Dr. Suada Buljubašić
17
U praksi se nijedan od ova dva osnovna modela ne pojavljuje u čistom
obliku. „Neke su zemlje u sustav temeljnih mirovina uvele provjeru prihoda (means-test). Druge su temeljnim dodale mirovine vezane uz plaće (earnings-related benefits). Ima zemalja u kojima se temeljne mirovine, osim
porezima, finansiraju i doprinosima radnika i poslodavaca. S druge strane,
gotovo su sve zemlje koje prakticiraju ‘model osiguranja’ uvele zajamčene
minimalne mirovine osiguranika na osnovi provjere prihoda i to izvan sustava socijalne pomoći. Sustavi socijalne pomoći prisutni su upravo u zemljama s ‘modelom osiguranja’ i oni čine svojevrsnu dopunu mirovinskog
sustava.“ (Ibidem, 177-178)
U praksi se u nekim zemljama susreće tzv. mješoviti model koji predstavlja kombinaciju dva osnovna modela penzijskog osiguranja.
U pogledu finansiranja i raspodjele penzija Palier (2003) je izvršio klasifikaciju penzijskog sistema u četiri grupe:
- Stari bizmarkovski penzijski sistem kontinentalne Evrope;
- Druga generacija bizmarkovskih penzijskih sistema;
- Penzijski sistemi s više stubova i
- Rezidualni anglosaksonski penzijski sitemi.
Stari bizmarkovski penzijski sistem kontinentalne Evrope finansira
se iz doprinosa zaposlenih i poslodavaca, a funkcioniše na osnovi tekuće
raspodjele s ciljem održavanja dohotka. Ovaj sistem karakterističan je za
Njemačku, Francusku, Italiju, Španiju, Austriju i Belgiju.
Druga generacija bizmarkovskih penzijskih sistema karakteriše se postojanjem dva penzijska stuba. U ovim sistemima postoji temeljni, beveridžanski penzijski stub iz kojeg se osiguravaju nacionalne penzije koje se
finansiraju iz poreza. Pored ovog, postoji obavezni penzijski stub iz kojeg
se finansiraju penzije ostvarene po osnovu uplate doprinosa. Ovaj sistem
karakterističan je za Kanadu i Veliku Britaniju prije reforme 1986. godine.
Penzijski sistem s više stubova karakteriše se time što je prvi beveridžanski stub dopunjen obaveznim profesionalnim penzijama, koje se, u
okviru preduzeća ili privrednih grana finansiraju doprinosima osiguranika
koji se kapitaliziraju. Ovaj sistem karakterističan je za Dansku, Holandiju,
Švajcarsku, Australiju i Veliku Britaniju nakon reforme 1986. godine.
Rezidualni anglosaksonski penzijski sistem karakteriše se po postojanju samo jednog obaveznog, uniformno javnog stuba. Dodatne individu-
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
24
Jedna od najprihvaćenijih definicija politike je da je to svjesna i slobodna djelatnost usmjeravanja društva u određenom pravcu. Gavrilović
(2005) ističe da ova definicija ima pet konstitutivnih elemenata i to:
politička djelatnost; politički subjekti; ljudska djelatnost kao predmet
usmjeravanja; pravac – cilj usmjeravanja i sredstva kojima se usmjeravanje vrši.
1. Politička djelatnost (ukazuje na to da je politika dinamička kategorija i da se ostvaruje kao proces usmjeravanja drugih društvenih djelatnosti u kojem se neprekidno smjenjuju spontane i organizovane
aktivnosti, racionalne i organizovane, progresivne i tradicionalne);
2. Politički subjekti (kao pokretači inicijativa i aktivnosti javljaju se
pojedinci, društvene grupe, društvene institucije);
3. Ljudska djelatnost kao predmet usmjeravanja – ukazuje na to da
se politika javlja u oblasti stvarnog ljudskog života, kao i da je
oblast ljudske svijesti drugo osnovno područje njenog javljanja;
4. Pravac, odnosno cilj usmjeravanja – ovaj elemenat čini suštinu
politike što znači da društvene snage – politički činioci – kada
zadobiju određenu moć nastoje da usmjere društvo prema određenim ciljevima, odnosno poželjnom stanju;
5. Sredstva kojima se usmjeravanje vrši – dijele se na sredstva materijalne i duhovne prirode. Kao značajna sredstva posebno se naglašavaju ekonomska sredstva, državni aparat, pravo i propaganda.
(Ibidem, 19)
Iz svega naprijed navedenog može se zaključiti da se pojam socijalno i
pojam politika različito shvataju i tumače, a u zavisnosti od konteksta upotrebe. Ove razlike su i suštinske i formalne. Upravo zbog toga i u definisanju socijalne politike javljaju se i suštinske i formalne razlike. Naime, ovaj
se pojam upotrebljava u više značenja, zavisno od vrijednosne, ideološke i
političke osnove, kao i od općeg konteksta u kojem se javlja, te vremena,
principa i sadržaja.
Od šezdesetih godina 19. vijeka kada je prvi put upotrijebljen termin
socijalna politika (Ril) u okviru građanske teorije društva javlja se i rasprava o značenju ovog termina. U okviru ove teorije, od 19. vijeka do danas,
postojala su različita shvatanja pojma socijalne politike, od kojih Lakićević
(1991) izdvaja šest najvažnijih gledišta:
alne i profesionalne penzije su dobrovoljne, pokrivaju samo određeni dio
populacije i finansiraju se kapitalizacijom doprinosa. Ovaj sistem karakterističan je za Irsku, Novi Zeland i djelomično SAD (Ibidem).
Prikupljanje sredstava i raspodjela prikupljenih sredstava za penzije
vrši se na dva osnovna načina, i to kroz kapitalizirane penzijske fondove i
tekuću raspodjelu.
Kapitalizirani penzijski fondovi su stariji od tekuće raspodjele, i svoje
korijene vuku iz penzija koje su se osiguravale u preduzećima, javnim službama i pojedinim profesijama prije utemeljena javnih penzija. Penzije koje
su se u to vrijeme isplaćivale bile su utemeljene na fondovskim načelima.
Osnivanje penzijskih fondova na načelu kapitalizacije u savremenim uslovima moguće je na nivou države, preduzeću, određenoj grani djelatnosti
i profesionalnom udruženju. Kapitalizirani penzijski fondovi djeluju tako
što osiguranici izdvajaju doprinose za svoje penzije u penzijske fondove,
koji prikupljena sredstva ulažu radi ostvarivanja dobiti. Pravo na penziju
osiguranici stiču kad ispune zakonom predviđene uslove za odlazak u penziju. Uloženi novčani iznos za svakog osiguranika se posebno evidentiraju
i uvećavaju za ostvarenu dobit na uložena sredstva. Osiguranici snose rizik
poslovanja kapitaliziranih fondova, što znači da se njihovi novčani iznosi
mogu i povećati ali i smanjiti. S obzirom na činjenicu da penzijski kapitalizirani fondovi imaju značajnu socijalnu funkciju, država određuje osnovna pravila njihovog poslovanja, i uobičajeno daje garancije osiguranicima
kako oni ne bi bili izloženi rizicima tržišta kapitala (Puljiz, 2005).
Tekuća raspodjela penzija utemeljena je na međugeneracijskoj solidarnosti. Ovaj penzijski sistem poznat je pod nazivom PAYG, što je ustvari
engleska kratica za pay-as-you-go, što znači plati kako stigne. Suština ovog
modela je da iz doprinosa koje zaposleni uplaćuju za penzijsko osiguranje,
isplaćuju penzije trenutnim korisnicima. Radi se o modelu tekuće raspodjele koja je zastupljena u velikom broju zemalja svijeta. Novčani iznosi
prikupljeni po osnovu doprinosa za penzijsko osiguranje dugoročno se ne
akumuliraju u penzijske fondove kako bi se iz njih plaćale buduće penzije
osiguranika. Sredstva prikupljena po osnovu doprinosa za ovu vrstu osiguranja, od zaposlenih se isplaćuju onima koji su ostvarili pravo na penziju.
PAYG penzijski sistemi razvili su se nakon Drugog svjetskog rata i prihvaćeni su u velikom broju zemalja, prvenstveno zbog njihovih prednosti u
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
ne mogu sami kupiti na tržištu. Pomoć za stanovanje može se davati u različitim oblicima i drugim kategorijama građana, kao što je dodjela stana
na korištenje i subvencioniranje troškova stanovanja.
Politika zapošljavanja i tržište rada, pored ekonomske, sadrži i elemente socijalne politike. U anglosaksonskim zemljama tržište rada se uglavnom posmatra kao dio ekonomske politike, dok je u drugim evropskim
zemljama ono područje socijalne politike, posebno kada se radi o nezaposlenosti, stoga što u jedan od podsistema socijalnog osiguranja ulazi i
osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Pored toga, politika zapošljavanja je
područje socijalne politike jer zapošljavanje nezaposlenih podrazumijeva i
određene socijalno-političke mjere.
Obrazovanje se rijetko uključuje u područje socijalne politike uprkos
njegovoj presudnoj ulozi u stvaranju jednakih šansi za sve, što je jedan od
ciljeva socijalne politike. Pored toga, državni intervencionizam na području obrazovanja kroz razne potpore, subvencije i usluge siromašnim učenicima spada u mjere socijalne politike.
upotrebljavaju u potpuno istom značenju. Međutim, ove termine treba
upotrebljavati u različitom značenju.
Socijalna sigurnost, u širem značenju, predstavlja društvenu djelatnost, odnose i sistem širih društvenih mjera čija se sadržina sastoji u neposrednom garantovanju i ostvarivanju određenog nivoa životnog standarda stanovništva. Sve ovo ostvaruje se pravom na rad, zaštitom na radu,
pravom na zajamčenu platu, pravom na određeni standard stanovanja, na
mogućnost obrazovanja, na zaštitu zdravlja i pravom na garantovanje zadovoljavanja osnovnih potreba izazvanih nastupanjem socijalnog slučaja.
Socijalna sigurnost u užem značenju može se označiti pojmom socijalno obezbjeđenje jer predstavlja specifičnu cjelinu. „Socijalno obezbeđenje
je vid socijalne politike kojim se garantuje zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ljudi, koje izazivaju socijalni slučajevi (rizici, životne teškoće)“
(Ibidem, 29).
Bez obzira na razlike koje postoje u shvatanju pojma socijalnog obezbjeđenja, zajedničko većini definicija je da je socijalno obezbjeđenje zapravo socijalna sigurnost u užem značenju i viši nivo socijalnog osiguranja.
S oc i ja l na z a št i ta
Socijalna zaštita je važan dio socijalne politike u savremenim društvima. Ona predstavlja organizovan sistem socijalne sigurnosti pojedinaca i
porodica.
Lakićević ističe da u literaturi postoji pet važnijih gledišta o pojmu
socijalne zaštite:
1. Socijalna zaštita se neposredno bavi zadovoljavanjem osnovnih životnih potreba pojedinaca i društvenih grupa pogođenih određenim socijalnim slučajem. Termin socijalna zaštita se upotrebljava u
širem i užem značenju. Po širem značenju socijalna zaštita izjednačava se sa užom sadržinom socijalne politike, a što uključuje sistem
različitih društvenih mjera, odnosa i metoda, kojim se pojedincima
koji su pogođeni socijalnim slučajevima pruža zaštita, odnosno socijalna sigurnost. U suštini, po širem shvatanju socijalna zaštita je
onaj dio socijalne politike koji se neposredno bavi poboljšanjem
uslova ljudi koji su pogođeni socijalnim slučajevima, i sastoji se od
međuljudsku razmjenu, potporu, velikodušnost i altruizam (Jones, 1985,
prema: Puljiz, 2000).
Riječ politika je starogrčkog porijekla, i prvobitno je označavala polis
– grad, državu svedenu na grad sa bližom okolinom. Poslije se ova riječ
odnosila i na javne, odnosno državne poslove takve države. Ova riječ
kasnije se javila i u latinskom jeziku, što je doprinijelo njenoj internacionalizaciji, sa drugačijim, širim, ali ne i jedinim značenjem, kako u
svakodnevnoj upotrebi tako i u nauci. Danas postoje brojne definicije
politike, koje izražavaju različitost osnovnih pristupa i shvatanja politike,
ali prve asocijacije koje se javljaju u dodiru sa ovim pojmom jesu moć,
vladavina, vlast i sila.
Politika kao pojam obuhvata sredstva i načine na koje se koristi vlast,
odnosno moć, u sferama aktivnosti koje su vezane za vladavinu, određujujući njihov obim i sadržaj. Međutim, oblast političkog prostire se i šire od
državnih institucija i prožima drušvo i njegove funkcije, tako da utječe na
cjelokupan život (Gavrilović, 2005).
Među brojnim definicijama politike najčešće se susreću sljedeće:
- Politika je društvena djelatnost koja se sastoji u određivanju ciljeva društvene djelatnosti i sredstava za njeno ostvarivanje i postoji
u svim sferama društvenog, ali i ličnog života individue.
- Politika je aktivnost okupljanja više ljudi radi zajedničkog ostvarivanja nekog cilja.
- Politika podrazumijeva ostvarivanje ciljeva globalnog društva radi
postizanja odgovarajućih zajedničkih, klasnih, grupnih i drugih
interesa.
- Politika je društvena djelatnost kojom se rješavaju sukobi, protivrječnosti i konflikti u društvu, što je uzrok postojanja i održavanja države.
- Politika je regulisanje društvenih odnosa nezavisno od načina, odnosno izjednačava se sa normativističkom djelatnošću.
- Politika je vršenje vlasti u društvu – državne, porodične, crkvene.
(Ibidem, 2005)
Titmus definiše politiku kao usmjerenu akciju na određene probleme.
Ona odgovara na pitanje: „kako, zašto i s kojim posljedicama država vodi
neku posebnu akciju, ili, pak, od nje apstinira?“
9
25
32
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
12
28
29
Dr. Suada Buljubašić
Dr. Suada Buljubašić
prema socijalnim inovacijama, promenama i usmerevanju socijalnog razvoja“ (Milosavljević, prema: Gavrilović, 2005:22).
Puljiz daje sljedeću definiciju socijalne politike: „Socijalna je politika
organizirana djelatnost države i drugih društvenih čimbenika kojoj je cilj
prevladavanje socijalnih rizika, pomoć siromašnim i isključenim pojedincima i socijalnim skupinama, ujednačavanje životnih šansi te, općenito,
unapređivanje socijalne dobrobiti građana. Socijalna politika u svom djelovanju polazi od društvenih vrijednosti kao što su solidarnost, socijalna
pravda, jednakost, socijalna sigurnost, socijalna kohezija. Instrumenti socijalne politike su zakoni i drugi propisi, kao i razni programi i mjere za
njenu praktičnu primjenu“ (2005:4).
U cilju boljeg pojmovnog razumijevanja, značajno je napraviti osvrt i
na terminologiju koja se koristi u sferi socijalne politike u svijetu. Tako se
u anglosaksonskim i skandinavskim zemljama, u istom ili srodnom značenju, koristi termin politika dobrobiti (Welfare Policy). U Velikoj Britaniji
se uz pojam socijalna politika koristi i pojam socijalna administracija. U
Njemačkoj je u upotrebi termin Sozialpolitik (socijalna politika). U Francuskoj se pojam socijalna politika (la politique sociale) više koristi u posljednje vrijeme, i to pod utjecajem Evropske unije unutar koje se postepeno
ujednačava terminologija u ovom području. Pojam socijalna politika je u
Francuskoj neka vrsta pojma-kišobrana za nekoliko područja javne politike,
pa je u upotrebi i pluralni termin socijalne politike (Puljiz, 2000).
U SAD-u se termin socijalna politika gotovo ne upotrebljava. Razlog
tome je što ovaj termin ima znatno uže značenje u poređenju sa evropskim
zemljama. Naime, liberalistička američka tradicija oduvijek se snažno protivila svemu što je i na simboličkom nivou podsjećalo na državni intervencionizam i paternalizam. U SAD-u se govori o sistemu socijalne dobrobiti
(social welfare system) koji je namijenjen siromašnom dijelu populacije,
unutar kojeg važno mjesto ima javna dobrobit. U SAD-u se također radije
govori o programima, a manje o procesima i kontekstima njihovog stvaranja. SAD imaju preko 80 različitih programa koji su namijenjeni različitim
grupama stanovništva koje se nalaze u stanju socijalne potrebe.
Dalje se postavlja pitanje da li socijalna politika i socijalna država imaju isto značenje. Pojedini autori ne prave jasnu razliku između ovih termina i njihovih značenja. Druga grupa autora (Mishra, Puljiz) smatra da je
Dr. Suada Buljubašić
Važan segment u sferi socijalne politike jeste njen odnos sa ekonomskom politikom, posebno zbog činjenice da se u nekim svojim aspektima
ove politike preklapaju. Analizirajući stogodišnju historiju socijalne politike neki autori (Fournier, Questiaux i Delarue, 1989, prema: Puljiz, 2005)
došli su do zaključka da se sve vrijeme njena funkcija svodila na:
- upravljanje tenzijama izazvanih razvojem kapitalizma i
- preuzimanje opštih troškova razvoja koji su stalno rasli.
Socij alna i eko nom sk a po litik a
primati. Dužina isplate novčane naknade nezaposlenim osobama vezuje
se za staž osiguranja, odnosno vrijeme uplate doprinosa za osiguranje od
nezaposlenosti. U pogledu dužine isplate novčane naknade, postoje značajne razlike između zemalja, i kreću se u rasponu od nekoliko mjeseci
do nekoliko godina. Institut otkupa radnog staža radi sticanja prava za
odlazak u penziju predviđen je u nekim sistemima. Na ovaj način želi se
pomoći kategoriji nezaposlenih koji zbog svog zanimanja ili godina života
ne mogu pronaći zaposlenje, a kojima nije preostalo još mnogo godina
za stjecanje prava za odlazak u penziju. Obično se vrijeme otkupa radnog
staža limitira na 3 ili 5 godina. U praksi veliki problem predstavljaju osobe
koje su pogođene dugotrajnom nezaposlenošću i koje više nemaju pravo
na novčane naknade po osnovu nezaposlenosti, a nemaju ni druge izvore
primanja. Za ove osobe većina sistema predviđa pravo na novčanu pomoć
koja je uslovljena visinom prihoda po članu domaćinstva. Na ovaj način
novčana pomoć se pretvara u pravo koje spada u domen socijalne zaštite,
a, u nekim zemljama, nezaposlene osobe koje više nemaju pravo na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti iz tog sistema, postaju korisnici
socijalne pomoći.
Dakle, na osnovu svega naprijed iznesenog, može se zaključiti da je
osnovni cilj socijalnog osiguranja obezbjeđivanje socijalne sigurnosti zaposlenih osoba i njihovih porodica u slučaju nastupanja osiguranog socijalnog rizika. Imajući u vidu teškoće u funkcionisanju pojedinih sistema osiguranja i niske naknade u slučaju nastupanja osiguranih socijalnih rizika,
veliki broj zaposlenih, prvenstveno u razvijenim i bogatim zemljama, ima
i dodatno osiguranje.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
16
Dr. Suada Buljubašić
SAVREMENA SOCIJALNA POLITIKA
8
Socijalna politika je nastavna disciplina koja se izučava na Odsjeku za
socijalni rad Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, ali i drugim fakultetima na kojima se studira socijalni rad u Bosni i Hercegovini.
Udžbenik Savremena socijalna politika napisan je u želji da se unaprijedi
kvaliteta nastave na predmetima na kojima se izučava ova disciplina.
Struktura udžbenika prilagođena je tematskim jedinicama koje se prema nastavnom planu i programu izučavaju u okviru predmeta Savremena
socijalna politika I i II.
U prvom dijelu predstavljene su definicije, osnovni pojmovi i područja socijalne politike.
Drugi dio posvećen je modelima (režimima) socijalne politike. U
ovom dijelu rada prezentirani su najčešći modeli socijalne politike. Kako
bi se komparirale razlike koje postoje među ovim modelima, u nastavku je
predstavljena socijalna politika zemalja koje se smatraju tipičnim predstavnicima ovih modela. Ovaj dio sadrži kratak pregled razvoja i najznačajnije
karakteristike socijalne politike ovih zemalja. Poseban dio posvećen je socijalnoj politici zemalja u razvoju i istaknuti su problemi sa kojima se ove
zemlje suočavaju.
Procesi integracija nameću potrebu za stjecanjem znanja o međunarodnoj saradnji u oblasti socijalne politike, njenim akterima, oblicima saradnje, značajnim dokumentima i sl. U želji da se ova materija približi
studentima, posebna pažnja posvećena je ovoj tematici bez pretenzija da se
dadnu odgovori na sva pitanja. Ipak, iskreno se nadam da će ovaj udžbenik
pomoći usvajanju novih znanja i izgrađivanju profesionalne kompetentno-
P R E DG OVOR
zemljama sistemi naknade odvojeni od zdravstvene zaštite. Također, obuhvat osoba zdravstvenim osiguranjem različito je regulisan u pojedinim
sistemima. Ako se radi o obaveznom, a ne javnom osiguranju, onda se
ono vezuje za prava po osnovu rada, a predviđena je i participacija u
ostvarivanju prava.
Pravo na naknade i način finansiranja za slučaj spriječenosti za rad zbog
bolesti i troškova zdravstvene zaštite različito je uređen u pojedinim nacionalnim sistemima. Tako se u nekim zemljama ovi programi finansiraju iz
jedinstvene stope doprinosa zaposlenih i poslodavaca, ali nisu rijetki i primjeri izdvajanja zdravstvenog osiguranja. U tom slučaju finansiranje se vrši
u okviru posebne grane osiguranja i po posebnoj stopi doprinosa. Kada je
riječ o sistemu javne zdravstvene zaštite, država predstavlja glavni izvor finansiranja za pokrivanje troškova pruženih usluga, i koje su obično dostupne
svim građanima. U slučaju nedostatka sredstava u kasama osiguranja, država
interveniše na način da nedostajuća sredstva izdvaja iz budžeta.
Pravo na novčanu naknadu u slučaju privremene spriječenosti za rad
zbog bolesti u pravilu se veže za radni angažman (zaposlenje), izuzetak su
skandinavske zemlje u kojima pravo na ovu vrstu naknade imaju i nezaposlene osobe.
Visina naknade je različita i regulisana propisima unutar nacionalnih
sistema. Najčešće je vezana za prethodnu zaradu i dužinu primanja novčane naknade po ovom osnovu (bolovanja).
U nekim zemljama naknada se smanjuje za vrijeme bolničkog liječenja
osiguranika, ukoliko je smješten u bolnicu na teret socijalnog osiguranja.
Većina programa ne predviđa pravo na novčanu naknadu osiguraniku u
prvih nekoliko dana bolovanja (obično 2-7 dana). Osnovni cilj je smanjenje troškova po ovom osnovu i sprečavanje odlaska na kratka bolovanja za
vrijeme kojih gubitak zarade ionako nije značajan (Pošarac, 1995).
Naknada zarade po osnovu rođenja djeteta (porodiljska naknada) odnosi se na period prije i poslije rođenja djeteta. Dužina isplate je dosta
različita i kreće se u rasponu od 6 sedmica do godinu dana, a za više djece
i duže. Pravo na odustvo i ovu vrstu naknade predviđeno je i za očeve ukoliko se oni brinu o djetetu.
Pored ovih vrsta prava i naknada u okviru zdravstvenog osiguranja
predviđena su i neka druga prava koja uključuju novčanu naknadu kao
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
Ovi autori smatraju da se socijalna politika javlja kao stalna pratilja
ekonomskog razvoja, pri čemu dominira njena integrativna funkcija.
Od kraja Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina prošlog vijeka
u ekonomskoj politici je dominirao kejnzijanizam,8 što znači snažni državni intervencionizam u ekonomski i socijalni život. Pristalice kejnzijanizma
socijalnu politiku tretirali su kao dio ekonomske politike, odnosno fiskalne
politike što uključuje poreze, troškove i davanja. U ovom konceptu socijalna politika pomaže regulisanju nacionalne ekonomije, kontroli inflacije,
nezaposlenosti i podstiče razvoj.
Ekonomski neoklasičari, koji su dominantni od sedamdesetih godina,
vjeruju da tržište najbolje maksimizira dobrobit ili javno dobro, izuzev u
nekim prilikama koje su nepovoljne za ekonomiju. Zato je zadatak socijalne politike da doprinese ekonomskoj efikasnosti u privatnom preduzeću,
ograničavajući nepovoljne vanjske posljedice i promovišući javno dobro.
Vjera u državni intervencionizam u ekonomskoj i socijalnoj sferi u kontekstu globalizacije i drugih promjena do kojih je došlo raspadom socijalizma
je, po mišljenju neoklasičara, sve manja.
Ovakvo mišljenje izaziva brojne kritike, stoga što, redukcija na ekonomsku dimenziju i isključivu dominaciju tržišta može razoriti društvo,
upozoravaju protivnici ovakve koncepcije. Ovako oprečna mišljenja dovela
su do toga da se u novije vrijeme sve više ističe podjednak značaj socijalne i ekonomske komponente i zagovara koncept socijalne politike koja je
ravnopravna sa ekonomskom politikom. Ovakav koncept podrazumijeva
i da socijalna politika pored socijalne ima i ekonomsku komponentu, jer
je to od izuzetnog značaja za mjere i aktivnosti koje se u okviru socijalne
politike provode.
Danas mnogi autori smatraju da izazovi sa kojima se društvo suočava
zahtijevaju akcije usmjerene na dio vlade, zajednicu i pojedince, i da glo-
8 Utemeljitelj kejnzijanizma je britanski ekonomist John Maynard Keynes. Njegovo je učenje
dalo značajan doprinos u prevladavanju velike ekonomske krize u SAD tridesetih godina
prošlog vijeka, te na privredni i ekonomski oporavak Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
„Kejnzijanska socijalna država“ koristila se mjerama državnog ekonomskog intervencionizma
i redistribucijom dohotka u korist siromašnijih slojeva stanovništva. Na taj način, uz cijenu
deficitarnog finansiranja države, država djeluje na povećanu potražnju na tržištu i stimulira
zaposlenost. Zahvaljujući državnoj intervenciji društvene nejednakosti se održavaju na
socijalno prihvatljivom nivou. Posljednjih desetljeća kejnzijanizam je pod snažnim utjecajem
globalizacije i neoliberalizma u većini zemalja izgubio svoj utjecaj i ustupio mjesto monetarizmu
i neoliberalnom pristupu (Puljiz, 2005:440).
13
S o c i ja l n o o b e zb j e đe n je
Pojam socijalno obezbjeđenje različito se definiše u stručnoj literaturi,
što otežava sporazumijevanje. Ovaj pojam se najviše upotrebljava u međunarodnoj i anglosaksonskoj literaturi. Tako se u dokumentima UN-a,
naročito u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka i Paktu o ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima čovjeka, ističe pravo svakog čovjeka na socijalno osiguranje, odnosno socijalno obezbjeđenje, pri čemu se u šire područje socijalne sigurnosti ubrajaju svi elementi životnog standarda koji su
neophodni za ostvarivanje blagostanja ljudi, dok se u uže područje ubraja
obezbjeđenje u vezi sa socijalnim slučajevima.5
Najčešća određenja socijalnog obezbjeđenja zasnivaju se na shvatanju
da se radi o razvijenom sistemu socijalnog osiguranja preko koga se u slučajevima glavnih socijalnih rizika i stanja socijalne potrebe obezbjeđuje
socijalna sigurnost čitavog stanovništva jedne zemlje.
Druga grupa pojmovnih određenja polazi od toga da socijalnim obezbjeđenjem treba označiti skup mjera države ili drugih institucija u društvu u cilju obezbjeđenja minimalnih životnih uslova za sve građane, bez
obzira na to da li rade ili su iz bilo kojih razloga spriječeni da sami zarađuji
i time ostvaruju sredstva neophodna za život.
Treću grupu pojmovnih određenja čine ona shvatanja koja pod pojmom socijalnog obezbjeđenja podrazumijevaju sistem socijalno-političkih
mjera u cilju garantovanja određenih izvora sigurnosti u prihodima, socijalnom položaju i pomoći u slučaju posebnih životnih teškoća (Vuković,
2002).
Lakićević (1991) navodi da se u literaturi često sreću različiti termini za potpuno isti sadržaj, kao što su socijalna sigurnost, socijalno obezbjeđenje i socijalna zaštita. Ovo je na neki način posljedica činjenice što
se međunarodni akti, koji se bave ovom problematikom, u našem jeziku
prevode tako da se pojmovi socijalna sigurnost i socijalno obezbjeđenje
5 „Tumačenje ovog termina u dva značenja izričito je dato na šestom Evropskom kolokvijumu
Međunarodnog saveta za socijalnu akciju, održanom 1971. godine, po kojem, Social Security
u užem smislu znači prevazilaženje klasičnih oblika socijalnog osiguranja i socijalne zaštite na
taj način što se čitavom stanovništvu garantuju određena davanja za slučaj bolesti, invalidnosti,
starosti, smrti i nezaposlenosti, dok u širem smislu ovaj termin označava širi celovito povezan
sistem društvenih mera garantovanja standarda života i blagostanja ljudi, čiji je sastavni deo i uže
shvaćeno područje socijalne sigurnosti.“ (Lakićević, 1991:38)
Arak 1A Suada Buljubasic
5
21
20
osiguravaju od određenih socijalnih slučajeva (rizika) plaćanjem doprinosa u predviđenom iznosu.
3. Socijalno osiguranje se ustanovljava i sprovodi za unaprijed predviđene socijalne slučajeve (rizike) kao što su: bolest, invalidnost, starost, nezaposlenost i smrt. To znači da osiguranik stječe određena
prava iz socijalnog osiguranja kada nastupi osigurani socijalni slučaj.
4. Sadržaj socijalnog osiguranja čine materijalno obezbjeđenje i
zdravstvena zaštita. Kada nastane osigurani socijalni slučaj osiguranici stiču pravo na materijalno obezbjeđenje i na zaštitu zdravlja
na teret fondova osiguranja. U principu, materijalnim obezbjeđenjem se teži nadoknaditi izgubljena zarada, odnosno povećani
troškovi, djelomično ili u cjelini.
5. Osnovna načela socijalnog osiguranja su: obaveznost, solidarnost
i uzajamnost.
Socijalno osiguranje se dijeli na:
1. Zdravstveno osiguranje,
2. Penzijsko osigranje,
3. Invalidsko osiguranje i
4. Osiguranje za slučaj nezaposlenosti.
Zdravstveno osiguranje uređuje pravo na zdravstvenu zaštitu i druga
prava u vezi sa zdravstvenom zaštitom.
Penzijsko osiguranje uređuje prava i položaj osiguranih osoba koja su
zbog starosti prestala da rade, a u slučaju njihove smrti, prava i položaj
njihovih porodica.
Invalidsko osiguranje uređuje prava i položaj osiguranih osoba u slučaju nastanka invaliditeta.
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti uređuje prava i položaj osiguranih
osoba u slučaju gubitka zaposlenja bez svoje volje i krivice.
Zdravstveno osiguranje je posebno važno za socijalnu sigurnost
građana svake zemlje. U sistemu socijalnog osiguranja posebno mjesto
pripada programima osiguranja za slučaj bolesti. Oni se po pravilu sastoje iz dvije grupe prava: prava na novčanu naknadu za vrijeme privremene spriječenosti za rad uslijed bolesti, i prava na zdravstvenu zaštitu. U
pogledu organizacije sistema postoje određene razlike između nacionalnih sistema zdravstvenog osiguranja, što dovodi do toga da su u nekim
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
socijalna politika usmjerena djelatnost države na socijalnom području, dok
je socijalna država tip države koja predstavlja pravno-institucionalni okvir
za socijalno-političko djelovanje.
Države, u okviru svojih zakona i propisa, definišu socijalna prava,
tj. ona prava koja se odnose na socijalnu zaštitu, stanovanje, zaposlenost,
zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Socijalna prava se ostvaruju putem socijalne politike i socijalnih programa. Socijalna prava su instrument kojim
država interveniše u privatnu sferu radi podrške pojedincu ili socijalnoj
grupi, kao i radi pomoći u rješavanju egzistencijalnih problema pojedinca
i porodice i njihove integracije u društvo. Socijalna prava se prilagođavaju
socijalnim i ekonomskim uslovima pojedinih država.
Socij alna s igurn os t
Pojam socijalna sigurnost uobičajeno se koristi u dva značenja. U
užem značenju, socijalna sigurnost podrazumijeva sistem održavanja dohotka i zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih potreba građana. U širem značenju, pod pojmom socijalna sigurnost, podrazumijeva se širi skup
društvenih mjera i akcija koje se preduzimaju u cilju prevencije nekih socijalnih rizika i stvaranja osjećaja sigurnosti u slučaju nastupanja socijalnog
rizika. Ovaj osjećaj sigurnosti kod građana je uslovljen postojanjem takvih
mjera koje će omogućiti zadovoljavanje životnih potreba i neće značajno
utjecati na nivo životnog standarda u poređenju sa onim koji je bio prije
nastupanja socijalnog rizika. Socijalna sigurnost je relativna kategorija i
zavisi od razvoja privrede, odnosno nacionalnog dohotka, ekonomskog i
političkog sistema i socijalne politike jedne zemlje. Socijalna sigurnost,
koja se garantuje putem socijalnih prava, zasniva se na principima solidarnosti, uzajamnosti, humanizma, tolerancije i odgovornosti. Osnovni
elementi socijalne sigurnosti su: zaštita zdravlja, zaposlenost, zarada koja
obezbjeđuje sigurnu egzistenciju, zaštita na radu, pravo na obrazovanje,
pravo na stan, osiguranje za slučaj bolesti, materinstva, invalidnosti, starosti, nezaposlenosti, smrti hranioca i socijalna zaštita porodice, djece, ostarjelih i invalidnih, materijalno neobezbjeđenih, a za rad nesposobnih osoba.
Prema Puljizu (2005), u novijoj evropskoj literaturi sve se više koristi termin socijalna zaštita umjesto socijalna sigurnost. Socijalna zaštita je
C M
Y K
7
Arak 1B Suada Buljubasic
COBISS.BH-ID 19672326
------------------------------------------------ISBN 978-9958-588-37-2
Bibliografija: str. 245-250 i uz tekst
BULJUBAŠIĆ, Suada
Savremena socijalna politika / Suada
Buljubašić. - Sarajevo : Arka Press, 2012. - 255
str. ; 25 cm
364(075.8)
Dr. Suada Buljubašić
SAVREMENA SOCIJALNA POLITIKA
IzDAVAč
ArkaPRESS d.o.o.
zA IzDAVAčA
Sead Demirović
RECENzENTI
prof. dr. Miroslav Brkić,
prof. dr. Nijaz Karić
LEKTOR
Jasna Kovo
DTP
Suhejb Djemaili
ŠTAMPA
ArkaPRESS d.o.o.
Put Famosa 38, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
I.
D EFI N IC I JE, OSN OVN I POJMOVI
I PODRU Č JA SOC IJ ALN E PO LI T IK E
D ef i n i c i je so c i j al n e p ol i t i k e
6
Stupar socijalno staranje definiše kao niži, tradicionalni nediferencirani metod socijalne
zaštite, koji se primjenjuje kada je sistem socijalnog obezbjeđenja nepromjenljiv, kada socijalno
obezbjeđenje ne pokriva sve vrste slučajeva, kada su pojedine grupe stanovnika iz sistema
socijalnog obezbjeđenja, ali i u slučaju da davanja iz socijalnog obezbjeđenja nisu dovoljna
(Stupar, prema: Lakićević, 1991).
U stručnoj literaturi i društvenoj praksi postoje značajne razlike u shvatanju pojma socijalna politika. Ove razlike nastaju iz suštinskih i formalnih
razloga. Suštinske razlike rezultat su činjenice da se socijalna politika kao
svjesna i praktična društvena djelatnost, tokom historijskog razvoja, značajno mijenjala u karakteru, ciljevima, metodama i svojoj sadržini. Ove razlike
postoje između zemalja sa istim ili različitim društvenim sistemom, ali se
mogu javiti čak i unutar jedne zemlje sa istim društvenim sistemom. Za razliku od ovih promjena, pojam socijalna politika nije se mijenjao. Upotreba
pojma socijalna politika veže se za njemačkog historičara Rila (Riehl). On
je prvi upotrijebio pojam socijalna politika u svojoj knjizi Prirodna historija
naroda kao osnova njemačke socijalne politike, koja je objavljena 1851. godine.
U ovom djelu Ril analizira probleme i procese izazvane industrijalizacijom
koji su vezani za raspad tradicionalnih veza i odnosa u društvu. Po Rilu zaustavljanje tih procesa moguće je zasnivanjem odgovarajuće socijalne politike
koja treba da se bavi cjelinom društvenih procesa i odnosa u ukupnoj društvenoj strukturi. Rilovo shvatanje sadržaja socijalne politike, u Njemačkoj
je prihvatilo Udruženje za socijalnu politiku, osnovano 1873. godine. Ovo
udruženje je smatralo da je osnovni pravac djelovanja socijalne politike integracija radničke klase u postojeći društveni sistem.
Pojam socijalna politika sastoji se iz dvije riječi i zato je u objašnjenju
ovog pojma nužno analizirati obje riječi. Riječ socijalno ima, u osnovi, dvije konotacije, i kako ističe Jones, prva se odnosi na društvo kao cjelinu,
njegovu strukturu, procese, integracije i koheziju, dok se druga odnosi na
23
težnju ka povećanju gornje starosne granice za odlazak u penziju. U većini
razvijenih zemalja ova granica je 65 godina i za muškarce i žene sa tendencijom povećanja na 67 godina, što je već i učinjeno u nekim zemljama.
Visina starosne penzije u većini sistema penzijsko-invalidskog osiguranja vezana je za prethodnu zaradu i utvrđuje se u određenom procentu,
a isplaćuje se u vidu redovnih mjesečnih primanja. Univerzalni programi penzijsko-invalidskog osiguranja obično primjenjuju praksu jednakih
penzija bez obzira na prethodnu zaradu, ali su ovi programi dosta rijetki
kada su u pitanju osobe koje su pravo na starosnu penziju stekle po osnovu rada. Univerzalne naknade za osobe starije od 65 godina, a koje nisu
radile, karakteristično je za neke skandinavske zemlje. U zemljama u kojima se primjenjuje sistem obaveznih štednih fondova, penzije se isplaćuju
jednokratno. Novčana sredstva koja su prikupljena na osnovu doprinosa
osiguranika i poslodavaca uvećavaju se za akumuliranu kamatu.
Generalno govoreći, postoje dva temeljna modela penzijskog osiguranja, i to: model osiguranja penzije i model univerzalnih penzija. U modelu
osiguranja penzije su vezane za plate, odnosno doprinose koje osiguranici
uplaćuju tokom radnog vijeka. Zato visina penzije direktno zavisi od vremenskog perioda uplate doprinosa i visine plate. Uplatu doprinosa za ovu
vrstu osiguranja vrše, u pravilu, zaposleni i poslodavci, a visina doprinosa
proporcionalna je platama. Po ovom modelu penzijsko osiguranje je obavezno za sve zaposlene, a penzijski fondovi mogu se formirati za pojedine
profesionalne grupe ili socijalne kategorije (Puljiz, 2005). Utemeljiteljem
ove vrste osiguranja smatra se njemački kancelar Bizmark. Kasnije je ovaj
model osiguranja prihvaćen u velikom broju evropskih zemalja, ali i na
drugim kontinentima uz određene korekcije.
Model univerzalnih penzija podrazumijeva davanje penzija osobama
starijim od utvrđene starosne granice ili u nekim slučajevima i invalidnim
osobama. Isplata penzija po ovom modelu nije vezana za prethodno zaposlenje i uplatu doprinosa. Univerzalne penzije su nastale u Danskoj i
Švedskoj krajem 19. i početkom 20. vijeka. U Danskoj su prvo uvedene
univerzalne penzije za siromašne stare osobe, a u Švedskoj su uvedene univerzalne penzije za sve stare osobe. Međutim, glavnim promotorom ovog
modela smatra se britanski socijalni reformator Beveridž (Ibidem). Ovaj
model isplate penzija u praksi se pojavljuje u raznim varijantama.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
socijalnog osiguranja i socijalnog staranja. Ovo shvatanje podudara
se sa određenjem pojma socijalnog obezbjeđenja.
2. Socijalna zaštita se gleda u užem značenju, pri čemu neki autori za
tako uže značenje upotrebljavaju i termin socijalno staranje.6
3. Socijalna zaštita je organizovana djelatnost države i društva kojom
se ostvaruje socijalno-zaštitna funkcija društva, a koja je u interesu
i društvene zajednice i građana. Po ovom gledištu socijalna zaštita
predstavlja sistem mjera kojima društvena zajednica obezbjeđuje
i pruža odgovarajuće oblike zaštite i pomoći građanima, odnosno
pojedincu, porodici ili grupi u slučaju da se nađu u stanju u kojem im je neophodna pomoć jer bez te pomoći ne mogu prevazići
nepovoljno stanje.
4. Ovo shvatanje posebno naglašava socijalno-zaštitnu funkciju
društva kroz koju se izražava odnos između društvene zajednice i
njenih članova na planu integralnog zadovoljavanja njihovih egzistencijalnih potreba u slučaju nastupanja socijalnih slučajeva.
5. Socijalna zaštita, kao integralni dio socijalne politike, u uslovima jedinstva preventive i kurative, briše klasične razlike između socijalne
politike i socijalne zaštite, koje sada čine jedinstven sistem mjera.
Zajedničke karakteristike ovim gledištima su da je socijalna zaštita usmjerena na zadovoljavanje životnih potreba ljudi izazvanih nastupanjem socijalnih slučajeva; da se ostvaruje ekonomska i socijalna sigurnost pojedinaca, porodica i društvenih grupa; da je u interesu pojedinaca i društva, i da je zasnovana na načelima humanizma, solidarnosti i uzajamnosti (Lakićević, 1991).
Socijalna zaštita predstavlja važan dio socijalne politike gdje se kroz
sistem mjera osigurava socijalna sigurnost pojedincima, porodicama i
društvenim grupama koji nisu u stanju da bez pomoći društva osiguraju
svoju egzistenciju. Budući da je socijalna zaštita sadržajno obuhvatnija od
socijalne sigurnosti, u novijoj literaturi se sve više upotrebljava ovaj pojam.
Ovo prvenstveno zbog toga što socijalna zaštita obuhvata, pored mjera
koje preduzima država u cilju zaštite od glavnih socijalnih rizika s kojima
4
Lakićević (1991) navodi da najbolji primjer promjene karaktera tradicionalnih pravnih odnosa
u socijalno-pravne jeste socijalno pravo zaposlenih osoba u slučaju nesreće na poslu. Spor između
radnika i poslodavca ranije se rješavao po propisima građanskog prava. Širenjem socijalne zaštite,
odnosno socijalne politike, na oblast rada u slučaju nesreće na poslu, radnik je sticao određena
socijalna prava sadržana u socijalnim prestacijama.
Socijalno pravo je jedna od najmlađih pravnih grana. Dugo vremena
postojala su suprotstavljena mišljenja oko određivanja njegovog pojma i
osporavanja postojanja socijalnog prava kao posebne grane prava. Međutim, praksa je pokazala da se, unatoč ovim sporenjima, socijalno pravo
razvilo kao posebna grana prava i ima sve značajniju ulogu. Na razvoj socijalnog prava u značajnoj mjeri su utjecale promjene u karakteru tradicionalnih pravnih odnosa i nastanak novih društvenih odnosa.4 Socijalna
prava postoje paralelno sa drugim vrstama prava i slobodama čovjeka i
građanina. Britanski naučnik Maršal (Marshall) napravio je podjelu prava
na građanska, politička i socijalna prava. Prvo su se pojavila građanska prava
(18. vijek) koja garantuju jednakost svih ljudi pred zakonom kao i zaštitu
ličnosti i vlasništva. Nakon toga dolazi do pojave političkih prava (19.
vijek) koja omogućavaju učešće svih građana u javnim poslovima. Zadnja
su se pojavila socijalna prava (20. vijek) koja garantuju svim građanima zadovoljavanje temeljnih egzistencijalnih potreba. Socijalna prava definisana
su zakonima i propisima, i ona su instrument kojim država interveniše
u cilju pomoći i podrške pojedincu ili društvenoj grupi radi rješavanja
egzistencijalnih problema i njihove integracije u društvo. „Socijalna prava
se mogu ostvariti samo aktivnim učešćem države, između ostalog i uređenjem odnosa kojim će se garantovati odgovarajući nivo socijalne sigurnosti
svim članovima društva. Ako se imaju u vidu razlike u nivou ekonomske
razvijenosti, očigledno je da se ne može govoriti o nekom univerzalnom nivou zadovoljavanja socijalnih potreba, već o minimalnim normama koje se
moraju poštovati u oblasti uređenja socijalnih prava.“ (Vuković, 2002) Socijalno pravo ima duboko humanu funkciju, jer štiti pojedince i društvene
grupe od siromaštva i nepovoljnih stanja u kojima se mogu naći. Najčešće
se socijalna prava ostvaruju postepeno i to putem mjera socijalne politike i
socijalnih programa. Međutim, ostvarivanje socijalnih prava uslovljeno je
brojnim društvenim i ekonomskim faktorima.
S oc i ja l no p ravo
15
14
30
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
stu davanja, u većini slučajeva, nije zaposlenost i plaćanje doprinosa, nego
građanski status ili pripadnost posebnoj kategoriji korisnika kojoj država u
određenim prilikama mora pružiti pomoć u cilju prevazilaženja nepovoljnih životnih situacija.
Javna socijalna pomoć dodjeljuje se onim građanima koji po drugim
osnovama ne mogu ostvariti pravo na davanja i na taj način osigurati potrebna sredstva i uslove za život, te im je država dužna dati pomoć. Socijalna pomoć se obično dodjeljuje uz prethodnu provjeru prihoda i donosi
stigmu onima koji je dobivaju.
Socijalna politika se realizuje i putem usluga, kao što su na primjer zdravstvena zaštita, obrazovanje, institucionalna zaštita, zbrinjavanje djece i sl.
U pogledu područja socijalne politike u literaturi postoje različita
mišljenja. Tako neki autori govore o osnovnim i proširenim područjima
socijalne politike (v. Marshall, Hill, Fremen). Među područjima socijalne
politike Lampert izdvaja: područje rada, zaštite radnika, socijalno osiguranje (zdravstveno, penzijsko i osiguranje za nezaposlenost), tržište rada,
socijalno-politička djelatnost preduzeća, politiku prema mladima, politiku
pomoći starim, politiku porodice, politiku socijalne pomoći, stambenu
politiku, obrazovnu politiku, politiku dohotka i zaštite životne sredine. U
svojoj raspravi o područjima socijalne politike Lampert (1991) pravi i podjelu jer govori o državnoj socijalnoj politici i socijalnoj politici preduzeća.
Bez obzira na neke razlike, ono što je zajedničko većini autora je da su osnovna područja socijalne politike: socijalna sigurnost, zdravstvena zaštita,
socijalna zaštita i personalne usluge, a proširena područja su: stambena
politika, politika zapošljavanja i tržišta rada i obrazovna politika.
U cilju izbjegavanja nekih nejasnoća potrebna su kratka pojašnjenja
za neka područja. Zdravstvena zaštita ima dvije komponente: zdravstvene
usluge i naknade u slučaju bolesti. Predmet interesovanje socijalne politike
mogu biti obje komponente ili samo jedna od njih, a obično su to naknade
za bolovanje i neka druga prava po osnovu bolesti.
Kada govorimo o stambenoj politici, kao području djelovanja socijalne politike, prvenstveno se misli na intervenciju države i pomoć u rješavanju stambenih potreba osobama koje nisu u mogućnosti same riješiti ovaj
problem. U praksi su to obično mladi, siromašni, hendikepirani i druge
marginalizovane grupe kojima država pomaže da dođu do stana jer ga oni
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
31
Dr. Suada Buljubašić
Socijalna politika je vrlo važan segment u funkcionisanju jedne države
jer se bavi uklanjanjem ili ublažavanjem siromaštva, nejednakosti, diskriminacije, socijalne isključenosti, kao i drugih negativnih stanja u kojima se
mogu naći pojedinci, grupe ili zajednice.
S obzirom na različite društvene kontekste u kojima se razvijala socijalna politika određenih država, uspostavljene su i različite definicije socijalne politike koje se međusobno razlikuju. Tako su definicije socijalne politike u evropskim kontinentalnim zemljama dosta obuhvatnije u odnosu
na anglosaksonske.
Po Marshallu socijalna politika se odnosi na vladinu akciju koja davanjem naknada i usluga ima neposredan utjecaj na blagostanje građana
(Marshall, 1965, prema: Puljiz, 2005:3).
Po Titmussu socijalna politika podrazumijeva socijalna davanja, ona je
redistributivna i ima kako ekonomske tako i neekonomske ciljeve (Titmuss, 1974, prema: Puljiz, 2005:3).
Cole smatra da je socijalna politika promišljen način pronalaženja sredstava za rješavanje socijalnih problema (Cole, 1986, prema: Puljiz, 2005:3).
1. Socijalna politika se shvata kao posebna grana državne djelatnosti
kojom se ublažavaju klasne suprotnosti, posebno one u oblasti
raspodjele.
2. Socijalna politika je izraz i potvrda solidarizma i saradnja društvenih klasa čija funkcija je neutralisanje konflikata i protivriječnosti
u društvu koji su zasnovani na privatnoj svojini i slobodnoj konkurenciji. Rodonačelnik ovog gledišta je francuski sociolog Dirkem iz čije se solidarističke teorije izvlači zaključak o karakteru,
funkciji, sadržini i pojmu socijalne politike.
3. Socijalna politika se identifikuje sa socijalnom ekonomijom.
4. Socijalna politika se shvata kao zakonski zasnovana intervencija
države u oblasti raspodjele, usmjerene na obezbjeđenje i korekciju
životnih i radnih uslova pojedinaca i društvenih grupa.
5. Socijalna politika se shvata kao integralni dio opće politike, ekonomije i kulture.
6. Socijalna politika se bavi životnim uslovima ljudi u zajednici.
10
26
11
27
odnosu na kapitalizirane penzijske fondove, koji su pokazali svoje slabosti
u ratnom periodu, kada je veliki broj ovih fondova razoren ili je došlo do
značajnog smanjenja akumuliranih sredstava. Među prednostima uglavnom se ističu sljedeće:
1. Pružaju veću zaštitu od inflacije i drugih rizika na tržištu kapitala,
2. Omogućavaju povećanje penzija u skladu sa privrednim rastom i
3. Izgradnja ovih sistema je vrlo jednostavna, za razliku od fondovskih sistema za koje je potrebno mnogo vremena za akumulaciju
sredstava.
Međutim, pored prednosti ovaj sistem ima i svoje nedostatke. Ovi
nedostaci prvenstveno se ogledaju u demografskim promjenama koje su
sve izraženije u većini evropskih zemalja. Smanjenje nataliteta i starenje
stanovništva ugrožava ovaj sistem jer je izražena međugeneracijska neravnoteža. Ukoliko se ovaj trend nastavi za posljedicu će imati daljne ugrožavanje ovog sistema. Sljedeći nedostatak ovog sistema je što ga ugrožava
visok procenat nezaposlenih osoba i niske plate, jer dolazi do smanjenja
uplata doprinosa i nedostatka novca za isplatu penzija.
Pored ovih razlika među penzijskim sistemima postoje razlike i u odnosu na definirana davanja i doprinose. Penzijski sistemi s definiranim davanjima podrazumijevaju unaprijed određene penzije i da se prema tome prilagođavaju formule prikupljanja doprinosa ili poreza za njihovu isplatu. Visina
doprinosa iz plata može se odrediti proporcionalno platama ili u jednakom
iznosu za sve. Pored toga, postoji mogućnost kombinovanja ovih modaliteta.
Sistem finansiranja penzija na osnovu definiranih doprinosa podrazumijeva izračunavanje penzija na osnovu raspoložive sume prikupljenih
sredstava po osnovu doprinosa. U ovom modelu visina penzija se određuje
na osnovu prikupljenih sredstava, pa se na osnovu te sume izračunava penzija svakog osiguranika prema njegovom udjelu u akumuliranim doprinosima. Ovaj model karakterističan je za kapitalizirane penzijske fondove, ali
se može primijeniti i u sistemu tekuće raspodjele (Ibidem).
Osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalnog oboljenja u
većini zemalja ima dugu tradiciju, jer ova vrsta osiguranja spada u početne
oblike radničkog osiguranja na čijim temeljima su se razvile i druge vrste
osiguranja i cjelokupan sistem socijalne sigurnosti. Većina zemalja svijeta
ima izgrađen sistem zaštite od rizika gubitka zarade zbog povrede na radu ili
Dr. Suada Buljubašić
1 Kontributivne naknade su utemeljene na doprinosu i isplaćuju se samo onim pojedincima koji
uplaćuju doprinose socijalnog osiguranja ili su te doprinose ranije uplaćivali (za nezaposlenost,
penziju, bolest itd.).
Nekontributivne naknade nisu utemeljene na doprinosima i za ostvarivanje prava na ovu vrstu
naknade nije potrebno prethodno uplaćivanje doprinosa, a finansiraju se iz općih poreznih
prihoda. Nekontributivne naknade mogu biti utemeljene na provjeri prihoda, ili univerzalne,
što ne podrazumijeva prethodnu provjeru prihoda.
2 Socijalna pomoć, odnosno davanje koje od države ostvaruju građani suočeni s ekonomskim
teškoćama, a koji nemaju druga davanja ili su im ona nedovoljna za podmirenje osnovnih
egzistencijalnih potreba.
3 Univerzalna davanja, odnosno davanja koja pripadaju svim građanima na osnovu statusa
državljanstva ili boravka u određenoj zemlji, ili ako se radi o pripadnicima posebnih, socijalno
rizičnih grupa (dječiji doplatak, davanja osobama sa invaliditetom i dr.). Visina izdataka za socijalnu
sigurnost, odnosno njihov udjel u bruto proizvodu, uzima se kao indikator kolektivnog napora
učinjenog radi ostvarivanja socijalne dobrobiti.
obuhvatnija i pokriva šira područja od socijalne sigurnosti. Ona obuhvata
mjere koje poduzima država s ciljem zaštite od glavnih životnih rizika sa
kojima se suočavaju pojedinci i njihove porodice, kao što su: bolest, materinstvo, nesreća, smrt, starost, nezaposlenost i sl. Pored mjera koje podrazumijeva socijalna sigurnost (kontributivna i nekontributivna davanja1),
socijalna zaštita obuhvata i socijalne usluge koje se sve više afirmiraju kao
dimenzija moderne socijalne politike. Pored toga, postoji saglasnost da socijalna sigurnost uključuje tri osnovna elementa, i to: socijalno osiguranje
(obavezno ili dobrovoljno), socijalnu pomoć2 i univerzalna davanja.3
„U kontinentalnim europskim zemljama socijalna se sigurnost u znatnoj mjeri podudara sa socijalnim osiguranjem. Ipak, programi socijalne
sigurnosti mogu se financirati ne samo doprinosima nego i porezima. Tako
se u Velikoj Britaniji, te u nekim skandinavskim zemljama, porezima financira dio mirovina, dječiji dodaci i socijalna pomoć, dok se u zemljama
bismarckove tradicije porezima financiraju univerzalni dječiji dodaci i socijalna pomoć. Formule financiranja socijalne sigurnosti nisu definitivno
određene, nego se često mijenjaju. Moglo bi se reći da u posljednje vrijeme
u socijalnom sustavu bismarckovske tradicije sve više ulaze elementi fiskalizacije, a da, s druge strane, Velika Britanija i skandinavske zemlje, dakle
zemlje beveridgeanske tradicije, u svoje mirovinske i druge sustave uvode
elemete socijalnog osiguranja.“ (Puljiz, 2005:11-12)
Praksa u mnogim zemljama pokazuje da se savremeni sistemi socijalne
sigurnosti najčešće izjednačavaju sa obaveznim socijalnim osiguranjem, a
u pojedinim slučajevima obuhvataju i šire programe socijalne zaštite i socijalnog staranja.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
balne društvene potrebe mogu biti ispunjene na pravi način samo putem
pragmatične politike i programa koji se tiču direktno socijalne dobrobiti.
Dakle, socijalna politika predstavlja pravac djelovanja društva u cilju olakšavanja uslova života pojedinaca i društvenih grupa, poboljšanja ekonomskih uslova relativno slabijih kategorija i pružanja zaštite za slučaj nastupanja rizika. Država je prinuđena da djeluje zbog unutrašnjih protivrječnosti sistema rizika koji izviru iz njegovog funkcionisanja, a mjere zavise
od željene socijalne situacije i odnosa. Socijalna politika kao instrument
promjena, koje treba usmjeriti u pravcu dobrobiti građana ili socijalnom
rastu, dio je cjelokupnog političkog djelovanja, čijem ostvarenju treba da
doprinese ekonomska politika.
Po dručj a so cijaln e po litik e
Među naučnicima postoje različita mišljenja o granicama i područjima djelovanja socijalne politike. Ekonomisti socijalnu politiku najviše
vide u području sekundarne distribucije dohotka, odnosno transferima
koje država prikuplja putem doprinosa i poreza, a onda ih raspoređuje
građanima na osnovu različitih prava. Svođenje socijalne politike isključivo
na područje transfera je potpuno pogrešno jer se na ovaj način zanemaruje njena značajna uloga na području širokog spektra usluga, koje se kroz
različite socijalno-političke mjere i programe pružaju građanima. Transferi
jesu značajni za socijalnu politiku jer su oni uz usluge i pravnu regulativu
njen glavni instrument i imaju veoma značajnu ulogu u socijalnoj politici.
Transferi koji su u „nadležnosti“ socijalne politike klasifikuju se prema
različitim kriterijima. Tako Jones govori o naknadi, prevenciji i pomoći (Jones, 1985 prema: Puljiz, 2005).
Naknada je davanje koje zaposlenici stiču u slučaju nastupanja osiguranog rizika, a na osnovu uplate doprinosa u fondove socijalnog osiguranja. To su penzije, naknade za nezaposlenost, bolovanje, nesreća na poslu,
invalidnost i sl.
Preventivnim/kompenzacionim davanjima nastoji se spriječiti nastupanje nepovoljne socijalne situacije zbog nekog događaja u životu građana.
To su dječiji i drugi porodični doplatci, univerzalne temeljne penzije, davanja hendikepiranima i sl. Pravni osnov za ostvarivanje prava na ovu vr-
Ginsburg ističe da se taj pojam uobičajeno koristi da opiše državnu
akciju u području osobnog i porodičnog dohotka, zdravstvene zaštite, stanovanja, edukacije i obrazovanja kao i usluga osobne skrbi (1992:1).
Deacon u svom određenju socijalne politike u prvi plan stavlja dohodovne transfere. Tako on kaže: „Za socijalnu politiku bitan je mehanizam
transfera dohotka posredstvom potpore zaposlenih onima koji su isključeni iz rada zbog dobi, bolesti, obiteljskih odgovornosti i neuspjeha na
tržištu.“ (Deacon, 1997, prema: Puljiz, 2005:3).
Prema mišljenju nekih autora najjednostavnije je djelovanje socijalne
politike definisao Gerhardsen u svojoj autobiografskoj knjizi Saradnja i
borba. On je bio predsjednik norveške vlade dvadeset godina i to u periodu od 1945. do 1965. godine. On kaže da „oni koji su zdravi pomažu
bolesnima i nesposobnima, oni koji rade pomažu nezaposlenima, oni koji
su u radnoj dobi pomažu starima. Bilo da se radi o financiranju putem
doprinosa ili poreza, riječ je o tome da radna populacija kroz svakodnevni
rad čini društvo sposobnim pomagati putem sustava socijalnog osiguranja
i socijalne sigurnosti.“ (cit. prema: Puljiz, 2005:3)
Slovenski autori Črnak, Meglič, Vojkovič (1982:9) daju sljedeću definiciju: „Socijalna politika je svjesna, usmjerena društvena djelatnost (skup
potpora i socijalnih službi) kojoj je funkcija smanjivanje rizika i neprilagođenosti ljudi u industrijskom i urbanom društvu, regulisanje socijalne
diferencijacije, koja stvara nove marginalne grupe u društvu, te u najširem
smislu utjecanje na životne uvjete ljudi.“
Lakićević (1991) smatra da socijalnu politiku možemo definisati kao
svjesnu i slobodnu praktičnu društvenu djelatnost, koja se bavi životnim i
radnim uslovima ljudi i društvenih grupa.
Milosavljević socijalnu politiku definiše na sljedeći način: „Kao deo
opšte politike, socijalna politika u savremenim društvima predstavlja skup
osmišljenih mera i aktivnosti (ideoloških, političkih, ekonomskih, pravnih, organizacionih, institucionalnih i sl.) države, lokalnih vlasti, drugih
političkih struktura, građana i njihovih asocijacija i organizacija u cilju
zadovoljavanja socijalnih potreba, obezbeđivanja sigurnosti, zaštite od socijalnih rizika i slučajeva i prevazilaženja ili suzbijanja socijalnih problema.
U razvijenim koncepcijama ključni cilj socijalne politike je blagostanje i
podizanje kvaliteta života ljudi. Razvojni tip socijalne politike usmeren je
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
profesionalnog oboljenja. Unutar nacionalnih programa osiguranja postoje
specifičnosti u pogledu organizacije, finansiranja i dodatnog osiguranja.
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti je izuzetno važno i predstavlja
važan dio sistema socijalne sigurnosti svake zemlje. Ova vrsta osiguranja
ima dugu tradiciju u razvijenim zemljama gdje je ovaj sistem dobro izgrađen i razvijen. Sistemi osiguranja za slučaj nezaposlenosti organizovani su
u vidu obaveznog osiguranja i dobrovoljnih oblika. Između njih postoje
razlike u obimu propisanih prava, obuhvatu osoba, načinu finansiranja,
nivou garantovane sigurnosti i načinu organizovanja. Nezaposlene osobe
u nekim zemljama ostvaruju svoja prava kombinacijom obaveznog i dobrovoljnog osiguranja, u kojima važnu ulogu imaju sindikati. Finansiranje
za ovu vrstu osiguranja većinom se osigurava iz doprinosa koje uplaćuju
zaposleni i poslodavci u utvrđenim iznosima. U nekim zemljama uplatu
doprinosa za ovo osiguranje imaju samo poslodavci. Također, u nekim slučajevima država osigurava subvencije za finansiranje troškova osiguranja,
dok se u sistemima u kojima postoji obavezan test dohotka sva prava finansiraju iz općih prihoda države.
Uprkos razlikama koje postoje među sistemima osiguranja za slučaj
nezaposlenosti, postoje i zajedničke karakteristike ovih sistema. Skoro sve
zemlje su za ostvarivanje prava po ovom osnovu predvidjele da nezaposlena
osoba mora da ispuni uslove koji se odnose na uzrok nezaposlenosti i dužinu staža osiguranja. Stoga što, prava po ovom osnovu ne pripadaju svim
nezaposlenim osobama, već samo onima koji su ostali bez posla, ne svojom
voljom i krivicom, i koji su izdvajali sredstva za osiguranje od rizika nezaposlenosti. Nacionalnim propisima uređuju se pitanja koja su značajna za
ostvarivanje ovog prava, a odnose se na dužinu staža osiguranja, obaveze
nezaposlenih osoba u pogledu dokvalifikacije, prekvalifikacije i sl. Novčana
naknada predstavlja osnovno pravo u sistemu osiguranja za slučaj nezaposlenosti, a njena visina je dosta različita u pojedinim zemljama. U nekim
zemljama ova naknada se određuje u tačno utvrđenom iznosu, ista je za sve
nezaposlene osobe i nije vezana za njihovu prethodnu zaradu. S druge strane,
u nekim sistemima ova naknada se utvrđuje na osnovu prethodne zarade
nezaposlene osobe, s tim što visina gornje granice može biti limitirana.
Pored ovih razlika, među sistemima postoje i značajne razlike koje
se odnose na vremenski period (dužinu) u kojem se ove naknade mogu
18
Sarajevo, 2012. godine
SAVREMENA
SOCIJALNA POLITIKA
Dr. Suada Buljubašić
Dr. Suada Buljubašić
Socijalno osiguranje je važno za socijalnu politiku jer su njime na
odgovarajući način riješeni glavni socijalni rizici: bolest, nezaposlenost,
starost, invalidnost i smrt. Počeci razvoja socijalnog osiguranja u Evropi
vežu se za njemačkog kancelara Bizmarka (Bismarck), odnosno socijalne
reforme koje je proveo krajem 19. vijeka. Na razvoj socijalnog osiguranja
utjecali su i neki drugi humanistički orijentisani pojedinci, kao na primjer Gunar i Alva Mirdal (Myrdal) u Švedskoj, lord Beveridž (Beveridge)
i Kejns (Keynes) u Velikoj Britaniji. Na razvoj socijalnog osiguranja značajno su utjecale i svjetska ekonomska kriza, tridesetih godina 20. vijeka, i
dva svjetska rata, kada se veliki broj ljudi našao u stanju socijalne potrebe i
trebali su organizovanu pomoć države.
U pogledu definisanja sistema socijalnog osiguranja među naučnicima
postoje određene razlike. Ono što je najčešće zajedničko je pravni pristup i
normativno određivanje njegovog karaktera i sadržine. Najčešće definicije
određuju socijalno osiguranje kao zakonom utvrđena i obavezna materijalna obezbjeđenja i zdravstvenu zaštitu radnika i članova njihovih porodica
za slučajeve utvrđene propisima. Ovakve definicije su nepotpune jer socijalno osiguranje najčešće vide kao dio socijalnog prava pri čemu potpuno
zanemaruju njegovu značajnu socijalno-političku ulogu. Zato Lakićević
(1991) smatra da bi socijalno osiguranje trebalo definisati kao oblast socijalne politike kojom se zaposlenicima/osiguranicima i članovima njihovih
porodica garantuje socijalno obezbjeđenje i zdravstvena zaštita.
Analiza ovako definisanog socijalnog osiguranja ukazuje na njene konstitutivne dijelove i karakteristike:
1. Socijalno osiguranje je oblast socijalne politike, jer se neposredno bavi životnim i radnim uslovima ljudi. Socijalno osiguranje je
uvijek dio socijalno-političkih mjera, izvire iz socijalno-političkih
ciljeva i neposredno se zasniva na principima socijalne politike.
2. Korisnici sistema socijalnog osiguranja su osiguranici – radnici i članovi njihovih porodica. Osiguranici sebe i članove svojih porodica
So cijalno o s igu r anj e
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
se pojedinci i njihove porodice susreću, i socijalne usluge koje su vrlo važan
segment savremene socijalne politike.
19
Dr. Suada Buljubašić
6
Autorica
sti budućih socijalnih radnika, koji imaju posebnu odgovornost za socijalnu sigurnost svakog čovjeka.
Veliku zahvalnost izražavam recenzentima knjige prof. dr. Miroslavu
Brkiću, sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, i prof. dr.
Nijazu Kariću, sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
22
što su: pravo na odsustvo i novčanu naknadu zbog bolesti djeteta, poseban
dodatak za ishranu djeteta, pomoć za opremu novorođenčeta i sl.
U nekim zemljama pored obaveznog (javnog) zdravstvenog osiguranja
postoji i dodatno privatno zdravstveno osiguranje. Obično privatno osiguranje
obuhvata one vidove usluga koje nisu obuhvaćene obaveznim osiguranjem.
Penzijsko i invalidsko osiguranje, odnosno programi ovih osiguranja
predstavljaju najvažniji dio sistema socijalne sigurnosti u gotovo svim zemljama. Nacionalni sistemi socijalnog osiguranja zavise od brojnih faktora
među kojima su posebno značajni: tradicija, teorijska osnova, razvijenost i
ciljevi sistema i nivo privrednog razvoja. Obuhvat stanovništva obaveznim
vidovima osiguranja i drugim programima zaštite određen je principima i
ciljevima programa.
Način finansiranja i prikupljanja sredstava za ovu vrstu osiguranja različito je uređen u pojedinim nacionalnim sistemima. Najčešće se prava po
osnovu ove vrste osiguranja finansiraju iz doprinosa zaposlenih, doprinosa poslodavaca i sredstava države. U većini slučajeva postoji kombinacija
sva tri načina finansiranja. Doprinosi koje izdvajaju zaposleni i poslodavci
određuju se u procentualnom iznosu zarade. U većini sistema socijalnog
osiguranja stope doprinosa zaposlenih i poslodavaca su izjednačene. Država, u sistemima u kojima se pojavljuje kao finansijer, sredstva za ovu vrstu
osiguranja osigurava iz općih fiskalnih prihoda, a u nekim slučajevima iz
izvora koji su posebno namijenjeni za finansiranje ove vrste osiguranja, kao
što su porezi na alkohol, cigarete, igre na sreću itd.
Ostvarivanje prava na starosnu penziju uslovljeno je godinama života i
dužinom staža osiguranja. Kriteriji za ostvarivanje prava na starosnu penziju regulisani su nacionalnim propisima. Među nacionalnim kriterijima za
stjecanje prava na odlazak u starosnu penziju postoje razlike, ali su one sada
u poređenju sa periodom do raspada socijalizma znatno manje.7 Rastuća
nezaposlenost u nekim zemljama utjecala je na snižavanje starosne granice
za odlazak u penziju. Penzionisanjem radnika i ustupanjem radnih mjesta
nezaposlenim želio se riješiti ovaj sve prisutniji i opasniji problem. Međutim,
od ovog koncepta se zbog niza razloga brzo odustalo, tako da danas imamo
7 Tako su zakonodavstva nekih zemalja predviđala starosnu granicu od 60, odnosno 65 godina
za muškarce i 55 godina za žene, i radni staž od 30 do 40 godina kao preduslove za ostvarivanje
prava na punu starosnu penziju
C M
Y K
Novinu u klasifikaciji savremenih sistema socijalne sigurnosti predstavlja uvođenje četvrtog – mediteranskog ili južnog modela države blagostanja.
Kao predstavnici ovog modela se navode: Španija, Portugal, Grčka i Italija
(Liebfreid, Ferrera). Osnovne karakteristike sistema socijalne sigurnosti u
ovim državama su fragmentirani i korporativni model održavanja prihoda
koji obezbjeđuje visoke penzijske naknade, ali mali obuhvat stanovništva socijalnom zaštitom i nepostojanje garancija minimalnog dohotka u nekim
državama. Jedna od osnovnih karakteristika ovog modela je da je država slabo angažovana u sferi socijalne sigurnosti uopće. Ako mediteranski model
uporedimo sa osnovnim modelima vidljivo je da je ovaj model bliži korporativnom modelu, jer se skoro svi segmenti sistema socijalne sigurnosti
baziraju na zaposlenosti i uplati doprinosa. Najizraženija karakteristika ovog
sistema u Italiji i Grčkoj, a u manjem obimu i u Portugalu, je postojanje različitih šema za zaposlene u privatnom sektoru, državnoj službi i u samostalnim djelatnostima (Ferrera, 1996, prema: Vuković, 2005). Značajna razlika
u odnosu na korporativni model je „polarizovan“ karakter sistema zaštite
dohotka. Penzijsko osiguranje je darežljivo za zaposlene na zvaničnom tržištu
rada, a naknade u sistemu osiguranja za nezaposlene i za socijalnu pomoć su
izuzetno niske, ili uopće ne postoje. Ovaj sistem karakterističan je i po tome
što su državni službenici i vlasnici velikih privatnih firmi odlično zaštićeni,
dok je veliki broj građana nedovoljno zaštićen i dobija niske naknade. Za sigurnost porodice od posebnog je značaja da jedan njen član bude uključen u
krug „privilegovanih“ korisnika, jer je porodica u mediteranskim zemljama
veoma važan faktor redistribucije dohotka.
z a ko n z a S i ro m a š n e
( O l d P O O r l aw )
Velika Britanija ima dosta dugu tradiciju u osiguranju rizika starosti. Prvi zakon kojim je regulisano pitanje penzija za osobe starije od 70
godina donesen je 1909. godine (Old Age Pension Act), (Vuković, 2002)
. Današnji sistem penzijskog osiguranja utemeljen je u vrijeme vladavine laburista nakon Drugog svjetskog rata kada je na osnovu izvještaja
Beveridža doneseno niz zakona u cilju obezbjeđenja socijalne sigurnosti stanovništva od glavnih socijalnih rizika. U ovom periodu izvršena
je temeljna socijalna reforma u kojoj je penzijsko osiguranje zauzimalo
centralno mjesto. Beveridž se zalagao za stvaranje takvog sistema koji
će osiguravati minimalne nacionalne prestacije, prvenstveno penzije za
slučaj starosti, ali i druge socijalne rizike. Zato se Beveridž zalagao za
osiguranje univerzalnih penzija svim stanovnicima kad napune određene
godine života neovisno od njihovog učešća na tržištu rada i uplati doprinosa. Beveridž se smatra glavnim promotorom modela univerzalnih
penzija. Uslov za dobivanje penzije je građanski status, a ne prethodna
zaposlenost i uplata doprinosa. Ove penzije finansiraju se iz poreza. Davanje univerzalnih penzija imalo je za cilj osiguranje pristojnog životnog
standarda starijih stanovnika.
P e nz i jsko i i n va l i d sko os i gu ra nj e
slučaj starosti, ali da obuhvati i druge osnovne rizike time što će povezati
socijalno osiguranje, socijalnu pomoć i zdravstvenu zaštitu. U suštini, socijalnim osiguranjem trebalo je garantovati minimum dohotka neophodnog
za zadovoljavanje osnovnih potreba. Zato je i visina socijalnih davanja bila
dosta niska i kretala se u okviru utvrđenog nacionalnog minimuma. Ovakav pristup bio je jedinstven i razlikovao se od svih drugih zemalja u tom
periodu. Vremenom će ovaj model prihvatiti i mnoge druge države koje su
donoseći svoje nacionalno socijalno zakonodavstvo nastojale da osiguraju
minimum prestacija za sve korisnike određenih vrsta davanja, bez obzira
na prihode ili visinu zarade (Vuković, 2002).
Današnji sistem socijalne sigurnosti u Velikoj Britaniji karakteriše pokrivenost svih glavnih socijalnih rizika. Tako se socijalna sigurnost stanovnika
postiže kroz penzijsko i invalidsko osiguranje, osiguranje za slučaj privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i osiguranje za slučaj nezaposlenosti.
14 Prije donošenja zakona o zdravstvenom osiguranju u 19. vijeku, u nekoliko evropskih zemalja
doneseni su medicinski statuti koji garantuju državni monopol na medicinsku zaštitu. Tako je u
Velikoj Britaniji ovaj statut donesen 1858. godine.
Period industrijalizacije karakterističan je, pored drugih obilježja, i velikim društvenim rizicima koji su tražili odgovarajuću reakciju društva.
Moderni industrijski razvoj najzaslužniji je za nastanak i razvoj sistema
osiguranja među kojima je i sistem zdravstvenog osiguranja. Prvi zakon o
zdravstvenom osiguranju u Velikoj Britaniji je donesen 1911. godine.14 Period ekonomske krize 30-ih godina 20. vijeka i ratne katastrofe pokazale su
Z d ravst ve n o os i gu ra n je
Pored ovih penzija postoje penzije koje ostvaruju zaposleni nakon što
ispune zakonom propisane uslove. Ove penzije se finansiraju iz obaveznih
doprinosa za ovu vrstu osiguranja. „Svi zaposleni u Engleskoj su dužni da
plaćaju doprinose za nacionalni sistem osiguranja, a visina se određuje u
zavisnosti od visine zarade, s tim da je od 1965. godine određen maksimum i minimum doprinosa. Poslodavci su također obavezni da uplaćuju
odgovarajuću stopu doprinosa za radnike koji su kod njih zaposleni, a od
1977. godine uveden je opšti nacionalni program penzija koji se bazira na
visini zarada. Zaposleni uplaćuju u ovaj program bilo državni ili pak od
strane države ovlaštenim privatnim programima.“ (Ibidem, 2002:204)
Visina penzije prvenstveno zavisi od godina života, dužine staža osiguranja i visine uplate doprinosa. U pogledu starosne granice za odlazak u
penziju u Velikoj Britaniji, ona je različita za muškarce i žene. Muškarci stiču pravo na odlazak u penziju sa navršenih 65 godina života, dok je za žene
ova starosna granica niža i iznosi 60 godina života. Kriza koja je pogodila
skoro sve penzijske sisteme u evropskim zemljama nije mimoišla ni Veliku
Britaniju. Reforme koje su preduzete u ovom sektoru predviđaju izjednačavanje starosne granice i za muškarce i žene na 65 godina života. Pored
toga, demografske promjene koje se ogledaju u stalnom povećanju udjela
osoba starijih od 65 godina života u ukupnoj populaciji traže i druge mjere, koje će se prema nekim pokazateljima sastojati i u podizanju starosne
granice za ostvarivanje prava na odlazak u penziju. Tako Velika Britanija
planira ovu starosnu granicu povećati na 68 godina života do 2020. godine
(Vuković, 2011).
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
56
Dr. Suada Buljubašić
Modeli sistema zemalja u tranziciji, istočnoevropski model, se prema
svojim osnovnim karakteristikama svrstavaju u posebnu grupu. Ovaj model
prvenstveno se odnosi na Poljsku, Mađarsku, Češku, Slovačku, Sloveniju
i druge zemlje u regionu. Zajednička karakteristika ovih zemalja je da su
njihove institucije podvrgnute suštinskim promjenama. U većini ovih zemalja preduzete su mjere za prilagođavanje sistema penzijskog osiguranja
uslovima tržišne privrede. Istovremeno, ustanovljene su nove forme porodičnih naknada u svrhu ublažavanja efekata inflacije i doneseni su programi
zaštite nezaposlenih i siromašnih. U prvim godinama tranzicije kriza je bilo
naročito izražena, a ogledala se u visokoj stopi inflacije, masovnim gubitkom
radnih mjesta i siromaštvom značajnog dijela stanovništva. Potreba za konstituisanjem novih sistema koji bi se suočili sa ovim problemima se mogla
zadovoljiti tek nakon postizanja izvjesne ekonomske stabilnosti u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Naročito teško je bilo postići transformaciju penzijskog osiguranja gdje su se sukobili liberalno orijentisani stručnjaci i oni koji
su podržavali stari koncept tradicionalnog sistema socijalnog osiguranja. U
Mađarskoj i Poljskoj, gdje je preovladala liberalna strana, realizovana je privatizacija penzija. Nasuprot suštinskih izmjena u sistemu penzija, vrlo malo
je urađeno na reformi invalidskog osiguranja (Soede i dr., prema: Vuković,
2005). U nekim zemljama izgrađeni su „mješoviti“ institucionalni aranžmani, koji predstavljaju kompromis između liberalnog i korporativnog modela
države blagostanja. Uspostavljena je bolja veza između dohotka, doprinosa i naknada u socijalnom osiguranju za nezaposlene, kao i u invalidskom,
penzijskom i zdravstvenom osiguranju. Unaprijeđen je nivo ekvivalentnosti
i reprodukovan korisnikov prethodni nivo socijalne sigurnosti, što je karakteristično za korporativni model. Pod utjecajem Svjetske banke u većini zemalja u tranziciji uveden je i privatni segment penzijskog osiguranja, gdje je
nivo penzijske naknade uslovljen isključivo uplatom doprinosa. Nezaposlene
osobe ostvaruju prava na naknade prema kriterijima kojima je njena visina
niska, a davanja za invalide i djecu su također ograničena. Finansijska ograničenja su prisutna u svim granama osiguranja, a izdvajanja za programe
socijalne pomoći siromašnima su relativno skromna tako da predviđena davanja ne obezbjeđuju minimum socijalne sigurnosti osoba ispod određenog
nivoa imovinskog cenzusa. Troškovi za aktivne mjere zapošljavanja su niski, i
većina ovih zemalja u ove svrhe troše manje od 0,5%BNP (Vuković, 2005).
I stoč n o evro p sk i m od e l
49
III.
SOC I JAL NA PO LI T IK A
VEL I KE BRI TANI JE
Počeci razvoja socijalne politike vežu se za 17. vijek i vrijeme kada je
državna vlast organizovala sistemsku politiku prema siromašnim, koji su se
u to vrijeme pojavljivali kao prosjaci i skitnice. U periodu od početka 17.
do sredine 18. vijeka doneseno je nekoliko zakona koji su tretirali problem
siromašnih građana Velike Britanije. Nakon tri vijeka primjene zakona o
siromašnim, tek početkom 20. vijeka doneseni su prvi zakoni o socijalnom
osiguranju koji se odnose na neke kategorije stanovništva. Nakon Drugog svjetskog rata izvršena je socijalna reforma koja je temeljito izmijenila
sistem britanske socijalne države i uspostavila načelo univerzalizma. Ova
reforma izvršena je na temelju prijedloga koje je još tokom rata koncipirao
lord Beveridž (Beveridge).
Stoga se u raspravi o nastanku, razvoju i karakteristikama socijalne
politike u Velikoj Britanije mora poći od 17. vijeka i ukazivanja na neke
značajne mjere koje su vlasti preduzimale u cilju rješavanja socijalnih problema. Nakon toga, nužno je pristupiti i analizi reformi koje su udarile
temelj socijalnoj politici Velike Britanije.
S ta r i
U srednjem vijeku u Velikoj Britaniji je bio izražen veliki i narastajući
problem prosjaka i skitnica. U cilju rješavanja ovog problema preduzimane
su razne, uglavnom represivne, mjere. Kako ove mjere nisu dale očekivane
rezultate, uvažili su se ekonomski uzroci narastajuće bijede, pa se pribjeglo kombinovanim mjerama ekonomske i represivne prirode sadržanim u
zakonima za siromašne. „Smatra se da je kraljica Elizabeta I. prvi zakon za
33
Dr. Suada Buljubašić
mjeri utjecale na razvoj socijalno-političke misli i socijalne politike kao
praktične djelatnosti.
SAD se prostiru na ogromnom teritoriju koji je po površini oko 2/3
površine Evrope. Teritorij je prirodno raznolik i moguće ga je podijeliti
u šest velikih regija koje imaju različite, često i suprotstavljene interese. S
obzirom na svoj nastanak, SAD su u punom smislu riječi nova zemlja koja
nije imala historijsko nasljeđe feudalizma što uključuje i teškoće klasnog
društva. Kada su Evropljani došli na novotkriveni kontinent zatekli su relativno malobrojno starosjedilačko indijansko stanovništvo koje je u ratovima sa doseljenicima prorijeđeno, potisnuto u rezervate, uništeno alkoholom ili asimilirano. Obračunom sa indijanskim stanovništvom zemlja je
postala slobodna i na raspolaganju bijelim doseljenicima. Razvoj industrije
i osiguranja tržišta za industrijske proizvode u poređenju sa evropskim zemljama znatno se razlikovalo. U SAD-u nije trebalo potiskivati zanatsku
i manufakturnu proizvodnju, kao u Evropi, nego se industrija lahko nametnula kao dominantan način proizvodnje. Pored toga, Amerikanci nisu
morali osvajati tuđe teritorije kako bi osigurali sirovine za svoju industriju
i tržište za plasman svojih proizvoda. Sve su to imali u svojoj velikoj zemlji,
koja je nakon početne potčinjenosti Velikoj Britaniji mogla živjeti samostalno bez pomoći i ovisnosti o drugim zemljama (Puljiz, 2005).
Imigranti su u Ameriku dolazili u etničkim valovima. Prvi doseljenici
su bili sa britanskog i irskog otočja koji su dominirali do sredine prošlog vijeka. Procjenjuje se da je između 1815. i 1906. godine ove otoke napustilo
oko 17 miliona ljudi. Sljedeći val činili su imigranti iz Njemačke. Tako je
u periodu od 1871. do 1914. godine oko 5 miliona ljudi iz Njemačke imigriralo u SAD. Sljedeći val imigranata činili su Talijani koji su se masovno
useljavali u SAD na samom početku 20. vijeka, kada je godišnje dolazilo
više od pola miliona Talijana. Odmah iza talijanskog vala dolazi slavenski
migracioni val, kada je u periodu od samo tri godine (1901, 1902. i 1903.)
u SAD imigriralo blizu milion Slavena iz Ruskog i Austro-Ugarskog carstva (Sorre, 1955, prema: Puljiz, 2005).
Britanski doseljenici, koji su bili dominantni na američkom kontinentu
u prvom imigracionaom valu, svojim jezikom i kulturom udarili su temelje
SAD-u. Oni su bili pretežno mali seljaci i zanatlije koji su se doseljavali sa
svojim porodicama i nastanjivali su se na slobodnom zemljištu. Prije polaska
M ed i t e ra n sk i (ju žn i ) mo d e l
Dr. Suada Buljubašić
profesionalne grupe što je približava skandinavskom modelu. Starosne i
invalidske penzije, novčane naknade za nezaposlene i socijalna pomoć su
„umjereno visoki“, a zakonom je predviđeno plaćeno roditeljsko odsustvo.
Visina ovih naknada je nešto niža nego u ostalim zemljama ovog regiona.
Socijalna pomoć je prema svojoj visini sličnija anglosaksonskom modelu
nego kontinentalnom, roditeljsko odsustvo je kraće od godinu dana itd.
Troškovi za aktivne i pasivne mjere na tržištu rada i poreske stope su niže
nego u drugim skandinavskim zemljama.
44
57
64
41
60
61
48
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
gažovanosti države u socijalnoj sferi, što proizlazi iz paradigme socijaldemokrata o egalitarizmu, građanstvu i sl.
Međutim, i u ovom periodu, a naročito kasnije, vođene su oštre rasprave u kojima je osporavana opravdanost skupe socijalne politike opredjeljene ciljevima socijaldemokratije. S jedne strane, neoliberalni mislioci
su u potpunosti osporavali legitimnost države blagostanja, dok su s druge
strane postojala umjerenija shvatanja da je država blagostanja, budući da
insistira na punoj zaposlenosti i stabilnom ekonomskom rastu, preširoko
definisala mjere socijalnog obezbjeđenja. Odnosno, ova druga grupa teoretičara tvrdila je da je „čitav arsenal državnih prinudnih mera u oblasti socijalnog osiguranja, zdravstva, obrazovanja, stanovanja i tako dalje, zamišljen
i uveden u jedno drugo vreme, kada je trebalo rešavati probleme koji su
definitivno izgubili na aktuelnosti (poput bede, siromaštva, nezaposlenosti, ekonomske stagnacije i slično)“ (Nedović, 1995:52).
U kritikama države blagostanja naročito je istican princip univerzalizma. Naime, smatralo se da država ne treba da svima obezbjeđuje socijalne
naknade, nego samo onima koji su u stanju socijalne potrebe i nisu u mogućnosti platiti odgovarajuće usluge i potrebe. Primjenom principa univerzalizma država stvara nepotrebne troškove, odnosno odnosi se rasipnički
prema poreskim sredstvima. Zato bi, po mišljenju kritičara države blagostanja, trebalo uvesti princip selektivnosti, a što podrazumijeva osiguranje
samo onih koji nisu u stanju da sami plaćaju svoje osiguranje, a one koji su
u stanju da sami plaćaju uputiti na privatne opcije za socijalno osiguranje.
Pred kraj ovog perioda Velika Britanija, u kojoj je ideja države blagostanja nastala, i koja je bila lider u socijalnoj politici, počela je prvo da zaostaje u pogledu realnih troškova za sistem socijalne sigurnosti, mijenjajući
svoj kurs blagostanja, prvenstveno reformisanjem pojedinih dijelova sistema socijalne sigurnosti. Izlazak Velike Britanije iz ove grupe zemalja neki
autori objašnjavaju njenim relativno kratkim socijaldemokratskim iskustvom (Cousins, 2005). Dalji razvoj britanskog sistema u pravcu liberalizma u značajnoj mjeri odrazio se i na sistem socijalne sigurnosti, jer sadašnji
sistem socijalne sigurnosti je bliži sistemu socijalne sigurnosti SAD-a koji
je tipični predstavnik liberalizma.
Počeci slabljenja države blagostanja uočeni su za vrijeme naftne krize
početkom sedamdesetih godina 20. vijeka. Iako su se izdaci za socijalna da-
Dr. Suada Buljubašić
15 U decembru 1997. godine nova vlast je objavila dokument The new NHS: modern, dependable
koji je bio osnov za provođenje reformi u zdravstvenom sistemu.
16 The NHS Plan, 2000. predviđa izgradnju 100 bolnica, 7.000 novih kreveta i upošljavanje 2.000
novih ljekara do 2020. godine.
nacionalne zdravstvene službe, što ilustruje podatak da se broj privatnih
kreveta i osoba osiguranih privatnim osiguranjem udvostručio.
Reforme u zdravstvenom sektoru najviše su pogodile siromašne građane britanskog društva, jer nisu imali dovoljno sredstava da plaćaju skupe
usluge u privatnom sektoru i bili su osuđeni na duge liste čekanja. Imajući
u vidu tradicionalni odnos prema zdravstvenoj zaštiti stanovništva i dostupnosti usluga svim stanovnicima nova laburistička vlada izabrana 1997.
godine najavila je reforme u zdravstvenom sektoru.15 „Namjera je bila da se
kompetencija i interno tržište zamjene novim tipom odnosa, zasnovanim
na partnerstvu i suradnji te da se uravnoteži učinkovitost i pravičnost u
pristupu zdravstvenoj skrbi. Osnovano je 26 područja zdravstvene akcije,
a ta su područja s državnom pomoći trebala unaprijediti nezadovoljavajući
zdravstveni status. Između 1999. i 2002. godine britanski premijer Tony
Blair obznanio je seriju ambicioznih reformi. Od 1999. godine liječnici
opće prakse više nemaju fondove iz kojih financiraju svoju djelatnost, već
se moraju udruživati u grupe primarne skrbi.“ (Zrinščak, 2005:223) Ovim
reformama željela se povećati konkurencija među bolnicama i izdvajanje
za troškove zdravstvene zaštite. Tako su pacijenti dobili mogućnost da vrše
izbor bolnica u kojima se žele liječiti, i ovaj izbor nije bio limitiran troškovima liječenja. U cilju povećanja nivoa zdravstvene zaštite i skraćenja
vremena čekanja za neke zdravstvene usluge u sklopu reformi predviđeno
je veće izdvajanje za zdravstveni sektor. Povećanje izdvajanja za zdravstveni
sektor išlo bi postepeno tako da bi do 2020. godine trebalo da dostigne
nivo od 10% BDP-a i da se po visini izdvajanja približi ostalim evropskim
zemljama. Na ovaj način došlo bi do izgradnje novih bolnica i povećanja
smještajnih kapaciteta u bolnicama i zapošljavanja velikog broja ljekara.16
Današnja organizacija NHS je vrlo specifična. Na njenom vrhu nalazi
se Ministarstvo zdravstva Velike Britanije (Department of Health). Njegova
glavna zadaća je raspodjela sredstava i donošenje zakonske regulative. Posebne strategijske zdravstvene jedinice (Strategic Haelth Authorities, SHA)
su veze između pružatelja usluga i ugovaratelja zdravstvene zaštite, a to su
najčešće fondovi zdravstvene zaštite. Ova zdravstvena tijela pokrivaju dese-
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
tak regija u Velikoj Britaniji. Fondovi primarne njege (Primary Care Trusts)
uvedeni su 1997. godine i imaju izuzetno značajnu ulogu u samoj organizaciji NHS. Ovi fondovi predstavljaju tijela za ugovaranje s pružateljima
zdravstvenih usluga. U Velikoj Britaniji je u 2006. godini bilo 152 fonda
koji su pokrivali određena geografska područja. Preko fondova primarne
zaštite u ovoj godini finansiralo se preko 80% ukupnog budžeta NHS-a
Velike Britanije. Fondovi su veoma značajni i njihove glavne funkcije su
omogućavanje pristupa ljekarima i ugovaranje ostalih zdravstvenih usluga,
kao što su zubarske usluge, kućna njega i sl. Ključnu ulogu u sistemu primarne zdravstvene zaštite imaju ljekari opće prakse17 (general practitioners)
koji ugovaraju standardne zdravstvene usluge s nadležnim fondovima.
Izvan standardnih usluga ljekari naplaćuju posebne usluge, što ih motivira
da pružaju više takvih usluga kao što su neke bolničke ili specijalističkokonsultativne usluge (Thomson, 2007).
O sig ur anje z a s lučaj n e z apos leno sti
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti uvedeno je u Engleskoj 1911.
godine. Stjecanje i ostvarivanje prava za slučaj nezaposlenosti definisana
su zakonskom regulativom. Ovim oblikom osiguranja obuhvaćena su lica
koja su sposobna za rad, nezaposlena, odnosno nemaju zaradu i uredno su
prijavljena kod nadležne službe za zapošljavanje. Pored ovih uslova, u Velikoj Britaniji pravo po osnovu ove vrste osiguranja ostvaruje lice koje nije
odbilo ponuđeno zaposlenje. U slučaju odbijanja ponuđenog zaposlenja,
nezaposlena osoba ne može dalje ostvarivati pravo na novčanu naknadu po
ovom osnovu. Ova vrsta naknade je ograničena u pogledu vremena primanja novčane naknade. Najviši period u kome nezaposlena osoba može
primati novčanu naknadu je 312 dana. U slučaju da su ispunjeni svi propisani uslovi isplata počinje poslije tri dana od gubitka zaposlenja. Visine
novčanih davanja za ovu vrstu osiguranja određena je zakonom, i u odnosu
na druge zapadnoevropske zemlje relativno su niske.
Smanjenje novčanih naknada i strožiji uslovi za ostvarivanje ovog prava, naročito su uslijedili nakon uvođenja dohotka za osobe koje traže posao
(Job Seeker’s Allowance) 1996. godine. Ovim aktom uvedena je obaveza
17 U 2006. godini u Velikoj Britaniji je bilo oko 30.000 ljekara opće prakse (Thomson, 2007).
45
Dr. Suada Buljubašić
Korporativni model države blagostanja često se naziva i Bizmarkov
model jer je Bizmark kroz donošenje svojih čuvenih zakona o osiguranju
radnika za pojedine socijalne rizike i načinu prikupljanja sredstava (uplata
doprinosa) za davanja u slučaju nastupanja osiguranog rizika udario temelje ovom modelu. Ovaj model karakterističan je za kontinentalne evropske zemlje: Njemačku, Austriju, Švajcarsku, Belgiju, Italiju, Francusku i
Holandiju, pa se naziva i kontinentalno-evropski model. Jedna od osnovnih karakteristika ovog modela je umjeren nivo dekomodifikacije. Osnov
za ostvarivanje naknada u korporativnom modelu vezan je za prethodno
uplaćene socijalne doprinose. Novčane naknade su visoke jer su određene
u utvrđenom procentu u odnosu na prethodne zarade korisnika. Na ovaj
način ostvaruje se zadržavanje dostignutog nivoa životnog standarda korisnika prije nastupanja stanja socijalne potrebe. Za ovaj model karakteristično je da je osnovni izvor finansiranja sistema socijalne sigurnosti uplata
obaveznih doprinosa koji su relativno visoki. Kolektivno socijalno osiguranje dominira dok su privatni fondovi osiguranja ograničeni. Stratifikacija
u korporativističkom modelu teži održavanju tradicionalnih razlika na bazi
profesionalnog statusa i spola, koje se prema Esping-Andersenu, tiču razlika između zaposlenih i nezaposlenih, u prvom redu: žena, invalida, starih i
omladine. Zbog zahtjeva sindikata da zaposleni imaju visoke zarade, mala
Kor por ativni m o d e l
tome što je obezbijeđen samo osnovni, ali nedovoljan nivo naknada, koje
se ostvaruju nakon prethodne provjere dohotka i imovine. U svrhu očuvanja i održavanja malog broja korisnika naknada, primjenjuju se stroga
pravila i rigorozni uslovi za njihovo ostvarivanje, a naknade su usmjerene
samo prema onima koji nisu u stanju da rade i na taj način obezbijede svoju egzistenciju. Novčane naknade su male i ne omogućavaju korisnicima
da zadrže nivo životnog standarda koji su imali prije nego što su dospijeli
u stanje socijalne potrebe. Nizak nivo naknada omogućava postojanje relativno niskih poreskih stopa, dok je dio zaposlene populacije stimulisan poreskim olakšicama da uplaćuje doprinose za privatno socijalno osiguranje,
što u krajnjem slučaju vodi i ka njihovom stratifikovanju. U ovom modelu
stanovništvo se stimuliše da učestvuje na tržištu rada.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
13 „William H. Beveridge bio je početkom 20. stoljeća tajnik povjerenstva za reformu sustava
socijalne pomoći u kojem su djelovali fabijanci Sidney i Beatrice Webb i koje je izradilo poznati
Minority Report. Uoči Drugog svjetskog rata izabran je, kao liberalni poslanik, u Donji dom
britanskog parlamenta.“ (Puljiz, 2005:111)
Najznačajnija socijalna reforma u Velikoj Britaniji nastala je u toku
Drugog svjetskog rata, a za nju je zaslužan lord Beveridž (Beveridge).13
So cij aln e re fo r m e lo rd a Beve r id ž a
Socijalne reforme obavljene početkom dvadesetog vijeka su, po mišljenju Esping-Andersena, bile nužne i na njih je značajno utjecao Burski rat
(1899-1902). Masovna regrutacija vojnika za front otkrila je veliku raširenost bolesti, nepismenosti i siromaštva unutar širokih slojeva stanovništva,
što je iznenadilo britansko javno mnijenje (Esping-Andersen, 1990:63).
Prve značajne socijalne reforme početkom 20. vijeka vežu se za liberalnu vladu koja je došla na vlast 1906. godine. U toj vladi poseban doprinos
provođenju reformi dao je ministar Džordž Lojd (George Lloyd). U njegovom mandatu usvojena su dva socijalna zakona koja čine okosnicu liberalnih reformi na kojima se utemeljila jedna faza britanske socijalne države.
Prvi je Zakon o penzijama starim ljudima, donesen 1908. godine. Po
ovom zakonu penzije su bile niske i davale su se nakon prethodne provjere
imovinskog stanja.
Drugi je Zakon o zdravstvenom osiguranju i osiguranju od nezaposlenosti, donesen 1911. godine. Ovaj zakon je bio posebno značajan jer
je obuhvaćao sve radnike koji su godišnje zarađivali manje od utvrđenog
iznosa. Doprinose u fond osiguranja plaćali su radnici, poslodavci i država.
Pored ova dva najznačajnija zakona u to vrijeme doneseno je još nekoliko propisa, kao što su odredba o objedima za školsku djecu iz 1906.
godine, o medicinskoj kontroli školske djece iz 1907. godine, te propisi o
minimalnim platama u nekim industrijama iz 1909. godine.
Ove reforme izazvale su oštre kritike među protivnicima jačeg državnog
intervencionizma u socijalnu sferu. Kritike su išle tako daleko da su, po nekim mišljenjima, socijalne reforme ugrozile osnovna načela liberalizma o individualnoj slobodi, odgovornosti, preduzetništvu i tržištu. Međutim, po mišljenju zagovornika reformi, one ni na koji način ne ugrožavaju načela liberalizma nego pomažu da se smanje socijalni problemi koji su nastali na tržištu.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
drugačiju ulogu države u rješavanju problema siromašnih. Na ovaj način
stvorene su pretpostavke za jačanje individualne odgovornosti, uz istovremeno slabljenje uloge države u rješavanju problema siromašnih. U suštini,
Novi zakon za siromašne predstavljao je pobjedu liberalizma nad srednjovjekovnim paternalizmom. Reforme koje su uslijedile nakon donošenja
ovog zakona samo su dodatno učvrstile mehanizme liberalne ekonomije
koja je najveći uspjeh doživjela u drugoj polovini 19. vijeka.
Fab ij an sko d ruš tvo i s o cij alne refo rme
Zahvaljujući industrijalizaciji i trgovačkoj ekspanziji, Velika Britanija
u 19. vijeku doživljava brz privredni razvoj. Razvoj industrije uslovio je
razvoj gradova. Proces industrijalizacije praćen je velikim odlivom seoskog
stanovništva u industrijske centre koji su bili u gradovima. Koncentracija
velikog broja stanovništva u industrijskim centrima prati pojava masovne
bijede. Siromaštvo i bijeda disperzirana po selima sada se našla na jednom
mjestu. U takvim uslovima u kojima nedostaju elementarne pretpostavke
za normalan život prisutne su razne bolesti i socijalno-patološke pojave
(alkoholizam, kocka, nemoral).
Razvojem industrije postepeno raste i svijest o teškom položaju radnika u britanskom društvu i potrebi radničkog organizovanja. Tome svakako
doprinose i neka istraživanja (Booth, Rowntree) koja ukazuju na težak položaj radnika i prisutno siromaštvo. Sve to dovodi do sindikalnog organizovanja radnika.
Grupa intelektualaca 1883. godine osniva Fabijansko društvo12 s ciljem postepenog preobražaja kapitalističkog u socijalističko društvo. Ove
ciljeve ne namjeravaju ostvarivati revolucionarnim metodama. Društvo
je okupljalo poznate intelektualce tog vremena i oni su svoje ideje izlagali
u časopisu Fabian Essays. Njihove ideje imale su veliki utjecaj u javnosti
i bile su prihvaćene posebno među siromašnim građanima i sindikatima.
„Pod utjecajem Fabijanskog društva, a kao izraz potrebe radničke organizacije, 1906. godine osnovana je Laburistička partija (Labour Party),
koja se bori za poboljšanje životnih uvjeta britanskih radnika.“ (Puljiz,
2005:109)
12 Ime su uzeli po rimskom vojskovođi Fabiusu Cunctatoru iz vremena punskih ratova, koji je
izbjegavao odlučnu bitku s Kartažanima, zadovoljavajući se njihovim postupnim iscrpljivanjem.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
kova. U takvoj situaciji postavlja se pitanje šta će biti sa onima koji nemaju
dovoljne zarade i trebaju pomoć države da osiguraju i minimum egzistencije.
II.
MO DELI ( RE ŽIMI )
SO CI JA LNE POL IT I K E
Razvoj komparativnih istraživanja u socijalnoj politici pokazao je postojanje značajnih razlika među zemljama. Danas se sve više govori o različitim
modelima (režimima) socijalne politike, koji su karakteristični za određene
zemlje ili grupe zemalja. “Različiti modeli socijalne politike oslanjaju se na
različite tradicije industrijskih i drugih socijalnih odnosa i imaju specifičnu
institucionalnu strukturu socijalnih naknada. Modeli socijalne politike razlikuju se s obzirom na stupanj dekomodifikacije, izdašnost i selektivnost
naknada. Također, svaki model podrazumijeva specifične odgovore na probleme nazaposlenosti i industrijskih odnosa.“ (Puljiz, 2005:444)
U suštini modeli socijalne politike u razvijenim zemljama određuje se
na osnovu tipologije države blagostanja, odnosno socijalne države. Kada
govorimo o modelu socijalne politike, prvenstveno mislimo na to koliko
država preuzima odgovornost za temeljnu materijalnu dobrobit i sigurnost
svojih građana. Država blagostanja, odnosno socijalna država, štiti svoje građane od određenih socijalnih rizika, među kojima su najznačajniji:
starost, invalidnost, nesreća na radu, nezaposlenost, bolest i siromaštvo.
Upravo zbog toga, modeli socijalne politike bit će predstavljeni kroz tiplogiju države blagostanja, a nakon toga predstavit će se socijalna politika
zemalja koje su bile pioniri u razvoju države blagostanja i koje su tipične
predstavnice osnovnih modela po klasifikaciji Esping-Andersena.
Poj am i d e fi n i c i ja d r ž ave b l ag o sta nja
Termin država blagostanja je prevod engleskog izraza welfare state. Često se u literaturi welfare state prevodi još i kao socijalna država, odnosno
40
37
53
52
Dr. Suada Buljubašić
vanja povećavali, taj rast je bio znatno niži u odnosu na prethodni period,
odnosno period „zlatnog doba“ kako su ga mnogi zvali (Esping-Andersen,
1990). „Petnaest godina prije 1975. godine, na primjer, socijalni izdaci u
Evropi i SAD-u rasli su u prosjeku 6,5% godišnje. U deceniji nakon toga,
ovaj rast je iznosio samo 3,4% godišnje.“ (Gilbert i Terrell, 2002:35) Socijalni i ekonomski problemi iz ovog perioda, koji su bili izraženi u visokom
nivou ekonomske nesigurnosti, uvećanju nejednakosti u dohocima i stvaranju socijalne nesigurnosti, generisali su specifične političke odgovore,
kao i različita shvatanja svrhe aktivnosti države u sferi socijalne sigurnosti.
Upravo zbog toga, zastupana su i različita, ponekad suprotstavljena, načela
u odnosu na ona koja su do tada bila dominantna, po pitanju uloge države,
privatnog sektora i pojedinca. Sve češće se počelo apelovati na podizanje
nivoa odgovornosti pojedinca za sopstveno stanje (blagostanje) i smanjenje
uloge države. Kejnzijanizam i socijaldemokratija su postepeno, mada ne
u istoj mjeri, u različitim evropskim državama, počeli da ustupaju mjesto
neokonzervativizmu i neoliberalizmu.
Povod za zahtjeve na uvođenje nove paradigme u ekonomiju bila je
slabost kejnzijanske ekonomske politike, koja se izražavala kroz nemogućnost održavanja državnih rashoda i inflacije na nivou koji je prihvatljiv
za kapital. Pored toga kejnzijanska ekonomska politika nije posjedovala
ugrađene mehanizme u odnosu na sindikalne zahtjeve za povećanje nadnica radnika, tako da nije mogla da ih preduprijedi, onda kada su postojeći
ekonomski resursi počeli da se smanjuju. Širenje programa države blagostanja, koje je također bilo u sklopu zahtjeva populacije, država nije mogla
da prati odgovarajućim podizanjem poreskih stopa. Kao najveću slabost
kejnzijanske ekonomije mnogi autori naveli su njenu nacionalnu prirodu,
odnosno neefikasnost u uslovima globalizacije. Kao posljedica toga, rastuća globalizacija dovodila je do sve većih problema u njenom funkcionisanju (Perišić, 2008).
Socijaldemokratija je na različite načine pokušavala da se odupre ovim
pritiscima. Nakon sedamdesetih godina, postale su uočljive tri varijante
socijaldemokratske strategije, i to: prva, predstavljala je shvatanje o privremenosti poteškoća; druga je naglašavala disciplinu, kontrolu i odgovornost; treća se karakterisala skretanjem socijaldemokrata koji nisu na vlasti
„ulijevo“ (Nedović, 1995).
Arak 2A Suada Buljubasic
36
(O svjetovima blagostanja), analizirano je 58 obilježja u 11 država, a rezultati su potvrdili postojanje tri različita modela države blagostanja prema
klasifikaciji koju je ponudio Esping-Andersen. Bez obzira na dodavanje
novih kriterija klasifikacije, neke države se uvijek svrstavaju u istu grupu,
što važi za svaki od modela države blagostanja i one predstavljaju njihove
prototype (Vuković, 2011).
U zadnje vrijeme prisutna su značajna nastojanja da se izvrši teorijsko klasifikovanje savremenih socijalnih država, odnosno država blagostanja, kao i da se prezentuje njihova empirijska potvrda. Empirijska studija
Unequal Welfare States iz 2004. godine dokumentovala je postojanje sljedećih modela države blagostanja: skandinavskog, kontinentalnog, anglosaksonskog, mediteranskog i istočnoevropskog.
Prema Esping-Andersenovoj klasifikaciji postoje tri tipa, odnosno modela države blagostanja:
1. liberalni model,
2. korporativni model i
3. socijaldemokratski model.
L iber alni m o d e l
Ovaj model prema klasifikaciji nekih autora naziva se još i anglosaksonski model (Leibfried, 1992, Ferrera, 1996) ili osnovni (bazični) model
sigurnosti (Korpi i Palme, 1998). Liberalni model države blagostanja uglavnom je karakterističan za anglosaksonske zemlje: Veliku Britaniju, Irsku,
SAD, Kanadu, Australiju i Novi Zeland, i zato se u literaturi ovaj model
često naziva anglosaksonski model. Osnovna karakteristika ovog modela
je nizak nivo dekomodifikacije10. Socijalne prestacije i naknade su niske,
dok je krug njihovih korisnika uzak. Ističu se individualizam i slobode pojedinca i prihvata se stav da se državnim intervencijama sputavaju slobode
građana i da one više škode blagostanju nego što ga podstiču. U ovom
modelu prioritet se daje tržištu kao osnovnom regulatornom mehanizmu,
mjerilu i pokazatelju statusa pojedinca. Ovaj model karakterističan je i po
10 Dekomodifikacija (decommodification): isključivanje određenih roba i usluga ili rada iz tržišta i
njihovo distribuiranje prema drugim (netržišnim ili manje tržišnim) kriterijima. Prema stepenu
dekomodifikacije možemo suditi o tipu socijalne države, kako je to u svojoj poznatoj tipologiji
socijalnih država uradio Esping-Andersen (Puljiz, 2005:429).
C M
Y K
Arak 2B Suada Buljubasic
9 Prema nekim tumačenjima, termin welfare state vodi porijeklo od njemačke riječi Wohlfahrsstaat,
nastale krajem 19. i početkom 20. vijeka (Cousins, 2005). Termin welfare state prvi je upotrijebio
arhibiskup William Temple u knjizi Citizen and Churchmen koja je objavljena 1941. godine.
Ovim terminom je označio državu koja sprovodi mjere u cilju pružanja pomoći onima koji nisu
u stanju da osiguraju sredstva za svoju egzistenciju, a naročito starim i bolesnim osobama, te
onima koji su nesposobni za rad.
Dr. Suada Buljubašić
39
država sa punim socijalnim osiguranjem. Pojam država blagostanja9 nastao
je u toku Drugog svjetskog rata i neposredno po njegovom okončanju,
kada se nasuprot Njemačkoj, koja je bila država sile, odnosno država rata
(warfare state), za Veliku Britaniju govorilo da je država blagostanja (welfare state), ona koja brine o svojim građanima „od kolijevke do groba“.
Najčešće se pod pojmom država blagostanja podrazumijeva razvijena
socijalno-politička teorija i praksa zapadnoevropskih zemalja koja polazi od
slobode, pravednosti (jednakosti) i solidarnosti kao osnovnih premisa, sa naglaskom na ekonomsko-socijalna prava kao uslova za postizanje većeg stepena integracije društva i kvalitetnijeg društvenog razvoja u cjelini, što se postiže angažovanjem države u ekonomskoj i socijalnoj sferi (Gavrilović, 2005).
U periodu poslije Drugog svjetskog rata, većina kapitalističkih zemalja
imala je neki oblik države blagostanja. Osnovna ideja projekta države blagostanja trebala je da bude pravednija raspodjela među članovima društva
putem socijalnog osiguranja i obaveznih socijalnih davanja. Osamdesetih
godina prošlog vijeka projekt države blagostanja je u tom smislu masovno
napušten, ali se i danas ovaj pojam često upotrebljava u nešto izmijenjenom značenju. On se danas odnosi na djelovanje države u velikom broju
oblasti društvenog života u kojima je kolektivno djelovanje poželjno, kao
što je osiguranje, naknade u slučaju nezaposlenosti, podrška nekim eksperimentalnim oblastima koje su tržišno neisplative, itd. Razlika u odnosu na
prethodnu praksu je što se odustalo od prvobitnog cilja, koji je bio postizanje zamišljenog nivoa društvene pravde, i umjesto njega postavljen je novi
kojim se nastoji obezbijediti jednak minimum za sve one koji ne mogu da
se brinu o sebi (Milovanović, 2003).
Savremena država blagostanja se može definisati kao država koja preuzima odgovornost za osnovnu materijalnu dobrobit i sigurnost svojih
građana. Ova odgovornost se ne može povjeriti privatnim korporacijama
ili lokalnim zajednicama. Država blagostanja štiti građane od određenih
rizika od kojih su najznačajniji: starost, siromaštvo, invalidnost, nesreća na
radu, nezaposlenost i bolest (Council of Europe: European Commission:
CARDS: Social Institutions Support Programme).
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
usmjerena primarno ka zapošljavanju stanovništva, relativno visoke slobode po pitanju porodiljskog odsustva, i prava koja se ostvaruju na principu
univerzalnosti. Najveći dio izdataka za socijalna davanja pokriva država. Na
tržištu rada dominantni su programi aktivnih mjera usmjereni na brže zapošljavanje za koje se izdvajaju znatna materijalna sredstva, dok se za pasivne
mjere izdvajaju znatno manja sredstva. U poređenju sa drugim zemljama
porodična politika je znatno bolja, i ona ima za cilj usklađivanje radnih i
roditeljskih obaveza. Tako novčanu naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva imaju sve osobe koje imaju prebivalište u tim zemljama. U Švedskoj
ova naknada u toku prve godine iznosi 80% od zarade koju je ta osoba
prethodno ostvarila, a nakon toga prima naknadu u univerzalnom iznosu
za sve koja se isplaćuje tokom tri mjeseca. Porodične beneficije se finansiraju iz budžetskih sredstava, stoga su i poreske stope u ovim državama relativno visoke. U Danskoj (SCP, 2004, prema: Vuković, 2005) na primjer,
prosječna poreska stopa za oženjenog radnika koji ima dvoje djece, iznosi
37%, što je ujedno i najviši iznos među analiziranim zemljama. Osiguranje za slučaj nezaposlenosti obezbjeđuje visoke naknade nezaposlenim u
skandinavskim zemljama, i one u Danskoj iznose oko 90% od prethodne
zarade nezaposlene osobe i isplaćuju se u trajanju i do pet godina. Na
taj način se osobama koje su izgubile posao obezbjeđuje dugotrajna isplata novčanih davanja i relativno visok nivo socijalne sigurnosti. Osnovna
karakteristika penzionog sistema je „umjerena visina“ predviđenih prava
i univerzalnost koja ne poznaje razlike između pojedinih profesionalnih
grupa. Za dio stanovništva, koji nije bio zaposlen, predviđena je državna
penzija koja se u Danskoj i Finskoj ostvaruje poslije provjere dohotka i
imovine. Sistemom obaveznog socijalnog osiguranja u Švedskoj i Finskoj
obuhvaćeni su svi zaposleni, koji su na taj način uključeni u sistem državnog penzijskog osiguranja. U Danskoj samostalno zaposlene osobe moraju
same da organizuju svoje penzije. U državama, koje karakteriše socijaldemokratski model sistema socijalne sigurnosti, ne postoje ograničenja u
pogledu maksimalnog i minimalnog penzijskog iznosa. Iako je svrstana u
socijaldemokratski model države blagostanja, Norveška predstavlja njen
najmanje reprezentativan primjer. Sistem socijalne sigurnosti u Norveškoj je uređen na „hibridnim“ osnovama skandinavskog i anglosaksonskog
modela. Naknade u Norveškoj su univerzalne i ne postoje šeme za različite
34
možemo govoriti o njenom postepenom propadanju. Kao glavni razlog za
to navodi se slabljenje snaga koje brane državu blagostanja, s obzirom na
promjene u sferi dominantnih ekonomskih politika (Lisestol, 2004).
Posljednje decenije 20. vijeka jasno su pokazale da su države blagostanja posebno ranjive na ekonomske promjene. Zapravo, promjene
socijalnih funkcija i socijalnih sistema savremenih država u sprezi su sa
ekonomskom osnovom sistema i postavkama ekonomske doktrine o poželjnim pravcima razvoja. Tako na primjer, dominacija neoliberalnih stavova u političkoj ekonomiji 1980-ih godina i reforme koje su proizvele
deregulaciju tržišta u Velikoj Britaniji, imale su dalekosežnije posljedice
na funkcionisanje socijalnog sistema i promjene u njemu nego što je to
bio slučaj sa kontinentalnom Evropom i skandinavskim zemljama, čije se
ekonomije temelje na koordiniranoj ulozi države. Značajan faktor predstavlja i prisutvo ili odsustvo ekonomskih resursa i bogatstva, koji bi se
mogli usmjeriti ka općem socijalnom razvoju, iako ekonomska orijentacija
suštinski raspoređuje strukturu troškova. Pored toga, od velikog značaja je
i pitanje da li socijalna politika države blagostanja posjeduje kapacitete da
djeluje kao faktor društvenog i privrednog rasta, odnosno, da li država svojim socijalnim mjerama djeluje podsticajno na zapošljavanje i primjenjuje
programe dokvalifikacije i prekvalifikacije kako bi nezaposleni imali veće
šanse na tržištu rada.
U izvještaju Welfare Reform and the Management of Social Change (Reforma blagostanja i upravljanje društvenim promjenama) iz 2005. godine,
navedeno je da su identifikovana tri različita procesa, i to: rekomodifikacija
(nametanje veće tržišne discipline u politikama blagostanja, kao što je zapošljavanje korisnika socijalnih naknada), zadržavanje troškova (politike
kojima se umanjuju izdaci) i rekalibracija (reforme koje imaju za cilj bolje
usklađivanje države blagostanja sa savremenim ciljevima i potrebama za
socijalnom sigurnošću), (Taylor-Gooby, 2005, prema: Perišić, 2008).
Iz svega naprijed navedenog može se zaključiti da je opravdan strah,
pred pitanjem, koje će funkcije država blagostanja obavljati u budućnosti, prvenstveno u kontekstu razvijanja novog društvenog ambijenta u 21.
vijeku. Naime, rezultati istraživanja nedvosmisleno pokazuju da pojedine
države vrše redukciju socijalnih tranfera i provode sveobuhvatne reforme
sistema socijalnog osiguranja jer su postojeći neodrživi zbog velikih trošS AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
I V.
SOC I JAL NA PO LI T IK A
S JED IN JEN I H AMER IČ KI H D RŽ AVA
Sjedinjene američke države se navode kao tipičan predstavnik liberalnih socijalnih režima. Liberalni18 model socijalne politike suprotstavlja se
ekstenzivnoj socijalnoj državi, zalažući se za uvođenje tržišta na području
socijalnih usluga i naknada. Novčani transferi i oblici socijalnog osiguranja
su skromni, a socijalna pomoć je orijentisana prema klasi siromašnih koji
ovise o državi (Esping-Andersen, 1990:27).
Socijalna politika SAD-a u poređenju sa socijalnom politikom evropskih zemalja se značajno razlikuje, uprkos promjenama koje su se desile nakon Drugog svjetskog rata. Ove razlike prvenstveno su uzrokovane
idejom liberalizma. Država nema paternalistički odnos prema građanima,
odgovornost je na njima jer je svaki građanin odgovoran za vlastitu sudbinu. Država je zadužena da pruži pomoć samo onima koji zbog opravdanih
razloga ne mogu svoju egzistenciju ostvariti na tržištu rada. Ove razlike
dijelom se mogu objasniti i drugim karakteristikama SAD-a, a koje se odnose na specifičnu historiju, masovne imigracije, veliku površinu države i
mogućnost rada i zaposlenja. Zato je za razumijevanje sadašnje socijalne
politike SAD-a neophodno ukazati na ove specifičnosti koje su u značajnoj
18 Liberalizam je politička ideologija koja se u Evropi razvija od 17. vijeka. Liberalna ideologija
odbacuje autoritarne oblike vlasti i brani individualna prava i slobode kao što su: sloboda govora,
udruživanja, vjeroispovijesti, pravo na privatno vlasništvo i sl. Ova ideologija naročito je razvijena
u radovima Milla, Locka, Humea i Benthama. Generalno govoreći, temeljna polazišta liberalizma
su: individualne slobode, suprotstavljanje većem uplitanju države u ekonomski i društveni život,
vjerovanje da je tržišna ekonomija, koja je osnažena i vladavinom prava, najbolji garant demokratije
i pravednosti te poimanje čovjeka kao racionalnog bića koje, u skladu sa svojim interesima, ima
mogućnost izbora. Liberalni model socijalne politike suprotsavlja se ekstenzivnoj socijalnoj državi
i zalaže se za uvođenje tržišta u području socijalnih usluga i naknada.
Ciljani*
Ostvarivanje prava
na bazi dokazanih
potreba; upotreba
principa minimalnih
naknada
Mediteranski
Fragmentarni sistem
dohodovnih garancija
povezan sa pozicijom
na tržištu rada;
velikodušne naknade
bez artikulisanog
neto minimuma
socijalne zaštite;
zdravstvena zaštita
kao pravo građana;
partikularizam u
plaćanjima novčanih
naknada i finansiranju
Radikalni*
Postizanje jednakosti
u dohocima prije
oporezivanja i prije
transfera, ali niska
socijalna izdvajanja
Latinski
Proklamovano
pravo na rad i
blagostanje; država
blagostanja je poluinstitucionalizovano
obećanje
Mediteranski režimi
(Španija, Portugal,
Grčka, Italija)
Pregled tipologija država blagostanja
Ferera (1996)
Bizmarkov
Skandinavski
Snažna veza između
Socijalna zaštita kao
pozicije na tržištu
građansko pravo;
rada i socijalnih
univerzalni obuhvati;
prava; naknade su
relativno darežljive
proporcionalne
fiksne naknade
dohotku; finansiranje za različite rizike;
posredstvom
finansiranje uglavnom
doprinosa; relativno
posredstvom poreza;
visoke naknade u
snažna organizaciona
sistemu socijalne
integracija
pomoći; socijalnim
osiguranjem uglavnom
rukovode sindikati
i organizacija
poslodavaca
Socijaldemokratski
Korporativni režimi
režimi (Švedska,
(Njemačka)
Norveška)
Esping-Andersen (1990)
Socijaldemokratski
Korporativni
Visok nivo
Umjeren nivo
dekomodifikacije;
dekomodifikacije;
univerzalne naknade i
socijalne naknade
visok nivo jednakosti
uglavnom zavise od
prethodnih doprinosa naknada
i statusa
Leibfried (1992)
Skandinavski
Bizmarkov
Pravo na rad za
Pravo na socijalnu
sve; univerzalizam;
sigurnost; država
država blagostanja
blagostanja je
je poslodavac kod
kompenzacija za pve
nedaće i istovremeno nastanka prvog
socijalnog slučaja
je poslodavac u
i kompenzacija za
krajnjoj instanci
posljednju utjehu
Castles i Mitchell (1993)
Hegemonija bez prava
Konzervativni
Visoki izdaci, ali nizak Visoka socijalna
izdvajanja i visoka
stepen usvojenosti
upotreba instrumenata
instrumenata za
postizanje jednakosti u za postizanje jednakosti
u socijalnoj politici
socijalnoj politici
Dr. Suada Buljubašić
Liberalni režimi
(SAD)
Liberalni
Nizak nivo
dekomodifikacije;
diferencijacija
blagostanja uslovljena
tržištem
Anglosaksonski
Pravo na transfer
dohotka; država
blagostanja je
kompenzacija za
posljednju utjehu
koja snažno podržava
zapošljavanje
Liberalni
Niski nacionalni
izdaci; nisu usvojeni
instrumenti za
postizanje jednakosti u
socijalnoj politici
Anglosaksonski
Država blagostanja
obuhvata relativno
veliki segment
stanovništva;
socijalna pomoć uz
provjeru prihoda i
imovine; mješovit
sistem finansiranja;
visoko integrisan
organizacioni okvir
kojim potpuno
upravlja javna
administracija
Bazična sigurnost
Ostvarivanje prava
na bazi državljanstva;
primjena principa
iznosa jednakih
naknada
Korpi i Palme (1998)
Obuhvatni
Korporativni
Ostvarivanje prava na Ostvarivanje prava na
bazi profesije i pozicije bazi državljanstva i
doprinosa; upotreba
na tržištu rada;
principa naknada
upotreba principa
uslovljenih zaradama
naknada uslovljenih
i jednakih iznosa
zaradama
naknada
*Radikalni režimi (Australija) Izvor: Arts i Gelissen (2002).
Dr. Suada Buljubašić
55
Polazeći od Beveridžovog izvještaja u Velikoj Britaniji u periodu vladavine laburista (1945-1951) doneseno je nekoliko zakona koji su odredili osnove
sistema socijalne sigurnosti ove zemlje. Na osnovu Beveridžove koncepcije
socijalne sigurnosti, 1945. godine uvedeni su porodični dodaci, 1946. godine
utemeljeno je Nacionalno zdravstveno osiguranje, 1948. godine donesen je
zakon o socijalnoj pomoći, a 1949. godine zakon o stanovanju. Ovi zakoni,
skupa sa ranije donesenim, doprinijeli su da Velika Britanija zauzme vodeće
mjesto u sistemu socijalne sigurnosti. Osim toga, udareni su temelji za sistem
socijalnih prava svih njenih građana, što će postati model za sve zemlje koje su
se u poslijeratnom periodu suočile sa problemom obnove društva.
Centralna ideja Beveridžovog plana bila je da stvori takav sistem koji
će osiguravati minimum nacionalnih prestacija, prvenstveno penzija za
S o c i ja l n a p o l i t i ka n akon
Drug o g sv je tsko g rata
- Prvo je načelo univerzalizma, što znači da sistem socijalne sigurnosti uključuje cijelu populaciju;
- Drugo je načelo jednostavnosti i jedinstvenosti, što znači da se
jednim doprinosom pokrivaju svi socijalni rizici;
- Treće je načelo uniformnosti, što znači da su socijalna davanja
svima jednaka bez obzira na socijalni status i zarade korisnika;
- Četvrto je načelo centralizacije cijelog sistema, što znači stvaranje
jedinstvene javne službe.
Pored toga Beveridž predlaže da država pomaže porodice putem porodičnog dodatka, da poboljša javno zdravlje osnivanjem Nacionalne zdravstvene službe i da se organizovano pristupi zapošljavanju. Ovako postavljene
osnove sistema socijalne sigurnosti zajedno sa razvojem socijalne pomoći,
dobrovoljnog osiguranja i posebnih oblika pomoći, predstavljaju jedinstven
sistem. Time je bila osigurana pokrivenost svih glavnih socijalnih rizika, a
to su: bolest, nesreća na poslu, starost, nezaposlenost, smrt, te porodične
potpore i socijalne službe za pružanje usluga. „Građanski teoretičari i političari su smatrali da im ovaj plan daje za pravo da državu, koja preduzima
ekonomske i socijalno-političke mere u interesu svih, a posebno u interesu
siromašnih, nazovu ‘država blagostanja’.“ (Lakićević, 1991:233)
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
siromašne oktroirala upravo iz straha od prosjaka i skitnica, jer se bojala
socijalnih nemira koje su oni, već tada mnogobrojni, mogli izazvati.“ (Puljiz, 2005:104).
Osnovni zakon za suzbijanje siromaštva usvojen je 1601. godine, i uobičajeno se naziva Stari zakon za siromašne (Old Poor Law). Zakon sadrži
precizne definicije pojedinih kategorija siromašnih, kao i način kako sa njima postupati. Po ovom zakonu siromašni se razvrstavaju u dvije osnovne
kategorije, i to radno nesposobni i radno sposobni siromašni.
U kategoriju radno nesposobnih siromašnih spadaju stari, hronično
bolesni, slijepi i umobolni, te siromašna djeca dok ne odrastu i postanu
sposobna za rad.
U kategoriju radno sposobnih siromašnih spadaju svi oni koji su sposobni za rad i oni imaju obavezu rada. Ovaj rad se organizovao relativno
slobodno, izvan institucija, a ako ta metoda nije uspijevala, upućivani su
u radne domove. U slučaju bježanja iz radnih domova smještani su u popravne domove u kojima je režim bio znatno strožiji.
Tokom 17. i 18. vijeka doneseno je još nekoliko zakona kojima se
dopunjavao i korigovao Stari zakon za siromašne. Tako je 1662. godine donesen Zakon o domicilu (Act of Settlement) koji je propisivao teritorijalnu
primjenu sistema kontrole i zaštite siromašnih. To je značilo da su lokalne
zajednice, u ovom slučaju parohije, imale obavezu da primjenjuju zakonske odredbe na svojoj teritoriji i da donose mjere kojima će se siromaštvo
suzbiti. Ovim zakonom parohijama je zabranjeno da oslobađaju, odnosno
protjeruju siromašne koji žive na njihovoj teritoriji. Gilbert’s Act iz 1782.
godine je donekle ublažio stroga pravila kontrole siromašnih, osim onog
koji se odnosio na obavezan domicil. Ovim zakonom omogućeno je da se
u radne domove mogu primiti djeca i invalidi, tako da su ovi domovi na
neki način postali azili za siromašne i invalidne osobe (Puljiz, 2005).
Preduzete mjere vremenom su pokazale mnoge nedostatke. Ovi nedostaci su se ogledali u sljedećem:
- velike razlike u primjeni zakona na lokalnom nivou,
- nedostatak ustanova za brigu i kontrolu prosjaka i skitnica, pa se
primjena zakona uglavnom svela na njihovo kažnjavanje, i
- veliki troškovi koji su putem poreza uglavnom prebacivani na lokalne zemljišne vlasnike.
47
46
62
42
58
43
59
63
Međutim, trendovi koji su u državi blagostanja započeli 1970-ih godina, a zatim se produbili 1980-ih, pokazali su u 1990-im godinama neodrživost dotadašnjih mjera i njihovog opsega. Neke države su uvele odgovarajuće izmjene u svoje socijalne funkcije koje su se prvenstveno odnosile na
sisteme socijalne sigurnosti. Međutim, u teoriji ne postoji jedinstven stav
o prirodi ovih promjena do kojih je nužno dovela potreba prilagođavanja
novim socijalnim trendovima koji su značajno različiti u periodu u kojem
je nastala država blagostanja. Tako su autori koristili niz termina za opis
promjena u državi blagostanja, među kojima su: da je država blagostanja u
krizi; da je ugrožena; da je u tranziciji; da je preoblikovana, restrukturisana; rezidulizovana; transformisana itd. (Powell, 2004).
Međutim, za davanje odgovora o krizi države blagostanja, značajno je
kako će se definisati kriza i u odnosu na koje parametre i varijable će se procjenjivati, o čemu u teoriji postoje vrlo različita shvatanja. Tako je Pierson
smatrao da je prikladnije govoriti o ograničavanju i uštedi (retrenchment).
On je razlikovao programsko ograničavanje države blagostanja u odnosu
na sistemska ograničavanja. Pod programskim ograničavanjem podrazumijevao je promjene u dijelovima sistema socijalne sigurnosti. Pod sistemskim ograničavanjem podrazumijevao je promjenu konteksta u kojem
sistem socijalne sigurnosti funkcioniše. Bez obzira na to što je identifikovanje onoga što treba da se objasni skoro isto toliko kompleksno kao i
samo objašnjenje, Pierson je smatrao da je nužno razlikovati dugotrajno
smanjenje troškova od kratkotrajnih i/ili privremenih. Pored toga, priroda promjena u državama blagostanja ne može se odrediti bez utvrđivanja
strukture troškova unutar sistema socijalne sigurnosti, kao i sastava samih
programa socijalnog osiguranja (Pierson, 1999).
Drugu dimenziju predstavlja uočavanje različitih nivoa promjena u
socijalno-političkoj praksi države blagostanja, i one su u suštini trostruke. Promjene prvog reda su kvantitativne, i to su neznatna smanjenja ili
uvećanja nivoa socijalnih naknada, dužine trajanja prava na naknadu itd.
Promjene drugog reda su institucionalnog, kvalitativnog karaktera i odnose se na uvođenje novina u načine finansiranja. Promjene trećeg reda su
promjene koje se odnose na ciljeve i zadatke socijalne politike.
Analize nekih istraživača o budućnosti države blagostanja pokazuju
da je država blagostanja već duže vrijeme izložena jakim pritiscima i da
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Kriz a i refo rme dr ž ave bl ag o stanj a
Razvoj države blagostanja naročito je intenziviran u periodu od sredine do sedamdesetih godina 20. vijeka. U ovom periodu države Zapadne
Evrope su usmjeravale, u prosjeku, skoro četvrtinu svog BDP-a u pravcu
obezbjeđivanja javnog socijalnog blagostanja, svrstavajući se time u svjetski vrh kada je u pitanju uloga države u podizanju nivoa socijalne sigurnosti stanovništva. Uvećanje troškova za sistem socijalne sigurnosti bilo
je u direktnoj vezi sa širenjem obuhvata socijalnog osiguranja, koje je, u
značajnoj mjeri, izazvano i potrebama i zahtjevima tadašnjih demografskih
promjena, jer je izraženo starenje u svim industrijskim zemljama, ali i potrebom pariranja socijalističkim zemljama.11 Pored toga, uvećani troškovi
bili su posljedica i novih programa usmjerenih ka poboljšanju životnog
standarda siromašnih, ali i društvenih manjina, samohranih majki i ostalih građana, koji su imali velike prepreke u pristupu tržištu rada. Ovo je
također vrijeme kada su uvedene šeme pomoći nezaposlenima i osobama
sa nedovoljnim zaradama, posredstvom programa prekvalifikacija i dokvalifikacija, subvencija za zapošljavanje i drugih mjera, što je doprinijelo uvećanju iznosa socijalnih transfera.
U pozadini razvoja sistema socijalne sigurnosti nalazila su se dva značajna, međusobno povezana faktora. Na području ekonomije, bio je to
dominantno prihvaćen kejnzijanizam, a na području socijalne politike,
socijaldemokratska opcija.
Kejnzijanizam, kao ekonomska doktrina, je u zapadnom svijetu afirmisan pedesetih godina 20. vijeka, naročito zbog svoje orijentacije ka
smanjivanju broja nezaposlenih, posebno zbog toga što se „vjerovalo da
je masovna nezaposlenost politički i socijalno eksplozivna“ (Hobsbaum,
2002:77). Pored toga, ova doktrina dodijelila je državi određene funkcije,
među kojima su i socijalne, da bi se spriječili ciklusi stagnacije i kriza kapitalističkih načina proizvodnje.
Socijaldemokratija, sa svojim stavovima o tome da je kapitalizam u
svom čistom obliku stvar prošlosti, značajno je doprinijela opravdanju an-
Dr. Suada Buljubašić
nezaposlenima da traže posao. Nezaposlene osobe moraju biti u stalnom
kontaktu s tržištem rada što podrazumijeva i njihovu obavezu potpisivanja
ugovora (Job seeker’s agrement), a ministarstvo ocjenjuje okolnosti u kojima
se nude i prihvaćaju razne vrste zaposlenosti. Na taj način zaštita nezaposlenih je oslabila, naknade su smanjene, poslodavci su ohrabreni da kreiraju zaposlenost, a nezaposleni se stimulišu da prihvataju slabije plaćene
poslove i da se uključuju u tržište rada (Puljiz, 2005). Ovakva orijentacija
je obrazložena uštedom značajnih finansijskih sredstava i smanjenja broja
nezaposlenih, jer je bolje imati slabije plaćen posao nego biti bez posla i na
teretu države. Pored toga, istaknuto je da je mnogo lakše promijeniti radno
mjesto kao zaposlena, nego pronaći novo radno mjesto kao nezaposlena
osoba.
Ova vrsta naknade ne može se isplaćivati muškarcima starijim od 65
godina i ženama starijim od 60 godina života. U slučaju da osobe starije
životne dobi ostanu bez posla prije nego što su ispunili uslove za odlazak
u penziju i ne mogu pronaći novo zaposlenje, predviđena je mogućnost
odlaska u penziju pod povoljnijim uslovima.
Problem nezaposlenosti u Velikoj Britaniji sve je više izražen i ovim
problemom posebno su pogođene pojedine društvene grupe. Među njima
su, između ostalih, mladi, starije osobe i osobe za invaliditetom. Laburistička vlada Tonija Blera (Tony Blair) koja je došla na vlast 1997. godine
napravila je značajne pomake u politici zapošljavanja. Preduzete su reforme s ciljem poticanja na plaćeni rad. Reforme su imale tri grupe mjera. U
prvoj grupi su bile mjere koje su se odnosile na usklađivanje zaposlenosti
i porodičnih obaveza. Tako je došlo do poboljšanja porodiljskih i roditeljskih dopusta, a veća su socijalna prava dobili i zaposleni sa nepunim
radnim vremenom, prvenstveno žene. U drugoj grupi su bile mjere koje su
preduzimane na lokalnom i regionalnom nivou u cilju suzbijanja siromaštava u najnerazvijenijim područjima. Treća grupa mjera obuhvata različite
programe zapošljavanja mladih, invalida, starijih osoba i nekih drugih ciljnih grupa u cilju njihovog uključivanja u tržište rada i prevazilaženja stanja
u kojem se nalaze.
11 „Pedesete i šezdesete godine su doba zenita socijaldemokratije. Intelektualno, ona dominira
Zapadnom Evropom. Marksizam je diskreditovan događanjima u Istočnom bloku, ali i povoljnim
procesima u Zapadnom. Liberalizam se uglavnom smatra prevaziđenim, a konzervativizam je
neprikladan u vremenima brzih socijalnih promena. Socijaldemokratija izgleda najprihvatljivije,
kao doktrina ‹u duhu modernog doba›“ (Nedović, 1995:51).
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
slabosti dotadašnjeg sistema zdravstvenog osiguranja. Ove slabosti ogledale su se u tome što je obuhvat stanovništva bio mali i što su mnogi fondovi
nestali zbog velike inflacije i rata. Nakon Drugog svjetskog rata u većini
evropskih zemalja dolazi do značajnih reformi na ovom području. Stoga se
u sagledavanju zdravstvenog osiguranja u Velikoj Britanije mora poći od
reformi koje su preduzete nakon Drugog svjetskog rata, a na osnovu izvještaja Beveridža. Jedan od prvih reformskih zadataka ogledao se u osnivanju
britanske Nacionalne zdravstvene službe (National Health Services, NHS).
Ova služba po svojoj organizaciji i obuhvatu stanovništva predstavlja prvi
savremeni i cjelovit sistem zdravstvenog osiguranja u Evropi. Sve to dovelo
je do toga da je britanski sistem godinama bio uzor mnogim zemljama
u načinu organiziranja sopstvenih nacionalnih sistema (Ginsburg, 1992).
U pogledu organizacije pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu postojala su tri nivoa.
Primarnu zdravstvenu zaštitu osiguravali su ljekari opće prakse (general practitioners, GP), koji su bili privatnici, ali su imali poseban ugovor s
državom.
Primarnu zdravstvenu zaštitu pružale su javne bolnice, kojima su
upravljala regionalna vijeća koje je postavljalo Ministarstvo.
Lokalne vlasti izgubile su kontrolu nad bolnicama, ali je u njihovoj
nadležnosti bilo pružanje niza drugih usluga.
Nacionalnu zdravstvenu službu do 1980. godine karakteriše visok stepen centralizacije, geografski disperzivna administrativna struktura, tripartitna organizacija, korporativistički stil odlučivanja, nedostatak jasne menadžerske strukture i slab sistem demokratke kontrole (Kingdom, 1996).
Finansiranje zdravstvenog sistema je većinom iz budžeta, a sredstva
se osiguravaju na osnovu poreskih izdvajanja (86%), a iz doprinosa osiguranika se nadoknađuje ostatak do punog iznosa. Participacija korisnika,
odnosno učešće u naknadi troškova, je predviđena samo za neke lijekove,
ortopedska pomagala i stomatološke usluge (Vuković, 2002).
Dolaskom na vlast konzervativne premijerke Margaret Tačer (Tacher)
1979. godine dešavaju se bitne promjene i u nacionalnom zdravstvenom
sistemu Velike Britanije. Reforme koje su uslijedile njenim dolaskom snažno su se odrazile na sve segmente socijalne sigurnosti. Ove promjene imale
su i ideološku podlogu. Napad na državu blagostanja bio je motivisan tro-
Dr. Suada Buljubašić
Osnovne determinante Esping-Andersenove klasifikacije države blagostanja odnose se na:
- dekomodifikaciju, odnosno stepen do kojeg su pojedinci ili porodice u stanju da ostvare socijalno prihvatljiv životni standard,
nezavisno od svog učešća na tržištu i
- stratifikaciju, odnosno način na koji države oblikuju i struktuiraju
prava iz socijalnog osiguranja.
Esping-Andersenova klasifikacija modela države blagostanja uzima se
kao polazna postavka detaljnijim podjelama prema dodatnim kriterijima
u analizi sistema socijalne sigurnosti. U istraživanju Biroa za socijalno i
kulturno planiranje (SCP – Social and Cultural Planning Office) u Hagu
provedenom 2001. godine, objavljeno pod nazivom On Worlds of Welfare
Esping-Andersen u svojoj klasičnoj studiji o režimima socijalne politike u zapadnim zemljama The Three Worlds of Welfare Capitalism (Tri svijeta
kapitalizma blagostanja) (1990) konstatuje da je država blagostanja tokom
20. vijeka smanjila ovisnost građana o tržištu, nastojeći im garantovati
dostojan nivo života. Taj proces smanjivanja ovisnosti o tržištu, odnosno
dekomodifikacija, odvijao se različito u pojedinim država i najviše je uznapredovao u skandinavskim zemljama. On je postavio osnove teorijskih
postavki klasifikacije modela države blagostanja.
M o de li d r ž ave b l ago s tanj a
Prvi oblik države blagostanja pojavio se u Njemačkoj krajem 19. vijeka u obliku nacionalnog sistema socijalnog osiguranja. Njen uspon je
vezan za prva tri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata. Tada je Švedska,
u periodu velike ekonomske krize, uvela program reforme – švedski model
države blagostanja sa širokim mjerama ekonomske, socijalne, zdravstvene i
druge zaštite najširih slojeva stanovništva (penzije za sve stare osobe, zdravstvena zaštita najšireg obima, zaštita majke i djeteta, pomoć nezaposlenima
itd.) Danas većina zapadnih zemalja ima obuhvatne socijalne države, mada
SAD i Japan među ekonomski razvijenim zemljama imaju najslabije razvijene socijalne države (Council of Europe: European Commission: CARDS: Social Institutions Support Programme).
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
je mogućnost zapošljavanja za manje produktivnu radnu snagu. Stepen dekomodifikacije razlikuje se kod onih koji su formalno zaposleni u odnosu
na one koji ne rade. Budući da socijalne naknade zavise od visine ostvarenih zarada i dužini prethodnog zaposlenja, i zbog relativno niskih iznosa
socijalne pomoći, grupacija nezaposlenih ima nizak nivo dekomodifikacije
u zemljama korporativističkog modela.
S ocij aldem o k r ats k i m o d e l
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Nov i z ako n z a siro m aš ne (N e w P O O r l aw )
Pod utjecajem ekonomskih i socijalnih promjena koje su obilježene
razvojem industrije i gradova, Stari zakon za siromašne izložen je velikim
kritikama. „Puritanska etika, koja je na vrijednosnom planu poticala poduzetnišvo i postignuće (achievement), ističe individulanu umjesto kolektivne
odgovornosti. U britanskom društvu postupno prevladava uvjerenje da siromašne ljude treba prepustiti tržišnim zakonima ponude i potražnje rada,
tako da se oni sami moraju snalaziti i preživljavati u novom poretku laissezfaire ekonomije. Koncept istovremene kontrole i zbrinjavanja sirotinje iz
Starog zakona, sa svojim represivnim i paternalističkim obilježjima, sve je
više bio u neskladu s potrebama novog vremena, obilježenog industrijom
i slobodnim tržištem.“ (Puljiz, 2005:106) Novi zakon za siromašne (New
Poor Law) donesen je 1834. godine. On se bazirao na priznavanju socijalne
sigurnosti starim i radno nesposobnim osobama u zamjenu za politička
prava. Prema ovoj kategoriji stanovništva usmjeravani su određeni oblici
zaštite, a radno sposobni su morali sami zarađivati za život. U dvogodišnjem periodu koji je prethodio donošenju ovog zakona, ustanovljena je i
komisija koja je donijela niz preporuka u vezi sa reformom zakona o siromašnima, uvažavajući dva principa: pružanje manjih prava siromašnima, u
odnosu na prava radnika i ograničavanje pomoći na siromašne koji žive u
radnim domovima. Ovim zakonom ukinuto je načelo obaveznog teritorijalnog domicila koji je sprečavao pokretljivost radne snage. Ukidanje ovog
načela je značajno jer je radnicima omogućeno da se nađu na tržištu rada
gdje mogu prodati svoj rad pod najboljim uslovima, ali je i kapitalistima
pružena prilika da na tržištu pronađu dobre i kompetentne radnike koji će
uvećati njihov kapital i opravdati uloženi novac. Ovim zakonom je uspostavljen i centralizovan sistem tako da je pomoć siromašnim unificirana, a
postala je selektivnija. Siromašnima se više ne upravlja na nivou parohija
nego na nivou većih regija u kojima su smješteni radni domovi. Situacija
u radnim domovima postala je teža u odnosu na period prije donošenja
ovog zakona. Zakonom je propisano da situacija siromašnih mora biti teža
u odnosu na situaciju radnika.
Donošenje Novog zakona za siromašne je značajno utoliko jer je njime
omogućeno stvaranje tržišta rada i pokretljivosti radne snage, što znači i
Ovaj model najčešće se naziva skandinavski model države blagostanja
jer je karakterističan za skandinavske zemlje: Švedsku, Norvešku, Dansku i
Finsku. Na razvoj ovog modela utjecao je niz socijalnih zakona i programa
u Danskoj i Švedskoj donesenih krajem 19. i početkom 20. vijeka. Zapravo, počeci razvoja ovog modela vežu se za uvođenje penzija za siromašne
stare ljude u Danskoj 1891. godine i uvođenje „narodnih penzija“ u Švedskoj 1913. godine. Razvoj ovog modela nastavljen je socijaldemokratskim
reformama između dva svjetska rata, a naročito nakon Drugog svjetskog
rata. Ovaj model odlikuje se visokim stepenom dekomodifikacije. Glavna
karakteristika socijaldemokratskog modela države blagostanja je osiguranje
svih građana od glavnih socijalnih rizika, finansiranje socijalnih davanja
porezima, aktivna politika uključivanja na tržište rada i razvijene socijalne
usluge za sve građane, posebno za djecu i porodicu. Intencija ovog modela
je konstantno smanjivanje razlika u dohocima, tj. promovisanje jednakosti
na najvišem nivou. Država mjerama porodične politike obezbjeđuje uspješno kombinovanje roditeljstva i zaposlenja, tako da su žene koje rade podržane mrežom institucija za smještaj djece i plaćenim odsustvom s posla.
Skandinavski model je univerzalistički jer je pod istim uslovima pokriveno
cjelopkupno stanovništvo. Za ovaj model karakteristično je da se ne pravi
razlika između profesionalnih grupa, nego su svi obuhvaćeni istom šemom.
Uslovi pod kojima se prava ostvaruju, više se baziraju na idealu građanstva,
nego na prethodnom zaposlenju korisnika. Kao egalitaristički sistem prevashodno se bazira na porezima. Naknade za osobe nesposobne za rad mogu
biti visoke i dugo isplaćivane. One su uglavnom vezane za prethodne zarade
korisnika, ali su minimalne naknade prilično visoke. Osnovne karakteristike
sistema socijalne sigurnosti u skandinavskim zemljama su visoka izdvajanja,
Dr. Suada Buljubašić
strukim „D“, odnosno optužbama da je država blagostanja doprinijela deindustrijalizaciji (deindustrialization), da je kreirala obeshrabrenost (disincentives), te da je jedan od glavnih uzroka demoralizacije (demoralization)
(Clarke, Langan Williams, 2001, prema: Zrinščak, 2005). Kritike su bile
usmjerene na to da je država blagostanja prouzrokovala visoke troškove za
socijalne usluge, da je djelovala negativno na industriju, da nije poticala
ljude na poslovni rizik što je vodilo moralnom kolapsu jer su očekivali da
država riješi sve njihove probleme. Zato su ciljevi nove socijalne politike:
- reduciranje ovisnosti o socijalnim potporama,
- stvaranje efikasnijeg sistema potpora koji će biti usmjeren samo na
one kojima su najpotrebnije,
- podržati pomak od države kao primarnog agensa socijalnog osiguranja ka različitim privatnim šemama, dobrovoljnoj pomoći i
većoj ulozi porodice.
Nacionalna zdravstvena služba uživala je veliku podršku građana, pa je
i to vjerovatno jedan od razloga što su ozbiljne reforme u zdravstvu izostale
u prvim godinama vladavine Margaret Tačer. Istina, u ovom periodu bilo
je manjih reformskih zahvata u ovoj oblasti. Ozbiljna reforma u zdravstvenom sistemu Velike Britanije bila je 1991. godine. Ovom reformom
uspostavljeno je interno tržište unutar zdravstvenog sistema. „Interno tržište znači odustajanje od sustava centralne kontrole i formalnog plana,
tj. stimuliranje tržišnih uloga ‘ponuditelja’ i ‘kupaca’ zdravstvene zaštite.
Bolnice i liječnici počeli su iskazivati cijenu svojih usluga, a pacijenti su
mogli birati niže cijene i bolje usluge. Istodobno je NHS određene dijelove
zdravstvenih aktivnosti ugovorima prepuštao privatnim organizacijama.
Troškovi liječnika opće prakse podvrgnuti su strogoj kontroli, a zdravstvene su ustanove dobile menadžere koji su postali odgovornim za financijsko
poslovanje.“ (Zrinščak, 2005:222)
Ove promjene u zdravstvenom sistemu bile su okarakterisane kao
snažno ideološki motivisane kroz napuštanje dotadašnjeg modela države
blagostanja i snažnim približavanjem liberalnom modelu koji je karakterističan za SAD. Kasnija istraživanja su pokazala da naizgled sitne reforme
koje su se u zdravstvenom sektoru dešavale u početnom periodu vladavine
premijerke Tačer i nisu bile tako zanemarive. Tako Ginsburg (1992) ističe
da je u perodu od 1979. do 1986. godine došlo do privatizacije unutar
50
35
51
38
54
On je početkom 1941. godine postavljen na čelo parlamentarnog povjereništva koje je trebalo da ispita mogućnosti i predloži plan mjera kako
bi se obezbijedila veća socijalna sigurnost građana. Povećanje socijalne sigurnosti podrazumijevalo je punu zaposlenost, bolju zdravstvenu zaštitu i
socijalno osiguranje. U suštini, povjereništvo je imalo zadatak da pripremi
prijedlog reforme britanskog sistema socijalne sigurnosti. Kao rezultat jednogodišnjeg rada, 1942. godine objavljen je izvještaj povjereništva kojeg je
pripremio lord Beveridž pod naslovom Social Insurance and Allied Services
(Socijalno osiguranje i srodne službe). Ovaj izvještaj je posebno afirmisao
ideju države blagostanja i izrazio socijalno-političku doktrinu države blagostanja. U izvještaju su analizirani osnovni socijalni problemi Velike Britanije i na osnovu toga predložen plan konkretnih mjera za obezbjeđenje
pune zaposlenosti i socijalnog obezbjeđenja svog stanovništva.
Izvještaj lorda Beveridža zasniva se na tezi da se puna zaposlenost može
ostvariti ako se proširi puna odgovornost države, odnosno njeno neposredno angažovanje u ekonomske odnose. Zato se plan zalaže za državno
dirigovanje privredom, ali tako da se očuva kapitalistički sistem, posebno
slobodna iako od države ograničena privatna inicijativa. U izvještaju je
sadržan stav da je zadatak države da štiti svoje građane od nezaposlenosti, i
da ona treba obezbijediti punu zaposlenost. Ovaj izvještaj postao je temelj
kasnijeg britanskog sistema socijalne sigurnosti.
Izvještaj počinje razotkrivanjem pet velikih zala britanskog društva, a
to su: prljavština, bolest, neznanje, besposlica i siromaštvo. U izvještaju se
predlažu i rješenja kako da ih se britansko društvo oslobodi. Mjere koje su
predložene ovim izvještajem prvenstveno su usmjerene na sistem socijalnog osiguranja, a najvažnije su:
- stvaranje kompleksnog sistema socijalnog osiguranja, umjesto do
tada međusobno odvojenih grana osiguranja;
- proširenje socijalnog osiguranja na cjelokupno stanovništvo, tako
da preraste u sistem nacionalnog socijalnog obezbjeđenja;
- proširenje osiguranja na sve glavne socijalne rizike i
- proširenje prava (davanja i činjenja) i produženje perioda isplata iz
socijalnog osiguranja.
U suštini, prema zaključku izvještaja trebalo je izvršiti temeljne promjene sistema socijalne sigurnosti kojeg trebaju obilježavati četiri načela:
C M
Y K
23 Mutualizam: pokret među radnicima koji je u 18. 19. vijeku doveo do stvaranja organizacija
uzajamne pomoći (naturalna udruženja, bratstva). Mutualizam je posebno bio prisutan među
radnicima opasnih profesija, kao što su bili rudari i željezničari. Mutualistička udruženja
formirala su fondove uzajamne pomoći novcem prikupljenim od članarina radnika, donacija i
drugih oblika prihoda. U slučaju da se članu udruženja dogodila neka nesreća, dobivao je pomoć
iz zajedničkog fonda udruženja. Mutualistička udruženja bila su preteča socijalnog osiguranja
organizovanog od strane države. (Puljiz, 2005:445)
Do prvih značajnih mjera socijalne politike u Njemačkoj došlo je u
vrijeme vladavine kancelara Ota fon Bizmarka (Otto von Bismarcka) u
drugoj polovini 19. vijeka.
Međutim, i prije Bizmarkovih reformi u Njemačkoj je bilo više državnih mjera koje se mogu svrstati u začetke državnog intervencionizma. To
su prvenstveno policijske akcije koje su se odnosile na kontrolu cijena žita
i borbu protiv skupoće. „Treba znati da je Pruska 1763. godine, u vrijeme
Fridrika Velikog, prva uvela obvezno osnovno školstvo. Nadalje, na osnovu
izvještaja generala von Horna o negativnim posljedicama na zdravlje regruta,
u Pruskoj je 1839. godine zabranjen rad djece mlađe od 9 godina, a ograničen je maksimalno na 10 sati za adolescente između 9 i 16 godina. Nekoliko
godina kasnije, 1853., zabranjen je rad djece mlađe od 12 godina, a limitiran
je na 6 sati rad adolescenata između 12 i 14 godina. Nadalje, 1845. godine
Bi z ma rkov i z a ko n i
Dr. Suada Buljubašić
81
88
Razvoj industrije u Evropi u 19. vijeku dovodi do stvaranja industrijskog građanskog društva i veće intervencije države u socijalnu sferu. Razlog
za ovu intervenciju države je migracija velikog broja seoskog stanovništva
koje se u potrazi za poslom slivalo u industrijske gradove gdje su se zapošljavali u industriji. Napuštanjem svojih seoskih, tradicionalnih, sredina pridošlo stanovništvo ostalo je bez primarne solidarnosti na koju su do tada navikli.
U novonastalim uslovima većina njih se slabo snalazi i trebaju pomoć kako
bi prevazišli probleme sa kojima se susreću. Pomoć im u određenoj mjeri
pružaju crkva i filantropi, ali to nije dovoljno za prevazilaženje problema i
stvaranje socijalne sigurnosti. Kao oblik samoorganizovanja zanatskih i industrijskih radnika javlja se mutualizam23, ali ni on ne zadovoljava šire potrebe ljudi za socijalnom sigurnošću. Sve su to bili dovoljni razlozi za intervenciju države u području socijalnog zbrinjavanja i zaštite. Pored toga, javlja se
potreba za državnim školama, javnim zdravstvom i socijalnim ustanovama.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
P ro g ra m i p o mo ć i
Programi dohodovne potpore
Programi dohodovne potpore (socijalna pomoć) namijenjeni su osobama koje nisu u stanju da same bez pomoći države zadovolje svoje potrebe. Da bi se ostvarilo pravo na pomoć iz ovog programa moraju se ispuniti
i kriteriji koji su prvenstveno vezani za visinu prihoda. „Nakon više pokušaja da se nešto učini ‘Social Security Act’ iz 1935. godine ustanovljava
dva programa pomoći ovim socijalno ugroženim kategorijama ljudi: (1)
Pomoć starima i slijepima (Old Age Assistence and Aid to the Blind) i Pomoć ovisnoj djeci (Aid to Dependent Children). Danas su ta dva, ponešto
transformirana, programa najvažnija u domeni socijalne potpore. Prvi nosi
naziv „Supplemental Security Income“ (SSI), a drugi Aid to Family with
Dependent Children (AFDC).“ (Puljiz, 1995:65)
Dodatni sigurnosni dohodak
Dodatni sigurnosni dohodak (Supplemental Security Income – SSI) u
današnjem obliku ustanovio je američki Kongres 1972. godine kao savezni
program. Program predviđa osnovnu mjesečnu naknadu za ostarjele, slijepe
i nemoćne osobe. Postoje jasno definisani kreteriji koji se moraju ispuniti da
bi se ostvarilo pravo na pomoć po ovom programu. Tako osoba mora biti
državljanin SAD-a, a pomoć može dobiti svaka stara, slijepa ili nesposobna
osoba čiji godišnji prihodi ne prelaze utvrđeni limit. „Posječni mjesečni iznos
za ostarjelu osobu iznosio je u 1997. godini 234 dolara. Imovina korisnika
SSI-pomoći ne smije prelaziti: 2000 dolara za pojedinca, odnosno 3000 dolara za bračni par. SSI-korisnici smiju zaraditi do 65 dolara na mjesec a da se
iznos njihovih pomoći ne smanji. Ako su im zarade veće, pomoć se smanjuje
za 50 centi po svakom zarađenom dolaru.“ (Bejaković, 2000:156)
Pomoć porodicama sa maloljetnom djecom
Pomoć porodicama sa maloljetnom djecom (Aid to Families with Dependent Children – AFDC) je program namijenjen za pomoć djeci u porodicama koje imaju potrebu za podrškom radi invalidnosti, smrti, dugotrajne
odsutnosti ili nezaposlenosti roditelja. Kriteriji za ostvarivanje prava na ovu
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
65
predstavljala je opasnost po rušenje osnova sistema, stoga je vlada bila prisiljena da donese mjere u oblasti socijalnog zakonodavstva koje će udariti
temelje cjelokupnoj socijalnoj sferi. Predsjednik Ruzvelt formirao je 1934.
godine Komitet za ekonomsku sigurnost (Commitee on Economic Security), koji
je imao zadatak da razradi sistem osiguranja za nezaposlenost i penzijskoinvalidski sistem. Rezultat rada eksperata ovog komiteta je Social Security
Act, odnosno temeljni dokument o socijalnom osiguranju u SAD-u. Nakon
rasprave i usvajanja u Kongresu, predsjednik Ruzvelt je potpisao Social Security Act 14. augusta 1935. godine, kada je i stupio na snagu. U njemu su
sadržane odredbe o starosnim penzijama, osiguranju za slučaj nezaposlenosti
industrijskih radnika i radnika u trgovini, kao i pomoći porodicama sa malom djecom. Iako je ovaj zakon obuhvatio relativno mali broj korisnika on je
udario temelje sistema socijalne sigurnosti. Kasnijim amandmanima osiguranje je prošireno i na uzdržavane supruge. Dalja dogradnja sistema odvijala
se posredstvom posebnih državnih programa za rješavanje pojedinih socijalnih problema, i to se uglavnom odnosilo na područja saveznih država. Za sve
njih, bilo je važno da ispune nekoliko općih uslova koji bi pružali garanciju
njihovog uspjeha. Prvo, programom je trebalo tačno odrediti na koje će se
osobe odnositi, ko će finansirati njegovu realizaciju, kakva i kolika prava su
u okviru programa predviđena i kako će se program uklopiti u već postojeći
sistem i ranije donesene programe. U odgovoru na navedena pitanja uvažavao se utjecaj političkih partija, interesnih grupa, posebno pogođenih slojeva
stanovništva, te drugih faktora. Zanemarivanje nekih od navedenih pitanja
direktno se odražavala na uspjeh i efekte projekata.
Generalno govoreći, Ruzveltove socijalne reforme izazvale su polarizovane stavove. Jedni su ih kritikovali uz obrazloženje da nisu dovoljne kako po
sadržaju socijalnih prava tako i po obuhvatu stanovništva. Drugi su mišljenja
da je Ruzvelt kroz svoje reforme SAD pretvorio u Social Service State.
Unatoč postojanju različitih mišljenja o Ruzveltovim reformama, one
su sa stanovišta socijalne politike veoma značajne jer su u američki sistem
socijalne sigurnosti unijele državnu komponentu koja je ranije bila veoma slabo zastupljena. Ova državna komponenta je osjetno slabija nego u
evropskim zemljama, ali to svakako treba dovesti u vezu sa tradicionalnim
američkim vrijednostima američkog društva, a to su individualizam, federalizam, poštivanje privatne inicijative i raznolikost etničkih grupa.
opći zakon o obrtima ovlastio je općine prisiliti svakog šegrta i pomoćnika
da pristupi staleškoj udruzi i da joj plaća doprinos. Izmjena zakona iz 1848.
otvara mogućnost da se i poslodavci prisile plaćati doprinos udrugama.“ (Puljiz, 2005:72-73) Navedene mjere bile su usmjerene na očuvanje zdravlja
mlade populacije i stvaranje socijalne sigurnosti radnika i poslodavaca.
U cilju rješavanja određenih socijalnih pitanja u 19. vijeku, prvo su
doneseni tzv. fabrički zakoni, ali su se oni odnosili na dosta uzak krug ljudi.
U osnovi ovih zakona bila su prava koja su se odnosila na dužinu radnog
vremena, visinu zarade i zaštite za slučaj povrede na poslu. Ovi zakoni kao
i druge mjere, koje su u Njemačkoj donijete u ovom periodu, u značajnoj mjeri su bili pod utjecajem organizovanog radničkog pokreta koji je
u svojim programima sadržavao i značajne socijalne zahtjeve. Uporedo sa
jačanjem radničkog pokreta i sindikalnog organizovanja razvijala se i socijalna djelatnost države. Ova socijalno-politička djelatnost države ogleda se
u uvođenju pojedinih oblika osiguranja što je bila dobra osnova za razvoj
kompleksnog sistema socijalne sigurnosti.
„Razvoj socijalnog zakonodavstva kojim je regulisana zaštita radnika bio
je pre svega zasnovan na utilitarističkim motivima, koje je najbolje izrazio
njen tvorac Bizmark. Prilikom rasprave u Parlamentu o predloženim zakonima on je izrazio da priznaje pravo na rad i da će se bezuslovno za njega zauzimati. Car Vilheim II u poslanici upućenoj parlamentu donošenje zakona
opravdava borbom protiv rušilačkih socijalističkih stremljenja, koja ne mora
biti zasnovana samo na represivnim merama, već i onima koje će imati za cilj
poboljšanje uslova života radnika.“ (Vuković, 2002:216)
Period veće državne intervencije u socijalnu sferu za vrijeme Bizmarka
počinje 1881. godine, donošenjem Zakona o općem socijalnom osiguranju.
Ovim zakonom se htjelo obavezati poslodavce da obavezno osiguraju svoje
radnike za slučaj nesreće na poslu. Po prijedlogu zakona koji je predložen
parlamentu, poslodavci su trebali plaćati doprinos osiguranju kojim upravlja država i koje ona subvencionira. Međutim, parlament je odbio načelo
subvencija od strane države, ali je prihvatio načelo obaveznog osiguranja.
Na osnovu Zakona o općem socijalnom osiguranju u sljedećih nekoliko godina donesena su tri zakona, i to:
- Zakon o obaveznom osiguranju za slučaj bolesti,
- Zakon o nesreći na radu i
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
Američki analitičari u ocjeni sistema socijalne dobrobiti svoje zemlje u
prvi plan ističu njegova tri obilježja:
1. Snažno je obilježen pragmatizmom i inkrementalizmom. To podrazumijeva da se promjene u sistem uvode postepeno i u odnosu
na specifične probleme koji se javljaju. Nema velikih nacionalnih
projekata socijalne sigurnosti, nego se stalno prilagođava novim
prilikama. U vrijeme predsjednika Johnsona šezdesetih godina
prošlog vijeka nastali su programi kao Medicare, Medicaid, Food
Stamps, Social Security Income i drugi.
2. U SAD-u je prisutan veliki stepen decentralizacije socijalne zaštite. Podjela nadležnosti vrši se između federalne vlasti, država
i lokalne vlasti. Federalne se funkcije odnose i na difuziju moći,
medijaciju i potporu regionalnim programima. Smatra se da je
javna dobrobit previše kompleksan sistem da bi se prepustio samo
jednom nivou vlasti ili samo određenoj vrsti institucija.
3. Veliki udio privatnog sektora u ukupnim socijalnim izdacima,
naročito u zdravstvenoj zaštiti, penzijama, grupnom životnom
osiguranju, obrazovanju i socijalnim uslugama. (Social Security
Bulletin, 1993, prema: Puljiz, 2005)
P e nz i jsko i i n va l i d sko o si g u ra n je
Kao dio sistema socijalne sigurnosti, socijalno osiguranje se sastoji iz
osiguranja koje se odnosi na stare, uzdržavane i invalidne osobe (Old-age,
Survivors and Disability Insuranse, OASDI) i osiguranja za slučaj nezaposlenosti (Unemployment Insurance). Osnove programa donijete su na osnovu
Social Security Acta iz 1935. godine. Ovi programi su kasnije dograđivani i
proširivani uključivanjem i članova porodice osiguranika u krug onih koji
imaju neke prinadležnosti (1939).
U SAD-u javni sistem penzijskog osiguranja uveden je nakon velike
ekonomske krize. Na inicijativu predsjednika Ruzvelta, Kongres je izglasao
zakon o osiguranju za slučaj nezaposlenosti i zakon o penzijskom osiguranju za radnike zaposlene u industriji i trgovini. Osiguranje ovih rizika
regulisano je u Social Security Act-u iz 1935. godine. Četiri godine kasnije
penzijsko osiguranje je prošireno naknadama za ovisne članove porodice i
udovice (Puljiz, 2005).
ostvaruju veće prihode i mogu birati između obaveznog i privatnog osiguranja. Treću grupu čine oni koji nemaju pravo na zakonsko osiguranje, i
njih je, u poređenju sa drugim zemljama, u Njemačkoj relativno malo jer
se u ovoj grupi nalazi oko 6% stanovništva.
Obavezno zdravstveno osiguranje osigurava se preko obaveznih zdravstvenih fondova. Ovi fondovi se pune na osnovu uplata doprinosa zaposlenih. Visina doprinosa zavisi od visine zarade i doprinosi se izdvajaju po
propisanim stopama. Obavezni zdravstveni fondovi utemeljeni su na principu solidarnosti. Svi osiguranici imaju isti tretman i beneficije bez obzira
na visinu njihovih uplata. Uplata doprinosa za zdravstveno osiguranje je
osnov za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu, materijalnu sigurnost za
vrijeme spriječenosti za rad zbog bolesti ili drugih uzroka (npr. trudnoća).
Osiguranici mogu slobodno da biraju ljekare, i u značajnoj mjeri i zdravstvenu ustanovu u kojoj žele da se liječe. Zdravstveni fondovi direktno ne
osiguravaju usluge, već svojim osiguranicima daju potvrde na osnovu kojih
oni mogu da dobiju usluge u privatnom ili javnom sektoru. „To znači da
uprkos relativno slobodnom pristupu zdravstvenom sektoru, većinu zdravstvenih usluga pruža privatni sektor kojeg plaća zdravstveno osiguranje.
Bolnice su većinom pod upravom lokalnih ili regionalnih vlasti, ali je najveći udjel crkvenih ili drugih neprofitnih bolnica.“ (Ibidem, 215)
U Njemačkoj postoji i veliki broj privatnih zdravstvenih osiguranja.
Privatna zdravstvena osiguranja uglavnom imaju osobe sa višim primanjima. Kod privatnog osiguranja svaki član porodice uplatioca osiguranja mora
imati svoju osobnu policu osiguranja, što je potpuno drugačije u odnosu na
obavezno zdravstveno osiguranje. Kod obaveznog zdravstvenog osiguranja
pravo na zdravstvenu zaštitu ostvaruju osiguranik i članovi njegove porodice.
Privatno zdravstveno osiguranje je na dobrovoljnoj osnovi. Finansira
se iz premija koje se uplaćuju za ovu vrstu osiguranja. Visina premija utvrđuje se na osnovu kriterija među kojima su: zdravstveno stanje, godine
starosti, vrste usluga, visina zarade, i sl. Raspodjela sredstava kod privatnog
osiguranja je na načelima štednih računa i potpuno je isključeno načelo
solidarnosti na kojem funkcioniše obavezno zdravstveno osiguranje. Kod
privatnog osiguranja postoji isključivo načelo pokrića troškova, i zato u
ovom osiguranju postoji mogućnost i povrata uplaćenih sredstva, što nije
slučaj sa obaveznim osiguranjem.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
89
92
76
73
96
80
93
77
na put većina ih je uzimala male zajmove u londonskim bankama kako bi
platili troškove puta i započeli život u obećanoj zemlji. Uglavnom su se zadržavali na istočnoj obali gdje su započinjali novi život. Tek od 1830. godine
jedan broj njih počinje se u malim grupama kretati prema unutrašnjosti.
„Radilo se o odvažnim ljudima, često avanturistima, koji su imali snage i
hrabrosti da se suoče s opasnostima nepoznate i neprijateljske okoline. Po
prirodi su bili individualisti, ali su istovremeno imali asocijativni duh, tj.
bili su sposobni da se udruže radi kolektivnog prevladavanja prepreka. Prvi
val doseljenika činili su protestantski puritanci s radnom etikom i duhom
poduzetništva koji su na američkom kontinentu našli plodno tlo.“ (Puljiz,
2005:117)
Na jugu SAD-a struktura doseljenika je bila drugačija i dominirali
su britanski trgovci i obrazovana aristokratija, pretežno anglikanske vjere.
Uglavnom su se bavili uzgojem pamuka na velikim plantažama za britansku tekstilnu industriju. Na plantažama se ubrzo osjetio nedostatak radne
snage, pa su vlasnici plantaža u početku angažovali siromašne iz britanskih
radnih domova. Težak i naporan rad i loši klimatski uslovi na koje nisu bili
navikli tjerao ih je na bijeg sa plantaža. U potrazi za novim poslom oni su
se najčešće nastanjivali na novim, manje toplim područjima i započinjali sa
obradom zemlje. Problem radne snage na plantažama je rješavan dovođenjem robova iz Afrike, koji su bili prilagođeni i navikli na tropske vrućine
i teški rad u poljima. Tako su u SAD-u nastala dva međusobno suprotstavljena socijalno-ekonomska sistema. Prvi je bio porodično poduzetništvo
u kojem su glavninu činili mali farmeri na Sjeveru. Drugi su činile velike
latifundije sa zemljišnom aristokratijom i crnim robovima na Jugu. U želji
da se poveća broj malih farmi preduzete su neke mjere koje su uključivale
i besplatnu dodjelu zemlje doseljenicima koji su se željeli preseliti na određena područja. Sve mjere koje su preduzimane bile su usmjerene ka stvaranju uslova da se pojedinci svojim sposobnostima i radom bore za svoju
egzistenciju i odgovarajući životni standard.
Na razvoj socijalne politike u američkom društvu značajno je utjecala i
praksa koja je proizašla iz Zakona za siromašne koji su britanski doseljenici
donijeli sa sobom. Stari zakon za siromašne (Old Poor Law) donesen 1601.
godine imao je za cilj lokalnu kontrolu prosjaka i skitnica koji su predstavljali remetilački element društva i opasnost vladajućoj strukturi. Suština zakona
Dr. Suada Buljubašić
Poslije sloma Trećeg rajha, 1945. godine, Njemačka se ponovo suočila
se velikim brojem problema. Masovna nezaposlenost, razrušeno i razoreno
društvo samo su multiplicirali socijalne probleme koji su postajali sve složeniji. U takvim uslovima slijedio je dug i mukotrpan oporavak njemačkog
društva. U prvim poslijeratnim godinama doneseno je niz akata kojima su
ponovo uvedeni ranije doneseni zakoni. Vremenom je dograđen sistem socijalnog osiguranja na osnovama proklamovane socijalne tržišne privrede.
Na planu realizacije novog ekonomsko-socijalnog programa preduzima se
niz mjera koje su usmjerene na povećanje zaposlenosti, rješavanje stambenih problema, zaštitu porodice i drugih kategorija stanovništva koji su bili
suočeni sa različitim problemima i trebali su pomoć društva. To je bio razlog za donošenje velikog broja normativnih akata, koji su udarili temelje
kasnijem razvoju i dogradnji sistema socijalne sigurnosti.
U oblikovanju socijalne politike važnu ulogu imaju i vodeće političke
stranke. Vodeća politička stranka CDU 1949. godine u takozvanim Diseldorfskim smjernicama naznačava politički smjer kojim treba uspostaviti
socijalnu državu. Model socijalne države proklamira i stranka SPD u istoj
godini u Dikermejnovih 16 tačaka. Stranka njemačkih „zelenih“, kao treća
po snazi, početkom osamdesetih godina 20. vijeka također izrađuje svoj
model socijalne države.
Perio d n ako n Drug o g sv j ets kog rata
dakle mijenja državna socijalna politika i podređuje interesima nacističkog
režima.“ (Puljiz, 2005:76)
Planskim zapošljavanjem, posebno u vojnoj industriji, došlo je do
ekonomskog oporavka u odnosu na period velike ekonomske krize. Sve to
je stvorilo iluziju da se u zemlji dešavaju pozitivne socijalne promjene. Međutim, u središtu ovih mjera bila je želja da se teška ekonomska situacija
iskoristi za realizaciju nacističkih ciljeva, pri čemu je posebna pažnja poklanjana povećanju nataliteta. Težište socijalno-političkih aktivnosti usmjereno je prema porodici i stimulisanju nataliteta. U sklopu tih mjera uvedene
su poreske olakšice za porodice sa više djece, kao i davanje novčane i naturalne pomoći ovim porodicama i davanje posebnih priznanja majkama
koje imaju više djece radi njihovog doprinosa jačanju nacije.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Socijalna sigurnost u Njemačkoj je u nadležnosti države i zasnovana
je na principu socijalnog osiguranja, a naknade su najčešće striktno vezane
za prethodnu zaradu. U Njemačkoj članstvo u pojedinim osiguranjima je
zakonom uređeno, i u većini slučajeva obavezno. Za neka osiguranja iznosi
koji se uplaćuju obračunavaju se prema visini zarade, i prvenstveno se odnose na penzijsko osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i zdravstveno osiguranje, pri čemu pola iznosa uplaćuje poslodavac, a pola zaposlenik. Kod osiguranja za slučaj nesreće na radu poslodavac je obavezan da
uplati puni iznos osiguranja bez bilo kakve participacije zaposlenika. Gornja granica za uplaćivanje nazvana je mjerna granica i služi u penzijskom
osiguranju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti kao granica maksimalno
osigurane zarade. Tako se uplate i isplate računaju preko ove granice.
Pen zij sko o sig ur anje
Dr. Suada Buljubašić
nosti propisani su jasni kriteriji koje nezaposlena osoba mora ispuniti. Ovi
kreteriji odnose se na dužinu prethodnog zaposlenja i razloge gubitka zaposlenja, jer nezaposlena osoba koja je svojom voljom ostala bez posla nema
pravo na ostvarivanje prava po ovom osnovu. Pored toga, da bi se ostvarila
ova vrsta prava, nezaposlena osoba ne smije odbiti ponuđeni posao. Dužina
isplate predviđene naknade po osnovu nezaposlenosti je 26 sedmica, a u
nekim izuzetnim slučajevima 30 sedmica. Visina novčane naknade vezana je
za prethodnu zaradu i kreće se u rasponu od 50 do 70%. U pogledu novčanih iznosa i vremena primanja ovih naknada postoje velike razlike između
saveznih država.
Generalno govoreći, čitav sistem pomoći nezaposlenim osobama
usmjeren je na to da se ovaj problem riješi što bržim zaposlenjem nezaposlenih osoba. Davanje posla nezaposlenim je dobro iz više razloga među
kojima je svakako najznačajniji da osoba svojim radom osigura svoju i egzistenciju svoje porodice. Međutim, ovdje to nije slučaj. Nezaposlene osobe
su nerijetko izložene i jednoj vrsti pritiska da prihvate neodgovarajuće i
slabo plaćene poslove kako ne bi zavisile od pomoći po osnovu osiguranja
nezaposlenih osoba, odnosno od postojećih socijalnih programa. U slučaju
dugotrajne nezaposlenosti, nezaposlene osobe dobivaju veoma nisku socijalnu pomoć, a kao osnov za isplatu služe osnovni socijalni programi, kao
što su: Aid for Families with Dependent Children (AFDC), Supplemental
Security Income (SSI), te General Assistance kao program pomoći onima
koji nisu obuhvaćeni AFDC i SSI progamima.
Pored ovog, postoje i drugi programi kojima je predviđena pomoć u
naturi u vidu potrebnih životnih namirnica i besplatnih medicinskih usluga. Međutim, sve ove naknade su vrlo niske i ne osiguravaju pretpostavke
za prihvatljive uslove života.
Navedeni programi donijeti su na nivou države i veoma su značajni za
socijalnu sigurnost građana SAD-a uprkos svim manjkavostima.
U SAD-u pojavljuju se programi čiji su nosioci humanitarne organizacije, udruženja građana, crkve, te za to posebno oformljene organizacije. Država stimuliše i novčano pomaže one programe koji omogućavaju
brže zapošljavanje nezaposlenih osoba. Među ovim programima ima i onih
koji, pored pronalaženja zaposlenja, vrše edukaciju kako da osobe koje
dobiju posao pokažu dobre rezultate u radu i na taj način zadrže posao.
Penzijsko osiguranje u Njemačkoj ima svoju dugu tradiciju i utemeljeno je još krajem 19. vijeka za vrijeme kancelara Bizmarka i velikih socijalnih reformi koje je on proveo. Sistem penzijskog osiguranja zasnovan je na
osiguranju za slučaj starosti, invalidnosti i smrti hranioca i podrazumijeva
obaveznu uplatu doprinosa za ovu vrstu osiguranja. Od vremena nastanka
do danas u sistemu penzijskog osiguranja bilo je nekoliko značajnih reformi među kojima su posebno značajne roforme iz 1957, 1992. i 2001.
godine. Ovim reformama su uvedene značajne novine koje su se ogledale u obuhvatu osiguranika, visini stope doprinosa, određivanju penzija u
odnosu na bruto i neto zaradu, nivelaciji penzija i sl. Najviše promjena u
historiji penzijskog sistema donijela je zakonska regulativa u ovoj oblasti iz
1957. godine. Tadašnji savezni kancelar Konrad Adenauer uveo je drastične promjene u oblasti penzijskog osiguranja. Ove promjene su se odnosile
na novinu u sistemu raspodjele penzija koji se odnosio na primjenu tzv.
„generacijskog ugovora“ i isplatu penzija iz tekućih doprinosa za penzijsko osiguranje, kao i napuštanje dotadašnjeg sistema isplata koji je funkcionisao pomoću kapitalnih rezervi. Kod ovog načina raspodjele penzija,
po osnovu obaveznog penzijskog osiguranja, penzioner kao pojedinac ne
finansira sebe nakon odlaska u penziju iz svojih ušteđenih rezervi namijenjenih za penziju, već se finansira direktno iz doprinosa. Aktivne platiše
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
troškova zdravstvene zaštite osoba koje su osigurane unutar Medicare programa. Ove parcijalne reforme rezultirale su smanjenjem troškova lijekova, jer
su od juna 2004. godine sve osobe obuhvaćene Medicare programom dobile
diskontne kartice za lijekove na osnovu kojih su mogli većinu lijekova dobiti
po cijenama nižim za 10 do 25%. Ovim reformama predviđeno je da se od
2006. godine troškovi lijekova za korisnike dodatno smanje. Zakonom je
predviđeno i niz drugih mjera kao što je mogućnost da troškovi participacije
budu uračunati u osnovicu za oslobađanje od poreza. Bez obzira na reforme
koje su preduzete nije došlo do značajnijeg poboljšanja u ovoj oblasti, te je
i predsjednik Obama istaknuo neophodnost reformi u ovoj oblasti kako bi
građani SAD-a dobili primarnu zdravstvenu zaštitu. Obama smatra da SAD
napokon moraju dobiti opće zdravstveno osiguranje jer je to istovremeno i
civilizacijsko i socijalno pitanje, što bi, nadasve, bilo korisno i za državu. Sjedinjene Države su jedina razvijena zemlja na svijetu koja nema opće zdravstveno osiguranje, što je u potpunoj suprotnosti, na primjer, sa Njemačkom
ili Velikom Britanijom, koje imaju vrlo razvijena opća zdravstvena osiguranja. U SAD-u se razvio široki sistem privatnih bolnica, ljekarskih ordinacija i
drugih privatnih zdravstvenih ustanova, gdje se sve usluge plaćaju. Stvoren je
i sistem privatnih osiguravajućih društava koja nude Amerikancima i zdravstveno osiguranje, gdje oni sami plaćaju premije osiguranja. Visina premije
za zdravstveno osiguranje zavisi od nivoa zdravstvene zaštite koju osiguranik
želi. Jedan od ključnih elemenata reforme je uvođenje državnog fonda zdravstvenog osiguranja, pristupačnijeg građanima slabijeg imovnog stanja, čemu
se odlučno protive industrija osiguranja,20 ljekarska udruženja i pripadnici
bogatijih slojeva društva. Uprkos činjenici da su reforme zdravstvenog osiguranja dobile potrebnu podršku u američkom Kongresu, u Senatu desetak
saveznih država pokrenuli su se sudski postupci u kojima traže da se proglase
neustavnim odredbe zakona o reformi zdravstva u kojima se pod prijetnjom
kazne građani prisiljavaju da „kupe“ zdravstveno osiguranje. Sve ovo dovodi
u pitanje provođenje reformi koje jesu značajne jer se procjenjuje da bi desetci miliona Amerikanaca dobili osnovnu zdravstvenu zaštitu21.
ili oko 2,4 milijarde dolara.
20 Američko zdravstvo je industrija koja godišnje ostvari 17 posto nacionalnog BDP-a,
21 Prema nekim procjenama čak 45 miliona Amerikanaca nema nikakvo zdravstveno osiguranje.
Kada se teško razbole, ako ne plate, ne mogu u bolnicu, ne mogu se liječiti, mogu samo čekati
smrt. Mnogi se u takvim situacijama moraju negdje zadužiti da bi platili liječenje, što mnogi
čine uz teške posljedice. Prema nekim procjenama oko 50% privatnih bankrota američkih
građana prouzrokovano je neočekivanim bolesničkim troškovima.
72
Za socijalnu politiku SAD-a veoma su značajne aktivnosti na području socijalne sigurnosti za vrijeme mandata predsjednika Klintona. Jedna od
tih aktivnosti je i donošenje Zakona o osobnoj odgovornosti i mogućnosti
zapošljavanja (The Personal Responsibility and Work Opportunity Reconciliation Act) 22. augusta 1996. godine. Ovim zakonom, prema tvrdnjama
predlagača, stvorene su pretpostavke za sveobuhvatnu socijalnu reformu, a
u cilju izgradnje efikasnog i modernog sistema socijalne sigurnosti. Jedna
od značajnih mjera predložena ovim zakonom je usmjeravanje korisnika
socijalne pomoći ka zapošljavanju. Zapošljavanje korisnika socijalne pomoći treba da se postigne primjenom različitih mjera, među kojima su i
ograničenje dužine primanja socijalne pomoći nezaposlenih osoba, obaveze u pogledu prekvalifikacije i dokvalifikacije itd.
Zapošljavanje korisnika socijalne pomoći trebalo bi da se postigne
tako što će se vrijeme primanja pomoći ograničiti na dvije godine. Nakon
isteka ovog period korisnici pomoći imaju obavezu da se zaposle, a izuzeci
od ovog pravila predviđeni su za određene slučajeve. Prema ovom zakonu,
obaveza saveznih država je da 25% od ukupnog broja porodica, korisnika
socijalne pomoći, uključi u radne aktivnosti, a u slučaju da se odbije ponuđeni posao takva porodica gubi pravo na socijalnu pomoć i ne može biti
na teretu države. Zakonom je predviđeno da se broj porodica uključenih u
program zapošljavanja stalno povećava tako da do 2002. godine obuhvati
oko 50% ovih porodica, s tim da će se dinamika sprovođenja programa
odvijati po utvrđenom planu. Tako su samohrani roditelji korisnici socijalne pomoći u 1997. godini imali obavezu da ostvare najmanje 20 radnih
sati sedmično, s tim da će se taj broj povećati na 30 sati do kraja 2002.
godine. Za porodice sa oba roditelja obavezan rad u 1997. godini iznosio
je 35 sati sedmično uz povećanje do 2002. godine. Ovim aktom je predviđeno i brže zapošljavanje majki.
Novi programi pomoći
tak odgovarajućih znanja i sposobnosti koja se traže na tržištu rada dovodi do siromaštva osobe koje ne ispunjavaju zahtjeve tržišta. Zato su ovi
programi namijenjeni odraslim osobama sa nedovoljnim obrazovanjem u
cilju stvaranja jednakih mogućnosti na tržištu i, istovremeno, borbi protiv
siromaštva u američkom društvu.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
školsku djecu. Naime, djeca koja ostvaruju pravo na besplatan obrok u školi
po ovom programu često se odvajaju i moraju stajati u posebnom redu ili
jesti na izdvojenim stolovima. Sve ovo kod djece stvara osjećaj manje vrijednosti i stigmatizira ih tako da jedan broj djece ne koristi besplatne obroke u
školi iako na njih imaju pravo.
Pored ovog još nekoliko programa spada u ovu kategoriju, kao što su
pomoć za plaćanje energije, subvencije za stanovanje, itd. Svi ovi programi
namijenjeni su siromašnim i zato je važna linija siromaštva na osnovu koje
se može precizno utvrditi koje porodice žive ispod ove linije i spadaju u
kategoriju siromašnih.
Programi u području obrazovanja
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
(Philip, 1963, prema: Puljiz, 2005:123) Zapravo, socijalnu sigurnost radnici ostvaruju kroz sindikat i to je ključni razlog što je veliki broj radnika
u sindikatu i što ga ne napuštaju jer bi to značilo i gubljenje socijalne
sigurnosti. Sindikalne članarine su relativno visoke i u slučaju da ih ne
može platiti radnik, plaća ih poslodavac po osnovu kolektivnog ugovora.
Sindikati u američkom društvu su isključivo usmjereni na borbu za što
povoljniju poziciju radnika i osiguranje od glavnih socijalnih rizika. U ovakvoj ulozi sindikata treba se donekle tražiti i objašnjenje izostanka većeg
državnog intervencionizma u području socijalne politike.
Ruz ve ltove s o cij alne re fo r m e
Velika ekonomska kriza i masovna nezaposlenost koja je nastala kao
posljedica propadanja velikog broja preduzeća i čitavog ekonomskog sistema koji je funkcionisao bez većeg uplitanja države, doveli su do drugačijeg
stava o ulozi države u socijalnoj sferi. Evropske zemlje, i prije izbijanja
ekonomske krize, prepoznale su značaj i ulogu države u socijalnoj sferi, što
se ogleda u nizu zakona koji su u nekim zemljama doneseni a kojima se
pokrivaju glavni socijalni rizici. Ekonomska kriza koja je tridesetih godina
prošlog vijeka pogodila SAD dovela je do toga da se prepoznao značaj
regulisanja socijalne sfere u smislu rješavanja problema nezaposlenosti i
siromaštva, i sprečavanja kataklizme koja je prijetila da uništi rezultate rada
čitavih generacija. Istina, i prije ove krize u SAD-u su postojali zahtjevi za
organizovanim socijalnim osiguranjem od strane države. To se prvenstveno
odnosilo na osiguranje od nesreće na poslu. Za socijalno osiguranje zalagali
su se razni građanski lideri, socijalni radnici i menadžeri koji su ljudski rad
shvatili kao značajan privredni resurs koji treba vrednovati i osigui. Uprkos
velikom zalaganju njihove inicijative nisu naišle na plodno tlo i kod poslodavaca i radničih sindikata. Ovaj neuspjeh uvođenja socijalnog osiguranja
tumačio se kao strah od većih nameta i slabljenja radničke solidarnosti
koju su sami radnici razvili u okviru sindikata. „Ipak, početni oblici socijalnog osiguranja uvode se za državne službenike, prvo federalne, pa onda po
pojedinim državama. Radi se o tzv. workers compensation, o čemu je za federalne uposlenike prvi zakon izglasan 1908. godine. Prva savezna država
koja je za svoje službenike usvojila sličan zakon to je učinila 1911. godine,
Ovi programi u prvi plan stavljaju osposobljavanje pojedinaca da samostalno zarađuju i obezbjeđuju sredstva za svoju i egzistenciju svoje porodice. To obuhvata obrazovanje i programe obrazovanja uz rad.
Vjeruje se da jedan od glavnih uzroka siromaštva u SAD-u nedovoljno
obrazovanje. Osobe sa nedovoljnim obrazovanjem nisu konkurentne na
tržištu rada i vrlo teško dobijaju poslove koji su u pravilu slabo plaćeni,
što u konačnici dovodi do siromaštva. Značaj obrazovanja u borbi protiv
siromaštva davno je prepoznat što je dovelo i do nekih zakonskih rješenja.
Tako u skladu za zakonskom regulativom iz 1965. godine, savezna država
osigurava školama u pojedinim područjima sredstva za nadoknadu troškova osnovnog i srednjeg obrazovanja učenika slabijeg imovinskog stanja.
U cilju uključivanja siromašne djece u obrazovni sistem i podizanja nivoa
obrazovanja siromašne djece pokrenuto je nekoliko programa među kojima je i Head Start Program. Ovaj program uključuje siromašnu djecu
predškolskog uzrasta radi pripreme za školu, jer se vjeruje da ova djeca zaostaju u školi zbog loše pripremljenosti. Ovim projektom je 1991. godine
bilo obuhvaćeno više od 600.000 djece, starosti od tri do pet godina, ali se
vidjelo da se projekt mora proširiti i obuhvatiti znatno veći broj djece. Za
vrijeme Bušove i Klintonove administracije došlo je do značajnog porasta
u finansiranju ovog programa jer je uživao opću podršku.
Pored ovih programa postoji čitav niz saveznih programa koji su namijenjeni odraslim osobama. Savezni programi obrazovanja i osposobljavanja
uz rad usmjereni su na otklanjanje mogućeg uzroka siromaštva. Nedosta-
Dr. Suada Buljubašić
U kategoriju socijalnog osiguranja spadaju i radničke kompenzacije
vezane za nesreću na poslu i vremenski određeno osiguranje za slučaj bolesti, koje je u velikoj mjeri prepušteno privatnim osiguravajućim društvima.
Zdr av stveno os iguran je
U SAD-u između 1915. i 1920. godine bilo je pokušaja uvođenja
zdravstvenog osiguranja, ali su ovi pokušaju ostali bezuspješni. Interes za
ovom vrstom osiguranja ponovo je aktualiziran tridesetih godina i to na
federalnom nivou. U tom smislu značajnu ulogu je odigrao Social Security
Act, jer je kasniji amandman na ovaj akt ustanovio dva odvojena, ali koordinirana sistema zdravstvenog osiguranja za osobe starije od 65 godina.
„Prvi dio čini obavezni program bolničkog osiguranja (Hospital Insurance – HI), a drugi dio čini dobrovoljni program dopunskog medicinskog
osiguranja (Supplementary Medical Insurance – SMI).“ (Puljiz, 1995:64)
Dva javna i popularna zdravstvena programa ustanovljena su 1966. i
1967. godine.
Medicare je federalni program koji osigurava zdravstveno osiguranje
osobama starijim od 65 godina koji su voljni plaćati subvencionirane premije osiguranja. Pored premija, ovaj program finansira se i iz općih poreza, a pokriva većinu troškova bolničkog liječenja, ambulantnog tretmana
i medicinske hitne pomoći za osobe starije od 65 godina života. Hronični
bolesnici obuhvaćeni ovim programom su u dosta teškom položaju, jer,
iako ovaj program pokriva većinu bolničkih troškova, on ne pokriva sve.
Bolesnici sami moraju plaćati neke medicinske tretmane.
Medicaid je program koji omugućuje zdravstvenu zaštitu siromašnom
stanovništvu. Ovaj program ne smije se miješati sa Medicare programom
jer se radi o dva potpuno odvojena programa. Medicaid program namijenjen je siromašnim i uključuje starije siromašne osobe, porodice u kojima
su roditelji nezaposleni ili nesposobni za rad zbog bolesti, jednoroditeljske
porodice sa poteškoćama, invalidne osobe i trudne žene. Svaka savezna
država određuje uslove koji su potrebni za ostvarivanje prava iz ovog programa (visinu prihoda, broj članova porodice, stepen invaliditeta itd).
Zakonom iz 1997. godine ustanovljen je novi program zdravstvenog
osiguranja za djecu (State Children’s Health Insurance Program – SCHIP).
Arak 3A Suada Buljubasic
85
69
84
68
velika svjetska industrijska sila. Broj preduzeća i radnika u njima je bilježio
strahovit rast. Uporedo sa ovim rastom povećavao se i dohodak po glavi
stanovnika. Razvoj industrije doveo je do toga da su SAD odigrale vodeću
ulogu u drugoj industrijskoj revoluciji.
Kraj 19. vijeka karakterističan je i po organizovanju američkih radnika. Ovo organizovanje, zbog niza historijskih okolnosti i američke filozofije individualizma i samopomoći, bilo je znatno teže u poređenju sa
organizovanjem radnika u Evropi. „Ipak, 1878. godine nastaje značajna
radnička organizacija, koja traži usvajanje radničkih zakona koji bi propisali 8 sati rada te zamjenu za obaveznu arbitražu kod štrajka. Ova organizacija oživljava stari ideal o radničkim kooperativama. Cilj joj je da okupi
sve vrste radnika te sve protivnike bankara i kapitalista, dakle i seljake,
zanatlije, male trgovce i poduzetnike. Zanimljivo je da je upravo ova organizacija 1886. godine pokrenula štrajk s ciljem postignuća osamsatnog
radnog dana. No tijekom štrajka u Chicagu u jednom atentatu ubijeno je
nekoliko radnika nakon čega su uslijedile represalije i slabljenje organizacije.“ (Puljiz, 2005:123) Ovi događaji su bili povod za kasnije proglašenje
Prvog maja kao međunarodnog praznika rada.
U pogledu radničkog organizovanja značajna je i Američka federacija
rada (American Federation of Labour) osnovana 1890. godine. Ova organizacija se zalagala za zaštitu interesa kvalifikovanih radnika (profesionalaca)
i veoma brzo je širila svoje članstvo koje je već 1902. godine naraslo na
dva miliona članova. Organizacija je konzervativna i pripadaju joj bjelci,
muškarci koji nemaju niska primanja. Cilj njihovih aktivnosti je borba za
poboljšanje položaja radnika unutar kapitalizma. Poslodavce smatraju protivnikom s kojim je radnički sindikat prirodno sučeljen. Federacija rijetko
organizuje štrajkove, ali kada to uradi bori se do krajnjih mogućnosti kako
bi ostvarili prava radnika.
Sindikati su u američkom društvu doprinijeli da je sistem socijalne
sigurnosti slabije razvijen u poređenju sa evropskim zemljama. Radnici su
preko svog sindikata osigurani gotovo protiv svih socijalnih rizika. „Svakom sindikatu pridruženo je udruženje uzajamne pomoći kojem radnik
plaća kotizaciju pomoću koje je životno osiguran, ima pravo na mirovinu
nakon određene starosne dobi, naknadu u slučaju bolesti, a naročito pravo
na pomoć u slučaju nezaposlenosti, kao i pomoć iz štrajkačkog fonada.“
C M
Y K
Dr. Suada Buljubašić
V.
S OCI J ALN A POL I TI K A N JEMAČ KE
Njemačka, kao jedna od ekonomski vodećih zemalja Evropske unije,
i tipični predstavnik korporativnog22 modela može biti dobar primjer u
razumijevanju ovog modela države blagostanja.
U izgradnji sistema njemačke socijalne politike i socijalne sigurnosti,
kao jednog od područja socijalne politike, učestvuju brojni faktori. Među
njima se kao najvažniji mogu izdvojiti: njemačka historijska socijalnopolitička iskustva, teorijske osnove njemačke socijalne politike, komparativna
evropska teorijska iskustva, ekonomska situacija i praksa socijalnog rada u
Njemačkoj. Sadašnji sistem socijalne sigurnosti u Njemačkoj razvijao se u
nekoliko faza koje su u većoj ili manjoj mjeri bile pod utjecajem karaktera
i ciljeva vladajućeg političkog i ekonomskog sistema, kojim su bili uređeni
odnosi na polju zaposlenosti i prava po osnovu rada kao osnove socijalnog
osiguranja. U literaturi (Lampert, 1992, Vuković, 2002) najčešće susrećemo podjelu na sljedeće faze:
- faza početka državne socijalne politike koja je trajala do kraja Prvog svjetskog rata,
faza Vajmarske Republike (1919-1932),
faza Trećeg Rajha (1933-19945) i
faza od kraja Drugog svjetskog rata.
Arak 3B Suada Buljubasic
je bila da se svi radno sposobni moraju radno angažovati u svojim parohijama. Radnog angažmana bili su oslobođeni samo oni koji su bili nesposobni
za rad. Odredbe ovog zakona bile su dosta privlačne doseljenicima i oni ga
pokušavaju primijeniti i u novim uslovima uz neke modifikacije. Borba za
preživljavanje i oskudica sa kojom su se doseljenici susreli prisiljavala ih je da
rade. Siromaštvo se smatralo kao bolest i nesposobnost da se snađu i iskoriste šansu koju im je nova zemlja pružala. U ovakvim uslovima pojedinačne
sposobnosti dolazile su do izražaja tako da su sposobni i kreativni pojedinci
mogli da se izdvoje svojim radom i kreativnošću.
Socijalni darvinizam, prema kojem se socijalni napredak odvija kroz
bespoštednu borbu u kojoj preživljavaju samo najbolji, snažno je prisutan
među američkim naučnicima u 19. vijeku. Engleski sociolog Herbert Spencer snažno je podržavao ideje socijalnog darvinizma u čemu su ga podržavali
bogataši koji su prihvatali njegove ideje o nužnosti borbe za održavanje i
štetnosti organizovanog državnog pomaganja sirotinje. Po njemu, pomoć
sirotinji je sprečavanje djelovanja prirodnih zakona napretka i selekcije. Siromaštvo, bolest i smrt slabih i napuštenih vidi samo kao nužnost na putu
ostvarenja konačnog višeg dobra (Pinker, 1974, prema: Puljiz, 2005). Spencerove ideje je prihvatio i dalje razradio sociolog Summer, po kojem je milioner proizvod prirodne selekcije koja je na površinu izbacila samo one koji se
mogu nositi sa izazovima koje donosi okruženje u kojem žive.
Razvoj američkog društva i povećanje stanovništva sa sobom donosi
i socijalne probleme sa kojima se moralo suočiti. Organizovana pomoć za
smještaj neadaptiranih osoba nije automatski značila i napuštanje načela
vlastite odgovornosti svake osobe za svoju sudbinu.
U cilju rješavanja nekih socijalnih problema koji se javljaju u američkom društvu osnivaju se institucije za smještaj osoba sa različitim problemima. Većinu ovih instutucija osnovali su bogati pojedinci, dok je država
osnovala samo mali broj institucija. Amerikanci su i dalje na stanovištu da
su pojedinci odgovorni za svoju sudbinu i da socijalne probleme trebaju
rješavati bogati pojedinci. Rašireno je vjerovanje da pomoć koju bogati
stanovnici pružaju siromašnoj i hendikepiranoj populaciji mora biti na
dobrovoljnoj, filantropskoj osnovi, a ne putem obaveza koje bi država nametnula. Pored pomoći ovoj populaciji od bogatih se očekivalo da ulažu i
u druge institucije kao što su škole, bolnice, biblioteke, domovi za stare i sl.
Dr. Suada Buljubašić
66
25 Za vrijeme vladavine nacionalsocijalista ovaj model je bio napušten, a za njegovu obnovu
naročito su zaslužni njemački kršćanski demokrati. Oni su dolaskom na vlast 1949. godine
obnovili zdravstveni sistem koji je postojao prije dolaska nacista na vlast.
Osnovna karakteristika sistema zdravstvenog osiguranja u Njemačkoj
jeste da je razvijen na modelu koji je utemeljen za vrijeme vladavine kancelara Bizmarka (bizmarkovski model25). U periodu nakon Drugog svjetskog
rata urađene su neke korekcije u cilju osavremenjivanja i prilagođavanja
novonastalim uslovima. U Njemačkoj je zdravstveni sistem relativno autonoman od države i njegovo osnovno načelo je načelo supsidijarnosti.
Odgovornost za zdravstvenu zaštitu podijeljena je između savezne (federalne) razine, saveznih zemalja i korporativnih organizacija (fondovi osiguranja i udruženja ljekara i stomatologa), (Zrinščak, 2005).
Shodno politici pune zaposlenosti, više od 90% stanovništva uključeno je u sistem socijalnog zdravstvenog osiguranja, koji se isključivo odnosi
na zdravstvenu zaštitu i novčanu naknadu za vrijeme odsustva zbog bolesti
(bolovanja). Zdravstveni troškovi se pokrivaju iz javnog sektora i privatnih
osiguravajućih kuća. Pokrivanje troškova iz javnog sektora je dominantno
jer se oko 80% zdravstvenih troškova pokriva iz ovog sektora, a oko 20%
od privatnih osiguravajućih kuća.
U pogledu zdravstvenog osiguranja najveći dio stanovništva ima obavezno zdravstveno osiguranje, preko 75%. U ovu grupu spada većina zaposlenih, penzioneri, invalidi i studenti. U drugu grupu spadaju oni koji
Z d ravst ve n o os i gu ra n je
Ono što danas opterećuje penzijski sistem u Njemačkoj su snažne demografske promjene koje se ogledaju u sve većem učešću starijih osoba u ukupnoj populaciji. Demografske promjene uzrokovane su stalnim padom stope
nataliteta i povećanjem životnog vijeka. Ove promjene direktno se odražavaju
i na funkcionisanje penzijskog sistema jer se narušava omjer zaposlenih i korisnika. Odgovarajući omjer osiguranika i penzionera je nužan jer je finansiranje penzijskog sistema u Njemačkoj organizovano na modelu međugeneracijske solidarnosti koji podrazumijeva tekuću raspodjelu prihoda (PAYG). Ovaj
omjer se konstantno smanjuje i očekuje se da će do 2030. godine na jednog
osiguranika dolaziti jedan penzioner, što utječe na to da veliki broj njemačkih
radnika pored obaveznog ima i privatno penzijsko osiguranje.
19 Prema navodu N. Ginsburga medicinska profesija u SAD-u je, vjerovatno, najjača i najuspješnija
interesna skupina koju je svijet ikada vidio. Jedan od dodatnih razloga takva uspjeha jest stroga
kontrola ulaska u medicinsku profesiju koja je većinom rezervirana za bijelog muškarca,
podrijetlom iz srednje ili više klase (Ginsburg, 1992:133).
va nemaju osiguranu osnovnu stomatološku zaštitu (Ginsburg, 1992:130).
Pored toga, oko 14% nije uopće zdravstveno osigurano (Palier, 2004:33).
Uprkos uspjesima koji se bilježe u pogledu povećanja obuhvata stanovništva javnim zdravstvom, ono je još uvijek na izuzetno niskom nivou
u poređenju sa evropskim zemljama. Tako je 1983. godine tek 20% stanovništva pokriveno programima javnog zdravstva, a 2000. godine 25%.
U ukupnim troškovima, udjel federalnih programa dostiže 32% 2000. godine (Zrinščak, 2005:227).
Ovakav sistem zdravstvenog osiguranja predstavlja ozbiljan problem
za većinu Amerikanaca jer nepredvidivost bolesti i visoki troškovi liječenja
ugrožavaju veliki dio populacije. Sve ovo ukazuje da je u SAD-u neophodna
reforma zdravstvenog sistema jer pravo na zdravlje je jedno od temeljnih
prava. Potrebu za reformom zdravstvenog sistema prepoznali su Bil i Hilari
Klinton na početku prvog Klintonovog mandata kao predsjednika SADa. Hilari Klinton (Hillary Clinton) je u proljeće 1994. godine započela sa
kampanjom u cilju sveobuhvatnije reorganizacije sistema zdravstvenog osiguranja. Suštinske izmjene odnosile su se na uvođenje nacionalnog sistema
zdravstvene zaštite. „Prema prijedlogu, osnovno plaćanje usluga vršilo bi se
kroz godišnje premije. Zaposlenima bi 80% zdravstvenih troškoba bilo pokriveno na osnovi osiguranja, dok bi preostalih 20% snosili sami. Nezaposleni i neosigurani morali bi sami plaćati svoje usluge, ali bi se za siromašne
ustanovio učinkoviti mehanizam koji bi jamčio da će država pokriti njihove
troškove. Ovim bi se prijedlogom američki zdravstveni sustav približio europskom zdravstvenom osiguranju. Međutim, prijedlog je naišao na snažnu
opoziciju republikanaca (odnosno njihove većine u Predstavničkom domu
i Senatu), a to je protivljenje bilo poduprto medicinskim interesima organizacija poput American Medical Association19 i zdravstvenih osiguravajućih
društava.“ (Chandler, 1996:181, prema: Zrnovščak, 2005:227-228)
Neuspjeh reformi zdravstvenog sistema i nagomilanih problema u ovoj
oblasti potaknuli su predsjednika Buša (Busha) da pristupi parcijalnim reformama u ovoj oblasti. Tako je predsjednik Buš 2003. godine obznanio
veliku zdravstvenu reformu koja je najviše usmjerena na bolje pokrivanje
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
71
nezaposlenosti, omogućiti velikom broju radnika koji su ostali bez posla
minimalnu egzistenciju, on je izlaz iz krize vidio u upošljavanju velikog
broja ljudi kroz javne radove. „U tom smislu formira se Civilian Conservation Corps koji angažira desetine tisuća mladih ljudi na pošumljavanju i
izgradnji cesta. Jednim je zakonom formirana Public Work Administration
koja raspolaže sa kreditom od 3,3 milijarde dolara namijenjenih za javne
radove, što je gotovo ravno godišnjem proračunu koji iznosi oko 4 milijarde dolara. Iz tog razdoblja poznati su radovi u dolini rijeka Tennesy, gdje
je izgrađeno šest brana, a pod stručnim vodstvom tamošnjeg sveučilišta
primjenjivao se poseban plan razvoja poljoprivrede, što je također bio presedan u američkoj praksi.“ (Ibidem, 126)
Ovaj period obilježen je i drugim aktivnostima kojima bi se smanjili
efekti krize i zaustavio njen dalji razvoj. Jedna od aktivnosti je bila i zahtjev
Nacionalne trgovačke komore da država usvoji kodeks ponašanja u privredi
kako bi se spriječila nelojalna konkurencija. U isto vrijeme, Američka federacija rada zahtijeva zaštitu plata i smanjenje radnog dana. Kao rezultat ovih
zahtjeva donesen je National Industrial Reconstruction Act, koji je stupio na
snagu u junu 1933. godine. Ovaj akt je značajan iz dva razloga. Prvi je što
daje pravo predsjedniku da donese kodeks lojalne konkurencije za svaku industriju. Drugi razlog je što je ovim aktom zabranjen rad djeci mlađoj od 16
godina života, određena minimalna plata, ograničeno trajanje rada i priznanje kolektivnih ugovora. Sve ove mjere bile su veoma značajne za socijalnu
politiku američkog društva, ali je otpor poslodavaca bio toliko snažan da je
Vrhovni sud nakon dvije godine ovaj zakon proglasio neustavnim.
Filantropske aktivnosti koje su bile usmjerene na rješavanje brojnih
socijalnih problema postajale su sve slabije jer je kriza pogodila i bogati
dio stanovništva iz kojeg su se regrutovali filantropi. Novčane donacije
su gotovo prestale, te je bilo skoro nemoguće izdržavati sirotišta i druge
ustanove koje su se dijelom oslanjale i na pomoć države. Visoki troškovi
izdržavanja sirotišta i drugih ustanova u koje su se smještale starije, nemoćne i invalidne osobe je, po nekim mišljenjima, ubrzalo usvajanje zakona o
penzijama kako bi se ove ustanove rasteretile i smanjili troškovi.
Zapošljavanje velikog broja nezaposlenih kroz javne radove u okviru
projekta New Deal nije bilo dovoljno za prevazilaženje naraslih socijalnih
problema. Ovakva ekonomska situacija odrazila se i na političko polje i
87
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Temeljni principi ovog osiguranja su:
- Ekonomska sigurnost radnika i njegove porodice proizlazi iz njegovog rada i efektivnosti. Visina naknade koju radnik dobiva nakon
što prestane raditi temelji se na njegovoj ranijoj zaposlenosti, visini
zarade, odnosno visini uplaćenih doprinosa za ovu vrstu osiguranja.
- Penzije nisu vezane za druga primanja, jer se penzije isplaćuju bez
obzira na ostale prihode ili imovinu korisnika. Upravo ovo odsustvo provjere drugih primanja i imovine kod građana potiče dodatne oblike osiguranja.
- Osiguranje je, uz male izuzetke, obavezno i pokriva skoro cijelu
populaciju zaposlenih.
- Prava iz socijalnog osiguranja tačno su utvrđena zakonom, što znači
da je tačno utvrđena i visina penzije koju radnik ostvaruje čime je
potpuno eliminisano diskreciono odlučivanje administracije, te da
se prava utvrđena po osnovu osiguranja moraju ostvarivati.
Postojeći penzijski sistem u SAD-u je mješavina državnog i individualnog osiguranja. Zaposlena osoba može biti privatno osigurana za slučaj
starosti ili to može učiniti preko osiguranja poslodavca. Pored toga, postoji obavezno osiguranje radnika, službenika i samozaposlenih koji imaju
obavezu uplate doprinosa u državni fond. Stopa doprinosa je 10,65% za
penzijsko osiguranje, 1,75% za invalidsko osiguranje i 2,9% za zdravstvenu zaštitu iz programa Medicare. Visine državnih penzija su izuzetno niske
i pokrivaju oko jedne trećine pretpostavljenih troškova penzionera. S obzirom da državne penzije nisu dovoljne za pokrivanje svih troškova života, oko 12% penzionera živi u siromaštvu. Među njima su većinom oni
koji nisu imali dodatno, privatno osiguranje za slučaj starosti, a nemaju ni
srodnike koji im pomažu. Procjenjuje se da bi se u slučaju ukidanja državnih penzija polovina starih osoba našla ispod linije siromaštva. Situacija je
drugačija kod onih koji su dobro zarađivali za vrijeme svog radnog vijeka i
uplaćivali još neku vrstu osiguranja za slučaj starosti. Tako da oni dobivaju državnu penziju, koja čini obično petinu godišnjih prihoda, a ostatak,
odnosno glavninu, čine privatne penzije, osiguranja i druga potraživanja.
Penzijski sistem u SAD-u je u krizi i jednim dijelom stoga što su njegove osnove postavljene tridesetih godina prošlog vijeka i što se od tog
perioda do danas prosječni životni vijek produžio za 14 godina. Ovako
-
22 Korporativizam: organizacija društva u kojoj dominiraju posebno organizovane i predstavljene
socijalne skupine koje se bore za ostvarenje svojih interesa. Primjer korporativnih tijela su
organizovani poslodavci i radnici, odnosno njihovi sindikati. Za bizmarkovski model socijalne
politike kažemo da je korporativistički, jer bizmarkovski sistem socijalnog osiguranja vodi
računa o socijalnom položaju pojedinih skupina osiguranika, odnosno reproducira razlike među
njima u socijalnim davanjim i uslugama. Zato je unutar korporativističkih sistema socijalnog
osiguranja znatno manja vertikala redistribucije dohotka nego u univerzalističkim sistemima
socijalne sigurnosti. U korporativističkom sistemu veliku ulogu igraju neprofitne (najčešće
crkvene) socijalne organizacije. (Puljiz, 2005:441)
vrstu pomoći su relativno jednostavni. Djeca imaju pravo na ovu vrstu pomoći ako se nalaze u stanju socijalne potrebe ili su lišeni roditeljske podrške
ili zaštite. Pravo na ovu vrstu pomoći imaju i djeca čiji su roditelji odsutni,
djeca čiji su roditelji fizički ili mentalno nesposobni, kao i djeca čiji je roditelj koji izdržava porodicu nezaposlen. Da bi se ostvarila ova pomoć djeca
obavezno moraju živjeti u kući svojih roditelja ili srodnika. Praksa pokazuje
da pravo na pomoć po ovom programu koriste najviše porodice u kojima je
nosilac porodičnog domaćinstva žena, odnosno samohrana majka. Postoje
brojne kritike na ovaj program pomoći. Tako jedni zamjeraju ovom programu da ima negativne radne poticaje, što dovodi do smanjenja ponude rada
korisnika ovog programa. Među brojnim kritikama ovog programa jedno od
pitanja je i da li ovaj program stvara „mentalitet socijalne pomoći“, odnosno takav mentalitet koji smanjuje mogućnosti da korisnik AFDC programa
ikad postane sposoban da se brine o sebi. Na ovo posebno upućuje podatak
da mnoge porodice ostvaruju naknadu po ovom programu duži vremenski period. Tako „25 posto žena korisnica AFDC-programa ostaju u njemu
10 ili više godina“ (Blank, 1997.a:151). Ipak, iz toga ne treba zaključiti da
novčana potpora od strane države po ovom programu mijenja sklonosti tih
ljudi. Ovo je kompleksan problem i ne može se posmatrati samo na osnovu
vremenskog perioda u kojem se prima novčana potpora, a da se pri tome
isključe svi drugi faktori. Zato bi trebalo sagledati i subjektivne i objektivne
uzroke koji pojedine osobe drže u stanju socijalne potrebe.
Sljedeće kritike ovog programa odnose se na to da doprinosi povećanju jednoroditeljskih porodica i stvaranju dugotrajne ovisnosti o socijalnoj pomoći. Naime, kritičari ovog programa tvrde da zbog činjenice
da su pravo na AFDC-program ostvarivale porodice samohranih roditelja,
to je poticalo jedan broj očeva da napuste porodicu. Majke ostavljene da
se brinu o porodici ne mogu zaraditi dovoljno novca da izvedu porodicu
iz siromaštva niti stvoriti odgovarajuće uslove za pravilan razvoj djece. U
takvim uslovima ove porodice su dugotrajno ovisne o ovom programu.
Odrastanje u porodici koja je dugotrajno ovisna o novčanim potporama
po ovom programu djeluje vrlo negativno na djecu. Jedan broj djece iz
ovih porodica kad odrastu i formiraju svoje porodice postanu dugotrajno
ovisni o AFDC-programu, jer su na neki način naučili na ovu podršku i ne
trude se previše da preuzmu odgovornost za svoju porodicu i da osiguraju
79
74
94
78
75
90
95
24 Lica oslobođena od uplate doprinosa za penzijsko osiguranje su zaposleni koji rade manje od 15
sati sedmično i čija primanja ne prelaze 350 eura mjesečno. U ovakvim slučajevima poslodavci
su dužni da sami u potpunosti izvrše uplatu doprinosa za ove zaposlenike.
penzijskog osiguranja (generacija osiguranika) direktno preko doprinosa
finansiraju generaciju penzionera koji su stekli uslove za odlazak u penziju. Generacija sadašnjih osiguranika kada dostigne određene godine života
ima pravo na doprinose, koje plaća sljedeća generacija osiguranika. Pored
ovih promjena, uvedeno je usaglašavanje penzija sa rastom bruto plata, a
sve u cilju osiguranja odgovarjućeg životnog standarda u starosti.
Reformom iz 1992. godine dolazi do pomjeranje starosne granice za
odlazak u penziju sa 63 na 65 godina života i usaglašavanja visina penzija
sa rastom neto plata.
Reformom iz 2001. godine, pored dugih izmjena, uvode se privatne
penzije nazvane Reister (Reister-Rente) prema tadašnjem ministru koji je
pokrenuo penzijske reforme. Ove penzije nisu obavezne ali se njihovim
uvođenjem željela dati mogućnost osiguranicima za još jedno osiguranje
kako bi i po ovom osnovu osigurali pristojne životne uslove u starosti.
Penzijsko osiguranje u nadležnosti je ravnopravnih samoupravnih institucija, od kojih je jedna centralna organizacija za službenike, a to je
Savezni osiguravajući zavod, 18 regionalnih zavoda u kojima su osigurani
radnici, i nekoliko posebnih organizacija za željezničare, umjetnike, mornare i poljoprivrednike.
Stjecanje i ostvarivanje prava na starosnu penziju vezano je za godine
života i vremenski period uplate doprinosa za ovu vrstu osiguranja. Starosna granica za odlazak u penziju je navršenih 65 godina života i ista je
za žene i muškarce. Zakonom su definisani i drugi uslovi koji moraju biti
ispunjeni za stjecanje prava na punu starosnu penziju koji se prvenstveno
odnose na dužinu staža osiguranja. Za pojedine slučajeve zakonom je predviđen minimum od 5 godina staža osiguranja. Visina penzija zavisi od ispunjenja uslova u pogledu dužine staža osiguranja. Visina penzija se kreće
u rasponu od 50% do 70% prethodne zarade, odnosno primanja koju je
osigurano lice primalo za vrijeme svog rada. Usklađivanje penzija sa platama zaposlenih vrši se jednom godišnje, čime se postiže socijalna sigurnost
korisnika penzija. Novčana sredstva za isplatu penzija obezbjeđuju se iz
doprinosa zaposlenih i poslodavaca, a u nekim slučajevima u cjelokupnom
finansiranju učestvuje i država. Obaveze uplate doprinosa za ovu vrstu osiguranja oslobođeni su zaposleni koji ne ostvaruju zaradu veću od zakonom
utvrđene, i za njih uplatu doprinosa vrši poslodavac.24
Dr. Suada Buljubašić
Ovaj zakon dao je pravo saveznim državama da uvedu zdravstveno osiguranje za djecu i mlade stare do 19 godina ako nisu osigurana kroz neke
druge programe. Oni koji su ispunili uslove i ušli u ovaj program imaju
pravo na ljekarske preglede, bolničko liječenje, vakcinacije i hitnu medicinsku pomoć, uz malu ili nikakvu participaciju.
Stanovnici koji ni na koji način nisu zdravstveno osigurani mogu koristiti usluge lokalnih bolnica ili bolnica pod upravom dobrovoljnih organizacija, ali je takva zdravstvena zaštita nekvalitetnija u poređenju s onom
koja se plaća.
Međutim, u novije vrijeme postoji dosta teškoća u ostvarivanju prava
predviđenih ovim programima. Ove teškoće prvenstveno su vezane za finansijske mogućnosti država. Tako neke države skoro u potpunosti izmiruju svoje obaveze za zdravstveno osiguranje svojih siromašnih građana, dok
neke države ove obaveze izmiruju u veoma malom procentu (ispod 20%).
U takvoj situaciji neke države su napravile prioritetne liste bolesti, koje se
po osnovu programa Medicaid mogu liječiti na teret državnog budžeta.
Stanovništvo pokriveno programima Medicare i Medicaid nalazi se u
posebno teškoj situaciji jer je nivo zdravstvene zaštite koji im se pruža veoma nizak. Pored toga, dodatni problem je što bolnice veoma često zatvaraju vrata u slučaju potrebe pružanja pomoći ovim pacijentima, a u nekim
dijelovima Amerike ne postoji ni jedna ljekarska ordinacija ili bolnica za
liječenje osoba koje su obuhvaćene ovom vrstom osiguranja. Sve to dovelo
je do toga da se bolesti kao tuberkuloza i hepatitis ponovo javljaju i ugrožavaju zdravlje velikog broja siromašnog odraslog stanovništva. Situacija
nije ništa bolja ni među djecom. U nekim područjima Amerike samo 10%
djece je primilo vakcine protiv boginja i drugih dječijih bolesti. Ovakva
situacija dovela je do pojave bolesti za koje se vjerovalo da su iskorijenjene.
Smrtnost djece u Americi je u poređenju sa evropskim zemljama daleko
veća, a jedan od krivaca je sigurno i postojeći sistem zdravstvene zaštite.
Osnovna karakteristika zdravstvene zaštite SAD država je da se većina troškova za ovu namjenu podmiruje putem privatnog osiguranja, gdje
vlada žestoka konkurencija. U najvećem broju slučajeva osiguranje pokriva
samo dio zdravstvenih troškova. Tako na primjer, radnici koji su osigurani
plaćanjem doprinosa putem svojih poslodavaca u 37,5% slučajeva nemaju
osiguranu produženu njegu (kao kod hroničnih bolesti), a u 49,5% slučaje-
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
značajno produženje prosječnog životnog vijeka nužno se mora odraziti na
penzijski sistem i zbog toga su, pored drugih razloga, neminovne reforme.
Fondovi socijalnog osiguranja finansiraju se iz doprinosa (taksi) zaposlenih, samozaposlenih i poslodavaca. Pored toga, ovi fondovi finansiraju
se i iz drugih izvora.
Visina penzija nije visoka i prosječna penzija iznosi oko jedne trećine
prosječne plate. Međutim, u SAD-u su veoma razvijeni sistemi privatnog
penzijskog osiguranja tako da većina radnika ima još dodatno osiguranje
u nekom od njih.
Penzijsko-invalidsko osiguranje je u nadležnosti federalne vlasti.
O sig ur anje z a s lučaj n e z apos leno sti
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti namijenjeno je za radnike koji bez
svoje volje i krivice ostanu bez posla, a koji su sposobni i voljni prihvatiti novo zaposlenje. Osiguranje nezaposlenih ustanovljeno je prvo u državi Wisconsin tri godine prije donošenja Social Security Act-a i kasnije je
poslužilo kao predložak za regulisanje prava po osnovu nezaposlenosti u
ovom aktu. Ova vrsta osiguranja je u nadležnosti država članica američke federacije. Na ovakvo rješenje u pogledu nadležnosti upravo je utjecala zakonska regulativa iz Wisconsina. Prava i obaveze regulisane Social
Security Act-om dodatno su proširene federalnim (saveznim) zakonom o
zaštiti nezaposlenih (Federal Unemployment Tax Act). Ovim zakonom se
na federalnom nivou ustanovljava taksa koja državama-članicama služi
kao podsticaj za osiguranje nezaposlenosti. Tako su poduzetnici sa više od
osam radnika koje zapošljavaju više od 20 sedmica godišnje obavezni plaćati tu taksu. Osim poduzetnika i države imaju obavezu uplate u fondove
za nezaposlene. Pored toga, države imaju posebnu odgovornost za sadržaj i
razvoj propisa koji regulišu područje nezaposlenosti. Tako države odlučuju
o visini i trajanju naknade, doprinosima i određuju uslove na osnovu kojih
će nezaposlene osobe dobivati naknadu.
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti u SAD-u ima svoje specifičnosti u
odnosu na evropske zemlje. Prava po ovom osnovu utvrđena su na federalnom nivou, ali stvarna provedba predviđenih mjera zavisi od savezne države
u kojoj nezaposlena osoba živi. Za ostvarivanje prava po osnovu nezaposle-
91
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Ovi programi usmjereni su na siromašne majke dojilje, dojenčad, djecu
do pet godina i učenike. Da bi se ostvarilo pravo na učešće u ovom programu
moraju se zadovoljiti kriteriji koji se odnose na imovinu i visinu prihoda. I
ovaj program ima za cilj eliminaciju gladi i neuhranjenosti djece i majki koje
doje djecu. Zamjerke ovom programu jeste da je stigmatizirajući, naročito za
Programi prehrane djece
Kuponi za hranu (Food Stamps) je program socijalne potpore u SAD-u,
a ogleda se u pomoći u hrani. Program je iniciran 1961. godine, a formalno je uveden Food Stamps Act-om 1964. godine. U početku se primjenjivao u polovini država da bi se postepeno proširio na sve savezne države. Svi
siromašni ljudi koji ne posjeduju imovinu i ne ostvaruju primanja iznad
utvrđenog iznosa imaju pravo na kupone za hranu, uključujući i siromašne
porodice bez djece kao i samce. Vrijednost kupona zavisi od veličine porodice i visine prihoda. Postoje precizno utvrđeni kriteriji za ostvarivanje
ovog prava. Oni se odnose na visinu primanja i imovinu. Zato vrijednost
kupona varira ovisno o imovini i prihodu porodice. Program ima za cilj
eliminaciju gladi i neuhranjenosti. Nastao je u sklopu mjera u borbi protiv siromaštva koje su šezdesetih godina donesene u SAD-u. Upravo zbog
toga, kuponi za hranu mogu se iskoristiti samo za kupovinu hrane i ne
mogu se koristiti za kupovinu cigareta, alkohola ili drugih artikala. Prema
nekim procjenama u ovom programu učestvuje oko 70% osoba i domaćinstava koja ispunjavaju kriterije za dodjelu kupona za hranu. Jedan od
razloga je da neki i ne znaju da imaju pravo na učešće u ovom programu.
Drugi razlog je što je ovaj program stigmatizirajući i na neki način obilježava korisnike ovog programa. Zato jedan broj autora vjeruje da je država
namjerno odlučila ne isplaćivati potporu za hranu u gotovini nego kroz
kupone za hranu, jer, ako postoji neugodnost i osjećaj sramote zbog uključivanja u program, ljudi će biti manje voljni učestvovati u ovom programu,
što će smanjiti i troškove države za ovaj program.
Program kuponi za hranu
neophodne uslove za siguran život. Sve to dovodi do toga da se ovisnost o
socijalnoj pomoći prenosi „s koljena na koljeno“ tako da postoje porodice
čiji su roditelji i/ili djedovi koristili novčanu potporu po ovom programu.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Filantropija je bila dosta izražena u američkom društvu, i u 19. vijeku
razvijaju se dvije važne organizacije, a to su: Charity Organization Societies (COS), koja je preteča današnje organizacije Family Service America i
Settlement houses.
Prva organizacija Charity Organization Societies izvorno je funkcionisala
kao tzv. „prijateljski posjetitelji“ (frendly visitors). Suština rada ove organizacije je bila u tome da su žene iz viših društvenih slojeva posjećivale siromašne
žene kako bi im pomogle i motivisale ih da kroz različite aktivnosti osiguraju
bolje uslove života. Ova pomoć se sastojala u savjetodavnom radu i uputama
od toga kako da odgajaju djecu i vode domaćinstvo do savjetodavnog i motivirajućeg rada kako da se oslobode nekih poroka, zapuštenosti i lijenosti. U
središtu ovog pristupa je bilo uvjerenje da je siromaštvo posljedica pogrešnog
načina života, lošeg trošenja novca i nekih asocijalnih ponašanja (Johnson,
Schwartz, 1991). Aktivistice ove organizacije su vrlo rijetko davale novac
siromašnim ženama, i to samo u izuzetnim situacijama. U središtu njihovih
aktivnosti je individua, odnosno slučaj (case). U svom radu one polaze od
pitanja na koje traže odgovor – zašto je individua u nevolji? Zato su njihove
aktivnosti usmjerene na otkrivanje uzroka takvog stanja i pronalaska načina
izlaska iz njega. Vremenom je ova metoda rada postala poznata kao znanstveno milosrđe, i može se reći da su ovo počeci socijalnog rada kao profesije jer
su prijateljski posjetitelji neka vrsta socijalnih radnika na slučaju (caseworkers)
u cilju njegovog prevazilaženja.
Druga organizacija Settlement houses svoje aktivnosti je provodila tako
što se njeni aktivisti, bogati i dobro obrazovani ljudi i svećenici, useljavali u kuće u siromašnim naseljima gdje su sprovodili svoje filantropske
aktivnosti. Za siromaštvo ne okrivljuju isključivo siromašne ljude, nego
siromaštvo dovode i u vezu sa drugim faktorima kao što su nemogućnost
snalaženja u novim uslovima, neprihvatanje od okoline, loš utjecaj okoline
na pojedinaca itd. Zato je zadatak ove organizacije da traga za uzrocima
koji pojedince dovode u različite vidove teškoća i da im pomogne u njihovoj eliminaciji (Ibidem).
Filantropske aktivnosti su i danas dosta prisutne u SAD-u uprkos postojanju različitih mišljenja.
Intenzivno naseljavanje i druge aktivnosti usmjerene na razvoj industije dovele su do toga da su se SAD već krajem 19. vijeka pojavile kao
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
a 1929. godine takav su zakon imale samo četiri savezne države. Međutim, radilo se o relativno malom broju osiguranika.“ (Puljiz, 2005:124)
Dakle, prvim aktima u oblasti socijalnog zakonodavstva smatraju se oni iz
1908. godine, kojima je uveden federalni program kompenzacije za slučaj
povrede na poslu, a koji se u početku odnosio samo na federalne radnike
i službenike. U državi Njujork donesen je prvi zakon o isplati naknade
u slučaju smrti, povrede ili gubitka radne sposobnosti ako su nastale kao
posljedica povrede na poslu. U narednim godinama i ostale države su donijele slična akta, koja su predviđala obavezno ili dobrovoljno osiguranje
za slučaj povrede na poslu.
U objašnjenju otpora uvođenju socijalnog osiguranja najčešće se ističe
da bi se na taj način ugrozile tradicionalne američke vrijednosti sloboda i
jednakost i da bi na ovaj način došlo do prodora njemačkog državnog paternalizma koji nije bio ‘’dobro došao’’ u američko društvo.
Do izvjesnih promjena došlo je u periodu ekonomske krize tridesetih
godina prošlog vijeka kada je javljaju drugačija gledanja na ulogu države i
potrebu njene intervencije u socijalnoj sferi radi rješavanja sve ozbiljnijih
problema. U periodu krize proizvodnja je pala za jednu trećinu, a broj nezaposlenih dostigao cifru od 29% ukupne radne snage. Mali broj Amerikanaca iznad 65 godina života primao je neku vrstu penzije (10%). Među
malim brojem penzionera koji su primali penziju, čak 80% njih je primalo
vojnu državnu penziju. Kriza je uzimala svoj danak, a sirotišta su bila prenatrpana sa stalnim pritiscima i zahtjevima za prijem još većeg broja ljudi.
Stanje u američkom društvu prisililo je predsjednika Ruzvelta (Roosevelt) da pokuša različitim mjerama i aktivnostima zaustaviti krizu i osigurati minimum socijalne sigurnosti građanima koji su posebno pogođeni
krizom. Predsjednik Ruzvelt na vlast je došao početkom 1933. godine, i u
samom početku nije imao jasnu viziju kako uspješno odgovoriti krizi. Oko
sebe je okupio ekipu eminentnih intelektualaca s kojima je trebao pronaći
najbolja rješenja za zaustavljanje krize. U tom traganju često je mijenjao
pravce kretanja i ekipe savjetnika koje su mu pomagale. Kao odgovor na
krizu nastao je projekt New Deal. Suština ovog projekta sastojala se u tome
da se nezaposlenim radnicima dadne posao kako bi sebi i svojoj porodici
osigurali egzistenciju. Uprkos očekivanju da će Ruzvelt uvesti britanski
sistem osiguranja od nezaposlenosti i kroz minimalna davanja po osnovu
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Zakon o obaveznom osiguranju za slučaj bolesti donesen je 1883. godine. Ovim zakonom uvedeno je obavezno zdravstveno osiguranje, ali samo
za industrijske radnike čiji godišnji prihod nije prelazio određeni novčani
limit. Iako je suština ovog zakona bila da se zaštite siromašni radnici, oni
su, uprkos tome, morali uplaćivati dvije trećine potrebnih sredstava u fondove za ovu vrstu osiguranja, dok su preostalu trećinu uplaćivali poslodavci. Zdravstvenim fondovima upravljale su nezavisne institucije koje su bile
pod kontrolom države. Savjet fondova bio je srazmjeran uplati doprinosa,
tako da su dvije trećine činili radnici, a jednu trećinu poslodavci. Ovi fondovi su imali tri oblika:
- poduzetničke blagajne,
- profesionalne blagajne i
- komunalne blagajne.
Naknada koja se isplaćivala radnicima u slučaju bolesti bila je vezana
za prethodnu zaradu, odnosno visinu plate. Do proširenja ovog zakona
došlo je 1885. i 1886. godine kada su, pored industrijskih radnika, zakonom obuhvaćeni i zaposleni u drugim djelatnostima i poljoprivredi.
Zakon o nesreći na radu donesen je 1884. godine. Suština ovog zakona
je bila osiguranje radnika i njegove porodice u slučaju povrede ili smrti na
radu. Novac za ovu vrstu osiguranja osiguravali su poslodavci. Po odredbama ovog zakona poslodavci su morali obavezno vršiti uplatu doprinosa
u zajedničke korporativne blagajne iz kojih se vršila isplata naknada u slučaju nastanka invaliditeta zbog nesreće na poslu. U slučaju smrti na poslu
udovica radnika imala je pravo na novčanu naknadu koja je iznosila 20%
od njegove plaće, a svako dijete dodatnih 15%, s tim da je ukupni iznos
naknade limitiran i nije mogao biti viši od 60% plate radnika.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju donesen je 1889. godine.
Ovaj zakon je posebno značajan, jer je bio prvi zakon o obaveznom penzijskom osiguranju u svijetu. Prema odredbama zakona uplatu doprinosa
za ovu vrstu osiguranja imali su i radnici i poslodavci. U penzijske fondove
polovinu doprinosa uplaćivali su radnici, a polovinu poslodavci.
Sva tri zakona su 1911. godine kodifikovana, odnosno ujedinjena u
Kodeks socijalnog osiguranja (Puljiz, 2005).
U narednom periodu sistem socijalnog osiguranja je proširen donošenjem niza zakona koji su se odnosili na osiguranje službenika (1911. go-
Dr. Suada Buljubašić
83
67
70
Dr. Suada Buljubašić
dine), obezbjeđenje žrtava rata (1921. godine), dobrobit omladine (1922.
godine), staranje o siromašnim (1924. godine), a Zakon o osiguranju za
slučaj nezaposlenosti donesen je 1927. godine.
Period Vajmarske republike (Weimarske), od 1919. do 1932. godine,
bio je posebno značajan za socijalnu politiku, jer je u ovom periodu doneseno niz zakona i preduzeto niz različitih socijalno-političkih mjera. Vajmarski
ustav, pored toga što je osigurao jednakost svih pred zakonom, sadržavao je i
neke temeljne zahtjeve socijaldemokrata, koji su utjecali na poboljšanje položaja radnika i dalji razvoj socijalnog partnerstva. Između ostalog, država je
imala obavezu da stvara pretpostavke za obrazovanje svih, naročito siromašnog dijela stanovništva. U ovom periodu izvršena je dogradnja postojećih
zakonskih rješenja koja su prvenstveno bila usmjerena na proširenje kruga
korisnika i podizanje kvaliteta osiguranja. U ovom periodu doneseni su i
propisi koji su bliže regulisali zaštitu radnika u preduzećima. Među ovim
mjerama posebno su značajne one koje su se odnosile na uvođenje četrdesetosmočasovne radne sedmice i proširenje materinske zaštite. Jedan od razloga jačanja državne socijalne politike u vrijeme Vajmarske republike je što
su se socijalne funkcije prenijele sa lokalnog na centralni nivo. Period po
okončanju Prvog svjetskog rata, obilježen velikom nezaposlenošću, bijedom
i drugim problemima, uzrokovao je 1930. godine slom vladavine koalicije
socijaldemokrata, katolika i liberala, i kraj Vajmarske Republike.
Period poslije Vajmarske republike obilježen je nestajanjem demokratije i
rušenjem temelja socijalnog osiguranja koji su udareni u prethodnom periodu.
Na vlast 1933. godine dolaze nacionalsocijalisti na čelu sa Adolfom
Hitlerom. Odmah po dolasku na vlast nacionalsocijalisti su preuzeli regulisanje problema na tržištu rada i kontrolu kretanja radne snage, broj
novih radnih mjesta, te su organizovali javne radove u cilju smanjenja nezaposlenosti. Zapravo, nova fašistička vlast donosi Zakon o ukidanju bijede
naroda i države koji vladu ovlašćuje da bez obzira na ustav donosi zakone.
Tako se ukida parlamentarna demokratija i sistem stečenih liberalnih i socijalnih prava. „Već u 1933. godini ukidaju se sindikati, pravo na štrajk,
tarifna autonomija, savjeti poduzeća. Umjesto njih utemeljuje se Njemački front rada, a na području socijalne skrbi, umjesto dotadašnjih velikih
humanitarnih organizacija, nastaje Carska radna zajednica slobodne skrbi
Njemačke koja je potpuno pod kontrolom nacionalsocijalista. U cjelini se,
82
86
Dakle, u skladu sa ovim aktom obaveze primaoca socijalne pomoći
su: da se zaposle, da obave pripravnički staž, da obave stručnu praksu u
trajanju od 12 mjeseci i da se uključe u programe prekvalifikacije i dokvalifikacije kako bi stvorili pretpostavke za lakše uključivanje na tržište rada
(Act, 1996:III). Značajnu stavku zakona čini odredba prema kojoj se za
20% ukupnog broja osoba koje primaju socijalnu pomoć može smatrati
da su preuzele radnu obavezu ukoliko se nalaze na stručnoj obuci ili su
uključeni u programe prekvalifikacije i dokvalifikacije. Zakonom je također predviđeno pod kojim uslovima korisnici socijalne pomoći neće biti
kažnjeni, odnosno uskraćeni za pravo primanja socijalne pomoći. Neće
biti kažnjeni zbog neprihvatanja zaposlenja ako su samohrani roditelji čija
su djeca mlađa od šest godina, a nisu u mogućnosti da osiguraju čuvanje
djece, ili ukoliko se radi o samohranim roditeljima sa djecom mlađom od
godinu dana. Zakonom je predviđeno i vremensko ograničenje na najviše
pet kumulativnih godina za korištenje socijalne pomoći, s tim da se ona
kasnije ne isplaćuje u gotovini. Zakon je odredio gornju vremensku granicu, s tim da je ostavljena mogućnost državama da je određuju u skladu sa
svojim finansijskim mogućnostima.
Zakon o usklađivanju osobne odgovornosti i mogućnost zapošljavanja (The Personal Responsibility and Work Opportunity Reconciliation Act) iz
1996. godine nametnuo je sljedeće obaveze saveznim državama:
1. da održavaju svoj budžet za socijalnu pomoć na minimalno 80%
u odnosu na nivo koji su imale fiskalne 1994. godine;
2. da moraju imati isti budžet kao što su imale 1994. godine kako bi
imale dovoljno sredstava namijenjenih za pomoć saveznim državama koje imaju visok natalitet;
3. da moraju imati isti budžet kao što su imale i 1994. godine kako
bi pored redovnih davanja za dječije fonodove mogle da ustanove
i dodatna davanja.
Kako bi se osigurala provedba ovog zakona, zakonom su imenovana
fizička i pravna lica koja će utvrditi kriterije na osnovu kojih će se moći
utvrditi koliko je svaka savezna država postigla u realizaciji programa zapošljavanja korisnika socijalne pomoći.
Poseban dio zakona bavi se pitanjima društvene brige o djeci. Mjere
prema djeci, po odredbama ovog zakona, podijeljene su na: mjere društvene pomoći djeci i mjere usmjerene prema maloljetnim roditeljima. Nadležnost saveznih država je da sprovode mjere koje imaju za cilj zaštitu djece
i maloljetnih roditelja i njihove djece.
C M
Y K
97
Dr. Suada Buljubašić
113
120
Državni programi pomoći porodici u Finskoj predviđaju mjere finansijske podrške i raznovrsne oblike zbrinjavanja djece. Za porodice sa više
članova ne postoje posebni instrumenti pomoći, dok je za samohrane roditelje predviđen iznos dodatka na djecu i povećanje naknade nezaposlenim
roditeljima prema broju djece.
Kako bi se obezbijedila materijalna sigurnost porodice i uskladile radne i roditeljske obaveze, država je razvila širok spektar mogućnosti dnevnog zbrinjavanja djece čime se obezbjeđuje visoka stopa zaposlenosti žena.
Pomoć porodici u Finskoj
boravak. Rad ovih ustanova finansira se iz sredstava lokalnih organa uprave
i roditelja, uz podršku koju dobijaju javne i privatne ustanove od strane države. Najvažnija mjera države u pogledu brige za djecu je subvencioniranje
cijene boravka izdvajanjima iz budžeta. Subvencioniraju se sve registrovane
javne i privatne ustanove. U obavezi općina je da obezbijede siguran pristup uslugama zbrinjavanja i hendikepiranoj djeci.
Sigurnost zaposlenja majkama je zakonom zagarantovana. Poslodavcima je zabranjeno otpuštanje žena u periodu trudnoće i nakon porođaja,
osim ako za to postoje neki drugi opravdani razlozi. Zaposlena žena ima
pravo da se nakon isteka plaćenog odsustva vrati na svoje radno mjesto
zagarantovano ugovorom.
Posebnim mjerama porodične politike u Norveškoj obezbjeđeni su
uslovi za ravnomjerno staranje o djeci oba roditelja, bez obzira da li žive
zajedno ili odvojeno. Očevi imaju pravo na dvije nedjelje neplaćenog odsustva nakon rođenja djeteta, bez obzira da li je majka zaposlena ili ne, ali
pod uslovom da to vrijeme žive sa majkom i staraju se o porodici. U slučaju da je roditeljima potrebna pomoć oko zbrinjavanja djeteta, oba roditelja
ili usvojitelja imaju pravo na neplaćeno odsustvo do jedne godine, kao i
pravo na skraćeno radno vrijeme, ukoliko to ne šteti poslovnim interesima
firme. Za vrijeme skraćenog radnog vremena zaposlenik ne prima punu
platu, ali zadržava pravo da se poslije isteka vremena predviđenog za rad sa
skraćenim radnim vremenom, vrati na ranije radno mjesto.
Majke koje doje imaju pravo da u toku dana koriste najmanje jedan
sat (neplaćenog) slobodnog vremena, ili da rade jedan sat manje tako što
počinju kasnije ili odlaze ranije s posla.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Ovo osiguranje pokriva dio troškova liječenja pacijenata u privatnim zdravstvenim ustanovama i dio troškova za lijekove tokom ambulantnog liječenja.
Zdravstveno osiguranje pokriva i troškove transporta i rehabilitacije pacijenata (Jutta, 2002).
Pravo na naknadu zarade za slučaj bolesti imaju sve zaposlene i samozaposlene osobe u dobi od 16 do 64 godine. Zaposlene, samozaposlene
osobe i poslodavci uplaćuju doprinose za naknade plate za slučaj bolesti.
Naknada plate za slučaj bolesti se utvrđuje kao procenat dnevne zarade. Visina procenta zavisi od visine ukupne godišnje zarade. Na isti način se utvrđuje i visina naknade za troškove rehabilitacije. Naknada plate
za slučaj bolesti počinje se islaćivati s „pričekom“ od 10 dana i može se
isplaćivati najduže do 300 dana (ne računajući nedjelje). Za prvih 9 dana
poslodavac isplaćuje naknadu u punom iznosu plate zaposlenicima koji su
kod tog poslodavca radili najmanje jedan mjesec prije nastupanja bolesti.
U slučaju da je zaposlenik radio kod poslodavca manje od mjesec dana
poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu u visini od 50% plate.
Zaposlene osobe imaju pravo na povrat novca utrošenog za neke medicinske usluge. U općinskim zdravstvenim ustanovama naplaćuje se prva
posjeta ljekaru u godini u visini od 22 eura. Svaka sljedeća posjeta je besplatna. Bolničko liječenje je besplatno (2006) osim prvog dana boravka u
bolnici (26 eura), prve posjete u slučaju vanbolničkog liječenja (22 eura)
ili hirurškog zahvata bez hospitalizacije (72 eura).
Besplatne su i usluge preventivne zdravstvene zaštite na klinikama za
majke i djecu. Osobe mlađe od 18 godina ne plaćaju usluge ambulantnog
liječenja u domovima zdravlja ali im se mogu naplatiti dnevni troškovi
hospitalizacije u trajanju do sedam dana u stacionarnim zdravstvenim
ustanovama ili bolnici. Svi stanovnici Finske imaju pravo na korištenje stomatoloških usluga u općinskim domovima zdravlja, te na naknadu troškova ovih usluga u privatnim stomatološkim ordinacijama (60%) (Ibidem).
Osi g ura n je z a slu ča j n e z a po sl e n o st i
Svi radnici, uključujući i samostalno zaposlene, su osigurani protiv
svih rizika nezaposlenosti. Visina rashoda za osiguranje za slučaj nezaposlenosti zavisi od broja nezaposlenih, trajanja nezaposlenosti i visine naknade,
a do određene mjere zavisi i od raznih mjera aktivne politike tržišta rada.
Poreski sistem i sistem upravljanja u Danskoj je organizovan na tri
nivoa (država, okruzi i općine). Ukupna odgovornost u pogledu zakonodavstva i strukture socijalne politike leži na danskom parlamentu i centralnim organima uprave. Provođenje politike i svakodnevnih aktivnosti su
uglavnom odgovornost okružnih i općinskih organa vlasti.
Općine upravljaju glavnim dijelom novčanih naknada kao što su penzije, naknade za slučaj bolesti, rehabilitaciju, pomoć za pokriće troškova
stanovanja, pomoć izbjeglicama i socijalna pomoć. Ove troškove općine
podmiruju u prvoj instanci, a naknadno troškove nadoknađuje, djelimično ili u punom iznosu, centralna vlada.
Upravljanje i plaćanje naknada za nezaposlene se vrši putem dobrovoljnih fondova za osiguranje nezaposlenih.
Lokalne vlasti su odgovorne i za upravljanje glavnim dijelom socijalnih službi, kao što su ustanove za dnevno zbrinjavanje i preventivne mjere
zaštite djece i mladih, kao i za zbrinjavanje starih i nesposobnih osoba, kao
što su na primjer: pomoć u kući, kućna njega, domovi za djecu, domovi
za stare osobe itd.
Okružni organi vlasti nadležni su za svakodnevni rad zdravstvenih
službi, uključujući i rad bolnica, te upravljanje službama i oblicima pomoći državne službe zdravstvenog osiguranja, uključujući plaćanja usluga
ljekara opće prakse i stomatologa kao i subvencioniranje lijekova. Okružni
Danska
U Finskoj, država također ima ukupnu odgovornost u pogledu zakonodavstva. Poreski sistem je organizovan na dva nivoa (država i općine),
ali je upravni sistem organizovan na tri nivoa (država, regije i općine). Finski penzioni sistem se sastoji iz dva dijela: zaposleničke i državne penzije.
Zaposlenička penzija se vezuju za rad i zasniva se na osiguranju. Državnu
penziju primaju svi građani u zemlji koji primaju nisku zaposleničku penziju ili nemaju nikakva primanja. Sistemom zaposleničkih penzija u privatnom sektoru upravljaju osiguravajuća društva. Finska država učestvuje
u finansiranju ukupnih socijalnih izdataka (2000) sa 43,1%, doprinosi
poslodavaca učestvuju sa nešto manje, 37,7%, a doprinosi zaposlenih čine
12,1% ukupnih prihoda.
Prema strukturi izdataka, slično kao i u Danskoj, najveći procenat
ukupnih izdataka (2000) čine izdaci za penzije, 35,8%. Najmanji procenat
ukupnih izdataka čine izdaci za nezaposlenost (10,4%) i izdaci za stanovanje/socijalnu isključenost (3,5%), (Eurostat, prema: Vuković, 2005).
Lokalne vlasti su odgovorne za organizovanje rada zdravstvenih i socijalnih službi čije usluge koriste svi stanovnici općina. Pored državnih
zdravstvenih službi, zdravstvene usluge pružaju i privatne zdravstvene ustanove čiji se rad djelomično finansira iz državnog programa zdravstvenog
osiguranja.
Finska
organi vlasti također upravljaju drugim aspektima iz oblasti socijalne zaštite, kao što su rezidencijalne ustanove za djecu i mlade, stambeno zbrinjavanje onesposobljenih osoba i socijalno ranjivih grupa.
Država subvencionira i općinske i okružne organe uprave, i nadležna
je za upravljanje mjerama tržišta rada, uključujući aktiviranje osiguranih
nezaposlenih osoba na pronalazak zaposlenja preko biroa za zapošljavanje.
Danska država je u finansiranju ukupnih socijalnih izdataka u 2000.
godini učestvovala sa 63,9% (1990. – 80,1%) što je najveći procenat učešća države među zemljama članicama Evropske unije. Učešće doprinosa
poslodavaca iste godine činilo je samo 9,1% ukupnih prihoda, a doprinosi
zaposlenih činili su 20,3% ukupnih prihoda. U Danskoj 38,1% ukupnih
izdataka (2000) čine izdaci za nezaposlenost (10,5%) i izdaci za stanovanje/socijalnu isključenost (6,1%), (Eurostat, prema: Vuković, 2005).
Sistem roditeljskog odsustva pruža jednake mogućnosti i majci i ocu
da se brinu o djeci. Državno zakonodavstvo je prilagođeno novim porodičnim formama i novim oblicima partnerskih odnosa koje je trebalo izjednačiti u pravima sa tradicionalnim porodicama. Finansijska podrška pruža
se porodicama sa djecom iz prethodnog i zajedničkog braka ili veze, ali se
kao poseban problem javlja pitanje pomoći domaćinstvima u kojima ne
postoje zajednička djeca.
Pravo na pomoć za materinstvo ima svaka majka koja živi u Finskoj.
Ova pomoć može biti novčana i materijalna. Novčana pomoć isplaćuje se
u vidu paušalnih davanja, a materijalna pomoć se sastoji od dodjele paketa
za njegu djeteta u odgovarajućoj vrijednosti. Pravo na ovu vrstu pomoći
ostvaruje se i u slučaju usvojenja djeteta. Visina ove pomoći je veća u slučaju više istovremeno rođene djece.
Dječiji dodatak predstavlja najvažniji instrument finansijske podrške
porodici u pokrivanju povećanih troškova podizanja djece i isplaćuje se
svoj djeci koja imaju boravak u Finskoj do navršenih 17 godina života.
Visina dječijeg dodatka zavisi od broja djece u porodici. Tako je, prema podacima UNICEF-a za 2000. godinu, visina dječijeg dodatka za prvo dijete
iznosila 89,98 eura, za drugo dijete 110,50 eura, za treće 131,02 eura, a za
svako naredno dijete 172,06 eura.
Novac za izdržavanje isplaćuje se jednoroditeljskim porodicama u kojima postoji obaveza drugog roditelja na alimentaciju, a on to ne izvršava.
Nadležni lokalni organi pružaju pomoć porodici sa djecom mlađom od 18
godina, koja se onda nadoknađuje iz prihoda drugog roditelja.
Porodiljsko odsustvo traje 150 dana, a zatim oba roditelja mogu koristiti pravo na roditeljsko plaćeno odsustvo u trajanju od 158 sedmica, koje
se produžava za 60 dana po djetetu ako se radi o više istovremeno rođene
djece. Otac nakon rođenja djeteta može koristiti plaćeno odsustvo od 6 do
12 dana. Naknada za roditeljsko odsustvo zavisi od dohotka i njena visina
se kreće u prosjeku oko 70% prethodne zarade, dok je za nezaposlene roditelje predviđena minimalna naknada od 10 eura na dan.
Nakon isteka roditeljskog odsustva porodice mogu da biraju različite
modele zbrinjavanja djece do 7 godina čije troškove snosi država. Roditelji
mogu da koriste odsustvo radi podizanja djeteta kod kuće, ili da se odluče
za privatno ili javno obdanište i za to dobijaju subvenciju države. Neplaćeno
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
12. Skandinavske zemlje uživaju jaku podršku stanovništva. Socijalna zaštita, zdravstvena zaštita i zaštita starijih osoba smatraju
se najvažnijim pitanjima među biračima u vrijeme izbora. Zato
političke stranke ova pitanja uvrštavaju među prioritete u svojim
izbornim programima.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Većinom socijalnih transfera (naknada za slučaj bolesti, naknada za
rehabilitaciju i penzije) upravlja centralna uprava putem programa državnog osiguranja. Državno osiguranje se finansira iz doprinosa poslodavaca,
zaposlenika i države. Doprinosi poslodavaca zavise od regiona u kojem je
smještena firma. U Norveškoj postoji ukupno pet regiona i visina ovih
doprinosa nije ista u svim regionima.
Lokalni organi vlasti upravljaju i nadležni su za socijalnu pomoć, primarnu zdravstvenu zaštitu, pomoć u kući i kućnu njegu, ustanove za djecu
i mlade, stare i nesposobne osobe.
Bolnički sektor je u nadležnosti centralnih organa uprave i samo manje nadležnosti još uvijek pripadaju okruzima.
Dr. Suada Buljubašić
121
128
105
108
124
125
112
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Glavna obilježja savremenog sistema penzijskog osiguranja u Norveškoj potječu iz vremena opsežne reforme državnog sistema socijalnog
osiguranja 1966. godine. Dotadašnji zasebni sistemi osiguranja za slučaj
starosti, invalidnosti, bolesti, nezaposlenosti, kao i sistem naknade pomoći porodicama sa djecom su inkorporirani u jedinstveni sistem državnog
sistema socijalnog osiguranja. Ovaj sistem pokriva starosnu i porodičnu
penziju. Karakteriše ga univerzalnost i pokriva sve koji žive ili rade u Norveškoj. Svaki stanovnik Norveške sa najmanje tri godine boravka ima pravo na osnovnu penziju bez obzira na učešće na tržištu rada.
Ovaj sistem se finansira iz doprinosa zaposlenika, samozaposlenih osoba, poslodavaca i države. Državni parlament jednom godišnje odlučuje o
visini stope doprinosa i državnih subvencija kao dijelu državnog budžeta.
Najveće doprinose daju poslodavci. Stopa doprinosa za većinu poslodavaca
iznosi 14,1%. Doprinos zaposlenika u 2005. godini iznosio je 7,8%. Samozaposlene osobe plaćaju 10,7% od prihoda stečenih radom.
Starosna dob za penzionisanje je u principu 67 godina, ali u praksi je
to nešto niže.
Starosna penzija se sastoji od osnovne i dopunske penzije. Osobe koje nisu
imale vlastita primanja ili su imala niska primanja većim dijelom svog radnog vijeka dobijaju minimalnu penziju koja je veća od osnovne penzije. Svi
oni koji imaju minimum staža osiguranja imaju pravo na osnovnu penziju,
ali samo na dio proporcionalan broju godina staža osiguranja. Pravo na punu
osnovnu penziju se stječe stažom osiguranja u trajanju od 40 godina. Visina
osnovne penzije ne zavisi od zarade tokom trajanja staža osiguranja.
Norveška
Treći, dobrovoljni i privatni, stub predstavlja privatna štednja u penzijskim fondovima ili preko osiguravajućih društava. Ovaj vid štednje država
podržava poreskim olakšicama (Natali, 2004).
Pravo na invalidsku penziju imaju sve osigurane osobe koje u Švedskoj
borave najmanje 40 godina, a ne primaju druge naknade vezane uz zaradu.
Penzija se isplaćuje u iznosu od 64% pretpostavljene godišnje zarade sa
fiksnom gornjom granicom. Pretpostavljena godišnja zarada se utvrđuje
na osnovu prosjeka tri najbolje plaćene godine u periodu prije predaje
zahtjeva za odobrenje penzije.
Dr. Suada Buljubašić
Sigurno je da socijalna pomoć ima neprocjenjiv značaj u sprečavanju
siromaštva u Švedskoj. Organizacija i podjela socijalne pomoći je u nadležnosti socijalnih službi koje su organizovane na lokalnom nivou i predstavljaju dio sistema socijalnog rada. Visina isplate utvrđuje se lokalno, a
novčana pomoć je često dio paketa usluga u okviru studije slučaja. Ovaj
sistem je do 1956. godine bio poznat pod nazivom „pomoć za siromašne“
kada je reformisan i preimenovan u „socijalna pomoć“. Spomenuti sistem
je još jednom reformisan 1982. godine i preimenovan je u „Socialbidrag“
– „socijalna naknada/socijalno davanje“ (v. Ginsburg, 1993). Prosječna
visina naknade je skromna, i iznosi 3 do 4% prosječne bruto nadnice u
industriji, jednu četvrtinu visine osnovne penzije, ali je dopunjena dječijim
So cijalna po mo ć
Usluge socijalne zaštite, kao i zdravstvene usluge, se finansiraju općinskim porezima, državnim subvencijama i plaćanjem korisnika. Vrsta
i obim usluga socijalne zaštite se određuje na osnovu broja stanovnika,
starosne i ekonomske strukture i stope nezaposlenosti na području općine.
Većina pacijenata na dugotrajnom liječenju i brizi su starije osobe
(oko 90% takvih osoba su starije od 65 godina). Dugotrajno zbrinjavanje
uglavnom obezbjeđuju medicinski centri i domovi za stare osobe. Većina
domova za stare osobe su u vlasništvu općina, ali postoje takve ustanove i
u privatnom vlasništvu i ustanove čijim radom upravljaju nevladine organizacije.
Hendikepiranim osobama se obezbjeđuju razne vrste usluga u kući i
izvan kuće. Prava hendikepiranih osoba kao i obaveze općina da obezbijede neophodne usluge ovim osobama propisane su zakonom. Dugotrajni
oblici brige o starim i hendikepiranim osobama uključuju i pomoć u kući,
kućnu medicinsku njegu, dnevne bolnice i druge centre za dnevno zbrinjavanje kao i tzv. „uslužne kuće“. U uslužnim kućama stare i hendikepirane
osobe žive u vlastitim stanovima, ali su im na raspolaganju različite vrste
usluga: ishrana, medicinska njega, te druge vrste pomoći u svakodnevnom
životu. Kako populacija Finske stari tako se sve više javlja potreba za sistem
koji će više podržavati stare osobe koje žive u vlastitim kućama i koriste
odgovarajuće usluge socijalne zaštite (Jutta, 2002).
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
dodatkom i dodatkom za pokriće troškova stanovanja (Olsson, 1987). Do
osamdesetih godina korisnici socijalne pomoći su uglavnom bili stari i siromašne porodice, ali od osamdesetih godina korisnici su uglavnom samci,
mladi i često ljudi bez djece. Zanimljivo je da je procent siromašnih u domaćinstvima bez starijih osoba i djece u Švedskoj viši za 7% nego u Velikoj
Britaniji i Njemačkoj. Prema izjavama socijalnih radnika, kao najčešći razlozi za podnošenje zahtjeva za socijalnu pomoć navode se nezaposlenost,
psihička i fizička oboljenja i problemi vezani za drogu. Gould ističe da je
povećan broj zahtjeva za socijalnu pomoć u direktnoj vezi i sa velikim brojem izbjeglica i imigranata iz zemalja izvan nordijskog područja. „Prema
izvještajima nekih lokalnih uprava, oko 10% domaćinstava je dolazilo iz
ove grupe, a u Štokholmu se time, prema nekim tvrdnjama, objašnjavao
porast broja zahtjeva od 45%.“ (Gould, 1988:104) U središtu brojnih rasprava o korisnicima socijalne pomoći u Švedskoj su manjinske etničke
grupe, jer postoji veća vjerovatnoća da će duže ovisiti o socijalnoj pomoći.
Kao glavni razlozi navode se činjenice da su oni podložniji nezaposlenosti
iz različitih razloga i što ponekad ne ispunjavaju uslove za stjecanje prava
na naknadu za vrijeme nezaposlenosti, pravo na penziju (nemaju određen
broj godina života), invalidninu, pravo na dodatak za vrijeme bolesti i sl.
Kako ističe Ginsburg (1995) sistem socijalne pomoći u savremenoj Švedskoj funkcioniše tako da istovremeno održava poredak i uzdržava društveni
stalež koji čine vrlo siromašni ljudi bez riješenog statusa i obuhvata mlade,
stare i pripadnike etničkih manjina koji nemaju sigurne izvore primanja.
Broj korisnika socijalne pomoći u Švedskoj je 1992. godine značajno
porastao u odnosu na prethodno desetljeće. Tako je u ovoj godini 6,8%
stanovništva Švedske primalo socijalnu pomoć, dok je u periodu od 1980.
do 1992. godine ovaj procent bio znatno niži i iznosio je 2,7%. Shodno
tome uvećani su i izdaci za socijalnu pomoć, tako da su oni 1992. godine iznosili 0,5% BDP-a, dok su u prethodnom desetljeću iznosili 0,3%
BDP-a. Također, došlo je i do povećanja procenta učešća socijalne pomoći
u ukupnim izdacima za socijalnu sigurnost, i on je 1992. godine iznosio
6,7% (Šućur, 2005:274). Imajući u vidu činjenicu da je početkom 90-ih
godina u jednom broju republika bivše Jugoslavije izbio rat, i da je veliki broj stanovnika izbjegao u Švedsku, broj korisnika socijalne pomoći se
znatno povećao, posebno u prvim godinama.
109
Dr. Suada Buljubašić
U skandinavskim zemljama koje su u 19. i početkom 20. vijeka industrijski zaostajale za drugim industrijski razvijenim zemljama Evrope,
postepeno se razvio tip države blagostanja sa snažnim obilježjima solidarizma i univerzalizma, koji se uobičajeno naziva skandinavski ili nordijski.
Neki autori tom tipu države blagostanja pridaju socijaldemokratski epitet,
prvenstveno zbog velikog utjecaja švedske socijaldemokratije na njegovo
oblikovanje.
Skandinavska socijalna politika postala je naročito popularna nakon
Drugog svjetskog rata, jer se o njoj govorilo kao o „trećem putu“. U suštini, ona je predstavljala alternativu hijerarhijski diferenciranoj i nesolidarističkoj bizmarkovskoj, korporativističkoj socijalnoj politici, temeljenoj
na osiguranju putem doprinosa zaposlenih, s jedne strane, i liberalnoj, rezidualističkoj socijalnoj politici američkog tipa, u kojoj je u prvom planu
slobodno tržište, a država interveniše samo u kritičnim slučajevima socijalne ugroženosti, s druge strane. Skandinavska socijalna politika usmjerena
je prema svim građanima, usluge su dobro razvijene, socijalna davanja su
relativno izdašna i u polazištu svima jednaka, a glavni izvori finansiranja
socijalnih izdataka su porezi, a ne doprinosi (Puljiz, 2005).
Razvoj države blagostanja u skandinavskim zemljama počinje krajem
19. i početkom 20. vijeka. Prve socijalne reforme počele su u Danskoj, a
zatim i u Švedskoj. Strateg reforme u Danskoj bio je Rubin. On je odbacio Bizmarkov kontributivni sistem penzija iz više razloga. U Danskoj je
bilo malo zaposlenih, plate su bile niske, a nije postojala ni kompetentna
socijalna administracija koja bi sakupljala doprinose i distribuirala penzije.
S OCIJ ALNA P OLIT IKA
SK A NDI NAV SKIH ZE M ALJ A
VI.
Struktura porodice u Švedskoj je kao i u ostalim skandinavskim zemljama promijenjena tako da sve više djece živi s jednim od roditelja ili u
porodicama s novim partnerom majke ili oca i djecom iz njihovih ranijih
brakova. Sa novim „porodičnim formama“ je usklađeno zakonodavstvo
koje reguliše sljedeće oblike transfera (Vuković, 2005):
- Novčane naknade se isplaćuju roditeljima ili licima koja se staraju
o djeci pod uslovima koji se tiču svrhe finansijske pomoći, ciljeva i
očekivanih efekata. Pravo na naknadu zarade – dodatak za trudnice može da ostvari žena koja radi u Švedskoj, ako su joj radne sposobnosti u trudnoći umanjene za 25% i koja u narednom periodu
ne može da pronađe odgovarajući posao. Dužina isplate naknade
u visini od 80% zarade ograničena je na 50 dana, a porodiljsko
odsustvo se može koristiti između 60 i 11 dana prije termina za
Pomoć porodici u Švedskoj
programi su bazirani na demografskim i strukturnim promjenama u porodici koje karakterišu: relativno konstantna niska stopa fertiliteta, nizak
broj sklopljenih brakova, razvoj novih porodičnih modela, porast broja
djece rođene izvan braka, sve veći broj porodica sa samohranim roditeljem,
veći rizik od siromaštva i potreba za intervencijom države radi pomoći
i zbrinjavanja djece. Programi pomoći porodici i djeci u skandinavskim
zemljama uređeni su nacionalnim zakonodavstvom, a u praksi se sreću različita rješenja u pogledu mjera i instrumenata za ostvarivanje postavljenih
ciljeva porodične politike. Zajedničke karakteristike porodične politike u
skandinavskim zemljama su:
- utvrđivanje prava na materijalnu i drugu vrstu pomoći,
- usmjerenost na nepotpune porodice i samohrane roditelje,
- podsticanje zapošljavanja žena i razvoj različitih programa pomoći
koji obezbjeđuju usklađivanje radnih i roditeljskih obaveza.
U poređenju sa drugim zemljama, skandinavski model države blagostanja obezbjeđuje širok obuhvat osoba, visok nivo finansijske podrške,
pokrivanje troškova smještaja djece u vrtićima i drugim ustanovama, pomoć siromašnim porodicama, kao i čitav spektar raznovrsnih oblika savjetodavnog rada u kriznim situacijama.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
Mje re ak tivn e polit ik e na tr ž iš tu r ada
Jedna od osnovnih karakteristika skandinavskog modela države blagostanja je visoka stopa zaposlenosti. U skandinavskim zemljama zaposlenost
je od ključnog značaja, a ostvarivanje prava je u osnovi uslovljeno korisnikovim šansama na tržištu rada te se na taj način stanovništvo podstiče da
prihvata zaposlenje. Aktivna politika zapošljavanja i razni programi obuke
usmjereni su na veću motivaciju za rad s ciljem smanjivanja razlika na tržištu rada i osiguranja bržeg zapošljavanja (Vuković, 2005).
Zalaganje za aktivni pristup rješavanju problema nezaposlenosti predstavlja zaštitni znak savremene socijalne politike u skandinavskim zemljama. Osnovna ideja ovog pristupa je da se pređe sa pasivne potpore dohotku
na aktivno kreiranje poslova i kvalifikaciju putem obavezne i dobrovoljne
obuke, školovanja, zaštićenih i subvencioniranih poslova. U Švedskoj je četrdesetih godina dvadesetog vijeka oformljen Državni odbor za tržište rada
(AMS) koji nadzire čitav niz mjera politike na tržištu rada. Državna služba
za zapošljavanje pronalazi nezaposlene osobe za odgovarajuća radna mjesta. Sva upražnjena radna mjesta i otpuštanja s posla moraju po sili zakona
biti prijavljena AMS-u koji nudi novčani poticaj za mobilnost i preseljenje
radnika. Potpora za preseljenje je bila značajna do 1987. godine kada je
umanjena. Postoje AMS-ovi programi za osposobljavanje kadrova (pored
programa koje organizuju poslodavci), koji se provode u centrima za obuku i u školama. AMS nadgleda mjere za otvaranje novih radnih mjesta, organizovanje javnih radova kako bi se angažovale nezaposlene osobe. AMS
nadgleda i davanje privremene novčane pomoći za vrijeme nezaposlenosti
i dotacije za upošljavanje kadrova. Provode se i specijalne mjere za osobe sa
umanjenom radnom sposobnošću, kao i mjere subvencioniranja plata na
otvorenom tržištu rada. Izdaci za ove mjere aktivne politike na tržištu rada
su gotovo dvostruko veće od izdataka za pomoć u slučaju nezaposlenosti
i čine blizu 2% BDP-a što je najveći procenat rashoda te vrste u okviru
OECD-a (Ginsburg, 1993).
Po rod ična p o litik a u sk and inavs k im zemlj ama
Značajno obilježje skandinavskog modela države blagostanja predstavlja porodična politika i programi podrške i pomoći djeci. Postojeći
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
U dijelu prava koja se tiču gubitka zarade zbog bolesti svaka zaposlena
osoba u Danskoj ima pravo na novčanu naknadu za slučaj bolesti koja
zavisi od visine dnevnice i broja radnih sati. Naknada se isplaćuje sedmično, od prvog dana bolesti. U toku prve dvije sedmice bolesti, troškove
naknade snosi poslodavac, i to pod uslovom da je zaposlenik radio kod tog
poslodavca osam sedmica prije nastanka bolesti. Nakon prve dvije sedmice bolesti, naknada se može nastaviti isplaćivati u trajanju od 52 sedmice
unutar 18 mjeseci. Ovaj period se u posebnim okolnostima može produžiti. Poslodavci i država uplaćuju doprinose iz kojih se finansira naknada za
slučaj privremene onesposobljenosti za rad.
Centralna vlada nadoknađuje troškove do kraja četvrte sedmice bolesti
lokalnoj upravi. Ukoliko se stanje bolesti produži nakon četvrte sedmice,
troškove snose u jednakim dijelovima lokalna i centralna vlada. Lokalna
uprava (na nivou okruga) finansira troškove liječenja i troškove za medicinska pomagala.
Izuzetak od ovog pravila čine samozaposlene osobe kojima se naknada
za slučaj bolesti isplaćuje od treće sedmice od početka bolesti. Samozaposlene osobe se za prve dvije sedmice bolesti mogu privatno osigurati.
Finska
U pogledu finansiranja zdravstvenog sektora u Njemačkoj, u posljednje
vrijeme su evidentne teškoće koje su prvenstveno izazvane stalnim povećanjem troškova u ovoj oblasti. Povećanje troškova uzrokovano je napretkom
tehnologije u medicinskoj oblasti i demografskim promjenama koje se karakterišu stalnim povećanjem starijih i smanjenjem mladih osoba u ukupnoj
populaciji u Njemačkoj. Pored ova dva glavna razloga koja u značajnoj mjeri
utječu na teškoće u finansiranju zdravstvenog sektora, u posljednje vrijeme primjetne su i institucionalne promjene koje usložnjavaju već izražene
probleme u zdravstvenom sektoru. Naime, zaposleni koji zarađuju više od
utvrđenog iznosa (3.975 eura) mogu birati privatno osiguranje što dovodi
do smanjenja prihoda obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Stalno povećanje troškova u ovoj oblasti dovelo je do nekoliko reformi
kojima se nastojala racionalizirati potrošnja. Ove reforme su započete donošenjem Zakona o reformi zdravstva 1989. godine.
Prva faza primjene ovog zakona odvijala se od 1993. do 1995. godine,
kada su uvedeni budžetski sistemi za bolnice i farmaceutske proizvode. Na
ovaj način pokušao se spriječiti nekontrolisan rast troškova u zdravstvenom sektoru Njemačke.
Druga faza reformi bila je nakon 1996. godine. Ovom reformom
došlo je do smanjenja bolničkih kreveta za 15%. Lokalne vlasti imale su
mogućnost zadržati postojeće stanje, ali su to morale platiti vlastitim sredstvima. Zdravstvene ustanove morale su se prilagoditi prosječnoj visini
troškova koju utvrđuju zdravstveni fondovi. Pored toga, ovim reformama
nastojala se ograničiti slobodna mogućnost ugovaranja zdravstvene zaštite
s ljekarima u područjima sa dovoljnim brojem ljekara. Lokalne vlasti su
mogle odlučiti da osiguraju viši zdravstveni status osiguranicima, ali su za
to same morale osigurati novčana sredstva. Sljedeća karakteristika reformi
iz 1996. godine ogleda se u povećanju konkurentnosti između zdravstvenih fondova uz istovremenu racionalizaciju i smanjenje njihovog broja. U
Njemačkoj je dozvoljen slobodan izbor fonda i njegova promjena jednom
godišnje. Ove mjere izazvale su veliko nezadovoljstvo i otpor tako da je
bilo dosta teškoća u njihovoj realizaciji. Tako su neke mjere djelomično
primjenjene, a od nekih se ubrzo odustalo, a što je posebno obilježeno
Zakonom o jačoj solidarnosti u obaveznom zdravstvenom osiguranju iz 1998.
godine (Ibidem).
104
101
117
116
Dr. Suada Buljubašić
Dopunska penzija je vezana za visinu primanja stjecanih tokom radnog vijeka sa fiksnom donjom granicom. Ovaj vid osiguranja je uveden
1967. godine. Pravo na dopunsku penziju stječu one osobe čija primanja
ne prelaze utvrđeni limit. Svrha dopunske penzije je da se spriječi veliki
pad životnog standarda nakon penzionisanja. Pravo na punu dopunsku
penziju imaju oni sa stažom osiguranja od 40 godina. Osobe koje ne zadovoljavaju ovaj uslov dobijaju dio proporcionalan godinama staža osiguranja.
Većina zaposlenika u Norveškoj su pored obaveznog državnog osiguranja osigurani preko svojih poslodavaca – zaposleničke penzije. U javnom
sektoru takvi dodatni programi osiguranja pokrivaju osobe zaposlene direktno u javnom sektoru, kao i one zaposlene u firmama u vlasništvu općina, okruga i države. Visina ovih penzija je po sili zakona usklađena sa
penzijama iz obaveznog osiguranja. U privatnom sektoru visina penzija
nije koordinirana sa visinom penzije iz obaveznog osiguranja.
Pored osiguranja koje obezbjeđuju poslodavci postoje i privatni programi penzijskog osiguranja putem odgovarajućih društava (Gunnvald,
2006).
Zdr av stveno os iguran je
U Finskoj pravo na zdravstvenu zaštitu imaju svi stanovnici. Odgovornost za organizaciju zdravstvene zaštite u Finskoj leži na oko 440 opština.
Općine mogu pružati usluge zdravstvene zaštite samostalno ili udružene sa
susjednim općinama u zajedničke općinske odbore, koji zdravstvene usluge
obezbjeđuju putem zajedničkih zdravstvenih centara. Općine također mogu
„kupovati“ usluge zdravstvene zaštite od drugih općina, nevladinih organizacija i privatnih zdravstvenih ustanova. U Finskoj postoji 21 bolnički okrug
kojim upravljaju općine. Svaka općina mora pripadati jednom okrugu.
Usluge zdravstvene zaštite većim dijelom finansiraju općine iz poreskih prihoda, 43%. Finansiranje ovih troškova iz državnih poreza putem
vladinih dotacija je 17%, iz državnog zdravstvenog osiguranja je 16%, dok
je dio troškova koje direktno plaćaju korisnici usluga 20%, a privatna osiguravajuća društva 4%.
Sistemom državnog zdravstvenog osiguranja upravlja Zavod za socijalno
osiguranje, a finansira se iz doprinosa poslodavaca i osiguranih zaposlenika.
Arak 4A Suada Buljubasic
100
ostvarivanja prava na pomoć u posebnom životnom položaju, visina zarade
se ne obračunava.
Po m oć z a s tanovanj e
Pravo na ovu vrstu pomoći ostvaruje se u slučaju kada zarada i štednja
nisu dovoljne za plaćanje troškova stanovanja. Ova vrsta pomoći može biti
organizovana kao doplaćivanje stanarine u slučaju gdje se, nakon provjere
zarade, utvrdi da osobe, koje su podnijele zahtjev za ovu vrstu pomoći, nemaju dovoljno novčanih sredstava da sami snose ovu vrstu troškova. Drugi
vid ove pomoći ogleda se u davanju na korištenje socijalnih stanova koji su
izgrađeni u namjeri da se obezbijede stambeni uslovi najugroženijoj kategoriji stanovništva.
Po mo ć po ro d ici
Pomoć porodicama je jedno iz izuzetno važnih socijalnopolitičkih pitanja. Ova pomoć sastoji se u različitim vrstama pomoći u odgajanju i
podizanju djece, i zaštiti djece koja su ostala bez jednog ili oba roditelja.
Posebno važno mjesto u ovim mjerama zauzima zaštita majčinstva, briga
o zdravlju i sigurnosti radnih mjesta i zaštita trudnica. Zaštita majčinstva
osvaruje se različitim naturalnim i novčanim davanjima, i novac za ovu
vrstu pomoći osigurava se iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Pravo na
porodiljski dopust mogu ostvariti majka ili otac kako bi se posvetili podizanju djeteta. Pomoć porodicama pored novčanih i naturalnih davanja
ogleda se i u poreskim olakšicama. Tako porodice sa djecom automatski
imaju manji porez. Ove mjere podrške porodici, pored želje da se pomogne porodicama u odgoju i podizanju djece, imaju i pronatalitetni cilj, jer
prirodni priraštaj stanovništva u Njemačkoj se značajno smanjuje.
Zaštita zdravlja stanovništva u skandinavskim zemljama ima svoju
dugu tradiciju. Širi društveni interes zaštite javnog zdravlja doveo je do
državne intervencije u ovu oblast. Još u 17. vijeku država zapošljava ljekare
u ruralnim dijelovima Švedske, i pored redovne plate dodatno ih stimuliše.
Država od 1765. godine finansira izgradnju bolnica, a 1862. godine regije
preuzimaju odgovornost za bolničku njegu (Zrinščak, 2005).
Današnji opći ciljevi nacionalnih zdravstvenih politika skandinavskih
zemalja su ciljevi zastupljeni u programima Evropske unije, Svjetske zdravstvene organizacije i drugih međunarodnih institucija, i mogu se formulisati kao:
-
obezbjeđenje dostupnosti usluga i ravnopravnosti korisnika (postojanje garantovanog minimuma zdravstvene zaštite sa obezbijeđenim, sigurnim pristupom zdravstvenim uslugama i jednak
tretman za sve građane);
C M
Y K
Arak 4B Suada Buljubasic
Ova vrsta osiguranja u Njemačkoj ima svoju dugu tradiciju. Osiguranje za slučaj nezaposlenosti je obavezno za sve zaposlene, osim onih koji
rade manje od 18 sati sedmično. Organizacija ovog vida osiguranja izvršena je preko Saveznog biroa rada i regionalnih organizacija. Da bi ostvarili pravo u slučaju nezaposlenosti, zaposleni koji dobijaju redovno platu
obavezni su uplaćivati za osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Zakonom su
propisani uslovi koji se moraju ispuniti kako bi nezaposlene osobe ostvarile
pravo na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti.
Shodno zakonskim odredbama nezaposlena osoba ovu vrstu osiguranja može ostvariti ukoliko je u prethodne tri godine, prije gubitka zaposlenja, bila zaposlena najmanje 360 dana i da je za taj period uplaćeno
osiguranje. Nezaposlena osoba mora biti prijavljena na biro rada, i ne smije
imati drugi posao. U pogledu novčanog iznosa za ovu vrstu osiguranja postoje manje razlike. Tako je visina novčanog iznosa po osnovu nezaposlenosti 67% neto zarade za nezaposlene s najmanje jednim djetetom, a 60%
za nezaposlene bez djece. Neto zarada se obračunava na osnovu prosjeka
Osi g ura n je z a sluč aj n e z ap os l e no st i
Međutim, stalno povećanje troškova na području zdravstvenih usluga
nametalo je preduzimanje određenih mjera u cilju racionalizacije sredstava.
Ulaganja u opremenje ambulanti dovela su do toga da se u bolnice upućuje
znatno manji broj pacijenata i da se skrati vrijeme boravka u bolnici, jer
su ambulante bile kadrovski i tehnički osposobljene da mogu pružati dosta
širok spektar usluga. Pored ovih mjera reducirana je i lista lijekova koji se
finansiraju iz tzv. bolesničke blagajne, te određeni fiksni iznosi participacije za pojedine grupe lijekova i ortopedska i razna druga pomagala. Jedna
od reformskih mjera je povećanje participacije korisnika usluga zdravstvene
zaštite. Nužno je naglasiti da sve dosadašnje reforme nisu dovele do očekivanog smanjenja troškova. Vjerovatno je to posljedica činjenice da su sve
dosadašnje reformske mjere prvenstveno usmjerene na smanjenje troškova u
oblasti zdravstva pri čemu je kvalitet pruženih usluga morao ostati na zadovoljavajućem nivou. Zato se za naredni period najavljuju radikalnije mjere i
veća kontrola nad pruženim uslugama i propisanim lijekovima, te uvođenje
participacije za neke usluge i grupe korisnika kojih do sada nije bilo.
Dr. Suada Buljubašić
U Norveškoj je osiguranje za slučaj nezaposlenosti integralni dio državnog socijalnog osiguranja. Osiguranjem za slučaj nezaposlenosti upravlja
organ koji upravlja tržištem rada. Pravo na naknadu za slučaj nezaposlenosti se određuje na osnovu prethodne zarade. Obično se isplaćuje naknada
u iznosu od 62,4% od prethodno registrovane zarade. Nezaposleni imaju
pravo na naknadu u periodu do najviše tri godine. Po isteku tog perioda,
ponovno stjecanje prava na naknadu je uslovljeno zaposlenjem ili učešćem
u programu privremenog zapošljavanja. Zakoni u ovoj oblasti, doneseni
Norveška
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
119
103
98
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
jalna davanja i usluge je daleko zaostajao za očekivanim. Šezdesetih godina
Švedska je za socijalna davanja izdvajala oko 16% BDP, a što je bilo jedva
iznad prosjeka zemalja članica Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj. (OECD – Organisation for Economic Co-operation and Development)
Tek krajem sedamdesetih godina Švedska je mogla ustvrditi da ima jedan
od najviših nivoa javnih rashoda za socijalno staranje (kao dijela nacionalnog dohotka) među kapitalističkim zemljama. Na ‘realne socijalne rashode’ se u 1981. godini izdvojilo gotovo 34% BDP-a. Taj procent je bio veći
samo u Belgiji i Holandiji (Ibidem).
Org a ni z ac i ja i f i na n si ra n je
so c i ja l n i h i zd ata ka
Švedska
U Švedskoj je upravni sistem organizovan na tri nivoa (vlada, okruzi i
općine). Centralna uprava je nadležna za većinu dohodovnih transfera kao
što je naknada za slučaj bolesti, roditeljski dodatak, naknada za nezaposlene i osiguranje za slučaj povrede na radu kojim upravlja Švedski fond socijalne sigurnosti. Većina isplata penzija se obezbjeđuje iz penzionih fondova
kojim upravljaju davaoci doprinosa.
Okružni organi uprave su nadležni za rad bolnica i većeg dijela sektora
primarne zdravstvene zaštite (zdravstvenih centara).
Lokalne vlasti su odgovorne za pomoć u kući i kućnu njegu, socijalnu
pomoć i ustanove za djecu, omladinu, stare i nesposobne osobe.
Švedska država učestvuje u finansiranju ukupnih socijalnih izdataka
(2000) sa 46,7%, doprinosi poslodavaca učestvuju sa nešto manje, 39,7%,
a doprinosi zaposlenih čine samo 9,4% ukupnih prihoda.
Prema strukturi izdataka, slično kao i u Danskoj i Finskoj, najveći procenat ukupnih izdataka čine izdaci za penzije, 39,1%. Najmanji procenat
ukupnih izdataka čine izdaci za nezaposlenost (6,5%) i izdaci za stanovanje/socijalnu isključenost (4,5E%), (Eurostat, prema: Vuković, 2005).
Norveška
U Norveškoj je upravni i politički sistem organizovan na tri nivoa
(država, okruzi, općine), a isti sistem se primjenjuje i na socijalni sektor.
U Švedskoj sistemom naknada za osiguranje za slučaj nezaposlenosti
(UIB – Unemployment Insurance Benefit) upravljaju dobrovoljna društva
(dobrovoljno osiguranje) koja su pod kontrolom sindikata, a finansiraju
ga država (da pokrije deficit), sindikat i doprinosi poslodavaca. Sredinom
osamdesetih godina dvadesetog vijeka preko 80% radne snage je bilo pokriveno ovim sistemom osiguranja. Visina doprinosa i naknada varira od
društva do društva, a članovi društva za koje je rizik nezaposlenosti veći,
plaćaju veće doprinose. Članstvo u društvima je obavezno za sve članove
sindikata (Ginsburg, 1993).
Danas je oko 90% svih zaposlenih učlanjeno u dobrovoljna društva.
Naknade se isplaćuju do 300 dana, ali pod uslovom da je privremeno nezaposlena osoba (osiguranik) registrovana na birou za zapošljavanje i da
je spremna prihvatiti odgovarajući posao u trajanju od najmanje 3 sata
dnevno ili 17 sati sedmično. Prije gubitka posla, osiguranik je morao raditi
najmanje 6 mjeseci ili najmanje 450 sati tokom šest uzastopnih mjeseci
u posljednjih godinu dana. U slučaju dobrovoljnog napuštanja posla, ili
gubitka posla vlastitom krivicom, isplata naknada se obustavlja za period
od 10 do 60 dana. Visina naknade iznosi 80% od prethodne zarade osiguranika i isplaćuje se za pet dana u sedmici, a počinje sa „pričekom“ od
pet dana.
Za osobe u dobi od 20 do 65 godina starosti koja ne ispunjavaju uslove za dobrovoljno osiguranje obezbjeđuje se naknada iz sistema osnovnog
osiguranja.
Obezbjeđenje zdravstvene zaštite je najvećim dijelom zadatak države,
a 85% zdravstvenih izdataka u Danskoj se finansira putem poreza. Svi
stanovnici Danske su pokriveni državnim sistemom osiguranja za slučaj
bolesti. Ovaj sistem se djelomično finansira ubiranjem poreza na nivou
okruga, lokalnih uprava, a djelomično i dotacijama vlade. Stanovnici ne
uplaćuju nikakve posebne doprinose za zdravstveno osiguranje. Odgovornost pružanja usluga je decentralizovana i uglavnom leži na regionalnim
upravama, koje u vršenju ovih poslova tijesno sarađuju sa vladom i lokalnim upravama. Prioritet se daje obezbjeđenju slobodnog pristupa većini
zdravstvenih ustanova za svo stanovništvo, uključujući i bolnice koje su u
vlasništvu države. Finansiranje rada i upravljanje zdravstvenim službama je
na taj način integrisano.
Većina zdravstvenih usluga je besplatna. Bolničko liječenje u okružnim bolnicama je besplatno za stanovnike tog okruga, a besplatne su i
hitne intervencije za osobe sa privremenim boravkom. Usluge primarne
zdravstvene zaštite su dostupne svima. Liječenje kod ljekara opće prakse
kao i specijalistički pregledi na koje uputi ljekar opće prakse su besplatni za
one kategorije osiguranika koje nemaju pravo da biraju ljekara. Kategorija
osiguranika koja ima slobodu izbora ljekara plaća dio troškova liječenja.
Uz uputstvo ljekara pacijentu se može obezbijediti i besplatna medicinska
pomoć u kući. Tretman u državnim stomatološkim ordinacijama je besplatan za djecu i mlade.
U 2000. godini 81% od ukupnih izdataka za zdravstvene usluge je
snosila država, a oko 19% troškova snosili su pacijenti. Veći dio ličnih
troškova pacijenata se odnosi na troškove za lijekove, stomatološke i fizioterapeutske usluge koje se plaćaju direktno davaocima tih usluga. Međutim, oko 28% stanovnika ima i privatno zdravstveno osiguranje koje nadoknađuje dio pacijentovih ličnih troškova. Privatno zdravstveno osiguranje
isplaćuje nadoknadu za većinu troškova za lijekove i stomatološke usluge.
Danska
reformama dolazi i do veće privatizacije zdravstvenog sektora i veće kontrole utroška sredstva. Bez obzira na ove reforme zdravstveni sistem u Švedskoj i dalje je tradicionalno jak i dobro organizovan u poređenju sa velikim
brojem evropskih zemalja.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
Novčana naknada za slučaj nezaposlenosti može biti naknada vezana
za raniju zaradu i osnovna naknada. Visina naknada vezana za raniju zaradu ovisi o prijašnjim zaradama i doprinosima osiguranika, tako da oni koji
su imali veće zarade dok su radili dobivaju i veće naknade. Visina osnovne
naknade je ista za sve korisnike i nije vezana za ranije zaposlenje, zarade i
uplate doprinosa.
P e nz i jsko i i n va l i d sko os i gu ra nj e
U skandinavskim zemljama penzijski sistem karakteriše umjerena visina predviđenih prava i univerzalnost koja ne poznaje razlike između pojedinih profesionalnih grupa.
Švedska
6. Skandinavski sistemi blagostanja su sveobuhvatni ili univerzalistički, a što znači da oni pokrivaju cijelu populaciju ili cijele grupe
građana. Tako svi stanovnici imaju pravo na starosnu penziju kad
dospiju u odgovarajuću starosnu dob bez obzira da li su ili ne ikad
bili zaposleni; svaka porodica sa djecom prima gotovinske dječije
doplatke kao potporu za odgoj djece; svaki stanovnik ima pravo
na najbolju moguću zdravstvenu zaštitu bez obzira na dohotak,
status ili druge socijalne ili lične karakteristike.
7. Socijalna prava se baziraju na državljanstvu ili na prebivalištu i ne
zavise o participaciji na tržištu rada.
8. Skandinavski sistemi se ne baziraju na klasnim ili stručnim grupama, oni sa visokim primanjima su integrisani u isti sistem kao
i oni sa niskim ili bez ikakvih primanja. Pored toga, skandinavske
države blagostanja imaju relativno visok stepen jednakosti među
spolovima i socijalne beneficije su generalno neutralne po pitanju
spola, tretiraju žene radije kao individue nego kao supruge i majke.
9. Skandinavski sistemi države blagostanja su najvećim dijelom finansirani iz općeg oporezivanja, što ih čini relativno redistributivnim kroz socijalne grupe. Minimalne penzije nisu visoke, ali su
ipak darežljive kad se uporede sa penzionim sistemima i visinama
penzija u drugim zemljama. Kao rezultat sveobuhvatnih redistributivnih sistema socijalne sigurnosti, stopa siromaštva je niža u
skandinavskim nego u drugim evropskim zemljama.
10. Skandinavski sistemi socijalne sigurnosti sadrže veći element pružanja usluga u odnosu na gotovinske novčane transfere, što ih čini
zantno različitim u odnosu na druge evropske zemlje. Tipični primjeri su centri za dnevno zbrinjavanje, domovi za starije osobe i
mjesno organizovana pomoć na kućnoj adresi za stare i bolesne.
11. Puna zaposlenost je najvažniji cilj skandinavskih država blagostanja. Skandinavske zemlje imaju najviši procenat zaposlenih žena
u odnosu na druge evropske zemlje. Borba protiv nezaposlenosti je jedan od prioritetnih ciljeva. Socijalna politika je od 90-ih
sistematičnije usmjerena na uključivanje „pasivnih korisnika“ u
plaćeni radni odnos.
Svi građani Švedske, uključujući i strance sa dužim boravkom u Švedskoj, imaju pravo na osnovnu penziju u utvrđenom iznosu, koja je uvedena 1948. godine, mada je sistem isplate državne, sveobuhvatne, ali mnogo
niže penzije postojao još od 1913. godine. Još 1951. godine izvršena je
godišnja nivelacija penzija u utvrđenom iznosu prema cijenama, ali je realna vrijednost penzija naspram maloprodajnih cijena zapravo porasla 350%
u periodu od 1949. do 1984. godine (Olsson, 1986). U pogledu prava
na penziju Švedska se značajno razlikuje od drugih zapadnih zemalja zato
što sveobuhvatno obezbjeđuje novčana primanja starim osobama koja ih
“vade” iz početnog siromaštva. Ova primanja imaju posebnu vrijednost za
žene zbog dužeg životnog vijeka i zbog donedavno manje vjerovatnoće da
će ostvariti pravo na profesionalnu penziju, odnosno penziju po osnovu
uplate doprinosa za vrijeme rada. Zato je možda najveći uspjeh švedskog
sistema socijalne politike činjenica da je krajem devedesetih godina samo
0,1% starih ljudi bilo siromašno zahvaljujući i socijalnim transferima. Procenat siromašnih starih ljudi je gotovo zanemarljiv posebno u poređenju
sa drugim razvijenim zemljama, jer u Njemačkoj on je iznosio 9,3%, u
Velikoj Britaniji 18,1% i 20,5% u SAD-u (Ginsburg, 1992).
Esping-Andersen (1990) navodi podatak da su u Švedskoj 1980. godine 85% isplaćenih penzija bile zakonom propisane (državne) penzije, i
ovaj procent je znatno veći od Velike Britanije (67,3%) ili drugih kapitalističkih zemalja.
Dr. Suada Buljubašić
Švedska
111
110
126
127
106
122
107
123
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
materijalna sigurnost građana (pacijenti moraju biti zaštićeni od
plaćanja za zdravstvenu zaštitu koja bi znatnije ugrožavala njihove
prihode, odnosno njihovo učestvovanje u cijeni medicinskih usluga
moralo bi biti povezano sa njihovim platežnim mogućnostima);
makroekonomska efikasnost (troškovi za zdravstvenu zaštitu trebalo bi da čine odgovarajući procenat društvenog proizvoda);
mikroekonomska efikasnost (podići nivo zdravstvenog stanja stanovništva na nivo koji odgovara sredstvima uloženim u zdravstvenu zaštitu u ustanovama i administrativnim jedinicama);
sloboda korisnika (kao preduslov konkurentnosti, efikasnosti,
kvaliteta i poštovanja osnovnih ljudskih prava);
odgovarajuća autonomija davalaca usluga (sloboda ljekara da rade
na način za koji smatraju da će najbolje pomoći pacijentu). (Barr,
1990, prema: Vuković, 2005)
Švedska
Organizacija sistema zdravstvene zaštite u nadležnosti je državnog,
regionalnog i lokalnog nivoa. Državni nivo osigurava nadzor nad učinkovitošću i kvalitetom sistema. Administrativna i finansijska moć locirana je
unutar 21 regionalnog vijeća, koji upravljaju primarnom i sekundarnom
zdravstvenom zaštitom. Finansiranje zdravstvene zaštite dominantno je u
nadležnosti regionalnih vijeća koja pokrivaju oko 2/3 troškova za zdravstvenu zaštitu. Ostatak prihoda od oko 20% osigurava nacionalna vlast
kako bi se umanjile regionalne razlike u nivou zdravstvene zaštite. Preostali
prihodi ubiru se kroz participaciju i druge izvore. Lokalne vlasti odgovorne su za osiguranje zdravstvenih usluga. Dominantno javno finansiranje,
javna kontrola i javni davatelji usluga (javne bolnice, medicinsko oosblje
i javni službenici) bitna su karakteristika švedskog zdravstvenog sistema
(Zrinščak, 2005).
Ekonomska kriza koja je početkom 90-ih godina zahvatila Švedsku
prisilila je Vladu da preduzme reforme kojima bi se smanjili izdaci i u
zdravstvenom sektoru. U periodu između 1992. i 2000. godine broj bolesničkih kreveta smanjen je skoro za polovinu, a broj zaposlenih za jednu
četvrtinu. Smanjeno je vrijeme boravka u bolnici i bolnička njega većim
dijelom je zamijenjena ambulantnom i kućnom njegom. Pored toga, ovim
-
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
U pogledu zastupljenosti žena među korisnicima socijalne pomoći u
Švedskoj u poređenju sa drugim zapadnim zemljama situacija je mnogo
bolja. „Švedska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu gdje je veći broj siromašnih muškaraca nego siromašnih žena.“ (Caspar i sur., 1994, prema:
Šućur, 2005:291) Kao glavni razlozi ovakvog stanja u Švedskoj i drugim
nordijskim zemljama navode se bolja socijalna zaštita starijih žena, te niz
drugih naknada koje su namijenjene ženama i majkama.
Z a j edn ičke k arak ter istik e s ocij alne politik e
skan dinavs kih zemalj a
Bez obzira na manje razlike koje postoje u socijalnoj politici skandinavskih zemalja, ipak ih povezuje postojanje više zajedničkih karakteristika. U svojoj studiji o skandinavskom modelu države blagostanja Kuhnle
(1996) ističe da ove zemlje u poređenju sa drugim evropskim zemljama
imaju najrazvijeniju državu blagostanja (socijalnu državu). Kao zajedničke
karakteristike navodi sljedeće:
1. Skandinavski sistemi blagostanja imaju veći element uključivanja države u odnosu na druge zemlje. Tako npr. država garantuje
penzije i besplatne zdravstvene usluge za sve stanovnike, iako je
pružanje usluga u nadležnosti regionalnih i lokalnih vlasti.
2. U skandinavskim zemljama oko 30% radne snage je zaposleno
u socijalnom, zdravstvenom i obrazovnom sektoru, što je znatno
više u odnosu na druge evropske zemlje.
3. Skandinavske zemlje imaju najveći odnos zaposlenih u javnom
sektoru, u socijalnom i obrazovnom sektoru, i oko 90% svih zaposlenih u ovim sektorima zapošljava država. Ovaj odnos u evropskim zemljama je 40%-80%, a u SAD-u 45%.
4. Skandinavski sistemi blagostanja su uniformniji u svojim organizacionim strukturama, Tako oni imaju uniforman, centraliziran
sistem za nacionalne penzije, zdravstvene usluge, beneficije za vrijeme bolesti, primanja za nezaposlene i dječije doplatke.
5. Iz historijskih razloga uloga države se smatra legitimnijom nego u
drugim evropskim zemljama; skandinavska društva su više „otvorena, privržena“ državi u odnosu na ostala evropska društva.
Švedski penzijski sistem se dugo vremena smatrao paradigmom socijaldemokratskog modela osiguranja protiv rizika starosti. Bazirao se na
sistemu isplata penzija u paušalnom iznosu za cijelo stanovništvo, a ne
samo za one koji su bili u radnom odnosu. Sistemom je upravljala država, a
finansiran je putem poreza. Dopunskim sistemom penzijskog osiguranja je
bio pokriven aktivni dio stanovništva, a dopunska penzija, vezana za visinu
primanja (ATP) isplaćivana je onima sa visokim primanjima.
Ovaj sistem je 1998. godine radikalno reformisan i smatra se potencijalnim modelom za ostale evropske zemlje. Novi sistem je uvođen postepeno, a od januara 2003. godine se provodi u potpunosti. Baziran je
na nekoliko «stubova», a najveći dio predstavlja državni sistem penzijskog
osiguranja. Ovaj sistem je kombinovan sa programima socijalne pomoći
putem kojih se obezbjeđuje osnovna podrška starim osobama.
Prvi (državni i obavezni) stub čine tri različita vida penzijskog osiguranja.
Osnovni i univerzalni vid penzijskog osiguranja je zagarantovana penzija. To je paušalna naknada na koju imaju pravo sve osobe starije od 65
godina života, a koje u Švedskoj borave duže od 40 godina. Sistem je finansiran putem poreza, ali je vezan i za penzije na bazi prihoda, jer samo one
osobe koje nisu stekle pravo na penziju iz prihoda mogu primati maksimalan iznos zagarantovane penzije. Osobe koje su stekle pravo na penziju iz
prihoda u iznosu manjem od utvrđenog minimuma dobivaju zagarantovanu penziju kao dodatak.
Drugi vid prvog stupa predstavlja uz platu vezana penzija. Finansira se
iz doprinosa koje uplaćuju u jednakim dijelovima zaposlenici i poslodavci
(18,5% doprinosa iz ukupnih prihoda). Od toga se 16% izdvaja za isplatu
penzija današnjim penzionerima. Doba penzionisanja je fleksibilno, minimalno 61, a maksimalno 67 godina starosti. Zaposlenici nemaju pravo
da rade nakon 67 godina starosti. Preostalih 2,5% ukupnih doprinosa se
izdvaja za treći vid obaveznog penzijskog sistema, tzv. premijsku penziju.
Novac se uplaćuje na lične račune i ulaže u fondove po izboru radnika.
Drugi stub predstavlja dodatna, zaposlenička penzija koja se bazira na
kolektivnim ugovorima i pokriva oko 90% zaposlenika. Stopa doprinosa
se kreće između 2 i 5% od plate. U 2000. godini na zaposleničke penzije je
utrošeno 17% ukupne potrošnje za penzijsko osiguranje.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
odsustvo, radi podizanja i vaspitanja djeteta u kući, može koristiti otac ili
majka djeteta, i ovo odsustvo može se koristiti do navršene tri godine života
djeteta. Za to vrijeme dobijaju subvencije za zbrinjavanje djeteta, ukoliko
dijete nije smješteno u državno obdanište. Subvencije za djecu koja ostaju u
porodici isplaćuju se u vidu osnovnog iznosa za svako dijete ponaosob. Ova
subvencija za djecu mlađu od tri godine u 2006. godini iznosila je 3.027
eura godišnje, a za svako dijete između tri i sedam godina života 600 eura
godišnje.
U Finskoj je posebno razvijena mreža institucija za pomoć djeci i mladima. Zaštita interesa djeteta se ostvaruje i u slučaju potrebe izmještanja
iz porodice, bez obzira da li se radi o smještaju u drugu porodicu ili instituciju.
Za porodice sa niskim dohotkom propisane su naknade za pokrivanje
troškova stanovanja. Visina naknade zavisi od veličine domaćinstva, izdataka za izdržavanje, broja i starosti članova porodice koji ne privređuju.
Finansiranje sistema se vrši iz doprinosa zaposlenih i poslodavaca kada
su u pitanju porodiljsko i roditeljsko (oca i majke) odsustvo, pri čemu
država obezbjeđuje sredstva za pokrivanje minimalnih naknada. Dječiji
dodatak, izdržavanje majki i zbrinjavanje djece u potpunosti se finansiraju
iz državne kase.
Z a št i ta sta ri h i h e nd i k e pi r a ni os ob a
u sk a n di n avsk i m ze m l ja m a
Zaštita starih osoba u Švedskoj
posebni dodaci za pokrivanje troškova preseljenja. Samohrani roditelji djece
starosti od tri do osam godina imaju pravo na novčanu naknadu pod određenim uslovima. Tako ovu novčanu naknadu mogu ostvariti samohrani roditelji koji su zaposleni s najmanje 50% punog radnog vremena ili su uključeni
u programe obrazovanja ili prekvalifikacije, odnosno aktivno traže posao.
Pravo na dječiji dodatak imaju sva djeca do navršenih 18 godina života koja imaju boravak u Norveškoj. Samohrani roditelji imaju pravo na
uvećan dječiji dodatak. Ovo uvećanje se sastoji u tome što roditelji imaju
pravo na još jedan iznos dječijeg dodatka u odnosu na stvaran broj djece.
Tako npr. samohrani roditelj koji ima dvoje djece dobija dječiji dodatak
za troje djece. Također, za djecu koja žive u sjevernim krajevima države
predviđen je poseban dodatak.
Porodiljsko odsustvo za majke u Norveškoj je 53 sedmice. Majka mora
iskoristiti 3 sedmice bolovanja prije porođaja, a ukoliko to ne učini gubi pravo na 3 od 53 sedmice odsustva. Majka mora iskoristiti najmanje 6 sedmica
odsustva nakon porođaja, a 5 sedmica može koristiti i otac. Visina naknade
za porodiljsko odsustvo vezana je za prihode roditelja i ona iznosi 80% od
prethodne zarade za zaposlene roditelje. Majke koje nemaju pravo na naknadu po osnovu zaposlenosti dobijaju novčanu pomoć u visini od 33.584 NOK
(2006). Ova pomoć se isplaćuje i za usvojeno dijete, a predviđena je i za slučaj porođaja u kući. Roditelji mogu ostvariti pravo na novac za brigu o djeci
od prve i druge godine života djeteta, u slučaju da ne mogu da obezbijede
mjesto za cjelodnevno zbrinjavanje u državnim obdaništima.
Zaposleni roditelji imaju pravo na plaćeno odsustvo zbog njege bolesnog
djeteta mlađeg od 12 godina. Tako, po ovom osnovu, oba roditelja imaju
pravo na najviše po 10 dana plaćenog odsustva. Za dvoje djece dužina plaćenog odsustva se povećava na 15 dana po roditelju. Samohrani roditelji
imaju pravo na 20 dana plaćenog odsustva za jedno, odnosno 30 dana za
više od dvoje djece do navršenih 12 godina. Za hendikepirano ili hronično
bolesno dijete mlađe od 18 godina, svaki od roditelja ima pravo na 20 dana
(samohrani roditelj, 40 dana) plaćenog odsustva. Za bolesno dijete koje je
životno ugroženo odsustvo može da traje koliko god to liječenje zahtijeva.
Kako bi se uskladila porodična i politika zapošljavanja u Norveškoj
postoji razvijena mreža ustanova za zbrinjavanje djece. Više od 60% djece
predškolskog uzrasta je zbrinuto u obdaništima ili službama za cjelodnevni
Dr. Suada Buljubašić
Socijalna pomoć predstavlja osnovno osiguranje države za svoje građane protiv siromaštva. Pravo na socijalnu pomoć regulisano je saveznim
zakonom. Socijalna pomoć je zadnja kategorija pomoći, i ona se uključuje
tek onda kada podnosilac zahtjeva može dokazati da više ne može uzdržavati sebe i članove svoje porodice.
Ova vrsta pomoći je podijeljena u dva tipa pomoći, i to: pomoć za
održavanje života i pomoć u posebnim životnim uslovima.
Pomoć za održavanje života predstavlja pomoć za prehranu, odjeću,
obuću, stanovanje itd.
Pomoć u posebnim životnim uslovima obuhvata pomoć za zdravlje,
pomoć za trudnice, rehabilitaciju itd.
Za ostvarivanje prava i određivanje visine socijalne pomoći za održavanje života u obzir se uzima zarada i štednja onoga koji traži pomoć. Kod
So cijalna po m o ć
primanja u zadnjih šest mjeseci prije gubitka zaposlenja. Novčana naknada po osnovu ove vrste osiguranja se može primati najviše jednu godinu.
U slučaju da nezaposlena osoba nakon isteka ovog vremena nije pronašla
zaposlenje, tada ima pravo na jednu drugu vrstu naknade, a to je pomoć za
slučaj nezaposlenosti. Ova vrsta pomoći iznosi 53% neto zarade.
U cilju bržeg pronalaska zaposlenja i povećanja konkuretnosti na tržištu rada posebna pažnja usmjerena je na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju
nezaposlenih osoba. Tako oni koji su uključeni u različite programe prekvalifikacija i dokvalifikacija imaju pravo na novčanu naknadu u periodu
od šest mjeseci. Visina ove naknade je 70% paušalne neto zarade koja se
obračunava na osnovu procjene koliko bi osigurana osoba zaradila u tom
periodu da je radila.
U Njemačkoj se posebna pažnja poklanja mjerama aktivne politike zapošljavanja. Kao rezultat takve orijentacije postoji čitav niz različitih programa kojima se nastoje nezaposlene osobe uključiti u tržište rada. Pored
toga, pažnja se poklanja i dodatnim dokvalifikacijama i obukama zaposlenih kako bi se spriječio gubitak zaposlenja zbog neposjedovanja potrebnih
znanja i vještina zbog tehničko-tehnološkog napretka. Ovakva orijentacija
dala je dobre rezultate jer nezaposlenost u Njemačkoj ne povećava se značajno ni u periodu trenutne svjetske ekonomske krize.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
1996. godine, unijeli su novine u odnosu na prethodna zakonodavstva.
Ove novine su izražene kroz: stroga vremenska ograničenja, iznos minimalne prethodne zarade kojom je uslovljeno stjecanje prava na naknadu je
povećan, čime su diskvalificirani povremeni radnici i oni sa niskim primanjima, a za dugotrajno nezaposlene nije predviđeno smanjenje naknade za
10%, kako je to bilo ranije.
Korisnici naknade za slučaj nezaposlenosti u Norveškoj dužni su da
prihvate ponuđeni posao ili učešće u programima tržišta rada. Ovo podrazumijeva da se od njih očekuje da se presele u dijelove zemlje gdje se mogu
zaposliti. Ovaj uslov je od 1995. godine postao strožiji nego ranije, naročito u odnosu na mlade ljude. Ukoliko se ocijeni da je osoba nezaposlena po
vlastitom izboru, i, pri tome, odbija da prihvati odgovarajući posao, odbija
da aktivno učestvuje u traženju posla ili ne odgovara na pozive biroa za
zapošljavanje, pravo na naknadu se privremeno ukida. Pored toga, radnici
organa upravljanja tržištem rada mogu primjenjivati i blaže mjere kao što
je obavljanje razgovora s ciljem motivisanja i ohrabrivanja osoba da traže
zaposlenje (Lodemel i dr., 2001).
Danska
U Danskoj naknade za slučaj nezaposlenosti iznose oko 90% od prethodne zarade osiguranika ostvarene u prethodnih 12 mjeseci. Naknada se
isplaćuje od prvog dana nezaposlenosti i isplaćuje se za pet dana u sedmici,
a može se isplaćivati i do pet godina. Ovakvo osiguranje za slučaj privremene nezaposlenosti u Danskoj smatra se najboljim među svim zemljama
članicama Evropske unije, jer se osobama koje nemaju posao obezbjeđuje dugotrajna isplata novčanih sredstava i relativno visok nivo socijalne
sigurnosti (Vuković, 2005). Naknade se isplaćuju iz fonda dobrovoljnog
osiguranja koji se finansira iz doprinosa zaposlenika, nekih poslodavaca i
države. Da bi stekli pravo na osiguranje, osiguranici moraju plaćati doprinose fondu osiguranja tokom posljednjih 12 mjeseci i imati 52 sedmice
staža osiguranja u posljednje tri godine. Osiguranik gubi pravo na naknadu ukoliko dobrovoljno napusti posao, izgubi posao vlastitom krivicom ili
odbije ponudu za odgovarajući posao.
Odlučio je da se sredstva za penzije prikupljaju porezom na pivo. Sredstva
prikupljena na ovaj način služila su za isplate penzija, ali samo siromašnim
starijim od 60 godina. Dakle, ovim penzijama nisu obuhvaćene sve osobe
starije od 60 godina, nego samo one koje su siromašne, a visina penzije nije
bila visoka i pokrivala je samo jednu trećinu životnih troškova.
Kada govorimo o razvoju države blagostanja u Švedskoj treba istaći da se
još 1884. godine pokušalo uvesti penzijsko osiguranje i osiguranje od nesreće na poslu, i to na principu Bizmarkovog modela. Nakon toga bilo je više
različitih prijedloga, a konačno rješenje doneseno je usvajanjem prijedloga
Komisije za starosne penzije. Zakon o narodnim penzijama usvojen je 1913.
godine. Penzije se nisu u potpunosti finansirale samo iz poreza, nego je predviđena i uplata malih doprinosa. Pravo na penziju imali su svi stariji od 60
godina, i nije bilo ograničeno samo na siromašne kao u Danskoj. Ovaj zakon
je bio prvi u svijetu kojim su uvedene obavezne penzije za sve stare ljude. U
ovom periodu doneseno je još dosta akata koji su značajno utjecali na razvoj
socijalne politike. Vanbračna djeca izjednačena su sa bračnom djecom 1917.
godine, liberalizacija razvoda braka uvedena je 1920. godine, a pobačaj je
također bio slobodan. Razvoj države blagostanja bio je permanentan, tako
da se danas u svim raspravama o državi blagostanja Švedska gotovo uvijek
prikazuje kao najrazvijeniji i najekspanzivniji oblik države blagostanja u kapitalizmu. Ova zemlja se uzima kao najsvjetliji primjer nečeg što se zove
socijaldemokratski model države blagostanja (Esping-Andersen, 1990:9).
Postoje brojni razlozi za to. Početkom devedesetih godina 20. vijeka, Švedska
je u poređenju sa drugim državama utrošila veći dio nacionalnog dohotka na
socijalna davanja i usluge, sa naglaskom na osiguravanje direktnih socijalnih
davanja i usluga od strane države. Pristup svim davanjima i uslugama imali
su svi građani ove zemlje. Država blagostanja u Švedskoj se izričito obavezala
na ublažavanje klasnih i nejednakosti među spolovima. Rezultat takve politike je ublažavanje razlika u prihodima i životnim uslovima građana koje su
bile znatno manje nego u većini zapadnih zemalja. Industrijska, ekonomska
i politika tržišta rada je bila stavljena u funkciju očuvanja pune zaposlenosti,
tako da je Švedska održala izuzetno nisku stopu zvanične nezaposlenosti, čak
i tokom perioda recesije, krajem 70-ih i 80-ih godina (Ginsburg, 1995)
Početak dosta velikih izdvajanja za socijalne rashode veže se za šezdesete godine prošlog stoljeća. Do šezdesetih godina, nivo izdataka za soci-
Dr. Suada Buljubašić
Jedan od najvažnijih principa politike švedske države blagostanja u
odnosu na stare osobe je da se društvene inicijative osmišljavaju na način
da se starim osobama omogući da žive u vlastitim domovima što je duže
moguće, pa čak i onda kad im je potrebna opsežna njega i socijalne usluge.
Ovakva orijentacija dovela je do toga da je u odnosu na osamdesete godine
prošlog vijeka, danas značajno manji broj starih osoba koje su zbrinute u
ustanovama za smještaj starih, ali je manji i broj onih koji koriste pomoć u
kući. U 1975. godini 30% osoba starosti 80 i više godina bili su smješteni
u ustanove socijalne zaštite, a 38% ih je koristilo usluge pomoći u kući. U
2000. godini taj je procenat značajno smanjen. Tako je u ovoj godini 21%
starih osoba bilo smješteno u ustanove, a 19% su koristili usluge pomoći u
kući. Do ovako značajne promjene došlo je zbog općeg poboljšanja zdravstvenog stanja starih osoba tokom devedesetih godina čime se produžila
i očekivana dužina životnog vijeka u odnosu na 1975. godinu. Kvalitet
stanovanja i stambeni uslovi su također poboljšani, a usluge pomoći u kući
koje su se ranije mogle koristiti isključivo tokom dana, danas su dostupne
i tokom noći. Kvalitet medicinskih usluga, različitih pomagala i njege je
povećan, što starim osobama pruža mogućnost da duže borave u svojim
domovima. Također, treba istaći da se broj korisnika tokom devedesetih
godina prošlog vijeka smanjio i zbog ekonomskih razloga, te da je uloga
porodice u pružanju njege starim osobama u posljednjim godinama postala značajnija. Najčešće brigu o starijim članovima porodice vode žene,
ali među supružnicima njegovateljima ima jednak broj i muškaraca i žena.
Iako ukupnu odgovornost za dugotrajnu brigu o starim osobama ima država koja propisuje opće zakonske okvire u oblasti zdravstvene i socijalne
zaštite, o obimu i oblicima zaštite starih osoba lokalni (općinski) organi
vlasti odlučuju autonomno i prilagođavaju ih svojim potrebama (TeschRomer, 2007).
Zaštita starih i hendikepiranih osoba u Finskoj
Za obezbjeđenje usluga i organizaciju rada socijalnih službi u Finskoj
nadležne su općine. Socijalne službe pružaju usluge dnevnog zbrinjavanja
djece, brige o starim osobama, pomoć u kući, novčanu socijalnu pomoć, te
usluge za hendikepirane osobe i osobe sa bolestima ovisnosti.
U Švedskoj su zdravstvene i socijalne usluge dostupne svima koji se nađu
u stanju socijalne potrebe. Švedski sistem socijalne zaštite karakteriše veliki
broj različitih usluga koje stoje na raspologanju korisnicima usluga. Tako
oni mogu ostvariti pravo na usluge pomoći u kući, dnevnu njegu za odrasle,
privremeno stambeno zbrinjavanje, zdravstvenu njegu u kući, različita pomagala potrebna za kvalitetniji život, adaptaciju stambenog prostora, usluge
transporta, poseban smještaj, pomoć članovima porodice i stomatološke usluge. Posebna pažnja poklanja se naročito vulnerabilnim grupama kao što su
stare dementne osobe ili osobe ometene u funkcionisanju.
114
99
115
102
118
porođaj. Finansijska podrška ostvaruje se i u novcu koji dobijaju
roditelji – roditeljski dodatak u visini od 80% zarade u trajanju od
ukupno 480 dana pod uslovom da žive i rade u Švedskoj. Ukoliko
žena rodi blizance ili troje i više djece dužina isplate „novca za roditelje“ se produžava za svako naredno dijete. Isti uslovi su propisani i za roditelje koji usvoje dijete mlađe od 10 godina. Naknade
se isplaćuje i u slučaju spriječenosti za rad zbog bolesti djeteta
mlađeg od 12 godina i potrebe za njegom, ljekarskim pregledima
ili bolničkim liječenjem. Posebne pogodnosti su predviđene i za
očeve koji imaju pravo na plaćeno odsustvo od 10 dana.
- Dječiji dodatak se isplaćuje roditeljima koji imaju boravak u Švedskoj do navršenih 16 godina života djeteta uz mogućnost da se
to vrijeme produži do 20 godina ukoliko je dijete na školovanju.
Dječiji dodatak pripada majci, ali se pod određenim uslovima
može isplaćivati i ocu, odnosno staratelju. Samohrani roditelji
dobijaju novac za izdržavanje (alimentaciju) do 18, odnosno 20.
godine života djeteta koje je na školovanju i ima stalno mjesto
boravka u Švedskoj.
- Novac za pokriće troškova stanovanja je pravo koje ostvaruju siromašne porodice sa djecom.
Poseban dio pomoći porodici odnosi se na finansijsku podršku porodicama sa hendikepiranom djecom mlađom od 16 godina. Ovo pravo
ostvaruje jedan od roditelja koji preuzima brigu o djetetu ili se sredstva
raspodjeljuju na oba roditelja koji su razvedeni. U slučaju teško hendikepiranog ili bolesnog djeteta može se ostvariti pravo na poseban dodatak.
Pomoć porodici u Norveškoj
Porodična politika u Norveškoj sastoji se od različitih mjera koje su
usmjerene na pomoć i podršku porodicama. Tako je jedna od državnih
mjera zbrinjavanje djece zaposlenih roditelja, a u cilju stvaranja uslova za
zapošljavanje muškaraca i žena. Posebne mjere podrške imaju samohrani
roditelji. U Norveškoj je 1989. godine bilo 19% porodica sa jednim roditeljem i djetetom mlađim od 18 godina, što čini 6% svih domaćinstava.
Naknade za samohrane roditelje su: novac za „prelazno stanje“, subvencije za zbrinjavanje djece, pomoć za obrazovanje i stručno osposobljavanje i
C M
Y K
129
Dr. Suada Buljubašić
145
152
socijalne sigurnosti; demografske probleme i društveno organizovanje i djelovanje u oblasti životnih i radnih uslova.
Međunarodna socijalna politika u oblasti rada obuhvata pitanja životnih i radnih uslova radnika, unaprijeđivanje zapošljavanja i planiranje zaposlenosti, ljudske resurse, institucije koje se bave zakonskom regulativom
u oblasti rada.
U oblasti ekonomskih i socijalnih prava čovjeka međunarodna socijalna politika uključuje pravo na rad, pravo na zarade, pravo na zaštitu na
radu i socijalno osiguranje.
Predmet međunarodne socijalne politike u oblasti socijalne sigurnosti
odnosi se na borbu protiv bijede i siromaštva, pitanja ishrane, probleme
zaštite žrtava rata i elementarnih i drugih nesreća.
U oblasti demografskih pitanja međunarodna socijalna politika se odnosi na priraštaj stanovništva, probleme zaštite majke, djeteta i porodice,
te međunarodne migracije.
Predmet međunarodne socijalne politike je i društveno organizovanje
i djelovanje u oblasti životnih i radnih uslova, a što uključuje planiranje
socijalnog razvoja, naučna istraživanja, jačanje kadrovskih i drugih kapaciteta, aktivnosti međunarodnih nevladinih organizacija i sl.
Pored univerzalne međunarodne saradnje, postoji i saradnja u okviru
regionalnih organizacija, velikih integracionih cjelina i drugih međunarodnih asocijacija. Dobar primjer je Evropska unija koja ima dugu tradiciju
u ostvarivanju saradnje na planu socijalne politike, a na osnovu Socijalne
povelje i Sporazuma o socijalnoj politici. Evropska unija najintenzivnije
ostvaruje saradnju u području rada, a u cilju poboljšanja uslova rada, informisanja i konsultovanja radnika, jednakosti između muškaraca i žena na
tržištu rada i tretmana na radnom mjestu, te integracija osoba koje su isključene sa tržišta rada. Evropska unija formirala je Socijalni fond s ciljem
zapošljavanja radnika na zajedničkom tržištu i podizanja životnog standarda radnika. Evropska unija djeluje u oblasti socijalne politike uredbama,
direktivama, preporukama i odlukama, i one se u najvećoj mjeri odnose na
slobodu kretanja radne snage.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
vode. Zdrava voda ili sanitarni uslovi nedostaju milijardi ljudi, a oko 550
miliona ljudi svake večeri ide na počinak gladno (Srdić-Đaković:1997).
U septembru 2000. godine 189 članica Ujedinjenih nacija usvojile su
Milenijumsku deklaraciju koja je od posebnog značaja za globalnu saradnju u
21. stoljeću. Generalna skupština UN-a je u svojoj Milenijumskoj deklaraciji posebno istakla značaj međunarodne saradnje u 21. stoljeću, i zajedničku
borbu za jednakost. Borba za jednakost podrazumijeva da će se svim silama
boriti da se muškarci, žene i djeca oslobode nehumanih uslova ekstremnog
siromaštva na koje je osuđeno više od milijardu ljudi širom svijeta
Važnost ove Deklaracije ogleda se u tome što je postavila ključne izazove sa kojima se čovječanstvo susreće na pragu novog milenija, odgovore za ove izazove, te ustanovila konkretne mjere za ocjenu napretka u
međusobno povezanim ciljevima i zadacima o razvoju, upravljanju, miru,
sigurnosti i ljudskim pravima (UNDP, 2003). Deklaracija je postavila, kao
program na svjetskom nivou, uzajamno povezane razvojne ciljeve: uklanjanje siromaštva i gladi; dostizanje sveobuhvatnosti osnovnog obrazovanja;
unapređenje jednakosti spolova i podrška ženama; reduciranje smrtnosti
djece; unapređenje zdravog materinstva; suzbijanje AIDS-a, malarije i drugih zaraznih bolesti; osiguranje održivosti okoliša; razvoj globalnog partnerstva za razvoj. U Deklaraciji su definisani brojni zadaci za ostvarivanje
ovih ciljeva do 2015. godine, te veliki broj indikatora za ocjenu napretka u
ostvarivanju osnovnih ciljeva.
Posebna vrijednost Deklaracije ogleda se u tome što je riječ o općem,
globalnom programu ostvarivanja blagostanja ljudi širom svijeta, zaštiti
i promociji ljudskih prava, te što se radi o programu na kome se trebaju
okupiti i sarađivati svi akteri razvoja, javni sektor, privatni sektor, civilno
društvo, lokalna zajednica, međunarodne organizacije, nevladine organizacije, porodica, pojedinac, radeći na globalnom nivou i na nivou zemlje
(UNDP, 2003:9).
Međutim, unatoč vjerovanjima da će siromaštvo, naročito ekstremno,
biti iskorijenjeno u 21. vijeku, ono je i dalje prisutno i milioni ljudi žive
u siromaštvu, a među njima je značajan broj djece koja umiru od gladi i u
novom milenijumu.
Relativno siromaštvo je prisutno u većini zemalja u razvoju. Međutim, ono što posebno zabrinjava je da je u nekim od ovih zemalja prisutno
i apsolutno siromaštvo koje je izraženo u nedostatku minimalnih uslova
za život, prvenstveno hrane. Glad je, neosporno, najteži oblik siromaštva,
odnosno socijalne ugroženosti. „Prema procenama Svetske banke, u 1980.
godini, oko 750 miliona ljudi naše planete (uglavnom u zemljama u razvoju) živelo je u apsolutnom siromaštvu, a smatra se da bi se njihov broj
do kraja ovog veka mogao povećati na oko 850 miliona. Siromaštvo ovih
ljudi je apsolutno, a ne relativno, jer gladuju, a mnogi od njih i umiru od
gladi.“ (Lakićević, 1991:260) Nažalost, svjedoci smo da su se ove procjene
Izvor: Vukmirica (1996).
Nezaposlenost u zemljama u razvoju je veoma izražena. Uzroci nezaposlenosti su višestruki. Zbog visokog prirodnog priraštaja i nerazvijene
privrede ovaj problem se čini skoro nerješiv. Prema procjenama Međunarodne organizacije rada u ovim zemljama svake godine pristiže oko 47 miliona novih radnika. „Nezaposlenost u ovim zemljama je ruralna, za razliku od nezaposlenosti u razvijenim zemljama, gde je urbane prirode. Oko
60% radne snage angažovano je u poljoprivrednim poslovima, a najčešći
oblik proizvodne organizacije su porodična preduzeća i u poljoprivredi i u
nepoljoprivrednom sektoru. Postoji pokretljivost radne snage iz ruralnih u
urbane sredine, ali i obrnuto, posebno u Latinskoj Americi gde dolazi do
integracije ruralnog i urbanog tržišta rada.“ (Gavrilović, 2005:201)
U zemljama u razvoju izražen je problem i nedovoljne zaštite radnika,
jer najveći dio radnika nije pod zaštitom postojećeg zakonodavstva, nema
garancije ni za minimalnu platu i ne ostvaruju zaštitu po osnovu osiguranja.
Nezaposlenost mladih je veliki problem u nekim zemljama u razvoju,
jer glavninu nezaposlenih sačinjavaju osobe mlađe od 24 godine. Ekonomije ovih zemalja nisu u stanju da prihvate novopridošle na tržište rada i
većina njih je osuđena na dugotrajno čekanje na posao.
P ro b l e m ne z a p o sl e n o st i
Oblici saradnje u oblasti međunarodne socijalne politike, s obzirom
na broj učesnika, su:
- Bilateralni ugovori;
- Multilateralni regionalni sporazumi;
- Univerzalna međunarodna saradnja putem odgovarajućih organizacija.
Bileteralni ugovori su međunarodni ugovori koji su zaključeni između
dvije strane ugovornice. Ovi ugovori nazivaju se još i dvostrani ugovori i
nemaju dejstvo na ostale države. Saradnja zasnovana na bilateralnim ugovorima najčešće se odvija u oblasti rada, radnih odnosa, socijalnog osiguranja, zdravstvene zaštite i migracija. Potreba za ovom vrstom saradnje nastala je razvojem trgovine i kretanjem ljudi. Prvi sporazumi među evropskim
zemljama nastali su krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Multilateralni sporazumi su međunarodni ugovori koji imaju više od
dvije strane ugovornice. To su višestrani ugovori koji se još nazivaju i plurilateralni i kolektivni ugovori koji mogu biti regionalni ili univerzalni. Specifičan oblik multilateralne saradnje, koji je postao nerazdvojan element
međunarodnih ekonomskih, političkih i socijalnih odnosa, je fenomen
integracije. Integracije su objektivni procesi i pojave koje su nastale tokom
ekonomskog razvoja. Prve ideje, ali i oblici saradnje, povezivanja i integracije vezuju se za početak formiranja države i prava. Tako je još u antičkoj
Grčkoj došlo do formiranja raznih saveza i zajednica država (Čekerevac,
1999). Razvoj kapitalističke robne proizvodnje uslovio je pojavu svjetskog
tržišta koje direktno utječe na međunarodne odnose i saradnju.
Univerzalni sporazumi su oni sporazumi koje prihvate sve zemlje svijeta, ili najveći broj njih. To su dokumenti koje donose Ujedinjene nacije,
kao i mnogi dokumenti koje donosi Međunarodna organizacija rada, i oni
su osnovni izvor međunarodne socijalne politike i međunarodnog socijalnog prava.
U međunarodnoj saradnji u oblasti socijalne politike primjenjuje se
načelo oficijelnosti, odnosno ugovorena sadržina saradnje objavljuje se u
okviru zvaničnih dokumenata. Ovi dokumenti su po svome karakteru politički ili pravni. Opća načela o socijalnoj politici objavljuju se u vidu općih
Ob l i c i me đ un a ro d n e sa ra d nje
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
se u plenumu i kroz šest glavnih odbora. Glavni odbori Generalne skupštine su:
1. Odbor za razoružanje i međunarodnu bezbjednost,
2. Ekomoski i finansijski odbor,
3. Socijalni, humanitarni i kulturni odbor,
4. Odbor za posebna politička pitanja i pitanja dekolonizacije,
5. Odbor za upravna i budžetska pitanja i
6. Odbor za pravna pitanja.
Savjet bezbjednosti
Savjet bezbjednosti, a u skladu sa Poveljom UN-a, prvenstveno je zadužen za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti u svijetu. Odluke
Vijeća bezbjednosti su pravno obavezujuće za sve članice UN-a.
U slučaju ozbiljne prijetnje međunarodnom miru, Savjet bezbjednosti prvo traga za načinima mirnog rješenja problema, a može predlagati i
principe za rješavanje krize ili učestvovati u pregovorima. U slučaju oružanog sukoba, Savjet bezbjednosti pokušava osigurati prekid vatre, a može
poslati i mirovnu misiju da pomogne sukobljenim stranama u uspostavljanju povjerenja i držanju sukobljenih strana razdvojenim. Savjet može
silom nametnuti svoje odluke, i može nametnuti ekonomske sankcije ili
embargo na uvoz oružja. U rijetkim slučajevima, Savjet bezbjednosti može
autorizovati države članice da koriste „sva neophodna sredstva“ uključujući kolektivnu vojnu akciju, u cilju provođenja odluka Savjeta.
Savjet bezbjednosti ima 15 članica, i to pet stalnih i deset nestalnih članica. Stalne članice su: Kina, Francuska, Ruska Federacija, Velika Britanija i
SAD. Nestalne članice bira Generalna skupština na period od dvije godine.
Svaki član Savjeta bezbjednosti ima jedan glas. Odluke proceduralne
prirode donose se većinom od najmanje devet glasova. Odluke supstancijalne prirode zahtijevaju devet glasova uključujući suglasnost svih stalnih članica. U slučaju da se stalna članica ne slaže sa odlukom Savjeta, ona može
uložiti negativni glas, i taj čin ima snagu veta. U slučaju kada se stalna članica
ne slaže s odlukom Savjeta bezbjednosti, a ne želi donošenje odluke blokirati
vetom, može se suzdržati od glasanja. Država članica UN-a, koja nije članica Savjeta bezbjednosti, može učestvovati u raspravama Savjeta o pitanjima
koja se odnose na nju, ali nema pravo glasa prilikom donošenja odluka.
Siromaštvo je gorući problem većine zemalja u razvoju. „Siromaštvo
u ovom vremenu pogađa više od milijardu i tri stotine ljudi u zemljama
u razvoju.“ (Gavrilović, 2005:201) Prema izvještaju World Development
Reporta (1995) u grupi nisko dohodovnih zemalja svijeta sa nacionalnim
dohotkom od 90 do 660 dolara po stanovniku nalazi se 45 zemalja. S
druge strane, bogatije zemlje u razvoju su značajno poboljšale svoju privrednu aktivnost u posljednjih nekoliko godina. Stopa privrednog rasta u
najsiromašnijim zemljama svijeta nije ni približno dovoljna da odgovori
na zahtjeve koji se nameću prirodnim priraštajem stanovništva. Zbog toga
ove zemlje upadaju u sve dublju krizu i vrte se u „začaranom krugu siromaštva“, bez mogućnosti da riješe i egzistencijalne probleme. Vukmirica
(1996) to šematski prikazuje na sljedeći način:
Svjetske banke ostvarile i da apsolutno siromaštvo sve više pogađa najsiromašnije zemlje iz kojih mas- mediji svakodnevno izvještavaju o teškim
i nehumanim uslovima u kojima ljudi žive, a nerijetko i umiru od gladi.
Siromaštvo je složen i težak problem, ali se ono različito manifestuje u
urbanim i ruralnim sredinama zemalja u razvoju. Siromaštvu u gradovima doprinose i demografske promjene koje su posljedica i velikog priliva
seoskog stanovništva koji u gradovima traže zaposlenje kako bi osigurali
minimum egzistencije. Međutim, siromaštvo na selu je još veći problem u
ovim zemljama. Seoska sirotinja živi u vrlo teškim uslovima i orijentisani
su na poljoprivrednu proizvodnju. Mnogi od njih žive na samom rubu
egzistencije, dovoljno je tek da vremenske nepogode umanje očekivane
prinose i da se postavi pitanje života ili smrti. U ovim područjima u posebno teškom položaju su djeca koja zbog borbe za preživljavanje u velikom
broju ne pohađaju školu.
153
160
Dr. Suada Buljubašić
P ro b l e m si ro ma št va
156
157
140
Zemlje u razvoju na području zdravstvene zaštite suočavaju se sa
velikim problemima koji su izraženi u nedostatku medicinskog osoblja,
zdravstvenih ustanova, medicinske opreme i lijekova. Neprosvjećenost i
primitivan način života velikog broja stanovništva, te nedostatak hrane,
pitke vode i elementarne nepogode uzrok su slabog zdravlja, brojnih oboljenja i širenja zaraznih bolesti, što uslovljava veliku smrtnost stanovništva
i nizak prosječni životni vijek. U takvim uslovima, različitim socijalno-političkim mjerama samo se ublažava hronično prisustvo problema, jer je za
kvalitenije rješavanje ovog problema nužna međunarodna pomoć. Svjetska
zdravstvena organizacija je u proteklom periodu postigla dobre rezultate,
naročito na području prevencije i suzbijanja zaraznih bolesti kroz imunizaciju i prosvjećivanje stanovništva, te stvaranje boljih i higijenski sigurnijih
životnih uslova stanovnika ovih zemalja. U vanrednim situacijama, koje u
ovim zemljama nisu ni male ni rijetke, kao što su masovna glad i epide-
Zdravstveni i obrazovn i pro blemi
svega obrazovanje kao osnovni činilac razvoja proizvodnih snaga i društva.
Kolonijalizam nije ostavio iza sebe osnovne proizvodne i društvene pretpostavke za industrijski razvoj.“ (Lakićević, 1991:255)
Osnovni problem ovih zemalja je ekonomska nerazvijenost. Ako ovaj
problem posmatramo sa stanovišta nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, kao jednog od značajnih pokazatelja nivoa razvijenosti, situacija je
sljedeća: u 90 zemalja u razvoju visina nacionalnog dohotka po glavi stanovnika kreće se od 90 do 2.980 dolara. U ovim zemljama živi oko tri
milijarde stanovnika, a u zemljama sa najvećim brojem stanovnika (Kina i
Indija) visina nacionalnog dohotka iznosi oko 500, odnosno 300 dolara po
glavi stanovnika. S druge strane, u industrijski visoko razvijenim zemljama
visina nacionalnog dohotka je enormno veća. Tako nacionalni dohotak u
Velikoj Britaniji iznosi 19.000 dolara, Danskoj 29.890 dolara, Norveškoj
31.250 dolara, Japanu 39.640 dolara, Švajcarskoj 40.630 dolara i u Luksemburgu 41.000 dolara (Kočović, 2000).
Za brži industrijski razvoj ovih zemalja nedostaju investiciona sredstva, te su one i danas zavisne od stranog kapitala i kredita, što uslovljava
njihovu skoro nerješivu prezaduženost i produbljenje krize, što ih i dalje
drži u zavisnom i potčinjenom položaju. Svoju zavisnost od razvijenih zemalja u pogledu nabavke tehnike, tehnologije i finansijskih sredstava ove
zemlje plaćaju sirovinama i političkim ustupcima, što ih i dalje drži na dnu
skale u pogledu razvijenosti.
Poljoprivredna proizvodnja je vrlo nerazvijena i ekstenzivna, bez primjene savremenih agrotehničkih mjera što daje niske prinose. „U ovim
zemljama nivo industrijske proizvodnje niži je za oko 12 do 18 puta nego
u razvijenim zemljama, a produktivnost u poljoprivredi za oko 12 puta.“
(Gavrilović, 2005:200)
Socijalna stratifikacija se izražava u oštroj podjeli na siromašni sloj
kome pripada većina stanovništva i malobrojnu bogatu elitu, te na seosko i
gradsko stanovništvo, i regionalne razlike unutar samih zemalja.
U zemljama u razvoju prisutne su ogromne razlike u raspodjeli dohotka, i one su izraženije u odnosu na razvijene zemlje. Tako na primjer 20%
najbogatijeg stanovništva u SAD-u i Australiji raspolaže sa 38,8% nacionalnog dohotka, u Engleskoj 39%, u Japanu 40%, a u zemljama u razvoju
ovaj procenat je znatno veći i kreće se od 61,5% nacionalnog dohotka u
Brazilu do čak 73,5% u Ekvadoru (Čekerevac, 1999).
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
industrijske kapacitete i naslijeđeno iskustvo od kolonijalnog kapitalizma,
te brojnu radno sposobnu populaciju mladih. Međutim, privredni razvoj
koče brojni problemi kao što su loše preduzetništvo, loš i nesposoban menadžment, nedovoljno kvalifikovana radna snaga, i, kao najveći problem,
nedostatak kapitala. U ovim zemljama produktivnost rada zaostaje za svjetskim prosjekom, prvenstveno zbog zaostale tehnike i tehnologije. Stoga
zemlje u razvoju, pored oslanjanja na sopstvene snage treba da koriste iskustva, ali i ekonomsku, tehničku i tehnološku pomoć i podršku razvijenih
zemalja. Zapravo, međunarodna ekonomska pomoć je neophodna ovim
zemljama. Prema podacima Međunarodnog udruženja za pomoć razvoja
najsiromašnijih zemalja u razvoju, 31 zemlja je dala sredstva i osigurala
sredstva u iznosu od 17 milijardi dolara u periodu od 1990. do 1993. godine. Međunarodna ekonomska pomoć zemljama u razvoju, posebno onim
najsiromašnijim, vrlo je značajna za njihov ukupan ekonomski, tehnološki
i društveni razvoj, i zato jedan broj razvijenih zemalja izdvaja dosta velika
finansijska sredstva za pomoć ovim zemljama.
Prema podacima OECD-a zvanična razvojna pomoć 1993. godine
kretala se u rasponu od 0,14% BNP (SAD) do 1.03% BNP (Danska).
Dr. Suada Buljubašić
ostvarivanje socijalne pravde poštovanjem ljudskih prava i otklanjanje nejednakosti, eksploatacije, kolonizacije, rasizma, nacizma
i aparthejda,
- nacionalna nezavisnost, pravo naroda na samoopredjeljenje i nemiješanje u unutrašnje stvari država, poštovanje suvereniteta i integriteta država i njihovo suvereno pravo upravljanja i korištenja
svojim prirodnim resursima; pravo država na sopstveni put razvoja i slobodno određivanje socijalnog razvoja; miroljubiva koegzistencija među državama bez obzira na razlike u političkom i
ekonomskom sistemu,
- zaštita porodice kao osnovne ćelije društva i pomoći porodici da
ostvari svoje osnovne funkcije sa slobodnim pravom rađanja i planiranja broja djece,
- puno korištenje ljudskog faktora, što podrazumijeva podsticanje
stvaralačke inicijative; širenje informacija s ciljem da pojedinac
postane svjestan promjena do kojih dolazi u društvu; aktivno učešće svih subjekata u definisanju ciljeva razvoja uz poštovanje sloboda i prava čovjeka,
- pravo na rad i slobodan izbor svoga rada, isključivanje svakog oblika
eksploatacije ljudi bez obzira na oblik svojine, pravo na stjecanje
imovine, stvaranje uslova za stvarnu jednakost među ljudima,
- brz porast nacinalnog dohotka, bogatstva i njihova ravnomjerna
raspodjela među članovima društva trebaju da budu najvažnija
briga svih država i vlada. Posebna pažnja treba da bude usmjerena
prema zemljama u razvoju omogućavanjem povoljnog položaja u
trgovini, a u cilju poboljšanja njihovog položaja i socijalnog razvoja,
- odgovornost i obaveza vlada da obezbijede društveni napredak i
blagostanje, te planiranje mjera za socijalni razvoj i njihovo usklađivanje prema regionalnim potrebama,
- socijalni napredak i razvoj su briga cjelokupne mađunarodne zajednice, što podrazumijeva međunarodne akcije s ciljem da se pomogne onim državama kojima je neophodna pomoć u podizanju
životnog standarda stanovništva.
Opći cilj Deklaracije o socijalnom napretku i razvoju je stalno podizanje materijalnog i duhovnog standarda stanovništva. Ovaj cilj se postiže
kroz tri jasno definisane grupe zadataka.
-
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
137
26 Među njima najčešće se navode Žerom Adolf Blanki, Čarls Hindlej i Luis Vilarmo.
Druga internacionala, osnovana 1889. godine, zalagala se za međunarodno normiranje socijalnih prava radnika i njihove zaštite, osmosatno
radno vrijeme, zabranu rada za djecu mlađu od 14 godina, sedmični odmor i uvođenje inspekcije rada.
Za širenje ideja o potrebi poboljšanja životnih i radnih uslova i međunarodno normiranje i uređenje zaštite radnika značajan je bio i utjecaj
i djelovanje humano-reformistički orijentisanih industrijalaca, političkih,
naučnih i društvenih radnika i intelektualaca, te pojedinih vlada. Oni su
imali viziju boljeg društva i smatrali su da se ona može ostvariti zabranom
eksploatacije i zaštitom prava radnika. Robert Oven i Danijel Le Grand
dali su značajan doprinos zaštiti radnika od prekomjerne eksploatacije i
poboljšanju životnih i radnih uslova. Robert Oven, socijalista-utopista,
pokušao je svoje ideje sprovesti u praksu. Inicijator je mnogih socijalnih
mjera jer je uviđao značaj humanizacije rada i društva. Danijel Le Grand se
zalagao za ograničenje radnog vremena na 12 sati dnevno, zabranu noćnog
rada za žene i djecu, kao i zabranu rada djece mlađe od 10 godina.
Pored naučnika26 koji su se u drugoj polovini 19. vijeka bavili problemima zaštite radnika na međunarodnom nivou i dali veliki doprinos,
značajne su i aktivnosti pojedinih država na stvaranju međunarodnog socijalnog zakonodavstva. Značajan doprinos u poboljšanju uslova života i
rada radnika u svojim zemljama i na međunarodnom planu dale su vlade
Njemačke, Švajcarske i Francuske. Brza industrijalizacija u tom periodu
dovela je i do jačanja radničkog pokreta koji je tražio poboljšanje uslova
života i rada radnika. Vlade su počele da uvode određena socijalna prava radnika u svojim zemljama i da se istovremeno zalažu da ista prava
budu uvedena i u ostalim evropskim zemljama. Ovakva orijentacija bila
je motivisana zaštitom njihovih proizvoda na svjetskom tržištu, jer uvođenje određenih socijalnih prava radnika povećava cijenu njihovih proizvoda
koji ne bi bili konkurentni na svjetskom tržištu. Među njima, posebno su
značajne velike socijalne reforme u Njemačkoj od 1881. do 1889. godine, nakon kojih je Bizmark pokrenuo inicijativu za uvođenje socijalnog
zakonodavstva na međunarodnom nivou, kako njemački proizvodi ne bi
bili skuplji od drugih na svjetskom tržištu. Veliki doprinos razvoju ideje
o međunarodnom radničkom socijalnom zakonodavstvu dao je Berlinski
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
Lakićević (1991) ističe da je pravilnije govoriti o međunarodnoj saradnji u oblasti socijalne politike, jer sadržaji te politike nastaju saradnjom
potpuno suverenih političkih subjekata.
Unatoč različitim shvatanjima, ova saradnja u savremenom svijetu,
kojeg karakterišu procesi integracija i globalizacije, je neophodna, a u cilju
stvaranja što boljih životnih i radnih uslova ljudi.
144
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Prva grupa zadataka su:
- obezbjeđivanje prava na rad, sindikalno organizovanje, sklapanje
kolektivnih ugovora, produktivno zapošljavanje, povoljni uslovi
rada, pravična naknada za rad, utvrđivanje minimalnih zarada,
- eliminisanje gladi i nedovoljne ishrane,
- eliminisanje siromaštva,
- postizanje najviših standarda zdravstvene zaštite i besplatno liječenje,
- iskorjenjivanje nepismenosti i besplatno obrazovanje,
- obezbjeđivanje stambenih uslova i komunalnih usluga za sve ljude.
Drga grupa zadataka su:
- unapređivanje sistema socijalnog obezbjeđenja (socijalnog osiguranja i socijalne zaštite),
- zaštita majke i djeteta,
- zaštita starih, invalida, fizički i umno nesposobnih osoba,
- preventivne mjere socijalne zaštite i uklanjanje uslova koji podstiču zločine, delinkvenciju, posebno maloljetničku,
- omogućavanje da sve osobe bez diskriminacije postanu svjesne
svojih prava i svojih obaveza, širenje među mladima ideala pravde,
mira, uzajamnog poštovanja i razumijevanja među narodima.
Treća grupa zadataka potencira potrebu bržeg ekonomskog i socijalnog razvoja, posebno u zemljama u razvoju, putem međunarodne saradnje
i međunarodnih odnosa. To podrazumijeva:
- ukidanje diskriminacije i eksploatacije i međunarodnog monopola,
- slobodu korištenja prednosti nacionalnog bogatstva,
- uravnoteženje tehničko-tehnoloških razlika između razvijenih i
nerazvijenih zemalja i uspostavljanje skladnog materijalnog i duhovnog razvoja čovječanstva.
Da bi se stvorile neophodne pretpostavku za realizaciju ciljeva i principa Deklaracije o socijalnom napretku i razvoju određena su sredstva i
metode, a to su:
- izrada nacionalnog programa socijalne politike i socijalnog razvoja,
- angažovanje svih segmenata društva u izradi i realizaciji planova
i programa ekonomskog i socijalnog razvoja, te informisanje stanovništva iz ove oblasti,
R azvo j m e đu naro d ne s ar ad nje
u o b l asti s o cij alne p o litik e
Međunarodna saradnja u oblasti socijalne politike ima dugu tradiciju
i datira od prve polovine 19. vijeka. To je period u kojem je došlo do prelaska iz manufakturne u industrijsku proizvodnju, razvoja tržišta, spoljne
trgovine i migracije radne snage. Sve ovo dovelo je do potrebe zaštite radnika i međunarodnog regulisanja radnih odnosa i zaštite prava radnika.
„Kapitalistički društveni odnosi i pojava proleterijata kao društvene klase
doneli su i nove socijalne probleme koji su prevazilazili nacionalne okvire
i dobijali nadnacionalni karakter. Problemi o kojima je reč vezani su za
uslove rada i za priznavanje socijalnih prava. Njihovo rešavanje zahtevalo
je upornu i dugotrajnu borbu organizovanog radničkog pokreta koji je
tokom čitave druge polovine XIX i početkom XX veka ispoljavao visok stepen međunarodne solidarnosti i uzajamnosti za poboljšanje uslova života
i rada i za socijalno i političko oslobađanje. Ispoljena je sadržajna i intenzivna aktivnost na izgrađivanju međunarodnih kriterijuma i merila značajnih za uspostavljanje socijalne sigurnosti radnika. Od posebnog značaja su
stavovi i aktivnosti Prve i Druge internacionale.“ (Gavrilović, 2005:218)
Prva internacionala je prilikom svog osnivanja 1864. godine ukazala na
težak položaj radnika, a na kongresu održanom dvije godine kasnije podnijela
zahtjev za međunarodno priznavanje osmosatnog radnog dana i ograničenje
rada za djecu u skladu sa uzrastom. Tako je tražena zabrana rada dužeg od:
- dva sata dnevno za djecu od 9 do 12 godina,
- četiri sata dnevno za djecu od 13 do 15 godina i
- šest sati dnevno za djecu od 18 do 18 godina.
Pored ovih zahtjeva, insistiralo se i na osnivanju predškolskih ustanova, društvene ishrane i bolnica, kako bi se žene mogle uključiti u privredni,
društveni i politički život.
141
V II.
S OCI J AL NA PO LI T IK A ZEMA LJA
U R AZVO JU
Po ja m , d e fi n i c i je i o sn ovn e k a r ak t e r i st i k e
ze m al j a u ra zvoj u
Termin zemlje u razvoju upotrebljava se od Kairske konferencije neangažovanih zemalja koja je održana 1958. godine. Prije ove konferencije,
a djelimično i danas, upotrebljavali su se razni termini kao što su: nerazvijene zemlje, nedovoljno razvijene zemlje, zaostale zemlje, zemlje zaostale
u razvoju, siromašne zemlje, bivše kolonijalne zemlje, novooslobođene zemlje,
nove zemlje, zemlje trećeg svijeta, i sl. Termin nerazvijene zemlje koji se ranije najčešće koristio je odbačen, jer se smatralo da označava podređen
položaj u odnosu na ostali svijet i da je stigmatizirajući. Termin zemlje u
razvoju je adekvatniji, jer ukazuje na to da su u tim zemljama oslobođene
društvene snage za svestran ekonomski i društveno-politički razvoj, te da
je cjelokupno društvo usmjereno ka brzom razvoju. Ovaj termin ne negira
činjenicu, kao što imlicira termin nerazvijene zemlje, da su mnoge sada
razvijene zemlje stekle povoljnije ekonomske i društvene pozicije upravo
zahvaljujući tome što su eksploatisale bogatstvo i u zemljama u razvoju,
kao i činjenicu da je savremena civilizacija u velikoj mjeri sagledana i na
kulturi ovih zemalja (Lakićević, 1991:252).
Najveći broj ovih zemalja nalazi se u Africi, Aziji i Južnoj Americi, a većina njih je svoju nacionalnu nezavisnost stekla poslije Drugog svjetskog rata
kada se raspao svjetski kolonijalni sistem. S obzirom da u kategoriju zemalja
u razvoju spada većina zemalja sa velikim brojem stanovnika, procjenjuje
se da u ovim zemljama živi više od 67% ukupnog svjetskog stanovništva.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
U želji da sve podrede potrebama očuvanja slobode i mirnodopskog
razvoja, Ujedinjene nacije su kao temelj svog budućeg djelovanja postavile
socijalni razvoj. Ciljevi, čije ostvarenje treba da doprinese ovom temeljnom
opredjeljenju, bliže su definisani u Povelji Ujedinjenih nacija kao povećanje životnog standarda na viši nivo, puna zaposlenost i poboljšanje uslova
za ekonomski i socijalni napredak i razvoj. Također, Povelja definiše i druge
ciljeve značajne za ostvarivanje spomenutih uslova, kao što su: rješavanje
međunarodnih ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih i s njima povezanih
problema, zatim međunarodna saradnja u oblasti kulture i obrazovanja,
te univerzalno poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda bez obzira na
rasu, spol, jezik ili vjeroispovijest.
Koji od ovih ciljeva i u kojoj mjeri su ostvareni u proteklom periodu pokušalo se odgovoriti kroz pripreme za Svjetski samit za socijalni razvoj koji je
održan od 6. do12. marta 1995. godine u Kopenhagenu. Značajan oslonac u
pripremi Samita bili su rezultati prethodno održanih međunarodnih konferencija i samita, kao što su Svjetski samit o djeci (1990), Konferencija Ujedinjenih nacija o životnoj sredini i razvoju (1992), Međunarodna konferencija
o stanovništvu i razvoju (1994), i druge. Ove pripreme i dokumenti usvojeni
na Samitu – Deklaracija šefova država ili vlada i Program akcije (Declaration
and Programme of Action of the World Summit for Social Development) na najsintetičniji način odražavaju zaostajanje u ostvarivanju socijalnog napretka u
odnosu na ukupne razvojne rezultate koji su u prethodnom periodu zabilježeni na općem i međunarodnom planu. Tako se kao ilustracija ostvarenog
napretka navodi podatak da je u prethodnih pet decenija svjetsko bogatstvo
uvećano 7 puta, a prosječan dohodak po stanovniku 3 puta. Pored toga, kao
pozitivni primjeri navode se: povećan upis djece u osnovne škole, smanjena
smrtnost dojenčadi, povećan je broj djece (80%) koja su vakcinisana protiv
difterije, pertusisa, tetanusa, malih boginja, poliomielitisa i tuberkuloze, povećano je očekivano trajanje života itd.
Međutim, uvećano bogatstvo nije doprinijelo smanjenju siromaštva
jer nije ravnomjerno distribuisano i akumulisalo se kod onih koji su već
bogati, dok se na drugom polu sreće siromaštvo ogromnih razmjera. Tako
je istaknuto da u zemljama u razvoju godišnje umire oko 17 miliona ljudi od infektivnih i bolesti prouzrokovanih parazitima, a koje su najčešće
izazvane neadekvatnom ishranom i zagađenjima životne sredine, posebno
136
133
149
148
Dr. Suada Buljubašić
mije, ove zemlje nisu u stanju da same saniraju posljedice pa je u takvim
slučajevima neophodna međunarodna pomoć.
Obrazovanje je bitna pretpostavka razvoja svake zemlje u svijetu. Važnost obrazovanja za ukupan razvoj zemlje davno je prepoznata u razvijenim
zemljama koje izdvajaju značajna finansijska sredstva u cilju stalnog povećanja kvalitete obrazovanja i većeg obuhvata stanovništva. Nepismenost u
ovim zemljama je gotovo iskorijenjena i uglavnom se sreće kod izuzetno
siromašnog sloja koje živi u džepovima siromaštva. S druge strane, u zemljama u razvoju oko 80% stanovništva je nepismeno. Nepismenost posebno
pogađa djecu, a naročito onu koja žive na selu, jer, zbog nedostatka škola,
nedostatka materijalnih sredstava, primitivnih shvatanja i predrasuda, oko
50% djece školskog uzrasta nije uključeno u sistem obrazovanja. Ovakvo
stanje u ovim zemljama predstavlja problem i ograničava mogućnosti razvoja. Upravo zbog toga velikom broju zemalja u razvoju u posljednje vrijeme
se posvećuje mnogo veća pažnja. U pojedinim zemljama dobro je razvijena
mreža osnovnih škola i srednjih škola, a značajni rezultati bilježe se i u visokom obrazovanju. Razvoj visokog obrazovanja i stvaranje sopstvenog stručnog kadra, te njihovo zadržavanje u zemlji od izuzetne je važnosti za razvoj
zemlje ali i za postepeno oslobađanje zavisnosti od stranih stručnjaka.
U rbaniz acij a i stambeni pro blemi
Ovi problemi manifestuju se kao posljedica neuravnoteženog razmještaja ekonomije što dovodi do velike koncentracije stanovništva u gradovima, gdje se svakodnevno sliva seoska sirotinja u potrazi za bilo kakvim
poslom i izvorom egzistencije. Pored ovog, problem dodatno usložnjava i
visok prirodni priraštaj. Sve to dovodi do pojave divljih naselja u sklopu
gradova u kojima nedostaju minimalni uslovi za život. Ova naselja nemaju
struju, vodu, kanalizaciju i drugu infrastrukturu pa je život u njima veoma težak, rizičan (zbog širenja zaraznih oboljenja) i krajnje ponižavajući.
U ovim zemljama javna stambena izgradnja je veoma ograničena i nedostupna siromašnim i ugroženim slojevima stanovništva. Procjenjuje se da
u većini zemalja u razvoju nije građeno više od jednog stana godišnje na
1000 stanovnika, tako da se može očekivati da će u ovim zemljama stambeni problemi još dugo biti prisutni jer su skoro nerješivi.
Arak 5A Suada Buljubasic
132
u ekonomskom i društvenom razvoju. Kolonijalne sile prekinule su njihov
ekonomski i kulturni razvoj i podredile ga svojim osvajačkim interesima. U
želji za stjecanjem još većeg bogatstva kolonijalne zemlje su u kolonijama
stvorile izvorište jeftinih sirovina i radne snage i pomoću pljačke, prodaje
robova, iskorijenjivanja domorodačkog stanovništva, prinudnog rada robova
i kmetova i drugih „civilizatorskih“ metoda dolazile do ogromnog bogatstva
na osnovu kojeg su uvećavale svoj kapital i gradile prosperitet. Većina sada
razvijenih kapitalističkih zemalja uglavnom su stekle ekonomsku i društvenu
prednost iskorištavajući prirodna bogatstva kolonija. S druge strane, novooslobođene zemlje su ekonomski i društveno nedovoljno razvijene, i pored
toga što mnoge od njih imaju velika prirodna blaga, upravo zato što su ih
kolonizatori ekonomski i kulturno unazadili (Ibidem). Pored višegodišnjih
napora koje ove zemlje ulažu da bi izašle iz ekonomske i ukupne društvene
nerazvijenosti, rezultati su više nego skromni.
Među zemljama u razvoju zavidan uspjeh postiže Kina, koja sa svojom
stopom privrednog razvoja postaje ekonomsko čudo na početku 21. vijeka. Uprkos svjetskoj ekonomskoj krizi, koja se stalno produbljuje, Kina
svake godine postiže sve bolje rezultate u privredi što se odražava i na povećanje nacionalnog dohotka po glavi stanovnika, i doprinosi ukupnom
ekonomskom i društvenom razvoju ove zemlje.
S ocij alni i e ko no m s k i
p ro b lem i zem alj a u r az vo j u
Zemlje u razvoju suočene su sa brojnim ekonomskim i socijalnim problemima kao što su: ekonomska i društvena nerazvijenost, demografska
eksplozija, problem ishrane, siromaštvo, nezaposlenost, zdravstveni i obrazovni problemi, urbanizacija i problem stanovanja itd.
E kon o m sk a i d ruš tve na ne r az vij eno st
Ekonomska nerazvijenost uzrokovana je industrijskom nerazvijenošću
koja je posljedica dugogodišnjeg kolonijalnog statusa većine ovih zemalja.
„One su ranije, kao kolonije, bile uključene u svetski kapitalistički razvitak, ali samo kao njegov sirovinski dodatak i tržište, pa ih je industrijska revolucija mimoišla. Uporedo sa tim, izostao je i razvoj infrastrukture, a pre
C M
Y K
Arak 5B Suada Buljubasic
Dr. Suada Buljubašić
135
Uprkos činjenici da u ovim zemljama živi većina svjetske populacije, one
raspolažu sa manje od 15% svjetkog dohotka, dok razvijene zemlje u kojima
živi oko 18% svjetske populacije raspolažu sa više od 67% svjetskog dohotka
(Čekerevac, 1999).
Kada govorimo o zemljama u razvoju neophodno je istaći da među
ovom zemljama postoje značajne razlike u nivou ekonomskog i društvenog
razvoja, privrednoj strukturi, klasnoj i socijalnoj strukturi, društvenom i
političkom uređenju, tradiciji, običajima, nacijama, religijama, kulturnoj
razvijenosti i socijalnoj politici.
Socijalni i ekonomski indikatori pokazuju da se razlike između zemalja u razvoju stalno povećavaju jer je među njima značajan broj onih koje
ne pokazuju nikakve znakove napretka. Tako da na skali zemalja u razvoju
imamo one koje su stalno na dnu ove skale bez bilo kakvih naznaka napretka i pomjeranja sa ove pozicije, dok neke od ovih zemalja bilježe stalni
napredak i pomjeranje prema vrhu ove skale. Za njih postoje realne pretpostavke da će vrlo brzo preći u kategoriju srednje razvijenih zemalja. Ono
što posebno zabrinjava je činjenica da se jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja stalno produbljuje. To praktično znači da kod manjeg broja
zemalja dolazi do koncentracije društvenog bogatstva i ekonomske moći,
a da su u većini zemalja prisutni bijeda, siromaštvo, a u nekim i problem
gladi koji svakodnevno odnosi ljudske živote.
Većina ovih zemalja zaostaje u razvoju, nema realne pretpostavke za
prevazilaženje takvog stanja i kreće se u „začaranom krugu siromaštva“
(Vukmirica, 1996).
Postoji više definicija zemalja u razvoju, a u literaturi se najčešće sreću
sljedeće:
1. Nerazvijene su one zemlje koje nisu u stanju da same i za svoj
račun eksploatišu svoje ljudske i prirodne potencijale.
2. Nerazvijene su one zemlje čiji prirodni izvori nisu iskorišteni.
3. Zemlje u razvoju su one zemlje u kojima se prirodni i ljudski potencijalni izvori ne mobilišu za proizvodnju korisnih vrijednosti na način i u obliku koji dozvoljava suvremeni naučni i tehnološki razvoj.
4. Zemlje u razvoju su one zemlje čija privreda ozbiljno pati od
strukturalne blokade razvoja, pod čime se podrazumijeva i socijalni, a ne samo ekonomski razvoj.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
rušavaju svoje zdravlje, dok u isto vrijeme u najsiromašnijim zemljama
ljudi svakodnevno umiru od gladi. Problem gladi izražen je u zemljama
u razvoju, i to onim najsiromašnijim u kojim većina stanovništva živi ne
u relativnom, već u apsolutnom siromaštvu jer je izražen problem gladi.
„Procenjuje se da u zemljama u razvoju godišnje umire od gladi oko 25
miliona ljudi.“ (Gavrilović, 2005:200)
Glad, sasvim prirodno, naročito pogađa djecu. Svjetska zdravstvena
organizacija je povodom proslave godine djeteta u 1980. godini saopćila
da je u „trećem svijetu“ svaka druga beba osuđena na smrt, te da oko 10
miliona djece trpi od najsurovije gladi i da oko 80 miliona djece ide na spavanje praznog stomaka. Šansa za život u Svijetu zavisi od toga gdje se neko
rodio, da li u bogatom ili siromašnom dijelu svijeta. „Tako, na primer,
životni vek dva Afrikanca ‘može da stane’ u životni vek jednog Evropljanina.“ (Lakićević, 1991:260)
U zapadnoj Africi je početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka
od gladi umrlo oko 250.000 ljudi. Tada je Organizacija UN za ishranu i
poljoprivredu (FAO) najavila da će se tokom sljedećeg desetljeća u svijetu
preduzeti mjere kako bi se eliminisao ili ublažio problem gladi. U cilju
povećanja životnih namirnica, uz pomoć Organizacije ujedinjenih nacija,
u zemljama u razvoju preduzimaju se mjere pod nazivom „zeleni plan“ ili
„zelena revolucija“. Ove mjere usmjerene su na povećanje obradive površine, veći prinos žitarica i proizvodnju mesa. Iz tog perioda značajan je i
projekt „Sahara“ koji je usmjeren na otkrivanje podzemnih voda, njihovo
dovođenje na površinu i pretvaranje pustinjskih površina u plodnu zemlju
koja bi davala više prinosa godišnje. Stručnjaci Organizacije UN za ishranu
i poljoprivredu ističu da se uz primjenu savremenih tehnika i tehnologija
mora osigurati da proizvodnja namirnica raste mnogo bržim tempom u
odnosu na rast stanovništva. Oni naglašavaju da treba skoro udvostručiti
poljoprivrednu proizvodnju da bi se osiguralo prehranjivanje stanovništva
u zemljama u razvoju. To podrazumijeva stvaranje novih obradivih površina, navodnjavanje, melioraciju, nove sorte sjemena, upotrebu vještačkog
đubriva i savremenu mehanizaciju. Međutim, sve ovo traži značajna finansijska sredstva koja u većini zemalja nedostaju. Realizacija ovih projekata
nemoguća je bez međunarodne pomoći i podrške. Pomažući nerazvijenim
zemljama, međunarodna zajednica ujedno pomaže i sebi jer doprinosi
smanjenju problema u svijetu.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
federacija duhanskih radnika i Međunarodna federacija štamparskih radnika, a 1873. godine Međunarodna federacija grnčara, te 1890. godine Međunarodna federacija rudara itd. Do Prvog svjetskog rata bilo je formirano oko
30 međunarodnih strukovnih sindikalnih organizacija. Prva međunarodna
konferencija održana je 1901. godine u Kopenhagenu i na njoj su učestvovali predstavnici nacionalnih sindikalnih organizacija. Druga međunarodna
konferencija održana je sljedeće godine u Štutgartu i na njoj je formiran
Međunarodni sindikalni sekretarijat sa zadatkom da pruža pomoć radnicima
koji su u štrajku i osigurava razmjenu informacija i iskustava.
Crvena sindikalna internacionala osnovana je poslije Oktobarske revolucije. U njen sastav su, pored nacionalnih sindikalnih organizacija, ušli
i neki međunarodni strukovni savezi. U Hagu je 1920. godine osnovana
Kršćanska sindikalna organizacija zapadne Evrope, a nakon Drugog svjetskog rata nastale su tri odvojene međunarodne sindikalne organizacije:
1. Svjetska sindikalna federacija (1945),
2. Međunarodna konfederacija slobodnih sindikata (1949) i
3. Svjetska konfederacija rada (1968), ranije Međunarodna konfederacija kršćanskih sindikata (1920)
Sindikati su dali značajan doprinos razvoju međunarodne socijalne politike. Organizovana borba za prava radnika i bolje životne i radne uslove
kroz sindikalno organizovanje i danas vrši snažan utjecaj na kreiranje i zaštitu
prava radnika, te međunarodne odnose i saradnju u oblasti socijalne politike.
P re dm e t m e đu na ro d ne sa ra d n je
u o b l a st i so ci j a l ne p ol i t i ke
Osnivanjem Društva naroda i Međunarodne organizacije rada (1919)
intenzivirana je i proširena saradnja među državama. U početku ova saradnja se odnosila na rješavanje problema na području rada i migracija, ali se
vremenom proširila i na druga područja. Nakon Drugog svjetskog rata,
međunarodna saradnja u oblasti socijalne politike ojačana je osnivanjem
novih instutucija i međunarodnih akata sa pravnom snagom što je doprinijelo rješavanju određenih problema i daljnjim jačanjem ove saradnje.
Predmet međunarodne saradnje u oblasti socijalne politike je vrlo širok i obuhvata: oblast rada; ekonomska i socijalna prava čovjeka; probleme
151
130
Pod motom da „siromaštvo može i mora biti iskorijenjeno širom svijeta“
Generalna skupština Ujedinjenih nacija (decembra 1993. godine) proglasila je 1996. godinu za „Međunarodnu godinu za iskorjenjivanje siromaštva”.
Dvije godine kasnije, u decembru 1995. godine, Generalna skupština donijela je novu Rezoluciju 50/107 kojom se period od 1997. do 2006. godine proglašava za „Prvu Dekadu Ujedinjenih nacija za iskorjenjivanje siromaštva.“
Ova dva dokumenta rezultat su brojnih međunarodnih konferencija
održanih pod okriljem Ujedinjenih nacija, posebno tokom prve polovine
90-ih godina, koje su bile posvećene socijalnoj situaciji u svijetu, a jednu
od njenih osnovnih karakteristika predstavlja rast i globalizacija siromaštva. Po svom sadržaju ovi dokumenti treba da predstavljaju svojevrstan
poticaj za realizaciju ciljeva u borbi protiv siromaštva širom svijeta.
Uj e d i nje n e n ac i je u b o r b i p rot i v si ro ma š tva
sprovođenje mjera higijenske sanacije, poboljšanje zdravstvene
zaštite majke i djeteta, zdravstveno prosvjećivanje stanovništva i
planiranje porodice;
5. Razvoj službe socijalne zaštite, što uključuje socijalno staranje,
posebnu zaštitu porodice, majke i djeteta, kao i gradskog stanovništva gdje, kod postojanja socijalnog rizika, nestaje tradicionalna
solidarnost i uzajamnost;
6. Razvoj socijalnih prava radnika i socijalnog osiguranja, pod utjecajem Međunarodne organizacije rada, suzbijanje samovolje poslodavaca i stvaranje zakonskih i institucionalnih pretpostavki za
uvođenje i razvoj socijalnog osiguranja.
U zemljama u razvoju, posebno u najmanje razvijenim, mnogi neekonomski faktori, kao što su glad, nepismenost, bolesti, nezaposlenost, loši
stambeni uslovi, slaba kupovna moć, se pojavljuju kao prepreka ekonomskog razvoja. Nagomilani socijalni problemi u ovim zemljama ne mogu se
rješavati samo mjerama socijalne politike, nego prvenstveno bržim ekonomskim razvojem. Dakle, međuuslovljenost ekonomskog i socijalnog
razvoja ovdje se snažno manifestuje: socijalno-političke mjere su pretpostavka bržeg ekonomskog razvoja, a ekonomska razvijenost je pretpostavka
poboljšanja životnih i radnih uslova, odnosno životnog standarda.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
iskorjenjivanje nepismenosti i obezbjeđivanje općeg obrazovanja
na najvišem nivou,
- postizanje zdravstvenog standarda, koji će omogućiti svim narodima svijeta da vode plodan društveni i ekonomski život,
- smanjenje smrtnosti novorođene djece u zemljama u razvoju na
50 od 1000 živo rođene djece i povećanje prosječne dužine života
na 60 godina,
- obezbjeđivanje stambenih uslova i infrastrukture za sve ljude u
seoskim i gradskim naseljima,
- obezbijediti puno i efikasno učešće cjelokupnog stanovništva u
svim fazama razvoja.
Glavni organi Organizacije ujedinjenih nacija su:
- Genaralna skupština,
- Savjet bezbjednosti,
- Ekonomsko-socijalni savjet,
- Starateljski savjet,
- Međunarodni sud pravde i
- Sekretarijat.
Generalna skupština
Generalna skupština je glavni organ Ujedinjenih nacija. Sastavljena
je od svih država članica UN-a i svaka država ima jedan glas. Odluke o
značajnim pitanjima, kao što su mir i bezbjednost, primanje novih članica
i pitanja vezana za budžet, donose se dvotrećinskom većinom, dok je za
ostala pitanja potrebna obična većina.
Svoje odluke Generalna skupština ne može silom nametnuti nijednoj
državi, ali njene preporuke su vrlo značajne jer su važan indikator svjetskog
mišljenja i predstavljaju moralni autoritet zajednice nacija.
Generalna skupština održava redovna i vanredna zasjedanja. Redovna
zasjedanja održavaju se godišnje i počinju u septembru svake godine. Vanredna zasjedanja mogu se održati na zahtjev Savjeta bezbjednosti, većine
članica UN-a ili na zahtjev jedne članice ako je većina saglasna. Redovna
zasjedanja počinju općom raspravom, često govorima šefova država ili vlada, u kojem države članice iznose svoje stavove i mišljenje o dosta širokom
spektru pitanja od međunarodnog značaja. Zasjedanje Skupštine obavlja
Nezaposlenost u ovim zemljama je prisutna i među obrazovanim stanovnicima. „Nezaposlenost takođe nesrazmerno pogađa obrazovane. Može
se tvrditi da viša nezaposlenost među obrazovanim radnicima odražava njihovu težnju da radije ostanu nezaposleni nego da prihvate niže zarade ili
da rade manje socijalno prihvatljive poslove. Ekonomsko prestruktuiranje
koje se dešava u većini zemalja u razvoju doprinelo je smanjenju potreba
za obrazovanom radnom snagom, posebno u zemljama u kojima je javni
sektor bio glavni izvor potreba za takvom strukturom radne snage.“ (Čekerevac, 1999:196)
Nemogućnost zapošljavanja, nedovoljna zarada i nesigurnost radnih
mjesta glavni su uzroci emigracije u razvijene zemlje najkvalifikovanije
radne snage i obrazovanih profesionalaca. Odlazak visokokvalifikovane i
obrazovane radne snage vodi fenomenu odliva mozgova (brain drain). Ovaj
fenomen naročito je izražen u nekim zemljama koje su u relativno malom vremenskom periodu ostale bez najobrazovanijih stanovnika. Tako su
tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka Filipini izgubili više od 12%
kvalifikovanih profesionalaca, a Republika Koreja oko 10%. Iz Indije je
u SAD između 1972. i 1985. godine otišlo oko 500.000 visokoobrazovanih profesionalaca, uglavnom inženjera i ljekara. Fenomen odliva mozgova
posebno je izražen u Zimbabveu, gdje je od osamdesetih do danas oko
devedeset posto novodiplomiranih ljekara napustilo zemlju. Čest je slučaj
da se diplomirani studenti ili stručnjaci iz prakse poslati na postdiplomske
studije ili usavršavanje u inostranstvo nikada ne vrate u svoje zemlje. Odliv
mozgova je sigurni pokazatelj da postoji raskorak između potreba za njima
i broja visokoobrazovanih stručnjaka. Na ovaj način finansijska sredstva
uložena u obrazovanje ovih stručnjaka postaju trajno izgubljena jer se ne
vraćaju i zato ovom pitanju treba posvetiti mnogo veću pažnju.
Sljedeći problem koji je prisutan u velikom broju zemalja u razvoju je
radna eksploatacija djece. Veliki broj djece angažovan je u poljoprivrednim
aktivnostima, kućnoj radinosti, porodičnim poslovima ili drugim oblicima rada koji vrlo nepovoljno utječu na njihov razvoj. Dječiji rad je stalno
prisutan uprkos činjenici da Konvencija o pravima djeteta zabranjuje ekonomsku eksploataciju i bilo kakav rad djece koji će biti štetan po njihovo
obrazovanje, mentalni, duhovni, fizički i socijalni razvoj, i obavezuje zemlje da to zakonskim mjerama spriječe. Međutim, u mnogim zemljama
Dr. Suada Buljubašić
Organizacija ujedinjenih nacija osnovana je 24.10.1944. godine kada
su Povelju o njenom osnivanju ratifikovale Francuska, SAD, SSSR i Velika
Britanija. Nakon toga Povelju je ratifikovala i većina drugih zemalja među
kojima je bila i Jugoslavija. Danas OUN okuplja 189 zemalja, među kojima je i Bosna i Hercegovina. Povelja OUN-a zasnovana je na humanizmu,
socijalnoj pravdi i solidarnosti među zemljama. Na ovim vrijednostima
utvrđeni su osnovni ciljevi i principi ove organizacije. U preambuli Povelje
sadržani su ideali i zajednički ciljevi svih naroda čije su vlade odlučile da
osnuju Organizaciju ujedinjenih nacija.
Ciljevi Organizacije ujedinjenih nacija su:
- da sačuvaju međunarodni mir i bezbjednost;
- da razvijaju prijateljske odnose među narodima;
- da ostvaruju međunarodnu saradnju rješavanjem međunarodnih
problema privredne, društvene i humanitarne prirode i razvijanjem
poštovanja prema ljudskim pravima i prema osnovnim slobodama;
Org a n i z ac i j a u je d i nje n i h n aci j a
U raspravi o nosiocima međunarodne socijalne politike mora se ukazati na sljedeće važne činjenice. Nosioci međunarodne saradnje u oblasti
socijalne politike su zemlje i međunarodne organizacije, a u njihovo ime
zvanično se pojavljuju: vlade, nevladine organizacije, političke organizacije, sindikati, humanitarne organizacije, stručne i naučne institucije i odgovarajući organi i agencije međunarodnih organizacija.
Organizacija ujedinjenih nacija (OUN) je glavni nosilac međunarodne socijalne politike. Pored OUN-a, značajni nosioci međunarodne socijalne politike su i Međunarodna organizacija rada (ILO), Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), Međunarodni pokret crvenog krsta itd.
N o si oc i me đ un a rod n e so c i j al n e p ol i t i k e
dokumenata, kao što su: deklaracije, rezolucije, preporuke, zaključci itd.
Međunarodni standardi o ekonomskim i socijalnim pravima čovjeka utvrđuju se konkretno i imaju pravnu formu. Međunarodno socijalno pravo
objavljuje se u okviru konvencija, a djelimično i putem preporuka koje
postaju sastavni dio nacionalnog prava nakon ratifikacije od strane države.
To su međunarodni sporazumi (ugovori) o socijalnim pravima.
-
143
138
142
154
139
155
158
Razlike koje postoje među ovim zemljama, a odnose se na razlike u
historijskom i ekonomskom razvoju, društvenoj strukturi, političkom sistemu i nivou zavisnosti od razvijenih zemalja, doprinose tome da ove zemlje imaju različite strategije socijalne politike. Ipak, i pored ovih razlika
uočavaju se sljedeće orijentacije:
1. Preuzimanje gotovih modela razvijenih zemalja,
2. Prilagođavanje gotovih modela i toka razvoja konkretnim uslovima, i
3. Traženje novih i originalnih puteva razvoja, odnosno modela socijalne politike. (Ružica, 1986)
Strategija socijalne politike u zemljama u razvoju ima zajedničko obilježje, a to je međuuslovljenost ekonomskog i socijalnog razvoja, što brži
preobražaj privrede i društva, prelazak iz dominantno i tradicionalno poljoprivrednog u industrijsko društvo, povećanje poljoprivredne proizvodnje i stvaranje pretpostavki za iskorijenjivanje gladi i nedostatka hrane, kao
i zadovoljavanje ostalih ljudskih potreba. Ovakvo stanje, koje se ogleda u
niskom nivou ekonomske razvijenosti, prisiljava ove zemlje da ipak izvjesnu prednost daju ekonomskom razvoju u odnosu na socijalni razvoj.
Kako bi se stvorili što bolji životni i radni uslovi stanovništva u ovim zemljama prioriteti u strategijama socijalne politike po Gavriloviću (2005) su:
1. Povećanje zaposlenosti, kao uslova za brži ekonomski i socijalni
razvoj i rješavanje problema akutne i prikrivene nezaposlenosti,
kao i obezbjeđenje kvalifikovane radne snage koju zahtijeva savremena tehnika i tehnologija;
2. Rješavanje problema siromaštva, koje je veoma prisutno i u gradskim i seoskim područjima;
3. Razvoj školstva, a što podrazumijeva širenje mreža škola i obuhvata, povećanje pismenosti, osnivanje, širenje i razvoj visokoškolskih
ustanova, što je za sve zemlje od kapitalnog značaja, i to ne samo
zbog nedostatka stručnjaka nego i zbog podizanja općeg kulturnog i obrazovnog nivoa;
4. Razvoj zdravstva, što podrazumijeva širenje zdravstvenih ustanova, sprečavanje i suzbijanje endemičnih i epidemijskih bolesti,
Socij alna po litika zemalj a u raz voj u
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
to nije dovoljno jer je dječiji rad proizvod siromaštva i neznanja. Često
siromašne porodice zavise od rada djece i to ne samo zbog prihoda koji
donose, već i zbog smanjenja rizika za obezbjeđenje prihoda sa kojim se
suočavaju. Jer, što je niži nivo prihoda porodice veća je opasnost za njeno
preživljavanje u slučaju radnog neangažovanja djeteta.
D eficitarno fin ansir anj e i politik a pore z a
Dr. Suada Buljubašić
-
postepeno povećavanje budžetskih sredstava za finansiranje socijalnog razvoja i ostvarivanje ravnomjerne raspodjele nacionalnog
dohotka
- sprečavanje odliva kapitala iz zemalja u razvoju, brža industrijalizacija ovih zemalja i sprovođenje agrarnih reformi,
- utvrđivanje sveobuhvatnog sistema socijalnog obezbjeđenja, odnosno sistema socijalnog osiguranja i socijalne zaštite,
- sindikalno organizovanje radnika, higijensko-tehnička zaštita na
radu i razvijanje skladnih odnosa u procesu rada,
- obrazovanje, stručno usavršavanje i sprečavanje odliva kadrova,
- jačanje najvažnijih funkcija porodice, otvaranje ustanova za predškolsku djecu i službi socijalne medicine,
- ekonomska pomoć razvijenih zemalja u iznosu od 1% bruto nacionalnog dohotka u cilju bržeg ekonomskog rasta i razvoja zemalja
u razvoju, povoljni uslovi kreditiranja zemalja u razvoju, te pružanje tehničke, finansijske i materijalne pomoći zemljama u razvoju,
- obeštećenje za socijalne i ekonomske štete nastale kao posljedica
akta agresije ili okupacije od strane agresora.
Generalna skupština UN-a na svom 35. zasjedanju ocijenila je da ciljevi i zadaci planirani za sedamdesete godine u najvećoj mjeri nisu ostvareni.
To je bio razlog za donošenje Rezolucije razvoja za osamdesete godine.
Osnovni cilj ove Rezolucije je unapređivanje ekonomskog i socijalnog razvoja zemalja u razvoju i smanjivanje jaza između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. U ostvarivanju ovog cilja neophodno je:
- uspostavljanje novog međunarodnog ekonomskog poretka na
osnovama izmjene strukture svjetske privrede i međunarodnih institucija,
- povećanje domaćeg bruto društvenog proizvoda u zemljama u razvoju po godišnjoj stopi od 7%,
- održavanje stope rasta stanovništva od 2,5% godišnje,
- iskorijenjivanje gladi i nedovoljne ishrane do kraja 20 vijeka,
- smanjivanje i eliminisanje siromaštva i pravična raspodjela efekata
razvoja,
- ostvarivanje pune zaposlenosti do kraja 20 vijeka povećanjem zaposlenosti po godišnjoj stopi od 2,5%,
Jedna od karakteristika zemalja u razvoju je i niska stopa akumulacije
koja je prouzrokovana ukupnim društveno-ekonomskim položajem i historijskim razvojem i direktno utječe na njihovu zaostalost. Sve to ih dovodi
u vrlo nepovoljan položaj u odnosu na razvijene zemlje. Zato su u ovim
zemljama neophodne strukturne promjene kako bi se povećala akumulacija i
otklonili uzroci zaostalosti. U svojoj raspravi o ovom pitanju Vukmirica ističe
da „razvijenim, savremenijim i ekonomsko i socijalno pravednijim sistemom
oporezivanja mogla bi se prikupiti znatno veća sredstva za akumulaciju, za finansiranje bržeg razvoja zemalja u razvoju“ (1996:516). Poresko opterećenje
u zemljama u razvoju je znatno manje u odnosu na razvijene zemlje. Tako
ukupna poreska opterećenja, uključujući i doprinose za socijalno osiguranje,
u zemljama u razvoju iznose oko 10% bruto društvenog proizvoda (BDP),
dok u Zapadnoj Evropi iznose oko 34% BDP-a. Već godinama se govori o
neophodnosti promjene poreskog sistema u zemljama u razvoju, posebno
zbog činjenice što veoma mali procent stanovništva plaća direktne poreze.
Najbolji dokaz da su neophodne promjene u poreskom sistemu je činjenica
da u zemljama u razvoju svega 2-3% stanovništva plaća direktne poreze, dok
je u razvijenim zemljama ovaj procenat znatno viši i kreće se u rasponu od
40 do 50% (Čekerevac, 1999). Progresivni sistem oporezivanja postoji u
jako malom broju zemalja u razvoju. Umjesto preraspodjele poreskog tereta
većina zemalja u razvoju se opredjeljuje za inflaciju, kojom se lakše mobilišu
resursi, i prebacivanje tereta razvoja na siromašne slojeve stanovništva.
Deficitarno finansiranje i loša porezna politika postoje kao problemi
u većini zemalja u razvoju a znače da su rashodi državnog budžeta veći od
prihoda, što, uz postojanje i drugih faktora, dovodi do inflacije.
Ove zemlje raspolažu ogromnim prirodnim bogatstvima, što je jedan
od preduslova za ubrzani privredni razvoj. Također, ne treba zanemariti ni
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
159
5. Zemlje u razvoju su one zemlje čiji je ekonomski razvoj, u poređenju sa industrijski razvijenim zemljama, dostigao najniži nivo
tako da su životni uslovi ljudi, u poređenju sa razvijenim zemljama, na izuzetno niskom nivou. (Lakićević, 1991)
Jedna od karakteristika zemalja u razvoju je nizak nivo ekonomskog
razvoja i nizak nacionalni dohodak. Nivo ekonomskog razvoja se mjeri
po veličini nacionalnog dohotka po stanovniku. Dohodak po glavi stanovnika (per capita) najbolji je pokazatelj nivoa ekonomske razvijenosti,
stope privrednog rasta, životnog standarda i kupovne moći stanovništva. U
ocjenjivanju nivoa ekonomskog razvoja neke zemlje nezaobilazna je struktura privrede i struktura stanovništva u pogledu zaposlenosti, obrazovanja
i odnosa gradskog i seoskog stanovništva.
Iako postoje značajne razlike među zemljama u razvoju koje se ogledaju u nivou ekonomske i društvene razvijenosti, strukturi privrede i brojnim
drugim razlikama, postoje i neke zajedničke karakteristike što ih svrstava
u istu grupu zemalja. Eksperti Ujedinjenh nacija izučavajući probleme zemalja u razvoju utvrdili su bitne karakteristike koje su zajedničke za ovu
grupu zemalja. Zato su Ujedinjene nacije preporučile skalu nedovoljne
razvijenosti, po kojoj su zajedničke karakteristike ovih zemalja sljedeće:
1. Visoka stopa rasta stanovništva;
2. Nedovoljna ishrana;
3. Zaostala poljoprivreda;
4. Nizak nacionalni dohodak i nivo životnog standarda;
5. Niska stopa industrijske proizvodnje;
6. Ekonomska potčinjenost;
7. Niska stopa energije po stanovniku;
8. Visoko učešće trgovine u ukupnoj djelatnosti;
9. Dezintegracija privrednog i političkog sektora;
10. Postojanje autohtonih ljudskih zajednica;
11. Opća i prikrivena nezaposlenost;
12. Ograničeni izvori i nepovoljna struktura akumulacije.
Svi ovi parametri nedvosmisleno pokazuju da je u ovim zemljama veoma nizak životni standard stanovništva i visok stepen njihove socijalne
ugroženosti. Kao što je već istaknuto, većina ovih zemalja bile su kolonije
razvijenih kapitalističkih zemalja, i to je jedan od glavnih uzroka zaostajanja
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
De m og r afs ka e k s plo z ij a
Jedan od problema zemalja u razvoju je problem demografske eksplozije koji je naročito izražen od kraja pedesetih godina prošlog vijeka, i utječe na usporavanje procesa razvoja. Do naglog povećanja broja stanovništa
došlo je zbog toga što je smanjena stopa smrtnosti, naročito novorođenčadi i predškolske djece, a zadržana stopa nataliteta. Međutim, smanjenje
stope smrtnosti nije pratilo i smanjenje stope nataliteta, što je bilo karakteristično za razvijene zemlje. Savremene medicinske mjere, poboljšanje
higijenskih uslova života stanovništva u zemljama u razvoju, povećan broj
ljekara i medicinskog osoblja, imunizacija stanovništva i dostupnost zdrave
vode za piće, zdravstveno prosvjećivanje stanovništa, isušivanje močvara
dovelo je do suzbijanja masovnih zaraznih bolesti sa velikim procentom
smrtnosti, kao što su kolera, kuga, malarija, crni prišt i tuberkuloza itd.
Međutim, način života, nivo kulture i tradicija utjecali su na to da se stopa
nataliteta sporo mijenja. Godišnji porast stanovništva u zemljama u razvoju kreće se od 2,5% do 3% (World Development Report, 1995). Ovako
visok porast stanovništva minimizuje uspjehe privrednog razvoja ili ga u
značajnoj mjeri usporava. Bez obzira što je prosječni ljudski vijek produžen
on je u zemljama u razvoju znatno ispod srednje razvijenih ili visoko razvijenih zemalja. „Tako je početkom sedamdesetih godina prosečan životni
vek u zemljama zapadne Evrope iznosio oko 76 godina, dok je u zemljama
u razvoju iznosio jedva 40 godina. U isto vreme, u Evropi je starih preko
65 godina bilo 13,5%, a u Africi 3,5%.“ (Lakićević, 1991:258)
Visok prirodni priraštaj ugrožava ne samo razvoj ovih zemalja, nego
i čitavog svijeta, s obzirom na ograničene potencijale ekosistema. Demografska ekspanzija u nekim zemljama u razvoju ozbiljno umanjuje i rezultate rasta ukupnog nacionalnog dohotka i usporava dalji ekonomski i
društveni razvoj. Sve ovo doprinosi da se brojni problemi u ovim zemljama
multipliciraju i produbljuju.
P rob le m is hr ane
VIII.
M EĐ UN AROD NA S OCIJ ALNA P OLIT IKA
Potreb a z a međ un aro d no m s ar ad nj o m
u o bl as ti so cijalne po litik e
Razvoj nauke i tehnologije doveo je do velikih promjena u svim sferama života, prevazilazeći geografske i kulturne granice i uslovljavajući sve
veću međuzavisnost naroda i zemalja u različitim oblastima. Fenomen globalizacije uslovljava povezanost i traži saradnju na svjetskom nivou i nivou pojedinih zemalja, a u cilju unapređenja ukupnog razvoja i rješavanja
nekih problema koji opterećuju savremeno čovječanstvo. U novonastalim
uslovima i područje socijalne politike postalo je predmet međunarodnog
interesa i dogovaranja. Mnoga socijalno-politička pitanja imaju međunarodni značaj, što dovodi do stvaranja interesa kod velikog broja zemalja da
zajednički rješavaju ova pitanja.
Međunarodna saradnja u oblasti socijalne politike je aktivnost država i drugih međunarodnih subjekata radi ostvarivanja određenih ciljeva
socijalne politike i socijalnog razvoja. Ova saradnja je sve intenzivnija i u
univerzalnim razmjerama tako da dobiva obilježja međunarodne socijalne
politike. Među autorima postoje razlike u shvatanju i definisanju međunarodne saradnje u oblasti socijalne politike. Vajs govori o međunarodnoj
socijalnoj politici kao socijalno-političkoj aktivnosti država, nacionalnih i
međunarodnih organizacija kojom se socijalno-politički ciljevi, programi
i mjere nastoje sprovesti preko nacionalnih granica u što više zemalja, a
putem saglasnosti i sporazuma o socijalno političkim mjerama kojima se
olakšava njihovo sprovođenje u nacionalnim okvirima (Vajs, 1982, prema:
Gavrilović, 2005)
Nedovoljna ishrana i problem gladi još uvijek je problem u velikom
broju zemalja. Paradoks savremenog čovječanstva je što u razvijenim zemljama zbog prekomjernog uzimanja hrane ljudi umiru ili ozbiljno na-
Dr. Suada Buljubašić
- da rade na socijalnom napretku i poboljšanju životnih uslova i
većoj slobodi;
- da budu središte u kome će se usklađivati postupci nacija usmjereni na postizanje ovih zajedničkih ciljeva.
U Organizaciji ujedinjenih nacija prihvaćeno je stanovište da su mir i
bezbjednost u svijetu najznačajniji uslovi za opći napredak čovječanstva i
da se ovom pitanju mora posvetiti posebna pažnja. S obzirom na činjenicu
da u svijetu postoji veliki broj nerazvijenih i siromašnih zemalja, među
kojima su i bivše kolonijalne zemlje, Ujedinjene nacije (UN) su utvrdile
način njihovog razvoja, a sve u cilju prevazilaženja ili ublažavanja brojnih
socijalnih problema sa kojima su se ove zemlje suočavale. Nošene idejom
slobode i svestranog razvoja UN su se opredijelile za investiranje u obrazovanje, zaštitu zdravlja i poboljšanje općih životnih i radnih uslova ljudi kao
neophodnu pretpostavku razvoja društva. Kako bi proklamovane ciljeve u
pogledu bržeg ekonomskog i socijalnog razvoja ostvarile, UN su se opredijelile za dekadni način planiranja i ostvarivanja socijalnog razvoja. Tako
je 1969. godine usvojena Deklaracija o socijalnom napretku i razvoju. U
Deklaraciji su utvrđeni polazni stavovi, principi, ciljevi, sredstva i metode
ostvarivanja socijalnog napretka i razvoja u svijetu.
Polazni stavovi Deklaracije obuhvataju:
- podizanje životnog standarada stanovništva i pune zaposlenosti,
- ostvarivanje prava i sloboda čovjeka utvrđenih u odgovarajućim
deklaracijama UN,
- razvijanje odnosa unutar i između zemalja na osnovama pravde
kao osnova za mir i bezbjednost u svijetu i svestran razvoj ličnosti,
- međuzavisnost i uslovljenost ekonomskog i socijalnog razvoja,
kao načina razvoja društva, prevenstveno zemalja u razvoju,
- da nauka i naučna saznanja mogu i treba da budu primjenjena za
opće dobro čovjeka i njegove potrebe,
- obavezu svih država da se angažuju na otklanjanju svih prepreka
koje otežavaju brži ekonomski i socijalni razvoj.
Principi Deklaracije o socijalnom napretku i razvoju su:
- pravo svih ljudi da uživaju rezultate društvenog razvoja i pravo na
dostojanstven život, bez obzira na rasu, spol, nacionalnu, vjersku
i drugu pripadnost, te druge razlike,
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
131
147
134
150
kongres održan 1890. godine. Ideje iznesene na ovom kongresu podržala
je Švajcarska koja je željela da ujednači uslove rada među pojedinim kantonima. Poslije Berlinskog kongresa održani su kongresi u Cirihu i Briselu
koji su doprinijeli sazrijevanju ideje o međunarodnom sporazumijevanju
u zakonskoj zaštiti radnika. Neposredni rezultat tih napora bio je formiranje Međunarodnog udruženja za zakonsku zaštitu radnika. Udruženje
je formirano 1900. godine na kongresu u Parizu, a posredovanjem ovog
udruženja donijete su prve međunarodne konvencije koje su se odnosile na
radne uslove, a to su Konvencija o zabrani noćnog rada za žene i Konvencija
o zabrani upotrebe bijelog fosfora u fabrikama šibica.
Međunarodna saradnja jača nakon Prvog svjetskog rata naročito osnivanjem Društva naroda kao prve međunarodne organizacije. Na mirovnoj konferenciji održanoj 28. aprila 1919. godine usvojen je Pakt Društva
naroda. Cilj Društva naroda bio je očuvanje međunarodnog mira i bezbjednosti i unapređenje međunarodne saradnje. Iste godine na mirovnoj
konferenciji, održanoj u Parizu, osnovana je Međunarodna organizacija
rada (ILO), koja je imala status autonomnog tijela vezanog za Društvo
naroda. Međunarodna organizacija rada dobila je zadatak da doprinese
zaštiti prava radnika i poboljšanju životnih i radnih uslova. U trinaestom
dijelu Versajskog ugovora o Društvu naroda utvrđene su obaveze njegovih
članica prema Međunarodnoj organizaciji rada.27
U toku Drugog svjetskog rata Međunarodna organizacija rada nije
prekidala svoje aktivnosti, a nakon osnivanja Ujedinjenih nacija, na osnovu posebnog ugovora zaključenog 14. decembra 1946. godine, dobila je
status prve i najvažnije specijalizovane agencije UN-a.
Veliki doprinos razvoju međunarodne socijalne politike dao je i
međunarodni sindikalni pokret. Prvi strukovni sindikati nastaju u drugoj polovini 19. vijeka. Tako su 1871. godine osnovane Međunarodna
27 Članice Društva naroda trudiće se :
1. « da obezbede i održe pravične uslove rada za čoveka, ženu i dete na svojim teritorijama, kao
i svim zemljama na koje se prostiru njihove veze i u tom cilju da stvore i održavaju potrebne
međunarodne organizacije;
2. da obezbede pravično postupanje sa domaćim stanovništvom na teritorijama koje su pod
njihovom upravom ;
3. stavlja se u dužnost društvu naroda da vodi opšti nadzor nad sporazumom koji se odnosi na
trgovinu ženama i decom i na prodaju opijuma ;
4. da preduzmu međunarodne mere radi sprečavanja i suzbijanja bolesti. » (Vajs, 1982, prema:
Gavrilović, 2005:220)
C M
Y K
161
Dr. Suada Buljubašić
177
33 Lisabonski ugovor potpisan je 13. decembra 2007. godine, i potpisalo ga je svih 27 članica
Evropske unije. Prije stupanja na snagu bilo je neophodno da ga sve zemlje ratifikuju, a u
skladu sa nacionalnim procedurama. Proces ratifikacije obilježio je neuspjeh prvog referenduma
u Irskoj u drugoj polovini 2008. godine. To se tumačilo sadržajem ugovora iz Lisabona koji
se odnose na ljudska prava, neutralnost i svrstavanja u članice drugog reda. Irskoj je učinjen
ustupak naknadnim dogovorom unutar Evropskog savjeta, i proces ratifikovanja je nastavljen.
Drugi, uspješan referendum u Irskoj održan je u oktobru 2009. godine. Nakon ratifikacije svih
članica Ugovor je stupio na snagu 1. decembra 2009. godine.
Modernizacija sistema socijalne zaštite (član 137) postala je, pored
problematike socijalne uključenosti, oblast razmjene informacija i saradnje
država članica. Tako je predviđeno osnivanje Komiteta za socijalnu zaštitu
(član 144) koji ima savjetodavnu ulogu, a povodom pitanja saradnje država članica u oblasti socijalne zaštite sa sljedećim zadacima:
- da prati socijalnu situaciju i razvoj u oblasti socijalne zaštite u
državama članicama i Uniji;
- da unaprjeđuje razmjenu informacija i iskustava između država
članica i Komisije;
- da priprema izvještaje, daje mišljenja i preduzima druge mjere u
okviru svojih nadležnosti, a na zahtjev Savjeta, Komisije ili na svoju inicijativu.
Pored toga, utvrđena je primjena metoda otvorene koordinacije.
Ugovor iz Lisabona33 je značajan jer je unaprijedio i dao veći značaj
socijalnoj dimenziji Evropske unije, uvodeći nove vrijednosti i nove ciljeve u područje socijalne politike. „Uvođenje socijalnih ciljeva u osnivačke
ugovore nema samo simbolički karakter, jer obezbeđuje njihovo učešće u
utvrđivanju i sprovođenju evropske politike. U skladu sa čl. 3 Ugovora o
Evropskoj uniji, puna zaposlenost, društveni razvoj, borba protiv socijalne
isključenosti, socijalna zaštita i borba protiv diskriminacije, pripadaju ciljevima Unije. Uvođenje Povelje o osnovnim pravima EU u red obavezujućih
prava Unije obezbeđuje bolju zaštitu socijalnih prava, dok je podeljena
nadležnost između EU i država članica u oblasti socijalne politike, zasnovana na principu supsidijarnosti.“ (Vuković, 2011:275)
I Lisabonskim ugovorom, kao i prethodnim iz Amsterdama i Nice,
je predviđeno da se odluke Evropskog savjeta donose kvalifikovanom većinom u oblasti poboljšanja radnih uslova radi zaštite zdravlja i sigurnosti
radnika, radnih uslova, jednakosti prema spolu na tržištu rada i na radu i
integraciji osoba koje su isključene sa tržišta rada. S druge strane, jednogla-
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
cijalna kohezija, naučno-tehnička istraživanja, tehnološki razvoj i zaštita
životne sredine. Pored proširenja u ovim oblastima Unija je proširila i djelokrug svoga rada na sljedeće oblasti: politika viza, obrazovanje i stručno
osposobljavanje, kultura, zdravstvo, zaštita potrošača, transevropske mreže
u oblasti saobraćaja, telekomunikacija i energetske infrastrukture, industrijska politika i pomoć zemljama u razvoju.
Ugovor je uspostavio „model sa tri stuba“:
- Prvi stub obuhvata „supranacionalnu evropsku zajednicu“ koju
čine Evropska zajednica, Evropska zajednica za ugalj i čelik i
Evropska zajednica za atomsku energiju;
- Drugi stub je zajednička spoljna i bezbjedonosna politika i
- Treći stub obuhvata pravdu i unutrašnje poslove.
Broj država članica Evropske unije od njenog osnivanja se značajno
povećao. Potpisivanjem Četvrtog ugovora o pristupanju, 1995. godine,
Evopskoj uniji su pristupile Austrija, Švedska i Finska, tako da je EU brojala 15 članica. Najveće proširenje ostvareno je 2004. godine, kada je u EU
ušlo čak deset novih država, među njima osam bivših komunističkih država. Članicama su postali: Kipar, Češka, Estonija, Latvija, Litvanija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Broj država članica EU proširio
se i 2007. godine, kada su Bugarska i Rumunija postale nove članice EU.
Evropska unija ima 27 članica, ali će se ovaj broj uvećati 2013. godine kada
će se i Hrvatska nakon uspješno provedenog referenduma priključiti EU.
184
Međunarodni savjet za socijalno blagostanje (ICSW) je svjetska nevladina i nepolitička organizacija. Njen prvobitni naziv bio je Međunarodna
konferencija za socijalne djelatnosti. Osnovana je 1928. godine na inicijativu dr. Rene Sand iz Belgije kao međunarodna organizacija na području
socijalnog rada. U toku Drugog svjetskog rata prekinute su aktivnosti ove
organizacije, ali su one ponovno obnovljene 1947. godine.
Prema odredbama Statuta, ICSW je apolitična nevladina organizacija
koja ima status nevladine konsultativne organizacije prve kategorije pri
Ekonomsko-socijalnom savjetu OUN-a, čiji su ciljevi:
1. da stvara forum za diskusiju o socijalnom napretku i pitanjima
koja su za njega vezana u svjetskim razmjerama;
2. da radi na unapređenju socijalnih blagostanja u cijelom svijetu;
3. da unaprijedi razmjenu informacija i iskustava među socijalnim
radnicima, socijalnim ustanovama i drugim zainteresovanim ustanovama u domenu socijalnog rada u cijelom svijetu;
4. da olakša i unaprijedi saradnju međunarodnih organizacija koje
djeluju u domenu socijalne djelatnosti. (Lakićević, 1991)
Aktivnosti i djelokrug interesovanja Međunarodnog savjeza za socijalno blagostanje stalno se šire i unaprijeđuju. U početku interes je bio na
socijalnom radu da bi se vremenom proširio i na socijalnu politiku, ljudska prava, borbu protiv siromaštva naročito u zemljama u razvoju. U cilju
razmjene znanja i iskustava od 1950. godine ICSW svake druge godine
organizuje međunarodnu konferenciju sa aktuelnim temama. Teme ovih
konferencija su najčešće neki aktuelni problemi sa kojima se suočava svijet
ili pojedine zemlje. Tako su među temama koje su u prethodnom periodu
razmatrane na ovim konferencijama bile: Socijalna služba, organizacija i
aktivnosti; Poboljšanje nivoa života, uloga socijalne službe; Industrijaliza-
Me đ una ro d n i savj e t
z a so c i ja l n o b l ag o sta n je ( I C SW )
UNESCO pomaže i podržava napore država članica kroz konferencije, seminare i publikacije, kroz promociju istraživanja i razmjenu informacija i znanja, uključujući statističke podatke, te tehničke, savjetodavne
i druge usluge.
Izgradnja institucionalnog sistema Evropske unije odvijala se u skladu
sa procesom integracije i postavljenim ciljevima. S obzirom na specifičnosti nastanka Evropske unije neophodno je krenuti od osnivanja Evropske zajednice za ugalj i čelik (1951) i uspostavljanja organa Visoke vlasti.
Osnovni princip u radu ove zajednice bio je zastupanje nadnacionalnih
interesa, pa je Visoka vlast bila zadužena za donošenje odluka koje su bile
obavezujuće i za države članice i za individualne subjekte (fizička i pravna
lica). Ista zaduženja imao je i Savjet u kome su svoje predstavnike imale države članice na ministarskom nivou. Savjet je imao specifičan način
donošenja odluka. Obavezujuće odluke donosile su se na osnovu načela
suverenosti i načela ponderisanja glasova. Načelo suverenosti podrazumijeva da jedna država ima jedan glas, dok po načelu ponderisanja glasova
države nisu imale istu glasačku snagu. U slučaju spora, nadležan je bio Sud
Ra z vo j i n st i t uc i o na l no g si s te m a
Ra z vo j i n st i t uc i o na l no g si s te m a
i i n st i t u c i je E vro p sk e uni j e
sno donošenje odluka Evropskog savjeta potrebno je za donošenje odluka
u oblasti: socijalne sigurnosti i socijalne zaštite radnika, prestanka ugovora
o radu, zastupanja i kolektivnog ostvarivanja interesa zaposlenih i poslodavaca, uslova zapošljavanja državljana trećih zemalja koji borave zakonito
na području EU, i finansijske podrške u zapošljavanju i otvaranju novih
radnih mjesta. Zahtjevi evropskih sindikata da glasanje kvalifikovanom većinom bude uobičajena procedura u socijalnoj politici, nisu prihvaćeni i
uneseni u Lisabonski ugovor, Izuzetak je proširenje ovog principa na socijalne naknade migranata i članova njihovih porodica (Schomann, 2010).
Lisabonskim ugovorom došlo je do značajnih izmjena u institucionalnom sistemu EU. Došlo je do proširenja glavnih organa Unije, jer su status
glavnih organa dobili i Evropski savjet i Evropska centralna banka. Nakon
Lisabonskog ugovora institucionalni sistem čine: Evropski parlament, Savjet, Evropski savjet; Evropska komisija, Sud pravde, Računovodstveni sud
i Evropska centralna banka. Ugovor sadrži i veći broj konkretnih izmjena
u sastavu, načinu rada, načinu odlučivanja i nadležnosti institucija i savjetodavnih organa.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
mjera za djelovanje jedinstvenog evropskog tržišta, i ublažavanja nejednakosti koje su bile prisutne.
Pove l ja o o sn ov ni m so c i j al n i m
p ravi m a ra d ni k a
Evropska zajednica je u toku 1989. godine donijela dva važna dokumenta koja su od naročitog značaja za socijalnu politiku. To su Socijalna
dimenzija jedinstvenog tržišta – Bijela knjiga i Povelja o osnovnim socijalnim
pravima radnika, kao operativniji dokument koji sadrži bazične principe
Evropske zajednice, a to su:
1. Sloboda kretanja radnika – svaki radnik u Evropskoj zajednici
ima pravo slobodnog kretanja na njenoj cijeloj teritoriji, podliježući jedino ograničenjima po osnovu javnog reda, bezbjednosti i
zdravstvene zaštite;
2. Zapošljavanje i zarada – svaka osoba je slobodna u izboru zanimanja i svako zapošljavanje mora biti nadoknađeno pravednim
primanjima;
3. Unapređenje uslova života i rada – jedinstveno tržište mora stvoriti pretpostavke za poboljšanje životnih i radnih uslova radnika i,
tamo gdje je to neophodno, morat će se stvoriti sada nedostajući
aspekti propisa o zapošljavanju, kao što su procedure prilikom
masovnog otpuštanja ili prilikom bankrotiranja preduzeća;
4. Socijalna zaštita – svaki radnik u Evropskoj zajednici ima pravo na
odgovarajuću socijalnu zaštitu uključujući i one koji su isključeni
sa tržišta radne snage, ili nisu uspjeli da se zaposle nakon otpuštanja, pa zbog toga nemaju odgovarajuća sredstva za život. Svi
oni moraju biti u mogućnosti da dobiju odgovarajuću naknadu
i socijalnu pomoć koja će biti u skladu sa njihovim porodičnim i
drugim okolnostima;
5. Prava na udruživanje i kolektivno ugovaranje (sindikalna prava
radnika) – radnici i poslodavci imaju pravo na udruživanje, sa
ciljem stvaranja profesionalnih organizacija ili sindikata koji će
biti u službi zaštite njihovih interesa na ekonomskom i socijalnom
nivou;
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
UNESCO je specijalizovana institucija UN-a utemeljena Konvencijom potpisanom 16.11.1945. godine na Konferenciji održanoj u Londonu. UNESCO je osnovana s ciljem da doprinese svjetskom miru i bezbjednosti zalažući se za međunarodnu saradnju u obrazovanju, nauci i kulturi.
Svoje ciljeve ostvaruje razvijanjem uzajamnog poštovanja i razumijevanja
među narodima putem sredstava javnih komunikacija i predlaganjem međunarodnih sporazuma, širenjem znanja i zaštitom svjetskog kulturnog
nasljeđa. Kroz svoje aktvnosti UNESCO nastoji da:
- pruži podršku i pomoć državama članicama UN-a u eliminisanju
nepismenosti i razvoju svih nivoa obrazovanja, težeći naročito da
razvije razumijevanje među ljudima;
- pokrene i podrži napore u uspostavljanju i razvoju međunarodne
saradnje na polju prirodnih i društvenih nauka;
- prevaziđe prepreke koje stoje na putu slobodnog kretanja ljudi,
ideja i znanja, te unaprijedi korištenje nauke za dobrobit cijelog
čovječanstva;
- razvije i unaprijedi međunarodnu razmjenu u oblasti obrazovanja
i kulture, i da istražuje i čini dostupnim javnosti poznata blaga
svjetske kulturne baštine, kao i da podstiče prožimanje različitih
kulturnih vrijednosti;
- očuva svjetsko kulturno nasljeđe, kao što su historijske građevine,
spomenici, umjetnička djela i knjige, i da to bude dostupno svima.
Pored ovoga, UNESCO teži da unaprijedi i podrži slobodnu razmjenu ideja i znanja među ljudima i nacijama svijeta, obezbjeđujući usluge
centralne agencije za prikupljanje i razmjenu materijala i informacija.
Ova organizacija bazirana je na premisi da mir i bezbjednost u svijetu
treba da budu zasnovane ne samo na političkoj i ekonomskoj saglasnosti,
već i na uzajamnom poštovanju i razumijevanju među narodima kroz kolektivne intelektualne djelatnosti. Pored toga UNESCO se zalaže za demokratizaciju, razvoj i unapređenje obrazovanja, nauke i umjetnosti. U
svom radu organizacija ne smije nametati svoje standarde ili način rada
bilo kojoj od njenih članica.
Dr. Suada Buljubašić
Org a n i z ac i j a u je d i nje n i h n aci j a
z a o b ra zova n je , n auk u i k u lt uru ( U N E SC O)
172
185
192
169
188
189
176
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
pe. „Prvi korak ka političkoj saradnji zemalja Evrope je Haški kongres koji
je održan 1948. godine. Na Kongresu su uzeli učešće predstavnici vlada,
parlamentarci, industrijalci i sl. Pored pitanja političkog regulisanja odnosa
između evropskih država, odnosno zajedničkog organa država koji bi imao
nadnacionalni karakter, postavljeno je i pitanje usklađivanja ekonomske politike zemalja.“ (Čekerevac, 1999:324) Na ovom kongresu donesena je ekonomsko-socijalna rezolucija. Ova rezolucija, sa stanovišta socijalne politike,
bila je vrlo značajna jer obuhvata potrebu usklađivanje ekonomske politike
zemalja, a u cilju pune zaposlenosti i razmjene radne snage.
Nakon toga, iste godine (1948) u Briselu sklopljen je pakt između Velike Britanije, Francuske, Holandije, Belgije i Luksemburga prvenstveno sa
političkim ciljevima, ali i uz mogućnost saradnje na ekonomskom i socijalnom planu. Briselski pakt iz 1948. godine je bio značajan jer su formirane
komisije sa ciljem praćenja ratifikacije konvencija Međunarodne organizacije rada, te bilateralnih i multilateralnih ugovora o socijalnom osiguranju.
Kao što je već rečeno, potreba za povezivanjem država Zapadne Evrope neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata bila je motivisana i
strahom od nadolazećeg komunizma sa istoka Evrope, ali i prevazilaženja
suprotnosti između zemalja pobjednica, prvenstveno Francuske, i poražene Njemačke, kako bi se ubrzao razvoj i osiguralo funkcionisanje njegovih kompatibilnih segmenata na tom prostoru. „Prva institucija koja je
osnovana da bi ostvarila neophodno povezivanje, u sve složenijim svetskim
odnosima koji su nastajali, bio je Evropski savet koji je osnovan 1949. godine, sa sedištem u Strazburu. U godinama koje su usledile on je odigrao
značajnu ulogu u razvoju tržišnog modela privređivanja, parlamentarne
demokratije i ljudskih prava.“ (Gavrilović, 2005:204)
Krajem 1979. godine Evropski savjet usvojio je dokument pod nazivom Perspektiva evropske socijalne politike u idućoj deceniji. Ovim dokumentom utvrđeni su osnovni ciljevi socijalne politike i njen globalni koncept za osamdesete godine prošlog vijeka.
Međutim, treba istaći da su se prije usvajanja ovog dokumenta odvijali
snažni integracioni procesi. Rezultati ovih procesa su nastanak, razvoj i
transformacija određenih asocijacija, koje danas imaju svoj izraz u Evropskoj uniji kao razvijenoj zajednici koju čini 27 evropskih država u kojima
živi oko 500 miliona stanovnika.
Dr. Suada Buljubašić
Budžetska ovlaštenja Evropskog parlamenta uključivala su konačno
odlučivanje o neobaveznim troškovima, pravu da u cijelosti odbije prijedlog budžeta i odobravanju izvršenja budžeta.
Funkciju političkog nadzora nad ostalim institucijama Evropski parlament vrši tako što prima i razmatra njihove izvještaje, obrazuje anketne
odbore, prima peticije i imenuje Ombudsmene. Politički nadzor i kontrola
Evropskog parlamenta prvenstveno su usmjereni prema Evropskoj komisiji, dok su u znatno manjoj mjeri usmjereni prema Savjetu i Evropskom
savjetu. Ova nadzorna funkcija ostvarivala se kroz odobravanje kandidata
za predsjednika Komisije, davanja saglasnosti za izbor Komisije i izglasavanja nepovjerenja Komisiji (Knezović-Predić, 2010).
Uloga i značaj Evropskog parlamenta su ojačani Lisabonskim ugovorom. Rezultat zajedničkog opredjeljenja jačanja Parlamenta je proširenje
ovlaštenja u zakonodavnoj i budžetskoj oblasti. Ugovorom je predviđeno da Evropski parlament i Savjet zajedno vrše zakonodavnu i budžetsku
funkciju, a da Parlament, pored toga, vrši političku kontrolu i daje mišljenje shodno Ugovoru.
„Lisabonski ugovor je takođe ojačao ulogu EP i primenom ‘redovnog
zakonodavnog postupka’ na nove oblasti, kao što su zajednička poljoprivredna politika, tržišna pitanja, pogranična pitanja, azil, migracije, pravosudna saradnja u građanskim i krivičnim stvarima i policijska saradnja. U
delu poslova koji se tiču budžeta, Lisabonski ugovor predviđa da celokupni
godišnji budžet usvaja Parlament i Savet. Novina je u odnosu na predsednika Komisije, koga sada prema najnovijem ugovoru, bira EP time što se
izjašnjava o kandidatu koga predloži Evropski savet. Sastav EP prilagođen je
promenama u odnosu prema Evropskom savetu, a ukupan broj predstavnika
ograničen je na 750 plus predsednik EP. Raspodela mesta ne vrši se prema
državama članicama, već na osnovu jednoglasne odluke Evropskog saveta
i usvojenih kriterija koji predviđaju da minimalni broj predstavnika država može biti 6, a maksimalni 96 (princip ‘degresivne proporcionalnosti’).“
(Vuković, 2011:271-272) Ove novine u pogledu broja predstavnika su značajne. Parlament je do usvajanja Ugovora iz Lisabona imao 736 poslanika, i
broj predstavnika je bio u rasponu od 5 (Malta) do 99 (Njemačka). Sjedište
Evropskog parlamenta je u Strazburu. To je jedina supranacionalna organizacija u svijetu sa zadatkom da zastupa interese građana Evropske unije.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Evropska komisija
Evropska komisija (EK) zauzima važno mjesto u institucionalnom sistemu Evropske unije. Komisiju čine članovi (komesari) i brojna administracija. Članovi Evropske komisije su državljani država članica EU, a biraju se na osnovu svojih sposobnosti za obavljanje ove funkcije na mandat od
pet godina. U svom radu članovi Komisije su nezavisni i uživaju čitav niz
privilegija i imuniteta. Ova nezavisnost je vrlo značajna za kvalitetan rad i
unapređenje procese integracija. Komisija obavlja poslove vezane za proces
evropskih integracija, i pojavljuje se kao predlagač odluka koje se podnose
Savjetu ili Savjetu i Parlamentu. Komisija vrši funkciju nadzora na primjenu prava Evropske unije, prati izvršenje odredaba ugovora i drugih akata,
kao što su odluke Savjeta i Parlamenta i presude Suda pravde. Komisija
je zadužena za oblast spoljne politike pri zaključivanju ugovora, kada se
pojavljuje kao ovlašteni pregovarač. Pored toga, Komisija predstavlja EU
na međunarodnom planu i upravlja finansijama (Knežević-Predić, 2010).
Lisabonski ugovor donio je dosta novina u pogledu Evropske komisije, a
odnose se prvenstveno na promjenu sastava, uslova za imenovanje, postupaka izbora njenih članova, ovlaštenja predsjednika Komisije i uvođenje funkcije Visokog predstavnika Unije za spoljne poslove i bezbjedonosnu politiku.
Evropski savjet
Evropski savjet je najmlađa institucija Evropske unije. U početku Evropski savjet nije donosio obavezujuće odluke i bio je zadužen za utvrđivanje daljih pravaca djelovanja EU, koje je usvajao Savjet. Bez obzira na svoj formalni
status praksa je pokazala da je Evropski savjet imao veoma značajnu ulogu u
širenju EU i da je bio odlučujući organ za donošenje političkih odluka.
Lisabonski ugovor je u velikoj mjeri promijenio mjesto Evropskog savjeta u institucionalnom sistemu Evropske unije. Evropski savjet je svrstan
u red glavnih organa EU, i strukturno je ojačan kako bi mogao da donosi
odluke koje su sada obavezujuće.
Savjet
Savjet (Savjet ministara) čine predstavnici država članica na ministarskom nivou. Oni su ovlašteni da preuzmu obaveze u ime svojih vlada u oblastima koje su u njihovoj nadležnosti. Od pitanja koja su na dnevnom redu
173
Sekretarijat
Sekretarijat je administrativni organ UN-a koji radi po uputstvima
Generalne skupštine, Savjeta bezbjednosti i drugih organa UNa. Na čelu
Sekretarijata je glavni sekretar, kojeg imenuje Generalna skupština na prijedlog Savjeta bezbjednosti. Sjedište Sekretarijata je u Njujorku, a ima svoje urede u Beču, Nairobiju i Ženevi.
Međunarodni sud pravde
Međunarodni sud pravde je glavni sudski organ UN-a. On rješava sporove između država članica, daje savjetodavna mišljenja na traženje Generalne skupštine i Savjeta bezbjednosti, te drugih tijela i specijalizovanih agencija
UN, ako ih za to ovlasti Generalna skupština. Međunarodni sud pravde sudi
na osnovu međunarodnih ugovora, međunarodnog običajnog prava i općih
pravnih načela. Kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila može
koristiti i neke sudske presude. Sud je sastavljen od petnaest sudija izabranih
od Generalne skupštine i Savjeta bezbjednosti. Sjedište suda je u Hagu.
Starateljski savjet
Starateljski savjet je jedno od glavnih tijela UN-a, nadležno za razmatranje izvještaja koje podnose upravne vlasti područja pod starateljstvom. Ovo
tijelo vodi brigu o razvoju područja pod starateljstvom u cilju postizanja nezavisnosti. Budući da se broj ovih područja stalno smanjuje, očekuje se da će
ovo tijelo u potpunosti izvšiti svoju zadaću i izgubiti svrhu daljeg postojanja.
Ekonomsko-socijalni savjet
Ekonomsko-socijalni savjet glavno je tijelo za koordinaciju ekonomskog i socijalnog rada UN-a i specijalizovanih ustanova iz sistema UNa. Ekonomsko-socijalni savjet ima poseban značaj za socijalnu politiku
i njenu međunarodnu afirmaciju. Pod nadzorom Generalne skupštine,
Ekonomsko-socijalni savjet rukovodi ekonomskim i socijalnim djelatnostima Ujedinjenih nacija, vrši ili podstiče proučavanje i podnosi izvještaje
i daje preporuke o međunarodnim ekonomskim, socijalnim, kulturnim,
prosvjetnim, zdravstvenim i drugim pitanjima razvoja, poštovanja i uvažavanja prava čovjeka i osnovne slobode. Ekonomsko-socijalni savjet sa
Komisijom za socijalni razvoj koordinira rad svih institucija koje su vezane
za UN, a koje djeluju u ekonomskoj i socijalnoj oblasti.
Dr. Suada Buljubašić
Dječiji fond Ujedinjenih nacija je specijalni program UN-a posvećen
pomaganju nacionalnih napora da se unaprijedi zdravlje, ishrana, obrazovanje i opće blagostanje djece i mladih. Ovaj fond od svog osnivanja,
decembra 1946. godine, do 1953. godine zvao se Međunarodni krizni dječiji fond Ujedinjenih nacija (UNICEF). Promjena naziva u Dječiji fond
Ujedinjenih nacija uslijedila je nakon promjene u funkciji ove organizacije. Prvobitno je ova organizacija osnovana u cilju pružanja pomoći djeci u
zemljama koje su pretrpjele velike gubitke u toku Drugog svjetskog rata.
Nakon 1950. godine glavne aktivnosti UNICEF-a usmjerene su prema
općim programima poboljšanja kvaliteta života djece, naročito u nedovoljno razvijenim zemljama, kao i zemljama koje se nalaze u različitim kriznim
situacijama, kao što su ratovi, glad, zemljotresi, poplave i sl. Pored toga,
djelatnost UNICEF-a je stalno pružanje podrške i pomoći ustanovama
koje se brinu o zdavstvenoj i socijalnoj zaštiti majke i djeteta, provođenje
različitih aktivnosti koje imaju za cilj suzbijanje bolesti koje pogađaju djecu, te pomoć u hrani, obrazovanju i profesionalnom usavršavanju.
Organizacija ujedinjenih nacija kroz UNICEF i specijalizovane agencije, kao što su Svjetska zdravstvena organizacija, radi na poboljšanju zdravlja
D ječij i fo n d Uj edin je nih nacij a (UN ICE F )
Ustav Svjetske zdravstvene organizacije donesen je 1948. godine i njime su bliže regulisani njeni zadaci i način rada. Aktivnost ove organizacije
je veoma intenzivna, posebno u zemljama u razvoju koje su opterećene
velikim problemima što se nepovoljno odražava na zdravlje stanovništva. Ova organizacija pruža pomoć i u definisanju i sprovođenju mjera,
imunizaciji od infektivnih bolesti, zdravstvenom školovanju, bolničkom i
kliničkom liječenju, vođenju zdravstvene statistike i sistema izvještavanja,
zdravstvenom nadzoru i epidemiologiji, standardizaciji bioloških preparata, kontroli lijekova itd. Važna aktivnost ove organizacije je i pružanje
pomoći u medicinskim istraživanjima i školovanju zdravstvenog osoblja.
Svjetska zdravstvena organizacija prati i proučava sve neželjene efekte koje
na čovjeka i njegovo zdravlje uzrokuje suvremeni tehničko-tehnološki razvoj u svijetu i način života. Zato se u novije vrijeme bavi i problemima
izazvanim upotrebom nuklearne energije i opasnostima od zračenja, kao i
problemima obolijevanja savremenog čovjeka u urbanim sredinama.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Osnovna karakteristika socijalne politike Evropske zajednice u prvim
godinama njenog razvoja ogledala se u tome što nije bilo jasno definisanog
koncepta, koji je bio usmjeren na stvaranje nužnih preduslova za uvođenje
jedinstvenog tržišta, rada, radne snage i usluga. Upravo zbog toga je u velikoj
mjeri bila zapostavljena ona dimenzija socijalne djelatnosti koja je usmjerena na poboljšanje životnih i radnih uslova radnika. Uvođenje jedinstvenog
tržišta izazvalo je strah od prevelikog utjecaja tržišnih mehanizama koji će
zanemariti ili neće u dovoljnoj mjeri uvažavati i njegovu socijalnu dimenziju,
Treća faza razvoja od 1985. do 1993. godine
na nivou Zajednice. Stvaraju se posebni oblici razmene informacija o programima borbe protiv nezaposlenosti u pojedinim zemljama članicama,
pristupa se razmeni pozitivnih iskustava, statističkih podataka, a stvorena
je i posebna mreža koja povezuje nacionalne službe zapošljavanja. Kao rezultat toga dolazi do boljeg upoznavanja fenomena i mehanizama tržišta
rada koja funkcionišu u okviru Zajednice, uz istovremenu obradu i analizu
podataka na čitavom prostoru, uz uvažavanje svih specifičnosti pojedinih
nacionalnih ekonomija.“ (Ibidem, 268)
U ovoj fazi preduzete su značajne mjere usmjerene na poboljšanje
obrazovne strukture radne snage kako bi se smanjila nezaposlenost. U
tom smislu Zajednica je donijela poseban program kako bi se unaprijedilo
obrazovanje uz rad. U Berlinu je formiran centar koji je radio preko posebnih komisija sastavljenih od predstavnika vlade, radnika i poslodavaca,
sa zadatkom prikupljanja informacija, dokumenata i drugih materijala u
okviru programa borbe protiv nezaposlenosti.
Drugi cilj Zajednice na području socijalne politike je poboljšanje životnih i radnih uslova. Ovaj cilj realizuje se kroz donošenje direktiva (uputstava) kojima je normativno uređena ova oblast. U tom smislu posebno su
značajne direktive koje su donesene u periodu od 1970. do 1980. godine.
To se prevenstveno odnosi na direktive o jednakosti muškaraca i žena, i
to preko jednakih nadnica, obezbjeđenje istih uslova za napredovanje na
poslu i osiguranje jednakih prava u okviru sistema socijalne sigurnosti.
Treći cilj Zajednice, harmonizovanje privrednog života, ostvaruje se
radom preko deset odbora, mješovitih komisija ili specijalnih radnih grupa
u kojima su učestvovali predstavnici radnika i poslodavaca.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
ostvarivanja socijalne sigurnosti za slučaj nezaposlenosti, te propisa iz oblasti
zdravstvenog osiguranja i zaštite radnika na radnom mjestu, a u tom kontekstu i ravnopravnosti muškaraca i žena. I to u okviru općih mjera koje su
preduzete, posebno onih koje su usmjerene na rješavanje problema regionalnih dispariteta kako u okviru Zajednice, tako i unutar zemalja članica.
U uslovima recesije, koja je bila sve prisutnija, a u okviru općih socijalnopolitičkih mjera posebno je naglašen značaj primjene principa solidarnosti.
Među općim mjerama kojima je trebalo ublažiti ili spriječiti posljedice krize,
posebno su značajne formiranje Fonda za regionalni razvoj, i izrada Akcionog socijalno-političkog programa, na osnovu kojeg je Savjet EEZ, 1974.
godine, donio odluku o ostvarivanju tri velika cilja:
1. postizanje pune i veće zaposlenosti u Zajednici;
2. poboljšanje životnih i radnih uslova i obezbjeđenje njihovog ujednačavanja na putu razvoja;
3. povećanje učešća socijalnih partnera u privrednim i socijalno-političkim odlukama Zajednice i većem učešću radnika u radu preduzeća. (Vuković, 2002:267)
Nakon definisanja ovih strateških ciljeva u narednim godinama preduzeto je niz konkretnih mjera kako bi se obezbijedili uslovi za njihovu realizaciju i povećanje zaposlenosti. Postizanje pune zaposlenosti u uslovima
ekonomske recesije i krize pokazalo se kao najteži problem jer se nezaposlenost u ovakvim uslovima stalno povećavala. Sredstva socijalnog fonda bila
su nedovoljna, pa je 1971. godine izvršena reforma sistema finansiranja.
Među mjerama koje se odnose na povećanje zaposlenosti naglasak je bio na
profesionalnom osposobljavanju radne snage, pružanju pomoći sezonskoj
radnoj snazi, mladima koji traže zaposlenje i hendikepiranim osobama.
Uprkos preduzetim mjerama nezaposlenost je i dalje rasla, pa je, 1983.
godine, izvršena i druga reforma Socijalnog fonda. Ovom reformom izvršena je preraspodjela sredstava namijenjenih za zapošljavanje i to u korist
mladih ispod 25 godina starosti, koji dugo čekaju na zaposlenje. Drugi dio
sredstava usmjeren je za programe regiona koji zaostaju u razvoju.
„Paralelno sa stvaranjem ‘trećeg Socijalnog fonda’ preduzimane su i
druge mere u okviru zajedničkog tržišta Evropske zajednice. Pod uticajem
masovne nezaposlenosti, zanemaruju se zajednički programi, a akcenat se
stavlja na nacionalne programe, i razvijanje zajedničkog koncepta saradnje
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
je dosta složen, posebno zbog činjenice „da je u nekim državama članicama podrazumevao referendumsko izjašnjavanje“ (Vuković, 2011:265).
Ove zemlje članice Evropske unije imale su obavezu da u svojim zemljama
sprovedu referendum na kome su birači trebali da se izjašnjavaju za prihvatanje ili odbijanje ovog Ugovora. Ugovor je stupio na snagu 1. novembra
1993. godine. Stupanjem na snagu Ugovora bilo je potpuno jasno da će se
proces integracije u narednom periodu odvijati u znatno drugačijim uslovima i sa ciljevima koji su bili rezultat interesa, spremnosti i političke volje
zemalja članica. Tako su kao najvažniji ciljevi Unije određeni: monetarna
politika i zajednička spoljna politika i bezbjednost, dok su se drugi ciljevi
odnosili na ekonomsku uniju, socijalnu koheziju, koordinaciju politike
na unutrašnjem planu, te usaglašavanje u drugim sferama koje su bitne za
život građana Unije. Ovako postavljeni ciljevi u izvjesnoj mjeri vodili su
ograničenjima nacionalne suverenosti, što je izazvalo polemike o tome da
li je Evropska unija integraciona grupacija ili federacija zemalja članica.
Integracija zemalja članica Evropske zajednice od Rima do Mastrihta
odvijala se pod snažnim djelovanjem ekonomskih i političkih faktora. Ovo
je posebno dolazilo do izražaja u periodu kriza i recesija kada su nacionalni
interesi bili iznad onih koji su bili utvrđeni kao neophodni u procesu stvaranja zajedničkog tržišta. Kada je sedamdesetih godina došlo do ozbiljnih
poremećaja zbog naftne krize, nacionalni programi koji su bili doneseni u
svrhu prevazilaženja krize bili su mnogo bolji i efikasniji u odnosu na mjere
koje su bile predviđene u okviru EZ. Ovakvo stanje učvrstilo je uvjerenje
da su integracioni mehanizmi spori i nefleksibilni, a instrumenti zajedničke politike neefikasni i da je neophodno raditi na njihovom poboljšanju.
Ovaj period je bio posebno značajan za socijalnu dimenziju evropske integracije jer se veliki broj zemalja suočio sa problemom nezaposlenosti.
„Kada je devedesetih godina došlo do recesije, zahtevano je da se sprovedu
mere koje su bile predviđene ‘Planom akcija zemalja članica o unapređenju (privrednog) rasta i borbi protiv nezaposlenosti’. Stanje se nije bitnije
izmenilo ni u 1993. godini, pa je otuda doneta nova Bela knjiga: ‘Rast,
konkurentnost, zaposlenost – izazovi i napredovanje ka XXI veku’.“ (Ibidem, 264-265)
Ugovorom iz Mastrihta nadležnosti Unije su proširene u sljedećim
oblastima djelovanja: obuka kadrova, socijalna politika, ekonomska i so-
168
165
181
180
Dr. Suada Buljubašić
Evropsk a unij a
Prvi oblik povezivanja je stvaranje Zajednice tržišta za ugalj i čelik, tzv.
Montan unija na prijedlog francuskog ministra spoljnih poslova Roberta Šumana 1951. godine. Zajednicu su činile: Francuska, SR Njemačka,
Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg. Naime, u aprilu 1951. godine
ministri spoljnih poslova ovih šest država, osnivača, zaključili su u Parizu
Ugovor o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i čelik, koji je stupio na snagu
23. jula 1952. godine. Osnovni cilj ove zajednice je bio je napredak, zaposlenost i poboljšanje životnog standarda u zemljama članicama putem posebnih institucija – Izvršnog organa zajednice koji je imao dio suvereniteta
u proizvodnji i trgovini ugljem i čelikom (Gavrilović, 2005). Sa stanovišta
socijalne politike ova zajednica je bila vrlo važna jer se bavila pitanjima nezaposlenosti, slobodnog kretanja radne snage i nadnicama. Na ovaj način
praktično je došlo do realizacije ideje o formiranju „ujedinjene Evrope“.
Evropska zajednica za ugalj i čelik djelovala je tačno pedeset godina i prestala je sa radom 23. julu 2002. godine.
Iste ove zemlje su Rimskim ugovorom iz 1957. godine učvrstile nadležnost supernacionalnih organa osnivanjem Evropske ekonomske zajednice. Pored ove zajednice paralelno je formirana i Evropska zajednica za
atomsku energiju. U julu 1967. godine došlo je do objedinjavanja organa
Evropske zajednice za ugalj i čelik, Evropske ekonomske zajednice i Evropske zajednice za atomsku energiju čime je formalno formirana Evropska
zajednica (EZ). Međutim, “kao stvarni datum rođenja Evropske zajednice uzima se 25. mart 1957. godine, kada je potpisan Rimski ugovor o
osnivanju Evropske ekonomske zajednice (EEZ) i Evropske zajednice za
atomsku energiju (EUROATOM), koji je stupio na snagu sledeće godine”
(Vuković, 2002:263). Ugovorom o pristupanju, 1973. godine, Evropskoj
zajednici su se pridružile Danska, Irska i Velika Britanija. Drugim Ugovorom o pristupanju 1981. godine Zajednici se pridružuje Grčka, a Trećim
ugovorom o pristupanju 1986. godine još Španija i Portugal.
Zemlje potpisnice Rimskog ugovora obavezale su se da stvore uslove
za slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i ljudi. Stvaranjem zajedničkog
tržišta na prostoru “evropske šestorice” osigurali bi se uslovi za realizaciju
zajedničkih ciljeva, a to su: podizanje životnog standard, privredni razvoj
i puna zaposlenost.
Arak 6A Suada Buljubasic
164
za punu zaposlenost i pravičnu zaradu radnika, proširenje prava iz socijalnog osiguranja i kruga osiguranika, proširenje zdravstvene zaštite, zaštitu
materinstva i djece, obezbjeđivanje ishrane, stanova i razonode, ostvarivanje jednakih mogućnosti za obrazovanje i stručno osposobljavanje, te
neophodne mjere zdravstvene i tehničke zaštite.
Rad Međunarodne organizacije rada veoma je intenzivan i njoj pripada zasluga za dostignuti nivo prava u oblasti rada, kao i za ujednačavanje
uslova rada na međunarodnom planu. Međunarodna organizacija rada i u
savremenim uslovima bavi se pitanjima:
- poboljšanja životnih i radnih uslova,
- unapređivanja i planiranja zaposlenosti,
- razvoja ljudskih resursa,
- razvoja i djelatnosti institucija koje se bave uređivanjem odnosa
u oblasti rada i drugim oblastima značajnim za položaj i potrebe
radnika.
S vj ets k a zdr avs tve na o rganiz acij a
Svjetska zdravstvena organizacija je specijalizovana institucija Ujedinjenih nacija osnovana 1946. godine. Cilj njenog osnivanja je rad na zaštiti
zdravlja i unapređenju zdravstvenog stanja svih ljudi u svijetu, jer je zdravlje
stanovništva osnovni uslov za opći svjetski napredak. Svjetska zdravstvena
organizacija od svog osnivanja prati i proučava vrste bolesti i oboljenja u
zemljama svijeta, pronalazi adekvatne metode i sredstva za organizovanu zaštitu stanovništva, radi na sprečavanju i suzbijanju zaraznih bolesti, pomaže
stručno usavršavanje zdravstvenih radnika, izdaje publikacije iz oblasti medicine i međunarodnih sanitarnih propisa i standarda. Svjetska zdravstvena
organizacija ima veoma zapažene rezultate u svom dosadašnjem radu, a posebno u zemljama u razvoju u kojima je provela čitav niz različitih aktivnosti
koje su bile usmjerene na prevenciju i suzbijanje zaraznih bolesti.
Svjetska zdravstvena organizacija ima svoje eksperte za pojedina područja zdravstva kao na primjer: za medicinsku stručnu nastavu, za zdravstveno
prosvjećivanje, za zdravstvenu zaštitu dojenčadi i djece, za higijenu ishrane,
za higijenu rada, za komunalnu higijenu, za higijenu životne sredine, za suzbijanje zaraznih bolesti malarije, tuberkuloze, sifilisa, AIDS-a itd.
C M
Y K
Arak 6B Suada Buljubasic
Dr. Suada Buljubašić
167
162
Ekonomsko-socijalni savjet ima komisije koje su stalna radna tijela.
Tako u okviru ovog savjeta postoje:
- Statistička komisija,
- Komisija za stanovništvo,
- Komisija za socijalni razvoj,
- Komisija za prava čovjeka,
- Komisija za položaj žene,
- Komisija za opojne droge,
- Komisija za međunarodnu robnu trgovinu i
- Odbor za međunarodnu tehničku pomoć.
Pored postojanja ovih komisija, kao stalnih radnih tijela, za Ekonomsko-socijalni savjet vezane su i brojne međunarodne specijalizovane institucije koje djeluju autonomno. Tako su u pojedinim područjima socijalne
aktivnosti angažovane sljedeće specijalizovane institucije – agencije:
- Međunarodna organizacija rada (ILO),
- Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO),
- Svjetska zdravstvena organizacija (WHO),
- Organizacija za ishranu i poljoprivredu (FAO),
- Dječiji fond UN (UNICEF),
- Program UN za životnu sredinu (UNEP),
- Program UN za razvoj (UNDP),
- Centar za ljudska naselja (HABITAT),
- Fond za populacione aktivnosti (UNFPA),
- Svjetski savjet za ishranu (UNITAR),
- Institut za istraživanje socijalnog razvoja UN (UNRISD),
- Kancelarija visokog komesarijata UN za izbjeglice (UNHCR) itd.
Socijalnom problematikom, pored navedene institucionalne strukture
Ujedinjenih nacija, bave se i nevladine međunarodne organizacije, među
kojima su posebno značajne:
- Međunarodni pokret crvenog krsta i crvenog polumjeseca
(IMRCRC),
- Međunarodni savjet za socijalno blagostanje (ICSW) i
- Međunarodno udruženje za socijalno osiguranje (ISSA)
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Me đ un a ro d ni c rve ni k rst
2007.
2009.
2004.
2004.
2000.
1995.
1997.
1999.
1992.
1992.
1986.
1973.
1981.
1965.
1957.
1951.
Ključni događaj
Potpisan Ugovor u Parizu, kojim je ustanovljena Evropska zajednica za ugalj i
čelik od 23. jula 1952. godine. Članice: Belgija, Savezna Republika Njemačka,
Francuska, Italija, Luksemburg i Holandija.
Potpisan Ugovor u Rimu (25. marta 1957.), kojim je ustanovljena Evropska
ekonomska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju od 1. januara
1958. godine.
Potpisan Ugovor o integraciji, u svrhu integrisanja glavnih institucija tri
zajednice iz 1967. godine. Nakon toga, tri zajednice poznate su pod nazivom
Evropska zajednica (EZ).
Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo pristupile su EZ 1. januara.
Grčka pristupila EZ 1. januara.
Španija i Portugal pristupile su EZ 1. januara. Potpisan Jedinstveni evropski
akt, koji je stupio na snagu 1. jula 1987. godine i uvedene su prve sistematske
revizije osnivačkih ugovora.
Februar: Potpisan Ugovor o Evropskoj uniji (UEU) (nakon šireg sporazuma u
decembru 1991. godine na sastanku u Mastrihtu, u Holandiji). On obuhvata
sistematske revizije i proširenje postojećih ugovora. Nakon ratifikacije UEU je
stupio na snagu 1. novembra 1993. godine. Unutar EU, EZ predstavlja jedan
„stub“ aktivnosti. Drugi se odnosi na spoljnu i bezbjedonosnu politiku, a treći
na pravdu i unutrašnje poslove.
Maj: Potpisan Ugovor o evropskoj ekonomskoj zoni (UEEZ) koji stupa na
snagu u januaru 1994. godine. UEEZ je proširio važne dijelove ekonomske
integracije na države članice Evropskog udruženja o slobodnoj trgovini, bez
Švicarske koja se izjasnila protiv na referendumu. Od 2006. godine, UEEZ
obuhvata Island, Lithenštajn i Norvešku.
Austrija, Finska i Švedska pristupile su EU 1. januara.
Potpisan Ugovor iz Amsterdama, koji je stupio na snagu 1.maja 1999. godine.
Faza 3 monetarne unije, uključujući i lansiranje eura, stupila je na snagu.
Dogovoren Ugovor iz Nice i potpisan 2001. godine. Stupio je na snagu, nakon
ratifikacije, 2003.godine.
Maj: Kipar, Češka Republika, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija, Malta,
Poljska, Slovačka i Slovenija pristupile su EU.
Juni: nakon pripreme tokom trogodišnjeg perioda, 25 država se dogovorilo
o Ustavnom Ugovoru, projektovanim obuhvatno za konsolidovanje svih
postojećih ugovora EU.
Januar: Bugarska i Rumunija pristupile EU.
Decembar: stupio na snagu Ugovor iz Lisabona.
Izvor: Vuković (2011:259).
Međunarodni crveni krst osnovan je u Ženevi 1863. godine. Osnovni
razlog osnivanja ove autonomne humanitarne organizacije bilo je saznanje
Anrija Dinana o teškoj sudbini oko 40.000 ranjenih i mrtvih vojnika koji
su ostali na bojištu poslije bitke kod Solferina u Italiji 1859. godine. Dinan
je strahote ovog događaja obznanio u svojoj knjizi Sjećanje na Solferino što
je uznemirilo svjetsku javnost i pokrenulo humaniste na aktivnost. Poslije
pojave ove knjige i saznanja o tragičnoj sudbini velikog broja vojnika, sazvana je Međunarodna osnivačka konferencija Crvenog krsta i on je osnovan
kao humanitarna organizacija. Na početku rada ove organizacije njena osnovna zadaća je bila briga i pružanje pomoći ranjenicima i bolesnim za
vrijeme rata. Vremenom, a pod utjecajem humanističkih shvatanja, ova
organizacija je proširila područje svog rada. Danas je osnovni cilj ove organizacije ostvarivanje humanitarnih zadataka na zdravstvenom i socijalnom
planu, a posebno pružanje pomoći žrtvama rata i nesreća. Djelokrug svog
rada ova organizacija je proširila i na ratne zarobljenike, stanovnike okupiranih područja, izbjeglice, žrtve prirodnih i drugih katastrofa, te prema
drugim ugroženim osobama, a naročito djecu bez roditeljskog staranja.
Od svog osnivanja do danas ova organizacija je donijela veliki broj međunarodnih konvencija. Međunarodni crveni krst pokrenuo je aktivnosti
za usvajanje međunarodnih konvencija za zaštitu žrtava rata i one su usvojene 1884, 1906, 1929. i 1949. godine. Trenutno su na snazi Ženevske
konvencije donijete 1949. godine i to:
- Konvencija o vojnim ranjenicima i bolesnicima na kopnu,
- Konvencija o vojnim ranjenicima, bolesnicima i brodolomnicima
na moru,
- Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i
- Konvencija o zaštiti civilnog stanovništva za vrijeme rata.
Veliki broj zemalja među kojima je Bosna i Hercegovina ratifikovao
je ove konvencije tako da su odredbe ovih konvencija sastavni dio našeg
zakonodavstva.
Godina
knjigu’ i doneo odluku o sazivanju međuvladine konferencije koja bi imala
zadatak da sačini predloge za izmenu Rimskog ugovora i predstavi predlog
ugovora o osnivanju Evropske unije. Konferencija je održana u Luksemburgu, a ugovor o Jedinstvenom evropskom aktu (JEA) potpisan je februaru
1986. godine.“ (Vuković, 2011:263) Ovaj ugovor je stupio na snagu 1.
jula 1987. godine.
Jedinstveni evropski akt bio je posebno značajan jer je predstavljao
prvu obuhvatnu reviziju ugovora, a u cilju prevazilaženja „euroskleroze“
koja je karakterisala ekonomiju EZ u poređenju sa njenim globalnim
konkurentima. Pored toga, značaj JEA ogleda se i u želji za stimulisanjem
evropske ekonomije, usklađivanje ugovora sa postojećom praksom EZ i
želji za ponovnim lansiranjem nadnacionalne integracije, posebno zbog
shvatanja da slabosti u procesu odlučivanja ugrožavaju zajednički interes
(Bulmer, 2007).
Jedinstven evropski akt, kao novi zajednički dokument, pružio je dobar osnov za realizaciju ciljeva EZ-a koji su postavljeni Rimskim ugovorom, a koji nisu bili realizovani. Istovremeno je Jedinstveni evropski akt,
kao prošireni pravni akt koji je polazio od promjena koje su se desile u
toku pretekle tri decenije u Zajednici, trebao da posluži kao osnov za donošenje Ugovora o Evropskoj uniji u okviru koje bi se ostvario veći stepen
integracije na ekonomskom, monetarnom i političkom planu. „Bjelom
knjigom“ u sklopu općih promjena uobličen je koncept socijalne politike
u okviru budućeg jedinstvenog tržišta.
U međuvremenu je došlo do značajnih problema koji su doveli do
zaostajanja u realizaciji projekta „Evropa 92“. „Teškoće su nastale u toku
usaglašavanja stavova zemalja članica, ali i prilikom njihovog usvajanja u
Parlamentu, i donošenju novih propisa od strane Saveta ministara EZ. Sam
proces primene usaglašenih stavova na nacionalnom nivou nailazio je takođe na teškoće, tako da je 1992. godine bilo prihvaćeno 95% od 282 predloga ‘Bele knjige’. Zbog toga je u narednom periodu došlo do modifikacije
programa reforme EZ, čiji je rezultat paralelno ostvarivanje dva projekta.
S jedne strane je rađeno na ostvarivanju potpunog unutrašnjeg tržišta, a
sa druge strane išlo se na stvaranje Evropske unije.“ (Vuković, 2002:264)
U Mastrihtu je 7. februara 1992. godine potpisan Ugovor o Evropskoj
uniji, poznat kao Ugovor iz Mastrihta. Postupak njegove ratifikacije bio
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
cija i socijalni rad; Socijalna služba u svijetu koji se mijenja; Razvoj zajednice u seoskim i urbanim regionima; Planiranje socijalnog razvoja; Socijalna politika i prava čovjeka; Socijalna politika u uslovima brzih promjena.
M eđ u na ro dn o u d ru že n je
z a so c i ja l n o o si g ur an je (I S SA )
U preambuli Jedinstvenog evropskog akta se kaže „da je cilj Evropske
zajednice ostvarivanje ekonomskog i socijalnog progresa“, a otklonjeni su
i mehanizmi koji su otežavali donošenje odluka u socijalnoj sferi. Tako se
za uređenje poboljšanja i zaštite zdravlja i sigurnosti radnika na radnom
mjestu odlučuje kvalifikovanom većinom, dok se za sva ostala pitanja i
dalje odlučuje konsenzusom.
Bijela knjiga, kojom je trebalo da se realizuje projekt „Evropa 1992“
sadržala je 282 prijedloga, ali su i pored toga u posebnom izvještaju (Marin
– izvještaj) navedene odredbe socijalne politike buduće Evrope. U okviru
predloženih mjera posebno su značajne one kojima se predviđa uređenje
odnosa na području:
1. poboljšanja životnih i radnih uslova, što uključuje higijenu, zaštitu zdravlja, sigurnost na radnom mjestu, tehničke inovacije, sigurnost zaposlenja itd.;
2. slobode kretanja radne snage i jednakost na prostoru jedinstvenog
tržišta, što uključuje zaštitu od diskriminacije, jednakost muškaraca i žena, priznavanje kvalifikacija;
3. uključivanje mladih u zajedničko tržište mjerama obrazovne politike u skladu sa potrebama naučno-tehnološkog razvoja, što uključuje prekvalifikaciju mladih, učenje stranih jezika i veću mobilnost;
4. jačanje međusobne solidarnosti, što uključuje aktiviranje sredstava Fonda za regionalni razvoj, pomoć osobama koje dugo čekaju
na zaposlenje, pomoć siromašnima i ženama koje su posebno pogođene nezaposlenošću;
5. inteziviranje dijaloga socijalnih partnera, što uključuje utvrđivanje kriterija za uvođenje fleksibilnog radnog vremena, uvođenje
minimalnih socijalnih normi i druga pitanja iz ovog područja.
Ovako koncipirane osnove evropske socijalne politike bile su dobra
„podloga“ za donošenje Povelje o osnovnim socijalnim pravima radnika koju
je Evropski parlament prihvatio. Povelja je potpisana 9. decembra 1989. godine u Strazburu i potpisale su je sve zemlje članice osim Velike Britanije.
Budući da Povelja nije pravno obavezivala države članice, ideje iz ovog
akta realizovane su putem novog Socijalnog programa. Značaj Povelje je u
tome što je poslužila kao osnov u kreiranju socijalne politike, a u sklopu
Međunarodno udruženje za socijalno osiguranje (ISSA) nastalo je udruživanjem fondova socijalnog osiguranja i udruženja za međusobnu pomoć.
Udruženje je nastalo na prijedlog predstavnika fondova iz devet evropskih
zemalja. Oni su se obratili predstavnicima fondova iz drugih evropskih zemalja sa prijedlogom da se združe nacionalni fondovi za socijalno osiguranje
u međunarodnu organizaciju, a u cilju koordinacije nacionalnih napora za
razvoj i poboljšanje socijalnog osiguranja i razmjene informacija. Prijedlog je
prihvaćen i 1927. godine u Briselu je formirana Međunarodna konferencija
nacionalnih udruženja za međunarodnu pomoć i zdravstveno osiguranje.
Razvojem drugih grana osiguranja dolazi do širenja područja djelovanja udruženja. Ovo udruženje 1936. godine dobiva naziv Međunarodna konferencija socijalnog osiguranja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata
udruženje prestaje sa radom i svoje aktivnosti nastavlja 1947. godine pod
novim imenom Međunarodno udruženje za socijalno osiguranje (ISSA).
Cilj ovog udruženja je: međunarodna koordinacija i jačanje napora
za proširenje osiguranja, administrativno i tehničko poboljšanje socijalnog
osiguranja, organizovanje povremenih međunarodnih sastanaka, razmjena
informacija i upoređivanje iskustava.
Glavni organi ISSA su Generalna skupština, Savjet i Sekretarijat. Generalna skupština sastaje se svake treće godine, a Savjet čini po jedan delegat iz svake zemlje članice. Sekretarijat sa generalnim sekretarom predstavlja stalni administrativni, finansijski i tehnički organ, kao i biro sa 23
člana. Posebne komisije se bave problemima organizacije i metoda rada,
pravnim pitanjima, finansijama, statistikom, prevencijom profesionalnih
bolesti i nizom drugih pitanja.
Od svog osnivanja do danas ovo udruženje tijesno sarađuje sa Međunarodnom organizacijom rada (ILO), kao i drugim organizacijama koje su
značajne za ovu oblast.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
183
Kl ju č ni sta d i ju mi u ra zvo ju E vro p sk e uni j e
175
174
190
191
170
186
171
187
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
28 Jacques Delors – predsjednik Evropske komisije
Velika Britanija i još neke evropske zemlje imale su drugačije mišljenje.
One su smatrale da je nužno raditi na stvaranju “velike evropske zajednice
slobodne trgovine”, u koju bi bile uključene sve zemlje zapadne Evrope.
Kao rezultat dva potpuno različita koncepta o evropskoj integraciji,
dolazi do formiranja Evropske slobodne trgovinske zone (EFTA). EFTA
je “stvorena na inicijativu Velike Britanije 1959. godine, a njene članice su postale još Island, Norveška, Švedska, Finska, Austrija i Švajcarska”
(Vuković, 2011:257). Zemlje članice EFTA-e su bile protiv mjera koje bi
značile jedinstvo na ekonomskom i političkom planu, jer su smatrale da
se integracija evropskih zemalja treba da ostvaruje djelovanjem zakona slobodne trgovine. Ova organizacija dala je značajan doprinos u približavanju
tržišta evropskih zemalja, ali je vremenom broj njenih članova opadao.
Uloga EFTA-e je promijenjena pristupanjem Velike Britanije, Danske i
Irske Evropskoj zajednici 1973. godine. Pristupanjem Austrije, Finske i
Švedske Evropskoj uniji 1995. godine, EFTA je faktički prestala da postoji.
Ciljevi evropske integracije, određeni Rimskim ugovorom, ostali su
neostvareni do sredine osamdesetih godina. Postizanje većeg uspjeha u
stvaranju zajedničkog tržišta ometali su periodi krize i stagnacije. Integracija je tekla mnogo brže na političkom i ekonomskom planu u odnosu na
područje socijalne politike. Na skromne rezultate utjecalo je više faktora.
Ciljevi „socijalne unije“ dodatno su se usložili i postali još teže ostvarivi
kada su Grčka (1981), Španija i Portugal (1986) postale članice Evropske zajednice. U cilju prevazilaženja postojećih teškoća, pristupilo se izradi
posebnog programa radi stvaranja jedinstvenog tržišta koji je popularno
nazvan „Evropa 92“. Ovaj projekt bio je od izuzetnog značaja za napredak
koji je ostvaren u narednoj deceniji i uzima se kao prekretnica u razvoju
socijalne politike Evropske zajednice (Vuković, 2002).
„Problemi u funkcionisanju Zajednice u prethodnom periodu i teškoće u odabiru puta reformi nametali su potrebu otklanjanja teškoća u funkcionisanju zajedničkog tržišta. Žak Delor28 je smatrao da je fragmentacija
evropske ekonomije suštinski problem i da se rešenja moraju tražiti u deregulaciji i liberalizaciji. Pod njegovim rukovodstvom, Evropska komisija
će u junu 1985. godine sačiniti i uputiti Savetu ‘Belu knjigu’ o dovršenju
zajedničkog tržišta. Na samitu u Milanu, Evropski savet je odobrio ‘Belu
Dr. Suada Buljubašić
IX .
S O C I JA L NA P O LI T I KA
EV RO P S KE U NI JE
Evropska unija (EU) je regionalna organizacija evropskih država, nastala kao rezultat višegodišnjih težnji za ujedinjenje Evrope, a u cilju rješavanja zajedničkih interesa kao što su uravnotežen ekonomski i društveni
razvoj, povećanje zaposlenosti, te zaštita prava i interesa građana.
Evropska unija se značajno razlikuje od drugih institucionalnih organizacija na međunarodnom nivou. Nadnacionalne karakteristike EU-a
čine je jedinstvenom među evropskim i svjetskim organizacijama, koje su
pretežno koncentrisane na ekonomski „stub“ aktivnosti. EU ima svoje zakone, sa direktnim efektom u državama članicama i prioritetom u odnosu
na nacionalno pravo. Institucije EU-a su autonomne, a ekonomska politika kontinuiran proces evolucije ciljeva, od prvih koraka preduzetih sa
Evropskom zajednicom za ugalj i čelik, do Ugovora iz Mastrihta i Lisabona
(Vuković, 2011).
Evropska unija formalno je nastala 1. novembra 1993. ratifikovanjem
Ugovora o Evropskoj uniji (Ugovor iz Mastrihta).
Po četak in tegr acion ih proces a
u Zapadnoj Evropi
Dr. Suada Buljubašić
zavisi i sastav Savjeta. Pored sektorskih postoji i opći Savjet koji čine ministri inostranih poslova. Komitet stalnih predstavnika država članica EU ima
važnu ulogu jer razmatra sva pitanja koja će biti na dnevnom redu Savjeta.
Uprkos promjenama u institucionalnoj strukturi i nadležnostima pojedinih
organa, Savjet ima glavnu zakonodavnu ulogu, a povjerena mu je i izvršna
funkcija, te funkcija usklađivanja ekonomskih politika država članica.
„Ugovorom iz Lisabona promenjeni su način rada Saveta i neka ovlašćenja, tako da su predviđene dve obavezne formacije u kojima radi, a to su Savet za opšte poslove i Savet za spoljne poslove. Odlučivanje kvalifikovanom
većinom ostaje i dalje osnovni način rada, ali je napušten sistem odmeravanja
glasova, već je uvedeno pravilo: ‘jedna država – jedan glas’. Ugovor povećava broj pitanja kojima se odluke u Savetu donose kvalifikovanom većinom,
tako da se vremenom broj pitanja o kojima Savet donosi odluku jednoglasno
smanjio. Sednice Saveta su ranije bile zatvorene za javnost, ali je Lisabonskim
ugovorom predviđeno da one budu javne kada se na njima raspravlja i glasa
o predlogu zakonodavnih akata.“ (Vuković, 2011:274)
Sud pravde Evropske unije
Sud pravde Evropske unije je institucija EU u čiji sastav ulaze Sud
pravde, Opći sud (Sud opće nadležnosti) i specijalizovani sudovi. Prema
Ugovoru iz Lisabona „Sud pravde će i dalje činiti po jedan sudija iz svake
države članice. Pomoć u radu mu pruža osam opštih pravobranilaca. Posebnom Deklaracijom koja je usvojena uz Lisabonski ugovor predviđena je
mogućnost da se broj opštih pravobranilaca sa postojećih osam poveća na
jedanaest. Odluku o tome na zahtev Suda pravde donosi Savet jednoglasno“ (Knežević-Predić, 2010:54).
Opći sud sastavljen je od najmanje jednog sudije iz svake zemlje članice.
Specijalizovani sudovi osnivaju se uredbom koju donose Savjet i Evropski parlament, a prijedlog o njegovom osnivanju može uputiti i Evropska komisija.
D ok umenti Evro psk e unij e
Jedin stven i evro psk i ak t
Jedinstveni evropski akt, potpisan 1986. godine, a stupio na snagu 1.
jula 1987. godine, je vrlo značajan dokument jer je bio novi zajednički
pravni okvir Evropske zajednice. U njemu su sadržane promjene koje su
nastale od potpisivanja Rimskog ugovora.
Ideja o potrebi zajedničkog rada na integraciji Evrope ima dugu tradiciju. Realizacija ove ideje uslijedila je tek poslije Drugog svjetskog rata i
katastrofe koja je pogodila Evropu i svijet. Posljedice rata, i političke razlike
koje su nastale uvođenjem gvozdene zavjese ubrzale su realizaciju ove ideje
kako bi se stvorila barijera „ekspanziji komunizma“ sa Istoka. Tako se radi
približavanja „evropskih demokratija“ formira pokret za ujedinjenje Evro-
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
32 Ugovor iz Nice potpisan je 26. februara 2001. godine, a stupio na snagu 1. februara 2003. godine.
izvan Unije, što uključuje politike u vezi sa vizama, azilom i imigracijom.
Nove odredbe o bezbjednosti i administrativnim procedurama su značajne
za socijalnu politiku, ali samo u onoj mjeri u kojoj utječu na životne i radne
uslove državljana članica EU.
Ugovorom je dopunjena zakonodavna nadležnost Zajednice sa stanovišta usvajanja regulative u oblasti borbe protiv diskriminacije i to po
osnovu spola, rasnog ili etničkog porijekla, religije ili uvjerenja, invalidnosti, godina života ili spolne orijentacije. Upravo zahvaljujući ovoj novoj
zakonodavnoj nadležnosti usvojene su dvije Smjernice o nediskriminaciji.
Jedna od njih odnosi se na ravnopravan tretman u pogledu rase i etničkog
porijekla, dok se druga odnosi na ravnopravan tretman u oblasti rada i zaposlenja. Obje Smjernice su usvojene 2000. godine (Treib, 2006).
Najznačajnija izmjena Ugovora odnosi se na problematiku zaposlenosti,
odnosno razvoj koordinirane strategije zapošljavanja. Kako bi se osigurala visoka stopa zaposlenosti, Zajednica nije dobila klasičnu zakonodavnu nadležnost, već su njene aktivnosti ograničene na potpornu i komplementarnu ulogu. Shodno tome, predviđen je postupak koordinacije nacionalnih politika, a
državama članicama i Zajednici su dodijeljeni zadaci izvještavanja o situaciji
na području zaposlenosti, definisanje smjernica i ispitivanja mjera koje nacionalne vlade preduzimaju, kao i praćenje uspješnosti njihove implementacije.
Sa stanovišta socijalne politike Ugovor iz Amsterdama je značajan jer
je težište stavljeno na zapošljavanje što jeste pretpostavka stvaranja uslova
za individualni i društveni progres. Na Sastanku u Luksemburgu, održanom u novembru 1997. godine, kao i u Rezoluciji Savjeta od 15. novembra 1997. godine, kada su usvojene prve smjernice o zapošljavanju otišlo se
mnogo dalje od Ugovora, kada je u pitanju dogovaranje oko opće strategije
i zajedničkog pristupa, po pitanju ciljeva i sredstava, jer je utvrđena i potreba za definisanjem mjera kojima bi se poboljšale mogućnosti zapošljavanja,
razvilo poduzetništvo, podstaklo prilagođavanje zaposlenih ekonomskim
promjenama itd. Ovim smjernicama su naročito razvijene politike jednakog tremana muškaraca i žena, ali je za njihovu realizaciju trebalo poboljšati ekonomsku situaciju kako bi imale efekta (Hantrais, 2000).
U Ugovoru iz Nice32 unijete su samo manje promjene u oblast socijalne politike koje su uglavnom odnose na principe donošenja odluka,
kvalifikovanom većinom ili jednoglasno.
Dr. Suada Buljubašić
Međunarodna organizacija rada (MOR) je specijalizovana agencija
UN-a. Osnovana je 1919. godine. Razlozi za osnivanje MOR-a izraženi
su u preambuli njenog Ustava, a zasnivaju se na stanovištu da svjetski mir
može biti zasnovan samo na principu socijalne pravde. Loši uslovi rada,
bijeda i siromaštvo, donose velikom broju ljudi nepravdu koja ugrožava
svjetski mir. Međunarodna organizacija rada od svog osnivanja nastoji da
razvije međunarodne odnose na uvjerenju da stabilan i trajan mir nije moguć u uslovima u kojima je ugrožena egzistencija velikog broja ljudi. Centralno pitanje u kome se traži rješenje svih socijalnih problema je u procesu
rada, odnosno utvrđivanju međunarodnih standarda u oblasti rada i uslova
rada, a što obuhvata:
- potrebu normiranja dužine radnog vremena,
- utvrđivanje i obezbjeđivanje minimalnih nadnica,
- zaštitu na radu od povreda i profesionalnih bolesti,
- zaštitu djece, mladih i žena.
Druga grupa pitanja, za koja se zalaže Međunarodna organizacija rada,
odnosi se na potrebu da nacionalna zakonodavstva propisuju uslove za starosne i invalidske penzije, jednako plaćanje rada, sindikalne slobode i udruživanje radnika, kolektivne ugovore i inspekcije rada, profesionalno i stručno usavršavanje, informisanje radnika i zdravstvenu zaštitu zaposlenih. Od
svog osnivanja do danas Međunarodna organizacija rada donijela je veliki
broj preporuka, i konvencija. MOR je donijela preko 150 konvencija i preko
170 preporuka, što predstavlja cjelovit sistem i naziva se međunarodni kodeks
rada, koji treba da bude osnova regulisanja odnosa i položaja radnika u sferi
rada i života ljudi za sve zemlje čije su odredbe ugrađene u nacionalna zakonodavstva. Kroz svoje aktivnosti MOR nastoji da humanizuje život čovjeka
kroz stalno unapređivanje uslova rada, sprečavanja eksploatacije na radu, borbe protiv nezaposlenosti, brige o ljudskom potencijalu, osnivanje i razvijanje
institucija za oblast rada. Kroz ovakvo opredjeljenje i aktivnosti smanjuju se
socijalne tenzije, konflikti i sukobi, a postiže veći stepen socijalne pravde. Sve
to je nužna pretpostavka za mir, bezbjednost i blagostanje u svijetu.
Filadelfijska deklaracija usvojena je 1944. godine, i u njoj se posebno
ističe da je imperativna dužnost Međunarodne organizacije rada zalaganje
Među narod na o rganiz acija r ad a
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
i uslova blagostanja širom svijeta. Svoje aktivnosti UNICEF je imao u više
od sto zemalja svijeta. Ove aktivnosti su bile vrlo različite. U nekim zemljama su bile usmjerene na obezbjeđivanje odjeće i drugih potreba za djecu,
dok su u nekim zemljama ove aktivnosti vrlo složene. Jedna od aktivnosti
je eliminacija zaraznih bolesti kao što su tuberkuloza, veliki kašalj i difterija,
kroz redovnu vakcinaciju djece. UNICEF se zalaže za zdravu i kvalitetnu
prehranu djece i u tu svrhu provodi niz programa koji imaju za cilj edukaciju
stanovništva i podizanje svijesti o ovom pitanju. Posebno su značajni programi propagiranja dojenja kao najzdravije prehrane novorođenčadi i podrške
koju u okviru ovih programa pružaju majkama.
Za rezultate postignute u radu UNICEF je dobio Nobelovu nagradu
1965. godine.
K ance l arij a vis o ko g ko m e s ara
Uj ed inj en ih n acij a z a iz b je glice (UNH CR)
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
So cij aln a po litik a E vro p s k e u nije
Zajednički ciljevi u oblasti socijalne politike i politička volja da se oni
ostvare postojala je još od stvaranja prvog oblika udruživanja Evropske
zajednice za ugalj i čelik.
Prva faza razvoja od 1958. do 1972. godine
Period od potpisivanja Ugovora o osnivanju EEZ pa sve do sedamdesetih
godina i krize koja je ozbiljno pogodila evropske zemlje na području socijalne
politike obilježen je stvaranjem normativnog okvira u skladu sa odredbama
Rimskog ugovora. U preambuli Rimskog ugovora istaknuto je da je cilj Zajednice stvaranje uslova za brži „privredni i socijalni razvoj“ zemalja članica,
što jasno ukazuje na značaj socijalnog aspekta procesa integracije u okviru
zajedničkog tržišta. Pitanja značajna za socijalnu politiku bliže su određena
članovima Ugovora. Tako je od posebnog značaja član 117 Rimskog ugovora
kojim su se države članice „saglasile o potrebi poboljšanja uslova života i rada
radnika tako da se omogući što je moguće više njihovo ujednačavanje“, a
konkretan predmet socijalne politike odnosi se na radne uslove, jednakost nagrađivanja, zapošljavanje, sigurnost na radnom mjestu itd. Pored toga, treba
ubrojati i odredbe o socijalnom dijalogu, jednakosti muškaraca i žena, kao i o
postojanju Evropskog socijalnog fonda. Članom 118 Rimskog ugovora regulisana je saradnja na području socijalnog osiguranja među članicama Evropske ekonomske zajednice, a odnosi se na prava na udruživanje i kolektivno
pregovaranje, profesionalnu zdravstvenu zaštitu, te sprečavanje nesreće na
radu i profesionalnih oboljenja. Odredbe Rimskog ugovora kasnije su konkretizovane odgovarajućim uredbama, direktivama, preporukama i odlukama
i u najvećoj mjeri se odnose na slobodu kretanja radne snage.
Druga faza razvoja od 1972. do 1985. godine
Period ekonomske stabilnosti i napretka u zemljama članicama Zajednice prekinut je ekonomskom krizom i recesijom sedamdesetih godina. Socijalni problemi i potreba njihovog rješavanja postali su veoma značajni i
na neki način uslov za nastavak daljih integracionih procesa. Period krize
karakteriše masovna nezaposlenost i ovaj problem pojavio se kao realna opasnost, pa je zato usaglašavanjem propisa trebalo regulisati prava u domenu
Kancelarija visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR)
je organizacija koja je osnovana odlukom Generalne skupštine UN-a 1. januara 1951. godine, i nasljednica je Međunarodne organizacije za izbjeglice
(IRO). Osnovi cilj osnivanja UNHCR-a je da se osigura zakonska i politička
zaštita izbjeglica i pruži odgovarajuća pomoć u rješavanju njihovih problema. Obaveza UNHCR-a je da pruža zaštitu svim osobama bez obzira u kojem dijelu svijeta žive. Aktivnosti UNHCR-a, pored pružanja međunarodne
zaštite izbjeglicama, trebaju da budu usmjerene na traženje trajnih rješenja za
probleme izbjeglica, uključujući i dobrovoljnu repatrijaciju, odlazak u drugu
zemlju ili integraciju u zemlji u kojoj se trenutno nalaze. Sve ove aktivnosti
treba da obavlja isključivo na humanitarnoj osnovi.
Glavna kancelarija UNHCR-a smještena je u Ženevi, s tim da su kancelarije-ogranci smještene u zemljama koje pružaju azil izbjeglicama. U svom
radu UNHCR sarađuje sa različitim nacionalnim vladama u cilju osiguranja
minimalnih prava izbjeglicama, kao što su sloboda od samovoljnog izbacivanja, sloboda pristupa sudovima, pravo na rad i obrazovanje i posjedovanje
identiteta i putnih isprava. UNHCR, pored ovih aktivnosti, osigurava ekonomsku i socijalnu pomoć, a primarno se finansira iz doprinosa vlada.
UNHCR je nagrađen dva puta Nobelovom nagradom za mir 1954. i
1981. godine.
Dr. Suada Buljubašić
koja su im poverena Osnivačkim ugovorom ili Lisabonskim ugovorom. U
skladu sa tim institucije koje čine ‘institucionalni trougao’ prilikom donošenja regulative EU u okviru redovnog postupka (saodlučivanja) su Komisija (isključivi predlagač regulative), Savet i Evropski parlament (zajedno
obavljaju zakonodavne i budžetske funkcije). Prilikom ovih postupaka navedeni organi ne smeju da prekorače svoje nadležnosti, odnosno da ulaze u
delokrug rada drugih institucija EU. O poštovanju ovog principa brine se
Sud pravde EU, vodeći računa o kršenju i zloupotrebi nadležnosti i ovlaštenja, povredi bitnih pravila postupaka, odnosno povredi Ugovora ili bilo
kog drugog propisa koji se odnosi na njegovu primenu.“ (Ibidem, 270)
pravde Evropske zajednice za ugalj i čelik, čije presude su bile obavezujuće
i konačne (Vuković, 2011).
Nakon formiranja Evropske ekonomske zajednice i Evropske zajednice za atomsku energiju (1957), kao formalno samostalnih i nezavisnih
institucija, situacija se nije značajno promijenila jer su i one, uz manje
izmjene, preuzele ovaj model (Knežević-Predić, 2010).
Međutim, potreba za institucionalnim unapređenjem i stvaranja jedinstvenih institucija za tri Zajednice bila je nužna. „Već 1958. godine, tri
Evropske zajednice su formirale jedinstveni institucionalni sistem, a nadležnost Parlamenta (Skupštine) i Suda pravde obuhvatala je oblast delovanja sve tri Zajednice. Zajednička Komisija i Savet formirani su 1967. godine posle stupanja na snagu ugovora o objedinjavanju određenih institucija.
Dalji pravci razvoja Zajednice opredeliće funkcionisanje institucionalnog
sistema, u skladu sa preovlađujućim teorijskim konceptom i političkim
kompromisom.“ (Vuković, 2011:269)
Organizovanje evropskih zemalja je specifično u odnosu na druge međunarodne organizacije. Ova specifičnost ogleda se i u načinu finansiranja
institucija i organa Zajednice. Sistem finansiranja koji obezbjeđuje samostalnost u odnosu na države članice nastao je kao rezultat ranijih sporova
oko karaktera i nadležnosti institucija i organa Zajednice. Usvajanje ovog
sistema finansiranja podrazumijevalo je promjene uloga njenih organa,
prvenstveno Parlamenta, u procesu usvajanja budžeta i jačanje kontrolnih funkcija u trošenju budžetskih sredstava. Širenje Zajednice, koja je od
početnih država osnivača narasla na 27 članica, tražilo je i prilagođavanje
izgrađenog institucionalnog sistema novim uslovima. Presudnu ulogu u
razvoju institucionalnog sistema imao je Ugovor iz Mastrihta kojim je formirana Evropska unija. Jer, formiranje EU i pravni subjektivitet Zajednica
formirali su specifičan sistem sa složenom strukturom, koju su i kasniji
Ugovori (iz Amsterdama i Nice) u manjoj ili većoj mjeri usložnjavali. Ugovor iz Lisabona je značajan jer sadrži veći broj izmjena u pogledu sastava,
načina rada, odlučivanja i nadležnosti glavnih organa i institucija, kao i savjetodavnih organa Evropske unije. „Umesto principa podele vlasti (zakonodavna, izvršna, sudska) odnosi između organa (institucija) EU uređeni
su na principu institucionalne ravnoteže. On podrazumeva da institucije
deluju isključivo u okviru svojih nadležnosti, i u skladu sa ovlaštenjima
178
163
179
166
182
što u konačnici može dovesti u vrlo nepovoljno stanje određene kategorije
stanovništva. Unutar Zajednice postojale su velike regionalne razlike u pogledu ekonomske i privredne razvijenosti. O ovim regionalnim razlikama
buduća ujedinjena Evropa morala je voditi računa, na način da kod uređenja
odnosa polazi od specifičnosti svake zemlje članice. Zato je jedinstveno tržište, koje je usmjereno da doprinese ekonomskom napretku koji je zasnovan
na tržišnim principima, moralo uvažiti princip supsidijarnosti29 koji bi uz
druge mjere trebalo da stvori neophodne pretpostavke za otklanjanje razlika.
Ova faza razvoja obilježena je donošenjem Jedinstvenog evropskog akta koji
je od posebnog značaja sa stanovišta socijalne politike.
In stitucij e Evro psk e u nij e
34 Članovi 192, 261 i 252 Ugovora o EZ.
Evropski parlament (EP) čine predstavnici zemalja članica Evropske
unije. Evropski parlament ima značajnu ulogu jer je nadležan za usvajanje obavezujućih akata, ima budžetska ovlaštenja i politički nadzor nad
drugim institucijama. Uključivanje EP u tzv. zakonodavni postupak došlo
je kao rezultat duge i uporne borbe ove institucije. Ipak, zaključno sa Nicom, ovi napori nisu rezultirali pozicioniranjem EP kao jedinog, a ni kao
glavnog organa. Evropski parlament se nije pojavljivao samostalno, već
uvijek zajedno sa Savjetom i to u ograničenom broju slučajeva.34 Tako su se
modaliteti učešća Parlamenta kretali od savjetodavne uloge, preko odobrenja kao neophodnog proceduralnog preduslova za odlučivanje u Savjetu,
postupka saradnje sa Savjetom i saodlučivanja sa njim.
Evropski parlament
Institucionalni sistem Evropske unije značajno se promijenio Lisabonskim ugovorom, jer je došlo do proširenja glavnih organa. Tako od Lisabonskog ugovora status glavnih organa EU imaju:
- Evropski parlament,
- Savjet,
- Evropska komisija,
- Sud pravde Evropske unije,
- Računovodstveni sud,
- Evropski savjet i
- Evropska centralna banka.
Faza razvoja od 1993. godine do danas
Osnovna karakteristika ovog perioda je pravna integracija, jer je usvojeno više ugovora i drugih akata koji su značajni za stvaranje ujedinjene Evrope. Prvi od njih je Mastrihtski ugovor kojim je stvoren novi pravni subjekt,
Evropska unija. Države članice Evropske unije, osim Velike Britanije, kao
aneks Ugovora usvojile su Protokol o socijalnoj politici, koji je sadržao i
Sporazum o socijalnoj politici. Sporazum je značajan jer su njegove odredbe
poslužile kao pravni osnov za usvajanje jednog broja pravnih izvora među
kojima je posebno značajna Direktiva o evropskom savjetu zaposlenih.
Sporazum o socijalnoj politici je ugrađen30 u Amsterdamski ugovor,31
čime je ukinut dualizam pravnih akata kao osnova za vođenje zajedničke
socijalne politike i osigurano uspostavljanje njenog jedinstva i koherentnosti. Amsterdamski ugovor sadrži dosta izmjena i novina. Tako su unesene i
izvjesne izmjene u članove kojima je regulisano slobodno kretanje radnika
unutar EU, te uvedeno novo poglavlje koje se odnosi na slobodno kretanje
29 “Supsidijarnost (subsidiarity): načelo koje se izvorno povezuje s katoličkim socijalnim
učenjem, jer ga je definirao papa Pio XI. u svojoj enciklici Quadragesimo anno 1931. godine, a
danas se koristi u socijalnoj politici Europske unije, ali i u nacionalnim socijalnim politikama.
Svodi se na to da pojedincu, obitelji ili nižoj razini organizacije društva treba prepustiti poslove
koji oni mogu uspješno i odgovorno obaviti, a ne ih prenositi na višu razinu društva. Ovo se
načelo suprotstavlja državnom paternalizmu, kada država preuzima sve obveze koje bi pojedinci
ili lokalne razine mogli bolje i s manje troškova obaviti. Također, supsidijarnost u socijalnoj
politici podrazumijeva da država intervenira u blagostanje pojedinca tek onda kada on ne može
sam sebi pomoći ili kada mu skupine na nižim razinama društva (ponajprije obitelji) ne mogu
pružiti potrebnu pomoć.“ (Puljiz, 2005:470)
30 Pod naslovom XI o socijalnoj politici, obrazovanju, stručnoj obuci i mladima.
31 Ugovor iz Amsterdama (Amsterdamski ugovor) potpisan je 2. oktobra 1997. godine, a stupio je
na snagu 1. maja 1999. godine.
C M
Y K
U 1981. godini 12% švedskog stanovništva imalo je useljeničko porijeklo od kojih su polovina bili Finci, a procjene da će „do 2000. godine, 20-25% švedskog stanovništva činiti osobe blisko vezane za porijeklo
iz drugih zemalja“ (Castles, 1984:64) su se gotovo i ostvarile. Danas u
Švedskoj od 9 miliona stanovnika 1 milion su osobe čije porijeklo je iz
drugih zemalja. Ono što je posebno karakteristično za Švedsku je da je
status radnika migranta i njegove porodice s boravišnom dozvolom dosta
siguran. Pretpostavlja se da je broj migranata bez regulisanog pravnog statusa mali, jer svi stanovnici moraju imati identifikacioni broj bez kojeg ne
mogu ostvariti svoja prava. Nakon pet godina boravka u Švedskoj stranac
Status etničkih manjina
Dr. Suada Buljubašić
209
216
Do sredine sedamdesetih je, kao i u drugim zemljama u sjevernoj
Evropi, uspostavljen strogi sistem za kontrolu imigracije, dozvoljavajući
ulazak u zemlju samo propisanom broju Finaca, srodnicima već postojećih
imigranata, političkim izbjeglicama i nikom drugom. Ovakva politika je
zatim učvršćena Zakonima o useljeničkoj politici iz 1975. i 1976. godine.
„U svakodnevnoj praksi imigracijske kontrole na granicama, službenici su
1976. godine dobili instrukcije da identifikuju osobe koje nisu nordijskog
porijekla na osnovu njihovog fizičkog izgleda, što jasno ukazuje da se radilo o eksplicitnom obliku institucionalnog rasizma.“ (Hammar, 1984:29)
Opravdanje za postojanje stroge imigracijske kontrole predstavljeno je u
smislu omogućavanja “pristupa tržištu rada dijelova populacije u Švedskoj
sa velikim brojem nezaposlenih“ (Widgren, 1982:151) i kao „zaštita švedskog tržišta rada“ (Hammer 1984:28).
Drugi zvaničan argument za postojanje imigrantske kontrole je bio da
„ukoliko bi broj useljenika sa stalnim boravkom postao prevelik, bilo bi
nemoguće garantovati im razuman životni standard“ podrazumijevajući da
bi takva situacija mogla opteretiti socijalnu državu (Ibidem, 41).
Od 1974. godine useljeničku populaciju iz ne-nordijskih zemalja čine
porodice već useljenih radnika i političkih izbjeglica iz mnogih dijelova
svijeta, uključujući i Latinsku Ameriku, južnu Afriku i neke dijelove Evrope. Propisi koji se odnose na prihvatanje srodnika useljenih radnika, a naročito na definisanje statusa političkih izbjeglica, su mnogo liberalniji nego
u većini drugi zemalja.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
mogućnost abortusa u državnim zdravstvenim ustanovama još uvijek kontroliše i o njemu odlučuje medecinska profesija. U kampanjama za odbranu prava žene na abortus postalo je jasno da su žene doživljavale problem
kontrole rađanja na različite načine. Razvoj crnačkog feminizma iz ranih
80-ih istakao je činjenicu da je za crnkinje i žene iz trećeg svijeta, kao i za
siromašne Britanke, problem bio u pravu žene na plodnost, a ne prosto na
abortus. „Abortus, sterilizacija i dugotrajne kontraceptivne tablete te žene
nisu doživljavale kao svoje pravo, već često kao prevaru i kontrolisanje od
strane državnih službenika koji su djelovali sa patološke i eugeničke pozicije naspram plodnosti crnih i siromašnih žena.“ (Bryan et al. 1985:103)
Slično tome, proučavanjem radno nesposobnih žena došlo se do saznanja
da profesionalci iz oblasti socijalne zaštite često bez bilo kakve provjere
polaze od pretpostavke da onesposobljene žene nisu u stanju preuzeti na
sebe odgovornost majčinstva (Morris, 1991, Begum, 1992). Situacija nije
ništa bolja i kada se radi o ženama sa teškoćama u učenju. Pretpostavke da
one ne mogu uspješno odgovoriti majčinstvu dovele su do sterilizacije bez
njihovog pristanka (Williams, 1992).
Sljedeći primjer o razlikama u tretiranju žene nalazimo i kroz razvoj i
upotrebu reproduktivnih tehnologija. Istraživanja Lesleya Doyala (1987)
o dostupnosti tretmana za liječenje neplodnosti pokazuje da su mogućnosti neujednačene u različitim područjima, a tretmani su rijetko besplatni.
Većina „in vitro“ oplodnje vrši se privatno i bez garancije na uspjeh. Međutim, dostupnost tretmana oplodnje određena je ne samo sposobnošću
plaćanja već i procjenom podobnosti žene za ulogu majke. Kako Doyal
objašnjava, ovo predstavlja kontradikciju za ideologiju majčinstva, jer iako
se pretpostavlja da sve žene žele ulogu majke, samo neke od njih se smatraju pogodne za tretman oplodnje. „Praksa da se samo žene u stabilnim
heteroseksualnim vezama smatraju podobnim za tretman oplodnje, a čime
se diskriminiraju lezbijke i neudate heteroseksualne žene, je i formulisano
preporukama Wanockovog izvještaja koji je prethodio Zakonu o ljudskoj
embriologiji i oplodnji iz 1990. godine.“(Williams, 1995:90)
Period od 80-ih, a posebno 90-ih godina karakteriše smanjenje društvene potrošnje u odnosu na potrebe, smanjenje troškova lokalnih vlasti,
nezaposlenost, niske nadnice, te neuspjeh da se putem novčane pomoći
radi održavanja prihoda ublaži siromaštvo. Sve ovo dovelo je do mnogo
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
193
moderne socijalne politike. Počeci ekspanzije britanske države blagostanja
vezuje se za period neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, mada
su još u toku rata stvorene pretpostavke za daljnje napredovanje. „Ključni
ekonomski osnov režima blagostanja bila je pretpostavka da će kontrolisana ekonomija dovesti do većeg stepena zaposlenosti kao političkog cilja.
Ovi uslovi su predstavljali polaznu tačku za Williama Beveridgea u njegovom izvještaju Social Insurance and Allied Services (Socijalno osiguranje
i srodne službe), poznatijem kao Beveridgeov izvještaj iz 1942. godine, u
kojem su utvrđena načela jednog cjelovitog sistema socijalne sigurnosti.“
(Clarke, Langan, 1995:25) Ovaj izvještaj je postavio načelo osiguranja u
samo središte socijalne politike, navodeći ranije sisteme osiguranja starih,
bolesnih i nezaposlenih koje su uvele vlade liberala u periodu od 1906. do
1914. godine. Beveridgeove reforme su uvezale ove sisteme u jedan sistematičniji pristup socijalnom osiguranju, na principu da poslodavci i zaposleni plaćaju doprinose kojim će se finansirati osnovno osiguranje za tri
glavne kategorije stanovništva u stanju socijalne potrebe, i to za stare, bolesne i nezaposlene. U ovom sistemu sadržane su tri osnovne pretpostavke:
- Prvo, plaćeni rad je bio osnovni izvor prihoda, a uloga države je
bila da osigura djelomičnu naknadu pojedincima za gubitak prihoda. Ova naknada bila je vezana za uzroke zbog kojih su pojedinci ostajali bez prihoda, tako da pravo na naknadu nisu imali
oni koji su bez prihoda ostajali svojom krivicom ili nisu željeli
raditi (dobrovoljno nezaposleni). Načelo ograničene naknade bilo
je značajno iz dva razloga. Visina naknade bila je niska i nije bila
stimulativna za nezaposlene što ih je prisiljavalo da intenzivno traže posao. Istovremeno, ograničavanjem visine naknade štitio se i
standard zaposlenih jer naknade nisu smjele biti veće od prosječnih plaća zaposlenih.
- Drugo, sistem je uključivao pretpostavku da će politički zadatak
održavanja što većeg stepena zaposlenosti biti ostvaren. Bez održavanja visokog stepena zaposlenosti, načelo osiguranja bi bilo
dovedeno u opasnost. Ova opasnost ogledala se u manjku priliva
sredstava od zaposlenih, a što se neminovno moralo odraziti na
visinu davanja onih koji su bez posla, a i na punjenje fondova za
isplatu penzija.
može da preda zahtjev za dobijanje švedskog državljanstva. Ovaj vremenski period za useljenike iz nordijskih zemalja je znatno kraći i iznosi dvije
godine. „Politika naturalizacije je mnogo liberalnija nego u većini drugih
zemalja, mada samo mali broj stanovnika nenordijskog porijekla apliciraju za primanje državljanstva, možda zbog toga što se osjećaju dovoljno
sigurni i bez toga, a i zbog toga što dvojno državljanstvo nije dozvoljeno.“
(Ginsburg, 1995:189)
Do sredine šezdesetih godina nisu postojale pozitivne mjere socijalne
politike usmjerene direktno na radnike useljenike i njihove porodice koji
bi se, pretpostavljalo se, asimilirali uz podršku socijalne države. U periodu
od 1964. do 1974. godine vođena je duga javna rasprava i konsultacije o
tome „da li treba nastaviti sa asimilacionom ideologijom ili treba usvojiti
multikulturalizam“ (Ibidem, 189). Na kraju se Zakonom o useljeničkoj
politici iz 1975. godine, koji je zatvorio vrata radnicima koji su dolazili
izvan nordijskih zemalja, prihvatila liberalna, multikulturalna, ideologija spram švedskih migranata i manjinskih etničkih zajednica. Ginsburg
(1995) ističe da takva politika ima tri cilja, a to su: jednakost životnog
standarda, kulturnu slobodu izbora i političku solidarnost između autohtonih Šveđana i etničkih manjina. Na taj način, država podupire političke,
društvene i kulturne organizacije i aktivnosti etničkih manjina uključujući,
do određene granice, i dvojezičnost u školama. Od 1976. godine su stranci
koji su u Švedskoj boravili najmanje tri godine dobili pravo da glasaju na
lokalnim i regionalnim izborima.
U pogledu jednakosti na tržištu rada većina istraživača smatra da je
vrlo teško procijeniti položaj etničkih manjina u Švedskoj. Dokazi na
osnovu istraživanja pokazuju da su strani radnici iskusili mnogo opasnije
i neugodnije uslove rada, a stopa nezaposlenosti među stranim radnicima
je bila duplo veća od stope nezaposlenosti ukupne radne snage (Widgren,
1982). Ginsburg (1995) ističe da, u vezi sa potrebama manjinskih zajednica, postoji malo dokaza o efektivnim mjerama u svrhu postizanja jednakosti u pristupu socijalnoj državi i korištenju njenih usluga, zato što ne
postoji tijelo koje bi se bavilo samo ovim pitanjima. Međutim, sindikalni
predstavnici etničkih manjina i lokalni političari postaju sve brojniji i glasniji u isticanju ovih problema. Istovremeno, poslednjih godina je uočen
porast broja incidenata otvorenog, javnog rasizma i rasističke politike u
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju zato što je na dan nastanka
invalidnosti stariji od 55 godina života, (član 131).
Po ro d i č na pe nz i ja
U slučaju smrti osiguranika ili korisnika starosne ili invalidske penzije
(korisnika lične penzije), shodno zakonskoj regulativi u Bosni i Hercegovini, pravo na porodičnu penziju stječu:
1. bračni drug;
2. dijete, rođeno u braku ili van braka, usvojeno dijete ili pastorče;
3. otac i majka, očuh i maćeha, usvojitelj osiguranika ili korisnika
lične penzije, koje je osiguranik ili korisnik lične penzije izdržavao
do svoje smrti (samo u RS-u);
4. dijete bez oba roditelja ili dijete koje ima jednog ili oba roditelja
koji su potpuno ili trajno nesposobni za rad, koje je osiguranik ili
korisnik lične penzije izdržavao do svoje smrti;
5. razvedeni supružnik, ako mu je odlukom suda utvrđeno pravo na
izdržavanje.
Zakonom su propisani uslovi za ostvarivanje prava na porodičnu penziju za sve navedene osobe uključujući i umrlog osiguranika. Tako članovi
porodice stječu pravo na porodičnu penziju, ako je umrli osiguranik ispunjavao jedan od uslova:
- ispunio uslove za starosnu penziju;
- po osnovu ostvarenog staža stekao uslove za invalidsku penziju;
- bio korisnik starosne ili invalidske penzije.
Ako je smrt osiguranika nastala kao posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti, članovi porodice stječu pravo na porodičnu penziju bez
obzira na dužinu penzijskog staža osiguranika.
U pogledu stjecanja prava na porodičnu penziju postoje razlike između žena (udovica) i muškaraca (udovaca).39
-
Treće, što veći stepen zaposlenosti podrazumijevao zapravo što
veći stepen zaposlenosti muškaraca. Uprkos ekspanziji ženskog
plaćenog rada u toku Drugog svjetskog rata, koja je bila karakteristična za britansko društvo, Beveridgeov izvještaj i sistem novčane
potpore koji je iz njega proizilazio, tretirao je plaćeni rad žena
kao sekundarnu i perifernu aktivnost. Iako su žene mogle raditi određeno vrijeme prije braka, to se smatralo samo prelaznom
fazom na putu ka njihovom „normalnom stanju domaćica i majki“ (Clarke, Langan, 1995:26). Na osnovu ovakvog shvatanja o
položaju, odnosno njihovom učešću u plaćenom radu, žene su u
strukturi sistema novčane potpore bile u zavisnom položaju, jer je
njihov pristup prihodima išao preko muškaraca. U „normalnim“
uslovima muškarci su bili oni koji su zarađivali „porodičnu platu“
od koje su se izdržavali supruga i svi članovi porodice koji su bili u
ovisnom položaju. U „nenormalnim“ uslovima, kao što su bolest
ili nezaposlenost, prekid ostvarivanja dohotka bi bio nadomješten
novčanom pomoći koju je država isplaćivala muškarcu kao onom
ko treba da zarađuje plaću i onima koji su od njega zavisili. Jedan
od pokazatelja te spolne nejednakosti je i to što žene nisu trebale
biti zdravstveno osigurane, jer njihova bolest nije podrazumijevala
gubitak prihoda (Williams, 1995).
Uloga feminističkih pokreta u otkrivanju i borbi protiv siromaštva
Pojava različitih feminističkih kritika socijalne politike posebno 70-ih
i 80-ih godina prošlog vijeka, rasvjetljava puteve kojima se došlo do boljeg
spoznavanja kompleksnosti društvenih odnosa moći i nejednakosti. Mnogi pobornici jednakosti između žena i muškaraca koji su se bavili istraživanjem iskustva žena u postratnim sistemima socijalne sigurnosti, penzijskog
osiguranja, zdravstvene zaštite, stambene sigurnosti, obrazovanja i socijalnih usluga, došli su do zaključka da su programi, usluge i praksa u tim
područjima podržavali tri glavne pretpostavke o životu žena: da je njihova
primarna uloga bila uloga supruge i majke; da žive u heteroseksualnom
bračnom odnosu; i da su finansijski ovisne o svojim muževima. Ovo znači
da su žene u protivrječnom odnosu sa državom blagostanja. S jedne strane, socijalni programi su obezbijedili ženama napredak u materijalnom
39 Udovica stječe pravo na porodičnu penziju ako ispunjava jedan od uslova:
- ako je na dan smrti supruga navršila 45 godina života;
- ako je na dan smrti supruga bila potpuno nesposobna za privređivanje ili ako je takva nesposobnost
nastala u roku od jedne godine od dana smrti supruga;
- ako je poslije smrti supruga ostalo jedno ili više djece koja ispunjavaju uslove za stjecanje prava na
porodičnu penziju po tom bračnom drugu, a udovica vrši roditeljske dužnosti prema toj djeci.
Udovac stiče pravo na porodičnu penziju ako je na dan smrti bračnog druga navršio 60 godina života
(u FBiH), odnosno 55 godina života (u RS). Ostali uslovi su potpuno isti kao i za udovice.
Dijete stiče pravo na porodičnu penziju i pravo mu pripada do navršenih 15 godine života, a ako je
na redovnom školovanju, za sve vrijeme školovanja, ali najdalje do navršenih 25 godina života u
FBiH, odnosno 26 u RS.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
217
220
204
201
224
208
221
205
Na osnovu Socijalne povelje iz 1989. godine, jedanaest država članica
potpisalo je u Mastrihtu Sporazum o socijalnoj politici.
Ciljevi ovog dokumenta za Zajednicu i države članice su: unapređivanje zaposlenosti, poboljšanje uslova života i rada, adekvatna socijalna zaštita, socijalni dijalog, razvoj ljudskih potencijala koji omogućava podizanje
nivoa zaposlenosti i, dugoročno, borba protiv društvene isključenosti.
Sporazumom je izvršeno i precizno razgraničenje sfera u kojima se
odluke donose kvalifikovanom većinom i jednoglasno.
S p or a zum o so c i ja l n oj p o l i t i c i
6. Stručna obuka – svaki zaposleni radnik u Evropskoj zajednici
mora imati mogućnost za stručno osposobljavanje i usavršavanje,
kako bi poboljšao svoj ekonomski i socijalni status;
7. Jednakost muškaraca i žena – ova jednakost mora biti garantovana, i pored pravne jednakosti treba da uključi jednakost u mogućnostima;
8. Informisanje radnika, njihova participacija i savjetodavna funkcija – ovi značajni elementi socijalnog položaja radnika moraju se
dopunjavati i razvijati, posebno u preduzećima koja djeluju u više
zemalja Evropske zajednice;
9. Zdravstvena zaštita i bezbjednost na radnom mjestu – svaki radnik mora biti zdravstveno i bezbjedonosno zbrinut na radnom
mjestu i u svom okruženju;
10. Zaštita djece i mladih – mladi koji se zapošljavaju ne smiju biti
mlađi od 15 godina;
11. Briga o penzionerima – u skladu sa odgovarajućim zakonskim
odredbama o sticanju prava na starosnu penziju u svojoj zemlji,
svaki radnik u Evropskoj zajednici mora imati dovoljno sredstava
koja će mu osigurati pristojan život;
12. Briga o hendikepiranima – svaka hendikepirana osoba ima pravo
na uslove koji će joj omogućiti profesionalnu i socijalnu reintegraciju.
Poveljom su utvrđeni samo opći principi za osnovna socijalna prava,
što praktično znači da se sankcionišu razlike koje postoje među zemljama.
Dr. Suada Buljubašić
kao rješenje data mogućnost da zaposleni odaberu jedan od dva entitetska
fonda u koji će vršiti uplatu doprinosa. Entitetski fondovi organizovani su
kao autonomni izvanbudžetski fondovi. Finansiranje penzijsko invalidskog
sistema ostvaruje se kroz obavezne uplate doprinosa za ovu vrstu osiguranja.
Uplata doprinosa vrši se po utvrđenoj stopi i proporcionalna je platnoj osnovici. Za prikupljanje doprinosa su odgovorne entitetske porezne uprave.
Entitetski penzioni sistemi su vrlo slični i među njima postoje određene razlike. Ove razlike ogledaju se u sljedećem:
1. U Federaciji BiH nivo doprinosa je viši i obračunava se na osnovu
bruto plate, dok je u RS-u ovaj nivo niži i obračunava se na osnovu neto plate.
2. U RS-u značajan udio u ukupnim prihodima čine budžetska sredstva, dok u FBiH budžetsko finansiranje gotovo da i ne postoji.
3. U FBiH prosječan nivo penzija je viši u odnosu na RS.
4. U RS-u penzijski fond raspolaže i sredstvima proisteklim iz privatizacije, dok u FBiH penzijski fond ne raspolaže ovim sredstvima.
Penzijsko-invalidski sistem u Bosni i Hercegovini osigurava svoje članove po osnovu starosti, nesposobnosti, smrti osigurane osobe i prava nasljeđivanja penzije. Svi ovi rizici su finansirani kroz plaćanje jedinstvenog
doprinosa. Prikupljanje i raspodjela sredstava za isplate penzija odvija se
po modelu tekuće raspodjele. Ovaj model utemeljen je na principu međugeneracijske solidarnosti, i za njega se obično koristi engleska skraćenica
PAYG (Pay As You Go – tekuća raspodjela). Ovaj model podrazumijeva da
se sredstva prikupljena od uplate doprinosa zaposlenih, odnosno osiguranika, ne akumuliraju nego se isplaćuju kao penzije osobama koje su ostvarile pravo na novčanu naknadu po osnovu ove vrste osiguranja.
Penzijski sistem u Bosni i Hercegovini osigurava tri tipa penzija, i to:
starosnu, invalidsku i porodičnu penziju.
Zakoni iz ove oblasti u BiH definišu osiguranike, penzijski staž, staž
osiguranja, poseban staž, vrste rizika, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, dobrovoljno osiguranje i prestanak prava.
Osigurana lica se dijele na osiguranike, članove porodice osiguranika i
osiguranike u određenim okolnostima.
Penzijski staž je određeni vremenski period, po čijem se proteku mogu
steći prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, i dijeli se na:
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
Tržište rada, obrazovni sistem i socijalna zaštita
U periodu neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata nedostatak radne snage bio je snažno izražen, naročito u proizvodnim granama
privrede i uslugama socijalne zaštite koje su bile u razvoju. Država se suočila sa nekoliko mogućih rješenja – oslonuti se na udate žene – radnice
ili na migrantsku radnu snagu iz kolonija ili siromašnih dijelova Evrope. Prvo rješenje se suprostavljalo idealima majčinstva i opterećavalo je
društvo troškovima brige o djeci, koja je u vrijeme rata bila loše i neujednačeno organizovana. I drugo rješenje je predstavljalo problem za državu
kako u smislu nametanja troškova (troškovi stanovanja) tako i u smislu
rasizma i nacionalizma (Riley, 1983). Kraljevsku komisiju za stanovništvo (Royal Commission on Population) iz 1949. godine brinuli su problemi
„dobre ljudske vrste“ i „teškoća asimilacije“ crnih imigranata u poređenju
sa Evropljanima, ali s druge strane zbog postojanja Britanske zajednice
naroda (Commonwealth) kretanje migranata iz jedne zemlje u drugu izazivalo je manje administrativnih problema (Williams, 1989). Imigranti iz
Commonwealth-a su od početka viđeni kao problem, ali se smatralo da
su nužni zbog popunjavanja privremenog manjka radne snage, jer se na
njih više gledalo kao na jedinice radne snage, a ne kao na ljude sa općim i
posebnim društvenim potrebama.
Korištenje useljeničke radne snage u kombinaciji sa ideologijom koja
je naglašavala prisustvo majke u kući je u suštini značilo da Britanke nisu
bile potpuno uvučene u tržište radne snage kao što je to bio slučaj tokom
rata. Ipak, mnoge žene pripadnice radničke klase morale su raditi kako bi
nadopunjavale plate muškaraca, a u slučaju udovica ili samohranih majki
njihova plata je bila zamjena za plate muškaraca. Za mnoge britanske žene
iz radničke klase kompromis je bio povremeni ili posao sa nepunim radnim vremenom, jer se smatralo da taj rad nije smetao ispunjavanju njihovih obaveza u domaćinstvu (Wilson, 1977). Ovakvo rješenje je odgovaralo
i poslodavcima, jer se radilo o nisko plaćenom radu koji nije proizvodio
dodatne troškove kao što su socijalno osiguranje ili novčana pomoć u slučaju bolesti. Generalno uzevši, zahtjevi za većom radnom snagom rješavani
su kroz različite kompromise, ali tako da se iznova rađala spolna, klasna i
rasna nejednakost.
1. Staž osiguranja sa efektivnim trajanjem,
2. Staž osiguranja sa uvećanim trajanjem i
3. Poseban staž.
Staž osiguranja sa efektivnim trajanjem je vrijeme koje je osiguranik
proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, kao i staž dokupljen u
skladu sa zakonskim propisima.
U suštini, staž osiguranja predstavlja vremenski period proveden u
obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju i po čijem se proteku mogu steći
prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. U staž osiguranja se računa
vrijeme provedeno na radu sa punim radnim vremenom i vrijeme koje je
osiguranik proveo na bolovanju, profesionalnoj rehabilitaciji, prekvalifikaciji odnosno dokvalifikaciji, pod uslovom da su uplaćeni doprinosi za
penzijsko i invalidsko osiguranje.
Staž osiguranja sa uvećanim trajanjem računa se osiguranicima koji rade
na naročito teškim i po zdravlje štetnim radnim mjestima, ili u određenim
djelatnostima na naročito teškim poslovima i na poslovima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno da obavljaju
svoju profesionalnu djelatnost. Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od
težine i štetnosti rada, odnosno prirode posla, i može iznositi najviše 50%.
Shodno zakonskoj regulativi, kao radna mjesta, odnosno poslovi na
kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, zato što je rad na
njima naročito težak i štetan po zdravlje, mogu se utvrditi radna mjesta na
kojima postoje sljedeći uslovi:
1. Da u vezi s obavljanjem poslova postoje znatniji štetni utjecaji na
zdravstveno stanje i radnu sposobnost radnika, i pored toga što
su primijenjene sve opće i posebne mjere zaštite na radu utvrđene
propisima, kao i druge mjere koje mogu uticati na otklanjanje i
smanjivanje štetnih utjecaja;
2. Da se poslovi pod teškim i po zdravlje štetnim uslovima obavljaju
neposredno pored izvora štetnih utjecaja neprekidno u toku procesa rada;
3. Da poslove na radnom mjestu pod prethodno navedenim okolnostima obavlja isti radnik u toku punog radnog vremena, uzimajući
kao puno radno vrijeme i radno vrijeme kraće od punog radnog
vremena određeno za pojedine poslove zbog posebnih uslova rada.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
su značajan doprinos u smanjivanju javnog sektora kroz aktivnosti njihovih sindikata. Pored toga, oni su dali i značajan doprinos u suprostavljanju
rasizmu i spolnoj diskriminaciji, posebno na području obrazovanja i socijalne zaštite.
Zdravstvena zaštita
Stvaranje državne zdravstvene službe 1948. godine je u značajnoj mjeri utjecalo na poboljšanje zdravlja i zdravstvene zaštite. Stopa smrtnosti
dojenčadi je 1951. godine bila upola manja u odnosu na 1931. godinu, i
do 1971. godine je još više opala. Pa ipak, istovremeno su se klasne razlike
u stopi smrtnosti dojenčadi produbile. Tako je na primjer smrtnost beba
starosne dobi od 28 dana do jedne godine u 1979. godini bila tri puta veća
u najnižoj društvenoj klasi u odnosu na najvišu društvenu klasu (Graham,
1984:50-1).
Ovakve razlike ogledaju se i u iskustvima žena u zdravstvenoj zaštiti. S
jedne strane, opća zdravstvena zaštita je naročito važna za žene, jer žene koriste i trebaju zdravstvenu zaštitu češće od muškaraca. Pojačana potreba za
korištenjem zdravstvene zaštite nije uzrokovana samo zbog trudnoće i porođaja, već i zato što žene obično vode računa o zdravlju svojih porodica.
Pored toga, pošto žene žive duže od muškaraca, izvjesnije je da će u starosti
patiti više od hroničnih bolesti. Međutim, način na koji zdravstvene službe
tretiraju žene i miješaju se i u njihov život može biti restriktivan i služiti u
svrhu reprodukovanja već postojećih podjela i nejednakosti.
Možda je najbolji primjer za ovo kontrola rađanja. Razvoj i dostupnost
kontraceptivnih i reproduktivnih tehnologija je bez sumnje ženama obezbijedio veću kontrolu nad svojim životima, ali je istovremeno ova tehnologija u medicini korištena kao vid kontrole nad ženama. Zakon o abortusu
(Abortion Act) iz 1967. godine kojim je abortus legalizovan je bio značajan
događaj za žene. Zakon je predstavljao jednu u nizu od liberalizirajućih
reformi kasnih 60-ih godina uključujući i ublažavanje Zakona o razvodu. Kasnije, tokom 70-ih i 80-ih godina reformi abortusa je zaprijećeno
pokušajima da se njen opseg ograniči, naročiti kroz mogućnost abortusa
ženama čija je trudnoća bila starija od 20 sedmica. Ove prijetnje su bile
u fokusu problema kojim se bavio pokret žena pod sloganom „Pravo žene
da bira“ (A woman’s right to choose). Međutim, prema Zakonu o abortusu
200
ve, posebno kroz mjere aktivnog tržišta rada. Kao ilustracija ovog poslužit
će podatak „da su 1970. godine udate žene činile 46% onih koji su bili
uključeni u programe Odbora za tržište rada, a da je deset godina ranije
udio žena iznosio 14%“ (Wilson, 1979:79). U ranim sedamdesetim udio
ekonomski aktivnih žena je gotovo izjednačen sa muškarcima.
Značajan uspjeh bilježi se i u smanjivanju razlika u visini nadnica između muškaraca i žena. Postoje različiti podaci o procentualnom odnosu
nadnica žena u odnosu na nadnice muškaraca, i oni se kreću u rasponu od
80,5% do 90% (Ruggieu, 1988:183, Ginsburg, 1993). Politika pune zaposlenosti utječe i na razna socijalna davanja i ostvarivanje prava po osnovu radnog odnosa. Tako su socijalna davanja i druga prava po osnovu radnog odnosa znatno manja za one koji rade manje od 22 sata sedmično, ali
je nejasno u kom omjeru ovo utječe na žene koje su zaposlene na nepuno
radno vrijeme.
Analizirajući stopu zvanične nezaposlenosti žena u odnosu na muškarce uočava se da se jaz koji je postojao između žena i muškaraca smanjio,
naročito osamdesetih godina kada su žene bile forsirane različitim mjerama tržišta rada, a nezaposlenost se povećala u djelatnostima u kojima
su dominirali muškarci. Većina istraživača se slaže da je vrlo nezahvalno
upoređivati stope nezaposlenosti muškaraca i žena, jer je prikrivena nezaposlenost veća među ženama. Zvanično istraživanje je pokazalo da je 90%
žena u dobi od 20 do 59 godina starosti željelo plaćeno zaposlenje, ali je
samo 80% njih dobilo zaposlenje (Vogel, 1987:270).
Sljedeća bitna karakteristika položaja žena na švedskom tržištu rada
je vertikalna i horizontalna profesionalna segregacija, jer su žene na nižem
rangu i bave se drugačijim djelatnostima od muškaraca. Na ovaj način,
Švedska slijedi obrazac koji je u određenom smislu sličan onom u drugim
zapadnim zemljama. Tako 89% sekretarskih poslova, 94% poslova pomoćnog medicinskog osoblja, 78% poslova prodavača i 90% poslova čistača
obavljaju žene (Skriven, 1984).
Međutim, u poređenju sa drugim zemljama žene su mnogo manje
zastupljene među fabričkim nekvalifikovanim radnicima i radnicama u
privatnom sektoru, ali su veoma zastupljene u javnom sektoru u oblasti zdravstva, obrazovanja i socijalnih službi. U Švedskoj se u periodu od
1965. do 1985. godine „87% ukupnog rasta zaposlenosti u oblasti zdravS AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
dolazili iz studentskih i drugih pokreta, te ponovnim rađanjem feminizma,
doprinijeli ubrzanom uvođenju progresivnog poreza na dohodak 1971.
godine. Rezultat uvođenja ovog poreza je velika ekspanzija socijalnih usluga i povećan broj osoblja u različitim socijalnim službama, dok se na području ravnopravnosti spolova bilježi manji uspjeh.
Uprkos velikim izdvajanjima i ekspanziji socijalnih davanja i usluga,
1980. godine 5% švedske populacije je bilo siromašno. Istina, ovaj procenat je u odnosu na druge zemlje najniži, ali jasno pokazuje da i švedsko
društvo nije imuno na problem siromaštva. Po mišljenju brojnih istraživača procenat siromašnih, u ovoj zemlji, nakon ovog perioda se nije smanjio
već je u blagom porastu. Za razliku od drugih država blagostanja, većina
samohranih majki i starijih osoba sa niskim prihodima ne moraju se oslanjati na socijalnu pomoć, prvenstveno zbog razvijenog sistema finansiranja
penzija i novčane potpore. Ipak, uprkos svim prednostima i pogodnostima
švedskog sistema socijalne politike, ova populacija, zajedno sa dugotrajno
nezaposlenim osobama, živi u relativnom siromaštvu u savremenoj Švedskoj (Ginsburg, 1995). Zato ćemo se u narednom dijelu baviti položajem
pojedinih kategorija stanovništva u kontekstu njihovog polažaja na tržištu
rada i u društvu uopće, prvenstveno radi analize uzroka koji su ove osobe
dovele u relativno siromaštvo u okviru države blagostanja.
Žene i tržište rada
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
pravo na informisanje i konsultovanje radnika u preduzećima;
pravo na pregovaranje i zajedničke akcije;
pravo pristupa službi za zapošljavanje;
zaštitu u slučaju nezakonitog otpuštanja sa posla;
pravo na poštene i pravedne uslove rada;
zabrana rada djece i zaštitu mladih na radu;
pravo na zaštitu od otkaza zbog razloga povezanih sa materinstvom i pravo na plaćeno porodiljsko odsustvo na osnovu rođenja
ili usvojenja djeteta;
- socijalnu sigurnost i socijalnu pomoć;
- zaštitu zdravlja;
- pristup uslugama od općeg ekonomskog interesa;
- zaštitu životne sredine i
- zaštitu potrošača.
U petom poglavlju pod naslovom „Građanska prava“ propisana su
prava koja se odnose samo na građane Evropske unije, a to su: pravo glasa
na izborima za Evropski parlament; aktivno i pasivno pravo izbora na lokalnom nivou; pravo na dobru administraciju; pravo na peticiju; pravo na
pristup dokumentima i druga prava.
Šesto poglavlje nosi naslov „Pravda“ i u njemu su sadržana prava koja
se odnose na pravično suđenje, poštovanje pretpostavke nevinosti i pravo
na odbranu, poštovanje principa zakonitosti i proporcionalnosti između
kaznenih djela i ostala prava.
U sedmom poglavlju sadržane su opće odredbe koje se odnose na primjenu Povelje, subjekata na koje se odnosi, odnos sa drugim pravnim instrumentima i standarde zaštite.
Povelja je proizvela različite stavove. S jedne strane su oni koji smatraju
da se prava sadržana u Povelji već nalaze u nekim drugim dokumentima i da
ona suštinski ne donosi značajne izmjene. S druge strane su oni koji smatraju
da su se ova prava „ojačala“. Uprkos obevezujućeg karaktera koji je Povelja dobila ugovorom iz Lisabona, njen značaj i utjecaj su i dalje neizvjesni
jer postoje brojne dilema. Jedna od dilema je i šta je bila stvarna namjera
kreatora Povelje, da li stvaranje kataloga postojećih prava ili stvaranju novih.
„Poveljom je takođe stvoren osnov da se sudovi u svojim odlukama mnogo
više pozivaju na nju, kako u predmetima u kojima se tvrdi da je predviđeno
-
Položaj žena na švedskom tržištu rada i udio žena u ukupnom broju
zaposlenih je znatno drugačiji od većine zapadnih zemalja. Ekspanzija učešća žena na tržištu rada veže se za drugu polovinu 20. vijeka. Procenat žena
u ukupnom broju zaposlenih bio je niži od prosječnog broja u kapitalističkim zemljama nakon Drugog svjetskog rata i iznosio je 26,3% u 1950.
godini. Međutim, do 1987. godine procenat učešća žena među zaposlenim
popeo se na 48%. Također, do ove godine 79,4% odraslih žena u radno aktivnoj životnoj dobi bilo je „ekonomski aktivno“, a što je podrazumijevalo
radni angažman ili uključivanje na različite vidove obuka u cilju lakšeg
uključivanja na tržište rada. Broj ekonomski aktivnih žena se gotovo približio broju ekonomski aktivnih muškaraca (Ginsburg, 1995). Zahvaljujući
feminističkim pokretima koji su izvršili pritisak na vladajuću strukturu,
od šezdesetih godina žene su bile masovno regrutovane na plaćene poslo-
Dr. Suada Buljubašić
Novi imigranti, kao pripadnici Commonwealthea, trebali su imati
mogućnost ostvarivanja nekih prava u cilju socijalnog zbrinjavanja. Međutim, različiti procesi direktnog i indirektnog rasizma poslužili su da se crnci
spriječe u ostvarivanju nekih svojih prava, da se marginaliziraju njihove
potrebe i da se otkrije limitiranost određenja socijalnog prava građana. Dio
ovog procesa se pojavio ironično kroz pojam „univerzalizma“ (Williams,
1995). Univerzalne usluge koje su bile dio Beveridgeovog plana, kao što su
sigurnosna mreža pomoći države, zdravstvene i obrazovne usluge, uključivale su prividno egalitarijansku filozofiju jednakog tretmana za sve bez
obzira na njihovo porijeklo i status. Pa ipak, ne samo da je ovaj ideal zasnovan na specifičnom shvatanju o odnosu među spolovima i porodičnom
životu, nego on „pretpostavlja bijelo, hrišćansko britanstvo“ kao normativni ustroj koji upravlja potrebama i očekivanjima (Ibidem, 86). Pored toga,
isti tretman svih ljudi je često značio neuspjeh u prepoznavanju specifičnih potreba nekih društvenih grupa. Tako je, na primjer, u slučaju novih
useljenika to bila potreba za hitnim smještajem, potreba za dobijanjem
različitih informacija i prevođenja, ili potreba za pozitivnim priznavanjem
različitosti u kulturnim i religijskim tradicijama. U praksi je univerzalizam
često značio jednolikost, a različitost onih koji se nisu uklapali je često
dobijala patološki predznak. I na području pružanja drugih usluga iz socijalne zaštite uslovi za stjecanje prava za njihovo korištenje su eliminisali
useljenike. Tako je na primjer stjecanje prava na smještaj u općinskim stanovima bilo uslovljeno dugoročnim prebivalištem na području te općine.
Ovakvim određenjem ovoj vrsti pomoći novi imigranti nisu imali pristupa. U takvoj situaciji crnci su bili prisiljeni da stambene probleme rješavaju
u privatnom sektoru gdje je, kao i u sektoru upošljavanja, rasizam bio
naročito izražen. U nekim područjima, barem u početku, potrebe su zadovoljavane putem neformalnih mreža ili dobrovoljnih grupa kao što je bilo
Nacionalno vijeće za useljenike Commonwealthea. U Liverpoolu je npr.
1948. godine Komitet za odbranu naroda iz kolonija (Colonial People’s Defence Committee) organizovao pomoć u obezbjeđenju sredstava za život za
crnce pomorce, kojima je potpora za vrijeme nezaposlenosti bila uskraćena. Treba istaći da su se radnici pripadnici crne rase i njihove porodice našli
u takvom položaju dobrim dijelom i zbog sumnji britanskog stanovništva
da su svi stranci bili potencijalni kradljivci i buntovnici. Pored toga, oni su
Arak 7A Suada Buljubasic
213
197
212
196
ženjem dihotomije između socijalnih i ekonomskih prava, s jedne strane i
građanskih i civilnih prava, s druge strane.
Iako predstavlja novi dokument, u Povelji se nalaze prava i slobode
koja se već nalaze u drugim evropskim i međunarodnim dokumentima, što
izaziva različita tumačenja njenog značaja. Povelja objedinjuje opća ljudska, građanska, ekonomska i socijalna prava. Prvobitno je bila pridodata
Ugovoru o ustavu EU, a kasnije Ugovoru iz Lisabona u nešto izmijenjenoj
formi. Povelja počiva na univerzalnim vrijednostima: slobodi, jednakosti,
dostojanstvu čovjeka i solidarnosti uz poštovanje principa demokratije i
vladavine prava.
„Povelja potvrđuje prava koja su garantovana Evropskom konvencijom
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Saveta Evrope), Evropskom
socijalnom poveljom (Saveta Evrope), Poveljom Zajednice o osnovnim
socijalnim pravima radnika (Socijalnom poveljom) i sudskom presudom
Suda pravde EU i Evropskog suda za ljudska prava (Saveta Evrope). Polje
primene Povelje utvrđeno je članom 51 na način da su odredbe upućene institucijama, telima, kancelarijama i agencijama Unije, uz poštovanje
principa supsidijarnosti, kao državama članicama samo kada primenjuju
pravo Unije.“ (Sekulović, 2010:101)
Povelja se sastoji iz preambule i sedam poglavlja.
Prvo poglavlje Povelje nosi naslov „Dostojanstvo“ i proklamuje „klasična“ ljudska prava, kao što su pravo na život, zabrana torture, mučenja,
smrtne kazne, nehumanog i degradirajućeg ponašanja.
Drugo poglavlje Povelje nosi naslov „Slobode“ i sadrži osnovna građanska i politička prava koja su sadržana i u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. To su sloboda udruživanja, sloboda govora, pravo na imovinu, poštovanje privatnog i porodičnog života, kao i pravo na obrazovanje,
pravo na rad, azil, pravo na zaštitu podataka. Među socijalnim pravima to
su: pravo na izbor zaposlenja i zapošljavanje i pravo na poslovanje.
Treće poglavlje pod naslovom „Jednakost“ naglašava princip jednakosti
pred zakonom i nediskriminaciju, jednakost muškaraca i žena i prava djeteta,
poštovanje kulturnih, vjerskih i jezičkih različitosti, te prava vulnerabilnih kategorija kao što su starije osobe i pravo na integraciju osoba sa invaliditetom.
Četvrto poglavlje nosi naslov „Solidarnost“ i posebno je značajno jer
obuhvata dvanaest taksativno nabrojanih prava:
C M
Y K
215
35 Socijalna isključenost predstavlja proces tokom kojeg se izvjesne individue potiskuju na
marginu društve i sprečava se njihovo učestvovanje u potpunosti u društvu, zbog njihovog
siromaštva ili odsustva osnovne stručnosti i mogućnosti permanentnog učenja ili kao rezultat
diskriminacije. Taj proces ih udaljuje od posla, dohotka i mogućnosti za obrazovanje, kao i
socijalnih i komunalnih mreža i aktivnosti. Imaju mali pristup organima odlučivanja i moći
i stoga se osjećaju bespomoćno da kontrolišu odluke koje utječu na njihov svakodnevni život.
(EC, Joint Report on Social Inclusion, 2004, prema: Vuković, 2005)
Problem siromaštva i socijalne isključenosti35 u skandinavskim zemljama je naročito postao aktuelan početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Ovaj problem postao je aktuelan kada je postalo očigledno da ekonomski razvoj ne pruža jednake šanse svim građanima za stjecanje adekvatnog
dohotka i resursa koji obezbjeđuju životni standard koji je prihvatljiv u
društvu u kome stanovništvo živi. Međutim, u poređenju sa drugim zemljama Evropske unije, prema pokazateljima stanja u 2001. godini (EC:
Joint Report on Social Inclusion, 2004, prema: Vuković, 2005) skandinavske
države su države sa najnižim stopama rizika od siromaštva, posmatrajući
dohodak u zavisnosti od veličine i strukture porodice (Švedska 9%, Dan-
Arak 7B Suada Buljubasic
Utvrđeno je da se donošenje odluka kvalifikovanom većinom primjenjuje u sljedećim oblastima:
- poboljšanje uslova u radnoj sredini kako bi se zaštitilo zdravlje i
bezbjednost radnika,
- uslova rada,
- informisanja i konsultovanja radnika,
- jednakosti između muškaraca i žena kada se radi o njihovim mogućnostima na tržištu rada i tretmanu na radu,
- integracija osoba isključenih sa tržišta rada.
Jednoglasne odluke se zahtijevaju u pitanjima:
- socijalne sigurnosti,
- zaštite radnika u slučaju raskida ugovora o radu,
- predstavljanja i zastupanja kolektivnih interesa radnika i poslodavaca i
- ekonomske i socijalne kohezije uopće.
U Sporazumu o socijalnoj politici, ponovljena je odredba iz člana 119
Rimskog ugovora o „jednakoj naknadi za jednak rad“, te dodata formulacija iz Direktiva o jednakom tretmanu, da država članica može „da sačuva
ili da usvoji mjere kojima se predviđaju posebne prednosti s ciljem da se
ženama olakša obavljanje neke profesionalne aktivnosti ili preduprijedi,
odnosno kompenzira negativne aspekte u njihovoj profesionalnoj karijeri
(član 6 stav 3. Sporazum o socijalnoj politici).“
„Supsidijarnost, prvi put uvedena u onom delu Jedinstvenog evropskog akta koji se odnosi na zaštitu čovekove životne sredine, a zatim i u
Povelju o osnovnim socijalnim pravima radnika, postala je osnovni princip
Sporazuma o socijalnoj politici i Ugovora iz Mastrihta, definisan na naredni način: ‘U oblastima koje ne pripadaju njenim isključivim nadležnostima, a u skladu s principom supsidijarnosti, Zajednica interveniše samo
onda kada države članice ne mogu ostvariti ciljeve predviđene akcijom na
odgovarajući način, te ih stoga mogu, zbog dimenzija ili efekata predviđene akcije, bolje ostvariti na nivou Zajednice’ (čl. 3B, Ugovor o EU). Time
je dat prioritet nacionalnim politikama, u odnosu na politike Unije; na
nivou Unije, prednost je dana potpornim merama i okvirnim direktivama, a ne detaljnim pravilima i propisima. Istovremeno, utvrđeno je odabir
najpodesnijeg socijalno-političkog instrumenta, izuzev principa supsidi-
nastavnika i učenika. Ministarstvo za obrazovanje i nauku je 1965. godine
predložilo da svaka škola ne bi trebala imati više od 30% imigrantske djece
i, s tim u vezi, istaklo potrebu osiguranja autobuskog prevoza kako bi se
„višak“ imigrantske djece prevozio u druge škole. Afro-karipska školska
djeca su 60-ih godina u disproporcionalnom broju bila etiketirana kao
„učenici s posebnim potrebama“, upućivana u specijalne škole ili bila okarekterisana kao „anarhična“, te su upućivana u posebne jedinice (Carby,
1982a). Kampanje i istraživanja stručnjaka pripadnika crnačke rase i roditelja iz ranih 70-ih godina ukazale su na neprimjeren odnos jednog broja
nastavnika i djece prema useljeničkoj, a posebno crnačkoj djeci. Poseban
doprinos u rasvjetljavanju ovakvog stanja dala je knjiga Bernarda Coarda
(1971) How the West Indian Child is Made Sub-normal in the British School
System (Kako britanski školski sistem od djeteta iz Zapadne Indije napravi
učenika s posebnim potrebama). U svojoj knjizi Black Women’s Lives in Britain (Život crnih žena u Britaniji) Beverly Bryan, Stella Dadzie i Suzzane
Scafe opisuju svoje iskustvo na sljedeći način: „Kao majke i radnice smo
dolazile u svakodnevni kontakt sa institucijama koje su povećavale naše
iskustvo rasizma. Mi smo bile te koje su morale uzimati slobodne sate i
napuštati radno mjesto kako bi se suočile sa nastavnicima i predstavnicima vlasti iz oblasti obrazovanja zbog pogrešnog obrazovanja naše djece.
Mi smo bile te koje smo vodile bitku sa predstavnicima vlasti iz oblasti
stambene politike, socijalnih usluga, zdravstvenog i socijalnog osiguranja
dok smo zahtjevale da se ispoštuje naše pravo na pristojne domove i prihod, veći od onog koji je dovoljan samo za obezbjeđivanje sredstava za
život.’’ (Bryan et al. 1985:163)
Činjenica da su se u državi blagostanja zapošljavale i žene crnkinje i
bjelkinje bitna je na dva različita načina. Prvo, kao nisko plaćeni radnici
bijele i crne žene su odigrale važnu ulogu u smanjenju troškova javnih
rashoda. Uistinu, država blagostanja, a naročito državno zdravstvo, su do
određene mjere i dalje ovisili o raspoloživosti jeftine radne snage. Studija
o jednoj londonskoj bolnici Doyala, Hunta i Mellora iz 1981. godine otkriva da je 84% pomoćnog osoblja i 82% radnika koji su radili u nabavci
hrane dolazilo iz inostranstva, i da bez obzira na pooštrene imigracione
kontrole, državne zdravstvene službe su pronalazile način da zapošljavaju
migrantsku radnu snagu. Drugo, žene i crni radnici u javnom sektoru dali
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
194
Dr. Suada Buljubašić
38 Prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kod osiguranika invalidnost
postoji kada se utvrdi da je kod njega, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih
povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom van rada ili bolešću, koje se ne mogu
otkloniti liječenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije, nastao gubitak ili smanjenje sposobnosti
za rad na radnom mjestu na kojem je bio raspoređen na dan ocjenjivanja radne sposobnosti.
Smanjenje sposobnosti za rad postoji kada osiguranik sa radnim naporom koji ne ugrožava njegovo
zdravstveno stanje može, sa ili bez prekvalifikacije ili dokvalifikacije, da radi na drugom radnom
mjestu sa punim radnim vremenom (preostala sposobnost za drugi posao).
Gubitak sposobnosti za rad kod osiguranika postoji kad se utvrdi da osiguranik trajno nije sposoban za svoj
posao niti za drugi posao sa punim radnim vremenom, sa ili bez prekvalifikacije ili dokvalifikacije.
Lica kod kojih je nastupila invalidnost 38imaju pravo, pod zakonom
utvrđenim okolnostima, na invalidsku penziju.
U pogledu zakonske regulative za stjecanje prava na invalidsku penziju
postoje manje razlike u entitetskim zakonima.
Tako u Federaciji Bosne i Hercegovine osiguranik, kod koga je utvrđena I kategorija invalidnosti stječe pravo na invalidsku penziju:
- ako je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, bez obzira na dužinu penzijskog staža;
- ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću,
pod uslovom da je prije nastanka invalidnosti imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu razdoblja od
navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti, (član 52).
U RS-u pravo na invalidsku penziju ima osiguranik:
- kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad, gubitak sposobnosti za obavljanje djelatnosti po osnovu koje je osiguran ili gubitak
sposobnosti za privređivanje;
- kod kojeg je utvrđena preostala sposobnost za rad, uz prethodnu
prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, ali mu se ne obezbjeđuje pravo
I n va l i d sk a pe n zi j a
Pravo na starosnu penziju osiguranik stječe kad ispuni jedan od dva,
zakonom predviđenih, uslova:
1. kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja;
2. kad navrši 40 godina staža osiguranja, bez obzira na godine života.
U FBiH ovi uslovi su potpuno isti za muškarce i žene. U RS-u data je
zakonska mogućnost da osiguranik žena, ako to zahtijeva, stječe pravo na
starosnu penziju kad navrši 60 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kad navrši 35 godina staža osiguranja, bez obzira na godine života.
S ta ro sna pe nz i ja
199
X.
SOC I JAL NI PROBL EMI
R AZVI JE NI H ZE MALJ A
S i rom a št vo u ra z vi je n i m ze m l ja m a
Istraživanja o siromaštvu u razvijenim zemljama bila su zapostavljena poslije Drugog svjetskog rata, jer se vjerovalo da ekonomski razvoj po
automatizmu eliminiše siromaštvo. Ovo vjerovanje je dodatno učvrstio
i američki ekonomista Kennet Albraht kroz svoju knjigu Bogato društvo
(1958). On je tvrdio da je siromaštvo prevaziđeno kao masovna pojava u
američkom društvu, tako da se može govoriti samo o „džepovima siromaštva“. Za otkrivanje siromaštva u Americi značajan doprinos dala je knjiga
Michael Harringtona Druga Amerika (1959). Od tada se siromaštvo ne
definiše kao puko biološko preživljavanje, već se definicija proširuje kriterijumima prosječnih mogućnosti globalnog društva i dostignutog kvaliteta
života (Lakićević, 2001). Međutim, siromaštva nisu oslobođene ni druge razvijene zemlje jer veliki broj studija pokazuje da u njima u većoj ili
manjoj mjeri postoji siromaštvo Zato ćemo u narednom dijelu analizirati
uzroke siromaštva u dvije zemlje, Velikoj Britaniji i Švedskoj.
Si ro ma št vo u Ve l i ko j Br i ta ni ji
U Velikoj Britaniji se također sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća pojavljuju brojne studije koje su pokazale da je i u „državi blagostanja“ siromaštvo masovna pojava. Ko su siromašni i šta je sve uzrokovalo
pojavu siromaštva u bogatom britanskom društvu?
Objašnjenje pojave siromaštva u Velikoj Britaniji, kao jednom od društava socijalnog blagostanja, nemoguće je bez sagledavanja početaka razvoja
Dr. Suada Buljubašić
i društvenom pogledu kroz porodične dodatke, dječiji dodatak, sigurniji
porođaj, sigurnija sredstva protiv začeća kao i mogućnost zapošljavanja. S
druge strane, pretpostavke na kojima su se bazirali socijalni programi su
često ograničavale život žene, a kao posljedica toga mnoge potrebe žena
bile su zanemarene ili marginalizirane ili su postojeće razlike reprodukovane. Tako je npr. sredinom 70-ih godina pokret za obezbjeđenje utočišta za
žene dugo i snažno provodio kampanju kod lokalnih vlasti da prepoznaju
i priznaju potrebu stambenog zbrinjavanja žena i djece u bijegu od nasilja
u porodici. Slično tome, razvoj nastavnih strategija bez spolne diskriminacije je nastao na svijesti o načinima na koji je organizacija školstva i nastavnih programa ograničavala nade i očekivanja djevojčica. Pretpostavka
finansijske ovisnosti je značila da su mnoge žene bez muževa (samohrane
majke, udovice, razvedene žene) bile natjerane u siromaštvo (Glendenning
i Millar, 1987, Cochrane, 1993). Pretpostavka o sudbini žene da bude
supruga i majka pomogla je marginaliziranju i patologiziranju onih žena
čiji se životi nisu uklapali u ovaj model, a posebno su bile pogođene starije
žene i zaposlene majke. Osim toga, ove pretpostavke doprinose i spolnoj
diskriminaciji na radnom mjestu, utoliko što se žene zapošljavaju i bivaju
plaćene za svoj rad. Najbolji primjer za to je javni sektor gdje žene čine
veći dio radne snage, ali pretežno obavljaju nisko plaćene i nisko gradirane
poslove. Jedna studija navodi da je razlika u plaćama 10:1 između rukovodnih službenika u općinskim organima, uglavnom muškaraca i najniže
gradiranih uposlenika, uglavnom žena koje ne rade puno radno vrijeme
(Cockburn, 1991:106).
Jedna od posljedica ovih analiza je bilo intenzivnije i kritičko fokusiranje na područje društvene reprodukcije. To se ne odnosi samo na rađanje djece nego i na fizičke, emocionalne, ideološke i materijalne procese
uključene u brigu o drugima i njihovo izdržavanje. Uslovi u kojima se sve
to dešava i posljedice i očekivanja, koje iz toga proističu, su presudne za
živote žena, ali su također vrlo važne za pružanje usluga socijalne zaštite. Pored toga, ovi uslovi, posljedice i očekivanja se razlikuju u zavisnosti
od toga kojoj društvenoj klasi žena pripada. Tako feministička istraživanja
teže da objasne zašto žene igraju tako značajnu ulogu u društvenoj reprodukciji i kakve posljedice ovo iskustvo, i način na koji država interveniše,
ima po žene i spolnu nejednakost. Odgovarajući na ova pitanja pobornice
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
S i ro m aš t vo u Šve d sko j
Dr. Suada Buljubašić
oštrijih podjela u kvalitetu života siromašnih i ostatka društva. Novija
istraživanja pokazuju da uprkos Zakonu o izjednačenim plaćama i jačanju
Zakona o seksualnoj diskriminaciji povećanje plaća žena je neznatno u
poređenju sa plaćama muškaraca. Istraživanja pokazuju da još uvijek postoji i rasna dimenzija ovih nejednakosti, jer primanja crnaca, a naročito
crnkinja, nisu rasla u skladu sa povišicama bjelaca.
Smanjena visina pomoći na prihode najviše je pogodila žene i djecu
i dovela ih u siromaštvo, ili već postojeće siromaštvo dodatno produbila. Naime, većina onih koji primaju pomoć na prihode su žene, pretežno
samohrane majke. Zato smanjenje visine pomoći na prihode, dječiji doplatak, pomoć udovicama, gubitak prava na pomoć pri dodjeli stanova,
potpora majkama, pomoć invalidima, doplatak za mlade, značajno je doprinijelo da dio stanovništva koji već spadaju u kategoriju siromašnih, često zbog njihove marginalizacije u plaćenom radu, postanu još siromašniji.
Siromašne žene se najčešće nalaze u začaranom krugu siromaštva u kojem
rađaju djecu koja, u pravilu, zbog manjka edukacije i smanjenih mogućnosti, ostaju siromašna i tako se krug ponavlja.
207
202
222
206
203
223
37 Član 90 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH i član 37 Zakona o penzijskom
i invalidskom osiguranju RS.
Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim
trajanjem, zato što je vijek vršenja profesionalne djelatnosti ograničen navršenjem određenih godina života, mogu se utvrditi radna mjesta u onim
zanimanjima u kojima zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da radniku onemogućavaju dalje uspješno
vršenje iste profesionalne djelatnosti.37
Poseban staž je određeni vremenski period koji se priznaje kao uslov za
ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja i pored toga što nije
proveden u osiguranju. Poseban staž se računa u ukupan penzijski staž i to
u dvostrukom trajanju.
Shodno zakonskoj regulativi u ovoj oblasti u našoj zemlji moguće je
dokupiti radni staž za osiguranika koji je navršio godine života propisane
za ostvarivanje prava na starosnu penziju. To je staž koji osiguraniku nedostaje za ispunjenje uslova za ostvarivanje prava na penziju. Dokup staža
može izvršiti poslodavac, odnosno osiguranik i to za određeni vremenski
period koji ne može preći zakonom utvrđenu granicu.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su:
1. Starosna penzija za slučaj starosti;
2. Porodična penzija za slučaj smrti osiguranika ili korisnika lične
penzije;
3. Invalidska penzija za slučaj invalidnosti;
4. Prekvalifikacija ili dokvalifikacija za slučaj invalidnosti;
5. Raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom odgovarajućem
poslu za slučaj invalidnosti;
6. Pravo na novčanu naknadu po osnovu prava na prekvalifikaciju,
odnosno dokvalifikaciju za slučaj invalidnosti;
7. Pravo na novčanu naknadu po osnovu raspoređivanja, odnosno
zapošljavanja na drugom odgovarajuće radnom mjestu za slučaj
invalidnosti;
8. Pravo na novčanu naknadu po osnovu čekanja na raspoređivanje,
odnosno zaposlenje na drugom radnom mjestu za slučaj invalidnosti.
Dr. Suada Buljubašić
bili na zlu glasu i zbog analize troškova i dobiti iz imigrantskog rada, jer su
se troškovi njihovih socijalnih potreba, posebno onih koji su se pokrivali
iz različitih fondova, neprestalno upoređivali sa korisnošću njihovog rada.
Uslijedio je veliki broj rasprava o otjecanju novca na usluge socijalne zaštite
crnih radnika i članova njihovih porodica koje su oni izdržavali. Uprkos
činjenici da je bilo malo iskustvenih dokaza o zloupotrebi ili prekomjernoj
upotrebi usluga socijalne zaštite preduzete su neke mjere. Tako je Zakonom o imigraciji iz 1962. godine ograničen broj nekvalifikovanih radnika
imigranata iz Commonwealthea. Zakonom o imigraciji iz 1971. godine
pravilo „isključive odgovornosti“ ograničilo je mogućnost da samohrani
roditelji dovedu djecu da žive s njima, osim u slučaju da su mogli dokazati
da su djecu izdržavali ili posjećivali.
Zbog ograničenih prihoda i ograničenog pristupa stambenom prostoru u javnom sektoru, crnci radnici i njihove porodice su često smještaj
tražili u područjima koja su propadala i koja su bila naseljena pripadnicima
radničke klase. Takva područja su bila karakteristična ne samo po bijednim
uslovima za stanovanje nego i po nižim standardima zdravstvene zaštite i
obrazovnih usluga. Teškoće oko pronalaska smještaja i problemi sa kojima
su se radnici imigranti suočavali prisilio je jedan broj majki da ostave svoju djecu kod rodbine u svojoj zemlji. Dovođenje djece bez osiguravanja
neophodnih uslova za njihov normalan život mogao je dovesti djecu u
vrlo nepovoljan položaj, jer nije postojala bilo kakva obavezna pomoć za
zaposlene majke i njihovu djecu, prvenstveno što je odvajanje majki od
djece, kao i cijela ideja majki sa punim radnim vremenom, bila u opreci sa
porodičnom ideologijom. Imigrantske radnice koje su dovele svoju djecu
i bile zaposlene bile su predmet brojnih rasprava. I dok su radile pod uslovima koji su im nametnuti kao imigrantskim radnicima, istovremeno se
smatralo da one nisu odgovorile postratnom idealu majčinstva. Zbog toga
su profesionalci u oblasti socijalne zaštite na ove porodice ukazivali kao
na porodice koje su pod posebnim rizikom za razvoj socijalno-patoloških
pojava (Williams, 1995).
Sljedeći primjer ovog patologiziranja crnačkih porodica vidljiv je u
tretiranju crne djece u edukacionom sistemu. Od početka 60-ih godina
prisutnost crnačke djece u školama se definisao kao „problem“ iako je često
„problem“ bio to što su ta djeca bila žrtve direktnog ili indirektnog rasizma
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
za ravnopravnost žena i muškaraca koristile su se pojmom patrijarhata da
bi se razumjelo ugnjetavanje žena na način koji prevazilazi biološko viđenje ovog problema (to je sve prirodno) ili ekonomsko (sve se to svodi na
kapitalizam). Na ovaj način fokus na klasnoj proizvodnji, kapitalizmu, iz
analiza političke ekonomije je proširen feminističkim analizama na spol/
reprodukciju/patrijarhat (Williams, 1995).
Siromaštvo i rasna pripadnost
218
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
ska 10% i Finska 12%). Stopa rizika siromaštva osoba starijih od 16 godina je (2001) u Švedskoj (10%) bila najniža u Evropi, a odmah iza nje su
Danska i Norveška (11%). U ovim zemljama žene su pod većim rizikom
siromaštva, i ova razlika je najizraženija u Finskoj (15%Ž, 10%M). Zahvaljujući izdašnim i obuhvatnim socijalnim transferima rizik siromaštva
kod djece u skandinavskim zemljama je najniži u Evropi. U skandinavskim
državama pad stope rizika od siromaštva poslije isplate socijalnih transfera
kod djece je 2001. godine iznosio 65% i više. U odnosu na prosjek u državama članicama Evropske unije, skandinavske države bilježe najveće smanjenje stope siromaštva poslije isplate transfera i u grupi radno sposobne
populacije (16-64 godine). Mjerama aktivne politike na tržištu rada i drugim mjerama zapošljavanja skandinavske zemlje obezbjeđuju visoku stopu
zaposlenosti koja predstavlja ključni faktor socijalne uključenosti. Prema
podacima iz 2002. godine, Danska i Švedska spadaju u grupu zemalja sa
najmanje izraženom stopom dugotrajne nezaposlenosti među zemljama
Evropske unije koja je u 2002. godini iznosila 1% ili manje. U Evropskoj
uniji je iste godine dugotrajna nezaposlenost bila izražena kod 3% radne
snage, odnosno 39% nezaposlenih (Vuković, 2005).
Međutim, problem siromaštva u Švedskoj je aktualiziran devedesetih godina prošlog vijeka, ali je ono otkriveno mnogo ranije i preduzete
su neke mjere u cilju njegove eliminacije. Naime, bez obzira na relativno
velika izdvajanja, tokom šezdesetih godina, za socijalna davanja i usluge
u zemlji je otkriveno siromaštvo što je dovelo do različitih pritisaka za
jačanje socijalne države. Ovim pritiscima bila je posebno izložena Socijaldemokratska partija koja je imala dominaciju u švedskoj vlasti tokom
perioda stvaranja države blagostanja, od 1932. do 1991. godine, uz kratke
prekide i to 1936. godine i od 1976. do 1982. godine (Esping- Andersen,
1985). Rezultat ovih pritisaka je usvajanje dokumenta o politici jačanja
socijalne jednakosti, kao primarnom problemu sa kojim se radnički pokret
suočavao. U dokumentu se naglašava da razlika u nadnicama i plaćama,
siromaštvo, nezaposlenost i neravnopravnost među spolovima predstavljaju probleme čijem rješavanju treba pristupiti energičnije. Ovakav pristup
obrazložen je time da se država blagostanja treba graditi na univerzalizmu
putem ciljanih reformi za grupe sa posebnim teškoćama (Heclo, Madsen,
1987:178). Pored toga, treba naglasiti da su ovi pritisci koji su prvenstveno
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Iako je u Nici 8. decembra 2000. godine svečano proglašena Povelja
o osnovnim pravima u Evropskoj uniji, ona nije, uprkos svom dalekosežnom značaju, uključena u Ugovor iz Nice. To je za posljedicu imalo njenu
pravnu neobaveznost, sve do Lisabonskog ugovora kada je postala pravno
obavezujući element pravnog poretka Evropske unije.
Povelja predstavlja prvi instrument Evropske unije, kojim se izjednačavaju politička i socijalna prava i priznaje njihova nedjeljivost, prevazila-
Povelja o o sn ovnim pr avim a u E vro ps ko j u nij i
jarnosti, treba da poštuje i princip proporcionalnosti. On podrazumeva
usklađenost ‘utrošenih’ sredstava sa postignutim ciljevima. U skladu sa tim
je i donošenje odluka na nivoima, koji su najbliži građanima, bez ugrožavanja koristi od donošenja odluka na nivou EU.“ (Perišić, 2011:319-320)
Dakle, Sporazum predviđa i način odlučivanja, konsultacije predstavnika poslodavaca i zaposlenih, podsticanje saradnje između država članica,
te načina praćenja realizacije utvrđenih ciljeva.
Sporazum o socijalnoj politici potpisale su sve zemlje osim Velike Britanije i Sjeverne Irske.
Donošenje posebnog Protokola o socijalnoj politici je od izuzetnog
značaja za proširenje nadležnosti Evropske unije u oblasti socijalne politike. Protokolom je omogućeno da se mjere iz oblasti socijalne politike
donose kvalifikovanom većinom, što nije bio slučaj u periodu do stupanja
na snagu Ugovora.
„Ako i nije uspeo da većinsko odlučivanje inauguriše kao osnovno pravilo usvajanja akata EZ, ugovor iz Mastrihta je učinio nešto drugo za delovanje organizacije u socijalnoj oblasti. U njene ciljeve izričito je uključio
‘visok nivo zaposlenosti i socijalne zaštite, podizanje nivoa i kvaliteta života…’ (čl. 2) i, u skladu sa tim, u aktivnosti EU politiku u socijalnoj oblasti
koja obuhvata i evropski socijalni fond. Sama po sebi, ova izmena ne mora
značiti mnogo. No, za ocenu njenog značaja valjalo bi ipak, malo pričekati.
Pričekati, između ostalog, a možda i pre svega, na razvoj jurisprudencije
Evropskog suda pravde, koji se do sada pokazao sklon da i mere organizacije i mere država članica procenjuje i ocenjuje sa stanovišta prihvaćenih
ciljeva.“ (Knežević – Predić, 1997, prema: Gavrilović, 2005:210)
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
konkretno ljudsko pravo, tako i u davanju tumačenja o značenju i primeni
evropskog prava. S druge strane, mogući negativni efekat može biti zauzdavanje Evropskog suda pravde i nacionalnih sudova u tumačenju toga šta su sve
generalni principi prava EU i smanjenje mogućnosti da oni nova prava uvrštavaju u generalne principe i da ih kao takve zaštite.“ (Ignjatović, 2010:78)
O tvo re ni m e to d ko o rd inacij e
Otvoreni metod koordinacije je novi instrument zajedničke socijalne
politike u cilju povećanja znanja i razmjene iskustava kako bi se što kvalitetnije riješili problemi od zajedničkog interesa. Primjena otvorenog metoda koordinacije (OMC) podrazumijeva postupak koordiniranja politika
država članica EU na način da države ostaju isključivo nadležne za utvrđivanje politike o određenim socijalnim pitanjima, a da se na nivou EU
osigura samo okvir za odgovarajuće djelovanje u državama. Naime, države
utvrđuju određenu politiku u skladu sa domaćim prilikama i specifičnostima, ali to ne čine potpuno izolovano od drugih država članica EU. One
u tom postupku uvažavaju smjernice koje su dogovorene na nivou EU, a
kao inspiraciju (model) koriste prakse drugih država koje su primjenom
uporednog metoda verifikovane kao najbolje. Ovo obezbjeđuje sljedećih
pet osnovnih elemenata otvorenog metoda koordinacije:
a) postizanje sporazuma o zajedničkim ciljevima EU u predmetnoj
oblasti i utvrđivanje rasporeda za njihovu realizaciju;
b) ustanovljavanje zajedničkih indikatora, koji treba da omoguće
upoređivanje prakse i mjerenje napretka;
c) prevođenje komunitarnih ciljeva u nacionalne, odnosno regionalne politike;
d) periodična kontrola i vrednovanje ostvarenih rezultata (na osnovu
nacionalnih izvještaja), te ustanovljavanje zajedničkog programa
aktivnosti koji treba da unaprijedi saradnju i transnacionalnu razmjenu znanja i iskustava.
Ovaj metod često se označava i kao alternativni način uređivanja pitanja iz oblasti socijalne politike.
U analizama uzroka siromaštva u visoko razvijenim zemljama nezaobilazno je i pitanje rasne pripadnosti. Feministice pripadnice crne rase u
analizi socijalne politike u britanskom društvu su ukazale da je ona spolno,
klasno i „rasno“ struktuirana (Bryan et al., 1985, Brah, 1987). Njihova
istraživanja su pokazala da postoje brojni odnosi između rase, rasizma i
socijalnog blagostanja. S tim u vezi, oni ukazuju da su članovima imigrantskih porodica bile uskraćene novčane pomoći nakon što su službe socijalne
zaštite utvrdile njihov imigrantski status. U svojim kritikama oni s pravom
postavljaju različita pitanja: da li u državi blagostanja državljanstvo treba
biti osnova za stjecanje prava na socijalnu zaštitu? Kakvo značenje imaju
državljanstvo i nacionalnost u socijalnoj politici? Proučavaju se različiti
oblici rasizma koji postoje u programima socijalne zaštite. Oni ukazuju
da postojeći programi socijalne kontrole postaju „rasno određeni“, jer se u
institucijama za djecu sa problematičnim ponašanjem, zatvorima za maloljetnike i psihijatrijskim bolnicama nalazi daleko veći broj djece pripadnika crne rase (Carby, 1982a). Pored toga, ističu se i brojni drugi problemi
kao što su: patologiziranje porodičnog života crnaca prilikom njegovog
procjenjivanja od strane socijalnih službi; lošije postupanje policije sa crnačkom mladeži i u crnačkim zajednicama; predstavljanje crnačke kulture
kao prijetnje tradicionalnom obrazovanju i nacionalnoj kulturi.
Sve ovo značajno doprinosi da se nerijetko razlikuju iskustva crnkinja
u odnosu na iskustva bjelkinja u pogledu načina na koji obrazovni sistem
tretira njihovu djecu, načina na koji obrazovni sistem tretira njihovu plodnost, načina na koji sistem socijalnog osiguranja tretira njihova prava na
novčanu pomoć ili načina na koji se socijalne službe odnose prema njihovom porodičnom životu.
219
švedskom društvu, uključujući rasističke napade i uznemiravanje kao i diskriminaciju od strane policije, javnih službenika i stanodavaca, a što je još
1991. godine dokumentovao i opisao Larsson.
Ginsburg (1995) ističe da postoje neki dokazi da nove etničke manjine u Švedskoj, naročito one potekle iz južne Evrope od radnika migranata
iz pedesetih i šezdesetih godina, čine rasno nižu klasu u Švedskoj. Nije
jasno do koje je mjere socijalna država ojačala ili oslabila ovaj proces, mada
se čini da pripadnici manjinskih grupa u poređenju sa ostalim grupama sve
više zavise od socijalne pomoći čija visina zavisi od materijalnog položaja
korisnika.
renog sistema naknada za vrijeme bolovanja. Da bi se smanjila zloupotreba
, socijaldemokratska vlada je, uprkos snažnom opiranju sindikata, 1990.
godine počela reformu koja je za cilj imala da poslodavci isplaćuju novčane
naknade za prve dvije sedmice bolovanja.
Nikada nije lako odgonetnuti vezu između položaja žena na tržištu
rada i njihovog prava na naknadu za održavanje dohotka. Čini se da se sa
sigurnošću može zaključiti da je pristup Šveđanki ovim povlasticama vjerovatno veći nego u zemljama gdje je značajno manji broj žena koje imaju
plaćeno zaposlenje, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što učešće u
plaćenom zaposlenju podrazumijeva i stjecanje prava na penziju, pravo na
naknadu za vrijeme bolovanja, naknadu za vrijeme nezaposlenosti i ostala
prava koja proistječu iz radnog odnosa.
Migracije i država blagostanja
Švedska se u vrijeme ekonomske krize 30-ih godina 20. vijeka suočila
sa emigracijom velikih razmjera, naročito iz siromašnih ruralnih područja
u zemlje kao što je SAD.
Nedostatak radne snage u nekim industrijskim granama i dijelovima
zemlje je 50-ih i 60-ih godina rezultirao upošljavanjem radnika migranata. Od sredine pedesetih radnici useljenici su stizali uglavnom iz Finske,
Jugoslavije, Grčke, Turske i Italije. Radnici iz Finske su dobili pravo na
nesmetan ulazak u Švedsku 1954. godine, kada su Island, Danska, Norveška, Finska i Švedska oformile slobodno tržište rada nordijskih zemalja.
U Ankari, Atini, Rimu i Beogradu su osnovani švedski uredi za kolektivno
regrutovanje radnika (Ginsburg, 1995).
Međutim, od 1967. godine vlada je koristeći postojeće imigrantske
zakone počela sve oštrije ograničavati broj useljenika koji su dolazili iz
ne-nordijskih zemalja. Do kraja šezdesetih svi uredi za regrutovanje su bili
zatvoreni, osim ureda u Jugoslaviji koji je zatvoren 1977. godine. Rezultat
takve politike je da „praktično od 1974. godine u Švedsku nisu dolazili
radnici useljenici iz ne-nordijskih zemalja“ (Widgren, 1982:153). Također,
od sedamdesetih godina useljevanje iz Finske je bilo mnogo više kontrolisano, što je zapravo značilo da je radnik iseljenik iz Finske morao imati
obezbijeđen posao putem državne berze rada, prije nego što dobije dozvolu za ulazak u zemlju.
Dr. Suada Buljubašić
211
195
198
Dr. Suada Buljubašić
X I.
S O C I JA L NA P O LI T IK A
B O S NE I H ERCE G OV IN E
U sagledavanju socijalne politike u Bosni i Hercegovini mora se poći od
Dejtonskog mirovnog sporazuma i činjenice da je ovim sporazumom socijalna politika u nadležnosti entiteta. Entiteti su zaduženi za donošenje zakona i
drugih propisa kojima se uređuju prava i obaveze u cilju osiguranja socijalne
sigurnosti stanovništva. U Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) situacija
se dodatno usložnjava postojanjem deset kantona koji imaju obavezu da u
većini slučajeva donesu i svoje kantonalne zakone. U Republici Srpskoj (RS)
situacija je dosta jednostvanija jer se zakoni donose na entitetskom nivou.
Penzijsko -invalids ko o sig ur anj e
Penzijsko-invalidski sistem u Bosni i Hercegovini baziran je na Bizmarkovom modelu. Ovaj model podrazumijeva ostvarivanje prava na penzije na
osnovu prethodno uplaćenih doprinosa za ovu vrstu osiguranja. Penzijski
sistem u Bosni i Hercegovini sastoji se od dva nezavisna entitetska sistema.
Institucije nadležne za penzijsko-invalidsku politiku su Ministarstvo rada i
socijalne politike u FBiH i Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite u
RS-u. Nositelji osiguranja su Zavod za penzijsko osiguranje (Zavod PIO
FBiH), a u Republici Srpskoj to je Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje
Republike Srpske (Fond PIO RS) Ova vrsta osiguranja je obavezna za sve zaposlene osobe, i one su obavezne uplaćivati doprinos za penzijsko-invalidsko
osiguranje u entitetski fond. U Brčko Distriktu36 ne postoji poseban penzijsko-invalidski fond jer ima samo oko sedam hiljada zaposlenih i bilo bi ekonomski neodrživo osnivati ovaj fond za ovako mali broj osiguranika. Zato je
36 Uspostavljen kao državni distrikt Specijalnom međunarodnom arbitražnom odlukom 1998.
godine.
210
214
stva, obrazovanja i socijalnih službi odnosilo na zaposlenost žena“ (EspingAndersen, 1990:202). Položaj žena se od sedamdesetih godina pa naovamo
znatno poboljšao jer više nisu bile u tolikom broju radno angažovane na
najslabije plaćenim poslovima i u privatnim djelatnostima, i dobijale su
poslove sa višim statusom i plaćom u državnim institucijama. Ove promjene za posljedicu su imale horizontalnu profesionalnu segregaciju prema spolnoj pripadnosti, jer je ženska radna snaga bila skoncentrisana na
administrativnim – kancelarijskim poslovima i u socijalnim službama. I
zato kada Esping-Andersen poredi Švedsku sa SAD-om i Njemačkom, ispada da je u Švedskoj najizraženija spolna segregacija, jer „više od polovine
žena su ‘zaglavljene’ u tipično ženskim poslovima, dok je samo manji broj
njih uspio da se probije do hramova kojima su dominirali muškarci. Postindustrijalizacija u Švedskoj samo uvećava problem spolne segregacije“
(Ibidem, 212). Pozitivna diskriminacija u aktivnim mjerama tržišta radne
snage, zakon o spolnoj ravnopravnosti i sindikalni pritisci imali su značajnog uspjeha u povećanju visine dnevnica i plaća žena u poređenju s muškarcima, ali su te mjere i pritisci imali mali pozitivan efekat na vertikalnu
i horizontalnu profesionalnu segregaciju. „Porast broja uposlenih žena sa
nepunim radnim vremenom, većinom na radnim mjestima u nisko plaćenim službama, odražava, čini se, rastuću marginalizaciju žena koje ponovo
funkcionišu kao rezervna industrijska armija, a ta se činjenica prikriva retorikom o porodičnim vrijednostima.” (Ruggie, 1988:185)
Trajanje plaćenog odsustva žena zbog bolesti, porođaja, godišnjeg odmora i sl. je dva do tri puta duže od odsustva muškaraca i to je izvanredan
uspjeh. Esping-Andersen (1990) o ovom piše pežorativno i naziva to „plaćeno zabušavanje“. Svakog dana 20% žena je na plaćenom odsustvu po
ovom ili onom osnovu, a u javnom sektoru taj procent dostiže 30%. Za
majke sa djecom mlađom od tri godine procent odsustva iznosi 47,5%, što
je četiri puta veći procent od nacionalnog prosjeka za sve radnike. Na ovoj
osnovi, Esping-Andersen tvrdi da u Švedskoj “veoma veliki dio onoga što
se obično smatra radnim vremenom je zapravo ‘socijalno vrijeme’“, objašnjavajući da je „kontrola poslodavaca nad kupljenim radom kao robom
strogo ograničena“ (Esping-Andersen, 1990:156). Učestalost i trajanje bolovanja i među muškarcima i među ženama je mnogo veća nego u većini
kapitalističkih zemalja, što je vjerovatno odraz relativno darežljivog i otvo-
C M
Y K
225
248
42 BiH je ratifikovala: Evropsku socijalnu povelju (2008), Deklaraciju o pravima pacijenata u
Evropi, Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Konvenciju o pravima
djeteta, Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom, Rezoluciju
UN-a “Zdravlje za sve u 21. vijeku“ itd.
Riley, D. (1983), War in the Nursery: theories of the child and the mother, London, Virago.
Ren E., (1997) Izvještaj specijalnog izvjestioca Komisije za ljudska prava, Beogradski centar
za ljudska prava, Beograd.
Rakonjac – Antić, T., (2004) Dobrovoljno penzijsko osiguranje, aktuarska i finansijska analiza, Ekonomski fakultet, Beograd.
Puljiz, V., Bežovan, G., Šućur, Z., Zrinščak, S. (2005) Socijalna politika - Povijest Sustavi
Pojmovnik, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.
Puljiz, V. et al. (2000) Sustavi socijalne politike, RSP, Zagreb
Puljiz, V. (1997) Socijalne reforme Zapada – od milosrđa do socijalne države, Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb.
Prpić, I., Puhovski, Ž., Uzelac, M.(ur.), (1990) Leksikon temeljnih pojmova politike, Školska knjiga, Zagreb.
Pošarac, A. (1995) Pauperizacija stanovništva u Srbiji, jedan od osnovnih uzroka potisnutosti civilnog društva, u: Potisnuto civilno društvo, Beograd.
Pešić, M. (1994) Sociološke teorije, Institut za političke studije, Beograd.
Perišić, N. (2008) Socijalna politika – izazovi i perspektive, Zadužbina Andrejević, Beograd.
Palier, B. (2003) La reforme des retraites, Paris, PUF.
Nohlen, D. (2001) Politološki rječnik, Pan liber d.o.o., Zagreb.
Nedović, S. (1995) Država blagostanja- ideje i politika, Draganić, Beograd.
Morris, J. (1991) Pride Against Prejudice, London, Virago.
Milosavljević, M. (2003) Devijacije i društvo, Draganić, Beograd.
Milosavljević, M. (2002) Socijalni rad na međi vekova, Draganić, Beograd.
Miletić, V. (2006) Vodič za razumijevanje mirovinskih fondova, „MEP“, Zagreb.
McLaughlin, E. (eds), (1993) Social Problems and the Family, London, Sage/The Open
University.
Matković, G., Bejec, J. i dr. (2009) Izazovi uvođenja obevaznog privatnog penzijskog sistema u Srbiji, Centar za liberalno demokratske studije CLDS, Beograd.
Matić, M. (1998) Srpska politička tradicija, Vuk Karadžić, Beograd.
Marković, D. (1999) Sociologija rada, Savremena administracija, Beograd.
Leppik, L., Vork, A. (2007) Transition costs of reformed pension system, Tallinn.
Larsson, S. (1991) „Swedish racism: the democratic way“, Race and Class, vol. 32. no. 3.
Lakićević, M. (2001) Socijalni razvoj i planiranje, Fakultet političkih nauka Beograd, Čigoja štampa, Beograd.
Lakićević, M. (1997) Pojam siromaštva i teorije o siromaštvu. U Socijalni rad i socijalna
politika, Zbornik radova III, Fakultet političkih nauka, Beograd.
Lakićević, D. (1991) Socijalna politika, Savremena administracija, Beograd.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
- sufinansiranje samozapošljavanja Roma u iznosu 4.000KM do
5.000KM po osobi za:
- zanatstvo ili srodnu djelatnost u iznosu od 5.000KM,
- sakupljanje sekundarnih sirovina u iznosu od 4.500KM,
- poljoprivredu ili drugu djelatnost u iznosu od 4.000KM.
Svi prethodno spomenuti programi nameću određene obaveze poslodavcima, službama za zapošljavanje i sufinansiranim osobama. Poslodavci
čiji zahtjev, podnesen službi za zapošljavanje, je pozitivno ocijenjen imaju
obavezu da sklope ugovor o radu sa radnikom i da ga prijave na Zavod za
zdravstveno osiguranje i Zavod za penzijsko/mirovinsko osiguranje. Poslodavci imaju obavezu zadržati sufinansiranu osobu u radnom odnosu u
periodu sufinansiranja. Pored toga, a u cilju sprečavanja raznih zloupotreba ovih sredstava, obaveza poslodavaca je da zadrže u radnom odnosu isti
broj radnika koji je zatečen u periodu od prije podnošenja zahtjeva pa do
isteka sufinansiranog perioda. Poslodavci su obavezni dostavljati dokaze o
isplaćenim plaćama protekom svakog mjeseca. Pored toga, oni su obavezni
obavijestiti službu za zapošljavanje o svakoj promjeni koja može utjecati na
izvršenje ugovornih obaveza potpisnika ugovora.
Među brojnim programima zapošljavanja neophodno je spomenuti
program čiji je realizator Federalni zavod za zapošljavanje. To je Program
zapošljavanja asistenata u visokoškolskim i naučno-istraživačkim institucijama. Programom se subvencionira zapošljavanje mladih asistenata
u visokoškolskim ustanovama i naučno-istraživačkim institucijama na području Federacije Bosne i Hercegovine. Ciljevi ovog programa su višestruki, ali u prvom redu to je zapošljavanje mladih koji su u toku školovanja
postigli odličan rezultat, njihovo zadržavanje u zemlji i pomoć fakultetima
i institutima da se kadrovski ojačaju radi bolje primjene Bolonjske deklaracije. Prvobitno je vrijeme sufinansiranja po ovom programu bilo 12
mjeseci, ali je kasnije produženo na 36 mjeseci.47
Pored ovih programa Federalni zavod za zapošljavanje u saradnji sa
kantonalnim službama za zapošljavanje i drugim subjektima poduzeli su i
druge aktivne mjere. Tu svakako treba spomenuti sljedeće mjere:
47 Postoji nekoliko razloga zbog čega je došlo do ovog produženja: izbor u zvanje asitenta, najčešće,
traje tri godine; asistenti imaju obavezu da pohađaju postdiplomski studij koji traje dvije godine,
te da urade magistarski rad čime stječu uslove za izbor u više zvanje; ostavljeno je dovoljno
vremena da nadležna ministarstva odobre sredstva iz budžeta za ove asistente.
241
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Izuzetno visok procenat stanovništa koje zbog različitih razloga ne
mogu ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu je bio povod da se Evropska
komisija ozbiljnije bavi ovim problemom. Tako se u njenom izvještaju navodi da će „vlada morati naći bolji način finansiranja zdravstvene zaštite,
kako bi teret finansiranja bio ravnomjernije raspoređen kroz stanovništvo,
istovremeno osiguravajući univerzalnu dostupnost i osnovna zdravstvena
prava za sve. Ovo se može postići jedino kroz finansiranje iz opštih prihoda. Vlada će također morati uvesti dodatno zdravstveno osiguranje na
dobrovoljnoj bazi“ (European Commission, 2008).
Ovim primjedbama treba posvetiti posebnu pažnju jer je Bosna i Hercegovina ratifikovala mnoge međunarodne dokumente kojima se obavezala da će osigurati jednakost u zaštiti i univerzalni pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti za sve stanovnike bez diskriminacije. Reforma zdravstvenog
sistema i uključivanje cjelokupne populacije u primarnu zdravstvenu zaštitu bit će neophodna u procesu pridruživanja Evropskoj uniji. Ova reforma
podrazumijeva i usaglašavanje zakona sa međunarodnim standardima u
zdravstvenoj zaštiti koje je BiH ratifikovala.42 Svjetska zdravstvena organizacija u BiH insistira da se zdravstvena politika usmjeri na smanjenje
neravnopravnosti, naročito neravnopravnosti u dostupnosti i nivou zdravstvene zaštite između regija unutar zemlje kao i između različitih socijalnih
grupa, što podrazumijeva:
- jednakost u finansiranju zdravstvene zaštite u skladu sa potrebama, kako regionalno tako unutar određenih socijalnih grupa;
- jednakost u smislu pristupa i dostupnosti usluga zdravstvenih
ustanova.
Reforme u ovoj oblasti su nužne kako bi stanovnici mogli ostvariti
jedno od elementarnih ljudskih prava, a to je pravo na zdravlje.
Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje/Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje, (2005) Zbirka propisa, Mostar/Sarajevo.
Federalni zavod za statistiku, (1998) Otvoreni statistički godišnjak, 1993. – 1998., Sarajevo.
Federalni zavod za statistiku, (2000) Statistički podaci o privrednim i drugim kretanjima u
FBiH po kantonima, Sarajevo.
Informativni centar za ljudska prava Strazbur, (1996) Ljudska prava svaki dan – rezultati
djelovanja Savjeta Europe u oblasti ljudskih prava.
Izvještaj o humanom razvoju – milenijumski razvojni ciljevi – BiH 2003, UNDP BIH, juni
2003.
I zvo ri
Rovčanin, A., (2004) Upravljanje finansijama, Ekonomski fakultet, Sarajevo, Sarajevo.
Schomann, I. (2010) Der Vertrag von Lissaon: Wird Europa endlich sozialer?, ETUI Policy
Brief, Issue 1/2010.
Sipos, S. (1994) Income Transfers: Family Support and Poverty Relief, in: Bar, N. (ed)
Labor Markets and Social Policy in Central and Eastern Europe, World Bank and London School of Economics and Political Science, Oxford University Press
Srdić-Đaković, Lj. (1997) Ujedinjene nacije u akciji za iskorenjavanje siromaštva, U: Socijalni rad i socijalna politika, Zbornik radova III, Beograd, Fakultet političkih nauka.
Stubbs, P., Gregson, K., (1998) Socijalna politika, zaštita i praksa, Svjetlost, Sarajevo.
The Copenhagen Declaration and Programme of Action, World Summit for Social Development, 6-12 March 1995. UN, New York, 1995.
Thomson, J. (2007) Methods of financing healt care, Fifteenth International Conference
of Social Security Actaries and Statisticians, Helsinki, Finland, 23-25 May 2007.
Treib, O. (2006) Ustavni ugovor EU i budućnost države blagostanja u Evropi, u: Socijalna politika u procesu evropskih integracija, Fakultet političkih nauka, Beograd.
Vukmirica, V. (1991) Kapital i socijalizam, Naučna knjiga, Beograd.
Vukmirica, V. (1996) Ekonomiks i državni menadžment, Zavod za izdavanje udžbenika i
nastavna sredstva, Beograd.
Vuković, D. (1997) Tranzicija, siromaštvo i zaštita siromašnih, U: Socijalni rad i socijalna
politika, Zbornik radova III, Beograd, Fakultet političkih nauka.
Vuković, D. (2005) Sistemi socijalne sigurnosti, Fakultet političkih nauka, Beograd.
Vuković, D. (2011) Socijalna politika Evropske unije, Univerzitet u Beogradu, Fakultet
političkih nauka, Beograd.
Williams, F. (1989) Social policy: a critical introduction, Cambridge, Polity Press.
Williams, F. (1992) „Women with learning difficulties are women too“ in: Langan, M.
and Day, L. (eds), Women, Oppressions and Social Work, London, Routledge.
Williams, F. (1995) „Gender, Race and Class in British Welfare Policy“ in Cochrane, A.
and Clarke, J. (eds), Comparing Welfare States – Britain in International Context,
London, Sage/The Open University.
Wilson, E. (1977) Women and the Welfare State, London, Tavistock.
Zbornik radova, (1999) „Socijalni rad na pragu 21 stoljeća“, Univerzitet Sarajevo – Fakultet političkih nauka – Centar za socijalna istraživanja – Odsjek za socijalni rad,
Sarajevo.
Osiguranje od nezaposlenosti, sa predviđenim novčanim naknadama
u slučaju nezaposlenosti, u Bosni i Hercegovini regulisano je Zakonom o
posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH), i Zakonom o zapošljavanju, u Republici Srpskoj (RS). U FBiH osnovni izvor finansiranja naknada za nezaposlene je doprinos za osiguranje u slučaju nezaposlenosti koji uplaćuju
poslodavci i zaposlenici u visini od 0,5% na bruto platu i 1,5% iz bruto
plate. U RS-u ovaj iznos je znatno niži i iznosi 1%. Odnos broja zaposlenih i nezaposlenih u našoj zemlji je izuzetno nepovoljan. Prema podacima
nadležnih službi registrovana nezaposlenost je godinama veća od 40%.
Upravo zbog ovih razloga uvedeni su dosta strogi kriteriji za ostvarivanje
prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Tako prema Zakonu o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba
pravo na novčanu naknadu mogu ostvariti osobe koje su prije gubitka zaposlenja provele na radu najmanje 8 mjeseci neprekidno ili 8 mjeseci sa
prekidima u posljednjih 18 mjeseci, i za taj period vršena je redovna uplata
doprinosa. Dakle, vremenski period primanja novčane naknade vezan je
za dužinu radnog staža, odnosno vrijeme i redovne uplate doprinosa. Najkraća novčana naknada od tri mjeseca isplaćuje se nezaposlenim osobama
koje su prije gubitka zaposlenja na radu provele od 8 mjeseci do 5 godina.
Dužina primanja novčane naknade povećava se za tri mjeseca za svakih
navršenih 5 godina staža, tako da osobe koje su na radu provele više od 35
godina imaju pravo na ovu naknadu 24 mjeseca. Visina novčane naknade
tačno je utvrđena i ona je ista za sve nezaposlene bez obzira na visinu plate
prije gubitka zaposlenja. Visinu novčane naknade čini 40% prosječne neto
plaće isplaćene u Federaciji u posljednja tri mjeseca prije prestanka radnog
odnosa nezaposlene osobe, a prema podacima Federalnog zavoda za statistike (član 30 stav 1.) Ovako zakonsko određenje vremenskog perioda
i visine novčane naknade svakako je znatno bolje rješenje u odnosu na
Osi g ura n je z a slu ča j n e z a po sl e n o st i
249
233
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
236
252
253
240
Visina porodične penzije je različita i prvenstveno zavisi od visine lične
penzije i broja članova porodice. Tako je visina porodične penzije:
- 70% za jednog člana porodice;
- 80% za dva člana porodice;
- 90% za tri člana porodice;
- 100% za četiri i više članova porodice.
Penzijski osnov se određuje zavisno od radnog doprinosa osiguranika, i
za određivanje penzijskog osnova koriste se:
1. prosječan iznos neto plate;
2. određen vremenski period za određivanje prosječne plate;
3. valorizacija plate iz ranijih godina staža;
4. najmanje vrijeme u kalendarskoj godini da bi se godina uzela kao
godina osiguranja.
Kako bi se osigurala socijalna sigurnost korisnika penzija, zakonom je
definisana visina zajamčene penzije i najniže penzije u odnosu na prosječnu penziju.
Te ško ć e u f un kc i o n i sa nj u pe nz i jsko g
si st em a u B o sni i H e rce g ovi ni
S obzirom na model penzijskog sitema u Bosni i Hercegovini visina
penzija zavisi od prihoda po osnovu uplate doprinosa. Generalno govoreći,
visina penzija u našoj zemlji je dosta niska i ona je prvenstveno rezultat
činjenice da je vrlo nepovoljan odnos broja osiguranika (zaposlenih) i korisnika (penzionera), i on je 1,29:1. Ovo je krajnje alarmantan odnos, jer
ovaj model predviđa odnos 3:1, što znači da na tri zaposlene osobe dolazi
jedan penzioner. Ovakvim odnosom moguće je prikupiti dovoljno novčanih sredstava u penzijske fondove i osigurati visine penzija koje će garantovati osiguranje odgovarajućeg životnog standarda i nakon prestanka
radnog odnosa i odlaska u penziju. Nepovoljan odnos (omjer) osiguranika
i korisnika uzrokovan je velikom stopom nezaposlenosti koja je godinama
viša od 40%. Postojanje rada nacrno je dodatni problem koji istovremeno
direktno ugrožava penzijski sistem jer se ne uplaćuju doprinosi u penzijske
fondove, ali i radnike nacrno koji uprkos radnom angažmanu nisu obuhvaćeni ovom vrstom osiguranja i ne stječu uslove za korištenje prava na
penziju u skladu sa zakonskom regulativom.
Dr. Suada Buljubašić
44 U 2006. godini u Federaciji BiH novčanu naknadu koristilo prosječno mjesečno 5768
nezaposlenih osoba što je krajnje zabrinjavajuće. Prosječan broj nezaposlenih u 2006. godini
iznosio je 355.102 i povećan je u odnosu na prethodnu godinu. Povećan broj nezaposlenih,
između ostalog, posljedica je priliva radnika koji su zbog stečaja i likvidacije preduzeća ostali bez
svojih radnih mjesta, (Izvještaj o radu FZZZ u 2006. godini).
naknade po osnovu nezaposlenosti se stalno povećava, i u odnosu na 2009.
godinu veći je za 14%.44 Za realizaciju ovog prava kantonalne službe za
zapošljavanje su utrošile 39.905.031KM, što je za 1.768.133KM više nego
u 2009. godini. Do ovog povećanja došlo je iz dva razloga. Povećan je broj
korisnika novčane naknade i veći broj osoba koristi novčanu naknadu u
dužem vremenskom periodu. Zbog činjenice da nisu imale dovoljno finansijskih sredstava za isplaćivanje novčanih naknada, kantonalne službe
za zapošljavanje su bile prinuđene smanjiti iznos mjesečne novčane naknade nezaposlenim osobama, u skladu sa zakonskim odredbama, u omjeru
koji je omogućavao isplatu novčane naknade svim nezaposlenim osobama
koje imaju pravo na tu naknadu, (Izvještaj o radu FZZZ u 2010. godini).
Bez obzira što se godinama povećava broj nezaposlenih osoba koje su
ostvarile pravo na novčanu naknadu znatan broj njih ne može ostvariti
ovo pravo. Kao što je već istaknuto, jedan od uslova za korištenje novčane
naknade za slučaj nezaposlenosti je i redovna uplata doprinosa za ovu namjenu, i osiguranje za slučaj nezaposlenosti uređeno je kroz sistem obaveznih doprinosa. Prema zakonskim propisima Federalni zavod i kantonalne
službe za zapošljavanje nosioci su osiguranja za slučaj nezaposlenosti, i zato
su oni dužni da imaju uređen i uvezan sistem praćenja tog osiguranja kroz
uplatu doprinosa poslodavca. Razlog postojanja dobro uvezanog sistema
praćenja tog osiguranja od posebnog je značaja i kod izvršavanja poslova
koji su u nadležnosti Federalnog zavoda za zapošljavanje i kantonalnih
službi, a odnose se na materijalnu i socijalnu sigurnost nezaposlenih osoba
i ostvarivanja prava po tom osnovu. Nažalost, još uvijek sve kantonalne
službe za zapošljavanje nisu osposobljene da prate uplatu doprinosa i da
imaju valjane podatke o osobama koje su osigurane za slučaj nezaposlenosti, tako da kod utvrđivanja prava nezaposlenih osoba koja proizilaze
iz osnova osiguranja (novčana naknada) obavezu dokazivanja prebacuju
na nezaposlene osobe, umjesto da kao nosioci osiguranja koriste vlastite
podatke. Kao jedan od glavnih razloga za nemogućnost ostvarivanja ovog
prava je neuplaćivanje, ili neredovno uplaćivanje doprinosa za ovu vrstu
Dr. Suada Buljubašić
Organizacija i finansiranje socijalnih izdataka .......................................... 103
Švedska .............................................................................................. 103
Norveška ........................................................................................... 103
Danska .............................................................................................. 104
Finska ............................................................................................... 105
Penzijsko i invalidsko osiguranje ............................................................. 106
Švedska .............................................................................................. 106
Norveška ............................................................................................ 108
VI. SOCIJALNA POLITIKA SKANDINAVSKIH ZEMALJA ................... 101
Bizmarkovi zakoni ..................................................................................... 88
Period nakon Drugog svjetskog rata .......................................................... 92
Penzijsko osiguranje .................................................................................. 93
Zdravstveno osiguranje ............................................................................. 95
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti............................................................ 98
Socijalna pomoć ........................................................................................ 99
Pomoć za stanovanje................................................................................ 100
Pomoć porodici ....................................................................................... 100
V. SOCIJALNA POLITIKA NJEMAČKE .................................................... 87
Ruzveltove socijalne reforme ..................................................................... 69
Penzijsko i invalidsko osiguranje................................................................ 73
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti............................................................ 75
Zdravstveno osiguranje.............................................................................. 77
Programi pomoći ...................................................................................... 81
Programi dohodovne potpore............................................................... 81
Dodatni sigurnosni dohodak ................................................................ 81
Pomoć porodicama sa maloljetnom djecom ........................................ 81
Program kuponi za hranu .................................................................... 83
Programi prehrane djece....................................................................... 83
Programi u području obrazovanja......................................................... 84
Novi programi pomoći ........................................................................ 85
IV. SOCIJALNA POLITIKA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA ....... 63
Socijalna politika nakon Drugog svjetskog rata.......................................... 55
Penzijsko i invalidsko osiguranje................................................................ 56
Zdravstveno osiguranje.............................................................................. 57
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti............................................................ 61
Zdravstveno osiguranje ........................................................................... 109
Švedska .............................................................................................. 110
Danska............................................................................................... 111
Finska ............................................................................................... 112
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti.......................................................... 113
Švedska ............................................................................................. 114
Norveška ............................................................................................ 114
Danska .............................................................................................. 115
Mjere aktivne politike na tržištu rada ..................................................... 116
Porodična politika u skandinavskim zemljama ........................................ 116
Pomoć porodici u Švedskoj ................................................................ 117
Pomoć porodici u Norveškoj .............................................................. 118
Pomoć porodici u Finskoj .................................................................. 120
Zaštita starih i hendikepirani osoba u skandinavskim zemljama............... 122
Zaštita starih osoba u Švedskoj ........................................................... 122
Zaštita starih i hendikepiranih osoba u Finskoj .................................. 123
Socijalna pomoć ...................................................................................... 124
Zajedničke karakteristike socijalne politike skandinavskih zemalja........... 126
VII. SOCIJALNA POLITIKA ZEMALJA U RAZVOJU ............................ 129
Pojam, definicije i osnovne karakteristike zemalja u razvoju ..................... 129
Socijalni i ekonomski problemi zemalja u razvoju.................................... 132
Ekonomska i društvena nerazvijenost ...................................................... 132
Demografska eksplozija ........................................................................... 134
Problem ishrane ...................................................................................... 134
Problem siromaštva ................................................................................. 136
Problem nezaposlenosti ........................................................................... 137
Deficitarno finansiranje i politika poreza ................................................. 139
Zdravstveni i obrazovni problemi ............................................................ 140
Urbanizacija i stambeni problemi ............................................................ 141
Socijalna politika zemalja u razvoju ......................................................... 142
Ujedinjene nacije u borbi protiv siromaštva............................................. 143
VIII. MEĐUNARODNA SOCIJALNA POLITIKA................................... 147
Potreba za međunarodnom saradnjom u oblasti socijalne politike .......... 147
Razvoj međunarodne saradnje u oblasti socijalne politike ........................ 148
Predmet međunarodne saradnje u oblasti socijalne politike ..................... 151
Oblici međunarodne saradnje ................................................................. 153
Nosioci međunarodne socijalne politike ................................................. 154
237
a uključuje: ratne invalide, invalide rada sa smanjenom radnom sposobnošću, mirnodopske vojne invalide i civilne ratne invalide. Kroz ovaj program subvencionira se trošak od 90% bruto plaće za period od 12 do 18
mjeseci u zavisnosti od stupnja invalidnosti. Poslodavci koji sufinansiranu
osobu zadrže u radnom odnosu nakon isteka sufinansiranja imaju pravo
na jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od 2.000KM. Ova sredstva su
namijenjena za prilagođavanje radnog mjesta invalidnoj osobi ili kupovinu
specijalnih uređaja neophodnih za rad.
Program solidarnost na djelu. Cilj i ovog programa je da stimuliše
zapošljavanje osoba sa posebnim potrebama kombinacijom sufinansiranja
obrazovanja i zapošljavanja. Ovaj program obuhvata nezaposlene osobe sa
posebnim potrebama ili otežanim faktorom zapošljivosti prema procjeni
odjela za profesionalnu orijentaciju. Programom se subvencionira trošak
od 90% bruto plaće za period od 12 mjeseci.
Programi obuke, dokvalifikacije i prekvalifikacije realizuju se posredstvom kantonalnih službi za zapošljavanje. To je program sufinansiranja obuke, dokvalifikacije i prekvalifikacije za poznatog poslodavca, te
nezaposlenih osoba za tržište rada. Ovo je jedna od najvažnijih aktivnosti
koju provode Kantonalne službe za zapošljavanje i namijenjeni su poticanju novog zapošljavanja i davanju podrške zaposlenim radnicima kojima
prijeti gubitak zaposlenja jer se nastoji preventivno djelovati i spriječiti
povećanje nezaposlenosti. Također, programima je predviđeno pružanje
podrške povećanju konkurentnosti određenog broja nezaposlenih osoba
koje ne posjeduju savremena znanja i vještine, a radi povećanja šanse za
zapošljavanje i zadržavanje posla, što je jedna od smjernica Akcionog plana
zapošljavanja u Federaciji BiH za period 2010-2013.
Program zapošljavanja i samozapošljavanja Roma. Federalni zavod
za zapošljavanje je, u skladu sa Memorandumom o razumijevanju za implementaciju Akcionog plana Bosne i Hercegovine za rješavanje problema
Roma u oblasti zapošljavanja, donio Program zapošljavanja i samozapošljavanja Roma u 2009. godini. Ovaj program se realizuje kroz:
- sufinansiranje poslodavaca radi zapošljavanja Roma sa evidencije
nezaposlenih u iznosu od 4.500KM po osobi, od čega se 3.000KM
odnosi na opremanje radnog mjesta I 1.500KM na osposobljavanje odnosno obuku za radno mjesto;
232
40 Odlukom o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava se predviđa i paket zdravstvenih
prava za neosigurana lica i to za djecu do 18 godina starosti isti paket kao i za osigurana lica, te
paket prava za neosigurana lica preko 18 godina života što uključuje:
- hitnu medicinsku pomoć u stanjima koja mogu ugroziti život,
- liječenje teških zaraznih bolesti,
- zdravstvenu zaštitu u toku trudnoće i poroda,
- zdravstvenu zaštitu duševnih bolesnika koji mogu ugroziti svoj život i život drugih lica,
- zdravstvenu zaštitu u slučaju specifičnih hroničnih bolesti,
- zdravstvenu zaštitu oboljelih od progresivnih neuromišićnih oboljenja, cerebralne paralize,
multiple skleroze, paraplegije, kvadriplegije i epilepsije,
- zdravstvene usluge koje se obavljaju s ciljem doniranja organa u svrhu presađivanja i zdravstvene
usluge vezane za darovanje krvi.
lica koja kao članovi operativnih sastava dobrovoljnih vatrogasnih
organizacija vrše dužnosti po propisima o zaštiti od požara.
Pravo na zdravstvenu zaštitu u istom obimu kao i članovi porodice
osiguranika imaju učenici srednjih škola i redovni studenti koji nisu zdravstveno osigurani kao članovi porodice osiguranika, te članovi njihove porodice (supružnik i djeca) ako im zdravstvena zaštita ne pripada po drugom osnovu. Ovo pravo pripada navedenim licima samo dok imaju status
učenika ili redovnog studenta.
Shodno zakonskoj regulativi, obaveznim zdravstvenim osiguranjem
osiguranicima se osigurava: zdravstvena zaštita, naknada plate i naknada
putnih troškova u vezi sa korištenjem zdravstvene zaštite. Članovi porodice
osiguranika ostvaruju ista prava kao i osiguranik izuzev naknade plate.
Zdravstvena zaštita koja se osigurava osiguranicima provodi se kao:
- primarna,
- specijalističko-konsultativna i
- bolnička.
U cilju podizanja zdravstvene zaštite stanovništva na viši nivo u FBiH
je donesena Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava.
Odluka je stupila na snagu 01.04.2009. godine. Osnovni paket definira
neophodan nivo zdravstvenih usluga koji se pod jednakim uslovima pruža
svim osiguranicima. Ovim paketom se garantuje pravo sa esencijalne liste
lijekova koje moraju biti iste u svim kantonima, minimum ortopedskih
pomagala kao i zdravstvene usluge iz primarne, specijalističko-konsultativne i bolničke zdravstvene zaštite. Pored toga, u okviru paketa zdravstvenih
prava, Ministarstvo zdravlja FBiH je definiralo i paket zdravstvenih prava
za neosigurane osobe. Prava djece do 18 godina života i studenata do 26
godina života su potpuno izjednačena sa pravima osiguranih lica.40
Odlukom o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih lica u
troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu
-
229
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Čekerevac, A. (1997) Siromaštvo u razvijenim zemljama tržišne privrede. U: Socijalni rad
i socijalna politika, Zbornik radova III, Beograd, Fakultet političkih nauka.
Carby, H. (1982b) White women listen: „Black feminism and the boundaries of sisterhood“ in Centre for Contemporary Cultural Studies (1982) The Empire Strikes Back,
London, Hutchinson.
Carby, H. (1982a) „Schooling in Babylon“ in Centre for Contemporary Cultural Studies
(1982) The Empire Strikes Back, London, Hutchinson.
Buljubašić, S. (2004) Izvještaj u okviru projekta Opservatorij za promociju i zaštitu prava
maloljetnika u Bosni i Hercegovini, Amici dei bambini, decembar 2004.
Bryan, B., Dadze, S. and Scafe, S. (1985) The Heart of the Race: black women’s lives in
Britain, London, Virago.
Brah, A. (1987) „Women of South Asian origin in Britain: issues and concerns“ South
Asia Research, vol. 7, no. 1, May.
Blank, R. (1997.a) It Takes a Nation – A New Agenda for Fighting Poverty, New York:
Russell Sage Foundation.
Beveridge, W. (1942) Social Insurance and Allied Services, (The Beveridge Report) Cmnd
6404, London, HMSO.
Bejaković, P., (2002) Reforma mirovinskog sustava i održivi proračun, Institut za javne
financije Zagreb, Zagreb.
Bejaković, P., (2000) Borba protiv siromaštva u SAD, Revija za socijalnu politiku, god. 7,
br. 2., Zagreb.
Begum, N. (1992) „Disabled women and the feminist agenda“, Feminist Review, no. 40,
Spring.
Barr, N (2006), National Defined Contribution Pensions: Maping the Terrain. In Pension Reform: Issues and Prospects for Non-Financial Defined Contribution (NDC) Schemes, Edited by Robert Holzmann, Edward Palmer, Washington, WB.
Arts, W., Gelissen, J. (2002) Three Worlds of Welfare Capitalism or More? Journal of Europen Social Policy, Vol. 12(2) London, SAGE Publications.
Agić, N. i dr. (2002) Tranzicija socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini, Nezavisni biro za
humanitarna pitanja IBHI – BiH, Sarajevo.
L I T E R AT U R A
Dr. Suada Buljubašić
Istraživanja Svjetske banke pokušala su da ustanove, a na osnovu ankete o životnom standardu, i one dimenzije siromaštva koje se ne odnose
na prihode ili materijalna dobra. S obzirom da se siromaštvo ne odnosi
isključivo na nedostatak materijalnih dobara, procjenjuje se da je 72% stanovnika u našoj zemlji pogođeno nekom vrstom siromaštva uključujući
materijalnu potrošnju, obrazovanje, zdravstvo, zaposlenost, stanovanje ili
imovinska prava. Nažalost, značajan dio stanovništva je istovremeno pogođen sa više vrsta siromaštva što dodatno usložnjava njihov već dosta težak
i nezavidan položaj.
Tako je procijenjeno da je 27% odraslih stanovnika naše zemlje „obrazovno siromašno“, 16% pogođeno je „zdravstvenim siromaštvom“, 11%
živi u neadekvatnim kućama ili stanovima, 22% stanovnika u radnoj dobi
je siromašno u pogledu zapošljavanja, a 29% stanovnika su „pravno siromašni“ jer žive u kućama ili stanovima bez odgovarajućih pravnih osnova
za to (UNDP, 2003:17).
Rezultati istraživanja pokazuju da su ispod linije siromaštva najčešće
djeca, osobe sa niskim nivoom obrazovanja, stare i iznemogle osobe i stanovništvo u ruralnim područjima, posebno povratnici. Dublja analiza podataka pokazuje da među stanovništvom koje je posebno izloženo riziku
siromaštva su djeca, posebno do 5 godina starosti, raseljene osobe i povratnici, nezaposleni i osobe niskog obrazovnog nivoa. Starije osobe, uprkos
drugačijem očekivanju, su manje izložene riziku siromaštva u odnosu na
prosječne stanovnike. Invalidi i veterani rata su također pod manjim rizikom od siromaštva, dok su zaposleni najmanje izloženi ovom riziku.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
osiguranja. Za činjenicu da njihov poslodavac nije vršio uplatu doprinosa
ili je ona bila neredovna, većina osoba sazna tek kad izgubi posao i pokuša
ostvariti svoja prava po osnovu ove vrste osiguranja. Pored toga, jedan broj
poslodavaca, da bi izbjegli ili smanjili troškove doprinosa, prijavljuju uposlenike na pola radnog vremena ili ih više puta prijavljuju i odjavljuju bez
znanja i saglasnosti uposlenika. Ovi i drugi problemi za posljedicu imaju
izuzetno mali broj nezaposlenih osoba koje koriste novčanu naknadu za
slučaj nezaposlenosti.
Zdravstveno osiguranje za nezaposlene osobe u FBiH osigurava se u
skladu sa Zakonom o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti
nezaposlenih osoba i Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Članom 31
Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba propisano je da se zdravstveno osiguranje nezaposlenoj osobi
osigurava u skladu sa propisima o zdravstvenom osiguranju, a članom
19 tačke 12,13 i 14 Zakona o zdravstvenom osiguranju utvrđeno je pod
kojim uslovima nezaposlena osoba prijavljena službi za zapošljavanje ima
obavezno zdravstveno osiguranje45. Članom 84 Zakona o zdravstvenom
osiguranju u FBiH propisano je da osnovicu, način obračunavanja uplate
45 “12. nezaposlena lica koja su prijavljena zavodu za zapošljavanje ako su:
- se prijavila u roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa, obavljanja djelatnosti ili nakon
prestanka primanja naknade plaća na koju imaju pravo prema ovom zakonu ili prema propisima
donesenim na osnovu ovog zakona,
- se prijavila u roku od 30 dana nakon služenja vojnog roka ili nakon prestanka nesposobnosti za rad
zbog koje su otpuštena s te vojne službe,
- se prijavila u roku od 30 dana nakon otpuštanja iz ustanove za izvršenje kaznenih i prekršajnih
sankcija, iz zdravstvene ili druge specijalizirane ustanove, ako je bila primijenjena mjera sigurnosti
obaveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi ili obaveznog liječenja alkoholičara i
narkomana,
- na stručnom osposobljavanju ili prekvalifikaciji koje organizira zavod za zapošljavanje,
- se prijavila u roku od 30 dana po povratku iz inozemstva i ako su prije odlaska u inozemstvo bila
zdravstveno osigurana,
- se prijavila u roku od 90 dana nakon završetka školske godine u kojoj su završila redovna školovanja,
odnosno od dana položenog ispita ako su prije toga izgubila pravo na zdravstvenu zaštitu,
- se prijavila u roku od 90 dana nakon služenja vojnog roka odnosno od dana prestanka nesposobnosti
zbog bolesti radi koje su otpuštena s te vojne službe, ako su na služenju vojnog roka stupila u roku
od 60 dana od dana završenog školovanja u odgovarajućoj ustanovi,
13. djeca koja su navršila 15 godina života, a nisu završila osnovno školovanje ili se po završetku
osnovnog školovanja nisu zaposlila, ako se u roku od 30 dana od dana navršenih 15 godina života,
odnosno od dana završetka školske godine prijave Zavodu za zapošljavanje,
14. lica koja su prema propisima o školovanju izgubila status učenika, odnosno redovnog studenta
ili su prekinula redovno školovanje, zadržavaju pravo na zdravstvenu zaštitu u trajanju od jedne
godine od dana prekida školovanja ako su se prijavila Zavodu za zapošljavanje u roku od 30 dana
od dana prekida školovanja i ako pravo na zdravstvenu zaštitu ne mogu ostvariti po drugom
osnovu.” (Zakon o zdravstvenom osiguranju)
Arak 8A Suada Buljubasic
Dr. Suada Buljubašić
245
244
228
-
-
djeca od rođenja, kao i djeca za vrijeme redovnog školovanja na
svim nivoima obrazovanja, koja nisu zdravstveno osigurana kao
članovi porodice osiguranika, ali najduže do navršenih 26 godina
života;
lica starija od 18 godina koja su prema propisima o školovanju
izgubila status učenika, odnosno redovnog studenta ili su prekinula redovno školovanje, zadržavaju pravo na zdravstvenu zaštitu
u trajanju od jedne godine od dana prekida školovanja pod uslovom da su se prijavila Zavodu za zapošljavanje u roku od 30 dana
od dana prekida školovanja i ako pravo na zdravstvenu zaštitu ne
mogu ostvariti po drugom osnovu (FBiH).
Članovi porodice osiguranika su:
- supružnik (bračni i vanbračni);
- djeca (bračna, vanbračna, usvojena ili pastorčad, te druga djeca
bez roditelja) ako ih osiguranik izdržava;
- roditelj (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelji) ako ih osiguranik
izdržava;
- unuci, braća, sestre, djed i baka ako su nesposobni za samostalan
život i rad i ako nemaju sredstava za izdržavanje pa ih osiguranik
izdržava.
Navedeni članovi porodice osiguranika stječu pravo na obavezno
zdravstveno osiguranje samo pod uslovom da ovo pravo ne ostvaruju po osnovu radnog odnosa ili na drugi način.
Djeca osiguranika su zdravstveno osigurana do navršenih 15 godina
života, a ako su na srednjem, odnosno visokom školovanju, do kraja redovnog školovanja, a najduže do navršenih 26 godina života.
Djeca osiguranika koja postanu potpuno i trajno nesposobna za rad
prije navršenih 15 godina života, saglasno posebnim propisima, imaju pravo na zdravstveno osiguranje tokom trajanja te nesposobnosti.
Druga lica osigurana u određenim okolnostima
Pravo na zdravstvenu zaštitu u obimu koji pripada osiguranicima imaju:
- lica koja učestvuju u organizovanim javnim radovima;
- lica koja ispunjavaju obavezu učestvovanja u civilnoj zaštiti ili
obavezu učestvovanja u službi osmatranja i obavještavanja;
C M
Y K
Arak 8B Suada Buljubasic
Pravo na zdravlje je osnovno pravo svakog ljudskog bića i zato svaka
država ima obavezu da ovom pitanju posveti dužnu pažnju. U Bosni i
Hercegovini ovo pitanje je u nadležnosti entiteta. Entiteti imaju obavezu
da donose zakone koji se odnose na stjecanje i ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu. U Federaciji BiH stanje je dosta složeno jer je zdravstvena
zaštita u nadležnosti kantona. Kao rezultat toga danas u Bosni i Hercegovini imamo 13 ministarstava zdravstva i 13 zdravstvenih fondova, od čega
ni jedno nije na državnom nivou. U Federaciji BiH svaki kanton ima svoje
ministarstvo zdravstva i zdravstveni fond, te ministarstvo zdravstva na entitetskom nivou i zdravstveni fond solidarnosti. Stanje u RS-u je dosta bolje jer postoji samo Ministarstvo zdravstva i Fond zdravstvenog osiguranja
koji pokriva cijelu teritoriju RS-a. Brčko distrikt ima poseban Zdravstveni
fond od 2002. godine.
Zakonska regulativa u oblasti zdravstvene politike je dosta složena,
posebno u FBiH. Stjecanje i ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu regulišu sljedeći zakonski i podzakonski akti:
- Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH;
- Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS;
Zd r avs tve no o si g ura n je
Dr. Suada Buljubašić
231
226
Pored ovih problema, funkcionisanje penzijskog sistema dodatno
usložnjavaju i niske plate velikog broja osiguranika jer se doprinosi vrše u
tačno utvrđenom procentualnom iznosu od plate osiguranika. Svi ovi problemi direktno se odražavaju na visine penzija jer se njihova isplata vrši iz
prikupljenih sredstava. Starenje stanovništva i povećanje prosječnog životnog vijeka su faktori koji stvaraju probleme u funkcionisanju penzijskog
sistema. U Bosni i Hercegovini oko 13% stanovništva su penzioneri, među
kojima je znatan broj onih koji primaju penziju dugi niz godina.
Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da su penzije u našoj
zemlji niske i nedovoljne za osiguranje dostignutog životnog standarda prije odlaska u penziju. Najbolja ilustracija ovome je da je veoma mala razlika
između prosječne, zajamčene i najniže penzije. Sve ovo dovodi do toga da
veliki broj penzionera živi u siromaštvu ili da su pod rizikom siromaštva,
te da su društveno isključeni i marginalizovani.
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
zaštite koja nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem. Ova
vrsta osiguranja finansira se iz premija dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja koje plaćaju građani, preduzeća ili druga pravna lica.
Te ško ć e u f un kc i on i sa n ju zd ravst ve n og
si st em a u B o sni i He rc e g ovi ni i os tvar i va nju
p rava n a zd r avst ve nu z a š ti t u
Si ro ma št vo u Bo sni i He rc e g ov i ni
Zajednička karakteristika većini tranzicijskih zemalja je porast siromaštva. U Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je suočena sa dvostrukom
tranzicijom: iz rata u mir, te iz sistema planirane društvene proizvodnje u
tržišnu ekonomiju, također je evidentan problem siromaštva. Ratna razaranja i prelazak sa planske na tržišnu privredu doveli su do drastičnog pada
društvenog proizvoda koji je uzrokovao neminovnu diferencijaciju stanovništva. Bosna i Hercegovina je prije rata, 1990. godine, bila napredna,
srednje razvijena evropska zemlja (kao dio bivše Jugoslavije) sa BDP-om
od 2450 USD po glavi stanovnika (UNDP, 2003:15). Karakteristike do-
Sistem zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini je fragmentiran čime
se ograničava pravičan pristup zdravstvenim uslugama za sve građane.
Zdravstveno osiguranje i zdravstvena zaštita su u nadležnosti entiteta, a u
FBiH situacija je dosta složenija jer su ova pitanja u nadležnosti kantona.
Sve to dovodi do toga da nosioci zdravstvenog osiguranja zdravstvene usluge mogu koristiti samo u entitetu, odnosno kantonu u kojem su osigurani.
Između kantona postoje značajne razlike u pogledu sadržaja prava i pristupa uslugama zdravstvene zaštite, posebno tercijarne zdravstvene zaštite,
a što je posljedica različitih iznosa prihoda sakupljenih kroz zdravstvene
fondove. Pored toga, postoje teškoće u ostvarivanju prava na zdravstvenu
zaštitu seoskog stanovništva jer većina ovih područja nije povezana javnim
prevozom sa gradovima.
Zdravstvenim osiguranjem nisu pokrivene određene socijalne grupe.
To su prvenstveno nezaposleni koji nisu uopće registrovani kod nadležnih
službi za zapošljavanje ili su propustili zakonski rok da se prijave ovim službama. Pored njih, tu su i zaposleni kojima poslodavci ne uplaćuju redovno
doprinose za zdravstveno osiguranje, te radnici na čekanju koji su u procesu privatizacije ostali bez svojih radnih mjesta i radnici čija su preduzeća
u stečaju. Veliki broj građana romske nacionalnosti nije pokriven zdravstvenim osiguranjem jer je među njima veliki broj nezaposlenih i onih koji
nemaju nikakve lične dokumente.
Prema podacima Fonda zdravstvenog osiguranja RS, u 2008. godini,
19,18% stanovnika (oko 235.000) nije bilo u mogućnosti da ovjeri zdravstvenu knjižicu i da koristi prava iz zdravstvenog osiguranja.
Prema podacima Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH,
u 2007. godini 16,35% stanovnika (oko 380.000) bilo je isključeno iz sistema zdravstvenog osiguranja.
Podrška za samozapošljavanje u poljoprivredi, agro-biznisu i maloj privredi;
- Javni radovi kojima se žele mobilizirati, na privremenim ili povremenim poslovima, određene osjetljive socijalne kategorije nezaposlenih osoba na izvođenju javnih radova od općeg interesa, itd.
Pored ovih programa treba istaći i projekt „Socijalna, poduzetnička
i e-inkluzija žena 40+“. Federalni zavod za zapošljavanje je zajedno sa
Vanjskotrgovinskom komorom Bosne i Hercegovine – Institutom za edukaciju i Fondacijom za socijalno uključivanje finansirao i realizovao ovaj
projekt u 2010. i 2011. godini. Cilj projekta, kojim je obuhvaćeno 200
žena starijih od 40 godina sa evidencije nazaposlenih Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo, bio je smanjenje isključenosti žena sa tržišta rada.
U okviru Projekta održane su dvije vrste obuke: informatičko opismenjavanje kroz ECDL Start školu računara, koja ima za cilj osposobljavanje
polaznika i potpuno savladavanje rada na računaru, te pohađanje Škole
malog biznisa, kroz koju se stječe znanje o tome kako registrovati preduzeće ili obrt, napraviti biznis-plan, dobiti novac za realizaciju ideje, te kako
aktivno tražiti posao.
Naprijed navedene mjere, usmjerene na smanjenje nezaposlenosti,
zbog brojnih problema u našoj zemlji još uvijek ne daju očekivane rezultate. Broj nezaposlenih osoba je godinama u stalnom porastu i nazaposlenost
kao društveni problem generira brojne druge probleme i na individualnom
i porodičnom nivou.
46 - osobe sa SSS-III stepena sufinansiraju se šest mjeseci u bruto iznosu od 450KM mjesečno
- osobe sa SSS-IV stepena sufinansiraraju se šest mjeseci u bruto iznosu od 500KM
- osobe sa VŠS 12 mjeseci u bruto iznosu od 550 KM
- osobe sa VSS 12 mjeseci u bruto iznosu od 600 KM
saradnji sa kantonalnim službama za zapošljavanje u zadnjih nekoliko godina pokrenuo više različitih programa sufinansiranja zapošljavanja i obuke posebnih grupa nezaposlenih osoba: mladih osoba bez radnog iskustva,
povratnika u prijeratno prebivalište, osoba s invaliditetom, žena i teže zapošljivih kategorija, te pripadnika romske populacije. Ovim programima
realizuju se prekvalifikacije i dokvalifikacije, subvencije poslodavcima za
poticaj zapošljavanja, subvencije za samozapošljavanje i zapošljavanje teže
zapošljivih grupa. Prema podacima Federalnog zavoda za zapošljavanje do
sada su realizovani ili su fazi realizacije brojni programi među kojima će
najznačajniji biti kratko predstavljeni.
Program zapošljavanja mladih osoba bez radnog iskustva realizuje
se posredstvom kantonalnih službi za zapošljavanje i namijenjen je za osobe mlađe od 30 godina koje imaju visoku, višu ili srednju stručnu spremu
III i IV stepena. Njihovo zapošljavanje stimulirano je kod poslodavca na
osnovu sufinansiranja i vremenski period i novčani iznosi zavise od stepena
stručne spreme.46 Cilj ovog programa je osposobljavanje i stjecanje novih
teorijskih i praktičnih znanja, s posebnim naglaskom na sposobnost praćenja novih tehnologija u zanimanju i usavršavanju u struci.
Program posao za sve je namijenjen svim nezaposlenim osobama sa
evidencije službi za zapošljavanje koje se ne mogu uklopiti u druge programe zapošljavanja. Cilj ovog programa je da se omogući zapošljavanje svih
nezaposlenih osoba sa evidencije bez obzira na prethodno radno iskustvo i
godine starosti, kako bi kroz programe uvođenja u posao savladali poslove
radnog mjesta, te nadoknadili izgubljena znanja i vještine uslovljene dugotrajnom nezaposlenošću.
Program 45 – 50, cilj programa je da stimuliše zapošljavanje osoba
ženskog spola iznad 45 godina starosti, te osoba muškog spola iznad 50
godina starosti. Kroz ovaj program se žele poticati poslodavci da prime ove
osobe i iskoriste njihovo stečeno znanje i radno iskustvo.
Program za invalide ima za cilj da stimuliše zapošljavanje osoba s
invaliditetom i to kombinacijom sufinansiranja obrazovanja i zapošljavanja. Ciljne skupine su invalidne osobe prema rješenju nadležnog organa,
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
X. SOCIJALNI PROBLEMI RAZVIJENIH ZEMALJA ............................. 199
Siromaštvo u razvijenim zemljama .......................................................... 199
Siromaštvo u Velikoj Britaniji .................................................................. 199
Uloga feminističkih pokreta u otkrivanju i borbi protiv siromaštva .... 201
Siromaštvo i rasna pripadnost............................................................. 203
Tržište rada, obrazovni sistem i socijalna zaštita .................................. 204
Zdravstvena zaštita ............................................................................. 208
Siromaštvo u Švedskoj ............................................................................ 210
Žene i tržište rada............................................................................... 212
Migracije i država blagostanja............................................................. 215
Status etničkih manjina ...................................................................... 216
XI. SOCIJALNA POLITIKA BOSNE I HERCEGOVINE ........................ 219
Penzijsko-invalidsko osiguranje ............................................................... 219
Starosna penzija....................................................................................... 223
Invalidska penzija .................................................................................... 223
Porodična penzija .................................................................................... 224
Teškoće u funkcionisanju penzijskog sistema u Bosni i Hercegovini ........... 225
Zdravstveno osiguranje ........................................................................... 226
Članovi porodice osiguranika su:........................................................ 228
Druga lica osigurana u određenim okolnostima ................................ 228
Prošireno zdravstveno osiguranje ............................................................. 230
Dobrovoljno zdravstveno osiguranje ........................................................ 230
Teškoće u funkcionisanju zdravstvenog sistema
u Bosni i Hercegovini i ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu ............ 231
Osiguranje za slučaj nezaposlenosti ......................................................... 233
Teškoće u ostvarivanju prava nezaposlenih osoba ..................................... 235
Aktivna politika zapošljavanja ................................................................ 238
Siromaštvo u Bosni i Hercegovini............................................................ 242
Literatura ..................................................................................................... 245
Izvori....................................................................................................... 249
prethodna rješenja.43
U pogledu novčane naknade u slučaju nezaposlenosti, postoje značajne razlike u FBiH i RS-u. Tako u RS-u nezaposlena osoba kojoj je prestao
radni odnos bez njenog zahtjeva, saglasnosti ili krivice, a koja ima najmanje osam mjeseci neprekidnog staža osiguranja u posljednjih 12 mjeseci, ili
12 mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci ima pravo, pored ostalog,
na novčanu naknadu (član 23). Dužina trajanja prava na novčanu naknadu zavisi od dužine staža osiguranja nezaposlene osobe, i može iznositi neprekidno najviše tri mjeseca za staž osiguranja do pet godina, šest mjeseci
za staž osiguranja od 5 do 15 godina, devet mjeseci za staž osiguranja od
15 do 25 godina i 12 mjeseci za staž osiguranja preko 25 godina. Dakle,
u pogledu trajanja dužine prava na novčanu naknadu situacija u RS-u je
dosta nepovoljnija u odnosu na FBiH, jer je vrijeme primanja naknade
duplo kraće. Značajne razlike postoje i u pogledu visine novčane naknade
u FBiH i RS-u. U RS-u novčana naknada za nezaposlene osobe koje imaju
do 10 godina staža osiguranja iznosi 35%, a za osobe koje imaju preko 10
godina staža osiguranja ovaj iznos je 40% od prosječne plaće koju je nezaposlena osoba ostvarila u posljednja tri mjeseca rada. Zakonom o zapošljavanju RS utvrđena je najniža i najviša granica novčane naknade. Tako je
ovim Zakonom predviđeno da novčana naknada ne može biti niža od 20%
prosječno isplaćene neto plate u RS-u, niti viša od iznosa jedne prosječno
isplaćene neto plaće u RS-u, u mjesecu koji prethodi donošenju rješenja
43 U pogledu stjecanja prava na novčanu naknadu izvršene su samo male korekcije, jer je Zakonom o
posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih iz 2001. godine bilo regulisano
da nezaposlena osoba ima pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti pod uslovom
da su uplaćeni doprinosi za slučaj nezaposlenosti u razdoblju od najmanje 8 mjeseci neprekidno
u posljednjih 12 mjeseci ili, od najmanje 8 mjeseci sa prekidima u posljednjih 18 mjeseci,
koji su prethodili podnošenju zahtjeva za novčanu naknadu za slučaj nezaposlenosti. (član 29
stav 1.) Visina i dužina primanja novčane naknade utvrđivale su se u ovisnosti od dužine staža
osiguranja nezaposlene osobe i prosječne plaće ostvarene u kantonu u prethodnom tromjesečju,
a prema podacima Federalnog zavoda za statistiku. Tako se novčana naknada u trajanju od 6
mjeseci u visini od 30% prosječne plaće kantona isplaćivala osobama koje imaju staž osiguranja
od 8 mjeseci do 10 godina. Osobe sa stažom osiguranja od 10 do 25 godina imale su pravo na
novčanu naknadu u trajanju od 9 mjeseci u visini 35% prosječne plaće, dok su osobe sa stažom
osiguranja višim od 25 godina imale pravo na novčanu naknadu dvanaest mjeseci u visini od
40% prosječne plaće ostvarene u kantonu u prethodnom tromjesečju. Novčane naknade u
kantonima bile su dosta različite i najniže su bile u Zeničko–dobojskom kantonu, a najviše
u Kantonu Sarajevo. Prema podacima Federalnog zavoda za zapošljavanje (FZZZ) u oktobru
2004. godine, nezaposlene osobe, koje su ostvarile pravo na novčanu naknadu od 30% prosječne
plaće u kantonu, u Zeničko–dobojskom kantonu primale bi po 124,50KM, a u Sarajevskom
kantonu po 196,00KM. Utvrđivanje istog iznosa naknade za sve nezaposlene, a koji je vezan
za prosječnu platu ostvarenu u prethodnom tromjesečju u Federaciji BiH, svakako predstavlja
značajnu promjenu nabolje. Istina, ovako ujednačenim iznosima svakako su pogođene osobe
koje svoja prava ostvaruju u kantonima za znatno većim prosjekom plata i osobe koje su za
vrijeme zaposlenja imale plate znatno više od prosječne plate u Federaciji BiH.
-
239
234
238
254
235
250
255
Uprkos brojnim teškoćama i siromaštvu sa kojim je suočena naša zemlja, problemu nezaposlenosti se u posljednje vrijeme posvećuje mnogo
veća pažnja. Smanjivanje nezaposlenosti zavisi prvenstveno od općeg privrednog razvoja. Pored mjera makroekonomske politike, nesklad između
ponude i potražnje radne snage moguće je djelimično prevladavati mjerama aktivne politike zapošljavanja. Aktivna politika zapošljavanja u FBiH
provodi se u skladu sa Zakonom o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj
sigurnosti nezaposlenih osoba, Odlukom o raspodjeli sredstava Federalnog
zavoda za zapošljavanje u oblasti zapošljavanja, Strategijom zapošljavanja
2009-2013 i Akcionim planom zapošljavanja u Federaciji BiH za period
2010.-2013. godina. Federalni zavod za zapošljavanje je samostalno ili u
A ktiv na po litika z apoš lj avanj a
doprinosa za nezaposlene osobe utvrđuje svojim propisima zakonodavno
tijelo kantona na prijedlog kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja.
Iz pomenutih zakonskih propisa vidljivo je da Federalni zavod za zapošljavanje i kantonalne službe za zapošljavanje nemaju nikakvog utjecaja kod
određivanja davanja za zdravstveno osiguranje nezaposlenih osoba, tako da
su izdvajanja za zdravstveno osiguranje različito utvrđena po kantonima i
kreću se od 6 do 14KM po nezaposlenoj osobi. Federalni zavod za zapošljavanje i kantonalne službe duži vremenski period traže ujednačavanje
novčanih iznosa za zdravstveno osiguranje po kantonima, te izmještanje
administriranja zdravstvenog osiguranja iz službi za zapošljavanje što bi
dovelo do rasterećenja ovih službi i prijavljivanja samo onih osoba koje
aktivno traže posao. Ovakva organizacija zdravstvenog osiguranja za nezaposlene osobe dovela je do toga da se u službe za zapošljavanje prijavljuju
i osobe koje nemaju namjeru aktivno tražiti posao već je njihov isključivi
razlog prijavljivanja ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu.
Bez obzira na razlike koje postoje u pogledu zakonske regulative ove
oblasti u FBiH i RS, uvođenje osiguranja za slučaj nezaposlenosti, koje
podrazumijeva i novčane naknade za nezaposlene, je značajno, jer se na taj
način povećava njihova socijalna sigurnost. U isto vrijeme, ovakvim zakonskim rješenjima, naša zemlja se postepeno približava zakonskim rješenjima
razvijenijih demokratskih država Evrope.
Dr. Suada Buljubašić
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
(član 34). Utvrđivanje donje i gornje granice novčanog iznosa, za vrijeme
nezaposlenosti, usmjereno je na zaštitu nezaposlenih, ali i zaposlenih osoba. Na ovaj način, želi se osigurati da najniži novčani iznos, ipak, pruža i
minimalnu materijalnu sigurnost nezaposlenim. Limitiranje gornjeg iznosa novčane naknade usmjereno je na zaštitu zaposlenih, jer materijalna
sigurnost nezaposlenih osoba ne bi smjela biti bolja od zaposlenih i na njih
bi djelovala destimulativno.
Pored prethodno spomenutih uslova u pogledu radnog staža, odnosno vremena uplate doprinosa, u FBiH nezaposlene osobe mogu ostvariti
pravo na novčanu naknadu samo ako nisu svjesno doprinijele prestanku
radnog odnosa i ako nisu dobrovoljno napustile posao bez opravdanog
razloga. U skladu sa Zakonom kao opravdan razlog za dobrovoljno prekidanje radnog odnosa naročito, ali ne isključivo, odnosi se na: seksualno ili
drugačije zlostavljanje; diskriminaciju; uslove rada koji ugrožavaju zdravlje
ili sigurnost; postupanje poslodavca suprotno zakonu, pritisak koji poslodavac vrši na zaposlenika zbog članstva u sindikatu ili drugoj organizaciji
zaposlenika, (Član 37).
Pored prava na novčanu naknadu, nezaposlenim osobama osigurava se
i zdravstveno osiguranje, a u skladu sa zakonskim propisima koji regulišu
ovu oblast.
Penzijsko i invalidsko osiguranja osigurava se samo za osobe kojima
nedostaju do tri godine penzijskog staža za stjecanje uslova za starosnu
penziju.
Svoja prava nezaposlene osobe ostvaruju u službi za zapošljavanje prema mjestu prebivališta, a osobe koje su zbog ratnih događanja napustile
prebivalište, ova prava ostvaruju u službi za zapošljavanje prema mjestu
trenutnog boravka.
Teškoće u o stvar ivanju
pr ava ne z apos lenih os oba
Organizacija ujedinjenih nacija ............................................................... 154
Generalna skupština ........................................................................... 159
Savjet bezbjednosti ............................................................................. 160
Sekretarijat ......................................................................................... 161
Međunarodni sud pravde ................................................................... 161
Starateljski savjet ................................................................................ 161
Ekonomsko-socijalni savjet ................................................................ 161
Međunarodna organizacija rada ............................................................... 163
Svjetska zdravstvena organizacija ............................................................. 164
Dječiji fond Ujedinjenih nacija (UNICEF) ............................................. 165
Kancelarija visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) 166
Međunarodni crveni krst ......................................................................... 167
Organizacija ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO)
168
Međunarodni savjet za socijalno blagostanje (ICSW) .............................. 169
Međunarodno udruženje za socijalno osiguranje (ISSA) .......................... 170
IX. SOCIJALNA POLITIKA EVROPSKE UNIJE...................................... 171
Početak integracionih procesa u Zapadnoj Evropi.................................... 171
Evropska unija......................................................................................... 173
Ključni stadijumi u razvoju Evropske unije ............................................. 178
Socijalna politika Evropske unije ............................................................. 179
Prva faza razvoja od 1958. do 1972. godine ...................................... 179
Druga faza razvoja od 1972. do 1985. godine ................................... 179
Treća faza razvoja od 1985. do 1993. godine ...................................... 181
Faza razvoja od 1993. godine do danas ............................................... 182
Razvoj institucionalnog sistema i institucije Evropske unije .................... 185
Razvoj institucionalnog sistema ............................................................... 185
Institucije Evropske unije ........................................................................ 187
Evropski parlament ............................................................................ 187
Evropska komisija .............................................................................. 189
Evropski savjet ................................................................................... 189
Savjet ................................................................................................. 189
Sud pravde Evropske unije ................................................................. 190
Dokumenti Evropske unije...................................................................... 190
Jedinstveni evropski akt ........................................................................... 190
Povelja o osnovnim socijalnim pravima radnika....................................... 192
Sporazum o socijalnoj politici ................................................................. 193
Povelja o osnovnim pravima u Evropskoj uniji ........................................ 195
Otvoreni metod koordinacije .................................................................. 198
Međutim, i pored jasne i precizne zakonske regulative u praksi postoji
dosta teškoća u ostvarivanju ovih prava. Prema podacima Federalnog zavoda za zapošljavanje u 2010. godini u FBiH novčanu naknadu koristilo
je mjesečno, u prosjeku 9.305 nezaposlenih osoba. Broj korisnika novčane
251
Izvještaj o humanom razvoju, UNDP, Ekonomski institut Sarajevo, 2002.
Izvještaj o radu u 2006. godini, Federalni zavod za zapošljavanje, Sarajevo, februar 2007
Neke najznačajnije Konvencije i Preporuke međunarodne organizacije rada (MOR-a) iz oblasti
rada i zapošljavanja, Zavod za zapošljavanje Bosne i Hercegovine, (1999): Služba za
međunarodne odnose, Sarajevo.
Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava, „Službene novine FBiH“, broj:
21/09.
Odluka o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih lica u troškovima korištenja
pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava, „Službene
novine FBiH“, broj: 21/09.
Pravilnik o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite, „Službeni glasnik RS“, broj: 54/07, 63/08.
Pravilnik o sadržaju i obimu prava na zdravstvenu zaštitu i participaciju, „Službeni glasnik
RS“, broj: 54/07, 63/08.
Primjena Europske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH i standardi za donošenje Zakona
o finansijskoj socijalnoj pomoći – II izdanje, (2010), ICVA - Inicijativa i civilna akcija.
Priručnik o mjerama za poticaj zapošljavanja, Federalni zavod za zapošljavanje, decembar,
2004.
Program zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine 2006 -2010, Federalni zavod za
zapošljavanjem Sarajevo, decembar, 2005.
Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija br. 48/183 od 21. decembra 1993.
Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija br. 50/107 od 29. decembra 1995.
Statistički godišnjak R BiH 1992, (1994) Državni zavod za statistiku, Sarajevo.
Statut Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, „Službene novine F BiH“, broj:
38/03, Sarajevo.
UNDP Bosne i Hercegovine, (2003) Izvještaj o humanom razvoju – milenijumski razvojni
ciljevi – BiH.
UNDP, „Nezavisni biro za humanitarna pitanja“ (IBHI), (2000) Izvještaj o humanom razvoju Bosne i Hercegovine 2000 i mladi.
Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske, (2004) Srednjoročna
razvojna strategija BiH – PRSP, (2004. – 2007.), Sarajevo.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, „Službene novine FBiH“, broj: 29/98, 49/00,
32/01, 73/05, 59/06 i 04/09.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, „Službeni glasnik RS“, broj: 32/00, 40/00,
37/01, 32/02, 40/02, 110/03 i 67/05.
Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, „Službene
novine FBiH“, broj: 41/01, 22/05.
Zakon o radu, „Službene novine F BiH“, broj: 43/99, 32/00, 29/03.
Zakon o vrstama i procentima fizičkih onesposobljenosti, „Službene novine FBiH“, broj: 42/04.
Zakon o zapošljavanju, Službeni glasnik RS, br. 54/05.
Zakon o zdravstvenom osiguranju, „ Službene novine F BiH“, broj: 30/97, 7/02 i 70/08.
Zakon o zdravstvenom osiguranju, „Službeni glasnik RS“, broj: 18/99, 51/01 i 51/03.
Zakon o zdravstvenoj zaštiti, „ Službene novine F BiH“, broj: 29/97.
Zakon o zdravstvenoj zaštiti, „Službeni glasnik RS“, broj: 18/99, 62/02.
Kuhnle, S. (1996) „The Nordic Welfare Model and the European Union“, in: Greve,
B. (ed), Comparative Welfare Systems: The Skandinavian Model in Period of Change,
Macmillan Press; Basingstoke.
Kompilacija Preporuka UN tijela za ljudska prava Bosne i Hercegovine, (2006), UN BiH,
UNHCR.
Kočović, D. (2000) Socijalna politika, Udruženje stručnih radnika socijalne zaštite Republike Srbije, Beograd.
Knežević-Predić, V. (2010) Institucionalni sistem Evropske unije pre i posle Lisabona,
u: Ugovor iz Lisabona – sigurna luka ili početak novog putovanja?, Zbornik radova,
Službeni glasnik, Beograd.
Kingdom, J. (1996) The United Kingdom, in: Wall, A. (ed), Healt Care Systems in Liberal
Democracies, London and New York, Routledge.
Jarvis, P. (2006), Adult Education & Lifelong Learning: Theory and Practice, Routledgefalmer, London.
Izvještaj o radu u 2006. godini, Federalni zavod za zapošljavanje, Sarajevo, februar 2007.
Izvještaj o humanom razvoju, UNDP, Ekonomski institut Sarajevo, 2002.
Izvještaj o humanom razvoju – milenijumski razvojni ciljevi – BiH 2003, UNDP BIH,
juni 2003.
Informativni centar za ljudska prava Strazbur, (1996) Ljudska prava svaki dan – rezultati
djelovanja Savjeta Europe u oblasti ljudskih prava.
Ilić A., (2006) Reforma penzionog sistema, SEF – Srpski ekonomski forum, Beograd.
Ignjatović, D. (2010) Zaštita ljudskih prava u EU posle Lisabona – Zaokruživanje evropskog sistema zaštite ljudskih prava?, u: Ugovor iz Lisabona – sigurna luka ili početak
novog putovanja?, Zbornik radova, Službeni glasnik, Beograd.
Holzman, R., Hinz, R. (2005) Old-age Income Support in the 21st Century: an International Perspective on Pension Systems and Reform, World Bank, Washington.
Hobsbaum, E. (2002) Doba extrema – Istorija kratkog dvadesetog veka 1914-1991, Dereta,
Beograd.
Heclo, H. and Madsen, H. (1987), Policy and Politics in Sweden, Philadelphia, Temple
University Press.
Hantrais, L. (2000) Social Policy in the European Union, MacMillan Press Ltd, London.
Hammar, T. (1984) „Sweden“ in: Hammar, T. (ed), European Immigration Policy, Cambridge, Cambridge University Press.
Hadžimustafić, J., Hasović, M., (1998) Zakon o zdravstvenom osiguranju sa predgovorom i
komentarom i Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Infograf, Sarajevo.
Graham, H. (1984) Women, Health and the Family, Brighton, Wheatsheaf.
Goode, J. W., Hatt, K. P., (1996) Metode socijalnog istaživanja, Vuk Karadžić, Beograd.
Ginsburg, N. (1992) Divisions of Welfare. A Critical Introduction to Comparative Social
Policy, London, Sage Publications.
Dr. Suada Buljubašić
Zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH;
Zakon o zdravstvenom osiguranju RS;
Pravilnik o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite (RS);
Pravilnik o sadržaju i obimu prava na zdravstvenu zaštitu i participaciju;
- Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih usluga (FBiH);
- Odluka o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih
lica u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite
u osnovnom paketu zdravstvenih prava (FBiH).
Pod zakonom utvrđenim uslovima, građani Bosne i Hercegovine imaju pravo na zdravstveno osiguranje koje obuhvata:
1. obavezno zdravstveno osiguranje;
2. prošireno zdravstveno osiguranje;
3. dobrovoljno zdravstveno osiguranje.
Obavezno zdravstveno osiguranje utemeljeno je na Bizmarkovom modelu koji podrazumijeva uplatu doprinosa za ovu vrstu osiguranja. Uplata
doprinosa je uslov za stjecanje i ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu.
U skladu za entitetskim zakonima o zdravstvenom osiguranju u osigurana
lica spadaju:
- osiguranici;
- članovi porodice osiguranika;
- druga lica osigurana u određenim okolnostima.
Osiguranici su između ostalih:
- lica u radnom odnosu gdje je organizacija, odnosno poslodavac
obaveznik uplate doprinosa;
- lica koja samostalno obavljaju privrednu ili profesionalnu djelatnost i vrše uplatu doprinosa za ovu vrstu osiguranja;
- lica koja obavljaju poljoprivrednu djelatnost i vrše uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje;
- nezaposlena lica za koja uplate vrše zavodi za zapošljavanje;
- penzioneri za koje uplatu vrše zavodi penzijskog i invalidskog osiguranja;
- lica smještena u ustanovama socijalne zaštite i korisnici stalne
novčane pomoći za koje su obaveznici doprinosa centri za socijalni rad i općinske službe socijalne zaštite u FBiH, a u RS-u općina
na kojoj osiguranik ima prebivalište;
-
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
Dr. Suada Buljubašić
zdravstvenih prava (Odluka o participaciji, stupila na snagu 01.04.2009.
godine) utvrđuje se:
- maksimalni iznos participacije osiguranih lica u troškovima pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih
prava,
- osigurana lica koja se oslobađaju participacije41,
- način uplate sredstava participacije.
U RS-u Pravilnik o načinu ostvarivanja zdravstvene zaštite i Pravilnik o sadržaju i obimu prava na zdravstvenu zaštitu i participaciju na sličan način kao i
u FBiH regulišu ovu oblast. Oba pravilnika stupila su na snagu 2007. godine.
P ro š ire no zd ravs tve no o s igu r anj e
Ova vrsta osiguranja može se uvesti radi osiguranja prava iz zdravstvene zaštite koja nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem. U
FBiH za uvođenje proširenog zdravstvenog osiguranja nadležno je zakonodavno tijelo kantona. U slučaju uvođenja proširenog zdravstvenog osiguranja potrebno je posebnom odlukom utvrditi vidove zdravstvene zaštite,
odnosno prava i pogodnosti koja se osiguravaju proširenim zdravstvenim
osiguranjem, visinu doprinosa za ovu vrstu osiguranja, uslove i način pristupanja proširenom zdravstvenom osiguranju, kao i način poslovanja
ovog osiguranja.
Za provođenje proširenog zdravstvenog osiguranja formiraju se posebni fondovi čije se poslovanje vodi odvojeno od poslovanja ostalih fondova.
Do brovolj no zd ravs tve no o s igur anje
Ovom vrstom osiguranja data je mogućnost da građani - osiguranici
za sebe i članove svoje porodice osiguraju dodatna prava iz zdravstvene
S AV R E M E N A S O C I J A L N A P O L I T I K A
sadašnje tranzicije su: loša privatizacija i zaostajanje proizvodnje, izuzetno
visoka stopa nezaposlenosti (viša od 40%), povećanje socijalnih razlika,
siromaštvo sve većeg broja stanovništva, porast kriminala, neadekvatan sistem socijalne sigurnosti itd.
U sagledavanju siromaštva u poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini nezaobilazna je Anketa mjerenja životnog standarda (Living Standards Measurement Survey – LSMS). To je prvo reprezentativno istraživanje
socio-ekonomskog položaja domaćinstava koje je sprovedeno na području
BiH u periodu od septembara do novembra 2001. godine, i rađeno je na
uzorku od 5.400 domaćinstava u 25 opština iz oba entiteta.
Podaci iz LSMS-a omogućili su da se odrede linije siromaštva u Bosni i
Hercegovini, i na osnovu toga da se utvrdi procenat siromašnog stanovništva.
Na osnovu podataka dobijenih iz LSMS-a, utvrđene su linije ekstremnog i generalnog siromaštva. Linija ekstremnog siromaštva ili, kako se još
naziva, linija prehrambenog siromaštva određena je na osnovu vrijednosti
prehrambenog paketa koji sadrži minimum neophodnih kalorija i hranljivih tvari. Utvrđeno je da je minimalni novčani iznos za kupovinu potrebnih prehrambenih proizvoda 760 KM po osobi godišnje, i to je ekstremna
linija siromaštva.
Generalna linija siromaštva utvrđena je tako što je na novčanu vrijednost, potrebnu za zadovoljavanje minimalnih prehrambenih potreba,
dodana novčana vrijednost neprehrambenih roba i usluga (neprehrambeni
artikli, troškovi zdravstva, obrazovanja, stanovanja). Ovako određen ukupni iznos potrošnje je 2.198 KM po osobi godišnje i ovaj iznos predstavlja
generalnu liniju siromaštva u Bosni i Hercegovini.
Na osnovu prikupljenih podataka utvrđeno je da u našoj zemlji ne
postoje grupe čiji je standard blizu ili ispod linije ekstremnog siromaštva.
Međutim, utvrđeno je da oko 19,5% stanovništva BiH živi ispod generalne linije siromaštva, a što znači da je dnevna potrošnja po jednoj osobi manja od 6 KM. Pored toga, više od 30% stanovnika u Bosni i Hercegovini
nalazi se neposredno iznad generalne linije siromaštva s godišnjom potrošnjom manjom od 3.297 KM, odnosno dnevnom potrošnjom manjom od
9 KM. Ovo stanovništvo predstavlja rizičnu grupu jer zbog nesigurnosti
radnih mjesta ili nekih neplaniranih događaja i stanja mogu se vrlo lako
naći ispod generalne linije siromaštva.
41 Od plaćanja participacije oslobođena su sljedeća lica:
- djeca do navršene 15-te godine života, učenici i redovni studenti do navršene 26-te godine života,
- žene u ostvarivanju trudnoće i materinstva,
- vojni invalidi i civilne žrtve rata sa utvrđenim invaliditetom preko 60%,
- članovi porodice poginulih boraca koji su bili pripadnici Vojske FBiH,
- penzioneri čija penzija ne prelazi iznos minimalne penzije,
- lica starija od 65 godina ako nisu korisnici penzije i drugih prihoda,
- osigurana lica – štićenici socijalnih ustanova i korisnici socijalne zaštite,
- raseljena lica i izbjeglice ako nisu korisnici penzije i drugih prihoda,
- osigurana lica koji su dobrovoljni davaoci krvi više od 10 puta, darovatelji organa,
- osigurana lica koja su prijavljena kod Zavoda za zapošljavanje kao nezaposleni.
SADRŽAJ
PREDGOVOR ................................................................................................ 5
I. DEFINICIJE, OSNOVNI POJMOVI I PODRUČJA
SOCIJALNE POLITIKE ................................................................................. 7
Definicije socijalne politike ......................................................................... 7
Socijalna sigurnost..................................................................................... 13
Socijalno pravo.......................................................................................... 15
Socijalno obezbjeđenje .............................................................................. 16
Socijalna zaštita ......................................................................................... 17
Socijalno osiguranje................................................................................... 19
Socijalna i ekonomska politika .................................................................. 28
Područja socijalne politike ......................................................................... 30
II. MODELI (REŽIMI) SOCIJALNE POLITIKE ....................................... 33
Pojam i definicija države blagostanja.......................................................... 33
Modeli države blagostanja ......................................................................... 35
Liberalni model ......................................................................................... 36
Korporativni model ................................................................................... 37
Socijaldemokratski model.......................................................................... 38
Mediteranski (južni) model ....................................................................... 40
Istočnoevropski model .............................................................................. 41
Kriza i reforme države blagostanja ............................................................. 43
III. SOCIJALNA POLITIKA VELIKE BRITANIJE ..................................... 49
Stari zakon za siromašne (Old Poor Law) .................................................. 49
Novi zakon za siromašne (New Poor Law) ................................................. 51
Fabijansko društvo i socijalne reforme ....................................................... 52
Socijalne reforme lorda Beveridža .............................................................. 53
247
242
227
243
230
246
Čekerevac, A. (1999) Uporedna i međunarodna socijalna politika, Savez društava socijalnih
radnika Republike Srbije, Beograd.
Clarke J. and Langan, M. (1995) „Restructuring Welfare: The British Welfare Regime in
the 1980s“ in Cochrane, A. and Clarke, J. (eds), Comparing Welfare States – Britain
in International Context, London, Sage/The Open University.
Coard, B. (1971) How the West Indian Child is made Educationally Sub-normal in the
British School system, London; new Beacon Books.
Cochrane, A. (1993) „The problem of poverty, in Dallos“ in: R. and McLaughlin, E. (eds)
Social Problems and the Family, London, Sage/The Open University.
Cochrane, A. and Clarke, J. (eds), (1995) Comparing Welfare States – Britain in International Context, London, Sage/The Open University.
Cockburn, C. (1991) In the Way of Women: men’s resistance to seks equality in organizations,
London and Basingstoke, Macmillan.
Council of Europe, (1996) Europska socijalna povelja (revidirana).
Deacon, B., Stubbs. P. (eds) (2007) Social Policy and International Interventions in South
East Europe, UK, USA, Edward Elgar Publishing.
Doyal, L., Hunt, G and Mellor, J. (1981) „Your life in their hands: migrant workers in
the National Healt Services“, Critical Social Policy, Issue10.
Esping-Andersen, G. (1985) Politics against the Market: the socialdemocratic road to power,
Princeton, NJ, Princeton University Press.
Esping-Andersen, G. (1990) The Three Worlds of Welfare Capitalism, Polity Press, Cambridge.
Esping-Andersen, G. (1999) Social Foundations of Postindustrial Economies, Oxford University Press, Oxford.
European Commission, Social protection and social inclusion in BiH, DG for Employment,
Social Affairs and Equal Opportunities, July, 2008.
European Community Humanitarian Office, (1998) Socijalna politika zaštita i praksa–
Zbornik radova sa Konferencije u Sarajevu 10.–12. decembra 1997., Svjetlost d.d.,
Sarajevo.
Falkner, G. (1998) EU Social Policy in the 1990s: Towards a Corporatist Policy Community,
Routledge, London.
Fultz E., (2002b) Mirovinska reforma u srednjoj i istočnoj Europi, Knjiga 2, Restruktuiranje javnih sustava mirovinskog osiguranja: Analiza slučajeva Republike Češke i
Slovenije, ILO, Geneva.
Fultz, E., (2002a) Mirovinska reforma u srednjoj i istočnoj Europi, Knjiga 1, Restruktuiranje privatizacijom: Analiza slučajeva Mađarske i Poljske, ILO, Geneva.
Gender and Poverty: A Qualitative Survey, IBHI, jun 2002.Glendenning, C. and Millar, J.
(eds), (1987), Women and Poverty in Britain, Brighton, Wheatsheaf.
Gilbert, N., Terrell, P. (2002) Dimensions of Social Welfare Policy, Boston: Allyn and Bacon.
C M
Y K
Download

SAVREMENA SO CIJALNA POLITIKA