SADRŽAJ
11
22
31
NORMATIVNA FUNKCIJA DRŽAVE
VS EU INTEGRACIJSKI PROCES
Dr. sc. Edin RIZVANOVIĆ, redovni profesor
72
PRIMJENA INFORMACIONO
KOMUNIKACIONIH TEHNOLOGIJA
KAO ZNAČAJAN USLOV ZA
UVOĐENJE ELEKTRONSKE
UPRAVE
doc. dr. Milica TEPŠIĆ
83
POLITIKA I PRAVO KONKURENCIJE U BOSNI I HERCEGOVINI KAO
INSTRUMENT PRIKLJUČENJA
EVROPSKOJ UNIJI
Samir SABLJICA,
dipl.pravnik, magistar politologije
NOVEMBAR 2014
BROJ 11
DRŽAVNI SLUŽBENICI U
INSTITUCIJAMA BIH
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
112
ZAŠTITA NA RADU:
MEĐUNARODNO PRAVO –
DIREKTIVE EVROPSKE UNIJE
Vladislava TADIĆ, dipl. iur
RADNI ODNOSI
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
Kenan SPAHIĆ, mag. sc.
127
JAVNE NABAVKE
Josip JAKOVAC mr. iur.
Amir RAHMANOVIĆ dipl. ecc.
87
PRIVREMENA SPRIJEČENOST
ZA RAD RADNIKA, BOLOVANJE,
PRAVA I OBAVEZE RADNIKA I
POSLODAVACA
Jasminka ČAPLJAK, dipl. iur.
90
PRAVNI, EKONOMSKI I FINANSIJSKI ΄SCOPE OF DEFINITION΄
KORPORATIVNOG UPRAVLJANJA
KOMANDITNIM DRUŠTVIMA U
FEDERACIJI BIH
Adnan BALVANOVIĆ, magistar prava i
magistar menadžmenta
42
PRAKTIČNA PRIMJENA OKVIRNOG SPORAZUMA U POSTUPKU JAVNIH NABAVKI
Amir RAHMANOVIĆ, dipl.ecc.
52
PRIKAZ BILATERALNIH SPORAZUMA O SOCIJALNOM
OSIGURANJU
Alan VAJDA, mr. iur.
96
NOVINE U PREKRŠAJNOM
ZAKONODAVSTVU REPUBLIKE
SRPSKE
Jasmin MEHMEDOVIĆ, mr. iur.
65
ZAKON O RADU U INSTITUCIJAMA BOSNE I HERCEGOVINE –
ZASNIVANJE RADNOG ODNOSAZlatan KAROVIĆ, mr. prava
105
PROGLAŠENJE NESTALIH LICA
UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI
U SUDSKOM POSTUPKU, PREMA
ZAKONU O VANPARNIČNOM
POSTUPKU FBIH I SASTAVLJANJE
SMRTOVNICE
Nedim MEHMEDOVIĆ, dipl. iur
ONLINE IZDANJE
SAVJETODAVNI SERVIS
NOVO
www.rec.ba 2014
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 3
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U časopisu
objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
PRAVNI SAVJETNIK
Mjesečni naučni i stručni časopis
IZDAVAČ:
Refam creative solutions – REC doo
Društvo za istraživanje i unaređenje
lokalnog i regionalnog razvoja
e-mail: [email protected]
[email protected]
www.rec.ba
Bosna i Hercegovina,
71000 Sarajevo
Tabašnica 8/1
tel.: +387 33 214 582
fax.: +387 33 214 582
GSM: +387 61 191 185
+387 61 150 454
ZA IZDAVAČA:
mr. Fadil Šero
GLAVNI I
ODGOVORNI UREDNIK:
mr. Fadil Šero
LEKTOR:
Mirza Hajdarović
Dizajn:
Admir Alihodžić
ŠTAMPA:
Štamparija “Fojnica”, Fojnica
Godišnja pretplata na
štampano izdanje je 250 KM
Godišnja pretplata na
elektronsko izdanje je 200 KM
Polugodišnja pretplata je 125 KM
Cijena po primjerku je 25 KM
U cijenu je uključen PDV
ŽR Vakufska banka dd Sarajevo:
1602000000560974
ISSN 2233-0860
Časopis izlazi mjesečno.
4 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
Objavljujemo:
■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske
unije, ili podzakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja časopisa;
■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse;
■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i
■■ prevode dosad neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih
uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od
značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u
evropske integracione procese.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u MS
Word-u ili sl. tekst formatu, veličine slova 11-pt). Isprintani radovi
bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti
troškovi idu na teret autora;
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to
moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente
jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što više podnaslova;
3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi i e-mail;
4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili
pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak čine
odgovori na pitanja i sudska praksa;
7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev
tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku
/ arku, odnosno 16 stranica;
9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu u
razmatranje i stav recenzenta.
Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove.
NOVO!
Priručnik
AKTUELNA PITANJA IZ RADNIH ODNOSA I
PENZIJSKO-INVALIDSKOG OSIGURANJA
CIJENA
,00 KM
60
Narudžnbe
izvršitiVIŠE
putem
web stranice
SADRŽAJ možete
PRIRUČNIKA,
INFORMACIJE
www.rec.ba
I NARUDŽBE MOŽETE IZVRŠITI PUTEM STRANICE
W
WWW.REC.COM
REC d.o.o. iz Sarajeva organizuje
JEDNODNEVNU INTERAKTIVNU RADIONICU
JEDNODNEVNA INTERAKTIVNA RADNIONICA
PRAKTIČNA
PRAKTIČNAPRIMJENA
PRIMJENA
ZAKONAOORADU
RADUUUFBiH
ZAKONA
FBiH
Sarajevo, 28. 11. 2014. godine
Hotel “Holywood” - Ilidža
MOSTAR
Početak u 9:30
06. 11. 2014.
www.rec.ba
Hotel “Bristol”
BIHAĆ
14. 11. 2014.
Hotel “Park”
www.rec.ba
21. 11. 2014.
Hotel “Tuzla”
TUZLA
Pretplata na elektronsko izdanje
Pretplatom na elektronsko izdanje dobit ćete mogućnost bržeg i jednostavnijeg pristupa sadržajima
Pravnog savjetnika.
Ukoliko se odlučite na godišnju pretplatu, dobit ćete svoje pristupne podatke putem kojim ćete moći
koristiti ovu uslugu.
Cijena godišnje pretplate elektronskog izdanja stručnog časopisa Pravnog savjetnika
iznosi 200,00 KM (sa PDV-om).
Cijena godišnje pretplate na štampano i elektronsko izdanje Pravnog savjetnika
iznosi 400,00 KM (sa PDV-om).
Pretplatom na časopis Pravni savjetnik ostvarujete mogućnost:
■■ Popusta na kotizaciju za naše redovne seminare i
■■ Pristupa besplatnom REC-ovom Savjetodavnom servisu - mogućnost postavljanja i dobijanja
pismenih ili usmenih odgovora na pitanja iz oblasti radnog prava, javnih nabavki, pitanja iz rješavanja
vjerničko-dužničkih odnosa, prava na naknadu štete i drugih pitanja iz raznih oblasti poslovnog
prava.
Za sve dodatne informacije i pomoć, molim vas kontaktirajte nas na broj telefona 033/214 582 ili na
e-mail: [email protected];
Priručnik
ZASNIVANJE I PRESTANAK RADNOG ODNOSA
Priručnik sadržava komentare raznih pravnih instituta i zakonskih odredbi i njihove prijene
iz oblasti zasnivanja i prestanka radnog odnosa. Osim toga, unutar priručnika nalaze se desetine pitanja sa odgovorima iz radnog prava na temu zasnivanje i prestanak radnog odnosa
sa modelima pojedinačnih pravnih akata poslodavca (odluke, rješenja, pismene izjave itd.).
Cijena 88,00 KM
sa uključenim PDV-om
Narudžbe možete izvršiti putem:
tel/fax +387 33 214 582, na e-mail: [email protected]
ili putem naše web stranice www.rec.ba
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Dr. sc. Edin Rizvanović, redovni profesor
Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru
NORMATIVNA FUNKCIJA DRŽAVE vs
EU INTEGRACIJSKI PROCES
Sažetak
Analizira se jedan segment pravnog, grosso modo poslovnog, sistema BiH i to kroz
ostvarenje normativne funkcije države. Osnov pristupa nalazi se u posmatranju glavnih
determinanti sistema: transformacije vlasništva i evropskih integracionih procesa. Ustav
predstavlja polaznu tačku analize, na što se naslanjaju privatizacijski propisi, sa jasnim
refleksijama na druge propise. Istovremeno se ukazuje na poseban značaj potpune
introdukcije standardnih funkcija države. Izgradnja domaćeg sistema u značajnoj
mjeri ovisi o integracionom procesu, čiji početak referira na Sporazume o slobodnoj
trgovini (2000), zatim na zaključenje CEFTA-e, potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju i primjenu Privremenog trgovinskog sporazuma (2008). Na kreiranje
normativne slike u BiH utječe niz faktora: neadekvatan pristup u donošenju propisa,
česte promjene propisa, neujednačenost entitetskih normi, sporost u usvajanju pojedinih
zakona. Posljedica toga je nefunkcionalnost pravnog sistema, pravna nesigurnost, s
implikacijama na ostvarenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, te nelojalna konkurencija
kojoj su izloženi domaći poslovni subjekti. Aktuelnoj situaciji, između ostalog, doprinosi
i proces dezinstitucionaliziranja, koji svoju pozadinu ima u nespremnosti prihvatanja
temeljnih društvenih, pravnih i poslovnih standarda.
Ključne riječi: pravni i poslovni sistem, funkcije države, privatizacija, integracioni
proces, institucije, pravna nesigurnost, malo / srednje poduzetništvo, reorganizacija
stečajnog dužnika, dezinstitucionaliziranje, supsidijarnost
1. Uvod u naš ambijent svagdašnji
Na kreiranje općeg ambijenta u BiH utječe niz društvenih aktera, od kojih su najvažniji:
vlada, poslodavci i sindikat. U navedenom spektru, vlada je u najpovoljnijem položaju,
dok se za sindikat, zbog mnogostrukih slabosti, može reći da ima totalno marginaliziranu
poziciju. Trenutni odnos snaga između glavnih interesnih grupa ima direktne implikacije
na postojeće loše stanje u društvu. Kada se tome dodaju osnovne odrednice sistema:
kompetentnost, konkurencija, odgovornost, koje prepoznajemo samo kao jedva vidljive
obrise, onda situacija postaje još jasnija (i lošija). Prva od njih - kompetentnost - još uvijek je u
sjeni podobnosti, koja kao „kriterij“ korespondira postojećim rješenjima o sukobu interesa.
Kvalitet odnosa fer nadmetanja i nepostojanja odgovornosti za rezultantu ima neizgrađen
sistem vrijednosti. Kao logičan slijed navedenog pojavljuje se činjenica da je javni interes
(većine) duboko u zaleđu privatnog interesa (manjine).
Preneseno na pravni sistem, to izgleda ovako: norma je neadekvatno strukturirana, pojedini
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
propisi se ne provode, potom pretjerano
normiranje, što je u uskoj vezi sa čestom
promjenom
propisa,
nekonzistentnost,
arhaičnost i konfuznost pojedinih normi,
nefunkcionalnost zbog načina odlučivanja,
nekorištenje instrumentarija sadržanog
u međunarodnim sporazumima što, u
zbirnom izrazu, rezultira velikim stepenom
pravne nesigurnosti i neskladom između
de iure i de facto stanja. Nema restitucije
imovine, koju valja posmatrati kao osnov
egzistencije, time i ostvarenja osnovnih
ljudskih prava, ali i kao proces od izuzetnog
društvenog značaja sa brojnim ekonomskosocijalnim konotacijama. Tvrdnja o lošoj
strukturiranosti norme teško da se može
primijeniti na Ustav BiH. Dokaz za to je,
i.a., član I. stav 1. Ustava (Kontinuitet) koji
je, u praksi, jedan od najosporavanijih:
„Republika BiH, čije je zvanično ime od
sada „Bosna i Hercegovina“ , nastavlja svoje
pravno postojanje po međunarodnom pravu
kao država, s unutrašnjom strukturom
modificiranom ovim ustavom, i sa postojećim
međunarodno priznatim granicama“. Ista
konstatacija se može izreći i za član II stav 2.
Ustava BiH (Ljudska prava i osnovne slobode,
međunarodni standardi): „Prava i slobode
predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim
protokolima se direktno primjenjuju u
Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet
nad svim ostalim zakonima“ , odnosno
član II stav 6. (Implementacija): „Bosna i
Hercegovina i svi sudovi, ustanove, organi
vlasti, te organi kojima posredno rukovode
entiteti ili koji djeluju unutar entiteta
podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska
prava i osnovne slobode na koje je ukazano
u stavu 2.“ Da neka rješenja, u normativnom
i institucionalnom smislu, u Ustavu nisu
loša potvrđuju i odredbe Ustava Federacije
BiH koje tretiraju poziciju ombudsmena Glava II, poglavlje B, član 2. (Ljudska prava
i osnovne slobode): „Ombudsmeni su dužni
štititi ljudsko dostojanstvo, prava i slobode
zajamčene ovim ustavom, instrumentima
navedenim u Aneksu i ustavima kantona.
Naročito će raditi na otklanjanju posljedica
kršenja ljudskih prava i sloboda...“, zatim
član 5. - „Ombudsmeni mogu ispitivati
djelatnost bilo koje institucije Federacije,
kantona, grada ili općina, kao i bilo koje
druge institucije ili osobe koje su negirale
ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode...“.
Nisu zanemariva ni procesna prava
ombudsmena, o čemu svjedoči član 6:
„Ombudsmen ima pravo pokretati postupak
pred nadležnim sudovima i intervenirati
u postupcima koji su u toku...“ i član 7.
citiranog poglavlja Ustava Federacije BiH:
„U izvršavanju svojih funkcija ombudsmen
može istraživati sva službena dokumenta,
12 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
uključujući i tajna, kao i sudske i upravne
spise i zahtijevati saradnju od svake osobe,
uključujući bilo kog službenika...“. Postojeće
stanje, u navedenom kontekstu, nam govori
o izuzetno velikom raskoraku na relaciji de
iure vs de facto stanje.
Poslovni sistem Bosne i Hercegovine od
stjecanja nezavisnosti doživio je korjenite
promjene. Osnov promjena nalazi se u
preambuli Ustava BiH: „U želji da podstakne
opće blagostanje i ekonomski razvoj kroz
zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje
tržišne privrede“, odnosno u članu I stav 1.
Ustava BiH: „Postoji sloboda kretanja širom
Bosne i Hercegovine i entiteti neće ometati
punu slobodu kretanja osoba, roba, usluga
i kapitala širom BiH.“ Mnogi instituti iz
prethodnog sistema su nestali. Neki od
njih promijenili su sadržaj i teleološku
odrednicu. Nastaju nove institucije i
istovremeno se mijenja pozicija države
u odnosu na tržište. Kreira se tržište sa
drugačijim sudionicima i pravilima igre.
Najveće zasluge za promjenu cjelokupnog
sistema u BiH, pa tako i poslovnog, pripadaju
procesu privatizacije, koji se u našoj zemlji
provodio na dva nivoa (entiteti, i kantoni u
Federaciji), uz istovrsnu nadležnost Agencije
za privatizaciju.1 Na početku procesa
utvrđeno je pet osnova potraživanja, ali
su potom, zbog restitucijskih problema,
evidentirane četiri vrste potraživanja: opća
potraživanja, stara devizna štednja, razlika
neisplaćenih penzija, potraživanja po osnovu
neisplaćenih plaća pripadnicima oružanih
snaga. Privatizacija se u Federaciji BiH
odvijala kroz tri faze: masovna privatizacija,
privatizacija komercijalnih kompanija i
privatizacija velikih državnih preduzeća.2
Masovnost je osigurana preko certifikata
koji nisu imali svojstvo vrijednosnog
papira, posebno ne za originarne vlasnike
certifikata, koji su iste prodavali po „tržišnoj
cijeni“ , koja je za 30-40 puta bila niža od
nominalne. Za razliku od njih, derivativni
vlasnici su mogli investirati u kupovinu
državnih preduzeća po nominalnoj cijeni.
Dakle, rijetko viđen primjer ambivalentne
vrijednosti certifikata (odnosno vaučera
u RS-u). Uz to, odredbe o društvima
za upravljanje fondovima, posebno u
Federaciji BiH, domaće su investitore sa
većinskim državnim kapitalom stavljale u
neravnopravan položaj. Navedena rješenja
rezultat su nepripremljenosti ovog procesa,
neriješene vlasničke situacije, neadekvatnog
institucionalnog okvira, pretjerane disperzije
nadležnosti, marginalne uloge Agencije za
privatizaciju, te neprihvatanja pozitivnih
iskustava iz drugih zemalja, poput,
primjera radi, zlatnih dionica.3 Sumirajući
dosadašnje rezultate, može se generalno
reći da ponuđeni model transformacije
vlasništva nije ponudio načine zaštite
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
državne (društvene) imovine, niti je otvorio
prostor stvaranju novih poslovnih subjekata
(malih i srednjih preduzeća).
Izborni sistem BiH karakterizira nekoliko
loših rješenja, koja su konzistentna
postojećem
nefunkcionalnom
sistemu.
Prvo od njih je finansiranje stranaka
iz budžeta, što ne doprinosi razvijanju
fer demokratske političke borbe. Nizak
izborni prag je naredni argument u korist
„profitabilnosti“ političkog organiziranja.
Brojnost stranaka je najbolji pokazatelj za
to. Kompenzacijske liste su priča za sebe.
One svjedoče o tome kako se prvo de iure, pa
onda de facto, izuzetak pretvara u pravilo. U
prilog navedenoj tvrdnji nekoliko odredbi.
Prema članu 10.2 stav 2. Izbornog zakona
BiH:4 „Od 98 mandata za Predstavnički
dom Parlamenta Federacije BiH, između
23% i 27% procenata su kompenzacijski
mandati.“ Ili, član 9.2 stav 1: „Predstavnički
dom Parlamentarne skupštine BiH sastoji
se od 42 člana, od kojih 28 neposredno
biraju birači registrirani za glasanje za
teritoriju Federacije BiH, a 14 neposredno
biraju birači registrirani za glasanje za
teritorij RS-a.“ Neposrednost biranja se,
posredstvom kompenzacijskih mandata,
relativizira u naredna dva stava ovog
člana. U stavu 2. se navodi: „Od 28 članova
koje naposredno biraju birači sa područja
Federacije (za Predstavnički dom PSBiH)
21 se bira iz višečlanih izbornih jedinica...,
a sedam su kompenzacijski mandati...“, a u
stavu 3: „Od 14 članova sa područja RS-a...
pet su kompenzacijski mandati...“ Radi se o
odredbama koje pod hitno treba mijenjati
jer, otvaranjem ogromnog prostora za
diskreciju, u značajnoj mjeri doprinose
delegitimiranju izborne volje birača. U red
neadekvatnih rješenja spada i ono iz člana
1.9.: „Mandat pripada izabranom nosiocu
mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji...
koja ga je predložila na kandidatskoj listi...“.5
Zatvorene liste bi, u navedenom kontekstu,
imale daljnji negativan učinak na izgradnju
demokratskog izbornog sistema.
Normativna funkcija se ostvaruje sa
djelomičnim uspjehom - primjetna je
teleološka manjkavost i nedosljednost, česte
izmjene propisa, njihovo neprovođenje,
kao i različito reguliranje na entitetskom
nivou, što je posebno vidljivo u normiranju
poslovnog sistema.
Ekonomska funkcija države, koja se, prije
svega, ispoljava kroz upotrebu javnih
sredstava, marginalizirana je. Višegodišnje
kašnjenje sa usvajanjem Zakona o sistemu
državne pomoći (posljednji u regiji) je u
uskoj vezi sa domaćim fiskalnim okvirom
(raspodjelom javnih sredstava). Primjena
ovog zakona je bitna ne samo za poslovni
sistem već i za aktuelna događanja: poplave,
zaštitu kulturno-historijskih spomenika,
zaštitu životne sredine. Valja napomenuti
da je državna pomoć6 „EU standard“ te da
je ova oblast regulirana 1957. (EEZ) i kao
takva zastupljena i u Lisabonskom ugovoru,
te da članice EU u prosjeku izdvajaju
više od 3% BDP-a za ovaj oblik državnog
intervencionizma. Socijalna funkcija, u
smislu njene realizacije, s obzirom da je
izvedenica prethodne dvije, nikako ne može
dobiti pozitivnu ocjenu.
2. Evropski integracioni proces:
zahtjevi vs potrebe
Zastoj, blokada, stagnacija, zaostajanje,
kašnjenje, novi pristup, stupanje na snagu
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju,
nedostatak koordinacije, neki su od
termina koji obilježavaju trenutno stanje
integracionog procesa.7 Početak tog procesa
nagovještavao je bolje rezultate. Temelj
ove konstatacije leži u prirodi bilateralnih
sporazuma o slobodnoj trgovini, zaključenih
sa zemljama regije, koji su uvažavali
osnovna načela međunarodne trgovine:
ravnopravnost i reciprocitet. Osnovni
cilj ovih sporazuma bio je uspostavljanje
područja slobodne trgovine (eliminiranjem
trgovinskih prepreka: carina i količinskih
ograničenja) koji će omogućiti ostvarenje
uzajamnih interesa ugovornih strana8, i
to po modelu koji je korišten u stvaranju
zajedničkog tržišta pola stoljeća unazad.
Prvi od njih - Sporazum o slobodnoj trgovini
sa Republikom Hrvatskom,9 upućivao
je na potrebu nacionalnog legislativnog
reguliranja pravnih instituta sadržanih u
tim sporazumima (konkurencija, državna
pomoć, javne nabavke, intelektualno
vlasništvo), a time i njihovu introdukciju u
domaći pravni (poslovni) sistem. Osim toga,
sporazum sadrži poziv za stvaranje validnog
osnova u kreiranju poljoprivredne politike,
državnih monopola komercijalne prirode,
reguliranje unutrašnjeg oporezivanja i,
uz to, uvođenje platnobilansnih teškoća
kao osnovnog argumenta za poduzimanje
protekcionističkih mjera.10
U navedenom kontekstu vrijedi spomenuti
i Odluku Vijeća ministara, odnosno njeno
neprovođenje, iz 2002. godine.11 Poslije toga
uslijedio je Sporazum o izmjeni i pristupanju
centralnoevropskom sporazumu o slobodnoj
trgovini - CEFTA 2006, koji predstavlja
multilateralni
sublimat
navedenih
sporazuma. On je imao dvostruki značaj: za
ekonomske odnose sa zemljama regije, ali i
kao priprema za adaptiranje standardima i
mehanizmima funkcioniranja unutrašnjeg
tržišta te je u tom smislu bio posljednje
upozorenje u pogledu potrebe akceptiranja
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 13
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osnovnih odrednica, koji su praćeni
odgovarajućim instrumentarijem za njihovo
provođenje.12 Nažalost, situacija ne samo
da se nije popravila već je primjena ovog
sporazuma, posebno u početnom periodu,
donijela uvećanje trgovinskog deficita.
Pored CEFTA-e, trenutno najaktuelniji
„integracioni“ međunarodni dokument
jeste Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
(SSP), odnosno njegova pravosnažna
ekonomska
izvedenica
Privremeni
trgovinski sporazum (PTS). Privremeni
sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima
između Bosne i Hercegovine i Evropskih
zajednica i njihovih članica (sa primjenom
od 1. 7. 2008.) predstavlja ekonomski
apstrakt Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju između Evropskih zajednica
i njihovih država članica i BiH. Primjenu
Privremenog sporazuma prati Privremeni
odbor za stabilizaciju i pridruživanje, čije
članove imenuje Vijeće ministara BiH, a koji
je sačinjen od sedam pododbora: pododbor
za trgovinu, industriju, carine, oporezivanje
i saradnju sa drugim zemljama, pododbor
za konkurenciju i unutrašnje tržište,
pododbor za poljoprivredu i ribarstvo,
zatim slijede pododbori za ekonomska i
finansijska pitanja i statistiku, pododbor za
transport, pododbor za sigurnost, pododbor
za inovacije, tehnološki razvoj i socijalnu
politiku.
Razlog
transponiranja
temeljnih
ekonomskih odredbi SSP-a13 u PTS je
period koji je potreban za stupanje na
snagu „stabilizacijskog sporazuma“. Veliki
značaj, u navedenom kontekstu, ima i
glava VII SSP-a: sloboda, pravda, sigurnost
(jačanje institucija i vladavine prava,
zaštita osobnih podataka, vize, upravljanje
granicom, azil i migracije, spriječavanje i
kontrola ilegalne imigracije, pranje novca i
finansiranje terorizma, saradnja o pitanju
nedozvoljenih droga, spriječavanje i borba
protiv organiziranog kriminala i drugih
nezakonitih aktivnosti).
U našem slučaju prošlo je više od pet godina
od zaključenja SSP-a, ali još uvijek nema
njegove
priželjkivane
pravosnažnosti.
Šta je to inkorporirano i potpisano u
stabilizacijskom sporazumu, a da još
uvijek nemamo očekivani i priželjkivani
(standardni) rezultat: stupanje na snagu,
i nastavak procesa - stjecanje statusa
kandidata za članstvo?! Iz dolje citiranih
odredbi sigurno se ne bi moglo reći da je
sadržaj SSP-a krivac za to.
Tako, u članu 10 stav 1. glave II SSP-a stoji:
„Politički dijalog između strana dalje će
se razvijati u smislu ovog sporazuma.
Političkim dijalogom pratit će se i jačati
bliski odnosi između Evropske unije i Bosne
i Hercegovine te doprinositi uspostavljanju
bliskih veza solidarnosti i novih oblika
14 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
saradnje između strana“ i, dalje, u stavu
2. tačka a): „Političkim dijalogom posebno
se unapređuje puna integracija Bosne i
Hercegovine u zajednicu demokratskih
država i postupno približavanja Evropskoj
uniji.“ Član 11. stav 1. SSP-a svjedoči o
institucionalnom segmentu dijaloga, te se, u
tom kontekstu, može smatrati i ključnim ne
samo za ovu glavu već i za sporazum u cjelini:
„Politički dijalog odvija se prvenstveno
unutar Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje,
koje ima opću nadležnost za svako pitanje
koje bi strane željela pred njega iznijeti.“
Na to se naslanja i član 12. SSP-a po kojem:
„Politički dijalog na parlamentarnom nivou
odvija se u okviru Parlamentarnog odbora za
stabilizaciju i pridruživanje, uspostavljenog
u skladu sa članom 121.“14
Detaljnije
reguliranje
institucionalnog
segmenta referira na glavu X SSP-a, prije
svega na član 115.: „Ovim se osniva Vijeće za
stabilizaciju i pridruživanje, koje će nadzirati
primjenu i provođenje ovog sporazuma.
Ono će se sastajati na odgovarajućem nivou
u redovnim razmacima i kada to oklonosti
zahtijevaju. Razmatrat će sva važna pitanja
koja se pojave u okviru ovog sporazuma i sva
druga bilateralna i međunarodna pitanja
od obostranog interesa.“15 Sastav Vijeća
za stabilizaciju i pridruživanje reguliran
je članom 116. stav 1. SSP-a: „… sastoji se
od članova Vijeća Evropske unije i članova
Evropske komisije sa jedne,16 i članova
Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, sa
druge strane“.
Uvođenje sintagme „kredibilna aplikacija“
svakako predstavlja novu nestandardnu
prepreku koja će, ukoliko kao takva
opstane, samo otežati integracijski proces
u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane,
supstitucija
postojećeg
mehanizma
koordinacije načelom supsidijarnosti bi
znatno doprinijela rješavanju problema koji
proizlaze iz podijeljene nadležnosti.
3. O novim/starim institutima je
riječ...
Predmet analize jesu pojedini instituti čije
reguliranje i primjena znatno nadilaze
okvire poslovnog sistema BiH. To su: malo
/ srednje poduzetništvo, reorganizacija
stečajnog dužnika i sistem državne pomoći,
te prateći instituti i institucije.
3.1. Malo / srednje poduzetništvo vs mali /
srednji subjekti male privrede
Jedna od oblasti koja je u BiH, još uvijek, van
normativnih standarda je segment malog
i srednjeg poduzetništva. I pored jasne
terminologije EU: mala i srednja preduzeća
(engl. Small and Medium sized Enterprises SME), u Federaciji BiH još uvijek se koriste
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
termini mali, odnosno srednji subjekti male
privrede. Zakon o poticaju razvoja male
privrede FBiH,17 na navedeni način, ukazuje
na marginalizaciju ove kategorije poslovnih
subjekata. To je vidljivo, i.a., i po kriterijima
klasifikacije malih i srednjih preduzeća
(rađenih prema modelu EU), koji se nastoje
mehanički inkorporirati u (bitno drugačiji)
bh. poslovni ambijent. Kontradiktornost je
posebno izražena kod dva kriterija: godišnji
promet i broj zaposlenih, na što se naslanja
identificiranje nositelja obaveze osiguranja
ugodnog poslovnog okruženja, gdje država
uopće ne nalazi sebe u ulozi „osiguratelja“.
Na kraju zakona je odredba koja se tiče
iznosa sredstava za poticaje razvoju
„male privrede“, koja nije stimulativnog
karaktera, jer predviđa izdvajanja do
2% budžeta Federacije BiH, čime se daje
legalitet svim izdvajanjima od 0,1-2,00%.
Ovome treba dodati nekonzistentnost
odredbi ovog zakona s odredbama zakona
o PDV-u i finansijsko-računovodstvenim
propisima, prije svega, zbog različitosti u
pogledu finansijskog kriterija, vrlo bitnog
za klasifikaciju malih i srednjih preduzeća.
Pored toga, registracijski propisi, u najširem
smislu, uopće ne poznaju ovu kategoriju
poslovnih subjekata. Ništa se značajnije, u
navedenom smislu, nije promijenilo ni sa
„najnovijim“ izmjenama zakona.18
Promjena trenutne situacije implicira hitnu
izradu studije izvodivosti o transformaciji
malih i srednjih preduzeća. Njihovo
definiranje treba da počiva na tačno
utvrđenim kriterijima: proizvodni program,
organizacijska struktura i tehnološka
struktura, proizvodni kapaciteti, kapital.
Potom slijedi uvažavanje ekonomskih
parametara: broj zaposlenih, prihod,
dobit, troškovi, porezi, bilans stanja, bilans
uspjeha, projekcija budžeta, i kriterija
za klasifikaciju: djelatnost, sektorska
pripadnost, vlasnička struktura. Navedeno
uključuje analizu faktora rizika: platni
bilans, tehničko-tehnološki program i
organizacijski model.19 Pored toga, pri
transformaciji malih i srednjih preduzeća
pažnju treba posvetiti analizi tržišta i to
prema osnovnim odrednicama unutrašnjeg
tržišta naznačenim u CEFTA-i. U tom smislu
posebno mjesto pripada Aneksu II Protokola
CEFTA-e: Lista prerada ili obrada što ih
je potrebno obaviti na materijalima bez
porijekla kako bi dobiveni proizvod stekao
status proizvoda sa porijeklom. Kada je u
pitanju kumulacija porijekla onda se, prema
Aneksu IV CEFTA-e, smatra da se radi o
proizvodima (materijalima) porijeklom
ne samo iz država potpisnica CEFTA-a i
članica Evropske zajednice, već i iz: Islanda,
Norveške, Švicarske, Lihtenštajna i Turske.20
O značaju malih i srednjih preduzeća u
zemljama Unije svjedoči, i.a., i Evropska
povelja21, kao i instrumentarij državne
pomoći namijenjen istima.22 Za očekivati
je da će Zakon o sistemu državne pomoći
(član 6. stav 2-c/1 „potpora malim i srednjim
preduzećima“), uz ranije spomenute
promjene,
kontribuirati
poboljšanju
trenutnog stanja.
3.2. Reorganizacija stečajnog dužnika
Uvođenje instituta reorganizacije, Zakonom
o stečajnom postupku Federacije BiH23 i
Zakonom o stečajnom postupku Republike
Srpske,24 predstavlja korak naprijed u
odnosu na ranija rješenja.25 Od sadržine
stečajnog plana, kao glavnog akta postupka
reorganizacije, zavisi da li će stečajni dužnik
nastaviti sa radom ili će stečajni dužnik,
okončanjem postupka, biti likvidiran. Sam
naziv zakona jasno upućuje na namjeru
zakonodavca: urediti proceduru stečaja,
sa ciljem izvršenja normativne obaveze. U
prilog tome ide i član 142. stav 1. ZoSPFBiH:
„Nakon otvaranja stečajnog postupka
dopušteno je izraditi stečajni plan u kojem
se može odstupiti od zakonskih odredaba
o unovčenju i raspodjeli stečajne mase.“
Drugim riječima, nije zabranjeno izvršiti
reorganizaciju stečajnog dužnika. Prema
našem zakonu, osnovne sastavnice stečajnog
plana su: pripremne osnove i osnove za
provođenje plana. U pripremnim osnovama
(član 145. ZoSPFBiH), pored mjera koje su
poduzete prije otvaranja stečajnog postupka,
treba navesti mjere koje će se poduzeti sa
ciljem stvaranja osnova za ostvarivanje
prava učesnika, odnosno podatke o
osnovama i posljedicama plana koji su
značajni za donošenje odluke povjerilaca o
planu i za njegovu sudsku potvrdu. Osnov za
provođenje (član 146-a ZoSPFBiH) sadržan
je u odredbama koje tretiraju modalitete
izmjene pravnog položaja stečajnog dužnika
i drugih učesnika u postupku, zatim
način, vrijeme i iznos do kojeg povjerioci
trebaju biti isplaćeni ili namireni na drugi
način, kao i mogućnost konverzije tražbina
povjerilaca u kapital stečajnog dužnika,
odnosno određenje stepena do kojeg se
dužniku može oprostiti njegov dug. On
treba da sadrži i: finansijsku prognozu,
vrste mjera koje treba poduzeti da bi se
vratila profitabilnost preduzeća dužnika,
način izvršenja reorganizacije, te izvore
finansiranja i finansijski plan za primjenu
stečajnog plana. U provedbenoj osnovi
nedostaje spona s ekonomskim aspektom
stečajnog plana, koji prije svega referira na
potrebu aktivnije uloge države, posebno u
pogledu mjera za smanjenje broja radnika.
U ovom dijelu trebalo bi uskladiti ZoSP
sa članom 6. stav 2-c/3 Zakona o sistemu
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 15
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
državne pomoći „Potpora u obeštećenju,
spašavanju ili restrukturiranju privrednih
subjekata“. Kod izjašnjenja o stečajnom
planu (član 157. ZoSPFBiH): „Stečajni sud
može pozvati tijela uprave nadležna za
predmet poslovanja stečajnog dužnika, te
nadležnu privrednu komoru da se očituje
o stečajnom planu.“ Posljednju riječ kod
potvrde stečajnog plana ima sud (član 173.
ZoSPFBiH): „Nakon što stečajni plan prihvate
povjerioci i nakon što na njega pristane
stečajni dužnik, stečajni sud će odlučiti o
tome hoće li stečajni plan potvrditi.“ Nadzor
nad provođenjem stečajnog plana (član 185.
stav 1. ZoSPFBiH) fakultativnog je karaktera:
„U pravilu, za sprovođenje stečajnog
plana može se predvidjeti da će se njegovo
ispunjenje nadzirati“, odnosno u stavu 2.
istog člana: „Ako je nadzor predviđen, nakon
zaključenja stečajnog postupka, nadzirat će
se stečajni dužnik ispunjava li svoje obaveze
prema povjeriocima...“
Profiliranje javnog interesa u evropskim
zemljama26
u
vitalnim
poslovnim
institutima, poput stečaja, ima sasvim
drugačiji karakter. Normativne izmjene su
neophodne i u dijelu ZoSP-a koji regulira
međunarodni stečaj, tačnije u članu 206.
kojim se relativizira najjače stvarno pravo
(pravo vlasništva) domaćih (izlučnih)
povjerilaca.27 Jedna od pretpostavki za
priznanje strane sudske odluke (član 205.
stav 1. tačka 3), pored nadležnosti organa i
izvršnosti, jeste „da priznanje ne bi bilo u
suprotnosti sa javnim poretkom Federacije
BiH“ . U našem postojećem ambijentu
problem je definiranje javnog poretka, pa time
i njegovo protekcionističko pozicioniranje
u kontekstu ostvarenja vlastitih interesa u
međunarodnom stečajnom postupku. Prvi
korak, u realizaciji navedenog cilja, upućuje
na cjelovitu primjenu Zakona o sistemu
državne pomoći.
3.3. Razvojna banka Federacije BiH
Jedna od institucija koja ima veliki značaj
za poslovni sistem je i Razvojna banka
Federacije BiH.28 Cilj Razvojne banke,
čiji kapital je u stoprocentnom vlasništvu
države,29 poticanje je privrednog razvoja i
ukupnog društvenog razvoja, te poticanje
održivog razvoja na području Federacije.
Banka može osnivati privredna društva i
biti članica privrednih društava u zemlji i
inozemstvu. Finansijski ciljevi banke, pored
obnove i razvoja privrede Federacije BiH, su:
■■ finansiranje privredne infrastrukture,
■■ finansiranje unapređenja poljoprivredne
proizvodnje,
■■ finansiranje ruralnog razvoja i poticanje
razvoja ruralnog turizma,
16 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
■■ finansiranje poticanja izvoza.
Općedruštveni ciljevi, pored potpore razvoja
malog i srednjeg poduzetništva, su:
■■ unapređenje obrazovanja i uvođenje
novih tehnologija i inovacija poslovnih
metoda,
■■ osiguranje izvoza roba i usluga iz
Federacije od netržišnih rizika,
■■ međunarodna
promocija
razvojnih
aktivnosti Federacije,
■■ unapređenje zaštite životne sredine,
■■ stvaranje jedinstvenog ekonomskog
prostora,
■■ stvaranje proizvodnih lanaca domaćih
proizvoda,
■■ ravnomjerni razvoj kantona Federacije.
Citirane zakonske odredbe svjedoče o
kvalitetnim teleološkim odrednicama, ali
i o postojanju značajnog neiskorištenog
prostora u smislu doprinosa Razvojne banke
unapređenju poslovnog ambijenta, a time i
poboljšanju ekonomsko-socijalne situacije u
Bosni i Hercegovini. Politička nestabilnost u
zemlji predstavlja najveću prepreku takvom
razvoju događaja.
3.4. Privredni (trgovački) sud vs kaznena
odgovornost pravnih osoba
Republika Bosna i Hercegovina, unutar
ranijeg pravosudnog sistema, imala je i
privredne sudove, koji su, kao specijalizirani
sudovi, bili organizirani u šest okružnih
privrednih sudova i Viši privredni sud.
Poslije stjecanja nezavisnosti Bosna i
Hercegovina ima nešto drugačiju sliku,
koja kazuje da Republika Srpska poznaje
ovu kategoriju specijaliziranih sudova,
za razliku od Federacije BiH, gdje unutar
općinskih sudova djeluje ukupno deset
privrednih odjeljenja. Prema članu 17a
Zakona o izmjenama i dopunama zakona
o sudovima Republike Srpske,30 okružni
privredni sudovi31 osnivaju se za područje
koje pokrivaju okružni sudovi. Uz pet
prvostepenih sudova djeluje i Viši privredni
sud, kao drugostepena instanca.32
U Republici Hrvatskoj, koja je članica
Evropske
unije,
također
postoje
(funkcioniraju) trgovački sudovi. Prema
Zakonu o područjima i sjedištima sudova,33
u Hrvatskoj djeluje sedam trgovačkih sudova
i Visoki trgovački sud. Republika Srbija, isto
tako, poznaje kategoriju privrednih sudova
- sedamnaest prvostepenih i Privredni
apelacioni sud.34 Slijedom navedenih
argumenata i u Federaciji BiH bi trebalo
osnovati privredne (trgovačke) sudove,
sa ciljem dinamiziranja i stabiliziranja
poslovnog ambijenta, pri čemu se misli
na brže stjecanje poslovnog subjektiviteta,
uvećanje porezne baze, efikasnije rješavanje
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sporova i svrsishodniji stečajni postupak.
U prilog navedenoj tvrdnji ide i Izvještaj
Evropske komisije o napretku BiH u 2011. u
dijelu koji govori o sudstvu.35
Kaznena odgovornost pravnih osoba
je institut novijeg datuma. Tako, po
francuskom Kaznenom zakoniku (1994)
kaznenopravna odgovornost pravnih osoba
referira na kaznena djela koja za njihov
račun počine njihovi organi ili zastupnici.36
Navedenim zakonom sve pravne osobe,
sa izuzetkom države i teritorijalnih
zajednica za djelatnosti koje se ne mogu
delegirati, kaznenopravno su odgovorne:
kako javnopravne, tako i privatnopravne,
profitne i neprofitne (udruženja, sindikat...).
Ovim odredbama nisu obuhvaćene strane
pravne osobe. Istovremeno, kaznenopravna
odgovornost pravnih osoba ne isključuje
kaznenopravnu odgovornost fizičkih osoba,
koji su počinitelji ili sudionici istih djela.
Dva su kumulativno postavljena uvjeta:
počinjenje kaznenog djela od njezinih
organa ili zastupnika, i počinjenje kaznenog
djela za račun pravne osobe. Kod prvog
uvjeta pod pojmom zastupnik misli se na
sve oblike zastupanja: zakonske, statutarne,
ugovorne, sudske. Drugi uvjet je postojanje
krivice u pogledu počinjenja kaznenog
djela za račun pravne osobe. U pogledu
navedenog, zauzet je stav da odgovornost
pravne osobe može postojati i bez postojanja
individualne odgovornosti fizičke osobe. U
tom smislu potrebno je utvrditi postojanje
povrede zakonske ili podzakonske odredbe,
elemente poput nemara, nesmotrenosti
i sl., koji se mogu pronaći u odredbama
o sigurnosti, zatim u nefunkcionalnoj
organizaciji
preduzeća,
greškama
u
rukovođenju, lošim radnim uvjetima, ili u
slučaju lukrativne krivice, o kojoj se može
govoriti prilikom ostvarenja dobiti, kao
npr. korištenjem rada neprijavljenih ili loše
plaćenih radnika, prekovremenim radom,
odnosno nepoštivanjem normi radnih
sati. Ekskulpacija kaznene odgovornosti
pravne osobe postoji u nekoliko slučajeva:
kad je organ ili zastupnik djelovao u strogo
osobnom interesu, kad je kazneno djelo
počinjeno samo u interesu nekolicine, kad
je kazneno djelo počinjeno u širem interesu
od onog pravne osobe. U slučaju statusnih
promjena usvojena su različita rješenja.37
4. Sistem državne pomoći u Bosni i
Hercegovini
Zakonom o sistemu državne pomoći BiH
(ZoSDP)38 kreirani su uvjeti za uređenje
oblasti državnog intervencionizma u našoj
zemlji. Pri tome treba naglasiti da conditio
sine qua non introdukcije i realizacije
državne pomoći predstavlja spremnost
za drugačijom redistribucijom javnih
sredstava. Zakonom o sistemu državne
pomoći BiH uređuju se opći uvjeti za
dodjelu, kontrola dodjele i korištenja,
odobravanje i povrat nezakonito dodijeljene
državne pomoći, popis državne pomoći i
izvještavanje o državnoj pomoći, sa ciljem
uspostavljanja i osiguranja konkurentnih
tržišnih uvjeta, kao i izvršavanja preuzetih
obaveza po zaključenim međunarodnim
ugovorima koji sadrže odredbe o državnoj
pomoći. Prema članu 3. ZoSDP-a, državna
pomoć je svaki stvarni ili potencijalni
javni rashod ili umanjeno ostvarenje
javnog prihoda, postojećeg, planiranog ili
potencijalnog, koja može biti dodijeljena
ili planirana direktno ili indirektno od
strane davatelja državne pomoći, u bilo kom
obliku, čime se narušava ili postoji opasnost
od narušavanja konkurencije na tržištu
stavljajući u povoljniji položaj određene
privredne subjekte, proizvodnju ili trgovinu
određenih proizvoda ili pružanje određenih
usluga, ukoliko to utječe na ispunjavanje
međunarodnih obaveza BiH iz ove oblasti.
Zakon se ne primjenjuje na: državnu pomoć
za poljoprivredu i ribarstvo, državnu
pomoć nacionalnoj sigurnosti ili vojnoj
industriji, uključujući pomoć dodijeljenu za
tehnologiju dvostruke namjene, pod uvjetom
da je svrha te pomoći da subvencionira robe
i tehnologiju koje su namijenjene isključivo
u svrhe nacionalne sigurnosti ili odbrane,
kao ni na javnu potrošnju za infrastrukturu.
Vrste državne pomoći po slovu zakona su:
subvencije, nepovratna pomoć, izuzeća,
porezne olakšice, otpis ili preuzimanje
duga,
krediti
sa
preferencijalnim
kamatnim stopama, pomoć za sanaciju,
restrukturiranje, istraživanje i razvoj.
Na ovaj način zakonodavac je izvršio
konfuziju instrumenata državne pomoći
i vrsta državne pomoći. Pod dozvoljenom
(odobrenom) državnom pomoći, po ZoSDP-u,
smatra se: pomoć socijalnog karaktera koja
se dodjeljuje pojedinačnim korisnicima bez
diskriminacije u pogledu porijekla robe,
proizvoda koji čine dodijeljenu državnu
pomoć; pomoć za naknadu materijalne štete
prouzrokovane prirodnim nepogodama
ili
drugim
vanrednim
okolnostima;
finansijska podrška pravnim i fizičkim
osobama kojima je, u skladu sa posebnim
pravilima, povjereno obavljanje usluga od
općeg ekonomskog interesa ili dodijeljeno
isključivo pravo obavljanja određenih
djelatnosti...; pomoć koja je usklađena sa
pravilom de minimis u skladu sa članom 2/c)
ZoSDP-a. Zakon predviđa i ustroj popisa
državne pomoći, koji treba da obuhvati sve
oblike državne pomoći dodijeljene u BiH,
klasificirane prema vrsti, kategoriji, iznosu,
trajanju, nivou vlasti i pravnoj osnovi i, uz
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 17
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
to, kao poseban dokument, sveobuhvatan
popis svih programa pomoći, pokrenutih
prije formiranja Vijeća za državnu pomoć.
Davatelji državne pomoći su: Bosna i
Hercegovina, Federacija BiH, Republika
Srpska, Brčko Distrikt BiH, kantonalne,
gradske i općinske uprave putem ovlaštenih
pravnih osoba, te svaka pravna osoba koja
dodjeljuje ili upravlja državnom pomoći, dok
se korisnicima državne pomoći smatraju
privredni subjekti koji obavljaju privrednu
djelatnost učestvujući na tržištu putem
proizvodnje ili trgovine roba i/ili usluga.
Navedenim zakonskim rješenjima uvodi se
sistemski pristup, čime se otvara prostor za
svrsishodnije ulaganje javnih sredstava, što
za rezultat treba da ima veću korist za domaće
poslovne subjekte, a time i za državu. Pri tome
se posebno misli na introdukciju pojedinih
vrsta pomoći: sanacija, restrukturiranje,
pomoć za istraživanje i razvoj, poticaji
malim
i
srednjim
preduzećima,
pomoć socijalnog karaktera, pomoć za
zapošljavanje, za obuku zaposlenih, zaštitu
životne sredine i uštedu energije, kao i na
trenutno najaktuelniju kategoriju pomoći:
pomoć za naknadu materijalnih šteta
prouzrokovanih prirodnim nedaćama ili
drugim vanrednim okolnostima. Dosljednja
primjena zakona trebala bi, kroz povećanje
konkurentnosti, doprinijeti ostvarenju bolje
pozicije za domaće poslovne subjekte, ali i
slabljenju, odnosno eliminiranju, nelojalne
konkurencije kojoj su izloženi.
Značaj ovog organa za bh. poslovni ambijent
ogleda se prije svega u ključnoj ulozi u
primjeni sistema državne pomoći, izraženog
kroz spektar vrsta i instrumenata pomoći, što
uključuje i postepeno uvođenje standarda u
pogledu relativnih pokazatelja koji će biti
dodjeljivani korisnicima. Ovome svakako
treba dodati ovlaštenja Vijeća u pogledu
nadzora i povrata dodijeljene pomoći, te
upravljanja popisom za državnu pomoć,
sa time da je u vršenju svojih ovlaštenja:
praćenje
korištenja
pomoći,
izrade
godišnjeg izvještaja, kao i izrade inventara
državne pomoći, ovaj organ upućen na
državne institucije (organe za provođenje):
Vijeće ministara BiH, entitetske vlade i
Vladu Brčko Distrikta. Ono što u primjeni
ZoSDP-a može predstavljati problem jeste
način odlučivanja. Naime, prema članu
11. ZoSDP-a, kvorum predstavlja ukupan
broj članova (8) minus jedan. Za donošenje
punovažne odluke potreban je isti broj
glasova koji se traži za kvorum, pri čemu se
podrazumijeva glas najmanje jednog člana
iz svakog konstitutivnog naroda. Isto valja
posmatrati u kontekstu člana 7. ZoSDP-a:
„Konstitutivni
narodi
moraju
imati
najmanje po dva predstavnika u Vijeću…“.
Riječ je o nekonzistentnom naglašavanju
značaja konstitutivnosti naroda. Na ovo se
nadovezuje pitanje raspoloživosti sredstava
za funkcioniranje Vijeća za državnu pomoć,
pri čemu se kontekst sastoji u strukturnoj i
vremenskoj odrednici fiskalnog okvira.
4.1. Vijeće za državnu pomoć funkcionalnost
4.2. Konkurencijsko vijeće - način
odlučivanja kao problem
Vijeće za državnu pomoć spada među
najmlađe institucije u pravnom i poslovnom
sistemu Bosne i Hercegovine. Potreba
uvođenja ovog organa iskazana je, i.a., u
Zajedničkoj izjavi Sporazuma CEFTA 2006,
u vezi sa članovima o konkurenciji i državnoj
pomoći (20. i 21.) - tačka 3: „Strane će u
periodu navedenom u stavu 1. uspostaviti
operativno neovisno tijelo koje će biti
nadležno za primjenu pravila konkurencije i
državne pomoći.“ Osnov institucionalizacije
državnog intervencionizma nalazi se u
članu 36. stav 4. PTS-a: „Bosna i Hercegovina
osnovat će samostalni organ, kojem će
povjeriti ovlaštenja neophodna za punu
primjenu stava 1. (c), u roku od dvije
godine od dana stupanja na snagu ovog
sporazuma. Taj organ će inter alia biti
ovlašten da odobrava programe državne
pomoći i pojedinačna sredstva pomoći...,
kao i ovlaštenje da određuje povrat državne
pomoći koja je nezakonito dodijeljena.”
Ovaj rok je, u našem slučaju, probijen za
više od dvije godine, s obzirom da je Vijeće
konstituirano tek krajem 2012. godine.
Konkurencijsko vijeće predstavlja veoma
važnu instituciju za sve poslovne subjekte,
ali i za društvo u cjelini. Ovo iz razloga što
politika i pravo konkurencije predstavljaju
osnov i okvir za pojedinačni i društveni
napredak te, posmatrano u tom kontekstu,
predstavljaju javni, odnosno općedruštveni
interes. U prilog značaja fer nadmetanja za
(svako) društvo ide i konstatacija po kojoj
pravila konkurencije predstavljaju refleksiju
sistema vrijednosti jednog društva. Jedno
od rijetkih problematičnih rješenja Zakona
o konkurenciji BiH (ZoK),39 koji je rađen po
komunitarnom modelu tržišnog nadmetanja,
predstavlja odredba o načinu odlučivanja u
Konkurencijskom vijeću. Po slovu zakona,
Vijeće je sastavljeno od šest članova, pri
čemu se, vidljivo iz procedure imenovanja,
respektira načelo konstitutivnosti naroda i,
uz to, načelo pariteta (po dva predstavnika
iz reda konstitutivnih naroda). Pored
toga, u članu 24. ZoK-a navodi se sljedeće:
„Konkurencijsko vijeće može punovažno
odlučivati ako sjednici prisustvuje najmanje
pet članova... Odluke Konkurencijsko vijeće
(stav 2) donosi većinom glasova prisutnih
18 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
članova.“ Ove odredbe mogu se svrstati
u kategoriju dobrih rješenja. Međutim,
završna odredba po kojoj „za svaku odluku
mora glasati najmanje po jedan član iz reda
konstitutivnih naroda“ kvari cjelokupan
sistem. To znači, da za odluku mogu glasati
četiri člana Vijeća (jedan više od potrebne
većine - tri), ali se ona neće smatrati
punovažnom, ako za nju nije glasao jedan
član nekog od konstitutivnih naroda. Riječ
je o pogrešnom tumačenju konstitutivnosti
koje,
potencijalno,
otvara
prostor
opstrukciji, time mogućoj neefikasnosti
Vijeća i nefunkcionalnosti samog zakona,
sa negativnim posljedicama po tržišne
takmace, ali i za općedruštveni interes (veće
cijene, slabiji kvalitet proizvoda, slabija
zaštita potrošača, rast nezaposlenosti, pad
životnog standarda, ekonomska stagnacija).
5. Zaključak
Izgradnja bh. pravnog sistema ne odvija se
prema utvrđenim standardima. Domaći
model vlasničke transformacije, prije
svega zbog nekvalitetnih „privatizacijskih“
normi, nije kontribuirao kreiranju dobrih
društvenih temelja. Neusvajanje zakona
o restituciji ima značajne implikacije u
segmentu ostvarenja i zaštite osnovnih
ljudskih prava.
Dio domaćih propisa sadrži nejasne
teleološke
odrednice
ili
nedovoljan
instrumentarij za njihovo provođenje. Sa
druge strane, pojedina ustavna rješenja,
i pored svoje jasnoće, nisu iskorištena na
adekvatan način (npr. o ombudsmenima).
Kod pojedinih sistemskih propisa kasni se sa
donošenjem (npr. ZoSDP-a). Dio normativne
nedorečenosti referira na neefikasan sistem
odlučivanja (Konkurencijsko vijeće, Vijeće
za državnu pomoć).
Nije na adekvatan način iskorišten
instrumentarij međunarodnih (trgovinskih)
sporazuma, posebno CEFTA-e 2006, preko
koje je otvoreno tržište ne samo zemalja
potpisnica (regije) već i EZ i Turske.
Česte promjene propisa nisu u službi
ostvarenja načela pravne sigurnosti, što uz
(entitetsku) neujednačenost propisa otežava
funkcioniranje tržišta. Normativne izmjene
nisu na liniji afirmacije poduzetništva, a
time ni ostvarenja općedruštvenog interesa.
Proces
dezinstitucionaliziranja
ima
interni i eksterni karakter. Zbog svega
navedenog domaći poslovni subjekti su
izloženi nelojalnoj konkurenciji, što, uz
ranije navedeno, rezultira značajnim
kontinuiranim trgovinskim deficitom i
ekonomskom stagnacijom, ali i blokadom
integracionog procesa.
Popravljanje stanja implicira dinamiziranje
integracijskog
procesa,
posebno
intenziviranje aktivnosti oko usvajanja
pravne stečevine EU, jačanje institucija,
što uključuje i eksternu dimenziju (Vijeće
za stabilizaciju pridruživanje i dva
odbora), zatim internu harmonizaciju i
veću dosljednost u realiziranju domaćih
i međunarodnih normi. Normativnu
neujednačenost,
umjesto
mehanizma
koordinacije,
rješavati
posredstvom
načela supsidijarnosti. Osnovne propise
pravnog sistema restrukturirati, učiniti ih
funkcionalnijim, te raditi na profiliranju
i zaštiti javnog interesa i efektivnoj zaštiti
osnovnih ljudskih prava.
Pored toga, ubrzati proces izgradnje
osnovnih karika sistema: kompetentnosti,
konkurencije i odgovornosti. Rješenja
o sukobu interesa treba da idu u susret
ostvarenju općeg interesa. Neophodne su
izmjene izbornog zakona, posebno u dijelu
koji se tiče kompenzacijskih mandata i
nositelja mandata.
Potrebna je aktivnija uloga države u
ostvarenju datih funkcija - što bi u
poslovnom smislu, prije svega, značilo
potrebu animiranja sistema državne pomoći
(dosljedniju primjenu ZoSDP-a), stvarnu
afirmaciju
privatnog
poduzetništva,
ubrzanje procesa registracije poslovnih
subjekata, afirmaciju instituta reorganizacije
stečajnog dužnika, kao i pojedine izmjene
u pogledu međunarodnog stečaja (npr.
član 206. ZoSP-a - poboljšanje pozicije
domaćeg izlučnog povjerioca, i izgradnja
protekcionističke supstance javnog poretka,
kod priznanja stranih sudskih odluka), te
bolju iskorištenost potencijala Razvojne
banke Federacije BiH.
(Napomene)
1 Prema članu 4. Zakona o Agenciji za privatizaciju
FBiH djelatnost Agencije jeste obavljanje stručnih
i drugih poslova u vezi sa privatizacijom. Član 5:
„Agencija Federacije naročito inicira i učestvuje u
pripremi donošenja zakona i drugih propisa u području
privatizacije... odobrava i sprovodi privatizaciju
preduzeća koja imaju dijelove na području više
kantona...” („Službene novine Federacije BiH“, br.
18/96, 2/02 i 110/12).
2 Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine
Federacije BiH“, br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00,
61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09).
3 O zlatnim dionicama više u: E. Rizvanović, Poslovno
pravo: osnivanje, natjecanje, prestanak poslovnih
subjekata, Privredna štampa, Sarajevo, 2013, str. 87.
4 „Službeni glasnik BiH“, br. 7/02, 9/02 i 20/02.
5 Tekst zakona preuzet 28. 8. 2014. sa: www.izbori.ba/
ZAKONI/Izborni_zakon_PREČIŠĆENI_TEKST-bos.
pdf
6 Više o institutu državne pomoći i funkcijama države
u: E. Rizvanović, Državna pomoć u zemljama Evropske
unije - iskustva za Bosnu i Hercegovinu, Štamparija
Fojnica, 2005.
7 Prema Izvještaju Evropske komisije o napretku
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 19
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Bosne i Hercegovine u 2011. godini, ključne riječi koje
se u kontekstu stagnacije BiH koriste su: nedostatak
političke volje, nedovoljno izgrađena institucionalna
struktura, osporavanje teritorijalnog integriteta,
korupcija, nedovoljno jaki administrativni kapaciteti,
neusvajanje globalnog fiskalnog okvira, (ne)
funkcionalnost, nesklad obrazovnog sistema i potreba
tržišta rada, nepostojanje sistema državne pomoći,
loš sistem javnih nabavki, izostanak realizacije IPA
programa pomoći, neefikasno sudstvo, nepostojanje
adekvatne industrijske i poljoprivredne politike.
Brisel, 12. 10. 2011. SEC (2011) 1206.
8 Član 1. stav 2. Sporazuma: „Ciljevi ovog sporazuma
su da se širenjem međusobne trgovine podstiče
skladan razvoj privrednih odnosa između ugovornih
strana,... napredak privredne djelatnosti, porast
životnog standarda, porast zapošljavanja...” Sporazum
o slobodnoj trgovini između BiH i SRJ, „Službeni
glasnik BiH“, broj 4/02.
9 Sporazum je potpisan 19. 12. 2000. godine, a
Predsjedništvo BiH ga je ratificiralo 14. 6. 2001. godine.
10 Više u: E. Rizvanović, Sporazumi o slobodnoj
trgovini i ekonomska funkcija države, Zbornik
radova sa V međunarodnog savjetovanja „Aktualnosti
građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne
prakse“ Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, juni
2007.
11 Odluka o mjerama zaštite domaće proizvodnje od
prekomjernog uvoza, „Službeni glasnik BiH“, broj
30/02.
12 O sporazumu CEFTA vidjeti u: E. Rizvanović, Šta je
nama CEFTA, Pravna riječ, broj 20, Banja Luka, 2009.
13 Na ekonomski značaj SSP-a upućuje podatak da, od
ukupno deset glava, po obimu najviše prostora pripada
ekonomskom segmentu: slobodno kretanje roba (glava
IV), ostale tržišne slobode (glava V): kretanje radnika,
pružanje usluga i poslovno nastanjivanje, kretanje
kapitala, glava VI - usklađivanje zakona, provođenje
zakona i pravila konkurencije (državna pomoć, javna
preduzeća, intelektualno vlasništvo, javne nabavke,
standardizacija, mjeriteljstvo, akreditacija, zaštita
potrošača, uvjeti rada i jednake mogućnosti) i glava VIII
(politike saradnje): ekonomska i trgovinska politika,
saradnja u oblasti statistike, bankarstvo, osiguranje,
finansijske usluge, revizija, finansijska kontrola,
promoviranje i zaštita investicija, saradnja u oblasti
industrije, malih i srednjih preduzeća, poljoprivrede,
turizma, carina, ribarstva, oporezivanja, socijalne
politike, obrazovanja, kulture, transport, energija,
okoliš, regionalni i lokalni razvoj, reforma javne
uprave.
14 Član 121. SSP-a: „Ovim se osniva Parlamentarni
odbor za stabilizaciju i pridruživanje. To će biti forum
u kojem će se članovi Parlamentarne skupštine BiH i
Evropskog parlamenta sastajati i razmjenjivati stavove.
Odbor će se sastajati u vremenskim razmacima koje
sam utvrdi.“
15 „Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje će, u izvršenju
njegovih dužnosti, pomagati Odbor za stabilizaciju i
pridruživanje, koji se sastoji od predstavnika Vijeća
EU i predstavnika Evropske komisije, sa jedne strane,
i predstavnika Vijeća ministara BiH, sa druge strane.“
- član 118. stav 1. SSP-a.
16 Član 116. stav 5. SSP-a: „U pitanjima koja se nje tiču,
20 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
Evropska investiciona banka učestvuje u radu Vijeća
za stabilizaciju i pridruživanje u svojstvu posmatrača.“
17 „Službene novine Federacije BiH“, broj 17/06.
18 Zakon o izmjenama i dopunama zakona o razvoju
male privrede, „Službene novine Federacije BiH“, broj
25/09.
19 O malim i srednjim preduzećima vidjeti i u: E.
Rizvanović, Osnovi poslovnog prava, Ekonomski
fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“, Mostar, 2011,
str. 214-218.
20 Argument koji se ovom prilikom može navesti u
pogledu neophodnosti de iure i de facto promjena
u ovoj oblasti jesu i konstatacije iz Izvještaja
revizije učinka „Podrška razvoju malog i srednjeg
poduzetništva u Federaciji BiH“, što ga je (2013)
izradio Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH.
„Mjere koje su poduzimane u proteklom periodu nisu
doprinijele značajnijem poboljšanju uslova za razvoj
malog i srednjeg poduzetništva... Realizacija poticaja
prema postojećim kriterijima ne potiče razvoj malog i
srednjeg poduzetništva“. Prema podacima Federalnog
ministarstva za razvoj, poduzetništvo i obrt (2010),
poticaji za uslužne djelatnosti su bili veći od poticaja
za proizvodne djelatnosti; www.saifbih.ba/javni-izvj.
21 European Charter for Small Enterprises (2000)
naglašava njihov značaj za rast, konkurentnost i
zapošljavanje, ali i principe na kojima počiva njihov
razvoj: edukacija i obuka, jeftiniji proces osnivanja,
unapređenje regulative i okruženja, povoljniji porezni
tretman i pristup finansijskim sredstvima; www.
ec.europe.eu/enterprise/sme.
22 O instrumentima državne pomoći vidjeti opširnije
u: E. Rizvanović, Državna pomoć u zemljama Evropske
unije..., op. cit., str. 154-165.
23 „Službene novine Federacije BiH“, broj 29/03.
24 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 67/02.
25 Više o stečaju u: V. Čolović, N. Milijević, Stečajni
postupak, Teoretska razmatranja, zakonski propisi,
sudska praksa i obrasci za praktičnu primjenu, Banja
Luka, 2004, str. 111-135.
26 Jedan od primjera je institut „vanrednog
upravljanja velikim preduzećima u krizi“, koji je u
Italiji reformiran Dekretom iz 1999. godine. Osnovni
ciljevi Dekreta bili su očuvanje zaposlenosti i zaštita,
odnosno održavanje proizvodne imovine, nastavkom,
reaktiviranjem i rekonverzijom poslovnih aktivnosti.
Nastavak poslovanja preduzeća regulira se prema
diverzifikaciji stečajnog plana, koji može biti: prijenos
pogona preduzeća, uz zadržavanje proizvodnih
aktivnosti i radnih mjesta, ili ekonomska i finansijska
sanacija. Više o ovom institutu u: E. Rizvanović,
Stečajni plan i pozicija države, Pravna riječ, broj 16,
Banja Luka, 2008, str. 57-69.
27 Član 206. stav 2. ZoSP-a: „Nakon objave oglasa
na oglasnoj ploči... nije moguće, dok teče postupak
za priznanje, pokrenuti parnični postupak kao ni
postupak izvršenja ili osiguranja u kojem je stečajni
dužnik stranka…“ Prema članu 206. stav 3: „Izuzetno od
stava 2. ovog člana izlučni i razlučni povjerioci... mogu
i za vrijeme trajanja postupka priznanja pokrenuti,
odnosno nastaviti prekinuti izvršni postupak radi
ostvarenja svojih zahtjeva... ali samo pod uvjetom ako
se sa tim složi strani stečajni upravnik.“
28 Zakon o Razvojnoj banci Federacije BiH, „Službene
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
novine Federacije BiH“, broj 37/08.
29 Prema Izvještaju Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2011.
godini, na bankarskom tržištu BiH djeluje 29 banaka, od toga: 21 strana banka,
sedam domaćih privatnih banaka i jedna banka u vlasništvu države.
30 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 119/08.
31 Okružni privredni sudovi, shodno članu 27b navedenog zakona, odlučuju: u
parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu
pravnog prometa robe, usluga vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih
prava na nekretninama, kao i na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira...;
u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i na unutrašnjim
vodama...; u sporovima koji se odnose na avione...; u sporovima iz autorskog
prava, srodnih prava i prava industrijske svojine; u sporovima nastalim povodom
djela za koje se tvrdi da predstavljaju nelojalnu konkurenciju ili monopolistički
sporazum; u postupcima stečaja i likvidacije...; u poslovima registracije pravnih lica
ili samostalnih preduzetnika…; o sprovođenju izvršnih postupaka po pravosnažnim
presudama privrednih sudova; o određivanju mjera osiguranja i pružanju pravne
pomoći sudovima... iz svoje nadležnosti; o vršenju poslova međunarodne pravne
pomoći iz svoje nadležnosti; o sporovima koji nastanu stranim ulaganjem...
32 Članom 27v. ovog zakona propisana je nadležnost Višeg privrednog suda:
„Odlučuje o žalbama protiv odluka okružnih privrednih sudova, a u prvom stepenu
i u drugim stvarima određenim zakonom; da odlučuje o sukobu nadležnosti i o
prenošenju nadležnosti okružnih privrednih sudova…“
33 „Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 144/10.
34 www.portal.sud.rs
35 U 2010. za sudove i tužiteljstva izdvojeno je 0,79% BDP. Na sudovima je oko dva
miliona neriješenih predmeta. Prosječno vrijeme potrebno za pokretanje poslovne
aktivnosti iznosi 55 dana, a za rješavanje sporova sudskim putem potrebno je 595
dana.
36 Ova vrsta odgovornosti uvedena je u europski pravni sistem polovinom
sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prvo u Holandiji, potom unutar
anglosaksonskog područja, nešto kasnije u Francuskoj, a u Hrvatskoj 2003. U
pripremi zakona, u kategoriju odgovornih pravnih osoba uvrštene su samo one
grupacije koje obavljaju komercijalnu, industrijsku ili finansijsku djelatnost, dok
su se uvrštavanju u krug kazneno odgovornih protivili: sindikat, političke stranke i
neprofitne organizacije. Više u: M. E. Cartier, Kaznenopravna odgovornost pravnih
osoba u francuskom pravu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Vol. 13, No
1, Zagreb, 2006.
37 Tako, na društvo sljednika, po praksi francuskog Kasacionog suda, ne mogu
se predbaciti kaznena djela koje je počinilo pripojeno društvo. Nasuprot tome,
u Republici Hrvatskoj postoji rješenje po kojem se pravnoj osobi - univerzalnom
pravnom sljedniku mogu, u slučaju prestanka pravne osobe - prednika, koji se
dogodio prije okončanja kaznenog postupka, izreći mjere poput: novčane kazne,
sigurnosnih mjera, oduzimanja imovinske koristi i javnog objavljivanja presude.
Ibid.
38 Objavljen u „Službenom glasniku BiH“, broj 10/12.
39 „Službeni glasnik BiH“, broj 48/05.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 21
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRIMJENA INFORMACIONO-KOMUNIKACIONIH
TEHNOLOGIJA KAO ZNAČAJAN USLOV ZA
UVOĐENJE ELEKTRONSKE UPRAVE
Doc. dr. Milica Tepšić
e-mail: [email protected]
Sažetak
Informaciono-komunikacione tehnologije u javnoj
upravi treba posmatrati kao dio nove i šire uloge
javne uprave u razvoju savremenog društva. Inovacije
u javnoj upravi su bile uglavnom normativnog i
organizacionog karaktera, ali javna uprava mora
pratiti i brze promjene koje je izazvala primjena novih
tehnologija. Efikasna elektronska komunikacija je od
suštinske važnosti za razvoj i reformu javne uprave,
jer javna uprava ima značajne potrebe za elektronskim
komunikacijama i upravlja značajnim komunikacionim
resursima. Informacione tehnologije mogu, doslovno, u
trenutku prenositi neograničenu količinu informacija
u raznim oblicima (tekst, brojevi, slika, zvuk, video...)
na bilo koju udaljenost. Zbog toga se informacionokomunikaciona infrastruktura javne uprave izdvaja
kao poseban prioritet za uvođenje elektronske uprave.
Ključne riječi: informaciono-komunikacione
tehnologije, informaciono društvo, elektronska
uprava
1. UVOD
Zahvaljujući informacionim tehnologijama i pravo i javna
uprava u 21. vijeku su se bitno promijenili. Pravo više ne možemo
isključivo posmatrati kao „skup normi“ koje, uz primjenu državne
prinude, regulišu ponašanje pojedinaca i pravnih subjekata
već i kao informacioni i komunikacioni fenomen, odnosno kao
mogućnost da se ljudsko ponašanje predvidi i svrsishodno usmjeri.
Informatizacijom prava i javne uprave otvaraju se pitanja, kako u vezi
sa neprimjenjivosti tradicionalnih pravnih instituta, tako i u pogledu
nepostojanja odgovarajućih pravnih propisa koji regulišu određena
područja. U savremenom pravu treba stvoriti pravnu podlogu za
primjenu informaciono-komunikacionih tehnologija (IKT), posebno
jer se stalno kasni sa pravnom regulativom, a tehnologija se sve
brže razvija. Zbog toga javna uprava mora težiti stvaranju novog i
sveobuhvatnog pravnog okvira i njegovog tehnološkog okruženja,
a ne samo prilagođavati često kruta pravna rješenja novonastalim
uslovima. Potrebno je definisati dugoročne ciljeve i nove razvojne
politike, jer je uvođenjem informacionih tehnologija nastala nova
22 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravna kultura koja zahtijeva sticanje
novih znanja. Danas se nove tehnologije
smatraju
temeljem
razvoja
uprave,
ekonomije društva znanja,1 a mogućnost
pristupa IT i njihovog korišćenja smatra
se ključnim za lični i društveni napredak.
Posebna uloga u društvenom razvoju u
tom smislu pripada elektronskoj upravi
(e-upravi) koja podrazumijeva upotrebu
IKT u javnoj upravi sa svrhom poboljšanja
efikasnosti, efektivnosti, transparentnosti
i odgovornosti. Svrha je e-uprave osigurati
građanima
pristup
informacijama
i
uslugama od javnog značaja na ugodan
način i sa što većom uštedom vremena i
sredstava.2 Uvođenjem e-uprave omogućava
se svim korisnicima (fizičkim i pravnim
licima) da poslove pred organima uprave
završavaju jednostavnije, brže i jeftinije.
Građanima je omogućeno da sve javne usluge
za koje je to pogodno koriste posredstvom
interneta i svog ličnog računara, drugog
kućnog ili mobilnog uređaja ili na klasičan
način, ali bez potrebe da obilaze više
šaltera, sa efikasnom realizacijom usluge,
kao i sa punim, jasnim i na internetu
lako dostupnim informacijama o usluzi.
Pravnim subjektima je omogućeno da
javne usluge koriste posredstvom interneta,
sa mogućnošću elektronske razmjene
podataka između svojih informacionih
sistema i organa uprave. Primjenom novih
metoda upravljanja i uvođenjem modernih
tehnologija u upravu sve više slabi njena
kontrolna, a jača uslužna funkcija. Uglavnom
se insistira na tome da javna uprava bude
više orijentisana ka građanima i da njen rad
bude lakše dostupan „oku“ javnosti.
Odnos čovjeka prema tehnologiji, prema
društvu i prema informaciji i znanju, danas
dobija, pod uticajem savremene računarske
tehnologije, novi značaj. Cjelokupno ljudsko
znanje razvija se prema eksponencijalnoj
krivulji, a 90% toga znanja nastalo je u
posljednjih 30 godina. Zato se sasvim
opravdano tvrdi da je izgubiti jednu godinu
ili kasniti jednu godinu za frontom svjetskog
razvoja danas, jednako kao zaostati prije
10 godina za pet godina ili i više. Ako tome
dodamo podatak da 90% svih naučnika
cjelokupne ljudske istorije predstavlja naše
savremenike, to ukazuje na činjenicu da
je nauka postala relativno nova pojava na
svjetskoj pozornici, ali ujedno prerasta u
masovnu ljudsku djelatnost i dobija sve epitete
zasebne industrijske grane. „U Sjedinjenim
Američkim Državama, jednom od trenutno
najrazvijenijih informacionih društava, na
poslovima rukovanja informacijama radi
više ljudi nego u poljoprivredi i industriji
zajedno“.3
„Kratkoročni uticaj novih tehnologija se
često precjenjuje, ali se njihov dugoročni
uticaj najčešće potcjenjuje.“ (The Economist)
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 23
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2. INFORMACIONO-KOMUNIKACIONE
TEHNOLOGIJE
a. Uticaj informacionih tehnologija na razvoj
informacionog društva
Pojam i definisanje informacione
tehnologije
Prvi koji je upotrijebio termin „informacione
tehnologije“ (Information technology - IT)
bio je Džim Domsik iz Mičigena, a to je
bilo u novembru 1981. godine. Termin je
upotrijebio kako bi modernizovao do tada
korišćeni „obrada podataka“. U to vrijeme
Domsik je radio kao računarski menadžer u
autoindustriji.
Termin IT često obuhvata i znatno šire
polje oblasti tehnologije, kao što su sve
one aktivnosti kojima se IT profesionalci
bave, od instalacija aplikativnih programa
do projektovanja složenih računarskih
mreža i informacionih sistema. Neke od tih
aktivnosti su: umrežavanje i inženjering
računarskog
hardvera,
dizajniranje
softvera i baza podataka, kao i upravljanje
i administracija informacionim sistemom.
IT je opšti termin koji opisuje tehnologiju
koja pomaže proizvodnji, manipulaciji,
skladištenju, komunikaciji i distribuciji
informacija. Nastala je pedesetih godina
prošlog vijeka, pojavom prvih komercijalnih
računara, spajanjem mikroelektronike,
komunikacione i računarske tehnologije. IT je
pojam kojim opisujemo dijelove (hardversku
opremu) i programe (softver) koji nam
omogućavaju pristupanje, organizovanje,
manipulisanje i predstavljanje informacija
elektronskim putem. Dakle, najvažniji
element IT su računari. IT danas značajno
utiče na razvoj modernog društva pa se kaže
da živimo u informatičkom (informacionom)
dobu.
Teško je dati egzaktnu definiciju IT, ali
možemo reći da termin IT obuhvata
sve oblike tehnologija koje se koriste za
kreiranje, čuvanje i razmjenu informacija u
različitim vidovima (poslovni podaci, govor,
zvuk, slike, multimedija i dr.).
IT je naučna disciplina koja se javlja krajem
prošlog vijeka, sa prelaskom društva iz
industrijskog u informatičko doba. Izuzetno
se brzo razvija i širi njena upotreba,
sa neprekidnim pojavljivanjem novih
tehnologija, a ima ogroman uticaj na ljudsko
društvo u svim aspektima.
Američka asocijacija za informacione
tehnologije
(Information
Technology
Association of America – ITAA) definiše
IT
kao
„izučavanje,
dizajn,
razvoj,
implementacija i podrška ili upravljanje
računarskim informacionim sistemima (IS),
softverskim aplikacijama i hardverom“.
IT koriste računare i računarske programe
da konvertuju, uskladište, štite, obrade,
bezbijedno šalju i primaju informacije.4
Danas živimo u svijetu u kome tehnološki
napredak dovodi do kvalitativnog skoka, do
informatizacije koja ima sve karakteristike
nove, industrijske i društvene revolucije.
Značaj nauke, tehnologije i informacije u
savremenom svijetu toliko je porastao da
najrazvijenije zemlje svijeta već ulaze u
fazu razvoja koju nazivamo informacionim
društvom.
Informaciono društvo (Information society)
je ono u kojem su znanje i pravovremene,
sveobuhvatne i tačne informacije osnovni
upravljački resursi, koji osiguravaju progres
i budućnost svojim građanima. Termin
informaciono društvo implicira centralnu
ulogu informacije. Pojam informaciono
društvo počeo se koristiti 1970-ih, kad su
industrijski razvijene zemlje u njemu vidjele
način izlaska iz dvostruke krize: krize modela
rasta i krize upravljanja zapadnjačkim
demokratijama.5 Krajem 20. vijeka, u
tehnološki naprednim državama proizvodnja
dobara zamjenjuje se proizvodnjom i
potrošnjom usluga i informacija. Pojam
postindustrijskog društva prvi je pomenuo
američki sociolog Daniel Bell u svojoj knjizi
„Dolazak postindustrijskog društva“ („The
Coming Of Post – Industrial Society“), u
kojoj kaže da je to društvo koje karakteriše
„centralizacija teoretskog znanja kao izvora
inovacija i političkih formacija u društvu“.
Informaciono društvo predstavlja novi vid
društvenih odnosa, gdje ključnu ulogu igra
IKT.
Na Svjetskom samitu o informacionom
društvu, održanom pod pokroviteljstvom
Ujedinjenih nacija 10-12. decembra 2003.
u Ženevi, u tački 1. Deklaracije principa
predstavnici naroda svijeta izjavili su da je
njihova zajednička želja i obaveza da izgrade
informaciono društvo koje je okrenuto
ljudima i orijentisano ka razvoju, u kojem
svi mogu da stvaraju, pristupe, koriste i
dijele informacije i znanje, omogućavajući
pojedincima, zajednicama i narodima da
ostvare svoj puni potencijal u promovisanju
njihovog održivog razvoja i unapređenju
njihovog kvaliteta života. U završnom
dokumentu prve faze Svjetskog samita o
informacionom društvu (World Summit
on the Information Society, WSIS), stoji:
„Informaciono društvo je takvo društvo u
kome svako može da stvara, pristupa, koristi
i dijeli informacije i znanje, omogućavajući
tako pojedincima, društvima i narodima
da razviju svoje potencijale potpuno u
promociji sopstvenog održivog razvoja i
unapređenju kvaliteta života.“ Istorijski
posmatrano,
u
prvom
milenijumu
prenošenje informacija je bilo prvenstveno
usmeno, u drugom milenijumu bilo je
24 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
preko pisanog, a kasnije štampanog teksta,
a u trećem milenijumu većina informacija
prenosi se elektronski. Privreda razvijenih
zemalja sve više se temelji na obnovljivim
resursima (znanje i informacije, biološki
izvori, sunčeva energija) i na tzv. visokim
tehnologijama, koje troše skromne količine
energije i praktično neograničene resurse.
Kako kaže Peter Drucker,6 „informacija je
resurs današnjice i budućnosti, ali ona nije
poput materije ili energije. Upotrebom se ne
troši, raspodjelom se ne smanjuje. Ako nešto
znam mogu naučiti druge, a da sam ništa
pri tome ne gubim. Primjenjujući to što
sam saznao ne samo da ne gubim korišćeno
znanje već ga oplemenjujem praksom.“
b. Prednosti informacione tehnologije
Računari
međusobno
povezani
komunikacionim
mrežama
svojim
korisnicima pružaju kako na privatnom
tako i na poslovnom planu mnoge prednosti,
kao što su: brzina, dosljednost, preciznost i
pouzdanost.
■■ Brzina - za rješavanje većine problema
i donošenje odluka potrebno je veoma
kratko vrijeme. Ponekad je neophodno
brzo razmišljanje i donošenje odluke u
djeliću sekunde (split-second thinking).
Čak je i najbržim umovima potrebno
znatno više vremena od djelića sekunde.
Primjera radi, niko živ nije u stanju
da napiše rečenicu za djelić sekunde.
Računari, sa druge strane, sve što rade
rade u djeliću sekunde. U nepreglednom
obilju najrazličitijih poslova oni su
neuporedivo brži nego što će ljudi ikada
moći da budu. Oni su u stanju da gotovo
momentalno
izvrše
komplikovana
izračunavanja,
preuzmu
sa
diska
uskladištene informacije ili da prenesu
informacije sa jedne na drugu lokaciju u
bilo kom dijelu svijeta.
■■ Dosljednost (konzistentnost) - ljudi
često imaju velikih poteškoća da jednom
izvršenu aktivnost više puta ponove na
istovjetan način. Zaista, učiniti nešto
jedanput nije ni izbliza tako teško kao
kada tu istu stvar treba uraditi na isti
način i sa identičnim rezultatom više
puta uzastopno. Nasuprot tome, računari
dosljedno ponavljaju izvršene akcije, bilo
da se radi o pokretanju programa za rad
sa tekstom, za gramatičku i pravopisnu
provjeru nekog tekstualnog dokumenta
ili o reprodukciji nekog multimedijalnog
sadržaja za potrebe obuke, računar će
zahtijevanu aktivnost svaki put izvršiti
na potpuno identičan način.
■■ Preciznost - računari se odlikuju i
izuzetnom preciznošću. Oni mogu
detektovati najmanje razlike, koje ljudsko
oko nije u stanju da vidi.
■■ Pouzdanost - ako znamo da će se jedna
te ista procedura svaki put izvršavati
brzo, dosljedno i precizno, onda sa
pravom možemo očekivati pouzdanost
rezultata - drugim riječima, možemo se
osloniti na činjenicu da će ta procedura
uvijek iznova imati potpuno identične
ishode. Osim toga, možemo računati
na to da će računari i komunikacione
mreže ispravno funkcionisati i biti
dostupni onda kada su nam potrebni
- što predstavlja jednu drugačiju vrstu
pouzdanosti, tzv. pouzdanost upotrebe.
Generalno gledano, računari su veoma
pouzdani, a komunikacione mreže su
vrlo pouzdane i obično dostupne kad god
nam zatrebaju.
2. UTICAJ INFORMACIONE
TEHNOLOGIJE NA PRAVO I JAVNU
UPRAVU
Primjenom savremenih IKT u javnoj
upravi, stvara se potpuno novi poslovni
ambijent, gdje nekadašnje ograničavajuće
varijable, mjesto i vrijeme, gube na značaju.
Tehnološki razvoj i građanstvo, koje sve
više koristi IT, otvara nove mogućnosti
i zahtijeva od javne uprave mnoge nove,
drugačije, brže, kvalitetnije i jeftinije
usluge. Veća ekonomska međuzavisnost i
rastući značaj međunarodnog povezivanja
zahtijevaju stalno prilagođavanje uprave
novim zadacima. Ona postaje ne samo
izvršilac zakona već i koordinator, kreator
i regulator politike razvoja u određenim
oblastima. Isto tako, moramo biti svjesni da
je pristup novim tehnologijama još uvijek
daleko od stvarnosti za ogroman broj ljudi,
a posebno za određene starosne grupe i
za seosko stanovništvo. To je uglavnom
posljedica odsustva osnovne komunikacione
infrastrukture, visokih troškova njene
izgradnje i razvoja, nepoznavanja novih
tehnologija, nedovoljnog znanja engleskog
jezika koji preovladava na internetu, kao
i pomanjkanje svijesti o koristima koje IT
donosi u odnosu na svakodnevne životne
potrebe. Zbog toga su tri komponente
IT međusobno neodvojive - računari i
komunikacije nemaju nikakvu praktičnu
vrijednost bez sposobnosti njihove upotrebe.
a. Aktivnosti (funkcije) e-uprave
Aktivnosti e-uprave pokazuju da je ona
praktična, transparentna, sa visokim
stepenom ubrzanja, (inter)aktivna za građane
i uključuje ekonomsku i političku funkciju.
E-uprava je, prije svega, u funkciji ubrzanja
ekonomskog razvoja, što je opšti i zajednički
interes. E-uprava se uvažava, konsultuje i
sama predstavlja kao profesionalni partner
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 25
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prema poslovnom svijetu (ekonomiji).
Ona je u stanju da neophodne aktivnosti
sa svoje strane u ekonomskim poslovima
preduzme brzo i efektivno. Zahtijevani
ekonomski procesi odvijaju se neprekidno
i sa minimumom resursa (ekonomično),
jer e-uprava ekonomske usluge pruža
posredstvom internet tehnologije.
Funkcije usluga e-uprave mogu se podijeliti u
tri glavne grupe:
1.
informacione
usluge
(pribavljanje
pojedinih informacija na zahtjev, npr.
informacije o zapošljavanju i stanovanju,
vodiči kroz upravne postupke, javni registri,
politički programi, propisi);
2. komunikacione usluge (interakcija sa
građanima, udruženjima i pravnim licima,
npr. diskusije o pojedinim pitanjima,
kontaktiranje službenika ili političara putem
elektronske pošte);
3. transakcione usluge (pribavljanje proizvoda
ili pružanje usluga, npr. rezervisanje karata,
elektronski podnesci, ispitivanja javnog
mnijenja, referendum, izbori).7
E-uprava je transparentna i daje kompletan
uvid u stanje i kretanje predmeta za svoje
korisnike. Ona omogućava da građani
i
biznismeni
maksimalno
sagledaju
unutrašnji tok administrativnih procedura,
da se pojača povjerenje između građana i
lokalne administracije i, najzad, građani
imaju priliku da djelimično preuzmu
odgovornost za kontrolu kvaliteta procedura
s obzirom na usluge koje im se pružaju. To
znači da se njene aktivnosti (funkcije) lakše
kontrolišu i usavršavaju.
U organizacionom smislu, informatizacija
potiče stvaranje horizontalno koordinisanih
mreža
radnih
grupa
(timova),
uz
tradicionalnu
vertikalnu
koordinaciju
hijerarhijom, a sa vremenom i umjesto nje.
Informatizacija olakšava i šire međusobno
povezivanje organizacija i djelatnosti javne
uprave, po logici njihovih funkcija, i preko
državnih granica. U smislu metoda rada,
upravljanje je oduvijek velikim dijelom
značilo obradu podataka, primjenu znanja,
razmjenu informacija. Informatizacijom
se mijenja način na koji uprava rukuje
podacima – pribavljanje, registracija,
obrada, čuvanje, prenos – bitno se skraćuje
vrijeme potrebno za kolanje informacija i
bitno povećava gustoća komuniciranja u
javnoj upravi.8
Vodeći računa o ostvarenim rezultatima u
svijetu, u pogledu primjene nauke i tehnike
u javnoj upravi, kod nas se mogu preskočiti
one faze koje su druge zemlje prošle, a sada
ih postignuti naučni i tehnološki napredak
čini nepotrebnim. Kao što to pokazuje
praksa u svijetu, a djelimično i kod nas,
korišćenjem računara otvaraju se velike
mogućnosti unapređenja rada javne uprave.
Razvoj računarske tehnologije obrade
26 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
podataka i elektronske komunikacije
otvara pitanje preispitivanja postojećih
postupovnih pravnih rješenja, posebno kada
je riječ o ostvarivanju i zaštiti sloboda i prava
građana i o realizaciji javnog interesa. Mnogi
poslovi koje obavljaju organi uprave odnose
se na vođenje evidencija i po prirodi stvari
povoljni su za automatsku obradu, čime se
otvara mogućnost brzog izdavanja raznih
potvrda i uvjerenja, uključujući njihovo
izdavanje bez dolaska stranaka u prostorije
organa uprave. Takođe, automatska obrada
podataka i elektronska komunikacija može
i treba dovesti do toga da organi uprave ne
traže od stranaka da im dostave određene
dokumente, nego će ih bez ikakvih problema
moći sami pribaviti ili neposredno obaviti
uvid u odgovarajuću evidenciju. Jasno da se
tu postavlja niz pravnih problema: dokazna
snaga podataka, dokazna snaga potvrda,
dostupnost podataka i pravo na dobijanje
potvrda, itd.9
b. Prepreke za realizaciju e-uprave
Koncept e-uprave nije lišen kritika, koje se
najvećim dijelom mogu sistematizovati u
sljedeće teze:
■■ promjene su ograničene na „menadžersku
agendu“ pružanja usluga, a propuštaju
se prilike jačanja demokratije koje pruža
IT;
■■ konzervativizam postojećih upravnih
elita suzbija izglede za odlučujuće
promjene;
■■ zanemaruje se pitanje nejednakog
pristupa internet uslugama, kako unutar
pojedine zemlje tako i između zemalja;
■■ interesi velikih korporacija na području
IKT imaju neprimjeren uticaj na
oblikovanje e-uprave;
■■ tradicionalni kontakti „licem u lice“
ne mogu na odgovarajući način biti
nadomješteni komunikacijom preko
interneta;
■■ teško je dokazati smanjenje troškova
obećanih reformama;
■■ zaobilaženje
tradicionalnih
predstavničkih organa (na svim nivoima
vlasti) može naštetiti demokratiji.10
4. STVARANJE OKRUŽENJA ZA
RAZVOJ E-UPRAVE
U razvijenim zemljama sve širu upotrebu
imaju „pametne kartice“ (smart cards),
predviđene za univerzalnu upotrebu, npr.
za identifikaciju, mogućnost plaćanja,
kupovine, finansijskih transakcija, itd.
Nove generacije mobilne telefonije stalno
pružaju korisnicima mogućnost korištenja
novih servisa, koji se proširuju sa govornih i
tekstualnih na internet i video-servise.
Iskustvo razvijenih zemalja pokazuje da je
uvođenje e-uprave, tj. pružanje potrebnih
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
informacija
građanima
i
poslovnim
subjektima, te omogućavanje izvođenja
transakcija (naprimjer, plaćanje poreza,
registracija vozila, prodaja robe i usluga
javnoj upravi) moguće samo uz ostvarenje
određenih osnovnih pretpostavki, kao što
su:
1. Razvoj odgovarajućeg zakonodavstva
e-uprave
Puni efekti primjene IKT se zasnivaju na
uređenom zakonodavstvu. Legislativna
aktivnost u području IKT jedna je od
najintenzivnijih svuda u svijetu, jer se
kvalitetom i brzinom uvođenja zakonskih
i podzakonskih akata određuje kako
tehnološka tako i finansijska budućnost svake
zemlje. Legislativa i regulativa na području
interneta trebaju iznaći rješenja koja će
omogućiti nesmetano odvijanje razmjene
informacija te obavljanje transakcija
posredstvom interneta. Treba uspostaviti
efikasan način usvajanja međunarodnih
normi i standarda za područje IKT i javne
uprave. Prioritet je usklađivanje propisa sa
direktivama i preporukama Evropske unije.
2. Stvaranje odgovarajuće IKT
infrastrukture, te horizontalno i
vertikalno umrežavanje organa uprave
Bitan preduslov za razvoj e-uprave je IKT
infrastruktura koja obuhvata:
■■ komunikacionu infrastrukturu koja
omogućava
računarsku
povezanost
organa uprave, kao i vezu sa internetom.
Komunikaciona infrastruktura organa
uprave obuhvata veći broj računarskih
mreža kojima upravljaju različite
institucije, ali koje treba razvijati tako
da se obezbijedi racionalna upotreba
resursa i međusobna povezanost mreža;
■■ računarske centre sa serverima i drugim
i n for m ac iono - komu n i k ac ion i m
resursima gdje će se smještati baze
podataka,
izvršavati
aplikacije
i
tehnološki
realizovati
elektronske
usluge;
■■ infrastrukturu
na
pojedinim
lokacijama koja uključuje lokalne
računarske mreže, računare, drugu
računarsku opremu i softver.
Zbog proširenosti računarskih mreža i
korišćenja bežičnih komunikacija omogućen
je rad van kancelarije, odnosno kod kuće ili
na putu, te će uskoro rad na daljinu postati
sve češći, a to će omogućiti da se radi u
vrijeme i u okruženju koje čovjeku najviše
odgovara, za razliku od sadašnjosti kada je
za obavljanje poslova potrebno prisustvo u
kancelariji. Omogućeno je lako pribavljanje
informacija, njihovo slanje i preduzimanje
određenih aktivnosti na osnovu njih, na
nove načine. Povezivanje u upravi može
biti ostvareno unutar jednog odjeljenja ili
na nivou cijele opštine / grada (intranet),
između više opština / gradova (extranet) i
na različitim nivoima javne uprave, te sa
drugim zemaljama (internet).
3. Unapređenje web-portala
Web-portal je mjesto pristupa informacijama
kojeg čini više različitih, logički povezanih
aplikacija koje su zajedničke većem broju
korisnika. Portali objedinjuju različite
informacije iz većeg broja izvora, pružajući
tako podatke i pristup brojnim aplikacijama,
koje bi u suprotnom predstavljale zasebne
jedinice. U javnoj upravi web-portal
predstavlja jedinstvenu tačku pristupa
većem broju elektronskih javnih usluga
kao što su centralni sistemi za provjeru
identiteta, elektronsko plaćanje, elektronski
obrasci i slično. Web-portali javne uprave
omogućavaju
građanima,
privrednim
subjektima i drugim organizacijama
neposredan i jednostavan pristup javnim
službama, pa se zbog toga usluge e-uprave
u velikoj mjeri usmjeravaju preko portala
e-uprave.
4. Stvaranje sistema elektronske razmjene
podataka kao osnove za elektronsko
poslovanje javne uprave
Jedan od najvažnijih dijelova e-uprave je
poslovanje unutar administracije. To su
aplikacije tipa Government to Employee,
a odnose se na elektronsko upravljanje
dokumentima, kao i korišćenje intranet
mrežne infrastrukture. Uvođenjem ovog
domena dobija se na uštedi i brzini rada
službenika koji rade u upravi zbog efikasnije
razmjene informacija, te jednostavnije, brže
i bolje komunikacije.
Prelazak sa papirnih na elektronska
dokumenta u organima uprave uključuje
brojna pitanja kao što su: dostava i čuvanje
elektronskog
dokumenta,
pouzdano
određivanje vremena nastanka dokumenta,
mogućnost formiranja papirnog originala za
akt koji je donešen u elektronskoj formi, kao
i brojna normativna rješenja u pojedinim
postupcima koja predstavljaju barijere
primjeni elektronskih dokumenata. Ova
pitanja su normativno uređena Zakonom
o elektronskom dokumentu. Neophodno
je da se propisima koji uređuju postupke
pred organima uprave, propisima koji
uređuju arhivsku građu, kao i propisima
o kancelarijskom poslovanju predvidi
upotreba
elektronskih
dokumenata.
Upravljanje elektronskim dokumentima u
organima uprave uslovljeno je postojanjem
centralne pisarnice jer je pisarnica centralna
tačka upravljanja papirnim dokumentima
u organu, pa ona zadržava svoju ulogu i za
slučaj elektronskih dokumenata. Sa druge
strane, sistemi za upravljanje elektronskim
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 27
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dokumentima, za razliku od postojeće uloge
pisarnica, treba da prate tok dokumenata
unutar organizacionih jedinica, sve do
pojedinih izvršilaca.
značajno povećanje efikasnosti njenog rada,
a uz to i velike uštede kao i neposredne
ekološke koristi zbog drastičnog smanjenja
potrošnje papira.
5. Izgradnja jedinstvenog sistema javnih
registara i evidencija
Pored vođenja evidencija u elektronskoj
formi, potrebno je obezbijediti efikasan i
bezbjedan pristup podacima iz evidencija
od strane službenika koji vode postupak,
da bi se eliminisala potreba da stranka u
postupku pribavlja dokaze o činjenicama iz
evidencije.
I pored toga što se mnoge službene evidencije
vode primjenom IKT i dalje se ne sprovode
odredbe Zakona o opštem upravnom
postupku, koje propisuju da će službeno lice
koje vodi postupak pribaviti po službenoj
dužnosti podatke o činjenicama o kojima
službenu evidenciju vodi organ nadležan
za rješavanje u upravnoj stvari. Na isti
način postupit će službeno lice u pogledu
činjenica o kojima službenu evidenciju vodi
drugi organ. To u praksi znači da je stranka i
dalje prenosilac informacija između organa.
Za pristup službenim evidencijama treba
uspostaviti centralni sistem za pristup
službenim evidencijama koji će, sa jedne
strane, biti povezan s informacionim
sistemima u kojima se vode pojedine
službene evidencije, a sa druge strane biti
povezan s organima kojima je potreban uvid
u službene evidencije. Centralni sistem će
obezbijediti jedinstven korisnički interfejs za
uvid u službene evidencije, kao i aplikativni
interfejs za povezivanja s informacionim
sistemima organa kojima je potreban uvid.
U slučaju pristupa podacima o ličnosti,
centralni sistem će registrovati informacije
o pristupu za potrebe obavještavanja
fizičkih lica na koje se podaci odnose u
skladu sa Zakonom o zaštiti podataka o
ličnosti. Pored uspostavljanja Centralnog
sistema za pristup službenim evidencijama,
potrebna je i modernizacija pojedinih
službenih evidencija, kao i promjena propisa
koji u pojedinim postupcima zahtijevaju
pribavljanje i podnošenje potvrda o
podacima iz službenih evidencija.
7. Stvaranje bezbjednosne infrastrukture
Brz razvoj primjene IKT prate bezbjednosni
rizici. Bezbjedna e-uprava znači bezbjednu
IKT infrastrukturu, bezbjedne sofverske
aplikacije, bezbjedne personalne računare,
bezbjedne podatke na prenosivim medijima,
odgovarajuću
organizaciju,
bezbjedne
elektronske
usluge,
informacionobezbjedonosnu kulturu i druge aspekte
informacione
bezbjednosti.
Aspekti
informacione bezbjednosti trebaju se uzeti u
obzir u svim aktivnostima razvoja e-uprave,
počevši od realizacije pojedinih IKT rješenja
pa do izrade propisa. Potrebno je obezbijediti
pouzdano i bezbjedno utvrđivanje identiteta
potpisnika elektronskog dokumenta i
korisnika elektronskih usluga. Osnov za to
je tehnologija elektronskog potpisa. Takođe
je potrebno postići punu primjenu Zakona
o elektronskom dokumentu kako bi se
elektronski dokument u praksi koristio kao
original, umjesto papirnog dokumenta.
Službena lica treba da koriste kvalifikovani
elektronski potpis kada elektronski potpisuju
službena dokumenta. Primjena elektronskog
potpisa u okviru e-uprave zasniva se na
Zakonu o elektronskom potpisu i propisima
koji su bazirani na tom zakonu. Uspješna
primjena Zakona o elektronskom potpisu
zasniva se na postojanju sertifikacionih tijela
koja će korisnicima pružati usluge izdavanja
elektronskih sertifikata u zadovoljavajućem
obimu i kvalitetu. Kvalifikovani elektronski
sertifikati predstavljaju osnovni način
utvrđivanja identiteta korisnika elektronskih
javnih usluga, kako u okviru korisničke
sesije, tako i u okviru elektronski potpisanih
dokumenata. Potrebno je obezbijediti
i
prekograničnu
interoperabilnost
elektronskog
potpisa
i
elektronskog
identiteta, a posebno sa članicama EU,
u skladu sa dokumentom Evropske
komisije „Action Plan on e-signatures and
e-identification to facilitate the provision
of crossborder public services in the Single
Market” (COM(2008) 798 final).
6. Izgradnja sistema baza podataka s
otvorenim pristupom
Potrebno je izgraditi jedinstveni sistem
poslovanja elektronskim dokumentima,
te digitalizovati postojeće dokumente, a
nove obavezno stvarati i čuvati u bazama
podataka u digitalnom obliku. Takođe se
mora definisati prava pristupa bazama
podataka. Javna uprava mora što prije
pristupiti stvaranju i razmjeni digitalnih
dokumenata uz smanjivanje stvaranja
papirnatih dokumenata na najmanju
moguću mjeru. Na taj će se način postići
28 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
8. Primjena standarda i interoperabilnost
Standardi i interoperabilnost11 u oblasti
e-uprave obuhvataju standarde formata
podataka, standardne protokole elektronske
komunikacije, funkcionalne karakteristike
sistema i standarde pristupačnosti, a
mogu obuhvatiti i standarde za softverske
i hardverske platforme i druge uslove koje
treba da ispunjavaju primijenjena IKT
rješenja.
Pri izradi standarda interoperabilnosti, pored
tehničkog, treba uzeti u obzir semantički
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i organizacioni aspekt interoperabilnosti.
Izrada standarda interoperabilnosti može
da uključi i referentnu implementaciju
softverskog rješenja kojim se demonstrira
implementacija tog standarda. U tom slučaju
referentna implementacija treba da bude
objavljena kao sofver otvorenog koda, sa
mogućnošću da čitav izvorni kod ili dijelovi
izvornog koda budu slobodno korišćeni
u
komercijalnim
i
nekomercijalnim
rješenjima.
9. Unapređenje procesa javnih nabavki
Potrebno je usvojiti nomenklature i
procedure koje su već u upotrebi u svijetu,
čak i ako one ne odgovaraju apsolutno našim
zahtjevima. Ovim se ne ostvaruje samo
ušteda kroz pristup svjetskim firmama kroz
portal Svjetske banke, već se i obezbjeđuje
izuzetno jeftin, a u mnogo elemenata i
besplatan, prenos znanja i tehnologije za
samu automatizaciju i elektronizaciju.
10. Modernizacija procesa
Neophodno je da se suštinski reformišu
procesi kojima se realizuje pružanje
usluga, koristeći mogućnosti koje pružaju
IKT. Modernizaciju procesa čine sljedeći
prioriteti:
■■ Automatizacija međuresorskih procesa
bazirana na razmjeni strukturiranih
elektronskih dokumenata
■■ Za
punu
automatizaciju
procesa
neophodno je da se elektronski dokument
izrađuje, čuva i dostavlja u formi koja je
pogodna za dalju automatsku obradu,
ondnosno u formi strukturiranog
elektronskog dokumenta. Automatizacija
međuresorskih procesa bazira se na
komunikaciji resornih informacionih
sistema putem dobro standardizovanih
protokola i formata strukturiranih
elektronskih dokumenata.
■■ Reforma postupaka
■■ Suštinska
modernizacija
procesa
podrazumijeva reformu postupaka sa
punim uzimanjem u obzir mogućnosti
drugačijeg načina rada koji omogućava
tehnologija.
11. Razvoj kadrovskih potencijala
Da bi se e-uprava uspješno razvijala,
neophodna je osposobljenost službenika
koji predstavljaju korisnike informacionih
sistema i elektronskih servisa unutar
javne uprave, a nužni su i stručnjaci čija je
odgovornost da tehnički sistemi funkcionišu
i da se unapređuju.
Razvoj kadrovskih potencijala obuhvata
sljedeće prioritete:
■■ Informatička pismenost i vještine
službenika
■■ Potrebno je podići opštu informatičku
pismenost zaposlenih u organima javne
uprave, kao i vještine u korišćenju
posebnih informatičkih rješenja.
■■ Zapošljavanje IKT stručnjaka
■■ Da bi IKT rješenja potrebna za razvoj
e-uprave
bila
održiva,
potrebno
je
obezbijediti
odgovarajuću
IKT
podršku. Pri tome, posebnu pažnju
treba posvetiti formiranju stručnih
timova koji pružaju IKT usluge. Kao
što je racionalno računarske resurse
koncentrisati u računarske centre koji
su zajednički za više organizacionih
jedinica ili organa, tako je racionalno i da
viskokostručni timovi koji su odgovorni
za rad i unapređenje tih resursa budu
organizovani tako da pružaju usluge
većem broju organizacionih jedinica
ili organa. Bez obzira u kojoj mjeri se
opredijelimo da neophodne IKT usluge
ugovorimo sa spoljnim preduzećima,
određeni stručni timovi su potrebni
unutar organa uprave.
ZAKLJUČAK
Savremeni koncepti uprave (zastupljeni
u razvijenim zemljama) pored legaliteta i
legitimiteta upravnog djelovanja posebno
pridaju veliku važnost efikasnosti rada javne
uprave.
Pri analizi e-uprave sa pravnog stanovišta,
mora se poći od koncepta pravne države, s
obzirom da i e-uprava mora biti podvrgnuta
zakonodavnim i procesnim okvirima pravne
države. Sa druge strane, i zakonodavstvo se
mora prilagoditi prednostima koje donosi
savremena tehnologija.12
Za punu implementaciju e-uprave potrebno
je implementirati elektronski (digitalni)
potpis, autentifikaciju i autorizaciju stranaka
koje učestvuju u transakcijama, poslovanje
sa pametnim karticama, jurisdikciju nad
transakcijama na internetu, zaštitu ličnih
podataka, zaštitu privatnosti, kriptografsku
zaštitu, zaštitu prenosa informacija kroz
međunarodne sisteme, zaštitu korisnika i
usluga od uvredljivih i nelegalnih sadržaja,
javnost podataka i informacija, zaštitu
podataka i pravo pristupa bazama podataka,
te obezbijediti zakonski okvir kojim će se
regulisati pravna pitanja koja se odnose na
elektronske javne usluge i široku upotrebu
IKT u javnoj upravi.
LITERATURA:
Ahti Saarenpaa, E-govemment - Good
Govemment, An Impossible Equation?,
University
of
Lapland
(http://www.
unizar.es/clerecho/fyd/lefis/documentos/
albaralop.pdf).
Andrew Chadwick, (2007b) E-Government,
u: Mark Bevir (ed.) Encyclopaedia of
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 29
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Governance, Sage Publications, Thousand Oaks, etc.
Dragan Medvedović, Pravno uređeni upravni postupci – pretpostavka
moderne uprave, Društveno veleučilište, Zagreb, 2003.
Davorka Pšenica, Kakvu budućnost želimo? Informaciju ili
manipulaciju, Privatnost 2006 – Zaštita osobnih podataka i upravljanje
identitetima (sažetak konferencije), Agencija za zaštitu osobnih
podataka – Središnji državni ured za e-Hrvatsku - Zagrebački velesajam
– Case, Zagreb, 2006.
Eugen Pusić, Upravljanje u savremenoj državi, Društveno veleučilište,
Zagreb, 2002.
A. J. Seen, Informaciona tehnologija, Kompjuter biblioteka, Čačak,
2007, str. 8.
Milica Tepšić, Elektronska uprava, Udruženje informatičara Republike
Srpske, Banja Luka, 2009.
Milica Tepšić, Mladen Radivojević, Nikola Novaković: Informatika u
javnoj upravi, Banja Luka College i Besjeda, Banja Luka, 2013, 359 str.,
ISBN 978-99938-1-214-2, COBISS.BH-ID 3933976.
http://digitalnaagenda.gov.rs/media/docs/strategija_i_akcioni_plan_
za_razvoj_elektronske_uprave_do_2013-_godine.pdf
http://en.wikipedia.org/wiki/Information_technology
Mattelart,
Armand, Informacija protiv države; prema: Pšenica, 2006:1.
(Napomene)
1 Savjet Evrope je 2000. godine, za svoje članice kao i za zemlje kandidate za
punopravno članstvo, usvojio dokument pod nazivom „Lisabonska strategija“, a koji
uspostavlja strategiju kreiranja društva znanja, te omogućuje okruženje za kreiranje
informacionog društva.
2 Prema nekoliko studija EU iz 2005. godine, usluge e-uprave zaista pružaju konkretne
koristi građanima, privatnom sektoru i samoj upravi EU, posebno u smislu uštede
vremena i povećane fleksibilnosti. Procjenjuje se da samo online prijave poreza na
prihode donose evropskim građanima uštedu od sedam miliona sati godišnje, dok bi
potencijalna opšta dostupnost i korišćenje e-usluga uštedile građanima EU više od 100
miliona sati godišnje.
3 A. J. Seen, Informaciona tehnologija, Kompjuter biblioteka, Čačak, 2007, str. 8.
4 http://en.wikipedia.org/wiki/Information_technology
5 Armand Mattelart, Informacija protiv države; prema: D. Pšenica, 2006:1.
6 Peter Ferdinand Drucker rođen je u Beču 1909. Obrazovao se u Austriji i Engleskoj.
Od 1937. godine živi u SAD, gdje je izgradio uglednu profesorsku karijeru, a poznat
je i po svojim vizionarskim člancima, knjigama i analizama političke i ekonomske
situacije i društva. Napisao je oko 40 knjiga.
7 Green Paper on Public Sector Information in the Information Society, II.1.51. Córdoba
smatra da se web-stranice e-uprave mogu ocjenjivati prema sljedećim kriterijumima:
a) kako nastajućim zajednicama građana omogućuju interakciju, te učenje iz novih
iskustava; b) kako ljudi mogu dijeliti informacije; c) kako ljudi mogu steći kompetencije
za ulazak u grupe koje im mogu pomoći da se osjećaju uključenima – (Córdoba, 2006:
33).
8 Eugen Pusić, Upravljanje u savremenoj državi, Društveno veleučilište, Zagreb, 2002,
str. 106.
9 Dragan Medvedović, Pravno uređeni upravni postupci – pretpostavka moderne
uprave, Društveno veleučilište, Zagreb, 2003, str. 387.
10 Andrew Chadwick, (2007b) E-Government, u: Mark Bevir (ed.) Encyclopaedia of
Governance, Sage Publications, Thousand Oaks, etc., str. 262.
11 Interoperabilnost je svojstvo organizacija te njihovih informacionih sistema i
poslovnih procesa da sarađuju i djeluju usklađeno radi ostvarenja određenog cilja,
bez obzira na organizaciono vlasništvo nad procesima, lokaciju izvršavanja, te nivo
tehnološke podrške.
12 Ahti Saarenpaa, E-govemment - Good Govemment, An Impossible Equation?,
University of Lapland (http://www.unizar.es/clerecho/fyd/lefis/documentos /
albaralop.pdf).
30 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Samir Sabljica
dipl. pravnik, magistar politologije
Politika i pravo konkurencije
u Bosni i Hercegovini kao
instrument priključenja Evropskoj uniji
Sažetak
Razmatra se politiku zaštite konkurencije koja se bavi
ograničavanjem svih netržišnih oblika ponašanja subjekata
koji izazivaju tržišne distorzije. Daju se osnovne značajke
konkurencije kao ekonomskog, ali i kao pravnog pojma.
Ukratko se prikazuje početak normativnog regulisanja
konkurencije u SAD, kao zemlji koja je prva otpočela ovaj
proces. Prikazane su osnovne karakteristike i ciljevi politike
i prava konkurencije u Evropskoj uniji, koje su prošle kroz
nekoliko faza. Drugi dio rada je posvećen Bosni i Hercegovini,
odnosno njenom zakonodavnom i regulatornom okviru u
oblasti konkurencije s osvrtom na rad Konkurencijskog vijeća.
Posebna pažnja se pridaje daljnjem ažuriranju zakonodavstva
BiH sa zakonodavstvom EU te prijedlozima za unapređenje
rada Konkurencijskog vijeća. U zaključnom razmatranju se
potencira da je politika konkurencije jedan od konstitutivnih
elemenata u cilju izgradnje jedinstvenog tržišta BiH te da se
moraju slijediti pravila i standardi EU u ovoj oblasti.
Ključne riječi: Politika i pravo konkurencije, istorijat razvoja
prava konkurencije u SAD, razvoj politike i prava konkurencije
u EU, Zakon o konkurenciji BiH, Konkurencijsko vijeće BiH
UVOD
Sa svoje pojavne strane, država je organizacija sa monopolom legitimne
prinude čiji je zadatak da štiti njene osnovne funkcije i da omogućuje
njihovo praktično sprovođenje. Suštinska strana države određena je
njenom ekonomskom funkcijom, političkom funkcijom i ideološkom
funkcijom. Prva i osnovna ekonomska funkcija države i njenih organa je
postaviti zakonski okvir i utvrditi pravila tržišta. Država historijski gledano
vrši intervencije u oblasti funkcioniranja privrede, ali i u domenu privatnog
vlasništva iako je privatna svojina jedan od temeljnih stubova modernog
društva.
Samo u posljednjih pedesetak godina država je donosila i mijenjala
pravila u oblasti funkcionisanja tržišta i privatnog vlasništva tako što je
vršila regulaciju, a potom i deregulaciju tržišta kroz oblike ekonomske
liberalizacije ili na način da je država nacionalizirala pojedine sektore a
potom te iste sektore privatizirala.1 Kao odgovor na nesavršenost tržišta,
savremene tržišne ekonomije se ne mogu zamisliti bez uplitanja države u
privredu pa time i u oblast konkurencije.
Konkurencija je osnov, ali i pojmovna pretpostavka slobodnog tržišta kao
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 31
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
garanta maksimalnih rezultata ekonomske
aktivnosti.2
1. Konkurencija kao ekonomski pojam
Izraz konkurencija je latinskog porijekla
(lat. concurrentia) i znači nadmetanje,
suparništvo i takmičenje. U ekonomiji
se odnosi na nadmetanje subjekata
privređivanja radi postizanja istog ili sličnog
poslovnog cilja. Pojam konkurencije danas
obuhvata strukturu tržišta, uvjete obavljanja
poslovnih djelatnosti i način ponašanja
subjekata na tržištu. Prema ekonomskim
teoretičarima, tržište u osnovi vrši četiri
funkcije:
a) povezivanje osamostaljenih robnih
proizvođača,3
b) usklađivanje ponude i tražnje (tzv.
alokativna funkcija),4
c) raspodjela (distributivna funkcija)5 i
d) regulator privrednih kretanja (alokativnoselektivna funkcija).6
U ekonomskoj teoriji se tretira više vrsta
konkurencije, a teoretičari su saglasni da u
biti postoje osnovna tri tipa:
a) Potpuna ili perfektna konkurencija7 se
karakteriše: usitnjenom strukturom
privrednih
subjekata,
odnosno
velikim brojem prodavaca i kupaca,
homogenošću proizvoda / usluga,
informisanošću kupaca i prodavaca
o tržištu i cijenama, slobodnim
ulaskom i izlaskom sa tržišta i svi
prodavci i kupci su „price taker“
(prisiljeni prihvatiti cijenu).
b) Nepotpuna
ili
imperfektna
konkurencija egzistira onda kada
ne postoji neki od bitnih elemenata
potpune konkurencije.
c) Monopolska
konkurencija8
je
obilježena
nepostojanjem
više
takmičara uopće ili nepostojanjem
većeg broja konkurenata koji bi
između sebe bili nezavisni. Kod ove
konkurencije je od svih elemenata
slobodne
konkurencije
prisutan
samo
princip
racionalnosti
i
maksimiziranja dobiti. U teoriji se kao
predmet izučavanja uzima „efektivna
konkurencija“, ona koja se nalazi na
prostoru između idealne potpune
konkurencije i čistog monopola.
2. Konkurencije kao pravni pojam
Istorijski gledano, osnovni razlog stvaranja
politike i prava konkurencije je nekada bilo
postojanje monopola (druga polovina XIX
vijeka), čije je cijene trebalo regulisati tako
da budu u korist potrošača, što predstavlja
instrument blizak socijalnoj politici.
32 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
Pravni pojam konkurencije je djelo teorije.
Pravo konkurencije je skup pravnih pravila:
■■ usmjerenih
na
zaštitu
procesa
konkurencije u tržišnoj ekonomiji
(Tržišna ekonomija je sistem u kojem
je alokacija sredstava opredijeljena
ponudom i potražnjom na slobodnim
tržištima, a nije centralizovano uređena
državnom regulacijom.),
■■ kojima
se
nameću
ograničenja
učesnicima na tržištu,
■■ kojima reguliše tržišnu moć preduzeća i
pojedinaca.9
Osnovna premisa od koje polazi pravo
konkurencije je da na tržištu već postoji
određeni stepen konkurencije, te da država
osigurava uvjete da se nivo konkurencije ne
naruši. Ovo država čini putem organa / tijela
za zaštitu konkurencije (regulatorni organ).
Glavni cilj zaštite konkurencije na tržištu
je sprečavanje da ne dođe do narušavanja
već
dostignutog
nivoa
konkurencije,
dok je osnovni cilj regulacije kontrola
dominantnih kompanija i osiguravanje
uvjeta za povećavanje stepena konkurencije
na tržištu.
3. Politika konkurencije
Osnovni ciljevi politike konkurencije su
promocija, zaštita i očuvanje konkurencije
putem osiguranja najdjelotvornije alokacije
resursa, povećanja efikasnosti nacionalne
ekonomije, te osiguravanja najveće moguće
koristi potrošačima. Pored toga, pojedinci
se stimulišu na preduzetničke pothvate,
vrši se decentralizacija i disperzija moći
velikih kompanija, daje se podrška malim i
srednjim preduzećima, a svakako da postoje
i širi društveni ciljevi poput podizanja
stope zaposlenosti, zaštite okoliša i socijalne
politike.
Politika zaštite konkurencije u sebi sublimira
antitrust zakonodavstvo koje se bavi
regulisanjem monopola, ali i ograničavanjem
svih oblika zabrane ponašanja tržišnih
subjekata koji potencijalno mogu da ugroze
efekte politike konkurencije, pa samim tim
i da dovedu do ograničavanja, sprečavanja
i narušavanja konkurencije. L.Madžar
naglašava da zabranjena ponašanja tržišnih
subjekata mogu ugroziti funkcionisanje
slobodnog
tržišta,
odnosno
njegove
najznačajnije funkcije uzrokujući pojavu
tržišnih distorzija. Tržišne distorzije
mogu da prouzrokuju više cijene što je
na štetu potrošača, slabiji asortiman i
nekvalitetne robe i usluge na tržištu. Pored
uticaja na blagostanje potrošača, privredni
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
rast i produktivnost preduzeća, politika
konkurencije, u koordinaciji sa drugim
makroekonomskim politikama, opredjeljuje
i nivo globalne konkurentnosti zemlje.10
4. Normativni i institucionalni
okvir kao instrumenti za zaštitu i
unapređenje konkurencije
Države su u svrhu obuzdavanja zloupotreba
nepotpune
konkurencije
ponekad
koristile oporezivanje, kontrolu cijena i
nacionalizaciju. Tri glavne poluge danas u
odnosu na strukturu privrednih sektora su
regulacija, antimonopolsko zakonodavstvo
i poticanje konkurencije.11 Konkurencija na
slobodnom tržištu pruža najšire poslovne
mogućnosti za sve učesnike i obezbjeđuje
najbolju alokaciju resursa, te time poboljšava
efikasnost upotrebe faktora proizvodnje.
Politiku i pravo konkurencije čine
normativni i institucionalni okvir koji
omogućava da zakoni slobodne tržišne
utakmice neometano djeluju. Temeljni
cilj zajedničkih propisa o konkurenciji je
zaštititi konkurenciju ili tržišnu utakmicu
od narušavanja. Efikasno tržišno natjecanje
nije samo sebi svrha nego uvjet za stvaranje
slobodnog i dinamičnog unutrašnjeg tržišta
te služi kao jedan od instrumenata za
unapređenje općeg ekonomskog blagostanja.
Standardna područja djelovanja državnih
institucija (neovisne agencije) za zaštitu
konkurencije su:
■■ sprečavanje
sklapanja
zabranjenih
sporazuma (kartela) ili koordiniranih
djelovanja kompanija bez sklapanja
formalnog ugovora, kojima je cilj
smanjenje stepena konkurencije;
■■ sprečavanje
zloupotrebe
položaja
znatnije tržišne snage (vladajućeg
položaja, dominacije), pri čemu sam
dominantan položaj nije zabranjen, ali
njegova zloupotreba jest;
■■ kontrola koncentracija (akvizicija i
spajanja poduzeća – engl. merger);
■■ kontrola dodjele državnih pomoći
(engl. state aid) preduzećima, kako bi se
onemogućilo narušavanje ravnopravne
tržišne utakmice tim mehanizmom;
■■ inicijativa u predlaganju pravnih rješenja
za pojedine sektore i tržišta sa ciljem
unapređenja konkurencije.
5. Početak pravnog regulisanja
konkurencije – Sjedinjene Američke
Države
Konkurencijsko pravo i politiku ponajprije
su u svijetu regulisale SAD usvajanjem
Šermanovog zakona iz 1890. godine,
Klejtonovog zakona iz 1914. godine i
dalje Robinson-Patmanovim zakonom iz
1936. godine.12 Kako Kroos navodi, još u
srednjovjekovnoj Engleskoj običajno je
pravo proglasilo monopol i ograničavanje
trgovine protivnima javnom interesu i
javnom moralu.13 U 19. stoljeću u SAD su
se počeli javljati tzv. prijateljski sporazumi
(gentlemens agreements)14 između kompanija
sa ciljem fiksiranja cijena i smanjenja
proizvodnje. Stranke u sporazumu se često
nisu pridržavale dogovorenih detalja pa
su pojedine kompanije počele prodavati
proizvode ispod dogovorene cijene. Kasnije
su umjesto „prijateljskih sporazuma“
kompanije počele stvarati pulove, koji
su u stvari bili karteli. Kompanije su
unutar pula (kartela) podijelile tržište i
utvrdile kvote ili bi obrazovale zajedničke
prodavaonice.15 Samuelson navodi da su se
u ranim godinama američkog kapitalizma
oligopolisti ujedinjavali ili stvarali trust ili
kartel.16
Ekonomsko regulisanje američke industrije
počelo je 1887. godine osnivanjem
Interstate Commerce Commission (ICC
– Međudržavne komisije za trgovinu).
Cilj ICC-a je bio da spriječi cjenovni rat i
garantira usluge malim gradovima, te da
kontrolira monopole.17 Šermanov zakon,
nastao kao rezultat političke borbe radnika
i sitnih farmera protiv neograničene
moći trustova, imao je za cilj oduzimanje
imovinske koristi trustovima. „Trustovi
su zloupotrebom ekonomske moći, u cilju
eliminacije konkurenata ili u cilju formiranja
monopolskih cijena svojih proizvoda, gubili
rejting. Antikonkurencijska praksa trustova,
ocijenjena kao ‘ekonomska nepravda’, bila
je glavni argument za donošenje zakona.
S obzirom da se radilo o novom obliku
‘društveno štetnog ponašanja’, Kongres
je iznašao prikladno rješenje. Rješenje
je podrazumijevalo preuzimanje dvaju
pravnih koncepata iz postojećih modaliteta,
odnosno engleskog i američkog običajnog
prava, učinivši ih provodljivim za federalni
sud.“18 Predviđena je apsolutna zabrana
kolektivnog i individualnog monopolisanja
te su propisane sankcije krivičnopravnog
karaktera, među njima i kazna lišenja
slobode, a djela koja se propisuju smatraju
se krivičnim djelima.
Šermanov zakon je zabranio sporazume
među samostalnim firmama, ali nije
branio, prema tumačenju sudske prakse,
fuzije i konsolidacije.19 Ovaj zakon je
proglasio nelegalnim „monopoliziranje
trgovine“ i stavio izvan zakona „spajanje
i urotu kojima se ograničava trgovina“.20
Klejtonov zakon zabranjuje pojedine oblike
tržišnih ponašanja kao što su diskriminacija
cijenama sa ciljem umanjivanja ili
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 33
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sprečavanja konkurencije (član 2), tzv.
vezana trgovina, odnosno uslovljavanje
kupčeve slobode izbora uslovljavanjem
na različite načine (član 3), zabrana
koncentracija preduzeća u cilju umanjivanja
konkurencije ili stvaranja monopola (član 7)
kao i istovremeno zauzimanje rukovodećih
mjesta u više banaka ili drugim finansijskim
organizacijama tzv. interloking directorates
(član 8). Najbitnije su odredbe člana 7. koji
se odnosi na koncentracije (izmijenjen
1950. godine Seler-Kifoverovim zakonom
protiv fuzija) i člana 2. koji se odnosi na
diskriminaciju cijenama (izmijenjen 1936.
godine Robinson-Patmanovim zakonom
–
zabrana
diskriminacije
cijenama).
Samuelson smatra da Klejtonov zakon
naglašava kako prevenciju tako i kaznu.
Drugi značajan element Klejtonovog zakona
jest u tome što je sindikate oslobađao
antitrustovskih zakonskih odredbi.21
6. Evropska unija
Politika konkurencije EU je u svojim
počecima, poslije Drugog svjetskog rata,
kreirana pod pritiskom SAD i vrlo je jasan
uticaj američkih pravnika na zakonodavni
okvir konkurencije koji svoje početke ima
u Ugovoru o uspostavljanju Evropske
zajednice za ugalj i čelik iz 1951. (stupio na
snagu 1952.) kojim je u članu 4. tačke (c) i
(d) regulisan režim konkurencije i državnih
subvencija.22 Član 2. Ugovora o Evropskoj
ekonomskoj zajednici (Ugovor iz Rima iz
1957., stupio na snagu 1958., UEEZ) ima
zadaću da uspostavi zajedničko tržište i
uskladi ekonomske politike država članica.
U svrhu provedbe člana 2. UEEZ-a tadašnjoj
EEZ se daju instrumenti od kojih je u članu
3. (f) UEEZ stipulirana uspostava sistema
kojim se osigurava da na zajedničkom tržištu
ne dolazi do narušavanja konkurencije,
odnosno tržišnog natjecanja. Konkurencija,
odnosno slobodna i fer tržišna utakmica
su kao jedan od konstitutivnih elemenata
uspostave zajedničkog tržišta detaljnije
razrađeni čl. 85-89. UEEZ-a. Kasnije je
Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. (UEZ)
član 3. (f) UEEZ-a numerisan kao član 3. (g)
sa tim da je sadržinski ostao isti. Članovi 8589. UEEZ-a su renumerisani kao čl. 81-85.
UEZ-a, a da se suštinski nisu promijenili.
Konačno, nakon ugovora iz Lisabona iz
2007. (stupio na snagu 2009.) na snazi su
samo dva ugovora: Ugovor o Evropskoj
uniji i Ugovor o funkcionisanju EU koji
konkurenciju reguliše čl. 101-105. (ex čl. 8185. UEZ-a). Napomenimo da je, članom 3.
stav 1. tačka b) Ugovora o EU, Uniji dato u
isključivu nadležnost da utvrđuje pravila o
konkurenciji potrebnih za funkcioniranje
unutrašnjeg tržišta. Može se konstatovati
34 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
da se čl. 85-89. UEEZ-a nisu mijenjali već
nekoliko decenija te da predstavljaju tvrdo
„ustavno jezgro“ oko kojeg se prvobitne
države članice i sve one koje su pristupale
EZ/EU nikada nisu sporile niti tražile
eventualne izmjene.23
Napomenimo da se trenutno politika
konkurencije EU sprovodi na dva nivoa:
■■ na nivou EU kao cjeline donošenjem
unijskih propisa (sekundarni izvori
prava EU i sudska praksa Suda EU (Court
of Justice of the EU)),
■■ na nivou država članica koje imaju svoje
nacionalne propise i regulatornu praksu.
Sve države članice EU, one koje su u
procesu proširenja pristupale EU kao
supranacionalnoj organizaciji ili one koje
su zemlje kandidati, imaju obavezu da
svoja nacionalna zakonodavstva usklade sa
primarnim i sekundarnim izvorima prava
EU od kojih su temeljni:
■■ član 81. UEZ-a (zabrana kartela),
■■ član 82. UEZ-a (zabrana zloupotrebe
dominantnog položaja),
■■ član 86. UEZ-a (regulacija liberalizacije
tržišnih monopola),
■■ Uredba Vijeća br. 4064/89, odnosno
kasnije zamijenjena novom uredbom
Vijeća br. 139/2004 od 20. 1. 2004. o
kontroli
koncentracija
poduzetnika
(kontrola spajanja kompanija – engl.
merger, s obzirom da Osnivački ugovor
ne sadrži odredbu o kontroli spajanja
kompanija),
■■ čl. 87-89. UEZ-a (državne pomoći).
7. Ciljevi politike konkurencije u EU
A. Hadžiahmetović naglašava da su ciljevi
politike konkurencije definisani u Ugovoru
iz Rima (UEEZ):
■■ sprečavanje koncentracije ekonomske
moći od strane kompanija od koje bi bili
oštećeni interesi potrošača,
■■ sprečavanje uspostavljanja carinskih
barijera,
■■ sprečavanje državnih subvencija kojima
je cilj remećenje konkurencije,
■■ uspostavljanje zajedničkog tržišta i
■■ povećanje izbora potrošača.24
Sa druge strane, J. McCormick smatra da
politika konkurencije u EU ima četiri glavna
cilja:
■■ onemogućiti razvoj monopola i kartela
– spriječiti da kompanije ne steknu i ne
zloupotrijebe dominantni položaj na
tržištu; promocija transparentnosti cijena
roba i usluga; zakonodavstva država
članica ne smiju ometati konkurenciju,
■■ kontrolirati
spajanje
preduzeća
–
spriječiti nastanak kompanija koje bi
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
imale prevelik udio na specifičnom
tržištu, što bi im omogućilo da istisnu
konkurente,
■■ državne pomoći - nadzirati subvencije,
zajmove, donacije i poreske olakšice
koje se dodjeljuju kompanijama kako
bi se osiguralo da te kompanije ne
steknu nepravednu prednost nad svojim
konkurentima,
■■ poticanje konkurentnosti evropskih
preduzeća putem zaštite intelektualnog
i industrijskog vlasništva, smanjenja
administrativnih
prepreka,
pomoći
istraživanju i razvoju, te pomoći malim i
srednjim preduzećima.25
N. Misita smatra da unijski pravni režim u
ovoj oblasti ima tri cilja:
■■ prvo, jačanje efikasnosti – u smislu
maksimilizacije potrošačkog blagostanja
i optimalme alokacije izvora / sredstava
(resursa);
■■ drugo, zaštita potrošača i malih i srednjih
firmi – u odnosu na koncentraciju
ekonomske moći i
■■ treće,
uspostavljanje
jedinstvenog
evropskog tržišta.26
U sistemu liberalne tržišne privrede
neophodno je sprovoditi politiku i pravo
konkurencije čije efektivno implementiranje
ima za cilj ostvarenje ekonomskih i političkih
ciljeva kao što su:
■■ povećanje
ekonomske
efikasnosti
privrednih subjekata,
■■ podsticanje inovacija i razvoja privrednih
subjekata,
■■ pravilna alokacija ekonomskih resursa,
■■ ravnopravnost privrednih subjekata na
tržištu roba i usluga,
■■ jačanje
konkurentnosti
privrednih
subjekata
na
nacionalnom
i
internacionalnom tržištu,
■■ povećanje društvenog blagostanja u
cjelini.
8. Razvoj unijskog prava i politike
konkurencije
N. Misita smatra da u osnovi postoje četiri
faze.27
I faza - U prvoj fazi (Ugovor iz Rima do
početka 1970-ih) dolazi do operacionalizacije
sistema etabliranog pravilima Ugovora.
Evropska komisija se pozicionira kao
ključna institucija u primjeni relevantnih
pravila primarnog prava.
II faza - U drugoj fazi, iniciranoj naftnim
šokom, a koja je okončana usvajanjem
Jedinstvenog evropskog akta 1987. godine,
primjećuje se izuzetna zakonodavna
djelatnost Evropske komisije donošenjem
uredbi o grupnim izuzećima (block
exemption).
III faza - Treća faza ili faza decentralizacije
(1987-2002) je značajna zbog donošenja
Uredbe o koncentraciji 1989., dolazi do
liberalizacije režima konkurencije, vrši se
decentralizacija gdje se, pored uloge koju je
već imala Evropska komisija, insistira i na
jačanju nadležnih nacionalnih organa pri
provođenju unijskih propisa.
IV faza - Četvrta faza ili faza reforme ogleda
se u reformi prije svega procesnih aspekata
unijskog prava konkurencije (donošenje
Uredbe 1/2003).
Sa druge strane L. Madžar28 smatra da je
konkurencija u EU evoluirala kroz šest faza:
I faza - prva faza je period neposredno
poslije Drugog svjetskog rata do 1958. –
ovu fazu karakteriše donošenje Ugovora o
zajednici uglja i čelika i donošenje Ugovora
o EEZ. Pravila o konkurenciji navedena
u Ugovoru o EEZ su nastala pod jakim
uticajem američkog zakonodavstva (prije
svega Šermanovog zakona).
II faza - druga faza (1958-1972) - osniva
se Generalni direktorat za politiku
konkurencije pri Evropskoj komisiji; počinje
borba protiv restriktivnih praksi; borba
protiv kartela sa ciljem zaštite potrošača.
III faza - treća faza (1973-1981) - Evropska
komisije se dosta bavila upotrebom državne
pomoći (subvencije) i kontrolom njene
distribucije po državama članicama; počinje
primjena uvoznih kvota radi odbrane
evropske privrede od vanjske konkurencije;
bilježi se rastuća zloupotreba dominantnog
položaja; Sud EU (tada Sud EZ) svojim
odlukama sprječava širenje monopola.
IV faza - četvrta faza (1980-te i početak 1990ih) - konkurencija izbija u središte pažnje;
ovlaštenja i položaj Evropske komisije u
oblasti konkurencije su ojačani uslijed
političkih napora u realizaciji programa
jedinstvenog tržišta.
V faza – u ovoj fazi pojavljuje se politika
spajanja kompanija (merger); posvećuje
se ozbiljna pažnja monopolima i grupnim
izuzećima iz proizvodnog i sektora usluga;
javlja se pravo Evropske komisije na
primjenu novčanih kazni i izricanje zabrane
djelovanja.
VI faza – najnoviji trendovi u politici
konkurencije
koju
karakterišu
modernizacija,
evropeizacija,
decentralizacija i liberalizacija; usvajaju
se propisi koji se odnose na borbu protiv
monopola i novi propisi o državnoj pomoći
(naročito nerentabilnim preduzećima).
Politika konkurencije Evropske unije spada
u jednu od najznačajnijih i najuspješnijih
tekovina evropskih integracionih procesa
jer je od samog početka ovih procesa
predstavljala konstitutivni element koji
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 35
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se zasnivao na pravnim propisima čiji je
osnovni cilj izgradnja jedinstvenog, odnosno
unutrašnjeg tržišta što je i primarni cilj
unijskog prava konkurencije koje je tek jedan
od instrumenata politike konkurencije.
9. Bosna i Hercegovina - opći pregled
Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji
i pridruživanju (SSP)29 16. juna 2008.
godine između BiH i Evropskih zajednica
predstavlja međunarodni ugovor kojim
BiH stiče status potencijalnog kandidata
za članstvo u EU. Tokom šestogodišnjeg
prelaznog perioda SSP-a, BiH vrši postepeno
usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa
zakonodavstvom EU u najvažnijim oblastima
koje se odnose na unutrašnje tržište. Proces
usklađivanja zakonodavstva se odvija uz
pomoć i nadzor zajedničkih tijela EU i BiH
formiranih u skladu sa odredbama SSP-a,
odnosno Privremenog sporazuma30 koji
sublimira pojedine dijelove SSP-a i koji je
već stupio na snagu, sa posebnim naglaskom
na oblastima unutrašnjeg tržišta i trgovine,
te uspostavljanja regulatornog okvira za
slobodno kretanje radne snage, pružanje
usluga i kretanje kapitala uz finansijsku i
tehničku pomoć EU.
Prema članu 70. SSP-a, BiH ima obavezu
postepenog
usklađivanja
nacionalnog
zakonodavstva sa pravnom stečevinom
EU. Zakonodavstvo kojim se reguliše
oblast konkurencije i državne pomoći, kao
i druge oblasti od značaja za provođenje
konkurencijske politike i otklanjanje
trgovinskih barijera čine ključni dio
sporazuma.
U skladu sa članom 71. SSP-a, svi sporazumi
između preduzeća kojima se ograničava,
sprečava ili narušava konkurencija i
zloupotrebljava dominantan položaj na
teritoriji BiH, te državna pomoć kojom
se narušava konkurencija, smatraju se
nespojivim sa SSP-om.
Član 71. SSP-a mora se provoditi u skladu sa
pravilima EU koja se odnose na konkurenciju
i državnu pomoć, na način utvrđen
članovima 101, 102, 106. i 107. Ugovora o
funkcionisanju EU i instrumentima za
njihovo tumačenje, odnosno propisima
Vijeća i Komisije i odlukama Komisije i Suda
EU.
SSP takođe obavezuje BiH da operativno
nezavisnim institucijama dodijeli ovlasti za
provođenje zakonodavstva kojim se reguliše
konkurencijska politika i državna pomoć,
također i u odnosu na javna preduzeća i
36 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
preduzeća sa posebnim pravima.
Do stupanja na snagu SSP-a, od 1. jula
2008. godine primjenjuje se Privremeni
sporazum o trgovini i trgovinskim
pitanjima, sa potpuno identičnim pravilima
koja se odnose na konkurenciju i državnu
pomoć (član 36. Privremenog sporazuma
je identičan članu 71. SSP). Privremenim
sporazumom su obuhvaćene i odredbe o
liberalizaciji trgovine i transporta, te drugi
važni ili čak ključni aspekti unutrašnjeg
tržišta (npr. prava intelektualnog vlasništva
i javne nabavke).
10. Zakonodavni okvir
Oblast konkurencije je u BiH bila nepoznanica
s obzirom da nije postojala konkurencijska
tradicija, niti je postojao pravni i regulatorni
okvir u toj oblasti. Bez pomoći (tehničke,
stručne, materijalne podrške) institucija
EU u BiH se nije moglo otpočeti sa
preuzimanjem pravila i standarda u oblasti
konkurencije. Na političkom nivou EZ/EU
je tražila konkretne rezultate s obzirom da
je o pitanju konkurencije EU vrlo osjetljiva
te traži striktno i dosljedno preuzimanje
konkurencijskih pravila u nacionalna
zakonodavstva zemalja aspiranata za članstvo
u EU. Zakonom o konkurenciji31 je 1. 5.
2004. godine uspostavljeno Konkurencijsko
vijeće kao samostalno i nezavisno tijelo koje
ima isključivo ovlaštenje u odlučivanju o
postojanju zabranjenog konkurencijskog
djelovanja na tržištu BiH. Ovim zakonom
je prvi put regulirana politika konkurencije
kao jedan od značajnijih instrumenata i
stubova za stvaranje i jačanje jedinstvenog
ekonomskog prostora, odnosno tržišta u BiH.
Zakon o konkurenciji iz 2001. godine, koji
je sadržavao osnovna pravila konkurencije
zasnovana na čl. 81. i 82. Ugovora o osnivanju
EZ (sada čl. 101. i 102. UFEU), ipak nije bio
potpuno harmonizovan sa acquisem iz ove
oblasti. Radi toga je donesen novi Zakon o
konkurenciji.32
Ovaj zakon iz 2005. godine je u najvećoj
mjeri usklađen sa pravilima i propisima
EU iz oblasti tržišne konkurencije33 što
će osigurati efikasnost i transparentnost
u njegovom provođenju, pojednostaviti
procedure, smanjiti trajanje određenih
faza postupka, odnosno generalno smanjiti
nivo državne intervencije u ovoj oblasti.
Promjene u odnosu na Zakon o konkurenciji
iz 2001. godine se odnose i na motivirajuću
politiku kazni za privredne subjekte
(leniency policy), na efikasnije mehanizme
kontrole internog tržišta i uspostavljanje
saradnje sa međunarodnim institucijama
iz ove oblasti. Zakon o konkurenciji iz
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2005. godine se odnosi na sve oblike spriječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišne
konkurencije na teritoriji BiH ili izvan njene teritorije ako imaju uticaj na teritoriju BiH.
Posebna pažnja se usmjerava na sporazume među privrednim subjektima, dominantni
položaj i zloupotrebe dominantnog položaja, pravila i postupke u vezi sa konkurencijom
između privrednih subjekata. Zakonom iz 2005. godine nadležnosti Konkurencijskog
vijeća su proširene i preciznije definirane u obavljanju upravnih i stručnih poslova u vezi sa
različitim aspektima zaštite tržišne konkurencije. To se odnosi takođe i na način provođenja
postupka, donošenja konačnih odluka, politiku kazni i trajanje postupka. Budući da je
zakon neka pitanja i pojmove uredio načelno ta pitanja su detaljnije definirana donošenjem
niza podzakonskih akata.34 Podzakonski akti koji proističu iz Zakona o konkurenciji iz
2005. godine su djelimično usaglašeni i usklađeni sa odgovarajućim sekundarnim izvorima
komunitarnog prava.
11. Regulatorni organ za zaštitu konkurencije u BiH
Konkurencijsko vijeće nastoji osigurati privrednim subjektima ravnopravne tržišne uslove,
jer samo na takvim tržištima na kojima postoji tržišna konkurencija „pobjeđuju“ oni
najuspješniji i najefikasniji, a to se pokazuje kroz veću ponudu, kvalitet i nižu cijenu njihovih
proizvoda, odnosno usluga. Na taj način profitiraju potrošači koji dobivaju mogućnost
izbora između većeg spektra ponuđenih proizvoda i usluga od većeg broja ponuđača, po
cijenama i kvaliteti koja zadovoljava njihove potrebe.
Konkurencijsko vijeće djeluje na sprječavanju mjera i postupaka koje određene privredne
subjekte mogu dovesti u položaj neopravdano povoljniji u odnosu na druge, i na taj način
ugrožavaju tržišnu konkurenciju među privrednim subjektima. Politika zaštite tržišne
konkurencije Konkurencijskog vijeća je usmjerena prema stvaranju uslova za smanjivanje
prepreka razvoja privrede i daljnjoj liberalizaciji tržišta koje je tradicionalno bilo zatvoreno
za konkurenciju (telekomunikacije, energetika, promet i dr.). Konkurencijsko vijeće u
oblasti tržišne konkurencije djeluje na dosljednom provođenju Zakona o konkurenciji
posebno na sprječavanju netržišnog ponašanja privrednih subjekta, koje se pokazuje kroz
sklapanje zabranjenih ugovora / sporazuma (kartelnih sporazuma), kontrolu koncentracija,
kao i drugih postupanja koja kao cilj ili posljedicu imaju sprječavanje, ograničavanje ili
narušavanje tržišne konkurencije. Također, Konkurencijsko vijeće poduzima mjere na
sprječavanju zloupotrebe dominantnog položaja privrednih subjekata koja imaju za cilj
uklanjanje konkurenata sa tržišta.
Aktivnosti Konkurencijskog vijeća bile su usmjerene i na uspostavljanje i unapređivanje
saradnje sa drugim državnim tijelima i institucijama Bosne i Hercegovine, a posebno
sa regulatornim tijelima iz energetske djelatnosti na državnom i entitetskom nivou,
Regulatornom komisijom za električnu energiju Bosne i Hercegovine, Regulatornom
agencijom za komunikacije Bosne i Hercegovine, agencijama za bankarstvo Federacije BiH
i Republike Srpske, itd.
Konkurencijsko vijeće je postalo članicom Međunarodne mreže tijela za konkurenciju (ICN)
sredinom 2005. godine Konkurencijsko vijeće, pored konstantne saradnje i unapređenja iste
sa ICN-om, sarađuje i sa Evropskom komisijom, OECD-om i UNCTAD-om. Konkurencijsko
vijeće je potpisalo bilateralne memorandume o saradnji i razmjeni informacija sa
konkurencijskim tijelima Hrvatske, Srbije, Makedonije i Bugarske.
12. Izvještaji o radu Konkurencijskog vijeća
Konkurencijsko vijeće je u periodu od 1. maja 2004. do kraja 2011. godine održalo 137
sastanka Stručnog kolegija i 140 sjednica Konkurencijskog vijeća, na kojima su donesene
konačne odluke (rješenja i zaključci) za 240 predmeta i usvojena 103 stručna mišljenja
(Tabela 1. i Tabela 2.).35
Tabela 1.
Predmeti
2005
7
2006
24
2007
50
2008
57
2009
42
2010
31
Prijava koncentracije
3
20
42
47
29
17
29
19
ukupno
240
177
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 37
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zloupotreba
dominantnog
položaja
2
3
3
6
6
9
5
34
Zabranjeni
sporazumi
2
1
5
4
7
5
4
28
0
1
1
Leniency policy
(politika ublažavanja 0
0
0
0
0
kazni)
Tabela 2.
Mišljenja
2005
2006
2007
2008
2009
2010
2011
ukupno
8
5
14
15
19
16
26
103
Prijava
koncentracije
3
4
10
12
13
11
16
69
Zloupotreba
dominantnog
položaja
2
0
2
1
2
1
0
8
Zabranjeni
sporazumi
2
0
2
1
2
1
0
8
Razna
tumačenja ZOK
1
1
0
1
2
3
10
18
Prema godišnjem izvještaju o radu za 2012. godinu, tokom te godine Konkurencijsko vijeće
je donijelo 13 rješenja u predmetima zabranjenih sporazuma i zloupotrebe dominantnog
položaja (antitrust), 12 rješenja u predmetima koncentracija i izdalo 20 mišljenja u vezi sa
primjenom pravila konkurencije. U šest predmeta zabranjenih sporazuma i zloupotrebe
dominantnog položaja Konkurencijsko vijeće je utvrdilo kršenje pravila konkurencije (pet
predmeta kartela i jedan predmet zloupotrebe dominantnog položaja). Četiri koncentracije
su odobrene bezuslovno, dok je osam prijava odbačeno, radi nepostojanja obaveza za prijavu
koncentracije.36
Prema godišnjem izvještaju o radu za 2013. godinu, Konkurencijsko vijeće je donijelo 16
rješenja u predmetima koncentracija (osam koncentracija je odobreno bezuslovno, dok je
osam prijava odbačeno radi nepostojanja obaveza za prijavu koncentracije) i 13 rješenja u
predmetima zabranjenih sporazuma i zloupotrebe dominantnog položaja (antitrust), kao
i 24 stručna mišljenja. Sud Bosne i Hercegovine je donio tri rješenja u postupcima koje su
pokrenule stranke, kojima su potvrđena rješenja Konkurencijskog vijeća.37
Zakonom o konkurenciji je utvrđeno da Konkurencijsko vijeće može izreći novčane kazne
privrednom subjektu u rasponu 1-10% njihovog ukupnog prihoda za kršenje odredbi
Zakona o konkurenciji, kao i novčane kazne za odgovorne osobe u privrednim subjektima.
Konkurencijsko vijeće je u periodu 2006-2013. izreklo kazne u ukupnom iznosu od 7.972.459
KM firmama koje su prekršile pravila konkurencije.38
13. Ažuriranje zakonodavstva
Kada je riječ o prenošenju sekundarnih izvora prava konkurencije EU, a prije svega
uredbi EU, potrebno je dodatno usklađivanje sa: Uredbom Vijeća br. 1/2003 od 16. 12.
2002. o provedbi pravila o konkurenciji utvrđenih u čl. 81. i 82. Ugovora o osnivanju EZ
(Službeni list L 1, 4. 1. 2003), Uredbom Evropske komisije br. 139/2004 od 20.1.2004. o
38 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kontroli koncentracije između preduzetnika
(Službeni list L 24, 29.1.2004.), Uredbom
Evropske komisije br. 773/2004 od 7. 4. 2004.
o postupcima koje Komisija vodi na temelju
čl. 81. i 82. Ugovora o EZ (Službeni list L
123, 27. 4. 2004.) čiji pojedini dijelovi još
uvijek nisu transponovani u konkurencijsko
zakonodavstvo BiH.
Takođe, prioritetno bi bilo potrebno da
se u zakonodavstvo BiH prenesu odredbe
propisa EU koji se odnose na grupna izuzeća
sporazuma u pojedinim ekonomskim
sektorima kao što su: transport, osiguranje
i distribucija motornih vozila, što znači
da je potrebno preuzeti: Uredbu Vijeća br.
169/2009 od 26. 2. 2009. kojom se pravila
konkurencije primjenjuju na željeznički
i cestovni promet te promet unutrašnjim
vodama (Službeni list L 061, 5. 3. 2009),
Uredbu Komisije br. 267/2010 od 24. 3.
2010. o primjeni člana 101. stav 3. Ugovora
o funkcionisanju EU na određene kategorije
sporazuma, odluke i usklađena djelovanja u
sektoru osiguranja (Službeni list L 083, 30. 3.
2010) i Uredbu Komisije br. 461/2010 od 27. 5.
2010. o primjeni člana 101. stav 3. Ugovora o
funkcionisanju EU na kategorije vertikalnih
sporazuma i usklađena djelovanja u sektoru
motornih vozila (Službeni list L 129, 28. 5.
2010.).39
14. Segmenti podložni promjenama
radi unapređenja rada
Konkurencijskog vijeća
Konkurencijsko vijeće je u svojem radu
uglavnom u konkretnim predmetima
donosilo odluke na zahtjev, a manje po
službenoj dužnosti te se nameće opravdana
potreba da to tijelo po službenoj dužnosti
pokreće postupak ispitivanja o tome ima li
povrede propisa o konkurenciji naročito u
kategoriji zabranjenih sporazuma (kartel)
koji su prisutni na tržištu BiH (npr. nafta i
naftni derivati).
Konkurencijsko vijeće na nacrte i prijedloge
zakona i druge propise iz područja koja
imaju uticaja na tržišnu konkurenciju,
koje su obavezni dostaviti predlagatelji,
daje mišljenje o njihovoj saglasnosti sa
Zakonom o konkurenciji. U BiH egzistiraju
mnogobrojni propisi različitih nivoa vlasti
koji se na direktan ili indirektan način dotiču
pravnih propisa iz oblasti konkurencije
(npr. Zakon o telekomunikacijama, zakoni
o trgovini, zakoni o taksi prijevozu... ili
autonomni opći akt poslodavca i sl.). Da ne
bi dolazilo do neusklađenosti drugih propisa
sa Zakonom o konkurenciji, potrebno je
da Konkurencijsko vijeće kontinuirano
upozorava druge organe uprave i ostale
institucije sa njihovom obavezom traženja
mišljenja o saglasnosti propisa sa Zakonom
o konkurenciji, koji bi mogli imati uticaja na
konkurenciju.
Takođe, Konkurencijsko vijeće treba više
raditi na edukaciji (tzv. Competition Advocacy)
o pitanju konkurencijskog prava i politike
kako bi se različite ciljane grupe kao što
su: sektorski regulatori (telekomunikacije,
električna energija, poštanske usluge,
bankarske usluge), profesionalna udruženja,
mala, srednja i velika preduzeća, poslovne i
industrijske asocijacije, privredne komore,
udruženja za zaštitu potrošača, akademska
zajednica, itd. bolje upoznali sa postulatima
moderne tržišne privrede, odnosno sa
važećim konkurencijskim rješenjima od
čega bi i očekivanu korist imali i potrošači.
U ovoj oblasti je neophodna što efikasnija
provedba konkurencijskih propisa čija
implementacija omogućava kompanijama
ponašanja u skladu sa zakonom, ali
istovremeno ima cilj da zaštiti svakog
potrošača. Ostvaren je umjeren napredak,
te je potrebno dalje preuzimanje acquisa
i jačanje institucije.40 Administrativni
kapacitet Konkurencijskog vijeća, sa ukupno
26 uposlenika, nije dostatan za obavljanje
dodijeljenih zadataka. Potrebna je dodatna
obuka za osoblje Konkurencijskog vijeća
kako bi se povećali njegovi kapaciteti radi
vođenja istraga u konkretnim predmetima.41
Povećanje broja zaposlenih i njihova
specijalizacija, izvršena prema određenim
principima (npr. prema ekonomskim
sektorima ili vrstama slučajeva) pomogli
bi Konkurencijskom vijeću da ojača svoje
institucionalne kapacitete. Kako bi se
poboljšala efikasnost u radu na predmetima,
potrebna je dodatna obuka zaposlenih,
posebno u tehnikama otkrivanja kartela,
vršenju iznenadnih inspekcija, provođenju
politike ublažavanja kazni, odmjeravanju
kazni i provođenju ekonomskih analiza.42
15. Zaključak
Politika i pravo konkurencije je jedan
od konstitutivnih elemenata koji služi
kreiranju cilja koji se pojmovno može
izraziti kao jedinstveno tržište BiH. Važnost
područja konkurencije u procesu evropskih
integracija od izuzetnog je značaja prije
svega
radi
pravovremene
pripreme
bosanskohercegovačkih kompanija na uvjete
poslovanja koji važe na tržištu EU. Dalja
harmonizacija i kontinuirano prilagođavanje
zakonodavstva BiH sa zakonodavstvom EU
u ovoj oblasti je nalog bez čijeg ispunjenja
se ne može pristupiti EU. Zemlja kandidat
za članstvo u EU ne može pregovarati o
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 39
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mijenjanju postojećeg acquis communautaire (pravna stečevina EU)
niti postoji opcija nepreuzimanja odgovarajuće pravne stečevine
u oblasti konkurencije. Takođe, istovremeno je potrebno osigurati
dosljednu i pravilnu primjenu konkurencijskog zakonodavstva prije
svega institucionalnim jačanjem Konkurencijskog vijeća kao organa
kojem je dato u zadatak da implementira to zakonodavstvo. Posebno
je važno da se konstantno podiže svijest i nivo znanja te informisanost
i zakonodavnih i izvršnih organa svih nivoa vlasti u BiH o važnosti i
ulozi politike i prava konkurencije za dalji razvoj tržišne ekonomije
u BiH.
BILJEŠKE:
1. Kadrija Hodžić, Halid Kurtović, Osnove ekonomije, Zalihica, Sarajevo, 2006, str.
131-132.
2. Nevenko Misita, Evropska unija – pravo konkurencije, Revicon, Sarajevo, 2012, str.
17.
3. Prema „zakonu razmjernosti”, proizvođači se opredjeljuju na proizvodnju onih
dobara koje nužno zahtijeva i treba potrošnja, dok se potrošači opredjeljuju za
kupovinu onih dobara u skladu sa svojom dohotkom, znanjem i mogućnosti pristupa
robama / uslugama. Tržište međusobno povezuje proizvođača i potrošača te postaje
ključni mehanizam koordinacije društvene reprodukcije. – Faruk Jašarević, Zlatan
Jašarević, Politička ekonomija, Interlinea, Sarajevo, 2010, str. 206-207.
4. „Postojanje funkcionalne veze između formiranih cijena i kretanja ponude i
potražnje determinira koordinirajuće funkcije tržišta i bitno je za uspostavljanje
sklada između ponude i potražnje.” – F. Jašarević, Z. Jašarević, 2010, str. 208.
5. „Prodajna cena robe, koja se formira na tržištu, predstavlja meru učešća svakog
pojedinačnog robnog proizvođača u raspodeli nacionalnog dohotka... robni
proizvođači svojih roba praktično učestvuju u raspodeli.” – Dragoljub Dragišić i
drugi, Politička ekonomija, Ekonomski fakultet u Beogradu, Beograd, 1998, str. 190.
6. „U robnom sistemu privređivanja privredni subjekti imaju poslovnu i ekonomsku
samostalnost, što podrazumeva samostalnost u odlučivanju... Njihove samostalne
odluke moraju imati relevantnu tržišnu argumentaciju. Otuda i činjenica da je
takvom sistemu privređivanja imanentan jedan spontan proces stalnih promena,
usavršavanja i preorijentacija - što faktički znači stalno prilagođavanje zahtevima i
kriterijumima tržišta.” – D. Dragišić i drugi, 1998, str. 190.
7. Bajro Golić, Principi ekonomije I, Pravni fakultet UNSA, Sarajevo, 2002, str. 239244.
8. Bajro Golić, 2002, str. 244-252.
9. Nevenko Misita, 2012, str. 17.
10. Lidija Madžar, Politika konkurencije kao faktor integracije Srbije u EU, Škola
biznisa, broj 3/2011, str. 87.
11. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, Ekonomija, 14. izdanje, MATE, Zagreb, 1992,
str. 194.
12. Za više o konkurenciji u SAD vidjeti: Grupa autora, Uvod u pravo SAD, ur. dr.
Jovan Ćirić, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2008, str. 183-203.
13. E. A. J. Johnson, Herman E. Krooss, Podrijetlo i razvoj američke ekonomije,
Poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, Zagreb, 1958, str. 243.
14. E. A. J. Johnson, Herman E. Krooss, str.147.
15. E. A. J. Johnson, Herman E. Krooss, str.147.
16. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, 1992, str. 181. - Kartel je organizacija samostalnih
poduzeća koja proizvode slične proizvode te djeluju zajedno da bi podigli cijene i
ograničili količinu proizvodnje.
17. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, 1992, str. 339.
18. Kanita Imamović - Čizmić, Elvir Čizmić, Dualna priroda instituta pravednosti u
pravu konkurencije, časopis Pregled, Univerzitet u Sarajevu, maj - avgust 2010, broj
2, str. 115.
19. E. A. J. Johnson, Herman E. Krooss, 1958, str. 141.
20. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, 1992, str. 345.
21. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, 1992, str 346.
22. Nevenko Misita, Evropska unija – osnivanje i razvoj, Revicon, Sarajevo, 2010, str.
49.
23. O „nedodirljivom“ ustavnom jezgru za više vidjeti: Nevenko Misita, Osnovi prava
40 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
EU, Magistrat, Sarajevo, 2002, str. 271- 272.
24. Azra Hadžiahmetović, Ekonomija Evropske unije, University Press: Magistrat,
Sarajevo, 2011, str 244.
25. John McCormick, Razumjeti Evropsku uniju, 4. izdanje, MATE, Zagreb, 2010, str.
154.
26. Misita, 2012, str. 21.
27. Misita, 2012, str. 29-32.
28. Za detaljnije vidjeti: Lidija Madžar, Politika konkurencije kao faktor integracije
Srbije u EU, Škola biznisa, 2011, broj 3/2011.
29. „Službeni glasnik BiH“, broj 10/08
30. „Službeni glasnik BiH“, broj 5/08
31. „Službeni glasnik BiH“, broj 30/01
32. „Službeni glasnik BiH“, broj 48/05
33. Zakon o konkurenciji je imao dvije izmjene i dopune koje su publikovane u
„Službenom glasniku BiH“, br. 76/07 i 80/09. Zakon sa novelama je usklađen sa:
čl. 81. i 82. UEZ-a; te djelimično usklađen s Uredbom Vijeća (EC) broj 1/2003 od
16. 12. 2002. o implementaciji pravila konkurencije iz čl. 81. i 82. UEZ-a; Uredbom
Vijeća (EC) broj 139/2004 od 20. 1. 2004. o kontroli koncentracije između preduzeća;
Uredbom Komisije broj 802/2004 od 7. 4. 2004. kojom se implementira Uredba Vijeća
broj 139/2004; Uredbom Komisije broj 773/2004 od 7. 4. 2004. koja se odnosi na
vođenje postupka od strane Komisije u skladu sa čl. 81. i 82. UEZ-a; Uredbama br.
19/65/EC, 3976/87/EC, 2821/71/EC, 1534/91/EC i 479/92/EC koje određuju grupna
izuzeća; Obaviješću Komisije (OJ C 372, 9. 12. 1997) koja definiše pojam relevantnog
tržišta i Obaviješću Komisije (OJ C 368, 22. 12. 2011.) koja određuje sadržaj i kriterije
za sporazume male vrijednosti.
34. Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta („Službeni glasnik BiH“, br. 18/06 i
34/10); Odluka o definiranju kategorija dominantnog položaja („Službeni glasnik
BiH“, br. 18/06 i 34/10); Odluka o sporazumima male vrijednosti („Službeni glasnik
BiH“, br. 86/05 i 34/10); Odluka o načinu podnošenja prijave i kriteriji za ocjenu
koncentracija privrednih subjekata („Službeni glasnik BiH“, broj 34/10); Odluka o
postupku oslobađanja, odnosno ublažavanja od kazne („Službeni glasnik BiH“, broj
34/10); Odluka o bližem definiranju načina periodičnog plaćanja kazne („Službeni
glasnik BiH“, broj 31/06); Odluka o skupnom izuzeću sporazuma između privrednih
subjekata koji djeluju na istom nivou proizvodnje, odnosno distribucije, a koji se
posebno odnose na istraživanje, razvoj i specijalizaciju („Službeni glasnik BiH“,
broj 15/06); Odluka o skupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata
koji djeluju na različitim nivoima proizvodnje, odnosno distribucije (vertikalni
sporazumi) („Službeni glasnik BiH“, broj 18/06); Odluka o skupnom izuzeću
sporazuma o osiguranju („Službeni glasnik BiH“, broj 15/06); Odluka o skupnom
izuzeću sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila („Službeni glasnik
BiH“, broj 16/06); Odluka o skupnom izuzeću sporazuma o prijenosu tehnologije,
licenci i know how („Službeni glasnik BiH“, broj 15/06).
35. Izvještaj o radu Konkurencijskog vijeća BiH za period 1. 5. 2004. do 15. 3. 2012.
koji je upućen Parlamentarnoj skupštini BiH
36. Izvještaj o radu Konkurencijskog vijeća BiH za 2012., dostupno na bihkonk.gov.
ba
37. Izvještaj o radu Konkurencijskog vijeća BiH za 2013., dostupno na bihkonk.gov.ba
38. Izvještaji o radu Konkurencijskog vijeća BiH za 2006-2013., dostupno na bihkonk.
gov.ba
39. Iz Izvještaja eksperata EU u okviru projekta IPA 2011 „Podrška provođenju propisa
u oblasti konkurencije u BiH i dalje jačanje konkurencijske politike, uključujući
komponentu državne pomoći“, 24. 1. 2014.
40. Izvještaji Evropske komisije o napretku BiH u 2008., 2009. i 2010.
41. Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH u 2011.
42. Izvještaji Evropske komisije o napretku BiH u 2012. i 2013.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 41
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRAKTIČNA PRIMJENA
OKVIRNOG SPORAZUMA U
POSTUPKU JAVNE NABAVKE
Amir Rahmanović, dipl. ecc.
e-mail:[email protected]
Sažetak
U fokusu je praktična primjenu okvirnog sporazuma u postupcima javnih
nabavki. Na početku su za potrebe pojašnjenja čitateljima dati pojmovno određenje
okvirnog sporazuma i pravna regulativa koja se tiče okvirnog sporazuma.
U nastavku rada obrađeni su pojedini akti koje ugovorni organ donosi u postupku
nabavke nakon kojeg se zaključuje okvirni sporazum. Akt kojim se pokreće
postupak nabavke je odluka o pokretanju postupka nabavke kojim se uređuju
pitanja vezana za budući postupak. U radu je pojašnjeno koji su to obavezni
sastavni elementi odluke o pokretanju postupka nabavke i dat je praktičan
izgled modela odluke o pokretanju otvorenog postupka nabavke nakon kojeg se
namjerava zaključiti okvirni sporazum. Na kraju su data dva praktična modela
okvirnog sporazuma.
Ključne riječi: okvirni sporazum, ugovorni organ, ponuđač, odluka o pokretanju
postupka nabavke, model okvirnog sporazuma.
Uvod
Okvirni sporazum je alat u postupcima javnih nabavki koji se zaključuje nakon provedenog
postupka nabavke. Okvirni sporazum pruža mogućnost za široku primjenu u praksi i
primjenom istog ugovorni organi mogu olakšati svoj rad u oblasti nabavki, kao i postići
uštede u svom poslovanju. U dosadašnjoj primjeni okvirni sporazum nije bio u značajnijoj
mjeri zastupljen u praksi jer u starom zakonu o javnim nabavkama BiH nije bio dovoljno
obrađen i nije bio u potpunosti usklađen sa direktivama EU u oblasti nabavki. Donošenjem
novog Zakona o javnim nabavkama odredbe o okvirnom sporazumu su usklađene sa
direktivama i očekuje se da će ugovorni organi spoznajom svih prednosti koje im pruža
zaključivanje okvirnog sporazuma sve više primjenjivati isti u praksi i svom radu. Iz tog
razloga ovaj rad obrađuje praktične akte koji se donose u postupku javne nabavke, a koji su
vezani za okvirni sporazum.
1. POJAM OKVIRNOG SPORAZUMA
Krajnji cilj provođenja postupka javne nabavke je zaključenje ugovora o javnoj nabavci.
Ugovor o javnoj nabavci je ugovor zaključen u pisanoj formi između ugovornog organa i
ponuđača u skladu sa provedenim postupkom javne nabavke a koji za predmet ima nabavku
robe, pružanje usluga ili izvođenje radova. Ugovor zaključen na ovaj način proizvodi prava
42 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i obaveze ugovornih strana čije se izvršenje
može ostvariti i sudskim putem. Ugovor
o javnoj nabavci je najčešće fiksni ugovor
kod kojeg su unaprijed definisane količine
i cijene. Dakle, ugovor o javnoj nabavci se
zaključuje za tačno određenu količinu ili
obim roba, usluga ili radova koji su poznati
ugovornom organu u momentu pokretanja
postupka nabavke i kod kojih su cijene
fiksne tokom trajanja ugovora.
Međutim, problemi se javljaju kada su
predmet nabavke robe, usluge ili radovi
kod kojih nije moguće precizno odrediti
količinu koja će biti potrebna ugovornom
organu u toku određenog perioda (npr.
potrošni kancelarijski materijal, usluge
održavanja vozila, radovi na održavanju
puteva i sl.), kao i kod onih roba, usluga
i radova kod kojih cijene tokom trajanju
ugovora variraju (npr. gorivo, prehrambeni
proizvodi i sl.). U ovakvim situacijama kada
su predmet nabavke robe, usluge ili radovi
čije je potrebne količine unaprijed teško
definisati, kao i one robe, radovi i usluge čiji
se uslovi isporuke često mijenjaju, ugovorni
organ ima mogućnost da nakon provedenog
predviđenog postupka zaključi okvirni
sporazum sa najpovoljnijim ponuđačem.
Dakle, ugovorni organ nakon provedenog
npr. otvorenog postupka zaključuje okvirni
sporazum sa najpovoljnijim ponuđačem.
U okvirnom sporazumu definišu se uslovi
za zaključenje pojedinačnih ugovora i
maksimalne količine na osnovu kojih će
se zaključivati pojedinačni ugovori za
nabavku roba, radova ili usluga koje su
predmet okvirnog sporazuma. U okvirnom
sporazumu
se
navode
procijenjene
maksimalne količine predmeta nabavke
koje su potrebne ugovornom organu u
toku određenog perioda sa time da okvirni
sporazum ne obavezuje ugovorni organ
da nabavi ukupnu količinu navedenu u
tenderskoj dokumentaciji nego u toku
trajanja okvirnog sporazuma zaključuje
ugovore za one količine koje su mu stvarno
potrebne.
ugovornog organa i dobavljača, a njegova
je svrha utvrđivanje okvira za ugovore koji
će se dodjeljivati u tom periodu, naročito
u pogledu predmeta ugovora, a kada je
to primjereno i u pogledu predviđenih
vrijednosti, obima ili količine kao i cijene.“
Zakon o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine iz 2014. godine u članu 2.
stav 1. tačka n) definiše okvirni sporazum
na sljedeći način: „Okvirni sporazum je
sporazum između jednog ili više ugovornih
organa i više dobavljača, zaključen u pisanom
obliku, kojim se definiraju uslovi pod kojim
se mogu dodijeliti ugovori tokom određenog
perioda, u skladu s predviđenom cijenom i,
gdje je moguće, predviđenim količinama.“
Dakle, glavna obilježja okvirnog sporazuma
jesu to da je to sporazum između jednog ili
više naručilaca i jednog ili više privrednih
subjekata (ponuđača) u kojem se određuju
bitni uslovi i okvir za zaključivanje ugovora
o javnoj nabavci u pogledu cijene, količine,
rokova, uslova plaćanja i sl. Takođe se
uočava karakteristika okvirnog sporazuma
da je to sporazum između jednog ili više
naručilaca (ugovornih organa) i jednog ili
više privrednih subjekata (ponuđača).
U dosadašnjoj primjeni Zakona o javnim
nabavkama u Bosni i Hercegovini okvirni
sporazum nije bio korišten u onoj mjeri u
kojoj bi trebao biti s obzirom na pogodnosti
koje pruža ugovornim organima. Okvirni
sporazum je alat koji ugovornim organima
pruža mnoge pogodnosti i mogućnosti
i olakšava svakodnevno poslovanje i
dosljednu primjenu zakonskih odredbi o
nabavkama.
2. PRAKTIČNI PRIMJERI AKATA U
OKVIRNOM SPORAZUMU
Primjena okvirnog sporazuma je predviđena
direktivom Evropske unije 2004/18/EZ o
nabavkama koja definiše okvirni sporazum
na sljedeći način: „Okvirni sporazum je
sporazum između jednog ili više ugovornih
organa i jednog ili više privrednih subjekata,
koji ima za svrhu utvrđivanje uslova koji
uređuju dodjeljivanje ugovora tokom datog
perioda, posebno što se tiče cijene i, ako je
prikladno, predviđene količine.“
Okvirni sporazum se može zaključiti,
u skladu s odredbama člana 32. stav 1.
Zakona o javnim nabavakama („Službeni
glasnik BiH“, broj 39/14) nakon provedenog
otvorenog postupka, ograničenog postupka,
pregovaračkog
postupka
s
objavom
obavještenja o nabavci i konkurentskog
zahtjeva. Izuzetno, okvirni sporazum se
može zaključiti i nakon pregovaračkog
postupka bez objave obavještenja nakon
poništenog otvorenog ili ograničenog
postupka iz razloga što nije zaprimljena
nijedna ili nijedna prihvatljiva ponuda.
Zakon o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine iz 2004. godine u članu 2. stav
5. definiše okvirni sporazum na sljedeći
način: „Okvirni sporazum podrazumijeva
sporazum ograničenog trajanja između
U praksi postoje različiti modaliteti
zaključivanja okvirnog sporazuma koje ćemo
ovdje samo nabrojati. Okvirni sporazum se
može zaključiti između:
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 43
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ jednog ugovornog organa i jednog
ponuđača;
■■ jednog ugovornog organa i više ponuđača;
■■ više ugovornih organa i jednog ponuđača;
■■ više ugovornih organa i više ponuđača;
■■ centralnog tijela za nabavke i jednog
ponuđača i
■■ centralnog tijela za nabavke i više
ponuđača.
U nastavku će se navesti nekoliko praktičnih
modela akata koji se donose u postupku
zaključenja okvirnog sporazuma. Prije
svega, odluka o pokretanju postupka javne
nabavke jer se ista razlikuje i sadrži neke
dodatne elemetne u odnosu na odluku
koja se donosi kada ugovorni organ ne
namjerava zaključiti okvirni sporazum
nakon provedenog postupka nabavke.
Takođe će biti prezentirani modeli okvirnog
sporazuma i to model okvirnog sporazuma
koji se zaključuje između jednog ugovornog
organa i jednog ponuđača i model okvirnog
sporazuma koji se zaključuje između jednog
ugovornog organa i tri ponuđača. Ovo su
ujedno i najzastupljeniji modeli okvirnih
sporazuma u praksi, a na osnovu ovih
modela mogu se lako izraditi i ostali modeli
okvirnih sporazuma.
2.1 Praktičan primjer odluke o
pokretanju postupka nabavke nakon
kojeg se namjerava zaključiti okvirni
sporazum
Ugovorni organ je dužan da prilikom
pokretanja postupka donese odluku o
pokretanju
postupka
javne
nabavke.
Donošenje odluke o pokretanju postupka
javne nabavke predviđeno je članom 18.
Zakona o javnim nabavkama koji propisuje
da ugovorni organ pokreće postupak javne
nabavke donošenjem odluke ili rješenja u
pisanom obliku. Istim članom propisano
je koje elementa obavezno mora da sadrži
odluka o pokretanju postupka nabavke.
Odluka o pokretanju postupka obavezno
sadrži minimalno sljedeće elemente ili
informacije kako slijedi:
■■ zakonski osnov za provođenje postupka
javne nabavke;
■■ podatke o predmetu nabavke, odnosno
podatke o tome šta je predmet nabavke;
■■ procijenjenu vrijednost nabavke;
■■ podatke o izvoru finansiranja, odnosno
podatke o tome iz kojih sredstva će se
vršiti predmetna nabavka;
■■ vrstu postupka, odnosno postupak
javne nabavke koji će biti korišten za
provođenje procedure nabavke.
Naprijed pobrojani elementi su minimum
informacija koje moraju biti navedene u
odluci o pokretanju postupka nabavke.
Ukoliko se radi o provođenju postupka
44 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
nabavke nakon kojeg se namjerava zaključiti
okvirni sporazum, u sastavne elemente
se dodaje i informacija da se namjerava
zaključiti
okvirni
sporazum,
zatim
vremenski period na koji se namjerava
zaključiti okvirni sporazum te podatke o
tome sa koliko ponuđača će se zaključiti
okvirni sporazum, odnosno da li se okvirni
sporazum zaključuje samo sa jednim
ponuđačem ili sa više ponuđača.
U nastavku se daje praktičan primjer
kako treba da izgleda odluka o pokretanju
postupka nabavke kada se namjerava
zaključiti
okvirni
sporazum
nakon
provedenog postupka nabavke.
Takođe ćemo dati i modele okvirnih
sporazuma i to: model okvirnog sporazuma
između jednog ugovornog organa i jednog
ponuđača za nabavku roba i model okvirnog
sporazuma između jednog ugovornog
organa te više ponuđača za nabavku usluga.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
MODEL ODLUKE O POKRETANJU POSTUPKA NABAVKE NAKON KOJEG SE
NAMJERAVA ZAKLJUČITI OKVIRNI SPORAZUM
Na osnovu članova 25. i 32. Zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“, broj
39/14) i člana ____ Pravilnika o javnim nabavkama roba, usluga i radova broj:__________
od ____________ (interni pravilnik ugovornog organa) rukovodilac, donosi
OD L U K U
o pokretanju postupka javne nabavke
Član 1.
Odobrava se nabavka roba za potrebe __________________ (navesti naziv ugovornog
organa) i to:
NABAVKA POTROŠNOG KANCELARIJSKOG MATERIJALA.
Opis i količine roba koje su predmet ove nabavke definisani su u tenderskoj dokumentaciji
za ovu nabavku.
Član 2.
Postupak za zaključivanje ugovora o javnoj nabavci roba provest će se putem otvorenog
postupka za dostavljanje ponuda u skladu sa članom 25. Zakona o javnim nabavkama o
čemu će se objaviti obavještenje o nabavci.
Kriterij za dodjelu ugovora je „najniža cijena tehnički zadovoljavajuće ponude“.
Član 3.
Procijenjena vrijednost nabavke je 60.000,00 (slovima: šezdesethiljada) KM.
Član 4.
Nabavka roba iz člana 1. ove odluke vršit će se u skladu sa planiranim sredstvima u
Budžetu __________________(navesti naziv ugovornog organa) sa pozicije __________
(navesti naziv i ekonomiski kod pozicije iz budžeta ili finansijskog plana).
Nakon provedenog otvorenog postupka, zaključit će se okvirni sporazum između jednog
ugovornog organa i jednog ponuđača (opcija: tri / četiri ponuđača) na period u trajanju od
_____ (opcija: dvije) godine.
Član 5.
Postupak nabavke po ovoj odluci provest će komisija za javnu nabavku koju će
rukovodilac formirati posebnim rješenjam.
Član 6.
Odluka stupa na snagu danom donošenja.
NAZIV UGOVORNG ORGANA
Rukovodilac
______________________
2.2. Praktični primjeri okvirnih sporazuma
MODEL OKVIRNOG SPORAZUMA
IZMEĐU JEDNOG UGOVORNOG ORGANA I JEDNOG PONUĐAČA
OKVIRNI SPORAZUM
Ovaj okvirni sporazum zaključen je između:
Naziv ugovornog organa ..............................................................................
sa sjedištem u ............................................, ulica ..................................... .....,
ID broj:.......................... PDV broj: ........................................
Telefon:............................Telefaks:.......................................
koga zastupa...................................................................
(u daljnem tekstu: Ugovorni organ)
i
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 45
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Naziv ponuđača..................................................................................................
sa sjedištem u ............................................, ulica ..........................................,
ID broj:.......................... PDV broj: ........................................
Telefon:............................Telefaks:.......................................
koga zastupa...................................................................
(u daljnem tekstu: Dobavljač).
Strane u okvirnom sporazumu saglasno konstatuju:
• da je Ugovorni organ u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama („Službeni
glasnik BiH”, broj 39/14) proveo otvoreni [ili neki drugi] postupak javne nabavke
....................... [navesti predmet javne nabavke], sa ciljem zaključivanja okvirnog
sporazuma sa jednim ponuđačem na period od dvije godine;
• da je Ugovorni organ donio Odluku o dodjeli okvirnog sporazuma broj ..........
od ................., u skladu sa kojom se zaključuje ovaj okvirni sporazum između
Ugovornog organa i Dobavljača;
• da je Dobavljač dostavio ponudu br... od............................., koja čini sastavni dio ovog
okvirnog sporazuma (u daljem tekstu: ponuda Dobavljača);
• ovaj okvirni sporazum ne predstavlja obavezu Ugovornog organa na zaključivanje
ugovora o javnoj nabavci;
• obaveza nastaje zaključivanjem pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci na osnovu
ovog okvirnog sporazuma.
Strane u okvirnom sporazumu sporazumjele su se o sljedećem:
PREDMET OKVIRNOG SPORAZUMA
Član 1.
Predmet okvirnog sporazuma je utvrđivanje uslova za zaključivanje pojedinačnih ugovora
o javnoj nabavci ............................ [navesti predmet javne nabavke], između Ugovornog
organa i Dobavljača, u skladu s uslovima iz tenderske dokumentacije, ponudom
Dobavljača, odredbama ovog okvirnog sporazuma i stvarnim potrebama Ugovornog
organa.
Detaljna specifikacija.............................. [navesti predmet javne nabavke] sa količinama,
data je u prilogu ovog okvirnog sporazuma i čini njegov sastavni dio. Količine navedene u
specifikaciji su okvirne za sve vrijeme važenja okvirnog sporazuma.
VAŽENJE OKVIRNOG SPORAZUMA
Član 3.
Ovaj okvirni sporazum se zaključuje na period od dvije godine, a stupa na snagu danom
obostranog potpisivanja.
Tokom perioda važenja ovog okvirnog sporazuma, predviđa se zaključivanje više
pojedinačnih ugovora, u zavisnosti od stvarnih potreba Ugovornog organa.
CIJENE
Član 4.
Ukupna vrednost ovog okvirnog sporazuma iznosi_______________ (slovima: ___________
________________________________), bez uračunatog PDV-a.
Jedinične cijene iskazane su u ponudi Dobavljača bez PDV-a.
Cijene su fiksne i ne mogu se mijenjati za sve vrijeme važenja okvirnog sporazuma.
Altrenativa: Cijene u ponudi Dobavljača su podložne promjenama za vrijeme važenja
okvirnog sporazuma i to zbog: .............................................[navesti način korekcije cijene ukoliko
je predviđena].
NAČIN I USLOVI ZAKLJUČIVANJA POJEDINAČNIH UGOVORA
Član 5.
Nakon zaključenja okvirnog sporazuma, kada nastane potreba Ugovornog organa za
predmetom nabavke, Ugovorni organ će uputiti Dobavljaču poziv za dostavljanje ponude
u cilju zaključivanja pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci sa specifikacijom i potrebnim
količinama.
Pri zaključivanju pojedinačnih ugovora ne mogu se menjati bitni uslovi iz ovog okvirnog
46 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sporazuma.
Ponuda iz stava 1. ovog člana naročito sadrži cijenu, opis robe, količine robe, rokove
isporuke...
Rok za dostavljanje ponude iz stava 1. ovog člana, iznosi ____ dana, od dana upućivanja
Dobavljaču poziva za dostavljanje ponude.
Poziv za dostavljanje ponude će biti upućen na adresu Dobavljača ______________.
Dobavljač je dužan da u roku iz stava 4. ovog člana, dostavi svoju ponudu na adresu
Ugovornog organa..............................
Ponuda iz stava 1. ovog člana mora biti zasnovana na cijenama iz ovog okvirnog
sporazuma i ne može se mijenjati, osim u slučaju ako je definisano da je cijena
promjenjiva, a ista će se mijenjati u skladu sa članom 4. ovog okvirnog sporazuma.
Ugovorni organ i Dobavljač će zaključiti pojedinačni ugovor o javnoj nabavci u roku od
.............. od dana dostavljanja ponude iz stava 1. ovog člana, ukoliko je ista dostavljena u
svemu u skladu s ovim okvirnim sporazumom.
Ukoliko Dobavljač ne zaključi ugovor, Ugovorni organ će unovčiti garanciju za dobro
izvršenje posla.
Napomena: Ugovorni organ pojedinačne nabavke može realizovati i izdavanjem narudžbenice
Dobavljaču, što nekada može biti bolje i jednostavnije rješenje. Ukoliko se Ugovorni organ
opredijeli da na taj način realizuje pojedinačne nabavke na osnovu okvirnog sporuzama, tekst
okvirnog sporazuma treba da prilagodi navedenom.
Član 6.
Pojedinačni ugovor o javnoj nabavci se zaključuje pod uslovima iz ovog okvirnog
sporazuma u pogledu predmeta nabavke, cijena, načina i rokova plaćanja, rokova
isporuke, garantnog roka..........
NAČIN I ROK PLAĆANJA
Član 7.
Ugovorni organ će ugovorenu cijenu plaćati Dobavljaču u roku od ................, od dana...........
prijema računa, na osnovu pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni
organ i Dobavljač, u skladu s ovim okvirnim sporazumom.
Uz ovjerene račune, Dobavljač je dužan da dostavi ovjerene i potpisane otpremnice i
Zapisnik o primopredaju robe, potpisane od strane ovlaštenih osoba koje određuju
Ugovorni organ i Dobavljač.
Dobavljač je dužan da račune i popratnu dokumentaciju dostavi Ugovornom organu na
adresu: __________________.
ROK ISPORUKE
Član 8.
Dobavljač je dužan da radove izvede u roku koji će biti bliže definisan pojedinačnim
ugovorom o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni organ i Dobavljač, u skladu sa ovim
okvirnim sporazumom.
Rok izvođenja radova ne može biti duži od ................. dana, od dana zaključenja
pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci između Ugovornog organa i Dobavljača.
OBAVEZE DOBAVLJAČA PRIJEM ROBA
Član 9.
Dobavljač se obavezuje da ugovorene robe isporuči u svemu prema tehničkoj
dokumentaciji, propisima, standardima i normama kvaliteta koji važe za vrstu roba koje
su predmet nabavke.
Dobavljač preuzima potpunu odgovornost za kvalitet isporučenih roba na osnovu
pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni organ i Dobavljač, u skladu
s ovim okvirnim sporazumom.
Ovlašteno lice Ugovornog organa i predstavnik Dobavljača izvršit će primopredaju robe i o
tome će sačiniti zapisnik.
Prilikom primopredaje robe ovlašteno lice Ugovornog organa je dužno da isporučenu robu
pregleda na uobičajeni način i da svoje eventualne primjedbe o vidljivim nedostacima
odmah saopšti Dobavljaču.
Dobavljač se obavezuje da u svemu postupi po eventualnim primjedbama Ugovornog
organa i nedostatke otkloni bez odlaganja u rokovima koje odredi Ugovorni organ.
Ukoliko Dobavljač ne otkloni nedostatke u roku, Ugovorni organ zadržava pravo da
nedostatke otkloni angažujući treće lice sa pravom na regres od Dobavljača.
Ako se nakon primopredaje pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim
pregledom, Ugovorni organ je dužan da o tom nedostatku pisanim putem obavijesti
Dobavljača bez odlaganja.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 47
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U slučaju iz prethodnog stava ovog člana, Ugovorni organ ima pravo da zahtijeva od
Dobavljača da otkloni nedostatak u primjerenom roku ili da unovči garanciju za dobro
izvršenje posla.
GARANTNI ROK
Član 10.
Dobavljač garantuje za kvalitet isporučene robe, sa garantnim rokom od ................. mjeseci,
računajući od dana primopredaje Ugovornom organu.
Dobavljač je dužan da o svom trošku u garantnom roku, na poziv Ugovornog organa,
otkloni sve eventualne nedostatke.
UGOVORNA KAZNA
Član 11.
Ukoliko Dobavljač, u skladu sa pojedinačnim ugovorom o javnoj nabavci koji zaključe
Ugovorni organ i Dobavljač, ne isporuči robu u ugovorenom roku, obavezan je da za svaki
dan zakašnjenja plati Ugovornom organu iznos od 0,2% ukupne cijene, sa time da ukupan
iznos ugovorne kazne ne može preći 10% ukupne ugovorene cijene.
Pravo Ugovornog organa na naplatu ugovorne kazne ne utiče na pravo Ugovornog organa
da zahtijeva naknadu štete.
VIŠA SILA
Član 12.
Ukoliko poslije zaključenja ovog okvirnog sporazuma nastupe okolnosti više sile koje
dovedu do ometanja ili onemogućavanja izvršenja obaveza definisanih okvirnim
sporazumom, rokovi izvršenja obaveza će se produžiti za vrijeme trajanja više sile.
Viša sila podrazumijeva ekstremne i vanredne događaje koji se ne mogu predvidjeti,
koji su se dogodili bez volje i uticaja strana u okvirnom sporazumu i koji nisu mogli
biti spriječeni od strane pogođene višom silom. Višom silom mogu se smatrati poplave,
zemljotresi, požari, politička zbivanja (rat, neredi većeg obima, štrajkovi), imperativne
odluke vlasti (zabrana prometa uvoza i izvoza) i sl.
Strana u okvirnom sporazumu pogođena višom silom odmah će u pisanoj formi
obavijestiti drugu stranu o nastanku nepredviđenih okolnosti i dostaviti odgovarajuće
dokaze.
POSEBNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 13.
Za sve što nije regulisano ovim okvirnim sporazumom primjenjivat će se odredbe zakona
koji regulišu obligacione odnose, kao i drugi propisi koji regulišu ovu materiju.
Član 14.
Sve sporove koji proisteknu u realizaciji ovog okvirnog sporazuma strane u ovom
okvirnom sporazumu će rješavati sporazumno. U slučaju da sporazum nije moguć, spor će
rješavati nadležni sud u ...........
Član 15.
Ovaj okvirni sporazum je zaključen u 6 (šest) istovjetnih primjeraka od kojih po 3 (tri)
pripadaju svakoj strani u okvirnom sporazumu.
DOBAVLJAČ
____________________
Broj:______________________
Datum,____________________
48 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
UGOVORNI ORGAN
___________________________
Broj:___________________
Datum,_________________
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
MODEL OKVIRNOG SPORAZUMA
IZMEĐU JEDNOG UGOVORNOG ORGANA I VIŠE PONUĐAČA
OKVIRNI SPORAZUM
Ovaj okvirni sporazum zaključen je između:
Naziv Ugovornog organa ..............................................................................
sa sjedištem u ............................................, ulica ..................................... .....,
ID broj:.......................... PDV broj: ........................................
Telefon:............................Telefaks:.......................................
koga zastupa...................................................................
(u daljnem tekstu: Ugovorni organ)
i sljedećih Dobavljača
1.
2.
3.
NAZIV PONUĐAČA..................................................................................................
sa sjedištem u ............................................, ulica ..........................................,
ID broj:.......................... PDV broj: ........................................
Telefon:............................Telefaks:.......................................
koga zastupa...................................................................
(u daljnem tekstu: Dobavljač 1).
NAZIV PONUĐAČA..................................................................................................
sa sjedištem u ............................................, ulica ..........................................,
ID broj:.......................... PDV broj: ........................................
Telefon:............................Telefaks:.......................................
koga zastupa...................................................................
(u daljnem tekstu: Dobavljač 2);
NAZIV PONUĐAČA..................................................................................................
sa sjedištem u ............................................, ulica ..........................................,
ID broj:.......................... PDV broj: ........................................
Telefon:............................Telefaks:.......................................
koga zastupa...................................................................
(u daljnem tekstu: Dobavljač 3).
Strane u okvirnom sporazumu saglasno konstatuju:
• da je Ugovorni organ u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama („Službeni
glasnik BiH“, broj 39/14) proveo otvoreni [ili neki drugi] postupak javne nabavke
....................... [navesti predmet javne nabavke], sa ciljem zaključivanja okvirnog
sporazuma sa tri ponuđača na period od dvije godine;
• da je Ugovorni organ donio Odluku o dodjeli okvirnog sporazuma broj ............
od ................., u skladu sa kojom se zaključuje ovaj okvirni sporazum između
Ugovornog organa i Dobavljača 1, Dobavljača 2 i Dobavljača 3.
• da je Dobavljač1 dostavio ponudu br............ od..............................., koja čini sastavni
dio ovog okvirnog sporazuma (u daljnem tekstu: Ponuda Dobavljača 1);
• da je Dobavljač 2 dostavio Ponudu br............ od..............................., koja čini sastavni
dio ovog okvirnog sporazuma (u daljnem tekstu: Ponuda Dobavljača 2);
• da je Dobavljač 3 dostavio Ponudu br............ od..............................., koja čini sastavni
dio ovog okvirnog sporazuma (u daljnem tekstu: Ponuda Dobavljača 3);
• ovaj okvirni sporazum ne predstavlja obavezu Ugovornog organa na zaključivanje
ugovora o javnoj nabavci;
• obaveza nastaje zaključivanjem pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci na osnovu
ovog okvirnog sporazuma.
PREDMET OKVIRNOG SPORAZUMA
Član 1.
Predmet okvirnog sporazuma je utvrđivanje uslova za zaključivanje pojedinačnih
ugovora o javnoj nabavci usluge .................. [navesti predmet javne nabavke]j, između
Naručioca i Dobavljača 1, Dobavljača 2 i Dobavljača 3, u skladu sa uslovima iz tenderske
dokumentacije, Ponudom Dobavljača 1, Ponudom Dobavljača 2 i Ponudom Dobavljača 3,
odredbama ovog okvirnog sporazuma i stvarnim potrebama Ugovornog organa.
VAŽENJE OKVIRNOG SPORAZUMA
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 49
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Član 3.
Ovaj okvirni sporazum se zaključuje na period od dvije godine, a stupa na snagu danom
potpisivanja svih učesnika sporazuma.
CIJENE
Član 4.
Ukupna vrijednost ovog okvirnog sporazuma iznosi_______________, bez uračunatog
PDV-a.
Jedinične cijene iskazane su u Ponudi Dobavljača 1, Ponudi Dobavljača 2, Ponudi
Dobavljača 3, bez PDV-a.
Cijene su fiksne i ne mogu se mijenjati za sve vrijeme važenja okvirnog sporazuma.
NAČIN I USLOVI ZAKLJUČIVANJA POJEDINAČNIH UGOVORA
Član 5.
Nakon zaključenja okvirnog sporazuma, kada nastane potreba Ugovornog organa za
predmetom nabavke, Ugovorni organ će uputiti Dobavljaču 1 poziv za dostavljanje ponude
u cilju zaključivanja pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci.
Ponuda iz stava 1. ovog člana naročito sadrži cijenu, rokove...
Rok za dostavljanje ponude iz stava 1. ovog člana, iznosi ____ dana, od dana upućivanja
poziva za dostavljanje ponude.
Poziv za dostavljanje ponude će biti upućen na adresu Dobavljača 1 _______________.
Dobavljač 1 je dužan da u roku iz stava 3. ovog člana dostavi svoju ponudu na adresu
Ugovornog organa.............................
Ponuda iz stava 1. ovog člana mora biti zasnovana na cijenama iz Ponude Dobavljača 1 i ne
može se mijenjati.
Ugovorni organ i Dobavljač 1 će zaključiti pojedinačni ugovor o javnoj nabavci u roku od
.............. od dana dostavljanja ponude iz stava 1. ovog člana, ukoliko je ista dostavljena u
svemu u skladu s ovim okvirnim sporazumom.
Ukoliko Dobavljač 1 nije u mogućnosti da izvrši predmet nabavke, Ugovorni organ će
uputiti poziv Dobavljaču 2 za dostavljanje ponude u cilju zaključivanja pojedinačnog
ugovora o javnoj nabavci, pa ukoliko i Dobavljač 2 ne može da izvrši predmet nabavke,
Ugovorni organ će uputiti poziv Dobavljaču 3 za dostavljanje ponude u cilju zaključivanja
pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci.
Procedura opisana u st. 2-7. ovog člana primijenit će se i na Dobavljača 2 i Dobavljača 3.
Član 6.
Pojedinačni ugovor o javnoj nabavci se zaključuje pod uslovima iz ovog okvirnog
sporazuma u pogledu predmeta nabavke, cijena, načina i rokova plaćanja, rokova
izvršenja usluge...
NAČIN I ROK PLAĆANJA
Član 7.
Rok plaćanja je ................, od dana........... prijema računa, a nakon izvršenog prijema
usluge, na osnovu pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci zaključenog u skladu s ovim
okvirnim sporazumom.
Račun iz prethodnog stava se dostavlja Ugovornom organu na adresu: ______________.
ROK PRUŽANJA USLUGE
Član 8.
Dobavljač je dužan da predmetnu uslugu izvrši na osnovu pojedinačnog ugovora o javnoj
nabavci koji je zaključen između Ugovornog organ i tog dobavljača, u skladu s ovim
okvirnim sporazumom, kvalitetno i prema pravilima struke.
Rok za izvršenje usluge ne može biti duži od ................. dana, od dana zaključenja
pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci.
PRIJEM USLUGE I OTKLANJANJE NEDOSTATAKA
50 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Član 9.
Dobavljač preuzima potpunu odgovornost za kvalitet izvršene usluge na osnovu
pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni organ i taj dobavljač, u
skladu s ovim okvirnim sporazumom.
Dobavljač sa kojim je zaključen pojedinačni ugovor dužan je da po izvršenoj usluzi
pisanim putem obavijesti Ugovorni organ da je usluga izvršena.
Ukoliko Ugovorni organ ima eventualne primjedbe na izvršenu uslugu iste će bez
odlaganja saopštiti, odnosno dostaviti pisanim putem dobavljaču.
Dobavljač se obavezuje da u svemu postupi po eventualnim primjedbama Ugovornog
organa i nedostatke otkloni bez odlaganja u rokovima koje odredi Ugovorni organ.
Ukoliko dobavljač ne otkloni nedostatke u roku, Ugovorni organ zadržava pravo da
nedostatke otkloni preko trećeg lica sa pravom na regres od dobavljača.
Ako se naknadno pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti na uobičajeni način,
Naručilac je dužan da o tom nedostatku pisanim putem obavijesti dobavljača bez
odlaganja.
U slučajevima iz prethodnog stava ovog člana, Ugovorni organ ima pravo da zahtijeva od
Dobavljača da otkloni nedostatak u primjerenom roku ili da unovči sredstvo obezbjeđenja
za dobro izvršenje posla.
UGOVORNA KAZNA
Član 10.
Ukoliko dobavljač sa kojim je zaključen pojedinačni ugovor ne izvrši uslugu u
ugovorenom roku, obavezan je da za svaki dan zakašnjenja plati Ugovornom organu iznos
od 0,2% ukupne cijene konkretne usluge, sa time da ukupan iznos ugovorne kazne ne
može preći 10% ukupne cijene od konkretne usluge.
Pravo Ugovornog organa na naplatu ugovorne kazne ne utiče na pravo Ugovornog organa
da zahtijeva naknadu štete.
VIŠA SILA
Član 11.
Ukoliko poslije zaključenja ovog okvirnog sporazuma nastupe okolnosti više sile koje
dovedu do ometanja ili onemogućavanja izvršenja obaveza definisanih okvirnim
sporazumom, rokovi izvršenja obaveza će se produžiti za vrijeme trajanja više sile.
Viša sila podrazumijeva ekstremne i vanredne događaje koji se ne mogu predvidjeti,
koji su se dogodili bez volje i uticaja strana u okvirnom sporazumu i koji nisu mogli
biti spriječeni od strane pogođene višom silom. Višom silom mogu se smatrati poplave,
zemljotresi, požari, politička zbivanja (rat, neredi većeg obima, štrajkovi), imperativne
odluke vlasti (zabrana prometa uvoza i izvoza) i sl.
Strana u okvirnom sporazumu pogođena višom silom odmah će, u pisanoj formi,
obavijestiti drugu stranu o nastanku nepredviđenih okolnosti i dostaviti odgovarajuće
dokaze.
POSEBNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 12.
Za sve što nije regulisano ovim okvirnim sporazumom primjenjivat će se odredbe zakona
koji regulišu obligacione odnose, kao i drugi propisi koji regulišu ovu materiju.
Član 13.
Sve sporove koji proisteknu u realizaciji ovog okvirnog sporazuma strane u ovom
okvirnom sporazumu će rješavati sporazumno. U slučaju da sporazum nije moguć, spor će
rješavati nadležni sud u ...........
Član 14.
Ovaj okvirni sporazum je zaključen u 8 (osam) istovjetnih primjeraka od kojih po 2 (dva)
pripadaju svakoj strani u okvirnom sporazumu.
DOBAVLJAČ 1
_________________________
DOBAVLJAČ 2
_________________________
DOBAVLJAČ 3
_________________________
UGOVORNI ORGAN
________________________
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 51
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRIKAZ BILATERALNIH
SPORAZUMA O SOCIJALNOM
OSIGURANJU
Alan Vajda, mag. iur.
SIŽE
Rad obrađuje problematiku bilateralnih sporazuma o socijalnom osiguranju koje je
Bosna Hercegovina potpisala sa drugim državama, odnosno koje je zaključila bivša
SFRJ, a koje Bosna i Hercegovina primjenjuje temeljem Sporazuma o sukcesiji sa
državama nasljednicama bivše SFR Jugoslavije.
Ključne riječi: ugovori o socijalnom osiguranju, načela ugovora,
osiguranje, bilateralni sporazumi, ratifikacija.
mirovinsko
Uvod
Svaka država, pa tako i Bosna i Hercegovina, obvezna se brinuti o svojim građanima i
kada se oni ne nalaze na njezinom te­ritoriju. Stoga se, kao direktna posljedica navedenog,
pojavljuje i mogućnost za sklapanje ugovora o socijalnom osi­guranju sa drugim državama,
čijom se primjenom ostvaruju prava pojedinaca i članova njihovih obitelji, a time i
određeni oblici socijal­ne sigurnosti na temelju njihova rada i osiguranja u inozemstvu.
Naime, ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se između europskih država već dva
stoljeća, a svrha im je da osobama koje su živjele i bile osigurane u državama ugovornicama
i članovima njihovih obi­telji osiguraju određena prava i davanja iz osiguranja za slučaj
bolesti i majčinstva, starosti, invalidnosti i smrti, ozljede na radu i profesionalne bolesti,
nezaposlenosti. Po svo­joj prirodi i namjeni, ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju
se na neodređeno vrijeme, a u pravnoj teoriji nazivaju se još legislativnim ugovorima ili
ugovorima - zakonima, zbog toga što se izravno primjenjuju u pojedinim slučajevima.
Ugo­vori o socijalnom osiguranju zaključuju se pod nazivom ugovora, sporazuma ili
konvencije, a mogu biti, u pogledu oblika, zaključeni kao ugovori, razmjenom nota, kao
protokoli ili zapisnici.
Prema važećem zakonodavstvu, međunarodni ugovor je sporazum - utemeljen na
sukladnom očitovanju najmanje dvaju međunarodnopravnih subjekata - koji je uređen
međunaro­dnim pravom i koji je u pisanom obliku, kojega Bosna i Hercegovina sklapa sa
jednom ili više država, sa jednom ili više međunarodnih organizacija, odnosno sa jednim
ili više ostalih međunarodnopravnih subjekata.
Stoga se iz navedenog može shvatiti da se za me­đunarodni ugovor traži ispunjavanje
sljedećih pretpostavki i to: 1) sukladnosti očitovanja (sadržaj), 2) najmanje dva subjekta
međunarod­nog prava (strane ugovornice) i 3) pisani oblik (forma).
52 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1. Ugovori o socijalnom osiguranju
Međunarodni
ugovori
o
socijalnom
osiguranju
mogu
se
zasnivati
na
teritorijalnosti ili na osiguranju, zavisno
od sustava socijalnog osiguranja koje
koordiniraju. U odnosu na mirovinsko
osiguranje, primjena teritorijalnosti znači
određivanje i isplatu mirovina samo u državi
gdje korisnik ima prebivalište, uzimajući
pri tome u obzir mirovinski staž i ostale
veličine ostvarene u ostalim državama
ugovornicama (metoda inte­gracije), dok
kod ugovora zasnovanim na osiguranju
mirovine se određuju u svakoj od država, na
temelju njihovog mirovinskog staža i ostalih
veličina i uz isplatu njihovih razmjernih
dijelova ko­risnicima (pro rata temporis),
zasebno iz svake od država ugovornica
(metoda raspodjele).
Metoda integracije karak­teristična je za
starije ugovore o socijal­nom osiguranju,
dok se noviji ugovori u pravilu zasnivaju na
osiguranju, iako u sebi mogu sadržavati i neke
odredbe karakteristične za teritorijalnost.
Sa gledišta primjene načela uzajamnosti
i solidarnosti u mirovinskom osiguranju,
ugovorima zasnovanim na osiguranju
osigurava se dosljednija primjena na­
čela uzajamnosti, jer davanja koja se po
njima ostvaruju više odgovaraju ulaga­
njima pojedinaca u osiguranjima drža­
va ugovornica tijekom njihovog radnog
vijeka. Ugovori o socijalnom osiguranju
imaju određene specifičnosti, po koji­ma
se razlikuju od drugih međunarod­nih
ugovora, i to:
a) ovim se ugovorima koordinira pri­mjena
unutarnjih zakonodavstava o socijalnom
osiguranju (sigurnosti) u sklopu kojih se
ostvaruju i određena subjektivna prava u
pojedinačnim slu­čajevima,
b) ovim se ugovorima uspostavlja pra­vna
veza između sustava i zakonodavstava o
socijalnom osiguranju različitih država,
c) odredbe ovih ugovora primjenjuju se
izravno na slučajeve ili odnose koje uređuju
i služe kao temelj za ostvariva­nje prava u
pojedinim slučajevima,
d) ovi se ugovori zaključuju na neo­dređeno
vrijeme, a prava pojedinaca, ostvarena
njihovom primjenom, traju i izvršavaju
se i nakon njihovog otkaziva­nja, odnosno
prestanka važenja.
2. Načela na kojima se zasnivaju
ugovori o socijalnom osiguranju
Temelji na kojima se zasni­vaju međunarodni
ugovori o socijalnom osiguranju utvrđeni
su još prije Drugog svjetskog rata (1928.
godine, izradom prvih tipskih normi) u
Međunarodnoj organizaciji rada (MOR), u
kojoj se već tada došlo do spoznaje o potrebi
izrade odgovarajućih normi i uspostavljanja
međunarodne koordinacije u svrhu os­
tvarivanja i očuvanja prava osoba, koje se
tijekom svojega radnog vijeka bile zaposlene
i osigurane u više od jedne države u povodu
nastanka nekog od socijalnih rizika, kao što
je bolest, sta­rost, invalidnost ili smrt, ozljeda
na radu ili profesionalna bolest i dr.
To je rezul­tiralo donošenjem nekih
konvencija u sklopu te međunarodne
organizacije, koje sadrže norme za
koordinaciju za­konodavstava o socijalnom
osiguranju povodom osiguranih slučajeva
invalidnosti, starosti i smrti, kao i ozljede
na radu. Konvencijom MOR broj 19 već
je 1925. godine uspostavljeno načelo
jednakosti tretmana između domaćih i
stranih državljana, a Konvencijom MOR
broj 48 uspostavljeno je načelo čuvanja
prava tijekom stjecanja (očekivanih prava) i
stečenih prava i načelo surad­nje nadležnih
tijela i ustanova različitih država.
Tako se danas međunarodna suradnja
u
socijalnom
osiguranju,
od­nosno
koordinacija sustava socijal­nog osiguranja,
zasniva na sljedećim načelima:
1) načelo jednakosti postupanja (tre­tmana)
2)
3)
4)
5)
između domaćih i stranih državljana u
pogledu uvjeta za stjecanje i ko­rištenje
pojedinih prava,
načelo određivanje zakonodavstva na
koje se primjenjuje određeni ugovor o
socijalnom osiguranju,
načelo očuvanja prava tijekom stje­canja i
stečenih prava,
načelo isplate davanja u inozemstvo
(deteritorijalizacija prava iz socijalnog
osiguranja), i
načelo suradnje nadležnih tijela i
ustanova socijalnog osiguranja različi­tih
država.
Navedena načela značajna su za tumačenje
pojedinih odredaba ugovora o soci­
jalnom osiguranju i primjene nacio­nalnih
zakonodavstava u pojedinim slučajevima, a
osobito u sporovima koji se u povodu žalbi
vode i pred sudovima, koji danas više nisu
ograničeni okvirima nacionalnih pravnih
poredaka, već se vode i pred međunarodnim
su­
dovima. Pri tome se ista ne mogu
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 53
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
promatrati izolirano jedno od drugog, jer su
međusobno povezana i služe istoj namjeni,
a to je omogućavanje ostva­rivanja prava
pojedinca u određenom slučaju.
1) Načelo jednakosti postupanja ima
svoje pozitivno i negativno značenje i
primjenu. U pozitivnom smislu, ovo na­
čelo znači: pod istim uvjetima - ista pra­
va i dužnosti iz socijalnog osiguranja, bez
obzira na nacionalna i druga obi­lježja
osobe o kojoj se radi, dok u negativnom
smislu podrazumijeva primjenu propisa u
određenom slučaju bez diskriminacije u bilo
kojem pogledu. Diskriminacija može biti
izravna i neizravna. Izravna diskriminacija
znači izričito isključivanje određene osobe
(ili skupine) iz mogućnosti ostvarivanja
nekoga prava koje je u ovome slučaju
sadržano u pravnoj normi. Neizravnom
ili skrivenom diskrimi­nacijom obično
se u pravnim normama za ostvarivanje
subjektivnih prava uspo­stavljaju određeni
uvjeti, za koje se zna da ih neka osoba (ili
skupina) ne može ispuniti.
2) Načelo određivanja zakonodav­stva
(ratio materiae) znači određiva­nje opsega
primjene pojedinog međunarodnog ugovora
u odnosu na zakonodavstvo o socijalnom
osiguranju pojedinih država ugovornica.
Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju
se između država, pa se tako i odnose na
zakonodavstvo kojim je uređen pojedini
obvezujući sustav socijalnog osiguranja, sa
napomenom da u nekim državama posto­
je i djeluju sustavi socijalne sigurnosti u
privatnom ili mješovitom vlasništvu. To
su obično sustavi dodatnog ili stru­kovnog
zdravstvenog ili mirovinskog osiguranja,
koji su uspostavljeni i pro­vode se za
određenu skupinu zaposlenika u poduzeću,
članove određenog sindikata, ili skupinu
organiziranih
pripadnika
sa­
mostalnih
djelatnosti. Naime, na njih se, kao i na
dobrovoljna osiguranja, ne pri­mjenjuju
navedeni ugovori o socijalnom osiguranju,
osim ako je to izričito predviđeno.
Stoga se, u pravilu, navedeni ugovori
odnose na sve grane obveznog socijalnog
osi­guranja (zdravstveno i mirovinsko osi­
guranje, osiguranje od profesionalnih
oboljenja, osiguranje za slučaj nezaposleno­
sti i obiteljski dodaci). Međutim, postoje
i situacije kada ugovor o socijalnom
osiguranju ne obuhvaća neku ili neke grane
socijalnog osiguranja, ili pak obuhvaća
samo jednu granu, odnosno situacije kada
je zakonodavstvom ograničeno važenje
ugovora u pogledu kruga osoba na koje se
isti odnosi.
54 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
3) Načelo očuvanja prava iz socijalnog
osiguranja u pravilu se odnosi na prava iz tzv.
dugoročnog osiguranja, kao što je osi­guranje
za slučaj starosti, invalidnosti ili smrti
(mirovinsko osiguranje). Pod očekivanim
pravima, ili pravima tije­kom stjecanja,
podrazumijevaju se bu­duća individualna
prava osoba, koje još za njih ne ispunjavaju
sve uvjete prema zakonodavstvu koje se
primjenjuje. Očekivana prava sadržana su u
razdobljima osiguranja i uplatama doprinosa
odno­sne države, koja se u pravilu izražavaju
u obliku njihovih evidentiranih plaća u
određenom vremenskom razdoblju tijekom
rada i osiguranja zajedno sa razdoblji­ma
osiguranja, gdje se opseg prava zasebno
uređuje u svakom pojedinom slučaju.
Pod
ostvarenim
(stečenim)
pravima
podrazumijevaju se prava iz socijalnog
(mirovinskog) osiguranja pojedine države,
koja su već realizirana i koja se koriste ili za
koja predstoji njihovo korištenje.
Također, jedna od svrha zaključivanja
i primjene međunarodnih ugovora o
socijalnom osiguranju jest i izbjegavanje
dvostru­kog plaćanja doprinosa po istoj
činjeni­ci rada, koja nije ni u interesu
osiguranika, a niti njegova poslodavca, jer
izaziva dodatne i nepotrebne troškove.
Stoga se, sukladno ovom načelu, ne može
ostvariti, odnosno izgubiti pravo samo
zbog či­njenice prestanka osiguranja u
nekoj državi, ako je osiguranje nastavljeno
ili ponovno uspostavljeno u drugoj državi
ugovornici.
Navedeno načelo je našlo svoju primjenu:
1) u odredbama ugovora o socijalnom
osiguranju o zbrajanju razdoblja osigu­
ranja (mirovinskog staža) u državama
ugovornicama, koji je u posljednje vrijeme
proširen i na zbrajanje staža navrše­nog
u trećim državama, ako ukupan staž
osiguranja u državama ugovornicama
nije dovoljan za ostvarivanje prava u
određenom slučaju, i
2) u odredbama ugovora o tome da, ako
uvjeti za davanje nisu istodobno ispunjeni
u obje države, davanje će se ostvariti u
onoj državi u kojoj su uvjeti ispunjeni, a
u drugoj tek nakon ispunjava­nja uvjeta iz
njezinog zakonodavstva.
Zbrajanje razdoblja osiguranja u državama
ugovornicama podrazumijeva jedinstvenost
radnoga vijeka pojedinca i to bez obzira na
nje­gov mogući rad i ostvareno osiguranje u
dvije ili više država.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Međutim, ako u ugovorima o socijalnom
osiguranju ne bi bilo primje­ne zbrajanja
razdoblja osiguranja, tada bi i obveznost na
osiguranje samo u jednoj državi ugovornici
izgubila svoj prvotnu svrhu, jer bi za čuvanje
prava iz socijalnog osi­guranja države
prethodnog osiguranja trebalo nastaviti
s istim osiguranjem, bez obzira na novo
osiguranje koje je uspostavljeno u državi
aktualnog za­poslenja, a što bi rezultiralo
i dvostrukom obveznošću na socijalno
osiguranje.
Načelo čuvanja prava posebno je značajno
u mirovinskom osiguranju, u kojemu od
stupanja u osiguranje, pa do ostvarivanja
prava na mirovinu, protječe čitav radni
vijek osiguranika, u kojemu je on često
puta bio sukcesivno osiguran u različitim
razdobljima, u različitim pravnim režimima
i pod razli­čitim zakonodavstvima.
Va­žnost ovoga načela pokazuje i to što
je još davne 1935. godine Međunarodna
organizacija rada donijela Konvenci­ju broj
48 o utemeljenju međunarodnog sustava
očuvanja prava iz osiguranja za slučaj
invalidnosti, starosti i smrti, koja je već tada
sadržavala gotovo sve što se danas uzima
u obzir i primjenjuje radi čuvanja prava
iz mirovinskog osigura­nja primjenom
međunarodnih ugovora o socijalnom
osiguranju, kao što je:
a) jednakost
tretmana građana država
ugovornica (članak 2),
b) zbrajanje razdoblja osiguranja i drugih
razdoblja, koja po svojoj prirodi imaju ili
mogu imati utjecaj na ostvari­vanje prava
iz mirovinskog osiguranja (razdoblja
neuplaćivanja doprinosa za koje se
vrijeme čuvaju prava, razdoblja primanja
davanja iz mirovinskog osi­guranja ili
drugih davanja iz socijalnog osiguranja članak 2),
c) određivanje razmjernog dijela mi­rovine,
prema stažu ostvarenom u drža­vi u kojoj
se ostvaruje pravo (članak 3),
d) isplata ostvarenih davanja korisni­cima u
drugim državama ugovornicama (čl. 1013).
4) Načelo isplate davanja u inozem­stvo
je usko povezano uz na­čelo očuvanja
prava, a obuhvaća steče­na prava. Naime,
međunarodni
ugovori
o
socijalnom
osiguranju ne bi ispunili svoju svrhu kada
bi korištenje prava, odnosno davanja iz
socijalnog osigu­ranja bilo limitirano na
teritorij države u kojoj su ta prava i stečena.
Navedeno na­čelo odnosi se u najvećoj
mjeri na tzv. dugoročna davanja (davanja
iz mirovinskog osiguranja i osiguranja
za slučaj ozljeda na radu i profesionalnih
bolesti) i obuhvaća osiguravanje isplate
koris­nicima na teritoriju država ugovornica.
Međutim, kod dvostranih ugovora, ono je
ograničeno na teritorij samo dvije države,
a u slučaju višestranih (multilateralnih)
ugovora o socijalnom osiguranju, na­čelo
isplate davanja primjenjuje se na području
svih država koje su pristupile određenom
ugovoru, bez obzira na to u kojoj je od država
ostvareno pravo.
U odnosu na prirodu davanja iz socijalnog
osiguranja, razlikuju se davanja u novcu
od davanja u naravi, što može imati
ograničavajuće domete. Naime, davanja
u naravi (najčešće, to su davanja iz
zdravstvenog osiguranja, dok kod davanja
iz mirovinskog osiguranja u ista pripada
profesionalna reha­bilitacija) po svojoj
se prirodi koriste u pravilu u državi u
kojoj su i ostvarena, a izuzetno se koriste
izvan nje, dok za da­vanja u novcu nema
takvih ograničenja, osim kada je to izričito
navedeno u određenom ugovoru.
Primjena načela isplate davanja (najčešće
mirovina) iz jedne u drugu državu
ugovornicu znači i jamstvo za korištenje
osobnog prava (davanja) ostvarenog u
određenoj dr­žavi izvan te države, a unutar
međunarodnog pravnog uređenja te države
sa drugim državama, iako možda prema
zakonodavstvu države koja obavlja isplatu
nema mogućnosti za isplatu davanja izvan
njezinog teritorija. Stoga je citirano načelo,
kao i prethodna, od osobitog značaja za
korisnike prava na mirovinu koji se, nakon
okončanog rada u inozemstvu, vraćaju
u državu svojeg podrijetla, u kojoj će
moći koristiti davanja stečena na temelju
svojega rada i osiguranja u drugoj državi ili
državama.
5) Načelo suradnje nadležnih insti­tucija
predstavlja novo načelo u odnosu na ostala
načela na kojima se zasniva­ju međunarodni
ugovori o socijalnom osiguranju, te je
sadržano u odredbama tih ugovora o obvezi
suradnje i pružanja administrativne i pravne
pomoći držav­nih tijela, sudova, nositelja
osiguranja i drugih nadležnih ustanova koje
provo­de određeni ugovor.
Također je potrebno istaknuti da navedenom
načelu daje značaj i Europ­ski sud pravde, sa
sjedištem u Luksemburgu, i to kod rješavanja
slučajeva primjenom Uredbe 1408/71 o
koordinaciji sustava socijalne sigurnosti
država članica Eu­ropske unije. Naime,
predmetna se suradnja sastoji u zajedničkom
razmatranju i rješavanju spornih pitanja i
međusobnom periodičnom informiranju pri
provedbi ugo­vora, ali je zapravo najvažnija
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 55
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
u pojedinačnim slučajevima ostvarivanja
prava i obveza njihovom primjenom, pri
čemu su nadležne institucije dužne jedne
dru­gima pružati pravnu i administrativnu
pomoć kompletiranja i obrade pojedi­
nih zahtjeva, provjere i obavješćivanja o
podacima u pojedinim slučajevima, te
vođenja poslova ovrhe, naknade štete i
naplate potraživanja.
Navedena pomoć predstavlja zapravo
među­narodnu pravnu pomoć u upravnim
stvarima, te je u pravilu besplatna, time da
od njezinog funkcioniranja najviše zavise
pojedina prava pojedinaca koja se ostvaruju
pri­mjenom međunarodnih ugovora o
socijalnom osiguranju.
Pri ostvarivanju suradnje, državna ti­jela,
tijela za vezu i nositelji osiguranja država
ugovornica mogu međusobno zaključivati
sporazume kojima uređuju primjenu
odnosnih ugovora i druge odnose, sa time
da se isti zaključuju samo radi primjene
međunarodnih ugovora, te ne sadrže
materijalno-pravne, već mogu sadržavati
samo
postupovno-pravne
odredbe.
Naime, njima se ne mogu uspostavljati ili
ograničavati pra­va obuhvaćena ugovorom
o socijalnom osiguranju, jer nemaju
značaj međunarodnih ugovora, već samo
međunarodnog akta, prema Zakonu o
sklapanju i izvršavanju međunarodnih
ugovora.
3. Osiguranici prema međunarodnim
ugovorima
Međunarodni
ugovori
o
socijalnom
osiguranju,
osim
što
obuhvaćaju
zakonodavstva država ugovornica, važe
i u odnosu na osobe (ratio personae), tj.
određuju krug osoba koje ostvaru­ju svoja
individualna prava njihovom primjenom.
U tom pogledu, ugovori se mogu podijeliti
u dvije skupine. Prvu čine tzv. zatvoreni
ugovori, a dru­gu skupinu čine tzv.
otvoreni ugovori. Ugovori iz prve skupine
obuhvaćaju samo osobe koje su državljani
ugovornih strana i članovi njihovih obitelji,
te eventualno i osobe sa statusom izbje­glice
ili osobe bez državljanstva. Druga skupina
ugovora o socijalnom osiguranju obuhvaća
sve osobe koje su radile i bile osigurane u
državama ugovornicama, bez obzira na
njihov državljanski status, i članove njihovih
obitelji.
a) Obveza na osiguranje
Navedenu obvezu sadrže svi međunarodni
ugovori o soci­jalnom osiguranju i ona se
određuje prema mjestu rada pojedinca (lex
56 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
loci laboris), što uključuje obvezu prijave
na osiguranje (mirovinsko, zdravstveno i
dr.) u državi u kojoj se obavlja rad. Također,
treba napomenuti da obveza na osiguranje u
jednoj državi isključuje obvezu na osiguranje
u drugoj državi čime se ujedno ispunjava
i jedna od svr­ha međunarodnih ugovora o
socijalnom osiguranju, a to je izbjegavanje
plaćanja dvostrukog doprinosa u povodu
iste činjenice rada (non bis in idem). U tom
smislu, ugovori o socijalnom osiguranju u
vezi s obvezom plaćanja doprinosa imaju
svrhu koju u odnosu na poreznu ob­vezu
imaju ugovori o izbjegavanju dvostrukog
oporezivanja.
Iako se obveza na osiguranje utvrđuje prema
mjestu rada, ugovori o socijalnom osiguranju
upućuju na zakonodavstvo države u
kojoj se obavlja rad, samostal­na ili druga
djelatnost, na temelju koje se uspostavlja
obvezno osiguranje. U primjeni nacionalnog
zakonodavstva o obveznosti na osiguranje
izdvajaju se stranci koji se zapošljavaju ili
se bave poduzetništvom, ne u svojoj državi
po­rijekla, nego u drugoj državi. U takvim
slučajevima dolazi i do primjene poseb­nih
propisa nacionalnog zakonodav­stva o radu
stranaca, a prema dosadaš­njoj praksi, mogu
se razlikovati dvije skupine stranaca:
■■ prvu skupinu čine stranci koji se
zapošljavaju kao strani radnici i u tu svrhu
sklapaju ugovor o radu sa poslodavcima
u Bosni i Hercegovini i obavljaju za njega
rad, jednako kao i domaći radnici, dokle
god im traje radni odnos i radna dozvola,
■■ drugu skupinu čine stranci koji su,
kao strani državljani, upućeni u
Bosnu i Hercegovinu radi obavljanja
rada u svojstvu izaslanih radnika,
diplomatskih, konzularnih i ja­vnih
službenika, članova uprave ili dru­gih
namještenika trgovačkih društava u
kojima, kao vlasnici, sudjeluju strane
pravne ili fizičke osobe, kao i neke dru­ge
skupine osoba.
Stranci iz prve skupine, nakon dobi­vanja
radne dozvole, u pogledu prava i obveza iz
osiguranja praktično su u svemu izjednačeni
sa domaćim osiguranicima, kao i njihovi
poslodavci, dok je za drugu skupinu stranaca
mo­guće izuzeće iz obveznog osiguranja u
državi rada, pod određenim uvjetima, sa
time da ovdje treba dodati i izuzeća iz osigura­
nja prema međunarodnim ugovorima o
socijalnom osiguranju.
b) Izuzeće iz obveznog osiguranja prema
vrsti rada
Svi međunarodni ugovori o socijalnom
osiguranju, pa tako i ugovori koje je zaključila
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i pri­mjenjuje Bosna i Hercegovina, sadrže
iznimke od obveze na prijavu i plaćanje
doprinosa za određene karakteristične
skupine osiguranika, koje privremeno
ili trajno ostaju obvezno osigurane u
svojoj drža­vi podrijetla. To su izaslani
(detaširani) radnici, pripadnici samostalnih
djelatnosti, osoblje u zračnom, cestovnom
ili željezničkom prometu, posada broda,
zaposleni u poslovnici ili predstavništvu,
zaposleni na utovaru ili istovaru te popravku
ili nadzoru broda, zaposleni u javnoj ili
državnoj službi i zaposleni u diplomatskim
i konzularnim predstavništvima.
Izaslani radnici (detaširani radnici) su
radnici koje poslodavac iz jedne države
ugovornice, radi izvođenja radova, šalje na
rad u drugu državu ugovornicu, sa time da
prema ugovorima o socijalnom osiguranju
rad izaslanog radnika može trajati u pravilu
do 24 mjeseca. Pripadnici samostalnih
djelatno­sti su skupina osoba koja može
obavlja­ti samostalnu djelatnost na području
druge države ugovornice, a da ne pod­liježe
njezinom obveznom osiguranju, najduže
do 12 mjeseci, uz mogućnost produžavanja
takvog rada za daljnjih 12 mjeseci. Prometno
osoblje ostaje osigura­no u državi u kojoj
njihovo poduzeće (poslodavac) ima sjedište.
Ugovori sa Bosnom i Hercegovi­nom sadrže još
odredbe koje među njih ubrajaju i zaposlene
u telekomunika­cijama, kao i zaposlene u
predstavniš­t vima tih poduzeća, koji također
ostaju obvezno osiguranima prema zakono­
davstvu države sjedišta poduzeća. Posada
broda je obvezna na osigu­ranje prema
zakonodavstvu države pod čijom zastavom
brod plovi, a da je takva odredba sadržana
i u ugovorima o soci­jalnom osiguranju.
Zaposleni na utovaru i istovaru bro­
da,
uključujući tu i zaposlene na poprav­ku i
nadzoru broda, obvezni su na osigu­ranje
prema propisima države ugovornice u kojoj
je luka u kojoj se nalazi brod. Zaposleni u
javnoj i državnoj slu­žbi, u slučaju izaslanja
na rad u drugu državu, ostaju osigurani,
zajedno sa članovima obitelji, u svojoj
državi podrije­tla, bez obzira na trajanje
izaslanja. Zaposleni u diplomatskim i
konzu­larnim
predstavništvima
ostaju
osigurani u državi koja ih je uputila na rad
u drugu državu ugovornicu. Za admini­
strativno osoblje, koje prebiva u državi
u kojoj se nalazi predstavništvo, ugo­
vori o socijalnom osiguranju predviđaju i
određene mogućnosti izbora zakonodavstva
o obveznom osiguranju prema kojemu će to
osoblje biti osigurano.
c) Izuzeće od obveznog osiguranja na zahtjev
Ono predstavlja poseban slučaj izu­zeća
od obveznog osiguranja u državi rada, koji
nije ograničen u pogledu svojstva zaposle­
nog, vrste rada ili duljine trajanja izuze­ća.
Naime, ugovori o socijalnom osigu­ranju
sadrže i izuzeće od obveznog osiguranja na
za­jednički zahtjev poslodavca i njegovog
radnika gdje je potreban dogovor nadležnih
tijela (ministarstava) za pro­vedbu ugovora o
socijalnom osiguranju u određenom slučaju.
Stoga se može primijetiti da su samo izu­
zeća od obveze na osiguranje izaslanih
(detaširanih)
radnika
i
pripadnika
samostalnih djelatnosti vremenski ograniče­
na, dok su ostali slučajevi izuzeća vezani uz
svojstvo radnika ili vrstu zaposlenja, osim
posljednjeg slučaja izuzeća, koje nije ničim
ograničeno.
Osim toga, a je­dnako kao i obveza na
osiguranje u drža­vi rada, izuzeće od
osiguranja prema nekom od ugovora o
socijalnom osiguranju znači izuzeće od
obveznog osiguranja u svim granama
socijalnog osiguranja, a to znači ujedno
nepostojanje obveze na plaćanje dopri­
nosa u određenom slučajevima. Naime,
opće odredbe međunarodnih ugovora
o socijalnom osiguranju, u koje spada­
ju i odredbe o osiguranicima prema tim
ugovorima, odnose se na zakonodav­
stvo kojim su uređene sve grane socijal­
nog osiguranja obuhvaćene ugovorom u
određenom slučaju.
4. Ostvarivanje pojedinih prava iz
mirovinskog osiguranja
Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju
se radi ostvarivanja prava, odnosno
davanja iz navedene vrste osiguranja
i njihovog korištenja. U mirovinskom
osiguranju radi se o pravu na mirovinu
(invalidsku, starosnu ili obiteljsku) ili o
ostalim pravima, kao što je invalidnina,
profesionalna rehabilitacija i doplatak za
pomoć i njegu. Prava iz mirovinskog osi­
guranja su novčana davanja, a izuzetak je
pravo na profesionalnu rehabilitaciju, koje je
u naravi, jer se ostvaruje ospo­sobljavanjem
(prekvalifikacijom, prilagođavanjem) za
rad na drugom poslu. Stoga se pravo na
profesionalnu rehabilitaciju, prema svojoj
prirodi, može kori­stiti samo u državi u
kojoj je i ostvareno, za razliku od novčanih
davanja za koja u pravilu nema ograničenja
u pogledu nji­hovog korištenja u drugoj
državi.
Uvjeti za ostvarivanje prava
Kao što je navedeno, zadaća međuna­rodnih
ugovora o socijalnom osiguranju sastoji
se u koordinaciji primjene zakonodav­
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 57
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
stava država ugovornica radi ostvariva­nja
prava iz navedenog osiguranja u pojedinim
slučajevima. U mirovinskom osigura­
nju to znači istodobnu primjenu dva (ili
više) zakonodavstva država ugovornica u
povodu nastanka određenog osigu­ranog
slučaja (invalidnosti, starosti ili smrti).
Pri tome, unutar svakoga od mirovinskih
osiguranja pojedinih država prosuđuje se
jesu li ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava
prema zakonodav­stvu svake od njih, uz
zbrajanje razdo­blja mirovinskog staža. Pod
mirovinskim stažem tu se podrazumijevaju
razdoblja provedena u osiguranju, razdoblja
pre­bivanja (stanovanja) ili razdoblja rada,
zavisno od zakonodavstva pojedine dr­
žave, pri čemu nije uvjet postojanja isto­
vrsnog navršenog mirovinskog staža u
pojedinom određenom slučaju, već se
zbrajaju razdoblja, za koja zakonodav­stvo
svake od njih vezuje ostvarivanje prava iz
mirovinskog osiguranja. U nekim državama
za pojedine profesije (rudari i pomorci)
provodi se zasebno mirovinsko osiguranje,
što ima za posljedicu i posebne odredbe o
zbrajanju razdoblja provedenih u takvom
osiguranju, odnosno profesiji.
Istodobno neispunjavanje uvjeta
U slučaju invalidske, starosne, prijevremene
starosne ili obiteljske mirovine ne moraju
uvijek biti ispunjeni uvjeti za ostvarivanje
navedenih prava prema zako­
nodavstvima
država ugovornica. Pri­je svega, u slučaju
starosne
mirovine
(ili
prijevremene
starosne mirovine) različito su određeni
uvjeti starosnih granica prema pojedinim
zakonodav­stvima.
Osim toga, svaka od država primjenjuje
vlastiti sustav ostvarivanja prava na davanja
na temelju invalidno­sti, pa tako primjenjuje
i vlastitu defini­ciju invalidnosti, koja
sadrži zakonske i medicinske kriterije koji
su svojstveni njezinom sustavu socijalne
sigurnosti, tržištu rada i drugim elementima
koji se pri definiranju invalidnosti uzimaju
u obzir. Radi toga, u nekim ugovorima
postoji odredba prema kojoj će se pra­vo u
drugoj državi ugovornici ostvariti kada za
to budu ispunjeni uvjeti prema njezinom
zakonodavstvu, shodno na­čelu čuvanja
prava koja su još u tijeku stjecanja.
Staž kraći od 12 mjeseci
Međuna­rodni
ugovori
o
socijalnom
osiguranju sadrže odredbu prema kojoj se
pravo na mirovinu u jednoj državi ugovornici
ne može ostvariti kada je, prema njezi­nom
zakonodavstvu, navršen mirovinski staž
kraći od 12 mjeseci, sa time da u tom slučaju
nositelj mi­rovinskog osiguranja druge
države ugovornice preuzima to razdoblje
58 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
u svoje mirovinsko osiguranje i pribraja
svojem mirovinskom stažu, prosuđuje uvjete
i određuje mirovinu, kao da je osiguranik za
čitavo vrijeme bio osiguran kod nje­ga.
Mirovinski staž u trećim država­ma
Često se događa da uvjeti za pravo, odnosno
davanje iz mirovinskog osiguranja nisu
ispunjeni zbrajanjem mirovinskog staža u
dvjema državama ugovornicama. Radi toga,
neki ugovori zaključeni u posljednje vrijeme
sadrže i odredbe o pribrajanju mirovinskog
staža iz treće države, sa kojima su obje države
vezane ugovorom o socijalnom osiguranju,
kako bi se u određenom slučaju ispunili
uvjeti za ostvarivanje prava na mirovinu.
Međutim, te se odredbe primjenjuju
supsidijarno, tj. onda kada nisu ispunjeni
uvjeti zbrajanjem miro­vinskog staža u
državama ugovornicama.
Međutim, ne sadrže svi ugovori o socijalnom
osiguranju odredbe o pribrajanju razdoblja
mirovinskog staža iz trećih država, te se
postavlja pitanje o tome može li se i u tim
slučajevima pribrajati taj staž. Smatramo
da može, ali po dru­goj osnovi, i to samo
jednostrano, i primjenom dva ili više
ugovora na istu osobu.
Naime, u slučaju rada, odnosno osi­guranja
u tri i više država sa kojima je zaključen
ugovor o socijalnom osiguranju, ispunjeni
su uvjeti da se na određenu osobu primijene
istodobno dva ili više dvostranih ugovora
o socijalnom osigu­ranju. Pri tome, valja
razlikovati ugovo­re prema kojima svojstvo
osiguranika imaju sve osobe koje jesu ili su
bile obu­hvaćene zakonodavstvom država
ugovornica i ugovore, prema kojima svoj­stvo
osiguranika imaju samo državljani strana
ugovornica.
U prvome slučaju, doći će do cjelovite
primjene odreda­ba dvaju ili više ugovora o
socijalnom osiguranju, a u drugom slučaju ta
će se primjena ograničiti samo na državljane
strana ugovornica, jer će biti isključeni
nedržavljani (moguća je i kombinacija,
zavisno od slučaja).
Posebni slučajevi ostvarivanja prava
Osim prava na mirovinu, koja su obuhvaćena
međunarodnim ugovo­rima o socijalnom
osiguranju, poznata su i neka druga prava,
odnosno davanja koja se mogu ostvariti
prema zakono­davstvima pojedinih država.
Na prvom mjestu, to su prava, odnosno
davanja u slučaju nesreće na poslu (ozljede
na radu) ili profesionalne bolesti, profesi­
onalna
rehabilitacija
(prekvalifikacija),
dodatak za pomoć i njegu druge osobe i
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
naknada zbog tjelesnog oštećenja.
Osiguranje za slučaj nesreće na poslu ili
profesionalne bolesti u ne­kim se državama
provodi kao zasebna grana socijalnog
osiguranja, sa posebnim nositeljem, a u
nekim unutar općeg osiguranja za slučaj
invalidnosti i smrti. Opće je pravilo da
se pravo na davanja u slučaju nesreće
na poslu ili profesionalne bolesti stječe
samom činjenicom nastanka osigura­nog
slučaja, pri čemu nije od značaja postojanje
određenog prethodnog mi­rovinskog staža,
već je dovoljno samo svojstvo osiguranika
u času nesreće, odnosno izloženost štetnim
utjecajima rada na određenim poslovima,
koji su doveli do invalidnosti ili smrti
u određe­nom slučaju. Teret davanja za
nesreću na poslu ili profesionalnu bolest
pada na osiguranje države u kojoj je došlo do
te nesreće, odnosno profesionalne bolesti,
što znači da za isti osigurani slučaj pripada
pravo, odnosno davanje iz samo jedne
države.
Međunarodni
ugovori
o
socijalnom
osiguranju za te slučajeve sadrže posebne
odredbe, prema kojima:
■■ u slučaju nesreća na poslu nastalih
u obje države ugovornice, prigodom
određivanja prava, uzimaju se u obzir
posljedice nesreća nastalih u svim
državama koje su u pitanju, radi točnog
utvrđivanja opsega prava prema zako­
nodavstvu one države u kojoj se ostva­
ruje pravo, i
■■ u slučaju nastanka profesionalne bolesti,
pravo, odnosno davanje ide na teret
osiguranja države u kojoj je bilo posljednje
osiguranje u kojem je određena osoba
bila izložena štetnim utje­cajima rada na
određenim poslovima, a u slučaju novog
osiguranog slučaja iste profesionalne
bolesti u drugoj državi, uzima se u obzir
stupanj prijašnjeg ošte­ćenja od iste
profesionalne bolesti.
Ugovori o socijalnom osiguranju obu­
hvaćaju, kao nesreću na poslu, i nesreću na
putu iz jedne države ugovornice u drugu,
radi zaposlenja, odnosno rada.
Valja napomenuti ovdje da se, osim
odredaba ugovora o socijalnom osiguranju o
kojima je ovdje riječ, na ostvari­vanje prava
za slučaj nesreće na poslu primjenjuju
i odredbe Konvencije MOR broj 19 o
jednakom tretmanu stranih i do­maćih
radnika u odnosu na odštete za nesreće na
radu (1925)55, prema kojoj je država, koja je
pristupila ovoj Konvenci­ji MOR, dužna:
■■ državljanima strana ugovornica te
Konvencije u slučaju nesreće na poslu
osigurati jednakost postupanja, kao i
vlastitim državljanima, i
■■ korisnicima prava za davanja u slu­čaju
nesreće na poslu osigurati isplatu tih
davanja nakon povratka u njihovu dr­
žavu podrijetla.
Naknada zbog tjelesnog oštećenja je pravo,
odnosno davanje koje se može ostvariti samo
u slučaju ozlje­de na radu ili profesionalne
bolesti, bez obzira na to utječe li određeno
tjele­sno oštećenje na invalidnost ili ne. To
znači da se pravo na ovo davanje može
ostvariti i koristiti usporedo sa bilo kojom
mirovinom, domaćom ili stranom. Tje­lesno
oštećenje utvrđuje se u rasponu od 30% do
100%, prema posebnim lista­ma, a naknada
se određuje u fiksnim svotama za svaki
stupanj oštećenja. S obzirom na to da se
naknada zbog tjele­snog oštećenja ostvaruje
samo u sluča­ju ozljede na radu (nesreće na
poslu) ili profesionalne bolesti, isključena
je mogućnost ostvari­vanja prava na tu
naknadu zbog nekog drugog oštećenja.
Profesionalna
rehabilitacija
(pre­
kvalifikacija) jest davanje iz osigu­ranja
za slučaj invalidnosti, koje se ostvaruje u
sklopu osiguranja pojedine države, u skladu
sa njezinim propisima. Davanja u ovome
slučaju su u naravi i ostvaruju se u državi u
kojoj je i nastao osigurani slučaj invalidnosti,
a sastoje se u obrazovanju, sa praktičnim
radom, za rad na novim poslovima (zanima­
nju), različitim od onih koji su se oba­vljali
prije invalidnosti. Uz ta davanja isplaćuju
se i odgovarajuće naknade, dok traje
prekvalifikacija.
Dodatak za pomoć i njegu druge osobe
jest novčano davanje namije­njeno teškim
invalidima, kojima je za obavljanje životnih
potreba potrebna tuđa pomoć. Ovo se
davanje može ostvarivati unutar općeg
sustava osi­guranja za slučaj invalidnosti,
unutar osiguranja za slučaj ozljede na radu
i profesionalne bolesti ili unutar sustava
socijalne skrbi. Prema tome, provodi se i
pravni režim toga davanja, koje se može
ostvarivati, kako na načelu osigu­ranja
(sa mogućnošću isplate u inozemstvo),
tako i na načelu teritorijalnosti (u tom je
slučaju ograničeno na korištenje u državi
prebivališta korisnika).
5. Određivanje mirovine
U
međunarodnoj
koordinaciji
zako­
nodavstava o socijalnom osiguranju poznata
su dva načina određivanja mirovine u
slučaju rada, stanovanja ili osiguranja u
dvije ili više država. Prvi i jednostavniji
način jest integracija, a drugi raspodjela,
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 59
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odnosno određivanje mirovine razmjerno
dužini mirovinskog staža u svakoj
pojedinoj državi ugovornici (razmjerni dio
mirovine, pro rata temporis). Integracija
znači određi­vanje mirovne u cijelosti iz
osiguranja države posljednjeg prebivališta,
na teritorijalnom načelu, pri čemu se za
njezin izračun i visinu uzimaju u obzir i sva
razdoblja mirovinskog staža u dr­žavama
ugovornicama, a davanje u ci­jelosti određuje
i isplaćuje mirovinsko osiguranje države
prebivališta. Ova se metoda primjenjivala
među državama bivšeg socijalističkog bloka
do pada berlinskog zida, a od 1955. godine
je u primjeni između država članica Nordij­
skog vijeća.
Za razliku od integracije, između ostalih
europskih država primjenjuje se raspodjela,
tj. određivanje mirovine od strane osiguranja
svake
države
ugovornice,
razmjerno
mirovinskom stažu i ostalim veličinama
koje se uzimaju u obzir prema njihovom
zakonodavstvu (određivanje razmjernog
dijela miro­vine). Ova je metoda svojstvena
drža­vama sa mirovinskim sustavom zasno­
vanim na obavljanju rada ili djelatnosti,
odnosno na svojstvu osiguranika i uplati
doprinosa. Pravo na mirovinu ostvaruje se
iz svake države ugovornice, po ispu­njenju
uvjeta određenih njezinim zakonodavstvom.
Pri tome, primjenjuju se određena načela, i
to:
■■ izračun mirovine temelji se na veli­
činama (plaća, mirovinski staž i dr.) iz
zakonodavstva u kojemu se ostvaruje
pravo, i
■■ opseg prava (visina mirovne) zavisi od
dužine mirovinskog staža navršenog
prema zakonodavstvu u kojemu se
ostvaruje pravo na mirovinu.
Tu je općeprihvaćeno pravilo da se mirovina
određuje razmjerno dužini mirovinskog
staža u određenoj državi (pro rata temporis),
bez obzira na to postoji li pravo na mirovinu
uz pribrajanje mirovinskog staža iz druge
države ugovornice ili ne. Stariji ugovori o
socijalnom osiguranju sadržavali su odredbe
o određivanju mirovine u dvije varijante i to
isključivo na temelju mirovinskog staža iz
zakonodavstva pojedine drža­ve ugovornice,
bez pribrajanja staža iz druge države (tzv.
samostalna miro­vina) i o određivanju
mirovine zbraja­njem staža iz druge države
ugovornice (razmjerni dio mirovine), uz
mogućnost izbora (opcije) korisnika koji se
morao opredijeliti za jednu od varijanata, tj.
da li će primati dvije samostalne mirovine
ili dva razmjerna dijela mirovine iz država
ugovornica.
60 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
6. Postupak za ostvarivanje prava i
isplata davanja
Međunarodni
ugovori
o
socijalnom
osiguranju, o kojima je ovdje riječ, sadrže i
određene zasebne norme kojima je uređen
postupak za ostvarivanje prava njihovom
primjenom i kojima se dopu­njuju postupovne
odredbe nacionalnih zakonodavstava država
ugovornica. Zasebne postupovne norme
potrebne su za ostvarivanje pojedinačnom
primjenom
međunarodnih
ugovora,
jer se ta prava ostvaruju u međudržav­
nom upravnom postupku, različitom od
onoga koji se provodi prema nacional­
nom zakonodavstvu, a u mirovinskom
osiguranju mogu se razlikovati norme
postupka za ostvarivanje prava i norme za
isplatu mirovina (izvršavanje prava). Pri
tome, u postupku za ostvarivanje prava
primjenom međunarodnih ugo­vora, osim
načela suradnje nadležnih institucija država
ugovornica, značaj­na je i primjena načela
jednakosti u postupanja. Naime, u svojoj
primjeni, postupovno (formalno) pravo
ima pre­dnost pred materijalnim pravom,
pa je moguće da nejednakom primjenom
postupovnih norma u pojedinačnim
slučajevima dolazi i do ograničava­
nja prava koja se ostvaruju primjenom
ovih ugovora. Jednakost u postupanju,
ili nediskriminacija, u ovome slučaju
znači, kao i naprijed, jednaku primjenu
zakonskih odredaba u postuku, od kojih
zavisi ostvarivanje prava prema doma­ćim
i stranim državljanima, a osobito se odnosi
na postupovne odredbe kojima je uređen
položaj stranke u postupku, koja se nužno
ne nalazi u državi, čiji no­sitelj mirovinskog
osiguranja odlučuje o njezinom pravu. U
tome kontekstu, od osobite je važnosti način
na koji se vodi postupak kompletiranja
i obrade zahtjeva unutar međunarodne
pravne pomoći u mirovinskom osiguranju.
7. Postupak
Postupak
za
ostvarivanje
prava
iz
mirovinskog
osiguranja
primje­nom
međunarodnih
ugovora
o
socijal­
nom osiguranju pokreće se zahtjevom
podnesenim nadležnom nositelju države
posljednjeg osiguranja ili države aktual­
nog prebivališta podnositelja zahtjeva.
Ono što je od značaja za ovaj postupak jest
da se, prema ovim ugovorima, za­htjevi,
izjave, žalbe i tužbe podneseni nositeljima
ili drugim nadležnim tijelima bilo koje
države ugovornice, smatraju podnesenima
istodobno nositeljima ili nadležnim tijelima
druge države, kao da su njoj i podneseni.
Time se osigurava istodobnost ulaganja
podnesaka u drža­vama ugovornicama, što je
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
važno u po­gledu čuvanja rokova za zahtjeve,
odno­sno pravne lijekove pojedinaca koji se
ulažu u postupku za ostvarivanje prava.
Također, odluku o pravu iz mirovinskog
osiguranja, koja se donosi u pojedinom
slučaju, svaki nositelj izravno dostavlja
osiguraniku, odnosno zainteresiranoj osobi,
bez obzira na to nalazi li se on u njego­voj ili
drugoj državi ugovornici.
Ovaj postupak provode nadležni nositelji
mirovinskog osiguranja drža­va ugovornica,
pri čemu primjenjuju vlastite nacionalne
propise i odredbe međunarodnih ugovora,
prema načelu suradnje nadležnih institucija
i prema kojemu su no­sitelji osiguranja,
sudovi i državna tijela dužni jedni drugima
pružati pomoć pri primjeni određenog
ugovora. Međuna­rodna pravna pomoć koja
se provodi u postupku ostvarivanja prava
iz mirovin­skog osiguranja je besplatna, a
plaćaju se samo troškovi liječničkih pregleda
obavljenih na traženje i za račun nositelja
mirovinskog osiguranja jedne države
ugovornice.
Ugovori o socijalnom osiguranju sadrže i
odredbe o oslobađanju od pristojbi kada se,
prema nacionalnom zakonodavstvu države
ugovornice, primjenjuje takvo oslobađanje.
Nadalje, isprave koje se pribavljaju u
postupku prema tim ugovorima oslobođene
su od posebne ovjere i sličnih formalnosti,
a nositelji osiguranja i druga tijela
koja sudjeluju u postupku međusobno
komuniciraju u pravilu na svojim službe­
nim jezicima, što vrijedi i za osiguranike i
ostale zainteresirane kada se podne­
scima
obraćaju nositeljima i ostalim tijelima država
ugovornica. Svrha ovih odredaba jest da se
omogući ostvari­vanje prava u pojedinim
slučajevima što brže i bez posebnih troškova
i formalnosti, što je od osobitog značaja za
osiguranike koji su nerijetko u stanju so­
cijalne potrebe i kojima će tražena da­vanja
biti izvorom za egzistenciju.
8. Isplata
Isplata mirovina i drugih da­vanja u
inozemstvo znači zapravo izvr­šavanje
rješenja o ostvarivanju prava iz mirovinskog
osiguranja izvan granica države u kojoj
je u određenom slučaju pravo ostvareno.
U kontekstu upravnog postupka, koji se
ovdje primjenjuje, izvr­šenje obavlja isto
tijelo (nositelj), koje je i donijelo rješenje o
ostvarivanju prava u određenom slučaju.
Ugovorima
o
socijalnom
osiguranju
uspostavlja se uzajamnost isplate na
područjima država ugovornica, a činjenica
isplate u drugu državu ne može biti razlogom
za smanjenje ili drugo ograničavanje
davanja. Za isplatu u treće države, za
građane druge države ugovornice osigurava
se jednako postupanje, kao i za građane
države koja duguje isplatu koja se isplaćuje,
tako da u ovome dijelu ugovori upućuju na
zakonodavstvo pojedine države ugovornice.
Neki ugovori o socijalnom osiguranju sadr­
že i odredbe o isplati zaostataka nosi­telju
druge države ugovornice, ako je taj nositelj
predujmio davanje o kojem se odlučuje u
postupku za ostvarivanje prava u pojedinom
slučaju.
U pogledu mogućih (i nerijetkih) ograničenja
isplate mirovina i drugih davanja u dru­ge
države, razlikuju se dvije vrste ogra­ničenja
i to:
■■ ograničenja koja su izričito sadrža­na u
pojedinom međunarodnom ugovoru,
■■ ograničenja koja proizlaze iz do­
maćih propisa, a koja su moguća i u
međunarodnim ugovorima.
U pogledu država sa kojima nije zaključen
ugovor o socijalnom osiguranju, isplata
mirovina i drugih davanja u njih obavlja se
primjenom domaćih propisa ili na temelju
uzajamnosti (reciprociteta). Na koncu,
isplatom u inozemstvo obuhvaćena su samo
novčana davanja, dok se davanja u naravi,
prema svojoj prirodi, koriste samo u državi
u kojoj su i ostvarena.
BILATERALNI SPORAZUMI O
SOCIJALNOM OSIGURANJU KOJE JE
BOSNA I HERCEGOVINA POTPISALA
SA DRUGIM DRŽAVAMA ILI JE
PROCEDURA RATIFIKACIJE U TOKU
I Zaključeni, potpisani i ratificirani
sporazumi
1. Sporazum između BiH i Republike
Austrije o socijalnom osiguranju („Sl.
glasnik BiH - Međunarodni ugovori“,
broj 2/01 - stupio na snagu 1. 11. 2001.).
■■ Protokol o provođenju Sporazuma o
socijalnom osiguranju između BiH i
Republike Austrije („Sl. glasnik BiH Međunarodni ugovori“, broj 2/01 – stupio
na snagu 2001. godine).
■■ Dana 9. 12. 2003. godine potpisan je
Dogovor o naknadi troškova putem
paušalnih plaćanja, zaključen između
Ministarstva civilnih poslova BiH i
Saveznog ministarstva za socijalnu
sigurnost, generacije i zaštitu potrošača
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 61
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Republike Austrije, a u cilju provođenja
Sporazuma o socijalnom osiguranju
između BiH i Republike Austrije.
■■ Dana 27. 6. 2006. godine između
predstavnika
Ministarstva
civilnih
poslova BiH i Saveznog ministarstva za
socijalnu sigurnost, generacije i zaštitu
potrošača Republike Austrije potpisan
je Dogovor o izmjenama i dopunama
Dogovora o naknadi troškova putem
paušalnih plaćanja.
2. Ugovor o socijalnom osiguranju između
BiH i Republike Hrvatske („Sl. glasnik
BiH - Međunarodni ugovori“, broj 6/01 stupio na snagu 1. 11. 2001.).
■■ Administrativni sporazum o provođenju
Ugovora o socijalnom osiguranju između
BiH i Republike Hrvatske („Sl. glasnik
BiH - Međunarodni ugovori“, broj 39/01 stupio na snagu 1. 11. 2001. godine).
3. Sporazum između BiH i SR Jugoslavije
■■
■■
■■
■■
o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik
BiH - Međunarodni ugovori“, broj 16/03 –
stupio na snagu 1. 1. 2004. godine).
Administrativni
sporazum
za
provođenje Sporazuma između BiH i SR
Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Sl.
glasnik BiH - Međunarodni ugovori“,
broj 13/10) – potpisan 20. 4. 2004.
godine – stupio na snagu istovremeno sa
sporazumom.
Dogovor o paušalnoj naknadi troškova
zdravstvene zaštite potpisan 11. 2. 2005.
godine.
Administrativni sporazum o izmjenama
Administrativnog
sporazuma
za
sprovođenje Sporazuma o socijalnom
osiguranju između Bosne i Hercegovine i
SR Jugoslavije, stupio na snagu 10. 6. 2010.
godine, a primjenjuje se od 1. 7. 2010.
godine („Sl. glasnik BiH - Međunarodni
ugovori“, broj 13/10).
Administrativni sporazum o izmjenama
Administrativnog
sporazuma
za
sprovođenje Sporazuma o socijalnom
osiguranju između Bosne i Hercegovine
i SR Jugoslavije, stupio na snagu danom
potpisivanja 31. 8. 2010. godine, a
primjenjuje se od 1. 9. 2010. godine („Sl.
glasnik BiH - Međunarodni ugovori“,
broj 13/10).
4. Ugovor između BiH i Republike Turske
o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik
BiH - Međunarodni ugovori“, broj 16/03 stupio na snagu 1. 9. 2004. godine).
■■ Administrativni sporazum za primjenu
Ugovora između BiH i Republike Turske
o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik
BiH - Međunarodni ugovori“, broj 16/03
– stupio na snagu 1. 9. 2004. godine).
■■ Dodatak 1. Proteze, pomagala i
62 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
zdravstvena davanja veće vrijednosti.
5. Ugovor između BiH i Republike
Makedonije o socijalnom osiguranju
(„Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“,
broj 1/06 – stupio na snagu 2006. godine).
■■ Administrativni
sporazum
za
provođenje Ugovora između BiH i
Republike Makedonije o socijalnom
osiguranju
(„Sl.
glasnik
BiH
Međunarodni ugovori“, broj 1/06 – stupio
na snagu 2006. godine).
6. Sporazum o socijalnom osiguranju
između BiH i Republike Slovenije („Sl.
glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj
8/07 – od 20. 9. 2007. godine). Sporazum
stupio na snagu 1. 7. 2008. godine.
■■ Administrativni dogovor o sprovođenju
Sporazuma o socijalnom osiguranju
između BiH i Republike Slovenije
(„Službeni glasnik BiH - Međunarodni
ugovori“, broj 01/08 od 25. 2. 2008.
godine). Stupio na snagu zajedno sa
Sporazumom.
■■ Predsjedništvo
BiH
je
donijelo
Zaključak o ispravci pogreške do koje
je došlo prilikom parafiranja tekstova
Sporazuma, a ista se odnosi na dio teksta
Sporazuma u članu 25. stav 2. gdje su
izbrisane riječi. „odnosno boravište“.
Zaključak je objavljen („Sl. glasnik BiH Međunarodni ugovori“, broj 06/08 od 16.
7. 2008. godine).
■■ Nakon završetka procedure o izmjeni
sporazuma o socijalnom osiguranju
između BiH i Republike Slovenije oko
izmjene člana 5. Sporazuma, isti je
potpisan 17. 12. 2011. godine na Brdu
kod Kranja. U toku je ratifikacija istog
(aktivnosti provodi Sektor za rad i
zapošljavanje).
7. Ugovor o socijalnom osiguranju između
BiH i Kraljevine Belgije („Službeni
glasnik – Međunarodni ugovori“, broj
10/07) – stupio na snagu 1. 6. 2009. godine.
■■ Administrativni sporazum u vezi
sa primjenom Ugovora o socijalnom
osiguranju između BiH i Kraljevine
Belgije i Sporazum kojim se utvrđuje
lista proteza, protetičke opreme i drugih
davanja u naturi od velikog značaja
stupili su snagu kada i Ugovor.
8. Sporazum između BiH i Republike
Mađarske o socijalnom osiguranju i
socijalnoj sigurnosti i Administrativni
sporazum za provođenje Sporazuma
između Bosne i Hercegovine i Republike
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Mađarske o socijalnom osiguranju i
socijalnoj sigurnosti u Sarajevu
(„Službeni glasnik BiH – Međunarodni
ugovori“, broj 12/08) - stupio na snagu 1. 7.
2009. godine.
Potpisani sporazumi – procedura
ratifikaciju i objavu u toku
za
Republika Francuska
Opća konvencija o socijalnom osiguranju sa
Francuskom zaključena je 5. 1. 1950. godine
u Parizu („Službeni vjesnik Prezidijuma
Narodne skupštine FRJ“, broj /51). Konvencija
je stupila na snagu 1. 4. 1951. godine, od kada
se i primjenjuje.
9. Sporazum
između BiH i Velikog
Vojvodstva Luksemburga o socijalnom
osiguranju, potpisan je dana 8. 4. 2011.
godine u Luksemburgu.
Istog dana potpisan je Administrativni
sporazum o načinu primjene Sporazuma
između
BiH
i
Velikog
Vojvodstva
Luksemburga o socijalnom osiguranju.
■■ Odluka o davanju saglasnosti za
ratificiranje Sporazuma između Bosne
i Hercegovine i Velikog Vojvodstva
Luksemburga o socijalnom osiguranju
s Administrativnim sporazumom o
načinu primjene Sporazuma između
Bosne i Hercegovine i Velikog Vojvodstva
Luksemburga o socijalnom osiguranju
objavljena u „Službenom glasniku BiH –
Međunarodni ugovori“, broj 4/11 od 12.
8. 2011. godine.
Međunarodni
bilateralni
ugovori
o
socijalnom osiguranju koje je zaključila
bivša SFRJ, a koje Bosna i Hercegovina
primjenjuje po osnovu Sporazuma o
sukcesiji
Republika Italija
Konvencija o socijalnom osiguranju s
Italijom, s Opštim protokolom, zaključena
je 14. 11. 1957. godine u Rimu („Službeni
list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj 1/59).
Konvencija je stupila na snagu 1. 1. 1961.
godine, od kada se i primjenjuje.
Veliko Vojvodstvo Luksemburg
Opća konvencija o socijalnom osiguranju sa
Luksemburgom, sa Posebnim protokolom,
zaključena je 13. 10. 1954. godine u Beogradu
(„Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj
12/56). Konvencija je stupila na snagu 1. 6.
1956. godine, od kada se i primjenjuje.
Kraljevina Holandija
Konvencija o socijalnom osiguranju sa
Holandijom, sa završnim protokolom,
zaključena je 11. 5. 1977. godine u Beogradu
(„Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj
11/80). Konvencija je stupila na snagu 1. 4.
1979. godine, od kada se i primjenjuje.
Narodna Republika Bugarska
Konvencija o socijalnom osiguranju sa
Bugarskom zaključena je 18. 12. 1957. godine
u Beogradu („Službeni list FNRJ – Dodatak
MUIDS”, broj 8/58). Konvencija je stupila
na snagu 1. 9. 1958. godine, od kada se i
primjenjuje.
Čehoslovačka Republika (Češka i Slovačka)
Konvencija o socijalnom osiguranju sa
Čehoslovačkom zaključena je 22. 5. 1957.
godine u Beogradu („Službeni list FNRJ –
Dodatak MUIDS“, broj 5/58). Konvencija je
stupila na snagu 1. 12. 1957. godine, od kada
se i primjenjuje.
Kraljevina Danska
Konvencija o socijalnom osiguranju sa
Danskom, sa Protokolom, zaključena je 22. 6.
1977. godine u Beogradu („Službeni list SFRJ
– Dodatak MUIDS“, broj 5/80). Konvencija je
stupila na snagu 1. 2. 1979. godine, od kada
se i primjenjuje.
Kraljevina Norveška
Konvencija o socijalnom osiguranju sa
Norveškom zaključena je sa Protokolom
22. 11. 1974. godine u Beogradu („Službeni
list SFRJ“, broj 22/75). Konvencija je stupila
na snagu 1. 9. 1976. godine, od kada se i
primjenjuje.
Narodna Republika Poljska
Konvencija o socijalnom osiguranju s
Poljskom,
sa
Dodatnim
protokolom,
zaključena je 16. 1. 1958. godine u Varšavi
(„Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj
9/58). Konvencija je stupila na snagu 1. 1.
1959. godine, od kada se i primjenjuje.
Savezna Republika Njemačka
Sporazum o socijalnom osiguranju sa SR
Njemačkom zaključen je, sa Završnim
protokolom, 12. 10. 1968. godine u Beogradu
(„Službeni list SFRJ“, broj 9/69). Sporazum
je stupio na snagu 1. 9. 1969. godine, od kada
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 63
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se i primjenjuje.
Kraljevina Švedska
Konvencija o socijalnom osiguranju sa
Švedskom, sa Protokolom, zaključena je 30.
3. 1978. godine u Stockholmu („Službeni
list SFRJ – Dodatak MUIDS“, broj 12/79).
Konvencija je stupila na snagu 1. 1. 1979.
godine, od kada se i primjenjuje.
Švicarska Konfederacija
Konvencija o socijalnom osiguranju sa
Švicarskom, sa Završnim protokolom,
zaključena je 8. 6. 1962. godine u Bernu
(„Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“,
broj /63). Konvencija je stupila na snagu 1. 3.
1964. godine, od kada se i primjenjuje.
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i
Sjeverna Irska
Konvencija o socijalnom osiguranju sa
Velikom Britanijom i Sjevernom Irskom
zaključena je 24. 5. 1958. godine u Londonu
(„Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj
7/58). Konvencija je stupila na snagu 1. 9.
1958. godine, od kada se i primjenjuje.
64 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zlatan Karović, mr. prava
Ministarstvo pravde i uprave
ZAKON O RADU U INSTITUCIJAMA
BOSNE I HERCEGOVINE
– zasnivanje radog odnosa –
Sažetak:
U fokusu su odredbe Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine koje se
odnose na opće uslove za zasnivanje radnog odnosa, potrebu za zasnivanjem
radnog odnosa, načine zasnivanja radnog odnosa, kao i na obavezu raspisivanja
javnog oglasa. Objašnjava se na koje zaposlenike se primjenjuju odredbe ovog
zakona. Pojašnjavaju se odredbe koje se primjenjuju na radnopravni status
namještenika u organima uprave na nivou BiH, te se navode primjeri kako su
ti odnosi regulisani na nivou Federacije Bosne i Hercegovine. Navode se obaveze
poslodavaca koje trebaju preduzeti prilikom raspisivanja javnog oglasa, kao i na
način raspisivanja i procedure izbora kandidata putem javnog oglasa.
Ključne riječi: Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, poslodavac,
zaposlenik, ugovor o radu, procedura prijema u radni odnosa, javni oglas, opći
uslovi za zasnivanje radnog odnosa, posebni uslovi, lex specialis propisi
Uvod
Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine reguliše se radnopravni status
zaposlenika, način i postupak prijema u radni odnos, zaključivanja ugovora o radu između
zaposlenika i poslodavca, radno vrijeme, plaće i naknade, odmori i odsustva, zaštita prava
iz radnog odnosa, zaključivanje i primjena kolektivnog ugovora, rješavanje sporova između
zaposlenika i poslodavca, učešće zaposlenika i sindikata u zaštiti prava zaposlenika,
prestanak radnog odnosa, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koje
nastaju na osnovu radnopravnog statusa zaposlenika.1
Zbog složene ustavne strukture Bosne i Hercegovine i podjele nadležnosti između
entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i entiteta Republike Srpske i Brčko Distrikta, ovaj
zakon se primjenjuje samo na zaposlenike u institucijama Bosne i Hecegovine i onim
pravnim subjektima koje su osnovale institucije Bosne i Heregovine.
Tačnije, ovaj zakon se odnosi na:
a) zaposlenike u institucijama Bosne i Hercegovine i njenim organima koji nisu državni
službenici;
b) zaposlenike u institucijama Bosne i Hercegovine koji su izričito izuzeti iz Zakona
o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.
19/02 i 35/03);
c) zaposlenike koji su zaposleni u javnim preduzećima Bosne i Hercegovine, udruženjima
i fondacijama Bosne i Hercegovine, pravnim subjektima koje osnivaju institucije
Bosne i Hercegovine, međuentitetskim korporacijama i drugim institucijama za
obavljanje dodatnih nadležnosti u Bosni i Hercegovini, ako drugim zakonom nije
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 65
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
drugačije određeno.2
Iz ovih odredbi vidljivo je, kao i na nivou Federacije Bosne
i Hercegovine, da su državni službenici izuzeti iz primjene ovog
zakona u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Jer, baš kao
i na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, državni službenici imaju
svoj lex specialis zakon koji reguliše njihov radnopravni status, a to je
Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.3
Međutim, Zakonom o radu u institucijama Bosne i
Hercegovine je propisano da se ovaj zakon primjenjuje i na državne
službenike ukoliko nije u suprotnosti sa Zakonom o državnoj službi
u institucijama Bosne i Hercegovine.4
Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
se ne odnosi na sljedeća lica koja nisu državni službenici i čiji se
pravni status uređuje drugim propisima5 i to:
1. članovi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine;
2. članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine;
3. Vijeće ministara, ministri i zamjenici ministara;
4. članovi Stalnog komiteta za vojna pitanja;
5. sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine;
6. sudije Suda Bosne i Hercegovine;
7. Ombudsmen Bosne i Hercegovine;
8. glavni tužilac, zamjenici glavnog tužioca i tužioce Bosne i
Hercegovine;
9. pravobranilac i zamjenici pravobranioca Bosne i Hercegovine;
10.članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine;
11. članovi Izborne komisije Bosne i Hercegovine;
12.profesionalna vojna lica u institucijama Bosne i Hercegovine;
13.guverner i viceguverneri Centralne banke Bosne i Hercegovine;
14.generalni revizor i zamjenike generalnog revizora Ureda za
reviziju finansijskog poslovanja institucija Bosne i Hercegovine;
15.sekretari domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine
i sekretar Zajedničke službe Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine, ali se na njih primjenjuju sljedeće odredbe Zakona
o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine:
■■ Član 14. (Dužnosti državnog službenika)
■■ Član 15.1. f) i g) - (Pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog
integriteta od strane države tokom obavljanja službenih dužnosti
i pravo da se nadređeni prema njemu odnose poštujući njegovo
ljudsko dostojanstvo),
■■ Član 18. (prava i obaveze sekretara domova, Zajedničke službe i
savjetnika),
■■ Član 22. stav 1. (Agencija za državnu službu javno oglašava
slobodno radno mjesto),
■■ Člana 45. (Propisi o radu i socijalnom osiguranju);6
16.Lica zaposlena kao savjetnici članova Parlamentarne skupštine,
članova Predsjedništva, predsjedavajućeg Vijeća ministara,
ministara i zamjenika ministara, guvernera i viceguvernera
Centralne banke, ali se na njih primjenjuju sljedeće odredbe
Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine:
■■ Član 14.3.a) - (Državni službenik je nepristrasan, te naročito
izbjegava aktivnosti ili propuste u vršenju svoje profesionalne
dužnosti koje krše ili su nespojive sa dužnostima utvrđenim ovim
zakonom i suzdržava se od javnog ispoljavanja svojih političkih
uvjerenja),
■■ Član 14.5. - (Državni službenik dužan je da se ponaša i postupa
u skladu sa Kodeksom državnih službenika, koji usvaja Vijeće
ministara, na prijedlog Agencije za državnu službu),
■■ Član 15.1.f) - (Pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog integriteta
od strane države tokom obavljanja službenih dužnosti)
■■ Član 18. - (Prava i obaveze sekretara domova, sekretara Zajedničke
službe i savjetnika),
■■ Član 22. osim tačaka a) i c) - (Opšti uslovi za postavljenje državnog
66 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
službenika, osim uslova da je državljanin Bosne i Hercegovine i
da ima univerzitetsku diplomu i druge obrazovne ili akademske
kvalifikacije najmanje VII stepena stručne spreme, odnosno
visoko obrazovanje prvog, drugog ili trećeg ciklusa bolonjskog
sistema studiranja, što se utvrđuje propisom kojim se reguliraju
poslovi osnovnih djelatnosti i pomoćno-tehnički poslovi i uslovi
za njihovo obavljanje u organima uprave institucija Bosne i
Hercegovine,
■■ Čl. 45. i 46. - (Propisi o radu i socijalnom osiguranju i odsustvo i
godišnji odmor);
17.lica zaposlena u Centralnoj banci BiH, lica zaposlena u Uredu
ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine i policijski
službenici definisani Zakonom o policijskim službenicima
Bosne i Hercegovine.7
Ono što je bitno istaći za Zakon o radu u institucijama BiH je
i to što je propisano da se na sva pitanja u vezi s ugovorom o radu,
a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju opći
propisi obligacionog prava.8
Kao poslodavci, u smislu ovog zakona, smatraju se institucije
Bosne i Hercegovine i njeni organi i druga pravna lica i druge
institucije (javna preduzeća Bosne i Hercegovine, udruženja
i fondacije Bosne i Hercegovine, pravni subjekti koje osnivaju
institucije Bosne i Hercegovine, međuentitetske korporacije i druge
institucije za obavljanje dodatnih nadležnosti u Bosni i Hercegovini),
koje zapošljavaju određeno lice na osnovu ugovora o radu.9
Zakon definiše da je zaposlenik fizičko lice koje je zaposleno
kod poslodavca na osnovu ugovora o radu.10
Zasnivanje radnog odnosa
Radni odnos se zasniva zaključivanjem ugovora o radu između
poslodavca i zaposlenika.11
Ugovor o radu se zaključuje u pismenoj formi.12
Ugovor o radu sadrži, naročito, podatke o:
a) nazivu i sjedištu poslodavaca;
b) imenu, prezimenu, prebivalištu, odnosno boravištu
zaposlenika;
c) trajanju ugovora o radu;
d) danu početka rada;
e) mjestu rada;
f) radnom mjestu na kojem se zaposlenik zapošljava i kratak opis
poslova;
g) dužini i rasporedu radnog vremena;
h) odmoru u toku radnog dana;
i) plaći, dodacima na platu, drugim naknadama, te periodima
isplate;
j) trajanju godišnjeg odmora;
k) otkaznim rokovima kojih se moraju pridržavati zaposlenik i
poslodavac;
l) druge podatke, prava i obaveze u vezi sa radom i uslovima
rada utvrđenim kolektivnim ugovorom.13
Procedura prijema u radni odnos i raspisivanje javnog oglasa
Ovim zakonom je propisano da odluku o potrebi prijema
zaposlenika u radni odnos donosi poslodavac, u okviru potreba i
slobodnih radnih mjesta utvrđenih aktom poslodavca, odnosno
Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji.14
Na osnovu ove odluke, raspisuje se javni oglas koji se objavljuje
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 67
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
najmanje u jednom visokotiražnom dnevnom listu koji se distribuira
na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.15
Javni oglas sadrži:
■■ naziv i sjedište poslodavca,
■■ naziv radnog mjesta,
■■ opće i posebne uslove za prijem u radni odnos, odnosno za to radno
mjesto,
■■ kratak opis poslova i zadataka radnog mjesta,
■■ da li se radni odnos zasniva na određeno ili neodređeno vrijeme,
■■ da li je utvrđen probni rad kao poseban uslov za zasnivanje radnog
odnosa i trajanje probnog rada,
■■ rok za podnošenje prijava na raspisani javni oglas.16
Rok za podnošenje prijava ne može biti kraći od osam dana.17
Ovom odredbom je zakonodavac odredio najkraći rok za
podnošenje prijava, međutim to ne spriječava institucije, javna
preduzeća i pravne subjekte koje su osnovale institucije Bosne i
Hercegovine da svojim pravilnicma o radu propišu i duži rok ako
smatraju da je takav duži rok potreban i opravdan.
Za razliku od ovog zakona, Zakon o radu Federacije Bosne i
Hercegovine18 ne poznaje obavezu poslodavca da raspisuje javni oglas.
Nakon raspisanog konkursa i objavljenog u najmanje jednom
visokotiražnom dnevnom listu koji se distribuira na cijeloj teritoriji
Bosne i Hercegovine, poslodavac imenuje Komisiju za izbor zaposlenika,
koja razmatra pristigle prijave kandidata u smislu ispunjavanja općih
i posebnih uslova, provodi postupak ispitivanja kandidata obavljanjem
testiranja, te poslodavcu dostavlja listu uspješnih kandidata radi
daljnjeg postupanja.19
Poslodavac, na osnovu liste uspješnih kandidata, donosi odluku
o prijemu kandidata u radni odnos.20
Kad postoji slobodno radno mjesto, poslodavac će pokušati to
radno mjesto popuniti prijemom zaposlenika koji je odlukom drugog
poslodavca stavljen na raspolaganje, a koji je radio na sličnom radnom
mjestu kod tog poslodavca i ispunjava opće i posebne uslove za prijem
u radni odnos.21
Struktura zaposlenika kod poslodavca okvirno odražava
nacionalnu strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine prema
posljednjem popisu stanovništva.22
Ovdje je bitno naglasiti još jednu razliku između nivoa Bosne i
Hercegovine i nivoa Federacije Bosne i Hercegovine kada su u pitanju
radnopravni odnosi. Naime, Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne
i Hercegovine23 je propisao da „principi utvrđeni ovim zakonom koji
se odnose na postavljenje, unapređenje, prekobrojne zaposlenike,
disciplinsku odgovornost i prestanak radnog odnosa državnih
službenika, utvrđen u ovom zakonu, shodno se mogu primjenjivati i
na namještenike“.24
Namještenici su lica koji u organima državne službe obavljaju
poslove propisane Uredbom o dopunskim poslovima osnovne
djelatnosti i poslovima pomoćne djelatnosti iz nadležnosti organa
državne službe koji obavljaju namještenici.25
Iz navedenog proizlazi da se, pored posebnog Zakona o
namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i
Hercegovine,26 Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH se primjenjuje
i na namještenike zaposlene u organima državne službe u Federaciji
BiH, za razliku od Zakona o državnoj službi Bosne i Hercegovine, koji
ne sadrži takvu odredbu.
Namještenici u ministarstvima, samostalnim upravnim
organizacijama i upravnim organizacijama u sastavu ministarstava,
kao i drugim institucijama Bosne i Hercegovine osnovanim posebnim
zakonom ili kojima je posebnim zakonom povjereno obavljanje poslova
uprave, kada su u pitanju radnopravni odnosi, svoja prava ostvaruju
shodno Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, a ne iz
Zakona o državnoj službi BiH, kako je to analogno regulisano na nivou
68 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Federacije Bosne i Hercegovine za namještenike.
Situacije kada se javni oglas ne raspisuje
Javni oglas ne raspisuje se za:
a) zaposlenika koji se raspoređuje na slobodno radno mjesto kod
istog poslodavca;
b) zaposlenika koji se na osnovu pismenog sporazuma
poslodavaca i uz saglasnost zaposlenika raspoređuje na rad
kod drugog poslodavca;
c) prijem u radni odnos zaposlenika na određeno vrijeme do
tri mjeseca, kada zbog hitnosti obavljanja posla, iznenadnog
povećanja obima posla i iznenadnog odsustva zaposlenika
nije moguće pravovremeno provesti javni oglas;
d) zaposlenika koji je odlukom poslodavca stavljen na
raspolaganje;
e) zaposlenika čiji je radni odnos na određeno vrijeme na
poslovima vezanim za mandat izabranog funkcionera ili
nosioca izvršnih funkcija u institucijama Bosne i Hercegovine
i može se zasnivati na period duži od dvije godine, a najviše do
isteka mandata izabranog nosioca izvršnih funkcija.
Opći uslovi za zasnovanje radnog odnosa
U radni odnos kod poslodavca može se primiti lice koje
ispunjava sljedeće opće uslove:
a) da ima navršenih 18 godina života;
b) da je državljanin Bosne i Hercegovine, što se dokazuje uvjerenjem,
ne starijim od šest mjeseci;
c) da protiv njega nije pokrenut krivični postupak za krivično djelo
za koje je predviđena kazna zatvora tri i više godina ili da mu nije
izrečena zatvorska kazna za krivično djelo učinjeno s umišljajem u
skladu sa krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini;
d) da nije obuhvaćeno odredbom člana IX. stav 1. Ustava Bosne i
Hercegovine;
e) da je fizički i psihički sposobno za obavljanje poslova radnog mjesta
na koje se prijavilo kod poslodavca.27
Osim ovih uslova, zakonom i drugim propisom ili pravilnikom,
mogu se propisati posebni uslovi za prijem u radni odnos zaposlenika
na pojedino radno mjesto (stručna sprema, radno iskustvo, posebna
psihofizička sposobnost, stručni ispit, rad na računaru, poznavanje
stranog jezika i dr.).28
Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine sadrži
opće uslove za zasnivanje radnog odnosa u institucijama BiH, dok
je poslodavcima ostavljena mogućnost da propišu, svojim aktima,
posebne uslove za prijem u radni odnos, zavisno od konkretnog
radnog mjesta na kojem će zaposlenik raditi i poslova koje će obavljati.
Pored toga, pojedini zakoni, kojima se reguliše jedna konkretna
oblast na nivou Bosne i Hercegovine, sadrže i opće i posebne uslove
za zasnivanje radnog odnosa.
Kao primjer takvih općih i posebnih uslova, propisanih
posebnih zakonom, navest ćemo Zakon o policijskim službenicima
Bosne i Hercegovine.29
Ovaj zakon je propisao opće i posebne uslove za kandidate.
Kao lex specialis zakon, uslovi propisani ovim zakonom se isključivo
primjenjuju na kandidate koji se zapošljavaju u policijske organe. To
znači da izabrani kandidati zaključuju ugovor o radu po odredbama
ovog zakona. Kao opći uslovi, Zakonom o policijskim službenicima
Bosne i Hercegovine propisani su:
a) državljanstvo BiH; b) životna dob između osamnaest i trideset i pet godina života; BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 69
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
c) najmanje IV stepen školske spreme za čin policajca, a najmanje
VI stepen školske spreme za čin mlađeg inspektora; d) ljekarsko uvjerenje, ne starije od tri mjeseca, kao dokaz o fizičkoj
sposobnosti za rad; e) regulirana vojna obaveza; f) da nije otpuštena iz institucije državne uprave ili iz vojne službe
u BiH kao rezultat disciplinske sankcije; g) da protiv nje nije pokrenut krivični postupak i da nije izrečena
pravosnažna kazna zatvora za krivično djelo, osim za krivična
djela protiv sigurnosti saobraćaja, u skladu sa krivičnim
zakonodavstvom; h) da se nije odbila pojaviti pred Međunarodnim krivičnim
tribunalom za bivšu Jugoslaviju kao osoba optužena od tog
tribunala; i) da joj nije odbijena certifikacija ili da joj privremeno ovlaštenje
nije oduzeto od IPTF-a.30
Kako se ovi opći uslovi razlikuju od općih uslova propisanih
Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, ovi opći uslovi
propisani Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
predstavljaju posebene uslove utvrđene posebnim zakonom u odnosu
na Zakon o radu u institucijama BiH.
Podaci koji se od zaposlenika ne mogu tražiti prilikom
zasnivanja radnog odnosa
Prilikom zaključivanja ugovora o radu, poslodavac ne može tražiti
od zaposlenika podatke koji nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnih
aktivnosti koje zaposlenik obavlja.31
To znači da poslodavac od zaposlenika ne može tražiti podatke
koji su privatne prirode i ne mogu utjecati na rad zaposlenika (npr.
seksualna orijentacija).
Od žene, koja se prijavila na raspisani javni oglas poslodavca ili
koja je već zaposlena kod poslodavca, zabranjeno je tražiti da uradi test
za utvrđivanje trudnoće.32
Lični podaci zaposlenika ne mogu se prikupljati, obrađivati,
koristiti ili dostavljati trećim licima, osim ako je to određeno zakonom ili
ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa.33
Lični podaci se mogu obrađivati u skladu sa Zakonom o zaštiti
ličnih podataka. Kontrolor podataka i, u okviru svoje nadležnosti,
obrađivač podataka brinu o sigurnosti podataka te preduzimaju sve
tehničke i organizacione mjere i utvrđuju pravila postupaka koji su
neophodni za provođenje ovog zakona i drugih propisa u vezi sa zaštitom
i tajnošću podataka.34
Javni organ kao kontrolor dužan je, prema svojim nadležnostima,
donijeti propis sa ciljem provođenja ovog zakona.35
Situacije kada nije moguće izvršiti prijem u radni odnos
Ne može se primiti u radni odnos niti biti u radnom odnosu lice
koje u mjestu življenja obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost,
odnosno koje ima zanatsku radnju ili vlastitu firmu.36
Prilikom prijema u radni odnos, lice koje se prima u radni odnos
daje pismenu izjavu pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću
da u mjestu življenja ne obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost,
odnosno da nema zanatsku radnju ili vlastitu firmu.37
Ako zaposlenik u mjestu življenja obavlja samostalnu
profesionalnu djelatnost, odnosno ima zanatsku radnju ili vlastitu firmu
tokom zaposlenja kod poslodavca, zaposlenik je dužan, u roku petnaest
dana od dana nastanka tih okolnosti, izjasniti se o tome hoće li otkloniti
razloge smetnje ili napustiti radni odnos kod poslodavca.38
Ako je zaposlenik prilikom prijema u radni odnos prešutio
činjenicu da u mjestu življenja obavlja samostalnu profesionalnu
djelatnost, odnosno da ima zanatsku radnju ili vlastitu firmu, ili nije
70 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
otklonio smetnju, poslodavac donosi odluku o prestanku radnog
odnosa zaposlenika, bez prava na otkazni rok.39
Iako u ovom zakonu nije definisano šta se smatra mjestom
življenja, smatramo da se mjestom življenja, u smislu ovih odredbi,
smatra mjesto prebivališta, odnosno mjesto stalnog boravka
zaposlenika.
S obzirom na opis poslova pojedinih radnih mjesta koje
obavljaju zaposlenici, moguće je da zaposlenik radi na drugom mjestu
od mjesta stalnog boravka (npr. zaposlenik u Graničnoj policiji BiH
ima prebivalište u Čapljini, a radno mjesto mu je na graničnom
prijelazu Vardište - Višegrad).
Zaposlenik može van redovnog radnog vremena i po prethodno
pribavljenom pismenom odobrenju poslodavca raditi kod drugog
pravnog ili fizičkog lica, samo ako takav rad nije zabranjen posebnim
zakonom.40
(Napomene)
1 Član 1. stav 1. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni
glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10 i 32/13).
2 Član 1. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH.
3 Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik
BiH“, br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10 i
40/12).
4 Član 1. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH.
5 Član 4. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH.
6 Član 4a. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.
7 Član 6. st. 3, 4. i 5. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.
8 Član 1. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH.
9 Član 2. stav 1. tačka a) Zakona o radu u institucijama BiH.
10 Član 2. stav 1. tačka b) Zakona o radu u institucijama BiH.
11 Član 1. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH.
12 Član 12. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH.
13 Član 12. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH.
14 Član 8. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH.
15 Član 8. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH.
16 Član 8. stav 3. Zakona o radu u institucijama BIH.
17 Član 8. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH.
18 „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 43/99, 32/00 i 29/03.
19 Član 8. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH.
20 Član 8. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH.
21 Član 8. stav 7. Zakona o radu u institucijama BiH.
22 Član 8. stav 9. Zakona o radu u institucijama BIH.
23 „Službene novine Federacije BiH”, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i
4/12.
24 Član 66. stav 3. Zakona o državnoj službi u FBiH.
25 „Službene novine Federacije BiH“, br. 69/05 i 29/06.
26 „Službene novine Federacije BiH,“ broj 49/05.
27 Član 10. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH.
28 Član 10. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH.
29 „Službeni glasnik BiH“, br. 27/04, 63/04, 05/06, 33/06, 58/06 i 15/08.
30 Član 46. Zakona o policijskim službenicima BiH.
31 Član 14. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH.
32 Član 14. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH.
33 Član 15. Zakona o radu u institucijama BiH.
34 Član 11. stav 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka.
35 Član 11. stav 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka.
36 Član 11. 1. Zakona o radu u institucijama BiH.
37 Član 11. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH.
38 Član 11. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH.
39 Član 11. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH.
40 Član 11. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 71
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ljiljana Ćehajić, dipl. pravnik
DRŽAVNI SLUŽBENICI U
INSTITUCIJAMA
BOSNE I HERCEGOVINE
Siže:
Predstavljen je status državnih službenika u institucijama Bosne i
Hercegovine, pojam državnog službenika, radna mjesta u državnoj
službi i kategorije razvrstavanja radnih mjesta, principi i način
zapošljavanja u institucijama Bosne i Hercegovine, unapređenje
profesionalne karijere, popunjavanje upražnjenih radnih mjesta,
uslovi za postavljenje državnog službenika, provođenje javnog
konkursa, zapošljavanje na određeno vrijeme, probni period,
ocjena rada, unapređenje, interni i eksterni premještaji i prijem
u novoosnovane institucije, direktno premještanje državnog
službenika, prekobrojnost i prestanak radnog odnosa državnih
službenika.
Ključne riječi: Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i
Hercegovine, institucije Bosne i Hercegovine, državni službenik,
radna mjesta, kategorije razvrstavanja radnih mjesta, uslovi za
prijem u radni odnos, interni premještaj, interno oglašavanje,
eksterni premještaj, javni konkurs, preuzimanje državnih
službenika, direktno preuzimanje državnih službenika, radni odnos
na neodređeno vrijeme, radni odnos na određeno vrijeme, Agencija
za državnu službu, Odbor državne službe za žalbe, rukovodilac
institucije, probni period, ocjenjivanje, prekobrojnost, prestanak
radnog odnosa
UVOD
Zakonom o državnoj službi u institucijama vlasti u Bosni i Hercegovini
1 uređen je pravni status državnih službenika u ministarstvima, samostalnim
upravnim organizacijama i upravnim organizacijama u sastavu ministarstava,
kao i drugim institucijama Bosne i Hercegovine osnovanim posebnim zakonom
ili kojima je posebnim zakonom povjereno obavljanje poslova uprave.
Istim zakonom je osnovana Agencija za državnu službu, kojoj su povjerene
nadležnosti u procesu zapošljavanja državnih službenika, kao i Odbor državne
službe, kao drugostepeni organ u tom procesu.
72 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Agencija za državnu službu
Agencija se osniva ovim zakonom kao
samostalna
upravna
organizacija
sa
svojstvom pravnog lica.2
Agencija:
a) osigurava:
1) realizaciju procesa zapošljavanja
državnih službenika na zahtjev
institucija;
2) pomaže institucijama u realizaciji
njihove
kadrovske
politike,
organizacionog razvoja, kao i pri
uspostavljanju
informacionog
sistema
upravljanja
ljudskim
potencijalima;
3) obuku i razvoj državne službe;
b) podnosi godišnji izvještaj o radu i
plan rada za narednu godinu Vijeću
ministara na odobravanje, a objavit
će na zvaničnoj stranici Agencije
tromjesečni izvještaj o svom radu,
a skraćenu verziju toga ponuditi i
sredstvima javnog informiranja.
c) provodi ankete u okviru institucija
na zahtjev Vijeća ministara;
d) obavlja ostale poslove i zadatke
utvrđene ovim zakonom.
Odbor državne službe za žalbe
Odbor državne službe za žalbe3 je, u skladu
sa ovim zakonom i njegovim podzakonskim
aktima, odgovoran za razmatranje svih
konačnih odluka, preduzetih ili propuštenih
radnji institucije i/ili Agencije uključujući
i institucije iz člana 4. stav 1. ovog zakona
(izuzeci od primjene Zakona), a koje se
odnose na status državnih službenika i to na
zahtjev:
(a) državnog službenika na kojeg se sporna
odluka, preduzeta ili propuštena radnja
odnosi, ukoliko državni službenik ima jasno
opredijeljen pravni interes;
(b) institucije gdje službenik obavlja svoju
dužnost;
(c) Agencije.
DRŽAVNI SLUŽBENIK
Zakonom je definisano da je državni
službenik lice koje je postavljeno upravnim
aktom na radno mjesto u državnoj službi u
instituciju, u skladu sa zakonom.
Posebno je naglašeno da se Zakon
primjenjuje i na državne službenike
diplomatske i konzularne službe, Državne
agencije za istragu i zaštitu i granične službe,
ali da Vijeće ministara može odlukom, uz
prethodno pribavljeno mišljenje Agencije
za državnu službu, utvrditi da se u odnosu
na pojedine odredbe ovog zakona drugačije
regulišu pitanja vezana za diplomatskokonzularnu službu, odnosno položaj, prava
i obaveze u odnosu na državne službenike te
službe.
NISU DRŽAVNI SLUŽBENICI
Zakon se ne odnosi na lica koja nisu državni
službenici i čiji se pravni status uređuje
drugim propisima4 i to:
1. članovi Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine,
2. članovi
Predsjedništva
Bosne
i
Hercegovine,
3. Vijeće ministara, ministri i zamjenici
ministara,
4. članovi Stalnog komiteta za vojna pitanja,
5. sudije
Ustavnog
suda
Bosne
i
Hercegovine,
6. sudije Suda Bosne i Hercegovine,
7. Ombudsmen Bosne i Hercegovine,
8. glavni tužilac, zamjenici glavnog tužioca
i tužioci Bosne i Hercegovine,
9. pravobranilac i zamjenici pravobranioca
Bosne i Hercegovine,
10. članovi Visokog sudskog i tužilačkog
vijeća Bosne i Hercegovine,
11. članovi Izborne komisije Bosne i
Hercegovine,
12. profesionalna vojna lica u institucijama
Bosne i Hercegovine,
13. guverner i viceguverneri Centralne
banke Bosne i Hercegovine,
14. generalni revizor i zamjenici generalnog
revizora Ureda za reviziju finansijskog
poslovanja
institucija
Bosne
i
Hercegovine,
15.
sekretari
domova
Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine i sekretar
Zajedničke službe Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine, ali se na njih primjenjuju
neke odredbe ovog zakona i to:
■■ Član 14. (dužnosti državnog službenika)
■■ Član 15.1. f) i g) (pravo na zaštitu svog
fizičkog i moralnog integriteta od strane
države tokom obavljanja službenih
dužnosti i pravo da se nadređeni prema
njemu odnose poštujući njegovo ljudsko
dostojanstvo),
■■ Član 18. (prava i obaveze sekretara
domova, Zajedničke službe i savjetnika),
■■ Član 22. stav 1 (Agencija za državnu
službu javno oglašava slobodno radno
mjesto),
■■ Član 45. (Propisi o radu i socijalnom
osiguranju).5
16. lica zaposlena kao savjetnici članova
Parlamentarne
skupštine,
članova
Predsjedništva, predsjedavajućeg Vijeća
ministara, ministara i zamjenika ministara,
guvernera i viceguvernera Centralne banke,
ali na njih se primjenjuju neke odredbe ovog
zakona, i to:
■■ član 14.3. a) (državni službenik je
nepristrasan, te naročito izbjegava
aktivnosti ili propuste u vršenju svoje
profesionalne dužnosti koje krše ili su
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 73
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■
■■
■■
■■
■■
nespojive sa dužnostima utvrđenim
ovim zakonom i suzdržava se od javnog
ispoljavanja svojih političkih uvjerenja),
Član 14.5. (državni službenik dužan
je da se ponaša i postupa u skladu sa
Kodeksom državnih službenika, koji
usvaja Vijeće ministara, na prijedlog
Agencije za državnu službu),
Član 15.1. f) (pravo na zaštitu svog fizičkog
i moralnog integriteta od strane države
tokom obavljanja službenih dužnosti),
Član 18. (prava i obaveze sekretara
domova, sekretara Zajedničke službe i
savjetnika),
Član 22. osim tačaka a) i c) (opšti uslovi
za postavljenje državnog službenika,
osim uslova da je državljanin Bosne i
Hercegovine i da ima univerzitetsku
diplomu
i
druge
obrazovne
ili
akademske kvalifikacije najmanje VII
stepena stručne spreme, odnosno visoko
obrazovanje prvog, drugog ili trećeg
ciklusa Bolonjskog sistema studiranja,
što se utvrđuje propisom kojim se
reguliraju poslovi osnovnih djelatnosti
i pomoćno-tehnički poslovi i uslovi za
njihovo obavljanje u organima uprave
institucija Bosne i Hercegovine;
Čl. 45. i 46. (propisi o radu i socijalnom
osiguranju i odsustvo i godišnji odmor).
17. lica zaposlena u Centralnoj banci BiH, lica
zaposlena u Uredu ombudsmena za ljudska
prava Bosne i Hercegovine i policijski
službenici definisani Zakonom o policijskim
službenicima Bosne i Hercegovine.6
Osnovni propis koji se odnosi na navedena
lica, uz propisane izuzetke u pogledu
primjene pojedinih odredbi ovog zakona,
jeste Zakon o radu u institucijama Bosne i
Hercegovine.7
RADNA MJESTA U DRŽAVNOJ
SLUŽBI
U državnoj službi u institucijama BiH radna
mjesta državnih službenika se razvrstavaju
u dvije kategorije i to:
a) rukovodeći državni službenici i
b) ostali državni službenici.
Rukovodeći državni službenici su:
1) sekretar i sekretar sa posebnim zadatkom;
2) pomoćnik ministra, pomoćnik direktora i
glavni inspektor.
Ostali državni službenici su:
1) šef unutrašnje organizacione jedinice;
2) stručni savjetnik;
3) viši stručni saradnik;
4) stručni saradnik.
74 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
Sekretar
Sekretar je rukovodeći državni službenik
koji obavlja poslove rukovodnog karaktera i
koordinira radom sektora.
Odgovoran je za korištenje finansijskih,
materijalnih
i
ljudskih
potencijala
dodijeljenih određenoj instituciji. Sekretar za
svoj rad i upravljanje odgovara rukovodiocu
institucije u kojoj radi.8
Sekretar sa posebnim zadatkom
Sekretar sa posebnim zadatkom je
rukovodeći državni službenik koji obavlja
poslove rukovodnog karaktera i odgovoran je
za obavljanje posebnih zadataka utvrđenih
odlukom Vijeća ministara ili drugim
propisima. Na sekretara sa posebnim
zadatkom primjenjuju se isti uslovi kao i
za sekretara, osim ako ovim zakonom nije
drugačije utvrđeno. Sekretar sa posebnim
zadatkom za svoj rad i upravljanje odgovara
Vijeću ministara.9
Sekretar sa posebnim zadatkom, koji je
prethodno imao status državnog službenika,
vraća se na isto ili slično radno mjesto ako
bi izgubio svoj posebni zadatak, u sljedećim
slučajevima:
a) nepravilno postavljenje;
b) nezadovoljavajući probni rad;
c) završetak posebnog zadatka;
d) dobrovoljna ostavka sa položaja. 10
Sva radna mjesta sekretara sa posebnim
zadatkom objavljuju se na javnom konkursu
za zapošljavanje koji se provodi na način
propisan Zakonom za državne službenike
Za razliku od ostalih državnih službenika,
čiji mandat nije ograničen, sekretara sa
posebnim zadatkom imenuje institucija, na
određen vremenski period koji nije duži od
pet godina, a najduži period postavljenja
na isto radno mjesto je deset godina (dva
mandata).
Posebnim zadatkom utvrđuju se dužnosti
i ciljevi koje sekretar treba ispuniti. Sadržaj
posebnog zadatka se objavljuje u Službenom
glasniku Bosne i Hercegovine u isto vrijeme
kad i postavljenje sekretara sa posebnim
zadatkom.
Realizacija ciljeva definisanih njegovim
mandatom procjenjuje se kroz godišnju
ocjenu rada, a ponovna dodjela mandata se
zasniva na pozitivnoj ocjeni rada.
Također, za razliku od ostalih državnih
službenika, na sekretara sa posebnim
zadatkom ne odnose se odredbe Zakona
koje se odnose na interni premještaj, interno
oglašavanje upražnjenog radnog mjesta,
eksterni premještaj, unapređenje, interni
i eksterni premještaji, prijem državnog
službenika u slučaju kada je osnovana nova
institucija po osnovu prenosa ili preuzimanja
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
nadležnosti, direktno preuzimanje državnih
službenika i prekobrojnost.11
Pomoćnik ministra
Pomoćnik ministra je rukovodeći državni
službenik koji obavlja poslove rukovodnog
karaktera unutar osnovne organizacione
jedinice, odnosno sektora i odgovoran je
za korištenje finansijskih, materijalnih i
ljudskih potencijala dodijeljenih osnovnoj
organizacionoj jedinici, a za svoj rad i
upravljanje odgovara ministru.12
službenika utvrđuje
ministara.19
odlukom
Vijeće
Za sva radna mjesta državnih službenika
utvrđuju se po tri kategorije i to od I do III.20
Državnom službeniku koji se prvi put
imenuje, odnosno postavlja određuje se
kategorija I stepena ako ima do deset godina
radnog staža na poslovima VSS, odnosno
kategorija II stepena ako ima više od deset
godina radnog staža na poslovima VSS
Pomoćnik direktora
Pomoćnik
direktora
je
rukovodeći
državni
službenik
koji
rukovodi
određenim područjem rada ili određenom
organizacionom jedinicom i obavlja druge
poslove iz određene oblasti koje mu odredi
direktor, a za svoj rad i upravljanje odgovara
direktoru.13
Kategorije se određuju redoslijedom I, II i III
kategorije i državnom službeniku, u odnosu
na kategoriju koji ima, određuje se veća
kategorija s obzirom na postignute ocjene
i vremena provedenog na radnom mjestu,
odnosno kategoriji..
Glavni inspektor
Glavni inspektor je rukovodeći državni
službenik koji neposredno organizira i
rukovodi radom inspektorata u određenoj
oblasti inspekcijskog nadzora i za svoj
rad i upravljanje odgovara rukovodiocu
institucije u kojoj je zaposlen.14
Državnom
službeniku
redovno
se
određuje
neposredno
veća
kategorija
ukoliko je u posljednje četiri godine
ocijenjen
ocjenom
„uspješan“.
Državnom službeniku može se odrediti
neposredno veća kategorija ukoliko je u
posljednje dvije godine ocjenjen ocjenom
„naročito uspješan“.
Šef unutrašnje organizacione jedinice
Šef unutrašnje organizacione jedinice
obavlja složenije poslove i odgovoran je
za korištenje finansijskih, materijalnih i
ljudskih potencijala dodijeljenih unutrašnjoj
organizacionoj jedinici, a za svoj rad i
upravljanje odgovara pomoćniku ministra,
odnosno sekretaru ukoliko u datoj instituciji
nema pomoćnika ministra.15
Stručni savjetnik
Stručni savjetnik je državni službenik čija
dužnost podrazumijeva odgovornost, visok
stepen stručnosti i nezavisnosti u određenim
oblastima rada u okviru organizacione
jedinice i
podnosi izvještaj rukovodiocu organizacione
jedinice.16
Viši stručni saradnik
Viši stručni saradnik je državni službenik
koji obavlja odgovorne poslove u određenoj
organizacionoj jedinici i podnosi izvještaj
rukovodiocu organizacione jedinice.17
Stručni saradnik
Stručni saradnik je državni službenik
specijalizovan za određenu oblast rada i o
svom radu podnosi izvještaj rukovodiocu
organizacione jedinice.18
Državni službenik može učestvovati na
javnom konkursu za imenovanje, odnosno
postavljenje na više radno mjesto samo
ukoliko mu je prethodno određena III
kategorija na dotadašnjem radnom mjestu
državnog službenika.
Državni službenik gubi stečeni viši stepen
u kategoriji i određuje mu se neposredno
niža kategorija u zavisnosti od izrečene
disciplinske mjere ili ukoliko u posljednje
tri godine bude ocijenjen ocjenom
„zadovoljava“ ili u posljednjoj godini
bude ocijenjen ocijenom „ne zadovoljava“.
Ako u ovim slučajevima državni službenik
ima I ili II kategoriju, gubi mogućnost
napredovanja u višu kategoriju tokom
naredne dvije godine od dana izrečene
disciplinske mjere ili date ocjene.
Kategorija se utvrđuje rješenjem koje
donosi rukovodilac institucije nadležne
za imenovanje, odnosno postavljenje, uz
prijedlog neposrednog rukovodioca i
mišljenja eventualno višeg rukovodioca
ukoliko institucija ima višeg rukovodioca.
Kategorije u okviru radnih mjesta
Kategorije u okviru radnih mjesta državnih
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 75
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ZAPOŠLJAVANJE U INSTITUCIJAMA
BiH I UNAPREĐENJE
PROFESIONALNE KARIJERE
Principi
Zakonom
su
uspostavljeni
principi
kojih se institucije pridržavaju prilikom
zapošljavanja,
odnosno
postavljenja
na radna mjesta državnih službenika i
unapređenja njihove profesionalne karijere.
Državna služba osigurava poštivanje i
primjenu sljedećih principa:
a) zakonitost;
b) transparentnost i javnost;
c) odgovornost;
d) efikasnost i ekonomičnost;
e) profesionalnost i nepristrasnost.21
Javni konkurs i profesionalna sposobnost
Zapošljavanje i unapređenje profesionalne
karijere državnog službenika se se zasniva
na javnom konkursu i profesionalnoj
sposobnosti.
Struktura
Struktura državnih službenika u državnoj
službi
okvirno
odražava
nacionalnu
strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine
prema posljednjem popisu stanovništva.
Nacionalna pripadnost državnog
službenika zasniva se na dobrovoljnom
izjašnjavanju u skladu sa ovim zakonom.22
POPUNJAVANJE UPRAŽNJENIH
RADNIH MJESTA
Interni premještaj unutar institucije
Popuna upražnjenih radnih mjesta23 može
se izvršiti internim premještajem zaposlenog
na sličnom radnom mjestu u instituciji
Interno oglašavanje
Ako u instituciji postoji upražnjeno
mjesto koje se ne može popuniti internim
premještajem
državnog
službenika
zaposlenog na sličnom radnom mjestu u
toj instituciji, institucija može prvo interno
oglasiti to mjesto.
Interno oglašavanje znači da se na interni
oglas mogu prijaviti državni službenici iz
drugih institucija.
Upražnjeno mjesto oglašava Agencija za
državnu službu, na zahtjev rukovodioca
institucije.
Interni oglas se objavljuje najmanje osam
dana prije krajnjeg roka za prijave u
instituciji u kojoj se upražnjeno mjesto
pojavilo.
Interni oglas sadrži:
a) opis upražnjenog radnog mjesta;
b) opis vrste konkursa;
76 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
c) popis najvažnijih oblasti konkursa;
d) spisak potrebnih dokumenta, rok i
mjesto njihovog podnošenja;
e) posebne akademske i profesionalne
uslove za radno mjesto koje se
popunjava;
f) druge uslove koji se mogu smatrati
primjerenim za odgovarajuće radno
mjesto.24
Eksterni premještaj iz druge institucije
Ukoliko ovakav interni premještaj nije
moguć, Agencija za državnu službu,
pokušava popuniti upražnjeno radno
mjesto eksternim premještajem državnog
službenika koji je na sličnom položaju u
drugoj instituciji.
Javni konkurs
Ukoliko eksterni premještaj iz druge
institucije nije moguć, upražnjeno mjesto
se oglašava putem javnog konkursa, koji se
provodi u skladu sa ovim zakonom.
Upražnjeno mjesto oglašava Agencija za
državnu službu, na zahtjev rukovodioca
organa državne službe.
Javni oglas objavljuje se u tri domaća sredstva
javnog informisanja koja su dostupna na
cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i na
službenoj internet stranici Agencije za
državnu službu.
U tekstu javnog oglasa naznačava se krajnji
rok prijave, koji ne može biti kraći od 21 dana
od dana upućivanja teksta oglasa instituciji.
Institucija je obavezna objaviti oglas u
dnevnim listovima u roku ne dužem od
sedam dana od dana prijema teksta oglasa
od Agencije za državnu službu.
Javni oglas sadrži opšte uslove za postavljenje
državnog službenika te uslove navedene u
članu 20. stav 3. ovog zakona:
a) opis upražnjenog radnog mjesta;
b) opis vrste konkursa;
c) popis najvažnijih oblasti konkursa;
d) spisak potrebnih dokumenta, rok i
mjesto njihovog podnošenja;
e) posebne akademske i profesionalne
uslove za radno mjesto koje se
popunjava;
f) druge uslove koji se mogu smatrati
primjerenim za odgovarajuće radno
mjesto.
Izuzeci od propisanih načina
popunjavanja radnih mjesta
Od odredaba o načinu popunjavanja radnih
mjesta propisanih Zakonom, izuzeti su
sljedeći slučajevi:
1. osnivanje nove institucije po osnovu
prenosa ili preuzimanja nadležnosti i
2. direktno preuzimanje državnih
službenika.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Osnivanje nove institucije po osnovu
prenosa ili preuzimanja nadležnosti
U slučaju kada je osnovana nova institucija
po osnovu prenosa nadležnosti sa entiteta
na Bosnu i Hercegovinu ili kada Bosna i
Hercegovina, u skladu sa Ustavom, preuzme
određene nadležnosti, upražnjeno mjesto
se može popuniti putem internog ili
eksternog premještaja državnog službenika
iz odgovarajućeg organa državne službe
/ uprave entiteta u tu instituciju Bosne i
Hercegovine ili putem javnog konkursa, u
skladu sa članom 32a. ovog zakona (Prijem
državnog službenika u slučaju kada je
osnovana nova institucija po osnovu prenosa
ili preuzimanja nadležnosti).25
Institucija Bosne i Hercegovine će odlučiti
da li će se radno mjesto popuniti putem
internog ili eksternog premještaja državnog
službenika ili putem javnog konkursa.
Institucija Bosne i Hercegovine može odlučiti
da provede bilo koji od ovih postupaka
istovremeno ili jedan za drugim.
Agencija za državnu službu odmah
oglašava upražnjeno radno mjesto, odnosno
mjesta na svojoj službenoj internet stranici
ili na bilo koji drugi način koji institucija
Bosne i Hercegovine u kojoj je upražnjeno
radno mjesto smatra prikladnim, najmanje
osam dana prije krajnjeg roka za podnošenje
prijava. Oglas za upražnjeno radno mjesto
sadrži podatke:
a) opis upražnjenog radnog mjesta;
b) opis vrste konkursa;
c) popis najvažnijih oblasti konkursa;
d) spisak potrebnih dokumenta, rok i
mjesto njihovog podnošenja;
e) posebne akademske i profesionalne
uslove za radno mjesto koje se
popunjava;
f) druge uslove koji se mogu smatrati
primjerenim za odgovarajuće radno
mjesto.
U slučaju javnog konkursa, oglas
sadrži i opće uslove za postavljenje državnog
službenika.
Agencija za državnu službu imenuje
komisiju za izbor koja provodi postupak
izbora kandidata za novo radno mjesto,
odnosno mjesta u navedenoj instituciji
Bosne i Hercegovine.
Komisija za izbor imenuje se u skladu sa
Zakonom.
Komisija za izbor dostavlja Agenciji za državnu
službu listu kandidata koji ispunjavaju
uslove za premještaj ili postavljenje u
instituciju Bosne i Hercegovine.
Postavljenje državnog službenika
vrši se na osnovu preporuke Komisije
za izbor, nakon koje se izabrani državni
službenici postavljaju u instituciju i na njih
se primjenjuju odredbe ovog zakona.
Ako se postupkom eksternog premještaja
ne osigura dovoljan broj kandidata za
premještaj u instituciju Bosne i Hercegovine,
institucija u koju se vrši premještaj može
odlučiti
da
pristupi
raspoređivanju
državnih službenika umjesto oglašavanja
radnog mjesta putem javnog konkursa.
Tada navedena komisija za izbor predlaže
rukovodiocu odgovarajućeg organa državne
uprave Republike Srpske ili organa državne
službe Federacije Bosne i Hercegovine
listu državnih službenika iz odgovarajućeg
organa državne službe / uprave eniteta
za raspoređivanje u instituciju Bosne i
Hercegovine, u skladu sa zakonom entiteta.
Prilikom predlaganja liste, Komisija za
izbor vodi računa o poslovima i zadacima
svih državnih službenika iz odgovarajućeg
organa državne službe / uprave entiteta, kao
i prirodi nadležnosti prenesenih na Bosnu i
Hercegovinu ili nadležnosti koje preuzima
Bosna i Hercegovina, u skladu s Ustavom,
koje su do tada obavljali entiteti.
Da bi državni službenik mogao biti
izabran za premještaj ili postavljenje mora
ispunjavati uslove iz člana 22. (Opšti uslovi)
i 64. (postojeći radnici) Zakona i dodatne
uslove utvrđene Pravilnikom o unutrašnjoj
organizaciji institucije Bosne i Hercegovine.
Postupak unapređenja propisan
Zakonom26 ne odnosi se na premještaj ili
raspoređivanje koji se provode na osnovu
ovog člana.27
Direktno preuzimanje državnih
službenika
Državni službenik koji ima taj
status u skladu sa zakonima Federacije
Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske
i koji ispunjava opće uslove propisane
ovim zakonom i posebne akademske i
profesionalne uslove za radno mjesto koje
se popunjava, može se bez oglašavanja,
odnosno konkursa po bilo kojem osnovu,
preuzeti u instituciju Bosne i Hercegovine.
Državni službenik može se direktno
preuzeti28 isključivo na slično radno mjesto.
Agencija za državnu službu pravilnikom29
propisuje koja radna mjesta se smatraju
sličnim, vodeći računa o odredbama
ovog zakona i entitetskih zakona, kojima
se uređuje materija kojom se definiraju
statusna pitanja državnih službenika.
O direktnom preuzimanju državnog
službenika sklapa se sporazum između
institucije BiH u koju se državni službenik
preuzima i entitetskog organa državne
službe, odnosno uprave iz kojeg se državni
službenik
preuzima,
uz
prethodno
pribavljenu saglasnost državnog službenika.
Na sporazum daju saglasnost Agencija i
nadležna agencija entiteta, nakon što utvrde
da državni službenik ispunjava propisane
uslove za preuzimanje.
U skladu sa sporazumom i dostavljenim
dokazima o ispunjavanju uslova, državnog
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 77
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
službenika postavlja Agencija, a rukovodećeg
državnog službenika imenuje nadležna
institucija, u skladu s ovim zakonom.
Državni službenik može se pod istim
uslovima iz institucije Bosne i Hercegovine
preuzeti u organ državne službe, odnosno
uprave entiteta, a na odgovarajući način ove
odredbe se primjenjuju i na Brčko Distrikt
Bosne i Hercegovine.30
PONIŠTENJE OGLASA
Objavljeni oglas Agencija za državnu službu
može poništiti na obrazložen zahtjev
institucije najkasnije do dostavljanja
rezultata izbornog procesa, odnosno liste
uspješnih kandidata Agenciji za državnu
službu, pri čemu se ista radna mjesta ne
mogu ponovo oglašavati u periodu od jedne
godine od dana objavljivanja oglasa.31
USLOVI ZA POSTAVLJENJE
DRŽAVNOG SLUŽBENIKA
Opšti uslovi za postavljenje državnog
službenika propisani su Zakonom, a
dodatni uslovi, kao i posebni akademski i
profesionalni uslovi za radno mjesto koje se
popunjava.
Opšti uslovi
Da bi bila postavljena na mjesto državnog
službenika, osoba mora ispunjavati sljedeće
opšte uslove:
a) da je državljanin Bosne i Hercegovine;
b) da je starija od 18 godina;
c) da ima univerzitetsku diplomu i druge
obrazovne ili akademske kvalifikacije
najmanje VII stepena stručne spreme,
odnosno visoko obrazovanje prvog,
drugog ili trećeg ciklusa Bolonjskog
sistema studiranja, što se utvrđuje
propisom kojim se reguliraju poslovi
osnovnih djelatnosti i pomoćnotehnički poslovi i uslovi za njihovo
obavljanje u organima uprave
institucija Bosne i Hercegovine;
d) da je zdravstveno sposoban za vršenje
određenih poslova predviđenih ovim
položajem;
e) da nije navršilo zakonski propisanu
starosnu dob za penzionisanje,
odnosno da nije ostvarilo pravo na
ličnu penziju po bilo kojem osnovu;
f) da nije otpuštena iz državne službe
kao rezultat disciplinske mjere na
bilo kojem nivou vlasti u Bosni i
Hercegovini, odbijanja polaganja
zakletve, samovoljnog napuštanja
državne službe ili davanja neistinitih
i netačnih podataka prilikom prijema
u državnu službu, u roku od tri godine
78 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
prije dana objavljivanja upražnjenog
radnog mjesta;
g) da se ne vodi krivični postupak protiv
te osobe;
h) da nije obuhvaćena odredbom člana
IX.1 Ustava Bosne i Hercegovine.
2. Izuzetno od uslova utvrđenih u stavu
1. ovog člana, državni službenici ranije
postavljeni na radno mjesto stručnog
saradnika, u periodu ne dužem od četiri
godine od stupanja na snagu ovog zakona,
mogu biti osobe sa završenom višom
stručnom spremom (VI stepen).32
Dodatni uslovi
Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji
institucije Bosne i Hercegovine utvrđuju se
dodatni uslovi, kao i posebni akademski i
profesionalni uslovi za radno mjesto koje se
popunjava.
Nediskriminacija
Prilikom organizovanja javnog konkursa
Agencija za državnu službu osigurava da se
kod izbora državnog službenika neće vršiti
diskriminacija, u skladu sa članom 15. stav
2. ovog zakona.33
NAČIN PROVOĐENJA JAVNOG
KONKURSA
Javni konkurs provodi Agencija za državnu
službu, na zahtjev rukovodioca institucije
Bosne i Hercegovine.
Komisije za izbor
Agencija imenuje posebne komisije za izbor
koje su neovisne i nepristrasne u provođenju
javnog konkursa.
Komisiju za izbor sačinjava pet članova,
od kojih su dva člana državni službenici iz
institucije na koju se javni konkurs odnosi
i koji imaju akademsko i profesionalno
iskustvo
u
oblastima
obuhvaćenim
procesom javnog konkursa, dok se ostala tri
člana imenuju sa liste eksperata koju utvrdi
Agencija.
Komisije za izbor biraju predsjedavajućeg
među svojim članovima i usvajaju poslovnik
o radu većinom glasova svih članova.
Članovi komisije imaju pravo na naknadu za
svoj rad koju utvrđuje i isplaćuje Agencija.
Prilikom imenovanja posebnih komisija za
izbor Agencija vodi računa o ravnopravnoj
zastupljenosti spolova.34
Ostavka i izuzeće članova komisije za
izbor
Ukoliko postoji sukob interesa koji se odnosi
na člana komisije za izbor, taj član daje
ostavku na članstvo u komisiji.
Svaki prijavljeni kandidat može tražiti i
dobiti od Agencije imena članova komisije
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
za izbor i ima pravo najkasnije do momenta
pristupanja stručnom ispitu podnijeti
zahtjev za izuzeće bilo kojeg člana ili komisije
za izbor, Odboru državne službe za žalbe, iz
razloga:
a) utvrđenih u članu 16. ovog zakona
(nespojivosti sa dužnostima državnog
službenika);
b) očiglednog rizika od predrasuda i
pristrasnosti;
c) nedostatka adekvatnog stručnog
znanja i iskustva.
Odbor je dužan po zahtjevu za izuzeće
odlučiti u roku od osam dana od dana
prijema zahtjeva.
Proces zapošljavanja se neće obustaviti
tokom ispitivanja navoda za izuzeće člana
komisije za izbor. U slučaju da Odbor
ili nadležni sud to zatraže, cjelokupni
proces prijema kandidata će biti proglašen
nevažećim. U tom slučaju, Agencija ponovo
organizuje postupak javnog konkursa u
skladu s ovim zakonom.
Karakter i sadržaj javnog konkursa
Agencija utvrđuje karakter i sadržaj javnog
konkursa.
Javni konkurs sadrži:
a) javni ispit;
b) stručni ispit.
Vijeće ministara, na prijedlog Agencije,
podzakonskim aktom utvrđuje način i
program polaganja ispita.35
Izborni proces
Komisija za izbor provjerava i bira kandidate
na osnovu profesionalnih sposobnosti
procijenjenih putem javnog konkursa koji je
identičan za sve kandidate koji se prijavljuju
za isto radno mjesto.
Podzakonski akti određuju sistem dodjele
bodova za svakog kandidata.
Agencija
objavljuje
rezultate
javnog
konkursa i pismeno obavještava sve
kandidate o rezultaltima koje su postigli, u
skladu s ovim zakonom.36
Postavljenje državnog službenika nakon
provedenog javnog konkursa
Državnog službenika postavlja Agencija
u skladu sa rezultatom koji je kandidat
postigao u izbornom procesu.
Rukovodeće državne službenike imenuje
nadležna
institucija,
po
prethodno
pribavljenom mišljenju Agencije, sa liste
uspješnih kandidata koji su prošli javni
konkurs, a ukoliko se ne izvrši imenovanje u
roku od 30 dana od dana prijema mišljenja
Agencije i liste uspješnih kandidata, ako
posebnim propisom nije određen kraći rok,
Agencija će po službenoj dužnosti imenovati
najuspješnijeg kandidata.
Rezervna lista uspješnih kandidata se
čuva do isteka probnog rada postavljenog
državnog službenika.
Postavljenje se vrši upravnim aktom
objavljenim u Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine. Prije preuzimanja dužnosti,
postavljeni državni službenik prima pismeni
opis svog radnog mjesta i opis uslova službe.
Akt o postavljenju sadrži:
e) ime i prezime državnog službenika;
f) naziv institucije u kojoj je državni
službenik postavljen;
g) naziv radnog mjesta i platni razred
Postavljeni državni službenik preuzima
dužnost polaganjem zakletve vjernosti.
Tekst zakletve utvrđuje Agencija. Potpisani
tekst zakletve je sastavni dio personalnog
dosjea državnog službenika.
Ako postavljeni državni službenik
neopravdano ne preuzme dužnost, organ
koji je izvršio postavljenje poništit će rješenje
o postavljenju u roku od 15 dana od dana
predviđenog za preuzimanje dužnosti, i u
tom slučaju se to lice suspendira od učešća
na javnim konkursima za zapošljavanje
državnih službenika u institucijama u
periodu od dvije godine od pravosnažnosti
akta o poništenju.37
ZAPOŠLJAVANJE NA ODREĐENO
VRIJEME
Na određeno vrijeme mogu se zapošljavati
samo oni državni službenici koji nisu
rukovodeći državni službenici.
Ako u instituciji postoji upražnjeno
radno mjesto državnog službenika koje je
u skladu sa potrebama rada neophodno
hitno popuniti, a interna popuna radnog
mjesta nije moguća, institucija može to
radno mjesto popuniti zapošljavanjem lica
u skladu sa Zakonom o radu u institucijama
Bosne i Hercegovine u statusu zaposlenika.
Radni odnos na određeno vrijeme može
trajati najduže devet mjeseci, osim u slučaju
bolovanja ili porodiljskog odsustva državnog
službenika, ali ne duže od dvije godine.
Institucija je obavezna zatražiti od Agencije
saglasnost za popunu radnog mjesta na
određeno vrijeme, a Agencija je dužna
dostaviti odgovor najkasnije u roku od osam
dana od dana prijema zahtjeva.38
PROBNI PERIOD
Nakon preuzimanja dužnosti, državni
službenik prolazi period probnog rada.
Period probnog rada državnog službenika
obuhvata period uvođenja u posao i period
obavljanja dužnosti i ukupno traje dvanaest
mjeseci, osim ako ovim zakonom nije
drugačije utvrđeno.
Kao supervizor nad probnim radom
određuje se neposredno nadređeni državni
službenik odgovoran za davanje ocjene rada
na kraju probnog perioda.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 79
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ocjenjivanje probnog rada sekretara
i pomoćnika ministra vrši ministar i
zamjenici ministra.
Ukoliko je ocjena rada:
f) zadovoljavajuća, institucija potvrđuje
postavljenje državnog službenika;
g) nezadovoljavajuća, institucija razrješava
dužnosti državnog službenika, kojem
prestaje radni odnos bez prava na
otpremninu, a izuzetno, rukovodilac
institucije,
na
obrazložen
zahtjev
državnog službenika, može produžiti
probni rad za još šest mjeseci.
Protiv rješenja o razrješenju državni
službenik ima pravo podnijeti žalbu Odboru
u roku od osam dana od dana prijema
rješenja.
Ukoliko je državni službenik razriješen
dužnosti zbog nezadovoljavajuće ocjene
rada ili iz bilo kog drugog zakonskog razloga,
sljedeći uspješni kandidat sa rezervne liste
koju vodi Agencija postavlja se na upražnjeno
radno mjesto državnog službenika.39
OCJENA RADA ZA VRIJEME
TRAJANJA SLUŽBE
Ocjena
rada
državnog
službenika
podrazumijeva nadzor i ocjenu njegovog
vršenja dužnosti utvrđenih radnim mjestom
za vrijeme trajanja službe. Državni službenik
ravnopravno sarađuje tokom datog perioda
sa njemu direktno nadređenim.
Ocjenu
rada
rukovodećih
državnih
službenika utvrđuje rukovodilac institucije.
Ocjenu rada sekretara i pomoćnika ministra
u Vijeću ministara utvrđuje ministar i
zamjenik ministra.
Ocjenu rada sekretara na posebnom zadatku
u Vijeću ministara utvrđuje Vijeće ministara
na prijedlog posebne komisije koju Vijeće
ministara imenuje u skladu sa propisom o
ocjenjivanju državnih službenika.
Direktno nadređeni ocjenjuje rad svih
državnih službenika najmanje svakih šest
mjeseci, uz potvrdu rukovodioca institucije,
a ako institucija ima samo rukovodioca,
onda on donosi ocjenu.
Ocjena rada zasniva se na rezultatima
postignutim
u
realizaciji
poslova
predviđenih opisom radnom mjesta i
ciljevima koje za dati period utvrdi direktno
nadređeni.
Rezultati ocjene rada se uzimaju u obzir
prilikom unapređenja i internih premještaja.
Svi državni službenici:
a) imaju nesmetan pristup ocjenama svog
rada koje se nalaze u personalnom
dosjeu,
b) imaju mogućnost da u odgovarajućem
vremenskom roku prilože pismene
informacije uz ocjenu svoga rada i imaju
mogućnost preispitivanja svog predmeta
80 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
od strane Odbora.
Ukoliko je ocjena rada negativna, državni
službenik, u cilju poboljšanja situacije,
prolazi kroz poseban program koji uz
konsultacije sa njim odredi njegov direktno
nadređeni.
Ukoliko su dvije uzastopne ocjene rada
negativne, Agencija, po pribavljenom
mišljenju nadležne institucije u kojoj rade
ostali državni službenici (iz člana 7.1.b)
zakona), razrješava dužnosti državnog
službenika.
Ukoliko su dvije uzastopne ocjene rada
negativne za rukovodeće državne službenike
(iz člana 7.1.a) Zakona), nadležna institucija
ih razrješava po pribavljenom mišljenju
Agencije.
Državni službenik može od Odbora tražiti
preispitivanje razrješenja.40
UNAPREĐENJE DRŽAVNOG
SLUŽBENIKA
Unapređenje državnog službenika na više
radno mjesto iz člana 7. stav 1. ovog zakona
(na radno mjesto rukovodećeg državnog
službenika) u istoj ili u drugoj instituciji
Bosne i Hercegovine obavlja se putem
internog ili javnog konkursa.
Unapređenje državnog službenika u višu
kategoriju, odnosno viši unutrašnji platni
razred zasniva se na pozitivnoj ocjeni rada
i o njemu odlučuje institucija u skladu
sa propisima o plaćama i naknadama
zaposlenih u institucijama Bosne i
Hercegovine.41
INTERNI I EKSTERNI PREMJEŠTAJI
Interni premještaj državnog službenika na
slično radno mjesto u skladu sa potrebama
službe vrši rukovodilac institucije.
Eksterni premještaj državnog službenika
na slično radno mjesto u drugoj instituciji,
u skladu sa potrebama rada, na prijedlog,
odnosno
uz
saglasnost
rukovodilaca
institucija, vrši Agencija.
Agencija pravilnikom propisuje uslove i
način obavljanja internih konkursa, internih
i eksternih premještaja državnih službenika,
uz prethodno pribavljenu saglasnost Vijeća
ministara.42
PREKOBROJNOST
Prekobrojnost
nastaje
isključivo
kao
posljedica reorganizacije ili smanjenja
obima poslova institucije.
Agencija proglašava državnog službenika
prekobrojnim na prijedlog institucija.
Državni službenik koji je proglašen
prekobrojnim se isključivo raspoređuje na
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
slično upražnjeno radno mjesto državnog
službenika u drugoj instituciji:
a) ukoliko je ovo raspoređivanje nemoguće,
državnom službeniku koji je proglašen
prekobrojnim se nudi prijevremeno
penzionisanje u skladu sa zakonom;
b) ukoliko je prijevremeno penzionisanje
nemoguće organ nadležan za postavljenje
razrješava
dužnosti
prekobrojnog
državnog službenika koji može od
Odbora zatražiti preispitivanje svog
razrješenja u skladu sa članom 63. ovog
zakona;
c) državni službenik koji je proglašen
prekobrojnim ima pravo na otpremininu
za slučaj prekobrojsnoti, koja je određena
posebnim Zakonom o plaćama i
naknadama u institucijama Bosne i
Hercegovine i na naknadu za slučaj
nezaposlenosti u skladu sa zakonom.43
PRESTANAK RADNOG ODNOSA
Državnom službeniku prestaje radni odnos
u državnoj službi u sljedećim slučajevima:
a) dobrovoljno istupanje iz državne
službe, pri čemu radni odnos
državnom službeniku prestaje:
1) u slučaju sporazuma s institucijom
na dan postignut u sporazumu;
2) u slučaju jednostranog otkaza uz
otkazni rok od 30 dana od dana
podnošenja zahtjeva
b) kada navrši 65 godina života i
najmanje 20 godina staža osiguranja
ili kada navrši 40 godina staža
osiguranja nezavisno od godina
života;
c) trajne radne nesposobnosti;
d) gubitkom državljanstva Bosne i
Hercegovine;
e) sticanjem državljanstva druge države
suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine
i njenim zakonima;
f) prekobrojnost;
g) istek perioda na koji je sekretar sa
posebnim
zadatkom
postavljen,
u slučajevima kada sekretar na
posebnom
zadatku
nije
prije
postavljenja bio državni službenik;
h) odbijanje polaganja zakletve i/ili
potpisivanja teksta zakletve;
i) nezadovoljavajući probni period;
j) dvije uzastopno negativne ocjene
rada;
k) ako je osuđen za krivično djelo zbog
kojeg se upućuje na izdržavanje
kazne zatvora u trajanju dužem od
šest mjeseci;
l) na osnovu izrečene disciplinske
mjere prestanka radnog odnosa u
državnoj službi;
m) neopravdan izostanak sa posla u
kontinuitetu dužem od pet radnih
dana;
n) ukoliko se utvrdi da je prilikom
zasnivanja radnog odnosa dao
neistinite podatke koji su služili kao
dokaz u postupku zasnivanja radnog
odnosa i na osnovu kojih je izvršeno
postavljenje, ili ukoliko se utvrdi da je
u međuvremenu prestao da ispunjava
uslove propisane ovim zakonom.
Državni službenik razriješen dužnosti u
skladu sa stavom 1. tač. h), l), m) i n) ne može
biti primljen u državnu službu tri godine od
dana razrješenja.
Vijeće ministara posebnom odlukom
propisuje
postupak
preispitivanja
ispunjavanja uslova da je zdravstveno
sposoban za vršenje određenih poslova
predviđenih ovim položajem (iz člana 22.
stav 1. tačka d) Zakona).44
Postupak za prestanak radnog odnosa
Državnog službenika razrješava Agencija, po
pribavljenom mišljenju nadležne institucije
s izuzetkom prestanka radnog odnosa zbog
nezadovoljavajućeg probnog rada (iz člana
50. stav 1. tačka i) Zakona).
Rukovodeće državne službenike razrješava
organ nadležan za postavljenje uz pribavljeno
mišljenje Agencije, s izuzetkom prestanka
radnog odnosa rukovodećeg državnog
službenika
zbog
nezadovoljavajućeg
probnog rada (iz člana 50. stav 1. tačka i)
Zakona).
Državni službenik može tražiti od Odbora
preispitivanje odluke o razrješenju.45
Istovremeno sa donošenjem rješenja o
prestanku radnog odnosa, organ nadležan za
postavljenje odlučuje po službenoj dužnosti
i o pravu na otpremninu radnika u smislu
člana 65. ovog zakona.
Otpremninu po osnovu rješenja donosenog
na osnovu stava 1. ovog člana isplaćuje
Ministarstvo za trezor institucija Bosne i
Hercegovine.46
Žalba
Radnik koji smatra da je organ nadležan za
postavljenje povrijedio neko njegovo pravo
može u roku od osam dana od dana prijema
takvog rješenja izjaviti žalbu Odboru za
žalbe u skladu sa članom 63. ovog zakona.47
Naknade
Državni službenik ne ostvaruje pravo na
otpremninu ako izgubi svoj status, osim
u slučaju kada navrši 65 godina života i
najmanje 20 godina staža osiguranja ili kada
navrši 40 godina staža osiguranja nezavisno
od godina života i prekobrojnosti (iz člana
50.1. b) i f) Zakona).48
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 81
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nepravilna postavljenja
Odbor će ukinuti odluku o imenovanju,
odnosno postavljenju državnog službenika
koji je postavljen suprotno odredbama ovog
zakona.49
Vijeće ministara, posebnom odlukom, na
prijedlog Agencije, uređuje uslove i postupak
u slučaju postavljenja suprotno odredbama
ovog zakona.50
(Napomene)
1 Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne
i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02,
35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07,
43/09, 8/10 i 40/12)
2 Član 62. Zakona
3 Član 63. Zakona.
4 Član 4. Zakona.
5 Član 4a. Zakona.
6 Član 6. st. 3, 4 i 5 Zakona.
7 Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10
i 32/13).
8 Član 8. stav 1. Zakona.
9 Član 8. stav 2. Zakona.
10 Član 17. Zakona.
11 Član 34. Zakona.
12 Član 9. st. 1. i 4. Zakona.
13 Član 9. st. 2. i 4. Zakona.
14 Član 9. st. 3. i 4. Zakona
15 Član 10. Zakona.
16 Član 11. Zakona (član 19. st. 1, 2. i 4, čl. 31, 32, 32a,
32b. i 33. Zakona)
17 Član 12. Zakona
18 Član 13. Zakona
19 Član 7. Zakona - Odluka o kategorijama u okviru
radnih mjesta u državnoj službi u institucijama
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj
32/04).
20 Član 2-9. Odluke.
21 Član 3. Zakona.
22 Član 2. Zakona.
23 Pravilnik o uslovima i načinu obavljanja internih
konkursa, internih i eksternih premještaja državnih
službenika u institucijama Bosne i Hercegovine integralni tekst („Službeni glasnik BiH“, br. 62/10 i
30/14).
24 Član 20. Zakona.
25 Član 19. Zakona.
26 Član 31. stav 1. Zakona.
27 Pravilnik o postupcima oglašavanja, izbora
kandidata, premještaja i postavljenja državnih
službenika u slučaju prenosa ili preuzimanja
nadležnosti od strane institucija Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH“, br. 27/08, 56/09, 54/10 i
70/12).
28 Pravilnik o sličnim radnim mjestima za potrebe
direktnog preuzimanja državnih službenika iz
entitetskih organa u institucije Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH“, broj 81/09).
28
29 Pravilnik o sličnim radnim mjestima za potrebe
direktnog preuzimanja državnih službenika iz
82 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
entitetskih organa u institucije Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH“, broj 81/09).
30 Član 32b. Zakona.
31 Član 21a. Zakona.
32 Član 22. Zakona.
33 Član 23. Zakona.
Član 15. stav 2. Zakona:
„2. Državni službenik ima pravo na pošten i pravedan
tretman u svim aspektima kadrovske politike, bez
obzira na nacionalnost, socijalno porijeklo, entitetsko
državljanstvo, prebivalište, religiju, politička i druga
uvjerenja, spol, rasu, rođenje, bračni status, starosnu
dob, imovinsko stanje, hendikepiranost ili drugi
status.“
34 Član 24. Zakona.
35 Član 26. Zakona.
36 Član 27. Zakona.
37 Član 28. Zakona.
38 Član 28a. Zakona.
39 Član 29. Zakona.
40 Član 30. Zakona.
41 Član 31. Zakona.
42 Član 32. Zakona.
43 Član 33. Zakona.
44 Član 50. Zakona.
45 Član 51. Zakona.
46 Član 66. Zakona.
47 Član 67. Zakona.
48 Član 52. Zakona.
4950 Član 53. Zakona.
Odluka o uslovima i postupku u slučaju nepravilnog
postavljenja državnog službenika u institucijama
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.
103/12).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ZAŠTITA NA RADU
MEĐUNARODNO PRAVO - DIREKTIVA
EVROPSKE UNIJE U OBLASTI
Vladislava Tadić, dipl. pravnik
e-mail: [email protected]
SIŽE
Predstavljen je razvoj zaštite na radu od najranijih dana i njen
razvoj kroz konvencije MOR-a i direktive EU.
Ključne riječi: konvencije MOR-a, direktive EU, acquis
communautaire
UVOD
Razvoj zaštite na radu seže daleko u prošlost, koja se konstantno razvija,
nadograđuje i mijenja u zavisnosti od niza faktora. Prvi pokazatelji govore da
je briga za zaštitu na radu na ovim prostorima prisutna još od 1847. godine.
Značajno je da je još kralj Petar I Karađorđević donio Zakon o radnjama,
u kome je navedeno da se bez prethodnog odobrenja ne može pristupiti
osnivanju preduzeća čije bi uređenje moglo biti opasno po zdravlje i život
radnika u njima, ili štetno i opasno po imovinu okolnog stanovništva (gdje
je tad pokazana briga za životnu i radnu sredinu). Prvi zakonski tekst koji
detaljnije reguliše ovu oblast bio je Zakon o zaštiti radenika (radnika) od 14.
6. 1922. godine („Službene novine Kraljevine SHS“, broj 128), koji u dijelu
koji se odnosi na „higijenske uslove rada“, u pet članova utvrđuje obaveze
i odgovornosti vlasnika preduzeća u cilju obezbjeđivanja zdravlja i života
radnika. Od tada do danas, oblast zaštite na radu razvijana je, dopunjavana
i mijenjana u zavisnosi od društveno-ekonomskih odnosa.
DANAŠNJI SISTEM ZAŠTITE NA RADU
Zakon iz oblasti zaštite na radu u Republici Srpskoj je donesen 1993. godine
i isti je objavljen („Službeni glasnik RS“, broj 26/93). Navedeni zakon
je bio dio pozitivnog prava do donošenja novog zakona u 2008. godini,
uz koji je išao i niz pratećih podzakonskih akata. Ekonomsko i socijalno
stanje zahtijevalo je promjene zakona i drugih propisa, tako je došlo i do
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 83
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
usaglašavanja propisa iz oblasti zaštite na
radu sa konvencijama MOR-a, a kasnije je
proistekla obaveza usklađivanja propisa
sa propisima EU, odnosno transponovanje
zakonodavstva EU u domaće zakonodavstvo,
tj. usklađivanje sa acquis communautaire.
MEĐUNARODNO PRAVO
Međunarodna organizacija rada, jedna od
najmasovnijih svjetskih organizacija koja
broji više od 180 država članica, osnovana
je sa ciljem da svojim djelovanjem utiče na
stvaranje uslova za povoljniji položaj radnika
na radu. Međunarodna organizacija rada je
donijela više od 200 konvencija i preporuka
kojima uređuje širu zaštitu radnika.
U okviru ovih konvencija i preporuka,
izdvaja se posebna grupa koja reguliše
prava usmjerena ka tome da se uslovi rada
stalno poboljšavaju. U pogledu obaveza
i aktivnosti na nacionalnom nivou i
aktivnosti poslodavca na nivou preduzeća,
najdetaljnije su konvencije br. 155, 161. i 148.
i Direktiva Vijeća Evrope 89/391.
Ovaj put, kroz tekst će biti prikazana
Konvencija MOR-a broj 155, o zaštiti na radu
i radnoj sredini.
Sadržaj ove konvencije podijeljen je u pet
dijelova, sa 30 članova.
1. Polje primjene
Konvencija MOR-a broj 155 primjenjuje se na
sve grane privrede (član 1. stav 1). Ostavljena
je mogućnost državama da u dogovoru
s organizacijom poslodavaca i radnika
isključi iz svoje primjene, djelimično ili u
cjelosti, određene grane privrede kao što su
pomorska plovidba ili ribarenje, u kojima se
javljaju posebni problemi (član 1. stav 2). O
tome država mora da obavijesti Kancelariju
MOR-a s obrazloženjem i mjerama za
napredak u zaštiti radnika u „isključenim
vrstama djelatnosti“ (član 1. stav 3).
Ova konvencija primjenjuje se na sve radnike
u obuhvaćenim granama privrede (član 2.
stav 1). Ostavljena je mogućnost da država,
uz konsultacije predstavnika radnika i
poslodavaca, „ isključi iz svoje primjene,
djelimično ili u potpunosti, ili određene
kategorije radnika u odnosu na koje postoje
posebne teškoće, uz obavezu da na prvom
i redovnom izvještavanju obavijesti MOR,
sa obrazloženjem o postignutom napretku
njene primjene“ (član 2. st. 2 i 3).
U članu 3. Konvencije date su definicije
- tumačenja pojedinih izraza za svrhu
konvencije:
a) „grane privredne djelatnosti“ obuhvata sve grane u kojima su
zaposleni radnici, uključujući i javne
84 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
službe,
b) „radnici“ - obuhvata sva zaposlena
lica, uključujući i državne službenike,
c) „radno mjesto“ - obuhvata sva radna
mjesta na kojima je potrebno da
radnici budu ili da dođu do njih zbog
svog posla, a koja su pod direktnim ili
indirektnim nadzorom poslodavca,
d) „propisi“ - obuhvataju sve odredbe
kojima su nadležni organi dali snagu
zakona.
e) „zdravlje“ - u odnosu na rad ukazuje
na elemente koji utiču na zdravlje,
a koji su direktno povezani sa
higijensko-tehničkom zaštitom na
radu.
2. Principi nacionalne politike
Konvencija
stavlja
državama
članicama u obavezu da, u skladu sa
nacionalnim uslovima i praksom, sa
najreprezentativnijim
organizacijama
radnika i poslodavaca provodi i
periodično
revidira
jedinstvenu
nacionalnu politiku o zaštiti na radu i
radnoj sredini. Cilj politike treba da bude
sprečavanje povreda, profesionalnih
bolesti i bolesti u vezi sa radom, svodeći
ih na najmanju moguću mjeru ukoliko je
to moguće (član 4).
Ove aktivnosti se posebno zahtijevaju
ako one utiču na zdravlje radnika i na
radnu sredinu: projektovanje, testiranje,
izbor, zamjena, instaliranje, aranžiranje,
korišćenje i održavanje materijalnih
elemenata rada, radna mjesta, radna
sredina, alati, mašine i opreme, hemijske,
fizičke i biološke štetnosti i agensi procesa
rada; prilagođavanje mašina, opreme,
radnog vremena, organizacije rada i
radnih procesa fizičkim i mentalnim
sposobnostima radnika, osposobljavanje
i potrebno usavršavanje, kvalifikacije
i motivacije zainteresovanih lica za
postizanje odgovarajućih nivoa zaštite
na radu; komuniciranje na nivou radne
grupe i preduzeća, kao i na svim drugim
odgovarajućim nivoima do nacionalnog
nivoa; zaštita radnika i njihovih
predstavnika od disciplinskih mjera
zbog akcija što su ih oni na odgovarajući
način poduzeli u skladu sa jedinstvenom
nacionalnom politikom o zaštiti na radu
i radnoj sredini.
Stanje zaštite na radu treba u određenim
vremenskim intervalima revidirati, bilo
u potpunosti ili djelimično u određenim
oblastima, sa ciljem da se uoče
najkrupniji problemi, razviju metode za
njihovo rješavanje, utvrde akcije i ocjene
rezultati.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3. Akcije na nacionalnom planu
■■
■■
■■
■■
■■
Konvencija u članovima 8-15. uređuje
obaveze države da zakonima i drugim
propisima, uz obavezu poštovanja
tripartitnosti
(država,
radnici,
poslodavci), uredi mjere nacionalne
politike o zaštiti na radu u skladu sa
nacionalnim uslovima i praksom.
U cilju provođenja nacionalne politike,
nadležni
organi
trebaju
osigurati
progresivno
obavljanje
određenih
zadataka:
Sva
projektovanja,
izgradnje
i
rekonstrukcije opreme, kao i primjenu
postupaka kod poslodavaca,
Određivanje radnih procesa, supstanci
i agenasa; izlaganja kojima treba biti
zabranjeno;
ograničiti
ili
usloviti
odobrenjem,
odnosno
kontrolom
od strane nadležnog organa vlasti,
uzimajući u obzir i njihovo kumulativno
djelovanje na zdravlje,
Utvrđivanje i primjenu postupaka
za prijavljivanje povreda na poslu,
profesionalnih bolesti i bolesti u vezi
sa radom, te izradu statistika o njima
(od strane poslodavaca, osiguravajućih
društava
i
drugih
direktno
zainteresovanih),
Istraživanje gdje se povreda na poslu
dogodila, profesionalno oboljenje i ostale
povrede do kojih dođe u procesu rada
ili u vezi sa radom; objava informacija o
tome; uspostavljanje sistema istraživanja
u skladu sa nacionalnim mogućnostima
i uslovima,
Svake godine objavljivanje informacija
o mjerama koje su poduzete u skladu
sa nacionalnom politikom o povredama
na radu, profesionalnim oboljenjima i
bolesti u vezi sa radom.
Posebne obaveze odnose se na one koji
projektuju, proizvode, uvoze, prenose
mašine, opremu ili supstance za
profesionalne svrhe:
a) Da uvjere da to ne predstavlja
opasnost za zaštitu i zdravlje na radu
onih koji se njima pravilno koriste.
b) Stave na raspolaganje informacije o
pravilnom korištenju i način kako
izbjeći opasnost ukoliko ista postoji.
c) Pratiti, proučavati i istraživati kako
bi se ispunili prethodni uslovi pod
tačkama a) i b).
Radnik koji napusti radno mjesto, kada ima
opravdan razlog, treba vjerovati da postoji
ozbiljna opasnost za njegov život, odnosno
zdravlje i treba biti zaštićen od posljedica u
skladu sa nacionalnim uslovima i praksom
(član 13).
Poseban je zahtjev uključivanje zaštite na
radu u sve nivoe obrazovanja i obuke na
način koji zadovoljava potrebe svih radnika
za obukom (član 14).
4. Mjere na nivou preduzeća
U ovom dijelu u čl.16-21. uređena su pitanja:
■■ Od poslodavca je potrebno zahtijevati
da obezbijedi sigurno radno mjesto, da
mašine, oprema i proces rada budu pod
kontrolom i bez opasnosti po zdravlje
radnika, kada se koriste određene
supstance hemijske, biološke i agensi, da
su pod kontrolom i da budu bez opasnosti
po zdravlje radnika. Od poslodavca
zahtijevati da obezbijedi odgovarajuću
odjeću i opremu za rad kako bi se zaštitilo
zdravlje radnika.
■■ Kada dva poslodavca obavljaju poslove na
jednom mjestu da sarađuju na primjeni
Konvencije.
■■ Poslodavac je dužan planirati i pružiti
prvu pomoć za rješavanje hitnih
slučajeva i nesreća.
■■ Na nivou preduzeća potrebno je
preduzeti mjere da radnici sarađuju
sa poslodavcem u obavezama, isto se
odnosi i na predstavnika radnika. Zatim
da predstavnik radnika daje određene
informacije radnicima o poduzetim
mjerama zaštite od strane poslodavca, da
se radnicima i njihovim predstavnicima
od
strane
poslodavca
obezbijedi
adekvatna obuka.
■■ Saradnja radnika, odnosno njihovih
predstavnika sa poslodavcem oko svih
aspekata zaštite na radu; da radnik
neposrednom rukovodiocu prijavi svaku
pojavu za koju smatra potencijalnom
opasnošću za život i zdravlje.
5. Finalne odredbe
Ovom konvencijom se ne revidira ni jedna
međunarodna konvencija ili preporuka rada
(član 22).
Ostale odredbe Konvencije odnose se na
formalnu ratifikaciju, obaveze, stupanje na
snagu nakon ratifikacije, otkaz Konvencije
nakon proteka vremena od deset godina kada
je prvi put stupila na snagu, dostavljanje
podataka UN-a o ratifikacijama, dostavljanje
izvještaja o primjeni ove konvencije u slučaju
revizije.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 85
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
NASTANAK I PROŠIRENJE
EVROPSKE UNIJE OSVRT NA DIREKTIVU VIJEĆA
EVROPE 89/391
nije primjenjiva, kao što su oružane snage,
policija ili neke posebne djelatnosti u službi
civilne zaštite sa kojima je ona u suprotnosti.
Evropska unija je stvorena potpisivanjem
Ugovora o Evropskoj uniji u Mastrihtu 1993.
godine i predstavlja najrazvijeniji oblik
regionalne integracije na ekonomskom i
političkom nivou.
Integracioni proces je započeo pedesetih
godina prošlog vijeka, osnivanjem Evropske
zajednice za ugalj i čelik (EZUČ) 1952. godine,
na inicijativu Žana Monea. Ovoj organizaciji
kasnije su se pridružile Evropska ekonomska
zajednica (EEZ) i Evropska zajednica za
atomsku energiju (EUROATOM), stvorene
potpisivanjem Rimskih ugovora 1957.
godine. Evropska zajednica za ugalj i čelik,
zatim Evropska ekonomska zajednica i
Evropska zajednica za atomsku energiju
su se ujedinile formalno 1967. godine u
Evropsku zajednicu.
Mastrihtski ugovor potpisalo je 12 zemalja:
Njemačka, Belgija, Francuska, Italija,
Luksemburg, Holandija, Velika Britanija,
Irska, Danska, Grčka, Portugal i Španija, da
bi kasnije, 1995. godine ugovor potpisale:
Austrija, Finska i Švedska. Najveće proširenje
EU je bilo 1994. godine, kada su u članstvo
primljene Kipar, Češka, Estonija, Litvanija,
Letonija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka
i Slovenija, a nešto kasnije 2007. godine
članice su postale Bugarska i Rumunija, da
bi nedavno članstvu pristupila i Hrvatska.
Danas članstvo Evropske unije broji 28
zemalja.
Poslodavac je obavezan da osigura zaštitu
i zdravlje radnika u svim aspektima
vezanim za rad. Obaveze radnika u
oblasti zaštite i zdravlja na radu ne utiču
na načelo odgovornosti poslodavca. U
okviru svoje odgovornosti poslodavac
preduzima neophodne mjere za zaštitu i
zdravlje radnika, uključujući prevenciju od
profesionalnih rizika; obezbjeđivanje obuka,
a sve u svrhu zaštite zdravlja radnika.
OSVRT NA DIREKTIVU VIJEĆA
EVROPE 89/391
Donošenjem novog Zakona o zaštiti na radu
2008. godine i svojinskom transformacijom
u Republici Srpskoj, stvoreni su uslovi da
se ova oblast uredi na potpuno nov način u
odnosu na zakon iz 1993. godine. U novom
zakonu dominantan je poslodavac, on je
odgovoran pred zakonom za sprovođenje
mjera zaštite i zdravlja na radu. U izradi
novog zakona korišćena su rješenja iz
okvirne direktive 89/391 EEZ.
Direktiva 89/391 EEZ podijeljena je na četiri
odjeljka sa 19 članova.
1. Primjena direktiva
Ova direktiva primjenjuje se na sve sektore
aktivnosti, javne i privatne (industrija,
poljoprivreda, trgovina, administracija,
usluge, obrazovanje, kultura itd.). Kod
nekih posebnih djelatnosti ova direktiva
86 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
2. Obaveze poslodavaca
3. Obaveze radnika
Svaki radnik je obavezan da čini što je
moguće više za svoju sopstvenu zaštitu i
zdravlje na radu. Radnik je dužan da pravilno
upotrebljava mašine, aparate, alate, opasne
materije, transportna sredstva i druga
sredstva koja koristi u svom radu. Dužnost
je svakog radnika da pravilno upotrebljava
zaštitna sredstva te da obavijesti radnika
zaduženog za zaštitu i zdravlje na radu kod
poslodavca o bilo kakvoj radnoj situaciji
gdje postoje razumni razlozi za razmatranje
ozbiljne i bliske opasnosti za zdravlje
radnika.
4. Ostale odredbe
Ovaj dio direktive odnosi se na zdravstveni
nadzor, gdje svaki radnik, ako on to želi, može
da dobije zdravstveni nadzor u redovnim
periodima, a posebno rizične grupe moraju
biti zaštićene od opasnosti koje djeluju na
njih.
ZAKLJUČAK
Preuzimajući odredbe iz brojnih konvencija
MOR-a, konkretno u ovom tekstu Konvenciju
155. i Direktivu Vijeća Evrope 89/391 EEC,
Republika Srpska je kvalitetno uredila oblast
zaštite na radu.
LITERATURA:
Konvencija Međunarodne organizacije
rada broj 155, o zaštiti na radu i radnoj
sredini, Ženeva, usvojena 22. 6. 1981.
godine, stupila na snagu 11. 8. 1983.
godine.
Direktiva Vijeća Evrope 89/391 EEC
od 12. 6. 1989. o uvođenju mjera za
podsticanje poboljšanja bezbjednosti
i zdravlja na radu, Službeni list L 183Luksemburg
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRIVREMENA SPRIJEČENOST
ZA RAD RADNIKA,
BOLOVANJE, PRAVA I
OBAVEZE RADNIKA I
POSLODAVCA
Jasminka Čapljak, dipl. pravnik
e-mail: [email protected]
SIŽE:
Obrađena je privremena spriječenost za rad radnika,
tačnije, bolovanje radnika, koje su obaveze radnika u tom
slučaju, kao i njegova prava koja proizlaze iz tog stanja,
te kakva su, sa druge strane, prava i obaveze poslodavca
prema radniku u tom trenutku.
Ključne riječi: spriječenost za rad radnika, bolovanje,
obavezno zdravstveno osiguranje, knada plate za vrijeme
privremene nesposobnosti za rad
UVOD
U toku radnog odnosa radnik može da izostaje sa svog radnog mjesta
iz opravdanih razloga, uslijed razloga u smislu propisa o zdravstvenom
osiguranju. Samim tim, poslodavac prema njemu i dalje ima obaveze
iz radnog odnosa jer radniku u takvim slučajevima ne prestaje radni
odnos. Radnik je privremeno spriječen da radi. Obaveza je radnika da
opravda svoje odsustvo sa rada dok je istovremeno poslodavac obavezan
isplatiti naknadu plate za vrijeme trajanja bolovanja radnika.
Pojašnjenje pojedinih izraza:
a) Privremena spriječenost za rad - odsustvovanje radnika sa
posla u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju.
b) Naknada plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad -
novčano primanje koje poslodavac isplaćuje radniku za vrijeme
trajanja bolovanja, odnosno privremene spriječenosti za rad.
c) Osiguranik - radnik - radnik zaposlen kod poslodavca koji je
u obaveznom zdravstvenom osiguranju, na osnovu prijave
poslodavca na zdravstveno osiguranje.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 87
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1. Osiguranik - radnik
U smislu Zakona o zdravstvenom osiguranju
(„Službeni glasnik Republike Srpske“, br.
18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 17/08, 1/09 i
106/09) osiguranik – radnik je:
1. lice zaposleno u preduzeću i kod
drugih domaćih pravnih i fizičkih
lica,
2. aktivni oficir, odnosno aktivni
podoficir i vojno lice po ugovoru,
3. lice zaposleno kod osiguranika
samostalne djelatnosti,
4. lice izabrano ili imenovano na
odgovarajuću funkciju, ako za taj rad
prima platu,
5. lice zaposleno u organizaciji ili
kod poslodavca upućeno na rad u
inostranstvo pod uslovom da nije
obavezno osigurano po propisima
države u koju je upućeno na rad i
ako međunarodnim ugovorom nije
drugačije određeno,
6. državljanin Republike Srpske koji
je na teritoriji Republike zaposlen
kod stranih ili međunarodnih
organizacija, stranih konzularnih
ili diplomatskih predstavništava i
drugih stranih pravnih ili fizičkih
lica, ako međunarodnim ugovorom
nije drugačije određeno,
7. strani državljanin i lice bez
državljanstva koje je na teritoriji
Republike Srpske zaposleno kod
stranih pravnih ili fizičkih lica, kao
i kod međunarodnih organizacija
ili ustanova, stalnih diplomatskih
ili
konzularnih
predstavništava,
ako je takvo osiguranje predviđeno
međunarodnim ugovorom.
Svojstvo osiguranog radnika stiče se
podnošenjem prijave za zdravstveno
osiguranje od strane poslodavca u
Jedinstveni sistem registracije, kontrole i
naplate doprinosa koji vodi Poreska uprava
Republike Srpske.
2. Prava iz obaveznog zdravstvenog
osiguranja
Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja
su:
a) Zdravstvena zaštita
b) Naknada plate za vrijeme privremene
nesposobnosti za rad
3. Privremena spriječenost radnika
za rad, obaveze radnika
88 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
Pod
privremenom
nesposobnošću
(spriječenošću) za rad za vrijeme koje
radniku pripada naknada plate smatra se:
■■ bolest ili povreda,
■■ medicinsko ispitivanje,
■■ njega oboljelog člana uže porodice,
■■ profesionalna bolest ili povreda na radu,
■■ sprovođenje propisane mjere obavezne
izolacije kao kliconoše ili pojava zarazne
bolesti u njegovoj okolini,
■■ dobrovoljno davanje tkiva ili organa.
Radnik kod koga je utvrđena privremena
spriječenost za rad, odnosno radnik koji je na
bolovanju, dužan je da, najkasnije u roku od
tri dana od dana nastupanja spriječenosti u
smislu propisa o zdravstvenom osiguranju,
o tome dostavi potvrdu nadležnog ljekara
poslodavcu (član 89. Zakona o radu).
Nadležni ljekar je dužan da izda potvrdu o
privremenoj spriječenosti radnika za rad
sa navođenjem tačnog datuma od kada ta
spriječenost traje.
Umjesto radnika, potvrdu poslodavcu mogu
dostaviti članovi uže porodice ili druga
lica sa kojima radnik živi u domaćinstvu,
ukoliko se radi o težoj bolesti radnika te isti
ne može lično da je dostavi poslodavcu.
U slučajevima kada radnik, spriječen da
radi, živi sam, potvrdu o privremenoj
spriječenosti za rad dužan je da dostavi lično
u roku od tri dana nakon prestanka razloga
zbog kojih nije mogao da dostavi potvrdu.
Privremenu nesposobnost za rad u trajanju
do 30 dana utvrđuje ovlašteni doktor
porodične medicine.
Privremenu nesposobnost za rad u trajanju
preko 30 dana, a najduže do 12 mjeseci
neprekidne nesposobnosti za rad utvrđuje
nadležna prvostepena komisija za ocjenu
privremene nesposobnosti za rad.
Ovlašteni doktor porodične medicine
radniku
izdaje
izvještaj
o
trajanju
privremene nesposobnosti za rad (novčana
doznaka) u jednom primjerku (original) radi
ostvarivanja prava na naknadu plate.
Za prvih 30 dana privremene nesposobnosti
za rad novčanu doznaku potpisuje ovlašteni
doktor porodične medicine, uz svoj faksimil
i pečat doma zdravlja, odnosno nadležne
ustanove primarne zdravstvene zaštite.
Za privremenu nesposobnost za rad u
trajanju dužem od 30 dana novčanu doznaku
potpisuje ovlašteni doktor porodične
medicine, te uz svoj faksimil i pečat doma
zdravlja, odnosno nadležne ustanove, stavlja
i pečat na kojem stoji broj saglasnosti i datum
nadležne komisije.
U određenim slučajevima poslodavac može,
ako posumnja u opravdanost razloga za
odsustvovanje sa rada radnika u smislu
propisa o zdravstvenom osiguranju, da se
obrati zdravstvenoj ustanovi radi ponovnog
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
utvrđivanja
radnika.
zdravstvene
sposobnosti
3.1. Naknada plate za vrijeme privremene
nesposobnosti za rad
Pravo na naknadu neto plate za vrijeme
privremene nesposobnosti za rad imaju
radnici osiguranici u državnim i privatnim
preduzećima i ustanovama.
Naknadu plate za prvih 30 dana privremene
nesposobnosti za rad obezbjeđuje poslodavac
iz svojih sredstava dok naknadu neto plate
preko 30 dana, pa najduže do 12 mjesec,
obezbjeđuje Fond zdravstvenog osiguranja
iz svojih sredstava.
Ako je privremena nesposobnost za
rad nastala zbog povrede na radu ili
profesionalnog oboljenja nakanada zbog
privremene nesposobnosti za rad pripada
radniku - osiguraniku od prvog dana
spriječenosti za rad i za sve vrijeme njenog
trajanja na teret poslodavca.
Osnov za obračun naknade plate za vrijeme
privremene nesposobnosti za rad je neto
plata koju bi radnik ostvario da je bio
na radu, a određuje se najmanje 70% od
osnova, sa tim da ne može biti veća od 90%
od plate koju bi radnik ostvario da je bio na
radu. Poslodavac svojim internim aktima
(Pravilnik o radu, ugovor o radu) utvrđuje
procenat od osnovice za isplatu naknade
plate prilikom privremene nesposobnosti za
rad.
Radniku ne pripada naknada plate:
■■ ako
je
namjerno
prouzrokovao
nesposobnost za rad,
■■ ako je nesposobnost za rad prouzrokovao
pijanstvom,
■■ ako
se
za
vrijeme
privremene
nesposobnosti za rad bavi privrednom
ili nekom drugom aktivnošću kojom
ostvaruje prihod,
■■ ako namjerno spriječava ozdravljenje,
■■ ako se bez opravdanog razloga ne
podvrgne liječenju,
■■ ako se bez opravdanog razloga ne javi
ljekaru za ocjenu sposobnosti ili se ne
odazove na ljekarski, odnosno komisijski
pregled u zakazano vrijeme.
Naknada plate ne pripada licima na
izdržavanju kazne zatvora i licima prema
kojima se sprovodi mjera bezbjednosti
obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja
u zdravstvenoj ustanovi, kao i obaveznog
liječenja alkoholičara i narkomana u
zdravstvenoj ustanovi.
Poslodavac vrši obračun i isplatu naknade
plate zaposlenim radnicima koja se
obezbjeđuje
iz
sredstava
obaveznog
zdravstvenog osiguranja, te podnosi zahtjev
za povrat isplaćene naknade plate nadležnoj
službi Fonda za zdravstveno osiguranje.
Pod uslovom da je poslodavac izmirio sve
dospjele obaveze po osnovu doprinosa za
zdravstveno osiguranje, nadležna služba
Fonda utvrđuje pravo na naknadu plate i
poslodavcu vrši povrat isplaćene neto plate
radniku.
Zaključak
Prilikom privremene spriječenosti za rad,
radnik ima obavezu da na vrijeme, utvrđeno
Zakonom o radu, upozna svog poslodavca o
nastupanju određenih okolnosti koje utiču
na rad radnika, tačnije da je isti spriječen da
obavlja svoje radne zadatke uslijed razloga u
smislu propisa o zdravstvenom osiguranju.
Istovremeno poslodavac ima obavezu da
radniku obezbijedi njegova prava koja
proizlaze iz odredaba Zakona o radu i
propisa iz oblasti zdravstvenog osiguranja,
a osnovna obaveza je isplata naknada plate
za vrijeme privremene spriječenosti za
rad zbog povreda i bolesti, uz utvrđivanje
trajanja prava na naknadu, kao visine i
načina ostvarivanja prava na naknadu plate.
LITERATURA:
■■ Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni
glasnik Republike Srpske“, broj 55/07)
■■ Zakon o zdravstvenom osiguranju
(„Službeni glasnik Republike Srpske“, br.
18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 17/08 i 1/09)
■■ Pravilnik o ostvarivanju prava na
naknadu plate za vrijeme privremene
nesposobnosti za rad („Službeni glasnik
Republike Srpske“, broj 31/14)
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 89
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Adnan Balvanović, magistar prava i magistar menadžmenta
e-mail: [email protected]
Pravni, ekonomski i finansijski
„scope of definition“ korporativnog
upravljanja komanditnim društvima
u Federaciji BiH
SAŽETAK
U radu se razmatraju pravni, ekonomski i finansijski elementi tzv. scope
of definition korporativnog upravljanja komanditnim društvima, kao i
komanditnim društvima na dionice u Federaciji BiH. Težište je stavljeno na
normativni i komparativni metod. Također, u radu se daju i primjeri ovakvog
oblika poslovnog (privrednog) povezivanja kakvi postoje u svijetu (npr. Japan,
SAD i dr.) i na unutrašnjem tržištu Evropske unije. Pored toga, dati su i pojedini
prijedlozi za izmjene i dopune Zakona o privrednim društvima Federacije BiH.
Sa druge strane, kao dio teksta uređuju se i kodeksi za korporativno upravljanje
komanditnim društvima, odnosno komanditnim društvima na dionice. Bitni
elementi (lat. essentialia negotii) osnivačkih ugovora komanditnih društava u
Federaciji BiH se također navode u tekstu.
Ključne riječi: principi korporativnog upravljanja, tržište i konkurencija,
korporativni konstituenti (stakeholderi), komanditno društvo (na dionice),
kodeksi za korporativno upravljanje, strategija, poslovno pravo, Common Law,
EU
1. Uvod
Korporativno upravljanje, kao način vođenja privrednog društva, alias kompanije,
danas u svijetu predstavlja jedan od osnovnih faktora tržišnog i privrednog razvoja.
Tržište je sastavni dio samog načina rada i strategije upravljanja ovim društvima, ali ne
smijemo zaboraviti da ono predstavlja i momenat, odnosno svojevrsno sučeljavanje ponude
i potražnje. To je ujedno uticalo i na pojavljivanje različitih oblika poslovnog povezivanja,
koje se obično u stručnoj i naučnoj literaturi poslovnog prava i korporativnog upravljanja
dijeli na društva personalnog i kapitalnog tipa. Međutim, na nivou Evropske unije imamo
i evropsku kompaniju (Societas Europaea - SE) i evropsku ekonomsku interesnu grupaciju
(EEIG). Komanditno društvo je privredno društvo personalnog tipa. Slično kao i s evropskom
ekonomskom interesnom grupacijom, na unutrašnjem tržištu Evropske unije različito je
na nacionalnom nivou država članica Unije uređen ovaj vid poslovnopravne i korporativnoupravljačke materije. Sam pojam komanditnog društva veže se za srednjovjekovne oblike
ograničenog partnerstva. Upravljanje komanditnim društvima od sredine 80-tih godina
90 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
XX vijeka, što se naročito nastavilo u XXI
vijeku, predstavlja jedno od najznačajnijih
istraživanja.
U daljnem dijelu teksta razmatrat
će se sam statusni oblik komanditnog
društva, kao i upravljanje njim (pravni,
ekonomski i finansijski „scope of definition“
korporativnog upravljanja komanditnim
društvom) u cilju proširenja lepeze klijenata
i maksimizacije dobiti, ali i prihvatanja
elemenata savremenog stakeholderskog
modela korporativnog upravljanja Evropske
unije kada su u pitanju komanditna društva
u Federaciji BiH.
2. Privredna društva sa statusom
komanditnog društva u FBiH
U samom razumijevanju statusnog
oblika komanditnih društava u Federaciji
BiH neophodno je krenuti od odredaba
Zakona o privrednim društvima Federacije
BiH1 (ZoPD). Tačnije, potrebno je krenuti
od člana 3. stav 1. tačka 2. ZoPD-a, gdje
zakonodavac ovog bh. entiteta navodi da
društvo (privredno društvo) može biti
organizovano kao komanditno društvo.
Prema odredbi člana 96. stav 1. ZoPD-a,
društvo u kojem jedan ili više članova
odgovara za obaveze društva neograničeno
solidarno cjelokupnom svojom imovinom
(komplementari), a jedan ili više članova
odgovara za obaveze društva samo do iznosa
njihovih uloga upisanih u registar društava
(komanditori) je komanditno društvo. Sa
druge strane, u Japanu imamo ovakve oblike:
(1) Toukumeii kumiaii (kao oblik tajnog
ili tihog partnerstva, odnosno društva,
sa svojom korporativnom dimenzijom
strukture i poslovanja) i (2) Goshia gaishaa
(što predstavlja zatvoreni i najzastupljeniji
oblik korporativnog partnerstva, pretežno
usmjerenog na investiranja; predstavlja
jedan od oblika limitiranog partnerstva u
Japanu). Međutim, ne smijemo izostaviti
činjenicu da su na samu tradiciju
japanskog poslovnopravnog i korporativnoupravljačkog života veliki uticaj imali
anglosaksonsko pravo i američka poslovna
praksa, a naročito na izmjene i dopune
Kodeksa poslovnog upravljanja Japana.
Međutim, desila se i obrnuta situacija
uticaja japanske poslovnopravne tradicije
na američki korporativni svijet u XX i XXI
vijeku. U Sjedinjenim Američkim Državama
exempli gratia ovakav vid partnerstva i
poslovnog povezivanja je veoma popularan
i učestao, naročito kada su u pitanju
kompanije koje se bave knjigovodstvom,
zatim razni pravni uredi za zastupanje
stranaka
u
krivičnim
i
parničnim
postupcima pred sudovima, kao i kompanije
koje se bave investiranjima u nepokretnu
imovinu. Upravo korporativno upravljanje
u Japanu i SAD ima veoma značajno mjesto
kada su u pitanju komanditna društva,
odnosno ograničena ili limitirana poslovna
partnerstva. U Francuskoj poslovnopravnoj
tradiciji imamo, pak, društva personalnog
tipa, zatim društva kapitalnog tipa i hibridna
društva, za razliku od Kvebeka gdje imamo
poslovnopravnu podjelu statusnih oblika
privrednih društava na društva personalnog
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 91
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tipa (gdje spada komanditno društvo) i tzv.
pesona morale (kao poseban vid korporacija,
sa tzv. privrednim statusom / oblikom
„société par actions“).
Kada je u pitanju pravna sposobnost
i
odgovornost
za
obaveze
prema
povezanim korporativnim konstituentima
(stakeholderima) komanditnog društva u
Federaciji BiH, veoma bitna je i odredba
člana 6. stav 1. ZoPD-a, gdje se navodi
da svaki član društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću i komplementar
u komanditnom društvu, odgovara za
obaveze društva neograničeno solidarno
cjelokupnom svojom imovinom. Kao
što
možemo
vidjeti,
neograničena
solidarna odgovornost, koja se veže za
cjelokupnu imovinu komplementara u
komanditnom društvu, predstavlja jedan
od fundamentalnih (osnovnih) elemenata
same strategije korporativnog upravljanja
komanditnim društvima u Federaciji BiH.
Ovom se zakonskom odredbom a propos
korporativnog upravljanja komanditnim
društvima na teritoriji Federacije BiH
spriječavaju zloupotrebe, ali i pospješuje sam
„pošteni“ odnos između komplementara, sa
jedne strane, i ostalih povezanih učesnika
u poslovnom privređivanju i donošenju
poslovnih (efektivnih) odluka (korporativnih
konstituenata alias stakeholdera društva),
sa druge strane. Tako možemo vidjeti da se
zakonodavac ovog bh. entiteta opredijelio za
efikasniju izgradnju okvira za korporativno
upravljanje, uz povećanje stepena strogosti
samog savremenog stakeholderskog modela,
uz napuštanje tzv. agencijske teorije. Time
se efikasnije uredila poslovnopravna i
obligacionopravna, ali i finansijskopravna
materija vis-à-vis samog izmirenja dospjelih
obaveza između komanditnog društva i
njegovih stakeholdera (raznih povjerilaca,
dobavljača, radnika i dr.). Ovo potonje je
neophodno dodatno razraditi kroz interne
akte komanditnog društva, a naročito
komanditnog društva na dionice (akcije)
koje posluje u Federaciji BiH (npr. kroz
kodekse za korporativno upravljanje i ostale
akte).
ZoPD-om zakonodavac je u stavu
3. prethodno navedenog člana regulisao
situacije kada komanditor odgovara za
obaveze društva. To su situacije kada
komanditor:
(1) Koristi društvo za postizanje ličnog cilja
koji nije saglasan ciljevima drugih članova i
društva u cjelini;
(2) Upravlja imovinom društva kao svojom
imovinom;
(3) Koristi društvo za prevaru ili oštećenje
svojih povjerilaca;
(4) Utiče na smanjenje imovine društva u
svoju korist ili korist trećih lica, ili utiče
da društvo preuzme obaveze iako je znao
92 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
ili morao znati da društvo nije ili neće biti
sposobno da izvrši svoje obaveze.
Veoma
bitan
segment
u
korporativnom upravljanju komanditnim
društvima jeste samo poslovno ime, odnosno
njegova firma. Sa tim u vezi, zakonodavac je
u odredbi stava 2. člana 13. ZoPD-a naveo da
firma komanditnog društva mora sadržavati
prezime najmanje jednog komplementara i
oznaku „k.d.“, a ne smije sadržavati imena
komanditora. Ovaj dio je neophodno da
sadrže ugovor o osnivanju komanditnog
društva i kodeks korporativnog upravljanja
tim društvom u pitanju. Ovo je ujedno i
jedan od bitnih i prirodnih elemenata (lat.
essentialia et naturalia negotii) bez kojih
se ne može govoriti o statusnom obliku
komanditnog društva u Federaciji BiH.
Ostajući još na odredbama ZoPD-a koje se
vežu za bitne elemente firme komanditnog
društva u Federaciji BiH, ne smijemo
izostaviti ni odredbu stava 1. člana 18.
ZoPD-a prema kojoj se, ukoliko firma
društva sa neograničenom solidarnom
odgovornošću ili komanditnog društva
sadrži prezime koje je već sadržano u ranije
registrovanoj firmi, u nju mora unijeti ime
ili drugi dodatni sastojak po kojem će se
razlikovati od već registrovane firme. Kada
su u pitanju zajedničke odredbe ZoPD-a,
koje se odnose na zabranu konkurencije, u
članu 34. stav 1. navodi se da komplementar
komanditnog društva ne smije u tom
svojstvu ili kao uposlenik u drugom društvu
i kao samostalni poduzetnik sudjelovati
u djelatnosti koja je ili bi mogla biti u
konkurentnom odnosu sa djelatnošću prvog
društva. Time se štiti princip konkurencije
između poslovnih subjekata, kojeg je
poželjno ugraditi u sve aspekte poslovanja,
pa i u interne akte društva u pitanju.
Kada su u pitanju spajanja, pripajanja,
podjele ili promjene statusnog oblika
društva, u komanditnom društvu ovakvu
odluku donose njegovi članovi, što je također
regulisano ZoPD-om (član 63. stav 1. Zakona).
Ovo potonje neophodno je također da bude
dio kodeksa za korporativno upravljanje
komanditnim privrednim društvima u
Federaciji BiH, jer u bitnom dijelu određuju
samu sudbinu komanditnog društva u
pitanju. Dio internih akata bi, dakle, trebalo
biti regulisanje situacija u kojima dolazi do
spajanja, pripajanja, podjele ili promjene
statusnog oblika komanditnog društva (na
dionice), što se naročito odnosi na njegove
poslovne knjige i finansijsku politiku
društva, koja je kao takva dio same strategije
korporativnog upravljanja. Dakle, ovakve
odluke ujedno su dio tzv. scope of definition
upravljanja, čime se značajno utiče na
pravne, ekonomske i finansijske elemente
strategije rada menadžmenta, prava radnika,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dužničko-povjerilačke odnose, pogotovo
na one koji se odnose na same dobavljače
i dr. Time se korporativno upravljanje
komanditnim društvima značajno mijenja
u svom fleksibilnom obliku egzistiranja,
što ne smije uticati na dospjele i preuzete
obaveze.
Prilikom spajanja, pripajanja, podjele
ili promjene statusnog oblika komanditnog
društva ne smijemo izostaviti niti realno
finansijsko izvještavanje, jer ono mora biti
temelj transparentnog poslovanja, ali i
pravovremene informacije za sve povezane
korporativne konstituente alias stakeholdere
komanditnog društva (na dionice) u pitanju.
Prema odredbi člana 97. ZoPD,
komanditno društvo osniva se ugovorom2
koji obavezno sadrži sljedeće:
(1) Firmu i sjedište društva;
(2) Ime, prezime i adresu prebivališta,
odnosno firmu i sjedište članova;
(3) Određenje koji članovi su komplementari,
a koji komanditori;
(4) Vrsta i iznos uloga svakog člana; i
(5) Djelatnost komanditnog društva.
Tako exempli gratia ovdje Kosk i Lepik
navode da će komanditno društvo raditi
na temelju ugovora o saradnji sklopljenog
između samih partnera. Partneri bi se
trebali sporazumijeti o sljedećem:
■■ O poslovnom imenu (firmi) i sjedištu
komanditnog društva;
■■ O području i područjima djelovanja
komanditnog društva; i
■■ O iznosu doprinosa samih partnera.3
Ovo su ujedno i bitni elementi
ugovora o osnivanju komanditnog društva u
pitanju na teritoriji Federacije BiH. Ukoliko
se želi pristupiti izgradnji samog okvira
za korporativno upravljanje, na kvalitetan
i cjelishodan način povezivanja svih
korporativnih konstituenata, uz izgradnju
bona fidei odnosa, i uz prihvatanje svih
principa koji se vežu za samo korporativno
upravljanje, neophodno je elemente (tzv.
essentialia negotii) iz člana 97. ZoPD-a uvrstiti
i razraditi u ugovoru o osnivanju i kodeksima
za korporativno upravljanje komanditnim
društvima u pitanju. To je još jedan od bitnih
ekonomskih, pravnih i finansijskih faktora
definisanja korporativnog upravljanja ovim
oblicima privrednih društava u Federaciji
BiH (scope of definition), čime se ujedno
privlače i potencijalni investitori, ali i širi
lepeza klijenata komanditnog društva u
pitanju, što dalje utiče na maksimizaciju
njegove dobiti.
Jedan od bitnih principa na
kojima počiva savremeno korporativno
upravljanje danas u svijetu jeste princip
zabrane diskriminacije, koji se kao takav
može prepoznati u odredbi stava 1. člana
98. ZoPD-a. Prema navedenoj odredbi, za
izmjene ugovora o osnivanju komanditnog
društva potrebna je saglasnost svih njegovih
članova. Međutim, u stavu 2. ovog člana
navedeno je da se ugovorom može odrediti
da za prijenos vlasničkih prava komanditora
na drugo lice nije potrebna saglasnost svih
članova. Stav 2. člana 98. ZoPD-a neophodno
je također dodatno razraditi u internim
aktima komanditnog društva (na dionice),
pogotovo u onom dijelu računovodstvenog
rada finansijskog sektora društva u pitanju.
Veoma veliki značaj za sam razvoj
korporativnog upravljanja u Federaciji BiH
ima činjenica da se komanditno društvo
može transformisati u komanditno društvo
na dionice, koje se također osniva ugovorom,
gdje se moraju navesti svi prethodno
pomenuti bitni elementi iz člana 97. ZoPD.
Time se korporativno upravljanje, ali i
poslovnopravni elementi ugrađuju u samu
stategiju rada i poslovanja komanditnih
društava na dionice kada je u pitanju
Federacija BiH.
Sam način prestanka pravnog
subjektiviteta
komanditnog
društva
regulisan je odredbama čl. 104. do 106.
ZoPD. Tako je exempli gratia bitno navesti
činjenicu da komanditno društvo ne prestaje
u slučaju smrti, gubitka ili ograničenja
pravne sposobnosti ili prinudne prodaje i
naplate iz imovine komanditora (član 106.
ZoPD-a). Bez obzira što je ovo navedeno
u ZoPD-u, potrebno je isto ugraditi i
u
kodeks
korporativnog
upravljanja
komanditnim društvom u pitanju. Pored
toga, veoma je bitno da se u kodeksu za
korporativno upravljanje komanditnim
društvom dodatno razrade odredbe čl. 104.
i 105. ZoPD, čime bi se dodatno unaprijedilo
samo upravljanje i strategija rada svih
internih korporativnih konstituenata (alias
stakeholdera) komanditnog društva.
3. Iz ugla korporativnog upravljanja
komanditnim društvima u FBiH
Upravljanje, zastupanje i dobit
su
temeljni
pravni,
ekonomski
i
finansijski dijelovi tzv. scope of definition
korporativnog upravljanja komanditnim
privrednim društvima u Federaciji BiH, ali
i na unutrašnjem tržištu Evropske unije.
Međutim, kao što je prethodno navedeno, u
Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama
ovi oblici poslovnog povezivanja također su
aktuelni i kao takvi predstavljaju popularan
vid poslovanja na tržištu. Naime, upravljati
privrednim društvom korporativno usko
podrazumijeva prihvatiti i ugraditi u
strategiju rada principe transparentnosti,
zakonitosti,
jednakosti
i
zabrane
diskriminacije, revizije rada i realnog
finansijskog izvještavanja. Time se ujedno
stvara okvir sa prihvatanje savremenog
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 93
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
stakeholderskog
modela
korporativnog
upravljanja kakav exempli gratia postoji na
unutrašnjem tržištu Evropske unije.
U vezi sa korporativnim upravljanjem
komanditnim društvima (na dionice),
na ovom mjestu najprije je potrebno
krenuti od eksternih odnosa korporativnih
konstituenata (stakeholdera) komanditnog
društva. Oni kao takvi moraju biti definisani
da omoguće pravičan i realan odnos između
svih povezanih učesnika u poslovanju
komanditnog društva u pitanju. Upravljati
znači i donositi poslovne finansijske i
investicijske, kao i efektivne odluke unutar
komanditnog društva. Savjestan i pošten
rad se mora forsirati unutar same strategije
poslovanja. U ovom primjeru (dijelu)
veoma je bitna odredba člana 80. Kodeksa
poslovnoga upravljanja Japana, gdje se
navodi da nakon likvidacije imovine i
obaveza u tzv. partnertstvu, partneri će biti
solidarno odgovorni za namiranje dugova
(Goshi gaisha). Mutatis mutandis, prema
odredbi člana 100. stav 1. ZoPD-a Federacije
BiH, poslovima komanditnog društva
upravljaju komplementari. U stavu 2. ovog
člana navodi se da komanditor ima pravo
uvida u poslovne knjige i isprave društva i
godišnji finansijski izvještaj. Ovdje možemo
vidjeti da su se a propos komanditnog
društva i komanditnog društva na dionice
prihvatili i ugradili pojedini principi
savremenog
stakeholderskog
modela
korporativnog upravljanja u ZoPD-u. Dakle,
radi se o principima transparentnosti,
zakonitosti, jednakosti, revizije i realnog
finansijskog izvještavanja. Zakonodavac
je regulisao zastupanje komanditnih
društava, kao i komanditnih društava
na dionice u Federaciji BiH na način da
je u odredbi člana 101. ZoPD-a predvidio
da komanditno društvo zastupa svaki
komplementar, ako ugovorom nije izričito
određeno drugačije. Dakle, možemo vidjeti
da se ugovorom može urediti i drugačiji
način zastupanja komanditnog društva,
odnosno komanditnog društva na dionice,
što je veoma bitno kada je u pitanju samo
korporativno upravljanje. Međutim, pored
ugovora ovdje je neizostavan i kodeks za
korporativno upravljanje komanditnim
društvom, iz razloga jer bi upravljanje
i zastupanje trebalo detaljnije urediti i
razraditi, kako kroz same odredbe ugovora
o osnivanju komanditnog društva, odnosno
komanditnog društva na dionice, tako
i kodeksa za korporativno upravljanje
ovim društvom. Dalje, odredbama člana
102. ZoPD-a predviđeno je da komanditor
može zastupati komanditno društvo samo
na osnovu posebnog ovlaštenja datog
saglasnošću svih članova. U stavu 2. ovog
člana navedeno je da komanditor koji bez
ovlaštenja zaključi ugovor u ime društva
94 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
odgovora za obaveze iz tog ugovora kao
komplementar. Na ovaj se način na prvom
mjestu štite povjerioci, odnosno na prvom
mjestu dobavljači komanditnog društva,
odnosno komanditnog društva na dionice,
čime se dodatno razvija pravni, ekonomski
i finansijski tzv. scope of definition
korporativnog upravljanja ovakvim oblicima
privrednih društava u Federaciji BiH.
Time se dalje štite i principi korporativnog
upravljanja, a među njima naročito
princip zakonitosti, realnog finansijskog
izvještavanja i transparentnosti.
Politika podjele dobiti, kada su u
pitanju komanditna društva u Federaciji
BiH, regulisana je odredbama člana 103.
ZoPD. Tako se exempli gratia u odredbi stava
1. ovog člana navodi da se dobit komanditnog
društva dijeli na dio za komplementare i
dio za komanditore, u omjeru utvrđenom
ugovoru. Ovaj dio se treba također ugraditi
u kodeks za korporativno upravljanje
komanditnim društvom u pitanju i dodatno
razraditi. Na taj bi se način dodatno zaštitila
prava komplementara i komanditora u
korporativnom upravljanju komanditnim
društvom u kojem imaju status člana.
Veoma bitna je i odredba 2. ovog člana,
gdje se navodi da se dio dobiti namijenjen
komplementarima dijeli među njima na
jednake dijelove. I ovaj dio je neophodno
ugraditi u kodeks za korporativno upravljanje
komanditnim društvom u pitanju. U stavu
3. člana 103. ZoPD-a navedeno je da se dio
dobiti namijenjen komanditorima dijeli
među njima srazmjerno uplaćenim ulozima,
ako ugovorom nije određeno drugačije. Sa
druge strane, kada je u pitanju korporativno
upravljanje ovakvim oblicima poslovnog
(privrednog)
povezivanja,
odnosno
partnerstva, kao primjer možemo navesti
odredbe člana 263. Kodeksa poslovnog
upravljanja Japana, koji nosi naziv „Direktori
i odbori direktora“. Ove odredbe se odnose
na obaveze koje imaju ovi korporativni
konstituenti (stakeholderi). Prvi stav ovog
člana sadrži taksativno navedene dokumente
(statut društva i dr.) koje direktori moraju
dostaviti nadležnim organima. U drugom
stavu navodi se način regulisanja odnosa
između stakeholdera društva. Na ovaj se
način značajno unaprijeđuje korporativno
upravljanje i strategija rada ovakvog
statusnog oblika poslovnog (privrednog)
povezivanja na japanskom tržištu.
Ovdje ne smijemo izostaviti ni OECDove principe iz 2004. godine4 koji se odnose na
korporativno upravljanje i izgradnju dobrih
poslovnih odnosa. Ove principe neophodno
je primijeniti i u slučaju komanditnih
društava, a pogotovo komanditnih društava
na dionice u Federaciji BiH, kada govorimo
o savremenom stakeholderskom modelu
korporativnog upravljanja ovim društvima.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
4. Zaključna razmatranja
Korporativno upravljanje komanditnim društvima, kao i
komanditnim društvima na dionice u Federaciji BiH u velikoj je
mjeri uređeno ZoPD-om i ostalim pozitivnopravnim propisima.
Sam domašaj razvoja ovog dijela poslovnopravne i korporativnoupravljačke materije usko podrazumijeva izlaženje iz tradicionalnih
okvira (out of box) same prakse poslovanja kakva je prisutna na
teritoriji Federacije BiH. Ovo potonje odnosi se na prihvatanje
činjenice da je neophodno ulagati u edukaciju iz oblasti korporativnog
upravljanja, ali i poslovnog prava, uz paralelno izučavanje prakse
tržišno orijentisanih zemalja u svijetu, a pogotovo onih koje su dio
Evropske unije.
U tekstu je na par mjesta navođen i sam Kodeks poslovnog
upravljanja Japana, koji u ovom dijelu materije zauzima veoma
značajno mjesto, jer upravo kroz odredbe tog kodeksa možemo
razmatrati pravni, ekonomski i finansijski tzv. scope of definition
savremenog stakeholderskog modela korporativnog upravljanja
komanditnim društvima, a pogotovo komanditnim društvima čiji
je vlasnički kapital podijeljen na dionice (akcije). Kada se razmatra
korporativno upravljanje, neizostavni su i OECD-ovi principi iz
2004. godine, prihvatanjem kojih se može vršiti kvalitetna i efikasna
izgradnja dobrih poslovnih odnosa između svih korporativnih
konstituenata (stakeholdera) društva, u ovom slučaju komanditnog
privrednog društva.
Specifikum koji ovdje imamo jeste i taj da u strategiji
upravljanja komanditnim društvom mora postojati dodatna razrada
samih korporativnih principa, kao što su princip transparentnosti,
zakonitosti, jednakosti i nediskriminacije, revizije i realnog
finansijskog izvještavanja. Mutatis mutandis kodeksi za korporativno
upravljanje komanditnim društvima, kao i onim čiji je vlasnički
kapital podijeljen na dionice (akcije) moraju sadržavati navedene
principe korporativnog upravljanja, a pored kodeksa potrebno
je ove iste principe ugraditi i u sam tekst ugovora o osnivanju
komanditnog društva, odnosno komanditnog društva na dionice.
Sa druge strane, veoma bitna za samo korporativno upravljanje
komanditnim društvima u Federaciji BiH je činjenica da je ono
vezano za efikasnu izgradnju dobrih poslovnih odnosa između
svih povezanih korporativnih konstituenata (stakeholdera) društva,
čime se ujedno privlače potencijalni investitori, povećava kvalitet i
životni standard građana Federacije BiH, smanjuje stopa siromaštva
i nezaposlenosti i sl. Upravo je iz tih i sličnih razloga veoma bitno
prihvatiti savremeni pravni, ekonomski i finansijski tzv. scope of
definition korporativnog upravljanja kada su u pitanju komanditna
društva, odnosno komanditna društva na dionice (akcije).
(Napomene)
1 „Službene novine Federacije BiH“, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07,
84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13
2 Prijavu za upis osnivanja komanditnog društva u registar društava potpisuju svi
članovi (član 99. ZoPD-a).
3 Ermo Kosk i Peeter Lepik, Estonia, objavljeno u: Dornseifer, F. i ostali (2005)
Corporate Business Forms in Europe: A Compendium of Public and Private Limited
Companies in Europe, Sellier, European Law Publishers GmbH, München, str. 141.
4 Više o OECD-ovim principima korporativnog upravljanja u: OECD Principles
of Croporate Governance. Dostupno online na (web izvor): http://www.oecd.org/
corporate/oecdprinciplesofcorporategovernance.htm
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 95
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
NOVINE U PREKRŠAJNOM
ZAKONODAVSTVU
REPUBLIKE SRPSKE
Jasmin Mehmedović, mr. iur.
Agencija za identifikacione dokumente,
evidenciju i razmjenu podataka BiH
e-mail: [email protected]
Siže:
Cilj rada je ukazati na novine koje je donio Zakon o prekršajima Republike
Srpske kao i na posljedice koje će iste proizvesti u praksi. Zakon je stupio
na snagu 26. 7. 2014. godine i uveliko se primjenjuje u svim prekršajnim
postupcima koje vode ovlašteni organi za izdavanje prekršajnih naloga i
nadležni sudovi, s određenim izuzecima o kojima se govori u tekstu
Ključne riječi: prekršaj, prekršaji nalog, ovlašteni organ, nadležni sud,
okrivljeni, prekršajne sankcije, Registar novčanih kazni i prekršajne
evidencije.
1. UVOD
Donošenje novog Zakona o prekršajima Republike Srpske (ZOPRS), kao
najznačajnijeg formalnog izvora prekršajnog prava kod nas, posljedica je
reforme u oblasti prekršaja, koja je započeta još 2006. godine stupanjem
na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike
Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 37/06). Navedenim izmjenama i
dopunama regulisan je prestanak rada sudova za prekršaje kao posebne
vrste sudova u Republici Srpskoj, pri čemu su u Osnovnim sudovima širom
Republike Srpske1 osnovana prekršajna odjeljenja za rješavanje predmeta
u prekršajnim postupcima. Nakon više od osam godina primjene ZOPRS
iz 2006. godine2 i izmjena i dopuna osnovnog teksta, koje su uslijedile
nakon toga, u praksi su se iskristalisale neke odredbe koje je trebalo
dopuniti, mijenjati ili drugačije urediti, drugim riječima unaprijediti i
drugačije propisati. Upravo iz tog razloga pristupilo se donošenju novog
Zakona o prekršajima u Republici Srpskoj, ali takođe i u Federaciji Bosne
i Hercegovine,3 kao i na državnom nivou. U pripremi su takođe izmjene i
dopune Zakona o prekršajima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
2. OSNOV I NAČIN DONOŠENJA
Ustavni osnov za donošenje ZOPRS sadržan je u članu 122. Ustava
Republike Srpske koji glasi: „Osnivanje, nadležnost, organizacija i postupak
pred sudovima uređuje se zakonom“, kao i u članu 70. stav 1. tačka 2.
prema kojem Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte
akte. Prema Izvještaju o javnoj raspravi za ZOPRS,4 Narodna Skupština
96 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Republike Srpske je svojim zaključkom,
nakon razmatranja nacrta, odlučila da se
ovaj zakon prije njegovog usvajanja uputi
na javnu raspravu iz razloga jer su istim
uređena pitanja koja su od posebnog značaja
za građane i o kojima je neophodno da se
najšire konsultuju zainteresovani organi i
organizacije, naučne i stručne institucije.
Organizovanje i sprovođenje javne rasprave
je povjereno Ministarstvu pravde Republike
Srpske. Javna rasprava je održana 17. 6.
2014. godine u Banjoj Luci, a u istoj su,
naravno pored radne grupe za izradu nacrta
ZOPRS, učešće uzeli predstavnici resornih
ministarstava, Poreske uprave, Republičkog
sekretarijata za inspekcijske poslove, sudova
i Sekreterijata za zakonodavstvo. Značaj
navedene javne rasprave se ogleda svakako
u tome što su učesnici podržali sva rješenja
koja su ugrađena u nacrt zakona, ali i dali
veoma konstruktivne primjedbe i sugestije
od kojih je najveći dio prihvaćen i ugrađen
u prijedlog zakona. Najveći broj primjedbi
i sugestija se odnosio na odredbe koje su se
ticale postupka prema maloljetnicima, što
je sasvim razumljivo jer se radi o posebnoj i
najosjetljivijoj kategoriji okrivljenih.
Konačno, Zakon o prekršajima Republike
Srpske je objavljen u „Službenom glasniku
RS“, broj 63/14, a na snagu je stupio dana 26.
7. 2014. godine.
3. UKRATKO O PREKRŠAJIMA
Na prvom mjestu, prije nego se upustimo
u srž problema, odnosno novina koje novi
zakon donosi, nekoliko riječi o prekršajima
uopšte. Naime, prekršaji su jedna vrsta
nedozvoljenog ljudskog ponašanja za koje
državni organi kažnjavaju počinioce, te
predstavlja javnopravni kazneni delikt u čijoj
pravnoj prirodi dolaze do izražaja mješovite
karakteristike krivičnog djela i protivljenja
naredbama uprave. Pravilima prekršajnog
postupka omogućava se pravično vođenje
prekršajnog postupka, zaštita ljudskih
prava, pravilno utvrđivanje činjenica
i zakonito odlučivanje o prekršajnoj
odgovornosti, tako da niko nevin ne bude
kažnjen, a da se pri tome prema počiniocu
prekršaja primjeni odgovarajuća prekršajna
sankcija. Svakako da je pri tome najuža
veza između prekršajnog i krivičnog prava,
jer se u prekršajnom postupku po principu
mutadis mutandis na odgovarajući način
primjenjuju odredbe Krivičnog zakona, kao
što su npr. nužna odbrana, krajnja nužda,
uračunjivost ili umišljaj i nehat i dr., ali i
odredbe Zakona o krivičnom postupku,
kao što su osnovna načela, razdvajanje i
spajanje postupka, izuzeće, itd. Takođe, u
pravnoj nauci prekršaji se smatraju vrstom
najlakših kaznenih djela jer se prekršaji od
krivičnih djela ne razlikuju po svojoj prirodi
nego po svojoj manjoj društvenoj štetnosti.
Međutim, prekršajno pravo ima dodirnih
tačaka i sa drugim granama prava kao što
su upravno, ustavno ili građansko pravo.
Razlika npr. između građanskih delikata i
prekršaja jeste u tome što za prekršaje slijedi
javna sankcija kao prinudna mjera države
prema počiniocu, dok je to kod građanskog
prava privatna sankcija (naknada štete).5
Zakonska
definicija
prekršaja6
glasi:
prekršaji su protivpravna djela koja
predstavljaju kršenje javnog poretka ili
propisa o ekonomskom i finansijskom
poslovanju utvrđena zakonom ili drugim
propisom, za koja su određena obilježja i za
koje su propisane sankcije. Naravno, neće
svako počinjeno djelo predstavljati prekršaj.
Tako prekršaj neće biti djelo koje je, iako
sadrži obilježja prekršaja propisana zakonom
ili drugim propisom, u zanemarljivoj mjeri
opasno zbog svog malog značaja i zbog
neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica.
Prekršaji i prekršajne sankcije mogu se
propisivati zakonom, uredbom ili odlukom
Vlade, odnosno skupštine grada i odlukom
skupštine opštine, čime se isključuje
mogućnost da se neki drugi organi, osim
taksativno nabrojanih, mogu pojaviti u ulozi
donosioca prekršajnih propisa u Republici
Srpskoj.
4. VREMENSKO, PROSTORNO I
PERSONALNO VAŽENJE ZAKONA
Jedno od pitanja koje zaslužuje mjesto
u ovom tekstu jeste svakako i važenje
prekršajnih propisa, i to vremensko,
prostorno (teritorijalno) i personalno
važenje propisa. U pogledu prostornog
važenja zakona nije bilo značajnih izmjena,
ali s aspekta novog ZOPRS interesantno
je svako vremensko važenje zakona, kao
i primjena najblažeg zakona, odnosno
propisa. Opšteprihvaćeno je pravilo da se
na počinioca prekršaja primjenjuje zakon,
odnosno propis koji je važio u vrijeme
izvršenja prekršaja, što je svakako u direktnoj
vezi i posljedica primjene načela zakonitosti
i zabrane retroaktivnog važenja prekršajnog
propisa. Međutim, od ovog pravila postoji
jedan izuzetak, a to je slučaj kada je poslije
izvršenja prekršaja zakon, odnosno propis,
izmijenjen jednom ili više puta i tada će se
primijeniti zakon, odnosno propis koji je
najblaži za počinica. Pri tome ocjena o tome
koji zakon (propis) je blaži za počinioca se
vrši u odnosu na ličnost počinioca prekršaja
i sam prekršaj koji mu se stavlja na teret.
Dakle, da bi se utvrdilo koji je zakon blaži nije
dovoljno u obzir uzeti samo sankciju koja
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 97
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
je propisana za konkretno djelo u ranijem i
novom propisu, već se moraju upoređivati
svi prekršajni propisi u cjelini, i to ne samo
procesni nego i materijalni. Kada kažemo
svi propisi naravno podrazumijevamo i
„međuzakone“ iz navede oblasti. Naravno,
pri tome će se tokom prekršajnog postupka
u vezi s ocjenom blažeg zakona primjenjivati
odredbe Krivičnog zakona. Primjena blažeg
zakona je obavezna sve dok nije donesena
pravosnažna odluka,7 dakle i u postupku po
žalbi, pa i nakon toga u postupku vanrednih
pravnih lijekova, ali samo pod uslovom da
povodom uloženog vanrednog pravnog
lijeka dođe do ponavljanja postupka, dok
na pravosnažno završene predmete izmjena
zakona nema uticaja, pa čak ni onda ukoliko
bi novi zakon ukidao inkriminaciju.
Međutim, da li je zaista tako? Usudio bih se
reći, zakonodavac u ZOPRS nije obezbijedio
implementaciju principa primjene blažeg
zakona iz člana 6, bar ne u potpunosti.
Razlog za ovaka stav pronalazi se u članu
243. stav 1. ZOPRS (primjena propisa) koji
glasi: „Započeti prekršajni postupci u kojima
do dana stupanja na snagu ovog zakona nije
donesena prvostepena odluka, okončat će se
po pravilima tada važećih propisa, a postupci
u kojima je donesena prvostepena odluka do
stupanja na snagu ovog zakona, okončat će
se prema odredbama ovog zakona.“ Vidljivo
je kako je zakonodavac primjenu blažeg
zakona ograničio odredbama člana 243. stav
1. prvenstveno iz razloga jer je stupanje na
snagu novog zakona vezivao za momenat
„donošenja“, ali ne i pravosnažnosti
prvostepene odluke, što je svakako u
suprotnosti s onim što je prethodno rečeno
o institutu i načinu određivanja primjene
blažeg zakona.
Takođe, jedno od pitanja koje bi se ovdje
moglo nametnuti je i šta se to smatra pod
prvostepenom odlukom u prekršajnom
postupku? S obzirom na to da ZOPRS
poznaje dva načina pokretanja prekšajnog
postupka, 1) izdavanjem prekršajnog naloga
i 2) podnošenjem zahtjeva za pokretanje
prekršajnog postupka, neko bi se mogao
zapitati da li se citirani član 243. stav 1.
odnosi na sve prekršajne postupke ili
ipak ne? Drugim riječima, da li se u ovom
slučaju radi isključivo o „odlukama suda“
u smislu člana 195. ZOPRS ili navedeno
treba posmatrati u širem smislu pri čemu
bi se pod pojmom odluke podrazumijevale
prvostepene odluke suda, tj. rješenja o
prekršajima, odluke suda o prihvatanju
sporazuma o priznanju odgovornosti, kao i
izdati prekršajni nalozi od strane ovlaštenih
organa? Razlika je svakako bitna u pogledu
svih onih prekršajnih postupaka koji su
pokrenuti izdavanjem prekršajnog naloga,
gdje zapravo i ne mora biti sudske odluke,
98 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
kao npr. ukoliko je okrivljeni prihvatio
odgovornost propuštanjem i sl. Lično,
mišljenja sam da je prihvatljivo šire shvatanje
prvostepene odluke, uključujući dakle i
prekršajne naloge koje izdaju ovlašteni
organi kao krajnji rezultat provedenog tzv.
skraćenog prekršajnog postupka.
5. SUBJEKTI PREKRŠAJNOG
POSTUPKA
Kada su u pitanju subjekti prekršajnog
postupka, tj. stranke i učesnici u prekršajnom
postupku nije bilo značajnih promjena
osim u dijelu koji se odnosi na okrivljenog.
Naime, kada je u pitanju novi zakon, za
razliku od ranijeg koji je poznavao dvije
kategorije okrivljenih, tj. fizička i pravna
lica, sada u kategoriju okrivljenih Zakon o
prekršajima Republike Srpske ubraja fizička
lica, preduzetnike, pravna lica i odgovorno
lice.
Kada govorimo o odgovornosti fizičkog
lica za počinjeni prekršaj, istu možemo
posmatrati prije svega u vezi sa životnom
dobi počinioca. Tako ZOPRS poznaje
odgovornost fizičkog punoljetnog lica, koju
dakle vezuje za granicu punoljetnosti od
navršenih osamnaest godina, što predstavlja
veći broj počinilaca prekršaja, ali i za fizičko
lice kao maloljetno lice, kao kategoriju
manjeg broja počinilaca koju ipak ne treba
zanemariti s obzirom da maloljetnička
delinkvencija u cjelini predstavlja ozbiljan
društveni problem u svim zemljama pa tako
i kod nas. Novi ZOPRS propisuje niz odredbi
sadržanih u glavi VI. kojim je upravo propisan
prekršajni postupak prema maloljetnicima,
a sve u skladu sa svrhom kažnjavanja
maloljetnika i u vezi sa njihovom životnom
dobi, fizičkim i psihičkim uzrastom, itd.
Zakon odgovornost maloljetnika vezuje za
životnu dob od navršenih 14 godina, tako da
prema onom maloljetniku koji nije navršio
14 godina u vrijeme izvršenja prekršaja i ne
može biti pokrenut niti vođen prekršajni
postupak. No, o odredbama zakona koje
se odnose isključivo na maloljetnike bit će
riječi nešto kasnije. Naravno, da bi neko lice
moglo biti odgovorno za prekršaj moraju biti,
pored životne dobi, ispunjeni i drugi uslovi
u vidu uračunjivosti, vinosti, tj. umišljaja ili
nehata i sl.
Pravna lica su takođe jedna od kategorija
okrivljenih, što je posljedica prvenstveno
razvoja društva, naročito u pogledu
ekonomskog razvoja, sa tim da se odgovornost
pravnog lica zasniva na tzv. objektivnoj
odgovornosti8 - činjenici prouzrokovanja
prekršaja i uzročnoj vezi između preduzete
radnje prekršaja i ostvarene posljedice.
U
pogledu
preostale
dvije
kategorije
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
okrivljenih, preduzetnika i odgovornih
lica, odgovornost preduzetnika se vezuje
za prekršaj koji je preduzetnik počinio u
vršenju svoje djelatnosti. Pri tome, osnovne
odredbe o preduzetnicima date su u Zakonu
o
samostalnoj
zanatsko-preduzetničkoj
djelatnosti.9
Najedostavnije
rečeno,
preduzetnici su fizička lica koja obavljaju
samostalnu preduzetničku djelatnost u
vidu samostalnih zanatskih, trgovinskih,
ugostiteljskih i drugih radnji, u svoje ime
i za svoj račun radi sticanja dobiti. Od
pravnih lica preduzetništvo se razlikuje po
mnogo čemu, po klasifikaciji poslova koje
obavljauju, načinu registracije, nadležnog
organa za njihovu registraciju itd., ali za
nas najznačajniji svako jeste način njihove
odgovornosti. Naime, Zakon o samostalnoj
zanatsko-preduzetničkoj
djelatnosti
propisuje kako je preduzetnik lično i
cjelokupnom svojom imovinom odgovoran
za zakonito poslovanje, ali i za zakonit rad
lica koja zapošljava.
Kada su u pitanju odgovorna lica u
smislu ZOPRS pod odgovornim licima
podrazumijevaju se (fizička) lica kojima su
u pravnom licu povjereni određeni poslovi
koji se odnose na upravljanje, poslovanje
ili proces rada, kao i lice koje u državnom
organu, republičkom organu uprave i organu
jedinice lokalne samouprave vrši određene
dužnosti. Odgovorna lica zapravo postupaju
u ime, za račun ili u korist pravnih lica, a
odgovornosti pravnog lica i odgovornog lica
su samostalne, što zapravo znači da pravno
lice može biti odgovorno za prekršaj i onda
kada odgovorno lice u konkretnom slučaju
ne može biti odgovorno, zato što npr. nije
uračunljivo. Bitno je dodati kako ZOPRS
ne pravi razliku, u pogledu odgovornosti,
između domaćih i stranih pravnih i fizičkih
lica, odnosno odgovornih lica.
6. PREKRŠAJNE SANKCIJE
Značajne izmjene ZOPRS je upravo pretrpio
u vezi sa vrstom prekršajnih sankcija.
Prekršajne sankcije predstavljaju državne,
prinudne mjere represivno-preventivnog
karaktera kojima se počinioci prekršaja
pod
zakonom
utvrđenim
uslovima
ograničavaju ili uskraćuju u određenim
slobodama ili pravima, a na osnovu odluka
ovlaštenog organa ili suda, po sprovedenom
prekršajnom postupku. Naravno, krug
prekršajnih sankcija koje može izreći
nakon sprovedenog skraćenog prekršajnog
postupka izdavanjem prekršajnog naloga je
znatno uži i odnose se na izricanje novčane
kazne, kaznenih bodova i samo jednu zaštitnu
mjeru u najkraćem predviđenom trajanju,
kao i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta.
Sa druge strane, nadležni sudovi na osnovu
provedenih prekršajnih postupaka mogu
izreći sve prekršajne sankcije propisane
ZOPRS.
Svrha
izricanja
prekršajnih
sankcija, odnosno kažnjavanja ogleda se u
namjeri da se utiče na počinioce prekršaja,
ali i sve ostale, da ubuduće ne čine prekršaje.
Za naš sistem prekršajnih sankcija može se
sa sigurnošću tvrditi kako je pluralistički,
jer obuhvata brojne mjere i sankcije, koje
su prema ranijem zakonskom rješenju bile:
novčana kazna, mjere upozorenja, zaštitne
mjere i vaspitne mjere.
Danas, ZOPRS precizira u članu 36. sljedeće
vrste prekršajnih sankcija:
1) kazne,
2) kazneni bodovi,
3) mjere upozorenja,
4) zaštitne mjere i
5) vaspitne mjere.
Osim taksativno pobrojanih sankcija za
prekršaj se mogu izreći i određene mjere, i
to: oduzimanje imovinske koristi, obaveza
naknade štete i lišenje slobode radi naplate
novčane kazne. Naravno, po prirodi stvari
ne mogu se sve vrste prekršajnih sankcija
primijeniti na sve okrivljene. Tako npr. kazna
zatvora nije primjenjiva na maloljetna lica
ili vanbolničko liječenje nije, kao ni kazna
zatvora, primjenjiva na pravna lica i sl.
Svakako najznačajnija novina u pogledu vrsta
prekršajnih sankcija jeste uvođenje instituta
kazne zatvora pored već postojeće novčane
kazne u domaće prekršajno zakonodavstvo.
I dok novčana kazna predstavlja prinudno
plaćanje određenog novčanog iznosa u korist
države, kao veoma pogodna za kažnjavanje
gotovo svih prekršajih ponašanja koja može
biti propisana u određenom rasponu u KM sa
zakonskim minimumima i maksimumima,
ali i u fiksnom iznosu (tzv. globa), kazna
zatvora može biti predviđena samo izuzetno
u određenim slučajevima i to zakonom.
Dakle, kazna zatvora, za razliku od novčane
koja može biti propisana zakonom, uredbom,
odlukom vlade ili odlukom skupština jedinica
lokalne samouprave, može se propisati samo
zakonom i to samo za prekršaje čijim bi
izvršenjem mogla nastati opasnost za život
i zdravlje ljudi, prvenstveno za prekršaje
počinjene u javnom redu i miru, nasilju u
porodici, sportskim priredbama, a njeno
trajanje je propisano u opštem minimumu
od 10 dana i opštem maksimumumu od
60 dana. Pri tome, kazna zatvora i novčana
kazna se mogu izreći zajedno, sa tim da se
kazna zatvora može izreći samo kao glavna
kazna, dok se novčana kazna može izreći i
kao glavna i sporedna kazna. Kazna zatvora
izriče se na pune dane. Pored zabrane
izricanja novčane kazne maloljetnom licu,
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 99
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ista se ne može izreći ni trudnoj ženi poslije
navršena tri mjeseca, ni majci dok dijete ne
navrši godinu dana, a ako je dijete rođeno
mrtvo ili ako je umrlo poslije porođaja, dok
ne prođe šest mjeseci računajući od dana
samog porođaja. Kazna zatvora ili, kako je
još nazivaju, lišenje slobode danas zauzima
najznačajnije mjesto u sistemu krivičnih
sankcija, kao neophodna mjera kažnjavanja
za delinkvente u slučajevima kada se
drugim sankcijama ne bi moglo reagovati
na nedozvoljeno ponašanje. Postoji niz
argumenata za, ali i protiv kazne zatvora,
a neki od njih (protiv) su: kazna zatvora ne
predstavlja efikasno sredstvo zaštite društva
od kriminaliteta, predstavlja izolaciju
počinioca prekršaja iz društva što ima štetan
uticaj na kažnjenog u vidu opterećenja
njegove psihe zbog monotonije zatvorskog
života, uslova prostorija u kojima se kazna
izdržava i sl., ograničenog je trajanja, a sa
ekonomskog aspekta radi se o skupoj kazni
po društvo u cjelini.
Od kazne zatvora treba jasno razlikovati
mjeru lišenja slobode radi naplate novčane
kazne kao upozoravajuću sankciju, koja se
primjenjuje uz zakonom propisane uslove i
ograničenja prema kažnjenom koji u roku
ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu
kaznu koja je izrečena pravosnažnim
rješenjem o prekršaju ili izvršnim
prekršajnim nalogom i to u trajanju do 15
dana, kao i institut zamjene novčane kazne
u kaznu zatvora kažnjenom koji dokaže da
nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu.
Zamjena novčane kazne u kaznu zatvora
vrši se tako što se za svakih početih 100 KM
određuje jedan dan zatvora, sa tim što u tom
slučaju kazna zatvora ne može biti kraća od
jednog dana, niti duža od 60 dana. Pri tome,
zakon je postavio ograničenje na način da
ako je pored novčane kazne kažnjenom licu
već bila izrečena i kazna zatvora, zatvor
kojim se zamjenjuje neplaćena novčana
kazna i izrečena kazna zatvora ne mogu
trajati duže od 90 dana.
Dok su u novom ZOPRS mjere upozorenja
(ukor i uslovna osuda), kao naročite
prekršajne sankcije kojima se nastoji da se
samo putem upozorenja ili upozorenjem uz
prijetnju primjene novčane kazne odvrati
počinilac da više ne vrši prekršaje, ostale
iste, dotle su se određene izmjene desile
u pogledu zaštitnih mjera. Zaštitne mjere
jesu posebna vrsta prekršajnih sankcija
kojima se otklanjaju okolnosti ili stanja
usljed kojih bi učinilac mogao da nastavi i
ubuduće da vrši prekršaje. Tako se u zaštitne
mjere, prema novom zakonu, ubrajaju:
oduzimanje predmeta; zabrana vršenja
poziva, djelatnosti ili dužnosti; zabrana
upravljanja motornim vozilom; obavezno
liječenje ovisnika o alkoholu i psihoaktivnim
100 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
supstancama;
obavezno
psihijatrijsko
liječenje; zabrana prisustvovanja određenim
sportskim priredbama i zabrana držanja i
oduzimanje životinja, sa tim da je ZOPRS
ostavio mogućnost da se zakonima koji
propisuju prekršaje mogu odrediti i druge
vrste zaštitnih mjera. Sud okrivljenom,
rješenjem o prekršaju, može izreći jednu
ili više zaštitnih mjera, određujući pritom
i dužinu njihovog trajanja, dok ovlašteni
organ, za razliku od suda, prekršajnim
nalogom može izreći samo jednu zaštitnu
mjeru u najkraćem predviđenom trajanju,
kao i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta.
Novinu
predstavljaju
zaštitna
mjera
obaveznog psihijatrijskog liječenja, zabrana
prisustvovanja sportskim priredbama i
zabrana držanja i oduzimanje životinja.
Obavezno psihijatrijsko liječenje predstavlja
medicinsku zaštitnu mjeru, čija je svrha da
se liječenjem počinioca na njega utiče da
ponovo ne pristupi izvršenju prekršaja, ali
bez ili, izuzetno, uz kratku njegovu izolaciju
iz društva u vidu boravka u zdravstvenoj
ustanovi. Izriče se prema počiniocu
prekršaja koji je u stanju neuračunljivosti
počinio prekršaj, i to kada sud utvrdi da
postoji ozbiljna opasnost da počinilac ponovi
prekršaj, a radi otklanjanja te opasnosti
potrebno je njegovo psihijatrijsko liječenje.
Dakle, ova zaštitna mjera se kao samostalna
može izreći neuračunljivom počiniocu
prekršaja, ali i počiniocu prekršaja čija je
uračunljivost bitno smanjena, pod uslovom
da mu je izrečena novčana kazna, uslovna
osuda, ukor ili je oslobođen od kazne.
Kada su u pitanju prekršajni postupci
obavezno psihijatrijsko liječenje provodi
se van zdravstvene ustanove i traje dok
postoji potreba za liječenjem, ali ne duže od
godinu dana, sa time da se radi uspješnijeg
liječenja može odrediti i da se povremeno
liječenje provede u zdravstvenoj ustanovi,
ali pritom neprekidno liječenje u ustanovi
ne može trajati duže od 15 dana, a može biti
preduzeto najviše dva puta u toku jedne
godine. Radi se o zaštitnoj mjeri koja je u
naše prekršajno pravo preuzeta iz Krivičnog
zakona Republike Srpske. Ako se počinilac
ne bi podvrgao liječenju van zdravstvene
ustanove ili bi liječenje samovoljno napustio,
sud može odrediti da se izrečena zaštitna
mjera provede u zdravstvenoj ustanovi.
Kada je u pitanju zaštitna mjera zabrane
prisustvovanja sportskim priredbama, ista
se sastoji u zabrani počiniocu prekršaja
da prisustvuje određenim sportskim
priredbama u određenom periodu, radi
sprečavanja opasnosti od ponavljanja
prekršaja. Uvođenje ove zaštitne mjere je
u direktnoj vezi sa Zakonom o sprečavanju
nasilja na sportskim priredbama10 i
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prekršajima počinjenim iz propisa kojim se
određuje prekršaj na sportskim priredbama.
ZOPRS propisuje kako se ova zaštitna
mjera može izreći u trajanju od godinu do
tri godine, sa tim da se vrijeme provedeno
na izdržavanju izrečene kazne zatvora ne
uračunava u trajanje mjere.
Zaštitna mjera zabrane držanja jedne, više,
odnosno svih vrsta životinja propisana
je članom 67. ZOPRS i izriče se licu koje je
proglašeno odgovornim za prekršaj iz oblasti
zaštite dobrobiti životinja radi sprečavanja
učinioca da počini prekršaj, odnosno da na
drugi način ugrožava dobrobit životinja.
Zaštitna mjera se može odnositi na zabranu
držanja svih ili samo pojedinih vrsta
životinja. Pri tome, sud koji donosi rješenje o
prekršaju i odlučuje o oduzimanje životinja
od vlasnika ili držaoca odredit će, u skladu
sa posebnim propisima, da li će se oduzeta
životinja predati nadležnim prihvatilištima
za životinje ili zainteresovanoj organizaciji.
Zaštitna mjera zabrana držanja i oduzimanje
životinja može se izreći u trajanju od godinu
dana do tri godine, a zakonodavac je predvio
mogućnost da se u opravdanim slučajevima
ova zaštitna mjera izrekne i trajno.
7. ODREDBE PREMA
MALOLJETNICIMA
Ranije smo već istakli kako se prema
maloljetnom licu koje u vrijeme izvršenja
prekršaja nije navršilo 14 godina (dijete)
ne može pokrenuti niti voditi prekršajni
postupak. Razloga za takav stav je više, a
neki od njih su da ova lica, s obzirom na
svoj uzrast i psihičke sposobnosti, nisu
u mogućnosti shvatiti značaj svog djela,
sankcije koje bi bile izrečene prema ovim
licima zasigurno ne bi postigle svoju
predviđenu svrhu, nego naprotiv veoma
lako bi mogle proizvesti štetne posljedice
na psihofizički razvoj djeteta, itd. Međutim,
iako su djeca oslobođena odgovornosti
za izvršene prekršaje, ZOPRS propisuje
odgovornost zakonskih zastupnika i to za
slučaj kada je maloljetnik, koji nije navršio
14 godina počinio prekršaj zbog propuštanja
dužnog nadzora zakonskih zastupnika
koji su bili u mogućnosti da takav nadzor
vrše, na način da će se zakonski zastupnici
kazniti za takav prekršaj kao da su ga
sami učinili. Dakle, radi se o kažnjavanju
zakonskih zastupnika maloljetnika u slučaju
kada su počinjeni prekršaji posljedica
propuštanja dužnog i mogućeg nadzora nad
maloljetnikom. Bitno je napomenuti kako
su odredbe ZOPRS prema maloljetnicima
(član 73-98) usaglašene sa odredbama
Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i
maloljetnicima u krivičnom postupku,11
kao i sa Konvencijom UN o pravima djeteta.
Upravo zbog toga što se radi o posebnoj,
specifičnoj kategoriji počinilaca prekršaja
zakonodavac je naročito vodio računa o
tome da se suzbijanje činjenja prekršaja kod
ovih lica ne može postići istim prekršajnim
sankcijama i po istom postupku kao prema
punoljetnom licu. Razlog za to jeste realna
činjenica kako prekršaji maloljetnika
najčešće nisu rezultat zrelog promišljanja i
čvrste volje za izvršenje prekršaja, često su
rezultat vaspitne zapuštenosti i nedovoljne
brige porodice, loših uslova sredine u kojoj
žive i sl. Shodno tome, i dalje je zadržana
odredba prema kojoj se prekršajni postupak
prema maloljetnicima može pokrenuti samo
na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog
postupka, ali ne i prekršajnog naloga. Zatim,
uvedena je zabrana izricanja kazne zatvora,
kao nove vrste prekršajnih sankcija za sva
maloljetna lica. Uveden je novi institut
pod nazivom „policijsko upozorenje“, ali
i obaveza za sudije i policijske službenike
koji postupaju u prekršajnim predmetima
prema maloljetnicima na način da isti
moraju imati izraženu sklonost za vaspitanje,
potrebe i interese mladih i posebna znanja
iz oblasti prava djeteta i predstavništva
mladih. Spomenuto policijsko upozorenje,
kao novina u prekršajnom zakonodavstvu
Republike Srpske, može se izreći prema
maloljetnom učiniocu koji je počinio
prekršaj i to za prekršaje za koje je propisana
novčana kazna do 300 KM, ako je to u skladu
sa ličnim svojstvima, prilikama i sredinom
u kojoj maloljetnik živi, te okolnostima i
težinom učinjenog prekršaja.
Kada je riječ o institutu policijskog
upozorenja, njegova osnovna svrha jeste
da se izricanjem ove mjere ne pokreće
prekršajni postupak prema maloljetniku,
a da se istovremeno na maloljetnika utiče
kroz njegov pravilan razvoj i kroz jačanje
njegove lične odgovornosti da ubuduće
ne čini prekršaje. Sa tim u vezi, ZOPRS i
propisuje da evidenciju mjera policijskog
upozorenja vode policijski organi, te da
ista nema karakter prekršajne evidencije
o osuđivanosti maloljetnika, pri čemu se
evidentirani podaci ne mogu upotrijebiti
na bilo koji način koji bi štetio maloljetniku!
Dakle, izrečene mjere policijskog upozorenja
se ne unose u Registar novčanih kazni i
prekršajne evidencije, za razliku od svih
drugih prekršajnih sankcija.
Uslovi pod kojima se policijsko upozorenje
može izreći maloljetom licu su taksativno
nabrojani u članu 74. stav 2. ZOPRS. Ti uslovi
su:
1) da maloljetnik priznaje prekršaj,
2) da je priznanje dato slobodno i dobrovoljno,
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 101
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3) da postoji dovoljno dokaza da je maloljetnik
učinio prekršaj i
4) da prema maloljetniku nije ranije izricano
policijsko upozorenje ili vaspitna mjera
izrečena u prekršajnom postupku.
Takođe, dodatni uslov da bi jedan
policijski službenik mogao izreći policijsko
upozorenje maloljetniku jeste posjedovanje
posebnih znanja iz oblasti prava djeteta
i prestupništva mladih, kao i prethodno
pribavljena socijalna anamneza organa
starateljstva koja sadrži podatke koji se tiču
uzrasta, zrelosti i drugih osobina ličnosti
maloljetnika, kao i podatke o sredini i
prilikama u kojima živi. Pribavljanje
navedenih podataka je neophodno da bi se
moglo pravilno odlučiti da li će se konkretni
slučaj okončati primjenom mjere policijskog
upozorenja ili ipak ne.
8. PREKRŠAJNI NALOG
Ranije je bilo riječi kako se prekršajni
postupak pokreće izdavanjem prekršajnog
naloga ili podnošenjem zahtjeva za pokretanje
prekršajnog postupka. Upravo s ovim prvim
načinom pokretanja prekršajnog postupka,
izdavanjem prekršajnog naloga od strane
ovlaštenog organa, uvedene su određene
novine. Uvedena je obaveza ovlaštenom
organu da odmah, a najduže u roku od osam
dana unese prekršajni nalog u Registar.
Ukoliko ovlašteni organ ne postupi na
prethodno navedeni način sud ima obavezu
da po službenoj dužnosti po podnesenom
zahtjevu za sudsko odlučivanje smatra kako
je ovlašteni organ odustao od prekršajnog
gonjenja, na osnovu čega će rješenjem
obustaviti prekrašjni postupak. Praksa
pokazuje da je do sada postojao veoma veliki
broj prekršaja za koje su ovlašteni organi
izdali prekršajne naloge, pri čemu nalozi nisu
odmah, bez odgađanja od strane ovlaštenog
organa uneseni u Registar, što je bilo u
direktnoj suprotnosti sa pravom na suđenje
bez odlaganja i odugovlačenja. Zakonodavac
je ove propuste ovlaštenih organa dobro
prepoznao te je upravo iz tog razloga i
uveo ograničenje, tj. obavezan zakonski
rok za unos izdatog prekršajnog naloga
u Registar, na način kako je to propisano
članom 148. stav 9. ZOPRS. Zatim, veoma
značajna novost jeste i obavezan sadržaj
obrasca prekršajnog naloga u vidu obavezne
pouke da, ukoliko lice protiv kojeg je izdat
prekršajni nalog, prihvati odgovornost i
najkasnije u roku od osam dana, računajući
od dana prijema prekršajnog naloga, plati
polovinu izrečene novčane kazne, oslobađa
se plaćanja druge polovine izrečene novčane
kazne. Pretpostavka je da će se na ovaj
način povećati procenat dobrovoljne naplate
102 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
novčanih kazni izrečenih prekršajnim
nalozima, a dostupni podaci za relativno
kratak vremenski period primjene potvrđuju
ovu pretpostavku. Dva su osnovna uslova
za primjenu ovog instituta, naravno pored
činjenice da se mora raditi o novčanoj kazni,
i to: prvo, da je novčana kazna izrečena
isključivo prekršajnim nalogom, i drugo,
da je okrivljeni u ostavljenom roku od
osam dana zaista izvršio plaćanje polovine
novčane kazne.
9. PRAVNI LIJEKOVI
U ZOPRS uvedena je, pored redovnog
pravnog lijeka – žalbe, i žalba na odluku
drugostepenog suda. Ova vrsta žalbe je
regulisana u članu 218. ZOPRS, dakle u
dijelu zakona kojim su regulisani redovni
pravni lijekovi. Zakon precizira kako je žalba
na odluku drugostepenog suda dopuštena u
slučaju ako je:
1) drugostepeni sud preinačio prvostepenu
odluku kojom se okrivljeni oslobađa od
odgovornosti ili se obustavlja postupak,
izrekao odluku kojom se okrivljeni
proglašava odgovornim, odnosno ako je
povodom žalbe na prvostepenu odluku
kojom se okrivljeni proglašava odgovornim,
izrekao odluku kojom se okrivljeni oslobađa
od odgovornosti ili je obustavljen postupak,
i
2) drugostepeni sud povodom žalbe na
odluku kojom se okrivljeni oslobađa od
odgovornosti ili je obustavljen postupak na
pretresu donio odluku kojom se okrivljeni
proglašava odgovornim, odnosno ako
je povodom žalbe kojom se okrivljeni
proglašava odgovornim na pretresu donio
odluku kojom se okrivljeni oslobađa od
odgovornosti ili je obustavljen postupak.
Za odlučivanje o žalbi protiv drugostepene
odluke nadležan je Vrhovni sud Republike
Srpske shodno odredbama koje važe za
postupak u drugom stepenu, pri čemu se
odluka donosi bez održavanja pretresa.
Po uzoru na Zakon o krivičnom postupku
Republike Srpske, uveden je i novi vanredni
pravni lijek - zahtjev za zaštitu zakonitosti.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti je dozvoljen
protiv pravosnažnih sudskih odluka i to
samo u korist republičkog tužioca, pri čemu
se odredbe Zakona o krivičnom postupku
koje se odnose na podizanje zahtjeva za
zaštitu zakonitosti i odlučivanje o njemu
shodno primjenjuju na zahtjev za zaštitu
zakonitosti u prekršajnom postupku. Zahtjev
za zaštitu zakonitosti podnosi se Vrhovnom
sudu Republike Srpske posredstvom suda
koji je donio presudu u prvom stepenu.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sudom.
10. REGISTAR NOVČANIH KAZNI I
PREKRŠAJNE EVIDENCIJE
Nakon što je uspješno proveden jedan
prekršajni postupak, te na osnovu toga
donesena odgovarajuća odluka u vidu
rješenja o prekršaju ili izdatog prekršajnog
naloga, sud, odnosno ovlašteni organ imaju
obavezu da bez odgađanja u elektronskoj
formi unesu u prekršajnu evidenciju,
odnosno Registar12 podatke o sankcijama,
mjerama upozorenja i troškovima postupka
koje su izrečene fizičkom, pravnom i
odgovorom licu. Na isti način će postupiti i sud
koji zaprimi zahtjev za sudsko odlučivanje
po izdatom prekršajnom nalogu. I ovdje su
se desile određene promjene s obzirom da
je raniji zakon podrazumijevao, između
ostalog, obavezu unosa u Registar samo
novčanih kazni, kao jedne od mogućih vrsta
prekršajnih sankcija, a sada postoji obaveza
unosa u Registar podataka o izrečenim
sankcijama u cjelini.
Novine su se ispoljile u dijelu koji se odnosi
na posljedice upisa u Registar. Naime,
zakon precizira kako sve dok se ne plate sve
novčane kazne i troškovi koji su evidentirani
u Registru, kažnjenom nadležni organ,
odnosno sud neće dozvoliti:
1) registraciju ili produženje
registracije motornog vozila,
važenja
2) promjenu vlasnika motornog vozila,
3) izdavanje ili produženje važenja vozačke
dozvole,
4) učestvovanje na javnom tenderu,
5) registraciju, odnosno bilo koju promjenu
registracije pravnog lica ili registraciju,
odnosno bilo koju promjenu registracije
preduzetničke djelatnosti, za učinjeni
prekršaj iz oblasti ekonomskog i finansijskog
poslovanja i
6) izdavanje dozvole za nabavku, držanje i
nošenje oružja.
Dakle, obim posljedica upisa u Registar je
proširen zabranama opisanim u tačkama 2)
i 6).
Zatim, novi ZOPRS ne poznaje institute
naplate dodatnih 20 KM za slučaj kada je
novčana kazna određena zbog propuštanja
okrivljenog da u zakonskom roku od
osam dana računajući od dana uručenja
prekršajnog
naloga
prihvati
svoju
odgovornost za prekršaj, ili da zatraži sudsko
odlučivanje o predmetu pred nadležnim
Takođe, u izradi zakona se vodilo računa o
Odluci Ustavnog suda Republike Srpske13
kojom je dio člana 34. stav 3. sada već
starog zakona koji se odnosio na uručenje
prekršajnog naloga putem pošte, odnosno
ostavljanjem istog na motornom vozilu,
ocijenjen kao neustavan. Sa tim u vezi, novi
ZOPRS propisuje obavezu ličnog uručenja
prekršajnog naloga okrivljenom, ali isto
tako i zahtjeva za pokretanje prekršajnog
postupka, poziva za usmeni pretres, kao i
drugih odluka od čijeg dostavljanja počinje
da teče rok za žalbu, tako da je prvenstveno
u interesu pravne sigurnosti i korištenja
zagarantovanih
prava
okrivljenog
u
prekršajnom postupku u punom kapacitetu
isključena mogućnost uručenja prekršajnog
naloga ostavljanjem istog na motornom
vozilu, a i samo uručenje putem pošte je
znatno drugačije regulisano.
11. ZAKLJUČAK
Na kraju ovog rada, može se konstatovati
kako je ZOPRS, pored novina koje su u radu
navedene, a koje svakako nisu konačne i
nisu mogle u jednom ovakvom relativno
kratkom tekstu i radu biti obuhvaćene u
cjelini, znatno proširen nizom odredbi
koje su preuzete prvenstveno iz Zakona
o krivičnom postupku Republike Srpske,
ali i Krivičnog zakona Republike Srpske, i
kao takve inkorporirane u zakonski tekst.
To se može jasno zaključiti i kroz znatno
povećanje broja članova zakona, tako da od
ukupno 87 članova koliko ih je imao raniji
zakon, novi ZOPRS sadrži čak 245 članova.
Kada je u pitanju način propisivanja
prelaznih i završih odredbi ZOPRS, pored
ostavljenih uobičajenih osam dana za
stupanje zakona na snagu i to računajući
od dana objave u „Službenom glasniku
Republike Srpske“, nažalost nije ostavljen
nešto duži prelazni vremenski period koji
bi omogućio primjenu zakona u punom
kapacitetu u praksi. Navedeno je upravo u
vezi sa činjenicom da je zakonom propisana
obaveza ovlaštenih organa, odnosno sudova
da određene podatke, zakonskim, odnosno
podzakonskim aktima jasno precizirane,
iz prekršajnog naloga i rješenja o prekršaju
unose bez odgađanja u Registar,14 kao
elektronsku bazu podataka o izrečenim
sankcijama, mjerama i ostalim evidencijama
za prekršaje, a da pritom nije ostavljeno
potrebno vrijeme u kojem bi upravo taj
registar kao način elektronske obrade
podataka bio prilagođen svim novinama,
izmjenama i dopunama koje je novi ZOPRS
donio svojim stupanjem na snagu. Situacija
je utoliko složenija što prelazna rješenja
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 103
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
takva kakva jesu podrazumijevaju
paralelno unos određenih podataka u
elektronsku evidenciju po osnovu dva
različita procesna zakona, zavisno od
momenta donošenja prvostepene odluke.
(Napomene)
1 U Republici Srpskoj radi 19 osnovnih sudova.
2 Zakon o prekršajima Republike Srpske, koji je
stupanjem na snagu novog zakona prestao da
važi, objavljen je u „Službenom glasniku RS“, broj
34/06, a njegove izmjene i dopune u istom glasilu
br. 1/09, 29/10 i 109/11.
3 U Federaciji Bosne i Hercegovine donesen
je Zakon o prekršajima Federacije Bosne i
Hercegovine, objavljen u „Službenim novinama
FBiH“, broj 63/14. Na državnom nivou donesene
su Izmjene i dopune Zakona o prekršajima Bosne
i Hercegovine, objavljene u „Službenom glasniku
BiH“, broj 36/14, dok su u Brčko Distriktu Bosne
i Hercegovine u momentu pisanja ovoga rada
još uvijek izmjene i dopune važećeg Zakona o
prekršajima Brčko Distrikta bile u fazi pripreme i
izrade.
4 Izvještaj je sačinjen od strane Ministarstva
pravde Republike Srpske dana 19. 6. 2014. godine.
5 Nataša Mrvić-Petrović i dr., Prekršajno pravo,
Banja Luka, 2000.
6 Član 2. Zakona o prekršajima Republike Srpske.
7 Ljubiša Lazarević, Krivično pravo, Beograd,
2000.
8 Nataša Mrvić-Petrović i dr., Prekršajno pravo,
Banja Luka, 2010.
9 Zakon o samostalnoj zanatsko-preduzetničkoj
djelatnosti („Službeni glasnik RS“, br. 117/11,
121/12 i 67/13).
10 Zakon o sprečavanju nasilja na sportskim
priredbama („Službeni glasnik RS“, broj 14/04).
11 Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i
maloljetnicima u krivičnom postupku objavljen je
u „Službenom glasniku RS“, broj 13/10.
12 Zakonom o Agenciji za identifikaciona
dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka BiH
(„Službeni glasnik BiH“, broj 56/08) agencija je
određena kao isključivo nadležna za vođenje i
tehničko održavanje evidencije novčanih kazni i
prekršajne evidencije.
13 Odluka Ustavnog suda Republike Srpske sa
sjednice održane 27. 9. 2011. godine objavljena je u
„Službenom glasniku RS“, broj 104/11.
14 Sadržaj i način vođenja prekršajne evidencije,
podaci koji se upisuju u prekršajnu evidenciju,
organ nadležan za unos podataka, način unosa
podataka, pravo pristupa unesenim podacima,
davanje podataka unesenih u evidenciju, brisanje
unesenih podataka i druga pitanja od značaja
za vođenje prekršajne evidencije, pored Zakona
o prekršajima Republike Srpske uređena su i
Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja prekršajne
evidencije (Službeni glasnik RS, broj 39/08).
104 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PROGLAŠENJE NESTALIH LICA
UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI
U SUDSKOM POSTUPKU, PREMA
ZAKONU O VANPARNIČNOM
POSTUPKU FBiH I
SASTAVLJANJE SMRTOVNICE
Nedim Mehmedović,
dipl. iur., MUP Kantona Sarajevo
Siže:
Tekst daje najaktuelnija razmatranja pitanja smrti sa medicinskog i pravnog
aspekta. Razmatra pitanje dokazivanja smrti pravnim putem, institutima
proglašenja nestalih lica umrlim i dokazivanjem smrti u sudskom / vanparničnom
postupku. Također, tekst obrađuje pitanje sastavljanja smrtovnice, te u tom smislu
ulogu organa uprave nadležnog za vođenje matičnih knjiga i (ostavinskog) suda.
Ključne riječi: smrt (klinička, biološka, moždana i sociološka smrt), tzv. rano
razdoblje smrti, reanimacija, tzv. trajno vegetativno stanje (socijalna smrt),
obdukcija, potvrda o smrti, matična knjiga umrlih, izvod iz matične knjige umrlih,
vanparnični postupak: proglašenje nestalih osoba umrlim i dokazivaje smrti, te
donošenje rješenja od strane suda, prijedlog za proglašenje nestalog lica za umrlo,
odnosno za dokazivanje smrti, smrtovnica (potpuna i nepotpuna), testament,
ostavinski sud, zaostavština, rješenje o nasljeđivanju, itd.
Skraćenice i drugi nazivi: ZVP - Zakon o vanparničnom postupku, PZFBiH Porodični zakon FBiH, ZMK - Zakon o matičnim knjigama, UNVMK - Uputstvo o
načinu vođenja matičnih knjiga, MKR - matična knjiga rođenih, MKU - matična
knjiga umrlih.
I – Uvodni dio
Zakonom o vanparničnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98, 39/04 i 73/05) se regulišu
sljedeće oblasti:
I UREĐENJE LIČNIH STANJA:
a) oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti,
b) zadržavanje duševno bolesnih osoba u zdravstvenoj ustanovi i
c) proglašenje nestalih osoba umrlim i dokazivanje smrti.
II UREĐENJE PORODIČNIH ODNOSA:
a) dozvola za zaključenje braka,
b) produženje i prestanak roditeljskog prava i
c) oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 105
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
III UREĐENJE IMOVINSKIH ODNOSA:
a) raspravljanje zaostavštine,
b) određivanje
naknade
za
eksproprisane nepokretnosti,
c) upravljanje i korištenje zajedničkim
stvarima,
d) dioba stvari i nekretnina u
suvlasništvu i
e) uređenje međa.
IV UREĐENJE DRUGIH VANPARNIČNIH
STVARI:
a) sastavljanje i ovjeravanje sadržine
isprava,
b) čuvanje isprava,
c) sudski depozit i
d) poništenje isprava.
Predmet obrade ovoga teksta jeste uređenje
ličnih stanja, odnosno proglašenje nestalih
osoba umrlim i dokazivanje smrti u
vanparničnom postupku (engl. declaration
of death of the disappeared person and
proof of death). Smrt (lat. mors, engl.
death) predstavlja potpuni prestanak
svih životnih funkcija i života neke osobe.
Smrt može biti: prirodna (kao posljedica
zdravstvenog stanja) ili nasilna (uzrokovana
voljom umrlog, pri čemu se usmrćuje
sam ili uz pomoć drugoga – eutanazija2).
Kod nastupanja smrti pod sumnjivim
okolnostima provodi se obdukcija.3 Obično
ljekari kod nas konstatuju vrstu smrti na
poleđini potvrde o smrti. Utvrđivanje smrti
provodi se različitim kliničkim metodama,
te vidljivim vanjskim znakovima (mrtvačka
ukočenost, hlađenje tijela, mišićna mlitavost,
mrtvačke pjege i sl.).
Konstatovanje smrti u prvom redu je
medicinski čin, ali i pravni. Zato se postupak
utvrđivanja smrti propisuje, a prestanak
životnih funkcija u pravilu utvrđuje doktor
medicine, odnosno drugi zdravstveni radnik
ovlašten za utvrđivanje smrti (mrtvozornik).
Uz
medicinsko
konstatovanje
smrti,
moguće je i pravno ustanovljanje smrti,
proglašavanjem umrlim. Pretpostavke o
nastupu smrti su oborive (preasumptio
iuris). Smrću prestaje pravni subjektivitet
fizičke osobe, odnosno prestaju sva njena
prava i obaveze. Vrijeme smrti važno
je za utvrđivanje ostavine, nasljednika,
nadležnosti suda, rokova za podizanje tužbi,
itd. U pravu se prirodna smrt izjednačava
sa pravnim institutom proglašenja nestale
osobe umrlom. Pravno je važno utvrditi
je li nastupila smrt i kada je nastupila, ne
samo u prednje pomenutim slučajevima
već i za potrebe transplantacije organa ili u
slučaju nasilne smrti za potrebe krivičnog
postupka. Definisanje smrti i određivanje
tačnog momenta smrti problematično je,
pogotovo zbog toga što medicina danas može
održavati život i umjetno. Uprkos velikom
napretku medicine, još uvjek ne postoji
106 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
saglasnost oko momenta nastupanja smrti.4
Danas je najraširenije shvaćanje da smrt
čovjeka nastupa smrću mozga, tj. potpunim
i nepovratnim prestankom elektronske
aktivnosti u mozgu čovjeka, koji zapravo
znači prestanak svijesti. Pravno, činjenica
nastupjele smrti dokazuje se, u pravilu,
izvodom iz matične knjige umrlih.
Iako su proglašenje nestalog lica za umrlo
i dokazivanje smrti spojeni u jedan
jedinstven postupak, treba razlikovati
postupak proglašenja nestale osobe umrlom
od postupka za dokazivanje smrti. Naime,
u prvom postupku se utvrđuju određeni
materijalnopravni uvjeti iz člana 61. ZVP-a
i vjerovatnoća da određena osoba nije u
životu, dok se u drugom slučaju sigurno zna
da je neka osoba mrtva, samo se ne zna tačno
kad je umrla i činjenica smrti nije upisana
u matičnu knjigu umrlih, pa se ne može ni
pribaviti izvod iz matične knjige umrlih.
Utvrđivanje dana smrti i upis smrti u MKU
je važno iz razloga uređivanja različitih
pravnih odnosa povodom smrti neke osobe
(raspravljanje zaostavštine, ostvarivanje
prava na porodičnu penziju, stambena prava
i dr.). Postupak proglašenja nestalih osoba
umrlim i dokazivanje smrti je regulisan
odredbama čl. 60-73. ZVP-a, dok je pitanje
smrtovnice regulisano odredbama čl. 99-102,
čl. 113. i 119. istog zakona. Također odredbom
člana 30. Zakona o matičnim knjigama
(„Sl. novine FBiH“, broj 37/12) regulisan
je postupak upisa u MKU - proglašenog
nestalog lica umrlim u sudskom postupku.
Nadalje, odredbom člana 32. Porodičnog
zakona FBiH je propisano da brak, osim što
prestaje razvodom i poništenjem, prestaje
i smrću bračnog partnera i proglašenjem
nestalog bračnog partnera umrlim. Ako je
nestali bračni partner proglašen umrlim,
brak prestaje danom koji je u pravosnažnoj
odluci suda utvrđen kao dan njegove
smrti. Taj je prestanak definitivan, tako da
eventualno stavljanje van snage rješenja o
proglašenju osobe umrlom zbog toga što je
ovaj bračni partner živ neće utjecati na brak
koji je drugi bračni partner zaključio nakon
/ po pravosnažnosti rješenja o njegovom
proglašenju za umrlo. Dakle, ukoliko se
nestalo lice koje je proglašeno za umrlo
pojavi živo, vratit će sva svoja statusna prava,
stavljanjem van snage sudskog rješenja
kojim je proglašeno za umrlo, izuzev braka.5
U principu, pravne posljedice prestanka
braka smrću i proglašenjem nestalog lica
za umrlo su iste. Naše zakonodavstvo ne
poznaje poslijebračni rok čekanja, tako
da bračni partner može odmah zaključiti
novi brak. Sa tim u vezi važna je odredba
o očinstvu djeteta rođenog ubrzo nakon
prestanka braka, odnosno presmupcija
očinstva, prema kojoj ocem djeteta rođenog
u braku ili periodu do 300 dana od prestanka
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
braka se smatra muž majke djeteta, a ako je
dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali
prije isteka 300 dana od prestanka njenog
prethodnog braka, ocem će se smatrati muž
majke iz kasnijeg braka (član 54. PZFBiH).
PZFBiH reguliše samo neke vanparnične
postupke, a to su: postupak za oduzimanje
i vraćanje poslovne sposobnosti, postupak
za davanje dozvole za sklapanje braka,
postupak za oduzimanje prava roditelju da
živi sa djetetom i postupak za oduzimanje i
vraćanje roditeljskog staranja, postupak za
sticanje poslovne sposobnosti maloljetnika
koji je postao roditelj, tako da se prednje
pomenuti vanparnični postupci provode
prema odredbama ZVP-a, osim ako PZFBiH
nije drukčije određeno, shodno članu 312.
PZFBiH.
II - Pretpostavke za proglašenje
nestalog lica za umrlo
Materijalnopravne
pretpostavke
za
proglašenje nestalog lica za umrlo su
propisane odredbom člana 61. ZVP-a, u
kojem se navodi sljedeće:
„Umrlom osobom proglasit će se:
1) osoba o čijem životu za posljednjih
pet godina nije bilo nikakvih vijesti,
a od čijeg je rođenja proteklo šezdeset
godina,6
2) osoba o čijem životu za posljednjih
pet godina nije bilo nikakvih vijesti,
a za koju je vjerovatno da više nije
živa,7
3) osoba koja je nestala u brodolomu,
saobraćajnoj nesreći, požaru, poplavi,
zemljotresu ili u kakvoj drugoj
neposrednoj smrtnoj opasnosti, a o
čijem životu nije bilo nikakvih vijesti
za šest mjeseci od prestanka takve
opasnosti,8
4) osoba koja je nestala u toku rata ili u
vezi sa ratnim događajima, a o čijem
životu nije bilo nikakvih vijesti za
godinu dana od dana prestanka
neprijateljstava.9
Rokovi iz tač. 1. i 2. stava 1. ovog člana
računaju se od dana kad je prema posljednjim
vijestima nestala osoba nesumnjivo bila
živa, a ako se taj dan ne može tačno utvrditi,
ti rokovi počinju teći istekom mjeseca,
odnosno godine u kojoj je nestala osoba,
prema posljednjim vijestima, bila živa.“
Sudska praksa: „S obzirom da je sa
sigurnošću utvrđeno da je S. A. nesumnjivo
bio živ dana 20. 5. 1980. godine, to je isti
proglašen za umrlo lice narednog dana
po isteku pet godina, odnosno 21. 5. 1985.
godine, sa kojim danom je i prestao brak
između tužene i nestalog S. A. Iz tog razloga
apelacioni sud nalazi da su svi navodi žalbe
tužioca neosnovani jer se u žalbi uglavnom
analiziraju već izvedeni dokazi, tužilac daje
svoj zaključak u vezi sa tim dokazima, a koji
ne može dovesti do drugačije odluke suda,
imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je po
rješenju Osnovnog suda u Višegradu R. br.
128/03 S. A. umro 21. 5. 1985. godine, a da je
tužena zaključila novi brak sa ocem tužioca
23. 8. 2000. Iz ovoga jasno proizlazi da tužena
nije bila u braku na dan sklapanja drugog
braka s ocem tužioca 23. 8. 2000. godine,
jer joj je prethodni brak prestao momentom
smrti S. A., pa se stoga neosnovano ističe da
su osporene isprave neistinite sadržine. Iz
svih gore navedenih razloga žalba tužioca
je odbijena kao neosnovana i prvostepena
presuda potvrđena u stavu prvom izreke.“
(Apelacioni sud u Kragujevcu, Gž- 861/12 od
28. 2. 2012. godine)10
Bitno je naglasiti da se smrt neke osobe
može dokazivati po odredbama ZVP-a samo
kad se smrt ne može dokazati ispravama
predviđenim
propisima
o
matičnim
knjigama.11 Prema propisima o matičnim
knjigama, ispravu o smrti predstavlja
potvrda o smrti, koju izdaje doktor medicine,
odnosno drugi zdravstveni radnik ovlašten
za utvrđivanje smrti (mrtvozornik) na
propisanom obrascu. Bez potvrde o smrti
matičar ne smije upisati činjenicu smrti
u MKU, već će stranku, koja ima pravni
interes da određeno lice upiše u MKU (za
koje ne posjeduje potvrdu o smrti), uputiti
na vanparnični postupak dokazivanja smrti.
III - Pokretanje, nadležnost i tok
postupka
Za proglašenje nestale osobe umrlom i
za dokazivanje smrti nadležan je sud na
čijem području je ta osoba imala posljednje
prebivalište, a ako nije imala prebivalište,
sud na čijem području je ta osoba imala
posljednje boravište. Postupak se pokreće
uvijek po prijedlogu. Prijedlog za proglašenje
nestale osobe umrlom i prijedlog za
dokazivanje smrti može podnijeti svaka
fizička i pravna osoba koja za to ima pravni
interes, kao i zainteresirani organ. Prijedlog
sadrži naročito: naziv suda, ime i prezime
osobe za koju se predlaže da se proglasi
umrlom, odnosno čiju smrt treba dokazati,
datum rođenja i posljednje prebivalište,
odnosno boravište te osobe, činjenice na
kojima se zasniva prijedlog, dokaze kojima
se utvrđuju te činjenice, pravni interes
predlagatelja za podnošenje prijedloga,
lično ime, odnosno naziv predlagatelja. Uz
prijedlog se podnosi: izvod iz MKR za osobu
na koju se prijedlog odnosi, uvjerenje izdato
od nadležnog matičara da takva osoba nije
upisana u MKU, potvrda / uvjerenje izdato od
strane nadležnog ministarstva unutrašnjih
poslova iz koje je vidljivo posljednje
prebivalište, odnosno boravište lica na koje
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 107
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se prijedlog odnosi i drugi relevantni dokazi.
Po prijemu prijedloga, sud će, po potrebi,
saslušati predlagatelje i svjedoke, pribaviti
potrebne podatke i izvještaje i zatražiti od
organa starateljstva da osobi na koju se
prijedlog odnosi odredi / postavi staratelja.
Ako sud ocijeni da nisu ispunjeni uvjeti da se
postupak pokrene, donijet će rješenje kojim
će prijedlog odbaciti. Ako sud ocijeni da su
ispunjeni uvjeti da se postupak pokrene,
objavit će u „Službenim novinama FBiH“
oglas da je postupak pokrenut. U oglasu za
pokretanje postupka za proglašenje nestale
osobe umrlom navest će bitne okolnosti na
kojima se prijedlog zasniva, nestala osoba
pozvati da se javi, a ostale osobe kojima su
poznati bilo kakvi podaci o životu ili smrti
nestalog pozvati da to jave sudu u roku od tri
mjeseca od dana objavljivanja oglasa. Oglas
o pokretanju postupka za dokazivanje smrti
neke osobe treba sadržavati naznaku dana,
mjeseca i godine za koje se smatra da je ta
osoba umrla i poziv osobama koje o tome
nešto znaju da to jave sudu u roku od 30 dana
od dana objavljanja oglasa u „Službenim
novinama FBiH“. Po isteku roka označenog
u oglasu, sud će saslušati staratelja, a po
potrebi, i predlagatelja i nakon što sprovede
i druge dokaze odlučit će o prijedlogu, te će
donijeti, ako sud utvrdi da nisu ispunjeni
uvjeti da se nestala osoba proglasi umrlom,
odnosno da se utvrdi smrt, rješenje kojim
se prijedlog odbija. Ukoliko je rješenje suda
pozitivno, odnosno u rješenju kojim se
nestala osoba proglašava umrlom, odnosno
kojim se utvrđuje smrt, naznačit će se dan,
mjesec i godina, a po mogućnosti i sat koji
se ima smatrati kao vrijeme smrti nestale
osobe. Kao dan smrti smatra se dan kad ja
nestala osoba vjerovatno umrla ili dan koji
vjerovatno nije preživjela. Ako taj dan ne
može da se utvrdi, kao dan smrti smatra
se prvi dan poslije isteka roka iz člana 61.
ZVP-a.
Protiv rješenja donesenog u prvom
stepenu žalbu mogu izjaviti: predlagatelji i
postavljeni staratelj. Pravosnažno rješenje o
proglašenju nestale osobe umrlom, odnosno
dokazivanju smrti sud će dostaviti općinskoj
službi nadležnoj za poslove vođenja matičnih
knjiga radi upisa u MKU. Odredbom člana
30. ZMK-a je propisano da je sud obavezan
takvu pravosnažnu odluku dostaviti u roku
od 15 dana od dana njene pravosnažnosti
matičaru matičnog područja na kojem je
bilo posljednje prebivalište umrlog. Ako
je posljednje prebivalište umrlog bilo
nepoznato ili je u inostranstvu, sud će
tu odluku dostaviti matičaru matičnog
područja na kojem je mjesto rođenja tog
lica, a ako je mjesto njegovog rođenja u
inostranstvu – odluka se dostavlja matičaru
matičnog područja na kojem je sjedište suda
koji je donio odluku. Matičar koji izvrši upis
108 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
smrti u MKU, dokazane u sudskom postupku,
dužan je istovremeno tu činjenicu upisati i u
MKR tog lica, a ako se ta knjiga nalazi kod
drugog matičara dužan je podatke o smrti
dostaviti tom matičaru u roku od 15 dana od
dana upisa smrti u MKU.12
U podzakonskom propisu - Uputstvu o
načinu vođenja matičnih knjiga („Sl. novine
FBiH“, br. 51/13, 55/13 i 82/13) u tačci 117. st.
2. i 3. propisano je sljedeće: „Ako se činjenica
smrti upisuje u matičnu knjigu umrlih na
osnovu rješenja suda o proglašenju nestalog
lica umrlim ili rješenja o utvrđivanju smrti,
u matičnu knjigu unose se podaci iz sudske
odluke, što se vrši u okviru osnovnog upisa.
U rubriku „Napomena“ upisuje se zabilješka:
„Upis smrti izvršen na osnovu rješenja
suda... (naziv i sjedište suda, broj i datum
rješenja)“. Kada matičar upiše smrt tog lica
u matičnu knjigu umrlih, onda je dužan
postupiti prema članu 30. stav 3. Zakona.
Ako rješenje suda ne sadrži sve podatke
potrebne za upis, a postoji mogućnost da se
oni pribave, matičar je dužan za te podatke
pribaviti odgovarajuće dokaze i upisati ih u
knjigu umrlih.“
Ako je osoba koja je proglašena umrlom živa
ili je umrla drugog dana, a ne onog dana koji
se po rješenju suda smatra kao dan njene
smrti, svaka fizička ili pravna osoba koja za
to ima pravni interes, kao i zainteresirani
organi mogu zahtijevati od suda da se
rješenje o proglašenju nestale osobe
umrlom stavi van snage, odnosno preinači.
O pokretanju prednje pomenutih postupaka
bez odlaganja će se obavijestiti sud koji je
nadležan za raspravljanje zaostavštine te
osobe. Ako je postupak za raspravljanje
zaostavštine u toku, prekinut će se, a ako je
zaostavština pravosnažno raspravljena i ako
je izvršen upis u zemljišne knjige ili druge
javne knjige o nepokretnostima, naredit
će se da se u ove knjige stavi zabilježba o
pokretanju postupka za stavljanje van snage,
odnosno preinačenje rješenja o proglašenju
nestale osobe umrlom. Ako se utvrdi da je
nestala osoba koja je proglašena umrlom
živa ili je umrla drugog dana, a ne onog koji
se po rješenju suda smatra kao dan njene
smrti, sud će staviti van snage, odnosno
preinačiti svoje ranije rješenje. Međutim,
ako sud na osnovu sprovedenog postupka
ocijeni da nema mjesta stavljanju van snage
ili preinačenju ranijeg rješenja, dostavit će
pravosnažno rješenje o tome sudu nadležnom
za raspravljanje zaostavštine radi brisanja
zabilježbe u zemljišnoj knjizi i drugim
javnim knjigama o nepokretnostima.
Ako se osoba proglašena za umrlu javi sudu
i predloži da se stavi van snage rješenje
kojim je proglašena umrlom, sud će, pošto
utvrdi njenu identičnost sa osobom koja je
proglašena umrlom, bez daljeg postupka
staviti van snage to rješenje.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Pravosnažno rješenje suda o stavljanju van
snage ili preinačenju rješenja o proglašenju
nestale osobe umrlom dostavlja se općinskoj
službi nadležnoj za poslove vođenja matičnih
knjiga, sudu nadležnom za raspravljanje
zaostavštine i organu starateljstva.
Tačkom 118. UNVMK-a je propisano da ako
sud stavi van snage rješenje o proglašenju
nestalog lica umrlim, upis se precrtava
dijagonalnom linijom. U rubriku „Naknadni
upisi i zabilješke“ unosi se zabilješka da je
sudsko rješenje o proglašenju nestalog lica
umrlim stavljeno van snage, npr. „Rješenjem
suda u ..., br..... od ..... godine, stavljeno je van
snage rješenje o proglašenju nestalog lica
umrlim, br. rješenja od ...... godine i datum
upisa.“
Ako je rješenje o proglašenju nestalog lica
umrlim izmijenjeno, u rubriku „Naknadni
upisi i zabilješke“ unosi se zabilješka da je
sudsko rješenje o proglašenju nestalog lica
umrlim izmijenjeno, npr. „Rješenjem .....
suda ....., br..... od ...... godine, izmijenjeno je
rješenje istog suda, br..... od ...... godine, i kao
datum smrti utvrđen je... i datum upisa.“
Troškove postupka za proglašenje nestale
osobe umrlom i za dokazivanje smrti
snosi predlagatelj. Naime, predlagatelj
ima obavezu da predujmi troškove ovog
vanparničnog postupka koji se odnose na
uplatu iznosa potrebnog za objavljivanje
oglasa i na druge izdatke.
Predlagatelja treba upozoriti da će se smatrati
da je prijedlog povukao ako ne predujmi
iznos koji sud odredi, ako to ne učini u
ostavljenom roku sud će donijeti rješenje
kojim će konstatovati da je predlagatelj
povukao svoj prijedlog. Prijedlog se može
ponovno podnijeti.
IV - Smrtovnica
Smrtovnica
(engl.
death
certificate)
predstavlja ispravu koju u povodu smrti ili
proglašenja umrlom neke osobe sastavlja
matičar nadležan za upis činjenice smrti
u MKU. Dostavlja se sudu ili predaje osobi
na čiji je zahtjev sastavljena, a sastavlja
se na osnovu podataka iz MKU, podataka
dobivenih od srodnika umrlog, od osoba sa
kojima je umrli živio, kao i od drugih osoba
koje ih mogu dati. Smrtovnica ima dokaznu
snagu javne isprave samo u pogledu
podataka koji su preuzeti iz MKU.
Odredbom čl. 99-101. ZVP-a je propisano
sljedeće:
„Kad je neka osoba umrla ili proglašena za
umrlu, organ općinske službe nadležan za
poslove vođenja matičnih knjiga koji vrši
upis smrti u matičnu knjigu umrlih, dužan
je da u roku od 15 dana po izvršenom upisu
dostavi ostavinskom sudu smrtovnicu za
umrlog.
Ako organ iz stava 1. ovog člana nije u
mogućnosti da pribavi podatke za sastavljanje
smrtovnice, dostavit će smrtovnicu samo
s onim podacima sa kojima raspolaže (u
daljem tekstu: nepotpuna smrtovnica),
navodeći razloge zbog kojih nije mogao
sastaviti potpunu smrtovnicu, i ukazujući na
podatke koji bi mogli poslužiti ostavinskom
sudu na pronalaženju nasljednika i imovine
umrlog.
Ako je neka osoba umrla van područja općine
u kojoj je imala prebivalište ili boravište,
organ uprave nadležan za poslove vođenja
matičnih knjiga dostavit će ostavinskom
sudu izvod iz matične knjige umrlih, kao
i podatke kojima raspolaže, a koji mogu
poslužiti
za
sastavljanje
smrtovnice.
Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kad umrli
nije ostavio imovinu.
Smrtovnica se sastavlja na osnovu podataka
dobivenih od srodnika umrlog, od osoba sa
kojima je umrli živio, kao i od drugih osoba
koje mogu pružiti podatke koji se unose u
smrtovnicu.
Ako je ostavinskom sudu dostavljena
nepotpuna smrtovnica ili samo izvod
iz matične knjige umrlih, sud će sam
prema okolnostima upotpuniti ili sastaviti
smrtovnicu ili će sastavljanje smrtovnice
povjeriti organu uprave nadležnom za
poslove vođenja matične knjige.
Sud može, kad je to svrsishodno, sam
sastaviti smrtovnicu i van slučajeva iz stava
1. ovoga člana ako je izvodom iz matične
knjige umrlih ili drugom javnom ispravom
dokazana smrt neke osobe ili njegovo
proglašenje umrlim.“
Odredbom člana 102. ZVP-a je propisano
koji podaci se unose u smrtovnicu:
„U smrtovnicu se unose podaci:
1) ime i prezime umrlog i imena njegovih
roditelja, zanimanje, datum rođenja,
i državljanstvo umrlog, a za umrle
ženske osobe i njihovo djevojačko
prezime,
2) dan, mjesec i godina, mjesto, i po
mogućnosti, sat smrti,
3) prebivalište, odnosno boravište koje je
umrli imao,
4) ime i prezime, datum rođenja,
zanimanje,
prebivalište,
odnosno
boravište bračnog druga umrlog i
bračne, vanbračne i usvojene djece,
5) ime i prezime, datum rođenja i
prebivalište, odnosno boravište ostalih
srodnika koji bi mogli biti pozvani na
nasljeđe na osnovu zakona, kao i osobe
koje su pozvane na nasljeđe na osnovu
testamenta,
6) približna
vrijednost
nepokretne
imovine i posebno približna vrijednost
pokretne imovine umrlog.
U smrtovnici, po mogućnosti, treba navesti
još i: mjesto gdje se nalazi imovina koju
je umrli ostavio, da li ima imovine za čije
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 109
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje
posebni propisi, da li ima gotovog novca,
papira od vrijednosti, dragocjenosti, štednih
knjižica ili kakvih drugih važnih isprava,
da li je umrli ostavio dugove i koliko, da li
je ostavio pismeni testament ili ugovor o
doživotnom izdržavanju ili sporazum o
ustupanju ili raspodjeli imovine za života
i gdje se oni nalaze, a ako je umrli sačinio
usmeni testament, onda još i ime i prezime,
zanimanje i boravište svjedoka pred kojima
je usmeni testament sačinjen. U smrtovnici
će se posebno naznačiti da li se očekuje
rođenje djeteta umrlog i da li njegova djeca
ili bračni drug imaju staratelja.
Ako je prije ostavitelja umro njegov bračni
drug ili koje njegovo dijete ili koja druga
osoba koja bi mogla biti pozvana na nasljeđe,
u smrtovnici će se naznačiti datum i mjesto
njihove smrti.“
Odredbama čl. 103-108. ZVP-a je regulisano
kada i u kojim slučajevima se vrši popis
i procjena imovine umrlog po odluci
ostavinskog suda, kao i ko vrši istu.
Bitno je naglasiti da je odredbom člana
113. istog zakona propisano da će organ
koji sastavlja smrtovnicu provjeriti da li je
umrli ostavio pismeni testament, odnosno
da li postoji isprava o usmenom testamentu.
Testament koji je umrli ostavio dostavlja se
sudu zajedno sa smrtovnicom.
U članu 119. Zakona je navedeno da će
sud po prijemu smrtovnice ispitati da li je
nadležan za raspravljanje zaostavštine, pa
ako ustanovi da nije nadležan dostavit će
spise predmeta nadležnom sudu, a ako sud
ustanovi da je za raspravljanje zaostavštine
nadležan inostrani organ, rješenjem će se
proglasiti nenadležnim.
Kada sud utvrdi kojim osobama pripada
pravo na nasljeđe proglasit će te osobe za
nasljednike rješenjem o nasljeđivanju, koje se
dostavlja svim nasljednicima i legatarima,
kao i osobama koje su u toku postupka
istakle zahtjev za nasljeđe. Pravosnažno
rješenje o nasljeđivanju dostavlja se organu
nadležnom za vođenje zemljišno-knjižne
evidencije.
Ukoliko nakon / po pravosnažnosti rješenja
o nasljeđivanju se pronađe imovina za koju
se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo
da pripada zaostavštini, sud neće ponovno
raspravljati zaostavštinu, već će ovu imovinu
novim rješenjem raspodijeliti na osnovu
ranije donesenog rješenja o nasljeđivanju
(dopunsko rješenje). Ako ranije nije
raspravljena zaostavština, sud će raspraviti
zaostavštinu samo ako se pronađena imovina
sastoji iz nepokretnosti. Ako se pronađena
imovina sastoji od pokretne imovine, sud
će raspraviti zaostavštinu samo na zahtjev
zainteresiranih osoba. Prije raspravljanja
naknadno pronađene imovine sud poziva
nasljednike koji su se odrekli od nasljeđa
110 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
da se u određenom roku izjasne da li ostaju
kod odricanja ili traže da im se prizna
pravo na nasljeđe na naknadno pronađenoj
imovini. Rješenjem kojim je raspodijeljena
naknadno pronađena imovina sud dostavlja
i nasljednicima koji su se odrekli nasljeđa.13
Također, tačkom 121. UNVMK-a je propisana
obaveza matičara koji je upisao činjenicu
smrti u MKU da, po službenoj dužnosti, u
roku od 15 dana po izvršenom upisu činjenice
smrti dostavi nadležnom ostavinskom
sudu smrtovnicu sa potrebnim podacima o
umrlom, njegovoj imovini i nasljednicima,
radi pokretanja ostavinskog postupka u
skladu sa ZVP-om.
LITERATURA
1. Zakon o vanparničnom postupku
(„Sl. novine FBiH“, br. 2/98, 39/04 i
73/05).
2. Zakon o matičnim knjigama („Sl.
novine FBiH“, broj 37/12).
3. Porodični zakon Federacije Bosne i
Hercegovine („Sl. novine FBiH“, br.
35/05, 41/05 i 31/14).
4. Uputstvo o načinu vođenja matičnih
knjiga („Sl. novine FBiH“, br. 51/13,
55/13 i 82/13).
5. Pravni leksikon, Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, ur. Arsen
Bačić i drugi, Zagreb, 2007.
6. Rosko Paund, Jurisprudencija, knjiga
II, JP Službeni list SRJ, Beograd, 2000.
7. Duško Medić, Haso Tajić, Porodično
pravo u praksi, Sarajevo, 2013.
8. Enver Zečević, Komentar Zakona o
vanparničnom postupku i pravila
vanparničnog postupka uređenih
Porodičnim zakonom s obrascima za
praktičnu primjenu, Sarajevo, 2010.
9. Nerimana Traljić, Suzana Bubić,
Porodično pravo, Sarajevo, 1998.
10.Martin
Vedriš,
Petar
Klarić,
Građansko pravo (opći dio, stvarno,
obvezno i nasljedno pravo), II dop. i
izm. izdanje, Zagreb, 1996.
11. Branko Čalija, Sanjin Omanović,
Građansko procesno pravo, Pravni
fakultet Univerziteta u Sarajevu,
2000.
12.Medina Đapo i dr., Priručnik o načinu
primjene propisa u oblasti matičnih
knjiga, državljanstva i ličnog imena,
FMUP, Sarajevo, 2013.
(Napomene)
1 U prošlom broju časopisa (10/III) u
sadržaju časopisa i naslovu ovog teksta, prilikom
pripreme časopisa za štampu, došlo je do greške i
umjesto naslova „Proglašenje nestalih lica umrlim
i dokazivanje smrti u sudskom postupku, prema
zakonu o vanparničnom postupku FBiH i sastavljanje
smrtovnice“, autora Nedim Mehmedović, dipl. iur.,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
štampan je nasov „Potrošači i oglašavanje - Na meti
nepoštene poslovne prakse“, autorice Lejle Čabrić, dipl
iur. Prije svega, izvinjavamo se autoru, gospodinu
Nedimu Mehmedoviću i svim pretplatnicima
časopisa. Iz navedenih razoga štampamo tekst u
cjelini jer ga čitaoci mogli sadržajno prepoznati.
2 U većini sistema i eutanazija se krivičnopravno
tretira kao ubistvo. Ipak, u vezi sa tim, postoje velike
ljudske, medicinske, vjerske i pravne dvojbe, pa i
različita zakonska rješenja.
3 Lat. otvaranje leša radi proučavanja ili utvrđivanja
uzroka smrti, autopsija.
4 Razlikuju se: klinička, biološka, moždana i
sociološka smrt. Veoma dugo se smatralo da smrt
nastupa prestankom rada srca i disanja, međutim
danas se u takvim slučajevima govori o tzv. ranom
razdoblju smrti, u kojem se započinje reanimacija
(lat. vraćanje osnovnih životnih funkcija obamrlom
organizmu: umjetnim disanjem, masažom srca,
injekcijama analeptika). Pod uvjetom da je terapija
optimalna, mogu se obnoviti funkcije svih vitalnih
organa, uključujući i normalnu funkciju mozga,
te je u takvim slučajevima riječ o tzv. kliničkoj
smrti. Biološka smrt je prisutna ako više ne živi ni
jedan jedini dio čovjeka, a to se može dokazati i
morfološki i funkcionalno. Prema kriteriju moždane
smrti smatra se da je smrt osobe od koje se uzimaju
dijelovi tijela radi presađivanja nastupila onda ako
je, prema medicinskim kriterijima i na propisan
način, utvrđen prestanak rada mozga. Obično smrt
osobe kojoj se dijelovi tijela mogu uzimati radi
presađivanja utvrđuje povjerenstvo zdravstvene
ustanove sastavljeno od najmanje tri doktora. Od
smrti mozga treba razlikovati i tzv. trajno vegetativno
stanje (socijalna smrt), teško stanje mozga u pacijenata
koji su u nesvjesnom stanju i ne reagiraju, ali imaju
aktivan EEG i neke intaktne reflekse (plaču, viču,
gutaju, smiju se), ali ne odgovaraju na vanjske
podražaje, osim ponekad na podražaje bola. To stanje
nije pravno priznato ni u jednom poznatom pravnom
sistemu, te se u vezi sa njim javljaju pitanja prava na
smrt, odnosno prava na život.
5 „Zakonski propisi koji se odnose na sudsko
proglašavanje mrtvim lica koja su dugo odsutna
i o kojima se duže vrijeme ne zna ništa, nemaju
djejstvo prestanka svojstva lica u sferi prava kad
je riječ o takvim licima. U tom pogledu Njemački
građanski zakonik ide najdalje: sudsko proglašavanje
mrtvim jednog bračnog druga, iako je on stvarno
živ, predstavlja osnov za raskid braka, tako da je
kasnije zaključeni brak drugog bračnog druga važeći.
Međutim, u drugim aspektima svojstva lica u sferi
prava lica proglašenog mrtvim, nema govora o
ograničenjima. Djejstvo se odnosi samo na bračni
odnos i na materijalne interese vezane za taj odnos...
Bilo je i rasprava o „pravnom statusu mrtvih ljudi“ i
to naročito u vezi sa klevetom umrlog čovjeka – što
ima uticaja na teoriju o ličnosti u sferi prava. Što
se tiče krivične odgovornosti, osnovica se nalazi u
društvenom interesu za održavanje opšteg morala.
Kad je, pak, riječ o građanskoj tužbi u ovakvim
slučajevima, interes koji se štiti „nije interes
umrlog već njegovih živih nasljednika“. U jednom
zanimljivom slučaju klevete Džordža Vašingtona,
u kojem je kazna izrečena na osnovu zakona, svrha
takvog zakona sastojala se u društvenom interesu
za sigurnost političkih (državnih) institucija,
jer se smatralo štetnim po stabilnost države i
njenih institucija klevetati oca nacije. U njemačkoj
sudskoj praksi prikazanoj u Časopisu za uporedno
zakonodavstvo, individualni interesi koji su štićeni
očigledno se odnose na interese roditelja, djece i
preživjelog supruga, oklevetanog umrlog lica“. Rosko Paund, „Jurisprudencija“, knjiga II, Beograd,
2000, str. 605-606.
6 Ovdje su dva kumulativna uvjeta: da o životu
određene osobe nije bilo vijesti za posljednjih pet
godina i da je od rođenja te osobe prošlo 60 godina.
Ispunjenjem oba ta uvjeta takva osoba će se proglasiti
umrlom.
7 Ovdje se ne zahtijeva da je od rođenja nestale
osobe prošao određeni vremenski period, pa se po
ovom osnovu može proglasiti umrlom svaka osoba
bez obzira na godine života. Međutim, uz uslov da
o takvoj osobi nema nikakvih vijesti / saznanja za
posljednjih pet godina, zahtijeva se da postoje takve
okolnosti iz kojih je vjerovatno da takva osoba nije
živa, npr. otmica od strane terorista.
8 Očigledno je da se radi o situacijama koje
predstavljaju opasnosti po život, te su zbog toga
propisani relativno kraći rokovi od prestanka takvih
opasnosti za pokretanje postupka za proglašenje
nestale osobe umrlom.
9 Ibid, kao u fusnoti 3.
10 Prof. dr. Duško Medić, Haso Tajić, Porodično pravo
u praksi, Sarajevo, 2013, str. 30-31.
11 Vidi član 62. stav 1. ZVP-a.
12 Kada se upis u matične knjige vrši na osnovu
rješenja ili sudske odluke matičar je dužan prije
upisa utvrditi da li su te odluke pravosnažne ili nisu,
pa tek kada utvrdi da su te odluke pravosnažne da
tada vrši upis podataka iz tog rješenja, odnosno
sudske odluke u odgovarajuću rubriku matične
knjige. Pravosnažnost tih odluka važi i za osnovni
i za naknadni upis. Dakle, naknadni upis činjenica
u matične knjige, koje su utvrđene u pravosnažnim
sudskim odlukama i pravosnažnim rješenjima
organa uprave, vrši se neposredno na osnovu tih
odluka, bez donošenja posebnog rješenja službe za
matične knjige općine ili grada. Upis tih činjenica
vrši se u rubriku „Naknadni upisi i zabilješke“ /
“Napomena“, a sudska odluka, odnosno rješenje
odlaže se u spis predmeta / upisa.
13 Vidi član 139. pa nadalje ZVP-a.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 111
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SAVJETODAVNI SERVIS RADNI ODNOSI
Rad tokom vjerskih praznika
PITANJE: Pošto vjerski praznik pada u
subotu, da li se zaposlenicima može
dati plaćeni dopust za ponedjeljak, jer je
pravilnikom određeno dva dana plaćeno,
dva neplaćeno za zadovoljavanje vjerskih
potreba?
za ovaj upit, a 1999. godine, donošenjem
Zakona o radu, ukinuta je destimulacija
i disciplinska odgovornost, a uvedene
lakše i teže povrede i opomene pred otkaz,
odnosno otkaz u slučaju istih, pa Vas
molim da nam pojasnite, s obzirom da smo
u izradi i doradi novog pravilnika o radu.
ODGOVOR: Moguće da nisam bila dovoljno
ODGOVOR: Bez obzira što prvi dan Kurban jasna - destimulacija i stimulacija nisu
bajrama pada u neradni dan, smatram
da zaposlenik ima pravo da traži, a da je
poslodavac dužan da mu omogući da koristi
plaćeni dan u ponedjeljak, s obzirom da se
po vjerskim običajima praznuje više od dva
dana.
Disciplinski postupak ili teže i lakše
povrde radne dužnosti
PITANJE: Pošto ima različitih tumačenja
112 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
regulisani Zakonom o radu, ali nisu
zabranjeni pravni instituti.
Pod stimulacijom se podrazumijeva uvećanje
plaće u određenom procentu za izvanredne
rezultate rada (rezultate koji su po vrsti ili
obimu veći od onih koji se normalno očekuju
na radnom mjesti zaposlenika).
Pod destimulacijom se podrazumijeva
umanjenje plaće u određenom procentu za
rezultate rada koji su po vrsti i obimu manji
od onih koji se normalno očekuju na radnom
mjestu zaposlenika.
Destimulacija nije kazna za loše rezultate
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
rada, ali može se pravilnikom propisati da
uzastopno ponavljanje rezultata rada zbog
kojih je zaposlniku umanjivana plaća za
određeni procenat (npr. tri mjeseca) može
biti razlog za prestanak ugovor o radu
zaključenog sa tim zaposlenikom, jer nije u
mogućnosti da izvršava obaveze iz radnog
odnosa, u skladu sa članom 87. Zakona o
radu.1
Ako je pravilnikom o radu propisano da
rezultati rada koji su po vrsti i obimu manji
od onih koji se normalno očekuju na radnom
mjestu zaposlenika predstavljaju težu
povredu radnih obaveza, u tom slučaju se
može primijeniti samo otkaz ugovora o radu,
kao jedina sankcija propisana Zakonom o
radu.2
Pripravnički staž, da ili ne, za
zaposlenika koji se doobrazuje
radnom mjestu
PITANJE:
Javna
smo
ustanova
–
vanbudžetski fond i u svom radu
primjenjujemo Zakon o radnim odnosima.
Pitanje glasi: Da li dugogodišnji uposlenik,
koji naknadnim obrazovanjem stekne viši
stepen obrazovanja od onog koji je imao
kad je potpisivao prvi ugovor o radu, ima
obavezu odraditi pripravnički staž sa
novim stepenom obrazovanja (višim
stepenom stručne spreme) u slučaju da:
a) ostaje na istom radnom mjestu i
ne mijenja ugovor o radu,
b) ostaje na istom radnom mjestu,
s istim opisom zadataka, a u
međuvremenu se i novom,
mijenjenom sistematizacijom za
to radno mjesto traži viši stepen
obrazovanja, koji je uposlenik
u međuvremenu i dostigao
naknadnim obrazovanjem,
c) prelazi na drugo radno mjesto
u ustanovi, tj. ponudi mu se
drugi ugovor o radu na radnom
mjestu, sa drugačijim opisom
radnih zadataka, u istoj struci, a
za koje je prema sistematizaciji
predviđena njegova stručna
sprema, koju je uposlenik u
međuvremenu stekao, dok je
bio uposlen na drugim radnim
zadacima sa nižim stepenom
obrazovanja.
mjesto sa tom spremom, primjenjuju se
odredbe Zakona o radu prema kojima se
pripravnikom smatra lice sa završenom
srednjom ili višom školom, odnosno
fakultetom koje prvi put zasniva radni odnos
u tom zanimanju, a koje je, prema Zakonu,
obavezno položiti stručni ispit ili mu je za
rad u zanimanju potrebno prethodno radno
iskustvo.3 Dakle, ako je za rad u tom zanimanju
po zakonu obavezno polagati stručni ispit
(npr. ispit za rad u organima uprave, odnosno
na upravnim poslovima) ili mu je za rad na
tim poslovima potrebno prethodno radno
iskustvo na poslovima te spreme, a lice koje
je tu spemu tek steklo nema i ne može imati
prethodno iskustvo na poslovima tek stečene
spreme, obavezan je obaviti pripravnički
staž, da bi stekao iskustvo i položio stručni
ispit.
Ispunjenje posebnih uslova za radno
mjesto
PITANJE: Da li je uputno / zakonito
pravilnikom o sistematizaciji radnih
mjesta predvidjeti mogućnost da se
uposleniku koji ne ispunjava posebne
uslove za radno mjesto na kojem ga zatiče
nova sistematizacija (posebni uslovi:
odgovarajuća stručna sprema ili položen
stručni ispit) daje određen vremenski
rok u okviru kojeg će uposlenik ispuniti
tražene uslove radnog mjesta na kojem
se nalazi (steći veći stepen obrazovanja ili
položiti stručni ispit)? ODGOVOR: Sticanje uslova - odgovarajuće
stručne spreme je opšti uslov za obavljanje
poslova određenog radnog mjesta, pa
smatram da se zaposlenik ne može
rasporediti na radno mjesto za koje ne
ispunjava ovaj uslov niti mu se može,
aktima poslodavca, dati određen vremenski
rok u okviru kojeg će uposlenik ispuniti
tražene uslove u pogledu stručne spreme, a
sticanje više stručne spreme povlači obavezu
obavljanja pripravničkog staža.
Poseban uslov - polaganje odgovarajućeg
stručnog ispita u određenom roku - poseban
je uslov za koji se može odrediti rok za
njegovo polaganje, nakon zaključivanja
ugovora o radu na tom radnom mjestu.
Godišnji odmor prije navršetka šest
ODGOVOR: Bez obzira na to da li ostaje na mjeseci rada
radnom mjestu na kojem je promjenom
sistematizacije kao uslov za obavljenje
propisana viša sprema od one koje je bila
propisana do tada ili je u pitanju novo radno
PITANJE: Molim vas da li se u slučaju
korištenja dana za svaki mjesec rada (prije
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 113
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sticanja prava na godišnji odmor, prije
navršenih šest mjeseci rada) ti iskorišteni
dani odbijaju zaposleniku od ukupnog
odmora na koji stekne pravo nakon šest
mjeseci neprekidnog rada?
ODGOVOR: U pitanju nedostaju podaci o tome
da li se radi o ugovoru o radu zaključenom
na određeno vrijeme (do šest mjeseci) ili na
neodređeno vrijeme, vrijeme kad je stečeno
pravo, da li se radi o obnovljenom ugovoru o
radu s istim poslodavcem u periodu kraćem
od osam dana, što je bitno jer se ne smatra
prekidom u smislu sticanja prava na godišnji
odmor.
Plaćeni godišnji odmor pripada zaposleniku
za svaku kalendarsku godinu, saglasno
članu 41. Zakona o radu.4 Odredbama člana
42. stav 1. Zakona o radu propisano je da
zaposlenik koji se prvi put zaposli ili koji ima
prekid rada između dva radna odnosa duži
od osam dana stiče pravo na godišnji odmor
nakon šest mjeseci neprekidnog rada.
U ovom slučaju radi se o zaposleniku koji
je ugovor o radu zaključio na period duži
od šest mjeseci, pa mu nakon sticanja šest
mjeseci neprekidnog rada pripada pravo na
puni godišnji odmor, u skladu sa zakonom,
kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
Odredbama stava 2. člana 42. Zakona
o radu propisano je da, ako zaposlenik nije
stekao pravo na godišnji odmor u smislu
stava 1. ovog člana, ima pravo na najmanje
jedan dan godišnjeg odmora za svaki
navršeni mjesec dana rada, u skladu sa
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i
ugovorom o radu i ovdje se misli na godišnji
odmor u tekućoj kalendarskoj godini.
U ovom slučaju radi se o zaposleniku
koji se zapošljava na period kraći od šest
mjeseci i koji u tom periodu neće steći
pravo na puni godišnji odmor, ali mu se
omogućava da koristi najmanje jedan dan
godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec
rada. To može biti nakon svakog navršenog
mjeseca rada ili odjednom nakon navršenih
nekoliko mjeseci rada.
Također, može se raditi o situaciji
kad zaposlenik do kraja kalendarske godine
navršava npr. tri mjeseca rada, pa mu se
omogućava da za tu tekuću kalendarsku
godinu iskoristi onoliko dana odmora
koji mu pripadaju prema navršenom
broju mjeseci rada. To je odmor za tekuću
kalendarsku godinu, a može se koristiti do
30. juna naredne kalendarske godine.
U sljedećoj kalendarskog godini,
kada napuni šest mjeseci neprekidnog rada,
pripada mu pravo na puni godišnji odmor
za tu kalendarsku godinu.
Kako se radi o odmorima iz
dvije kalendarske godine i po različitim
114 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
osnovama, od punog godišnjeg odmora ne
odbijaju se dani odmora koji mu pripadaju
za prethodnu kalendarsku godinu.
Može se desiti da zaposlenik koji je
zaključio ugovor o radu kraći od šest mjeseci
u tekućoj kalendarskoj godini i iskoristio
pripadajuće dane godišnjeg odmora za
mjesece rada, ponovo zaključi ugovor o
radu sa istim poslodavcem (nema prekid
rada između dva radna odnosa duži od
osam dana), te nakon navršenih šest mjeseci
neprekidnog rada stekne pravo na puni
godišnji odmor u istoj kalendarskoj godini.
Pošto se radi o obnovljenom ugovoru
o radu s istim poslodavcem, a zaposlenik
ostvaruje pravo na godišnji odmor po
drugom pravnom osnovu (šest mjeseci
neprekidnog rada), smatram da se dani
koji su prethodno iskorišteni po osnovu
prethodnog ugovora o radu mogu oduzeti
od dana godišnjeg odmora ostvarenog po
novom ugovoru o radu.
U slučaju da je novi ugovor o radu
zaključen u roku dužem od osam dana, tad se
prethodno vrijeme ne smatra neprekidnim
radom u smislu prava na puni godišnji
odmor, već taj rok ponovo teče.
Zloupotreba bolovanja
PITANJE: Uposlenica na neodređeno
vrijeme je na bolovanju 20 mjeseci, dva
puta u tom periodu iz nepoznatih razloga
nije donijela opravdanje za nedolazak
na posao, naime drugostepena komisija
pošalje je na posao, ona se ne javi na posao
već nastavi bolovanje, doktor ne može
izdati doznaku. Oba puta pokrivamo
neopravdane izostanke sa godišnjim
odmorom, uz pismenu opomenu da ćemo
dati otkaz ako se to ponovi. Da li uistinu
možemo dati otkaz uposleniku?
ODGOVOR: Ukoliko ste ugovorom o radu sa
tom zaposlenicom, odnosno Pravilnikom o
radu predvidjeli da je zloupotreba bolovanja,
odnosno neopravdani izostanak sa posla u
određenom trajanju teža povreda obaveza iz
radnog odnosa, tad joj bez opomene možete
otkazati ugovor o radu u skladu sa članom
88. stav 1. Zakona o radu, u roku od 15 dana
od dana saznanja za činjenicu zbog koje se
daje otkaz.
Pritom ste obavezni omogućiti
zaposlenici da iznese svoju odbranu, osim ako
postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano
očekivati od poslodavca da to učini (član 90.
Zakona o radu). U slučaju sudskog spora, vi
na sudu dokazujete razloge otkaza.
Godišnji odmor u više dijelova
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PITANJE: Može li se godišnji odmor koristiti
u više od dva dijela?
ODGOVOR: Saglasno članu 44. Zakona o radu,
godišnji odmor može se koristiti samo u dva
dijela.
Ako zaposlenik koristi godišnji odmor
u dijelovima, prvi dio koristi bez prekida u
trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku
kalendarske godine, a drugi dio najkasnije
do 30. juna naredne godine.
Uslovno rečeno „treći dio“ je jedan
dan godišnjeg odmora koji zaposlenik ima
pravo koristiti kad on to želi, uz obavezu da
o tome obavijesti poslodavca najmanje tri
dana prije njegovog korištenja.
Ugovor na određeno i neodređeno
vrijeme
PITANJE: Koja je osnovna razlika, s obzirom
na posljedice koje proizvode za uposlenika
i poslodavca, između ugovora na određeno
i ugovora na neodređeno. Zašto ustvari
poslodavci češće biraju zaključiti ugovor
na određeno. Da li je to samo zbog prava
na otpremninu u slučaju otkaza ugovora
na neodređeno?
ODGOVOR: Ugovor o radu zaključen na
određeno i na neodređeno vrijeme mora
sadržavati sve bitne elemente propisane
zakonom,
kolektivnim
ugovorom
i
pravilnikom o radu, a u pogledu prava
zaposlenika, prava zaposlenika iz ugovora
o radu na određeno vrijeme mogu biti
drukčija samo u pogledu prava na broj dana
godišnjeg odmora, ali ne moraju s obzirom
da se ugovor o radu ne može zaključiti na
period duži od dvije godine.
Teško je govoriti o tome zbog čega poslodavci
češće zaključuju ugovor o radu na određeno
vrijeme, jer razlozi mogu biti brojni.
Možemo navesti neke razloge:
■■ nesigurnost poslodavca u pogledu
uspješnosti pravnog lica, pa istekom
ugovora na određeno vrijeme prestaju
njegove obaveze prema zaposleniku ili
zaposlenicima,5 ne mora sačinjavati
program zbrinjavanja zaposlenika,6 itd.;
■■ nema primjene instituta otkaznog roka,
■■ ne želi primijeniti institut probnog rada,
jer u tom slučaju mora dokazivati da je
zaposlenik bio neuspješan, pa radije
zaključuje ugovor na određeno vrijeme,
nakon kojeg nema obaveza prema
zaposlenku sa kojim nije zadovoljan;7
■■ u slučaju bolovanja ili trudničkog
odsustva, ugovor zaključen na određeno
vrijeme prestaje, osim ako se radi
o povredi na radu ili oboljenju od
profesionalne bolesti;8
■■ nije mu dužan isplaćivati naknadu
plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je
došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik
nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u
proizvodnji i sl.), a nakon što je istekao
ugovor o radu, a prekid rada i dalje traje;9
■■ otkaz ugovora o radu zbog ponavljanja
lakše ili izvršenja teže povrede obaveze
iz radnog odnosa ne mora primijeniti,
ako zna da će ugovor o radu brzo isteći,
a ako primijeni, pa eventualno izgubi
u sudskom postupku, manje su mu
obaveze po sudskoj presudi, odnosno
ograničene su na ostatak neizvršenog
ugovora o radu zaključenog na određeno
vrijeme;10
■■ izbjegava proceduru otkaza ugovora
o radu sa ponudom novog ugovora
na
drugim
poslovima
(novo
raspoređivanje),11 već po isteku ugovora
na određeno vrijeme slobodno bira
potrebne zaposlenike;
■■ sa druge strane, na ovakav način
poslodavac se osigurava da zaposlenik,
u nadi da će obnoviti ugovor o radu,
radi bolje i disciplinovanije, pa često
i ne zahtijeva ostvarivanje svih svojih
uskraćenih prava, da bi eventualno
u budućnosti dobio posao, što je
poražavajuće, ali moguće.
Porodiljsko odsustvo, godišnji odmor i
regres
PITANJE: Da li zaposlenica koja je bila na
porodiljskom bolovanju godinu dana i
počela je raditi u augustu ima pravo na
godišnji odmor i regres? Znači, da li ima
pravo za tu godinu u kojoj se vratila na
posao?
ODGOVOR: Zaposlenica koja je koristila
porodiljsko odsustvo (koje nije bolovanje)
ima pravo na godišnji odmor u godini kada
je počela raditi nakon porodiljskog odsustva,
jer se porođajno odsustvo ne smatra
prekidom ugovora o radu,12 a zaposlenik
koji ima najmanje šest mjeseci neprekidnog
rada, saglasno Zakonu o radu, ima pravo
na puni plaćeni godišnji odmor za svaku
kalendarsku godinu u kojoj radi,13 sa tim
da ga može koristiti do 30. juna naredne
godine.14
Istek ugovora o radu na određeno
vrijeme i godišnji odmor
PITANJE: Uposlenik je sa poslodavcem
sklopio ugovor o radu na određeno (1.
6. 2014. – 31. 3. 2015.). Dana 1. 12. 2014.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 115
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
uposlenik stiče pravo na godišnji odmor
koji može iskoristiti do kraja ugovora. Da
li to znači da početkom 2015. godine mora
dobiti i rješenje o godišnjem odmoru za
2015. godinu?
ODGOVOR: Konkretni uposlenik je do 31.
12. 2014. godine stekao pravo na pet dana
godišnjeg odmora za 2014, a od 1. 1. 2014.
godine stekao je pravo na puni godišnji
odmor koji ima pravo da koristi u 2015.
godini. Taj godišnji odmor ima pravo da
koristi kod sadašnjeg poslodavca 31. 3. 2014.
godine.
Rok za provjeru radne sposobnosti
PITANJE: Djelatnik zaposlen kao skladištar
radi u skladištu na temperaturi od 4°C do
8°C. Nakon sistematskog pregleda utvrđen
mu je alergijski bronhitis. Upućen je od
strane poslodavca na detaljne pretrage
(alergo test) da bi se utvrdilo na što je
alergičan. Do kad je on dužan dostaviti te
nalaze jer je od upućivanja djelatnika na
dodatni pregled prošlo mjesec dana, a on
još uvijek nije ništa dostavio?
Kada se može tražiti izmjena ugovora
o radu kao doškolovavanja tokom
rada
PITANJE: KV radnik radi na poslovima gdje
je, u pogledu stručne spreme, utvrđena
alternativa KV / VKV, a utvrđena je svakako
i razlika u visini satnice. Uposlenik
bez zahtjeva poslodavca se doškolovao
i diplomu VKV radnika dostavio u
personalnu službu, sa zahtjevom da mu se
poveća satnica. Da li je poslodavac dužan
da mu za budući rad isplaćuje plaću po
satnici VKV radnika?
ODGOVOR: Vi ste Pravilnikom o radu
- sistematizaciji utvrdili alternativnu
kvalifikaciju, što nije ispravno jer se poslovi
KV i VKV ipak trebaju razlikovati i razdvojiti
na dva radna mjesta, kao što ste ih razdvojili
u pogledu visine satnice. Ukoliko je na tim
poslovima zaposlen samo taj zaposlenik, koji
je stekao VKV, on ima pravo tražiti izmjenu
ugovora o radu, stečenom spremom i višom
satnicom, a vi ste to dužni uraditi.
Otkaz ugovora o radu uposleniku na
bolovanju
ODGOVOR: Ako ste Pravilnikom o radu PITANJE: Kako dati otkaz uposleniku na
propisali obavezu sistematskih pregleda,
ovi dodatni pregledi smatraju se nastavkom
tog sistematskog pregleda, i vjerovatno ste
propisali koje su posljedice ako radnik odbije
da se podvrgne takvom pregledu
U interesu je zaštite zdravlja djelatnika da
se utvrdi profesionalno oboljenje i zaštiti od
štetnih uticaja, jer ako nadležna zdravstvena
ustanova ocijeni da kod djelatnika postoji
smanjena radna sposobnost ili neposredna
opasnost
od
nastanka
invalidnosti,
poslodavac mu je dužan u pismenoj formi
ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik
sposoban, a djelatnik koji je pretrpio povredu
na radu ili obolio od profesionalne bolesti,
ima prednost pri stručnom obrazovanju,
osposobljavanju
i
usavršavanju
koje
organizira poslodavac.15
Odredbama čl. 30. i 43. Zakona o zaštiti
na radu16 propisano je da o rezultatima
odgovarajućeg ljekarskog pregleda radnika
organizacija u oblasti zdravstva vodi
evidenciju i u roku od 15 dana od izvršenog
pregleda, na osnovu evidencije, dostavlja
izvještaj organizaciji, odnosno poslodavcu.
Također je propisano da je radnik dužan da
obavi ljekarski pregled na koji ga upućuje
organizacija, odnosno poslodavac, te da
radnik koji se ne podvrgne ljekarskom
pregledu ne može otpočeti, odnosno
nastaviti rad na tom radnom mjestu.
116 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
bolovanju, a ispoštovati pretklauzni rok
od 15 dana? Radi se o težoj povredi radne
obaveze.
ODGOVOR:
Samo zaposleniku koji je
na bolovanju zbog povrede na radu
ili profesionalnog oboljenja, kako je to
propisano članom 64. Zakona o radu,17 ne
može se otkazati ugovor o radu.
Saglasno tome, ukoliko se ne radi o
slučajevima iz navedenih odredbi Zakona o
radu, u slučaju teže povrede radne obaveze
dužni ste pismeno od zaposlenika tražiti da
iznese svoju odbranu u navedenom roku,
što i on može učiniti pismeno ili na način
kako je to njemu moguće (zavisno od težine
bolesti). U slučaju spora pred sudom, vi ste
dužni dokazivati razloge otkaza i da ste od
zaposlenika tražili i omogućili mu da iznese
odbranu. Naravno, ako se radi o težoj bolesti
ili takvoj vrsti bolesti zbog koje on ne može
iznijeti svoju odbranu, pa je nije ni iznio, i
to se dokazuje u sudskom sporu (dijagnoza,
stanje i mogućnosti u vrijeme kad je trebao
da iznese odbranu).
Ako se radi o povredi radne obaveze
koja je takve prirode da ne bi bilo osnovano
očekivati od poslodavca da nastavi radni
odnos,18 u tom slučaju niste dužni omogućiti
zaposleniku da iznese svoju odbranu.19
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Preraspodjela na drugo radno mjesto
invalida II stepena
PITANJE: Kako po Zakonu o radu ne postoji
preraspodjela na drugo radno mjesto,
ukoliko komisija donese rješenje kojim se
radniku izriče II stepen invalidnosti, te ga
određuje na preraspodjelu na drugo radno
mjesto, da li poslodavac radniku nudi
ugovor s izmijenjenim okolnostima, a koji,
ukoliko radnik odbije da prihvati, upućuje
na otkaz o radu?
ODGOVOR: Zaposlenik sa promijenjenom
radnom sposobnošću razvrstava se u II
kategoriju invalidnosti i ima pravo da bude
raspoređen na drugo odgovarajuće radno
mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće
zaposlenje,
prekvalifikaciju,
odnosno
dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće
novčane naknade u vezi sa korištenjem tih
prava
Ova prava osiguranik ostvaruje
u preduzeću i u drugom pravnom licu,
odnosno kod poslodavca.20
Drugim
odgovarajućim
radnim
mjestom,
odnosno
odgovarajućim
zaposlenjem smatra se radno mjesto
koje odgovara tjelesnim i psihofizičkim
sposobnostima osiguranika na kome
osiguranik sa radnim naporom koji ne
pogoršava njegovo zdravstveno stanje
može da radi puno radno vrijeme, prema
promijenjenoj radnoj sposobnosti.21
Prekvalifikacija, odnosno dokvalifikaciju se
može odnositi na zaposlenika do navršene
55. godine života.22
Također, osiguranik kod koga je utvrđena
II kategorija invalidnosti ima pravo na
naknadu:
1. plaće od dana nastanka invalidnosti
do
dana
raspoređivanja
ili
zapošljavanja
na
drugom
odgovarajućem
poslu,
odnosno
do upućivanja na prekvalifikaciju,
odnosno dokvalifikaciju;
2. plaće za vrijeme prekvalifikacije,
odnosno dokvalifikacije;
3. plaće
od
dana
završene
prekvalifikacije,
odnosno
dokvalifikacije
do
dana
raspoređivanja,
odnosno
zapošljavanja
na
drugom
odgovarajućem poslu;
4. zbog manje plaće na drugom
odgovarajućem poslu.23
Pravo na prekvalifikaciju, odnosno
dokvalifikaciju, pravo na raspoređivanje
na drugo odgovarajuće radno mjesto i
pravo na naknade osiguranik ostvaruje u
preduzeću i drugom pravnom licu, odnosno
kod poslodavca kod koga je radio u vrijeme
nastanka invalidnosti.24
Ukoliko zaposlenik sa promijenjenom
radnom sposobnošću odbije moguću
dokvalifikaciju ili prekvalifikaciju, odnosno
ponuđeni novi ugovor o radu na poslovima
koji odgovaraju tjelesnim i psihofizičkim
sposobnostima osiguranika na kojima
osiguranik može raditi sa radnim naporom
koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje,
a što je utvrdila i nadležna zdravstvena
ustanova, u tom slučaju prestaje mu radni
odnos u skladu sa članom 97. Zakona o radu.
Treba voditi računa o tome da poslodavac
može, samo uz prethodnu saglasnost
vijeća zaposlenika, otkazati ugovor o radu
zaposleniku kod kojega postoji smanjena
radna sposobnost ili neposredna opasnost
od nastanka invalidnosti.25
Da li se sa v.d. direktorom ustanove
zaključuje ugovor o radu?
PITANJE: Koju pravnu snagu ima odluka o
imenovanju v.d. direktora u JU? Da li se sa
v.d. direktora zaključuje ugovor o radu?
ODGOVOR:
Zakonom
o
ustanovama
propisana je mogućnost imenovanja vršioca
dužnosti direktora iz reda stručnih radnika
zaposlenih u javnoj ustanovi, najduže šest
mjeseci od dana imenovanja.26
Odluka o imenovanju direktora je
osnov za zaključivanje ugovora o radu na
određeno vrijeme (period imenovanja),
a najduže šest mjeseci. Kako direktor
zaključuje s upravnim odborom (drugi
poslodavac) ugovor o radu na određeno
vrijeme, dok traje mandat vršioca dužnosti
i ima pravo da se vrati na ranije radno
mjesto po proteku mandata, ovaj ugovor
treba da sadrži i tu odredbu, kao i da se
za vrijeme ugovora o radu na određeno
vrijeme zaustavlja primjena ugovora o radu
na neodređeno vrijeme, koji će se nastaviti
po prestanku ugovora o radu na mjestu v. d.
direktora.
Destimulacija na plaću zaposlenika
PITANJE: Da li je dozvoljena destimulacija
na plaću zaposlenika i u kojim situacijama
i iznosu? Šta ako je ova mogućnost
predviđena
pravilnikom
o
radu
poslodavca?
ODGOVOR: Destimulacija je moguća ako je
regulisana ugovorom o radu u skladu sa
pravilnikom o radu. Pravilnik o radu treba da
sadrži uslove i procenat ili iznos stimulacije,
odnosno destimulacije, periode u kojima
se vrši ocjena uslova i isplata, odnosno
odbijanje od plaće (mjesečno, tromjesečno
ili sl.) i dr.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 117
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ugovor o radu na određeno vrijeme
porodilje
PITANJE: Zaposlenica, koja je u radnom
odnosu po ugovoru na određeno vrijeme,
20-tak dana prije isteka vremena na koji
je ugovor zaključen odlazi na porodiljsko
odsustvo. Šta u tom slučaju? Ugovor se nije
produžio, ima li ona pravo na porodiljsku
naknadu i koje su obaveze poslodavca u
ovom slučaju?
ODGOVOR:
Porodiljsko
odsustvo
nije
bolovanje i nema uticaja na trajanje ugovora
o radu zaključenog na određeno vrijeme.
Zaposlenica ima pravo na porodiljsku
naknadu do isteka ugovora o radu, u skladu
sa kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti,
a nakon toga, kao nezaposlena, ukoliko je to
tim kantonalnim zakonom propisano.
Izmjena sistematizacije radnih mjesta
u ustanovi
PITANJE:
Poslodavac
ima
potrebu
za
izmjenom
sistematizacije
jer
zaposlenicima koji su na pola radnog
vremena mijenja ugovor na puno radno
vrijeme. Čime se reguliše način postupanja
i kako završiti izmjenu sistematizacije?
Koja je obaveza poslodavca prema ovima
zaposlenicima? Riječ je o javnoj ustanovi.
ODGOVOR: Pravilnikom o izmjeni (i/ili
dopuni) Pravilnika o radu (čiji je sastavni dio
sistematizacija) vrše se izmjene i/ili dopune
Pravilnika o radu, kako u pogledu potrebe
za punim ili nepunim radnim vremenom,
tako i svih drugih izmjena i /ili dopuna koje
su vam potrebne. Pritom treba poštovati
odredbe člana 107. Zakona o radu, saglasno
kojem poslodavac koji zapošljava više od 15
zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o
radu, kao i njegove izmjene i dopune, a o
donošenju izmjena i/ili dopuna pravilnika
o radu poslodavac se obavezno konsultira sa
vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom.
Pravilnik se objavljuje na oglasnoj tabli
poslodavca, a stupa na snagu osmog dana
od dana objavljivanja. Vijeće zaposlenika,
odnosno sindikalni povjerenik može od
nadležnog suda zatražiti da nezakonit
pravilnik o radu ili neke njegove odredbe
oglasi nevažećim.
Privremeno raspoređivanje
zaposlenika na drugo radno mjesto
PITANJE: Budući da Zakon o radu ne poznaje
institut
privremenog
raspoređivanja,
118 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
kako (na koji način) poslodavac jednog
zaposlenika može privremeno rasporediti
da obavlja poslove drugog radnog mjesta,
a oba zaposlenika imaju zaključen ugovor
o radu na neodređeno vrijeme? Može li
se isto riješavati odlukom ili aneksom
ugovora?
ODGOVOR: Bez obzira što Zakon o radu
ne poznaje ovaj institut privremenog
raspoređivanja, u praksi za tim postoji
potreba. Ja bih u tom slučaju primijenila
aneks ugovora, kojim bih (saglasnom voljom
zaposlenika i poslodavca) ugovorila da je
zaposlenik saglasan da određeni vremenski
period radi na određenim (novim)
poslovima, a da mu za rad na tim poslovima
u tom periodu pripada plaća određena za te
poslove (ili kako se dogovorite), a da se za
to vrijeme suspenduje obavljanje poslova
iz ugovora o radu, te da, po proteku roka
obavljanja tih privremenih poslova, aneks
prestaje da važi, a zaposlenik nastavlja s
obavljanjem poslova iz ugovora o radu. U
pogledu ostalih prava i obaveza ugovor o
radu ostaje nepromijenjen.
Može li se otkaz ugovora o radu dati
zaposleniku nakon isteka roka od 15
dana
PITANJE: Da li se ugovor o radu, u slučaju
teže povrede radne obaveze, može
otkazati izvan roka od 15 dana od dana
saznanja za činjenicu zbog koje se daje
otkaz – s obzirom da je u članu 89. ZOR
upotrijebljen termin koji nije imperativne
prirode („može se otkazati u roku od 15
dana“)?
ODGOVOR: Upotrijebljeni termin „može“
odnosi se na volju poslodavca da otkaže ili
ne otkaže ugovor o radu, a ne na propisani
rok od 15 dana, koji poslodavac koji odluči
da otkaže ugovor treba da poštuje.
Otpremina
PITANJE: Da bi zaposlenik ostvario pravo na
otpremninu, a kojem poslodavac otkazuje
ugovor o radu nakon najmanje dvije godine
neprekidnog rada, da li isti mora imati
najmanje dvije godine neprekidnog rada
kod ISTOG poslodavca ili je samo važno
da ima dvije godine neprekidnog rada bez
obzira što je npr. kod sadašnjeg poslodavca
zaposlen godinu dana, a kod prethodnog
poslodavca godinu, a ima kontinuitet, tj.
dvije godine neprekidno? (član 100. ZoR)
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ODGOVOR: Odredbama člana 100. stav su zahtjev podnijeli zdravstvena ustanova
1. Zakona o radu jasno je propisano da
zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio
ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a
kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu
nakon najmanje dvije godine neprekidnog
rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog
kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog
neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od
strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu
u iznosu koji se određuje u zavisnosti od
dužine prethodnog neprekidnog trajanja
radnog odnosa sa tim poslodavcem.
Dakle, radi se o najmanje dvije godine
neprekidnog rada kod istog poslodavca
sa kojim je zaključio ugovor o radu na
neodređeno vrijeme, a visina otpremnine
zavisi od dužine prethodnog neprekidnog
trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
Zaposlenik koji je kod sadašnjeg poslodavca
zaposlen godinu dana, a kod prethodnog
poslodavca godinu, nema kontinuitet, tj. dvije
godine neprekidno kod istog poslodavca i ne
pripada mu pravo na otpremninu u slučaju
otkaza.
Koeficijent plaće specijalizanta i kako
ga odrediti?
PITANJE:
Ukoliko
zaposlenik
ima
specijalizaciju iz jedne oblasti i dobije
drugu specijalizaciju, da li zaposleniku
prilikom obavljanja specijalizacije kao
specijalizantu poslodavac mora dati
koeficijent plaće kao specijaliste ili će
zaposlenik koji je trenutno specijalizant
dobiti koeficijent specijalizanta i ako ima
završenu specijalizaciju od ranije iz druge
oblasti?
Npr. ukoliko lice ima specijalizaciju iz
radiologije i radi kao ljekar spec. radiolog,
te dobije da obavi specijalizantski staž iz
interne medicine da li će kao specijalizant
imati koeficijent specijalizanta ili mu
se mora omogućiti – dati koeficijent
specijaliste.
ODGOVOR: U Federaciji Bosne i Hercegovine
grane specijalizacije, trajanje, plan i
program specijalizacija i užih specijalizacija
(subspecijalizacija), kriteriji koje moraju
ispunjavati
zdravstvene
ustanove
za
obavljanje specijalizacije i subspecijalizacije,
način
provođenja
specijalizacija
i
subspecijalizacija, te način polaganja
specijalističkog ispita detaljno su definirani
Zakonom o zdravstvenoj zaštiti („Službene
novine Federacije BiH“, br. 46/10 i 75/13) i
provedbenim aktima koje je donio federalni
ministar zdravstva.
Troškove obavljanja druge specijalizacije,
u skladu sa navedenim propisima, za koju
i budući specijalizant, snosi zdravstvena
ustanova.
Za
vrijeme
specijalizacije
lice ne obavlja poslove za koje već ima
specijalizaciju, pa mu ne pripada plaća koju
je imao kao specijalista te struke već plaća
specijalizanta, osim ako ste pravilnikom o
radu propisali drugačije, tj. da mu i za vrijeme
specijalizacije ostaje koeficijent specijaliste
iz oblasti koju je već specijalizovao.
U vašem konkretnom primjeru, prilikom
nove specijalizacije dosadašnji specijalista
radiolog nema ni povećanje plaće po osnovu
uslova rada, koji mu je pripadao saglasno
članu 40. Kolektivnog ugovora o pravima
i obavezama poslodavaca i zaposlenika u
oblasti zdravstva na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine.27 Korištenje odmora u tri dijela
PITANJE: Da li je protivzakonito da
poslodavac
omogući
zaposlenicima
korištenje godišnjeg odmora u tri dijela
zbog organizacije rada?
ODGOVOR: Odredbama člana 44. Zakona
o radu propisano je da se godišnji odmor
može koristiti u dva dijela, sa tim da,
ako zaposlenik koristi godišnji odmor u
dijelovima, prvi dio koristi bez prekida u
trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku
kalendarske godine, a drugi dio najkasnije
do 30. juna naredne godine. „Treći dio“ bi bio
jedan dan godišnjeg odmora koji zaposlenik
ima pravo koristiti kad on to želi, uz obavezu
da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri
dana prije njegovog korištenja.
Zakon o radu ne dopušta korištenje
godišnjeg odmora u tri dijela, jer bi se time
izgubio smisao odmora od rada, što je i svrha
korištenja godišnjeg odmora.
Povreda na radu
PITANJE: Može li doktor opće prakse otvoriti
bolovanje zbog povrede na radu, ako u
prijavi nema mišljenja i pečata inspektora
rada? Da li je to bila povreda na radu?
ODGOVOR:
Odredbama
Zakona
o
zdravstvenom osiguranju28 propisano je
da se zdravstvena zaštita pruža osiguranim
licima u zdravstvenim ustanovama i kod
privatnih zdravstvenih radnika sa kojima
je kantonalni zavod osiguranja zaključio
ugovor o pružanju zdravstvene zaštite, a
privremenu spriječenost za rad utvrđuje
izabrani
doktor
medicine
primarne
zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi,
odnosno privatnoj praksi, koji o utvrđenoj
ocjeni obavještava osiguranika, pravno,
odnosno fizičko lice kod kojeg je osiguranik
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 119
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zaposlen i nadležni kantonalni zavod
osiguranja
Pri ostvarivanju prava na zdravstvenu
zaštitu,
iz
obaveznog
zdravstvenog
osiguranja
prema
odredbama
ovog
zakona, osigurano lice ima pravo na
slobodan izbor doktora medicine i doktora
stomatologije primarne zdravstvene zaštite.
.
Također,
Zakonom
o
zdravstvenom
osiguranju29 propisano je da su pravna
i fizička lica obavezna da za svaki slučaj
povrede na radu i oboljenja od profesionalne
bolesti radnika dostave kantonalnom
zavodu osiguranja prijavu, u roku od tri
dana od dana povrede, odnosno utvrđivanja
oboljenja od profesionalne bolesti.
Osiguranik, pravno, odnosno fizičko lice
kod kojeg je osiguranik zaposlen i kontrolor
kantonalnog zavoda osiguranja mogu u
roku od 48 sati od saopćenja ocjene uložiti
prigovor na ocjenu izabranog doktora
medicine primarne zdravstvene zaštite,
a o prigovoru rješava ljekarska komisija
kantonalnog zavoda osiguranja, sa tim da se
rješenje ljekarske komisije smatra konačnim.
Zakonom nije propisano dostavljanje
mišljenja i pečata inspektora rada.
Odredbama čl. 23. i 24. Zakona o zaštiti na
radu30 propisano je šta se smatra povredom
na radu.
Zakonom o zaštiti na radu propisano je da su
organizacija, odnosno poslodavac obavezni
odmah izvijestiti organ uprave nadležan za
poslove inspekcije rada o svakom smrtnom
slučaju, nesreći koja je zadesila dva ili veći
broj radnika, težoj povredi, profesionalnom
oboljenju i svakoj pojavi koja bi mogla
ugroziti život ili zdravlje radnika na radu.31
Međutim, ovo obavještavanje nije povezano
sa prijavljivanjem zaposlenika koji je pretrpio
povredu na radu zdravstvenoj ustanovi
i kantonalnom zavodu zdravstvenog
osiguranja, već sa mjerama koje preduzima
nadležna inspekcija rada u odnosu na
poslodavca.
Diskriminacija kod zapošljavanja bez
konkursa
ODGOVOR: Ukoliko pravilnikom o radu
poslodavca nije propisana obaveza javnog
konkursa radi popunjavanja radnih mjesta,
rukovodilac ima pravo da odlučuje o prijemu
u radni odnos i ne obavezuju ga vaša usmena
i pismena traženja posla. Jedino u slučaju da
je primljeno lice koje ne ispunjava uslove
propisane pravilnikom o radu možete
putem suda osporiti njegov prijem, ali sud
ne može obavezati direktora da vas primi u
radni odnos.32
Radnom mjesto kojeg nema u
sistematizaciji
PITANJE: Da li je valjan (pravno) ugovor
o radu za radno mjesto kojeg
po
sistematizaciji radnih mjesta nema (referat
za kadrove i arhive), da li se takav ugovor
o radu smatra ugovorom na neodređeno
s obzirom da zaposleni radi duže vrijeme,
ali ne i preko dvije godine?
ODGOVOR: Ugovor o radu može se zaključiti
samo za sistematizovana radna mjesta u
skladu sa pravilnikom o radu poslodavca.
Ugovor zaključen na poslovima koji nisu
propisani pravilnikom o radu, ali sadrži
određeni opis poslova koje zaposlenik obavlja,
bez obzira što nisu propisani pravilnikom
o radu, pravno je valjan obligacioni odnos
između poslodavca i zaposlenika. Drugo
je pitanje odgovornosti poslodavca zbog
zaključivanja ugovora na poslovima koje
nije sistematizovao (inspekcija rada).
Kod poslodavaca koji nisu obavezni imati
pravilnik o radu, poslodavac sam odlučuje
koja će radna mjesta u kojem periodu imati
i na koje vrijeme će zaključivati ugovore o
radu.
U ugovoru o radu mora se navesti vrijeme za
koje se zaključuje, a ako nije navedeno, do
dvije godine se smatra ugovorom o radu na
određeno vrijeme, a preko dvije godine, na
neodređeno vrijeme.
Da li se sklapa ugovor sa članovima
upravnog odbora
PITANJE: Radi se o kantonalnoj javnoj
PITANJE: Ukoliko lice aktivno traži posao ustanovi za ceste koja ima upravni odbor
(usmeno, pismeno) u jednom od javnih
preduzeća (nije potreban konkurs), te
na to radno mjesto bude izabrana druga
osoba bez konkursa (odlukom direktora)
da li takvo lice ima osnove podići tužbu
pred nadležnim sudom u smislu zakona o
diskriminaciji (član 1. Zakona o radu)?
120 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
od tri člana, a pitanje je da li se sklapa
ugovor s upravnim odborom (članovima
upravnog odbora)?
ODGOVOR: Javna ustanova organizuje se
u skladu sa Zakonom o ustanovama.33
Članovi upravnog odbora javne ustanove
nisu u radnom odnosu i sa njima se, nakon
njihovog imenovanja, sklapa ugovor o
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
djelu i isplaćuje im se propisana naknada
za rad u upravnom odboru, koja može
biti u mjesečnom iznosu ili po održanim
sjednicama, kako je to propisano pravilima
(statutom) javne ustanove. Ugovor o djelu
se zaključuje s organom koji je imenovao
upravni odbor.
iznenadno povećanja obima posla, kao i
drugi slični slučajevi neophodne potrebe),
kada je zaposlenik obavezan, na zahtjev
poslodavca, da radi duže od punog radnog
vremena (prekovremeni rad), u tom slučaju
odbijanje radnika ne može biti razlog za
otkaz ugovora o radu.
Prebacivanje korištenja slobodnog
dana za vrijeme vjerskih praznika
Ukoliko ugovorom o radu ili pravilnikom
o radu nije propisano da odbijanje rada u
neradne dane, koje ima za posljedicu da se
ne ispoštuju obaveze prema kupcu i time
nanosi šteta poslodavcu, predstavlja težu
povredu radnih obaveza, poslodavac ne
može otkazati ugovor o radu u smislu člana
88. Zakona o radu. Također, moguće je da
niste ispoštovali ni proceduru za izricanje
ove sankcije.
PITANJE: Vjerski praznik pada u subotu i
da li se zaposlenicima može dati plaćeni
dopust za ponedjeljak, jer je pravilnikom
određeno dva dana plaćeno, dva neplaćeno
za zadovoljavanje vjerskih potreba?
ODGOVOR: Bez obzira što prvi dan Kurban
bajrama pada u neradni dan, smatram
da zaposlenik ima pravo da traži, a da je
poslodavac dužan da mu to omogući, da
koristi plaćeni dan u ponedjeljak, s obzirom
da se po vjerskim običajima praznuje više od
dva dana
Saglasno članu 47. stav 2. Zakona
o radu, poslodavac je dužan omogućiti
zaposleniku odsustvo do četiri radna
dana u jednoj kalendarskoj godini, radi
zadovoljavanja njegovih vjerskih, odnosno
tradicijskih potreba, sa tim da se odsustvo od
dva dana koristi uz naknadu plaće - plaćeno
odsustvo.
Ukoliko nešto od ovih razloga postoji,
smatram da je bolje vratiti radnike na rad i
tako smanjiti dosadašnje i buduće toškove
(naknada plaće, kamate i sl.).
Da li je poslodavac dužan obezbjediti
adekvatno radno mjesto za invalida II
kategorije
Rad subotom i obaveze zaposlenika
PITANJE: Zaposlenik bolovanje koristi već
pet godina (dijagnoza karcinom grla).
Invalidska komisija ga vraća na rad, uslov
radno mjesto bez vlage, temperature,
radnik je u proizvodnji – vakumer, toga
radnog mjesta nema za njega (znači bez
vlage, buke, itd.)...
PITANJE:
ODGOVOR: U konkretnom slučaju radi se
ODGOVOR: Poslodavac ne može odbiti
Osiguranik kod koga je utvrđena II
kategorija invalidnosti ima pravo na:
1. raspoređivanje ili zaposlenje na
drugom odgovarajućem poslu;
2. prekvalifikaciju,
odnosno
dokvalifikaciju do navršene 55.
godine života.36
Rad u dane kada se ne radi (subota) smatra
se prekovremenim radom.
Ukoliko nisu ispunjeni uslovi za uvođenje
prekovremenog rada iz člana 32. Zakona
o radu (viša sila - požar, potres, poplava i
Osiguranik kod koga je utvrđena
II kategorija invalidnosti ima pravo na
naknadu:
■■ plaće od dana nastanka invalidnosti do
dana raspoređivanja ili zapošljavanja na
drugom odgovarajućem poslu, odnosno
Grupa
zaposlenika
odbila
raditi u subotu, posljedica je da se nalog
nije ispoštovao prema kupcu, u pitanju
je proizvodni proces, poslodavac tim
zaposlenicima daje otkaz ugovora o radu,
zaposlenici tuže poslodavca, spor traje
dvije godine. Općinski sud donosi presudu
vraćanja na posao, trenutno teče rok za
žalbu na presudu Kantonalnom sudu,
od koje će zavisiti sve. Da li poslodavac,
bez obzira na presudu suda, može odbiti
vraćanje na rad tih zaposlenika? Koja
odluka poslodavca bi bila najbolja?
vraćanje na rad zaposlenika protivno sudskoj
presudi, ukoliko je u presudi navedeno
da žalba ne odlaže izvršenje presude. U
protivnom, čeka se konačna odluka suda.
o zaposleniku sa smanjenom radnom
sposobnošću (u II kategoriju invalidnosti
razvrstavaju se osiguranici sa promijenjenom
radnom sposobnošcu34), koji je zaštićen
odredbama Zakona o radu,35 kojem ste dužni
u pismenoj formi ponuditi druge poslove za
koje je zaposlenik sposoban ili mu omogućiti
i stručno obrazovanje, osposobljavanje i
usavršavanje koje organizira poslodavac za
poslove na nekom drugom radnom mjestu.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 121
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
do upućivanja na prekvalifikaciju,
odnosno dokvalifikaciju;
■■ plaće
za
vrijeme
prekvalifikacije,
odnosno dokvalifikacije;
■■ plaće od dana završene prekvalifikacije,
odnosno
dokvalifikacije
do
dana
raspoređivanja, odnosno zapošljavanja
na drugom odgovarajućem poslu;
■■ zbog
manje
plaće
na
drugom
odgovarajućem poslu.37
Zakonom
o
radu
nije
predviđena
mogućnost otkaza ugovora o radu zbog toga
što poslodavac nema odgovarajuće radno
mjesto, već on ima obavezu da ga rasporedi
ili zaposli na drugom odgovarajućem poslu,
a do tada mu pripada pravo na naknadu
plaće kao da radi.
Odredbama člana 55. st. 5. i 6. Zakona o
zdravstvenoj zaštiti propisano je da se za
vrijeme privremene spriječenosti za rad
osiguranika, odnosno za vrijeme korišćenje
prava na naknadu plaće vrši nadzor.
Nadzor vrši kontrolor kantonalnog zavoda
osiguranja i pravno, odnosno fizičko lice za
vrijeme za koje ono isplaćuje naknadu plaće
na teret svojih sredstava.
Otkaz ugovora o radu direktoru firme
i obaveza poslodavca
PITANJE: Vlasnik privatne firme otkazuje
ugovor o radu direktoru, direktor traži da
ga se rasporedi na drugo radno mjesto,
u skladu sa stručnom spremom. Inače
direktor je bio sa SSS, mora li ga novi
poslodavac vratiti u firmu?
ODGOVOR: Ne postoji zakonska obaveza da
se direktor, nakon otkaza ugovora o radu,
rasporedi na neko drugo radno mjesto,
odnosno sa njim zaključi ugovor o radu na
nekom od radnih mjesta u tom pravnom licu,
ukoliko u ugovoru o radu na radnom mjestu
direktora nije takva obaveza ugovorena.
Godišnji odmor i porodiljsko odsustvo
PITANJE: Uposlenica radi dvije godine, 26.
12. 2013. otvara porodiljsko odsustvo, 26.
12. 2014. prekinut će ga. Da li ima pravo na
regres i godišnji za 2014. godinu (radit će
samo tri radna dana u 2014. godini)?
ODGOVOR: Ta zaposlenica ima pravo na
godišnji odmor za 2014. godinu i regres, jer
porođajno odsustvo se ne smatra prekidom
rada u smislu prava korištenja godišnjeg
odmora
122 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
Kako zaključiti ugovora sa
profesionalnim sportašem?
PITANJE: Može li se zaključiti ugovor sa
profesionalnim sportašem, a koji ne
uključuje ugovor o radu? Npr. ugovor o
djelu, autorski ugovor...
ODGOVOR: Sa svakim fizičkim licem može se
zaključiti ugovor o djelu ili autorski ugovor,
zavisno od poslova o kojima se radi, izuzev
slučajeva koje propisuje Zakon o radu,
koji propisuje da zaposlenik ne može, bez
odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun
sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja
poslodavac,38 a uvjeti i način prestanka
zabrane takmičenja uređuju se ugovorom
između poslodavca i zaposlenika.39
Legitimnost za potpisivanje
kolektivnog ugovora
PITANJE: Je li ništavan kolektivni ugovor
potpisan od strane predstavnika sindikata,
sa jedne strane, i predsjednika nadzornog
odbora (d.d.) koji nema ovlaštenje?
1. Može
li se nadzorni odbor
smatrati poslodavcem u kontekstu
potpisnika kolektivnog ugovora?
2. Da li je društvo aktivno legitimirano
da utvrđuje ništavnost?
ODGOVOR: Članom 112. stav 1. Zakona o
radu propisano je da na strani zaposlenika
kod zaključivanja kolektivnog ugovora
može biti sindikat ili više sindikata, a na
strani poslodavca može biti poslodavac, više
poslodavaca ili udruženje poslodavaca.
Statutom društva određeno je ko zastupa
i predstavlja društvo, što se odnosi i na
zaključivanje kolektivnog ugovora.
Ako statutom društva nije dato posebno
ovlaštenje
nadzornom
odboru
za
zaključivanje kolektivnog ugovora, onda
on nije mogao biti potpisnik kolektivnog
ugovora, a društvo kao poslodavac ima
aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka
za utvrđivanje ništavnosti.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Postoji li vremenski rok za
raspoređivanje invalida II kategorije
na adekvatno radno mjesto
Radna sedmica od pet dana i godišnji
odmor
vremenski period od momenta utvrđivanja
invalidnosti uposlenika do momenta
raspoređivanja na druge odgovarajuće
poslove?
jedan dan od 16.0. npr. u petak, da li mu
se od ukupnog broja preostalih dana 16.0.
uz petak koji je koristio, oduzima i subota,
dakle da mu se piše da je iskoristio dva
dana?
PITANJE: Ako je radno vrijeme raspoređeno
PITANJE: Koliko najduže može trajati na pet radnih dana, ako radnik uzme
ODGOVOR: Saglasno Zakonu o radu,40
poslodavac je dužan u pismenoj formi
ponuditi druge poslove za koje je
zaposlenik sposoban ili mu omogućiti i
stručno obrazovanje, osposobljavanje i
usavršavanje koje organizira poslodavac za
poslove na nekm drugom radnom mjestu.
Zakonom o radu nije utvrđen rok, odnosno
vremenski period od momenta utvrđivanja
invalidnosti uposlenika do momenta
raspoređivanja na druge odgovarajuće
poslove, a do tada mu pripada pravo na
naknadu plaće kao da radi.
Odredbama člana 55. st. 5. i 6. Zakona o
zdravstvenoj zaštiti propisano je da se za
vrijeme privremene spriječenosti za rad
osiguranika, odnosno za vrijeme korišćenje
prava na naknadu plaće vrši nadzor.
Nadzor vrši kontrolor kantonalnog zavoda
osiguranja i pravno, odnosno fizičko lice
za vrijeme za koje ono isplaćuje naknadu
plaće na teret svojih sredstava. Ni ovaj
zakon ne propisuje rok za obezbjeđivanje
odgovarajućih poslova takvom zaposleniku.
Godišnji odmor i regres
ODGOVOR: Ako je rad organiziran u manje od
šest radnih dana u sedmici, pri utvrđivanju
trajanja godišnjeg odmora smatra se da
je radno vrijeme raspoređeno na šest
radnih dana, ako kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije
drugačije uređeno.41
Odgovor zavisi od toga da li ste
pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom
za oblast vaše djelatnosti propisali da se
subota smatra neradnim danom u smislu
korištenja godišnjeg odmora.
Učešće u vojsci i radni staž u duplom
trajanju
PITANJE: Kako se reguliše pitanje upisivanja
učešća u vojsci (Armija BiH) u radni staž?
Da li se upisana vojska u smislu staža
uduplava? Ukoliko radnik dobrovoljno
upiše učešće u Armiji u radni staž, te se
tako ispune uslovi za penzionisanje, da li je
potrebna još i njegova pismena saglasnost?
ODGOVOR: Zakonom o radu propisano je
da ugovor o radu prestaje, između ostalog,
PITANJE: Da li se od radnika koji ne želi kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20
koristiti godišnji odmor može tražiti da
vrati primljeni regres?
ODGOVOR: Korištenje godišnjeg odmora
nije samo pravo već i obaveza zaposlenika,
koje se on ne može odreći, odnosno odbiti
da koristi godišnji odmor. Kako se godišnji
odmor koristi prema planu korištenja ili
rješenju o korištenju koje donosi poslodavac,
u vrijeme koje je određeno za korištenje
godišnjeg odmora zaposleniku se ne treba
dozvoliti da radi, a ukoliko ga ne možete
spriječiti, pripada mu naknada plaće kao da
je na godišnjem odmoru (bez naknade za
topli obrok, za prevoz i sl.). Također mu ne
možete tražiti da vrati primljeni regres.
godina staža osiguranja, odnosno navrši 40
godina staža osiguranja, ako se poslodavac i
zaposlenik drugačije ne dogovore.42
Saglasno Zakonu o penzijskom i invalidskom
osiguranju, u penzijski staž uračunava se:
■■ Staž osiguranja koji se računa s
efektivnim trajanjem43
■■ Staž osiguranja s uvećanim trajanjem44 i
■■ Poseban staž.45
Licima koja su uzela učešće
u pripremama za odbranu Bosne i
Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće
u odbrani BiH kao pripadnici Armije
Republike Bosne i Hercegovine, odnosno
Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih
poslova, saglasno propisima koji su se na
njih odnosili prije stupanja na snagu ovog
zakona, u penzijski staž, kao poseban staž
u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme
koje su proveli u pripremama za odbranu,
odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u
periodu od 18. septembra 1991. godine do
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 123
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
23. decembra 1995. godine.
Vlada Federacije će, na prijedlog
federalnog ministra odbrane, u roku od tri
mjeseca od dana stupanja na snagu ovog
zakona, donijeti propis o kriterijima, načinu
i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja
na osnovu kojih se vrijeme iz stava 1. ovog
člana priznaje u penzijski staž kao poseban
staž.
U budžetu Federacije Bosne i
Hercegovine obezbjeđuju se sredstva za
pokriće dijela visine penzije po osnovu
priznatog posebnog staža iz člana 94. Zakona
i to za penzije ostvarene prema Zakonu.
Poseban staž ne računa se u penzijski
staž licima koja su pravosnažnom presudom
osuđena zbog krivičnog djela ratnog zločina.
Licu koje je pribavilo uvjerenje na osnovu
kojeg se navedeno vrijeme priznaje u
penzijski staž kao poseban staž može na
osnovu tog uvjerenja izvršiti upis posebnog
staža u radnu knjižicu, ali nije obavezno.
Ukoliko radnik dobrovoljno upiše učešće u
Armiji u radni staž, te se tako ispune uslovi
za penzionisanje, nije potrebna nikava
saglasnost zaposlenika za prestanak ugovora
o radu zbog penzionisanja.
Naknada plaće porodilji – zakonski
osnov
PITANJE: Kojim propisima je regulisana
naknada plate porodiljama?
ODGOVOR:
Naknada plaće porodiljama
regulisana je kantonalnim zakonima o
socijalnoj zaštiti, donesenim na osnovu
ovlaštenja i federalnog Zakona o osnovama
socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata
i zaštite porodice sa djecom („Službene
novine Federacije BiH“, br. 36/99, 54/04,
39/06 i 14/09).
koje se odnose na povrede obaveza.46 Način
na koji će društvo - poslodavac omogućiti
zaposleniku odbranu može biti i komisija.
Komisija može imati samo nadležnost
da, kad poslodavac otkaže ugovor o radu
zaposleniku (rok 15 dana od dana saznanja za
činjenicu zbog koje se daje otkaz), zbog toga
što je utvrdio da je zaposlenik počinio teži
prijestup ili težu povredu radnih obaveza
iz ugovora o radu, da sasluša zaposlenika i
omogući mu odbranu u okviru tog roka od
15 dana od dana saznanja.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu,
poslodavac je dužan, u slučaju spora pred
nadležnim sudom, da dokaže postojanje
razloga za otkaz.
Odgovarala: Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.
Mirovinsko/penziono osiguranje za
nezaposlene općinske vijećnike
PITANJE: U Općini Goražde od 2007. godine
Općinsko vijeće je donijelo odluku kojom je
određeno da općinskim vijećnici koji nisu
socijalno osigurani ni po kojem osnovu
(penziono i zdravstveno osiguranje) mogu
to pravo ostvariti u Općini Goražde po
osnovu obavljanja vijećničke funkcije.
Na osnovi te odluke dio vijećnika je, uz
zahtjev i drugu dokaznu dokumentaciju
da nisu u radnom odnosu, ispred
Općine Goražde prijavljen na penziono
i zdravstveno osgiuranje bez zasnivanja
radnog odnosa, a nakon donošenja
rješenja o osnivanju tog prava. Kako nije
radni odnos, sad imamo problema oko tog
staža jer smo uplaćivali doprinose na PIO,
zdravstvo na osnovu paušala, ali nismo
uplaćivali doprinose za nezaposlenost
tako da u PIO taj staž ne obračunavaju pri
odlasku u penziju. Šta nam je činiti?
Disciplinski postupak
ODGOVOR: Zakonom o penzijskom i
PITANJE: Da li privredno društvo koje je invalidskom osiguranju („Službene novine
u privatnom vlasništvu može provoditi
disciplinske postupke radi težih i lakših
povreda radne dužnosti i oformiti
komisiju koja će utvrditi sve činjenice i
dati mogućnost radniku da iznese odbranu
na prijavu koju je dobio radi povrede
radne dužnosti pismeno i usmeno pred
komisijom?
ODGOVOR: Na privredno društvo u privatnom
vlasništvu odnose se odrebe Zakona o radu
124 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01,
73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), propisano je da
se prava utvrđena ovim zakonom mogu
ostvariti samo ukoliko su plaćeni doprinosi
za penzijsko i invalidsko osiguranje. Dakle,
navedenom odredbom zakonodavac je
uvjetovao ostvarivanje prava činjenicom
plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko
osiguranje, a ne plaćanjem drugih zakonom
propisanih
doprinosa,
uključujući
i
doprinose za zdravstveno osiguranje,
odnosno doprinose za slučaj nezaposlenosti!
Iz navedenog jasno proizlazi da se, u
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
konkretnom slučaju, penzijski staž za koji
su plaćeni doprinosi mora uzeti u obzir
prilikom izračuna penzije, bez obzira na to
što eventualno nisu plaćeni drugi zakonom
propisani doprinosi.
Sa tim u vezi, upoznajemo da za
period nakon 1. 1. 2011. godine, u skladu
sa Zakonom o jedinstvenom sistemu
registracije, kontrole i naplate doprinosa
(„Službene novine Federacije BiH“, broj
42/09),
poslove vezane za registraciju,
kontrolu i naplatu doprinosa vrši Porezna
uprava Federacije BiH. Navedena uprava u
postupku ostvarivanja prava, Federalnom
zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje,
koji rješava o pravima, dostavlja podatke
o uplaćenim doprinosima za penzijsko
i invalidsko osiguranje, na osnovu čega
nosilac osiguranja, pod uvjetom da
su doprinosi za penzijsko i invalidsko
osiguranje plaćeni, iste mora uzeti u obzir.
Praktičan problem eventualno može nastati
ukoliko u aktu Porezne uprave Federacije
BiH nisu razvrstani doprinosi po vrstama
(doprinosi za PIO, zdravstveno osiguranje,
doprinose za nezaposlenost), pa se ne vidi
činjenica da su doprinosi za penzijsko i
invalidsko osiguranje uplaćeni, već se npr.
daje uopćena konstatacija da su doprinosi
djelimično plaćeni, odnosno neuplaćeni.
U tom slučaju smo mišljenja da bi se od
Porezne uprave Federacije BiH trebalo
tražiti dodatno izjašnjenje, koje se odnosi
samo na doprinose za penzijsko i invalidsko
osiguranje.
Na pitanje odgovorio:
Kenan Spahić, mr. sc.
(Napomene)
1 Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu
zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:
1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih,
tehničkih ili organizacijskih razloga, ili
2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava
svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu
u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s
obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko
stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika,
ne može osnovano očekivati od poslodavca da
zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga
obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim
poslovima.
2 Član 88.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu
zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog
roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za
teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza
iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da
ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da
nastavi radni odnos.
U slučaju lakših prijestupa ili lakših
povreda radnih obaveza iz ugovora o radu,
ugovor o radu se ne može otkazati bez
prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.
Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog
člana sadrži opis prijestupa ili povrede
radne obaveze za koje se zaposlenik smatra
odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže
ugovor o radu bez davanja predviđenog
otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup
ponovi.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom
o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili
povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
3 Član 26. stav 3. Zakona o radu.
4 Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03).
5 Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu
zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:
1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih,
tehničkih ili organizacijskih razloga, ili
2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava
svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu
u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s
obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko
stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika,
ne može osnovano očekivati od poslodavca da
zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga
obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim
poslovima.
6 Čl. 98. i 99. Zakona o radu.
7 Član 18. Zakona o radu.
Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se
ugovoriti probni rad.
Probni rad iz stava 1. ovog člana ne može trajati
duže od šest mjeseci.
Ako je ugovoren probni rad, otkazni rok iznosi
najmanje sedam dana.
8 Član 64. Zakona o radu
Zaposleniku koji je pretrpio povredu
na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za
vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad,
poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.
U slučajevima i za vrijeme iz stava 1.
ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku
otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu
s ovim zakonom i na određeno vrijeme.
9 Člana 72. stav 3. Zakona o radu
Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za
vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog
okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila,
privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu
sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i
ugovorom o radu.
10 Član 88. Zakona o radu
Poslodavac može otkazati ugovor o radu
zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog
roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 125
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
za teži prijestup, ili za težu povredu radnih
obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve
prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od
poslodavca da nastavi radni odnos.
U slučaju lakših prijestupa ili lakših
povreda radnih obaveza iz ugovora o radu,
ugovor o radu se ne može otkazati bez
prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.
Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog
člana sadrži opis prijestupa ili povrede
radne obaveze za koje se zaposlenik smatra
odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže
ugovor o radu bez davanja predviđenog
otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup
ponovi.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom
o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili
povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
11 Član 97. Zakona o radu
Odredbe ovog zakona koje se odnose
na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada
poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi
zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod
izmijenjenim uvjetima.
Ako zaposlenik prihvati ponudu
poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava
pravo da pred nadležnim sudom osporava
dopuštenost takve izmjene ugovora.
12 Član 20. Zakona o radu
Prekidom ugovora o radu iz člana 19.
stav 4. ovog zakona ne smatraju se prekidi
nastali zbog:
1. godišnjeg odmora;
2. bolovanja;
3. porođajnog odsustva;
4. odsustva sa rada u skladu sa zakonom,
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili
ugovorom o radu;
5. perioda između otkaza ugovora o radu i dana
povratka na radno mjesto na osnovu odluke
suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom,
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili
ugovorom o radu;
6. odsustva sa posla uz saglasnost poslodavca;
7. vremenskog perioda od 15 dana između
ugovora o radu s istim poslodavcem, osim ako
kolektivnim ugovorom nije drugačije utvrđeno.
13 Član 41. Zakona o radu.
14 Član 44. stav 2. Zakona o radu.
15 Član 66. Zakona o radu.
16 Zakon o zaštiti na radu („Službeni list
SRBiH“, broj 22/90, „Službeni list RBiH“, br.
16/92 i 13/94, i „Službene novine Federacije
BiH“, broj 6/98).
17 Član 64. Zakona o radu
Zaposleniku koji je pretrpio povredu
na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za
vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad,
poslodavac ne može otkazati ugovor o radu.
U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog
člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati
ugovor o radu koji je zaključen u skladu s ovim
zakonom i na određeno vrijeme.
126 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
18 Član 88. Zakona o radu.
19 Član 90. Zakona o radu.
20 Član 73. Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju („Službene novine Federacije BiH“,
br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i
55/12).
21 Član 28. stav 2. Zakona o PIO.
22 Član 74. Zakona o PIO.
23 Član 75. Zakona o PIO.
24 Član 81. Zakona o PIO.
25 Član 67. Zakona o radu.
26 Član 33. Zakona o ustanovama („Službeni list
RBiH“, br. 6/92, 8/93 i 13/94).
27 Kolektivni ugovor o pravima i obavezama
poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva
na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, broj 61/07).
28 Čl. 37. i 55. st. 1. i 2. i član 64. stav 1. Zakona
o zdravstvenom osiguranju („Službene novine
Federacije BiH“, br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11).
29 Član 28. Zakona o zdravstvenom osiguranju
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 30/97,
7/02, 70/08 i 48/11).
30 Član 23. i 24. Zakona o zaštiti na radu
(„Službeni list SRBiH“, broj 22/90, „Službeni
list RBiH“, br. 16/92 i 13/94, i „Službene novine
Federacije BiH“, broj 6/98).
31 Član 38. Zakona o zaštiti na radu.
32
Član 5.
Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje
se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji
položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere,
političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili
socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili
kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva
u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u
sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u
pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja,
uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o
radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog
odnosa.
U smislu stava 1. ovog člana, ne
isključuju se razlike:
1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na
zahtjevima koji se odnose na određeni posao;
2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane
su na nesposobnosti lica da obavlja poslove
predviđene za određeno radno mjesto ili
da savlada program potrebnog stručnog
usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac
ili lice koje osigurava stručno usavršavanje
uložilo razumne napore za prilagođavanje
posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za
osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja
ili usavršavanja, ukoliko je to moguće;
3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje
položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom
ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili
fizičkom položaju.
U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog
člana:
1. lice čija prava su povrijeđena može zbog
povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom
ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu
diskriminacije;
3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba
ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno
uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu.
33 Zakon o ustanovama.
34 Član 27. Zakon o PIO.
35 Čl. 66. i 67. Zakona o radu.
36 Član 74. Zakona o PIO.
37 Član 75. Zakona o PIO.
38 Član 77. Zakona o radu.
39 Član 80. Zakona o radu.
40 Čl. 66. i 67. Zakona o radu.
41 Član 43. stav 2. Zakona o radu.
42 Član 86. tačka 3. Zakona o radu.
43 Čl. 83-88. Zakona o PIO.
44 Čl. 89-93. Zakona o PIO.
45 Čl. 94. i 95. Zakona o PIO.
46 Čl. 88-92. Zakona o radu.
SAVJETODAVNI SERVIS JAVNE NABAVKE
PITANJE: Da li se može napraviti aneks
ugovora dok se ne provede tender?
ODGOVOR: Opće pravilo u javnim nabavama
je da se ugovor ne može proširiti, obnoviti
ili produžiti, kako u vezi sa količinom
robe, odnosno obimom usluga / radova,
tako i u odnosu na period isporuke,
odnosno izvršenja, u odnosu na ono što je
određeno u tenderskoj dokumentaciji i u
zaključenom ugovoru. Shodno tome, za bilo
kakve nove nabave nakon što je postojeći
ugovor realizovan, odnosno kada je prestala
njegova važnost po bilo kom osnovu ili
za nove nabave koje nisu obuhvaćene
ugovorom, nužno je zaključenje novog
ugovora, nakon provedenog odgovarajućeg
postupka. Također, ističemo da Zakon o
javnim nabavama BiH ne poznaje termin
aneks ugovora pa, u skladu sa tim, nije
moguće zaključiti aneks osnovnog ugovora
niti produžavati važenje postojećih ugovora.
Za svaku nabavu, pa i za nabavu dodatnih
roba, usluga ili radova ugovorno tijelo dužno
je provesti odgovarajući postupak propisan
Zakonom.
Shodno tome, u svakom slučaju kada dolazi
do trošenja javnih sredstava, ugovorna tijela
definirana u članku 3. Zakona dužna su
primijeniti neki od postupaka utvrđenih
Zakonom, u ovisnosti od ispunjenosti uvjeta
za svaki pojedini postupak. U protivnom bi
svako ugovorno tijelo provelo jedan postupak
javne nabave i konstantno potpisivalo anekse
ugovora s istim dobavljačem, do isteka
potrebe za konkretnim predmetom nabave.
To ugrožava, zapravo potpuno eliminiše,
konkurenciju što je protivno osnovnim
principima javnih nabava, utvrđenim u
članku 1. Zakona.
PITANJE: Da li se poslovi održavanja klima
(sistemske i pojedinačne) mogu pokriti
objavom jednog tendera ili više njih?
ODGOVOR: Sukladno principima ZJNBiH, kao
i definiranju koja pružaju podzakonski akti
(kao npr. standardni oblici za obavijesti i, na
kraju, prema praksi EU), postupak javnih
nabava općenito ima za rezultat odabir
jedne, najpovoljnije ponude i, shodno tome,
zaključivanje, odnosno potpisivanje jednog
ugovora.
Isto tako, nije nedozvoljeno da jedan postupak
javne nabave ima za rezultat zaključenje više
ugovora, ali ipak pod uvjetom da je predmet
postupka jasno podijeljen u više lotova, i
samo u tom slučaju, postupak nabave se
može završiti zaključivanjem više ugovora.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 127
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Upotreba lotova podrazumijeva opće pravilo
„jedan lot – jedan ugovor“, gdje naravno
zaključivanje odvojenih ugovora ne mora
biti neophodno ako jedan isti ponuditelj
dobije više lotova.
Općenito, podjela nabave na lotove ima
dva osnovna cilja, kao što su osiguranje
maksimalne konkurencije i smanjenje
troškova postupka javne nabave. Pored
toga, podjela nabave na lotove pomaže
potencijalnim ponuditeljima na način da
lakše i uz minimalne troškove pripreme
svoju ponudu.
Razlozi za odluku ugovornog tijela da podijeli
nabavu na više određenih lotova mogu
biti različiti, npr. da omoguće (pravičnu)
konkurenciju, da osiguraju potrebnu
različitost nabave robe, da racionaliziraju
postupak nabave i sl.
Prilikom podjele predmeta nabave na
lotove treba voditi računa da unutar lota
predmeti budu što sličniji, homogeni i da
pripadaju istoj skupini. Dosadašnja praksa
u određenim slučajevima je pokazala da
ugovorna tijela u pojedinim slučajevima
ne definiraju na odgovarajući način
nabavne kategorije ili grupe nabava.
Primjer lošeg grupiranja predmeta nabave
je stavljanje u istu grupu PC, klimauređaja, kopirnih aparata, grijalice i sl.
Imajući na umu da tako različiti predmeti
na tržištu obično imaju različite kategorije
dobavljača i čak ih i održavaju / servisiraju
različite kategorije dobavljača, jasno je da
ovakvo grupiranje predmeta nabave nije
odgovarajuće, ni s aspekta ostvarivanja
pravične konkurencije, ni s aspekta
procedura.
U ovom kontekstu, pomenimo još da ovakva
praksa vodi do neodgovarajuće definicije
relativnog vrijednosnog razreda nabave, što
je osnov za odabir postupka nabave koji će se
primijeniti.
Nadalje, kod ovog pitanja treba dobro voditi
računa da, sukladno članku 6. stavak (8)
Zakona ugovornim tijelima, nije dozvoljeno
dijeljenje predmeta ugovora sa namjerom
izbjegavanja primjene nabavnih postupaka
utvrđenih ovim zakonom. Ugovor se
može dijeliti samo ako su svi dijelovi tako
podijeljenog ugovora predmet istog postupka
u javnoj nabavi koji je, sukladno odredbama
ovog zakona, odabran za cjelokupni ugovor.
PITANJE: Da li se ugovori mogu potpisati na
više godina?
ODGOVOR: Na samom početku „lanca nabave“
128 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
nalazi se identifikacija potreba ugovornog
tijela i osiguranje finansijskih sredstava,
odnosno odobrenje proračuna za predmetnu
nabavu. To znači da je financijska sredstva
za predmetnu nabavu potrebno osigurati,
odnosno odobriti prije postupka, a ne
nakon provedenog postupka, to jest nakon
donošenja odluke o dodjeli ugovora.
U tom smislu je, primjerice, diskutabilna
namjera ugovornog tijela da provede
postupak javne nabave roba, radova ili
usluga sa najpovoljnijim dobavljačem za
period od, recimo, četiri godine putem
sklapanja ugovora o javnoj nabavi, jer ne
postoje već osigurana proračunska sredstva
za cijeli taj period, a također bi sklapanje
ugovora o javnoj nabavi na isti način moglo
dovesti u pitanje osnovne principe Zakona,
kao što su efikasno trošenje javnih sredstava,
aktivne i otvorene konkurencije te jednakog
tretmana svih dobavljača.
Također je dvojbeno, primjerice, i utvrđivanje
cijene za tako dug period imajući u vidu
stanje na tržištu i u gospodarstvu u cjelini,
što čini upitnim mogućnost realizacije
ugovora na ovako dug period.
Napominjemo da Zakon o proračunu
FBiH („Službene novine FBiH“, broj
19/06) propisuje da se upravljanje i izrada
proračuna
zasnivaju
na
dokumentu
okvirnog proračuna koji obuhvaća najmanje
fiskalnu godinu i dvije naredne fiskalne
godine. Dakle, planiranje konkretne nabave
se može vršiti za vremenski period za koji
su sredstva osigurana, odnosno planirana
u dokumentu okvirnog proračuna vašeg
ugovornog tijela.
PITANJE: Mora li se raspisati tender za
realizaciju kredita Saudijskog fonda?
ODGOVOR: Nisu nam poznati uvjeti po kojima
se daju krediti pomenutog fonda. Međutim,
člankom 5. Zakona o javnim nabavama
BiH predviđeno je u kojim slučajevima
ugovorno tijelo može donijeti odluku da
dodijeli ugovor bez primjene postupaka
javne nabave definiranih Zakonom.
Slijedom članka 5. stavak 1. točka c)
koji propisuje kako idu „ugovori koji se
dodjeljuju sukladno sporazumu prema
kojem se primjenjuje posebna procedura
međunarodnih, kreditnih ili donatorskih
subjekata“, ističemo sljedeće:
Ova kategorija uključuje ugovore koji
se
dodjeljuju
sukladno
postupcima
o
međunarodnom
kreditiranju
ili
donatorskim
organizacijama.
Ovo
odražava međunarodnu praksu u smislu
da sporazumi između međunarodnih
organizacija (kreditor ili donator) i korisnika
(države koja prima pomoć) obično uključuju
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i stavku po kojoj dodjela ugovora o javnim
nabavama prema tom sporazumu mora biti
vršena sukladno postupcima te određene
organizacije (npr. ugovori sa Svjetskom
bankom – WB ili Evropskom bankom za
obnovu i razvoj – EBRD, gdje se definira da
se postupak javne nabave provodi sukladno
procedurama WB, odnosno EBRD-a).
Ugovori o javnoj nabavi koji podliježu
drugačijim pravilima i provode se temeljem
sporazuma sklopljenog između jedne ili više
država za projekt koji će ugovorne strane
zajednički izvoditi ili koristiti, pri čemu
se sporazumom jasno precizira postupak
javne nabave, odnosno koja procedura
javne nabave će se primjenjivati u realizaciji
pomenutog sporazuma.
Dakle, temeljni uvjet za primjenu izuzeća
je da se međunarodnim sporazumom ili
kreditnim ili donatorskim sporazumom
jasno i nedvosmisleno definiraju procedure
javne nabave.
Svaki put kada se primjenjivost Zakona
procjenjuje u odnosu na dati ugovor,
ugovorno tijelo je dužno i odgovorno da
pažljivo ispita stvarnu situaciju kako bi bilo
sigurno da su uvjeti za izuzeće adekvatno
ispunjeni. Međutim, važno je striktno
razmotriti uvjete za izuzeće. Temeljni
principi sistema javnih nabava, definirani u
članku 1. Zakona, kao što je ekonomičnost,
otvorena
konkurencija,
princip
jednakog tretmana, nediskriminacija i
transparentnost, ne mogu biti ugroženi
zlouporabom izuzeća od primjene Zakona
i neopravdanim izbjegavanjem osnovnih
postupakak javnih nabava.
PITANJE: Ugovoreni dobavljač nema
traženog lijeka. Kako ga nabaviti, a da
zakonski bude ispravno (radi se o hitnosti
– bolnica)?
ODGOVOR: Pored otvorenog postupka, koji
je i najtransparentniji, Zakon o javnim
nabavama BiH poznaje ubrzani postupak,
koji
podrazumijeva
oblik
ubrzanog
ograničenog postupka koji može biti
primijenjen kada poštivanje propisanih
rokova nije moguće zbog hitnosti, prijetnje
ugrožavanja okoliša ili više sile. Ovaj
postupak može se koristiti samo u slučaju
žurnosti ili više sile koje se ne mogu pripisati
ugovornom tijelu, i nije moguće poštovati
ustaljene vremenske rokove.
U slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za
primjenu ubrzanoga ograničenog postupka,
ugovorno tijelo ima pravo utvrditi rok za
primitak zahtjeva koji nije kraći od osam
dana i rok za primitak ponuda koji nije kraći
od pet dana.
Ukoliko
pak
primjena
ubrzanog
ograničenog postupka nije moguća, jer nije
moguće ispoštovati gore navedene rokove,
člankom 11. stavak (4) točka a) podtočka
(4) Zakona određeno je da ugovorna tijela,
izuzetno,
mogu
ugovore
dodjeljivati
putem pregovaračkog postupka bez objave
obavijesti, kada se izuzetno, zbog dokazivih
razloga krajnje hitnosti prouzrokovane
događajima nepredvidivim za dato ugovorno
tijelo, ne mogu ispoštovati ovim zakonom
utvrđeni minimalni rokovi za ubrzani
ograničeni postupak. Okolnosti kojima se
opravdava izuzetna hitnost postupka ne
smiju se ni u kom slučaju moći dovesti u
vezu s ugovornim tijelom.
Uvjeti za primjenu ovog postupka u
takvim slučajevima moraju biti ispunjeni
kumulativno i specificirani su u članku 11.
stavak (4) točka a) podtočka (4) Zakona, kako
slijedi:
■■ razlozi krajnje hitnosti moraju biti
dokazivi (objektivni), što znači da se
razlozi mogu na uvjerljiv način objasniti
javnosti,
■■ okolnosti krajnje hitnosti moraju biti
izazvane događajima koje ugovorno
tijelo, prema objektivnoj procjeni, nije
moglo predvidjeti i
■■ te okolnosti moraju poticati od vanjskih
uzroka i ne smiju se ni u kom slučaju
moći dovesti u vezu s ugovornim tijelom.
Napominjemo da samo ugovorno tijelo, prije
donošenja odluke o pokretanju konkretnog
pregovaračkog postupka bez objavljivanja
obavijesti o nabavi, mora ocijeniti da li su se
ispunili uvjeti iz članka 11. stavak (4) točka
a) podtočka (4), te biti u stanju dokazati
ispunjenost tih uvjeta pred Uredom za
razmatranje žalbi (u slučaju žalbenog
postupka), nadležnim Uredom za reviziju,
kao i pred javnošću, osobito s obzirom
na notornu činjenicu da je pregovarački
postupak
najmanje
transparentan
i
konkurentan.
Dakle, konačna odluka o ispunjenosti uvjeta
za eventualnu primjenu pregovaračkog
postupka bez objavljivanja obavijesti je
na ugovornom tijelu, ali također i sva
odgovornost za donesenu odluku.
Nadalje, ističemo da je veoma preporučljivo
da ugovorna tijela na početku svake godine,
odnosno odgovarajućeg razdoblja donesu
plan nabava. Naime, Zakon nije definirao
obvezu donošenja plana nabava za ugovorna
tijela. Međutim, uočeno je da ugovorna
tijela ne planiraju nabave, što im u realizaciji
otežava postupke nabava. Dakle, ugovorna
tijela bi trebala pravovremeno donijeti
planove nabava, u skladu sa proračunom,
odnosno financijskim planom. Plan nabava
bi obvezno trebao sadržati predmet nabave,
količine ili opseg nabava, odobrena sredstva
za planiranu nabavu, kao i rok do kojeg je
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 129
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
potrebno provesti postupak javne nabave. U
slučaju hitnih nabava, koje nisu predviđene
planom nabava, moguće je da se plan nabave
izmijeni, tj. dopuni sa tom novonastalom
nabavom.
Nakon što ugovorno tijelo provede postupak
javne nabave, izabere najboljeg ponuđača te
dodijeli ugovor, obvezno je pratiti realizaciju
tog ugovora te prije isteka ugovora, u slučaju
postojanja potrebe za istim predmetom
nabave,
blagovremeno
pokrenuti
odgovarajući postupak javne nabave.
Blagovremeno
pokretanje
postupka
podrazumijeva da ugovorno tijelo uzme u
obzir razdoblje potrebno da se postupak
provede i dodijeli ugovor, odnosno da uzme
u obzir Zakonom propisane minimalne
rokove za prijem ponuda, vrijeme potrebno
za evaluaciju ponuda te za obavještavanje
sudionika u postupku o rezultatima
postupka, kao i rok od 15 dana od dana kada
ponuđači budu obaviješteni o rezultatu
postupka do zaključenja ugovora koji
uključuje rok za podnošenje prigovora i
žalbu.
Što se tiče mogućnosti pokretanja bilo
kojeg postupka javne nabave, a da ranije
pokrenuti postupak za isti predmet nabave
nije okončan, takvo postupanje nije
predviđeno Zakonom i može dovesti do niza
komplikacija i nemogućnosti okončanja bilo
kojeg od pokrenuta dva postupka u skladu
sa Zakonom.
Naime, pokretanje bilo kojeg novog
postupka prije okončanja ranije pokrenutog
za isti predmet nabave dovodi do situacije
da ugovorno tijelo ima dva postupka javne
nabave za isti predmet što, na kraju, može
imati za posljedicu zaključenje dva ugovora
za isti predmet nabave. Isto tako, otvara
se mogućnost prigovora i žalbe upravo iz
razloga što ranije pokrenuti postupak za isti
predmet nabave nije okončan.
PITANJE: Molim vas da date opis procedure
(kako teče) od početka do kraja i rokova
(npr. neki primjer iz prakse).
ODGOVOR: Odgovor na ovo pitanje bi
iziskivao najmanje 15-20 strana teksta sa
odgovarajućim dijagramima toka. Za ovo
pitanje pogledati Priručnik javnih nabava,
koje je urađen u okviru EU Twinning
Light projektom „Jačanje institucionalnih
kapaciteta Agencije za javne nabavke Bosne
i Hercegovine (AJN)“ na stranici:
h t t p : / / w w w. j a v n e n a b a v k e . g o v. b a /
publikacije/prirucnik_za_javne_nabavke.
pdf
130 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
PITANJE: Kako provesti postupak nabavke
goriva za službena vozila – konkurentski
zahtjev. Uslov je da benzinska pumpa ne
smije biti udaljena od centra grada više od
2 km. Da li se može navesti taj uslov?
ODGOVOR: Javna nabava nafte i naftnih
derivata je vrlo specifična, a ogleda se
kako u kvalifikacijskim uvjetima samih
dobavljača, karakteristika samog predmeta
nabave (gorivo ili ostali naftni derivati), tako
i u činjenici promjenjivosti cijena kojima je
podložan ovaj predmet nabave.
Promjenjivost cijena nafte i naftnih derivata
rezultat je cijelog niza faktora kao što su:
kretanje cijene nafte i naftnih derivata na
svjetskom tržištu, mediteranske promjene
cijena, troškova transporta, promjene
deviznog tečaja, promjene propisa, itd.
Nadalje, pri korištenju konkurentskog
zahtjeva za dostavu ponuda kod ove vrste
nabave, ugovorno tijelo treba obratiti
pozornost na kvalifikacijske kriterije. Dakle,
konkurentski zahtjev je pogodan samo uz
dobre kvalifikacijske kriterije. Ukoliko pak
ugovorno tijelo smatra da kriterij najniže
cijene, koji je isključivi kriterij za dodjelu
ugovora kod konkurentskog zahtjeva za
dostavu ponuda, ne bi bio adekvatan u
postupku javne nabave naftnih derivata,
tada se može odlučiti za provođenje
otvorenog postupka sa kriterijem ekonomski
najpovoljnije ponude, gdje bi se kao
potkriterij predvidjeli operativni troškovi
shodno članku 34. Zakona. Na taj način bi
se ispoštovale odredbe Zakona, a ugovorno
tijelo bi nabavilo predmet nabave na
efikasan, transparentan i nediskriminirajući
način, uz ostvarivanje jednakog tretmana
potencijalnih dobavljača.
Ipak, ukoliko se ugovorno tijelo odlučilo
za primjenu konkurentskog zahtjeva za
dostavu ponuda za nabavu naftnih derivata,
može u tenderskoj dokumentaciji predvidjeti
kojem dobavljaču će dati prednost u slučaju
da budu primljene ponude s identičnom
cijenom, međutim takva mogućnost mora
decidirano biti navedena u tenderskoj
dokumentaciji.
Osobito je važno istaći da ugovorna tijela,
prilikom pripreme tenderske dokumentacije
za nabavu nafte i naftnih derivata, moraju
voditi računa o promjenjivosti cijena
tog specifičnog predmeta nabave, te se
stoga opravdano može postaviti pitanje
svrsishodnosti korištenja fiksnih cijena za
javnu nabavu nafte i naftnih derivata.
Iz navedenog razloga, ugovorno tijelo ima
mogućnost u tenderskoj dokumentaciji
predvidjeti varijabilnu cijenu - sukladno
članku 39. stavak (3) Zakona - te na temelju
fiksnih, objektivnih pravila predvidjeti
klauzulu o izmjeni cijene koja je dostupna
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
jednako svim ponuđačima.
Varijabilna cijena se može zasnivati na
cjenovnoj formuli koja je unaprijed utvrđena
u tenderskoj dokumentaciji, te predviđa u
kojim slučajevima i u kom matematičkom
omjeru cijena može varirati ukoliko dođe do
promijenjenih okolnosti koje su relevantne
za konkretan ugovor o javnoj nabavi nafte i
naftnih derivata.
Glede kvalifikacijskih kriterija vezanih za
pitanje tehničke i profesionalne sposobnosti
kandidata ili ponuđača definiranih člankom
26. Zakona, navedeni su dokazi o tehničkoj
sposobnosti kandidata, odnosno ponuđača,
koje ugovorno tijelo može zahtijevati, a koji
se mogu osigurati na jedan ili više načina:
a) lista glavnih isporuka dobavljača
izvršenih u posljednje 2-3 godine
sa
vrijednostima,
datumima
i
primateljima
uz
osiguranje
dokumenata u obliku potvrda
izvršenih isporuka koje su izdali
primatelji ili, ukoliko se takve potvrde
ne mogu osigurati iz razloga izvan
kontrole dobavljača, o izvršenim
isporukama;
b) opis tehničke opremljenosti i
osposobljenosti dobavljača, mjera
za osiguranje kvalitete i njezinu
opremljenost i osposobljenost za
ispitivanje i istraživanje;
c) navode o angažiranom tehničkom
osoblju i tehničkim tijelima, bez
obzira na to pripadaju li neposredno
dobavljaču;
d) uzorke,
opise
i/ili
fotografije
proizvoda koji su predmet isporuke,
a čiju je vjerodostojnost dobavljač
obavezan
potvrditi
ukoliko
to
ugovorno tijelo zahtijeva;
e) uvjerenja koja su izdale agencije
za
kontrolu
kvalitete
čija
je
kompetentnost priznata, a kojima
se jasno utvrđenim referentnim
navođenjem
odgovarajućih
specifikacija ili standarda potvrđuje
podobnost proizvoda;
f) u slučaju kada su proizvodi koji se
nabavljaju složeni ili ukoliko se,
iznimno, osiguravaju za posebne
namjene,
provjera
proizvodnih
kapaciteta dobavljača te, ako je to
potrebno, i njegovih kapaciteta za
proučavanje i istraživanje, kao i mjera
za kontrolu kvalitete koju provodi
ugovorno tijelo ili koju u njegovo ime
provodi mjerodavno zvanično tijelo
zemlje u kojoj je registriran;
g) priopćenje / naznaka elemenata ugovora
koji dobavljač namjerava podugovarati.
Dakle, točka b) daje mogućnost ugovornom
tijelu da provjeri tehničku opremljenost i
osposobljenost dobavljača, koja se prilikom
javne nabave nafte i naftnih derivata može
odnositi na:
■■ posjedovanje skladišnih kapaciteta koji
ispunjavaju uvjete za obavljanje ove
djelatnosti,
■■ posjedovanje
prevoznih
kapaciteta
(cisterne),
■■ kontrolu kvaliteta naftnih derivata,
■■ odgovarajuće odobrenje u smislu
kontrole cijena,
■■ broj i teritorijalnu rasprostranjenost
prodajnih mjesta (crpki).
U konkretnom slučaju, broj i teritorijalna
rasprostranjenost benzinskih crpki može
biti kvalifikacijski kriterij, ali ne i potkriterij
za dodjelu ugovora. Međutim, ugovorno
tijelo može kao potkriterij kriterija
ekonomski najpovoljnije ponude predvidjeti
„operativni trošak“.
Operativni troškovi su troškovi rada
i održavanja kupljenih (unajmljenih)
mašina (potrošnja goriva, potrošnja tonera
- za štampače, provjera i popravka), rad,
održavanje i čišćenje opreme (npr. bolničke
opreme), grijanje, održavanje i čišćenje
izgrađenih zgrada, itd. Takvi troškovi mogu
se procijeniti i ukupna vrijednost za neki
realan rok trajanja se može preračunati. Ako
se operativni troškovi koriste kao kriterij za
ocjenu, na ponuđačima je da opišu i navedu
operativne troškove u svojoj ponudi, ali
ugovorno tijelo može ocijeniti te podatke
uporabom modela računanja zasnovanog
na iskustvu ugovornog tijela ili savjetu
vanjskog stručnjaka, pod uvjetom da se sve
ponude jednako tretiraju.
Dakle, shodno gore navedenom, udaljenost
benzinskih crpki kao potkriterij kriterija
ekonomski najpovoljnije ponude može
biti diskriminatorno, ali ugovornom tijelu
stoji na raspolaganju mogućnost primjene
potkriterija operativnih troškova.
PITANJE: Nabavka usluga i robe –
konkurentski zahtjev za održavanje
službenih vozila i dijelovi. Kako napraviti
tehničku specifikaciju za takvu nabavku?
ODGOVOR: Člankom 13. stavak (3) točke c)
i d) Zakona o javnim nabavama Bosne i
Hercegovine je definirano da će tenderska
dokumentacija sadržavati:
■■ opis datih proizvoda, usluga ili radova;
iznos, obim ili količina;
■■ količinske
specifikacije,
tehničke
specifikacije, opis posla / zadatka.
Shodno tome, kod javne nabave roba
količine moraju biti navedene u tenderskoj
dokumentaciji.
Prilikom
određivanja
količina, važno je da se naznače precizne
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 131
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
jedinice i ukupna količina jedinica koja
se nabavlja. U slučaju ugovora o pružanju
usluga, specifikacije se daju kao sveukupni
opis, pod nazivom „opis posla“ predmeta
ugovora. Kod nabave usluga i radova važno
je naznačiti obim ugovora. Pod obimom
ugovora se podrazumijeva jasno definiran
predmet nabave sa svim zahtjevima
ugovornog tijela.
Dakle, kod specifikacija za nabavu roba,
usluga ili radova, iste se pripremaju na
način da se dobije ukupna cijena ponude za
sve robe, usluge ili radove koji su predmet
postupka javne nabave, kao i količine ili obim
posla koje ugovorno tijelo planira nabavljati
u narednom periodu. Ukupna cijena ponude
se, u skladu sa člankom 33. Zakona i člankom
13. Naputka o primjeni Zakona, čita na
javnom otvaranju ponuda. Ukupna cijena
odabrane ponude je upravo i vrijednost na
koju se zaključuje ugovor o javnoj nabavi.
Shodno tome, ugovorno tijelo ne može
zaključiti ugovor s izabranim ponuđačem
bez precizno utvrđene vrijednosti ugovora.
Međutim, kada ugovorno tijelo objektivno ne
može procijeniti koje količine su potrebne u
određenom periodu, preporuka je korištenje
okvirnog sporazuma iz članka 32. Zakona,
naravno, nakon provedenog otvorenog ili
ograničenog postupka.
Naglašavamo da je člankom 4. stavak (3)
Zakona određeno da se okvirni sporazum
koji se provodi u skladu s odredbama članka
32. ovog zakona, u smislu ovog zakona,
smatra ugovorom zaključenim u skladu s
ovim zakonom. Shodno tome, sve ono što
vrijedi za ugovor o javnoj nabavi vrijedi i
za okvirni sporazum, pa tako i s aspekta
pripreme količinskih specifikacija.
Ipak, zaključivanje okvirnog sporazuma,
zbog same prirode ugovora, mora se posebno
posmatrati u zavisnosti od toga da li se radi o
nabavci roba ili o nabavci usluga.
Naime, ukoliko se radi o nabavci roba,
ugovorno tijelo je dužno pripremiti
količinske specifikacije u skladu sa naprijed
navedenim odredbama Zakona iz razloga što
ponuđača nije moguće izabrati na bazi zbira
jediničnih cijena. U tom slučaju, ukoliko
ugovorno tijelo ima namjeru da zaključi
okvirni sporazum za određeni vremenski
period tada tenderskom dokumentacijom
predviđa vrijednost na koju će biti zaključen
okvirni sporazum i maksimalne količine
ukupnih nabava tokom tog vremenskog
perioda, na bazi kojih ponuđači pripremaju
svoje ponude. Ukupna cijena tih ponuda
je osnov za vrednovanje ponuda, a okvirni
sporazum se zaključuje na vrijednost
predviđenu tenderskom dokumentacijom.
Sastavni dio okvirnog sporazuma čini i
ponuda najpovoljnijeg ponuđača. Na taj
način neće biti prekoračena budžetska
sredstva, a ponuđači će znati maksimalnu
132 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11
vrijednost okvirnog sporazuma na bazi čega
će formirati svoje ponude. Također, okvirni
sporazum sam po sebi ne utvrđuje ugovor
o isporuci bilo čega. On čak ne obećava
da će od dobavljača biti traženo da nešto
isporuči. On samo podrazumijeva da će, ako
ugovornom tijelu bude potrebno nešto što
je predmet okvirnog sporazuma, ugovorno
tijelo pristupiti dotičnom dobavljaču i sa
njim zaključiti ugovor o isporuci određene
količine onoga što je predmet okvirnog
sporazuma, pod uvjetima koji su utvrđeni u
okvirnom sporazumu. Ponuđači su s ovom
činjenicom upoznati i istu moraju koristiti
prilikom pripreme ponuda.
Ukoliko se radi o nabavi usluga, kao što je
npr. nabava usluga održavanja određene
opreme, tada je, zbog same prirode ugovora,
moguće ponuđača odabrati na bazi
jedinične cijene, kao što je npr. cijena radnog
sata usluge održavanja. Ukoliko tehnička
specifikacija sadrži više pozicija, tj. više
predmeta održavanja, tada će broj radnih
sati održavanja zavisiti od samog predmeta
održavanja, ali će cijena radnog sata
održavanja biti ista bez obzira na predmet
održavanja. Naravno, moguće je koristiti i
druge potkriterije, npr. vrijeme odziva na
poziv i sl. U takvom slučaju, tenderskom
dokumentacijom će se predvidjeti vrijednost
na koju će okvirni sporazum biti zaključen. Ta
vrijednost će biti ista bez obzira koji ponuđač
bude izabran kao najpovoljniji. U slučaju da
se istovremeno, pored usluge održavanja,
nabavljaju i rezervni dijelovi ili roba koja
će biti korištena prilikom održavanja, tada
se tenderskom dokumentacijom predviđa
npr. sljedeće: Nakon identifikacije kvara
i utvrđenog rezervnog dijela koji treba
zamijeniti, ponuđač sa kojim je zaključen
okvirni sporazum će, na zahtjev ugovornog
tijela, dostaviti cijenu rezervnog dijela, u
roku od 24 sata. Ugovorno tijelo zadržava
pravo provjere cijene rezervnog dijela
na tržištu (putem ispitivanja tržišta,
interneta...) i prigovora na istu. Ukoliko je
cijena rezervnog dijela realna tržišna cijena,
ugovorno tijelo prihvata ponudu ponuđača.
Ukoliko je cijena rezervnog dijela značajno
viša od realne tržišne cijene, ugovorno tijelo
zadržava pravo da samo nabavi rezervni
dio, koji je ponuđač dužan ugraditi u
skladu s uslovima navedenim u svojoj
ponudi, odnosno uslovima navedenim u
zaključenom okvirnom sporazumu.
Naprijed navedeno predstavlja jedan
vid sprečevanja zloupotrebe od strane
ponuđača. Naime, ponuđači često koriste
„nepažnju“ ugovornih organa i nude nisku
cijenu radnog sata usluge održavanja kako bi
jednostavno bili izabrani kao najpovoljniji, a
sa druge strane nude nerealno visoke cijene
rezervnih dijelova i ostvaruju veći profit na
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
štetu ugovornog tijela.
S obzirom da oni koji pružaju uslugu
održavanja, uglavnom nisu proizvođači
rezervnih dijelova, moguće je tenderskom
dokumentacijom predvidjeti da je ponuđač
sa kojim je zaključen okvirni sporazum
dužan da u momentu kada ugovorno tijelo
zatreba uslugu održavanja dostavi i ulaznu
fakturu, tj. nabavnu cijenu rezervnog dijela
u smislu provjere realnosti cijene istog.
Generalni odgovor za okvirni sporazum za
javnu nabavu radova nije moguće dati jer se
zbog same prirode radova u većini slučajeva
radi o kombinaciji više predmeta nabave.
PITANJE: Svi postupci - većina je
konkurentski zahtjev - koje radi moja
ustanova. Tehnička specifikacija za
lijekove – sanitetski materijal. Kako uraditi
da se ne dobije nekvalitetan materijal?
ODGOVOR: U skladu sa člankom 13. stavak
(1) Zakona, ugovorno tijelo priprema
tendersku dokumentaciju u skladu s
odredbama zakona i podzakonskim aktima.
U tenderskoj dokumentaciji, ugovorno
tijelo dat će potpune informacije o uvjetima
ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji
su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih
ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi.
Ugovorno
tijelo
smatra
ponudu
odgovarajućom ukoliko ista ispunjava
zahtjeve utvrđene obavještenjem o nabavci
i tenderskom dokumentacijom, u skladu sa
člankom 14. stavak (3) Naputka o primjeni
Zakona o javnim nabavama Bosne i
Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.
3/05 i 24/09). Kandidati i ponuđači moraju
pažljivo razmotriti zahtjeve navedene u
tenderskoj dokumentaciji i ispoštovati ih
kako bi ugovorno tijelo prihvatilo njihove
zahtjeve i ponude. Shodno tome, ugovorna
tijela su dužna postupati u skladu sa onim
što je navedeno u tenderskoj dokumentaciji
i obavještenju o nabavci i odbiti one
ponude koje nisu u skladu sa postavljenim
zahtjevima. Suprotno, ugovorna tijela
ne mogu odbaciti ponude po osnovu
zahtjeva koji nisu navedeni u tenderskoj
dokumentaciji i u obavijesti o nabavi.
Bitno je naglasiti da zahtjevi koje ugovorno
tijelo postavi u tenderskoj dokumentaciji
moraju biti jasni, precizni, nedvosmisleni, te
na isti način shvaćeni od svih ponuđača, kako
bi se mogla donijeti odluka o kvalifikovanosti
ponuđača, odnosno o izboru najpovoljnijeg
ponuđača na stvarno konkurentskoj osnovi,
te uz ostvarivanje jednakog tretmana,
nediskriminacije i transparentnosti, kao
osnovnih principa javnih nabava.
Prema tome, ugovorno tijelo u tenderskoj
dokumentaciji mora detaljno navesti sve
svoje potrebe i zahtjeve, kako bi ponuđači
mogli odgovoriti na iste i ponuditi ono što
ugovorno tijelo uistinu traži i treba. Dakle,
tenderska dokumentacija mora sadržavati
detaljne zahtjeve i potrebe ugovornog
tijela, što znači da se u njoj ništa ne može
podrazumijevati.
Članak 14. stavak (4) Zakona navodi da će
ugovorno tijelo odbiti sve ponude kojima se
nude robe, usluge ili radovi koji suštinski ne
ispunjavaju tehničke specifikacije sadržane
u tenderskoj dokumentaciji.
Dakle, isključivo na osnovu ispunjenosti
uvjeta koje je ugovorno tijelo navelo u
tenderskoj dokumentaciji donosi se odluka
da li će se prihvatiti ponuda određenog
ponuđača ili ne.
Međutim, u stavku (5) članka 14. Zakona
određeno je da pozivanje na robe određene
izrade ili izvora snabdijevanja, ili na
određeni proces, ili na robne marke, patente,
tipove ili određeno porijeklo, ili proizvodnju,
radi favoriziranja ili eliminacije određenih
dobavljača, proizvoda ili metoda je
zabranjeno, osim kada je ugovorni organ u
nemogućnosti da korištenjem objektivnih
tehničkih
specifikacija
navede
opis
predmeta ugovora koji je dovoljno precizan
i u potpunosti razumljiv. U takvom slučaju,
ugovorno tijelo obvezno je navesti da će
prihvatiti proizvode, usluge ili metode koji
su ekvivalentni u pogledu njihovih osobina
dodavanjem izraza „ili ekvivalent“.
Imajući u vidu navedeno, mišljenje Agencije
je da se ugovorna tijela mogu izuzetno
pozvati na robe određene izrade ili izvora
snabdijevanja. U tom slučaju ugovorno tijelo
je obvezano dati pojašnjenje da koristi naziv
datog proizvođača samo kao pomoćni opis
i da to ne isključuje ekvivalentne proizvode
drugih ponuđača. Naime, također, u stavku
(2) točka b) navedenog članka Zakona
određeno je da ugovorno tijelo nema pravo
odbiti ponudu na osnovu toga što ponuđeni
proizvodi, usluge ili radovi ne ispunjavaju
postavljene zahtjeve u pogledu standarda
naznačenih u tehničkoj specifikaciji ukoliko
ponuđač u svojoj ponudi može dokazati da
rješenja koja nudi zadovoljavaju na suštinski
ekvivalentan način zahtjeve postavljene
u
tehničkoj
specifikaciji
tenderske
dokumentacije.
Shodno naprijed navedenom, ukoliko
ugovorno tijelo u tenderskoj dokumentaciji
smatra
neophodnim
navesti
naziv
proizvoda ili proizvođača, u smislu dokazive
objektivne nemogućnosti opisa predmeta
nabavke, u tom slučaju je dužan navesti i
„ili ekvivalent“ i naravno isti i prihvatiti.
Ukoliko isto ne bude učinjeno, ponuđači i
sva zainteresovana lica imaju pravo uložiti
prigovor na tendersku dokumentaciju, u
skladu sa članom 50. Zakona.
BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 133
PITANJE: Može li se mini tenderisanje raditi
elektronskim putem?
ODGOVOR: Ovdje se misli na minitenderisanje
po novom ZJN, koji će se početi primjenjivati
od 27. 11. 2014. godine. U okviru minitendera
ugovorno tijelo određuje rok za podnošenje
ponuda, uzimajući u obzir složenost
predmeta nabave i vrijeme potrebno za
dostavu ponuda. Ponude se podnose u
pismenom obliku, a njihov sadržaj ostaje
tajan sve do isteka roka predviđenog za
dostavu ponuda. Dakle, odgovor je ne, jer
zasad elektronske javne nabavke u BiH još
nisu razvijene do te mjere da se ponude
mogu dostavljati elektronskim putem.
Na pitanja odgovarao: Josip Jakovac,
Agencija za javne nabavke BiH
PITANJE: Ukoliko je nabavka planirana za
III kvartal godine, a ista se pokrene prije ili
kasnije (II ili IV kvartal) ili da se ugovorni
organ predomisli pa, umjesto ugovora,
htjedne okvirni sporazum, da li se u ovim
slučajevima moraju praviti izmjene i
dopune plana javnih nabavki?
pismeni zahtjev od dva investitora, koji
grade zgrade, da hoće da se priključe na
Toplane. Vrijednost cijevi za taj priključak
bi bio u konkurentskom razredu. Šta
sada raditi? To je po zakonu razbijanje
nabavke, a sa druge strane to predstavlja
za preduzeće daljni razvoj i opstanak
firme. A još da napomenem, to nismo
mogli ni znati, jer su investitori kupili
od opštine zemlju za gradnju stambenih
zgrada. Napominjem da je to bilo izvan
znanja ugovornog organa.
ODGOVOR: U konkretnom slučaju teško je
dati odgovor na postavljeno pitanje jer se
ne raspolaže sa dovoljno bitnih informacija
koje nisu navedene u postavljenom pitanju.
Na osnovu postavljenog pitanja, kada
je postupak nabavke proveden putem
otvorenog postupka i ugovor realizovan,
jedina mogućnost za nabavku novih cijevi
i prateće opreme je putem otvorenog
postupka jer ukoliko bi se postupak nabavke
proveo putem konkurentskog zahtjeva
za dostavu ponuda to bi bilo cjepkanje
predmeta nabavke, što je izričito zabranjeno
odredbama Zakona o javnim nabavkama
BiH.
ODGOVOR: Za bilo koju izmjenu osnovnog PITANJE: Drugo pitanje se odnosi na plan
plana nabavki ugovorni organ bi trebao
praviti izmjenu plana nabavki. Ukoliko se
radi o, uslovno rečeno, sitnijim izmjenama
kao što je navedeno u pitanju onda se
ova izmjena može unijeti prilikom neke
značajnije izmjene osnovnog plana nabavki.
PITANJE: Ako objavimo plan nabavki
na internet stranici i neki potencijalni
ponuđač
traži
da
učestvuje
u
konkurentskom zahtjevu, da li smo
dužni da mu omogućimo učešće jer
inače ugovorni organ samoinicijativno u
konkurentskom zahtjevu traži ponuđače?
ODGOVOR: Ukoliko se desi sitaucija da
potencijalni ponuđač na bilo koji način
(pa i uvidom u Plan nabavki) sazna za
postupak nabavke koji ugovorni organ
provodi ili namjerava provesti i zatraži
učešće u tom postupku ugovorni organ mu
je dužan, uvažavajući princip pospješivanja
aktivne konkurencije i jednakog tretmana
prema ponuđačima, dostaviti tendersku
dokumentaciju i omogućiti učešće u
postupku javne nabavke.
PITANJE:
U komunalnom preduzeću
Toplane imali smo nedavno otvoreni
postupak za nabavku cijevi i prateće
opreme i postupak je završen, ugovor
realizovan. Nakon mjesec dana dobijamo
javnih nabavki. Menadžment preduzme
plan za 2015. godinu u novembru –
decembru tekuće godine. Nadzorni
odbor plan za 2015. utvrđuje u februaru
2015. godine, sa tim da saglasnost daje
skupština akcionara u maju – junu 2015.
kada usvajaju i završni račun za 2014. Šta
raditi jer su nabavke uglavnom kapitalne?
ODGOVOR: U skladu sa članom 17. novog
Zakona o javnim nabavkama BiH, ugovorni
organ mora donijeti i objaviti plan javnih
nabavki čija je vrijednost veća od 50.000
KM za robe i usluge, odnosno 80.000 KM za
radove na svojoj web-stranici i to najkasnije
u roku od 60 dana od dana usvajanja
finansijskog plana. Dakle, preduzeća
moraju u roku od 60 dana od dana usvajanja
finansijskog plana donijeti plan nabavke i
isti objaviti na svojoj web-stranici. Iz same
zakonske odredbe vidljivo je da se plan
javnih nabavki mora donijeti i objaviti u roku
od 60 dana od dana usvajanja finansijskog
plana te se cjelokupna procedura donošenja
plana nabavki mora ubrzati kako bi plan bio
blagovremeno donesen.
PITANJE: Da li je ispravno i u skladu
sa zakonom sprovesti postupak javne
nabavke (konkurentski zahtjev) uz učešće
samo dobavljača koji inače čine grupaciju,
ali u tom konkretnom postupku nastupaju
samostalno – zasebna pravna lica, npr.
među članicama HIFA GROUP (koja nije
pravno lice)?
i da li se rokovi za žalbu na obavještenju
ponavljaju?
ODGOVOR: Konkurentski zahtjev za dostavu ODGOVOR: Članom 39. stav 2. Zakona o
ponuda je postupak koji je definisan članom
46. Zakona o javnim nabavkama BiH koji je
trenutno na snazi. U tom postupku nabavke,
ukoliko se radi o konkurentskom zahtjevu
za dostavu ponuda bez objave dodatnog
obavještenja o nabavci, ugovorni organ
dostavlja zahtjev za ponudu na adrese
najmanje tri ponuđača (poželjno je na što
više adresa). Ponuđači kojima je dostavljen
zahtjev za ponudu ni na koji način ne smiju
biti povezani niti da znaju kome je poslan
zahtjev za ponudu. Dakle, nije dozvoljeno da
u konkurentskom zahtjevu učestvuju samo
ponuđači koji čine grupaciju ili konzorcij.
Ukoliko ponuđač podnese ponudu kao
konzorcij / grupacija nema pravo samostalno
podnijeti ponudu i obrnuto.
PITANJE: Kako upravni organ koji je tek u
fazi osnivanja i trenutno je bez zaposlenika
(budžetski korisnik) može formirati
komisiju? Kako direktor upravnog organa
donosi rješenje o imenovanju komisije i
donosi odluku o javnoj nabavci? Agencija je
pravni subjekat koji je osnovan zakonom.
ODGOVOR: Ugovorni organ formira komisiju
za javne nabavke u skladu sa odredbama
člana 7. Zakona o javnim nabavkama i
odredbama člana 5. Uputstva o primjeni
Zakona o javnim nabavkama. Ukoliko se
ugovorni organ nalazi u opisanoj situaciji,
odnosno u fazi je osnivanja i trenutno je bez
zaposlenika, treba razmotriti mogućnost da
nabavke koje treba provesti u njegovo ime
provede njegov osnivač ili da pokuša pronaći
neki drugi način kako bi izvršio nabavku
koja mu je potrebna.
PITANJE: Fondacija u FBiH koja
implementira veći broj razvojnih projekata
i provodi procedure nabavke za ista pita
da li u plan nabavki za 2015. godinu ulaze i
pretpostavljene nabavke za svaki projekat
i za nabavku za potrebe fondacije?
javnim nabavkama BiH definisano je
sljedeće: „Ako dobavljač kojem je dostavljen
prijedlog dodjele ugovora:
a) u pisanoj formi odbije dodjelu ugovora;
ili
b) propusti da ostavi garanciju za izvršenje
ugovora o nabavci, kako je propisano u
tenderskoj dokumentaciji; ili
c) propusti da potpiše ugovor o nabavci; ili
d) odbije da zaključi ugovor pod uslovima
navedenim u tenderskoj dokumentaciji;
ugovorni organ predlaže dodjeljivanje
ugovora onom dobavljaču čija je ponuda
po redoslijedu odmah nakon ponude
najuspješnijeg ponuđača koji je odbio
dodjelu ugovora.“
Dakle, ukoliko se ugovor dodijeli sljedećem
ponuđaču
nakon
što
najuspješniji
ponuđač odbije zaključiti ugovor ugovorni
organ donosi odluku o dodjeli ugovora
sljedećem ponuđaču i s istim zaključuje
ugovor o nabavci.
PITANJE: Ukoliko ugovorni organ ima
stanovite finansijske probleme (posluje
sa gubitkom) kako planirati nabavke za
narednu godinu i kako ostvariti tekuće
poslovanje, ako zna da za neke važne
nabavke (servisne usluge, investiciona
ulaganja i nabavke medicinske opreme
jer je mnoga izamortizovana) nisu
obezbjeđena novčana sredstva od strane
osnivača (skupština kantona). Kome je to
zakonska obaveza?
ODGOVOR: Ugovorni organ sačinjava i donosi
plan nabavke nakon usvajanja finansijskog
plana i u skladu sa sredstvima koja su u
finansijskom planu predviđena za pojedine
nabavke. Ukoliko ugovorni organ nema
sredstva predviđena za konkretne nabavke
u finasijskom planu ne može planirati te
nabavke.
ODGOVOR: Ukoliko je fondacija obveznik PITANJE: Kako izvršiti plan nabavki za
primjene Zakona o javnim nabavkama i
potpada pod ugovorne organe definisane
članom 3. Zakona o javnim nabavkama BiH,
potrebno je da u planu nabavki obuhvati sve
nabavke koje provodi u toku godine.
2015. godinu ukoliko zakon stupa na snagu
1. 12. iduće godine, a većina učesnika u JN
sluša seminare na ovu temu?
ODGOVOR: Novi Zakon o javnim nabavkama
stupa na snagu 28. 11. 2014. godine.
PITANJE: Kad najuspješniji ponuđač iz bilo
kojeg razloga ne zaključi ugovor i ugovor
se dodijeli sljedećem ponuđaču, da li se
donosi nova odluka o dodjeli ugovora i
da li se ponavlja postupak obavještavanja
PITANJE: Da li sa dobavljačima sklapamo
samo okvirni sporazum ili smo u obavezi
sklopiti i ugovor o nabavci roba i usluga?
Inače smo komunalno preduzeće.
ODGOVOR: Okvirni sporazum predstavlja proći bit će regulisana podzakonskim aktom
samo sporazum između ugovornog organa
i ponuđača u kome se određuju uslovi za
sklapanje budućih ugovora. Dakle, ugovorni
organ je dužan prilikom svake nabavke od
ponuđača sa kojim ima zaključen okvirni
sporazum da zaključi pojedinačan ugovor
za nabavke koje su predmet okvirnog
sporazuma.
koji je u fazi pripreme u Agenciji za javne
nabavke.
PITANJE: Može li se u sklopu sistematizacije
poslodavca na mjesto osobe zadužene za
javne nabavke predvidjeti više od samo
jedne osobe?
ODGOVOR: Broj službenika za javne
PITANJE: U kojem roku treba biti vraćen nabavke koje jedan ugovorni organ može
potpisan ugovor od strane ponuđača
kojem su ugovori poslani na potpis?
ODGOVOR: Nije određen rok u kojem treba
biti vraćen ugovor od strane ponuđača
kojem je poslan na potpis. Ponuđač treba
odmah nakon što potpiše ugovor isti vratiti
ugovornom organu. Ukoliko to nije slučaj
onda ugovorni organ treba pozvati ponuđača
i organizovati potpisivanje ugovora u svom
sjedištu na dan kada treba da se zaključi
ugovor.
PITANJE: Izvještaj o najpovoljnijem
ponuđaču treba dostaviti svim učesnicima,
a da li treba i Agenciji za JN po važećem
zakonu o JN?
ODGOVOR: Ugovorni organ je dužan izvršiti
unos izvještaja o dodjeli ugovora u postupku
javne nabavke u elektronski sistem za
dostavu izvještaja, u roku od 15 dana nakon
okončanja postupka javne nabavke iz
Poglavlja II i Poglavlja III Zakona. Izvještaj
se dostavlja korištenjem web informacionog
sistema Agencije za javne nabavke koji je
dostupan na web-stranici javnih nabavki.
(www.javnenabavke.gov.ba)
PITANJE: U JN u kojoj nije poslovna praksa
donošenja budžeta na nivou godine, koji
su rokovi i koji je način za donošenje plana
javnih nabavki? Na šta se u tom slučaju on
naslanja?
ODGOVOR: Plan nabavki se donosi i objavljuje
na web-stranici ugovornog organa u roku
60 dana od dana donošenja budžeta ili
finansijskog plana. Dakle, svaki ugovorni
organ ima neku vrstu finansijskog plana
koji je osnova za njegovo djelovanje i
funkcionisanje. U skladu sa tim finansijskim
planom donosi se i plan nabavki.
PITANJE: Za koji period i kada je planirana
obuka za certificirane službenike za
poslove javnih nabavki?
ODGOVOR: Sva pitanja vezana za službenika
za javne nabavke te obuke koje će isti morati
predvidjeti u svojoj organizacionoj strukturi
i sistematizaciji radnih mjesta je interna
stvar svakog ugovornog organa. Naravno, taj
broj službenika zavisi od niza faktora među
kojima su najvažniji veličina ugovornog
organa, obim nabavki, raspoloživa sredstva,
itd.
PITANJE: Tko je ovlašten za donošenje
plana nabave, odluke o odabiru ponuđača i
zaključivanju ugovora u JU u kojoj je organ
upravljanja upravno vijeće ovlašteno za
nabavu?
ODGOVOR: Sve akte u postupku javnih
nabavki, uključujući i plan nabavke,
odluke, kao i potpisivanje ugovora, donosi
i potpisuje rukovodilac ugovornog organa,
odnosno osoba koja je ovlaštena osnivačkim
i internim aktima ugovornog organa.
PITANJE: Gdje objaviti plan nabave ukoliko
ugovorni organ nema svoju web-stranicu?
ODGOVOR: Plan nabavki se, u skladu
sa članom 17. novog Zakona o javnim
nabavkama objavljuje na web-stranici
ugovornog organa. Ukoliko ugovorni organ
nema svoju web-stranicu. preporuka je da
isti uspostavi vlastitu web-stranicu.1
PITANJE: Da li je ugovorni organ obavezan
dostaviti TD ponuđaču po konkurentskom
postupku
kome
nije
dostavljen
konkurentski zahtjev, već se javlja nakon
uvida u objavi na stranici Agencija za JN?
ODGOVOR: Ukoliko se desi situacija da
potencijalni ponuđač na bilo koji način
sazna za postupak nabavke koji ugovorni
organ provodi ili namjerava provesti i
zatraži da mu se dostavi zahtjev za ponudu
u tom postupku ugovorni organ mu je
dužan, uvažavajući princip pospješivanja
aktivne kokurencije i jednakog tretmana
prema ponuđačima, dostaviti tendersku
dokumentaciju i omogućiti učešće u
postupku javne nabavke.
PITANJE: Na koji način nabavljati potrebnu
robu, usluge, odnosno radove u periodu
nakon isteka sklopljenog ugovora dok nije
sklopljen novi ugovor?
ODGOVOR: Ugovorni organ mora posebnu
pažnju posvetiti tome da na vrijeme pokreće
postupke nabavke i zaključuje ugovore prije
nego isteknu važeći ugovori, kako se ne bi
doveo u situaciju da su mu potrebne robe,
usluge ili radovi, a da mu je prethodni ugovor
već istekao. Ugovorni organ može postići
da na vrijeme zaključuje ugovore ukoliko
dobro planira javne nabavke i provođenje
postupaka nabavke pokreće blagovremeno.
PITANJE: Da li ugovorni organ može u TD
i ugovoru predvidjeti izjavu, odnosno
članak da ugovorni organ nije vezan
za količinu i vrijednost predodređen
ugovorom – ukoliko stvarne potrebe za
robom – uslugama budu manje, odnosno
veće ili se odnose na povećanu potrebu za
drugom robom?
ODGOVOR: Prilikom zaključenja ugovora
ugovorni organ zaključuje ugovor na tačan
iznos, kao i za tačno utvrđene količine
roba, radova ili usluga. U slučaju kada
ugovorni organ ne može predvidjeti stvarne
potrebe za robama, uslugama ili radovima
u određenom vremenskom periodu, a te
nabavke se redovno i učestalo pojavljuju,
najbolji način za prevazilaženje ovog
problema je provođenje odgovarajućeg
postupka nabavke i zaključenje okvirnog
sporazuma. U tom slučaju, ugovorni orgam
će predvidjeti maksimalne okvirne količine
za koje smatra da će mu biti potrebne u
određenom razdoblju za koje se zaključuje
okvirni sporazum, a realizirat će samo one
količine koje mu budu stvarno potrebne.
PITANJE: Treba da raspišem konkurentski
zahtjev
za
nabavku
štamparskog
materijala, pa me interesuje da li
mogu ponudu poslati ponuđaču koji je
registrovan kao zanatska radnja.
Imam jednog ponuđača registrovanog kao
zanatsko-trgovinska radnja i dva ponuđača
registrovana kao zanatska radnja.
Takođe, zanima me kako bi izgledao
konkurentski zahtjev za nabavku goriva,
jer su mi sporni npr. uslovi oko izbora
najpovoljnijeg ponuđača i cijena, jer se
cijena za gorivo mijenja iz dana u dan?
ODGOVOR: Čalnom 22. stav 4. Zakona o
javnim nabavkama BiH definisano je da
ugovornom organu nije dozvoljeno odbiti
ponudu isključivo na osnovu toga što je
podnesena ili od pravnog ili od fizičkog
lica. S obzirom na navedenu odredbu, a
imajući u vidu činjenicu da su i zanatskotrgovinska i zanatska radnja fizička lica,
nema smetnje da im u konkurentskom
zahtjevu bude dostavljen zahtjev za ponudu.
Naravno, ponuđači moraju biti registrovani
za obavljanje djelatnosti koja je predmet
nabavke, što dokazuju rješenjem izdatim
od nadležne općinske službe u kojem je
navedeno da je ponuđač registrovan za
obavljanje predmetne djelatnosti.
Što se tiče postupka nabavke goriva, s obzirom
na čestu promjenjivost cijene, u tenderskoj
dokumentaciji je potrebno definisati da su
cijene tokom trajanja ugovora promjenjive.
Takođe je potrebno odrediti cjenovnu
formulu ili neki drugi način formiranja
cijene po kojoj će biti isporučivano gorivo
nakon promjene cijene. U FBiH je obaveza
ponuđača da dostavljaju Federalnom
ministarstvu trgovine na ovjeru nove cijene
prilikom promjene i tako ovjerene obrasce
dostavljaju ugovornom organu kao dokaz da
su cijene promijenjene. U principu, bitno je
definisati neki objektivan način određivanja
nove cijene kako bi se ugovorni organ zaštitio
od samovoljnog formiranja cijene od strane
ponuđača kao i poštovao princip efikasnog
korištenja javnih sredstava.
Odgovarao na pitanja:
Amir Rahmanović, trener za javne
nabavke
(Napomene)
1 Pretpostavljam da će i ovoj problem biti
riješen u okviru podzakonskih akata.
Download

PS11-2014 - Udruženje pravobranilaca u Federaciji Bosne i