Titov Jasenovac
Zagreb 2014.
Samizdat
Predgovor
Dr. sci. Tomislav Sunić
Slika na naslovnici
Prof. Charles Billich
Zahvaljujem Zorki i Marijani
Mladen Ivezić
Titov Jasenovac
Zagreb 2014.
Pregled sadržaja:
Predgovor
9.
Titoistiĉki hrvatoţderni mitovi
9.
Pismo ĉitatelju:
Povijest kaţnjava jer povjesnica laţe
Dva mala oka
Mit o vaĊenju oĉiju
Antifašistiĉka laţ o hrvatskome vaĊenju oĉiju
Antifašistiĉka sustavna laţ
Krivo su nas uĉili
Uvod:
Jasenovac/Brojke
A) Vrijeme
Suludi proboj 22. travnja 1945. i ukinuće SRLJ
B) Uvjeti
Zdravstvo
Tifus - antifašistiĉki zloĉin
Prehrana i odjeća
C) Dokazi i svjedoci
D) Stvarne brojke
Prvi dio:
Titovski kaţnjeniĉki i likvidacijski logor u
Jasenovcu i Staroj Gradiški do 1948. g.
A) Teškoće kasna dokazivanja
B) Konkretni zloĉini
Svjedok Slavko Bašić
Komunistiĉka evidencija
Kvalificirani svjedoci
Lješine govore
Zaobilazna priznanja
Drugi dio:
Jasenovac – temelj ideologije Brozove Jugoslavije
I. Metodologija laţi
Ĉimbenik ekonomika
Ĉimbenik marxizam
Jasenovaĉka laţ kao ultima ratio
titovske politike
Neke stalne vrste publikacije
jasenovaĉkoga Mita
II. Razdoblja
13.
13.
13.
17.
18.
19.
24.
27.
27.
29.
34.
38.
42.
47.
49.
51.
51.
51.
62.
67.
69.
73.
75.
79.
83.
83.
83.
83.
85.
86.
87.
90.
A) Doba krvavoga genocida nad
Hrvatima(do 1948. g.)
HSS – prvo snubljen, onda uništen
Antifašisti napadaju Katoliĉku crkvu
Hrvatska pravoslavna crkva i razumni
pravoslavci – mirotvorne,
bogoljubne ţrtve antifašizma
Jasenovaĉki mit motivacija i opravdavanja
zloĉina nad svećenstvom i vjernicima
u Hrvatskoj
B) Jasenovaĉki mit i Pax Titoistica
1.) Rankovićevo doba (od 1948. g. do 1966. g.)
Vrijeme neometane despocije
Privredna reforma 1964. i 1965. i izbaĉaj
Rankovića iz Partije 1966. g. u svjetlu
jasnovaĉkoga mita
Stalna velikosrpska navala
2.) Vrijenja od Rankovićevog izbaĉaja do
Brozove smrti (od 1966. do 1980.-te g.)
Pad broja ţrtava do 1972
1972.; povratak na brojku od 700.000 ţrtava
Nebivši Vukašin
Poĉetna laţ
Korijeni Mita
Eskalacija; iz knjiga i ĉasopisa preko
novina na TV
Multimedijski Vukašin
Klonirani Vukašin
Sveti Vukašin!
Laţni svetac protiv pravoga dušebriţnika
Mit koji se razvija
Svakodnevna porcija jasenovaĉkoga mita
3.) Nakon Brozove smrti
Od Brozove smrti do Miloševićeva
nastupa (1980.-1986.)
Voţd je stigao!
Obnovljeni udari na Katoliĉku crkvu
Krsto Škanata i Pseudogrisogono
Vojnoistorijski institut u Beogradu
I komunisti Hrvatske i Jugoslavije na udaru
Preko Hebranga ustaštvo na sve
Komuniste Hrvatske
Poslije Tita – Tito pa – Tito
Jasenovac ne sme pasti; Tito postaje ustaša
…a poslije Jasenovca – Jasenovac
Zakljuĉak:
90.
91.
94.
104.
105.
112.
116.
116.
121.
122.
125.
125.
127.
128.
128.
130.
132.
133.
136.
136.
137.
139.
140.
144.
144.
149.
151.
155.
162.
166.
168.
170.
172.
173.
181.
Povjesnica – dvorska knjiţevnost
najgorih silnika
Saţetak
Summary
Bibliografija
O Auktoru
181.
185.
187.
189.
193.
Predgovor
Titoistički hrvatožderni mitovi
Valja podsjetiti ĉitatelja da je knjiga Mladena Ivezića Jasenovac /
Brojke, dosta unakazila antifašistiĉku matematiku. Knjiga je pruţila
ĉitatelju solidne empirijske podatke o mitologiji ustaškog logora
Jasenovac i protiv navodnih 600.000 ubijenih zatvorenika, doĉim je
stvaran broj stradalih i ubijenih u Jasenovcu bio puno manji.
Ivezić citira iz ĉlanka protuhrvatskoga titovskoga generala Jefte
Šašića, da je statistiĉki zavod Jugoslavije već 1966. godine utvrdio da
je u Jasenovcu od svih uzroka tijekom NDH ţivot izgubilo 262, u Staroj
Gradišci 141 zatoĉenik a u svim logorima u Jugoslaviji 2.620 ljudi. Ti
su nalazi bili odmah proglašeni drţavnom tajnom.
Od 1945. do dan danas, samoprozvani antifašisti nisu uspjeli
dokazati forenziĉkim nalazima navodna ustaška ubojstva u
Jasenovcu. TakoĊer, kada je rijeĉ o ustaškim likvidacijama vaţno je
znati povod i motiv likvidacija, odnosno okolnosti koje su dovele do
likvidacija i ubojstva, bilo da je rijeĉ o ubijenom Ţidovu, Romu, Srbinu
ili nekom hrvatskom komunistu u Jasenovcu. Koliko je, na primjer,
meĊu uhićenim hrvatskim komunistima
zatoĉenih u ustaškom
Jasenovcu bilo ljudi koji su prije toga podmetali bombe i eksplozivne
naprava po gradu Zagrebu ili po ţeljezniĉkim prugama? Jesu li
zatvorenici u ustaškom Jasenovcu umirali od gladi, od tifusa, ili su bili
ubijani metkom u zatiljak? Razlike u motivima uhićenja i likvidacijama
uznika vrlo su bitne.
Još se jedna Ivezićeva knjiga provlaĉi kroz njegovu novu knjigu
Titov Jasenovac.Vrijedno je spomenuti Ivezićevu prijašnju knjigu Titova
umjetnost mrţnje, u kojoj Ivezić navodi više od tisuću vrela, i to ne iz
ustaškog arhiva, već iz jugoslavenskog titoistiĉkoga arhiva i tiska.
Ujedno on time pokazuje u kojoj mjeri su jugoslavenski antifašisti
laţima obmanjivali domaću i stranu javnost. U novoj knjizi Ivezić
povezuje materijalne i pisane dokaze o uĉincima komunistiĉkog
jasenovaĉkog mita.
Knjiga Titov Jasenovac, sastoji se od dva dijela.
U prvome dijelu autor govori o naknadnom radu logora
Jasenovac u komunistiĉkoj Jugoslaviji, i to u periodu od svibnja 1945.
do 1948. godine. O tom periodu malo se zna, a još manje se taj period
akademski istraţuje. Tijekom tog perioda, tj. nakon Drugog svjetskog
rata, jugoslavenske komunistiĉke vlasti preuredile su bivši ustaški
9
logor Jasenovac u komunistiĉko stratište, i to prvenstveno za
zarobljene hrvatske i njemaĉke civile. Nije bilo nikakvih suĊenja, ĉak
niti prijekih sudova. Ivezić potkrepljuje svoje tvrdnje empirijskim i
forenziĉnim podacima koji nisu bili dostupni hrvatskoj javnosti. A i dan
danas postoji jak otpor toj empirijskoj i matematiĉkoj, ali stvarnoj
jasenovaĉkoj zbilji, budući da mnogi nositelji vlasti u današnjoj
Hrvatskoj svoju medijsku nazoĉnost i svoju politiĉku moć upravo grade
na tekovinama partizanštine, tzv. NOB-a, i jasenovaĉkog mita. Danas,
razumljivo, više se ne deklariraju oni kao jugoslavenski komunisti ili
titoisti, već općenitim nazivom antifašisti.
Ivezić zahvaljuje pokojnoj Ljubici Štefan, koja se već poĉetkom
devedesetih godina prošlog stoljeća marljivo primila rada oko
demitologizacije jasenovaĉkog mita, te prikupila mnogo vaţnih
podataka o nepostojanju masovnih ustaških stratišta. No za razliku,
materijalni dokazi o postojanju titovskog likvidacijskog logora
Jasenovac, nakon Drugog svjetskog rata, proizlaze iz svjedoĉanstava
preţivjelih zatoĉenika, ali takoĊer iz knjiga i spisa bivšeg Titovog
generala, budućeg predsjednika Hrvatske, Franje TuĊmana, kao i vrlo
dvosmislenih navoda još ţivućih hrvatskih antifašista. Ta
dvosmislenost glede toĉne jasenovaĉke brojke predstavlja na neki naĉin
negaciju titoistiĉke historiografije i neizravno priznanje jedne
komunistiĉke partijske laţi.
Ivezić tvrdi, rabeći masu citata, da je najmanje pola milijuna
ljudi iz Nezavisne Drţave Hrvatske nestalo ili je ubijeno tijekom 1945.
i u narednim godinama. No i tu treba biti oprezan, sve dotle dok se
cijela matematiĉka istina o broju poratnih ubijenih Hrvata
nedvosmisleno ne utvrdi od jedne od druge – ali i treće strane.
U komunistiĉkom Jasenovcu, u novonastaloj komunistiĉkoj
Jugoslaviji, nakon svibnja 1945., bilo je raznih vrsta zatoĉenika.
Stvarnoj brojci ubijenih u Jasenovcu od strane jugoslavenskih
komunistiĉkih vlasti, neposredno nakon rata, treba takoĊer dodati i
brojku od stotine tisuća prognanika, prvenstveno Nijemaca, MaĊara i
drugih, od kojih je dio preţivio Titove logore.
Ivezić ruši antifašistiĉke mitove time što on postavlja vrlo
jednostavno retoriĉko pitanje: Drugovi, gospodo, povjesniĉari, zašto ne
kaţete javno da je Titov Jasenovac funkcionirao i kada su ustaše nestali,
ĉak kada je Drugi svjetski rat odavno završio? Antifašistiĉko nijekanje i
nespominjanje Titovog Jasenovca moţe se stoga povezati s
ĉinjenicom da se tijekom iskapanja toboţnjih ili pravih jasenovaĉkih
ţrtava, provedenih donekle u komunistiĉkoj Jugoslaviji, a kasnije i u
10
samostalnoj Hrvatskoj, nakon 1991.g., uvijek nailazilo na lješine, na
odjeću, nakit ili opremu nekog ubijenog Hrvata ili Nijemca. Ono što su
titoisti pokušali dokazati u svoju korist, okretalo se protiv njih!
Ţrtve Jasenovca bijahu prvenstveno ţrtve Titovoga reţima, a
ne ţrtve Pavelićevog reţima. Zato je novokomponiranim antifašistima
u Hrvatskoj vaţnije danas ne rovariti po kostima Jasenovca, jer u
većini sluĉajeva to nisu komunistiĉke ili srpske kosti, već kosti Hrvata i
Nijemaca.
Ivezić u prvome dijelu knjige donosi i neke dokumente koji nisu
prije objavljivani, a koji dodatno potvrĊuju da u sabirnom i radnom
logoru Jasenovac, tijekom ustaške vladavine u NDH, nije bilo ciljanog
masovnog ubijanja zatvorenika.
Drugi dio knjige je opseţniji i ukazuje kako se jasenovaĉki mit
koristi u politiĉkoj manipulaciji titovskoga i post-titovskoga razdoblja.
Što dakle povjesnika Mladena Ivezića, navodi na taj skliski teren
vezan uz ratne i poratne priĉe o Jasenovcu?
Ivezić je profesor komparativne knjiţevnosti, ali on je takoĊer i
marljivi student psihologije i filozofije. Od 1986. do 1991. redovno prati
beogradske dnevne listove i bivšu jugoslavensku i komunistiĉku
dokumentaciju vezanu uz Drugi svjetski rat. Odatle on i dobrim dijelom
crpi svoje podatke. Ivezić je bio prvi cenzor u novonastaloj Hrvatskoj,
od 1991. i 1992. godine, i to u svojstvu struĉnog suradnika javnog
tuţitelja Ţeljka Olujića.
Glede rušenja jasenovaĉkog komunistiĉkog mita, Ivezić
ukazuje na tri glavna razdoblja;
1. razdoblje genocida nad Hrvatima, 1945.-1948.,
2. Pax Titoistica, 1948.-1980.,
3. raspad SFRJ od Brozove smrti dolaskom Slobodana
Miloševića na ĉelo SK Srbije, 1986. g. i kasnije.
Premda on ne moţe potpuno dokazati sve kvantitativne odnose
glede jasenovaĉkog ţrtvoslovlja, Ivezić ipak nastoji ukazati na neke
vaţne kvalitativne odnose glede kljuĉnih historiografskih tema u
vrijeme Titove vlasti.
U doba Hrvatskoga proljeća u komunistiĉkoj Jugoslaviji pojavio
se iz vedra neba puno prepriĉavan mit o starcu Vukašinu, bez kojega
cjelina jasenovaĉkog mita ne bi bila zamisliva u komunistiĉkoj
Jugoslaviji. Tu je bilo rijeĉi o navodnom komadanja nekog srpskoga
starca Vukašina, zato što on nije ţelio klicati ustaškom poglavniku Anti
Paveliću. Takvi i sliĉni vukašinski i mitološki likovi stalno su se
pojavljivali u komunistiĉkoj historiografiji, ali i dan danas su jaki u tzv.
11
antifašistiĉkoj propagandi. A Vukašin nikada nije postojao, dokazuje
Ivezić.
Ivezić se ne zanosi komunikacijskim apstrakcijama. On je
svjestan de je u bivšoj Jugoslaviji bog i batina bio komunistiĉki
policijski pendrek, a ne objektivna povijesna istina. Unutar
jasenovaĉkog komunistiĉko-antifašistiĉkog mita bilo je dakle moguće
(a to je i sluĉaj danas) stigmatizirati i tlaĉiti Hrvate i pripisivati im
nadrealna i monstruozna svojstva glede navodnog masovnog
ustaškog terora. Takvom protuhrvatskom i demonološkom taktikom
sjajno su komunistiĉke vlasti u bišoj Jugoslaviji uspjele zataškati svoje
vlastite masovne zloĉine, a dobrim dijelom i prikriti velikosrpske
teritorijalne apetite.
Povijesni paradoks nastaje kada se Srbija, za vrijeme vladavine
Slobodana Miloševića, odrekla komunistiĉkog diktatora Josipa Broza
Tita, te ga ujedno okrivila za zloĉine opisane u jasenovaĉkome mitu!
Nije bilo dovoljno posmrtno Titu opisati kao balkanskog bekriju ili
hohštaplera, ili koliko je on likvidirao ĉetnika i graĊanskih Srba. Titu su
srpski historiĉari napali prvenstveno zato što se on nije htio zauzeti i
spasiti ţivote toboţnjih „milijun“ ubijenih Srba u Jasenovcu!
Krajnja poruka Ivezićeve knjige je da se ukaţe u kojoj mjeri
paranoidna hagiografska nadrealnost moţe u potpunosti zamagliti
objektivnu historiografsku realnost. A to nije sluĉaj samo sa jugokomunistiĉkim jasenovaĉkim mitom, već i politiĉkim mitovima naše
gorke europske stvarnosti.
Dr. sci. Tomislav Sunić
U Zagrebu, listopada 2013.
12
Pismo čitatelju:
Povijest kažnjava
jer
povjesnica laže
Dva mala oka
Sa skupinom kolega španjolski novinar Paolo Rumiz pratio je
jednu postrojbu JNA ulazeći studenoga 1991. g. u Vukovar pola ure
nakon ĉetnika.
On opisuje kako su našli; u jednom podrumu ĉovjeka pribita za
stol te zaklanu djevojĉicu ĉije su oĉi stavljene u ĉašu. Na to je jedan od
vojnikâ poludio, te ga morahu svezati i odvesti1.
Duše ţrtava spasilo je muĉeništvo.
Dušu toga vojnika spasilo je ludilo.
Ništa ne moţe spasiti antifašistiĉke duše, što stvoriše toliko
hrvatoţdernu promidţbu.
Rumiz ne zna da su one djevojĉiĉine oĉi izvaĊene po narudţbi
antifašistiĉke protuhrvatske promidţbe nastale za Drugoga svjetskog
rata ali širene i danas, o Pavelićevoj zdjeli ljudskih oĉiju, kojom se
toboţe hvalio i pred talijanskim veleposlanikom Casertanom.
Strani nam novinari svjedoĉe i o srpskoj razradi motiva
toboţnje Pavelićeve ogrlice srpskih oĉiju i o naĉinu dokazivanja od
strane srpskoga oficira 1991. g.2: ˝Ovdje su masakrirani civili˝, rekao je
ĉasnik mašući prema dvorištu nasuprot vukovarskoj srušenoj bolnici.
Deseci novinara već su se bili nabili u veţi kako bi pogledali Izloţak br. 2
na izletu što ga je Armija organizirala u svom pokušaju, što se kretao od
grotesknog do opscenog, da dadne svoju verziju opsade Vukovara.
˝Ne znam zašto se ništa ne govori o ogrlicama sloţenim od djeĉjih
prstiju, ni o ĉetrdesetoro djece pobijene tu blizu˝ (rekao je pukovnik
Gvero).
U dvorištu trideset i tri tijela. Za susjednim vratima više od
pedeset, poredanih na pljusku. ˝To su Srbi masakrirani na ulicama˝,
autoritativno je rekao pukovnik Miodrag Starĉević. Mnogima su na
noţnim prstima bile bolniĉke cedulje, vidjelo se da su to pacijenti koji su
umrli u bolnici. Na pitanje kako zna da su Srbi, samo je slegnuo
ramenima.
1
2
Rumiz, Maske za masakr, s. 107.
Silber, Smrt Jugoslavije, s. 177.
13
Srpske su povaĊene oĉi tijekom NDH i podtema jedne od priĉa
o trojici ustaša što pijani doĊoše u neku seosku birtiju traţeći da im
gazdarica da ulja da speku i pojedu izvaĊeno srpsko srdce, na što ih
ona iztjera iz birtije. To je bila ĉesto rabljena bajka. Drugdje sam već to
prokazao kao laţ u mnoštvu inaĉica. Branimir Stanojević donosi
varijantu po kojoj je gostioniĉarkina kći od 12 godina osim srdca
vidjela i izvaĊene srpske oĉi3.
Ĉini se da je tijekom Drugoga svjetskog rata prvi s bajkama o
sustavnu, moţda i prehranom motiviranu, vaĊenju srpskih oĉiju još
1941. g. poĉeo episkop SPC Dionizije4. On o iskopanim srpskim oĉima
nudi dvije varijante; jednom ih nosi nekakvi ustaša Sudar iz Like, a
drugi puta ih fotografiraju talijanski vojnici.
U Škanatinoj TV - emisiji rabi se tu crtu Mita5: Talijani su
fotografisali posudu sa 3.500 srpskih oĉiju te jednog Hrvata okićenog sa
ogrlicom od nanizanih srpskih oĉiju i jednog koji je došao u Dubrovnik
opasan sa dva reda srpskih jezika. Fotografija, kako to znanstveno
zvuĉi! U stvari, da i postoji (a nigdje ju ne prikazuju), tko bi od malih
objekata mogao prepoznati; i to baš ljudske, baš srpske, oĉi?
Talijanski novinar Kurt Erich Suckert (alias Curzio Malaparte)
još je za Rata ispripovijedio laţ koju su kasnije rado prihvatili
protuhrvatski genocidni promidţbenjaci a koju je oĉito nauĉio od Srba.
Toboţe su on i talijanski veleposlanik, grof Casertano posjetili
Poglavnika6: U ţivom razgovoru primetio je odjednom na stolu ĉiniju
punu sluzave pihtijaste mase koja mu je liĉila na ostrige. Zapitao je
Pavelića: ˝Da li su to dalmatinske ostrige?˝ Na to je poglavnik podigao
ĉiniju i s osmehom odgovorio: ˝To je poklon od mojih vernih ustaša.
Ĉetrdeset funti (pounds) ljudskih oĉiju˝. Ta laţ ne prestaje.
Jeste li primijetili da sam citirao po nedavnoj srpskoj knjizi?
Radi se oĉito o srpskome mitu, koji je širio taj protuhrvatski agent. Taj
mit ne prestaje do danas; kada se tiĉe Jasenovca, kao i kada je rijeĉ o
drugim laţima.
Zanimljivo je da su i Hrvati već 1943. g., dakle prije Suckerta7,
imali svoju knjigu u kojoj je i priĉa o nizkama ljudskih oĉiju. Ovdje su
oĉi stvarno bile povaĊene Hrvatima, a krivci bijahu srpske narodnosti.
Njoj treba više vjerovati jer su hrvatski novinari i publicisti pazili na
istinitost svojih tekstova i jer sami Srbi takva ponašanja priznaju kao
svoj narodni obiĉaj8: U selu Sopotniku (…) u Tuholju, nedaleko Kladnja
3
Stanojević, Anatomija zločina Andrije Artukovića, s. 82.
Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Drţava Hrvatska, ss. 284. i 285.
5
Dunav film: Bog i Hrvati, 1993.
6
Avramov, Genocid u Jugoslaviji u svetlosti meĎunarodnog prava, s. 336.
7
Njegova laţ izlazi u njegovoj knjizi Kaputt, 1944.
8
Rubina, Krvave tajne planine Kozare, s. 45.
4
14
(...) kod Puraĉića (…) Ţene u tom kraju nosile su nanizane oĉi kao
djerdan.
Rogozniĉki ţupnik Ivan Jurĉev, 1944. g.9: sasjeĉen noţem; dok
su ga muĉili, krvnici su mu iskopali oĉi.
Josip Pliverić, bivši odvjetnik iz Zagreba, dao je 30. travnja
1956. g. Okruţnome sudu u Zagrebu izjavu10. Kaţe da su mu se jedne
veĉeri u prvoj polovici svibnja 1941. obratila trojica gospode; dr.
Olivieri, ing. Marin i Curzio Malaparte (u stvari Suckert). S potonjim je
komunicirao talijanski, slabo poznajući taj jezik. Tada je u knjiţari
našao i neku Malaparteovu knjigu (Donna comme me). Malaparte se
prikaza školskim drugom vojvode od Spoleta, kasnije designiranim
hrvatskim kraljem.
Pliverić: Nakon toga je Malaparte od mene otišao i sjećam se da je
ĉini mi se 30. VI. 1941. vrativši se opet na par dana u Zagreb odrţao u
Istituto Italiano u Zagrebu (…) predavanje na koje je i mene pozvao, a tu
je bio prisutan i talijanski veleposlanik Casertano. Ja se sjećam da je na
tom predavanju Malaparte ustvrdio da su nejţenijalniji ljudi toga vremena
Eden, Leon Blum i Churchill. Mene je zaĉudila njegova smionost kojom je
to iznio i došao sam do zakljuĉka da Malaparte nije fašista.
Treći se puta Malaparte pojavio koncem kolovoza 1941. g.,
kaţe Pliverić: On mi je ovaj puta bio priĉao o mnoštvu ljudskih lješina
koje je vidio ĉini mi se u Jaski (…) Prilikom ovog boravka Malaparte u
Zagrebu Malaparte je meni priĉao da je kod poglavnika Pavelića, a to mi
je priĉao prilikom svakog svog posjeta u Zagrebu, a ovaj puta mi je bio
priĉao i o jednoj košari, ili posudi ljudskih oĉiju, kod poglavnika na stolu,
no ne znam sigurno da li je on kazao da je on tu košaru vidio kod
poglavnika ili je ĉuo da je netko drugi to vidio pa je njemu priĉao.
Inteligentan slušatelj i opazitelj, Pliverić nije siguran, jer ne zna
dobro talijanski. Malaparte mu nije rekao da je tu košaru vidio i
Casertano. Ali…
Pliverić malo dalje: Nakon što mi je predoĉen ĉlanak Malaparte
˝Un paniere di ostriche˝ koji ĉlanak je otštampan u njegovoj knjizi Kaputt
na talijanskom jeziku u originalu, ja vjerujem da mi je Malaparte tu stvar
sa košarom ljudskih oĉiju ispriĉao onako kako on to u tom ĉlanku opisuje.
Ja se ne sjećam da li je meni Malaparte kazao da je Pavelić
objašnjavajući porijeklo ovih oĉiju kazao da su mu te oĉi poslali njegovi
vjerni ustaše na poklon, no ja sam shvatio Malapartu kao da su Paveliću
te oĉi poslali ustaše.
9
10
Batelja, Crna knj., s. LVII.
HDA, Optuţnica Pavelić-Artuković.
15
Oĉito je da je Suckert bio protuhrvatski provokator i špijun, pa
je i jedva doĉekao pisati knjige gluposti i laţnih svjedoĉanstava. On se
tih navoda, uostalom, odrekao.
Okruţni je sud putem prikladnih tijela NRH i FNRJ zahtijevao
od Republike Italije razgovor sa Suckertom. Kasnije se molilo da taj
razgovor obavi Italija. Budući da nije postojao meĊudrţavni ugovor o
pravosudnoj suradnji, a FNRJ bijaše razbojniĉka drţava, Italija je do
konca odbijala svaku suradnju11.
Naravno, moglo se antifašistiĉkim putima doći do Suckertove
dragovoljne izjave. Kako je sve bilo laţ, ni toga bilo nije. Jugoslavija je
bila itekako zainteresirana za progon dra Pavelića i dra Artukovića, ali
se nije htjela blamirati oĉitim laţima izvedenim pred sudom kao istina.
Antifašistiĉki drţavni progonitelji od te laţi odustaše, što samo po sebi
svjedoĉi da je ona bila laţ. Oni pokušaše pa odustaše. Promidţba je
bila nešto drugo.
I ĐorĊe Miliša knjigom iz 1945. g. nije htio zaostati. On,
kancelarijski zatoĉenik, organizator pjesniĉkih nastupa u Sabirnome i
radnom logoru Jasenovac, koji nije vidio ništa, lakoćom će nam
ponuditi sintezu naĉutih laţi i vlastite bolesne mašte12: Bolo se
oštricama (noţevi), rezalo se meso najĉešće s bedara i nogu, rezale se uši
i nos, sjekli se prsti i samo lice; te vadili s noţevima nokti, a i same oĉi.
Viktor Alexandrov u svojoj knjizi La tercera silla kaţe da mu je
Suckert priznao da je priĉu o ljudskim oĉima izmislio. Suckert je
Alexandrovu rekao da je ţelio stvoriti uĉinak, simbolizirati uţas. Vidio je
ribiz, ali oĉi i ribiz, ima li razlike? (...) Ne moţe se raniti maštu s
ribizom13.
Ameriĉki povjesnik C. Michael McAdams o Suckertovoj knjizi
kaţe da je bila dio organizirane protunjemaĉke ratne promidţbe i da je
u svim knjiţarama na svijetu zavedena kao knjiţevnost, fikcija, a ne
istina14! U Jugoslaviji se promicala kao istina. U današnjoj Hrvatskoj
antifašisti ju takoĊer tako šire.
Talijanski je veleposlanik Raffaele Casertano poslije Rata
izjavio da je Malaparte tu laţ napisao iz sadizma, ogriješivši se o
istinu15.
Posebna studija Williama Hopea o Suckertu jasno govori da je
pripovijest o zdjeli ljudskih oĉiju literarna izmišljotina16.
11
HDA, Optuţnica Pavelić-Artuković.
Miliša, U mučilištu - paklu/Jasenovac, s. 135.
13
TuĊman, Bespuća, s. 119.
14
McAdams, Croatia: Myth and Reality, pogl. Myth: The Basket of Human
Eyeballs.
15
TuĊman, Bespuća, s. 119.
16
Hope, William, Curzio Malaparte/The Narrative Contract Strained, Trobador
Publishing Ltd., 2000, ss. 90.+.
12
16
Antifašisti Hrvatske i danas ne odustaju od literature u kojoj se
laţe o zdjeli srpskih oĉiju u hrvatskoga poglavnika!
Oĉi one vukovarske djevojĉice bijahu oko za oko; prave, ljudske,
djeĉje hrvatske oĉi izvaĊene zbog antifašistiĉke laţi o tome da su
Hrvati drugima vadili oĉi. Antifašisti lagali; antifašisti vadili oĉi.
Nad Hrvatima je svejedno poĉinjen pravedniĉki genocid!
A tzv. HTV i danas laţe i skriva da je tvorac te legende nakon
Rata priznao da ju je izmislio, da je bio engleski špijun i promidţbenjak
te da se u stvari zvao Kurt Erich Suckert, a ne Curzio Malaparte.
Mit o vaĎenju očiju
Korijen je mitu o vaĊenju oĉiju u srpskome vjerovanju i tradiciji
pa i umjetnosti, od ĉega iznosimo samo neke primjerke.
Dijete Maksim je Miloša obradio, doduše po fizici iz crtanoga
17
filma :
bojnijem ga koljem udario
pod ĉelenku meĊu oĉi crne;
na zatiljak oĉi iskoĉiše.
Kada se solunski vojvoda Dojĉin smrtno razbolio, ipak je stigao
navaliti na Arapina18:
Arapove oĉi izvadio,
oĉi zavi u tanka jagluka,
baci glavu u zelenu travu.
Zatim je Dojĉin pobratimu Petru nalbantinu19:
izvadio oĉi nalbantinu,
oĉi zavi u jagluka tanka,
glavu baci na mermerĉaršiju.
Dojĉin se Arapovim oĉima i ponosi, pa ih pokazuje svojoj sestri,
kao trofej:
Evo, sele, oĉi Arapove,
neka znadeš da ih ljubit nećeš
A zatim Dojĉin daruje i ljubi AnĊeliji:
naj ti, AnĊo, oĉi nalbantove,
neka znadeš da ih ljubit nećeš
Njegoševo kolo rekapitulira srpsku povijest20:
Naši cari zakon pogaziše,
poĉeše se krvniĉki goniti,
jedan drugom vadit oĉi ţive.
17
Srpske junačke pjesme, s. 259.
Srpske junačke pjesme, s. 211.
19
Srpske junačke pjesme, s. 212.
20
Njegoš, Gorski vijenac, stih 201. i 202.
18
17
Srpski su to obiĉaji, dijelom nauĉeni od Bizanta, u kojemu se,
kao blaţi oblik izbjegnuća dinastijskih nasljednih borbi, neprvoroĊence
unaprijed osljepljivalo! Ĉinjahu to ondje i preambiciozne carice svojim
malim sinovima.
Takvih obiĉaja u Hrvata nikada nije bilo. Ni literature o njima. A
u Srba se, kao i u titoslaviji, takve zloĉince hvali i slavi te ih se mora
uĉiti u školskoj lektiri. To smo i mi u Hrvatskoj morali uĉiti kao
antologiju pjesništva i vrhunsku domoljubnu etiku!
Antifašistička laž o hrvatskome vaĎenju očiju
Kada se mit razmaše ljudskim osjećajima, ništa više i ne treba
dokazivati. Tisuće su aluzija o toj temi napravljene u titovskoj literaturi.
Teme su bile zadane; i ubikvitetno i pjesniĉki. Poete se
natjecahu, koji će pokazati bolje poznavanje mita o Sabirnome i
radnom logoru Jasenovac. Tako i Miloš Kordić21:
Noţ. Koţara. Sava. Mitraljezi. Noţ.
Krv. Glad. Lanĉara, Ţice. Kosti. Krv.
Oĉi. Jauk. Blato. Ruke. Oĉi.
Voda. Meso. Ciglana. Kiša. Nasip. Voda.
Uz faktografske i mitske, tu su i pjesniĉki stereotipi (oĉi, noţ,
meso...).
Ivan Goran Klein - Kovaĉić je stalan uzor novokomponovanim
hrvatoţderima22:
Stara Gradiška
Snovi nisu uveli
ostao je sjaj
u izvaĊenim oĉima
prkosa.
U dramatiĉnom oratoriju, izvedenome u Jasenovcu, Josip
Škorjanec, Kaštelan & comp. putem baritona, zbora i narikaĉa
arlauĉući poruĉuju23:
 Bariton: Neizvejanim prahom
Da te oslijepim.
 Narikaĉa: Neizvejanim prahom
Da te oslijepim.
Avdo se Mujkić zaloţio i za djeĉji dio Mita24:
Sjekli su im oĉi
21
Kordić, Sloboda je nauk preduboki, s. 10.
Skeleti govore govorom ptica, s. 38.
23
Škorjanec, Nema ljepše pjesme od istine, s. 17.
24
Jasenovac, bez numeracije stranica.
22
18
Sjekli su im ruke i noge
Lomili prste. Ĉupali jezike, uši
Noţ u srce zabadali. Razbijali glave i
Šta sve nisu radili. Lomili kiĉmu i vrat
Patili ih glaĊu. Patili ţeĊu. Silovali ih. Vrtili
Tijelo. Ispijali mozak. Sjekli ih na komade motikom
Lijeĉili ih zarazom. Ţive ih palili, lomili kosti.
Mladi Srbin iz Srednjotehniĉke vojne škole u Zagrebu citira
stihove I. G. Klein-Kovaĉića s Cvijeta u Jasenovcu25:
Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noţa,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koţa;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oĉi su nam boli.
Student Ankica Šever piše pjesmu Ne zaboravi: dozivati mrtve26:
Zar ne vidite lica mrtvih
što iznad nas plove,
ĉiji su pogledi i zjene iskopani
Zauzevši 1990.-ih Ćilipe, srpsko-crnogorski antifašisti, pojaĉani
Hrvatom Apoloniom, samozvanim dubrovaĉkim knezom, katoliĉku
crkvu u tome mjestu znatno oštetiće te iskopaše oĉi liku Majke Boţje.
To je kontinuitet antifašistiĉkoga hrvatoţdernog mita i prakse.
Podjarujući nove protuhrvatske zloĉine, na TV-u se razvija priĉa
o pravoslavnoj materi koja u Gospiću kod ustaša traţi svoga sina,
povevši sa sobom 12-godišnju kćer27: Uzeše joj ćerku. Na majĉine
proteste, krvnici kao da su hteli da je uteše, dali su joj jedan mali
zaveţljaj. Ţena mišljaše da je neki mali dar. Otvori ga i pade u nesvest.
Unutra su bile oĉi njenog sina. To se dogodilo u Gospiću a ţrtva se zvala
Dukić. Imao je 16 godina.
Kako je prepoznala oĉi i tko ih je i zašto uopće ĉuvao?
Nebrojeni su primjeri stvarne antifašistiĉke okrutnosti.
Antifašistička sustavna laž
Ivo i Slavko Goldstein nedavno su u svojoj knjizi citirali Zakonsku
odredbu o drţavljanstvu hrvatske drţave, po kojoj se stvarno garantira
potpuna ljudska sigurnost svim pripadnicima NDH, dok se za status
drţavljanina zahtijeva posebne zasluge. Goldsteini su bjesomuĉno
25
Poruke, 4. travnja 1971., s. 5.
Poruke, 15. travnja 1973., s. 5.
27
Dunav film: Bog i Hrvati, 1993.
26
19
hrvatoţderno slagali da to, što svi pripadnici NDH nisu ujedno bili i
njezini drţavljani, znaĉi da Ţidovi u NDH nisu imali nikakvih ljudskih
prava!!!
Pravilno su prepisali (uz 8 manjih pogrešaka u nekoliko
reĉenica) suštinu Zakonske odredbe, a onda su posve izopaĉili osnove
logike!!!
Zakonska odredba o drţavljanstvu kaţe28:
Toĉka 1.
Drţavni pripadnik je osoba, koja stoji pod zaštitom Nezavisne
Drţave Hrvatske.
Drţavno pripadništvo stiĉe se po propisima zakonske odredbe o
drţavnom pripadništvu.
Toĉka 2.
Drţavljanin je drţavni pripadnik arijskoga podrijetla, koji je
svojim drţanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilaĉkih teţnja
hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno sluţiti hrvatskom
narodu i Nezavisnoj Drţavi Hrvatskoj.
Toĉka 3.
Drţavljanin je nosilac politiĉkih prava prema odredbama zakona.
Tko proĉita tu odredbu, vidi:
- ljudska se prava jamĉe svim pripadnicima NDH, što se ne
uvjetuje rasno, ni nacionalno, ni vjerski,
- drţavljanstvo, politiĉka prava, a to znaĉi pasivna graĊanska
prava (biti izabran) jamĉi se arijcima, pod uvjetom da to
zasluţuju, što znaĉi da je to uţi pojam, i da su tu nezasluţni
arijci izjedbaĉeni u pravima s nearijcima,
- sve je to još neodreĊeno jer valja donijeti leges speciales, koji
se nikada nisu ni donijeli, premda garancije ljudskih prava
ostaju svim pripadnicima.
Valja znati da je definicija Ţidova po odredbama hrvatskoga
zakonskog sustava bila takva da je u NDH bilo najmanje 3 puta manje
zakonom obiljeţenih Ţidova, nego li onih koji su Ţidovi po Khalakhi.
To znaĉi da, ako Ţidovi danas broje da ih je u NDH bilo 40.000 (a
njihove općine raĉunahu 30.000), samo je kakvih 10.000 njih moglo
stradati zato što su Ţidovi.
Od 111 generala NDH 28 njih bijahu Ţidovi po Khalakhi. 630
Ţidova dragovoljno se borilo u 13. SS Handţar – diviziji a mnogi su
drrukĉije sudjelovali u Hrvatskim oruţanim snagama ili drţavnome
aparatu.
Uz to, postojalo je i poĉasno arijstvo pa i pošteda od
segregacije kod Ţidova koji su Drţavi trebali (profesora, lijeĉnika,
28
Narodne novine, br. 16., 30. travnja 1941., str. 1.
20
tehniĉara...). Jednu su zagrebaĉku ţidovsku obitelj nakon Rata
antifašisti osudili zbog toga što je u svojoj tiskari izraĊivala ustaške
novine. Antifašistiĉki ih je sudac zapitao, kako su mogli tiskati te
rasistiĉke novine. A pater familias je lakonski odgovorio: Mi smo ih
tiskali, ali ih nismo ĉitali. Osim zatvorske kazne antifašisti su tim
ljudima oduzeli sve.
Nu, kako god bilo, ova odredba jasno pokazuje da su svi ljudi,
pa i Ţidovi, s podruĉja NDH bili zaštićenih ljudskih prava.
Raĉunajući na ĉitateljsku površnost i svoju laţnu
vjerodostojnost steĉenu genocidom i terorizmom nad hrvatskim
narodom, Goldsteini o toj odredbi laţu29: ˝Zakonskom odredbom o
drţavljanstvu˝ zaokruţena je diskriminacija Ţidova. Prema toĉki 2. te
odredbe drţavljanin je NDH samo ˝pripadnik arijskoga podrijetla, koji je
svojim drţanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilaĉkih teţnja
hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno sluţiti hrvatskom
narodu i NDH˝ . Prema toĉki 1. iste odredbe ˝drţavni pripadnik je osoba,
koja stoji pod zaštitom NDH˝. Drugim rijeĉima, osoba, koja nije ˝arijskog
porijekla˝, tj.- Ţidov ili Rom, ne moţe biti ˝drţavni pripadnik˝ i ne ˝stoji
pod zaštitom NDH˝, pa je prema tome izvan svake zaštite i zakona,
izloţena svakoj vrsti samovolje i progona.
Svi antifašistiĉki svjedoci; o doba Tita, poslije Tita (proces
Artuković) i za TuĊmana (proces Šakić) slaţu se u procjeni da su
najgori zloĉini u SRLJ poĉinjeni od kolovoza 1941. g. do ljeta 1942. te
od listopada 1944. do travnja 1945. g.
Hrvatska je narodna drţava bila smještena izmeĊu dviju
svjetski priznato najţidoljubnijih drţava Hitlerovoga kruga; MaĊarske i
Italije. A pogledajte dva pisma koja je hrvatskim narodnim vlastima i
katoliĉkim vrhovnicima uputila Ţidovska bogoštovna općina u Zagrebu
(koju su zabranili i ukinuli antifašisti 1945. g., te ju preimenovali u
jevrejsku, a kasnije u ŢOZ, bez Boga i bogoštovlja)!
Pogledajte sada ova dva pisma, koja objavljujem jedino ja!
Ovo nikada nije bilo objavljeno prije moje knjige
Jasenovac/Brojke, a bitno mijenja tumaĉenje Sabirnoga i radnog
logora Jasenovac. Tisuće su antifašistiĉkih struĉnjaka ili barem
interesenata listale arhive u SFRJ, desetci su milijarda USD potrošeni
na prouku i laţnu prikazbu NDH, s mitom o SRLJ u središtu, a nikada
nitko nije objavio ova dva dokumenta.
Ta pisma pokazuju da Ţidovi NDH mole da se njihove europske
sunarodnike primi u Hrvatsku i da se osnuju posebni logori za takve!!!
29
Goldstein & Goldstein, Holokaust u Zagrebu, str. 121.
21
22
Mislite li da Ţidovi nisu bili dobro obaviješteni u stanju u SRLJ,
varate se. Mnogi su njihovi zatoĉenici slobodno trgovali po cijeloj
Drţavi, mnogi su bili oslobaĊani ili razmjenjivani. Desetci su se tisuća
pisama iz SRLJ slali kući a toliko je bilo i paketa i pisama od kuće u
SRLJ. I komunistiĉka ih je partija dobro obavještavala.
Vaţno je hrvatsko sluţbeno pismo kojim se 58 Ţidova iz
Njemaĉke, što se naĊoše u NDH, dakle ljudi koji nisu bili ni naši
drţavljani ni pripadnici, šalje u SRLJ. Oni su bili upućeni su u SRLJ 9.
svibnja 1942.30, godinu dana prije onih dvaju pisama, što znaĉi da se i
prema tim uljezima u SRL Jasenovcu lijepo postupalo, kada su godinu
naknadno Ţidovi NDH molili da ih se iz cijele Europe uveze što više.
30
Miletić I., s. 155.
23
A Goldsteini i danas nastavljaju lagati da su svi Ţidovi u NDH
bili i bez kakvih prava!
Genocid nad Hrvatima, od 1944. do danas zasniva se na laţi o
SRLJ. Goldsteini i danas mahnito laţu, da je nedrţavljanstvo NDH
njezine Ţidove ĉinilo ljudima bez ikakvih ljudskih prava, uprkos jasnoj
formulaciji Zakonske odredbe o drţavljanstvu, da će svi pripadnici
NDH biti posve zaštićenih ljudskih prava.
A ovdje vidimo da sami Ţidovi mole od hrvatske narodne
drţave da se kod nas za Ţidove iz svijeta u NDH otvore logori.
Zašto se to skriva?
Jednostavno, antifašistima više odgovara hrvatoţderna laţ o
genocidnome SRLJ i genocidnosti cijeloga hrvatskog naroda.
Krivo su nas učili
Od 100 sluţbeno najvaţnijih voĊa boljševiĉke revolucije, koje
narodnosti bijaše njih 90?
Znate li što je bio projekt Madagaskar?
A što je bio Biro Bidţan?
Znate li kada je stvarno zapoĉeo Drugi svjetski rat?
Znate li radi ĉega?
Kojega je toĉnog datuma, u kojemu mjestu i od kojega tijela
Jugoslavija proglašena republikom?
Kako se izvorno zvala jugo-himna Hej, Slaveni?
Kojega je datuma osnovana Prva proleterska brigada?
Tko su bili prvi antifašistiĉki borci Kraljevine Jugoslavije?
Znate li koji je brod svojim potonućem ostavio najviše mrtvih u
povijesti?
Jeste li znali da je objava vijesti o atomskoj bombi bila u FNRJ
zabranjena sve do sukoba Staljin – Tito (1948. g.)?
Je li Ranković uhodio Broza?
A znate li za što se u stvari voĊahu yu-ratovi 1990.-ih godina?
Vi ste htjeli nezavisnost, slobodu i blagostanje. I ja sam! Kaţu da smo
pobijedili, a imamo li išto od toga?
Tko su ti bogataši, razbjeţali 1990. g. po svijetu i odakle im
kapital kojim sada diktiraju Hrvatskoj?
Moţda naslućujete, ali bez temeljite prouke skrivenih i
zabranjenih vrela pa i knjiga i slikopisa, nećete ništa shvatiti.
Svi vi što naivno vjerujete UN-u, novinama i TV-u te New Ageu
i tehnologiji, napuštajući vjeru, shvatite da laţi ili zabaĉaj istine o
povijesti mogu voditi jedino u još gora zla budućnosti, i to ne samo
glede idejnih pitanja. Povijest je jedini dio vremena o kojemu koliko –
toliko znamo. Sve su ostalo laţna obećanja i puste nade. Tko nam
24
zabranjuje prouku prave istine o povijesti, taj nam onemogućuje svaku
spoznaju.
Zato se progresisti (liberal-komunisti) sve ĉešće suoĉavaju s
fiziĉkim kataklizmama koje su oni sami prouzroĉili obećavajući nam
fiziĉko blagostanje, odreknemo li se Boga.
Teško Vam je zamisliti se u svijetu bez TV, Interneta, klaĊenja,
potrošaštva, pornografije, automobila? Nu, jeste li doista sretniji od
ljudi toga svijeta?
Donosi li tvorivno bogatstvo pravi raj?
Ovom knjigom dokazujem metodologiju laţi kojom je
jasenovaĉki mit prouzroĉio genocid nad hrvatskim narodom
protuzakonitim ubojstvom više od 500.000 ljudi 1944. i 1945. g.,
izgonom i progonom dodatnih najmanje pola milijuna te uništajem
stotina tisuća hrvatskih obitelji sve do raspada SFRJ i nove agresije na
hrvatski narod, tijekom koje su se antifašisti SRH/RH samo
privremeno skrili iza nas a sada opet sa svojim beogradskim
drugovima kopaju oĉi djevojĉicama i cijelome hrvatskom narodu.
Jesmo li doista zaboravili prave zloĉine, one koji su poĉinjeni
protiv našega naroda?
Imamo li pravo na taj zaborav?
Dok uţivate u indiferenciji prema istini, pravdi i zaboravu
povijesti te svojim ovisnostima i prividnim ugodama, sve više
zatvarajući oĉi, ne zaboravite da strelovito propadate i sve ste bliţi
nepovratu, jer:
NEMA NADPISA NA ULAZU U PAKAO!
25
26
Uvod:
Jasenovac/Brojke
Iznosim najsaţetije dokaze, svjedoke, razloge i zakljuĉke o
kljuĉnim temama moje knjige Jasenovac/Brojke. Kao odluĉne dokaze
navodim iskaze antifašistiĉkih hrvatoţdera, ĉesto i najvišega mogućeg
ranga, koji uslijed neinteligencije, neukosti, nepripremljenosti ili drugih
uzroka dokazuju ili priznaju da je mit o Jasenovcu izmišljen. Minimalno
se sluţim prohrvatskom literaturom.
A) Vrijeme
Prvo su osnovani tabori u Krapju i Broĉicama. Oni se nisu zvali
Sabirni i radni logor Jasenovac (SRLJ). Naknadno su ih tako nazvali i
numerirali antifašisti.
Tabor kod Krapja (tzv. Logor I.) osnovan je 6. kolovoza 1941. a
zatoĉenike poĉinje primati u kolovozu 1941. g.31 pa bi to, po krivome
antifašistiĉkom naĉelu, mogao biti datum nastanka SRLJ. Napušten i
preseljen listopada 1941.32
Tabor Broĉice (tzv. Logor II.) postoji od kolovoza 1941. a traje
do studenog, kada ga zbog poplava presele. Podiţe nasip na
Strugu33.
Kako se ukidaju tabori u Krapju i Broĉicama, otvara se pravi
SRLJ, tzv. Logor III. ili Ciglana pokraj Jasenovca. Antifašist Peršen
spominje popis Ţidova u Logoru III. već 21. listopada 1941.34 Taj je
popis ustvari sastavljen naknadno35.
Drţavno ravnateljstvo za ponovu 6. listopada 1941. g. odluĉuje
36
da : se cjelokupna imovina Prometne zadruge, vl. Ozren Baĉić i dr. iz
Jasenovca, kotar Novska, sastojeća iz mlina, pilane, ciglane i tvornice
lanaca, te nekretnina upisanih u gr. ul. br. 45, i 55. por. obć. Jasenovac,
sa svim ţivim i mrtvim inventarom, te svom zalihom robe tj. sa
cjelokupnom aktivom i pasivom toga poduzeća preda na upravu i posjed
Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u
Zagrebu.
31
Peršen, Ustaški logori, s. 129.
Zapovjednici i duţnosnici jasenovačke skupine logora 1941.-1945., s. 101.
33
Zapovjednici i duţnosnici jasenovačke skupine logora 1941.-1945., s. 101.
34
Peršen, Ustaški logori, s. 131.
35
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 124.
36
Peršen, Ustaški logori, s. 140. i 141.
32
27
Tu nastaje naknadno nesluţbeno nazvani Logor III., ili
Ciglana.
Do studenog nema govora o Sabirnome i radnom logoru
Jasenovac. Prvo; zato što mjesto prvih dvaju logora nije bilo Jasenovac
ni odmah pokraj Jasenovca. Drugo, zato što je Zakonska odredba o
upućivanju nepoćudnih i pogibljenih osoba na prisilni boravak u sabirne i
radne logore potpisana tek 25. studenog 1941. g.37 te nikakvih
sabirnih i radnih logora u NDH do tada nije bilo.
I kasnije postojaše samo jedan SRLJ Jasenovac, koji se
postupno širio i suţavao. Antifašistićko je brbljanje naknadno uvelo
posebnu nomenklaturu (sve do Logor VIII.), bez zakonske i logiĉke
osnove.
Ni Odredbin sadrţaj ne rabi jaĉih izraza (kazna, muĉenje, a
kamo li likvidacija), pa je jasno da je i SRLJ blaţi oblik konfinacije,
nego li zatvor. U SRLJ se odlazilo po policijskoj odredbi na tri mjeseca
do najviše triju godina, uz veoma ĉesto primjenjivanu mogućnost
prijevremenih otpusta.
U bivšemu gradiškom zatvoru, preureĊenu u sabirni tabor,
boravljahu Hrvati, ţene i djeca. Logor je u Gradišci ukinut listopada
1944. a kasnije opet obnovljen kao dio titovskoga jasenovaĉkog logora
pa kao zatvor Titova reţima.
Borba priznaje da je tabor u Staroj Gradiški ukinut još 1944. g.
zbog obliţnjih borbi i da je nekoliko stotina ljudi bilo prebaĉeno iz
Gradiške u Lepoglavu38. U istome ĉlanku nesmiljeno laţe o ubijanju u
Jasenovcu.
Antifašistiĉki zatoĉenik39: U Staroj Gradiški je preostalo oko pet
stotina zatoĉenika. Muškarce su prebacili u Kulu. Ali ni tu nisu dugo
ostali. Veća grupa je odvedena u Lepoglavu. MeĊu posljednjima se selila
ekonomija. Proljeće 1945. godine doĉekalo je u logoru samo oko 70
zatoĉenika, od toga 35 muškaraca i isto toliko ţena.
Zatoĉenik Ĉedomil Huber40: U Staroj Gradiški je ostalo samo
nekoliko zatoĉenika da odrţavaju vodovod i elektriĉnu centralu. Sve
ostalo je iseljeno, što u Lepoglavu, što u Jasenovac.
Davor Kovaĉić41: do likvidacije logora u listopadu 1944. I
antifašistiĉka Opća enciklopedija JLZ-a govori da je Gradiška radila
1941.-1944.
37
Narodne novine, br. 188., 26. studenog 1941., s. 1.
Borba, 12. veljaĉe 1945.
39
Peršen, Ustaški logori, s. 264.
40
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 72.
41
Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945., s. 35.
38
28
Tvrdnje svjedoka da su hrvatske vlasti koga odvele u
Jasenovac prije listopada 1941. ili u Staru Gradišku nakon listopada
1944. obiĉna su laţ.
Tu su i pitanja toboţnjih vanjska stratišta, u selima i šumama
oko Jasenovca. O njima postoje samo ideologizirane tlapnje, a dokaza
nema nikakvih.
Mnoge su zgrade bile izvan ţice a ĉesto se radilo pa i spavalo
kod seljaka.
Suludi proboj 22. travnja 1945. i ukinuće SRLJ
Jakov Atijas govori o tome kako su avioni NOV poĉetkom 1945.
g. poĉeli bombardirati Jasenovac42. Bombardiralo se danju iz
razmjerno sporih zrakoplova, koji su vidjeli cijelo podruĉje Tabora.
Ujedinjene su nacije, 30. i 31. oţujka 1945., bombardirale
Sabirni i radni logor Jasenovac iz zrakoplova. Bilo je 40 mrtvih i
mnogo ranjenih zatoĉenika43.
Jakov Finci govori o bombardiranju na Veliki Petak 1945., s cca
30 poginulih zatoĉenika44.
Uz to su Hrvati i Nijemci, suoĉeni sa sovjetskim zauzećem
MaĊarske i pribliţbom Beĉu, dakle vojnim zaokruţajem, 12. i 13.
travnja prepustili Srijemsku bojišnicu i uredno se povukli na
Gustovićevu crtu. Na ĉelu sa Sovjetima, titovci se u borbi pribliţavahu
Jasenovcu.
Vlasti su, poštujući Ţenevske konvencije iz 1929. g., da bi
izbjegle zatoĉeniĉko stradanje, poĉele zatoĉenike slati u Lepoglavu,
velik su broj njih razmijenile pa i otpustile.
Jakob Danon, 20. lipnja 1951. g. pred sudom svjedoĉi45: Ja sam
bio u logoru Jasenovac od dana dolaska, pa sve do 22. IV. 1945. kojega
dana su nas ustaše prebacivali u selo Lonju radi opasnosti napada od
strane Partizana (…) a pošto su zatoĉenici mislili da ih ustaše kane pobiti
(…) to su zatoĉenici organizirali proboj. S njim je bilo 9 ljudi, preteţno
Ţidova, upućenih u Lonju, da ne stradaju. Poslije su pušteni!
Primjer je i Leon Koen, kojega su vlasti, zajedno s preostalim
zatoĉenicima, povukle sa sobom u travnju 1945., poslije Proboja46.
Antifašisti pišu o razmjeni47: tada su u kratkom vremenskom
razmaku otišle na slobodu dvije grupe. Posljednja grupa iz Lepoglave i
42
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 80.
Zločini u logoru Jasenovac, s. 62.
44
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123.
45
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123.
46
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 145.
47
Peršen, Ustaški logori, s. 189.
43
29
Jasenovca zamijenjena je 26. oţujka 1945. godine. Osim logoraša iz
Lepoglave bilo je 10 zatoĉenika iz Jasenovca. MeĊu njima Nada Salamon,
Mara Simić, Bogdana Vejnović-Jurišić i ostali. Oni su odvedeni u Zagreb.
U zatvoru na Savskoj cesti ĉekali su od 19. do 25. oţujka, kad su ih
preuzeli Nijemci i sutradan zamijenili u Pisarovini. Bilo je to 27 dana
prije Proboja i ukinuća SRLJ. Najvaţnije se svjedoke razmjenjuje a
onda se toboţe uništavaju dokazi i svjedoci o SRLJ!!!
To nije moglo zadovoljiti preambiciozne antifašistiĉke
zatoĉenike, koji su svoje društvovno mjesto odluĉili ostvariti ţrtvom
svojih drugova.
Revolucionarci se hvale48: Logorska organizacija nije nikako
mirovala. Radila je na pripremanju ustanka u logoru, pobune logoraša u
cilju osloboĊenja logora. To je bilo jasno i sve jasnije iz dana u dan.
Što gore, to bolje49: Organizacija je uporno objašnjavala da ne
treba imati nikakvih iluzija. Ustaše nas trebaju i dok nas trebaju dotle smo
relativno sigurni. meĊutim, onoga trenutka kada bude i njima posve jasno
da je sve izgubljeno, da ćemo svi biti likvidirani, ako ni zbog ĉega drugog
a ono zato da ne bismo bili svjedoci njihovih zlodjela. Organizacija je
isticala da se treba pripremiti na borbu. Partijska je organizacija, dakle,
priznala da masovna ubijanja prije nije bilo, te je širila paniku. To, da
će ih sve likvidirati dan-dva prije nego li se i sama Hrvatska, zajedno s
ustašama, naĊe u antifašistiĉkom logoru, to je ĉista glupost.
Formulacija Luburić je (poĉetkom travnja 1945.) odluĉio, da pobije
sve zatoĉenike50, tipiĉna je beletristiĉka glupost.
Mit se razvijao51: Ta naredba glasila je: ˝Prije napuštanja
Jasenovca treba likvidirati i posljednjeg zatoĉenika, da ne ostanu ţivi
svjedoci. TakoĊer je potrebno uništiti sve objekte da ne ostanu materijalna
dokazala o zloĉinima˝. (Posljednja usmena naredba Ljube Miloša, bivšeg
komandanta logora, a u to vrijeme bio je razriješen duţnosti i imenovan
za rukovodioca sluţbe za uništenje tragova).
Nigdje vrela; tko je ĉuo usmenu zapovijest. Najmanje, da bi
ju tko zapisao, potpisao ili imao duţnost izvršiti 10 dana pred pad
Tabora, dobijenu od ĉovjeka koji više ondje ne zapovijeda. Ubiti tisuću
ljudi, da bi se uklonilo tragove zloĉina? To bi bilo ludo.
Dedijer fantazira52: Pošto se saznalo za odluku ratnog zloĉinca
Luburića da se prije povlaĉenja logor uništi i likvidiraju svi zatoĉenici do
poslednjeg, da ne bude svjedoka istorije, logoraši nijesu imali drugog
48
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 51.
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 65.
50
Zločini u logoru Jasenovac, s. 62.
51
Trivunĉić, Jasenovac i jasenovački logori, s. 23.
52
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, s. 684.
49
30
izbora već da krenu, 22. aprila u 9.50 ĉasova. u proboj. Oĉajniĉki je juriš,
od njih oko tisuću, odveo u slobodu svega 54 iznemogla logoraša.
Dragutin Škrgatić kaţe53: nas je bjeţalo oko 700, a 400 su ostali u
zgradi. Oĉito da svatko priĉa svoje.
Jakob Danon je pred sudom govorio o toboţnjem ubijanju ţena
prije 22. travnja 1945., ali54: Dodajem da o likvidaciji samoga logora
Jasenovac na 22. IV. 1945. kao i nekoliko dana prije toga kada je izvršena
likvidacija ţena, ja nemam ništa iz neposrednog opaţanja, jer sam se
nalazio u bolnici u selu Jasenovac (…) no o tome sam ĉuo od jednog
zatoĉenika. Bajke.
Jakov Finci 19. svibnja 1945., dok se mit još nije bio dovoljno
razvio, Komisiji kaţe55: Kad se Luburić vratio 19. IV. 1945. uvedena je
nova taktika. Logorašima je saopćeno, da se logor preseljava, te su
logoraše preko dana postepeno ukrcavali u vagone. Predpostavljam, a to
je mišljenje i ostalih, da su ove po noći izvlaĉili iz vagona, te ih
prebacivali preko Save, jer je tamo neprekidno gorila vatra na trima
lomaĉama po danu i po noći. 21. naveĉer otpremljene su iz logora sve
ţene, njih oko 1000 (…) Te veĉeri ustaše su bili obuĉeni u civilna odijela,
te su poĉeli paliti sve logorske barake. To je sinteza svih glavnih
gluposti i prijevara o uzroku Proboja. Zatoĉenike se doista preselilo,
najviše u Lepoglavu, da bi se izbjegla blizina ratnih operacija.
Egon Berger, kasniji auktor knjige o SRLJ, bio je i naoruţan.
Odrubio je jednome straţaru glavu56. Najaktivniji su komunisti, moţda,
uzbunili 107357 zatoĉenika, napravili nered i pravi mali rat u Taboru, a,
dok je straţa sreĊivala stvari, oni su se iskrali. Tako je prošao i Egon
Berger58.
Panika je sigurno postojala u masama zatoĉenika, ali ne i u
vrhu organizacije pobune. On je sve isplanirao, pa i tu paniku59: U
jutro 22. aprila, u nedjelju, sazvali smo tajni sastanak i utvrdili konaĉan
plan. U logoru Koţara bilo je nas stotinu šezdeset i sedam (više bih
povjerovao knjizi Zemaljske komisije, da ih je bilo 147, što i
ponavlja60).
Zemaljska komisija kaţe da je bilo ostalo 1060 zatoĉenika, da
se noć prije proboja objesilo njih 100, a oko 400 uplašilo, te je u proboj
53
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123.
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123.
55
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123.
56
Miliša, U mučilištu - paklu / Jasenovac, s. 235.
57
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 72.
58
Miliša, U mučilištu - paklu / Jasenovac, s. 236.
59
Peršen, Ustaški logori, s. 229.
60
Zločini u logoru Jasenovac, s. 66.
54
31
krenulo samo njih 600, probilo ih se oko 80 a vlasti su likvidirale one
koji su bili odustali61.
Istina je suprotna!
Opis priprava ustanka ukazuje nam na golemost autonomije i
agresivnost ustaniĉku62: Poĉelo se kovati oruţje. Braća Moster iz
Zagreba izradila su u kemijskom laboratoriju otrov. Boĉice u kojima smo
drţali saharin napunjene su cijankalijem i nekom otrovnom kiselinom. Te
smo boĉice raspodijelili meĊu zatoĉenicima koji su bili upućeni u akciju.
Lansirali smo vijest da se Narodnooslobodilaĉka vojska pribliţava
Jasenovcu i ako bi ustaše došle da likvidiraju logor, neka svaki radije
popije otrov nego da se dade muĉiti (…)
Poslije podne smo desetak tih noţeva pretvorili u ubojito oruţje.
Odsjekli smo nepotrebni dio i dali im oblik maĉa ili dugaĉkog bodeţa. U
magazinima smo imali još sakrivene tri sjekire i pet krampova. To je bilo
naše oruţje za navalu.
Došlo je poslijepodne. Logorom smo stalno širili vijest da su
partizani blizu Jasenovca i da treba nešto poduzeti. Tako smo i ostale
zatoĉenike poĉeli pripremati za akciju, a da im ipak nismo otkrili plan.
Aha: Lansirali smo vijest, stalno širili svijest... Nikakva oĉajniĉka
samoobrana! Ustanici su naoruţani i sustavno laţu. Laţu, da će ih
vlasti pobiti, laţu da su partizani već pred ulazom, laţu da će ustaše
još stići njih muĉiti, prije nego li partizani stignu!
Adolf se Fridrih pridruţio priĉama o spaljivanju zatoĉeniĉkih
lješina sredinom travnja 1945. godine. Kaţe da je svakim danom
ubijano 500-600 ljudi, koje su onda polijevali naftom i spaljivali. Ne u
kakvim posebnim pećima, nego na otvorenu. Ĉovjeka se, doduše,
moţe ubiti tako da ga se zapali, nu spaliti 500 ljudi dnevno na
otvorenu, a da od njih ništa ne ostane, nije samo uţasno skupo, nego i
ĉist mazohizam. Što bi po antifašistiĉkim laţima ostalo od
poluspaljenih ljudi? Nagorjele lješine, kao dokaz ustaškog iţivljavanja!
Inaĉe, postojahu logorska groblja, po vjeroispovijestima.
Prije proboja 22. travnja antifašisti su se pripravili63: Istovremeno
je svaki zatoĉenik dobio po jednu malu flašicu cijankalija da popije za
sluĉaj da ne uspije pobjeći ili bude ranjen i sprijeĉen da bjeţi. Mislim, da
je vrlo malo koji taj otrov popio prije izvršenog puĉa, a to su bili samo
stariji i slabog zdravlja. Zatoĉenici bijahu odliĉno i ĉvrsto organizirani,
uz vojniĉki, fatalistiĉki posluh i jaka sredstva. Najruţnije je vidjeti njihov
fatalizam i spremnost na ţrtvovanje vlastitih drugova. Organizatori su
61
Zločini u logoru Jasenovac, s. 64.
Peršen, Ustaški logori, s. 229.
63
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 107.
62
32
siromake doveli u poloţaj ili sudjeluj u ustanku i nemoćan pogini ili
popij otrov. To je bio antifašistiĉki zloĉin prema svojim druzima.
Peko Dapĉević zapovjedio je 24. travnja 1945. g. 21. diviziji
pokret na Jasenovac i Tabor64. 45. diviziji 24. travnja 1945. zapovijeda
napadaj na to podruĉje govoreći o ustaško-domobransko-ĉetniĉkim
bandicama. Ni govora o proboju!
26. travnja 1945. je 45. divizija zapovijedala napredovanje
prema Bosanskoj Dubici uza zazor od hrvatskih snaga u Jasenovcu 65.
Nema svjeţih grobova ni spaljenih lješina.
Štab 45. divizije javio je Štabu 2. armije o borbama oko
Jasenovca. Oni su krenuli na Jasenovac 26. travnja66, 27. su travnja
zauzeli Bosansku Dubicu67, do konca travnja zadrţani pred Hrvatskom
Dubicom, uza znatne protunapadaje68. Odnos protivniĉkih gubitaka
znakovit je za dalju sudbinu hrvatskoga naroda: ubijenih 753, ranjenih
1.022, zarobljenih 19669, a vlastitih gubitaka: poginulo 57, ranjeno 233,
nestalo 270. To je nemoguće, jer napadaĉ ima više mrtvih. Antifašisti
nakon predaje pobiše zarobljenike i civile a kasnije ih prikazaše kao
ţrtve SRLJ!!!
Bijahu to prvi udari i prve masovne ţrtve Titovoga Jasenovca.
Titoisti su 29. travnja izbili jaĉim snagama na cestu NovskaJasenovac71. 29. travnja je 21. divizija upućena izviĊati oko
Jasenovca72, što je izvršila73. 21. divizija napreduje s lijeve, a 45. s
desne strane rijeke Save74. 30 travnja je već u kontaktu s
protivnicima75. I. armija pogrješno javlja da je Jasenovac, u zajednici s
postrojbama II. armije, oslobodila tek 3., a ne 2. svibnja 1945. g. 76
Antifašisti iz 45. divizije sada, 3. svibnja, kada u nj uĊoše, ne
pišu ni o kakvim hrpama tjelesa, masovnim grobnicama i sl.77 Ne
spominju ţrtava uopće! Ništa nisu našli.
Tko je prvi izumio mit o strašnim opasnostima i hrabroj pobuni
22. travnja 1945.?
64
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 1., s. 496.-498.
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 2., s. 363.
66
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 2., s. 439.
67
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 2., s. 440.
68
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 2., s. 442. i 443.
69
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 2., s. 444.
70
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 2., s. 445.
71
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 1., s. 514.
72
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 1., s. 515.
73
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 1., s. 531.
74
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 1., s. 588.
75
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 1., s. 590.
76
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 1., s. 717.
77
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XI., knj. 2., s. 439. i dalje.
65
33
Naprijed 9. svibnja piše ĉlanak Strašna zvjerstva ustaša u
logoru Stare Gradiške78: 22. travnja 1945. ubijeno je preko 1.000 ljudi,
meĊu kojima 700 ţena. Zloĉinci su ubijali ĉak i novoroĊenĉad, za koju su
pronašli specijalni naĉin muĉenja (…) Slobodni će narod traţiti pravednu
osvetu i osvetiti krv pravednih ljudi.
To je ĉista laţ! Novinari su lagali o stvarima koje vojnici nisu ni
spominjali, a bili bi ih duţni spomenuti. U Gradišci, osim nekoliko
ĉistaĉa, nije bilo zatoĉenika od listopada 1944. g.
Sljedeći broj takoĊer ne spominje odluku da se sve pobije, ali ni
proboj. Do posljednjeg ĉasa ustaške su zvijeri vršile svoj krvavi zanat
ĉlanak je koji kaţe79: prije svoga konaĉnog povlaĉenja pobili sve još
preostale zatvorenike, tako da se iz ova dva logora spasilo samo oko 100
ljudi . Ĉlanak se razbacuje glupostima o svršetku Tabora: Na još
grozniji naĉin pobijeno je nekoliko hiljada zatvorenika u Jasenovcu. Tu su
ustaške zvijeri odvodili zatvorenike u grupama od 150 do 200 ljudi,
vezivali ih ţicom u klupko i polivši ih benzinom ili naftom spaljivali ih kao
ţive baklje.
Vjerojatno je prvi samohvalitelj Probojem Julije Bing. Ĉlanak od
26. svibnja 1945., pod naslovom I u posljednjem ĉasu ustaške zvijeri
izvršile su masovno ubojstvo80: Videći spaljivanje baraka i kopanje jama,
svima nam je bilo jasno da će ustaše u zadnjem ĉasu likvidirati i
preostalih 1.400 ljudi u logoru. Riješili smo da silom provalimo iz baraka,
što smo i uĉinili. Priznaje da nije bilo onih toboţnjih spaljivanja po 150200 svezanih i da nisu ništa bili ĉuli o Luburićevim namjerama da sve
poubija, nego su sami zatoĉenici to domislili.
Proboj 22. travnja moţda se ipak dogodio a nismo sigurni
kojega je bio obsega. Taj su proboj organizirali antifašisti, tjerajući
mnoge svoje drugove popiti otrov. Druge su bacili na hrvatske
mitraljeze, da bi sebe proslavili. Hrvatske su vlasti preţivjele
zatoĉenike pustile na slobodu.
U ovoj knjizi govorimo o antifašistiĉkome logoru u Jasenovcu,
koji je trajao najmanje do 1948. g.
B) Uvjeti
Zdravstvo
U Taboru su za bolnicu rabljene prvo dvije barake. Zatim je,
dodatno njima, izgraĊena i bolnica u ĉvrstoj zgradi. U njoj su kao
78
Naprijed, br. 105., 9. svibnja 1945., s. 7.
Naprijed, br. 106., 18. svibnja 1945., s. 7.
80
Naprijed, br. 107., 26. svibnja 1945., s. 7.
79
34
lijeĉnici radili većinom Ţidovi, a cijelo je osoblje bilo zatoĉeniĉko. Jozef
Konforti priznaje da se u bolnici i stacionaru preko njegove, ţidovske,
veze lijeĉilo desetke ljudi81.
Milko Riffer je u bolnici I. radio kao zapovjednik bolniĉke
nastambe82. Stanovnici bili su najvećim dijelom Ţidovi. Riffer kaţe83:
Ţivjeli smo tamo, kao u kakvu hotelu, posve individualno, u dobrim
susjedskim odnosima...
Spominje doktore Špicera, Konfortija… Ţidovi, kao Ţidovi,
razviše business84: Austrijski emigrant Pohorilo, profesionalni masseur,
nije ništa radio besplatno, nego je za svoje maserske usluge, koje je
prodavao ustaškim oficirima, bolesnicima i otmenijim logorašima,
dobivao cigareta i ţiveţnih namirnica. Oni usred rata imahu masera!!!
Riffer utvrĊuje kapacitete i popunjenost bolniĉkih baraka 85: Obje
bolniĉke barake mogle su primiti najviše 120 bolesnika, a leţalo je u
njima uvijek do 300. Tvrdi da im treba 14 dana kao rekonvalescentima,
ali: Rekonvalescenti su dobivali po nekoliko dan poštede i imali su pravo
da za to vrijeme leţe u svojoj stambenoj baraci.
Na prosjeĉnih 3.000 zatoĉenika u bolnici stalno bilo njih 300, i
to bez epidemije! A prijamnice i poštede, koje treba dodati broju
neradnika, su im izdavali ţidovski lijeĉnici!
Osim tih dviju baraka u samome je Taboru postojala i zidana
bolnica, Bolnica III86.
I Tabor u Staroj Gradiški imaše uz ostale neophodne odjele i
zdravstvenu sluţbu87. Ilija Jakovljević priznaje da je u SRLJ postojala
bolnica i da se u njoj moglo kupovati lijekove88. To pokazuje da
zatoĉenici nisu bili osuĊeni samo na socijalno zdravstvo, nego su se
mogli i bolje štititi. Vidi se skrbnost za starije osobe, koje su, prirodno,
obolijevale od više raznih bolesti pa i onih koje sigurno nisu
automatski bile lijeĉene lijekovima na recept i na drţavni trošak. O
Gradiški švicarski ţidovski nadzornik iz Crvenoga kriţa Schmidlin
svjedoĉi89: Ljekari su zatoĉenici-Jevreji i hrišćani.
Ni govora nije moglo biti o istrjebi nemoćnika ili staraca. Ni
govora o pljaĉki novca.
81
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 218. i drugdje.
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 97.
83
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 71.
84
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 71.
85
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 74.
86
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 111.
87
Zbornik za istoriju, br. 10, s. 156.
88
Jakovljević, Konclogor na Savi, s. 37.
89
Bulajić, Jasenovac ustaški logori smrti-Srpski mit?, s. 193.
82
35
Djelovala je i zubna ordinacija, o kojoj treći tom Miletićevoga
zbornika donosi dokumente samo za jedan mjesec, paĉe i presliku
jedne stranice radnoga dnevnika90. U mjesec dana u istoj su se
ordinaciji lijeĉili zatoĉenici, civili, vojska, ĉasnici i njihova rodbina,
proporcionalno pravilno ĉesto zastupljeni i s radnjama koje su bile
sloţenije kod zatoĉenika nego kod obiĉnih vojniĉara. Zatoĉenicima i
ĉasnicima te ĉasniĉkim obiteljima zube se popravljalo, a vojniĉarima
se ĉešće samo vadilo.
O zaštićenosti zatoĉenika u SRLJ i pravnosti postupka govori i
to da ih se po dolasku popisalo i daktiloskopiralo91. Davali su i svoje
osobne podatke92. Već je sama upisanost zatoĉeniĉka zaštita. Ti su
ljudi bili evidentirani kao zatoĉenici i za njih su vlasti odgovarale. U
obrascu mora pisati; kada su stigli i kada su otišli. Moglo ih se jasno
identificirati. Nije moglo biti nepoznatih lješina. Nitko ne daktiloskopira
da bi sutra ĉovjeka ubio i skriveno zakopao ili bacio u Savu.
Pisar Riffer kaţe93: Svako jutro u šest sati trebalo je sastaviti
brojno stanje grupe na temelju izvještaja o prozivu, što ga je prije pola
sata izvršio grupnik ispred zgrade obrtnog doma u Slobodanovu naselju.
Brojno stanje specificirano u Ţidove, ˝ĉetnike˝ i Hrvate, zatim u bolesnike
u bolnici, umrle i pridošle i nestale, predavao sam pisaru upravne
pisarne.
Novopridošle se zatoĉenike cijepilo94. Vidimo to iz više
priloga95. Kada se uz to napiše da se desetine njih nakon cijepljenja
ţive spalilo, to je laţ. Nije logiĉno tvrditi da su vlasti zatoĉenike SRLJ
I. i II. prvo spašavale od poplave i lijeĉile, a onda ih pobile i spalile 96!
Nezavisna Drţava Hrvatska je poĉetkom srpnja 1941. g.
osnovala društvo
Hrvatski crveni kriţ, koji je postao ĉlanom
MeĊunarodnoga crvenog kriţa97. MeĊunarodna povjerenstva
Crvenoga kriţa dolaze u preglede, 6. veljaĉe 1942., ali i u drugim
zgodama, kao 1944., na ĉelu sa Schmidlinom. To su miješana
povjerenstva u kojima su uz Hrvate i svećenstvo, Nijemci, Švicarci
(najĉešće Ţidovi), Srbi i drugi. Oni posjećuju sve hrvatske kaznionice i
sliĉne zavode.
90
Miletić, III., s. 302.
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 102.
92
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 95.
93
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 121.
94
Dedijer, Proterivanje Srba sa ognjišta 1941.-1945., s. 143.
95
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 32.
96
Dedijer, Proterivanje Srba sa ognjišta 1941.-1945., s. 99.
97
Narodne novine, br. 69., 7. srpnja 1941., s. 1.
91
36
Zatoĉenice Sabirnoga i radnog logora Jasenovac, organizirane
pod vodstvom Komunistiĉke partije, govore98: Bilo je dovoljno da mi
(…) napravimo spisak potrebnih stvari, kao što su lijekovi, odjeća, obuća,
hrana itd. pa da sve to u traţenim koliĉinama dobijemo u najkraćem roku
u naš krug (…) drugovi iz muškog logora drţe u svojim rukama sve vaţne
pozicije, to jest skladišta, radionice, magazine, kancelariju, bolnicu,
namijenjene ustašama, te da sve to koriste za nas logoraše .
KraĊa hrane i lijekova iz bolnice bila je ĉesta pojava 99: Pojedini
zatoĉenici koji su dolazili u ustaška skladišta ili radili u zapovjedništvu,
ustaškoj kuhinji, bolnici ili drugdje, kriomice, po cijenu ţivota i
najstrašnijih muka, uzimali su hranu, lijekove i druge predmete, koji su
bili vrijedni logorašima i potajno ih prebacivali u logor.
Zatoĉenik Dragan Roller o skupini komunista na ĉelu s Milom
Boškovićem100: Od neposrednih zadataka grupe bili su politiĉki rad,
informacije, ekonomska pomoć u hrani i odjeći (...) slanje lijekova u
okolne partizanske jedinice... .
Hrvati su zatoĉenike lijeĉili, a antifašistiĉki su lijeĉnici krali
lijekove!
Antifašisti tvrde da se mislilo da specijalno lijeĉenje predugo
lijeĉenih pacijenata treba izbjeći, jer je to u stvari bilo ubojstvo 101. To
se uvijek govori bez imena ţrtava, krivaca i svjedoka 102, iako se znalo
tko ide u bolnicu, a sve se dogaĊalo u malome prostoru.
Laţ je i ovo103: Od svega je bilo najgore da je biti bolestan znaĉilo
isto što i biti osuĊen na smrt. Ustaše su u nastupima, iz ambulanta,
nastamba ili baraka najprije izvlaĉili bolesne zatoĉenike i likvidirali ih.
Zato su logoraši i uz najviše temperature i najteţa oboljenja nastojali po
svaku cijenu da se odrţe na nogama, odlazili su na posao i kretali se, ne bi
li izbjegli likvidaciju. Bolesnici su padali i izdisali na radu.
To je, uostalom, unutarnjeproturjeĉna laţ. Ako su bolesnici
umirali na radu, uspješno skrivajući svoj tifus, onda ih je oĉito bilo
pametnije deklarirati kao tifusare i promatrati što će im se dogoditi.
Velika je laţ ubijanje bolesnih ili iznemoglih zatoĉenika104.
Njima su vlasti i zube popravljale, a Egon Berger priznaje da je,
bolestan od tifusa, veljaĉu 1942. proveo u bolnici, nakon što je zbog
slaba rada izboden od straţara bajunetom!
98
Peršen, Ustaški logori, s. 206.
Peršen, Ustaški logori, s. 239.
100
Peršen, Ustaški logori, s. 199.
101
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 74., 75.
102
Dedijer, Proterivanje Srba sa ognjišta 1941.-1945, s. 95.
103
Peršen, Ustaški logori, s. 168.
104
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 31.
99
37
Ţidov Slavko Bril je u Jasenovac došao noge u gipsu i
tuberkulozan a ipak je ondje proveo od poĉetka 1942. do 1944. g.105.
Hranili su ga i odrţavali na ţivotu, iako je bio teško tuberkulozan i
potpuno nekoristan i nevaţan! Istina, u Taboru je napravio nekoliko
sjajnih kipića Hrvata u tradicijskoj odjeći.
Ţidovski posjetitelj u ime Crvenoga kriţa, iz 1944. g., Julius
Schmidlin, razgovarao je s izdajicama Jurĉevom i Belušićem! Mogao
je prikupiti sve informacije i popise, a ipak mu je dojam samo106: Njen
šef je bio liĉno nekadašnji zatoĉenik, koji je naknadno stupio u ustašku
sluţbu, naime kapetan dr Marin Jurĉev (bio zatoĉen kao ljotićevac107),
koji je veoma simpatiĉan ĉovjek. Njemu je asistirao ustaški sanitetski
oficir, potporuĉnik Belušić (stud. med.). I on je isto tako veoma ljubazan
gospodin. Ljekari ove bolnice su iskljuĉivo zatoĉenici, Jevreji i hrišćani.
Predstavljena su mi 4 lekara, od kojih 2 Jevrejina: gg. dr Klajn (hirurg) i
dr Špicer (internista). Bolniĉki personel (pomoćnici) regrutuju se
iskljuĉivo od zatoĉenika. Sama bolnica je dobro opremljena, mada su
graĊevine koje se koriste primitivne.
O apoteci i farmaceutskome skladištu108: Njome rukovode tri
apotekara (jevrejski zatoĉenici).
Schmidlin izvan Tabora vidi oko 110 zatoĉenika na poslu109: Pa
i ovdje sam mogao konstatovati da je tjelesna kondicija bila dobra.
Zdravstvo je bilo odliĉno! Lijeĉilo zatoĉenicima se zube, a
ustaškim ih se vojniĉarima vadilo110. Antifašisti su krali lijekove i
zdravstvene potrepštine, a ipak su vlasti u Tabor dovozile i ondje
lijeĉile ranjenike i tifusare s Neretve i Sutjeske!
Tifus - antifašistički zločin
Tifus se u Taboru pojavio na poĉetku 1942. g. Lijeĉnici ga
skrivahu i za posjeta povjerenstva Crvenoga kriţa (6. veljaĉe). Tako
se razvila epidemija, koja je trajala duboko u proljeće. Oĉito da su ju
razotkrili tek stranci.
Ĉemu je skrivnja bolesnikâ mogla posluţiti? Njihovu spasu ili
blamiranju Nezavisne Drţave Hrvatske? Opravdanju kasnije osvete?
105
Goldstein & Goldstein, Holokaust u Zagrebu, s. 369.
Bulajić, Jasenovac ustaški logori smrti-Srpski mit?, s. 189.
107
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 177.
108
Bulajić, Jasenovac ustaški logori smrti-Srpski mit?, s. 189.
109
Bulajić, Jasenovac ustaški logori smrti-Srpski mit?, s. 191.
110
Miletić, III., ss. 302+. To je izvješće o radu u mjesec dana, vjerojatno
nepovoljnih za antifašiste, premda nema zamjerki. Otac moga znanca, zatoĉenik,
Ţidov i antifašist našao se na lijeĉenju zuba više puta kao pacijent te ga je ovih
godina sin, vidjevši te dnevnike, upitao je li u SRLJ otišao po kazni ili lijeĉiti si
zube.
106
38
Dr. Josef Konforti priznaje da je tajio pojavu tifusa i, kada su
vlasti odluĉile poslati krv bolesnika na ispitivanje, zamijenio epruvete i
poslao krv zdravih111. To pravda strahom za ţivot bolesnika koje bi
toboţe ustaše bili sve pobili. U bolnici su leţali bolesnici, nemoćni i
nesposobni za posao, a nitko ih nije ubijao. Gripa ili tifus, svejedno,
ako ustaše ubijaju za nesposobnost.
Recimo da bi ustaše stvarno bili pobili prve tifusare, da su znali
za njih. Recimo; prvih 50 ljudi. Ali, kako sami zatoĉenici kaţu, kasnije,
upravo zbog Konfortijeve zataje epidemije, dnevno umirahu u masama
do 50! Konforti i drugi antifašistiĉki lijeĉnici u smrt otjeraše na stotine,
moţda i tisuće, zatoĉenika, bolesnika od tifusa.
Jedni laţu o ustaškom ubijanju tifusara a Riffer ţeli vlasti okriviti
za epidemiju112: Zapovjedništvo neće ni da ĉuje o pjegavcu. Ono ne ţeli
da ima zaraze pjegavca u logoru, o kome svijet sada, nakon posjeta
˝internacionalne komisije˝, zna samo lijepe stvari (…) Treba istinu
kamufilirati, treba pjegavac okrstiti manje alarmantnim imenom, recimo
gripom…. To je u stvari potvrda, da su lijeĉnici varali!
Uskoro, isti zatoĉenik o Logoru III.-C113: Nad ulaznim vratima
visjela je bijela tabla s natpisom Pjegavac. Vlasti priznaju i lijeĉe tifus!
Tifus zahvati i njega, pa leţi u bolnici114: Jeo sam neobiĉno
mnogo. Nikada mi nije bilo dosta. Trebalo je nadoknaditi mast, što ju je
vrućica u cijelosti iscrpla, i regenerirati mišićna tkiva, što su posve
klonula .
Sluša svoga druga kako u bunilo govori jasnim, razgovijetnim
glasom:
-Halo, halo! Ovdje radio Zagreb. GraĊani Zagreba, govori Vam
predstavnik Komunistiĉke partije Hrvatske. Ustaški je reţim pao, vlast u
Zagrebu preuzela je Komunistiĉka partija. Pavelić i njegovi ustaše nalaze
se pod jakom straţom u zatvorima…115. Vlasti nisu prijetile ubojstvom ni
ubijale tifusare.
Posjetitelj, novinar dr. Herman Prőbst o veljaĉi 1942. g.
kaţe116: Sluţbujući lieĉnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepĉivih
bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom.
Jakica Finci se prijevarom hvali, laţući o vlastima117: Gripom se
nazivao pjegavi tifus a lijeĉniĉka dovitljivost, da se logor zaštiti od
111
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 219.
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 99.
113
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 115.
114
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 112.
115
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 110.
116
Spremnost, br. 2., 8. oţujka 1942., s. 4.
117
Koncentracioni logori, s. 61.
112
39
ustaških mjera radikalnog lijeĉenja epidemije: općom likvidacijom
logora.
Daša Devĉić svjedoĉila je 1956. g. pred sudom o stanju u
Staroj Gradiški od 10. lipnja 1942. do 16. sijeĉnja 1944. g. 118: Ja sam
odmah u ljetu 1942. god obolila od tifusa, koji je tada harao logorom (…)
Sjećam se da smo morali kriti da smo bolesni od tifusa, a to su zapravo
lagali logorski lijeĉnici, koji su takoĊer bili zatoĉenici, a to su oni
prikazivali ustašama da mi bolujemo od gripe (…) Naroĉito je mnogo to
pomogao Altarac Buki, koji je radio kao lijeĉnik u ustaškoj bolnici.
Tako su ţidovski lijeĉnici prinosili proširbi epidemije i postupali
po svojoj komunistiĉkoj; što gore, to bolje.
Tako se proširila i dizenterija119 a tifus se pojavio i u studenom
120
1942. , i poĉetkom 1943. Tifusara je bilo uvijek121: U toku 1944. (…)
rad se sveo uglavnom na meĊusobnu pomoć u hrani i pomoći brojnim
tifusarima, jer sam ja radio u logorskoj bolnici.
Vjekoslav je Luburić ne krzmajući Konfortiju povjerio lijeĉenje
Ivice Matkovića, jednoga od zapovjednikâ122. Lijeĉnici su u Sabirnome
i radnom logoru Jasenovac bili sigurni. Oni su mogli slobodno
komunicirati s hrvatskim taborskim vlastima a najĉešće i ţivjeti u
mjestu Jasenovcu, s obiteljima.
Dragan Roller svjedoĉi o svojim antifašistima u Jasenovcu,
predvoĊenima Milom Boškovićem123: Od neposrednih zadataka grupe
bili su (…) ekonomska pomoć (…) naroĉito grupi partizana tifusara koji
su bili zarobljeni u V. ofanzivi, slanje lijekova u okolne partizanske jedinice.... Hrvatska je drţava lijeĉila ĉak i tifusare sa Sutjeske! A
antifašisti su krali te lijekove!
Bulajić uporno ponavlja fotografiju uz potpis: Jasenovaĉki
zatoĉenici u logorskoj bolnici zbog izgladnjelosti; zloĉini ubistva
izgladnjavanjem (Vojni muzej u Beogradu - Foto-arhiva). Vidimo jako
mršava nagolo ošišana ĉovjeka kako sjedi na krevetu, dok na
drugome leţi normalno ošišan, uhranjen bolesnik s brcima124. Oĉito je
mršavac bio prebolio tifus. Pravo je vrelo Fotografije u Hrvatskome
slikopisnom tjedniku (tjednome filmskom prilogu koji se prikazivao u
svim kinima NDH), iz kojega su antifašisti izrezivali fotografije i laţno
ih opisivali.
118
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123.
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 46.
120
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 98.
121
Peršen, Ustaški logori, s. 200.
122
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 220. i 221.
123
Peršen, Ustaški logori, s. 199.
124
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. godine, knj. II.,
iza s. 128., Jasenovac ustaški logori smrti-Srpski mit?, s. 246. i drugdje.
119
40
Zašto se nikada te, na Sutjesci ostavljene, a u Jasenovcu
izlijeĉene, tifusare ništa nije pitalo o uvjetima ţivota u Sabirnome i
radnom logoru Jasenovac?
U profilaksu spada i zabrana dovedbe novih zatoĉenika u
Tabor, zbog pojave tifusa u njemu, koja je bila objavljena više puta.
Poĉetkom oţujka 1942. zapovjedništvo sabirnih logora obavijestilo je
da se u SRLJ pojavio tifus, pa se iz tog razloga neće do daljnjega
primati zatoĉenici125. Nije istinita tvrdnja126: Praktiĉki to nije ništa
znaĉilo, jer su oni stizali jednako i dalje. Da je tako, potvrĊuje i dopis koji
je po nalogu vojskovode Slavka Kvaternika poslao general Ivan Prpić:
˝Zapovjedništvo ustaške nadzorne sluţbe - Glavno poboĉniĉtvo sa V. T. br.
139/42. izvjestilo je da sabirni i radni logor u Jasenovcu moţe primiti
neograniĉeni broj zatoĉenika.
Nu to je bilo skoro dva mjeseca kasnije a novi zatoĉenici nisu
bili primani ni prije proglasa o neprimanju, a u meĊuvremenu su se
taborske vlasti preustrojile, osnivajući posebni odjeljak (karantenu) za
tifusare u Taboru. One su zatoĉenike stvarno nastojale zaštititi.
Glupo je okriviti vlasti da su same širile tifus, a od njega je umro
svećenik Brekalo127, zapovjednik Mariĉić128 i drugi. Adolf Fridrih
priznao je da je u Taboru prebolio i tifus i upalu porebrice 129. Navodno
da se skrivao od taborskih vlasti, ali to znaĉi da su zatoĉenici u Taboru
stvarno imali veliku samoupravu i mnogo prostora za kretanje. Tako
se širio tifus.
Jakov Kabiljo govori o tome da je od tifusa dnevno umiralo i po
20 ljudi130. Iako tvrdi da su se ustaše tome veselili, priznaje da su
bolesnici išli u bolnicu te odjednom kaţe: dok su te masovne bolesti
trajale, nisu ni muškarci skoro ništa radili. Tko lud lijeĉi zatoĉenike, ako
će ih ionako poslije poklati? Vidimo da je postojala pošteda svih
zatoĉenika od rada, da se bolest ne bi proširila i da se oni ne bi
pretjerano izmuĉili i time lakše podloţili bolesti.
Leon Koen jedan je od zaraţenika trbušnim tifusom. Priznaje
da ga je drug Ĉerni skrivao po Taboru, bez lijeĉenja131. Monika
Musafija 7 je tjedana skrivao tifus i upalu porebrice obolivši u rujnu
1942.132 Motao se Taborom a to znaĉi da vlasti nisu imale ni pribliţno
potpun nadzor nad zbivanjima u njemu.
125
Peršen, Ustaški logori, s. 154.
Peršen, Ustaški logori, s. 155.
127
Miliša, U mučilištu - paklu / Jasenovac, s. 62.
128
Miliša, U mučilištu - paklu / Jasenovac, s. 223.
129
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 42.
130
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 96.
131
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 144.
132
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 42.
126
41
Jakica Finci tipiĉan je laţljivac133: Od tifusa je dnevno umiralo po
pedeset zatoĉenika, ali ne mogu sada više da se sjetim ko je od meni
poznatih sve od tifusa umro. Sjećam se da su rekli da su meĊu ovima bili:
Klajn Leo, Levi Avram, kondukter, Bararon Salomon, Altarac Rafo
˝Guta˝, Altarac Avram, podvornik i još neki. Pomrle su tisuće od tifusa,
a on se sjeća samo petorice, i to iz priĉe!
Dr Josef Konforti na kraju svoga, izrazito protuhrvatskoga
izlaganja, priznaje: Tifusare sam poslao u ustašku bolnicu u Jasenovac i
bilo je odreĊeno kratko šišanje, kupanje i pranje odjeće kuhanjem veša.
Od poĉetka maja nije više bilo leţećih bolesnika134. Oho! Sada
odjednom ustaše ne ubijaju nijednoga bolesnika, nego ih lijeĉe! A prije
nekoliko mjeseci ih je Konforti ne samo skrivao meĊu ostalima (da bi
proširili bolest), nego ĉak i zamijenio uzorke krvi za analizu, da bi skrio
postojanje te bolesti! Koliko je bolesnika Konforti time izravno ubio, a
koliko je zatoĉenika zarazio?
Vlasti su previše toga predale u ruke zatoĉenim lijeĉnicima. Za
epidemije su najodgovorniji ţidovski lijeĉnici.
Prehrana i odjeća
Prehrana je bila dovoljna. Zatoĉenici su se ţalili zbog
promjene. Nije lako s domaće hrane na kazansku. Mnogi su brzo i
smršavjeli, ali to bijaše posljedicom poĉetnih neuroza, prirodnih za
odlazak u zatoĉeništvo. Strani su posjetitelji nadzirali i prehranu. Skoro
uvijek je bio dopušten prijam paketa.
Vlasti su Ţidovima 11. rujna 1941. dopustile slanje paketa u
konfinacije135. 6. studenog 1941. g. Ţidovska bogoštovna općina kaţe
da je u Jasenovac poslala 400 paketa, da šalje nove i da treba
pojaĉati svezu sa zatoĉenicima, da bi ovi iskazali osobne potrebe136.
Po tome je Leontina Vadaš dopisnicom iskazala svoje potrebe, uz
napomenu, da se sve zašije u vreći te137: Naroĉito istiĉemo da je
najstroţije zabranjeno u vreće stavljati hranu i listove.
Antifašisti objaviše: Jedan od saĉuvanih popisa Logorskog odbora
dostavljenog Pokrajinskom odboru Narodne pomoći za Hrvatsku, datiran
17. oţujka 1942. g. Šalje se tada više od 100 kg raznih dobara. Ovdje
ću naglasiti luksuznu robu. Tu je i 13,25 kg kolaĉa, keksa, bombona,
ĉokolade i sl. 0,80 kg smokava i suhih šljiva. 40 britvica i 2 komada
brijaćega sapuna! 4 kg sapuna za pranje. 6 malih i 1 velika pasta za
133
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 192.
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 233.
135
ZKRZ GUZ, spis 2325.
136
ZKRZ GUZ, spis 2325.
137
ZKRZ GUZ, spis 2325.
134
42
cipele. 1 litra ruma. 5 kg nadomjestka za kavu, 1 kg Frank - ĉajeva.
Tisuće cigareta (ili duhana za njih) i sl.138
Pregledavši ih, zakljuĉujem da vjerojatno postoji do tisuću
takvih izvješća.
Pokrajinski odbor referira Povjerenstvu CKKPH o pomoći
taborima, pa i Staroj Gradiški, kamo odlaze stotine naranĉi, limuna,
ovomaltinea (slastica) pa i 2 dl šampona za glavu, lijekovi (valjda
manjkavi) i sl.139 Oĉito da su komunisti znali prekršiti zabrane dostave
hrane.
Otto Breyer tvrdi da su straţari sebi uzeli veliku pošiljku
Crvenoga kriţa140. Istina je suprotna. Za pljaĉku se straţare strijeljalo.
Za travanj su 1942. g. u Staru Gradišku komunisti, uz ostalo, poslali i
2.000 kuna (tada 1 novine = 2 kune)141 a novac je najlakše oteti.
Poslije toga, za svibanj, poslano je u Staru Gradišku 20.000 kuna. To
znaĉi da je onih 2.000 kuna stiglo i da je bilo dopušteno da zatoĉenik
ide Taborom ili mjestom Jasenovcem i okolnim selima te za novac
kupuje stvari. Osim poštom, radi se i tako da se dadne novac
pojedincima, koji onda namirnice kupe i nekako dostave u Jasenovac i
Gradišku142. I kada bi vlasti zabranile slanje paketa, komunisti bi našli
naĉina da ih se ipak dostavi zatoĉenicima143.
U srpnju 1942. šalje se takoĊer i u Gradišku i u Jasenovac144.
Tako i u kolovozu145.
Oţujka 1943. poslali su hrane u vrijednosti od 41.015 kuna 146.
U isto se vrijeme hvale da su im prihodi NOO-a porasli od 250.000 na
750.000 kuna147, ali novac oĉito štede pa u tabore šalju napljaĉkanu
hranu. Za kasnije nam antifašisti već skrivaju što su sve slali, ali
saznajemo, recimo za travanj 1943., da su poslali ukupno 239 kg
hrane, vrijednosti 70.363 kune148, od ĉega 177 kg u Staru Gradišku.
To je morala biti neka fina hrana, jer su dnevne novine tada stajale
oko 6 kuna.
Samo zagrebaĉki pokrajinski komitet javlja da je u travnju 1943.
skupio 612.681 kuna, od kojih je partizanskim obiteljima pomogao s
291.010. Što je bilo s ostalim novcem ne znamo. Prinose su za tabore
138
GraĎa (…) u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. II., s. 129. i 130.
GraĎa (…) u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. II., s. 157.. i 158.
140
Miletić, II., s. 896.
141
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. II., s. 247.
142
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. II., s. 374.
143
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. II., s. 500.
144
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. III., s. 77.
145
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. III., s. 196.
146
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. IV., s. 541.
147
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. IV., s. 540.
148
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. – 1945., knj. IV., s. 711.
43
139
skupljali najĉešće u naturi. U svibnju 1943. poslaše hrane ĉak 2.670
kg149. To se moglo samo javno i posve zakonito.
I kasnije se u tabore šalje jako velike prinose.
Jasno je da, ako se uporno šalje tone, one sigurno adresatima i
stiţu, a to znaĉi da gladi ne moţe biti. Kada se šalje pastu za cipele,
šampon za kosu i britvice, rum i slastice, tu nema govora o gladi.
Zato je Aladaru Ecksteinu od prosinca 1941. do rujna 1943.
godine poslano 27, Rudiju Adanji od konca 1942. do travnja 1945. 81
a Meiru Kasorli ĉak 107 paketa150.
Ţidovska bogoštovna općina u Zagrebu 1941. vodila je stalnu
brigu o snabdjevanju dopunskom hranom, odjećom i lijekovima logore u
Jasenovcu (…) i poĉetkom 1942. godine u Staroj Gradiški151.
Njemaĉki novinar, dr. Herman Prőbst, bio je u Taboru veljaĉe
1942. pa je u Deutsche Zeitung im Kroatien objavio ĉlanak prevoĊen
kao Jasenovac nije ni ljeĉilište ni muĉilište, što su bile Poglavnikove
rijeĉi. O otimanju kaţe152: Sve vlasniĉtvo oduzima se pri dolazku i ĉuva se
pod kljuĉevima. Pojedini predmeti, koji se drţe u papirnatim vrećicama s
imenom posjednika, mogu se izporediti sa zapisnikom o zaprimanju. U
prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije znaĉajeve
ovaj osobiti poloţaj, ali 10 ustaških grobova posred logora svjedoĉe o
bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu. MeĊu strijeljanim je ustašama bio i
brat zapovjednika SRLJ Ivice Matkovića. To potvrĊuje Miletićev
zbornik153. Peršen tvrdi da je straţa nad tim grobovima morala
prisegnuti da nikako neće zlorabiti svoj poloţaj 154.
Hrvatski slikopisni tjednik prikazao je postupak oduzimanja
vrijednosti na ulasku u SRLJ. Poslije su antifašisti izsjekli slike i to
prikazali kao dokaz pljaĉke! Bilo je suprotno. Tako su se vrijednosti
ĉuvali od unutarnje iznude.
Nesmiljeni protuhrvat Miroslav Auferber 15. kolovoza 1945.,
dok mitovi još nisu usklaĊeni, doduše, kaţe155: U mjesecu junu 1942.
izbila je u logoru tzv. ˝Zlatna afera˝. Radilo se o slijedećem:
Diamantstein je oduzimao Ţidovima, koji su stizali u logor svo
zlato, bilo milom bilo silom. To zlato pretvarao je on preko svojih ljudi i to
Pajtaša, Spillera, Sohra (iz Osijeka) i Kerpenera (iz Zagreba) u gotov
novac. Bio je tu umiješan i Feldbauer, ali je prije umro. Ovi su naime
imali veliku slobodu kretanja, pa su zajedno s logornikom Kleinom iz St.
149
GraĎa za povijest NOB u sjeverozap. Hrvatskoj 1941. - 1945., knj. V., s. 21.
Goldstein & Goldstein, Holokaust u Zagrebu, s. 391.
151
Kraus, Dva stoljeća povijesti i kulture Ţidova u Zagrebu i Hrvatskoj, s. 40.
152
Spremnost, br. 2., 8. oţujka 1942., s. 4.
153
Miletić, I., ss. 174. i dalje.
154
Peršen, Ustaški logori, s. 212.
155
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123.
150
44
Gradiške zlato prodavali, jer je Diamantsteinu, koji je bio veliki gospodin
i koji je okolo putovao trebalo mnogo novaca. MeĊutim, ustaške su vlasti
otkrile cijelu stvar i uĉesnike izvrgli strahovitom muĉenju, te su tada
priznali ovu trgovinu. Iza toga su postrijeljani svi, zajedno sa Spillerom i
svim uĉesnicima, te Diamantstein.
Rifferova knjiga govori o komisijskome oduzimanju stvari i
pologu u posebniĉke zapeĉaćene omotnice156. Tako i pri odlasku u
bolnicu157. Druga je tema to, što antifašistiĉki laţljivci hrvatske
fotografije povjerenstva za stolom, kako sluţbeno skuplja i pohranjuje
vrijednosti novopridošlih zatoĉenika, tumaĉe kao pljaĉku.
Ovamo spadaju i fotografije nazoĉne u skoro svim
antifašistiĉkim knjigama jasenovaĉke tematike, uz komentare158:
Prilikom ulaska u logor ustaše su pretresale svakog logoraša oduzimajći
burme, prstenje, novac i druge vrijednosti-Hrvatski slikopisni tjednik,
Ustaše oduzimaju burmu jednom logorašu na ulasku u jasenovaĉki logorHrvatski slikopisni tjednik i sl. Vidi se stol, povjerenstvo… Oduzimali,
ĉuvali i na izlasku vraćali!!! To je slikala i cijelome narodu prikazivala
hrvatska narodna drţava!
Na dopisnicama iz Tabora piše: Prilikom odašiljanja na svaku
dopisnicu priliepiti pošt. marku od 2.- Kune159. Bitno je; imali su novac i
trafiku!
Ciganska djeca na fotografiji izgledaju posve uhranjena160.
Zatoĉenik, opskrbnik, Ĉedomil Huber161: U Jasenovcu je tada
bilo dozvoljeno da logoraši sami spremaju hranu. Kuhaju si hranu i
dobivaju je od doma162: Odjećom bi se logoraši snabdijevali od ustaša, iz
njihovih magazina, tako da su bili relativno dobro odjeveni (…) Malo tko
je bio poderan, malo tko nije imao što obući i da bude izloţen hladnoći.
Za sebe su ĉak drţavnim sredstvima proizvodili predmete163: U
drvorezbarskim radionicama su se za logoraše izraĊivale kutije za
cigarete, u bravarskoj radionici upaljaĉi, a benzin i kremen se nabavljao
isto tako ilegalno. U tom pogledu, u tom razdoblju ustaše nisu bile
rigorozne i tolerirale su kada su vidjele da netko ima dozu za cigarete i
upaljaĉ, pa ĉak i noţ. Zatoĉenici su, a ne ustaše, krali tvorivo i radno
vrijeme.
156
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 25.
Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943., s. 97.
158
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, iza s. 352.
159
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 125.
160
Bulajić, Jasenovac ustaški logori smrti-Srpski mit?, s. 129.
161
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 24.
162
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 51.
163
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 51.
157
45
Sami zatoĉenici privilegiraju koga hoće i time varaju vlasti 164.
Huber kaţe165: Zahvaljujući tom Ljubi, ja sam u svakim kolima odnosio
po stotinu i više kilograma kukuruza preko koliĉine koju sam sljedovao
(…) Zahvaljujući tom Ljubi (…) ja sam vozio u logor i grah i krumpir,
ponekad i komade suhog mesa, cigarete. Zatim166: Imao sam spisak
(razumije se samo u glavi) od desetak logoraša koji su mi se trebali
javljati kao predstavnici svojih zajednica i znao samo koliko svakome
treba dati više.
Ustaša 1945. svjedoĉi o tome da su zatoĉenici zimi na radu u
svojoj odjeći167, u pozitivnome smislu; da im bude toplije. Ne znaĉi to
da nisu imali i taborsku, a svakako demantira priĉa o otimanju odjeće
iz koristoljublja. O pravoslavnoj djeci bez roditelja u veljaĉi 1945.168:
Mališi lijepo odjeveni punih obraza, kraj svojih uĉitelja-zatoĉenika uĉe
svaki po neki zanat . U radionicama: Većina ih je u vlastitim odielima (…)
Cipele sam vidio i opet daleko bolje od mnogih na slobodi. Dapaĉe, bolje
su obuti od nekih naših terenskih jedinica. To će ĉitati ustaše i mora biti
istinito!
Postoji popis 3.205 zatoĉenika koji su tijekom 1944. g. primali
pakete u SRLJ169, što jasno potvrĊuje da se nikako nije moglo dogoditi
da se u tome taboru odvija nekakvo sustavno ubijanje tisuća ljudi.
Zlonamjerni Antun Miletić u svojim je knjigama objavio preslike
bonova za tri dnevna obroka; doruĉak, objed i veĉeru, kako u
Jasenovcu III., tako i u Staroj Gradiški170. Ivanka Jadan 17. travnja
1956. g. pred sudom svjedoĉi da je u Staroj Gradiški bila od 6. lipnja
1942. do 23. prosinca 1943. g. te da su zatoĉenice imale tri dnevna
obroka, koje ona, doduše, ocjenjuje kao loše171.
Ĉak i knjiga SPC kaţe da se u Taboru dnevno dijelilo 2-3
obroka hrane172. Nije toĉno. Bilo je najmanje tri, a radnici su na terenu
dobivali i više.
Hrane je u SRLJ bilo dovoljno. Dobra je produktivnost
zahtijevala dobru hranu.
Odjeće je moglo uzmanjkati spoĉetka, osobito nastupom
izrazito teške zime u doba nedovršenih nastambi. To se brzo
popravilo.
164
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 34.
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 60. i 61.
166
Huber, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, s. 35.
167
Ustaša, br. 9.-10., 1945., s. 4.
168
Ustaša, br. 9.-10., 1945., s. 5.
169
Miletić, II., s. 791. i dalje.
170
Miletić, III., s. 320. i 321.
171
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123.
172
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 38.
165
46
*
*
*
Krapje i Broĉice bijahu nedovoljno opremljeni. Prerana i jaka
zima time prouzroĉiše stradanja mnogih zatoĉenika i smrt nekih. Neki
stradaše i u prvotnoj neprilagoĊenosti Jasenovca III.
Za to su odgovorne vlasti.
Vlasti su, radi zaštite zatoĉenika, samoupravu prepustile njima i
preselile ih u udobnije i zdravije prostorije. Oni ondje imahu Boţiju
sluţbu drţavnoustrojenu za sve ĉetiri sluţbene vjeroispovijesti i
dopuštenu za Ţidove. Bio je razvijen društvovni i kulturalni ţivot pa i
športske djelatnosti.
Radno je vrijeme bilo podnošljivo i usklaĊeno sa zatoĉeniĉkim
zdravstvenim stanjem. Toga se drţala i prehrana, odjeća i higijena.
Zatoĉenici zlorabe prepuštajem unutarnje uprave za kraĊe i
otimaĉine, najĉešće u korist antifašistiĉkih partizana ili logorskih
ustrojbi, ili za ţidovsku ili koju drugu skupinu, uslijed kojih nezaštićeni
stradavaju a neki i umiru u lišenosti.
Za to su odgovorne vlasti.
Tako dolazi i do mnogih zavjera, kraĊa, pljaĉki, unutarnjih
sukoba ili bjegova i napadaja na straţu. U tome ima i smrtnih sluĉaja.
Nakon toga nastupa zakonita kazna.
I za to su dijelom odgovorne vlasti, jer nisu dovoljno dobro
izolirale ili kaznile najopasnije zatoĉenike.
Antifašistiĉki su lijeĉnici, zlorabeći neukost i nemar vlasti,
Taborom raširile tifus.
I za to su dijelom odgovorne vlasti, jer, kada ĉovjeka zatoĉe,
moraju ga štititi i od njegovih drugova.
Ne postoji nijedna stvarna zapovijest da se zatoĉenike
maltretira, muĉi ili ubija.
C) Dokazi i svjedoci
U Jasenovac/Brojke prokazao sam tisuće laţnih tvrdnji; od
pseudopovjesniĉkih (Milan Bulajić, Ivo i Slavko Goldstein, Melita Švob,
Dušan Bilandţić i sl.), preko otvorenoideologijskih (od titovaca preko
cionista do ĉetnika) pa sve do laţnosvjedoĉkih. Nemoguće je ovdje
ponoviti sve te laţi i sve dokaze kojima sam ih razotkrio, pa ću ukazati
na najvaţnije moje dokaze.
Bitno je svjedoĉenje pismo narodnoga heroja Ivana Sabljaka iz
Stare Gradiške. O Sabljaku komunisti pišu173: SABLJAK Nikole IVAN.
173
Zbornik narodnih heroja Jugoslavije, s. 704.
47
RoĊen 21-VI-1919. u Rakovici, Karlovac, Hrvatska. Obućarski radnik.
Ĉlan KPJ od 1940. U NOB stupio 1941. Ubijen u oktobru 1944. u logoru
u Staroj Gradišci.
Sabljak je 29. lipnja 1944. g. uputio pismo Predsjedništvu
AVNOJ-a174:
Sa oduševljenjem primili smo pozdrav upućen svim zatoĉenicima
ustaških logora sa II. zasjedanja AVNOJ-a (…)
Hiljade naših najboljih drugova palo je od noţa po ustaškim
klaonicama ili istrunilo od gladi u memljivim samicama, ali nikakve muke
nisu mogle da nas slome.
Stara Gradiška 29. VI. 1944.
Zatoĉenici ustaških logora u Hrvatskoj
Sabljak piše zaneseno i patetiĉno. Protivnike mrzi (ustaške
zvijeri, zloĉinaĉke i pljaĉkaške svrhe…). Pismo je potpisano Zatoĉenici
ustaških logora u Hrvatskoj te oĉito podrazumijeva zatoĉenike i broj
ţrtava u taborima cijele NDH.
To je kljuĉna stvar. Ĉovjek, koji stvarno mrzi Nezavisnu Drţavu
Hrvatsku, koji pretjeruje i patetiĉan je, uz odliĉnu upućenost, jer je
jedan od komunistiĉkih taborskih voĊa, kaţe da je stradalo samo
hiljade drugova .
Pogledajmo što kaţe antifašistiĉki leksikon iz 1959., koji se
pozivlje i na Sveznadar iz 1954.! Zbog toga s koje strane i u koje
vrijeme dolazi, bitna je crtica175: JASENOVAC je selo u Posavini, na sastavu Une i Save, 1.500 st. Za okupacije g. 1941 - 45. bio je tu zloglasni
ustaški logor, gdje su pobijene tisuće Srba, naprednih Hrvata i Ţidova.
Antifašisti, od kojih je urednik Leksikona, prof. dr. Štefo
Pulišelić bio i zatoĉenik SRLJ, 1959. g. pišu da su bile pobijene tisuće
ljudi. Time izravno negiraju sve već objavljene laţi a ponajviše one
zemaljske komisije za utvrĊivanje zloĉina okupatora i njihovih pomagaĉa,
koja je već 1944. uztvrdila da je ţrtava bilo 500.000 ili više a na tvrdnje
koje su se oslanjale laţi od Rankovićeva pada nadalje.
O stanju u SRLJ moglo je svjedoĉiti i 630 ţidovskih
dragovoljaca što su se iz SRLJ javili u 13. dragovoljaĉku SS-Handţar
diviziju. Nakon pobune manje skupine boraca u Francuskoj, ta se
divizija zdušno i uspješno borila protiv antifašista u NDH.
Najsluţbenije titovsko svjedoĉanstvo o pravome broju ţrtava
SRLJ izradio je 1966. g. Savezni zavod za statistiku, koji je odmah svoje
nalaze proglasio drţavnom tajnom, pa se o tome javno saznaje tek 20
godina naknadno, u protuhrvatskome kontekstu176. Po tim je nalazima
174
Miletić, II., s. 745.-747.
Priručni leksikon, Znanje, Zagreb 1959.
176
Naša tema, 1986., br. 9., s. 1295.
175
48
u Jasenovcu umrlo (pozor; ne bilo ubijeno, nego umrlo) 262, u Staroj
Gradišci 141 zatoĉenik a u svim logorima u Jugoslaviji 2.620 ljudi.
Ne bi bilo dobro propustiti ni Optuţnicu Pavelić – Artuković koju
su antifašisti godinama klepali i konaĉno uobliĉili u navodnu krivnju
obojice za smrt preko 5.000 (pet tisuća) poimenski navedenih osoba
stradalih tijekom cijele NDH. Tu se optuţnicu moglo i podići, provesti
kazneni postupak i osuditi okrivljenike u izoĉnosti te time steći
zakonsku osnovicu za zahtjev za njihovom izrudţbom Titovoj drţavi.
Nu, Tuţiteljstvo je dobro znalo da je Optuţnica krivotvorena, te taj
postupak nikada nije sproveden.
Naknadno su dra Artukovića osudili za ĉetiri posebna sluĉaja s
malim brojem ţrtava. Svi su ti sluĉaji posve izmišljeni a Presuda na
smrt bijaše zasnovana na iskazima laţnih svjedoka.
Dru Anti Paveliću nije se sudilo nikada i nitko nema pravne
osnovice tvrditi da je dokazano da je on bio ratni ili kakav drugi
zloĉinac.
U stvari dokaza o ţrtvama SRLJ nema ni o stotinu ubijenih.
D) Stvarne brojke
U SRLJ se slalo na tri mjeseca do triju godina (i zbog skitnje,
bludniĉenja, prekršaja redarstvenoga sata itsl.) policijskom odlukom
koju je uprava SRLJ mogla ublaţiti po svojoj volji. SRLJ bijaše blaţi od
svakoga zatvora, u kojemu bijahu i sudski osuĊenici na najteţe kazne.
Ondje se radilo marljivo i visokokvalificirano, pa su uhodani majstori i
nauĉnici bili neophodni.
Antifašisti dokazali nisu ni 100 ubijenih osoba a sve su te
ubijene lege artis.
Govoreći o svima koji su u SRLJ kao zatoĉenici izgubili ţivote,
treba uraĉunati ratne okolnosti i sukrivnju zatoĉeniĉku.
Vjerojatno su desetci ili stotine pomrle od tifusa koji su
namjerno širili zatoĉeni lijeĉnici.
Stotine su s Kozare izbjegle djece primljene u SRLJ, ponajprije
S. Gradišku, u ţenski tabor, već izmuĉene višetjednim bijegom u koji
su ih bili potjerali antifašistiĉki odmetnici. I te su djece pomrli desetci,
moţda stotine.
U SRLJ se lijeĉilo ranjenike i bolesnike sa Sutjeske (operacija
Schwartz) pa su i takvi znali mrijeti.
Vlasti su strijeljale više desetaka nasilnih logoraških pobjeglica i
pobunjenika. U proboju 22. travnja 1944., ako je antifašistima uopće
vjerovati, na zakonit je naĉin poginulo od 700 do 1.000 ljudi, od kojih je
49
vjerojatno njih 400 popilo otrov a kakvih 600 stradalo od hrvatske vatre
pri napadu na hrvatsku vojsku.
Ubijenih, osim u navodnome proboju, nikako nije bilo više od
100 ljudi. Tu se radilo o postupcima po ratnome pravu i javnim. Ako je
bilo kakvo skriveno ubojstvo, ono bi bilo tajeno ili kaţnjeno.
Zato nije lako procijeniti broj pomrlih u SRLJ.
Vjerojatno je u SRLJ ţivot izgubilo 1.000 do 3.000 ljudi. Moţda
(ako Proboja nije ni bilo) i manje. Nikako se broj pomrlih ne moţe
procijeniti na više od 5.000.
50
Prvi dio:
Titovski kažnjenički i likvidacijski logor u Jasenovcu i
Staroj Gradiški do 1948. g.
A) Teškoće kasna dokazivanja
Logor je uvijek blaţi oblik zatoĉeništva, nego li zatvor. Zatvor je
okruţen zidovima i tek u nekoliko posljednjih desetljeća postoje blaţi
oblici izdrţbe zatvorske kazne, dok je zatoĉenicima u logorima uvijek
bilo dopušteno raditi na otvorenu, povremeno odlaziti kući a nekima i
slobodno putovati radi trgovine za SRLJ, radi pregovora s
odmetnicima o razmjeni zarobljenika itsl. U zatvore se krivce dovodilo
po sudskoj presudi a neke i za to da ih se strijelja. Unutar zatvora su
uvijek bili i straţari, dok je u logorima uvijek bila zatoĉeniĉka
samouprava.
Ukljudţba jugoslavenskoga zatvora Stare Gradiške u SRLJ
znaĉila je omekšaj njezina reţima. Nakon Rata povratila se ona u
zatvorski sustav Brozove Jugoslavije.
U logore se uvijek slalo radi preodgoja. Tako je i Broz svoje
drugove policijskom odlukom Aleksandra Rankovića slao u logor na
Golome Otoku na preodgoj i popravak, da bi zasluţili povratak u KPJ.
Kakav je bio stvarni preodgojni sustav na Golome Otoku, drugo je
pitanje, ali u SRLJ se radilo po zakonu.
Dovoljno se logiĉki upitati: Lepoglava, Stara Gradiška,
Srijemska Mitrovica i druge hrvatske kaznionice nastaviše raditi i u
Nezavisnoj Drţavi Hrvatskoj i poslije sloma hrvatske drţave. A nitko to
nije negirao. Stotine su zatoĉeniĉkih tabora bile po cijeloj DFJ, a nitko
to ne negira.
Nije li bilo prirodno iskoristiti postojeću infrastrukturu i mnoštvo
preostalih zgrada bivšega Sabirnoga i radnog logora Jasenovac? Prije
toga, naravno, pronaći lješine toboţnjih ţrtava svoje strane, iskopati
ih, poĉasno pokopati itd. To bi i opet, bez srama za antifašistiĉku vlast,
bilo normalno da obave zatoĉenici hrvatske strane, od 1945. nadalje.
Samo postojanje titoistiĉkoga logora u Jasenovcu nije, dakle, ni
ĉudo ni zloĉin, nego je ĉudo negiranje toga.
Drugo je i moralno i pravno bitno razliĉito pitanje, jesu li u tome
logoru titovci poĉinili zloĉine nad zatoĉenicima. I tu antifašiste
razotkriva njihovo negiranje postojanja Titovoga logora u Jasenovcu.
Ukratko, drţati ljude u logoru nije zloĉin (ĉini li se to u skladu s
meĊudrţavnim ratnim i humanitarnim pravom), ali ubijati ih bez pravne
osnove, jest zloĉin. Po nekim odredbama meĊudrţavnoga ratnog i
51
humanitarnog prava sile potpisnice duţne su pripadnike naroda
protivniĉkoga u sukobu zatoĉiti radi zaštite od osvete ili da bi ih
zadrţali što dalje od bojišnice i mogućnosti stradanja od zalutalih zrna.
To, što antifašisti negirahu i samo postojanje Titovoga
Jasenovca, potvrĊuje da je taj ne samo postojao, nego i bio poprište
strašnih i masovnih titovskih zloĉina.
Evo što nam o postojanju Titovoga Jasenovca danas javlja
web-stranica Spomen-podruĉja Jasenovac, hrama hrvatoţderne
jasenovaĉke laţi.
Djelatnost Spomen podruĉja Jasenovac odreĊena je ĉlankom 1.
Zakona o Spomen podruĉju Jasenovac (NN br.15/90, 28/90) i Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o Spomen podruĉju Jasenovac (NN br.
21/01) gdje stoji:
«Radi oĉuvanja trajne uspomene na ţrtve fašistiĉkog terora i borce
Narodnooslobodilaĉkog rata stradale u drugom svjetskom ratu u
koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška, kao i radi
oĉuvanja tekovina antifašizma, ovim Zakonom proglašava se Spomen
podruĉje Jasenovac.»
Iako zbivanja nakon 18. svibnja 1945. na prostorima bivšeg
ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac izlaze iz Zakonom
propisanog djelokruga rada Spomen podruĉja Jasenovac, radi iskazanog
velikog interesa javnosti i brojnih upita o tome što se poslije 2. svibnja
1945. dogaĊalo na prostoru bivšeg ustaškog logora III Ciglana u
Jasenovcu, Savjet JUSP Jasenovac inicirao je u proljeće 2002. pomnije
istraţivanje kako bi se utvrdile relevantne ĉinjenice.
UtvrĊeno je:
- U Hrvatskom drţavnom arhivu u Zagrebu nisu pronaĊeni nikakvi
dokumenti o tome da je na podruĉju bivšeg ustaškog logora III Ciglana u
Jasenovcu poslije rata postojao partizanski (komunistiĉki) zarobljeniĉki ili
kaţnjeniĉki koncentracijski logor.
- U SPJ pohranjeno je dvadesetak opširnih audio zapisa i pisanih
iskaza mještana Jasenovca i sudionika poslijeratnih dogaĊanja na tom
podruĉju. Preciznost tih svjedoĉenja i njihova velika meĊusobna
podudarnost omogućuju utvrĊivanje priliĉno precizne kronologije
dogaĊanja i opće slike stanja na podruĉju bivšeg ustaškog logora III
Ciglana u Jasenovcu poslije 2. svibnja 1945.
(prema: tekstu Radna grupa Jasenovac 1945.-1947., Slavko
Goldstein; Jasenovac 1941.-1945. logor smrti i radni logor, Nataša
Mataušić, Javna ustanova Spomen podruĉje Jasenovac, 2003. ,175-184)
- Iz prikupljenih izjava mještana Jasenovca, sluţbenih osoba koje
su obavljale razne duţnosti u Jasenovcu od 1945. do 1948. te ratnih
zarobljenika koji su u tom razdoblju radili u Jasenovcu, oĉito je da su
52
zgrade bivšeg ustaškog logora bile u takvom ruševnom stanju da se nisu
mogle koristiti za smještaj ratnih zarobljenika.
U nekadašnjem logoru u cijelosti su bili saĉuvani samo istoĉni i
jugoistoĉni logorski zid, saĉuvani su temelji ciglane i donji postroj
lanĉare, dok su svi ostali logorski objekti bili zateĉeni u razliĉitim
stanjima urušenosti uslijed miniranja ili spaljivanja.
- Prvi ratni zarobljenici koji su već u svibnju 1945. radili na
deminiranju logorskog zida i mjesta Jasenovac bili su smješteni u šupama
nekadašnjeg ustaškog magazina hrane nasuprot škole u mjestu Jasenovac.
- Ratni zarobljenici koji su do konca 1945. i tijekom prve polovice
1946. iz logora u Broĉicama i Staroj Gradiški dovoĊeni u Jasenovac na
razliĉite prisilne radove, takoĊer su bili smješteni u taj objekt. Radilo se o
skupinama od do stotinjak ratnih zarobljenika koji su po završetku
poslova (demontaţa elektriĉne centrale i tvornice oruţja, prikupljanje
ţeljeza, rašĉišćavanje ruševina, vaĊenje posmrtnih ostataka ţrtava
ustaškog logora iz rijeke Save i njihovo pokapanje u postojeće masovne
grobnice na logorskom prostoru, sezonski poljoprivredni poslovi u
okolnim selima, rušenje logorskog zida, ĉišćenje cigle i utovar u vagone,
sakupljanje bodljikave ţice na prostoru bivšeg logora i prijevoz u dvorište
šumarije, obnova ţeljezniĉke pruge Jasenovac-Novska) vraćani nazad u
logore iz kojih su dovedeni. Radilo se većinom o zarobljenim njemaĉkim
vojnicima i pripadnicima oruţanih snaga NDH.
- U ljeto 1945. na Viktorovcu u Sisku formiran je veliki
zarobljeniĉki logor koj je u jesen iste godine pretvoren u kaţnjeniĉki logor
pod imenom «Zavod za prisilni rad Sisak».
Iz tog je logora u jesen 1945. upućeno oko 600 zatoĉenika, ratnih
zarobljenika, na prisilni rad u Jasenovac. Vanjsko osiguranje ove grupe
vršili su pripadnici Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ-a), a
unutarnje Odjeljenje zaštite naroda (OZN-a).
Naziv te grupe zatoĉenika bio je «Zavod za prisilni rad Sisak –
Radna grupa Jasenovac», a sastojala se preteţno od bivših pripadnika
oruţanih snaga NDH te manjeg broja ĉetnika i pripadnika «Bjele garde»
iz Slovenije. Neki su zbog poĉinjenih zloĉina već bili osuĊeni na
višegodišnji prisilni rad, dok je dio njih ĉekalo suĊenje. MeĊu
zatoĉenicima bilo je i onih koji su pod tuĊim imenima skrivali svoj pravi
identitet. Oko dvadesetak ih je otkriveno i njima se sudilo pred nadleţnim
sudovima.
OsuĊenima u Radnoj grupi Jasenovac presude su se uruĉivale i u
Jasenovcu te su upućivani u Lepoglavu i na druga odredišta izvršavanja
kazni.
- Zatoĉenici iz Radne grupe Jasenovac bili su smješteni na tri
lokacije u mjestu Jasenovac: u barakama šumarije, u šupama nekadašnjeg
53
ustaškog magazina hrane nasuprot školi i u samoj zgradi škole. Na rad su
odlazili šest dana u tjednu, radili su od 7 do 19 sati, s pauzom za ruĉak.
Doruĉak i veĉeru dobivali su u smještajnom prostoru, a ruĉak na radilištu.
Nedjelja je bila neradni dan i tada su primali posjete rodbine, preobuku,
poštu i pakete.
- Zatoĉenici iz Radne grupe Jasenovac borave u Jasenovcu od
jeseni 1945. do jeseni 1947. (Radna grupa Jasenovac I, pod
zapovjedništvom Save Šakana od jeseni 1945. do travnja 1946. te Radna
grupa Jasenovac II, pod zapovjedništvom Mirka Šimunjaka od travnja
1946. do jeseni 1947.).
- Iz izjava svih svjedoka koje su pohranjene u SPJ, vidljivo je da se
u tom razdoblju na podruĉju bivšeg ustaškog logora III Ciglana
Jasenovac nije desilo niti jedno pojedinaĉno ili masovno ubojstvo.
Spominju se pojedinaĉne likvidacije i ubijanja manjih skupina u okolnom
podruĉju i u blizini bivšeg ustaškog logora III Ciglana (u šumi Zelenika i
oko ţeljezniĉke pruge). Ţrtve su bili povratnici ili bjegunci s Kriţnog puta
i Bleiburga, osobe iz obliţnjih krajeva koji su dobrovoljno ili prisilno bili
u unovaĉeni u ustaše te su pri povratku kućama bili presretani i ubijeni.
- U svim izjavama spominje se likvidacija zatoĉenika jedne kolone
ratnih zarobljenika s Kriţnog puta, potkraj svibnja ili poĉetkom lipnja
1945. u selu Trebeţ, oko 15 kilometara uzvodno od Jasenovca. Radilo se o
ratnim zarobljenicima dovedenim na likvidaciju iz Zavoda za prisilni rad
Sisak.
- Zbog porušenih mostova, kolone ratnih zarobljenika s Kriţnog
puta nisu prolazile niti se zadrţavale u Jasenovcu.
U izjavama suvremenika onog vremena spominje se boravak u
Jasenovcu samo jedne skupine ratnih zarobljenika s Kriţnog puta, u ljeto
1946. kolonu na putu prema Novskoj pratnja je zbog nevremena skrenula i
zatraţila smještaj u Jasenovcu. Nakon osam sati boravka u prostorijama
šumarije, gdje su boravili odvojeno od zatoĉenika Radne grupe Jasenovac
II, ova kolona ratnih zarobljenika nastavila je put prema Novskoj.
- U jesen 1947. završeni su radovi na rašĉišćavanju ruševina
bivšeg ustaškog logora Jasenovac te je u Jasenovcu ostalo oko 170-180
zatoĉenika koji su zajedno s novopridošlim zatoĉenicima, zarobljenim
njemaĉkim vojnicima i pripadnicima «Plavog bataljona», radili na obnovi
ţeljezniĉkog mosta preko rijeke Save i pruge. Ova skupina ratnih
zarobljenika bila je smještena u barakama u neposrednoj blizini
ţeljezniĉkog mosta uz rijeku Savu.
- Okonĉanjem poslova, svi ratni zarobljenici odvedeni su 1948. iz
Jasenovca.
Prvo se ograĊuju, da i ne moraju govoriti o Titovom Jasenovcu.
Znaĉi, sve što zataje antifašistima je dobro.
54
Jeste li uoĉili da se i današnji antifašisti slaţu s uporabom
zarobljenika za razminiranje? Napominjemo da je još do prije koju
godinu antifašizam u Hrvatskoj bezoĉno lagao da se u Titovome
Jasenovcu od 1945. nisu odvijale baš nikakve radnje. Franjo je
TuĊman prvi od titovaca priznao postojanje toga logora, premda se
nije potrudio oko dokaza za nj.
GospoĊa Štefan 1998. tvrdi da je SRLJ nastavio raditi kao Titov
Jasenovac, što podupire tvrdnjom Miletićevih knjiga, da je SRLJ
zauzet bez borbe i da su kuće u njemu do 1950.-ih godina uglavnom
bile potpuno saĉuvane ili malo oštećene bombardiranjem UN-a177.
Današnji antifašisti, dakle, laţu.
GospoĊa Štefan jasno tvrdi da je Titov logor u Jasenovcu radio
do 1948. i osuĊuje S. Goldsteina i I Fumića, koji to nijeĉu te ironizira
domaće antifašiste i braću SUBNOR-ovce iz SRJ, koji nisu došli na
proslavu proboja iz Jasenovca, 22. travnja 2000. g.178
To što je okorjeli hrvatoţderni politikant Slavko Goldstein
postavljen na ĉelo povjerenstva za laganje o SRLJ i o Titovome
Jasenovcu, jasno govori da se istina o ţrtvama Titovoga Jasenovca
pod njegovim vodstvom nije htjela otkriti, već prikriti.
Web-stranica i danas izbjegava istinu. Tvrdi da se nije pronašlo
dokaza o postojanju Titovoga koncentracijskoga logora u Jasenovcu
od 1945. g. Tu polazi od podmetnute laţi, da je koncentracijski logor
nešto najstrašnije. Upravo obratno; u zatvorima su najgori zloĉinci i
ţivotni reţimi. Koncentracija znaĉi skupljanje a Titov je logor bio
gubilište prolaznih skupina.
Uostalom, citirani zakon govori o ĉuvanju istine o ţrtvama
samo jedne strane.
Goldstein i Nataša Mataušić tvrde da imaju fonograme iskaza
okolnih seljaka, koji negiraju postojanje Titovoga Jasenovca, ali ne i to
kada su ih i kako skupili. Zar ne znamo da je u Titovoj Jugoslaviji
svaka temeljna istina o Drugome svjetskom ratu i njegovim
posljedicama bila zabranjena, uz prijetnju smrtnom kaznom? Zar ne
znamo koliki su desetci milijardi dolara tada bili potrošeni za laţni
odgoj, obrazovanje i promidţbu?
Na koncu Goldstein-Mataušić ipak priznaju postojanje barem
Radne grupe Jasenovac, toboţe smještene izvan bivšega logora. Na
logiĉan upit, ali, moţemo odgovoriti samo mi; taj je skupina ĉak tri
godine ondje boravila, da bi pokapala ţrtve antifašistiĉkoga terora.
Tako kaţu i naši svjedoci.
Korisno je i to, što antifašisti priznaju neke masovne likvidacije
pokraj Jasenovca, jer i to priznanje potvrĊuje skupinu dokaza koje
177
178
Hrvatsko slovo, 20. veljaĉe 1998.
Hrvatsko slovo, 5. svibnja 1998.
55
smo pronašli u nalazima brzo natrag zatrpanih antifašistiĉkih
povjerenstava. Sve što predbacuju Hrvatima i uraĉunavaju u ţrtve
SRLJ, u stvari su iskopine ţrtava Titovoga Jasenovca i Titovoga
terora.
Odajmo priznanje pokojnoj profesorici Ljubici Štefan citiranjem
njezina (malo skraćena) sljedećega ĉlanka179!
POSLIJERATNI TITOV LOGOR JASENOVAC 1945.-1947./48.
Jasenovac je bio logor oba totalitaristiĉka reţima: prvo ustaškog
od 1941. do travnja
1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunistiĉkog. Tu
nepobitnu povijesnu istinu prvi je, na temelju svojih poĉetnih istraţivanja,
objavio 1989. dr. Franjo TuĊman u svojim Bespućima. Od tada traje
bjesomuĉna hajka onih, koji - znajući vrlo dobro istinu, pokušavaju
zataškavanjem svojih zloĉina obmanjivati i dalje inozemstvo. Zato sada
traţe staviti prostor Jasenovca pod meĊunarodni protektorat, nadajući se
da će tako uz pomoć meĊunarodne zajednice sakriti istinu, kao što im je to
godinama uspijevalo s Ovĉarom uz pomoćUNPROFOR-a.
Sljedećih nekoliko svjedoĉenja oĉevidaca i stradalnika Titovog
Jasenovca bacaju dovoljno jasnu svjetlost što je i na ĉijoj je strani istina
Stjepan Ereš proveo je u Jasenovcu u prolazu 10 dana. Masovna
ubojstva nije vidio, ali svjedoĉi da je logor bio krcat zarobljenim
domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od
tifusa, ali mnogi su, kaţe, nestali "u noći i magli".
Dragan Ercegović iz Krila Jasenice kod Omiša izdrţavao je
dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Nije bio ni domobran ni ustaša, nego
bivši partizan koji je pobjegao na Maltu i tamo stupio u Kraljevsku
mornaricu Jugoslavije. Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci
već posijali kukuruz, sa još 500 drugih zatvorenika bio je poslan iz Siska
na rad u Jasenovac "rušiti zidine bivšeg ustaškog logora". Ono što je tamo
vidio dugo je ĉuvao u sebi, jer, kaţe; "To nije bilo uputno govoriti". Jer:
"Bili su prokopani na tom terenu jarci - kanali, oko metar i pol dubine s
metar širine". U njima su bili: "Ĉovik do ĉovika i izgledali su da su ubijeni
prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svjeţe mrtvi. U raznim odorama, i
civilnim i vojnim". Procjenjuje da je u tim kanalima: "Mrtvih tjelesa bilo
na stotine" i postalo mu je jasno: "Nisu ih mogli ubiti ustaše, nego
partizani", jer rat je završio prije više od godinu dana.
Ercegović se sjeća da su i u logoru Sisak masovno ubijali
zatoĉenike, pa su logoraši morali: "Ustrijeljene logorskim mitraljezom
bacati pod budnim okom partizana-ĉuvara niz kosinu i samo zatrpavati
zemljom." (...)
179
56
Štefan, Drugi hrvatski ţrtvoslovni kongres 1998.
Matija Helman, šumarski inţenjer, robijao je u Gradiški. U
saĉuvanom malom dţepnom kalendaru vodio je svojevrsni dnevnik. S
grupom logoraša prebaĉen je u lipnju
1946. na rad u jedan dio logora Jasenovac. O boravku tamo
zapisao je:
"1. VI. 1946. Išli u Jasenovac za ureĊenje Konaĉišta.
2. VI. 1946. Kopanje poljskog zahoda. UreĊenje privremenog
štednjaka za kuhanje hrane. Ĉišćenje, priprema za gradnju krušne peći i
donos materijala. Izvid u logoru – vanjski zidovi.
3. VI. Zidanje krušne peći i štednjaka, poĉetak. Izmjena uske pruge
i stojećih obodnih zidova bivšeg logora.
4. VI. Dovoz cigle i ilovaĉe za gradnju peći i zidanje iste.
Popravak rešetki na prozorima osuneniĉke nastambe. Poĉelo sa srednjem
bunara.
5. VI. Dovoz materijala i zidanje peći.
6. VI. Zidanje peći, dovoz materijala i drva. Ĉišćenje i nasipavanje
nastambe. UreĊenje priruĉnog magazina i dolazak 20 ljudi (logoraši
radnici iz Gradiške, op.a.).
7. VI. Zidanje, dovoz materijala, šute, urenenje dvorišta.
8. VI. Zidanje peći, dovoz materijala za nasipavanje stanova.
Kopanje bunara. Sušenje i dovoz šaša i sjeĉa vrba.
9. VI. Odlazak - Gradiška ".
Ing. Matija Helman umro je 1962. godine. Njegova obitelj ĉuva taj
dnevnik kao najveću svetinju. (...)
I šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s
njime nekoliko su puta naknadno istraţivali na zemljištu Jasenovca:
iskapanje grobnica, filmska snimanja, ĉak i snimanje iz zraka uz pomoć
JNA. Rašĉlambom (samo letimiĉnom) intervjua prof. dr. Srboljuba
Ţivanovića s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, objavljenog tek u
studenome 1989., nazire se delić istine, uporno skrivane do danas: u
Jasenovcu, tada već Titovom, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr.
Ţivanović to ne kaţe, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964.
paţljivom ĉitatelju to potvrnuje.
Savez boraca traţio je da medicinski struĉnjaci izvrše iskapanje
(po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od ĉlanova tog povjerenstva
sastavljenog od antropologa bio je i Ţivanović. On priĉa: poĉeli su
iskapanja, nalazili ţrtve, no profesor ne kaţe kako su znali gdje baš
trebaju kopati, niti koliko pribliţno godina ti ostaci ţrtava leţe u zemlji.
O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik. I tako: “NaĊen je
veći broj predmeta koji su pripadali ţrtvama i koji su bili nabacani preko
ţrtava posle njihovog bacanja u jamu".
57
Zatim: "Velika koliĉina predmeta pokazuje da su ţrtve bile
dovedene direktno do mesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru.
Na to posebno ukazuje prisustvo noţeva, prstenja, zlatnika itd." A naĊenih
predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo:
"Karakteristiĉno je da je naĊeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila
po ĉijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne
boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće - uglavnom djeĉje od broja 33 i
manje. Mnogo flaša i opletenih balona, kašika, ĉetkica za zube,
emajliranih posuda razliĉitih veliĉina i oblika - do šest litara, mnogo
dugmeta i perli. Zapaţen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama
razliĉitih boja".
Po naĊenim predmetima Ţivanović zakljuĉuje: "Ostaci tekstila i
stvari govore da se radilo o našem seoskom ţivlju". Ono "naš ţivalj" za
njega znaĉi srpski ţivalj. No, etnografija ne poznaje kao ni laici, srpske
narodne nošnje od crnog tekstila, vezene raznobojnim perlama, sa mnogo
dugmadi na njima.
O antropološkim zapaţanjima profesor kaţe: "Na osnovu boje kose
i oblika dlake moţe se zakljuĉiti da se radi o populaciji koja je nosilac
svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog, op.a.) porekla.
Znaĉi u toj raci nije bilo Jevreja i Cigana". Treba li biti antropolog pa
znati da Srbi po boji kose nisu baš "populacija svetle komponente"?(...)
Zagrepĉanin ing. Ivan Ruševljan opisuje povlaĉenje svoje vojne
postrojbe 8. svibnja 1945. iz Zagreba prema Austriji: "Ispred nas deset
kilometarska kolona civila, mahom Šokaca iz Srijema i Slavonije. Oko 600
kola s konjskom zapregom. U kolima u prosjeku dva unuka, snaša, baka i
djed. U svakim kolima, reĉe mi jedan dida, bilo je najmanje 50 šokaĉkih
dukata.
To zlato su snaše o blagdanima pokazivale našiveno na svojim
sveĉanim haljinama, nazvanim zlatarama". Kod Dravograda kolona civila
dijelom je masakrirana. Drugi dio, najvjerojatnije, upućen natrag na
Kriţni put. Zlatnici su, razumije se, u tom zbjegu bili ušiveni u odjeću,
tkanina je istrunula, a zlato ostalo u jasenovaĉkoj zemlji. Koliko je bilo
takvih kolona hrvatskih seljaka s opisanim nanenim stvarima koje su u
Jasenovcu i drugim stratištima ubile Titove postrojbe?(...)
Neistinita je tvrdnja da su partizani u svibnju 1945. u Jasenovcu
našli samo ruševine i zgarišta, jer su navodno ustaše sve razorili da bi
sakrili istinu. Ĉak iz izjava nekih srpskih "struĉnjaka" za Jasenovac moţe
se nazrijeti istina: logorske zgrade i postrojenja bili su - uslijed
savezniĉkog bombardiranja (uz ţrtve) - dijelom oštećeni, no velikim
dijelom saĉuvani, a sustavno je sve uništeno tek pedesetih godina.
Milan Bulajić, glavni "genocidolog", kaţe: "U stvari, ustaški logor
Jasenovac nije osloboĊen. Ĉetvrta brigada 21. srpske divizije 2. maja
58
1945. prije podne ušetala je bez otpora, ustaše su (ga) već napustile".
Ljudi u njemu nije bilo.
U izvještaju Zemaljske komisije Hrvatske iz 1945. stoji i ovo: "22.
travnja 1945. ĉitav dan i ĉitavu noć ustaše su bili zaposleni time da
miniraju jednu tvorniĉku zgradu za drugom, radionicu za radionicom,
skladište za skladištem, baraku za barakom i da tako izazivaju eksplozije i
poţare. Tako se ĉitav logor pretvorio u uţarenu baklju, a njime je
odzvanjao tutanj eksplozija".
No, Antun Miletić, pukovnik JNA, ravnatelj Vojnoistorijskog
instituta u Beogradu piše 1987. godine: "Jedinice 21.. srpske udarne
divizije postavile su obezbeĊenje oko bivšeg logora. Posle izvršenog
uviĊaja maja 1945., odnosno nakon odlaska komisije, poĉelo je
rašĉišćavanje logorskog prostora, koje je trajalo sve do 1951."(!). Miletić
nehotice odaje i ove istine: "Zašto nije saĉuvan (sic!) odnosno obnovljen
nijedan od logorskih objekata, odgovor se ne moţe dati ni do danas"
(1987.!). Zatim: "Granik iznad Save koji je sluţio za ubijanje i bacanje
logoraša u Savu, srušen je 1948.(!) godine. Logor je sravnjen sa zemljom i
zarastao u korov i šiblje. Tragajući za dokumentima tko je dao zeleno
svetlo da se rašĉisti logor Jasenovac i sve (?) zaboravi, istima se za sada
(1987., op. a.) nije moglo ući u trag".
Podsjetimo se: od 2. svibnja 1945. do potpunog rušenja logora
1951. njime nisu upravljali ustaše...
Invalid domobranski ĉasnik Eduard Mikša jedan od samo 156
preţivjelih zarobljenika ranjenika logora Preĉko u Zagrebu 1945., kojih je
bilo ukupno 13.672, svjedoĉi da su mu se nakon niza godina: "Javljali
prijatelji iz logora Preĉko koji su pukim sluĉajem preţivjeli Jasenovac.
Oni svjedoĉe da su kolone Kriţnog puta koje su se od Siska dolinom Save
kretale prema istoku zemlje zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima
Plesnom, Krapju, i Drenovu Boku, Novskoj i drugdje, a potom ih odvodili
u Jasenovac, gdje su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su
proglašavani ustašama i ubijeni".
Mnogi od posljednjih ustaških zatoĉenika Jasenovca stupili su
22./23. travnja 1945. poslije proboja (i povlaĉenja ustaša) u postrojbe 2l.
srpske udarne divizije. Jedan od dvadesetak i više Ţidova iz nje, Jakov
Avrama Kabiljo, pismeno svjedoĉi: "Sa partizanima sam bio u borbi od
Banove Jaruge, 9. maja smo prošli kroz Zagreb i nastavili prema
Sloveniji.
24. maja smo se vraćali kroz Zagreb, išli pješice (1) do Slavonskog
Broda, nastavili put sve do Pirota "(1).
Predsjednik Saveza antifašistiĉkih boraca Hrvatske mr. Ivan
Fumić uporno ponavlja: "Povijest opovrgava tvrdnju o poratnim
pogubljenjima u Jasenovcu". Slavko Goldstein kaţe:
59
"Tvrdnja da za razliku od drugih logora smrti logor Jasenovac
1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugog
svjetskog rata komunistiĉke vlasti koristile u kaznene svrhe, naprosto nije
istina". I dodaje: "Poslijeratni logor Jasenovac izmišljen je tek nedavno,
premda o tome nema traga u dokumentima ni u svjedoĉenjima preţivjelih
logoraša".
O strogo ĉuvanim tajnim sluţbenim jugoslavenskim dokumentima
o poslijeratnim u logorima zasada samo ovo: neki od njih stigli su, ipak, i
do hrvatskih istraţivaĉa.
A što se tiĉe tvrdnje o "nepostojanju traga u svjedoĉenjima
preţivjelih logoraša", treba istaknuti: ima preţivjelih logoraša
komunistiĉkog Jasenovca, no za razliku od ustaškog logora nitko od njih
nije pušten, nego su pobjegli, ĉak i iz jame, samo ranjeni, kao onaj jedan
jedini branitelj iz Ovĉare.
I na koncu iskaz pred dva svjedoka jednog Hrvata preţivjelog
straviĉnu egzekuciju u Titovom Jasenovcu. Po njegovu zahtjevu ostaje,
zasada, samo NN, jer se boji za svoju obitelj.
Naime, glavni naredbodavac te egzekucije, ĉije je ime svjedok
naveo, ţiv je još, a bio je jedan od najviših duţnosnika Ozne, zatim Udbe u
Jugoslaviji.
Sredinom svibnja 1945. odveli su ga s grupom mještana iz kraja
stradalog od ĉetnika i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Imao je
16 godina. Putem kroz druga naselja partizani su sakupljali sve više ljudi i
u Jasenovac, po prosudbi svjedoka, stiglo ih je tada oko pet tisuća.
Zatvoreni u barake, pratili su odvoĊenje nekuda grupe po grupe, od kojih
se nitko nije vraćao. Došao je red na njega. S grupom stigao je na obalu
Save i ugledao rovove s ubijenima prije njih. Nareneno im je kopati jamu
u koju će ih ubijene pobacati. Onima u vojnim odorama nareĊeno je
skinuti se do donjeg rublja uz straviĉnu ciniĉnu izjavu: "mrtve ćemo vas
baciti u Savu i otplovit ćete do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali
Srbe".
Tako su i uĉinili. Naši znanstvenici su pomnim prouĉavanjem
nekih fotografija, prikazivanih do danas kao dokumentaciju o ustaškim
zloĉinima u Jasenovcu, otkrili, navedimo samo to, dugmad na
domobranskim odorama.
Preostali iz grupe pokošeni su strojnicama. Svjedok je pao, ali je
bio samo ranjen. Noću se uspio izvući i, neprimijećen, krenuo svome
mjestu. Usput su mu neki ljudi pomogli. Stigao je u svoj dom, ali jedan
ĉlan obitelji, uplašen, odveo ga je u Oznu da se prijavi. Na naredbu:
"Priĉaj!" rekao¸je sve. Glavni koji ga je saslušavao bio je do juĉer ĉetnik,
viĊali su ga s kokardom na ĉelu. I tada mu je reĉeno: "Ovo si rekao sada i
60
nikada više nikomu ni rijeĉi. Inaĉe - nestat ćeš i ti i cijela obitelj." I šutio
je do prije dvije godine.
O Titovom logoru Jasenovac sakupljeno je već relativno dosta
materijala, no još nije vrijeme da se sve objavi. Istraţivanja se
nastavljaju.
Pred hrvatskom historiografijom, ali i politikom i diplomacijom
stoji krajnje vaţna zadaća: uspješnim promicanjem istine upoznavati
inozemstvo da se pod imenom logor Jasenovac ne podrazumijeva samo
ustaški logor do 1945., nego i poslijeratni komunistiĉki koncentracijski
logor Titove Jugoslavije samo za Hrvate. Širenje te istine jedan je od
prioriteta u razbijanju pedesetogodišnjeg mita o Jasenovcu kao jednom od
dokaza "genocidnosti" hrvatskog naroda i "bezgriješnosti" svih ostalih,
prije svega Titovih navodnih antifašista.
Svjedoci gĊe Ljubice Štefan skoro svi su jasno oznaĉeni te im
je identitet jasno utvrĊen. Oni nikada za svoja svjedoĉanstva nisu imali
nikakvih nagrada ni drugih probitaka, ali ĉesto bijahu izloţeni
prijetnjama i progonima.
Oni su posve vjerodostojni i, ĉesto, kvalificirani svjedoci, u
smislu prava; vojnim ĉinom, struĉnom spremom itsl.
Neki se od njih boje svjedoĉiti otvoreno i u doba RH.
Citirani zapisnici pokazuju ne samo to da iskopane ţrtve nisu
bile ni ţidovske ni srpske, nego i to da nisu dolazile iz SRLJ, jer su
imale samo graĊansku opremu (kišobrane, odijela...), koje u SRLJ nije
bilo, ili hrvatsku vojniĉku odjeću.
GospoĊi Štefan treba u svakome sluĉaju vjerovati.
Prof. Ljubica Štefan nositeljica je priznanja Pravednici meĊu
nevjernicima, koje dodjeljuje Drţava Izrael. Ona nije antifašistica, kako
ju pogrješno etiketiraju neupućeni, već je uporno kritizirala
hrvatoţderne laţi antifašistiĉkih organizacija u Hrvatskoj. GĊa Štefan
uĉinila je u doba NDH više dobra za Ţidove, nego li antifašistiĉki
pokret, koji ih je tjerao u šume ginuti.
Zato ju se ne moţe okriviti ni za kakvu pristranost. Ona je bila
na Boţjoj strani, u obrani svih ljudi.
GospoĊa Štefan je javno Slavka Goldsteina manje-više izravno
okrivila za pljaĉku zlata povaĊenog iz hrvatskih grobnica u blizini
Jasenovca, toboţe nestala ili natrag zakopana. On se nije ni pokušao
obraniti.
Stane je Dolanc, šef jugoslavenske partije i svih obavještajnih
sluţbi, 1985. g. u svome referatu prigodom 40. obljetnice tzv. završnih
operacija Drugoga svjetskog rata na podruĉju Jugoslavije priznao da
su samo u tim operacijama titoisti bez suda ubili 60.000-300.000 ljudi.
U deset su velikih svezaka sliĉno svjedoĉili svi generali, sudionici tih i
kasnijih zloĉina. Govorahu oni i o poslijeratnim ubojstvima svojih
61
sluţaba do dubokih 1950.-ih, priznavajući samohvalno, preko 150.000
zatoĉeniĉkih ţrtava u tome, razdoblju nakon tzv. završnih operacija,
Bleiburga, kriţnih putova pa i nakon 1945. godine. To je sve
objavljeno a o tome je odmah izvijestio i Veĉernji list. Time je stvarno
poĉeo javni moralni bankrot komunizma u SFRJ.
Za Titov Jasenovac znamo da je njime 1946. i 1947.
zapovijedao titovski vojni poruĉnik Antolij Avramov, inaĉe struĉni
graĊevinski referent. A antifašisti i danas laţu da toga tabora nije
bilo!!! Tvrde da su se, samo kratko, ondje rašĉišćavale ruševine.
Kako to da antifašisti Hrvatske i dan-danas ne priznaju svoje
zloĉine u Jasenovcu? Jedva smo ih natjerali priznati da je postojala
kakva-takva aktivnost u Titovom Jasenovcu, ali o svemu drugome
idalje laţu!
Zašto, onda, to skrivaju?
Zašto se Goldstein-Fumići protive obiljeţavanju hrvatskih
ţrtava u Jasenovcu?
Zato što trebaju laţljivi jasenovaĉki mit za genocid i današnju
vlast nad Hrvatima te opravdanje antifašistiĉkih zloĉina nad našim
narodom.
B) Konkretni zločini
Franjo TuĊman poĉeo je otvarati pitanje djelovanja
jasenovaĉkoga tabora u sluţbi titoistiĉkih snaga, ali to nije posve
razradio kao znanstvenu temu. On je spomenuo nekoliko svojih
drugova kao svjedoke postojanja toga tabora.
Ljubica Štefan prouĉila je rad poratnoga, partizanskog,
Jasenovca do maksimuma svojih sila. Prikupila je relevantne
svjedoke, ali su hrvatski povjesnici, na ĉelu s akademikom Ljubom
Bobanom, krzmali sustavno i znanstveno pristupiti toj tematici.
Je li tome uzrok bio i u ĉinjenici da je Ljubo Boban bio
predsjednik Idološke komisije CKSKH, dok je kompartija postojala pod
svojim jasnim nazivom?
Strah i danas vlada hrvatskom povijesnom znanošću,
ponajviše o temi Jasenovca.
Tema o funkcioniranju Jasenovca kao zatoĉeniĉkoga i, ovaj
puta, ubilaĉkog tabora Brozove Jugoslavije više je izazovna i nova,
nego li temeljna. Tko je pravilno prouĉio smisao i djelo antifašizma,
kod nas Brozovoga tipa, zna da on nije mogao ni htio vladati bez
genocida. Koliko je genocid bio poĉinjen na Bleiburgu, kriţnim
putovima, u ljudskim domovima, na skrovitim mjestima ili u
zatoĉeniĉkim taborima, nije za prosudbu titoizma bitno. Broz je
nezakonito poubijao više od pola milijuna drţavljana i pripadnika
62
Nezavisne Drţave Hrvatske; to se zna. Imao je izmeĊu ostaloga i
tabore za izrabu njihova rada i postupnu ali sustavnu likvidaciju; i to se
zna.
Kada je rijeĉ o ţrtvama Titovoga Jasenovca, dopušteno je,
paĉe i neizbjeţno, ukazati i na egzekucije izvan samoga Logora.
Treba znati da se u antifašistiĉkoj literaturi kao ţrtve SRLJ raĉunaju i
ljudi navodno pogubljeni u podosta udaljenim selima i šumama. Ni
sami tabori u Broĉicama i Krapju ne mogu se raĉunati kao ţrtve
Sabirnoga i radnog logora Jasenovca, jer je taj osnovan tek nakon
njihova zatvaranja. Antifašisti se sami razotkrivaju tvrdnjama da je
pola milijuna ţrtava pokopano na površini kakvih 2-3 nogometna
igrališta (Gradina), što bi se moglo brzo dokazati, ljude iskopati i
dostojno sahraniti.
Zato neki antifašisti više vole fantazirati o bacanju u Savu,
spalidbi te egzekucijama izvan SRLJ.
Tu se nameće prouka ţrtava Titovoga Jasenovca nastalih i
pokopanih izvan samoga Logora. Neophodno je što jasnije utvrditi ĉije
jesu stvarno iskopane kosti, koje su antifašisti tako brzo nakon iskopa
zatrpali natrag u zemlju. Antifašisti svoje laţi pokrivaju procjenama i
nekakvim zraĉnim snimkama tko zna ĉega, pa je jako vaţno, ne samo
ĉinjenicama dotući te laţi protiv NDH, nego i dokazati, ako ţrtava ima,
ĉije su stvarno.
Evo samo nekih od tisuća nekaţnjenih antifašistiĉkih zloĉina
evidentiranih u njihovim sluţbenim spisima. Ti spisi neka nam potvrde
antifašistiĉki genocidni modus operandi jer su via facti najsluţbenije
moguće priznanje tih zloĉina s njihove strane.
Izvješće Javnog tuţilaštva okruga Lika o 26. travnja 1945.)
180
kaţe : Prilikom ulaska naših jedinica u Gospić, hotimiĉno je ubijeno od
strane naše vojske 12 neduţnih osoba većinom ţena i djece. Ova stvar je u
ispitivanju i ima izgleda da će se kroz kratko vrijeme taĉno ustanoviti tko
je bio inicijator i izvršioc ovog djela. Sliĉan sluĉaj, ali u neznatnoj mjeri
desio se je i u Otoĉcu. Ovo su uzroci da izvjestan broj Hrvatskog ţivlja
gleda da je naš rad i teorija o uĉvršćenju bratstva i jedinstva samo prazna
priĉa.
Povjerljivo Izvješće Javnog tuţilaštva okruga Banija o svibnju
1945.181: Prilikom ulaska u gradove i sela bilo je dosta pljaĉke od
jedinica II Armije. Neki vojnici su tukli jednog odbornika Hrvata sa
općine Stankovac, kotar Glina. Vrlo malo su se obraćali na vlast, što je
imalo loših posljedica.
U Sisku je prvi bataljon ne znam koji, 2 dana kasnije što je Sisak
bio osloboĊen došao u Bolnicu na veĉer oko 9 sati i odveli su 19 ranjenika
180
181
Javno tuţilaštvo NR Hrvatske, br. 128/45.
Javni tuţilac okruga Banija, pov. br. 6/45.
63
neprijateljskih vojnika i pobili su ih. O tome se malo govori jer vlada
strah.
Sisaĉke su ţrtve mogle biti pokopane kod Jasenovca.
O partizanskim taborima svibnja 1945. g. pohvalno piše
Omladinski borac ĉlankom OsloboĊeni Zagreb i njegova omladina182.
Javlja o zboru odrţanome u Zagrebu poslije ulaska partizana. Teme
su zloĉinci u logorima gdje ih ĉeka pravedni i neumoljivi sud, zatim da
je meĊu njima i 15.000 Zagrepĉana, da su otkriveni mnogi atentatori
na partizane, skriveni po kućama i sl. Logori tada antifašistima ne
bijahu negativno implicirajući (dok ih danas, ako je rijeĉ o
nepromidţbenome znaĉenju; izbjegliĉki, izseljeniĉki, stradalniĉki,
izvidniĉki, mladeţni itsl., zamjenjuju izrazom kampovi), već su to
postali desetljećima uporabe te rijeĉi u antifašistiĉkoj promidţbi. U
engleskome te razludţbe nema. Pravedni i neumoljivi sud i likvidacije
biti će, oĉito, obavljeni u logorima, bez suĊenja, veselila se
antifašistiĉka mladeţ. Treba još jednom naglasiti da antifašisti skrivaju
ono što je Titova mladeţ javno pisala; da postoji mnoštvo logora za
one koje sustav ne voli i koji ĉekaju likvidaciju.
I tajna tuţiteljska izvješća potvrĊuju antifašistiĉke pokolje u
okolici Jasenovca; Izvještaj/Po predmetu Ministarstva unutarnjih poslova
F.D.H. Pov. broj 44/45 od 1/VII 1945 g./O nepravilnim postupcima
pripadnika J.A. prema ratnim zarobljenicima i narodu:
1. Kad je postojao logor u Pakracu da su ĉuvari logora ubili
dvojicu domobrana, zatim tukli narod koji je donosio hranu istima.
Stvar po toj toĉci nije do danas definitivno ispitana, niti toĉnost tog
navoda utvrĊena.
2. Da je u Slavonskoj Poţegi u zarobljeniĉkom logoru gdje je bilo
smješteno 30.000 ratnih zarobljenika ubijena dvojica od strane ĉuvara
logora, radi toga što su primali hranu od naroda.
Na licu mjesta utvrĊeno je po izjavi druga poruĉnika Milana
Uskokovića, Komandanta mjesta Slavonska Poţega, slijedeće:
˝Sredinom mjeseca juna o. g. došlo je pred logor 150 civila koji su
donjeli hranu zarobljenicima. Uprava logora dobila je nareĊenje od
Komande Mjesta Slavonska Poţega da hranu prima i zajedniĉki djeli
meĊu zarobljenicima. Uprava logora saopštila je to civilima. Donosioci
hrane nisu se htjeli drţati tog nareĊenja, nego su na svoju ruku prilazili
ţici i davali hranu kako su kome htjeli. Ĉuvari ovog logora nekoliko su
puta opominjali narod da se drţi nareĊenja. Narod je na to poĉeo
negodovati i šaputati izmeĊu sebe da će razoruţati ĉuvare logora i
osloboditi zarobljenike. Straţari su odstranili civile i zabranili svaki
prilazak ţici, i narodu i zarobljenicima. Zarobljenici se nisu htjeli pokoriti
182
64
Omladinski borac, vjerojatno br. 45., bez datuma, svibnja 1945., s. 1. - 3.
tome nego su ponovno prilazili ţici i traţili hranu. Kada nije bilo moguće
mirno sprovesti nareĊenje straţarima nije preostalo drugo nego da
upotrebe oruţje, predhodno opomenuvši i zarobljenike i narod. Ponovnim
pokušajem zarobljenika, nakon toliko opomena, straţari su zapucali i na
taj naĉin ubili jednog domobrana-ustašu i jednog lakše ranili. Nakon toga
dogoĊaja došao je potpukovnik Roc iz Štaba X. Divizije i zabranio je
upravi logora da više nesmije primati hranu od civila za zarobljenike˝.
3. Da je 17. juna 1945 godine u selu Cernik ubijeno 4 domobrana
iz transporta od 3000 zarobljenika koji su praćeni iz Slavonske Poţege u
Novu Gradišku, i da je istog dana ubijen još jedan domobran od nekog
majora pištoljem i to sve radi primanja kruha od naroda.
Po toj toĉki utvrĊeno je slijedeće:
Štab X. Divizije izdao je nareĊenje Štabu IX. Brigade da sa jednim
bataljonom izvrši pratnju tog transporta. Pomoćnik komesara iste
brigade, drug kapetan Milovan Samardţić, izjavljuje u vezi s tim:
Ja sam organizirao ovaj transport, dao upute rukovodiocima.
Postrojio cijelu kolonu, odrţao kratki govor i podvukao kakve će izaći
posljedice ako bi koji od zarobljenika pokušao bjeţati ili napasti pratioce.
Kolona je krenula. Ja sam sa motorom otišao naprijed. Kolonu sam
saĉekao u selu Cernik kod Nove Gradiške. Tu mi je saopšteno sljedeće:
Da su dvojica ustaša ubijena, radi toga što nisu mogli ići, a druga dvojica
što su pokušala sakriti pod most, a jedan što je zloĉinaĉki i razbojniĉki
napao na komesara ĉete u najmeri da ga razoruţa.
Napominje se da je ta grupa zarobljenika išla na likvidaciju, jer su
to sve bili ustaše, koljaĉi, ţandari i policajci.
4. U selima kod Nove Gradiške ubijena su razna lica i zakopana u
neprijateljske rovove.
Istina je i utvrĊeno je da du od strane OZN-e IX Krajiške Brigade i
to nakon izvida i temeljno provedene istrage, ubijeni 21/VI/45 trojicu
ustaša, a 22/VI/45 još dvojicu.
5. Da je 20 vojnika IX Krajiške brig. ubilo 50 domobrana u šumi.
UtvrĊeno je po izjavi komandira straţe i zatvora kod okruţne
OZN-e Odsjek III kod Nove Gradiške, slijedeće:
Dana 18. ili 19. juna o.g. dobio sam zadatak da likvidiram jednu
grupu ustaša legionara i ţandara, ukupno 52. NareĊenje mi je izdao šef
Okruţne OZN-e. Kako put nisam poznavao, uzeo sam za vodiĉa
predsjednika NO-a Umetljica. Zadatak sam izvršio. Sa mnom je još išao
isljednik kod OZN-e drug Stevo, sa sedam boraca Narodne obrane.
6. Da je izmeĊu sela Guletinca i Umetlice naĊeno 6 ili 8 leševa,
koje su seljaci naknadno zakopali.
Po ovoj toĉci još nije ništa definitivno utvrĊeno.
65
Javni tuţilac za Okrug Nova Gradiška vrši izvide i o rezultatima će
izvjestiti.
7. Da je od Siska preko Jasenovca do Novske praćena od straţe
Komande Mjesta Sisak 900 zarobljenih domobrana i da je kod Jarka u
Murotoviću u blizini Jasenovca naĊeno 5 ubijenih od kojh je jedan bio
zaklan, a drugom razbijena lubanja.
Isto, po ovoj toĉci nije ništa pozitivno utvrĊeno do sada. Izvid će se
ponovno vršiti.
M.P.183
Javni tuţilac II armije potporuĉnik v.r./184.
Dopustite mi naglasiti najvaţnije!
Toĉka 2.: Bez kompleksa priznaje se da je u Slavonskoj Poţegi
postojao logor s 30.000 zatoĉenika. Zašto ne bi sliĉan postojao i u
Jasenovcu? Zašto bi se to skrivalo i 50 godina kasnije?
Toĉka 3.: 3.000 ljudi voĊeno je u Novu Gradišku i likvidirano je
negdje u podruĉju Jasenovca. To su bili domobrani, a major - ubojica
pravda se da su bili koljaĉi, koji su išli na likvidaciju. I to se priznaje,
kao posve normalna ĉinjenica, u komunikaciji unutar antifašistiĉkoga
sustava, ali ne i za javnost.
Tĉ. 4.: PronaĊeno je 5 ubijenika, ali se ne zna, koliko ih je
stvarno pobijeno i zakopano u rovove! Nitko ne kaţe, da je tih 5 osoba
iskopano, nego da je utvrĊeno da su nakon temeljite istrage (bez suda!)
ubijeni. MeĊutim, ne znaju se ni imena, ni, da se tu radi o zakopanima!
Tko zna, koliko ih je zakopano u rovove?! Sela kod Nove Gradiške
nisu daleko od Stare Gradiške ni podruĉja Sabirnoga i radnog logora
Jasenovac!
Tĉ. 5.: Opet ubijanje pokraj Nove Gradiške; 50 priznatih ţrtava!
Tĉ. 6.: Ista sela; opet neutvrĊen konaĉni broj ţrtava!
Tĉ. 7.: Ne znamo što je bilo s 900 domobrana koji su praćeni
preko Jasenovca, ali znamo da su antifašisti uznemireni time što je
naĊeno 5 ubijenih. Ne time što su ubijeni, nego što su pronaĊeni. Ne
time što je jedan zaklan, nego što je zaklan pronaĊen. Ne javljaju, gdje
je ostalih 895!
Postoje stotine sliĉnih poratnih izvješća u Hrvatskome
drţavnom arhivu, a još ih je dosta nestalo.
Popis Nestali sa kotara Sisak ima 223 imena i prezimena, uz
napomenu saradnici okupatora185. To nikako nije sve, jer je rodbina
takvih skrivala tragediju. Iako ne moţemo dokazati da su i oni
pogubljeni blizu Jasenovca, mora se raĉunati da je bilo tako. Oĉito da
se ne radi o likvidiranicima s Bleiburga i kriţnih putova, nego da su
antifašisti te ljude ubijali u njihovim domovima.
183
Okrugli peĉat javni tuţilac 2. armije.
HDA, JT SR Hrvatske 97, 1945/b.b.
185
HDA JT SR Hrvatske, odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 124.
184
66
Osobno mi je Miloš Petrović, tadanji ravnatelj CUO Braća
Hanţek u Petrinji priĉao da su mu ustaše ubili oca, ali da, kada su došli
partizani, zatvoriše Petrinju, te je sedam dana Petrinjĉica stalno tekla
crvena od krvi.
Antifašisti su znatan dio lješina svojih ţrtava posijali u
jasenovaĉkome podruĉju.
Svjedok Slavko Bašić
O radu antifašistiĉkoga tabora u Jasenovcu svjedoĉi iskaz
gospodina Slavka Bašića, koji je u više navrata dao gospoĊi Ljubici
Štefan i koji je odgovarao na moja te pitanja gĊe prof. Štefan i
knjiţevnika Vladimira Reinhofera ljeta 2000. godine. GĊi Štefan se
prijavio kao svjedok postojanja Titovoga Jasenovca i ubijanja u njemu.
Slavko Bašić, otca Vinka, rodio se kolovoza 1931. g. u
Derventi. Ĉini se da je bio ţivahan djeĉak, koji je brzo uĉio, najviše od
svoga otca, koji je bio zdravstveni tehniĉar u derventskoj bolnici i
kojemu je svakodnevno dolazio na posao.
Kao mladić bio je mobiliziran pred konac Rata, našao se na
Bleiburgu, zarobljen upoznao antifašistiĉkoga politiĉkog komesara,
prezimena Primorac, koji se vraća iz Dachaua a cilj mu je Slavonska
Poţega. Pred kraj duga i opasna pješaĉenja našli su se svibnja 1945.
g. u bivšemu Sabirnome i radnom logoru Jasenovac.
Slavko Bašić odgovara smireno i koncentrirano, sluţeći se
zapiscima napisanim svojom rukom. Ne pokazuje pretjeranih osjećaja
i pristranosti, sluţi se pristojnim rjeĉnikom, nema znakova senilnosti.
Svršio je srednju školu a još kao dijete mnogo je o smrti i lješinama
nauĉio od svoga oca, koji je bio medicinski tehniĉar u derventskoj
bolnici.
Tada, koncem svibnja 1945. g., antifašisti su Bašićevu
zaštitniku Primorcu i Bašiću u Jasenovcu o Taboru govorili: Tu je puno
posla, kako su ustaše ostavili nered. Puno su ostavili, te leţe tijela, treba
srediti te mrtvace….
Dovuĉeni u jasenovaĉki tabor, u posve nejasnu statusu,
Primorac, Bašić i još sedamnaest ljudi našlo se u vlasti partizana na
ĉelu s ĉovjekom kojega Bašić prepoznaje kao današnjega Josipa
Manolića, s tadanjim nadimkom Mali. Ostave ih prespavati i nekakvoj
zgradi.
Premda je njegov zor bio sveden na sami ulaz i manje od sto
metara, Bašić kaţe, da nije bilo ruševina te da je vidio dvadesetak
lješina. Manolić i njegovi partizani rekoše im, da su to ţrtve ustaškoga
terora. Nu, Bašić je znao kada su Hrvati napustili SRLJ.
67
Bašić: A ja radim kod babice u Derventi. A ja znam kada ĉovjek
leţi tri dana i on se usmrdi, ne moţeš mu prići. A bilo već 20 dana. A
nema nikakvog mirisa. Uopće nema krvi, nema ništa. Nema ništa.
Pri bijegu su Bašić i Primorac uspjeli izbjeći usud skupine s
kojom su došli, te Bašić dalje svjedoĉi: I mi iziĊemo van, ja otvorim
vrata i nabacana je grupa s kojom smo došli (…) Moja grupa je završila
tako. Devetnaest nas je krenulo. Svi su poginuli. Ova grupa naša.
Zatim, o ostalim hrpama lješova: Nema krvi, nema rane, nema
smrada. Friško ubiti.
Tako Manolić i njegovi ubojce nisu uspjeli prevariti maloga
Slavka Bašića, sina zdravstvenoga tehniĉara iz Dervente, što mu je i
spasilo ţivot.
Komunist Dragutin Škrgatić, 31. oţujka 1956. g. pred sudom u
Zagrebu, o proboju 22. travnja 1945. 186: One zatoĉenike koji su ostali u
logoru zatvorili su u jednu zgradu i tu zgradu minirali, tako da su
zatoĉenici unutra izginuli. To sam ustanovio, jer sam nakon dva mjeseca
išao na lice mjesta sa komisijom za utvrĊivanje ratnih zloĉina i našli smo
zgradu porušenu a u ruševinama veliki broj lješeva. Malo se zaletio; bilo
bi prirodno, da je povjerenstvo odmah u svibnju identificiralo i
pokopalo ţrtve. On sam ne kaţe da je prepoznao ijednoga svoga
druga, od 400 njih, makar po odjeći, obući i sl. Oĉito da su ţrtve bile
svjeţe, hrvatske. Inaĉe bi se već bile raspale i postale leglom zaraze
te ţrtvama raspadanja i truleţi, što ĉak ni antifašisti ne bi dopustili
tijelima svojih drugova.
Mali je Slavko Bašić znao ono što i Škrgatić; da se ĉovjek,
osobito po vrućini, brzo raspada. Nu, Bašića se nije smjelo ni
spomenuti, a Škrgatić, kao i Goldsteini, Melita Švob, Dušan Bilandţić i
sliĉni, ţive od mrtvaca.
I inaĉe je odnos antifašista prema svim skupinama naknadno
iskopanih lješina posebno pitanje i odliĉan dokaz, da iskopani nisu bili
njihovi druzi. Na istoj je crti i ĉinjenica što antifašisti, koji tvrde da su
utvrdili da su na površini od nekoliko nogometnih igrališta pokopane
lješine više od pola milijuna ljudi, nisu te ljude iskopali, identificirali do
maksimuma individualnosti i dostojno pokopali.
Sve to potvrĊuje da su svi preuzetniji antifašistiĉki navodi o
broju ţrtava i njihovoj dokazanosti ĉista laţ!
Slavko Bašić za vjerojatnoga ubojicu svoga pratitelja Primorca
kaţe da bi mogao biti Josip Manolić.
Na snimci istoga razgovora sa Slavkom Bašićem postoji i iskaz
gĊe Ljubice Štefan, kojim ona jasno tvrdi da je Hrvate i druge ţrtve u
Jasenovcu strijeljao Titov general Jefto Šašić i da je tom prigodom
jasno izrekao svoju nakanu prikazati svoje ţrtve kao ţrtve toboţnjega
186
68
HDA JT SR Hrvatske, odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 123
terora NDH. GĊi Štefan treba u tome vjerovati, jer je imala i posve
pouzdana vrela i jer sve okolnosti pa i naknadni postupci Jefte Šašića
svjedoĉe tome u prilog.
Bašićevo svjedoĉi da su on i njegova skupina u jasenovaĉki
tabor bili dovedeni jednoga svibanjskog popodneva. Tada je 17
njegovih i Primorĉevih drugova s povratniĉkoga marša postupno
izvoĊeno iz zgrade i strijeljano.
Bašić i Primorac shvatiše da im prijeti ţivotna opasnost.
Pomalo se sluţeći Primorĉevim iskustvom i stvarnim statusom
dahauškoga logoraša i predratnoga komunista, njih se dvojica uspješe
izvući. Odmah su morali s puta i u kukuruz, jer se u Tabor vraćao
Manolić. Doskora vidješe Manolića i neke partizane kako jure dţipom,
traţeći ih. Potraga je trajala do jutra.
Potvrdu nam implicite daje Milan Bulajić u knjizi koju naslovljuje
Tudjmans ˝Jasenovac myth˝. Pitao je Stevana Adamovića, zapovjednika
4. brigade 21., srbijanske, divizije, koji odgovori187: Ne! Nikada! Nikada
Jasenovac nije bio logor Jugoslavenske armije. Moj je najstariji brat
Mihajlo bio jasenovaĉka ţrtva. To je kao da pitate ubojicu, je li ubio, pa
kad ovaj odgovori da nije, zakljuĉite da nikako nije. Takva ispitivaĉeva
logika potvrĊuje krivnju obojice. Jednostavno, nije bilo razloga da se
SRLJ hrvatskih vlasti ne pretvori u logor titoistiĉkih. A isticati ţrtvu
svoga brata kao dokaz da to nije moglo biti, jasno pokazuje Bulajićevu
laţljivost. Upravo to, što mu je toboţe brati bio ţrtvom i što to on
naglašuje, povećava sumnju u njegov iskaz.
Inaĉe, 21. je divizija prva ušla u SRLJ, ali je odmah produljila
za Zagreb, u koji je takoĊer ušla prva ubijajući po dojavama lokalnih
antifašista sve do kojih je mogla doći. Ĉak se i okorjeli jugokomunist
Miroslav Krleţa morao skrivati u vrapĉanskoj ludnici.
Komunistička evidencija
Priznanje nam daje i antifašistiĉki dokument, raĊen oĉito po
narudţbi uz pretpostavku da će vjeĉno trajati diktatura u kojoj se neće
smjeti kritizirti komunistiĉke laţi188:
Haberle Vladimir, RoĊen 1902. u Zagrebu.
Sudac kotarskog suda u Zagrebu. Uhapšen 1944.
Ubijen 5. svibnja 1945. u Jasenovcu.
Izvori: Arhiv Hrvatske: Zb-PRP Razni spisi i podaci - studenti,
pravnici i advokati poginuli u NOB-i, kut. 63. Zb-PRP Upitnik i Kartoteka.
Arhiv Jugoslavije: Fasc. 110 dos. br. 2407.
187
188
Tudjmans ˝jasenovac myth˝, s. 55.
Projekt Dotršćina, knj. 24.
69
Da je bio ikako, makar i zabunom, povezan s antifašistima, bilo
bi to pisalo. Ispada da su ga vjerojatno zarobili antifašisti i onda 5.
svibnja, kada već odavno nema Sabirnoga i radnog logora Jasenovac,
raspuštenoga odmah poslije pobune 22. travnja i u doba, kada su na
tome podruĉju srbijanske 21. i 51. divizija, baš oni; antifašisti, ubili.
Za Vesnu Marĉetić antifašisti tvrde da je189: ubijena u Jasenovcu
u travnju ili svibnju 1945.. To sigurno - u svibnju, jer se nikome nije
isplatilo lagati da su ju ubili antifašisti.
Za Branka Kolarića Kohna, Leonova sina190: Ubijen poĉetkom
svibnja 1945. u Jasenovcu. Poĉetkom svibnja Sabirni i radni logor
Jasenovac nije imao zatoĉenika, ali su onuda haraĉile 21. i 45.
srbijanska divizija, ojaĉane probojnicima od 22. travnja. Samo su
antifašisti tada ondje ubijali.
Sliĉno je toboţe prošla i Mija (Mira) Kolarić Kohn, Leonova 191:
Odvedena u Loborgrad 1942. potom u Jasenovac, gdje je poĉetkom
svibnja 1945. ubijena. U to doba ne samo što više nije bilo hrvatskoga
logora, nego je već mjesecima trajalo povlaĉenje logoraša na
sjeverozapad Hrvatske, da ne bi stradavali od antifašistiĉke vatre i
bombi.
Ne treba ĉuditi ţidovstvo tih ţrtava. Uza sve zapreke hrvatska
je Komisija za utvrĊivanje ţrtava rata i poraća dokazala najmanje 250
ţidovskih ţrtava s podruĉja NDH koje su poubijali antifašisti.
Sliĉno se skriva i Matiju Jurkova192: Ubijen je 24. travnja 1945. u
Staroj Gradiški, iako ondje logora već odavno bilo nije. Oĉito da su ga
ubili antifašisti, vjerojatno kasnije.
Za Ljubu Iviĉar antifašisti pišu da je ubijena u Jasenovcu krajem
travnja 1945.193. Trebalo je što je moguće više smanjiti broj onih koje
pobiše antifašisti, pa su te ţrtve pripisivali hrvatskoj drţavi.
Kod Marije Molnar sliĉno194: Ubijena je u travnju 1945. prema
jednim izvorima u Lepoglavi a prema drugima u Jasenovcu.
Ljubica Kneţević nije mogla biti ubijena, osobito kao obiĉna
domaćica iz Zagreba u Jasenovcu krajem travnja 1945.195 od strane
hrvatskih vlasti. Tako ni Pero Mariĉević, Ivanov196. Oboje bez
antifašistiĉke povezanosti. Oĉito da su ih ubili antifašisti, pa se
naknadno obitelji nisu usudile dokazivati tu ĉinjenicu.
189
Projekt Dotršćina, knj. 51.
Projekt Dotršćina, knj. 37.
191
Projekt Dotršćina, knj. 38.
192
Projekt Dotršćina, knj. 31.
193
Projekt Dotršćina, knj. 29.
194
Projekt Dotršćina, knj. 55.
195
Projekt Dotršćina, knj. 38.
196
Projekt Dotršćina, knj. 51.
190
70
Boško Selaković197: …odveden je u Jasenovac, gdje je ubijen 25.
travnja 1945. Tada su ga mogli ubiti jedino antifašisti, vjerojatno u
okolici Jasenovca.
Sliĉno se piše i za Dominika Supila, za kojega antifašisti tvrde
da je198: Ubijen u Jasenovcu 23. travnja 1945.
Sve su to primjeri antedatiranja smrti. Ubijenici nisu antifašisti,
pa je jasno da su ih antifašisti ubili a smrt poslije predbacili Hrvatima.
Vrijeme poslije ukinuća Tabora izmisliše, da ne moraju traţiti
svjedoke.
Imbro Iviĉar, Đure, Petra199: Uhapšen 28. veljaĉe 1943. Odveden
u Savsku cestu u Zagreb, a potom u Staru Gradišku i Jasenovac. 5. svibnja
1945. odveden od ustaša i zaklan. Njegovo mrtvo tijelo ustaši su bacili u
Savu.
5. su svibnja u Jasenovcu bili samo antifašisti i samo su oni
mogli klati i bacati u Savu. Ovo s bacanjem u Savu nadovezuje se na
antifašistiĉki hrvatoţderni mit, premda je vremenski nemoguće a
logiĉki suludo; hvaliti se ubijanjem civila u doba kada je Hitler već
mrtav a nad hrvatskim narodom nadvija se genocid.
Jakob Juranĉić200: Uhapšen u jesen 1944. i poslije strašnog
muĉenja ubijen u Jasenovcu - svibnja 1945. Najmanje ubojstvo a
vjerojatno i muke - antifašistiĉko su zlodjelo.
Alfons Prister, Jeronima, trgovac, sigurno je kršćanin201: Uhapšen
je u prosincu 1942. i interniran u Staroj Gradiški. Ubijen je u logoru u
svibnju 1945. Gradiška je bila raspuštena mnogo prije. A svibnja 1945.
nju su drţali jedino antifašisti. Treba znati da su oni ubijali i mnoge
zatoĉenike i druge nepoćudne osobe sa svoje strane.
Jalţa Starešina, iz Igrišĉa pokraj Donje Stubice. SuraĊivala je s
tzv. NOP-om pa su ju 1944. uhitili i poslali u Staru Gradišku 202: a potom
u Jasenovac, gdje je svibnja 1945. ubijena. I nju su mogli ubiti jedino
antifašisti, jer od 22. travnja ondje više nije bilo hrvatskoga logora, a 2.
su svibnja oni već zauzeli i njegove ruševine.
Poseban su sluĉaj Vidići. Navodim cijele evidencijske listiće203:
Vidić Mirko, RoĊen 1901. u selu Preĉec, Dugo Selo. Zemljoradnik.
Ĉlan lijevog krila HSS-a, simpatizer KPJ. Aktivno je suraĊivao s
NOP-om. 6. sijeĉnja 1945. uhapšen i odveden u Jasenovac gdje je i ubijen
u svibnju iste godine.
197
Projekt Dotršćina, knj. 74.
Projekt Dotršćina, knj. 81.
199
Projekt Dotršćina, knj. 29.
200
Projekt Dotršćina, knj. 31.
201
Projekt Dotršćina, knj. 66.
202
Projekt Dotršćina, knj. 78.
203
Projekt Dotršćina, knj. 90.
198
71
Izvori: Arhiv Hrvatske: Zb-PRP Upitnik i kartoteka.
Tu je i204: Vidić Ana
RoĊena 1903. u selu Preĉec, Dugo Selo. Kućanica.
U vrijeme rata kao ilegalka radila u Zagrebu, gdje je bila
predsjednica AFŢ-a. Uhapšena od ustaša 1. studenog 1944. i odvedena u
Jasenovac gdje je ubijena u svibnju 1945.
Izvori: Arhiv Hrvatske: Zb-PRP Upitnik i kartoteka.
Arhiv IHRPH, Zagreb: MG-75/II,19.
Lijevi HSS-ovci nisu svi bili korisni onima, koji su se već bili
uvukli pod komunistiĉke skute. Prirodno da su ovi, partizanski, HSSovci pobili hrvatske. U Jasenovcu ih Hrvati svibnja 1945 više. nisu
mogli ubiti a jako je indikativno i to, što se kaţe u svibnju, a ne poĉetkom
svibnja te, da o cijelome sluĉaju nema više razliĉitih vrela. Inaĉe, u
sluĉaju Miškine i drugih, antifašisti vole isticati smrt HSS-ovaca u
Jasenovcu, ne bi i tako hrvatsku drţavu pokazali štetnom za hrvatski
narod.
Josip Tuĉek205: Odveden je 1941. u Jasenovac i tamo ubijen u
svibnju 1945. Osim što negira laţ o ubijanju svih trogodišnjaka
(osuĊenika na najteţu moduću kaznu glede SRLJ – tri godine
zatoĉeništva) taj tekst potvrĊuje tolerantnost vlasti prema recidivistima.
Ĉovjeka su po svemu sudeći ubili antifašisti, moţda potkazana, moţda
sumnjiva kao Hrvata…
Marija Zagorec, antifašistiĉka naklonica206: Prema drugim
izvorima, ubijena je u svibnju 1945. u Jasenovcu. Jedna od mnogih
ţrtava antifašistiĉkoga terora.
Sliĉna je i sudbina, takoĊer komunistiĉkoga naklonika, Milana
Antiĉka207: Ubijen je u Jasenovcu 1. svibnja 1945..
Franjo Trautmann208: Uhapšen 1941. i odveden u logor
Loborgrad, a zatim u Jasenovac, gdje je uoĉi osloboĊenja 1945. ubijen.
Ĉega osloboĊenja? Antifašisti su Jasenovac zauzeli 2. svibnja, što
znaĉi da su ga jedino oni, budući da Tabora više ondje nije bio od 22.
travnja, mogli ubiti.
Iako su direktive bile zapisati ţrtve do 8. svibnja 1945., meĊu
ţidovskim popisima ima i ovakvih (poĉetak prezimena nejasan)209:
…po Leon, pribliţna starost 42-Jevrej-zubar-krivac (piše na vrhu, pa se
podrazumijeva)-ustaša-mjesto zloĉina Jasenovac-12.1945.. Mnogo je
Ţidova bez ţivota ostalo uslijed antifašistiĉke pljaĉke o koncu Drugoga
204
Projekt Dotršćina, knj. 90.
Projekt Dotršćina, knj. 88.
206
Projekt Dotršćina, knj. 100.
207
Projekt Dotršćina, knj. 98.
208
Projekt Dotršćina, knj. 87.
209
ZKRZ guz, spis 2235.
205
72
svjetskog rata. Takvih je hrvatska Komisija za utvrĊivanje ţrtava
Drugoga svjetskog rata i poraća utvrdila 250, pa su ju antifašisti 2002.
godine ukinuli.
Antifašisti su u svojim popisima, izravno ili posredno, priznali
stotine ljudi koje su sami likvidirali u Jasenovcu. I to u popisu kojemu
je bilo cilj izmisliti što više ţrtava fašizma i podmetnuti ţrtve
antifašizma kao takve (vidi prije) Nezavisnoj Hrvatskoj. Granice su
toga popisa odreĊene osmim svibnja (iako se to ponegdje prelazilo), a
antifašistiĉki su jasenovaĉki zloĉini tek onda poĉinjali uzimati maha.
Da se Projekt Dotršćina zabavio i kasnijim zloĉinima, u
Jasenovac bi najvjerojatnije bile pripale tisuće neduţnih ţrtava
titovskoga reţima. Vidjesmo, uostalom, kako je mladeţni antifašistiĉki
list već 1945. g. sretno tvrdio da 15.000 Zagrebĉana boravi u
logorima, gdje ih ĉeka pravedni i neumoljivi sud210.
Kvalificirani svjedoci
GospoĊa Štefan nije svoje spoznaje o Titovome Jasenovcu
objavila samo jednom, već i u zbornicima u kojima su sudjelovali
mnogi znanstvenici211. Ona ih je objavljivala i u drugim knjigama212 i
ĉasopisima.
GĊa Štefan ima i kvalificiranoga svjedoka, kojega sam imao
ĉast upoznati: Dr. Ivo Paspa, ĉlan Hrvatskog društva politiĉkih
zatvorenika, bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza
1948. Svibnja 1946. s drugim logorašima prebaĉen je iz logora Sisak Viktorovac na rad u Glinu, poslije mjesec dana vraćen u Sisak, a zatim u
skupini ˝kolega˝ vlakom upućen u Jasenovac, gdje su rušili glavni zid i
ciglanu. Godine 1997. on daje pismeno svjedoĉenje: ˝Posao je bio
strahovito teţak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema
zatoĉenicima krajnje neĉovjećan, ponajprije zahvaljujući nekom
komesaru, Crnogorcu, koji je oĉito imao zadatak samo vikati i muĉiti nas.
Zapovjednik logora bio je pristojan podporuĉnik, imenom Miro.
Kako smo rušili juţni dio zida, na kojemu su se vidjele rupe od
zrna, naišli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom, koji smo
imali proĉaĉkali mekanu zemlju. Naišli smo plitko zakopana tjelesa u
odorama Hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile našivene
ţeljezniĉarske oznake. Kako je bilo Ijeto, a tjelesa još neraspadnuta,
smrad je bio nesnosan.
210
Omladinski borac, br. 45., bez datuma, svibnja 1945.
Hrvatski ţrtvoslov, knj. i., s. 213.
212
Štefan, Mitovi i zatajena povijest, s. 181. i 182.
211
73
Taj pojas rahle, još neslegnute zemlje, bio je širok pet do šest
metara, ali o duljini ne mogu ništa sa sigurnošću kazati, jer nas je već
spomenuti naš gonitelj otjerao, zaprijetivši da će nas sve pobiti, kaţemo li
komu makar rijeĉ o onomu što smo vidjeli.
U Jasenovcu sam proveo oko mjesec i pol dana, nakon ĉega je
moja skupina prebaĉena u Staru Gradišku. Nikad, meĊutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovaćkog logora.
Paspa je ono što se u pravu zove kvalificirani svjedok. On je
bio fiziĉki nazoĉan a ima i intelektualnu, strukovnu, ćudorednu i svaku
drugu kvalifikaciju da bi trebalo vjerovati ono što iskazuje. Vaţno je i to
što je svjedok prima facie i što jasno govori što je vidio. U
antifašistiĉkoj literaturi svjedoka prima facie skoro nema a oni koji tako
iskazuju uvijek su jako neodreĊeni i ne znaju nijednu provjerbenu
okolnost. Nemoguće je provjeriti gdje se zloĉin dogodio ili gdje su
ţrtve pokopane pa i jesu li ti ljudi ikada postojali. Ponavlja staloţenost i
objektivnost stava i iskaza.
Inţenjer Matija Helman robijao je 1946. godine u Staroj
Gradiški. S drugovima je bio zaduţen raditi na ureĊaju konaĉišta u
jasenovaĉkome taboru. Izgradili su zahode i kuhinju213. I njegova su
svjedoĉanstva okolnosna i staloţena.
Zapisnik Zemaljske komisije o iskopima u travnju govori kako
su se energiĉno roĊaci navodno prepoznatih 109 ţrtava usprotivili
tome, da se lješove opet zakopa s neidentificiranima, ali i da je meĊu
potonjima bilo dosta muslimana214. Zapisnik o iskopima u svibnju ze
godine kaţe, da se za, procijenjenih, 1.000 ubijenih iskopanih u šumi
MeĊustruţje nitko od mnoštva interesenata nije zauzeo i da ih se
natrag zakopalo, jer su bili potpuno raspadnuti215!
Sumnjivo! Bio bi se tko sjetio barem sveĉano ih zakopati,
prebrojiti ih, staviti oznake i spomenik, da se radilo o antifašistima.
General JNA, Franjo TuĊman, pisao je, predbacujući Radovanu
Trivunĉiću (ravnatelju Spomen-podruĉja Jasenovac), da je morao
znati216:
(…) drugo, da je taj prostor (Jasenovac-Gradiška) posluţio za
logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije a zatim i
civilnim vlastima NR Hrvatske, u kojem se likvidiralo zarobljene
pripadnike oruţanih snaga i vlasti NDH,
treće, da 1946./7., prema tome, - bez obzira na ĉiji nalog i s
kakvim uĉinkom - nisu uništavani samo tragovi ustaškog logora, već i
onog poslije njega.
213
Štefan, Mitovi i zatajena povijest, s. 183.
ZKRZ guz, kutija 10.
215
ZKRZ guz, kutija 10.
216
TuĊman, Bespuća povijesne zbiljnosti, s. 174.
214
74
Meni je osobno ta povijesna ĉinjenica znana, kako iz razgovora s
visokim vojnim i politiĉkim duţnosnicima, tako i posredstvom drugih
svjedoka i ljudi koji su tu jasenovaĉko-gradišku istinu spoznali i na
povijesno-dogoĊajni naĉin.
Uporaba jasenovaĉkog logora od vojnih vlasti jedinica NOVJ, a i
sigurnosnih organa noverevolucionarne vlasti, nije bila nikakva iznimka.
U završnim operacijama i neposredno poslije rata korišteni su naravno i
bivši logori (u Srbiji npr. i banjiĉki), jer su za zarobljenike morali biti
otvarani i novi.
Antifašisti su se razotkrili; jednom tvrdeći da su Hrvati srušili
sav tabor pri povlaĉenju, a kasnije optuţujući za takvo djelo komuniste
Hrvatske kasnijih desetljeća, toboţe da bi se skrilo genocid. Kada Ivo i
Slavko Goldstein manijakalno tvrde da nema dokaza za postojanje
antifašistiĉkoga zatoĉeniĉkog tabora kraj Jasenovca poslije 15. svibnja
1945., i to je priznanje da ga je bilo. Osobito, znamo li logiĉnu stvar;
da su takvi tabori postojali u svim zatvorima, u Zagrebu na Savskoj itd.
Lješine govore
Komunisti su kao protuhrvatski dokaz pokušali podmetnuti
skupinu preslika dokumenata po svome izboru. Prvi je Obdukcioni
protokol za 42 leša raznih polova izvaĊena iz reke Save kod Beograda
saĉinjen od strane Gradskog povereništva Zemaljske komisije za
utvrĊivanje zloĉina okupatora i njegovih pomagaĉa u Beogradu 13. maja
1945. godine217: Pregled leševa je vršen u prisustvu ĉlanova komisije za
ispitivanje ratnih zloĉina
1./ Muški leš dug 177 sm., bez kose, zuba oĉuvanih, oko 30 god. U
potiljaĉnom predelu na 4 sm, iza desnog uva otvor 9 x 7 mm. ĉeona kost
razmrskana. Obuĉen; vojniĉke ĉakšire sivomaslinaste, gaće bele dugaĉke,
ĉarape vunene crne sa gume podvezicama od automabilske gume.
2./ Ţenski leš dug 165 sm, kosa plava duga 25 cm, zubi oĉuvani,
svi. Oko 25 g. obuĉena: haljina sa kratkim rukavima plave boje štofana.
Kaputić od braon štofa, sa dva krznana dţepa s preda, kombinezon sa
crveno plavim kockama, gaćice od trikoa krem boje.
U slabinskom predelu sa desne strane ulazna sana 18 x 11 mm.;
izlazna u desnom pojasnom predelu na 6 sm. ispod rebarnog luka 30 x 28
mm.
3./ Muški leš dug 173 sm, kosa otpala, brada riĊa duga do 3 mm,
proseda. Zubi delom nedostaju, treći i ĉetvrti u gornjoj vilici zlatni.
Ţivotno doba oko 45 godina. Go leš.
217
Miletić III., s. 465.-472.
75
U potiljaĉnom predelu na 13 sm. iza korena levog uva a na 6 sm.
iza desnog vlazna rana 8 x 7 mm. a izlazna kroz nosnu duplju. Nosna kost
izdrobljena.
4./ Muški leš dug 180 sm. kosa crna do 12 sm, brkovi i brada
kestenjavi do 3 mm, obuĉen: crni vuneni dţemper kratki rukavi, rukom
raĊen. Košulja od belog seljaĉkog platna, gaće dugaĉke lanene, ĉarape
ruĉni rad crne vunene. Zubi oĉuvani, svi. Oko 25-30 godina ţivota.
Ulazna rana u desnom obraznom predelu na 4 sm. od korena nosa
a izlazna u patiljaĉnom predelu s otvorom 4 x 3 sm., od koga se pruţaju
mnogostruki prelomi koji idu preko potiljaĉne na temene kosti k bazi
lobanje. Ruku vezanih ţicom pozadi.
5./ Muški leš dug 167 sm. kosa crna do 2 sm, zubi oĉuvani svi. Oko
25 godina. Obuĉen: vojniĉka bluza, dţemper braon boje, ruĉni rad, sa
kratkim rukavima vunieni. Gaće bele dugaĉke, košulja od srpskog platna
krpljena, ĉarape bele vunene ruĉni rad
6./ Muški leš dug 167 sm., zubi svi, oĉuvani. Oko 30 godina. go. U
levom dojkinom predelu a na 2 sm. ispod bradavice otvor 11 x 9 mm. na 2
sm. ispod njega otvor 9 x 7 sm. izlazne rane na sredini leve plećke
otvorima 27 x 16 mm. i 23 x 11 mm. Ruku vezanih pozadi ţicom; o kojoj je
obešena gvozdena karika teţine oko 2 kg…..
Zatoĉenici Sabirnoga i radnog logora Jasenovac nisu imali
vojniĉke hlaĉe ni seljaĉka odijela, a zatoĉenica u Taboru tada više nije
bilo a one koje su bile prije imale su, kao i muškarci, posebna odijela.
Zatoĉenici nisu bivali vezani ţicom, a još manje opterećeni utezima.
Uza sav napor, Zapisnik nikako ne moţe dokazati hrvatsku pa ni skriti
antifašistiĉku krivnju. A radi se o izabranu zapisniku! Kakvi li su tek
ostali?
14. svibnja datiran je zapisnik obdukcije još 54 lješa218, a tako
traje do srpnja.
U toj su knjizi probrani zapisnici, namijenjeni jugokomunistiĉkoj
svrsi i ojaĉaju mrţnje prema Hrvatima, uklopljeni u Miloševićev prodor.
Znaĉi da posve sigurno ima i drugih zapisnika, do kojih mi ne
moţemo, a u kojima se još jednoznaĉnije vidi da se radi o ţrtvama
antifašistiĉkoga terora.
Neki elementi iz tih zapisnika, za neke ţrtve, sugeriraju da bi
mogle biti ţrtve sa strane antifašista. Ali auktorski napor (i sastavljaĉa
zapisnika i auktora Knjige) da se to istakne sumnjiĉi te zapiske.
Recimo, tvrdnja da je odjeća od srpskoga sukna i sl. Drugdje nije bilo
tako jasnih indicija, već se govorilo da su, primjerice, ţrtve u vojnim
ĉakširama. To znaĉi da se radilo o hrvatskim ili nama savezniĉkim
vojnicima koji se naĊoše u antifašistiĉkim rukama, a tursko-srpski izraz
218
76
Miletić III., s. 473.
ne mijenja suštinu. Knjiga navlaĉi i potencira srpskost onoga sukna
(mada se ono prodavalo i rabilo i u Hrvatskoj i tijekom Rata), a prikriva
da su zarobljenici mogli biti jedino Hrvati i saveznici.
Ono što indicira na srpskost (a i to samo nekih, malobrojnih)
ţrtava doplavljenih do Beograda nevjerodostojno je, a ono što govori o
njihovoj hrvatskosti nevoljko pruţa posve dovoljno indicija za konaĉan
zakljuĉak.
To je samo dio primjerâ, dovoljnih za tipiziranje. To je izvješće
neobjektivno, jer a priori krivnju stavlja na Hrvate pa tako sugerira i to
od ĉijega je platna košulja.
Istina je suprotna.
Antifašisti su nam u Miletićevoj knjizi predoĉili manji broj
zapisnika i to samo onih, koje su oni birali. U Hrvatskome drţavnom
arhivu postoje još desetine listova s preslikama tih zapisnika, pa i koje
nisu objavljene u Miletićevoj knjizi219. One su dobivene iz Beograda,
pa je jasno da ih u tome gradu ima mnogo više, a Miletić je birao one
koji zvuĉe najmanje hrvatski.
Komisija je osnovana savezno odluci 2. sjednice AVNOJ-a, 30.
studenog 1943. g., tijekom 1944. g. Beograd je u rukama antifašista
bio od 20 listopada 1944. g. Proboj je u Jasenovcu poĉinjen 22.
travnja 1945. i od tada u Taboru nema većega broja zatoĉenika.
Od 20. listopada 1944. do 22. travnja 1945., dok Sabirni i radni
logor Jasenovac postoji kao tabor pod hrvatskom vlašću, nema
izvješća o lješinama koje doplutavaju do Beograda, koji je pod
antifašistiĉkom vlašću.
Antifašisti su Tabor zauzeli 2. svibnja 1945. g.
Prvi je zapisnik o lješinama koje dolaze Savom do Beograda
datiran 13. svibnja 1945. g.
Logiĉki, to znaĉi da je postojala komisijina duţnost utvrĊivati
zloĉine i tijekom 1944. g. Od 20. listopada 1944. Komisija je u
Beogradu te ima suštinski iste preduvjete za skupljanje lješina iz Save
i zapisnike o tome kao i 13. svibnja 1945. g. Tada je Sabirni i radni
logor Jasenovac u rukama hrvatskih vlasti. Takvih zapisnika nema!!!
Najkasnije 2. svibnja a vjerojatno već poslije 22. travnja 1945.
Jasenovac je ostao u potpunosti bez zatoĉenika. Od 2. svibnja 1945.
nadalje Jasenovcem vladaju antifašisti. U 11 dana, od 2. - 13. svibnja,
prošlo je cca 250 sati. Ako je brzina Rijeke bila 1 - 2 km/h, eto nas od
Jasenovca do Beograda.
Uostalom, tada antifašisti vladaju cijelim tokom rijeke Save, pa
su ţrtve mogle doći iz veće blizine. Treba znati da je, poslije kraških
jama, bacanje u Savu bilo tada glavni antifašistiĉki izum kako izmisliti
stotine tisuća ţrtava, a da se nijednu ne iskopa. Pojele ribe. Tek su
219
HDA, JTSRH, Optuţnica Pavelić-Artuković.
77
kasnije, pod utjecajem mitologije o njemaĉkim taborima, razvili
pomoćnu priĉu; o spaljivanju u pećima.
Kod jama se osramotiše, jer, iako se svakodnevno skupljahu
oko njih slaveći neke godišnjice, ne izvukoše skoro nikoga. Hrvati su,
naprotiv, poĉevši od 1995., izvukli tisuće posmrtnih ostataka
pripadnika hrvatske vojske i ţivlja iz takvih jama.
Antifašistiĉke su priĉe o Piccillijevim pećima, kada bi govorile o
desetinama ubijenika, izazivale podsmjeh samih zatoĉenika, koji su
znali kako su to neznatne sprave bile.
Ostala je Sava. I ĉinjenica da lješine u njoj nisu bile registrirane
(osim u sumanutoj promidţbenoj poeziji komunista - cionista I. G.
Kovaĉića, pisanoj u Zagrebu), dok ih nisu u nju mogli baciti jedino
antifašisti. Ĉinjenica, da je ustaško bacanje lješina u Savu tada bilo
moderan mit, otklanja partizanske razloge opreza, kakve su imali
Hrvati.
Hrvati, da su i htjeli, nisu smjeli ljude javno masovno
protuzakonito ubijati, jer bi ih za to bili prozvali Nijemci, Talijani ili
ĉetnici, a nikako nije dobro za hrvatsko puĉanstvo, da im se drţava
bavi takvim postupcima.
Antifašisti, naprotiv, imahu potporu Istoka i Zapada za genocid
nad Hrvatima, za demonstrativno ubijanje. Osim toga, ako se to moglo
na brzinu prebaciti kao krivnja hrvatskoga naroda, trebalo je što prije
upotpuniti tada moderan mit o ubijanju i bacanju u Savu - konkrentim
dokazima; lješine su stvarno plutale po Savi.
O radu antifašistiĉkoga tabora u Jasenovcu poslije 2. svibnja,
kada je Jugoslovenska armija ušla u to mjesto, svjedoĉi nam i već
spomenuti Slavko Bašić. On je, spasivši se od strijeljanja zahvaljujući
svome komunistiĉkom zaštitniku Primorcu (koji je, izgleda, ipak na
kraju zaglavio) sklonište našao u slavonskim selima a kasnije se
prebacio u svoje mjesto, pokraj Dervente.
Bašić: To je već bio sedmi mjesec, došla mama i doĊemo mi u
Duboĉac, mrtvaci plivaju Savom.
Ivezić: Taj Duboĉac, je li on nizvodno od Jasenovca?.
Bašić: Da, prema Brodu Slavonskom, prema Slavonskom Brodu.
Recimo da je tu negdje oko 50 kilometara. Tako negdje oko 50 kilometara.
Srpanj mjesec. Ja se vraćam kući u Derventu. Iz tih Banovaca (???). I
mrtvaci plivaju. I ovaj ĉovjek koji vozi tu (skelu???), kad netko pita:
˝Ljudi što je ovo, što ovo pliva˝, kaţe: ˝To ovi ustaše što su pobili u
Jasenovcu, to su pobacali u Savu, ustaše pobacali, sad ti mrtvaci plivaju˝.
A ja onako, kao dijete, napravio sam jednu glupost, skinem se u gaće i iz
ĉamca skoĉim. Ona matica, kad je mene povukla dolje niz Savu, mater
plaĉe; ˝dijete će mi se utopiti˝.
A ja kaţem: ˝Jedan je osto ţiv. Jedan je ţiv osto˝.
78
Kad ovaj govori, ubjeĊivao narod, kako su to ustaše pobili.
Ivezić: Jesu li se mogle vidjeti uniforme?.
Bašić: Ma to su. Molim vas lijepo, uniforme! Pa to je sedmi
mjesec. ustaše su se u ĉetvrtom mjesecu riješili Jasenovca. Otkuda?.
Ivezić: Jesu li se uniforme vidjele?.
Bašić: To je bilo na pedeset metara. Ne moţeš vidjeti. Ništa ne vidi
se to. Mulj nosi sve. Vidiš da je mrtvac. Ali ja znam; u bolnici sam, onda, s
tatom razgovarao; kad se mrtvac raspada - znam. Ja sam znao pa u nas se
drugo ništa i ne priĉa, nego priĉa se o mrtvacima i bolesti.
Ljubica Štefan: Partizani su priĉali kako će zarobljenike ubiti i
baciti u Savu, pa će se priĉati da su to ustaše uĉinili.
Bašić: To su nama priĉali u Duboĉcu. Kaţe: ˝Ustaše šalju glas
Beogradu˝. On kaţe, onda radi, raspaljuje se tu narod kao blesav. I sad
već oni znaju; tih mrtvaca, koji idu, to su ˝ustaše pobili˝ to do Beograda
ide, to ˝nosi glas˝ itd. E sad ja sam izšao iz vode, odvuklo me trista
metara. A oni svi na mene, viĉu, ja šutim. Velim: ˝Jedan je izišo˝. Jedan je
ţiv izišo. A ti mrtvaci, ĉujte, jedan ide pa onda priĉekaš sat vreemna pa
ide drugi, pa onda, a ljudi broje; koliko ih je danas prošlo….
Bašić kaţe da se o tim lješinama moţe propitati ljude iz
slavonskih i bosanskih sela, da su svi to viĊali i da je lješina bilo i u
skupinama. Kaţe da je, u sigurnijim kruzima rodbine i dobrih
pruijatelja, u ono doba znao razgovarati o tim lješinama i da je sve to
trajalo i mnogo kasnije, poslije srpnja 1941.
Svjedoĉi mirno i bez mrţnje ili posebna zgraţanja. On je iz
obitelji medicinskoga tehniĉara, navikao na takve slike.
Bašić ne pokazuje vjerski fanatizam i nikakvu ostrašćenost,
nego govori hladnokrvno. Poglavniku kao da zamjera mobilizaciju
njega, kao 16 godišnjaka, mada još on i njegovi druzi nisu ni prave
puške dobili, nego samo uniforme. Nema afirmativan stav ni prema
tome što je Poglavnik nastavio na zapad… Ukratko; Bašić nije bio
ustaša i nije ustašoljubac, ne ţeli osvete ni nije nikakav fanatik.
Opaţa, kao mladić dobro. Svjedoĉi koncentrirano.
Moţe mu se vjerovati u svim bitnim stvarima.
Zaobilazna priznanja
Pogledajmo sada što su antifašisti iskopali 1946. g. Iskope je
vodi dr. Premru, i sam bivši zatoĉenik Tabora, koji bi morao imati jake
79
spoznaje o njegovim grobnicama220: Saopštenje br. 38. Zemaljske
komisije Hrvatske za utvrĊivanje zloĉina okupatora injihovih pomagaĉa
od 23. aprila 1946. o iskopavanju 528 pobijenih logoraša (…)
Iskopavanje ţrtava ustaškog terora u okolici Stare Gradiške (…)
Dne 15. travnja o.g. uputila je Zemaljska komisija svoje povjerenstvo na lice nijesta i izvršila otkopavanje u šumi zvanoj, ˝Uskoĉka šuma˝,
oko 12 km udaljenoj od Stare Gradiške. U sastavu povjerenstva nalazio se
je i sveuĉ. profesor za sudsku medicinu dr. Ante Premoru sa svojim
asistentom dr. Veljkom Bujanom. Iskopavanju je prisustvovao i veliki broj
rodbine postradalih ţrtava te okolnog svijeta.
Rad na otkopavanju tsajao je dne 16., 17. i 18. ov. mj. Iz ĉetiri
jame iskopano je dosada 528 lješeva i to: iz prve jame 21 muških, 11
ţenskih i 4 djeĉija - ukupno 36 lješeva, iz druge jame 56 muških, 132
ţenskih i 24 djeĉija - ukupno 212 lješeva, iz treće jame 30 muških, 136
ţenskih i 20 djeĉija - ukupno 186 lješeva, iz ĉetvrte jame - muških, 92
ţenskih i 2 djeĉija - ukupno 94 lješeva, ukupno 107 muških, 371 ţenskih i
50 djeĉijih - ukupno 528 lješeva.
MeĊu djeĉijim lješevima imade i djece u dobi od 3 - 4 mjeseca.
Gotovo svi su mladi ljudi, meĊu kojima oko 60 uĉenica gimnazije i
trgovaĉke akademije iz Zemuna.
Od gore navedenog broja lješeva identificirano je svega 114 lješeva, a od toga broja 43 po svjedocima i djelomiĉno po ispravama, a
ostalih 71 samo po ispravama, koje su pronaĊene kod pojedinih lješeva.
Prema tome identificiran je uglavnom svaki peti lješ.
Imena identificiranih ţrtava su slijedeća (…)
Sve su ove ţrtve ustaški zloĉinci pobili u vremenu izmeĊu 23. rujna
i 15. listopada 1944. god.
Zemaljska je komisija utvrdila, da se u okolici Stare Gradiške nalazi još više jama, u kojima se nalaze zakopane ţrtve masovnih ustaških
pokolja, pa će sa otkopavanjem i utvrĊivanjem identiteta nastaviti te o
vremenu i rezutatima otkopavanja obavijestiti javnost putem dnevne
štampe.
Zagreb, dne 23. travnja 1946.
Samo kod 45 osoba piše ime, prezime, mjesto boravka i
godište (Srbi, jedna muslimanka) a kod 15 (miješanih) nema mjesta
boravka. Izvješće je promidţbene naravi, neprofesionalno jer
namjerno ne opisuje lješine, ne kvantificira spol, rasu, vrste povrjeda i
drugo te ne tretira svaku ţrtvu posebno. Razmeće se teškim rijeĉima i
niĉime ne ukazuje po ĉemu se zakljuĉilo da se radi o ţrtvama ustaških
masovnih pokolja. Ne govori ni kako su ţrtve identificirane.
Jer…
220
80
Miletić, III., ss. 585. i dalje.
Broj 1 u starogradiškoj robijašnici nosio je, od 5. srpnja 1945.,
punih 15 godina msgr Nikola Soldo221: Od svega je bilo najteţe
iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskopali smo neke civile iz Zemuna: neki
su imali u dţepu legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su priĉali da su
opljaĉkali Topolu (Baĉku, Lj. Š.) nakon što je iz nje pobjeglo stanovništvo
(MaĊari, Lj. Š.) prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu
njemaĉkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, Lj. Š.) u
dţepovima. Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je
struĉno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto
poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja
ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani ţicom, pa smo ih
morali odvezati da bismo ih mogli iznijeti iz rovova.
I ovo je posve kvalificiran i staloţen svjedok. On govori o
onome iskapanju koje smo već prikazali; 1946. godine. Sada vidimo
zašto je Komisija bila tako neodreĊena; bile su iskopane preteţno
ţrtve antifašistiĉkoga terora.
Bitno zbog ĉega je postojanje antifašistiĉkoga gubilišta u
Jasenovcu poslije Rata vaţno za pitanje broja ţrtava hrvatskoga
tabora, jesu ljudski ostatci. Sigurno su oni znatnim dijelom bili iskapani
i prikazivani kao nepoznate ţrtve hrvatske krivnje.
Profesor Ţivanović svjedoĉi o iskopinama 1963. i 1964., ne
samo priznajući via facti da su izkopane ţrtve bili Hrvati (po
pronaĊenim pratećim predmetima), nego i da je uz njih naĊeno mnogo
zlata222.
Ljubica Štefan, na istome mjestu: Na molbu preko tiska Savezu
antifašistiĉkih boraca Hrvatske 1998. da se oĉituje gdje je zapisnik, tko je
potpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gdje je ono uslijedio je do danas
potpuni muk.
To je zlato, koje su antifašisti kao Fumić, Goldstein i drugi
pokrali, moglo biti ušiveno jedino u odjeću hrvatskih pobjeglica
ubijenih poslije Rata, a nikako u odjeću zatoĉenika Jasenovca, koji su
ga imali vremena pohraniti drugdje, ako im već na poĉetku nije bilo
oduzeto i stavljeno u posebne omotnice.
Antifašisti su jadnike prvo poubijali i zakopali. Zatim su im
lješine opljaĉkali.
*
*
*
Gubilište u Jasenovcu osnovano je tek zauzećem toga mjesta i
Tabora od strane titovaca. U hrvatskoj drţavi bijaše to tabor s jasnim
221
222
Štefan, Mitovi i zatajena povijest, ss. 183. i 184.
Hrvatski ţrtvoslov, knj. 1., s. 21
81
pravilima, u koji se upućivalo sumnjivce i prijestupnika na 3 mjeseca
do 3 godine, bez sudske osude, po policijskome nalogu. Zatoĉenike
se moglo pustiti prije istjeka policijske odluke, ali nikako ih se nije
moglo zadrţati dulje. Preglednost je toga tabora bila potpuna; glede
inspekcije, glede rodbinskih posjeta pa i kao fiziĉka preglednost
prolaznika ili putnika izvana.
Hrvatska je imala zatvore, u kojima bijahu osuĊenici, ĉesto i
teški kriminalci. Posve je suludo govoriti to, da se u taboru ljude muĉilo
i ubijalo a u zatvorima postupalo po zakonu. Dok su logoraši po toplu
vremenu stalno bili vani, zatvorenici bijahu pod stegom, unutar zidina.
To, što titovci i danas laţu da u Jasenovcu nisu oni ubijali,
jasno potvrĊuje da jesu ubijali. Zašto, naime, 1945. g. titovska drţava
s najmanje 200.000 zatoĉenika (ne samo Hrvata, nego i Nijemaca,
kako zarobljenika, tako i civila koje se tjeralo iz Jugoslavije) ne bi
rabila već postojeći sustav zatoĉeniĉkoga logora? Uostalom, antifašisti
priznaju da su Staru Gradišku, starojugoslavenski zatvor, od 1945.
nastavili rabiti kao svoju ustanovu toga tipa. Budući da je Stara
Gradiška do listopada 1944. bila dio SRLJ, već je i to priznanje
kontinuiteta postojanja toga tabora u titovskim rukama. Dakako na
mnogo teţi i ubilaĉki naĉin.
Titovci se kod Jasenovca boje, da će se pronaći ţrtve
antifašistiĉkoga terora. Osim toga, SRLJ su odredili za simbol srpske
ţrtve i razlog srpske hegemonije, pa ga nisu htjeli opterećivati istinom.
Prikazali smo glavne dostupne svjedoke i njihove iskaze koji
nesporno okrivljuju antifašistiĉke ubojice, ĉak i nevodeći neka od
njihovih imena i prezimena.
Literatura o iskopinama, premda iskonstruirana za optuţbu
hrvatskoga naroda, svjedoĉi nam da su pronaĊene ţrtve u stvari bili
Hrvati koje su likvidirali antifašisti koncem Rata pa i godinama nakon
njega.
82
Drugi dio:
Jasenovac – temelj ideologije Brozove
Jugoslavije
I. Metodologija laži
I liberalci, i komunisti i cionisti, glavni temelj antifašizma, uvijek
su udarnu moć stjecali promidţbom, prvenstveno laţi.
Tijekom NDH samo se na podruĉju današnje RH razširivalo
preko 300 titovskih periodiĉkih listova i preko 500 brošura.
Dok se masama širilo laţi i huškanja na genocid nad Hrvatima,
dotle se u potajici razraĊivalo nacrte kako osvojiti vlast. Pri tome su
komunisti bili gorljiviji od liberalaca i cionista, koji su, znajući da sami
ne mogu zavladati, ostajali u zavjetrini, rabeći svoje svjetske sveze.
Čimbenik ekonomika
Naravno da u prouci titoslavije priznajemo vaţnost
gospodarstva.
Za cijelu je tu drţavu stalan gospodarski sukob njezina istoka i
zapada u kojemu je ispoĉetka na zapadu jedino pravo glasa imala
Slovenija. Tri sata briljantnog i dokumentiranog iskazivanja Nike
Kavĉiĉa, šefa ekonomskoga odjela UDV-e (Uprave drţavne varnosti)
Slovenije i knjiga Pot v osamosvojitev223 opisaše nam stanje i
gospodarske procese tijekom Rata i za vrijeme Titovoga mira.
On je bio predratni švercer pa su ga antifašisti još za Rata uzeli
meĊu svoje. Nakon Rata postao je ekonomski udbaš odgovoran
jedino Ivanu Maĉku Matiji, šefu slovenske UDV-e.
Po narudţbi Sergeja Kraighera bez carine je uvezao rolls-royce
u Beograd. UDV je redovno uvozio vlakove pune stranih pića i
cigareta u prodaji kojih je, ne plaćajući Drţavi ništa, zaraĊivao 65% od
prodajne cijene.
Pri tome je UDV ĉesto dolazio u sukob s, kako Kavĉiĉ kaţe,
serbohorvaškom UDB-om. Ova je, švercajući preko pulske luke, znala
strana pića i cigarete prodavati po Sloveniji. Tada bi slovenski UDV
zaptio brodove srpskohrvatske UDB-e i njihove terete. Slovencima je
bilo lakše, jer sa Zapadom imahu veliku kopnenu granicu.
1956. ih je Ranković sve pozvao u Beograd i zapovjedio da će
ubuduće švercati smjeti samo savezna UDB ili će on na slovensku
223
2001., Ljubljana: samizdat.
83
granicu postaviti vojsku. Kavĉiĉ se ispriĉao da mora na zahod i odmah
dojavio svome šefu, Ivanu Maĉku, da uveze vlak pun stranih pića i
cigareta. Raĉunam da bi se kod jednoga vlaka moralo raditi o više
desetaka milijuna današnjih eura.
Kavĉiĉ je urbanizirao pustopoljinu zvanu Portoroţ. Dovukao je
onamo njemaĉke zarobljenike meĊu kojima i inţenjera osuĊena na
smrt, koji se razumio u zaĉine. Za nula dinara je UDV tako izgradio
Drogu Portoroţ. Naknadno se razvio i turizam. Od popljaĉkanih
brodova napravio je u Piranu Splošnu plovidbu, a sliĉno je nastalo i
Transportno podjetje Novo Mesto i mnogo drugih poduzeća, koja su
odgovarala jedino UDV-i, najĉešće ne plaćajući nikakav porez ni
carinu.
Na sva je vodeća mjesta postavljao sluţbenike UDV-e. Višak
ostvarenih prihoda ulagahu u trţaĉku Slovensku banku, izvan dosega
Jugoslavije.
Kavĉiĉ je karijeru svršio kao glavni direktor Ljubljanska banke,
za koju ponosno tvrdi da je osim Tita bila jedino iz Jugoslavije za što je
svijet uopće ĉuo. O moralu poslovanja te banke dobro znaju njezini
neslovenski štediše.
Kavĉiĉ je jedini donekle iskreno opisao djelovanje jedne od
jugoslavenskih tajnih sluţbi na gospodarskome planu i pljaĉku
republiĉkoga i saveznog proraĉuna. Sliĉno djelovahu i ostale takve
sluţbe. Valja znati da su organi bezbednosti SUP-a bili jedini koji uza
saveznu imahu priliĉno nezavisne republiĉke sluţbe.
Ostale dvije skupine organa bezbednosti (SSIP-a i SSNO-a)
bijahu strogo centralizirani, što ne znaĉi da i oni nisu utajama poreza,
uspostavom svojih firmi i direktora, osnivanjem firmi u inizemstvu,
namjernim lošim investicijama itsl. pljaĉkali savezni i republiĉke
proraĉune.
U središtu je borbe za vlast u Titovoj Jugoslaviji, dakako, bila
ekonomika.
Individualno, svakome je bio vaţan njegov napredak u ĉinu,
poloţaju, visini prihoda. Zbog raširenosti Partije, tajne i obiĉne policije,
sindikata, SSSRN-a i drugih ustrojbi nije bilo lako ukrasti ili pronevjeriti
veće svote novca. Partija je dobro znala kome će koliko dati.
Nu, to ne umanjuje vaţnost metodâ te borbe meĊu kojima je
glavna ideologija a u njoj jasenovaĉki mit. Samoupravljanje je bilo
parola, a ne temelj ideologije. Tako i Privredna reforma, koja je brzo
neslavno propala baš stoga što su velikosrbi kao jedinu jugo-ideologiju
istakli balkanizam i neradništvo (Fond za nerazvijene, diktat cijene
DEM, dok su savezni organi bezbednosti otvoreno švercali...) i zaĉepili
usta Hrvatima uporabom jasenovaĉkoga mita.
84
Čimbenik marxizam
Dokazao sam224 da su Marx i Engels u stvari bili novinari, ni
filozofi ni ekonomisti, neznaĉajni slalomisti od liberalizma do
komunizma, po zapovijedi svojih gospodara; amero – anglo –
ţidovskih krupnih kapitalista s nakanom srušiti europski ĉvrsti,
nespekulativni kapitalizam i njegovu oporbu – kršćanski socijalizam.
Njihov je nauk bio posve prazan, rasistiĉan225, laţljiv (te Kapital
prvo tiskaju na njemaĉkom i drugim europskim jezicima, na
engleskome naknadno, u malotiraţnim novinama, a tek desetljećima
kasnije, kada se Britanija imperijalizmom već bila namirila te u njoj nije
bilo Kapitalom opisanih strahota, na engleskome kao brošuru226, u 500
primjeraka). Bijahu izravno plaćani od strane amero – anglo –
ţidovskoga krupnoga kapitala, npr. od Charlesa Dana Andersona,
osnivaĉa ţutoga tiska (nije vijest kada pas ugrize ĉovjeka, nego ĉovjek
psa).
Marx i Engels bijahu veliki ljubitelji SAD-a, Velike Britanije,
Ţidova i, malo manje, Nizozemske, Belgije i drugih puppet-states227.
Zato su se apsolutno protivili svakoj pomisli na revoluciju u tim
drţavama i uvijek napadali engleske laburiste, dok su, primjerice,
veliĉali irske komuniste, izdajice borbe svoga naroda za slobodu od
Engleske.
Bijahu ta dvojica bozi komunistiĉkoga svijeta. Bozima se
skrivaju mane - to, da Marx svoje kćeri udaje samo u ţidovske obitelji,
da je alkoholiĉar i opioman, da su plaćenici krupnoga kapitala itd., itd.
Umjesto toga, marxizam su marxisti tumaĉili svaki po svoju,
ovisno o vremenu i mjestu. Tako je marxizam SSSR-a jedno bio u
doba Lenjina, kada je Drţavom vladalo 90 Ţidova od 100 najvećih
voĊa (za Lenjina su dugo skrivali, nu njegov je djed Blank, Ţidov),
drugo u Staljinovo doba, stoto je bio u Albaniji, u Mongoliji, u Sjevernoj
Koreji je dinastijski, u Kini trgovaĉki, u Jugoslaviji je bio kako Tito
kaţe...
To se nazivalo znanošću.
Zbog promjenljivosti tzv. marxizma u vremenu i prostoru te
dogmatizma i okrutnosti svake marxistiĉke vlasti, samo su strah i
prijetvornost bili konstante u komunizmu.
Priznajemo, dakle, da su titovci potrošili silne milijarde na svoju
pseudoznanost i otrovnu promidţbu. Nu, sve to spoznajno bijaše
jalovo a teorijski i stvarnostno jako daleko od ljudskih masa.
224
Ivezić, Profiterna, I. dio; Marx i Engels.
Ivezić, Profiterna, I. dio; Marx i Engels, ss. 95+.
226
Ivezić, Profiterna, I. dio; Marx i Engels, ss. 19+.
227
Ivezić, Profiterna, I. dio; Marx i Engels, ss. 175+.
225
85
Titovci se borahu za gospodarsku moć i bogatstva, sluţeći se
pri tome svatko svojim tumaĉenjem Marxa i Engelsa (tj. onim koje će
toj skupini u tome trenutku najviše prinijeti)
Pri tome se sluţahu ideologijskim zavrzlamama, u stvari
glupostima.
Nad svom tom ideologijom od apstraktnih pojmova isticaše se
jasenovaĉki mit. Desetci milijuna ljudi nisu imali ni vremena ni volje
filozofirati o onome o ĉemu u stvari nisu pisali ni Marx ni Engels
(odumiranje drţave, radniĉka samouprava, alijenacija od proizvodnje i
ljudskosti...), ali su jako ĉvrsto osjećali jasenovaĉki mit; nehrvati na
svoj, a mi na svoj naĉin.
Sve to bijaše ĉista apstrakcija, znatno nad kojom vladaše mit o
konkretnoj krvi i boli, mit o 700.000 do 2,000.000 ubijanih ljudi.
Jasenovačka laž kao ultima ratio titovske politike
Ono što bijaše temelj i ultima ratio svake titovaĉke rasprave
bijahu tekovine soc. rev. i ţrtve koje su naši narodi i narodnosti u njoj
podnijeli. Temeljom toga se kadroviralo, rasporeĊivalo sredstva,
odreĊivalo investicije i usmjeravalo kulturu i znanost.
U tome sustavu, koji je tvrdio da je krivnjom protutitovaca
ubijeno 1,700.000 ljudi (a u stvari su titovci protuzakonito poubijali
najmanje 1,000.000 ljudi) optuţba da ste ustaša bila je ţivotno
pogubna. A u teţini te optuţbe, s brojkom od 40.000 do ĉak 2,000.000
ubijenika stajaše laţ o Sabirnome i radnom logoru Jasenovac.
Bijaše to i jest laţ protiv cijeloga hrvatskog naroda. Kada bi
antifašisti, paĉe kao psi odani titovci (Savka, Tripalo...) spomenuli
hrvatske turistiĉke devize, bilo je dovoljno izreći aveti prošlosti i
rasprava bi prestajala.
I u Brozovoj Jugoslaviji ljudi su ţivjeli od kruha. Nu, glavni je
razlog u svakoj javnoj raspravi bila parola kojom je vladao mit o
Sabirnome i radnom logoru Jasenovac.
Srbe se, naravno, progonilo i zbog staljinizma, ĉetništva,
trockizma itd. Nu, i u tim se sukobima argumentiralo jasenovaĉkim
mitom, s logikom tko slabi Tita omogućuje obnovu Jasenovca, a
Jasenovac je najgore na svijetu. Tako se i u jogurt – revoluciji vikalo da
su Šuvar i Raĉan ustaše, navijaĉi Partizana i Zvezde tako vrijeĊahu
jedni druge, a na svršetku je i Slobodan Milošević doţivio da se na
njega viĉe da je ustaša!
U okviru tekovina revolucije bratoubilaĉki rat i socijalistiĉka
revolucija bijahu opće parole, koje su svoju krvavost traţile i nalazile u
jasenovaĉkome mitu. Na tome se temeljila raspodjela zarade i pljaĉka
86
i deprivacija Hrvatske i Hrvata. Tko bi dirnuo jasenovaĉki mit, odmah
bi dobio ţig ustaše i, u najmanju ruku, zabranu istupanja.
To ne znaĉi da se odnos prema jasenovaĉkome mitu nije
mijenjao ovisno o vremenu i prostoru. Upravo obratno; to što je on bio
toliko vaţan, navodilo je razne skupine na njegove promjene, pa se mi
time u ovoj knjizi i bavimo.
Nije moguće matematiĉki toĉno prikazati koliki je utjecaj
jasenovaĉkoga mita doista bio. Bilo bi, ipak, šteta tisuće ĉlanaka i
stotine knjiga s tim mitom, koje sam proĉitao, ne uporabiti barem kao
odliĉnu ilustraciju onoga što svaki Hrvat osjeća; da mu se u titoslaviji
usta zaĉepljivalo mitom o ustaštvu a najviše o Jasenovcu, makar se
govorilo o ekonomici, znanosti i naobrazbi, kulturi, športu ili bilo ĉemu.
Nije moguće ni zbrojiti sva izdanja i broj primjeraka knjiga i
novina s jasenovaĉkim mitom, a kamo li koliko ih je ljudi ĉitalo i koliko
se njima vjerovalo.
Vidjeti ćete da su novi jasenovaĉki podmitovi nastajali ovisno o
politiĉkim promjenama u Jugoslaviji.
Poĉevši od Miloševićevoga dolaska na vlast ja sam svaki dan
ĉitao sve ĉetvore beogradske dnevne novine. Mogu slobodno potvrditi
da, kako je njegov utjecaj zavladavao kojima (prvo Novostima, zatim
Politikom ekspres pa Politikom i na svršetku Borbom), tako su isti ti
novinari i urednici, koji su prije Jasenovac rabili u jugoslavenskim
dozama, već sljedećega dana udesetorostruĉavali protuustaške a
navlastito protujasenovaĉke laţljive priloge i grozote.
Tu su, naravno, i stupnji groznosti tih laţi, novoizmišljene teme
kao i politiĉari koji će se tada naći na udaru; sve do Tita.
Uza slabašne otpore sa strane nekih antifašista Hrvatske, to su
teme koje podupiru moju tezu o vaţnosti zloporabe jasenovaĉkoga
mita u doba vlasti Josipa Broza Tita, njegovih drugova, sljedbenika i
nasljednika.
Neke stalne vrste publikacije jasenovačkoga mita
Razne su se ustanove bavile Sabirnim i radnim logorom
Jasenovac. Kao temelj drţavne ideologije, bijaše on utkan u sve
ustanove titoistiĉke jugoslavije.
Osnovano je Spomen-podruĉje Jasenovac. Ono je širilo
promidţbu. Zato je SPJ od antifašistiĉke drţave primilo kakvih
5,000.000 gostiju, koji njime proĊoše. Najĉešći gosti bijahu Ċaci,
sudionici obliţnje ORA Sava i drugih takvih akcija, vojska i organizirane
skupine.
SPJ je povremeno organiziralo pseudoznanstvene skupove kao
i druţenja bivših zatoĉenika. Tiskalo je velik broj knjiga.
87
Objavljivalo je i novine Poruke, takoĊer s potpuno
promidţbenim, huškaĉkim i neznanstvenim pristupom, jednakim
ĉlancima i slikovnim prilozima, kao ostale novine, bez volje uporabiti
znanost i, paĉe, sa zabranom za nju. Nije htjelo ni širiti temu proukom
drugih sabirnih tabora a pogotovo ne uzroka nastanka Sabirnoga i
radnog logora Jasenovac. U Porukama se takoĊer javljahu suštinski
isti ljudi, koji su izjavljivali i u knjigama i drugim novinama. Ono i danas
laţe protiv hrvatskoga naroda, primajući novac od Republike Hrvatske.
Bile su sveĉanosti. Glavna je bila o 22. travnja, kada se slavilo
suludi proboj iz 1945.
Nesmislenost juriša skoro nenaoruţanih pobunjenika na straţu
i laţi o tome da su se ustaše spremali pobiti i onda zapaliti kakvih
1.000 preostalih zatoĉenika ne bi li uništili svjedoke i tragove zloĉina,
30 dana nakon što je još jedna skupina razmijenjena s titoistima i 10
dana prije nego li će antifašistiĉka vojska u Tabor ući nije zbunjivala
slavljenike.
Snimani su glumljeni i pseudodokumentari filmovi i TVprogrami. Popunjavani i drugi muzeji i organizirane izloţbe. Uvijek je
cij bilo slagati te raspiriti mrţnju prema onima koje su antifašisti biljeţili
kao fašiste ili fašistiĉke sluge..
Još je bio jedan novi rod o Sabirnom i radnom logoru
Jasenovac, poezija.
Nje je o Jasenovcu prije bilo malo, pa i u dosadanjemu tekstu
ove knjige. Zato ćemo samo nju izdvojiti kao znak mirnoga doba
jasenovaĉkoga genocidnog mita.
Evo nekoliko primjera skupo plaćenih i karijerno veoma korisnih
protukatoliĉkih pjesama s jasenovaĉkim motivom, kakve su se
pojavljivale kako-kada i kako-gdje, s razliĉitim intenzitetom.
Naglašeni su i protukatoliĉki motivi. Srbin ĐorĊe Radišić rabi
misli i formulacije kao iz katoliĉkoga Oĉenaša228:
Oĉe naš, koji jesi
na nebesi – smiluj se!
Moţda ne treba da na zemlji više
ţivi narod ciganski.
Oĉe naš, ako jesi na nebesi –
smiluj im se!
Ne traţim, grešan, milost
samo za Ciganĉiće.
Svoj deci jasenovaĉkoj
daj milost i ţivot!
Moţda ti trebaju anĊeli, Boţe,
228
88
Radišić, Oči trava, s. 13. i dalje.
pa si navalio na ovu decu.
Oĉe naš,ako jesi...
Ako jesi?....
Poĉelo je Oĉe naš, koji jesi, a svršilo ako jesi, ako jesi?.
Radišiću je jasno; Bog nije; nije ni postojao a neće ni postojati. On
samo rabi općepokretaĉke parole. Radišiću postoji samo njegov bogkomunizam; ili svaki drugi, koji mu donese zaradu.
Jasmin Latić, iz Srpske Crnje229
Krapje (Jezuitska jutra)
Zašto su vam zenice tako ţute
u ovo maglovito
jutro jezuitsko.
Zvukovna manipulabilnost rijeĉi z-vjerski!230:
I djecu su krstili,
krstilo im o glavama zvjerskim!
U djeci su pjesme gasili,
u djeci su imena brisali,
al ne izbrisali ih nikada.
Djeca su ostala djeca.
Nikad djeca prekrštena nisu,
nikad im pjesme nisu ugasili.
Ovo je borba za pravoslavlje i protiv katolištva. Krstiti u
katoliĉkoj vjeri ispada uništiti djeĉju pjesmu! Jak je utjecaj laţi o
nasilnu prekrštaju pravoslavaca.
Jandrić tvrdi da je nekakvi doktor u logorskim zidnim novinama
objavio231:
Licem na badnje veĉe,
U juriš poĊoše oni,
S noţovoĊom na ĉelu,
Njih devet.
Tišina kleĉe iznad ušća,
Tišina i ĉemer mrtvih.
Tko bi se usudio takvo što pisati, da je klanja doista bilo?
Vidite koliko su se pjesnici upinjali osramotiti vjeru kao takvu a
navlastito katoliĉku, slijedeći i time srţ Mita.
Jovo je Mirković, komunistiĉki direktor jasenovaĉkoga
spomeništa, popisao filmove o Sabirnome i radnom logoru
Jasenovac232: Prvi film o Jasenovcsu snimili su 1945. Kosta Hlavaty i
Gustav Gavrin (Jasenovac) nekoliko dana nakon proboja logoraša (…)
229
Latić, Skeleti govore govorom ptica, s. 35.
Sloboda je nauk preduboki, s. 12.
231
Jandrić, Jasenovac, s. 276.
232
Objavljeni izvori i literatura o jasenovačkim logorima, s. 280. i 281.
230
89
Nekoliko dokumentarnih filmova (…) kao npr.: Zlato u franjevaĉkom
samostanu (Kosta Hlavaty, 1946.), U ime naroda (Radoš Novaković,
1946.), Stepinac pred narodnim sudom (Fedor Hanţeković, 1947.), Pred
narodnim sudom (Dragan Zdunić, 1948.), Kardinal zloĉinac (Vatroslav
Mimica, Milan Katić, 1953.) i Stepinac (Ĉoĉi Mihiel, 1954.). O Jasenovcu
su snimljeni još: Jasenovac, Bogdana Ţiţića (1966.)..
Valja dodati još Deveti krug Franca Štiglica i Zore Dirnbach
(1960. g.).
U prvim ĉetirima godinama snimljeno je 5 a u 19 godina od
1948. do Rankovićevoga pada samo 4 filma. Svih 9 ukljuĉuju
jasenovaĉki mit i protukatoliĉku promidţbu.
Brojĉani razmjeri podupiru jasnu spoznaju, da se prvih godina
poraća nastojalo što jaĉe obraĉunati s hrvatskim narodom i Katoliĉkom
crklvom, opravdati genocid nad Hrvatima i diktaturu, dok se poslije
obraĉuna s pravoslavcima i Ţidovima, 1948. g., laţi o Jasenovcu
nastojalo privesti brojkama i dalje opasnima za Hrvate, ali ne
raspirujućima za Srbe.
Vaţno je uoĉiti agresivnost vrsta sredstava jasenovaĉkoga mita
kao i njegovu unutarpolitiĉku uporabu, koja se nikako ne moţe nazvati
dnevnopolitiĉkom jer je sluţila nacrtima koji su se razvijali godinama.
Ti su nacrti; jugoslavenski, velikosrbski i onaj komunistâ SR
Hrvatske.
Potonji nikada nije bio usmjeren istini ni interesima hrvatskoga
naroda, nego je gledao podilaţenjem jugoslavenskome (uglavnom
titovskom) u isto vrijeme blatiti i pritiskati Hrvate i zaustavljati
velikosrbe. Zato mu je istina bila odvratna a glavna mu parola bijaše
trivijalna; nisu u Jasenovcu stradavali samo Srbi. Komunisti SRH
skupljahu tako mrvice s jugo-velikosrpskoga ideologijskoga stola i
masne komade od pljaĉke hrvatskoga naroda.
II. Razdoblja
A) Doba krvavoga genocida nad Hrvatima
(do 1948. g.)
Rat i prve godine poraća, uz dominaciju komunistiĉke
ravolucijske doktrine i bez ikakve odgovornosti demokratskim
drţavama svakako zasluţuju posebno poglavlje, jer su doba otvorena
genocida nad hrvatskim narodom. U tome su razdoblju nastale i
temeljne knjige jasenovaĉkoga mita, koje su svojim laţima uobliĉili i
narodnim novcem tiskali – skoro jedino antifašisti Hrvatske.
90
HSS – prvo snubljen, onda uništen
Maĉkov HSS bijaše najmasovnija hrvatska politiĉka ustrojba u
Kraljevini Jugoslaviji. Kao i druge stranke, i HSS je u Nezavisnoj
Drţavi Hrvatskoj bila zabranjena.
Komunisti to gledahu iskoristiti i privući što više Hrvata u šumu,
premda su se Hrvati svojoj drţavi veselili i takve masovne pozive
odbijali.
Primjer; Brozova inicijativa svojima za akciju još neposrednijeg
rada u redovima HSS-a s ciljem da se i dalje privlaĉe u redove NOP-a
(…) da treba uputiti jedan apel na HSS da se pridruţi borbi za
osloboĊenje233.
Komunistiĉki Radio Zrinjski, 20.30 sati, 17. listopada 1941.
234
g. : Pošteni Hrvatski narode! Što dozvoljavaš da ti razbojnik Pavelić
hapsi tvoga velikog vodju Maĉeka!? (…) Ţivio Dr. Maĉek! Ţivila
Hrvatska! Ţivila Jugoslavija! Dolje razbojnik Antonio Paveliĉi!.
Zamislite; Ţivio dr. Maĉek!.
Nu, osmoga studenoga 1941. u Borbi izlazi već napadaj na dr.
Maĉka235. Optuţuje ga za politiku ĉekanja i pasivnosti. Nije sluĉajno prvi
napadaj krenuo u Borbi, glasilu CKKPJ, što se meĊu Hrvatima ne ĉita.
Tako se zadovoljilo nehrvatske odmetnike, a još se nije posve javno
napalo Hrvate.
Titovci su bili skloni karijeristiĉkim zalijetanjima. To ih je 1941.
skupo stajalo u Uţicu i u Crnoj Gori, gdje pretrpješe znatne gubitke
(blizu 8.000 boraca).
U više navrata Kominterna Brozu zamjera isticanje komunizma
i tzv. lijeva skretanja. Pri osnutku Druge proleterske brigade dolazi
prosvjed iz Moskve (5. oţujka 1942. g.). Zatim i u brzojavci 10. oţujka
1942. Broz dobiva po prstima; ne zato što bi Kominterna bila protiv
komunizma, nego da se Sovjeti ne zamjere svojim ratnim
saveznicima236.
O sjednici CK KPJ u Foĉi, 4. travnja 1942. g.; Broz, Ranković,
Đilas, Milutinović, Ribar, Pijade i Ţujović237 u prvome sljedećem
dvobroju Proletera, organa CK KPJ, tumaĉe današnju Ćaćinu liniju.
Njihov novi, otvoreniji, kurs ne bijaše, ipak, toliko susretljiv prema
Hrvatima, koliko prema ĉetnicima, kao jugodrţavotvornima.
Još se do 1943. nastojalo Hrvate privući u šumu.
233
Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945., s. 105.
HDA.
235
Dokumenti centralnih organa..., knj. 2., ss. 358. i dalje.
236
Dokumenti centralnih organa..., knj. 3., s. 35. i dalje, te 76.
237
Oslobodilačka borba naroda Jugoslavije…, s. 82. Ćaća = CK KPJ.
234
91
Kako se Rat, poglavito nakon talijanske izdaje 1943. g.,
razvijao prema pobjedi UN-a, tako su Hrvati Titu prestajali biti vaţni u
okviru revolucionarne mase. Sada ih je silom mobilizirao po Dalmaciji,
Istri, Hercegovini i tjerao na hrvatsku braću.
Ĉlanak Zlodjela Maĉekovih agenata u Dalmaciji optuţuje Vojka
Krstulovića i Mladinea, maĉkovce, za protunarodni rad, jer su
dopremali ţito izgladnjeloj Dalmaciji i time širili protunarodnu
ideologiju238.
Naslovi Glasa Slavonije: Izdajniĉko vodstvo H.S.S.-s sprema novo
ropstvo hrvatskom narodu239, Ĉinjenice govore protiv ĉekanja240, Još
ĉekaju neki prvaci iz HSS-a241 kulminiraju ĉlankom Sutra će biti kasno242,
o sudbini koja će snaći narodne izdajnike poslije osloboĊenja naše zemlje.
Otvoreno se piše da nekomunistiĉke HSS-ovce ĉeka smrt.
Mi mladi, list USAOJ-a, g. objavljuje ĉlanak Maĉek i njegova
klika oslonac izbjeglica u Kairu243: Već 1939. kad je Maĉek sklopio
sporazum s Cvetkovićem i uspostavljena banovina Hrvatska, nastao je
veći teror nego ranije, uvedeni su koncentracioni logori i još gore
protunarodne uredbe, zabranjeni su radniĉki sindikati.
Broz govori 22. kolovoza 1944. g.: U vrijeme, kad se vodi borba
na ţivot i smrt, niko se više niĉim ne moţe pravdati. Ni partijski ni drugi
razlozi ne mogu pravdati onoga, koji stoji po strani ili pak sluţi
neprijatelju244.
Ivan Šubašić, Churchillov masonski sluga245: Sve one, koji su na
bilo kojem dijelu naše zemlje javno ili prikriveno saraĊivali sa
neprijateljem, osuĊujmo, jer su time uĉinili najteţi zloĉin izdajstva prema
narodu i njegovim svetinjama. Oni će biti predani narodnom sudu kao
izdajice. Narodni sud bijaše jugokomunistiĉki, ubijajući bez pravoga
postupka. Demokratski je antifašist Šubašić Hrvate proglasio
izdajicama, već za samu suradnju s neprijateljem.
Tekst Ne smije biti više promatraĉa246 citira Brozov poziv u
šumu: Tko se nebi odazvao ovoj najĉasnijoj duţnosti s pravom će biti
ţigosan ne samo kao kukavica, nego i kao izdajnik svoje domovine....
Takve strijeljahu po svojim objavljenim zakonima.
238
Naprijed, broj 8., 9. lipnja 1943., strana 4.
Glas Slavonije, br. 5., 8. kolovoza 1943., s. 1.
240
Glas Slavonije, br. 11., 17. listopada 1943., s. 4.
241
Glas Slavonije, br. 12., 24. listopada 1943., s. 2.
242
Glas Slavonije, br. 22. - 23., 9. veljaĉe 1943., s. 1.
243
Mi mladi, list USAOJ-a, II., br. 4.-5., 6. oţujka 1944. godine, s. 1.
244
Radio izvještaj, Radio sluţba (…) za Slavoniju, prema emisiji Slobodne
Jugoslavije od 22. kolovoza 1944. godine, na valu 25.36 u 8.05 sati, s. 2a -4a.
245
Radio izvještaj, Radio sluţba (…) za Slavoniju, s. 4a i 5a.
246
Karlovačke vijesti, 26. travnja 1944., s. 1.
239
92
Bogoljub Rapajić piše ĉlanak Teţak je grijeh maĉekovaca prema
srpskom narodu247, gdje kaţe da je Maĉek kao ustaša, a to je osuda na
smrt.
Sabirni logori NDH dugo nisu bili u središtu titovske promidţbe.
Od onih koji su bili, najistaknutiji bijaše kratkotrajni tabor u Jadovnu
kraj Gospića jer se o njemu moglo lagati da su ţrtve pobacane u
kraške jame. Bajke o bacanju lješina u Savu kod Jasenovca nastaše
poslije Rata, jer bi inaĉe ljudi mogli svojim oĉima svjedoĉiti da toga nije
bilo.
Kako se rat pribliţavao sigurnoj pobjedi Ujedinjenih nacija, tako
se u titovskoj promidţbi više nije napadalo samo ustaše, nego i HSS.
U te napadaje sve više ulaţahu sabirni tabori pa i Jasenovac jer
Hrvate više nije trebalo privlaĉiti, nego je valjalo neke silom mobilizirati
a druge oblatiti, da bi se o svršetku Rta nad našim narodom lakše
poĉinilo genocid.
Ţenski je tisak i prenosio ĉlanke iz drugih ţenskih titoistiĉkih
novina. Tako i ĉlanak Izdajice našega naroda248:
Maĉek je uveo u Hrvatskoj koncentracione logore (…)
Maĉek je zatvorio na stotine najboljih hrvatskih sinova i predao ih
ustašama da ih oni pobiju.
Od Churchilla do Titovih pionira, svi pozivahu na genocid nad
Hrvatima.
Ĉlanak U sluţbi okupatora i Pavelića ˝voĊe˝ HSS-a podijeliše
uloge već je mnogo opasniji249: Fašistiĉki su tudjini i njihovi domaći
plaćenici klali nevino srpsko stanovništvo, raspirivali nacionalnu i rasnu
mrţnju, palili sela, bacali u zatvore i koncentracione logore hiljade i
hiljade hrvatskih i srpskih rodoljuba - a vodje su HSS-a šutjeli. Ustaški su
banditi u Jasenovcu, pored ostalih, ubili kako se ĉuje i narodnog
zastupnika i seljaĉkog knjiţevnika Mihovila Pavleka - Miškinu, ali
reakcionari iz vodstva HSS-a nisu digli glas ogorĉenog protesta, nego su i
to umorstvo, kao i druga bezbrojna umorstva hrvatskih rodoljuba, primili
su zloĉinaĉkom ravnodušnošću.
Ĉlanak To su ustaše broj dva250 napada Pernara, Iviĉevića i
Smoljana, te dra Maĉka, koji se toboţe bio sporazumio s ustašama.
Okrivljuje ih za sva zla koja su se u NDH toboţe dogodila. Tako i za
Jasenovac i Miškininu smrt.
Jasenovaĉki je mit već tijekom Rata bio sredstvom obraĉuna s
HSS-om i većinom hrvatskoga naroda. Po logici revolucije, suprotnoj
247
Vjesnik, br. 28., 5. listopada 1944., s. 3.
Ţena u borbi, s. 14. i 15. prenosi iz Primorke,
249
Izdajničko i reakcionarno vodstvo HSS-a i NOB, prosinca 1942., s. 7. i 8.
250
Narodni glas, br. 2., 2. listopada 1943., s. 6. i 7.
248
93
nacionalizmu, kada se vlast dohvatilo, komunisti su poubijali, prognali,
opljaĉkali ili pozatvarali sve vrijedne Hrvate. Nacionalisti bi bili uveli
oprost i gradili svoju naciju, nu komunistima je jedino vlast vrijedjela u
borbi za pobjedu svjetske revolucije, te su bili što jaĉi to genocidniji.
Antifašisti napadaju Katoličku crkvu
Premda joj ideologijski potpuno suprotni, komunisti Jugoslavije,
pa i Hrvatske, Katoliĉku crkvu ipak nisu smjeli pretjerano napasti
odmah, da ne odbiju hrvatski narod i Zapad te da ih lukavi Staljin ne bi
kaznio. Njemu je Ruska pravoslavna crkva spasila drţavu! U krizi su
ruski popovi skupljali poreze, koje prije ni ĈEKA nije mogla ubrati.
Tako su ojaĉali i SSSR i RPC. U ratu s Njemaĉkom RPC je posve
stala na Staljinovu stranu te Staljin nije htio javno uništavati nijednu
crkvu, da ne bi odbio potporu Amerike i Engleske.
Nu, u Jugoslaviji je postupno Katoliĉka crkva ostala jedinom
relevantnom oporbom.
Vlast je nametnuta zloĉinom. Maĉek istjeran. Maĉkovci
poubijani, pozatvarani i onemogućeni. Osta Crkva. Antifašistiĉki
konaĉni obraĉun s Blaţenikom Stepincom poĉe zbog njegovoga
Pastirskog pisma, i pitanja skoro doslovno iznijeta u njemu: gdje su
hrvatski zarobljenici i civili pohvatani po cijeloj bivšoj Nezavisnoj Drţavi
Hrvatskoj, Sloveniji i drugdje.
Broz251: pastirskim pismom otkrivaju se sada organizacije s
teroristiĉkim radom. Izvjesni svećenici su na ĉelu tih organizacija. Ove
bande su sastavljene od ustaša koji su promijenili ime: oni se zovu kriţarikriţari protiv demokratije, svakako.
Stepincu predbaciše i Pavelićevo pismo Papi252: Sveti oĉe! Kad
je dakle blaga Providnost Boţja dala, da preuzmem kormilo svojega
naroda i svoje domovine (...) A takvom pomoću smatram ponajprije to, da
Tvoja Svetost vrhovnim Svojim Apostolskim ugledom prizna našu drţavu,
zatim da se udostoji šta prije mi poslati Svojega zamjenika, koji će mi
pomagati Tvojim oĉinskim savjetima, te napokon da meni i narodu mojem
udijeli Apostolski blagoslov. Kleĉeći do nogu Tvoje Svetosti ljubim
posvećenu desnu kao najposlušniji sin Svetosti Tvoje.
Antifašisti komentiraju: Prema tome i u ideološkim pogledima
ustaša nalazimo korijene teroru, ubijanju i svemu zlu što ih je njihov reţim
provodio za vrijeme ĉetvorogodišnje vladavine.
Kakva sotonistiĉka logika! Umjesto da se Pavelićava vjernost
Bogu i Papi gleda kao temelj dobra, ona ispada dokazom njegove i
251
252
94
Broz, Izgradnja nove Jugoslavije II., knj. 1., s. 185. i 186.
Peršen, Ustaški logori, s. 23.
Crkvine krivnje! Vidjeti ćemo da su istu sotonsku logiku antifašisti
uporabili i za pokolj svećenstva Hrvatske pravoslavne crkve.
Stepinac je za antifašiste širitelj monstruozne ideologije bez
premca253!
Tijekom suĊenja Alojziju Stepincu borba se protiv Crkve vješto
povezuje sa zatoĉeniĉkim taborima (pa i izmišljenima, kao Djeĉji dom
u Jastrebarskom).
Ĉlanci su: Nadbiskup Stepinac izruĉio je partizansku djecu u
potpornoj ustanovi Karitas˝ ĉasnim sestrama - ustaškinjama254, U pismu
suradnicima otkriva se nadbiskup Stepinac kao zakleti neprijatelj
naroda255, antifašisti laţu da su ĉasne sestre u Brezovici zaduţene za
partizansku djecu bile raskalašene i imale ustaške ljubavnike, krale
novac i ubijale srpsku djecu i sl.!!!256 Nadbiskup - zakleti neprijatelj
naroda. Ma zašto baš zakleti? Zašto ne koristoljubni? Aha – cijela je
Crkva neprijateljica ĉovjekova. Ta je kleveta smisao antifašistiĉkoga
humanizma!
Pod naslovom Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac nije poduzeo ništa
da iz ustaškog logora Jasenovac spasi 7 katoliĉkih svećenika nepoznati
svjedok govori da je Filipović-Majstorović samo u srpnju i kolovozu
1942. g. ubio 150.000 ljudi257. Tako se laţi o Jasenovcu krvoloĉno
veţu uz Crkvu. Imaše to politiĉki cilj!
Stepincu predbaciše ĉak i to što je nakon oţujskoga puĉa 1941.
molio za mir258: Stavljajući do znanja podruĉnom svećenstva ovo sluţbeno
saopćenje, preporuĉam ĉasnom kleru, da se svojim molitvama obraća
Gospodinu, neka mladomu Kralju u Njegovu vladanju dade svoj blagoslov
i pomoć, da naša Hrvatska i ĉitava drţava ostane pošteĊena od ratnih
strahota; a njezini narodi da u miru, slobodi i pravdi uzmognu raditi oko
svoga napretka i blagostanja. Tko ima pravo napadati molitvu za mir,
ako se kasnije tvrdi da je u Ratu ţivot izgubili 1,700.000 ili, ĉak,
nekoliko milijuna ljudi?
Stepincova je poruka u stvari znaĉila; znam da su Te postavili
Englezi i Amerikanci da bi ušao u Rat, moram Te poštivati, ali Ti, kraljiću,
pazi da Drţavu ne uvuĉeš u rat.
Još više, Stepinac tim pacifizmom ide stazom kojom već
godinama iĊahu i parole KPJ. KPJ i KPH, kao Staljinovi sluge i
Hitlerovi saveznici osuĊivahu vlade Belgije, Nizozemske, Danske i
253
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 634.
Vjesnik, br. 222., 9. sijeĉnja 1946., s. 4.
255
Vjesnik, br. 224., 11. sijeĉnja 1946., s. 1.
256
Novak, Magnum crimen, s. 826.
257
Vjesnik, br. 237., 26. sijeĉnja 1946., s. 5.
258
Novak, Magnum crimen, s. 534.
95
254
Norveške kao imperijalne saveznike što uvukoše svoje drţave u rat za
Englesku.
Komunisti su, naime, nakon sporazuma Hitler – Staljin
kancelara Hitlera prihvatili kao saveznika.
Proglas CKKPJ donijet u Parizu oţujka 1939., poslije ulaska
Nijemaca u ĈSR izrazito je panslavenski i protunjemaĉki259. I u drugoj
polovici oţujka izlazi jedan protunjemaĉki letak260. Tako pisahu i
komunisti Hrvatske261.
Pakt Hitler-Staljin preorijentirao je jugokomuniste. CKKPJ u
prvoj polovici svibnja 1940. g. objavljuje pismo262: Odgovor svim ratnim
huškaĉima i klevetnicima naše partije, u kojemu stoji i: Još od samog
poĉetka ovog imperijalistiĉkog rata mi smo odluĉno ustali protiv toga da
naša zemlja bude uvuĉena u rat bilo na kojoj strani. To je, naravno, laţ.
Ali dobro zvuĉi!
Tim putem kreću i komunisti Hrvatske263:
Zadaci radnog naroda Zemlje
(...) Nastao je novi imperijalistiĉki rat za novu podjelu svijeta. Na
takav rat je radni narod mogao odgovoriti samo borbom protiv njega.
Nije se više radilo o sprijeĉavanju rata i obranu malih naroda, nego o
novom medjusobnom krvavom imperijalistiĉkom obraĉunu. Ratu su krivi
jednako engleski i francuski kao i njemaĉki imperijalisti. No nakon
obraĉuna s Poljskom Njemaĉka je zatraţila mir. Engleski i francuski
imperijalisti ne pristaju na tu ponudu, jer ţele rat za svoje imperijalistiĉke
ciljeve sprovesti do kraja. Time su oni postali glavni huškaĉi na daljnje
vodjenje i proširenje rata. Glavno ţarište rata preselilo se iz Berlina u
London.
Za poĉetak Drugoga svjetskog rata krivi se i Antantu i
Njemaĉku, nu krivcem za njegov nastavak proglašuje se Antantu!
Ispada da je za rat u tome vremenu Antanta jedini krivac!
Još mnogo gore, Antantu KP (posve toĉno) optuţuje za
posizanje za narodima Kraljevine Jugoslavije264: Engleska ĉini sve da
bi male narode privukla na svoju stranu, pa izmedju ostalih i Jugoslaviju.
Stoga su i engleski kao i francuski imperijalisti pozdravili sporazum u
nadi da će tako Jugoslavija moći posluţiti njihovim ciljevima i ući u rat
na njihovoj strani (...)
Narodi Jugoslavije ne ţele dati svoje ţivote za interese engleskih i
francuskih imperijalista ni u imperijalistiĉkom ratu, kao ni u
259
Josip Broz Tito/Opštenarodna odbrana (…), s. 12. i dalje.
Josip Broz Tito/Opštenarodna odbrana (...), s. 17.
261
Politički izvještaj radnog naroda Hrvatske, sredina 1939., s. 5.
262
Josip Broz Tito/Opštenarodna odbrana (...), s. 23.
263
Politički izvještaj radnog naroda Hrvatske, prva polovica 1940., s. 1.
264
Politički izvještaj radnog naroda Hrvatske, prva polovica 1940., s. 2.
260
96
razbojniĉkom napadu na Sovjetski Savez. Stoga i hrvatska i srpska
gospoda daju javne izjave da su za ˝neutralnost˝ i da je glavni zadatak
vlade da saĉuva tu neutralnost i da se ˝bori˝ za nju. Istovremeno ta ista
gospoda izdaju ˝Alarm˝ /Vilder/, kojemu je svrha pripremiti ˝teren˝ za
mobilizaciju i prikljuĉak na stranu engleskog imperijalistiĉkog bloka.
Pod napadom na SSSR misli se na Engleze, koji bi upregnuli
Jugoslaviju, jer je SSSR Hitlerov saveznik. Štite komunisti SSSR, što
je normalno. Zanimljivo je vidjeti tvrdnju da je Finska natjerana u rat
protiv SSSR-a, kojom se za to optuţuje Antantu. Poslije će se za
finsku borbu za slobodu optuţiti Njemaĉku i nacionalni socijalizam!
TakoĊer, optuţuje se burţoaziju i Britaniju za guranje naroda
Kraljevine Jugoslavije u Rat.
Komunisti su za Hitlera! Svojim deklarativnim pacifizmom
komunisti govore isto što je 1941. Stepinac poruĉivao Petru Drugome
odmah poslije drţavnoga udara; ne uvlaĉite Drţavu u Rat. Kasnije su i
zbog tih poruka Stepinca osudili.
Tako i ĉlanak Jedinstvo reakcije protiv radnog naroda265.
U unutarnjoj je politici razmjerno najlakše. Za sve se optuţi
burţoaziju i - gotovo. Novu će vladu napadati zbog osnutka
koncentracijskih logora, u koje se trpa komuniste.
Bilten iskazuje izrazitu odbojnost prema Zapadu i njegovom
imperijalizmu. Napada dijelove burţoazije za pokušaj uvlaĉenja
Kraljevine Jugoslavije u rat na stranu Zapada. Hitler prolazi razmjerno
mirno, nezapaţeno266: Dok reţim govori o neutralnosti Jugoslavije,
dopušta da englesko-francuski agenti i razni huškaĉi (...) nesmetano
rovare u zemlji, provociraju, huškaju na rat (...) veliĉajući ratne ciljeve
engleskih i francuskih imperijalista (...) prešle na otvorene pozicije
pljaĉke i nasilja protiv naroda, na pozicije odbrane imperijalizma....
Njemaĉka je mir ponudila više puta. Ĉak i 19. srpnja 1940.
godine, poslije pada Francuske, kada je bila u punu zaletu 267.
Bilten oĉito istupa protiv Antantinih agenata. Dakle, za Hitlera,
barem kao manjega zla.
Komunisti su za Hitlera!
Zato je prirodno da je prva od ĉetiriju toĉaka plana CK268:
1. Jedinstvena borba protiv imperijalistiĉkog rata.
9. travnja 1940. godine u 7 sati Schulenburg je izvijestio
Molotova o njemačkim memorandumima (predanim u 5 sati i 20
minuta) Danskoj i Norveškoj protiv anglo-francuskoga miješanja u
265
Bilten CK KPJ, br. 1., juni 1940., s. 1. i dalje.
Bilten CK KPJ, br. 1., juni 1940., s. 2.
267
Sporazum Hitler-Staljin”, s. 150.
268
Bilten CK KPJ, br. 1., juni 1940., s. 3.
266
97
politiku tih zemalja. Molotov je odgovorio269: Mi ţelimo Njemaĉkoj pun
uspjeh u njezinim obrambenim mjerama. 10. svibnja 1940., pri
njemaĉkome ulasku u Belgiju, Luksemburg i Nizozemsku, Molotov je
odgovorio da270 shvaća da se Njemaĉka mora zaštititi od francuskoengleskog napada te da ne sumnja u njemaĉki uspjeh. SSSR je
Njemaĉkoj odobrio napad na Dansku i Norvešku.
SSSR u lipnju 1940. ulazi u baltiĉke drţavice, kreće na
Finsku…
Jugokomunisti Njemaĉku i SSSR nastoje što više povezati271:
Još u vrijeme sukoba izmeĊu Sovjetskog Saveza i bijelo finskih ratnih
profitera, engleski i francuski imperijalisti namjeravali su poslati
ekspedicioni korpus u Finsku kroz skandinavske zemlje. Cilj je te namjere
bio dvostruk, prvo pomoću toga korpusa uĉvrstiti se u skandinavskim
zemljama za voĊenje rata protiv Njemaĉke, drugo uĉvrstiti se u Finskoj i
pod svaku cijenu uĉvrstiti u Finskoj bazu za napad kapitalistiĉke reakcije
ĉitavog svijeta na Sovjetski savez.
To se primjenjuje na cijelu Sjevernu Europu: Norveška, koja nije
htjela da se odupre engleskim provokacijama, nego ih je tolerirala. Ovo
je posljednje imalo za rezultat upad druge imperijalistiĉke sile Njemaĉke,
u skandinavske zemlje, Holandiju i Belgiju i njihovo uvlaĉenje u rat.
Umjesto da vode raĉuna o interesu naroda svoje zemlje, neodgovorni
upravljaĉi slušali su savjete imperijalistiĉkih velesila, sluţili njihovim
interesima i na taj naĉin gurali svoje zemlje u propast (…) Svatko se još
sjeća, da su neodgovorni upravljaĉi Švedske, Norveške, Danske itd.
šakom i kapom pomagali finske provokatore. Oni su vjerno izvršavali
naloge engleskih i francuskih imperijalista i ostale meĊunarodne reakcije
u borbi protiv zemlje socijalizma.
Potpis je T. T., dakle Brozov. Protiv Antante. Za Hitlera!
Komunisti su za Hitlera!
Sredinom 1940. su jugokomunisti još uvijek navijali više za
Njemaĉku, nego za Zapad.
U Srpu i ĉekiću pojavljuje se ĉlanak Na ĉijoj je strani radni
narod272, kojim se istiĉe neutralnost SSSR-a i Kominterne i pacifizam.
Naravno, to je laţno.
Tako je intoniran i ĉlanak Pred godišnjicom imperijalistiĉkog
rata u Europi273, u kolovozu 1940. godine. Podnaslov je Komunisti u
borbi protiv versailleskog sistema, a poenta: Revolucionarni proletarijat
269
Sporazum Hitler-Staljin”, s. 127.
Sporazum Hitler-Staljin”, s. 129.
271
Bilten CK KPJ, br. 1., juni 1940., s. 5. i 4.
272
Srp i čekić, br. 3., prva polovina srpnja 1941., s. 8. - 11.
273
Srp i čekić, br. 4., sredinom kolovoza 1940., s. 1. i dalje.
270
98
- kao što ne ţeli pobjedu njemaĉko - talijanskih imperijalista u tom ratu isto tako svim snagama mora da se bori i za slom engleskog
imperijalizma u tom ratu.
Komunisti zovu na borbu protiv engleskoga imperijalizma,
protiv Versaillesa, kao i Hitler. Ne zovu na borbu protiv Hitlera!
U rujnu i listopadu stav je već Protiv kapitulanata koji prodaju
nezavisnost Jugoslavije osovini Rim - Berlin274.
Rezolucija Pete zemaljske konferencije KPJ, ipak, kaţe275:
Postalo je kao dan jasno da engleski i francuski imperijalisti nisu zapalili
nov ratni poţar radi odbrane slobode, demokracije i nezavisnosti malih
naroda, već radi odbrane svog kolonijalnog carstva i hegemonije koju su
stekli pobjedom u prošlom imperijalistiĉkom ratu (…) engleski
imperijalizam (…) zajedno s francuskim imperijalistima predaje herojske
narode Španije u ruke njihovih krvnika (…) ĉine sve da raznim
makinacijama uvuku Sovjetski savez u rat.
U prosincu izlazi Rezolucija 1. konferencije KPH276. OsuĊuje Rat
kao imperijalistiĉki. Usput napada HSS i SDS. Govori: kada je
njemaĉko - talijanski fašizam ugroţavao (dakle u prošlome vremenu) A
kasnije, kada se promijenila situacija i pojavila opasnost da
jugoslavenska burţoazija pod parolom ˝obrane zemlje˝ gurne u rat na
strani engleskog i francuskog..., te Naroĉito mi komunisti Hrvatske
moramo se boriti protiv imperijalistiĉkih prohtjeva hrvatske burţoazije
(...) šurovanja sa imperijalistiĉkim silama.
Drţavni udar i demonstracije u Beogradu, 27. oţujka 1941.,
komunisti pozdraviše kao protuosovinske, ali im zamjeriše prozapadni
karakter. Proturatna parola bijaše glavna podloga toga stava277.
Stepinac je u stvari nakon 27. oţujka 1941. reagirao po svojoj
savjesti a potpuno sliĉno komunistiĉkim parolama; kralja treba
poštivati, ali je on zaduţen saĉuvati Drţavu od rata, a ne uvlaĉiti ju u
nj. A ipak su komunisti Alojzija Stepinca osudili i zbog pozdrava Kralju
i zagovora mira.
I nakon 6. travnja 1941. komunisti ostaše saveznicima
kancelara Hitlera.
Ĉetnici JESU bili prvi antifašistiĉki borci propale Kraljevine
Jugoslavije!!!
Antifašisti pišu278: zagrebaĉki nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 12.
travnja 1941. g., dva dana nakon proglašenja NDH, ĉestita Slavku
Kvaterniku osnutak nove drţave. Naroĉito je spominjana njegova
274
Srp i čekić, br. 5. - 6., s. 7.
Komunist, br. 1., listopada 1940.
276
Srp i čekić, s. 9. i dalje.
277
Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, s. 234.
278
Peršen, Ustaški logori, s. 21. i 22.
275
99
okruţnica (…): ˝Moramo svuda upozoravati i uĉiti da sveti zanos i
plemenito oduševljenje u izgraĊivanju temelja mlade drţave Hrvatske
bude nadahnuto strahom boţjim i ljubavlju za Boţji Zakon i njegove
zapovijedi, jer će samo na Boţjem zakonu, a ne laţnim naĉelima ovoga
svijeta drţava Hrvatska biti izgraĊena na ĉvrstom temelju (…)
Poznavajući muţeve, koji danas upravljaju sudbinom hrvatskog
naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš narod naići na puno
razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i oĉekujemo, da će Crkva u uskrsloj
Drţavi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe
vjećne Istine i Pravde (…)
Dao dobri Bog, da tako bude. A da tako bude, pozivam vas, ĉasna
braćo svećenici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na
molitvu, ali još više da samo kod oltara boţjega podiţete ruke k ˝Ocu
Zvijezda˝, od kojega ˝silazi svaki dobri dar i svaki savršeni Poklon˝ (Jak,
1, 17). - Da Poglavnika Drţave Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi
uzvišenu i toliko odgovornu sluţbu vršio Bogu na ĉast i narodu na spas u
pravdi i istini; da narod hrvatski bude narod Boţji, odan Kristu i Crkvi
njegovoj sagraĊenoj na pećini Petrovoj! Ako se moţda oĉima svijeta ĉini
molitva suvišnom stvari, mi je smatramo najvaţnijom od svega u ţivotu,
˝jer ako Gospod ne ĉuva grada, uzalud bdije koji ga ĉuva˝ (Ps. 12, 1)…
Nakon godina priprava i prikupa hrvatoţdernih laţi u Zagrebu je
1948. godine objavljeno prvo izdanje knjige beogradskoga profesora
Viktora Novaka Magnum crimen.
Viktor je Novak (1889. Donja Stubica – 1977. Beograd) bio
doktor povijesnih znanosti, koji je od 1929. do 1959. g. radio kao
profesor na beogradskome sveuĉilištu. Bio je mason, jugoslaven i
antikrist. Bio je i katoliĉki svećenik.
Kao mason, on se svojim trovaĉkim hrvatoţdernim laţima rado
prikljuĉio titoistima te su mu oni objavili knjigu Magnum crimen.
Novak iz Poslanice izdvaja279: Ĉasna braćo! Nema nikoga meĊu
vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih
dogaĊaja u ţivota hrvatskog naroda meĊu kojim djelujemo kao glasnici
Kristovog evanĊelja. DogaĊaji su ovo koji su naš narod donijeli u susret
davno sanjanom i ţeljkovanom idealu. Satovi su ovo u kojima ne govori
više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj
smo ugledali svijetlo Boţije i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno
isticati da je i u našim grudima ţivlje zakucalo srce? Nitko pametan toga
osuditi ne moţe, jer je ljubav prema vlastitom narodu Boţjim prstom
upisana u ljudsko biće i Boţja zapovijed! I tko nam moţe zamjeriti, ako i
mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad
279
Novak, Magnum crimen, s. 550.
100
se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Boţjem
Veliĉanstvu?
Jer, kolikogod i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih
dogaĊaja: kolikogod bili heterogeni faktori, koji utjeĉu na tok zbivanja,
ipak je lako razabrati ruku Boţju na djelu. ˝A Domino factum est istud et
est mirabile in oculis nostris˝ (Bog je to uĉinio i oĉi su naše pune
divljenja). (Ps. Ili, 23).
To antifašisti proglasiše fašistiĉkim.
Alojzije Stepinac poslije prve audijencije kod Poglavnika
reĉe280: Ako taj ĉovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina kako mi je
pripovijedao, Hrvatska će biti raj.
Za nadbiskupa Stepinca Viktor Novak kaţe281: U stilu
nadbiskupa Stepinca i ostalih ustaških prvaka... Blaţeni Stepinac za
Viktora je Novaka ustaški nadbiskup282.
Antifašistima smeta i Stepincov govor veljaĉe 1942. na prvoj
sjednici Hrvatskoga Drţavnog Sabora283: Poglavniĉe! U ĉasu, kad
Hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske drţave, idući svijetlim
tragom prošlosti, ţeli zajedno s Vama, Glavarom Nezavisne Drţave
Hrvatske na svoj rad zazvati blagoslov Boga stvoritelja, ne mogu, a da ne
progovorim i ja kao predstavnik Crkve Boţje (…) Ne zato, da daje savjete
u ĉisto politiĉkim stvarima, za koje nema poslanja od svoga boţanskog
osnivaĉa, te ne moţe stoga preuzimati za njih nikakove odgovornosti, nego
zato, da pogled zakonodavnog tijela, kao što je Sabor, upravi k Bogu.
Normalnu bi se ĉovjeku uĉinilo suludim ikome zamjeriti taj govor. A za
antifašistiĉku logiku on je kriminalan!
I papa je antifašistima ustaša284: Papa Pije XII je ovako
formulisao tu politiku prilikom imenovanja zagrebaĉkog nadbiskupa dr
Alojzija Stepinca kardinalom Rimske Crkve, 12. januara 1953.: ˝U ovom
veselju, mi se s bolom u duši spominjemo našeg preĉasnog brata,
zagrebaĉkog nadbiskupa, kojemu nije dano da dijeli ovu radost s nama i
da se potom vrati u domovinu. Iako odsutan, mi ga grlimo našom
oĉinskom ljubavlju i ţivo ţelimo da svatko znade da udjeljujući mu
kardinalsku ĉast, naša je jedina ţelja bila nagraditi njegove velike zasluge
i ĉvrstu vjeru njegovog naroda koji u ovim teškim vremenima hrabro
ispovijeda vjeru katoliĉku. Naša nam savjest ne dozvoljava uvaţiti optuţbe
i osudu Nadbiskupa zagrebaĉkog. Osim toga, mi udovoljavamo ţeljama i
nadama sveg katoliĉkog i dobroga dijela nekatoliĉkog svijeta kad smo
280
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 548.
Novak, Magnum crimen, s. 705.
282
Novak, Magnum crimen, s. 788.
283
Novak, Magnum crimen, s. 794.
284
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., s. 72.
101
281
uzvisili na ĉast Kardinala Rimske crkve uzornog pastira, primjer
apostolske vjere i kršćanske snage.
Suština smisla antifašistiĉkoga odnosa prema Katoliĉkoj crkvi i
sklonosti prema istinitosti vidi se u tome što beogradski antifašisti
ovako poentiraju svoju knjigu: Tvrdio je da je nadbiskupu Stepincu
mjesto upravo tamo gdje jest, a da su ga Jugoslaveni katoliĉke vjere
manje-više i zaboravili. No priznao je da se divi prelatovoj tvrdokornoj
hrabrosti. U tom trenutku moj šofer, Crnogorac i pravoslavac, promrmlja:
˝Tu je svinju trebalo ubiti˝285.
Film Bog i Hrvati (1993. g.), koji se još uvijek povremeno
emitira na antifašistiĉkim televizijama, za Alojzija Stepinca kaţe da je
ubica preko milion Srba.
Stepincu je presudio Josip Broz Tito zapoviješću286: Gonite ga.
Dedijerov je dokaz Crkvine krivnje, Poglavniku oda,
vrhbosanskoga nadbiskupa Šarića, gdje je najgenocidnije287: Ti si za
Dom ţrtvovao svega sebe/ Smjel ko heroj, od vjere junak ţiviš . Takvim se
laţima bavi i Viktor Novak288.
Antifašisti namjerno zamjenjuju redoslijed dogoĊaja. Napadaju
splitskoga biskupa Bonefaĉića. Njima smeta i istiĉu kao dokaz
Crkvinoga zloĉinstva, to što je krĉki biskup Josip Srebrnić pozdravio
osnutak NDH289, senjski biskup Viktor Burić u poslanici pozdravio
NDH290, osobito djelatan u smirivanju stanja i drţavotvoran bio
Ċakovaĉki biskup Akšamović291 a tome se prikljuĉio i beogradski
biskup, Josip Ujĉić292. Zato se osuĊuje i posjet cijeloga hrvatskog
episkopata Poglavniku, 26. lipnja 1941.293.
Kriminalizira se i sama zahvala Bogu na stvorbi Nezavisne
Drţave Hrvatske, u katoliĉkoj Nedjelji294: Cijeli hrvatski narod, od
dragog nam Poglavnika do najmanjeg djeteta, osjetio je ovih dana
Kristovu ruku, kako bdi nad nama. Svi do jednoga i prihvatit ćemo je,
svijesni da ćemo samo uz njezinu pomoć moći još mnogo i mnogo uĉiniti.
Za Viktora je Novaka dokaz da je tko bio kriv u tome što su ga
antifašisti strijeljali bez suda ili pravoga postupka!
285
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 897.
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 890.
287
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, s. 111. i 112.
288
Novak, Magnum crimen, s. 587.-589.
289
Novak, Magnum crimen, s. 564. i 565.
290
Novak, Magnum crimen, s. 565.
291
Novak, Magnum crimen, s. 566.-570.
292
Novak, Magnum crimen, s. 572.
293
Novak, Magnum crimen, s. 572.
294
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 616.
286
102
Novaku su dva dokaza krivnje stotina svećenika, koje nabraja;
prvi je to, što su ih antifašisti strijeljali zbog suradnje s hrvatskim
vlastima295.
Drugi je odlikovanost, pa ĉak i posmrtna296: don Filip Mandarić
don Jozo Carev, ţupnik u Neoriću, don Ante Deman i don Ante
Biskupović, don Stipe Natkov, don Pavao Miliĉić, don Zore Paršić, don
Jure Petrović, don Ivan Bjelokosić, Domeniko Baraĉ, don Stanko
Drnas, don Krsto Jelenić. I kod svećenika Branka Birta Poglavnikovo
je posmrtno odliĉje protumaĉeno kao dokaz krivnje297.
I to što se u Bošnjacima, u Slavoniji, po tvrdnji tamošnjega
ţupnika, u doba najgorih antifašistiĉkih pokolja Hrvata, Nijemaca i
drugih, pojavila Majka Boţija i rekla Dosta je krvi! Prestanite s
prolijevanjem krvi!, antifašistima je dokaz ustaštva298.
Ĉak se i procesiju u Mariju Bistricu 1945. godine, u kojoj je
sudjelovalo 40.000 - 50.000 ljudi, nazvalo proustaškim incidentom299.
Sve svezano za Hrvatsku i katolicizam bijaše antifašistima - ustaško.
Svrha promidţbe antifašista vidi se u formulaciji300: Kao što
vidimo, papa nije lako polagao oruţje, vešto je branio ideologiju nacifašizma od totalitarne eliminacije.
Da bi se lakše zadrţalo teror nad Hrvatima, trebalo je ljudima
ponuditi standardne formule, koje će jednom u školi nauĉiti, pa više
neće s njima imati ni intelektualnih ni moralnih problema.
Pjesniĉku antitezu kriţa i noţa301:
Kolje bog i kolje Ċavo
Kuda, kamo, jadna glavo?
Krst i noţ u istoj ruci
Kolji, tuci, kolji tuci
- Kolju vuci
rado su rabili i poslijeratni nauĉnici.
Vicko se Krstulović govorom u Slavonskome Brodu 1952. g.
ţalio302: Svojom smo revolucijom uništili stari burţoaski aparat (…) Ali
nismo uspjeli uništiti Crkvu kao instituciju.
295
Novak, Magnum crimen, s. 769.
Novak, Magnum crimen, s. 767., 774. i dalje.
297
Novak, Magnum crimen, s. 775.
298
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 853.
299
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 853.
300
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 193.
301
Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, s. 99.
302
Batelja, Crna knj., s. XXXVI.
103
296
Hrvatska pravoslavna crkva i razumni pravoslavci –
mirotvorne, bogoljubne žrtve antifašizma
Pravoslavni kalendar, periodika Hrvatska pravoslavne crkve,
redovno javljaše o Boţjim sluţbama u hrvatskim taborima. Donosio je i
fotografije tih pravoslavnih misa. Nezavisna Drţava Hrvatska
nastojaše pravoslavcima dati puna vjerska prava.
Jedina je razlika izmeĊu statuta HPC i SPC bila ta, što je
vrhovnika prve imenovao Poglavnik a druge Kralj. Ruski je
protukomunistiĉki izbjeglica patrijarh Germogen prihvatio i
najplemenitije izvršavao duţnost vrhovnika HPC. Sve su njegove
poslanice i propovjedi izrazito mirotvorne, bogobojazne i poticajne.
Njegov je zamjenik bio Spiridon Mifka.
Postoje mnogi novinski i filmski zapisi o bogosluţljima,
audijencijama i procesijama hrvatskih pravoslavaca u društvu s
ustaškim i drţavnim velikodostojnicima, ĉesto na ĉelu s Poglavnikom.
U tome su znali sudjelovati i pravoslavni gosti kao bugarski car Boris,
rumunjski i drugi pravoslavni odliĉnici iz saveznih nam drţava ili odliĉni
izbjeglice iz zemalja u kojima je vladao antikristov terorizam.
Antifašistiĉka smrtna presuda protiv zamjenika patrijarha
Germogena303: Vojni sud je proglasio krivim Mifku Spiridona što je: (…)
b) kao svećenik tzv. hrv. pravoslavne crkve kao ispovjednik
pravoslavnih zatoĉenika logora Jasenovac prisustvovao masovnom
ubijanju istih, te sam uĉestvovao u tim ubijanjima.
Vidite li Sotonu u toj logici? To je isti sotona koji je doveo do
genocida nad Hrvatima a i danas, rabeći antifašizam i jasenovaĉki mit,
hrvatski narod truje i istrjebljuje, gdje god stigne.
Koliko glupe laţi!
Pa zar nije logika takva, da, ako su u Jasenovcu uvijek bili
pravoslavni svećenici, nije moglo biti pokolja nad pravoslavcima?
Ne, antifašistiĉkome sotoni lakše je bilo strijeljati 28 svećenika
HPC, koji su stalno pozivali na mir i skrbili za pravoslavne duše i tijela,
nego priznati da u Jasenovcu nije bilo pokolja. Lako su se antifašisti
otresli ĉinjenice što su u Jasenovcu stalno bili katoliĉki duhovnici, koji
bi takoĊer sprijeĉili nepravde. Katoliĉku su crkvu ionako cijelu
proskribirali. Smetali su im pravoslavni svećenici, koji su imali
povjjerenje Srba!
I pop SPC, Momĉilo Đujić, zauzeo je suradljiv stav prema NDH.
Općenito valja razluĉivati razne ĉetniĉke pokrete i znati da Đujić nije
priznavao Mihailovića. Nakon prvih nekoliko desetaka spontanih
ĉetniĉkih zloĉina nad Hrvatima,
Đujić je, zajedno sa srpskim
politiĉarima već u ljeto 1941. potpisao ugovor s NDH, priznajući
303
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986., knj. I., s. 398.
104
Poglavnikovo vojno i drţavno vrhovništvo. Od tada oni su legalno, uz
pomoć Talijana i Nijemaca odrţavali vojnu vlast u Kninu i podruĉjima
NDH (dakle izvan Kraljevine Italije) naseljenima pravoslavcima. Oni su
se borili iskljuĉivo protiv titovaca i onih ĉetnika koji nastaviše rat protiv
NDH.
Đujić je s Nijemcima i malobrojnim Hrvatima koncem 1944.
dugo drţao Knin, izvršavajući duţnost prema Poglavniku, zatim se
prebacio u Istru i povlaĉio se koncentriĉno s Hrvatima. U oţujku 1945.
blizu 50.000 ĉetnika Srbije, Sandţaka, Crne Gore, istoĉne Bosne i
istoĉne Hercegovine, koje su Nijemci u dogovoru s Hrvatima bili
propustili u Slavoniju na vlak, sišlo je u Slavoniji s vlaka i u Bosanskoj
Posavini poĉinilo više tisuća ubojstava civila, nadajući se zauzeti
Zagreb i u njemu doĉekati Engleze. Pri tome su raĉunali na potporu do
10.000 Đujićevih ĉetnika, koji su, nu, ostali vjerni Poglavniku i mirno
prošli kroza Zagreb u Austriju i dalje.
Podivljale je istoĉne ĉetnike doĉekala vojnica hrvatske drţave
pod generalom Metikošem te ih, najviše u bitci 5. i 6. travnja 1945. na
Lijevĉa polju kod Banje Luke, premda dvaput malobrojnija, pregazila,
ubivši ih ukupno do 20.000 (a nekoliko je tisuća pristaša staroga
Poglavnikovog protujugoslavenskog druga, Crnogorca Sekule
Drljevića prešlo na hrvatsku stranu).
Dotle su protuhrvatski popovi SPC, kao Momĉilo Zeĉević, sluga
antikristov, koji je znao za strašne titovske zloĉine i njegovo
antikristovstvo, a ipak mu je sluţio, bili rado primljeni u titovsku vlast.
Jasenovački mit motivacija i opravdavanja zločina
nad svećenstvom i vjernicima u Hrvatskoj
Da bi potakli i opravdali genocid nad hrvatskim duhovništvom,
antifašisti primijeniše jasenovaĉki mit. Upadljivo protukatolilĉki
formuliraše laţna svjedoĉanstva time što izmišljene ustaške zloĉine
smjestiše na katoliĉke blagnade,
Prenosilo se i strana laţna svjedoĉanstva. Logorašica br.
44.269 o Auschwitzu304: Neću zaboraviti svetkovanje Boţića te godine,
gdje su SS-ovci na glavnoj cesti logora postavili ogroman bor s
elektriĉnim svijećama, a odmah iza toga na velikoj hrpi leţalo je 600
lešina i ĉekalo da bude spaljeno. Zašto joj smeta neprikladnost proslave
Boţića, kada je Ţidovka? Zašto se ne potpiše? To je bio jedan od
svjetskih sotonistiĉkih antifašistiĉkih obrazaca, koje se moralo
oponašati u svim zemljama antikristove vlasti.
304
Vjesnik, br. 79., 21. srpnja 1945., s. 5.
105
Banovka piše 1943. g.305: Pred najveći kršćanski blagdan, boţić,
kojem se veseli staro i mlado, ovi ustaški krvnici, koji kaţu da vjeruju u
boga, da ga poštuju, zatvorili su 700 ţena djece i staraca, većinom Srba i
Ţidova. Tko nije umro toga su dotukli ĉekićem. Dakle to su oni koji kaţu
da vjeruju u boga…. Stanojević je govorio o 150 ţrtava, što je skoro 5
puta manje. Ta vjernica uporno piše boga, boţić, tvrdi da je Boţić
najveći kršćanski blagdan, ustaški pas, ustaške mrcine…
Albert Maestro ne spominje ionako izmišljeni pokolj Ţidova na
prvi dan Boţića 1941., nego ga smješta u srpsku baraku, tvrdeći za
ţrtve da su Srbi306. Time se on protivi iskazima Miliše i još nekih, koji
su govorili o pokolju u ţidovskoj baraci.
Za optuţbe nema dokaza, ne spominju se ili se jako rijetko
spominju ţrtve, svjedoĉenja su najĉešće posredna (ĉuo sam od ljudi)
bez navoda izvora. Ešref Badnjević, sudac iz Sarajeva, tendenciozno
govori: Kolju ih. Ustaše slave Badnjak307. To je prijenos iz knjige.
Glavni temelj jasenovaĉkoga mita u Ratu jest knjiţica
Koncentracioni logori (1944. g.). Ona je, meĊu malobrojnim drugim
laţljivcima, putem svoga struĉnjaka za Katoliĉku crkvu Ešrefa
Badnjevića razvila huškaĉke priĉe. Ima ĉak i crtanu ilustraciju na kojoj
ustaša kolje ĉovjeka, s ispod piše Ustaše slave badnjak308. Badnjević
piše o tome da Ljubi Milošu nije bilo dosta ubiti 500, nego je traţio i
dobio za ubiti 800 Srba i Ţidova za Badnjak 1941. 309 Vidio nije ništa
(Sakrio sam se da ne gledam), ali:
Gledaj tamo… Ubijaju ih maljem. Ovo je pakao.
Ustaše slave badnjak - reĉe drug Mirko Bukovac.
A na Boţić310: Zaklali su mi oca. Ustaše kolju ljude u našoj
baraci.
Takve bajke antifašisti šire pred sam svršetak Rata.
Kako se bliţio raspad Jugoslavije, Egon Berger na suĊenju dru
Artukoviću svjedoĉi umjerenije311: Pamtim 26. decembar 1941. Toga su
dana iz Stare Gradiške dovedeni moj otac i brat Leon (…) izišli su Miloš,
Luburić, fra Majstorović, Šakić (…) fra Majstorović tu, pred svima,
zakolje gostioniĉara a Šakić braću Šenhajt. Majstorović u Sabirnome i
radnom logoru Jasenovac nije bio fratar, Šakić ondje uopće nije bio
koncem 1941…. Bitno je samo optuţiti Katoliĉku crkvu i vjeru te
blagdane i narod koji ih slavi.
305
Banovka, br. 2., 1943.
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 124. i 125.
307
Naša kronika, br. 2., 4. oţujka 1945., s. 3.
308
Koncentracioni logori, s. 35.
309
Koncentracioni logori, s. 36.
310
Koncentracioni logori, s. 37.
311
SuĎenje Artukoviću/I što nije rečeno, s. 125.
306
106
Jakov Kabiljo skladao je svoja svjedoĉenja i na temu Prvi Boţić
u Logoru. On kaţe da su na Boţić vidjeli, poslije pucanja, izvjestan broj
pobijenih novih zatoĉenika (tako ne mora govoriti koja su im imena i
prezimena, mada se to moglo saznati od preostalih pridošlica), a
glavni udar nastupi drugi dan Boţića, kada se nemoćnicima reklo da ih
se vozi u Đakovo (bijahu to, dakle, Ţidovi, upućeni u ţidovski tabor u
Đakovu), a nikada ti zatoĉenici nisu vidjeli više ni Djakovo, ni svoje
stvari. Pokolji su bili tolikih razmjera o Boţiću, da je svaki od nas
oĉekivao istu sudbinu i kraj312. Bez podataka, svjedoka…
Miša Danon daje prilog epopeji boţića 1941.313: Jednog po
jednog zatoĉenika su klali pred ˝nastupom˝. Kame su im bile krvave; krv
je potocima tekla. Tekla je ona posle svakodnevno da se ne zaustavi do
kraja rata. Ovo je nov izum proslave onoga Boţića; klanje pred svim
zatoĉenicima. Bitno je bilo reći da su ljudi ubijeni na katoliĉki Badnjak i
Boţić. Sada nije više bitno, što su drugi lagali drukĉije.
Mustafa Begić govori314: Na Boţić – tri grupe zaklanih ljudi. 24.
decembra 1941. godine, na badnji dan, bio je mitraljiran logor, i te veĉeri
bilo je najviše ţrtava. A sutradan poklane su tri grupe ljudi. Ovaj pokolj
smo posmatrali s krova Ciglane, jer smo imali idealan pregled. Sve to bilo
je udaljeno kojih 20 metara. U isto vrijeme, sutradan smo doznali, tog su
dana zaklali još dva stroja ljudi, samo na drugom mjestu. Gdje su
grobnice? Zašto bi se jedan pokolj skrivalo, a drugi izvodilo pred
nastupom? Zašto bi se, ako se taj pokolj htjelo skriti, pustilo Mustafu
gledati? Laţe. Zašto i on ne govori o pokoju pred nastupom? Zato što i
svjedok koji o tome govori, laţe.
Jandrić je proslavu obogatio315: To nije istina-odbrusi veleĉasnidijete je kudikamo teţe zaklati nego odraslu osobu (…) Treba sjeme
protivnikovo uništiti, treba njegov nakot pretvoriti u nakolj i u tome je sjaj
moje posjeklice. Jandrić u svome romanu obraĊuje i predboţićnu
utakmicu u klanju316. Jedan ustaša svojoj ţrtvi, koja moli pomoć
odgovara317: Nije ovo ništa, zamisli da te moram još i na kolac nabijati.
Odakle Jandriću motiv klanja djece i uništaja sjemena? V.
Novak o svećeniku Ivanu Raguţu iz Stoca kaţe se da je rekao da sve
Srbe treba pobiti i ni dijete im ne treba ostaviti, tako da od skotova ni
sjeme ne ostane318. Njegovi sljedbenici kasnije to preuzeše i
312
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 90.
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 58.
314
Riječi koje nisu zaklane, s. 65.
315
Jandrić, Jasenovac, s. 292.
316
Jandrić, Jasenovac, s. 309.
317
Jandrić, Jasenovac, s. 311.
318
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 640.
107
313
dopuniše319: Deca u kolevki će porasti, pa bi tada mogla biti opasna, zato
je i klanje dece - ˝preventivno˝. O sjemenu bijahu govorili i Kaufman i
Erenburg, zalaţući se za ubojstvo ili barem sterilizaciju cijeloga
njemaĉkog naroda.
Vidite kako nastaje mit? Prvo stranci, pa Novak, onda njegovi
sljedbenici; svi bez dokaza, onda umjetnik Jandrić. Ista tema; svećeniknoţ-dijete-sjeme. Tako je genocidna umjetnost za antifašiste postajala
povijesna istina.
Varijacija o Boţićnome klanju ima mnogo. Jedna govori o
ubojstvu 30 pa 150 ljudi320. Bez ijednoga imena i prezimena.
Zaduţeni za ruţidbu Katoliĉke crkve, beogradski će svjedoci
ipak reći da je 24. prosinca, na Badnjak 1941., ubijen samo jedan
Srbin a na Boţić 40 njih, ali, iako su 32 druga tih ljudi pušteni njima u
baraku, ne govore kako su se ubijenici zvali321.
ĐorĊe Miliša, o navodnome pokolju na Badnjak 1941. kaţe da
su Ljubo Miloš i 30 naoruţanih ustaša ušli u ţidovske barake te
luĊaĉki udarali kundacima, bili bajunetama i klali (…) Sutradan, na sam
Boţić, isti koljaĉi, posve pijani, nastavili su s klanjem322. To je ĉista
fikcija, jer on nije mogao biti u ţidovskoj baraci, a nijedan Ţidov to ne
potvrĊuje, već radije svjedoĉi o tome da je ĉuo za pokolj u srpskoj
baraci.
U istoj si je knjizi Miliša mnogo puta skoĉio u usta. Iako je rekao
da su vlasti na Badnjak 1941. napravili pokolj u ţidovskoj baraci,
drugdje samo konstatira da je na Boţić (dakle dan poslije) stigla prva
skupina Ţidova i ne spominje nikakav pokolj 323.
3. je sijeĉnja 1942. g. strijeljana skupina od 94 Ţidova, javno,
pred svima, za odmazdu za antifašistiĉka zlodjela i prema Zakonskoj
odredbi o postupku kod komunistiĉkih napadaja, kad se poĉinitelj ne
pronadje, kojom je odreĊeno strijeljanje 10 talaca za jednoga
ubijenika, ako se u roku od 10 dana krivci ne pronaĊu, a utvrdi se da
su komunisti324. Strijeljanici nisu bili iz SRLJ. Bitno je uoĉiti da se
strijeljalo javno i da to ne bi imalo svrhe, da se inaĉe tisuće ljudi klalo
potajno ili, ĉak, obredno - za katoliĉke vjerske blagdane.
Antifašistiĉke knjige o Sabirnome i radnom logoru Jasenovac
imaju uzajamna i unutarnja proturjeĉja. Krvavi Badnji dan, 24.
decembra (1941. na 1942.), krvavi katoliĉki Badnji dan325, piše Sinod
319
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 626.
Dedijer, Proterivanje Srba sa ognjišta 1941.-1945, s. 428.
321
Dedijer, Proterivanje Srba sa ognjišta 1941.-1945, s. 94.
322
Miliša, U mučilištu - paklu / Jasenovac, s. 79.
323
Miliša, U mučilištu - paklu / Jasenovac, s. 185.
324
Narodne novine, br. 142., 2. listopada 1941., s. 1.
325
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 29.
320
108
SPC. On proturjeĉi ĐorĊu Miliši, koji je na jednome mjestu pisao da su
tada pobijeni Ţidovi, a na drugome da su oni došli u logor tek 25.
prosinca 1941. Sinod proturjeĉi i sebi, jer ispada da su vlasti
zatoĉenike iz Krapja i Broĉica prvo spašavale od poplave, a onda
pobile. Osim toga, preselba je prvih dvaju logora svršila mnogo prije
druge polovice prosinca 1941. g. U HDA postoje popisi Ţidova
zatoĉenih 1941. i svake sljedeće godine, gdje se imena ponavljaju. Te
je popise sastavljala Jevrejska bogoštovna općina u Zagrebu.
Poslijeratni antifašisti uvijek laţu o tim popisima, pa to ĉini ćak i
TuĊmanov Peršen, tvrdeći da se u omotnici pod nazivom ˝Popis
interniranih i ubijenih Ţidova u logoru Jasenovac˝ nalaze ĉetiri
popisa326. Nu, to je ĉista laţ.
Vanjska je ovojnica proizvod antifašistiĉkoga tuţiteljstva. To je
napisano rukom i, vidi se, provizorno.
Popisi u njoj, koje je sastavila Jevrejska vjeroispovjedna općina
u Zagrebu, ne spominju likvidaciju, nego samo internaciju. Na
memorandumu piše: Jevrejska vjeroispovjedna općina a pisaćim se
strojem kao naslovljenika oznaĉuje Javno tuţioštvo N.R.H., Zagreb: "Na
Vaše traţenje u prilog dostavljamo popis interniranih Ţidova u Jasenovcu,
i to…". Dalje nabraja 4 popisa; interniranih, a ne ubijenih - interniranih,
a ne ubijenih - interniranih, a ne ubijenih - interniranih, a ne ubijenih327.
Sve je to vidljivo iz aviona, jer se iste osobe ponavljaju na popisima iz
godine u godinu, što znaĉi da su Ţidovi izvijestili istinito, a onda su
antifašisti izmislili da su to osobe zatoĉene i ubijene 1941., pa su iste
one zatoĉene i ubijene 1942., 1943. itd. To se vidi i na popisima
majstora i nauĉnika raznih obrta. Nu antifašistiĉki su znanstvenici
preskakali vrela i radije pisali pa zapovijedi, prepisujući jedan od
drugih.
Sinod SPC govori i o zabavi na Boţić, koja se odigrala
masovnim pokoljem Srba328. Sinod donosi posve nov opis
izmišljenoga pokolja.
Zatoĉenik Vojislav Prnjatović ne voli Hrvate ni katolicizam a
1942. g. u Beogradu izmišlja masovna ubijanja Srba 26. i 27. prosinca
1941. Kaţe da su odvedenici ubijeni u nekoj šumi i da on nije vidio taj
dogaĊaj329. On je jedan od zaĉetnika sustava laţi, ali u Beogradu tada
još ne utvrdiše njihov konaĉan oblik.
O Boţiću 1941. lagalo se brojĉano neusklaĊeno, glede mjesta,
vremena, naĉina i nacionalnosti ţrtava. Kada god ima više svjedoka o
zloĉinima Jasenovca, oni govore razliĉito, iako su im iskazi mogli biti
326
Peršen, Ustaški logori, s. 131.
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 124.
328
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 30.
329
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 30.
327
109
svjeţi, jasni, bogati podatcima i dokumentirani. Nema nikakvih dokaza
ni indicija za provjeru.
Nema ni govora o pokolju Ţidova, koji je izmislio Miliša. Ali,
nema ni govora o pokolju Srba, koji su izmislili Ţidovi (Albert Maestro i
drugi).
Ispada da su Srbi svjedoĉili da se Boţićni pokolj dogodio meĊu
Ţidovima, a Ţidovi da je bio meĊu Srbima, premda Ţidovi govore da
tada u njihovoj baraci nije bilo pokolja a isto Srbi govore za svoju
baraku. Nitko ne mora ništa dokazivati, jer uopće ništa nije ni vidio, a
Boţić ostane okaljan!
O Krvavome Boţiću priĉa i Davko Koen. Samo, njegov je Boţić
1942. g. Kaţe da su trojica Ţidova bili pobjegli i da su kao odmazda za
taj bijeg strijeljana 25-orica njihovih bliţnjih. Odmah poslije toga kaţe
da su bila 72-jica.
Ostali laţu330: Na katoliĉki Badnjak 1943. Filipović je pred
strojem zatoĉenika streljao trojicu, koje je okrivio da su hteli da beţe.
Jedna ţrtva nije bila smrtno pogoĊena pa je jaukala. Ubica je dohvatio
noţ, podmetnuo svoju šaku ţrtvi pod grlo, zaklao nesrećnika i popio punu
ĉašu krvi.
- Ah, što je slatka partizanska krv!.
Tako Miletić, 40 godina kasnije, vjerno prenosi Jankovljevu laţ.
L. Jankov laţe a Novak objavljuje331: Na katoliĉki Badnjak 1942.
Filipović je pred strojem zatoĉenika strijeljao trojicu, koje je okrivio da su
htjeli pobjeći. Jedna ţrtva nije bila smrno pogoĊena, pa je jaukala.
Ubojica je dohvatio svoj noţ, podmetnuo svoju šaku ţrtvi pod grlo, zaklao
nesretnika i popio punu ĉašu krvi:
- Ah, što je slatka partizanska krv!.
Viktor Novak umućuje i izmišljotine Z. Tkalca332: Pred Boţić
1942. pobjegla iz logora ĉetiri logoraša Ţidova, inţenjer Danon s
trojicom svojih drugova. Ĉuvši za taj bijeg, Majstorović je pomahnitao.
Vraćajući se u logor ugledao je dvojicu Ţidova kako stoje i razgovaraju
(…) i ustrijelio najprije jednoga a onda ispalio hitac u drugoga. Taj ja
pao ranjen i kad se pridigao, Majstorović mu je ispaio i drugi metak u
glavu, no ĉovjek još nije bio mrtav. Tada mu je kleknuo na prsa, povukao
noţ i zaklao ga, s onima iz Politike. Ovdje nema krvopilstva.
Antifašisti domaću zadaću Hrvati kolju ljude na Badnjak
razradiše nadrealistiĉki (spontanim asocijacijama), dakle i
individualistiĉki, razliĉitošću razotkrivajući svoje laţi.
330
Miletić, III., s. 985.
Novak, Magnum crimen, s. 648. i 649.
332
Koncentracioni logori, s. 76.
331
110
Blagdanska ubijanja u Jasenovcu bijahu jedan od najpokvarenijih
a objektivno i najprozirnijih vidova antifašistiĉkoga huškanja na
protuhrvatski genocid. Vjera svuda sluţi primirbi naroda. Ako Katoliĉka
crkva u Hrvata navodi na ubijanje neduţna svijeta, to je strašna osuda
i za hrvatski narod i za tu vjeru.
Tako se spremalo genocid nad cijelim hrvatskim narodom.
Laţni su i ovi neprovjerljivi navodi333: Posebno mjesto zauzimaju
neki svećenici koji su sudjelovali u proganjanjima nevinog stanovništva, a
neki i u ubijanjima, kao bivši fratar Miroslav Filipović Majstorovic,
zapovjednik u logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški. U tim su logorima
sluţili kao ˝dušobriţnici˝ satnici Zvonimir Brekalo i Zvonimir Lipovac.
Peršen pozitivnu ĉinjenicu, da je u Sabirnome i radnom logoru
Jasenovac postojao dušebriţnik, prikazuje kao dokaz zlodjela!
Ţena u borbi334: Sutra je poglavnikov roĊendan. Treba ga
dostojno proslaviti. Krvavo je proslavljena noć uoĉi njegova roĊendana
1942. godine. Tu noć poklano je 1.000 srpske djece i 500 srpskih ţena….
To je nespretna varijacija priĉe o ritualnome klanju djece za
Poglavnikov imendan Sv. Antu (nekoliko tjedana prije), ili o ubojstvu
djece plinom na Poglavnikov roĊendan ili imendan. Oĉito laţu, ali ipak
prolaze - jer je istina zabranjena.
Ĉlanak U ĉast Pavelićevog imendana zaklano 1.000 djece335 tvrdi
jedno, a Ilija Jakovljević zna da su djeca na Antunovo 1942. pogušena
ciklonom336. Već smo prokazali te laţi o proslavi katoliĉkoga Antunova.
Bitno je antifašistima i ovdje povezati Svetoga Antu s
ubojstvom djece a hrvatski narod kao takav okriviti za najgore zloĉine
iz ritualnih pobuda. To su providne laţi jer se za blagdane amnestijom
puštalo i do tisuću zatoĉenika, koji bi mogli raznositi strašne vijesti iz
SRLJ.
Marka Pavlovića KPH krugovalno opisa jednim od najvećih
inkvizitora337, premda on nije bio nikakav svećenik ni redovnik.
Budući da im je vjera u Boga najveći neprijatelj, titovci rabe
svaku zgodu za dokaz krivnje vjere, svećenstva i Crkve338: Zlodjela
ustaša uoĉi samog Boţića / Pribliţavao se Boţić. Ustaše su htjeli da ga
proslave na krvi nevinog naroda....
To je identifikacija ustaša i ostatka Hrvata te poziv na genocid
nad cijelim hrvatskim narodom. Nevini narod u toj reĉenici znaĉi
nehrvati. Ustaše su preteţno bili katolici.
333
Peršen, Ustaški logori, s. 21.
Ţena u borbi, br. 1., 1943.
335
Borba, br. 27., 21. studenog 1942., s. 3.
336
Jakovljević, Konclogor na Savi, s. 107.
337
Radio bilten od 12. VIII. 1943.
338
Antifašistkinja, br. 4., 1943., s. 24.
334
111
Albert Maestro se specijalizirao za katoliĉke svetke339: Tako je i
na dan Svih Svetih ova crkva bila puna naroda i ustaša. Zvona su zvonila,
a povorka oko 1.500 na smrt osuĊenih ţena i djece krenula je pored crkve
na izlazna vrata pored Save. Nikada vjerojatno nije bio veći sprovod ţivih
mrtvaca (…) Kad je kolona izašla iz logora i krenula prema Jablancu,
narod je izašao iz crkve (sa molitve), a za njim su izašle ustaše sa
Majstorovićem na ĉelu, koji je sada bio u franjevaĉkoj mantiji.
Maestro stvar namjerno opisuje epski i dramski, uvlaĉeći u
priĉu što više Katoliĉke crkve i hrvatskoga naroda. On laţe, da su ti
ljudi ubijeni i opet skriva sve moguće dokaze.
I Davko Koen spominje Sve Svete 1942. g. i transport od, ovaj
puta, 1.400 ţena i djece, ţidovske i srpske, odvedenih i pobijenih
maljevima i lopatama, što on zakljuĉuje po košuljicama, gaćicama i
cipelama svih veliĉina, koje su, krvave, došle u Logor 340. Iako sada
meĊu ţrtvama ima i Ţidova, on ne navodi nijedno ime!
Monika Musafija govori o 1.500 ţrtava, ali ne vidi da ustaše
donose njihove prnje, nego samo ĉuje ustaše pjevati na povratku i
hvaliti se time kako su na Sve Svete poklali 1.500 ljudi 341. Bez imena.
On dodaje da je na Dušni dan 1942. ubijeno 740 ljudi, nakon što su
takoĊer bili odvedeni prema Jablancu342. Bez imena. Rujna se te
godine razbolio od tifusa i bolovao 7 tjedana, pa oĉito. Dirljivo je kako
se trudi obiljeţiti svaki katoliĉki blagdan.
Adolf Fridrih dolazak bivšega fratra, Miroslava FilipovićaMajstorovića kiti uobiĉajenim; da je bio fratar i da je nekoliko dana
poslije dolaska, na Dušni dan, dao odvesti i pobiti 740 ljudi u
Jablancu343. Ni on osobno nije ništa vidio, niti zna ikojih podataka.
Sliĉne priĉe iz treće ruke prenosi i ĐorĊe Miliša u knjizi izdanoj
1945.344: Logoraš ing. kemije Boltar iz Zagreba imao je prijateljicu
uĉiteljicu nedaleko pakla (misli na SRLJ, nap. M. I.). Jednog dana
kateheta puĉke škole u tom mjestu dojuri s noţem u ruci i upita je: 'A gdje
su Ti srpska djeca’.
Ĉlanak Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama345: poznati
frankovaĉki ljudoţder nadbiskup u Sarajevu dr. Ivan Šarić.
Antifašisti iĊahu i dalje. Jakov Blaţević na suĊenju 1946. g.
obratio se Blaţeniku Alojziju Stepincu346: Vaš srboţderski izvještaj.
339
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 134.
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 170.
341
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 41.
342
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 43.
343
Sindik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, s. 43.
344
Miliša, U mučilištu - paklu / Jasenovac, s. 303.
345
Vjesnik, br. 20., 13. svibnja 1945. godine, s.
340
112
Knjiga Viktora Novaka Magnum crimen objavljena je 1948.
godine kao potpuna izmišljotina, s ciljem opravdanja genocida i
diktature nad Hrvatima. Premda toboţe tumaĉeći grijehe Katoliĉke
crkve, ona vrvi laţima o Sabirnome i radnom logoru Jasenovac, rabeći
laţne svjedoke i nikome dostupne tajne arhive, dakle i laţne
dokumente.
MC je knjiga s mnogim pseudoznanstvenim napomenama bez
ikakve vjerodostojnosti. Kada se god takvu napomenu moţe provjeriti,
rijeĉ je o nevaţnu navodu ili ga Viktor Novak oĉito pogrješno tumaĉi
(npr. Stepincove poslanice). Nu, najpokvarenije su napomene koje se
jednostavno pozivaju na neprovjerljiva vrela (npr. tajne arhive UDB-e),
do kojih nitko ne moţe doći.
Ta je knjiga ostala tajnovitom. Po svemu sudeći pogrješna je
tvrdnja s Interneta (Wikipedia), da je imala ĉak 7 izdanja. Uz nju se
veţe laţ, da je Katoliĉka crkva pokupovala skoro sve njezine
primjerke.
Nesporno je da je nakladnik MC-a bio Nakladni zavod
Hrvatske, 1948. u Zagrebu. Bijaše to drţavna ustanova. Zavod se, po
pogrješnoj Internetovoj logici, desetljećima mogao hraniti od Crkve
tako da stalno tiska nova izdanja MC-a.
MC je objavljen 1948., na prijelomnici, kada su na udar Reţima
došli i pravoslavci i Ţidovi komunisti. MC zaokruţuje razdoblje
genocida nad Hrvatima. Protuznanstvena i laţljiva je ta knjiga, koju je
oĉito Partija htjela imati kao skriveno vrelo uvijek novih laţi, ali bez
masovne dostupnosti. Svi su se smjeli sluţiti njezinim laţima, ali su ju
rijetki mogli stvarno nabaviti.
Zato su se laţi Magnum Crimena dozirale po partijskoj volji.
1948. godina nije bila vrijeme kada bi valjalo masovno
raspirivati paranoju meĊu pravoslavcima, jugoslavenima i sliĉnima.
Jednostavno, Ranković je na tisuće takvih pozatarao na Goli otok i bilo
bi opasno cijelo jugopravoslavlje plašiti laţima o katolicizmu i
Jasenovcu. Najvjerojatnije je stoga većina primjeraka Magnum
Crimena povuĉena iz prodaje i nije se više tu knjigu tiskalo do dolaska
Slobodana Miloševića na vlast u SK Srbije, 1986. godine, kada
Milošević poĉinje osvajati sve tiskovine u toj republici a te tiskovine
udesetostruĉuju broj protuustaških (u stvari protuhrvatskih) tema i
ĉlanaka.
Da je Partija htjela, bilo bi se tiskalo milijune primjeraka, pa
neka Crkva kupuje.
346
Stanojević, Alojzije Stepinac/Zločinac ili svetac, s. 173.
113
Uvijek kada bi ju se naknadno tiskalo ili citiralo, radilo bi se o
bjesomuĉnoj hajci na Hrvate; bilo da je tu hajku provodila klika J. B.
Tita, bilo koja druga skupina.
Treba svakako zapamtiti da, bez obzira na to što je Novak bio
beogradski profesor, tu knjigu izdadoše u Zagrebu, gdje Novaka
prihvatiše i u JAZU.
Nema podataka pa ni nikakvih dokaza o navodnim zloĉinima.
Stilistika je namjerno poticajna na linĉ, kada se ne promišlja.
Strahotnost je izmišljenih zloĉina obveza utvrdbe konkretnih krivaca i
ţrtava.
Antifašisti se zadovoljiše samo genocidom i hegemonijom nad
hrvatskim narodom.
Obraĉun s Katoliĉkom crkvom bijaše likvidacija posljednje
politiĉke ustrojbe koja se mogla oduprijeti zloĉinaĉkome antifašizmu.
Antifašisti mogu trpjeti vjeru kao osobnu stvar, koju će svaki vjernik
tumaĉiti divergentno, ali petljanje Stepincovo u pitanje kamo su
nestale stotine tisuća zarobljenih i porobljenih Hrvata, koje poubijaše
antifašisti, nije im bilo tolerabilno.
Taj je obraĉun s Katoliĉkom crkvom znatnim dijelom obiljeţen
jasenovaĉkim mitom i laţljivom literaturom o njemu te djelom Magnum
crimen, koje se na tome mitu u velikome dijelu zasniva.
B) Jasenovački mit i Pax Titoistica
Titovski je mir glede jasenovaĉkoga mita trajao od proljeća
1948. do 1980. godine; od sukoba sa Staljinom do Brozove smrti.
Bijaše to i dalje doba drţavnoga terorizma, ali bez masovnih likvidacija
hrvatskoga naroda.
Unutar toga razdoblja bijahu razmjerno nemirni procesi koji bi
povremeno izbijali kao krize. Nijedno od tih razdoblja i nijedna od tih
promjena nisu mogli proći bez jasenovaĉkih laţi.
Pax Titoistica poĉinje 1948. a svršuje procesom nastalim
Brozovom smrću, 1980.-ih
Glavna su povijesna koljena te faze Jugoslavijine povijesti;
- 1948., sukob sa Staljinom,
- 1964., 1965. i 1966., tzv. privredna reforma i obraĉun s
Rankovićem,
- 1971., godina sloţenih titovskih sukoba s diseidentima; od
srpskih liberalaca preko hrvatskih maspokovaca do slovenskih
ekonomskih nacionalista,
- 1980., smrt Josipa Broza te
- 1986., dolazak Miloševića na ĉelo CKSKS.
114
Svi su ti prijelomi bili dio procesa i zavjera, ĉesto posve
skrivenih ili pogrješno interpretiranih. Ti procesi i zavjere trajahu dugo i
potajno, voĊeni od strane raznih skupina antifašista, pa su Tito i
Jugoslavija morali uvijek izgledati svetaĉki, da bi odreĊena frakcija
opstala i ostvarila stanovit probitak i da ju Tito ne bi uništio.
Svakô je od koljena koja smo naveli samo puknuće vrijeda koji
se u titoslaviji razvijao i trovao dulje vremena i u raznim skupinama na
razne naĉine. U svemu je tome jasenovaĉki mit bio veoma vaţan za
svaku ukljuĉenu skupinu.
I u ovome je razdoblju izlazila jasenovaĉka mitska literatura.
Nije bilo ni kakvih otkrića, iako se na njima marljivo radilo.
Mjerilo se, raĉunalo, snimalo iz zraka obiĉnim kamerama a onda i
nekakivm vojnim, s posebnim zrakama. Ništa.
Poneki bi puta seljaci ili brigadiri ORA sluĉajno iskopali neke
lješine. RjeĊe bi se o tome otkriću i pisalo u novinama. Nikada se nije
objavilo, što je s pronaĊenim ljudskim ostatcima bilo; jesu li
identificirani i pokopani, kamo itd. Bijahu to ostatci hrvatskih i
savezniĉkih vojnika i civila, koje antifašisti bijahu pobili.
Bilo nam je lako prouĉavati ulogu jasenovaĉkoga mita u dobu
genocida nad Hrvatima, jer su tada svaka njegova priĉica ili ĉlanĉić
sluţili tome genocidu; bili oni izmišljeni u Zagrebu, Beogradu ili zadnjoj
selendri.
Od 1948. g. Mit dobiva veoma vaţnu ulogu u meĊusobnim
antifašistiĉkim obraĉunima, Odatle će, primjerice, proizići objava
Magnum Crimena 1948., ali i brza obustava distribucije te knjige. Ona
se u drugome izdanju tiska tek 1986., dolaskom Slobodana Miloševića
na ĉelo Saveza komunista SRS.
Miloševićevim nastupom umnogostruĉiše se tiskovine s laţima
o Jasenovcu i poseban pritisak u novinama.
Ako su, dakle, jasenovaĉke laţi pomogle Partiji u motivaciji i
pravdanju genocida i diktature nad Hrvatima, onda su u vrijeme Pacis
Titoisticae sluţile obraĉunima meĊu antifašistiĉkim zloĉincima. To ne
znaĉi da jasenovaĉki mit nije i u razdoblju do 1980., pa i u inaĉicama
koje su podupirali komunisti Hrvatske i Brozova kamarila, tlaĉio i
obespravljivao hrvatski narod.
Hrvati u doba Titovoga mira uvijek bijahu izloţeni terorizmu
jasenovaĉkoga mita.
Tvrdim da je jasenovaĉki mit bio oruţje u nastanku i propasti
Privredne reforme,
Rankovićevome padu te srpskoj reakciji i
nemirima 1968., i titovskome udaru 1971./1972. i daljih godina i svemu
115
oko Miloševića. Od 1986. u srbijanskome su tisku svaki dan izlazili
desetci ĉlanaka o Jasenovcu, punih laţi i mrţnje na Hrvate.
Dokazujem da je jasenovaĉki mit uvijek i glede svake teme
sluţio gnjeĉenju hrvatskoga naroda.
1.) Rankovićevo doba (od 1948. g. do 1966. g.)
Vrijeme neometane despocije
Aleksandar je Ranković bio glavni suradnik Josipa Broza u
genocidu nad Hrvatima oko svršetka Rata. Zatim je bio glavni u
obraĉunu sa staljinistima, koji nisu sluĉajno najĉešće bili pravoslavci;
Srbi i tzv. Crnogorci te Ţidovi.
Slovenci su ionako bili drţava u drţavi, drugi nositeljski stup i
condicio sine qua non opstanka Jugoslavije, britanski agenti. Hrvati su
bili posve potisnuti, bez prava glasa, osim onih koji su bili otvoreni
jugoslavenisti, podani titovski robovi.
Jugoslavenskim je pravoslavcima Staljin znaĉio mnogo. Zato je
Tito zbog njezina staljinizma dao likvidirati skoro cijelu republiĉku vlast
NR Crne Gore te su se 1948. neko vrijeme vodili vojni obraĉuni po
crnogorskim brdima. Poubijani su i mnogi Srbijanci na visokim
poloţajima Drţave, Partije i Vojske.
Za druge je disidente otvoren poseban logor na Golome otoku.
Na njemu su se našli i neki Ţidovi, kojima Staljin izgledaše garantom
svjetskosti komunistiĉke revolucije.
Tito im se podsmjehivao da su na preodgoju društveno
korisnim radom. U stvari ih je savezni ministar unutarnjih posala
Aleksandar Ranković policijskim dekretom lišavao slobode i slao na
Goli otok, bez ikakve tuţiteljske istrage ili sudske presude.
Ondje ih je katastrofalno neuspješni crnogorski partizanski
vojskovoĊa Jovan Kapiĉiĉ strašnim terorom i mukama preodgajao.
Naravna stvar da Rankovićeva UDB nije mogla isprovocirati ni
izšpijati prave Hrvate kako hvale Staljina. Budući da Hrvati nisu imali
visoke poloţaje, ako nisu bili fanatiĉni titovci, jasno da 1948. i Goli
otok nisu ostali u posebno teškoj uspomeni hrvatskim masama, pa ni
komunistiĉkim.
Rankovićeva je moć, zasluţena njegovom izdajom
staljinoljubne pravoslavne većine, sve više rasla. Kada je 1963. donijet
nov, socijalistiĉki ustav SFRJ i Drţava promijenila naziv, Ranković se
osjetio još potaknutijim na revolucionarnu diktaturu i njezinu oštrinu.
Tako je on posljednjih godina svoje funkcije postao od
izbavitelja titoizma njegovom ugrozom, pa i mogućim ili barem
predpostavljenim ili samo simboliĉkim neprijateljem. Titovo vjerno
policijsko pseto, Ranković nije imao ni pameti, ni znanja a nitko ga nije
116
volio, nu bio je simbol srpske svemoći, drţeći u ruci ono što su Srbi
uvijek shvaćali kao sveti štap – pendrek.
Srbi su to osjećali kao svoju bitku, koju su vodili priliĉno
kukaviĉki i zaplotnjaĉki. U njoj je znatnu okosnicu imao i jasenovaĉki
mit. Uvijek uplašeni antifašisti SRH poĉeše spominjati i pitanje
hrvatskih ţrtava u tzv. NOB-u, ne bi li putem njih stekli što više
legitimiteta u SFRJ.
Rankovićevci zapoĉeše postavljati neugodna pitanja o SRLJ,
optuţujući ĉak i tipove poput Andrije Hebranga, Ivana Steve Krajaĉića,
Vladimira Bakarića i sliĉne zatornike hrvatskoga naroda. Prirodno su
odgovorili komunisti Hrvatske u dogovoru s Titom, ali rijetko svodeći
broj ţrtava SRLJ na normalniju kvotu, a nekmoli na istinitu, već
povećavajući broj toboţnjih hrvatskih ţrtava u tzv. NOB-u.
Parola o zajedniĉkoj borbi svih naših naroda u NOB bijaše
istaknuta cijelo vrijeme Rata i kasnije, ali se dobro znalo da je ona
neistinita i samo sluţi Titu za odrţaj na vlasti u Beogradu. Tu se parolu
moralo jaĉe istaći kada god bi Srbi iskazivali povećano
nezadovoljstvo.
Premda je o SRLJ i nakon 1948. glavno vrelo ostala knjiţica
komunista Hrvatske iz 1944., posve proizvoljna i promidţbena, s
kakvih 500.000 – 600.000, ali na drugim stranicama i mnogo manje
ţrtava, o tome se taboru, barem u Hrvatskoj, manje pisalo, jer je
kakav-takav optimizam meĊu Hrvatima Titu trebao nakon obraĉuna sa
staljinistima i pravoslavnoga bijesa izbilog zbog toga.
I Magnum Crimen nakon zagrebaĉkoga izdanja 1948. ostade
neosporavanom
(zbog
prijetnje
zatvorom
ili
ubojstvom)
hrvatoţderskom klevetniĉkom biblijom, ali se prvi puta ponovo tiskao
tek 1986. (godine kada je Milošević postao predsjednikom SKS) u
Beogradu i reprintirao 1989.347
Glavno je pitanje takve promidţbe uvijek i ono o njezinoj ţestini
i ĉestosti. Tu je i opet Hrvatima u prilog u znatnoj mjeri išla
Rankovićeva pseća odanost Titu. Valja naglasiti da, doduše, Ranković
jest nakon 1966. i svoga izbaĉaja iz Partije postao simbolom i ikonom
velikosrbstva, ali je barem prije toga uvijek bio posve odan Titu i
jugoslavenstvu, pa mu je i pomogao u obraĉunu sa staljinistima.
Takav je poststaljinistiĉki Ranković odan jugoslavenstvu i Titu i
morao biti, jer bi ga inaĉe ĉetnici, SPC pa ĉak i rodbina srpskih
partijaša, ţrtava Gologa otoka, bili ţiva pojeli.
Zato nakon obraĉuna sa Staljinom nije bilo previše potenciranja
mita o SRLJ ni u Srbiji, jer bi to bilo hrana za sve protutitovske srpske
347
Wikipedia tvrdi da postoji 6 neskraćenih i jedno skraćeno izdanje, pozivljući se
na WorldCat, koji, nu, spominje samo tri izdanja; 1948., 1986. i 1989., što su i
jedina izdanja za koja zna Katalog NSK.
117
sile a ako Ranković u Titu i nije gledao Boga, o njemu je kao Bogu
barem bio ovisan, te je svim silama branio njegovu vlast.
Uostalom, on se osobno ni nakon Brijunskoga plenuma 1966.
nikada nije javno izjasnio protiv Tita ili SKJ. Njega jesu rabili kao
velikosrpsku ikonu, ali je on dobro znao da su ikone vjerska stvar i da
svaka vjera prijeti njegovoj fiziĉkoj egzistenciji.
Kao i u drugim razdobljima, i u ovome u Titovoj Jugoslaviji
postojaše sukob raznih silnica.
Stanje nakon obraĉuna sa Staljinom, u kojemu su stradali
preteţno Srbi (dakle i brdski Crnogorci) i Ţidovi, bilo je takvo da je
pravoslavni element trebalo nastaviti smirivati a Hrvate polako poĉeti
uvaţavati, ne bi li i oni posluţili u eventualnom obraĉunu s
pravoslavnim hegemonistima.
Ranković i ostatak Titove kamarile nisu više bili dovoljni.
U doba do Rankovićeva kraha zato nastadoše i biše otiskane i
neke knjige koje nisu baš bile po volji ni ĉvrstoj jugoslavenskoj, a
kamo li velikosrpskoj skupini.
Kao prvo, tu su dva izdanja Priruĉnoga leksikona u izdanju
Znanja iz Zagreba, od kojih je drugo tiskano 1959. g. Svi su im urednici
antifašisti pa i komunisti iz NRH.
Evo ulaza koji govori o jasenovaĉkome taboru:
JASENOVAC je selo u Posavini, na sastavu Une i Save, 1.500 st.
Za okupacije g. 1941 - 45. bio je tu zloglasni ustaški logor, gdje su
pobijene tisuće Srba. naprednih Hrvata i Ţidova.
Kao što vidimo, brojka je ţrtava na tisuće, dakle dobrih 200 puta
manja od one od 1,400.000, puštene još tijekom Rata. Ţrtve su po
tome ĉlanku pripadnici svih naroda a najviše nacionalno neodreĊeni
naprednjaci.
Dokazivanja nema, ali ono i ne spada u enciklopedijska
izdanja. Nitko za to izdanje nije bio kaţnjen a nije bilo, koliko ja znam,
ni javne rasprave o toj brojci. Oĉito se radilo o formulaciji UDB NRH u
dogovoru s Josipom Brozom.
Vrhunac je priprave obrane objektivnih brojki ţrtava Jasenovca
ostao tajan u doba kada je nastao (1966. g.), te ga je razotkrio titovski
zloĉinaĉki general Jefto Šašić, ali tek s Miloševićevim nastupom na
vlast u SKSRS 1986. g.348. Dakle, dok je prava brojka Brozu trebala
1966. radi obrane od velikosrbstva koje je htjelo uporabiti Rankovićev
pad, a Jefto je Šašić tada ipak morao prešutjeti nalaze saveznoga
statistiĉkog zavoda, dotle je taj isti Šašić otkrio Zavodove brojke, ali
tek pri novome usponu velikosrpstva, 20 godina kasnije.
Vidite li vaţnost jasenovaĉkoga mita u politiĉkim sukobima?
348
Naša tema, 1986.
118
Rankovićevo je doba zapoĉeto velikom laţi o katolicizmu i o
Jasenovcu (Magnum Crimenom), koja je imala zauvijek ušutkati
Hrvate, ali je prodaja te knige minimalizirana, da se ne bi previše
uzbunilo pravoslavce i Ţidove, što se na udaru naĊoše baš tada,
1948. g., kao staljinisti. Titovci su 1966. g., kao savezna vlast, zaĉepili
usta velikosrbima, koji su se spremali zlorabiti Rankovićev pad.
Pri Rankovićevom izbaĉaju iz Partije Tito je bio ţiv. Znalo se da
je taj nalaz Statistiĉkoga zavoda njegov i nitko se nije usudio tome
proturjeĉiti, jer bi time ispao rankovićevcem a Ranković je i nakon
smjene ostao pokornim titovskim, premda više ne policijskim, psetom.
Sve ga više shvaćahu ili barem potajno reklamirahu ka simbol
srpskoga muĉeništva i velikosrpstva.
1966. je savezni statistiĉki zavod već bio došao do, premda
tajnih, pravilnih rezultata o broju ţrtava u SRLJ (manje od 400).
Uza skladištenje Magnum crimena treba istaći i nepostojanje
drugoga izdanja dviju vaţnih knjiga laţi o SRLJ. To su Koncentracioni
logori349 i Zloĉini u logoru Jasenovac350
Posebno je upadljivo doba kada su stvarno objavljena druga
izdanja ili jednostavno preslike tih knjiga te njihovi nakladnici. Prvu
objaviše 1986. (Spomen-podruĉje i Ognjen Prica, u Daruvaru) a drugu
1977. (Spomen-podruĉje i Glas, Banja Luka)351.
Ove tri ĉinjenice; uskladištenost navedenih dviju knjiga i
Magnum Crimena 1948., Priruĉni leksikon 1959. g. i nalazi Saveznoga
zavoda za statistiku 1966. g. bitno potvrĊuju vaţnost jasenovaĉkoga
mita i manipulacije njime od strane saveznih vlasti uz potporu slabih
antifašista Hrvatske.
Nama ovdje nije pitanje, što su ti potezi bili na putu k istini.
Bitno nam je uoĉiti, koliko su bili politiĉkim sredstvom. Uostalom, oni
ionako bijahu skoro svi u propuštaju a ĉak je i Leksikon bio malo
raširen. Sve to bijahu oruţja jedne zvijeri (titovaca i antifašista
Hrvatske) protiv druge (velikosrba) u eventualnome budućem sukobu.
Prvo moram priznati da, polazeći od tvrdnje da su ukupno u
titoslaviji potrošene milijarde USD na promidţbu, u kojoj je SRLJ imao
središnje mjesto, izgleda da je pet knjiga nevaţno.
To je privid.
Valja znati da je godišnji broj ĉlanaka i knjiga o SRLJ
objavljenih u Rankovićevo doba (1948. – 1966.) mnogostruko manji,
nego li u doba poraća i od 1972. nadalje.
349
Vjesnik i Naprijed, Zagreb 1944.
Zemaljska komisija Hrvatske za utvrĊivanje zloĉina okupatora i njihovih
pomagaĉa, Zagreb 1946.
351
Katalog NSK.
119
350
Navedene su knjige, zatim, temeljne i cenzorne. One, premda
skrivane od svjetske javnosti, jer su katastrofalno laţljive, davahu
instrukcije kako treba i o kojim to podtemama treba pisati.
U titovskoj se diktaturi uvijek pozorno motrilo na to, tko i radi
ĉega otvara teme.
Objava reprinta neke knjige ukljuĉuje sveĉanu promociju s
nazoĉnošću društveno – politiĉkih radnika, kada se svakoga tko
izostane pita, zašto nije došao. Tu su obvezni novinari i obvezna
zabiljeţba te promocije u vijestima, izvješćima, recenzijama,
reportaţama i drugim vrstama ĉlanaka.
Na ĉelu nakladniĉkih kuća bijahu UDB-aši. Oni se kod vaţnih
izdanja morahu savjetovati s najvišim partijcima i UDB-ašima. Zato je
pitanje otvorbe teme jako vaţno i njezina zabrana ne proturjeĉi
ĉinjenici što takve knjige već postojahu, premda uskladištene i jedva
dostupne.
Ranković je Brozu pomogao srediti unutarnju oporbu. 1948.
godina nije prvenstveno pitanje vanjske politike FNRJ (kako ĉesto
griješe Zapadnjaci), nego unutarnjih odnosa, što je priznavao i sami
Broz.
Broz nije imao nikakvih ideologijskih protimbi Staljinu, jer bijaše
njegovim uĉenikom a u ratu i politici bijaše mnogo veći zloĉinac od
Staljina.
Jugoslavija je i nakon 1948. g. nastavila suraĊivati sa SSSRom, pa i prije Staljinove smrti, te je ostala itekako komunistiĉkom
drţavom, još paranoiĉnijom nego li bijaše sami SSSR. Breţnjev je Tita
na susretima ljubio u usta pred kamerama!!!
Problem je 1948. bio u stabilizaciji unutarnjih odnosa u FNRJ,
na koje su vanjske okolnosti utjecale samo donekle.
Još od Tehranske konferencije utvrĊivalo se a na Jalti se sa
strana svih triju velesila prihvatilo podjelu utjecaja u Jugoslaviji izmeĊu
Zapada i SSSR-a 50 : 50. To je znaĉilo samo snagu utjecaja, a ne
teritorijalnu raspodjelu, recimo na Drini ili Uni itsl. Slovenija je, doduše,
bila agentura Velike Britanije, Hrvati su bili katolici te kao i Muslimani,
patili od velikosrpstva, zapad je Jugoslavije bio industrijski i kulturalno
znatno razvijeniji od istoka, ali teritorijalna podjela na Jalti ni drugdje
nikada nije bila dogovorena.
Brozu su velikosrbi trebali za genocid nad Hrvatima. U tome
sudjelovahu antifašisti, komunisti i partizani.
Tko su bili prvi antifašisti nakon kapitulacije Kraljevine
Jugoslavije 17. travnja 1941.? Ĉetnici. Još su jednu laţ antifašisti
Hrvatske, pa i Franjo TuĊman, raširili; masovnost hrvatskoga ustanka.
Tek je studenoga 1944. GŠH izvijestio da su u partizanima na njegovu
tlu u većini (prisilno mobilizirani!) Hrvati.
120
Zato je obraĉun s tzv. staljinizmom u stvari bio Brozova borba
za vlast s onima koji su, kao bivši ĉetnici ili kao partizanski prvoborci,
pokušali sve više povećavati svoj utjecaj. Tako su 1948. stradali
ponajviše pravoslavci i Ţidovi.
Kada je nastupila represija 1948., a ona je potrajala godinama,
nije bilo pametno širiti jasenovaĉki mit, jer bi se time meĊu
pravoslavcima poticala paranoja i ţeĊ za osvetom. Tako je
Rankovićevo doba vrijeme razmjerno smanjene promidţbe
jasenovaĉkoga mita.
Ne zaboravimo!
Nije se radilo o borbi za istinu ni za obraz ili ĉak slobodu
hrvatskoga naroda, nego o protuvjesjima velikosrpstvu, kojega se
Josip Broz najviše bojao kao ugroze titovske vlasti.
Privredna reforma 1964. i 1965. i izbačaj Rankovića iz
Partije 1966. g. u svjetlu jasnovačkoga mita
Ovdje nećemo navoditi gospodarske statistike, ali je
općepoznata ĉinjenica da je titovska vlast u cijeloj Jugoslaviji
ekonomsku moć izvlaĉila iz:
- pljaĉke dobara više od 1,500.000 ljudi (do 1,000.000
Hrvata!) koje je poubijala ili protjerala (a to bijahu ponajbolji
i ponajbogatiji ljudi),
- robovskoga rada više od 200.000 zatoĉenika,
- novca koji su (ponajviše hrvatski) izseljenici ili prognanici
slali kući,
- besplatnoga rada mladeţi – u strahu ili nadi za karijerom.
Titovi savjetnici Kardelj i Bakarić vidješe da jako centralizirana
drţava koĉi gospodarstvo. Zato je Privredna reforma bila proglašena
kao sustav trţišnoga gospodarstva u kojemu će se od Drţave oduzeti
gospodarske ovlasti te će ih ubuduće imati banke i poduzeća.
Odnos je sila u SFRJ sredinom šezdesetih bio takav da su
Hrvati i Muslimani bili slomljeni, Slovenci egoistiĉni i zaštićeni, Šćiptari
posve obespravljeni, Macedonci priliĉno obespravljeni a Srbi (dakle
Srbijanci, brdski Crnogorci i preĉani) i Slovenci znatno povlašteni; u
vrhovima i u masi drţavnih funkcija i sluţbi.
Povlaštenici ostadoše dospodarski i kulturalno posve zaostali i
nesposobni za demokraciju i trţišna naĉela.
Dovoljno je, premda anakrono, navesti rijeĉi ĉovjeka koji je više
desetljeća po cijelome svijetu a najviše u SAD-u nastojao prodati
srpsku robu. On je, zaduţen (svaki Mujo svoga konja hvali) veliĉati
srpske proizvode a isto toliko svjestan koliko oni vrijede, ispalio u ime
cijeloga srpskog naroda:
Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo.
121
A dva su milijuna Srba nazoĉnih na Gazimestanu 1989. godine
na to oduševljeno zaurlali.
Taj je ĉovjek bio Slobodan Milošević.
Za našu je temu kao i drukĉije posve nevaţno, je li Ranković
prisluškivao Tita. Odgovor je jasan; ako i jest, nije to bilo protiv Tita.
Ranković je bio gedţovan, nekvalificirani radnik, Brozov pas –
ubojica. On nije mogao imati ikakvu širu zamisao. On je bio neomiljen
kod Srba, koje je u znatnoj mjeri ubijao u Ratu pa i kod srpskih
komunista, koje je ubijao 1948. kao staljiniste.
Ranković je oĉito sluţio kao simbol srpske moći mnogo više,
nego li je to htio. Njega su iz Partije izbacili bez otpora, izravno u vilu u
Dubrovniku, jer on nije imao što reći.
Da bi srpska obrana od proklamirane Privredne reforme bila što
uspješnija, posluţio je i jasenovaĉki mit. Njega su velikosrbi naglasili
već prije Rankovićevoga pada. To je prava otvorba teme. Rankovićev
pad moţda sluĉajno nastupi u roku od nekoliko dana nakon
sveĉanosti s onim spomenikom u Jasenovcu, u kojemu su, ali tek
koncem 1980.-ih Srbi vidjeli u kao ustaša.
Nu, napadaji na Hrvata Stevu Krajaĉića poĉeše potajice
odmah, sredinom 1960.-ih. Na udaru bijaše i Vladimir Bakarić. A
otvorba teme o Jasenovcu, kojom se za ţrtve implicitno optuţivalo i
Baakrića pa i samoga Tita takoĊer se našla u ĉlancima toga doba, da
bi eksplodirala s Miloševićevim trijumfom u srpskoj Partiji.
Stalna velikosrpska navala
Neke od ovih ĉlanaka citiramo iz tiskovina Miloševićevoga
doba, jer nismo mogli do njihovih originala.
Podlistak Glasa Slavonije 1965. najaviše; feljton je napisao
veoma ţivo BroĊanin Slavko Mirković, razbacujući se laţima i
potvorama. Formulacija mu je nasip na kostima ljudi352.
Slavko Mirković pod posve nejasnu fotografiju potpisuje;
Zaklani logoraš u sobi logora Stara Gradiška. Snimljeno neposredno
nakon osloboĊenja353. Tada, ali, već 8 mjeseci Gradiška ne bijaše
logor.
Sliĉno je laţan i potpis posve nejasne fotografije354: Lješina
ţene, ubijene maljem i baĉene u Savu neposredno prije bijega ustaša iz
Jasenovca, a tada zatoĉenika ondje nije bilo već 10 dana, dok su
posljednje ţene bile odvezene znatno prije.
352
Glas Slavonije, 17. studenog 1965., s. 6.
Glas Slavonije, 9. prosinca 1965., s. 6.
354
Glas Slavonije, 14. prosinca 1965., s. 6.
353
122
O nekim smo spletkama glede Jasenovca saznali tek u
knjigama tiskanim nakon dolaska Miloševića na ĉelo srbijanske partije.
Šef SUBNOR-a Srbije Raja Nedeljković, nekoliko dana nakon
Rankovićeva pada, poĉeo je širiti glasine protiv predsjednika Sabora
SRH Ivana Steve Krajaĉića, organizatora politiĉke likvidacije
Aleksandra Rankovića. Raja se na svome jeziku raspriĉao da je na
sveĉanu otkriću jasenovaĉkoga spomenika tadanji predsjednik Sabora
SRH Krajaĉić je toboţe, rekao355: Šta hoćete vi gegule (…) A ti gegulo, ti
si tetkić i strina (…) vi gegule i reponje, seljaĉine Srbi (…) Vi znate samo
svinje da tovite, trebalo je mnogo da vas nestane. Ovo posljednje su
drugi tumaĉili kao premalo smo vas ondje pobili. Raju poslije navodno
tješe Mika Špiljak i Marko Belinić, koji pohite o tome javiti Brozu. Broz
na Brijunima Raju upita: Šta je to prekjuĉe lupetao Stevo u Jasenovcu?,
te mu obeća da će to srediti.
Uskoro Raja gleda na TV Stevu i ţenu mu Soku (Srpkinju) s
Brozom i Jovankom u fijakeru, u lovu. Zato mu ostane samo okolo
traĉati da je Stevo Krajaĉić rekao da je trebalo više Srba poubijati u
Jasenovcu. Što je u toj anegdoti istina, niti se moţe znati (jer je Raja
oĉito polupismeni gedţa, pa nije jasno što govori on, što Krajaĉić, a
što je preinaĉio novinar), niti je vaţno. Ako je Krajaĉić izvrijeĊao Srbe,
to je uĉinio kao komunist, a ne kao Hrvat.
Ono što se nije usudio objaviti 1966. g., Raja je ponosno tiskao
1991. g. u Politici usred Miloševićeve slave i moći.
Za niz ĉlanaka i polutajnih rasprava sredinom 1960.-ih o tome
zašto se SRLJ nije rano napalo i tako spasilo stotine tisuća ţivota
saznajemo tek nakon Miloševićevoga dolaska na vlast.
Srbijanski su antifašisti oĉito smjerali natjerati cara Tita do
duvara, rabeći pri tome jasenovaĉki mit. On im nije mogao javno
odgovoriti da ja osobno bio naruĉio jasenovaĉki mit. Nu, odjednom se
pojavio tajni savezni popis, koji je, pravilno, broj ţrtava SRLJ sveo na
nekoliko stotina.
Risto Stjepanović u OsloboĊenju laţe i huška da je David Špiler
(strijeljan s B. Dijamantsteinom i 10 ustaša zbog iznude dragocjenosti
od Ţidova, o ĉemu je pisao cijeli svijet a što potvrdiše i antifašistiĉki
logoraši) bio dio skupine strijeljane za odmazdu na partizanska djela,
pa, kada je više puta pogoĊen iz puške i opet ustajao356: Onda mu
priĊe jedan od ustaša, vadi kamu i, kada se on ponovo pridiţe, zari mu
noţ u grudi. Krv šiknu, ustaša poturi ruku i poĉe da pije onu krv. Ĉitav
˝nastup˝ (stroj) zanijemio. Špilera se jednostavno strijeljalo, bez
ikakvih drugih dodataka. Za Špilera kaţe, da bijaše Jevrej, porijeklom
355
356
Politika ekspres, 12. srpnja 1991.
OsloboĎenje, 3. srpnja 1966., s. 5.
123
Nijemac. Dan poslije Rankovićevoga pada bajke o Jasenovcu
pokušavale su postići svoje.
Brozov stav o zauzeću Jasenovca u Ratu nije bio jasan. On
31. oţujka 1942. Operativnome štabu NOP i DO za Bosansku krajinu
Jasenovac spominje samo kao mjesto kod kojega bi se bosanski
partizani mogli spojiti s onima iz Hrvatske, gdje partizanske akcije
poprimaju ţivi karakter357. Sreten Ţujović, ĉlan VŠ-a, dodaje358: P.S.
Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracioni logor u
Jasenovcu, gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika a sada je ostalo
svega još oko 1.500 ţivih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.
Taj napad trebalo bi organizovati zajedno sa štabom iz Hrvatske, ali tako
da sigurno uspije (…) Crni.
Broz i 8. travnja 1942. spominje Jasenovac samo kao dodirnu
toĉku srpskih partizana iz Bosne sa srpskim ustanicima u Hrvatskoj, a
ne radi napadaja na Sabirni i radni logor Jasenovac359. On ga ne drţi
vaţnim!
19. listopada 1942. g. Štab V. krajiške NOU brigade pisao je
Štabu III. operativne zone NOPO Hrvatske360: Politiĉki bi najkorisnije
za nas bilo likvidirati Jasenovac, a vojniĉki Dubicu. Nema pokolja nad
zatoĉenicima, nego se radi o politiĉkoj promidţbi!
28. listopada 1942. Štab III. operativne zone NOPO Hrvatske
piše Štabu V. krajiške NOU brigade, da nema smisla predloţeni
zajedniĉki napad na Jasenovac, Dubicu i Gradišku, jer bi imali previše
ţrtava361. Štab ima odliĉan pregled situacije. Pismo toga štaba GŠ-u
od 20. studenog kaţe da je odgoda bila samo privremena, ali su u
meĊuvremenu junaĉki Kozarĉani utekli na Grmeĉ a onda tko zna
kamo. 3. zona kaţe362: mi smo tu stvar proštudirali i vidili da oni ne bi
mogli dati u jednoj i drugoj operaciji dovoljnu pomoć te odloţili smo to za
kasnije. O Taboru se znalo mnogo a o odustanku nisu odluĉili
odmetnici iz Slavonije, nego potpuno srpski odmetnici s Kozare.
Njemaĉke su snage o 12. svibnja 1943. g. javile363: Odbijen
napad na Jasenovac. Radilo se o snagama jaĉine ĉete. 20. svibnja
titoisti su došli u snazi voda364.
Bajku je preuredila i obnovila Politika 1990. g. Ţelimo da
doĊemo do istine ĉlanak je koji opisuje otvoreni telefon prof. dr.
357
Zbornik dokumenata i podataka…, tom II., knj. 3., s. 298.
Zbornik dokumenata i podataka…, tom II., knj. 3., s. 300.
359
Zbornik dokumenata i podataka…, tom II., knj. 3., s. 350.
360
Zbornik dokumenata i podataka, tom IV., knj. 7., s. 295.
361
GraĎa za historiju (…) u Slavoniji, knj. 3., s. 221. i dalje.
362
GraĎa za historiju (…) u Slavoniji, knj. 3., s. 342. i dalje.
363
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XII., knj. 3., s. 335.
364
Zbornik dokumenata i podataka o..., tom XII., knj. 3., s. 336.
358
124
Rastislava Petrovića i prof. dr. Enrika Josifa. Petrović je procijenio da
je ţrtava Jasenovca bilo 750.000. Otvoriše temu mogućnosti zauzeća
Jasenovca za Rata. Navodno da ju je (veliki koljaĉ Hrvata) slavonski
general, Srbin Jefto Šašić zataškavao. Da bi se okrivilo komuniste iz
Hrvatske, razvi se priĉa o tome kako je Kordunaš Stanko Ćanica
Opaĉić (krvoloĉni antifašistiĉki ubojica!!!) napisao pjesmu o
(neimenovanome) partizanskom zapovjedniku, koji je rekao da treba
osloboditi Jasenovac, ali je već sutra ustrijeljen s leĊa 365.
Naravno da se Jasenovac jaĉim silama moglo zauzeti već
koncem 1942. ili 1943. Antifašisti nemahu raĉuna, jer se u njemu ništa
vaţno nije dogaĊalo.
Logika kaţe; ako je svim zatoĉenicima bila odreĊena smrt, koja
se, po Mitu, mogla ostvariti samo u Jasenovcu, onda se isplatilo
izgubiti i 3.000 ţivota za osloboĊenje Jasenovca, jer bi se tako bilo
spasilo 700.000 ljudi. Jedini je odgovor na taj nesrazmjer; ali mi smo
masno lagali, u Jasenovcu nije bilo ubijanja. Taj odgovor antifašisti
Hrvatske nisu htjeli dati, pa su srpski rabili tu njihovu uhvaćenost u laţi
time, što su sada i njih okrivili za genocid.
Srbi su nizom laţi o tome pitanju pro domo sua uvukli Broza
meĊu ustaše. Problem je u tome što se pitanje Jasenovca preotvorilo
1965./1966., pri podignuću Spomenika. Josip Broz nikada nije posjetio
Jasenovac!
1965. bijaše godina privredne reforme a 1966. Rankovićevoga
svrgnuća.
Reforma je još više isticala Hrvatsku i Sloveniju kao
proizvodnije i poduzetnije republike, ĉime se Srbija mogla osjetiti
omalovaţenom, premda reforma nije stvarno ni mogla ni htjela ugroziti
razne naĉine na koje su Srbi i JNA pljaĉkali ostale.
Jasenovaĉki je mit oĉito sluţio nezadovoljnim velikosrbima kao
poticaj. To je Broz dobro uoĉio i zbog toga je nastao popis saveznih
statistiĉara s pravim brojkama ţrtava SRLJ a kasnije i stanovito
oslobaĊanje Hrvata, koje dovodi do školskog udţbenika u kojemu se
govori o samo desetcima tisuća ţrtava SRLJ.
2.) Vrijenja od Rankovićevog izbačaja do Brozove
smrti (od 1966. do 1980.-te g.)
Pad broja žrtava do 1972.
Ranković nije iz Partije izbaĉen zbog prisluškivanja nego kao
nositelj ili barem simbol rigidne centralizirane vlasti. Njegovo svrgnuće
365
Politika, 13. kolovoza 1990., s. 7.
125
nije bilo dio stvarne borbe protiv takve vlasti, kao što to ne bijaše bio ni
tzv. obraĉun sa staljinizmom.
Ciljevi Rankovićeva svrgnuća bijahu:
- utiha velikosrpskih hegemona,
- stimulacija Privredne reforme,
- prijevara stranih investitora i kreditora.
Brozova glavna parola u govorima 2. polovice 1960.-ih godina
bijaše. Svi strani posjetitelji zakljuĉuju - U Jugoslaviji se gradi.
Nije govorio o kakvim se sve Obrovcima radilo, koje se jedine
gradilo. Dobro je Broz znao da će Reforma propasti i da će ju pojesti
srpska hegemonija, neophodni centralizam SFRJ i propalost
komunistiĉkoga radnog sustava.
Već se odavno znalo za slovenski gospodarski nacionalizam,
koji je liberalizaciju trţišta morao izopaĉiti u propast toga trţišta i
povratiti SFRJ u centralizam.
Znalo se za nezadovoljstvo hrvatskoga, muslimanskog,
macedonskog i šćiptarskog naroda, koje nas je vuklo u nezavisnost.
Znalo se da i Zapad i Istok imaju interesa SFRJ odrţati pa će joj i
pomagati na razne naĉine, meĊu kojima i bespovratnim kreditima, ako
samo nakratko da naslutiti da moţe sama opstati.
Nu, unutar te drţave ţivljaše cca 20,000.000 ljudi, koje je svaka
skupina voĊa nastojala usmjeriti nekim svojim pravcem. Tu se nije
smjelo otvoreno govoriti o bitnim ciljevima, a najmanje o novcu, pa se
nametahu razni hibridi titovskih ideologija.
Uvijek je pri tome glavno mjesto imala socijalistiĉka revolucija
sa svojim ţrtvama, meĊu kojima su najvaţnije bile one iz mita o
Jasenovcu.
Pojavila se, tako, 1968. u Beogradu i njezina preslika u
Zagrebu. Na Zapadu je već odavno novo ljeviĉarstvo bilo ušlo u rat sa
socijaldemokracijom pa i komunizmom. Nu, beogradska je pobuna
1968. bila sve prije nego li preslika Pariza ili Amerike.
Ona je, skrivajući se iza maoizma (Broz je više volio spominjati
trockizam, da se ne zamjeri Maou), u stvari traţila povratak
najrigidnijega centralizma, kao dokaza odumiranja drţave. Studenti u
laţnoj borbi za slobodu toboţe urlahu protiv izdajica Revolucije, što se
zatvoriše u drţavne urede, a u stvari se zalagahu za drţavu protivnu
gospodarskome liberalizmu – za teroristiĉlku drţavu.
Broza nije trebalo dugo ĉekati. On ih je dao istamburati i
pokazao im je pravu teroristiĉku drţavu, u govorima podsmjehujući se
Zapadovu licemjerju, jer se u Americi prosvjednike masovno
premlaćivalo, Broz je izjavljivao a sada se Zapadne demokratije ĉude
kada ovde ponekad proradi pendreki.
Oĉito su neke skupine bile beogradske studente napunile
konglomeratom Zapadovih fantoma slobode i ţelje za permanentnom
126
revolucijom, da bi uplašile snage privredne reforme, koje su toliko
remetile srpsku hegemoniju u centraliziranoj SFRJ. Premda Titu
Reforma nije bila ciljem, on ju je morao obraniti još koju godinu, pa je
ĉvrsti tito-staljinistiĉki pendrek branio deklariranu liberalnu ekonomiju.
Kao simbol poštenoga balkanskog primitivizma, stalnosti
revolucije i protimbe birokraciji (kod Miloševića poslije i opet –
antibirokratska revolucija!) lebdio je, i bez svoga pristanka,
Rankovićev duh.
Mora se znati da 1968. nije nosila objektivizaciju stava o
jasenovaĉkome mitu, nego njegovu eskalaciju. 1968. u SFRJ bijaše
itekako velikosrpska, jer se velikosrpstvo vezivaše uza snaţnu
centraliziranu drţavu, koja bi, komunoidealistiĉki, morala djelovati bez
birokracije i na temelju mrţnje (komunista na ostale), kojoj je u SFRJ
uvijek temelj bio – mit o Jasenovcu.
Drugi je odnos prema Jasenovcu tada bio u Hrvatskoj. Ovdje
se, uz Brozov pristanak, poĉelo spominjati manje brojke ţrtava, da
Srbi ne mognu arlaukati kako ih je pobijeno 700.000 pa sada imaju
pravo na hegemoniju, ali uvijek takve (najmanje 40.000) da se Hrvate
ostavi potlaĉenima.
Iz 1968. je, kao kontrapunkt maoizmu, izraslo razdoblje privida
liberalizma, kako u politici, tako i u gospodarstvu a onda, logiĉno –
nova represija – 1972.
Vrhunac 1971. g. Brozu je trebao da smiri Srbe. Broz je pustio
laţni hrvatski nacionalni liberalizam i stvarni slovenski ekonomski
egoizam, znajući da ih predvode njegovi agenti.
Kada narodi prekoraĉiše svaku mjeru jugoslavenskih kriterija
zahtijevajući istinu, pravdu i slobodu, Brozovi se agenti povukoše a
središnja vlast pojaĉa represiju nad izdanima. Toboţnji hrvatski voĊe,
u stvari nositelji raznih antifašistiĉkih odliĉja; ostadoše pokornima
jedinome voĊi.
I tada je presudio Brozov pendrek.
Tko misli da su novac i vlast u temelju svega i da zbog toga
jasenovaĉki mit nije vaţan, neka se zapita, kako to da je u Savkino
doba došlo do smanjidbe a od 1972. g. opet do eksplozije broja laţnih
ţrtava u SRLJ, uz neke nove podmitove.
1972.; povratak na brojku od 700.000 žrtava
Brozovi govori od 1972. g. imahu dvije udarne toĉke; pojavu
malobrojnih neprijateljskih elemenata što iskoristiše nesnalaţljivost
nekih drugova u vrhu republiĉkih partija i obvezu ĉuvanja tekovina
revolucije meĊu kojima je najvaţnija Pax Titoistica, kao garancija da
se Jasenovac nikada neće ponoviti. Nije vaţno to, što je Broz znao da
127
je rijeĉ o laţi i što je u rukavu drţao nalaze saveznih statistiĉara.
Njemu je jasenovaĉki mit 1972. bio nasušno potreban. Srbi su
spremno odgovorili na boju i poĉeli s hiperprodukcijom novih
jasenovaĉkih laţi te odvratnosti i mase njihovih publikacija.
U školske udţbenike SRH povratiše brojku o 700.000 ţrtava
SRLJ.
1972. Broz je trebao slomiti hrvatski narod. Savka i drugovi s
vrha zavališe se u svoje udobne vile, povremeno u novinama
objavljujući da obrane koje isticahu optuţenici, kako su samo slijedili
liniju CKSKH, nisu istinite. Tako su te siromake uguravali još dublje u
ţrvanj represije.
Ipak od 1972., kada se Broz posluţio saveznim tijelima,
srpskom artijom i Srbima u svim republiĉkim partijama, osjećao se
ogroman skok jasenovaĉkoga mita, Nisu pomagali tajni nalazi
saveznih statistiĉara.
Nebivši Vukašin
Početna laž
U sklopu borbe protiv popuštanja Hrvatima glede
jasenovaĉkoga mita poĉeše se stvarati nove, do tada neobjavljivane,
bajke. MeĊu njima je svakako najvaţnija ona o starcu Vukašinu.
1970. se dr. Nedo Zec prvi puta u ţivotu sjetio svoga doţivljaja
od prije 27 godina. Zecova priĉa, pod naslovom Radi ti, dijete, svoj
posao/Jeziva ispovjed jednog od najsvirepijih koljaĉa366 govori, da je
sijeĉnja 1943. zapovjednik Jasenovca, Ivica Matković, odredio
lijeĉniĉko povjerenstvo da pregleda odreĊeni broj ustaških koljaĉa.
Lijeĉnici su Srbi; N. Nikolić i N. Zec, a tu je i ustaša Prpić. Veĉer prije,
Zeca zove u oficirske stanove Ţile Friganović, ustaša neodreĊena ĉina,
porijekla itd.
Pijan, postupno opija i Zeca, stalno istiĉući svoju mogućnost
njegova nekaţnjena ubojstva. Cvili pod duševnim mukama, a rado se
nazivlje; ja, Ţile, najkrvaviji ustaša u Jasenovcu (…) više mi ne pomaţe ni
klanje, ni muĉenje, ni jauk, ni ţene, ni rakija.
Zatim slijedi opis uzroĉnih dogoĊaja, od kolovoza 1942., kada je
Jure Mariĉić u Gradinu poslao 4.000 Srba na pokolj: Tada smo se Pero
Brzica, Zrinušić, Šipka i ja opkladili smo se tko će te noći zaklati najviše
logoraša.
Otpoĉelo je klanje i ja sam već bio poslije jednog sata po broju
zaklanih daleko izmakao ispred ostalih. Obuzeo me te veĉeri neki
neobiĉan zanos, ĉinilo mi se kao da sam na devetom nebu; nikada u ţivotu
366
Poruke, 4. srpnja 1970., s. 4.
128
nisam osjetio takvo blaţenstvo, i već poslije nekoliko sati zaklao sam
1.100 ljudi, dok su ostali jedva stigli da zakolju po 300-400. I tada, dok
sam bio u najvećem zanosu, sluĉajno sam bacio pogled ustranu i tu
ugledao jednog postarijeg seljaka, koji s nekim neshvatljivim mirom stoji i
spokojno gleda kako ja koljem ţrtve i kako se one u najvećim mukama
preturaju.
Taj njegov pogled nekako me presjekao: uĉinilo mi se kao da sam
se iz onog najvećeg zanosa najednom skamenio i jedno vrijeme nisam
mogao da se maknem. A zatim sam otišao do tog seljaka i od njega saznao
da je on neki Vukašin iz sela Klepaca kod Ĉapljine, kome su u kući sve
poubijali, a njega s nekih šumskih radova poslali u Jasenovac. On je sve
to govorio s nekim nedokuĉivim mirom, koji je mene teţe pogaĊao nego
sva straviĉna kuknjava oko nas.
Gledajući i slušajući onog starca, u meni se odjednom razbuktala
ţelja da mu razbijem mir i spokojstvo najsvirepijm muĉenjem i da u
njegovim mukama povratim svoj zanos i blaţenstvo uţivanja u bolu.
Izdvojio sam ga i posadio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne ˝Ţivio
poglavnik Pavelić˝ ili ako to ne kaţe da ću mu odsjeći uho. Vukašin je
šutio. Otkinuo sam mu uho. On nije rekao ni rijeĉi. Ponovno sam mu
rekao da viĉe ˝Ţivio Pavelić˝ ili ću mu otkinuti i drugo uho. On je i dalje
šutio. Otkinuo sam mu i drugo uho. "Viĉi ˝ Ţivio Pavelić˝ ili ću ti otkinuti
nos." A kada sam mu i po ĉetvrti put zapovjedio da viĉe ˝Ţivio Pavelić˝ i
zaprijetio da ću mu noţem izvaditi srce iz grudi, on me je pogledao i
uperivši pogled pored mene nekako u neizvjestnost polako i razgovjetno
mi je odobacio:
˝Samo ti dijete radi svoj posao˝.
Poslije svega, ova njegova posljednja rijeĉ potpuno me izbezumila,
skoĉio sam na njega, iskopao mu oĉi, isjekao srce, preklao grlo od uha do
uha, i nogama ga sjurio u jamu.
Ali tada je i u meni nešto prepuklo i te noći više nisam mogao da
koljem. Pero Brzica je pobijedio, jer je zaklao 1.350 logoraša i ja sam mu
bez rijeĉi platio opkladu.
Zatim se ojaĊeni ubojica srpskome lijeĉniku ţali, jer više nema
gušta u klanju, Iako povremeno i pokolje štogod ljudi, on više ne
osjeća toga blaţenstva ni športsko-kladioniĉarskog uţitka.
Cijela je Bajka debilna. Da se ikakva sliĉna noćna priĉa
dogodila, trebalo bi prvo posumnjati na Ţilin strah i pokušaj bijega od
bornih obveza. Nema drugoga normalna razloga lijeĉniku Srbinu
priĉati onakve stvari. Uostalom, po toj priĉi, sâm je Ţila zatraţio
ispriĉnicu, a ne lijek ni terapiju.
129
Pitanje je, je li to Zec uopće ispriĉao (prvi puta tek 1970. g.!!!),
jer je konstrukcija suludo oĉito laţljiva, ili su to bahati antifašistiĉki
promidţbenjaci jednostavno skrojili i njemu u ovoj formi pripisali.
O ustaši Ţiletu nitko ništa ne zna. A o Vukašinu?
Korijeni Mita
Odakle priĉa o radosno ubijanju i sluţbouljudnu nuĊanju grla na
klanje? Tko normalan moţe u to povjerovati, ţivi li u uljuĊenu kraju?
Pjesma kosovskoga ciklusa, koje se prisjećaše i Goran Babić.
Hajduke; starca Vujadina i dva mu sina uhvatiše Turci iz Lijevna, te
povedoše na saslušanje367:
STARI VUJADIN (…)
Tad´ govori stari Vujadine:
O sinovi, moji sokolovi! (…)
OnĊe će nas biti i muĉiti:
Prebijati i noge i ruke,
I vaditi naše oĉi ĉarne (...)
Vujadinu polomiše ruke i noge, ispitujući ga, pa:
Kad stadoše oĉi vadit´ ĉarne, (…)
Al´ govori stari Vujadine:
Ne ludujte, Turci Lijevljani!
Kad ne kazah za te hitre noge,
Kojeno su konjma utjecale;
I ne kazah za junaĉke ruke,
Kojeno su koplja prelamale
I na gole sablje udarale;
Ja ne kazah za laţljive oĉi,
Koje su me na zlo navodile….
Ovako je trpnja - put u raj. Posve kršćanski. Problem je u tome,
što su ovdje ţrtve - razbojnici, koji se ne kaju, nego prikrivaju svoje
drugove. Vidimo i to, da je cijeli scenarij suštinski isti kao i kod pet
stoljeća mlaĊega - starca Vukašina.
Goran Licht - Babić priznaje i razvija sliĉnost motiva i pjesme o
starcu Vujadinu i mita o starcu Vukašinu, pa u svojoj knjizi navodi
dijelić Pjesme368. Oni su od poĉetka znali da je Zecova bajka ĉista laţ!
O raširenu srpskom narodnom obiĉaju lapot svjedoĉi nam
njihov najistaknutiji etnolog, akademik prof. dr. Tihomir R.
ĐorĊević369*:
367
Srpska narodna pesmarica (Iz Vukove zbirke), s. 364. i 365.
Licht – Babić, Samo ti, sinko, radi svoj posao/zapisi 1999, s. 28.
369
Naš narodni ţivot, Beograd, 1923., s. 148., 149. i 150. Ovo nećete naći u
ĐorĊevićevim sabranim djelima iz 1980.-ih!
368
130
kad neko ostari i iznemogne, njegova se familija rešava da ga
ubije. Ubijanje se vršilo javno, pred svetom. Birov zaĊe od kuće do kuće i
viĉe: ˝Hajte, lapot je u tom i tom selu, u toj i toj kući, doĊite na podušje!˝
Pred skupljenim svetom familija bi premlatila starca ili babu, i to
ponajviše batinom, reĊe kamenjem ili sekirom. Koga su god vodili na
lapot išao je bez ikakva straha, nadajući se boljem ţivotu na onom svetu.
Ubijanje su vršila na prvom mestu njihova deca.
Vidimo da se cijeli ritual obavlja javno a da mu je dio i podušje,
vjerski obred. Uza nj se dobro i pojede i popije. Jedna briga manje!
Imaju Srbi i savjesti: U Krepoljinu i još nekim mestima u istoĉnoj
Srbiji ukućani bi umesili proju, metnuli bi je starcu ili babi na glavu i po
njoj udarali sekirom, dok ih ne bi ubili. Ovo su ĉinili s toga da bi izgledalo
kao da ih nisu ubili oni, već ona proja. Tada bi govorili Ubila ga proja.
Vrijedni akademik nauĉno rašĉlanjuje: Kao razlog za ubijanje
staraca svuda se u nas navodi to što su ljudi nekada dugo ţiveli, postajali
nesposobni za svaki posao i bili na teretu mlaĊima (…)
Ovaj ĉisto praktiĉni razlog za ubijanje staraca dovoljno je
objašnjenje i mislim da je, uzevši u opšte, sasvim na svom mestu. Ali isto
tako ja mislim da je za ubijanje domaćina (starešina porodice) svuda, pa i
u nas, mogao biti i jedan ĉisto religiozni razlog, a taj je što se drţalo da,
kad ostari i iznemogne, u njemu izumire boţanska snaga; drugim reĉima
iz istih razloga iz kojih su neki narodi ubijali svoje vladaoce.
Vidimo da takav pragmatizam utjeĉe i na srpske intelektualne
vrhove i vjeru. ĐorĊević mirno usporeĊuje srpske narodne obiĉaje s
eskimskim i indijanskim.
Narodni se obiĉaji pretaĉu u knjiţevnost i narodnu mudrost. U
Srba to izgleda ovako370: Ubijanje jednoga starca je predmet i jedne
pripovetke S. Matavulja (…) – Na ubijanje staraca se odnose i narodne
poslovice: ˝Stigao za sekirĉe˝ ili ˝Gotov je za sekirĉe˝, to jest toliko je star
da treba uzeti sekirĉe i ubiti ga, koje se govore o starcima koji su toliko
stareli da nisu više nizašta.
Osim u poslovicama, lapot je ĉest i u srpskim narodnim
pripovijetkama371: Svemu reĉenome mislim da ide u prilog i naša narodna
tradicija, koja kaţe da su starci ubijani kad već nisu bili nizašta, i da se
prestalo s ubijanjem onda kad su se ljudi uverili da u njima nije išĉezlo
zrelo rasuĊivanje, već da ga ima više no kod mladih ljudi (…)
Sva tradicija iz reda govori o ubijanju starih ljudi. Ali se gdešto
navodi i ubijanje starih ţena. Ubijanje starih ţena drţim da nimalo ne ide
protiv moje pretpostavke, jer su ponekad i ţene mogle biti domaćini.
370
371
Naš narodni ţivot, Beograd, 1923. s. 149.
Naš narodni ţivot, Beograd, 1923. godine s. 151.
131
Crni ĐorĊije, bjeţeći 1813. pred vlastima, ne otrpje oĉeva
ostanka te reĉe: Kad ćeš ići da te Turci vješaju ili na kolac nabijaju,
bolje da te ja ubijem, te ga pogodi iz pištolja, ali ovaj ne umre odmah,
pa ga dade nekome svom drugu zaklati da se ne muĉi372. To je
nastavak srpske oco-eutanazije.
Vidimo da je ubijanje staraca bilo općesrpska pojava.
O lapotu u preĉana Srbo-Ţidov Goran Babić govori s
razumijevanjem373: Kad netko od nas navrši sto godina, njegov sin skine
prastari barjak sa stijega, obrije ocu tjeme i golemim maĉem, koji inaĉe
visi iznad ognjišta, odrubi starcu glavu. U tom ĉasu on preuzima
gospodstvo nad imanjem i duţnosti da se brine o zastavi i maĉu. Zastavu
opere od oĉeve krvi, ali to nikome posve ne uspije pa su sve naše zastave
rumene, a maĉ oĉisti, jer je sva naša snaga u oštrici maĉa i u mišicama
naših sinova. Na ovrhu doĊe cijelo pleme, da se djeca nauĉe što im je
ĉiniti kad doĊe njihovo vrijeme.
Oĉeubojstvo je u Srba zakonito, ćudoredno i pouĉno!!!
Tu im je obiĉaj isti kao i u srpskih Cigana, koji imaju i obiĉaj
starce ţive zakopati374. Prije sveĉanosti pošalje se glasnika s općim
pozivom po okolnim selima a poslije se slavi. U dijelovima se Srbije
obiĉaj ubijanja roditelja zove prikoljiš, jer se izvodi klanjem375.
Mit o starcu Vukašinu izrodio se iz pjesme o starcu Vujadinu i
srpskoga narodnog obiĉaja javna, obredna, sveta i sveĉana
oĉeubojstva zvana lapot.
Eskalacija; iz knjiga i časopisa preko novina na TV
Priĉa o starcu Vukašinu pokazuje uzroke, vidove i posljedice
protuhrvatskoga jasenovaĉkoga genocidnog mita.
Tu priĉu srećemo u knjizi Rijeĉi koje nisu zaklane, iz 1983.g.376.
Ovdje je Ţile poznati koljaĉ, na klanje kreće 3.000 ljudi, Ţile pokolje
1.100 a ima i drugih varijacija.
Goran Babić 1988. g. interpretira tu bajku u Oku. Dosoljuje ju
poetskim zaĉinima377: Uskom stazom iz magle s Gradine nailazi Vukašin
iz Klepaca, kod Ĉapljine. Fosfor poĉinje zraĉiti. Sve sija. Nasmiješen nad
jamom sjeĉivom maše Ţila Friganović, mlad, kršan delija, sretan u svom
klanju (…) Vukašin se smiješi, nad zlom nadnesen…..
372
Opisanije Srbije, s. 93.
Lapot i druge listine iz ljetopisa, s. 29.
374
Romi (Cigani) u Jugoslaviji, s. 156.
375
Romi (Cigani) u Jugoslaviji, s. 158.
376
Riječi koje nisu zaklane, s. 76.
377
Oko, 31. prosinca 1988., s. 7.
373
132
1999. g. Babić objavi cijelu knjigu s mnoštvom laţi o Jasenovcu
i svojim Ţidovima, pod naslovom Samo ti, sinko, radi svoj posao/zapisi
1999. Babiću je starac Vukašin najveći heroj ove zemlje, kojemu
posvećujem posebnu knjigu - zbirku uspomena378. Njemu je dru Zecu ime
NeĊo, a ne Nedo, kao drugima. Priznaje da ni o ustaši Ţili Friganoviću
ne znaju mnogo, jer mu se, toboţe, izgubio trag na odmoru u Lipiku 379.
Ni prof. dr. Smilja Avramov, jedna od glavnih srpsko-ţidovskih
ideologijskih poticatelja agresije na Republiku Hrvatsku, nije propustila
1992. g., ogledati se u disciplini starac Vukašin. Po njoj se jedan
polupijani ustaša hvalio dru Zecu da je prošle noći postigao svoj rekord i
ubio 1.152 ţrtve, a onda je traţio od ljekara injekciju morfija, jer su ga
progonila lica pobijenih380.
Ova priĉa; spominje toĉnu brojku od 1.152 zaklana; govori o
nekakvoj potrebi za morfijem, a druge to ne ĉine; govori o rekordu, a
druge upravo suprotno; ne spominje da su poklani bili baš Srbi, a
druge da; spominje da se pokolj dogodio baš prošle noći, a druge ne;
ne kaţe da Ustaša više ne moţe klati, a druge kaţu; radi anakroni
pojam rekord, a druge ne, nelogiĉno je da u najviše 1/4 termina za
klanje (jer ga Brzica prestiţe koljući 3-4 puta sporije u prvo vrijeme,
kada imaše najviše snage) Ustaša postigne svoj rekord u klanju, ne
spominje Ustašino ili njegovih koljaĉkih drugova ime ni prezime, a
druge uglavnom spominju; te govori o mnoštvu lica poklanih, koje
Ustašu progone, dok je u drugim bajkama u pitanju samo Vukašin.
Ranih 1990.-ih Vukašin iz neĉitanih knjiga i srpsko-ţidovskoga
Oka u Hrvatskoj seli u masovne srbijanske medije.
U ĉlanku Nemir zverske duše, u okviru podlistka Koreni mrţnje i
genocida nad Srbima. Uvod ovdje spominje da je ustaški bojnik Ivica
Matković Zecu zapovjedio pregledati Ţilu Friganovića. Podnaslov Kad
mir uznemiri donosi razradu preteţno podudarnu drugim inaĉicama
priĉa o Vukašinu381.
Multimedijski Vukašin
Štafetu je o starcu Vukašinu preuzela beogradska TV filmom
Bog i Hrvati. TV je moćan medij, koji objedini silne laţi. Ovdje je bajka
o divnome Vukašinu prije svega usmjerena protiv Katoliĉke crkve
(tronut glas ĉita tekst uz montirane laţne i nepripadne fotografije, kako
to ĉine Lordan Zafranović, Denis Latin i dr.) 382: Samo jedan
378
Licht – Babić, Samo ti, sinko, radi svoj posao/zapisi 1999, s. 25.
Licht – Babić, Samo ti, sinko, radi svoj posao/zapisi 1999, s. 27.
380
Avramov, Genocid u Jugoslaviji, s. 373.
381
Večernje novosti, petak, 29. lipnja 1990.
382
Dunav film: Bog i Hrvati, 1993.
379
133
franciskanski sveštenik, Pero Brzica, stipendista franjevaĉkog samostana
Široki Breg, poklao je u jednoj noći 1.350 logoraša.
Kako se to desilo, ispriĉao je Ţile Friganović, koji za sebe kaţe da
je najkrvaviji ustaša u Jasenovcu:
Franjevac Pero Brzica, Ante Zrinušić, Šipka i ja opkladili smo se
tko će te noći zaklati najviše logoraša. Otpoĉelo je klanje i ja sam već bio
poslije jednog sata po broju zaklanih daleko izmakao ispred ostalih.
Obuzeo me te veĉeri neki neobiĉan zanos. Ĉinilo mi se kao da sam na
devetom nebu. Nikada u ţivotu nisam osjetio takvo blaţenstvo (…)
A kada sam mu i po ĉetvrti put zapovjedio da viĉe ˝Ţivio Pavelić˝ i
zaprijetio da ću mu noţem izvaditi srce iz grudi, on me je pogledao i
uperivši pogled pored mene nekako u neizvjestnost polako i razgovjetno
mi je odgovorio: ˝Samo ti dijete radi svoj posao˝.
Posle toga ova njegova rijeĉ potpuno me izbezumila. Skoĉio sam
na njega, iskopao mu oĉi, izvadio srce, preklao grlo od uha do uha, i
nogama ga sjurio u jamu.
Ali tada je i u meni nešto prepuklo i te noći više nisam mogao da
koljem. Pobijedio je franciskanac Pero Brzica jer je zaklao 1.350
logoraša i ja sam mu bez rijeĉi platio opkladu.
Vidimo kako istost iskaza antifašistima nije vaţna, pa svaki od
njih brojke iznosi drukĉije. Filmu je cilj napadaj na hrvatstvo a posebno
na katolištvo. Film se i zove Bog i Hrvati. Zato ovdje glavnu ulogu
preuzimlje slavodobitnik Pero Brzica, koji odjednom postaje
franciskanac, fratar, stipendist sa Širokoga Brijega.
To je uhodani mit, koji se nalazi u drugome tomu Bulajićeve
knjige iz 1988.383, u ĉetvrtome dijelu koje je i fotografija freske
navodno toga starca Vukašina, koja se nalazi u crkvi Sv. Arhangela
Gavrila u Zemunu384. Drugdje potpis uz foto te freske385: Vukašin, seljak
iz Klepaca, koji je svom dţelatu rekao, dok mu je sekao uši, nos i vadio
oĉi: ˝Samo ti dijete radi svoj posao˝ (Freska u crkvi Sv. ArhanĊela u
Zemunu).
Ni tu nisu dosljedni. Ali nije vaţno;
Klonirani Vukašin
Neke je motive bajke o starcu Vukašinu Zec našao u Magnum
crimenu masona Viktora Novaka, koji ĉetvrt stoljeća prije piše i ovo386:
neki ustaški krvnik, još krvavih ruku i odijela, poslije izvršenog pokolja i
383
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., knj. II., s. 222.
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., knj. IV. s. 657.
385
Đurić, Ustaše i pravoslavlje, iza s. 64.
386
Novak, Magnum crimen, s. 660.
384
134
zatraţio od fratra da ga ispovjedi, fra Emanuel Rajić to je otklonio
blagoslovio ga rekavši mu: Sine, idi, još nisi svoj posao završio.
U Vjesniku antifašista Hrvatske, 1945. g.387: Koliko su bosanskohercegovaĉki fratri izgubili svaki lik ĉovjeka i prosjeĉnog svećenika
svjedoĉi primjer fratra Emanuela Rajića iz Bugojna. U ispovjedaonicu tog
fratra došao je jednog dana neki okorjeli ustaški koljaĉ krvavih ruku i
odijela, poslije izvršenog pokolja, i zatraţio da se ispovijeda. Umjesto da
ga ispovijedi, fra Emanuel Rajić blagoslovio ga je i rekao: ˝Sine, idi još
nisi svoj posao završio˝.
Svenazoĉni antifašisti pribivaju i katoliĉkim ispovjedima!
To prenosi Politika. Vidite li ono; sine i posao? A vidjesmo to i
kod vladike Danila i igumana Stefana, kada, takoĊer po srpskoj
poeziji, blagoslivljahu srpske istrebitelje poturica! Srbi promicali
likvidacije muslimana, Srbi lagali o tome da Hrvati potiĉu likvidacije
Srba!
Tema je o starcu Vukašinu varirala, kao pod naslovom
Oĉevidac priĉa388: Sveštenik ĐorĊe Bogić iz Našica zverski je ubijen 17.
juna 1941. (…) Prvo su mu odsekli uši, zatim nos, pa bradu s koţom (…)
Na to su mu iskopali oĉi. A kad su ustaše videli da on još uvek uspravno
stoji, noţem su mu rasporili grudi. Tek tada je klonuo. Jedan kolonista je
sve to iz prikrajka posmatrao i komisiji je posle rata sve to ispriĉao
navodeći da je ĉuo kako je jedan od ustaša rekao: ˝Prokleta mu vlaška
majka, još mu kuca srce, još uvek ţivi˝. Onda su pripucali iz pušaka i
uĉinili kraj patnjama mladog sveštenika.
Zašto se Popov grob kasnije nije pronašlo, pregledalo a njega
ĉestito sahranilo, pa makar bez oĉiju, nosa, uši? Zato što je sve to laţ!
A istina je, povjerenstveno provjerena i dokazana, da su antifašisti
tako kervniĉki postupali prema Hrvatima.
Koliko je Srbima jasenovaĉki mit vaţan vidimo iz još jednoga
ĉlanka; Radite vi, deco, svoj posao. Po tome su Mustafa Jakić, Omer
Zogić, Salko Bećirović i Vidosava Ćuk dali zajedniĉki (!!!) iskaz389:
Priĉa se (…) da su starcu Vasiliju Vitkoviću dok su mu noţem derali
bradu i koţu s lica, nareĊivali da viĉe: ˝Ţiveo Poglavnik˝ i da im je on na
to odgovorio: ˝Radite vi, deco, svoj posao˝. Vukašin je postao Vasilije, a
situaciju se samo malo promijenilo.
Zaim se Topĉić se hvali da je osobni prijatelj Nede Zeca pa
prepriĉava, da je. Mehi Mehiću general Luburić zaprijetio vješanjem, a
ovaj odgovori390: (Stoiĉki pomireno i hladnokrvno) ˝Samo ti, sinko, radi
svoj zanat! Za moju dušu se ne brini. Allah sve ovo vidi i neće ti, beli,
387
Vjesnik, br. 20., 13. svibnja 1945. godine, s.
Večernje novosti, 28. srpnja 1990., s. 28.
389
Politika, 30. oţujka 1991., s. 27.
390
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 108.
388
135
zaboraviti. Kadli - tadli strefiće te njegova nenadana˝. Što je izvorno Zec
uopće bio rekao?
Nisu Srbi izmislili kloniranje laţi o sabirnim i radnim taborima,
ali su ih nametali s gorljivošću i primitivizmom kojemu nitko ne moţe
konkurirati.
Sveti Vukašin!
Jelena Grujić u beogradskome ĉasopisu Vreme, broj 490, 27.
svibnja 2000. g. piše ĉlanak Srpski sveci391: U godini proslave dva
milenijuma hrišćanstva na red za uvrštenje u srpski svetaĉki imenoslov
došli su postradali za vreme Drugog svetskog rata.
Reĉi muĉenika Vukašina dobro su znane i ĉesto se pominju,
opevao ih je Matija Bećković i opisivao Vuk Drašković, iako se priĉa o
njegovom stradanju priĉa danas veoma omraţenim vokabularom
istorijskog perioda koji bismo najradije predali zaboravu. Vukašina su iz
rodnih Klepaca u jasenovaĉki logor odveli na samom poĉetku Drugog
svetskog rata.
Nakon nekoliko dana zlopaćenih u strašnim mukama, egzekutor
pred koga su ga doveli ponudio mu je ţivot ako uzvikne ˝Ţiveo poglavnik
Ante Pavelić˝. Vukašin mu je mirno odgovorio: ˝Samo ti, dete, radi svoj
posao˝. Ustaša mu je odrezao uvo i ponovio zahtev, no Vukašin je opet
isto odgovorio. Odrezao mu je i drugo uvo, potom i nos i sasvim unakazio
lice, svaki put sa istim zahtevom, ali je Vukašin ostao miran i sa istim
reĉima na usnama. Zapisano je u ˝Ţitiju Vukašinovom˝ da ga je potom
izbezumljeni ustaša ubio, a odmah zatim i poludeo.
Pojavila se i crkvena hagiografija! Odakle priĉa, da su Vukašina
još prije nekoliko dana strašno muĉili i da i da je Ţila odmah poludio?
Naglašujem: Kanonizacija svetitelja pripada iskljuĉivo Svetom
arhijerejskom Saboru koji ustoliĉenim normama pristupa sa velikim
oprezom i najvećom strogošću.
Ali, što, ako svetac nije nikada ni postojao?
Matija Beĉković; Priĉao je kako se u poseti Klepcima, rodnom
mestu svetog Vukašina, raspitivao o njegovom prezimenu. No, ono nije
ostalo upamćeno i zasenjeno je velikim Vukašinovim delom. ˝Ko zna
koliko je takvih svetih Vukašina, za koje se nikada nije saznalo i za koje će
samo Bog znati, postradalih poslednjih godina u svim ovdašnjim
ratovima, i koji svakodnevno i dalje stradaju na Kosovu˝, rekao je
akademik392.
391
392
http://www.vreme.com/arhiva_html/490/27.html
Isti ĉlanak.
136
Veliko Vukašinovo delo bilo je pustiti se zaklati??? Tako djeluje
jasenovaĉki mit. Bitno je bilo podvaliti laţ o mnoštvu drugih Vukašina,
zbog koje nije bitan ni onaj prvi. U knjizi Jasenovac/Brojke objasnio
sam taj sustav laganja. Za jedne se kaţe i opiše kako su teško patili a
onda se ukupno izmisle milijuni ţrtava. Srušite li dokatima jednu laţ,
onda se izvlaĉi druga i kaţe tko je mogao toliko krvniĉki (toliko
masovno) ubijati, taj je mogao i toliko masovno (toliko krvniĉki) ubijati i
tako ostaju prividno dokazane obje laţi.
I Milan Bulajić nije ĉekao393: U razgovoru koji je autor imao u
selu Klepcima (kod Ĉapljine) ispod crkve Svetog srca Isusovog, u kojoj je
don Ilija Tomas vršio pokatoliĉavanje Srba, veliki znalac prilika u ovom
kraju i samog profesora Neda Zeca, izjavio je da vjeruje u istinitost ovog
svjedoĉenja, uz napomenu da neidentifikovani stari Vukašin ne potiĉe iz
sela Klepaca, već iz susjednog sela Lokava.
Taj veliki znalac i sam nema imena ni prezimena a nije jasno,
ako ne zna ĉovjeka Vukašina, odakle to zna da je iz Lokava. Zašto u
Bajku smao vjeruje? Pitanje je i zašto onda nije Bulajić išao te, 1988.
godine, u Lokve, raspitati se za Vukašina. Zašto to nije kasnije uĉinio
Matija Beĉković?
Zato što su znali da je sve to izmišljotina!
Zato Goran Babić 1999. g. razvija Mit: Spominjem se ovoga
(Šurmanaca i Vukašinove svojte)394, izmišljajući da je sva Vukašinova
svojta pobijena i baĉena u jamu Šurmanci. Svejedno; kako se
prezivahu?
Goran Licht - Babić nespretno krpa rupe u Mitu, jer je proĉitao
knjigu o selu Pribilovcima i jami Šurmanci (Genocid hrvatskih
kleroustaša nad Srbima u Hercegovini/srpske jame u Prebilovcima,
Novica V. Vojinović, samizdat, Titograd, 1991. g.), u koju su Hrvati,
toboţe, bacili Pribilovĉane, pa bi sada Licht - Babić Vukašina radije
locirao u Pribilovce. Problem je u tome što u onu jamu, oĉito, nisu bili
baĉeni Srbi, nego Hrvati, što implicitno priznaje i Sreten Ţujović Crni u
svojoj nemogućoj konstrukciji, koju navodimo.
Laţ via facti priznaju Matija Beĉković, Vladimir Dedijer, Goran
Babić i Slobodan Mileusnić.
Lažni svetac protiv pravoga dušebrižnika
A Ilija Tomas395: Don Ilija Tomas, 41 godina, roĊen 1901. u
Drinovcima; mlada misa 1925. Ţupnik u Klepcima; partizani i ĉetnici ga
393
Bulajić, Ustaški zloĉini genocida i suĊenje A. Artukoviću 1986. godine, knj. II.,
s. 224. i 225.
394
Licht - Babić, Samo ti, sinko, radi svoj posao/zapisi 1999, s. 29.
395
Baković, Stradanja crkve u Hrvata u Drugome svjetskom ratu, s. 125.
137
grozno muĉili, zadali mu 22 rane na tijelu i muĉki ga ubili 1942.. Ubiše
ga u noći od travnja na svibanj 1942. g.396, a fotografije posmrtnih mu
ostataka lica i tijela (koji poslije muĉenja ostaše) objavila je Nezavisna
Drţava Hrvatska397.
Hrvatske novine javiše398: Na slici vidimo ţupnika don Iliju
Tomasa iz sela Klepci kod Ĉapljine, koji je u narodu tamošnjeg kraja
štovan kao kakav svetac zbog svoga idealnog svećeniĉkog djelovanja.
Njega su partizani (komunisti) na najgrozniji naĉin izmrcvarili noţem, pa
je u groznim mukama izdahnuo. Tome su priloţene Muĉenikove
fotografije.
O Tomasu399: izrezali ga noţevima i na silu mu ĉupajući jezik
govorili: Mi ćemo te sada priĉestiti. Na kraju svega toga baciše ga u
rijeku Neretvu (1942.). Batelja tvrdi da su zloĉinci bili ĉetnici. Ali
komunisti su se hvalili tom egzekucijom!
Sreten Ţujović Crni javio je VŠ-u 3. svibnja 1942. g. o akcijama
oko Ĉapljine, uz ostalo400: Poginuo je i zloglasni pop ustaša Ilija Tomas
(…) nije ubijen nijedan zarobljeni ustaša bez istrage od strane
rukovodstva akcije. Iznimka je jedno selo na obali Neretve, koji su prošle
godine poklali od 850 stanovnika Pribilovca njih oko 700. U
Pribilovcima, koji su do sada bili potpuno opkoljeni ustaškim selima,
postojala je jedna naša ĉeta s kojom smo odrţavali vrlo rijetko veze.
Pribilovaĉke snage stupile su u akciju na svoju ruku ĉim su ĉule borbu od
istoĉne strane, napale su neka sela u susjedstvu i popalile ih.
Pozor; ustaška sela = hrvatska sela! Popaliti = poklati! Ako Klepci
imahu katoliĉkoga ţupnika, kako to da Vukašin bi meĊu 4.000 Srba
poklanih utakmicom u Jasenovcu, toboţe većinom iz Klepaca, a još ih
je više bilo poubijano u Hercegovini? Iz toga, hrvatskoga i katoliĉkog,
sela nije moglo biti mnogo Srba, ni 1/10 od onih 4.000..
Od Pribilovaca i jame Šurmanci 1990.-ih godina napraviše cijeli
cirkus, iako je jasno da pokolja nad njima nije bilo, jer se inaĉe od
preţivjelih toboţe samo 150 duša ne bi moglo napraviti ĉetu, koja će
popaliti okolna, hrvatska sela. Antifašisti priznaju da su namjerno ubili
Iliju Tomasa i da su, po svemu, Klepci bili jedno od hrvatskih sela, koja
popališe, pa je vjerojatno jama Šurmanci velika grobnica Hrvata. Ni
govora o Starcu Vukašinu iz Klepaca ni o blizu 4.000 Srba iz toga
sela, koje su toboţe Hrvati pobili u Jasenovcu i tko zna koliko prije
njegove odvedbe u Jasenovac.
396
Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., s. 226.
Siva knj., t. XXII.
398
Nova Hrvatska, br. 22., 26. sijeĉnja 1943., s. 5.
399
Batelja, Crna knjiga, s. LIX.
400
Zbornik dokumenata…, IV., knj. 5., s. 11.
397
138
Presuda Vrhovnoga suda SR Hrvatske od 1988. g., zabranjuje
dvije stranice knjige Crveni fratar (tiskane 1979.), nakon što je ova
široko rasprodana. Presuda kaţe da je usporeĊivati ĉovjeka s
Tomasom - kleveta401; liĉnosti ustaškog zloĉinca Don Ilije Tomasa-pored
ostalog direktno odgovornog za uĉinjene zloĉine prema srpskom
stanovništvu sela Klapci, Draĉevo, Višići i drugih, na podruĉju današnje
Ĉapljine. Antifašisti Hrvatske su još 1988. g. neporoĉna i neosuĊena
ĉovjeka, kojega njihovi druzi poslije muĉenja bez suda zaklaše, tretirali
i objavljivali kao ratnoga zloĉinca, ne pazeći ni na to, a moţda i ne
znajući kako napisati selo gdje je sluţbovao!
Prava je ţrtva i svetac; muĉen i ubijen bez suda i dokaza; bez
suda i dokaza proglašen zloĉincem, da bi mit o ĉovjeku koji nikada nije
postojao mogao slobodno huškati na Hrvate!.
To je antifašizam; hrvatski kao i svaki drugi.
Mit koji se razvija
Dakle; nitko ne zna kako se Vukašin zvao, gdje mu je grob,
gdje je ţivio, gdje mu je obitelj ili rodbina, ni gdje su mu mošti. Ilija je
Tomas stvarno postojao, stvarno je ubijen kao Isusov sluga, a
antifašisti ga proglašuju zloĉincem te kaţnjavaju to kada se ĉovjeka
usporedi s njime!
Toliko o istinoljublju, znanstvenosti i svetosti SANU, SPC.
Toliko o domoljublju i poštenju antifašista Hrvatske.
Pragmatizam i laţ vire iz razliĉitih opisâ. Kada kome antifašistu
treba, istakne prirodnu ljubav ustaša (Hrvata!) za klanje; drugi je puta
ţrtva musliman, pa izmisle da je Pero Brzica franjevac ili svećenik, što
kolje, i to baš stipendist sa Širokoga Brijega, iako u prvotnome obliku
Zecove izjave toga nema, niti je kasnije dodavao. Zatreba li okriviti
druge hrvatske ĉasnike, napiše se, da su oni klali…
Laţ o starcu Vukašinu zapoĉeta je 1970., u pripravi obraĉuna s
Hrvatskim proljećem a onda se sve više nadograĊivala i razvijala, uz
barem prešutni pristanak a u nekim sluĉajima i veoma djelatnu
suradnju antifašista Hrvatske.
Nadogradnja je toga mita ovisila o potrebama velikosrpske
hegemonistiĉke eskalacije. Njezin razvitak potvrĊuje moju tezu o
jasenovaĉkome mitu kao stoţeru titoistiĉke ideologije, ĉak i kada on
pomaţe rušidbi titoizma, u velikosrpske svrhe, naravno. Vukašin,
izmišljen protiv Hrvatskoga proljeća, skoro jedno destljeće nakon
njegova sloma manje – više šuti. Nu, dolaskom Slobodana Miloševića
na vlast, svako se piskaralo i svako javno općilo morahu okušati u
interpretaciji toga mita. Ĉak i glavna mentorica S. Miloševića,
401
Bulajić, Ustaški zločin genocida i suĎenje A. Artukoviću, knj. IV., s. 1172.
139
profesorica pravnih znanosti Smilja Avramov i Goran Babić, i srpska
TV, posve neuki u povjesnici, objaviše knjige i programe o njemu!
SPC je pokapala 20. stoljeće stvarajući mit o svetosti
nepostojećega ĉovjeka, kojim će osvijetliti treće tisućljeće Kristove ere!
To je općepolitiĉki smisao mita o starcu Vukašinu.
*
*
*
Svakodnevna porcija jasenovačkoga mita
Protuhrvatska hajka buknula je 1972. g. I razvijala se već na
uhodane naĉine i stalnim sredstvima, samo još jaĉe nego li prije rabeći
jasenovaĉki mit.
Mladi Srbin iz Srednjotehniĉke vojne škole u Zagrebu citira
stihove Ivana Gorana Klein-Kovaĉića s Cvijeta402:
Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noţa,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koţa;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oĉi su nam boli.
Tu je kvaka: Osvetu slutim!.
Poruke Spomen-podruĉja pišu403: Dolaskom na radnu akciju
˝Jasenovac 73˝, omladina se neće angaţirati iskljuĉivo na radilištu;
brigadiri će biti upoznati sa svim onim što predstavlja Spomen-podruĉje
Jasenovac. Nema radnika! Svi su brigadiri! Svima iste laţi. Što više
laţi! Trebalo je odgojiti mlade koljaĉe Hrvata.
Škole i brigade s ORA Sava bijahu ondje kljukane mrţnjom. Do
1984. g. 3,500.000 posjetitelja404! Franjo se Horvat hvali nastavnim
planom ekskurzija405, po komu se djeci laţe da bi vlak s kosturima iz
Jasenovca imao 15.000 vagona406 a ĉita se jezovito svjedoĉanstvo o
jasenovaĉkom klanju - iskaz 19-godišnjeg ustaše iz Gospića - Jose
Oreškovića407, izsiljeno ili izmišljeno, ali pogodno okriviti cijeli hrvatski
narod.
Pedagozi se hvale, da su se naslovi djeĉjih sastavaka spontano
raĊali: Jecaji iz dubine, Logor smrti, Vapaj neduţnog djeteta, Krvava
Sava, Mrtvom logorašu, Oĉi strave, Neljudima, Koljaĉka savjest…
402
Poruke, 4. travnja 1971., s. 5.
Poruke, 15. travnja 1973., s. 1.
404
Nastava povijesti 2/1984., s. 108.
405
Nastava povijesti 3-4/1981., s. 179. i 180.
406
Nastava povijesti 3-4/1981., s. 182.
407
Nastava povijesti 3-4/1981., s. 183.
403
140
Vidimo li kako djeca emocionalno upijahu sve antifašistiĉke poruke?
To je i Sava, i jame, i oĉi, i klanje, to da su Hrvati - neljudi!
Smisao toga pjesništva priznaje Slavica Jednaĉak Lipiĉanin,
koja je napisala pjesmu Jasenovaĉki krematorij408:
Krkljaju priklani grkljani i cvrĉi meso u peći
Vriskaju slomljene ţene i kriju krvave grudi,
Na podu krv se još puši i oĉi zaklanih ljudi,
Bulje u zvijeri bez rijeĉi (…)
Sjetimo se ţrtava te divlje nemani,
Osvetimo te cvjetove uvele.
Radovan je Trivunĉić (predratno dijete iz okolice Jasenovca,
kasnije uĉitelj i direktor Spomen-podruĉja) vodio razgovor s Ksenijom
Dešković i Gojkom Kastratovićem o dokumentarnom filmu ˝EvanĊelje
zla˝. U 28 minuta su stigli utrpati i kljuĉnoga svjedoka - Augusta
Pinocheta409!!!
Poruke Spomen-podruĉja pišu410: Dolaskom na radnu akciju
˝Jasenovac 73˝, omladina se neće angaţirati iskljuĉivo na radilištu;
brigadiri će biti upoznati sa svim onim što predstavlja Spomen-podruĉje
Jasenovac. Nema radnika! Svi su brigadiri! Svima iste laţi. Što više laţi
što širemu broju mladih iz cijele SFRJ! Trebalo je odgojiti mlade
koljaĉe Hrvata.
Škole i brigade s ORA Sava bijahu ondje kljukane mrţnjom. Do
1984. g. 3,500.000 posjetitelja411! Franjo se Horvat hvali nastavnim
planom ekskurzija412, po komu se djeci laţe da bi vlak s kosturima iz
Jasenovca imao 15.000 vagona413 a ĉita se jezovito svjedoĉanstvo o
jasenovaĉkom klanju - iskaz 19-godišnjeg ustaše iz Gospića - Jose
Oreškovića414, izsiljeno ili izmišljeno, ali pogodno okriviti cijeli hrvatski
narod.
Pedagozi se hvale, da su se naslovi djeĉjih sastavaka spontano
raĊali: Jecaji iz dubine, Logor smrti, Vapaj neduţnog djeteta, Krvava
Sava, Mrtvom logorašu, Oĉi strave, Neljudima, Koljaĉka savjest…
Vidimo li kako djeca emocionalno upijahu sve antifašistiĉke poruke?
To je i Sava, i jame, i oĉi, i klanje, to da su Hrvati - neljudi!
Mirjana Lonĉar415: Nakon promatranja i doţivljenih emocionalnih
šokova izazvanih gledanjem filma ˝EvanĊelje zla˝, eksponata u Muzeju i
408
Poruke, 19. travnja 1975., s. 2.
Poruke, 2. listopada 1974., posljednja s.
410
Poruke, 15. travnja 1973., s. 1.
411
Nastava povijesti 2/1984., s. 108.
412
Nastava povijesti 3-4/1981., s. 179. i 180.
413
Nastava povijesti 3-4/1981., s. 182.
414
Nastava povijesti 3-4/1981., s. 183.
415
Nastava povijesti 2/1982., s. 70.
409
141
slušanja tumaĉenja vodiĉa kroz Spomen-podruĉje, uslijedile su brojne
misaone operacije, koje su urodile plodom i eksperiment je uspio.
Jelena Jurić u svome se sastavku zapitala416: Moţe li ĉovjek,
obiĉan na prvi pogled, zaklati dvije, tri tisuće ljudi i poslije toliko smrti
mirno ţivjeti?.
Uĉenica Jelena, dakle, zna da su neki Hrvati klali po 3.000
ljudi!!!
Uĉenica Gordana Gabor svršuje pjesmu417:
Da li još postoji Sunce?
Postoje li još negdje Ljudi?
Savka Grbić u pjesmi Sava:
Krvnik je u tvome ogledalu gledao
svoje zajapureno lice,
Svoje ruke,
Koljaĉki noţ,
Gledao je daleko.
Nije slutio da ćeš otkriti svoje lice
I reći istinu o sebi, o njemu, o Jasenovcu.
Nijedan od tih zagriţenih dobitnika nagrade i ĉasti da se njihova
poezija ĉita i pjeva pred cijelom jugoslavijom nije bio zatoĉenik u
Sabirnome i radnom logoru Jasenovac pa nema sjećanja na njega.
Neki se rodiše poslije Taborova uništaja.
Kako su poslijeratni laţljivci spoznavali o Jasenovcu? Ĉitajući
već objavljene promidţbena i oĉito huškaĉke knjige i novinske
informacije; gledajući igrane, kao što su Fadila Hadţića, Zore
Dirnbach i dr., i dokumentno krivotvoreće filmove, kao što su
Zafranovićevi, Škanatini… Tu su se i napajali dubokim osjećajima koji
su ih vodili širiti mrţnju.
Prvenstveno; boreći se za što više nezasluţen poloţaj u
antifašistiĉkome društvu!
Navedeni su auktori tipiĉni ponajbolji antifašistiĉki tzv.
humanistiĉki intelektualci. Zato i dobiše nagrade. Kao pjesnici su
liriĉari, dakle njeţne duše. Kako li su tek u doba Drugoga svjetskog
rata, u vrijeme antifašistiĉkoga terora i 1990.-ih godina na sve te laţi i
na umjetnost poput njihove morali reagirati obiĉni šumski antifašisti,
vojnici, policajci tajni policajci?
Smisao toga pjesništva priznaje Slavica Jednaĉak Lipiĉanin,
koja je napisala pjesmu Jasenovaĉki krematorij418:
Krkljaju priklani grkljani i cvrĉi meso u peći
Vriskaju slomljene ţene i kriju krvave grudi,
416
Nastava povijesti 2/1982., s. 69.
Nastava povijesti 2/1982., s. 71.
418
Poruke, 19. travnja 1975., s. 2.
417
142
Na podu krv se još puši i oĉi zaklanih ljudi,
Bulje u zvijeri bez rijeĉi (…)
Sjetimo se ţrtava te divlje nemani,
Osvetimo te cvjetove uvele.
Goran Licht - Babić mit razvija do logiĉkoga kruga, pa o
dopisnicama iz Tabora razsuĊuje419: svi bez iznimke javljaju da su
zdravi! Razabrao sam da je to zapravo poruka koja glasi - ako Vas uskoro
obavijeste da sam umro, znajte da sam ubijen jer sve donedavno ja sam
bio zdrav. Ukratko; ako nije dobro - nije dobro; ako je dobro - nije
dobro.
Mr. Duško Lonĉar u Školskim novinama420: Roman ˝Jasenovac˝
će sigurno postati nezaobilazna lektira svim nastavnicima, turistiĉkim
vodiĉima i drugim organizatorima ekskurzija na Spomen-podruĉje
Jasenovac, jer moţe intenzivno emotivno pripremiti sudionike ekskurzije
da senzibilnije doţive prostor i vrijeme u kojem je carevao zloĉin.
Turistiĉki vodiĉi! Odgojitelji! To su novine koje objavljivahu antifašisti
Hrvatske!
Roman koji tvrdi da Hrvati ljudima piju krv i od njih prave sapun
a katoliĉki svećenici kolju djecu, Školskim novinama je senzibilizacija
kojom se postiţe odgojni cilj zorne nastave.
Cilj jasenovaĉkoga mita priznaje Goran Babić421: Priĉao sam
Tiboru o presvlaĉenje o logorsko odijelo a nisam ja bio u Treblinki, u
Dachauu, Jasenovcu, Matthauzenu, nego on, on.
Pobjeda centralizma 1971./2. jedno je znaĉila titovcima a drugo
velikosrbima. Tito je njome pojaĉao svoje jugoslavene i ugled meĊu
Srbima, kojima je zadrţao hegemoniju. Nu, bijaše ta centralizacija
premalo za pune velikosrpske apetite. U isto vrijeme Slovenci
Jugoslaviju sve više osjećahu kao zapreku a sve manje kao trţište
svojemu poduzetništvu. Zaprijetila im je i poplava raznih naroda i
narodnosti što im se doseljavahu, mnogo plodniji od njih samih.
Ustav je iz 1974. bio sve prije nego li konfederacijski, kako
govore antifašisti Hrvatske. On je još više zaoštrio diktaturu jedine
partije pod nadzorom jedinoga predsjednika. Partija je svuda imala
vodeću ulogu i nitko se nije mogao ozbiljno ili bez posljedica
kandidirati ni za koje mjesto, ako nije bio u Partiji.
Sve su ideologijske postavke ostale. MeĊu njima i jasenovaĉki
mit.
O Jasenovcu se smjelo objavljivati jedino po diktatu iz 1972.,
dakle s brojkom od 700.000 toboţnjih ţrtava. Magnum Crimen nije se
više smjelo objavljivati, zbog ugovora Vatikana i SFRJ a još više jer bi
419
Licht – Babić, Samo ti, sinko, radi svoj posao/zapisi 1999, s. 19.
Školske novine, 17. oţujka 1981.
421
Licht - Babić, Samo ti, sinko, radi svoj posao/zapisi 1999, s. 10.
420
143
on poljuljao federacijske odnose u korist velikosrba i ugrozio Tita.
Spomen-podruĉje Jasenovac radilo je na masovnosti ţivoga
predoĉaja Mita. U to se ukljuĉiše, nu za Brozova ţivota ne toliko
masovno, i film i TV.
Koliko ja jasenovaĉki mit bio vaţan, da se naslutiti baš iz
stanovite stagnacije i titoistiĉkoga truda na obuzdavanju velikosrba i
dalje eskalacije mahnitosti brojeva i stilistike, kojima bi se do temelja
potuklo hrvatski nacionalni duh i Josipa Broza izloţilo opasnosti. O
tome svjedoĉi i ĉinjenica da je jasnovaĉki mit najviše podivljao
dolaskom Slobodana Miloševića na ĉelo srpska partije, 1986. godine i
u daljemu ratnohuškaĉkom razdoblju.
Nisam sluĉajno neke novine i knjige s poĉetka 1980.-ih stavio u
odjel o vremenu do Brozove smrti. One jednostavno ĉinjahu Brozov
kontinuitet, kada su se Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita,
Vladimira Dedijera 1982. g., mogli tiskati jedino uz velike prosvjede
ĉuvara Brozove baštine.
Za najizazovniju sam, 2. knjigu te tetralogije tada izdvojio pola
plaće. !991. sam sve ĉetiri, posve nove, od Cigana kupio za dvije
kune. To najbolje govori i o Dedijeru, i o Brozu i o drţavi koju
predstavljahu.
Nu, bijaše to još tek ustrašeno šuljanje skrajnjega
velikosrpstva.
Tada se još nije smjelo bitno pogoršavati jasenovaĉki mit.
Premda je Brozova smrt 1980. g. bila personalni i fiziĉki zaokret SFRJ,
promjene su se dogaĊale postupno.
3.) Nakon Brozove smrti
Od Brozove smrti do Miloševićeva nastupa (1980. –
1986.)
Ulazak u 1980.-te jest još uvijek bio itekako obiljeţen Josipom
Brozom
Titom, ali, kao i cijelo njegovo doba, i stalnim
frakcionašenjem skupina koje postajahu sve jaĉe i jaĉe, hraneći se
jasenovaĉkim mitom.
Jugoslavija se zasnivala na otvorenu velikosrpstvu i na tzv.
jugoslavenstvu, kojemu je u temelju uvijek bilo velikosrpstvo.
Da je tko mogao osigurati vjeĉnu silu Brozovih nazora i
sredstava, hegemoni narodi, Srbi i Slovenci, nikada ne bi bili traţili
nikakve promjene.
Slobodan Milošević nastupio je kao šovinistiĉki voţd srpskoga
naroda navikla na svevlast i posve nesamokritiĉna. On je u tome
svojstvu postupao posve dosljedno i logiĉno. Vidio je da se pred
144
slobodom mora raspasti svaka Jugoslavija i zato je udario ţestoko; ili
će biti centralistiĉka Jugoslavija ili jako velika Srbija; i to ili milom ili
silom..
Da je Sloba imao više razuma ili barem ĉestitosti, bio bi vidio
da se komunizam raspada. Bio bi shvatio da srpski narodni prirast ima
negativan trend, da su Šćiptari ogromna većina na Kosovu i
rasploĊuju se znatno brţe nego Srbi, da su Srbi umjetnonaseljena
manjina u Vojvodini, da ih je jedva iznad 60% u SRS, a taj postotak
kopni, da Macedonci Srbe ne vole a Slovencima Srbi više ne trebaju,
Muslimani ih se boje a brdski Crnogorci jesu Srbi, nu šverceri, dok
ostatak stanovnika Crne Gore ĉine Hrvati, Muslimani i Šćiptari.
Da je Sloba postupao razumno i ĉestito, bio bi radije poduzeo
akciju suzidbe Srbije na najuţi prostor i amputacije autonomnih
pokrajina te izlazka Srbije iz SFRJ, nego li pokušao proširiti srpski
nacionalni prostor.
Da je Sloba postupao razumno ili barem ĉestito, mi nikada ne
bismo bili za nj ni ĉuli. Bio bi se pojavio neki drugi voţd.
Kao i drugi antifašisti, prije svega Hrvatske, i Milošević moţda
nije uvijek znao je li se u Jasenovcu zbilo baš onako kako ga nauĉiše
u Partiji, ali je posve sigurno i baš uvijek znao da mu taj mit nosi moć i
novac. Svi antifašisti oko jasenovaĉkoga mita u isto vrijeme dok
toboţe iskreno plaĉu, dotle se vesele kako će poniziti Hrvate a sebi
ostvariti probitke, pri ĉemu ih se ne tiĉe nikakva istina.
Zato Milošević pokrenu 1986. veliku idejnu ofenzivu. Glede
Jasenovca, poĉeše se tiskati stare laţi, sada sve gnusnije i sa sve
većim laţnim brojkama ţrtava. Milošević je podredio sve dnevne
novine, premda uz neke otpore i odloge.
U Hrvatskoj je vladala Partija na ĉelu s nehrvatima. Mnogi od
takvih bijahu se ovdje povjenĉali i masno okoristili, ulazeći svojim
interesima u sustave partije Hrvatske.
Srbija je, dijelom uz potporu saveznih tijela, napala obitelji
starih titovskih koljaĉa, što vladahu gospodarstvom SRH a prije svega
Hrvata; Mike Špiljka, Pavla Gaţija te njihovih sljedbenika Ive i Josipa
Vrhovca i drugih uţitnika titoizma.
Kolovoza 1988, u Borbi izlazi otvoreno pismo zagrebaĉkoga
uĉitelja marxizma
Svetozara Livade drugu Branku Horvatu
(jugokomunjari non plus ultra), kojim ga se prozivlje za to što je u
Beogradu kupio kuću s okućnicom kada se u SFRJ još u uvjetima
galopirajuće inflacije davalo kredite bez devizne klauzule a tada, kada
je naša Partija uvela porez na nekretnine (pod parolom imaš kuću, vrati
stan), Horvat prodaje tu kuću za velike novce. Koliko god partijski
opravdana, ta je kritika bila pravno i gospodarski posve neutemeljena.
145
Što na to radi B. Horvat, ĉovjek koji nikada ništa u ţivotu ne bi
bio postigao bez Tita, Jugoslavije, komunizma? Objavljuje knjigu
Kosovsko pitanje, u kojoj se iznose povjesnicima općepoznata
svjedoĉanstva i dokumenti o srpskome genocidu nad Šćiptarima u
Balkanskim ratovima, 1. svj. ratu i kasnije. Horvat pojma o povijesti
nije imao, ali je tri mjeseca nakon Livadinoga napadaja ta knjiga leţala
pred svim jugovićima i drugim simpatizerima dr. sci. Branka Horvata. I
ta je knjiga pomogla u obrani SRH/RH, premda nas Horvat nikada nije
volio.
Šef savezne SDK okrivio je obitelj Gaţi, kojoj je u feudu bila
INA, za stotine milijuna USD štete naĉinjene kupnjom talijanskih cijevi.
Ĉak se i Slavka Šajbera okrivilo za prosipanje saveznoga novca za
Univerzijadu u Zagrebu, 1987. g. I Špiljci se naĊoše na udaru.
Predsjednika Sabora SRH, Josipa Vrhovca prozvaše za dva milijuna
USD mita dobivena od Westinghousea za potporu izgradnji NE
Krško...
I bez kakve natege moram i ovdje naglasiti vremensku
koincidenciju tih napadaja s eksplozijom jasenovaĉkoga mita u
srbijanskim javnim glasilima.
U isto vrijeme, i Zapadu i SSSR-u je kao obrana oda triju
smrtnih opasnosti; Kine, islama i avanturistiĉkih reţima i pokreta,
trebala skupina prividno slobodnih naroda, voljnih za rat i rad po niskoj
cijeni, pa dadoše formalnu nezavisnost komunistiĉkim tamnicama
narodâ.
Rotacija je na ĉelo SKH i svih tajnih sluţbi nametnula Staneta
Dolanca, Slovenca oţenjena Hrvaticom, s kućom na moru u Hrvatskoj.
On je 1985. u Beogradu proveo tzv. znanstveni skup Završne operacije
2. svj. rata u Jugoslaviji s kojega je objavljeno deset velikih tomova, u
kojima su se Titovi generali još jednom hvalili ubojstvima stotina tisuća
ljudi bez suda.
Zagrebaĉki je Veĉernji list s toga skupa prenio kratku notu s
Dolancovim tekstom, kao; optuţuju nas za likvidaciju 60.000-300.000
ljudi bez suda, ali mi smo imali komisije koje su odluĉivale. Objektivno, to
je priznanje likvidacije 300.000 i više.
Taj je skup bio klin u lijes SFRJ, jer je, makar samo dio
javnosti, osjetio da smije napasti glavni ideologijski okvir; tekovine NOB
i soc. rev. I to u doba, kada se u SFRJ ţivjelo sve teţe a glasnost i
perestrojka razdirahu SSSR!
Ja sam u školi napokon smio predavati o Bleiburgu!
Glasnost se prva osjetila u Beogradu. Nisu više pomagali ni
SUBNOR, ni Savjet Federacije, ni Komisija za oĉuvanje lika i dela Josipa
Broza Tita.
146
Pobunila se poraţena, mitologijska, Srbija krvavorukih ĉetnika,
pijanih knjiţevnika, ludih popova i djece onih koje je titoizam likvidirao
ili opljaĉkao te se ujedinila sa ţivim velikosrpskim komunistiĉkim
hegemonistima, što vidješe da im svemoć migolji iz ruku.
Komunisti lakoćom prijeĊoše u vjernike a ĉetnici još lakše
usvojiše jasenovaĉki mit.
Uglavnom, velikosrbi 1985. g. lansiraše Memorandum SANU i
1986. Miloševića a netko je Franji TuĊmanu potajno dao putovnicu i
omogućio pregovaranje s hrvatskim izseljeništvom, premda su mu
sudskom odukom bili zabranjeni izlazak iz SFRJ i javni nastupi.
Kada se i neospornome Jugoslavenu Stipu Šuvaru u Srbiji
poĉelo vikati da je ustaša, u Partiji je SRH došlo do preokreta. Na
izborima je pobijedio Ivica Raĉan, jedan od progonitelja hrvatskih
proljećara, nu posve svjestan, da centraliziranoj SFRJ njegove
izdajiĉke usluge više neće trebati.
Broza se poĉelo podkapati 1982. g. njegovom desakralizacijom
u 2. tomu Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita njegovoga
sluţbenog biografa iz 1953., Vladimira Dedijera. 1982. objavljuje se da
mu je prva supruga bila 14-godišnja Ruskinja Pelagija Bjelousova,
kako su se yu-komunisti ulagivali Staljinu i bojali ga se itd., itd.
Na koncu će SFRJ srušiti ipak tek nakon što Josipa Broza Tita
okrive za ionako toboţnje jasenovaĉke zloĉine! Za to je preduvjet bila
potpuna pobjeda Slobodana Miloševića (komunista i pokornoga sluge
Josipa Broza Tita!!!) meĊu Srbima.
Jasenovac je bio bitan!
Teško je opisati sve obzire koji su pritiskali titovce nakon
njegove smrti. Nu, da se i jednome muslimanu 1985. g. ĉinilo
probitaĉnijim lupati po Hrvatima, nego li traţiti istinu, vidi se iz odluke
Zaima Topĉića.
Tipiĉan za laţi o Hrvatima u Jasenovcu jest roman Zaima
Topĉića iz 1985., kojemu su antifašisti podijelili i nagrade. Roman
Ljudolovka Jasenovac zapoĉinje napomenom422: svi glavni i epizodni
likovi su autentiĉni (…) Bitni dogaĊaji, problemi i konflikti su takoĊer
istiniti. Dakle, to je toboţe 100% sigurno dogoĊeno a samo su sitnice
romansirane.
Evo kako toboţe razmišljahu Hrvati u SRLJ423: Jesu oni,
naravno, u masama kuhali masnije leševe novopridošlih, ali ne toliko radi
nasušnog sapuna, koliko da istresanjem olakšalih komada u Savu prikriju,
422
423
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 6.
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 38. i 39.
147
pred istorijom, broj uništenih, tako da im je od ljudi dobijeni sapun,
svakako, dobrodošao, ali ipak samo kao nuzproizvod. Topĉić je naziv je
svoje knjige; ljudolovka prepisao. Već ga je prije rabio ga je Slavko
Mirković, 1965.424 a Nikola Nikolić 1975.425 Laţ o kuhanju sapuna od
lješina bila je nova.
Po Zaimu Hrvati redovno piju krv: Za stolom su sedamnaestorica
ustaških odliĉnika, onih najubojitijih i nejrevnosnijih koji umjesto vina
piju svjeţu ljudsku krv426, Pred svakim tuţnim sveĉarom je po dvodeca
gotovo još tople ˝banditske˝ krvi427, svaki zalogajĉić su obilno zalijevali
svjeţom ljudskom krvlju428, strast prema mrţnji i krvi429, Da zabašuri i
primiri svoju uskoprcanu i jogunastu savjest, koja ga je štipala mnoštvom
krakova, šĉepao je jedino što je imao da pije - ĉašu ljudske krvi430, samo
su neki sluĉaji masovna, paĉe i sveĉana (prigodom Francetićeve
pogibije i sl.) pića ljudske krvi.
Hrvati će, baš kao po srpskoj pjesmi, ispasti navikli da piju još
toplu ljudsku krv pravo iz grkljana431.
Zaim Topĉić432: Jasenovac tri, strahotni pakao u kojem je svaki
ţalosni objed zalivan krvlju. Zaim o hrvatskome krvološtvu u
Jasenovcu433: Oni su svoju krvoţeĊ nosili kao zanos, strast i kult, po
ĉemu su, ĉak i meĊu izuzetno iskusnim velekrvnicima i Ċavolima raznih
naziva (esesovci, gestapovci, crnokošuljaši i dr.) postali pravi majstori
svog posla i rekorderi sadizma i bezumlja.
Zaim Topĉić 1985. g.434: u ovom logoru nad logorima, patilištu
nad patilištima, svaki korak bio je natopljen krvlju.
Antifašist Zaim Topĉić prepisuje etiku Kaufmana i Erenburga i
njihove rijeĉi stavlja u usta Hrvatima, koji ih nikada nisu izrekli 435: Mi
ćemo (…) morati odsad uništavati (…) ne samo neprijatelje nam, nego i
njihovu osnovu, ţile im i izdanke, to će reći ţene i djecu! (…) Dogod ta
pogana crvena gamad gamiţu po zemlji, ĉak i u trećem koljenu, vazda bi
nam bili smrtna pogibelj! Znaĉi, ţene im uništavati vaţnije je nego i same
komuniste! Ovo nam je šansa milenijuma.
424
Glas Slavonije, 10. prosinca 1965., s. 6.
OsloboĊenje, 30. lipnja 1975., s. 8.
426
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 7.
427
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 9.
428
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 10.
429
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 20.
430
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 23.
431
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 16.
432
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 36.
433
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 27.
434
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 36.
435
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 31.
425
148
Glede primjenljivosti Topĉićeve knjige, jasno je da je ona bila
moguća jedino u genocidnome ozraĉju i u hrvatoţderne svrhe. To je
znao i SKH, dok je mirno i bez prosvjeda sudjelovao u distribuciji tih
strahotnih laţi.
Vožd je stigao!
Dolazak Miloševića na vlast donio je i drugo izdanje Magnum
Crimena, 1986. g. Urediše ga Jakov Blaţević i Zdravko Tomac. Uz to
izdanje naravno iĊahu mase prikaza i izvješća. Uskoro se pojaviše i
nove velike knjige s novim prilozima za Magnum Crimen te prikazbe
tih laţi u suvremenim medijima.
Jedan je ĉlanak jako vaţan za opis uporabe jasenovaĉkoga
mita kao hrvatoţdernoga streljiva i općenito u titoistiĉkim i
posttitoistiĉkim politiĉkim i ideologijskim borbama.
Antifašist, general Jefto Šašić, ali tek te, 1986. g. (kada S.
Milošević dolazi na vlast u SK SRS), nemoćno bjesni na prave
rezultate popisa drţavnoga povjerenstva, koji bijahu ostali drţavnom
tajnom. On piše o dugome i skupom popisu ţrtava Drugoga svjetskog
rata436:
Rad je okonĉan kolovoza 1966. Savezni zavod za statistiku dao je
podatke o tome kakva je bila organizacija popisa, kako je i kada popis
izvršen, rezultate i ocjenu popisa palih ţrtava rata. Bitno je da taj popis
nije demantiran, niti je - koliko je poznato - izvršena nauĉno utemeljena
metodološka analiza kako je moglo doći do takve, rekli bismo, obmane.
Na njega se pozivaju antikomunisti i neprijatelji NOB-a, ne istiĉući ove
ĉinjenice. Birokracija se obranila odlukom da su ti podaci za internu
upotrebu, iako se koriste, vidjeli smo, ĉak prije objavljivanja. Tako je u
stvari dato zeleno svjetlo zloĉincima, a da se ţrtva nije mogla demantijem
braniti.
To je ĉista laţ. Tzv. jasenovaĉka ţrtva je cijelo vrijeme lagala
protiv hrvatskoga naroda, trošeći na publikaciju tiih laţi milijarde USD,
a nalazi se Statistiĉkoga zavoda nisu smjeli objavljivati pa kao da nisu
ni postojali.
Šašić cvili i nema, kao antiznanstvenik, ništa reći osim partijske
kritike i pseudopoezije437:
Navedimo i to da je upravo Statistiĉki zavod ˝ustanovio˝ da je u
ĉetiri godine uţasa u Jasenovcu umrlo svega 262, a u Staroj Gradiški 141
zatoĉenik (...) da je u svim logorima u Jugoslaviji ukupno (i svega) 2620
umrlih zatoĉenika. Dakle, sam broj - ma koliki bio - ne moţe izraziti, na
436
437
Naša tema, 1986., br. 9., s. 1294.
Naša tema, 1986., br. 9., s. 1295.
149
primjer, najstrašniji ustaški zloĉin - odvajanje djece od majki (...) Samo se
jedan ĉovek rodio / Samo je jedan ĉovek umro na zemlji.
Navedene su majke odlazile u Njemaĉku raditi svojevoljno, jer
su ih s djecom antifašistiĉki zlikovci 1942. g. bili izvukli iz domova na
Kozari, da bi oni mogli uteći pred silama reda. Hrvatska je te ţene i
djecu obskrbila najbolje što je mogla. Smještene su u pravoslavne
domove Zapadne Slavonije, u djeĉje domove i svuda o Hrvatskoj, a
Mato Lovrak napisao je i roman o trima malim Bosancima što se
naĊoše na igralištu jednoga kućnog dvorišta u Zagrebu. Ustaški je
Hrvatski narod znao ţestoko prekoriti neke zagrebaĉke gospoĊe, koje
su za takvu djecu dobivale dodatne novce i bonove a zanemarivale
njezin odgoj.
Dotle su stotine tisuća srpskih muškaraca cijele Drţave jedva
ĉekale otići na rad u Njemaĉku, da bi izbjegli novaĉenje u ĉetnike,
partizane ili domobrane. Njih 250.000 bijahu najsretniji drţavljani NDH
jer su im Hrvatska i Njemaĉka osigurale miran rad do svršetka Rata te
su redovno slali novĉanu potporu svojim obiteljima u Hrvatsku.
Šašić i antifašisti ţderu izmišljene mrtvace i hrvatsku narodnu
krv. Niĉim on ne moţe demantirati navedene brojke, pa filozofira i
pjeva. On se buni zbog komunistiĉke nediscipline, skrivajući da su
rezultati dovršeni i zabranjeni za objavu 1966. g., kada je velikosrpstvo
bilo podivljalo zbog Rankovićeve smjene.
Više od toga; nedvojbeno je dokazano da je Jefto Šašić bio
odmah poslije Rata zapovjednik širega podruĉja oko Jasenovca, da je
onuda ĉesto jašio na konju i da je jako mnogo toga znao o SRLJ.
Zašto se, onda, 1986. g. uzprotivio nalazima Statistiĉkoga zavoda iz
1966. pukom filozofijom i poezijom te partijskom kritikom.
Pa, da je bilo više ţrtava, bio bi ih on posve sigurno vidio. Bio
bi kapac zatraţiti da ih se izkopa i pristojno sahrani. Ne, i Šašić je bio
puki mitoman.
Eto nas opet na glavnoj temi. Titovci su 1966. g. ušutkali
velikosrbe što gunĊahu zbog smjene Aleksandra Rankoviĉa (kojega
nisu voljeli i najbolje im je sluţio zatvoren u rezidenciji i kasnije kao
svjeţ mrtvac) time što su dovršili istiniti popis ţrtava.
Velikosrbi ušutješe pred popisom koji nikada nije bio objavljen.
Znali su da postoji i znali su da su svi njihovi razlozi ĉista laţ.
1986. g., ali, već je tu bio Slobodan Milošević. Sada Tito više
nije bio ţiv. Sada je nastala trka, tko će se više dodvoriti Miloševiću.
Sada je Jefto mogao bez srama priznati da je 20 godina znao za popis
i o njemu šutio. On raĉuna na Slobu i polazi od pretpostavke
jasenovaĉkoga mita kao boga, jer je bog Tito umro. Sada se više ništa
ne mora dokazivati a doskora će i Broza proglasiti ustašom.
U situaciji u kojoj vrijedi jedino jasenovaĉki mit, nalazi Statistiĉkoga
zavoda prestaju biti dokazom stvarnoga broja ţrtava, već
150
postaju dokazom zavjere protiv srpskoga naroda! Eto Vam, štovani
ĉitatelju, eksplozije svrhe i vaţnosti jasenovaĉkoga mita!
Ista tvrdnja Statistiĉkoga zavoda biva sakrosanktna u Brozovo
vrijeme i nitko se ne usudi osporiti da je u SRLJ ţivot izgubilo samo
400 zatoĉenika (dobro, nitko to nije ni objavio, već je to ostalo
drţavnom tajnom) a 20 godina kasnije, nakon Brozove smrti, ta se
tvrdnja objavljuje, ali ne kao dokaz za Hrvate, nego protiv nas!!!
Jasenovaĉki je mit temelj titovštine i Brozove baštine do te
mjere da ga ĉak i dokazi izvedeni oĉito po Brozovoj direktivi, ne mogu
osporiti, poglavito nakon Brozove smrti. Naprotiv, svaki glas razuma u
toj mitologiji prikazuje se dokazom protiv razuma.
Ukaţimo na to da se navedeni Šašićev ĉlanak iz 1986. g. zove
Pregled istraţivanja genocida u Jasenovcu, da je posve površan i
nepotpun, antiznanstven i da mu je jedino otkriće izdaja drţavne tajne
o nalazima Statistiĉkoga zavoda. On, dakle, svoju jugokomunistiĉku
tezu A (hrvatski je narod genocidan) dokazuje iznošajem Zavodove
tvrdnje antiA (nije istina da je hrvatski narod genocidan) i time dobiva
bodove za svoju tezu, jer u antifašistiĉkoj ideologiji mit ĉini temelj
svega.
Tako je via facti Šašić dokazao moju tvrdnju o vaţnosti
jasenovaĉkoga mita.
Obnovljeni udari na Katoličku crkvu
SPC je uvijek prijekim okom gledala na Katoliĉku crkvu, bojeći
je se. Dok je konkordat Vatikana i SFRJ osiguravao probitak drţavi u
kojoj su Srbi hegemoni, to je SPC podnosila.
Srpsko se velikodrţavlje 1980.-ih oslonilo na SPC, pa je udar
na katolištvo bio neizbjeţan.
U MeĊugorju se pojavio Gospin lik. Naslov maloga odlomka
Dedijerove knjige je Pojava Gospe na MeĊugorju - godišnjica ustaških
pokolja438. Antifašisti reagiraju spremno439: Zašto je Gospa izabrala baš
franjevaĉku ţupu MeĊugorje, u blizini poznatog Širokog Brijega centra
ustaško-franjevaĉke aktivnosti i Klobuka, rodnog mjesta ustaškog ministra
Andrije Artukovića, Ĉitluka, gdje su se još 1940. pojavile prve ustaške
parole ˝Ţ.A.P.˝, sa podruĉja odakle po nekim raĉunicama potiĉe oko 80
ustaških ˝ĉasnika˝).
Vladimir je Dedijer materijale skupljao zajedno sa Ţidovima iz
jasenovaĉkoga tabora440. Po narudţbi nakladniĉke kuće Ahriman
Verlag napisa knjigu o odgovornosti Vatikana za genocid u najvećem
438
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, s. 687.
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., ss. 602. i 603.
440
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, s. 10.
151
439
koncentracionom logoru u Jugoslaviji u toku Drugoga svjetskog rata,
Jasenovcu441. Ne knjigu o istini, već kojom će ispuniti nalog novih
gospodara.
Zaim Topĉić 1985., sluţeći Jugoslaviji, prenosi jasenovaĉki mit
na Crkvu i sve Hrvate442: nadbiskup Stepinac vrlo lijepo i mudro kaţe da
Hrvatska ne treba da bude ˝organizirana na laţnim principima ovoga
svijeta, već na boţanskim naĉelima˝ (vjerojatno je na temelju toga nazora
nasilu preveo na katoliĉanstvo na hiljade pravoslavaca, a još više onih
neposlušnih poklao, ili blagonaklono poslao u koncentracione logore).
Hrvati, po knjizi Zaima Topĉića, jedu ljude. Prvo je fra FilipovićMajstorović navikao Hrvate piti ljudsku krv, paĉe kao sveti obred.
Zatim im dolazi Maksimilijan Luburić i postupno ih navodi - jesti ljude,
na što se u sebi pita katoliĉki duhovnik: Krv navire u obraze: kakvo li je,
od ĉega li je to neobiĉno meso443, Premda je mlado kopile, jopet je vraški
ţilavo, majku mu banditsku! Ali, more se sasvim lipo, kad se dobro
proţvaĉe444, da je peĉeni jadnik Splićanin i pravi Hrvat445, Svoj zanos za
kanibalizmom446, samo su neke situacije hrvatskoga ljudoţderstva, po
umjetnini jasenovaĉkoga zatoĉenika, Zaima Topĉića.
Katoliĉki duhovnik u Sabirnome i radnom logoru Jasenovac, po
Zaimu Topĉiću, razmišlja447: A kad je već zaklao i ispekao tog jadnika u
Pićilijevoj peći, što mu je još trebalo da nam ga servira. Topĉić
nastavlja448: Iako je dalmatinski ilegalac-komunista baš lijepo peĉen i
pomalo bljutavo-slatkast….
Zaim Topĉić 1985. g. o moralnim brtvama fra Filipovića
Majstorovića449: kadgod bi mu Glavni naredio da ˝crvenom banditu
lagahno i njeţno iskopa oĉi˝, uvijek se durio i s njim je imao grdna
nakapanja dok bi ga poslušao.
Kako Zaim opisuje misli katoliĉkoga svećenika450: Vazda mi je
sveti cilj bio pred oĉima: potamaniti što više neprijatelja bezboţnika i
mrzitelja hrvatstva, a zar je u tome grijeh? (…) Razlika je zbilja ogromna:
ja sa Kristom, a oni s Ċavolom u duši.
441
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, s. 13.
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 16.
443
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 9.
444
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 11.
445
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 17.
446
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 20.
447
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 17.
448
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 27.
449
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 13.
450
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 22.
442
152
Topĉić o mislima katoliĉkoga svećenika451: Da lani nisam
blagoslovio da mogu do mile volje piti krv zaklanih bandita, vjerojatno se
ne bi toliko ostrvili da sada mogu jesti i ljudsko meso?.
Zaim Topĉić mulja, da su Hrvati u Jasenovcu na svojevrsnim
karminama vitezu Juri Francetiću pili ljudsku krv i jeli ljudsko meso te
poentira452: Veĉeras su, zaista, izvrsno spoznali što znaĉi fašistiĉka
˝uljudba˝ i-predstojeći Boţić!. Jure je Francetić, meĊutim, preminuo 28.
prosinca 1942., dakle poslije Boţića. Bitno je oblatiti Katoliĉku crkvu.
Zaim svjedoĉi o Jasenovcu453: On se na to mefistofelovski
podsmjehnuo i jezuitski upita.
Marco Aurelio Rivelli ne zna hrvatski, ne poznaje relevantnu
literaturu, nije radio na arhivskom graivu i pojma nema o elementarnim
hrvatskim i balkanskim stvarima.
On kaţe i dosljedno ponavlja: logor Krušica454 (treba Krušĉica),
logor Đadovno455 (treba Jadovno), 25. aprila 1945, trupe Narodno oslobodilaĉke vojske Jugoslavije456 (treba Jugoslovenske armije), Janka
Simraka457 (treba Šimraka), Hrvatske katoliĉke crkve458 (Brozov nacrt
protiv Katoliĉke crkve, nema sveze sa Stepincom), nadbiskup
Boţanić459 itd.
U njegovoj knjizi460: Ĉini se, dakle, da sama rimska kurija
ignorira zloĉine. Tomu je struĉnjaku bitno reći za Hrvate da su pacovi
(poglavlje Ljudi i pacovi461 aludira na knjigu i podlistak o Krunoslavu
Draganoviću), posebno naglašujući ˝pacovskim kanalom˝ koji je
pripremila Sveta rimska crkva…462.
1980.-ih i 90.-ih objavljeni su desetci protuhrvatskih i
protukatoliĉkih knjiga, zasnovani znatnim dijelom na jasenovaĉkome
mitu, koje sam ovdje već obradio, pa istiĉem samo ĉetiri; koje dolaze
iz više jugoslavenske, a ne velikosrpske, kuhinje.
Protuhrvati pišu463: Prvi klero-ustaški dokumenat o nasilnom
pokatoliĉavanju pravoslavaca te navode zakonsku odredbu od 1.
svibnja 1941., koja i ne spominje nasilno katoliĉenje, nego nastoji
451
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 24./25.
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 33.
453
Topĉić, Ljudolovka Jasenovac, s. 47.
454
Rivelli, Nadbiskup genocida, s. 92.
455
Rivelli, Nadbiskup genocida, s. 93.
456
Rivelli, Nadbiskup genocida, s. 93.
457
Rivelli, Nadbiskup genocida, s. 148.
458
Rivelli, Nadbiskup genocida, s. 247.
459
Rivelli, Nadbiskup genocida, s. 247., 248.
460
Rivelli, Zatajeni genocid, s. 11.
461
Rivelli, Nadbiskup genocida, s. 213. i dalje.
462
Rivelli, Nadbiskup genocida, s. 215.
463
Prekrštavanje Srba za vreme drugog svetskog rata, s. 28.
452
153
zaustaviti laţno. Ta odredba postavlja svjetovne, drţavne, preduvjete;
prijavu vlasti (kotarskoj ili gradskoj) i potvrdu o toj prijavi; te da se
ispune vjerski propisi one priznate vjeroispovijesti, na koju stranka
prelazi. Tako nastavljaju mit, koji je razvio Viktor Novak.
Nezavisnoj je Drţavi Hrvatskoj laţno katolištvo bilo opasno,
omogućavajući mimikriju i diverziju. Kako Bl. Stepinac u ime Crkvino
pastirsko pismo, tako je i ministar dr. A. Artuković s Poglavnikom u
drţavno ime donio zakonsku odredbu, da na svaki naĉin treba
sprjeĉavati svako nasilje u vjeri i svako prekrštavanje a jednako tako i
prividne prijelaze.
U predgovoru Rivellijeve knjige (naklada Cipetić), nepotpisani
laţljivac citira464: otkrijem detalje neizmjerno velike kriţarske avanture
koja se 1941. godine dogodila u Hrvatskoj. Tada je, naime, na katoliĉku
vjeru preobraćeno oko dva i pol milijuna pravoslavaca. Toliko ih u
Nezavisnoj Drţavi Hrvatskoj nije bilo, a stotine su tisuća poslije 1918.
g. doklatarenih same utekle natrag u Srbiju! Tu tvrdnju nitko nikada
nije ni iznio ni pokušao iznijeti, a susrećemo ju u knjizi ĉovjeka koji ne
zna hrvatski.
Antifašisti napadaju Katoliĉku crkvu zato što osporava njihov
materijalizam. Tu je sloga kapitalista i komunista, totalitarista i
demokrata, potpuna. Sredinom 1980.-ih još i sloga jugoslavena i
velikosrba.
Stvarni je interes i stav; kako Drţave, tako i Crkve, o toboţnju
nasilnu pokrštaju pravoslavaca, nadahnuto formulirao udbinski ţupnik
Mato Moguš465; vuka krsti - vuk u šumu. Na svršetku su antifašisti
dobroga Matu objesili, laţno ga okrivivši da je pravoslavce - nasilu
katoliĉio!
Duga 1982. donosi naslov Krvava proslava Badnjaka466. Pa
dobro, Katoliĉku su crkvu ionako stalno progonili; nevaţan dogoĊaj?
Ne baš!
U Beogradu se moglo o Blaţeniku pisati sve najgore. Intervju je
bio meĊu glavnim zamašnjacima miloševićevštine. Jedan podlistak
poĉinje kao Ko je bio Alojzije Stepinac467, pozivljući se na knjigu
zabranjenu 1937. g., ali u drugome nastavku se mijenja u Uloga
nadbiskupa Stepinca oko NDH,468 spominjući Jasenovac samo usput.
Tu je i tekst Odgovornost Vatikana ne zastareva s karakterizacijom
klerofašistiĉka NDH.
464
Rivelli, Zatajeni genocid, s. 6.
Marušić, Kronika Krbave i Udbine kroz stoljeća, s. 188.
466
Duga, br. 205., 1982., s. 38.
467
Intervju, br. 213., 4. kolovoza 1989., s. 56. i 57.
468
Intervju, br. 214., 18. kolovoza 1989., s. 53.-55.
465
154
Sredinom 1990. g. podlistak Koreni mrţnje i genocida nad
Srbima . U stalnu podnaslovu stoji: Od Starĉevićevog sejanja mrţnje
izmeĊu Srba, Hrvata i Slovenaca do današnje srbofobije. O Jasenovcu
se u ĉlanku Nemir zverske duše navodi Broza, ali samo kada
demagoški replicira na Stepincovo Pastirsko pismo. U tome navodu o
Jasenovcu Broz spominje na desetine i stotine hiljada žrtava470, što je
takoĊer priznanje da samo promidţbeno laţe.
I ĉlanak Bogojavljenska noć u Jasenovcu 1942. godine471 nameće
da Hrvate vjera uĉi ubijati Srbe, i to baš na katoliĉke blagdane. Druga
laţ: Mislim da je Sava odnijela više ţivota, nego što je leševa u
grobnicama ili spaljeno ljudi u pećima.
Maks Erenbaum prikljuĉio se protuhrvatskom i protukatoliĉkom
pogromu, nazivajući skoro uvijek pogrješno institucije naše vjere kao
Hrvatsku katoliĉku crkvu472: Na ĉuĊenje pa i na zaprepašćenje, ˝Glas
koncila˝ (…) ne ustruĉava se da uporno traga za bilo kakvim moralnim ili
bar racionalnim pokrićem za sve Gline, Golubnjaĉe, Jasenovac.
Napasti u komunizmu Katoliĉku crkvu i vjeru, osobito poslije
Brozove smrti (jer on bijaše potpisao konkordat s Vatikanom) i osobito
ako se to ĉinilo preko stigmatiziranoga ustaštva i mita o Jasenovcu,
nije bilo ni novost ni hrabrost. Pozorniji su motritelji u tome ipak vidjeli
namjeran poremećaj ravnovjesja.
469
Krsto Škanata i Pseudogrisogono
Krsto Škanata, podrijetlom Hrvat iz Boke, ponudio se listopada
1990. g. u Politici tekstom Svet mora saznati istinu o ustaškim zloĉinima.
Na poĉetku filma Bog i Hrvati Krsta Škanate iz 1993. godine
stoji: Iako svesni ĉinjenice da ima mnogo valjanih i ĉestitih ljudi koji su
sluĉajno roĊeni kao katolici, ipak je istina, da je ova vera kao sistem uvek
bila nemilosrdno okrutna.
Monika Farel napisa: …ali prava istina je da su oni ti koje je naš
Isus Krist opisao kada je rekao: ˝Ĉuvaj se laţnih proroka koji doĊu u
jagnjećoj koţi ali u duši su proţdrljivi vuci˝, što Škanata uze mottom
svoje bjesomuĉne protuhrvatske filmske bajke, koja se stalno vrti po
srpskim televizijama.
Oboma je cilj oblatiti cijelu Katoliĉku crkvu i hrvatski narod.
Nekoliko tvrdnji o Katoliĉkoj crkvi iz srpskoga TV-filma Hrvata
Krsta Škanate, ĉesto prikazivana473: Ĉasne sestre uĉestvuju u pokolju
469
Večernje novosti, cijeli lipanj i pola srpnja 1990.
Večernje novosti, 29. lipnja 1990., s. 28.
471
Politika, 13. kolovoza 1990.
472
Duga, br. 390., 4. veljaĉe 1989., s. 21.
473
Dunav film: Bog i Hrvati, 1993.
470
155
ranjenih partizana u bolnici u Otoĉcu. U ustaškim logorima isticale su se
u po surovosti.
Za razliku od Pape i katoliĉkih biskupa, na ĉelu sa Stepincem, uz
ĉiji blagoslov je vršen genocid nad srpskim narodom....
Nadbiskup Stepinac u svojim propovedima je govorio: ˝Hitler je
Boţji dar˝.
Tisserand: ˝znam pouzdano da su i sami franjevci, kao npr. otac
Šimić u Kninu (… ) Otac Šimić sam je predvodio skupinu ljudi sa oruţjem
u ruci, koji su srušili pravoslavnu crkvu˝.
Pri tome masno laţu. Ĉasne sestre nisu ubijale partizane.
Ĉasne sestre iz Jastrebarskog nisu nikada bile proglašene ratnim
zloĉinkama, nego je OZNA nakon prouke i ispitivanja odbacila sve
prijave. Stepinac nikada nije tako hvalio Adolfa Hitlera…
Kardinal Tisserand namjerno je lagao. Crkva u Kninu nikada
nije bila srušena, a ondje su vojnu vlast imali Talijani i ĉetnici,
stolovaše pop Đujić dok graĊanska vlast bijaše hrvatska. Đujić je već
ljeta i rane jeseni 1941. prihvatio NDH i borbu protiv srpskih partizana
a svibnja 1945. nije prihvatio istoĉnoĉetniĉki nacrt za napad na Zagreb
(ugušen na Lijevĉa polju, gdje su malobrojniji Hrvati uništili blizu
30.000 ĉetnika) i njegovu predaju Englezima, već je iz Istre sa svojim
silama mirno proputovao kroz glavni grad u Austriju i dalje. Tijekom
Rata u njegovu su stoţeru redom nestajali oficiri koje je slao Draţa
Mihailović, ne bi li opet razjario ĉetniĉki ustanak u NDH.
Škanata o pojavi Gospe u MeĊugorju: Njen tvorac je franjevac
Zovko, osuĊivan što je decu uĉio fašistiĉki pozdravima. Dva fratra Zovko
sa ovog podruĉja bili su ustaški koljaĉi, koji su ubijali u Gospino ime, jer
je Gospa bila simbol ustaštva i ˝kraljica Hrvata˝. To je ludilo mrţnje,
koja se okomljuje na sav hrvatski narod, prikazujući našu vjeru
koljaĉkom.
Ĉasne sestre iz Djeĉjega doma u Jastrebarskom, Gaudencija i
Pulherija, po Škanati proglašene su za ratne zloĉince. To jednostavno
nije istina, jer je UDB povela istragu, ispitala njih, ţidovske lijeĉnike i
ĉak jednu ĉ. s. titovsku doušnicu i – oslobodila te dvije sestre svake
sumnje474. One ĉinjahu sve najbolje za male Srbe spašene iza snijega
na Koozari, o ĉemu se ĉesto prikazivalo i filmska izvješća na
Hrvatskome slikopisnom tjedniku u blizu 1.000 kina u NDH, što znaĉi
pred cijelim narodom. Kao ni kod katolika ili muslimana, nikada se nije
ni spominjalo koje su vjere ta djeca bila. Narod je znao, ali Drţavi nije
bilo vaţno.
Uza sve to idu filmovi i fotografije duhovništva, ĉesto u društvu
hrvatskih duţnostnika. Umjesto da se to shvati kao dokaz hrvatske
474
Knjiga; Petešić, Ćiril, Dječji dom Jastrebarsko, Zagreb 1990.
156
odanosti Vjeri i Bogu, antifašisti tvrde da je to dokaz da je Bog u stvari
vrag.
Škanata preuzimlje neke ratne i poratne mitove. Tako i o
posebnu hrvatsku ponosu isjeĉenim dijelovima neduţnih Srba.
Škanata donosi Pismo dra Prvislava Grizogona Alojziju Stepincu,
na koje nikada nije dobio odgovor475: Gospodine doktor Alojzije Stepinac!
Pišem ovo kao ĉovjek ĉovjeku, kao hrišćanin hrišćaninu.
Pokolj Srba poĉeo je od prvih dana jadne endeha. Te nevine Srbe
su nabijali na kolje, loţili ima vatru na golim prsima, pekli ih ţive na
vatri, spaljivali ih u kućama i crkvama, polijevali ih kljuĉalom vodom i
tada polijevano meso derali i solili, kopali im ţivim oĉi, rezali uši, nos,
jezik, svećenicima rezali noţem bradu skupa sa koţom i mesom, odsijecali
im noţem spolovilo i zaticali u usta vezali ih ostraga za kamione i onda sa
njima jurili, prebijali su ljudima noge i ruke, zabijali im u glavu eksere,
golim ekserima zakucavali u pod kroz slijepo oko, bacali ih ţive u bunare i
provalije, razbijali im gvozdenim ćuskijama glave, djecu bacali u vrelu
vodu i vatru, u kreĉane, rastrzali za noge, razbijali im glave o zidove,
prebijali kiĉme io kamenje i klade i još druga muĉenja izvršavali, kakva
moralni ljudi ni zamisliti ne mogu.
Pismo je toboţe datirano: Zemun, 8. februara 1942. godine.
Dodaje se, tronutim glasom: Dr. Prvislav Grizogono, Hrvat po
nacionalnosti, bivši ministar i poslanik, ĉlan Jugoslavenske nacionalne
stranke, bio je poznat beogradski advokat.
Uz to pismo, osim Prvislavljeve fotografije idu uobiĉajene
strašne slike, miješane sa slikama svećenika uz hrvatske duţnosnike.
Ovo je pismo duge povjesnice, pa se ne moţe reći da Škanata
nije za nju znao.
Promidţba se brzo raširila.
Brzojavku je sa sadrţajem sliĉnim Škanatinu (toboţnjega
Grisogonovog pisma) 24. srpnja 1942. poslao jugoslavenski
veleposlanik u Ankari Ilija Šumenković premijeru Slobodanu
Jovanoviću, uz uvodnu napomenu476: Tupanjanin me molio me dostaviti
Vam ovaj njegov telegram:
˝Doktoru Alojziju Stepincu…˝.
Na svršetku Pisma piše Tupanjaninova napomena: Napominjem
da je Stepincu poznato ime pisca ovog pisma, verodostojan i pošten ĉovek.
Oĉito se radilo o naruĉenu promidţbenu i psihologijski
zbunjujuću pismu, namijenjenu pobuni Srba i oslabi katoliĉke potpore
Nezavisnoj Drţavi Hrvatskoj. Auktor, Tupanjanin, bijaše puki
promidţbenjak.
475
476
Dunav film: Bog i Hrvati, 1993.
Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941. - 1943., s. 284.
157
Ima dosta elemenata u kojima je Škanata to Pismo dosolio, ali
je jasno da je ono temelj njegove patvorine.
Toboţnje Grisogonovo pismo (Pseudogrizogono) pušteno je u
optjecaj odmah. Zato on, odmah poslije izlaska na slobodu, u veljaĉi
1942. g., piše skupini svojih jugoslavensko-ĉetniĉkih drugova (R.
Kneţeviću, J. Banjaninu, M. Grolu i G. Angjelinoviću), osuĊujući
hrvatsko nezavišnjaštvo, ali ukazujući na štetnost prokazbe cijeloga
hrvatskog naroda i Katoliĉke crkve477: Te laţi i falsifikati protrĉe kroz
Šumadiju za nekoliko dana, toliko koliko je nuţno da se izazove talas
ogorĉenja i zgraţanja, a nestanu pre nego bi se moglo utvrditi da li su
laţi ili bar preteranost. Potsećam Vas kako je nekoliko dana po Beogradu
kruţio glas o nekom plombiranom vagonu sa natpisom ˝Svinjska mast za
Beograd˝ a u njemu - otseĉene srpske gave; onaj drugi o nekim ogromnim
sanducima sa iskopanim srpskim oĉima. Svrha je bila (…) da se javno
mišljenje usija do najvećeg potencijala, na naĉin da ne bude više u stanju
da se opre makar kakvoj sugestiji u pitanju otkuda zlo dolazi i gde zlu
treba traţiti lek.
Jeste li, štovani ĉitatelju, uoĉili istost laţi koje Grisogono
napada i teksta iz Škanatinoga filma? Škanata je svinjarije vadio ne
samo iz Pseudogrisogona, nego i izravno iz Grizogonove osude laţi,
mijenjajući Grisogonov tekst!
Te veljaĉe piše Grisogono svoje odreknuće od Pisma i Alojziju
Stepincu478:
Preuzvišeni! Prošlo je nekoliko dana da mi je došao pod ruku
daktilografirani prepis pisma upućenog Vama, koje kola po Beogradu, a
na kome, opet daktilografiran, stoji potpis Dr Grizogono (…) Kako ja niti
sam to pismo sastavljao niti o njemu uopšte nešto znao, dok mi ga neki
znanac nije pokazao, ţelim saopštiti Vašoj Preuzvišenosti da ja sa ti
pismom nemam nikakve veze (…)
Posle ove izjave koju sam duţan sebi i drugima, mislim da imam
pravo zamoliti Vašu Preuzvišenost da ovu moju ogradu nikako ne shvati
kao solidarisanje sa osudljivim drţanjem izvesnog dela katoliĉkog
sveštenstva i katoliĉkog episkopata u sadašnjoj Nezavisnoj Drţavi
Hrvatskoj.
Dakle; Grisogono je brzo, odmah po izlasku iz zatvora, već u
veljaĉi 1942. dezavuirao to pismo.
Postoji pismo zadarskoga ĉetnika, dra Radakovića, koji mu taj
odbaĉaj laţnopripisanoga pisma zamjera pa i nastavak njihove
prepiske o tome479.
477
Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, knj. I., s. 310.
Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941. - 1943., ss. 288 i 289. i
Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I.), s. 347.
479
Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941. - 1943., s. 300. i 301.
478
158
Posve je jasno da dr. Prvislav Grisogono ono klevetniĉko
protuhrvatsko pismo nije napisao, nego mu je ono laţno pripisano.
21. prosinca 1942. g. radijska postaja KaraĊorĊe zlorabi
Pseudogrizogona ĉitajući mu dijelove uz napomenu480: Ustaška
zverstva najbolje se vide iz pisma Hrvata Prvislava Grizogona.
Pseudogrizogona su travnja 1943. g. uoĉili sluţbenici
Nezavisne Drţave Hrvatske, kao veoma pomodnu temu u Beogradu.
Strojem je prepisan na ćirilicu (da bi Srbi znali ĉitati), ali je napisano
ijekavski (da bi se pojaĉalo dojam da ga je napisao Hrvat priznajući
hrvatsku krivnju, iako je Prvislav Grisogono tada pisao ekavski) 481.
Zagrebaĉki je Katoliĉki list 1944. g. ukazivao na tu straviĉnu
laţnu promidţbu, koju je mnoţila i varirala antifašistiĉka genocidna
udruga482.
Komunist, predsjednik idološke komisije SKH, akademik Ljubo
Boban 1985. g. ukazuje na Tupanjanin-Šumenkovićevo pismo, koje je
toboţe Stepincu bio poslao taj verodostojan i pošten ĉovek kao na ĉistu
izmišljotinu.
Ono je vjerojatno napisano dok je Grisogono bio u zatvoru483, a
on ga je odmah po izlasku demantirao pravim pismom Stepincu, što
potvrĊuju Grisogonova kći i tajništvo Nadbiskupije484.
Suradnik obitelji Grisogono, dr. Vlastimir Stojanović tvrdi da je u
širemu društvu, desetak godina kasnije, u krugu obitelji Pribićević, u
Beogradu, saznao da je Pseudogrizogona izdiktirao roĊeni brat
Svetozara Pribićevića - Adam485.
Ljubo Boban već 1985. ispravlja generala Velimira Terzića, a
1987. ponavlja taj ispravak, ukazujući na pismo kojim se Prvislav
Grisogono ograĊuje od Pseudogrizogona a poslao ga je još za Rata
Stepincu486.
1985. objavljuje Ljubo Boban knjigu Hrvatska u arhivima
londonske vlade, u kojoj takoĊer obraĊuje temu Pseudogrisogona. On
je doktorat izradio znatnim dijelom u Londonu (doduše o dru Vladku
Maĉku) pa je posve sigurno imao pristupa mnogim vrelima do kojih
drugi nisu mogli.
1987. g. prvim tomom knjige Kontroverze iz povijesti Jugoslavije
vraća se Lj. Boban i temi Pseudogrisogona487.
480
Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941. - 1943., s. 288.
Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941. - 1943., s. 287.
482
Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Drţava Hrvatska, s. 286.
483
Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941. - 1943., s. 291.
484
Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941. - 1943., s. 289.
485
Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, t. 2., s. 306.
486
Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943., s. 288. i Boban,
Kontroverze I., ss. 347.+
487
Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije I.
159
481
U Bespućima i Franjo TuĊman bavi se Pseudogrisogonom488, a
vidljivo je da je Boban tu temu zapoĉeo i dublje proradio.
Hrvatoţderni se antifašisti, ali, u laţima nikada ne predaju!
Nova inaĉica!
Dragoljub Ţivojinović i Dragan Luĉić 1988. g. objave knjigu
Varvarstvo u ime Hristovo, u kojoj, praveći se nevešti donesu presliku
sada nekakva rukom na ćirilici pisana teksta Grizogonova pisma, na
polupismenoj kombinaciji ijekavice i ekavice, hrvatskoga i srbijanskoga
jezika, potpisana Zemun 8-II-1942 god Pr. Grisaganov489.
Ĉovjek ne zna ni kako se zove? Napominjem da smiješne
kombinacije koje ćete sresti (ikavsko-srpski?) nisu posljedice mojih
tipfelera:
Silovali su mnoge nebrojane ţene, djevojke, djevojĉice, matere
pred kćerima, a kćeri pred materama, a gomile ţena; djevojaka, i djece
odvoĊeni su u logore za: ĉak su silovanja vršena u pravoslavnim (…)
nateran je sin da siluje roĊenu mater (…)
Taljani su fotografisali više od pet kilograma srpskih oĉiju, te
jednog Hrvata okićenog ogrlicom nanizanih srpskih oĉiju, kao i jednog
koji je došao u Dubrovnik sa dva Ċerdana odrezanih srpskih jezika.
Strahote logora u kojima su poubijana tisuće Srba i puštani da pomru od
gladi i…
Njemci pripovjedaju o jednom logoru u Lici u kome je bilo na
tisuće Srba, a kada su došli tamo, našli su ga praznog, natopljenog krvlju
i krvavih krpa, rublja i odeće, tu je, kaţu izgubija glavu i jedan srpski
vladika. (…)
Ĉak je jedan katoliĉki sviještenik mirno zaklao jednog
pravoslavnog svještenika (…)
Akademiji Nauka. N.R.S. (Odseku za prikupljanje istorijskih
dokumenata)
Beograd
Molim gornji naslov za izvinu, i da ovaj dokumenat, prepišu na
pisaću mašinu, pa da jedan prepis pošalju, G. Stepincu, kao diplomu, a
drugi G. Papi, da zna zašto ga je unapredija i poklonija nadbiskupski
šešir, crven od srpske krvi, a okićen srpskim oĉima, a ogrlicu, koju prima,
to su jezici srpski koji mu zahvaljuju, što ih je na vreme uslišija.
Tekst je, navodno, nastao 1953. godine. Boban navodi i neke
njegove inaĉice, takoĊer sulude.
Pri tome se skrivaju iza ĉinjenice da su te papire našli u
nekakvu arhivu, ali, da bi pojaĉali dojam njihove vjerodostojnosti,
488
TuĊman, Bespuća, 1994., ss. 116. +.
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, ss.
776. - 782.
489
160
kaţu490: Prepis pisma dr Pravoslava Grizogonoa, upućeno Stepincu iz
Beograda - u kome ga obaveštava o varvarstvu u ime katoliĉanstva i
hrvatstva. Postavlja se pitanje zašto je autor naknadno uloţio napor da
pismo demantuje. Uz ovu, rabe i formulaciju; kasnije je dr Grizogono
uloţio napor da demantuje491.
Time izjavljuju da znaju da je to pismo napisao P. Grisogono
(ne Pravoslav i ne iz Beograda!!!), a iz ĉuda nad odreknućem od toga
pisma (skrivaju, da je Grisogono odmah, ĉim ga je vidio, odbacio to
pismo) stvaraju tko zna kakvu, vjerojatno vatikansku, zavjeru.
Ţivojinović-Luĉiću Boban i 1989. g. nalazi mnoštvo gluposti i
posve neutemeljenih tvrdnji o postojanju pravoga Grisogonovog teksta
(u stvari Pseudogrizogona)492.
Dr. Vlastimir Stojanović ukazuje na Ţivojinović-Luĉićeve
zlorabe Pseudogrizogona, pa ĉak i kako iz njegove knjige preuzimaju
tekstove od mnogo stranica i, bez oznake, skraćuju ih, prikazujući ih
integralnim! Vrhunac je, kada su jedno izvješće od cca 20 stranica
sveli na cca 3 stranice, bez oznake kratnje!
Stojanović najjasnije zakljuĉuje493: I, najzad, što je ovdje i
najvaţnije, taj izvještaj Grisogono nikada nije napisao. Izveštaj na kojega
se autori pozivaju npisao je Berislav Angjelinović, svome bratu Grgi
Angjelinoviću. U mojoj zbirci dokumenata to je pokazano na naĉin koji ni
u kojem sluĉaju, ni na koji naĉin, ne moţe izazvati zabunu. No
Ţivojinoviću i Luĉiću bilo je potrebno to pripisati Grisogonu i oni su to,
eto, bez i malo kolebanja i skrupula, i uĉinili. Neĉuveno, ali istinito!.
Suština je ovo: Ţivojinoviću i Luĉiću bilo je potrebno.
I oni kilogrami laţnih srpskih oĉiju kao poticaj da se 1991. g.
iskopaju dva prava mala oka dvanaestgodišnjoj Vukovarki.
Suoĉeni s neodrţljivošću starih, antifašisti spremiše novu
verziju, u okviru Vojnoistorijskoga instituta u Beogradu, koja odjednom
pripisuje to pismo Nenadu Grisogonu, koji bijaše ĉetniĉki oficir za
vezu, a sin Prvislavov. On je toboţe poslao pismo nadbiskupu
Stepincu, a kopiju vladi Kraljevine Jugoslavije494.
Osim potpuna nepoznavanja ĉinjenica i napuhivanja brojki te
izmišljanja strahota, to pismo, takoĊer datirano 8. veljaĉe 1942. g.,
nema sekvenci koje su nadodane i dramatiĉnim glasom proĉitane u
Škanatinom filmu. Nenad Grisogono, u ĉestoj korespondenciji s
Ljubom Bobanom, nikada nije priznao to pismo. Tako sada dobismo
Pseudoprvislavgrizogona i Pseudonenadgrizogona.
490
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 776.
Ţivojinović, Luĉić, Varvarstvo u ime Hristovo/Prilozi za Magnum crimen, s. 775.
492
Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, t. 2., s. 301.
493
Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, t. 2., s. 308.
494
Miletić, I., ss. 398. - 401.
161
491
Da ne bi bilo zabune o stavovima i ćudoreĊu Prvislava i
Nenada Grisogona, evo što je kolovoza 1943. g. pisao Mladen
Ţujović,
zapovjednik
zapadnobosanskih,
liĉkodalmatinskih
i
hercegovaĉkih vojnoĉetniĉkih odreda Draţi Mihailoviću495: Generalni
sekretar: Grisogono Dr. Nenad, advokat, sin Dra. Prvislava, odliĉan u
svakom pogledu, sluţi mi i kao oficir za vezu (pri mom štabu). Nije tema
jesu li Griosogoni nepošteni i laţljivi, nego jesu li njihovi ĉetniĉki druzi
nepošteniji ili laţljiviji od njih, osobito u sluĉaju toga pisma.
Moţemo reći da je to pismo po namjeni isto kao i Škanatino;
nastoji oblatiti cijeli hrvatski narod i Katoliĉku crkvu. Sadrţajem su
razliĉita, pa ĉak i po pripisanu auktorstvu. Antifašisti uvijek kada im se
dokaţe laţ izmišljaju novu i prelaze preko stare. Sada su jednostavno
promijenili adresanta, nastojeći da sve ostane u obitelji. Odmah su i
dodali nove svinjarije i laţi.
Škanata, Bulajić i ostali dobro su znali da je ono pismo ĉista
laţ, ali su ga namjerno rabili i prekrajali, uklapali u svoju protuhrvatsku
genocidnu promidţbu.
Škanata je u svome filmu smiješao razne protuhrvatske mitove
i pojaĉao ih dojmljivošću toga medija i TV. Nakon toliko godina svatko
je pismeniji znao da su to laţi. Mnoge od tih laţi antifašisti Hrvatske
rabe i danas.
Vojnoistorijski institut u Beogradu
Taj je institut poznat po blizu 500 knjiga dokumenata i drugih
sadrţaja o tzv. NOB i soc. rev., Titu, centralnim organima itd.
objavljenih u 50 godina, nasilu prodavanih knjiţnicama, Partiji,
općinama i republikama i drugim DPZ i DPO. Do tih su knjiga smjeli
malobrojni a ĉitao ih nije nitko.
Kako god bilo, premda probrani, proĉišćeni, krivotvoreni i
pogrješno tumaĉeni i atribuirani, ti su dokumenti govorili o tzv. NOB,
NOR i soc. rev. kao o fiziĉkim dogoĊajima, a ne o mitologijskim
epopejama. To su bili dokumenti, makar i okljaštreni.
Najsramotniju je krivotvorbu Vojnoistorijskoga instituta napravio
njegov direktor, general Pera Moraĉa, kada je pred drugi izbor Kurta
Waldheima za glavnoga tajnika UN-a dao krivotvoriti brzojavku kojom
general Stahl Waldheima pohvaljuje za sudioništvo u akciji na Kozari.
U roku od jednoga dana, neka je njemaĉka povjesniĉarka u Moraĉinu
tekstu od tek nekoliko reĉenica našla 14 temeljnih dokaza
krivotvorenosti. Rabili su srpski rjeĉnik (srez, umjesto kotar), pisaći
stroj proizvoĊen tek nakon 1945. g. Moraĉin papir i strojopisna vrpca
kao i njeni otisci bijahu tehnologijski i fiziĉki proizvod poraća...
495
Zbornik dokumenata…, V., knj. 2., s. 891.
162
Tako su djelovale i tri knjige VII-a o SRLJ, objavljene pod
vodstvom puk. Antuna Miletića 1986. i 1987. g. Zato nam nije jasno,
jesu li Miletić ili barem neki njegovi suradnici namjerno sabotirali
Miloševićev novi srpski ustanak, koji im je ugroţavao opstanak
jugokomunizma. Miletić jest nastavio raditi za velikosrbe.
Proklinjući Hrvate na sva usta, Miletić ipak objavljuje izbor
dnevnih izvješća, iz kojih saznajemo da je u cijelome mjesecu pomrlo
10-ak ljudi. Pomrlo, a ne poklano! Tako i dnevna izvješća u S. Gradišci
po rubrikama navode koliko je kaţnjenica došlo, koliko ih je
odpušteno, njihove vjere uvijek i generalije novopridošlih (ĉime Tabor
preuzimlje odgovornost) a skoro nikada nema mrtvih, premda rubrika
postoji496. U spisima koje su probrali da što više okrive Hrvate!
Najvaţnije; priznaše da ti popisi postoje!
Pismo narodnoga heroja Ivana Sabljaka, koji sredinom 1944. g.
iz SRLJ spominje samo tisuće mrtvih u svim logorima497.
Popisi zatoĉenika koji primiše pakete, pa i takav s 3.502 imena
i prezimena, naknadno krivotvoren od antifašistiĉke strane, ali još
uvijek pokazujući da se u SRLJ ţivjelo, a ne ubijalo498.
Postoje i smrtovnice u kojima se, doduše, ne spominje uzrok
smrti, ali se sva graĊanskopravna pitanja temeljito odreĊuju499.
Ili, zahvati u zubnoj ordinaciji, proĉitavši koje moj znanac upita
svoga otca, predratnoga lijeĉnika, koji je tri godine proveo u SRLJ, jesi
li Ti onamo išao po kazni ili popraviti zube (jer se stalno ponavljaše
njegovo prezime uz veoma fine zahvate, dok se ustaškim vojniĉarima
zube samo vadilo). Toga je lijeĉnika kasnije dr. Juraj Grbelja okrivio za
ubojstvo Alojzija Stepinca. Taj je lijeĉnik svojoj obitelji opisivao kako su
strašno izgledali hrvatski zatoĉenici UDB-inih zatvora, koje je bio
zaduţen odrţavati na ţivotu za nova muĉenja.
Karte za prehranu dokazuju tri obroka dnevno500.
Redovni su i popisi majstora; krojaĉa, mehaniĉara i drugih, ljudi
rad kojih će svima pridonijeti, pa ih nema smisla ubijati501.
Miletić objavljuje i pozitivne izkaze objektivnih inspektora
502
SRLJ .
Ili, o tome kako se na zahtjev graĊana NDH iz SRLJ ĉesto
odpuštalo zatoĉenike; bilo Cigane, bilo prijestupnike503.
496
Miletić I., ss. 363.-380., 390.-447.,
Miletić III., s. 745.-747.
498
Miletić III., s. 791.-844.
499
Miletić I., s. 314.
500
Miletić I., ss. 320. i 321.
501
Miletić I., ss. 216.-218., 321. i 322., II. 117.-142.,
502
Miletić II., ss 170.-172., Kasche, 174.-177. Prőbst (Jasenovac ni ljeĉilište ni
muĉilište), zatim Schmidlin...
503
Miletić III., s. 578.
163
497
Ili kako su antifašistiĉki lijeĉnici namjerno širili tifus meĊu
zatoĉenicima (što se zna i iz uspomenske literature).
Ili kako su oni krali lijekove i slali u šumu.
Ili kako se svaki ĉas zatoĉenike pomilovalo, puštalo ili
razmjenjivalo, ukupno u tisućama (tako i sestru I. Krajaĉića Steve,
Evicu504), što se vidi iz mnoštva popisa505,
Jako je znaĉajna njihova objava niza izvješća (obdukcioni
protokoli) beogradskih vlasti o svibnja 1945. g. Savom doplutalim
lješinama506. Kako se moglo u okviru hrvatoţderne harange objaviti to,
da beogradske vlasti o lješinama doplutalim niza Savu javljaju tek dva
tjedna i dalje nakon što su antifašisti zauzeli Jasenovac, a takvih
izvješća nema ni u doba Nedića ni u vrijeme titovske vlasti, od 20.
listopada 1944., kada je još dugo Jasenovac bio hrvatski. Te lješine
Miletić, doduše, pripisuje hrvatskim zloĉinima a tako sugeriraju,
premda suzdrţano, i beogradski kriminalisti iz svibnja 1945. g., nu,
kako već dokazah, njihovi konkretni nalazi i fotografije jasno svjedoĉe
da se radi o ţrtvama antifašistiĉkih pokolja.
Dakako da je Miletić veliku većinu stavova izvadio iz
komunistiĉke promidţbe. Tu je i bajka Pseudogrizogono, koju Miletić
tada pripisuje Nenadu Grisogonu, kojega nazivlje sinom Prvoslava
(pogrješno) a u koju utrpava i tajnika Šumenkovića507, što je strašna
laţ, budući da taj ĉovjek nikada takva nije potpisao a cijeli se ţivot
borio protiv toga pisma. Tu su oĉito laţni i huškaĉki izkazi plaćenih i
ostrašćenih hrvatoţdera, oĉito najgorim muĉenjima izvuĉena priznanja
hrvatskih vojnika i ĉasnika itsl., ĉime se svime zadovoljavalo Mit. Nu,
ništa od toga nema dokaznoga znaĉaja. A stotine pravih i
vjerodostojnih dokumenata, do tada nedostupnih svijetu, o ljudskosti
postupaka u SRLJ ima!
To jasno dokazuje da je stanje u SFRJ a poglavito u SR Srbiji
već nakon Memoranduma SANU bilo opet posve iracionalno i da je
ondje bilo dovoljno zavikati Jasenovac, pa da se zna da su Hrvati za
sve krivi. Bijaše to, ali, samo eskalacija stalne titovske ideoogije.
Je li to netko iz Miletićevoga instituta namjerno od velikosrba
radio idiote i podmetao im dokaze posve protivne njihovim nagonima,
ili su baš svi bili zaluĊeni, nije bitno. To, što su miloševićevci prihvatali
dokaze protiv sebe kao dokaze za sebe, jasno dokazuje moju tezu o
504
Miletić III., s. 678., s nasmiješenom fotografijiom uz domobranskoga ĉasnika.
Miletić I., s. 343., na prijedlog ustaša iz Viteza, da se odpusti 23 Cigana
(muslimana i pravoslavaca), I., s. 343., odpuštaj 43 logorašice, zbog iztjeka
kazne, I. ss. 381.-389., za odpustiti 170 zatoĉenika po nalogu GLAVSIGURA-a,
II. 359.-361., II. 454.-458., razmjena 29 partizana + Hebranga za dvojicu ustaša,
III., ss. 673., 706., 734.-736.,
506
Miletić I., ss. 465.-472., zatim ss. 473.-480. itd.
507
Miletić II., ss 398..-402.
505
164
snazi jasenovaĉkoga MITA kao temelju titovskoga, protutitovskoga i
svakoga titoidnog, dakle antifašistiĉkog naĉina mišljenja.
Ono što je u tome slijedu najvaţnije, jest ĉinjenica da samo
objavom Miletićevih knjiga brke omastili stranom i mi, ĉestiti
znanstvenici, a stranom
najljući velikosrbi. To je paradoks
kontrapunkta istine i mita.
1991. g. Pojavila se i knjiga Veĉan pomen/Jasenovac mjesto
natopljeno krvlju nevinih/1945. 1985. 1991., Sveti arhijerejski sinod SPC,
Beograd 1991. U njoj vrh SPC ponavlja laţi o SRLJ potiĉući sveopću
mrţnju na Hrvate. Sinod dobro zna da su to laţi, i to veoma pogubne.
Nu, on si je priţeljkivao Veliku Srbiju a vrhovnika SPC ionako postavlja
srpski drţavni voĊa, pa kod njih nema mjesta ni istini, ni pravdi, a u
stvari ni Bogu.
Bez ograda Sinod SPC 1991. g. navodi koljaĉki poziv paroha
Dimitrija Joke iz 1941.508: prethodno hoću da naglasim da je za stradanje
Srba u Hrvatskoj kriv ĉitav hrvatski narod i to od najglupljeg Zagorca pa
do ministra. Od hiljade jedan Hrvat moţda je saţaljevao Srbe, ali njihova
ţalost nije nam koristila. Pavelić je taj narod, ako se Hrvati posle tolikih
nedela mogu tim imenom da nazovu, dobio odgojen za ustašku misao; on
je došao kao neminovna posledica Radićeve, a pogotovo Maĉekove
politike; on je, na kraju, i rešio hrvatsko pitanje onako kako ga je Maĉek
zamišljao samo onda kada je bio okrenut prema Hrvatskoj - da ne ĉuje
Beograd! Srbe svesti na minimum, a imanja srpska dati Hrvatima, to je
Hrvatsko pitanje (…) I ĉitav narod hrvatski poĉeo je ustaški da diše.
Program Starĉevića ˝Srbe o vrbe˝ i Pavelića ˝Psine preko Drine˝ postao
je program potpomognut i klerikalno jezuitskim vetrom, a sve to u svrhu
pljaĉke i dobijanja na lak naĉin pa bilo u kom smislu. Da korist bude
veća, Pavelić je dao odrešene ruke ustašama, vojsci, vlasti, jednom reĉi Hrvatskom narodu. Ko je kriv za stradanje Srba? - Hrvati! Ĉitav narod
Hrvatski nosi krivicu… (podcrtavao M. I.). Kriv je cio narod. Vidite li
povezanosti 1941., 1945. i 1991. g.? Vidite li koliko su antifašisti
Hrvatske i danas hrvatoţderi, koliko i velikosrbi, SPC, jugovići, masoni
i druge razbojniĉke udruge?
Uostalom, i sami je mitropolit SPC u Daily Mirroru 1941. objavio
laţ, da je u NDH do kolovoza 1941. bilo 180.000 izmasakriranih 509!
Sinod 1991. navodi da su ustaše – komunisti poubijali cijeli
srpski logor Kerestinac510!!! Sinod mnoštvom laţi, koje su ĉesto oĉito
nemoguće, zlorabi ljudske osjećaje prema djeci kao ţrtvama hrvatskih
posebno suludo sadistiĉkih zloĉina. Vjerovali ili ne, Srbi su tim laţima
u Miloševićevo doba – htjeli vjerovati! Tako danas postupaju i
508
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 94.
Nešović, Svet o nama, ss. 376. i 377.
510
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 99.
509
165
antifašisti Hrvatske. Druga je najĉešća sastavnica Sinodove knjige
gomila pojedinaĉnih laţi o zloĉinima Katoliĉke crkve, ĉesto rabljenih iz
Magnum Crimena.
I komunisti Hrvatske i Jugoslavije na udaru
S Miloševićem se zahuktala već poznata mitologija.
Posve je u skladu s pjesmom o Skadru na Bojani naslov Ţivi
zazidani511, o Jasenovcu.
Dugin se tekst zove Oganj za ţive i mrtve512.
Stara je bajka o Jasenovcu oţivljena 1982. g. 513; zemlja pokrila
i Sava odnela. Ta dva napisa otvaraju licitaciju u liberalizacijskim
uvjetima. Trebati će dokazivati brojke ubijenika, a ne ih više nareĊivati
direktivama.
Jevrejski pregled nije propustio u prikazu Miletićeva zbornika
1986. g. još jednom pisati o ustaškim zloĉincima, ozloglašenim zverima i
krvolocima514. I opet vidimo da je njima vaţnije, kakva je tko glasa (a
laţima vladaju oni), nego li kakav je tko doista.
Poĉetkom 1991. g. Duga zamjera jer ni reĉi o narodu koji je
otplovio niz Savu515.
Videći nedovoljnost, tekstom se Novi prilozi za hroniku
Jasenovca/Dubiĉke kreĉane u svibnju 1991. g. traţi nova rješidba za
nestanak izmišljenih ţrtava516. Upadaju u unutarnje proturjeĉje,
donoseći fotografiju s komentarom Sahrana ţrtava Dubiĉkih kreĉana,
gdje se vide nekakvi kosturi. Kako je teza da su Hrvati Srbe pretvorili u
vapno (kvareći time njegovu kakvoću i ništeći mu uporabnu
vrijednost), jasno je da u tome postupku nisu mogle ostati kosti ţrtava,
koje su godinama kasnije pronašli Srbi.
U okviru toga teksta Marka Ruĉnova je i naslov Ţivi u uţarenim
pećima. I tu se potrudiše dodati izgovor za nepostojanje dokaza.
Nemajući kamo, Duga angaţira još jednu rijeku; Zašto je dno
Une bilo belo517, ţaleći nad granicom ĉovjekove mašte; Koliko je
kostiju Una odnijela tih pedesetih godina, teško je i pretpostaviti. Ovaj
izum nije usmjeren samo protiv ustaša, nego i protiv komunista
Hrvatske i Bosne.
511
Duga, br. 206., 1982., s. 41
Duga, br. 207., 1982., s. 41.
513
Duga, br. 208., 1982., s. 39.
514
Jevrejski pregled, br. 3./4. 1986., s. 69.
515
Duga, br. 449., 1991., s. 56.
516
Duga, br. 449.., 1991., s. 89.-92.
517
Duga, br. 450., 1991., s. 97.
512
166
Obje su teme; kreĉana i Una poznate od 1975. i bajki N.
Nikolića, bez ikakvih dokaza518.
Miloševićeva era donese ove tehniĉke izume za nepotrebnost
dokazivanja stotina tisuća ili milijuna ubijenika u Jasenovcu; kazani za
sapun, ovapnjivanje, Una, hrvatsko jedenje ţrtava, pravljenje
uporabnih predmeta od dijelova ţrtava (koţa, kosti…), novi tabori,
Draksenić, Uštica, Bosanska Dubica, razne šume, preoravanje
grobnica itd.
Već je prije bila; Sava, spalidba (kod Piccillija ili na svršetku, na
otvorenu), fantomsko jezero, ribe, pijenje krvi, uzajamni zatoĉeniĉki
kanibalizam, komadanje ljudi, pravljenje ukrasnih predmeta (od
srpskih oĉiju i jezika) i dranje koţe.
Nikakvih dokaza nisu imali prije, ni u Slobino doba ni danas.
Ne mogući drukĉije, Dedijer piše da je Hebrang faktiĉki
rastjerao stanovništvo oko Jasenovca 1947. g., ne bi li skrio ustaške
zloĉine519.
I komuniste Hrvatske okriviše za ustašku politiku 520: Postavlja
se pitanje ko je odluĉio, a još više ĉime se rukovodio u donošenju te
odluke da se 1946. i 1947. uklone svi tragovi ustaškog genocidnog logora
smrti Jasenovac, da se preţivjelim Jasenovĉanima-Srbima ponudi
raseljavanje, da se sve poruši i zaboravi, da se ne dozvoljava dalje
istraţivanje stratišta Jasenovac Gradina Stara Gradiška.
UtvrĊeno je da su posle ustaškog uništavanja tragova zloĉina
genocida, dvije trećine logorskog zida bile ĉitave straţarnicaosmatraĉnica samo djelimiĉno porušena; ţiĉana ograda i poljski bunkeri
iz kruga osiguranja Jasenovca bili su saĉuvani u cjelosti tzv. Ringof
(Ciglana), preureĊen za krematorij, bio je dostupan i prohodan sve do
1950; zidine elektriĉne centrale, stolarije i pilane mogle su biti uspješno
konzervirane; katapult, zvani Granik, iznad Save, za ubijanje i bacanje
ţrtava u rijeku srušen je 1948. godine.
Stvar se sukcesivno modernizirala. Kada je izumljeno suĊenje
doktoru Andriji Artukoviću (1985. g.), moglo se lijepo povezati KPH s
tim ministrom, premda je taj postupak morao ipak priĉekati kulminaciju
velikosrpskoga ludila nekoliko godina kasnije. Laţi o Artukoviću i
hrvatskim komunistima ĉesto nastupaju zajedno521: Stratište ţrtava
ustaškog zloĉina genocida nad Srbima na srpski praznik Vidovdan na
Vidovom polju kod Gacka, preorano je a leševi su izvaĊeni i sahranjeni
bez potpune identifikacije. Ustaško stratište u Staroj Gradiški, gdje se
pretpostavlja da je ubijeno oko 80.000 Srba i Jevreja, prekopano je i na
518
OsloboĎenje, 2. srpnja 1975., s. 14.
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, s. 675.
520
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., knj. I., s. 89.
521
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., knj. I., s. 88.
167
519
njemu napravljeno fudbalsko igralište za osuĊene prestupnike
poslijeratnog kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški. Od cijelog
kompleksa stratišta Gradina - ustaškog logora smrti Jasenovac,
napravljen je veliki ˝nacionalni park˝, sa spomenikom cvijetom, uklonjeni
su svi objekti ustaškog logora smrti, koji bi trebalo da podsjećaju mlade
generacije, da se ne zaboravi da se ne ponovi. Kao da se zaboravljaju
genocidne instrukcije ustaškog ministra dr Andrije Artukovića
genocidnom zloĉincu dr Viktoru Gutiću: ˝I groblja im preorite, da nema
nikakvog traga da su tu ikada ţivjeli˝.
Sve je to laţ; i stratišta i Artukovićeve rijeĉi. Stratišta su oni
mogli utvrditi na vrijeme, da ih je bilo. Sada im i komunistiĉki antifašisti
iz Hrvatske ispadoše krivi za provedbu ustaške ideologije!
Sabirni i radni logor Jasenovac nije cijeli uništen, ni od strane
ustaša, kako antifašisti tvrdijahu 1945., ni od strane hrvatskih
komunista, kako kaţu slobinovci. 1945. g. postojala je zgrada
koţarnice522. I V. Dedijer priznaje da su dokumenti Nezavisne Drţave
Hrvatske o Sabirnome i radnom logoru Jasenovac523, protivno onome
što tvrde knjige Zemaljske komisije i nekih drugih auktora, ipak
spašeni i nalaze se u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu. Ono što je
ravnatelj toga instituta, puk. Antun Miletić objavio, uza sva napor da se
našteti Nezavisnoj Drţavi Hrvatskoj, pokazuje da je u Logoru vladao
red i zakonitost. A tko zna koliko su toga antifašisti skrili, uništili i
krivotvorili ne bi li oblatili hrvatski narod?
Preko Hebranga ustaštvo na sve komuniste Hrvatske
Naizgled rutinski 1981. g. naĉinje se već odavno probavljena
tema. U podlistku Operacija trojanski konj524 Ţivorad Mihajlović Šilja
naĉinje staru priĉu o tome da je Andrija Hebrang bio u antifašistiĉke
redove ubaĉeni ustaški špijun. Ĉudna tema za zabavni, skoro djeĉji,
list, ali prva je misao; pa što onda, Hebranga su se odrekli i komunisti
Hrvatske i jugoslavije, ubili ga Srbi, pa - mirna Bosna.
Sljedeće će godine izumiti sluĉaj Martinović…
Bulajić citira Eduarda Kardelja, da Andrija Hebrang nije bio
usamljen u KP Hrvatske, da su na njegovoj šovinistiĉkoj liniji bili Stevo
Krajaĉić i neki drugi hrvatski komunisti i Dedijera, da je Krajaĉić
odnosio dokumente o Jasenovcu525.
1987. g. Milomir Marić piše u Dugi da je Krajaĉić bio protiv
jasenovaĉkoga spomenika kao uvrede hrvatskoga naroda, ali ga je
522
Večan pomen Jasenovac mjesto natopljeno krvlju nevinih…, s. 14.
Dedijer, Vatikan i Jasenovac, s. 678.
524
Ilustrovana politika, 22. rujna 1981., s. 49.-52.
525
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., knj. I., s. 94.
523
168
nametnula JNA (Ivan Gošnjak). Lansira i priĉu o nekakvoj morbidnoj
dosjetci na raĉun ţrtava, o kojoj je kasnije govorio i Đuro Pucar. To
1988. prenosi i Bulajić u knjigu526. Nitko ne zna toĉan tekst koji je bio
izreĉen, a svi znaju da je Krajaĉić vrijeĊao Srbe!!!
Tek koncem lipnja 1991. g. Danas protestni zbor preţivelih
logoraša Jasenovca i Stare Gradiške/Genocid se ne sme ponoviti527, jedan
je od uvoda u podlistak Jasenovac-moj sukob sa Ivanom Krajaĉićem
Stevom528.
SUBNOR-ovcu Raji Nedeljkoviću, nekoliko dana poslije
Rankovićeva pada, na sveĉanu otkriću jasenovaĉkoga spomenika
Krajaĉić je, opravdano prigovarajući rafineriji nafte u Panĉevu, toboţe,
rekao529: Šta hoćete vi gegule (…) A ti gegulo, ti si tetkić i strina (…) vi
gegule i reponje, seljaĉine Srbi (…) Vi znate samo svinje da tovite, trebalo
je mnogo da vas nestane. Ovo posljednje su drugi tumaĉili kao premalo
smo vas ondje pobili. Raju poslije tješe Mika Špiljak i Marko Belinić, koji
pohite o tome javiti Brozu. Broz na Brijunima Raju upita: Šta je to
prekjuĉe lupetao Stevo u Jasenovcu?, te mu obeća da će to srediti.
Uskoro Raja gleda na TV Stevu i ţenu mu Soku (Srpkinju) s
Brozom i Jovankom u fijakeru, u lovu. Zato mu ostane samo okolo
traĉati da je Stevo Krajaĉić rekao da je trebalo više Srba poubijati u
Jasenovcu. Što je u toj anegdoti istina, niti se moţe znati (jer je Raja
oĉito polupismeni gedţa, pa nije jasno što govori on, što Krajaĉić, a
što je preinaĉio novinar), niti je vaţno. Ako je Krajaĉić izvrijeĊao Srbe,
to je uĉinio kao komunist, a ne kao Hrvat.
V. Dedijer 1990. g. poĉinje objavljivati Josip Vrhovec i ustaše530.
Koncem 1989. g. Intervju otvara i niz drugih podlistaka i
tekstova. Tako i Izjavu Vladimira Dedijera. Poĉinje i Jasenovaĉki mit, s
tekstom TuĊman-odbrana NDH. TuĊman nikada nije branio Nezavisnu
Drţavu Hrvatsku.
Velikosrbi napadaju i Stipu Šuvara, podlistkom Zagrebaĉki
proces pod sumnjom531, gdje M. Bulajić tvrdi da je suĊenja A. Artukoviću
SKH organizirao da bi umanjio navodnu ustašku krivnju.
Kao nekada o Maĉku i HSS-u, Stepincu i Katoliĉkoj crkvi,
okomica; Hebrang-Stevo Krajaĉić-Vrhovec velikosrbima posluţi; i za
pokriće laţi o Jasenovcu i kao dokaz da su svi Hrvati ustaše, što,
budući da su laţi o Jasenovcu pokrivene, znaĉi ljudoţderi.
526
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., knj. II., s. 239.
Politika ekspres, 29. lipnja 1991., s. 10.
528
Politika ekspres, 11. srpnja 1991. i kasnije, s. 27.
529
Politika ekspres, 12. srpnja 1991.
530
Politika svet, br. 207., 21. oţujka 1990., s. 27.-29.
531
Intervju, br. 214., 18. kolovoza 1989., s. 51.-53.
169
527
Poslije Tita – Tito pa - Tito
1982. g. je V. Dedijer drugim tomom Novih priloga za biografiju
Josipa Broza Tita istinom poĉeo rušiti mit, koji je on bio izgradio - mit
Josipa Broza Tita. Pravi su cilj bili komunisti i udba Hrvatske,
dugoroĉnije i Jugoslavije.
Zato na drugi tom odmah skaĉe Partija sa svim arsenalom
udruga (SUBNOR, SSRN…). Srbija je, ali, već bila krenula.
Treći tom Novih priloga izlazi 1984.
Tito - meĊunarodni terorist Hrvatima je bio najgori neprijatelj.
Zato nam 1990. nije donijela bitnu promjenu. Komunisti i udbaši
Hrvatske doţivješe egzistencijalni šok. Ali to, da je Josip Broz bio
najkrvoloĉniji zloĉinac u hrvatskoj povijesti, znali su dobro i oni.
Josip Broz je srpstvu dobro dolazio dok mu je osiguravao
hegemoniju u jugoslaviji. Posmrtno, kao simboliĉan ĉuvar te
hegemonije, kao toboţnji Hrvat, ĉime se smirivalo opljaĉkani hrvatski
narod, kao garant mira (ostvarena na genocidu nad Hrvatima, ali mira)
itd.
Sada, kada to više nije djelovalo, trebalo je izokrenuti - njegovu
uspomenu.
Jako je zanimljiv udio traĉerskih novina u velikosrpskoj harangi.
Intervju se jeseni/zime 1989. bacio na Broza. Ĉak tri istodobna,
naizgled neduţna podlistka; Ljubavi Josipa Broza, Titova poseta Indiji i
Josip Broz - nezvaniĉno zaduţeni su za traĉeve. Već je to (raskoš,
ţene, razbacivanje, bahatost..) i bez politike dovoljno za
desakralizaciju jugoslavenskoga boga. Broz sve ĉešće zamjenjuje
dragoga druga Tita.
Politika svet objavljuje inozemno mišljenje Bili ste druga
Moskva532. Poĉinje i podlistak Razgolićeni otok533. Komunizam dolazi
pod povećalo.
Srbi izvlaĉe disidente, koje su prije, radi oĉuvaja svoje
jugoslavije, duboko potiskivali. O Jovanki Broz u najĉitanijemu
dnevniku, Veĉernjim novostima, rade dva podlistka. Jedan teĉe još
duboko u svibanj 1990., kada su se tek analizirali rezultati izbora u
Hrvatskoj, i nosi blaţi naslov Bitke i tajne Jovanke Broz. Drugi poĉinje
2. srpnja, pod nazivom Paklena rezidencija Brozovih. Đilas mjesecima
svakodnevno govori O sebi i drugima, takoĊer u dvama podlistcima.
Lješinari se oboriše na svoga mrtvog voĊu, podlistkom534;
Zagonetka našeg doba: Jesu li bila dva Josipa Broza, Tito nije Tito, Pravi
sa devet prstiju?.
532
Politika svet, br. 207., 21. oţujka 1990., s. 18. i 19.
Politika svet, br. 207., 21. uţujka 1990., s. 24. i 25.
534
Večernje novosti, 25. lipnja 1990. i kasnije, s. 14.
533
170
O kretanju jasenovaĉkoga mita ovisno o politiĉkim promjenama
svjedoĉi i hrabri napadaj Milana Bulajića na Josipa Broza (ali tek
1989. g.!), kada u svoju knjigu uvršćuje i pitanja nekakva Dragana
Jovanovića, zašto se nije ipak Jasenovac napalo535. Radi se o
otvorenome pismu toga starca generalima Bošku Šiljegoviću i Otmaru
Kreaĉiću. Pismo je logiĉno i razotkriva antifašistiĉku laţ. Ono u suštini
kaţe: Ako je pobijeno toliko ljudi, zašto niste to sprijeĉili napadajem na
Tabor. Od antifašista se nije moglo oĉekivati odgovor: Ma ne, mi smo o
ţrtvama samo masno lagali. Umjesto toga krivnja se prebacuje na
komuniste Hrvatske, a 1989., u jeku velikosrpskoga prodora, kada je
najveći zloĉinac već zagnojio Kuću cvijeća, indirektno i na Josipa
Broza.
U okviru toga podlistka pojavljuje se i manji; Dvanaest sanduka u
kabinetu Ivana Krajaĉića Steve536. Nepoznati sugovornik otkriva
Pavelićevu ponudu Stepincu da pri antifašistiĉkome ulasku u Zagreb
bude prijelazni gradonaĉelnik pa iz toga zakljuĉuje da su, valjda,
Pavelić, Stepinac i Krajaĉić zajedno pljaĉkali Srbe, Ţidove i Cigane! To
dosoljuje nastavak Iz crkve u Ĉepinu sve je rasprodato meštanima a
zvona odneta u Jasenovac537.
Nije se propustilo spomenuti ni to da su Josip Broz Tito i Ivan
Stevo Krajaĉić bili najbolji prijatelji538. Poĉinju priĉu o bijelome
mercedesu tipa iz 1939. godine. Navodno je Krajaĉić Brozu jedan
takav poklonio, a onda, kada je ovaj došao u Zagreb, zatraţio na dar
isti tip auta. Broz se naljutio, ali je Jovanka sredila stvar, pa je Krajaĉić
do toga tipa auta ipak došao. Nije izostavljeno ni to što je Hitler jedan
takav automobil bio poklonio Poglavniku, pa se tu nalazi dokaz sprege
svih njih539.
Pismo Rodoljuba Jevtića540: Bio sam svedok govori o tome kako
su u studenome 1943. godine ĉetnici Draţe Mihailovića, pod
zapovjedništvom Vojislava Lukaĉevića, zauzeli Prijepolje, Rogaticu i
Goraţde istisnuvši muslimansku miliciju i Nijemce, na što je Josip Broz
zapovjedio Petru Drapšinu: Odmah krenite u pravcu Goraţda, Rogatice i
Zauzmite Višegrad (…) da se onemogući Draţu (…) zbog vanjskopolitiĉkih razloga.
535
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., knj. IV.,
864. i 865.
536
Politika, 19. kolovoza 1990., s. 11., i dalje.
537
Politika, 22. kolovoza 1990.
538
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., knj. IV., s.
1256.
539
Večernje novosti, 7. svibnja 1990., s. 25.
540
Politika ekspres, 7. svibnja 1991., s. 22.
171
Sve to bijahu posve vjerodostojna svjedoĉanstva ljudi bliskih
Josipu Brozu Titu. Ne iskazi radi istine, nego radi nastavka titoistiĉke
nepravde.
Picajzli poĉeše svjedoĉiti o mrtvoj kurvi.
Jasenovac ne sme pasti; Tito postaje ustaša
U ĉlanku Jasenovac ne sme pasti541 neki Milan Kević, navodno s
14 godina partizanski poruĉnik kod Nikole Demonje (ne zna toĉno
navesti ni postrojbu), svjedoĉi da je ovaj srpnja i kolovoza 1943. g., na
njegov nagovor, već spremio nacrt zauzeća Sabirnoga i radnog logora
Jasenovac s kojih 150-200 boraca, s kojim se sloţiše obavkeštajci iz
tabora; Vingert i Ĉedo, te partizani Ivan Marinković i Ilija Gromovnik i
viši ĉasnici Milan Stanovuković i Petar Drapšin, zapovjednik 6.
korpusa, te tri mjeseca vjeţbahu napadaj. Iako su svi za to znali,
Demonja mu je to priopćio u duboku povjerenju. Akciju toboţe
nazvaše Savom više ne plove leševi.
Bakarić to zabrani, a poslije svi pristaše napadaja doţive ĉudnu
smrt; Marinković od pisma bombe, koju mu sam Kević, kao kurir,
neznajući dostavi, Vingert i Ĉedo biše otkriveni i pogubljeni, Demonju
ubiše oficiri iz CK, natjeravši medicinsku sestru dati mu ranjenu krv
pogrješne grupe, a poslije Rata se utvrdi da je na Demonju granatu
bio bacio Hrvat prezimena Gubec, koji se, kada je ljubopitljivi Kević
istraţivao tu smrt, raznio bombom. Stanovukovića ĉudno ubiše tri
ustaše a Drapšin se još ĉudnije ubi nedugo poslije roĊenja djeteta.
Kević Broza 1965. pred negodujućim Bakarićem upita zašto se
Jasenovac nije ostavilo kakav je bio 1945., a ovaj mu odgovori da
Park, na prijedlog drugova iz Hrvatske542 sluţi pomirbi.
U drugome ĉlanku piše umirovljeni pukovnik Mirko Pekić
Vredelo je pokušati da je kao zapovjednik 2. bataljona 2. krajiškog
odreda svibnja-lipnja 1942. uz pristanak Boška i Miloša Šiljegovića,
Ratka Vujovića i Josipa Maţara, već isplanirao napadaj, ali je GŠ
Hrvatske to odbio, a oni nisu smjeli na svoju ruku543: Što drugo reći. To
je izdaja srpskog naroda i svih ĉasnih i neduţnih ljudi koji su tamo
nastradali. Neko je jasno i nedvosmisleno ţeleo da mi tamo organizovano
umiremo i da nas ima što manje. Tako 1989. godine, u Voţdovom
ozraĉju.
1942. i 1967. govoraše, ali, Pekić bitno drukĉije. Ĉlanak Iz
saĉuvanog ratnog zapisnika; šta je reklo 55 preţivelih komunista na
541
Politika svet, br. 198., 15. rujna 1989., s. 27.-29.
Politika svet, br. 198., 15. rujna 1989., s. 29.
543
Politika svet, br. 198., 15. rujna 1989., s. 29.
542
172
Kozari544: 20. i 21. septembra 1942, u Jelovom Jarku, gotovo je iskljuĉivo
raspravljano o slabostima i propustima poĉinjenim u toku velike i
herojske bitke na Kozari. Priznaše da su od 3.000 imali 1.700
poginulih545, ali više treba vjerovati generalu Friedrichu Stahlu, koji
kaţe da su odmetnici imali 3.000 mrtvih i 8.000 zarobljenih partizana i
jataka546. Marko Pekić na tome sastanku, a ni 1967. g. Ninu547, nije ni
rijeĉi rekao i o kakvu napadaju na Jasenovac.
Niz djeĉaĉkih fantazija uskladio se s laţima iskusna ĉetnikakomunista.
Zanimljivo je vidjeti datume i politiĉku konstelaciju kada to sve
izlazi po novinama i knjigama te postupnost prebaĉaja krivnje za
izmišljene ţrtve Jasenovca s ustaša (kasnije i Maĉka pa Stepinca)
preko Hebranga na Krajaĉića pa ĉak i Bakarića, da bi se na svršetku
zahvatilo i Josipa Broza Tita, gospodara kojemu su oni poslušno
aportirali 45 godina, ali ĉija mirovina više nije bila sigurna.
Svakako; to je još jedna potvrda golemosti vaţnosti
jasenovaĉkoga mita.
…a poslije Jasenovca - Jasenovac
Vidjesmo vaţnost jasenovaĉkoga mita i kod napadaja na
Katoliĉku crkvu pa ĉak i na komuniste i udbaše Hrvatske. Glavni je cilj
bio cijeli hrvatski narod. Uvijek kada je trebalo poništiti hrvatski
nacionalni osjećaj, knjiţare su i kioske zatrpavali vagoni papira s
laţima o tome taboru.
NDH-srpska grobnica dio je podlistka548. Tu prvo govore o proti
Dobrosavljeviću, kojega natjeraše sinu si iskopati grob, a onda zmoliti
nad rakom.
Tada se nad ĉitateljskim pismima sve ĉešće nalaze naslovi kao
Da jasenovaĉke ţrtve ne budu zaboravljene549.
Da su Hrvati sloţni u skrivanju istine o Jasenovcu, ĉlankom je
Kao u doba NDH pokušala prikazati Politika. Podnaslovi: Do zuba
naoruţani specijalci na mostu, Srbi su ovde svoji na svome i sl.550
Knjiţevnik Brana Crnĉević kaţe Ţrtve u Jasenovcu ubijene po drugi put.
Tako se u njegovim oĉima udvostruĉio broj ţrtava. O utjecaju popijene
rakije da i ne govorimo.
544
Nin, br 860., 2. srpnja 1967., s. 12.
Nin, br 861., 9. srpnja 1967., s. 12.
546
Ustaški glas, 19. srpnja 1942., s. 1.
547
Nin, br 863., 23. srpnja 1967., s. 12.
548
Večernje novosti, 28. srpnja 1990., s. 28.
549
Politika, 17. srpnja 1990.
550
Politika, 17. rujna 1990., s. 7.
545
173
Ĉlanak Blokada Jasenovca pokazala pravo lice nove hrvatske
vlasti objavila je skupina srpskih stranaka, nastavljajući tu temu551.
Ĉudna je formulacija apela Udruţenja Srba iz Hrvatske552: Hrvatska
vlast je tako zaustavljala Srbe i pre 49 godina, koja se dojašnjuje:
Specijalna policija hrvatskog vrhovništva odbila je isukanim automatima,
pendrecima i blindiranim kolima prolaz Srbima i Jevrejima ka najvećem
srpskom i jevrejskom stratištu Drugoga svetskog rata, bivšem logoru
Jasenovac u kojem leţi preko 6.000 nevinih ţrtava hrvatskog fašizma. Ako
je bilo isto, znaĉi da su se i 1941. Srbi i Ţidovi sami gurali u
Jasenovac, a vlast ih morala odbijati! Brojka od 6.000 (šest tisuća)
neduţnih ţrtava svakako je prevelika. Ipak, poznavajući tadašnju
modu, prije će biti da se htjelo napisati 600.000. Koliko je, pak, ta
brojka studiozno dokazana i istinita, najbolje nam govori teţina
pogrješke; propust dviju nula i pisanje brojke 6 odmah iza toĉke! Nitko
se u kasnijim brojevima Politike nije javio ispraviti pogrješku!
Predstavljena monografija o Jasenovcu553 (Jasenovac - mjesto
natopljeno krvlju nevinih, koju sam ovdje toliko puta prokazao kao
huškaĉku laţ), tiskana je pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, a
prikazao ju je i Ţidov Enriko Josif. Zatim se objavljuje Otvoreno pismo
preţivelih logoraša Jasenovca i Stare Gradiške, kojom se izriče osuda
oţivljavanju nacizma u Hrvatskoj554. Poslije Svet mora saznati istinu o
ustaškim zloĉinima555 (kakvu sada novu antifašistiĉku istinu, poslije 56
godina antifašistiĉkoga terora; ili se to netko grebe za spas boraĉkih
mirovina i opljaĉkanoga od Hrvata?). U oţujku 1991. opet Specijalci
uselili deĉji vrtić u Jasenovcu556. Zatim Ukloniti hrvatske specijalce sa
mosta kod Jasenovca557.
Stara prijetvorica, dr. Ante Ciliga, govori da su Srbi 1941.
doţivjeli katastrofu, ali da je Tito 1945. stvar spasio te mu je jedina
pogrješka što je vlast odrţavao sukobom Hrvata i Srba. Genocid nad
Hrvatima ne spominje. Ĉak i Hebrang mu ispada nacionalist, pa Ciliga
jasno kaţe558: Verujem u treću Jugoslaviju.
1991. je zapoĉela podlistkom Ustaštvo u literaturi, a neki strani
dedijerovac iz Russellovoga suda pravde razgovarao je s novinarima,
što su ovi naslovili Zašto se o Jasenovcu najmanje zna559.
551
Politika, 19. rujna 1990., s. 10.
Politika, 19. rujna 1990., s. 10.
553
Politika, 5. listopada 1990., s. 11.
554
Politika, 11. listopada 1990., s. 14.
555
Politika, 12. listopada 1990., s. 5.
556
Politika, 9. oţujka 1991., s. 7.
557
Politika, 14. oţujka 1991., s. 16.
558
Večernje novosti, 22. lipnja 1990., s. 7.
559
Politika, 13. veljaĉe 1991., s. 13.
552
174
Na crti ţidovskih laţi o pripravama pokolja V. Petrović u tekstu
Zavera protiv Srba piše560: 24.-28. juna 1941. ubijeno je u Bosni i
Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Sremu preko 100.000 Srba. Ovo je
svjetski rekord u laganju o broju ubijenika za pet dana. Ipak, ako su
ubijeni ondje i onda, onda nisu u Jasenovcu.
Ĉlanak Ubijena trećina srpskog stanovništva navodi dr
Rastislava Petrovića, koji ispostavlja brojku od 800.000 ţrtava uz
dramski vrhunac561: MeĊutim, dr. Rastislava Petrovića napustila je
nauĉniĉka objektivnost kad je proĉitao pesmu anonimnog srpskog autora
o srpskim leševima. Doktor istorijskih nauka je zaplakao. Pjesma nema
mjesta u znanstvenom istupu, nego u huškaĉkome ceremonijalu,
zajedno s pijanim suzama primitivnoga huškaĉa.
Politika mobilizaciju pojaĉava ĉlankom Hrvatski specijalci bacali
srpsku decu562. Odakle bacati djecu? Baciti s trećega kata bilo bi strašno,
ali to je u Jasenovcu, na zemlji. Zašto ne tući, prebijati, maltretirati,
šutirati? Pa i roditelji bace malo dijete u zrak i veselo ga doĉekaju.
Naslov odjekuje na mitove o ustaškome udaranju djeĉjim glavama o
zid, bacanju djece u zid ili bacanju djece u zrak i doĉekivanju na
bajunete. Varijanta je bacanje u jame. Auktor je Teksta odmalena
upijao takve formule a zna da su ii slušali njegovi sunarodnici, pa mu
je to automatska i veoma odjekujuća fraza.
25. lipnja 1991. poĉinje dug podlistak Srbi u Hrvatskoj na udaru
˝rasne revolucije˝ u XIX i XX veku u kojemu auktor pokazuje sveopće
nepoznavanje teme. Dva su naslova instruktivna: Nemaĉka tehnologija
i ˝ruĉni rad˝ hrvatskih ustaša i Obnova rasizma i nacizma563. I opet je
Jasenovac jedno od središnjih mjesta tih laţi. Švaba je od klanja
otuĊen; tehnologijski masovni ubojica, a Hrvat u klanju uţiva.
Manolićeva vlada je takoĊer na udaru564: Osnivanje
koncentracionih logora za Srbe u Hrvatskoj/Vernost ili novi Jasenovac,
ĉlanak je koji naglašuje ulogu toga imena kao zajedniĉke mantre
mistiĉne snage.
Ĉlanak Jasenovac na savesti citira Petra Ĉaĉića: Kosturnica od
milion nevinih ţrtava sumnjiva je preporuka Evropi za kojom se ţudi. Tu
se podrazumijeva da je samo u jednoj, od, valjda, više, kosturnica
1,000.000 lješova.
560
Politika, 20. veljaĉe 1991., s. 23.
Politika, 17. veljaĉe 1991., s. 6.
562
Politika, 1. listopada 1990., s. 15.
563
Politika ekspres, 25. lipnja 1991., s. 21.
564
Politika ekspres, 15. srpnja 1991., s. 6.
561
175
Ĉlanak Raselov sud o najvećem stratištu565, sugerira da je u
Jasenovcu bilo i više od (ionako izmišljenih) aušviĉkih 4,000.000
ţrtava.
Nešto je umjereniji, ali zato pokvareniji jer postiţe veću
uvjerljivost, prof. dr. Srboljub Ţivanović (Na podruĉju Jasenovca više od
700.000 ţrtava)566. Poziva se na znanstvenost rada jedne od onih
komisija, ĉlanovi koje su u stvari priznali da su pronašli svega koju
stotinu, tko zna ĉijih kostiju. On je sve to marljivo izmnoţio i - evo ti
brojke od 700.000.
1991. patrijarh SPC Pavle, uz lijepe rijeĉi u Jasenovcu, dopušta
da jedan od vladika podigne kamen temeljac nove crkve u Uštici, laţući
da je ondje postojao zatoĉeniĉki tabor smrti567.
Ervin Šinko u podlistku piše Ustaše sahranjuju ţive ljude, ne
zaboravljajući se opredijeliti, jer mu je pop Đujić bio lep ĉovek, koji na
spomen franjevaca zaškrguće zubima, kao da im kosti lomi568. Drugi
pravoslavni duhovnici istakli su se pod naslovom Mošti vladike
Nikolaja u otadţbini569, kojom zgodom Atanasije Jeftić nije propustio
povezati mit s Jasenovcem: Preleteo si velikomuĉeniĉko Jadovno,
Jasenovac, Glinu…. Jasenovac nije posebno naglašen!
Motive ubijanja djece prenio je novinar Vjekoslav Radović
(aktivist Srpske radikalne stranke i vatren Šešeljov pristaša, koji
priznaje da mu je mati Hrvatica) iz Jasenovca u Vukovar. Iako je 2004.
godine na TV braće Karić rekao, da su mu to podmetnuli, Srbijom se
brzo 1991. g. razširio njegov ĉlanak o 20 zaklanih srpskih beba u
Vukovaru.
Milan Bulajić, visoki sluţbenik yu-veleposlanstva u SAD-u, koji
nije 1950.-ih uspio izhoditi izrudţbu dra A. Artukovića FNRJ-u, a u
Miloševićevo vrijeme direktor posebnoga antigenocidnoga instituta
zaduţena faktiĉno za genocid nad Hrvatima, objavio je 1988. i 1989.
g. ĉetiri toma knjige Ustaški zloĉin genocida i suĊenje Andriji Artukoviću
1986. godine, ukupno blizu 8.000 s., sve samih gluposti i laţi. Bulajić
nikada nije bio povjesnik a laţno se prikazuje doktorom pravnih
znanosti. Da je imao ikakvih dokaza bio bi ih proslijedio Amerikancima
ili barem komunistima Hrvatske za Optuţnicu Pavelić-Artuković, koja
nije uspjela skupiti znatno više od 5.000 navodnih ţrtava cijeloga
reţima NDH, pa ju na svršetku nikada nisu ni podigli. Zapamtite,
ĉitatelju, nikada nitko nije ni pokušao podići optuţnicu Pavelić –
565
Politika, 27. srpnja 1990., s. 10.
Politika, 25. srpnja 1990., s. 11.
567
Politika ekspres, 9. svibnja 1991.
568
Politika, 22. travnja 1991., s. 16.
569
Politika ekspres, 4. svibnja 1991., s. 11.
566
176
Artuković, premda su ju klepali, stoga nitko ne moţe tvrditi da je
dokazano da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio ratni zloĉinac.
Taj ĉovjek na svakoj stranici ĉini po nekoliko teških pogrješaka,
te ga nikako ne valja uzimati ozbiljno.
Ono po ĉemu svjedoĉi u prilog mojoj tezi o povezanosti
jasenovaĉkoga mita i politike, jedino je s ĉega ga valja spomenuti.
Kao prvo, tu je nagla ostrašćenost staroga titovskog ulizice
tada, nakon Brozove smrti i dolazka S. Miloševića na vlst u Srbiji.
Drugo, Bulajić okrivljuje Vatikan i vrhove Katoliĉke crkve za,
ionako izmišljene, zloĉine u SRLJ570. Njegovo je polazište na tvrdnji da
su svi Hrvati zloĉinci.
Zato Bulajić ne napada samo nezaštićenoga A. Hebranga571,
već i globalno komunista Hrvatske572. Takav je zahvat prije njega
uĉino Ĉedomil Huber, koji je izmislio direktivu CKKPH da se sve
pojedinaĉne pobjeglice iz SRLJ strijelja te za nju okrivio ne samo A.
Hebranga, kao navodna ustaškog špijuna, nego i cijeli CKKPH573.
Bulajić i u 4. tomu putem toboţnjega ustaštva A. Hebranga
stalno tereti cijeli hrvatski narod a posebno Partiju574. A komunisti
Hrvatske morahu šutjeti pod prijetnjom etikete ustaštva.
Goran Licht Babić, urednik Oka, u Srbiji 1999. g. objavljuje
knjigu Samo ti, sinko, radi svoj posao, po okušanim laţima o SRLJ,
kojom priznaje da je u razgovorima sa svojim ţidovskim roĊacima,
bivši logorašima, u stvari došao u poloţaj, koji priznaje, da on drţi
predavanja njima o SRLJ, premda su ondje bili oni, a ne on575! To je
politiĉka vaţnost jasenovaĉkoga mita u borbi protiv istine. Pravi
svjedoci postaše nevaţni, jer bi mogli reći istinu, a na cijeni je samo
hrvatoţderni mit!
Radomir Bulatović dr. sci. koji se nikada prije nije bavio SRLJ,
objavio je 1990. knjigu Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim
osvrtom na Gornju Gradinu. Knjiga obiluje nedokazanim izmišljenim
grozotama i optuţbama cijeloga hrvatskog naroda a prvenstveno
Katoliĉke crkve576.
Milorad Bulatović svojom knjigom Koncentracioni logor
Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu. On izmišlja priĉe o
570
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., I., s. 92.
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g., I., s. 94.
572
Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje A. Artukoviću 1986. g, I., s. 88.
573
Huber, Bio sam zatoĉenik logora Jasenovac, s. 28.
574
Bulajić, Ustaški IV., ss. 834., 855., 841., 864., 865., 891. i drugdje.
575
Licht - Babić, Samo ti, sinko, radi svoj posao, s. 10.
576
Bulatović, Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Gornju
Gradinu, ss. 18., 22., 37. itd.
177
571
tome da su Hrvati od Srba u Sabirnome i radnom logoru Jasenovac
radili sapun. Glavni su mu dokazi - fotografije.
Na jednoj577: Lonac i opanci naĊeni u grobnici B 112, sonda 1, na
dubini 1,40. Foto:23/6 1964. godine. Opanak i lonac ne znaĉe ništo.
Na drugoj slici578; Kazan u selu Demirovci - B. Dubica u dvorištu
Pribić Milke, zateĉen 22. III 1988. godine, koji je donesen iz Donje
Gradine. Koju sliku dalje nova slika, sad uspravljene baĉve, s
tekstom579: Kazan u selu Demirovci - B. Dubica u dvorištu Pribić Milke
zateĉen 22. III 1988. godine, koji je donesen iz Donje Gradine. Bulatović
je, valjda, istu baĉvu uslikao dvaputa; jednom voodravno drugi put
uspravljenu, da pojaĉa dokaznost. Prvi je kazan neprepoznatljiv, jer je
toliko u krupnom planu, da se od njega ne vidi skoro ništa, pa moţe
biti i daska, komad papira i sl. Kako god bilo; da se i radi o kakvoj
baĉvi, što bi to imalo znaĉiti? Osim da su Bulatovićevi Srbi poslije Rata
opljaĉkali Gradinu.
Uz ĉetvrtu je sliku najeksplicitnija tvrdnja580: Veliki ĉeliĉni kazan
hermetiĉno zatvoren, tehniĉki ureĊaj u kome su fašisti masovno ugušivali i
kuvali ljude u selu Gradina kod Jasenovca. Ljude su kuvali za izradu
sapuna. Legendu dali prvoborci: Ţarko Gubić i Osman Zubović iz Bos.
Dubice. (Kazan se nalazi u depou Muzeja revolucije u Sarajevu). Prije
svega, kazan sluţi kuhanju. Slika pokazuje obiĉnu baĉvu poloţenu na
neuravnjenu zemlju, valjda na kakvu dvorištu. Ne moţe se ni s ĉime
usporediti, pa i ne znamo, koliko je velika. Da bi se u baĉvi masovno
ljude prvo ugušivalo pa onda kuvalo, to mogu smisliti samo podivljali
antifašisti. Kao i to da bi tko bio lud od Srba praviti sapun.
Jedna fotografija pokazuje581: Kazan u dvorištu Njegovan Rajka
u selu MeĊeĊa, zateĉen 22. III 1988. godine, koji je donesen iz Donje
Gradine. To je baĉva na nekakvu postolju.
U takvim se kotlovima peĉe rakija. Da bi pojaĉao dojam
opakosti kazana, Bulatović donosi i fotografije s potpisima582: Poklopac
kazana u Donjoj Gradini zateĉen 22. III 1988. godine u dvorištu Rokić
Momĉila i Poklopac kazana u Donjoj Gradini u dvorištu Momĉila Rokića
sa 28 rupa za zaptivanje i nosaĉem za ĉuvanje poklopca kod otvaranja,
zateĉen 22. III 1988. godine.
On, u stvari, osim svojih i laţi navodne dvojice prvoboraca, ne
prikazuje ništo neobiĉno. Ĉinjenica da Srbi i danas rabe te kotlove ne
dokazuje ni odakle su ni ĉemu su sluţili prije. Posve je jasno da nisu
577
Bulatović, KL Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, s. 240.
Bulatović, KL Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, s. 241.
579
Bulatović, KL logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, s. 242.
580
Bulatović, KL logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, s. 241.
581
Bulatović, KL logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, s. 242.
582
Bulatović, KL Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, s. 243.
578
178
mogli sluţiti kuhanju ljudi za sapun, a najmanje masovnu. Jasno je i
to, da su oni stalno dostupni i da Politiĉina gorljivost u otkrivanju
hrvatskih zloĉina ima samo politiĉki, a nikako spoznajni temelj.
Koliko je cijela jasenovaĉka mitologija koordinirana, vidi se i iz
novinske potpore Bulatoviću. Srpskoj je mentalnoj higijeni posluţilo i
najnovije otkriće583: Zlo je tu orgijalo/PronaĊeni kazani u kojima su
ustaše kuvale logoraše i pravile sapun, polazeći valjda od pretpostavke
da je odavno nauĉno dokazano da su ustaše i sapun dva najveća
povijesna neprijatelja srpskoga naroda. Ĉlanak nam prvo filozofski
zatajno objavljuje: Sudeći po poslednjim otkrićima izgleda da se još
mnogo toga ne zna, a zatim osvetniĉkim istinoljubnim ţarom poentira,
da su: ustaše za vreme rada ˝fabrike smrti˝ u logoru Jasenovac kuvale
logoraše i od njih proizvodili sapun. Politika saznaje da je bio od
ostataka ubijenih zatvorenika pravljen sapun584.
Onda prikazuju nekakve nevelike baĉve, moţda iz
nefunkcionalne rafinerije ili skladišta benzina u Sabirnome i radnom
logoru Jasenovac. Moţda iz Srbije - kotlovi za peĉenje rakije. Moţda
obiĉne krpe, jer je fotografija dvodimenzijska a novinski papir loš, pa
se ništa ne moţe provjeriti. Svakako je ĉudno otkriti te kotlove 46
godina nakon što su ustaše sve uništili, pa partizani sve uništili, pa
Stevo Krajaĉić sve uništio pa onda još drugi ustaše (ZNG) zaposjeli
Jasenovac.
1995. g. SPC objavljuje knjigu Velikomuĉeniĉki Jasenovac posle
Jasenovca s uhodanim arsenalom izmišljotina, najĉešće protiv Franje
TuĊmana, premda je on u doba SRLJ bio partizan.
Jasenovaĉki je mit 1980.-ih i 1990.-ih godina obavio svoju
zadaću.
On je pridonio srpskoj pobuni, jugoslavene stavio na njihovu
stranu i razvio toliku paniku i mrţnju, da im se sve ĉinilo dopuštenim.
Koliko su jugo-srpske okrutnosti bile posljedica straha i mrţnje
nastalih vjerom u Mit, a koliko racionalna napora da se zadrţe i
povećaju nezasluţene povlastice, nemoguće je procijeniti; kako kod
svakoga pojedinca, tako i kod svih njih. Neosporno je da su te
iracionalne (preteţno ĉetniĉke) i racionalne (jugo-komunistiĉke) silnice
djelovale u istome glavnom smjeru; oĉuvati jugoslaviju zasnovanu na
srpskoj hegemoniji te poćiniti nov genocid nad Hrvatima, da se novih
50 godina ne bismo mogli uspješno odupirati.
Na udaru se naĊoše i komunisti i udbaši Hrvatske, kao i oni
jugokomunistiĉki, koji nisu bili spremni sudjelovati u takvim djelima,
583
584
Politika ekspres, 30. svibnja 1991.
Politika, 10. rujna 1991., s. 5.
179
prvenstveno zato što ih je veliksorpska euforija ugroţavala, kao
duţnosnike iz nesrpskih republika na sluţbi u saveznim tijelima.
Sjetimo se, da se i Stipi Šuvaru vikalo, da je ustaša, a Azemu
Vllasiju, da je balist!
Najgori su se izdajice i koljaĉi svojih naroda privremeno skrili
pod nacionalne i vjerske skute, pazeći dobro zadrţati nadzor nad
narodnim blagom, drţavnim vlastima i javnim glasilima.
Zato je nacional-komunizam najgora nakaza dosadanje
povijesti. Predstavljaju ga ubojice vlastita naroda, koji paradiraju
crkvama mumljajući, valjda, svoje partijske antireligijske govore, uvijek
spremni ponovo izdati svoj narod, ako procijene da im se to isplati. Ti
ljudi nikada nisu vjerovali ni u što.
Moje dokaze o tome, da je jasenovaĉki mit napadima izloţio i
komuniste i udbaše Hrvatske ne treba gledati kao njihovo opravdanje
ni kao zagovor za savez s njima.
Drugim rijeĉima; to, što su velikosrpski jasenovaĉki mitomani
optuţili Josipa Broza da je bio ustaša, ne znaĉi da je on bio manji
krivac i zloĉinac nad Hrvatima. To znaĉi samo jedno; ti mitomani glupo
i temeljito laţu.
Treba znati i to, da jasenovaĉki mit ostaje, uz neke promjene,
kao sredstvo nesrpskih komunista, cionista, liberalaca i jugofila.
Od laţi o 40.000 ţrtava, koju su izmislili jugokomunisti iz
Hrvatske na ĉelu s Franjom TuĊmanom, preko brojke od 80.000150.000 pa i više, što izmisliše cionisti i masoni (Adil Zulfikarpašić,
Vladimir Ţerjavić, Ivo i Slavko Goldstein i sl. gurajući kao
najzastupljenije ţrtve Ţidove), do jugoslavenskih 700.000.
Franjo je TuĊman, pouĉen od Steve Krajaĉića a ovaj posve
sigurno od Josipa Broza Tita, dobro znao kolika je vaţnost
jasenovaĉkoga mita za velikosrpstvo i hegemoniju nad Hrvatima. A
neumjereno je velikosrpstvo ugroţavalo i Brozovu moć.
180
Zaključak:
Povjesnica – dvorska književnost
najgorih silnika
Josip Broz nastavio je protuzakonito ubijati Hrvate i druge
osobe zaštićene meĊudrţavnim ratnim i humanitarnim pravom u cijeloj
bivšoj Kraljevini Jugoslaviji i nakon 1945. Jedno je od mjesta
koncentriranih masovnih ubojstava bio bivši Sabirni i radni logor
Jasenovac.
Dokazali smo da je taj postupak trajao najmanje do 1948.
godine. To implicite priznaju i antifašisti, kako oni iz tih vremena, tako i
sadanji pa ĉak i kada laţu da to nije istina!
U toj ĉinjenici leţi uzrok neobiljeţbe i neposvete sluĉajno
izkopanih grobnica navodnih antifašistiĉkih ţrtava hrvatske narodne
drţave, od 1941. do 1945. godine. Sve su te grobnice bile prepune
lješina neduţnih hrvatskih graĊana ili zarobljenih vojnika.
Zarobljenik bi morao biti najsvetiji zaštićenik, jer je u stvari ratni
drug protivniĉke vojske. Nu, antifašizam je najzloĉinaĉkiji poreda u
povijesti i on svetosti ne poznaje.
Zarobljenika bi trebalo posebno ĉuvati jer bi se u sluĉaju
represalija moglo raĉunati na odmazdu. Ni Hrvati ni Nijemci 1945.
godine nisu imali nikakve prigode za odmazdu. To znaĉi da antifašiste
nikada ne treba puštati za leĊa i da ih uvijek treba drţati na mušici.
Istina o Titovome Jasenovcu, logoru za ubijanje i danas je
tamjan za antifašiste Hrvatske.
*
*
*
Posebno je zanimljiv a i znanstveno zahtjevan drugi dio ove
knjige, koji pokazuje koliko je ideologija, s jasenovaĉkim mitom u
ţarištu, bila glavni oslonac titovstva pa i njegove negacije.
Nikakvi gospodarski sustavi, nikakvo samoupravljanje,
privredne reforme, raspodjela prihoda, Federacija ni njezino
federiranje, Marx, Engels, Lenjin, svjetska proletarska solidarnost,
nesvrstanost i ostale parole nisu imale odnos prema masama, dok je
jasenovaĉki mit u sebi krio jedinu pravu istinu titovstva; brutalnu silu
zasnovanu na laţima da su Hrvati poĉinili strašne i masovne zloĉine
nad nehrvatima.
181
Da je skoro sve što svi znaju o SRLJ laţ ili mit, dokazao sam
glede brojki u posebnoj knjizi a glede toboţnje izrazite pojedinaĉne
hrvatske krvoloĉnosti u ovoj.
Već bajka o proboju 22. travnja 1945. pokazuje koja je moć
toga mita. Ako bismo joj povjerovali, hladne bismo glave morali reći da
su to antifašisti ţrtvovali blizu tisuću svojih ljudi goneći ih goloruke na
hrvatske mitraljeze ili da se sami otruju i to nakon što ti ljudi provedoše
mjesece i godine, a da ih nitko nije dirao. To se navodno dogodilo
samo 10 dana prije ulazka titovaca u Logor.
A antifašisti taj dogoĊaj slave i danas!
To što svi znaju te laţi dokaz je namjernosti stvorbe Mita.
Prvo razdoblje njegova fungiranja razvidno je iz strahota i
genocida što nad Hrvatima uĉiniše antifašisti.
Rankovićevo doba vrijeme obiljeţeno je je padom potrebe
progona Hrvata, jer se na udaru naĊoše dosljedni komunisti odani
Staljinu, dakle pravoslavci i Ţidovi. Ja sam dokazao da je zbog toga
dopušten Priruĉni leksikon u Zagrebu te povuĉen iz prodaje Magnum
Crimen.
Kako moţete dokazati da od Mita nisu bili vaţniji radniĉko
samoupravljanje ili Privredna reforma, pitati ćete me. Od kruha se ţivi,
a ne od mitova!
Ni radniĉko samoupravljanje ni Privredna reforma nisu stvoreni
radi drugoga, nego li da se vlast centralizirane drţave i partije dijelom
prenese na nešto veću ljudsku masu. Tada je Tito zahtijevao da se u
Partiju i SKOJ primi što više ljudi. Privredna je reforma bila prijevara
na štetu Zapada, da bi on što više investirao, a taj je novac ionako
išao u JNA i u gradnju toboţe saveznih cesta i ţeljeznica u
pravoslavnim krajevima te u fondove solidarnosti koje su rabili
preteţno Srbi u nerazvijenim republikama i pokrajinama.
Da bi se stanje pljaĉke nad hrvatskim narodom odrţalo, sluţila
je ideologija. MeĊu svim njezinim parolama; o boljoj budućnosti, o
bratstvu i jedinstvu, o slobodoljubljivosti, o osloboĊenju ĉovjeka od rada,
o nesvrstanosti i jedinstvu proletarijata svih zemalja, u Jugoslaviji je
najvaţnija bila ţrtve NOB i socijalistiĉke revolucije, s jasenovaĉkim
mitom o 700.000 do 1,500.000 krvoloĉno ubijenih ţrtava u sredini.
Ispadalo je da smo mi, Hrvati, samo u Jasenovcu likvidirali najmanje
polovicu od ukupnoga sluţbenog zbroja ţrtava cijeloga rata u
Kraljevini Jugoslaviji. Zato morate priznati da je jasenovaĉki mit na
svaki naĉin bio temelj svih antifašistiĉkih parola i mitova o tome ratu.
Narod je vidio da bratstva nema, da je bolja sadašnjost stvarno
na gastarbajtu i u lisnicama bogatih zapadnih turista, dok je bolja
budućnost floskula (a tu bijahu i socijalne razlike), da nema
ravnopravnosti ni pojedinaĉne ni republiĉke... Nu, ĉim bi se zaustilo
182
traţiti pravdu, vadilo bi se jasenovaĉki mit i prijetilo Hrvatima strašnom
kaznom, nastave li buditi aveti prošlosti.
Rankovićev pad 1966. nastupio je zbog njegove zastarjelosti i
Zapadovih zahtjeva, a nikako ne zbog njegova neposluha Josipu
Brozu. Ranković je bio preglup i preneuk te se previše zamjerio
pravoslavcima, da bi ga itko slijedio. Bio je Brozu vjeran kao pas.
Druga je stvar to što su pravoslavci sve s Rankovićem (pa i
njegovu smrt 1983.) rabili u svoje svrhe.
Da bi se zaustavila eksplozija velikosrpskih pobuna, Broz je
Statistiĉkom zavodu SFRJ dopustio utvrditi pravi broj ţrtava
Jasenovca i drugih logora i bio stvarno sprem,an to pustiti u javnost.
Srbi se smiriše i istina osta skrivenom, premda je Franjo TuĊman oĉito
dobio Brozovu instrukciju u svome Institutu za historiju radniĉkog
pokreta Hrvatske poraditi na smanjidbi broja ţrtava.
Uĉinio je to posve neznanstveno, ali je podlicitirao do kakvih
70.000. Tako Srbi nisu mogli traţiti potpunu prevlast u Jugoslaviji a
Broz se u Beogradu, koji je izmeĊu ostaloga i glavni grad Srbije, u
kojemu su i kraljeve i kraljice komadali i bacali kroz prozor, osjećao
sigurnijim.
1968. bijaše manja epizoda i nju je Broz sredio pendreĉenjem
maoistiĉkih (u stvari od velikosrba potaknutih) studenata u Beogradu
javno se podrugujući Zapadu, koji je sa svojim prosvjednicima
postupao mnogo okrutnije.
1971. je rodila hrvatskim maspokom. Ja sam i naveo
svjedoĉanstvo sjajnoga pokojnog Nike Kavĉiĉa, da biste vidjeli kako je
djelovala UDBA, ne samo u Sloveniji i da sam svjestan vaţnosti
ekonomike. Pitanje 1971. bijaše par excellence pitanje novca. Savka i
njezini krvavoruki druzi bijahu teški titovci. Nu, vidite li kako je
jasenovaĉki mit pojeo tu suštinu, pojeo ekonomiku? Odmah su pale
parole o nacionalizmu i proustaštvu, o strahotama koje su naši narodi
proţivjeli i o Jasenovcu. Time se nehrvate nahuškalo a Hrvate
posramilo. Protiv toga mita nisu smjeli ni komunisti, Brozovi ubojice.
Nije se više govorilo o devizama itsl. Postojala je samo prijetnja
ponavljanja povijesti. Uz jasenovaĉki mit išla je, dakako, i svijest o
stvarnome genocidu nad Hrvatima 1945. i kasnije. Obnovljena je
brojka od 700.000 ţrtava i više a pojavio se i starac Vukašin, 1970.
potiho, u neĉitanim Porukama a o 1972. svuda.
Nakon Brozove smrti javnost je postala još indoktriniranijom.
Jugoslavija se zasnivala na mitu o prošlosti, a ne, kao SSSR, o
budućnosti.
Zato se glasnost pojavila mnogo prije u SSSR-u. Narod je vidio
da bolje budućnosti u komunizmu nema i vodstvo se moralo prestrojiti
(perestrojka). SSSR se, uz ostalo, nije zasnivao na izravnoj mrţnji
183
prema kojemu od konstitutivnih naroda, dok SFRJ jest; najviše prema
Hrvatima, ali i Šćiptarima, Muslimanima i mnogim manjinama.
Jasenovaĉki je mit bio temelj odrţaja Brozova sustava i nakon
njegove smrti.
Dok su se razvijale rasprave o ustavnim reformama, vidjelo se
da su one posve prazne i formalno se zasnivaju na sitnim razlikama,
premda se diskutanti pritajeno mrze. To su razdoblje i poslije Tita –
Tito iskoristili velikosrbi i jugounitaristi za novu navalu.
I opet je u ţarištu bio jasenovaĉki mit. Postupno su kljaštrili
partijske i Brozove aureole, ali su i njih uspjeli uništiti tek kada su
partijaše iz Hrvatske i samoga Josipa Broza okrivili za 700.000 pa sve
do 2,000.000 samo Srba okrutno ubijenih samo u Jasenovcu.
Marxizam, kultura i ekonomika bijahu skoro posve nevaţnima u
metodologiji borbe za vlast, premda je bogatstvo bilo cilj.
Glavno sredstvo hrvatoţdernih antifašista Jugoslavije i Srbije
protiv hrvatskoga naroda tada, kao i antifašista Hrvatske danas bio je i
ostao jasenovaĉki mit jer njegova laţljiva svijest jednima prijeti da će
biti ubijeni a drugima da će biti ubojice, a to je vaţnije i od marxizma i
od ekonomike.
Ta svijest omogućuje pravim ubojicama, antifašistima,
terorizam nad hrvatskim narodom i dan - danas.
Svaki ĉestit ĉovjek a poglavito Hrvat morao bi protiv
jasenovaĉkoga mita ustati zanemarujući sve karijerne, lukrativne,
politiĉke kompromise i ucjene.
Povijest nas uvijek iz poĉetka gazi zbog našega straha i
sebiĉnosti a condicio sine qua non hrvatskog obstanka moţe biti i jest
jedino u borbi za istinu i pravdu.
Tisuće je naroda u povijesti propalo a za stotine njih znamo. Svi
su oni bili na stanovitoj uljudbenoj razini, stvarali obitelji, porodice i
plemena zasnovane na ljubavi i nadi. Oni što svoju uljudbu zadrţaše
na kalkulantstvu i sebiĉnosti, propadoše. Propadoše Boţjom voljom,
nemajući vjere i spremnosti na borbu za istinu i pravdu.
Ne budemo li spremni, to će se dogoditi i nama.
Jer...
S neba nas gledaju dva mala oka a
NEMA NADPISA NA ULAZU U PAKAO!
184
Sažetak
Hrvatski povjesnik Mladen Ivezić (Zagreb, 1957.) svojom je
knjigom Jasenovac/Brojke potukao neistine komunista (u današnjoj se
Hrvatskoj oni nazivaju antifašistima) da je u Sabirnome i radnom
logoru Jasenovac tijekom Nezavisne drţave Hrvatske 1941.-1945.
ubijeno 700.000 pa ĉak do 2,000.000 ljudi. Ivezić je potpuno uvjerljivo
dokazao da umrlih nije moglo biti više od 3.000.
U drugoj je knjizi, Titova umjetnost mrţnje, dokazao kako su Tito
i njegovi antifašisti potakli na stvarni i dokazani genocid nad Hrvatima,
poĉinjen 1945. i kasnijih godina.
Knjiga pred Vama, Titov Jasenovac, na svoj naĉin objedinjuje
onu prvu s dokazima druge knjige, koja ukazuje na huškaĉku
genocidnu pogubnost titovskoga jasenovaĉkog mita.
U prvome dijelu knjiga Titov Jasenovac dokazuje postojanje
titovskoga logora za likvidaciju masa hrvatskih i njemaĉkih zatoĉenika
od 1945. do 1948.
U drugome se dijelu Knjiga bavi uporabom jasenovaĉkoga mita
u titovskoj Jugoslaviji. Taj se mit rabilo uvijek protiv Hrvata ali, ovisno
o Titovoj potrebi, u korist ili na štetu pojedinih antifašistiĉkih frakcija.
Ivezić uspješno dokazuje ono što smo mi u Hrvatskoj osjećali da je jasenovaĉki mit bio glavno argumentacijsko sredstvo; i kada se
raspravljalo o radniĉkome smoupravljanju, sindikalnim ili graĊanskim
pravima, raspodjeli novca izmeĊu republika Titove federacije pa ĉak i
kod masovnih prosvjeda navijaĉa Hajduka zbog suĊenja
nogometnoga suca, Srbina Ristića... Uvijek bi se iznova, ovisno o
tome jesu li glas podigli Hrvati s jedne ili Srbi s druge strane,
povećavalo ili smanjivalo pisanje o jasenovaĉkim ţrtvama kao prijetnja
nezadovoljnicima.
Jasenovaĉki mit nesporno brojem svojih izmišljenih ţrtava
dominira najopasnijom titoistiĉkom parolom: ţrtve koje smo podnijeli u
narodno-oslobodilaĉkoj borbi i socijalistiĉkoj revoluciji. On širom otvara
vrata jednostranaĉkome, policijskom, vojnom, tajnopolicijskom i
svakom drugom vidu drţavnoga terorizma. Vrhovi kompartije, doduše,
znahu da se radi o laţima, ali znahu i to da su zahvaljujući tim laţima
od obiĉna društvovnog smeća postali – vrhovi.
Ivezić ukazuje i na neprekinutost toga mita do danas, ovaj put u
korist tzv. antifašista.
Ivezić zakljuĉuje savršeno i ima savršenu metodologiju.
Kao i u drugim knjigama, Ivezić pokazuje veliku marljivost. On
je prouĉio mnoge arhive i fondove, snimio pisane dokaze i jako rijetko
preuzima tuĊa mišljenja.
185
Ivezić uvijek najmanje 80% svojih brojnih navoda (obiĉno ima
oko 5 fusnota po stranici) vadi iz protuhrvatske literature, pokazujući
njihovu nelogiĉnost, laţljivost, unutarnju i meĊusobnu proturjeĉnost.
Bez ekskontekstualizacije, krive interpretacije, ispuštaja vaţnoga itsl.
Moţda je za zakljuĉak ovoga saţetka, da bi se vidjelo raspon
jasenovaĉkoga mita, a da Ivezića ne prikaţemo ĉudakom, najbolje
citirati ono što je Titov savezni statistiĉki zavod SFRJ, nakon duga
rada, zakljuĉio o broju ţrtava SRLJ i što je te, 1966. g., odmah
proglašeno drţavnom tajnom a što je veliki hrvatoţder, Titov general
Jefto Šašić objavio 1986. g.:
Navedimo i to da je upravo Statistiĉki zavod ˝ustanovio˝ da je u
ĉetiri godine uţasa u Jasenovcu umrlo svega 262, a u Staroj Gradiški 141
zatoĉenik (...) da je u svim logorima u Jugoslaviji ukupno (i svega) 2620
umrlih zatoĉenika.
186
Summary
In his book Jasenovac: The Numbers of a Communist Myth (in
modern Croatia, they declare themselves to be anti-fascists), the
Croatian historian Mladen Ivezić (born Zagreb, 1957) challenged the
notion that 700,000 or even as many as 2 million people were killed
during the Independent State of Croatia (1941-1945) at the
Jasenovac concentration and labour camp. Ivezić convincingly shows
that there could not have been more than 3,000 deaths.
In his previous book, Tito’s Art of Hatred, he showed how Tito
and his anti-fascists committed genuine and proven genocide against
Croats in 1945 and afterwards.
The book before you, Tito's Jasenovac, combines the first book
with the evidence of the second to show the genocidal damage of
Tito's Jasenovac myth.
The first section of Tito's Jasenovac demonstrates the
existence of a Titoist camp for the mass liquidation of Croatian and
German detainees from 1945 to 1948.
The second section of the book deals with the exploitation of
the Jasenovac myth in Tito's Yugoslavia. The myth was always used
against the Croats in favour of or against particular anti-fascist
factions, depending on Tito's need at the time.
Ivezić successfully demonstrates what we in Croatia always felt
- that the Jasenovac myth was used as a key argument, whether in
debates on workers' self-management, trade union and civil rights, the
allocation of funds between republics in Tito's federation, or even the
mass protests of Hajduk football fans against the actions of the
Serbian referee Ristić. It would constantly be brought out, and the
reporting on the victims magnified or reduced, depending on whether
the Croats or Serbs had raised their voice, to be used as a threat
against would-be troublemakers.
The Jasenovc myth, through its fabricated number of victims,
was present in the most pernicious Titoist slogan: "The casualties we
sustained in the National Liberation Struggle and Socialist Revolution".
It opened the door to single-party, police, military, secret police and
every other form of state terrorism. The heads of the Communist Party
knew it was all lies, but they also knew that it was thanks to these lies
that they had advanced from the bottom of society to the very top.
187
Ivezić shows how the myth has continued up to the present,
although now for the benefit of so-called anti-fascists.
Ivezić reaches sound conclusions and uses a thorough
methodology.
Like his other books, this one demonstrates Ivezić’s
tremendous assiduousness. He has researched numerous archives
and other sources, recorded what is written and seldom assumed
other peoples' views.
Ivezić takes at least 80% of the numerous allegations (there
are usually about 5 footnotes per page) from anti-Croatian literature,
demonstrating their lack of logic, untruthfulness and internal
contradictions, but without decontextualisation, misinterpretation or
omission.
To conclude this summary and see the extent of the Jasenovac
myth and avoid portraying Ivezić as an eccentric, it would be best to
quote what Tito's Federal Bureau of Statistics concluded, after a long
investigation, to be the number of victims in the Socialist Federal
Republic of Yugoslavia, which in 1966 was promptly declared a state
secret and which the great anti-Croat Jefto Šašić released in 1986:
Let it be noted that the Bureau of Statistics ''established'' that in
four years of horror at Jasenovac there were only 262 deaths, and at
Stara Gradiška 141 … and that in all the camps in Yugoslavia a total
of 2,620.
188
Bibliografija
1) Avramov, Smilja, Genocid u Jugoslaviji u svetlosti
meĎunarodnog prava, Beograd.
2) Babić, Goran, Lapot i druge listine iz ljetopisa, CDDO, Zagreb
1969.
3) Baković, Anto, Stradanja crkve u Hrvata u Drugome svjetskom
ratu, Zagreb 1994.
4) Batelja, Juraj, Crna knjiga, Postulatura bl. Alojzija
Stepinca, Zagreb 1999.
5) Boban, Ljubo, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941. 1943., Delo, Ljubljana 1985.
6) Boban, Ljubo, Kontroverze iz povijesti jugoslavije, knj. 1.,
Zagreb, 1987.
7) Boban, Ljubo, Kontroverze iz povijesti jugoslavije, knj. 2.,
Zagreb 1989.
8) Boban, Ljubo, Kontroverze iz povijesti jugoslavije, knj. 3.,
Zagreb 1989.
9) Broz, Josip, Tito, Izgradnja nove Jugoslavije, knj. 1., Beograd
1947.
10) Broz, Josip, Tito, Opštenarodna odbrana (…), Beograd.
11) Bulajić, Milan, Tudjmans ˝jasenovac myth˝, Beograd
1994.Bulajić, Milan, Jasenovac ustaški logori smrti-Srpski mit?, Muzej
ţrtava genocida, Beograd, 1999.
12) Bulajić, Milan, Ustaški zločini genocida i suĎenje Andriji
Artukoviću 1986. godine, knj. I., Beograd 1988.
13) Bulajić, Milan, Ustaški zločini genocida i suĎenje Andriji
Artukoviću 1986. godine, knj. II., Beograd 1988.
14) Bulajić, Milan, Ustaški zločini genocida i suĎenje Andriji
Artukoviću 1986. godine, knj. III., Beograd 1989.
15) Bulajić, Ustaški zločini genocida i suĎenje Andriji Artukoviću
1986. godine, knjiga IV., Beograd.
16) Dedijer, Vladimir, Proterivanje Srba sa ognjišta 1941.-1945.,
Beograd, 1989. i 1990.
17) Dedijer, Vladimir, Vatikan i Jasenovac, Beograd, 1987.
18) Dizdar, Zdravko, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941.1945., Zagreb 2000.
19) ĐorĊević, Tihomir, R., Naš narodni ţivot, Beograd, 1923.,
20) Đurić, Veljko, Ustaše i pravoslavlje, Beograd 1989.
21) Goldstein, Ivo i Slavko, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001.
22) Hope, William, Curzio Malaparte/The Narrative Contract
Strained, Trobador Publishing Ltd., 2000,
23) Hrvatski ţrtvoslov, knj. 1., Zagreb.
189
24) Huber, Ĉedomil, Bio sam zatočenik logora Jasenovac,
25) Ivezić, Mladen, Jasenovac/Brojke, Zagreb.
26) Ivezić, Mladen, Profiterna, I. dio; Marx i Engels, Zagreb.
27) Izdajničko i reakcionarno vodstvo HSS-a i NOB, prosinca 1942.
28) Jakovljević, Ilija, Konclogor na Savi, objavljeno 1999.
29) Jandrić, Ilija, Jasenovac
30) Jasenovac, bez numeracije stranica.
31) Jasenovac, Spomen – područje, Koncentracioni logori, Ognjen
Prica, Daruvar 1986.
32) Jelić, Ivan, Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945., Školska
knjiga, Zagreb 1978.
33) Jurĉević, Josip, Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb, 1998.
34) Karadţić, Vuk, Stefanović, Opisanije Srbije, Beograd 1987.
35) Kavĉiĉ, Niko, 2001., Ljubljana: samizdat.
36) Knezović, Zlata, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Zagreb
1981.
37) Kordić, Miloš, Sloboda je nauk preduboki, Spomen – podruĉje
Jasenovac, Jasenovac 1976.
38) Kovaĉić, Davor, Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.1945., Zagreb 2001.
39) Kovaĉić, Matija, Odmetnička zvjerstva i pustošenja u
Nezavisnoj Drţavi Hrvatskoj u prvim mjesecima ţivota hrvatske
narodne drţave, obraĎeno i iz. po nalogu Ministarstva vanjskih
poslova na osnovu dokaznog gradiva (Siva knjiga), Zagreb 1942.
40) Kraus, Ognjen, urednik, Dva stoljeća povijesti i kulture Ţidova u
Zagrebu i Hrvatskoj, Ţidovska općina, Zagreb : 1998.
41) Krišto, Jure, Katolička crkva i Nezavisna Drţava Hrvatska,
Zagreb 1998.
42) Latić, Jasmin, Skeleti govore govorom ptica, Spomen –
podruĉje Jasenovac, Jasenovac 1983.
43) Malaparte, Curzio (Kurt Erich Suckert), Kaputt, 1944.
44) Marušić, Milan, Kronika Krbave i Udbine kroz stoljeća,
Samobor 1999.
45) McAdams, Charles, Croatia: Myth and Reality, pogl. Myth: The
Basket of Human Eyeballs.
46) Miletić Antun, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945.
Dokumenta, knj. I.,1986., Beograd.
47) Miletić Antun, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945.
Dokumenta, knj. II.,1986., Beograd.
48) Miletić Antun, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945.
Dokumenta, knj. III.,1986., Beograd.
49) Miliša, ĐorĊe, U mučilištu - paklu/Jasenovac, Zagreb 1945.
50) Mirković, Jovan, Objavljeni izvori i literatura o jasenovaĉkim
logorima, Banja Luka 2000.
190
51) Nešović, Slobodan, Svet o nama, Beograd 1983.
52) Novak, Viktor, Magnum crimen, Beograd 1948.
53) Peĉarić, Josip, Srpski mit o Jasenovcu, Zagreb 1998.
54) Peršen, Mirko, Ustaški logori, Zagreb.
55) Petešić, Ćiril, Dječji dom Jastrebarsko, Zagreb 1990.
56) Petrov, Rajko, Nogo, Srpske junačke pjesme, Beograd 1987.
57) Petrović, Petar, Njegoš, Gorski vijenac.
58) Poţar, Petar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i
budućnosti, Zagreb 1996.
59) Poţar, Petar, Sporazum Hitler-Staljin, GZH, Zagreb 1986.
60) Radišić, ĐorĊe, Oči trava, Spomen – podruĉje Jasenovac,
Jasenovac 1975.
61) Riffer, Milko, Grad mrtvih Jasenovac 1943., 1946., 1981. i
2011.
62) Rivelli, Marco Aurelio, Nadbiskup genocida, preveo Lazar
Macura, Nikšić 1999.
63) Rivelli, Marco Aurelio, Zatajeni genocid, prevela Marija
Kovaĉić, Zagreb 2003.
64) Rubina, Franjo, Krvave tajne planine Kozare, Zagreb 1943.
65) Rumiz, Paolo, Maske za masakr, Zagreb 2000.
66) Silber, Laura, Smrt Jugoslavije, 1996., Zagreb 2000.
67) Sindik, Dušan, urednik, Sećanja Jevreja na logor Jasenovac,
Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd 1972.
68) Srpska narodna pesmarica (Iz Vukove zbirke), Beograd.
69) Stanojević, Branimir, Alojzije Stepinac/Zločinac ili svetac,
Beograd 1985.
70) Stanojević, Anatomija zločina Andrije Artukovića, Beograd
1985.
71) Škorjanec, Josip, Nema ljepše pjesme od istine, Spomen –
podruĉje Jasenovac, Jasenovac 1979.
72) Štefan, Ljubica, Drugi hrvatski ţrtvoslovni kongres, Zagreb
1998.
73) Štefan, Mitovi i zatajena povijest,
74) Topĉić, Zaim, Ljudolovka Jasenovac, OsloboĊenje, Sarajevo
1985.
75) Trivunĉić, Radovan, Jasenovac i jasenovački logori, SPJ,
Jasenovac 1972.
76) Trivunĉić, Radovan, Poţar, Ana, Riječi koje nisu zaklane,
Spomen – podruĉje Jasenovac, Jasenovac 1977.
77) TuĊman, Bespuća povijesne zbiljnosti, Bespuća, 1994.
78) Vukanović, Tatomir, Romi (Cigani) u Jugoslaviji, Vranje, 1983.
79) Ţivojinović, Dragoljub, Luĉić, Dejan, Varvarstvo u ime Hristovo /
Prilozi za Magnum crimen, Beograd 1988.
80) http://www.vreme.com/arhiva_html/490/27.html
191
Arhivsko gradivo
1)
2)
3)
4)
5)
6)
7)
HDA, JTSR Hrvatske 97, 1945/b.b.
HDA-JTSRH, Odjeljenje bezbjednosti, 124/51, kutija br. 124.
HDA, Optuţnica Pavelić-Artuković.
ZKRZ GUZ, kutija 10.
ZKRZ GUZ, spis 2325.
Javno tuţilaštvo NR Hrvatske, br. 128/45.
Javni tuţilac okruga Banija, pov. br. 6/45.
Institucijske knjige
1) GraĎa (…) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. - 1945., knjiga
2., IHRP Hrvatske, Zagreb.
2) GraĎa (…) u Slavoniji, knj. 3., IHRP Slavonije, Slavonski Brod.
3) Katalog NSK, Zagreb.
4) Katalog partizanskoga tiska Trezora NSK, Zagreb.
5) Priručni leksikon, Znanje, Zagreb 1959.
6) Projekt Dotršćina, knj. 24.
7) Projekt Dotršćina, knj. 29.
8) Projekt Dotršćina, knj. 31.
9) Projekt Dotršćina, knj. 37.
10) Projekt Dotršćina, knj. 38.
11) Projekt Dotršćina, knj. 51.
12) Projekt Dotršćina, knj. 55.
13) Projekt Dotršćina, knj. 66.
14) Projekt Dotršćina, knj. 74.
15) Projekt Dotršćina, knj. 78.
16) Projekt Dotršćina, knj. 81.
17) Projekt Dotršćina, knj. 87.
18) Projekt Dotršćina, knj. 88.
19) Projekt Dotršćina, knj. 90.
20) Projekt Dotršćina, knj. 98.
21) Projekt Dotršćina, knj. 100.
22) Večan pomen Jasenovac, mjesto natopljeno krvlju nevinih,
Sveti sinod SPC, Beograd 1990.
23) Zbornik dokumenata i podataka, Vojnoistoriski institut, Beograd
(cca 150 knjiga).
24) Zbornik narodnih heroja Jugoslavije, Beograd.
25) Koncentracioni logori, Zemaljska komisija za utvrĊivanje zloĉina
okupatora i njegovih pomagaĉa, Zagreb.
192
O Auktoru
Mladen Ivezić rodio se 1957. godine u Zagrebu. Osnovnu školu
i gimnaziju polazio je i svršio u Zagrebu. Studij povijesti i komparativne
knjiţevnosti upisao je 1976. godine na zagrebaĉkome Filozofskome
fakultetu, 1977. godine upisao je i psihologiju i filozofiju a diplomirao je
1982. godine. 1984. godine Ivezić je upisao poslijediplomski studij iz
povijesti a magistrirao je 1989. godine obranom teze Društvena
uvjetovanost i kulturni utjecaj puĉkih kalendara u sjevernoj Hrvatskoj i
Slavoniji od ilirizma do sedamdesetih godina 19. stoljeća. Od osnutka,
1991. godine, do njezina ukinuća bio je ĉlan Komisije za utvrĊivanje
ţrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, Republike Hrvatske.
2002. godine pokrenuo je satiriĉno-politiĉki ĉasopis Hrvatski
zvekan i bio mu nakladnikom i glavnim urednikom te piscem većine
ĉlanaka. Hrvatski zvekan u kojemu su, izmeĊu ostalih, suraĊivali i Nela
Erţišnik, akademik prof. dr. sci. Josip Peĉarić, prof. dr. sci. Nedjeljko
Kujundţić, prof. dr. sci. Tomislav Sunić izlazi u samo ĉetiri broja i gasi
se.
Djela:






Hrvatski kalendari, Hrvatski Forum, Zagreb, 1997.
Genocid nad Hrvatima zapovijeda Tito, vl. naklada, Zagreb,
1999.
Titova umjetnost mrţnje, vl. naklada, Zagreb, 2001.
Jasenovac - brojke, vl. naklada, Zagreb, 2003.
Profiterna: I. dio, Marx i Engels, vl. naklada, Zagreb, 2003.
Problem izvornosti, autentiĉnosti i vjerodostojnosti djela Karla
Marxa i Friedricha Engelsa // Društvena istraţivanja, br. 1-2.
(75-76) (2005.), str. 269.-295.
193
Download

Mladen Ivezić Titov Jasenovac