruglog ili uspravnog
oblika? – pogleda me upitno.
Nemam pojma o čemu ona govori. Mislim, neću joj to priznati.
– Riješit ću to, – nabacim poslovni ton i počnem skupljati papire na stolu. – Hvala, Maggie.
– Imala je još jedno pitanje. – Maggie pogleda u papirić. – Kako se uključuje pećnica?
Na trenutak nastavim skupljati papire kao da ju nisam čula. Naravno da znam kako se
uključuje pećnica.
– Pa, okrene se, ovaj... gumb, – pokušam zvučiti nonšalantno. – Prilično je jednostavno...
– Rekla je da ima nekakvo čudno vremensko zaključavanje. – Maggie se zamišljeno namršti.
– Je li plinska ili električna?
OK, mogla bih sad prekinuti ovaj razgovor.
– Maggie, moram telefonirati, – pokažem na telefon.
– Što da kažem vašoj spremačici? – Maggie je uporna. – Čeka da ju nazovem.
– Reci joj... da to ostavi za danas. Ja ću to riješiti.
Kad je Maggie izašla iz ureda, uzmem ljepljivi papirić i kemijsku. Kako se uključuje
pećnica? Kupi vrećice za usisavač
Odložim kemijsku i počnem si masirati sljepoočice. Nemam vremena za to. Mislim, vrećice
za usisavač! Ne znam, zaboga, ni kako izgledaju, a kamoli gdje da ih kupim...
Odjednom mi sine. Naručit ću novi usisavač. Sigurno sadrži vrećicu u sebi.
– Samantha.
– Što? Što je? – Naglo se uspravim i otvorim oči. Guy Ashby stoji na vratima.
Guy je moj najbolji prijatelj u tvrtki. Sa svojih metar i devedeset, tamnijim tenom i crnim
očima izgleda baš kao pravi njegovaniodvjetnik. Ali jutros je njegova kosa raščupana i vide mu
se tamni podočnjaci.
– Smiri se, – nasmiješi se Guy. – To sam samo ja. Ideš na sastanak?
Ima predivan osmijeh. Nisam to samo ja primijetila, nego svi, i to onoga trenutka kad je
počeo raditi kod nas.
– Oh. Ovaj... da, idem. – Uzmem svoje papire, zatim bezbrižno dodam, – „Guy, jesi li
dobro? Izgledaš malo umorno."
Sigurno je prekinuo s djevojkom. Cijelu su se noć gorko svađali i na kraju je otišla
zauvijek...
Ne, emigrirala je u Novi Zeland...
– Radio sam cijelu noć, – Guy napravi grimasu. – Jebeni Ketter-man. Totalno je nehuman. –
Široko zijevne, pokazujući prekrasne bijele zube koje je napravio kad je studirao pravo na
Harvardu.
Kaže da nije imao izbora. Navodno studentima ne dopuštaju da diplomiraju dok ih ne
blagoslovi plastični kirurg.
– Sranje, – osmjehnem se suosjećajno i zatim se odgurnem u stolcu. – Idemo.
Poznajem Guyja već godinu dana, otkad je došao u naš odjel kao partner. Inteligentan je,
zabavan, radi na isti način kao i ja, i nekako smo se... našli.
I da. Nekakva se romansa mogla dogoditi među nama da su okolnosti bile drukčije. Ali došlo
je do glupog nesporazuma...
Kako god. Ništa se nije dogodilo. Detalji nisu bitni. Ne razmišljam više o tome. Sad smo
prijatelji, i to mi odgovara.
Dobro, evo kako se to dogodilo.
Navodno me Guy primijetio odmah prvoga dana kad je stigao u tvrtku, baš kao i ja njega. I
bio je zainteresiran. Raspitao se jesam li slobodna. Što sam bila.
Ovo je sad ključni trenutak. Upravo sam bila prekinula s Jacobom. Bilo bi savršeno.
Pokušavam ne razmišljati često kako bismo bili savršen par.
Ali Nigel MacDermot, glupi, glupi, nepromišljeni, zaostali im-becil, rekao je Guyju da sam
u vezi sa starijim partnerom iz tvrtke Berry Forbes.
Iako sam tada bila slobodna.
Ako mene pitate, taj je sustav pun mana. Stvari bi trebale biti jasnije. Ljudi bi trebali nositi
nekakve znakove zauzetosti, baš kaozahodi. Zauzet. Slobodan. Oko takvih stvari ne bi trebalo
biti ne-jasnoča.
Kako god, ja nisam imala nikakav vidljiv znak. Ili ako jesam, bio je pogrešan. Zatim je
prošlo nekoliko nezgodnih tjedana gdje sam se ja stalno smješkala Guyju – a on me čudno
gledao i počeo me izbjegavati jer nije htio: a) prekinuti moju vezu ili b) imati vezu u troje sa
mnom i Jacobom.
Nisam shvaćala što se događa, pa sam se povukla. Zatim sam čula glasine da je počeo
izlaziti s djevojkom po imenu Charlotte koju je za vikenda upoznao na nekoj zabavi. Za mjesec
ili dva radili smo zajedno na jednom ugovoru i zbližili se kao prijatelji – i to je cijela priča.
Mislim, u redu je. Doista. Tako to ide. Neke se stvari dogode, a neke ne. Ova mi očito nije
bila suđena.
Samo što duboko u sebi... još vjerujem da jest.
– Pa, – pogleda me Guy dok hodamo niz hodnik prema sobi za sastanke. – Partnerice, –
naglasi i podigne obrvu.
– Nemoj to govoriti! – protisnem kroz zube. Ureći ćeš!
– Ma daj, znaš da si uspjela.
– Ništa ja ne znam.
– Samantha, ti si najpametnija odvjetnica svoje generacije. I najviše radiš. Koji ti je ono
kvocijent inteligencije, 600?
– Daj šuti. – Zabuljim se u blijedoplavi sag, a Guy prasne u smijeh.
– Koliko je 124 puta 75?
– Devet tisuća i tristo, – mrzovoljno odgovorim.
Samo me jedna stvar u Guya strahovito živcira. Od svoje desete godine u glavi mogu
pomnožiti velike brojeve. Sam Bog zna zašto, ali eto, mogu. Svi kažu "Opa, mrak!“ – i
zaborave.
Ali Guy me stalno na to podsjeća, nabacujući mi velike brojeve kao da sam kakav cirkusant.
Znam da je to njemu smiješno, ali meni već postaje naporno.
Jednom sam mu namjerno rekla krivi broj. Ali tada je ispalo da je on doista trebao umnožak
tih dvaju brojeva i da ga je stavio u ugovor i time zamalo uništio cijeli posao. Tako da mu više
nikad nisam lagala.
– Nisi pred zrcalom vježbala za sliku na web-stranici tvrtke? – Guy zauze pozu podbočivši
prstima bradu i napravivši zamišljen izraz lica. – Gđica Samantha Sweeting, partnerica."–
Nisam ni pomislila na to, – zakolutam očima.
Malo sam slagala. Već sam isplanirala kakvu ću frizuru imati za fotografiranje. I koje ću od
svojih crnih odijela odjenuti. I ovaj ću se put nasmiješiti. Na sadašnjoj web-stranici Carter
Spinka izgledam preozbiljno.
– Čuo sam da ih je tvoja prezentacija oduševila, – ozbiljnim glasom doda Guy
Odmah se oraspoložim. – Doista? – upitam, pokušavajući ne zvučiti odveć predano. – To si
čuo?
– A ti stavljaš Williama Griffithsa na prvo mjesto najboljih odvjetnika? – Guy prekriži ruke
na grudima i pogleda me sa zanimanjem. – Griješiš li ti ikad, Samantha Sweeting?
– Mnogo puta pogriješim, – velim bez razmišljanja. – Vjeruj mi.
Jedna je od pogrešaka što te onoga prvog dana nisam zgrabila i rekla ti da sam slobodna.
– Pogreška nije pogreška, – zastane Guy, – ako se može popraviti. – Kad je izrekao te riječi,
njegove se oči dublje zagledaju u moje.
Ili su samo vodene zbog nedovoljno sna. Nikad nisam bila dobra u čitanju znakova.
Trebala sam to studirati, a ne pravo. Bilo bi mi mnogo korisnije. Diploma iz "Umijeća
čitanja znakova kad se čovjeku sviđaš i kad se ne ponaša samo prijateljski".
– Spremni? – od žestine Kettermanova glasa oboje poskočismo i okrenuvši se ugledamo
falangu ozbiljno odjevenih muškaraca i dvije još ozbiljnije odjevene žene.
– Svakako. – Guy kimne Kettermanu, zatim se okrene i namigne mi.
A možda bih trebala otići na tečaj telepatije. Devet sati poslije, još smo u istoj sobi za
sastanke.
Golemi stol od mahagonija pun je fotokopiranih ugovora, financijskih izvješća, naćrčkanih
blokova, plastičnih kavenih čaša i ljepljivih papirića. Kutije od dostave hrane zakrčile su pod.
Tajnica dijeli nove kopije ugovora. Dva su odvjetnika sa suprotne strane ustala od stola i nešto
napeto mrmljaju u prostoriji za odmor. Svaka soba za sastanke ima takvu prostoriju: maleni
prostor kamo se odlazi na privatne razgovore ili kad imate potrebu nešto slomiti.
Napetost popodneva je prošla. Nastupila je oseka. Lica oko stola su crvena, strasti su još
raspaljene, ali barem se više nitko ne dere. Klijenti su otišli. Postigli su sporazum negdje oko
četiri popodne, rukovali se i odvezli se u svojim ulaštenim limuzinama.
Sad je na nama, odvjetnicima, da složimo ono što su rekli i što su zapravo mislili (a ako vam
se čini da je to ista stvar, ne znate ništa o pravu) te sastavimo ugovor na vrijeme za sutrašnji
sastanak.
Kad će vjerojatno još malo vikati.
Protrljam lice i otpijem malo cappuccina pa tek onda shvatim da pijem iz tuđe čaše – hladnu
kavu od prije četiri sata. Fuj. Fuj. Ne mogu ju ispljunuti za stolom.
S gađenjem i grimasom progutam tekućinu. Fluorescentna svjetla trepere mi pred očima i
osjećam se ispijeno. Moja uloga u ovom megavelikom ugovoru financijske je prirode – ja sam
dogovorila pozajmicu našeg klijenta od PGNI banke. Ja sam spasila cijelu situaciju kad se
pojavila neka crna rupa duga u podružnici tvrtke. I ja sam provela tri sata ovog popodneva
raspravljajući o značenju jedne jedine fraze u stavku 29 (d).
Fraza je glasila "u najboljoj vjeri". Suprotna strana htjela je staviti frazu "u razumnoj mjeri".
Mi smo pobijedili, ali ne osjećam svoje uobičajeno pobjedničko slavlje. Samo znam da je sad
sedamsati i devetnaest minuta te da za jedanaest minuta trebam biti u drugom dijelu grada, na
večeri s majkom i bratom Danielom.
Morat ću otkazati. Svoju rođendansku večeru.
Čak i sad, na samu pomisao, u glavi čujem užasnuti glas moje najstarije školske prijateljice
Freye.
Ne mogu te natjerati da ostaneš na poslu za svoj rođendan!
Prošli sam tjedan i njoj otkazala, trebale smo otići na stand-up komediju. Ali sljedećega sam
jutra imala sklapanje ugovora i nije bilo druge.
Ona ne razumije da je rok uvijek na prvom mjestu, kraj priče. Unaprijed dogovoreni izlasci,
rođendanske proslave, ništa ne dolazi u obzir. Odmori se otkazuju svaki tjedan. Za stolom
preko puta mene sjedi Clive Sutherland iz korporativnog odjela. Njegova je žena jutros rodila
blizance i on se morao vratiti ovamo do ručka.
– U redu, ljudi. – Kettermanov zapovjedni glas odmah privuče opću pozornost.
Jedini Ketterman ovdje nema zajapureno lice, ne izgleda ispijeno, pa čak ni umorno. Izgleda
isto kao i uvijek, svježe kao jutros. Kad se naljuti, nijedna vlas mu se ne pomakne. On samo
isijava tihim, čeličnim bijesom.
– Moramo prekinuti.
Što? Naglo dignem pogled s papira.
I drugi su podigli glave; osjećam kako nada lebdi nad stolom. Mi smo kao školska djeca koja
tijekom testa iz matematike osjećaju neki poremećaj, ali se ne usude ni pomaknuti da im ne bi
oduzeli test i da ne zarade jedinicu.
– Ne možemo nastaviti dok ne dobijemo dokumentaciju od Fallonsa. Vidimo se sutra u devet
ujutro. – Izađe van i, kad se su vrata zatvorila, izdahnem. Tek tada shvatim da sam zadržavala
zrak.
Clive Sutherland već je krenuo prema vratima. Svi u sobi posegnuli su za svojim
mobitelima, dogovarajući večere, odlaske u kina, ponovno zakazujući svoje otkazane dogovore.
U sobi se odjednom osjeća vedrina, a meni dođe da viknem "Jupiii!“
Ali to se ne očekuje od partnera.
Skupim sve svoje papire, ubacim ih u aktovku i odgurnem stolac od stola.
– Samantha. Zaboravio sam. – Guy mi priđe. – Imam nešto za tebe. Pruža nekakav bijeli
paketić, a u meni se probudi veselje. Rođendanski dar. On se jedini u cijeloj tvrtki sjetio mog
rođendana. Otvarajući paketić, osjetim kako mi se lice žari.
– Guy, nisi trebao!
– Nije mi bio problem, – kaže on očito zadovoljan sobom.
– Ipak. – Nasmijem se. – Mislila sam da si...
Naglo stanem kad ugledam DVD tvrtke. To je sažetak prezentacije europskih partnera koju
smo održali neki dan. Spomenula sam mu da bih htjela jedan primjerak.
– Ovo je... odlično, – konačno progovorim. – Hvala!
– Nema frke, – podigne svoju aktovku s poda. – Ugodnu ti večer želim. Imaš li kakve
planove?
Ne mogu mu reći da mi je rođendan. Mislit će... Shvatit će...
– Ma... Nešto obiteljsko, – nasmiješim se. – Vidimo se sutra.
Nije bitno. Glavno je da sam gotova s poslom za danas. Ipak idem na večeru. Čak ću i doći
na vrijeme!
Dok se moj taksi probija kroz gužvu na Cheapsideu, otvorim svoju torbu i potražim
kozmetičku torbicu. Neki sam dan u vrijeme stanke za ručak skočila do Selfridgesa, shvativši
da stari sivi tuš za oči i maškaru upotrebljavam već šest godina, otkad sam si ih kupila za svoju
diplomu. Nisam imala vremena za demonstraciju, pa sam zatražila od prodavačice da mi ponudi
sve što misli da će mi trebati.
Nisam ju slušala dok mi je objašnjavala čemu što služi jer sam mobitelom razgovarala s
Elldridgeom o ukrajinskom ugovoru. Ali sjećam se njezine upornosti da trebam obvezno
koristiti nešto što se zove "brončani puder". Rekla je da će mi od njega koža sjajiti i da neću
više izgledati tako ispijeno...
Zatim se zaustavila. – Blijedo, – ispravila se. – Izgledate pomalo... blijedo.
Izvadim kutijicu s puderom i golemu četkicu te počnem nanositi puder na obraze i čelo.
Zatim se pogledam u zrcalo i prasnem u smijeh. Lice mi je pretjerano zlaćano i sjajno. Izgledam
smiješno.
Mislim, koga ja to zavaram? Odvjetnica iz Cityja koja već dvije godine nije bila na odmoru i
ne može biti preplanula. Ni imati sjaja. Mogla bih načičkati kosu pletenicama i praviti se da
sam došla s Barbadosa. Nekoliko se trenutaka promatram u zrcalu, a zatim izvadim vlažne
maramice za čišćenje šminke i skinem broncu s lica koje se vrati u svoju prirodnu bljedunjavu
boju sa sivim podočnjacima. Povratak u normalu. Da, prodavačica je spominjala i moje velike
tamne vrećice ispod očiju.
Stvar je u tome: da nemam velike podočnjake, vjerojatno bih dobila otkaz.
Odjevena sam u crno odijelo, kao i uvijek. Majka mi je darovala pet crnih odijela za moj
dvadeset i prvi rođendan i nikad nisam kupila odijelo druge boje. Crvena je torba jedino što na
meni nije crno. I nju sam prije dvije godine dobila na dar od mame.
To jest, ona mi je kupila crnu. Ali zbog nekog razloga – možda je sunce sjalo ili sam
ugovorila dobar posao, ne mogu se točno sjetiti – nešto mi se dogodilo da sam otišla u trgovinu
i zamijenila ju za crvenu. Mislim da mi mama to nikad nije oprostila.
Skinem gumicu, počešljam se i ponovno kosu skupim u punđu. Kosa mi nikad nije bila na
ponos i veselje. Nekakve je mišje boje, srednje dužine i malo je valovita. Barem je takva bila
kad sam ju zadnji put promatrala. Uglavnom ju stalno držim skupljenu u punđi.
– Imate neki lijep plan za večeras? – upita me taksist gledajući me u retrovizor.
– Da, rođendan mi je.
– Sretan rođendan! – nasmiješi se. – Znači, tulumarit ćete. Cijelu noć.
– Mda...
Moja obitelj i divlje zabave ne idu zajedno. Ali svejedno, veselim se što ćemo se nas troje
okupiti i napričati. To se ne događa baš često.
Nije da se ne želimo vidjeti, već svi imamo vrlo zahtjevne karijere. Moja je majka viši
odvjetnik s pravom zastupanja pred sudom, zapravo je vrlo poznata. Prije deset godina započela
je s vlastitom odvjetničkom praksom, a lani je dobila nagradu "Žene u pravosuđu". Doći će i
moj brat Daniel koji ima trideset i šest godina i šef je odjela za ulaganja u tvrtki Whitton. Prošle
je godine proglašen najboljim ugovaračem poslova u Cityju.
Imam još jednog brata, Petera, ali on je doživio slom živaca. Sada živi u Francuskoj gdje
podučava engleski u lokalnoj školi i nema ni telefonsku sekretaricu. A moj otac, naravno, živi u
Južnoj Africi sa svojom trećom ženom. Nisam ga mnogo viđala od svoje treće godine. Ali ne
smeta mi. Moja majka ima dovoljno energije za oba roditelja.
Bacim pogled na sat dok jurimo niz Strand. Sedam sati i četrdeset i dvije minute. Osjećam
kako uzbuđenje u meni raste. Koliko dugo nisam vidjela mamu? Vjerojatno od... Božića. Znači,
šest mjeseci.
Taksi se zaustavi ispred restorana, platim ostavljajući taksisti veliku napojnicu.
– Ugodnu vam večer želim, – veselo mi dobaci. – I sretan rođendan!
– Hvala!
Ušavši brzo u restoran, potražim lica mame i Daniela, ali ih nigdje ne vidim.
– 'Večer, – pozdravim šefa sale. – Imam dogovoreno s gđom Tennyson.
To je moja mama. Ona se ne slaže s tradicijom da žena uzme muževo prezime. Također ne
pristaje da žene ostanu kod kuće kuhati, čistiti ili učiti tipkati, i smatra da bi sve žene trebale
zarađivati više od svojih muževa jer su prirodno pametnije.
Šef sale dovede me do praznog stola u kutu i sjednem na klupu od antilopine kože.
– 'Večer! – nasmiješim se konobaru koji mi priđe. – Molim vas jedan Buck Fizz, juice-votku
i martini. Ali nemojte ih donijeti dok ostali ne dođu.
Mama uvijek pije juice-votku. Nemam pojma na čemu je Da-niel ovih dana, ali sigurna sam
da neće odbiti martini.
Konobar kimne i nestane, a ja raširim svoj ubrus i pogledom prijeđem po cijeloj prostoriji.
Maxim's je vrlo moderan restoran s tamnosmeđim drvenim podom, čeličnim stolovima i
ugodnom rasvjetom. Popularan je među odvjetnicima, zapravo, mama ovdje ima otvoreni
račun. Dva partnera iz Linklatersa sjede za jednim udaljenim stolom, a za šankom primijetim
jednog od renomiranih londonskih odvjetnika specijaliziranog za klevete. Žamor, otvaranja
boca i struganje vilica po prevelikim tanjurima zvuči kao glasni šum mora, s povremenim
naletima valova glasnog smijeha pri kojem se i glave okreću.
Pregledavajući jelovnik odjednom osjetim jaku glad. Cijeli tjedan nisam pojela pošteni
obrok i sve mi izgleda vrlo ukusno.Glazirani fine gras. Janjetina s pikantnim umakom od
slanutka. A na stranici sa specijalitetima za oko mi zapne souffle od čokolade i metvice s dva
domaća sorbeta. Nadam se da će mama moći ostati do deserta, da pojede puding. Ona ima
naviku doći na večeru i odlepršati na pola glavnog jela. Koliko li sam je samo puta slušala kako
govori da je pola večere svakom dovoljno. Problem je u tome što nju hrana uopće ne zanima.
Niti ju ne zanima itko manje inteligentan od nje. Što znači, većina ljudi.
Ali Daniel će ostati. Kad moj brat načne bocu vina, osjeća se obveznim da je i iskapi.
– Gđice Sweeting? – Dignem pogled i ugledam šefa sale kako u ruci drži mobilni telefon. –
Poruka za vas. Vaša je majka zadržana u uredu.
– Oh, – pokušam skriti svoje razočaranje. Ali ne mogu se žaliti. I ja sam njoj mnogo puta
učinila isto. – Pa... Kad će doći?
Šef sale me nekoliko trenutaka šutke promatra. Mislim da mu na licu vidim izraz sažaljenja.
– Imam ju na vezi. Njezina će vas tajnica prespojiti... Halo? – kaže on u telefon. – Ovdje je
kći gđe Tennvson.
– Samantha? – začujem odrješit glas. – Dušo, na žalost ne mogu doći.
– Ne možeš uopće doći? – nestane mi smiješak s lica. – Čak ni na... piće?
Njezin je ured svega pet minuta odavde, u Lincoln's Inn Fieldsu.
– Imam posla preko glave. Radim na velikom slučaju i sutra sam na sudu... Ne, donesi mi
drugi fascikl, – dobaci ona nekome u uredu. – Takve se stvari dogode, – nastavi ona meni. – Ali
lijepo se zabavi s Danielom. I da, sretan ti rođendan. Prebacila sam ti tri stotine funti na račun.
– Aha, – na posljetku izustim. – Hvala. – "Ima li novosti o partnerstvu?“ – i "Još ništa.“ –
Čujem kako olovkom udara o telefon.
– Koliko si sati radila ovaj mjesec?
– Pa... vjerojatno oko dvjesto...
– Je li to dovoljno? Samantha, ne želiš da te zaobiđu. Dolazit će sve mlađi odvjetnici.
Nekoga u tvome položaju može se lako zanemariti. – Dvjesto sati je prilično, – pokušam joj
objasniti. – U usporedbi s drugima...
– Moraš biti bolja od drugih! – Prekine me njezin oštar glas kao da govori u sudnici. – Ne
možeš si priuštiti da padneš ispod izvrsnog. Ovo ti je ključno vrijeme... Ne taj fascikl! – izdere
se ona nestrpljivo na nekoga. – Pričekaj, Samantha...
– Samantha?
Dignem zbunjeno pogled i pred sobom ugledam djevojku u nježnoplavom kostimu. U ruci
drži košaricu ukrašenu vrpcom i veselo se smiješi.
– Ja sam Lorraine, Danielova pomoćnica, – predstavi se ona milozvučnim glasom koji
odmah prepoznam. – Na žalost, ne može doći. Ali imam nešto za vas – uz to, on je na vezi, želi
vas pozdraviti.
Pruži mi mali mobilni telefon. Posve zbunjena, uzmem ga i prislonim na drugo uho.
– Bok, Samantha, – začujem Danielov poslovni ton. – Čuj, srce, usred sam jednog
megaposla. Ne mogu doći.
Srce mi klone. Zar nijedno od njih neće doći?
– Doista mi je žao, – Daniel nastavi dalje. – Jedna od onih stvari. Ali, zabavi se s mamom.
Progutam nekoliko puta. Ne mogu mu priznati da ni ona neće doći. Ne mogu priznati da
sjedim posve sama.
– OK! – uspijem nabaciti vedri ton glasa. – Hoćemo!
– Prebacio sam nešto novca na tvoj račun. Kupi si nešto lijepo. A po Lorraine sam ti poslao
neke čokolade, – doda on ponosno. – Sam sam ih birao.
Pogledam u košaricu koju mi je Lorraine dala. U njoj nema čokolade, nego je puna različitih
sapunčića.
– Lijepo od tebe, Daniele, – jedva smognem. – Hvala ti najljepša.
– Sretan rođendan tebi...
Odjednom začujem nekakav zbor iza sebe. Okrenem se i ugledam konobara kako nosi
koktel-čašu. Iskri u njoj prskalica, a na srebrnom pladnju, pokraj minijaturnog jelovnika
suvenira s potpisom kuhara, karamelom je ispisano "Sretan rođendan, Samantha". Još tri
konobara ga prate i zajedno skladno pjevaju.
Lorraine im se za nekoliko trenutaka zbunjeno pridruži. – Sretan rođendan..."Konobar spusti
pladanj na stol ispred mene, ali obje su mi ruke zauzete telefonima.
– Dajte meni, – priskoči Lorraine i uzme Danielov telefon, prisloni ga na uho pa mi se
naceri. – Pjeva!, – kaže i prstom pokazuje na telefon.
– Samantha? – začujem mamin glas. – Jesi li još tamo?
– Jesam... Pjevaju mi Sretan rođendan...
Odložim telefon na stol. Nakon trenutka oklijevanja Lorraine stavi mobilni telefon s moje
druge strane.
Ovo je moja obiteljska rođendanska zabava.
Dva mobilna telefona.
Primjećujem da ljudi s drugih stolova gledaju konobare kako pjevaju, ali osmijesi im splasnu
kad shvate da sjedim sama. Vidim sažaljenje na licima konobara. Nastojim održati veselost na
licu, ali obrazi mi gore od neugode.
Odjednom se pojavi konobar od kojeg sam ranije naručila pića. Na pladnju nosi tri koktela i
zbunjeno pogleda prazan stol.
– Za koga je martini?
– Trebao je biti za mog brata...
– To je Nokia, – ubaci se Lorraine, pokazujući na mobilni telefon.
Nastane muk, a konobar zatim bezizražajna, profesionalna izraza lica ispred telefona zajedno
s podloškom stavi piće.
Poželim se nasmijati – samo što me oči odjednom zapeku i nisam sigurna mogu li. Odloži i
druge koktele na stol, kimne i povuče se. Neugodna tišina traje.
– Pa... – Lorraine uzme Danielov mobilni telefon i ubaci ga u svoju torbu. – Sretan rođendan
i lijepo provedite večer!
Lorraine se okrene i uputi se prema izlazu iz restorana. Uzmem drugi telefon sa stola da
pozdravim mamu, ali ona je već spustila slušalicu. Konobari koji su pjevali,također su nestali.
Ostala sam sama s košarom sapunčića.
– Želite li što naručiti? – ponovno se pojavi šef sale. – Preporučujem rižoto, – doda on
ljubazno. – Možda neku salatu? Čašu vina?
– Zapravo, – pogledam ga i na silu se osmjehnem. – Dajte mi samo račun, molim vas.
Nije bitno.Prava je istina da se svi nikad ne bismo uspjeli okupiti na jednoj večeri. O tome se
moglo tek maštati. Nismo ni trebali pokušavati. Svi smo zauzeti, svi imamo karijere, takva je
moja obitelj.
Izlazim iz restorana, taksi se zaustavi točno ispred mene i instinktivno dignem ruku. Otvore
se zadnja vrata i prvo se pojave japanke s kuglicama, pa traperice do gležnja, izvezeni kaftan,
poznata raskuštrana plava kosa...
– Pričekajte, – naredi žena taksisti. – Doći ću za pet minuta.
– Freya? – pozovem ju zatečena. Ona se okrene i oči joj se rasko-lače od iznenađenja.
– Samantha! Što radiš na pločniku?
– Što ti radiš ovdje? – zaprepašteno ju upitam. – Mislila sam da ideš u Indiju.
– Upravo idem! U zračnoj luci se sastajem s Lordom za... – ona pogleda na sat – deset
minuta.
Na licu joj se pojavi žalosni izraz pun krivnje i ja se nasmijem. Poznajem Freyu od svoje
sedme godine jer smo zajedno išle u internat. Prve mi je noći rekla da njezina obitelj vodi
cirkus, da zna jahati slona i hodati po užetu. Cijelo sam polugodište vjerovala u to i slušala
priče o njezinu egzotičnu životu u cirkusu. A onda su po nju došli roditelji koji su zapravo
računovođe iz Stainesa. Čak se ni tada nije smela, nego je rekla da su bili cirkusanti.
Freya ima svjetloplave oči, pjegice na koži i preplanuli ten od svojih silnih putovanja. Sada
joj se nos malo guli i ima novu naušnicu na samom vrhu uha. Njezini krivi zubi najbjeliji su
koje sam ikad vidjela, a kad se nasmiješi, podigne joj se kut gornje usne.
– Došla sam upasti na tvoju rođendansku večeru. – Freya sumnjičavo pogleda prema
restoranu. – Mislila sam da kasnim. Što se dogodilo?
– Pa... – neodlučno počnem. – Stvar je u tome da... mama i Daniel...
– Ranije su otišli? – Dok me gleda vidim kako joj se izraz lica mijenja iz vesela i upitna u
zaprepašteni. – Nisu se pojavili? Isuse Kriste, koji gadovi. Zar te ne mogu nijednom staviti na
prvo mjesto umjesto svog prokletog... – zastane teško dišući. – Oprosti. Znam. Oni su tvoja
obitelj. Kako god.
Freya i moja mama baš se ne slažu.
– Nije bitno, – slegnem ramenima. – Doista. Ionako me doma čeka hrpa posla. – Posla? –
zabulji se u mene. – Sad? Šališ se! Zar nikad ne prestaje?
– Trenutačno smo u gužvi, – počnem se braniti. – To je privremeno.
– Uvijek je privremeno! Uvijek je nekakva kriza u pitanju! Svake godine odgađaš zabavu...
– To nije istina.
– Svake mi godine kažeš da će uskoro biti bolje. Ali to se nikad ne dogodi! – u očima joj se
vidi zabrinutost. – Samantha, što se dogodilo s tvojim životom?
Nekoliko trenutaka zurim u nju dok auti iza mene jure ulicom. Nisam sigurna što da joj
kažem. Iskreno, ne sjećam se kakav je prije bio moj život.
– Želim postati partnerica u Carter Spinku, – na posljetku priznam. – To je ono što želim. A
za to se moram žrtvovati.
– A što će se dogoditi kad postaneš partnerica? – ustraje Freya. – Hoće li tada biti lakše?
Okolišajući slegnem ramenima. Nisam razmišljala što će biti kad postanem partnerica. To je
moj san. Poput sjajne lopte na nebu.
– Imaš dvadeset i devet godina, za Boga miloga! – Freya digne ruku punu srebrnih narukvica
koje pritom zveckaju. – Trebala bi tu i tamo učiniti nešto spontano. Trebala bi vidjeti svijeta! –
zgrabi me za ruku. – Samantha, pođi sa mnom u Indiju. Odmah!
– Kamo? – prasnem u smijeh. – Ne mogu s tobom u Indijul
– Uzmi mjesec dana odmora. Zašto ne? Neće te otpustiti. Pođi sa mnom u zračnu luku, kupit
ćemo ti kartu...
– Freya, luda si. Ozbiljno, – stisnem joj ruku. – Volim te, ali luda si.
Frevin stisak polako popusti. – I ja tebe, – kaže. – Luda si, ali volim te.
Njezin mobitel zazvoni, ali ona ga ignorira i počne nešto tražiti u svojoj izvezenoj torbi. Na
kraju izvadi malenu, zanimljivo izrađenu srebrnu bočicu parfema, lagano umotanu u ljubičastu
svilu.
– Izvoli, – pruži mi ju.
– Freya, – uzmem bočicu i preokrećem ju prstima, "prekrasna je.
– I mislila sam da će ti se svidjeti. – Tek sad izvadi svoj mobitel iz džepa. – Halo? – kaže
nestrpljivo. – Lorde, doći ću, dobro? Freyin muž se zove Lord Andrew Edgerly. Freya ga je iz
šale počela zvati Lord i nekako je tako i ostalo. Upoznali su se prije pet godina na kibucu i
vjenčali se u Las Vegasu. Tehnički, time je ona postala Lady Edgerly – ali nitko se na to ne
može naviknuti. Ponajmanje Edgerlyji.
– Hvala ti što si došla. Hvala ti za ovo, – zagrlim ju. – Lijepo se provedite u Indiji.
– Hoćemo. – Freya se okrene da bi ušla u svoj taksi. – Ako želiš doći, samo mi reci. Izmisli
nekakvu frku u obitelji... bilo što. Daj im moj broj. Ja ću te štititi. Što god izmisliš.
– Idi, – kažem joj i gurnem ju prema taksiju.
Vrata se zatvore, a ona gurne glavu kroz prozor.
– Sam... sretno sutra! – Stisne mi ruku i ozbiljno me pogleda u oči. – Ako je to ono što doista
želiš, nadam se da ćeš to i dobiti.
– Želim to više od ičega na svijetu. – Pogledam svoju najstariju prijateljicu i sva moja
glumljena bezbrižnost nestane. – Freya, ne mogu ti opisati koliko to želim.
– Dobit ćeš to. Znam da hoćeš. – Poljubi mi ruku, a zatim mi mahne. – Ne vraćaj se sad u
ured! Obećaj mi! – vikne ona kad je taksi polazio.
– Dobro! Obećavam! – Čekam dok njezin taksi ne nestane iz vida i zatim za sebe pozovem
drugi.
– Molim vas u Carter Spink, – kažem vozaču kad je stao.
Držala sam prekrižene prste. Naravno da se vraćam u ured.
Došla sam kući oko dvadeset i tri sata, iscrpljena i zakuhalog mozga, a prošla sam samo pola
Kettermanova slučaja. Prokleti Ketterman, mislim si otvarajući vrata svoga stana u zgradi iz
1930. Prokleti Ketterman. Prokleti... prokleti...
– Dobra večer, Samantha.
Poskočim od iznenađenja. To je Ketterman. Stoji pokraj mene i čeka dizalo, držeći u ruci
svoju aktovku, koja se od krcatosti napela i dobila trbuh. Što on radi ovdje?
Jesam li poludjela i počela halucinirati starije partnere?
– Netko mi je rekao da ovdje živite. – Pogleda me preko svojih naočala i oči mu čudno
zasvjetlucaju. – Kupio sam broj 32 kao konačište. Tijekom tjedna smo susjedi.
Ne. Molim vas, recite mi da se ovo ne događa. On živi ovdje?– Pa... dobrodošli u zgradu! –
Iz petnih se žila potrudim da zvučim iskreno. Vrata dizala se otvore i oboje uđemo. Broj 32.
Znači da je samo četiri kata iznad mene.
Ovo mi je kao da se u zgradu uselio moj ravnatelj škole. Kako ću se sad ovdje osjećati
opušteno? Zašto je izabrao baš ovu zgradu?
Oboje stojimo i šutimo, a ja počnem osjećati sve veću nelagodu. Da započnem neki trivijalni
razgovor? Nekakvo nevažno, susjed-sko brbljanje?
– Počela sam raditi na onom slučaju koji ste mi dali, – napokon progovorim.
– Sjajno, – odgovori on kratko i kimne.
Toliko o trivijalnom razgovoru. Trebala sam ići odmah u glavu.
Hoću li sutra postati partnerica tvrtke?
– Pa... laku noć, – pozdravim ga izlazeći iz dizala. – Laku noć, Samantha. – Vrata dizala se
zatvore i ja tiho vrisnem. Ne mogu živjeti u istoj zgradi s Kettermanom. Morat ću se preseliti.
Spremam se gurnuti ključ u bravu kad se odškrinu vrata stana nasuprot mojega.
– Samantha?
Odjednom osjetim još veći umor. Ne treba mi ovo, dovoljno sam toga večeras prošla. To je
moja susjeda, gđa Farley. Sjedokosa starica sa tri psa i neutaživim zanimanjem za moj život.
Ali vrlo je ljubazna i uzima poštu umjesto mene, tako da joj dopuštam da bude znatiželjna.
– Danas je stigao još jedan paket za tebe, dušo, – kaže. – Iz kemijske čistionice. Idem po
njega.
– Hvala, – zahvalno odvratim i otvorim vrata svoga stana. Hrpica raznih letaka leži na
otiraču, a ja ih samo nogom šutnem do veće hrpe koja se gomila sa strane hodnika. Planiram ih
odnijeti na re-ciklažu čim nađem malo vremena. To mi je na popisu obveza.
– Opet ste kasno došli kući. – Gđa Farley se odjednom pojavi pokraj mene, držeći u ruci
plastikom omotane košulje. – Vi, današnje djevojke, tako ste zauzete! – cokne ona jezikom. –
Ovaj tjedan nijednom nisi došla kući prije jedanaest sati navečer!"
Eto na što sam mislila kad sam rekla "neutaživo zanimanje". Vjerojatno u neki blok zapisuje
vrijeme mojih odlazaka i dolazaka.– Hvala vam najljepša, – krenem uzeti svoje čiste košulje, ali
me gđa Farley iznenadi te uzviknuvši: – Ja ću vam ih unijeti! – prođe pokraj mene i uđe u moj
stan.
– Ovaj... oprostite... na neredu, – zbunjeno kažem dok ona prolazi mimo nekoliko slika
naslonjenih na zid. – Namjeravam ih objesiti... i baciti kutije...
Brzo je uputim u kuhinju, podalje od hrpe ostataka omota i kutija dostavljene hrane na
stoliću. A onda požalim. Na kuhinjskoj radnoj ploči naslagana je hrpa starih limenka i kutija
zajedno s porukom moje nove spremačice:
DRAGA SAMANTHA. HRANI U HLADNJAKU JE PROŠAO ROK TRAJANJA,
SMIJEM LI JU BACITI?. IMATE LI KAKVA SREDSTVA ZA ČIŠĆENJE, POPUT
IZBJELJIVAČA? NISAM NIŠTA NAŠLA.. SKUPLJATE LI KUTIJE OD DOSTAVA IZ
KINESKOG RESTORANA? NISAM IH BACILA, ZA SVAKI SLUČAJ.
VAŠA SPREMAČICA JOANNE
Vidim da i gđa Farley čita poruku. Gotovo čujem kvocanje koje se zbiva u njezinoj glavi.
Prošli me je mjesec pitala imam li slow cooker jer je – sve što treba učiniti – staviti ujutro u
njega piletinu i povrće, a za rezanje mrkve ne treba ni pet minuta, zar ne?
Ne bih znala.
– Pa... hvala. – Brzo uzmem košulje od gđe Farley i bacim ih na ploču štednjaka, a zatim ju
ispratim do vrata stana, svjesna njezinih radoznalih i istraživačkih pogleda. – Veoma ste
ljubazni.
– Nema problema, – pogleda me znatiželjnim očima i doda: – Ne želim se petljati, dušo, ali
znaš, mogla bi i kod kuće vrlo dobro oprati te košulje i uštedjeti sav taj novac.
Tupo zurim u nju. Da ih operem kod kuće, trebala bih ih i osušiti. I izglačati.
– A primijetila sam da je jedna košulja došla bez gumba, – doda. – Ona ružičasta s bijelim
prugicama.
– Aha, – kažem. – Pa... U redu je. Poslat ću ju natrag. Neće mi naplatiti. – .– I sama si možeš
sašiti gumb, dušo! – Šokirano, kao iz topa, ispali gđa Farley. – Za to ti ne treba ni dvije minute.
Sigurno imaš rezervni gumb u kutijici za šivanje?
Gdje?
– Nemam kutijicu za šivanje, – objasnim joj što ljubaznije mogu. – Ne šivam.
– Pa valjda znaš zašiti jedan gumb?! – uzvikne ona.
– Ne znam, – njezin me izraz lica ogorči. – Ali to nije problem. Poslat ću košulju natrag u
kemijsku čistionicu.
Gđa Farley je naočigled zabezeknuta. – Doista ne znaš prišiti gumb? Majka te to nikad nije
naučila?
Nasmijem se na pomisao da moja majka prišiva gumb. – Ne, nije.
– U moje dane, – počne gđa Farley, tresući glavom u znak neslaganja, "sve su dobro
školovane djevojke učile prišiti gumb, zakrpati čarapu i uštirkati ovratnik.
Sve to što je nabrojila meni ništa ne znači. Uštirkati ovratnik. Glupost.
– Pa, u moje dane to nismo učile, – ljubazno joj odgovorim. – Učili su nas da se marljivo
spremamo za ispite, da izaberemo dobar posao. Učili su nas da imamo svoja mišljenja. Učili su
nas da se služimo svojim mozgom, – ne mogu odoljeti da ne dodam.
Gđa Farley me nekoliko trenutaka odmjerava.
– Šteta, – na posljetku kaže i suosjećajno me potapše po ramenu.
Pokušavam ostati smirena, ali napetost koju osjećam cijeli dan bukti u meni. Satima sam
radila, imala sam rođendan koji kao da nije ni bio, mrtva sam umorna i gladna... A sad mi ova
starica govori kako da prišijem gumb?
– Nije to nikakva šteta, – oštro odgovorim.
– U redu, dušo, – miroljubivo će gđa Farley i pođe prema svome stanu.
Ali to me samo još više razjari.
– Kako je to šteta? – zahtijevam izašavši iz svoga stana. – Kako? Dobro, možda ne znam
prišiti gumb, ali mogu prepraviti financijski ugovor i uštedjeti svomu klijentu trideset milijuna
funti. To je ono što ja radim.
Gđa Farley me promatra iz svog stana. Izgleda još sućutni je nego prije. – Šteta je, – ponovi
ona kao da me nije čula. – Laku noć,
dušo. – Zatvori vrata, a ja glasno izdahnem u srdžbi.– Jeste li ikad čuli za feminizam? –
viknem prema njezinim vratima.
Ali ona ne odgovara.
Ljutito uđem u svoj stan, zatvorim vrata i uzmem telefon. Stisnem gumb na kojem imam
memorirani broj dostave lokalne pizzerije i naručim uobičajeno: capricciosu i porciju Kettle
Chips krumpirića. Zatim natočim čašu vina iz hladnjaka, odem u dnevnu sobu i uključim
televizor.
Kutijicu za šivanje. Što još misli da bih trebala imati? Igle za pletenje? Tkalački stan?
Ispružim se na kauču s daljinskim u ruci i prebacujem programe nezainteresirano zureći u
sliku. Vijesti... nekakav francuski film... dokumentarac o životinjama...
Čekaj malo. Prestanem prebacivati programe, ispustim daljinski iz ruke i uspravim se.
Waltonsi.
Prava ugoda za gledanje. Upravo mi je to trebalo.
Posljednja scena. Obitelj je okupljena za stolom; baka izgovara molitvu.
Otpijem gutljaj vina i osjećam kako mi se tijelo počinje opuštati. Oduvijek sam potajno
voljela IValtonse, već kao dijete. Znala sam sjediti u tami kad su svi bili vani i praviti se da
živim na Wal-tonovu brijegu.
A sad gledam posljednju scenu; onu koju sam uvijek čekala: kuća Waltonovih u tami.
Svjetla trepere; zrikavci zriču. John Boy govori kao komentator. Golema kuća puna ljudi.
Savinem koljena, obgrlim ih i čeznutljivo zurim u ekran dok iz njega izvire poznata glazba.
– Laku noć, Elizabeth!
– Laku noć, bako! – kažem naglas. Ionako me nitko ne čuje.
– Laku noć, MaryEllen!
– Laku noć, John Boy, – odgovaram zajedno s Mary Ellen.
– Laku noć.
– 'Noć.
– 'Noć. Probudim se s ubrzanim lupanjem srca. Napola na nogama, rukama panično tražeći
olovku i glasno govoreći: – Što? Što?
Tako se uglavnom uvijek budim. Mislim da mi je to u genima. Svi su u mojoj obitelji
nervozni spavači. Prošlog Božića kod mame došuljala sam se oko tri ujutro u kuhinju da
popijem malo vode te zatekla nju u ogrtaču kako čita sudsko izvješće i Daniela kako guta
Xanax i provjerava Hang Seng na TV-u.
Oteturam do kupaonice i zabuljim se u svoj blijedi odraz u zrcalu. To je to. Sav rad,
studiranje, sve one neprospavane noći... Sve sam to radila samo za ovaj dan.
Partnerica. Ili ne partnerica.
Bože! Prestani. Ne misli na to. Krenem u kuhinju i otvorim hladnjak. Do vraga. Nemam više
mlijeka.
Ni kave.
Moram pronaći neki prehrambeni dućan koji ima dostavu. I mljekara. Uzmem kemijsku i na
dnu popisa stvari koje trebam obaviti načrčkam "47. Dostava hrane / mljekar?"
Taj popis pišem na komadu papira koji sam pričvrstila na zid. To je koristan podsjetnik na
sve što namjeravam obaviti. Sad je već malo i požutio, zapravo, tinta na samom vrhu popisa
toliko je izblijedjela da se jedva vidi što piše. Ali to je dobar način da se organiziram.
Trebala bih prekrižiti neke ranije napisane stvari, padne mi na pamet. Mislim, ovaj sam
popis počela pisati kad sam se uselila u stan prije tri godine. Sigurno sam neke od tih stvari i
napravila. Uzmem olovku i pokušam odgonetnuti što piše na vrhu popisa.. Nađi mljekara.
Dostava hrane – organizirati? Kako se uključuje pećnica? Ajme. Da.
Pa, doista namjeravam organizirati tu dostavu hrane. Za vikend ću. I prokljuvit ću kako se
pali pećnica. Pročitat ću upute.
Pogledom brzo prijeđem po novije napisanim stvarima, od prije dvije godine.
6. Srediti tog mljekara
7. Pozvati prijatelje u goste?
8. Naći neki hobi?
Stvar je u tome što zaista namjeravam pozvati neke prijatelje u goste. I naći neki hobi. Čim
budem imala malo manje posla.
Pogledam još kasnije dopisane stvari, stare možda kojih godinu dana, gdje je tinta još uvijek
plava.
1. Otići na odmor?
2. Organizirati neku večericu?
3. MLJEKAR???
Frustrirano zurim u popis. Kako je moguće da ništa s popisa nisam napravila? Ljutito bacim
olovku i uključim kuhalo za vodu, odoljevši nagonu da popis rastrgam u komadiće.
Voda u kuhalu je uzavrela i napravim si šalicu čudnog biljnog čaja što mi ga je jednom dao
neki klijent. Uzmem jabuku iz zdjele s voćem – i tek onda vidim da je sva pljesniva. Slegnem
ramenima i istresem sve voće iz zdjele u smeće te izvadim nekoliko Shreddiesa iz omota i
pojedem ih.
Zapravo me uopće nije briga za popis. Briga me je samo za jednu stvar.
Stigavši u ured, odlučna sam da neću pokazati da mi je danas poseban dan. Sagnut ću glavu i
raditi kao i uvijek.
Ali kako se uspinjem dizalom, tri mi čovjeka promrmljaju "Sretno". Zatim izađem i krenem
hodnikom, a tip iz odjela za porez značajno mi stisne rame.
– Sretno, Samantha.
Kako on zna moje ime?
Užurbano uletim u svoj ured i zatvorim vrata, nastojeći zanemariti činjenicu da kroz staklo
vidim ljude u hodniku kako razgovaraju i pogledavaju prema meni.
Nisam danas smjela doći. Trebala sam izmisliti neku opasnu bolest.
No dobro. Prionut ću na posao, kao i svaki dan. Otvorivši Ket-termanov slučaj, nađem gdje
sam stala i počnem čitati dokumente prijenosu dionica prije pet godina.
– Samantha?
Dignem pogled s papira. Guy stoji na vratima držeći u ruci dvije šalice kave. Jednu odloži na
moj stol.
– Bok, – pozdravi me. – Kako si?
– Dobro sam, – odgovorim i poslovno okrenem stranicu dokumenta. – Sasvim sam dobro.
Onako... normalno. Zapravo, ne znam čemu tolika strka.
Guy me sa zanimanjem promatra i ja lagano porumenim. Okrenem još jednu stranicu
dokumenta kako bih pokazala da to doista mislim te nekako cijeli fascikl srušim na pod.
Hvala Bogu na spajalicama.
Sva crvena u licu dignem fascikl s poda i gurnem natrag u njega sve papire te otpijem gutljaj
kave.
– Aha. – Guy ozbiljno kimne glavom. – Dobro je da nisi nervozna ili nespretna ili takvo što.
– Da, – ne nasjednem, "je 1' da?
– Vidimo se kasnije. – On podigne u zrak svoju šalicu kave kao da mi nazdravlja pa izađe iz
mog ureda. Pogledam na sat.
Tek je osam i pedeset i tri minute. Nisam sigurna hoću li to moći podnijeti.
Nekako uspijem preživjeti jutro. Pročitala sam Kettermanov slučaj i počela pisati svoje
izvješće. Na polovici sam trećeg odlomka kad se Guy opet pojavi na vratima mog ureda.
– Bok, – pozdravim ga ne dižući glavu. – U redu sam, dobro? I nisam ništa čula.
Guy ne odgovara.
Podignem glavu i ugledam ga kako stoji ravno ispred moga stola i gleda me najčudnijim
izrazom lica koji sam ikad vidjela na njemu. Nekakva mješavina toplih osjećaja, ponosa i
uzbuđenja, sve potisnuto ispod dostojanstvene ozbiljnosti. – Ne bih ti smio ovo reći, –
promrmlja on i nagne se prema meni. – Uspjela si, Samantha. Postala si partnerica. Službeno će
objaviti za jedan sat.
Osjetim kako mi vrućina stišće grudi. Na trenutak ne mogu disati.
Uspjela sam. Uspjela sam.
– Nisi to čula od mene, dobro? – Guy se na trenutak nasmiješi. – Bravo.
– Hvala... – Promrmljam.
– Vidimo se kasnije. Tada ću ti čestitati kako treba. – On se o kren e i izađ e v an , a ja se
zamućena pogleda zabuljim u svoj monitor.
Postala sam partnerica.
Bože. Bože. BOŽE!
Izvadim ručno zrcalo i pogledam svoj veseo odraz. Obrazi su mi svjetloružičasti. Osjećam
neodoljivu potrebu da skočim na noge i vrisnem – TO! – Želim zaplesati od sreće i kliktati.
Kako ću preživjeti još cijeli sat? Kako mogu mirno sjediti? Ne mogu se usredotočiti na
Kettermanovo izvješće.
Ustanem i odšećem do ormara s papirima, samo da nešto radim. Otvorim nasumce nekoliko
ladica i zatvorim ih, zatim se okrenem i primijetim svoj stol krcat papirima i fasciklima te
gomilom knjiga na računalnom terminalu.
Ketterman ima pravo. To je stvarno sramota. Tako ne smije izgledati stol jednog partnera.
Sredit ću ga malo. To je savršeni način da potratim sat vremena. 2.06 do 13.06:
administracija. Čak imamo i šifru za čišćenje.
Zaboravila sam koliko mrzim i prezirem čišćenje.
Svakakve stvari pronalazim sređujući nered na svome stolu. Pisma tvrtke... ugovori koji se
trebaju evidentirati... stare pozivnice... bilješke... reklamni letak za Pilates... CD koji sam kupila
prije tri mjeseca i mislila da sam ga izgubila... prošlogodišnja božična čestitka od Arnolda na
kojoj je on odjeven u vuneni kostim soba... Čestitka mi izmami osmijeh i stavim ju na hrpu
stvari "za koje trebam naći mjesto".
Ima tu i spomenica – ugraviranih, samostojećih komada plek-siglasa koje dobivamo na kraju
svakog velikog odrađenog posla. I... ajme, polovica čokoladice Snickers koju očito nisam svu
pojelanego zametnula. Bacim je u koš za smeće i s nesretnim se uzdahom okrenem prema
drugoj velikoj hrpi papira.
Ne bi nam smjeli davati ovako velike stolove. Ne mogu vjerovati koliko stvari ima na njemu.
Partnerica! proleti mi mislima poput svjetlećeg vatrometa. PARTNERICA!
Prestani, strogo se ukorim. Usredotoči se na čišćenje. Izvadivši stari primjerak Odvjetnika,
pitam se zašto sam ga, zaboga, zadržala, a onda iz njega na pod ispadnu neki dokumenti.
Posegnem za njima i pogledom prijeđem po prvoj stranici, a drugom rukom uzmem papirić. To
je nekakav dopis, od Arnolda.
RE: Third Union banka.
U privitku ti šaljem zadužnicu za Glazerbrooks Ltd. Molim te obavi registraciju u
Gospodarskoj komori.
Čitam dopis bez prevelikog zanimanja. Third Union banka je Ar-noldov klijent, a ja sam s
njima radila samo jedanput. Riječ je o pozajmici od pedeset milijuna funti Glazerbrooksu, a
registrirati pozajmicu u Gospodarskoj komori unutar dvadeset i jednog dana sve je što ja trebam
učiniti. To je jedan od onih svakodnevnih poslova koje partneri ostavljaju na mome stolu. Sad
više neće, pomislim odlučno. Zapravo, mislim da ću ovo predati nekomu drugom. Automatski
pogledam na datum.
Zatim pogledam ponovno. Na dokumentu piše 26. svibnja.
Prije pet tjedana? Nemoguće.
Brzo prelistam sve dokumente tražeći je li došlo do pogreške pri upisivanju datuma. Mora da
se radi o pogrešci... Ali datum je svugdje jednak: 26. svibnja.6. svibnja?
Ukočeno sjednem zureći u dokument. Zar to leži na mome stolu pet tjedana}
Ali... Nemoguće. Mislim... Nije moguće. To bi značilo...
To bi značilo da sam propustila rok.
Teškom mukom progutam slinu. Sigurno ovo pogrešno čitam. Nemoguće je da sam
napravila tako osnovnu pogrešku. Nije moguće da nisam registrirala pozajmicu na vrijeme.
Uvijek to učinim na vrijeme.Zaklopim oči pokušavajući se smiriti. Sigurno sam sve krivo
pohvatala zbog uzbuđenja što ću postati partnerica. Pomutilo mi je mozak. Dobro. Pogledajmo
još jedanput, pažljivo.
Otvorim oči i pogledam dopis – ali piše isto što i prije. Obaviti registraciju. Datum je 26.
svibnja, crno na bijelome. Što znači da sam našeg klijenta izložila neosiguranoj zadužnici. Što
znači da sam napravila najosnovniju pogrešku koju odvjetnik može učiniti.
Nestao je veseo sjaj s moga lica. Osjećam trnce po kralježnici. Očajnički se pokušam sjetiti
je li mi Arnold rekao išta o tome. Ne mogu se sjetiti ni da mi je spominjao taj posao. Ali zašto
bi? To je jednostavan ugovor o pozajmici. Takve stvari radimo i spavajući. Sigurno je
pretpostavio da ću izvršiti njegove upute. Vjerovao mi je.
Isuse.
Ponovno prolistam sve stranice, ovaj put brže, očajnički tražeći nekakvo rješenje. Nekakvu
klauzulu od koje ću odahnuti i reći, "Pa, naravno! – Ali ništa takvoga ne pronalazim. Grčevito
listajući, osjetim vrtoglavicu. Kako mi se to moglo dogoditi? Jesam li ovo uopće primijetila?
Jesam li te dokumente maknula u stranu, misleći da ću se kasnije njima pozabaviti? Ne sjećam
se. Ne mogu se prokleto sjetiti.
Što ću sad? Uspaničim se kad počnem shvaćati moguće posljedice. Third Union banka
posudila je Glazerbrooksu pedeset milijuna funti. Ako zadužnica nije registrirana, ta pozajmica
– ta pozajmica od nekoliko desetaka milijuna funti – nije osigurana. Da Glazerbrooksi sutra
objave stečaj, Third Union banka bila bi zadnja u redu vjerovnika i vjerojatno ništa ne bi dobila
natrag.
– Samantha! – uzvikne Maggie s vrata i ja poskočim u stolcu od straha. Instinktivno rukama
zaklonim dopis iako ona ne gleda u njega; iako ona ne bi ni shvatila njegov značaj.
– Upravo sam čula! – šapne ona. – Guy je pustio vijest! Čestitam!
– Hvala! – natjeram se na smiješak.
– Idem po čaj. Hoćeš da donesem i tebi?
– To bi bilo... sjajno. Hvala ti.
Maggie nestane i ja zarijem glavu u ruke. Pokušam ostati smirena, ali osjećam kako u meni
raste strah. Moram se suočiti s time. Pogriješila sam.
Pogriješila sam. Što ću sad? Cijelo mi je tijelo napeto od straha, ne mogu trijezno
razmišljati...
Odjednom mi Guyeve riječi od jučer prođu kroz glavu i osjetim gotovo bolno olakšanje.
Pogreška nije pogreška ako se može ispraviti.
Da. Mogu je ispraviti. Još uvijek mogu registrirati pozajmicu.
Bit će mučno. Moram reći banci što sam učinila – i Glazerbrooksu – i Arnoldu – i
Kettermanu. Moram sastaviti novu dokumentaciju. I, najgore od svega, živjeti sa spoznajom da
će svi znati kako sam napravila glupu, nepromišljenu pogrešku koju bi samo pripravnik mogao
napraviti.
To bi mogao biti kraj mogućnosti za partnerstvo, prođe mi mislima i na trenutak osjetim da
mi je zlo.
Ali nemam izbora. Moram ispraviti stvar.
Brzo na internetu otiđem na stranicu Gospodarske komore i unesem u tražilicu
Glazerbrookse. Samo da nije bilo nijedne pozajmice registrirane u međuvremenu, doći će na
istu stvar...
U nevjerici zurim u monitor.
Ne. i Nije moguće.
Pozajmicu od pedeset milijuna funti unijela je neka druga tvrtka pod imenom BLLC
Holdings. Naš je klijent pao na začelje reda vjerovnika.
Mozak mi zakuha. To nije dobro. To nikako nije dobro. Moram brzo s nekim razgovarati.
Moram nešto poduzeti u vezi s tim prije nego se prijavi još pozajmica. Moram... reći Arnoldu.
Ali već me i pomisao paralizirala.
Ne mogu to. Ne mogu izaći i objaviti da sam počinila najosnovniju pogrešku i izložila riziku
pedeset milijuna funti našega klijenta. Počet ću... Prvo ću riješiti tu zbrku, prije nego ikom išta
kažem. Trebam ograničiti štetu. Da. Prvo ću nazvati banku. Što prije doznaju, to bolje.
– Samantha?
– Što je? – opet se prepadnem.
– Kako si danas napeta! – Maggie se nasmije i priđe stolu noseći mi čaj. – Sigurno se osjećaš
kao da si osvojila svijet, – namigne mi.
Na trenutak nemam pojma o čemu ona govori. Moj se svijet smanjio na mene i moju
pogrešku i na to što mogu učiniti da ju ispravim.– Aha! Da! Tako je, – osmjehnem se i potajno
obrišem vlažne dlanove rupčićem.
– Sigurno se još nisi spustila na zemlju! – nasloni se na ormar. – Imam pripremljen
šampanjac u hladnjaku.
– Sjajno! Zapravo, Maggie... Moram nastaviti...
– Oh, – Maggie izgleda povrijeđeno. – Pa, u redu. Ostavit ću te.
Vidim ogorčenost u načinu na koji izlazi iz mog ureda. Vjerojatno misli da sam krava. Ali
svaka minuta je rizična. Moram nazvati banku. Odmah.
U priloženoj dokumentaciji potražim kontaktne informacije i pronađem ime i broj tipa u
Third Union banci. Charles Conway.
Njega moram nazvati. Njega moram uznemiriti i priznati da sam sve zaribala. Drhtavim
rukama uzmem slušalicu u ruke. Osjećam se kao da moram zaroniti u pogubnu močvaru punu
pijavica.
Na trenutak samo sjedim zureći u brojčanik telefona. Prisiljavam se da to učinim. Na
posljetku utipkam broj. Začujem da zvoni, a srce mi počne brže udarati.
– Ovdje Charles Conway.
– Zdravo! – pokušam smiriti nervozu u svome glasu. – Ovdje Samantha Sweeting iz Carter
Spinka. Mislim da se nismo upoznali.
– Zdravo, Samantha. – Čovjek zvuči dovoljno ljubazno. – Kako mogu pomoći?
– Zovem u vezi... tehničke stvari. Radi se o... – prisilim se da to izgovorim. –
Glazebrookersu.
– Ah, čuli ste, – kaže Charles Conway. – Vijesti brzo putuju.
Čini mi se da se soba smanjuje. Čvršće primim slušalicu.
– Čula... Što? – Glas mi je za oktavu viši nego što bih željela. – Ništa nisam čula.
– Pretpostavio sam da zato zovete. – On zastane i čujem kako nekome naređuje da pogleda
nekakvu prokletu stvar na Googleu. – Da, danas su objavili stečaj. Onaj posljednji pokušaj da
se izvuku ipak nije upalio...
On još govori, ali ja ga više ne čujem. Mislim da ću se onesvijestiti. Pred očima mi zaplešu
crne točke.
Glazerbrooks ide u stečaj. Sad neće sastaviti novu dokumentaciju. Ni za milijun godina.
Neću moći registrirati pozajmicu.
Neću moći ispraviti stvar.Izgubila sam Third Union banci pedeset milijuna funti.
Haluciniram. U panici želim pobjeći. Želim spustiti slušalicu i pobjeći, vrlo brzo.
Glas Charlesa Conwaya odjednom dopre do moje svijesti.
– Dobro je da ste nazvali. – U pozadini čujem kako tipka po tipkovnici, posve nezabrinut. –
Trebali biste provjeriti ono osiguranje pozajmice.
Nekoliko trenutaka ne mogu govoriti.
– Hoću, – glas mi je promukao. Spustim slušalicu tresući se. Mislim da ću povratiti.
Zeznula sam.
Pošteno sam zeznula stvar.
Ne mogu ni...
Ne znajući što radim, odgurnem stolac od stola i ustanem. Nagonski osjećam da trebam izaći
van! Otići odavde.Prolazim pokraj recepcije kao navijena. Izađem na suncem obasjanu ulicu
punu ljudi koji su na pauzi za ručak. Jedna noga ispred druge i ja sam poput bilo koga od njih.
Samo što nisam. Upravo sam svom klijentu izgubila pedeset milijuna funti.
Pedeset milijuna. Glava mi pulsira.
Ne razumijem kako se to dogodilo. Ne razumijem. U mislima mi se stalno vrti jedno te isto.
Kako nisam vidjela... Kako sam mogla previdjeti...
Nikad nisam ni vidjela dokument. Nikad ga nisam ni upisala u svoj minutni raspored. Netko
ga je sigurno stavio na moj stol i zatim pokrio nečim drugim. Fasciklom, gomilom ugovora,
šalicom kave.
Jedna pogreška. Jedina. Jedina koju sam ikad napravila. Želim se probuditi i doznati da je to
samo noćna mora, loš san, da se to dogodilo u nekom filmu ili nekomu drugom. To je priča
koju napeto slušam u kafiću, zahvaljujući nebesima da se to nije dogodilo meni...
Ali jest. Meni se to dogodilo. Moja je karijera gotova. Zadnja osoba koja je napravila takvu
pogrešku u Carter Spinku bio je Ted Stephens, koji je 1983. izgubio klijentu deset milijuna
funti. Smjesta je bio otpušten.
A ja sam izgubila pet puta više.
Disanje mi postaje sve pliće i brže, vrti mi se u glavi; osjećam da ću se ugušiti. Mislim da
imam napadaj panike. Sjednem na klupu i pričekam da mi bude bolje.
Nije mi bolje. Osjećam se još gore.
Prestrašeno poskočim kad mi u džepu odjednom zavibrira mobilni telefon. Izvadim ga i
pogledam tko me zove. Guy je.
Ne mogu razgovarati s njim. Ne mogu razgovarati ni s kim. Ne sad.Trenutak kasnije mobitel
me obavijesti zvučnim znakom da sam primila glasovnu poruku. Podignem telefon i stisnem
broj 1 da ju preslušam.
– Samantha! – Guy zvuči veselo. – Gdje si? Svi te čekamo s pjenušcem da objavimo tvoje
partnerstvo!
Partnerstvo. Želim zaplakati. Ali... ne mogu. Stvar je prevelika za to. Gurnem telefon u džep
i dignem se na noge. Počinjem hodati sve brže i brže, vješto izbjegavajući pješake i ignorirajući
začuđene poglede. Glava mi pulsira i nemam pojma kamo idem. Ali jedno znam: stati ne mogu.
Čini mi se da satima ošamućeno hodam, slijepo pružajući naprijed jednu po jednu nogu.
Sunce žarko sije, pločnici su prašnjavi i nakon nekog vremena glava me počne užasno boljeti.
U jednom je trenutku mobitel opet zavibrirao, ali odlučila sam ga ignorirati.
Kad su me na kraju stopala počela boljeti, usporim i stanem. Usta su mi suha, dehidrirala
sam. Trebam vode. Podignem pogled pokušavajući doznati gdje sam. Čini mi se da sam, od
svih mogućih mjesta, došla do kolodvora Paddington.
Kao omamljena pođem prema ulazu. Aula je bučna i krcata putnicima. Na trenutak
oklijevam zbog fluorescentnog svjetla, klima-uređaja i glasnih objava preko zvučnika, a onda
krenem prema novinskom kiosku po bočicu vode. U tom trenutku mobitel opet zavibrira.
Izvučem ga iz džepa i pogledam na zaslon. Imam petnaest propuštenih poziva i još jednu
glasovnu poruku od Guya. Ostavio ju je prije petnaestak minuta.
Kratko se dvoumim i srce mi počne brže lupati, a onda stisnem tipku 1 i poslušam ju.
– Isuse Kriste, Samantha, što se dogodilo?
Više ne zvuči veselo nego stresno. Cijelim mi tijelom prođe jeza.
– Znamo, – kaže on. – Dobro? Znamo za Third Union banku. Charles Conway je nazvao.
Zatim je Ketterman pronašao dokumente na tvome stolu. Moraš se vratiti u ured. Odmah.
Nazovi me.
Poruka je gotova, ali ja se ne mičem. Paralizirana sam od straha.
Znaju. Svi znaju.
Pred očima mi se opet pojave crne točke. Osjećam da će mi pozli-ti. Cijelo osoblje Carter
Spinka zna da sam zabrljala. Ljudi će zvati jedni druge. E-mailom će slati groznu vijest. Jesi li
čuo...Dok tako stojim, pogled mi nešto uhvati. Poznato lice u gomili ljudi. Okrenem glavu i
bolje pogledam čovjeka, pokušavajući dokučiti otkuda ga poznajem – a onda me opet spopadne
strah.
To je Greg Parker, jedan od starijih partnera. Korača po kolodvorskoj dvorani u svom
skupom odijelu, držeći na uhu mobilni telefon. Obrve su mu skupljene i doima se zabrinuto.
– Pa gdje je ona? – Čujem ga kako nekoga pita.
Panika me uhvati kao da me pogodio grom. Moram se maknuti iz njegova vidokruga.
Moram se skriti. Odmah. Stanem iza široke žene u bež baloneru i pogrbim se tako da me ne
vidi. Ali žena stalno hoda amo-tamo, pa ju moram dostizati.
– Trebate li nešto? Prosite li? – Ona se odjednom okrene i sumnjičavo me pogleda.
– Ne! – šokirano uzviknem. – Ja... ovaj...
Ne mogu reći: – Skrivam se iza vas.
– Ostavite me na miru! – Žena se smrkne i krene prema Gosta Coffeeu. Srce mi divlje udara.
Posve sam izložena, usred dvorane. Greg Parker je naglo zastao. Stoji oko 45 metara od mene i
još razgovara na mobitel.
Ako krene, vidjet će me. Ako ostanem ovdje gdje jesam... Vidjet će me.
Odjednom se promijeni elektronska ploča s prikazom polazaka vlakova. Skupina ljudi koji
su ju gledali pokupe svoje torbe i novine te krenu prema devetom peronu.
Bez razmišljanja priključim se svjetini. Skrivena sam u sredini dok otvorenim prostorom
koračamo prema devetom peronu. Po-pnem se u vlak zajedno sa svima i uđem u vagon što
dublje mogu.
Vlak se pokrene, a ja sjednem nasuprot obitelji čiji članovi imaju na sebi majice iz
zoološkog vrta. Nasmiješe mi se i ja im smiješkom uzvratim. Osjećam se posve nestvarno.
– Osvježenje? – U vagonu se pojavi čovjek s kolicima i nasmiješi mi se. – Želite li topli ili
hladni sendvič, čaj ili kavu, sok, alkoholno piće?
– Ovo posljednje, molim vas, – pokušam ne zvučiti previše očajno. – Duplo... Bilo čega.
Nitko od mene nije zatražio kartu. Nitko me nije ništa pitao. Čini mi se da je vlak neki
ekspresni. Predgrađa se pretvaraju u polja, a vlak i dalje buci i drma. Popila sam tri malene
bočice džina pomi-ješanog sa sokom od naranče, sok od rajčice i čokoladni slatki jogurt. Strah
u mome želucu je nestao. Osjećam se daleko od svcgi.
Učinila sam najveću pogrešku u svojoj karijeri. Vjerojatno sam izgubila i svoj posao. Nikad
neću postati partnerica.
Jedna glupa pogreška.
Obitelj koja je bila u ZOO-u otvori paket čipsa i ponude me, pa i pozovu da im se pridružim
u igri Putni Scrabble. Majka obitelji čak me je pitala putujem li poslovno ili privatno.
Nisam joj mogla odgovoriti.
Srce mi je s vremenom prestalo jako udarati, ali jaka, prodorna glavobolja i dalje je tu.
Sjedim ruke položene iznad jednog oka kako bih se zaštitila od svjetla.
– Dame i gospodo... – Kondukter najavljuje preko zvučnika. – Na žalost... radovi na
željeznici... drugi prijevoz...
Ne mogu pratiti što točno govori. Čak ne znam ni kamo idem. Pričekat ću sljedeću stanicu,
izaći iz vlaka i krenuti otamo.
– Tako se ne piše grožđica, – govori majka obitelji jednom od svoje djece kad vlak
odjednom počne usporavati. Pogledam kroz prozor i vidim da će se zaustaviti na nekoj postaji.
Lower Edburv. Svi uzimaju svoje stvari i idu prema izlazu.
Poput automata i ja se dignem. Krenem za obitelji s majicama londonskog ZOO-a, siđem s
vlaka i prođem kroz zgradu postaje te izađem na ulicu. Pogledam uokolo. Stojim ispred malene,
lijepo ukrašene seoske postaje, a malo niže, niz ulicu, nalazi se kafić nazvan Zvono. Ulica vodi
u oba smjera, u daljini vidim polja. Sa strane stoji bus i svi putnici iz vlaka penju se u njega.
Majka obitelji iz londonskog ZOO-a okrene se prema meni i mahne mi da dođem. – Morate
ovamo, – veli mi. – Ako želite na autobus za Gloucester? Onu veliku postaju?
Od same pomisli da se popnem u bus i vozim se u njemu dođe mi na povraćanje. Ne želim
se ikamo voziti. Samo želim nešto protiv bolova. Glava me toliko boli da imam osjećaj da će se
raspuknuti.
– Ovaj... Ne, hvala. Dobro mi je ovdje, hvala. – Nasmijem se što uvjerljivije i prije nego što
ona uspije nešto reći, okrenem se i pođem niz ulicu, što dalje od kočije.
Nemam pojma kamo idem. Blagog pojma.
U džepu mi telefon opet počne vibrirati. Izvadim ga. Guy me zove. Opet. Ovo je valjda već
trideseti put da me zove. I uvijek miostavi poruku da ga nazovem i pita jesam li dobila njegove
e-mai-love.
Nisam dobila njegove e-mailove. Toliko sam se bila uspaniči-la da sam BlackBerry ostavila
na stolu u uredu. Mobitel je sve što imam. Opet zavibrira i nekoliko minuta zurim u njega. A
zatim mi se želudac počne grčiti od nervoze. Stisnem zelenu slušalicu i naslonim telefon na
uho.
– Bok. – Glas mi je posve promukao. – J... Ja sam.
– Samantha? – Začujem njegov zapanjen glas. – Jesi li to ti? Gdje si?
– Ne znam. Morala sam otiči. Doživjela sam... šok i...
– Samantha, ne znam jesi li preslušala moje poruke. Ali..., – on na tren zastane, "svi znaju“.
– Znam. – Naslonim se na stari ruševan zid i čvrsto zaklopim oči, pokušavajući zaustaviti
bol. – Znam.
– Kako se to dogodilo? – On zvuči šokirano baš kako se ja i osjećam. – Kako si, zaboga,
mogla učiniti tako osnovnu pogrešku? Mislim, Isuse, Samantha...
– Ne znam, – tupo odgovorim. – Nisam vidjela... Pogriješila sam...
– Ti nikad ne griješiš!
– Pa sad griješim! – Suze mi navru na oči i ljutito ih pokušam trepćući odagnati. – Što se...
Što se dogodilo?
– Nije dobro, – teško uzdahne. – Ketterman je na sastanku s odvjetnicima Glazerbrooksa o
šteti, razgovarao je s bankom... i osiguravateljima, naravno.
Osiguravatelji. Profesionalno osiguranje protiv štete. Odjednom me preplavi nada. Ako
osiguravatelji plate bez prigovora, možda stvari ipak neće biti tako loše.
Iako osjećam kako se nada u meni budi, znam da sam poput nekog očajnog putnika koji je
kroz maglu ugledao čudo. Osiguravatelji nikad ne pokrivaju cijeli iznos. Katkad ne pokriju
ništa. Katkad plate, ali nevjerojatno visoko podignu svoje premije.
– Što su osiguravatelji rekli? – teško progutam. – Hoće li...
– Nisu još ništa rekli.
– Aha. – Obrišem svoje znojno lice, sileći se da postavim sljedeće pitanje. – A što je... sa
mnom?
Guy ništa ne govori.
Dok polako počinjem shvaćati značenje njegove šutnje, osjećam kako teturam kao da ću
pasti u nesvijest. Eto mi odgovora. Otvorim oči i ugledam dva dječaka na biciklima kako zure u
mene.
– Gotovo je, zar ne? – Pokušam zvučiti smireno, ali glas mi nekontrolirano titra. – Moja je
karijera gotova.
– Nije... Ne znam. Slušaj me, Samantha, uspaničila si se. To je prirodno. Ali ne možeš se
skrivati. Moraš se vratiti.
– Ne mogu, – glas mi zakriješti od jada. – Ne mogu se ni s kim suočiti.
– Samantha, daj, budi razumna!
– Ne mogu! Ne mogu! Trebam vremena...
– Saman... – Sklopim mobitel.
Osjećam da ću se srušiti. Glava mi puca od bola. Moram popiti vode. Ali čini se da kafić nije
otvoren i ne vidim nigdje trgovinu.
Teturam niz ulicu dok ne dođem do dva visoka rezbarena stupa ukrašena lavovima. Evo
nekakve kuće. Pozvonit ću i zamoliti da mi daju neku tabletu protiv bolova i čašu vode. I pitat
ću ima li u blizini kakav hotel.
Otvorim željezna dvorišna vrata i po šljunčanoj stazi pođem do teških hrastovih vrata. Kuća
je prilično velika, izgrađena od kamena boje meda, s kosim zabatima i visokim dimnjacima, a
dva porschea parkirana su u dvorištu. Pozvonim.
Tišina. Nekoliko trenutaka stojim pred vratima i pomislim kako u kući nema nikoga. Taman
se okrenem i pođem kad se vrata odjednom širom otvore.
Pred očima mi se pojavi jako našminkana žena plave, nalakirane kose do ramena i dugih,
visećih naušnica. Odjevena je u duge svilene hlače neke čudne nijanse boje breskve, s
cigaretom u jednoj i koktelom u drugoj ruci.
– Zdravo! – Ona povuče dim cigarete i pogleda me pomalo sumnjičavo. – Agencija te
poslala? – Pojma nemam o čemu ova žena govori. Glava me toliko boli da ju jedva mogu
gledati, a kamoli shvaćati što govori.
– Jesi li dobro? – pomnije me pogleda. – Grozno izgledaš!
– Imam prilično jaku glavobolju, – objasnim joj. – Mogu li dobiti čašu vode?
– Naravno! Uđi! – Cigaretom mi mahne pred licem i uvede me u golem, impresivan hodnik.
– Ionako ćeš htjeti razgledati kuću. Eddie? – Glas joj se pretvori u vrisak. – Eddie, još jedna je
stigla! Ja sam Trish Geiger, – dometne meni. – Možeš me zvati gđa Geiger. Ovuda...
Odvede me u luksuznu mramornu kuhinju i otvori nekoliko ladica, očito nasumce, a onda
uzvikne "Aha“! – i izvadi plastičnu kutiju. Otvori ju, a u njoj je pedesetak bočica i kutijica
tableta pa ih počne pretraživati svojim lakiranim noktima.
– Imam aspirin... paracetamol... ibuprofen... vrlo slabi valium... – Prstima uzme i pokaže mi
svjetlocrvenu tabletu. – Ova je iz Amerike, – veselo mi objasni. – Ilegalne su u ovoj državi.
– Joj... krasno. Imate... mnogo tableta protiv bolova.
– Ah, mi ovdje volimo tablete, – veli ona, a onda me odjednom gorljivo pogleda. –
Obožavamo ih. Eddie! – Pruži mi tri zelene tablete i, nakon nekoliko pokušaja, pronađe policu s
čašama. – Evo ga. Ove će ti odnijeti svaku glavobolju. – Natoči mi hladne vode iz hladnjaka. –
Ispij to.
– Hvala, – popijem tablete uz grimasu. – Vrlo sam vam zahvalna. Glavobolja me razdire. Ne
mogu ni razmišljati.
– Tvoj je engleski veoma dobar, – procjenjivački me pogleda. – Doista veoma dobar.
– Da? – iznenadim se. – Pa Engleskinja sam. Valjda... znate, zato. – Engleskinja si? – Trish
Geiger se zapanji tom spoznajom. – Dođi i sjedni. Za trenutak će početi djelovati. Ne počnu li,
dat ćemo ti još.
Izvede me iz kuhinje natrag u hodnik. – Ovo je dnevna soba, – kaže ona zastavši na vratima.
Pokaže na golemu, predivnu sobu, a pepeo cigarete u njezinoj ruci padne na pod. – Kao što
vidiš, ima se što usisavati... brisati prašina... srebrnina koja se mora čistiti... – s očekivanjem me
pogleda.
– Aha, – kimnem. Nemam pojma zašto mi ta žena govori o svojim kućanskim poslovima, ali
izgleda kao da očekuje moj odgovor.
– Prekrasan stol, – na posljetku kažem pokazavši na sjajni stol od mahagonija.
– Treba ga polirati, – prižmiri. – Redovito. Ja primjećujem takve stvari.
– Naravno, – ponovno kimnem.
– Idemo ovuda. – Kroz još jednu golemu prekrasnu sobu odvede me u prozračan zimski vrt,
opremljen raskošnim rebrenicama od tikovine, raznim papratima i pladnjem punim alkoholnih
pića.
– Eddie! Dođi ovamo! – Ona zakuca na staklo. Ugledam čovjeka u hlačama za golf kako
nam prilazi po održavanom travnjaku. Ten mu je preplanuo od sunca i rekla bih da je u kasnim
četrdesetima.
I Trish je vjerojatno u kasnim četrdesetima, opazila sam duboke bore oko očiju kad se
okrenula od prozora prema meni. Iako mi nešto govori da će reći da nije ni dana starija od
trideset i devete.
– Prekrasno dvorište, – kažem.
– Oh. – Ona bez prevelikog interesa baci brz pogled na njega. – Da, naš je vrtlar jako dobar.
Ima svakakve ideje. A sad, sjedi! – Rukom potapše po kauču i, osjećajući se pomalo čudno,
sjednem. Trish sjedne u pleteni stolac od šiblja točno nasuprot mene i ispije svoj koktel.
– Znaš li spravljati Bloodv Mary? – iznenada me upita. i Začuđeno ju pogledam.
– Nije bitno, – povuče dim cigarete. – Naučit ću te. – Što će?
– Kako glava? – upita me i nastavi prije nego što uspijem išta reći. – Bolje? Ah, evo Eddieja!
– Pozdrav! – Vrata se otvore i g. Geiger uđe u zimski vrt. Ne izgleda tako impresivno izbliza
kao kad nam je prilazio po travnjaku. Oči su mu malo krvave i nazire mu se lagani pivski
trbuh.– Eddie Geiger, – predstavi se, ispruživši veselo ruku. – Domaćin kuće.
– Eddie, ovo je... – Trish me iznenađeno pogleda. – Kako se zo-veš?
– Samantha, – odgovorim. – Oprostite što sam vam zasmetala, ali strahovito me boljela
glava...
– Dala sam Samanthi one naše tablete protiv bolova iz Amerike, – obavijesti ga Trish.
– Dobar izbor. – Eddie otvori bocu scotcha i natoči si. – Trebaš probati crvene. Ubojite su!
– Aha... Dobro.
– Ne doslovce, naravno! – on se glasno nasmije. – Ne želimo te otrovati!
– Eddie! – Trish ga lupi uz zveket svojih narukvica. – Ne plaši djevojku!
Oboje se okrenu prema meni i proučavaju me. Imam osjećaj kao da se od mene očekuje
nekakav odgovor.
– Vrlo sam vam zahvalna, doista, – ljubazno se nasmiješim. – Vrlo ste ljubazni što ste
dopustili da vam poremetim večer.
– Njezin je engleski sjajan, zar ne? – Eddie podignutih obrva pogleda Trish.
– Engleskinja je! – Pobjedonosno uzvikne Trish kao da je izvukla zeca iz šešira. – Razumije
sve što kažem!
Nešto ovdje ne razumijem. Zar izgledam kao strankinjg?
– Hoćemo li razgledati kuću? – Eddie upita Trish.
Raspoloženje mi naglo splasne. Treba ukinuti ljude koji vole pokazivati svoje kuće.
Nepodnošljiva mi je pomisao da se vučem za njima po kući pokušavajući reći nešto lijepo za
svaku prostoriju. Samo želim sjediti ovdje i pričekati da tablete počnu djelovati.
– Doista, nije potrebno, – počnem. – Sigurna sam da je prekrasna...
– Naravno da je potrebno! – Trish ugasi svoju cigaretu. – Idemo.
Ustavši osjetim kako mi glava pliva i kako se moram pridržati za juku da se saberem. Bol u
glavi jenjava, ali osjećam se smušeno i nekako daleko od stvarnosti. Sve mi se ovo čini kao san.
Ova žena nema svoj život. Ta samo priča o kućanskim poslovima. Razgledavajući jednu po
jednu predivnu prostoriju, ona je stalnopokazivala stvari koje zahtijevaju posebno brisanje
prašine, pa mi je pokazala i gdje drži svoj usisavač Hoover. Sad mi govori nešto u vezi s
perilicom za rublje.
– Izgleda... vrlo... učinkovito, – na brzinu smislim, shvativši da od mene očekuje nekakav
odgovor.
– Volimo imati čistu posteljinu svaki tjedan. Dobro izglačanu, naravno, – oštro me pogleda.
– Naravno, – kimnem pokušavajući skriti svoje zaprepaštenje. – Sjajna ideja.
– A sad, na gornji kat! – uzvikne i izađe iz kuhinje.
O, zaboga! Zar ima još?
– Iz Londona si, Samantha? – upita me Eddie Geiger dok se uspinjemo stubama.
– Jesam.
– Imaš li tamo stalan posao?
Čovjek želi biti ljubazan, ali nekoliko trenutaka ne mogu odgovoriti. Imam li posao?
– Imala sam ga, – odlučim se na kraju. – Iskreno... Ne znam kakva je trenutačno moja
poslovna situacija.
– Kakvo ti je bilo radno vrijeme? – Trish se naglo okrene kao da se odjednom zainteresirala
za razgovor.
– Non-stop, – slegnem ramenima. – Naviknuta sam raditi cijeli dan do duboko u noć. Katkad
i po cijele noći.
Geigeri izgledaju zatečeno. Ljudi nemaju pojma kakav je život odvjetnika.
– Radila si po cijele noći? – Trish me i dalje zaprepašteno gleda. – Sama?
– Ja i drugo osoblje. Tko god je već bio potreban.
– Znači dolaziš iz... velike kuće?
– Jedne od najvećih u Londonu.
Trish i Eddie brzo razmjene poglede. Stvarno nisam upoznala čudnije ljude.
– Pa, bit će ti drago čuti da smo mi mnogo opušteniji! – Trish se kratko nasmije. – Ovo je
glavna spavaća soba... druga spavaća soba...
Hodajući hodnikom, Trish otvara i zatvara vrata te mi pokazuje krevete na četiri stupa,
prekrivene baldahinom, i ručno izrađene zastore, a meni se sve počne ljuljati pred očima. Ne
znam što je bilo u tim tabletama, ali svake se minute osjećam sve čudnije.
– Zelena spavaća soba... Kao što vidiš, nemamo djece ni ljubimce... Pušiš li? – Trish me
odjednom zapita, dobro potegnuvši dim iz svoje cigarete.
– Ovaj... ne. Hvala.
– Ne smeta i ako pušiš.
Spustimo se niz nekoliko stuba, rukom potražim zid kako bih uspostavila ravnotežu, ali čini
mi se da mi ruka nestaje u zapletenosti cvijeća na tapeti.
– Jesi li dobro? – Eddie me uhvati pri padu.
– Mislim da su one tablete protiv bolova malo prejake za mene, – promrmljam.
– Malo jesu opake. – Trish me pomnije pogleda. – Jesi li možda danas pila kakav alkohol?
– Pa... jesam... da...
– Aha, – ona napravi grimasu. – Dobro je sve dok ne počneš halucinirati. Tada ćemo morati
pozvati doktora. I... evo nas! – Nastavi ona i s oduševljenjem otvori posljednja vrata. –
Prostorija za osoblje.
Sve su prostorije u ovoj kući goleme. Ova je veličine moga stana, s blijedim zidovima i
kamenim biforama na prozoru s pogledom na dvorište. Od svih kreveta u ovoj kući ovaj je
najobičniji, prostran, četvrtast, sa svježom bijelom posteljinom.
Odjednom me uhvati potreba da legnem na njega i potonem u zaborav, ali se suzdržim.
– Krasno, – ljubazno komentiram. – Prekrasna prostorija.
– Sjajno! – Eddie pljesne rukama. – Pa, Samantha, rekao bih da si dobila posao!
Pogledam ga maglovitim očima.
Posao?
Kakav posao?
– Eddie! – ljutito odvrati Trish. – Ne možeš samo tako ponuditi posao! Još nismo završili
intervju!
Intervju?
Jesam li nešto propustila?
– Nismo joj još ni rekli cijeli opis posla! – Trish i dalje napada Eddieja. – Nismo prošli
nikakve detalje!
– Pa onda prođi kroz detalje! – odvrati joj Eddie. Trish mu uputi bijesan pogled i pročisti
grlo.
– Pa, Samantha, – kaže ona formalnim glasom, – tvoja uloga stalne kućne pomoćnice
sadržava...
– Molim? – zurim u nju.
Trish razdraženo cokne jezikom. – Tvoja uloga stalne kućne pomoćnice, – počne ona
polako, – sadržava čišćenje, rublje i kuhanje. Nosit ćeš uniformu i biti ljubazna i uljudna...
Moja uloga...
Ovi ljudi misle da sam se prijavila za posao kućne pomoćnice}
Na trenutak sam previše šokirana da bih išta rekla.
– ...hraniti se i stanovati ovdje, – Trish i dalje govori, "te imaš četiri tjedna odmora godišnje.
– Kolika je plaća? – upita Eddie sa zanimanjem. – Hoćemo li joj platiti više nego prijašnjoj
djevojci?
Na trenutak pomislim da bi ga Trish mogla ubiti golim rukama.
– Oprosti, Samantha! – Prije nego što uspijem otvoriti usta da nešto kažem, ona odvuče
Eddieja iz prostorije i glasno zalupi vratima, a zatim začujem bijesnu, prigušenu svađu.
Pogledam po prostoriji pokušavajući se sabrati.
Oni misle da sam ja kućna pomoćnica. Kućna pomoćnica! To je smiješno. Moram im
razjasniti stvar. Moram objasniti da je došlo do nesporazuma.
Naglo mi se zavrti u glavi i sjednem na krevet. A zatim, ne mogu se zaustaviti, legnem na
hladnu bijelu posteljinu i zaklopim oči. Imam osjećaj kao da tonem u oblaku.
Ne želim ustati. Ne želim ustati iz ovog kreveta. Ovo je raj.
Ovo je dug dan. Dug, naporan dan, prava bolna noćna mora. Samo želim da završi.
– Samantha, oprosti za ovo. – Otvorim oči i prisilim se izoštriti vid. Trish mi prilazi, a za
njom dolazi zarumenjeni Eddie. – Prije nego što nastavimo, imaš li pitanja u vezi s poslom?
Zurim u nju dok mi se u glavi vrti kao na vrtuljku.
Ovo je pravi čas da joj objasnim kako je došlo do pogreške. Da ja nisam kućna pomoćnica,
nego odvjetnica.
Ali ne ispustim ni glasa.
Ne želim otići. Želim ležati na ovom krevetu i pasti u zaborav.
Mogla bih ostati ovdje jednu noć, prođe mi kroz glavu. Samo jednu noć. Sutra bih mogla
riješiti nesporazum.
– Ovaj... Je li moguće da večeras počnem? – čujem se kako pitam.
– Ne vidim zašto ne... – počne Eddie. – Ne brzajmo toliko, – Trish ga oštro prekine. – Imali
smo nekoliko dobrih prijava za ovaj posao, Samantha. Pokoje prilično zanimljive. Jedna je
djevojka čak imala diplomu cordon bleu škole francuskog kuhanja!
Povuče dim svoje cigarete i značajno me pogleda. Nešto se u meni probudi, nekakav
automatski refleks. Ne mogu si pomoći. Jači je od mene, veći od moje želje da se onesvijestim
na ovom mekanom krevetu.
Govori li ona meni...
Želi li mi reći da možda neću dobiti ovaj posao?
Nekoliko trenutaka tiho promatram Trish. Negdje duboko u svom ošamućenom stanju šoka,
osjetim kako se budi stara Samantha. Osjećam kako moja urođena ambicija ponosno podiže
glavu i udiše zrak, zasuče rukave i pljuje u dlanove. Mogu ja pobijediti neku djevojku s cordon
bleu školom francuskog kuhanja.
Nikad u životu nisam loše prošla na intervjuu.
Pa, bogme, neću ni sad.
– Pa. – Trish pogleda u svoj popis. – Imaš li iskustva sa svim oblicima pranja i čišćenja
rublja?
– Za to sam dobila nagradu u školi, – odgovorim skromnim tonom. – To me ponukalo na
ovu karijeru.
– Nebesa! – Trish izgleda zapanjeno. – Imaš li završenu cordon bleu školu?
– Mentor mi je bio Michel de la Roux de la Blanc, – namjerno zastanem. – Njegovo ime,
naravno, govori samo za sebe.
– Svakako! – brzo potvrdi Trish nesigurno pogledavši Eddieja.
Opet sjedimo u zimskom vrtu. Trish mi postavlja gomilu pitanja koja zvuče kao da ih je
izvukla iz brošure "Kako zaposliti dobru kućnu pomoćnicu". Ali ja na svako njezino pitanje
odgovaram sa samopouzdanjem.
Duboko u glavi čujem maleni glas kako vrišti – Što to radiš? Samantha, KOG VRAGA
radiš?
Ali ne slušam ga. Ne želim ga čuti. Nekako sam uspjela blokirati stvarni život, svoju
pogrešku, uništenu karijeru, cijelu noćnu moru ovog dana... sve na svijetu osim ovog intervjua.
Još imam vrtoglavicu i osjećam da bih svaki tren mogla pasti u nesvijest – ali nešto u meni je
odlučno i usredotočeno. Dobit ću taj posao.– Možeš li nam dati primjerak jelovnika? – Trish
zapali još jednu cigaretu. – Recimo, za večernju zabavu.
Hrana... Impresivna hrana...
Odjednom se sjetim restorana Maxim's i suvenira s rođendanskim jelovnikom.
– Pogledat ću u svoje bilješke. – Otvorim torbu i potajno preletim po Maxim'sovu jelovniku.
– Za slavljeničku večeru poslužila bih... ovako... prženifoiegras s glazurom od marelice...
janjetinu s pikantnim umakom od slanutka, a za kraj souffle od čokolade i metvice s dva
domaća sorbeta.
Da te sad vidim, djevojko s cordon bleu školom.
Trish zadivljeno uzdahne. – Moram priznati, to je veoma dojmljivo.
– Sjajno! – Eddie izgleda kao da mu sline cure. – Prženi foiegrasl Bi li nam mogla to sad
napraviti?
Trish ga prostrijeli zlobnim pogledom. – Pretpostavljam da imaš nekakvu preporuku,
Samantha?
Preporuku?
– Trebat će nam preporuka, – Trish se namršti.
– Moja preporuka je Lady Freya Edgerly, – dosjetim se.
– Lady Edgerly? – Trish iznenađeno digne obrve i zarumeni se po vratu i licu.
– Dugo sam godina radila kod Lorda i Lady Edgerly, – kimnem. – Lady Edgerly će
zasigurno jamčiti za mene.
Trish i Eddie preneraženo zure u mene. Možda bih trebala dodati nekoliko detalja o radu kod
Edgerlyja.
– Sjajna obitelj, – dodam. – Bio je to prilično naporan posao, održavanje dvorca. I...
poliranje ti jara Lady Edgerly.
Sranje. Sad sam malo pretjerala s tim tijarama.
Ali na moje iznenađenje, ni tračak sumnje ne pojavi se na njihovim licima.
– Kuhala si za njih? – upita me Eddie. – Doručak i ostalo?
– Naravno. Lord Edgerly je obožavao moja jaja Benedict, – otpijem gutljaj vode.
Vidim da Trish, koja je uvjerena da znak daje potajno, upućuje značajan pogled Eddieju i on
kradomice kimne glavom. Mogli bi si na čela istetovirati "Uzmimo ju!"
– Još jedna, posljednja stvar. – Trish jako povuče dim cigarete. – Odgovarat ćeš na telefon
kad g. Geigera i mene ne bude. Slikakoju predstavljamo u društvu veoma je bitna. Možeš li
nam pokazati kako bi se javila na telefon? – ona glavom pokaže na telefon u blizini.
Ne misle valjda ozbiljno. Samo... Mislim da jesu ozbiljni.
– Trebala bi reci, 'Dobar dan, dobili ste rezidenciju Geiger', – ubaci se Eddie.
Poslušno ustanem. Ignorirajući vrtoglavicu, došećem se do telefona i podignem slušalicu.
– Dobar dan, – kažem svojim najšarmantnijim, savršenim tonom glasa. – Dobili ste
rezidenciju Geiger. Izvolite?
Eddie i Trish izgledaju kao da su osvojili jack-pot na lutriji.Sljedećeg se jutra probudim i
iznad sebe ugledam nepoznat bijeli strop. Nekoliko minuta začuđeno zurim u njega, a zatim
malo podignem glavu. Posteljina čudno šuška dok se mičem. Sto se događa? Moja posteljina ne
šuška.
Pa naravno. To je posteljina Geigerovih.
Udobno se zavalim na jastuk – dok mi druga misao ne padne na pamet.
Tko su Geigeri?
Namrštim se dok se pokušavam sjetiti. Osjećam se mamurno i kao da sam još uvijek pijana.
Neki dijelovi jučerašnjeg dana vrlo su mi jasni, a drugi su izgubljeni u gustoj magli. Nisam
sigurna što se stvarno zbilo, a što je san. Sišla sam s vlaka... Da... Imala sam strašnu
glavobolju... Kolodvor Paddington... Izašla sam iz ureda...
O, Bože. O, ne.
Odjednom se prisjetim svih detalja jučerašnje noćne more. Osjećam se kao da me je netko
opalio ravno u trbuh. Dopis. Third Union banka. Pedeset milijuna funti. Pitala sam Guya imam
li još posao...
Muk s njegove strane.
Na trenutak ležim veoma mirno, puštajući da mi se sve ponovno vrati. Moja karijera je
gotova. Nema šanse da postanem partnerica. Vjerojatno nemam ni posao. Sve je nestalo.
Odmaknem pokrivač sa sebe i ustanem iz kreveta, osjećajući se slabašno i omamljeno. Jučer
nisam ništa pojela, odjednom shvatim, osim ujutro nekoliko Shreddiesa.
Jučer u ovo doba bila sam u svojoj kuhinji, pripremala se za posao posve nesvjesna onoga
što će se dogoditi. U drugome svijetu – u paralelnom svemiru – danas bih se probudila kao
partnerica Carter Spinka. Bila bih okružena čestitkama. Moj bi život bio potpun.
Čvrsto sklopim oči pokušavajući istjerati misli koje mi naviru. Grozne misli kako sam mogla
spriječiti pogrešku. Da sam ranije vidjela dopis... Da sam imala sređen stol... Da Arnold nije
meni dao da to obavim...
Ali to sve nema smisla. Zanemarujući probadanje u glavi, dođem do prozora. Što se
dogodilo, dogodilo se. Sad se samo moram suočiti s time. Zureći u vrt, osjećam se posve
nestvarno. Sve do ovog trenutka moj je život bio jasno određen, svaki njegov sat. Od ispita,
stažiranja za vrijeme praznika, penjanja po ljestvici... Mislila sam da točno znam kamo idem.
A sad se nalazim u nepoznatoj sobi, u nekome selu, karijera mi je potonula.
Uz to... postoji još nešto. Nešto me muči. Posljednji djelić slagalice još mi nedostaje. Uskoro
će mi sinuti i taj dio.
Naslonim čelo na hladno, umirujuće staklo i gledam nekog čovjeka u daljini koji se šeće sa
svojim psom. Možda ipak mogu spasiti stvari. Možda nije sve tako crno kako izgleda. Je li mi
Guy rekao da sam izgubila posao? Moram ga nazvati i doznati koliko je situacija loša. Duboko
udahnem i prođem rukama kroz razbarušenu kosu. Bože, jučer sam stvarno bila izvan sebe. Kad
razmislim o tome kako sam se ponašala, kako sam izletjela iz ureda, uskočila u neki vlak...
Doista sam bila na nekom drugom planetu. Da Geigeri nisu bili tako uviđavni...
Naglo mi se prekine tijek misli.
Geigeri.
Nešto u vezi s Geigerima. Nešto čega se ne sjećam... Nešto od čega mi odzvanja u glavi...
Okrenem se i usredotočim na plavu haljinu koja visi na vratima ormara. Nekakva uniforma s
ukrasima. Zašto bi ta...
Zvonjava postaje sve jača. Sad je već divlja. Sve mi se vraća kao kakav grozan, pijani san.
Jesam li pristala biti njihova kućna pomoćnica?
Na trenutak se ne mogu ni pomaknuti. O, Isuse! Što sam učinila? Sto sam učinila?
Srce mi ubrzano zakuca kad konačno sve pohvatam. Ostala sam u kući potpunih stranaca
pod lažnim navodima. Spavala sam u njihovu krevetu. Na sebi imam Trishinu staru majicu. Čak
su mi dali i četkicu za zube nakon što sam izmislila priču da su mi u vlaku ukrali kovčeg.
Posljednje čega se sjećam prije nego što sam se
onesvijestila Trishin je veseo glas koji nekome telefonom govori: – Engleskinja je! Da,
savršeno govori engleski! Superdjevojka! Išla je u cordon bleu školu kuhanja! – i Moram im
reći da sam sve izmislila.
Začujem kucanje na vratima sobe i poskočim od straha. Samantha? Mogu li ući?
– Oh! Ovaj... Možete!
Vrata se otvore i Trish se pojavi u blijedoružičastoj trenirci s dijamantnim logom na majici.
Našminkana je i namirisana nekim jakim parfemom koji me već guši.
– Skuhala sam ti čaj, – pruži mi šalicu uz službeni smiješak. – G. Geiger i ja želimo da se
osjećaš dobrodošlom u našoj kući.
– Oh! – nervozno progutam. – Hvala.
Gđo Geiger, nešto vam moram reći. Ja nisam kućna pomoćnica.
Ali te riječi nikako ne izlaze iz mene.
Trish prižmiri kao da već žali što je učinila tu ljubaznu gestu.
– Nemoj, naravno, misliti da ću ovako svaki dan! Ali kako se sinoć nisi osjećala dobro... –
prstom kucne po svome ručnom satu. – Odjeni se. Očekujemo te dolje za deset minuta. Uvijek
doručku-jemo nešto lagano. Tost, kavu i još nešto uz to. O drugim jelima možemo
porazgovarati koji drugi dan.
– Ovaj... u redu, – odgovorim slabašnim glasom.
Ona zatvori vrata za sobom i ja spustim čaj na stolić. Jebemu. Što ću sad? Što? Što?
Dobro. Smiri se. Sredi prioritete. Moram nazvati ured. Moram doznati koliko je situacija
loša. Sa strahovitim grčem u želucu, posegnem u svoju torbu i uzmem mobilni telefon.
Zaslon je taman. Sigurno se istrošila baterija.
Frustrirano zurim u njega. Toliko sam jučer bila izvan sebe da sam ga zaboravila napuniti.
Izvučem punjač, uključim ga u utičnicu i spojim na mobitel koji se odmah počne puniti.
Čekam da se pojavi signal... ali ga nema. Nema prokletog signala!
Osjetim paniku. Kako ću sad nazvati ured? Kako ću sad išta učiniti? Ne mogu živjeti bez
svog mobitela.
Odjednom se sjetim da sam vidjela telefon pokraj stubišta. Na stolu je, u niši kod prozora.
Možda bih se njime mogla poslužiti. Otvorim vrata svoje spavaće sobe i pogledam gore i dolje
po hodniku. Nema nikoga. Oprezno dođem do niše i podignem slušalicu telefona. Začujem
zvuk slobodne linije. Duboko udahnem i okrenem Arnoldov izravni broj. Nije još devet sati, ali
on je sigurno tamo.
– Ured Arnolda Savillea, – začujem vedar glas Arnoldove tajnice Lare.
– Lara, – nervozno počnem, – ovdje Samantha. Samantha Sweeting.
– Samantha? – Lara zvuči toliko zaprepašteno da se lecnem. – Bože! Što se dogodilo? Gdje
si? Svi su... – zaustavi se.
– Trenutačno nisam u Londonu. Mogu li razgovarati s Arnol-dom?
– Naravno. Ovdje je. – Ona nakratko nestane i zasvira melodija Vivaldija, a onda čujem
prespajanje.
– Samantha, – javi se Arnoldov prijateljski glas. – Draga moja djevojko. Usosila si se, ha?
Samo Arnold može gubitak klijentovih pedeset milijuna funti nazvati "sosom". Usprkos
svemu, mali osmijeh pojavi mi se na licu. Mogu ga zamisliti, skupljenih kuštravih obrva, u
njegovu sakou.
– Znam, – pokušam nastupiti istim ublaženim tonom. – Nije... dobro.
– Dužan sam istaknuti da tvoj jučerašnji nestanak nije pridonio situaciji.
– Znam. Tako mi je žao. Uspaničila sam se.
– To je razumljivo. Međutim, ostavila si za sobom pravu zbrku.
Ispod Arnoldove vedre uglađenosti osjećam dozu stresa. Arnold nikad nije pod stresom.
Izgleda da su stvari zbilja jako loše. Želim se baciti na pod i puzeći jadikovati "Tako mi je žao!
– Ali znam da to nikomu ne bi pomoglo. Već sam bila dovoljno neprofesionalna.
– Pa... Kakva je najnovija situacija? – pokušavam zvučiti sabrano. – Mogu li stečajni
upravitelji što učiniti?
– Teško. Kažu da su im ruke vezane.
– Aha. – Kao da me je netko maljem opalio ravno u trbuh. Znači, to je to. Pedeset je milijuna
otišlo u dim. – A osiguravatelji?
– To je, naravno, sljedeći korak. Novac će se s vremenom povratiti, siguran sam. Ali ne bez
komplikacija, kao što i sama znaš.
– Da, znam, – prošapćem.
Nekoliko trenutaka nijedno od nas dvoje ne progovori. Nema dobrih vijesti, shvatim sa
strahom. U ovome zlu nema ničega dobroga. Zaribala sam, gotova priča.ti "Arnolde, – glas mi
zatitra, ne znam kako sam mogla učiniti tako... glupu pogrešku. Ne razumijem kako se to
dogodilo. Čak se i ne sjećam da sam taj dopis vidjela na stolu...
– Gdje si trenutačno? – Arnold me prekine.
– Trenutačno sam..., – bespomoćno pogledam kroz prozor. – Iskreno, ne znam gdje se
nalazim. Ali mogu se vratiti. Odmah ću doći. – Riječi naviru iz mene kao bujica. – Sjest ću na
prvi vlak... doći ću za koji sat.
– Mislim da to nije dobra ideja. – U Arnoldovu glasu začujem drukčiji ton što me ukoči.
– Jesam li... dobila otkaz?
– Još se nije razgovaralo o tome, – on zvuči mrzovoljno. – Imamo prilično hitnije stvari koje
trebamo riješiti, Samantha.
– Naravno. – Osjetim kako sam se sva zarumenjela. – Oprostite. Samo sam... – Grlo mi se
stegne. Sklopim oči pokušavajući se smiriti. – Cijeli sam radni vijek u Carter Spinku. Sve što
sam uopće željela, uopće...
Ne mogu to čak ni izgovoriti.
– Samantha, znam da si vrlo talentirana odvjetnica, – Arnold uzdahne. – Nitko u to ne
sumnja.
– Ali, napravila sam pogrešku.
Čujem nekakvo krckanje na vezi; vlastiti mi puls tutnji u ušima.
– Samantha, učinit ću sve što mogu, – progovori on. – Odmah ću ti reći da je za danas
dogovoren sastanak na kojem će se odlučivati o tvojoj sudbini.
– Mislite da ne bih trebala doći? – zagrizem usnu.
– Tvoj bi dolazak vjerojatno pogoršao stvar. Ostani gdje jesi. Prepusti sve meni. – Arnold
oklijeva, a onda začujem otresit ton u njegovu glasu. – Učinit ću sve što mogu, Samantha.
Obećavam.
– Čekat ću, – brzo dobacim. – Hvala vam najljepša. – Ali on je već spustio slušalicu. Polako
i ja vratim slušalicu na telefon.
Nikad se u životu nisam osjećala tako nemoćnom. Odjednom mi se pred očima stvori slika
svih njih kako ozbiljna lica sjede za velikim stolom. Arnold. Ketterman. Možda čak i Guy. I
odlučuju hoće li me otpustiti.
Moram pozitivno razmišljati. Šansa još postoji. Ako je Arnold na mojoj strani, bit će i
drugi...
– Superdjevojka. Poskočim od straha kad začujem Trishin glas. – Naravno da ču provjeriti
njezine preporuke, ali Gillian, ja vrlo dobro procjenjujem ljude. Mene nije lako zavarati...
Trish se pojavi iza ugla s mobitelom na uhu, a ja se brzo odmak-nem od telefona.
– Samantha! – uzvikne ona iznenađeno. – Što radiš? Još nisi odjevena? Življe malo! – Ona
se izgubi, a ja brzo otrčim u sobu. Zatvorim vrata za sobom i zabuljim se u svoj odraz u zrcalu.
Odjednom se loše osjećam.
Zapravo, osjećam se doista loše. Kako će Geigeri postupiti kad im kažem da sam varalica?
Da nisam završila tečaj cordon bleu, nego da sam samo trebala mjesto gdje ću prenoćiti?
Odjednom imam viziju kako me oboje bijesno izbacuju iz svoje kuće, osjećajući se
iskorišteno. Možda čak nazovu policiju. Uhitit će me. Bože! Ovo bi moglo biti grozno.
Ali nemam izbora. Ne bih se mogla pretvarati...
Ili bih mogla?
Uzmem plavu uniformu i prstima prelazim po njoj dok smišljam što ću učiniti.
Bili su vrlo ljubazni što su me primili. Ionako trenutačno nemam pametnija posla. Ionako
nemam kamo otići. Možda ću se ovako opustiti, ne misliti na druge stvari, raditi malo kućanske
poslove...
Naglo donesem odluku.
Odigrat ću to samo ovo jutro. Sigurno neće biti teško. Napravit ću im tost, pobrisati prašinu s
ukrasa. Smatrat ću to svojom zahvalom. Čim se ponovno čujem s Arnoldom, naći ću uvjerljivu
izliku da otiđem. Geigeri neće znati da nisam prava kućna pomoćnica.
Na brzinu odjenem uniformu i počešljam se. Zatim stanem pred zrcalo.
– Dobro jutro, gđo Geiger, – kažem u svoj odraz. – I... Kako želite da pobrišem prašinu u
dnevnoj sobi?
Izvrsno, snaći ću se.
Geigeri stoje na dnu stuba i gledaju me dok silazim. Nikad se u životu nisam osjećala
samosvjesnije.
Ja sam kućna pomoćnica. Moram se ponašati kao kućna pomoćnica.
– Dobro došla, Samantha! – pozdravi me Eddie kad sam sišla u hodnik. – Jesi li dobro
spavala?"– Vrlo dobro, hvala vam, g. Geiger, – odgovorim dolično.
– Sjajno! – Eddie se zaljulja na svojim stopalima. Izgleda mi čudno. Zapravo, oboje mi
izgledaju čudno. Ispod šminke, preplanula tena i skupe odjeće iz njih izvire mrvica
nesigurnosti.
Odem do klupice i izravnam jastučić, pokušavajući izgledati kao da znam što radim.
– Sigurno želiš pogledati svoju kuhinju! – veselo zacvrkuta Trish.
– Naravno! – samouvjereno se osmjehnem. – Veselim se tomu!
To je obična kuhinja. Samo jedno jutro. Mogu ja to.
Trish me odvede u prostranu, mramorom opločenu kuhinju, i ovaj put pažljivije ju motrim,
pokušavajući pohvatati štoviše detalja. Lijevo je, u granitnoj plohi, velika ploča štednjaka.
Dvije pećnice ugrađene su u zid. Kamo god pogledam, vidim sjajne kromirane aparate
priključene u utičnice. Zbrkana gomila nehrđajućeg čelika u obliku lonaca i svakakvih dodataka
visi iznad radne površine.
Nemam pojma što je što.
– Naravno, htjet ćeš sve posložiti kako tebi odgovara, – raširi Trish ruke pokazujući na cijelu
kuhinju. – Sve možeš preurediti i srediti. Ipak, ti si profesionalka!
Oboje me s očekivanjem promatraju.
– Svakako, – kažem poslovnim tonom. – Naravno da imam svoj... ovaj... sistem. Ovo,
primjerice, ne bi smjelo biti ovdje. – Bez veze pokažem na neki aparat. – To ćemo morati
maknuti.
– Doista? – Trish me fascinirano pogleda. – Zašto?
Nastupi tišina. Čak i Eddie izgleda zainteresirano.
– Kuhinjska... ergonomska... teorija, – improviziram. – Pa, želite li tost za doručak? – brzo
dodam.
– Tost za oboje, – potvrdi Trish. – I kavu s obranim mlijekom. – – "Stiže, – nasmiješim se
osjećajući olakšanje.
Mogu napraviti tost. Čim prokljuvim koji je od ovih aparata toster.
– Pa, donijet ću vam doručak za trenutak, – dodam, pokušavajući ih istjerati iz kuhinje. –
Želite li jesti u blagovaonici?
U hodniku se začuje nekakav prasak.
– To su novine, – objasni mi Trish. – Da, možeš nam poslužiti doručak u blagovaonici,
Samantha. – Ona izađe iz kuhinje, ali Eddie ostane.– Znaš, promijenio sam mišljenje, – veselo
mi se nasmiješi. – Zaboravi na tost, Samantha. Ja bih kušao tvoja famozna jaja Benedict. Sinoć
si mi otvorila apetit!
Sinoć? Što sam rekla si...
Isuse! Jaja Benedict. Moja poznata jaja koja je Lord Edgerly obožavao.
Gdje mi je bila pamet?
Ni ne znam kakva su to jaja Benedict.
– Jeste li... sigurni da to želite? – Pitam ga napetim glasom.
– Ne bih propustio tvoj specijalitet! – Eddie protrlja svoj trbuh. – To mi je omiljeni doručak.
Najbolja jaja Benedict jeo sam u Car-lyleu u New Yorku. Ali kladim se da su tvoja još bolja!
– Ne znam baš! – Nekako se uspijem veselo nasmijati.
Kog sam vraga govorila da znam napraviti jaja Benedict?
Dobro... Smiri se. Sigurno se jednostavno rade. Jaja i... nešto uz njih.
Eddie se sa zanimanjem nasloni na granitnu radnu površinu. Predosjećam da čeka da
počnem kuhati. Neodlučno skinem svjetlucavi lonac s vješalice kad Trish uleti s novinama i
pogleda me znatiželjno.
– Što ćeš s parnim kuhalom za šparoge, Samantha?
Sranje.
– Samo sam ga... htjela pogledati. Da. – Brzo kimnem kao da je ispitivanje lonca potvrdilo
moje sumnje, a zatim ga pažljivo objesim natrag.
Osjećam da mi je sve toplije. Nemam pojma kako da počnem. Trebam li razbiti jaja? Skuhati
ih? Baciti ih u zid?
– Ovdje su jaja. – Eddie stavi golemu kutiju na radnu površinu i podigne poklopac. – Ima ih
dovoljno, rekao bih!
Zurim u redove jaja, osjećajući vrtoglavicu. Što ja to radim? Ne znam spraviti prokleta jaja
Benedict. Ne mogu ovim ljudima napraviti doručak. Moram im priznati.
Okrenem se i duboko udahnem.
– G. Geiger... Gđo Geiger...
– Jaja? – Trish me prekine. – Eddie, ne možeš jesti jaja! Sjeti se što ti je doktor rekao! –
Zatim me pogleda i zaškilji. – Što je htio da mu napraviš, Samantha? Kuhana jaja?
– Ovaj... G. Geiger je naručio jaja Benedict. Ali, znate...
– Nećeš jesti jaja Benedict! – Trish se doslovce izdere na Eddieja. – Pa puna su kolesterola!
– Jest ću što poželim! – prosvjeduje Eddie.
– Doktor mu je prepisao dijetu. – Trish bijesno povuče dim cigarete. – Jutros je već pojeo
zdjelu punu žitarica!
– Bio sam gladan! – brani se Eddie. – Ti si pojela čokoladni muffine!
Trish preneraženo uzdahne kao da ju je udario. Male crvene točke pojave joj se na obrazima.
Nekoliko trenutaka kao da ne zna što bi rekla.
– Popit ćemo samo kavu, Samantha, – objavi ona dostojanstvenim tonom. – Možeš ju
servirati u salonu. Upotrijebi ružičasti porculan. Idemo, Eddie. – Okrene se i izađe iz kuhinje
prije nego što uspijem išta reći.
Prelazeći pogledom po kuhinji ne znam bih li se smijala ili plakala. Ovo je smiješno. Ne
mogu nastaviti s tom komedijom. Moram im reći istinu. Odmah. Odlučno izađem u hodnik.
Zatim zastanem. Iza zatvorenih vrata dnevne sobe čujem kreštav Trishin glas kako urla na
Eddieja, tek ju tu i tamo prekine njegovo obrambeno mumljanje.
Brzo se vratim u kuhinju i uključim kuhalo za vodu. Možda bi ipak bilo bolje da skuham
kavu.
Deset minuta kasnije na srebrni sam pladanj postavila ružičasti lončić s kavom, ružičaste
šalice, mlijeko, šećer i grančicu ružičastog cvijeta koju sam otkinula iz viseće lončanice s
vanjske strane kuhinjskog prozora. Iako se sama moram pohvaliti, ponosna sam kako to
izgleda.
Približim se vratima dnevne sobe, odložim pladanj na stol u hodniku i oprezno pokucam.
– Naprijed! – vikne Trish.
Ušavši ugledam ju kako sjedi na stolcu do prozora ukoso držeći časopis. Eddie je na drugoj
strani sobe i proučava drveni rez.
– Hvala ti, Samantha. – Kad natočim kavu u šalice, Trish graciozno nagne glavu u znak
zahvalnosti. – To je sve za sada.
Osjećam se kao da sam upala u nekakvu čudnu kostimiranu dramu tandema Merchant-Ivory,
samo što su kostimi ružičasta trenirka i džemperi za golf.
– U redu, gospođo, – nastavim igrati svoju ulogu. Zatim se, posve nenamjerno, naklonim.
Nastane zapanjena tišina. Geigeri izbezumljeno zure u mene.
– Samantha, jesi li se ti to upravo... naklonila? – upita me Trish.
Ukočeno zurim u nju.
Koji me vrag spopao? Zašto sam se naklonila? Mislit će da im se rugam. Kućne se
pomoćnice ne naklanjaju. Pa nije ovo Gosford Park.
Oboje me i dalje promatraju. Moram nešto reći.
– Edgerlyjevi su željeli da im se naklanjam. – Osjećam kako mi je cijelo lice rumeno. – Ušlo
mi je u naviku. Oprostite, gospođo, neću to ponoviti.
Trishina se glava sve više naginje, a oči sve više suzuju. Škiljeći me gleda kao da me
pokušava prokužiti.
Sigurno je shvatila da sam lažnjak, sigurno.
– Sviđa mi se, – progovori ona i zadovoljno kimne glavom. – Da, sviđa mi se. I ovdje se
možeš naklanjati.
Molim?
Što mogu?
U dvadeset i prvom smo stoljeću. Zar se od mene traži da se naklanjam ženi po imenu Trish?
Uzmem zrak u namjeri da se pobunim, ali zatvorim usta. Nije bitno. Nije strašno. Izdržat ću
jedno jutro naklanjanja.
Čim sam izasla iz salona, pohitam hodnikom i stubama ravno u svoju sobu daprovjerim svoj
mobilni telefon. Baterija je tek napola napunjena i lemam pojma gdje ću pronaći signal. Ako ga
je Trish imala, onda ga moram imati i ja. Pitam se na kojoj je mreži...
– Samanthi?
Začujem Trishin glas iz prizemlja.
– Samanr/M? – Ovaj put me uzrujano pozove i čujem njezine korake po stubama.
– Gospođo? – požurim niz hodnik.
– A tu si! – iamršti se. – Molim te, nemoj mi nestajati u svoju sobu kad si na dužiosti. Ne
želim te tako dozivati.
– U redu, gđo Geiger. – Kad smo se spustile stubama u hodnik, odjednom mi se zgrči
želudac. Preko Trish na stolu ugledam The Times. Novini su otvorene na poslovnoj stranici na
kojoj je ogroman naslov "SLAZERBROOKS OBJAVIO STEČAJ".
Dok Trisa kopajući traži nešto u svojoj velikoj bijeloj Chanel torbi, brzim pogledom
prelazim po tekstu, ali ne vidim da igdje spominju Caiter Spink. Hvala Bogu. Odjel za odnose s
javnošću vjerojatno je ispio zadržati pojedinosti.
– Gdje su ni ključevi? – Trish zvuči razdraženo. – Gdje su? – Ona sve grublje potražuje
svoju Chanel torbu. Zlatni ruž za usne izleti iz nje i sleti nvno pred moje noge. – Zašto stvari
nestaju?
Podignem ruž i pružim joj ga. – Sjećate li se gdje ste ih izgubili, gđo Geiger?
– Nisam ihizgubila, – oštro izdahne. – Ukradeni su. Pa to je očito. Morat ćemo promijeniti
sve brave. Netko će nam oteti identitete. – Uhvati se za slavu. – To rade te varalice, znaš. Čitala
sam o tome u
– Jesu li ovde? – Odjednom opazim Tiffany privjesak s ključevima na prozorskoj dasci.
Dignem ih i ključevi zazveckaju.
– Jesu! – Trish izgleda zapanjeno. – Jesu, to su moji ključevi! Samantha, sjajna si! Kako si ih
pronašla?
– Nije bilo teško. – Skromno slegnem ramenima.
– Pa, impresionirana sam! – značajno me pogleda. – Reći ću g. Geigeru za to.
– U redu, gospođo, – pokušam zvučiti zahvalno. – Hvala vam.
– G. Geiger i ja uskoro izlazimo, – nastavi ona, izvadi odnekud parfem i poprska se. –
Molim te, oko jedan sat pripremi lagane sendviče za ručak i nastavi s čišćenjem donjeg dijela
kuće. Poslije ćemo razgovarati o večeri. – Okrene se k meni. – Moram ti reći da smo oboje
veoma impresionirani tvojim foie gras jelovnikom.
– Oh... ovaj... drago mi je!
Dobro je. Do večere ću otići.
– Sad. – Trish posljednji put namjesti svoju frizuru. – Dođi na trenutak u salon, Samantha.
Pođem za njom i odvede me do kamina.
– Prije nego što odem i ti počneš ovdje pospremati, – Trish počne, – želim ti pokazati
raspored ukrasa. – Ona pokaže na red porculanskih figurica poslaganih na polici iznad kamina.
– Ovo će biti teško zapamtiti. Zbog nekog razloga, nijedna pomoćnica to nije upamtila. Stoga te
molim da obratiš pažnju.
Poslušno se okrenem od nje prema polici.
– Vrlo je važno, Samantha, da su ovi porculanski psi okrenuti jedan prema drugome. – Trish
mi pokaže na dva španijela King Charles. – Vidiš li? Ne zuje okolo, nego gleda ju jedan prema
drugome.
– Jedan prema drugome, – ponovim kimnuvši glavom. – Da, vidim.
– A pastirice malo gledaju prema van. Vidiš li? Gledaju prema van.
Ona polako i jasno izgovara te riječi kao da imam kvocijent inteligencije trogodišnjeg
djeteta.
– Prema van, – poslušno ponovim.
– Jesi li to shvatila? – Trish me napeto promatra. – Da vidimo. Kako su postavljeni psi? –
Ona podigne ruku, zaklonivši policu s figuricama.
Ne mogu vjerovati. Testira me.
– Porculanski psi, – zahtijeva ona. – Kako su okrenuti?
Isuse, tomu ne mogu odoljeti.– Ovaj... – Napravim grimasu kao da duboko razmišljam. –
Okrenuti su prema... van?
– Jedan prema drugome! – Trish razdraženo vikne. – Okrenuti su jedan prema drugome!
– Aha, da. Oprostite. Sad sam shvatila.
Trish zaklopi oči i prisloni dva prsta na sljepoočice kao da ne može podnijeti stres koji joj
uzrokuje tupava pomoćnica.
– Nema veze, – kaže ona na posljetku. – Ponovit ćemo opet sutra.?
– Odnijet ću ovaj pladanj s kavom, – ponizno kažem i kradomice pogledam na sat. Deset i
dvadeset. Zanima me je li sastanak počeo.
Ovo će jutro biti beskrajno.
U jedanaest i trideset već sam toliko nervozna da ne mogu misliti. Mobitel mi je napunjen i
konačno sam u kuhinji pronašla signal, ali još nije zazvonio. I nisam primila nijednu poruku.
Provjeravam iz minute u minutu.
Napunila sam perilicu posuđa i, nakon pedeset pokušaja, uspjela ju uključiti. Krpicom sam
obrisala prašinu s porculanskih pasa. Osim toga, ništa drugo nisam radila nego hodala goredolje po kuhinji.
Odmah sam odustala od "laganog sendviča za ručak". Činilo mi se da sam satima rezala
dvije kriške kruha – da bih na kraju uz hrpu mrvica na stolu imala deset ogromnih, sfrkanih
kriški, jednu goru od druge. Sam Bog zna što sam krivo radila. Sigurno nešto ne valja s nožem.
Samo mogu reći hvala Bogu na Yellowpages i dostavi. I American Expressu. Trishini i
Eddijevi "gurmanski sendviči za ručak – stajat će me samo 45,50 funti iz dostave Cotswold.
Platila bih i dvostruko. Iskreno, vjerojatno bih platila i deset puta skuplje.
Sad sjedim na stolcu s mobitelom u džepu i ruke položene preko njega.
Očajnički želim da zazvoni.
Istovremeno strahujem da će zazvoniti.
Odjednom više ne mogu podnijeti tu napetost. Trebam nešto da se opustim. Bilo što.
Otvorim vrata ogromnog hladnjaka i izvadim boci! bijelog vina. Natočim si čašu i popijem
veliki, očajnički gutljaj. Taman da ću popiti još kad osjetim peckanje na zatiljku.Kao da me...
netko promatra.
Okrenem se i od straha zamalo iskočim iz svoje kože. Neki čovjek stoji na kuhinjskim
vratima.
Visok je i mišićav, preplanuo i intenzivno plavih očiju. Kosa mu je kovrčava, zlatnosmeda s
izblijedjeloplavim vrhovima. Odjeven je u stare traperice i poderanu majicu, a na nogama ima
najprljavije čizme koje sam ikad vidjela.
Pogledom prelazi preko deset sfrkanih i izmučenih kriški kruha, sve do moje čaše vina.
– Bok, – progovori on. – Jesi li ti nova cordon bleu kuharica?
– Aha... jesam! Naravno, – zagladim svoju uniformu. – Ja sam nova kućna pomoćnica,
Samantha. Zdravo!
– Ja sam Nathaniel. – On ispruži ruku i, nakon nekoliko sekundi premišljanja, prihvatim ju.
Koža mu je gruba i tvrda, kao da se rukujem s komadom grane. – Geigerima uredujem vrt.
Mene ćeš trebati za povrće.
Nesigurno ga pogledam. Zašto bih njega trebala za povrće?
On se nasloni na okvir vrata i prekriži ruke, a ja zapazim da su mu ramena i ruke mišićavi.
Nikad prije nisam vidjela čovjeka s tolikim ramenima. To jest ne u stvarnom životu.
– Mogu ti nabaviti bilo što, – nastavi on. – Sezonsko, naravno. Samo mi reci što trebaš.
– Aha, povrće", – odjednom shvatim na što on misli. – Za kuhanje. Ovaj... dobro. Da, trebat
će mi to. Svakako.
– Rekli su mi da si bila na tečaju kod nekog vrlo poznatog kuhara, – namršti se. – Ne znam
kakvim se stvarčicama služiš, ali potrudit ću se. – Odnekud izvadi malen, zamrljan blok i
olovku. – Koje krstašice upotrebljavaš?
Krstašice?
Što su to krstašice?
Vjerojatno nekakvo povrće. Panično se pokušavam sjetiti kako krstašice izgledaju, ali na
pamet mi padaju samo krstarice koje plove oceanima.
– Moram pogledati u svoj jelovnik, – poslovno izjavim. – Javit ću ti.
– Ali općenito, – pogleda me. – Koje najviše upotrebljavaš? Tako da znam što ću posaditi.
O, Bože. Ne usudim se spomenuti nijedno povrće da ne pogriješim.– Upotrebljavam... sve
vrste, zapravo. – Lagano se osmjehnem. – Znaš kako je s krstašicama. Katkad si raspoložen za
jednu, katkad za drugu!
Nisam sigurna koliko uvjerljivo zvučim, ali Nathaniel se doima zbunjeno.
– Namjeravao sam naručiti poriluk, – kaže on polako. – Koju vrstu više upotrebljavaš?
Albinistar ili Bleu de Solaise?
Zurim u njega osjećajući kako mi se lice rumeni kao paprika. Nisam zapamtila nijedno od ta
dva imena.
– Ovaj... prvo, – promrmljam. – Ima vrlo ukusne... kvalitete.
Nathaniel spusti svoj blok i nekoliko me trenutaka promatra. Zatim ponovno pogleda moju
čašu vina. Mislim da mi se ne sviđa izraz koji poprima njegovo lice.
– Baš sam htjela ovo vino uliti u umak, – brzo izmislim. Nehajno skinem neki lonac,
postavim ga na štednjak i ulijem vino. Ubacim malo soli, uzmem drvenu žlicu i promiješam.
Zatim bacim letimičan pogled na Nathaniela. On samo zuri u mene s izrazom lica koji
odražava zapanjenost.
– U koju si ono školu išla? – upita me.
U glavi mi se upali alarm. Ovaj čovjek nije glup.
– U... cordon bleu. – Osjećam kako mi obrazi gore. Ubacim još soli u vino i brzo
promiješam.
– Nisi uključila štednjak, – napomene Nathaniel.
– To je hladni umak, – odgovorim ne pogledavši ga. Još koju minutu miješam vino i sol, pa
odložim drvenu žlicu. – Ostavit ću sad to... da se marinira.
Napokon pogledam prema njemu. Nathaniel je i dalje naslonjen na okvir vrata i mirno me
promatra. Njegove plave oči promatraju me toliko pomno da mi se grlo stegne.
On zna.
On zna da sam lažnjak.
Molim te, nemoj reći Geigerima, telepatski ga zamolim. Molim te. Uskoro ću otići.
– Samantha? – Trishina se glava pojavi iza vrata i ja se nervozno okrenem. – A vidim,
upoznala si Nathaniela! Je li ti rekao za vrt s povrćem?
– Ovaj... jest. – Ne mogu ga ni pogledati. – Jest, rekao mi je.
– Prekrasno! – Ona povuče dim cigarete. – Pa, g. Geiger i ja smo se vratili. Posluži nam one
sendviče za dvadeset minuta."n
U meni se sve zatrese od straha. Dvadeset minuta? Ali tek je dvanaest sati i deset minuta.
Dostava neće doći prije jedan.
– Želite li prvo neko brzo piće? – očajnički predložim.
– Ne, hvala! – odgovori ona. – Samo sendviče. Oboje smo prilično gladni, zapravo, mogla bi
malo požuriti...
– U redu, – teško progutam. – Nema problema!
Automatski se naklonim dok Trish odlazi, a zatim začujem Nat-hanielov podsmijeh.
– Naklonila si se, – pripomene on.
– Da, jesam, – prkosno mu odgovorim. – Ima li u tome što loše?
Nathanielov se pogled opet zalijepi za izobličene kriške kruha koje još leže na dasci za
rezanje.
– Je li to ručak? – upita me.
– Ne, to nije ručak! – otresito mu odgovorim. – I možeš li, molim te, otići iz moje kuhinje?
Trebam prostora za rad.
On podigne obrve.
– Vidimo se onda. Sretno s umakom. – Pokretom glave pokaže na lonac s vinom.
Kad je za sobom zatvorio kuhinjska vrata, izvučem svoj mobitel i nazovem dostavu. Ali oni
su uključili telefonsku sekretaricu.
– Zdravo, – počnem brzo nakon zvuka "bip". – Naručila sam od vas neke sendviče. Pa,
trebam ih odmah. Što prije možete. Hvala.
Sklopivši telefon znam da je ta poruka uzaludna. Dostava se neće pojaviti na vrijeme.
Geigeri čekaju.
U meni se budi odlučnost.
Ma mogu ja to. Mogu napraviti nekoliko sendviča.
Brzo uzmem dva najmanje izobličena komada kruha. Uzmem nož i odrežem svu koru dok
od kriške ne ostane četverokut od tri centimetara. Može proći. Izvadim maslac i sastružem ga
nožem. Dok ga razmazujem po kriški, ona se raspadne na dva dijela.
Jebemu.
Slijepit ću ih. Nitko neće opaziti.
Brzo otvorim ormarić i panično kopam po staklenkama senfa... umak od metvice... džem od
jagode. Evo ga! Sendviči s džemom od jagode. Klasičan engleski sendvič. Užurbano namažcm
jedan komad kruha džemom, nabacim maslaca na drugi i slijepim ih. Zatim se odmaknem i
pogledam ga.
Sendvič je potpuna katastrofa. Džem curi iz pukotina. Još nije posve četvrtast.
Nikad u životu nisam vidjela odvratniji sendvič.
Ne mogu to servirati Geigerima.
Polako odložim nož priznajući poraz. Znači, to je to. Vrijeme je za moju ostavku. Gledajući
nered koji sam napravila, osjećam se razočarano. Mislila sam da ću izdržati jedno jutro.
Nekakvo me kucanje prene iz misli. Okrenem se i ugledam djevojku s plavom baršunastom
gumicom za kosu kako zirka kroz kuhinjski prozor.
– Zdravo! Jeste li naručili sendviče za dvadeset ljudi?
Sve se odigralo tako brzo. Jednu minutu stojim i gledam u svoj sendvič skrpan od džema i
mrvica, dok sljedeće dvije djevojke u zelenim pregačama ulaze u kuhinju s pladnjevima punim
profesionalno napravljenih sendviča.
Lijepo odrezani sendviči od bijelog i crnog kruha, naslagani u piramide i ukrašeni
grančicama bilja i kriškama limuna. Čak imaju i male papirnate zastavice na kojima je rukom
napisano od čega su napravljeni.
Tuna, metvica i krastavac. Dimljena šunka, sirni namaz i kavijar. Tajlandska piletina s
divljom rukolom.
– Jako mi je žao zbog pomiješanih brojeva, – kaže djevojka s rajfom, dok potpisujem
primitak sendviča. – Doista je izgledalo kao da piše dvadeset. Ne dobivamo često narudžbe
sendviča za samo dva čovjeka...
– U redu je! – Krenem prema vratima. – Doista. Svejedno. Zaračunajte na moju karticu.
Vrata se za njima zatvore i ja se okrenem prema kuhinji. Nikad nisam vidjela toliko
sendviča. Posvuda su. Na svakoj površini. Neke sam čak morala staviti na štednjak.
– SamanrAtf ? – Začujem Trishin glas kako se približava.
– Pričekajte! – Požurim do vrata pokušavajući joj zapriječiti pogled u kuhinju.
– Već je jedan sat i pet minuta, – ton joj se malo zaoštrio. – Zatražila sam te vrlo jasno da...
Stigavši do vrata kuhinje, ona se zaustavi usred rečenice i zapanjeno stane. Pratim njezin
pogled dok obuhvaća gomilu sendviča raspoređenih po cijeloj kuhinji.
– Isuse Bože! – Trish napokon progovori. – Ovo je... Ovo je veoma impresivno!
– Nisam bila sigurna što volite u sendviču, – izvučem se. – Naravno da sljedeći put neću
napraviti toliko sendviča...
– Ajme! – Trish ne nalazi riječi. Uzme jednu zastavicu i naglas je pročita. – Sirova govedina,
zelena salata, hren. – Iznenađeno podigne pogled. – Već tjednima nisam kupila govedinu! Gdje
si ju našla?
– U zamrzivaču?
pogledala sam ranije u zamrzivač. Količina hrane spremljena unutra mogla bi tjedan dana
hraniti cijelu malu afričku državu.
– Naravno! – Trish cokne jezikom. – Kako si snalažljiva!
– Stavit ću nekoliko sendviča na tanjure, – predložim. – Donijet ću vam ih u zimski vrt.
– Prekrasno. Nathaniel! – Trish vikne kroz kuhinjski prozor. – Dođi na sendvič!
Ukopam se. Ne. Ne opet on.
– Ne želimo da propadnu. – Ona skupi obrve. – Ako bih ti imala išta prigovoriti, Samantha,
onda je to da si malčice rasipna. Nismo siromašni, – naglo doda. – Ne radi se o tome.
– Svakako, gospođo.
– Ne volim razgovarati o novcu, Samantha, – Trish tiše počne. – Veoma je vulgaran.
Međutim...
– Gđo Geiger?
Nathaniel se pojavi na vratima kuhinje držeći u ruci blatnjavu lopatu.
– Uzmi jedan ukusan Samanthin sendvič! – uzvikne Trish pokazujući po kuhinji. – Pogledaj!
Nije li snalažljiva?
Nastupi tišina dok Nathaniel promatra beskrajnu količinu sendviča. Ne mogu ga pogledati u
oči. Znam da mi lice gori. Osjećam da gubim dodir sa stvarnošću. Stojim u kuhinji, u selu za
koje ne znam ni gdje je. I to u pravoj najlonskoj uniformi. Pretvaram se da sam nekakva kućna
pomoćnica koja ni iz čega čarolijom može napraviti hrpu sendviča.
– Izvanredno, – progovori Nathaniel.
Konačno se ohrabrim da ga pogledam. On me promatra stisnutih obrva kao da me ne može
procijeniti.
– Nije ti dugo trebalo, – kaže on, ali u se njegovu glasu osjeti pitanje.
– Brza sam kad želim biti, – blago mu se osmjehnem.
– Samantha je sjajna! – Trish pohlepno zagrize sendvič. – I tako je uredna! Pogledaj ovu
besprijekorno čistu kuhinju!
– Cordon bleu škola, – skromno kažem.
– Oh! – Trish je ubacila još jedan sendvič u usta i gotovo se guši. – Ova tajlandska piletina je
božanstvena!
Kradomice uzmem jedan i zagrizem ga.
Do vraga, odličan je. Iako to sama kažem.
Do pola dva, kuhinja je prazna. Trish i Eddie proždrli su polovicu sendviča i izašli.
Nathaniel se vratio u vrt. Ja koračam gore-dolje, igrajući se žlicom i pogledavajući na sat svakih
trideset sekundi.
Arnold će uskoro nazvati. Prošli su sati.
Ne mogu misliti ni na što drugo. Misli su mi usmjerene na jedan tunel i samo me zanima što
je na njegovu kraju.
Kroz prozor ugledam smeđu ptičicu koja kljuca po tlu, zatim se okrenem i utonem u stolac,
buljeći u stol, a noktom palca opsesivno prelazim po finoj zrnatoj podlozi poliranog drva.
Napravila sam jednu pogrešku. Jednu. Ljudima je dopušteno napraviti jednu pogrešku u
životu. Obično je tako.
A možda i nije. Ne znam.
Odjednom osjetim vibriranje mobitela, u grudima mi se od straha pojavi bolan grč. Drhtavim
rukama zgrabim telefon iz džepa uniforme.
Na zaslonu piše Guy. Duboko uzdahnem i stisnem "Odgovori".
– Bok, Guy? – Pokušam zvučiti samopouzdano, ali čujem da mi je glas slabašan i prestrašen.
– Samantha? Jesi li to ti? – Zapljusti Guyev ozbiljan glas. – Gdje si, do vraga? Zašto nisi
ovdje? Zar nisi dobila moje e-mailove?
– Nemam BlackBerry sa sobom, – zapanjeno odgovorim. – Zašto me nisi zvao?
– Pokušavao sam! Nisi mi odgovarala. Zatim sam bio na sastanku, ali cijelo ti jutro šaljem emailove... Samantha, gdje si ti, zaboga? Trebala bi biti u uredu, a ne skrivati se! Za ime Božje!
Tijelom mi pfrostruje trnci. Skrivati se?
– Ali... Ali Arnold mi je rekao da ne dolazim! Rekao je da je tako najbolje! Rekao mi je da
ne dolazim i da će on učiniti sve što može...
– Imaš li pojma kako ovo sad izgleda? – Guy me prekine. – Prvo poludiš i nestaneš. Ljudi
govore da nisi sva svoja, da si imala slom... Čak se priča da si pobjegla iz države...
Osjetim kako me preplavljuje zaglušujuča panika. Ne mogu vjerovati da sam to pogrešno
odigrala. Što radim ovdje u kuhinji, kilometrima daleko od Londona?
– Reci im da odmah dolazim, – promucam. – Reci Kettermanu da ću odmah doći... Sjest ću
na vlak...
– Možda je prekasno. – Guy zvuči umorno i nesretno. – Samantha, svakakve priče kruže.
– Priče? – Srce mi toliko jako udara da jedva govorim. – Ka... Kakve priče?
Ne mogu sve to podnijeti. Osjećam se kao da mi je auto naglo sletio s ceste i ne mogu ga
zaustaviti. Mislila sam da je sve pod kontrolom. Mislila sam da radim pravu stvar time što sam
ostala ovdje i dopustila da me Arnold brani.
– Ljudi govore da si nepouzdana, – Guy na posljetku prizna. – Da ovo nije prvi put. Da si i
prije griješila.
– Griješila? – Skočim na noge uvrijeđeno viknuvši kao da me netko ofurio. – Tko je to
rekao? Nikad nisam napravila nikakvu pogrešku! O čemu oni pričaju?
– Ne znam. Nisam bio na sastanku. Samantha, pažljivo razmisli. Jesi li napravila još koju
pogrešku?
Pažljivo razmisli?
Ne vjerujući pogledam mobitel. Zar mi ne vjeruje?
– Nikad nisam napravila nijednu pogrešku, – pokušam reći smirenim glasom, ali mi ne
uspije. – Nijednu. Nikad! Dobra sam odvjetnica. Dobra sam odvjetnica. – Na svoje iznenađenje
shvatim da mi se suze kotrljaju niz obraze. – Pouzdana sam! Znaš to, Guy.
Nastupi napeta tišina.
Neizrečeno stoji među nama. Poput kakve osude. Napravila sam pogrešku.
– Guy, ne znam kako nisam vidjela dokumentaciju Glazerbroo-ksa, – riječi sve brže izviru iz
mene. – Ne znam kako se to dogodilo. To nema smisla. Znam da mi je stol neuredan, ali imam
svoj sistem, za Boga miloga. Ne previdim stvari samo tako. Jednostavno ne znam...
– Samantha, smiri se."– Kako da se smirim? – gotovo viknem. – Radi se o mom životu.
Mota životu. Nemam ništa drugo! – Obrišem suze s obraza. – Neću ga izgubiti. Dolazim.
Odmah.
Prekinem razgovor i panično ustanem. Trebala sam se vratiti. Trebala sam se odmah vratiti,
a ne ovdje trošiti vrijeme. Ne znam kad ide vlak, ali me i ne zanima. Moram otići odavde.
Zgrabim komad papira i olovku te načrčkam:
Poštovana gđo Geiger!
Na žalost, moram dati otkaz kao vaša kućna pomoćnica. Iako mije bilo zadovoljstvo
Ma daj. Nemam vremena pisati ovo, moram odmah otići. Ostavim papir na stolu i pođem
prema vratima. Zatim stanem.
Ne mogu ostaviti pismo usred rečenice. Stalno ću se na to vraćati.
Iako mije bilo zadovoljstvo raditi za vas, osjećam da mi treba novi izazov. Zahvaljujem vam
na vašoj ljubaznosti.
S poštovanjem, Samantha Svoeeting
Odložim olovku, ustajući odgurnem stolac nogama tako da on zaškripi po pločicama. Kad
sam došla do vrata, mobitel mi ponovno zavibrira.
Guy, odmah pomislim. Posegnem za mobitelom i već otvaram poklopac kad letimično
pogledam zaslon. Nije Guy.
Zove me Ketterman.
Po leđima mi prođe jeza. Zureći u njegovo ime osjetim strah kakav još nisam osjetila. Dječji
strah iz noćnih mora. Svaki djelić moga tijela govori mi da se ne javim.
Ali, prekasno je. Poklopac telefona već je otvoren. Polako ga naslonim na uho.
– Halo?
– Samantha. Ovdje John Ketterman.
– Oh, – glas mi poskakuje od nervoze. – Dobar dan.
iNastane duga stanka. Znam da bih trebala nešto reći, ali toliko sam paralizirana od straha da
imam osjećaj kao da mi je grlo natrpano vatom. Ne mogu pronaći primjerene riječi. Svi znaju
koliko Ketterman mrzi isprike, izgovore i objašnjenja.
– Samantha, zovem vas da bih vas obavijestio kako je vaš ugovor s tvrtkom Carter Spink
raskinut.
Osjetim da sam problijedila.
– Poslano vam je pismo u kojem je sve objašnjeno. – Glas mu je služben. – Veliki nemar za
kojim slijedi vaše neprofesionalno ponašanje. Poslat ćemo vam otkazno pismo i radnu knjižicu.
Propusnica vam više ne vrijedi. Više vas ne očekujemo u Carter Spinku.
Prebrzo govori. Sve se ovo događa prebrzo.
– Molim vas, nemojte... – očajnički počnem. – Molim vas, dajte mi još jednu šansu.
Napravila sam jednu pogrešku. Jednu.
– Odvjetnici u Carter Spinku ne rade pogreške, Samantha. I ne bježe od njih.
– Znam da nisam smjela pobjeći. Znam, – tresem se. – Ali to je za mene bio šok. Nisam
mogla razborito razmišljati...
– Osramotili ste reputaciju ove tvrtke i samu sebe. – Ketterma-nov se glas zaoštri kao da je i
njemu ovo teško. – Svojim ste nemarom izgubili pedeset milijuna funti klijentova novca. A
zatim ste, bez ikakva objašnjenja, potajno utekli. Samantha, sigurno ni sami niste očekivali
drukčiji ishod.
Nastupi duga tišina. Naslonila sam čelo na dlan. Pokušavam se usredotočiti na disanje.
Udah, izdah. Udah, izdali.
– Nisam, – prošapćem.
Gotovo je. Doista je gotovo.
Ketterman počne s već pripremljenim govorom o sastanku s kadrovskim odjelom, ali ja ga
ne slušam.
Prostorija se vrti oko mene i jedva dolazim do daha.
Gotovo je. Moja cijela karijera. Sve za što sam radila od svoje dvanaeste godine. Sve je
nestalo. Sve je uništeno. U dvadeset i četiri sata.
Tek sad primijetim da je Ketterman spustio slušalicu. Ustanem i oteturam do sjajnog
hladnjaka. Moj je odraz u njemu zelenkasto siv. Oči su mi dvije ogromne, plamteće rupe.
Ne znam što da radim. Ne znam otkuda bih počela.
Dugo samo stojim zureći u svoje lice, sve dok mi odraz ne postane zamućen i nejasan.Dobila
sam otkaz. Rečenica mi odzvanja u glavi. Dobila sam otkaz. Mogu dobiti novčanu potporu za
nezaposlene. Pomislivši to, bolno se osmjehnem ispustivši zrak kroz nos. Zamislim se u sceni s
muškarcima iz filma Skidajte se do kraja. Stojim u redu s ostalim nezaposlenima, njišući
bokovima naprijed-natrag na pjesmu "Hot Stuff".
Odjednom začujem ključeve u ulaznim vratima. Dođem k sebi i odmaknem se od hladnjaka.
Ne smiju me vidjeti ovakvu. Ne mogu se sad suočiti s ispitivanjem ili suosjećajnim
pogledima. Uz to, bojim se da bih mogla zaridati i plakati bez kraja i konca.
Rastreseno uzmem krpu i počnem kružnim pokretima brisati stol. Zatim ugledam svoje
pisamce Trish, brzo ga zgrabim, zgužvam i bacim u smeće. Kasnije. Kasnije ću to učiniti. Sada
jedva mogu govoriti, a kamoli uvjerljivo dati ostavku i objasniti stvar.
– Tu si! – Trish lupkajući svojim potpeticama uđe u kuhinju držeći u rukama tri ogromne
vrećice iz dućana. – Samantha! – zastane ugledavši me. – Jesi li dobro? Opet imaš glavobolju?
– Ne... Dobro sam. – Glas mi malo zadršće. – Hvala.
– Grozno izgledaš! Zaboga! Evo ti još tableta!
– Doista...
– Samo daj! I ja ću popiti jednu, zašto ne? – veselo doda. – Sad, sjedni, a ja ću tebi skuhati
šalicu čaja!
Spusti vrećice na pod i uključi kuhalo za vodu, zatim potraži zelene tablete protiv bolova.
– Ove su ti se svidjele, zar ne?
– Ovaj, radije bih samo aspirin, – a zatim brzo dodam: – Ako smijem.
– Sigurno? – Natoči mi čašu vode i pruži mi nekoliko aspirina. – Gle, samo ti sjedi. Opusti
se. Nemoj misliti ni na što drugo! Sve dok ne bude vrijeme da napraviš večeru, – doda ona.
– Veoma ste ljubazni.
Izgovorivši te riječi shvatim da to doista i mislim. Trishina je ljubaznost možda pomalo
čudna, ali je stvarna.
– Evo ga. – Trish stavi šalicu čaja pred mene i nekoliko me trenutaka pomno promatra. –
Čezneš li za domom? – upita me pobjedonosnim glasom kao da je odgonetnula tešku
zagonetku. – Jedna naša pomoćnica s Filipina s vremena na vrijeme bila je jako tužna, aliznala
sam joj reći: – Razvedri se, Manuela. – Trish zamišljeno zastane. – Zatim sam doznala da se
zove Paula. Nevjerojatno.
– Ne čeznem za domom. – Pijući čaj, razne mi se misli motaju po glavi. Što ću sada učiniti?
Otići kući.
Pozli mi od pomisli na povratak u stan i Kettermana koji živi dva kata iznad mene. Ne mogu
se suočiti s njim. Ne mogu.
Nazvati Guya. On će me primiti k sebi. Imaju veliku kuću u Islingtonu i mnogo praznih
soba. Već sam prije prespavala kod njih. Zatim ću... prodati svoj stan. Naći novi posao.
Kakav posao?
– Ovo će te razveseliti. – Trishin me glas prekine u razmišljanju. Zatomljenim veseljem ona
rukom potapše po vrećicama. – Nakon tvoje sjajne kulinarske vještine za ručkom... otišla sam u
kupovinu. Imam iznenađenje za tebe! Ovo će ti uljepšati dan!
– Iznenađenje? – zapanjeno ju gledam dok ona vadi kutije iz vrećice.
– Foie gras... slanutak... janjeća lopatica... – Ona baci komad mesa na stol i pogleda me s
očekivanjem. Zatim, kad ugleda moje zbunjeno lice, nestrpljivo cokne jezikom. – To su
sastojcil Za tvoj večernji jelovnik! Jest ćemo u osam ako može? Sve će biti u redu.
Ako si to kažem dovoljno često, onda će tako i biti.
Znam da moram nazvati Guya. Nekoliko sam puta pokušala, ali svaki me put zaustavilo
poniženje. Iako mi je prijatelj, iako mi je najbliža osoba u tvrtki. Ja sam dobila otkaz. Ja sam
osramoćena. Nije on.
Na kraju se odlučim, sjednem, protrljam obraze pokušavajući se sabrati. Hajde. To je Guy.
Htjet će me čuti. Htjet će mi pomoći. Otklopim telefon i utipkam broj. Trenutak kasnije čujem
korake po drvenom podu hodnika.
Trish.
Sklopim telefon, spremim ga u džep i uzmem brokulu u ruke.
– Kako ti ide? – začujem Trishin glas. – Napreduješ?
Ušavši u kuhinju, ona se iznenadi kad me ugleda kako sjedim na istom mjestu na kojem me i
ostavila. – Je li sve u redu?
– Samo... procjenjujem sastojke, – improviziram. – Opipavam ih.
Tada se na vratima uz Trish pojavi još jedna plavuša, s dijamantnim sunčanim naočalama na
glavi, koja me sa zanimanjem promotri.
– Ja sam Petula, – predstavi se ona. – Drago mi je.
– Petula je pojela jedan od tvojih sendviča, – ubaci Trish. – Kaže da su fantastični.
– Čula sam za foie gras s glazurom od marelice! – Petula podigne obrve. – Vrlo impresivno!
– Samantha može skuhati bilo što! – pohvali se Trish, blistajući od ponosa. – Išla je na tečaj
kod Michela de la Rouxa de la Blanca! Kod samog majstora!
– Kako ćeš točno glazirati foie gras, Samantha? – upita me Petula sa zanimanjem.U kuhinji
nastane muk. Obje žene napeto čekaju moje objašnjenje.
– Pa... – pročistim grlo nekoliko puta. – Primijenit ću... uobičajenu metodu. Riječ 'glazura'
ima, naravno, jasno značenje... završnog... dijela... grasa. Foie, – dodam. – De gras. Spoj...
okusa.
Govorim posve nepovezano, ali čini se da Trish i Petula ništa nisu zapazile. Zapravo, obje
izgledaju impresionirano.
– Gdje si ju, zaboga, našla? – Petula tiho upita Trish tonom koji samo ona smatra diskretnim.
– Moja djevojka je nepopravljiva. Ne zna kuhati i ne razumije ni riječ što kažem.
– Pojavila se niotkud! – promrmlja Trish još uvijek cvatući od zadovoljstva. – Cordon bleul
Engleskinja! Nismo mogli vjerovati!
Obje me promatraju kao da sam rijedak primjerak životinje s rogovima na glavi.
Ne mogu to više podnijeti.
– Da napravim čaj i donesem ga u zimski vrt? – u očaju izmislim.
– Ne treba, upravo idemo na manikuru, – odgovori Trish. – Vidimo se poslije, Samantha.
Nastane tišina i u zraku se osjeti nekakvo očekivanje. Odjednom shvatim da Trish čeka da se
naklonim. Osjetim kako se crvenim od neugode. Zašto sam se, zaboga, onda naklonila? Zašto
sam se naklonila?
– U redu, gđo Geiger, – sagnem glavu i naklonim se. Digavši pogled, Petula me promatra
razrogačivši oči kao dva ogromna tanjura.
Dok odlaze, čujem Petulu kako šapće, "Naklonila ti se? Naklanja ti se?
– To je običan znak poštovanja, – čujem kako joj Trish nonšalantno odgovara. – Ali vrlo
dojmljiv. Znaš, Petula, trebala bi to pokušati sa svojom djevojkom...
O, Bože. Što sam započela?
Pričekam da zvuk potpetica posve nestane, a zatim se, da budem sigurna, zatvorim u
smočnicu i nazovem Guya. Nakon tri zvona, on se javi.
– Samantha. – Kaže oprezno. – Bok. Jesi li...
– U redu je, Guy, – na trenutak čvrsto zaklopim oči. – Razgovarala sam s Kettermanom.
Znam sve.
– Kriste, Samantha, – glasno izdahne. – Tako mi je žao što se to dogodilo. Tako žao...
Ne mogu podnijeti njegovo sažaljenje. Kaže li još što, mogla bih se rasplakati.
– U redu je, – prekinem ga. – Doista. Ne želim sad o tome. Gledajmo... naprijed. Moram
vratiti svoj život u normalu.
– Isuse, kako si usredotočena! – U njegovu glasu začujem tračak divljenja. – Ne dopuštaš da
te išta omete, ha?
Maknem s lica kosu koja pod dodirom izgleda suho, nevoljeno i ispucalo.
– Moram... nastaviti dalje. – Nekako zadržim smiren glas. – Moram se vratiti u London. Ali
ne mogu otići kući. Ketterman je kupio stan u mojoj zgradi. On sivi tamo.
– Da, čuo sam. – U Guyevu se glasu osjeti da i on to smatra nesrećom. Stvarno nemaš sreće.
– Ne mogu se sad suočiti s njim, Guy. – Osjetim da bi mi suze opet mogle navrijeti na oči,
pa se prisilim na nekoliko dubokih udaha. – Pa... pitala sam se... Bih li mogla doći i ostati kod
vas neko vrijeme? Samo nekoliko dana?
Guy ništa ne govori. Nisam očekivala šutnju.
– Samantha, volio bih ti pomoći, – na posljetku progovori. – Ali moram pitati Charlotte.
– Naravno, – iznenadim se.
– Ostani na vezi. Nazvat ću ju.
Sljedećeg trenutka Guy me stavi na čekanje. Sjedim i čekam, slušajući glazbu čembala,
pokušavam se ne osjećati onemogućeno. Bilo je nerazumno očekivati da će odmah pristati.
Naravno da mora pitati svoju djevojku.
Guy me skine s čekanja. – Samantha, mislim da to neće biti moguće.
Ne mogu vjerovati. – Aha, – pokušam se osmjehnuti, zvučiti prirodno kao da to nije ništa
strašno. – Pa, nema veze. Nije važno.
– Charlotte je trenutačno vrlo zaposlena... Radimo nešto u spavaćim sobama... Sad nije
dobro vrijeme...
On zvuči smeteno, kao da jedva čeka da se ovaj razgovor završi. Odjednom mi sine. Nije
riječ o Charlotte. To su samo izgovori. Upravo on ne želi biti blizu mene. Kao da je moja
sramota zarazna, kao da bi se njegova karijera mogla zablatiti. Jučer sam bila njegova najbolja
prijateljica. Jučer, kad sam trebala postati partnerica, visio je za mojim stolom, stalno se
osmjehivao i obasipao me doskočicama. A danas me ne želi poznavati.
Znam da ne bih trebala ništa reći, da moram zadržati dostojanstvo, ali ne mogu se suzdržati.
– Ne želiš da te povezuju sa mnom, zar ne? – izleti mi.
– Samantha! – uzvikne on braneći se. – Ne budi smiješna.
– I dalje sam ista osoba. Mislila sam da si mi prijatelj, Guy.
– I jesam tvoj prijatelj. Ali ne možeš očekivati od mene... Moram misliti i na Charlotte...
nemamo toliko prostora... Gledaj, nazovi me za nekoliko dana, možda se možemo naći na
piću...
– Nemoj se brinuti, – kontroliram se. – Žao mi je što sam ti smetala.
– Čekaj! – vikne on. – Ne idi! Što ćeš učiniti?
– Oh, Guy, – uspijem se nasmijati. – Kao da te je briga.
Sklopim telefon, a od nevjerice zavrti mi se u glavi. Sve se promijenilo. Ili, možda se on nije
promijenio. Možda je uvijek bio takav, samo što ja to prije nisam zamijetila.
Zurim u zaslon svog telefona teško dišući i gledam kako protječu sekunde. Pitam se što ću
sad učiniti kad telefon odjednom zavi-brira u mojoj ruci i prepadne me. Na zaslonu piše
Tennyson.
Mama.
Prestrašim se. Pretpostavljam da je čula. Trebala sam to očekivati. Padne mi na pamet da bih
mogla otići i ostati nakratko kod nje. Kako čudno da se toga nisam prije sjetila. Otklopim
telefon i duboko uzdahnem.
– Bok, mama.
– Samantha, – počne ona bez ikakva uvoda. – Dobro, kad si me kanila obavijestiti o svom
debaklu? Zar o sramoti svoje kćeri moram saznati iz nekog internetskog vica? – sa zgražanjem
izgovori zadnje dvije riječi.
– Internetskog vica? – tupo ponovim. – Na što misliš?
– Zar ne znaš? Navodno se u određenim krugovima pojavio novi termin za pedeset milijuna
funti – Samantha. Vjeruj mi, nije mi bilo smiješno.
– Mama, žao mi je...
– Priča barem kruži samo u svijetu odvjetnika. Razgovarala sam s Carter Spinkom i uvjerili
su me da vijest neće curiti dalje. Trebala bi biti zahvalna na tome."– Da, vjerojatno bih.
– Gdje si? – prekine ona moje zamuckivanje. – Gdje si trenutačno?
Stojim u smočnici okružena kutijama žitarica.
– U... nečijoj sam kući. Izvan Londona.
– I kakvi su ti planovi?
– Ne znam, – protrljam obraz. – Moram se... sabrati. Naći posao.
– Posao, – protisne ona zajedljivim tonom. – Misliš da će te ijedna vrhunska odvjetnička
tvrtka nakon toga zaposliti?
Lecnem se od njezina tona. – Nisam znala. Mama, tek sam čula da sam otpuštena. Ne mogu
samo...
– Možeš. Hvala Bogu, zastupala sam te.
Zastupala me.
– Na što mi...
– Nazvala sam sve koji mi duguju. Nije bilo lako. Ali stariji će te partner iz tvrtke Fortescues
sutra primiti u deset sati.
Ne vjerujući zurim u telefon.
– Sredila si mi intervju za posao?
– Ako sve dobro prođe, ući ćeš u tvrtku kao stariji suradnik, – njezin je glas odrješit. – Tu si
priliku dobila kao osobnu uslugu meni. Kao što znaš, postoje... ograničenja. Ako želiš
napredovati, Samantha, morat ćeš se pokazati. Tom ćeš se poslu potpuno predati.
– U redu, – zažmirim dok mi se misli roje. Imam intervju za posao. Novi početak. Rješenje
moje noćne more.
Zašto onda ne osjećam olakšanje? Zašto nisam sretna?
– Morat ćeš unijeti još više sebe nego u Carter Spinku, – mama i dalje govori. – Nema
zabušavan ja. Nema odmora. Morat ćeš se dvostruko truditi da se dokažeš. Razumiješ li me?
– Da, – automatski odgovorim.
Još više sati rada. Još više posla. Još više neprospavanih noći.
Kao da mi stavljaju još betonskih blokova na leđa. I još. I još. Sve su mi teži.
– Hoću reći, ne, – čujem se kako govorim. – Ne. Ne želim to. Ne želim. Ne mogu... To je
previše...
Riječi kao da same izlaze iz mene. Nisam ih planirala, nisam ni pomislila na njih. Ali sad
kad ih čujem, osjećam da su... istinite.
– Molim? – mamin se glas zaoštri. – Samantha, koga vraga govoriš? – Ne znam, – masiram
si čelo, pokušavajući razbistriti zbrku u glavi. – Mislila sam... da bih možda mogla uzeti stanku.
– Stanka bi ti uništila odvjetničku karijeru, – bijesno će ona. – Uništila.
– Mogla bih raditi nešto drugo.
– Ne bi izdržala ni dvije minute radeći nešto drugo! – otpuhne ona sarkastičnim glasom. –
Samantha, ti si odvjetnica. Uvježbana si za odvjetnicu.
– Postoje i druge stvari na svijetu, a ne samo biti odvjetnik! – razdraženo uzviknem.
Nastane zloslutna tišina.
– Samantha, ako imaš neku vrstu živčanog sloma...
– Nemam! – uzrujam se. – Ako preispitujem svoj život, ne znači da imam slom živaca!
Nisam tražila od tebe da mi nađeš drugi posao. Ne znam što želim. Trebam vremena... da
razmislim.
– Doći ćeš na taj intervju za posao, Samantha, – začujem mamin glas poput biča. – Bit ćeš
sutra tamo u deset sati.
– Neću!
– Reci mi gdje si! Odmah ću poslati auto po tebe.
– Neću! Ostavi me na miru.
Prekinem vezu, izađem iz smočnice i dođe mi da telefon divljački bacim na stol. Lice mi
gori. Oči me peku od suza. Telefon zavibrira, ali ja ga ignoriram. Neću se javiti. Ne želim
razgovarati ni s kim. Popit ću piće. A zatim ću skuhati tu prokletu večeru.
Natočim vino u čašu i otpijem nekoliko gutljaja. Zatim se okrenem hrpi sirovih namirnica
koje me čekaju na stolu.
Znam kuhati. Mogu to skuhati. Iako mi je sve ostalo u životu uništeno, mogu ovo. Pametna
sam, mogu shvatiti kako se to radi.
Bez daljnjeg otezanja, otrgnem plastiku s janjetine. To bi moglo ići u pećnicu. U nekakvu
posudu. Jednostavno je. Slanutak također može ići u pećnicu. Zatim ću ga zdrobiti i dobit ću
umak.
Otvorim ormarić i izvadim hrpu ispoliranih lonaca i posuda za pečenje. Uzmem jedan pleh i
istresem u njega slanutak. Neke bobice odskoče na pod, ali nije me briga. Zgrabim sa šanka
bocu ulja i polijem ga po slanutku. Već se osjećam kao kuharica.
Ubacim pleh u pećnicu i okrenem gumb na najjače. Zatim ubacim janjetinu u nekakvu
ovalnu zdjelu te i nju ubacim u pećnicu.
Zasad sve ide dobro. Sad samo trebam prolistati Trishine kuharice i pronaći upute za prženi
foie gras s glazurom od marelice.Dakle, nisam našla nijedan recept za prženi foie gras s
glazurom marelice. Najbliže što sam pronašla recept je za voćni kolač od marelice i maline.
Možda ga mogu upotrijebiti.
– Ulijevajte ulje u brašno dok ne dobijete mrvice, – pročitam.
Kao prvo, to mi nema smisla. Mrvice? Od ulja i brašna?
Tupo zurim u knjigu dok mi misli vrludaju glavom. Upravo sam odbila vjerojatno jedinu
priliku da počnem ispočetka. Ne znam ni zašto sam to učinila. Odvjetnica sam. To sam. Što
drugo mogu raditi? Što mi se dogodilo?
O, Bože! Zašto dim izlazi iz pećnice?
Sedam je sati, a ja još kuham.
Barem mislim da to radim. Obje pećnice huče od vrućine. Lonci na štednjaku ključaju.
Električni mikser zaposleno zuji. Dvaput sam opekla desnu ruku vadeći pleh iz pećnice. Osam
kuharica otvoreno je i rašireno po cijeloj kuhinji, jedna je sva mokra od prolivenog ulja, a druga
je zamrljana žumanjkom. Crvena sam kao paprika, znojim se i kad stignem gurnem opečenu
ruku pod mlaz hladne vode.
Već tri sata radim, a nisam napravila ništa jestivo. Zasad sam bacila neuspio čokoladni
suffle, dvije tave s izgorenim lukom i lonac stvrdnutih marelica koje mi je bilo zlo i pogledati.
Ne mogu shvatiti gdje griješim. Nemam vremena shvatiti gdje griješim. Nemam vremena za
analizu. Svaki put kad napravim katastrofu, bacim ju u smeće i počnem ispočetka.
Geigeri nemaju pojma što se događa. Oni pijuckaju sherry u salonu i misle da sve ide kao
podmazano. Trish je prije pola sata pokušala ući u kuhinju, ali sam je uspjela zaustaviti.
Za manje od sata, ona i Eddie sjest će za stol očekujući gurmansku večeru. S iščekivanjem
će rastvoriti svoje ubruse i natočiti si mineralnu vodu.
Spopadne me panična histerija. Znam da ne mogu ovo skuhati. Ali ne mogu ni odustati.
Stalno mislim kako će se dogoditi čudo, da ću sve uspjeti, da ću nekako...
O, Bože, umak se prelijeva iz lonca.
Zatvorim vrata pećnice, zgrabim žlicu i počnem ga miješati. Izgleda mi kao gnusna, grudasta
smeđa voda. Po ormarićima panično počnem tražiti nešto što bih mogla ubaciti u taj umak.
Brašno. Kukuruzno brašno. Takvo nešto. To će učiniti svoje. Uzmem maliII,
lončić i energično u njega utresem poveću količinu bijelog praha, a zatim obrišem obrvu.
Dobro. Što sad?
Odjednom se sjetim bjelanjaka koji se još miješaju u mikseru. Zgrabim kuharicu, prstom
prelazeći po stranici. Promijenila sam desert kad sam u knjizi nabasala na rečenicu: – Puslice je
tako lako napraviti.
Zasad sve ide po planu. Što dalje? – Oblikujte čvrstu pjenu bjelanjka u velike krugove na
pergamentu za kuhanje.
Pogledam u zdjelu. Čvrsta pjena bjelanjka? Moja je tekuća.
Ma sigurno je dobro, grozničavo se uvjeravam. Mora biti. Sve sam radila po receptu. Možda
je čvršća nego što mi izgleda. Kad ju počnem izlijevati možda će se ona po nekakvom čudnom
kulinarskom zakonu fizike stvrdnuti.
Polako ju počnem izlijevati na pleh.
Ne stvrdnjava se. Širi se u gusto bijelo jezero i s pleha počne kapati na pod praveći velike
bijele mrlje.
Nešto mi govori da neću uspjeti napraviti puslice od bijele čokolade za osam osoba.
Bijela mrlja sleti mi na nogu i frustrirano kriknem. Suze mi navru na oči. Zašto nije uspjelo?
Sve sam radila po prokletom receptu. Osjećam kako postajem bijesna na samu sebe, na moje
dirkaste defektne bjelanjke, na kuharice, na kuhare, na hranu... A ponajviše na onoga koji je
napisao da je te puslice "tako lako napraviti".
– E pa, nije! – začujem samu sebe kako se derem. – Prokletstvo! – uzmem knjigu i bacim ju
na drugu stranu kuhinje gdje udari o vrata.
– Koji vrag... – iznenađeno uzvikne muški glas.
Sljedeće se sekunde vrata širom otvore i ugledani Nathaniela u trapericama na tregere i s
ruksakom prebačenim preko ramena. Izgleda da se spremio kući. – Je li sve u redu?
– Jest, – razdraženo odgovorim. – Sve je u redu. Hvala. I Ivala najljepša. – Rukom mu
pokažem da ode, ali on se i ne pomakne.
– Čuo sam da večeras kuhaš gurmansku večeru, – rekao on upijajući pogledom nered u
kuhinji.
– Da, tako je. Trenutačno sam u... najzamrsenijoj laži... ovaj... – pogledam na štednjak i
nehotično vrisnem. – Jebenu ! Umak!
Ne znam što se dogodilo. Iz lonca s umakom po ujelom štednjaku cijede se smeđi mjehurići i
cure na kuhinjski pođ. Izgledakao kaša iz priče o onom čarobnom loncu koji nije prestajao
praviti kašu.
– Pobogu, makni to s vatre! – uzvikne Nathaniel. Uhvati lonac i makne ga. – Što je to?
– Ništa! Uobičajeni sastojci...
Nathaniel primijeti mali lonac na pultu. Zgrabi ga i zapanjeno se zabulji u nj. – Soda
bikarbona? Stavila si sodu bikarbonu u umak? Zar su te to učili u... – on naglo zastane i ponjuši
zrak. – Čekaj malo. Je P to nešto gori?
Bespomoćno gledam dok on otvara pećnicu, grabi rukavice i izvlači pleh pun crnih kuglica.
Moj slanutak. Zaboravila sam na njega.
– Što bi ovo trebalo biti? – upita me preneraženo. – Zečji izmet?
– To je slanutak, – odgovorim. Osjećam da mi obrazi gore, ali podignem glavu pokušavajući
zadržati barem malo dostojanstva. – Natopila sam ih maslinovim uljem i stavila u pećnicu da
se... otope.
Nathaniel zuri u mene. – Da se otope?
– Omekšaju, – brzo se ispravim.
Nathaniel odloži pleh i prekriži ruke na prsima.
– Znaš li ti išta o kuhanju? – upita me.
Prije nego što uspijem išta reći, nešto se rasprsne u mikrovalnoj.
– Isuse Bože! – viknem od straha. – Isuse Bošel. Što je to bilo?
Nathaniel pokušava vidjeti kroz staklo. – Što si to stavila unutra? Nešto je eksplodiralo.
Panično se pokušam sjetiti. Što sam, do vraga, stavila u mikrovalnu? Sve mi je maglovito.
– Jaja! – odjednom se sjetim. – Tvrdo sam kuhala jaja za kanape.
– U mikrovalnoj? – pogleda me.
– Da uštedim na vremenu! Htjela sam biti djelotvorna!
Nathaniel iščupa utikač mikrovalne iz utičnice i okrene se. Na licu mu se jasno vidi koliko je
izbezumljen. – Ti pojma nemaš o kuhanju! Sve je ovo blef! Nisi ti nikakva kućna pomoćnica.
Ne znam koga vraga smjeraš...
– Ništa ne smjeram! – šokirano viknem.
– Geigeri su dobri ljudi. – Nathaniel me ozbiljno pogleda. – Neću dopustiti da ih se
iskorištava. Odjednom mu na licu ugledam agresiju. O, Bože. Što sad on misli? Da sam neka
varalica koja igra na povjerenje?
– Gle... molim te, – protrljam znojno lice. – Nikoga ne pokušavam opljačkati. Dobro, ne
znam kuhati. Ali završila sam ovdje zbog... nesporazuma.
– Nesporazuma? – sumnjičavo me pogleda.
– Da, – naglasim oštrije nego što sam htjela. Sjednem na stolac i masiram donji dio leđa.
Nisam dosad ni primijetila koliko sam iscrpljena. – Bježala sam od... nečega. Trebalo mi je
mjesto gdje bih prespavala. Geigeri su pretpostavili da sam kućna pomoćnica. Sljedećeg sam se
jutra grozno osjećala. Mislila sam odraditi to jutro, nisam planirala ostati. I neću uzeti novac od
njih, ako to misliš.
Nastupi tišina. Konačno ga se usudim pogledati. Prekriženih je rukii naslonjen na pult. Više
nije toliko namrgođen. Posegne u svoj ruksak i izvadi bocu piva te mi ju ponudi. Odmahnem
glavom.
– Od čega bježiš? – upita me otvarajući pivo.
Osjetim bolan grč. Ne mogu mu ispričati cijelu priču.
– Od... jedne situacije. – Spustim pogled.
On potegne iz boce. – Lošeg odnosa?
Na časak šutim. Pomislim na sve godine koje sam radila u Carter Spinku. Sve sate koje sam
im dala, sve što sam žrtvovala završilo je u trominutnom razgovoru.
– Da, – polako odgovorim. – Od lošeg odnosa.
– Koliko je dugo trajao?
– Sedam godina, – zapanjim se kad osjetim kako mi suze naviru na oči. Nemam pojma
otkuda sad one. – Oprosti, – s mukom progutam. – Današnji mi je dan bio prilično stresan.
Nathaniel otrgne komad kuhinjskog papira s role učvršćene na zidu i pruži mi ga.
– Ako je odnos bio loš, onda je i bolje da si otišla, – smireno mi kaže. – Nema smisla
ostajati. Nema se smisla osvrtati.
– Imaš pravo, – obrišem oči. – Da. Sad moram odlučiti što ću učiniti sa svojim životom. Ne
mogu ostati ovdje. – Uzmem u ruke bocu Creme de Menthe koja je trebala biti sastojak soufflea
od čokolade i mente, natočim ga u nekakvu čašicu za jaje i otpijem gutljaj.
– Geigeri su dobri poslodavci, – Nathaniel slegne ramenima. – Mogla si gore proći.
– Da, – osmjehnem se. – Na žalost, ne znam kuhati.
On odloži pivsku bocu i obriše usne. Ruke mu izgledaju oribano čiste, ali još se vide tragovi
zemlje oko noktiju, u porama njegove otvrdnule kože.
– Mogao bih pitati svoju mamu. Ona zna kuhati. Mogla bi te naučiti osnovama.
Gotovo se nasmijavši, iznenađeno ga pogledam. – Misliš da bih trebala ostati? Mislila sam
da sam varalica koja igra na povjerenje, – odmahnem glavom i okusivši Creme de Menthe
napravim grimasu. – Moram otići.
– Šteta, – kaže i slegne ramenima. – Bilo bi lijepo imati ovdje nekoga tko zna govoriti
engleski. I tko radi tako fantastične sendviče., – doda on mrtvo-hladno.
Ne mogu izdržati, moram se nasmijati. – Dostava.
– Ah. Da, to sam i mislio.
Odjednom se začuje tiho razgovaranje i oboje pogledamo prema vratima.
– Samantha? – Trishin je glas tih i napet. – Čuješ li me?
– Da? – kažem prigušeno.
– Ne brini se, neću ući. Ne želim ti smetati! Vjerojatno si u najosjetljivijoj fazi.
– Da...
Uhvatim Nathanielov pogled i odjednom osjetim da ću prasnuti u smijeh.
– Htjela sam te pitati, – Trish nastavi, "hoćeš li poslužiti kakav sorbet između obroka?
Pogledam Nathaniela. Njegova se ramena tresu od suzdržavanja smijeha, a meni pobjegne.
Odmah usta poklopim rukom pokušavajući se smiriti.
– Samantha?
– Ne, – napokon progovorim. – Neće biti sorbeta.
Nathaniel uzme u ruke jedan od mojih lonaca sa zagorjelim lukom. Mimikom napravi kao da
uzima punu žlicu i stavlja u usta. Njam-njam, kaže bez glasa.
Suze mi cure niz obraze. Pokušavajući biti što tiša, zamalo se ne ugušim.
– Pa, vidimo se kasnije!
Trish tiho ode, a ja prasnem u neobuzdan smijeh. Nikad se u životu nisam tako jako smijala.
Rebra me bole, kašljem, osjećam da bi mi moglo pozliti. Nakon nekog se vremena smirim,
obrišem oči i ispušem nos. Nathaniel se također prestao smijati i sad promatra kuhinju u koju
kao da je pala bomba.
– Ozbiljno, – kaže on, što ćeš učiniti s ovim? Očekuju bogatu večeru.
– Znam, – u meni se ponovno pojavi panika, ali ovaj put uspijem ju zatomiti. – Znam da
očekuju. Morat ću... nešto smisliti.
U kuhinji nastane tišina. Vidim da Nathaniel znatiželjno promatra bijele mrlje od bjelanjaka
na podu.
– Dobro, – uzdahnem i odmaknem znojnu kosu s lica. – Spasit ću situaciju.
– Spasit ćeš situaciju, – ponovi on sumnjičavo.
– Zapravo, mislim da bi to moglo riješiti probleme svih. – Ustanem sa stolca i počnem bacati
hranu u koš za smeće. – Prvo moram malo počistiti kuhinju...
– Pomoći ću ti. – Nathaniel ustane. – Ovo moram vidjeti.
Zajednički ispraznimo sadržaj lonaca, tavica i plehova u smeće. Zatim počnem ribati
zamrljane površine dok Nathaniel krpom skuplja smjesu za puslice.
– Koliko dugo radiš ovdje? – upitam ga dok ispire krpu u sudoperu.
– Tri godine. Radio sam za ljude koji su živjeli ovdje prije Geigera. Ellisi. Zatim su se Trish
i Eddie uselili i zadržali me. – Zašto su se Ellisi odselili? Kuca je prekrasna. – Geigeri su dali
ponudu koju oni nisu mogli odbiti. – Nathani-elova se usta čudno trzaju... Je li to prikriveni
smiješak? – Što je? – upitam ga radoznalo. – Što se dogodilo? – Pa... – odloži krpu. – Bilo je to
prilično smiješno. Ova je kuća služila kao lokacija u jednoj BBC-jevoj drami. Dva tjedna nakon
snimanja, na vratima su se pojavili Trish i Eddie mašući čekom. Vidjeli su kuću na televiziji i
odlučili da ju žele imati.
– Opa! – nasmijem se. – Vjerojatno su platili više nego što vrijedi.
– Bog zna koliko su dali. Ellisi nikad nisu rekli. – "Znaš li kako su Geigeri zaradili sav taj
novac? – Znam da zabadam nos gdje ne treba, ali lijepo je za promjenu razmišljati o tuđem
životu. Zaboraviti na svoj.– Ni iz čega su stvorili tvrtku za transport i prodali ju. Prilično su
zaradili na tome, – počne brisati posljednju mrlju od bjelanjaka.
– A ti? Prije Ellisa? – Slegnem ramenima i bacim stvrdnute marelice u smeće.
– Radio sam u Marchant Houseu, – odgovori Nathaniel. – To je otmjena aristokratska vila u
blizini Oxforda. Prije toga, fakultet.
– Fakultet? – iznenadim se. – Nisam znala...
Zaustavim se porumenjevši. Htjela sam reći: – Nisam znala da vrtlari idu na fakultet.
– Studirao sam prirodne znanosti. – Nathaniel me pogleda i odmah shvatim da zna na što
sam mislila.
Otvorim usta da ga upitam gdje i kad je studirao, a onda se predomislim i zatvorim ih. Ne
želim ulaziti u pojedinosti, krenuti putem "Imamo li zajedničkog poznanika?". Trenutačno mi
dobro dođe da se ne prisjećam dijelova svojeg života.
Kuhinja napokon izgleda čisto. Uzmem šalicu za jaje, natočim ostatak Creme de Menthe i
duboko udahnem.
– OK. Predstava počinje.
– Sretno. – Nathaniel podigne obrvu.
Otvorim kuhinjska vrata i zateknem Trish i Eddieja u hodniku sa sherrvjem u ruci.
– Ah, Samantha! Je li sve spremno? – Trishino je lice ozareno od slatkog iščekivanja, a
mene uhvati grč krivnje zbog onoga što kanim učiniti.
Ali ne vidim nijedan drugi izlaz.
Duboko udahnem i napravim najgori izraz lica kad komu priopćujem lošu vijest. – G. i gđo
Geiger, – pogledam jedno pa drugo, uvjerivši se da imam svu njihovu pozornost, "poražena
sam.“
Zaklopim oči i zatresem glavom.
– Poražena? – Trish nervozno ponovi.
– Dala sam sve od sebe, – otvorim oči. – Ali bojim se da ne mogu raditi s vašom opremom.
Večera koju sam spravila nije dosegnula moj profesionalni standard. Nisam mogla dopustiti da
izađe iz kuhinje na vaše tanjure. Naravno, platit ću sve vaše troškove – i ponuditi svoju ostavku.
Ujutro ću otići.
Eto ga. Riješeno. I bez žrtava.
Letimično pogledam Nathaniela koji stoji na kuhinjskim vratima. On kimne glavom uz
lagani osmijeh i pokaže mi podignuti palac.– Otići? – Trish zabrinuto zuri u mene. Toliko je
razrogačila svoje plave oči da izgledaju kao da će svaki tren iskočiti. – Ne možeš otići! Ti si
najbolja pomoćnica koju smo dosad imali! Eddie, učini nešto!
– Gđo Geiger, bojim se da nakon večerašnje situacije nema drugog izlaza, – kažem. –
Iskreno, večera je bila nejestiva.
– To nije tvoja krivica! – uzvikne Trish. – To je naša krivica! Odmah ćemo naručiti novu
opremu.
– Ali...
– Samo nam daj popis stvari koje su ti potrebne. Bez obzira na troškove! I dat ćemo ti veću
plaću! – Trish odjednom uzvikne kao da je dobila novu ideju. – Koliko želiš? Reci svoju cijenu!
Ovaj razgovor ne ide onako kako sam planirala.
– Pa... nikad nismo razgovarali o plaći... – spustim pogled osjećajući nelagodu.
– Eddie! – Trish se ljutito okrene k njemu. – Za ovo si ti kriv! Samantha odlazi jer ju ne
plaćaš dovoljno!
– Nisam to rekla... – počnem bespomoćno.
– I treba nove lonce i tavice. Najbolje! – Trkne Eddieja laktom u rebra i promrmlja: – Reci
nešto!
– Au... Samantha. – Eddie nezgrapno pročisti grlo. – Usrećila bi nas kad bi odlučila ostati.
Oduševljeni smo tvojim sposobnostima i kakvu god plaću očekuješ... takvu ćemo ti i dati. –
Trish ga opet udari u rebra. – Još veću.
– I plaćat ćemo ti doprinose, – doda Trish.
Oboje me gledaju s gorljivom nadom u očima.
Pogledam Nathaniela koji napravi gestu kao da kaže "zašto ne“?
Preplavi me najčudniji osjećaj. Troje ljudi. Svi su mi unutar deset minuta rekli da me žele.
Mogla bih ostati. To je jednostavno.
Ali ne znam kuhati, podsjeti me mali glas u glavi. Ne znam čistiti. Nisam kućna pomoćnica.
Ali mogla bih naučiti. Mogla bih sve to naučiti.
Tišina postaje sve napetija. Čak me i Nathanicl pomno promatra.
– Pa... U redu. – Osjetim kako mi se lice razvlači u osmijeh. – U redu. Ako me želite... ostat
ću.
Kasnije te večeri, kad smo svi pojeli dostavljenu hranu iz kineskog restorana, izvadim svoj
mobilni telefon i nazovem majčin ured te pričekam da me prebaci na glasovnu poruku.
– U redu je, mama, – počnem. – Ne trebaš ni od koga tražiti uslugu. Imam posao, – i sklopim
telefon.
Kao da je pupčana vrpca prerezana.
Osjećam se slobodno. Samo što sad doista moram biti kućna pomoćnica.
Sljedećeg jutra budilica me rano probudi i prije sedam spustim se u ogrtaču u kuhinju. Vrt je
maglovit i bešuman, samo dvije svrake na travi zadirkuju jedna drugu.
Što tiše mogu, ispraznim perilicu posuđa i posložim sve po ormarićima. Uredno pogurnem
stolce pod stol. Napravim kavu. Zatim se zagledam u granitnu radnu plohu.
Moja domena.
Nemam osjećaj da je to moja domena. Izgleda mi kao nečija strašna kuhinja.
Pa... što ću sad? Uhvati me nervoza od samog stajanja. Trebala bih nešto raditi. Pogled mi se
zaustavi na starom primjerku Eco-nomista u stalku za časopise i uzmem ga u ruke. Listajući ga
dok ispijam kavu, zadubim se u čitanje zanimljiva članka o međunarodnim monetarnim
kontrolama.
Zatim, začuvši tup zvuk odozgo, brzo ga odložim na mjesto. Kućne pomoćnice ne čitaju
članke o međunarodnim monetarnim kontrolama. Trebala bih zaposleno trčkarati, praviti džem
ili takvo što.
Samo što ovdje već imaju ormarić pun džemova. Uz to, ne znam ni kako se džem priprema.
Što još? Što kućne pomoćnice rade po cijele dane? Ponovno pogledom obuhvatim kuhinju i
izgleda mi savršeno čisto. Mogla bih napraviti doručak, padne mi na pamet. Ali ne dok ne
doznam što bi oni htjeli...
Zatim se odjednom sjetim jučerašnjeg jutra. Trish mi je napravila šalicu čaja.
Možda bih danas ja njoj trebala napraviti šalicu čaja! Možda čekaju gore, lupkajući
nestrpljivo prstima, govoreći: – Gdje je, do vraga, naš čaj? Brzo uključim kuhalo za vodu i
napunim čajnik čajem. Stavim ga na pladanj zajedno sa šalicama i tanjurićima te, nakon
trenutka premišljanja, dodam nekoliko keksa. Zatim krenem stubama i tiho hodnikom do
spavaće sobe Trish i Eddieja... Zastanem pred vratima.
Što sad?
Što ako spavaju i ja ih probudim?
Tiho ću pokucati, odlučim. Da. Kratko, diskretno kucanje kućne pomoćnice.
Podignem ruku da zakucam, ali pladanj mi je pretežak da bih ga držala samo jednom rukom
i uz zveket klizne na jednu stranu. Prestrašeno zgrabim čajnik koji je zamalo završio na podu.
Prezno-jena, odložim pladanj na pod, podignem ruku i vrlo tiho pokucam, a onda se brzo
sagnem i uzmem pladanj objema rukama.
Nema odgovora. Što sad?
Oklijevajući, ponovno pokucam.
– Eddie! Prestani! – Kroz vrata začujem Trishin povišeni glas.
O, Bože. Zašto me ne čuju?
Vruće mi je. Ovaj pladanj je prokleto težak. Ne mogu cijelo jutro stajati ispred njihove sobe
s čajem u rukama. Da se povučem?
Okrenem se da odem, a zatim odjednom postanem odlučna. Ne. Neću biti tako plašljiva.
Napravila sam čaj i poslužit ću im ga. Ili ću ga barem ponuditi. Uvijek mi mogu reći da odem.
Čvrsto primim pladanj i glasno kucnem njime o vrata sobe. To moraju čuti.
Trenutak zatim začujem Trishin glas. – Naprijed!
Osjetim olakšanje. U redu je. Očekuju me. Znala sam da hoće. Uspijem nekako okrenuti
kvaku i pridržati pladanj da mi ne ispadne iz ruke. Otvorim vrata i uđem u sobu.
Trish me gleda ležeći ispruženo sama u krevetu u svilenoj spavaćici. Kosa joj je raščupana, a
šminka oko očiju razmazana. Na trenutak izgleda iznenađeno što me vidi.
– Samantha, – oštro kaže. – Što želiš? Je li sve u redu?
Pomislim da sam krivo postupila. Moje pogled ne silazi s nje, ali krajičkom oka uočim
nekoliko čudnih pojedinosti u sobi. Na podu vidim knjigu s naslovom Čuvstveni užitak i bočicu
ulja od mošusa za masažu. I...
Izlizani primjerak Užitak seksa. Na noćnom stoliću. Otvoren na pozi "Turski stil". Aha.
Znači, nisu očekivali čaj.
Progutam, pokušavajući zadržati prisebnost i očajnički se pretvaram da ništa ne vidim.
– Ovaj... Donijela sam vam čaj, – glas mi titra od nervoze. – Mislila sam da biste ga... željeli.
Ne gledaj u Užitak seksa. Usmjeri pogled gore.
Trishino se lice opusti.
– Samantha! Zlato! Spusti to! – mahne rukom prema noćnom ormariću.
Krenem prema ormariću kad se odjednom otvore vrata kupaonice i Eddie izađe u pretijesnim
boksericama, golih, zapanjujuće dlakavih prsiju.
Isuse.
Nekako uspijem da mi pun pladanj ne padne na pod.
– Jao... Oprostite, – zamucam koračajući unatrag. – Nisam znala...
– Ne budi smiješna! Uđi – veselo uzvikne Trish, koja je sad posve pomirena s činjenicom da
sam u njihovoj spavaćoj sobi. – Nismo kreposni.
Poželim da jesu. Oprezno pođem prema krevetu prekoračujući svjetloljubičasti čipkasti
grudnjak. Pronađem mjesto za pladanj na Trishinom ormariću i malo pogurnem sliku nje i
Hddieja u jacuz-ziju, s pjenušcem u rukama.
Natočim čaj što brže mogu i svakomu ponudim šalicu. Eddieja ne mogu pogledati u oči. U
kojem to poslu vidite svog šefa golog?
Samo mi jedno zaposlenje pada na pamet. Što nije nimalo ohrabrujuće.
– Pa... Idem ja sad, – promrmljam pognute glave.
– Nema žurbe! – Trish sa zadovoljstvom srkne čaj. – Mmm. Sad kad si ovdje, voljela bih
malo popričati s tobom! Da vidim gdje smo sa stvarima.
– Aha... Dobro. – Spavaćica joj je prozirna i vidim obrise njezine bradavice. Brzo skrenem
pogled i uočim bradatog tipa u priručniku Užitak seksa kako se savija.
Odjednom mi pred očima iskrsne slika Trish i Eddieja u istom položaju.
Ne. Prestani.
Lice mi gori od neugode. Kakva je ovo nestvarna situacija, da stojim u spavaćoj sobi dvoje
ljudi, koje baš ne poznajem dobro, i koji mi pokazuju kako se seksaju? Što je najbolje, čini se
da njih to nimalo ne dira...
A tada mi sine. Pa, naravno. Ja sam osoblje. Ja se ne računam.
– Pa, je li sve u redu, Samantha? – Trish odloži svoju šalicu i znatiželjno me pogleda. –
Odredila si svoju rutinu? Sve je pod kontrolom?
– Svakako. – Posegnem za frazom koja zvuči kompetentno: – Sve mi je u malom prstu". O,
ne. – Hoću reći... Uhvatila sam se u koštac sa svime.
O, ne.
– Sjajno! – uzvikne ona. – Znala sam! Ne trebam ti ništa pokazivati! Znaš gdje što stoji!
– Tako je!
Trish mi se široko osmjehne i otpije još čaja. – Danas ćeš se pozabaviti pranjem rublja.
Rublje. Nije mi uopće palo na pamet.
– Molim te, promijeni plahte kad budeš pospremala krevet, – doda ona.
Pospremala krevet?
Ni to mi nije palo na pamet.
Osjetim lagani napadaj panike. Ne samo da mi ništa nije u malom prstu – nego ni pojma
nemam što sve spada pod moje dužnosti.
– Naravno, imam svoju... ovaj... ustanovljenu rutinu, – pokušam zvučiti ležerno. – Ali bilo bi
dobro da mi date popis stvari koje bih trebala obaviti.
– Oh, – Trish će razdraženo. – Dobro, ako misliš da ti je to doista potrebno.
– A ja ću, Samantha, kasnije proći kroz tvoje odredbe i uvjete, – ubaci se Eddie koji stoji
pred zrcalom držeći bućicu za gimnastiku. – Reći ću ti u što si se u p lela, – on se grohotom
nasmije, a zatim stenjući podigne bućicu iznad glave. Trbuh mu se trese od truda, ne na lijep
način.
– Pa... idem ja raditi... što trebam. – Uputim se prema vratima, očiju prilijepljenih za pod.
– Vidimo se kasnije, za doručkom. – Trish mi veselo mahne iz kreveta. – Ciao, ciao!
Ne mogu pratiti te Trishine iznenadne promjene raspoloženja. Izgleda da smo iz odnosa
poslodavac-posloprimac prešli izravno na odnos kao da smo zajedno na luksuznom krstarenju.
– Da... Vidimo se! – Uspijem uzvratiti istim veselim tonom. Naklonim se, prekoračim njezin
grudnjak i brže-bolje šmugnem iz sobe.
***
Doručak je ispao noćna mora. Trebala su mi tri pokušaja da shvatim kako prerezati grejp
napola. Čovjek bi mislio da je to jednostavno. Trebali bi po njima narisati crte ili napraviti
perforacije. U međuvremenu mi je iskipjelo mlijeko, a kad sam uključila aparat za kavu, ona je
eksplodirala i razlila se posvuda. Srećom su Trish i Eddie toliko zaokupljeni prepirkom gdje će
otići za sljedeće praznike da ne primjećuju što se događa u kuhinji. Niti čuju moje vriskove.
Dobro je što sam konačno shvatila kako funkcionira toster.
Kad su doručkovali, ubacim prljavo posuđe u perilicu i očajnički se pokušam sjetiti kako
sam ju jučer uključila, a tada Trish uđe u kuhinju.
– Samantha, g. Geiger te želi vidjeti u svojoj radnoj sobi, – obavijesti me. – Želi
porazgovarati o tvojoj plaći i uvjetima rada. Nemoj da te dugo čeka!
– Oh... U redu, gospođo. – Naklonim se, zatim zagladim uniformu i krenem u hodnik.
Priđem vratima Eddiejeve radne sobe i dvaput pokucam.
– Naprijed! – začujem vedar glas. Eddie sjedi za svojim stolom, golemom stvari od
mahagonija, obučenoj u kožu, sa skupim prijenosnim računalom na njoj. Eddie je sad potpuno
odjeven, hvala Bogu, u tamne hlače i športsku majicu, a cijela prostorija odiše mirisom njegova
losiona poslije brijanja.
– Ah. Samantha. Spremna za naš sastanak? – Eddie mi pokaže na drveni stolac i ja sjednem.
– Eto nas! Dokument koji si čekala!
Važno mi doda fascikl naslovljen "UGOVOR KUĆNE POMOĆNICE". Otvorim ga i
ugledam naslovljeni komad požutjelog pergament papira koji je namjerno napravljen tako da
izgleda starinski. Bogato ukrašenim fontom srednjovjekovna stila piše:
SPORAZUMNI UGOVOR
Između Samanthe Sweeting i
g. i gđe Edwarda Geigera,
drugog dana srpnja godine Gospodnje
dvije tisuće i četvrte.
– Opa, – iznenadim se. – Je li... odvjetnik ovo sastavio?
Ne mogu zamisliti nijednog odvjetnika koji bi sastavio ugovor u Disneyjevu,
srednjovjekovnom fontu. A kamoli još da sve to ispiše na lažnom pergamentu.
– Za to mi ne treba odvjetnik. – Eddie se samosvjesno osmjehne. – Ne nasjedam na tu igru.
Ti bi ti ljudi masno naplatili običan moderan tekst. Vjeruj mi, Samantha, takav je ugovor ako
imaš imalo mozga, jednostavno sastaviti. – Namigne mi.
– Sigurna sam da ste u pravu. – Okrenem prvu naslovljenu stranicu i brzo prijeđem po
ispisanim stavkama ugovora.
O, Bože. Kakva su ovo trabunjanja? Čitajući besmislene rečenice, zagrizem usnu kako bih se
suzdržala da ne prasnem u smijeh.
...Samantha Szueeting (u daljnjem tekstu TUŽITELJ)... Tužitelj? Zna li on uopće tko je
tužitelj?
...Nadalje, usprkos proviziji kuharskih usluga, na način koji će se smatrati, prima fade, da
uključuje, ali ne isključivo, lagane obroke i pića...
Čvrsto sam stisnula usne. Ne smijem se smijati.
Prema gore navedenom, ipsofacto, sve stranke zadržavaju gore spomenuta prava bez ikakve
osnovane sumnje.
Što? Što?
Cijeli je tekst potpuno nerazumljiv i pun gluposti. Dijelovi pravnih termina složenih u
besmislene, tobože impresivne fraze. Na brzinu prijeđem ostatak stranice, očajnički se trudeći
zadržati ozbiljan izraz lica i nastojeći smisliti prikladan odgovor.
– Čuj, znam da ti to izgleda strašno! – počne Eddie, krivo protumačivši moju šutnju. – Ali
nemoj se prepasti tih dugačkih riječi. Zapravo je stvar vrlo jednostavna! Jesi li pogledala plaću?
Pogled mi padne na iznos ispisan masnim brojkama ispod "tjedna plaća". Malo je manje od
onoga što naplaćujem po satu kao odvjetnica.
– Veoma velikodušno, – konačno progovorim. – Hvala vam, gospodine.
– Postoji li što u ugovoru što ne razumiješ? – vedro mi se nasmiješi. – Samo reci!
Otkuda da počnem?
– Ovaj... Ovaj ovdje dio. – Pokažem na Stavak 7: Sati. – Znači li to da mi je cijeli vikend
slobodan? Svaki vikend?
– Naravno. – Eddie me iznenađeno pogleda. – Ne očekujemo od tebe da i vikendom radiš!
Osim ako nije kakva posebna prigoda, ali za to ćemo ti dodatno platiti... to piše u devetom
stavku...
Ne slušam ga. Svaki vikend slobodan. To mi ne ide u glavu. Mislim da od svoje dvanaeste
godine nisam imala cijeli vikend slobodan.
– Sjajno, – pogledam ga i ne mogu se prestati smiješiti. – Hvala vam!
– Zar ti prethodni poslodavci nisu dali slobodne vikende? – Eddie me zapanjeno pogleda.
– Pa, nisu, – iskreno odgovorim. – Ne, nisu.
– Zvuče mi kao goniči robova! Vidjet ćeš da smo mi mnogo razumniji! – Osmjehne se. –
Ostavit ću te samu da proučiš ugovor prije nego što ga potpišeš.
– Već sam ga pročitala... – zaustavim se kad Eddie s negodovanjem digne ruku.
– Samantha, Samantha, Samantha, – izgovori on očinskim tonom odmahujući glavom. – Dat
ću ti jedan savjet koji će ti dobro doći u životu. Pravne dokumente uvijek vrlo pažljivo pročitaj.
Nekoliko trenutaka zurim u njega, a nosnice mi se tresu od truda da zadržim ozbiljan izraz
lica.
– Da, gospodine, – zahvalno odgovorim. – Zapamtit ću to.
Kad je Eddie izašao iz sobe, ponovno pogledam ugovor i zakolutam očima. Uzmem olovku i
automatski počnem ispravljati tekst, oblikujući ga iznova, izbacujući neke dijelove i dodajući sa
strane pitanja.
Zatim se naglo zaustavim.
Koga vraga radim?
Zgrabim gumicu i brzo pobrišem sve što sam načrčkala. Uzmem kemijsku i krenem prema
dnu stranice gdje slika sove u odvjetničkoj halji pokazuje na iscrtanu liniju.
Ime: Samantha Sweeting Zanimanje:
Na trenutak oklijevam, a zatim napišem "kućna pomoćnica".
S nevjericom ispisujem te riječi. Doista to radim. Doista prihvaćam taj posao, koji je u
svakom smislu kilometrima daleko od mog bivšeg života. I nitko ne zna što radim.
Odjednom mi se pred očima pojavi majčino lice i izraz koji bi poprimilo da sazna gdje sam
sada... Kad bi me vidjela u uniformi... Izbezumila bi se. Dođe mi da ju nazovem i kažem joj što
radim.
Ali neću. Nemam sad vremena razmišljati o tome. Čeka me rublje.
Dvaput sam se penjala po prljavo rublje. Pretrpane košare spustim na pločice i pogledam
modernu perilicu. Ovo bi trebalo biti jednostavno.
Nemam baš iskustva u ovom području. Doma sam sve, osim donjeg rublja, slala na kemijsko
čišćenje. Ali to ne znači da ne znam oprati rublje. To je pitanje mozga i logike. Probno otvorim
vrata perilice i odjednom se na elektroničkom zaslonu prikažu titrave riječi PRATI? PRATI?
Zbunim se. Naravno da želim da opereš rublje, najradije bih odbrusila. Samo mi daj vremena
da ga ubacim.
Duboko uzdahnem. Smiri se. Jedno po jedno. Prvi je korak napuniti stroj. Rukama
obuhvatim hrpu odjeće – a zatim zastanem.
Ne. Prvi je korak sortiranje odjeće. Istog sam trenutka zadovoljnija sobom što sam se toga
sjetila te počnem odvajati prljavu odjeću na hrpice, provjeravajući što piše na etiketi svakog
komada.
Bijelo 40.
Bijelo 90.
Prati naopako.
Prati boje odvojeno.
Prati pažljivo.
Prati VRLO PAŽLJIVO.
Ispraznivši prvu košaru, prenerazim se. Napravila sam dvadesetak hrpica koje se uglavnom
sastoje od jednog komada odjeće. To je smiješno. Ne mogu imati dvadeset pranja. Trajat će
cijeli tjedan!
Što da radim? Kako da znam što ide s čim? Frustrirana sam i hvata me panika. Već se
petnaest minuta bavim rubljem, a još nisam ni počela.
Dobro... Budi racionalna. Ljudi diljem svijeta peru rublje svaki dan. Nije moguće da je to
toliko teško. Morat ću pomiješati stvari koje su slične.
Podignem hrpicu odjeće s poda i ubacim ju u bubanj. Zatim otvorim obližnji ormarić i
ugledavši cijelu paletu praškova za pranje rublja ukočim se. Koji da uzmem? Mislima mi
vrludaju poznate riječi s TV reklama. Besprijekorno čisto. Bjelije od bijelog. Nije biološki.
Perilica dulje živi uz Calgon.
Ne želim da ova perilica dulje živi. Samo želim da opere ovu prokletu odjeću.
Na kraju zgrabim kutiju sa slikama bijelih majica, isipam prašak u malenu ladicu na vrhu
perilice i malo u bubanj. Čvrsto zatvorim vrata. Što sad?
PRATI? još uvijek titra na zaslonu. PRATI?
– Pa... Da! – kažem. – Operi ih. – Počnem nasumce stiskati gumbe.
STISNUTI PROGRAM?
Program?
Pogledom tražim nekakav trag, a zatim ugledam upute utaknute iza neke bočice. Uzmem ih i
počnem listati.
Opcija za napola napunjenu perilicu koristi se za malo rublja i moguća je samo za programe
predpranja A3-E2 i programe za superispiranje G2-L7; H4 nije u opciji. Molim?
Ma daj. Imam diplomu Cambridgea. Znam latinski, zaboga. Mogu i ovo prokljuviti.
Okrenem drugu stranicu.
Programi ES i Fl nemaju u sebi centrifugiranje OSIM AKO na pet sekundi prije početka
pranja ne stisnete gumb "S – ILI deset sekundi tijekom programa E5 (nije za vunu).
Ništa ne mogu pohvatati. Ispit o međunarodnim korporativnim parničenjima bio je lakši od
ovoga. OK, zaboravi upute. Upotrijebi zdrav razum. Kratko pritisnem nekakav gumb, glumeći
sposobnu kućnu pomoćnicu.
PROGRAM K3? treperi na zaslonu. PROGRAM K3?
Ne sviđa mi se prizvuk programa K3. Zvuči mi zloslutno, poput hridina ili tajnoga državnog
plana.
– Ne, – kažem naglas, stišćući nekakve gumbe. – Hoću nešto drugo.
ifi0IZABRALI STE PROGRAM K3, zatreperi.
– Ali ne želim program K3! – panično viknem. – Daj mi nešto drugo! – Stišćem sve gumbe
redom, ali ništa se ne događa. Čujem kako voda šikne u bubanj i upali se zeleno svjetlo.
K3 U TIJEKU, zatitra na zaslonu. PROGRAM ZA JAKO ČIŠĆENJE DEKORA.
Jako? Dekora?
– Stani, – zadihano uzviknem i počnem lupati po svim gumbima. – Stani! – Očajnički
nogom udarim u perilicu. – Stani!
– Je li sve u redu? – začujem Trishin glas iz kuhinje i brzo se odmaknem od perilice,
zagladivši kosu.
– Ovaj... Je! U redu je! – namjestim profesionalni smiješak na lice kad se ona pojavi na
vratima. – Samo... Perem rublje.
– Bravo, – pruži mi košulju na pruge. – Molim te, budi ljubazna pa g. Geigeru zašij gumb na
košulju...
– Svakako! – uzmem košulju i progutam knedlu.
– Evo tvog popisa dužnosti! – pruži mi komad papira. – Naravno da nije dovršen, ali to je za
početak...
Preletjevši po beskrajnom popisu, osjetim vrtoglavicu.
Pospremiti krevete... pomesti i počistiti prednje stube... urediti cvijeće. .. ispolirati sva
zrcala... urediti sve ormariće... rublje... dnevno čistiti kupaonice...
– Na popisu nema ničeg što bi ti bilo problematično, zar ne? – upita Trish.
– Ne... nema! – glas mi je malo prigušen. – Sve će biti u redu!
– Molim te, počni prvo s glačanjem, – nastavi ona čvrstim glasom. – Vidjet ćeš, hrpa je, na
žalost, poveća. Uvijek se nekako nakupi... – Iz nekog razloga Trish gleda prema gore. S
kobnom slutnjom pratim njezin pogled. Iznad nas, s drvene police za sušenje, visi tridesetak
zgužvanih košulja.
Zurim u njih, osjećajući slabost kao da ću zateturati. Ne znam glačati košulje. Nikad u životu
nisam primila glačalo u ruke. Što ću sad?
– Sigurno ćeš brzo preletjeti po njima! – doda ona veselo. – Daska za glačanje je ovdje, –
pokaže mi.
– Aha, hvala, – uspijem nekako izgovoriti.
Najvažnije je da izgledam uvjerljivo. Izvadit ću dasku za glačanje, pričekati da ona ode, a
zatim ću... skovati novi plan.
Posegnem prema dasci za glačanje, pokušavam izgledati kao da to radim svakodnevno.
Energično potegnem jednu od metalnih nogu, ali ona se ne miče. Pokušam još jednom, ali ništa.
Potežem sve jače i jače dok se ne zapušem, ali prokleta se stvar neće rastvoriti. Kako da ju
otvorim?
– Ima ručicu, – kaže Trish, gledajući me iznenađeno. – Ispod.
– Ah! Naravno! – Nasmiješim joj se, a zatim rukom potražim ručicu, očajnički stišćući dok
ta stvar, bez ikakva upozorenja, ne ispruži svoje noge u križ. Ispadne mi iz ruku i stane na visini
od pola metra gdje se i uglavi.
– Dobro. Sad ću ja to namjestiti.
Podignem dasku i pokušam produžiti noge, ali one se i ne pomaknu. Obrazi mi gore dok se
natežem s daskom i okrećem ju na sve moguće strane. Jebemti, kako ova stvar funkcionira?
– Zapravo, kad bolje razmislim, – nehajno kažem, volim kad su daske niže. Ostavit ću ju
ovako.
– Ne možeš glačati tako niskol – Trish se zapanjeno nasmije. – Samo povuci ručicu! Moraš
prilično jako potegnuti... Pokazat ću ti.
Uzme od mene dasku i u dva poteza prilagodi ju na pravu visinu. – Vjerojatno si se služila
drukčijim modelom, – doda ona, sklapajući dasku. – Svaka ima svoje trikove.
– Svakako! – S olakšanjem prihvatim ovaj ponuđeni izgovor. – Naravno! Naviknuta sam na
rad s... s... s Nimbusom 2000.
Trish me iznenađeno pogleda. – Nije li to metla iz Harryja Pottera?
K vragu!
Znala sam da mi je to odnekud poznato.
– Da... jest, – osjećam kako mi lice plamti. – Ali i vrlo poznata daska za glačanje. Zapravo,
mislim da je metla nazvana... ovaj... po dasci za glačanje.
– Stvarno? – Trish je fascinirana. – Nisam to znala! – Na moje iznenađenje, ona se nasloni
na vrata i zapali cigaretu. – Ne obaziri se na mene! – doda mrmljajući. – Samo ti nastavi.
Da nastavim?
– Tamo je glačalo, – ona pokaže rukom. – Iza tebe.
– Sjajno! Hvala! – Uzmem glačalo i polako ga uključim dok mi srce brže tuče od straha. Ne
mogu ja to. Trebam nekakvu izliku. Ali ništa mi ne pada na pamet.
– Mislim da je glačalo sad dovoljno zagrijano! – dobaci Trish.
– Da! – osmjehnem se.
Nemam izbora. Morat ću početi glačati. Iznad glave posegnem za jednom košuljom i raširim
ju nespretno po dasci dobivajući na vremenu. Ne znam otkuda da počnem.
– G. Geiger ne voli da su mu okovrztnici previše uštirkani, – pripomene Trish.
Previše što? Pogled mi luta po prostoriji i zastane na bočici s nazivom "Štirka u spreju".
– Aha! – progutam pokušavajući sakriti paniku. – Pa, vjerojatno ću doći... do faze štirkanja...
za koju minuticu...
Ne vjerujući što ću upravo učiniti, primim glačalo za dršku. Teže je nego što sam očekivala i
ispušta zastrašujuće veliku količinu pare. Vrlo ga oprezno spuštam prema tkanini. Nemam
pojma koji dio košulje kanim glačati. Mislim da su mi oči čvrsto zatvorene.
Odjednom se iz kuhinje začuje nekakva zvonjava. Telefon. Hvala Bogu... Hvala Bogu...
Hvala Bogu...
– Tko je pak to? – namršti se Trish. – Oprosti, Samantha. Trebala bih se javiti...
– U redu je! – glas mi je piskutav. – Nema problema! Ja ću nastaviti s...
Čim Trish nestane iz prostorije, spustim glačalo uz prasak i zarijem glavu u ruke. Mora da
sam luda. Ovo neće ići. Nisam ja za kućnu pomoćnicu. Glačalo naglo ispusti veliku količinu
pare, a ja vrisnem od strada. Isključim ga i naslonim se na zid. Tek je devet i dvadeset, a ja sam
već potpuno iscrpljena.
Mislila sam da je posao odvjetnika stresan. Kad se Trish vratila iz kuhinje, ja sam se sabrala.
Mogu ja to. Naravno da mogu. Nije to kvantna fizika. To su kućanski poslovi.
– Samantha, bojim se da ćemo te napustiti za danas, – zabrinuto izjavi Trish. – G. Geiger će
na golf, a ja idem vidjeti novi mercedes vrlo mi drage prijateljice. Hoćeš li moći sama?
– Bit će sve u redu! – pokušam ne zvućiti previše obradovano tom viješću. – Ne brinite se za
mene. Doista. Ja ću nastaviti s pospremanjem...
– Zar si već završila s glačanjem? – Ona impresionirano baci pogled u prostoriju za glačanje.
Završila? Što ona misli, tko sam ja? Superžena?
– Zapravo, ostavila bih zasad glačanje i primila se ostatka kuće, – ležerno odgovorim. – To
je moja uobičajena rutina.
– Svakako, – ona energično kimne. – Kako ti god paše. Na žalost, neću ti moći odgovarati na
pitanja, ali Nathaniel je ovdje! – ona mahne rukom i pozove ga. – Upoznala si Nathaniela, zar
ne?
– Oh, – iznenadim se kad se on pojavi, u poderanim trapericama i raščupane kose. – Ovaj...
da, jesam. Bok!
Malo je čudno vidjeti ga ujutro nakon jučerašnje drame. Kad nam se pogledi sretnu, zapazim
lagani smiješak na njegovim usnama.
– Bok, – odzdravi mi. – Kako ide?
– Sjajno! – veselo odgovorim. – Doista dobro.
– Nathaniel zna sve što treba vezano uz kuću, – ubaci Trish nano-seći ruž na usne. – Ako
nešto ne možeš pronaći... doznati kako se otključavaju vrata ili takvo što... on je pravi čovjek za
to.
– Imat ću to na umu. Hvala.
– Ali, Nathaniel, ne želim da ometaš Samanthu, – doda Trish, strogo ga pogledavši. – Ona,
naravno, ima svoju uobičajenu rutinu. – Naravno, – Nathaniel smrtno ozbiljno kimne glavom.
Kad se Trish okrene, on me sa zanimanjem pogleda, a ja osjetim kako mi obrazi rumene.
Što to znači? Kako on zna da nemam rutinu? Samo zato što ne znam kuhati ne znači da ne
znam raditi ništa.
– Znači, bit će sve u redu? – Trish uzme svoju torbicu. – Pronašla si sva sredstva za
čišćenje?
– Ovaj... – nesigurno pogledam uokolo.
– U prostoriji za glačanje! – Ona na trenutak nestane, pa se pojavi noseći ogromnu plavu
kutiju punu proizvoda za čišćenje i odloži ju na stol. – Evo ih! I ne zaboravi svoje Marigoldse!
– doda ona radosno.
Moje što?
– Gumene rukavice, – objasni mi Nathaniel. Izvadi iz kutije par velikih ružičastih rukavica i
pruži mi ih uz mali naklon.
– Da, hvala, – dostojanstveno velim. – Znala sam to.
Nikad u životu nisam na ruke navukla gumene rukavice. Pokušavajući suspregnuti grimasu,
polako ih navučem.
O, Bože! Nikad u životu nisam osjetila nešto tako gnjecavo, gumenasto i... odvratno. Moram
ih nositi cijeli dan?
– Baj-baj!, – uzvikne Trish iz hodnika i zatim se ulazna vrata s treskom zatvore.
– Dobro. Pa, idem raditi.
Čekam da Nathaniel ode, ali on se nasloni na stol i znatiželjno me promatra. – Znaš li uopće
kako se čisti kuća?
Uvrijeđena sam. Zar izgledam kao netko tko ne zna kako se čisti kuća?
– Naravno da znam, – zakolutam očima.
– Sinoć sam mami govorio o tebi. – Nasmije se odjednom kao da se prisjeća razgovora, a ja
ga sumnjičavo pogledam. Što joj je rekao? – No, – Nathaniel me pogleda, "voljna te je naučiti
kuhanju“. Rekao sam da će ti zatrebati i savjeti za čišćenje...
– Ne trebaju mi savjeti za čišćenje! – grubo odvratim. – Mnogo sam puta čistila kuće.
Zapravo, moram se baciti na posao.
– Ne obaziri se na mene, – Nathaniel slegne ramenima.
Pokazat ću ja njemu. Zaposleno izvadim bočicu iz kutije i poprskam granitnu površinu pulta.
Eto. Tko kaže da ne znam što radim? – Znači, čistila si mnoge kuće, – veli Nathaniel
promatrajući me.
– Jesam, milijune.
Tekućina se ukrutila u male sive kristaliće. Energično prijeđem krpom preko njih, ali ne
nestaju. Do vraga.
Pažljivije pogledam bočicu. – NE KORISTITI NA GRANITU. – Do vraga.
– No, – brzo krpom prekrijem kristaliće. – Smetaš mi. – Zgrabim pahalicu iz plave kutije i
počnem mesti mrvice s kuhinjskog stola. – Samo malo...
– Ostavit ću te, – kaže Nathaniel, susprežući smijeh. Pogleda pahalicu. – Ne trebaš li za to
četku i lopaticu?
Nesigurno pogledam pahalicu. Što fali ovome? Ma tko je on, žandar koji nadgleda brisanje
prašine?
– Imam svoje metode, – prkosno podignem bradu. – Hvala.
– U redu, – osmjehne se. – Vidimo se.
Neću mu dopustiti da me zbuni. Savršeno sam sposobna počistiti ovu kuću. Samo trebam...
plan. Da. Vremenski raspored, kao na poslu.
Čim je Nathaniel otišao, uzmem kemijsku i komad papira te počnem črčkati današnji popis
obveza. Zamišljam kako znalački i lako prelazim sa zadatka na zadatak, s četkom u jednoj i
pahalicom u drugoj ruci, dovodeći sve u red. Baš poput Mary Poppins.. 30 – 9.36 posložiti
krevete. 36 – 9.42 izvaditi rublje iz perilice i ubaciti u sušilicu. 42 – 10.00 počistiti kupaonicu
Završim popis i optimistično preletim ponovno po njemu. Ovo je mnogo bolje. Ovakvim
tempom, do ručka sam gotova s čišćenjem..36 Jebemti. Ne mogu lijepo posložiti ovaj krevet.
Zašto se plahta neće zategnuti? 9.42 I zašto rade tako teške madrace? 54 Ovo je mučenje. Ruke
me nikad u životu nisu ovoliko boljele. Pokrivači teže tonu, plahte se neće izravnati i nemam
pojma kako da složim krajeve. Kako to rade sobarice? Kako? 10.30 Konačno. Nakon jednoga
sata teškoga rada konačno sam složila jedan krevet. Već sam u zaostatku. Ali nema veze. Idem
dalje. Rublje je sljedeće.
10.36 O, ne. Molim te, ne.
Ne mogu ni gledati. Ovo je prava katastrofa. Sve je u perilici poružičastilo. Svi komadi
odjeće.
Što se dogodilo?
Drhtavim rukama izvadim mokru vestu od kašmira. Bila je žućkaste boje kad sam ju ubacila,
a sad izgleda očerupano kao američki sladoled. Znala sam da je K3 koban. Znala sam.
Smiri se. Mora postojati nekakvo rješenje, mora. Pogledom panično preletim po bočicama,
naslaganim po policama. Zbogom mrlje... Vanish. Mora postojati nekakvo rješenje... Samo
trebam razmisliti...0.42 Dobro je, našla sam ga. Možda neće skroz upaliti, ali nisam smislila
ništa bolje.1.00 Upravo sam potrošila 852 funte kupivši novu odjeću jednaku onoj iz perilice.
Prodavačice iz Harrodsova odjela za osobnu kupnju bile su veoma uslužne i poslat će mi svu
odjeću sutra, ekspresnom dostavom. Molim Boga da Trish i Eddie ne primijete kako se njihova
odjeća misteriozno obnovila. Sad se samo moram riješiti ove ružičasto obojane odjeće. I
odraditi ostatak poslova s popisa. 11.06 Jooj... Glačanje. Što ću s tim?1.12 Dobro. Pogledala
sam u lokalne novine i za to pronašla rješenje. Djevojka iz sela doći će uzeti odjeću, izglačati ju
preko noći za tri funte po košulji i prišiti gumb. Dosad me ovaj posao stajao gotovo tisuću funti,
a još nije podne.1.42 Dobro mi ide. Jako dobro. Uključila sam usisavač Hoover i lijepo
napredujem...
Sranje. Što je to bilo? Što se sad to usisalo? Zašto usisavač tako glasno bruji?
Jesam li ga pokvarila ?1.48 Koliko stoji Hoover?152.24 Noge me bole. Čini mi se da satima
klečim na tvrdim pločicama čisteći kupaonicu. Na koljenima su mi ostale duboke brazde od
rubova pločica, sva sam se preznojila, a grlo me grebe od kemikalija za čišćenje i tjera me na
kašalj. Sve što želim je odmor, ali moram nastaviti. Ne mogu stati ni na tren. Toliko sam u
zaostatku...2.30 Što ne valja s bočicom izbjeljivača? U kojem smjeru se prska? Zbunjeno
okrećem bočicu, zureći u strelice na plastici... Zašto ništa ne izlazi? Dobro. Sad ću jako
stisnuti...
Jebemti! Zamalo sam se poprskala po oku.2.32 JEBEMTI!!! Što mi je to izbjeljivač učinio s
KOSOM?
Do tri popodne mrtva sam umorna. Tek sam prošla polovicu popisa i čini mi se da nikad
neću doći do kraja. Ne znam kako ljudi čiste kuće. To je najteži posao uopće. Uopće.
Poslovi mi ne idu glatko kao Mary Poppins. Skačem od nezavršenog posla do nezavršenog
posla kao bezglava kokoš. Trenutačno stojim na stolcu u salonu i čistim zrcalo. Ali kao da sam
u kakvu lošem snu. Što ga više trljam, to je ono sve mutnije.
Tu i tamo se pogledam. Nikad u životu nisam izgledala neured-nije. Kosa mi strši na sve
strane, s dugačkim, grotesknim pramenom zelenoplave boje gdje sam se poprskala
izbjeljivačem. Lice mi je svjetlocrveno i sjajno, ruke ružičaste i bolne od ribanja, a oči krvave.
Zašto se ne da očistiti? Zašto?
– Sjaji se! – viknem gotovo jecajući od frustracije. – Sjaji se, prokleto... prokleto...
– Samantha.
Naglo prestanem ribati i ugledam Nathaniela na vratima kako zuri u mutno zrcalo. – Jesi li
pokušala s octom?
– S octom? – sumnjičavo ga promatram.
– Uništava masnoću, – objasni mi. – Dobar je za stakla.
– Oh. Dobro. – Važno odložim krpu. – Da, znala sam to.
Nathaniel zatrese glavom. – Ne, nisi.
Pogledam njegovo nepokolebljivo lice. Nema smisla da se i dalje pretvaram. Zna da nikad u
životu nisam čistila kuću.
– Imaš pravo, – priznam. – Nisam znala. Siđem sa stolca, a koljena mi zaklecaju od slabosti.
Pridržim se za policu iznad kamina, pokušavajući se smiriti.
– Trebala bi se odmoriti, – čvrstim glasom predloži Nathaniel. – Cijeli dan radiš, vidio sam
te. Jesi li što jela?
– Nisam imala vremena.
Sjednem na stolac, a preplavi me iscrpljenost; ne mogu se više ni pomaknuti. Boli me svaki
mišić, uključujući i one za koje nisam ni znala. Osjećam se kao da sam trčala maraton. Ili
preplivala La Manche, a još nisam ispolirala drveninu niti isprašila jastučiće.
– Teže je... nego što sam mislila, – progovorim. – Mnogo teže.
– Aha. – Kimne on, motreći me pomnije. – Što ti se dogodilo s kosom?
– Izbjeljivač, – objasnim. – Čisteći zahod.
On se prigušeno nasmije, ali ga ja ne pogledam. Iskreno, nije me briga.
– Marljiva si, – kaže on. – Trudiš se. Postat će lakše...
– Ne mogu ja to, – riječi mi izlete prije nego što uspijem razmisliti. – Ne mogu raditi ovaj
posao. Za mene... nema nade.
– Naravno da ima, – potraži po svom ruksaku i izvadi limenku koka-kole. – Evo, popij ovo.
Ne možeš raditi bez goriva.
– Hvala. – Otvorim limenku i otpijem gutljaj. Ovo je najukusnije piće koje sam ikad pila.
Otpijem još jedan lakom gutljaj, pa još jedan.
– Ponuda još stoji, – doda on nakon stanke. – Moja će ti majka davati instrukcije ako želiš.
– Doista? – obrišem usne i maknem kosu s lica. – Učinila bi to?
– Mama voli izazove, – Nathaniel se osmjehne. – Naučit će te kuhati i sve ostalo što trebaš
znati, – pogleda prema zrcalu.
Odjednom se osjetim poniženo i okrenem glavu. Ne želim biti beskorisna. Ne želim
instrukcije. To nisam ja. Želim da sve mogu učiniti sama, ne tražeći pomoć ni od koga.
Ali moram biti realna. Meni je potrebna pomoć, i to je istina.
Nastavim li ovako kao danas, za dva tjedna ću bankrotirati.
Okrenem se prema Nathanielu.
– To bi bilo sjajno, – skrušeno kažem. – Zahvalna sam ti. U subotu se probudim, srce mi
tuče i naglo skočim iz kreveta pomišljajući što sve danas trebam učiniti...
A zatim sve stane, poput auta pri naglom kočenju. Na trenutak se ne mogu pomaknuti. Zatim
oklijevajući utonem natrag u krevet dok me preplavljuje najčudniji, najdivniji osjećaj koji sam
ikad osjetila.
Danas nemam obveza.
Nema ugovora koje moram proći, nema e-mailova na koje moram odgovoriti, nema hitnih
sastanaka u uredu. Ničega od toga nema.
Namrštim se pokušavajući se sjetiti kad sam posljednji put bila bez obveza. Ne mogu se
sjetiti. Izgleda da mi se od sedme godine nikad nije dogodilo da nemam obveza. Ustanem iz
kreveta, odše-ćem do prozora i zagledam se u ranojutarnje plavo nebo, pokušavajući osvijestiti
sadašnju situaciju. Slobodan dan. Prema nikome nemam nikakve obveze. Nitko me ne može
nazvati i zahtijevati da se negdje pojavim. Ovo je moje vrijeme. Moje vrijeme.
Stojeći uz prozor i razmišljajući o tome, osjetim kako se u meni budi čudan osjećaj. Lagan i
vrtoglav kao balon napunjen helijem. Slobodna sam. Lice mi se razvuče u oduševljen smiješak
kad pogledam u svoj odraz u staklu. Prvi put u svom životu mogu raditi što god hoću.
Provjerim koliko je sati – tek je sedam i petnaest. Cijeli je dan preda mnom kao prazan list
papira. Što ću raditi? Odakle početi? Osjetim kako se u meni opet budi veselje i poželim se
naglas nasmijati.
U glavi već zapisujem raspored za danas. Zaboravit ću na šestominutne vremenske odsječke.
Zaboravit ću na brzinu. Počet ću mjeriti vrijeme u satima. Sat vremena za izležavanje u kadi i
odijevanje. Sat vremena za doručak. Sat vremena za čitanje novina, od1prve do zadnje stranice.
Danas ću imati najljenije, najnemarnije jutro u svome životu, jutro za uživanciju.
Krenuvši prema kupaonici osjetim bolne mišiće po cijelom tijelu. Mišiće za koje nisam ni
znala da postoje. Stvarno bi čišćenje kuće trebali staviti pod tjelovježbu. Kadu napunim toplom
vodom i ulijem malo Trishina ulja za kupanje, zatim uđem u mirisnu kupku i zadovoljno
legnem.
Sjajno. Ostat ću ovdje satima.
Zaklopim oči dok mi voda prekriva ramena i pustim da vrijeme leti. Mislim da sam čak i na
trenutak zadrijemala. Nikad u životu nisam bila ovoliko u kadi.
Na koncu otvorim oči, uzmem ručnik i izađem. Brišući se, iz znatiželje pogledam na sat.
Sedam i trideset. ; Što?
Bila sam u kadi samo petnaest minuta?
Zapanjena sam. Kako je moguće da sam bila unutra samo petnaest minuta? Stojim, cijedeći
se, neodlučna na trenutak, pitajući se trebam li se vratiti u kadu i sve ponoviti, samo sporije.
Ali, ne. To bi bilo pretjerano. Nema veze. Pa što ako sam se brzo okupala. Sad ću paziti da
se ne žurim za doručkom. Uživat ću.
Barem imam što odjenuti. Sinoć me je Trish odvezla u trgovački centar nekoliko kilometara
odavde, gdje sam kupila donje rublje, kratke hlače i ljetne haljine. Rekla mi je da mi prepušta
da sama izaberem, a na kraju mi je naređivala i izabirala umjesto mene... tako da sam završila
bez ijednog komada crne odjeće.
Oprezno odjenem ružičastu haljinu, obujem sandale i pogledam se. Nikad u životu nisam
nosila ništa ružičasto. Na svoje iznenađenje, ne izgledam loše! Osim dugačke pruge izbijeljene
kose. Morat ću nešto poduzeti u vezi s tim.
Izašavši na hodnik, ne čujem ni šuma iz spavaće sobe Geigerovih. Tiho prođem uz vrata. Bit
će čudno provesti vikend u njihovoj kući ništa ne radeći. Bolje da kasnije izađem van. Da im se
maknem s puta.
Kuhinja je tiha i blista kao i uvijek, ali sve me manje zastrašuje. Ako ništa drugo, snalazim
se s kuhalom za vodu i tosterom, a pronašla sam i cijelu zalihu džemova u smočnici. Za
doručak ću si napraviti tost s marmeladom od naranče i đumbira i šalicu kave. Pročitat ću
novine od prve do zadnje stranice. To će trajati negdje do jedanaest sati, a onda mogu
razmišljati što ću dalje.
Pred kućnim vratima pronađem primjerak The Timesa i donesem ga u kuhinju baš kad je tost
gotov.
Ovo je život.
Sjednem pokraj prozora, grickajući tost, pijuckajući kavu i ležerno listajući novine. Nakon
tri pojedena tosta, dvije popijene šalice kave i pročitanih subotnjih novina, protegnem se
zijevajući i pogledam na sat.
Ne mogu vjerovati. Tek je sedam sati i pedeset i šest minuta.
Što sa mnom nije u redu? Trebala sam doručkovati satima, trebala sam sjediti ovdje cijelo
jutro, a ne posvršavati sve za dvadeset minuta.
Dobro... Nema veze. – Neću se sad zbog toga živcirati. Zabavit ću se na neki drugi način.
Posložim posuđe u perilicu i obrišem mrvice sa stola. Zatim opet sjednem za stol, pitajući se
što da radim. Prerano je da izađem.
Odjednom shvatim da noktima kuckam o stol. Prestanem i začuđeno zurim u svoju ruku.
Ovo je smiješno. Ovo mi je prvi pravi slobodan dan u posljednjih deset godina. Trebala bih biti
opuštena. Daj, sigurno mogu smisliti nešto zabavno.
Što ljudi rade u slobodne dane? Mislima mi prođe nekoliko slika s TV-a. Mogla bih si
skuhati još kave. Ali već sam popila dvije šalice. Ne pije mi se još jedna. Mogla bih ponovno
pročitati novine. Ali imam fotografsko pamćenje, pa je ponovno čitanje besmisleno.
Pogled mi odluta prema vrtu gdje ugledam vjevericu kako sjedi na kamenom stupu i
nemirnim očima promatra svijet oko sebe. Možda bih mogla izaći. Uživati u vrtu, divljini i
ranojutarnjoj rosi. Dobra ideja.
Jedini je problem s ranojutarnjom rosom da ti smoči stopala. Hodajući po mokroj travi
poželim da nisam obula sandale. Ili da sam još pričekala sa šetnjom.
Vrt je mnogo veći nego što sam mislila. Travnjakom došećem do pošišane živice, misleći da
je tu kraj, kad shvatim da se dijelom prostire i iza živice, da završava s voćnjakom i nekakvim
ograđenim povrtnjakom s lijeve strane. Vrt je prekrasan. Čak i ja to mogu vidjeti. Cvijeće je
bujno, ali ne napadno, svaki je zid prekriven prekrasnom penjačicom ili lozom. Krenuvši prema
voćnjaku ugledam zlatne kruškice kako vise s grana. Mislim da nikad u životu nisam vidjela
krušku kako raste na drvetu.
Kroz red voćaka koračam prema ogromnoj, četvrtastoj, zemljanoj plohi na kojoj u redovima
rastu biljke. To mora da je povrće. Lagano i oprezno dotaknem nogom neki plod. To bi mogla
biti zelena salata ili kupus. Ili možda lišće nečega što raste pod zemljom.
Iskreno, mogao bi to biti i izvanzemaljac. Pojma nemam što je.
Još malo lutam vrtom, a zatim sjednem na mahovinom obraslu drvenu klupu i pogledam
obližnji grm pun bijelih cvjetova. Mm. Krasno.
Što sad? Što ljudi rade u svojim vrtovima?
Trebala sam ponijeti nešto za čitanje ili bih trebala nekoga nazvati. Prsti me svrbe od želje da
nešto učinim. Pogledam na sat. Tek je osam i šesnaest minuta. O, Bože.
Daj, ne odustaj. Sjedit ću ovdje još neko vrijeme i uživati u miru. Naslonim se, udobno se
smjestim na klupi i nekoliko trenutaka promatram ptičicu koja nešto kljuca na tlu.
Zatim ponovno pogledam na sat. Osam sati i sedamnaest minuta.
Ne mogu ja ovo.
Ne mogu ne raditi ništa cijeli dan. Izludjet ću od toga. Morat ću izaći iz kuće i kupiti još
neke novine u obližnjoj seoskoj trgovini. Ako imaju Rat i mir, kupit ću i njega. Ustanem i
ubrzanim korakom krenem preko travnjaka kad odjednom zastanem začuvši kratak bip iz svog
džepa.
Moj mobilni telefon. Dobila sam poruku. Netko mi je upravo poslao poruku, u rano subotnje
jutro. Izvadim mobitel i nervozno pogledam na zaslon. Gotovo cijeli dan nisam imala nikakav
kontakt s vanjskim svijetom.
Znam da sam primila nekoliko poruka, ali nisam ih pročitala. Znam da imam i glasovnih
poruka, ali nijednu nisam preslušala. Ne želim znati. Blokiram taj cijeli svijet.
Zurim u mobitel i govorim si da ga spremim natrag. Ali sad mi je probuđena znatiželja.
Netko mi je upravo poslao poruku. Ne-2tko je negdje držao mobilni telefon u ruci i pisao mi
poruku. Pred očima mi se stvori slika Guyja, odjevenog u ležerne platnene hlače i plavu majicu,
kako sjedi za svojim stolom i mršti se dok mi piše.
Ispričava se.
Piše mi vijesti, nekakav razvoj događaja koji se jučer nije dao naslutiti...
Ne mogu si pomoći. Usprkos svemu, osjetim nadu. Dok stojim na ranojutarnoj rosi usred
travnjaka, osjetim kako moje mentalno ja odlazi iz ovog vrta natrag u London, u ured. Cijeli je
dan tamo prošao bez mene. Puno se toga može dogoditi u dvadeset i četiri sata. Stvari se mogu
promijeniti. Na neki se način sve može okrenuti nabolje.
Ili... postati još gore. Tuže me. Vode me na sud.
Napetost u meni raste i sve čvršće stišćem mobitel u ruci. Moram znati. Bila poruka dobra ili
loša. Otklopim telefon i pronađem poruku. Poslana je s broja koji ne prepoznajem.
Tko je to? Tko mi to šalje poruku?
Osjećajući slabost, pritisnem tipku da pročitam poruku.
bok samantha, ovdje nathaniel.
Nathaniel?
Nathaniel?
Osjetim takvo olakšanje da se naglas nasmijem. Pa, naravno! Jučer sam mu dala svoj broj
mobitela za njegovu majku. Stisnem tipku za dolje kako bih pročitala ostatak poruke.
ako si za, mama može danas početi s instrukcijama, nat.
Instrukcije. Kuhanje. Osjetim zadovoljstvo. To je to. Savršen način da ispunim dan. Stisnem
"odgovoriti – i utipkam tekst:
odlično, hvala. sam.
Pošaljem poruku sa smiješkom. Ovo je zabavno. Za minutu ili dvije, telefon se opet oglasi.
u koliko sati? je li 11 prerano? nat2Pogledam na sat. Jedanaest je tek za dva i pol sata.
Dva i pol sata nemati što raditi osim čitati novine i izbjegavati Trish i Eddieja. Pritisnem
"odgovoriti".
može li u 10? sam
Pet minuta prije deset sati spremna čekam u hodniku. Kuću Nat-hanielove majke teško je
naći, pa će Nathaniel doći po mene i zajedno ćemo pješice otići do nje. Lecnem se pogledavši
svoj odraz u zrcalu. Izblijedjeli pramen uočljiviji je nego ikad. Nekoliko puta prođem rukom
kroz kosu, ali ga svejedno ne uspijem skriti. Možda bih mogla hodati s rukom u kosi, kao da o
čemu razmišljam. Gledajući se u zrcalu pokušam napraviti nekoliko ležernih poza kao da
razmišljam.
– S tvojom glavom je sve u redu?
Šokirano se okrenem i na vratima ugledam Nathaniela u kariranoj majici i trapericama.
– Ovaj... jest, – odgovorim s rukom u kosi. – Samo sam...
Ma, nema smisla. Spustim ruku, a Nathaniel na trenutak promatra izblijedjeli pramen.
– Zgodno izgleda, – kaže on. – Poput jazavca.
– Jazavca? – uvrijeđeno ponovim. – Ne izgledam poput jazavca.
Pogledam se u zrcalo da se uvjerim. Ne. Ne izgledam.
– Jazavci su prekrasna stvorenja, – Nathaniel slegne ramenima. – Radije bih izgledao kao
jazavac nego kao hermelin.
Čekaj malo. Otkad se to moj izbor sveo na jazavca i hermelina? Kako smo uopće došli do
ovog razgovora?
– Možda bismo trebali krenuti, – dostojanstveno kažem. Uzmem svoju torbicu i posljednji
put bacim pogled na svoj odraz.
Dobro, možda ipak malo sličim jazavcu.
Jutarnji ljetni zrak već je topao i hodajući po šljunkovitom prilazu nešto mi tako lijepo
zamiriše da duboko udahnem kroz nos. Miris je cvjetan i veoma poznat...
– Kozja krv i jasmin! – uzviknem prepoznavši miris. Kod kuće imam ulje za kupanje Jo
Malone.
– Kozja krv je na zidu. – Nat pokaže na blijedožuto cvijeće na starom kamenu. – Posadio
sam ga tu prije godinu dana.
Sa zanimanjem promotrim mirisno cvijeće. Tako izgleda kozja krv?
– Jasmina ovdje nema, – kaže on s prizvukom znatiželje. – Zar ga možeš namirisati?
– Ovaj... – neodređeno raširim ruke. – Možda ipak ne.
Mislim da sad neću spominjati ulje za kupanje od Jo Malonea. Zapravo, uopće ga neću
spominjati.
Izašavši na ulicu primijetim da sam od svog dolaska prvi put izvan dvorišta Geigerovih, ako
ne računam kupovinu s Trish, ali tada sam bila odveć zauzeta traženjem njezina Celine Dion
CD-a da bih primijetila okolicu. Nathaniel skrene lijevo i nastavi hodati ulicom, ali ja se ne
mogu ni pomaknuti. Zurim u prizor pred sobom širom otvorenih usta. Ovo selo je apsolutno
predivno.
Nisam imala pojma.
Pogledam uokolo, primjećujući stare kamene zidove boje meda, redove starinskih kuća sa
strmim krovovima, rječicu nad kojom se savijaju vrbe. Ispred mene je pub koji sam primijetila
one prve večeri, ukrašen visećim košarama. U daljini čujem topot konjskih kopita. Nema
neugodnih zvukova. Sve je tiho i blago i čini se kao da postoji već stotine godina.
– Samantha?
Nathaniel zamijeti da sam se ukipila.
– Oprosti, – požurim do njega. – Ovo je mjesto prekrasno! Nisam znala.
– Lijepo je. – Osjeti se ponos u njegovu glasu. – Katkad ima previše turista, ali... – slegne
ramenima.
– Nisam znala! – Hodamo dalje, ali ja se ne mogu prestati ogledavati širom otvorenih očiju.
– Pogledaj rijeku! Pogledaj crkvicu\
Osjećam se kao dijete koje je otkrilo novu igračku. Mislim da nikad prije nisam bila na selu.
Oduvijek sam u Londonu ili sam putovala u inozemstvo. Toliko sam puta bila u Toskani da više
i ne brojim, a jednom sam provela šest mjeseci u Jstew Yorku kad je majka bila tamo na
razmjeni stručnjaka. Ali nikad u životu nisam bila u Cotswoldsu.
Prijeđemo starim, kamenim mostom preko rijeke. Na vrhu zastanem da bih pogledala patke i
labudove.
– Predivno je, – uzdahnem. – Apsolutno predivno.
– Nisi li sve to vidjela kad si prvi put došla? – Nathaniel me pogleda sa zanimanjem. – Zar si
se pojavila u balončiću? Prisjetim se toga paničnog, nejasnog i očajnog putovanja. Silaska s
vlaka, jake glavobolje i zamućenog vida.
– Tako nekako, – napokon odgovorim. – Nisam zapažala kuda idem.
Promatramo dva labuda kako se kraljevski drže i plivaju prema mostu. Pogledam na sat. Već
je deset i pet minuta.
– Trebali bismo krenuti, – trgnem se. – Tvoja nas majka čeka.
– Nema žurbe, – kaže Nathaniel opazivši da sam ubrzala i sišla s mosta. – Imamo cijeli dan.
– On produži korak i pridruži mi se. – Dobro je. Možeš usporiti.
Krene niz ulicu i pokušam uhvatiti njegov opušteni korak. Ali nisam naviknuta na tako
lagani ritam. Naviknuta sam na brzo hodanje po pretrpanim pločnicima, borbu laktovima da bih
se probila.
– Dakle, odrastao si ovdje? – upitam ga pokušavajući usporiti svoj hod.
– Aha. – On skrene lijevo u malenu šljunčanu ulicu. – Vratio sam se kad se otac razbolio.
Zatim je umro, a ja sam morao štošta riješiti, pobrinuti se za mamu. Njoj je bilo teško. S
novcima smo bili u škripcu... Sve je bilo u škripcu.
– Žao mi je, – kažem s neugodom. – Imaš li još nekoga u obitelji?
– Brata Jakea. On je tada došao na tjedan dana. – Nathaniel neodlučno zastane. – Ima svoj
posao. Vrlo uspješan.
Njegov je glas blag, ali u njemu osjećam još... nešto. Možda je bolje da ga više ne pitam za
obitelj.
– Pa, ja bih živjela ovdje, – oduševljeno naglasim.
Nathaniel me čudno pogleda. – Ti i živiš ovdje, – podsjeti me.
Njegova me tvrdnja iznenadi. U pravu je. Tehnički, ja doista živim ovdje.
Nastavim hodati razmišljajući o toj novoj spoznaji. Nikad nisam živjela nigdje drugdje osim
u Londonu, izuzevši tri godine u Cambridgeu. Uvijek sam imala poštansku oznaku NW i broj
0207. To sam ja. Zapravo, to sam bila ja.
Ali stara ja kao da se sve više udaljuje. Kad se prisjetim sebe, kad pomislim na prošli tjedan,
kao da se gledam kroz proziran papir.
Sve što sam nekoć voljela uništeno je. I još osjećam modrice i bol. Ali istodobno... osjećam
se živom i čini mi se da pred sobom vidim milijun mogućnosti. Grudi mi se nadimlju dok
duboko udišem seoski zrak i odjednom osjetim nalet optimizma; gotovo euforiju. Instinktivno
zastanem kraj ogromna stabla i pogledam prema njegovim zelenim granama.
– Postoji prekrasna pjesma Walta Whitmana o hrastu, – podignem ruku i nježno pogladim
hladnu, grubu koru. – U Louisiani vidjeh da zimzelen hrast raste, Posve sam stajao je i
mahovina mu visila s grana.
Pogledam Nathaniela očekujući da bude impresioniran.
– To je bukva, – pokaže glavom prema stablu.
Oh. Dobro.
Ne znam nijednu pjesmu o bukvi.
– Evo nas. – Nathaniel gurne stara željezna vrata i pokaže mi na kamenit puteljak koji vodi
prema kućici s plavim cvjetnim zastorima na prozorima. – Dođi upoznati svoju učiteljicu
kuhanja.
Moja je predodžba Nathanielove majke bila posve kriva. Nije uopće izgledala kao što sam
očekivala. Zamišljala sam neku ugodno popunjenu ježiću Tiku-Piku, sijede kose, podignute u
punđu, i naočalama s okvirima mjesečeva oblika. A kad tamo, preda mnom stoji žilava žena,
vedra i lijepa lica. Oči su joj svjetloplave, okružene sitnim boricama. Sijedu je kosu splela u
dvije pletenice, a ispod pregače vire traperice, obična majica i na nogama espadrile.
– Mama, – Nathaniel se osmjehne i gurne me u kuhinju. – Evo je. Ovo je Samantha.
Samantha... ovo je moja mama. Iris.
– Samantha. Dobro nam došla. – Iris digne pogled i vidim kako me mjeri od glave do pete, i
dalje mijeseći tijesto. – Samo da ovo završim.
Nathaniel mi pokaže da sjednem, a ja oprezno spuznem na drveni stolac. Kuhinja je u
stražnjem dijelu kuće, obasjana sunčevim svjetlom. Posvuda ima cvijeća u zemljanim
lončićima. Starinski štednjak, izgreban drveni stol i otvorena vrata. Dok razmišljam trebam li
započeti kakav razgovor, kokoš ušeta u kuhinju i počne grepsti po podu.
– Oh, kokoš! – Iznenađeno uzviknem prije negoli se uspijem zaustaviti.
– Da, kokoš. – Vidim da me Iris ironično i znatiželjno promatra. – Nikad prije nisi vidjela
kokoš?
Samo u zamrzivaču u Waitroseu. Kokoš kljuca po podu i prilazi mom golom stopalu u
sandali. Brzo pomaknem noge ispod svog stolca, hineći da sam to ionako htjela učiniti.
– Eto ga. – Iris uzme tijesto u ruke, oblikujući ga u kuglu, i stavi ga u pleh. Zatim otvori
teška vrata pećnice i ubaci ga. Opere brašnjave ruke u sudoperu, a zatim se okrene prema meni.
– Znači, želiš naučiti kuhati. – Njezin je ton prijateljski, ali poslovan. Osjećam da ta žena ne
troši riječi.
– Da, – osmjehnem se. – Molim vas.
– Gastronomski luksuzne stvari, – ubaci Nathaniel naslonivši se na štednjak.
– Koliko znaš kuhati? – Iris osuši ruke u crveno kariranu kuhinjsku krpu. – Nathaniel mi je
rekao da ne znaš ništa. To je nemoguće. – Ona složi krpu i prvi mi se put osmjehne. – Što znaš
kuhati? Kakve su ti osnove?
Od njezina prodorna plava pogleda postajem nervozna. Kopam po mislima pokušavajući se
sjetiti nečega što znam napraviti.
– Pa... znam napraviti... ovaj... tost, – zamucam. – Tost je moja osnova.
– Tost? – Iris se zabezekne. – Samo tost?
– I čajne pogače, – brzo dodam. – Čajne kolačiće... Zapravo, sve što ide u toster.
– A nešto što ima veze s kuhanjem? – Ona prebaci i raširi kuhinjsku krpu preko ručke ispod
štednjaka i pomnije me pogleda. – Recimo... omlet? Sigurno znaš napraviti omlet.
Progutam. – Ne znam.
Iris se toliko iznenadi da osjetim kako mi obrazi gore. – U školi nisam imala domaćinstvo, –
objasnim. – Nikad nisam naučila kako se spravljaju jela.
– Ali tvoja majka... ili baka... – zastane kad odmahnem glavom. – Nitko?
Zagrizem usnu. Iris oštro izdahne kao da je tek sad shvatila cijelu situaciju.
– Znači, ništa ne znaš kuhati. A što si obećala Geigerima da ćeš im pripremati?
O, Bože.
– Trish je htjela jelovnik za cijeli tjedan. Pa sam joj... ovaj... dala jedan na bazi ovoga. –
Bojažljivo iz svoje torbe izvučem zgužvani jelovnik Maxim'sa i pružim joj ga.2– Pirjana
janjetina i mladi luk assemble gurmanskog krumpira i s hrskavim kozjim sirom uz pire od
špinata s kardamonom, – pročita naglas s čuđenjem.
Začujem podrugljivo brektanje i pogledam Nathaniela koji ima napadaj smijeha.
– Samo sam to imala! – uzviknem u svoju obranu. – Što sam trebala reći, pohani riblji štapići
i prženi krumpirići?
– 'Assemble' je obično ukrašavanje teksta da bolje zvuči. – Iris i dalje pomno ispituje
jelovnik. – Ma to je samo malo bolja pastirska pita pomiješana s pireom od krumpira. Možemo
te to naučiti. A pirjanu pastrvu s bademima veoma je jednostavno pripremiti... – Prstom prođe
dalje po jelovniku i na posljetku digne pogled namrštivši se. – Mogu te naučiti skuhati ta jela,
Samantha. Ali neće biti lako ako nikad prije nisi kuhala. – Ona uputi brz pogled Nathanielu. –
Nisam sigurna...
Vidjevši njezin izraz lica, uspaničim se. Molim te, nemoj mi reći da će odustati.
– Brzo učim, – nagnem se prema njoj. – I jako ću se truditi. Učinit ću što god treba. Doista,
doista želim da me naučite kuhati.
Usrdno ju pogledam, pokušavajući prenijeti poruku. Molim vas. Treba mi to.
– Dobro, – Iris se na posljetku složi. – Bacimo se na tvoje kuhanje.
Posegne za posudama za mjerenje, a ja iskoristim priliku i u torbici potražim blok i kemijsku
olovku. Kad se Iris okrene k meni, izgleda zbunjeno.
– Čemu to? – glavom pokaže na blok.
– Da zapisujem, – objasnim. Na vrhu napišem datum i 1. lekcija kuhanja, – podcrtam naslov
i podignem pogled. Iris lagano odmahne glavom.
– Samantha, nećeš pisati zabilješke, – objasni mi. – Kuhanje nema veze sa zapisivanjem.
Radi se o kušanju. Osjećaju. Opipavanju. Mirisanju.
– Točno, – pametno kimnem glavom.
To moram zapamtiti. Brzo skinem poklopac s kemijske olovke i načrčkam u blok –
Kuhanje= kušanje, mirisanje, opipavanje itd. – Vratim poklopac na kemijsku i dignem pogled.
Iris me zabezeknuto promatra. 2– Kušanje, – ponovi ona i uzme blok i kemijsku iz mojih ruku.
– Ne pisanje. Trebaš iskoristiti svoja osjetila. Svoje instinkte.
Ona podigne poklopac s lonca na štednjaku iz kojeg se diže para i zaroni žlicu unutra. –
Kušaj ovo.
Pažljivo približim žlicu ustima.
– Umak, – kažem kao iz topa. – Ukusno je! – ljubazno dodam.
Iris odmahne glavom. – Nemoj mi reći što misliš da bi to moglo biti. Reci mi što osjećaš.
Zbunjeno zurim u nju. Ovo je sigurno neko dvosmisleno pitanje.
– Osjećam da je to... umak.
Izraz njezina lica se ne promijeni. Ona čeka neki drugi odgovor.
– Ovaj... meso? – usudim se oprezno.
– Što još?
Pojma nemam. Ništa mi ne pada na pamet. Mislim, običan umak. Što još mogu reći o
umaku?
– Kušaj ga ponovno. – Iris je nepopustljiva. – Potrudi se.
Vrućina mi navire na lice dok s mukom tražim riječi. Osjećam se kao kakvo glupavo dijete u
zadnjoj školskoj klupi koje ne zna množiti.
– Meso... voda... – Očajnički se pokušam sjetiti što je još u umaku. – Brašno! – iznenada se
dosjetim.
– Samantha, ne razmišljaj o sastojcima. Samo mi reci kakav mu je okus. – Iris mi treći put
ponudi žlicu. – Kušaj ponovno – ovaj put zaklopi oči.
Da zaklopim oči?
– U redu. – Približim žlicu usnama i poslušno zaklopim oči.
Čvrsto zatvorenih očiju, isključim sve ostale misli i usredotočim svu pozornost na okus u
ustima. Svjesna sam tople, slankaste tekućine na svome jeziku. Sol. To je jedan okus. I nešto
slatko... Dok gutam, pojavi mi se još jedan okus...
Kao da se pojavljuje nekakva boja okusa. Isprva svijetla, očita, a zatim jedna istančanija koju
se može ne osjetiti...
– Slankasto je i ima okus mesa... – Polako kažem ne otvarajući oči. – Slatko... i... gotovo
voćno? Nešto kao trešnje?
Otvorim oči osjećajući se malo izgubljeno. Iris me promatra. Iza nje odjednom opazim
Nathaniela koji me također promatra. Ugledavši ga, porumenim. Kušanje umaka zatvorenih
očiju prilično je intimna stvar, primijetim. Baš mi se ne sviđa da me netko promatra dok to
radim.
Čini mi se da je Iris shvatila.
– Nathaniel, – obrati mu se, trebat će nam sastojci za sva ova jela. – Ona napiše poduži popis
namirnica i pruži mu ga. – Molim te, otiđi nam po ovo.
Kad je izašao, ona me pogleda s blagim smiješkom na usnama. – To je bilo mnogo bolje.
– Ti bokca, pogodila sam? – upitam puna nade, a ona zabaci glavu i glasno se nasmije.
– Ne, dušo, ni približno. Evo, zaveži pregaču. – Doda mi crveno-bijelu prugastu pregaču i ja
je samosvjesno zavežem oko struka.
– Jako ste ljubazni što mi pomažete, – oklijevajući kažem dok ona vadi luk i nekakvo
narančasto povrće koje ne prepoznajem. – Zaista sam vam zahvalna.
– Volim izazove, – pogleda me sjajnim očima. – Dosadno mi je. Nathaniel sve čini za mene.
Katkad i previše.
– Svejedno. Nikad me prije niste vidjeli...
– Svidjelo mi se ono što sam čula o tebi. – Iris izvuče tešk'u dasku za rezanje. – Nathaniel mi
je ispričao kako si se neku večer izvukla. Trebalo je za to hrabrosti.
– Morala sam nešto učiniti, – skromno se osmjehnem.
– A oni su ti tada ponudili povišicu. Izvrsno! – Kad se nasmiješila, sitne su joj se bore, poput
zvjezdica, pojavile oko očiju. – Trish Geiger je totalno luckasta žena.
– Sviđa mi se Trish, – odano kažem.
– I meni, – Iris kimne. – Pokazala je veliko razumijevanje prema Nathanielu. Ali sigurno si
zapazila da ima vrlo malo mozga ili ga uopće nema. – To zvuči tako iskreno da mi dođe da se
zahihoćem. Gledam kako stavlja ogroman, sjajan lonac na štednjak, zatim se okrene i pogleda
me prekriživši ruke. – Znači, posve si ih smotala.
– Jesam, – nasmiješim se. – Pojma nemaju tko sam.
– A tko si?
Njezino me pitanje posve iznenadi. Otvorim usta da bih nešto rekla, ali ni riječ ne izađe.
– Je li ti Samantha pravo ime?
– Naravno, – šokirano odgovorim.
– To je bilo pomalo netaktično, – Iris podigne ruku priznajući svoju pogrešku. – Ali u selu se
niotkud pojavi djevojka i prihvati
posao koji ne zna raditi... – Ona zastane kao da bira riječi. – Nathaniel mi je rekao da si
izašla iz lošeg odnosa?
– Jesam, – promrmljam pognute glave. Na sebi osjećam njezin ispitivački pogled kako me
procjenjuje.
– Ne želiš razgovarati o tome, je li?
– Ne baš. Ne, ne želim.
Pogledam ju i u njezinim očima ugledam tračak razumijevanja.
– Dobro, – uzme nož u ruku. – Počnimo. Zasuči rukave, zaveži kosu u rep i operi ruke.
Naučit ću te kako se sjecka luk.
Cijeli smo vikend provele kuhajući.
Naučila sam kako nasjeckati luk, okrenuti ga na drugu stranu i narezati na sitne kockice.
Naučila sam zaobljenom oštricom rezati začinske trave. Naučila sam kako utrljati brašno i
đumbir u komade mesa i zatim ga ubaciti na vrelu željeznu tavu. Saznala sam da tijesto treba
raditi brzim, hladnim rukama kraj otvorena prozora. Također sam naučila trik da mahune
moram blanširati u kipućoj vodi prije pirjanja na maslacu.
Prije tjedan dana nisam ni znala što znači "pirjati".
U stanci sjedim s Iris na stubama i ispijam svježe napravljenu kavu uz muffin od buče ili
slane, hrskave sendviče od sira sa zelenom salatom u domaćem kruhu, gledajući kokoši kako
tapkaju po blatu.
– Jedi i uživaj, – upućuje me Iris kad god mi što pruži, a zatim gledajući kako jedem, očajno
trese glavom. – Nemoj tako brzo. Polako! Kušaj hranu!
U nedjelju popodne, pod njezinim smirenim vodstvom, napravila sam pečenu piletinu s
nadjevom od kadulje i luka, brokule kuhane na pari, mrkve s dodatkom kima i pečene
krumpire. Izvlačeći ogroman pleh iz pećnice, na trenutak zastanem i dopustim da me zapuhne
miris piletine. Nikad u životu nisam osjetila tako prisan miris. Piletina je zlatne boje, hrskava
korica prošarana je paprom kojim sam ju prije posipala, a sokovi i dalje cvrče u plehu.
– Vrijeme je za umak, – kaže mi Iris s druge strane kuhinje. – Izvadi piletinu i stavi ju na
tanjur. Zatim ju poklopi da zadrži toplinu... Sad protresi taj pleh. Vidiš li kuglice masti na
površini? Povadi ih žlicom. Dok mi to govori stavlja preljev na kolač od šljiva. Doda maslac i
ubaci pleh u pećnicu, zatim posegne za krpom i obriše pult. Gledam ju cijeli dan kako se
okretno kreće po kuhinji kušajući jela i držeći sve pod kontrolom. Ne osjeća se nikakva panika.
Sve se događa upravo onako kako se treba događati.
– Tako je. – Sad je kraj mene i gleda kako miješam umak. – Samo tako nastavi... za minutu
će se zgusnuti...
Ne mogu vjerovati da pripremam umak. Pripremam umak.
I to – kao i sve ostalo skuhano – uspješno. Sastojci su podatni. Spoj soka piletine, temeljca i
brašna pretvara se u gustu, mirisnu tekućinu.
– Vrlo dobro! – pohvali me Iris. – Sad ga ulij u ovaj ugrijani vrč... pasiraj komadiće ako ih
ima... Vidiš kako je to jednostavno?
– Mislim da ste čarobni, – iskreno izjavim. – Zato u ovoj kuhinji sve uspijeva. Vi ste
kulinarska čarobnica.
– Kulinarska čarobnica! – ona se smijucka. – Sviđa mi se. Hajde sad. Skini pregaču. Vrijeme
je da uživamo u onome što smo spravile. Nathaniel, jesi li prostro stol?
Cijeli vikend Nathaniel je ulazio i izlazio iz kuhinje pa sam se naviknula na njegovu
nazočnost. Zapravo, toliko sam bila zaokupljena kuhanjem da ga gotovo nisam ni zamjećivala.
Na stol stavlja podloške od rogožine za tanjure, stari jedaći pribor s drškama boje kosti i
mekane ubruse.
– Vino za kuharice, – izvadivši iz hladnjaka bocu, kaže Iris. Natoči mi čašu vina, zatim
pokaže na stol. – Sjedi, Samantha. Dovoljno si napravila za ovaj vikend. Sigurno si mrtva
umorna.
– Dobro sam! – automatski odgovorim. Ali čim sjednem na najbliži stolac, shvatim koliko
sam zapravo iscrpljena. Zaklopim oči i osjetim kako se prvi put toga dana opuštam. Ruke i leđa
bole me od sjeckanja i miješanja. Osjetila su mi bombardirana mirisima, okusima i novim
osjetima.
– Nemoj zaspati! – Irisin me glas vrati u sadašnjost. – Ovo je naša nagrada! Nathaniel, dušo,
stavi ovamo Samanthinu pečenu piletinu. Možeš je razrezati.
Otvorim oči i vidim Nathaniela kako nosi veliki tanjur s piletinom. Ugledavši opet svoju
pečenu piletinu, zlaćanu i sočnu, ponos me ponovno preplavi. Moja prva pečena piletina.
Gotovo poželim uzeti fotoaparat i slikati ju.
– Nije valjda da si ju ti ispekla? – upita me Nathaniel sa sumnjom u glasu.
O, ha ha! Zna on jako dobro da sam ju ja ispekla. Ali ne mogu izdržati da se ne nasmiješim.
– Ma to sam na brzinu smućkala... – ravnodušno slegnem ramenima. – Kako to mi, cordon
bleu kuhari, znamo.
Nathaniel lakoćom stručnjaka izreže piletinu, a Iris izvadi povrće na tanjure. Kad smo svi
posluženi, ona sjedne i podigne čašu.
– Za tebe, Samantha. Sjajno si to napravila.
– Hvala, – nasmiješim se i hoću otpiti vino kad shvatim da se njih dvoje ne miču.
– I za Bena, – nježno doda Iris.
– Nedjeljom se uvijek prisjećamo tate, – objasni mi Nathaniel.
– Oh, – zbunim se, a onda podignem čašu.
– Sad, – Irisine se oči zacakle i ona spusti svoju čašu. – Trenutak istine. – Zagrize komad
piletine, a dok žvače ja ju gledam pokušavajući skriti svoju nervozu.
– Vrlo dobro, – kimne ona. – Zaista vrlo dobro.
Nasmiješim se od uha do uha. – Doista? Dobro je?
Iris podigne čašu prema meni. – Ti bokca, zna napraviti pečenu piletinu, što god da se
dogodi.
Sjedim obasjana večernjim svjetlom, ne govorim previše, nego jedem i slušam njih dvoje.
Pričaju mi priče o Eddieju i Trish, kad su htjeli kupiti lokalnu crkvu i pretvoriti ju u kuću za
goste. Morala sam se nasmijati. Nathaniel je iznio svoje planove za vrt Geigerovih i nacrtao
skicu avenije limeta koju je posadio kod kuće Marchantovih. Kad se zanese, Nathaniel crta sve
brže i brže, ruka mu vlada olovkom. Iris primijeti kako ga s divljenjem gledam dok crta pa mi
pokaže akvarel seoskog jezera koji visi na zidu.
– Benova zasluga, – kimne prema Nathanielu. – To je naslijedio od oca.
Atmosfera je toliko opuštena i toliko drukčija nego što je ikada bila kad bismo jeli kod kuće.
Nitko ne razgovara na telefon. Nitko se nikamo ne žuri. Mogla bih ovdje sjediti cijelu noć.
Kako se večera bliži kraju, pročistim grlo. – Iris, želim vam još jednom zahvaliti.
– Uživala sam, – Iris ubaci u usta punu žlicu kolača od šljiva. – Uvijek sam uživala u tome
da naređujem ljudima što da rade.
– Ne, doista, jako sam vam zahvalna. Ne znam što bih učinila bez vas.
– Sljedeći vikend radit ćemo lazanje. I njoke! – Iris otpije gutljaj vina i obriše usne. – Imat
ćemo talijanski vikend.
– Sljedeći vikend? – Zabuljim se u nju. – Ali...
– Nisi valjda mislila da smo gotove? – ona se naglas nasmije. – Tek smo počele!
– Ali... Ne mogu vam oduzeti cijeli vikend...
– Ne dajem ti još diplomu, – odvrati mi ona veselom strogošću. – Nemaš izbora. U čemu još
trebaš pomoć? Čišćenje? Pranje?
Odjednom mi postane neugodno. Ona očito zna koliku sam zbrku jučer napravila.
– Nisam sigurna kako se upotrebljava perilica rublja, – priznam.
– Riješit ćemo to, – kimne. – Navratit ću do kuće kad njih ne bude i pogledati perilicu.
– I ne znam zašiti gumb...
– Gumb. – Ona uzme papir i olovku te zapiše još uvijek žvačući. – Znaš li porubljivati?
– Ovaj...
– Porubijivanje, – ona načrčka. – A glačanje? – Pogleda me kao da se nečeg sjetila. –
Sigurno si već morala glačati. Kako si se izvukla iz toga?
– Šaljem odjeću Stacey Nicholson, – priznam. – U selo. Naplaćuje mi tri funte po košulji.
– Stacey Nicholson? – Iris odloži olovku. – Toj blebetuši?
– U oglasu je napisala da je pralja s iskustvom.
– Petnaest joj je godina! – Iris odgurne stolac, izgledajući napeto. – Samantha, nećeš plaćati
Stacev Nicholson da ti glača. Naučit ćeš kako se to radi.
– Ali nikad nisam...
– Ja ću te naučiti. Svi mogu glačati. – Ona rukom posegne u malenu prostoriju i izvuče
dasku za glačanje, prekrivenu cvjetnim materijalom, postavi ju, pa me pozove. – Što moraš
glačati?
– Uglavnom košulje g. Geigera, – nervozno joj se pridružim kraj daske za glačanje.
– U redu, – ona uključi glačalo i okrene gumb. – Vruće je za pamuk. Čekaj da se glačalo
ugrije. Nema smisla započinjati dok nije prave temperature. Sad ću ti pokazati kako da izglačaš
košulju...
Namršteno nešto traži u hrpi čistoga neizglačanog rublja. – Košulje... košulje... Nathaniel,
skini časkom svoju košulju.
Ukočim se. Bacim brz pogled na Nathaniela, koji se također ukočio.
– Mama! – On se s neugodom osmjehne.
– Ma ne budi smiješan, dušo, – nestrpljivo će Iris. – Možeš skinuti košulju na trenutak.
Nikome neće biti neugodno. Nije ti neugodno, zar ne, Samantha?
– Ovaj... – Glas mi je pomalo hrapav. – Ne, naravno da nije...
– Ovdje je para, – ona pritisne gumb na glačalu i izleti mlaz pare. – Uvijek provjeri da u
dijelu za paru ima vode... Nathaniel! Čekam!
Kroz paru vidim da Nathaniel polako otkopčava svoju košulju. Ugledam njegovu potamnjelu
kožu i brzo spustim pogled.
Nećemo se valjda ponašati kao tinejdžeri. Pa što onda ako skida košulju?! Nije to ne znam
što.
On baci košulju prema svojoj majci koja ju spretno ulovi. Moje su oči i dalje oborene. Neću
ga pogledati.
Neću ga pogledati.
– Počni s ovratnikom... – Iris zagladi košulju na dasci za glačanje. – Ne moraš jako stiskati.
– Ona vodi moju ruku i glačalo klizi po tkanini. – Lagano...
Ovo je smiješno. Ja sam odrasla žena. Mogu pogledati čovjeka bez košulje a da se ne
raspadnem. Samo ću malo... baciti nehajan pogled. Da. I maknuti to s uma.
– A sad rukav. – Iris okrene košulju i počne ju opet pritiskati. – Vrlo dobro... sad sve do
manšeta...
Podignem košulju da ju okrenem – i dok to činim, kao fol slučajno, podignem pogled.
Isuse dragi!
Mislim da plan "maknuti s uma“ – ipak neće upaliti.
– Samantha? – Iris zgrabi glačalo iz moje ruke. – Spalit ćeš košulju!
– Oh! – povratim se. – Oprostite. Izgubila sam... koncentraci-ju.
– Obrazi su ti crveni, – Iris ih rukom dotakne. – Jesi li dobro, mila?
– Mora da je to zbog... ovaj... pare, – počnem opet glačati dok mi obrazi plamte.
Iris mi opet počne davati upute, ali ja ju ne čujem. Dok slijepo guram glačalo naprijednatrag, opsesivno razmišljam o a) Nathanielu, b) Nathanielu bez košulje i c) ima li Nathaniel
djevojku.
Na kraju otresem njegovu košulju, savršeno izglačanu sa svim naborima na pravim
mjestima.
– Vrlo dobro! – Iris zaplješće. – Uz malo vježbe, izglačat ćeš jednu košulju za četiri minute.
– Sjajno izgleda, – Nathaniel se nasmiješi ispruživši ruku. – Hvala.
– Nema frke! – Izvalim prigušenim, kreštavim glasom i brzo maknem pogled dok mi srce
divlje tuče.
Sjajno. Stvarno sjajno. Jedan brz pogled na njegovo tijelo i ja se zaljubim preko glave.
Doista nisam mislila da sam toliko plitka. Nema djevojku.
Sinoć sam tu informaciju uspjela izvući od Trish, pretvarajući se da me zanimaju svi susjedi.
Navodno je imao neku djevojku iz Gloucestera – ali to je davno puklo. Put je slobodan. Sad
samo trebam dobru strategiju.
Kad sam se sljedećeg jutra tuširala i odijevala, bila sam opsjednuta mislima o Nathanielu.
Znam da sam se pretvorila u četrnaestogodišnju tinejdžerku i da ću uskoro početi na papir
črčkati "Samantha voli Nathaniela, – sa srčekima umjesto točke na i. Ali, baš me briga. Ionako
mi ponašanje odrasle, staložene i razborite odvjetnice nije išlo.
Počešljam kosu, gledajući kroz prozor u maglovita zelena polja, i osjetim neobjašnjivu
radost. Nemam se razloga osjećati toliko sretnom. Na papiru, sve je još katastrofalno. Moja
visokopoletna karijera je gotova. Moja obitelj pojma nema gdje sam. Zarađujem mrvicu od
onoga što sam zarađivala kao odvjetnica, i to za posao koji uključuje skupljanje tuđega prljavog
rublja s poda.
Ali ja svejedno pjevušim, pospremajući krevet.
Moj se život promijenio i ja se mijenjam zajedno s njim. Kao da je stara, konvencionalna i
jednobojna Samantha izbijedjela u papirnatu lutkicu. Bacila sam ju u vodu i ona se rastopila u
ništa. Na njezinu je mjestu nova ja. Ja s novim mogućnostima.
Nikad prije nisam zavodila muškarca. Ali opet, nikad do jučer nisam ni zalijevala pečenku
njezinom mašću. Ako sam to mogla, valjda onda mogu pitati čovjeka da izađe sa mnom. Stara
Samantha ništa ne bi poduzela i čekala bi da se njoj priđe. Ali ne i nova Samantha. Gledala sam
televizijske emisije o spojevima, poznajem pravila. Sve je u izgledu, govoru tijela i koketiranju.
Stanem pred zrcalo i, prvi put otkad sam ovamo stigla, proučavam svoj izgled iskrenim,
neustrašivim pogledom. Odmah požalim. Neznanje je bilo bolje.
Za početak, kako itko može dobro izgledati u plavoj uniformi od najlona? Jače stegnem
remen oko struka i podignem suknju za kojih osam centimetara, takve sam nosila u školi.
– Bok! – kažem sama sebi u zrcalo i nonšalantno zabacim kosu. – Bok, Nathaniel. Bok, Nat.
Sad mi još samo treba mnogo crne olovke oko očiju i izgledat ću kao kad sam imala
četrnaest godina.
Uzmem svoju kozmetičku torbicu i potrošim oko deset minuta nanoseći i brišući šminku s
lica dok ne pronađem mjeru koja izgleda prirodno i profinjeno. A možda sam i potrošila deset
minuta bez veze. Ne znam.
Sad, govor tijela. Namrštim se pokušavajući se sjetiti pravila s televizije. Ako ženu privlači
neki muškarac, njezine će se zjenice raširiti. Također će se nesvjesno nagnuti naprijed, smijati
njegovim šalama i otvoriti svoja zapešća i dlanove.
Nagnem se prema svom odrazu u zrcalu ispruživši ruke.
Izgledam kao Isus.
Pokušam dodati koketni smijeh. – Ha, ha, ha! – naglas se nasmijem. – Umirem od smijeha!
Sad izgledam kao radostan Isus.
Nisam baš sigurna da će mi to pomoći.
Spustim se u prizemlje, odmaknem zastore puštajući jutarnje sunce u prostoriju i pokupim
poštu pred vratima. Listam Cotswold Property Magazine da vidim koliko ovdje stoji jedna
kuća, kad začujem zvono. Na vratima stoji tip u uniformi, držeći podlogu za potpisivanje, a iza
njega ugledam kombi. – Dostava iz Opreme za profesionalne kuhare, – kaže on. – Gdje da
stavim kutije?
– Aha, – shvatim. – U kuhinju, molim vas. Hvala.
Oprema za profesionalne kuhare. Izgleda da sam to ja, profesionalni kuhar. Nadala sam se da
neće doći barem još nekoliko dana.
– Kakav je to kombi, Samantha? – vikne Trish, spuštajući se niza stube u kućnom ogrtaču i
papučama s visokom potpeticom. – Je li stiglo cvijeće?
– Ne, oprema za kuhanje koju ste naručili za mene! – uspijem nekako odglumiti
oduševljenje.
– O, sjajnol Napokon! – Trish mi se veselo nasmiješi. – Sad ćeš nas moći zapanjiti svojim
kuhanjem! Večeras imamo pečenog arbuna i povrće narezano na tanke ploške, zar ne?
– Ovaj... da! – progutam. – Vjerojatno da.
– Čuvajte!
Obje poskočimo u stranu, a dvojica dostavljača prođu pokraj nas noseći visoko naslagane
kutije. Pratim ih u kuhinju i ne vjerujući gledam količinu kutija. Koliko li su toga prokletog
posuđa Geigeri naručili?
– „Kupili smo ti sve" obrati mi se Trish kao da mi čita misli. – Hajde! Možeš ih otvoriti!
Sigurno jedva čekaš!
Uzmem nož i počnem otvarati prvu kutiju dok Trish oštricom svojeg nokta razdere plastiku
na drugoj kutiji. Iz gomile kuglica stiropora i vakumiranog plastičnog omota, izvučem sjajno...
nešto od nehrđajućeg čelika. Koji je ovo vrag? Brzo bacim pogled na etiketu nalijepljenu na
kutiju. Kalup za savarin.
– Kalup za savarin! – uzviknem. – Odlično! Baš sam to trebala.
– Imamo ih samo osam, – zabrinuto će Trish. – Je li to dovoljno?
– Ovaj... – bespomoćno pogledam kalup. – Bit će dovoljno.
– A sad, lonci. – Trish otvori kutiju punu sjajnih aluminijskih lonaca s ručkom i jedan mi
radosno pruži. – Rekli su nam da su najbolje kvalitete. Slažeš li se? Mislim, kao učena
kuharica?
Pogledam lonac. Nov je i sjaji se. To je sve što o njemu mogu reći.
– Pogledajmo, – pokušam zvučiti stručno. Procjenjivački podignem lonac, zatim ga
okrenem, proučavam dno, prstom prijeđem po rubu i, kao da mjerim debljinu, kvrcnem noktom
po površini. – Da, to je lonac vrlo dobre kvalitete, – na posljetku progovorim. – Dobro ste
izabrali.
– O, sjajno! – Trish se veselo nasmiješi i gurne ruke u drugu kutiju. – A pogledaj ovoV
Razbacujući stiropor, iz kutije izvuče aparat čudna oblika s drvenom drškom. – Nikad nisam
ovo vidjela! Što je ovo, Samantha?
Zurim u nju. Što je, pobogu, to? Izgleda kao mješanac sita, ribeža i pjenjače. Bacim brz
pogled na kutiju tražeći nekakve naznake što je to, ali etiketa je otrgnuta.
– Što je to? – upita me ponovno Trish.
Daj. Ja sam učeni kuhar. Naravno da znam što je to. – Ovo se koristi za jednu vrlo posebnu
kuharsku tehniku, – na posljetku izmislim. – Vrlo posebnu.
– Što se radi time? – Trish radoznalo zuri u to. – Pokaži mi! – okrene ručku prema meni.
– Pa, – uzmem tu stvar od nje. – Ovako nekako... miješanje... kružnim pokretima... zapešće
ne smije biti ukočeno... – Nekoliko puta promiješam po zraku. – Tako nekako. Teško je to
pokazati bez... ovaj... tartufa.
Tartufa? Otkud mi sad to?
– Kad ga upotrijebim, javit ću vam, – dodam i brzo odložim spravu na radnu plohu.
– O, svakako! – Trish izgleda oduševljeno. – Kako se to zove?
– Pa, ja ga oduvijek znam kao... tučak za tartufe, – improviziram. – Ali možda ima i neko
drugo ime. Da vam skuham kavu? – brzo dodam. – Kasnije ću sve raspakirati.
Uključim kuhalo za vodu, izvadim lončić za kavu i pogledam kroz prozor. Preko travnjaka
stiže Nathaniel.
O, Bože. Napadaj zaljubljenosti. Potpuna, stopostotna, staromodna, tinejdžerska
zaljubljenost.
Ne mogu skinuti oči s njega. Sunce obasjava krajeve njegove svjetlosmeđe kose, na sebi ima
prastare, izblijedjele traperice. Pokupi vreću nečega s poda i istrese ju na nešto što bi mogao biti
kompost.
Pred očima mi se istog trenutka pojavi fantazija kako isto tako podiže mene i zavrti me na
svojim velikim, snažnim rukama. Mislim, sigurno nisam toliko teža od vreće krumpira...
– Pa, kako si provela vikend, Samantha? – Trish prekine moje misli. – Nismo te vidjeli! Jesi
li išla u grad?
– Bila sam kod Nathaniela, – odgovorim ne razmišljajući.
– Nathaniela? – Trish se zapanji. – Vrtlara? Zašto?
Istog trenutka shvatim svoju veliku pogrešku. Ne mogu reći: – Bila sam na instrukcijama
kuhanja. – Nekoliko trenutaka glupavo gledam u nju, trudeći se brzo izmisliti uvjerljiv razlog.
– Samo... zapravo... da ga pozdravim, – konačno progovorim, svjesna da zvučim mutavo, a i
osjećam kako mi obrazi rumene.
Trishino lice odjednom poprimi izraz kao da je nešto shvatila, a oči joj se razrogače kao dva
velika tanjura.
– O, shvaćam, – veli ona. – Kako slatkol
– Ne! – brzo opovrgnem. – Nije to... Doista... – Ne brini se! – Trish me suosjećajno prekine.
– Neću reći ni riječ. Ja sam ti živa diskrecija, – stavi prst na usta. – Možeš mi vjerovati.
Prije nego što uspijem išta reći, ona uzme svoju šalicu kave i izađe iz kuhinje. Sjednem
usred gomile kutija i posuđa te u rukama okrećem tučak za tartufe.
To je bilo čudno. Ali vjerojatno nije toliko važno. Samo da Nathanielu ne kaže ništa
neprilično.
Zatim shvatim koliko sam glupa. Naravno da će Nathanielu reći nešto neprilično. Dobacit će
mu neku tobože usputnu aluziju. Tko zna što će on tada pomisliti. To bi moglo biti doista
neugodno. Moglo bi sve uništiti.
Moram otići do njega i razjasniti mu cijelu situaciju. Da me je Trish krivo shvatila i da nisam
zaljubljena u njega ili takvo što.
Čime ću, naravno, otkriti da jesam.
Prisilim se pričekati dok ne pripremim doručak za Trish i Eddieja, pospremim novo posuđe,
pomiješam maslinovo ulje i malo limuna te u to ubacim večerašnje filete arbuna, baš kako me
Iris naučila.
Zatim još malo zadignem suknju uniforme, obnovim olovku na očima za sreću i krenem u
vrt s košarom koju sam pronašla u smočnici. Ako me Trish upita što radim, reći ću da idem po
začine za jelo.
Hodajući vrtom, ugledam Nathaniela u voćnjaku, iza starog zida, kako stoji na ljestvama i
pokušava zavezati uže oko stabla. Pošavši prema njemu, osjetim nervozu. Usta su mi suha – i
jesu li mi to upravo zaklecala koljena?
Bože, čovjek bi rekao da ću biti malo sigurnija u sebe. Da bi me moj sedmogodišnji staž
odvjetnice trebao na to bolje pripremiti. Ignorirajući najbolje što mogu svoju napetost, dođem
do ljestava, zabacim kosu i nasmiješim mu se, pokušavajući ne škiljiti zbog sunca.
– Bok!
– Bok! – Nathaniel mi se nasmiješi. – Kako ide?
– Dobro, hvala! Mnogo bolje. Još nije došlo do katastrofe...
Nastane stanka. Odjednom shvatim da predugo zurim u njegove ruke dok veže uže. –
Krenula sam po... ružmarin, – pokažem na košaru. – Ako ga imaš. – Naravno. Odrezat ću ti ga.
– On skoči s ljestava i pođemo stazom prema vrtu s biljem.
Ovdje, podalje od kuće, vlada potpuna tišina osim što zuji čudan kukac i čuje se šum šljunka
po kojem hodamo. Pokušavam smisliti nešto vedro što bih rekla, ali ništa mi ne pada na pamet.
– Vruće je, – na posljetku progovorim.
Sjajno.
– Aha, – Nathaniel kimne, s lakoćom prekorači kameni zidić i uđe u vrt sa začinskim
travama. Pokušavam napraviti isto što i on s laganim odskokom, ali nogom okrznem zid. Au!
– Sve u redu? – Nathaniel se okrene prema meni.
– Sjajno! – široko se nasmijem iako mi noga pulsira od bola. – Ovaj... krasno bilje! –
pokažem po vrtu, diveći se. Šesterokutnog je obiika s malim stazicama koje odjeljuju bilje. –
Sam si to napravio? Prekrasno je.
– Hvala. Zadovoljan sam njime, – Nathaniel se nasmiješi. – Evo, tvoj ružmarin.
Iz stare kožnate futrole izvadi vrtlarske škare i počne rezati tam-nozeleni bodljikavi grm.
Srce mi počne jako lupati. Moram reći ono što sam mu došla reći.
– Pa... ovaj... čudno je to, zapravo, – počnem što bezbrižnije mogu, igrajući se lišćem neke
mirisne, grmaste biljke. – Trish je krivo shvatila što se događa među nama! Misli da smo...
Znaš.
– Ah! – On kimne odvrativši pogled.
– Što je, naravno... smiješno! – dodam i nasmijem se.
– Mhm, – odsiječe još grančica ružmarina i podigne ih prema meni. – Je li ovo dovoljno?
Mhm? To je to? To je sve što ima reći na tu temu?
– Zapravo, trebala bih još malo, – kažem, a on se okrene grmu. – Pa... nije li to smiješno? –
očajnički dodam pokušavajući ga natjerati da mi odgovori pošteno.
– Pa, naravno. – Nathaniel me napokon pogleda i namršti svoje preplanulo čelo. – Ne želiš
ulaziti ni u što, barem neko vrijeme. Sigurno ne tako brzo nakon onoga tvoga lošeg odnosa.
Tupo ga pogledam. O čemu on... O, da. Moj loši odnos.
– Aha, – povratim se. – Da, to. Do vraga. Zašto sam izmislila loš odnos? Gdje mi je bila
pamet?
– Evo ružmarina, – Nathaniel stavi mirisni snop u moje ruke. – Još nešto?
– Ovaj... da! – brzo se predomislim. – Možeš mi dati malo metvice?
Gledam ga kako se pažljivo kreće među redovima bilja i dolazi do velike kamene posude u
kojoj raste metvica.
– Zapravo... – prisilim se da zvučim bezbrižno. – Zapravo, odnos nije bio baš toliko loš.
Mislim da sam ga preboljela.
Nathaniel me pogleda, zaklonivši rukom oči od sunca.
– Preboljela si sedmogodišnju vezu u tjedan dana?
Sad kad je on to tako rekao, doista zvuči neuvjerljivo. Pokušam nešto na brzinu smisliti.
– Brzo se oporavljam, – kažem. – Ja sam kao... guma.
– Guma, – ponovi on bezizražajna lica. Je li guma loš primjer? Nije. Daj, guma je seksi.
Nathaniel stavi metvicu na ružmarin koji držim u naručju. Izgleda kao da me pokušava
prozreti.
– Mama kaže... – zastane kao da mu je neugodno.
– Što? – upitam ga. Razgovarali su o meni?
– Mama se pitala jesu li te... zlostavljali, – odvrati pogled. – Zbog tvoje napetosti i nervoze.
– Nisam napeta i nervozna! – ispalim kao iz topa.
Možda je sad to bilo pomalo napeto i nervozno.
– Po prirodi sam nervoznija osoba, – objasnim. – Ali nisu me zlostavljali ili išta slično. Samo
sam se uvijek osjećala... kao da sam u stupici.
Vlastite me riječi iznenade.
Pred očima mi se pojavi vizija mog života u Carter Spinku. Neke sam tjedne gotovo živjela u
uredu. Gomile papira nosila sam sa sobom kući. Svakog sata odgovarala sam na e-mailove.
Možda se jesam osjećala kao u stupici.
– Ali sad sam dobro, – zabacim kosu. – Spremna sam krenuti dalje... započeti novu vezu... ili
nešto ležernije... svejedno... seks na jednu noć bi mi odgovarao...
Pogledam ga pokušavajući raširiti zjenice što više mogu i ležerno podignem ruku do uha.
Nastala je napeta tišina koju prekida samo zujanje kukca.
– Vjerojatno se ne bi trebala zalijetati u nešto novo, – kaže Nathaniel ne pogledavši me i
počne proučavati listove grma.
U njegovim se pokretima osjeća nekakva nelagoda. U tom mi se trenutku upali lampica i krv
mi šikne u obraze. Nježno me odbio. Ne želi izaći sa mnom.
Grrrr. Ovo je grozno. Stojim ovdje zadignute suknje i našminkanih očiju, govorom tijela mu
pokazujem da mu se doslovce nudim... A on mi daje do znanja da nije zainteresiran.
Osjećam se tako poniženo. Moram otići odavde. Od njega.
– Imaš pravo, – nervozno počnem. – Doista je... prebrzo da razmišljam o nečemu takvome.
Zapravo, to bi bila loša ideja. Usredotočit ću se na svoj novi posao. Kuhanje i... i... tako dalje.
Moram ići. Hvala na bilju.
– Nema na čemu, – odgovori Nathaniel.
– Da. Pa... Vidimo se.
Pritisnuvši bilje jače u naručje, okrenem se na peti i prekoračim zidić, ovaj put uspjevši ne
lupiti nogom o njega, i pođem šljunčanom stazom prema kući.
Kako mi je neugodno. Toliko o novoj Samanthi.
Ovo je posljednji put što sam se udvarala nekom muškarcu. Posljednji. Moja prvotna
strategija u kojoj ja pristojno čekam, gdje me zanemaruju i zatim izaberu neku drugu, milijun je
puta bolja od ovoga.
Nije me briga. Ovako je najbolje. Jer ja se doista moram usredotočiti na svoj posao. Čim sam
se vratila u kuću, postavila sam dasku za glačanje, uključila glačalo, upalila radio i napravila si
dobru jaku kavu. Ovo će odsad biti moj fokus. Obavljanje dnevnih zadataka. A ne nekakva
glupa zaljubljenost u vrtlara. Plaćena sam da ovdje radim, i to ću i činiti.
Do podneva sam izglačala deset košulja, oprala gomilu rublja i usisala zimski vrt. Do ručka
sam obrisala prašinu i usisala sve prostorije u prizemlju i octom oglancala sva zrcala. Do
vremena za čaj oprala sam još rublja, nasjeckala povrće u mikseru, vagnula mjericu divlje riže,
koju ću napariti, i pažljivo pripremila četiri lista lisnatoga tijesta za moje tartes defruits, kako
me Iris učila.
Oko sedam sati navečer bacila sam većinu izgorjelog lisnatog tijesta, ispekla drugo, napunila
ga jagodama i polila podgrijanim džemom od marelica. U tavici sam na maslinovu ulju i
češnjaku
popržila nasjeckano povrće dok nije omekšalo. Blanširala sam mahune, arbune ubacila u
pećnicu. Također sam popila nekoliko većih gutljaja vermuta koji je bio namijenjen prilogu od
povrća, ali to nije važno.
Lice mi je ružičasto, a srce brže kuca jer se po kuhinji krećem kao u nekakvoj ubrzanoj
stvarnosti... ali dobro se osjećam. Zapravo, gotovo sam oduševljena. Ja kuham jelo... posve
sama... i sve mi ide od ruke! Osim onog fijaska s gljivama. Ali one su sigurno bačene u smeće.
Stol sam postavila s najboljim porculanom koji sam mogla naći i stavila svijeće u srebrne
svijećnjake. Boca prošeka spremno čeka u hladnjaku, a podgrijani tanjuri u pećnici. Čak sam u
liniju ubacila Trishin CD s ljubavnim pjesmama Enriquea Iglesasa. Osjećam se kao da mi je
ovo prva večera koju sama pripremam.
S ugodnom nervozom u želucu, zagladim svoju pregaču, otvorim kuhinjska vrata i pozovem:
– Gđo Geiger? G. Geiger?
Treba mi nekakvo zvono.
– Gđo Geiger? – pokušam ponovno.
Nitko se ne javlja. Mislila sam da će već nestrpljivo čekati pred kuhinjskim vratima. Vratim
se u kuhinju, uzmem čašu i žlicu te glasno lupnem jedno o drugo.
Ništa. Gdje li su?
Pročešljam sve prostorije u prizemlju, nema ih. Oprezno se počnem penjati po stubama.
Možda opet prakticiraju Užitak seksa. Ako je tako, trebala bih se povući.
– Gđo Geiger? – neodlučno pozovem. – Večera je poslužena.
Čujem glasove s kraja hodnika i popnem se za nekoliko stuba. – Gđo Geiger?
Odjednom se vrata naglo otvore.
– Za što je taj novac? – Trishin kreštavi glas prolomi se hodnikom. – To mi reci!
– Ne moram ti reći za što je taj novac! – vikne Eddie. – Nikad ti to nisam govorio!
– Da išta razumiješ...
– Razumijem ja dobro! – Eddie zvuči kao da će ga svaki čas udariti kap. – Ne govori mi da
ne razumijem!
Doooobrooo. Očito ne prakticiraju Užitak seksa. Polako, na prstima počnem silaziti niza
stube, ali prekasno.
– Što je s Portugalom? – Trish se dere. – Sjećaš li se toga? – Ona izleti iz sobe sva ljubičasta
u licu i kad me ugleda stane kao ukopana.
– Ovaj... večera je poslužena, – promrljam zureći u sag. – Gospođo.
– Spomeneš li još jednom prokleti Portugal... – Eddie za njom izleti iz sobe.
– Eddie! – Trish ga naglo prekine, zatim mu glavom pokaže prema meni. – Pas devant.
– Molim? – Eddie se namršti.
– Pas devant les... les... – Ona gestikulira rukama kao da time pokušava nadoknaditi riječ
koja joj nedostaje.
– Domestiques? – ponudim.
Trish me osine pogledom, zatim se dostojanstveno uspravi. – Bit ću u svojoj sobi.
– Ovaj... napravila sam večeru... – pokušam, ali Eddie krene niza stube, ignorirajući me.
Postanem očajna. Ako se arbuni uskoro ne pojedu, smežurat će se.
– Gđo Geiger? – pokucam na njezina vrata. – Bojim se da će se večera pokvariti...
– Pa što onda? – začujem njezin prigušeni glas. – Nisam raspoložena za jelo.
Ne vjerujući zurim u vrata. Provela sam cijeli prokleti dan kuhajući za njih večeru. Gotova
je. Svijeće su zapaljene, tanjuri su u pećnici. Ne mogu ne jesti.
– Morate jesti! – viknem i Eddie zastane na pola stuba. Vrata spavaće sobe se otvore i Trish
izađe s izrazom iznenađenja na licu.
– Molim? – upita me.
Dobro. Ovo sad moram pažljivo odigrati.
– Svi moraju jesti, – improviziram. – To je ljudska potreba. Zašto ne biste porazgovarali o
vašim problemima za večerom? Ili ih stavili na čekanje! Popijte čašu vina, opustite se i
dogovorite da nećete spominjati... ovaj... Portugal.
Čim sam izrekla tu riječ, osjetim kako se ljutnja opet diže.
– Nisam ga ja spomenuo, – zareži Eddie. – Mislio sam da je ta tema gotova.
– Spomenula sam ga jer si ti tako bezosjećajan... – Trishin glas se povisi i ona s lica otare
iznenadnu suzu. – Što misliš kako seja osjećam kao tvoja... vrlo mlada žena koja se udala za
bogatuna?
Vrlo mlada?
Ne smijem se nasmijati.
– Trish. – Na moje iznenađenje, Eddie se užurbano penje stubama, brzo koliko mu to njegov
trbuh dopušta. – Nemoj to nikad govoriti, – primi ju za ramena i strastveno joj se zagleda u oči.
– Oduvijek smo biti partneri. Znaš to. Još od Sydenhama.
Prvo Portugal, sad Svdenham. Jednom ću morati posjesti Trish uz bocu vina i nagovoriti ju
da mi ispriča svoj život.
– Znam, – Trish prošapće.
Gleda u Eddie ja kao da ne postoji nitko drugi, a ja odjednom osjetim grč u želucu. Oni su
doista zaljubljeni. Vidim kako napetost među njima polako jenjava. Kao da svjedočim
kemijskoj reakciji u epruveti.
– Idemo jesti, – konačno kaže Eddie. – Samantha je u pravu. Trebali bismo lijepo večerati.
Sjesti i porazgovarati.
On me pogleda i ja mu se osmjehnem s olakšanjem. Hvala Bogu. Arbuni su još dobri... samo
trebam naliti umak u zdjelicu...
– Dobro, može, – Trish šmrcne. – Samantha, večeras ćemo izaći na večeru.
Osmijeh mi se smrzne na licu. Što?
– Ne brini se oko kuhanja za nas, – ubaci se Eddie i veselo me potapše po ramenu. – Uzmi
slobodnu večer.
Molim?
– Ali... sve sam skuhala! – smeteno odgovorim. – Sve je gotovo!
– Oh. Pa, nema veze, – Trish odmahne rukom. – Pojedi ju sama. Ne. Ne. Ne mogu mi to
učiniti.
– Ali sve vas dolje čeka! Pečena riba... i nasjeckano povrće...
– Gdje ćemo ići? – upita Trish Eddieja ne slušajući me. – Hoćemo li u Mili House?
Dok ja preneraženo stojim, ona nestane u spavaću sobu, a Eddie za njom. Vrata se zatvore i
ostanem sama u hodniku.
Moja je večera uništena.
Kad su odbrujali u Eddijevu porscheu, pođem u blagovaonicu i polako počnem raščišćavati
stol. Odnesem kristalne čaše, posložim ubruse i ugasim svijeće. Zatim krenem u kuhinju i na
trenutak promatram svu pripremljenu hranu, spremnu da se iznese na stol. Moj umak još pucka
na štednjaku. Moji prilozi ukrašeni kriškom limuna. Bila sam na sve toliko ponosna.
No, tu sad više ništa ne mogu.
Moji arbuni izgledaju kao da žale sami sebe, ali jednoga uzmem na tanjur i natočim si čašu
vina. Sjednem za stol, odrežem komad ribe i prinesem ustima. Zatim odložim vilicu i nož i ne
kušajući. Nisam gladna.
Cijeli sam dan potrošila uzalud. Sutra ću morati sve ispočetka. Na samu pomisao poželim
spustiti glavu u ruke i ostati tako zauvijek.
Što radim ovdje?
Mislim, doista. Što radim ovdje? Zašto ovog trenutka ne izađem i ne sjednem na vlak za
London?
Dok tako klonulo sjedim, postanem svjesna tihoga kucanja na otvorena vrata. Podignem
glavu i ugledam Nathaniela, naslonjena na vrata, s ruksakom u rukama. Istog trenutka osjetim
neugodu sjetivši se jutrošnjeg susreta. Nenamjerno malo okrenem stolac od njega i preklopim
ruke na grudima.
– Bok, – pozdravim ga i nehajno slegnem ramenima kao da mu poručujem "ako misliš da
sam zaljubljena u tebe, varaš se".
– Došao sam vidjeti trebaš li pomoć, – pogleda kuhinju, posuđe i nedirnutu hranu. – Što se
dogodilo?
– Nisu jeli. Otišli su van na večeru.
Nathaniel na trenutak zuri u mene, zatim sklopi oči i odmahne glavom. – A ti si cijeli dan
provela kuhajući za njih?
– Njihova hrana. Njihova kuća. Mogu činiti što žele.
Trudim se zvučiti bezbrižno i nonšalantno, ali duboko u sebi osjećam teško razočaranje.
Nathaniel spusti svoj ruksak, došeće do štednjaka i prouči arbune. – Dobro izgleda.
– Izgleda kao smrznuta, prekuhana riba, – ispravim ga.
– Moje omiljeno jelo, – naceri se, ali nisam raspoložena za šale.
– Uzmi onda, – pokažem na tanjur. – Nitko drugi ih neće pojesti.
– Pa, šteta je da propadne. – On se sam posluži hranom, nagrabivši apsurdnu količinu na
tanjur, zatim si natoči čašu vina i sjedne za stol nasuprot meni.
Na trenutak nijedno od nas ništa ne govori. Čak ga i ne gledam.
– U tvoju čast, – Nathaniel digne svoju čašu. – Čestitam. – Aha.
– Ozbiljno, Samantha, – strpljivo pričeka da podignem pogled s poda. – Jeli oni ili ne, ovo je
pravo postignuće. Mislim, ti bokca! – Njegove se usne rašire u osmijeh. – Sjećaš li se prethodne
večere koju si kuhala u ovoj kuhinji?
Nevoljko se nasmiješim. – Misliš na onu kobnu janjetinu.
– Slanutak. To nikad neću zaboraviti, – zagrize komad ribe i zapanjeno zatrese glavom. –
Usput, ovo je odlično.
Prisjetim se onih pougljenjelih bobica slanutka, sebe kako panično trčim po kuhinji, smjese
za puslice koja kapa po podu... i usprkos svemu želim hihotati.
– Pa, naravno, tu bi večer sve dobro prošlo, – nonšalantno progovorim, "da ti nisi ustrajao da
mi pomogneš. Sve sam imala pod kontrolom dok mi ti nisi zasmetao.
Nathaniel odloži vilicu, ali još žvače. Nekoliko me trenutaka samo gleda, u njegovim očima
ugledam nekakav sjaj, možda radost. Osjećam kako mi vrućina oblijeva obraze, a maknuvši
pogled s njega, svoje ruke na stolu, okrenutih, otvorenih dlanova.
Nagnuta sam naprijed, odjednom zaprepašteno primijetim. Zjenice su mi vjerojatno široke
kao dva tanjura. Nisam mogla biti očitija ni da sam si na čelo napisala "sviđaš mi se".
Brzo maknem ruke sa stola i stavim ih u krilo, uspavano sjednem i namjestim ukočeni izraz
lica. Još nisam preboljela jutrošnju neugodu. Zapravo, mogla bih iskoristiti ovu priliku i reći
nešto.
– Pa... – počnem istodobno kad je i Nathaniel zaustio da nešto kaže.
– Izvoli, – pokaže na mene i ubaci u usta komad ribe. – Poslije tebe.
– Pa, – pročistim grlo. – Poslije našeg... jutrošnjeg razgovora, htjela sam reći da si imao
pravo u vezi s vezama. Nisam još spremna ni na što. Niti zainteresirana. Uopće.
Eto. Eto mu sad, na. Nisam posve sigurna koliko sam uvjerljivo zvučila, ali barem sam malo
spasila svoje dostojanstvo.
– Što si ti kanio reći? – upitam, nalijevajući još vina u njegovu čašu.
– Htio sam te pozvati van, – odgovori Nathaniel, a ja umalo zalijem stol vinom.
Što je htio?
Stvar s rukama je upalila. – Ali, ne brini se, – otpije malo vina. – Razumijem sve.
Povući. Moram povući ono što sam rekla, i to odmah. Ali opet profinjeno, tako da ne
primijeti da povlačim...
Ma, zaboravi sad to. Bit ću nedosljedna. Žena sam, smijem biti.
– Nathaniel, – prisilim se da mirno kažem, "voljela bih izaći s tobom“.
– Sjajno. – On ne izgleda smeteno. – Odgovara li ti petak navečer?
– Savršeno.
Veselo mu se osmjehnuvši, odjednom osjetim da sam gladna. Privučem svoj tanjur s
arbunom, uzmem nož i vilicu i počnem jesti. Do petka ujutro preživjela sam bez većih
katastrofa. To jest, Geigeri ni za jednu nisu doznali.
U utorak sam imala strahotu s rižotom od povrća, ali, hvala Bogu, dostava je stigla u
posljednji čas. Zatim je tu bila ženska majica boje breskve koju sam, sada znam, trebala glačati
na nižoj temperaturi. Bila je tu i Dartington vaza koju sam polupala pokušavajući usisavačem
usisati prašinu. Nitko još nije opazio da je nema, a nova bi trebala stići sutra.
Zasad me ovaj tjedan stajao dvjesto funti, što je priličan napredak u usporedbi s prošlim.
Možda uskoro počnem nešto i zarađivati.
Vješam Eddiejevo vlažno rublje u prostoriji za sušenje, odvraćajući pogled što bolje mogu,
kad začujem Trish kako me zove.
– Samantha! Gdje si? – Ne zvuči zadovoljno i odmah osjetim grč u želucu. Što je otkrila? –
Ne možeš više ovakva hodati okolo. – Trish dođe do vrata prostorije, energično odmahujući
glavom.
– Molim? – pogledam je.
– Tvoja kosa, – napravi grimasu.
– Oh, aha, – dodirnem svoj izbijeljeli pramen i sama napravim grimasu. – Htjela sam to
riješiti ovog vikenda...
– Sad ćeš to riješiti, – prekine me ona. – Moja superfrizerka. je ovdje.
– Sad? – zabuljim se u nju. – Ali... moram usisavati.
– Nećeš više hodati okolo kao strašilo. Poslove ćeš nadoknaditi kasnije. A novac za frizuru
odbit ću ti od plaće. Hajde. Annabel te čeka!
Izgleda da nemam izbora. Ostavim preostale Eddiejeve gaće na polici i slijedim ju po
stubama.
– Sad, htjela sam ti spomenuti svoju vestu od kašmira, – strogo doda Trish kad smo se
popele. – Onu kremastu."5Sranje. Sranje. Doznala je da sam ju zamijenila. Naravno da je
doznala. Trebala sam znati da nije toliko glupa...
– Ne znam što si učinila s njom. – Trish puhne oblak dima i otvori vrata svoje spavaće sobe.
– Ali izgledapredivno. Ona mala mrlja od tinte na obrubu posve je nestala! Kao nova je!
– Aha, – s olakšanjem se nasmiješim. – Pa... i to je dio usluge!
Pratim Trish u njezinu kupaonicu gdje mršava žena s ogromnom plavom frizurom, bijelim
trapericama i zlatnim remenom postavlja stolac nasred poda.
– Zdravo! – pozdravi nas ona s cigaretom u ruci. Kad je digla pogled, shvatim da se radi o
ženi od šezdesetak godina. – Samantha! Sve sam čula o tebi.
Njezin je glas dubok i hrapav, od uvlačenja dima cigareta usne su joj prošarane borama, a
šminka na njezinu licu izgleda kao da je pričvršćena. Zapravo, ona je Trish za petnaest godina.
Približi mi se, prouči moju kosu i napravi grimasu.
– Što je ovo? Htjela si sama isprobati pramenove? – Ona se glasno nasmije vlastitoj šali.
– Imala sam... nezgodu s izbjeljivačem.
– Nezgodu! – prstima prođe kroz moju kosu i cokne jezikom. – Pa ne može ostati ovakva.
Najbolje da te obojimo u lijepu plavu boju. Ne smeta ti da budeš plava, zar ne, dušo?
Plava?
– Nikad nisam bila plava, – uplašeno odgovorim. – Nisam baš sigurna...
– Imaš boju za to, – kaže ona četkajući mi kosu.
– Pa, dobro, samo da nije previše plava, – brzo dobacim. – Ne bih, znate... onu lažnu,
flundrastu, platinastoplavu...
Zastanem, shvativši da obje žene imaju lažnu, flundrastu, platinastoplavu boju kose.
– Ili... ovaj... – progutam ne usuđujući se da ih pogledam. – Što god vi mislite. Doista.
Sjednem na stolac, omotam ručnik oko ramena i pokušam ne raditi grimase dok Annabel
rukom brzo nanosi nekakvu smrdljivu kemikaliju na moju glavu i slaže pramenove u tisuće
komada aluminijske folije.
Plava. Žuta kosa. Barbika. O, Bože. Što ja to radim?
– Mislim da je ovo pogreška, – naglo progovorim pokušavajući ustati. – Mislim da nisam
prirodna plavuša...
– Smiri se! – Annabel me stisne za ramena, prisilivši me da ponovno sjednem i ubaci mi
nekakav časopis u ruke. Iza mene Trish otvara bocu šampanjca. – Krasno ćeš izgledati. Lijepa
djevojka poput tebe mora nešto učiniti sa svojom kosom. Sad, pročitaj nam naše znakove.
– Znakove? – začudim se.
– Horoskope! – Annabel cokne jezikom. – Nije baš bistra, ha? – doda ona tiše Trish.
– Malo jest tupava, – Trish diskretno promrmlja. – Ali je divna s rubljem.
Znači ovo dame rade u slobodno vrijeme. Sjede s folijom na glavi, ispijaju Buck's Fizz i
čitaju sjajne časopise. Od svoje trinaeste godine nisam čitala nijedan drugi časopis osim
Odvjetnika. Naravno, vrijeme kod frizera ubijala sam pišući e-mailove ili čitajući ugovore.
Ali ne mogu se opustiti i uživati. Pročitavši naslov "Deset načina da saznaš je li ti bikini
premalen“ – osjećam sve veći strah. Kad sam došla do članka "Stvarne romanse za vrijeme
odmora“, – Annabel mi suši kosu, a moje je tijelo u jednom velikom grčevitom strahu.
Ne mogu biti plava. To nisam ja.
– Eto ga! – Annabel isključi sušilo. Nastane tišina. Ne mogu otvoriti oči.
– Mnogo bolje! – kaže Trish s odobravanjem.
Polako otvorim jedno oko, a zatim i drugo.
Kosa mi nije plava.
Nego je boje karamele. Tople karamele s pramenovima boje meda, tu i tamo prošarana
tankim zlatnim prugama. Kad mičem glavom, moja se kosa sjaji.
Nekoliko puta progutam, pokušavajući se pribrati. Mogla bih zaplakati.
– Nisi mi vjerovala, ha? – Annabel podigne obrve gledajući me u zrcalo, a na usnama joj se
ocrtava zadovoljan smiješak. – Mislila si da ne znam što radim.
Žena očito zna čitati misli. Posramim se.
– Prekrasno je, – konačno se oglasim. – Hvala vam najljepša.
Oduševljena sam svojim odrazom. Ne mogu skinuti pogled s nove, sjajne, kose boje
karamele i meda. Izgledam živo. Zračim. Nikad se neću vratiti na svoj prijašnji izgled. Nikad.
Zadovoljstvo mi ne silazi s lica. Čak i kad se ponovno spustim u prizemlje i guram usisavač
po sobi za primanje. Posve sam obuzeta svojom novom kosom. Prolazeći mimo svake sjajne
površine, zastanem diveći se sebi i podignem kosu tako da u kaskadama boje karamele pada na
ramena.
Usisati ispod saga. Zamah. Usisati ispod stolića. Zamah. Zamah.
Nikad mi prije nije palo na pamet da obojim kosu. Što sam još propuštala?
– Ah, Samantha. – Dignem pogled i ugledam Eddieja kako ulazi u sobu u sakou i kravati. –
U blagovaonici imam sastanak. Možeš li nam skuhati i poslužiti kavu?
– U redu, gospodine, – naklonim se. – Koliko vas je?
– Četvero, uključujući mene. I malo keksa. Grickalica. Bilo što.
– Svakako.
Eddie izgleda uzbuđeno i sav je crven u licu. Pitam se kakav je to sastanak. Na putu u
kuhinju znatiželjno virnem kroz prozor i ugledam nepoznati mercedes serije 5, parkiran na
prilazu pokraj BMW kabrioleta.
Hm. Onda sigurno nije lokalni vikar.
Napravim lončić kave, stavim ga na pladanj, dodam tanjur s keksima i nekoliko kolačića
koje sam kupila za čaj. Zatim pođem prema blagovaonici i pokucam na vrata.
– Naprijed!
Otvorim vrata i ugledam Eddieja i trojicu ljudi kako sjede za stolom, a pred njima rašireni
papiri.
– Vaša kava, – promrmljam pokornim tonom.
– Hvala, Samantha, – Eddiejevi obrazi sjaje. – Možeš li ju poslužiti?
Odložim pladanj na pomoćni stolić i rasporedim šalice. Čineći to, ne mogu ne baciti pogled
na papire – odmah prepoznam da je riječ o ugovorima.
– Želite li čistu kavu ili s mlijekom? – upitam prvog čovjeka.
– S mlijekom, molim, – uopće me ne pogleda. Dok nalijevam kavu, bacim još jedan pogled
na ugovore. Bit će da je to ulaganje u nekakvu imovinu. Ulaže li Eddie u nešto svoj novac?
– Keks? – ponudim.
– Dovoljno sam sladak. – Čovjek pokaže svoje bijele zube nacerivši se, a ja mu uzvratim
ljubaznim smiješkom. Koji seronja.
– Pa, Eddie. Razumiješ li to? – Čovjek s ljubičastom kravatom progovori uglađenim,
zabrinutim tonom. – Prilično je jasno kad pohvataš žargon.
Od njegovih mi se riječi upali poznati alarm u glavi. Ne poznajem tog čovjeka, ali dobro su
mi poznati takvi poput njega. Radila sam sedam godina s njima. Instinktivno znam da ovog
čovjeka boli neka stvar razumije li Eddie ili ne.
– Da! – Eddie se veselo osmjehne. – Da, uvjeren sam da jest, – nesigurno pogleda ugovor, a
zatim ga odloži.
– Zabrinuti smo za osiguranje koliko i ti, – sa smiješkom kaže čovjek s ljubičastom
kravatom.
– Kad je novac u pitanju, tko nije? – ubaci se prvi.
Dobro. Što se točno ovdje događa?
Došavši do drugog tipa da mu natočim kavu, jasno vidim ugovor i vješto preletim po njemu.
Radi se o ugovaranju partnerstva za nekakvu nekretninu. Obje strane ulažu novac... Stambeni
razvitak... Zasad sve standardno...
Zatim ugledam nešto od čega se ukočim. Vrlo pažljivo sročena, naoko bezazlena rečenica na
dnu stranice. Jednostavno rečeno, ona obvezuje Eddieja da financira svaki manjak novca.
Koliko vidim, bez reciprociteta.
Ako stvari krenu loše, Eddie će morati platiti. Je li on toga svjestan?
Preneražena sam. Jedva svladam pobudu da ugovor zgrabim i poderem. Da se ovo događa u
Carter Spinku, ova dvojica ne bi izdržala ni dvije minute. Ne samo da bih bacila njihov ugovor
u smeće, nego bih preporučila svome klijentu da...
– Samantha? – U stvarnost me vrati Eddie koji me mrko gleda i pokazuje mi na tanjur s
keksima.
Nisam u Carter Spinku. U uniformi sam kućne pomoćnice i moram posluživati.
– Čokoladni keks? – Nekako uspijem izgovoriti ljubaznim ionom ponudivši tanjur čovjeku
tamne kose. – Ili kolačić?
On samo zgrabi jedan a da me nije ni pogledao. Pođem do Eddieja brzo razmišljajući.
Moram ga nekako upozoriti. – Pa, dosta razgovora. Pustolovina počinje, – tip s ljubičastom
kravatom odvrće poklopac svog nalivpera. – Poslije tebe, – pruži ga Eddieju.
Potpisat će? Sada?
Ne. Ne. Ne može potpisati ovaj ugovor.
– Samo polako, – doda čovjek savršeno bijelih zuba. – Ako ga želiš ponovno pročitati...
Iznenada osjetim bijes prema tim ljudima, s njihovim skupim autima, ljubičastim kravatama
i uglađenim glasovima. Bogme neće prevariti moga gazdu. Neću im to dopustiti. Eddie uzme
nalivpero i pritisne ga na papir. U tom se trenutku nagnem prema njemu.
– G. Geiger, – hitro počnem. – Mogu li popričati s vama na trenutak? Privatno?
Eddie me zlovoljno pogleda.
– Samantha, – umorno će on. – Trenutačno sam usred vrlo važnog poslovnog sastanka. To
jest, važnog za mene! – On pogleda papire i lica za stolom, a trojica se ulizički nasmiju.
– Vrlo je hitno, – odgovorim. – Neću dugo.
– Samantha...
– Molim vas, g. Geiger. Moram razgovarati s vama.
Na kraju Eddie teško izdahne i odloži nalivpero.
– U redu, – ustane i izgura me iz sobe. – Što je?
Tupo zurim u njega. Sad kad sam ga izvukla odande, nemam pojma kako da započnem. Što
da mu kažem?
G. Geiger, preporučila bih vam da ponovno pogledate Članak 14. G. Geiger, vaše novčane
obveze nisu dovoljno zaštićene.
Nemoguće. Ne mogu to reći. Tko sluša pravne savjete od kućne pomoćnice?
Njegova je ruka na kvaki. Ovo mi je posljednja šansa.
– Pijete li sa šećerom? – izvalim.
– Molim? – Eddie razrogači oči.
– Nisam se mogla sjetiti, – promrmljam. – A nisam htjela privući pažnju na vašu
konzumaciju šećera u javnosti.
– Da, jednu kockicu, – odgovori on razdraženo. – Je li to sve?
– Pa... ima još nešto. Koliko sam shvatila, potpisujete neke papire.
– Tako je, – namršti se on. – Privatne papire. – Naravno! – progutam. – Pitala sam se imate li
odvjetnika. To mi je... ovaj... palo na pamet. Sjećam se da ste mi rekli kako moram biti vrlo
pažljiva kad su dokumenti u pitanju.
Pogledam ga ravno u oči, želeći da poruka dopre do njega. Obrati se odvjetniku, ludo jedna.
Eddie se veselo nasmije.
– Vrlo obzirno od tebe, Samantha. Ali ne trebaš se brinuti. Nisam ja budala, – otvori vrata i
uđe. – Gdje smo stali, gospodo?
S očajem gledam kako on ponovno uzima nalivpero u ruke. Ne mogu ga zaustaviti. Idiota će
oguliti.
Ili neće ako ja nešto poduzmem.
– Vaša kava, g. Geiger... – promrmljam požurivši u sobu. Uzmem lončić s kavom i počnem
ju nalijevati u šalicu, a zatim mi, tobože slučajno, ispadne iz ruke na stol.
– Ajme!
– Isuse!
Nastane totalna panika dok se kava na stolu pretvara u tamno-smeđe jezero, prekrivajući
papire i kapajući na pod.
– Ugovori! – uzrujano vikne čovjek s ljubičastom kravatom. – Glupa ženo!
– Doista mi je žao, – ispričam se svojim najponiznijim glasom. – Doista, doista mi je žao.
Lončić mi je... ispao. – Počnem krpom upijati kavu, trudeći se da se razlije po svim papirima.
– Imamo li kopije? – upita jedan od njih, a ja se ukočim.
– Svi su primjerci bili na prokletom stolu, – ogorčeno odgovori tamnokosi čovjek. – Morat
ćemo ih ponovno ispisati.
– Znate, ako ćete već ispisivati nove kopije, mogli biste dodati još jednu. – Eddie pročisti
grlo. – Volio bih jedan primjerak za mog odvjetnika, da ga pregleda. Za svaki slučaj.
Tipovi se pogledaju. Osjećam kako zabrinutost raste.
– Naravno, – odgovori čovjek s ljubičastom kravatom nakon duge stanke. – Nema problema.
Ha. Nešto mi govori da se ovaj posao ipak neće sklopiti.
– Vaša jakna, gospodine? – s osmijehom mu je pružim. – I, strašno mi je žao, strašno.
Sjajno je na pravnom fakultetu upravo to što te zaista nauče lagati.
Također te nauče da trpiš izderavanje svoga gazde. Što je u redu, jer čim Trish čuje što sam
učinila, bit ću prisiljena stajati dvadeset minuta u kuhinji dok će ona hodati gore-dolje držeći mi
vatrenu prodiku.
– G. Geiger započinje vrlo važan posao! – Ona bijesno uvuče dim cigarete dok joj
novoobojana kosa skakuće na ramenima. – Taj je sastanak bio ključan!
– Vrlo mi je žao, gospođo, – ispričam se ne dižući pogled s poda.
– Znam da ne razumiješ te stvari, Samantha, – zakoluta očima gledajući me. – Ali mnogo je
novca u pitanju! Radi se o svoti koju ti ne možeš ni zamisliti.
Ostani smirena. Ostani ponizna.
– Mnogo novca, – Trish dojmljivo ponovi.
Svrbi ju da mi kaže. Vidim joj na licu kako se bore njezina potreba da se pohvali i da ostane
diskretna.
– Sedam nula, – napokon kaže.
– Isuse, – potrudim se najbolje što mogu da izgledam zapanjeno.
– Bili smo vrlo dobri prema tebi, Samantha. Svojski smo se trudili, – njezin glas podrhtava
od ogorčenosti. – Očekivali smo da ćeš se i ti svojski truditi.
– Strašno mi je žao, – ponovim po milijunti put.
Trish mi uputi nezadovoljan pogled. – Pa, večeras očekujem mnogo više truda.
– Večeras? – znatiželjno ponovim.
– Za večerom, – Trish preokrene očima.
– Ali, imam slobodnu večer, – pobunim se. – Rekli ste da je to u redu, mogu vam ostaviti
hladnu večeru...
Trish je očito zaboravila na naš razgovor.
– Pa, – mrzovoljno će Trish, to je bilo prije nego što si bacila kavu na naše goste. To je bilo
prije nego što si sjedila cijelo jutro i bojala kosu.
Molim? To je bilo toliko nepošteno da me ostavila bez teksta.
– Iskreno, Samantha, očekujem više. Večeras ćeš ostati ovdje i poslužiti nam večeru, –
strogo me pogleda, uzme časopis i išeta iz kuhinje.
Zurim za njom dok me oblijeva poznati, teški osjećaj pomirenja sa sudbinom. To se toliko
puta dogodilo da sam se već naviknula.
Morat ću otkazati izlazak s Nathanielom. Još jedan izlazak... Još jedno otkazivanje... A zatim
zastanem usred misli. Nisam više u Carter Spinku. Ne moram to trpjeti.
Izađem iz kuhinje i pronađem Trish u dnevnoj sobi.
– Gđo Geiger, – počnem što uvjerljivije mogu. – Žao mi je zbog kave i trudit ću se iz petnih
žila da budem bolja. Ali večeras moram imati slobodnu večer. Već imam dogovore – i držat ću
ih se. Izaći ću u sedam kako sam i planirala.
Srce mi ubrzano tuče. Nikad se prije u životu nisam ovako borila za sebe. Da sam tako
razgovarala u Carter Spinku već bih bila dobila nogu.
Trish na trenutak izgleda izvan sebe od bijesa. A zatim, na moje iznenađenje, razdraženo
cokne jezikom i okrene stranicu časopisa.
– Pa, dobro. Kad je već tako važno...
– Jest, – progutam. – Važno je. Moj osobni život je važan.
Izgovorivši te riječi, potaknuta sam da još nešto dodam Trish. Nešto u vezi s prioritetima,
ravnotežom...
Ali Trish je već uvučena u čitanje članka "Dijeta crvenim vinom – kako može biti
djelotvorna za vas". Mislim da joj neće biti drago da joj i dalje smetam. Do sedam sati te večeri
Trishino se raspoloženje neobjašnjivo promijenilo. A možda i nije neobjašnjivo. Spustivši se
stubama u hodnik ugledala sam ju kako izlazi iz dnevne sobe krvavih očiju i rumenih obraza s
koktelom u ruci.
– Tako znači! – dobrohotno će ona. – Večeras izlaziš s Nathanielom.
– Tako je, – pogledam se u zrcalo. Odjenula sam se prilično neformalno. Traperice, lijepu
majicu, sandale. Nova sjajna kosa. Zamah.
– On je vrlo privlačan mladić, – ispitivački me pogleda preko čaše. – Vrlo mišićav
– Da... jest. Valjda.
– U tome ideš? – odmjeri me. – Nije baš veselo, zar ne? Posudit ću ti ja nešto.
– Ne smeta mi što nisam vesela, – odmah odgovorim osjetivši zlu slutnju, ali Trish je već
nestala uza stube. Za nekoliko trenutaka pojavila se držeći u rukama kutiju za nakit.
– Evo ga. Treba ti malo sjaja – Ona izvadi dijamantnu kopču u obliku morskog konjica. –
Ovo sam kupila u Monte Carlu!
– Joj... krasna je! – zgrozim se. Prije nego što ju stignem zaustaviti, ona podigne moju kosu s
jedne strane i prikopča ju. Zatim me procjenjivački pogleda. – Ne... Mislim da ti treba nešto
veće. Evo, ovo, – ona izvuče ogromnu dijamantnu bubu i prikopča je na moju kosu. – Eto ga.
Vidiš kako ti smaragd ističe oči?
Nijemo zurim u zrcalo. Ne mogu izaći s blještavom bubom na glavi.
– I ovo je vrlo glamurozno! – Sad me kiti pozlaćenim pojasom. – Daj da objesim talismane...
Talismane?
– Gđo Geiger... – počnem zamuckujući kad se Eddie pojavi na vratima radne sobe.
– Upravo sam dobio ponudu za kupaonicu, – obrati se on Trish.
– Nije li ovaj svjetlucavi slon predivan? – upita Trish, objesivši ga na pozlaćeni pojas. – A
tek žaba!
– Molim vas, – očajna sam. – Nisam sigurna da mi trebaju ikakvi slonovi...
– Sedam tisuća, – Eddie me prekine. – Čini mi se to razumno. Plus PDV
– Pa, koliko je zajedno s PDV-om? – upita ga Trish, kopajući po svojoj kutiji. – Gdje mi je
majmun?
Osjećam se kao božično drvce. Ona vješa na remen sve više i više blještave bižuterije, a da
bubu i ne spominjem. A Nathaniel samo što nije stigao... i vidjet će me...
– Ne znam! – nestrpljivo odgovori Eddie. – Koliko je sedamnaest i pol posto od sedam
tisuća?
– Tisuću dvjesto dvadeset i pet, – odgovorim ne razmišljajući.
Nastane tišina. Sranje. To je bila pogreška.
Dignem pogled i vidim kako Trish i Eddie zure u mene razrogačenih očiju.
– Otprilike, – rastreseno se nasmijem. – Nagađam. Pa... imate li još talismana?
Nijedno me od njih dvoje ne sluša. Eddiejeve su oči zalijepljene za papir koji drži u ruci.
Vrlo polako podigne pogled i trza usnama kao da nešto želi reći.
– Ima pravo, – progovori on promuklim glasom. – Ima pravo. Točno je odgovorila, – pukne
rukom po papiru. – Evo, tu piše!
– Imapravo? – Trish oštro uzdahne. – Ali kako...
– Vidjela si ju, – Eddiejev glas zakriješti. – Izračunala je to u glavi!
Oboje se okrenu prema meni i zure.
– Je li autistična? – Trish je izvan sebe.
O, za Boga miloga. Kišni čovjek je kriv za ovo ako se mene pita.
– Nisam autistična! – odgovorim. – Samo... dobro mi idu brojevi. Nije to tako strašno...
Na moje veliko olakšanje, oglasi se zvono i ja krenem prema vratima. Nathaniel stoji na
pragu izgledajući uglađenije nego inače, u tamnim trapericama i zelenoj majici.
– Bok! – brzo ga pozdravim. – Idemo. – Čekajte! – Eddie mi zapriječi put. – Mlada damo,
možda si pametnija nego što misliš.
O,ne.
– Što se događa? – upita Nathaniel.
– Ona je matematički genij! – odmah se ubaci Trish. – Mi smo to otkrili! Nevjerojatna je!
Mučenički pogledam Nathaniela kao da mu poručujem "ma, priča gluposti".
– Koje formalno obrazovanje imaš, Samantha? – Eddie ustraje na svome. – Osim kuhanja.
O, Bože. Što sam ono rekla kad su me intervjuirali? Ne mogu se sjetiti.
– Pa... ovaj... ponešto, – neodređeno raširim ruke. – Znate...
– Te današnje škole, – Trish naglo povuče dim cigarete. – Tonyja Blaira treba ubiti.
– Samantha, – Eddie počne gledajući me pravednički, "ja ću te obrazovati. Ako si spremna
teško raditi – pazi, teško – siguran sam da ti možemo omogućiti neke kvalifikacije.
Ne. Ovo biva sve gore i gore.
– Ne želim nikakve kvalifikacije, gospodine, – promrmljam zureći u pod. – Sretna sam s
ovime što imam. Svejedno, hvala.
– Ne prihvaćam 'ne' kao odgovor! – ustraje Eddie.
– Ciljaj više, Samantha! – iznenada strastveno uzvikne Trish grčevito me primivši za ruku. –
Daj si priliku u ovom životu! Posegni za zvijezdama!
Gledajući njihova lica, dirnuta sam, usprkos svemu. Oni mi samo žele najbolje.
– Pa... možda. – Kradomice se riješim svih bižuterijskih životinja i ubacim ih u kutiju za
nakit. Zatim pogledam Nathaniela koji strpljivo čeka na vratima. – Idemo?
– Pa što je to bilo? – upita me Nathaniel kad smo pošli seoskom ulicom. Zrak je mekan i
topao, a moja nova kosa lagano poskakuje, dok sa svakim korakom vidim svoje nožne prste
obojane u Trishin ružičasti lak za nokte. – Matematički si genij?
– Nisam, – nasmijem se. – Naravno da nisam!
– Pa, kakvo je tvoje obrazovanje?
– Ma... ne želiš znati, – osmjehnem mu se. – Vrlo dosadno.
– Ne vjerujem ti, – njegov ton glasa je lagan, ali nepopustljiv. – Jesi li imala kakvu karijeru?
Prije nego što si došla ovamo?
Napravim nekoliko koraka bez riječi, očiju uprtih u pod, pokušavajući smisliti što da kažem.
Osjećam Nathanielove oči na sebi, ali okrenem glavu od njegova ispitivačkog pogleda.
– Ne želiš razgovarati o tome, – na posljetku kaže.
– Teško je.
Nathaniel oštro izdahne. – Imala si težak život?
O, Bože, on još uvijek misli da sam zlostavljana žena.
– Ne! Nije to, – prođem rukom kroz kosu. – To je... duga priča.
Nathaniel slegne ramenima. – Imamo cijelu večer.
U susretu s njegovim mirnim pogledom odjednom osjetim da me u grudima nešto naglo
povuklo, poput udice. Želim mu reći. Želim se riješiti tog tereta. Tko sam, što se dogodilo, kako
je teško bilo. Jedino njemu mogu vjerovati, on neće nikomu reći. Razumjet će. Čuvat će moju
tajnu.
– Pa, – on zastane na ulici, zataknuvši palce u džepove. – Hoćeš li mi reći tko si?
– Možda, – napokon progovorim i nasmiješim se. Nathaniel mi uzvrati, a privlačne bore
pojave mu se oko očiju.
– Ali ne odmah, – ogledam se po zlatnoj seoskoj ulici. – Prelijepa je večer da ju pokvarim
pričom o katastrofi i boli. Ispričat ću ti kasnije.
Nastavimo hodati prolazeći pokraj stara kamena zida pokrivena obiljem ruža penjačica.
Udahnuvši prekrasan miris, odjednom osjetim nekakvu lakoću, gotovo euforiju. Ulica je
osvijetljenja mekim večernjim svjetlom, a posljednje zrake sunca griju mi ramena.
– Usput, zgodna frizura, – pripomene on.
– O, hvala, – nonšalantno se osmjehnem. – Ništa posebno. – Zamah.
Prelazimo preko mosta i zastanemo da pogledamo rijeku. Crvena lještarka roni tražeći
korov, a voda od zalaska sunca bljeska poput jantara. Nekoliko parova turista međusobno se
fotografiraju, a ja osjetim ponos. Nisam u posjetu ovom prekrasnom mjestu, ja živim ovdje.
– Pa, kamo idemo? – upitam ga kad smo krenuli.
– U pub, – odgovori on. – Ako ti to odgovara?
– Savršeno! Nadomak Zvonu – ugledam malu skupinu ljudi: jedni stoje pred vratima, a drugi
sjede za drvenim stolovima.
– Što rade? – znatiželjno upitam.
– Čekaju, – odgovori mi. – Gazda kasni.
– Aha, – pogledam uokolo, ali svi su stolovi već zauzeti. – Pa, nema veze. Možemo ovamo
sjesti.
Sjednem na staru bačvu, ali Nathaniel produži prema vratima puba.
I... ovo je čudno. Svi stoje i čekaju da ih pusti unutra. Zabezeknuto gledam kako gura ruku u
svoj džep i izvlači snop ključeva, zatim se ogleda i uoči me.
– Dođi, – pozove me vragolanski se osmjehnuvši. – Pub se otvara. Nathaniel je vlasnik puba.
– Vlasnik si puba? – upitam ga kad je prestala gužva oko šanka.
Petnaest sam minuta zadivljeno gledala kako Nathaniel toči krigle piva, šali se s gostima,
daje upute osoblju i pazi da svi budu sretni. Sad kad je prvotna gužva prošla, došao je do mene
koja sjedim na barskom stolcu i ispijam čašu vina.
– Triju pubova, – ispravi me. – I nisam jedini vlasnik. To je obiteljski posao. 'Zvono', 'Labud'
u Binglevu i 'Dvije lisice'.
– Opa! Ali... tako je puno ljudi! – pogledam po pubu. Čini mi se da je sve puno ljudi koji
odlaze u maleni vrt ili na terasu ispred puba. Čuje se samo glasan žamor razgovora. – Kako
uspijevaš voditi ovo i biti vrtlar?
– Dobro, priznat ću ti, – Nathaniel podigne ruke. – Ne poslužujem često. Imam sjajno
osoblje. Ali mislio sam da bi to večeras bilo zabavno.
– Znači, ti, zapravo, nisi vrtlar!
– Jesam vrtlar. – Nakratko spusti pogled da izgladi podložak na šanku. – Ovo je... posao.
U glasu mu osjetim isti ton kao i prije. Kao da sam nagazila na nešto osjetljivo. Skrenem
pogled i pozornost mi zaokupi slika sredovječnog čovjeka na zidu. Ima Nathanielovu jaku
čeljust i plave oči te iste boriće oko očiju kad se smije.
– To je tvoj tata? – oprezno upitam. – Odlično izgleda.
– Bio je duša od čovjeka, – Nathanielove se oči raznježe. – Svi su ga ovdje voljeli, – popije
poveći gutljaj piva, zatim spusti kriglu. – Čuj. Ne moramo ostati ovdje. Ako bi radije išla na
neko otmjenije mjesto...
Pogledam po živahnu pubu. Glazba nadglasava buku razgovora i smijeha. Skupina redovitih
posjetitelja pozdravlja se međusobno uz duhovita podbadanja za šankom. Crvenokosi pipničar
svjetlucavih očiju savjetuje par postarijih američkih turista u majicama Straforda o lokalnim
vrstama piva. Na drugoj strani prostorije započela je igra pikada. Ne sjećam se kad sam
posljednji put bila negdje gdje je atmosfera toliko topla i prijateljska.
– Ostanimo. Pomoći ću ti! – skliznem s visokog stolca i odem iza šanka.
– Jesi li ikada točila pivo u kriglu? – Nathaniel me prati pogledom punim znatiželje.
– Nisam, – odgovorim uzimajući kriglu i stavljajući ju pod jednu pipu za pivo, "ali mogu
naučiti.
– U redu. – Nathaniel dođe iza šanka. – Ovako nagneš čašu... sad povuci.
Povučem pipu i gomila pjene šikne van. – Do vraga!
– Polako... – On obavi je svoje ruke oko mene navodeći moje ruke. – Ovo je već bolje...
Mmm, ovo je lijepo. Nešto mi govori, ali ne slušam ga. U stanju sam blažene sreće,
obavijena njegovim rukama. Možda bih se mogla pretvarati da sporo učim kako se toči pivo.
Možda bismo mogli ovako stajati cijelu večer.
– Znaš, – počnem okrenuvši glavu prema njemu. A zatim zastanem uhvativši nešto
krajičkom oka. Na zidu je obješen star drveni natpis "Ne ulazite s blatnim čizmama – i
"Zabranjeno ulaziti u radnoj odjeći". Ispod toga obješen je još jedan, na požutjelom papiru na
kojem je izblijedjelim flomasterom napisano: ZABRANJEN ULAZ ODVJETNICIMA.
Zurim u njega, zabezeknuta. Zabranjen ulaz odvjetnicima? Je li ja to dobro vidim?
– Eto ga, – Nathaniel podigne čašu punu tekućine jantarnc boje. – Tvoja prva krigla.
– Hm... sjajno! – Natjeram se da napravim prirodnu stanku, a zatim ležerno pokažem na
znak. – Što je ovo?
– Ne poslužujem odvjetnike, – odgovori on i ne trepnuvši.
– Nathaniel! Dođi ovamo! – netko ga s druge strane šanka pozove i on razdraženo cokne
jezikom. – Odmah se vračam, – dotakne moju ruku i ode. Istog časa popijem velik gutljaj vina.
Ne poslužuje odvjetnike. Zašto ne poslužuje odvjetnike?
Dobro... smiri se, zapovjedim si. To je šala. Naravno da je šala. Svi mrze odvjetnike, baš kao
što svi mrze agente za nekretnine i poreznike. To je ustaljena životna činjenica.
Ali ne stavljaju svi te natpise na zidove pubova, zar ne?
Dok sjedim, priđe crvenokosi pipničar i izvadi led iz ledomata.
– Bok, – pozdravi me pruživši mi ruku. – Ja sam Eamonn.
– Samantha, – nasmiješim se i rukujem se s njim. – Došla sam s Nathanielom.
– Rekao mi je, – oči mu čudno zasjaje. – Dobrodošla u Lower Edburv.
Dok ga gledam kako poslužuje, odjednom mi padne na pamet da bi on mogao što znati u
vezi s natpisom.
– Pa, – bezbrižno počnem kad se vratio, onaj natpis o odvjetnicima. To je šala, zar ne?
– Nije baš, – Eamonn veselo odvrati. – Nathaniel ne podnosi odvjetnike.
– Ma da! – nekako se uspijem osmjehnuti. – Pa... Zašto?
– Otkad mu je otac umro. – Eamonn na šank digne košaru punu naranči, a ja zauzmem bolji
položaj na svome stolcu da ga bolje vidim.
– Zašto? Što se dogodilo?
– Otac mu se sudio s gradskim vijećem, – Eamonn prestane raditi. – Nathaniel kaže da se
parnica nikad nije smjela započeti, ali Bena su na to nagovorili odvjetnici. Nije mu bilo dobro, a
sve ga je to sve više umaralo, nije mogao misliti ni o čemu drugome. Tada je doživio srčani
udar.
– Bože, strašno, – užasnuta sam. – I Nathaniel za to krivi odvjetnike?
– Smatra da se parnica nije smjela dogoditi. – Eamonn nastavi podizati košare. – Najgore je
to što su poslije Benove smrti morali prodati jedan od pubova da plate troškove suđenja.
Zgranuta sam. Pogledam Nathaniela na drugoj strani šanka kako namršteno sluša nekog tipa.
– Posljednjeg odvjetnika koji je došao u ovaj pub... – Eamonn se urotnički nagne preko
šanka, "Nathaniel je odalamio.
– Odalamio ga je? – skamenim se, a glas mi zakriješti.
– Bilo je to na dan pokopa njegova oca, – Eamonn tiše doda. – Jedan od očevih odvjetnika
došao je ovamo i Nathaniel ga je nokautirao. Danas ga zbog toga zafrkavamo.
Okrene se da posluži nekoga, a ja iskoristim priliku i otpijem poveći gutljaj vina dok mi srce
divlje tuče od nervoze.
Neću paničariti. Ne voli odvjetnike. To ne uključuje i mene. Naravno da ne uključuje. Još
uvijek mogu biti iskrena s njim. Još mu uvijek mogu ispričati svoju prošlost. Neće mi to
zamjeriti. Sigurno neće.
Ali, što ako mi zamjeri?
Što ako mene udari?
– Oprosti zbog ovoga, – Nathaniel se odjednom stvori preda mnom, topla i prijateljskog
izraza lica. – Jesi li dobro?
– Jesam! – odgovorim pretjerano vedro. – Sjajno se zabavljam!
– Hej, Nathaniel, – pozove ga Eamonn glancajući čašu, a meni namigne. – Što su pet tisuća
odvjetnika na dnu oceana?
– Početak! – riječi iskoče iz mojih usta prije nego što ih uspijem zaustaviti. – Neka svi...
crknu. U paklu.
Od iznenađenja, svi utihnu. Vidim kako se Eamonn i Nathaniel pogledavaju podignutih
obrva.
Dobro. Promjena teme. Odmah.
– Pa! Ovaj... – brzo se okrenem skupini za šankom. – Mogu li koga poslužiti?
Do kraja večeri napunila sam četrdesetak krigli. Pojela sam tanjur bakalara i prženih
krumpirića i pola zdjelice ljepljivog pudinga od karamele – i pobijedila Nathaniela u pikadu uz
glasne povike i pljesak ljudi koji su nas gledali.
– Rekla si da prije nisi igrala! – iznenađeno će Nathaniel kad sam pogodila dvostruku
osmicu i pobijedila ga.
– I nisam, – nevino odgovorim. Nema potrebe spominjati da sam pet godina u školi pohađala
streljaštvo.
Nathaniel konačno najavi posljednju narudžbu uz gromku zvonjavu zvona, a sat kasnije
posljednjih nekoliko teturavca izadc iz puba zastavši da se pozdrave.
– Bok!
– Bok, Nathaniel!
Promatrala sam ljude dok su izlazili iz puba – i osim turista, svi su, na svoj način, pozdravili
Nathaniela. Vjerojatno zna svakog čovjeka u selu.
– Mi ćemo zatvoriti, – odlučno će Eamonn kad je Nathaniel počeo skupljati čaše, po pet
odjednom. – Daj to ovamo. Idi, uživaj u ostatku večeri.
– Pa... u redu, – Nathaniel ga potapše po leđima. – Hvala, Eamon-ne. – Zatim pogleda mene:
– Spremna?
Sa zadrškom nevoljko spuznem s barskog stolca. – Bilo je prekrasno, – obratim se Eamonnu.
– Drago mi je što sam te upoznala.
– I meni, – osmjehne se. – Pošalji nam račun.
Uzvratim mu smiješkom još pod dojmom svoje pobjede u pikadu i zadovoljstva što sam
večer provela doslovce radeći nešto. Nikad prije vani nisam doživjela ovakvu večer.
Nitko me u Londonu nije odveo na spoju u pub – a kamoli iza šanka. Jacob me na prvom
izlasku odveo u Les Sylphides u Covent Gardenu, a zatim me nakon dvadeset minuta ostavio da
preuzme poziv iz Amerike i nikad se nije vratio. Sljedećeg mi je dana rekao kako je bio toliko
zaokupljen jednim člankom trgovačkog ugovora da je zaboravio da sam ostala tamo.
Najgore od svega, umjesto da sam mu rekla "Gade! – i udarila ga, ja sam ga pitala: – Kojim
člankom trgovačkog ugovora?
***
Nakon pivske ugode puba, ljetna je večer svježa i prohladna. Krenuvši niz ulicu začujem
ispred nas smijeh posljednjih posjetitelja puba i kako netko pali auto u daljini. Nema ulične
rasvjete, jedino svjetlo dolazi od velikoga punog mjeseca i s prozora kuća pokrivenih zastorima.
– Jesi li se dobro provela? – upita me Nathaniel pomalo tjeskob-nim glasom. – Nisam
namjeravao da ostanemo tamo cijelu večer.
– Jako mi se svidjelo, – oduševljeno odgovorim. – Pub je sjajan. Ne mogu vjerovati kako je
atmosfera prijateljska i kako te svi znaju! A tek duh sela! Ljudima je stalo jednima do drugih.
To se osjeća.
– Kako se osjeća? – Nathaniel zainteresirano upita.
– Po načinu kako se svi tapšaju po leđima, – objasnim. – Da je tko u nevolji, svi kao da bi se
srdačno okupili. To se vidi.
Čujem kako se Nathaniel prigušeno smije. – Prošle smo godine dobili nagradu
Najljubaznijeg sela.
– Samo se ti smij, – kažem. – Ali u Londonu nitko nije srdačan. Da mrtav padneš nasred
ulice, izgurali bi te s pločnika uz rub ceste. A prije toga bi ti ispraznili džepove i ukrali ti
identitet. To se ovdje ne bi dogodilo, zar ne?
– Pa, ne bi, – odgovori Nathaniel i zamisli se. – Da ovdje umreš, cijelo bi se selo okupilo oko
tvoje postelje i zapjevali bi seosku tužaljku.
Usne mi se razvuku u osmijeh. – Znala sam. Prekrili bi me laticama cvijeća?
– Naravno, – Nathaniel kimne. – I ukrašavali žitom obredna kola.
Nekoliko trenutaka hodamo u tišini. Neka životinjica pretrči cestu, zastane i pogleda nas
malenim žutim očima, zatim uplašeno nestane u živici.
– Kako glasi tužaljka? – upitam ga.
– Nešto ovako. – Nathaniel pročisti grlo, zatim zapjeva niskim, žalopojnim, jednoličnim
glasom: – O, ne! Umro je!
Dođe mi da se zahihoćem, ali se suzdržim.
– A ako je žena?
– Dobro pitanje. Tada pjevamo drugu tužaljku, – duboko udahne i ponovno zapjeva istu
jednoličnu melodiju: – O, ne! Umrla je!
Trbuh mi se grči od susprezanja smijeha.
– Pa, mi u Londonu nemamo tužaljke, – kažem. – Mi idemo dalje. Volimo ići dalje, mi
Londonci. Ne volimo se osvrtati.
– Znam kakvi su Londonci, – na Nathanielovu se licu pojavi zajedljivost. – Živio sam neko
vrijeme u Londonu.
Razjapim usta od iznenađenja. Nathaniel je živio u Londonu? Pokušam, i ne uspijem,
zamisliti ga u podzemnoj kako čita Metra.
– Ozbiljno? – upitam i on kimne.
– Mrzio sam ga. Ozbiljno.
– Ali što-zašto...
– Jednu godinu prije faksa radio sam tamo kao konobar. Stan mi je bio preko puta trgovine
koja je stalno bila otvorena. Cijelu je noć bio osvijetljen blještavim fluorescentnim svjetlom. A
tek buka... – lecne se. – U deset mjeseci, koliko sam tamo živio, nisam imao ni trenutka
potpunog mraka ili tišine. Nikad nisam čuo pticu. Nikad nisam vidio zvijezde. Instinktivno
podignem pogled prema čistom noćnom nebu. Polako mi se oči naviknu na mrak i malene
svijetle točkice pojave se, oblikujući spirale i uzorke koje ne mogu ni početi odgonetati. Ima
pravo. Ni ja nikad u Londonu nisam vidjela zvijezde.
– A ti? – njegov me glas povrati na zemlju.
– Na što misliš?
– Namjeravala si mi ispričati svoju priču, – kaže. – Kako si dospjela ovamo.
– Oh, – osjetim kako mi se živci odmah napnu. – Da, tako je. Jesam. – Iako me jedva vidi u
mraku, skrenem pogled tražeći prave riječi nakon tri čaše vina.
Moram mu nešto reći. Možda mogu ukratko sve ispričati. Reći istinu bez spominjanja
odvjetništva.
– Pa, – počnem. – Bila sam u Londonu. I toj... toj...
– Vezi, – ubaci Nathaniel.
– Da... – progutam. – Pa, stvari su krenule nizbrdo. Sjela sam na vlak... i završila ovdje.
Nastane tišina kao da se očekuje da još nešto kažem. – I to je to, – dodam.
– To je to? – Nathaniel zvuči zapanjeno. – To je duga priča?
O, Bože.
– Gle. – Na mjesečini se okrenem k njemu i srce mi jače zakuca. – Znam da sam ti
namjeravala reći više. Ali jesu li pojedinosti doista potrebne? Zar je važno što sam radila... ili
bila? Bitno je da sam ovdje. Upravo sam doživjela najljepšu večer u svome životu. Uopće.
Vidim da mi želi proturječiti jer otvori usta kao da će progovoriti. Zatim izraz njegova lica
omekša i on se okrene, ne rekavši što je namjeravao.
Želudac mi se zgrči od očaja. Možda sam sve uništila. Možda sam mu svejedno trebala reći
istinu. Ili izmisliti zamršenu priču o lošem dečku.
Šuteći nastavimo hodati u noć. Nathanielovo se rame okrzne o moje, zatim osjetim njegovu
ruku. Njegovi prsti isprva ležerno dodirnu moje, tobože slučajno, a zatim se polako isprepletu s
njima.
Cijelo mi tijelo zadršće, ali uspijem se nekako suzdržati da glasno ne uzdahnem. Nijedno od
nas ništa ne govori. Nema drugih zvukova osim naših koraka po cesti i udaljenog huka sove.
Nathanielova je ruka čvrsto i sigurno obavijena oko moje. Osjećam tvrdu ožuljalu kožu njegova
dlana dok palcem prelazi po mojoj koži.
Nijedno od nas nije još ništa reklo. Nisam sigurna mogu li uopće govoriti.
Zastanemo pred ulazom u prilaz Geigerovih. Tiho me pogleda, kamena lica. Osjećam kako
mi udisaji postaju sve plići, hvatajući svaki drugi udarac srca. Briga me ako se vidi da ga želim.
Ionako nikad nisam bila dobra u pravilima.
On pusti moju ruku i obujmi me oko struka objema rukama. Sad mi se polako približava.
Zaklopim oči, pripremljena da se izgubim u poljupcu.
– Za Boga miloga! – odjednom začujem poznati glas. – Zar ju nećeš poljubiti?
Poskočim i otvorim oči. Nathaniel izgleda jednako šokirano i automatski se odmakne od
mene. Okrenem se na peti i zaprepastim se kad ugledam Trish, naslonjenu na prozor prvoga
kata s cigaretom u ruci. Gleda ravno u nas.
– Nisam konzervativka, znaš, – nastavi ona. – Možeš ju poljubiti!
Prostrijelim ju pogledom. Zar nikad nije čula za "privatnost"?
– Nastavite! – vršak njezine cigarete zasvijetli dok ona gestikulira rukom. – Ne obazirite se
na mene!
Da se ne obaziremo na nju? Žao mi je, ali neću to raditi dok me Trish promatra. Nesigurno
pogledam Nathaniela koji izgleda jednako zbunjeno.
– Da... – zastanem ne znajući što bih predložila.
– Nije li večer prekrasna? – doda Trish.
– Jest, – odvrati joj ljubazno Nathaniel.
Pogledam ga i odjednom osjetim neobuzdan nalet smijeha. Ovo je katastrofalno. Ugođaj je
posve uništen.
– Pa... hvala na predivnoj večeri, – trudim se zadržati ozbiljno lice. – Sjajno sam se provela.
– I ja isto. – Njegove su oči ovako u sjeni indigo boje, a usne inu se trzaju kao da se
zabavlja. – Pa. Hoćemo li udovoljiti gdi Geiger? Ili ćemo ju ostaviti nepodnošljivo razočaranu?
Oboje pogledamo prema Trish koja je i dalje nagnuta kroz prozor kao da smo na pozornici
ispod nje, a ja bih svaki čas mogla zaplesati Nathanielu u krilu. – Oh... Mislim da zaslužuje
nepodnošljivo razočaranje, – odgovorim nasmiješivši se.
– Vidimo se sutra?
– Doći ću do tvoje mame oko deset sati.
– Vidimo se.
Ispruži ruku i okrznemo se vrhovima prstiju prije nego što se okrene i ode. Gledam za njim
dok ne nestane u tami, a zatim se spuštena pogleda okrenem i pođem prema kući dok mi cijelo
tijelo još uvijek pulsira.
Lijepo je zeznuti Trish. Ali što ću sa svojim nepodnošljivim razočaranjem? Sljedećeg me
jutra probudi Trishino bučno kucanje na vrata moje spavaće sobe. – Samantha! Moram
razgovarati s tobom! Odmah!
Nije još ni osam sati, uz to je i subota. Gdje gori?
– U redu! – pospano odgovorim. – Pričekajte sekundu!
Dignem se iz kreveta, dok mi je glava još puna sinoćnjih uspomena. Nathanielova ruka u
mojoj... Nathanielove ruke oko mene...
– Da, gđo Geiger? – otvorim vrata i ugledam Trish u kućnom ogrtaču, rumenih obraza i
crvenih očiju. Ona stavi ruku preko slušalice bežičnog telefona.
– Samantha, – stisne oči, a u glasu joj se osjeti prizvuk pobjede. – Lagala si mi, zar ne?
Problijedim od šoka i osjetim toliki grč u trbuhu da bih se najradije sagnula. Kako je... Kako
je mogla...
– Zar ne? – prodorno me pogleda. – Sigurna sam da znaš o čemu govorim.
Glavom mi prođu sve laži koje sam joj rekla, uključujući i onu: – Kućna sam pomoćnica. –
Može biti bilo što. Može biti nešto sitno i nevažno. Ili je možda doznala mnogo toga.
– Ne znam na što mislite, – promuklo kažem i dodam: – Gospođo.
– Dakle, – Trish krene prema meni ljutito šuškajući svojim svilenim ogrtačem. – Možeš
zamisliti koliko sam uzrujana što mi nikad nisi rekla da si spremalapaellu za španjolskog
veleposlanika.
Razjapim usta. Španjolskog koga?
– Neki sam te dan pitala jesi li kuhala za koga poznatoga, – Trish s negodovanjem podigne
obrve. – Nisi ni spomenula banket za tristo ljudi u Mansion Houseu.
Što? Je li ona poludjela?
Dobro, je li ona cijelo vrijeme manično depresivna? To bi dosta toga objasnilo. – Gđo
Geiger, – počnem pomalo nervozno. – Želite li možda sjesti?
– Ne, hvala! – odrješito će ona. – Još uvijek razgovaram s Lady Edgerly.
Tlo mi zadrhti pod nogama. Freyaje na telefonu?
– Lady Edgerly... – Trish prisloni telefon na svoje uho. – Imate potpuno pravo,previše je
skromna... – pogleda me. – Lady Edgerly želi razgovarati s tobom.
Pruži mi telefon i ja ga s nevjericom uzmem i prislonim na uho. – Halo?
– Samantha? – kroz šumove na vezi začujem Frevin poznati hrapav glas. – Jesi li dobro?
Koji se vrag događa?
– Dobro sam, – pogledam Trish koja stoji otprilike dva metra od mene. – Idem malo... gdje
je...
Ignorirajući Trishin laserski pogled, povučem se u svoju spavaću sobu i zatvorim vrata.
Zatim ponovno prislonim telefon na uho.
– Dobro sam! – razveselim se što opet razgovaram s Freyom. – Tako mi je drago što te
čujem!
– Što se zaboga događa? – zahtijeva ona. – Dobila sam poruku koja mi nije imala smisla! Ti
si kućna pomoćnica? Je li to nekakva spačka?
– Nije, – pogledam prema vratima, zatim odem u kupaonicu i uključim sušilo za kosu. –
Radim kao stalna kućna pomoćnica, – objasnim joj tišim glasom. – Napustila sam posao u
Carter Spin-ku.
– Dala si otkaz? – zaprepašteno me upita Freya. – Samo tako?
– Nisam dala otkaz. Nego sam... izbačena. Napravila sam pogrešku i otpustili su me.
Još mi je to teško izgovoriti. Ili čak misliti na to.
– Otpustili su te zbog nekakve pogreške? – Freya se prenerazi. – Isuse Kriste, ti ljudi...
– Nije to bila nekakva pogreška, – prekinem je. – Bila je to doista velika, važna pogreška.
Eto, to se dogodilo. Odlučila sam raditi nešto drugo. Biti kućna pomoćnica na neko vrijeme.
– Odlučila si postati kućna pomoćnica, – ponovi Freya polako. – Samantha, jesi li posve
prolupala?
– Zašto ne? – branim se. – Upravo ti si mi govorila da mi je potreban odmor. – Ali kućna
pomoćnica? Pa ti ne znaš kuhati!
– Pa, znam.
– Mislim, ti doista ne znaš kuhati! – ona se sad hihoće. – Vidjela sam te kako kuhaš. I tvoje
nestvarno čišćenje.
– Znam! – svlada me histerija. – Bila je to prava noćna mora. Ali sad... učim. Iznenadila bi
se.
– Moraš li nositi pregaču?
– Imam groznu uniformu od najlona... – sad se već gušim od smijeha. – I zovem ih
gospođa... i gospodin... i naklanjam se...
– Samantha, to je suludo, – kaže Freya kroz smijeh. – Nevjerojatno suludo. Ne možeš ostati
tamo. Spasit ću te. Doletjet ću sutra...
– Ne! – viknem s više žara nego što sam namjeravala. – Ne! Zabavljam se. Dobro mi je.
Osjetim sumnjičavu tišinu s druge strane linije. Do vraga. Freya me predobro poznaje.
– S nekim tipom? – začujem njezin zafrkantski ton.
– Možda, – usne mi se razvuku u osmijeh. – Da.
– Pojedinosti?
– Još je rano reći. Ali on je... znaš. Drag. – Glupavo se nacerim svom odrazu.
– Pa, svejedno. Znaš da me samo trebaš nazvati. Uvijek možeš odsjesti kod nas...
– Hvala ti, Freya.
– Nema problema. Samantha?
– Da? – Nastane duga tišina i već pomislim da se linija prekinula.
– Sto ćeš s pravom? – upita me napokon Freya. – Što je s partnerstvom? Znam da sam te
davila s time. Ali to je bio tvoj san. Hoćeš li to samo tako napustiti?
Odjednom osjetim duboku, zakopanu žalost.
– Taj je san gotov, – gorko izjavim. – Partneri ne čine pogreške od pedeset milijuna funti.
– Pedeset milijuna funti?
– Aha.
– Isuse, – ona uzdahne, šokirana. – Nisam pojma imala. Ne mogu ni zamisliti kako si se
snašla u tome...
– U redu je, – prekinem ju. – Preboljela sam to. Doista. Freya uzdahne. – Znaš, imala sam
osjećaj da se nešto događa. Pokušala sam ti poslati e-mail preko websitea Carter Spinka. Ali
tvoje stranice više nije bilo.
– Doista? – osjetim čudan trzaj u grudima.
– Zatim sam pomislila... – ona zastane i začujem nekakvu buku u pozadini. – Do vraga.
Prijevoz nam je stigao. Čuj, nazvat ću te uskoro...
– Čekaj! – hitro viknem. – Prije nego što odeš, Freya, što si do vraga rekla Trish u vezi sa
španjolskim veleposlanikom? I Mansi-on Houseom?
– A, to, – zahihoće se. – Stalno me zapitkivala, pa sam mislila da je bolje ako neke stvari
izmislim. Rekla sam joj da od ubrusa znaš napraviti scenu iz Labuđeg jezera... i da znaš raditi
ledene figure... i da je David Linley jednom tražio tvoj recept za krekere od sira...
– Freya... – zaklopim oči.
– Zapravo, dosta sam toga izmislila. Sve je željno upijala! Moram ići, draga. Volim te.
– I ja tebe.
Linija se prekine i ja neko vrijeme nepomično stojim. Kupaonica je tako tiha bez Freyina
hrapava glasa i buke te žamora Indije.
Pogledam na sat. Devet i četrdeset i pet. Taman stignem pogledati.
Tri minute kasnije sjedim za Eddiejevim stolom nestrpljivo tapkajući prstima dok se
računalo ne poveže na internet. Zamolila sam Trish mogu li poslati e-mail Lady Edgerly i ona
je gorljivo otvorila radnu sobu za mene i sjela iza mene dok ju ljubazno nisam zamolila da me
ostavi samu.
Otvori se Eddiejeva glavna stranica i ja odmah utipkam www. carterspink.com.
Kad se pojavi poznati ljubičasti logotip i napravi krug od stupnjeva na zaslonu, osjetim kako
se u meni budi stara napetost, poput lišća s dna jezera. Duboko udahnuvši, preskočim Uvod i
kliknem na Suradnike. Pojavi se popis – i Freya je imala pravo. Prezimena su poredana po
abecedi, a između Snell i Taylor nema Sweeting.
Izdahnem, govoreći samoj sebi da budem razumna. Naravno da su me maknuli. Otpuštena
sam, što sam očekivala? To je bio moj stari život i on me više ne zanima. Trebala bih isključili i
t ču nulo, otići do Iris i zaboraviti na sve. To bih trebala učiniti.
Umjesto toga, ruka mi krene prema mišu i utipkam Sweeting – i stisnem "potraži". Za
nekoliko se trenutaka pojavi "nema rezultata". Zapanjeno zurim u monitor.
Nema rezultata? Nema me na cijelom njihovom websiteu? Ali... što je s odjeljkom za
medije? Ili s arhivom vijesti?
Brzo kliknem na "riješeni slučajevi – i potražim "Euro-Sal, spajanje, DanCo". To je bio
prošlogodišnji veliki europski posao na kojem sam bila zadužena za financije. Na zaslonu se
pojavi izvješće s naslovom "Carter Spink sudjeluje u spajanju od 20 milijardi funti". Oči mi
prelete do poznatog teksta. – Tim Carter Spinka predvodio je iz Londona Arnold Saville, sa
suradnicima Guyjem Ashbvjem i Jane Smilington.
U nevjerici zastanem, zatim se ponovno vratim i pažljivije pročitam tekst tražeći nestale
riječi "i Samanthom Sweeting". Ali tih riječi nema. Nema me. Brzo otvorim drugi posao na
kojem sam radila, preuzimanje Conlona. Znam da sam u tom izvješću. Pročitala sam ga,
pobogu. Bila sam u timu, imam pločicu kao dokaz.
Ali, nema me ni u tom tekstu.
Srce mi sve brže tuče dok otvaram posao za poslom, unatrag godinu dana. Dvije godine. Pet
godina. Izbrisali su me. Netko je pročešljao cijeli website i izbrisao moje ime. Izbrisana sam iz
svakog posla na kojem sam radila. Kao da nikad nisam postojala.
Uzdahnem, pokušavajući ostati smirena. Ali bijes ključa u meni, ljutit i jak. Kako se usuđuju
mijenjati povijest? Kako se usuđuju izbrisati me? Dala sam im sedam godina svog života. Ne
mogu me samo tako ukloniti, praviti se da nikad za njih radila nisam...
Tada mi sine nova misao. Zašto su to učinili? I drugi su odlazili iz tvrtke, ali njih nisu
izbrisali. Zašto sam ja tolika sramota? Nekoliko trenutaka tiho zurim u zaslon. Zatim polako
utipkam www. google.com i upišem "Samantha Sweeting, – zatim dodam "odvjetnik – da
budem sigurna i pritisnem "Traži".
Trenutak kasnije, zaslon se popuni tekstom. Prelazeći brzim pogledom po tekstu osjećam se
kao da me netko opalio po glavi.
...Samantha Sweeting debakl...
...otkriće, Samantha Sweeting je nestala ostavivši svoje kolege...priča o Samanthi Sweeting
...
...vicevi o Samanthi Sweeting. Kako se zove odvjetnik koji...
...Samantha Sweeting otpuštena je iz Carter Spinka...
I tako redom. Sa stranica odvjetničkih tvrtki, portala pravnih vijesti, foruma studenata prava.
Kao da cijeli pravni svijet šapuće meni iza leđa. U omaglici stisnem sljedeću stranicu – i izlista
se još takvih stranica. I na sljedećoj i sljedećoj.
Osjećam se kao da promatram uništeni most, kao da gledam štetu i prvi put shvaćam kakvo
je to razorno uništenje.
Nikad se neću moći vratiti.
Znala sam to.
Ali mislim da nisam stvarno znala. Ne iz dubine duše. Ne od tamo gdje se računa.
Osjetim suze na obrazima i brzo skočim na noge, zatvorivši sve web stranice i izbrisavši ih
sve ako bi Eddie postao znatiželjan. Isključim računalo i ogledam se po tihoj sobi. Ovdje sam.
Ne tamo. Taj dio mog života je završen.
Uspuhano jurim prema vratima Irisine kuće koja izgleda idilično kao i uvijek. Zapravo, čak
je i više idilična sad kad guske šeću po dvorištu zajedno s kokošima.
– Zdravo! – pogleda me i nasmiješi se sjedeći sa šalicom čaja u ruci. – Čini se da se žuriš.
– Htjela sam doći na vrijeme, – pogledam po dvorištu, ali ne vidim ni traga Nathanielu.
– Nathaniel je otišao srediti slavinu koja curi u jednom od pubova, – objasni mi Iris kao da
mi čita misli. – Ali vratit će se kasnije. U međuvremenu mi ćemo ispeći kruh.
– Sjajno! – pođem za njom u kuhinju i oko struka zavežem pregaču.
– Ja sam već počela, – doda Iris prišavši velikoj, staromodnoj zdjeli za miješanje. – Kvasac,
mlaka voda, otopljeni maslac i brašno. Ti sastojci pomiješani zajedno tvore tijesto. Sad ćeš ga ti
mijesiti.
– U redu, – ponovno kažem gledajući tupo u tijesto.
Iris me znatiželjno pogleda. – Samantha, jesi li dobro? Izgledaš mi... malo rastreseno.
– Dobro sam, – pokušam se nasmijati. – Oprostite. U pravu je. Nisam ovdje. Daj. Usredotoči
se.
– Znam da ljudi imaju aparate koji to rade umjesto njih, – kaže ona izvadivši tijesto na stol. –
Ali ovako se kruh radi na starinski način. Nikad nisi kušala bolji.
Energično ga nekoliko puta promijesi. – Vidiš? Presavineš ga i stisneš. Trebat će ti malo
energije.
Oprezno gurnem ruke u mekano tijesto i pokušam napraviti isto što i ona.
– Tako je, – Iris pažljivo promatra što radim. – Uđi u ritam i dobro ga izmijesi. Miješenje je
vrlo dobro za ispuštanje stresa, – doda ona ironično. – Pravi se da gnječiš svoje najgore
neprijatelje.
– Eh, to može! – veselo dobacim.
Ali u prsima osjećam napetost koja se ne otpušta miješenjem. Zapravo, što više presavijam i
gnječim to tijesto, čini mi se sve gorim. Ne mogu prestati razmišljati o onoj web stranici. Ne
mogu zaustaviti žalac nepravde u prsima.
Činila sam dobre stvari za tu tvrtku. Dovodila sam klijente. Pregovarala sam. Nisam bila
nitko i ništa.
Nisam bila nitko i ništa.
– Što više mijesiš tijesto, to će kruh biti bolji, – Iris priđe stolu i nasmiješi se. – Osjećaš li
kako postaje toplije i elastičnije pod tvojim rukama?
Pogledam tijesto u svojim rukama, ali ga ne mogu osjetiti. Ne mogu osjetiti to o čemu ona
priča. Moja su osjetila isključena. Misli mi skaču kao ptica po ledu.
Počnem ponovno mijesiti, jače nego prije, pokušavajući ga cijelog obuhvatiti. Želim pronaći
zadovoljstvo koje sam osjećala prošli put kad sam bila ovdje, onaj osjećaj jednostavnosti i
prizemljeno-sti. Ali stalno gubim ritam, prostačim frustrirano kad mi se prsti zalijepe za tijesto.
Ramena me bole, lice mi se znoji, a previranja u meni postaju sve jača.
Kako se usuđuju izbrisati me? Bila sam dobra odvjetnica. Bila sam dobra jebena odvjetnica.
– Želiš li se odmoriti? – Iris mi priđe i dotakne mi rame. – Težak je to posao kad nisi navikla
na njega.
– Koja je svrha toga? – riječi izlete iz mene poput bujice prije nego što ih uspijem zaustaviti.
– Mislim, koja je svrha svega ovoga? Pečenje kruha. Ispečeš ga i pojedeš. I više ga nema.
Naglo stanem ne znajući što me spopalo. Udisaji su mi plitki i isprekidani. Ne osjećam se sva
svoja.
Iris me pažljivo promatra. – To isto možeš reći za svu hranu, – ona nježno istakne. – Ili
život.
– Upravo tako, – pregačom obrišem čelo. – Upravo tako.
Ne znam što govorim. Zašto se želim svađati s Iris? Moram se smiriti. Ali osjećam kako se
tjeskobna napetost nakuplja u meni.
– Mislim da je dosta miješenja, – uzme tijesto od mene i oblikuje ga.
– Što sad? – upitam ju pokušavajući zvučiti normalno. – Da ga stavim u pećnicu?
– Ne još, – Iris vrati tijesto u zdjelu i stavi ga na štednjak. – Sad ćemo čekati.
– Čekati? – zabuljim se u nju. – Kako to mislite, čekati?
– Čekat ćemo, – ona prebaci krpu preko zdjele. – Pola sata, bit će dovoljno. Napravit ću nam
čaj.
– Ali... što čekamo?
– Da se kvasac digne i učini svoju čaroliju u tijestu, – nasmiješi se. – Ispod te krpe događa se
malo čudo.
Pogledam zdjelu pokušavajući misliti na čudo. Ali ne uspijevam. Ne mogu osjetiti mirnoću
ni spokoj. Cijelo mi je tijelo zgrčeno, svaki mi živac titra od napetosti. Prije sam kontrolirala i
mjerila svoje vrijeme u minutama. U sekundama. A sad bih trebala čekati da kvasac učini
svoje? Trebala bih stajati ovdje, u pregači, i čekati... gljivice.
– Oprostite, – čujem se kako govorim. – Ja ovo ne mogu, – krenem prema kuhinjskim
vratima i izađem na dvorište.
– Što je? – Iris izađe za mnom, brišući ruke o pregaču. – Dušo, što se dogodilo?
– Ja ovo ne mogu! – okrenem se prema njoj. – Ne mogu samo... strpljivo sjediti i čekati da
kvasac učini svoje.
– Zašto?
– Zato što je to gubitak vremena! – od jada se rukama primim za glavu. – To je takav
gubitak vremena. Sve ovo!
– Pa što ti misliš da bismo trebale raditi? – upita me ona sa zanimanjem.
– Nešto... važno. Dobro? – Odem do stabla jabuke i vratim se, ne mogu mirovati. – Nešto
konstruktivno. Pogledam Iris, ali ona ne izgleda uvrijeđeno. Dapače, ona izgleda kao da joj je
ovo vrlo zanimljivo.
– Što je konstruktivnije od pečenja kruha?
O, Bože. Osjetim potrebu da vrisnem. Lako je njoj, s njezinim kokošima i njezinom
pregačom! Nije njoj karijera javno uništena na internetu.
– Ne razumijete, – dođe mi da zaplačem. – Žao mi je, ali vi ne razumijete. Gledajte... Idem
ja.
– Nemoj otići, – Irisin je glas iznenađujuće čvrst. Sljedećeg je trenutka preda mnom, stavlja
mi ruke na ramena i gleda me svojim istraživačkim plavim očima.
– Samantha, doživjela si traumu, – počne ona ljubaznim tonom. – I to te je jako duboko
dirnulo...
– Nisam doživjela traumu! – izmaknem se iz njezina stiska. – Ja... ne mogu ovo, Iris. Ne
mogu se pretvarati da sam to ja. Ja nisam pekarica kruha, dobro? Ja nisam božanstvena
domaćica. – Očajnički se ogledam po dvorištu kao da tražim rješenja. – Više ne znam tko sam.
Nemam pojma tko sam.
Suza mi se otkotrlja niz obraz i ja ju grubo obrišem. Neću plakati pred Iris.
– Ne znam tko sam, – izdahnem, ovaj put malo smirenije. – Ni koji mi je cilj... Ili kamo sam
krenula. Ništa.
Odjednom se osjetim iscrpljeno i sjednem na suhu travu. Nekoliko trenutaka kasnije, Iris mi
priđe i čučne pokraj mene.
– Nije važno, – počne ona nježno. – Nemoj se izluđivati zato što ne znaš sve odgovore. Ne
moraš uvijek znati tko si. Ne moraš imati veliki plan ili znati kamo ideš. Katkad je dovoljno da
znaš što ćeš sljedeće učiniti.
Nekoliko trenutaka šutim. Puštam da njezine riječi dopru do mene, poput hladnog obloga na
glavobolju.
– A što ću učiniti sljedeće? – na posljetku upitam i beznadno sleg-nem ramenima.
– Pomoći ćeš mi očistiti bob za ručak. – Ona zvuči tako praktično da se moram osmjehnuti.
Ponizno pođem za Iris u kuću, uzmem veliku zdjelu neočišćena boba i počnem razdvajati
ljusku kako mi je ona pokazala. Ljusku bacam u košaru na podu. A bob u plastičnu zdjelu. I
tako iznova. Zadubivši se u zadatak, polako se smirim. Nisam znala da bob ima ovakvu ljusku.
Iskreno, moje dosadašnje iskustvo s bobom bilo je da ga kupim u plastičnom paketu u
Waitrose trgovini, stavim u hladnjak, izvadim tjedan dana pošto mu je prošao rok valjanosti i
bacim ga u smeće.
Ali ovo je prava stvar. Ovako oni izgledaju iskopani ravno iz zemlje. Ili... ubrani s grma. Što
god već.
Svaki put kad otvorim jednu ljusku kao da pronađem novi red blijedozelenih dragulja. A kad
stavim jedan u usta...
Oh, kužim. Treba ih skuhati.
Fuj.
Kad smo završile s čišćenjem boba, opet smo mijesile tijesto. Oblikovale smo ga u štruce,
ubacili u kalupe za kruh i pričekale još pola sata da se opet dignu. Ovaj put to mi nije smetalo.
Sjedila sam za stolom s Iris, čisteći jagode i slušajući radio, sve dok nije došlo vrijeme da se
kalupi ubace u pećnicu. Zatim Iris napuni pladanj sirom, salatom od boba, keksima i jagodama
pa izađemo van sjesti za stol pod sjenu krošnje.
– Eto ga, – kaže ona nalijevajući ledeni čaj u staklenu čašu. – Bolje?
– Da, hvala. – Neugodno mi je. – Oprostite zbog onoga prije. Nisam...
– Samantha, u redu je. – Ona me nakratko pogleda režući sir. – Ne moraš se ispričavati.
– Ali moram, – duboko udahnem. – Doista sam vam zahvalna, Iris. Bili ste toliko ljubazni... i
Nathaniel...
– Koliko sam čula, odveo te u pub.
– Bilo je nevjerojatno! – oduševljeno izjavim. – Sigurno ste ponosni što pripada obitelji.
Iris kimne. – Blewettsi generacijama vode te pubove. – Ona sjedne i obje se poslužimo
bobovom salatom koju začinimo uljem i sasjeckanim komadićima začinskih trava. Zagrabim
punu vilicu i strpam sve u usta – kako je ukusno!
– Sigurno je bilo jako teško kad vam je suprug umro, – oprezno kažem.
– To je bila takva zbrka, – Iris zvuči trijezno. Kokoš se približi stolu i ona je glasom otjera. –
Imali smo financijskih problema. Ja nisam bila dobro. Da nije bilo Nathaniela, izgubili bismo
puhove. On se potrudio da ih vrati na prijašnje poslovanje. Za uspomenu svom ocu. – Njezine
oči zasuze i ona nesigurno zastane s vilicom do pola usta. – Nikad ne znaš kako će stvari
ispasti, koliko god planirala. Ali ti to već znaš.
– Uvijek sam mislila da mi je životni put zacrtan, – pogled mi je spušten na moj tanjur. – Sve
sam bila isplanirala.
– Ali nije se tako dogodilo?
Nekoliko trenutaka ne mogu odgovoriti. Prisjećam se trenutka kad sam doznala da ću postati
partnerica, te nepomućene, omamljujuće sreće. Kad sam pomislila da mi je život konačno sjeo
na svoje mjesto, kad sam pomislila da je sve savršeno.
– Nije, – pokušam kontrolirati svoj glas. – Nije se tako dogodilo.
Iris me gleda takvim jasnim, suosjećajnim pogledom da pomislim kako mi može čitati misli.
– Ne budi toliko stroga prema sebi, pilešce, – kaže mi. – Svi se mi mučimo.
Ne mogu zamisliti da se Iris muči. Izgleda mi tako smireno i sabrano.
– Oh, mučila sam se ja, – ona pročita izraz moga lica. – Nakon što je Benjamin umro. To se
dogodilo tako iznenada. Sve što sam mislila da imam, preko noći je nestalo.
– Pa... kako ste... – bespomoćno raširim ruke.
– Pronašla sam drugi način, – odgovori. – Ali trebalo mi je dosta vremena. – Na trenutak
zadrži moj pogled, a zatim pogleda na sat. – Vrijeme je za kavu i da provjerim kako napreduje
naš kruh.
Pođem za njom, ali ona me posjedne nazad na stolac.
– Sjedi. Ostani. Opusti se.
Sjedim u sjeni krošnje, ispijajući svoj ledeni čaj i pokušavajući se opustiti. Pokušavajući
uživati u ovom prekrasnom vrtu. Ali misli mi još vrludaju po glavi poput uznemirene ribe.
Drugi način.
Ali ne znam nijedan drugi način. Pojma nemam što radim; pojma nemam kakav je moj plan.
Kao da se svjetlo isključilo i da tapkam u mraku, korak po korak. Sve što znam jest da se ne
mogu vratiti na ono što je bilo. Zatvorim oči, pokušavajući rastjerati te misli. Nisam smjela
pogledati onaj website. Nisam smjela pročitati one komentare. To je sada posve drugi svijet.
– Ispruži ruke, Samantha, – odjednom iza sebe začujem Irisin glas. – Ne otvaraj oči. Hajde.
Pojma nemam što smjera, ali zatvorenih očiju ispružim ruke. Sljedećeg trenutka osjetim
nešto toplo u rukama. Pod nosom osjetim miris kvasca. Otvorim oči i u svojim rukama ugledam
komad kruha.
S nevjericom zurim u nj. Izgleda kao pravi kruh. Kruh kakav se inače viđa u izlogu
pekarnice. Debeli, obli, zlatnosmedi kruh s tankim prugicama i hrskavom, gotovo ljuskavom
korom. Miriše tako slasno da mi odmah poteku sline na usta.
– Sad mi reci da je to ništa, – Iris mi stisne ruku. – Ti si ga napravila, dušo. I trebala bi se
ponositi.
Ne mogu govoriti. Nešto toplo stisnulo mi je grlo dok držim vreli kruh. Ja sam ga napravila.
Ja, Samantha Sweeting, koja nije znala ni podgrijati juhu u mikrovalnoj pećnici, koja se odrekla
sedam godina svog života i završila praznih ruku, koju su izbrisali s lica zemlje, koja više
pojma nema tko je.
Napravila sam kruh. Trenutačno se osjećam kao da je to jedina stvar za koju se moram
držati.
Na moje zaprepaštenje, suze mi se kotrljaju niz obraze, jedna za drugom. Ovo je smiješno.
Moram se srediti.
– Sjajno izgleda, – začujem Nathanielov glas iza sebe i šokirano se okrenem. On stoji pokraj
Iris, kosa mu sjaji na sunčevu svjetlu.
– Bok, – zbunjeno ga pozdravim. – Mislila sam da... popravljaš cijev ili takvo nešto.
– Da, to još traje, – kimne on. – Samo sam nakratko svratio.
– Idem izvaditi ostale komade kruha, – Iris me potapše po ramenu i nestane u kući.
Ustanem i preko kruha pogledam Nathaniela. Samo od toga što stoji preda mnom u meni se
probude svakakvi osjećaji, još više uznemirenih riba.
Iako sad kad bolje razmislim, to je uglavnom šarenilo iste ribe.
– Jesi li dobro? – upita me vidjevši moje suze.
– Jesam. Danas mi je neki čudan dan, – stidljivo obrišem suze s lica. – Inače nisam toliko
emocionalna kad je u pitanju... kruh. – Mama kaže da si bila nešto uzrujana, – podigne obrve. –
Od previše miješenja?
– Zbog dizanja, – potišteno se osmjehnem. – Zbog čekanja. Nikad nisam bila dobra u
čekanju.
– Aha, – Nathanielove se smirene oči susretnu s mojima.
– Ni na što, – približavam mu se sve bliže, iako nisam sigurna kako. – Moram imati sve
odmah
– Aha.
Sad nas dijeli svega nekoliko centimetara. Dignem pogled prema njemu, teško dišući, sve
razočaranje i šokovi posljednjih nekoliko tjedana ključaju u meni. Osjetim veliki pritisak koji
više ne mogu podnijeti. Ne mogu se zaustaviti. Dignem ruku i privučem njegovo lice k svojem.
Ovako se nisam ljubila otkad sam bila tinejdžerica. Ruku ovijenih jedno oko drugoga, posve
nesvjesni onoga što se događa oko nas. Posve izgubljeni. Trish bi mogla stajati tamo s
videokamerom i davati nam upute, ali ja to ne bih primijetila.
Čini mi se kao da su prošli sati kad se rastavimo, i ja otvorim oči. Osjećam kako mi usne
bride, koljena mi klecaju. Nathaniel izgleda jednako šokiran. Oči su mu mutne i čini mi se da i
on brže diše.
Odjednom primijetim da sam posve zdrobila kruh u ruci. Pokušam ga oblikovati najbolje što
mogu te ga odložim na stol da dođem do daha. Kruh izgleda kao deformirani primjerak
neuspjele izrade glinenog lonca.
– Nemam mnogo vremena, – kaže Nathaniel. – Moram se vratiti u pub. – Njegova ruka
nježno prođe po mojim leđima i ja osjetim kako mi se cijelo tijelo savija prema njemu.
– Ne treba mi puno, – glas mi je hrapav od žudnje.
Kad sam ja to postala toliko besramna?
– Doista nemam mnogo vremena, – pogleda na sat. – Oko šest minuta.
– Šest minuta mi i treba, – promrmljam, zavodljivo ga pogledavši. Nathaniel se osmjehne
kao da se šalim.
– Ozbiljno, – pokušavam zvučiti skromno, ali seksi. – Brza sam. Šest minuta, više-manje.
Nekoliko trenutaka vlada tišina. Na Nathanielovu se Inu po javi zapanjenost. Ne izgleda
impresionirano kako sam mislila tla će biti. – Pa... mi ovdje idemo sporije, – na posljetku kaže.
– Aha, – pokušam ne izgledati razočarano. Što mi hoće reći? Da ima neki problem ili nešto?
– Pa... ovaj... Sigurna sam... – zastanem.
Nisam smjela započeti tu rečenicu.
On ponovno pogleda na sat. – Moram ići. Večeras idem do Gloucestera.
Od njegova poslovnog tona, raspoloženje mi splasne. Sad me više i ne gleda. U očaju
shvatim da nisam trebala spominjati vrijeme. Svi to znaju, nikad se ne spominje nikakvo
vremensko mjerilo tijekom seksa s muškarcem. To je osnovno pravilo. To, i ne uzimaj daljinski
upravljač usred seksa ako ton nije isključen.
– Pa... vidimo se, – pokušam zvučiti ležerno, ali ohrabrujuće. – Što radiš sutra?
– Nisam još siguran, – neobvezno slegne ramenima. – Jesi li u blizini?
– Pretpostavljam. Možda.
– Pa... Možda se onda vidimo.
Rekavši to, on se okrene i ode, a ja ostanem praznih ruku i s izobličenim kruhom i potpunom
zbrkom u glavi.86Kao što rekoh, trebao bi postojati drukčiji sistem. Trebalo bi dogovoriti
univerzalni jasni poredak u kojem ne bi bilo mjesta nesporazumu. Možda bi to moglo uključiti i
signale rukama. Ili nekakve diskretne, raznobojne etiketice na reveru, svaka bi imala svoju
poruku:
Slobodan/Zauzet.
Veza/Ne veza.
Seks neminovan/Seks otkazan/Seks samo odgođen.
Kako inače možete znati što se događa? Kako?
Do sljedećeg sam jutra intenzivno razmišljala i nisam ništa smislila. Ili je a) Nathaniela
uvrijedilo moje upućivanje na seks i više ga ne zanimam, b) sve u redu, i dalje ga zanimam,
ponašao se tipično muški i nije mnogo rekao, a ja bih trebala prestati toliko razmišljati o tome.
Ili nešto između.
Ili neka druga mogućnost koju nisam razmotrila. Ili...
Zapravo, mislim da je to to. Ipak. Još sam zbunjena kad razmišljam o tome.
Oko devet sati u kućnom se ogrtaču spustim u prizemlje i zateknem Eddieja i Trish u
hodniku, veoma elegantno odjevene. Eddie na sebi ima jaknu sa sjajno zlatnim gumbima, a
Trish je odjevena u bijeli svileni kostim s najvećom lažnom kiticom crvenih ruža koju sam ikad
vidjela. Čini mi se da ima malih problema sa zakopčavanjem jakne. Napokon jedva uspije
zakopčati i zadnji gumb te se zadihana pogleda u zrcalo.
Sad izgleda kao da ne može micati rukama.
– Što misliš? – upita Eddieja.
– Da, vrlo lijepo, – govori joj on zureći u primjerak Cesta u Britaniji, 1994. – Idemo li po A
347 ili A 367? – Mislim da dobro izgleda i s otkopčanom jaknom, – usudim se. – Više...
opušteno.
Trish mi uputi hladan pogled kao da sumnja kako namjerno želim sabotirati njezin izgled.
– Da, – složi se ona na kraju. – Možda imaš pravo. – Počne otkopčavati gumbe, ali toliko je
ukočena da joj ruke ne mogu doseći do njih. Eddie je sad odlutao u radnu sobu.
– Da vam ja... – ponudim se.
– Da, – vrat joj pocrveni. – Budi toliko ljubazna.
Priđem joj i otkopčam gumbe najnježnije što mogu, što nije baš nježno s obzirom na to
koliko je tkanina čvrsta. Kad sam završila, ona se odmakne i ponovno se pogleda u zrcalo
nezadovoljno potežući svoju svilenu košulju.
– Reci mi, Samantha, – počne ona ležerno, da me sad prvi put vidiš, kojom bi me riječju
opisala?
Do vraga. Sigurna sam da ovo nije bilo u opisu mog posla. Brzo se pokušavam sjetiti
najlaskavije riječi.
– Ovaj... elegantna, – dosjetim se i kimam glavom kao da će ono što sam upravo rekla biti
uvjerljivije. – Rekla bih da ste elegantni.
– Elegantna? – osine me pogledom. Nešto mi govori da nisam pogodila.
– Htjela sam reći, mršava! – sine mi i brzo popravim stvar. Kako sam mogla zaboraviti na
mršavo?
– Mršava, – nekoliko se trenutaka promatra u zrcalo okrećući se malo na jednu, pa malo na
drugu stranu. – Mršava.
Ne zvuči mi posve zadovoljno. Što, pobogu, ne valja s mršava i elegantna?
A da budem iskrena, ona nije nijedno od toga.
– Izgledam li možda... – ona zamahne kosu izbjegavajući me pogledati. – Izgledam li...
'mlado'?
Na trenutak sam previše smetena da bih odgovorila. Mlado? Mlado u usporedbi s čim?
– Pa... naravno, – konačno progovorim. – To se... podrazumijeva.
Molim te nemoj me pitati: – Što misliš koliko godina...
– Koliko bi mi godina dala, Samantha?
Ona okreće glavu malo na jednu, pa na drugu stranu, zatim se tapka po ramenima kao da
briše prašinu sa sakoa i pretvara se da8ju moj odgovor ne zanima. Ali ja znam da njezine uši
poput dva golema mikrofona spremno čekaju da pokupe i najtiši zvuk.
Lice me odjednom počne svrbjeti. Što da kažem? Reći ću... trideset i pet. Ne. Ne budi
smiješna. Nije valjda da se toliko zavarava. Četrdeset? Ne. Ne mogu reći četrdeset. To je
previše blizu istini.
– Imate li oko... trideset i sedam godina? – riskiram. Trish se okrene prema meni i po njezinu
samodopadnom, zadovoljnom izrazu lica shvatim da sam pogodila pravu količinu laskanja.
– Zapravo imam trideset i devet! – odgovori ona, a na obrazima joj se pojave dvije rumene
mrlje.
– Ma dajte?! – uzviknem pokušavajući ne gledati u bore oko njezinih očiju. – Nevjerojatno!
Kako laže. Prošle je veljače napunila četrdeset i šest. Ako ne želi da ljudi znaju koliko ima
godina, ne bi smjela ostavljati svoju putovnicu na toaletnom stoliću.
– Gledaj, – počne ona vidljivo bolje raspoložena. – Cijeli ćemo dan biti na zabavi moje
sestre. Nathaniel će doći raditi u vrtu, ali ti to vjerojatno znaš...
– Nathaniel? – trnci mi prostruje tijelom. – Doći će ovamo?
– Jutros je nazvao. Mirisnu grahoricu treba... orezati ili pričvrstiti, – izvadi olovku i počne
njome obrubi j i vati već namazane usne.
– Aha. Nisam znala, – trudim se ostati sabrana, ali osjećam kako uzbuđenje u meni raste. –
Znači... radi nedjeljom?
– Oh, često. On je vrlo predan – Odmakne se malo od zrcala da bi se bolje pogledala, zatim
na usne počne nanositi ruž. – Čula sam da te odveo u svoj mali pub?
Svoj mali pub. Što je njoj?
– Da... Jest.
– Bilo mi je jako drago zbog toga. – Ona izvadi maškaru i počne dodavati još slojeva na već
ionako slijepljene trepavice. – Gotovo smo morali početi tražiti novog vrtlara, možeš li to
zamisliti. Iako je to, naravno, bila velika šteta za njega. Nakon svih onih planova.
Zabezeknuto ju gledam. Osjećam se kao da sam nešto propustila ili prečula. O čemu ona to
priča?
– Za što je bila šteta? – upitam.
– Za Nathaniela. Njegov rasadnik. Cvijeća. – Napravi grimasu, gledajući se u zrcalo, i tržne
se kad se maškara preslika na kapak. – Nešto organsko. Pokazao nam je poslovni prijedlog.
Zapravo, mislili smo ga financijski poduprijeti. Mi smo poslodavci koju pružaju veliku
podršku, Samantha. – Zadrži svoje plave oči na meni kao da mi poručuje da se samo usudim
proturječiti.
– Naravno!
– Spremna? – Eddie izađe iz radne sobe sa šeširom. – Bit će prokleto sparno, znaš.
– Eddie, ne započinji, – oštro će Trish spremajući maškaru. – Idemo na tu zabavu i gotovo.
Jesi li uzeo dar?
– I, što se dogodilo? – upitam Trish pokušavajući se vratiti na naš razgovor. – S
Nathanielovim planovima?
Trish žalosno napući usne gledajući se u zrcalo.
– Pa, otac mu je iznenada umro i dogodila se ona strašna stvar s pubovima. Tada je on
promijenio mišljenje. Nikad nije kupio zemlju. – Još se jednom nezadovoljno pogleda u zrcalo.
– A da odjenem svoj ružičasti kostim?
– Ne, – Eddie i ja istovremeno kažemo. Pogledam Eddiejev očajni izraz lica i tiho se
nasmijem.
– Krasno izgledate, gđo Geiger, – dodam. – Doista.
Nekako ju Eddie i ja uspijemo izvući iz kuće do Eddiejeva porschea. Eddie ima pravo, dan
će biti pakleno vruć. Nebo je već sad svjetloplave boje od sunca koje šija kao užarena lopta.
– Kad ćete se vratiti? – pitam ih kad su sjeli.
– Tek kasno navečer, – odgovori Trish. – Eddie, gdje je dar? Ah, Nathaniel, tu si.
Sa strahom podignem pogled preko auta. Ugledam ga kako nam prilazi u trapericama,
espadrilama, staroj sivoj majici i s ruksakom preko ramena. A ja stojim raskuštrane kose u
kućnom ogrtaču.
Još nisam sigurna kako stvari stoje među nama.
Iako neki dijelovi mene reagiraju samim time što sam ga ugledala. Oni, izgleda, nisu nimalo
zbunjeni i nesigurni.
– Bok!, – pozdravim ga kad se približio.
– Bok! – Nathanielove se vjeđe prijateljski naboraju, ali me ne pokuša poljubiti niti mi se
osmjehnuti. Umjesto toga, on zastane i pogleda me. Ima nešto u njegovu upornu, odlučnu
pogledu od čega mi koljena zaklecaju.
Ili su stvari među nama ostale kakve su bile jučer usred poljupca ili mi je danas posebno
seksi, kakve god da mi vibracije šalje.
– Pa, – na trenutak spustim pogled. – Danas... imaš mnogo posla. – Dobro bi mi došla
pomoć, – ležerno odgovori. – Ako imaš vremena.
Osjetim oduševljenje koje pokušam skriti nakašljavši se.
– Aha, – namrštim se. – Pa... možda.
– Sjajno, – kimne Geigerima i odšeće prema vrtu.
Trish je s velikim nezadovoljstvom pratila ovaj susret.
– Ne pokazujete previše nježnosti jedno prema drugome, ha? – upita me. – Znaš, iskustvo mi
govori...
– Za Boga miloga, pusti ih na miru! – odvrati joj Eddie upalivši motor automobila. – Idemo
odraditi tu zabavu.
– Eddie Geigeru! – Trish zakriješti okrenuvši se prema njemu. – Govoriš o zabavi moje
sestre! Znaš li ti...
Eddie jako stisne gas odmah utišavši njezinu dreku i uz frcanje kamenčića porsche nestane iz
prilaza, ostavivši me samu na tihom, vrućem suncu.
Dobro.
Dakle... sad smo samo Nathaniel i ja. Sami. Sve do osam sati navečer. To je osnovni
scenarij.
Negdje u dubini, osjetim kako pulsiram. Poput dirigenta koji određuje ritam; poput kakva
uvoda.
Namjerno se nehajno okrenem i pođem prema kući. Prolazeći pokraj cvijeća zastanem i na
trenutak proučavam nekakav cvijet držeći njegove zelene listove među prstima.
Mogla bih otići do njega i ponuditi mu pomoć. To bi bilo ljubazno od mene.
Prisilim se da nikamo ne žurim. Istuširam se, odjenem, doručkujem pola šalice čaja i jabuku.
Zatim se popnem na prvi kat i našminkam se. Ne previše. Ali dovoljno.
Odjenula sam se obično. Majica, pamučna suknja i japanke. Pogledavši se u zrcalo, od
iščekivanja tijelom mi prođu trnci. Osim toga, na umu mi nije ništa drugo. Kao da je sve ostalo
nestalo iz misli. Što vjerojatno nije loša stvar.
Izašavši iz ugodno hladne kuće, osjetim kako je u vrtu sparno, nema ni daška vjetra.
Krenuvši po stazi držim se sjene, ne znajući gdje je on i kamo idem. Zatim ga ugledam usred
reda lavande i nekog cvijeća nalik na ljiljane, lica namrštena zbog sunca povezuje bilje špagom.
– Bok! – Bok! – On podigne pogled i obriše čelo. Dio mene očekuje da će ostaviti to što
radi, prići mi i poljubiti me. Ali to se ne dogodi. On nastavi privezivati bilje te nožem odreže
špag.
– Došla sam pomoći, – kažem nakon stanke. – Što radimo? – Povezujemo mirisnu grahoricu.
– On pokaže na biljke koje rastu po, barem meni tako izgleda, štapovima šatora. – Treba im
oslonac jer bi se inače presavinule, – baci prema meni smotuljak špaga. – Pokušaj. Samo ih
nježno priveži.
Ne šali se. Doista ću mu pomoći oko vrtlarenja. Oprezno odmotam špag i ponavljam ono što
on radi. Dok radim, nježni me listovi i pupoljci škakljaju i ispunjuju zrak nevjerojatno slatkim
mirisom.
– Je li dobro?
– Da vidimo, – Nathaniel priđe da pogleda. – Aha. Možeš čak i malo jače stegnuti. –
Njegova ruka nakratko okrzne moju i on se okrene. – Da vidimo kako ćeš dalje.
Ruka mi gori od njegova dodira. Je li to namjerno napravio? Nesigurno privežem sljedeću
biljku stegnuvši ju jače.
– Da, tako je dobro. – Odjednom začujem Nathanielov glas iza sebe i osjetim njegove prste
na mom zatiljku kako se penju do moje uske. – Tako trebaš privezati cijeli red.
Ovo je sigurno namjerno napravio. Tu nema sumnje. Okrenem se želeći mu uzvratiti, ali on
je već otišao na drugu stranu reda, usredotočen na mirisnu grahoricu kao da se ništa nije
dogodilo. Odjednom shvatim. Igra neku igru. Dobro, sad sam stvarno uzbuđena.
Pulsiranje u meni postaje sve jače dok hodam od biljke do biljke, povezujući ih. Oko nas je
tišina osim šuma lišća i pucanja špaga dok ga režem. Privežem još tri biljke i dođem do kraja
reda. – Gotova, – kažem ne okrećući se.
– Sjajno, da vidimo, – priđe provjeriti moj zavezani špag. Osjećam kako se njegova druga
ruka penje po mome bedru podižući mi suknju i prstima opipavajući moju kožu. Ne mogu se ni
pomaknuti. Skamenjena sam. On se odjednom odmakne, ponovno se ponašajući poslovno, i
uzme škare.
– Što... – ne mogu složiti poštenu rečenicu. Spusti mi kratak poljubac na usne. – Idemo dalje.
Treba pobrati maline. Staklenik s malinama nalazi se niže u vrtu, poput zelenih mi sa suhim,
zemljanim podom i redovima grmova. UsavAi, ne se ništa osim zujanja kukaca i mahnitog
letenja zalutale ptice koju Nathaniel istjera van.
Bez riječi počnemo brati maline s grmova. Došavši do kraja reda, usta su mi puna njihova
okusa, ruke su mi izgrebane i bole me od branja, uz to sam sva znojna. Izgleda da je toplije u
stakleniku nego u otvorenom vrtu.
Nađemo se na kraju reda i Nathaniel me na pola sekunde pogleda dok mu znoj curi s lica.
– Vruće je, – odloži svoju drvenu košaru i svuče svoju majicu.
– Da, jest, – na trenutak se netremice gledamo. Zatim, gotovo prkosno, i ja učinim isto.
Stojim samo u grudnjaku, nekoliko centimetara od njega, moja je koža blijeda i mliječna spram
njegove.
– Jesmo li dovoljno nabrali? – pokažem na košaru, ali Nathaniel ne skida pogled s mene.
– Nismo još.
Ima nešto u njegovu izrazu lica od čega osjetim vlagu i lagani svrbež iza koljena. Pogledam
ga u oči i čini mi se kao da igramo istinu ili izazov.
– Nisam mogla do onih, – pokažem na skupinu malina visoko
izvan mog dosega.
– Ja ću, – nagne se prema meni, naslonivši svoju kožu na moju i osjetim njegove usne na
svojoj uski dok rukom ubire maline. Cijelo mi se tijelo zatrese. Ne mogu ovo podnijeti, ovo
mora prestati. I ne želim da prestane.
Ali nastavlja se. Krenemo dalje, u drugi red, poput dva igrača u nekakvu plesu zavođenja.
Izvana se koncentriramo na naše pokrete, ali vrlo smo svjesni jedno drugoga. Na kraju svakog
reda on dodirne neki dio mene svojim usnama ili prstima. Jednom me hranio malinama i ja sam
namjerno zagrebla zubima po njegovu prstu. Htjela sam mu vratiti, htjela sam ga dodirivati
rukama, ali svaki put se okrenuo prije nego što bi se išta moglo dogoditi.
Cijelo mi se tijelo trese od žudnje. Prije dva reda otkopčao ...i je grudnjak. Svukla sam
gaćice. On je otkopčao svoj remen. Ah mi još uvijek beremo maline.
Košare su sad već pune i teške, i ruke me bole, ali jedva sam ih svjesna. Sve što znam jest da
mi tijelo podrhtava, da je pulsiranjc postalo snažno udaranje, da neću još dugo moći izdržati.
Došavši do kraja posljednjeg reda, spustim košaru i okrenem se prema njemu ne skrivajući
koliko sam očajna.
– Jesmo li gotovi?
Uzdisaji su mi kratki i glasni. Moram ga imati. Mora shvatiti. Ne znam što više da učinim.
– Dobro smo to napravili, – njegov pogled odluta do drugog staklenika. – Ima još...
– Ne. – Čujem se kako odlučno govorim. – Nema više.
Stojim tamo na uzavreloj i suhoj zemlji, teško dišući i osjećajući bol. I kad pomislim da bih
mogla eksplodirati, on mi priđe i spusti svoje usne na moju bradavicu, a ja se zamalo ne
onesvijestim. Ovaj put se ne odmakne od mene. Ovaj put je stvarno. Njegove su ruke posvuda
po mome tijelu, moja je suknja na podu dok se njegove hlače spuštaju. Zatim zadrhtim, čvrsto
ga držim i vrisnem. Maline su zaboravljene, razbacane po zemlji, zgnječene, zdrobljene ispod
nas.
Čini mi se da satima ležimo na zemlji. Osjećam se omamljeno od euforije. Zemljana prašina
i kamenčići utisnuti su mi u leđa, koljena i ruke, cijelo mi je tijelo umrljano od malina. Ne
smeta mi. Ne da mi se dići ruku i maknuti mrava koji mi se seta po trbuhu poput točkice koja
me škaklja.
Glava mi počiva na Nathanielovim prsima, kucanje njegova srca je usporeno, poput
uspavljujućeg sata. Na koži osjećam vruće sunčeve zrake. Pojma nemam koliko je sati, a nije
me ni briga. Izgubila sam pojam za minute i sate.
Nathaniel lagano pomakne glavu. Poljubi mi rame i osmjehne mi se. – Imaš okus po
malinama.
– To je bilo... – zastanem previše ošamućena da sročim normalnu rečenicu. – Znaš... ja
inače... – Odjednom mi dođe potreba da jako zijevnem i brzo rukom prekrijem usta. Želim
spavati, nekoliko dana.
Nathaniel podigne ruku i počne praviti dokone krugove po mojim leđima.
– Šest minuta nije seks, – čujem ga kako govori dok mi se oči zaklapaju. – Šest minuta se
kuha jaje.
Kad se probudim, staklenik malina je u polusjeni. Nathaniel se maknuo i pod glavu mi stavio
moju zgužvanu, malinama umrljanu suknju, odjenuo je traperice i donio pivo iz kuće
Geigerovih.
Uspravim se, dok mi je u glavi sve još mutno, i ugledam ga naslonjena na stablo kako ispija
pivo.
– Neradniče, – bocnem ga. – Geigeri misle kako povezuješ mirisnu grahoricu.
On se okrene prema meni, a na licu mu se pojavi znatiželja. – Jesi li dobro spavala?
– Koliko sam dugo spavala? – prislonim ruku na lice i skinem kamenčić. Posve sam
dezorijentirana.
– Nekoliko sati. Hoćeš malo? – pokaže na bocu. – Hladno je.
Ustanem, stresem sa sebe zemljanu prašinu, odjenem suknju i grudnjak te mu se pridružim
na travi. Pruži mi bocu i ja ju oprezno nagnem prema ustima. Nikad prije nisam pila pivo. Ali
ovakvo, hladno i pjenasto iz boce, najosvježavajućije je piće koje sam ikad okusila.
Naslonim se na stablo, ispruživši noge po hladnoj travi.
– Bože, osjećam se tako... – podignem ruku i pustim ju da padne.
– Više nisi tako napeta kao prije, – primijeti Nathaniel. – Prije si stalno poskakivala čim bih
ti nešto rekao.
– Nisam!
– Aha, jesi, – kimne. – Poput zeca.
– Mislila sam da sam jazavac.
– Ti si mješanac jazavca i zeca. Vrlo rijetka vrsta. – Naceri se i otpije iz boce. Neko vrijeme
nijedno od nas ne progovara. Promatram majušni avion visoko na nebu kako ostavlja trag.
– I mama kaže da si se promijenila. – Nathaniel baci brz, ispitivački pogled prema meni. –
Kaže kako misli da onaj od koga si pobjegla... što god da se dogodilo... gubi kontrolu nad
tobom.
Osjećam pitanje u njegovu glasu, ali ne odgovaram. Razmišljam o Iris, o jučerašnjem danu.
Kako je dopustila da sve svoje nezadovoljstvo istresem na njoj. Kao da i njoj nije bilo teško u
životu.
– Mama ti je divna žena, – na posljetku progovorim.
– Aha.
Spustim bocu piva i otkotrljam se na travu zureći u plavo mbo. Osjećam miris zemlje pod
svojom glavom i vlati trave pokraj usiju te čujem skakavca u blizini.
Promijenila sam se. Osjećam to u sebi. Osjećam se... mirnije.
– Tko bi ti bio? – upitam ga vrteći vlati trave medu prstima. – Kad bi mogao pobjeći. Postati
druga osoba. Nathaniel na trenutak šuti gledajući preko svoje boce u vrt.
– Bio bih ja, – slegne ramenima. – Sretan sam ovako. Volim živjeti gdje živim. Volim raditi
što radim.
Okrenem se na trbuh i pogledam ga mršteći se od sunca. – Mora postojati nešto drugo što bi
volio raditi. Neki san koji imaš.
On odmahne glavom osmjehnuvši se. – Radim ono što želim.
Odjednom se sjetim razgovora s Trish i uspravim se u sjedeći položaj.
– Što je s rasadnikom koji si htio napraviti?
Nathaniel se iznenadi. – Kako si...
– Trish mi je jutros rekla. Rekla je da si imao poslovne planove i sve. Što se dogodilo?
Na trenutak šuti, ne gledajući me. Ne mogu odgonetnuti o čemu razmišlja.
– To je bila samo ideja, – na kraju odgovori.
– Odrekao si ga se zbog svoje mame. Da bi vodio pubove.
– Možda, – posegne za niskom granom i počne s nje čupati lišće. – Sve se promijenilo.
– Ali želiš li doista voditi pubove? – Primaknem mu se malo bliže, pokušavajući uhvatiti
njegov pogled. – Sam si rekao, nisi gostioničar, nego vrtlar.
– Tu nije pitanje što želim, – u Nathanielovu se glasu odjednom osjeti nezadovoljstvo. – To
je obiteljski posao. Netko ga mora voditi.
– Zašto ti? – ustrajem. – Zašto ne tvoj brat?
– On je... drukčiji. On radi svoje.
– I ti bi mogao raditi svoje!
– Ja imam odgovornost, – jače se namršti. – Moja mama...
– Ona bi voljela da radiš ono što želiš, – ustrajem. – Znam da bi. Htjela bi da si sretan sa
svojim životom, a ne da odustaneš od njega zbog nje.
– Sretan sam. Smiješno je reći...
– Ali, ne bi li mogao biti sretniji?
U vrtu nastane tišina. Nathaniel zuri u suprotnu stranu, uvučenih ramena kao da želi odbiti
ono što mu govorim.
– Zar se nikad ne poželiš riješiti tih odgovornosti? – raširim ruke kao da se osjećam
slobodnom. – Jednostavno... odšetati u svijet i vidjeti što će se dogoditi?
– Jesi li to ti učinila? – on me naglo pogleda s iznenadnom agresijom u glasu.
Nesigurno zurim u njega.
– Ja... Ne govorimo sad o meni, – na kraju kažem. – Govorimo o tebi.
– Samantha, – uzdahne i protrlja sljepoočicu. – Znam da ne želiš razgovarati o prošlosti. Ali
želim da mi jedno kažeš i budi iskrena.
Odjednom osjetim strah. Što će me pitati?
Nathaniel me pogleda ravno u oči i duboko uzdahne. – Imaš li djecu?
Toliko sam zabezeknuta da na trenutak ne mogu govoriti. On misli da imam djecu? Prije
nego što se uspijem zaustaviti, prasnem u smijeh.
– Ne, nemam djecu! Zar misliš da sam ostavila petero gladnih usta?
– Ne znam, – namršti se, izgledajući smeteno i kao da se brani. – Zašto ne?
– Zato... Mislim... Zar izgledam kao da sam rodila petero djece? – u glasu mi se ču je
zgražanje i on se također počne smijati.
– Možda ne baš petero...
– Što sad to znači? – Zamahnem da ga opalim njegovom majicom kad odjednom začujem
glas.
– Samantha?
To je Trish. Glas dolazi iz kuće. Stigli su?
Nathaniel i ja se s začuđeno pogledamo.
– Samantha? – njezin glas ponovno naruši tišinu. – Jesi li vani?
O, jebemu. Pogledam nas dvoje. Na sebi imam samo grudnjak i suknju, prljava sam od
zemlje i malina. Nathaniel je u istom stanju, samo što je odjeven u traperice.
– Brzo! Moja odjeća! – siknem ustajući.
– Gdje je? – upita Nathaniel ogledavajući se.
– Ne znam. – Pogledam ga i osjetim kako bih opet mogla prasnuti u smijeh. – Dobit ćemo
otkaz.
– Samantha? – čujem kako se otvaraju vrata zimskog vrta.
– Sranje! – protisnem. – Dolazi!
– U redu je, – Nathaniel uzme svoju majicu s malinova grma. Navuče ju preko glave i
odjednom izgleda sasvim normalno. – Skrenut ću joj pozornost. Ti se prošuljaj iza grmlja, uđi
kroz kuhinjska vrata, otrči gore i presvući se. Može?
– Može, – napeto se složim. – A kakva nam je priča?
– Ovako... – on zastane kao da razmišlja. – Nismo se poševili u vrtu i nismo se poslužili
pivom iz njihova hladnjaka.
– Dobro, – zahihoćem. – Sjajan plan.
– Idi brzo, Smeđi Zeko. – Poljubi me, i krenem po travnjaku prema velikom grmu
rododendrona.
Šuljam se po vrtu skrivajući se iza grmlja i trudeći se da previše ne šuškam. Pod bosim
nogama osjetim hladnu, vlažnu zemlju do koje sunce nije doprlo, a nagazivši na oštar kamenčić
ispustim tihi krik. Osjećam se kao da imam deset godina i igram se skrivača jer mi srce ubrzano
tuče, kako od straha tako i od oduševljenja.
Kad se približim kući na samo 10 metara, sagnem se iza jednog grma i pričekam. Za minutu
ili dvije ugledam Nathaniela kako vodi Geigere po travnjaku prema ljiljanima.
– Mislim da ih je možda napala pepelnica, – govori im. – Bilo bi dobro da sami pogledate.
Čekam dok se ne izgube iz vida, zatim na prstima brzo otrčim do zimskog vrta, kroz njega
uđem u kuću i popnem se na prvi kat. Ušavši u svoju sobu i za sobom zatvorivši vrata, bacim se
na krevet želeći se smijati od olakšanja, veselja i ludosti cijele situacije. Zatim ustanem i
pogledam kroz prozor. Vidim ih sve troje pokraj jezera. Nathaniel im nešto pokazuje štapom.
Požurim u kupaonicu, pustim najjači mlaz vode iz tuša i na trideset sekundi stanem pod
njega. Zatim navučem čisto donje rublje, traperice i čednu majicu dugih rukava. Čak na usne
stavim malo ruža. Obukavši espadrile, krenem u prizemlje i izađem u vrt.
Nathaniel i Geigeri prilaze kući. Trishine pete uranjaju u travnjak te oboje, ona i Eddie,
imaju zabrinut i uzavreo izraz na licu.
– Zdravo! – pozdravim ih ležerno kad mi priđu.
– A tu si, – kaže Nathaniel. – Nisam te vidio cijelo popodne.
– Proučavala sam kulinarske recepte, – nevino objasnim i okrenem se Trish ljubazno se
osmjehnuvši. – Jeste li uživali na zabavi, gđo Geiger?
Prekasno uočim Nathanielovu gestu prerezivanja grla prstom njima iza leđa.
– Hvala na pitanju, Samantha, – Trish oštro uzdahne, ali radije ne bih o zabavi. Iz Eddieja
provali bijesan, nejasan zvuk. – Nećeš odustali, je li? Samo sam rekao da...
– Način na koji si to rekao!, – vikne Trish. – Katkad pomislim da živiš samo zato – da bi me
sramotio!
Eddie bijesno puhne i s nakrivljenim šeširom na glavi otide u kuću.
O-o! Podignem obrvu pogledavši Nathaniela, koji mi se naceri preko Trishine natapirane
frizure.
– Biste li željeli šalicu toplog čaja, gđo Geiger? – upitam je smirenim glasom. – Ili možda...
Bloody Mary?
– Hvala ti, Samantha, – odgovori mi ponosno podigavši bradu. – Bloody Mary bi mi godio.
Krenuvši prema zimskom vrtu, čini mi se da se Trish malo smirila. Čak je umjesto mene
smiješala Bloody Mary i ponudila mene i Nathaniela.
– Ovako, – počne ona kad smo sjeli među paprati i otpili gutljaj koktela, nešto sam ti htjela
reći, Samantha. Imat ćemo gosta.
– U redu, – odgovorim pokušavajući suspregnuti smijeh. Nathaniel sjedi uz mene i pod
stolom me nogom dotiče po espadrili.
– Sutra dolazi naša nećakinja na nekoliko tjedana. Doći će da uhvati malo tišine i mira ovdje
na selu. Mora raditi i vrlo je važno da ju se ne smeta, pa smo joj ponudili da dođe ovamo. Želim
da za nju pripremiš gostinsku sobu.
– U redu, – poslušno kimnem.
– Trebaš joj napraviti krevet, pripremiti stol... Mislim da će sa sobom ponijeti prijenosno
računalo.
– Da, gđo Geiger.
– Melissa je vrlo pametna djevojka. – Trish zapali cigaretu svojim Tiffany upaljačem. – Vrlo
energična. Jedna od pravih gradskih cura.
– Aha, – jedva izustim zasmijuljivši se jer mi je Nathaniel napokon uspio skinuti espadrilu s
noge. – Što radi?
– Odvjetnica je, – odgovori Trish. Istog je trenutka pogledam i ništa ne kažem. Odvjetnica?
Odvjetnica će odsjesti u ovoj kući?
Nathaniel me škaklja po bosom stopalu, ali odgovarani mu tek slabim smiješkom. To bi
moglo biti loše. Zapravo, moglo bi se pretvoriti u katastrofu. Što ako poznajem tu odvjetnicu?
Dok si Trish priprema još jedan Bloody Mary, panično pretražujem po svojoj glavi. Melissa.
Mogla bi to biti Melissa Devis iz Freshwatera. Ili Melissa Christie iz Clark Forrestera. A možda
Melissa Tavlor koja je radila na spajanju DeltaCo. Provele smo sate sjedeći zajedno u istoj
prostoriji. Odmah bi me prepoznala.
– Pa... je li ona nećakinja s vaše strane, gđo Geiger? – ležerno je upitam kad je sjela. –
Preziva li se i ona Geiger? – Ne, preziva se Hurst. – Melissa Hurst. Ne zvuči mi poznato. – A
gdje radi? – Molim te nek bude u inozemstvu... – Oh, u nekom vrlo poznatom odvjetničkom
uredu u Londonu, – Trish široko odmahne čašom.
U redu, ne poznajem ju. Ali svejedno ne izgleda dobro. Energična odvjetnica iz Londona.
Ako je iz neke poznate odvjetničke tvrtke, onda je sigurno čula za mene. Sigurno zna za
odvjetnicu iz Carter Spinka koja je klijentu izgubila pedeset milijuna funti i pobjegla. Znat će
svaku ponižavajuću pojedinost moje sramote.
Na samu pomisao zadrhtim od hladnoće. Dovoljno je da prepozna moje ime, zbroji dva i
dva.... i cijela će se priča doznati. Bit ću ponižena kao i u Londonu. Svi će doznati moju
povijest. Svi će doznati moje laži. Pogledam Nathaniela i preplavi me strepnja. Ne smijem
dopustiti da se ovo među nama pokvari. Ne sad. On mi namigne i ja otpijem veliki gutljaj
Bloody Maryja. Odgovor je jednostavan. Morat ću se iz petnih žila potruditi da moja tajna
ostane skrivena. Nema razloga zašto bi me ta odvjetnica prepoznala. Ali da se osiguram, počela
sam se maskirati. Kad sam sljedećeg jutra pripremila sobu za goste, požurim u svoju i pokupim
svu kosu te ju zavežem na vrh glave tako da mi pramenovi umjetnički padaju na lice i skrivaju
ga. Zatim na nos stavim stare sunčane naočale koje sam pronašla u ladici toaletnog ormarića.
Mislim da su iz osamdesetih, imaju velike zelene okvire i posve prekrivaju lice. U njima
izgledam poput Eltona Johna, ali preživjet ću. Stvar je u tome da nimalo ne nalikujem na staru
sebe.
Spustivši se u prizemlje, Nathaniel izađe iz kuhinje ljutita izraza lica. Digne pogled, ugleda
me i iznenađeno zastane.
– Samantha... što si to učinila?
– O, misliš na kosu? – ležerno ju dotaknem rukom. – Malo sam promijenila stil.
– Jesu li to tvoje sunčane naočale? – zabezeknuto me promatra.
– Malo me glava boli. Pa, što ima? – dodam, brzo promijenivši temu.
– Trish, – namrgodi se. – Držala mi je lekciju o buci. Ne smijem kositi travu između deset i
dva sata popodne. Ne smijem upotrebljavati orezivač a da prije ne upozorim. I, mogu li hodati
na prstima po šljunku. Naprstima.
– Zašto?
– Zbog te proklete gošće. Svi moramo plesati oko nje. Prokleta odvjetnica, – odmahne
glavom kao da ne vjeruje. – Njezin je rad važan. Moj je rad važan!
– Došla je! – Odjednom zakriješti Trishin glas iz kuhinje i ona izjuri van. – Jesmo li
spremni? – Širom otvori vrata kuće i začujem kako se otvaraju vrata auta.
Srce mi počne brže kucati. To je to. Navučem još nekoliko pramenova kose na lice i stisnem
šake uz tijelo. Ako prepoznam tuženu, spustit ću pogled, promrmljati riječi dobrodošlice i igrati
svoju ulogu. Ja sam kućna pomoćnica. Nikad nisam bila ništa drugo nego kućna pomoćnica.
– Ovdje ćeš imati mnogo mira, Melissa, – čujem kako joj Trish govori. – Poručila sam
osoblju da posebno paze na tebe...
Nathaniel i ja se pogledamo, on zakoluta očima.
– Evo nas! Daj da pridržim vrata...
Prestanem disati. Trenutak kasnije, Trish uđe u kuću, a za njom u trapericama i uskoj bijeloj
majici djevojka, koja za sobom vuče kovčeg.
Ovo je vrhunska, energična odvjetnica?
Zabezeknuto zurim u nju. Ima dugu tamnu kosu, mladenačko ljepuškasto lice, kao da je tek
izašla iz puberteta.
– Melissa, ovo je naša sjajna kućna pomoćnica Samantha... – Trish iznenađeno zastane u
pola rečenice. – Samantha, što to, zaboga, imaš na sebi? Izgledaš kao Elton John!
Sjajno. Ovime sam samo privukla pozornost na sebe.
– Zdravo! – pozdravim ju s nelagodom i skinem sunčane naočale, pogleda prikovana za pod.
– Drago mi je.
– Ovdje je mrak – Melissa ima internatsko otezanje u govoru i odgovarajuće zabacivanje
kose. – London me, ono, taaako bacao u depru.
– Gđa Geiger je spomenula da ste odvjetnica u nekoj... poznatoj kući u Londonu?
– Aha, – ponosno se osmjehne. – Idem na pravni fakultet Chelsea.
Molim?
Nije još ni diplomirala. Studentica je prava. Još je dijete. Oprezno podignem glavu i
pogledam je u oči – u njezinima ne vidim ni trunke prepoznavanja. O, za Boga miloga. Nemam
se čega bojati u vezi s tom djevojkom. Poželim se dobro nasmijati.
– A tko je ovo? – Melissa zatrepće svojim namazanim trepavicama zavodnički pogledavši
Nathaniela koji se još više namršti.
– Ovo je Nathaniel, naš vrtlar, – odgovori Trish. – Ali ne brini se, njemu sam posebno
napomenula da te ne smeta. Rekla sam mu da trebaš potpunu tišinu za rad.
– Toliko toga moram ponoviti, – Melissa umorno uzdahne i prođe rukom kroz kosu. – Ne bi
vjerovala koliko se radi na faksu, teta Trish. Pod taaakvim sam stresom. – Ne znam kako sve to
stižeš! – Trish je zagrli i čvrsto stisne. – Što bi voljela prvo napraviti? Svi smo ti na usluzi.
– Možeš li mi raspakirati stvari? – Melissa se okrene k meni. – Bit će zgužvane pa ih treba
izglačati.
Iznenadim se. Neće se sama raspakirati? Postala sam osobna sluškinja ovoj djevojci?
– Mogla bih učiti u vrtu, – doda ona nehajno. – Možda bi vrtlar mogao postaviti stol za mene
negdje u sjeni?
Trish zadivljeno promatra Melissu dok ona kopa po svome ruksaku punom udžbenika.
– Pogledaj sve ove knjige, Samantha! – uzvikne ona kad je Melissa izvukla Početnički vodič
kroz parničenje. – Pogledaj te dugačke riječi!
– Opa... – ljubazno odvratim.
– Najprije nam svima napravi kavu, – obrati mi se Trish. – Pit ćemo na terasi. Donesi i
kekse.
– Naravno, gđo Geiger, – odvratim i automatski se naklonim.
– Možeš li moju napraviti pola s kofeinom, pola s kavom bez kofeina? – Doda Melissa preko
ramena. – Ne želim, ono, postati previše uvrnuta.
Ne, ne mogu, uobražena kravo.
– Svakako, – osmjehnem se stisnuvši zube. – Sa zadovoljstvom.
Nešto mi govori da se ova djevojka i ja nećemo slagati.
Kad, pet minuta kasnije, izađem na terasu noseći kavu, Trish i Melissa udobno su smještene
na stolcima ispod suncobrana zajedno s Eddiejem.
– Upoznala si Melissu, zar ne? – upita me on kad odložim pladanj na željezni stol. – Našu
malu zvijezdu? Našeg pravničkog orla?
– Da, jesam. Vaša kava, – dodam pruživši šalicu Melissi. – Kakvu ste tražili.
– Melissa je pod velikim pritiskom, – nastavi Eddie. – Na nama je da joj olakšamo stvari.
– Ne možete zamisliti kakvo je to opterećenje, – ozbiljno će Melissa. – Radim i navečer. Moj
društveni život je, ono, nestao. – Ona otpije gutljaj kave i okrene se prema meni. – Usput, htjela
sam reći... – namršti se. – Kako se ono zoveš?
– Samantha.
– Da, Samantha. Budi pažljiva s mojom crvenom končanom majicom, može? – zamahne
kosom i popije gutljaj kave.
– Dat ću sve od sebe, – ljubazno odgovorim. – Je li to sve, gđo Geiger?
– Čekaj! – Eddie odloži svoju šalicu. – Imam nešto za tebe. Nisam zaboravio naš razgovor
od prije neki dan! – On posegne pod svoj stolac i pruži mi smeđu papirnatu vrećicu. Kroz otvor
ugledam nekoliko knjiga svjetlucavih naslovnica. – Nećeš se izvući, Samantha. Ovo će biti naš
mali projekt!
Obuzme me zla slutnja. O, ne. Molim te da to ne bude ono što mislim da jest.
– G. Geiger, – brzo počnem, "to je vrlo lijepo od vas, ali...“
– Ne želim čuti ni riječ! – prekine me dignuvši ruku. – Jednoga dana bit ćeš mi zahvalna!
– O čemu to pričate? – Melissa znatiželjno namršti nosić.
– Samantha će učiti da dobije nekakve kvalifikacije! – Cvjetajući, Eddie iz vrećice izvuče
dvije radne knjige. Obje su svijetlih boja s velikim drečavim slovima i ilustracijama. Ugledam
riječi "matematika, – "engleski – i "za odrasle".
On otvori jednu da pokaže veselo nacrtanu kravu. Iz njezinih usta izlazi balon u kojem pita:
– Što je zamjenica?
Zapanjeno zurim.
– Vidiš? – ponosno će Eddie. – Bit će ti zabavno! Ovo su samoljepive zlatne zvjezdice
kojima mjeriš svoj napredak!
– Sigurna sam da će ti Melissa rado pomoći s teškim stvarima, – ubaci se veselo Trish. – Zar
ne, draga?
– Naravno, – Melissa mi se s visoka osmjehne. – Bravo, Samantha! Nikad nije kasno, –
gurne prema meni svoju punu šalicu kave. – Napravi drugu, može? Ova mi je preslaba.
Vratim se u kuću i bacim knjige na kuhinjski stol. Napunim kuhalo za vodu i bučno ubacim
lončić za kavu u sudoper.
– Je li sve u redu? – Nathaniel me sa zanimanjem promatra s kuhinjskih vrata. – Kakva je
djevojka?
– Grozna! – izleti iz mene. – Nema nikakvih manira. Ponaša se prema meni kao da sam joj
sluškinja. Moram raspakirati njezine stvari... napraviti joj posebnu kavu...
– Samo jedna stvar to liječi, – kaže Nathaniel. – Pljuni joj u kavu.
– Fuj! – napravim grimasu. – Neću to napraviti. – Žlicom ubacim kavu u lončić, zatim
dodam punu žlicu kave bez kofeina. Ne mogu vjerovati da ugađam njezinim hirovima.
– Nemoj joj dopustiti da te uzruja. – Nathaniel mi priđe, zagrli me i poljubi. – Nije vrijedna
toga.
– Znam. – Odložim kavu i ugnijezdim se u njegovu zagrljaju s osmijehom na usnama,
odmah opuštenija. – Mmm. Nedostajao si mi.
Rukama me pogladi po leđima što mi godi. Sinoć sam ostala s Nathanielom u pubu i ušuljala
se Geigerima u šest ujutro. Nešto mi govori da bi to moglo postati redovito.
– Nedostajala si mi, – dodirne mi nos zagonetno me gledajući. – Usput, Samantha, nemoj
misliti da ne znam.
Ukočim se. – Što znaš? – ležerno upitam.
– Znam da imaš svoje male tajne, – proučava mi lice. – Ali jedna ti je izletjela. I ništa u vezi
s njom ne možeš učiniti.
Jedna mi je izletjela? I ja tu ništa ne mogu učiniti?
– Nathaniel, na što misliš? – pokušam zvučiti opušteno, ali osjećam kako mi cijelo tijelo
podrhtava od straha.
– Daj, – njemu je ovo očito zabavno. – Sigurno znaš na što mislim. Samantha, možeš glumiti
da si glupa, ali zna se. Mi znamo.
– Što znate? – začuđeno ga upitam.
Nathaniel zatrese glavom kao da se želi nasmijati. – Nagovijestit ću ti. Sutra. – Ponovno me
poljubi, zatim izađe.
Pojma nemam o čemu on to. Sutra? Kakve to ima veze s ičim?
Do popodneva sljedećeg dana još nisam otkrila na što je mislio. To je možda zato što nisam
imala nijednog slobodnog trenutka da sjednem i razmislim. A nisam imala nijedan slobodni
trenutak jer cijeli prokleti dan trčim za Melissom.
Napravila sam joj oko pedeset šalica kave, polovicu nije ni popila. Nosila sam joj svježu,
hladnu vodu, pripremala sam joj sendviče. Oprala sam svu prljavu odjeću, ispalo je da je to
cijeli sadržaj njezina kovčega. Izglačala sam joj bijelu košulju za večeras. Svaki put kad
počnem svoje uobičajene poslove, začujem Melissin visoki glas kako me zove.
U međuvremenu Trish po kući hoda na prstima kao da u vrtu imamo T. S. Eliota koji piše
svoju posljednju epsku pjesmu. Dok obrišem prašinu u dnevnoj sobi, ona kroz prozor zuri u
Melissu koja sjedi za stolom postavljenim na travi.
– Tako mnogo uči, – jako potegne dim iz cigarete. – Tako je inteligentna djevojka ta
Melissa.
– Mhm, – neobvezno progunđam.
– Znaš, nije lako upasti na pravni fakultet, Samantha. Osobito na najbolji! – značajno me
pogleda. – Melissa je morala biti bolja od stotine ljudi da bi se mogla upisati!
– Fantastično, – grubo prijeđem krpom za prašinu po televizoru. – Sjajno. Ne ide na najbolji
pravni fakultet. Tek toliko da se zna.
– Koliko ostaje ovdje? – pokušam ležerno postaviti to pitanje.
– Ovisi, – Trish ispuhne oblak dima. – Ispiti joj počinju za nekoliko tjedana, a rekla sam joj
da može ostati koliko želi!
Nekoliko tjedana? Ovdje je tek jedan dan i več me izluđuje.
Podne sam provela u kuhinji pretvarajući se da imam selektivnu gluhoću. Kad god me
Melissa pozvala, uključila sam mikser, pojačala radio ili lamatala loncima. Ako me treba, neka
me pronađe.
Na posljetku, pojavi se na kuhinjskim vratima sva crvena u licu od uzrujanosti.
– Samantha, zovem te!
– Doista? – nevino odvratim pogled s maslaca koji rezuckam za tijesto i pogledam ju. –
Nisam čula.
– Trebamo nekakvo zvono, – nestrpljivo puhne. – Smiješno je da moram prekidati rad.
– Što ste htjeli?
– Nemam više vode. I moram nešto prigristi da održim visoku razinu energije.
– Mogli ste donijeti čašu u kuhinju, – blago predložim. – Ili si sami napraviti nešto za
pregristi.
– Gle, nemam vremena za to, dobro? – odbrusi Melissa. – Trenutačno sam pod velikim
pritiskom. Imam gomilu posla, ispiti se približavaju... nemaš pojma kakav mi je život.
Pogledam je teško dišući, ali ništa ne kažem. Pokušavam obuzdati svoju ogorčenost.
– Donijet ću vam sendvič, – na posljetku joj mirno odgovorim.
– Hvala, – odvrati ona sarkastično i dalje stojeći na vratima prekriženih ruku kao da nešto
čeka.
– Što je? – upitam. – Hajde, – pokaže na mene glavom. – Nakloni se.
Molim? Šali se. – Neću se vama naklanjati! – odvratim napola se smijući.
– Naklanjaš se mojoj teti. I tetku.
– Oni su moji poslodavci, – čvrsto odgovorim. – To je drukčije. – Vjeruj mi, da mogu vratiti
vrijeme, naklanjanje ne bi postojalo u naša vremena.
– Živim u ovoj kući, – zabaci svoju kosu. – Stoga sam i ja tvoj poslodavac. Meni bi trebala
iskazivati jednako poštovanje.
Želim pljusnuti tu djevojku. Da mi je podređena u Carter Spinku, sad bih ju... uništila.
– Dobro, – odložim nož. – Idem pitati gđu Geiger, može? – Prije nego što uspije išta
izgovoriti, izađem iz kuhinje. Ne mogu to podnositi. Ako Trish stane na njezinu stranu, gotovo
je. Odlazim.
Nigdje ne mogu pronaći Trish, pa krenem stepenicama na kat dok mi srce ubrzava. Stignem
pred njezina vrata i zakucam. – Gđo Geiger? Trebala bih vas.
Za nekoliko trenutaka, Trish odškrine vrata i gurne van raskuštranu glavu.
– Samantha! Što trebaš?
– Nisam zadovoljna trenutačnom situacijom, – počnem mirnim, civiliziranim glasom. –
Željela bih o tome porazgovarati, molim vas.
– Kakvom situacijom? – Trish se namršti.
– S Melissom. I njezinim... stalnim zahtjevima. Stalno me odvraća od mojih redovitih
dužnosti. Kuća će patiti ako budem morala stalno njoj služiti.
Trish izgleda kao da ni riječ nije čula.
– Oh, Samantha... ne sad, – rastreseno odmahne rukom. – Razgovarat ćemo poslije o tome.
Čujem Eddieja u sobi kako nešto mumlja.
Sjajno. Vjerojatno su se seksali. Trish se želi vratiti turskom stilu.
– Dobro, – pokušam kontrolirati svoje nezadovoljstvo. – Omla ću... nastaviti s radom, u
redu?
– Čekaj. – Trish se odjednom usredotočila na mene. – Samantha, za pola sata ćemo piti
šampanjac na terasi s... ovaj... prijateljima. Molim te, skini uniformu i odjeni nešto drugo. –
Njezine oči s laganom odbojnošću prelete po mojoj uniformi. – Nije baš najljepši komad odjeće
koji imaš.
Ti si ju izabrala! Želim se izderati na nju. Ali umjesto da se derem, naklonim se, okrenem i
odšetam u svoju sobu ljutito ispuhu-jući zrak kroz nos.
Prokleta Trish. Prokleta Melissa. Ako očekuje sendvič, onda će ga pričekati.
Zatvorim vrata, bacim se na krevet i pogledam svoje ruke, crvene od ručnog pranja
Melissinih osjetljivih komada odjeće.
Što radim ovdje?
Osjetim se razočarano i onemogućeno. Možda sam naivna, ali doista sam mislila da me
Trish i Eddie poštuju. Ne samo kao svoju kućnu pomoćnicu nego Jsao osobu. Ali način na koji
se Trish upravo ponijela... jasno je da sam za njih samo "osoblje". Poput nekakve korisne stvari
koja je za jedno koplje iznad Hoovera. Najradije bih spakirala svoje stvari i otišla odavde.
Odjednom mi se pred očima stvori vizija kako ljutito jurim niza stube, otvaram vrata i
ošinem pogledom Melissu: – Usput, imam diplomu prava i moja je bolja od tvoje.
Ali to bi bilo mušičavo. Ne, još gore od toga. To bi bilo bijedno od mene.
Masiram si sljepoočice, osjećajući kako mi se kucanje srca usporava i jasnije počinjem
sagledavati cijelu situaciju.
Sama sam ovo izabrala. Nitko me nije natjerao na to. Možda to nije bio najracionalniji potez
na svijetu i možda neću ovdje zauvijek ostati. Ali na meni je da vrijeme provedem najbolje što
mogu dok sam ovdje. Trebala bih se profesionalno ponašati.
Ili barem... najprofesionalnije što mogu, imajući na umu da još ne znam što je to savarin
kalup.
Napokon skupim snagu i ustanem iz kreveta. Preodjenem se u haljinu i počešljam kosu. Čak
dodam malo ruža na usne. Žalim uzmem svoj mobilni telefon i napišem SMS Nathanielu:
bok! si tu? sam
Pričekam odgovor, ali ne dolazi. Odjednom shvatim kako cijelo popodne nije dolazio. Još ne
znam o čemu je jučer govorio. – Izletjela – mi je jedna od mojih tajni. Koja tajna? Susrevši se s
vlastitim odrazom u zrcalu, osjetim malenu zabrinutost. Nije valjda...
Mislim, nije mogao...
Ne. Kako je mogao? Nemoguće. Bit će objašnjenja. Uvijek ih ima.
Spuštajući se stubama u hodnik primijetim kako je kuća mirna i tiha. Ne znam kad dolaze
Trishini prijatelji, ali nema im još ni traga. Možda imam vremena brzo završiti tijesto. Možda
čak stignem i oguliti povrće.
Požurim prema kuhinji kad se pojavi Nathaniel.
– Tu si, – obujmi me rukama i poljubi, i povuče me ispod stuba. Otkrili smo da je to vrlo
pogodno mjesto za skrivanje. – Mmm. Nedostajala si mi.
– Nathaniel... – pobunim se, ali njegov zagrljaj postane još čvršći. Nakon nekoliko se
trenutaka uspijem osloboditi.
– Nathaniel, moram napraviti tijesto. Već kasnim, a moram i poslužiti piće za neke ljude...
– Čekaj. – Nathaniel me povuče natrag pogledavši na svoj sat. – Još jednu minutu. Onda
možemo ići.
Nesigurno ga pogledam sluteći da se nešto događa.
– Nathaniel... o čemu ti to?
– Još uvijek se praviš da ne znaš, – odmahne glavom zabavljajući se. – Zar si doista mislila
da nas možeš prevariti? Dušo, mi nismo glupi! Rekao sam ti, znamo.
Preplavi me strah. Oni znaju. Što to znaju? Koji su vrag doznali?
Teško progutam, usta su mi odjednom suha. – Što točno...
– Ne, ne, ne. – Nathaniel prisloni prst na moje usne. – Prekasno je sad. Bit ćeš iznenađena,
htjela ti to ili ne.
– Iznenađena? – promucam.
– Izađi sad. Čekaju te. Zaklopi oči... – Jednom me rukom obujmi oko struka, a drugom mi
prekrije oči. – Dođi ovuda... Vodit ću te...
Hodajući u tami, vođena Nathanielovom rukom, gotovo ini pozli od straha. Misli mi se
nasumce izmjenjuju dok pokušavam shvatiti što se to događa iza mojih leđa. Tko me to čeka
vani?
Molim te, molim te, nemoj mi reći da su pokušali ispraviti moj život. Molim te nemoj mi
reći da su mi namjestili nekakav susret. Odjednom imam viziju Kettermana kako stoji na
travnjaku, njegove čelične naočale blješte na suncu. Ili Arnolda. Ili moju majku. – Evo je! –
Nathaniel me kroz francuska vrata izvede u vrt. Osjetim sunce na licu i čujem nekakav zvuk
vijorenja i... glazbu? – U redu. Otvori oči!
Ne mogu otvoriti oči. Što god da je, ne želim znati.
– U redu je! – Nathaniel se nasmije. – Nitko te neće pojesti! Otvori ih!
Srce mi lupa i ja otvorim oči. Nekoliko puta trepnem pitajući se sanjam li.
Što... Što se događa?
Golemi transparent na kojem piše "Sretan rođendan, Samantha! – raširen je između dvaju
stabala. Otuda zvuk vijorenja. Vrtni je stol pokriven bijelim stolnjakom na kojem je buket
cvijeća i nekoliko boca šampanjca. Hrpa balona napunjenih helijem na kojima piše "Samantha“
– zavezani su za stolac. Na CD playeru svira jazz. Eddie i Trish stoje na travi zajedno s Iris,
Eamonnom i Melissom – i svi me nasmiješeno gledaju, osim Melisse koja je namrgođena.
Osjećam se kao da sam zalutala u neki paralelni svijet.
– Iznenađenje! – viknu svi odjednom. – Sretan rođendan!
Otvorim usta, ali ne ispustim ni zvuk. Toliko sam zapanjena da ne mogu govoriti. Zašto
Geigeri misle da mi je rođendan?
– Pogledajte ju, – kaže Trish. – Šokirana je! Je li, Samantha?
– Ovaj... da, jesam, – promucam.
– Pojma nije imala, – potvrdi Nathaniel nacerivši se.
– Sretan rođendan, dušo, – Iris mi priđe, čvrsto me zagrli i poljubi.
– Eddie, otvori šampanjac! – Začujem Trish kako nestrpljivo viče. – Hajde!
Posve sam ošamućena. Što da radim? Što da kažem? Kako reći ljudima koji su mi
organizirali rođendansku zabavu iznenađenja da mi... nije rođendan?
Zašto su pomislili da mi je rođendan? Jesam li im na intervjuu dala lažan datum rođenja? Ne
sjećam se da sam to...
– Šampanjac za slavljenicu! – Eddie bučno otvori bocu i šampanjac poleti u čašu.
– Mnogo sretnih povrataka! – Eamonn mi nasmijano prilazi. – Ah, trebala si vidjeti svoj
izraz lica!
– Neprocjenjivo! – složi se Trish. – A sad, zdravica!
Ne mogu ovo više odugovlačiti.
– Ovaj... g. i gđo Geiger... društvo... ovo je divno i doista ste me dirnuli, – jedva progutam
tjerajući se da kažem do kraja. – Ali... nije mi rođendan.
Na moje iznenađenje, svi prasnu u smijeh.
– Rekla sam vam da će se ovo dogoditi! – Trish oduševljeno kaže. – Rekla mi je da ćeš
nijekati!
– Nije tako loše ostarjeti za godinu dana, – ubaci se Nathaniel zadirkujući me. – Suoči se s
time, mi znamo. Pij svoj šampanjac i uživaj.
Posve sam zbunjena. – Tko je rekao da ću nijekati?
– Pa Lady Edgerly, naravno! – Trish se osmjehne. – Ona mi je otkrila tvoju tajnu!
Freya? Freya stoji iza ovoga?
– Što... što je točno rekla? – pokušam zvučiti ležerno. – Lady Edgerly.
– Rekla mi je da ti je uskoro rođendan, – odgovori Trish zadovoljno me gledajući. –
Upozorila me da ćeš ga htjeti zatajiti. Zloćko jedna!
Ne mogu vjerovati što je Freya učinila. Ne mogu vjerovati.
– Također mi je rekla... – Trish se suosjećajno stiša, "da je tvoj posljednji rođendan bio
prilično razočaranje“. Rekla je da ti moramo to nadoknaditi. Zapravo, upravo je ona predložila
da to bude iznenađenje! – Trish podigne svoju čašu meni u čast. – Živjela, Samantha! Sretan ti
rođendan!
– Sretan ti rođendan! – Drugi u isti glas ponove za njom podignuvši svoje čaše.
Ne znam da li da se smijem ili da plačem. Ili oboje. Pogledom obuhvatim transparent i
srebrne balone koji poskakuju na vjetru, boce šampanjca i njihova nasmiješena lica. Ne znam
što bih rekla. Morat ću se pretvarati.
– Pa... hvala. Zahvalna sam vam na ovome.
– Žao mi je što sam jutros bila pomalo otresita prema tebi, – veselo mi se ispriča Trish i
otpije gutljaj šampanjca. – Mučili smo se s balonima napunjenim helijem. Već smo izgubili
jedan snop balona, – zlokobno pogleda Eddieja.
– Jesi li ikad pokušala unijeti balone punjene helijem u prtljažnik auta? – Eddie ljutito
odvrati. – Volio bih tebe vidjeli kako to radiš! Nemam tri proklete ruke, znaš?! Zamišljam
Eddieja kako se bori s gomilom srebrnih balona pokušavajući ih ugurati u porsche i zagrizem
usnu da se ne nasmijem.
– Samantha, nismo stavili godine na balone, – doda Trish prigušena glasa. – Smatrala sam da
će ti se svidjeti ta gesta, – podigne čašu i neprimjetno mi namigne.
Gledam njezino živahno, pretjerano namazano lice, a zatim pogledam zajapurenog Eddieja i
odjednom sam toliko dirnuta da ne znam što bih rekla. Cijelo su vrijeme ovo planirali.
Napravili su transparent, naručili balone.
– G. Geiger, gđo Geiger, toliko sam... toliko sam zapanjena...
– Još nije gotovo! – prekine me Trish kimajući glavom.
– Sretan rođendan tebi... – začujem pjevni glas iza sebe i za tren mu se pridruže i ostali.
Okrenem se na peti i šokiram se ugledavši Iris kako nam prilazi, u rukama držeći najveću
dvokatnu rođendansku tortu. Sjajucka se prekrivena blijedoružičastom glazurom i šećerenim
ružama i malinama, a na vrhu je jedna svijeća oko koje piše Sretan rođendan dragoj Samanthi
od svih nas.
Ovo je najljepša torta koju sam ikad vidjela. Gledam ju kad mi se pojavi knedla u grlu i
spriječi me da išta kažem. Nikad mi u životu nitko nije napravio tortu.
– Ugasi svijeću! – vikne Eamonn kad su prestali pjevati.
Slabašno puhnem i svi zaplješću.
– Sviđa li ti se? – upita me Iris.
– Predivna je, – progutam knedlu. – Nikad nisam vidjela ništa slično.
– Sretan rođendan, pilešce, – potapše me po ruci. – Ako ju itko zaslužuje, onda si to ti.
Iris spusti tortu i počne ju rezati, a Eddie lagano udari nalivperom po svojoj čaši.
– Molim vas malo pozornosti... – popne se na terasu i pročisti grlo. – Samantha, svima nam
je drago što si došla u našu obitelj. Sjajno obavljaš svoj posao i mi to cijenimo, – Eddie podigne
čašu prema meni. – Pa... bravo!
– Hvala, g. Geiger, – zamucam. Pogledam prijateljska lica oko mene okružena plavim
nebom i trešnjama u cvatu. – I meni... I meni je drago što sam ovamo došla. Ljubazno ste me
primili i bili dragi prema meni. – O, Bože, osjećam kako mi naviru suze. – Nisam mogla
poželjeti bolje poslodavce... – Oh, dosta! – Trish odmahne rukom i ubrusom laganu obi oči.
– Sretan rođendan tebi, – počne Eddie nestrpljivo. – Srn đendan ti, sretan rođendan tebi, sada
želimo...
– Eddie! Samantha ne želi slušati tvoje glupo pjevanje! – zakriještavši Trish i dalje brišući
oči. – Otvori još šampa... zaboga!
Bila je to jedna od najtoplijih večeri u godini. Dok se sunce pola ko spuštalo prema obzoru,
svi smo se ispružili na travu ispijajući šampanjac i razgovarajući. Eamonn mi je govorio o
svojoj djevojci Anni koja radi u hotelu u Gloucesteru. Iris je odnekud donijela laganu pitu
punjenu piletinom i začinima. Nathaniel je objesio nekoliko malih žarulja na krošnju stabla.
Melissa je nekoliko puta glasno objavila da ona ne može ostati ovdje, da mora raditi – a onda je
prihvatila još jednu čašu šampanjca.
Nebo je prekrasne, večernje plave boje i u zraku se osjeća miris cvijeta kozje krvi. Glazba
nježno svira u pozadini, a Nathanielova ruka opušteno je ispružena na mome bedru. Nikad u
životu nisam osjećala ovakvo zadovoljstvo.
– Darovi! – odjednom uzvikne Trish. – Nismo predali darove!
Sigurna sam da je ona popila najviše šampanjca. Dotetura do stola, prokopa po svojoj torbi i
izvuče omotnicu. – Ovo je mali bonus, Samantha, – pruži mi ju. – Počasti se.
– Hvala vam! – zapanjim se. – To je vrlo ljubazno od vas!
– Ne povećavamo ti honorar, – doda ona pogledavši me s laganim nepovjerenjem. – Shvaćaš
da to ni)epovišica ili takvo što. To je samo za ovu prigodu.
– Razumijem, – kažem trudeći se da se ne nasmijem. – Vrlo velikodušno od vas, gđo Geiger.
– I ja imam nešto za tebe, – Iris posegne u svoju košaru i izvadi kutiju omotanu u smeđi
papir. Unutra pronađem četiri nova kalupa za kruh i pregaču na volane s uzorkom ruže.
Pogledam Iris i glasno se nasmijem.
– Hvala, – kažem. – Koristit ću ih.
Trish sa zanimanjem promatra kalupe za kruh, a onda se na njezinu licu pojavi izraz
nezadovoljstva. – Ali... zar Samantha nema već hrpu kalupa za kruh? – upita ona uzevši jedan
svojom manikiranom rukom. – I pregače? – Riskirala sam, – odgovori joj Iris pogledavši me
svjetlucavim očima.
– Izvoli, Samantha, – Melissa mi pruži set šampona iz Body Shopa koji stoji u Trishinoj
kupaonici otkad sam došla k njima.
– Hvala, – ljubazno kažem. – Nisi trebala.
– I Melissa, – zvonko se ubaci Trish, ne zanimajući se više za kalupe za kruh, prestani
Samanthi zadavati dodatne poslove! Ne može cijelo vrijeme trčati za tobom! Ne možemo si
priuštiti da ju izgubimo, znaš?
Na Melissinu se licu jasno vidi koliku ju je to šokiralo. Izgleda preneraženo kao da joj je
Trish prilijepila pljusku.
– A ovo je od mene, – brzo se ubaci Nathaniel. Pruži mi maleni dar omotan u bijeli mekani
papir i svi se okrenu da vide što je.
Odmotam papir i na ruku mi ispadne krasna srebrna narukvica za privjeske. Na njoj je samo
jedan: majušna drvena kuhača. Nasmijem se. Prvo pregača na volane, a sada i drvena kuhača.
– Podsjetila me na naš prvi susret, – Nathanielove se usne rašire u osmijeh.
– Divna je, – zagrlim ga i poljubim. – Hvala ti najljepša, – promrmljam mu u uho.
Trish nas sa zanimanjem promatra.
– Pa jasno je što te privuklo Samanthi, – obrati se ona Nathanielu. – Njezino kuhanje, zar
ne?
– Da, njezin slanutak, – ozbiljno se složi Nathaniel.
Eamonn je za to vrijeme bio na terasi. Sad se spustio stubama i pruža mi bocu vina. – Ovo je
od mene, – kaže. – Nije mnogo, ali...
– Oh, divno! – dirnuta sam. – Hvala ti, Eamonn.
– Htio sam te pitati, bi li te zanimalo konobarenje?
– U pubu? – Iznenađeno ga upitam, ali on odmahne glavom.
– Privatno. Imamo neki događaj u selu. Nije baš poslovno, više prebacivanje posla na
prijatelje. Da se zaradi neki novac sa strane.
Prebacivanje posla na prijatelje. Odjednom me nešto toplo prožme.
– Rado, – osmjehnem mu se. – Hvala ti što si pomislio na mene.
Eamonn mi uzvrati osmijehom. – Nekoliko te pića čeka iza šanka ako želiš poći s nama?
– Pa... Ovaj... – bacim pogled prema Trish. – Možda kasnije...
– Samo idi! – Trish odmahne rukom. – Uživaj! Nemoj razmišljah o poslu! Odnijet ćemo
prljave čaše u kuhinju, – doda ona, sutra ih možeš oprati.
– Hvala, gđo Geiger, – prisilim se da ostanem ozbiljna. – To je vrlo ljubazno od vas.
– I ja moram ići, – oglasi se Iris ustajući. – Laku noć i hvala.
– Možemo li vas nagovoriti da pođete s nama u pub, Iris? – upita je Eamonn.
– Ne večeras, – osmjehne se dok joj lice obasjava blago svjetlo žaruljica s krošnje. – Laku
noć, Samantha. 'Noć, Nathaniel.
– Laku noć, mama.
– 'Noć, Eamonn.
– 'Noć, Iris.
– 'Noć, djede, – izleti mi.
Ukočeno zastanem, osjećajući kako me oblijeva neugoda i nadajući se da me nitko nije čuo.
Ali Nathaniel se lagano okreće prema meni sa smiješkom na licu. Sigurno je čuo.
– Laku noć, Mary Ellen, – podigne obrvu.
– Laku noć, Jim Bob, – nonšalantno odvratim.
– Više se vidim kao John Boy.
– Hmmm, – odmjerim ga. – Dobro, možeš biti John Boy.
Kao klinka bila sam zaljubljena u Johna Boya. Ali tu činjenicu neću spomenuti Nathanielu.
– Hajdemo, – Nathaniel pruži ruku prema meni. – Idemo u Ikeovu tavernu.
– Ike je imao trgovinu, – preokrenem očima. – Zar ništa ne znaš?
Na putu prema kući prolazimo pokraj Melisse i Eddieja koji na terasi sjede za vrtnim stolom
prekrivenim papirima i brošurama.
– To je taaakooo teško, – čujem Melissu kako se jada. – Mislim, ovo je odluka koja će
utjecati na moj cijeli život. Kako čovjek može znati?
– G. Geiger? – nezgodno ih prekinem. – Htjela sam vam zahvaliti na ovoj večeri. Bilo je
nevjerojatno.
– Bilo je zabavno! – uzvikne Eddie.
– Ugodnu večer, – kaže Melissa teško izdahnuvši. – Ja još imam posla.
– To će ti u budućnosti pomoći, draga, – Eddie je umirujuće potapše po ruci. – Kad ćeš biti
u..., – on podigne brošuru sa stola i zapilji se u nju, "Carter Spinku.“ Nekoliko se trenutaka ne
mogu pomaknuti.
Melissa će predati molbu za posao u Carter Spinku?
– Je li to... – pokušam zvučiti prirodno. – Je li to naziv odvjetničke tvrtke u kojoj tražiš
posao?
– Ma ne znam, – odgovori Melissa namrgodivši se. – To je vrhunska odvjetnička tvrtka. Ali
nevjerojatno je kompetitivna. Teško se u nju ulazi.
– Izgleda vrlo elegantno! – prokomentira Eddie listajući brošuru koja je puna ilustracija i
fotografija. – Pogledaj te urede!
Dok Eddie prelistava brošuru, ja se skamenim. Vidim fotografiju predsoblja. Na jednoj
vidim pod po kojem sam hodala. Ne mogu odvojiti oči od brošure – ali istodobno ne želim
gledati. A onda odjednom, kad Eddie okrene stranicu, osjetim grč nevjerice u trbuhu.
Ugledam sliku sebe. Sebe.
U svom sam crnom odijelu, kosa mi je skupljena u punđu i sjedim u sobi za sastanke zajedno
s Kettermanom, Davidom Elldridgeom i tipom koji je došao iz Sjedinjenih Država. Sjećam se
kad je ta fotografija snimljena. Ketterman je poludio što su ga omeli.
Izgledam tako blijedo. Izgledam tako ozbiljno.
– Pitanje je... Želim li se odreći svog slobodnog vremena? – Melissa blebeće gledajući tu
stranicu. – Ovi ljudi rade svake noći! Što je s društvenim životom?
Moje je lice ravno ispred nje, sasvim se jasno vidi. Samo čekam kad će se netko namrštiti
prepoznavši me i početi s: – Čekaj malo...
Ali ništa se ne dogodi. Melissa i dalje trabunja rukom pokazujući na brošuru. Eddie samo
kima glavom. Nathaniel uopće ne gleda brošuru i očito mu je dosadno.
– Iako, novac je stvarno dobar... – Melissa uzdahne i okrene stranicu.
Fotografija je nestala. Ja sam nestala.
– Hoćemo? – Nathanielova topla ruka lagano potegne moju i ja ju čvrsto prihvatim.
– Da, – nasmiješim mu se. – Idemo. Kad sam ušla u kuhinju pripremiti ručak, nisam
ponovno vidjela brošuru Carter Spinka iduća dva tjedna.
Ne znam što se dogodilo s vremenom. Više ga gotovo i ne primjećujem. Minute i sati više
mi ne prolaze u strogo određenim odsječcima, nego se izmjenjuju poput plime i oseke. Ne
nosim sat. Jučer sam se cijelo popodne izležavala s Nathanielom u sijenu, gledala kako
sjemenke maslačka lete po zraku, a jedini zvuk koji se čuo bili su zrikavci.
Više ni sebe ne prepoznajem. Koža mi je preplanula od izležavanja na suncu nakon ručka.
Kosa mi je na vrhovima posvijetlila u zlatinastu boju. Obrazi su mi puni i rumeni. Na rukama
mi se počinju nazirati mišići od poliranja, miješanja i nošenja teških lo-naca po kuhinji.
Ljeto je u punom zamahu i svaki je dan topliji od prethodnoga. Svako jutro prije doručka
Nathaniel me kroz selo otprati natrag do kuće Geigerovih – čak je i u to doba zrak već topao.
Čini se kao da se ovih dana sve ulijenilo i usporilo. Ništa nije bitno. Svi su praznički
raspoloženi – osim Trish koja je mahnito raspoložena. Sljedeći tjedan priređuje veliki
dobrotvorni ručak jer je u časopisu pročitala da to rade dame iz visokog društva. Od silne strke
koju stvara, čovjek bi pomislio da organizira kraljevsko vjenčanje.
Pospremajući papire koje je Melissa ostavila razbacane po stolu, pod jednim fasciklom
ugledam brošuru Carter Spinka. Ne mogu odoljeti, uzmem ju i prolištam, gledajući poznate
fotografije. Tu su stube kojima sam se sedam godina svog života svaki dan služila. Tu je i Guy
koji na toj fotografiji izgleda zgodniji no ikad. Zatim je tu i Šarah, djevojka iz odjela za
parničenje koja je također bila razmatrana za partnerstvo. Nisam čula je li ga dobila.
– Što to radiš? – Melissa je ušla u kuhinju, a da je nisam ni zamijetila. Sumnjičavo me
promatra. – To je moje.
Mislim, stvarno. Kao da ću joj ukrasti brošuru.
– Samo pospremam tvoje stvari, – ljubazno joj odgovorim odlo-živši brošuru na stol. –
Treba mi stol.
– Oh. Hvala, – Melissa protrlja lice. Ovih posljednjih dana izgleda ispijeno. Pojavili su se
tamni podočnjaci i nestalo je sjaja u njezinoj kosi.
– Naporno radiš, – ljubaznije pripomenem.
– Da, što ću, – ona prkosno podigne bradu. – Na kraju će mi se isplatiti. U početku te tjeraju
da mnogo radiš, ali kad te prime za stalno, stvari se smire.
Pogledam ju ravno u njezino umorno, upalo, arogantno lišće. Čak i kad bih joj mogla reći
ono što znam, ne bi mi vjerovala.
– Aha, – na kraju izustim. – Sigurna sam da imaš pravo. – Ponovno bacim pogled na brošuru
Carter Spinka. Otvorena je na Arnoldo-voj fotografiji. Na sebi ima svjetloplavu kravatu na
točkice i rupčić jednakog uzorka, smiješi se cijelomu svijetu. Vidjevši ga takvoga, poželim se
osmjehnuti.
– Pa, hoćeš li se prijaviti u ovu tvrtku? – ležerno ju upitam.
– Aha. Oni su najbolji. – Melissa izvadi dijetnu koka-kolu iz hladnjaka. – To je tip koji me
trebao intervjuirati. – Ona glavom pokaže na Arnolda. – Ali odlazi.
Šokiram se. Arnold odlazi iz Carter Spinka?
– Jesi li sigurna? – upitam ju prije nego što uspijem promisliti.
– Jesam, – Melissa me zbunjeno pogleda. – Kakve to ima veze s tobom?
– Oh, nikakve, – brzo odbacim brošuru. – Samo sam mislila... ne izgleda mi da je za
mirovinu.
– Pa, tip odlazi, – slegne ramenima i izađe iz kuhinje, ostavljajući me zbunjenom i
iznenađenom.
Arnold odlazi iz Carter Spinka? Ali uvijek se hvalio kako nikad neće otići u mirovinu.
Uvijek se hvalio kako će biti u toj firmi još idućih dvadeset godina. Zašto sad odlazi?
Nisam u tijeku. Posljednjih nekoliko tjedana živim u balonu. Nisam ni vidjela Odvjetnika,
jedva da sam uspjela pročitati dnevne novine. Ne znam nikakve tračeve, a nije me ni zanimalo.
Ali sad, gledajući poznato Arnoldovo lice, osjetim znatiželju.
Znam da više ne pripadam tome svijetu, ali svejedno želim znati. Zašto, zaboga, Arnold
odlazi iz Carter Spinka? Što se još dogodilo, a ja to ne znam?
To sam popodne nakon ručka kao i uvijek pospremila kuhinju, a zatim se iskrala u Eddiejevu
radnu sobu, uključila računalo i otišla na stranicu Googlea. Utipkala sam "Arnold Saville – i
već na drugom ponuđenom rezultatu pronađem članak o njegovu odlasku. Nekoliko puta
pročitam tih pedesetak riječi, pokušavajući pohvatati o čemu se zapravo radi. Zašto bih Arnold
ranije otišao u mirovinu? Je li bolestan?
Potražim dalje, ali ne uspijem pronaći ništa više. Nakon trenutka dvojbe, vratim se do kućice
za pretraživanje i, govoreći si da to ne bih trebala, utipkam "Samantha Sweeting". U istom se
trenutku na zaslonu pojavi milijun priča o meni. Ovaj put nisam toliko uplašena. Osjećam kao
da nije riječ o meni.
Klikam po ponuđenim stranicama i primijetim kako se ponavljaju iste pojedinosti. Nakon tri
pretražene stranice, svome imenu dodam "Third Union banka, BLLC Holdings, – zatim "Third
Union banka, Glazerbrooks". S čudnim osjećajem bojažljivosti utipkam "Samantha Sweeting,
50 milijuna funti, karijera gotova, – i očekujem da će se pojaviti prilično gadne priče. Kao da
iznova gledam vlastitu automobilsku nesreću.
Bože, kako se lako postane ovisan o Googleu. Sjedim posve zaokupljena, klikajući, tipkajući
i čitajući, otvarajući stranicu za stranicom i automatski upotrebljavajući lozinku Carter Spinka
kad god mi zatreba. Nakon sat vremena, klonem u Eddiejevu stolcu osjećajući se poput
zombija. Leđa me bole, vrat mi se lagano ukočio, a riječi su mi na zaslonu počele skakutati.
Zaboravila sam kako je to sjediti za računalom. Zar sam doista samo to radila po cijele dane?
Protrljam umorne oči i pogledam otvorenu web-stranicu ispred sebe, pitajući se što uopće
radim na njoj. To je nekakav nepoznat popis gostiju koji su ranije ove godine prisustvovali
ručku u Painters Hallu. Na pola puta ugledam ime BLLC Holdings, koje je sigurno bilo veza na
ovu stranicu. Automatski strelicom potegnem niže po stranici – i ugledam ime "Nicholas
Hanford Jones, direktor".
Pročitavši to ime, nešto se upali u mom smušenom mozgu. Nicholas Hanford Jones. Otkuda
mi je poznato to ime? Zašto ga povezujem s Kettermanom?
Je li BLLC Holdings Kettermanov klijent? Ne. Nemoguće. Znala bih za to.
Čvrsto zaklopim oči i usredotočim se najjače što mogu. Nicholas Hanford Jones. Vidim to
ime pred svojim očima, tražim nekakvu asocijaciju... sliku... Daj, misli... Eto u čemu je problem
kad imaš fotografsko pamćenje. Ljudi misle da je to korisno, a zapravo te samo izludi.
A onda mi odjednom sine. Krasopis na pozivnici za vjenčanje. Bila je prije tri godine
pribodena na ploči u Kettermanovu uredu. Tjednima je tamo visjela. Primijetila bih ju svaki put
kad bih ušla u njegov ured.
G. i gđa Arnolda Savillea pozivaju Vas da im se pridružite na vjenčanju njihove kćeri Fione
s g. Nicholasom Hanfordom Jonesom.
Nicholas Hanford Jones je zet Arnolda Savillea? Arnold ima obiteljske veze s BLLC
Holdingsom?
Uronim u stolac posve smetena. Kako to da nikad to nije spomenuo?
A onda mi padne na pamet druga misao. Minutu prije bila sam na stranici BLLC Holdings
Companies House. Zašto Nicholas Hanford Jones nije naveden kao direktor? Kao prvo, to je
nezakonito.
Prstima prođem po obrvi, a zatim iz znatiželje utipkam "Nicholas Hanford Jones". Trenutak
kasnije zaslon je pun ponuđenih stranica, a ja se sa zanimanjem nagnem naprijed.
Oh, za Boga miloga. Internet je pravi šund. Gledam u druge Nicholase i druge Hanforde i
druge Jonese navedene u posve drugim kontekstima. Frustrirano zurim u njih. Zar Google ne
shvaća da me to ne zanima? Zašto bih čitala o nekoj kanadskoj veslačkoj ekipi koje su članovi
Greg Hanford, Dave Jones i Chip Nicholas?
Tako ništa neću naći.
Svejedno, prođem dalje stranicom čitajući svaki komad teksta i klikajući dalje. A tada, baš
kad sam namjeravala odustati, pogled mi zastane na dnu stranice. William Hanford Jones,
financijski direktor Glazerbrooksa, zahvaljuje Nicholasu Jenkinsu na njegovu govoru...
Nekoliko sekundi s nevjericom zurim u tekst. Financijski direktor Glazerbrooksa također se
zove Hanford Jones? Jesu li iz iste obitelji? Osjećajući se kao privatni detektiv, odem na
stranicu Friends Reunited, i za dvije minute dobijem odgovore na svoja pitanja. Braća
su.2Ošamućena sam. To je prilično velika povezanost. Financijski direktor Glazerbrooksa, koji
je doživio financijski krah dugujući Third Union banci 50 milijuna funti. Direktor BLLC
Holdingsa, koji mu je tri dana prije posudio tih 50 milijuna. I Arnold, koji zastupa Third Union
banku. Svi su u rodu; svi su iz iste obitelji. Najgore je od svega što sam prilično sigurna kako za
to nitko ne zna.
Arnold to nikad nije spomenuo. Nitko u Carter Spinku to nikad nije spomenuo. Niti sam to
vidjela u ijednom izvješću pri ugovaranju tog posla. Arnold je to sve tajio.
Protrljam oči pokušavajući pohvatati zbrkane misli. Nije li to mogući sukob interesa? Nije li
odmah trebao otkriti tu informaciju? Zašto bi, zaboga, Arnold tajio tako važnu stvar? Osim
ako...
Ne.
Ne. Nemoguće.
Ne bi on...
Otvorim oči, osjećajući vrtoglavicu kao da sam preko grebena pala u kilometarsko duboku
vodu. Misli mi jurcaju, odbijajući se o razne mogućnosti i nestajući u sumnji.
Je li Arnold nešto otkrio? Skriva li on nešto?
Odlazi li zato?
Ustanem i gurnem ruke u kosu. Dobro, sad ću... prestati. Odmah. Pa, radi se o Arnoldu.
Arnoldu. Pretvaram se u nekog ludog teoretičara urote. Samo mi još fali letak "izvanzemaljci,
Roswell, žive među nama".
S iznenadnom odlučnošću izvadim svoj telefon. Nazvat ću Arnolda. Poželjet ću mu svako
dobro u mirovini. Tada će mi možda nestati sve te smiješne ideje koje mi se vrzmaju po glavi.
Tek sam iz šestog pokušaja uspjela smoći hrabrosti i utipkati cijeli telefonski broj i pričekati
da mi se netko javi. Sama pomisao da ću razgovarati s nekim iz Carter Spinka – a kamoli s
Arnoldom – izaziva u meni mučninu. Stalno me izdaje hrabrost i prekidam vezu, bacivši telefon
kao da sam se za dlaku spasila.
Napokon se prisilim utipkati brojke i pričekati. Nikad neću saznati ako to ne učinim. Mogu
razgovarati s Arnoldom. Mogu se držati dostojanstveno.
Nakon tri zvona uspostavi se veza i začujem Larin glas: – Ured Arnolda Savillea. Pred
očima imam viziju nje kako sjedi za svojim svijetlim drvenim stolom u svojoj bordo jaknici,
koju uvijek nosi, i nešto zaneseno tipka. Sve mi se to čini kao da je kilometrima daleko.
– Bok, Lara, – progovorim. – Ovdje... Samantha. Samantha Sweeting.
– Samantha? – Lara zvuči kao da ju je nešto presjeklo. – Ti vrapca! Kako si? Što radiš?
– Dobro sam, hvala. Zaista dobro, – savladam nervozni grč. – Nazvala sam jer sam čula da
Arnold odlazi. Je li to istina?
– Istina je! – odgovori Lara zadovoljno. – Bila sam zapanjena! Navodno ga je Ketterman
izveo na večeru i pokušao nagovoriti da ostane, ali on je čvrsto odlučio. Pazi ovo, seli se na
Bahame.
– Na Bahame? – začuđeno ponovim.
– Kupio je tamo kuću! Prekrasna je. Sljedeći tjedan ima oproštajnu zabavu, – nastavi Lara. –
Mene prebacuju u ured Dereka Greena, sjećaš ga se? Porezni partner? Vrlo drag tip, iako je
navodno nagle naravi...
– Ovaj... sjajno! – prekinem ju odjednom se sjetivši njezine sposobnosti da satima ogovara
bez predaha. – Lara, samo sam htjela Arnoldu poželjeti sve najbolje. Možeš li me spojiti s
njim?
– Doista? – Lara zvuči iznenađeno. – To je vrlo ljubazno od tebe, Samantha. Nakon svega
što se dogodilo.
– Pa, znaš, – osjetim neugodu, "nije Arnold tomu kriv, zar ne“? Učinio je što je mogao.
Nastupi čudna tišina.
– Da, – odvrati Lara nakon stanke. – Pa, spojit ću te.
Za nekoliko trenutaka začujem Arnoldov poznati glas.
– Samantha, draga djevojko! Jesi li to doista ti?
– Jesam, – osmjehnem se. – Nisam baš nestala s lica zemlje.
– Nadam se da nisi! Dobro si, je li?
– Da... jesam, – zamucam. – Hvala. Iznenadila sam se kad sam čula da odlazite u mirovinu.
– Nikad nisam bio nezasitan! – nasmije se. – Proveo sam trideset i tri godine u žarištu prava.
To je dovoljno za svakog čovjeka. A kamoli za odvjetnika!
Njegov me radostan glas umiri. Bila sam luda. Arnold ne može biti upleten u nešto tako
neugodno. Ništa on ne skriva. Tja, pa to je Arnold.
Spomenut ću mu to, odlučim. Samo da si dokažem. – Pa... nadam se da će vam biti dobro, –
počnem. – I... vjerojatno ćete sad više viđati svoju obitelj.
– Bit ću okružen bezveznjacima, da! – On opet prasne u smijeh.
– Nisam znala da je vaš zet bio direktor BLLC Holdingsa! – namjerno ležerno dobacim. –
Kakva slučajnost!
Na trenutak zavlada tišina.
– Molim? – upita Arnold. Njegov je glas ljubazan kao i uvijek, ali topline više nema.
– BLLC Holdings, – progutam. – Znate, druga tvrtka koja je bila umiješana u pozajmicu
Third Union banke. Ona koja ju je registrirala. Primijetila sam...
– Samantha, moram ići! – Arnold me glatko prekine. – Bilo mi je drago popričati s tobom,
ali u petak odlazim iz države i imam još mnogo obveza. Imamo mnogo posla pa, da sam na
tvome mjestu, ne bih više zvao.
Linija se prekine prije nego što uspijem išta reći. Polako maknem telefon s uha i zurim kroz
prozor u lepršava leptirića.
To nije bilo dobro. To nije bila prirodna reakcija. Riješio me se čim sam spomenula njegova
zeta.
Nešto se događa. Nešto se definitivno događa.
Ali što? Odustala sam od popodnevnih poslova i sjedim na svome krevetu s komadom papira
i olovkom, pokušavajući razraditi sve mogućnosti.
Tko time dobiva? Zurim u svoje načrčkane činjenice i ponovno ih spajam. Dva brata.
Milijuni funta prebačeni preko banke u tvrtku. Razmisli. Razmisli...
Frustrirano mrmljajući, poderem papir i zgužvam ga. Idem ispočetka. Posložit ću sve
logičnim redom. Glazerbrooks je otišao u stečaj. Third Union banka izgubila je svoj novac.
BLLC Holdings je preskočen i...
Nervozno kuckam po papiru. Pa što onda? Dobili su natrag novac koji su posudili. Nisu
dobili nikakvu prednost, nisu dobili nikakvu beneficiju, nema mi to smisla.
Osim – što ako uopće nisu ništa ni platili?
Ova mi pomisao niotkud padne na pamet. Uspravim se jer ne mogu disati. Što ako je to to?
Što ako je to prijevara?
Misli mi se odjednom počnu rojiti. Recimo da imamo dva brata. Znaju da je Glazerbrooks u
ozbiljnoj financijskoj nevolji. Znaju da je banka upravo uplatila pedeset milijuna funti, no
pozajmica nije registrirana. To znači da imamo neosiguranu pozajmicu od pedeset milijuna
funti koja leži u tvrtki slobodna da je zgrabi bilo tko tko registrira pozajmicu...
Više ne mogu sjediti. Napeto hodam gore-dolje po sobi, nervozno grickajući svoju olovku
dok mi mozak iskri kao električni krug. Ima smisla. Ima smisla. Poigrali su se brojkama. BLLC
Holdings dobije novac koji je Third Union banka platila, a Carter Spinkovo osiguranje isplati
račun...
Zastanem. Ne. Nema smisla. Glupa sam. Osiguranje pokriva pedeset milijuna samo zato što
sam ja bila nesavjesna. To je ključni element. Cijeli bi plan ovisio o meni, Samanthi Sweeting,
da ja napravim točno tu pogrešku.
Ali mislim... Kako su, do vraga, to mogli isplanirati? Nema smisla. Nemoguće. Ne može se
unaprijed planirati pogreška. Ne može se učiniti da netko zaboravi nešto učiniti, ne može se
natjerati nekoga da upropasti...
I tu stanem kao ukopana. Odjednom se sva naježim. Dopis.
Nisam vidjela dopis na svome stolu dok nije bilo kasno. Znam da nisam.
Što ako...
Bože mili.
Srušim se na prozorsku klupicu jer su me noge izdale. Što ako je netko podmetnuo taj dopis
na moj stol? Ubacio ga među hrpe papira nakon što je rok za prijavu prošao?
Srce mi ubrzano zakuca i ja se pridržim za zavjesu da ne izgubim ravnotežu.
Što ako nisam pogriješila?
Kao da sve oko mene puca i poprima nov oblik. Što ako Arnold namjerno nije registrirao
pozajmicu – i učinio da to izgleda kao moja krivica?
Kao s neke vrpce u glavi mi se ponavlja razgovor s Arnoldom. Kad sam rekla kako se ne
sjećam da sam vidjela dopis na svome stolu, on je odmah promijenio temu.
Pretpostavila sam da je dopis cijelo vrijeme bio na mome stolu. Pretpostavila sam da je to
moja pogreška. Moja nedjelotvornost. Ali što ako nije? Svi su u Carter Spinku znali da imam
najneuredniji stol. Lako je bilo ubaciti dopis među gomilu papira. Izgledalo bi kao da tamo leži
tjednima. Dišem sve teže i teže dok se umalo ne onesvijestim. Dva sam mjeseca živjela s tom
pogreškom. Bila je tu svako jutro kad sam se budila i svaku večer kad sam odlazila na spavanje.
Poput kakva tupog bola, poput nekakva pripjeva u mojoj glavi: Samantha Sweeting je sebi
uništila život. Samantha Sweeting je upropastila stvar.
Ali... što ako sam iskorištena? Što ako to nije bila moja krivica? Što ako ipak nisam
pogriješila?
Moram znati. Moram doznati istinu. Odmah. Drhtavim rukama uzmem svoj mobitel i
ponovno nazovem Arnolda.
– Lara, moram opet razgovarati s Arnoldom, – kažem čim sam spojena.
– Samantha... – Lara čudno zvuči. – Bojim se da Arnold više ne želi prihvaćati tvoje pozive.
Rekao mi je da ti kažem da ga više ne gnjaviš u vezi sa svojim radnim mjestom.
Šokiram se. Što on to govori ljudima o meni?
– Lara, ne gnjavim ga u vezi sa svojim radnim mjestom, – pokušam joj smireno objasniti. –
Moram razgovarati s njim u vezi s... jednom stvari. Ne bude li htio razgovarati sa mnom, doći
ću u ured. Možeš li mi ugovoriti sastanak, molim te?
– Samantha... – ona sad zvuči kao da joj je još neugodnije nego prije. – Arnold mi je rekao
da te obavijestim... ako pokušaš doći u ured, osiguranje će te izbaciti.
– Izbaciti? – ponovim ne vjerujući.
– Žao mi je. Doista. Ne krivim te! – doda ona gorljivo. – Mislim da je grozno ono što ti je
Arnold učinio! Mnogo nas tako misli.
To me zbuni. Sto mi je učinio? Zar Lara zna za dopis?
– Na što... Na što misliš? – zamucam.
– Način na koji te otpustio! – odvrati Lara.
– Što? – u grudima me probode kao da mi je netko silom izgurao sav zrak iz njih. – O čemu
ti govoriš?
– Pitala sam se znaš li, – tiše će ona. – On sad odlazi, pa mogu reći. Dogodilo se to onda na
sastanku, kad si pobjegla. Arnold je razgovarao s drugim partnerima. Rekao je da si
nepouzdana i da ne mogu riskirati i primiti te natrag i takve stvari. Mnogi su ti hi jeli pružiti
drugu priliku, znaš, – cokne jezikom. – Ja sam bila zaprepaštena. Naravno, nisam mogla ništa
reći Arnoldu...
– Naravno, – jedva izustim. – Hvala ti što si mi to rekla, Lara. Ja... nisam znala. Vrti mi se u
glavi. Sve se izvrnulo i izobličilo. Arnold se nije borio za mene. On me otpustio. Ja ga uopće ne
poznajem. Sav taj njegov srdačan, prijazan šarm – zapravo je gluma. Prokleta gluma.
S mučninom se odjednom prisjetim njega dan nakon što se sve to dogodilo, kako mi je
savjetovao da ostanem gdje jesam, da ne dolazim u ured. Eto zašto je to govorio. Htio je da mu
ne smetam i da se ne mogu boriti za sebe. Tako da me može pokopati.
A ja sam mu vjerovala. Posve i potpuno. Poput kakve glupe, glupe, lakovjerne budale.
U grudima me peče pri svakom udisaju. Sve moje sumnje sad su nestale. Arnold je učinio
nešto nezakonito. Znam to. Podvalio mi je. Podmetnuo mi je dopis, znajući da će mi to uništiti
karijeru.
A on će za tri dana nestati na Bahame. Uhvati me panika. Moram odmah nešto poduzeti.
– Lara, – pokušam zvučiti smireno, možeš li me spojiti s Guyjem Ashbyjem?
Znam da smo se Guy i ja posvađali. Ali on je jedina osoba koje se trenutačno mogu sjetiti da
mi može pomoći.
– Guy je u Hong Kongu, – iznenađeno mi odgovori. – Zar nisi znala?
– Aha, – osjetim kako mi nada blijedi. – Ne. Nisam... nisam znala.
– Ali ima sa sobom svoj BlackBerry, – doda ona. – Možeš mu poslati e-mail.
– Da, – duboko udahnem. – Da, možda ću to učiniti. Ne mogu ja to. Jednostavno ne mogu.
Nema šanse da napišem taj e-mail, a da ne zvučim poput kakve paranoične luđakinje. S očajem
pogledam svoj deseti pokušaj.
Dragi Guy,
moraš mi pomoći. Arnold mi je podvalio. Podmetnuo mi je onaj dopis. Nešto se događa. Ima
obiteljske veze s BLLC Holdingom i Glazrebrooksom, jesi li to znao??? Zašto to nikad nikomu
nije rekao? A sad mi je zabranio ulazak u zgradu, što je samo po sebi sumnjivo...
Zvučim poremećeno. Zvučim kao kakva ogorčena, inatljiva, luda, bivša zaposlenica.
Što, naravno, i jesam.
Ponovno pročitam što sam napisala i to me podsjeti na staricu koja je stajala na uglu naše
ulice s divljim pogledom u očima i mrmljala: – DOLAZE po mene.
Sad potpuno suosjećam s njom. Vjerojatno jesu dolazili po nju.
Guy će se ovome nasmijati. Već ga vidim. Arnold Saville – varalica? Zvuči suludo. Možda i
jesam poludjela. To je samo teorija. Nemam nikakva dokaza, nemam ništa konkretno. Nagnem
se i beznadno zakopam glavu u dlanove. Nitko mi neće povjerovati. Nitko me neće ni saslušati.
Kad bih samo imala nekakav dokaz. Ali gdje bih ga mogla naći?
Mobitel mi se kratko oglasi i ja poskočim od straha. Zaboravila sam gdje se nalazim.
Uzmem telefon i vidim da sam dobila poruku.
dolje sam. imam iznenađenje za tebe. nat.
Silazeći nikako se ne mogu osloboditi svojih misli. Stalno me preplavljuju naleti bijesa kad
se sjetim Arnoldova radosnog smijeha, načina na koji je ohrabrivao moj neuredni stol, načina
na koji mi je rekao da će se potruditi učiniti sve za mene, načina na koji je slušao kako
okrivljujem sebe kad sam se ispričavala i ponizno puzala...
Najgore je od svega što se nisam ni pokušala braniti. Nikad nisam istaknula činjenicu da se
ne sjećam tog dopisa. Odmah sam pretpostavila najgore o sebi, pretpostavila sam da sam ja
kriva jer držim stol neurednim.
Arnold me jako dobro poznaje. Možda je na to i računao.
Gad. Gad.
– Bok! – Nathaniel mi rukom mahne pred licem. – Zemlja zove Samanthu.
– Oh... Oprosti. Bok! – nekako se uspijem osmjehnuti. – Što je iznenađenje?
– Dođi ovuda, – on se naceri i odvede me do svog auta, stare bube kabriolet. Po običaju,
redovi lončića s biljem preplavljuju stražnje sjedalo i stara drvena štihača viri iz prtljažnika.
– Madam, – kavalirski otvori vrata.
– Što ćeš mi pokazati? – upitam kad sam sjela u auto.
– Čarobno i misteriozno razgledavanje, – zagonetno mi se nasmiješi i upali motor.
Izađemo iz Lower Eburyja i krenemo u smjeru koji ne prepoznajem, kroz malo susjedno selo
i u brda. Nathaniel je dobro raspoložen i pripovijeda mi priče o svakoj farmi i pubu pokraj kojih
prolazimo. Ali jedva ga čujem što priča. Moje se misli i dalje komešaju.
Ne znam što mogu učiniti. Ne mogu ni ući u zgradu. Nemam kredibilitet. Nemoćna sam. A
imam samo tri dana. Kad Arnold nestane na Bahame, gotovo je.
– Stigli smo! – Nathaniel skrene s ceste na šljunčani put i parkira auto uz nizak cigleni zid i
isključi motor. – Što misliš?
S naporom se vratim u stvarnost. – Ovaj... – tupo se ogledam. – Da, krasno je.
Što bih to trebala vidjeti?
– Samantha, jesi li dobro? – Nathaniel mi uputi znatiželjan pogled. – Izgledaš mi nervozno.
– Dobro sam, – pokušam se osmjehnuti. – Samo sam malo umorna. Izađem iz auta kako bih
izbjegla njegov pogled. Napravim nekoliko koraka i pogledam uokolo.
Nalazimo se u prirodi obasjani večernjim suncem. S desne je strane ruševna kuća s natpisom
"PRODAJE SE". Ispred mene su redovi staklenika koji blješte od odbljeska sunčevih zraka.
Zatim ugledam parcele zemlje na kojima rastu redovi povrća, a tu je i malena hala na kojoj piše
"VRTNI CENTAR"...
Čekaj malo.
Začuđeno se na peti okrenem prema Nathanielu da vidim je li i on izašao iz auta. Smije se i u
rukama drži snop papira.
– Prilika za osnivanje obrta hortikulture, – pročita on naglas. – 1,62 hektara zemlje s
mogućnošću proširivanja na još četiri hektara, po dogovoru. Osamsto pedeset tisuća četvornih
metara staklenika. Četverosobna kuća, potrebna adaptacija...
– Kupit ćeš to? – ovo me je sad posve zaokupilo.
– Razmišljam o tome. Htio sam prvo tebi pokazati, – raširi ruke. – Ima prilično posla. Treba
dosta toga nadograditi i preurediti, ali zemlja je tu. Možemo napraviti plastenike, proširiti
urede...
Ne mogu procesuirati ovoliko informacija. Otkad je Nathaniel postao tako poduzetan?
– A što je s pubovima? Kako to da si odjednom...
– Zbog tebe. Onoga što si neki dan rekla u vrtu, – zastane. Povjetarac mu raskuštra kosu. –
Imaš pravo, Samantha, ja nisam gostioničar, ja sam vrtlar. Bio bih sretniji da radim ono što
želim. Pa... Razgovarao sam s mamom i ona razumije. Oboje smatramo da Eamonn može
preuzeti vođenje pubova. Iako on to još ne zna.
– Opa, – ponovno se ogledam primijetivši gomilu drvenih sanduka, hrpu naslaganih lončića,
poderani znak za prodaju božičnih drvca. – Znači, upustit ćeš se u ovo?
Nathaniel slegne ramenima, ali prepoznam uzbuđenje u njegovim očima. – U životu dobiješ
samo jednu priliku.
– Pa, mislim da je to fantastično, – osmjehnem se s iskrenim oduševljenjem.
– A ovo je kuća, – on kimne prema njoj. – Ili je barem bila kuća. Prilično je u ruševnom
stanju.
– Aha, – sa smiješkom promotrim ruševnu kuću. – Izgleda prilično loše.
– Htio sam da prvo ti ovo vidiš, – kaže Nathaniel. – Htio sam tvoj blagoslov. Mislim, jednog
bi dana mogla... – zastane. Nastane tišina. Odjednom moji senzori za veze počnu
nekontrolirano divljati, kao kad Hubble ugleda izvanzemaljski brod. Što su to moji senzori sad
snimili? Što je htio reći?
– Mogla... ostati? – upitam napokon pomalo čudno.
– Upravo tako, – Nathaniel protrlja svoj nos. – Hoćemo li pogledati?
Kuća je veća nego što izvana izgleda, golih zidova sa starim kaminom i škripavim drvenim
stubama. Jedna soba nije ožbukana, a kuhinja je staromodna, s ormarićima iz tridesetih godina.
– Sjajna kuhinja, – zadirkujući ga pogledam.
– Siguran sam da ju mogu preoblikovati po tvojim "cordon bleu“ – standardima, – uzvrati
mi.
Penjemo se stubama i uđemo u ogromnu spavaću sobu s pogledom na stražnji dio kuće.
Ovako odozgora parcele povrća izgledaju kao uredan pokrivač sa zakrpama koji se prostire sve
do zelene livade. Ispod prozora vidim malenu terasu i majušni privatni vrt koji pripada kući,
pun bijele loze i zaraslih ruža.
– Prekrasno je, – naslonim se na prozorsku dasku. – Sviđa mi se.
Stojeći tamo i gledajući kroz prozor, učini mi se da je London na drugom planetu. Carter
Spink i Arnold mi se odjednom učine kao da su dio nekog drugog života. Ne samo da sam
izvan događaja, nego visim na kraju konca.
Ali, iako gledam mirni seoski krajolik, osjećam kako se grčevito hvatam za kraj tog konca.
Ne mogu to propustiti; ne mogu se opustiti. Treba samo jedan telefonski poziv pravoj osobi...
Kad bih imala koji dokaz...
Bilo što...
Mozak mi ponovno probire po činjenicama, poput ptice koja okreće praznu puževu kućicu.
Izludjet ću samu sebe.
– Pitao sam se...
Odjednom postanem svjesna da mi Nathaniel nešto govori. Zapravo, mislim da već
poodavno govori, ali nisam čula ni riječi. Brzo se okrenem prema njemu. Obrazi su mu
zarumenjeni i lice mu je poprimilo nepoznati izraz, kao da mu je trebalo mnogo snage da kaže
to što mi je rekao.
– ... osjećaš li i ti isto, Samantha?
On se nakašlje i zašuti očekujući odgovor.
Zbunjeno zurim u njega. Osjećam li isto kao i on u vezi s čime? Oh, sranje. Do vraga. Je li
mi govorio nešto iskreno i značajno? Je li to bio ljubavni govor? I ja sam ga propustila.
To će me naučiti pameti. Čovjek u kojeg sam potajno zaljubljena upravo mi je održao
ljubavni govor, vjerojatno jedini koji ću dobiti u svom životu, a ja nisam slušala.
Želim se upucati što sam toliko glupa.
A on sad čeka moj odgovor. Što ću sad? Upravo mi je otvorio svoje srce. Ne mogu mu reći:
– Oprosti, nisam čula što si rekao.
– Ovaj... – prođem rukom kroz kosu dobivajući na vremenu. – Pa... dao si mi štošta za
razmišljanje.
– Ali, jesi li za?
Jesam li za što? Veću kaznu za provalnike? Jesam li za seks u troje?
Stani, ovo je Nathaniel. Sigurna sam da jesam za, što god to bilo.
– Jesam, – pogledam ga najiskrenije moguće. – Da, za to sam. Posve. Zapravo... često sam i
sama tako mislila.
Čudan izraz prođe Nathanielovim licem dok me promatra. – Za si, – ponovi on kao da želi
biti siguran. – Sa svime?
– Pa... da! – Sad postajem nervoznija. Na što sam to pristala?
– Čak i za ono u vezi s čimpanzama?
– Čimpanzama? – odjednom primijetim da Nathaniel skriva smijeh. Shvatio je.
– Nisi čula ni riječ onoga što sam govorio, zar ne? – ležerno me upita.
– Nisam znala da mi govoriš nešto važno! – jauknem i spustim glavu. – Trebao si me
upozoriti!
Nathaniel me zapanjeno promatra. – Trebalo mi je mnogo hrabrosti da to kažem, znaš.
– Reci mi to opet, – preklinjem ga. – Reci mi opet! Sad ću slušati!
– Aha, – Nathaniel se nasmije i odmahne glavom. – Možda jednog dana.
– Žao mi je, Nathaniel, doista, – okrenem se prema prozoru i naslonim glavu na staklo. –
Bila sam... ometena drugim mislima.
– Znam. – Priđe mi i zagrli me stavivši svoje ruke na moje. Na leđima osjetim njegov
ujednačen puls koji me umiri. – Samantha, što se događa? Opet tvoja stara veza?
– Da, – promucam nakon stanke.
– Zašto mi me ispričaš o njoj? Mogao bih ti pomoći.
Okrenem se prema njemu. Sunce sjaji u njegovim očima i na njegovu osvijetljenu licu.
Nikad nije bio zgodniji. Odjednom ga zamislim kako udara Arnolda ravno u lice.
Ali ne mogu sve samo tako istresti na njega. Previše je toga. Prestrašno je. Previše je...
bijedno.
– Ne želim unositi taj svijet u ovaj, – na posljetku odlučim. – Jednostavno ne želim.
Nathaniel otvori usta da će nešto reći, ali ja se okrenem. Opet se zagledam u idiličan prizor,
trepćući od jačine sunčevih zraka dok mi misli previru.
Možda bih trebala odustati od cijele te noćne more. Zaboraviti na sve to. Pustiti. Izgledi su
takvi da vjerojatno nikad ništa neću uspjeti dokazati. Arnold ima svu moć, ja nemam ništa. Ako
pokušam prodrmati stvar, samo ću biti još više ponižena i osramoćena.
Lako bih mogla ništa ne poduzeti. Mogla bih to izbrisati iz svojih misli. Zatvoriti vrata
starom životu i zauvijek ga napustiti. Imam posao. Imam Nathaniela. Ovdje možda imam
budućnost.
Ali, čak i kad sad ovo pomišljam, znam da to neću učiniti. Ne mogu zaboraviti. Ne mogu
pustiti.Ovako. Jedina je moguća zapreka Arnoldova zaporka. Ako nju ne uspijem pogoditi,
neću moći ući u njegove datoteke u računalu i neću ništa pronaći. Tu je i mogućnost da vrata
njegova ureda budu zaključana. Sto bi mogao biti problem.
To su, zapravo, dvije moguće zapreke.
Osim toga, morat ću, naravno, nekako ući u zgradu. I to tako da me nitko ne prepozna...
I da koji od čistača ne otkrije kako tipkam za Arnoldovim računalom...
Oh, jebemu. Kog vraga radim?
Otpijem veliki gutljaj bijele kave s obranim mlijekom kako bih se umirila. Ali to nije lako.
Čak me i povratak u London uznemirio. Grad nije onakav kakvim ga pamtim. Ne mogu
vjerovati koliko je prljav. Kako je sve užurbano. Čim sam danas popodne stigla vlakom na
kolodvor Paddington zapanjila me gužva, poput najezde mrava. Osjetila sam smrad plinova.
Vidjela sam smeće. Stvari koje prije nisam primjećivala. Jesam li ih tada zanemarivala? Jesam
li bila toliko naviknuta na njih da nisam obraćala pozornost?
Ali istodobno, onog trenutka kad je moja noga kročila na zemlju, osjetila sam trnce. Kad
sam stigla do postaje metroa, hodala sam brzo kao i ostali, gurnula karticu za ulaz pod točnim
kutom i izvukla ju takvom brzinom kao da mi je svaka sekunda važna.
Sad samu Starbucksu, odmah iza ugla od ureda Carter Spinka, sjedim za stolom uz prozor,
gledajući ljude gradski odjevene u poslovnim odijelima kako prolaze, razgovarajući,
gestikulirajući i pričajući na mobitele. Osjeća se adrenalin. Srce mi ubrzano kuca, a nisam još ni
ušla u zgradu Carter Spinka.
Na samu mi se pomisao zgrči želudac. Sad znam zašto kriminalci rade u skupinama kad
pljačkaju. Trenutačno bi mi dobro došli Oceanovih jedanaest da mi daju moralnu podršku.
Ponovno pogledam na sat. Posljednje što želim jest da dođem prerano. Što manje vremena
provedem tamo, to bolje.
Kad sam ispila bijelu kavu, zazvoni mi telefon ali ne javljam se. Sigurno još jedna poruka od
Trish. Bila je izvan sebe od bijesa kad sam joj rekla da moram otići na nekoliko dana. Zapravo,
pokušala me zaustaviti. Tada sam joj rekla da imam neki problem na stopalu koji zahtijeva
hitan pregled specijalista u Londonu.
U međuvremenu sam shvatila da je to bila velika pogreška jer ona želi znati svaku prokletu
pojedinost. Čak je zahtijevala da skinem cipelu i pokažem joj svoje stopalo. Deset sam minuta
provela improvizirajući o "iskrivljenosti kosti – dok je ona ispitivački promatrala moje stopalo i
sumnjičavim tonom rekla da joj "izgleda sasvim normalno".
Cijeli me taj dan gledala s velikim nepovjerenjem. Zatim je, kao ležerno, ostavila primjerak
Marie Claire otvoren na stranici s reklamom "Trudni ste? Trebate pouzdan savjet?". Mislim,
stvarno. Moram to skresati u začetku ili će uskoro cijelo selo brujiti o tome, a Iris će heklati
papučice.
Ponovno pogledam na sat i živci mi zaigraju. Vrijeme je da krenem. Pođem u ženski zahod i
pogledam se u zrcalo da provjerim kako izgledam. Nepoznata plava kosa: kvačica. Tamne
naočale: kvačica. Ljubičasti ruž za usne: kvačica. Nimalo ne nalikujem na staru sebe.
Osim lica, naravno. Ako me se pomno pogleda izbliza.
Ali, stvar je u tome da me nitko neće pomno gledati izbliza. Na to barem računam.
– Bok! – kažem tihim, dubljim glasom. – Drago mi je.
Zvučim kao transvestit. Ali, nema veze. Barem ne zvučim kao odvjetnica.
Držeći glavu spuštenu, izađem iz Starbucksa i krenem pločnikom, dok ne zađem za ugao i ne
ugledam poznate granitne stube i staklena vrata Carter Spinka. Pogledam poznatu fasadu i nešto
me probode u grudima. Osjećam se tako nestvarno, to što sam opet ovdje. Posljednji put sam
vidjela ta vrata kad sam ih gurala da izađem iz zgrade, panično blebećući, uvjerena da sam
uništila vlastitu karijeru, uvjerena da mi je život gotov.
U meni se ponovno pojavi bijes i na trenutak zatvorim oči, pokušavajući se smiriti. Još
nemam nikakva dokaza. Moram biti pribrana i usredotočena na to što radim. Hajde. Mogu ja to.
Prijeđem cestu i odlučno krenem stubama. Točno se mogu vidjeti tog dana, poput duha kako
trčim niza stube u stanju šoka. Sad mi se čini kao da se to dogodilo u prošlom životu. Nije samo
da izgledam drukčije, već se i osjećam kao drukčija osoba. Osjećam se kao da sam nanovo
izgrađena.
Duboko udahnuvši, ogrnem se balonerom i gurnem staklena vrata. Zakoračivši u predvorje
osjetim iznenadnu, vrtoglavu malodušnost. Zar ću stvarno to učiniti? Zar doista pokušavam
varkom, incognito, ući u urede Carter Spinka?
Aha. Da. Koljena mi klecaju i dlanovi mi se znoje, ali odlučno koračam po mramornom
podu spuštena pogleda. Krenem prema novoj recepcionarki, Melanie, koja je počela ovdje raditi
nekoliko tjedana prije nego što sam ja otišla.
– Zdravo!, – kažem svojim transvestitskim glasom.
– Mogu li vam pomoći? – Melanie mi se nasmiješi. Na njezinu se licu ne vidi ni tračak
prepoznavanja. Ne mogu vjerovati da je ovo tako lako.
Zapravo, osjećam se pomalo uvrijeđenom. Zar sam prije bila toliko bezlična?
– Došla sam na zabavu, – promrmljam ne gledajući ju. – Konobarim. Za catering Betram, –
dodam da bih zvučila uvjerljivije.
– Oh, da. To se događa na četrnaestom katu, – ona nešto klika po svom računalu. – Kako se
zovete?
– Zovem se... Trish, – slažem. – Trish Geiger. – Melanie pogleda na zaslon računala, zatim
se namršti i olovkom tucka po svojim zubima.
– Niste na mome popisu, – na posljetku kaže.
– Pa moram biti tu, – i dalje držim spušteno glavu. – Mora da je došlo do pogreške.
– Dajte da pozovem... – Melanie utipka neki broj u svoj telefon i kratko porazgovara s nekim
tko se zove Jan, a zatim me pogleda.
– Odmah će doći, – sa smiješkom mi pokaže na kožnate fotelje. – Molim vas, sjednite.
Pođem prema dijelu za čekanje, a kad ugledam Davida Spellmana iz odjela za poslovanje
tvrtke kako s klijentom sjedi na jednoj od fotelja, skrenem. Iako me nije prepoznao, uputim se
prema hrpi sjajnih letaka o filozofiji tvrtke Carter Spink i zakopam glavu u letak o rješavanju
sporova. Nikad nisam pročitala nijednu od brošura Carter Spinka. Bože, stvarno su puni
beznačajnih gluposti.
– Trish?
– Da? – okrenem se i ugledam ženu u odijelu, uzrujana izraza lica. U rukama drži nekakav
popis i namršteno me promatra.
– Jan Martin, šef osoblja. Niste na mome popisu. Jeste li prije radili za nas?
– Nova sam, – odgovorim prigušenim glasom. – Ali radila sam za catering Ebury. Iz
Gloucestershirea.
– Nisam čula za njih, – ponovno pregleda stranicu i namrštenih ju obrva nestrpljivo okrene.
– Dušo, nisi na mome popisu. Ne znam što radiš ovdje.
– Razgovarala sam s čovjekom, – počnem bez zamuckivanja. – Rekao je da će vam dodatno
osoblje dobro doći.
– S čovjekom? – žena se zbuni. – S kime? S Tonyjem?
– Ne sjećam se njegova imena. Ali rekao mi je da dođem ovamo.
– Nije mogao reći...
– Ovo je Carter Spink, nije li? – pogledam uokolo. – Cheapside 95? Velika zabava uoči
odlaska u mirovinu?
– Tako je, – vidim da počinje dvojiti.
– Pa, rekao mi je da dođem ovamo. – Propustim samo malo ratobornosti u svoj glas. Tek
toliko da shvati poruku: neću tako lako odustati.
Vidim kako žena računa u glavi: ako me odbije, mogla bih napraviti scenu, a ona ima
pametnijeg posla, što je jedna dodatna konobarica...
– U redu! – pristane ona na posljetku, razdraženo otpuhnuvši. – Ali morat ćeš se preodjenuti.
Kako se ono zoveš?
– Trish Geiger.
– Dobro, – ona doda ime na popis. – Pođi gore, Trish.
Bože mili! Ušla sam. Kao da sam cijelo vrijeme bila predodređena za život kriminalca!
Sljedeći ću put povisiti uloge. Prevariti neki casino u Las Vegasu ili takvo što.
Ushićena sam dok se s Jan penjem teretnim dizalom. Na reveru mi je pričvršćena pločica s
imenom TRISH GEIGER. Sad samo trebam sagnuti glavu, čekati povoljan trenutak i, kad dođe,
šmugnuti na jedanaesti kat. A to mogu učiniti ako pronađem prolaz u stropu, uđem u njega i
otpužem kroz sustav za ventilaciju.
Ili mogu ići dizalom.
Izađemo u kuhinju koja se nalazi pokraj ureda izvršnih direktora, i ja se iznenađeno
ogledam. Nisam pojma imala da se sve ovo nalazi ovdje. Kao da sam u kazalištu iza pozornice.
Kuhari zaposleno rade, a konobarsko osoblje mota se okolo u napadnim zeleno-bijelim
prugastim uniformama.
– Odjeća je ovdje, – Jan mi pokaže na ogromnu pletenu košaru punu složenih uniformi. –
Moraš se preodjenuti.
– U redu, – potražim uniformu moje veličine i otiđem u ženski zahod preodjenuti se.
Obnovim svoj ljubičasti ruž za usne i navučem kosu na lice, zatim pogledam na sat.
Pet je sati i četrdeset minuta. Zabava počinje u šest. Negdje oko šest i deset, jedanaesti će kat
biti prazan. Arnold je vrlo popularan partner, nitko neće propustiti njegov oproštajni govor. Uz
to, govori na zabavama Carter Spinka uvijek počinju rano, tako da se ljudi, ako moraju, mogu
vratiti svome poslu.
Kad ga svi budu slušali, iskrast ću se u Arnoldov ured. To će upaliti. Mora upaliti. Zureći u
vlastiti bizaran odraz u zrcalu, osjećam kako u meni jača nepokolebljiva odluka. Neće se izvući
s time da svi misle kako je veseo, bezopasan, stari medo. Neće se izvući.
Deset do šest svi smo okupljeni u jednoj od kuhinjskih prostorija i dobivamo naredbe. Topli
kanapei... Hladni kanapei... Uopće ne čujem što govori. Ionako ne namjeravam posluživati. Kad
je Janina lekcija završila, pođem za stadom poslužitelja iz kuhinje. Dano mi je da nosim pladanj
pun čaša s pjenušcem, koji odložim čim nađem priliku. Vratim se u kuhinju i zgrabim otvorenu
bocu pjenušca te jedan ubrus. Zatim, uvjerivši se da me nitko ne gleda, pobjegnem u ženski
zahod.
Dobro. Sad dolazi teži dio. Zaključam se u zahod i petnaestak minuta čekam u potpunoj
tišini. Ničim ne lupam, ne kišem i ne smijuckam se dok slušam probni govor raskida jedne
djevojke s nekim Mikeom. Ovo je najdužih petnaest minuta u mome životu.
Na kraju oprezno otključam vrata, izađem i provirim iza ugla. Odavde vidim hodnik i vrata
koja vode u veliku sobu za sastanke. Ljudi su se već okupili, čuje se smijeh i glasan žamor.
Konobari i konobarice poslužuju, dok pristiže još ljudi. Prepoznam djevojku iz odjela za odnose
s javnosti... nekoliko stažista... Oliver Swan, stariji partner... Svi su krenuli na zabavu, usput
uzimajući čašu pjenušca.
Hodnik je čist. Kreni.
Klecavim koljenima prođem pokraj ulaza u sobu za sastanke prema dizalima i stubištu. Za
tridesetak sekundi krenem niza stube što tiše mogu. U Carter Spinku nitko se ne služi stubama,
ali svejedno.
Dođem do jedanaestog kata i kroz stakleni prozorčić na vratima pogledam u hodnik. Nikoga
ne vidim. Ali to ne znači da nikoga nema. Moglo bih ih dosta biti ovdje, samo što mi trenutačno
nisu u vidokrugu.
Pa moram riskirati. Nekoliko puta duboko uzdahnem, pokušavajući se smiriti. Nitko me neće
prepoznati u ovoj konobarskoj zeleno-bijeloj prugastoj uniformi. Čak sam pripremila priču ako
me tko što pita: na ovom sam katu kako bih ovu bocu pjenušca odnijela u ured g. Savillea kao
iznenađenje.
Hajde, ne mogu gubiti vrijeme.
Polako gurnem vrata i izađem na hodnik s plavim tapisonom te s olakšanjem izdahnem.
Prazan je. Cijeli je kat prilično tih. Izgleda da su svi otišli na zabavu. Čujem da netko nekoliko
metara od mene razgovara na telefon, ali ja nervozno produžim prema Arnoldovu uredu; radna
mjesta uz koja prolazim su prazna. Sva osjetila su mi na oprezu. Nikad se u životu nisam
osjećala samosvjesnije.
Ključno je da svoje vrijeme djelotvorno iskoristim. Počet ću s računalom. Ili bih možda
trebala početi s ormarićima. Na brzinu pogledati dok se podižu programi na računalu. Ili ću
pretražiti ladice u njegovu stolu. Njegov BlackBerry bi mogao biti u njima. Nisam se toga prije
sjetila.
Iskreno, nisam nimalo razmišljala o pretraživanju ureda. Dio mene nije ni očekivao da ću ući
u zgradu, a kamoli da ću doći do Arnoldova ureda. Uz to, nisam posve sigurna što točno tražim.
Nekakva pisma, možda. Ili brojke. Ili disk, naslovljen "Optužujući dokazi“, – to bi bilo dobro...
Naglo se ukočim. Iza sebe čujem glasove, dolaze iz smjera dizala. Jebemti. Moram ući u
Arnoldov ured prije nego me zapaze.
U panici ubrzam korak. Dođem do Arnoldova ureda, otvorim vrata i zalupim ih za sobom te
se sagnem pod staklenu stijenu. Čujem kako se glasovi približavaju. David Elldridge i Keith
Thomp-3son i još netko čiji glas ne prepoznajem. Prođu pokraj vrata, a ja se i ne pomaknem.
Njihovi se glasovi izgube u daljini. Hvala Bogu.
Izdahnem, polako se dižući i provirujući kroz staklenu stijenu. Nikoga ne vidim. Dobro je.
Tek se sad okrenem i pogledam po uredu.
Prazan je.
Ispražnjen.
Začuđeno napravim nekoliko koraka prema središtu prostorije. Stol je prazan. Police su
prazne. Na zidovima su mrlje na mjestima gdje su stajale uokvirene fotografije. U ovome uredu
nema ničega osim koluta samoljepive vrpce na podu i pribadača zataknutih u pluto-ploču.
Ne mogu vjerovati. Nakon cijelog truda. Nakon što sam dovde stigla. Nemam sto pretražiti?
Mora biti kutija, odjednom mi sine. Da. Sve je pospremljeno u kutije i one su naslagane
negdje vani... Požurim iz ureda i sumanutim pogledom prijeđem po hodniku. Ne vidim nikakve
kutije. Nikakve sanduke. Ništa. Suočimo se, zakasnila sam. Jebeno sam zakasnila. Toliko sam
razočarana da bih najradije nešto udarila.
Teško dišući, vratim se u ured i ponovno pogledam po njemu. Mogla bih svejedno sve
provjeriti. Za svaki slučaj.
Krenem prema stolu i sustavno počnem provjeravati svaku ladicu, posve ih izvlačeći,
gurajući glavu u njih i rukom pipajući, tražeći neki zaostali papir. Naopačke okrenem koš za
smeće i pro-tresem ga. Ništa nema ni u ormariću za spise... Niti u ugrađenim ormarićima...
– Oprostite?
Ukočim se s rukom duboko gurnutom u Arnoldov ormarić. Sranje. Sranje.
– Da? – okrenem se navukavši kosu na lice i oči prikujem za pod.
– Kog vraga radite ovdje?
To je stažist. Bili... kako mu je ono prezime? Znao je tu i tamo nešto učiniti za mene.
Smiri se. Nije me prepoznao.
– Dostavljam bocu šampanjca, gospodine, – promrmljam svojim transvestitskim glasom
pokazavši glavom prema boci koju sam ostavila na podu. – Iznenađenje za gospodina. Baš sam
gledala gdje da je ostavim. – Pa, ne valjda u ormarić, – odvrati zajedljivo Bili. – Ostavite je na
stolu. Ne biste smjeli biti ovdje.
– Baš sam krenula natrag, gospodine, – pognem glavu i brzim koracima izađem iz ureda. Ti
bokca! Ovo je bilo blizu.
Krenem prema stubama i žurno se penjem dahćući. Vrijeme je da izađem iz zgrade dok me
još nitko nije vidio. Ionako ništa više neću doznati. Bog zna što ću učiniti u vezi s Arnoldom,
ali kasnije ću o tome razmišljati. Trenutačno mi je prioritet izaći odavde.
Izašavši iz stubišta vidim da je zabava u pravom zamahu i žurnim koracima brzam prema
prostoriji u kojoj sam ostavila svoju odjeću. Neću se sad preodijevati. Uniformu uvijek mogu
poslati poštom...
– Trish? – začujem Janin glas iza sebe. – Jesi li to ti?
Jebem ti. Nevoljko se okrenem prema njoj. Izgleda izvan sebe od bijesa. – Gdje si ti, do
vraga?
– Ovaj... posluživala sam.
– Ne, nisi. Nisam te nijednom vidjela unutra! – izdere se ona. – Više nikad nećeš raditi za
mene, to ti odmah kažem. A sad uzmi ovo i radi svoj posao. – U ruke mi tutne pladanj pun
malih eklera i grubo me gurne prema vratima prostorije u kojoj se održava zabava.
Uspaničim se.
Ne. Ne mogu ući unutra. Nema šanse.
– Svakako! Samo moram... uzeti podloške za koktele... – pokušam se povući, ali ona me
zgrabi.
– A ne, nećeš! Htjela si ovaj posao! Sad ga i radi!
Opet me gurne i ja teturajući uđem u prostoriju punu ljudi. Osjećam se kao gladijator kojega
su gurnuli u arenu. Jan stoji na vratima prekriženih ruku. Nemam izlaza. Morat ću ovo odraditi.
Čvršće primim pliticu, spustim glavu i polako krenem među ljude.
Ne mogu prirodno hodati. Noge su mi drvene. Osjećam kako su mi se naježile dlake na
zatiljku i srce mi pulsira u ušima. Prolazim pokraj skupih odijela, ne usuđujući se podignuti
pogled, ne usuđujući se zastati kako ne bih privukla pozornost na sebe. Ne mogu vjerovati da se
ovo događa. Na sebi imam zeleno-bijelu uniformu i poslužujem male eklere svojim bivšim
kolegama.
Od svega je najčudnije što me nitko ne primjećuje.
Nigdje ne vidim Arnolda. Mora biti oviti – se pomisao zgrči želudac. Očajnički ga želim
pronaći. Ali ne smijem riskirati. Svuda oko mene su poznata lica.
– Gdje je Ketterman? – netko upita dok prolazim.
– Danas je u Dublinu, – odgovori Oliver Swan, a ja izdahnem od olakšanja. Da je Ketterman
ovdje, sigurna sam da bi me njegove laserske oči odmah uočile.
– Ekleri! Sjajno!
Osam ruku istodobno uroni u moju pliticu i ja zastanem. Grupa stažista. Proždiru hranu kao
što to stažisti uvijek i rade na zabavama.
– Oh. Uzet ću još jedan.
– I ja.
Postajem nervozna. Što duže stojim ovdje nepokretna, to se osjećam izloženija pogledima.
Ali ne mogu pobjeći. Njihove ruke i dalje grabe po pladnju.
– Znate li, ima li još pite od jagoda? – upita me tip s naočalama bez okvira.
– Joj... ne znam, – promrmljam ne pogledavši ga.
Sranje. Sad se zagledao u mene. Saginje se da me bolje pogleda, a ja ne mogu navući kosu
na lice jer objema rukama držim pladanj...
– Je li to... Samantha Sweeting? – tip izgleda šokirano. – Jesi li
to ti?
– Samantha Sweeting? – jednoj djevojci ispadne ekler iz ruke. Druga glasno uzdahne i
rukom prekrije usta.
– Da, jesam, – prošapćem osjećajući kako mi krv navire u lice. – Ja sam. Ali, molim vas,
nemojte nikome reći. Ne želim biti u središtu pozornosti.
– Znači, sad ovo radiš? – tip s naočalama bez okvira izgleda zabezeknuto. – Sad si
konobarica?
Svi me stažisti gledaju kao da sam duh budućih posrnulih odvjetnika. – Nije tako loše, –
pokušam se osmjehnuti. – Dobijem besplatne kanapee!
– Znači, napraviš jednu pogrešku, i to je to? – proguta knedlu djevojka kojoj je ispao ekler. –
Tvoja je odvjetnička karijera zauvijek uništena?
– Ovaj... tako nekako, – kimnem. – Ekler? – ponudim.
Čini se da više nitko nije gladan. Zapravo, svi su prilično zeleni u licu.
– Možda bih trebao... skočiti do svog stola, – promuca tip s naočalama bez okvira. – Da
provjerim imam li kakvih važnih...
– Idem i ja, – brzo će djevojka i odloži čašu na pladanj.
– Samantha Sweeting je ovdje! – Odjednom čujem kako jedan od stažista šapće grupi mlađih
suradnika. – Gledajte! Konobarica je!
– Ne! – siknem. – Nemoj reći drugima...
Ali, prekasno. Cijela se grupa okrenula prema meni s identičnim izrazima lica na kojima se
vidi neugodan šok.
Na trenutak se osjetim toliko postiđenom da poželim propasti u zemlju. Ovo su ljudi s
kojima sam radila. Ovo su ljudi koji su me poštovali. A sad sam odjevena u pruge i poslužujem
ih.
Jebite se, pomislim. Zašto ne bih radila kao konobarica?
– Zdravo! – maknem kosu s lica. – Jeste li za desert?
Sve se više i više ljudi okreće prema meni uz glasne uzdahe. Čujem kako se po prostoriji širi
šapat. Drugi poslužitelji su se okupili i pogledavaju me. Glave se okreću poput željeznih
pločica u magnetskom polju. Među njima nema nijednog prijateljskog lica.
– Isuse Kriste! – čujem kako netko promrmlja. – Pogledaj ju.
– Smije li biti ovdje? – netko uzvikne.
– Ne, – pokušam sabrano reći. – U pravu si. Ne bih smjela biti ovdje.
Hoću otići, ali ljudi su me okružili. Ne mogu pronaći izlaz. A onda mi se odjednom zgrči
cijeli trbuh. Kroz rupicu u gomili ugledam poznati pramen vunene kose. Poznate rumene
obraze. Poznati radosni smijeh.
Arnold Saville.
Pogledi nam se susretnu i premda se on i dalje smješka, u njegovim očima ugledam
hladnoću koju nikad prije nisam vidjela. Poseban bijes, upućen samo meni.
Osjetim mučninu dok zurim u njega. Gotovo strah. Ne od njegova bijesa – nego od njegove
dvoličnosti. Sve je prevario. Svima u4ovoj prostoriji Arnold Saville je ravan Djedu Bouku, se
razmaknula i on kreće prema meni s čašom pjenušca.
– Samantha, – počne on ljubazno.
– Zabranili ste mi ulaz u zgradu, – čujem se kako ogorčeno odgovaram. – Nisam imala
drugog izbora.
O, Bože. Krivi odgovor. Zvučim previše razdraženo.
Moram se sabrati ili ću izgubiti mogućnost za razgovor. Ionako sam već u lošijem položaju,
stojeći u uniformi konobarice dok me svi u prostoriji promatraju kao da sam nešto što je pas
dovukao. Moram biti smirena, čvrsta i nadahnuta.
Ali izbacilo me iz ravnoteže to što nakon svega uživo vidim Arnolda. Koliko se god trudila
da ostanem smirena, ne uspijeva mi. Lice mi gori, prsa mi se bolno nadimlju. Sve emocije i
traume proživljene u posljednjih nekoliko tjedana odjednom u naletu mržnje naviru u meni.
– Vi ste me otpustili, – riječi mi izlete prije nego što uspijem razmisliti. – Lagali ste mi.
– Samantha, znam da je ovo teško vrijeme za tebe, – Arnold se drži kao ravnatelj koji
razgovara s mušičavim učenikom. – Ali, doista. .. – on se okrene čovjeku do sebe kojeg ne
poznajem i zakoluta očima. – Bivša zaposlenica, – prigušeno mu kaže. – Psihički je nestabilna.
Molim? Molim?
– Nisam psihički nestabilna! – zapanjeno uzviknem. – Samo želim dobiti odgovor na jedno
maleno pitanje. Vrlo je jednostavno. Kad ste točno stavili taj dopis na moj stol?
Arnold prasne u smijeh.
– Samantha, u mirovini sam. Je li sad doista vrijeme za to? Može li ju netko udaljiti? – doda
on gomili.
– Zato niste htjeli da se vratim u ured, zar ne? – glas mi drhti od gorčine. – Jer bih mogla
postavljati zanimljiva pitanja. Jer bih mogla shvatiti.
U prostoriji se začuje uzbuđeni žamor. Ali ne zvuči pozitivno. Čujem ljude kako mrmljaju
"za Boga miloga“ – i "kako je ušla ovamo?". Želim li zadržati nekakvu dozu kredibiliteta i
samopoštovanja, moram odmah prestati pričati. Ali ne mogu stati.
– Nisam pogriješila, zar ne? – krenem prema njemu. – Iskoristili ste me. Uništili ste mi
karijeru, gledali ste kako se cijeli moj život raspada... – Doista, – oštro će Arnold okrenuvši se,
"ovo više nije smiješno“.
– Samo mi odgovorite na pitanje! – viknem za njim. – Kad ste stavili taj dopis na moj stol,
Arnolde? Jer ne vjerujem da je bio tamo prije nego što je istekao rok.
– Naravno da je bio tamo, – Arnold se nakratko okrene prema meni s izrazom dosade i
odbojnosti na licu. – Došao sam k tebi u ured 28. svibnja.
Dvadeset i osmog svibnja?
Otkuda sad dvadeset i osmi svibnja? Zašto mi to ne zvuči dobro?
– Ne vjerujem vam, – uzvratim bespomoćno ljuta. – Jednostavno vam ne vjerujem. Mislim
da ste mi namjestili. Mislim da...
– Samantha? – Netko me dodirne po ramenu. Okrenem se i ugledam Ernesta, zaštitara.
Njegovo poznato, kvrgavo lice ima čudan izraz. – Moram te zamoliti da napustiš zgradu.
Osjećam se poniženo. Ozbiljno me izbacuju iz ureda? Nakon što sam ovdje doslovce živjela
dobrih sedam godina svog života? Osjećam kako se raspada i posljednji komadić moje
prisebnosti. Vruće suze bijesa naviru mi na oči.
– Idi, Samantha, – samilosno mi kaže Oliver Swan. – Nemoj se još više sramotiti.
Nekoliko trenutaka zurim u njega, a zatim pogledom prijeđem po svakom starijem partneru.
– Bila sam dobra odvjetnica, – počnem drhtavim glasom. – Dobro sam radila. I svi vi to
znate. Ali, izbrisali ste me kao da nikad nisam ni postojala, – progutam knedlu. – Pa, vi ste na
gubitku.
Prostorija je utonula u tišinu dok ja odlažem pladanj s eklerima na obližnji stol i izlazim.
Onoga trenutka kad sam izašla kroz vrata prostorijom se prolomi živi žamor.
U potpunoj tišini s Ernestom uđem u lift. Da nešto kažem, mogla bih briznuti u plač. Ne
mogu vjerovati da sam toliko zaribala svoj plan. Nisam pronašla ništa novo. Prepoznali su me.
Izgubila sam živce pred svima. Sad sam još veća sprdnja nego prije.
Izašavši iz zgrade pogledam na svoj mobitel. Dobila sam poruku od Nathaniela u kojoj me
pita kako je prošlo. Nekoliko ju puta pročitam, ali ne mogu se usredotočiti na odgovaranje. Niti
se mogu prisiliti da se vratim Geigerima. Iako bih stigla na vlak, ne mogu večeras njima pred
oči.
Automatski krenem prema podzemnoj željeznici i uđem u vlak. Vidim svoj odraz u staklu,
blijed i bezizražajan. Cijelim puteni moje misli vrte samo jedno: 28. svibnja. Dvadeset i osmi
svibnja.
Ništa nisam dokučila dok nisam došla pred svoju zgradu. Dvadeset i osmi svibnja. Chelsea,
cvjetni sajam. Pa, naravno. Cijeli taj dan bili smo na cvjetnom sajmu u Chelseau, Arnold,
Ketterman, Guy i ja, bili smo na korporacijskom druženju. Arnold je stigao ravno iz Pariza, a
kasnije su ga odvezli kući. Taj dan uopće nije bio u uredu.
Lagao je. Naravno da je. Osjetim kako se u meni opet budi umorni bijes. Ali sad više ništa
ne mogu učiniti. Nitko mi više neće vjerovati. Svi će, ostatak mog života, smatrati da je to bila
moja pogreška.
Izađem na svome katu, tražeći ključ u torbici i nadajući se da me gđa Farley neće čuti te da
ću se moći dugo odmarati u kupki. A onda, kad sam skoro prišla svojim vratima, stanem kao
ukopana. Nekoliko trenutaka se ne mičem, razmišljajući.
Polako se okrenem i pođem prema dizalu. Ipak postoji još jedna šansa. Nemam što izgubiti.
Dizalom se popnem dva kata više i izađem. Hodnik je gotovo jednak mome, isti sag, iste
tapete i iste svjetiljke. Samo su brojevi na stanovima drukčiji. Trideset i jedan, trideset i dva. Ne
mogu se sjetiti koji trebam pa se na kraju odlučim za trideset i jedan. Ima mekši otirač.
Spuznem na pod, odložim torbicu te se naslonim na vrata i čekam.
Kad je Ketterman izašao iz dizala, bila sam već posve ispijena. Sjedim ovdje dobra tri sata,
bez jela i pića. Umorna sam i iscrpljena. Ali, ugledavši ga, dignem se na noge, osjetivši
vrtoglavicu, oslonim se na zid.
Na trenutak Ketterman izgleda šokirano. Zatim brzo povrati svoj uobičajeni kameni izraz
lica.
– Samantha. Što radite ovdje?
Stojeći pred njim, pitam se je li čuo da sam bila u uredu. Sigurno jest. Čuo je sve sočne
pojedinosti. Iako on to ničim ne pokazuje. – Što radite ovdje? – ponovi on. U ruci drži golem
metalni kovčeg, a na lice mu pada sjena od umjetnog svjetla.
Zakoračim prema njemu. – Znam da sam posljednja osoba koju želite vidjeti, – prstima
pritisnem bolnu sljepoočicu. – Vjerujte mi ni ja ne želim biti ovdje. Od svih ljudi kojima bih se
mogla okrenuti za pomoći... vi ste posljednji. Vi jeste posljednji. – Na trenutak zastanem.
Ketterman se nije ni trznuo. – Sama činjenica što sam ovdje, što sam došla k vama... to
dokazuje, – pogledam ga u očaju. – Ozbiljno. Nešto vam moram reći i morate me saslušati.
Morate.
Zavlada duga tišina. S ulice se začuje nagla škripa automobilskih kočnica i nečiji raskalašen
smijeh. Kettermanovo lice još je ukočeno. Ne mogu prokužiti što misli. A zatim, na posljetku,
posegne u svoj džep i izvuče ključ. Prođe kraj mene i otključa vrata stana broj trideset i dva i
okrene se prema meni "Uđite.“ Probudivši se ugledam napuknut, prljavi strop. Pogled mi odluta
do velike paukove mreže u kutu, zatim po zidu do klimave police pretrpane knjigama,
kasetama, pismima, starim božičnim ukrasima i, začudim se, odbačenim donjim rubljem.
Kako sam mogla punih sedam godina živjeti u ovom neredu?
Kako ga nisam zamijetila?
Maknem pokrivač sa sebe, ustanem iz kreveta i ošamućeno se ogledam. Osjetim bockanje
saga pod stopalima te napravim grimasu. Treba ga dobro usisati. Pretpostavljam da je čistačica
prestala dolaziti kad je novac prestao curiti.
Odjeća je razbacana po podu te potražim svoj kućni ogrtač. Navučem ga i krenem u kuhinju.
Zaboravila sam kako je ovaj stan hladan, ogoljen i nekako spartanski. Naravno, hladnjak je
prazan. Pronađem vrećicu čaja od kamilice, napunim kuhalo vodom i sjednem na barski stolac,
zureći u cigleni zid ispred sebe.
Već je devet i petnaest. Ketterman je sad u uredu. Poduzet će mjere kakve smatra da treba
poduzeti. Čekam da postanem živčana... ali to se ne događa. Čudno, osjećam se smireno. Sad je
sve izvan moje kontrole, ništa više ne mogu učiniti.
Saslušao me. Doista me slušao, postavljao mi pitanja i čak mi je skuhao čaj. Bila sam kod
njega više od sata. Nije mi rekao što misli ili što će učiniti. Nije mi ni rekao vjeruje li mi ili ne.
Ali nešto mi govori da vjeruje.
Voda u kuhalu zavri kad se oglasi zvono na vratima. Neodlučna što da učinim, stegnem
ogrtač oko sebe i otiđem u hodnik. Kroz špijunku ugledam gđu Farley kako zuri ravno u mene,
držeći u rukama hrpu poštanskih paketa.
Pa naravno. Tko bi drugi bio?
Otvorim vrata. – Zdravo, gđo Farley. – Samantha, mislila sam da si to ti! – uzvikne ona. –
Nakon toliko vremena. Nisam znala... Nisam znala što da mislim...
– Nije me bilo, – nasmiješim se. – Oprostite što vas nisam obavijestila da me neko vrijeme
neće biti. Ali ni sama nisam znala da će tako biti.
– Shvaćam. – Gđa Farley me pomno promotri, od moje posvijetljene kose, mog lica, zatim
zaviri u moj stan kao da traži nekakve tragove.
– Hvala što ste uzimali pakete umjesto mene, – ispružim ruku. – Da ih...
– Oh! Naravno, – preda mi nekoliko omota i kartonsku kutiju, još obuzeta svojom
znatiželjom. – Pretpostavljam da ti važni poslovi šalju djevojke poput tebe u inozemstvo bez
obavijesti...
– Nisam bila u inozemstvu, – odložim pakete. – Još jednom vam hvala.
– Oh, nema problema! Znam kako je to kad imaš... problema u obitelji? – pokuša ona.
– Nisam imala probleme u obitelji, – ljubazno joj odgovorim.
– Naravno da nisi! – ona pročisti grlo. – Pa, sad si se vratila. Iz... gdje god si bila.
– Gđo Farley, – pokušam zadržati ozbiljno lice, "želite li znati gdje sam bila“?
Gđa Farley se zaprepasti. – Zaboga! Ne! To se mene nikako ne tiče! Doista, ne bih ni u snu...
Moram ići... – počne se povlačiti.
– Još jednom hvala! – kažem kad nestane u svoj stan.
Taman zatvaram vrata kad zazvoni telefon. Podignem slušalicu i tek mi je sad palo na pamet
pitati se koliko je ljudi u ovih posljednjih nekoliko tjedana zvalo ovaj broj. Sekretarica je bila
puna poruka, ali nakon što sam poslušala prve tri koje su bile od mame, svaka bjesnija od
prethodne, odustala sam.
– Molim?
– Samantha, – začujem poslovni glas. – John Ketterman ovdje.
– Oh! – Protiv volje, osjetim nervozni grč. – Zdravo.
– Zamolio bih vas da danas budete dostupni. Možda bude potrebno da porazgovarate s
nekim ljudima.
– Nekim ljudima?
Nastane stanka, a zatim Ketterman kaže: – Istražiteljima.
Bože mili. Bose mili. Najradije bih rukom zamahnula po zraku ili se rasplakala. Ali uspijem
se suzdržati. – Pa jeste li štogod našli?
– Trenutačno ne mogu ništa reći, – Ketterman zvuči formalno kao i uvijek. – Trebam znati
hoćete li biti dostupu.
– Naravno. Kamo trebam otići?
– Želimo da dođete ovamo, u Carter Spink, – odgovori on s trunke ironije u glasu.
Pogledam telefon želeći se nasmijati. U onaj isti Carter Spmk iz kojega su me jučer izbacili?,
najradije bih ironično rekla. U onaj isti Carter Spink u koji mi je zabranjen ulazak?
– Nazvat ću vas, – doda Ketterman. – Imajte svoj mobilni telefon sa sobom. Vjerojatno ću se
javiti za nekoliko sati.
– Dobro. Budem, – duboko uzdahnem. – I, molim vas, recite mi. Ne morate mi objašnjavati
pojedinosti, samo mi recite... Je li moja teorija ispravna?
S druge strane čujem nekakvo krckanje. Ne mogu disati.
– Ne posve, – odgovori kratko Ketterman, a ja se osjetim pobjednički. To znači da sam u
nečemu ipak imala pravo.
Linija se prekine. Spustim slušalicu i pogledam se u zrcalu u hodniku. Obrazi su mi rumeni,
a oči svjetlucaju.
Imala sam pravo. I oni to znaju.
Ponudit će mi da se vratim na posao, odjednom mi padne na pamet. Ponudit će mi
partnerstvo. Na samu me pomisao obuzme uzbuđenje, ali istodobno i čudan strah.
Mislit ću na to kad se zbude.
Sva napeta uđem u kuhinju, ne mogu na miru ni stajati ni sjediti. Kog ću vraga raditi
sljedećih nekoliko sati? Prelijem vruću vodu preko vrećice kamilice i nekoliko trenutaka
promatram miješajući žlicom čaj. Zatim mi sine.
Trebalo mi je samo dvadeset minuta da izađem i nabavim sve šio mi treba. Maslac, jaja,
brašno, vaniliju, šećer u prahu. Kalupe za pečenje. Miksere. Vagu. Zapravo, sve. Ne mogu
vjerovati kako mi je kuhinja bila siromašna opremom. Kako sam uopće ovdje ku hala?
Pa da, nisam.
Nemam pregaču pa improviziram sa starom majicom. Nemam zdjelu za miješanje, a
zaboravila sam ju kupiti, pa uzmem plast ični lavorčić koji sam dobila u kompletu za
aromaterapiju. Za jedan sat miješajući i pekući napravila sam tortu. Tri reda biskvita od vanilije
premazana kremom, glazura od limuna i na vrhu šećerni cvjetići.
Nekoliko ju trenutaka promatram cvatući od zadovoljstva. Ovo je moja peta torta i prvi sam
put radila više od dva reda. Skinem staru majicu, provjerim mobitel koji mi je u džepu, uzmem
tortu i izađem iz stana.
Kad gđa Farley otvori vrata, iznenadi se što me vidi. – Zdravo! – pozdravim je. – Donijela
sam vam nešto. U znak zahvale što ste čuvali moju poštu.
– Oh! – ona zapanjeno promatra tortu. – Samantha! To je sigurno bilo skupo!
– Nisam ju kupila, – ponosno velim. – Sama sam ju napravila.
Gđa Farley izgleda osupnuto.
– Ti si ju napravila?
– Aha, – široko se osmjehnem. – Mogu ju unijeti i skuhati vam kavu?
Gđa Farley izgleda previše šokirano da bi odgovorila, pa ja prođem pokraj nje i uđem u
njezin stan. S osjećajem stida shvatim da nikad prije ovdje nisam bila. U tri godine koliko ju
poznajem, nijednom nisam kročila u njezin stan koji je besprijekorno uredan, pun malih stolića
i antikviteta, a na stoliću u dnevnoj sobi leži staklena zdjela puna ružinih latica.
– Vi sjedite, – kažem joj. – Pronaći ću što mi treba u kuhinji. – Ošamućeno me gledajući,
gđa Farley sjedne u visoki naslonjač.
– Molim te, – progovori ona slabašnim glasom, "nemoj ništa razbiti“.
– Neću ništa razbitil Želite li mliječnu pjenu? I muškatov orah?
Za deset minuta izađem iz kuhinje noseći dvije kave i tortu.
– Izvolite, – odrežem gđi Farley krišku. – Recite mi kako vam se sviđa.
Gđa Farley uzme tanjurić s kriškom torte i promatra ga nekoliko trenutaka.
– Ti si ovo napravila, – na kraju progovori.
– Jesam!
Gđa Farley približi komad kolača ustima, a zatim naglo stane. Izgleda vrlo nervozno. – Nije
otrovana! – uzviknem i strpam komad kolača u ustu. Vidite? Znam kuhati! Ne lažem!
Vrlo oprezno gđa Farley zagrize maleni komad. Dok žvače, nama se pogledi sretnu. – Kolač
je... odličan! Tako lagani. Doista si to ti napravila?
– Razmutila sam odvojeno bjelanjke od žumanjka, – objasnim. – Zbog toga je kolač tako
prhak. Mogu vam dati recept ako želite. Popijte malo kave, – dodam joj šalicu. – Vašim sam
električnim mikserom istukla mlijeko, nadam se da vam to odgovara. Uspijeva ako je mlijeko
prave temperature.
Gđa Farley me gleda kao da pričam besmislice. – Samantha, – počne ona. – Gdje ste bili
posljednjih nekoliko tjedana?
– Bila sam... zauzeta nečim. – Pogled mi padne na skupljač prašine i bočicu Pledgea,
odloženim na kraju stola. Vjerojatno je čistila kad sam joj pozvonila. – Ne bih upotrebljavala taj
skupljač prašine da sam na vašem mjestu, – dodam ljubazno. – Mogu vam preporučiti bolji.
Gđa Farley odloži svoju šalicu i nagne se naprijed. Zabrinuto skupi obrve. – Samantha, nisi
valjda stupila u kakvu sektu?
– Nisam! – nasmijem se. – Samo sam... radila nešto drugo. Još kave?
Krenem u kuhinju i napravim još pjene. Kad sam se vratila u dnevnu sobu, gđa Farley
grickala je drugu krišku torte. – Jako je dobra, – kaže ona prigušenim glasom. – Hvala. – "Pa...
znate,“ – slegnem ramenima, osjećajući se čudno. – Hvala vama što ste pazili na mene sve ovo
vrijeme.
Gđa Farley pojede krišku, odloži tanjurić i nekoliko me trenutaka promatra, nagnuvši glavu
na jednu stranu kao ptica.
– Draga, – počne ona, ne znam gdje si bila ili što si radila. Ali što god to bilo, posve te
promijenilo.
– Znam da mi je kosa drukčija... – počnem, ali gđa Farley odmahne glavom.
– Znala sam te viđati kako žureći izlaziš ili ulaziš u stan, kako kasno noću stižeš kući uvijek
izgledajući tako izmučeno. Tako zabrinuto. Mislila sam da izgledaš kao... kao prazna školjka.
Kao isušeni list. Ljuska.
Isušeni list? zgrozim se. Ljuska?
– Ali sad si procvala! Izgledaš ljepše, zdravije... Izgledaš sretno... – ona odloži šalicu i opet
se nagne prema meni. – Što god da si radila, draga moja, izgledaš prekrasno.
– Oh. Pa, hvala, – stidljivo se osmjehnem. – Da, zaista izgledam drukčije. Ovih dana doista
jesam opuštenija. – Otpijem gutljaj kave i naslonim se na stolac, razmišljajući o tome. – Sad
više uživam u životu nego prije... Primjećujem više nego prije...
– Nisi primijetila da ti telefon zvoni, – gđa Farley me nježno prekine, kimnuvši glavom na
moj džep.
– Oh! – iznenadim se i izvadim mobitel. – Moram se javiti. Oprostite.
Otklopim telefon i odmah začujem Kettermanov glas. – Samantha.
***
Tri sam sata provela u uredu Carter Spinka, razgovarajući s čovjekom iz Odvjetničke
komore, dvojicom starijih partnera i nekim tipom iz Third Union banke. Do ručka sam bila
posve iscrpljena od ponavljanja istih stvari istim bezizražajnim licima. Glava me boli do
uredskog svjetla. Zaboravila sam kako je ovdje zrak zagušljiv i suh.
Još nisam shvatila što se točno događa. Odvjetnici su prokleto diskretni. Znam da je netko
otišao k Arnoldu u njegovu kuću, i to je sve. Ali iako to nitko neće priznati, znam da sam imala
pravo. Dokazala sam svoje.
Nakon posljednjeg intervjua, u sobu su mi donijeli tanjur sa sendvičima, bočicu vode i
muffin. Ustanem, protegnem ruke i odšetam se do prozora. Osjećam se kao zatvorenik.
Začujem kucanje na vratima i Ketterman uđe.
– Još nije gotovo? – upitam ga. – Satima sam već ovdje.
– Možda ćemo trebati opet razgovarati s vama, – pokaže mi na sendviče. – Pojedite nešto.
Ne mogu više ni sekunde ostati u ovoj prostoriji. Moram barem malo protegnuti noge.
– Idem se osvježiti, – kažem i žurno izađem iz sobe prije nego što mi stigne proturječiti.
Kad sam ušla u ženski zahod, sve su žene istog trena prestale razgovarati. Nestanem u
odjeljku i začujem uzbuđeni šapat i mrmljanje. Nakon što sam izašla iz zahoda sve su još bile
tu. Osjećam njihove oči na sebi, poput jarkih reflektora.
– Jesi li se vratila, Samantha? – upita me jedna od njih koja se zove Lucy.
– Ne baš. – Okrenem se prema umivaoniku, osjećajući se samosvjesno.
– Izgledaš drukčije, – kaže druga.
– Tvoje ruke! – zamijeti Lucy dok ih perem. – Tako su potamnjele. Tonirane su. Bila si na
kozmetičkom tretmanu tijela?
– Nisam, – zagonetno se osmjehnem. – Ali, hvala. Pa, kako je bilo ovdje?
– Dobro, – Lucy nekoliko puta kimne glavom. – Vrlo zaposleno. Prošli sam tjedan radila
šezdeset i šest sati. Dvije noći.
– Ja tri, – ubaci se jedna. Rekla je to ležerno, ali na licu joj se vidi ponos. I tamnosivi
podočnjaci. Jesam li ja tako izgledala? Blijedo, napeto i nervozno?
– Sjajno, – ljubazno kažem, sušeći ruke. – Pa, bit će bolje da se vratim. Vidimo se.
Izađem iz zahoda i krenem natrag prema sobi za intervjue, zadubljena u vlastite misli, kad
odjednom začujem nečiji glas.
– Bože moj, SamanthaT
– Guy? – Šokirano dignem pogled i ugledam ga kako mi brzim koracima prilazi. Izgleda fit,
potamnjelo, a osmijeh mu je blistaviji nego ikad.
Nisam očekivala da ću ga ovdje vidjeti. Zapravo, ovo me prilično iznenadilo.
– Pogledaj se! – Čvrsto mi stisne ramena i pomno mi promotri lice. – Fantastično izgledaš.
– Mislila sam da si u Hong Kongu.
– Jutros sam se vratio. Upravo sam čuo za situaciju. Ti bokca, Samantha, to je nevjerojatno,
– Guy se stiša: – Samo si ti to mogla dokučiti. Arnold, od svih ljudi. Bio sam šokiran. Svi su.
Oni koji znaju. Zatim još tiše doda: – Naravno da se još ništa javno nije reklo.
– Ne znam kakva je 'situacija', – odgovorim bez kivnosti. – Nitko mi ništa ne govori.
– Pa, reći će ti. – Guy posegne u džep, izvuče svoj BlackBerry i baci pogled na zaslon. –
Trenutačno si vijest mjeseca. Znao sam, – digne pogled. – Znao sam da nikad nisi pogriješila.
Zurim u njega. Kako može to reći? – Ne, nisi znao, – konačno progovorim. – Nisi. Ako se
dobro sjećam, rekao si da sam radila pogreške. Rekao si da sam 'nepouzdana'".
Osjećam kako se u meni ponovno budi ona stara uvreda i poniženje, okrenem glavu.
– Rekao sam da su drugi rekli da si radila pogreške, – Guy prestane tipkati po svom
BlackBerryju i namršteno podigne glavu. – Do vraga, Samantha. Stao sam uz tebe. Bio sam na
tvojoj strani. Pitaj bilo koga!
Aha. Kako da ne. Zato me nisi htio primiti na nekoliko dana.
Ali ništa od toga ne kažem naglas. Ne želim se sad s tim petljati. To je povijest.
– Dobro, – kažem umjesto toga. – Kako god.
Krenemo zajedno niz hodnik, Guy još uvijek prčka po svom BlackBerryju. Bože, ovisan je o
toj stvari, pomislim lagano uzrujana.
– Pa, kamo si, k vragu, nestala? – konačno prestane prtljati po svom uređaju. – Što si radila
sve ovo vrijeme? Nisi valjda doista konobarica?
– Ne, – nasmijem se njegovu izrazu lica. – Nisam. Imam posao.
– Znao sam da ćeš se snaći, – zadovoljno kimne. – Tko te zaposlio?
– Ah, nitko koga znaš.
– Ali radiš isti posao, ne? – Spremi svoj BlackBerry.
Odjednom mi pred očima iskrsne moja slika u plavoj najlonskoj uniformi kako brišem pod
Trishine kupaonice.
– Pa... ne baš, – uspijem zadržati ozbiljan izraz lica.
Guy izgleda iznenađeno. – Ali još si u bankovnom pravu, ne? Nemoj mi reći da si prešla na
nešto drugo? – Odjednom je totalno zainteresiran. – Nisi valjda prešla na trgovačko pravo?
– Ne... nije trgovačko pravo. Bolje da uđem, – prekinem ga i otvorim vrata sobe za intervjue.
– Vidimo se kasnije.
Pojedem sendviče i popijem vodu. Pola me sata nitko ne smeta. Osjećam se kao da sam u
karanteni zbog neke smrtonosne bolesti. Mogli su mi barem donijeti nekakve časopise.
Zanimanje za tračeve postala mi je navika, pogotovo otkad sam stalno okružena Trishi-nim
beskrajnim zalihama Heata i Helloa.
Konačno začujem kucanje na vratima i Ketterman uđe. – Samantha, molim vas da dođete u
sobu za sastanke Upravnog odbora.
Upravnog odbora? Ne mogu vjerovati.
Krenem hodnikom za Kettermanom, svjesna laktarenja i šupum ljudi kraj kojih prolazimo.
On otvori velika dvostruka vrata prostorije Upravnog odbora i ugledam gotovo polovicu
partnera kako stoje i čekaju me. Pogledam Guya, koji mi se ohrabrujuće osmjehne, ali ništa ne
kaže.
Trebam li što reći? Jesam li propustila kakve upute? Ketterman se pridruži skupini partnera.
Sad se okrene prema meni.
– Samantha, kao što znate, pokrenuta je istraga... u vezi s nedavnim događajima. Rezultati
nisu još potpuno jasni, – zastane, izgledajući napeto, a ja vidim kako ostali razmjenjuju ozbiljne
poglede. – Međutim, došli smo do jednog zaključka. Vama je nanesena velika nepravda.
Zabezeknuto zurim u njega. Priznaje. Natjerati odvjetnika da prizna svoju pogrešku to je kao
natjerati filmsku zvijezdu da prizna da je bila na liposukciji.
– Molim? – kažem samo da ga prisilim da to još jednom ponovi.
– Nanesena vam je velika nepravda. – Ketterman se namršti očito ne uživajući u ovom dijelu
razgovora.
Poželim se nasmijati. – Nanesena mi je... pravda? – usudim se.
– Nepravda! – pukne on. – Nepravda!
– A, nepravda. Pa, hvala vam, – ljubazno se osmjehnem. – Lijepo od vas.
Vjerojatno će mi ponuditi nekakav bonus, padne mi na pamet. Nekakvu košaru punu
luksuznih stvari. Ili možda nekakav odmor negdje.
– Stoga, – Ketterman zastane. – Želimo vam ponuditi punopravno partnerstvo u tvrtki.
Odmah stupa na snagu.
Toliko sam zatečena da umalo ne padnem na pod. Punopravno partnerstvo?
Otvorim usta, ali ne mogu govoriti. Kao da nemam daha. Bespomoćno pogledam po svim
licima, poput ribe uhvaćene na udicu. Punopravno partnerstvo je sam vrh, najprestižniji posao u
pravnome svijetu. To nikad, nikad nisam očekivala.
– Dobro došla natrag, Samantha, – kaže Greg Parker. – Dobro došla natrag, – ubace se svi
ostali. David Elldridge mi se toplo osmjehne. Guy mi pokaže podignute palčeve.
– Imamo pjenušac. – Ketterman kimne Guyju koji otvori dvostruka vrata. Sljedećeg trenutka
dvije konobarice izađu iz blagovaonice partnera s pladnjevima krcatim čašama pjenušca. Netko
mi tutne jednu u ruku.
Sve ovo teče prebrzo. Moram nešto reći.
– Ovaj... oprostite? – pozovem ih sve. – Nisam još rekla prihvaćam li partnerstvo.
Cijela se soba odjednom zamrzne, kao da sam stisnula stanku na videorekorderu.
– Molim? – Ketterman se izbezumljeno okrene prema meni.
O, Bože. Mislim da ovo neće dobro podnijeti.
– Stvar je u tome... – zastanem i otpijem malo pjenušca da se ohrabrim, pokušavajući smisliti
kako da im to obzirno kažem.
Cijeli dan razmišljam o tome, i samo o tome. Biti partnerica u Carter Spinku je san koji sam
sanjala cijeli svoj život. Blistava nagrada. To je sve što sam ikad htjela.
Osim... svih onih stvari koje nikad nisam ni znala da želim. Stvari za koje do prije nekoliko
tjedana nisam ni znala da postoje. Poput svježeg zraka. Poput slobodnih večeri, neopterećenih
vikenda, dogovora s prijateljima, sjedenja u pubu nakon završenog posla, ispijanja jabukovače,
bez obveza, bez razmišljanja o poslu, posve neopterećena bilo čime.
Iako su mi ponudili punopravno partnerstvo, to ništa ne znači. To me ne mijenja. Gđa Farley
imala je pravo: procvjetala sam. Više nisam ljuska.
Zašto bih se ponovno pretvorila u ljusku?
Pročistim grlo i pogledam po prostoriji.
– Velika je čast dobiti tako nevjerojatnu ponudu, – energično počnem. – I vrlo sam vam
zahvalna. Doista. Međutim... Nisam došla ovamo da mi se vrati posao. Htjela sam da se makne
ljaga s mojeg imena, da dokažem kako nisam učinila pogrešku, – ne mogu si pomoći i uputim
pogled Guyu. – Stvar je u tome da, nakon što sam otišla iz Carter Spinka, krenula sam, pa,
dalje. Imam posao u kojem uživam. Tako da ne mogu prihvatiti vašu ponudu!
Zavlada totalan muk.
– Hvala vam, – dodam ljubazno. – I... hvala na pjenušcu. – Ona to ozbiljno... – začujem
nekoga straga.
– Samantha, – počne Ketterman prilazeći mi. – Možda ste nečije našli posao, ali vi ste
odvjetnica Carter Spinka. Ovdje ste učili i ovamo pripadate.
– Ako je u pitanju plaća, – doda Elldridge, siguran sam da vam možemo ponuditi istu plaću
koju sad primate... – on pogleda Guya. – U koju je tvrtku prešla?
– Gdje god jeste trenutačno, razgovarat ću s tamošnjim starijim partnerom, – poslovno će
Ketterman. – S kadrovskim direktorom... Tko god je mjerodavan za to. Sredit ćemo stvari. Ako
mi date njihov broj telefona, – izvadi svoj BlackBerry.
Usne mi se trzaju od suzdržavanja smijeha.
– Ne postoji tamo kadrovski direktor, – objasnim. – Ni stariji partner.
– Nema starijeg partnera? – Ketterman izgleda nestrpljivo. – Kako je moguće da nema
starijeg partnera?
– Nisam rekla da radim kao odvjetnica.
Ovo je kao da sam rekla da je zemlja ravna, a ne okrugla. Nikad u životu nisam vidjela
toliko zbunjenih lica.
– Ne radite kao odvjetnica? – upita me Elldridge. – Nego što ste?
Nadala sam se da neće do ovoga doći. Ali s druge strane, zašto im ne bih rekla?
– Radim kao kućna pomoćnica, – osmjehnem se.
– 'Kućna pomoćnica'? – Elldridge razrogači oči. – Je li to novi žargon za vještaka? Ne mogu
pohvatati sva ta smiješna imena za radna mjesta.
– Radite u reviziji? – upita me Ketterman. – Na to ste mislili?
– Ne, nisam na to mislila, – strpljivo odgovorim. – Kućna sam pomoćnica. Pospremam
krevete. Kuham. Radim po kući.
Oko šezdeset sekundi nitko se ne pomakne. Bože, da barem imam kameru. Ti izrazi njihovih
lica.
– Doslovno ste... kućna pomoćnica? – zamuca Elldridge.
– Aha, – pogledam na sat. – Ispunjena sam, opuštena i sretna. Zapravo, trebala bih se vratiti.
Hvala vam, – obratim se Ketterman u, što ste me saslušali. Jedini ste to učinili.
– Odbijate našu ponudu? – zabezeknuto me upita Oliver Swan. Odbijam vašu ponudu, –
ispričavajući se slegnem ramenima. Žao mi je. Zbogom, svima!
Izlazeći iz prostorije, osjetim kako mi koljena klecaju. I u sebi osjetim neko podrhtavanje.
Odbila sam. Odbila sam starije partnerstvo u Carter Spinku.
Isuse, što će mi mama reći?
Na samu pomisao poželim se histerično smijati.
Osjećam se prenapeto da čekam dizalo, pa krenem pješice, lupkajući petama o hladne,
kamene stube.
– Samantha! – iza sebe začujem Guyev glas.
– Odlazim! – viknem mu. – Ostavi me na miru!
– Ne možeš otići!
Čujem kako se žuri niza stube, pa ubrzam. Rekla sam svoje, o čemu još imamo razgovarati?
Cipele mi kuckaju dok preskačem stube, hvatajući se grčevito za ogradu. Svejedno, Guy me
susti-gne.
– Samantha, to je ludost!
– Ne, nije!
– Ne mogu ti dopustiti da si uništiš karijeru zbog... zbog srdžbe! – vikne.
Prkosno se okrenem i zamalo padnem. – Ne radim to zbog srdžbe!
– Znam da si ljuta na sve nas! – Guy mi se zadihano približi. – Siguran sam da se dobro
osjećaš jer si nas odbila, jer si nam rekla da radiš kao kućna pomoćnica...
– Ja jesam kućna pomoćnica! – odgovorim. – I nisam odbila zato što sam ljuta. Odbila sam
zato što više ne želim taj posao.
– Samantha, htjela si to partnerstvo više nego išta u svome životu! – Guy me zgrabi za ruku.
– Znam da jesi! Sve ove godine samo si za to radila. Ne možeš sad to tek tako odbaciti! Odveć
je vrijedno.
– Što ako meni to više nije vrijedno?
– Prošlo je svega nekoliko tjedana! Nemoguće je da se sve promijenilo! – Jest. Ja sam se
promijenila.
Guy ne vjerujući zatrese glavom. – Ozbiljno misliš u vezi s tim pomaganjem u kući? –
Totalno ozbiljno, – odbrusim. – Što je tako loše u tome ftto uim kućna pomoćnica?
– Za Boga mil... – on zastane. – Gle, Samantha, pođi sa mnom gore. Razgovarat ćemo o
tome. Kadrovski odjel shvaća situau ju. Izgubila si posao... grozno su se ponijeli prema tebi...
nije ni čudo da ne možeš trijezno razmišljati. Predlažu ti da ideš na neko savjetovanje.
– Ne treba mi nikakvo savjetovanje! – okrenem se na peti i počnem se opet spuštati stubama.
– Samo zato što ne želim biti odvjetnica, sam što? Luda?
Dođem do dna stuba i izletim u predvorje, dok mi je Guy za petama. Hilary Grant, šefica
odjela za odnose s javnošću, sjedi na kožnatom kauču s nekom ženom u crvenom kostimu, koju
ne poznajem, i obje me iznenađeno pogledaju.
– Samantha, ne možeš to učiniti! – Guy se dere za mnom izliječući u predvorje. – Ti si jedna
od najtalentiranijih odvjetnica koje poznajem! Ne mogu dopustiti da odbiješ starije partnerstvo
da bi bila jebena... kućnapomoćnica!
– Zašto ne, ako je to ono što želim raditi? – zastanem i okrenem se k njemu. – Guy, doznala
sam kako je to kad živiš punim plućima! Doznala sam kako je to kad ne radiš svaki vikend. Kad
ne osjećaš pritisak non-stop. I sviđa mi se!
Guy ne sluša ni riječ što mu govorim. Niti ne želi shvatiti.
– Želiš mi reći da ćeš radije izabrati čišćenje zahoda nego da budeš partnerica u Carter
Spinku? – lice mu je ljubičasto od bijesa.
– Da, – prkosno odgovorim. – Da, hoću!
– Tko je to? – znatiželjno upita žena u crvenom kostimu.
– Samantha, činiš najveću pogrešku u svome životu! – Guyev glas me prati dok izlazim kroz
vrata. – Ako sad odeš...
Ne želim više ništa čuti. Izašla sam iz zgrade. Niza stube. Otišla sam.
Možda sam upravo napravila najveću pogrešku u svome životu. Sjedim u vlaku za
Gloucestershire, ispijajući vino da smirim živce, dok mi Guyeve riječi odzvanjaju u ušima.
Nekad bi me i pomisao na takvo što dovela do sloma. Ali više ne. Poželim se nasmijati. On
nema pojma.
Ako sam nešto naučila iz svega ovoga što mi se dogodilo, onda je to da ne postoji ništa što bi
moglo biti najveća životna pogreška.5Ne postoji ništa što bi moglo uništiti život. Ispostavlja se
da je život prilično žilava stvar.
Stigavši u Lower Ebury, krenem ravno u pub. Nathaniel stoji iza šanka u laganoj športskoj
košulji, koju nikad prije na njemu nisam vidjela, i razgovara s Eamonnom. Nekoliko ga
trenutaka samo promatram. Njegove snažne ruke, kosi zatiljak, način na koji mu se obrve
skupljaju dok kima glavom. Odmah vidim da se ne slaže s onim što mu Eamonn govori. Ali
čeka, želi obzirno iznijeti svoje mišljenje.
Možda sam bolja u telepatiji nego što sam mislila.
Kao da je i on telepat, podigne pogled i lice mu se ozari. Nasmiješi mi se kao da mi želi
dobrodošlicu, ali vidim da se ispod tog smiješka skriva napetost. Posljednjih nekoliko dana nije
mu bilo lako. Možda je mislio da se neču vratiti.
Kod pikada se začuje glasno navijanje. Jedan od dečki se okrene i spazi me kako idem prema
baru.
– Samantha! – vikne mi. – Konačno! Trebamo te u našoj ekipi!
– Dođem za sekundu! – viknem mu. – Bok, – pozdravim Nathaniela. – Lijepa košulja.
– Bok, – ležerno me pozdravi. – Dobro putovanje?
– Nije bilo loše, – kimnem. Nathaniel podigne dio šanka da uđem iza dok mu oči počivaju na
mome licu tražeći odgovore.
– Pa... Je li gotovo?
– Jest, – zagrlim ga i stisnem čvrsto uza se. – Gotovo je.
U tom sam trenutku doista vjerovala da jest! Ništa se nije dogodilo sve do ručka.
Po običaju sam pripremila doručak za Trish i Eddieja. Usisala i obrisala prašinu, kao i
uvijek. Žalim sam svezala pregaču koju mi je darovala Iris, izvadila dasku za rezanje i počela
cijediti naranče. Za sutrašnji dobrotvorni ručak napravit ću mousse od gorke čokolade i
naranče. Poslužit ćemo ga na kristaliziranim kriškama naranče i svaki će tanjur biti ukrašen
pravim srebrnim anđelom iz kataloga za božične ukrase.
To je bila Trishina ideja. Kao i ona da anđeli vise sa stropa.
– Kako nam ide? – dotapka Trish u kuhinju izgledajući nervozno. – Jesi li već napravila
mousse?
– Nisam još, – odgovorim čvrsto stišćući naranču. – Gđo Geiger, ne brinite se. Sve je pod
kontrolom.
– Znaš li što sam sve prošla u ovih posljednjih nekoliko dana? – primi se za glavu. – Sve je
više ljudi prihvaćalo pozive... morala sam promijeniti plan sjedenja...
– Sve će biti u redu, – pokušam je umiriti. – Opustite se.
– Da. – Ona glasno izdahne, držeći se sa svoja dva nalakirana prsta za glavu. – Imaš pravo.
Idem provjeriti vrećice s darovima za goste...
Ne mogu vjerovati koliko će novca Trish potrošiti na ovaj ručak. Svaki put kad ju upitam
trebamo li doista prekriti strop u dnevnoj sobi bijelom svilom ili dati svakome gostu orhideju u
zapučak, ona krikne: – Ali to je u dobrotvorne svrhe!
Što me podsjetilo da ju već neko vrijeme želim nešto pitati.
– Ovaj... gđo Geiger, – počnem ležerno, "naplaćujete li svojim gošćama dolazak na ručak“?
– O ne! – odgovori ona. – Mislim da je to prilično neukusno, a ti?
– Hoćete li imati kakvu lutriju? – Mislim da ne, – namršti se. – Ljudi preziru lutrije.
Jedva se usudim postaviti sljedeće pitanje.
– Pa, ovaj... Kako onda planirate prikupiti novac u dobrotvorne svrhe?
U kuhinji zavlada tišina. Trish se ukipila raširenih očiju.
– K vragu, – izusti na posljetku.
Znala sam. Nije uopće o tome razmišljala. Nekako uspijem zadržati izraz kućne pomoćnice
koja poštuje svoju gazdaricu. – Možda biste mogli zatražiti dobrovoljne donacije? – predložim.
– Mogli bismo poslati da stolom kruži košarica?
– Da. Da. – Trish me gleda kao da sam genij. – To je rješenje, – oštro izdahne. – Ovo je vrlo
stresno za mene, Samantha. Ne znam kako uspijevaš ostati tako smirena.
– Oh... Ne znam, – nasmiješim se odjednom osjećajući kako sam se skroz raznježila prema
njoj. Kad sam sinoć stigla ovamo, bilo je kao da sam se vratila kući. Iako je Trish ostavila brdo
posuđa na šanku da ga ja operem kad se vratim, uz poruku: – „Samantha, molim te sutra ulašti
svu srebrninu".
Trish izađe iz kuhinje, a ja krenem razmutiti bjelanjke za kremu. U tom trenutku primijetim
čovjeka kako hoda po prilazu. Odjeven je u traperice i staru polo majicu, a oko vrata ima
obješen fotoaparat. Zatim mi nestane s vida, a ja se začuđeno namrštim. Možda je neki
dostavljač. Izmjerim količinu šećera, a onda začujem zvono na vratima, te počnem sipati šećer
u izmučene bjelanjke, baš kako me Iris učila. Zatim odjednom ugledam tog čovjeka na
kuhinjskim vratima, kako virka kroz prozor.
Neću sad prestati raditi svoju pjenu zbog nekog trgovačkog putnika. Može pričekati nekoliko
minuta. Završim s dodavanjem šećera, a zatim krenem prema vratima i otvorim ih.
– Mogu li vam pomoći? – ljubazno upitam.
Čovjek me nekoliko trenutaka samo promatra, svako malo spuštajući pogled na presavinute
novine koje drži u rukama. – Jeste li vi Samantha Sweeting? – konačno progovori.
Blijedo ga pogledam. – Zašto?
– Ja sam iz Cheltenham Gazette, – pokaže mi svoju iskaznicu. – Želim ekskluzivni intervju s
vama. 'Zašto sam izabrala Cotswold za svoje tajno skrovište' – takav intervju.
Nekoliko trenutaka zbunjeno zurim u njega.
– O čemu vi pričate? – Niste vidjeli? – Sad on izgleda iznenađeno. – Ovo ste vi, zar n –
Okrene novine prema meni i čim se ugledam, stisne mi se žchul.i
Moja slika. U novinama. Ja.
To je moj službeni portret za Carter Spink. Imam na sebi uim odijelo, kosa mi je skupljena u
punđu. Iznad slike masnim crnini slovima stoji naslov: RADIJE BIH ČISTILA ZAHODE
NEGO BILA PARTNERICA U CARTER SPINKU.
Koji se vrag događa?
Drhtavim rukama tipu iz ruke zgrabim novine i počnem čitati članak.
Oni su gospodari svijeta; zavist svojih kolega. Vrhunska odvjetnička tvrtka Carter Spink
najprestižnija je u državi. Ali jučer je jedna mlada žena odbila visoki položaj kao partnerica u
toj tvrtki kako bi radila kao skromna kućna pomoćnica.
NAĐI SI ŽIVOT
Partneri su ostali zaprepašteni kad je vrhunska odvjetnica Samantha Sweeting, koja je
zarađivala 500 funti na sat, odbila njihovu ponudu s plaćom od šest brojki. Nakon što su ju
otpustili, ta je ambiciozna odvjetnica navodno u toj tvrtki otkrila financijski skandal. Međutim,
kad su joj ponudili punopravno partnerstvo, Sweeting je navela pritisak i manjak slobodnog
vremena kao razloge svoje odluke.
– Navikla sam živjeti punim plućima, – rekla je kad su ju partneri molili da ostane.
Bivši djelatnik Carter Spinka, koji je zatražio da ostane anoniman, potvrdio je okrutnost
radnih uvjeta u toj odvjetničkoj tvrtki. – Očekuju da im prodaš dušu, – rekao je. – Morao sam
dati otkaz zbog stresa. Nikakvo čudo što je odabrala fizički rad.
Glasnogovornica tvrtke Carter Spink branila je praksu tvrtke. – Fleksibilna smo, moderna
tvrtka s brižnim sustavima radnih vrijednosti. Voljeli bismo popričati sa Samanthom Sweeting i
čuti njezino mišljenje i stajališta te, naravno, ne očekujemo od svojih zaposlenika da nam
'prodaju svoju dušu'.
NESTALA BEZ TRAGA
Glasnogovornica je potvrdila da je ponuda za gđicu Sweeting još uvijek otvorena i da
partneri Carter Spinka žele razgovarati s njom. Međutim, ova priča ima još jedan zaplet, a taj je
da ovu modernu Pepeljugu nitko nije vidio otkad je izletjela iz ureda. GDJE JE?
Pogledajte komentare, stranica 34.
Ne vjerujući zurim u novine. Pogledajte komentare? Ima još? Nespretnim i drhtavim rukama
otvorim novine na stranici 34.
CIJENA USPJEHA – PREVISOKA?
Ambiciozna odvjetnica sa svijetlom budućnosti odustala je od šestoznamenkaste plaće i
okrenula se mukotrpnim kućanskim poslovima. Sto nam ova priča govori o današnjem društvu
pod stalnim pritiskom? Jesu li naše žene s karijerama pod prevelikim pritiskom? Sagorjevaju li
na poslu? Hoće li ova nevjerojatna priča biti začetak novog trenda?
Jedno je sigurno. Samo Samantha Sweeting na to može dati odgovor.
Ne vjerujući zurim u novine. Kako su... Što su... Kako?
Bljesak fotoaparata prekine moje misli i šokirano pogledam tipa koji me uslikao.
– Prestanite! – zaprepašteno viknem zaklonivši lice rukama.
– Mogu li vas fotkati kako držite zahodsku četku? – upita me namještajući svoj objektiv. – U
pubu su mi rekli da ste to vi. Prava senzacionalna vijest. – Fotoaparat opet bljesne i ja napravim
grimasu.
– Ne! Po... pogriješili ste, – gurnem mu zgužvane novine. – To... to ne ja. Ja Martine. Ja ne
odvjetnik.
Novinar me zbunjeno pogleda, pa onda baci pogled na moju sliku u novinama. Vidim mu
sumnju na licu. Izgledam prilično drukčije nego prije, još s plavom kosom...
– To nije francuski naglasak, – kaže mi.
Ima pravo. Naglasci mi nisu najjača strana.
– Ja... pol Belgijan, – ne dižem pogled s poda. – Moliti, pustiti nas mir. Ili zvati policija.
– Daj srce, nisi Belgijanka!
– Ići! Ne smjeti biti tu! Tužiti!
Gurnem ga s praga, zalupim vratima i zaključam. Zatim na prozor navučem zastor i
naslonim se na vrata dok mi srce divljački udara. Jebemti. Jebemti. Što ću sad?
Dobro. Najhitnije je ne paničariti. Bitno je biti racionalna i smireno razmotriti cijelu
situaciju.
S jedne strane, moja prošlost otkrivena je javnosti u nucUiiml nom tabloidu. S druge strane,
Trish i Eddie ne čitaju taj tabloid. To je samo jedna blesava priča u jednim blesavim novinama i
do suii.t će sve zamrijeti. Nema razloga da im išta govorim. Nema razloga da uzdrmam idilu.
Nastavit ću sa spravljanjem čokoladne kreme s narančom kao da se nije ništa dogodilo. Tako je.
Potpuno nijekanje je najbolje kako bi stvari krenule naprijed.
Osjećajući se bolje, uzmem čokoladu i počnem ju trgati na manje komadiće.
– Samantha! Tko je to bio? – Trish gurne glavu u kuhinju.
– Nitko, – dignem pogled s namještenim osmijehom na licu. – Ništa. Da vam napravim kavu
i donesem u vrt?
Smiri se. Niječi. Sve će biti u redu.
OK. Nijekanje neće upaliti jer su sad već tri novinara u dvorištu.
Prošlo je dvadeset minuta. Ostavila sam svoju čokoladnu kremu i zaprepašteno virkam kroz
prozor u hodniku. Dva tipa i jedna ženska pojavili su se niotkud. Svi imaju kamere i
razgovaraju s tipom u polo majici koji im pokazuje prema kuhinji. Tu i tamo se netko odvoji od
skupine i uslika kuću. Svaki će tren jedno od njih pozvoniti na vrata.
Ne mogu to dopustiti. Moram izmisliti novi plan. Moram...
Zavaravanje. Da. Time ću barem kupiti vrijeme.
Krenem prema vratima kuće zgrabivši usput jedan od Trishinih slamnatih šešira. Zatim
oprezno izađem i krenem prema ulaznim vratima u dvorište, gdje se četvero novinara skupi oko
mene.
– Jeste li vi Samantha Sweeting? – upita me jedan gurnuvši mi diktafon u lice.
– Jeste li požalili što ste odbili partnerstvo? – upita drugi.
– Ja Martine, – pokušavam držati spuštenu glavu. – Doći kriva kuća. Znati Samanthu
Sweeting, ona živjeti... tam. – Mahnem rukom prema drugom kraju sela.
Čekam da svi otrče, ali nitko se ne miče.
– Kriva kuća! – ponovim. – Moliti, otići posjed!
– Koji bi to trebao biti naglasak? – upita me tip s crnim naočalama.
– Belgijski, – odvratim nakon stanke.
– Belgijski? – tip spusti glavu da zaviri ispod Trishina šešira. – To je ona, – prezirno izjavi. –
Nede, to je ona! Dođi ovamo! – Ovdje je! Izašla je!
– To je ona!
Začujem glasove s druge strane ulice i, na moje zaprepaštenje, pojavi se još jedna hrpa
novinara žurno koračajući prema nama noseći kamere i diktafone.
Otkud su se oni stvorili?
– Gđice Sweeting, Agnus Watts iz Daily Expressa, – tip s crnim okvirima naočala podigne
svoj mikrofon. – Imate li poruku za današnje mlade žene?
– Uživate li čisteći zahode? – ubaci se netko drugi gurnuvši mi kameru u lice. – Koje
sredstvo upotrebljavate za čišćenje zahoda?
– Prestanite! – uzrujano viknem. – Ostavite me na miru! – Potegnem željezna vrata dok se ne
zatvore, zatim se okrenem, uđem u kuću i ravno u kuhinju.
Što ću sad?
Spazim svoj odraz u vratima hladnjaka. Obrazi su mi rumeni, a izraz lica panično nervozan.
Još nosim na glavi Trishin slamnati šešir.
Grubo ga skinem i bacim na stol. Baš u tom trenutku Trish uđe u kuhinju. U rukama drži
knjigu Vaša elegantna zakuska i praznu šalicu kave.
– Znaš li što se događa, Samantha? – upita me. – Izgleda da je na ulici došlo do nekakvog
komešanja.
– Da? Nisam primijetila.
– Kao da je nekakav prosvjed, – namršti se. – Nadam se da sutra neće biti ovdje.
Prosvjednici su tako sebični... – pogled joj se zaustavi na pultu. – Još nisi završila kremu?
Samantha, mislim stvarno! Sto si dosad radila?
– Ovaj... ništa! – progutam. – Baš se bacam na nju, gđo Geiger, – posegnem prema zdjeli i
počnem izlijevati čokoladnu smjesu u čaše.
Osjećam se kao da sam se našla u nekakvoj paralelnoj stvarnosti. Sve će se doznati. Samo je
pitanje vremena. Što da učinim?
– Jesi li ti vidio prosvjed? – Trish pita Eddieja čim je ušao u kuhinju. – Pred našim vratima!
Trebali bismo im reći da se maknu.
– Nije to nikakav prosvjed, – kaže, otvarajući hladnjak i zavirujući unutra. – To su novinari.
– Novinari? – Radoznalo se zagleda u njega. – Što bi, zaboga, novinari ovdje radili? –
Možda imamo novog susjeda koji je slavna ličnost? – prtdloli Eddie, točeći si pivo u čašu.
Istog trenutka Trish rukom prekrije usta. – Joaim;i l.umlcy! Čula sam glasinu da kupuje kuću
u selu! Samantha, jesi li čulu liti o tome?
– Ovaj... nisam... – promrmljam osjećajući kako mi obrazi gore.
Moram im nešto reći. Hajde. Reci nešto. Ali što? Otkuda rili počnem?
– Samantha, izglačaj mi za večeras ovu košulju. – Melissa ušeće u kuhinju s košuljom bez
rukava. – I pazi na okovratnik, dobro? – doda ona s grimasom. – Prošli put crte nisu bile ravne.
– Oh. U redu. Oprosti zbog toga, – kažem. – Možeš ju odnijeti u sobu za glačanje...
– I moju sobu treba usisati, – doda ona. – Prosula sam puder po podu.
– Nisam sigurna hoću li imati vremena... – počnem.
– Stvori si vremena, – bezobrazno će ona i uzme jabuku. – Što se to vani događa?
– Nitko ne zna, – uzbuđeno će Trish. – Mislimo da se radi o Joanni Lumley!
Odjednom se oglasi zvono.
Stisne mi se želudac. Na trenutak pomislim da bih mogla pobjeći na stražnja vrata.
– Možda su to oni! – uzvikne Trish. – Eddie, idi i otvori im vrata. Samantha, pristavi kavu, –
nestrpljivo me pogleda. – Hajde!
Paralizirana sam. Moram nešto reći. Moram objasniti. Ali usta mi se ne otvaraju. Ne mogu
se ni pomaknuti.
– Samantha? – Trish se zagleda u mene. – Jesi li dobro?
S mukom ju pogledam. – Ovaj... Gđo Geiger... – Glas mi zatreperi od nervoze. – Nešto...
Nešto vam... moram.
– Melissa! – Eddiejev me glas prekine. On uleti u kuhinju s velikim osmijehom na licu. –
Melissa draga! Tebe traže!
– Mene? – Melissa ga iznenađeno pogleda. – Kako to misliš, tetak Eddie?
– Iz DailyMaila su. Žele te intervjuirati! – Eddie se okrene Trish, cvatući od ponosa. – Jesi li
znala da naša Melissa ima jedan od najboljih mozgova u našoj državi?
O, ne. O, ne. – Što? – Trish zamalo iz ruku ispadne knjiga Vaša elegantna zakuska.
– To su rekli! – Eddie zaklima glavom. – Rekli su mi da ću se iznenaditi kad doznam da u
kući imam vrhunsku odvjetnicu. Rekao sam im: 'Glupost!' – Rukom zagrli Melissina ramena. –
Oduvijek smo znali da si prava zvijezda!
– Gđo Geiger, – brzo kažem, ali nitko ne obraća pozornost na mene.
– Sigurno zbog one nagrade koju sam dobila na pravnom fakultetu! Sigurno su čuli za to! –
Melissa glasno uzdiše. – Bože moj! DailyMail!
– Žele te slikati! – ubaci se Eddie. – Žele ekskluzivu!
– Moram se malo našminkati! – Melissa odjednom postane nervozna. – Kako izgledam?
– Evo ga! – Trish otvori svoju torbicu. – Evo maškara... i ruž za usne...
Moram ovo zaustaviti. Moram im reći.
– G. Geiger... – pročistim grlo. – Jeste li sigurni... Mislim, jesu li tražili Melissu... imenom?
– Nisu trebali! – pogleda me sjajnim očima. – Samo je jedna odvjetnica u ovoj kući!
– Skuhaj kavu, Samantha, – oštro mi zapovjedi Trish. – I pripremi ružičaste šalice. Brzo!
Isperi ih.
– Stvar je u tome... da vam trebam... nešto reći.
– Ne sada, Samantha! Isperi te šalice! – Trish mi baci gumene rukavice. – Ne znam što ti je
danas...
– Ali mislim da nisu došli vidjeti Melissu, – očajnički počnem. – Nešto... Nešto sam vam
trebala reći...
Nitko na mene ne obraća pozornost. Svi su usredotočeni na Melissu.
– Kako izgledam? – Melissa samosvjesno zagladi svoju kosu.
– Krasno, draga! – Trish se nagne naprijed. – Samo još malo ruža za usne... izgledat ćeš
blistavije...
– Je li spremna za intervju? – začuje se nepoznati ženski glas iza kuhinjskih vrata i svi se
ukoče od uzbuđenja.
– Ovamo! – Eddie otvori vrata i ugledamo tamnokosu, sredovječnu ženu u odijelu, koja
pogledom odmah obuhvati cijelu kuhinju. – Evo naše pravne zvijezde! – Eddie ponosno pokaže
na Milissu.
– Zdravo! – Melissa zabaci kosu te ispružene ruke koraknc prema ženi. – Ja sam Melissa
Hurst.
Žena nekoliko trenutaka blijedo zuri u Melissu. – Ne nju, – Nju. – I pokaže na mene.
U zagonetnoj tišini svi zure u mene. Melissa sumnjičavo stisne oči. Vidim da Geigeri
razmjenjuju poglede.
– To je Samantha, – kaže Trish zabezeknuto. – Kućna pomoćnica.
– Vi ste Samantha Sweeting, je li? – Žena izvuče svoj reporterski blok. – Mogu li vam
postaviti nekoliko pitanja?
– Zar želite intervjuirati kućnu pomoćnicu? – upita Melissa sarkastično se nasmijavši.
Novinarka ju ignorira. – Vi jeste Samantha Sweeting, zar ne? – novinarka ne odustaje.
– Da... Jesam, – priznam dok mi lice gori. – Ali ne želim dati intervju. Nemam nikakvih
komentara.
– Komentara? – Trishin pogled nesigurno luta po našim licima. – Komentara na što?
– Samantha, što se događa? – Eddie izgleda nervozno. – Jesi li u nekoj nevolji?
– Niste im rekli? – Novinarka iz DailyMaila digne pogled sa svog bloka. – Oni ne znaju?
– Rekla nam što? – uzrujano će Trish. – Što?
– Ilegalna je imigrantica! – pobjedonosno uzvikne Melissa. – Znala sam! Znala sam da
nešto...
– Vaša 'kućna pomoćnica' je vrhunska odvjetnica u Cityju. – Žena na kuhinjski stol baci
primjerak novina. – Upravo je odbila šesteroznamenkasto partnerstvo kako bi radila za vas.
Kao da je netko bacio granatu u kuhinju. Eddie je vidljivo posrnuo. Trish je zateturala na
svojim visokim potpeticama i uhvatila se za stolac kako bi uspostavila ravnotežu. Melissino lice
izgleda kao raspukli balon.
– Mislila sam vam reći... – zagrizem se za usnu kad ugledam njihova lica. – Htjela sam...
doći do toga...
Trishine oči se razrogače dok čita naslov u novinama. Usta joj se otvaraju i zatvaraju, ali ne
proizvodi nikakav zvuk.
– Ti si... odvjetnica? – promuca. – Došlo je do pogreške! – Melissini su obrazi ružičasti. – Ja
sam odvjetnica. Ja sam dobila nagradu na pravnom fakultetu! Ona je čistačica
– Ona je dobila tri nagrade na pravnom fakultetu, – novinarka glavom tržne prema meni. – I
imala je najbolji prosjek ocjena te generacije.
– Ali... – Melissino lice tone u tamnoljubičastu boju. – To je nemoguće.
– Najmlađi partner uopće u Carter Spinku... – Novinarka provjeri svoje bilješke. – Je li to
točno, gđice Sweeting?
– Nije! – brzo odgovorim. – Hoću reći... ovaj... jest. Želi li tko šalicu čaja? – očajnički
upitam.
No, čaj nikoga ne zanima. Zapravo, Melissa izgleda kao da će svaki tren povraćati.
– Jeste li znali da vaša kućna pomoćnica ima IQ 158? – Novinarka očito uživa u ovome. –
Na granici je genijalnosti.
– Znali smo da je pametna! – braneći se otpuhne Eddie. – To smo uočili! Pomagali smo joj
da dobije..., – on zastane usred rečenice, osjećajući se glupavo, "svjedodžbu završene srednje
škole.“
– I zahvalna sam vam na tome! – brzo se ubacim. – Doista.
Eddie papirnatim ubrusom obriše svoju obrvu. Trish se i dalje grčevito drži za stolac kao da
bi svakoga trenutka mogla pasti.
– Ne razumijem, – Eddie odjednom odloži ubrus i okrene se prema meni. – Kako si uspjela
spojiti dva posla, biti odvjetnica i kućna pomoćnica?
– Da! – uzvikne Trish, konačno došavši k sebi. – Upravo tako. Kako si, zaboga, mogla biti
odvjetnica u Cityju i imati vremena da završiš tečaj kod Michela de la Roux de la Blanca?
O, Bože. Još uvijek nisu shvatili?
– Nisam baš kućna pomoćnica, – snuždeno objasnim. – Nisam cordon bleu kuharica. Michel
de la Roux de la Blanc ne postoji. Pojma nemam kako se zapravo zove ta škola kuhanja. – U
ruke uzmem tučak za tartufe koji leži kraj mene. – Ja sam... lažnjak.
Ne mogu ih pogledati. Odjednom se grozno osjećam. – Razumjet ću ako želite da odem, –
promrmljam. – Zaposlili ste me pod lažnim navodima.
– Da odeš? – Trish me zaprepašteno pogleda. – Ne želimo da odeš, zar ne, Eddie? – Nikako,
– njegovo lice postane još rumenije. – Sjajno si obavljala posao, Samantha. Nisi ti kriva što si
odvjetnica.
– 'Lažnjak sam', – kaže novinarka sebi u bradu i pažljivo to zapitali svoj blok. – Osjećate li
se krivom zbog toga, gđice Sweeting?
– Prestanite! – okrenem se prema njoj. – Ne dajem vam intervju!
– Gđica Sweeting je rekla da bi radije čistila vaše zahode nego bila partnerica u Carter
Spinku, – novinarka se obrati Trish. – Možemo li vidjeti te vaše zahode?
– Naše zahode? – Na Trishinim se obrazima pojave crvene točkice, a onda me nesigurno
pogleda. – Pa, nedavno smo ih preuređivali, sad su Royal Doulton...
– Koliko ih imate? – Novinarka digne pogled sa svog bloka.
– Prestanite s time! – uhvatim se za glavu. – Gledajte... Dat ću izjavu za tisak. A zatim želim
da mene i moje poslodavce ostavite na miru.
Izletim iz kuhinje, a novinarka Daily Maila prati me u stopu. Širom otvorim ulazna kućna
vrata. Hrpa novinara još je tamo, ispred ograde. Haluciniram ili ih sad ima još više?
– Evo Martine, – tip u naočalama s crnim okvirima posprdno objavi kad sam prišla vratima
ograde.
Ignoriram ga. – Dame i gospodo novinari, – počnem. – Bila bih vam zahvalna kad biste me
ostavili na miru. Ovdje nema nikakve priče.
– Hoćete li ostati kućna pomoćnica? – upita me debeljko u trapericama.
– Da, hoću, – ponosno podignem bradu. – Odlučila sam to iz privatnih razloga i vrlo sam
sretna ovdje.
– A feminizam? – upita me mlada djevojka. – Žene su se godinama borile za jednaka prava.
A sad im govorite da se vrate u kuhinje?
– Ništa ja ne govorim ženama! – zaprepašteno uzviknem. – Vodim svoj život.
– Ali mislite da nema ničeg lošeg u tome da je žena prikovana za štednjak? – prodorno me
pogleda žena sijede kose.
– Ne! – šokiram se. – Mislim, da! Mislim... – Moj je odgovor zagušen navalom pitanja i
škljocanjem fotoaparata.
– Je li Carter Spink seksistička jazbina?
– Je li ovo trik da se bolje nagodite?
– Mislite li da žene trebaju imati vlastitu karijeru?
– Nudimo vam redovitu rubriku savjeta za kućanske poslove! – zacvrkuće plavuša u plavom
baloneru. – Nazvali bismo ju 'Samantha kaže'.
– Molim? – zabuljim se u nju. – Nemam nikakvih savjeta za kućanske poslove!
– Onda recepte? – nasmiješi se ona. – Koje je vaše omiljeno jelo?
– Možete li nam pozirati u pregači? – vikne debeljko i pohotno mi namigne.
– Ne mogu! – zabezeknem se. – Nemam vam više što reći! Nemam komentara! Odlazite!
Ignorirajući povike i uzvike – Samantha!, – okrenem se i drhtavih nogu potrčim u kuću.
Svijet je poludio.
Uletim u kuhinju i tamo zateknem Trish, Eddieja i Melissu kako skamenjeno stoje nad
novinama.
– O, ne, – srce me zaboli. – Nemojte to čitati. Doista. To je... glupa... žuta štampa...
Sve troje dignu pogled s novina i zure u mene kao da sam izvan-zemaljka.
– Naplaćuješ... petsto funti na sat? – Trish ne vlada svojim glasom.
– Ponudili su ti punopravno partnerstvo? – Melissa je zelena. – I odbila si ih? Jesi li luda?
– Nemojte to čitati! – zgrabim novine. – Gđo Geiger, želim nastaviti kao do sada. Još uvijek
sam vaša kućna pomoćnica...
– Ti si jedna od vrhunskih odvjetničkih talenata u državi! – Trish mi histerično otme novine.
– Tako ovdje piše!
– Samantha? – Začuje se kucanje na vratima i Nathaniel uđe u kuhinju, s punim rukama
svježe iskopanih krumpira. – Hoće li ovo biti dovoljno za ručak?
Tupo zurim u njega dok mi se srce steže. On ne zna. On još ništa ne zna. O, Bože.
Trebala sam mu reći. Zašto mu nisam rekla? Zašto mu nisam rekla?
– A tko si ti? – Trish se naglo okrene prema njemu. – Vrhunski raketni znanstvenik? Tajni
agent?
– Molim? – Nathaniel me začuđeno pogleda, ali ja mu se ne mogu osmjehnuti.
– Nathaniel...
Ostanem bez glasa jer ne mogu nastaviti. Nathaniel nas gleda jedno po jedno, a na čelu mu
se polako pojavljuje nesigurna bon. – Što se događa? – upita on napokon.
Nikad nisam napravila takvu zbrku kao s pričom koju sam tada ispričala Nathanielu.
Zastajala sam, zamuckivala, ponavljala se i vrtila se u krug.
Nathaniel me tiho slušao. Naslonio se na stari kameni stup ispred osamljene klupe na kojoj
sam sjedila. Vidim mu samo profil, koji je zasjenjen poslijepodnevnim suncem, i ne mogu
odgonetnuti što misli.
Konačno završim s pričom, a on lagano podigne pogled prema meni. Ako sam se nadala
osmijehu, nisam ga dobila. Nikad ga nisam vidjela tako šokiranog.
– Odvjetnica si, – na posljetku izusti.
– Jesam, – postiđeno kimnem.
– Mislio sam da si bila u nekom zlostavljačkom odnosu, – rukama prođe kroz svoju kosu. –
Mislio sam da zato nisi htjela pričati o prošlosti. A ti si dopustila da u to vjerujem. Kad si išla u
London, brinuo sam se za tebe. Isuse.
– Žao mi je, – lecnem se od krivnje. – Tako mi je žao. Nisam... Nisam htjela da znaš istinu.
– Zašto? – upita on, a u glasu mu se osjeti povrijeđenost. – Zašto? Nisi mi vjerovala?
– Ne! – očajno poviknem. – Naravno da ti vjerujem! Da je nešto drugo... – zastanem. –
Nathaniel, moraš razumjeti. Kad smo se upoznali, kako sam ti mogla reći? Svi znaju da mrziš
odvjetnike. Čak i u pubu imaš znak "Odvjetnicima zabranjen ulaz"!
– Taj znak je šala, – nestrpljivo mahne rukom.
– Nije. Ne posve, – pogledamo se. – Daj, Nathaniel. Da sam ti kad smo se upoznali rekla
kako sam odvjetnica u Cityju, bi li se ponašao isto prema meni?
Nathaniel na to odšuti. Znam da je previše iskren da bi mi dao jednostavan odgovor. I on,
baš kao i ja, dobro zna da je odgovor "ne".
– Ista sam osoba, – nagnem se naprijed i primim ga za ruku. – Čak i ako sam bila
odvjetnica... ipak sam to ja! Neko vrijeme Nathaniel ništa ne kaže, samo zuri u zemlju.
Zadržavam dah, očajnički se nadajući. Zatim me pogleda s malim smiješkom na usnama.
– Pa, koliko ćeš mi naplatiti ovaj razgovor?
Izdahnem od olakšanja. Dobro je. Ne smeta mu.
– Oko tisuću funti, – bezbrižno odgovorim. – Poslat ću ti račun.
– Samantha Sweeting, korporativna odvjetnica, – nekoliko me trenutaka promatra. – Ne, ne
vidim te takvu.
– Ni ja! Taj dio mog života je završen, – čvrsto stisnem njegovu ruku. – Nathaniel, stvarno
mi je žao. Nisam htjela da se ovo dogodi.
– Znam. – Zauzvrat mi stisne ruku i osjetim kako mi se cijelo tijelo konačno opušta.
Lovorov list mi padne u krilo i ja ga automatski uzmem i protrljam kako bi ispustio svoj slatki
miris.
– Što sad? – upita me Nathaniel.
– Ništa. Zanimanje novinara će splasnuti. Dosadit će im. – Nagnem se naprijed, naslonim
glavu na njegovo rame i osjetim stisak njegovih ruku. – Sretna sam sadašnjim poslom. Sretna
sam u ovome selu. Sretna sam s tobom. Želim da sve tako i ostane. Prevarila sam se. Zanimanje
novinara za mene nije utihnulo. Sljedećeg se jutra probudim i nađem dvostruko više novinara
utaborenih ispred kuće i dva televizijska kombija. Spustivši se u prizemlje noseći pladanj s
praznim šalicama kave, ugledam Melissu naslonjenu na prozorsku dasku kako zuri u njih.
– Bok, – pozdravi me. – Jesi li vidjela koliko ima novinara?
– Jesam, – zastanem kraj nje i pogledam kroz prozor. – To je ludilo.
– Mora da je to naporno, – zamahne kosu iza ramena i na trenutak proučava svoje nokte. –
Ali, znaš... Tu sam za tebe.
Na trenutak pomislim kako sam pogrešno čula.
– Molim?
– Tu sam za tebe, – Melissa me pogleda. – Prijateljica sam ti. Pomoći ću ti da lakše prođeš
kroz to.
Na trenutak sam toliko zapanjena da se ne mogu ni nasmijati. – Melissa, ti mi nisi
prijateljica, – ljubazno joj kažem.
– Jesam! – zaprepašteno me pogleda. – Uvijek sam ti se divila, Samantha. Zapravo, cijelo
sam vrijeme znala da nisi prava kućna pomoćnica. Znala sam da u tebi postoji nešto više od
toga.
Ne vjerujem svojim ušima. Kako može stajati tu i biti tako besramna?
– Odjednom si moja prijateljica, – ne pokušam skriti svoj skepticizam. – I to nema nikakve
veze s otkrićem da sam odvjetnica? Niti s time što ti želiš ostvariti pravnu karijeru?
– Uvijek si mi bila draga, – tvrdoglavo će ona.
– Melissa, daj. – Pogledam ju najozbiljnije što mogu i, na moje zadovoljstvo, primijetim
male točkice neugode oko njezinih ušiju. Ali izraz njezina lica ostaje nepromijenjen.
Mrzim to reći, ali ta će djevojka biti sjajna odvjetnica. – Pa... Doista mi želiš pomoći? –
upitam ju zamišljeno se na-mrštivši.
– Aha! – ona kimne i lice joj se ozari od uzbuđenja. – Mogla bih se povezati s Carter
Spinkom... ili bi me mogla zaposliti kao svoju glasnogovornicu...
– Možda bi mogla uzeti ovo? – zadovoljnim joj smiješkom pružim pliticu koju sam nosila. –
I imam košulju koju treba ispeglati. Ali, pazi na ovratnik, može?
Njezin izraz lica nema cijenu. Trudeći se da se ne nasmijem, spustim se niza stube i uđem u
kuhinju. Eddie sjedi za stolom prekrivenim novinama.
– U svim si novinama, – obavijesti me. – Evo, pogledaj. – Pokaže mi članak na dvije stranice
u Sunu s fotomontažom, mojom slikom nalijepljenom na pozadinu nekog zahoda sa zahodskom
četkom u ruci. – Radije bih čistila zahode! – velikim je slovima napisano pokraj mog lica.
– Bože moj, – spustim se na stolac i zurim u sliku. – Zašto?
– Kolovoz je, – kaže Eddie listajući Telegraph. – Nema drugih vijesti. Ovdje piše da si
"'žrtva današnjeg društva opsjednutog radom“. Okrene novine da mi pokaže mali članak s
naslovom "ODVJETNICA CARTER SPINKA ODABIRE CRNČENJE NAKON GLASINA O
SKANDALU".
– Ovdje piše da si 'Juda Za sve karijeristice'.
Iza mene Melissa bučno bubne pliticom na pult i uzme Herald u ruke. – Gledaj, kolumnistica
Mindy Malone stvarno je bijesna na tebe.
– Bijesna? – začuđeno ponovim. – Zašto bi itko bio bijesan na mene?
– Ali u Daily Mailu si spasiteljica tradicionalnih vrijednosti, – Eddie uzme novine i raširi ih.
– 'Samantha Sweeting vjeruje da se žene trebaju vratiti na ognjište zbog vlastita zdravlja i
zdravlja društva'.
– Molim? Nikad to nisam rekla! – zgrabim novine i ne vjerujući preletim po članku. – Zašto
su toliko naporni?
– Blesavo vrijeme, – odgovori Eddie, uzimajući Express. – Je li istina da si sama razotkrila
mafijaške veze u svojoj odvjetničkoj tvrtki?
– Nije! – pogledam ga prestravljeno. – Tko je to rekao? – Ne sjećam se gdje sam to pročitao,
– kaže on listajući po novinama. – U ovima je slika tvoje majke. Zgodna dama.
– Moje majke? – u nevjerici razrogačim oči.
– Vrhunska kći odvjetnica vrhunske mame odvjetnice, – Eddie naglas pročita. – Je li pritisak
uspjeha bio prevelik?
O, Bože. Mama će me ubiti.
– Ova ima anketu, gle! – Eddie otvori druge novine. – 'Samantha Sweeting: junakinja ili
luda? Nazovite ili pošaljite vaš odgovor SMS-om.' Evo, daju broj na koji mogu nazvati. – On
uzme telefon i namršti se. – Za što da glasam?
– Za budalu, – Melissa mu zgrabi telefon iz ruke. – Ja ću.
– Samantha! Ustala si!
Dignem pogled i ugledam Trish kako ulazi u kuhinju, pod rukom drži hrpu novina.
Pogledavši me, na licu ima isti izraz strahopoštovanja koji je imala i jučer, kao da sam neko
neprocjenjivo umjetničko djelo koje se odjednom pojavilo u njezinoj kuhinji. – Upravo sam
čitala o tebi.
– Dobro jutro, gđo Geiger, – odložim Daily Mail i brzo ustanem. – Što želite za doručak?
Možda kavu za početak?
– Nemoj ti kuhati kavu, Samantha! – odgovori ona s nelagodom. – Eddie, ti skuhaj kavu!
– Neću ja kuhati kavu! – Eddie se usprotivi.
– Onda... Melissa! – obrati joj se Trish. – Skuhaj nam svima kavu. Samantha, ti barem
jednom sjedni! Naša si gošća! – izvještačeno se nasmije.
– Nisam vaša gošća! – usprotivim se. – Ja sam vaša kućna pomoćnica!
Eddie i Trish razmjene nesigurne poglede. Što oni misle? Da ću otići?
– Ništa se nije promijenilo! – nastavim po svome. – I dalje sam vaša kućna pomoćnica!
Želim raditi svoj posao kao i do sada.
– Luda si, – Melissa prezirno zakoluta očima. – Jesi li vidjela koliko ti je Carter Spink
spreman platiti?
– Ne razumiješ, – odgovorim joj. – G. i gđo Geiger, vi ćete shvatiti. Mnogo sam naučila
živeći ovdje. Promijenila sam se. Ovdje sam pronašla način života koji me ispunjava. Da,
mogla bih mnogo zarađivati radeći kao odvjetnica u Londonu. Da, mogla bih imati vrhunsku,
stresnu karijeru. Ali to nije ono što želim. – Raširim ruke pokazujući na kuhinju: – Ovo je ono
što želim raditi. Ovdje želim biti.
Dio mene očekuje da Trish i Eddie budu dirnuti mojim malim govorom. Ali umjesto toga,
oboje zure u mene nimalo ne shvaćajući što govorim, a zatim se pogledaju.
– Mislim da bi trebala razmisliti o ponudi, – progovori Eddie. – U novinama piše da te
očajnički žele natrag.
– Nećemo uopće biti uvrijeđeni ako odeš, – doda Trish, suosjećajno kimajući glavom. –
Potpuno te razumijemo.
I to je sve što će mi reći? Nije li im drago što želim ostati? Zar me ne žele za kućnu
pomoćnicu?
– Ne želim otići odavde! – ljutito izjavim. – Želim ostati ovdje i uživati u totalno
zadovoljavajućem životu u mirnom tempu.
– Dobro, – kratko kaže Eddie nakon stanke, zatim kradomice napravi facu "Što je sad?“ –
prema Trish.
Telefon zazvoni i Trish se javi.
– Halo? – Ona neko vrijeme sluša. – Da, naravno, Mavis. Trudy. Vidimo se kasnije! – odloži
slušalicu. – Još dvije gošće dolaze na dobrotvorni ručak!
– U redu, – pogledam na sat. – Bolje da počnem pripremati predjelo.
Dok vadim tijesto, telefon ponovno zazvoni, a Trish glasno uzdahne. – Ako ovo zovu
zakašnjeli gosti... Halo? – Dok sluša, njezin se izraz lica promijeni i ona stavi ruku na slušalicu.
– Samantha, – sikne ona. – Oglašivačka tvrtka. Bi li se pojavila na televizijskoj reklami za
zahodske četke? Imala bi na sebi odvjetničku vlasulju i halju, i morala bi reći...
– Ne! – zgrozim se. – Naravno da ne bih!
– Nikad ne smiješ odbiti televiziju, – ubaci se Eddie s negodovanjem. – To ti je velika
prigoda.
– Ne, nije! Ne želim sudjelovati ni u kakvim reklamama! – Vidim kako Eddie otvara usta da
mi se usprotivi. – Ne želim davati nikakve intervjue, – brzo dodam. – Ne želim nikomu biti
uzor. Želim da se sve vrati u normalu.
Do ručka se ništa nije vratilo u normalu. Točnije, sve je još nestvarnije nego što je bilo prije.
Dobila sam još tri ponude da se pojavim na televiziji i jedan poziv na "pristojno“ –
fotosnimanje za Sun u uniformi francuske sluškinje. Trish je dala ekskluzivni intervju za Mail.
Melisnu je htjela da slušamo radiostanicu koju su ljudi zvali i opisivali tukao "antifeminističku
glupaču“, – "lažnu Marthu Stewart“. I bila sam toliko bijesna da sam ih zamalo sama nazvala.
Umjesto toga, isključila sam radio i tri puta duboko udalinula. Neću dopustiti da me
uznemire. Imam preča posla. Četrnaest gošća stiglo je na dobrotvorni ručak i šetkaju
travnjakom. Moram ispeći ražnjiće od divljih gljiva, završiti umak od šparoga i ispeći filete od
lososa.
Očajnički poželim da je Nathaniel ovdje da me smiri. Ali on je otišao u Buckingham po
šarane za jezero koje je Trish odjednom odlučila da mora imati. Navodno takva jezera stoje
stotine funti i sve ih poznate osobe imaju. Smiješno. Nitko nikad i ne pogleda u jezero.
Baš kad otvaram pećnicu oglasi se zvono na vratima. Nije valjda još jedna gošća. Jutros smo
primili četiri kasne prijave što je totalno poremetilo moj raspored. A da ne spomenem
novinarku iz Mirrora koja se odjenula u ružičasti kostim na cvjetiće i pokušala prevariti Eddie
ja da je nova u selu.
Ubacim pleh s pitom u pećnicu, skupim mrvice i ostatke tijesta i počnem prati valjak.
– Samantha? – Trish pokuca na vrata. – Imamo još jednog gosta!
– Još jednog? – okrenem se brišući brašno s lica. – Ali upravo sam ubacila predjelo u
pećnicu...
– Tvoga prijatelja. Kaže da hitno mora popričati s tobom. U vezi s poslom. – Trish podigne
obrvu značajno me pogledavši, a onda stane u stranu da ga propusti. Ukočim se od
zaprepaštenja.
To je Guy. Stoji u Trishinoj kuhinji. U svom besprijekornom Jermyn Street odijelu i
uštirkanih manšeta.
Zurim u njega posve šokirana.
Sudeći po izrazu njegova lica i on je prilično zaprepašten.
– Bože moj, – izusti on polako i pogleda moju uniformu, moj valjak i moje brašnjave ruke. –
Doista si kućna pomoćnica.
– Jesam, – prkosno podignem bradu. – Doista jesam.
– Samantha... – ubaci se Trish s vrata. – Ne želim te prekidati, ali... Predjelo za deset
minuta?
– Svakako, gđo Geiger, – automatski se naklonim Trish koja je na odlasku, a Guyu umalo ne
ispadnu oči.– Naklanjaš se?
– Nakloni su pogreška, – priznam. Uhvatim njegov preneražen pogled i dođe mi da se
nasmijem. – Guy, što radiš ovdje?
– Došao sam te uvjeriti da se vratiš.
Pa naravno. Trebala sam znati.
– Neću se vratiti. Samo malo, – posegnem za svojom metlom i lopaticom te počnem mesti
brašno i komadiće tijesta s poda. – Čuvaj noge!
– Oh. Aha. – Guy se s nelagodom pomakne.
Ubacim komadiće tijesta u kantu za smeće, zatim izvadim svoj umak od šparoga iz
hladnjaka, izlijem ga u lonac i stavim na laganu vatricu.
Guy me sa zanimanjem promatra. – Samantha, – kaže i ja se okrenem. – Moramo
razgovarati.
– Zauzeta sam. – Kuhinjski se sat oglasi kreštavom zvonjavom, otvorim donju pećnicu i
izvadim pite s češnjakom i ružmarinom. Osjetim ponos kad ih ugledam, zlatnosmeđe s ukusnim
mirisom začina. Ne mogu odoljeti i zagrizem jednu, zatim ponudim Guyju.
– Ti si to napravila? – on se iznenadi. – Nisam znao da kuhaš.
– Nisam znala. Naučila sam. – Ponovno otvorim hladnjak i izvadim maslac i ubacim kocku u
pjenušavi umak od šparoga. Zatim pogledam Guyja koji stoji kraj kromirana stalka s
povješanim priborom. – Možeš li mi dodati pjenjaču?
Guy bespomoćno pogleda pribor. – Ovaj... koje je...
– Nema veze, – coknem jezikom. – Ja ću.
– Imam za tebe poslovnu ponudu, – počne on kad sam pjenjačom počela tući maslac. –
Pogledaj ju.
– Ne zanima me, – ni ne podignem pogled s umaka.
– Nisi ju ni pogledala, – posegne rukom u unutrašnji džep svoga sakoa i izvuče bijelu
kuvertu. – Evo. Pogledaj.
– Ne zanima me! – razdraženo ponovim. – Zar ne razumiješ? Ne želim se vratiti. Ne želim
biti odvjetnica.
– Nego ćeš radije biti kućna pomoćnica. – Ton njegova glasa je odbojan poput uboda.
– Da! – grubo odložim pjenjaču. – Hoću! Sretna sam ovdje. Opuštena. Nemaš pojma koliko.
Ovdje je drukčiji život!
– Da, to sam shvatio, – veli Guy pogledavši moju metlu. – Samantha, moraš se urazumiti, –
izvadi telefon iz svog unutrašnjeg džepa. – Evo s kime zapravo trebaš popričati. – Utipka neki
broj i zatim me pogleda. – Cijelo sam vrijeme u kontaktu s tvojom majkom.
– Što si? – šokirano zurim u njega. – Kako se usuđuješ...
– Samantha, želim ti samo najbolje. I ona također. Bok, Jane, – kaže on u telefon. – S njom
sam. Dat ću vam ju.
Ne mogu vjerovati. Na trenutak mi dođe da bacim telefon kroz prozor. Ali to ne učinim.
Riješit ću to.
– Bok, mama, – naslonim telefon na uho. – Dugo se nismo čule.
– Samantha. – Njezin je glas leden kao i kad smo razgovarale prošli put. Ali ovaj put od
njezina glasa ne osjetim napetost ni nervozu. Ne može mi ona govoriti što da činim. Ona više
ne zna ništa o mome životu. – Kog vraga radiš? Misliš da ćeš raditi kao neka kućna pomoć?
– Tako je. Kućna sam pomoćnica. Pretpostavljam da želiš da se vratim i budem odvjetnica?
Pa, zadovoljna sam ovdje i neću se vratiti, – kušam umak od šparoga i dodam još malo soli.
– Možda misliš da je zabavno biti neozbiljan, – odgovori ona kratko. – Radi se o tvome
životu, Samantha. Tvojoj karijeri. Mislim da ne shvaćaš...
– Ti ne shvaćaš! Nitko od vas ne shvaća! – Pogledam Guya, a onda okrenem gumb štednjaka
na najnižu vatru i naslonim se na pult. – Mama, naviknula sam se na drukčiji način života.
Radim svoje dnevne zadatke, završim ih... i to je to. Slobodna sam. Ne nosim nikakve papire i
posao kući. Ne trebam imati stalno uključen Black-Berry. Mogu otići u pub, mogu isplanirati
vikende, mogu sjediti u vrtu pola sata s nogama u zraku... i ništa drugo nije bitno. Nema više
stalnog pritiska. Nisam nervozna. I to mi odgovara. – Uzmem čašu, napunim ju vodom i
otpijem veliki gutljaj, zatim obrišem usne. – Žao mi je, ali promijenila sam se. Stekla sam
prijatelje. Upoznala sam se s ovdašnjim ljudima. Kao da sam u... Waltonsima.
– U Waltonsima? – Ona zvuči preneraženo. – Ima li djece tamo?
– Nema! – frustrirano odgovorim. – Ne shvaćaš! Njima je... stalo. Prije nekoliko tjedana
organizirali su mi najljepšu rođendansku proslavu uopće.
Tišina. Pitam se jesam li pogodila osjetljivo mjesto. Možda će osjećati krivicu... možda će
razumjeti...
– Kako bizarno, – suho će ona. – Rođendan ti je bio prije dva mjeseca. – Znam, – umorno
uzdahnem. – Gle, mama, odlučila sam. – Odjednom se oglasi pećnica i uzmem rukavicu. –
Moram ići.
– Samantha, ovaj razgovor nije završen! – bijesno će ona. – Nismo završile.
– Jesmo, dobro? Jesmo! – Prekinem vezu, bacim telefon na stol i izdahnem, osjećajući se
nesigurno. – Baš ti hvala, Guy, – kratko mu odbrusim. – Imaš li još ovakvih lijepih iznenađenja
za mene?
– Samantha... – on raširi ruke kao da se ispričava. – Pokušao sam doprijeti do tebe...
– Ne trebaš 'doprijeti do mene', – okrenem se. – A sad moram raditi. Ovo je moj posao.
Otvorim donju pećnicu, izvučem pladanj s ražnjićima i počnem ih slagati na male tople
tanjure.
– Pomoći ću ti, – Guy mi priđe.
– Ne možeš mi pomoći, – zakolutam očima.
– Naravno da mogu. – Na moje iznenađenje, on skine sako, zasuče rukave i zaveže oko pasa
pregaču s uzorkom trešanja. – Što da radim?
Nasmijem se. Izgleda tako apsurdno.
– Dobro, – pružim mu pladanj. – Možeš mi pomoći odnijeti predjelo.
Krenemo u blagovaonicu, noseći ražnjiće od gljiva i kruščiće. Kad smo ušli u prostoriju s
bijelim nebeskim svodom, žamor razgovora zamre i četrnaest izblajhanih, nalakiranih glava se
okrene. Trishine gošće sjede za stolom, ispijajući šampanjac, a svaka na sebi ima kostim druge
pastelne boje. Kao da sam ušla u trgovinu Dulux boja.
– Ovo je Samantha! – oglasi se Trish čiji se obrazi ružičasto sjaje. – Svi znate za Samanthu,
našu kućnu pomoćnicu... i vrhunsku odvjetnicu!
Po prostoriji se prolomi pljesak, a ja osjetim neugodu.
– Vidjeli smo te u novinama! – dobaci mi žena u krem boji.
– Moram s tobom razgovarati. – Žena u plavom nagne se prema meni napeta lica. – U vezi s
mojim razvodom
Pretvarat ću se da to nisam čula.
– Ovo je Guy, danas će mi on pomoći, – počnem servirati ražnjiće od gljiva.
– I on je partner u Carter Spinku, – ponosno doda Trish. Vidim kako gošće razmjenjuju
impresionirane poglede. Starija žena na kraju stola okrene se zabezeknuto prema Trish. – Zar
jest tvoja posluga odvjetnička?
– Nisu svi, – bezbrižno joj odgovori Trish i otpije veliki gutljaj šampanjca. – Ali znaš, kako
imam visokoobrazovanu kućnu pomoćnicu s Cambridgea, ne mogu prihvatiti manje.
– Otkuda ih nabavljaš? – oduševljeno ju upita crvenokosa žena. – Postoji li neka posebna
agencija?
– Zove se Oxbridgeova kućna pomoć, – lupi Guy, stavljajući joj ražnjić od gljiva na tanjur. –
Vrlo su izbirljivi. Mogu se prijaviti samo oni s prvoklasnom diplomom višeg stupnja.
– Nebesa! – crvenokosa žena uzbuđeno uzvikne.
– Ja sam, s druge strane, završio Harvard, – nastavi on. – Tako da sam ja iz Harvardove
kućne pomoći. Naš moto je: 'Zbog toga postoji Ivy League.' Nije li tako, Samantha?
– Zašuti, – protisnem kroz zube. – I serviraj tu hranu.
Hrana je konačno poslužena svim damama i mi se povučemo u praznu kuhinju.
– Vrlo smiješno, – glasno odložim pladanj na pult. – Jako si duhovit.
– Pobogu, Samantha! Zar očekuješ da ovo ozbiljno shvatim? Isuse. – On skine pregaču i baci
ju na stol. – Poslužuješ hranu gomili praznoglavih tuka. Dopuštaš im da ti se obraćaju svisoka.
– Imam posla, – hladno mu odgovorim otvarajući pećnicu da provjerim stanje lososa. – Ako
mi ne kaniš pomoći...
– Ovo nije posao koji bi trebala raditi! – on odjednom pukne. – Samantha, ovo je jebena
parodija. Imaš više pameti od svih njih tamo u toj sobi, a ti njima služiš? Ti se njima naklanjaš?
Ti čistiš njihove kupaonice?
On zvuči tako strastveno da mu se šokirano okrenem. Lice mu je žarko crveno, više se ne
šali.
– Samantha, ti si jedna od najpametnijih osoba koje poznajem, – njegov je glas pun ljutnje. –
Imaš najbolji pravnički mozak kakav još nije viđen. Ne mogu dopustiti da odbaciš svoj život
zbog ove... varljive klopke.
Zurim u njega, razbješnjena. – Ovo nije varljiva klopka! Samo zato što ne 'koristim svoju
diplomu', zato što nisam u nekom uredu, trošim uzaludno svoj život? Guy, sretna sam. Uživam
u životu kao nikad prije. Volim kuhati. Volim održavati kuću. Volim brati jagode iz vrta...
– Živiš u fantaziji! – vikne on. – Samantha, ovo ti je sve novo! Zabavno ti je jer to nikad
prije nisi radila! Ali, istrošit će se. Zar to ne vidiš?
Osjetim laganu nesigurnost, koju odlučim ignorirati. – Ne, neće se istrošiti. – Odlučno
promiješam umak od šparoga. – Volim ovaj život.
– Hoćeš li ga voljeti kad i nakon deset godina budeš čistila kupaonice? Daj se spusti na
zemlju, – priđe štednjaku i ja se okrenem. – Trebao ti je odmor. Trebala ti je stanka od svega.
Dobro. Ali sad se trebaš vratiti u stvarnost.
– Ovo za mene jest stvarnost, – viknem. – Stvarnija od prijašnjeg života.
Guy odmahne glavom. – Chalotte i ja smo prošle godine bili u Toskani i tamo sam naučio
slikati vodenim bojama. Svidjelo mi se. Maslinovo ulje... zalasci sunca... sve. – Na trenutak me
napeto gleda u oči, a zatim se nagne k meni. – Ali to ne znači da ću postati jebeni toskanski
akvarelist!
– To nije ista stvar! – maknem pogled s njega. – Guy, neću se vratiti takvom načinu rada. Ne
vraćam se takvom pritisku. Radila sam sedam dana tjedno, i to sedam prokletih godina...
– Upravo tako. Upravo tako! I baš kad dobiješ nagradu za to, ti pobjegneš? – Rukama se
uhvati za glavu. – Samantha, nisam siguran shvaćaš li položaj u kojem si se našla. Ponuđeno ti
je punopravno partnerstvo. Možeš tražiti kakvu god hoćeš plaću. Ti potežeš konce!
– Što? – sa zanimanjem ga pogledam. – Kako to misliš?
Guy otpuhne i podigne oči prema gore kao da traži pomoć odvjetničkih bogova. – Shvaćaš
li, – pažljivo će on, "kakvu si lavinu pokrenula? Shvaćaš li kako sve ovo baca loše svjetlo na
Carter Spink? Ovo je najgori tjedan od skandala Storesons u osamdesetima.
– Nisam to planirala, – počnem se braniti. – Nisam tražila novinare da se pojave na pragu...
– Znam. Ali oni se jesu pojavili. A reputacija Carter Spinka se srozala. Kadrovski odjel je
izvan sebe. Nakon svih njihovih toplih i dobronamjernih programa, nakon svih njihovih
studentskih radionica, ti im kažeš da bi radije čistila zahode, – odjednom se glasno nasmije. –
Kakav loš publicitet!
– Pa, istina je, – podignem bradu. – I bih.
– Ne budi tako tvrdoglava! – Guy u očaju lupi šakom o stol. – Imaš Carter Spink u šaci! Žele
da cijeli svijet vidi kako se vraćaš u njihov ured. Platit će ti koliko god želiš! Luda si ako ne
prihvatiš njihovu ponudu!
– Novac me ne zanima, – odgovorim. – Imam dovoljno novca...
– Ne razumiješ! Samantha, ako se vratiš, zarađivat ćeš dovoljno da za deset godina možeš
slobodno u mirovinu. Bit ćeš namirena za cijeli život! Tad ćeš moći otići i brati jagode ili
brisati podove ili kakvu god već glupost želiš raditi.
Automatski otvorim usta da odgovorim... ali odjednom su sve riječi nestale. Ne mogu
uhvatiti svoje misli. Zbunjeno mi se motaju po glavi.
– Zaradila si svoje partnerstvo, – tiše nastavi Guy. – Zaradila si ga, Samantha. Iskoristi ga.
Guy više ništa ne kaže. Uvijek je znao kad treba stati; trebao je biti odvjetnik na sudu.
Pomogao mi je poslužiti lososa, zatim me zagrlio i rekao da ga nazovem čim budem imala
vremena razmisliti. Onda je otišao, a ja sam ostala sama u kuhinji, s rojem misli.
Bila sam tako sigurna. Bila sam tako sigurna u sebe. Ali sad...
Njegovi mi se argumenti stalno motaju po glavi. Stalno pogađaju prave žice. Možda se
jesam zaludila. Možda mi je ovo sve novo. Možda nakon nekoliko godina jednostavnog života
više neću biti zadovoljna, nego frustrirana i ogorčena. Odjednom mi se pred očima prikaže slika
kako perem podove s najlonskim povezom oko glave, govoreći ljudima: – Ja sam korporativna
odvjetnica, znate.
Pametna sam. Godine su preda mnom.
Zarijem glavu u ruke, naslonivši laktove na stol, slušajući udaranje vlastitog srca u grudima,
kuca kao da postavlja pitanje: Što ću sad? Što da sad učinim?
I sve me vuče k jednom odgovoru. Racionalnom odgovoru. Odgovoru koji ima najviše
smisla.
Znam koji je to odgovor. Samo nisam sigurna jesam li spremna suočiti se s njime. Trebalo
mi je vremena do šest sati navečer. Ručak je završen, stol i kuhinja su počišćeni. Trishine su
gošće lutale po vrtu, popile čaj i polako se razišle. Izašavši u ugodnu i blagu večer, Nathaniel i
Trish stoje pokraj jezera s plastičnim bazenčićem kraj Nathanielovih nogu.
Osjetim kako mi nešto frče želudac dok im se približavam.
– Ovo je Kumonrvu, – govori joj Nathaniel i velikom zelenom mrežom izvadi nešto iz
bazena. – Hoćete pogledati? – Približivši se, ugledam ogromnu šarenu ribu kako se bučno
koprca u mreži. On približi ribu Trish, a ona ustukne uz mali vrisak.
– Makni ju od mene! Baci ju u jezero!
– Stajala vas je dvjesto funti, – kaže joj Nathaniel slegnuvši ramenima. – Mislio sam da ju
želite pozdraviti. – Značajno mi se osmjehne preko Trishina ramena kao da ga ovo zabavlja, i ja
mu nekako uspijem uzvratiti smiješkom.
– Sve ih ubaci unutra, – Trish se strese od groze. – Doći ću ih pogledati kad budu plivale u
njemu.
Okrene se na peti i krene prema kući.
– Jesi dobro? – Nathaniel me pogleda. – Kako je prošao veliki dobrotvorni ručak?
– U redu.
– Jesi li čula vijesti? – On ubaci još jednu ribu u jezero. – Eamonn se zaručio! Sljedeći tjedan
u pubu priređuje zabavu.
– To je... To je sjajno!
Usta su mi suha. Daj. Reci mu.
– Znaš, trebali bismo imati pastrve u rasadniku, – kaže Nathaniel ubacujući ostale ribe u
jezero. – Znaš li koji je predviđeni profit...
– Nathaniel, vraćam se, – zatvorim oči, pokušavajući zanemariti tupu bol u grudima. –
Vraćam se u London.
Na trenutak se i ne pomakne. Zatim se vrlo polako okrene prema meni, bezizražajna lica
držeći i dalje mrežu u ruci.
– Aha, – kaže.
– Vraćam se svomu starom odvjetničkom poslu, – glas mi malo zadrhti. – Guy, iz tvrtke,
došao je danas ovamo i uvjerio me – pokazao mi. Shvatila sam... – ostanem bez riječi i
bespomoćno raširim ruke.
– Što si shvatila? – upita me Nathaniel malo se namrštivši. Nije se nasmiješio. Nije rekao: –
Dobra ideja, baš sam ti to htio predložiti. – Zašto mi ne može olakšati stvar?
– Ne mogu cijeli život biti kućna pomoćnica! – branim se, što mi nije bila namjera. – Učena
sam odvjetnica! Pametna sam!
– Znam da si pametna, – sad on zvuči kao da se brani. Bože! Ne ide mi baš najbolje.
– Zaradila sam partnerstvo. Punopravno partnerstvo u Carter Spinku, – pogledam ga,
pokušavajući mu predočiti koliko to znači. – To je najprestižnija... najunosnija... najbolja...
Mogu zaraditi dovoljno novaca da za nekoliko godina odem u mirovinu!
Nathaniela se to nije previše dojmilo. Samo me mirno promatra. – Pod koju cijenu?
– Kako to misliš? – izbjegavam ga pogledati.
– Mislim kako si kad si došla ovamo bila u groznom stanju. Poput kakva isprepadanog zeca.
Blijeda kao krpa. Ukočena kao daska. Izgledala si kao da nikad sunca vidjela nisi, kao da nikad
nisi uživala...
– Pretjeruješ.
– Ne pretjerujem. Zar ne vidiš koliko si se promijenila? Više nisi napeta. Više nisi sva na
iglama, – podigne moju ruku i pusti ju da padne. – Ta bi ruka bila ostala na tom mjestu!
– Dobro, malo sam se opustila! – dignem ruke. – Znam da sam se promijenila. Smirila sam
se i naučila kuhati i glačati i puniti krigle pivom... i sjajno sam se provela. Ali to je bilo poput
odmora. Ne može zauvijek trajati.
Nathaniel sumnjičavo odmahne glavom. – Znači, nakon svega ovoga ti ćeš se vratiti, zgrabiti
uzde i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo?
– Ovaj će put biti drukčije! Učinit ću da bude drukčije. Održavat ću ravnotežu.
– Koga ti zavaravaš? – Nathaniel me primi za ramena. – Saman-tha, bit će to isti stres, isti
način života...
Odjednom osjetim navalu bijesa prema njemu što ne razumije, što me ne ohrabruje.
– Ja sam barem pokušala nešto učiniti! – Riječi u bujici izlete iz mene. – Ja sam barem na
neko vrijeme otišla i pokušala živjeti drukčije!
– Što bi sad to trebalo značiti? – njegov stisak oslabi od iznenađenja. – To znači, što si ti
ikad pokušao, Nathaniel? – Znam da kriještim i zvučim agresivno, ali ne mogu si pomoći. –
Tako si uskogrudan! Živiš u istom selu u kojem si odrastao, vodiš obiteljski posao, kupuješ
rasadnik nedaleko od kuće... živiš gotovo u maternici. Stoga, prije nego što meni počneš soliti
pamet o tome kako da živim svoj život, pokušaj živjeti svoj, dobro?
Zadihano zastanem i pogledam Nathaniela koji izgleda kao da sam ga pljusnula.
Odjednom poželim pregristi jezik. – Nisam tako mislila, – promrmljam.
Odmaknem se nekoliko koraka, osjećajući kako mi naviru suze. Nije se tako trebalo
dogoditi. Nathaniel me je trebao poduprijeti, zagrliti i reći mi da sam donijela ispravnu odluku.
Ali ne, mi stojimo metar jedno od drugoga, čak se i ne gledamo.
– Razmišljao sam o tome da učinim nešto novo, – Nathaniel odjednom progovori tvrdim
glasom. – Postoji rasadnik u Cornwallu koji bih rado imao. Prekrasan komad zemlje, predivan
posao... ali nisam ga otišao pogledati. Nisam htio biti šest sati vožnje od tebe, – slegne
ramenima. – Valjda imaš pravo. To je bilo prilično uskogrudno od mene.
Ne znam što bih mu na to rekla. Neko vrijeme vlada tišina, jedino se golubovi glasaju.
Odjednom shvatim da je večer predivna. Večernje se sunce probija kroz krošnju vrbe i trava
pod mojim nogama slatko miriše.
– Nathaniel... Moram se vratiti, – glas mi zadrhti. – Nemam drugog izbora. Ali mi i dalje
možemo biti zajedno. Nas dvoje. Možemo uspjeti. Imamo praznike... vikende... Doći ću na
Eamonnovu zabavu... Nećeš ni opaziti da me nema!
On neko vrijeme šuti, petljajući prstima po ručki kante. Kad me na kraju pogleda, od izraza
njegova lica srce mi se stegne.
– Ne, – progovori on tihim glasom. – Opazit ću.
***
Vijest je došla na naslovnicu Daily Maila. Prava sam slavna ličnost. SAMANTHA
IZABRALA PRAVO, A NE ZAHODE. Kad sam sljedećeg jutra ušla u kuhinju, Trish je čitala
taj članak, a Eddie je čitao vlastiti primjerak.
– Izašao je Trishin intervju! – objavi on. – Pogledaj! – „Uvijek sam znala da je Samantha
znatno iznad prosjeka kućnih pomoćnica, kaže Trish Geiger, trideset i sedam", pročita ponosno
Trish. – Često smo uz buku usisavača raspravljale o filozofij i etici.
Digne pogled i njezin se izraz lica promijeni. – Samantha, jesi li dobro? Izgledaš izmoreno.
– Nisam dobro spavala, – priznam i uključim kuhalo za vodu.
Provela sam noć kod Nathaniela. Više nismo razgovarali o mome odlasku. Ali u tri ujutro,
kad sam ga pogledala, i on je budan zurio u strop.
– Treba ti energije! – uznemireno će Trish. – Danas je tvoj veliki dan! Trebaš izgledati
najbolje što možeš!
– Hoću, – pokušam se nasmiješiti. – Samo mi treba šalica kave.
Danas je veliki dan. Odjel za odnose s javnošću Carter Spinka krenuo je u akciju čim sam se
odlučila vratiti i pretvorio je to u pravi medijski događaj. Ispred kuće Geigerovih u vrijeme
ručka održat će se velika konferencija za tisak, na kojoj ću reći kako sam oduševljena što se
vraćam u Carter Spink. Nekoliko će se partnera rukovati sa mnom za fotografe, zatim ću dati
nekoliko kratkih intervjua. A onda ćemo se svi zajedno vlakom vratiti u London.
– Pa, – počne Eddie dok žlicom miješam lončić pun kave. – Spakirala si sve?
– Uglavnom. I gđo Geiger... izvolite, – Trish pružim složenu plavu uniformu koju sam nosila
pod rukom. – Čista je i izglačana. Spremna za vašu sljedeću kućnu pomoćnicu. Trish dirnuta
izraza lica uzme uniformu. – Naravno, – prošapće drhtavim glasom. – Hvala ti, Samantha, –
prisloni ubrus na oči.
– No, no, – Eddie je potapše po leđima, iako i njegove oči izgledaju vodeno. Bože, i sama
bih najradije zaplakala.
– Doista sam vam zahvalna na svemu, – progutam s mukom. – I žao mi je što vas ostavljam
na cjedilu.
– Znamo da si donijela ispravnu odluku. Ali nije to, – Trish obriše oči.
– Vrlo smo ponosni na tebe, – otresito se ubaci Eddie.
– No! – Trish se sabere i otpije gutljaj kave. – Odlučila sam održati govor na konferenciji za
tisak. Sigurna sam da novinari očekuju da nešto kažem.
– Svakako, – zbunim se. – Dobra ideja.
– Ipak, sad postajemo medijske ličnosti...
– Medijske ličnosti? – prekine ju zapanjeno Eddie. – Nismo medijske ličnosti!
– Naravno da jesmo! U Daily Mailu sam! – Trish se lagano zarumeni. – Ovo je možda tek
početak, Eddie. Ako unajmimo pravog publicistu, možda ćemo gostovati u nekom reality
showu – Ili... u reklami za Campari!
– Campari? – buntovno uzvikne Eddie. – Trish, ti ne piješ Campari!
– Mogla bih! – prkosno odgovori Trish kad se oglasi zvono na vratima. – Ili bi mogli
vodenim bojama...
Nasmiješena krenem u hodnik, čvršće stegnuvši kućni ogrtač oko sebe. Možda je Nathaniel
došao da mi poželi sreću.
Ali, otvorivši vrata, na pragu ugledam cijeli tim Odjela za odnose s javnošću Carter Spinka,
sve odjevene u ista odijela.
– Samantha. – Hilary Grant, šefica Odjela, odmjeri me od glave do pete. – Spremna?
Do podneva sam odjevena u crni kostim, crne hulahopke, crne cipele s visokom potpeticom i
u najbjeliju košulju koju sam ikad vidjela. Profesionalno sam našminkana i kosa mi je skupljena
u punđu.
Hilary je sa sobom uzela odjeću i povela frizera i šminkera. Trenutačno smo u sobi za
primanje dok me ona priprema što da kažem novinarima. Po milijunti put.
– Što je najvažnije zapamtiti? – upita me zapovjednički. – Povrh svega? – Ne spominjati
zahode, – umorno odgovorim. – Obećavam, neću.
– A ako te pitaju za recepte? – Okrene se na peti hodajući gorc-dolje po prostoriji.
– Odgovorit ću: 'Odvjetnica sam. Moj jedini recept jest recept za uspjeh.' – Nekako se
natjeram da izgovorim te riječi ozbiljna lica.
Zaboravila sam kako Odjel za odnose s javnošću ozbiljno shvaća sve ovo. No, to im je,
valjda, posao. A pretpostavljam da im je cijela ova stvar prilična noćna mora. Hilary je bila
nevjerojatno ljubazna otkad je došla ovamo, ali imam osjećaj da na svome stolu drži malenu
voštanu lutku mene, punu pribadača.
– Želimo biti sigurni da nećeš reći nešto neumjesno, – okrutno se osmjehne.
– Neću! Držat ću se dogovorenog.
– Zatim će te ekipa iz News Today pratiti sve do Londona, – pogleda u svoj BlackBerry. –
Dogovorili smo da s tobom provedu ostatak dana. Smeta li ti to?
– Pa... ne. Valjda.
Ne mogu vjerovati kako se stvar napuhala. Program s vijestima želi napraviti kratak
dokumentarac o mome povratku u Carter Spink. Zar se u svijetu ništa drugo ne događa?
– Nemoj gledati u kameru, – Hilary mi i dalje energično daje upute. – Budi raspoložena i
pozitivna. Možeš govoriti o karijeri i budućnosti koju ti je Carter Spink omogućio i koliko se
veseliš povratku. Nemoj spominjati svoju plaću...
Vrata se otvore i začujem Melissin glas u hodniku.
– Znači mogu vas nazvati u ured da porazgovaramo o mojoj karijeri? Ili bismo mogli na
piće?
– Svakako. Ovaj... dobra ideja. – Guy se pojavi u sobi i brzo za sobom zatvori vrata kako
Melissa ne bi ušla za njim. – Tko je, do vraga, to?
– Melissa, – zakolutam očima. – Ne pitaj.
– Kaže da je tvoja štićenica. Navodno si ju naučila svemu što zna, – Guy se naceri. – O
korporativnom pravu ili pečenju pogačica?
– Ha ha, – ljubazno mu uzvratim.
– Hilary, vani se nešto događa, – Guy se okrene k njoj. – Neki tip s televizije stvara
probleme.
– Do vraga, – Hilary me pogleda. – Samantha, mogu li te ostaviti na trenutak? – Svakako! –
potrudim se da ne zvučim previše sretno. – Bit ću dobro!
Kad je zatvorila vrata za sobom, odahnem.
– Pa, – Guy podigne obrvu. – Kako si? Uzbuđena?
– Jesam! – osmjehnem se.
Zapravo se osjećam nestvarno što sam ponovno u crnom odijelu, okružena ljudima iz Carter
Spinka. Trish i Eddieja satima nisam vidjela. Carter Spink je zavladao kućom.
– Donijela si ispravnu odluku, znaš? – kaže Guy.
– Znam, – maknem mucicu sa suknje.
– Sjajno izgledaš. Očarat ćeš ih, – nasloni se na naslon kauča nasuprot mene i uzdahne. –
Isuse, nedostajala si mi, Samantha. Nije bilo isto bez tebe.
Nekoliko ga trenutaka promatram. Ima li on smisla za cinizam? Ili su mu i to sredili na
Harvardu?
– Znači sad si opet moj najbolji prijatelj, – u glasu mi se osjeti lagani cinizam. – Smiješno je
to.
Guy se zagleda u mene. – Što bi to trebalo značiti?
– Daj, Guy, – poželim se nasmijati. – Nisi me htio poznavati kad sam bila u nevolji. A sad
smo si opet odjednom frendovi?
– Nisi fer, – reče Guy za žarom u glasu. – Učinio sam sve što sam mogao, Samantha. Borio
sam se za tebe na tom sastanku. Arnold je odbio da te uzmemo natrag. U to vrijeme nismo ni
sanjali zašto...
– Ali me nisi pustio u svoju kuću, zar ne? – osmjehnem se krajičkom usana. – Prijateljstvo
ipak nije toliko duboko.
Guy izgleda iskreno zaprepašten. Rukama prođe kroz kosu.
– Grozno mi je zbog toga, – kaže. – Nije se radilo o meni. Nego o Charlotte. Bio sam bijesan
na nju...
– Naravno da jesi.
– Jesam!
– Aha, dobro, – odvratim sarkastično. – Pretpostavljam da ste se posvadili zbog mene i
prekinuli.
– Jesmo, – odgovori Guy.
To me posve iznenadi.
– Jeste – promucam.
– Prekinuli smo, – slegne ramenima. – Nisi znala?
– Nisam! Pojma nisam imala! Žao mi je. Nisam... – zbunjeno zastanem. – Niste prekinuli...
Niste stvarno prekinuli zbog mene? Guy ne odgovori. Njegove smeđe oči postanu napetije.
– Samantha, – počne on ne skidajući pogled s mene. – Uvijek sam osjećao... – gurne ruke u
džepove. – Uvijek sam nekako osjećao da smo... nas dvoje propustili priliku.
Ne. Ne. Ovo se ne događa.
Nas smo dvoje propustili priliku?
Sad mi to kaže?
– Oduvijek sam ti se divio. Uvijek sam osjećao da među nama nešto tinja, – neodlučno
zastane. – Pitam se jesi li i ti osjećala... isto.
Ovo je nestvarno. Koliko sam milijuna puta zamišljala da će mi Guy to reći? Koliko sam
puta fantazirala o tome da će me pogledati tim svojim tamnim, bistrim očima? Ali sad kad to
doista i čini, prekasno je. Pogrešno je.
– Samantha?
Odjednom shvatim da zurim u njega poput zombija.
– Oh. Aha, – pokušam se sabrati. – Pa... da. Možda sam prije to osjećala, – počnem prtljati
po svojoj suknji. – Ali stvar je u tome da sam... upoznala nekoga. Otkad sam ovdje.
– Vrtlara, – Guy izbaci kao iz topa.
– Da! – iznenađeno ga pogledam. – Kako si...
– Neki su novinari pričali vani o tome.
– Oh. Pa istina je. Zove se Nathaniel, – osjetim kako rumenim. – On je... zaista drag.
Guy se namršti kao da nije siguran što želim reći. – Ali to je samo kratka romansa.
– Nije kratka romansa! – zaprepašteno uzviknem. – To je veza. Ozbiljni smo.
– Preselit će se u London?
– Pa... neće. Mrzi London. Ali potrudit ćemo se da uspijemo.
Guy na trenutak izgleda zapanjeno, ali onda zabaci glavu i počne se grohotom smijati. –
Zbilja si zaluđena. Živiš u iluziji.
– Što bi to trebalo značiti? – bijesno ga upitam. – Uspjet ćemo nekako. Oboje to želimo
dovoljno...
– Mislim da još nisi shvatila situaciju, – Guy odmahne glavom. – Samantha, ti odlaziš
odavde. Vraćaš se u London, u stvarnost, na posao. Vjeruj mi, taj se flert neće održati. – To nije
flert! – bijesno viknem kad se vrata otvore. Hilary sumnjičavim očima pogledava mene pa
Guya.
– Je li sve u redu?
– Jest, – okrenem leđa Guyu. – Dobro sam.
– Sjajno! – ona kucne prstom po svome ručnom satu. – Jer bliži se taj trenutak!
Izgleda mi kao da se cijeli svijet okupio oko kuće Geigerovih. Kad sam s Hilary i još dva
čovjeka iz Odjela za odnose s javnošću izašla na prednja vrata kuće, na dvorištu ugledam
stotinjak ljudi. Red TV kamera uperenih u mene, fotografi i novinari nalaze se iza njih, a
pomoćnici Odjela za odnose s javnošću Carter Spinka šetkaju se okolo održavajući red i dijeleći
kavu sa štandova koji su se pojavili niotkud. Na ogradi ugledam skupinu iz puba kako
znatiželjno zure u mene, a ja ih tužno pogledam.
– Za nekoliko minuta, – izjavi Hilary u svoj mobilni telefon. – Čekamo Daily Telegraph.
Ugledam Davida Elldridgea i Grega Parkera kako stoje pokraj jednog štanda i tipkaju nešto
u svoje BlackBerryje. Odjel za odnose s javnošću htio je da što više partnera bude na snimanju,
ali nitko drugi nije mogao doći. Iskreno, imali su sreće da su se njih dvojica uspjeli pojaviti.
Gledajući ih, šokiram se kad vidim Melissu kako im prilazi, odjevena u poslovni bež kostim, a
u ruci drži... Je li to njezin životopis?
– Zdravo! – čujem ju. – Ja sam jako dobra prijateljica Samanthe Sweeting i Guya Ashbyja.
Oboje su mi preporučili da se prijavim u Carter Spink.
Na to se nasmiješim. Da, cura stvarno ne preza ni pred čime.
– Samantha. – Okrenem glavu i ugledam Nathaniela kako mi prilazi. Ima čudan izraz lica, a
oči su mu napete. – Kako si?
– Do... Dobro sam, – nekoliko ga trenutaka promatram. – Znaš. Ludnica je ovdje.
Osjetim kako me prima za ruku i isprepletem prste oko njegovih što čvršće mogu.
Guy griješi. Uspjet ćemo. Trajat ćemo. Naravno da hoćemo.
Osjetim kako me gladi svojim palcem, baš kao što je to učinio i one prve večeri kad smo bili
zajedno. Kao da govorimo nekim našim privatnim jezikom, kao da njegova koža razgovara s
mojom.
– Samantha, hoćeš li nas upoznati? – Guy se došeće do nas.
– Ovo je Guy, – nevoljko kažem. – Radim s njime u Carter Spinku. Guy... ovo je Nathaniel.
– Drago mi je! – Guy ispruži ruku i prisili Nathaniela da pusti moju i rukuje se s njime. –
Hvala što ste tako dobro pazili na nasu Samanthu.
Mora li zvučiti tako pokroviteljski. I što će mu to "naša“ – Samantha?
– Bilo mi je zadovoljstvo, – odgovori Nathaniel. – Znači, vi se brinete za vrt. – Guy pogleda
uokolo. – Vrlo lijepo Krasno!
Vidim kako Nathaniel stišće svoju pesnicu. Molim te, nemoj ga udariti, pomolim se u sebi.
Nemoj ga udariti...
S olakšanjem primijetim Iris kako ulazi u dvorište znatiželjno gledajući novinare.
– Gle! – brzo kažem Nathanielu. – Tvoja mama. – Mahnem Iris u znak pozdrava. Na sebi
ima pamučne hlače i espadrile, a pletenice je omotala oko glave. Kad mi priđe, nekoliko me
trenutaka promatra, moju punđu, moj crni kostim, moje visoke potpetice.
– Zaboga, – kaže na posljetku. – Znam. – Nasmijem se. – Pomalo drukčije. – "Pa,
Samantha“, – blago me pogleda, "našla si svoj put“. – Da, – progutam. – Jesam. Ovo je moj
pravi put, Iris. Odvjetnica sam. Uvijek sam bila. To je sjajna prigoda. Bila bih luda da ju ne
prihvatim.
Iris kimne, ali izraz lica joj je oprezan.
– Nathaniel mi je sve ispričao. Sigurna sam da si donijela ispravnu odluku, – zastane. – Pa...
Zbogom, pilešce. I sretno. Nedostajat ćeš nam.
Nagnuvši se da ju zagrlim, odjednom osjetim kako mi suze naviru na oči. – Iris, ne znam
kako bih vam zahvalila, – prošapćem. – Na svemu.
– Sve si sama učinila, – čvrsto me zagrli. – Jako sam ponosna na tebe.
– Ovo nije stvarni oproštaj, – obrišem oči rupčićem nadajući se da nisam razmazala šminku.
– Brzo ću se vratiti. Dolazit ću vikendima...
– Daj, ja ću, – uzme rupčić iz moje ruke i obriše mi oči. – Hvala, – nesigurno se nasmiješim.
– Ova šminka mora izdržati cijeli dan.
– Samantha? – Hilary me pozove sa štanda gdje razgovara s Davidom Elldridgeom i Gregom
Parkerom. – Možeš li doći?
– Odmah dolazim!
– Samantha, prije nego odeš... – Iris me primi za obje ruke, a lice joj poprimi nervozan izraz.
– Dušo, sigurna sam da radiš ono što je najbolje za tebe. Ali zapamti, mladost imaš samo
jednom, – pogleda moje ruke. – Samo jednom imaš ove divne godine.
– Zapamtit ću, – zagrizem usnu. – Obećavam.
– Dobro, – potapše me po ruci. – Idi.
Dok hodam prema štandu, Nathanielova je ruka čvrsto u mojoj, naši su prsti isprepleteni. Za
nekoliko ćemo se sati morati oprostiti.
Ne. Ne mogu sad o tome razmišljati.
Hilary je pod stresom.
– Jesi zapamtila svoju izjavu? – upita me. – Spremna?
– Spremna, – izvadim presavinuti komad papira. – Hilary, ovo je Nathaniel.
Hilary ga odmjeri bez imalo zanimanja. – Zdravo, – pozdravi ga. – Samantha, ponovimo
ponovno redoslijed događanja. Pročitat ćeš svoju izjavu, zatim odgovoriti na pitanja, a onda
fotografiranje. Počet ćemo za tri minute. Imamo čovjeka koji dijeli pakete za novinare... –
odjednom se zagleda u mene. – Što se dogodilo s tvojom šminkom?
– Ovaj... Opraštala sam se s nekim, – ispričam se. – Nije jako loše, je li?
– Morat ćemo ju popraviti, – glas joj poskoči od uzrujanosti. – Ovo je stvarno sve što mi sad
treba, – ona odšeta pozivajući jednu od svojih pomoćnica.
Još tri minute. Tri minute do početka mog starog života.
– Pa... vratit ću se na Eamonnovu zabavu, – obratim se Nathanielu držeći ga i dalje čvrsto za
ruku. – Za nekoliko dana. Sjest ću na vlak u petak navečer, provesti vikend...
– Ne sljedeći vikend, – upadne Guy, istresajući čokoladni prah na svoj cappuccino, zatim me
pogleda. – Bit ćeš u Hong Kongu.
– Molim? – glupavo upitam.
– Samatron je oduševljen tvojim povratkom i tražili su tebe na njihovu spajanju. Sutra letiš u
Hong Kong. Nitko ti nije rekao? – Nije, – šokirano zurim u njega. – Nitko mi to nije spomenuo.
Guy slegne ramenima. – Mislio sam da znaš. Pet dana u Hong Kongu, a zatim u Singapore.
Ti i ja ćemo vrebati nove klijente, – on otpije gutljaj svoje kave. – Moraš početi donositi posao,
Samantha Sweeting, partnerice. Ne možeš spavati na lovorikama.
Nisam još ni počela s poslom, a već govore o spavanju na lovorikama?
– Kad se vraćam?
Guy opet slegne ramenima. – Za nekoliko tjedana? – Samantha! – ubaci se Elldridge prišavši
nam. – Je li ti Guy spomenuo da te krajem rujna želimo na vikendu za snimanje za tvrtku? U
Škotskoj, bit će zabavno.
– Aha. Dobro, zvuči zanimljivo, – protrljam nos. – Jedino, pokušavam neke vikende ostaviti
slobodnima... da održim ravnotežu u životu...
Elldridge se začudi. – Imala si odmor, Samantha, – veselo mi dobaci. – Sad se vraćaš na
posao. Moramo razgovarati o New Yorku, – potapše me po ramenu i okrene se poslužitelju. –
Molim vas, još jedan espresso.
– Realno gledajući, mislim da nećeš imati slobodnih vikenda sve do Božića, – ubaci se Guy.
– Upozorio sam te. – Značajno podigne obrvu i otiđe razgovarati s Hilary.
Nastane tišina. Ne znam što bih rekla. Sve se prebrzo odigrava. Mislila sam da će ovaj put
biti drukčije. Mislila sam da ću imati više kontrole nad svojim životom.
– Božić, – ponovi Nathaniel koji izgleda kao gromom ošinut. – Ne, – odmah uskočim. –
Pretjeruje. Neće biti tako loše. Sredit ću stvari. – počešem se po obrvi. – Gle, Nathaniel... Vratit
ću se prije Božića. Obećavam. Učinit ću sve što treba.
Čudan trzaj prođe njegovim licem. – Nemoj to pretvoriti u dužnost.
– Dužnost? – zurim u njega. – Nisam to mislila. Znaš da nisam to mislila.
– Dvije minute! – Hilary dođe sa šminkericom, ali ja ju ignoriram.
– Samantha! – grubo će Hilary, pokušavajući me povući. – Doista nemaš sad vremena za to!
– Idi, – Nathaniel pokaže glavom. – Imaš posla.
– Ovo je grozno. Osjećam kao da se među nama sve raspada. Moram nešto učiniti. Moram
doći do njega.
– Nathaniel, reci mi nešto, – počnem drhtavim glasom. – Prije nego odem. Onaj dan u kući...
Što si mi rekao?
Nathaniel me dugo promatra, a onda njegove oči naglo potamne. – Bilo je dugačko, dosadno
i loše izrečeno, – kaže i skrene pogled.
– Molim te, učini nešto s ovim mrljama! – Hilary govori šminkerici. – Možete li se maknuti?
– Oštro se obrati Nathanielu.
– Neću smetati. – Nathaniel pusti moju ruku i makne se prije nego što uspijem nešto reći.
– Ne smetaš mi! – viknem za njim, ali nisam sigurna da me je čuo.
Dok mi šminkerica popravlja šminku, moj mozak radi tolikom brzinom da osjetim
vrtoglavicu. Odjednom je sva moja sigurnost nestala.
Radim li ispravnu stvar?
Bože. Radim li ispravnu stvar?
– Zatvorite, molim, – šminkerice mi nanosi sjenilo na oči. – Sad otvorite....
Otvorim oči i ugledam Nathaniela i Guya zajedno. Guy nešto govori, a Nathaniel sluša,
napeta izraza lica. Odjednom osjetim nemir. Što mu to Guy govori?
– Ponovno zatvorite, – kaže mi šminkerica. Nevoljko zatvorim oči i opet osjetim kako mi
nanosi još sjenila. Za Boga miloga! Zar još nije završila? Zar je bitno kako izgledam?
Konačno dočekam i posljednji potez četkicom. – Otvorite.
Otvorim oči i vidim da Guy stoji na istom mjestu, ali Nathaniel je nestao. Gdje je?
– Spojite usne... – kaže mi šminkerica izvadivši ruž za usne.
Ne mogu govoriti. Ne mogu se pomaknuti. Panično u gomili ljudi tražim Nathaniela.
Potreban mi je. Moram razgovarati s njim prije nego što počne konferencija za tisak.
Imam samo jedan život. Želim li doista ovo učiniti s njime? Jesam li dovoljno pažljivo
razmišljala o njemu?
– Spremna za svoj veliki trenutak? Imaš svoju izjavu? – Hilary se opet stvorila pokraj mene
u oblaku svježe nanesenog parfema. – Puno bolje izgledaš! Glavu gore! – Tako me grubo lupne
po bnuli da napravim grimasu. – Ima li pitanja?
– Ovaj... ima, – zamucam u očaju. – Pitala sam se... Možemo li odgoditi nakratko? Samo na
nekoliko minuta? – Hilaryno lice se ukruti.
– Što? – šokirano me upita. Imam osjećaj da bi mogla eksplodirati. – Malo sam... zbunjena,
– progutam. – Nisam sigurna jesam li donijela ispravnu odluku. Trebam još vremena da
razmislim... – zastanem ugledavši izraz njezina lica.
Priđe mi i unese mi se u lice. I dalje se smješka, ali iz očiju joj frcaju iskre, a nosnice su joj
bijesno raširene. Zakoračim unatrag, ali ona me zgrabi za ramena i zabije mi nokte u meso.
– Samantha, – sikne. – Otići ćeš tamo, pročitati svoju izjavu i reći da je Carter Spink najbolja
odvjetnička tvrtka na svijetu. Ne učiniš li to... ubit ću te.
Mislim da je ozbiljno to mislila.
– Svi smo mi zbunjeni, Samantha. Svi mi trebamo više vremena da razmislimo. Takav je
život, – prodrma me. – Preboli to. – Oštro izdahne i zagladi svoj kostim. – Dobro! Idem te
najaviti.
Odmaršira na travnjak, a ja ostanem stajati na mjestu dršćući od straha.
Imam trideset sekundi. Trideset sekundi da odlučim što ću učiniti sa svojim životom.
– Dame i gospodo novinari! – Hilaryn glas odzvanja u mikrofon. – Sa zadovoljstvom vam
želim dobrodošlicu.
Odjednom ugledam Guya kako si toči mineralnu vodu. – Guy! – hitno ga pozovem. – Guy!
Gdje je Nathaniel?
– Pojma nemam, – Guy bezbrižno slegne ramenima.
– Što si mu rekao? Kad ste malo prije razgovarali.
– Nisam trebao mnogo toga reći, – odgovori mi Guy. – Znao je otkuda vjetar puše.
– Kako to misliš? – zurim u njega. – Niotkuda vjetar ne puše.
– Samantha, ne budi naivna, – Guy otpije vode. – Odrastao je čovjek. Razumije on to.
– ...našu novu partnericu Carter Spinka, Samanthu Sweeting! – Hilaryn glas i pljesak
nazočnih jedva dopiru do moje svijesti.
– Što to razumije? – prestravljeno ga upitam. – Što si mu rekao?
– Samantha! – Hilary me prekine svojim namještenim smiješkom. – Čekamo te! Mnogo
zaposlenih ljudi! – Željeznim me stiskom zgrabi za ruku i odvuče na travnjak. – Idi! Uživaj! –
grubo me gurne laktom u leđa i odšeće.
Dobro. Trideset sekundi nije bilo dovoljno. Ostavljena sam sama pred gomilom novinara, a
ne znam što želim. Ne znam što da radim.
Nikad se u životu nisam osjećala toliko zbunjeno.
– Hajde! – Hilaryn napeti ton glasa me prepadne. Osjećam se kao da sam na tekućoj vrpci.
Jedini je način samo naprijed.
Dršćućim koljenima dođem do sredine travnjaka gdje je postavljen mikrofon i mala
pozornica. Sunce blješti odbijajući se o objektive kamera koje me oslijepe. U gomili potražim
Nathaniela, ali ga ne nalazim. Trish stoji nekoliko metara s moje desne strane, u
jarkoružičastom kostimu i manijakalno mi maše. Pokraj nje je Eddie koji u ruci drži
videokameru.
Polako odmotam svoju izjavu.
– Dobro jutro! – kažem u mikrofon dršćućim glasom. – Drago mi je što s vama mogu
podijeliti uzbudljivu vijest. Nakon što mi je Carter Spink dao sjajnu ponudu, danas se vraćam u
tu tvrtku kao njezin partner. Ne moram reći da sam... oduševljena.
Nekako mi ne uspijeva da se natjeram zvučiti oduševljeno. Riječi djeluju prazno kad ih
izgovaram.
– Ugodno sam iznenađena toplinom i ljubaznošću dobrodošlice Carter Spinka, – neodlučno
nastavim, i počašćena sam što se priključujem prestižnom partnerstvu...
Pogledom i dalje tražim Nathaniela. Ne mogu se usredotočiti na ono što govorim.
– Talenta i vrsnoće! – pukne Hilary.
– Ovaj... da, – pronađem gdje sam stala. – Talenta. I vrsnoće.
Među novinarima se začuje hihotanje. Ne odrađujem dobro posao.
– Kvaliteti usluga Carter Spinka... ovaj... nema premca, – nastavim trudeći se zvučiti
uvjerljivo.
– Bolje su kvalitete od zahoda koje ste čistili? – vikne jedan novinar zdravorumenih obraza.
– U ovom trenutku ne postavljate pitanja! – Hilary ljuti to izađe na travnjak. – I nećete
postavljati pitanja u vezi sa zahodima, kupaonicama i ostalim sanitarijama. Samantha, nastavi.
– Neopisivi su, zar ne? – vikne zdravorumeni tip uz grohotan smijeh.
– Samantha, nastavi, – sikne Hilary koja je izvan sebe od bijesa.
– Sigurno da nisu bili neopisivi! – Trish došepa na tratinu u jarkoružičaste potpetice koje
propadaju u travu. – Svi su Royal Doulton! Svi su Royal Doulton, – ona ponovi u mikrofon. –
Najkvalitetniji su. Vrlo ti dobro ide, Samantha! – potapše me po ramenu.
Svi se novinari smijulje. Hilaryno lice je ljubičasto.
– Oprostite, – obrati se ona Trish susprežući svoj bijes. – Usred smo konferencije za tisak.
Možete li se maknuti?
– Ovo je moj travnjak, – odgovori joj ponosno Trish. – Novinari i mene žele čuti! Eddie,
gdje je moj govor?
– Nećete držati govori – užasnuto će Hilary kad je Eddie prišao Trish i pružio joj list papira.
– Želim zahvaliti svome mužu Eddieju za svu njegovu podršku, – počne Trish ignorirajući
Hilary. – Također želim zahvaliti DailyMailu...
– Ovo nije jebeni Oskar! – Hilary izgleda kao da će svaki čas dobiti infarkt.
– Ne prostačite! – uzvrati joj oštro Trish. – Podsjećam vas, ja sam vlasnica ove rezidencije.
– Gđo Geiger, jeste li vidjeli Nathaniela? – očajno pogledam prema gomili ljudi, po milijunti
put. – Nestao je.
– Tko je Nathaniel? – upita jedan od novinara.
– Vrtlar, – odgovori zdravocrveni tip. – Dečko. Pa, je li gotovo među vama?
– Nije! – opalim. – Naš se odnos nastavlja.
– Kako ćete u tome uspjeti?
Osjećam kako se među novinarima budi zanimanje.
– Lijepo, hoćemo, dobro? – Odjednom, bez ikakva razloga, osjećam kako sam blizu suza.
– Samantha, – bijesno će Hilary. – Molim te, nastavi sa službenom izjavom! – kaže i
odgurne Trish od mikrofona.
– Ne dirajte me! – zakriči Trish. – Tužit ću vas. Samantha Sweeting je moja odvjetnica.
– Hej, Samantha! Što Nathaniel misli o vašem povratku u London? – vikne netko od
novinara.
– Jeste li izabrali karijeru umjesto ljubavi? – ubaci se veselo mlada novinarka.
– Nisam! – očajnički uzviknem. – Samo... Trebam razgovarati s njim. Gdje je? Guy! –
odjednom ugledam Guya pokraj travnjaka.
– Kamo je otišao? Što si mu rekao? – Požurim prema njemu, spotaknuvši se. – Moraš mi
reći. Što si mu rekao?
– Savjetovao sam mu da zadrži dostojanstvo, – Guy arogantno slegne ramenima. – Iskreno,
rekao sam mu istinu. Nečeš se vratiti.
– Kako se usuđuješ? – bijesno uzdahnem. – Kako se usuđuješ to reci? Vratit ću se! I on
može doći u London...
– Ma daj, molim te, – Guy podigne oči prema nebu. – Ne želi visjeti po tebi kao neki jadnik,
smetati ti, sramotiti te...
– Sramotiti me? – zapanjeno zurim u Guya. – To si mu rekao? Je li zato otišao?
– Za Boga miloga, Samantha, zaboravi to, – Guy nestrpljivo puhne. – Čovjek je vrtlar.
Šaka mi odleti prije nego što je uspijem zaustaviti. Udarim Guya ravno u vilicu.
Čujem uzdahe, povike i škljocanje fotoaparata, ali me nije briga. Ovo je najbolja stvar koju
sam ikad učinila.
– Au! Jebemu! – Guy se primi za lice. – Zašto si to učinila, jebote?
Novinari se okupe oko nas, postavljajući milijun pitanja, ali ja ih ignoriram.
– Ti me sramotiš, – bijesno mu kažem. – Bezvrijedan si prema njemu. Bezvrijedan –
Iznenadim se kad osjetim da su mi suze navrle na oči. Moram pronaći Nathaniela. Odmah.
– Sve je u redu! Sve je u redu! – Hilary domaršira u svom prugastom odijelu. – Samantha je
danas malo napeta! – Svojim me poznatim stiskom zgrabi za ruku i kiselo se osmjehne
pokazujući zube. – Ovo je prijateljska prepirka između dvoje kolega! Samantha se veoma veseli
izazovima vođenja svjetski poznatog odvjetničkog tima. Zar ne, Samantha? – njezin se stisak
pojača. – Zar ne, Samantha?
– Ne znam, – odgovorim u očaju. – Jednostavno ne znam. Žao mi je, Hilary. – Nekako
izvučem ruku iz njezina stiska.
Hilary me bijesno pokuša ponovno uhvatiti, ali uspješno se izmaknem i počnem trčati preko
travnjaka prema vratima ograde.
– Zaustavite ju! – Hilary vikne svim svojim pomoćnicima. – Zapriječite joj put!
Djevojke u odijelima počnu mi prilaziti iz svih smjerova poput kakva policijskog,
specijalnog tima. Nekako ih uspijem izbjeći. Jedna me zgrabi za jaknu, ali ja se izmigoljim.
Skinula sam štikle i nastavila trčati po tvrdom šljunku. Stigavši do vrata ograde, srce mi počne
jače udarati. Tri djevojke stoje ispred mene i zaprječuju mi put.
– Daj, Samantha, – kaže mi jedna od njih. – Ne budi glupa.
– Vratimo se na konferenciju za tisak, – druga mi se približava ispruženih ruku.
– Pustite ju da prođe! – začujem prodoran glas iza sebe. Okrenem se i, na svoje iznenađenje,
ugledam Trish kako u svome jarkom-žičastom kostimu žuri koliko joj brzo dopuštaju njezine
ružičaste cipele. – Pomozite mi, budale! – dovikne ona novinarima.
Trenutak kasnije, novinari maknu djevojke i otvore vrata, oslobodivši mi put. I ja izađem,
trčim niz ulicu ne osvrćući se.
Dok sam stigla u pub, hulahopke su mi se poderale, kosa mi je ispala iz punđe, šminka mi se
okupala u znoju, a pluća mi gore od boli.
Ali nije me briga. Moram pronaći Nathaniela. Moram mu reći da mi je on najvažniji na
svijetu, važniji od ijednog posla.
Moram mu reći da ga volim.
Ne znam zašto to prije nisam shvatila, zašto mu to prije nisam rekla. Tako je očito. Tako je
zasljepljujuće.
– Eamonn! – hitno ga pozovem približavajući mu se, a on me, skupljajući čaše, iznenađeno
pogleda. – Moram razgovarati s Nathanielom. Je li ovdje?
– Ovdje? – Eamonn izgleda smušeno. – Samantha, mimoišla si ga. Već je otišao.
– Otišao? – ukočim se i dalje brzo dišući. – Kamo?
– Pogledati onaj rasadnik koji želi kupiti. Maloprije je krenuo autom.
– Onaj u Bingleyju? – s olakšanjem upitam, i dalje zadihana. – Možeš li me odvesti do
tamo? Moram razgovarati s njim.
– Nije tamo... – Eamonn se počeše po svome zarumenjenom licu kao da mu je jako
neugodno. Zurim u njega, odjednom naslutivši nešto loše. – Samantha... Otišao je u Cornwall.
To me toliko šokiralo da me zabole prsa kao da me netko svom snagom udario u njih. Ne
mogu govoriti. Ne mogu se ni pomaknuti.
– Mislio sam da znaš, – Eamonn mi priđe korak bliže, zasjeniv-ši oči rukom zbog jakog
sunca. – Rekao je da će možda ostati tamo nekoliko tjedana. Mislio sam da ti je rekao.
– Ne, – glas mi je jedva čujan. – Nije mi rekao. Odjednom osjetim slabost u nogama.
Sjednem na jednu bačvu dok mi u glavi pulsira. Otišao je u Cornwall, samo tako. Nije se ni
pozdravio sa mnom. Nije ni razgovarao sa mnom.
– Ostavio je poruku ako navratiš. – Eamonn gurne ruku u džep i izvadi omotnicu. Dodajući
mi ju, njegovo se lice snuždi. – Samantha, žao mi je.
– U redu je, – uspijem se osmjehnuti. – Hvala ti, Eamonn. – Uzmem omotnicu od njega i
izvučem papir.
Mislim da oboje znamo daje ovo kraj. Prestanimo dok smo u prednosti. Znaj da je ovo ljeto
bilo savršeno.
N
Suze mi cure niz obraze dok iznova čitam poruku. Ne mogu vjerovati da je otišao. Kako je
mogao odustati od nas? Što god mu je Guy rekao, što god on mislio. Kako je mogao samo tako
otići?
Uspjeli bismo. Zar on to ne zna? Zar on to ne osjeća duboko u sebi?
Začujem nešto i podignem pogled. Ugledam Guya i skupinu novinara kako se okupljaju oko
mene. Nisam ih dosad ni primijetila.
– Odlazite, – kažem im prigušenim glasom. – Ostavite me na miru.
– Samantha, – počne Guy tihim i pomirbenim tonom. – Znam da te boli. Žao mi je što sam te
uzrujao.
– Opet ću te udariti, – obrišem oči rukavom. – Ozbiljno mislim.
– Stvari se trenutačno čine lošima, – Guy pogleda poruku. – Ali pred sobom imaš fantastičnu
karijeru.
Na to mu ništa ne odgovorim. Pogrbljena sam, skupljenih ramena, nos mi curi i kosa mi je
pala na lice u pramenovima slijepljenim lakom.
– Budi razumna. Nećeš se vratiti čišćenju zahoda. Ništa te više ovdje ne zadržava. – Guy se
približi i stavi moje crne cipele na stol pokraj mene. – Hajde, partnerice. Svi te čekaju. Otupjela
sam. Doista je gotovo. Sjedim u odjeljku prvoga razreda londonskog vlaka, zajedno s drugim
partnerima. Vlak je ekspresni. Za nekoliko ćemo se sati vratiti. Na sebi imam novi par hlača.
Šminka mi je popravljena. Tisku sam dala novu izjavu koju je Hi-lary na brzinu skrojila: – Iako
ću uvijek u srcu imati toplo mjesto za svoje prijatelje u Lower Eburyju, ništa u mome životu
nije uzbudljivije i važnije od moje karijere u Carter Spinku.
Izgovorila sam ju savršeno uvjerljivo. Čak sam se uspjela i nasmiješiti, rukujući se s
Davidom Elldridgeom. Možda će ta slika izaći u novinama, a ne ona na kojoj udaram Guyja.
Nikad se ne zna.
Kad je vlak pošao s postaje, osjetim bolan ubod u grudima i na trenutak sklopim oči,
pokušavajući se smiriti. Činim ispravnu stvar. Svi su se složili. Otpijem gutljaj cappuccina, a
zatim još jedan. Ako popijem dovoljno kave, možda me ona održi živahnom. Možda se
prestanem osjećati nestvarno kao u nekom snu.
U kutu odjeljka nasuprot mene sjedi TV kamerman koji snima dokumentarac za vijesti,
zajedno sa svojim producentom Domi-nicom, tipom s trendovskim naočalama u traper jakni.
Osjećam objektiv kamere na sebi kako prati svaki moj pokret, zumirajući me, hvatajući svaki
izraz moga lica. Stvarno bih mogla i bez toga.
– I tako Samantha Sweeting odlazi iz sela u kojem je znana samo kao kućna pomoćnica, –
govori Dominic u mikrofon smirenim, komentatorskim glasom. – Pitanje je... žali li za ičim? –
pogleda me upitno.
– Mislila sam da ćete samo snimati, – odbrusim i zlokobno ga pogledam.
– Izvoli! – Guy mi baci težak snop ugovora u krilo. – Ovo je Samatron. Prouči to.
Pogledam debeli svežanj papira. Jednom davno, kad bih vidjela novi, svježi ugovor,
adrenalin bi mi odmah poskočio. Uvijek sam prva htjela uočiti nepravilnost, prva započeti s
pitanjima. Ali sad ne osjećam ništa.
Svi drugi u odjeljku rade. Prolistam ugovor, pokušavajući u sebi pronaći nekakvo
oduševljenje. Daj. Ovo je sad moj život. Kad se vratim u kolotečinu, zavoljet ću ga ponovno.
– Od kuharica do ugovora, – promrmlja Dominic u mikrofon. – Od drvenih kuhača do
pravnih spisa.
Ovaj me tip stvarno počinje živcirati.
Vratim se ugovoru, ali riječi mi skaču pred očima. Ne mogu se usredotočiti. Misli mi se vrte
samo oko Nathaniela. Pokušavala sam ga nazvati, ali ne javlja se. Ne odgovara mi na SMS
poruke. Kao da više ne želi znati.
Kako se sve može završiti? Kako je mogao samo tako otići?
Oči mi se opet zamagle od suza te ih bijesno otjeram. Ne mogu plakati. Partnerica sam.
Partneri ne plaču. Pokušavajući se sabrati, pogledam kroz prozor. Čini mi se da usporavamo,
što je pomalo čudno.
– Objava svim putnicima..., – odjednom se začuje glas iz zvučnika. – Vlak je iz ekspresnog
promijenjen u putnički. Stat ćemo u Hithertonu, Marston Bridgeu, Bridburvju...
– Što? – Guy digne pogled sa spisa. – Putnički vlak?
– Isuse Kriste, – David Elldridge se namršti. – Koliko će to trajati?
– .. .a za pola sata stižemo u Paddington, – glas i dalje obavješćuje. – Isprike za svaku...
– Pola sata? – David Elldridge ljutito izvadi svoj mobilni telefon. – Morat ću odgoditi svoj
sastanak.
– A ja ću morati odgoditi ljude iz Pattinson Lobba, – Guy izgleda jednako ljutito i stisne
brzo biranje na svome telefonu. – Bok, Mary! Guy je. Čuj, totalni zajeb s vlakom. Kasnit ću
pola sata...
– Premjesti dogovor s Derekom Tomlinsonom..., – David daje naputke.
– Morat ćemo pomaknuti ljude iz Pattison Lobba, otkazi onom tipu iz Odvjetnika...
– Davina, – Greg Parker govori u svoj telefon. – Jebeni vlak je putnički. Reci ostatku tima da
ću zakasniti pola sata, šaljem e-mail... – Odloži svoj telefon i odmah počne tipkati po svom
BlackBerryju. Trenutak kasnije Guy učini isto. Sa zaprepaštenjem promatram tu pomahnitalost.
Svi su pml stresom. Vlak će kasniti. Pola sata. Trideset minuta. Kako se može toliko uzrujati
zbog trideset minuta?
Bih li i ja trebala biti takva? Jer zaboravila sam kako. Mo/iiu sam zaboravila kako uopće biti
odvjetnik.
Vlak uđe u postaju Hitherton i polako se zaustavi. Pogledam kroz prozor – a onda glasno
uzdahnem. U zraku lebdi ogroman balon, svega nekoliko metara iznad zgrade postaje.
Svjetlocrvenc je i žute boje, a ljudi mašu iz njegove košare. Izgleda kao nešto iz bajke.
– Hej, gledajte ovo! – uzviknem. – Pogledajte!
Nitko i ne podigne glavu. Svi pomahnitalo tipkaju.
– Gledajte! – pokušam ponovno. – Predivan je! – I dalje nema odziva. Nikoga ništa ne
zanima osim sadržaja njihova BlackBerryja. Balon je sad otišao dalje. Za trenutak ga više ni ja
neću vidjeti. Propustili su ga.
Pogledam ih sve, kremu pravnoga svijeta, odjevene u svoja odijela od tisuću funti, ručno
skrojena posebno za njih, u rukama drže najmodernija računala. Propuštaju. Nije im čak ni stalo
što propuštaju. Žive u svome svijetu.
Ne pripadam ovamo. To više nije moj svijet. Nisam jedna od njih.
Odjednom shvatim s najdubljom sigurnošću koju sam ikad osjetila. Ne pripadam, ne
osjećam se kao jedna od njih. Možda jednom jesam, ali ne više. Ne mogu ja to. Ne mogu
provesti život u prostorijama za sastanke. Ne mogu biti opsjednuta vremenom. Ne mogu više
propuštati život.
Sjedeći tamo s ugovorom u krilu, odjednom osjetim kako se u meni budi napetost.
Pogriješila sam. Napravila sam veliku pogrešku. Ne bih trebala biti ovdje. Ne želim ovo od
svog života. Ne želim ovo raditi. Ne želim ovo biti.
Moram izaći odavde. Odmah.
Ljudi ulaze i izlaze iz vlaka, noseći torbe. Najsmirenije što mogu, posegnem prema svom
kovčegu, uzmem torbicu i ustanem.
– Žao mi je, – kažem. – Pogriješila sam. Tek sam sad shvatila. – Što? – Guy digne glavu.
– Žao mi je što sam vam uzalud potrošila vrijeme, – glas mi lagano podrhtava. – Ali... Ne
mogu ostati. Ne mogu ja to. – Isuse, – Guy se uhvati za glavu. – Ne opet, Samantha...
– Nemoj me pokušavati nagovarati, – prekinem ga. – Odlučila sam. Ne mogu biti poput vas.
Nije to za mene. Žao mi je, nisam smjela poći s vama.
– Ima li to veze s vrtlarem? – On zvuči ogorčeno. – Jer da budem iskren...
– Ne! Ima veze sa mnom. Samo želim... – neodlučno zastanem tražeći prave riječi. – Guy...
Ne želim biti netko tko ne gleda kroz prozor.
Na Guyevu se licu ne vidi ni tračak razumijevanja. Nisam ga ni očekivala.
– Zbogom, – otvorim vrata vlaka i izađem, ali Guy me grubo zgrabi.
– Samantha, posljednji put, prestani s tim sranjem! Poznajem te. Ti si odvjetnica
– Ne poznaješ me, Guy! – riječi u bijesu izlete iz mene. – Ne možeš ti odlučivati tko sam ja!
Nisam odvjetnica! Ja sam osobal
Izvučem ruku iz njegova stiska i glasno zalupim vratima. Sva se tresem. Sljedećeg se
trenutka vrata ponovno otvore te Dominic i kamerman izađu za mnom.
– I tako! – Dominic uzbuđeno komentira u svoj mikrofon. – Neočekivanim obratom situacije
Samantha Sweeting je odbila sjajnu pravnu karijeru!
Za minutu ću ga stvarno odalamiti.
Kad je vlak polako krenuo, ugledam Guya i druge partnere kako stoje na prozoru i zabrinuto
zure u mene. Sad sam uništila svaku priliku za povratak.
Drugi putnici odlaze s perona, ostavljajući me samu. Samu na postaji Hitherton, samo s
kovčegom u ruci. Ni ne znam gdje je Hitherton. Kamera je i dalje uperena u mene, a ljudi koji
prolaze znatiželjno me pogledavaju.
Što ću sad?
– Dok gleda za vlakom, Samantha se našla na izmaku snaga, – Dominikov glas je tih i
suosjećajan.
– Nemoj, – promrmljam.
– Jutros je bila slomljena kad je izgubila voljena čovjeka. Sad je ostala i bez karijere, –
zastane, zatim zloslutnim tonom doda: – Tko zna kakve joj mračne misli padaju na pamet? Što
hoće reći? Da ću se baciti pod sljedeći vlak? To bi volio, zar ne? Vjerojatno bi za to dobio
Emmyja.
– Dobro sam, – ponosno podignem bradu i čvršće stisnem ručku kovčega. – Bit ću dobro.
Ispravno sam postupila.
Ali ogledajući se po praznoj postaji, osjetim napadaj panike shvaćajući u kakvoj sam se
situaciji našla. Pojma nemam kad ide sljedeći vlak. Čak nemam pojma ni kamo želim ići.
– Imate li plan, Samantha? – upita Dominic uperivši mikrofon prema meni. – Neki cilj?
Zašto me ne ostavite na miru?
– Katkad nije potrebno imati neki cilj u životu, – branim se. – Ne mora se uvijek znati sve.
Katkad je dovoljno znati sljedeći korak.
– A koji je vaš sljedeći korak?
– Pa... Radim na tome, – okrenem se i odem od kamere prema čekaonici. Kad se približim,
izađe šef postaje.
– Ovaj, zdravo, – pozdravim ga. – Možete li mi reći kako da dođem do... – nesigurno
zastanem. Kamo idem? – Do... ovaj...
– Do? – upita me šef postaje.
– Do... Cornwalla, – čujem se kako govorim.
– Cornwalla? – čovjek se iznenadi. – Gdje u Cornwallu?
– Ne znam, – progutam. – Ali moram doći do tamo, najbrže moguće.
Sigurno u Cornwallu nema toliko mnogo rasadnika. Naći ću onaj pravi. Naći ću ga. Nekako
već.
– Pa, – šef postaje počeše se po obrvi. – Morat ću pogledati u knjigu. – On nestane u svoju
prostoriju. Čujem Dominica kako nešto napeto priča u svoj mikrofon, ali nije me briga.
– Evo ga, – pojavi se šef držeći komad papira s crtežom. – Bojim se da imate šest
presjedanja do Penzance. I stajat će vas sto dvadeset funti. Vlak neće tako skoro doći, – doda
on. – Drugi peron.
– Hvala. – Podignem svoj kovčeg i krenem prema peronu. Čujem kako Dominic i kamerman
žure za mnom.
– Samanthu je očito napustio razum, – zadihano će on u mikrofon. – Situacija ju je natjerala
preko ruba. Tko zna kakav će sljedeći nagli korak napraviti?
On tako želi da skočim, zar ne? Ignorirat ću ga. Odlučno stanem na peron, gledajući u
suprotnom smjeru od kamere. – Bez adrese i ikakvih informacija, – čujem ga kako nastavlja,
"Samantha se odlučila na dug i nesiguran put kako bi pronašla čovjeka koji ju je jutros odbio.
Čovjeka koji je otišao bez pozdrava. Je li to mudar plan?“
E, sad mi je dosta.
– Možda plan nije mudar! – okrenem se prema njemu duboko dišući. – Možda ga neću
pronaći. Možda on neće ni doznati. Ali moram pokušati.
Dominic zausti da nešto kaže.
– Zašuti, – kažem mu. – Samo zašuti.
Čini mi se da su sati prošli kad u daljini začujem vlak. Ali, dolazi s krive strane. Još jedan
vlak za London. Kad je stao, čujem kako se vrata otvaraju i ljudi izlaze i ulaze.
– Vlak za London! – vikne šef postaje. – Vlak za London, prvi peron.
Na tom bih vlaku ja trebala biti. Da sam razumna. Da me razum nije napustio. Pogledom
lutam po prozorima, gledajući ljude u njihovim sjedalima kako pričaju, spavaju, čitaju, slušaju
iPod...
A onda sve odjednom stane. Sanjam li?
Vidim Nathaniela. U vlaku za London. Na tri metra od mene, sjedi do prozora i ukočeno zuri
preda se.
Što... Što on radi...
– Nathaniel! – pokušam viknuti, ali začujem samo šapat. – Nathaniel! – luđački mahnem
rukama pokušavajući mu privući pozornost.
– Isuse, to je on! – uzvikne Dominic. – Nathaniel! – vikne on dubokim glasom. – Ovamo,
stari!
– Nathaniel! – glas mi konačno proradi. – Na-than-iel!
Na moj očajnički povik on napokon okrene glavu i zaprepasti se kad me ugleda. Na trenutak
mu se na licu pojavi sumnja, a zatim se razblaži u prasak oduševljenja.
Čujem da se vrata vlaka zatvaraju. Odlazi.
– Hajde! – viknem neka žurno izađe.
Vidim ga kako se diže, uzima svoj ruksak, prolazi uz ženu u sjedalu do njega. Zatim nestane,
a vlak lagano krene.
– Prekasno, – žalosno će kamerman. – Neće uspjeti.
Previše me boli u grudima da bih odgovorila. Ostaje mi samo da gledam u odlazeći vlak,
vagon za vagonom, kako ubrzava... sve dok mi ne nestane s vidika.
A Nathaniel stoji na peronu. Tamo je.
Ne mičući oči s njega, hodam po peronu, ubrzavajući dok ne stignem do putničkog
nadvožnjaka. S druge strane, on čini isto. Dođemo do vrha stuba, krenemo jedno prema
drugome i zastane-mo, nekoliko metara jedno od drugoga. Udisaji su mi sve kraci i osjećam
kako mi je krv navrla u obraze. Šokirana sam, oduševljena i nesigurna, sve istodobno.
– Mislila sam da ideš u Cornwall, – konačno progovorim. – Kupiti rasadnik.
– Predomislio sam se. – I Nathaniel izgleda prilično šokirano. – Odlučio sam... posjetiti
prijatelja u Londonu, – pogled mu padne na moj kovčeg. – A kamo si ti krenula?
Pročistim grlo. – Mislila sam... u Cornwall. – Cornwall? – Iznenađeno me pogleda.
– Aha. – Pokažem mu kartu i odjednom se poželim nasmijati ovoj apsurdnoj situaciji.
Nathaniel se nasloni na ogradu, palaca gurnutih u džepove, i promatra drvene grede mosta. –
Pa... Gdje su ti prijatelji?
– Ne znam. Otišli su. I nisu mi prijatelji. Opalila sam Guya, – dodam ponosno.
Nathaniel zabaci glavu i glasno se nasmije. – Pa su te otpustili.
– Ja sam njih, – ispravim ga.
– Da? – Nathaniel me iznenađeno pogleda. Pruži mi ruku, ali ja ne pružim svoju. Ispod
veselja osjećam se nekako nemirno. Jutrošnja povreda nije nestala. Ne mogu se pretvarati da je
sve u redu. – Dobila sam tvoju poruku, – pogledam ga ravno u oči, a on se lecne.
– Samantha... Napisao sam ti u vlaku drugu poruku. Ako me ne budeš željela vidjeti u
Londonu.
Iz džepa izvuče, kao da mu je neugodno, pismo od nekoliko listova, ispisanih s obje strane.
Nekoliko ga minuta držim, ne čitajući.
– Što... Što u njemu piše? – pogledam ga. – Dugačko je i dosadno, – prodorno me pogleda. –
I loše sastavljeno.
Polako okrenem listove među prstima. Tu i tamo ugledam riječi od kojih mi se oči napune
suzama. – Pa, – nekako uspijem progovoriti.
– Pa, – Nathanielove me ruke obgrle oko struka, a tople usne stope se s mojima. Dok me
čvrsto drži u svome zagrljaju, osjećam kako mi suze cure niz obraze. Ovamo pripadam. Ovo mi
odgovara. Konačno se odmaknem i pogledam ga, brišući oči.
– Kamo ćemo sad? – On pogleda prema pruzi, a ja pratim njegov pogled. Pruga vodi u oba
smjera, daleko u daljinu. – Kojim ćemo putem?
Zurim u beskrajan trag pruge, mršteći se od sunca. Imam dvadeset i devet godina. Mogu ići
bilo kamo. Činiti bilo što. Biti tko.
– Nema žurbe, – napokon odlučim i ponovno ga poljubim.
Download

Božanstvena kućanica