Novak KILIBARDA
STUDIJE I OGLEDI
O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI
Izdavač
Institut za crnogorski jezik i književnost – Podgorica
Biblioteka
MONTENEGRINA
Knj. 7
Urednici
Adnan Čirgić
Aleksandar Radoman
Recenzenti
Čedomir Drašković
Milorad Nikčević
Novak KILIBARDA
STUDIJE I OGLEDI
O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI
Podgorica, 2012.
SADRŽAJ
PREDGOVOR (A. Čirgić: Novak Kilibarda kao
proučavalac crnogorske usmene književnosti) .........................7
Prolegomena za interpretaciju usmene pjesme .......................29
Odnos opštega i posebnoga u usmenome
književnom tekstu ...................................................................41
Gnoseološki značaj crnogorske deseteračke epike .................57
Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas ......71
Aspekti hrišćanske žrtve u crnogorskoj usmenoj epici .........115
Duh homerske nepristrasnosti u usmenoj epici
Crnogoraca i Bošnjaka alijas Muslimana ............................. 123
Književno uobličenje istorijskoga događanja
u crnogorskoj usmenoj epici .................................................139
O istoričnosti crnogorskih epskih pjesama ...........................151
Odnos Njegoša – državnika i političara
prema crnogorskoj usmenoj epici .........................................163
Sazrijevanje epske legende o Nikcu od Rovina ................... 169
Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića ......................193
Slika hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici ....................... 211
Ženidba Milića barjaktara je pjesma Starca Milije ..............221
Istorijska osnova Ženidbe Milića barjaktara ........................233
Ženidba Smailagić Meha, kasni ali pravi usmeni epos ........239
O bugaršticama iz Crne Gore ...............................................245
Usmena tužbalica – najintimnija pjesma ..............................251
Jedna anonimna crnogorska pjesnikinja ...............................265
Socijalni elementi narodnih tužbalica ..................................271
Opet to, ali drukčije ..............................................................277
O poslovicama ......................................................................287
Nikšić u crnogorskoj usmenoj epici .....................................301
Petar Mrkaić – pjesnik-pjevač iz Banjana ............................305
Klasičnu crnogorsku usmenu epiku treba
usaglasiti s Pravopisom crnogorskoga jezika .......................315
Pjesnici-pjevači .....................................................................325
LITERATURA ......................................................................337
INDEKS IMENA ..................................................................347
NAPOMENA UREDNIKA ..................................................363
NOVAK KILIBARDA
KAO PROUČAVALAC CRNOGORSKE
USMENE KNJIŽEVNOSTI
Jedan od rijetkih crnogorskih naučnih i kulturnih radnika
za kojega se može reći da se u potpunosti odužio svojoj struci
svakako je Novak Kilibarda.
Novak Gavrilov Kilibarda rođen je 7. januara 1934. godine u zaseoku Jelići sela Tupan, u Banjanima. Osnovni studij
i doktorat završio je u Beogradu. „Prvi je crnogorski doktor
književnih nauka koji je odbio posao na srbijanskim fakultetima
i cio svoj radni vijek proveo u Crnoj Gori i za Crnu Goru.“1
Iako za crnogorske prilike životni put Novaka Kilibarde nije
bez presedana, ipak vrijedi pomenuti da, nekad mladi komunist,
zbog predgovora u kojemu je istakao značaj tužilice u kojoj se
afirmativno pominje Krsto Zrnov Popović, 70-ih godina XX vijeka biva isključen iz partije i suspendovan sa svih društvenih
funkcija;2 početkom 90-ih godina postaje predvodnik prosrpskoga političkog bloka u Crnoj Gori, da bi nakon nekoliko godina
pristupio crnogorskome pokretu i početkom XXI vijeka uzeo znatnoga učešća u borbi za obnovu crnogorske državne samostalnosti.
Osim toga političkoga i društvenoga angažmana treba pomenuti
Božidar Ilijin Miličić, Kilibarda – mozaik likova, pogleda, misli, ideja,
riječi, Podgorica, 2008, str. 9.
2
Isto, str. 10–12.
1
7
Novak Kilibarda
i Kilibardin književni rad, koji je, pored brojnih drugih nagrada
(„Radoje Domanović“, „Branko Ćopić“, „Jedinstvo“, nagrada
Srpske književne zadruge), krunisan i najvišom državnom – Trinaestojulskom nagradom. Za ovaj osvrt vrijedi pomenuti tek
toliko da je cio njegov književni opus nastao na crnogorskome
narodnom jeziku i da nosi sve govorne specifičnosti kraja iz
kojega je autor potekao. Koliko je njegov književni rad potvrdio bogatstvo crnogorskoga jezika, naročito u pogledu leksike,
najbolje pokazuje to da ga je Radosav Bošković bodrio da tim
jezikom nastavi pisati svoju prozu te da će – po riječima samoga
Kilibarde – ako ikad dođe do kodifikacije crnogorskoga jezika,
jezik njegova književnog djela biti nezaobilazan u tome poslu.
Kilibarda je i nosilac Zlatne medalje časti, kojom ga je povodom dva milenijuma hrišćanstva nagradio Američki biografski
institut kao pozitivnoga djelatnika za multinacionalni sklad u
Crnoj Gori.3
Ove godine navršavaju se četiri decenije otkad je Novak
Kilibarda objavio prvu knjigu iz usmene književnosti – Poezija i
istorija u usmenoj književnosti (1972). Za njom su se brzo počele
ređati i druge: Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama; Legenda i poezija; O usmenoj književnosti; Iz korijena
usmenosti; Epska mjera istorije; Usmena književnost u službi
pisane; Usmena književnost pred čitaocem; Usmena književnost
Crne Gore. Pored tih autorskih knjiga priredio je i četiri antologije: Bugarštice (1979), tužbalice Puti nedohodi (1987), Poslovice
(1988) i antologiju crnogorske usmene poezije Viša je gora od
gore (2010). Na nagovor poznatoga crnogorskog slaviste Radosava Boškovića prihvatio je da uradi komentare i objašnjenja
uz Njegoševo Ogledalo srpsko, koji su kao prvi komentari
O životu Novaka Kilibarde, njegovu školovanju, usavršavanju, odnosu
prema kolegama i profesorima i sl. – viđeti u intervjuu „O sebi povodom
drugih“, koji je vodio Dejan Ajdačić, u knjizi: Novak Kilibarda, Usmena
književnost pred čitaocem, Cetinje, 1998, str. 257–429.
3
8
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
toga djela štampani 1974.4 Iako se iz naslova njegovih knjiga
to možda ne može jasno sagledati, može se reći da su sve one
najvećim dijelom ili u potpunosti vezane za crnogorsku usmenu
književnost. Pa i u onim studijama koje se direktno ne odnose
na crnogorsku književnu problematiku provijava Starac Milija,
Tešan Podrugović i drugi znani i neznani crnogorski pjesnici­-pjevači i njihove pjesme.
No sve to nije uzrokovalo tvrdnju da je Kilibarda jedan od
rijetkih crnogorskih naučnika koji se odužio svojoj struci. Bilo
je i u njegovo vrijeme i prije njega i crnogorskih naučnika (Vido
Latković, Radosav Medenica, Nikola Banašević i dr.) i naučnika
iz suśedstva (Vladan Nedić, Radmila Pešić, Nada Milošević i
dr.) koji su posvećivali pažnju crnogorskoj usmenoj književnosti
i o tome ostavili značajne studije i knjige. No niko od njih nije se
odvažio da monografski obradi crnogorsku usmenu književnost
– osim Novaka Kilibarde. Četrdeset godina nakon objavljivanja
prve knjige Kilibarda je svoj naučni opus zaokružio monografskim
opisom crnogorske usmene književnosti, koji obuhvata sva usmena književna ostvarenja nastala na teritoriji današnje Crne Gore.
Drugo izdanje Ogledala srpskoga Novak Kilibarda, s manjim izmjenama i dopunama, uz novu bilješku (pogovor) i uz rječnik manje poznatih
riječi koji je sačinio Adnan Čirgić, bio je priredio za CANU, koja ga je
naručila. No po završenu poslu CANU je odbila rukopis uz objašnjenje da
je negativno ocijenjen od strane recenzenta prof. dr Radojice Jovićevića.
Međutim, to je bio samo izgovor CANU, a u suštini je izdanje odbijeno
zbog toga što se Njegošev jezik u njemu tretira kao crnogorski jezik i zato
što su bilješke i komentari pisani zvaničnim crnogorskim standardnim
jezikom – što se nikako ne uklapa u ideološke koncepcije Akademije. Da
je tako, potvrđuje i prećutana afirmativna recenzija akademika Branka
Pavićevića, koja je takođe bila predata CANU. Oko svega toga u Pobjedi je (2011) vođena polemika između Kilibarde i Momira Đurovića,
predśednika CANU. S obzirom na značaj Kilibardinih komentara i na
činjenicu da su sve pjesme u Ogledalu prvi put grafijski prilagođene izvornome Njegoševu jeziku, to izdanje objavljeno je 2011. godine u Institutu za crnogorski jezik i književnost u Podgorici.
4
9
Novak Kilibarda
Crna Gora je jedna od rijetkih, ako ne i jedina, slovenska zemlja koja nema monografski opisanu bogatu sopstvenu
književnu baštinu. Ako je nepostojanje neophodnih institucija,
u okviru kojih bi se mogao pokrenuti projekt izrade istorije
crnogorske književnosti, do 70-ih godina XX vijeka mogao
opravdati tu činjenicu, novije doba ne daje nikakva opravdanja
za to. Iako već nekoliko decenija imamo Univerzitet Crne Gore,
Pedagošku akademiju i kasniji Filozofski fakultet (a u okviru
njega i Institut za jezik i književnost), Crnogorsku akademiju
nauka i umjetnosti i dr. slične institucije te pozamašan broj
djelatnika u oblasti nauke o književnosti, na monografskome
opisu bogate crnogorske književne baštine u posljednjih pedesetak godina nije urađeno gotovo ništa novo. Izuzetak čini jedino
studija Radoslava Rotkovića „Pregled crnogorske literature.
Od najstarijih vremena do 1918. godine“ (Stvaranje, br. 4, Titograd, 1979). Prije te studije postojala je samo sinteza Trifuna
Đukića, nastala između dva svjetska rata, u kojoj je – kako se to
iz naslova vidi (Pregled književnog rada Crne Gore od Vasilija
Petrovića Njegoša do 1918. godine, Narodna knjiga, Cetinje,
1951) – crnogorska književnost tretirana kao regionalni dio srpske književnosti. Iako se može reći da je objavljen veliki broj
antologija i zbirki crnogorske usmene književnosti, pri čemu
posebno treba istaći izdanja u okviru nekadašnje Biblioteke
Luča, tretman crnogorske usmene književnosti kao cjeline u potpunosti je izostao. Zbog svega toga Vojislav P. Nikčević (1935–
2007) inicirao je projekt izrade Istorije crnogorske književnosti
– od početaka pismenosti do naših dana. Poseban tom te Istorije
bio je predviđen za usmenu književnost, čiju je obradu Kilibarda
na Nikčevićev nagovor prihvatio da uradi. Nakon smrti Vojislava P. Nikčevića kao rukovodioca projekta Novak Kilibarda nije
obustavio svoj rad – premda novi rukovodilac nikad nije postavljen. Osnivanje Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici omogućilo je i formalni nastavak projekta i objavljivanje
10
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Istorije crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do
1918. godine. Novak Kilibarda prvi je završio svoj dio projekta,
koji će kao prvi tom Istorije biti objavljen u izdanju Instituta ove
(2012) godine.5 Upravo ta knjiga najbolji je svjedok da se Kilibarda odužio svojoj struci. A u njoj su obrađena sva značajnija
pitanja crnogorske usmene književnosti – od naziva i postanka,
tj. od prethrišćanskoga vremena, preko dukljansko-zetskoga perioda do današnjega narodskog ili imitativnog pjesništva.
Autor ovoga priloga niti želi niti je kompetentan da donosi
sudove i ocjene o radu Novaka Kilibarda na području crnogorske usmene književnosti. Namjera nam je samo da, povodom
knjige Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti koju
smo priredili za štampu s kolegom Aleksandrom Radomanom,
ukažemo na značajnija pitanja i probleme kojima se Kilibarda
bavio gotovo pola vijeka.
Značaj bavljenja Novaka Kilibarde usmenom knji­ževnošću
između ostalih istakao je i Dejan Ajdačić: „Studije Novaka
Kilibarde o usmenoj baštini značajni su doprinosi poznava­nju
narodne književnosti svojim višestranim vrednostima. Neki od
tih tekstova polemički osporavaju stara, a nude nova tumačenja
i pretpostavke, neki osnažuju stara sagledavanja i daju im nove
potvrde.“6 Mi ćemo se u ovome prilogu osvrnuti na one Kilibardine radove koje smo smatrali reprezentativnim i koje smo unijeli
u izbor Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti.
Drugi tom (od početaka pismenosti do Njegoša) nakon Nikčevićeve smrti povjeren je Radoslavu Rotkoviću, kao nesporno najkompetentnijemu
naučniku iz te oblasti u Crnoj Gori, a treći tom (od Njegoša do 1918.
godine) od početka projekta bio je dodijeljen Miloradu Nikčeviću, koji se
književnošću toga perioda takođe decenijama bavi.
6
Dejan Ajdačić, „Pogovor“, In: Novak Kilibarda, Usmena književnost pred
čitaocem, Cetinje, 1998, str. 441. O Kilibardinu proučavanju crnogorske
usmene književnosti viđeti i: Dejan Ajdačić, „Srpska narodna epika u
tumačenju Novaka Kilibarde“, In: Novak Kilibarda, Epska mjera istorije,
Nikšić, 2007, str. 5–27.
5
11
Novak Kilibarda
Posebno mjesto u naučnome opusu Novaka Kilibarde dobio je Starac Milija, kojega Kilibarda smatra Njegoševim dvojnikom u usmenoj crnogorskoj poeziji. Najizrazitiji vukovac
našega vremena, Kilibarda se ne priklanja herderovsko-grimovskoj školi koja usmenu književnost tretira kao izraz kolektivnoga
duha, već na nju gleda kao na umjetnički izraz talentovanih pojedinaca. U skladu s time on je napisao biografiju i priredio komentare pjesama Starca Milije (ICJK, Podgorica, 2012). Time
je Milija dobio tretman koji imaju svi književnici – pravo na
autorstvo. Budući da je u studiji „Ženidba Milića barjaktara je
pjesma Starca Milije“ na osnovu uporedne analize pjesničkih
sredstava te pjesme i ostale četiri pjesme Milijine kojima je
autorstvo nesporno još od Vukova vremena (Ženidba Maksima Crnojevića, Strahinić Ban, Sestra Leke kapetana i Gavran
harambaša i Limo) pokazao da je Ženidba Milića barjaktara
Milijina pjesma, Kilibarda ju je uvrstio u rečenu knjigu pjesama.
Osim što je Starcu Miliji odredio najznačajnije mjesto
u crnogorskoj usmenoj književnosti, Novak Kilibarda dao je
kratke biografije (na osnovu dosadašnjih vrlo šturih saznanja)
i o drugim crnogorskim pjesnicima-pjevačima – Todoru Ikovu
Piperu, Starcu Rašku, Stojanu Lomoviću, Đuru Milutinoviću
Crnogorcu, a Tešanu Podrugoviću i Petru Mrkaiću posvetio
je posebne studije. U studiji „Pjesnička individualnost Tešana
Podrugovića“, za kojega Kilibarda pretpostavlja da je bio prezimenom Papović, ukazao je na višestruki značaj toga crnogorskog
pjesnika-pjevača, kojega su ustanci odveli od Vuka Karadžića
prije no što je uspio zapisati i trećinu pjesama koje je on, za razliku od drugih, bez pjevanja saopštavao. Kilibarda ističe da je
naše poimanje izgleda Marka Kraljevića zapravo Podrugovićeva
pjesnička slika o njemu.
Studija „Petar Mrkaić – pjesnik-pjevač iz Banjana“ donosi
podatke i o pjesniku i njegovoj poeziji. Tome je pjesniku Simo
Milutinović posvetio najviše pažnje (više nego svim drugim
12
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
pjesnicima u Pjevaniji zajedno) i dao mu tretman koji su Starac
Milija i Tešan Podrugović dobili kod Vuka Karadžića. Studija
sadrži prikaz neobičnoga života Petra Mrkaića – kotorskoga zidara
i nosioca čina ruskoga oficira – i opšti pogled na njegovo pjesništvo.
I pjesmi Sestra Leke kapetana Kilibarda je posvetio posebnu pažnju (u studiji „Prolegomena za interpretaciju usmene
pjesme“) jer ju je romantičarska kritika gotovo izbjegavala
budući da je Marko Kraljević u njoj prikazan kao surov junak
koji ne preza ni da obogalji žensku ljepotu. Dajući sasvim nov
pristup interpretaciji te pjesme, Kilibarda zaključuje: „Kad se
Milijina usmena pjevanija uzme kao izraz kreacije velikoga
pjesnika, koji je opštim i poznatim motivima ulio šekspirovsku
snagu, dođe se do ovakvoga zaključka: Marko Kraljević ne vrši
nikakvo iznenadno divljaštvo u pjesmi Sestra Leke kapetana,
jer je taj njegov opskurni postupak samo logični rasplet drame
koja se sigurno i postojano plela od početka pjesme. Tragični
čovjek koji se, kao zaštitnik pravde, bavi zanatom ubijanja nema
duhovne snage da ocijeni da li se svaki put i svaki postupak može
mjeriti i vrednovati istim zamahom mača. Marko jednako gazi
sve brode, i njegov Šarac preskače sve vode, ide Kraljević prsato
drumom i životom, lomeći najviše samoga sebe! Kao drvośeča
orijaš koji udara po stabljikama cvijeća kad mu se boje i mirisi
ne dopadnu. Odista, književni talenat Starca Milije najmanje je
odgovarao vremenu kome je pripadao i poetici kojom je svoje
pjesme uobličavao.“
Značajno mjesto u studijama i ogledima Novaka Kilibarde
dobio je i Njegoš, i kao sakupljač epskih pjesama i kao pjesnik
kojemu je usmena poezija bila lektira iz koje je izronio Gorski vijenac. To je naročito došlo do izražaja u studiji „Odnos Njegoša
– državnika i političara prema crnogorskoj usmenoj epici“. Na
osnovu dviju varijanata pjesme o osveti Batrića Perovića – jedne
koju je Vuk Karadžić unio u svoju antologiju od crnogorskoga pjesnika Đura Milutinovića i druge koju je Njegoš unio u
13
Novak Kilibarda
svoje Ogledalo bez naznake o autorstvu pjesme – Novak Kilibarda pokazuje kako je Njegoš svoju antologiju usaglašavao s
ideološko-političkim interesima podlovćenske Crne Gore i dinastije Petrovića. Umjesto da u Ogledalo unese umjetnički uspjeliju
varijantu te pjesme, čiji je autor takođe s današnjih crnogorskih
terena, Njegoš se odlučuje za pjesmu koja je daleko ispod poetskih kvaliteta one koju je Vuk zapisao od Đura Milutinovića.
Analizom tih dviju varijanata Kilibarda je pokazao da nije riječ
o Njegoševu lošem izboru, jer u estetska mjerila autora koji je
već tada bio napisao Luču mikrokozma ne treba sumnjati, već
o tome da je on odabrao varijantu koja je jedino i mogla biti
prihvaćena u ondašnjoj Crnoj Gori. Naime, u toj varijanti nije
bilo ni riječi o crnogorskim pljačkama i upadima na teritorije
koje je nastanjivao pravoslavni živalj Grahova, Banjana i okolnih predjela. Njegoševim političkim težnjama niti slušaocima
gusala iz podlovćenske Crne Gore nijesu mogle odgovarati
pjesme u kojima se pominju crnogorski upadi na pravoslavne
teritorije pod turskom upravom, pa je zbog toga i otpala bolja
varijanta pjesme – objašnjava Kilibarda. Vodeći se ideološko-političkim kriterijumima pri izradi Ogledala srpskoga Njegoš
je sigurno morao odbaciti i mnoštvo drugih umjetnički uspjelih
pjesama, koje su tako i netragom izgubljene. „Zna se pouzdano
da je Njegoševo Ogledalo srpsko bila vrlo popularna knjiga u
Crnoj Gori, toliko popularna da su njezini primjerci dostizali
zapaženu cijenu. Posljedice takve popularnosti bile su očigledno
negativne za prirodni tok usmene poezije u Crnoj Gori.“ I ne
samo to, Njegošev je odnos prema usmenoj pjesmi, kako navodi
Kilibarda, uticao i na bezmalo sve kasnije antologičare u Crnoj
Gori, koji su više isticali pjesme koje afirmišu crnogorski moral
i viteštvo no pjesme stvarne umjetničke vrijednosti.
I odnosu istorija – usmena poezija Kilibarda je posvetio
značajno mjesto u svojim radovima. Teško je među današnjim
proučavaocima književnosti naći čovjeka toliko upućena u istorij­
14
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
ska zbivanja u Crnoj Gori minulih vjekova. A to je svakako jedan
od neophodnih uslova i za bavljenje usmenom književnošću.
Zahvaljujući toj upućenosti, mogao je i sagledati odnos usmene
pjesme s istorijom. U studiji „Književno uobličenje istorijskoga događanja u crnogorskoj usmenoj epici“ Novak Kilibarda
ističe: „Pisma crnogorskijeh vladika, posebno Poslanice Petra
I, Vukova Crna Gora i Boka Kotorska i njegove napomene uz
pjesme IV knjige Srpskih narodnih pjesama i, nadasve, pisma
Vuka Popovića koji iz Kotora obavještava Karadžića o odnosima Crne Gore i suśednijeh plemena, dragocjeni su materijal za
dešifrovanje mnogih, do sada u nauci problematičnijeh, mjesta
u crnogorskijem pjesmama drugoga repertoara. Tijem dokumentima mogu se slobodno pridružiti Memoari grahovskoga
vojvode Anta Dakovića. U nekoliko mahova istaknuto je da su
Dakovićevi Memoari značajan prilog za rekonstrukciju novije
crnogorske istorije i značajan tekst za crnogorsku etnografsku i
filološku nauku, ali nije bilo riječi o značaju te proze za sagledavanje složene problematike crnogorskijeh usmenih pjesama,
posebno onih iz Vukove zbirke koje pjevaju ’o vojevanju za
sloboduʻ, kako kaže njihov sakupljač i izdavač.“ U rečenoj studiji Kilibarda je komparativnim metodom pokazao vezu između
događaja koje opisuje vojvoda Anto Daković i događaja koji su
opjevani u crnogorskoj usmenoj epici – naročito onoj koju je
Njegoš nastojao izbjeći svojim Ogledalom. Dakovićevi memoari
i ta poezija pokazuju i drugu stranu istorije, suprotnu onoj koju
romantičarska istoriografija prikazuje. Preko memoara vojvode
Anta on pokazuje i zašto je više sveštenstvo bilo nisko smješteno
na moralnoj ljestvici crnogorske usmene poezije. Upućenost u
istorijska fakta potvrđuje i Kilibardina studija „Istorijska osnova pjesme Ženidba Milića barjaktara“, za koju kaže: „Pjesma
Ženidba Milića barjaktara često je izdvajana iz kruga epskijeh
pjesama s istorijskom tematikom i smatrana baladom koja se ne
veže za određene događaje i ličnosti. Međutim, iako je ta pjesma
15
Novak Kilibarda
po svojoj formi bliža epsko-lirskijem pjesmama, ona se svojom
istorijskom osnovom uklapa u crnogorske usmene epske pjesme
s istorijskom tematikom. U pjesme ’srednjijeh vremenaʻ, kako
bi rekao Vuk Karadžić.“
Odnosom istorija – usmena poezija Kilibarda se bavio
i u studiji „O istoričnosti crnogorskijeh epskih pjesama“.
Podijelivši crnogorsku usmenu epiku na dva repertoara (prvi
koji opjeva događaje starijih vremena i drugi iz petrovićevskoga
vremena), on ističe zapostavljenost pjesama iz prvoga repertoara i pored njihove veće umjetničke vrijednosti, što je opet
dio romantičarskoga odnosa prema prošlosti i povođenje za
Njegoševim kriterijumima. On pokazuje da Vukova opaska da
je u crnogorskim pjesmama koje opjevaju borbu za slobodu više
istorije no poezije može važiti samo za pjesme drugoga repertoara, ali da je prvi repertoar daleko od te kvalifikacije, jer je u
njemu dostignut poetski vrhunac. Upravo je politika i ideologija vladikā Petrovića, koji su nastojali da objedine Crnu Goru
i otrgnu je od osmanske uprave, učinila da nekadašnja epska
popularnost Marka Kraljevića ustupi mjesto legendi o Milošu
Obiliću. Kilibarda u kontekstu društveno-istorijskih dešavanja
pokazuje kako turskome vazalu Marku Kraljeviću – kad se
začela „borba neprestana“ – nije moglo biti mjesta u crnogorskoj usmenoj poeziji, u koju su slušaoci vjerovali kao u današnju
kritičku istoriografiju, pa je veličanstvena epska slika Markova
zamijenjena Milošem Obilićem, kao legendarnom metaforom za
otpor osmanskoj vlasti. „Tekući ideološki i politički rezoni, koje
planiraju vladike kao duhovni i svjetovni gospodari, učinili su
da se u podlovćenskoj Crnoj Gori prilično utiša epska popularnost Marka Kraljevića, a da obilićevski podvig doraste do nivoa
religijskoga kulta. Može se uslovno reći da je o Milošu Obiliću
napisano Jevanđelje po Njegošu!“ – veli Kilibarda u toj studiji.
U vezi s odnosom istorija – usmena poezija treba istaći
opsežnu studiju „Slika hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici“.
16
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Kritički se odnoseći prema romantičarskome tretmanu istorije,
Kilibarda nije samo dao pravu ocjenu Njegoševih antologičarskih
kriterijuma, već i razobličio današnju sliku hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici. Oslanjajući se na ocjenu hajduka koju je
dao Vuk Karadžić, Kilibarda ističe da se na osnovu Vukovih
zabilješki indirektno može viđeti da su epsku sliku o hajducima
prije svega stvorili sami hajduci „kao odmetnici od zakona koji
nemaju ni političku ni vjersku koncepciju borbe protiv Turaka“.
Upravo u tome i jeste osnovna razlika između hajduka, odmetnika od svake vlasti i pljačkaša trgovačkih, od vitezova koje na
borbu protiv Turaka motivišu viši (nematerijalni) ciljevi. Epska je istina o hajducima, kako dokazuje Novak Kilibarda, utemeljenija od one koju nudi romantičarska istoriografija. Da je
tako, potvrđuje i Njegoš, koji prihvata ocjenu da je hajduštvo
„sramotno junaštvo“, što se indirektno iščitava i iz Gorskoga
vijenca, o čemu Kilibarda u navedenoj studiji kaže: „Na malu cijenu hajdučke antiturske borbe ukazuje i ʼspomen dušamaʻ koji
čini Iguman Stefan u trenucima slavlja zbog srećno izvedene
ʼistrage poturicaʻ. U najistaknutije ʼvitezove našega narodaʻ
Iguman ubraja i Novaka, ali poradi halaka. Nije u igumanovu
spomenu halak radi leoninske rime s imenom Novak, nego se
tom riječju precizno razlučuje hajdučija od istorijskih i epskih
junaka koji su imali ideološku koncepciju borbe.“ Na primjeru
Starine Novaka pokazano je da je objektivna slika hajduka daleko od one koja se npr. nudi učenicima u zvaničnome prosvjetnom sistemu: „Novak sabljom zamjenjuje budak kao alatkom za
privređivanje, a ne oružjem čiju oštricu prati i ideja.“
O upućenosti Novaka Kilibarde ne samo u crnogorske
društveno-istorijske prilike, no i u globalna društvena kretanja u
prošlosti, te u svjetsku književnost, svjedoče gotovo svi njegovi
radovi. Internacionalni motivi, pjesničke slike, stilske figure,
doživljaj života i svijeta nekadašnjega čovjeka i sl. – sve se to u
njegovim studijama o crnogorskoj usmenoj književnosti poredi s
17
Novak Kilibarda
najboljim svjetskim književnim ostvarenjima od antike do danas.
Homerovi junaci, Gilgameš, Don Kihot i drugi svjetski poznati
likovi našli su mjesta i u njegovim studijama o crnogorskoj usmenoj književnosti. Koju god pojavu u našoj književnosti da
posmatra i opisuje, on je tretira u kontekstu svjetske književnosti.
Možda o tome ponajbolje svjedoči studija „O homerskoj nepristrasnosti u usmenoj epici Crnogoraca i Bošnjaka alijas Muslimana“. Upoređujući dvije pjesme – Strahinić Ban Starca Milije
i Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin nepoznatoga bošnjačkog usmenog pjesnika – Kilibarda pokazuje koliko su se u slikanju likova protivničke strane usmeni pjesnici pridržavali homerskoga
načela u prikazivanju likova. Kao što je Homerov Hektor hrabri­
ji i humaniji od Ahileja, iako je Homer ahejski a ne trojanski
pjesnik, tako ni vrhunski likovi naše usmene proze ne zavise
od vjerske ili kakve druge pripadnosti onoga koji ih prikazuje.
Razgovor staroga derviša i Strahinića Bana iz Milijine pjesme
Kilibarda naziva jednim od najuzvišenijih moralnih razgovora u
svjetskoj književnosti. Pri iznošenju takvih sudova ne vodi se vukovskim metodom, već kvalifikacije potkrepljuje činjenicama iz
književnih tekstova. Tako npr. poredi Odisejeva Arga s Banovim
Karamanom, Bana s Don Kihotom i sl.7 Uporednom analizom
crnogorske i muslimanske usmene epike Kilibarda zaključuje
da se homerski duh produžio u njezinim najboljim ostvarenjima
– „onaj duh koji u protivniku vidi čovjeka prema kojemu se treba čovječki odnositi. Na tu epiku treba ukazivati kao na etičku
čitanku koja je ljekovita za miltietničku i viševjersku državu
Crnu Goru“.8 I u studiji „Ženidba Smailagić Meha – kasni ali
Ovđe valja istaći i jednu blago ironičnu opasku Kilibardinu (iz navedene
studije) na račun novijih proučavalaca književnosti: „Da je Starac Milija
čitao Homera, ne bi ga, u tumačenjima pedantnijeh istraživača, oprala
gora ni voda, da se nije inspirisao Odisejom.“
8
U vezi s moralnom nepristrasnošću vrijedi navesti i ovaj stav iz pomenute studije: „Pjesnici kao što su Starac Milija niti preuzimaju pjesnička
7
18
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
pravi usmeni epos“ Kilibarda pokazuje širu upućenost. Osim
kratkoga istorijata proučavanja muslimanske epike od strane
harvardskih naučnika Milmana Perija i Alberta B. Lorda,9 koji
su u prvoj polovini XX vijeka obilazili sandžačke terene u Crnoj
Gori i Srbiji radi rješavanja homerskoga pitanja, Kilibarda daje
socio-psihološku uslovljenost pojave epa Avda Međedovića, kojega poredi s Andrićevim Ali-hodžom Mutevelićem. „Tragično
ośećanje života i istorije dalo je umjetničku vrijednost spjevu
Avda Međedovića. Ženidba Smailagić Meha jeste sinteza svijeh
vrijednosti bošnjačke junačke epike čiji se razvitak može pratiti
od Erlangenskoga rukopisa naovamo.“
Već je rečeno da je Novak Kilibarda crnogorsku usmenu
epiku podijelio na dva repertoara. Toj podjeli posebnu je pažnju
posvetio u studiji „Gnoseološki značaj crnogorske deseteračke
epike“. Pojava dva epska pjesnička repertoara u Crnoj Gori uslovljena je društvenim okolnostima – osnovna je teza Novaka
Kilibarde u toj studiji, đe se pokazuje kako je početak stvaranja
bogatijega glavarskog sloja, odnosno začetak produbljivanja
socijalnih razlika i političko-ideološke težnje dinasta Petrovića,
počeo uticati na usmenu književnost, koja je od tada više odraz
epske slike istorije no prava poezija. O pjesmama drugoga repertoara on u navedenoj studiji kaže: „Usmene junačke pjesme
iz postnjegoševskoga vremena, one koje govore o tekućijem
događajima kao i varijante postojećih pjesama, ne mogu se koristiti u naučne svrhe o kojima je riječ u mjeri u kojoj se koriste pjesme
s tematikom iz prednjegoševskoga vremena koje su zapisane u
rješenja od drugijeh pjesnika-pjevača, niti drugi što od njih mogu preuzeti.
Moralna nepristrasnost nije pjesnička slika, no stanje duha koje pjesnici
pojedinačno na svoj način iskazuju.“
9
Vrijedi pomenuti da njihova zbirka na Harvardu „sadrži, pored ostaloga,
više od 1.000 tekstova junačkijeh pjesama. Posebnu vrijednost kolekcije
ima 3.500 fonografskijeh ploča s glasovima izvornih narodnijeh pjesnika
-pjevača.“
19
Novak Kilibarda
Njegoševo vrijeme. I usmena epska pjesma postnjegoševskoga
vremena nudi svojstvene podatke za istraživanje društvenijeh
kretanja u Crnoj Gori iz druge polovine XIX vijeka. Međutim,
prije nego što bi se dalo povjerenje jednoj pjesmi iz te oblasti,
treba odgovoriti na pitanje da li ta pjesma pripada klasičnoj,
autentičnoj, usmenoj poeziji, ili je njezin surogat, plagijat ili
neki oblik falsifikata. Istraživanje karaktera usmenijeh pjesama
postnjegoševskoga vremena spada u domen nauke o narodskoj
ili imitativnoj književnosti, nauke koja određuje granice nepatvorene usmene poezije, kao izraza kolektivnoga duha jednoga
naroda, granice koje je dijele od imitacija što su se razvile pod
uticajem objavljenijeh zbirki, posebno Njegoševa Ogledala
srpskog“. Osim Njegoševa Ogledala te su pjesme sadržane u
IV knjizi Vukovih narodnih pjesama i Pjevaniji crnogorskoj i
hercegovačkoj Sima Milutinovića Sarajlije.
Prožetost pjesama dva repertoara prikazana je u studiji
„Sazrijevanje epske legende o Nikcu od Rovina“. Na Nikčevu
primjeru Kilibarda pokazuje kako su čobanstvo i pružina dobili u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara ulogu koju
su u pjesmama sa starijom tematikom imali utvrđeni dvorci i
carske službe. Proces stvaranje legende o Nikcu bio je – prema
Kilibardi – mnogo brži od oblikovanja mita o starijim vitezovima iz prvoga repertoara, i to iz dva razloga: Nikčevi podvizi u
novim društvenim okolnostima brzo su prerasli lokalne okvire,
a pjesnik je u legendu o njemu ugradio poetske elemente iz pjesama prvoga repertoara. Evo kako Novak Kilibarda pokazuje da
je pjesnik morao biti upućen u pjesme prvoga repertoara da bi
od Nikca napravio epsku legendu dostojnu junaka prvoga repertoara crnogorske usmene poezije: „Na skučenijem prostorima
Katunske nahije, i Crne Gore kao cjeline, svakome je bilo poznato
kako je Nikac poginuo, a pjesnik je zato morao da u opisu njegove
smrti ostane na realnome tlu. Nije bio odmaknut od događaja nizom vjekova, pa je morao da sluša i zahtjeve plemenske ʼstrine
20
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
istineʻ, kako veli Mihailo Lalić. Pjesnik-pjevač je bio u vrlo
delikatnoj situaciji – znao je da vitez koji je ponovio podvig
Obilića ne može da umre epskom smrću kao obični crnogorski
junak koji brani svoje ovce od buljuka Turaka što su pošli da plijene a ne da ratuju, a, s druge strane, znao je da pjesma treba da
ostane na ravni istine da bi bila prihvaćena od slušalaca. Pjesnik-pjevač koji bi dozvolio da Nikac od Rovina umre najobičnijom
junačkom smrću napravio bi epsku banalizaciju uspostavljene
i ustaljene navike koja je prešla u kategoriju poetike usmene
guslarske epike. Dakle, pjesnik je morao da kaže da je Nikac
poginuo braneći svoje torine, ali morao je i da nađe način da se
taj događaj predstavi kao čin koji je dostojan junaka iz pjesme
Sinovi Obilića. Pošto pjesnik nije imao mogućnosti da traži
teren za slobodu svoje mašte u opisu same Nikčeve smrti, ostala
mu je na raspolaganju samo mogućnost za nalaženje prostora u
povodu turskoga napada na Nikca od Rovina. (...) Potenciranje
Nikčeve starosti pjesnik-pjevač je iskoristio i kao svoje, i svojijeh slušalaca, sredstvo za sarkastični obračun s Turcima. Jasno
se čuje prkos: Turci, naśekao se Nikac vašijeh glava, držao vas u
strahu decenijama, paše je ubijao, a sad ćete morati da potegnete
svu vašu silu nikšićku na starca koji vas čika i čeka, neustrašiv
kao i uvijek. Zove vas na megdan starac koji se ionako sprema
da promijeni svijet! Tako se neprijatelj dovodi u vrlo inferiornu
moralnu poziciju da bi se još jednom naglasilo koliko je strah
morio Turke od Nikca harambaše. (...) Psihološka radnja vođena
je od početka pjesme vrlo ubjedljivo, pa dramatika pjesme ne
izostaje za najizgrađenijim pjesmama crnogorske deseteračke
epike sa starom tematikom. (...) Nema tako moralno poražene
turske vojske u nekoj drugoj pjesmi iz drugoga repertoara
crnogorske usmene epike! Umjesto bilo kakvoga boračkoga
podviga ušićarili su plijen i dojavili Nikčeve ovce. (...) Nikac
starac u toj pjesmi je kompleksnija ličnost nego Nestor u Ilijadi.
Posljednje akorde svoga junačkoga trajanja Nestor produžava u
21
Novak Kilibarda
davanje savjeta mlađijem junacima. On ponestalu svoju snagu
nadomješta službom svoga bogatoga iskustva. Međutim, Nikac,
zarobljenik svoje slave kao Nestor, satire se od pomisli da će
dočekati kraj života u postepenom i vidljivom nestajanju. Njegova odluka da traži harač od Nikšića posljednji je pokušaj da se
sačuva trajno u svjetlosti koja ga prati.“
Jedna od tema kojima se Kilibarda počeo baviti još od studentskih dana jesu tužbalice. Saznanja o njima sažeta su u njegovoj studiji „Usmena tužbalica – najintimnija pjesma“. Pošavši
od pitanja starine i porijekla tužbalica, Kilibarda posebnu pažnju
posvećuje crnogorskoj narodnoj tužbalici – od početka njihova prikupljanja do naših dana, kad ta pjesma iščezava i gubi
umjetničku vrijednost kao i ostali vidovi narodske književnosti.
Ipak to je jedina usmena književna vrsta koja i dalje živi u Crnoj
Gori, objašnjava Kilibarda. On ističe dvije vrste tužbalica: javnu
i intimnu, pri čemu intimna svakako ima veće umjetničke domete jer se u njoj mogu saopštiti sve boli koje javna tužbalica ne
„trpi“. U tome Kilibarda vidi i mogući uzrok običaja da u Crnoj
Gori žena ne tuži za mužem. Tretirajući tužbalicu kao kultivisani
oblik pražnjenja nabujale žalosti, svoje stavove potkrepljuje
primjerima koje je sâm prikupio ili koje je preuzeo od drugih
zapisivača. Čini se da je tužbalicama, pored Starca Milije, Novak Kilibarda prilazio s najviše naučnoga elana. U opisu i tretmanu te književne vrste nije do izražaja došao samo naučnik
no i književnik Novak Kilibarda. Pored navedene studije treba
pomenuti i njegov osvrt „Jedna anonimna crnogorska pjesnikinja“, đe je istakao umjetničku vrijednost tužbalice sestre popa
Marka Samardžića iz Krivošija, te studiju „Socijalni elementi
narodnih tužbalica“. Već je rečeno da je Novak Kilibarda 1987.
priredio i antologiju tužbalica Puti nedohodi.
Poseban značaj ima vrlo opsežna studija „Stanje narodne
i narodske književnosti u Crnoj Gori danas“. U toj su studiji dotaknuta gotovo sva važnija pitanja koja su naslovom naznačena.
22
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Nadati se da će ta vrlo instruktivna studija jednoga dana biti
polazište nečijega doktorskoga rada. O toj studiji Dejan Ajdačić
kaže: „Jedan od najzanimljivijih, mada i najmanje tipičnih
među studijama o savremenom folkloru, jeste Kilibardin rad o
stanju narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori u današnje
dane. Društvene promene i navale gradske i tobože gradske
civilizacije, slikaju se sociološki precizno, ali uz ironične opise
bezosećajnosti za staru pesmu i priču. Ovaj tekst svoju posebnu
živost crpe iz konkretnih situacija i pojedinosti o akterima koji
izvode (ili pokušavaju izvesti) narodne pesme, priče i dr., što doprinosi uvidu u složenost života narodnog umotvorenja. (...) Kilibarda uočava nove navike, nove potrebe koje u dodiru sa starim
vrednostima nemilosrdno potiskuju staro blago. On nema iluzija
da takav proces može da zaustavi, ali se u njegovim redovima
probija izvestan žal za vrednostima usmene narodne kulture.“10
Kilibarda se bavio i drugim pitanjima crnogorske usmene
književnosti.
U studiji „Odnos opštega i posebnoga u usmenome
književnom tekstu“ vrši komparaciju dviju pjesama sa
zajedničkom tematikom zidanja Skadra. Jedna je poznata varijanta Zidanje Skadra Starca Raška, a druga je albanska varijanta Pala magla na Bojanu, koju je na crnogorski jezik preveo
Esad Mekuli. Varijanta Starca Raška uveliko prednjači u odnosu
na pomenutu albansku varijantu zapisanu u Šestanima. Na osnovu njihove analize Kilibarda je pokazao koliko je neophodan
pjesnički talenat u poetskoj razradi internacionalnih motiva.
Primjećuje kako albanska varijanta „nalikuje na fosilne pjesme
koje su prethodile Zidanju Skadra“. Osim talenta Kilibarda ukazuje i na društvenu nacionalnu uslovljenost tematsko-motivskoga sloja pjesme i potrebe njezina održavanja i prenošenja, a
samim tim i umjetničkoga uljepšavanja.
Dejan Ajdačić, „Pogovor“, In: Novak Kilibarda, Usmena književnost pred
čitaocem, Cetinje, 1998, str. 441.
10
23
Novak Kilibarda
Pažnju je Kilibarda posvetio i aspektima hrišćanske žrtve
u crnogorskoj usmenoj epici (u istoimenoj studiji). Objavio je
značajan rad i „O bugaršticama iz Crne Gore“ (a 1979. godine,
već je rečeno, priredio je i antologiju bugarštica), đe ukazuje
na neutemeljenost nekritički prihvaćenoga negativnog suda
Valtazara Bogišića o bugaršticama – koje zavređuju pažnju gotovo samo kao materijal za proučavanje razvoja desetaračkih
pjesama što su se iz njih razvile. Kilibarda u toj studiji navodi još jednu okolnost koja nije išla naruku statusu bugarštica
pri proučavanju usmene književnosti: „Da su izrečene i
najviše pohvale bugaršticama u vrijeme kad je veličina Vuka
Karadžića svemoćno vladala na prostoru odnosa prema usmenoj književnosti, imale bi slabašnu snagu, jer u poređenju
s Vukovom enormnom zbirkom usmenijeh pjesma, bugarštice
su izgledale kao siročad. Nijesu zapisi bugarštica iz Perasta i
Dubrovnika bili zaštićeni patronatom genijalnoga sakupljača usmenijeh pjesama koga su cijenili Gete, Grim, Mickijevič i dr.“
Na osnovu jezika i stila bugarštica i njihove poetske vrijednosti
Kilibarda ukazuje ne samo na njihov značaj, već i na činjenicu
da su štokavski književni jezici poetski bili uzreli još u XVI vijeku. Posebna pažnja posvećena je bugarštici Marko Kraljević i
brajen mu Andrijaš, u kojoj je Marko prikazan kao tragičan lik
bratoubice nasuprot liku Marka Kraljevića iz deseteračke epike.
„Samo je Starac Milija u pjesmi Sestra Leke kapetana pružio
ruku svome prethodniku iz sredine XVI vijeka, pjesniku-pjevaču
Paskoju Debelji. Kao da su Paskoje i Milija izrasli iz jednoga
etno-istorijskoga korijena“ – veli Kilibarda.
U radu „Opet to, ali drukčije“ Novak Kilibarda istakao je
antologičarsku spretnost Vuka Karadžića pri odabiru pjesama.
Poznato je da je Vuk naslov davao samo najuspjelijoj pjesmi, a ostale je ostavljao bez naslova, s naznakom Opet to, ali
drukčije. Kao i u studiji „Odnos opštega i posebnoga u usmenome književnom tekstu“, i ovđe je Kilibarda ukazao na značaj
24
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
pjesničkoga talenta u uobličavanju ustaljenih tema i motiva. Na
primjeru dviju varijanata lirske pjesme iz Grblja pokazao je razliku između istinskih pjesnika stvaralaca i pjesnika reproduktivaca – iako je to teže uočiti kod lirskih nego kod epskih pjesama,
jer su se lirske pjesme, što zbog kratkoće – što zbog rime, lakše
mogle pamtiti i doslovno prenositi.
I Nikšić je dobio mjesto u Kilibardinu bavljenju crnogorskom usmenom književnošću. U kratkome osvrtu „Nikšić u
crnogorskoj usmenoj epici“ autor je pokazao kolike su bile
sličnosti u mentalitetu Crnogoraca i nikšićkih muslimana – što je
ostavilo traga u usmenoj epici. U tome osvrtu objašnjava se i zašto
Nikšić, za razliku npr. od Podgorice i Pljevalja, nikad nije razvio
sevdalinku, odnosno zašto je za njega podjednako tipična epska
pjesma koliko npr. i za ratoborno crnogorsko pleme Pješivci.
Instruktivna je i Kilibardina studija „O poslovicama“.
Nije u njoj ukazano samo na značaj poslovica kao posebne
vrste usmene književnosti, već i na brojna druga pitanja koja
se na njih odnose. Pokazano je kako poslovica produžila život
u književnim djelima poznatih pisaca, poput Njegoša, Stefana
Mitrova Ljubiše, Mihaila Lalića, Ćamila Sijarića. Analizirani
su i najčešći oblici poslovica – i prozni i stihovani, obrađeno
je pitanje postanka i starine pojedinih poslovica, teškoća njihova prikupljanja, njihova društvena uslovljenost, kontekstualna
uslovljenost značenja pojedinih poslovica, njihov odnos s usmenom pjesmom te nemogućnost valjane klasifikacije njihove
– pri čemu je opet istaknut metod Vuka Karadžića, koji ih je
poređao azbučnim redom ne našavši bolje rješenje za njihovu
klasifikaciju. Koliko su poslovice imale važnu ulogu u životu
nekadašnjega čovjeka, najbolje se vidi iz ovoga odlomka pomenute Kilibardine studije: „Pojedine društvene strukture, vjerske i staleške konfesije u prošlosti mogle su da imaju tabuisan
stav prema poslovicama u kojijem je bio sažet kodeks normi i
ponašanja date strukture ili konfesije. Na primjer, za društvo u
25
Novak Kilibarda
kojemu je krvna osveta bila nepisani zakon poslovica Kad se
osveti kō da se posveti morala je imati aksiomatičnu vrijednost.
Ljudi koji su se mirili s ropstvom, kao i oni koji su nepogovorno
poštovali silu vlasti, održavali su poslovice ovoga tipa: Kako
koji vjetar duva – tako mu se navijaj, Koju ruku ne možeš pośeći
– ti je poljubi i sl. Smjerni hrišćanin i vješti klerikalac propagirali su parole Bogu se ne plaća svake subote i Ko tebe kamenom
– ti njega hljebom. U hajdučkoj družini, u doba buna i ustanaka
i u društvu ljudi koji su raspoloženi da se bore protiv neprijatelja
bila je aktuelna poslovica Bolje grob nego rob. Status rajetina
tokom turske vladavine izražen je poslovicama Ako ću krivo ne
smijem od Boga, ako ću pravo ne smijem od bega. Kadija te tuži,
kadija ti sudi. Naučeni iskustvom da su ljetnji oblaci ćudljivi i
advokati prevrtljivi, seljaci su izrekli poslovicu Bogu i advokatu
ne treba vljerovati. Kad usahne snaga i pritisnu godine, ostaje
ljudima utjeha da Bez starca nema udarca. Mirenje s ekonomskijem stanjem koje se ne da izmijeniti stvorilo je poslovicu Ako
neće Božić kaše, a ono hoće đeca. Izvođenje besciljnoga posla
i gubljenje vremena oko nepopravljiva lica ili situacije okarakterisano je poslovicom Žali Bože tri oke sapuna / što potroši
bula na Arapa. Poslovica je ponekad izgovorena kao divna izreka s bezazlenijem i diskretnijem humorom: Bunar voda svaka
grozničava / udovica svaka samovoljna. Eto tako je svaki vid
života našao svoju književnu aplikaciju u poslovici.“
Na kraju treba pomenuti i referat s okrugloga stola
Crnogorski jezik u javnoj upotrebi (u istoimenome zborniku,
Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011) pod
naslovom „Klasičnu crnogorsku usmenu epiku treba usaglasiti s Pravopisom crnogorskoga jezika“, u kojemu je Kilibarda
podržao zvaničnu crnogorsku jezičku standardizaciju i naglasio značaj jezika usmene književnosti te potrebu grafičkoga
prilagođavanja usmenih pjesama 32-članoj crnogorskoj azbuci
i abecedi. I nije to ni prvi ni jedini put da se Novak Kilibarda
26
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
založio za primjenu crnogorskoga standardnog jezika. Protiv
nastojanja Rajke Glušice i nekih njezinih koleg(inic)a s Filozofskoga fakulteta u Nikšiću oštro je negodovao u dnevnome
listu Pobjeda tekstom „Velikosrpska ofanziva ne prestaje“ (26.
februara 2011) i u dnevnome listu Vijesti tekstom „Odavno
sam priznao svoju krivicu“ (6. marta 2011), kao što je i u knjizi
Željezna crkva i kosovski mit (Cetinje, 2006) razobličio politiku
Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
I ovaj kratak osvrt pokazuje širinu i značaj tema kojima se
Novak Kilibarda bavio. Na polju crnogorske usmene književnosti
Novak Kilibarda postigao je sve što je mogao. Samo jedno nije.
Nije iza sebe ostavio dostojna nastavljača.
Adnan ČIRGIĆ
27
PROLEGOMENA
ZA INTERPRETACIJU USMENE PJESME
Stvaralački uzleti usmenih pjesnika-pjevača, koji su se
prihvatili univerzalnih problema života, suštinski ne afirmišu
prizemni i utilitarni interes socijalnoga kolektiva kome pjesnik-pjevač pripada. Slušaoci kojima je bila namijenjena pjesma
tražili su od opjevanoga junaka, koji je bio njihov idol, one
strane karaktera koje nemaju svakidašnji pojedinci. Zato je
estetički interes slušalaca odgovarajuće pjesme sasvim inferiorna kategorija u odnosu na njihov interes za kompenzovanje
svoje prośečnosti. U usmenoj literaturi, koja je po prirodi stvari
namijenjena prośečnome slušaocu, sasvim su rijetko naglašene
one strane ljudskoga bića koje ne pitaju za društveni rang i ugled,
a koje konstantno traju u svome elementarnom vidu i obliku.
Narod nije pažljivo slušao guslara samo da bi se obavijestio o
moralnim, vjerskim i estetskim normama doba kojemu pripada,
nego se svaki naraštaj slušalaca uživljavao u iluziju ostvarenja
kolektivnih himera i snova. Namjena guslarske pjesme, zavisnost
idejne osnove pjesnika-pjevača od idejno-rodoljubivih zahtjeva
slušalaca i ukočenost deseterca na prostoru iskazivanja fabule
predstavljaju savez rigoroznih cenzora koji su neminovno ukalupljivali i najsamostalnije pjesnike-pjevače. Zato usmenu epsku pjesmu treba posmatrati više kao nacrt građevine nego kao
dovršeno zdanje koje iskazuje svu stvaralačku snagu neimara.
Epska stilska tehnika, vrijeme i prilike, nijesu nikad dozvolili da
se i najgenijalniji pjesnik-pjevač do kraja iskaže. Čak ni Starac
Milija, pjesnik koji je, za razliku od drugih crnogorskih pjesnika29
Novak Kilibarda
-pjevača, uspio u najvećoj mjeri da se otme od egoističnih zahtjeva slušalaca i da ostvari psihološku analizu svojih likova, kako bi
ih mogao ostvariti da je imao homersku širinu iskaznoga prostora.
Starac Milija je pokušao da presiječe epske naslage
heroizovane ličnosti Marka Kraljevića da bi u njemu pronašao
ljudske slabosti i traume. Nesumnjivo je da je pjesnik iz Rovaca, Starac Milija, vjerovatno prezimenom Medenica, znao
sve o epskome Marku, njegovu Šarinu, šestoperu i tulumini;
znao je za megdane i moralne podvige narodnoga zaštitnika,
ali pjesnika je zainteresovao Marko kao čovjek bez harmonije
normiranoga ljudskog bitisanja, osoba koja u junaštvu kompenzuje sivilo i pustoš lične sudbine. Starac Milija je oslušnuo
život običnoga čovjeka ispod epskoga oklopa veličine Marka
Kraljevića.
Milijin Marko gazi od Prilepa do Prizrena tuđom stazom
života. Projezdio je nenadmašni junak i megdandžija svu mrežu
carskih drumova, ali ne umije da uhvati korak svakodnevnoga
momka ženjenika koji ide da zagleda i isprosi đevojku. Veliki
Marko savija se pod teretom prosačke buklije, male stvari koju
obični svakodnevni ženjenici spretno i veselo nose. Milija je
pružio drum kojim momci ženjenici putuju od iskoni, da bi gledao
kako se Marko na njemu zanosi i sapliće. To pjesnikovo posmatranje Markova teturanja na tome drumu obgrljeno je humanom
ironijom koja je česti pratilac cjelovitih istina o proslavljenim ljudima, a ne pak zluradošću koja prati inferiorne osobe kad sude o
nedostižnim. Pjesnik doduše ostavlja i druge prilaze za suđenje o
tome Markovu putovanju. Ali jedan je najširi i apostrofiran je. On
znači da ljudi jednostavne perspektive treba da budu zadovoljni
svojom anonimnom zaokruženošću, i da je preporučljiv hladan
stav prema nevolji čovjeka koja se kompenzuje sadržajima kakve
svakodnevni i obični ljudi ne mogu nikad ostvariti. Pjesnik koji
ima izgrađen stav prema harmoniji života poručuje da definicije
sreće i nesreće nonšalantno mije­njaju mjesta, ne samo u svijesti
30
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
ljudi koji ih s distance ocjenjuju, nego i da su uslovljeni i etičkom
konstelacijom pojedinaca koji ih doživljavaju.
Marko Kraljević iz Milijine pjesme Sestra Leke kapetana
nije pošao iz Prilepa da prosi đevojku koja ga je neđe ljepotom
zanijela niti, pak, što je zaokružio odluku da savije porodični
dom sa svojom supružnicom. On je čuo za čudo od ljepote koju
ne može niko da osvoji, pa kreće da oproba svoje glasovito
junaštvo. Čovjek koji ne zna šta je žensko srce ide na megdan
ljepoti! Epska gromada je krenula ne s ośećanjem nego s pita­
njem: Đe su ti brodi i bogazi za koje Marko pita, koje ga to
vojske mogu okružiti da on kroz njih ne napravi krvave breše,
đe su te zagondžije na carsko dostojanstvo, obraz đevojke, život
nejači i sirotinje?! Htio bi Marko da vidi i prkosne vile nagorki­
nje koje bi pokušale da pobjegnu njegovu bijesu i Šarčevoj brzini! Marko ne vodi računa ni za vrijeme kao trajanje i prolaznost,
jer kopne i staraju samo one osobe zbog kojih se on i žrtvuje.
Marko se poslije smrti slavom produžava! Ponosan je Marko
Kraljević što niko nema konja i oružje kao on što ima. Ništa nije
kupljeno, sve je sudbina donijela. Glavośeković Arapa, alovitih
carskih odmetnika, asija i gazija, ide u Prizren da pita ljepoticu
Rosu da mu slučajno ne zna za kakvu mahanu! Hoće Marko da
ustanovi može li se prkos đevojke, koja svakome mahanu nalazi,
mjeriti s inatom carskih odmetnika od kojih se Stambol trese,
a on im glave dolazi. Može Musa Kesedžija imati troje rebara
jedno svrh drugih, može imati tri srca junačka i na njima guje
šarovite, ali sve to pred Markom pada kao lišće s gore kad se
zajeseni! Hoće Marko da vidi da ljepotica Rosa, iz Prizrena grada bijeloga, možda nije premašila vilu Ravijojlu koju on topuzom oklapi kad to zavalja! Čulo se da je sestra Leke Kapetana u
Prizrenu i otmjena roda, pa, daj, da vidi Marko da nije i od kralja
otmjenija, oca njegova, i od cara u Stambolu, njegova poočima,
koga on, isti Marko, i uz duvar prigoni kad se posinku nešto
nažao učini! Hoće Marko da vidi da se ko kruto ne drži kakvih
31
Novak Kilibarda
pravila i konvencija, da vidi on, koji igra kolo s kadunama, koji
oružjem krv prolijeva i na dan svoje krsne slave! Marka tom
prilikom, kao i uvijek, privlači opasnost, nešto nepokorno čemu
samo on može naći dževapa i hesapa. S takvim mislima Marko
je riješio da prosi đevojku, ali odmah su ga uhvatili ljuti strahovi. Pokušava, on neustrašivi, da od njih pobjegne. A kako?
Marko se prvo utapa u vino da se priprema za najstrašniji
megdan i okršaj:
Viknu sluge, trči podrumdžija,
među sobom vino doniješe,
do dva čabra crvenoga vina:
jedan daše konju od megdana,
krvav konjic do ušiju dođe,
drugi popi na pohodu Marko,
krvav Marko do očiju dođe.
A kad ala alu pojahala,
fatio se polja prilepskoga.
Da Markov prosidbeni put ide prirodnim tokom, ne bi
mladoženja imao nikakva razloga da iskapljuje čabrove vina, da
bude zakrvavljeni dertlija. Ali nesumnjivo je da Marko vinom
gasi usijani strah koji ga je obuzeo. Krenuo je na megdan ljepoti
kojoj ne poznaje mjere ni dubine, ne zna on njezina tajna oružja.
Ali ni vino ni samopouzdanje ne zatomljuje Markov strah od
žene, strah od koga se niko nije odbranio sabljom i junaštvom.
Tu ništi istina „da od Šarca boljeg konja nema, / ni od Marka
boljega junaka!“ I onda tako prepanuti Marko traži društvo,
ište pomoć koju nije tražio ni kad se śekao s troglavim Arapinom i najstrašnim pustahijama. Marko zove Relju i Miloša da
s njim pođu na prosidbeni put. Prenošenje straha na dvojicu pobratima i najjači je dokaz da je motiv Markova puta u Prizren
više kušanje junaštva s neobičnim protivnikom, nego stvarna
32
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
odluka da se ženi. Da mu je ženidba bila glavni cilj, ne bi on
mogao biti indiferentan ako izabranica pođe za drugoga, pa iako
su mu oni pobratimi. Starac Milija nije imao mogućnosti da u
guslarskoj deseteračkoj pjesmi, koja je namijenjena slušaocima
junačke epike, iznijansira sve kutke Markovih misli i ośećanja,
nego je umjesto toga naglašeno istakao inferiorni izgled Marka
mladoženje, upravo naglasio je njegovo treće mjesto među prosiocima. Dok o Markovu momačkome izgledu ne kaže nijednu
riječ, pjesnik ističe Miloša kao neodoljivu mušku ljepotu:
Veseo ti Marko đuvegija
kod ovoga vojvode Miloša!
U visinu da većega nema,
u plećima poširega nema.
Kakvo li je lice u junaka,
kakve li su oči obadvije,
kakvi li su oni mrki brci!
Tanki brci pali na ramena
Blago onoj koja će ga uzet!
Ni o Reljinu izgledu pjesnik ne govori, jer mu i nije bio cilj
da svakoga prosioca posebno naslikava, nego samo da kaže da je
Marko na trećem mjestu. Pjesnik nema namjeru da ukaže kako
Relja kao mladoženja nadmaša Miloša, nego samo da naglasi
kako tek Marko jadno izgleda kad se ni onakav Miloš ne može s
Reljom mjeriti:
Nije šala jedan krilat junak,
nije šala krila i okrilje!
A jadan ti prema njemu Marko,
a jadan ti Miloš vojevoda!
33
Novak Kilibarda
Pjesnik je dakle iznijansirao Markovo preživljavanje na prosidbenome putu od Prilepa do Prizrena u mjeri koju je omogućila
deseteračka stilska tehnika i namjena guslarske pjesme, ali osnovna poruka pjesme ipak glasno se čuje. A to je: mladoženja koji
je samouvjereno i kategorički rekao da ide da isprosi đevojku s
malo je nade u uspjeh došao na dvorove Leke kapetana, odnosno
samo ga je rz da bude nepobjediv doveo u Prizren. A ako je i
gajio nadu da se njegovo samoposmatranje ne mora poklopiti sa
svačijim opažajima, Leka mu je raspršio iluziju:
Biraj, sele, koga tebi drago...
Ta ako si, sestro, naumila
uzet, seko, dobroga junaka...
uzmi, sele, Kraljevića Marka...
Ako li si, sele, naumila
uzet, sele, dilbera junaka
kome snage ni ljepote nema
u svoj zemlji na četiri strane,
uzmi, sele, vojvodu Miloša...
Ako li si, sestro, naumila
da ti uzmeš krilata junaka,
da ga grliš i da se ponosiš,
uzmi sele Relju krilatoga...
Dolazak u Prizren sabio je i prigušio Markovo nespokoj­
stvo, ali tako što mu ga je uvrnuo u neiskaz da jače peče, boli
i razdire. Onemogućavanje bilo kakvoga oduška Markove ekstremne ličnosti ispretakalo je u njemu sva opasna duševna stanja,
pripremajući teren za postupak koji isključuje misaone i humane
sadržaje. To je pledoaje za potonje Markovo varvarstvo. Starac
Milija takvom karakteristikom Markova stanja vidljivo projicira
svoje vjerovanje da život koji se kreće po jednoj tračnici otupljuje
nosioca toga života za fine sadržaje i humane nijanse ponašanja.
34
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Naime, kad svakodnevni postupci pređu u krutu naviku, pa bilo
da su etički i najopravdaniji, nepobitno dolazi do idiotizacije i
posla i čovjeka koji ga obavlja. Milijin Marko Kraljević je konkretno oličenje takvih ljudi. Marko je navikao da dijeli pravdu, da
kažnjava nepokornost i silu, ali nije bio sposoban da zapita svoju
savjest da li su sve pravde iste i da li su svi prkosi i inati za isto
kažnjavanje. Markova pravda je toliko blještava da zasljepljuje
oči! Čovjek koji se kroz život kreće po diktatu navike ne može
valjano ni da sudi o putevima mimo svoje uhodane staze.
Pjesnik Milija možda i vjeruje da se Marko zastidio od
prevelike gospoštine i riterske ceremonijalnosti Lekina dvorca,
ali objektivna ideja pjesme Sestra Leke kapetana ne dozvoljava
da se povjeruje u to kao u psihološku realnost. Marko je kraljev
sin, carske je dvore toliko puta vidio, svačega se kraljević i carski
posinak nagledao! S druge strane, Marko nije ličnost koja te stvari
primjećuje – draperije odjeće kao i života niti Marka privlače, niti ih
on razumije. Dakle, Marka ne zbunjuje dvorski sjaj dukađinskoga
velikaša, ali enterijer Lekina doma ima velikoga uticaja na krvavi
rasplet drame koja je otpočela Markovom odlukom da prosi sestru
Leke kapetana. Elegantni i diplomatski hladni poredak kuće prizrenskoga kapetana jedna je od mučnina i neugodnosti koje stalno
prate Marka od polaska iz Prilepa na prosidbeni put. Kao što mu
je u gizdavome ođelu prosca tijesno i neugodno (jer se srodio s
ćurkom i međedinom), tako i riterska konvencija Lekina musafirskoga salona zamrzava sve Markove mahove, izbija mu uobičajenu
riječ s jezika, sili Marka da se po tuđemu redu i običaju ponaša.
Neđelju dana u Lekinu dvoru Marko pije vino iz čaše koju
mu dodaje uvježbana ruka dvorskoga lakeja. Tako se zalijeva
rumenikom vinom Marko koji je navikao na čabar i tuluminu
od dvanajest oka! A elegantni Leka śedi u čelu gospodske sofre,
zaklonjen zlatnom kupom od devet litara. Mora da i ta kupa, kojom domaćin nazdravlja, ali je on, gospodin, ne iskapljuje, ljuto
provocira neumjerenoga vinopiju Marka. Neobavezni, junački
35
Novak Kilibarda
i anakreontski razbaškareni Marko ne uklapa se u takvu atmosferu. Teško je reći da li mu je bila teža Azačka tamnica ili taj
sedmodnevni gospodski ceremonijal. Prema tome, od oblačenja
momačkoga ođela u Prilepu do prestanka jednoneđeljnoga
čamljenja u salonima Leke kapetana nije bilo ni jednoga jedinoga trena koji bi razgalio Marka, ili mu bar pružio mogućnost
da se slobodno ponaša po svojim uzusima. Nikad Marko nije bio
toliko odvojen od Šarca i oružja i vezan za temu razgovora koja
nije njegova. Da je tih predugačkih sedam dana bio pod čadorom
i slušao njisku konja i kliktaj sokolova, njegova mučnina bi popustila, psihički bi se opustio i smirio. Međutim, od polaska iz
Prilepa, i oblačenja gospodskoga ođela, bol i muka tanje i zatežu
Markovu momačko-ženjeničku žicu čije će kidanje prekinuti
jedan odbljesak mitološke ljepote koji personifikuje Rosa, sestra
Leke kapetana, lijepa kao grijeh!
Čim je Marko uhvatio priliku da pređe na svoju relaciju,
da dođe do riječi koja zapovijeda, odmah se otvoreno pokazalo
da je došao u Prizren više da se junači i nadgornjava, nego da
prosi đevojku. A prvi potez, kojim se on oslobađa sedmodnevno
prigušivane mučnine, definisao je tragediju koja se još od polaska
iz Prilepa zaśenčila. Kad Leka kapetan pomenu, ne bez straha,
neshvatljivi ponos i samovolju svoje sestre jedinice, Marko prkosno, pakosno, izazivački i prgavo reče velikašu Leki kapetanu
da niti zna sestrom ni zemljom upravljati. Tako se taloženo i
prigušivano mučno stanje mladoženje iz Prilepa pretvara u eolske
vjetrove koji oduvaše Marka onđe đe je vazda i bio. Epski Marko,
koji nikad nije vodio računa za dokaze i argumente, prizva u
pomoć svoja oprobana sredstva: oružje, prkos, inat i svojeglavost. On nije sagorijevao od želje da što prije vidi đevojku koja se
ljepotom pročula od istoka pake do zapada. On nije nestrpljiv dok
ne ustanovi je li Rosa čudo od ljepote o kome se priča. On je na
put krenuo da nešto pobjeđuje, pa eto poče sukob nasrtanjem na
nedužna Leku kapetana. Markovoj izjavi:
36
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Kunem ti se i Bogom i vljerom,
da je moja u Prilepu mome,
pa kad ona ne bi poslušala,
ja bih njene ruke ośekao,
il njezine oči izvadio –
pjesnik daje dva značenja: njom upotpunjava karakteristiku
Markove epici nepoznate ličnosti i, s druge strane, veže Marka
za obavezu prema tvrdnji koju je izgovorio u obraćanju Leki
kapetanu. Iako još u Markovoj svijesti nije postojala slika krvavoga čina koji će se kroz kratko vrijeme ostvariti, ta izjava je
jedan od uzroka koji će dovesti do neminovnosti zločina. Kad se
ispred Marka ispriječi prkos, pa, iako je oličen u nesra­vnjenoj
ljepoti žene, on, vođen pustoši svoje pravolinijske sudbine i
tvrde logike, neće viđeti ljepotu od vjerovanja u svoje pravo da
kažnjava nepokornost. Nije Markova nemoć da dođe do žene
prkos ljepotice Rose, nego neadekvatnost cijeloga njegova bića
da jednostavnim i običnim putem dođe ne samo do žene nego i do
čina ženidbe. Usmeni pjesnik, sputan svim idejnim i poetološkim
uzusima, nije nikako mogao pokazati Markovu nemoć u sukobu
sa svakodnevnim životom, kao što je to, na primjer, uradio Ivo
Andrić u pripovijeci Put Alije Đerzeleza. Takvu temu nije mogla
nesmetano književno uobličiti usmena guslarska pjesma, niti su
za nju slušaoci pokazivali interesovanje. Usmeni pjesnik mogao
je da izabere onako čudnu i neobičnu ženu, ali ona je ipak u
pjesmi Sastra Leke kapetana samo test za razrješenje problema
Markove ličnosti. Starac Milija nije imao namjeru da pjeva o
sestri Leke kapetana dukađinskoga, nego o Marku Kraljeviću,
centralnome liku usmene epike koja je opsluživala jugoslovenske pravoslavne vjekove pod turskom vladavinom. Pjesnik je
nesporno vidio Marka kao čovjeka prizemnih erotskih želja,
kako je Andrić vidio Đerzeleza, ali nije mogao o tome pjevati.
Usmeni guslarski pjesnik nije mogao ni sebe, ni svoje junake, ni
37
Novak Kilibarda
svoje slušaoce rasteretiti od epske gustine i deseteračke fasade
uobičajenoga guslarskog pjevanja pred slušaoocima.
Starac Milija stalno sukobljava svoje likove s iznenadnim
problemima koji pred njih iskrsavaju. On je u četirma pjesmama
koje je saopštio Vuku Karadžiću i kompletirao sve svoje ličnosti
na taj način. Taj, u crnogorskoj usmenoj epici nenadmašni
pjesnik, cjelovito vjeruje da se ljudima stalno nameću zamke
i postavljaju enigme, ali ne vjeruje u mogućnost racionalnoga
razrješenja toga Gordijeva čvora. Milija nikad ne ispušta iz
vida kategoriju fatuma, a čovjeku ostavlja radijus kretanja i
snalaženja samo u međuprostorima determinisanih regiona. Po
Miliji, čovjekovi postupci mogu biti pozitivni ili negativni samo
u smislu ispunjenja ili neispunjenja normi etike kojoj ličnost
pripada, ali suštinske tokove ljudskoga, fizičkoga i moralnoga
egzistiranja, pjesnik ostavlja fatumu. Milija druguje s ironijom
uvijek kad govori o ljudskim odlukama i planovima, baš stoga
što on stameno vjeruje i da suđenice nijesu daleko od čovjekova
djelanja. Matafizika je osnov njegove pjesničke filozofije.
Narodno-pravoslavna naklonost prema Marku Kraljeviću
kao nenadmašnome junaku-zaštitniku uslovila je zapostavljanje
pjesme Sestra Leke kapetana ne samo od strane guslara i njihovih
slušalaca, nego i od strane stručnih tumača usmene epike koja se
razvila na štokavskome jezičkom prostoru. I kad je rečena pjesma pomenuta, činio se osvrt na Markov zločin kao na njegov
junačko-temperamentni postupak, a ne na proces pripremanja
toga zločina i neminovnost njegova javljanja na kraju pjesme
Sestra Leke kapetana. Takvim pristupkom toj Milijinoj pjesmi
zapostavljala se činjenica da se u istraživanju umjetničkoga djela
ne sudi licima koje to djelo obrađuje iz perspektive svoje etike,
nego se procjenjuju i objašnjavaju psihološke strukture koje navode konkretne ljude na date odluke. Postavljalo se pitanje šta
bi odjednom plemenitome Marku da ugazi u zločin, šta se to dogodi junaku koji i ranjenu pticu spašava? Lekina sestra, ljepotica
38
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Rosa, jednostavno se proglašavala čudovištem zato što je javno
uvrijedila tri slavna junaka – Marka Kraljevića, Miloša Obilića i
Relju Krilaticu! Njoj se u stručnim raspravama sudilo iz idejno-egoističnih razloga, isto onako kako su o njoj sudili slušaoci
guslarske pjesme koju je Milija saopštio Vuku. Ostavljani su po
strani zagonetni karakter te žene i uslovi koji su je naveli na drsku verbalnu slobodu. Najviše poraznih sudova izrekli su o Rosi
kritičari koji su smatrali da je Sestra Leke kapetana samo jedna
od usmenih guslarskih pjesama koja je, eto, slučajno zapisana
od nekakva starca seljaka Milije od crnogorskoga Kolašina. Od
po glavi izranavljena starca koji bez rakije nije htio da pjeva uz
gusle. Da se više uzimao u obzir lični umjetnički profil pjesnika-pjevača Milije i da se pjesma Sestra Leke kapetana obavezno
posmatrala u kontekstu ostalih Milijinih pjesama, manje bi bilo
jednostranih sudova o najvećemu pjesniku crnogorske usmene
poezije i njegovoj pjesmi Sestra Leke kapetana.
Kad se Milijina usmena pjevanija uzme kao izraz kreacije velikoga pjesnika, koji je opštim i poznatim motivima ulio
šekspirovsku snagu, dođe se do ovakvoga zaključka: Marko
Kraljević ne vrši nikakvo iznenadno divljaštvo u pjesmi Sestra
Leke kapetana, jer je taj njegov opskurni postupak samo logični
rasplet drame koja se sigurno i postojano plela od početka
pjesme. Tragični čovjek koji se, kao zaštitnik pravde, bavi
zanatom ubijanja nema duhovne snage da ocijeni da li se svaki
put i svaki postupak može mjeriti i vrednovati istim zamahom
mača. Marko jednako gazi sve brode, i njegov Šarac preskače
sve vode, ide Kraljević prsato drumom i životom, lomeći najviše
samoga sebe! Kao drvośeča orijaš koji udara po stabljikama
cvijeća kad mu se boje i mirisi ne dopadnu. Odista, književni
talenat Starca Milije najmanje je odgovarao vremenu kome je
pripadao i poetici kojom je svoje pjesme uobličavao.
39
ODNOS OPŠTEGA I POSEBNOGA
U USMENOME KNJIŽEVNOM TEKSTU
Pretpostavke za teorijsko uopštavanje problema koji je
naznačen u naslovu ove rasprave oslanja se na poređenje dviju
usmenih pjesama, varijanata istih internacionalnih motiva. Jedna
je Zidanje Skadra koju je Vuku Karadžiću saopštio Starac Raško
iz Kolašina, a druga je albanska usmena pjesma Pala magla na
Bojanu, zapisana u Šestanima, a na crnogorski jezik preveo ju je
Esad Mekuli.
Istraživanje mogućih uzajamnih veza tih dviju pjesama,
i rangiranje njihovih umjetničkih profila, ostaju kao otvorena
pitanja, a u ovoj raspravi samo su dotaknuta.
Pitanje kreativnih mogućnosti pjesnika-pjevača o kojima je riječ trebalo bi načelno posmatrati na prostoru odnosa
uobičajenoga interpretiranja gotovih žanrovskih sredstava, s
jedne, i ličnoga stvaralačkog improvizovanja, s druge strane.
Međutim, taj put neće se slijediti u ovoj raspravi koja se
prevashodno bavi propozicijama koje su pojedinome pjesniku-pjevaču pružili internacionalni motivi i nacionalno-istorijske
strukture u koje se uključuju religijski, etno-psihološki i etičko-ideološki postulati. Stepen stvaralačkoga improvizovanja
pjesnika-pjevača koji su saopštili pjesme, odnosno onih lica koja
su oformila umjetnički oblik tekstova dviju pjesama o kojima
je riječ, bio je usmjeren propozicijama društvene svijesti kojoj
pjesnik-pjevač pripada. Religijska i etička osmišljenost jednoga
lika ili detalja imala je nepovredivo mjesto u kontekstu pjesme,
ali umjetnička oživljenost njihova zavisila je samo od kreativne
41
Novak Kilibarda
snage pjesnika-pjevača. U objema pjesmama motiv o ljudskoj
žrtvi u neimarstvu prožima se s takođe internacionalnim motivom o nepravdi starije braće prema najmalađemu bratu koji je
pravičan. Drugi motiv, nesumnjivo mlađi od prvoga, mora da
je vrlo rano srastao s prvim zato što je istorijski sadržaj motiva o žrtvi bio povoljan prostor za književno iskazivanje date
poruke. Udružena upotreba motiva o ljudskoj žrtvi nije narušila
njegov antropološki sadržaj zato što je on bio već prerastao u
aksiomatičnu datost. U narodno iskustvo smještali su se samo oni
internacionalni motivi koji su imali sve potrebne antropološke
karakteristike da prirastu za etno-psihološke, etičko-ideološke i
socijalno-istorijske značajke jednoga naroda.
U porodičnim zadrugama, đe se interesi pojedinca
potčinjavaju interesima kolektiva, moralo je biti stalno aktuelno predanje o kršenju pravila i normi porodičnoga združenog
života. Zato se priča o egoizmu pojedinaca održala u usmenome
predanju Albanaca do danas kao književno štivo stalne vaspitne
aktualnosti. Uporedno trajanje tradicije o nevjernoj braći znači
održavanje poruke koja ima preventivnu etičku funkciju za
porodične zadruge koje nijesu još sasvim iščiljele na rustikalnim
prostorima Albanaca. Naglašena didaktičnost poruke, odnosno
konstantno interesovanje za njezin sadržaj, jedan je od glavnih
uzroka umjetničke skromnosti albanske varijante u kojoj se u
ovome tekstu raspravlja.
U albanskoj pjesmi čovjek-žrtva miri se sa svojom sudbinom i ne smatra je čak ni tragičnom. Mirenje žrtve sa sudbinom
ističe poruku da svaka odluka porodične zadruge mora biti besprijekorno poštovana i, kao takva, ona širi radijus mizernoga postupka osoba koje krše svetinju bese i razbijaju interese kolektiva.
Iako je istaknuta materinska tuga žrtvovane žene, poštovanje reda
i običaja zadržalo je prvi plan u pjesmi. Može se steći utisak da je
i tuga žrtvovane majke istaknuta da bi se ukazalo na svetinju bese
i interese zadruge. Slušaoci pjesme osuđivali su nevjernu braću
42
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
srazmjerno dubini svoga doživljaja tragike majke i đeteta. Tako
albanska pjesma ukazuje na pojavu da etika koja je uobličena u
kult može da obuzdava pjesmu u njezinu umjetničkome razvoju.
Međutim, umjetnička razuđenost pjesme Starca Raška, Zidanje
Skadra, ističe činjenicu da se povlačenje toga kulta u pozadinu
nadomješta umjetničkom razvijenošću pjesme.
Ne može biti sumnje da su i na crnogorskome jezičkom
području postojale usmene pjesme u kojima su bili organizovani pomenuti motivi kao i u albanskim pjesmama. Poruka
pojedinačnih motiva, odnosno njihove simbioze, imala je jednako pogodno tlo kod Albanaca i južnoslovenskih naroda, na
istome stupnju razvitka društvenih odnosa. Ali slijedeći pojavu
da se opšti motivi mogu prilagođavati novim uslovima i prenositi na druge ličnosti, oformljeni spoj motiva vezan je za Vukašina
Mrnjavčevića. Udružena dva internacionalna motiva nudila su
odličnu mogućnost da se na najprikladniji način iskaže narodno
uvjerenje u negativni istorijski lik kralja Vukašina. Kad se kaže
narodno uvjerenje upravo se misli na društvene propozicije koje
pojedinačni stvaraoci nijesu mogli mimoići.
Kralj Vukašin Mrnjavčević ušao je u narodno ubjeđenje
kao opskurno istorijsko lice čiji postupci imaju negativne
posljedice dalekosežnoga značaja. „Na Borise, Vukašine oštra
grmi anatema“ – kaže Njegoš. Omraženoga junaka, bezobzirnoga uzurpatora carske vlasti i samoživoga stvora na stazama
tradicije trebalo je osmotriti i kao čovjeka koji iskazuje neljudskost u odnosima prema rođenoj braći. Trebalo ga je sukobiti
s ljudskom atmosferom običnoga doma da bi se ukazao kao
rušilac i načela kojih su se držali u građanskome životu i pjesnik-pjevač i njegovi slušaoci. I uz takvu pjesničku namjeru ostala
je nedirnuta semantika internacionalnoga motiva, jer je njezina
uslužna funkcija samo pružala mogućnost nacionalnoj temi da
se iskaže u opšteljudskim okvirima. Takva udruženost internacionalnih motiva s nacionalnim sižeom, odnosno poetski rezultat
43
Novak Kilibarda
toga udruživanja, eliminisao je ne samo dalji razvoj, nego i život
varijanata koje su bile na nivou umjetničke razuđenosti albanske
pjesme. Internacionalni smjer Zidanja Skadra mogao je imati
značaj vaspitnoga štiva ništa manje no što su ga imale pjesme prethodnice zato što je umjetnička istina, izražena kroz romanesknu
fabulu zgodnu za pamćenje, bila odlična preporuka pjesmi i
kao didaktičkoj poruci. Interesovanje slušalaca za racionalno-istorijski siže pjesme o Mrnjavčevićima nije njenu didaktičnost
prigušilo, nego ju je baš na najbolji način naglasilo. Tako je i
u sjajnoj pjesničkoj obradi ostao nepovrijeđen antropološki
sadržaj internacionalnoga motiva. I ne samo nepovrijeđen, nego
i osobito dokazan i markantno iskazan. Najrazvijenija pjesma je
i najjača afirmacija stvarne istinitosti ubjeđenja jednoga naroda,
odnosno njegova pjesnika, koji se iskazuje pomoću toga internacionalnog motiva obrađenoga u toj pjesmi. Od stepena srećno
izabrane nacionalne teme zavisio je stepen upotrebljivosti internacionalnoga motiva kao sredstva za književnu gradnju. Tako
je internacionalni motiv mogao da ima i katalizatorsku ulogu,
što znači da inicira postanak jedne pjesme i otvori prostore za
smještaj književne radnje nacionalnoga smjera, a zadrži kvintesenciju svoga antropološkoga sadržaja. U takvoj prilici internacionalni motiv biva prekriven. On poziciju cilja iz prvoga plana
zamjenjuje za funkciju sredstava u pozadini.
To su elementi koje je nacionalno-istorijska tematika
pružila za iskorišćavanje sadržaja internacionalnih motiva u
pjesmi Starca Raška Zidanje Skadra.
Romanesknost nacionalnoga sižea pjesme Starca Raška
obezbijedila je odlične proporcije za književnu gradnju. Može se
upravo reći da je nacionalna tematika te pjesme tipično povoljna
za usmenu epsku pjesmu koja je namijenjena slušaocima. Tipični
epski usmeni pjesnik ili je pripadnik društvene koncesije koja je
dorasla do epskoga nivoa, ili je „za pjesmu stvoren“ zato što se
nekom svojom mogućnošću razlikuje od prośečnoga svijeta kome
44
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
socijalno pripada. Na primjer, likovi iz balada Omer i Merima i
Predrag i Nenad ne tumače ni istorijske heroje ni mitološke junake, nego ljude koji su izuzetni samo dubinom i svemoći svojih
ośećanja. Zato je realizam usmene epike manje iskazan na ravni
istraživanja svakodnevnih životnih činjenica, nego u smislu za
pronalaženje realnosti života u ponašanju ljudi koji se zbog svoga istorijskoga značenja, ili mitske odmaklosti, mogu osmatrati
samo iz žablje perspektive, i u ponašanju osoba čiji je stepen
duhovnoga života hipertrofija normalnih ljudskih mogućnosti.
U pjesmi Pala magla na Bojanu bezimenost i običnost braće
zidara, kao i beznačajnost same građevine, sputali su pjesnikovu
mogućnost da rasprostire poetsku priču. Tako je vaspitna poruka
uslovljena društvenim i psihološkim agensima, postala osnovni
stožer pjesme. A nedoraslost likova i građevine do potrebnoga
tematskog nivoa, adekvatnoga za razvijenu usmeno-naratorsku
pjesmu, značila je i neiskorišćavanje uobičajenih žanrovskih
sredstava. U albanskoj pjesmi se ne imenuje okultno biće koje
oburdava zid, nego se jednostavno konstatuje da se građevina
ruši. Trebalo je da zidari budu neki značajni ljudi da bi imenovana nadljudska sila imala kome da prkosi. A samo se kaže:
Jer što vas dan sazidasmo,
to se obnoć oburdava!
Amorfnost pjesme Pala magla na Bojanu očuvala je refleks praiskonskoga vjerovanja da građevina hoće žrtvu kao
pretpostavku svoje održivosti. To okamenjeno vjerovanje se ne
razrađuje u pjesmi, jer ono ide u domen ubjeđenja bez poznavanja suštine uzroka koji su doveli do njega. To stanje narod
adekvatno izražava izjavom „Valja se!“. Neminovne žrtve koje
su se ispoljavale u nesrećnim slučajevima na svim velikim
građevinama, a u svim vremenima, bile su uobičajeno shvatanje
kao dug koji se naplaćuje.
45
Novak Kilibarda
U albanskoj pjesmi neimenovani starac opominje zidare
na dužnost prinošenja žrtve. O starcu koji daje savjete narod pjeva i pripovijeda, jer je u razvijenim porodičnim zadrugama riječ
takvoga starca, oslonjena na običajno pravo, značila neprikosnoveni zakon. Jako definisana uloga takvoga starca u životu
porodice pružala je vrlo malu mogućnost za fleksibilniju obradu
njegova lika u pjesmi. Starac je ostao i u književnoj transkripciji
onako kako se zamišljao njegov najpozitivniji lik u stvarnosti.
U pjesmi đe radnju preuzima nacionalni motiv, kao u
Zidanju Skadra, svi pomenuti činioci koji se sretaju u albanskoj
pjesmi dobili su svoju književnu zamjenu. Umjesto bezimenih
zidara data su kraljevska lica, a imenovana je, čak i pretvorena
u antropomorfni lik, okultna sila koja raziđuje gradnju. Umjesto
škrtoga savjeta neimenovanoga starca, razvijen je razgovor kra­
lja s vilom koji u kontekstu pjesme prelazi značaj i uobičajenoga
i lokalnoga sižea. Svi ti činioci otvorili su vidike daljemu
književnome tkanju. Kralj može da gradi grad, još kakav grad i
na kakvoj vodi – Skadar na Bojani! To je grad koji u narodnome
poimanju stoji tako da pjesnika-pjevača niko nije mogao kontrolisati da li je njegova priča o postanku Skadra anahronizam ili
istorijska realija. A kad se kraljevski grad podiže, obara se drvlje
i kamenje, tu je i trista majstora, i obavezni Rade Neimar, „koji
je morao živjeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i
trajno“, kako je rekao Ivo Andrić.
Vila u pjesmi Zidanje Skadra nije samo uobičajeno
žanrovsko sredstvo usmene crnogorske epike, niti je pak
ona samo trag mitološke svijesti, nego je realna činjenica
umjetničkoga tkiva pjesme. Njena funkcija naglašava monumentalnost građevine, podvlači primat kraljeve uloge u zapletu
tragične radnje, a duhovnu naivnost i prozračnu ljepotu mlade
Gojkovice indirektno obilježava kao ljudski natkvalitet koji
može takođe biti i predmet zavisti vile, antropomorfne okultne
sile kojoj nijesu strani zavist i ljubomora. Odista, u toj pjesmi
46
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
vila ne vrši manju ulogu nego što je ima bilo koje božanstvo
u Homerovim epovima. Dakle, kraljevska gradnja otvorila je
prostor da se i vila oformi kao lik i tako uobičajeno i otpisano
žanrovsko sredstvo zauzme mjesto u umjetničkoj morfologiji
pjesme. U nervnome sistemu pjesme Zidanje Skadra vila ima
svoj živac.
I pojava sluge Desimira znači nešto više od opštega mjesta
u žanru. Iako su sve njegove karakteristike u pjesmi već davno
tipizirane, ipak u konkretnome značenju imaju i specifičnu
funkciju. Samo veliki pjesnici ožive zajedničko poetološko i
svako drugo sredstvo poezije kojoj ono pripada. Vjernost sluge,
količina blaga kojim raspolaže za pronalaženje čovjeka-žrtve
i raspolaganje ovlašćenjem da može i kupovati i otimati – sve
su to detalji koji indirektno upotpunjuju lik kralja i graditelja
Vukašina. Ti detalji gube svoju autonomnost u umjetničkoj tenziji kraljeva lika onako kako se pojedinačne boje gube u paleti
kojom je uobličena slika. Čak i onaj jedinstveno lapidarni opis
nastvaljanja obustavljene zidanije Skadra na Bojani, koji ima
tonske i vizuelne efekte, upotpunjuje takođe kraljev lik. Kad
kralj reče da se prekinuto zidanje nastavi, Rade Neimar viknu
trista majstora, obori se drvlje i kamenje, uzida se u skadarske
temelje mlada Gojkovica!
Ako se lik kralja Vukašina osmotri na raskršćima svih
pomenutih pravaca pjesme, što mjesto njegovo u pjesmi
opravdano i zahtijeva, viđeće se da u njegovoj kompleksnosti
ima i tonova tragizma. Kao kod svih velikih pjesnika, tako i kod
Starca Raška nema tako monstruoznoga čovjekovog postupka
kome se ne bi mogla naslutiti ljudska izvorišta.
Pjesma o bezimenim majstorima osiromašena je neraspolaganjem pomenutim prednostima koje nacionalna struktura pruža
pjesmi Zidanje Skadra. Majstori su samo zidari kojima rušenje
zadaje nevolju stoga što propada rad njihovih ruku i napora. Ne
gradi se građevina kao Skadar na Bojani, koja predstavlja veliki cilj
47
Novak Kilibarda
značajne ličnosti i ispit njene moći i javno istaknute odlučnosti.
Ni skromni dom majstora zidara ne daje nikakve šanse pjesniku
za razvijeni opis. Međutim, u pjesmi o Skadru stalno se otvaraju
novi prostori i iskrsavaju novi detalji, koje narodni pjesnik po
navici voli da uziđuje u kompoziciju pjesme. To su bijeli dvori,
gospodska večera, kraljevska bračna ložnica, bijelo platno i dr.
Patrijarhalne boje porodičnih odnosa i domaćinska atmosfera
obične seoske kuće – i kraljica treba da nosi ručak majstorima,
patrijarhalni red u poslu, poštovanje najstarije jetrve kao svekrve
i sl. – u toj pjesmi su prisutne kao i u albanskoj varijanti, samo što
nijesu tako vidljive i ogoljene. Patrijarhalni elementi ugrađeni
su u materijal za pjesničku gradnju, pa svojim latentnim prisustvom naglašavaju narodni karakter pjesme o kralju i velikašima.
Patrijarhalni red ima čak i istaknuti značaj u pjesmi. Potpuna konvencija kraljevskoga dvora i protokolarno ponašanje
kraljevske čeljadi ne bi značili pogodnu atmosferu za ispoljavanje karaktera mlade Gojkovice. Za to je zgodniji patrijarhalni režim običnoga doma i red narodnih običaja. Kraljevsko
ponašanje dvora Mrnjavčevića spušteno je na realni teren prirodnih ljudskih odnosa onoliko koliko je kralja i velikaše trebalo osmotriti kao ljude. Plemenita krotkost mlade Gojkovice
najpotpunije je mogla doći do izražaja u patrijarhalnome miljeu.
U narodnome životu jetrve ne nazivaju jedna drugu nanom,
jer je taj hipokoristik rezervisan za svekrvu. Međutim, mlada
Gojkovica tako oslovljava svoju najstariju jetrvu: „Ču li, nano,
gospođo kraljice...“ Tim oblikom obraćanja najpreciznije se
definiše patrijarhalno poštovanje godina i srodstva, i projektuje
uvažavanje položaja. S druge strane, patrijarhalno ponašanje
mlade Gojkovice ukazuje na razliku između datoga ponašanja
kraljice i njezine moralne obaveze koju bi kao najstarija jetrva,
koja ima položaj svekrve, trebalo da ispolji u zaštitničkome
odnosu prema neiskusnoj nevjesti. Ali lukavstvo starijih jetrva
naglašava se u pjesmi mogućnošću pretpostavljanja da je način
48
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
izbjegavanja reda u odnošenju ručka majstorima na građevinu
samo najjači oslonac u mladalačkoj jednostavnosti i poštenju
buduće žrtve.
Detalji patrijarhalne atmosfere ne razblažuju kraljevsku
atmosferu, nego je samo podastiru mišlju da je stvarnost humanih međuljudskih odnosa običnih ljudi daleko od moćnoga
dvora koji je kadar da podigne i Skadar na Bojani.
Inventivno odabrana imena brata i sestre, Stojan i Stoja,
simboliziju ne samo postojanost kraljevske građevine kad se
bude umilostivila ljudskom žrtvom, nego, možda, i postojanost
kraljeve odluke da se građevina po svaku cijenu mora podići i
održati. A zar ista ta imena ne mogu pobuditi asocijacije na to da
vila i ne misli na realnost pronalaska tako rijetkih imena? Da to
zavidljiva vila svojim savjetom možda ne začikava kralja da bi
mu isprobala upornost i time označila zaplet buduće tragedije?
Kao da je pjesnik-pjevač i od vile tražio da Vukašina stavi i na
kraljevsku, i na bratsku, i na ljudsku probu savjesti.
Ponašanje mladoga Gojka pruža mogućnost da se pretpostavi i cjelovitost njegova lika. Upravo, njegov lik se upotpunjava
činjenicom da je on sušta suprotnost kralju Vukašinu, pa se zato
poređenje ta dva lika nameće samo po sebi. U Gojkovoj spremnosti
da održi zadatu riječ ogleda se i njegovo ubjeđenje da se građevina
mora podići. On je sasvim pripremljen da svjesno prihvata svoju
tragiku, pa zato njegova jako vidljiva tuga za izgubljenom suprugom i majkom đeteta u kolijevci naglašava snagu i običaja i
čovjeka koji se njega drži. Prema tome, sve strane i toga lika konvergiraju u umjetničku koheretnost pjesme Zidanje Skadra.
Kao što je uspješno koristio elemente internacionalnih motiva, tako isto Starac Raško maestralno upotrebljava u običaj uzete
riječi, metafore i pozajmljene sižee dajući im nov značaj i sadržaj.
Na primjer, lokalni siže o zlatnoj jabuci prerasta značaj jedne srećno
upotrijebljene metafore i predstavlja dokaz da obdareni pjesnik-pjevač ne pokazuje ništa viši stepen kreacije u improvizovanju
49
Novak Kilibarda
nego u načinu upotrebe već gotovih pjesničkih sredstava. Reproduktivac žanrovsku činjenicu ponavlja, a kreativac je na nov
način oživljava.
I psihološki i socijalno je uslovljena činjenica da mlada
Gojkovica povjeruje u bukvalni sadržaj Gojkove bolne alegorije:
Zlo je, moja vjerenice ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
pa mi danas pade u Bojanu,
te je žalim, prežalit ne mogu!
Princ, kraljev brat, mladi Gojko, čije se bogatstvo mjeri
moćnom građevinom koju podižu njih trijica braće, valjda može
da podnese izgub te dragocjenosti – zlatne jabuke. Zato je realno
čuđenje mlade Gojkovice što joj se zbog toga izguba dragi muž
śekira. Valjda kraljev brat može brzo da salije i još ljepšu zlatnu
jabuku. Za samu žrtvu, koju je tražio sluga Desimir, bilo je izdvojeno iz kraljevske riznice šest tovara blaga! Da nije tih realnih
pretpostavki, postajala bi opasnost da lakovjernost mlade Gojkovice preraste u prostodušnost i neuvjerljivu infantilnost. Njezino tješenje muža – „Moli boga ti za tvoje zdravlje, / a salićeš i
bolju jabuku“ upravo predstavlja završni detalj u formiranju lika
tragične supruge, majke i, nadasve, mlade žene. Oslobađanje od
„srama i zazora“ u grču za život i materinstvo uslovljava njezino
preklinjanje muža da se za blago kupi rob koji bi se uzidao gradu
u temelje. Postavljeno je pitanje da li je to njezin moralni krah,
ili tragična vizija onoga izbezumljenja koje je neminovno u
njezinoj situaciji. Tragično njezino izbezumljenje je evidentno,
ali je tu posrijedi i nešto drugo.
Uvjerenje mlade Gojkovice da je potrebna žrtva u neimarstvu ima u osnovi isti antropološki sadržaj kao i to vjerovanje o ljudskoj žrtvi u albanskoj pjesmi. Nevjesta-žrtva u pjesmi
Pala magla na Bojanu podnosi svoju žrtvu ne samo zato što ima
50
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
izgrađen lični stav prema smrti, nego i stoga što je u toj pjesmi
sve zarobljeno vlašću nepisanih zakona i vjerovanja. Činjenice
su tu u službi gole teme, a ne u službi poezije. Nevjesta-žrtva
pozdravlja muža i đevere i odmah prelazi na teren majke moleći
da joj ostavi mogućnost za donošenje đeteta:
Zdravo bili, vi đeveri!
Djete mi je u koljevci,
neka vam ga u amanet.
Kad me mladu uzidate,
ostavte mi desno oko,
nogu desnu ostavte mi,
ruku desnu ostavte mi,
ostavte mi desnu sisu.
Kad mi sinak tuda prođe
da ga okom pogledujem,
da ga nogom priljubljujem,
da nadojim, majka, mlijekom.
Takvim stoičkim stavom ističe se snaga moralnoga kodeksa ponašanja žrtve u patrijarhalnome društvu i ubjeđenje da se
sudbina sluša bez roptanja. Takav odnos prema sudbini iskazan
je sažeto u poslovici „Što je od Boga slađe je od meda“.
Srećno izabrana nacionalno-istorijska tema u pjesmi
Zidanje Skadra prikrila je svijest žrtve o žrtvi, koja se u albanskoj varijanti elementarno prikazuje, svojom mogućnošću
za razvijanje romaneskoga prosedea pjesme i razuđenoga lika
mlade Gojkovice. Samo je materinsko ośećanje jednako eksplicitno u obje pjesme i istoga je intenziteta.
U molbi koju Gojkovica upućuje svome mužu da se kupi
rob na tržištu ima više sadaržajnih pravaca. Materinsko opredjeljenje na kraju naglašeno je ubjeđenjem Gojkovice da bi je
samo njezina majka sigurno spasila:
51
Novak Kilibarda
Ne daj mene, dobri gospodaru,
da me mladu u grad uzidaju!
No ti prati mojoj staroj majci:
moja majka ima dosta blaga,
nek ti kupi roba il robinju,
te zidajte kuli u temelje.
To njezino vjerovanje u požrtvovanost majke indirektno
naglašava njen stav prema svome sinu u kolijevci i pretpostavlja
obim žrtve na koju bi ona bila spremna kao majka. A to onda
sve naglašava stepen materinske tuge koja je rastače. Trebalo je
u pjesmi da ostane klasna nota – za blago se može kupiti sve što
je za prodaju. Ali, takođe je istaknut i stav pjesnika prema blagu
kao mrtvoj robi na terenu sudbine. Mlada Gojkovica svoje neiskustvo i mladalačku jednostavnost ispoljava i vjerovanjem da
se može izbjeći sudbina, što je izvjesno u suprotnosti s njezinim
ubjeđenjem u neminovnost žrtve. Gojkovica dalje pokazuje da
blago ne treba žaliti kad je sreća čovjekova u pitanju. Ona nije
žalila zlatnu jabuku koju je Gojko, navodno, ispustio u Bojanu,
jer je ona sva okrenuta životu i sreći, kao mlada supruga i majka.
Gojkovica stoga i ne razumije alegoriju kojom joj se saopštava
nesreća. Njezin lik je najizgrađenija apoteoza nepovrijeđene
mladosti da se uščuva od ujdurmi koje život nastavlja da izvodi.
I sintagma mladu i zelenu ima bogatu ekspresiju:
Ne dajte me, ako boga znate,
uzidati mladu i zelenu!
Ta molba ukriva vjerovanje Gojkovice da treba nekoga uzidati, jer je to neminovno, ali ne da ta žrtva bude mlada
osoba, kao što je ona. Obim nesreće koji širi njezina smrt na
druga lica umanjuje stepen žrtve koju ona predviđa kao svoju
zamjenu. Misao o robu-žrtvi više je izraz njezina nepokolebljiva
52
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
vjerovanja da treba nekoga uzidati, koja je iste jačine kao i u
albanskoj pjesmi, nego što je izraz njezina klasnoga egoizma
ili znak panike čovjeka pred smrću. Uostalom, kako se može
govoriti o nekom moralnom krahu kada se radi o čovjeku koji
nevin gubi život, o majci koja ostavlja dijete u kolijevci, o
mladom čovjeku koji treba da nevin umre na mukama. Zar o
predsmrtnoj agoniji čovjeka koji moli da se zamijeni osobom
čiji je uniženi položaj verifikovalo društvo kome žrtva pripada
treba tražiti klasnu netrpeljivost. Zaista, čitalac ponekad zna da
traži od likova iz književnosti mnogo više nego što je moguće
tražiti od ljudi u bilo kome istorijskom vremenu. Ali obično se
u takvome traženju pokazuje nepoznavanje istina o životu koje
literatura najuspješnije uspije da iskaže.
Negativni karakter Vukašina i Uglješe takođe su građeni
na istim premisama kao i likovi starije braće u albanskoj varijanti. I tamo i ovamo starija braća su grešna zato što se ne drže
zadate riječi i svetinje običaja. Ali osnova grešnosti starije braće
u pjesmi Zidanje Skadra toliko je razrađena da se u njezino
tkivo komotno smjestio književno oformljen lik omraženoga
istorijskog lica, kralja Vukašina, jednoga od velikaša koji „na
komate razdrobiše carstvo“. Tako je semantika internacionalnoga motiva o nevjernoj braći i pravičnosti najmlađega brata
ostala nepovrijeđena, iako je prerasla u prostor koji je ispunila
nacionalno-istorijska tema.
Dva starija brata u albanskoj varijanti griješe se o ustaljeno vjerovanje da se red i običaj moraju poštovati. Međutim, besa
je tu ipak glavni domaći, nacionalni element koji pjesmu Pala
magla na Bojanu obilježava, pored jezika kojim je ispjevana,
kao albansku pjesmu. Taj nacionalno-etički momenat značio je
snagu koja je održala pjesmu u usmenome predanju kroz dugo
vrijeme. Njegov ideološki dignitet nadomjestio je, za interesovanje slušalaca, bezimenost graditelja, efemernost građevine
i skromni umjetnički nivo djela, ali nije pružio mogućnost
53
Novak Kilibarda
prenosiocima da puste svojoj mašti na volju. Inače, teško bi
bilo odgovoriti na pitanje šta je drugo, uz njezinu etičku stranu
i vaspitnu aktivnost, doturilo tu pjesmu, odnosno sve njezine
varijante, do kraja XX vijeka. Etička strana internacionalnoga
motiva prihvaćena od nacionalnoga moralnog vjeruju ostala je
u albanskoj varijanti osnovna kategorija njezina opstanka, ali
nije doživjela kasnija umjetnička naslojavanja i dorade. Ona nalikuje na fosilne pjesme koje su prethodile Zidanju Skadra. Ima
u crnogorskim usmenim pjesmama internacionalnih motiva koji
nijesu doživjeli razvijenu umjetničku obradu iz istih razloga iz
kojih je i albanska pjesma Pala magla na Bojanu ostala fabularno skučena i umjetnički rudimentarna. Naime, nijesu ti motivi
vezani za neki događaj ili lice iz nacionalnoga domena interesovanja koji bi postali glavna snaga pjesme i pretvorili internacionalni siže u prostor za svoj književni smještaj. Evo jednoga
primjera s toga prostora.
Poznati internacionalni motiv – žrtvovanje đeteta po
božjoj zaposvijesti, udružen sa, takođe internacionalnim, motivom – svetinjom gostoprimstva, odrađen je u pjesmi Đakon
Stevan i dva anđela. Motivi su ostali na površini, jer nacionalna
tema nema imena i prezimena da bi te motive smjestila u svoj
građevinski materijal. Taj đakon Stevan nije imao baš nikakvoga nacionalnoga značenja, u Crnoj Gori iz koje pjesma potiče,
da bi pjesniku-pjevaču pružio bilo kakvu šansu da oslobodi
svoju maštu. Zato suština te pjesme nije u karakteru i postupcima likova, nego u grijehu koji se čini. Nije u doživljavanju
žrtve koju osoba mora kasnije da podnese, nego u samoj žrtvi
koja se prinosi. Sve varijante tih motiva ostale su u skromnome umjetničkom obimu zato što se nijedna nije spojila sa
značajnom nacionalno-istorijskom temom koja bi je moćno uzdigla i prigušila sve ostale varijante. Onako kao što ih je morala
prigušiti pjesma Zidanje Skadra.
54
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Pretpostavka za teorijski zaključak. Književna obrada
internacionalnoga motiva u usmenoj poeziji zavisila je mnogo
od etno-psiholoških, etičko-ideoloških i religijskih postulata
nacionalno-istorijske teme koja se vezala za dati motiv. Srećno
izabrana tema imala je sve uslove da eliminiše ranije književne
obrade istoga motiva koje su bile spojene s inferiornom nacionalnom tematikom. To eliminisanje moglo se obaviti na prostorima kojim je pjesma sa superiornom nacionalnom temom prolazila na svome estradnom putovanju.
55
GNOSEOLOŠKI ZNAČAJ
CRNOGORSKE DESETERAČKE EPIKE
Teorijsko uporište za korišćenje crnogorske usmene epike
kao materijala za istraživanje datih društvenih i istorijskih pojava jeste upravo školski poznata činjenica da se u knjževnosti,
ponekad, mogu uspješnije pronalaziti istine o društvenim tokovima datoga istorijskog vremena, nego što se one daju sagledati
u rezultatima pojedinih nauka koje su namjenski usmjerene da
rasvjetljavaju to vrijeme.
Odavno je poznato da poređenje Homera, kao pjesnika koji
nudi istorijske istine, s grčkim istoričarima ide na štetu istoričara.
Grčki istoričari, među njima i Herodot Halikarnašanin, nazvan
ocem istorije, uz svo obilje činjenica koje su dali, projicirali su
i svoju pristrasnost: vjersku, stalešku, kastinsku – ljudsku, koja
često zamućuje egzaktnost nekih njihovih saopštenja. Dakako, i
Homer je ispoljio svoju ljudsku pristrasnost, stalnoga čovjekova
pratioca! Ali on je, slijedeći prirodu umjetničkoga stvaranja,
tu svoju pristrasnost ograničio okvirima svoje subjektivne ideje, koja, kao što je poznato, ne dovodi u sumnju gnoseološki
nivo objektivne ideje Ilijade i Odiseje. Baš obratno: snaga
gnoseoloških talasa jednoga književnoga djela proporcionalna
je njegovoj umjetničkoj tenziji. Samo je pjesnik Ilijade uspio
da pruži koordinate kritsko-mikenske civilizacije u njezinu istorijskome razvitku od nekoliko vjekova. Kako se to uobičajeno
kaže, od Trojanskoga rata do VIII vijeka prije nove ere. Treba se
priśetiti i Engelsove napomene o gnoseološkome značaju Balzakove Ljudske komedije. Prema tome, traženje istorijskih istina
57
Novak Kilibarda
u svim pravcima društvenih kretanja prednjegoševskoga vremena znači usvajanje dobroga običaja mnogih istorijskih naroda
koji se najpotpunije obavještavaju o svojoj prošlosti iz knjiga
kojima prvače Ilijada, Mahabharata, Stari zavjet, Spjev o Nibelunzima... Dakle, crnogorska usmena epika drugoga repertoara
ne oskudijeva podacima za istraživanje antropološkoga kompleksa prednjegoševskoga vremena, kao što ne oskudijeva ni
činjenicama koje su nezaobilazne za naučno istraživanje nekih
savremenih kretanja u crnogorskoj moralnoj problematici.
Odrednica crnogorska usmena epika drugoga repertoara prikladnija je od uobičajenih odrednica „ciklus pjesama
o oslobođenju Crne Gore“ i „pjesme o vojevanju Crnogoraca
za slobodu“. U prvi repertoar crnogorske usmene epike, koji
se simultano razvijao s drugim repertoarom, ulaze sve epske
usmene pjesme s tematikom, kako bi Vuk rekao – starih i sre­
dnjih vremena, koje su nastajale i trajale u Crnoj Gori. Prvi repertoar ima široku tematiku, drugi repertoar prati samo crnogorska događanja tokom XVIII i prve polovine XIX vijeka.
Crnogorska usmena epika drugoga repertoara tretira materijalnu vrijednost kao kategoriju koja ne zavređuje žrtvovanje
ni najsitnije stavke s indeksa moralnih normi plemensko-bratstveničkoga društva. Izvjesna materijalna datost jeste vrijednost samo onda kad ima punu šansu da pređe u kategoriju moralne vrijednosti. A epska slika takve moralne vrijednosti, kojoj
je žrtvovana kategorija materijalnoga, dakle pjesma o sjajnome
moralnom podvigu, jeste krajnji domet kojemu stremi homo heroicus. Ponekad se u epici ističe jedinstveni sklad interakcijskih
prožimanja moralne i materijalne vrijednosti kojima je opet statika od moralne materije. Sinteza toga tabuisano postojanoga
shvatanja u crnogorskoj deseteračkoj epici drugoga repertoara
lapidarno je sročena u pjesmi Todora Ikova Pipera Čovjek-paša i
Mihat čobanin. Ona glasi:
58
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Đe se muka kod glave nagnala,
a ta muka glavi ne pomogla,
i tu muku opalila munja!
Đe se glava kod muke nagnala,
a ta glava mici ne pomogla –
i tu glavu pośekli krvnici!
Prednjegoševsko doba, kao istorijsko vrijeme koje teče od
kraja XVII vijeka, a koje je pojedincu otvaralo prostor za samodokazivanje u borbi i pljenidbi, odnosno za agonalnu utakmicu
u običajnim prostorima bratstva i plemena, završava se onda kad
vlast po svojoj volji, kao državna sila, sužava te prostore i za
pojedinca i za bratstvo i za pleme. Dokle gođ vlast u Crnoj Gori
nije postigla svoju izvršnu stabilnost, razlikovao se u crnogorskome društvu, i to vrlo izrazito, sistem moralnih od sistema
materijalnih vrijednosti. Dok je vlast imala više honoris nego
jurisdictionis autoritet, materijalna vrijednost nije imala čak ni
značenje garanta za biološku egzistenciju pojedinca i njegove
porodice. Na primjer, ako bi sva materijalna vrijednost koju ko
pośeduje, propala u kakvoj elementarnoj nepogodi, a vlasnik
toga dobra nije do tada nikad otvarao prostore svojoj imovini
da položi preko tih prostora ispit svoje moralne vrijednosti, ako
upravo njegovo materijalno dobro i njegov moral nijesu činjeli
dijalektičko jedinstvo koje verifikuje normativna etika, on bi,
taj vlasnik, bio izložen bukvalnoj propasti. Svi oblici kolektivne
solidarnosti i ispomaganja, kao što su mobe i razne druge vrste
bratstveničke i plemenske ispomoći, primjenjivani su samo onda
kad je gubljenik svojim dotadašnjim odnosom, važećim moralnim
odnosom, prema kategoriji materijalne vrijednosti to zaslužio.
Evolucija svijesti koja sve materijalno podređuje moralnome i
duhovnome je i dovela u Crnoj Gori do uspostavljanja beskompromisne borbe protiv Turaka i proturskih snaga u Crnoj Gori koje
nijesu bile zanemarljive. Riječju, ta je evolucija stalno umanjivala
59
Novak Kilibarda
stepen ekonomski mjerljive vrijednosti ljudskih postupaka i materijalnih dobara. Po prirodi stvari, ta evolucija je bila i moguća
samo u prilikama kad se materijalno podređuje duhovima.
Svaka pomisao na pružanje otpora neprijatelju značila je punu
neizvjesnost ne samo metarijalnoga prosperiteta pojedinca, nego
i najelementarnijega vida njegove egzistencije. Valja napomenuti da tu pojavu treba posmatrati u kompleksu pojava koje pripadaju jednome tipološkom sistemu. Kao što je poznato, tih je
pojava bilo ne samo na prostorima evropske civilizacije. Differentia specifika jedne pojave pokazuje se jasno samo onome
ko poznaje konture opštosti datoga fenomena. Romantičarsko
isticanje crnogorske izuzetnosti poprima humorni smjer.
Evo jednoga tipološkog detalja iz problematike o kojoj
je riječ. U pjesmi Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala srpskoga, priča se kako je katunska četa dobro šićarila u pljenidbenome obraćunu s nikšićkim Turcima. Ali, dijeleći plijen, umalo se Crnogorci ne poklaše „oko toka Pašića Osmana“. Živko
Senić iz Bjelica razborito predlaže da se toke daju sadrugu iz
čete koji je u konkretnome obračunu „najprvi pośekao Turčina“.
Da se daju Peju Markoviću iz Cuca. Senićev prijedlog mogao
se odmah prihvatiti zato, s jedne strane, što je on, isti Senić, uhvatio živa Turčina – Pašića Osmana i, s druge strane, stoga što
je on, bjelički plemenik, predložio za čast drugoplemenika, iz
Cuca. A značajniji od svega toga bio je jedinstveni humanizam
predlagača koji se ogleda u tome što davanje toka krvodužnome
saborcu, Peju Markoviću, otvara mogućnost tome krvodužniku
da tim tokama, kao sjajnom junačkom biljegu, otkupi svoju glavu koja mu je na ramenima od danas do śutra. Moralna osnovanost rješenja pjesnikova da prijedlog potekne od Živka Senića
najjasnije se ističe u činjenici da je majka Seniću dala, kad se on
spremao u pljenidbenu četu, blagoslov u vidu kletve. On glasi:
60
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Hajde zbogom, sinko, Senić Živko!
Nema mati do tebe jednoga:
kad mi s puta donio sramotu,
već te majka živa ne viđela –
ostala ti majka kukavica!
Nijesu toke date Markoviću samo zato da bi Cuca pomoću
njih preživio krvnu osvetu koja ga je čekala, nego je činom
takvoga davanja pokazano da je trebalo taj prijedlog zaslužiti
junaštvom koje ima moralni sjaj. Ugled Markovića uslovio je prijedlog i prihvatanje prijedloga, jer o ogoljenome samarićanstvu
predlagača ne može biti govora. Junačko-moralna vrijednost
Peja Markovića posredno je naglašena činjenicom da se od
dragocjenih toka odriče Živko Senić za koga bi toke Pašića Osmana, kao junački trofej u kome bi zasvijetlio pred onako moralno usmjerenom majkom, bile vrijednost koja nema materijalne mjere. A moralno značenje toka kao junačkoga obilježja,
čija vrijednost stalno narasta širenjem priče i pjesme o njihovu
porijeklu, i glasa o Senićevoj odluci da onako predloži, ističe se
poslije naročito u tome šo se mogu one – Pašićeve, pa Senićeve,
pa Markovićeve toke – staviti iznad krvne osvete. Što se mogu
staviti naporedo s mrtvom glavom, i to ne bilo kojom, nego s
glavom brata „š Čeva ravna Draška Popovića“. Trebalo je odista
mnogo junačkoga napora i moralnoga sjaja da se postigne stvar
koja će da stane na mjeru mrtve junačke glave! U konstelaciji svih odnosa u pjesmi materijalna vrijednost toka je sasvim
zanemarljiva kategorija. Ne materijalna vrijednost toka, nego
Senićev prijedlog ima višestruk značaj u umjetničkoj strukturi
pjesme Vuk Tomanović čiji je pjesnik-pjevač, nažalost, ostao
nepoznat. Možda nije suvišno istaći to da opisi moralnih podviga u toj pjesmi ne znače oslikavanje svakodnevnih događanja
u ratovitoj plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori. Pjesma Vuk
61
Novak Kilibarda
Tomanović je slika moralnoga kodeksa koji je usmjeravao i
ponašanje tadašnjega društva i karakter crnogorske usmene
epike drugoga repertoara.
Usmene junačke pjesme iz postnjegoševskoga vremena,
one koje govore o tekućim događajima kao i varijante postojećih
pjesama, ne mogu se koristiti u naučne svrhe o kjima je riječ u
mjeri u kojoj se koriste pjesme s tematikom iz prednjegoševskoga
vremena koje su zapisane u Njegoševo vrijeme. I usmena epska
pjesma postnjegoševskoga vremena nudi svojstvene podatke
za istraživanje društvenih kretanja u Crnoj Gori iz druge polovine XIX vijeka. Međutim, prije nego što bi se dalo povjerenje
jednoj pjesmi iz te oblasti, treba odgovoriti na pitanje da li ta
pjesma pripada klasičnoj, autentičnoj, usmenoj poeziji, ili je
njezin surogat, plagijat ili neki oblik falsifikata. Istraživanje
karaktera usmenih pjesama postnjegoševskoga vremena spada
u domen nauke o narodskoj ili imitativnoj književnosti, nauke
koja određuje granice nepatvorene usmene poezije, kao izraza
kolektivnoga duha jednoga naroda, granice koje je dijele od imitacija što su se razvile pod uticajem objavljenih zbirki, posebno
Njegoševa Ogledala srpskog.
Istraživanje moralnih normi postnjegoševskoga vremena
može se uspješno vršiti na osnovu brojnih pisanih dokumenata. Moglo bi se otprilike ovako reći: Kad se završava vijek
klasične usmene epike kao važnoga materijala za istraživanje
društvene moralne problematike, tada se javlja obilje pisanih
dokumenata koji na svoj način zamjenjuju gnoseološku iskazanost usmene pjesme.
U Njegoševo vrijeme počinje se odvijati svojevrsni
psihološki proces koji će izmijeniti poredak materijalne i moralne vrijednosti uspostavljen prije konstituisanja jakoga autoriteta vlasti. I dalje je bilo imanentno takmičenje, agonalna
narav i dalje se produžava, i dalje je cilj pojedinca bio „svagda najbolji biti i odlučan između drugijeh“, kako bi se to reklo
62
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
homerskom devizom agonalizma. Slijedeći prirodu jednoga
izgrađenog toka svijesti, produžavala se u Crnoj Gori agonalna
psihologija, ali teren za njezino iskazivanje niije više bio onaj
iz prednjegoševskoga zemana. U sistem stvari na osnovu kojih
se, i zbog kojih, treba dokazivati ušle su i neke koje su do tada
imale sasvim drugo značenje. Uslovi za ispoljavanje agonalne
psihologije u poretku jake državne vlasti nijesu bili više oni iz
vremena kada je sloboda pojedinca imala široke prostore. To je
bila ona sloboda koja je ponekad sve potčinjavala vjerovanju u
neograničene slobode. Takvo shvatanje slobode odlično se pokazuje u ovakvim izjavama, koje nijesu bile mnogo rijetke: „Dok
mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ni Senata ni ikoga drugoga.“
Dakle, novi poredak društvenih odnosa u postnjegoševsko vrijeme uslovio je promjenu interakcijskih odnosa moralne i materijalne vrijednosti. Svakodnevni čovjek koji je u istom licu
ratnik, čobanin i zemljoradnik, bio je psihološki usmjeren da se
određuje prema moralnim i materijalnim vrijednostima onako
kako se ranije određivao njegov predak, isto tako u jednom licu
ratnik, ratar i čobanin. Ali promjene se prvo primjećuju u njegovoj zbunjenosti pred činjenicom da njegov savremenik, glavar i junak koji je do juče bio i čobanin i zemljoradnik, a koji
je kao junak služio za ugled i oponašanje, počinje drukčije da
se određuje prema kategoriji materijalne vrijednosti i njezinu
značenju za moralni integritet čovjeka. I to za moralni integritet
ne samo junaka-plemenika, nego i značajnoga činovnika i uticajnoga podanika jedne politike. Glavar, junak i plemenik kao
nosilac vlasti, koja ima autoritet jurisdictionis, počinje naglo da
se bogati, i da to bogaćenje, ili forsirano privređivanje, smatra ne
samo svojim moralnim i junačkim pravom, nego i važnim zname­
njem svoga društvenoga značaja i ugleda. U kompleksu uzročnih
činjenica nastale promjene ne bi se nikako smjele zanemariti ni
uloga usmene crnogorske poezije prvoga repertoara.
63
Novak Kilibarda
U starijoj epici svi veliki junaci, oni koji idu u legendarnu
istoriju, kao i oni koji su bili predstavnici otpora, imaju dvore
i timare, presipa im se blago i nakit, oni junakuju i gospoduju.
Za svijest jednoga junaka i glavara koji se bogati ta je epika
mogla značiti moralno pribježište. Čovjeku koji mnogo drži do
svojih zasluga, koje su najčešće i neosporne, sticanje dvora i
timara moglo je izgledati kao prirodno junačko pravo. Moralnu opravdanost takvoga prava mogao je on da čita u epskim
slikama koje su pjesme pronijele kroz pokoljenja. Psihološki
je razumljiva pojava da kićenje velikim činovima i veliko bogatstvo traže svoju moralnu potporu! Od uzdignute siromašne
i herojske nemaštine, koju je opjevala prednjegoševska epika,
više se nije mogla tražiti moralna potpora. Pjesma o junačkoj
nemaštini mogla je tada da znači samo jednu epski uznijetu
sliku koja se, od strane tipa novoga junaka, mogla koristiti na
način koji je do tada bio nepoznat. Mogao se junak, koji je
sad glavar i odžaković, ponositi svojim siromašnim pretkom,
ili siromašnom prošlošću svoga plemena, da bi se uznosio
činjenicom kako je eto i s tankim brašnjenikom njegov predak
i plemenik stizao đe je trebalo stići. I tim svojim stizanjem
pomogao njemu da bude što jeste. Ta nova psihološka pozicija junaka-odžakovića polako je destruirala dotadašnji odnos
prema sistemu materijalne i moralne vrijednosti. I to ne samo
odnos junaka koji je postao odžaković, nego i onih lica koja
i dalje ostaju o tankim brašnjenicima. Oni koji nijesu zaimali
mogli su ponekad da imaju čak i gori ekonomski položaj nego
što im je bio u vrijeme kad je vlast imala honoris položaj. Pojedini izvori prihoda, kakvi su bili četni obračuni s turskom
trgovinom i upadanje radi plijena na turske teritorije, usahnuli
su, i sve dacije morale su se plaćati svome gospodaru revnosnije no što su se ikada plaćale turskoj vlasti. Śetimo se samo kako
je prošlo pleme Kuči kad nije prihvatilo zahtjeve crnogorskoga
gospodara, knjaza Danila Petrovića.
64
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
U prilikama bogaćenja glavarskoga sloja, u svijesti onoga
koji nije zaimao sazrijevalo je uvjerenje da je junak-odžaković
i pas i čovjek, da je bastadur kome sve ide za rukom, ačkonso
mu ga bilo! Ne može se jado obogatiti, samo junaku sve basta!
Ako bi se neko i osmjelio da junaku-bastaduru nešto prebaci,
kao što se ranije, u poretku junačke siromaštine, moglo dogoditi, junak-odžaković bi mu galantno odgovorio kao zavaljeniku i nemrčipušci: „Da si bio bastan, i ti bi!“ Tako su
ekonomska uniženost prośečnoga čovjeka i sistem vlasti koji
počiva na ekonomski jakom sloju prikraćivali psihološku i moralnu mogućnost pojedinca da javno osuđuje postupke junakasojevića koji se beskrupulozno bogate. Šta je ostalo ljudima koji
su gledali iz žablje perspektive? Ostalo im je da prihvataju novo
stanje i da se na njega navikavaju kao na moralno čist posao.
Ostalo im je da nalaze zajednički jezik s junakom-bastadurom,
da mu se pridvaraju i stiču ga za svoga zaštitnika. Nije bio rijedak slučaj da se mlad, zdrav i naočit tankolozović oženi invalidnom đevojkom iz kuće junaka-odžakovića. Ili da mentalno
nerazuđeni sojević i odžaković, invalid i starac, isprosi kršnu
đevojku iz tanka bratstva i s tanka imanja. Posebno je pitanje
na koje bi valjalo odgovoriti: Da li se mogla formirati svijest o
moralnoj nesuvislosti junačkoga bogaćenja u narodnome kolektivu u kome je agon imao bezmalo kultno značenje? Śetimo se
Homerovih junaka koji dijele plijen po činovima i zaslugama!
Uglavnom: materijalna vrijednost dobijala je u postnjegoševsko
vrijeme sasvim novo značenje, jer je prerastala u kategoriju koja
je i svojom ekonomskom marljivošću podupirala vrijednost pojedinca. A rijetki pojedinci koji su ostajali zatočenici epskoga
morala mogli su se samo tješiti izrekom: „Junačka su đeca na
sokaku!“ Vrijeme epske etike suštinski se udaljavalo, formalno
je ostajalo u deklarativnim izjavama, i to baš onoga sloja koji je
formirao novu etiku. Sinteza te deklarativnosti jesu Nova kola
knjaza/kralja Nikole I Petrovića. Čista glorifikacija junačke
65
Novak Kilibarda
nemaštine, kakva je bila u pjesmama prednjegoševskoga vremena, postala je deplasirana i prevaziđena. Nikac od Rovina, iz
prednjegoševske usmene epike, i poslije obilićevskoga podviga
na Čevskim Ublima vraća se svojim ovcama „na Izvore i Kobilje Dole“ da noćiva kraj tora u pružini kao i prije podviga što
je radio. To je lik junaka koji je dalo ono vrijeme koje je u epici
isticalo svoju herojsku siromaštinu da bi istaklo tursku pohlepu.
Evo epske slike turskoga plijena iz Crne Gore koja je data u
pjesmi Udar na selo Trnjine, iz Njegoševa Ogledala srpskoga:
A kad noći ispred zore bilo,
nešto trenu nebo od Trnjinah,
na Trnjine Turci udariše,
i Trnjine ognjem opališe,
i golemi šićar zauzeše:
krnji vagan i dvije ožice,
i pijevca, Tomina kokota,
i ćoroga konja Roganova.
Evo sada nekih podataka koji jasno pokazuju da u
postnjegoševskom vremenu, kao, donekle, i za vlade Petra II, više
nije bilo uslova da junačka siromaština ispuni nivo epske teme.
Njegošev brat Pero Tomov davao je pojedinim glavarima
u zakup carinu i otvarao prodavnice soli. On je bio samo jedan
iz reda vladajuće kuće Petrovića, i njoj bliskih glavara, koji su
za vlade Petra II imali monopol trgovine i koji su se najviše bogatili. Dolaskom na vlast knjaza Danila privilegije se ne ukidaju,
nego samo prelaze s jednih lica na druga. Poznati glavari-trgovci
– Pero Tomov, serdar Milo Martinović, Stevan Perović Cuca,
Mašan i Đorđije Petrovići i drugi, izgubili su privilegije. Pojedini od njih svoje bogatstvo, neki i glavu. Umjesto njih, privilegije
su dobili glavari koji su bili odani knjazu Danilu. Tu je osobito
karakterističan vojvoda Mirko, brat Knjažev, predśednik Senata
66
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
i otac budućega gospodara, Nikole I. Do dolaska njegova brata
na knjaževski presto Crne Gore, vojvoda Mirko spadao je u red
srednje imućnih Njeguša, a za nekih petnaestak godina, od 1852.
do 1867. godine, kad je bio najmoćnija ličnost poslije knjaza
Danila, postao je najbogatiji čovjek u Crnoj Gori. Prodavao je
žito koje su siromašnome crnogorskome življu slale kao pomoć
pojedine zemlje. Vojvoda je bio ortak s poznatim risanskim
trgovcima Ćatovićima imajući s njima ugovor o isporuci taina
turskome gradu Nikšiću u vrijednosti od 80.000 fiorina. Takav
je ortakluk bio osobito povoljan primorskim trgovcima, jer je to
bio dobar način da se trgovački transporti koji idu iz Risna za
Nikšić zaštite od crnogorskih četa. Ko je to smio napasti trgovinu čiji konci vode u ruke vojvode Mirka Petrovića, Knjaževa
brata i smiritelja Kuča! Imao je Veliki vojvoda svoje mline na
Rijeci Crnojevića, davao je žito i novac na kamatu s dobitkom
do 80%, a osnovao je i prvu crnogorsku zalagaonicu koja mu je
donosila ogromnu dobit. Možda su i poneke toke, poput onih
Pašića Osmana koje je Živko Senić poklonio drugoplemeniku
Peju Markoviću da otkupi svoju glavu, završile u Vojvodinoj
zalagaonici na Cetinju! Interesantno je navesti jedan podatak
koji ukazuje na ukrštanje morala čovjeka prednjegoševskoga
vremena s moralom koji se razvio u poretku autoritarne vlasti
crnogorske. Izvještavajući Vuka Karadžića o toku Grahovačke
bitke 1858. godine, Vuk Popović napominje: „Jedan Bjelica s
pośečenim prstima na lijevoj ruci, idući s ostalim ranjenicima
natrag, kad ga je vidio vojvoda Mirko izdere se na nj: Kurvo
ženska i s jednom rukom mogao si se boriti i zamijeniti! – te
naredi da ga mušketaju.“
Stil bogaćenja vojvode Mirka poštovao je čitav niz glavara: serdara, vojvoda, barjaktara, kapetana i popova. Jole
Piletić je imao ortake u trgovini stokom. Ni Marko Miljanov,
perjanica čojstva i junaštva, nije propustio priliku da se okoristi
svojim položajem i da bogato trguje krupnom stokom. Njegovi
67
Novak Kilibarda
ortaci i čobani pregonili su preko granice tursko-crnogorske i
po četrdeset volova onda kad je svakome drugome bilo zabranjeno da pregoni stoku pro granice zbog bolesti papkara koja se
bila pojavila u Sandžaku. Milovan Medenica je zapalio krov jednome svome dužniku siromahu da bi ga digao sa zemlje koju je
kasnije prisvojio taj rovački serdar. Kapetan Akim Daković bio
je poznat kao gramziv čovjek koji trguje s narodnim novcem
i prikriva kontrabandsku robu. Blažo Bošković je davao žito
„na vađevinu“ po dvostruko višim cijenama. Banjski kapetan i
barjaktar Ćetko Pejov raselio je svakoga komšiju na čije mu je
imanje oko žvrknulo! Držao je na Velimlju i svoju trgovinu. O
lihvarstvu popa Đoke Mijuškovića, kao što je poznato, postoji
čitav korpus priča i anegdota. Opštepoznati su stihovi: „A što
kukaš, kukavice tužna, / kad nijesi popu Đoki dužna!“ Nije bilo
crnogorskoga plemena ni kapetanstva koje nije imalo barem po
jednoga vjernoga poštovaoca obogaćenoga bastadura, velikoga
vojvode Mirka Petrovića! Ipak, nekako je izuzetan slučaj pivskoga vojvode i junaka Lazara Sočice. Prije no što je postao
plemenski glavar, Sočica je bio takoreći siromah. A evo šta se
jednoga dana bilježilo na ime pivskoga prvaka i crnogorskoga
vojvode Lazara Sočice: 1.505 rala zemlje, 980 brava, 164 govedi, 68 konja, 42 svinje, 15 košnica pčela, devet vodenica i pet
valjalica. Bavio se krupnom trgovinom, a pozajmljivao žito i
pare uz, kako se to narodski kaže, čifutski visoke kamate!
Zamislimo šta bi usmena pjesma imala da nabroji
da su Turci kojim slučajem poharali dvore i timare Lazara iz
Pive kalovite! Današnji čitalac takve pjesme, koji ne bi znao za
pomenuti inventar bogatstva Lazara Sočice, zaključio bi da je to
pjesnička hiperbola. Dr Mirčeta Đurović u svojoj knjizi o razvitku trgovačkoga kapitala u Crnoj Gori kaže: „Glavarski sloj u
Crnoj Gori ispoljio je sve one odlike koje se sretaju u mnogim
državama. Način i metodi bogaćenja crnogorskih glavara, zavisno od uslova i modifikovani konkretnim prilikama, bili su
68
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
u suštini isti kao i u drugim zemljama. U procesu bogaćenja
crnogorskoga glavarskog sloja mogu se sagledati manifestacije
izvjesnih zakonitosti, makar kao tendencija prvobitne akumulacije kapitala.“
Dakle, kad se govori o usmenoj epskoj poeziji drugoga
repertoara u Crnoj Gori, treba strogo razlikovati pjesme koje su
svojim prirodnim sazrijevanjem prešle u pisani tekst, odnosno
koje prate crnogorsku istorijsku stvarnost od početka VXIII vijeka do učvršćenja autoritarne vladavine Petra II, od pjesama
na koje je uticala ta autoritarna vladavina i objavljene usmene
pjesme koje je Njegoš korigovao objavljujući ih u idejno-politički usmjerenoj antologiji Ogledalo srpsko.
Specifični realizam nepatvorenih crnogorskih usmenih
deseteračkih pjesama, koje reprezentuju Smrt Nikca od Rovina
i Čovjek-paša i Mihat čobanin, zrači elementarnom svježinom,
ima ukus hljeba i vode i boju kamenoga uzburkanog mora. Ta
deseteračka poetska svita aristokratski je jednostavna kao i
klasična crnogorska nošnja. Unutrašnji sklop pjesama raspoređen
je kao enterijer tipične crnogorske kuće – doma Nikca od Rovina
ili koga drugoga bezimenog nahijskoga ili brđanskoga Crnogorca. Deseterački nizovi imaju gospodstvenu eleganciju osnovnih
boja, koje tek miješanjem treba da pređu u bogatstvo nijansi i
vizuelne efekte. Crnogorska poetska hronika drugoga epskoga
repertoara jedinstvena je kao planinsko bilje koje su uzgajale
zore i rose i čiji cvjetovi uzdržanom ljepotom pričaju legendu o
vihorima, pamte vreline sunca, jelenske svadbe i vučje pirove.
Sve okrutno i plemenito, jednostavno i složeno, božje i đavolje,
stopilo se u simfoniju, potresnu u jednostavnosti. Crnogorske
usmene deseteračke pjesme drugoga repertoara jesu istorija,
ali opoetizovana i oplemenjena onoliko koliko je ta ista istorija dozvoljavala. Te pjesme nude Vukova četvrta knjiga Srpskih narodnih pjesama, Milutinovićeva Pjevanija crnogorska i
hercegovačka i, djelimično, Njegoševo Ogledalo srpsko.
69
STANJE NARODNE I NARODSKE KNJIŽEVNOSTI
U CRNOJ GORI DANAS1*
I
NARODNA KNJIŽEVNOST
Uvodne napomene
1. Narodnu književnost čine tekstovi koje stvaraju, usmeno
prenose i mijenjaju nepismena lica. Paradigmatičan primjer
takvih stvaralaca su ljudi od kojih je Vuk Karadžić zapisao
prozne i stihovne tekstove. One tekstove koji su ušli u Vukove antologijske knjige usmene proze i poezije. Ponikla
kao izvorni vid umjetnosti riječi, narodna književnost ne
prestaje s pojavom pisane književne riječi, nego s njom
može uporedo da živi: utičući na nju i primajući njene
uticaje. Narodna književnost na štokavskim jezicima je
paradigmatičan primjer takvih odnosa pisane i usmene
književne riječi.
2. Istraživanje savremenoga stanja narodne književnosti obavili smo na teritorijama Crne Gore koje je u vrijeme klasične
narodne književnosti usmjeravala pravoslavna ideologija.
Pošto se ne može govoriti o političko-administrativnoj kompaktnosti tih teritorija prije stvaranja jugoslovenske države,
uzete su u obzir teritorijalne cjeline, odnosno zone, koje su u
prošlosti imale svoju istorijsku prepoznatljivost. To je rađeno
* Ovaj tekst objavljen je 1985. godine. Napomena urednika.
71
Novak Kilibarda
s ciljem da bi se u sadašnjem stanu narodne književnosti
potražili ostaci te prepoznatljivosti. To su ove zone:
a) Klasična Crna Gora (Katunska, Crmička, Riječka i
Lješanska nahija);
b)Sedmoro Brda (Bjelopavlići, Piperi, Rovca, Morača,
Vasojevići, Bratonožići, Kuči). Odnos tih plemena prema
podlovćenskoj, vladičanskoj, petrovićevskoj Crnoj Gori
kretao se od usaglašavanja interesa do neprijateljskih
obračuna. Međusobni odnosi svih plemena iako nijesu
uvijek bili komplementarni ne izlaze iz okvira istorijskih
karakteristika koje su im zajedničke.
c) Hercegovački dio Crne Gore (Grahovo, Banjani, Piva, Drobnjak). Ta plemena Turci su često optuživali, i kažnjavali,
zbog njihova procrnogorskoga, a Crnogorci, takođe ih
optuživali, i često robili, zbog njihova proturskoga karaktera. Tu njihovu poziciju – između nakovnja i čekića –
obuhvatila je narodna epska pjesma kao svoju tematiku.
d)Prostori Crnogorskoga primorja koji nijesu pripadali Turcima, nego su prvo bili mletački, a poslije austrijski, do
završetka Prvog svjetskog rata. Njihovu istorijsku realnost
i duhovnu konstituciju sintetizovao je Ljubiša u svojim
pripovijetkama.
e) Uskoci kao specifična oaza koja je klasičnoj usmenoj
književnosti pružila specifičnu tematiku. Uskočko pleme
demografski se formiralo od uskoka iz Gornje Morače. A
gornjomorački uskoci bili su hrišćani s turskih teritorija,
najviše iz Hercegovine i Sandžaka, koji su se najprije
naselili u gornjomorački predio Ljevišta, a potom prešli u
drobnjačka sela Malinsko, Strug i Sirovac, i sa svih terena
djelovali kao borci protiv Turaka. Njihova borba potrajala
je od sredine osamnaestoga vijeka, kad je počelo njihovo
naseljavanje u Ljevištima, do 1859. godine, kad je uskočka
teritorija pripala Crnoj Gori.
72
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
f) Sandžačka oblast Crne Gore koja je bila pod Turcima do
1912. godine.
3. Istraživanje navedenih zona izgledalo je ovako: Na svakoj zonskoj cjelini istraživač je prisustvovao društvenim
i porodičnim manifestacijama koje prati narodna
književnost. I to najmanje dvjema tužnim i dvjema veselim prigodama.
4. Činjenica da u nikšićkim fabrikama radi veliki broj
osoba sa svih pomenutih teritorija bila je pogodna okolnost za istraživača koji je stanovnik Nikšića.
I pored nastojanja da se uklope u građanske norme
ponašanja, kultura toga radništva u osnovi svojoj ostala
je ruralnoga i bratstveničko-plemenskoga karaktera. I na
veselim kao i na tužnim svečanostima u njihovim kućama
prisutni su njihovi rođaci sa sela koji tu ispoljavaju svoje
običaje, i koriste usmene književne tekstove koji prate te
običaje. Tako je istraživač na posredan način osmotrio i
ona mjesta, u pojedinim zonama, koja nije pośetio.
5. Od 1963. godine istraživač sarađuje sa svojim studentima
s pomenutih teritorija na planu opisa narodnih običaja i
prikupljanja usmenih književnih tekstova.
6. Gotovo da nema u Crnoj Gori sakupljača usmenih
književnih tekstova koga istraživač lično ne poznaje.
Takođe, on ima uvida u publikacije koje objavljuju tekstove što se naslovljavaju kao narodna književnost.
7. Interesovanje za narodnu i narodsku književnost u
današnjoj Crnoj Gori podrazumijeva poznavanje literature
o terminima: folklor, narodna književnost, tradicionalna
književnost, primitivna književnost, etnološka književnost,
narodska književnost, pjevanje na narodnu i dr. Zbog toga
se u ovome radu ne navodi literatura. Ističemo samo ovu
činjenicu: U devetnaestome broju Narodne umjetnosti,
godišnjaka Zavoda za istraživanje folklora Instituta za
73
Novak Kilibarda
filologiju i folkloristiku u Zagrebu, objavljen je korpus
radova na temu Folklor i usmena komunikacija. To je
pregled najsavremenijih gledanja na usmenu književnost
kod nas i u svijetu.
8. U ovome radu izostavljeni su nazivi mjesta i imena lica.
Pominje se samo zona (A, B, C...). Kad bude vrijeme i
prilika, prikupljeni materijal moći će se objaviti po svim
zahtjevima na koje obavezuje vukovski način prikupljanja
tekstova narodne književnosti.
Opšte stanje
Izuzev tužbalice, nijedan vid klasične narodne književnosti
ne razvija se danas u Crnoj Gori. Na svadbama se još mogu
čuti svatovske narodne pjesme, ali to nijesu tekstovi koji traju
u procesu mijenjanja i prenošenja – prirodnoga stanja narodne
književnosti. To su samo pokušaji upotrebe narodnih tekstova
koji nemaju nijednu šansu da upotrijebljeni tekst situiraju u prostor i vrijeme kako bi prirodno nastavio da traje. Ti pokušaji su
detalji kolektivne memorije koje održavaju pojedinci kao znak
sentimenta na prošlost. Petrificirana pozicija tih tekstova znak je
njihova neminovnoga kraja.
Kad je takvo stanje svatovskih pjesama, kao tekstova koji
prate običaj koji se nastavlja, onda je suvišno i pominjati da svi
ostali vidovi narodne lirike, izuzev tužbalice, nemaju prilike da
se ispolje ni koliko to uspijeva svatovskoj pjesmi.
Svi oblici društvenih i porodičnih prigoda kojima su bile
primjerene adekvatne narodne lirske pjesme – nestaju nepovratno. Televizija često daje netačnu sliku konkretnoga stanja usmene
književnosti u Crnoj Gori. Zbog nacionalnih, ideoloških, političkih,
merkantilističkih, ili pak kakvih drugih ciljeva, televizija stilizuje
objekte svoga snimanja. Sama najava dolaska televizijskih snimatelja, i bez direktnog miješanja u predmet snimanja, znači udar
74
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
na elementarnu poziciju objekta. Oni koji treba da se „vide na
televizoru“ izvlače narodnu nošnju iz sanduka, koju nikad ne
oblače, priśećajući se starih pjesama, koje nikad ne pjevaju, insceniraju se razgovori o narodnim običajima, koji se inače nikad
ne vode. Tako se često gledaocima predstavi slika idilične atmosfere na selu od koje stvarno više nema ni strva.
Ljubavne lirske pjesme jedva da se više čuju na sijelima,
na alusima, vašarima, okupima o državnim praznicima i o raznim
drugim povodima. Ne čuju se zato što je selo ostalo bez seoske
omladine, bolje reći – bez omladine koja potrebe svoje mladosti
ispoljava na seljački način bez stida što se tako ponaša. Ako su
na selu ostali đevojka ili mladić, to u principu nije odraz njihove
volje nego moranja. Oni svoje seosko stanje smatraju privremenim, misao im je stalno na zapošljenje i život u gradu. Omladina u
Crnoj Gori više ne traži na selu prostore za svoju društvenu afirmaciju. I oni pojedinci koji ostaju na selu jasno ukazuju na proces
prilagođavanja, a ne pak na usvajanje i dalje prirodno razvijanje
normi seoskoga načina života. Mlađi čovjek koji slovi kao seljak
obično je „sredio svoje stanje“, kako se to uobičajeno kaže. A
to „sređeno stanje“ znači pośedovanje poljoprivredne mehanizacije, savremeno uređen stan, kooperiranje s društvenim poljoprivrednim gazdinstvima. A onda to dalje znači da se taj čovjek
odmakao od oblika seoskoga rada čiji je ritam bio usaglašen s
usmenom književnošću. Ne može se izvoditi žetalačka pjesma
uz kombajn, niti kakva poslenička uz traktor. O pčeli na cvijetu
ne može se pjevati na selu otkad se polja zaprašuju pesticidima.
Šta pjevati o prebijelome stadu otkad ovce vještački oplođavaju
i hrane koncentratima? Ako se na selu može sresti čobanin
za buljukom ovaca, to odista nije mladić ili đevojka no staro
čeljade, ili invalidna osoba, koji nijesu sposobni za kakav drugi
posao. Tako su sve manifestacije stočarskoga svijeta, koje su bile
praćene pjesmom, doslovno nestale. I u žitorodnim krajevima,
kakva je Bjelopavlićka ravnica, i u vinorodnim, kao Crmnica,
75
Novak Kilibarda
ista je situacija: mlad svijet koji je za pjesmu nebitno je uključen
u te poslove. Mašina je zamijenila ruku, motori se oglašavaju
umjesto pjesme.
Na svadbama, i na drugim porodičnim i društvenim okupima, crnogorsko kolo se zaigra najviše po inerciji. Eto treba
zaigrati u kolu, valja se, ali omladina više ne usaglašava ritam
svoje mladosti s crnogorskim kolom. Ona se okrenula modernome plesu, a prihvata i srbijanska i makedonska kola koja
obavezno prati instrumentalna muzika. Ako bi đevojku na selu
ipak vuklo srce da zaigra u crnogorskome kolu, ona će se, po
pravilu, distancirati od toga, jer vjeruje da crnogorsko kolo dođe
kao seljački, prevaziđeni oblik zabave. Doista: ne može se istovremeno sanjati o momku iz grada i vrćeti se u kolu s muškim
orlovskim ciliktanjem. Crnogorsko kolo će sad najčešće zaigrati
građani zato što im igranje u crnogorskome kolu upotpunjuje
nacionalni imidž njihove personalnosti. Doduše, kad bi iskreno
htjeli da priznaju, rekli bi da se s njihovim unutrašnjim sluhom
jedino i slaže ritam crnogorskoga kola.
Ako se na kakvome okupu, ili u kafani – što je najčešće,
ili u vozilima javnoga saobraćaja, ili kakvom drugom prilikom,
začuje ljubavna usmena pjesma, njen je tekst po pravilu stavljen
u kontekst sprdačine sa selom i seljacima. I kad se zapjeva stara
i prava ljubavna pjesma, namjera onih koji je pjevaju najčešće
je parodijska. Mnogo se češće pjevaju na tim mjestima parodij­
ski stihovi koji su uklopljeni u versifikaciju i poetiku usmene
ljubavne pjesme, stihovi koji znače grobara usmene ljubavne
lirike. Parodijske pjesme najčešće stvaraju, i najčešće ih ad hoc
improvizuju, i prenose, školarci, šaljivdžije, badavadžije, mangupi, seoski đilkoši. Ako se na datome mjestu zatekla osoba
koja intimno voli narodnu lirsku pjesmu, bilo kao njen prenosilac bilo kao potencijalni stvaralac, povlači se u sebe da se ne
bi izložila podsmijehu onih koji parodiraju selo i „seljačku“
pjesmu. Sinteza savremene sprdačine sa seoskim životom jesu
76
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
dobro poznati „Rokeri s Moravu“. Rokerski duh prodro je u sve
prostore crnogorskoga sela, on iz njih efikasno istiskuje ne samo
narodnu pjesmu no i druge duhovne norme koje su uobličavale
ruralnu kulturu u nas. „Rokeri s Moravu“ su sinteza jednoga procesa koji je obuhvatio i selo u Crnoj Gori, možda i više nego drugđe
u Jugoslaviji. Rokeri s Moravu nijesu uzrok jednoga procesa nego
njegova posljedica. Evo par stihova iz crnogorske poezije:
Zapamtiće mrkočela s kim je ljubav započela.
Ženiću se iz Banjana đe krtola rađa rana.
Najljepše su karamele s Petrovića i s Trubjele.
Mala moja kose riđe derni nogom ko ti priđe.
Ja bih mala dao tebi što brat bratu dao ne bi.
Mala moja zrno kave a ne ječma nego prave.
Ja s draganom u krevetu pravim čergu razapetu.
Divno li joj Bog pomoga u Kolibu đeda moga.
Mala moja iz Brezana niže pupka prorezana.
Mala moja čuvaj (...) dok odslužim predvojničku.
Lascivnih stihova koji humor grade na hipertrofiji erotskih
podviga i anatomskih detalja, a koji su usmjereni na uzbuđivanje
čula, ima danas u Crnoj Gori u izobilju.
Posljednji sloj ljubavnih i ljubavno-posleničkih narodnih pjesama oglasio se tokom tzv. industrijalizacije Crne Gore.
Osnivanjem velikih tvornica, kao što je Željezara u Nikšiću,
radništvo je formirano prevashodno od seljačke radne snage.
Svaki crnogorski grad podigao je jednu ili više fabrika. Prvi talas migracije iz sela u grad značio je odlazak muškoga svijeta,
najviše neoženjenih, ili mladih oženjenih ljudi. Odlazio je muški
svijet ne samo u novootvorene fabrike no i na različite druge
poslove u gradu, shodno bujanju ustanova i administracije u gradovima. Uz to tradicionalna navika Crnogoraca da radije školuju
mušku no žensku đecu uslovila je značajno odlivanje muškoga
77
Novak Kilibarda
svijeta sa sela. Kao što je poznato, poslije rata u Crnoj Gori
poklanjala se velika pažnja školovanju đece, što se ispoljilo
u davanju stipendija i otvaranju internata. Dakle, frekvencija
odlaska muškaraca u grad bila je neuporedivo gušća no frekvencija odlaska žena. Poljski radovi: žnjetva, plastidba, prašenje,
komišanje, a zasve čobanovanje, spadalo je sve više na žene čiji
su muževi u gradu i na đevojke. Dolazak „građana“ na vikende
u selo formirao je nove odnose prema đevojkama i ženama sa
sela. Svaki vid ponašanja koji je priučen u fabrici u gradu –
ljubavno udvaranje, oblačenje, maniri u ophođenju, govorne
poštapalice, erotske inovacije – značilo je uzbudljive pojave
za čobanice i žetelice koje sanjaju o udadbi u gradu. Estetički
kriterijumi, i uopšte kriterijumi za vrednovanje ponašanja, koji
su na selu bili odavno postigli normativnu stabilnost, naglo
su ustuknuli pred militantim formama ponašanja koje dolaze
iz grada, odnosno koje presađuju na selo novopečeni građani.
To je najviše išlo naruku lolama i zavodnicima koji na selu
reprezentuju građanski način udvaranja i vođenja ljubavi. Na
mangupski izazov takvoga „ljubavnika“ najčešće je odjeknulo
iskreno ljubavno ośećanje i pjesma čežnje. Zavedena čobanica
kroz pjesmu je voljela i patila, zagledana đevojka kroz pjesmu
brojila dane do novoga vikenda, vjerenica je pjesmi povjeravala
svoje umišljaje o srećnoj budućnosti u gradu, udata žena radije
vjerovala u ljubavnu pjesmu no u sumnju koja je rastače: da
joj se muž okrenuo „varošankama“. U takvoj situaciji, tokom
industrijalizacije gradova, udovice i slobodnije žene bile su
privlačna tematika za šaljivu pjesmu. Uglavnom, ośećanja mladih žena i đevojaka na selu u to vrijeme provocirala su upotrebu
starih ljubavnih pjesama, stvaranje njihovih varijacija i sasvim
novih tekstova. I na pojilu, i na bačiji, i kad se jaganjci strigu,
i kad se vuna pere, i na sijelima (koje su agilno organizovali
novopečeni zavodnici iz grada) – ukazivali su se prostori za
ljubavnu pjesmu.
78
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Novonastale pjesme uklopljene su u versifikaciju i poetiku
starih, klasičnih, narodnih lirskih pjesama. Izuzev nešto šaljivih
pjesama, iznad novonastale usmene lirike najčešće lebdi tužna
slutnja, to su jecaj-pjesme. I to je bilo koincidentno: mnoge od
tih đevojaka ostale su neudate, ili su se skršile u nemogućnosti
prilagođavanja s fabričkim i građanskim normama ponašanja.
Njihova tragika bila je proporcionalna njihovim nadama. Ako je
ispunjen poetski ljubavni san, to je više bilo za priču nego što je
imalo smisao tipične pojave. Đevojke nijesu bile ni socijalno ni
psihološki pripremljene za život za kojim su čeznule i koji su u
pjesme stavile:
Oj Nikšiću divni kruže, u tebi mi rastu ruže.
Oj Nikšićka željezaro, Crne Gore ogledalo!
Ovce moje moja tugo, ja vas neću čuvat dugo.
Koso moja ko svileni konci, najljepši su željezarski momci.
Reprezentativni tekstovi iz toga sloja lirike objavljeni su u
zbirci Branka Banja Šaranovića koju je, iz njegove zaostavštine,
formirala i objavila Radmila Pešić (Novije crnogorske narodne
pjesme, Titograd 1964). Takvih zapisa objavljeno je na različite
načine u zapaženome broju, a neosporno je da bi se moglo još
naći nezapisanih, najviše u pamćenju onih koji su ih i stvorili.
Atrofija svatovskih pjesama
Muška svadba u zoni C. Mladoženji je nešto preko dvadeset godina. Završio je osnovnu školu i ostao na selu kao ze­
mljoradnik. Otac mu je pismen seljak, majka nije išla u školu.
Ima tri udate sestre: dvije su pismene seljanke, treća je učiteljica
na selu. Njihov stariji brat živi u gradu kao pogonski inžinjer u
fabrici. Mladoženju obavezuju stari roditelji da ostane na selu,
ali njegova je stalna misao na „državni posao“ i na život u gradu.
79
Novak Kilibarda
Mladoženjini roditelji javno se pokazuju kao ateisti. Na
to ih obavezuje „boračka penzija“ koju je domaćin regulisao uz
pomoć svjedoka. Tako porodica koristi društveno-sistemske pogodnosti, a religijsko-vjerske obaveze obavlja tajno. U slučaju
iznenadnih elementarnih nepogoda u gazdinstvu, i žešćih potresa u zdravlju i slozi porodice, mladoženjini roditelji polaze taj­
no u manastir te ulažu odgovarajući prilog i na miru, u manastirskoj diskreciji, nadoknađuju vjerničke obaveze koje javno
ne upražnjavaju. Ljudi, čiji su oni tipični predstavnici, najčešće
oslaze u Ostroški manastir, na tajnu molitvu, zato što se onđe
čuvaju cjelokupne mošti autoritativnoga iscjelitelja, Svetoga
Vasilija Ostroškoga. Ti ljudi svoje vjereničke obaveze nekih puta
obavljaju i posredno. Ako imaju rođaka u Americi ili Australiji,
naruče mu da u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi natenane organizuju crkveni obred koji je potreban. Tako se dogodi da nosilac
boračke penzije sahrani majku u Crnoj Gori po svim ateističkim
propisima, ne zaboravljajući da joj urisuje crvenu petokraku zvijezdu na posmrtnu afišu, i na nadgrobni spomenik, a onda naruči
da joj se zaupokojena molitva održi u Sidneju ili Arizoni.
Đevojka-udavača je iz suśednoga plemena iste zone.
Završila je osnovnu školu, pokušala je i srednju, ali nije uspjelo.
Roditelji su joj pismeni, oboje su završili po četiri razreda osnovne škole. Imaju još dvije kćeri: jedna je ugostiteljski radnik
u gradu, druga je učenica srednje škole. Njihov jedinac brat je
nekvalifikovani radnik u fabrici. Đevojački roditelji javno slave
krsnu slavu, Božić i Uskrs, i poštuju praznike koji se crvenim
slovima bilježe u kalendaru.
Jutro je, oko osam sati. U mladoženjinoj kući okupile se
pozvane svojte, za sofrom śedi dvadesetak svatova. Nagole su
momci, ima nešto sredovječnih ljudi, i jedan starac. U svatove idu
i tri đevojke i jedno muško dijete od desetak godina. (U klasično
vrijeme običaja u toj zoni bilo je nezamislivo da đevojke i đeca
idu u svatove). Mladoženjin stric, sredovječan seljak, postavlja
80
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
svatovske činove. Izveo je to po uzusu: svakome je pojedinačno
nazdravio i čestitao mu čin. Postavljeni glavari su mu ustajući
otpozdravili i zahvalili. Čim su zaglavareni svatovi, jedna grupa,
njih tri-četiri, svi sredovječni, s njima i onaj starac u narodnoj
nošnji, uoblili su glasove i zapjevali svatovsku pjesmu. Onu bez
koje se svadbe u Crnoj Gori nijesu mogle zamisliti:
Vrela voda na valove,
o javore, zelenbore!
Zapjevali su svatovi na uobičajen način: da bude glasno
koliko se najviše može, „iz sveg mozga“ – kako se to kaže.
Poslije prvoga otpjevanog stiha, odnosno na predušak između
prvoga i drugoga, – „popili je morni konji, o javore zelenbore“,
začula se ženska pjesma:
Uz trpezu niz trpezu, sivi sokole!
I ta pjesma, kao i prva, u manje-više ustaljenome obliku
pjeva se na svadbama u Crnoj Gori. Najstarije zapisane varijante
objavljene su u Vukovoj zbirci.
Grupa od četiri-pet žena, sredovječne i omlađe, stajala je
pored sofre i slijedeći običaj htjela je redom da pjesmom istakne
činove svatovskih prvaka. To bi se postiglo stihovima o „cklenoj čaši“ koju treba natočiti „vina rumena“ i pružiti je svatovskome glavaru, svakome po redu, – „neka mu je čas među
braćom i družinom vazda pošten glas“. Ali nažalost nije bilo
prilike da čaša u pjesmi obiđe svatove, upravo nije bilo prilika
da se harmonično smjenjuju započete pjesme, muška i ženska.
Kad je muška strana bila negđe na pola stiha „morni konji i svatovi, o javore zelenbore“, zatreštala je harmonika. To je prispio
harmonikaš iz grada koga je naručio mladoženjin brat, pogonski
inžinjer. Harmonikaš je dobavljen s očiglednom namjerom da se
81
Novak Kilibarda
svadba učini savremenijom, „modernijom“. Pogonski inžinjer
je time htio da istakne svoj ugled – intelektualca koji se emancipovao. Harmonikaš je razvezao novokomponovanu pjesmu
o srećnoj majci koja ženi sina, da bi odmah sve što je mlađe,
među svatovima i svadbarima, odmah i bučno prihvatilo njegovu pjesmu. Tu se nije vodilo računa o pjesmi i sluhu, svak je
htio da pokaže kako zna da pjeva „uz harmoniku“. Onda su se
nizale novokomponovane pjesme o braku i bračnoj sreći, stalno
praćene revolverskim rafalima i ženskim podvriskivanjem „na
gracki način“.
Ni muška grupa koja je započela pjesmu Vrela voda na
valove, ni ženska koja se uključila s pjesmom Uz trpezu niz
trpezu, nije ni pokušala da produži pjevanje. Od takmičenja
s harmonikašem i njegovom brojnom grupom nije moglo
biti ni pomisli. Nije za to postojalo ni moralne ni psihološke
mogućnosti. Na licima prekinutim u pjesmi nije se čitao protest,
primjetna je bila rezignirana stišanost koja je značila mirenje s
postojećim stanjem. A takvo mirenje znači zamiranje svijesti o
svrsi i vrijednosti uobičajenih pjesama koje su pratile svatovske običaje. Mire se ti ljudi s činjenicom da su postali anahroni,
oni vjeruju da je nova pjesma – novokomponovana, koja ih je
brutalno prekinula, savremenija pjesma, otmjenija, vrednija.
To vjerovanje, takvo mirenje, znači neminovnu smrt narodne
usmene lirike na crnogorskim terenima.
Ljidi koji se mire s novonastalim stanjem nemaju socio-psiholoških uslova koji bi ih usmjeravali da uzgajaju pjesmu
koja je došla do njih i koji bi budili resentiment prema pjesničkoj
inferiornoj novokomponovanoj pjesmi i njenoj melodijskoj izvedbi. Novokomponovana pjesma i muzika prihvataju se kao
objektivna stvarnost, i to prihvataju u sredini đe nije postojalo
drugoga muzičkog instrumenta do gusala i dvojnica-dipala. Prihvata se to kao što se na svečarskim trpezama prihvataju nova jela
koja nemaju u njihovoj sredini nikakvu tradiciju, kao nova pića
82
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
– među njima i gasterbajterski dar: petolitrena boca škotskoga
viskija, kao limuzine umjesto jahaćih konja, kao nova odjeća od
jelenske kože i teksas platna. Sve staro bez obzira na njegovu
vrijednost tone na pučini novoga i skorojevićkoga. Fenomen je
u tome da narod stare kulture, istorijski narod, narod najstarije
štamparije na Balkanu, prihvata velikodušno sve ono što ne liči
na njegovu izvornu kulturu. Odista, to je pojava koju bi trebalo
interdisciplinarno istražiti što prije.
Na svadbi o kojoj je riječ utihnuo je razgovor kao duhovna zabava. Na klasičnim svadbama pjesma nije smetala starijim osobama da pričaju, razgovor je bio harmonično uklopljen u tok običaja i veselja. Niko se nije grabio o prvijenstvo,
poštovali su se i ljudi koji razgovaraju, i veselje i pjesma. Nije
bilo instrumentalne muzike koja zaglušuje priču, grupe koje
pjevaju jav­ljale su se s vremena na vrijeme, i to u namjenskim
trenucima za pjesmu, ostajalo je prostora za riječ kao duhovnu
zabavu. Sad je spontana riječ prikraćena ne samo muzikom no
i raznim novinama. Tako je razgovor na rečenoj svadbi ometao
jedan od svadbara koji je fotografskim aparatom u rukama
stalno zaskakao svatove i svadbare. Starije osobe, dakle ljudi
koji su i prilični za razgovore na svadbenim veseljima, ośećale
su se neugodno. Poznato je da seljak „slikavanje“ doživljava
kao vještački i svečani čin: seljak uvijek zauzme ukrućenu,
neprirodnu pozu kad se fotografiše. Vrištanje žena i lomlje­
nje stakla, a posebno harmonika i masovno pjevanje „uz nju“
prosto su naćerali priču da zamukne. Čeljad koja ne pjevaju
predavali su se jelu kao jedinome pribježištu. I to čeljad koja
su na klasičnim svadbama smatrala jelo i piće kao sredstva
koja eglen otvaraju. Ukratko, svaki oblik ponašanja koji je
bio uobičajen na crnogorskim svadbama, i koji je imao svoju normativnost, opada naglo kao zastarjeli alat koji je dobio
savršeniju zamjenu. Svadbe se vrlo bučno održavaju, ali nema
uslova za njihovu duhovnost.
83
Novak Kilibarda
Na klasičnim svadbama bilo je dosta tajnoga, dosta onoga
što se iščekivalo, što je tu duhovnost hranilo. I svatovi i svadbari
čekali su da vide „mladu“, koja je najčešće dovođena s daljine
koja nije omogućavala poznanstvo s njom.
Pa i neka je bila iz istoga ili suśednoga sela, trebalo je viđeti
i ocijeniti njezinu nevjestačku smjernost, njezino nevjestačko
ponašanje, gledala se njezina udadbena nošnja, pričalo se kako
ju je „ođelo podnijelo“. U govorima i blagoslovima naglašavao
se činilac nepoznatoga: đevojka ide u novu sredinu, treba tuđega
oca „tatom zvati“, tuđa majka nju treba da prihvati kao ćerku.
Samo se metaforički, pjesnički, mogla iskazivati blagoslovska
poruka da će život mlade zavisiti od njezina prilagođavanja.
Ljudi govordžije, i oni koji izriču blagoslove, trebalo je da javno
kažu mnoge poruke koje nijesu samo stvar svatovskoga običaja
nego i vrlo praktične potrebe. Trebalo je novim prijateljima projektovati spremnost đevojačkoga roda da se stavi odivi u zaštitu
u slučaju mogućih odnosa u domu koji je čeka, odnosa koji bi
izlazili iz okvira normi ponašanja. Takođe je trebalo opomenuti
mladu da može računati na takvu zaštitu samo dok ona bude
ispunjavala obaveze koje su takođe običajno normirane. U
tome svečanom trenutku trebalo je udavači još jednom naglasiti da se ostavi nekih mana koje je mogu skupo koštati u novome domu. Ali kako na svečanome skupu, u situaciji emocionalne uzbuđenosti ukućana koji udaju đevojku, kazati tako
prozaične stvari? To se moglo kazati nikako drugačije nego kroz
blagoslovsko-govorničku diplomaciju. To nije umio svak iskazati, to je bilo prepušteno duhom i riječju najjačim ljudima. Sve
suve istine trebalo je „ljepše kazati“, metaforika je tu bila spasonosna. Otuda je suštom istinom motivisano pravilo – poslovica: „Vodi svata, a ostavi brata“.
Jekako, na svu blagoslovsku retoriku u kući udavače trebalo je da svatovski prvaci odgovore, odnosno da projiciraju
svoju diplomaciju i metaforiku, interese mladoženje i kuće u
84
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
koju se vodi đevojka. I na klasičnoj svadbi bili su „siti vuci i
cijeli ja­njci“ – sve što treba kazano je, ničija ośećanja nijesu
povrijeđena, čak je diplomacija pretvorena u metaforiku, koja
plemenito nagoni suze na oči. Nema sumnje, crnogorske seoske
svadbe bile su visoka mjera narodne duhovnosti. Danas nema
prostora za tu duhovnost. Nema na svadbama ni tajnoga činioca
niti više svrhe ima svadbarska retorika. Đevojka je najčešće
vrlo poznata, od nevjestačkoga ponašanja nije ostalo ni traga,
čak se smatra normalnim ako je već vidljivo gravidna – što je
vrlo čest slučaj. Bilo bi odista suvišno upućivati takvu mladu na
nepoznati život koji je čeka. Njezina je misao na grad, ona je u
mislima privremeni stanovnik sela. Prema tome, sadržina starih
pjesama ne dotiče se ni interesa ni interesovanja supružnika ni
svatova ni svadbara koji su došli na njihovo veselje.
Kad su svatovi izašli iz kuće, da idu po đevojku, ona grupa
koja je započinjala pjesmu Vrela voda učinila je još jedan pokušaj
i oglasila se pjesmom Pođosmo li pođosmo. To je pohodnja pjesma koja se nikad ne zaboravlja kad svatovi kreću po đevojku,
kao što se ne zaboravlja ni njezin završetak kad svatovi dođu na
cilj: Đe rekosmo, dođosmo. To je oglasna pjesma koja treba nadaleko da se čuje, a čuje se jer se uvijek pjeva izvan kuće.
Dok su muškarci pjevali prvi stih, ista ženska grupa, ona
koja je započinjala pjesmu Uz trpezu, pripremala se da zapjeva
takođe pohodnju pjesmu Zbogom pošli, kićeni svatovi. Ni bez
te pjesme, koju osobito pjevaju žene i đevojke, nije se mogao
zamisliti polazak svatova, kao ni dolazak kad se pjeva istom
melodijom njezina inačica Dobro došli, kićeni svatovi. Ali, i još
jednom nažalost, ni muška ni ženska pjevačka grupa nijesu imale šansu ni koliko su je imali maloprije u kući. Muška grupa je
na pola stiha zaglušena sirenama iz kola, pa ženska grupa nije
otvarala usta. Iz devetoro kola – od „fića“ do bijeloga gastarbajterskog „merdža“ – zasvirale su sirene punom snagom, „do
daske“ – kako se kaže. Prolomili su se neujednačeni i reski
85
Novak Kilibarda
zvukovi sirena, kokoši se preplašene razbježale, a pas na lancu
iskezio se i počeo da zauvija. Tako su sirene oglasile polazak
svatova, razvio se barjak, zaštektali su revolverski rafali; pohodnje pjesme izgubile su se bez povratka.
I kako je bilo na ženskoj svadbi u kući đevojke udavače
lako je pretpostaviti. Sama činjenica da je sa svatovima otišao
harmonikaš dovoljno govori o identičnosti obiju svadaba. O
kakvome oponiranju harmonikašu i sirenama ni onđe nije moglo
biti riječi. Posebno i zato što je mladoženjina kuća i ekonomski
i ideološko-politički nadređena kući đevojke udavače.
Ukratko. Svaki oblik ponašanja u toku ranijih svatovskih
običaja u crnogorskim selima, koji su bili dostigli normativnu
poziciju, počeo je naglo da ocvjetava kad je počelo prelijevanje
seoskoga življa u gradove. U ove dane otpadaju posljednje latice. U takvome poretku stvari nema uslova za produžetak prirodnoga života svadbarskih pjesama.
Svadba o kojoj je ovđe bilo riječi poređena je sa svadbom u svim pomenutim zonama. I lako je bilo doći do zaključka
da je atrofija svadbenih običaja i pjesama koje prate te običaje
zahvatila sve ispitivane oblasti. Intenzitet pojave nije svuđe isti.
Oni krajevi koji su još bez električnoga osvjetljenja više odolijevaju nekim novinama, ali i njih je obuhvatio proces koji
nema zaustavljanja. Pjesme koje su se harmonično preplijetale s
razgovorom kao duhovnom zabavom, koje su se usaglašavale s
dramskim trenucima svatovskih običaja, i koje su hvatale ritam
hoda svatovskih konja – nemaju više ni jedan od potrebnih uslova da bi prirodno trajale.
Tužbalice
Nepismene tužbalice sad su prava rijetkost u Crnoj Gori.
Ako se na sahranama i čuju njihove tužbalice, to su najčešće kratki tekstovi izgovoreni staračkom, posljednjom snagom. Teško
86
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
da se može govoriti o bilo kakvim inovacijama u tužbalicama
tih žena, ako im ponekad zasvijetli poetski detalj u tekstu – to je
dobra upotreba nekoga pjesničkog rješenja koje je davno postignuto i stvaralački završeno. Ne završeno kao žanrovska formula,
no je završena mogućnost stare tužilice da tu formulu iskoristi za
novi pjesnički kontekst.
Sredovječne i mlađe tužilice, koje se danas srijeću, slijede običajni protokol tuženja kojega su se držale klasične, nepismene tužilice. Riječju, vremenske i prostorne odrednice procesa tuženja nijesu pretrpjele bitnije korekcije. Ali, i pored toga,
savremena tužilica nije isto što i stara, klasična, ona je – „to isto,
samo drukčije“, što bi se vukovski reklo.
Ima više činilaca koji savremenu tužbalicu pomjeraju
iz njezina prirodnoga ležišta. U prvi plan današnjih pogrebnih svečanosti idu radnje koje su u vrijeme klasične tužbalice
bile u pozadini, ili ih nije ni bilo. Svakoj umrloj osobi, kojoj su
priznate zasluge za narodnooslobodilački pokret ili za postojeće
društveno-političko stanje, drže se nekrološki govori, usmeni
ili pismeni. A svim licima koja su regulisala boračku penziju
organizuju se počasne straže, prvoborcima se ispaljuju počasni
plotuni. I na umrlu čeljad iz porodice zaslužnih prelazi nešto
od nekrološke apologetike. Nad grobom prestarjela roditelja ili
nedorasla đeteta društveno zaslužne osobe najviše se ističu zasluge te osobe, odnosno prostori nekrološke beśede ispunjeni su
saučešćem u žalosti koja je pogodila društveno zaslužnu osobu.
U društvu koje se razvilo iz bratstveničko-plemenske agonalne
zajednice pogrebna adoracija nije samo uobičajeno dobro govorenje o umrlome – de mortuis nihil nisi bene, nego i visoko
razuđena hiperbolika. Uobičajena su porodična takmičenja povodom broja pogrebnih govora i stepena njihove apologetike.
Sve nabrojene pogrebne novine sužavaju prostor i ograničavaju
vrijeme za improvizaciju tužbalica pored odra ili nad grobom.
Međutim, to prikraćivanje tužbalica ipak ne dovodi u pitanje
87
Novak Kilibarda
pristojne prostore za izvođenje tužbalica. Nabrojene novine jesu
fizička smetnja, ali baš zato što su fizička nijesu preopasna smetnja tužbalicama. Neuporedivo je za njih opasnije smetnja koja
ima psihološke implikacije.
Postepeno se formira svijest da samo seljanke, nepismene
i proste žene priliče za tužilicu. Zato mlađe žene, pa i kad imaju
emocionalnu i pjesničku potrebu da tuže, ustručavaju se vrlo
često da se javno deklarišu kao tužilice. Ustručavaju se jer ne
žele da se izlože riziku da preuzmu ulogu prostih žena, seljanki. Ta njihova apstinencija posebno je uslovljena nastoja­njem
seoskoga življa da ubrzano uvodi norme gradskoga, čak i velegradskoga ponašanja. Treba samo pogledati skupocjene stilske namještaje u seoskim kućama, klavire u kućama đe niko ne
umije da svira, stereo i video uređaje i svjetske marke kola, da bi
se lako zaključilo koji je stepen dostiglo imitatorsko življenje na
selu. Evo jednoga primjera koji će pokazati da je počela atrofija
tužbalica koja se neće zaustaviti.
Događaj je iz zone B. Osamnaestogodišnji mladić poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Bio je jedinac među pet sestara. Jedna od sestara, seljanka s četiri razreda osnovne škole,
četrdesetogodišnja udata žena, protužjela je na sahrani svojega
brata pjesnički inventivno. Prvi put je javno zatužjela, a odmah
se pokazala kao tužna pjesnikinja prvoga reda. Na parastosnim
svečanostima tokom godine: treće jutro, četrdesnica, godišnjica,
privlačila je ona opštu pažnju slušalaca i vokalnim i pjesničkim
kvalitetima svoje tužbalice. I glas se širio o njoj kao tužbalici
„koja bi i iz kamena suzu izmamila“. Da se ta žena tako pročula
u vrijeme kad je tužilica imala nezamjenljivu ulogu na sahranama, njezinoj reputaciji ništa ne bi moglo stati na put. Ona
ima sve potrebne uslove za renome cijenjene tužilice. Raspolaže
mogućnošću uplijetanja intimne tužbalice u javnu, prikladno
vlada poetološkim instrumentarim tužbalice kao vrste obrednih
i običajnih pjesama, ima asocijativnu brzinu prilikom biranja
88
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
formulnih sredstava, raspolaže privlačnom bojom glasa i shodno intenzitetu emocije raspoređuje njegovu visinu. Svakako,
najznačajnije je njezina mogućnost da slikama ličnoga bola
reguliše ubjedljivost teksta koji saopštava i poetsku tenziju
javne tužbalice.
Međutim, ta obdarena žena poslije održanoga godišnjeg,
odnosno završnoga parastosa njezinu bratu – definitivno je
prestala tužjeti. Odtužjela je svoju tugu i tu – stala. Uzaludne
su bile molbe, čak i njezinih sestara, da se javi kao tužilica i kao
„sestra bezbratnica“ na sahranama rođaka i komšija. Ona nije
objašnjavala razloge svojega postupka, ali nesporna je činjenica
da je nije interesovala reputacija koju postižu nepismene i „proste“ žene. Ni staro pravilo da sestra bezbratnica, ako je talentovan
pjesnik, postaje najglasitija tužilica za nju ne važi. To je žena
koja živi u jednome prigradskom naselju, muž joj je činovnik u
jednoj političkoj ustanovi, ona nošnjom i manirima nastoji da se
pokaže kao prava građanka, „gospođa“. Tako je jedna neiskazana
pjesnikinja ukazala na početak kraja najstarije pjesme-tužbalice.
Kao po pravilu, savremene javne tužbalice nastoje da svoju afirmaciju postignu korekcijom uobičajenih stilskih i kompozitorskih struktura tužbalice-pjesme. Najuočljiviji znak te
tužbaličke savremenosti jeste dosljedno sprovođenje rimovanja. Kao što je poznato, u pjesmi klasične tužbalice (kod Vuka
i Šaulića) rima se spontano javljala, bila je rijetka, ali stilski
skladna i ritmički savršena. Na primjer:
A Grahovo i Lukovo –
To je vazda bilo slično,
i odlično,
moj Jovane!
To su stihovi iz javne tužbalice koju je u Vrbasu izvodila
jedna Grahovljanka nad odrom Jovana s Lukova. Prvo je ona
89
Novak Kilibarda
izustila dosta nerimovanih stihova, ispunila je sve zahtjeve javne
tužbalice, prenijela u pjesničke slike vrline umrloga i junačku
prošlost njegova bratstva i plemena Lukova. Onda je, opet po
običaju, prešla na svoj emocionalni teren – da pomene svoju rodbinu i domovinu i da ih „pozdravi“ po Jovanu. Kad je završila
hvalospjev Lukovu, poentirala je iskaz sličnošću Grahova i
Lukova. Tu joj se spontano javila rima „Grahovo – Lukovo“,
rima koja je uslovljena unutrašnjom sličnošću pojmova koji se
porede. Rima „slično – odlično“ samo je u jezičku formu srećno
stavljena jedna ontološka kategorija. Spreg prirodno nadošlih
stihova „koji se slažu“ olakšan je izlaskom iz rimovanoga kruga
eksklamacijom „moj Jovane“. Vraćena je pjesma pređašnjemu
ritmu, komotnome saopštavanju teksta; rima je odigrala svoju
zvukovnu i semantičku ulogu i na vrijeme se povukla. Sve je
išlo prirodno: poetološki rekviziti pridolazili su asocijativnim
putem, iskrsla rima ukomponovala se u kompoziciju pjesme,
pjesma je ostala prirodna kao i disanje tužilice.
Savremena tužilica, koja nastoji da dosljedno sprovodi rimovanje, izlaže se opasnosti da stavi u prvi plan oblik riječi a ne
njezino značenje. Za njezino estetsko ośećanje „slaganje stihova“
– kako se to kaže – prvi je književni kvalitet pjesme, pa se otuda
inspiracija, koja je u klasičnoj tužbalici prirodno korišćena, ovđe
naprosto zloupotrebljava. Evo primjera za to. U zoni C savremena tužilica „pozdravlja“ po umrlome svoju rodbinu, među kojima je bio i jedan visoki državni činovnik. Slijedeći svoje obrazovanje iz državnoadministrativne i političke nomenklature, ona
je svojega rođaka unaprijedila u ministra i ambasadora:
Ministar je bio Vlade,
I Titove ambasade.
Unapređenje umrloga u častima i titulama nije pjesnički
nelogična stvar, to se upravo radilo i u klasičnoj tužbalici. Ali
90
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
u citiranim stihovima dozvoljena glorifikacija skršila se rimom:
drugi stih eliminisao je pjesničko značenje prvoga i slušaoca
opredijelio da se ne prepušti pjesničkome umišljaju teksta nego da
se sudari s bukvalnošću i s nelogičnošću rimovanoga saopštenja.
Dosljedno rimovanje uslovi ponekad humorni trenutak
koji se najmanje očekuje tokom tužne svečanosti. Evo primjera.
U zoni C umrla stara, ugledna žena. Više tužilica izmijenilo se
pored njezina odra. Među njima i jedna od onih savremenih
tužilica što dosljedno rimuju svoje pjesme. Nizala je ona veselnica stihove teško pronanalazeći odgovarajuće riječi. Viđelo se
da „slaganju stikova“ podređuje sav svoj napor. Upotrebljavala
je ona žanrovske formule koje su joj pri ruci, dakle ona sredstva
kojima raspolaže klasična tužilica. Između ostalih upotrijebila
je i Polje jadikovo. Obično se kaže: „A kad dođeš (...) na to
Polje jadikovo...“ Na Jadikovu polju treba umrloga da dočekaju,
pozdrave i prihvate ti i ti umrli rođaci i poznanici. Tužilica o
kojoj je riječ htjela je da rimuje upotrijebljenu formulu, pa je
napravila ovaj spreg stihova:
A kad dođeš, Plano moja,
na to Polje jadikovo,
a pod drvo mulikovo...
Trenutak je bio komičan, čak i neki od članova ožalošćene
porodice, koji su stajali pored odra te primali saučešće, osmjehnuli su se. Pa što je tu bilo smiješno?
Drvo mulikovo nije postiglo poziciju predmeta s kojim se
u afirmativnome značenju može porediti koja ljudska osobina,
niti se ono u pjesmi primjerava kao detalj eksterijera radnje koja
je za pjesmu. A praktična upotreba mulikovine vrlo je prozaična,
od nje se prave tako proste stvari kao što su sirišnjaci i kablovi
za mužu stoke. Nije dakle mulikovina što i visok bor s kojim
se poredi ljepota muške visine, ili jelika kojoj se primjerava
91
Novak Kilibarda
đevojačka stasita vitkost. Slušaoci, poznavajući umrlu ženu
kao odličnu tužilicu, i kao stroga kritičara tužilica koje nijesu
obdarene, koje „krmauču“ – kako je govorila – zamišljali su
kako bi pokojnica reagovala da može čuti koja joj se hladovina
preporučuje na Polju jadikovu. I odista, normalno je što su se
slušaoci žalbenici jedva uzdržali od glasnoga smijeha.
U javnim zahvalnicama koje se objavljuju u dnevnoj
štampi, uz nekrološke govornike pominju se i tužilice kao umjetnice koje su svojim pjesmama „okitile“ umrloga i uveličale
njegovu sahranu. Međutim, to javno isticanje ponajmanje je
odraz današnjega ugleda tužbaličke poezije. Javna zahvalnost
tužbalicama najčešće projektuje namjeru ožalošćene porodice da
istakne i nacionalnu dimenziju sahrane o kojoj je riječ. Seljačke
porodice, koje još iskreno vole i cijene tužbalicu, vrlo rijetko
javno zahvaljuju tužilicama. Ne zahvaljuju zato što smatraju da
je tuženje za umrlim prirodni dio pogrebne svečanosti, prirodna
stvar koja se podrazumijeva, koja je toliko uobičajena da bi je
suvišno bilo pominjati. I televizijske emisije o tužbalicama više
su stilizacija objekta koji se snima no slika prirodnoga stanja
pogrebnih svečanosti i pjesama koje ih prate.
Muški leleci
Održali su se muški leleci na svim teritorijama na kojima
su i ranije postojali. Neuporedivo je danas manji broj lelekača
no u klasično doba, ali običaj lelekanja još živi. Pošto su muški
leleci malo izučavani, daćemo njihov kratak opis.
Grupa žalbenika primiče se kući u kojoj je pokojnik na
odru, odnosno takva grupa primiče se groblju na koje je već prispio pokojnik da mu se obavi sahrana. Kad se primaknu na pedesetak metara, zastanu da bi lelekač – koji je već isprednjačio
– odlelekao svoj tekst. On skine kapu i obavezno odloži štap i
kišobran ako ih nosi. Te predmete može prihvatiti neko iz grupe,
92
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
mogu se objesiti o priručnu granu, prisloniti uz kakvu među,
ili se pobosti u snijeg. Zabacivši glavu, lelekač izgovara tekst
leleka nastojeći da viče koliko najglasnije može. Dužina teksta
nije normirana. Ona zavisi i od društvene cijene umrloga i od
govorničke sposobnosti lelekača. Navodimo jedan tipičan lelek
iz zone B:
–– Aaaaa, lele mene, Petre Ivanov, za tobom danas pa zadooovijek, leleeeee! Lele kućni domaćine, ublagniče u
vamilju i smiro u selo. Lele ratniče i junače, lele dočekniče
i ljucki dobroželitelju! Lele nama za tobom zadoovijek,
leleeeee!
U ime ožalošćene porodice neki muškarac treba da odgovori na lelek žalbenika što se čuo. Govor onoga koji odlelekava
ne izlazi iz okvira konvencije i zato ne sadrži književne detalje.
To je samo uobičajeni uzvik: Lele sa svijem kumovima i prijateljima, leleeee i sl.
Ako u istoj grupi ima više lelekača, svaki će učiniti što
i prvi i saopštiti tekst svojega leleka. Ako je pokojni Petar bio
kojemu lelekaču kum ili krvni prijatelj, to će lelekač obavezno
naglasiti: Lelel kume Petre, prijatelju Petre i sl. Svaki lelekač,kad
izgovori posljednje leleee, napravi pokret kao da će se stegnutim
šakama udariti u glavu. To je simboličan ostatak običaja kad su
se lelekači odistinske udarali pesnicama u glavu.
Muški lelek je nekrološka apologetika u kojoj nema
mjesta neafirmativnim stranama umrle osobe. Lelekač se služi
žanrovskim formulnim sredstvima u koje uklapa sliku konkretne
ličnosti. Zato najveći broj lelekača ne izlazi iz okvira uobičajenih
karakteristika koje ni u izdvojenoj poziciji ni u kontekstu leleka
ne nude književnu emisiju događaja. Takvi lelekači više manifestuju običaj no književnu riječ, više znače pažnju lelekača prema porodici umrloga no njegov lični emocionalni odnos prema
93
Novak Kilibarda
umrlome – to je običajno žaljenje racionalnoga a ne emocionalnoga smjera. Od takvoga lelekanja i ne zahtijeva se ništa drugo
osim konstatovanja uobičajenih karakteristika pokojnika, koje
ne poprimaju ubjedljivost konkretne istine. Međutim, žanrovska
usmjerenost muškoga leleka ne isključuje mogućnost za iskazivanje i ličnih emocija i za književno zgrušavanje riječi koje
se izgovaraju. Pojedini leleci mogu biti impresivan doživljaj za
slušaoce. Taj doživljaj postiže se nekolikim pravcima u konkretnome leleku. Iskrenost ośećanja lelekača lako se pročita iz njegova glasa, a kad je takav glas udružen s književnom rječitošću
– doživljaj je potpun. Dakako, doživljaj onoga koji ima primnike da ośeti glasove i tužbalice i guslarske jeke u nazalnome
i visokom glasu lelekača. U iskrenome lelekačevu glasu ima
nekih prastarih dubina, taj glas odista zove čovjeka s onoga svijeta, tu su pomjerene granice sna i jave; pravi lelekač prepušta
se iluziji da korespondira sa zaumnim svijetom. Muški leleci u
vrhunskim primjerima jesu duhovitost visoka reda. Ako se takav
lelek kome ne dopada, to nije stvar lelekača no onoga koji o
njemu sudi. Takvi leleci značili su dramsko-poetsku floskulu
u procesiji pogrebnih običaja. Na pitanje što je za nju značio
muški lelek, devedesetogodišnja starica iz Pive odgovorila je
piscu ovih redova: „To mi je bilo ko najljepša pjesma“.
Iznimni, neuobičajeni leleci pamte se i prepričavaju,
ali više kao odstupanje od uobičajenih normi lelekanja, od
poznate sadržine leleka, nego kao literatura. Dakako, u tome
neuobičajenome leleku često se otvaraju prostori i za umjetnost
riječi. Odstupanje je prvjenstveno privilegija obdarenih lelekača.
U zoni B umrlo glasti domaćin, odlikovani ratnik iz balkanskih i Prvoga svjetskog rata. Lelekači dolaze i prolaze ne
privlačeći osobitu pažnju slušalaca. Ali kad je zalelekao naj­
poznatiji lelekač iz tih krajeva, utihnuo je uobičajeni žagor
mase. Ostarjeli seljak, glasoviti domaćin i ratnik, bio je poznat
kao kritičar svake postojeće uprave. On je tipični predstavnik
94
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
onih ljudi koji vazda dobro misle, ali žele da kritikuju svakoga
ko to zaslužuje. Posebno je toga starca vrijeđalo zapostavljanje
ratova u kojima je on učestvovao. Nije prošla nijedna vlast što
ga nije pozivala na odgovornost kao čovjeka „koji nema dlake
na jeziku“. Taj lelekač kao otvoreni branilac starih vrijednosti
privukao je pažnju mase koja očekuje da se kaže nešto oštro i
privlačno.
Lelekač je ispunio sve uobičajene radnje i tipski je počeo
lelek. Napomenuo je sve vrline umrloga, kao i značaj njegove
kuće i bratstva. Onda je slijedeći žanrovsku mogućnost da
pozdravi umrle dodao:
–– Pa kad dođeš, junače, u to jato sokolova s kojijema smo
oba ratovali protiv Turaka i Austrije, pitaće te orlovi kako
nam je amo danas. Ne prepani se nevaljačko od amošnjijeh
špijuna, kojijeh ima ka pljeve, no slobodno odgovaraj.
Ništa ti tamo ne mogu ovamošnji špijuni, kam da im je!
Kaži, junače, ratnicima da se amo ne priznavaju stari ratovi ni prvi ratnici. Oni će ti povjerovat pa će ti dat sva
priznanja koja ti amo nijesu data...
Drugi primjer. U zoni F sahranjuje se ugledani domaćin,
borac iz balkanskih i Prvoga svjetskog rata, predśednik opštine
između dva rata. Bio je oglašen kao mudar i pošten čovjek, i
kao predśednik opštine koji se jedinstveno snalazio u složenoj
poslije­ratnoj situaciji u sandžačkome dijelu Crne Gore. Pokojnik
je bio pristalica ujedinjenja, pa nije prihvatio predśedničku stolicu koju su mu poslije kapitulacije Jugoslavije ponudili Talijani i
separatisti. Tokom Drugoga svjetskog rata niti je sarađivao s okupatorom niti se uključivao u narodnooslobodilački pokret. Javno
je upražnjavao religijsko-vjerske obaveze. Žalbenici se okupili
u nevelikome broju, lelekača nema ni približno onome koliko
bi odgovaralo nekadašnjemu renomeu pokojnika. Nesporna je
95
Novak Kilibarda
činjenica da su mnogi lelekači bili prikraćeni nemogućnošću
da ističu pokojnikove zasluge za narodnooslobodilačku borbu.
Drugi su se ustručavali da ističu zasluge umrloga koje nemaju
društveno-političku cijenu.
Jedan stari lelekač skrenuo je pažnju jednim neobičnim
detaljem svojega teksta. Navodimo njegov lelek:
–– Aaaaa, lele mene, Sava Jovanov, za tobom, leleeeee! Lele,
junače sa Skadra i s Bugarske i s Bojane njive i sa svijeh
bojnijeh poljana u tri rata đe je gorio pra’ pred oči junačke!
Lele, mudra glavo, veliki domaćine i naš domaćinski
učitelju! Lele, Sava Jovanov, naš preśedniče opštine iz
vakta i zemana kad smo ljude birali za preśednike opštine,
leleeee!
U klasično vrijeme, kojemu suštinski pripadaju i dva pomenuta lelekača, značajan lelekač morao je imati pristojan građanski
autoritet. Važniji su bili čovjek koji leleče i čovjek za kojim se
leleče no sadržina leleka. Po tome se lelekači izvjesno razlikuju
od tužilica. Značajna tužilica bila je jako potpomognuta i svojim
solidnim građanskim ugledom, ali i ako ga nije imala mogla je u
određenoj mjeri nadomjestiti taj nedostatak pjesničkom snagom
svojega teksta. Riječju, tužilica je pjesma, a lelek je retorska tirada. Lelekač kojega lične mane sabijaju ispod nivoa građanskoga
prośeka nije se usuđivao da zaleleče za zajedničkim pokojnikom.
Sad se to stanje umnogome promijenilo. Među mlađim lelekačima
ima danas i onih koji ranije ne bi imali čestih šansi da nastupaju.
Poneki koriste običaj da im se čuje ime, da ih masa sasluša htjela
ona to ili ne, da dođu do izražaja preko leleka. Stara generacija
lelekača gotovo se sasvim osula, običaj spada na niži nivo ugleda
i neminovno se gasi. Oba pomenuta lelekača, koji su skrenuli na
sebe pažnju odstupanjem od uobičajenih normi, umrli su: prvi
prije deset, drugi prije petnaest godina.
96
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Ženski leleci
Ženski leleci naročito su bili postojani u onim krajevima
đe muški leleci nijesu bili ukorijenjeni. To je najvećim dijelom zona C, posebno pleme Banjani. Ženskih leleka u manjoj
mjeri bilo je i na onim prostorima đe je muški lelek imao puno
značenje. U narodu se ne kaže da žena leleče, nego da tuži, a
to tuženje bliže se određuje mjestom đe se izvodi: „uz nosila“,
„kad se primiče kući“ i sl. Međutim, u naučnome razmatranju
preporučljivije je to tuženje nazvati ženskim lelekom da bi se
izbjeglo miješanje njegova značenja s tužbalicom, s kojom u
književnome značenju nema ništa zajedničko.
Ženski lelek nema književnoga značenja, to je samo
ritmički organizovana rečenica koja se izvodi uz normiranu
melodiju. Vrijednost ženskoga leleka mjeri se samo ljepotom
glasa kojim se izgovara.
Ljuto osiroćele žene, kao sestre bezbratnice i majke koje su
ostale bez jedinca sina, lelekale su i po godinu dana poslije smrti
date osobe. Zorom, i to svako jutro, idući za stokom ili kakvim
drugim poslom, lelekala je takva žena. Ako se u grupi, na nekom
sprovodu, uz nosila, nalazi više žena koje leleču, svaka je ponavljala rečenicu koju je izgovorila prva, mijenjajući samo ono
što je obavezna da uradi kao odgovarajuća svojta umrloga. Na
primjer: prva odleleče – „Što je selo neveselo, moj đevere“, da
bi druga ponovila to isto umećući u tekst umjesto „moj đevere“
– „striko željo“. Treća bi rekla „prijatelju“, a četvrta kojoj umrli
nije u srodstvu izgovorila bi njegovo ime – „Pero bolan“. Može
se upotrijebiti i neka afirmativna atribucija: „Što je selo neveselo, zor delijo“. Uglavnom, poštuje se osnovna smjernica teksta
i stih koji uvijek mora biti dvanaesterac. Upitna rječca sadrži
vokalizu, kadenca je prilično nagla, glas na kraju ponire, prosto
se stropoštava. Dužine slogova izgledaju ovako:
97
Novak Kilibarda
–– Štooooo je selo neveselooooo, mooooj Jovaneeeee!
„Uz nosila“ i „kad se primiču kući“ ne leleču žene koje
su iz ožalošćene porodice, no žene želbenici koje naglašavaju
žalost za umrlim i ističu poštovanje njegove kuće. To je – kao i
muški lelek – žaljenje racionalnoga a ne emocionalnoga smjera.
U izuzetnim prilikama ženski lelek može biti poetski
značajan. Međutim, to nije ženski lelek u pravome značenju,
nego u melodiju ženskoga leleka i u stih dvanaesterac smještena
je tužbalica. Pisac ovih redova slušao je prije dvadesetak godina
jednu sestru bezbratnicu, u zoni C, kako uz melodiju ženskoga
leleka izgovara ovu tužbalicu:
Zakukajmo jednoglasno, gorska sestro.
no ti imaš svoga roka od kukanja –
Od Đurđeva do Vidova bogme dana.
A ja svoga roka nemam, kukavica,
no ću kukat dovijeka iskopnica!
Žena o kojoj je riječ bila je tužilica. Ona je iz tužbalica kojima raspolaže pozajmila tekst i prilagodila ga ženskome leleku
i dvanaestercu. Lelekanje te žene nije samo izraz njezina bola
no i društvene obaveze; treba da se čuje kako se dolično ponaša
sestra bezbratnica. Da ta žena nije i tužilica, njezin lelek ne bi
imao ni formu ni sadržaj književnoga teksta, kao što ih imaju
navedeni stihovi.
Ženski leleci u Crnoj Gori sad su prava rijetkost. Mi smo
posljednji ženski lelek čuli 1982. godine u zoni C.
Usmena proza
Sadašnji sakupljač narodnih priča nailazi na teškoće koje
nijesu pratile klasičnoga sakupljača. Sve je manje odgovarajućih
98
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
prilika za usmeno pričanje. Narodna pripovijetka hoće prirodne
uslove: sijela, porodičnu atmosferu, kiridžijsko putovanje, vojne
logore, zatvore... Ako priču ne sretneš, nećeš je uhvatiti! Vuk je
u jednoj bilješci, i to nenamjerno, pokazao primjer prirodnoga
ambijenta narodne pripovijetke. Veli on: „Grujo Mehandžić bio
je trgovčić i 1829. godine išao je nekakim poslom u Srbiju, pa
kad se odonud ujesen vratio, sastanemo se u Zemunskome lazaretu. I ne imajući nikakva posla danju smo najviše spavali a
noću pripovijedali. Kad ja čujem da on zna ovako mnogo i lijepih pripovjedaka, zamolim ga te mi ih on ondje napiše, a uza
njih i nekolike narodne pjesme...“ (Predgovor Srpskim narodnim pripovijetkama, Beč, 1853). Kao što se vidi, u Zemunskome
lazaretu dosadu su ljudi prekraćivali pričom, danju se spavalo
a noću pripovijedalo. Ivo Andrić je u Prokletoj avliji pokazao
kako tamnička dosada nagoni ljude da se pričom spašavaju.
Priča hoće i porodičnu atmosferu: kad roditelji i starije osobe s
edukativnim namjerama pričaju mlađima priče.
U crnogorskim selima sve je manje prilika za usmeno
pričanje. Ono stanovništvo što ga još ima na selima prigušeno je
novim oblicima rada i prikraćeno radio-televizijom da priča. Stara čeljad nemaju u porodicama nekadašnju poziciju: da pričom
prenose iskustvo na mlađe. Novi medijumi čak su naćerali stare
osobe da vještački umeću u priču neke detalje pomoću kojih žele
da se predstave kao ljudi savremenih shvatanja. A sve i kad bi
stariji čovjek htio u porodici da priča – nema kome. Kao što je
istaknuto – omladina je pošla sa sela, a oni što su još onđe mislima su više u gradu no na selu. Iskustvo stare priče ne nalazi
kod njih prijemnika.
Kad sakupljač dođe do pričaoca i kaže mu svoju namjeru,
već je stvorena vještačka atmosfera. Sad se pričalac boji posljedica i nerado se prepušta elementarnome toku priče. Otkako je
seljak shvatio da njegova priča može poslužiti piscu kao materijal za obradu, postao je vrlo oprezan kao pričalac. Posebno
99
Novak Kilibarda
nerado saopštavaju priče koje se odnose na pojedina bratstva,
plemena, pojedince. Pojedini pisci u Crnoj Gori imali su grdnih
nevolja zato što su se pojedina bratstva i plemena prepoznala u
njihovim djelima. Najčešće su to baš oni pisci koji koriste narodnu priču kao materijal za svoju književnu radnju. Pisac ovih redova morao je od svojega rođenog ujaka, visprenoga pričaoca,
posredno da zapisuje priče. Otvoreno nam je rekao da se boji da
će se njegove riječi „metnut u knjige da se ijedi svijet“. Ujak je
spadao u one pričaoce čija je priča uvijek humorom podatkana. A
najviše je pričao o zgodovštinama pojedinih plemena i bratstava.
U pamćenju starih osoba ima još priča koje nijesu
zabilježene, ali tih ljudi ubrzano nestaje. Književnik Dragan
Lakićević uspješno je zapisao priče od starih ljudi u Rovcima
i objavio u knjizi Vuk i ajduk (Beograd, 1978). To je Lakićević
uradio u pet do dvanaest, kako se kaže. Vjerovatno je da bi mu se
sadašnji poduhvat na bilo kojim terenima mnogo manje isplatio.
Posebni vid usmenoga pričanja su tzv. vicevi. Ali ne bi se
moglo ništa posebno govoriti o specifičnosti vica u Crnoj Gori.
Crna Gora je više predmet viceva no što je njihov proizvođač!
Vic kao šaljiva, ili satirična, anegdota, ili govorna karikatura – ako se tako može reći, danas najviše nastaje u gradskim sredinama. Intelektualci su njihovi najčešći tvorci. Prenosioci su im ljudi svih zanimanja, ponajmanje seljaci. Vicevi kod
pravih seljaka, ako ih još ima, ne nailaze na prijem, zato što se
ne naslanjaju na ličnu kategoriju koja je ušla u njihovo iskustvo.
Viceva u današnjem njihovu obliku nije bilo u klasičnoj usmenoj
književnosti.
Prostorno i nacionalno obilježavati viceve bio bi isprazan
posao. Današnje komunikacije su takve da vic za dan, za tren,
može prelaziti kontinente. Vicevi jesu vid usmene književnosti, ali
oni nijesu vid narodne književnosti u njezinu klasičnome značenju.
100
II
NARODSKA KNJIŽEVNOST
Uvodna napomena
U narodsku književnost idu tekstovi koje stvaraju pismeni
ljudi oslanjajući se na narodnu književnost kao na svoj jedini
izvor. Dok narodni stvaralac i ne pomišlja da se svojim činom
stvaranja može izdvojiti iz kolektiva kome socijalno i ideološko-politički pripada, dotle narodski književnik ima svijest o
književnome stvaranju kao društveno-afirmativnome činu.
Cilj narodskoga pisca, bilo da je slavoljubivoga, ideološkoga,
političkoga, merkantilističkoga, bilo pak kojega drugog smjera,
ne dozvoljava mu, eo ipso, da bude narodni književni stvaralac.
Dakako, nivo stvaralačke obdarenosti narodskoga književnika
reguliše njegovu umješnost da se služi poetikom narodne
književnosti. Narodski književnik izlazi iz okvira etnokulture,
kojoj narodni pjesnik i pripovjedač pripadaju najuočljivijim dijelom svoga iskustva.
Narodni pjesnik mogao je biti svjestan umjetničke vrijednosti književnoga teksta koji stvara, ali nije imao svijest o
njegovoj društvenoj vrijednosti. Takvoga pjesnika najbolje je
okarakterisao Vuk Karadžić: „Srbi još ne poznaju vrednost svojih pesama (...) u mom prisustvu govorili su Milošu da moje
sakupljanje pesama nije ništa drugo do sprdnja i besposlica“ (iz
pisma Jakobu Grimu). „Ovakvih pjesana ja bih mogao i više
ovdje dodati, ali se bojim da i ovo ne bude mnogo i da mi kakav
od nove mode Serbljin ne rekne: Gle šta je ovome na um palo
101
Novak Kilibarda
te sljepačke pjesne izdaje“ (iz predgovora Pjesnarice od 1814).
„Začudo je da u narodu niko ne drži za kakvu majstoriju ili slavu
novu pjesmu spjevati i ne samo što se tim niko ne hvali, nego
još svaki (baš i onaj koji jest) odbija od sebe i kaže da je čuo od
drugoga“. (Predgovor prvoj knjizi Srpskih narodnih pjesama).
Narodni pjesnik nije bio u prilici da cijeni ono što sam
može stvoriti, a bio je opśenjen dostignućima kulture kojima
sam ne raspolaže. Pismo-knjiga za njega je nešto slavno, carostavno i staroslavno. Starac Milija radovao se kao dijete kad je
slušao Vuka kako čita tekst pjesme koju je sakupljaču otpjevao
uz gusle. Kao da veliki pjesnik od Kolašina nije vjerovao da tako
necijenjena stvar, ta pjesma koja je svačija i ničija – a najviše
prosjačka i sljepačka, može iz knjige beśediti. Filip Višnjić nije
se naljutio na sluge Lukijana Mušickoga koji su mu dali konak u
śenari, i ko, i koji nijesu ni pomislili da uveče slijepoga prosjaka
prepušte pred arhimandrita Šišatovca, koji je blagovao u svojim
konacima. Jakako, ni rob koji je Kleopatrine obline trljao mirisima nije ni pomislio da je kraljica živo žensko čeljade! Riječju, i
najveći stvaraoci, kao Višnjić i Starac Milija, nijesu imali svijest
o društvenome značaju svoga stvaranja. Nisku cijenu narodnih književnika naglašavala je i činjenica što pjesniku-pjevaču,
kao i pripovjedaču, književna sposobnost nije donosila nikakvu
praktičnu korist ni društveni ugled. Vuk priča kako su Miloševi
dvorjani u Kragujevcu zamjerali Starcu Miliji što je onako star
pristao za manitim Vukom koga interesuju sljepačke pjesme i
besposlice. Sugerisali su starome pjesniku da mu je pametnije
da pazi ljetinu i imanje no da bezjači s Vukom.
Najviša afirmacija pjesnika-pjevača samo mogla je dostići
nivo ugleda koji dostižu ljudi bez ikakva društvenog značaja:
prosjaci i slijepci. Moglo se dakle dostići ono što samo sobom
nema nikakvu cijenu. Slušalac narodne pjesme i priče nije bio
opredijeljen da pita za onoga koji stvara, nego za onoga ko
saopštava ono što je svačije i ničije. Zato stoji činjenica da je
102
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Jakob Grim na osnovu tačnih premisa donio pogrešan zaključak
o kolektivnome postanku narodne književnosti. Značajni prijatelj Vukov nemogućnost pjesnika i pripovjedača da cijene
svoje stvaralaštvo protumačio je kao nedostatak personalnosti
pojedinačnih stvaralaca u oblasti usmene književnosti.
Narodni književnik nije bio u prilici da priča o svome
stvaralačkome procesu, niti prenosilac o mijenjanju teksta. Niko
ga od slušalaca o tome nije ni pitao, a da je sam pokušao o tome
da priča, to nikoga ne bi interesovalo.
Kad Vuk saopštava podatke o ljudima od kojih je dobio
pjesme i priče, on nastoji da ugodi grimovskome shvatanju
narodne književnosti, ali i da projicira svoje uvjerenje koje se
bitno razlikuje od Grimovoga. Veli Vuk da je pjesmu o ženidbi
Maksima Crnojevića slušao još u đetinjstvu, i kasnije, više puta,
ali dok nije naišao na Starca Miliju nije srio pjevača koji je dobro saopštava. Ako se uzme izdvojeno ta Vukova izjava, dalo
bi se zaključiti da on na pjevača-pjesnika gleda samo kao na
prenosioca kolektivnih književnih tekstova. Međutim, tako je za
Vuka bilo oportuno da govori jer se trebalo slagati s vodećom
školom o narodnoj književnosti. Ali Vuk ne bi bio Vuk kad ne bi
u svemu i svuda mislio svojom glavom.
U vrijeme svemoćne grimovske škole, koja narodne
književnike smatra prenosiocima, spikerima, Vuk objavljuje lapidarne ali sadržajne monografije pjesnika-pjevača i pripovjedača,
čime upravo indirektno saopštava svoje uvjerenje u njihovu
književnu kreativnost. Tako on na neprimjetan način u stvari vodi
polemiku s Grimom. Još u predgovoru Pjesnarice od 1814. godine,
dakle na samome početku svoga sakupljačkoga rada, Vuk pokazuje da vjeruje u umjetnički udio pojedinca u formiranju jednoga
književnog teksta. To se ogleda u njegovu čuđenju što stvaraoci
ne cijene svoju kreativnost. „Ali je začudo da u narodu niko ne
drži za kakvu majstoriju ili slavu novu pjesmu spjevati“. Ukratko,
narodni književnik, nepismeni pisac, razlikuje se od pismenoga
103
Novak Kilibarda
književnika nemogućnošću da ocijeni svoju stvaralačku vrijednost, - ono što je nekih puta nedostižno i najvećim stvaraocima
pisane literature. A ko je to u pjesničkoj snazi stvarno nadmašio
Starca Miliju, što to ide ispred Ženidbe Maksima Crnojevića i
Banović Strahinje?
Narodski pisac, najminorniji kao i najznačajniji, ima
određeni cilj kad se prihvata pera. Andrija Kačić Miošić projektovao je kroz svoje narodske pjesme i „slovinske“ i katoličkovatikanske ideje. Vladika Petar I Petrović opolitizovao je svoje
deseteračke pjesme koliko i svoje poslanice koje namjenjuje
plemenima da bi u plemensko-bratstveničku svijest ucijepio
svoju državotvornu politiku. Njegoš pjeva deseteračke pjesme
Kula Đurušića i Čardak Aleksića 1847. godine, dakle ne kao
početnik no kao pjesnik Gorskoga vijenca. Htio je vladika da
svoje ideološko-političke namjere projektuje kroz pjesme koje
se slažu s narodnim sluhom. S naglašenim ideološko-političkim
ciljem pisao je Svobodijadu u popularnome osmercu. Po svemu
izgleda da je Njegoš pjesmu o smrti Batrića Petrovića, iz četvrte
Vukove knjige Srpskih narodnih pjesama, koju je saopštio Grahovljanin Đuro Milutinović, preradio i taj prepjev unio u svoju
antologiju Ogledalo srpsko. Uklonio je Njegoš iz Vukove varijante misao o hrapavim odnosima Crnogoraca prema raji iz Hercegovine i pjesmu ideološko-politički opredijelio shodno svojim
interesima. Vojvoda Mirko Petrović dobro je pazio, kao pjesnik
Junačkoga spomenika, na državnički ugled svojega brata knjaza
Danila i svojega sina knjaza Nikole. Stari vještak opśenio je ne
samo kaluđera Dučića, kome je diktirao pjesme, nego i neke
istraživače „svojom skromnošću da ne opjeva bitke u kojima je
komandovao“. Veliki vojvoda i pacifikator Kuča samo je formalno bio nepismen: nije poznavao slovne znake, ali je nivo njegova
poimanja istorije, politike i interesa dinastije daleko nadmašivao
nepismenoga narodnog pjesnika, njegova savremenika. I
Petrović u svome književnom poslu ipak je najviše bio narodski
104
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
pjesnik. Teško je vjerovati da je pariski đak i dugovjeki kralj
bio sposoban samo za stih i kompoziciju pjesama koje je postigao. Da je mogao vladati i savremenijim književnim formama to
pokazuju i neki detalji u njegovu književnome radu. Međutim,
Nikola I prvjenstveno je bio monarh i političar - „pjesnik u politici i političar u poeziji“, kako je rečeno. Sve što je radio na
književnome planu bilo je sračunato na polzu njegove dinastije
i politike. Kao maestralni poznavalac antropologije svojih agonalnih, boračkih, plemensko-bratstveničkih i nepismenih saplemenika i podanika, pjevao je literaturu koja će mu efikasno
služiti. Birao je adekvatnu tematiku i saopštavao je osmercem
i desetercem, stihovima koji su smješteni u sluh crnogorskoga
naroda: u kolu se pjeva osmerac, tužbalica bez pripjeva je osmerac, guslarski deseterac prosto je pratio disanje. Nikola I u
Novijem kolima dozira plemensku i bratstveničku čast ni manje
ni više nego koliko je dinastički i politički predvidio da će biti
oportuno. Poznato je kako su plemenici išli u pogibiju: jedni
da bi opravdali pohvalu koju je izrekao gospodar, drugi da bi
se domogli junačke časti koju im je gospodar prećutao. Kad je
trebalo knjazu alijas kralju da dojučerašnje neprijatelje savije
u poslušne podanike, ispjevao je pjesmu o slavnim begovima,
Ljubovićima. Pokazao je kako su najčuveniji begovi bili ljudi
i junaci. Takvom pjesmom o Turcima postizao je dva cilja: u
liku najahalca i nedelikatnoga bega Lakešića, koji preotima vjerenicu mladome Ljuboviću, ukazivao je na skorojeviće, a u liku
bega Ljubovića na sojeviće i aristokraciju. U vrijeme buđenja
demokratske svijesti u Crnoj Gori Nikoli I više su odgovarali
sojevići pa neka su i Turci no skorojevići koji su demokrati.
Znao je Nikola I koje će begove opjevati:
Trista bega na Ercegovinu,
a kad beže Ljuboviću dođe tu ne bješe bega đavoljega!
105
Novak Kilibarda
S druge strane, Gospodar se takvom pjesmom pokazao kod
muslimanskoga življa, koji je prihvatio državljanstvo Crne Gore,
kao jemac njihove ravnopravnosti i poštovanja. S istim ciljem
ispjevao je on i književno uspjelu pjesmu Turčinu. I njegov Mali­
sorski ustanak plod je političke inspiracije. Prema tome, Nikola
I Petrović je školski primjer narodskoga pjesnika koji ima jasno
postavljene ciljeve kad sijeda za pisaći sto. Da je mogao izvući
više dinastičke i političke koristi iz drugačijih književnih formi,
on bi drukčije i stvarao. Njemu je narodna književnost služila
kao glavni uzor zato što je svoje djelo namijenio podaniku koji i
ne zna za drugu književnost osim za narodnu i narodsku.
Rezimirajući, narodska književnost nije samo ona čiji pisac
ne umije drukčije da piše osim kao imitator narodne književnosti,
nego i ona književnost koja se uklapa u kliše narodne literature
zato što joj to služi određenim jasno postavljenim ciljevima.
Narodski paškvilski stihovi
Paškvilskih stihova bilo je i u vrijeme naše klasične narodne
književnosti. O njima opširnije obavještava Vuk Karadžić u
predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama lajpciškoga
izdanja. Veli Vuk: „Ovake se smiješne pjesme i danas često spjevaju po narodu, no budući da nijesu ni od kakvih važnih i opšte
poznatih događaja, zato se i ne razilaze nadalje, nego đe postaju
tu i ostaju dok se ne zaborave (...) Ovake se pjesme ponajviše
spjevaju oko ženidbi, kad se štogod smiješno dogodi, npr. kad se
svatovi posvađaju, pa kome razbiju glavu ili ga odadru batinom
po leđima (ali da koji padne mrtav, onda se šaljiva pjesma ne bi
ni pjevala); kad kome pobjegne žena, a osobito kad se ženidba
pokvari ili kad otmičari ostanu jalovi“.
Vuk Vrčević dokazuje da je Njegoš, kad mu je bilo petnaestak godina, sastavljao šaljive pjesme. Po Vrčeviću, to Njegoševo
prvo „originalno sočinjenije“ bila je jedna presmiješna, i više
106
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
satirična no istorijska, pjesma, koju je on više puta, kradimice od
vladike, đacima uz gusle pjevao, o nekakvim ćeklićkim svatovima, tako vješto da se i sam vladika, slušajući ga jednom iz ćelije,
„u sav grohot smija“. Neosporna je činjenica da se Njegošev
stihovan prvijenac oslanjao na uhodanu narodnu naviku da se
spjevaju šaljive i satirične pjesme. Iako ne raspolažemo primjercima takvih stihova, može se pretpostaviti da takve pjesme
nijesu imale valjana ugleda. Sama činjenica da je mladi Rade
Tomov krijući đacima pjevao, sklanjajući se od vladike Petra I,
znači da pjesma nije bila prilična, ne samo za manastirsku atmosferu, nego je imala tretman nepristojnoga teksta, koji može biti
nezgodan za bratstveničke i plemenske odnose. Grohotni smijeh Vladičin, kad je ipak čuo tu pjesmu, više govori o uspjelim
humornim trenucima u pjesmi budućega velikog humorističkog
pisca (kakvim se Njegoš pokazuje opisom Draška u Mlecima),
nego o društvenoj cijeni takve poezije. Uostalom, karakteristika
koju je Vuk dao toj vrsti pjesama može da obuhvati i paškvilske
stihove koji su se javljali u Crnoj Gori tokom razvitka klasične
usmene književnosti.
Među tekstovima koje je Vuk naveo u pomenutome
predgovoru nema stihova koji bi danas mogli privući interesovanje čitalaca. Ti stihovi ne doturaju do današnjega čitaoca nijednu strukturu koja je bila namijenjena ondašnjim slušaocima
i koju su oni prihvatili. Činilac komičnoga koji je bio evidentan za ondašnje slušaoce danas nije više to isto za današnje
čitaoce. Samo pjesme od važnih i opštepoznatih događaja koje
su umjetnički savršene uspijevaju da pređu most od slušaoca ka
čitaocu.
Pjesme koje navodi Vuk i pominje Vrčević ostvarene su
kao epska stilizacija događaja koji nema epski nivo, pa se činilac
komičnoga iskazivao u raskoraku između epske forme pjesme i
njene neepske sadržine, između teme i načina obrade teme. U
tim pjesmama seoski potok pretvara se u široku rijeku po kojoj
107
Novak Kilibarda
plove đemije, čovječuljak kome je pobjegla žena poslije prve
bračne noći, i svatovi koji nijesu uspjeli da održe nivo svatovskoga običaja, stavljajući se u poznate epske formule o junačkim
podvizima i ženidbama. Te pjesme ne bi se mogle nazvati ni
parodijom ni travestijom zato što ne izvrgavaju smijehu društveno
relevantne činioce. Čak one ne pripadaju ni burlesci zato što se u
njima govori samo o ljudskim nezgodama. Možda bi se mogli
pronalaziti neki zraci burleske u tome što pjesme obuhvataju
nemoć pojedinaca da se pridržavaju uobičajenije normi ponašanja,
ali, kažemo, traženje takvoga smjera njihova bezmalo je natezanje. Njihovi stihovi ne parodiraju ni narodnu pjesmu „od važnih i
opštepoznatih događaja“, zato što se ljudi koji stvaraju paškvilske
stihove s najdubljim poštovanjem odnose prema ozbiljnim narodnim pjesmama. Te pjesme ne izlaze iz okvira sprdačine, magare­
nja, one nemaju ni etičku ni estetsku orijentaciju. One su u osnovi
svojoj nehumane: najčešće napadaju na nezgode maloga čovjeka
koji je i bez tih nezgoda društveno unižen. To stihotvorstvo imalo
je kratak vijek - „đe postaju tu i ostaju dok se ne zaborave“. Propada ta pjesma brzo zato što se nije domogla ničijega duhovnog
interesovanja; to je bila pjesma-sprdalica koja razonodi čovjeka
dok obitava u nusprostorijama. Mogli su ljudi izgoniti đubre na
njivu i gredom slušati nekoga da prepričava te pjesme. One su
se samo prepričavale, nijesu one pjevane uz gusle. Tu je pjesmu
saopštavao kakav šeret, sprdalo, rugalica, odrecitovao a slušaoci
razglavljivali vilice ne od smijeha no od kikotanja. Tu slušalac
nije doživljavao konkretnu pjesmu no se zacjenjivao od kikotanja zamišljajući nečemurna komšiju, ili poznanika, kako je s
„vjerenicom ljubom“ ušao u svilenu bračnu ložnicu, iz koje će
ona već ujutro pobjeći „ni ljubljena niti milovana“. Te su pjesme
bile uvijek kratke, nijesu tražile nikakvu posebnu priliku da bi se
saopštavale, to je dnevna stihovana sprdačina.
Pisac ovih redova śeća se procesa improvizacije jedne
pjesme sprdalice. To je bilo neposredno poslije Drugoga svjet108
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
skog rata u zoni C. Kosila je grupa ljudi na imanju jednoga
viđenog domaćina. Na suśednome imanju bila je grupa kosaca,
među njima i jedan koji nema ni ugled kosca ni bilo kakvoga
poljoprivrednog radnika. Nije on bio zloradnik, nego neznaven
čovjek, neumjetan, „kao da mu je ped među oči“. Kosa mu je
toga dana data samo zato da ne bi pravio skandal grajom što mu
brat i otac ne dozvoljavaju da radi „kao ostali ljudi“. Kao što se
zna, u stočarskim krajevima, kakva je zona C, kosidba je imala
ugled epske, muške i muževne radnje. Izabrani kozbaša ima
stvarno prvijenstvo među koscima, on sijeda u čelo trpeze, preda
nj se stavlja pleće, dava mu se prva čaša i prva mu se zdravica
namjenjuje. Da bi kozbaša bio to što jeste mora da imponuje
ne sirovom nego umjetnom snagom. To nije premlad kosac, no
zrio momak ili, još češće, sredovječan čovjek koji se opasao
snagom, „sastavio u život“, „spučio u pečenice“. Kozbaša treba
da je „gledan“ i u moralnome značenju, u najmanju ruku treba
da je moralno formirana osoba. Možda bi se moglo ovako reći:
„priznati kozbaša“ morao je imati kvalitete koji su pretpostavka
za junačke podvige. Obični snagatori ne uživaju čast kozbaše.
E pa u atmosferi koja je opisana, iskompleksirani N. htio
je da kosi, da se pokaže u muškoj radnji, da se pomiješa s ljudima. Bio je neoženjen, a znao je da karakteristika „ne zna da
kosi“ katastrofalno snižava ugled ženjenika u očima đevojaka.
Kosidba i sposobnost za vojsku bili su nezaobilazni uslovi za
status zdrava i pametna momka, za ženjenika. I veselome N. dali
su da kosi. Ali na njegovu žalost, brzo je slomio kosu. Skandal
je bio na pomolu: N. je bio raspoložen da dokazuje kako mu je
namjerno data slaba kosa, da mu je podvaljeno. Da bi se prošlo
s manje glavobolje, otac uvrijeđenoga N. dao je sinu svoju kosu.
Ali nije dugo potrajalo, N. je slomio i očevu kosu. Kao čovjek
koji ne zna da kosi, uz to još uzbuđen okolnostima konkretnoga
događaja, brzo je slomio i drugu kosu. Nije se više svađao, posramljen pobjegao je kući.
109
Novak Kilibarda
U onoj većoj grupi, na uglednome imanju, bio je i jedan
kosac koji je bio poznat po sposobnosti da sve što čuje može
da „sniti u stikove“. On je onako koseći naglas improvizovao
pjesmu o događaju o kojemu je riječ. Pjevao je sniženim glasom
da ga ne bi čula grupa koja je štetovala dvije kose. Pjesma je
bila u desetercu, a pričala je kako N. „uzaludu radi u J, u njegovoj zgradi“, kako je „kozbaša pravi“ koji „čupa, pase ko ostali
bravi“. Otac mu se ljuti, „ali braćo čudit mu se nije jer je kose
štetovao dvije“, on je „štetovao tri-četiri banke kupio bi gaće i
opanke“.
Kosci su se smijali, mlađi i neozbiljniji više a zreli ljudi i
ozbiljni domaćini tek toliko. Stvar s „koscem“ N. upravo je bila
mučna. Ljudi su saośećali s čovjekom koji ima neznavena sina,
kome uz to javno puca i bruka i šteta. Uveče, kad je kosidba
završena, pa poslije večere, guslar je pjevao pjesmu o sarajevskome atentatu, atmosfera se sasvim promijenila: u prilici za
pravu pjesmu nije moglo biti ni pomena o sprdalici. Ona je već
bila spala na neozbiljne osobe, na sprdala i đecu. Đeca su je
izvjesno pjevala u igri, ali ne đe slušaju roditelji koji ne žele da
kvare odnose s komšijama zbog sprdalica i besposlica.
Paškvilskih stihova bilo je u izobilju u Crnoj Gori poslije Prvoga svjetskog rata. Slijedeći tekuću politiku, pjevalo se
kako je „kralj Nikola ukro vola / i uteko pro Kotora“, ukrao
je i mačku „i uteko u Njemačku“. Političke partije služile su
se narodskom paškvilom kao efikasnim oružjem za obračun s
protivnicima. Prizivalo se ono na što su Crnogorci najośetljiviji:
stare mane bratstva i plemena i mane pojedinaca koje su njihov
produžetak. Nečiji je predak „krave muza“ dok su se drugi borili, nečiji preci bili su „turski dugumaši“, nečiji otac je „pod
kotulu ženi bio“ dok su se Crnogorci śekli na Vučjem Dolu,
neko nije „poginuo u boj ljuti“, no „na vrata od pojate“ ili je pao
s murve. Slobodnije ponašanje žena za vrijeme švapske okupacije paškvila nije zaobilazila.
110
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Bilo je političkih aspiranata da odstupaju od preuzetoga
avansa pred opasnošću od sprdalice. Bio je takav čovjek u opasnosti da mu se javno iznesu tamne mrlje prošlosti što bi za prosperitet njegove porodice, posebno za udaju đevojaka i ženidbu
sinova, imalo vrlo loše implikacije. Infamna priča o pojedincu i
njegovoj porodici, nošena osmercem ili desetercem, nalazila je
puta jednako do pismenoga i nepismenoga svijeta.
Tokom Drugoga svjetskog rata paškvilske stihove koristile
su protivničke strane i to vrlo uspješno. Uniženi građanski autoritet pojedinca imputiran je i političkoj struji za koju se opredijelio. Śećamo se kako su kolaboracionisti iskoristili zanimanje
jednoga čovjeka za omalovažavanje partizanskoga pokreta. U
zoni C bezemljaš M. bio je i socijalno i psihološki opredijeljen za
pokret koji proklamuje socijalnu jednakost i društvenu pravdu. I
on se požrtvovano uključio u partizanski pokret, dokumentujući
svoju odluku ratničkom hrabrošću i izvršavanjem i najtežih zadataka. Međutim, njegova iskrena opredijeljenost više je donijela štete nego koristi partizanskome pokretu u tome kraju. Pjesma
sprdalica se postarala da istakne zanimanje M. koje je u zoni
C smatrano nedostojnim za pravoga plemenika i bratstvenika:
M. je bio škopac svinja i kalajdžija. Osmeračka sprdalica identifikovala je partizane sa „škopikrmačama“ i „kalajdžijamagurbetima“. Nudila je ona i lascivne opise svinjskih genitalija s
kojima barata borac i partizan M. U bratstveničko-plemenskome
poretku odnosa činilac identifikacije jako je istaknut, pa je bilo
starih očeva koji su govorili sinovima: „E nećeš vala pro mene
živa u partiju đe ima mjesta za škopikrmače i kalajdžije“.
Najnovija, sadašnja, narodska sprdalica u Crnoj Gori naslijedila je sav rekvizitarijum ratne i poslijeratne sprdalice, ali je
poprimila i izvjesne specifičnosti.
Današnja stihovana paškvila u Crnoj Gori ne prati
društveno-političke događaje. Njena trajna osobina - nema­
nje moralnoga ni političkoga stava - ispoljava se sad u punoj
111
Novak Kilibarda
ogoljenosti. Narodska sprdalica nema snagu oponiranja, ona je
prevashodno poltronska i udvaračka. I kad oponira vlastima to
je kao bajagi, to je upravo vid udvaranja kroz formu oponiranja.
Dakle, njena tzv. otvorenost iz doba predratnih stranačkih borbi
sad je sasvim izostala. Evo jednoga primjera.
U gradu U. tokom jednoga mandata bio je potpredśednik
opštine musliman Č. Neposredno pošto je otišao na novu dužnost
koja nije političkoga karaktera, nije „mjesto od vlasti“, javila se o
njemu pjesma sprdalica koja je u šapirografskim kseroks kopijama
rasturena na razne načine. U dosljedno rimovanoj paškvili blati se
Č. kao „poturica“, pominju se njegovi preci kao vjekovni neprijatelji „slobodarske naše zemlje“, preporučuje mu se „da se gubi“
u Aziju „đe mu je leglo“, prolazi se kroz porodični i društveni
život toga čovjeka. A stvar je u ovome. Muftaroši koji su na nezakonit način htjeli da riješe neka svoja pitanja, da posvršavaju
poslove koji idu mimo zakonskih i moralnih normi, sudarili su
se sa savjesnim radom potpredśednika Č. Dok je bio na vlasti od
sprdalice nije bilo ni pomena, kao što je ne bi bilo da je i dalje
ostao na istome položaju. Sama činjenica da sprdalice sastavljaju osobe koje nemaju formiran građanski moral, pretpostavlja ih
kao plašljivce i kukavice. Sprdalicom su se svetili za neostvarene
„mućke“ kad je čovjek „sišao s vlasti“, ali se ipak ispod nje nijesu
potpisali. Malograđanin i filistar zna da kaže: Ne vrni đavole repom, ko zna šta nosi dan a šta noć, čuvaj se i bog će te čuvati“.
Tipična narodska paškvila, stihovana sprdalica, u Crnoj
Gori u početku ima veliku kafansku i čaršijsku popularnost.
Građani koji nemaju ozbiljnijega posla, i koji prekraćuju vrijeme u kafani, u sprdalicama pronađu oblik razonode. Stihovi
se čitaju, nagađa se ko bi mogao biti „pjesnik“, dotura se tekst
iz ruke u ruku, razglavljuju se vilice od kikotanja, ćosanja. Ali
kako popularnost naglo dođe tako i prođe. Kao što bi rekao
Vuk, budući da nazovi pjesma nije „od važnih i opštepoznatih
događaja“, ona ostaje đe je i postala, i nepovratno se gubi.
112
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Činilac identifikacije ne ide naruku trajanju sprdalice.
Činjenica da ozbiljniji i viđeniji građani ne čitaju sprdalice - oni
najčešće odbiju ponuđeni tekst paškvile, opomenu imitatore da
se valja kloniti takve literature. A onda se dešava jedan psihološki
fenomen. One osobe koje su najviše rasturale šapirografisane
i kserografisane kopije paškvile, koji su saznali ko je tvorac,
koji su ga hvalili i obožavali, počinju da se klone i „pjesnika“
i njegove „pjesme“. I ne samo što se klone, nego nastoje da se
približe licu koje je napadnuto paškvilom, spremni su da ga
upoznaju s čitavim istorijatom nastanka i rasturanja sprdalice.
Tako oni opstaju u granicama istoga morala i kao popularizatori
paškvilskoga pisca i kao njegovi grobari. I tako se oni ponavlja­
ju od slučaja do slučaja. Čovjek bez formirane ličnosti prihvati
sprdalicu nadajući se da će dobiti nešto na društvenoj cijeni, a
čim ośeti da mu nije priuštila nikakve koristi bježe od nje. Čak
se uplaše što su bili njeni popularizatori pa nastoje, opet shodno
svome psihološko-moralnome integritetu, da se vrate na početni
položaj. Da bi to postigli ne zadovoljavaju se raskrinkavanjem
istorijata sprdalice, nego na javnost iznose postupke „pjesnika“
sprdalice koji su predmet interesovanja organa gonjenja i sudstva. Tada se najčešće formira novi odnos „pisca“ i „čitaoca“
koji bi bio dostojan samo dugačke pjesme sprdalice.
Ukratko, današnja stihovana narodska paškvila jeste
društveni fenomen koji bi trebalo interdisciplinarno istraživati.
Posebno bi tu imali posla sociopsiholozi, antropolozi i andragozi. Nauka o književnosti mogla bi da istraži službu deseterca i
osmerca u paškvili čija se leksika razlikuje od ratne i predratne
sprdalice. A kao književni tekstovi savremene crnogorske
paškvile su beznačajne.
113
Novak Kilibarda
Zaključak
Preduzimati sistematsko zapisivanje nepoznatih narodnih
pjesama i priča u Crnoj Gori jedva da bi imalo svrhe. Umjesto
toga treba interdisciplinarno istraživati savremeno crnogorsko
selo, pa će u kontekstu takvih poslova i posljednji ostaci narodne
književnosti naći svoje mjesto. Izuzetak je donekle tužbalica,
koja – iako je u procesu opadanja – može još pružiti književno
ineteresantan tekst. Posebno treba pratiti distribuciju klasičnih
formalnih sredstava u procesu preovladavanja doslovno rimovane tužbalice.
I narodsku književnost treba posmatrati u okviru materijala koji interesuje antropološku grupu nauka. A najbolje
primjere epske narodske poezije treba istraživati kao reintegraciju narodne epike na novim osnovama. Recepcija narodske
književnosti jeste fenomen koji prelazi okvire interesovanja
nauke o književnosti.
114
ASPEKTI HRIŠĆANSKE ŽRTVE
U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI
U procesu uslova za razvitak usmene epske poezije koja
prati crnogorsku borbu protiv Turaka aktualizovao se borbeni
profil hrišćansko-žrtveničkoga predanja koje se u usmenoj epici
sa starijom tematikom identifikuje s kosovskim martirstvom
koje je u usmenu tradiciju unijela postkosovska despotsko-klerikalna politika.
Forsiranje jedne dimenzije kosovskoga predanja značilo
je korekciju ne njegove ontološke suštine, nego pronalaženje
praktičnoga puta za korišćenje te suštine. Dok je za vrijeme
rajetinsko-podaničkoga zatišja, od pada Zete pod tursku vlast
do kraja VXII vijeka, hrišćansko-žrtvenički kosovski podvig
postulirao svoju ideološku službu prvjenstveno dejstvom na
planu čuvanja vjere rajetinsko-podaničke svijesti, dotle je u procesu sazrijevanja odluke da se otkaže poslušnost turskoj vlasti
u nahijskoj Crnoj Gori, i time otvori front „borbe neprestane“,
kako se to pjesnički reklo, naglo poprimio ulogu teorije oružane
borbe za oslobođenje od Turske. U srednjovjekovnim književno-teološkim spisima o Kosovskome boju, kao i u usmenim pjesmama kojima su ti spisi pružali, preko crkvene propagande,
ideološke propozicije, vitez koji ubija cara ne predstavlja vrhunac
kosovskoga podviga. Za nasljednike kneza Lazara, kosovskoga
martirskog pobjednika, koji su bili, u spregu s crkvom, politički
cenzori književno-teološkoga tumačenja kosovskoga fizičkoga
poraza, kao i za rajetinsko podaništvo, koje nije začinjalo mi­
sao o realnijim istorijskim perspektivama oslobađanja, podvig
115
Novak Kilibarda
viteza što ubija turskoga cara nije prelazio okvire jednoga od detalja u kontekstu kosovskoga predanja. Takav vitez nije mogao
da značajnije ideološki uzbuđuje postkosovsko vrijeme zato što
je apologetika kosovskoga martirstva jasno isticala činjenicu da
ideja za podvig potiče od Lazara. Ubistvo cara Murata moglo je
najviše da znači samo najistaknutiji detalj fizičke konkretizacije
Lazareve ideje. U kosovskim pjesmama kao i u spisima, svaki
potez kosovskoga događaja ideološki je determinisan odlukom
kneza Lazara da se žrtvuje za mučenički vijenac, odnosno da svoje „zemaljsko carstvo“ prinese na žrtvu u ime vjere. Sveštenstvo,
koje su obavezivali liturgijski zahtjevi da u crkvi pominje Lazarevu žrtvu, i usmeni pjesnici-pjevači, kao stvaraoci koji po
logici stvari prenose ideologiju narodnoga kolektiva kome pripadaju, u stihovanu povjesnicu. Dakle, sveštenstvo i pjesnici
kao relevantni prenosioci kosovske martirske ideologije predstavili su Lazarevu žrtvu kao vrhunac kosovskoga podvižništva.
Otuda logično slijedi činjenica da je podvig viteza koji ubija
nevjerničkoga cara uzdigao autoritet cara Lazara time što nije
pokazao autonomnost svoje ideje da učini podvig u ime cilja
za koji se Lazar svjesno žrtvovao. Tako se u širem ideološkom
kontekstu kosovskoga predanja problem uvrijeđene časti viteza
ograničavao na povod podviga. Njegov uzorak, međutim, oličen
je u dubokome slaganju viteza s idejom koju je dedukovao Lazar. Prema tome, formiranje obilićevskoga kulta i uspostavljanje
„vjere Obilića“, koju je do vrhunca doveo Njegoš, nije povlačilo
za sobom pomjeranje slojeva u hrišćansko-žrtvenoj strukturi kosovskoga predanja. Vitez koji ubija cara, nazvan Miloš Obilić,
u vrijeme slobodarskoga osvješćivanja u Crnoj Gori, početkom
XVIII vijeka, zaklonilo je svojom viteškom širinom sav kosovski kult. Ali ne kao njegova ideološka korekcija, nego kao afirmacija uloge fizičkih činilaca u procesu kosovskoga žrtvovanja.
A to je hristovski smjer – preko fizičke žrtve ide se u nebesku
pobjedu! Ideološka odanost prema Lazarevu kosovskome
116
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
žrtvovanju ne samo da je i dalje ostala potpuna, nego je i osobito
naglašena činjenicom da je ubistvo turskoga cara Murata mjera
hrišćansko-žrtveničke indoktrinacije svijesti Miloša Obilića.
Njegoš u Gorskom vijencu daje sliku procesa kanonizacije obilićevskoga podviga kao jedine mogućnosti da se u Crnoj
Gori na početku XVIII vijeka služi hrišćansko-žrtveničkom kosovskom moralu. Protagonisti borbe, kao probuđeni dio naroda,
zagovaraju „vjeru Obilića“, za razliku od rajetinskih podanika
koji Miloša prizivaju samo kao svijetlu tačku svoje istorijske
prošlosti, kao junaka koji „mrcino krunu ne upušti“. Granica
između pasivne i propagandnoaktivne službe kosovskoga predanja istaknuta je stepenom mržnje onih koji su riješeni na žrtvu
prema neosviješćenima. Njegošev junak u Gorskome vijencu,
Vuk Mićunović, s prezrenjem gleda na Crnogorce koji idu u svatove Sulja barjaktara. Veli:
Mrzni su mi oni nego Turci...
Badava se inate s Turcima,
kad im ližu ka paščad sahane!
Riječi Vuka Mićunovića precizno definišu razdvajanje
preventivne službe kosovskoga podviga od njegove nove službe
kao borbene teorije. Miloš je za ustanike „žertva blagorodnog
čuvstva“ i „čudo vitezovah“. Vitez koji je rajetinu služio za
moralno pribježište postaje za ustanike „grom stravični te krune
razdraba“, sila koja „prestol sruši a tartar uzdrma“. Protagonisti
borbe uzgajaju Milošev podvig za svoj vrhovni zavjet, koji znači
da pred Milošem treba da se podnose računi u zaumnoj egzistenciji. Ustanici religiraju s Milošem onako kako su preporučivali
kosovski klerikalski propagatori da treba religirati s Lazarom,
carem nebeskim! Njegošev Mustaj-kadija našao je pravu riječ za
novonastalo služenje obilićevskoj religiji u Crnoj Gori. On kaže:
117
Novak Kilibarda
Malo ljudstvo (...)
Krtsu služiš, a Milošem živiš (...)
Miloš baca u nesvijest ljude,
al’ u pjanstvo neko prećerano!
Primijećeno je da se Miloš Obilić pominje u Gorskom
vijencu dvanaest puta. Njegoševi istrebitelji „poturica“ u Gorskome vijencu samo Boga češće spominju no kosovskoga
zažetnika koji je „grom stravični te krune razdraba“.
Njegoš je definisanjem odnosa između probuđenoga dijela
naroda i življa koji nema svijesti o oslobođenju u stvari dao sintezu te stvarnosti koja je opjevana u crnogorskoj usmenoj epici
drugoga repertoara.
U pjesmi Sinovi Obilića, koju je redigovao Njegoš prema
svojim ideološkim nazorima, najpotpunije se izražava produženje
hriščansko-žrtveničkoga kosovskog predanja u usmene epske
pjesme crnogorskoga drugog repertoara. Određivanjem datoga
naslova pjesmi, kad je unosio u Ogledalo srpsko, Njegoš je implicite naglasio da je strukturni kalup kosovskoga hrišćansko-žrtveničkoga predanja u pjesmi očuvan. Upravo da se podvig
Nikca od Rovina ispoljavanjem u formi služenja „vjeri Obilića“
kreće na ravni Lazareve martirske ideje.
Žanrovska forma ekspozicije pjesme Sinovi Obilića iskazuje jedno dublje značenje u kontekstu pjesme. Podśećanjem junaka na njihovo ubjeđenje, da bi bili kadri da učine obilićevski
podvig, u stvari se ističe priličnost zažetnika-junaka da služe
hrišćanko-žrtveničkoj ideji kosovskoga predanja. Slavlja iz planine, koja podśeća Nikca i družinu mu na obavezu žrtvovanja,
jeste specifikacija „knjige od Bogorodice“ iz koje Lazar čita
alternativnu poruku da se privoli jednome od dva carstva –
nebeskome ili zemaljskome.
Zanemarivanje svih ličnih motiva vitezova koji se spremaju za podvig u pjesmi Sinovi Obilića podrazumijeva ideološko118
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
-religijsko ubjeđenje da se treba žrtvovati „za krst časni i slobodu
zlatnu“. Nukleus martirskoga podviga kosovskoga predanja, koji
se začeo u postkosovskoj politici vazalne srpske Despotovine,
lako je primjetljiv u pjesmi, dok je strukturni kalup kosovske
žrtve izvjenso prikriven Nikčevijem govorom koji je primjeren
suvoparnoj naraciji usmene crnogorske pjevanije drugoga repertoara i nadojen plemensko-bratstveničkim agonom. Navodno
Nikčevo odlučivanje na podvig zbog slave koja bi uslijedila
– „da pričaju do poslijed ljudi“, jeste realistički plemensko-bratstvenički oblik produžetka Lazarevoga žrtvovanja za vijenac
mučenika i za „nebesko carstvo“ koje je „uvek i doveka“, kako
se kaže u pjesmi Propast carstva srpskoga iz Vukove zbirke.
Poređenje iskaza iz dvije pjesme, Sinovi Obilića i Propast carstva srpskoga to jasno potvrđuje –
Lazar:
Mili Bože, što ću i kako ću?
Kome ću se privoleti carstvu:
da ili ću carstvu nebeskome,
da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
privoleti carstvu zmaljskome,
zemaljsko je za maleno carstvo,
a nebesko uvek i doveka.
Car volede carstvu nebeskome,
a negoli carstvu zemaljskome...
Nikac:
Slušajte me oba pobratima!
Turci su se posilili ljuto
đe je umro vladika Danilo,
119
Novak Kilibarda
poginuo Mićunović Vuče
s pobratimom Đurašković Jankom,
đe ostala zemlja bez glavarah.
Već na noge, ako Boga znate
da junački, braćo, poginemo,
rad slobode i rad otečestva,
da pričaju do poslijed ljudi
za junaštvo do tri pobratima!
Spomente se da smo uglavili:
kako na nas turska dođe vojska,
da oćemo, braćo, učiniti
što i Miloš su dva pobratima
na Kosovu te cara ubiše
i besmrtno ime zadobiše...
Nikac stremi božanstvu svoje etike, Milošu Obiliću,
onako kao što je Lazar stremio oreolu mučenika. Ideološki
kalup Lazareve žrtve ocrtava se i u činjenici da se crnogorski
junak odlučuje na žrtvu u ime plemena crnogorskih na koja
vojšti Ćehaj-paša, onako kao što se žrtvovao Lazar za vijenac
mučenika kada je Murat „pao na Mazgit na polje“. Lazara čeka
vječito carstvo, a Nikca trajno śećanje, „da pričaju do poslijed
ljudi“ o njemu. Nikac nije novi Obilić, nego nastavljač Lazareve
ideje koji svoje služenje ideji ostvaruje imitiranjem podviga epskoga Miloša Obilića kao najistaknutije kote na fizičkoj mapi
kosovskoga žrtvovanja. Tim što je izronio iz Lazareve žrtve,
Nikčev podvig se povezao ne samo s novozavjetnom žrtvom,
nego i s gnostičkim shvatanjem koje je poznato i u drugim religijama. Idući od pjesme Sinovi Obilića preko pjesama o Kosovu došlo bi se do Prometejeve žrtve za dobro ljudskoga roda,
i do Gilgamešova podviga. Uostalom, smisao hrišćanskoga
žrtvovanja, i ne samo hrišćanskoga, ne ogleda se jednostrano u
imitiranju nego u služenju ubjeđenju da se treba žrtvovati.
120
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Koliko se gođ realistički opis junaštva u pjesmi Sinovi
Oblića udaljavao svojim oblikom od praizvora, on zadržava sve
osnovne konture opšteljudskoga sižea o žrtvi koja se podnosi u
ime viših ciljeva. Dakako, u podvigu Nikca od Rovina specifično
je naglašen profil žrtve s konkretnim istorijsko-teološkim smislom koji je vaspostavljen u književno-teološkim spisima o Kosovu i u usmenim pjesmama s kosovskom tematikom. Tako se
u pjesmi Sinovi Obilića, kao čelnome predstavnku crnogorskih pjesama drugoga usmenog repertoara u kojima se ośeća
dah obilićevskoga podviga, najpotpunije iskazuje produženje
hrišćansko-žrtveničkoga sižea pjesama o Kosovu. Onoga sižea
koji je začet u političko-klerikalskoj propagandi postkosovskoga vremena u vazalnoj Srbiji. To je vrijeme kad je nepomirljivi
borac protiv Turaka, Vuk Branković, proglašen izdajnikom, a
fizički poraz na Kosovu pretvoren u nebesku pobjedu. Taj odnos
prema hrišćanskoj kosovskoj žrtvi aplicirao je u crnogorskoj
slobodarskoj ideji. Posebno naglašen Njegoševim apoteoznim
stavom prema njemu.
121
DUH HOMERSKE NEPRISTRASNOSTI
U USMENOJ EPICI CRNOGORACA I BOŠNJAKA
ALIJAS MUSLIMANA
Homerski duh znači moralni elitizam pjesnika Ilijade koji
se glasi nepristrasnošću u prikazivanju suprotstavljenih strana
– Ahejaca i Trojanaca. Kako je istakao Miloš N. Đurić, Hektor
je hrabriji, valjatniji i humaniji junak nego Ahilej. To znači da
čitalac koji ne bi znao da je Homer ahejski pjesnik, može pomisliti da je Ilijadu ispjevao Trojanac.
Evo dva trenutka homerske nepristrasnosti u dvima pjesmama. Jedna je Strahinjić Ban Starca Milije, a druga, Đerzelez Alija i
Vuk Jajčanin, potiče od anonimnoga bošnjačkog pjesnika-pjevača.
Milijin Strahinja, vitez iz Banjske kraj Kosova, preobučen
u tursku đeisiju, uplovio je u more turske sile na polju kosovskome ne bi li doznao đe je svoj čador razapeo silni Vlah-Alija,
koji mu je dvore razorio, majku konjma pregazio i ljubu zarobio.
Traži Ban tursku divaniju koja ne sluša cara ni vezira, pustahiju
za kojega je careva vojska što i „po zemljici mravi“. Nedvojbeno,
u odnosu na Strahinjićev viteški fanatizam, Don Kihotov pohod
na vjetrenjače – čisti je realizam! Ispred Servantesova zanese­
njaka mlataraju drvene vjetrenjače, a ispred Strahinjića je Kosovo, uzduž i poprijeko proniklo turskim kopljima i handžarima.
Da se kiša prospe s nebesa, ne bi kapnula na zemlju no na turske
hate i junake!
Čim je ugazio u tursku ordiju, Strahinjiću se otmu oči na
jedan čador s kraja vojskom skrknutoga Kosova. Pomisli da je to
čador pod kojim se njegova ljuba napastvuje, pa nahrupi unutra
123
Novak Kilibarda
da vidi je li cilj pogodio. No, vitez, koji je metonimija zamaha
bez uzmaha, nalazi pod čadorom ovakvoga junaka:
Ne bijaše silan Vlah-Alija,
no bijaše jedan stari derviš:
bijela mu prošla pojas brada,
s njime nema niko pod čadorom.
Bekrija je taj nesrećni derviš –
pije Turčin vino kondijerom,
no sam lije no sam čašu pije,
krvav derviš bješe do očiju!
Kad Ban, preobučen u tursko ođelo, upita bi li mu mogao
reći đe je Vlah-Alija svoj čador razapeo, podnapiti starac
poznade Strahinjića i njegovim ga imenom oslovi. Ustrašeni
vitez Strahinjić planu, kao bajagi oljućen što ga pijani bekrija
uvredljivo naziva kaurinom. Na to će derviš natenane odgovoriti
da on dobro poznaje Strahinjića Bana „iz malene Banjske kraj
Kosova“. Veli on da jednako poznaje i Banovo čelo i njegove
„oči obadvije“ i dva mu mrka brka i Đoga pod njim i hrta Karamana za njim! Onda Turčin podśeti Strahinjića na ono što se
dogodilo pomeđu njih dvojice u zemanu, čime započe jedan od
najuzvišenijih moralnih razgovora u svjetskoj književnosti!
Priča derviš da je robovao u Banovoj tamnici za devet
godina. Poslije tolikoga tamnovanja Strahinjić je uvidio da će
propasti „zmija od Turaka“ u lednu zindanu, pa je pustio roba na
otkupe – veresijom! Ali kad je, na riječ oslobođeni Turčin, došao
u postojbinu mu, ovi su ga jadi „zabušili“:
U dvorove kuga udarila,
pomorila i muško i žensko,
na odžaku niko ne ostao,
no ti moji dvori propanuli,
124
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
propanuli pa su opanuli,
iz duvara zovke proniknule.
Što su bili lavi i timari –
pojagmili Turci na miraze...
Nesta blaga nesta prijatelja.
Izgubivši imovinu i prijatelje, derviš nije mogao poslati
otkup na koji ga Strahinjićeva plemenita riječ obavezuje. Postao
izdvojenik i usamljenik bez premca, a valja živjeti! Onda se
mezilskih dohvatio konja, stigao u Jedrene, onđe ga vezir primijetio i caru ga preporučio. Kad car viđe da je pridošlica „junak
od megdana“, reče da ga upišu u tefter vojnika koji služe cara
dovijeka.
Taj detalj, ili lokalni siže, ima u umjetničkoj gradnji djela
dvostruku funkciju. Rasvjetljava činjenicu koja je opredijelila
Strahinjića Bana da pusti roba na otkupe veresijom, odnosno
na riječ. Odrednicom „zmiju od Turaka“ Ban upravo naglašava
sveukupnost derviševe ličnosti koja će impresionirati i turskoga
cara da ga primi u svoju elitnu jedinicu. A carev doživljaj derviša
kao „junaka od megdana“ indirektno upućuje na činjenicu da je
u Banovoj odluci da na riječ pusti roba, koga je usužnjio devet
godina, bilo manje samarićanstva nego doživljaja čovjeka koji
obavezuje da se cijeni. Žao je bilo vitezu iz Banjske da jedno
momačko-viteško lice ispiju tamničke memle i akrepi, pa, iako
je taj zarobljenik „zmija od Turaka“. Interferentni odnos ta dva
detalja u pjesmi samo je jedan primjer Milijine pjesničke genijalnosti koja se u svim njegovim pjesmama dosljedno manifestuje.
Pjesnikovo rješenje da derviš svoj nerješivi životno-moralni problem razriješi odlaskom caru u vojnike nedostižno
je elitan umjetnički detalj u gradnji lika derviša-roba-viteza!
Samo takva odluka njegova briše iz čitaočeva alijas slušaočeva
doživljaja toga lika svaku i primisao da je takav uzorni Čovjek
mogao drukčije postupiti. Samo utapanje svoga života u more
125
Novak Kilibarda
vojničke bezličnosti, i drugovanje s rujnim vinom, koje otupljuje oštricu śećanja na neispunjeno povjerenje koje mu je pružio
Strahinjić, pronalazi jedinu životnu trasu koja je dostojna takvoga čovjeka.
Šta se dalje događa u pjesmi, kako Starac Milija dalje
usaglašava interferentnost svakoga sa svakim detaljem u kolosalnoj umjetničkoj građevini – Strahinjić Ban?
Stari vojnik-derviš, kome je vince toliko udarilo u lice pa
izgleda kao da je krvav do očiju, pita Strahinjića Bana je li to on
došao da od njega traži otkupe koji su dogovoreni. Ban je turski
govorio, bio je u turskome ođelu, sve se moglo pretpostaviti!
Pita to derviš i odmah se sa žalom povjerava da on nema pare ni
dinara! Kad se Strahinjiću rasvijetli pred očima kakvu je ljudskovinu pustio iz tamnice na veresiju, ispriča Ban svome bivšemu
robu svoju zlu sudbinu koja ga je dovela u tursku ordiju na Kosovu. Kad ispriča Strahinjić šta je doživio od Vlah-Alije, zamoli
staroga derviša da ga turskoj vojsci ne prokaže. Ta Banova molba takođe dograđuje i njegov lik i lik derviša. Molba da ga derviš
turskoj vojsci ne prikaže maestralno spušta fanatično zažetoga
viteza na nivo realnoga čovjeka. Banovo bez uzmaha kretanje
na Kosovo moglo bi se doživjeti i kao prećerano donkihotstvo
da nijesu u njegov lik ugrađeni detalji realnoga života. Taj detalj
upravo pokazuje da je Strahinjić svjestan kako njegov put do
cilja može biti prekinut ako turska vojska, koja je pritisla Kosovo, dozna da se „kaurska zmija“, preobučena u tursku đeisiju
kreće Kosovom.
Još jedan zrak životnoga realizma svijetli iz toga detalja.
Naime, psihološki je sasvim uvjerljiv Banov strah da ga stari
podnapiti derviš može prokazati vojsci u trenucima kad se iskazuje kao dužnik koji nije opravdao povjerenje koje mu je ukazao
Strahinjić. A onda taj detalj, u kojem Ban alaljuje dervišev dug,
posebno opravdava derviševu odluku da Banu obeća svoju odanost. Bolje reći, doživljavanje Banovih vrlina za devet godina
126
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
tamnovanja, i posebno Banovo povjerenje da ga pusti veresijom,
utemeljili su derviševu odanost, a saznanje da Strahinjić nije
došao na Kosovo da nakudžava dugovanje, usmjerili su dervišev
odgovor u obliku krajnje zahvalnosti Strahinjiću. Moralno utemeljeni čovjek, nekadašnji muški delija koji je impresionirao
Strahinjića Bana, i skrenuo na sebe pažnju cara turskoga, ovako
odgovara čovjeku koji ga je bio utamničio za devet godina:
Ti sokole, Strahinjiću Bane,
tvrđa mi je vjera od kamena.
Da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš pola vojske pogubiti,
nevjere ti učiniti neću,
ni tvojega ljeba pogaziti.
Iako sam bio u tamnici,
dosta si me vinom napojio,
bijelijem ljebom naranio,
a često se sunca ogrijao,
puštio si mene veresijom...
Ne može se odgovoriti na pitanje da li se više udivljava Ban Dervišu ili Derviš Banu! A dive se jedna drugoj dvije
beskrajno udaljene sličnosti, odnosno dvije stopljene moralne
identičnosti. Strahinjić se divi starome dervišu koji u vino što ga
je obuzelo nije utopio svoju ljudskovinu. Derviš se divi vitezu
kome su na hatu brodi đe gođ dođe vodi!
Interferentna udivljenost dvojice vitezova u Milijinoj
pjesmi jako podśeća na obostranu udivljenost trojanskoga kralja
Prijama i ahejskoga prvaka Ahileja. Kralj traži od Ahileja tijelo
svoga sina Hektora da bi ga dostojno sahranio. Odluka da traži
svoga mrtvoga sina od junaka koji ga je dobio na megdanu, upravo je divljenje tome junaku i uvjerenje da će takav junak postupiti kako je i postupio, znači divljenje takvoj ličnosti. U junaštvu
127
Novak Kilibarda
nenadmašni sin kralja Peleja i boginje Tetide, udovoljivši zahtjevu, iskazao je divljenje prema starome kralju, jer smatra da bi i
njegov otac, kralj Pelej, tako postupio. Ahileja je podśetio kralj
protivničke strane na svoga oca, staroga kralja koga nije vidio
već deset godina. Nije ga vidio krivicom drugoga Prijamova sina
– Parisa otmičara. Ali ljudskovina sve pobjeđuje! Teško je naći
treće obostrano udivljenje dvojice ljudi u svjetskoj književnosti
koje bi moglo stati ravnopravno uz ova dva udivljenja – kod
Homera i Starca Milije!
Pred Homerom je bilo prostranstvo epa kad je pjesnički
kitio razgovor Prijama i Ahileja pod čadorom ahejskoga prvaka, a Starca Miliju je sapinjala guslarska pjesma koju je trebalo pjevajući graditi kad je opisivao razgovor Strahinjića Bana
i staroga Derviša pod njegovim čadorom. Stiskali su Starca
Miliju i prostor i vrijeme, ali on je s tom smetnjom izlazio nakraj na svoj, u našoj usmenoj epici nedosegnut način. Pjesnička
uslužnost naizgled značenjski obične i svakodnevne riječi Milijino je osnovno pjesničko sredstvo. Konkretnije, ne davanjem
novoga značenja konkretnoj riječi, nego pronalaženjem adekvatnoga mjesta datome leksemu Milija izgrađuje i najdelikatnije
situacije i psihološku unutrašnjost likova. Evo tih primjera.
Turskom vojskom preplavljeno Kosovo lapidarno je opisano. Da kiša pljusne s nebesa, ne bi skvasila kosovsko polje, no
turske tabore! Kad se Derviš jemina Banu da ga ne bi prokazao
turskoj vojsci ni kad bi isti Ban svojom sabljom satro pola carske
vojske, maloprije naglašena mnogobrojnost turske vojske složi
se s Derviševom riječju pola kojom se naglasi, s jedne strane,
Derviševa neograničena vjernost Banu i, s druge, snaga Banova
zamaha sabljom! Čitalac odnosno slušalac je u prilici da zapostavi hiperbolu kao pjesničko sredstvo i da doživi Bana u njegovoj realnoj kompletnosti koju nudi pjesma: Strahinjić je drugo
sunce na Kosovu, nema te vode hladne koja ne nudi brode Banu
i njegovu Đogu! Dervišev iskaz da Ban više voli hrta Karamana
128
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
nego i Đoga, hata koji vode ne pita za brode, ima dvije službe
u pjesničkoj arhitektonici Milijine pjesme. Banov ljudski strah
od mogućnosti da ga prepozna turska vojska stapa se životnim
realizmom s Banovom ljubavi prema hrtu. A posebno naglašava
istinitost naizgled čudnoga podatka da je svoga roba, turskoga
derviša, Strahinjić Ban i vinom napajao! Otvara se prostor za
pretpostavku da se Ban udivljavao „zmiji od Turaka“ dok je s
robom razgovarao, dok su zajedno pili vino, dok su zajedno šetali
po suncu. Sužanj i gospodar! Otkud Derviš zna da Ban više voli
svoga hrta nego hata, da li se to moglo zaključiti gledajući kroz
mazgalu iz ledna zindana, ili iz razgovora s Banom? Starac Milija samo riječju ili sintagmom, čak bi se moglo reći – jezičkim
i stilskim gestom, nagovijesti mogućnost slušaocu, kao i nama
današnjim čitaocima, da na osnovu toga izabranoga detalja kompletira konkretni lik ili datu situaciju.
Valja napomenuti da slika dvaju pasa – Odisejeva Arga
kod Homera i Banova Karamana kod Starca Milije, imaju istu
uslužnost u dogradnji likova Odiseja i Strahinjića Bana. Bezmalo, u oba slučaja se vjerni čovjekovi pratioci antropomorfizuju.
To se u književnim djelima postiže tako što i Arg i Karaman uplovljavaju u ljudsku uobličenost Odiseja i Strahinje Bana. Kad
Arg prepoznade Odiseja, koji je bio odsutan dvadeset godina, i
kad Karaman zamijeni Banovu tazbinu, koja je okrenula glavu
od zetove drame, oba ta hrta iskočiše iz uobičajenih abažura
opisa psa kao čovjeku vjerne životinje. Lijepo bi bilo doznati
koji se treći pas u svjetskoj književnosti ugradio u glavni lik
junaka onako cjelovito kako su se ugradili Arg i Karaman! Da je
Starac Milija čitao Homera, ne bi ga, u tumačenjima pedantnih
istraživača, oprala gora ni voda, da se nije inspirisao Odisejom.
Svinjar Eumej i pas Arg povratili su Odiseju duh njegove Itake,
a hrt Karaman nije samo zamijenio Banovu licemjernu tazbinu,
nego je ulio i dah ljubavi u razgnjevljenoga viteza koji je iz tazbinskoga Kruševca krenuo u gotovu pogibiju.
129
Novak Kilibarda
Iako je bio sapet stihom i vremenom, pritisnut godinama,
ranama i rakijom, Starac Milija je psihološki kompletirao likove Strahinjića Bana i Derviša mimo normi usmene deseteračke
epike kojoj žanrovski pripada. Tvorac Derviša i Strahinjića Bana
ne da se saćerati u pregratke teorije književnosti. Pjesnici kao
što su Starac Milija niti preuzimaju pjesnička rješenja od drugih
pjesnika-pjevača, niti drugi što od njih mogu preuzeti. Moralna
nepristrasnost nije pjesnička slika, no stanje duha koje pjesnici
pojedinačno na svoj način iskazuju. Nebeske munje se ukrštaju,
ali jedna drugu ne imitiraju!
Evo kako se glasi homerski princip moralne nepristrasnosti u bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj, deseteračkoj pjesmi
Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. Nažalost, ne zna joj se pjesnik-pjevač od koga je zapisana.
Uvod pjesme je opis porodičnoga detalja iz begovskoga
miljea. Staroga Jakub-pašu „na kapiji dvori“ hajduk Husein,
danju ga čuva, „a ponoći pašinicu ljubi“. Karakteristikom hajduk pjesnik-pjevač kompletira lik Huseinov. A to znači da nikakav potez Huseinov ne može iznenaditi zato što je on hajduk,
ili razbojnik. Razumije se, hajdučki karakter ne umanjuje violentnost Huseinova erosa, baš naprotiv. A da je Husein vrstan
ljubavnik indirektno kazuje mlada pašinica. Pašinica savjetuje
svoga ober dilbera đe da pobjegne od gnjeva staroga Jakub-paše
koji je od Kumrije robinje saznao za ljubavnu vezu hajduka i
pašinice. Naśetovala je pašinica svoga milosnika Huseina da
ide Vuku Jajčaninu, obukla ga u pašino ođelo, opremila mu
hata iz pašinih harova i snabđela ga dukatima. Tolika naklonost
pašinice odista je mjera ljubavnih noći koje je s hajdukom Huseinom provodila na mekim dušecima u Jakub-pašinu čardaku!
Činjenica da tako opremljena hajduka-ljubavnika srdačno prima
Vuk Jajčanin, i s njim se bratimi, dograđuje lik nevjernoga sluge
staroga Jakub-paše. Morao je Husein svojom pojavnošću impresionirati silnoga Jajčanina Vuka da mu pruži pobratimstvo. To
130
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
opet neposredno tumači mladu pašinicu, pa i pašu Jakuba. Nije
paša riješio komudrago da mu čuva ulaz u saraj, a pašinica nije
bilo koga uvela u svoju bračnu ložnicu. Tako anonimni pjesnik
-pjevač svojom sposobnošću da svaki detalj u pjesmi višestruko
interferira s drugim detaljima pjesničkoga tkiva dostiže tu istu
stvaralačku sposobnost Starca Milije, o kojoj je bilo riječi.
Da je hajduk Husein ponio sa sobom i srce i pamet mlade
pašinice, dokazuje njen prijedlog koji mu u Jajce šalje po slugi
Mitru Latininu.
U pismu koje je donio abernik pašinica predlaže dvojici
pobratima – Vuku Jajčaninu i hajduku Huseinu, da potegnu voj­
sku na Sarajevo. Pašinica veli da su se za to namjestile prilike.
Nekakva boleščina na Sarajevo udarila, a prvi sarajevski junak,
Đerzelez Alija, neđe nadaleko otišao. Može se sarajevski šeher
porobiti. Pašinica dalje predlaže da vojska njihova spali Sarajevo, da zakolju Jakub-pašu staroga, da Jajčanin Vuk ugrabi sestru
Alije Đerzeleza, da hajduk Husein uzme nju, mladu pašinicu,
za vjernu ljubovcu. Surovost prijedloga mlade pašinice – paljevina, klanje i otimačina, ublažava se činjenicom što je Jakubpaša otvorio prostor za surovost toga njezina prijedloga. Naime,
kad je Kumrija robinja dokazala paši da mu hajduk hanumu
ljubi, Jakub-paša je odmah donio odluku da se hajduk zakolje, a
nevjerna ljuba rastrgne „konjma na repove“. Tako se maestralno
dopunjavaju spremnost Jakub-paše na surove kazne i odlučnost
mlade pašinice da mu istom mjerom treba uzvratiti.
I lik Vuka Jajčanina građen je direktno i indirektno, a
umjetnički je sliven kao i ostali likovi u pjesmi Đerzelez Alija
i Vuk Jajčanin. Dok je Husein hajdučki spreman da se odmah
prihvati prijedlog pašinice, dotle se Vuk Jajčanin nećka da na to
pristane. Vuk se plaši da će mu u pohodu na Sarajevo izginuti
mnogo vojske, a lično ga je strah od junaka Đerzeleza Alije, pa
iako ga nema u Sarajevu. Ali navaljivanje pobratima Huseina,
koji je motivisan željom za pašinicom-milosnicom i namjerom
131
Novak Kilibarda
da Jakub-paši priredi onu smrt koju je paša bio njemu namijenio,
Vuk pristade te pobratimi krenuše s vojskom na Sarajevo.
Stiže silna vojska iz Jajca u Sarajevo. Huseinu pođe za
rukom da učini sve što mu je pašinica predložila. Zakla Jakub-pašu staroga i orobi mu dvore, a pašinicu smjesti iza sebe na sapi
onoga hata od megdana koga mu je ona ista pašinica-ljubavnica
darovala. Vuk Jajčanin opśeo s vojskom čardak Đerzelezov koji
s kule amazonski brani Alijina sestra Ajkuna, ženska glava ama
soko sivi! Brani se junačica s kule, „stotinu im ubi konjanika“,
ali nestade joj praha i olova! No ni tada se ona nije predala, no
po sivome sokolu poslala saiju svome bratu Aliji koji je tada
blagovao kod svoga prijatelja od Avale Porče. Dok je soko do
Avale dolijetao i dok je Đerzelez od Avale do Bosne stizao,
jajački bojovnici:
uhvatiše đerzelesku seku,
pokloniše Jajčaninu Vuku.
Šćadijahu porobiti kulu,
Alijinu pogaziti majku,
al ne dade Jajčanine Vuče:
„Kad junaka doma ne imade,
sramota je porobiti Kulu,
a grijota pogazit mu majku –
jer je dobra rodila junaka!“
Bošnjački pjesnik-pjevač vrhunskim umijećem da se
višestruko interferiraju detalji u pjesmi, ističe nemjerljivu razliku
između dva bojovnika – viteza Vuka Jajčanina i hajduka-sluge
Huseina. Vuk oklijeva da prihvati prijedlog pašinice, jer zna cijenu i junaštva i poštenja, a hajduk i ljubavnik erotik Husein
ustreptao je od njezina prijedloga, jer se on srodio s pljačkom i
ubijanjem. Pjesnik-pjevač dograđuje lik viteza Vuka isticanjem
njegove moralne sposobnosti da viteški poštuje svoga hrabroga
132
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
protivnika Đerzeleza. Neće da mu robi Kulu s koje mu je ubijeno
sto konjanika, ni da mu kastiga majku, zato što je „dobra rodila
junaka“. Tako bošnjački alijas muslimanski pjesnik-pjevač gradi
lik đaurina i kaurina Vuka Jajčanina. Tako pjesnik ostvaruje epski lik istorijskoga lica – despota Vuka Brankovića koji je sa
svojim četama, kao uslužnik mađarskoga kralja prodirao do
duboko u osmansku Bosnu. Kako je istakla Đenana Buturović,
istorija struji kroz estetsku ostvarenost pjesme Đerzelez Alija i
Vuk Jajčanin.
Bošnjački pjesnik-pjevač ovako dograđuje lavirint svoje
književne građevine.
Soko donosi knjigu Đerzelezu na Avali. Sestrina poruka
iz pisma slaže se sa snom koji je Aliji predskazao tragiku njegova doma u Sarajevu. Ahilejevski rasrđen i strahinjićki odlučan,
Đerzelez stiže u Bosnu, kupi vojsku i sustiže Jajčanina i Huseina, koji su se sa šićarom primicali Jajcu. Udar Alijin na protivnike pjesnik-pjevač rješava na psihološki cizelirani način.
Prvi Đerzelezov potez bio je jednozamašno presijecanje Huseina i pašinice, koji su se bili stopili na pašinu hatu od megdana.
Što bi se narodski reklo, o njihovoj smrti pjesnik ne zucnu ni
riječi, kao da se radi o fizičkom materijalu koji je trebalo preśeći.
Valjda o hajduku koji kolje, robi i ždije nije bilo prilično govoriti kao o junaku koji je kadar stati ispred Alije Đerzeleza.
A o pašinici, izvorištu svih nesreća koje su se izređale otkad
ga je ona pozvala na meke dušeke, nije trebalo ništa više reći.
No, umjesto toga „kazivanja“ pjesnik-pjevač je ostvario jednu
enigmu. Veli da je pašinica bila trudna, te da Alija Đerzelez
„u njoj muško čedo presiječe“. Rečeno je da je prošla „godinica dana“ od Huseinova dobjega u Jajce do primanja knjige
od pašinice, koju u Jajce donosi Mitar Latinin. Da nije možda
stiha radi, a žanrovski uobičajeno, pjesnik-pjevač pod „godinicom“ podrazumijevao neko kraće vrijeme? Kao ono što usmeni
epski pjesnik kaže da se crni Arapi ljube u „bijela lica“. Ako
133
Novak Kilibarda
je tako postupio, to otvara prostor da se motivacija pašinice da
predlaže Vuku i Huseinu surovi obračun s pašom Jakubom i njegovim Sarajevom ublažava mogućnošću da se u njen takav stav
upleo motiv buduće majke. Onda se mogućnost doživljaja lika
pašinice dvostruko usložnjava. Kad saznade za njeno nevjerstvo
Jakub-paša stari reče da će je rastrgnuti „konjma na repove“. No
prođe godinica dana i to ne učini. Da mu možda ona, koja je i
violentnoga hajduka smamila, nije trajno srce ponijela? Da nije,
možda, ta bošnjačka Šeherezada nekako izmamljivala dan po
dan od svoga života, od starca kome je živo srce ponijela? Da
nije u toj borbi za život začeto njezino muško čedo? A kad se
priśetimo njezine krajnje erotske naklonosti prema hajduku, zar
ne možemo dointuirati i Huseinova nasljednika u njezinu zagrljaju na mekim dušecima u dvoru Jakub-paše staroga. Riječju,
pjesma Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin provocira domišljanje,
bolje reći pjesma slušaoca alijas čitaoca opčinjava kao Pikasova
slika čije bi prepričavanje doživljaja njezine sadržine značilo banalizaciju umjetničke zagonetnosti.
Kako radnja pjesme teče k svome kraju, tako kompoziciono majstorstvo i umjetnička snaga produbljuju likove. Ćera
Alija Vuka koji mu na hatu izmiče. Ako na nj zamahne sab­
ljom, „obrezaće sestru na sapima“ Jajčaninova konja. Ne može
Đerzelez ni da ga gađa buzdovanom, jer i tako „može sestru ubit
na sapima“. A kad je gonilac na svoga protivnika pustio buzdovan, Vuk Jajčanin je „za brezu minuo“. Topuz je kroz brezu
proletio i „mrku Vuku dohvatio ruku“. Pjesnikov odabir breze,
kao drveta koje je zaklonilo Vuka od buzdovana, nije nimalo
slučajan! Nježno lijepa breza maštovito je odabran detalj za
opis događaja koji svojom širokom pitoresknošću čini jednu od
uočljivih karakteristika bošnjačke usmene epike. Bijela, nježna
i treperava breza kao da je sestra Ajkune koja drhti na sapima
hata iza junaka koji ju je ugrabio. Eto takva breza zaštiti živote i
amazonke Ajkune i viteza Vuka Jajčanina.
134
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Ranjeni Vuk traži od Đerzeleza da mu pokloni život. Kaže:
Kriv nijesam očinjeg mi vida,
a džaba ti tvoja mila seka.
Kao da je junak Đerzelez dointuirao vitešku vrlinu Vuka
Jajčanina – da mu u Sarajevu ne pohara Kulu i konjima ne pregazi majku, pa mu oprašta život. Vukov prijedlog da brat prihvati
sestru naglašava činjenicu da Jajčanin nije ni planirao događaj
koji se između njega i Đerzeleza desio. Kao da su Vukova, ljudski jednostavna izjava, „kriv nijesam očinjeg mi vida“, i sestra
Ajkuna, živa i zdrava iza njega na hatu, zaustavili Đerzeleza da
ne ide u konačni obračun. Kao što je pjesnik-pjevač zadovoljio
slušaoce i nas, današnje čitaoce, rješenjem da onakvoga Huseina
Alija Đerzelez ne siječe nego presiječe, tako spašavanjem Vukova života pjesnik-pjevač produžava vitešku dobrotu junaka
Jajčanina, koja se iskazala prihvatanjem Huseina za pobratima
i, posebno, poštovanjem Kule i majke Alije Đerzeleza. Riječju,
pjesnik-pjevač rješava poteze u gradnji likova i kompoziciji djela
onako kako to ti likovi zaslužuju i kako konzument s receptorima
za umjetnost to prihvata. Samo veliki pjesnici-pjevači, kakvi su
Starac Milija i tvorac pjesme o Đerđelezi i Jajčaninu, svoju maksimalnu saradnju s elitnim slušaocima produžavaju i s čitaocima.
Takvi pjesnici-pjevači formalno su bili rapsodi, a suštinski aedi.
Kraj pjesme razrješava agonalnu prirodu epskoga junaka
Alije Đerzeleza, po snazi agona rođenoga brata Ahileja iz Ilijade
i Marka Kraljevića iz Milijine pjesme Sestra Leke kapetana.
Poslije sukoba s Vukom Jajčaninom i njegovom vojskom,
Đerzelez je śeo u travu s oslobođenom sestrom Ajkunom. Ne
pita je šta se s majkom i Kulom dogodilo u Sarajevu, no kako
izgleda Vuk Jajčanin u njezinim očima. Kao da hoće da provjeri
da se možda nije prevario kad je pokazao velikodušnost prema
junaku koji to ne zaslužuje. I pita Đerzelez sestru:
135
Novak Kilibarda
O Ajkuna, mila moja seko,
ja ne viđeh Jajčanina Vuka,
kakve slike bješe i prilike,
daj mi pravo, napretka ti, kaži!
Ajkuna, jednako amazonska junakinja i nježna ženska
duša, odgovorom svome bratu vraća dug čovječnome junaku
Vuku koji je poštedio i njihovu majku i njihovu Kulu. A može
lako biti da je nju takav Vuk zagrijao svojom muškom toplotom
dok mu se privijala uz leđa na hatu od megdana. Veli Ajkuna
svome bratu Aliji:
Hoću, brate, života mi tvoga!
Bješe tvoja slika i prilika,
na te bješe dobro nalikovo,
čini mi se, moj brate Alija,
boljeg srca od tvoga bijaše!
Homerski agonalac koji u svakom trenutku hoće „najbolji
da bude i odličan među drugima“, dvojnik Marka Kraljevića,
koji siječe ruku Novaku kovaču samo zato što je rekao da je
Musa Kesedžija od njega bolji junak, „poteže svoju oštru sablju“
i „zakla sestru kako janje malo“.
Kraj pjesme Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin zadahnut je
Kur’anom. Đerzelez uzima „dvije glavnje crne“ i kaže:
Dok ja klanjo turskoga namaza,
ako sestra prava srca bila,
dvije glavnje dvije breze bile,
grane dale, a list razavile.
Ako sestra kriva srca bila,
crne bile ka što no su sade.
136
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Dok je Đerzelez otklanjao namaz, dvije su crne glavnje
ozelenjele, „grane dale, a list razavile“. Bile su nježno bijele
u uzrastu kao i ona breza koja je zaštitila od Alijina topuza i
Ajkunu i Vuka. Tako su antropomorfizovano stasale tri breze u
toj romaneskno organizovanoj pjesmi.
Alija Đerzelez se više kuranski nego ahilovski kaje. Kad
je vidio ozelenjele glavnje, jaoknuo je:
Avaj meni, moja mila majko
u ijedu posjekoh djevojku!
I na kraju dvije napomene:
1. Da je pored junaštva bilo i čojstva u megdanskim i
ratničkim sukobima muslimana i hrišćana, na prostorima jezika
kojim govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci alijas Muslimani i Hrvati,
svjedoči, pored ostalih, i ovaj detalj iz Putopisa Evlije Čelebije:
“Kad naši junaci na ovoj krajini padnu u hrišćansko ropstvo i
tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s hrišćaninom
i zakunu mu se na vjernost. Hrišćanin da vjeru muslimanu da će
ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerskoga ropstva, a musliman,
opet, zada vjeru hrišćaninu i rekne da će ga izbaviti od Turaka
ako padne u ropstvo“. Kao što je rekao Munib Maglajlić, „dobrosusjedsko uvažavanje u različitostima (vjerskim, nacionalnim) –
koje je zalog i naše budućnosti – postojalo je i održavalo se i u
vrlo složenim okolnostima u prošlosti na ovim prostorima“.
2. Uporednom analizom reprezentativnih primjera iz
opširnoga zbornika hrišćanske, posebno crnogorske, usmene
epike, i usmene epike jugoslovenskih Muslimana, odnosno
Bošnjaka, lako se primjećuje da se u vrhunska ostvarenja te epike
homerski duh produžio. Onaj duh koji u protivniku vidi čovjeka
prema kome se treba čovječki odnositi. Na tu epiku treba ukazivati kao na etičku čitanku koja je ljekovita za miltietničku i
viševjersku državu Crnu Goru.
137
KNJIŽEVNO UOBLIČENJE
ISTORIJSKOGA DOGAĐANJA
U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI
Ako se specifičnost oslobodilačke borbe i načina crnogorskoga života odrazila u punoj mjeri u usmenim epskim pjesmama tek u XVIII i prvoj polovini XIX vijeka, onda nauci ostaje da
riješi problem odnosa pjesme i istorijskoga događanja koji ona
obrađuje. Bez sravnjivanja umjetničkoga postignuća crnogorskih usmenih pjesama s istorijskim istinama koje su im tematska osnova, nema uopštenoga poimanja etičke i umjetničke
specifičnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara.
Međutim, istraživači su više poklanjali pažnju pjesmama
kao odrazu svojevrsne herojske stvarnosti lovćenske i nahijske, i
više rasvjetljavali najsvjetliju stranu crnogorske istorije odražene
u poeziji, nego što su istraživali ta dva profila jedne stvarnosti
i fizinomiju njihova kompleksa. A da bi se gledala i ocijenila
polifonija crnogorske istorije, koju uokviruje silabičnost narativnoga deseterca, treba čuti sve glasove orkestra – tamne koliko
i svijetle. Sve tonove crnogorske istorije, koji odzvanjaju kroz
monotonu naraciju epskoga usmenog saopštavanja.
I sve antologije crnogorske usmene epike, od Njegoševa
Ogledala srpskoga pa nadalje nude jednoobrazan izbor tekstova. Njegoš antologičar više se rukovodio političkim i vaspitnim
ciljevima nego estetičkim mjerilima, jer je htio da Ogledalom
pruži Crnogorcu knjigu-čitanku iz koje će učiti kako se časno
živi, bori za slobodu i junački gine. Zato je Petar II namjerno
zaobišao pojedine odlične pjesme, u kojima se govori o rđavim
139
Novak Kilibarda
odnosima nahijskih Crnogoraca sa suśednim plemenima, koja
su pripadala Turskoj, kao i pjesme o usaglašavanju interesa
pojedinaca s turskom politikom. Nije Vladika htio da svojim
Ogledalom naglašava nemile događaje, nego da popularnošću
guslarskoga deseterca, prenijetoga u pisane riječi, veliča „žertve
svekolike“ i borbu kojoj se nije mogao sagledati kraj. Ostali
antologičari, okupljanjem izabranih pjesama na jedno mjesto više
su, u stvari, profilovali umjetničku sliku crnogorskoga morala i
junaštva, nego što su ponudili čitaocu panoramu umjetničkih istina mozaičke crnogorske istorije. A da bi se moglo ući u sistem
individualnih poetika pojedinih pjevača kao komponenti kolektivne poetike usmene poezije crnogorske drugoga repertoara,
treba naučno precizirati odnos crnogorske usmene epike prema
povjesnici koju ona opjevava.
Pisma crnogorskih vladika, posebno Poslanice Petra I, Vukova Crna Gora i Boka Kotorska i njegove napomene uz pjesme
IV knjige Srpskih narodnih pjesama i, nadasve, pisma Vuka
Popovića koji iz Kotora obavještava Karadžića o odnosima Crne
Gore i suśednih plemena, dragocjeni su materijal za dešifrovanje
mnogih, do sada u nauci problematičnih, mjesta u crnogorskim
pjesmama drugoga repertoara. Tim dokumentima mogu se slobodno pridružiti Memoari grahovskoga vojvode Anta Dakovića.
U nekoliko mahova istaknuto je da su Dakovićevi Memoari
značajan prilog za rekonstrukciju novije crnogorske istorije i
značajan tekst za crnogorsku etonografsku i filološku nauku, ali
nije bilo riječi o značaju te proze za sagledavanje složene problematike crnogorskih usmenih pjesama, posebno onih iz Vukove
zbirke koje pjevaju „o vojevanju za slobodu“, kako kaže njihov
sakupljač i izdavač.
Subjektivni ton pisca Memoara adekvatan je idejnoj poruci
jednoga broja usmenih pjesama koje pjevaju o tamnim stranama
odnosa nahijske Crne Gore i plemena – Banjana, Pive, Grahova
i Drobnjaka. Ponekad se Vojvodin opis izvjesnoga istorijskog
140
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
događanja potpuno slaže s opisom istoga događaja u usmenoj
pjesmi. Dakako, treba naglasiti da se ne smije zaobići mogućnost
da su štampane usmene pjesme, posebno Ogledalo i Vukova zbirka, mogle uticati na pisca Memoara, vojvodu Anta Dakovića. Ta
je mogućnost objektivno postojala, Daković se jednom i poziva
na jednu objavljenu pjesmu. Ali, ipak, suština Memoara i njihov
stil nedvosmisleno dokazuju da je Vojvoda bio čovjek patrijarhalne kulture, da je njegovo obrazovanje izvorno narodno i da
„lektira“ nije na njega izvršila vidniji uticaj. Gola slova kojim
je kasnije pisao svoje Memoare bila su mu, izgleda, jedino bogatstvo koje je iznio iz škole s Cetinja! On se, po obrazovanju,
ne može barabariti ni s Markom Miljanovim. Vojvoda grahovski
nije u svojim Memoarima ni pokušao da istorijski događaj koji
opisuje osmotri u kontekstu evropske politike, koja je, u stvari,
uslovljavala sve događaje u njegovu Grahovu. Niti je on pojave
kojima se bavi osmišljavao društveno-istorijskim kretanjima
vremena kome te pojave pripadaju. Vojvoda nije mogao da se
odmakne od lokalnoga događanja i prostonarodnoga tumačenja
društveno-istorijskih fenomena. Da je vojvoda Daković aktivnije čitao knjige, morali bi se na njegovu tekstu ośetiti tragovi te lektire. Dakle, i ako je mogao čitati pjesme iz Njegoševa
Ogledala, vojvoda Anto nije bio priličan da piše Memoare pod
njihovim uticajem. Pominjanje jedne objavljene pjesme krajnja
je slučajnost u njegovu tekstu.
Pri utvrđivauju značaja Memoara Anta Dakovića za nauku
o crnogorskoj usmenoj poeziji sasvim je irelevantna moguća Voj­
vodina subjektivnost u tumačenju izvjesnih događanja. Pojam istina u usmenoj crnogorskoj poeziji drugoga repertoara, kao i u
Memoarima Anta Dakovića, treba posmatrati u njegovu sasvim
relativnome značenju. Ako je jedan istorijski događaj, u jednome
vremenu, protumačen od jednoga dijela naroda na način koji
se razlikuje od tumačenja drugoga dijela kolektiva, i ako se ta
oba shvatanja prenesu u usmene pjesme, i u jednom i u drugom
141
Novak Kilibarda
slučaju riječ je o istini koja je pretočena u umjetnost. Osmotrena je
jedna istina iz posebnih uglova, data su dva viđenja jedne pojave.
Dakle, istorijska istina, koju narod definiše umjetničkom
istinom u pjesmama na dva ili više načina, nije u svim tim
posebnim vidovima istina u smislu njezina idealnog slaganja
i poistovjećenja s bukvalnim uzrocima, tokom i posljedicama
stvarnih događanja, ali je, u stvari, istina po svojoj funkciji koju
vrši kod onoga dijela etnosa koji ju je prihvatio. Ona je tada komponenta duha svih pojedinaca koji u nju vjeruju. Jedno shvatanje
izvjesne pojave i njezino dejstvo na duhovni metabolizam jednoga broja ljudi u smislu uslovljavanja umjetničke produkcije
ima snagu suštinske a ne formalne istine. Vojvoda Anto pripadao
je onome dijelu naroda iz pograničnih plemena prema nahijskoj
Crnoj Gori koji nije vidio u svim cnogorskim potezima samo
ovaploćenje nove herojske etike i herojskih normi. Vojvoda je
dijelio taj pogled i unio je u svoje Memoare ubjeđenje koje je
izvjestan broj ljudi preko svojih pjesnika sročio u pjesme kao
istinu o datome događanju. Dakle, jedno viđenje nahijske Crne
Gore i okolnih plemena, koje ne mora biti tačno za kriterijume
kritičke istorije, našlo je svoj odraz u dijelu usmenih pjesama i u
Memoarima grahovskoga vojvode Anta Dakovića.
Nije od bitne važnosti da li se pojedini opisi u pjesmama
odnose na događaje koje pominje vojvoda Anto. Važno je da se
osnovna poruka pjesama slaže s nekim vjerovanjima vojvode
Anta, odnosno, s istinama koje je Daković dijelio s ko zna kolikim brojem ljudi. I Memoari i usmene pjesme, koje se slažu s
njima, oslanjaju se na realno istorijsko platno u onolikoj mjeri
koliko su to uslovile zakonitosti usmene pjesme i tradicije. „Istina da u narodnijem pjesmama (kao gotovo ni u kakvijem) ne
treba tražiti istinite istorije, ali pripovijetka, koja je u junačkijem
pjesmama najglavnija stvar, u pjesmi od dobroga pjevača nikada nije sasvijem protivna zdravome narodnome i u pjesmama
običnome razumu“ – kaže Vuk Karadžić.
142
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Vojvoda Anto obaviješten je iz porodične tradicije o neslozi svoga prađeda Daka i Crnogoraca. Kaže: „Dako se povrati u Grahovo i donesi buruntiju da je knez. Potlje toga udari
Crnogorci na stoku Dakovu u Graovu i stoku mu pojavi i Daka
ubij u Strekanicu, blizu granice austrinske.“ Na kraju svojih Memoara vojvoda Anto ne ostaje samo na pominjanju događanja
o kojima je čuo preko usmene tradicije, nego daje svoj sud o
odnosima nahijske Crne Gore i svoga plemena do prisajedi­
njenja Grahova Crnoj Gori. „Što se tiče Graovljana“ – veli Anto
u svoje ime – „dosta ih je jada ubilo sa svake strane: jedno od
Turaka, drugo od Crnogoraca i od Austrije... Isti su Graovljani
śekli Crnogorce, ali svrh sebe. Dođi da mu uzme ono što ima
živo, pa se branili svrh sebe, ali nikada glavu crnogorsku ponijeli nijesu na gradove turske... kao što su imali običaj Crnogorci,
te su jedan drugoga śekli i nosili glave u Mostar i Skadar.“
U pojedinim crnogorskim usmenim pjesmama otvoreno se
govori o neprijateljstvu između nahijskih Crnogoraca i suśednih
pravoslavnih plemena. Tako u pjesmi Perović Batrić, koju je Vuku
saopštio Đuro Milutinović iz Grahova, priča se kako je Osman
Ćorović, spreman da za otkup pokloni život zarobljenome Batriću,
ali to spriječi Panto od Tupana iz Banjana. Panto kaže Osmanu:
Oj, Turčine, Ćorović Osmane,
nemoj puštit Perović Batrića!
Što ti daje nebrojeno blago,
uzeo je blago od Turaka...
što ti daje v’jence i oboce,
on će naše snahe povatati,
te će skidat v’jence i oboce.
Što ti daje Cuckinju robinju,
to će moju ćerku zarobiti...
što ti daje konja golemoga,
taj je konjic rodom iz Banjana...
143
Novak Kilibarda
U pjesmi Do tri harambaše, iz Pjevanije Sima Milutinovića,
Bajo Pivljanin je zapazio dobar šićar u Drobnjaku „pod bijele
Karadžića dvore“ i predlaže svojoj družini da udare na plijen.
Cvijetko Vlastelinović odvraća Baja od toga njegova nauma,
pa iz toga Vlastelinovićeva iskaza izranja slika opore sudbine
raje koja je nastanjivala predjele preko kojih su se kretali Turci i
Crnogorci jedni na druge.
Otud Turci, odovud hajduci –
sirotinja podnosit ne može!
Prema tome, vjerovanje vojvode Anta da su pogranična
plemena trpjela upade iz Crne Gore sasvim se slaže s vjerova­
njem naroda koje je projicirano kroz pomenute pjesme. Interesantna je i ova napomena Vuka Karadžića o istome problemu:
„Banjani se sad broje u tursku državu, a otprije su morali s Turcima udarati na Crnu Goru i braniti se od Crnogoraca, kao što
su i Crnogorci četujući onda po Turskoj slabo razlikovali imanje
hrišćansko od turskoga.“
Vojvodi Antu pričao je otac, vojvoda Jakov, da je bilo
„nekije glavara“ koji su bili nevjerni svome gospodaru „kada
su Turci udarali na Crnu Goru“. Kad je vojvoda Jakov izašao
iz mostarske tamnice, rekao mu je kavazbaša: „Hajde zbogom,
Jakove, i pope, (pop Šćepan Kovačević – N. K.). Imao sam dosta
muke oko vas, turske mi vljere i Boga koji me je jaratisao na ovi
svijet. Svi kadiluci u Ercegovinu činili su mazare na vas, i Turci
i raja, da vas nikada ne pušte iz Mostara, ako misle da je Ercegovina mirna. I Ali-paša je mislio tako da uradi da nije bilo mene.“
Kasnije Anto potkrepljuje kazivanje svoga oca pojavama koje je
i sam vidio i doživio. Godine 1853. Turci su osvojili Grahovo,
obradili o životu vojvode Jakova na njegovu robovskome putu za
Mostar, a sina mu Anta poveli u mostarsku tamnicu. Mladi Anto
se u tamnici srio s banjskim, pivskim i drobnjačkim prvacima
144
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
koji su bili utamničeni baš zbog bune na Grahovu koju je vodio vojvoda Jakov. Ti prvaci nijesu ośetili sve teškoče u tamnici
koje je Anto preživio, nego su imali mnogo snošljiviji položaj.
Vojvoda Anto u Memoarima veli: „Banjani i Drobnjaci imadu
pare pa dobavljaju, te pecijau kavu više nas. I piće i duvan doba­
vljaju... A zajmljavaše im vladika mostarski i trgovci mostarski, a
nama niko ništa. Ne mogu nas Drobnjaci i Pivljani i isti Banjani
viđeti koliko đavola, no nas kunu: Sve vam je ovo s vas Grao­
vljana i s vojvode Anta. O njegovoj duši.“ Vojvoda Anto pominje
i ba­nj­­­ske glavare koji su bili lično pošli u Gacko da sretnu Deviš-pašu kad je zavojštio na pobunjeno Grahovo.
Navedena mjesta u Memoraima A. Dakovića slažu se
s pjesmom Prvi udarac turski na Grahovo 1836, koju je Vuk
Karadžić dobio preko svoga saradnika iz Boke popa Vuka
Popovića. U pjesmi se priča kako se odmetnuo Jakov Daković
i ostali listom Grahovljani,
što čuvahu carevu granicu
od valjatne lomne Gore Crne
i suviše zemlje ćesarove.
Na grahovskoga odmetnika Jakova dolazile su mostarskome veziru davije ništa manje od pravoslavnih knezova nego
od Turaka iz hercegovačkih kadiluka. Jednako su se svi žalili da
na čete idu Grahovljani,
robe, pale i sijeku glave,
ne dadu nam ovcu zametnuti
i u ralo vola uvatiti,
ni debela konja osedlati –
sve oteše, pare ne dadoše!
145
Novak Kilibarda
Ravno dvanaest Turaka i devet pravoslavnih knezova
žalili su se mostarskome veziru Ali-paši, ali
višu davu učini Mijajlo
Goranović iz sela Vrbice
neg ostali svi gatački Turci.
Svi su u jedan glas molili: „Haj pomagaj, dragi gospodare,
/ na Jakova i na Grahovljane!“
Vojvoda Anto dokazuje da nije ponekad ni blisko
rođaštvo predstavljalo nikavu prepreku za neslogu između nahijskih Crnogoraca i Grahovljana. Andrija Ivanov Perović (zet
Njegošev, a otac Stevana Cuce) bio je izvanji sestrić vojvode
Jakova, ali Andrija i Jakov bili su zavađeni. Andrija je jednom
po Vladičinoj zapovijesti bio došao u Grahovo da se obračuna
s Jakovom. „Ako Jakov neće Turke pośeći, svega ga raznesite
na oganj“ – glasila je Njegoševa zapovijest svome zetu Andriji.
Vojvodu Jakova je tada samo slučaj spasio. Drugom prilikom
Jakov je otvoreno rekao Andriji, koji mu je savjetovao da se
preda Turcima, ovo: „Ko da se preda, orjate cucki! A da se nijesi
oženio od kuće Petrovića, ti bi kopao proz one rupe budakom
kao ti i otac te kopa!“ Na kraju Memoara vojvoda Anto prekorijeva Andriju zašto je izbjegao borbu s Turcima na Grahovu.
Kaže: „Ali serdar Andrija s Cucama nije dopirao u boj, no mi se
čini da je bio u Risan sašao da od boja počine.“
Rđavi odosi između pojedinaca iz Crne Gore i
suśednih plemena opjevani su i u pjesmi Tešana Podrugovića
Pop Crnogorac i Vuk Koprivica. Tešan priča kako nekakav pop
iz Crne Gore traži načina da pogubi Vuka Koprivicu iz Banjana
koji mu je devet brata pogubio bio. Snaha kneza crnogorskoga
zloupotrebljava svetinju kumstva, koja je imala svakako jači
značaj u oformljivanju harmonije međuljudskih odnosa nego što
je imala krvna veza, pa Vuka zove na kumstvo, kako bi ga pop
146
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
pogubio. (Poznata pjesma Kumovanje Grčića Manojla takođe je
iz Crne Gore.) Jako je primjetna naklonost pjesnika-pjevača iz
Kazanaca, iz kraja koji je imao isti status kao i Grahovo, Drobnjak, Piva i Banjani, prema Banjaninu Vuku Koprivici, koji je
pośekao devet crnogorskih glava, a otvorena mržnja prema popu
i knezu iz Crne Gore. Kao da je pjesnik-pjevač zaboravio o kojoj vjeri pjeva, pa njegov Vuk vitla mačem i siječe na desetine
Crnogoraca:
Kad se svoga dobavi đogata...
tridest Vuče posiječe glava,
pa pobježe preko Crne Gore...
U Čevu ga četa dočekala...
on poteže mača zelenoga...
i ujagmi glave tri četiri,
te otiđe u Banjane ravne,
pobratime, zdravo i veselo.
Nije neumjesno postaviti sljedeće pitanje: Pošto je Tešan
ubio Turčina u svojim Kazancima, zašto nije pobjegao u Crnu
Goru, koja mu je bila najbliža od Turaka slobodna teritorija,
nego je zlehudim hajdučkim putevima došao u ustaničku Srbiju,
ratovao u Prvome ustanku, poslije 1813. godine śekao trsku po
sremskim ritovima, kasnije prešao u Drugi srpski ustanak, da bi
onda bio po Bosni kiridžija dok mu nijesu Turci konačno došli
glave? Zar nije, možda, kakav nemali obračun između Crnogoraca koji idu u pljenidbu i njegove kuće rodio onu mržnju
hajduka-pjesnika prema Crnogorcima koja se čita iz pjesme
Pop Crnogorac i Vuk Koprivica. Crnogorcima koji su po Turskoj „slabo razlikovali imanje hrišćansko od turskoga“, kako
primjećuje Vuk Karadžić.
Još u nauci nije detaljno odgovoreno na pitanje koliko je
omraženo fanariotsko sveštenstvo uticalo na usmene pjesnike147
Novak Kilibarda
-pjevače da u pjesmama često daju opskurne likove pravoslavnih
sveštenika. Od fanariotske gramzivosti premnogo je trpio pravoslavni živalj neoslobođenih krajeva baš u vrijeme Vukova aktivnoga rada na sakupljanju usmenih pjesama. Fanarioti su hvatali
prevlast i sticali svoje bogatstvo analogno opadanju turske vojne
i državne moći. Kad se Tursko Carstvo počelo razlamati, kad je
nestalo jake stege osvajačkoga feudalizma, fanarioti su s Portom
usaglašavali svoju politiku, znajući da će moći zadržati ogromne
crkvene teritorije, koje nijesu imali ni za vrijeme najveće moći
Vizantijskoga Carstva, samo dok potraje integritet Turske Imperije. Znao je Fanar da će izgubiti ispod svoje administrativne
jurisdikcije svaku teritoriju koja se oslobodi od turske vlasti.
Memoari vojvode Anta predstavljaju važan dokumenat za
ispitivanje složenih odnosa Crne Gore s Vaseljenskom crkvom s
Fanara u XIX vijeku. S druge strane, Memoari dopunjavaju izvore na osnovu kojih treba ispitivati uticaj fanariota na stvaranje
negativnih likova pravoslavnih sveštenika u usmenoj epskoj poeziji. Za turske oblasti Fanar je davao samo visoke crkvene dostojanstvenike, a sveštenici koji su vršili rutinerske poslove bili su
domicilni seljaci, često jedva opismenjeni. Fanariotske vladike
na jugoslovenskim prostorima za vrijeme turske vladavine pozaj­
mili su dosta negativnih atribucija visokome sveštenstvu u pjesmama s tematikom iz predturskoga perioda. Njegoš u Gorskome
vijencu blagohumorno govori o tipičnome seljačkom svešteniku
popu Miću. A u Šćepanu Malome prikazuje carigradskoga patrijarha Esperijusa kao turskoga špijuna i uhodu, koji anatemom
odvraća Crnogorce od oslobodilačke borbe protiv Turaka.
Vojvoda Anto kaže da je njegov otac, vojvoda Jakov,
oštro reagovao na pismo mostarskoga vladike fanariota, koji ga
je preklinjao da se pokori Turcima. Ovako vojvoda Anto citira
svoga oca: „Lijepo blagosilja oni Grk, te se tobož zove vladika,
ako ne pođem da poljubim ruku Derviš-paši. Ono kad ovako
piše mene i Graovljanima, na njemu nema više arhijerejstva no
148
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
na ovome mome momku te me sluša. Ono nije pravi vladika. Ko
to zna koja je vjera!“ Po Antovu dokazu, vojvoda Jakov ovako
je iskalio svoju ljutnju na fanariotskoga pismonošu, kaluđera
Teodosija iz Kosijereva: „A ti, Teodosije, što je tebe ćelo amo
da ideš? Jesi li mogo u manastir stajati i gledati onu crkvu... no
si i ti došo da me zoveš da me predaš Derviš-paši! Ti i vladika
ka biste me doveli Darviš-paši da mu ruku poljubim, vi biste se
onda izašli na viši čin, kao bimbaša vladika može da bi izašao
pašom.“ Kad je dopao okova u tamnici, Anto je molio tada vrlo
uticajnoga vladiku da uradi kod paše da mu se teška gvožđa
zamijene lakšim. Vladika se na tu njegovu molbu nije ni okrenuo. Za rasvjetljavanje uslova za negativno prikazivanje visokoga sveštenstva u usmenoj epici jugoslovenskih naroda Memoari
vojvode Anta Dakovića su instruktivna literatura.
Koliko su Dakovićevi Memoari značajni i za tumačenje
pojedinih izraza u crnogorskim deseteračkim pjesmama može se
pokazati i na osnovu jednoga primjera. U Latkovićevim komentarima IV knjige Vukove zbirke stih 31. iz pjesme Perović Batrić
nije dobro protumačen. Stih „s taki ih je skinuo Turaka“ Latković
tumači: „Stih znači: tek što (taki) ih je skinuo Turaka.“ Vido
Latković se nesumnjivo poslužio Vukovim Rječnikom u kojemu
je dato objašnjenje riječi „taki“. Međutim, ta riječ, u kontekstu
pjesme Đura Milutinovića Crnogorca, ne znači prilošku odredbu
za vrijeme, nego pokaznu zamjenici. Memoari Anta Dakovića
pokazuju kakvo je značenje imala riječ „taki“ u kraju iz kojega
je pjesma Perović Batrić. A kad se zna da je nekoliko poznatih
pjevača-pjesnika Vuka Karadžića i Sima Milutinovića Sarajlije
iz jezičke oblasti kojoj pripadaju Memoari, lako je zapaziti koliko je Vojvodina nevješta proza značajna i s filološke strane za
istraživanje složene fizionomije crnogorskih narodnih pjesama.
Posebno pjesama „novih vremena o vojevanju za slobodu“,
odnosno drugoga repertoara crnogorske deseteračke epike.
149
O ISTORIČNOSTI
CRNOGORSKIH EPSKIH PJESAMA
Uz pjesmu Ivan Nikolin, u IV knjizi Srpskih nardnih pjesama, Vuk Karadžić je dao ovu napomenu: „Ovo je sve istinska istina, a u ostalijem crnogorskijem pjesmama više je istorije
nego poezije.“ Ta Vukova napomena skoro stalno uzimala se
kao glavna karakteristika crnogorskih usmenih pjesama s istorij­
skom tematikom. Međutim, Vukovu bilješku o kojoj je riječ treba dovesti u vezu s karakteristikom crnogorskih pjesama koju je
Vuk saopštio 1837. godine u svom radu Crna Gora i Crnogorci.
Vuk tu veli: „Oni (Crnogorci – N.K.) imaju i starijih pjesama
koje su u cijelom srpskom narodu poznate, ali ih mnogo više ima
novih o njihovu ratovanju i četovanju protiv Turaka. Zanimljivo
je da ove nove pjesme daleko izostaju pjesničkom ljepotom iza
starijih narodnijeh pjesama. Mnoge su prosto ređanje događaja
u stihovima, bez pjesničkijeh ukrasa.“
Istraživači koji su Vukovu napomenu iz četvrte knjige
uzimali iz njene pozicije eo ipso dvostruko su griješili! Zapostavljali su crnogorski epski repertoar sa starijom tematikom
koji pominje Vuk i, drugo, nijesu se osvrtali na činjenicu da se
atribucija crnogorske značenjski ne poklapa s odrednicom „iz
Crne Gore“ koja ide uz naslove zapaženoga broja pjesama iz Vukove zbirke. Riječju, ti istraživači nijesu uočili da je Vuk primijetio dva simultana epska repertoara u Crnoj Gori, i da se odrednica „iz Crne Gore“ odnosi, u principu, samo na prvi usmeni
repertoar deseteračke epike u Crnoj Gori. Ta odrednica, u prvim
trima knji­gama Srpskih narodnih pjesama, đe se često sreta, ne
151
Novak Kilibarda
upućuje ni na određenu tematiku ni na određeni narod, nego
samo fiksira teritoriju s koje je data pjesma prispjela u štampanu
zbirku. Odrednica crnogorske samo označava pjesme s tematikom iz crnogorskoga „ratovanja i četovanja protiv Turaka“.
Sva je prilika da je Vuk svojim nastojanjem da što bliže odredi
demografsko i teritorijalno porijeklo pjesme, i mjesto njezina
prelaska iz etnološko-usmene u književnopisanu poziciju,
izlazio u susret zahtjevima Jakoba Grima da zapisivači usmenih
književnih tekstova treba da pruže što potpunju dokumenatciju o
datome tekstu, kao pomoć filološkoj nauci. Istraživači koji su na
osnovu Vukovih odrednica „iz Crne Gore“, „iz Bjelopavlića“,
„iz Risna“ i sl. izdvajali crnogorsku usmenu poeziju iz Vukova
zbornika mogli su s istim pravom i pjesmu Smrt majke Jugovića
smatrati samo hrvatskom pjesmom. Uz njezin naslov u drugoj
knjizi Srpskih narodnih pjesama Vuk je dao odrednicu „iz Hrvatske“. Karadžić je uočio pojave i naznačio pravce kojima treba tim pojavama prilaziti, ali poneki istraživači nijesu razumjeli
Vukovu misao, ili nijesu htjeli da je razumiju.
Njegoš je prihvatio Vukove poglede na epsku usmenu poeziju iz Crne Gore. U predgovoru Ogledalu srpskom Vladika ističe:
„Naše narodne pjesme ne trebaju nikakva predgovora za svoju preporuku, jer sad hvaliti ih pred svijetom to bi bilo povtoravati ono
što su već davno o njima kazali mnogi, i naši slavjanski i drugih
naroda naučni ljudi, koji su ih pravedno pohvalili i u zvijezde podigli, a neki i usporedili s Omirovima i Osijanovima pjesmama.“
Njegoš, Vukov prijatelj i pośetilac bečkih i petrogradskih
biblioteka, znao je da najznačajnije pohvale Vukovu zborniku
nijesu izrečene samo na osnovu pjesama o crnogorskome ratovanju i četovanju protiv Turaka, nego, prije svega, na osnovu
usmene lirike i epskih pjesama sa starijom tematikom koje su „u
cijelom srpskom narodu poznate“. Uostalom, glavninu crnogorskih hroničarsko-istorijskih pjesama Vuk je objavio tek u IV
knjizi 1862, godine. Dakako, objavljeno ih je dosta i u zbirci
152
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Sima Milutinovića, ali Pjevanija crnogorska i hercegovačka
nije okivana u zvijezde kao Vukove zbirke što su. Kad Njegoš
kaže da nijesu potrebne pohvale „za naše pjesme“, za one koje
su uspoređene i s „Omirovima i Osijanovima“, time on usvaja
Vukovo viđenje dvaju epsko-usmenih repertoara u Crnoj Gori
i prihvata činjenicu da je Vukov zbornik narodnih pjesama
književna baština naroda koji govore jezikom Vukovih zapisa.
Sve i da to Njegoš nije naglasio, ta bi se misao lako čitala iz
njegova književnoga djela, posebno Gorskoga vijenca kao sinteze usmene književnosti koja se razvila na jeziku Crnogoraca,
Srba, Bošnjaka alijas Muslimana i Hrvata, osobito tekstova koje
je Vuk Karadžić prikupio i objavio.
U predgovoru Ogledalu srpskom Vladika dalje ističe:
„Za crnogorske pjesme može se reći da se u njima sadržava
istorija ovoga naroda, koji nikakve žertve nije poštedio samo
da sačuva svoju slobodu.“ Tako Njegoš usvaja Vukovo viđenje
crnogorskih pjesama kao „ređanje događaja u stihovima“. A
onda kao da pjesnik malo ispravlja Vukov stav da su crnogorske pjesme „o ratovanju i četovanju protiv Turaka“ samo golo
ređanje događaja „bez pjesničkih ukrasa.“ Prihvatajući činjenicu
da su crnogorske pjesme hroničarske i istorične, Njegoš ističe,
ono što je odista nepobitno, da mora biti pjesničkoga jezika,
barem poneđe, u tekstovima koji se pjesmama nazivaju! Kad se
crnogorske hroničarske pjesme, odnosno pjesme drugoga repertoara, ili „pjesme junačke novijeh vremena“, porede s pjesmama
„iz Crne Gore“ koje imaju tematiku iz „najstarijih“ i „srednjih“
vremena – Vukova karakteristika pretegne. A kad se crnogorske pjesme „o vojevanju za slobodu“, kako ih je označio Vuk,
posmatraju izdvojeno kao hroničarska povjesnica događaja od
početka XVIII vijeka do Njegoševa vremena, kao pjevanija koja
se služi stihom i poetološkim sredstvima pjesama sa starijom
i raznovrsnijom tematikom – tada Njegoševa ispravka Vukova
stava o umjetničkoj strani datih pjesama pokaže svoje značanje.
153
Novak Kilibarda
Vukovo nepromijenjeno mišljenje o istoričnosti crnogorskih pjesama može se dovesti u vezu s činjenicom što je pjesnik
Gorskoga vijenca, vladika i gospodar crnogorski, naglasio tu
istoričnost u predgovoru Ogledalu srpskom. A možda nije neumjesno istaći i ovu pretpostavku. Prilikom svojih boravaka u
Crnoj Gori Vuk se mogao osvjedočiti da i najpametniji Crnogorci
prihvataju junačke pjesme o tekućoj borbi s Turcima kao istorij­
sku istinu. Vuk je imao odličnu priliku da razgovara s mnogim
nahijskim i brđanskim Crnogorcima koji su tih dana dolazili na
Cetinje da se poklone novoproglašenome svecu Petru I. Uvijek
aktivni, nezamorni i za sve zainteresovani Vuk, mora da je koju
riječ o crnogorskim pjesmama proturio s Njegošem, prije nego
što će dati karakteristiku tih pjesama u svojoj knjizi o Crnoj Gori
i Crnogorcima. Tako bi se, dakle, moglo pretpostaviti da je Vuk
karakteristiku crnogorskih pjesama koju je objavio 1837. godine,
i ostao joj trajno dosljedan, formirao ne samo na osnovu svoje
procjene pjesama, nego i na osnovu onoga što su mu o svojim
pjesmama mogli reći misleći Crnogorci. Tako bi onda ispalo da
je Njegoš u predgovoru Ogledala srpskoga napisao ono što je
ranije mogao reći Vuku. S druge strane, time je Njegoš afirmisao
karakteristiku crnogorskih pjesama koju je preko Vukove knji­
ge na njemačkome jeziku već bio upoznao „veliki svijet“. Na
tome primjeru pokazuju se interakcijski odnosi dvaju uzvišenih
duhova – Njegoša i Vuka Karadžića.
Njegoševa mogućnost da na najbolji način kontroliše istorij­
sku istinu u pjesmama koje je unio u Ogledalo – neosporna je.
Evo nekoliko logičnih dokaza za to. U istorijsku istinitost pjesama
svoga predšasnika i strica Petra I morao je Njegoš vjerovati. Ta
mogućnost naglašava se i činjenicom što je vladika Petar I pjevao
pjesme i o događajima u kojima je lično učstvovao, o bojevima u
kojima je komandovao crnogorskom vojskom. Šaviše, Njegoš je
bio u prilici da pjesme Petra I smatra kao tipični i tipološki primjer
odnosa hroničarske pjesme prema istoriji. O stepenu istoričnosti
154
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
svih pjesama o crnogorsko-turskim i crnogorsko-francuskim
borbama, od vremena Šćepana Maloga do 1830. godine, Njegoš
se mogao obavijestiti kod svoga strica, vladike Petra I.
Ne treba zapostaviti ni okolnost da je i dugovječni Tomo
Markov mogao biti svome sinu Radu živi izvor za kontrolisanje
istoričnosti pjesama o borbama s Turcima i Francuzima, koje su
unesene u Ogledalo srpsko. Događaje koji su opjevani u dvadeset i dvije pjesme Ogledala Njegošev otac mogao je direktno da
pamti. A u većini njih i da učestvuje! Događaji opjevani u dvadeset i dvije pjesme Ogledala toliko su malo udaljeni od Tomova
ličnoga zapamćenja da nijesu za njega predstavljali prošlost ni
u psihološkome ni u ideološkome smislu. Ne mogu se naći relevantni činioci koji bi vodili drugačijim pogledima na te događaje
u vrijeme Toma Markova nego što su bili prije njegova rođenja.
Vremenska distanca Toma Markova i od najstarijih od tih opjevanih događaja, kao što su Bitka na Carevu Lazu i pogibija Batrića
Perovića, bila je takoreći zanemarljiva. Mogao je Tomo Markov
da od živih učesnika sluša riječi o tim događajima. Razumije se,
iskazima svoga oca Njegoš nije morao pristupiti kao kanonu.
Od pedeset i dvije pjesme, koliko ih s crnogorskom tematikom ima u Ogledalu srpskom, samo tri Njegoš nije označio
godinom događaja o kojima pjevaju. Isticanje tačne godine
događaja koji je opjevan, nekih puta pominjanje i dana u
mjesecu, može da upućuje na mogućnost da je Njegoš epsku
priču sravnjivao ne samo s iskazima živih učesnika, nego i s
dokumentima kojima je raspolagao. A kako je Njegoš cijenio
arhivske dokaze najbolje pokazuje njegov predgovor Šćepanu
Malom. U tome predgovoru priča Vladika kako se potrudio da
„uljeze“ u „ogromnu arhivu bivše stare republike mletačke“,
kako za njega „pet-šest valjatijeh pisarčićah tri čitave neđelje
po svim uglovima od arhive kopaše“. Kad nije mogao da tačno
utvrdi godinu opjevanoga događaja, Njegoš je napomenuo
„oko“ godine te i te. Prijedlog „oko“ kao da upućuje na śećanje
155
Novak Kilibarda
pamtiša i prenosilaca narodnoga predanja. Da je Njegoš na
narodno predanje gledao kao na istorijski izvor pokazuje njegova izjava u predgovoru Šćepanu Malome kojom uvjerava
„čitatelje“ da u djelu nema njegovo „sopstveno ništa“, no da je
sve „osnovano na pričanju narodnom“ i na arhivskim izvorima.
E za takvo „narodno pričanje“ Tomo Markov mogao mu je biti
najbolji pamtiša usmenoga predanja i živi izvor podataka. Tomo
Petrović rođen je „oko“ 1754. godine, a nadživio je sina, Petra
II, sedam godina. U testamentu koji je izdiktirao pisaru u pero,
pred dvojicom svjedoka, i koji je svojeručno potpisao krstom,
pokazao je potpunu duhovnu svježinu. Ne impresionira samo
njegova pribranost prilikom ređanja mnogobrojnih toponima na
svome imanju, i račun od imovine do u najsitnije detalje, nego
i njegovo rasuđivanje kao moralne, religiozne, pa i političke
ličnosti. Ono što je Tomo Markov Petrović izdiktirao 1854. godine kao svoj račun pred Bogom i ljudima, odaje jedinstvenu
svježinu toga tada već stogodišnjaka s Njeguša. Odista, nestorske pameti i pamćenja bilo je ne samo u poeziji nego i u životu!
Neka je Tomu Markovu kakav njegov predak ili komšija,
svjež i star, pričao o događajima iz svoga zemana, eto puta do
Njegoša kojim su pristizala obavješetenja, čak od sredine XVII
vijeka. Narodno predanje prenosi istinu, samo nije svak uputan
da razumije način na koji to predanje prenosi istoriju. Zato što su
znali karakter narodnoga predanja i prirodu usmene književnosti,
Vuk i Njegoš su saopštili o crnogorskoj usmenoj epici drugoga
repertoara istine koje imaju trajno značanje.
Vukovo i Njegoševo procjenjivanje junačke crnogorske poezije, kao vjernoga pratioca istorije, uglavnom se prihvata u tumačenjima te epike. Posebno se isticala hroničarska
istoričnost crnogorske usmene epike drugoga repertoara bez
pominjanja prvoga repertoara koji je u Crnoj Gori postigao
svoj poetski vrhunac. Ponekad su pominjani uzroci te stihovane
hroničarnosti, ali, uglavnom, raslojavano je Vukovo viđenje
156
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
uzroka te hroničarnosti koje je saopštio u svojoj knjizi o Crnoj
Gori. A osnovna Vukova misao u tom pravcu je da se „prosto ređanje događaja u stihovima bez pjesničkih ukrasa“ može
„protumačiti što su Crnogorci svojim stanjem kao u svemu tako
i u ovome bili prinuđeni da se ograniče na ono što je najpotrebnije“. To Vukovo „ograničavanje na najpotrebnije“ tumačeno
je kao odraz plemensko-bratstveničke naravi Crne Gore i
ratničkoga takmičarstva koje predstavlja specifični patrijarhalno-bratstvenički agonalizam. Sporo sazrijevanje uvjerenja da plemenske i bratstveničke interese treba podrediti širim interesima i
teritorijalna skučenost Crne Gore, koja pretpostavlja međusobno
poznavanje ne samo plemena i bratstava nego i viđenih pojedi­
naca, tretirani su kao stražari istorijske istinitosti pjesama.
Istraživanje izvorišta istoričnosti crnogorskih pjesama,
koju je Vuk uočio i napisao, najčešće se podastiralo istorijskoj
nauci. Naime, određeni događaj koji je verifikovala istoriografija sravnjivan je s njegovom slikom u epskoj pjesmi da bi
ta verifikacija bila još čvršća. Istina koju nudi pjesma nije se
priznavala za krunskoga svjedoka, nego za slučajnoga prolaznika koji može da potvrdi nešto što se već priznaje kao istorijska
istina. Događalo se tako da nedostatak pozitivističkih podataka
zatamnjuje dublju istorijsku istinu koju pjesma nudi.
Boris Nikolajevič Putilov prvi je prišao problemu
istoričnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara s
književnoteorijskoga stanovišta. Posvetivši opsežnu studiju
crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara, Putilov je došao do
sljedećih zajključaka. Istoričnost crnogorskih junačkih pjesama
može se razriješiti na osnovu istorijsko-tipološke metodologije i
teorije koje se primjenjuju u najcjenjenijim pristupima usmenoj
epskoj poeziji. One metodologije kojom se dokazuje da junački
ep, kao jedna od univerzalnih formi folklornoga stvaralaštva,
ne počinje s prikazivanjem i opisivanjem stvarnih istorijskih
ličnosti, nego izvorište junačkoga epa čine najstarije naslage
157
Novak Kilibarda
etničke istorije, shvaćene i formirane jezikom mita. Tom se metodologijom dokazuje da se na stupnju arhaičkoga epa formira
osnovni epski sižejni fond, kao i osnovni kompleks motiva. Upravo, formiraju se zakonitosti epskoga ustrojstva sižea, i stvaraju
tipovi epskih junaka i njihovih protivnika. Na tome stupnju oblikuju se principi karakterizacije prostorno-vremenskih odnosa
i rađa se epski stil. Putilov dokazuje da dalja istorija epskoga
stvaralaštva znači istoriju uzastopnih, zakonomjernih transformacija i evolutivnoga razvitka epa tokom njegova susreta s
novim epohama narodne istorije, i usljed preokreta u narodnoj
svijesti. Pozniji stupnjevi usmenoga epa uvijek su posljedica prethodnih stupnjeva, te je tako junačkome epu različitih tipoloških
stupnjeva svojstven kontinuitet. S druge strane, veli Putilov, taj
se proces karakteriše neprekidnim pomjeranjem epa od fantastike ka konkretnome istorizmu i jačanju realno-životnoga principa. Tako se pokazuje da su ona obilježja narodnoga epa koja
je istorijska škola smatrala prvotnijem u stvari poznija tekovina
i rezultat dugotrajnoga stupnjevitoga razvitka, od arhaičnih do
istorijskih oblika. Zaključuje Boris N. Putilov da je proces u
principu ireverzibilan.
Putilov, naučnik velike erudicije i široke teorijske kulture,
podvrgao je podrobnoj kritici sve istraživače koji su slijedili
Vukovo i Njegoševo viđenje crnogorskih junačkih pjesama, ali
nije posvetio pažnju Vuku i Njegošu kao prvim ocjenjivačima
crnogorskih epskih pjesama „o vojevanju i četovanju protiv
Turaka“.
Putilov nije mogao u potpunosti primijeniti „istorijskotipološku metodologiju i teroriju“ na crnogorsku usmenu epiku
zato što je ta metodologija zasnovana na usmenoj književnosti
koja u principu prethodi pisanoj literaturi i višim oblicima kulture. Naime, Putilov ne posvećuje dovoljno pažnje činjenici
da crnogorska usmena epika doživljava svoj razvitak i svoje
umjetničko uzrijevanje u stalnom interferiranju s pisanom
158
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
kulturom. Bolje reći, stalno se prožimala s hrišćanskom civilizacijom koja se najmanje pola milenijuma razvijala prije turskoga osvajanja Zete i koja je, u specifičnim oblicima matično
vezana za svoju prethodnost. Taj njen uticaj nastavlja da traje i
tokom turske vladavine, kad epska junačka poezija doživljava
završnicu svoje klasične prirode. Svakako, sve to ne isključuje
djelovanje najopštijih zakonitosti junačke usmene epike tokom
njezina razvitka u Crnoj Gori. Unutar „univerzalnijeh formi
folklornoga stvaralaštva“ prisutnost istorije, i psihološko-ideološka potreba naroda tokom turske vladavine, odnosno
u borbi protiv turskoga ropstva, da kroz pjesmu korespondira s tom istorijom, bila je odviše evidentna da bi se došlo do
zaključka da crnogorska junačka epika „ne počinje sa prikazivanjem i opisivanjem stvarnijeh istorijskih ličnosti“, nego da
je izvorište toga prikazivanja u „najstarijim naslagama etničke
istorije, shvaćene i fiksirane jezikom mita“. Međutim, ako su
te univerzalne zakonitosti folklorne poezije u znatnoj mjeri istorizovane u pjesmama sa starijom tematikom, one su u pjesmama o crnogorskome ratovanju s Turcima skoro maksimalno
izašle iz okvira „jezika mita“. Ostale su te zakonitosti samo kao
tradicionalni nacrt za nove pjesme koji ne predviđa da će njihova građevinska konstrukcija i arhitektonski poredak biti od
istorijskoga materijala. U plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori,
čiju borbu protiv Turaka usmjeravaju vladike, kao književno
i politički obrazovani ljudi, usmena pjesma stavljala je u prvi
plan socijalno-političke i vjersko-ideološke rezone, a mitološke
i fantastične predstave istorijske, i uopšte antropološke, problematike dobijale su položaj draperije. Univerzalna priroda epske junačke poezije iskazivala se neuporedivo potpunije u pjesmama čiju istorijsku istinitost nijesu mogli kontrolisati slušaoci
nego u pjesmama o tekućoj plemensko-bratstveničkoj ratničkoj
stvarnosti. I pjesnik-pjevač i njegovi slušaoci uključivali su
svoje pozitivističke parametre kad se prosuđivao događaj koji
159
Novak Kilibarda
elaborira plemenski i bratstvenički agonalizam. Kako bi rekao
Mihailo Lalić, „skučorepa strina istina“ nije dozvolila crnogorskoj epici drugoga repertoara da se rascvjeta u poeziju. Nije se
pjesnik-pjevač te epike mogao prepustiti svojoj mašti kao kad
pjeva o temama najstarijih i srednjih vremena. Prema tome, ako
se može prihvatiti pretpostavka da istorija nije bila „prvotna“
kategorija najstarije crnogorske usmene epike, ne može se naći
valjanih pokazatelja da crnogorske junačke pjesme, koje prate
oslobodilačku borbu od početka XVIII vijeka pa nadalje, nijesu
u samom svojem početku polazile od prikazivanja i opisivanja
stvarnih istorijskih ličnosti i događaja. Te pjesme i uslovljene su
prvim repertoarom i opslužene s njegove strane svim rekvizitima bez kojih se pričanje o datome istorijskom događanju ne bi
slilo u pjesnički stihovani izvještaj. Epsko usmeno pričanje na
crnogorskome, kao i na drugim terenima štokavskoga područja,
davno se bilo začelo. Još u Ljetopisu Popa Dukljanina imamo
jasnih tragova junačkoga predanja! Pjesniku-pjevaču crnogorske ratničke tematike davno uspostavljeni stih bio je pri ruci,
stilska i poetološka sredstva bila su mu tu, pratila ga je epska
tradicija. Svim tim kategorijama poslužio se koliko mu je bilo
potrebno, i sve je to specifikovao u pjesmu kojom saopštava
ratničku istoriju s kojom je ideološki indirektnije vezan.
Vuk je u radu Crna Gora i Crnogorci napomenuo da
crnogorski slušalac „ne sluša glas gusala, već ono što se pjeva i
što ga oduševljava“. Ta Vukova opaska odnosi se na crnogorske
pjesme s novom tematikom, jer tek poslije te tvrdnje on kaže da
Crnogorci „imaju i starih pjesama koje su u cijelom srpskom
narodu poznate“. Tekući ideološki i politički rezoni, koje planiraju vladike kao duhovni i svjetovni gospodari, učinili su da
se u podlovćenskoj Crnoj Gori prilično utiša epska popularnost
Marka Kraljevića, a da obilićevski podvig doraste do nivoa religijskoga kulta. Može se uslovno reći da je o Milošu Obiliću
napisano Jevanđelje po Njegošu!
160
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Jedan lokalni siže u Gorskom vijencu ima gnoseološki
značaj za rasvjetljavanje istoričnosti crnogorske usmene epike
drugoga repertoara.
Okupljeni glavari na Cetinju saslušali su potresnu tužbalicu
sestre poginuloga Batrića Perovića i doživjeli samoubistvo te
tužilice. Emocionalno pokrenuti tim činom, i razgnjevljeni
saznanjem da je Osman Ćorović na vjeru domamio Batrića da
ga smakne, takmičili su se ko će izgovoriti sjajniju pohvalu
poginulome vitezu. Knez Rogan kaže da je za svojih osamdeset
godina sto puta gledao i Crnogorce i Turke i Latine, ali „mlade
glave“ kao što je Batrićeva on viđao nije! Vuk Tomanović veli
da se u ove „gore nigda nije / ovakvoga mladeta dizalo“. Bio je,
kaže, „junak pod krilima“ koji je mogao skočiti „s mjesta“ po
„četrnaest nogah“, „iz trke“ po „dvadeset i četiri“ i preskočiti
po tri konja „iz zagona“. Vuk Mićunović ide dalje tvrdeći da
„onakvoga sivoga sokola / Crnogorka jošt rađala nije“! Nije se
moglo znati da li je Batrić zgodniji, valjastiji, mudriji ili ljubavniji. Batrićeve „oči gvozdene“ Mićunović nije gledao u drugoga
momka, niti takvoga junaka „đe prah gori pred oči junačke / i
đe glave mrtve polijeću“. Junak Bartić se tako bio izdvojio iako
„nemaše jošt dvadest godinah“. Vrhunac je njegove junačke
karakteristike uzdah Vuka Mićunovića da je Batrićeva smrt „svu
zemlju“ ocrnila.
Kao što stihovi Njegoševi pokazuju, ljudi raspaljenih
ratničkih strasti, i rječiti plemenici koji elementarno vole i mrze
nijesu u svojoj nekrološkoj apologetici prišli poginulome junaku
Batriću Peroviću kao realnome ratniku, nego ga upravo fiksiraju jezikom mita! Izuzev božanskoga porijekla po majci Tetidi,
Homerov Ahilej nema znatnijih natprośečnih osobina više nego
što ih ima Batrić Perović u viđenjima kneza Rogana i dva Vuka!
Međutim, usmene deseteračke pjesme koja bi sadržavala bilo šta
od hipertrofiranih kvaliteta Batrića Perovića – nema! Sačuvane
varijante, jedna u Vukovoj IV knjizi, druga u Ogledalu srpskom,
161
Novak Kilibarda
znače realnu sliku odnosa nahijske Crne Gore i hercegovačkih
oblasti koje još nijesu bile spremne da slijede crnogorsku
oslobdilačku borbu. U lik Batrićev nije ugrađena ni jedna osobna koja, kao epska stilizacija, ne bi mogla stajati uz junaka
koji je uzet iz realnoga borbeno-pljenidbenoga života Crnogoraca. Obadvije varijante imaju zapaženih pjesničkih zgušnjenja,
posebno ona Đura Milutinovića kod Vuka, ali sve je to još daleko od najboljih pjesama s tematikom iz starijih vremena. Prema
tome, Njegoš je ukazao u Gorskom vijencu da su „univerzalne
forme folklornoga stvaralaštva“ egzistirale u kolektivnome
duhu patrijarhalno-ratničkih Crnogoraca, i da su te zakonitosti
u početku usmjeravale duhovni odnos pojedinaca, kao i kolektiva, prema datim istorijskim događajima. To je ono epskomitsko određenje prema istoriji koje ističe Boris N. Putilov kao
otkriće „istorijsko-tipološke metodologije i teorije“. Međutim,
„skučorepa strina istina“, koja je u stopu pratla slavoljubive plemenike i bratstvenike, palila je krila pjesničkoj mašti. Samo joj
se ponekad otrgla pjesnička mašta, kao u pjesmi Smrt Nikca od
Rovina, na primjer.
Ukratko. Crnogorska istorijska hronika u desteračkim stihovima u svemu je jednostavna. Nalik je na klasičnu prednjegoševsku
crnogorsku nošnju. Unutrašnji sklop usmene pjesme drugoga repertoara slaže se s enterijerom crnogorske kuće – doma harambaše
Nikca od Rovina ili koga drago drugoga nahijskoga i brđanskoga
Crnogorca. Realizam pjesama „o ratovanju i četovanju protiv
Turaka“ elementaran je kao crnogorski bezvodni krš.
Usmene crnogorske epske pjesme drugoga repertoara
jesu istorija, ali opoetizovana onoliko koliko je ta ista istorija
dozovljavala.
U beśedi koju je izgovorio prilikom dobijanja Nobelove
nagrade Ivo Andrić je rekao: „Možda je u pričama, usmenim i
pisanim, i sadržana prava istorija čovječanstva, a možda bi se iz
njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati, smisao te istorije.“
162
ODNOS NJEGOŠA – DRŽAVNIKA I POLITIČARA
PREMA CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI
Istraživanje procesa rada izvjesnoga zapisivača usmenih
književnih tvorevina trebalo bi da podrazumijeva teorijsko
uporište za odgovor na pitanje, što je nezaobilazno istraživaču:
Koje karakteristike definišu pojam sakupljač tekstova usmene
književnosti?
Kao što je poznato, traženje teorijskoga usmjerivača za
odgovor na postavljeno pitanje je postojano u današnjoj, vrlo
razuđenoj, literaturi o usmenoj književnosti. Isto je tako poznato
da čarobni ključ nije pronađen.
Treba ukazati na činjenice koje i dalje odgađaju prihvatanje bilo koje dosadašnje teorijske pretpostavke što bi važila,
ako ne za precizno definisanje pojma sakupljač tekstova usmene
književnosti, ono barem za njegovo bliže tipološko određenje.
Forma sljedećih pitanja ukazuje na te činjenice.
– Kome je do sada bila jasna semantička granica između
usmene i pisane književnosti?
– Da li je prvi zapisivač usmenoga književnog teksta, neđe
u Mesopotamiji, Egiptu, antičkoj Grčkoj ili drugđe, pristupao
usmenoj pjesmi i priči s vjerničkim strahom i obavezama da dati
tekst ne povrijedi ni ideološki ni estetski ni kompoziciono, ili je,
pak, kao čovjek pismenosti, dakle kao lice više kulture, pronala­
zio u usmenome književnom djelu samo one prostore koji će da
zadovolje njegovu pismenu, tu višu kulturu?
– Može li jedan istorijski narod, crnogorski ili koji drugi,
ponuditi zapisivaču usmenu pjesmu ili priču koja bi bila tipološki
163
Novak Kilibarda
ravna usmenoj pjesmi ili priči prethomerovskoga vremena, ili,
recimo, slovenskoj pjesmi ili priči prethrišćanskoga perioda? Da
li, dakle, jedan istorijski narod poslije hiljadugodišnjega razvitka pisane kulture može imati u devetnaestome vijeku, ili danas,
nepismenoga čovjeka? Je li naš đed koji nije razabirao slova nepismen čovjek, i pored činjenice da su njegovi preci bili kroz
duge vjekove na stalnoj izložbi freskoslikarstva? Onoga slikarstva koje je likovno ispričana literatura koja se čita iz Staroga i
Novoga zavjeta. Da li su grafički nepismene generacije naših
predaka ostajale po strani od svih vidova kulture koja eksplicira
pismenošću?
– Da li se može govoriti o tipu pjesničke nepismenosti koji
bi objašnjavao Starca Miliju i njegova pjesničkoga pretka iz vremena takođe pune zrelosti usmene književnosti koju sintetizuju
jedan Ep o Gilgamešu ili Homerovi spjevovi, na primjer?
– Znače li intervencije Vuka Karadžića, Njegoša i prvoga
zapisivača homerske poezije, koje su činjene tokom prenosa usmenosti u pisanost, stvarno mijenjanje usmenoga teksta, ili su
to pak izmjene što su se inače mogle dogoditi tome tekstu na
njegovu prirodnom putu kroz prostor i vrijeme?
– Da li bliže određenje toga prirodnoga puta, kako se
uslovno može nazvati usmena egzistencija književnoga djela,
podrazumijeva odgovor na postavljena pitanja, kao i na mnoga
druga još koja se mogu postaviti kad se govori o zapisivačima
usmene književnosti?
Na raskršću postavljenih pitanja treba osmotriti pravce
Njegoševa rada na sakupljanju usmenih pjesama za Ogledalo
srpsko i za Vukovu zbirku.
Za Vuka je dobavljao pjesnike-pjevače na Cetinje i
određivao pisare da od njih pjesme zapisuju, a prilikom izbora pjesama za Ogledalo srpsko Njegoš se osvrnuo na svoje
državničke i političke interese. Vladika i gospodar Crne Gore
starao se da u usmenim pjesmama koje nabavlja i objavljuje
164
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
istakne istine o Crnoj Gori koje, po njegovu mišljenju, odgovaraju ideološkim i političkim ciljevima crnogorskoga naroda.
Evo jednoga primjera takvoga Njegoševa odnosa prema usmenoj epskoj poeziji drugoga crnogorskog repertoara.
Njegoš zaobilazi pjesmu Perović Batrić od Đura
Milutinovića, objavljenu u Vukovoj zbirci, a unosi u Ogledalo
njezinu varijantu Osveta Batrića Perovića, ne dajući računa o
tome kako je došao do te pjesme i ko ju je saopštio zapisivaču.
Milutinovićeva pjesma umjetinički uočljivo nadrasta varijantu
za koju se Njegoš odlučio. Zašto se tako odlučio? Ne može se
govoriti o tome da je Njegošu zatajilo umjetničko ośećanje prilikom izbora date pjesme. Njegoš je 1846. godine, kad je objavio Ogledalo srpsko, već bio napisao Luču mikrokozma. Ali,
vrhunskome pjesniku, državniku i političaru nije odgovarala
varijanta iz Vukove zbirke zato što ona otvoreno govori o nemilim odnosima između nahijske Crne Gore i suśednih plemena
koja su pripadala Turskoj. Naime, u pjesmi pjesnika-pjevača
Đura Milutinovića, pjeva se o Crnogorcima koji ne razlikuju
imovinu pravoslavnoga od imovine islamskoga življa i, s druge
strane, govori se o raji koja sarađuje s Turcima. Računajući na
mogućnost da će okolna plemena, kao što su Banjani u kojima
se radnja pjesme događa, jednoga dana pripasti Crnoj Gori, što
se upravo i dogodilo, Njegoš pribavlja pjesmu o smrti Batrića
Perovića u kojoj nema ni riječi o pomenutim odnosima okolnih
plemena s Crnogorcima.
Treba napomenuti da je pjesmu iz Vukove zbirke saopštio
pjesnik-pjevač iz Grahova, dakle s terena preko kojega su
Crnogorci prolazili u Hercegovinu plijena radi. Milutinovićeva
pjesma je odgovarala onim oblastima preko kojih se prelamaju
interesi Turaka i Crnogoraca, kao što Njegoševa varijanta iz
Ogledala odgovara samo nahijskoj Crnoj Gori koju kontroliše
teokratska vlast cetinjskih vladika. Prema tome, Njegoš je priba­
vio pjesmu za Ogledalo kakva je jedino i mogla biti prihvaćena
165
Novak Kilibarda
u Crnoj Gori. Ne treba ispustiti iz vida ni mogućnost Njegoševa
redakcijskoga upliva u tekst pjesme koji je unio u ideološko-politički usmjereno Ogledalo srpsko. A trebalo bi odgovoriti
i na pitanje da li je Njegoš i izborom pjesme i mogućim intervencijama u tekstu činio išta drugo što implicite nije verifikovala kolektivna svijest Crnogoraca čiji su interesi tako jasno
naglašeni u pjesmi Osveta Batrića Perovića. Da li se, dakle, splet
Njegoševih odnosa prema drugoj pjesmi kreće onim prirodnim
putem usmene poezije koji je istaknut u uvodnoj napomeni ovoga teksta? Odista, nije svakome dozvoljeno što i Jupiteru!
Njegošu je nesumnjivo jako bilo stalo da potomstvo čita
Ogledalo srpsko ne samo kao ideološku čitanku, nego i kao lektiru iz koje je izronio Gorski vijenac i druga njegova djela s
tematikom iz crnogorske istorije. Već sasvim ostvareni pjesnik,
koji iza sebe ima Luču mikrokozma, i koji je već uzeo pero da
piše Gorski vijenac, mogao je, kad je sastavljao Ogledalo, da
pravilno prosudi da će za njegovu književnu budućnost imati
velikoga značaja činjenica da izrastanje djela iz crnogorske
usmene književnosti znači izrastanje toga djela iz svoga prirodnoga korijena. Čitalac Homera i Slova o polku Igorovu, i
djelimično prevodilac tih spjevova, Vladika Rade, znao je šta se
u razvijenome svijetu misli o jezičkoj i motivskoj ucijepljenosti
književnih djela u biće naroda kojemu pripadaju.
Jedan napomena u Ogledalu srpskom pokazuje da je
Njegoš ponekad bio jednako zainteresovan za izvjesne usmene
epske pjesme i kao gospodar Crne Gore i kao pjesnik Gorskoga
vijenca. Evo te napomene: „Od 1510. do 1702. godine od svih
crnogorskih bojevah koji su se u ove gotovo dvije stotine godinah događali, nikakve pjesme nemamo koja bi od tih bojevah
nama što opjevala, premda se mnoga mjesta i dan današnji u
Crnoj Gori znaju na koja su Turci gomilama ginuli...“
Pjesme za kojima žali Njegoš bile su potrebne njemu,
državniku koji nastoji da ukaže na neprekinutu crnogorsku borbu
166
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
protiv Turaka, na narodni otpor koji je bio, u većoj ili manjoj
mjeri, evidentan za vrijeme sukoba između Mlečana i Turaka na
crnogorskoj teritoriji XVI i XVII vijeka. Iste te pjesme bile su
mu potrebne i kao književniku koji u Gorskome vijencu govori
o bici na Vrtijeljci i Baju Pivlajninu, vitezu te bitke, koji će se
pominjati „dok svijeta traje“. Dakle, Njegošu je bilo potrebno
da usmeno predanje i usmena poezija potvrđuju istorijsko-dokumentarnu podlogu jednoga lokalnoga sižea u Gorskom vijencu,
kakvo je četvrto Kolo koje Baja Pivljanina uznosi u obilićevske
visine. Riječju, Njegoš ne traži stamenijega svjedoka no što
je usmena poezija za svoje sudove o crnogorskoj boračkoj
prošlosti koje iskazuje i kao državnik i kao pjesnik. Čak i kao
dinast Petrović kojemu je osobito značajno da potvrdi crnogorsku državnost i ukazivanjem na narodni otpor koji se iskazivao u
vrijeme od pada Zete pod Turke do početka XVIII vijeka. Prema
tome, Njegoševo žaljenje što nema pjesama o značajnim borbama Crnogoraca protiv Turaka otkriva napor koji je on uložio
prilikom pribavljanja pjesama za Ogledalo i ideološki smjer koji
je na tom putu slijedio. Ko zna kakve je, možda, umjetnički suvisle pjesme Njegoš zaobišao opredjeljujući se za deseteračke
hronike kakvih je dosta među pjesmama Ogledala srpskoga,
ideološko-politički usmjerene antologije pjesama drugoga
crnogorskoga repertoara.
Zna se pouzdano da je Njegoševo Ogledalo srpsko bila
vrlo popularna knjiga u Crnoj Gori, toliko popularna da su njezini primjerci dostizali zapaženu cijenu. Posljedice takve popularnosti bile su očigledno negativne za prirodni tok usmene poezije
u Crnoj Gori. Ogledalo je jednostavno inaugurisalo jedne istine
koje su preśekle dalje mijenjanje narodnih pjesama koje je objavio Njegoš. Pjesme bi se nesumnjivo mijenjale shodno prirodi
usmene poezije, što znači da bi mogle kasnije biti zapisane u
boljem svom obliku. Zahvaljujući knjigama Sima Milutinovića
i, osobito, Vuka Karadžića, sakupljački rad je već bio dobio
167
Novak Kilibarda
društvenu cijenu, pa zato pjesme, koje su se čule od guslara po
Crnoj Gori, jamačno kasnije ne bi ostale nepoznate. Ne samo
što je Ogledalo srpsko preśeklo dalji kreativni put tih pjesama,
nego je i paralisalo mogućnost nepismenih guslara da dalje mijenjaju varijante s tematikom koju obrađuju pjesme iz Ogledala. Veliki autoritet Vladike Rada jednostavno je uspostavio istine u koje treba da se vjeruje kao u aksiomatičnu vrijednost.
Tako se formirao psihološki činilac koji je od guslara tražio da
se priklanja istinama koje je vaspostavio Gospodar, vladika i
pjesnik Gorskoga vijenca. Interakcijske veze slušalačke publike
i guslara bile su takvoga intenziteta da nije bilo nikakve druge
mogućnosti da se jedan događaj osmisli drugačije nego što ga je
osmislio Njegoš. Kao što je to istaknuto u njegošologiji, Gorski vijenac je snažno uticao na usmenu junačku epiku u Crnoj
Gori, iako njegov deseterac nije pitak za guslarski recitativ, kako
je prikladan uobičajeni deseterački stih hroničarske pjesme bez
misaonih zgušnjenja. Tako Njegoševo Ogledalo srpsko predstvalja netipičan događaj u istoriji usmene poezije Crne Gore.
Svaki sakupljač djela usmene književnosti kod jugoslovenskih naroda u XIX vijeku iskazuje se više u svojim
specifičnostima, nego u pripadnosti istoj kategoriji koja bi se
dala definisati s ideološke, psihološke i književne strane. Zato u
procesu istraživanja sakupljačkoga korpusa jednoga zapisivača
usmenih pjesama treba prvo rasvijetliti sve profile datoga
sakupljača. Motivi koji regulišu odnos sakupljača prema tekstu
što ga zapisuje lako će pokazati da li sakupljač čini nasilje nad
pjesmom ili plovi maticom prirodnoga toka usmene poezije.
Vuk Karadžić razlikuje se od svih drugih sakupljača zato što
su njegove intervencije bile usaglašene s prirodom teksta koji
zapisuje. Priroda usmene poezije povjerila je Vuku mandat da
tako radi.
168
SAZRIJEVANJE EPSKE LEGENDE
O NIKCU OD ROVINA
Pjesme iz drugoga epskog usmenog repertoara crnogorskoga, objavljene u Njegoševu Ogledalu srpskome, Sinovi
Obilića i Smrt Nikca od Rovina, upadljivo se razlikuju od ostalih
pjesama o Nikcu Tomanoviću koje su integralni dio hroničarsko-reporterske pjevanije, u kojoj se „sadržava istorija ovoga naroda“. Njegoševa napomena u predisloviju Ogledala da „poezija
na nekim mjestima ponešto uveličava podvige Crnogoracah“
najviše se odnosi na te dvije pjesme. Uočavajući u njima suprematiju epskih podviga Nikca od Rovina nad svim opjevanim
podvizima u crnogorskim pjesmama koje je unio u Ogledalo,
Njegoš je konstatovao da je Nikac „najslavniji vitez crnogorski“. Njegoš nije raspolagao dokazima, kao što ni istorijska nauka ne raspolaže, da je Nikac svojim stvarnim podvizima prošao
mimo sve istorijske junake crnogorske koje je opjevala usmena
epika, da bi pridjevom najslavniji definisao istorijsko značenje
cuckoga harambaše Nikca Tomanovića.
Odgovor na pitanje kako se zasnivala epska slava Nikca
od Rovina jeste uslov za rješenje problema zašto se pomenute
pjesme razlikuju od ostalih pjesama o Nikcu, odnosno od svih
pjesama drugoga epskog repertoara koji tematski obuhvata XVIII
vijek i prvu polovinu XIX vijeka? Odgovor na ta pitanja otežan
je činjenicom da nauka raspolaže samo oskudnim podacima o
istorijskom Nikcu. Zna se samo toliko da je Nikac Tomanović
nekoliko puta pregovarao kao izaslanik vladike crnogorskoga s
Ahmet-pašom, ćehajom bosanskoga vezira Mehmed-paše koji
169
Novak Kilibarda
je s jakim snagama krenuo na Crnu Goru, ali ništa se konkretno
ne zna o ulozi Nikca u borbama koje su vođene, kao što je ona
na Čevskim Ublima 1756. godine. Zbog nedostatka istorijskih
izvora valja pozvati u pomoć narodnu tradiciju da bi se našao
odgovor na postavljena pitanja. A treba pokloniti pažnju samo
onim narodnim predanjima koja se nijesu razvila pod uticajem
usmenih pjesama i koja svojim oblikom ubjeđuju da su bliska
istorijskoj istini.
Usmena epika u internacionalnome smislu pokazuje da
stožer oko kojega pjesnička mašta akumulira legendarne naslage mora biti postavljen, ili bar nagoviješten, prije smrti opjevanoga lica. Postojala su dva uslova da prvi junački podvig
Nikca Tomanovića, koji nije mogao da prelazi granice standardnoga crnogorskog junaštva za koje se interesuje usmena guslarska pjesma, bude mnogo više primijećen nego isti takav podvig
kojega drugoga junaka, njegova savremenika. Junačko porijeklo
Nikčevo (poticao je iz kuće opjevanoga junaka Vuka Tomanovića)
i neobičan biljeg koji je imao na desnome oku, predstavljali su
uočljive karakteristike po kojima je Nikca lako bilo prepoznati.
To je onaj junak od junaka što ima krvav biljeg na oku! Tako su
se ta dva sudbinska uslova međusobno dopunjavala.
Nikčevi savremenici koji su po biljezima zaključivali o
sudbini ljudi i koji su znali iz epske lektire da su i najslavniji junaci – Miloš Obilić i Zmaj-ognjeni Vuk, imali biljege kao znake
neprośečnosti i neobičnosti, imali su psihološku mogućnost da
saznaju pjesmu i priču o Nikcu kao junaku koji je dostojan epske
slave. Čim je Nikac Tomanović počeo da se ogleda u boračkim
i pljenidbenim okršajima, pružio je pjesmi i priči svoj miraz
neobičnosti.
Uz Nikčevo junačko porijeklo i krvav biljeg na njegovu
oku, i nizak njegov rast pretvorio se u izuzetnu njegovu prepoznatljivost. Narodna tradicija ovako opisuje Nikca od Rovina:
„Maloga rasta, preko pojasa tanak a u ramenima širok, velike
170
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
glave, crnijeh očiju s neizdržljivim pogledom, na desnom oku mu
je krvav biljeg, neugledna lica, velikijeh brkova koje je za vrat
vezivao kad je putovao, velikih nakostriješenijeh obrvica, tankih
nogu i tankoga dugoga vrata.“ Dva uslova za početak epske
popu­larnosti – junačko porijeklo i krvav biljeg na oku, uslovili
su da narod iskoristi i Nikčev „mali rast“ kao pogodno sredstvo
za isticanje njegove junačke superiornosti. Tako je psihološki
uslovljena namjera da se ukazuje na Nikčevu superiornost kroz
veličanje junaka koji nije naočit, koji nema junački fis. Populari­
sanje podviga takvoga junaka sadržavalo je i ironično pitanje
koje se upućuje Turcima: Šta bi bilo od vas, Turci, da je ovaj
junak kao neki od starih vitezova – Miloš, Marko, Momčilo,
Relja, Ognjeni Vuk?! Taj ironični glas jasno se čuje u pjesmi
Sinovi Obilića, u kojoj je opjevano i najveće Nikčevo junaštvo,
obilićevski podvig. Kaže se:
Među sobom govorili Turci.
„Ala more, negledna junaka,
ali strašna u junaka brka,
strašnijeh mu tokah na prsima!“
S istoga izvora potiče i narodna priča da je najsilniji turski
junak Nikšića, Babić Jakšar, tražio vjeru od Nikca da dođe u
njegovu kolibu da bi vidio kakav izgleda taj glasoviti junak od
Rovina. Babić, za koga legenda veli da je bio neobično krupan
jer ga je majka dojila tokom pet godina, nije mogao da vjeruje
da silna i neobična junaštva čini nečemuran čovjek. Mora da su
i pričalac i slušaoci ośećali silno zadovoljstvo kad su zamišljali
gaziju Jakšara koju svu boračku svitu Nikšića upoznaje kakav
ih junak drži u teškome strahu. Legenda veli da je ovako Jakšar
zborio: „Vi, Turci, mislite da je Nikac ko planina Lisac, a tako
mi paći turske vjere, koliki je i kakav je Nikac – pojela bi ga
mačka po večeri!“
171
Novak Kilibarda
Može se navesti više primjera iz istorije Crne Gore koji
pokazuju da narod koji je mnogo cijenio junačko obličje i fis
muški zna i da pokloni izuzetnu pažnju junacima prośečnoga izgleda i da tako osobinu koja se u svakodnevnome životu smatra nedostatkom, pretvori u neobičan kvalitet koji koristi kao
sredstvo za psihološki obračun s neprijateljem. Evo jednoga
opštepoznatoga primjera. Poznati crnogorski junak iz doba kra­
lja Nikole I, Novak Ramov Jovović, bio je neosporno energičan
borac i poznati zažetnik, jednako u pljenidbi i na ratištu, ali i
zbog svoga vrlo prośečnoga izgleda bio je primijećen. Nedorastao junačkim fisovima, a niko ga od fisova ne dostiže u
junaštvu! Postoji priča o scenama koje je doživljavao u susretu
s ljudima koji nijesu mogli povjerovati da je tako neveličak Novak Ramov, čuveni junak.
Najuspjelije književno zaokruženje narodne idejno-političke tematike da svojim malim predstavnikom pobjeđuje
glomaznoga protivnika dao je Stefan Mitrov Ljubiša u Kanjošu
Macedonoviću. Izvorište te pojave može se tražiti u mitološkim
slojevima svijesti, jer u bajkama najmađi brat ili neko do tada
sasvim neprimijećen, izvrši, gotovo uvijek, najveće podvige ili
riješi kakav problem.
Psihološki je opravdana pretpostavka da je Nikac svoj
nečemurni izgled uspješno kompenzovao u junaštvu. Kad je
prvi Nikčev podvig, koji tradicija vezuje za pljenidbu, privukao
pažnju naglašeniju od prośečne, svaki sljedeći podvig toga junaka značio je i opravdanje jednom stečene prednosti, svjesno
opravdanje stečenoga glasa. Poslije prvoga talasa iznenađenja i
popularnosti, junak iz Rovina postao je zatočenik svoje slave,
ličnost koja poistovjećuje svoje dalje egzistiranje s dokaziva­
njem kvaliteta koji su javno prihvaćeni i priznati. Poslužićemo
se i ovđe primjerima iz istorije Crne Gore, kao stvarnim
činjenicama, da bismo ukazali na svjesno nastojanje junaka da
održe stečenu slavu. Prvi podvig Ćetka Pejova, o kome Nikola I
172
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
pjeva u Banjanskome kolu, odjeknuo je kao iznenađenje. Bilo
je čudo da podvig koji je rezervisan za junačke sojeviće izvrši
momak koji to nije. A kad je Ćetko Pejov svojim prvim podvigom prolomio tvrdu opnu porodične anonimnosti, uskočio je
on u psihološku atmosferu koja ga je opredjeljivala na podvige
da bi s mukom stečeni glas sačuvao po svaku cijenu. Nije se
imalo kud nazad, trebalo je ići u puni rizik, jer bi u protivnome
prvi neuspjeh označio korekciju narodnoga ubjeđenja da se desilo nešto neobično. Nikola I u pomenutome Kolu pominje sve
junake iz Banjana, ali naglašava da je Ćetko pośekao najviše
turskih glava, više i od junaka koji su imali porodičnu junačku
tradiciju. Kaže:
Ćetko Pejov ponaveće
otkinuo glava što je.
Nikac od Rovina nije bio u prilici da probija opnu porodične
anonimnosti, nego je samo na glas svoje junačke kuće nadovezao
svoju neobičnost i postarao se da opravda narodno ubjeđenje da
je neobičan junak okom pogledati. Međutim, kompenzovanje
jednoga nedostatka vršio je, u stvari, na isti način kao i Novak
Ramov i Ćetko Pejov.
Nikac Tomanović bio je krajišnik u pravome smislu. Od
njegovih Cuca niti je bila daleko turska teritorija ni latinsko primorje. Kao harambaša čete kojoj je plijen izvor prihoda i iskaz
junaštva bio je upućen na široke stočarske oblasti – Rudine,
Grahovo i Banjane, u kojima nije bilo stajaćega islamizovanog
življa i kroz koje su vodili putevi za Nikšić iz pravca Hercegovine. Imao je tako vrlo povoljan teren da presrijeće turske namjernike koji saobraćaju tim pravcem. Jednako je plijenio tursku
stoku na pasištima i trgovačke i svatovske prolaze. Najvažniji
put, koji je išao iz pravca Gacka preko Duge i Nikšića za Spuž,
Podgoricu i Skadar, kojim su najviše prolazile vojske i karavani,
173
Novak Kilibarda
bio je izvan oblasti kroz koju se kretao harambaša iz Rovina.
Postojeće pjesme govore samo o Nikčevu četovanju preko Grahova, Banjana i dviju Rudina, Nikšićke i Oputne. I Njegoš u
Svobodijadi ističe Nikca kao krajišnika koji se razlikuje od junaka koji su živjeli dublje u unutrašnjosti Katunske nahije. Nikac
onđe kaže:
A ja stojim na krajini,
vješt sam ratu i krvljenju
i poganskoj turskoj ćudi.
Riječju, povoljni geografski položaj omogućio je Nikcu
od Rovina da preduzima češće podvige kako bi stalno opravdavao ubjeđenje da je on prvi među katunskim harambašama.
Iako je čobanovanje u crnogorskoj hroničarskoj epici
priznato kao svakodnevno zanimanje koje je dostojno junaka, ipak je samo Nikac od Rovina postojani junak-čobanin.
Sintetička slika njegova čobanovstva, kao zanimanja kome se on
uvijek vraća, nalazi se u pjesmi Sinovi Obilića, u kojoj je Nikac,
uz Njegoševu pomoć, prerastao u legendu. Naslov koji je Njegoš
dao toj pjesmi to posebno potvrđuje. Poslije oblićevskoga podviga u boju s Ćehaj-pašom na Čevskim Ublima, najlegendarnijega podviga u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara,
podviga koji je, po pjesmi, riješio ishod boja, Nikac se opet
vraća svojim torovima:
Ponesoše Nikca u Dobrotu,
te se vida za godinu danah.
I soko se Nikac izliječi,
i eto ga opet kod ovacah
na Izvore i Kobilje Dole.
174
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Nikac, kao i mnogi junaci iz crnogorskih pjesama sa starijom tematikom, jeste junak od određenoga mjesta koje je toliko
sraslo s njegovom ličnošću da čini sastavni dio njegova imena.
On je Nikac od Rovina, kao što je Marko od Prilepa, Relja od
Pazara, Novak od Romanije, od Senja Ivane, Tale od Orašca i
dr. Tako se iz pjesama o Nikcu od Rovina čuju posljednji akordi
vremena kad je svaki poznati vitez bio od nekoga mjesta.
Cuckome selu Rovine nije bilo teško da u pjesmama
o svome domorocu Nikcu poprimi ulogu srednjovjekovnih
utvrđenja iz epike s tematikom iz starih i srednjih vremena, kako
bi rekao Vuk. Rovine su i prije Nikca imale opjevanoga junaka
Vuka Tomanovića, i prije Nikca Rovine su bile junačko polazište.
Prema tome, i Rovine su dio epskoga miraza koji je Nikac naslijedio. Karakteristike – junak od junaka s krvavim biljegom na
oku, dopunjene su podatkom – junak od Rovina. Tako su dvije
naglašeno epske privilegije junaka iz pjesama sa starijom tematikom – mjesto stanovanja koje je čuveno i znamenje bez kojega
se ne spominje junak, postale osnov za uobličavanje kompletne
fizionomije epskoga lika Nikca od Rovina i pretpostavka da se
psihološke i etičke dimenzije opjevane ličnosti ponavljaju kao
konstantna kategorija u svakoj pjesmi. Da se epska ličnost jednako imenuje u svakoj prilici.
Nezaobilazno je pitanje kako su pjesnici-pjevači koji
su dobro poznavali epsku usmenu lektiru u kojoj su opjevani
vitezovi, sve junaci u srmi i zlatu, prihvatili čobanovanje kao
dostojnu epsku temu i kao zanimanje „najslavnijega viteza
crnogorskoga“, kako je Njegoš nazvao Nikca od Rovina. Iako
je stočarstvo bilo osnovna grana privređivanja svih žitelja Crne
Gore, ne bi se taj svakodnevni seljački posao mogao prihvatiti
u epici kao zanimanje dostojno viteštva da se neprijatelj s kojim
je vođena „borba neprestana“ nije bavio istim zanimanjem. U
unutrašnjosti Turskoga Carstva, onđe đe su bila bezbjedna turska imanja, sluge i raja obavljali su zemljoradničke i stočarske
175
Novak Kilibarda
poslove. Begovi, age i istaknuti ratnici nijesu imali potrebe da
se angažuju oko čuvanja stada na svojim imanjima, jer su im ta
imanja bila sasvim bezbjedna, pa se zemljoradnički i stočarski
posao prepuštao slugama. Međutim, najpoznatiji junaci turskih gradova na crnogorskoj granici najčešće su iskazivali svoje junačke sposobnosti u stalnoj odbrani svojih stada, osobito
nikšićki turci, odnosno islamizovani Crnogorci koje usmena
pjesma stalno naziva Turcima, koji su držali prostrane pašnjake
na teritoriji svoga kapetanstva. I najpoznatiji nikšićki junaci,
kad ne bi bili na carevoj vojsci, provodili su najviše vremena s
čobanima svoje stoke. Nijesu se smjeli odvajati od svojih stada
po Krnovu i Rudinama, jer se trebalo ponijeti s najvećim junacima iz Katunske nahije, bezvodne i krševite oblasti, za vrijeme
sušnih, gladnih i ratovitih godina pribavljali su najviše sredstva
za život plijenom stoke s turske teritorije. Prema tome, činjenica
da i Turci iskazuju junaštvo u odbrani stada i da protivnička
strana smatra da se može pokazati junaštvo u odbrani i plijenu
stoke, uslovila je da se čobanska pružina (previjača), torovi i
čobanovanje sliju u epski podijum za junačko djelovanje i
slavnoga viteza od Rovina, Nikca Tomanovića. Čobanovanje i
pružina dobili su u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara ulogu koju su u pjesmama sa starijom tematikom imali
utvrđeni dvorci i carske službe.
Samo čobanovanje kao specifična epska kategorija koja je
uspostavljena u crnogorskim hroničarskim pjesmama moglo je
da utiče na usmene epske pjesme koje ne pjevaju o događajima
iz crnogorske istorije od početka XVIII do sredine XIX vijeka. Taj uticaj je očigledan i u Podrugovićevoj pjesmi Ženidba
Dušanova. Čobanovanje kao priznato zanimanje epskih junaka
u crnogorskim pjesmama poslužilo je Tešanu Podrugoviću za
građenje epskoga lika Miloša Vojinovića. U pjesmama o ženidbi
cara Dušana koje se nalaze u Erlangenskom rukopisu i u zbornicima bugarštica svatovske podvige čine Marko Kraljević i
176
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
vojvoda Janko, a onđe nema ni traga od čobanina-viteza, kakav
je carev sestrić – Miloš Vojinović, u Tešanovoj pjesmi. U pjesmi
Andrije Kačića Miošića, u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga, Sekula koji izvršava podvige uime svoga ujaka Sibinjanin Janka nije dat kao čobanin, nego kao junak koji samo oblači
čobansko odijelo da bi se prerušio, kamuflirao. Dakle i kod
Kačića, koji je odlično poznavao usmenu epiku koja se razvila
na jeziku kojim je on govorio, nema traga o čobaninu-vitezu.
Miloš čobanin, koji nagovještava Podrugovićeva čobanina
Miloša, javlja se prvi put, koliko se to zna, u pjesmi koju je iz
primorskih rukopisa, što znači s današnjih terena Crne Gore, objavio Stojan Novaković. To je pjesma po svome postanku starija
od Podrugovićeve, a objavljena je tek 1879. godine. Usvajajući
ubjedljivu pretpostavku Vladana Nedića da je ta pjesma iz poznoga XVIII vijeka, može se zaključiti da je pjesma o čobaninu-vitezu mogla nastati pod uticajem crnogorskih pjesama u kojima
se čobanovanje priznaje kao dostojno zanimanje junaka u ovoj
pjesmi, ali još se ośeća pjesnikova namjera da pokaže kako je
Miloš nešto više od čobanina. Miloš se u toj pjesmi s Crnogorskoga primorja ponaša kao čovjek od vlasti. On naređuje slugama i prijeti im teškim kaznama ako ne sačuvaju stado dokle je
on odsutan. Veli:
Čuvajte mi biele ovce moje!
To li bi mi poginula koja,
kunem vam se tvrdom vjerom svojom,
biću vas drvenom batinom
dokle ću vas mrce učiniti!
Tešan Podrugović je, prerađujući pjesmu, priznao
čobanovanje kao zanimanje kojim se može baviti ne samo
običan plemić, nego i sestrić carev. Tešanov Miloš Vojinović
stvarno čuva ovce na Šari planini i stara se o njima kao i svaki
177
Novak Kilibarda
čobanin. Obavlja najjednostavnije čobanske poslove (rano ustaje kad se jagnje ovce) i obraća se čobanima kao svojoj braći kad
ih moli da mu sačuvaju stado dok se on ne vrati iz carevih svatova. Kaže:
O čobani, moja braćo draga,
ova knjiga jest od dvora moga:
stara mi je na umoru majka,
pak me zove da me blagoslovi,
da na mene kletva ne ostane.
Vi čuvajte po planini ovce
dok ja odem i natrag se vratim.
I u pjesmama o Nikcu i u Tešanovoj pjesmi Ženidba
Dušanova pominje se jedna ista čobanska osobina – i Miloša i
Nikca prevario je san kad je to zapletu radnje u pjesmi trebalo.
Nesumnjivo je da su crnogorske pjesme drugoga repertoara otvorile prostor hajduku-pjesniku iz Kazanaca, Tešanu Podrugoviću,
da zamisli najsjajnijega srednjovjekovnoga viteza, i još careva
sestrića, kao čobanina sa Šare planine. Iako pjesme o crnogorskome pljenidbenom četovanju nijesu imale pogodan teren za
prostore na kojima se to četovanje izvodilo, kome pripadaju i
Tešanovi Kazanci, rođeni pjesnik, i kasniji hajduk, morao je imati
sluha za čobanovanje kao epsku tematiku. Poznato je da je Tešan
dobro poznavao i nahijsku Crnu Goru i primorje s kojim je trgovao
prije no se odmetnuo u hajduke. Tešanova pjesma Pop Crnogorac
i Vuk Koprivica obrađuje doslovno tematiku drugoga repertoara
crnogorskih epskih pjesama. Riječju, obadvije varijante u kojima
se govori o čobaninu-junaku, jednu zapisao Stojan Novaković, a
drugu Vuk Karadžić, potiču iz krajeva do kojih se mogao prostirati glas o čobanovanju kao zanimanju poznatih junaka.
Oformljeni epski personalitet Nikca od Rovina predstavlja
prvi stadijum u formiranju legendarnoga lika koji se pokazao
178
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
u pjesmama Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. Ti detalji
ispunjavaju epski curriculum vitae Nikca od Rovina. On je
harambaša, džeferdar mu je glavno oružje (kao junak nevelike
fizičke snage zaobilazi nož i sablju), razgovara s puškom kao
s glavnom svojom uzdanicom, strijeljanje iz puške usavršio je
do nepogrešivosti, nikad ne strahuje da će ga prevariti oko kad
nišani, plaši se samo da mu ne zataji barut! Nikac ima određeno
društvo kao harambaša, ali uvijek on izvrši ono što nije kapac da
uradi ko drugi u četi negovoj. Obavezno sveti ne samo poginule
svoje drugove, nego i zaplijenjenu stoku i psa koga su mu ubili
Turci. Nikac je hitar te stalno odmiče pred četom. Od znakova
otmjenijega i bogatijega života nema ništa osim sjajne toke i bistri džeferdar. Turcima ulijeva strah više od skupno svih junaka
svoje družine. Nikac zna da pregovara s Turcima (što je i istorijska istina) kad se za to ukaže potreba. Nastoji da se domogne
plijena kad gođ može i pravedno ga dijeli sa svojim saborcima.
Nikac se uvijek vraća svojim ovcama i svojim Rovinama. Nikac je uvijek uzbuđen pred okršaj jer je zarobljenik svoje slave.
Ośeća strah kao i svaki živi čovjek, ali više se boji da ne izgubi stečeni glas svoje slave nego život. Ovako se obraća svome
džeferdaru:
Tanka puško, moj uzdani druže...
Ako bi me, puško, prevarila,
te mi ne bi oganj prihvatila,
okudiće i mene i tebe:
loša puška u rđave ruke!
Ako li me ne bi prevarila,
no bih s tobom ubio Turčina,
pohvaliće i mene i tebe:
dobra puška u dobra junaka!
179
Novak Kilibarda
Oformljena junakova epska biografija u pjesmama koje
ne izlaze iz okvira hroničarske deseteračke povjesnice crnogorske predstavlja materijal za izgadnju legendarnoga lika u pjesmama Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. Stvaranje novih
pjesama o već izgrađenim epskim likovima bitno se razlikovalo
od stvaranja pjesama o podvigu junaka čije osobine ne poznaju
slušaoci kojim je pjesma namijenjena. Sva novonastala pjesma o
ličnosti koja je imala izgrađen epski personalitet govori samo o
jednome događaju iz epskoga djelokruga te ličnosti, ali ne donosi
ništa suštinski novo o glavnim karakteristikama te ličnosti, onim
osobinama zbog kojih je to lice uljeglo u epiku. Tako su i pjesme
Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina izgrađene od poznatoga
epskog materijala o Nikcu, to su pjesme o epskome Nikcu, a ne
o istorijskome Nikcu, kakve su, u stvari, druge pjeme o njemu
koje govore o stvarnim događajima. Te dvije pjesme su legende
o poznatoj epskoj ličnosti. Istorijske događaje o kojima pjevaju
prilagodili su pjesnici već stvorenome epskom liku Nikca od
Rovina, pa su događaji poslužili samo kao ispit na kome treba da
se zajedno pokažu sve osobine junakove koje su bile mozaično
razmještene u pjesmama o njegovim ranijim junaštvima. Junak
je doveden u novu situaciju da se u svjetlosti novoga podviga
sintetično iskažu njegove osobine.
O Nikčevu tzv. obilićevskome podvigu istorija nema podataka. I Njegoš, koji je bio odmaknut od opjevanoga događaja
jedva sedamdesetak godina, kad u Svobodijadi pjeva o Nikcu,
ne oslanja se na podatke, nego na legendu. On u petoj pjesmi
Svobodijade kaže da je okršaj s vojskom Ćehaj-paše bio ubrzo
poslije smrti vladike Danila, dakle, neposredno poslije 1735. godine, a u Ogledalu Njegoš za taj događaj kaže da je bio 1750.
godine. U Svobodijadi kaže da je borba bila na Cuckim Ublima,
a u pjesmi koju je unio u Ogledalo pominju se kao razbojište ne
Cucka nego Čevska Ubla. Istorijski izvori pokazuju da je boj
između Crnogoraca i turske vojske koju je predvodio Ahmet180
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
-paša, ćehaja travničkoga vezira Mehmed-paše, po činu u
narodu nazvan Ćehaj-paša, bio je 1756. godine, dok ništa ne govore o obilićevskome podvigu Nikca Tomanovića iz Rovina. O
Nikčevu podvigu koji je opjevan u pjesmi Smrt Nikca od Rovina,
naime o traženju harača od grada Nikšića od strane harambaše
Nikca, u istorijskim dokumentima nema ni pomena, odnosno o
tome kao istorijskoj činjenici ne može biti ni govora. Može taman onoliko koliko se o Miloševu podvigu na Kosovu može
govoriti kao o istorijskoj činjenici! Očigledno je da pjesma Sinovi Obilića mora da se oslanja na Nikčevo pokazano junaštvo u
borbi s vojskom Ćehaj-paše, a pjesma o smrti Nikčevoj slaže se
s istorijom samo utoliko što govori da je harambaša od Rovina
poginuo u sukobu s nikšićkim Turcima braneći svoje torine u
Nenadi planini. Možda je tačno i śećanje u pjesmi da su Turci na
prepad osvojili ostarjeloga harambašu-čobanina koristeći njegovu neslogu sa smjesnicima, odnosno sporednicima, a to su
čobani koji su naporedo s Nikcem pasli stada po Nenadi zelenoj
planini. Koje su sve ličnosti pomogle Nikcu i je li ih uošte bilo,
kao i koliko je Nikšićana napalo Nikca, istoriji nije poznato. Ono
što se sačuvalo u usmenoj tradiciji uglavnom je sve preuzeto iz
pjesme. Pjesma koju je Njegoš unio u Ogledalo srpsko 1846.
godine, u antologiju koja je bila neobično popularna u Crnoj
Gori, prihvaćena je kao istina. Pjesma, nad kojom je Njegoš,
državnik i vladika učinio posljednju redakciju, svojim ulaskom
u kolektivnu svijest crnogorsku potrla je i ona śećanja na stvarne
događaje koji su se mogli izvjesno prenositi kroz prostor i vrijeme. Može se reći da je Njegoš, kao vladar i pjesnik, Ogledalom srpskim uspostavio istine u koje treba narod da vjeruje, pa je
Ogledalo umnogome zamijenilo ranija pojedinačna vjerovanja i
ubjeđenja.
Sjajna pobjeda Crnogoraca nad velikom turskom vojskom
(oko 20.000 bašibozuka) i smrt Ćehaj-paše (pretpostavlja se da
je izdahnuo od zadobijenih rana na putu bježanije za Travnik)
181
Novak Kilibarda
bio je događaj koji je otvorio prostor za slobodu pjesnikove
mašte. Poslije krvavoga Ćuprilićeva prolaska kroz Crnu Goru
1714. godine, i poslije sukoba s islamizovanim Crnogorcima,
svaki vojni uspjeh obračuna s proturskim raspoloženjima u
okolini, kao i svaki vojni uspjeh udruženih Crnogoraca protiv
Turske, morao je biti proslavljen prvjenstveno kao dokaz sloge
i boračkoga jedinstva plemenske i bratstveničke Crne Gore.
Prema tome, usmeni pjesnik je imao psihološku mogućnost da
veliča podvige koji su pokazani u borbama mnogo više nego
podvige crnogorskih četa koje su uobičajeno upadale na tursku
teritoriju i često remetile oficijelne odnose Cetinja i Turske, ili,
pak, podvige pojedinaca kad brane svoja imanja od osvetničkih
upada oplijenjenih Turaka. Plemenska ljubomora mnogo se
manje mogla ispoljiti kad je pjesnik-pjevač slavio podvige u kojima su učestvovali svi i od kojih na kraju svi dijele slavu, nego
kad je u pitanju lično junaštvo iz lokalnih okršaja koje je plemenima i bratstvima služilo i za ratničko agonalno nadgornjavanje. Najjasniju sliku plemenske ljubomore nalazimo u pjesmi
Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala. Junak poziva Čevljane
da ne štede svoje živote samo da ne bi Cuce i Bjelice požnjeli
slavu. Tokom najžešćega okršaja suprotstavljenih strana klikuje
čevski prvak Gavrilović Turo:
Ubi Cuca, pośeče Bjelica,
a Čevljani, Čeva ne viđeli!
Slava koju je pojedinac stekao u kolektivnome okršaju
uzbuđivala je i one strane bratstveničke i plemenske svijesti koje
pripadaju kolektivnome biću Crnogoraca, dok je pojedinačno
junaštvo iz lokalnih okršaja izazivalo najviše plemenske strasti i
bratstveničkoga hvalisanja. Priznati epski junak Nikac od Rovina, kao lik s oformljenim epskim personalitetom, bio je najpogodniji junak za ulazak u centar jednoga kolektivnoga okršaja o
182
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
kome je trebalo stvoriti legendarnu pjesmu. On je jedini mogao
da osvjedočeno junačke sposobnosti, koje su priznate mimo
plemenskih granica, nadraste u ovoj pjesmi u onoj mjeri koliko
je kolektivni okršaj narastao po svome značenju pojedinačna i
četno-pljenidbena junaštva.
Činjenica da su Turci u graničnim turskim gradovima
prema Crnoj Gori dobro razumjeli jezik usmene epike imala je
jakoga uticaja na karakter crnogorskih pjesama. Tvorci pjesama,
kao i slušaoci, nastojali su da pjesma pogodi i iznervira neprijatelja. Turske vojske su dolazile i odlazile, a stalni neprijatelj
bio je u komšiluku – u Nikšiću, Spužu, Podgorici, Klobuku, Medunu, Žabljaku i dr. Crnogorci su o svojim junacima pjevali zbog
suśeda, s kojima govore isti jezik, koliko i zbog sebe. Trebalo je
tim okolnim Turcima, kako su ih Crnogorci stalno i uporno nazivali, koji nijesu bili u vojsci Ćehaj-paše na Čevskim Ublima,
pokazati šta se dogodilo od sile travničke u toj bitki. Trebalo je
islamizovanim komšijama predočiti da se lokalni podvizi ratnika na koje su se navikli mogu pokazati kao mnogo značajniji
podvizi kad se ujedine plemena. Takav pjesnikov stav značio
je poruku suśedima Turcima da izbjegavaju jači nasrtaj, što je
imalo i preventivne efekte. Tako je kolektivni obračun s Turcima
uslovio jači uzlet pjesničke mašte nego što se mogao pokazati u
pjesmama o pojedinačnim okršajima. Zahvaljujući najviše pjesmama u kojima su dati uslovi za legendarni krešendo Nikčeva
junaštva, mogao je pjesnik da boj između udruženih Crnogoraca
i vezirske vojske presnuje u legendu i da Nikcu pripiše najveću
čast u crnogorskoj epici – nasljeđivanje začetosti Miloša Obilića!
Proces sazrijevanja dviju pomenutih pjesama o Nikcu
od Rovina trajao je neuporedivo kraće nego proces sazrijevanja pjesama o ličnostima iz starije istorije, iako oba ta pravca
objedinjuje isto polazište. Te pjesme su sazrele u svojim prethodnicama pjesmama i prije nego što su ispjevane. Pjesme o
ličnim Nikčevim podvizima brzo su otvorile prostor za postanak
183
Novak Kilibarda
pjesme o njegovu legendarnome junaštvu zato što je značaj
dobijene bitke hitro nadrastao značaj lokalnoga junaštva. I
lokalno junaštvo i pjesme o njemu pretvorili su se u materijal
za značajnije junaštvo i zreliju pjesmu. Ne može se zamisliti
pjesnik koji bez pripremljenoga terena pretvara jednu istorij­
sku ličnost u legendarnu. I ako pokuša tako nešto, pjesma ne
bi naišla na prijem kod slušalaca. Na primjer, pjesmu o Marku
Kraljeviću u kojoj bi se on pokazao kao Jovan Bećar, kao zavodnik i vrstan ljubavnik, niko ne bi htio da sluša, niti bilo
koju pjesmu o Marku u kojoj ne bi bio Kraljević s topuzom i
na Šarinu, onaj junak koji je već utemeljen u svijesti slušalaca.
Kao što usmena bajka ne bi imala svrhe u kojoj bi najmlađi,
treći, brat bio glup i nesposoban.
Mnoge usmene pjesme u Crnoj Gori, deseteračke, junačke,
ostale su nerazvijene baš stoga što nije bilo uslova da se otvori
prostor za slobodu pjesnikove mašte. Bilo je mašte, ali nije bilo
prostora za njezinu slobodu!
Mihailo Lalić u romanu Ratna sreća dao je ubjedljivu sliku života crnogorske usmene epike drugoga repertoara. Kaže:
„Te su naše pjesme ostale zatočene u tijesnim okvirima sela,
bratstva, ili plemena, kao sužanj u tamnici. Nijesu mogle preći
preko brda, preko rijeke, jer je tamo drugo pleme. Nijesu se
mogle poskitati po narodu, te da budu oslobođene od svjedoka
cjepidlaka i njihove skučorepe strine istine, pa zato nijesu mogle
da dobiju hranljive sokove majke mašte koja jedino uspijeva da
popravi događaje koji su prošli i kad su im svi učesnici odavno
pod zemljom. Pa ne samo što su prostorno bile sapete na dva-tri
dola između potoka, no je i vrijeme tih naših pjesama bilo često
ograničeno. Ako se potomak junačke kuće ne pokaže na istoj
visini, ili ako vlast izgubi, ako ga potisne neko jači, ili ako mu
bližnjika izumre – tim i pjesma o podvigu njegovoga pretka gubi
pravo na opstanak i gasi se u zaboravu. Tako nam je u preuskim
okvirima poezija često uvela prije nego procvjetala.“
184
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Poslije pjesme Sinovi Obilića, u kojoj je junak prerastao
uobičajenu sliku pojedinačnoga junaštva i prešao granicu koju
nijedan drugi junak nije prekoračio u crnogorskome usmenom
pjesništvu, nije se više mogla pojaviti nova pjesma o Nikcu
u onome ranijemu obliku, pjesma koja se samo bavi opisom
običnoga junaštva. Pjesma Sinovi Obilića, u kojoj je Nikac
od Rovina nadrastao legendom svoje junaštvo, verifikovala je
novu istinu o Nikcu od Rovina i preśekla dalje stvaranje pjesama o junaštvu Nikca o kojima se pjevalo prije no mu je priznat
obilićevski podvig. Međutim, pjesma Sinovi Obilića, kao nova
istina, mogla je usloviti karakter pjesme Smrt Nikca od Rovina.
Okršaj u kojemu gine Nikac ne samo što se nije mogao
mjeriti s okršajem na Čevskim Ublima, iz koga je Nikac izašao
kao nasljednik Obilića, nego nije prelazio ni standardne okvire
sukoba u kojima se Nikac toliko puta ogledao i u kojima su ginuli njegovi saborci. Tvorac pjesme Smrt Nikca od Rovina, koji
je nesumnjivo poznavao pjesme s tematikom iz starih vremena,
u kojima slavom ovjenčane ličnosti i neobični junaci ne umiru
smrću prośečnih juanka, morao je da nađe način da Nikčeva smrt
svojom neobičnošću bude različita od uobičajene junačke smrti,
bar koliko podvizi toga junaka koji su već opjevani odskaču od
standardnih podviga takođe opjevanih junaka. Morao je pjesnik
da usvoji ustaljenu epsku kategoriju, ali i da ostane u granicama
istine u doslovnom smislu ništa manje nego što je slijedio istinu
tvorac pjesme Sinovi Obilića.
Na skučenim prostorima Katunske nahije, i Crne Gore
kao cjeline, svakome je bilo poznato kako je Nikac poginuo, a
pjesnik je zato morao da u opisu njegove smrti ostane na realnome tlu. Nije bio odmaknut od događaja nizom vjekova, pa je
morao da sluša i zahtjeve plemenske „strine istine“, kako veli
Mihailo Lalić. Pjesnik-pjevač je bio u vrlo delikatnoj situaciji –
znao je da vitez koji je ponovio podvig Obilića ne može da umre
epskom smrću kao obični crnogorski junak koji brani svoje ovce
185
Novak Kilibarda
od buljuka Turaka što su pošli da plijene a ne da ratuju, a, s druge
strane, znao je da pjesma treba da ostane na ravni istine da bi bila
prihvaćena od slušalaca. Pjesnik-pjevač koji bi dozvolio da Nikac od Rovina umre najobičnijom junačkom smrću napravio bi
epsku banalizaciju uspostavljene i ustaljene navike koja je prešla
u kategoriju poetike usmene guslarske epike. Dakle, pjesnik je
morao da kaže da je Nikac poginuo braneći svoje torine, ali
morao je i da nađe način da se taj događaj predstavi kao čin
koji je dostojan junaka iz pjesme Sinovi Obilića. Pošto pjesnik
nije imao mogućnosti da traži teren za slobodu svoje mašte u
opisu same Nikčeve smri, ostala mu je na raspolaganju samo
mogućnost za nalaženje prostora u povodu turskoga napada na
Nikca od Rovina. Jedino je tu mogao da nađe teren za Nikčevu
junačku ulogu u kojoj će da zablista iznad svih junaka crnogorske usmene epike i da na taj način produži Nikčev legendarni
podvig iz pjesme Sinovi Obilića, na koji ga je obavezivala nova
istina o Nikcu. Pjesnikovu slobodu da izmišlja povod Nikčeve
smrti pomogla je činjenica da stvarni povod i nije bilo moguće
sagledati onoliko koliko je bilo moguće sravnjivati epski opis
Nikčeve pogibije s činjenicama koje su se pouzdano znale o
događaju. Prema tome, pjesnik je imao psihološku mogućnost
kad je izmišljao povod za odlazak Nikšićana na torine Nikca od
Rovina u Nenadi zelenoj planini.
Na početku pjesme Smrt Nikca od Rovina harambaša se
naziva starcem:
Slušaj, Hamza, turski kapetane...
pak mi pošlji harač od Nikšićah...
Tvoje sjajne toke sa ramenah –
toke pošlji mene Nikcu starcu...
Napomenom da je Nikac starac jasno je kazano da o ranijoj boračkoj snazi i hitrini toga junaka ne može biti govora. Tim
186
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
se i osnovna misao pjesnikova pokazuje koja upravo znači da
stari junak neće dozvoliti da umre kao i svaki starac „od Boga
staroga krvnika“. Niti u okršaju u kojemu ne može zablistati
junaštvom kakvo je pokazao u pjesmi Sinovi Obilića. Pjesnik
rješava da njegov Nikac, nekad nastavljač Obilića a sad starac,
začikava jedan moćni grad, jedno krajiško kapetanstvo, čitavu
jednu vojsku, i time čini podvig na koji nije ni pomišljao dok je
bio u elitnome naponu junačke snage i na koji se niko prije njega nije riješio. Potenciranje Nikčeve starosti pjesnik-pjevač je
iskoristio i kao svoje, i svojih slušalaca, sredstvo za sarkastični
obračun s Turcima. Jasno se čuje prkos: Turci, naśekao se Nikac
vaših glava, držao vas u strahu decenijama, paše je ubijao, a sad
ćete morati da potegnete svu vašu silu nikšićku na starca koji vas
čika i čeka, neustrašiv kao i uvijek. Zove vas na megdan starac
koji se ionako sprema da promijeni svijet! Tako se neprijatelj
dovodi u vrlo inferiornu moralnu poziciju da bi se još jednom
naglasilo koliko je strah morio Turke od Nikca harambaše.
Kad nikšićki Turci razumješe,
svi rekoše: „Da mu harač damo,
bolje nam se s Nikcem pomiriti.“
Babić Jakšar, najsilniji junak krajiškoga Nikšića, pokušava
da spasi čast grada i kapetanstva, on jedini ne pristaje da se Nikcu
da harač u obliku znamenja oružja i ratničke časti. Ali ni Jakšaru
pjesnik ne dozvoljava da istakne svoje junaštvo koje bi se moglo
mjeriti s Nikčevim junaštvom. Jakšar veli da će najprije skupiti
„vojsku od Nikšića“, pa tek onda pozvati Nikca na megdan. Izdvajanjem Babića Jakšara iz ostalih preplašenih Turaka, pjesnik
planira jedinoga junaka koji je dostojan da od njegove ruke
pogine Nikac od Rovina. Babić je u svojoj odluci sublimisao
svo tradicionalno junaštvo Nikšića, pa će tek takav junak, još
uz pomoć vojske, biti dostojan Nikčev protivnik na posljednjem
187
Novak Kilibarda
megdanu ostarjeloga harambaše od Rovina. Treba pomenuti da
pjesnik takvim postupkom slijedi dobro poznati epski običaj – neprijatelju velikoga junaka treba priznati kvalitet junaštva.
Nikac ne traži od Nikšića harač kao novčanu vrijednost,
nego kao dokaz svoje premoći u junaštvu. Nikac upravo traži
ono u što je siguran da neće dobiti. Ovako se obraća kapetanu
Hamza-begu Mušoviću:
Slušaj Hamza, turski kapetane...
pak mi pošlji harač od Nikšićah...
sa tvojijeh sedam buljubašah,
na mojijeh sedam arambašah:
tvoje sjajne toke sa ramenah,
toke pošlji mene Nikcu starcu,
druge toke Hadžimanić Dura
na mojega Gavrilović Tura,
džeferdara Sukić-barjaktara
na sokola Baletića Rada,
sjajne toke Babića Jakšara
na viteza Radulović Sima,
sjajnu brešu Mrke Huseina
na mojega Žutka Lipljanina,
sjajne toke Derve Bajrovića
na hajduka Peja Markovića,
pa džeferdar Paripović Zuka
Na mojega s Dobre Vode Vuka!
Nikčeva odluka da traži harač od Nikšića samo u ime
svoje i svojih prijatelja saboraca jeste podvig koji je dostojan
obilićevskoga podviga iz pjesme Sinovi Obilića. Zato je povod
opjevanoga događaja u pjesmi i umjetnički vrh njezin, u njemu
je došla do izražaja sloboda pjesnikove mašte da Nikca prenese u
legendu. To je nastavljanje Nikčeve slave iz pjesme Sinovi Obilića.
188
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Poslije umjetničke obrade toga trenutka mogao se pjesnik
prizemljiti opisom Nikčeve smrti, bez opasnosti po legendarni
lik junaka koji je bio uspostavljen. Pjesnik je imao epsko pravo
na takvo glorifikovanje Nikca od Rovina jer je slijedio uspostavljenu istinu o legendarnome Nikcu i nije mu se moglo zamjeriti da
„preuveličava“. Harač traži od Nikšića, i prijeti osvetom ako mu se
ne udovolji zahtjevu, ne kakav uobičajeni junak, nego obilićevski
zažetnik kome je pjesma već bila priznala da je spasao Crnu Goru.
Psihološka radnja vođena je od početka pjesme vrlo ubjedljivo, pa dramatika pjesme ne izostaje za najizgrađenijim
pjesmama crnogorske deseteračke epike sa starom tematikom.
Pjesnik ne dozvoljava da Nikac po običaju izvrši kakav junački
podvig, jer je u ekspoziciji kazano da je on starac. A pošto su
njegovi protivnici moralno pobijeđeni u zapletu pjesme, nema
potrebe da slavni junak i moralni pobjednik ubija takve protivnike, oni više nijesu dostojni da poginu od njegove ruke. Da
im Nikac pokloni i trenutak pažnje u junačkome okršaju, oni
bi mogli da se još nekako pokažu. Mogli bi da povrate nešto
od izgubljene časti u samom okršaju s Nikcem, iako je on starac. I sam nikšićki Hektor, Babić Jakšar, moralno je umanjen
činjenicom što ne izlazi na megdan Ahilu nego Nestoru! Pjesnik
je precizno odredio nivo junačkih kvaliteta Babića Jakšara da
bi Nikac imao dostojna protivnika, ali ne dozvoljava mu ni za
trenutak da trijumfuje. Babić nije dočekao da vidi Nikčevu smrt.
Pjesnik ovako rješeva sukob moralno ujednačenih protivnika:
Jesi l’ stari Nikče, u pružinu?
Evo Nikca, turska buljubašo,
đe je bio, on se nije krio!
Trče oni jedan put drugoga,
sretoše se u bijele ovce –
jedanak im pukli džeferdari,
oba mrtvi pali među ovce.
189
Novak Kilibarda
Inferiorna moralna pozicija Turaka, koja se pokazala još
u njihovu razgovoru s kapetanom Hamzom, doživljava najdublji pad poslije istotrenutne smrti dostojnih protivnika, Nikca i
Jakšara. Turci su otišli masovno na staroga Nikca („đe gođ bješe
boljega junaka / povede ih poljem nikšićkijem“), predvodio ih je
junak Babić Jakšar, koji je spasilac časti Nikšića, ali se poslije
Nikčeve smrti vraćaju bez časti koju je Jakšar predstavljao. Išli
su u masovni pohod na starca, a on im posljednjim junačkim
udarcem oduzima svu čast, zadaje im najstrašniji moralni udarac.
Nijesu Nikšićani u pjesmi udostojeni časti čak ni toliko da im se
dozvoli da vide živoga Nikca od Rovina. Nema tako moralno
poražene turske vojske u nekoj drugoj pjesmi iz drugoga repertoara crnogorske usmene epike! Umjesto bilo kakvoga boračkoga
podviga ušićarili su plijen i dojavili Nikčeve ovce. Takvim opisom nikšićkoga pohoda na Nikca od Rovina pjesnik daje i širu
karakteristiku turske politike i ideologije. U takvim trenucima
usmene epike Njegoš je nalazio građu za Gorski vijenac. Karakteristika Turaka koja se nalazi u pjesmi Smrt Nikca od Rovina
dovedena je do poetskoga vrhunca u Njegoševu spjevu.
Ali jedan homerski refleks pjesme Smrt Nikca od Rovina
nije se produžio u pjesničke slike Turaka u Njegoševu Gorskom vijencu. Uzvišenost Nikčevu usmeni pjesnik naglašava
i činjenicom da je moral Babića Jakšara usaglašen s njegovim
junaštvom. Jakšar na zaspaloga Nikca ne napada mučki, nego
viteški. Samo od ruke takvoga junaka mogao je Nikac poginuti.
A slikom nikšićkih Turaka koji su spremni da pošalju Nikcu
harač, i kojima je plijen jedini biljeg okršaja s Nikcem, pjesnik
u stvari definiše poruku da pljačkanje i otimanje, kao stalni cilj
jedne politike, uslovljava atrofiju i fizičke strane junaštva nosilaca te politike.
Pjesma Smrt Nikca od Rovina, kao misaona i estetska
cjelina završava se poentom:
190
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Jedanak im pukli džeferdari,
oba mrtvi pali među ovce!
Ostalih dvadeset stihova koji slijede do kraja pjesme nijesu
pozitivni dio pjesme kao umjetničke cjeline, jer poslije Nikčeve
pogibije ništa se više novo ne govori o glavnome motivu koji
je i opredijelio pjesnika da stvori takvu pjesmu. Priča o Nikcu
je ispričana, a u preostalim stihovima pjesnik se obračunava s
Turcima. On se teško mirio s činjenicom da su se Turci domogli Nikčeve glave, pa je na kraju pjesme kao oduške i svome
ijedu, dao više maha svome građanskome raspoloženju nego
pjesničkome umišljenju. Treba pomenuti da je i u pjesmi Sinovi
Obilića primijenjen isti postupak kao i u pjesmi Smrt Nikca od
Rovina. To je uzlet u legendu i prizemljenost, kao i u ostalim
hroničarskim pjesmama drugoga repertoara. Razlika je samo u
tome što je prizemljenost u pjesmi o Nikčevoj smrti jednostavno nakalemljena na pjesmu, što vjerovatno može biti dodatak
štampanoj egzistenciji teksta, a u pjesmi Sinovi Obilića ona je
poslužila kao sredstvo da legendarni Nikac ostane na realnome
tlu. Nađen je način da se obilićevski podvig protumači i kao plod
kolektivnoga ubjeđenja plemena koja su bila na udaru. Obadvije
pjesme nadrasle su poezijom ostale hroničarske izvještaje o njegovu junaštvu, ali su jednom svojom stranom, i Sinovi Obilića
i Smrt Nikca od Rovina, ostale u granici žanra kome pripadaju
sve pjesme u kojima se „sadržava istorija ovoga naroda“, kako
je rekao Njegoš.
Da je neuporedivo zahvalniji za književnu obradu junak
s ličnom dilemom, nego junak koji svojim podvigom tumači
ideologiju kojoj pripada, koga na podvig opredjeljuje samo
ideja, pokazuje pjesma Smrt Nikca od Rovina. Uostalom, i u
epici drugih naroda, usmenoj epici, najizgađeniji likovi i najveći
podvižnici su ljudi koji svojom regularnom obavezom u stvari
rješavaju neku svoju ličnu dramu. Školski je primjer Homerov
191
Novak Kilibarda
Ahilej sa svojim postupcima tokom Trojanskoga rata, koji su
rezultat njegovih odnosa s Agamemnonom, na jednoj, i Patroklom, na drugoj strani. Lik junaka u pjesmi Smrt Nikca od Rovina
neuporedivo je više psihološki dograđen nego u pjesmi Sinovi
Obilića. Nikac posljednjim svojim podvigom razrješava ličnu
dramu koju je uklopio u prostore širega značaja. Nikac starac u
toj pjesmi je kompleksnija ličnost nego Nestor u Ilijadi. Posljednje akorde svoga junačkoga trajanja Nestor produžava u davanje
savjeta mlađim junacima. On ponestalu svoju snagu nadomješta
službom svoga bogatoga iskustva. Međutim, Nikac, zarobljenik
svoje slave kao Nestor, satire se od pomisli da će dočekati kraj
života u postepenom i vidljivom nestajanju. Njegova odluka da
traži harač od Nikšića posljednji je pokušaj da se sačuva trajno
u svjetlosti koja ga prati. Ideološko ubjeđenje koje je kulminiralo u pjesmi Sinovi Obilića i samo se graničilo sa subjektivnim,
najličnijim ośećanjima, a u toj pjesmi je prožeto ličnom dramom. Riječju, psihološko građenje lika Nikca od Rovina u pjesmi koja govori o njegovoj smrti nesvojstveno je deseteračkoj,
horničarskoj i usmenoj povjesnici Crne Gore.
Ostaje tajna koliko je Njegoš doprinio datoj konstelaciji
tih pjesama.
192
PJESNIČKA INDIVIDUALNOST
TEŠANA PODRUGOVIĆA
U kolikoj su mjeri epski pjesnici-pjevači iskazivali sebe
prenošenjem epskih tema koje su usmenim putem išle s koljena
na koljeno, ponekad vjekovima, možda je najkrupnije pitanje
nauke u crnogorskoj usmenoj poeziji. Koliko je svaki pjesnik-pjevač projicirao svoja sagledanja života uz estetska i etička
kolektivna načela i apercepcije svojih prethodnika, pitanje je
teško koliko i privlačno za istraživače usmene književnosti.
Dok je usmena epska pjesma živjela kao umjetnička slika
narodne misli o sopstvenoj savremenosti na relaciji budućnost –
prošlost, kolektivno narodno biće definisalo je odnose ličnosti i
kolektiva kao i suštastvena pitanja života i smrti, ali pjesničke
priče, preko kojih se narodna ubjeđenja naglašavaju umjetničkom
istinom, rađali su uzleti mašte pojedinaca. Kreativni prenosilac usmene pjesme mogao je biti neimar svoje građevine iako
je pripadao sistemu pjesničke logike svoga istorijskoga miljea
i držao se uzora po uzusu. Sve tvorce i prenosioce crnogorske usmene epike objedinjuje jedna idejna osnova – težnja za
slobodom, izražena kroz negativni odnos prema neprijatelju, i
zaljubljenost u sve viteško iz nacionalne prošlosti. Idejna osnova
bila je udružena s vjerom u vrijednost življenja. Ali organizacija
umjetničkih slika etičkih problema, teogonije i kosmogonije
zavisila je od stvaralačke moći pojedinaca. Tako su prenosioci
mogli već stvorene pjesme preinačavati po svome nahođenju,
a da ne odstupe od stalne idejne osnove. Na primjer, Homer u
svakom trenutku svoga pjesničkoga iskaza pripada kolektivnoj
193
Novak Kilibarda
misli kritsko-mikenske civilizacije, vjeruje da su ljudi u potpunoj vlasti bogova i da je sve efemerno i nebitno u odnosu na
dužnost pojedinaca prema kolektivu i državi. Slijepi mudrac-pjesnik je izraz životne filozofije svoje epohe, ali kao pjesnik
kretao se kroz autonomiju lične slobode i stvarao situacije da bi
djelale ličnosti koje su akteri kolektivnih normi vjere i morala.
Njegova moć da razlučuje ljudske individualnosti, naglašavajući
nerazmrsivost izukrštanosti ličnih poriva, zahtjeva datoga trenutka i ovještalih običaja, ujedno je i ispovijest pjesnika da se u
svim slučajevima i iznenadnim situacijama ne može apsolutno
oživotvoriti svaka norma koja inače vlada kolektivom i reguliše
njegove unutrašnje odnose. Homerovo poniranje u lavirinte
svake posebne ličnosti i ispitivanje složene strukture ljudskoga
bića čini tvorca Ilijade rodonačelnikom nepatvorenih evropskih
pjesnika. Helenska usmena epika je prije Homera imala nesumnjivo dugu tradiciju, ali je lična stvaralačka autonomnost u Ilijadi i Odiseji jako vidljiva. Zato bi se dalo postaviti pitanje – je li
veći pjesnik onaj koji, preziđujući tuđu građevinu, uzleti visoko,
ili onaj koji je prvi gradio ono što je kasnije prezidano? Bio bi
vjerovatno najbolji odgovor saznanje da je stalno prerađivanje i
usavršavanje usmenih pjesama produžavalo usmenoj epici život
kroz prostor i vrijeme.
Usmena epska pjesma podśeća na persijske ćilime koji se
vjekovima i snuju i ču na isti način i od iste pređe, ali šare koje
se po njima izvode i raspored boja upućuje na pojedince koji
su se uključivali u tkalački posao. Podśeća i na freskoslikarstvo
u pravoslavnim manastirima. Biblijska priča bila je za freskopisca kanon u koji nije ni mogao ni htio da sumnja, ali duhovni
život likova, pa i Hrista i Bogorodice, izraz je kreacije svakoga
pojedinačnoga slikara. Freskopisac nije dirao u fabulu biblij
skoga saopštenja, ali u svim valjanim slučajevima umjetničko
moranje naćeralo ga je da u pravom smislu stvara, kreira. Dakle,
u prenošenju umjetničke vizije života kroz usmenoepske poruke
194
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
jednoga naroda, u prenošenju vizija istorije i trajnih ljudskih
problema, izranjali su pojedinci koji su doziđivanjem kolektivne
građevine usmene epike ljepotom trasirali njenu budućnost.
Traženjem udjela prenosilaca ne cijepa se kolektivno platno
usmene epike, traži se samo razlika između vezilja s istoga
đerđefa. Ako se sagledaju tajni biljezi crnogorskih usmenih pjesama, skrivena blaga njihova i noži iz potaje, onda će te pjesme
same sobom da pričaju bajku kako su rasle kroz dopunjavanje i
mijenjanje koje ih je pratilo na usmenoj estradi njihovoj. To se
može jasno viđeti i u pjesmama Tešana Podrugovića.
Tešan Podrgović se bitno razlikuje kako od slijepih
pjesnika-pjevača, odnosno profesionalnih guslara, tako i od ostalih pjesnika-pjevača koji su uz gusle javno pjevali pred užom ili
širom publikom. Slijepi pjevač-guslar nikad nije mogao zaobići
interesovanje slušalaca, nego je morao svjesno činiti napore da
ponekad, i mimo svojih ubjeđenja, unese nešto u pjesmu i ugodi
slušaocima koji treba da ga podare korom hljeba ili parom. Slijepi prosjak Filip Višnjić znao je na iftarskim śeđeljkama ugoditi
bosanskoj muslimanskoj publici i mijenjati pozornicu događaja
u svojim pjesmama na priliku muslimanske usmene epike.
Međutim, kad je bio obuzet ustankom protiv Turaka u Srbiji,
„najbrže i u celini žrtvovao je svoj muslimanski repertoar“. Usmenome pjesniku-pjevaču koji nije bio slijep pjesma koju pjeva
nije donosila nikakve materijane koristi, a opet je morao paziti, svakako manje no slijepi guslar, na interesovanje slušalaca.
Dobar glas koji ga je pratio i uslovljavao poštovanje njegove
guslarske sposobnosti, pribiranje i prizivanje, imao je odraza na
pjesme koje on uz gusle kazuje. Tešan Podrugović, međutim,
nije pripadao ni jednoj od ovih grupa narodnih pjevača. Vuk
Karadžić dokazuje da je Tešan „vrlo lijepo znao udarati uz gusle,
ali pjevati nije znao (ili nije ćeo) nikako, nego je pjesme kazivao
kao iz knjige“. Prema tome, pjesnik iz Gornjih Kazanaca nije
imao od svojih pjesama ni materijalne koristi, niti su mu služile
195
Novak Kilibarda
za bilo kakavu ličnu afirmaciju. A pošto mu je pjesma predstavljala samo duhovnu potrebu, on je morao s istom ljubavlju prihvatiti tuđu pjesmu ako je odgovarala njegovim ubjeđenjima, kao
i svoju koja je plod njegova neslaganja s već postojećim nečijim
tuđim riješenjem. Krećući se rudinama usmene epike, tražio je
sebe kroz poetsku povjesnicu, a kad se ne bi našao, sam bi se
vaskrsavao, začinjao jedan umjetnički život iz pepela drugih.
Tako je i u odabiranju i prihvatanju već stvorenoga koliko i u
preziđivanju ranijih građevina u svoja zdanja, davao sebe cijeloga i potpunoga. Sve što je odabrao, preradio i stvorio jeste
slika života koja odgovara njegovim ličnim nazorima. Dvadeset
i četiri pjesme koje je saopštio Vuku Karadžiću tumač su sudbine toga velikoga crnogorskoga usmenog pjesnika.
Tešan je poslije ubista lokalnoga turskog napasnika pošao
sentom koji ne vodi u luku smirenja, on ga je stalno odmicao
od porodičnoga ognjišta i građanske smirenosti. A momak
neobično naočit i među brđanima (Podrugovićem su ga „zato
prozvali što je bio vrlo veliki, tj. i po drugoga čovjeka“) čeznuo
je za mobama kosača i žetelaca, sve prosidbe, slave i svadbe
ostale su onđe đe se on ne može vratiti. Kako veli Vladan Nedić,
„zato velika većina Tešanovih pesama, mnogo više nego što bi
se zaključilo iz njihovih naslova, ima kao glavni motiv ženidbu
i ljubav“. Izgleda da su Podrugovićevi zamasi sabljom i poezijom velika kompenzacija jedne izgubljene mladosti. Nema u
Tešanovim pjesmama nijedne đevojke koja se o nešto ogriješila,
one su anđeoska bića o koja se drugi griješe. Njih uvijek izbavlja kakav zažetnik, kao što je Tešan spasao svoju sestru od turskoga napasnika u Kazancima. Bilo da je pamtio samo pjesme s
takvim motivima, bilo da je u tuđe pjesme unosio takve likove, u
oba slučaja je projicirao svoj kredo umjetnika i čovjeka. Odnos
pjesnika prema ženskim likovima je „izraz hajdukove žudnje za
ženom i ognjištem“, ali i slika urođene gospodstvenosti i otmjenoga kavaljerstva koje majka rađa. Evo primjera za to.
196
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Razigrana romansa o ljubavi Hajka Atlagića i Jovan bećar
je pjesma vreline mladosti, a posvećena je ženskom čeljadetu koje
preskače opasne zahtjeve vjere i običaja, slušajući čula. Mogla
je poznata težnja narodna – isticanje muške moći hrišćanina nad
muslimanom, da odvede pjesnika na ivicu gole erotike, ali Tešan
je s nekoliko pelivanskih pjesničkih poteza zaobišao skarednost
i ispjevao apoteozu šumnom krvotoku mladosti. Divovski razvijeni neženja iz Kazanaca bježao je od svoje jalove sudbine
uživljavajući se u erotsko uživanje Jovana bećara, ali znao je da
je dosta osvete prema Turcima ako Jovan provede noć s Hajkom
u turskome čardaku na begovskim dušecima. Glasovi etike njegova patrijarhalnoga mentaliteta rekli su pjesniku da Hajku valja
udati za Jovana poslije njezine cjelonoćne erotske stopljenosti s
bećarom. Samo srećna nevjesta iz Kotara, čija je čast udajom za
Jovana Kotaranina viteški spašena, mogla je poručiti majci, što
je u stvari više poruka žene ženi:
Da ti znadeš, moja stara majko,
kako vlaše plahovito ljubi,
ti bi moga baba ostavila,
pa otišla stara za kaura!
U pjesmi Novak i Radivoje prodaju Grujicu Podrugović
ne dozvoljava da Turkinja đevojka kupi za novac Grujicu
Novakovića. Zna patrijarhalac i veliki pjesnik da se do neba čuju
kletve đevojačke bilo koje vjere ona bila. Dok turska đevojka
ide da donese ugovoreno blago, udovica Džafer-begova za tri tovara blaga odvede s pijace roblja hajduka dragokupa. Međutim,
i lik turske udovice kompleksiniji je nego što bi na prvi pogled
izgledao. Tešan ne naglašava slučajno da je ona udovica starca,
prebogatoga Sarajlije. Ima tragičnih tonova u vrelim pogledima
mlade udovice na Grujovu muškost, obučenu u svitu pokojnoga Džafer-bega starca. Prvi put je ona u svome domu viđela
197
Novak Kilibarda
srmu i svitu oko muževnoga struka, ośetila momačku snagu
kojoj pristaje i begova bogata odjeća i njezina mladost koja je
venula sa starcem na begovskim dušecima. Nije hajduk Tešan
zaboravio da je Grujo „lakom na dukate“ i turske glave. Iako
bi samo jedan igraj njegove sablje koštao života pratioce koje
mu je Džafer-begovica kao pratnju dodijelila, Grijica ih junački
pusti da Džafer-begovici odnesu puste glase. Vjeruje Tešan
da odnijeto blago i odijelo rahmetli Džafer-bega nadoknađuje
udovici cijena noći koju je provela s Grujom u čardaku na meku
dušeku. Vraćajući joj poslugu nijesu udovici ništa odnijeli Grijica ni Tešan, a obogatili su je žudnjom da bude još trgovina
kakva je bila ona kad je Gruja s tri tovara blaga otkupila. Bilo
da je Tešan od poznatih varijanti oformio novu pjesmu, bilo da
je poznate pjesme u kojima je nalazio sebe prihvatio i pamtio,
u oba je slučaja pjevao o sebi i nadoknađivao poezijom „žal za
mladost“.
Otkad je pośekao turskoga napasnika u Kazancima pa do
svoje junačke pogibije u Bosni, Tešan se nagledao ponašanja
ljudi u raznovrsnim životnim prizorima. Mogao se u hajdučkim
družinama, kojima nikad nije htio biti harambaša, naslušati hvale
i uobraženosti, a na ratištima Prvoga srpskog ustanka osobito
se osvjedočiti da jurnjava za častima i imanjima mutno śenči i
svjetlost velike bune. Junak koji je na drinskome ratištu činio
čuda od junaštva, kasnije kao śečonoša trske i prodavač njenoga
snopovlja, nagledao se filistarske karlovačke gospoštine, koja
je za predmet s kojim se poredi ružno uzimala sljepačke gusle.
Beskućnik i śeromah, smiješni sklupčani dugajlija pored snoplja
mokre trske, gledajući ljudsku čaršiju, mora da se uživljavao u
poetske vizije prošlosti, drugovao s Milošem Vojinovićem koji
nabija šprdnju sa šićardžijama, s tri senjska viteza koji povezaše
tridesetoricu sitih, pjanih i uobraženih. I poistovjećivao se s Jovanom bećarom koji je dan i noć proveo s Hajkom u begovskome
čardaku. Gledajući zatvorene kapije bogatoga svijeta Karlovca,
198
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
i ranije Dubrovnika, iz koga je so u Kazanca dogonio, primijetio je da se kuće imućnoga svijeta ne otvaraju gostoprimno slijepcu, putniku i namjerniku, kako se otvaraju slamne potleušice
u njegovim Kazancima. Biće da se tada śećao Marka Kraljevića
koji je buzdovanom razbio sedamdeset i sedam kapija i zaljuljao jedan grad iz temelja. Nagledao se Tešan u Srijemu, đe je
dobjegao poslije ugušenja Prvoga srpskog ustanka, ukrašenih
kočija, vilovitih konja i hintova i vidio da tu ima više bogatstva no što je vjerovao. Pa zato, možda, njegov Marko uzima
od ljube Vuče dženerala toliko blaga da bi mnogo bilo da se
iz carske riznice zahvaća. Pošto je hajduk-pjesnik Tešan ljuto
ośetio škrtost karlovačkih trgovaca, koji su se cjenjkali o svaki
struk trske, dozvolio je Marku Kraljeviću da prebogato proda
Vuču iz Varaždina. Hajduk, koji je śeču glava s turbanima zamijenio strižom bara mrtvica oko debeloga Dunava, śetio se pred
Vukom Karadžićem, u manastiru Šišatovcu, pjesama u kojima
je tada utjehu nalazio, a znao je „još najmanje sto junačkih.. od
kojekaki primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša“.
Da je Podrugović, vođen duhovnom potrebom, ne samo
odabirao i pamtio tuđe poetske tekstove, nego i korjenito mijenjao varijante koje je čuo, pokazuje njegova pjesma Marko
Kraljević poznaje očinu sablju. Vuk je u Karlovcima 1815. godine zapisao dvije pjesničke varijante iste tematike, jednu od
Tešana Podrugovića, drugu od jednoga trgovca iz Bosne „koji
se 1815. godine, prebegavši 1813. godine iz Srbije, bavio u
Karlovcima u Sremu“. Vuk je na prvo mjesto u zbirci stavio
Tešanovu pjesmu i dao joj naslov, a varijanti trgovca iz Bosne
odredio je manju cijenu, smatarjući je kao „opet to, malo
drukčije“. O bosanskome trgovcu Vuk nije dao nikakvih podataka, iako je od njega zapisao i dvije uzorne pjesme – Bolanin
Dojčin i Jurišić Janko. Dakle, od dvojice kazivača u isto vrijeme
i u istome mjestu zapisao je Vuk dvije varijante jedne pjesme,
koje osim osnovne fabule – Marko Kraljević poznaje u turskim
199
Novak Kilibarda
rukama sablju svoga oca, nemaju ništa zajedničko. Da li su oba
kazivača donijeli svoje varijante dolaskom u Karlovac, ili je
jedan čuo od drugoga, jesu li je obojica prvi put čuli od nekoga
u Srijemu, otvorena su pitanja. Svetozar Matić je oprezno iznio
svoje vjerovanje da su i Tešan i bosanski trgovac čuli pjesmu
u Srijemu i da je nemoguće odgonetnuti ko je od koga čuo.
Međutim, postoji velika vjerovatnoća da je Tešan čuo pjesmu od
trgovca iz Bosne.
Vuk Karadžić naglašava kao kuriozitet da Tešan nije pjevao uz gusle, iako je znao uz njih lijepo udarati. Da je i bosanski tgovac saopštavao pjesme bez guslanja to bi Vuk kao rijetkost naglasio, ali pošto je obična pojava da se pjesme kazuju
pjevajući uz gusle, nije pomenuo na koji način bezimeni pjevač
iz Bosne pjesme kazuje. Ako je Bosanac pjevao iz gusle, što je
vjerovatno, onda je postojala mogućnost da Tešan od njega čuje
pjesmu o Marku koji poznaje očinu sablju. Hajduku, prebjegalcu sa srpskoga ratišta na Drini, bio je trgovac iz Bosne, takođe
prebjegalac iz ponovo Turcima preplavljene Srbije, po mnogo
čemu bliži da mu postane sabeśednik, nego ostali građani Karlovaca. Obojica su znali usmene epske pjesme, jezički su bili
bliski i dijelili su istu sudbinu bježanije. Zar trgovac iz Bosne
nije na neki način mogao pomoći Tešanu u prodaji trske od čega
se hajduk-pjesnik prehranjivao? Bosanac je saopštio Vuku samo
tri pjesme, onoliko koliko je onda mogao znati svaki čovjek koji
je umio pjevati iz gusle. Da je Bosanac imao jači fond pjesma,
Vuk bi to iskoristio, a da nije mogao iskoristiti, on bi to naglasio i zažalio, kao što je to uradio u slučaju Starca Milije. Prema
tome, malo je vjerovatno da je Bosanac čuo pjesmu od Tešana
neguslara i tako je brzo preradio. Vuk kaže: „Tako ja mislim da
kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu, on bi je poslije
nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme...“ A da je bosanski trgovac bio kreativni prenosilac usmene epike, on ne bi mogao onako veličanstvenu pjesmu
200
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
u prośečnu pretvoriti. Ako je Bosnac unio išta svoje u pjesmu
Bolanin Dojčin, onda odista nije mogao od sjajne pjesme napraviti prośečnu. Bosanac je, izgleda, dobrim pamćenjem naučio
sve tri pjesme koje je Vuku kazao, jer da je imao izrađenu kakvu
svoju specifičnost u upotrebi zajedničke poetike, i da je pjesmama svoje što dodavao, ne bi se mogla njegova varijanta o Marku
Kraljeviću i očevoj mu sablji sasvim razlikovati od druge dvije
pjesme. Iz svega toga dalo bi se zaključiti: Da su kojim slučajem,
što je malo vjerovaatno, i Tešan i Bosanac čuli pjesmu u Srijemu
od istoga čovjeka, trgovac bi saopštio Vuku vjernu kopiju onoga
što je čuo, a pjesnik Tešan bi izvršio redakciju varijante shodno
svom specifičnome korišćenju zajedničke poetike. Sva njezina
rješenja i situacije ne slažu se s poznate Tešanove dvadeset i tri
pjesme u onolikoj mjeri koliko je Tešanova prerada te varijante
stameno postavljena na kolosiijek poetike koja objedinjuje sve
tekstove što ih je saopštio Vuku.
Motivisanje Vukašinove smrti, kralja Vukašina – Markova
oca, u pjesmi trgovca iz Bosne nevješto je dato. Pjevač nije uspio da naglasi zločin Vukašinova ubice, pa postupak sultanova
telala prema ranjenome kralju ne samo što ne budi ogorčenje
slušalaca, nego je donekle i shvatljiv. Kralj-samrtnik moli turskoga askera da pričeka pola sata, pa eto mu tri ćemera blaga,
sablja dimišćija i svilen čador, kao nagrada za zamuku oko
kraljeve sahrane. Zaista je kralj Vukašin Mrnjavčević infantilno naivan – ne poznaje odnos pobjednika, ratnika Turčina, koji
je preživio bitku, prema pobijeđenome hrišćaninu, i to kralju s
kraljevskom opremom. Vukašinova molba mogla je biti provjera
hrišćanina koji zna značaj sahrane svoga istovjernika, a ne pak
ispit ljudske savjesti Turčina koji će rješenjem pjesme, koja taj
razgovor saopštava, svoje zlodjelo platiti svojom glavom. Starac Milija je potrošio više od dvjesta stihova dok je objasnio
dobročinstvo turskoga vojnika prema hrišćaninu, i tek interpola­
cijom te dvjestastihovne sižejne cjeline u pjesmi Strahinjić Ban
201
Novak Kilibarda
uspio da to umjetnički ubjedljivo dokaže. Valjda niko ne očekuje
da bi turski ratnik svezao svoga konja ispred Vukašinova čadora
i čuvao odlazeću dušu kralju hrišćaninu radi bogatstva koje mu
samrtnik nudi, a koje je pobjednikovo svakojako! A čudno je što
i Vukašin misli samo na svoju sahranu. Koliko su puta u usmenoj
epici izginuli ratnici ostali na bojištu da ih sahrane gavranovi!
Dakle, u Bosančevoj varijanti i nevješto je otpočela radnja i
nevješto je prizvana priča kojom je trebalo opravdati Markov
postupak prema pośedniku sablje kralja Vukašina. A tvorac te
varijante udaljen je od istorije mimo limita koji je normirala usmena epika koja se prihvata istorijskih lica. U toj varijanti Bitka
na Marici i rijeka Marica zamijenjene su Kosovskom bitkom i
rijekom Sitnicom.
U pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju pjesnik
Podrugović dao je priči logiku, stilu snagu i stihovima poeziju.
U njegovoj varijanti Turkinja đevojka rani na Maricu da bijeli
platno, đevojka bez koje hajduk-pjesnik iz Kazanaca ne može
ni u snu ni u poeziji. Bistrinu vode, zore i đevojačkih očiju, bjelinu lica njezina i platna koje ona hoće da bijeli, pjesnik śenči
krvavom bojom. Rijeka Marica potekla je krvava s prvim rujem
sunca, sukrvilo se platno i đevojačke ruke do lakata, a tugom
se zamutile đevojačke oči nad mutnom maticom rijeke Marice.
Apokalipsa smrti dotakla se žene i rijeke, ali veliki pjesnik od ta
dva simbola životnoga postojanja i kretanja traži da spase jedan
život. Tako Tešan nije tursku đevojku obavezao samo pobratimstvom koje joj je ranjeni kralj ponudio – dublja je misao pjesnika Tešana Podrugovića. Znao je Tešan da je mnogo mladome
Mustaf-agi da plati glavom svoje lakomstvo na sablju ranjena
junaka, pa je pjesma Marko Kraljević poznaje očinu sablju više
posvećena đevojci adamskom koljenu nego podvigu Marka, sina
osvetnika. Tešan priziva sablju i dokazuje da je samo njezina ljepota u mladim rukama Mustaf-age mogla slomiti zakletvu sestrinsku. Hajduk Tešan razumije Mustafine snove o skupocjenom
202
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
oružju kao biljegu junačke vrijednosti i prestižnoga ugleda. I
sestra Mustafina zna kako zanosi mladost i ambicija ratnička, pa
opominje svoga brata Muja da se ne zaboravi i ogriješi o ranjena
junaka, njezina pobratima. Zato pjesnik postepeno vaja Mujovu
krivicu, koja će kulminirati tek kad se javi Marko kao oličenje
pravde. U drugome dijelu pjesme naglašava se ljepota sablje,
onda kad je sva carska ordija primjećuje, kad je gleda jednako
činom mali i veliki u turskoj ordiji, a nikome se iz korica ne da
izvaditi. Kad Marko, tada turski vojnik, ugleda na sablji njezina
tajna i zlatna obilježja, onda ljepotu sablje zamijeni jedna priča
i rodi se sudbinska odluka da Mustafu stigne sestrinska kletva
kroz osvetničku Markovu dužnost! Prepirka Marka i Mustaf-age o agalucima kolosalno upotpunjuje obadva ta lika, osobito
mladoga Mustafu. Malo bi neobično zvučalo da vazal Marko
može nekome izmoliti kod cara agaluke da se to na kraju pjesme
ne razjašnjava. Kad je car čuo za događaj, šalje sluge po Marka,
a rasrđeni Kraljević neće ni da ih pogleda. Tešan ne naglašava
slučajno da se Marko rješava da ide pred sultana-poočima ne od
straha, nego što Marku careve sluge dodijaše.
Onda nema uobičajenoga klanjanja pred carem-poočimom,
u čizmama Marko śede na carevu serdžadu, gleda cara poprijeko
i primiče mu se „dok doćera cara do duvara“. Topuz i krvave
oči Markove opomenuše padišu da učini diplomatsko rješenje
– da pruži Marku stotinu dukata kao utjehu za ljutnju koju su
mu nanijeli. Marku nije dala srdžba da prilikom dolaska kod
cara bilo šta kaže, pjesnik je znao da treba pričekati s Markovom riječju dok car što ne reče. Marko je mogao samo caru
prićeranome uz duvar onako inadžijski reći da žali što očevu
sablju nije prepoznao u njegovim rukama. Dakle, opaskom da
Marko može za nekoga od cara izmoliti agaluke postignut je
veliki cilj. Naime, nesmotreni mladi Mustaf-aga, aludirajući
na Markovo vazalsko pridvorstvo, izaziva Markovu srdžbu,
a onda Mustafina momačka želja da sabljom ljepoticom, koja
203
Novak Kilibarda
bi, da nije bilo njegova grijeha prema sestrinskoj riječi, mogla
imati nekakvo opravdanje, ustupa mjesto uvredi da bi Markov
zamah očevom sabljom imao dvostruko opravdanje. Tako je
kletva Turkinje đevojke, kao još na početku izlaganja pjesničke
naracije definisana kategorija u čije ispunjenje niko ne sumnja,
naglašeno opravdana i sticajem realnih životnih događanja.
Tešanov pjesnički manir da svoje likove ne objašnjava direktno nije osvjedočen samo u pjesmi Marko Kraljević poznaje
očinu sablju. Podrugović u svojim pjesmama nastoji da svaki
problem sagleda do kraja i da traži sve motive koji uslovljavaju
neminovnost date odluke. Kod toga pjesnika jedna stvar ili situ­
acija pomaže da se objasni druga. Detaljno isticanje Markove
prinčevsko-gospodske prošlosti naglašava težinu njegova
obračuna s Musom koji je rođen „na ploči studenoj“, a izvori
prkosa i junaštva carskoga odmetnika Kesedžije definišu odnos
cara i njegova vezira Ćuprilića prema usužnjenome Marku
Kraljeviću. Niđe u zamašnome ciklusu pjesama o Marku nije potenciran Marko jogunica kao u pjesmi u kojoj se vidno naglašava
njegovo kraljevsko porijeklo. A to se naglašava u Tešanovoj
pjesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija. Morao je biti kakav
prenaglašeno drzak nasrtaj na ośen carske moći da car-poočim
svoga posinka-miljenika kazni tamnicom za čije se sužnje više
ne pita. Pošto je postojala opasnost da preslobodni nasrtaj vazala
na cara bude nevjerovatan i kad je Marko u pitanju, pjesnik taj
nasrtaj i ne pominje, nego indirektno upućuje na nj. Naime, o
Markovu deliktu zaključuje se prema Markovu izgledu kad je
izveden iz ledne tamnice u kojoj se legu guje i jakrepi. Tešan
ne kaže ni jednom riječju da je Marko bio miljenik carev, velikome pjesniku dovljno je malo sredstava da to kaže – samo
dvije riječi! Kad, u prilikama uzurpacije Carstva od strane Muse
Kesedžije, vezir Ćuprilić spomenu Marka Kraljevića, car turski
„proli suze“. Dakle, ne samo što se pjesme Marko Kraljević i
Musa Kesedžija i Marko Kraljević poznaje očinu sablju slažu
204
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
jedna s drugom po misaonome i pjesničkome sklopu, nego su i
njihovi svršeci bezmalo identični. Ništa nije manje preslobodnoga Markova ponašanja u ironiji kojom prekorijeva cara što od
mrtve Musine glave poigrava, nego u otvorenoj izjavi kojom žali
što ga car nije razljutio umjesto Mustaf-age. A što je Marko malo
blaži u pjesmi o Musi, to je otuda što Tešan ne zaboravlja da se
junak tek kurtalisao tamnice toga istoga cara. U trima Tešanovim
pjesmama dat je odnos Markov prema sultanu (treća je Marko
Kraljević i Arapin) i sva tri puta taj je odnos isti. Riječju, car se
mora na kraju poslušati, ali to Marko izvodi inadžijski i sporije
nego u bilo kojoj drugoj usmenoj pjesmi u zamašitome ciklusu
pjesma o Marku Kraljeviću.
U varijanti trgovca iz Bosne Marko ima tri ćemera blaga
koje nosi, kao trgovci što kese s dukatima nose, ispod haljina.
Privučen je Marko ljepotom i neobičnom prodajom sablje pa
hoće da je kupi. Kao dužnik mnogim Turcima krije se da bi prodavcu sablje izbrojao dukate. Kad se vratio s očevom sabljom u
rukama, predstavio se Turcima kao telal s dobijenim novcem od
trgovca koji je pošao u trgovinu. Još da mu Turci povjerovaše,
ta bi Bosančeva pjesma odista bila kuriozitet. U njoj se Marko
ničim ne bi razlikovao od tipičnoga ratnika turske vojske. Mora
da je takvo rješenje u pjesmi koju je čuo nerviralo Tešana, jer u
toj pjesmi nije bilo ničega što bi odgovaralo prilici njegova Marka. A da carski telal ne prepoznaje Marka Kraljevića, to Tešan
nikako nije mogao prihvatiti. Taj podatak bio je apsolutno nesvojstven epskoj biografiji Marka Kraljevića koje se držao Tešan
Podrugović.
Marko je u svakoj Tešanovoj pjesmi o njemu svakome
poznat, nikome on nije neznana delija. Što ga ne poznaje Đemo
Brđanin, druga je to stvar. Trebalo je Marka dovesti u tešku situ­
aciju pa ga spasiti, a Đemo je krenuo da upozna Marka. I treće.
Teško je bilo Đemu povjerovati da je junak bez ikakvoga oružja,
pa bio on i na šarenome konju, Marko Kraljević, junak koji se
205
Novak Kilibarda
drži adeta da pod oružjem pije vino i sanak boravi. Podrugovićev
Marko poznat je svakoj živoj duši kuda ga je Šarac pronosio!
U Tešanovoj varijanti čim je Mustafa vidio Marka rekao mu
je „kaurine Marko“. Tešana je lako prepoznati među ostalim
pjesnicima crnogorske usmene epike baš po široko razvijenim
opisima opreme konjske i junačke, ponekad sa svim detaljima
te opreme, ali Marko, glavni lik njegove poezije, nikad se ne
gizda i kiti. Njegov Marko ima odijelo, konja i oružje kakve
drugi junaci nemaju. Već je primijećeno da se sve pojedinosti o
spoljašnjem izgledu, one preko kojih „mi otprilike zamišljamo
našega epskoga junaka“, Marka nalaze u pjesmama Tešana
Podrugovića. Kad Marko i od kume prima dar, to je teška topuzina, a što mu sultan poklanja sablju, to hoće pjesnik da nađe
najprikladniju stvar na kojoj će biti carev pečat
da ga vezir pogubit ne može
dok čestitog cara ne zapita.
Tešanov Marko niti je htio što kupovati, ni mogao biti što
kome dužan. Marko ne ore kao ostali svijet, ne pije vino kao drugi
ljudi, nije kupio konja ni oružje. Ono što nije oteo poklonile su
mu vile i carevi, kupljena roba nije mu mogla trajati trista godina!
Tešan je trgovačku crtu Markovu iz trgovčeve pjesme zamijenio
čistom poezijom. Sablja ide od ruke do ruke, praćena zovom
Vukašinove smrti i snagom kletve sestre Mustafine, ali se nikome
ne da izvaditi do onome čije joj je ime Novak kovač ukalio.
Vladan Nedić je pokazao da je Podrugović unio u pripovijetku Međedović pojedinosti iz svoga vremena, svoga zavičaja
i svoga života. U toj bajci Tešan pominje „polje đe su stotine
plugova orale spahiji, čuvene mećave na Čemernu, karavan koji
je krenuo u Dubrovnik po so“. Nikola Banašević ukazao je na
toponime s prostora Tešanova života i hajdukovanja koje je unio
u pjesmu Rišnjanin hadžija i Limun trgovac. Pjesma Marko
206
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Kraljević i Vuča dženeral odlično pokazuje kako je Tešan i svoje
iskustvo iz Srijema projicirao kroz pjesme koje je Vuku saopštio.
I u varijantu Marko Kraljević poznaje očinu sablju pjesnik je
unio ponešto i iz svoga zavičaja.
U varijanti trgovca iz Bosne kaže se da su na Vukašinovoj
sablji „tri slova rišćanska“ (Sv. Dimitrija, Sv. Aranđela i kralja
Vukašina), a na sablji iz Tešanove pjesme umjesto svetaca upi­
sani su inicijali Novaka kovača i Marka Kraljevića. Primijećeno
je da sveci nemaju mjesta u Tešanovim pjesmama, ali pjesnik je
imao i posebnih razloga da ureže slovo kovača koji je doživio
epsku slavu isključivo preko pjesme Marko Kraljević i Musa
Kesedžija. Risto Kovijanić i Ilija Stijepčević, podstaknuti uputima Jovana Tomića i Vladimira Ćorovića, rasvijetlili su istorijsko
lice Novaka Kovača, čuvenoga majstora iz Kotora, savremenika
kralja Vukašina. Epske ličnosti Novaka Kovača nema niđe drugo
u usmenoj epici jugoslovenskih naroda osim u pjesmama koje su
iz postojbine Tešana Podrugovića, Starca Milije i Starca Raška,
dakle s prostora đe su se rađale legende o Mrnjavčevićima. U
pjesmi iz Makedonije Vukašinovu sablju kovao je Janjo iz Soluna, a jednu je sablju Marko kupio u Carigradu. Zaista je impresivna činjenica da su s današnjih terena Crne Gore prispjele u
Vukovu zbirku pjesme: Marko Kraljević poznaje očinu sablju,
Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Uroš i Mrnjavčevići, Ženidba
kralja Vukašina, Zidanje Skadra, Miloš u Latinima, Ženidba
Dušanova, Ženidba Maksima Crnojevića, Strahinić Ban.
Nema pjesnika-pjevača u usmenome zborniku pjesama
koji je upriličio Vuk Karadžić koji više od Tešana pominje latinsko lukavstvo. On bira dužda mletačkoga za nevjernoga kuma
Marka Kraljevića, Đurđa Smederevca ženi prokletom Jerinom
iz Dubrovnika, njegov Marko Kraljević topuzom razbija sve
dubrovačke kapije i ljulja dubrovački grad iz temelja. Tešanovi
preci išli su za trgovinom u Dubrovnik i oduvijek zazirali od
latinskoga lukavstva, jer su Dubrovčani ismijavali vlahe onako
207
Novak Kilibarda
kako je to prikazao Marin Držić u pokladnoj igri Novela od Stanca. Tešan je uzimao tematiku iz daleke prošlosti, a obrađivao ju
je dahom životne stvarnosti kroz koju je prolazio.
Mogao je Tešan ne samo čuti priče o čuvenim sabljama s
bokeškoga primorja, nego poneku i očima viđeti. Na terenima
turskoga begovata, kuda se kretao Tešan Podrugović, bilo je begova koji su zadržali svoja prezimena iz neprevjerenoga vremena i ponosili se svojim porijeklom. Da su begovski čardaci
na tim prostorima bili imućni skupocjenim oružjem i opremom
dokazuje Evlija Čelebija. Čuveni turski putnik iz XVII vijeka
kad opisuje prostore koji se obično nazivaju Stara Hercegovina
naglašava: „Bilo je zaista skupocjenih srebrnih i zlatnih stvari
i posuda, skupocjenih tkanina i rijetke robe, tako da su to zaista bile rijetke stvari.“ Za učenoga hafisa s Porte, koji je prošao
Tursko Carstvo uzduž i poprijeko, morao je pojam „skupocjena roba“ imati pravu težinu, nije upotrijebljen za bilo šta. Ta
Čelebijina napomena može pomoći da se objasni otkud crnogorskim usmenim pjesnicima sposobnost da slikaju dvore Leke kapetana, darove nevjeste Maksima Crnojevića i viteško odijelo
Miloša Vojinovića kao da su im bili savremenici. Dakako, ne
treba zaboraviti ni freskoslikarstvo u pravoslavnim manastirima
koje je za usmenoga pjesnika imalo značajnu obrazovnu funkciju. Sve ove napomene navode na pomisao da se povjeruje
kako je Tešan Podrugović zamijenio imena svetaca iz trgovčeve
varijante slovom Marka Kraljevića, junaka koga je on opjevao
više nego iko u usmenoj jugoslovenskoj epici, i slovom Novaka
Kovača, glasitoga srednjovjekovnoga mačara iz Kotora, kome je
samo on, Tešan Podrugović, uznio niskom stihova hefestovsku
vještinu i opjevao njegovu tragičnu subinu. Za vrijeme moći
voj­ske i države Kotoranin mačar mogao je biti čuven kao kovač
oružja, a njegova epska slava stvarala se onda kad je sablja kojega junaka iz prošlosti, okaljena Novakovom rukom, prerastala
u nacionalnu svetinju. Ropstvo je jednoga kovača pretvorilo u
208
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
tragičnoga viteza! I pomisao na mačara koji je hrišćanskim bojovnicima kovao sablje i oklope uznosila ga je u epske visine.
A zar u sjajnome pjesničkom rješenju Tešana Podrugovića da
Marko Kraljević siječe ruku Novaku Kovaču nema, pored svega
ostaloga, i neke tragične simbolike! Mogao je hajduk-pjesnik
iz Kazanaca pomisliti: E, pa kad je Marko Kraljević postao turski vazal, a ti počeo Turcima sablje kovati, boljim junacima od
Kraljevića, onda, kovaču i viteže, Novače Kotoranine, prošlo
ti je vrijeme i ne kuj više sabalja boljih ni gorijeh! A kad dođu
dobra vremena, vaskrsnuće kovači Novakova kova – vjerovao je
osvetnik iz Kazanaca, gorski hajduk, učesnik oba srpska ustanka, śečonoša trske u Srijemu. Život mu se ugasio neđe u Bosni,
ne zna mu se groba ni mramora!
209
SLIKA HAJDUŠTVA
U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI
Karakteristike hajduka iz predvukovske usmene epike,
koju reprezentuje Erlangenski zbornik, produžile su se u Vukov zbornik usmenih epskih pjesama. To se posebno naglašava
činjenicom da uzroci odmetanja u hajduke ne prelaze okvire socijalno-političkih nevolja koje pogađaju pojedinca i da
kodeks hajdučkoga morala ne elaborira znake narodnoga otpora
s ideološko-slobodarskim smislom. Hajduk se opredjeljuje za
„goru zelenu“ kao razbaštinjeni seljak, ili seljak trgovac, koji
nema drugoga izlaza da se održi. Hajdučka etika znači postojanost odmetnika da i na mukama produži prkos prema sili koja
ga je razbaštinila. Čin odmetanja, kao i stabilnost hajdučkoga
amaneta, u usmenoj epici nijesu motivisani koncepcijom
oslobođenja i hrišćanske postojanosti. Na psihološkoj ravni
usmene epike kult junačke opreme – ruha i oružja, nadomješta
obeskućenome čovjeku izgubljeni društveni život i razrušeni
porodični milje. U pjesmi anonimnoga pjesnika-pjevača Stari
Vujadin, amanetniku hajdučkoga junaštva i sintezi hajdučkoga
morala, nema prizvuka društvenoga stanja i odnosa hajduka
prema okolnostima u koje se uklapa njegovo junaštvo. Uzdah
đevojke što je propustila priliku da vidi „Vujadina sa obadva
sina“, kad su ih provodili Turci, nema druge motivacije osim
znatiželje da se oseiri ono što se ne susrijeće svakodnevno –
junačko obličje i sjajna nošnja hajdučka. Đevojka se ne pita ni
kako su se hajduci upustili da ih pohvataju Turci, ni šta ih čeka u
Lijevnu đe ih Turci vode. Zna ona hajdučku sudbinu, propustila
211
Novak Kilibarda
je samo priliku da vidi odličnike iz pjesme i priče. Pjesma Stari
Vujadin nudu istinu o moralu koji su slijedili samo protagonisti
te istine. S druge strane, pjesma je nudila nepohajdučenome rajetinu metaforu junaštva koje mu imponuje, ali koje on ne može
da slijedi. Pojedini komentatori te pjesme, udaljeni od vremena
turske vladavine i hajduštva, češće su tumačili sebe povodom
junačke pjesme i hajduka, nego konkretni književni tekst kao
umjetničku sliku hajduštva koja ima i gnoseološke reference.
U napisima o hajducima i hajdučkim pjesmama Vuk je
istakao činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da su epsku sliku o hajducima stvorili prevashodno hajduci, kao odmetnici od zakona koji nemaju ni političku ni vjersku koncepciju
borbe protiv Turaka. Vuk je gnoseološku emisiju hajdučke epike
potkrijepio primjerima iz savremene mu hajdučije. Odnosno, u
lično viđenje hajduka predustaničkoga vremena u Srbiji udahnuo je, kao objektivnu ideju, epske istine o hajducima. Vukova
zapažanja ekspresivno tumače kako epsku tako i istorijsku istinu
o hajduštvu. Vuk kaže:
„Naš narod misli i pjeva da su u nas hajduci postali od
turske sile i nepravde. Da rečemo da gdjekoji otide u hajduke
i bez nevolje, da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji, ali
kome da se osveti, ali je i to cijela istina da što je god vlada
turska bolja i čovječnija, to je i hajduka u zemlji manje, a što je
gora i nepravednija, to ih je više... Istina da mnogi ljudi ne odu
u hajduke da čine zlo, ali kad se čovjek (osobito prost) jedanput
otpadi od ljudskoga društva i oprosti se svake vlasti, on počne
osobito jedan za drugoga i zlo činiti... U stara su vremena hajduci, kao što se i u pjesmama pjeva, najradije dočekivali Turke
kad nose novce od dacije, ali je to u naše vrijeme slabo bivalo,
nego dočekuju trgovce i druge putnike, a kašto udare i na kuću
kome, za koga misle da ima novaca ili lijepa ruha i oružja, te ga
poharaju. Kad kome udare na kuću pa ne nađu novaca a misle
da ih ima, oni ga ucijene pa mu odvedu sina ili brata, i vode ga
212
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
sobom dokle im god on ucjenu ne odnese. Pravi hajduk neće
nikada ubiti čovjeka koji mu ništa ne čini, već ako ga nagovori
kakav prijatelj ili jatak... Predani hajduci poslije ponajviše bivaju panduri, jer su se odučili od rada poljskoga, samo knez ne
može biti onaj koji je bio hajduk... Hajduci zimi na jataku danju
leže u potaji, a po svu noć piju i pjevaju uz gusle, i to najviše
pjesme od hajduka.“
Istoričnost epske istine o hajducima, odnosno objektivnost
usmene istorije koju je naznačila svijest njezinih baštinika,
naglašava se činjenicom da ju je Njegoš bez ostatka prihvatio.
U njegovoj pjesmi Mali Radojica definisano je hajduštvo kao
„sramotno junaštvo“. U Šćepanu Malome, na prijekor beglerbega da su Crnogorci „hajduci da im para nema“, Teodosije
Mrkojević odgovara:
Na hajduštvo i sva opačila
Turci su im učitelji bili!
U Gorskome vijencu Ridžal Osman naziva Vuka
Mićunovića „samovoljnim kavurskim hajdukom“. Mićunović
priznaje da je hajduk, ali opravdanje svoga hajduštva nalazi u
poređenju sebe s vezirom kojemu služi Ridžal:
Zar obadva nijesmo hajduci?
On je hajduk roblja svezanoga,
on je bolji e više ugrabi.
Ja sam hajduk te gonim hajduke,
glasnija je moja hajdučija!
Na malu cijenu hajdučke antiturske borbe ukazuje i
„spomen dušama“ koji čini Iguman Stefan u trenucima slavlja zbog srećno izvedene „istrage poturica“. U najistaknutije
„vitezove našega naroda“ Iguman ubraja i Novaka, ali poradi
213
Novak Kilibarda
halaka. Nije u igumanovu spomenu halak radi leoninske rime s
imenom Novak, nego se tom riječju precizno razlučuje hajdučija
od istorijskih i epskih junaka koji su imali ideološku koncepciju
borbe. Kao da je Njegoš pored epske istine oslušnuo o Starini
Novaku i Vukovu napomenu kojom je propratio jednu hajdučku
pjesmu u Pjesnarici od 1815. godine. Ona glasi: „Novak, Grujica i Radivoj bili su (u pripovijetkama narodnim) razbojnici
u Bosni, u gori Romaniji blizu Sarajeva.“ Treba napomenuti i
to da u Njegoševu pjesničkom viđenju „istrage poturica“, kao
ideološkoj prethodnici Karađorđeva ustanka, hajduštvo nije
poprimilo bilo kakav značaj. Kao što ga nije poprimilo ni u
Višnjevićevu spjevu o buni protiv dahija koja je prerasla u organizovani ustanak protiv turske vlasti u Srbiji.
Neke opservacije Iva Andrića, inače istoričara po struci,
pokazuju da se epska slika hajduštva produžila i u njegov pogled
na hajduke koji je književno iskazan u njegovoj prozi. Na tome
prostoru ekspresivan je ovaj detalj iz prve glave romana-hronike
Na Drini ćuprija:
„Priča se da je Starina Novak, kad je iznemogao i morao
da se povuče i napusti hajdukovanje po Romaniji, ovako učio
dijete Grujicu, kad je trebalo da ga zamijeni:
– Kad sjediš u busiji, ti dobro gledaj putnika koji naiđe.
Ako vidiš da jordamli jaše i na njemu crven džemadan, srebrne
toke i bijele tozluke, to je Fočak. Udri odmah, jer taj ima i na
sebi i u bisagama. Ako vidiš siromaški odjevena putnika – oborio glavu i poklopio se po konju kao da je u prošnju pošao, udri
slobodno, to je Rogatičanin. Takvi su svi – tvrdice i tutumraci, a
puni para kao šipak. Ali ako vidiš neku divaniju – prekrstio noge
na sedlu, kuca u šarkiju i pjeva iza glasa, ne udaraj i ne kaljaj
ruke uzalud, nego pusti trice nek prođe, to je Višegrađanin, taj
ništa nema jer se u njih para ne drži.“
Nije bilo ni ideoloških ni psiholoških uslova da se u
pjesme, koje su prema svojim mogućnostima i potrebama os214
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
mislili hajduci, naknadno integriše slobodarski i hrišćanski sjaj.
Konkretnije, ni crkva, ni rajetin koji se stulio uz tekuće prilike i
čuvao svoje imanje i vjeru, ni ustaničko vrijeme, kao ni enklave
pravoslavnoga svijeta na teritorijama Venecije i Austrije, nijesu
bili zainteresovani da se blještavi sjaj hajdučkoga junaštva
oplemeni ideološkim sadržajima. Pjesme su se prihvatale kao
legende o junaštvu, ali oni koji su voljeli da slušaju tu legendu
nijesu bili ideološki poravnati s njezinim tvorcima.
Ima trenutaka hrišćanske smjernosti u hajdučkim pjesmama, kao što je strah Starine Novaka od Boga i priznanje Starca
Vujadina da su ga oči „na zlo navodile“, ali, uopšte uzevši, u
hajdučkim pjesmama hajdučki se djela i razmišlja o problemima ropstva i slobode. Čak i u kompleksno složenoj pjesmi
Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogosav, primjetno
je hajdučko poimanje hajduštva. Tešanovo uspješno prevladavanje uspostavljenoga epskog oklopa istorijskih ličnosti, kao
što je Kraljević Marko, ne osvjedočava se kad Tešan obrađuje
hajdučko junaštvo Starine Novaka.
U umjetiničkoj uobličenosti pjesme Starina Novak i
knez Bogosav usklađeni su svi profili hajdučke tematike: uzrok
odmetanja, način odlaska u „goru zelenu“, karakter hajdukovanja, ideološki nivo i psihološki profil datoga hajduka. Tako taj
tekst postiže umjetničku sintezu tematskih detalja koji su rasuti
u mnogobrojnim pjesmama hajdučkoga ciklusa, bolje reći u
viđenjima raznih pjesnika-pjevača koji su se bavili hajduštvom.
Socijalne prilike naglašene su u toj pjesmi kao magistralni
uzrok pohajdučenja seljaka. Starina Novak se pohajdučio u srpskoj državi, u despotovini Đurđa Brankovića, a njegovo kasnije
hajdukovanje u turskoj Bosni nema ni traga od vjerskoga i rajetinskoga resentimenta prema Turcima – nevjernicima i okupatorima. Tako isto u rečenoj pjesmi nema ni traga od klasnoga i
ideološkoga određenja koje bi se iskazivalo prema feudalnome
gospodstvu. Novak je kulučio „uz svoja kola i volove“, ali nije
215
Novak Kilibarda
roptao na trogodišnje besplatno argatovanje na smederevskoj
tvrđavi. Znao je on da je gospodarevo pravo da naređuje, kao
što je ośećao kmetovsku dužnost da izvršava ta naređenja. Nije
se Novak odlučio na hajdukovanje zato što je uvidio moralnu
nesuvislost gospodareva „nameta na vilajet“. On to nije mogao
uviđeti, kao što nije mogao da ocijeni svrhu podizanja utvrđenih
gradova. I taj čin on „oprašta“, ali ne može materijalno da udovolji gospodarevu zahtjevu koji znači „namet na vilajet“. Novak
se pohajdučio stoga što nije mogao da smogne „tri litre“ dukata koje je tražila Prokleta Jerina kad je odlučila da pozlaćuje
smederevska „vrata i pendžere“. Ide, dakle, epski Novak u
hajduke zato što mu drugoga izlaza nema da bi održao svoju
golu egzistenciju. Razbaštinjuje se on, ali u njegovoj se svijesti
ne zameće osuda eksploatacije. Novak feudalno izrabljivanje
seljaštva doživljava kao od Boga datu nepogodu koju treba trpjeti dok se to fizički može izdržati. Kao da Novak zavidi svojim sapatnicima-kulučarima koji su mogli da isplate naloženu
dažbinu i da ostanu na baštini sa svojom porodicom. Novak veli:
Ko imade i predade blago,
ko predade onaj i ostade.
Ja sam bio čovjek siromašan,
ne imadoh da predadem blago,
uzeh budak s čim sam argatovo,
pa s budakom odoh u hajduke.
Iznijansiran je, ideološki i psihološki, koliko se to u usmenoj epici maksimalno postiže, i odnos Starine Novaka prema
Turcima. Pošto se riješio prvoga napasnika Turčina, pa kroz svoje četrdesetogodišnje hajdukovanje, Starina Novak se nije svetio
nego otimao da bi opstao. Kaže:
216
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Dočekujem Sarajlije mlade,
te otimam i srebro i zlato
i lijepu čohu i kadifu,
odijevam i sebe i društvo.
A kadar sam stići i uteći
i na strašnu mjestu postojati.
Svi Novakovi hajdučki potezi ne prelaze okvire
nadomještanja razrušene baštine i porodice. Sistem tih postupaka u pjesmi podrazumijeva analizu procesa pretvaranja seljaka u
hajduka. Novak se lako ne odlučuje na ubistvo Turčina! Između
deklarativnoga opredjeljenja za hajdučiju i prvoga njegova
hajdučkoga poteza razvija se psihološka drama čovjeka koji se
odmeće u hajduke. Sve dok je nosio budak na ramenu, Novak
je mislio kao kulučar i argat. Turskome napasniku ne obećava
nikakav otpor, no ga moli i preklinje kao i svaki siromah koji je
navikao da nadređenoga moli. Jeste da je pošao na hajdučki put,
kao jedinu preostalu životnu stazu, ali Novak kmetovski bogoradi pred trostrukom turskom kamdžijom:
Molim ti se, Ture mladoženja,
a tako ti sreće i junaštva,
a tako ti sretnoga veselja,
prođi mi se, hajde putem smirom –
vidiš da sam čovjek siromašan!
Čin ubijanja takvoga neumoljivoga napasnika znači prijelaz granice između dva psihološka stanja, između dva vida
življenja, između seljaka-kulučara i hajduka-gorskoga cara.
Čim Novak budakom ubije najahalca, „vata“ mu se „rukom u
džepove“, nalazi „tri kese dukata“ i „pušta ih sebi u njedarca“.
Hjadučki zanat je položen, Romanija se nudi kao dvori koji mu
svoja vrata otvaraju „od Đurđeva do Mitrova dana“. Međutim,
217
Novak Kilibarda
Novak sabljom zamjenjuje budak kao alatkom za privređivanje,
a ne oružjem čiju oštricu prati i ideja. Isto bi tako Novak potegao
budak i na srpskoga mladoženju kad bi ga kamdžijao na drumu,
onako iz obijesti, pred mladom i svatovima, kako je to činio turski mladoženja. Napasnik na carskome drumu nije gospodar koji
ima pravo da tlači, nego divanija od koje se treba braniti i koja
svoj nasrtaj na nedužna čovjeka ne čini uime turske vlasti. Novak se ne pita ni koje su vjere „Sarajlije mlade“, njega interesuje
ono što je na njima i u njihovim bisagama i kesama. Dah divlje
slobode i sjaj otetoga ruha samo zavaravaju kulučara da je postao
nešto drugo. Novak nastoji da novim riječima krsti svoje novo
stanje, ali u dubljoj semantici tih riječi prepoznaje se seljak koji
žali za onim što je odlaskom u hajduke izgbio. Poslije četrdeset
godina hajdukovanja śeća se Starina Novak svoje seljačke kuće,
koju, sad kao car planine, naziva dvorima:
Romaniju goru obiknuo
bolje, brate, nego moje dvore,
jer ja čuvam druma niz planinu.
Novak je navikao da služi, on i kao gorski hajduk „čuva
druma niz planinu“. Za koga to on taj drum čuva? Priznaje Novak da otima, hajdučka je to riječ. Džaba hajduku i sve blago
cara od Stambola, ne uzdiže se on iznad svoje početne namjere – otimati da bi se preživjelo. Dočekuje Starina Novak i
obijesne Turke i bogate trgovce, plasti se silna čoha i kadifa,
sasiplje se na snopove blago, ali sve to ne služi ničemu drugome osim hajdučkome trajanju – od danas do śutra. Novak
otimačinom samo „odijeva i sebe i društvo“. Nema on višega
cilja, gola je pustoš hajdučka, najbolje to zna hajduk-pjesnik iz
Kazanaca, Tešan Podrugović. Uzvikivanje „ne bojim se nikoga
do Boga“ takođe odaje pohajdučenoga seljaka-kulučara. Eto i
poslije četrdeset godina divlje slobode ne začinje mu se misao
218
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
koja bi označila prostor kakve njegove ingerencije. Sva sloboda
njegova je u činjenici da se on nikoga ne boji. Iskaz „ne bojim
se“ zvuči hajdučkom studeni. Ne pripada odmetnik nikome osim
sebi i gorskoj pećini, ne postoje društvene norme i obziri koji bi
ga na bilo šta obavezivali.
Gorski vitez koji se „ne boji nikoga do Boga“ lako je doveden u poziciju da brani svoju četrdesetogodišnju čast hajdukovanja, i to da je brani pred čovjekom koji nije ni car ni vitez.
Knez Bogosav, na svojoj kući u Bosni, uz vino, pita Starinu
Novaka šta ga je oćeralo da lomi svoj vrat „po hajduci – po
lošu zanatu“. Kulučar i argat koji je na sve društvene strukture
gledao iz žablje perspektive, hajduk koji ne pripada nikome, i
čovjek koji živi od otimačine, ne umije da oponira ni srpskome
seoskom knezu koji služi turskoj vlasti u Bosni. Novak priznaje
da je u hajduke pošao „od nevolje ljute“ i prećutno se s knezom Bogosavom slaže da je hajdučki zanat loše zanimanje. Ni
apsolutna sloboda, ni sve blago koje s drugoga sasipa u svoju
kesu, ni ponosna gora Romanija, ni ništa što je njegovo i što mu
je dostupno, ne uzdižu ga iznad nekakvoga rajetinskoga kneza
koji pije vino u svojoj kući upravljajući svojim imanjem. Novak
ističe sjaj ruha i oružja, ali ne može da istakne svrhu toga ruha
i oružja na megdanima đe bi se dokazivalo etički verifikovano
junaštvo. Tako svi Novakovi zamasi na carskome drumu, koji
on čuva, praktično su usmjereni i potrošno uniženi. Iz svakoga
viri budak s kojim je argatovao na Smederevu kad ga je Prokleta
Jerina podizala. Ideologija junaštva Starine Novaka, iz pjesme
Tešana Podrugovića, stala je u dvije riječi: stići i uteći. Valja
stići đe treba, oteti ono što valja, i uteći s plijenom na vrijeme.
Na hajdučkome „strašnome mjestu“ može se postojati ako se
usavrši stizanje i bježane. Hajduk živi od junaštva koje bliješti
samo fizičkim sjajem. Moralnu profilaciju toga sjaja domišljaju
čitaoci pjesama o hajducima, čitaoci koji su romantičarski naklonjeni junačkoj prošlosti svoga naroda. Uostalom, možda je
219
Novak Kilibarda
i svaki čitalac koji je vremenski udaljen od hajduka i vremena usmene poezije izvjesno priličan da u legendi o hajducima
pronalazi i ono čega u noj nema.
Simetrija hajdučkoga junaštva ne da se zamisliti ne samo
u pjesmama o bojevima i ustancima, nego ni u pjesmama o
uskocima. Iako je uskočki dobjeglica bio razbaštinjen od svoje
očevine i domovine, opet mu se u akcijama koje je izvodio s
mletačke ili austrijske teritorije, nekakav barjak pričinjavao
nad glavom. A hajduk je bio čovjek bez ikakva porodičnog i
društvenog pribježišta. Ukratko, umjetnički razuđene pjesme
o hajducima, kakva je Tešanova pjesma Starina Novak i knez
Bogosav, ne projiciraju vjersko-ideološki prkos prema Turcima,
što je osvjedočeno u crnogorskim pjesmama o borbama za slobodu, i u Višnjićevim pjesmama o Prvom srpskom ustanku. U
tome se ogleda naglašena istoričnost hajdučkih pjesama koje, i
umjetnički i gnoseološki, reprezentuje pjesma hajduka Tešana
Podrugovića Starina Novak i knez Bogosav.
220
ŽENIDBA MILIĆA BARJAKTARA
JE PJESMA STARCA MILIJE
Stilsko-jezička sličnost Ženidbe Milića barjaktara i pjesama Starca Milije prelazi okvire žanrovske sličnosti. Ukaziva­
nje na tu pojavu može da podstakne istraživanje balade Ženidba
Milića barjaktara o čijemu pjesniku-pjevaču nije ostavio nikakvih podataka njen zapisivač Vuk Karadžić.
Služba žanrovskih stilskih sredstava u pjesmama Starca
Milije (Ženidba Maksima Crnojevića, Strahinić Ban, Sestra Leke
kapetana i Gavran harambaša i Limo) ne može se obuhvatiti
standardnim pravilima a da se taj pokušaj ne nađe na Prokrustovoj postelji. Starac Milija je kao neimar koji ne bira najljepši
kamen za svoju građevinu, nego onaj koji jedino odgovara klimi
i podneblju đe će građevina da vjekuje. Toga pjesnika-pjevača
je više sputavala siromašna leksika nego stilska tehnika usmenih deseteračkih pjesama, jer su žanrovska stilska sredstva u
usmenoj epici kao nadareni glumci koji u slaboj drami i slaboj
režiji nikad ne iskažu svoje najbolje mogućnosti. Milijino zastajanje i preskakanje tokom saopštavanja pjesme, na koje se žali
Vuk Karadžić, nije prouzrokovano naporom pjesnika da se śeti
zaboravljenoga, jer Starac Milija nije pjevao Vuku tek naučene
pjesme. Milija se pokazuje kao pjesnik stvaralac baš time što
nije doslovno pamtio pjesme koje uz gusle pjeva u raznim prigodama. Doslovni reproduktivci bili su u razvitku crnogorske
usmene epike samo poklisari tuđih misli i poruka.
Postojeći leksički fond bio je često preuzak da se Starac Milija iskaže pjesnički. Stvaralački napor da se postojećim
221
Novak Kilibarda
riječima nađe novo značenje istoga je karaktera u pjesmama
Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Evo dvaju
primjera te pojave.
U pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića Jovan kapetan,
sestrić Ivanov, nastoji, poslije svoga zlokobno simboličnoga
sna, da spriječi odlazak mnogobrojnih svatova u Mletke po
zaručnicu Maksimovu. Svome ujaku, Ivu Crnojeviću, Jovan
ukazuje na veliku opasnost koja prijeti zemlji od Turaka:
Nu rasturi te svatove tvoje,
moj ujače, Crnojević Ivo!
E smo našu zemlju opustili,
slomila se zemlja u svatove,
osta zemlja pusta na krajini,
zemlja naša strȁšna od Turaka,
od Turaka preko vode sinje.
Pridjev strȁšna treba čitati s kratkosilaznim akcentom zato
što oba duga akcenta koji egzistiraju u normativnoj službi toga
pridjeva ne bi u ovoj upotrebi imali logičan smisao. Pjesnik je
nastojao da nađe adekvatnu riječ kojom bi naglasio da Zeti prijeti izuzetna opasnost od Turaka, a da ipak ne kaže da se zemlja
mnogo plaši, da je ustrašena. Trebalo je ukazati na veliku opasnost, ali i istaći da borački moral zemlje kojoj prijeti opasnost
nije doveden u pitanje. Ako se za vojsku kaže da se ustrašila, da
se straši, onda je umanjena najistaknutija strana njezina oficijelnoga ponašanja – neustrašivost. Starac Milija je oslušnuo
sva značenja riječi strašiti se i strašna da bi dao sasvim novo
značenje – strȁšna. Iza te Milijine riječi stoje sva uobičajena
značenja, ali u datoj upotrebi formirano je sasvim novo: Zeta se
pribojava Turaka, strašno bi bilo da napadnu dok je njena vojska
preko mora „četeres konaka“. Turci su strašna sila, strašna je i
namjera Ivanova da u takvim okolnostima odvodi svu boračku
222
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
snagu zemlje u Maksimove svatove. Sve te komponente strašenja
slivaju se u stih „naša zemlja strašna od Turaka“. Složenost
značenja riječi strȁšna ne pokazuje se sasvim u poretku jednoga
stiha, sintagme ili rečenice, niti čak u lokalnome sižeu pjesme.
Teško bi se mogla naći prikladnija riječ kojom bi se istovremeno
definisali odnos Zete, koja se sprema u svatove, prema Turcima, odnos Turaka prema Zeti i raspoloženje Jovana kapetana,
poglavice i sestrića Ivana Crnojevića, u trenutku kad je skrhan
najcrnjim slutnjama u srećan ishod prijateljstva s Latinima. Tako
se pridjev strȁšna iskazao u Milijinoj pjesmi Ženidba Maksima
Crnojevića.
Pridjev strašna upotrijebljen je i u pjesmi Ženidba Milića
barjaktara o čijemu pjesniku-pjevaču Vuk nije ostavio traga.
Kad su sahranili urokljivu đevojku Ljeposavu u gori, na raskrsnici puteva, onda mladoženja Milić barjaktar, koji je obišao svijet
„od istoka pake do zapada“ da nađe „za sebe đevojku“, izgovara
tužbalicu, koja je jedno od najlirskijih mjesta u crnogorskoj usmenoj epici. Taj iskaz glasi:
Čarna Goro, ne budi joj strȁšna,
crna zemljo, ne budi joj teška,
vita jelo, pusti širom grane –
načini mi zaručnici lada,
kukavico, rano je ne budi –
neka s mirom u zemlji počiva.
Pridjev strȁšna u navadenome stihu treba čitati s istim
akcentom (kratkosilaznim) kao i u pjesmi Ženidba Maksima
Crnojevića. Pjesnik je personifikovao goru čarnu, pa Milić u
svojoj iluziji dijeli tugu s gorom – moli je da bude bliska Ljeposavi, da se ne bi ona strašila. Jer je pusta gora, kao stanište
vuka i hajduka osobito strašna na žensko čeljade koje se u njoj
samo nađe. Sve je to pjesnik htio da kaže, ali da ipak ne naglasi
223
Novak Kilibarda
da je gora strašna, daleka i tuđa. Milić s čarnom gorom razgovara kao s nekim dragim i bliskim, jer ište on od te gore da pruži
nježnosti njegovoj umrloj izabranici. Zato joj se ne obraća kao
strašnoj gori – karakteristika strašna ne stavlja se u prvi plan
kao najvidljivija osobina čarne gore koju barjaktar Milić moli.
Za lirski izliv Milićev nađena je ublažena riiječ, upotrijebljen je
pridjev sa stišanim značenjem kao i u pjesmi Satrca Milije.
Složeno značenje pridjeva krasan istoga je karaktera u
Ženidbi Milića barjaktara i u pjesmama Starca Milije. Tim pridjevom se u pomenutim pjesmama ne označavaju moralni kvaliteti
jedne ličnosti i šarm kao izraz njezine duhovne skladnosti da
bi se okarakterisala ličnost koja ima te osobine, nego se njima
određuje drugo lice koje traži takvu ličnost da se s njome orodi.
Milijini junaci Miloš, Marko i Relja, svaki pojedinačno, žele da
se orode s Lekom kapatenom ne samo zato što je Rosa glasovita
ljepotica, nego i stoga što je njezin brat krasan prijatelj. A voj­
voda Maleta, kad hvali izbirljivom mladoženji Miliću barjaktaru izuzetnu ljepoticu, naglašava da je njen otac Vide Maričić
krasan prijatelj. Usmeni pjesnik-pjevač nije mogao da opširnije
objasni kakav treba da bude prijatelj s kojim se opjevani junak
orođava, iako je ośećao potrebu da to kaže. Bio je spriječen
ograničenom dužinom pjesme i zahtjevom žanra da slijedi motive koji neodoljivo zovu. Pjesnik-pjevač kao tumač vjerova­
nja i ubjeđenja kolektiva kome pripada trebalo je da naglasi da
prijatelj mora biti i fizičkim izgledom, i moralnim profilima, i
glasom svoje kuće, jemac odličnoga potomstva svoje odive. A
to je trebalo da se naglasi da bi bila ubjedljiva odluka izvjesnoga
mladoženje da se ženi iz kuće takvoga prijatelja. Pored toga, u
Milijinoj pjesmi Sestra Leke kapetana trebalo je posebno naglasiti ugled Lekin da bi se ublažila jedinstvena pjesnikova odluka
da tri najpoznatija junaka – Miloš Obilić, Relja Krilatica i Marko
Kraljević – istovremeno i dogovoreno prose istu đevojku. Za takvu odluku prosce je opredijelio i krasan prijatelj, pored izuzetne
224
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
ljepote Rosande đevojke. Pominjanje krasna prijatelja u pjesmi
Ženidba Milića barjaktara ima još jače opravdanje. Trebalo je
ubijediti Milića barjaktara, koji je obišao zemlje i gradove, da ne
proseći đevojku potegne sa svatovima iz Hercegovine u Zagorje
„pokraj mora sinja“. Navodadžija vojvoda Maleta nije uspio da
nagovori na to Milića samo tvrdnjom da đevojci „nema druge“
u svojoj zemlji, nego i napomenom da je Vide Maričić krasan
prijatelj. Dakle, u obadvije pomenute pjesme upotrijebljen
je pridjev krasan da se označe svi kvaliteti koje prijatelj treba
da ima, a koji se nijesu mogli istaći u pjesmi zbog objektivne
nemogućnosti. Pridjev krasan, koji je vrlo čest i u svakodnevnome govoru i u usmenoj epici, tako je dobio složeno značenje
bez kojega ne bi bila potpuna karakterologija likova u pjesmama
Sestra Leke kapetana i Ženidba Milića barjaktara.
Bogdan Popović je istakao činjenicu da histerologija
„prosto i elegantno“ rješava takozvanu zagonetku završetka
Milijine pjesme Strahinić Ban. U nekoliko napisa koji su se pojavili poslije rada Bogdana Popovića pokazano je da je ta stilska
pojava imanentna pjesmama Starca Milije. Stilska pojava histeron-proteron osvjedočava se i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Ako sljedeće stihove uzmemo kao cjelinu koja je nezavisna
od konteksta pjesme, onda bi dati poredak te cjeline bio logičniji
i skladniji kad bismo premjestili šesti stih i stavili ga iza prvoga,
pa da onda slijede drugi, treći, četvrti i peti:
Podiže se kita i svatovi:
razviše se svileni barjaci,
zasviraše svirke svakojake,
udariše jasni talambasi,
začuše se svatske davorije,
stade bakat surih bedevija.
225
Novak Kilibarda
Čim su se svatovi podigli i krenuli, morao je nastati „bakat
surih bedevija“. I razvijanje barjaka i sve svatovske davorije
primjećuju se tek onda kad svatovi pojašu konje. Od trenutka
izlaska s đevojkom iz njene rodbinske kuće do uzjahivanja konja
ne primjećuje se puno svatovsko veselje. Barjak je tek barjak kad
se zaleprša barjaktaru-konjaniku u ruci. Dakle, posljednji stih
– stade bakat surih bedevija, logično dolazi odmah iza prvoga
stiha – podiže se kita i statovi. Međutim, ako bismo tako razmjestili stihove, izostala bi misao pjesnika-pjevača koja je upravo
data u postojećem poretku stihova. Stihovi koji govore o barjacima, svirkama, talambasima i davorijama umetnuti su između
prvoga i šestoga da se naglasi ono što je glavno u slici koja govori o načinu polaska svatova iz kuće Vida Maričića. Ti stihovi
naglašavaju i radost Milićevu i veselje svatova zbog izuzetne
ljepote đevojke, a i zbog elitnoga dočeka u kući krasna prijatelja.
Tako slika svatovskoga veselja dopunjava iskaz gospodstvenoga
i bogatoga dočeka svatova koji je ranije bio istaknut. Veselje je
uslovljeno konkretnim stanjem u domu Vida Maričića otkad su
došli svatovi, a podizanje svatova i bakat surih bedevija nijesu
nikakav izraz svatovskoga veselja. To bi se desilo pa da su i
mladoženja Milić barjaktar i njegovi svatovi sasvim drukčijega
raspoloženja! Riječju, spoj histerologije i parenteze uslovljen je
u pjesmi Ženidba Mlića barjaktara zahtjevom efektne situacije
kao i u pjesmama Starca Milije.
Anafora i nagomilavanje riječi služi Starcu Miliji za isticanje efektnih situacija. Pjesma o Miliću barjaktaru sva je od
dramskih čvorova koji u njoj imaju istu stilsku funkciju kakva se
osvjedočava u pjesmama Starca Milije. Milić barjaktar naglašava
svoje oduševljenje i sreću zbog ostvarenog cilja ubrzanim pita­
njima koja adekvatno dočaravaju njegovu uzbuđenost:
226
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Ili si je od zlata savila,
ili si je od srme skovala,
ili si je od sunca otela,
ili ti je Bog od srca dao?!
Uspaničenost čovjeka koji zbog iznenadne nesreće ne može
mirno i staloženo da govori sintetično je data u ovim stihovima:
Stani kume, stani stari svate,
stani pobro, Milić barjaktare,
ljuto tuži moja mila snaša,
ljuto ju je zaboljela glava!
Starac Milija nagovještava slušaocima rasplet drame
pomoću parentetičkih umetaka. Napomenom da je neminovan
nesrećan kraj drame, on podstiče slušaoce da nestrpljivo ekspliciraju iskaz toga nagovještaja. Kad Miloš Obrenbegović
prima u Mlecima darovnu košulju na kojoj je zlatom izvezena
guja, umetnuta napomena „guja će ga udrit“ znači priprema­
nje slušalaca za konkretizovanje nesreće koja je predviđena
simboličnim snom Jovana kapetana. Poslije napomene „guja će
ga udrit“, slušaoci su znali da je smrt podmetnutoga mladoženje,
Miloša Obrenbegovića, neminovna, a pridjevi zlosrećna (Maksimova punica naziva se zlosrećnom) i zlosrećnik (Maksim je
zlosrećnik kad se odazvao na poziv đevojke) vrlo precizno govore o sudbini lica na koja se odnose – njih neće „guja udrit“,
neće umrijeti, ali će biti unesrećeni. U Ženidbi Milića barjaktara
nagoviještena je tragedija u najsvečanim trenutku veselja u kući
Vida Maričića:
Najbolji mu šure peškeš daju
(najbolji je, najžešćije jada) –
svoju seku šure zetu daju.
227
Novak Kilibarda
Ironija ima istu boju u pjesmama Starca Milije i u pjesmi
Ženidba Milića barjaktara. Ironija u tim pjesmama pogađa osobe koje nemaju mjere u svojim ambicijama. Kad Milija kaže
da nijesu šala svatovi u koje je krenula sva Crna Gora, pjesnik-pjevač riječju šala, u stvari, naglašava da je odluka Ivana
Crnojevića da vodi u svatove svu boračku snagu svoje zemlje
– tragična besmislica. Isti je stav pjesnikov kad veli da nijesu
šala na gradu topovi koji se pune i prepunjavaju da se dadne
svatovski aber „svoj latinskoj zemlji“. Za Miliju je takav šenluk
iz topova, u vrijeme kada je zemlja strȁšna od Turaka, kad je
opoviđen san Jovana kapetana i kad se snuje jedna prevara,
takođe crna šala. Kad su svatovi poveli ljepoticu iz Zagorja,
mladoženja Milić sav treperi – „zvekeće mu sablja o bedici / a
žubore puca na prisima“, jer:
Nije šala onakva đevojka,
nije šala onakvi darovi!
Tako pjesnik-pjevač śenči bolno ironičnim i sažaljivim
prijekorom momačku i đuveglijsku samouvjerenost i jalove pute
njegove koje je, tražeći ljepotu koju drugi nemaju, projezdio „od
istoka pake do zapada“.
Milić barjaktar i Maksim Crnojević dobijaju od tazbine
darove koji imaju istu namjeru i simboliku. Razlika je samo u vrijednosti darova jer je srazmjerna društvenome rangu mladoženja
i darodavaca. Obojica đuveglija dobijaju zlatnu košulju i bez
biljege vranca. Milićeva darovnoga vranca „zlatne kite biju po
kopitam“, a Maksimova vranoga hata darovnoga „zlatne rati biju
po kopiti“. Pokrovac na Milićevu konju je „čisti skerlet zlatom
izvezeni“, a na Maksimovu jajećaku je „od čistoga i srebra i
zlata“. I konj Marka Kraljevića u pjesmi Sestra Leke kapetana
pokriven je „čohom do kopita“. Milić dobija sablju okovanu i
šestoper pozlaćeni, a Maksim sablju salivenu od čistoga zlata.
228
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Najsrdačniji darodavci – Jezdimir, stric isprošenice Maksima
Crnojevića, i majka Milićeve ljepotice Ljeposave – pogođeni su
neumoljivom kobi. Jezdimir je „sedam žena mijenjao bio / i od
srca ne imo poroda“, a Milićeva punica imala je devet šćeri i
„ni jedne ih nije pohodila“. Oba ta lica, Jezdimir i ljuba Vida
Maričića, kroz suze govore kad uručuju darove.
Evidentni su zajednički elementi opisa đevojačke ljepote
u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Kad se vratio iz Mletaka u Žabljak, Ivan Crnojević nije bio
u prilici da opisuje đevojku koju je za sina Maksima isprosio.
Pjesnik-pjevač zna da ne bi bilo ubjedljivo da Ivan niže sve detalje ljepote isprošene Latinke u trenutku kad pokušava da zaboravi i da ju je prosio, iako je proseći je tri godine u Mlecima
blago trošio. Ivan samo napominje da nadaleko nema onakvih
očiju, stasa i obraza:
Što je zemlje na četiri strane
ljepote joj u svu zemlju nema:
onakoga oka u đevojke,
nit onoga stasa i obraza –
ni vila joj belći druga nije!
Pjesniku Ženidbe Milića barjaktara bilo je potrebno da
detaljno opiše đevojku Ljeposavu zato što je njezina izuzetna
ljepota kobna. Zato je poznati, u usmenoj epici stereotipni, opis
đevojačke ljepote dobio novu snagu i novu funkciju u toj pjesmi. Uopštena napomena u Ženidbi Milića barjaktara da nema
nadaleko onakvih očiju, stasa i obraza razvijena je u pjesmi
o Milićevoj ženidbi u detaljan opis kojim se kazuje kakva je
izuzetna ljepota urokljive đevojke, ali osnovni elementi te ljepote isti su u objema pjesmama. I u pjesmi Sestra Leke kapetana
ističu se stas i obraz kao elementi đevojačke ljepote:
229
Novak Kilibarda
A kad Rosa dođe na čardake,
sinu čardak na četiri strane
od njezina divna odijela,
od njezina stasa i obraza.
Kao što od Rosine ljepote „sinu čardak na četiri strane“,
tako je i Ljeposavi „kroz marame zasijalo lice“ i svatovima „oči
zaśenile“ od njezine ljepote. Kazuju ljudi za sestru Leke kapetana „da joj druge u svu zmlju nema“, šćeri dužda mletačkoga
„ni vila joj belći druga nije“, a Milićevoj vjerenici „daleko joj, vele, druge nije“. Kad Starac Milija govori o nečemu
nesvakidašnjemu, rado se poziva na ljude koji o tome pričaju,
čime i naglašava stepen neobičnosti date pojave. Ljudi se kunu
i kazuju da od krastavoga Maksima „grdnijega u iljadi nema“, a
Rosnić Stevan iz Milijine pjesme Gavran harambaša i Limo je
promašio cilj iako veljahu da nema boljega strijelca.
Riječi muštuluk, čudo, jad, ćud i rječce jȁ i nȍ na početku
stiha imaju složenije značenje u pjesmama Starca Milije i u
Ženidbi Milića barjaktara, nego u ostalim pjesmama Vukova
zbornika, prvaka među svim zbornicima usmene poezije koja
je ostvarena na jeziku kojim se služe Crnogorci, Srbi, Hrvati i
Bošnjaci alijas Muslimani.
Junačko oružje kao alat za kopanje groba pominje se u
Ženidbi Maksima Crnojevića i u Ženidbi Milića barjaktara.
Đevojka kune Maksima – „od koplja ti gradili nosila, / a od štita
grobu poklopnice, a đevojci Milićevoj „sabljama (joj) sanduk
satesaše, / nadžacima raku iskopaše“.
Starac Milija ne uzima sunce samo kao adekvatan predmet
s kojim poredi Strahinjića Bana, nego ga pjesnik antropomorfizuje da bi vitez Strahinjić, dok gazi sam kroz Turcima pritisnuto
Kosovo, imao sabeśednika. Toplinu ljudskoga razumijevanja
koja je u tazbini izostala Banu nadomješta Sunce. Milić barjaktar i njegova majka doživljavaju Sunce kao živa stvora. Milić
230
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
pita đevojačku majku je li Ljeposavu „od Sunca otela“, i on kopa
ljepotici grob na pravcu „otkuda se jarko Sunce rađa“. Milićeva
majka odmjerava prema Suncu svoje trajanje i svoje iluzorne
nade. „Kada bude na zahodu sunce“, majci se učini da joj se sin
Milić vraća iz lova, a „kad bude na istoku sunce“, priviđa joj se
nedočekana snaha Ljeposava.
Ukratko. Zajednički stilsko-jezički, poetološki i misaoni
elementi koji su zajednički pjesmama Starca Milije i pjesmi
Ženidba Milića barjaktara, čijega pjesnika-pjevača Vuk Karadžić
nije pomenuo, otvaraju prostor da se istražuje doprinos Starca
Milije crnogorskoj usmenoj poeziji i mimo četiri pjesme koje je
stari pjesnik-pjevač od Kolašina saopštio Vuku 1822. godine.
231
ISTORIJSKA OSNOVA
ŽENIDBE MILIĆA BARJAKTARA
Od junaka koji se pominju u pjesmi Ženidba Milića barjaktara tri su poznate istorijske ličnosti: Bajo Pivljanin, Vuk
Mandušić i Stojan Janković.
Vuk Vinaver pretpostavlja da je Milić barjaktar u toj pjesmi epski lik Milića Vujadinovića, jednoga od „hercegovačkih
harambaša koji su obnovili borbu 1610. godine i nastavili je sa
celim narodom u nastupajućem Kandijskom ratu“. Arhivski izvori koje navodi Vinaver pokazuju da se harambaša Milić morao
„pod pritiskom potera“ povući sa svojom četom u Dalmaciju i
stupiti s družinom i rođacima u vojsku koja je čuvala dalmatinske gradove od janičara i martoloza. Otuda se više puta vraćao
natrag u Hercegovinu da vrbuje ljude za svoju četu. Služio je
jedno vrijeme kao barjaktar pod komandom kasnije čuvenoga
Deli-Markovića. Četa harambaše i barjaktara Milića prelazila
je više puta preko dubrovačke teritorije, pa su zato dubrovački
poklisari morali da dokazuju turskim vlastima na Neretvi,
u Novome, Pljevljima i Carigradu da dubrovačka vlada ne
pomaže hajduke Milićeve družine. Izvori takođe pokazuju da
je harambaša Milić bio odveo svoju porodicu na Hvar kad je
napuštio hajdučko četovanje po Hercegovini.
Harambaša i barjaktar Milić Vujadinović pripada „velikoj
epopeji“ Kandijskoga rata (1645–1669) koja je dala „tolike serdare, age i kapetane, opevane u narodnim pesmama“ – kako kaže
Vuk Vinaver. Ubjedljiva je Vinaverova pretpostavka da je Milić
Vujadinović poginuo kao mlad čovjek, „ne dugo posle početka
233
Novak Kilibarda
svoje akcije, te nije ostavio mnogo traga u uspomenama i arhivima“. A narodna tradicija u Banjanima, s puno realnih činjenica,
dokazuje da su Vujadinovići od kojih potiče Milić barjaktar
naseljavali selo Tupan prije no su se, zbog izgubljenoga krvavog obračuna oko zemljišne imovine, odselili u gatačku oblast
u Hercegovini. Nesumnjivo je da su najznačajniji tragovi toga
raseljenoga bratstva iz Banjana lik Milića Vujadinovića u pjesmi
Stari Vujadin i njegov lik u pjesmi Ženidba Milića barjaktara.
Salko Nazečić primijetio je da među hajducima iz vremena
Kandijskoga rata, za koje su se interesovali i Carigrad i Venecija i
Dubrovnik, dvojica hajduka imaju ime Marketa – Marketa Bečić
iz Paštrovića i Marketa Rafaeli iz Budve. Međutim, vjerovatno je
da su obojica ista osoba. Razgranato bratstvo Rafailovića živjelo
je u XVII vijeku na prostoru Bečića u Paštrovićima, u neposrednoj blizini Budve. Rafailovići i danas nastanjuju Bečiće. Nesumnjivo je da je hajduk Marketa mogao jednom biti imenovan kao
Bečić, a drugi put kao Rafaeli – Rafailović. Poznato je takođe
da u arhivskim zapisima, koji govore o hajducima iz vremena
Kandijskoga rata, ima više primjera različite nominacije lica –
nekad po prezimenu, nekad po mjestu, nekad po tituli i sl. I najpoznatijemu hajduku XVII vijeka, Baju Pivljaninu, ne susrijeće
se u zapisima stalno isto prezime, čak ni isto ime. Prema tome,
od oblika imena Marketa, iz arhivskih dokumenata, do imela
Malketa i Maleta, u usmenim pjesmama, nije daleko. Kad se
uzme u obzir karakter dubrovačkih arhivskih spisa, putova­
nje pjesme od njenoga nastanka do zapisivanja, njezin put od
pjesnika-pjevača do zapisivača i od zapisivača do štampanoga
teksta, dođe se do zaključka da je razlika zanemarljiva između
imena Marketa i Maleta. Da je Maleta iz pjesme Ženidba Milića
barjaktara epski lik hajduka Markete Rafailovića iz Bečića,
govori i ova činjenica. U pjesmama starijega i mlađega sloja
crnogorske usmene epike hajduk Malketa, odnosno Maleta, opjevan je kao savremenik poznatih junaka iz Kandijskoga rata.
234
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Do sada nijesu pronađeni podaci na osnovu kojih bi se
moglo pretpostaviti ko je Vide Maričić. Međutim, njegovo stalno „drugovanje“ u epici s junacima iz Kandijskoga rata ukazuje
da je istorijski legalitet toga lika nesumnjiv. Zanimljivo je da
se Vide Maričić dva puta pominje u usmenoj crnogorskoj epici
kao martoloz koji služi u četi Turčina Muja Jelečkovića koji je
takođe opjevan u drugim pjesmama kao savremenik junaka iz
Kandijskoga rata. Taj podatak svakako ukazuje na istoričnost
epskih likova i Vida Maričića i Muja Jelečkovića.
Pjesma Ženidba Milića barjaktara nije istorična samo po
tome što pominje stvarne istorijske ličnosti – Baja Pivljanina,
Stojana Jankovića, Vuka Mandušića, Milića Vujadinovića i, sva
je prilika, Vida Maričića, nego i po boji jednoga istorijskoga
doba kojom ono zrači. U toj pjesmi, baš kao i u pjesmama Starca
Milije, istorija protiče kao ponornica rijeka.
Hiperbila kojom se kazuje da je Milić barjaktar obišao
zemlje i gradove „od istoka pake do zapada“ da nađe „prema
sebe“ đevojku ima istorijski prizvuk. Velika pokretljivost Milića
Vujadinovića, hajdučkoga harambaše i barjaktara na Jadranskome
moru tokom Kandijskoga rata, mogla je da stvori realan osnov za
hiperbolu „od istoka pake do zapada“. I druga hiperbola –
te on kupi kićene svatove
po svoj Bosni i Hercegovini
i po Župi i Kotaru Ravnu –
oslanja se, kao i prva, na materijal koji je kreativnome pjesniku
-pjevaču dozvoljavao takvu obradu. Milić Vujadinović je krsta­
rio Župom Dubrovačkom, barjaktar se kretao primorjem kao
venecijanski uslužnik koji čuva mletačke prostore od janičara
i martoloza. A Bosna i Hercegovina bila je atar hajduka Milića.
Milićev odlazak „na jutrenje Mileševki crkvi“ nije ni istorijski ni
geografski anahronizam. Karakteristično je da Evlija Čelebija,
235
Novak Kilibarda
koji je proputovao kroz Prijepolje pri kraju Kandijskoga rata,
napominje da prijepoljski Turci često vode borbe s hajducima
s primorja. „Katkada njihove gazije idu u četovanje prema
mletačkome gradu Kotoru“ – veli Čelebija. Sve i da nije imao
nekakvih śećanja na borbe primorskih hajduka i uskoka s Turcima iz Sandžaka, pjesnik-pjevač, a to je po svoj prilici bio Starac
Milija, imao je pun razlog da uzme manastir Mileševu kao naj­
prikladnije sastajalište hajduka. Taj manastir bio se stameno utemeljio u narodnu svijest kao bogomolja u kojoj su počivale mošti
Svetoga Save. A Sinan-paša je te mošti iz Mileševe deložirao i
na beogradskome Vračaru spalio baš zato da bi umanjio značaj
manastira Mileševe kao stjecišta hajduka i neposlušnika prema
turskoj vlasti. A trgovačke, što podrazumijeva i političke, veze
manastira Mileševe s mletačkim primorjem tokom dugoga vremena bile su poznate. Dakle, za usmenoga pjesnika-pjevača koji
logično misli o onome o čemu pjeva, i koji je tumač kolektivnoga bića naroda kome pripada, manastir Mileševa bio je vrlo
prikladno mjesto za odlazak „na jutrenje“ hajduka iz tzv. Stare
Hercegovine tokom ratovitoga XVII vijeka. Pjesnikova odluka
da vojvodu Maletu naseli u grad Kolašin takođe nije slučajnost.
Kolašin je podizan kao turski krajiški grad baš u vrijeme Kandijskoga rata, od 1647. do 1651. godine. Podizao ga je Ali-paša
Čengić koji je, najblaže rečeno, imao netipične odnose s Venecijom i Kotorom.
U vrijeme turske opsade Kotora 1657. godine Ali-paša je
tajno održavao veze s Mlecima i otkrio im zavjeru u Kotoru za
predaju grada Turcima. Pridobijen od Mlečana, Ali-paša je kasnije zaobilazio Dalmaciju, a napadao je Hrvatsku śeverno od Velebita. Poražen je 1663. godine. Pjevač-pjesnik koji nije mogao
da utvrdi iz koga mjesta potiču pojedini hajduci prve polovine
XVII vijeka, koji su hajdukovali po prostranstvu Bosne i Hercegovine, i mijenjali mjesta svoga bivakovanja od Perasta do
Istre, vezao je Maletu za grad koji je podizan u doba hajdučkoga
236
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
djelovanja te ličnosti. A pjesniku-pjevaču, odnosno Starcu
Miliji, sve je išlo naruku da Maletu osmotri u Kolašinu gradu.
U prvoj polovini XIX vijeka, kad je zapisana pjesma Ženidba
Milića barjaktara, Kolašin je bio snažno uporište energičnih
turskih krajišnika koji su se stalno sukobljavali s brđanskim i
nahijskim Crnogorcima, pa je pjesnik-pjevač mogao da dozvoli
sebi slobodu da pjeva o junaku iz Kolašina koji je otišao „gori
u hajduke“ onda kad su Turci podizali Kolašin. A ne treba zaboraviti da je Starac Milija iz okoline Kolašina i da je od zuluma
kolašinskih napasnika morao da napusti svoj rodni kraj. Tradicija o Maleti, koga pjesme nazivaju „silnim vlahom“ i na koga u
jednoj pjesmi sultan šalje vojsku, mogla je dati pravo pjesniku-pjevaču da hajduka iz Paštrovića, Marketu Rafailovića, produži
u vojvodu „od bijela Kolašina grada“. Treba pomenuti da se u
pjesmi Zulum bez Baja, iz Milutinovićeve Pjevanije crnogorske i hercegovačke, Grahovo pominje kao postojbina hajduka
Malete koju je morao da napusti i ode u Perast u četu harambaše
Baja Pivljanina. Iz konteksta pjesme se jasno vidi da pjesnik-pjevač ne misli na bosansko nego na crnogorsko Grahovo.
Istorijski podaci koji govore da su hajduci u vrijeme Kandijskoga rata sklanjali svoje porodice u primorske gradove, ili se
naseljavali na primorju, imaju svoj refleks u usmenim pjesmama.
U pjesmi Zulum bez Baja Maleta se direktno fiksira kao hajduk
naseljen u Perastu. A Zagorje, oblast u Dalmaciji u zaleđu primorskih planina splitskoga, šibeničkoga i zadarskoga primorja,
bilo je prikladno mjesto da pjesnik-pjevač naseli Vida Maričića
koji u pjesmama stalno „druguje“ s poznatim ličnostima iz vremena Kandijskoga rata.
Može se pretpostaviti da je kakav kobni događaj u porodici Milića Vujadinovića, ili kojega drugoga njegova saborca
i savremenika, opredijelio pjesnika-pjevača da veže poznati
internacionalni motiv za određenu istorijsku ličnost. Teško je
i zamisliti kakva su sve iskušenja mogla da snalaze hajdučke
237
Novak Kilibarda
porodice, osobito đevojke i mlade žene, u primorskoj sredini
đe su bili drukčiji običaji i narav nego u mjestima iz kojih su
doseljene. Na tromeđi velikih sila živalj koji je napuštao status
turske raje bio je izložen različitim iznenađenjima. Śećanja na
stvarne događaje i stvarne „zamučene živote“ mnogo su češća u
usmenim pjesmama nego što se ponekad vjeruje. Ženidba Milića
barjaktara, varijanta interancionalnoga motiva o predestinaciji
i fatumu, ima realnu istorijsku osnovu. Uostalom, svaka pjesma
Starca Milije obrađuje po neki internacionalni motiv, a istorija
limfno protiče kroz krvotok tih pjesama.
Pjesma Ženidba Milića barjaktara često je izdvajana iz
kruga epskih pjesama s istorijskom tematikom i smatrana baladom koja se ne veže za određene događaje i ličnosti. Međutim,
iako je ta pjesma po svojoj formi bliža epsko-lirskim pjesmama, ona se svojom istorijskom osnovom uklapa u crnogorske
usmene epske pjesme s istorijskom tematikom. U pjesme „srednjijeh vremena“, kako bi rekao Vuk Karadžić.
238
ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA
– KASNI ALI PRAVI USMENI EPOS
Tragajući za dokazima da su Homerovi epovi Ilijada i Odi­
seja usmena poezija jednoga tvorca, dvojica američkih profesora s
Harvarda provjerili su zakonitost usmenoga književnog stvaranja
na živim primjerima usmene epike Bošnjaka alijas Muslimana.
Doputovavši u Jugoslaviju 1933. godine, Milman Peri obišao
je krajeve koje je želio da obuhvati svojim istraživanjem, da bi
tokom dva druga putovanja sakupljao usmene epske pjesme.
Poslije Perijeve tragične smrti (1935) njegov rad nastavlja mlađi
mu kolega s iste katedre na Harvardu, Albert B. Lord. On je prvo
izvršio transkripciju tekstova koje je Peri bio snimio na gramofonske ploče, a onda je pošao tragom svoga prethodnika. Od
1950. godine pa nadalje Lord je zabilježio više od 500 novih
tekstova koje će pridružiti Perijevoj kolekciji na Harvardu. Tako
rezultat zapisivanja dvojice američkih homerologa u Novome
Pazaru, Bijelome Polju, Kolašinu, Gacku i Bosanskoj krajini čine
jedinstvenu zbirku usmene poezije koja je ostvarena na jeziku
Bošnjaka, alijas Muslimana, Crnogoraca, Srba i Hrvata. Ta zbirka sadrži, pored ostaloga, više od 1.000 tekstova junačkih pjesama. Posebnu vrijednost kolekcije ima 3.500 fonografskih ploča s
glasovima izvornih narodnihjeh pjesnika-pjevača. Šta taj materijal predstavlja za nekoliko naučnih disciplina, posebno za nauku
o književnosti i muzikologiju, dovoljno je istaknuto u nauci.
Najznačajniji rezultat Perijeva sakupljačkog posla jeste
poznanstvo s pjesnikom-pjevačem Avdom Međedovićem iz
Obrova kraj Bijeloga Polja. Tako se američki istraživač približio
239
Novak Kilibarda
živome Homeru! Srio je nepismenoga pjesnika-pjevača,
guslara, koji je kadar da u jednome dahu usmeno saopšti epski spjev homerske dužine. Tokom pet dana pjevajući uz gusle,
saopštio je Međedović spjev Ženidba Smailagić Meha koji ima
12.311 deseteračkih stihova. To je nerimovani deseterac, a rima,
i obična i leoninska, bljesne samo kad se ukaže prirodna potreba
da se ona upotrijebi. Genealoški Međedovićev spjev Ženidba
Smailagić Meha tematski se nadovezuje na prvu verziju koja je
objavljena, a koju je nepismeni Avdo čuo od jednoga mladića
koji je naglas čitao tu jednostavnu usmeno-deseteračku pjesmu.
Homerski usmjeren pjesnik-pjevač, Avdo Međedović, razvio je
običnu pjesmu u spjev homerske obimnosti! I drugi ep homerske
dužine zapisan je od Avda Međedovića pod naslovom Osmanbeg Delibegović i Pavićević Luka.
Internacionalno poznata studija Alberta B. Lorda The Singer of Tales upravo se oslanja na pjesničko improvizovanje Avda
Međedovića i drugih bošnjačkih pjesnika-pjevača, kao Murata
Kurtagića i Ćor Husa, koji, u tipološkom smislu, nastavljaju
Homera. To usmeno, homersko, pjevanje indirektno je poslužilo
Maršalu Makluanu da istražuje aktivnost usmene tradicije i
njezinu kompatibilnost sa složenim svijetom vizuelnih komunikacija tehnološkoga vremena. Autor Gutenbergove galaksije
naglašava da je njegova knjiga po mnogo čemu komplementarna s pomenutom studijom Alberta B. Lorda. No, mnogo je veći
značaj studije The Singer of Tales u tome što je na osnovu karaktera saopštavanja usmenoga epa od strane Avda Međedovića definitivno riješeno Homersko pitanje koje je u nauci bilo stalno
otvoreno od 1795. godine kaga je Fridrih A. Volf u svome djelu
Prolegomena ad Homerum izrazio sumnju u postojanje jednoga
tvorca Ilijade i Odiseje.
Međedovićev spjev Ženidba Smailagić Meha prvi je put
objavljen 1974. godine, i to na Harvardu u SAD. A na jugoslovenskim prostorima, i to u Sarajevu, objavljen je 1987. godine,
240
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
od kada je to veliko književno djelo dostupno široj čitalačkoj
publici. Redaktor teksta Alija Isaković podijelio je spjev na 12
poglavlja koja čine manje-više lokalno-sižejne motivske cjeline
te obimne i homerovski razuđene epske strukture. Tekst originala
dosljedno je poštovan, ispravljene su samo greške i anahronizmi
koji izlaze iz uobičajene komocije usmenoga epskog pjesnika-pjevača. Enes Kujundžić pisao je predgovor, pridodao knjizi
spisak selektivne literature o bošnjačkoj usmenoj epici i upriličio
rječnik orijenatlizama i manje poznatih riječi. Predgovor je
primjereno instruktivan. On približava čitaocu sakupljački rad
Lorda i Perija, nudi lapidarno ispričan portret Avda Međedovića
i upućuje čitaoca na osnovne podatke o istorijskome vremenu
koje se obrađuje u Ženidbi Smailagić Meha. Dakako, Kujundžić
slijedi savremene poglede na usmenu književnost i primjerno
je obaviješten. Podgorička izdavačka kuća Almanah objavila je
2007. godine Epiku Avda Međedovića u dva toma. U prvome je
spjev Ženidba Smailagić Meha, a u drugom Izabrane pjesme.
S visokim naučnim kriterijumom knjige je priredio Zlatan
Čolaković.
Avdo Međedović je nepatvoreni usmeni epski pjesnik.
Nepismen je, ima bogato životno iskustvo, svjedok je propasti
Osmanskoga Carstva kome je služio, zatočenik je i zatočnik
prošlosti, ideološki je poravnat sa socijalnom konfesijom kojoj građanski pripada. Kreativno vlada čitavim instrumentarijem tematike, stilske i poetološke tehnike bošnjačke, odnosno
muslimanske, junačke usmene poezije koju je upoznao kad i
maternji jezik kojim govori. Podrugovićevske i višnjićevske
karakteristike epske usmenosti, koje je Vuk Karadžić istakao
u predgovorima I i IV knjige Srpskih narodnih pjesama, Avdo
Međedović maksimalno ispunjava. Pjesnik-pjevač Međedović
ima i jednu sudbinsku prednost bez koje ne bi bio ono što jeste.
Ljuta je sirotinja bio kad je pred Amerikancima pjevao o slavi
bosanskih gazija XVII vijeka. Usmena epika zahtijeva od svoga
241
Novak Kilibarda
pjevača bol poraza ili žal za nestalom slavom. Sitost i rahatluk
mogu da stvore epsku pjesmu, ali bez unutrašnjega sjaja koji
emituje tragika. Bivši osmanski vojnik ovo je rekao Milmanu
Periju: „Poneđe ljeti radim, i to majeno zemljice savijam, a zimi
śedim. Pomalo drvaca kod kuće i grij se s to malo đečice, a nema
šta da radim. Radijo bih ako sam i star. Ali sad u ova vremena
nema šta.“ Tada je Avdu bilo više od šezdeset godina, a đeca su
mu bila nedorasla.
Stari nadničar, a bivši carev vojnik, s maštom se preselio
u zeman kad su njegovi Bošnjaci širili carev vatan do duboko u
Evropu. Međedović tako nastavlja onaj ijed i tugu muslimanskoga ratničkog svijeta koje je poslije dugoga gospodarstva dvor s
Bosfora morao da napusti. Onu tugu koju je Ivo Andrić ucijepio
u lik Alihodže Mutevelića u romanu Na Drini ćuprija.
Tužno ośećanje upravo je i bila pretpostavka za umjetničku
zrelost bošnjačke epike koju reprezentuje Avdo Međedović.
Naime, ośećaj gubitka carstva eliminisao je pobjedničko-gospodarsku uobraženost koja u usmenoj pobjedničkoj epici
više zveči no zvoni! Kako Stanislav Vinaver veli: „Gusle su
začikivanje, inat, prkos. Što nemoćnije – to su gorostasnije!“
Avdo Međedović pkosi svojoj siromaštini i sudbini da je bio
svjedok kolapsa velikoga carstva koje se nekad širilo od istoka
pake do zapada! Ostala mu je prošlost, hranila ga je iluzija kao i
svakoga pravoga pjesnika.
U svatove alajbarjaktara iz Kaniže, Smailagić Meha, Avdo
Međedović je podigao svu epsku svitu iz svoje usmene lektire.
Impresivan je broj begova i aga, ajana i prvaka, barjaktara i serdara, kućića i odžakovića! Sve gazije od Bosne ponosne, i šehiti
i zlice i krvavci – tu su! Sve se sleglo u ratnički pohod na budimskoga vezira, Turkešu i murtatina koji je nevjeran padišahu i
devletu. A povod je ratničko-svatovskome pohodu ljepotica Fata
koju nevjerni vezir izdaje đaurima. Vitez Smailagić Meho, mladi alajbeg iz Kaniže, oslobodio je Fatu, kao što su poznati junaci
242
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
vaktile ljepotice od napasti oslobađali. Meho Fatu oslobodio, a
ona mu živo srce ponijela! Sva Bosna stala je iza mladoga alaj­
bega iz Kaniže. U Avdovu spjevu Bosna ponosna je ključanica
Stambola, krilo od krvave krajine, desna ruka careva, zaštitni
bedem od dindušmana! Svemu je pjesnik dao epski patos, ali
bez pobjedničke silobatosti. Tragično ośećanje života i istorije
dalo je umjetničku vrijednost spjevu Avda Međedovića. Ženidba
Smailagić Meha jeste sinteza svih vrijednosti bošnjačke junačke
epike čiji se razvitak može pratiti od Erlangenskoga rukopisa
naovamo.
Osim uslužne funkcije za rješenje Homerskoga pitanja,
druge strane spjeva Ženidba Smailagić Meha nijesu istražene
koliko bi trebalo da budu. Posebno je privlačan taj homerski
spjev za istraživanje kritičkoga odnosa pjesnika-pjevača prema
poetološkim floskulama koje su za reproduktivnoga pjevača
petrificirana kategorija. Za interferentne odnose crnogorske i bošnjačke, odnosno muslimanske, usmene epike na
zajedničkome jeziku Međedovićev spjev je nezaobilazan. A lik
Tala od Orašca, ili Budaline Tala, koji je opjevan u zavidnome
broju usmenih pjesama, čini se da je jedinstveno ostvarenje
Avda Međedovića. Čitalac lako ośeti da Međedovićev Tale, koji
ima u sebi i refleks nasrudinhodžinske iznenadne neobičnosti,
temeljito upotpunjava plejadu književnih likova tzv. narodnjaka
koji su ostvareni u književnostima što su se razvile na jeziku
Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, alijas Muslimana, i Hrvata. To su
Kanjoš Macedonović, Petrica Kerempuh, David Štrbac, Nikoletina Bursać i dr. Prema tome, Ženidba Smailagić Meha ne nudi
se samo istraživačima usmene književnosti, nego i čitaocima
koji od literature traže užitak.
243
O BUGARŠTICAMA
IZ CRNE GORE
Ukorijenjeno mišljenje da su bugarštice, epske usmene
pjesme dugoga stiha s refrenom, poetski inferiornije od usmenih deseteračkih epskih pjesama, stalno je umrtvljivalo interes čitalaca za otmjenim pjesmama rastegljivoga stiha, koje
su u najvećemu svome broju zapisane na Jadranskome primorju, osobito u Boki Kotorskoj i Dubrovniku. Najstariji zapis
bugarštice dogodio se krajem XV vijeka, i to u Italiji od slovenskih iseljenika, a najznačajniji zbornik bugarštica oformio je
Valtazar Bogišić krajem XIX vijeka.
Shvatanje Valtazara Bogišića da poetska uvelost bugarštica
ukazuje na umjetničku bujnost njihovih nasljednica – deseteračkih
pjesama, i da stare pjesme imaju više svrhu kao materijal za rasvjetljivanje problema usmene deseteračke epike nego kao poetski tekstovi koji se preporučuju čitaocu, bezmalo je poprimilo
snagu ukorijenjenoga mišljenja o bugaršticama. Iako je Bogišić
istakao estetsku vrijednost pojedinih bugarštica, načelni negativni sud autoritativnoga naučnika imao je ubjedljivu snagu.
Da su izrečene i najviše pohvale bugaršticama u vrijeme
kad je veličina Vuka Karadžića svemoćno vladala na prostoru
odnosa prema usmenoj književnosti, imale bi slabašnu snagu, jer u poređenju s Vukovom enormnom zbirkom usmenih
pjesma, bugarštice su izgledale kao siročad. Nijesu zapisi
bugarštica iz Perasta i Dubrovnika bili zaštićeni patronatom
genijalnoga sakupljača usmenih pjesama koga su cijenili Gete,
Grim, Mickijevič i dr. A društveno-politički i ideološki uslovi
245
Novak Kilibarda
u novonastaloj kraljevini jugoslovenskih naroda 1918. godine
nijesu omogućavali pitanje da li se idejnom bujicom boračkoga
deseterca, koji je nesumnjivo zamijenio bugarštice, ipak nešto
izgubilo. Naime, da li je prekid razvoja bugarštica značio i uda­
ljavanje usmene epike jugoslovenskih naroda od univerzalnih
motiva? Da li je, napokon, rastegljivi stih bugarštica, od 12
do 20 slogova, s obaveznim refrenom, bio mnogo pogodinija
osnova za razvitak pisane poezije, nego što je bio kruti deseterac? Deseteračka epika, koja se isticala kao baština Njegoša
i romantičarske poezije kod jugoslovenskih naroda, i koja je
doživljavana kao neiscrpno vrelo inspiracije slikara, muzičara i
vajara, nije dozvolila da se postavi pitanje o mogućoj šteti koju je
označilo usahnuće bugarštica. A kad se uporedi broj bugarštica
s brojem deseteračkih pjesama dođe se do zaključka da analogno tim brojevima bugarštice nijesu inferiorne stepenom
ośećajnosti, tragičnom notacijom i visokom umjetničkom
vrijednošću. Deseteračke usmene pjesme broje se na hiljade, a
bugarštice na desetine!
Ukratko, vrijeme na koje je Vuk uspostavio hipoteku svoga
neospornoga autoriteta nije bilo zainteresovano da traži poruke
u baladično stišajnim i samarićanski ośenčenim bugaršticama
koje bi uplivale u interesovanje šire čitalačke publike. Smatrano
je da su pjesme koje se nijesu uz gusle pjevale i idejno i estetski preživjele. Bilo je, neosporno, pokušaja da se rehabilituju
vrijednosti koje je Vukov autoritet eliminisao, ali ti su pokušaji
u suštini bili samo vazalne autonomije pod Vukovim suverenitetom. Tako je Miroslav Pantić izdao antologiju Narodne pesme
u zapisima XV–XVII veka 1964. godine koja sadrži sto i četiri
pjesme. U predgovoru te antologije Pantić veli: „Kad se god
kolebao, sastavljač se pitao: da li bi pesma koju bira mogla, takva
kakva je, po svojoj vrednosti ući u jednu od Vukovih zbirki (...)
Onda joj je bilo mesta.“ Vladan Nedić u antologiji Bugarštice,
koju je izdao 1969. godine, a koja sadrži samo 22 teksta, unio
246
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
je šest bugarštica koje su zapisane u Perastu. Kada se uzme u
obzir Nedićev poslovično strogi antologičarski kriterijum, koga
nije usmjeravalo ništa osim estetike, lako se dođe do zaključka
da je Boka Kotorska dala enorman prinos bugarštičkoj poeziji
koja je ispjevana jezikom kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i
Bošnjaci alijas Muslimani. Ovih šest bugarštica, što su zapisane
u Perastu, Nedić je unio u svoju antologiju: Marko Kraljević
i Minja Kosturanin, Smrt majke Sekulove, Ruka kralja Vladislava, Ban Mikloš i sestra Sekulova, Sultana Prezdana i Vlašić
Mlađenj i Molitva đevojčina.
Od svoga ribara Paskoja Debelje Petar Hektorović je
zapisao 1555. godine bugaršticu Marko Kraljević i brajen mu
Andrijaš. Kad se uzme u obzir napomena koju je Hektorović
učinio povodom načina pjevanja usmenih pjesama koje je
zapisao, može se reći da se o tim pjesmama može jednako govoriti i kao o hvarskim i kao o bokeškim. Kao što se i za prvozapisanu bugaršticu u Italiji ne može reći kome jugoslovenskome
narodu pripada, jer je zapisana od iseljenika a ne zna se odakle
su oni bili. Kao što se ne zna odakle su bili uslužnici hrvatskoga
vlastelina Petra Hektorovića koji su mu pjesme saopštili.
Bugarštica Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ima
naglašen misaoni okvir, a njezino mišlju uokvireno platno izatkano je čistom poetskom žicom. Krhkih šezdeset petnaesteraca
obgrljuju trajne istine o životu, poetski definišu ljubav, tugu,
plahovitost, moć i nemoć ljudskih karaktera. Pjesnikovi dohodi
produžuju se stalno kroz prostor i vrijeme, jer su i fabula pjesme
i poruka pjesnikova samo ośenčeni određenom istorijom, dok je
osnovni problem u pjesmi od univerzalnoga značenja. Mučne
uglove nerazborite plahovitosti i brutalnost ubijanja čovjeka
pjesnik nadvladava vjerom u žrtvu koja svoju smrt humanizuje
mirenjem s neumitnošću, kako bi zadnji akordi života prerasli u
plemenita ośećanja osoba koje ostaju da traju pod suncem, pa i
onih koje bi trebalo da stigne kob osvete.
247
Novak Kilibarda
Andrijaševa smrt mora da se oplakuje ne toliko zbog nepravde, čija je posljedica, nego zbog humane poruke samrtnika
koja ima snagu amaneta ljudskosti i koja nema prostornih i vremenskih granica. Poređenje sangviničkoga rza i razboritosti dato
je tako da kontrast mraka i svjetlosti maestralno karakteriše obje
kategorije. Pristrasnosti i osudi tu nema ni traga – prostire se
samo ubjeđenje da je život grešan zbog postojanja ljepote, a da se
ljepota i primjećuje zato što je prate sirene zla i nesreće.
Pjesnik-pjevač nije orijentisan doktrinom hrišćanstva,
nego oplemenjen da svi viši interesi u momentu smrti mogu da se
svedu na ljudske poruke onima kojim će to umiranje donijeti bol
i patnju. Teško je izbjeći utisak da je Marko Kraljević, slušajući
riječi svoga brata Andrije, pozavidio samrtniku, ali pjesma o
Markovu duhovnome lomu ništa ne kaže. Pjesnik-pjevač imao
je povjerenje u svoje slušaoce! Krv, nož, ubistvo, ropac, koji su
uvijek apostrofirani u hiperbolama deseteračke epike, zamije­
njeni su u bugarštici Paskoja Debelje tihim posmrtnim maršom
i poetskim romorom refrena. To je rekvijem koji, preko slika o
raju što nudi život, odvodi slušaoca, odnosno čitaoca, u adske
dubine smrti. Ta pjesma prerasta u apoteoznu iluziju, namijenje­
na je osobama koje su kadre da u nju vjeruju! Želio bi pjesnik
carstvo ilizije za svakoga čovjeka, ali iznad toga njegova subjektivnoga stava lebdi osuda, stara koliko i vrijeme, i pitanje staro
koliko i ljudi – zašto se umire?
Andrijaš je aveljski umro, a bila je mogućnost da ostane
zatravljen ljepotom ljubavi u arkadijskoj zemlji. Mogla je srećna
majka da pita svoga sina Marka je li mu sablja obojena turskom
krvlju, ali sablja je oskrnavljena krvlju brata Andrije. Mogao
je Marko da u nevolji i dalje klikuje junaka brata, postojala
je za to mogućnost, ali, eto, on ga je svojom rukom i nizašto
ubio. Pjesnik vidi stravičnu kavalkadu svih nasilnih umiranja,
a neprogovorno se pita da li se smrt groznije kezi onome koji
nasilno nestaje, ili nasilniku koji živeći umire. Ta tiha, misaona i
248
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
staložena pjesma dostiže i najsuptilnije vibracije helenske lirike.
Teško je naći sadržajnijega a kraćega teksta u usmenoj poeziji
jugoslovenskih naroda.
Pojedinačne slike bugarštice Marko Kraljević i brajen
mu Andrijaš ostaju pravo savršenstvo i kad se izuzmu iz integralnoga konteksta. To su susret viteza i jelena gorskoga, junak
u pustoj gori okružen gusarima klikuje mrtvoga brata, majka
između krvave sablje jednoga sina i nade u sreću drugoga, junak s bratskom sabljom u srcu koji se bratski oprašta od svoga
ubice i dr. Metaforičnost jezika i snaga probrane riječi najbolji
su dokazi da je jezik usmene poezije jugoslovenskih naroda bio
uzrelo pjesnički progovorio još sredinom XVI vijeka.
Bez primorske bugarštice Marko Kraljević i brajen mu
Andrijaš ne bi se mogli uspješno sagledati svi epski tokovi koji
su se vjekovaima slivali oko istorijskoga Marka Kraljevića.
Bugarštica daje Marka kao tragičnu osobu koju prati strava
Kainova grijeha, a deseteračka usmena epika prati Marka kao
zaštitnika potlačene raje od lokalnih divanija i kao carskoga
uslužnika. Samo je Starac Milija u pjesmi Sestra Leke kapetana
pružio ruku svome prethodniku iz sredine XVI vijeka, pjesnikupjevaču Paskoju Debelji. Kao da su Paskoje i Milija izrasli iz
jednoga etno-istorijskoga korijena.
Za ubrajanje bugarštica u usmenu književnost Crne Gore
značajna je i ova izjava Vojislava P. Nikčevića: „Iako su naše
bugarštice bile zapisane starom latiničnom grafijom, u saglasnosti s načelima ondašnjega talijanskoga pravopisa, koja nijesu
ni približno bila primjerena glasovnoj strukturi crnogorskoga govornog jezika, sačuvale su autentični jezik izvanredne pjesničke
ljepote, koji pokazuje veliko jedinstvo s mjesnim narodnim govorima i s jezikom ostalih usmenih i pisanih književnih tvorevina nastalih u Crnogorskom primorju do XIX vijeka. Taj jezik
zaslužuje posebnu pažnju literarnih proučavalaca i filologa.“
249
USMENA TUŽBALICA
– NAJINTIMNIJA PJESMA
Tužbalica ide u najstarije običajne pjesme. Pamti ona
i period divljaštva, kad je bila u središtu mrtvačkoga kulta.
Izvođena je tada ne samo za dragim pokojnikom, nego i za
mrtvom totemskom životinjom i za ubijenim neprijateljem.
Ljude i smrt ona prati, konkretno u Crnoj Gori, i početkom
XXI vijeka.
Malo koji narod danas ima usmenu tužbalicu, ali ni kod
jednoga od tih naroda tužbalica nije bestraga nestala, nego se
samo prometnula u drugi oblik žaljenja za umrlim. Nekrološka
apologetika – tiradno uvažavanje umrloga, počasne straže, po­
smrtni marševi i horovi, plotuni i masovno klanjanje umrlome – šta
je sve to nego savremeni oblik običaja koji je pratila tužbalica, i
drugo lice same tužbalice koja je u svome ortodoksnome obliku
davno nestala. Pjesma što je bila pradavno u središtu mrtvačkoga
kulta jeste praoblik sadašnje pogrebne adoracije i kod ekonomski i kulturno najopremljenijih naroda.
Sistematsko zapisivanje tužbalica u Crnoj Gori počinje
tek od Vuka Karadžića. Od tada ta obredna pjesma stalno ima
svoje zapisivače. Među njima su najistaknutiji Novica Šaulić i
Vukoman Džaković. Zapisuju se, ponekad, i sada i to ne samo
u Crnoj Gori. Ima još njezinih tragova u Hercegovini, na Kosovu, u Dalmatinskoj Zagori, jugozapadnoj Srbiji i, posebno, kod
crnogorskoga življa u Vojvodini.
Razumije se, pored tipološke datosti, tužbalica jedne
oblasti raspolaže različitim ambijetalnim karakteristikama. Vuk
251
Novak Kilibarda
je prvi uočio te specifičnosti, njegova odrednica „paštrovsko
naricanje za mrtvima“ to pokazuje.
Tužbaličko pjesničko stvaranje u vidu razgovora s umrlim
ima dva vida: a) intimna tužbalica koja nastaje u trenucima osamljenosti ožalošćene žene i b) javna tužbalica koja projicira interakcijske odnose stvaraoca-izvođača i slušalaca njegove tužne
pjesme.
Javna tužbalica koja ne prenosi ništa od intimnoga
sadržaja više je tužbalička retorika, kao prirodni produžetak
kultnoga tuženja, nego lirska pjesma. U njoj se mogu iskazivati
i sadržaji koji se nikad ne javljaju u intimnoj, humor na primjer.
U javnome izvođenju intimne tužbalice ostaje samo djelimično
sadržaj koji je u osami stvoren.
Prvu vijest o smrti više prati tekst koji se kreće u granicama jedva artikulisanih uzvičnih rečenica, nego tužbalica-pjesama. Tek kasnije ožalošćena žena pribere psihološku
mogućnost da ostvari pjesničke slike svoga bola. Potreba za
umjetiničkom ugodnošću koja stišava elementarne blokove
bola izvorište je tužbalice-pjesme. Poetska vizija smrti, i života
koji je pogodila smrt, pvi je znak mirenja s tužnom stvarnošću.
Kukanje, grđenje tijela i striženje kose – sve pojave koje su ranije pratile žalosti za umrlim – jesu najniži stepen olakšavanja
nadošle tuge. Tužna pjesma je kultivisani oblik pražnjenja
nabujale žalosti.
Od trenutka vijesti o smrti do ispraćaja umrloga na groblje ili do okupljanja žalbenika protekne taman dovoljno vremena da se ožalošćena žena, rodbinski najbliža – majka, sestra,
šćer, psihološki pripremi za stvaranje organizovanoga teksta
tužbalice. Običaj da se noću glasno ne žali pruža śutrašnjoj
tužnoj pjesnikinji potrebno vrijeme da dozove sve slike nesreće
koja ju je snašla. Ujutro, čim svane, kad i počinje tuženje, mogu
te slike da uobliče svoju pjesničku i vokalnu morfologiju, ako
je ožalošćena žena „za taj posao“, kako bi rekao Vuk Karadžić.
252
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Prvi san, možda sljedeće noći, pružiće iluzorne slike sreće što je
nestala, i one koja je mogla tek da bude. Trećega jutra, kad se
izlazi na grob, ili nekoga drugoga dana, kad pristižu zakašnjeli
žalbenici, sve te iluzione slike biće pogodan materijal za poetski
uspon pjesme koja se začela prve noći besane.
I tužbalici bez najbližega srodničkoga početka treba vremena da izglača svoj retorsko-pjesnički sjaj. Na prvu vijest o smrti
odgovarajućega lica tužilica koja će samo da saučestvuje svojim
tuženjem u žalosti za umrlim više ima vremena za pjesnički iskaz
tužbalice koju će da iskaže, nego tužilica koja je pogođena najintimnijim bolom za umrlim. Naime, od prvoga glasa o datoj smr­
ti do ispraćaja umrloga na groblje protekne potrebno vrijeme da
tužilica, koja će da izvodi javnu tužbalicu, pribavi potrebne podatke
o umrlome i da razmisli o tekstu koji će da iskaže. Do običajem
regulisanoga termina, kad se žalbenici okupljaju u kući umrloga
ili na groblju – sedmica, četrdesnica, polugodišnjica, godišnjica –
estradna tužilica će da zaokruži pjesmu o umrlome i da je izvede
bez smetnji koje su je izvjesno kočile u vrijeme sahrane.
Osamljeni trenuci odvode ožalošćenu ženu na raskršće
asocijacija što su usmjerene na sve pravce njezinih odnosa s
umrlijem licem i prije i poslije smrti toga lica. Stvorene slike u
snovima, u snatricama i svjesno prizvanim iluzijama, kasnije se
preberu za javno izvođenje. Sve te slike moraju se u javnome
izvođenju uskladiti s ambijentalnim propozicijama tuženja. Zato
se u javnome izvođenju intimne tužbalice vrše restrikcije koje
ponekad pogađaju najvitalnije psihičke pravce u samoći ostvarenoga sadržaja. Otuda je vjerovano nezainteresovanost supruge da tuži za svojim mužem prerasla u običaj. Najintimnije
slike koje je dosanjala u samoći supruga je morala da zaobiđe u
javnom tekstu.
Umjetnički sadržaj javne tužbalice u velikoj mjeri je
regulisan emocionalno-iskustvenom prošlošću pjesnikinje. Intimni pravci, i kad se u tekstu ne ekspliciraju, znače polazište
253
Novak Kilibarda
u traženju slika za pjesmu kojom se saučestvuje u žalosti. Evo
jednoga primjera pjesničkoga uzleta u javnoj tužbalici koji je
nenamjerna projekcija tužne prošlosti tužbalice:
A kad dođeš, Pajo bolan,
na to Polje jadikovo:
čućeš jeku ranjenika
i uzdahe bolesnika.
Ali ti, Pajo, njima kaži
da su u nas žešči jadi –
od mladije udovica,
od sestara bezbratnica
i od piske đece tvoje!
Tu je tužbalicu izvela sedamdesetogodišnja žena nad
odrom svojega daljega rođaka koji je izvršio samoubistvo. Žalila
je ona umrloga najviše kao cijenjena čovjeka i dobra komšiju.
Nije imao braće, iza njega su ostale tri sestre, mlada udovica i
nedorasla đeca. Tužilica se dakle pokazala kao pjesnički opservater tužne svečanosti.
Dalo bi se zaključiti da je formiranje pjesničke slike postignuto samo opservacijom najkonkretnih događaja koji su pratili
tužilicu dok je improvizovala pjesmu. Tri sestre umrloga koje
sahranjuju trećega brata kontrolisano su glasno izražavale svoju
žalost. Udovica je ulagala napor da ostane u okviru uobičajenih
normi – da glasno ne zaplače. Odraslija đeca su glasno žalila, a
nedorasla se uplašeno pribijala uz majku.
U procesu stvaranja date slike, koja je upravo pjesnički dio
prilično dugoga stihovanoga tužbaličkog recitativa, značajnu je
ulogu imala tragična prošlost tužilice. Ona je kao mlada žena ostala udovica s nedoraslom đecom. Petoricu braće odnijeli su joj
ratovi, američki rudnici i bolesti. Konkretna piska Pajove đece
obnovila joj je sliku nekadašnje stvarnosti njezine kuće, a dugo
254
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
njezino sopstveno udovstvo pružilo sliku budućih patnji Pajove
udovice. S Jadikova polja, iz zaumnoga svijeta, tužilica je čula
lelek i uzdahe svoje braće i supruga.
Pjesničke slike konkretnoga događaja bez napora su iskrsle
i uobličile se zato što su bile uskladištene u svijesti tužilice. One
su samo konkretna specifikacija pjesničkoga sadržaja koji se
oformio poslije čestih smrti u njezinoj porodici. Pisac ovih redova, koji je i zapisao pomenutu tužbalicu, nije nikad čuo, u
patrijarhalnome kraju iz koga potiče, dobru tužbalicu-pjesmu o
tuzi majke ili sestre od žena koje nijesu bile pogođene bolom
majke, odnosno sestre. Javna tužilica, u čijoj pjesmi latentno ne
obitava intimna tužbalica, svoju nadarenost ispoljava u izboru
detelja koje treba uvesti u pjesmu s inventivnom upotrebom
žanrovskih stilsko-kompozicionih sredstava. To ne znači da je
ona indiferentna prema događaju koji uvodi u svoju tužnu pjesmu. Pjesnička opravdanost javne tužilice pretpostavlja njezino
emotivno saučešće. Ipak, ako joj lični bol nije dao inicijativu,
njezina uzbuđenost teško da će biti dovoljna za valjanu lirsku tenziju tužbalice koju javno izgovara. Nije li tako, njezina
tužbalica biće konvencionalno opisivanje jedne žalosti koje ne
podrazumijeva kreativnu upotrebu žanrovske poetike.
Evo i jednoga elitnog primjera javne tužbalice koja nema
intimnu predistoriju, ali ima tematsku neobičnost.
Na sahrani maloumnoga mladića tužjela je samo jedna
žena, najpoznatija tužilica u datome kraju, Cvijeta Goranović,
a tužjela je zato što je zamoljena da to uradi: „A koja će to druga, ako Cvijeta ne zna?“ – reklo se. Čuđenje njezinoj odluci da
tuži nad odrom osobe čiji život nije imao nijednu afirmativnu
dimenziju za koju bi se hvatala tužbalička apologetika produžilo
se u izuzetnu pažnju slušalaca. A slušaoci su čuli ovu Cvijetinu
tužbalicu:
255
Novak Kilibarda
Da ti kažem: grade Špiro,
gradovi su od kamena.
Da ti kažem: bore Špiro,
borovi su po planina.
Da ti kažem: vilo Špiro,
ma su vile ženske glave.
No ti kažem ono što je:
Ao, Špiro, majčin sine!
Tebe tvoja majka žali
evo punih dvades ljeta,
danas će te prežaliti!
Dugogodišnja tužilica Cvijeta Goranović iz Golije upotrijebila je bila mnogo puta atribucije viti bor, tvrdi grad, i gorska ili bijela vila kao tipične predmete s kojima se u tužbalici
poredi skršena momačka mladost, u ratu ili kakvoj nesreći. U
izvanrednoj situaciji, što je upravo žalbeni ispraćaj maloumnoga mladića, tužilica nije mogla da u standardnim žanrovskim
sredstvima pronađe bilo kakvo značenje u tužbalici kazane riječi
koje bi nadomjestilo izostanak njihove normativne upotrebe. A,
po prirodi stvari, tužilica nije mogla da se sukobi s logikom žanra
kojemu cjelovito pripada. Šta joj je onda ostalo? Diskretno je
istakla svoju nemogućnost da izvede tužnu pjesmu po običaju.
Međutim, pjesničko rješenje nije postigla tim saopštenjem, nego
maestralno sročenom indirektnom porukom da samo smrt koja
označava kraj života sa smislom otvara prostore za tuženje po
običaju! Nemogućnost da udovolji običajnoj normi, Cvijeta je
nadomjestila mišlju višega reda! Tužilica je napravila i pjesnički
i etički podvig. Ukazivanjem na pomrčinu jednoga života proslavila je ljepotu mladosti koja je i u smrti afirmativna, a nije povrijedila čovjeka koji je živio u okrutnoj pomrčini sudbine. Drugim
riječima, tužilica nije povrijedila ośećanja majke umrloga maloumnika, kojoj otvoreno poručuje da i smrt može biti spasenje.
256
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Ta tužbalica pokazuje da opšta, žanrovska, sredstva u
dobrim pjesničkim rukama pokazuju svoju unutrašnju, skrivenu, umjetničku mogućnost koja se u reproduktivnoj upotrebi nikad ne pokazuje. Kod reproduktivaca najfrekventnija
žanrovska sredstva beživotno zveče, a kod pjesnikinje-tužilice
ona zvuče svježinom značenja! Istraživanje takvih tužbaličkih
tekstova može imati, pored konkretnoga praktičnoga, i širi
književnoteorijski značaj.
Na širokim prostorima crnogorske tužbalice i humor
je nekih puta iskazivao svoju pjesničku svrhu. Taj rijetki pratilac tužbalice ima dva svoja ispoljavanja. Jedan se formira u
tekstu tužbalice-pjesme kao književna kategorija koju obuhvata umjetnička koherentnost djela, a drugi vid nastaje u atmosferi koja okružava nastajanje književnoga teksta i njegovo
recitativno-vokalno javno izvođenje. Humor koji se formira u
tekstu tužbalice-pjesme uklapa se u atmosferu koja prati stvara­
nje teksta i integriše se s humorom koji se stvara u publici, kao
neknjiževna kategorija sa zabavljačkim refleksom, povodom
izvođenja tužbalice. Drugi vid, međutim, može biti nezavistan
od humora koji u tužbalici egzistira kao književna kategorija.
U književno-estetskom raspravljanju o tužbalicama kao
štampanim tekstovima koji su, kao i svaki drugi pisani tekst,
namijenjeni čitaocima, trebalo bi smatrati humornim sadržajem
samo ono umjetničko ostvarenje koje ima humorno značenje za
čitaoce, nezavisno od načina njegova postanka i funkcije koja
se ispoljava u obredno-običajnoj namjeni usmenoga oblika
tužbalice. Međutim, humor koji prati estradni život tužbalice
ne mora se obavezno produžiti u humor kao književnu kategoriju koja će biti relevantna i u pisanome obliku tužbalice. U
štampanoj egzistenciji tužbalice, koja je odvojena od običajno-obrednoga izvođenja, humor je kao književno sredstvo sveden
na najmanju mjeru. Izvjesno književno rješenje u tekstu neće
imati humorni sadržaj za čitaoce, iako bi to isto rješenje imalo
257
Novak Kilibarda
humorni sadržaj za toga istoga čovjeka da ga je slušao iz pozicije slušaoca na estradnome izvođenju tužbalice. Slušalac nije
sam pred tekstom koji se recitativno-vokalno izvodi, nego je član
slušalačke publike koja pronalazi humorne trenutke u usmenome
izvođenju pjesme. Kao i humor tako i neki drugi sadržaji usmene
tužbalice produžavaju u svoj štampani oblik samo svoje sjenke,
ili se pak konačno gube. Zato što je dobro uočio tu činjenicu,
Vuk Karadžić je opširno objašnjavao sve okolnosti koje prate
tekst tužbalice. Znao je da se u usmenome obliku tužbalice ne
odražava sve ono što je bilo imanentno njezinome književnom
stanju u usmenome obliku.
Da bi slušalačka publika prihvatila tužbalicu kao pjesmu
koja dostojno govori o umrlome, tekst tužbalice mora da se
kreće u granicama običajno-etičke dozvoljenosti. Iako je neprikosnoveno pravilo da tužbalica pominje samo afirmativne
strane umrloga, ipak pozitivna naklonjenost tužilice mora da ima
predviđenu mjeru. Zato je žena koja improvizuje tužnu pjesmu
više na ispitu adekvatne upotrebe ustaljenih žanrovskih sredstava, nego što je na probi obaveznoga književnoga kreiranja. Na
primjer, ako se tuži za čovjekom skromnoga fizičkog izgleda, ne
mogu se upotrebljavati epiteti i opšta mjesta iz okvira poetike
usmenih tužbalica koje govore o izvanrednoj ljepoti i muškosti.
Međutim, takve se greške događaju i imaju za slušaoce humorno značenje. Na tome prostoru griješe žene koje ne poznaju
dovoljno umrloga, ili one koje se kao reproduktivke kruto drže
žanrovskih karakteristika koje se uobičajeno upotrebljavaju kad
umre osoba dostojnoga izgleda. Te potonje griješe kao epski
pjesnik-pjevač koji za crnoga Arapina kaže da ima „bijelo lice“
i koji „vjenom ljubom“ naziva ženu koja je izdala svoga muža.
Evo jednoga primjera koji je slušao i zapisao pisac ovih redova.
Jedna tužilica, slijedeći žanrovsku naviku, „pita“ umrloga:
258
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Kad se s dušom dijeljaše,
šta ti bješe najžalije:
ja li sunca, ja l’ mjeseca,
ja l’ lijepe đece tvoje,
ja l’ glasitog domaćinstva...
Na koga si ostavio
tvoje zorno domaćinstvo,
ti, ugledni domaćine?
A pokojnik je bio poznat kao čovjek koji je i za najsitnije
stvari morao da pita svoju vrlo strogu ženu. Mnogim slušaocima
je titrao osmijeh na licu, nestašniji su se pogledivali i namigivali. Tužilica, koja je poznavala umrloga, nije namjerno formirala
ironiju, nego je samo kruto primijenila opšte mjesto koje je uvijek upotrebljavala kad je tužjela na sahranama gazda-domaćina.
Jedna tužilica „pitala“ je umrloga starca koji je bio
nepismen:
Kuda si se opremio,
kruti dome,
Nije ovo škola tvoja,
moj delijo!
Tužilica je prvoga dana oplakivala umrloga školarca, pa je
vjerovatno iskreno doživjela bol. Onda je pod takvim utiskom
upotrijebila izražajno sredstvo onđe đe mu nije mjesto. U takvim
slučajevima slušaoci ne prikrivaju svoj podsmijeh, jer smrt
vremešnoga starca za patrijarhalni svijet više znači tužni običaj
nego iskreno saučestvovanje u žalosti s ožalošćenom porodicom. Njegoš u Šćepanu Malome kaže:
U Crnu su Goru, mimo iđe,
prejevtini starci dozla boga.
259
Novak Kilibarda
Tužilica, u principu, nenamjerno stvara humorne sadržaje
u pjesmi koju improvizuje. Sem ako nije u pitanju anakreontski doping, ne bi se mogao naći pouzdan primjer namjernoga
potcjenjivanja umrloga od strane javne tužilice. S jedne strane,
zato što tužilica nikad ne izlaže svoj renome riziku i, s druge,
što se u svijesti patrijarhalne žene teško zameće misao da se u
tužbalici šali nad odrom ili na grobu. Patrijarhalni čovjek hoće
vrlo rado da se podsmjehne grešci i nelogičnosti, ali neće prihvatiti namjerno skrnavljenje običaja. Kad bi slučajno ośetili da
tužilica namjerno pravi šalu na račun umrloga ili njegove porodice, taj njezin postupak ne bi za njih imao humorno značenje,
nego bi bio ocijenjen kao drskost i nepoštenje. Patrijarhalni
čovjek ne ide na sahranu da bi se šalio, ali je vrlo spreman da
se za vrijeme tužne svečanosti nasmije svemu onome što se ne
slaže s ustaljenim običajima.
Odnos tužilice prema pojedincima u žalbeničkoj publici, i prema auditorijumu kao cjelini, može da uslovi humorne
sadržaje u tekstu tužbalice.
Tuži snaha za svekrom koji je bio istaknuti junak u mnogim
okršajima. Ne može da se pomiri s činjenicom da mu na podignutoj grobnici nije postvaljen krst. Grobnicu i savremeni simbol,
petokraku, koji je zauzeo mjesto krsta, tužilica poređuje s pojavama koje su nedolične kao predmet s kojim se može poređivati
nadgorobni spomenik. Takvim poređenjem tužilica se u stvari
sveti svojim đeverima, školovanim ljudima koji žive u gradu,
koji su podigli ocu grobnicu a nijesu ukazali dužnu pažnju njoj,
udovici sa sitnom đecom. Tužilica je istakla sve kvalitete i zasluge svoga „svekra bana“, i osobito ih naglasila da bi ukazala
na nedoličnost grobnice u kojoj će njezin svekar vječno počivati.
Tužilica kaže da je dobio odlikovanja s krstovima od kralja
Nikole, a eto na grobnici su mu umjesto krstova „rogovi“. Ta
tužilica se uklapa u sklonost patrijarhalnoga svijeta da se vrlo
teško odvaja od uobičajenih formi življenja. Ona ide pravcem
260
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
poslovične seljačke ljutnje na gospodu i „kaputaše“ koji olako prekidaju osveštane običaje. Zato je ta tužbalica bogatija
žaljenjem za narodnim običajima nego ideološkom i političkom
tendencijom. Dešavalo se poslije Drugoga svjetskoga rata da se
takav stav tužilice ocijeni kao politička insinuacija, pa je dolazilo do scena koje izlaze iz domena crnogorskih običaja.
U tekstu tužbalice pomenute udovice humorno je zvučala
neobična slika nadgrobnoga spomenika, na kojemu su „pet rogova na vr glave“, ali se njezin humorni sadržaj ipak uklapao
u širu atmosferu koja se formira povodom tužbalice. Humorna
slika nadgrobnoga spomenika dâ se primijetiti i u štampanome
tekstu pjesme, ali ona čitaocu nudi neuporedivo slabiju ekspresiju od one koju je nudila slušaocima.
Novica Šaulić je zapisao tužbalicu u kojoj se tužilica direktno obraća ženi umrloga koja neiskreno žali svoga muža. Portret
lažno ožalošćene žene očuvan je izvjesno i u štampanome tekstu
tužbalice, ali on je imao za slušaoce mnogo humorniji sadržaj,
jer su oni na licu mjesta sravnjavali istinitost opisa s licem koje
se opisuje. Tužilica se nije izložila nikakvome riziku, ni kao umjetnik ni kao građanin, jer je svojim surovim obračunom ugodila patrijarhalnome svijetu koji nema mnogo povjerenja u tugu
mlade udovice bez đece. A nesumnjivo je da se javna zamjerka
tužilice morala oslanjati na ubjeđenje slušalaca da udovica i prije muževljeve smrti nije bila osobito afirmisana kao supruga.
Tužilica se može kretati u okvirima svih uobičajenih normi a da, i pored toga, njezina pjesma stvori humornu atmosferu.
Stara žena čiji sinovi intelektualci žive u gradovima dugo
je bila sama „na svome ognjištu“. Snahe i sinovi nijesu joj ukazivali potrebnu pažnju, što je došlo do izražaja i na njezinoj sahrani. Umjesto primjerenih cipela, obuli su mrtvoj majci obične
kućne papuče. Vjerovali su da će taj detalj ukopne odjeće ostati
skriven od očiju gledalaca, ispod pristojnoga mrtvačkoga pokrova. Međutim, običaj je u patrijarhalnome svijetu da se najbliži
261
Novak Kilibarda
rođaci interesuju kako je umrli „naređen“. Sestra umrle, stara
žena koja takođe ne uživa osobitu pažnju svojih sinova i snaha, uočila je lošu ukupnu opremu svoje sestre. Starica je bila
uvrijeđena i tražila je najefektniji put da se osveti nesavjesnim
sestrićima i njihovim ženama. Kad je jedna tužilica, poslije
hvaljenja umrle kao uzorne žene i po rodu i po domu, počela da
pozdravlja svoje umrle, „zamolila“ je pokojnicu da joj pozdravi
brata „kojino je ostanuo u dalekoj Americi“. Sestra umrle glasno je i vrlo namjerno reagovala: „Prekini, amana ti božjega! A
kako će ti ga pozdraviti, jadna, u daleku Ameriku, kad u tim
papučama te su joj obuli ne može stići ni do pjace!“ Tužilica
je sve razumjela, ali nije reagovala, nego je nastavila da tuži.
Ona nije bila ničim pogođena, jer su slušaoci odlično razumjeli
pravac replike. U takvoj situaciji slušaoci jedva zadržavaju smijeh. Reagovanje stare žene intimno je vrlo toplo pozdravljeno,
pa se scena prepričava u raznim oblicima na putevima usmene
anegdote. Priča se kiti i zaboravlja se đe je nastala. Mnogi je
vežu za svoje mjesto, iako se opisani događaj desio na periferiji
Titograda alijas Podgorice.
Neuobičajeni odnos tužilice prema drugoj tužilici, koju
smjenjuje u tuženju, publika može da doživi kao humornu
scenu. Posebno kad se tužilice nadgornjavaju kao u sljedećem
primjeru.
Dvije jetrve barabarile se kao tužilice. Jedna bila rodom
iz vojvodskoga bratstva, a druga od bratstva bez činova. Prva
bi vazda u tužbalici, po običaju, kad odtuži umrloga, pozdrav­
ljala po umrlome svoje čuvene pretke – „sve serdare i vojvode“.
Jednom je druga jetrva, uobičajenim načinom, prekinula svoju
prethodnicu u tuženju, svoju jetrvu, rekavši:
Daj počini, jetrvice,
od pozdrava rodu tvome –
vojvodskome, glasitome.
262
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
E ću i ja da pozdravim
lijepoga roda svoga:
ne serdare ni vojvode,
nego bojne gradolome
što junačkom sabljom maju,
a vojvode ne pitaju, –
to moj rode!
Među tužilicama postoji rivalstvo. Glasite tužilice se bore
da očuvaju stečeni ugled, a neafirmisane nastoje da ga steknu.
Kad poznata tužilica bez ikakvoga konvencionalnoga obzira
uskoči u riječ tužilici za koju smatra da je nedostojna njezina
društva, toj prvoj nestane glasa kao radio spikeru kad nestane
struje. Time je humorna scena postignuta. Takvo potcjenjiva­
nje obično doživljavaju one tužilice koje pored lošega renomea
tužilice nemaju zavidan ni građanski autoritet.
Odnos slušalaca prema tužilici kao građanki nekih puta
formira humornu situaciju. Publika sravnjuje adorantski stav
tužilice prema umrlome s njezinim dojučerašnjim odnosom prema
njemu živome, pa u neobičnoj razlici nalaze humorne sadržaje.
Svi pomenuti oblici humora, kao pratioca crnogorske
tužbalice, javljaju se na sahranama starih osoba ili lica koja svojom smrću nijesu osobito porazila porodicu. Ako je u pitanju
žalost koja obavezuje slušaoce na iskreno saučestvovanje, onda
je vrlo malo mogućnosti za javljanje humornih prostora u tekstu tužbalice i u atmosferi koja je prati. Ni tužilice koje su u
građanskome smislu vrlo tragične žene ne mogu usloviti humornu atmosferu ni u slučaju kad naprave grubu grešku u toku
izvođenja tužne pjesme. Na primjer, majka koja je izgubila sina
jedinca s pažnjom se sluša na svakoj tužnoj svečanosti, jer se
pouzdano zna da će ona poslije pominjanja umrloga prijeći
na svoj tužni teren i saopštiti toliko puta izvođenu potresnu
tužbalicu. Njezino tuženje prati potpuna rekvijemska atmosfera.
263
Novak Kilibarda
Obim humornih prostora u tekstu pjesme i u atmosferi
koja se formira povodom takve tužbalice-pjesme zavisi od
društveno-istorijskih i etno-psiholoških karakteristika sredine u
kojoj se održava običaj tuženja za umrlim licima. U plemensko-bratstveničkoj i boračko-agonalnoj sredini, kakva je bila patrijarhalna Crna Gora, postojali su povoljni uslovi da se formiraju humorni trenuci na svečanostima koje su samo oficijelno
tužnoga karaktera. U takvoj sredini običaj je prelazio značaj
intimnoga porodičnoga događaja. Prema tome, humor je samo
pratilac narodne tužbalice u pojedinim njezinim vidovima, a ne
kategorija koja se situira u ontološko značenje pojma – narodna
tužbalica.
264
JEDNA ANONIMNA
CRNOGORSKA PJESNIKINJA
I pored zapaženih pokušaja da se u narodnoj književnosti
definišu pjesničke individualnosti, utemeljena navika sputava
čitaoce koliko i istraživače da od toga žanra kao „skupa individualnih dela, kod kojih je više istaknut identitet oblika i
sadržaja nego razlike koje postoje među njima“, ne zalaze u
oblast umjetničkoga procesa pojedinca, koji je oplođen mišlju i
ośećanjem da kauzalitet duha i materije uobličava umjetničkim
sikama. Jezikoslovna tehnika još drži patronat i umrtvljuje
specifičnosti koje su vidljivo naglašene kroz posebne spregove
misli i ośećanja u djelima narodne književnosti. Tako često
ostaje po strani najosnovnije mjerilo za vrednovanje jednoga
umjetničkog ostvarenja – njegova suština. Međutim, nauka o
pisanoj književnosti ponekad samo na osnovu nekoliko stihova
obezbjeđuje piscu ime, bez obzira na činjenicu što je kodeks
zahtjeva pravoga umjetničkog djela tu apsolutno neprimjenljiv.
Pisana literatura moćno je potpomognuta zahtjevima nacionalne
kulture da se oformi geneza povjesnice pisane riječi, pa i minormnim piscima održava ime kroz generacije i vrijeme. Na primjer, svi se śećamo Siluana, kaluđera iz Manastira Svete Trojice
kod Pljevalja, iako je ostavio nasljeđu samo jedanaest stihova
koji su više izraz plemenite namjere nego pjesničke inspiracije.
Dovoljno je napraviti letimičan pogled kroz našu srednjovjekovnu poeziju pa da se nađe veliki broj takvih primjera. A najuzdignutiji pjesnici u usmenoj literaturi teško uspijevaju da prolome okvire kolektivnoga stvaralaštva.
265
Novak Kilibarda
Anonimna crnogorska pjesnikinja iz Krivošija, od koje je
Vuk Karadžić dobio samo jednu pjesmu, izuzetno je naglašena
pjesnička individualnost, ne samo u panorami jugoslovenske
narodne lirike no i u najužemu značenju pojma književnost.
O njoj ne znamo ništa, osim da je bila „sestra popa Marka
Samardžića, kojega su Turci nikšićki na Omutić sa tri njegova
sinovca na vjeru pośekli 1848. godine.“
Pjesma sestre popa Marka Samardžića samo formalno
pripada žanru tužbalica – načinom izvođenja, stihom i ritmom.
Pjesnikinja se ne pridržava običaja da samo ređa detalje opisa,
svaki njezin atribut znači polazni stav u pjesničkoj definiciji
cjelovite karakteristike ličnosti o kojoj se govori. A umjetnička
slika ličnoga bola koji ima intenzitet naglašene individualnosti
sa psihološko-emocionalnim dimenzijama kolektiva, koje su uslovljene etičkim i društveno-istorijskim agensima, neponovljiva
je u poznatim tužbalicama.
Prvo se pjesnikinja zadržava na detaljima ljudskoga obličja
kroz koje se ispoljava čovjekov duhovni život, ali ne ostaje u okvirima običaja, nego ono što je zajedničko žanru kojemu pjesma
pripada dopunjava svojim ličnim odrednicama. Ne zadovoljava
se sjajnom poredbom „gusta kosa kao rosa“, nego ide dalje u
poetsko objašnjenje: kosa je niz pleći raspletena, raščešljana i
rašćetana, da bi misao i sliku podizala poentom „sveta maglo“.
Oči brata duhovnika su „divne“ zato što su „svete moći“, ruke
izvedene u „bratsko krilo“, ali i umivene svetom vodom u
„strašnoj bogomolji“. Svim tim poetskim čipkama pjesnikinja
je u stvari objasnila još u početku istaknute kategorije – brat je
bio „mudra glava“ i „slika sveca“. Da bi slika u svojoj dvostrukosti bila maestralno jedinstvena, prizvana je pratnja refrena:
„bratsko krilo“, „ljudska vilo“ i „bratska diko“ smjenjuju se sa
„duhovniče“, „naše anđele“ i „apostole“. Tako se ljepota koju
je sestra poznavala udružuje s ljepotom kojom je brat svijetlio
u profanome svijetu, pa kontaminacija ta dva zraka, indirekt266
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
no i nenametljivo, punom snagom naglašava razloge prevelike
sestrinske žalosti. Onda iznenada čarobna pletilja pretvara sve
do tada kazano u uvod za novu karakteristiku ličnosti, spušta
se u sfere svakodnevnoga života da bi dokazala što je značila
duhovna ljepota brata sveštenika za svijet kojemu pripadaju
pjesnikinja i slušaoci tužnoga izvođenja pjesme. Naglašavanjem
muške visine kao nezamjenljive strane viteškoga izgleda pravi
metaforu kojom ostvaruje i funkciju istaknutoga kvaliteta: „Naš
javore na sabore“. Dodavanjem novih premisa „oštra sabljo“ i
„naš sokole“, koje su ujedno i objašnjenje prvoga stava, uslovljava zaokruženu karakteristiku fizičke snage i ljepote i njihova
značaja u kontekstu kolektivnih interesa: „Uzdanice na granice“.
Tako se na raniju sliku, koju je oformila spojem ljepote duha i
tijela, nadovezuje simbioza čojstva i junaštva – pregalaca i bojovnik bio je i „mirokrv u kmetove“. Neodvajanjem čojstva od
junaštva pjesma se uklapa u žanr crnogorskih tužbalica, ali ipak
poetska funkcija toga spoja bliža je Njegoševoj i Mažuranićevoj
misli nego običnim tužbaličkim tekstovima.
Pjesnikinja po običaju prekorijeva brata što je vjerujući
turskoj riječi lakomisleno upuštio glavu, a da bi opravdala ranije
rečeno „svaštoznanče“ – priziva zlo bilježje vjekova i dokazuje
da je pop Marko bio neizbježna žrtva kobi – „svaštoznanac“ i
„mudra glava“ samo je jedna od brojanica u nizu od Lazareve
glave naovamo:
Zlo bilježje, svud mramorje,
aoh, pope!
Međom kolac, grob u dolac,
vitezovah!
Onda Krivošijanka na način drevnih pjesnika opominje
opštu silu u čijoj su vlasti svi vaseljenski i zemni poreci:
267
Novak Kilibarda
Kako, bože, trpjet može
volja tvoja!
Taman kad je pjesnikinja ponijela misao u oblast etičkoga
smisla vrhovne sile koja sve objedinjuje, i kad se povjeruje da je
građevini postavljen završni friz, tužilica svu raniju priču i njezin
filozofski zaključak pretvara u osnovu za razvijanje mitološke
slike kojom će oformiti objektivnu ideju djela i poistovjetiti je sa
svojom subjektivnom idejom. Tako pjesma prerasta u nadu, koja
je riješena kroz zahtjev i prijekor Bogu:
Skutom tresni, zemljom stresni,
rajski caru!
Utop turke u zle muke,
nevjernike!
Neka pod mač vrag zaplače,
ja kukala!
Apokaliptičnu sliku prskanja zemlje i nestajanja jednoga
naroda pjesnikinja ublažava sužavanjem opsega kataklizme
– turaka treba da nestane „s našeg kraja i ognjišta“. Dakle, infernalna slike srpske zemlje poslije Kosova zamijenjena je novom stravičnom slikom, na kojoj se jasno prepoznaju majstori
pravoga platna, ali je zamišljenu osvetničku viziju pjesnikinja
umekšala lirikom – preveliki bol sestre zbog skršene ljepote
brata opravdava zamisao strašne osvete.
Kad čitalac (koji prvi put srijeće ovu pjesmu) povjeruje da
poslije slike osvetničke vizije nema što više da se kaže, onda se
pjesnikinja pokazuje u novome svijetlu. Poslije zaleta u istoriju
i smisao opšte sile, nakon prorokovanja odmazde pravde nad
zlom, pjesnikinja se vraća samoj sebi i spušta na teren sestre.
Tako poslije mnogogranate i jedinstvene cjelovite pjesme sestra dariva mrtvoga brata nadom da će naći „božje plate u božji
268
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
dom“. A zar se završnim stihom Krivošijka rekvijemu žalosti
bila za trenutak otišla u sfere prema kojima je čovjek samo tvarca i śena, pa se sad hrišćanski priklanja redu i običaju?
Pošto bi stilske karakteristike ovom pjesmom premašile
našu namjeru, samo ćemo još opomenuti buduće ispitivače da je
pop Marko Samardžić svojom smrću bio zavio tugom Krivošije.
Vuk Popović pisao je iz Kotora Vuku Karadžiću 12. IV 1849. godine: „Od žalosti za popom Markom izvrnuli su kape i ječerme
naopako svi Krivošijani, i svijem konjima repove ostrigli, a žene
rasplele i puštile niz pleća kose, i kad idu na pazar dvije i dvije
neprestano tuže.“ (Vukova prepiska, knj. VII, Beograd, 1913,
str. 73).
269
SOCIJALNI ELEMENTI
NARODNIH TUŽBALICA
Apoteozna namjena tužbalice obavezuje tužilicu da zaobilazi činjenice iz biografije umrloga koje ne naglašavaju njegovu afirmaciju. De mortuis nihil nisi bene. Zato socijalna problematika nalazi mjesto u narodnoj tužbalici samo ako je sredstvo
za isticanje vrlina umrloga – etičkih, intelektualnih i fizičkih.
Zastupljenost socijalnih činilaca u tematskoj strukturi
tužbalice zavisi, u prvome redu, od fonda afirmativnih premisa
kojima tužilica raspolaže prilikom saopštavanja tužne slavopojke. Đe gođ ima uslova da rangira vrline umrloga, tužilica se
drži redosljeda koji je uobičajeno ustaljen. Ako je umrli imao
zapažene kvalitete koji zauzimaju visoko mjesto na društvenome
priznatome indeksu vrlina – junaštvo, moralno pregalaštvo,
inteligencija, zavidan fizički izgled, uzorno porijeklo, visok
položaj, društvena priznanja i sl. – socijalna problematika kroz
koju se kretao ili neće biti ni pomenuta ili će imati sasvim nizak
položaj u hijerarhiji vrlina koje tužilica nabraja.
U tužbalicama koje govore o istaknutim ličnostima iznose
se po pravilu samo magistralne karakteristike lica; najčešće
samo ono što ulazi u njihov istorijski značaj. Takve tužbalice
srijeću se u prvoj i petoj knjizi Srpskih narodnih pjesama Vuka
Karadžića i u njegovu djelu Život i običaji naroda srpskoga. U
zbirci Novice Šaulića Srpske narodne tužbalice (Beograd, 1929)
naročito su brojne. To su br. 24, 25, 68, 69, 70, 72, 75, 77 i 95.
Upečatljive slike socijalne problematike koje se srijeću
u tužbalicama što prate smrt običnih građana nijesu rezultat
271
Novak Kilibarda
sagledanja društveno-socijalnoga stanja. Tužilica striktno ostaje
u okvirima socijalnih odnosa porodice o kojoj tuži, ne smatrajući
te konkretne socijalne prilike dijelom društvenoga konteksta. Na
primjer:
Sirota si i ti bila
I siročad podizala,
Sve radeći tuđe radnje!
Lele mene! Oh do boga!
Ja sirota od rođenja,
Pa sirota dok sam živa.
(Vukoman Džaković, Antologija narodnih tužbalica,
Beograd, 1962, str. 69)
Kad tužilica ne stavlja apoteozu mrtvoga u prvi plan svoje
pjesme, može govoriti o svojim teškim socijalnim neprilikama. To je oblik intimne tužbalice u kojoj se ne vrši žanrovska
selekcija činjenica. I kad se javno izvodi, takva je tužbalica
usmjerena suštinom koja je nastala ranije, u osamljenim trenucima ožalošćene žene. Navodimo jedan primjer iz pomenute
Džakovićeve antologije (str. 69): „Stara seljanka Neda Knežević
iz Šaranaca, siromašna udovica, najamnim radom podigla je pet
sinova, a oni su, u kraćim i dužim razmacima, svi poumirali od
tuberkuloze. Bez porodice i imanja, živi kod udate kćeri.“ U
njezinoj se tužbalici pored ostaloga kaže:
272
Đeco moja – srećo moja!
Majka vas je podizala,
Majka vas je odranila,
Na plećima žalosnijem!
Na rukama umornijem!
Sve radeći tuđe radnje!
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Pa kad rekoh da utekoh,
Utrije se sreća moja!
Tužilica sistemom asocijacija priśeća se svih pravaca svoje
prošlosti koji obilježavaju izuzetnost njezine nesreće. Ona ističe
socijalne nevolje koje su je okruživale dok je podizala đecu da bi
naglasila neostvarenost svojih napora i nadanja. I ne pomišlja da
svoje socijalno stanje odmjeri prema društvu i prema pojedincima. Neda Knežević vidi svoju tragediju kao kategoriju s fatumskom determinacijom. Međutim, tu sliku ona ne bi mogla primijeniti na sličan socijalni slučaj kad bi nastupila u ulozi estradne
tužilice, niti bi je koja druga tužilica mogla izreći kao sliku Nede
Knežević. Najniži socijalni položaj može se pominjati samo u
autobiografskoj slici. U estradnoj tužbalici apoteozni ton ide u
prvi plan; ukazuje se na tragiku ljudi ali bez detaljnog ulaženja
u socijalne patnje nadničara, bezemljaša, sirotinje. Nečije nezavidno ekonomsko stanje eventualno se pominje s namjerom da se
naglasi veselost, dostojanstvenost i požrtvovanost osobe koja se
nosila s niskim socijalnim položajem. Pominjanjem gladovanja
i mučenja u zatvorima ukazuje se na snagu mučenika i okrutnost
neprijatelja.
U atmosferi socijalnih i ideološko-političkih promjena dolazi do vrlo frekventne upotrebe socijalnih činilaca u
tužbalicama. U seoskoj patrijarhalnoj sredini, koja je kao teren
tužbalica bila konstantna na južnoslovenskome prostoru do Drugoga svjetskog rata, nijesu postojali ideološki i psihološki uslovi
koji bi opredjeljivali tužilicu da kritički osmatra društvene pojave. Ako je tužilica govorila o poginulome borcu, ona nije ulazila u idejno-političke i socijalne dimenzije rata. Ako je tužjela
za osobom koja je umrla zbog nedostatka materijalnih sredstava za liječenje, kao sinovi Nade Knežević na primjer, tužilica
nije bila u prilici da konkretnu socijalnu pojavu osmotri na
raskršću društvenih odnosa. Patrijarhalna žena nije te odnose ni
273
Novak Kilibarda
primjećivala, jer je sve događaje viđela na prostorima sudbine.
Međutim, tokom Drugoga svjetskog rata i neposredno poslije
oslobođenja tužilica se određivala prema socijalnim, političkim
i idejnim kretanjima. Njezino emancipovanje kretalo se u smislu
sagledavanja pojava koje se razilaze s dotadašnjim ustaljenim
društvenim normama. Počela je svjesno da ih primjećuje tek kad
su počele da se mijenjaju.
U rat kao tematsku strukturu tužbalica ušli su do tada nepoznati sadržaji: nova ideologija narodnooslobodilačke borbe i
činjenica da neprijateljsku stranu ne čini samo osvajačka sila
stranca nego i pojedinci iz bratstva, sela, plemena, i pojedine
ličnosti koje su do juče nastupale u ime društva. Tužilica zato nije
mogla da novi vid neprijatelja, kao temu, obuhvati ustaljenom
žanrovskom tehnikom, nego je morala da u okviru poetike
tužbalica pravi izmjene. Ne manje napore ulagala je i u oblasti
ideološko-religijske strukture tužbalica. Sveštenik, crkva, bog
i zagrobni život nijesu se mogli prizivati po navici, žanrovski.
Talas socijalne revolucije koji je širila narodnooslobodilačka
borba navodio je tužilicu da s fatumskoga prostora pomjera i oblike ljudske tragike, kakva je tragika Nede Knežević na primjer.
To sve ne znači da su ustaljena sredstva iz oblasti značenjske i
pjesničke stvarnosti tužbalica odmah zamijenjena novim. Desio
se samo zastoj u procesu koji je imao sasvim definisanu trasu.
Tužilica je bila često primorana da lično bira boje umjesto da
upotrijebi žanrovski pripremljenu paletu.
Poslije rata taj se proces nastavio u specifičnome izrazu. Iako su smogle psihološku slobodu da unose inovacije u
tužbalicu, tužilice nijesu shvatile postratne i postrevolucionarne
društvene tokove. Tužilica se često našla rastrzana između oštrih
suprotnosti: ustaljene navike da se o neprijatelju govori samo u
mračnim bojama i rođačkih obzira koji su takođe izgrađeni u vrlo
krutu etičku normu; između intimnoga uvjerenja u postojanje
imaginarne sile i ateističkih zahtjeva koje je mogao postavljati
274
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
muž, brat, sin. Prenaglašena naklonost bilo kojemu profilu nastaloga stanja dovodila je do mijenjanja ustaljenih normi tuženja,
ponekad i do vrlo bizarnih trenutaka. Socijalna problematika
poslijeratnoga perioda – eksproprijacija zemlje iznad dozvoljenoga maksimuma, raspodjela zemlje bezemljašima, zamje­
njivanje privatnoga kapitala društvenim dobrima i sl. – našla je
punoga izraza u tužbalicama. Odnos prema novim društvenim
rješenjima kretao se od apologetike do paskvile. Shodno tome,
u umjetnički i vokalni sloj tužbalice infiltrirali su se oblici
izražavanja koji su joj ranije bili nesvojstveni – eufemizam,
ironija i sarkazam, na primjer.
Sve pomenute propratne pojave postepeno su se povlačile,
analogno stabilizaciji društva i učvršćivanju novih socijalnih, političkih i ideoloških normi. Proces emancipacije žene
se nastavio, njezina psihološka sloboda produžila se u oblike
društvenoga uvažavanja ličnosti i prava žene, ali odnos tužilice
prema društvenim kategorijama, koje važe za društvo u cjelini
– socijalni, ideološki i politički pravci društvenoga sistema – ostao je kakav je i bio: tipski. Iako je obrazovni nivo nove tužilice,
koja ima osnovnu pa i srednju školu, izuzetno uznapredovao,
tužilica dosljedno usvaja nove norme onako kako ih je usvajala njezina nepismena prethodnica. I stara i nova tužilica prilazi
društvenim normama kao aksiomatičnoj vrijednosti. Oformila
se ponovo žanrovska armatura na kojoj počivaju sve strukture narodne tužbalice. Sistem vrijednosti koje se proslavljaju
u tužbalici-apoteozi donekle se izmijenio, ali osnovni ljudski
kvaliteti, koji nadživljavaju društvene i državne promjene, ostali
su u novoj tužbalici prisutni u svojemu osnovnome značenju.
Ako se indeks ljudskih vrlina, čije se stavke danas unose u tužbalicu kao građa za tužnu apoteozu umrloga, poredi
s tužbalicom sestre Batrićeve, u kojoj je Njegoš dao sintezu
svih glavnih karakteristika crnogorske tužbalice, viđeće se da
junaštvo, moralni podvizi, snaga uma i ljepota tijela i danas
275
Novak Kilibarda
zadržavaju poziciju koju su imali i u Njegoševo vrijeme. Kao
i u tužbalici svih ranijih vremena, u novoj tužbalici socijalna
se problematika svela na sredstvo za isticanje ljudskih vrlina
koje imaju postojanu vrijednost. Savremena tužbalica liči na rijeku koja poslije velikoga potresa teče s istim smislom iako je
djelimično promijenila korito, izgubila jedne i dobila nove pritoke. Zato istraživanje pomenutoga procesa razvitka narodnih
tužbalica ima značajne teorijske implikacije za književnu nauku
o usmenoj literaturi.
276
OPET TO, ALI DRUKČIJE
Ja tebi, gospo, ovaj venac prilažem,
na nekadašnjoj što ga savih livadi,
gde nikad nije pastir stado pasao,
niti kosač nikad kosio, tek pčelica
rudinom leti nedirnutom, proletnjom,
Gradinar Stid je topi rosom potočnom,
tu samo urođena bere nevinost,
u srcu što se razvija bez učenja,
a branje grešnicama nije slobodno.
Euripid
U neprekidnome nizu pjesničkih svjetova usmene poezije
onaj koji je umjetnik ipak samo se sposobnošću stvaranja razlikuje od kolektiva običnih. Njegova znanja o životu (obrazovanje
kao uopšteno iskustvo, ono što ga prisajedinjuje savremenoj mu
kulturi) ne uzdižu ga iz zajednice kojoj pripada. Samo ličnim
poimanjem stvarnosti, predstavama o sudbini čovjeka i svijeta,
zagledanošću u život i obdarenošću za dublje doživljavanje izdvaja se pjesnik od svijeta prośečnih. Narodnoga umjetnika nije
podsticala svjesnost potrebe stvaranja, nije on znao da obavlja
važan posao, pjevao je po nagonu, vokacija nadahnuća okrenula
ga je maticom pjesme. Sentom je došao u poeziju! Vuk Karadžić
je preciznom definicijom varijanata – „opet to, ali drukčije“ kazao mnogo više od upućivanja na razliku između dvije pjesme,
istakao je specifikum individualnoga pjesnika, ono što ga čini
stvaraocem i razlikuje od pjevača reproduktivca. Vuk je naglasio
277
Novak Kilibarda
tvorca varijante i kao kritičara koji nema drugih mogućnosti da
saopšti svoja neslaganja s prethodnikom osim da pokaže kako
bi on sam uradio taj isti posao. Tako je istaknut jedan vid kritike
koji je živio stalno u razvitku usmene književnosti, a koji se u
genezi pisane literature nije mogao pojaviti ni zamisliti.
U toj kritici ili mijenjanju već nastaloga, kvarenju ili popravljanju, dodavanju i oduzimanju manifestuju se pjesničke individualnosti. U tim momentima treba tražiti pojedinca koji je bio
oplođen mišlju i ośećanjem da sve ne usvaja, da se ne slaže. Tražiti
umjetnika naćeranoga moranjem saopštavanja doživljenoga da
stvara, mijenjajući tuđa rješenja. Ta pojava lako se uočava u epskoj
usmenoj poeziji, a nešto teže u lirskoj. Usmena lirska pjesma je
kratka, iako se u cjelini pamti, često je konzervirana rimom (mnogo
češće nego epska pjesma) i prati je uvijek melodija. Dok je epska
usmena pjesma postala i živjela da se priča uz gusle, lirska pjesma
je imala svrhu da se pjeva uz jednu određenu melodiju koja više
pruža vokalni no tekstualni užitak slušaocima. Ali, pored svega
toga, i na kratkim lirskim usmenim tekstovima mogu se sagledati
i kompletne pjesničke fizionomije. Za primjer uzmimo jednu pjesmu u dvjema varijantama. Prvu je zapisao Vuk Karadžić, a drugu
Veljko Marović više od sto godina kasnije. Obadvije su iz Grblja.
Vukova:
Mare čuva pauniće
i bijele golubiće
u rudini pelinovoj.
Kod njih cvijeće berijaše,
pa ga u kitu ukićaše,
u vijenac uvijaše,
pak u Mletke pošiljaše,
pak ga zlatom zlatijaše,
pa ga kumu darivaše.
278
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Marovićeva:
Mare čuva paunove
i bijele golubove
uz rudine pelinove.
Na dan pero sabirala,
u Mletke ga pošiljala,
da se pero zlatom zlati,
da daruje dva đevera
i sve svate.
Te dvije varijante predstavljaju dva različita pjesnika. Prvi
je slikar stvarne, obične svakidašnjice i ne odmiče se od opisa
događaja. Đevojka iz prve pjesme bere cvijeće za svoje svatove
kao i svaka druga udadbenica. Ona vrši posao svih isprošenica
koji je njihov običaj i dužnost.
Drugi pjesnik, međutim, nije tako doživio đevojku koja
sprema darove za svoje svatove. Mare iz njegove pjesme ide ko
zna kamo slijedeći lepršavu ljepotu iz nepregledne rudine pelinove. Njezino kretanje samo je vidljiva slika duhovne šetnje,
đevojačka mašta se materijalizovala, to je oblačak misli zalebdio
za trenutak i uhvaćen u kairoskom prolazu kroz pelinove zemlje.
Sva je pjesma u kretanju, sve u njoj teče kao i misli đevojačke,
a tečni glas v u tri prve riječi (paunove, golubove, pelinove) to
posebno i naglašava. Ali moć pjesnikove inspiracije još nije u
zenitu, tek nadolazi snaga za jelenski skok preko ambisa koji
premošćavaju samo čelnici među pjesnicima! Mare, sad vila
đevojka, ne zadržava se u prvoj varijanti berući cvijeće, pjesnik
je vidi u hodu njezinu za krilima kao čuvaricu misli i gospodstvene zapaljenosti duše. Ona samo to čuva do neizguba! Prva
Mare u rudini pelinovoj obavlja jedan posao, bere cvijeće, slaže
ga u kitu, plete vijence i šalje ih u Mletke. A Mare iz druge varijante ide za beharanjem ptica i sakuplja dnevno po jedno pero
279
Novak Kilibarda
otpalo u ljubavnoj igri krilate ljepote. Kao da se njezina obuzetost ljubavnim mislima oslikava u ljubavi razigranoga jata, a
nađeno pero, svatovski dar, rodilo se uz svadbe ptica. Đevojačka
misao ide uz rudine želja kao, eto, i ona što ide pelinovim rudinama. Drugi pjesnik je imao jako estetsko opravdanje da cvijeće
zamijeni perjem, jer postanak pera i način na koji Mare do njega dolazi naglašava ga kao svatosvki dar prvoga reda. Drugi
pjesnik ispravlja prvoga i ta ispravka zadivljuje logikom estetskoga ośećanja, skladnošću poetske meditacije.
Vukov pjesnik-pjevač sprema cvijeće u Mletke da se pozlati, zaboravljajući da cvijeće ne trpi ukrašavanje, jer je svako
kićenje cvijeća njegovo kuđenje. Cvijeće samo sobom ima dovoljno ljepote, kao što ima zlato sjaja i voda bistrine! Prvi pjesnik
bio je odviše praktičar licem okrenut stvarnosti svakidašnjice i
njije se u opservaciji života uzdigao od prośečnoga svijeta.
Ta dva pjesnika potpuno se razlikuju i u načinu prenošenja
stvarnosti u umjetničku sliku. Prvi kroz shvatanje ljudi svoga
vremena i svoga dana gleda svijet i prenosi ga u slike pjesama.
Drugi pjesnik nadlijeće sve efemernosti, sve zahtjeve praktičnoga
tekućega i neminovnoga rezona kolektivne psihe društva čiji je
dio i on sam. Kod njega je istina u opštem, u konačnome smislu i
nepovrijeđena je vremenski organičenom i prostorno lociranom
odlukom. On platno pojava koje se glase vječitom logikom
realnoga bitisanja pretkiva u umjetničke slike ne odmičući se
ni za lijek od naturalne istine, nego je samo magijom umjetnosti naglašava, daje joj poetski život. Njegova aromatična vina
nemaju ništa sem sokova grožđa!
Pjesnikovo neslaganje s prethodnikom pokazuje
zadivljujuću preciznost. Mare iz prve varijante čuva golubiće
i pauniće u pelinovoj rudini i bere cvijeće, čitave kite i vijence.
Drugi pjesnik to ne ispravlja jer zna da pelinova rudina, pjeskovita prisojna strana, nema toliko svatovskoga cvijeća da bi Mare
pravila čitave vijence. Kad je naglašena jedna rudina, to je onda
280
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
ograničeni prostor na kome se stalno čuvaju golubići i paunići i
tu zato ne može biti pravoga, cjelovitoga cvijeća. Cvijeće raste
ili u bašči ili na divljoj racvjetaloj livadi, darovno cvijeće treba
da bude ono koje je raslo drugujući s ljudskom rukom i kome
je krvotok utočen iz sunca i kondira. To je cvijeće intime jer je
zaliveno ośećanjem koliko suncem i vodom! Planinsko i livadsko cvijeće živi u nepovrijeđenim sokovima divljine, ono je pusto vilinsko bilje koje su uzgajale zore i rose, mitsko i čarobno,
a duša je njegova u nedodiru prije branja. To je sveto čarobno
bilje čija je ljekovitost ljepota. Ako se takvo cvijeće dariva,
onda se preko njega poklanja ono nešto divlje, vilinsko i božje,
ono što je bilo neviđeno okom i nedohvatno rukom! Cvijeće iz
bašče poklanja sva zalivanja, šaptanja i milovanja, a planinsko
poklanja nedodir, sutone i svitanja. Drugi pjesnik, dakle, zna da
rudina pelinova koja je paša, pa bilo da je golubova ili paunova,
niti može dati intimu cvijeća iz bašče, niti čar gorskih šumova.
Nema u toj rudini cvijeća priličnoga za vilinske mašte.
Mare iz Vukove pjesme, užurbana i praktična đevojka, bere
skromno cvijeće, onako kakva je i ona. Čobanica hoće da se uda
pa treba nabrati cvijeća i darivati svatove. Vukov pjevač-pjesnik
nije ośetio ni smrt cvijeta. Cvijeće branjem umire, a samo za tren
vaskrsne u momentu poklanjanja. Njegov život je svježina, ono
mora bistriti suzama jutarnje rose kad se predaje kome. Svrha
cvijeća kao poklona je samo u trenu, u momentu darovnoga predavanja. Zato što druge koristi nema, cvijeće je najljudskiji, naj­
istinitiji poklon, pravi dar od srca. Umrlo cvijeće je najtužniji
mrtvac na svijetu, jer tek svojom smrću ono bolno ukazuje na
svu čarobnost umrle ljepote. Vukov pjevač to ne ośeća, nego
cvijeće udara na grozne muke. Šalje ga u Mletke da ga okuju
zlatom, naručuje mu zlatni kovčeg, pa onda mrtvim cvijećem,
kao uvenulim životom, dariva Marine svatove. Pjesnik druge
pjesme i njegova Mare užasnuli bi se od takvoga dara. Mimo
pravoga pjesnika prošla je neopaženo sva fantastična polifonija
281
Novak Kilibarda
života cvijeća, ono je za njega šarena trava koju treba sa zlatom
pomiješati da bi nešto zavrijeđela. Vukova Mare šalje cvijeće u
Mletke da se pozlati, skoro da čitamo između redova da ona plaća
tu pozlatu. Pjesnik se ne odmiče od praktičnosti i stalno je prizemljen. Drugi pjesnik ide širinama! I nepregledne rudine pelinove, i
jata golubova i paunova, i đerdan dana nanizan biranim perima, i
let svakoga pera u Mletke slivaju se u sjajnu hiperbolu đevojačke
uznesenosti u ljubavnim mislima. Pjesnik je prizvao sve vidljivo
da se razbukti veličinom jedne duše istrajne u nadanju, postojane
u božanskoj želji. A ko se može oteti doživljaju da svako pero
leti u Mletke nošeno samo Marinom mišlju! Sve drugo ide, ono
samo leti, zašto je golublje ili paunsko pero no da leti! Kako bilo
da bilo, uglavnom, nema traga one naglašenosti iz prve pjesme
da đevojka baš stvarno nešto sprema u Mletke. Drugi nas pjesnik
uvodi u luku istinite iluzije, te se može povjerovati da pera odista
u Mletke putuju. Pjesnik je otvorio sve pore duha i talasi usijane
imaginacije odjedrili su ga onamo đe izabranici stižu. A zašto
njegova Mare dnevno izabere samo po jedno pero?
Isprošena đevojka stalno je obgrljena snom udaje i ta
je misao prati kao i kucanje njezina srca, stalna je kao i disanje. Mare cijeloga dana traži pero i nalazi ga, da bi nastavila
śutra isto traženje, jer je vodi stalno i ista misao. U ljubavnoj
igri golubova i paunova s golubicama i paunicama njihova pera
precvjetavaju, ali Mare bira samo po jedno. Kao što je i trenutak
koji je čeka samo – jedan! Đevojka iz Vukove pjesme je realno užurbana, bere puno cvijeća, čitave kite i vijence. A Mare
iz druge pjesme prolazi pelinove rudine da ubere dnevno jedno
pero. A kad ona, Mare iz druge pjesme, umije da odabere onakav
dar – bijelo pozlaćeno perje, onda je teško i naći prilično pero,
pero koje će i dalje ostati pero, a zlato mu biti tek dodatak, biće
pero pozlaćeno. Marin vilinski hod za ljepotom kroz pelinovo
carstvo, smisao njezin da pronađe dati dar i biranje pera jesu
stavke koje se slivaju u sliku gospodstvenosti njezinih ośećanja.
282
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Drugi pjesnik je iz temelja preradio pjesmu svoga prethodnika, ali je zadržao rudinu pelinovu samo što ju je produžio
u rudine pelinove. Usmeni pjesnik strogo pazi na značaj boja.
Polje je kod njega uvijek zeleno, jer zelena boja ističe ono što se
na polju događa: bitku, svatove, stado ovaca, igranje konja i dr.
Ako se po zelenome polju igraju konji, oni su vrani, a konj zelenko pase i osluškuje. Naglasak je u pritajenom prisluškivanju,
pa konj zelen na zelenu polju i treba da je nevidljiv da bi mogao
čuti nešto tajno i skriveno. Usmeni pjesnik, dakle, usaglašava
boju s događajima o kojima pjeva. Gora je u usmenoj pjesmi
uvijek čarna. Gusta, zelena gora, naglašena udaljenošću, prelazi
u zeleno-tamnu, gotovo crnu (čarnu) boju, a gora treba da bude
takva da bi nudila iznenađenje i opasnost svatovima i karavanu.
Vuci i hajdučka četa izabrali su baš čarnu goru. Tajnovita čarna
gora uvijek nagovještava neku slutnju, nešto što će se dogoditi,
obećeva iščekivanje, a realno polje ističe jasnoću događaja koji
se posmatra.
Pelin je bilje pjeskovitih, sunčanih i prisojnih strana.
Bjeličastom stabljikom, blijedim naličjem listova i diskretno
pepeljasto-zelenom bojom lista daje utisak uzdržanoga zelenila,
rudine pelinove tek što nijesu zelene kao polje. One su zeleno ośenčene, ali dovoljno zelene da istaknu prolazak đevojke
i ptičjega jata. Svatove treba tako posmatrati da bi se viđele
nevjestine oči i trepavice, i tu pomaže jaka zelena boja. Rudine
pelinove pod suncem su strane uzdržajnih boja, a grudve bijelih
golubova čuvaju ih od jednoličnosti. Bokori šarenih paunova
sve to magličasto, uznijeto i čarobno opominju na prisustvo
živoga, običnoga svakidašnjega svijeta i života. Na perju ta dva
jata ptica sve su boje svatovske nošnje iz Grblja. Pored boje,
i zamišljenosti, melanholično tužni miris pelina opomenuo je
pjesnika da rudine pelinove uzme za podijum orkestra pjesme.
Usmeni pjesnik uvijek usaglašava miris cvijeća i bilja s ljudskim
ośećanjima, najfinije nijanse čovjekovih ośećanja pronalazi u
283
Novak Kilibarda
cvijeću, antropomorfizuje cvijeće, pa relacije ośećanja i živoga
mirisa bilja veoma su bliske. Ruzmarin je mirisom proglašen
đevojačkim cvijećem, bosiok upućuje na groblje, smilje
povučeno u odaje tuge i uspomena, a dunja poistovijećena s
dušom đevojačkom. Zašto se, recimo, nevjesta među đeverima
poredi s dunjom među listovima:
Lijepo l’ je niz polje gledati
žutu dunju među listovima
i đevojku među đeverima...
Žuta dunja, nježno obgrljena listovima, zri u jesen kad
se momci žene, ali pored toga miris dunje bio je odlučujući za
pojavu poređenja udadbenice s dunjom. U usmenoj svatovskoj
pjesmi ne naglašava se potpuna otvorena radost đevojke koja se
udaje. Car li bijah dok đevojka bijah! Udaja je napuštanje jednoga toka života i prelazak na drugu, nepoznatu obalu. Udaja je
radost, ali propletena finom, tihom tugom, to je glas sreće s prizvucima žalosti. A takav je i miris žute dunje. Kako dunja vene
ona sve jače miriše da bi našla smrt u vrhuncu svoga mirisnoga
daha. Ośećanja đevojke među đeverima takva su. Đevovanje
se gasi i sve ljepote ranije slobode na putu do novoga doma
slivaju se u tužne tonove, u nezaborav na đevovanje-carovanje.
I zasita, patrijarhalna đevojka među ručnim đeverima ne može
imati skladniji predmet s kojim se ona može porediti nego žutu
dunju među listovima! Dunja među listovima i đevojka među
đeverima toliko se unutrašnjim harmonijama približavaju da se
u poredbenoj slici pjesme stapaju u jednu ljepotu. Poznavanje
najskrivenijih tajni boja, mirisa i čovjekovih ośećanja omogućilo
je pjesniku da rudine pelinove prihvati od prethodnika. Pelin
nije mirisan samo cvjetovima nego svim bićem, svakom svojom
liskom, svom svojom vidljivošću iznad zemlje koja ga je rodila.
Pelin je sav obuzet malo naglašenim, ozbiljnim mirisom, kao i
284
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Mare mišlju svojom. Boja pelina i miris njegov se dopunjavaju,
to je pjesnik ośetio i uzeo.
Usmeni pjesnik i u epskoj i u lirskoj pjesmi, po običaju,
slika ljepotu đevojačku, ako ne ide u detalje, što je rijetko, onda
obavezno kaže da je lijepa, ljepota-đevojka. U obadvije pjesme o
Mari iz Grblja ne kaže se ni riječ o izgledu đevojke-isprošenice.
Pjesnik se potpuno okrenuo njezinu unutrašnjemu životu. Ona je
preokupirana mislima i ośećanjima, to osvjetljava njezino cijelo
biće, i to je stavljeno u prvi plan. Ostavljeno je otvoreno pita­
nje da li je ona pored svega još i lijepa đevojka. Je li to trebalo
naglašavati kad je već isprošena?
Prednost drugoga pjesnika naglašavaju još ritam i rima
njegove pjesme. Rimovanje prva dva stiha odzvanja muzikom
pripovijedanja, a posljednji stih, upola kraći od ostalih, kao
da preziđuje pjesmu, zaustavlja pjesničku priču onđe đe treba. Umjetničko bogatstvo te pjesme dopunjava se njezinim
nagovještajima.
285
O POSLOVICAMA
Poslovica je književno, lapidarno iskazano zapažanje o
životu. Škrta je u upotrebi izražajnih sredstava, a ostvajuje maksimalni izražajni obim. Ispeci pa reci, na primjer.
Književno, lapidarno iskazano pitanje sa sažetim odgovorom naziva se poslovična pitalica. Na primjer: Pitali magarca
ima li šta gore od bobove slame? – Ima, prazne jasle. Poslovična
pitalica, kako kaže Vido Latković, nije ništa drugo nego kratka
anegdotična priča oslobođena svih opisa radnje ili situacije u
kojoj se radnja zbiva, zajedničke strane poslovice i poslovične
pitalice jesu formiranje suda o izvjesnoj pojavi i zaokruživanje
misaonoga zaključka o njoj.
Riječ poslovica ruskoga je porijekla. Ušla je preko knjiga
u jezik kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas
Muslimani. Iako su je prije Vuka Karadžića upotrebljavali Zaharije Orfelin, Dositej Obradović, Jovan Muškatirović i drugi,
Vukov zbornik ju je popularisao i uveo u maticu živoga jezika.
I to zbornik koji je objavio na Cetinju 1836. godine pod naslovom Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj
uzete riječi. U Vukovu Srpskome rječniku od 1818. godine ima
riječ poslovica, ali ne u značenju latinskoga naziva proverbium,
odnosno u značenju koje je poslije Vukova zbornika poslovica
opšteprihvaćeno.
Poslovice su stare bezmalo koliko i organizovani jezik. Ima­
ju ih svi narodi svijeta. Bogatstvo i karakter poslovica jednoga
naroda zavise od istorijske komunikativnosti njegove, stepena i
karaktera njegova istorijskoga i duhovnoga razvitka. Poslovice su
287
Novak Kilibarda
utkane u umjetničko tkivo najstarijih književnih djela – Homerovih
spjevova, Biblije, pjesama i priča drevnih istočnih naroda i dr.
U Njegoševu djelu usmene poslovice postale su sastavni
dio umjetničkoga teksta. Ugrađene su u konkretne lokalne cjeline, a njihova misaona poruka logično proizilazi iz situacije
koja se opisuje. Zato se usmeno porijeklo tako upotrijebljenih
poslovica pokazuje indirektnom svojom službom.
Usmene poslovice poslužile su Njegošu na nekoliko načina.
Nekad iskazuju misao univerzalnoga značaja na ravni objektivne
ideje djela, nekad ih izgovaraju lica koja hoće da izraze svoje subjektivno, aperceptivno gledište, a nekad su dio govora lica koja
nastupaju uime određene društvene strukture. Kako je Njegoš mijenjao jezičku formu usmenih poslovica, prilagođavajući ih prirodi stiha koji upotrebljava i zakonitostima svoje poetike, pokazuje
razlika između oblika poslovica koje je Vuk Karadžić objavio na
Cetinju 1836. godine i novoga oblika koji im je dao Njegoš u
Gorskome vijencu. Evo nekoliko primjera:
Vuk
U dobru se lako ponijeti.
Njegoš
U dobru je lako dobro biti,
na muci se poznaju junaci.
Vuk
Njegoš
Zabada trn u zdravu nogu.
Što zborite? Jeste li pri sebi?
Trn u zdravu nogu zabadate!
Vuk
Vještica na svoju krv trči.
288
Njegoš
Zla mrznome činit ne možemo,
ako nam je mio ili svojta,
trag po tragu njegov iskopamo.
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Vuk
Ja kuj, ja ne mrči gaća.
Vuk
Kad se kučka nauči žrvnje
lizati, ili kučku ubij, ili
žrvnje slomij.
Vuk
Bio rvat na Kosovo.
Njegoš
Što se mrčiš kad kovati nećeš?
Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ?
Njegoš
Ovaj drži za rep adži-Adža
i puštit ga zadovijek neće,
dok pogine kučka ili žrvni.
Njegoš
Kakvu sablju kažeš i Kosovo?
Da l’ na njemu zajedno ne bjesmo,
pa ja rva i tada i sada,
ti izdao prijed i poslijed!
Gotovo da nema poznatijega proznoga djela u crnogorskoj
književnosti u kojemu usmene poslovice ne figuriraju kao detalji
dijalekatskoga i lokalnoga govora pojedinih likova. A one su
nezaobilazne piscu posebno kada dočarava govor likova iz seoske sredine. Za tu pojavu reprezenti su Stefan Mitrov Ljubiša,
Mihailo Lalić i Ćamil Sijarić.
Poslovice se javljaju u običnoj prozi, u ritmičkoj prozi
i u stihu. Vjeruje se da ih je u vrijeme njihova postanka bilo
više u običnoj prozi nego što ih je takvih bilo u vrijeme Vuka
Karadžića, ili što ih ima u sadašnjem njihovu trajanju. Kroz
stalnu upotrebu postepeno su dobijale svečani ton i ritmičku organizaciju. Na primjer, poslovica Sloga u kući najveća je sreća
prešla je u ritmičkiji i pjesničkiji oblik Složna braća kuću teku,
da bi se proces završio u organizovanome ritmičko-stihovnom
obliku, koji sadrži cjelovitu pjesničku sliku, Složna braća nove
289
Novak Kilibarda
dvore grade, / a nesložna stare razgrađuju. Ali ne znači da je
savršeniji oblik obavezno i uvijek potiskivao nesavršeniji, koji
je bio stariji. Upotreba jednoga od oblika zavisila je od duhovne
konstitucije lica koje se služi poslovicom, od namjenskoga pravca poslovice i od karaktera govora u koji se ona situira.
Veliki broj poslovica je u stihu koji može biti tonični – stariji i akcenatsko-silabički – mlađi. U toničnome stihu poslovica
česta je aliteracija. Na primjer: Vrana vrani oči ne vadi, Zbog
sirota sunce sija. Ponekad takve poslovice imaju i rimu: Hrani
sirotu za svoju sramotu. Taj tip poslovice osvjedočava svoju
duboku starinu.
Od akcenatsko-silabičkih stihova desterac je najčešći:
Sirotinjo, i bogu si teška, Zla vremena nema bez snijega. Rjeđe
se javlja simetrični (lirski) deseterac: Dlaka po dlaka eto bjelača,
zrno po zrno eto pogača, kaplja po kaplja eto Morača. Može
biti simetrični osmerac: Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne
nagrija, sedmerac – Kako sam se uzdala, dobro sam se udala,
šesterac – Kog ubije ruda, onom nema suda i dvanaesterac –
Mučno čovjek uvjek može jedno biti.
Poslovice se najčešće javljaju u ritmički sređenoj prozi
kojoj su rima i asonanca najčešće ritamsko sredstvo. Obično
se rimuju posljednji slogovi dviju ili više sintaksičkih cjelina
koje su istovremeno i posebne ritamske cjeline. Na primjer: Što
sa zlom dođe, s vragom prođe. Može rima da ima u poslovicama slobodnu primjenu, a nijesu rijetke nepravilna i nepotpuna
rima. Ritamska sređenost postiže se i drugim različitim stilskim
sredstvima, jer su stvaraoci poslovica koristili za postizanje
metaforičke slike sve što im je moglo poslužiti za rječito iskazivanje zapažanja o životu.
Poslovice nijesu opstojavale samostalno, kao što ni danas
ne opstojavaju izdvojeno, nego samo kao sastvani dio priče,
pjesme i različitih oblika govorenja. Potrebna poslovica, koju je
čovjek nekad ranije naučio, iskrsavala mu je u svijesti tek kad
290
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
ju je prizvala asocijacija koja se misaono dodiruje s njezinom
suštinom. Zato je bilo teže sakupljati usmene poslovice nego
bilo koji drugi oblik usmene književnosti. To je i Vuk Karadžić
istakao: „Za pjesme i pripovijetke može čoek koga pitati da mu
ih kaže, ali za poslovice ne može (kao ni za riječi), nego, kad se
govori, valja paziti i čekati dok se koja ne rekne u razgovoru.“
Svaka osoba, bez obzira na svoj obrazovni nivo, upotrebljava poslovice kao sredstvo za potkrepljenje ubjeđenja koje
iskazuje nekome. Poslovica mu dođe nekako kao svjedok, kao
jemac istine koja treba da se istakne. On u govoru ima najčešće
snagu argumenta kojim se brani izvjesni stav, pa zato dobro
dođe, ne samo kao stilsko i govorno pomagalo, nego i kao definisana istina o kojoj ne treba diskutovati. Takva funkcija poslovice podržana je dugom upotrebom kroz koju je verifiovana
njezina vrijednost i utvrđeno pravo da svjedoči o istini s kojom
se ne treba sporiti. Prizivanje poslovica u svakodnevnome govoru temelji se i na činjenici što u načelu pojedinac ima pozitivno
određenje prema narodnome, kolektivnom geniju. Psihološka i
etička struktura pojedinca kao socijalnoga bića uslovljavale su
njegovo poštovanje dokaza koji su smješteni u poslovicama.
Odnos prema poslovicama ima zato viši pozitivni koeficijent
u društvima patrijarhalne kulture, u seljačkoj sredini u kojoj i
danas poslovica živi najaktivnije, nego pak u urbanoj sredini i
u društvu visoke savremene kulture. Pojedine društvene strukture, vjerske i staleške konfesije u prošlosti mogle su da imaju
tabuisan stav prema poslovicama u kojim je bio sažet kodeks
normi i ponašanja date strukture ili konfesije. Na primjer, za
društvo u kojemu je krvna osveta bila nepisani zakon poslovica
Kad se osveti k’o da se posveti morala je imati aksiomatičnu vrijednost. Ljudi koji su se mirili s ropstvom, kao i oni koji su nepogovorno poštovali silu vlasti, održavali su poslovice ovoga tipa:
Kako koji vjetar duva – tako mu se navijaj, Koju ruku ne možeš
pośeći – ti je poljubi i sl. Smjerni hrišćanin i vješti klerikalac
291
Novak Kilibarda
propagirali su parole Bogu se ne plaća svake subote i Ko tebe
kamenom – ti njega hljebom. U hajdučkoj družini, u doba buna
i ustanaka i u društvu ljudi koji su raspoloženi da se bore protiv
neprijatelja bila je aktuelna poslovica Bolje grob nego rob. Status rajetina tokom turske vladavine izražen je poslovicama Ako
ću krivo ne smijem od Boga, ako ću pravo ne smijem od bega.
Kadija te tuži, kadija ti sudi. Naučeni iskustvom da su ljetnji
oblaci ćudljivi i advokati prevrtljivi, seljaci su izrekli poslovicu
Bogu i advokatu ne treba vljerovati. Kad usahne snaga i pritisnu godine, ostaje ljudima utjeha da Bez starca nema udarca.
Mirenje s ekonomskim stanjem koje se ne da izmijeniti stvorilo
je poslovicu Ako neće Božić kaše, a ono hoće đeca. Izvođenje
besciljnoga posla i gubljenje vremena oko nepopravljiva lica ili
situacije okarakterisano je poslovicom Žali Bože tri oke sapuna /
što potroši bula na Arapa. Poslovica je ponekad izgovorena kao
divna izreka s bezazlenim i diskretnim humorom: Bunar voda
svaka grozničava / udovica svaka samovoljna. Eto tako je svaki
vid života našao svoju književnu aplikaciju u poslovici.
Poslovice koje su prenosile istine kao opšteljudske poruke
nijesu bile omeđene nikakvim konfesionalnim kočnicama. Takva je Um caruje, a snaga klade valja. Životne pojave čije se
izvorište ne može kontrolisati zakonitostima iskustvenoga svijeta uslovile su postanak poslovica dubljega smisla i metafizičkoga
smjera: Jedna koza okozila dvoje jarića, pa od jednoga koža
dospije na ciganjski bubanj, a od drugoga na jevanđelje.
Poslovice su imale konstantniji značaj u međuljudskim
odnosima nego bilo koja druga vrsta usmenoga književnog
stvaranja. Priče, pjesme, pitalice, zagonetke, brzalice i
teatrološki tekstovi služili su samo pojedinim situacijama. Morala je biti prigodna prilika da se pripovijeda, pjeva, odgoneta
i glumi. Poslovice su, međutim, pratile svakodnevni govor u
svakoj njegovoj manifestaciji. A u vrijeme kad nije bilo organizovanoga školstva, poslovice su imale značaj filozofskoga,
292
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
etičkoga i pedagoškoga repetitorijuma u kojemu se akumuliralo
ono što je trebalo pamtiti.
Nije nimalo slučajno što u našemu jeziku nema izgrađenoga
pojma kojim bi se imenovala semantika poslovica. Poslovica je
bila stalna potreba i svakodnevna navika, pa je njezina izuzetna
frekventnost i integrisanost u ljudski govor zamjenjivala njezino
ime. Umjesto imena, kako veli Vuk, reklo bi se: Štono ima riječ,
Štono stari vele i sl. Poslovice nalikuju na neke stare narodne
običaje koji su upražnjavani, a nije im se znala prava svrha.
Izvođeni su stoga „što se valja“, što treba, zato što su ostali od
starina. Pozivanje na poslovicu značilo je i sigurnost da se dokaz
koji se utvrđuje poslovicom oslanja na iskustvo u koje jednako
vjeruju i lice koje se služi poslovicom i njegovi slušaoci.
Ne bi trebalo smatrati da su sve stihovane poslovice, koje se
sretaju u usmenim pjesmama, postale kad i pjesme u kojima se nalaze. One su doista mogle postati, kao što će se viđeti, kad i pjesma,
ali mogle su biti i preuzete iz svakodnevnoga govora. Trebalo ih
je samo ustihovati i versifikativno primijeniti datoj pjesmi. Mogle
su poslovice ostati integralni dio pjesme kroz sve mijene usmenoga prenošenja, a mogle su ući u pjesme i mnogo kasnije, na jednoj od stanica dugoga puta pjesama od njihova postanka do zapisivanja. Teško je povjerovati da je poslovica Teško svuda svome
bez svojega, čija je poruka stara koliko i društvo koje priznaje
krvno srodstvo, postala kad i pjesma Ženidba Dušanova, čija dva
posljednja stiha zauzima. Vjerovatno je da je pjesniku-pjevaču
prilikom stvaranja, odnosno prerađivanja, pjesme bila dobrodošla
gotova poslovica, u čiju istinu jednako vjeruju i pjevač i njegovi slušaoci, da njome efektno završi pjesmu. Varijante Ženidbe
Dušanove postojale su i prije pjesme koju je Vuku saopštio Tešan
Podrugović, u kojoj je pomenuta poslovica, ali hajduk Tešan, koji
je proveo život bez porodice i rođaka, bio je psihološki predisponiran da upamti tu usmenu poslovicu i da je primjeri pjesmi o
caru Dušanu kojega spašava njegov sestrić Miloš Vojinović.
293
Novak Kilibarda
Hrišćansko uvjerenje da je misao o duši stalna čovjekova
obaveza imanentno je čitavoj srednjovjekovnoj hagiografskoj
literaturi i širokoj hrišćanskoj javnosti. Poslovica Bolje je izgubiti glavu nego dušu stara je koliko i hrišćanska ideologija. Usmenome pjesniku nije bilo ništa lakše nego da savjet koji majka
Jevrosima daje svome sinu Marku Kraljeviću, u pjesmi crnogorskoga pjesnika-pjevača Starca Raška Uroš i Mrnjavčevići, osmisli poslovicom koja dušu stavlja iznad glave. Starac Raško je
gotovu poslovicu obukao u deseterac i utkao je u tekst:
Nemoj, sine, izgubiti duše:
bolje ti je izgubiti glavu,
nego svoju ogriješit dušu!
Kad se odmjeravaju hrabri protivnici ujednačene snage,
ili kad se zamjera kakvoj sili što suviše svoje snage iskazuje na
nejačemu, kaže se: Vuk neće na vuka. U crnogorskoj usmenoj
pjesmi Junaštvo i smrt Lopušine Vuka ta poslovica je prenijeta
u desterac i pretvorena u poetski aforizam naglašene ekspresivnosti. Njom su lapidarno okarakterisana dva lika i čitav jedan
događaj:
Vuk na vuka ni po noći neće,
ama hoće junak na junaka,
Avdi-Ljuca na bijesna Vuka.
Nesumnjivo je da je poslovica koja govori o čovjeku hude
streće živjela i prije svoga stihovanoga uobličenja kojim pjesnik
sažima dramu tragične heroine:
Jao, jadna, ude li sam sreće!
Da se, jadna, za zelen bor vatim,
i on bi se zelen osušio!
294
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Kad bi poslovica jednom dobila sređen ritmički oblik i
stihovnu postojanost, izašla bi iz pjesme i, pripremljena za lako
pamćenje, nastavila da živi kao i sve poslovice koje nijesu ni ulazile u pjesmu. Postoji psihološka vjerovatnoća da su slušaoci pjesama u kojim se nalaze poslovice bili najbolji popularizatori tih
poslovica. Slušalac koji je emotivno doživio pjesmu pamtio je ne
samo poslovicu nego i događaj, razvijen u priču i poetske slike,
koji eksplicira misao sadržanu u poslovici. Stvoreni su dakle svi
uslovi da se takvome slušaocu poslovica ucijepi u pamet i da mu
kasnije iskrsne u śećanju kad gođ se primjeri situacija koja se
slaže s porukom opjevanoga događaja. Čovjek koji je na taj način
zapamtio poslovicu mogao je kasnije njezinu upotrebu da potvrdi, ako ustreba, najboljim primjerom kojim se potvrđuje istinitost
poslovice. To je imalo relevantan psihološki značaj za svakoga
pamtišu poslovica. Ne treba zaboraviti da je u vrijeme kad knjiga
nije bila sredstvo masovne kulture živi govor bio mnogo više
sredstvo afirmacije jedne ličnosti nego što je to danas.
Ima jasnih dokaza da su poslovice nastajale kad i pjesme
u kojima su upotrijebljene. Poslovica Zakleli se Turci na pogaču
/ da ne vojšte nigda na Moraču mogla je nastati samo kad
i pjesma Uskoci, koja je objavljena u Pjevaniji crnogorskoj i
hercegovačkoj Sima Milutinovića, odnosno varijanta na istu temu
Klorinda srpska koju je Njegoš objavio u Ogledalu srpskom.
Poslovica govori o turskome porazu na Morači koji je opjevan u
pjesmi, upravo o događaju poslije kojega su se Turci zaklinjali
da više neće kretati na Moraču. Ta poslovica ne izražava misao
širega značaja, kao ona u pjesmi Ženidba Dušanova, nego samo
daje rezime jednoga konkretnoga događaja. Poslovice koje su
nastajale kao uslužno sredstvo pjesme najčešće imaju ograničen
dijapazon svoje poruke i zato nije teško odrediti da li je poslovica postala kad i pjesma kojoj služi, ili je kao opštepoznata istina
poslužila pjesniku u jednom trenutku za potkrepljenje pojave o
kojoj govori.
295
Novak Kilibarda
Svaki pokušaj tematske klasifikacije poslovica ostaje
u okvirima formalne podjele koja ima svrhe samo kao pomoć
čitaocu da nađe poslovice na temu koja ga zanima. I najdetaljnija podjela uvijek se sukobi s poslovicama koje ne odgovaraju ni
jednoj od predloženih tema u klasifikaciji. S druge strane, neke
od poslovica mogu tematski da pripadaju nekolikim vrstama.
Vuk Karadžić je utvrdio nemogućnost pouzdane klasifikacije
poslovica. On kaže: „Pored svega što bi se poslovice mogle
razdijeliti na više redova, ja sam ih do sada sve zajedno pometao
azbučnim redom.“ Ta Vukova misao ima šire značenje nego što
bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Vuk je i tu, kao i mnogo
puta, prividnom nepreciznošću precizno kazao svoje vjerovanje,
sumnje i nedoumice. Da je ośetio da se može napraviti ikakva
druga bolja podjela, on bi to nesumnjivo i uradio.
Nemogućnost podjele poslovica uslovljena je ne samo tematskom kompleksnošću, nego i mogućnošću različitoga značaja
gramatičkoga iskaza date poslovice. Često ne mora da znači da
je jedna poslovica iskazivala u svakoj narodnoj upotrebi samo
ono što nama danas kazuje kao autonomni tekst koji se čita u
zbirkama. To uostalom pokazuje i njegova sadašnja upotreba
u živome govoru. Na primjer, poslovica Kad se osveti k’o da
se posveti pokrivala je svojim normativnim značenjem jedan
učvršćeni i utemeljeni etički stav, ubjeđenje jednoga društva,
narav jednoga vremena. Hajduk je morao tu poslovicu smatrati
kao amanet svoje porodice. Međutim, ta ista poslovica mogla je
imati i drukčiju poruku. Kad je trebalo razumjeti nečiji osvetnički
podvig koji dalje širi zlo i potražiti izvor zločina, tom poslovicom nije se pravdao sami čin, nego se objašnjavala njegova
uzročnost. Poslovica Ko pobježe ne plače mu majka odražava
privrženost življenju po svaku cijenu, sadrži misao da se život ne
može kompenzovati nikakvim etičkim ekvivalentom. Štampani
tekst poslovice prenosi nam takvo značenje. Ali u posebnoj
upotrebi, kad je trebalo ošinuti ironijom nekoga ko je pobjegao
296
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
iz okršaja, mogla se upotrijebiti upravo ta poslovica. Suprotno
značenju od onoga koje sadrži sintaksički oblik poslovice postizalo se posebnom intencijom izgovorenoga teksta. Dakle, ta ista
poslovica mogla se izgovoriti i tako da se kaže misao sasvim suprotna onoj koja se njom najčešće iskazivala. Ni u jednom obliku
usmene književnosti nije dolazilo do oštrije distinkcije između
gramatičke strukture i psihološke sadržajnosti, koja se formira u
trenutku upotrebe, kao što je to bio slučaj s poslovicama.
Poslovica Nikad vrana ne rodi sokola nije u svakoj upotrebi izražavala samo ubjeđenje da integritet ličnosti zavisi od faktora nasljeđa. Nesumnjivo je da je to bilo najčešće značenje
te poslovice, koja je bila funkcionalna u krugovima društveno
nadređenoga sloja, u agonalno-boračkome mentalitetu i
plemensko-bratstveničkoj atmosferi, kakva je bila u nahijskoj,
odnosno tzv. Staroj Crnoj Gori. Ali poruka njezina ipak nije u
apsolutnome smislu trajala samo kao nepovrediva kanonizovana
istina, nego se mogla primijeniti i na posebne slučajeve. Ako je
nekome otac bio okarakterisan kao nesoj i nejakušica, pa je i sin
produžio tu očevu negativnu reputaciju, onda je zgodno bilo da
se ta evidentna pojava okarakteriše upravo datom poslovicom.
U takvoj upotrebi njom se samo konstatovalo ono što je empirijski provjereno i kontrolisano. Poslovica sasvim suprotnoga
značenja – I crna koka bijelo jaje snese izražava, u svome normativnom značenju, vjerovanje da nasljeđe nije presudni faktor
u procesu formiranja ličnsti, ali može da se odnosi i na izuzetni
slučaj koji se dogodio. Poslovice Nikad vrana ne rodi sokola i I
crna koka bijelo jaje snese samo načelno demantuju jedna drugu, jer se nijedna od njih ne ograničava samo na razvijeni sistem
vrednovanja, nego se odnose i na pojedine mogućnosti koje su
izvjesne. Prema tome, poslovice koje su izražavale normativni
sistem vjerovanja pojedinih socijalnih i etičkih grupacija mogle su da projiciraju i mogućnost događanja izuzetnih slučajeva.
Zato u sredini u kojoj je poslovica Nikad vrana ne rodi sokola
297
Novak Kilibarda
imala maksimalnu cijenu nije obavezno morala predstavljati
jeretičko učenje ni poslovice I crna koka bijelo jaje snese. Zbog
takvih pojava se poruka jedne poslovice koja se čita u zbirkama ne može nikada decidirano odrediti. Ona se doslovno dâ
pročitati samo u govoru u kome je iskazana kao pomagalo za
neku tvrdnju.
Normativno značenje poslovice koje se čita iz njezina,
u zbirkama objavljenoga, teksta ne može u svim slučajevima
biti kriterijum za odmjeravanje vrijednosti date poslovice kao
vaspitno-obrazovnoga teksta i njezine upotrebljivosti u toku
našega etičkoga življenja. Na primjer, poslovica Medena riječ
i gvozdena vrata otvara može da izražava poltronski karakter,
etički negativan stav lica. Ali ta ista poslovica može da poučava
kako treba u svim situacijma mirno i staloženo nastupiti. Može
ona da ističe i vrijednosti pribranoga i odmjerenoga govorenja,
bilo da je molba bilo da je naređenje, i da kritikuje grubost, drskost i surov način govorenja.
Ima poslovica koje, kad se izuzmu iz istorijskoga konteksta u kojemu su nastale, imaju negativnu etičku poruku, pa stoga
u razvijenome društvu ne mogu imati pozitivnu i afirmativnu
funkciju. Takve su: Koju ruku ne možeš pośeći, ti je poljubi, Kad
kažu da si pijan, lezi pa se valjaj, Kako vjetar duva tako mu se
navijaj i dr. Njihov se značaj ogleda jedino u dokumentarnoj
strukturi.
U današnjemu društvu poslovice nemaju isti stepen primjene koji su imale u prošlosti i koje još imaju u seoskoj sredini.
Frekventnost njihove upotrebe je smanjena zašto što obrazovan
čovjek raspolaže potrebnim izražajnim sredstvima koja potiskuju poslovice. U ovo vrijeme, a tako će biti i ubuduće, najviše
svrhe imaju poslovice-metafore koje, kad se upotrijebe, djeluju umjetničkom izražajnošću, možda jače nego porukom radi
koje su nastale. Na primjer, poslovica Da nije vjetrova, pauci bi
nebo premrežili predstavlja kompleksnu umjetničku sliku koja
298
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
se sjedinjuje s etičkom porukom i prerasta i vaseljenske razmjere. Intuiramo stravičnu sliku mrtvoga neba koje je upakljeno
paukovom mrežom, pretvaranje svjetlosti u tamu ćoškova i
podruma. To je jedinstvena slika postepene kataklizme koja je
naglašena tihim narastanjem užasa. Oformljena slika daje izvanrednu snagu etičkoj poruci koju nosi poslovica. Sve svijetlo
i duhovno uhvatile bi mreže filistara, bio bi smak svega ljudskoga da nije ljudi prometejskoga duha, protagonista napretka,
ekspedicije u novo. Vjetrovi simbolizuju nemirenje, revoluciju,
svaki hod čovječanstva koji planiraju ljudi odabrani da idu naprijed. A sama riječ premrežili valja dukata, dostojna je najvećega
pjesnika.
Ispitivanje porijekla te i sličnih poslovica bio bi isprazan
posao. Ta je poslovica prevodljiva na jezik svakoga istorijskoga naroda. A koliko je ona stvarno i narodonosno obilježena –
to pokazuje njezin pjesnički oblik. Podatnost jezika da iskaže
pjesničku poruku te poslovice govori o misaonoj prijemčivosti
date narodnosne prošlosti za takve univerzalne poruke. Ta
poslovica je naša svojim poetskim oblikom, a opšteljudska porijeklom i trajnom aktualnošću. Ako se jezik, ritam i stil jedne
poslovice uklapaju u prirodu datoga jezika, onda to govori da
je ona preživjela u kolektivnome narodnom biću kao duhovna
potreba, postala njegova bez obzira na karakter poruke koju
prenosi. Nije bitno to što joj se inačice mogu naći još kod antičkih
naroda, ili nekih istočnih civilizacija. Poslovice su nekako slične
internacionalnim mitovima koji se sretaju u crnogorskim usmenim pjesmama i pripovijetkama. Poslovica može, kao i motiv, da dođe ogoljena jednome narodu da bi se obukla u jezičku
svitu toga naroda.
299
NIKŠIĆ
U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI
U davni vakat nakav bogat čoek što je imao i tičijega mlijeka stijo da podiže grad. Išo po svijetu i tražijo prikladno mljesto da metne temelj. Dođe u Nišićko polje i sviđe mu se: i ravnine, i rijeke, i okolo drveta i zvijerke. „Taman ću ođe“ – veli.
Onda potegni po argate i majstore, nabavi ih neđe u Dalmaciju,
zametni kučaru pro vrata i vrati se da prvi zakopa i metne podumijentu. On pred njima, a radnici za njim pa uz polje niz polje
– ne more da se riješi đe da zakopa. U jedan mâ otmi mu se oči
na crn trn vas obrastao travom. Pogledaj – kad se šargan–zmija
zaplela u trn, pa ne može da se od njega odvrze. Trn joj isprobado život, a ona ga kolje u ijedu – dva se zla poklala jedno z
drugijem. Čoek onom kučarom polako zakuči zmiju i raspleti je.
Baci je na zemlju, ma ne šćedi je ubit. Ona se odvijugaj do prve
nore i umili. Onda taman onako krvavom kučarom zakopaj u žile
trnu, argati prisnaži da kopaju i tu je postavljen temelj Nišiću.
Što mu je šćelo da tu baš počne grad – to samo đavo zna.
Ovo je bilo Bog te pita kad u zemanu! Ne pamti niko tačno kad
– ni kako je bilo ime tome čoeku.
Usmena legenda
Nijedan crnogorski grad nije opjevan u usmenoj epici koliko Nikšić. Pored velikoga broja pjesama u kojim se govori o
Turcima, ratnicima iz Nikšića alijas Onogošta, zapisane su četiri
varijante pjesme o podizanju turskoga grada Nikšića. To su:
301
Novak Kilibarda
1. O zidanju Nikšića (zapisao Simo Milutinović Sarajlija od
Vidaka Batakovića iz sela Oraha kraj Nikšića), Pjevanija
crnogorska i hercegovačka, br. 23, Lajpcig 1837. g.
2. Paša od Nikšića i Stanko Kosorić, Vuk Karadžić, Srpske
narodne pjesme, knj. VIII, br. 13, Beograd 1900. g.
3. Zidanje Nikšićkoga grada (saopštio Đuro Cerović),
Književni list, knj. 1, sv. IV, Cetinje 1901. g.
4. Zidanje grada Nikšića, Andrija Luburić, Drobnjaci –
pleme u Hercegovini, sr. 293, Beograd 1930. g.
Krajiški turski gradovi bitno su se razlikovali od gradova
koji su se nalazili u unutrašnjosti moćne Osmanske Imperije. U
krajiškim gradovima, kakav je bio Nikšić, bio se izgradio kult
ličnoga junaštva i ugleda kojemu je sve drugo bilo podređeno.
Viteška čast sticala se brojem pośečenih glava, ali ne bilo kakvih
glava. Protivnik se morao cijeniti i poštovati da bi se to isto od
njega moglo zaslužiti i doživjeti. S obadvije strane, turske i
crnogorske, znalo se da ne treba rušiti sve mostove suśedskih
odnosa, koji su ipak postojali. Trebalo se obostrano mrźeti
do iskopa, ali i poštovati, jer je svaka generacija ostavljala u
amanet potomcima postojeće odnose. Nikšićki Muslimani, isto
kao i Crnogorci, više su potcjenjivali svoje nesojeviće i zavaljenike nego svoje neprijatelje. U takvim prilikama malo je bilo
mogućnosti za lirske sfere života, epika je svemu dala boju i
smisao. Dok je pljevaljsku bašču i mjesečinu pratila sevdalinka,
nikšićko junaštvo pratila je narativna epika. O Krajino, krvava
haljino – karakteristika je svih krajiških gradova. Pljevlja se i
danas glase sevdalinkom koja se u Nikšiću još nije začinjala!
Epsko osmišljavanje života uslovljavalo je i način
privređivanja nikšićkoga muslimanskog stanovništva. Geografski uslovi opredijelili su Građane, kako se Nikšićani u usmenoj epici označavaju, na stočartsvo, pa su se tako bavili istim
načinom privređivanja kao i Crnogorci koji nikad nijesu nazvani
302
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
građanima. Sve pašnjačke oblasti oko Nikšića bile su katunske, a najpoznatiji okršaj Građana i Crnogoraca bili su oko plijena, odnosno preotimanja ovaca. Nijesu nikšićki ratnici mogli
da prepušte pasišta i katune svojim slugama, kao što je to bilo
moguće u unutrašnjosti Carstva, nego su najpoznatiji junaci bili
istovremeno i čobani. Sluge se nijesu mogle same ponijeti s krvavim Rudinama, Krnovom i Lukavicom i izaći nakraj s poznatim crnogorskim junacima koji su takođe bili čobani svoje stoke.
Mogao je na tim planinama da ostane čobanin samo kao junak za
čije su junaštvo znali Crnogorci. I Nikac od Rovina, najpoznatiji
vitez crnogorski, kako ga i Njegoš naziva, koji se, po tradiciji,
bio osmjelio da traži harač od grada Nikšića, proveo je svoj vijek
čuvajući ovce i poginuo na struzi svojih torina u Nenadi zelenoj
planini. Dakle, način života u turskome Nikšiću svakodnevno se
glasio epskim zvucima i bio daleko od lirskih oblika života po
kojima su bili poznati bogati i sigurni gradovi koji su odmaknuti
od Krajine đe je s krvlju ručak i s krvlju večera, kako to usmena
pjesma konstatuje.
Današnji crnogorski gradovi – Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje i Rožaje imali su razvijenu sevdalinku, lirsku
pjesmu s čulno-orijentalnom aromom, a imali su takođe i usmenu
epiku. Umjesto lirske raspjevanosti, cvjetnih bašča i komotnoga
života, Nikšićem je gospodario kult viteštva i ratničkoga ponosa
u kojemu je sevdalinci tijesno mjesto. Garađani su se uznosili
čašću, bar tako kaže epika, što mogu da se održe u mjestu koje
je obasukano vučjim gnijezdom Crnogoraca. Branili su svoje
pašnjake sa stadima i u stalnoj odbrani nalazili smisao svoga
krajiškoga bitisnja. Neimar Nikšića znao je da gradi
Tvrdi bedem u Nikšića grada –
ključanicu od Ercegovine,
stražarnicu sprema Crne Gore
i Sedmoro na krajinu Brda!
303
Novak Kilibarda
Koliko je bio ratnički ponosan taj nikšićki muslimanski
građanin pokazao je Artur Evans, engleski naučnik i publicista, očevidac oslobođenja Nikšića 1877. godine. Evo Evansova
opisa koji pokazuje kako su se dostojanstveno povlačili iz grada
nikšićkoga ljudi koji su život proveli na ratničkoj krajini:
„Ljudi su bili i suviše ponosni da bi odali neki znak žalosti.
Čak su oblačili najsvjetlija praznična odijela. Muslimanski
stoicizam ipak popušta prilikom opraštaja s oružjem. S mojim
prijeteljem (Njemac, saputnik A. Evansa – N. K.) nagodio se
neki stari Turčin da mu za trideset fiorina proda već tri stoljeća
staru pušku-kremenjaču. Starac se nije mogao suzdržati i kad je
završio pogodbu, suze su mu potekle uz jecaj: Moj prađed će
sad ustati iz groba da me prokune! I kao dokaz i primjer poštenja
istinskoga pravovjernika mogu napomenuti da je neki crnogorski trgovac prije tri godine, na početku neprilika, ostavio svoju
robu na povjerenje i čuvanje svome prijatelju muslimanu i sad,
prilikom povratka, sve je našao potpuno nedirnuto... Nikšićki
turci su stvarno, kao i svi ostali muslimani u ovome dijelu svijeta, slovenske rase, kao što su to njihovi neprijatelji. Oni govore
istim maternjim jezikom kao i crnogorski ratnici s kojima razgovaraju o uzajamnim doživljajima. Mnogi su od njih po rođenju
Crnogorci, jer Nikšić je služio kao neka vrsta zbjega za one koji
su u Kneževini stavljani van zakona. U gradu nije bilo nijednoga
Osmanlije i samo neznatan broj nizama u garnizonu predstavlja
čitavu tursku krv.“
304
PETAR MRKAIĆ –
PJESNIK-PJEVAČ IZ BANJANA
Kad je počeo pribirati pjesme za Pjevaniju crnogorsku i
hercegovačku, Simo Milutinović Sarajlija bio je u prilici da se
opredijeli za herderovsko-grimovsko ili za Vukovo tumačenje
usmene poezije. Herder i Grim su gledali na narod kao na
kolektivnu dušu koja u sebe utapa pojedinačne stvaraoce,
a Karadžić je vidio darovite pojedince kao majstore koji od
kolektinoga materijala prave pjesmu po mjeri svoje darovitosti. Vuk ni jednom riječju nije izrazio sumnju u tada vodeće
grimovsko-herderovsko shavatanje usmene književnosti, jer je
znao da na tome planu on tada ne bi mogao ništa postići. Mudri
Vuk je uz Grimovu preporuku došao do Getea, a podacima o
usmenim pjesnicima-pjevačima slijedio je svoje uvjernje da su
oni, kao što je Tešan Podrugović, književni stvaraoci u najpotpunijem značenju. Vuk je mogao, i bio u prilici, da još u
svome ranom đetinjstvu uoči činjenicu da istu pjesmu različito
saopštavaju guslari koji su etnološki, socijalno i oficijelno obrazovno ujednačeni. Dolazak Drobnjaka iz Petnjice i njihovo zimovanje kod rođaka Joksima Bandule u Tršiću, priče koje su
rođaci zametali uz ognjište i odnos guslara i njegovih slušalaca
u tim noćima, sve su stavke koje će ući u osnove kasnijih Vukovih iskaza o značenju pojedinaca u razvitku epske usmene
poezije. Jakob Grim imao je neuporedivo više učenosti nego
Vuk, ali nije imao Vukovo saznanje prirodnoga toka usmene
pjesme. Vukovi univerziteti na kojima je spoznao usmenu poeziju nijesu bili u Beču nego u Tršiću.
305
Novak Kilibarda
Iako se Simo Militinovič nije harmonično sretao s Vukom,
čini se ipak da je kao sakupljač usmenih pjesama više slijedio
Vukov pogled na te pjesme nego Grimov. Naime, Sarajlija je
nastojao da saopšti imena svojih pjesnika-pjevača tako što je
njihovim imenima pridodao odrednice koje su osobito značajne
za sagledavanje odnosa pjesnika-pjevača i njegove pjesme. Evo
nekoliko tih odrednica: Od Vuline đaka iz Bjelopavlića, Od
popa Jovana Kneževića, vojvode iz Bjelopavlića, Od maloga
Bracana, kozarčića u Ostrogu manastiru, Od slijepoga Gaša
Rišnjanina, Od Leke Mastilovića, uskoka i slavnog gudca i pjevca iz Gacka, Od Gole đevojke u Morači, Od Jaglike muškobanje
u Morači, Od maloga dvanaestoljetnoga Stojančića Živkova iz
Jasenove u Morači, Od ovčara Dragoja Drekalovića s Plotića
u Morači Donjoj, Od Dmitra Vojvodića igumana u manastiru
Župe Gračaničke, Od igumana Mojsija Vasojevića iz manastira
Đurđevijeh Stupova itd.
Milutinović je učinio značajnu selekciju podataka o svojim pjesnicima-pjevačima. Moglo bi se reći da je on vukovskim
čulom ośetio kako s najmanje riječi treba predstaviti lica koja su
mu kazivala pjesme. No, kao uostalom i Vuk, Milutinović nije uz
svaku pjesmu koju je zapisao pomenuo i njezina pjesnika-pjevača,
pa mu je račun od pjesama, kao i kod Vuka, ostao nepotpun.
Samo je pjesniku-pjevaču Petru Mrkaiću Milutinović posvetio čitavu monografiju, upravo odnio se Sarajlija prema njemu
onako detaljno i ozbiljno kao što se Vuk odnio prema Starcu
Miliji i Tešanu Podrugoviću. Vrijedno je odgovoriti na pitanje
zašto je tako uradio Simo Milutinović?
U Kotoru, na svome putu za Cetinje, Milutinović je upo­
znao Petra Mrkaića, kamenoresca i guslara. Pošto se zna da
je Milutinović bio donio odluku da parira Vuku Karadžiću
u sakupljanju usmenih pjesama, posebno u Crnoj Gori, može
se pretpostaviti da se takav Milutinović ugodno ośećao kad je
pri samome svojem ulasku u Crnu Goru srio pjesnika-pjevača
306
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
kakav je bio Petar Mrkaić. Guslar Mrkaić ponudio mu je pjesme
i svoju biografiju kao činjenice s kojima se može srećno otpočeti
sakupljački posao u kome je Vuk bio isprednjačio. Za ovu priliku
uputno je porediti tradiciju o guslaru i zidaru Petru, koju prenosi
bratstvo Mrkaići, s podacima koje je Petar Mrkaić pružio u Kotoru Simu Milutinoviću. Razumije se, iz toga predanja moći će
se zaključiti da je Petar više tumač sredine iz koje potiče nego
prenosilac činjenica s nivoa usmene tradicije.
Prema tradiciji, Petar Mrkaić rođen je oko 1770. godine u
Petrovićima, Donji Banjani. Bio je obdaren kamenorezac i još
obdareniji guslar i pričalac. Na bratstveničkim i plemenskim prigodama zanosno je pričao o glasovitim pojedincima i znamenitim događajima, pa ga prozvali Petar istorija. Vjerovalo se da
je sam spjevao neke od pjesama koje je uz gusle pjevao, ali je
on to poricao. Vraćajući se iz Konavala, s pićem i drugim potrebama za slavu Jovanjdan, došao je u sukob s nekakvim Turcima
iz Korjenića. Tu je, na Zupcima, Petar ubio jednoga Korjenića
i pobjegao glavom po svijetu. Boravio je jedno vrijeme u Mostaru kao zidar-majstor. A onda je svoju hrabrost, koja mu je bila
priznata i prije zubačkoga događaja, pritvrdio odlukom da se na
strani Rusa bori u rusko-turskome ratu 1807. godine. Tradicija
veli, to je bilo „moskovske godine“. Nije ostalo da se priča ni
kako je Petar stigao do Rusije ni kako se otuda vratio. Zna se
da je u Rusiji dobio čin oficira, ali ostala je tajna što se opet
vratio svome sentu, guslama i kamenu. Umro je u Kotoru 1830.
godine, svoj imetak je zavještao u dobrotvorne svrhe, nije imao
lične porodice, ni za grob mu se danas ne zna.
Po Milutinovićevu zapisu Petar Mrkaić je iz „varoši negda, a danas sela Petrovićah“. Šta znači Petrova napomena koju
je rekao Sarajliji da su Petrovići negda bili „varoš“? To znači da
je Petar jasno vidio da njegovo rodno mjesto Petrovići nijesu
serijsko selo na prostoru plemena Banjana. Prastare mogile,
postojeće crkve i crkvišta, manastiri Kosijerevo i Dobrićevo,
307
Novak Kilibarda
koji su u neposrednoj blizini, a posebno srenjovjekovni stećci
– ukazivali su na činjenicu da je sjajnija bila prošlost Petrovića,
nego što se moglo zaključiti po njihovu izgledu u Petrovo vrijeme. Još da je Petar Mrkaić znao da je tu u neposrednoj blizini
arheološki snos Crvene Stijene, vjerovatno bi još jače istakao
negdašnje značenje svojih Petrovića. Čini se da je Petra vosperjavalo to što su njegovi preci svoje naseljavanje u Petroviće
počeli krilatom gradnjom. Mrkaići su na Ilijinu brdu sagradili
crkvu, hram Svetoga Ilije, i to, kako legenda kaže, sagradili ga
noću prema mjesečini, krijući se od Turaka. Nakon gradnje crkvi
su postavljena krila kako bi se pročula riječ da je crkva tu sama
odnekud dolećela. Turci su zastali pred tom pričom, nastavlja legenda, i ostala je Krilata crkva na Ilijinu brdu. Petar nije
Milutinoviću kazao priču o krilatoj crkvi, pjesnik i neimar radije
je pričao o gospodskoj prošlosti Petrovića nego o izdvojenome
značenju Mrkaića. Pričao je Petar Sarajliji priču humornu i pomalo grotesknu o kozbaši, saopštio mu lirsku pjesmu o vilama i
oblacima, ali je svoje gospodstvo pokazao u tome što je svoju
darovitost i značaj svoga bratstva povlačio u sebe. Simo Sarajlija ośetio je takvoga Mrkaića, pa ga naziva vitezom. Pjesnik
Srbijanke propratio je smrt Petra Mrkaića epigrafskim dvostihom koji je stavio na donju marginu jedne stranice u Pjevaniji:
„Pjevajući poživio, / pokojno se prestavio“.
Svoje misli o usmenoj poeziji s crnogorsko-hercegovačkih
prostora, kao gnijezdu zrele poezije i književnoga jezika, Simo
Milutinović umnogome je izveo na osnovu ličnosti i pjesama
Petra Mrkaića. U jednoj stvari Milutinović je nadmašio Vuka
Karadžića. Naime, sve pohvale koje je Satrajlija rekao o jednome pjesniku-pjevaču nastojao je da pokaže u analizi njegovih pjesama. Kao što se zna, Vuk nije analizirao poeziju svojih kazivača, on je taj posao ostavljao drugim, glavno je njemu
bilo da uhvati pjesmu za čitalačku budućnost njezinu. Simo
Militinović „vrtoglavo“ je tumačio i svoju i tuđu poeziju, ali ju
308
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
je tumačio! Možda je Milutinović manje te „vrtoglavosti“, kojom ga je Vuk opravdano okarakterisao, smjestio u monografiju
o Petru Mrkaiću nego iđe drugo.
Petar Mrkaić je, da li naizust ili uz gusle, ostalo je nepoznato, saopštio Sarajliji devet deseteračkih epskih i tri lirske
osmeračke pjesme. Ukupno to iznosi 2.492 stiha. Podśetimo
se da Gorski vijenac broji 2.819 stihova. No Mrkaić nije pred
Saraj­lijom iscrpio sav svoj repertoar, sakupljač je zažalio što nije
mogao „sve njegove pjesme prepisati“.
Osnovna karakteristika Mrkaićevih deseteračkih pjesama
je prihvatanje internacionalnih motiva i sižea koje nude pjesme
najstarijih i srednjih vremena, kako bi rekao Vuk kad epske
usmene pjesme razvrstava na osnovu starosti njihove tematike.
Tu su vojvoda Momčilo, Strahinić Ban, Jakšići i Ugričići – voj­
voda Janko i Banović Sekula. Tu su Starina Novak i Đerzelez
Alija. Traži Mrkaić porijeklo Miloradovića i Vladisavljevića, a
događaje veže za Riđane, Sutorinu, Hercegovinu, Trebinje i svoje Banjane. Kad se uzmu u obzir detalji iz života Petra Mrkaića
i odnosa Petrova prema njegovim Petrovićima, lako se dođe do
zaključka da je on, Petar, onakvu svoju ličnost prirodno uklapao
u motive, teme i prostore koji se sretaju u njegovim pjesmama.
Mrkaić je naglašeno okrenut porodičnoj atmosferi, ali kao da ga
nijesu osobito interesovali bojevi i megdani. No i tu se može dati
objašnjenje. Čeznuo je za porodicom čovjek koji je ostao bez
porodice, a možda bojevi i megdani nijesu odgovarali pjesniku
i majstoru od kamena. Bio je oficir ruske vojske, a nije ni riječ
rekao o toj vojsci i svojemu oficirstvu. Možda se iz atribucije
znatni vitez krije činjenica da je Milutinović znao za Petrovo
vojevanje, a možda mu je i sam Petar rekao da ne bi bilo uputno
navoditi ratničku biografjiju zidara i guslara koji u latinskome
Kotoru živi od pjesme i kamena.
Čini se ipak da je najistaknutija prepoznatljivost pjesnika-pjevača Petra Mrkaića pripovjedački, čak romaneskni poredak
309
Novak Kilibarda
izlaganja opjevanih činjenica, odnosno tematskoga materijala.
Mrkaić ne raspolaže tipičnom ekonomičnošću epskoga pjesnika-pjevača koji uz gusle pjesmu saopštava. Evo za to primjera.
Pjesma Dva Heraka jeste čitava pripovijest u stihovima. U toj
stihovanoj pripovijesti Mrkaić netipično obrađuje internacionalni motiv – sukob rođaka koji se prepoznaju kad se namjere jedan
na drugoga. Kod Mrkaića se neprepoznavanje braće srećno
završava, za razliku od nesrećnoga završetka takve priče u Firdusijevu spjevu Šahname, u pjesmi iz Vukove zbirke Predrag i
Nenad i drugđe. Kod Mrkaića jednoga je sina majka dala Caru a
drugoga Ćesaru, dala ih kad su bile zle godine.
Kad je izbio rat između Cara i Ćesara, rođena braća bore
se pred vojskom uime svojih gospodara. Kad se braća zatočnici
prepoznaju na megdanu, mire se, pa se čak i zaraćeni vladari
dogovore da braća odu da obiđu svoju majku. To bî tako, a poslije car turski nagrađuje braću – jednoga Mostarom a drugoga
Fočom! Kao što se vidi, malo je u toj ustihovanoj priči i epskoga
i tipičnoga daha. Kao da je Mrkaić želio mirne dogovore dvaju
careva pod kojima je, jednom pod jednim, drugom pod drugim,
živio, pjevao i zidao. A možda se Petar u latinskome Kotoru bojao žbira i špijuna s obadvije strane, pa je lijepe riječi pjevao i o
caru turskome i o ćesaru austrijskome. Ko zna i kakvu je selekciju svojih pjesama Petar činio pred čovjekom vjetrasta izgleda
i nejasne namjere, pred Sarajlijom koji se zadržava u Kotoru, a
krenuo je na Cetinje! Morao je Petar oprezan biti, trebalo mu je
misliti na događaj sa Zubaca, koji ga je od Petrovića odvojio, i
na rusko-japansku vojnu u kojoj je oficirski čin zaradio, ali je od
njega odstupio.
U pjesmi o Jakšićima Mrkaić obrađuje poznati motiv koji
ide uz te junake, ali on je uz to ispričao bezmalo jedan pustolovni roman. Tu se sestra Jakšićeva preoblači u mušku đeisiju da
bi zavarala Arapina koji ju je nasilno odveo. A kad se sastaje
s braćom, Jakšića odivu pjesnik jednostavno pretvara u muško
310
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
čeljade. Kao da Banjanin priča fantastičnu priču, pa eto ne može
da prirodu takve priče savije u pjesmu. Ne može pjesmom da
iskaže fabulu koju bi pričalac, koristeći se neverbalnim sredstvima, lako prenio na slušaoce.
Mrkaić prihvata da obrađuje onaj dio istorije crnogorskohercegovačkih prostora koji je reprezentativno opjevan u pjesmi
Oš grivo, tuđe je mlivo, iz Njegoševa Ogledala srpskoga, a od
anonimnoga pjesnika-pjevača. Naime, to su vremena kad su se
Turci učvršćivali na tim prostorima, a to im nije išlo lako. To je
bilo prije pada turskoga Risna pod Mletke i prije formiranja jakoga turskog kapetanstva u Nikšiću. U Mrkaićevoj pjesmi Vitkovići
Rade od Riđana sveti svoje šureve iz Trebinja, Vitkoviće, koje
je Novljanin Alija domamio i pogubio ih u Sutorini. Pjesma je
uhvatila, kao i ona u Njegoševu Ogledalu, vid otpora koji nije
ni hajdučko-rajetinski ni ustaničko-oslobodilački. To je onaj
otpor koji znači posljednji dah državne samostalnosti. Turci su
bili zabavljeni velikim osvajanjima, a na osvojene prostore ostavljali su samo znake svoje vlasti. Na tim prostorima zadugo
je bilo oaza otpora, zadugo nije haračlija smio da silazi s carskih drumova i da dublje zalazi u naseobine. Petar Mrkaić je
imao sluha za to dopričano vrijeme, njegove pjesme zaslužuju
ozbiljnu pažnju kao odraz jednoga vremena čija fluidnost izmiče
kritičkoj istoriji kojoj su putokazi pisani dokumenti.
U Mrkaićevoj pjesmi Otkud je Gergelez bula udovica kupuje hajduka Radivoja. Poslije erotske noći s turskom udovicom,
pa śutri dan, hajduk se obukao kao beg, nasuo njedra begovskim
dukatima i vratio se gori Romaniji. Kao uspomenu na ljubavnu
noć s hajdukom dragokupom, Turkinja će roditi Đerzelez Aliju
koji će brzo narasti u junaka, kako se u mitologiji narasta. Kako
je, recimo, narastao Suhrab iz Šahnane. Kopiljan Alija pati što
ga tako nazivaju, majka mu odaje tajnu, onda ode junak u Romaniju đe nalazi svoga oca Radivoja, ali i još dvojicu hajduka
– Novaka i Grujicu. Sve ih Đerzelez poveže i objesi ih konju o
311
Novak Kilibarda
unkaš, pa onda s tim robljem pravo u Sarajevo! Onđe su bivši
hajduci mirno živjeli, nijesu više hajdukovali.
Očigledno zidar i pjesnik Mrkaić nije bio preoduševljen
hajdučkom pećinom, sve Banjanin hoće da svede na pripovijest,
na priču. Ima u toj pjesmi daha orijentalnoga, ali i uticaja hajdučkih
pjesama. Kažemo uticaja, jer Mrkaić nema osnovnu dimenziju da
ispjeva tipičnu hajdučku pjesmu. Njegovi Banjani su bili između
Turaka i crnogorskih hajduka kao gvožđe između nakovnja i
čekića. Pjesma crnogorskoga pjesnika-pjevača Đura Milutinovića
Petrović Batrić je sinteza pjevanije o takvome položaju Ba­njana!
Pjesma Mrkaićeva o porijeklu Alije Đerzeleza pjevana je pod uticajem pjesme čiju je jednu varijantu Tešan Podrugović saopštio
Vuku Karadžiću. To je pjesma Novak i Radovoje prodaju Grujicu. Bolje reći, Mrkaićeva i Podrugovićeva pjesma kreću istim smjerom, a onda se razilaze. U Mrkaićevoj pjesmi nema ni
Tešanova hajdučkoga pravca niti ljubavne veselosti. Mrkaića
vodi epsko-pristrasni motiv da junak protivničke strane ne bude i
od protivničke krvi. Iz takvoga rješenja progovara porodična atmosfera koju iz svojih pjesama ne ispušta Petar Mrkaić.
Izgleda da je najuspjelija Mrkaićeva pjesma Bošnjak. Ali
i ona je književno vješto vođena pripovijest u stihovima. Motiv
je internacionalan. U toj pjesmi Mrkaić se uzdiže iznad vjerske
pristrasnosti, kao da mu je u moralnome dahu zasvijetlio refleks
Starca Milije. U toj pjesmi je saliven i lik mudre majke koji se
javlja i u njegovim pjesmama Dva Heraka, Vitkovići i Jakšići.
Sve je stavljeno u službu spašavanja đevojke od Arapina. I viloviti konj i sure bedevije! I car turski je milostiv, kao i u pjesmi
Dva Heraka. Sve se srećno završava: Mujo Serhatlija dobije
na Bosni vezirstvo, svak se duševnome veziru moli za zdravlje. Neobično je to koliko je u toj Mrkaićevoj pjesmi plemenite
tišine i dobrote. Prije bi se po toj pjesmi reklo da je Petar Mrkaić
živio u nekakvoj bogatoj varoši, nego da je prošao pute kojima
je hodio.
312
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Petar Mrkaić je rijedak primjer epskoga pjesnika koji u
svojim pjesmama na lirski način pominje svoje pleme i svoje selo. A kao ličnost neobičan je i po tome što mu je Simo
Milutinović Sarajlija više posvetio pažnje nego svima zajedno
pjesnicima-pjevačima koji su mu saopštili pjesme za Pjevaniju
crnogorsku i hercegovačku, koju u krugu zbirki s crnogorskim
usmenim pjesmama zaśenjuje samo Vukova zbirka.
313
KLASIČNU CRNOGORSKU USMENU EPIKU
TREBA USAGLASITI S PRAVOPISOM
CRNOGORSKOGA JEZIKA
Zahvaljujem Institutu za crnogorski jezik i književnost što
sam pozvan na ovaj okrugli sto koji raspravlja o temi Crnogorski
jezik u javnoj upotrebi. Moje usmeno izlaganje ne pretpostavlja
kompoziciju pisanoga teksta koji je namijenjen za objavljivanje,
ali ako poštovani Institut bude objavio snimljeni tekst moga izlaganja, neću se pobuniti.
Odavno je postojana činjenica da je usmena poezija, koju
je Vuk Karadžić objavio u četirma knjigama tzv. Lajpciškoga
izdanja od 1823. do 1833. godine, oduševila najelitnije predstavnike književnih i naučnih krugova Evrope, a ubrzo i Sjedi­
njenih Američkih Država. Dovoljno je za ovu priliku da pomenem samo oduševljenje J. V. Getea našom usmenom poezijom.
Razumije se, nikad ne treba zapostaviti istinu da je balada Hasanaginica, koju je zapisao Alberto Fortis i objavio 1774. godine, a
onda ju je preveo Gete na njemački jezik, bila izuzetno značajna
proputnica Vuku Karadžiću za skretanje pažnje tada najelitnijih
intelektualaca Evrope na njegov sakupljački rad. Suština je bila
u tome što su Hasanaginica i pjesme koje je Vuk objavio ostvarene na istome jeziku. Pomenimo poimenično samo ličnosti
koje su se oduševile poezijom iz Vukove zbirke. Evo tih imena:
J. V. Gete, braća Grim, Jernej Kopitar, Leopold Ranke, Tereza
Albertina (Talfi), V. Bjelinski, A. Mickijevič, N. Tomazeo...
Međutim, u pristupu usmenoj poeziji, koju je Vuk Karadžić
sakupio i objavio, permanentno se zapostavlja činjenica da su
315
Novak Kilibarda
najobdareniji pjesnici-pjevači od kojih je Vuk pribavio pjesme
bili s teritorija na kojima se govori crnogorskim jezikom.
Valja odmah napomenuti da te teritorije sad pripadaju državi
Crnoj Gori koja je svoju hiljadugodišnju državnost, što joj je
bila ukinuta na Podgoričkoj skupštini 1918, godine, povratila
na Referendumu 21. maja 2006. godine. Najelitniji crnogorski
pjesnici među tim usmeno-književnim stvaraocima su: Starac
Milija, Tešan Podrugović, Starac Raško, Stojan Lomović, Todor Ikov i Đuro Milutinov. Prvi je iz Rovaca, drugi iz Golije,
treći iz kolašinskoga kraja, četvrti iz okoline Durmitora, peti
iz Pipera, šesti s Grahova. Pomenimo samo po jednu njihovu
najveličanstveniju pjesmu: Ženidbu Maksima Crnojevića,
Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Zidanje Skadra, Ženidba
kralja Vukašina, Čovjek-paša i Mijat čobanin i Perović Batrić.
Najelitniji duhovi Evrope i Amerike iz prve polovine XIX
vijeka oduševljavali su se našom narodnom poezijom, uopšte kazano, iz dva razloga. Prvi se ogledao u tome što su univerzalne
istine o čovjeku saopštene maestralnim književnim slikama koje
su tematski oslonjene na specifičan iskaz te univerzalnosti što
ima motivsko-istorijsku tematiku iz jednoga prepoznatljivog etnosa. Kao što je za Dostojevskoga konstatovano da je najuniverzalniji književnik čovječanstva ali i velika polifonija strasti
ruskoga čovjeka, tako se za pjesme koje su navedene u ovome
izlaganju može reći da univerzalne istine o čovječanstvu one
pronalaze u etno-jezičkoj stvarnosti iz koje su iznikle. Drugi razlog oduševljenja crnogorskom usmenom poezijom jeste njezina
homerska nepristrasnost. Kao što helenski usmeni pjesnik Homer
izgrađuje trojanskoga junaka Hektora kao kompletnu moralno-junačku ličnost, koja harmonijom svoje ljudskosti i visinom
rodoljubivoga pregalaštva nadmaša ahejskoga prvaka, junaka
Ahileja, tako se isto crnogorski usmeni epski pjesnik odnosi prema junacima iz protivničkoga, odnosno tursko-islamskoga poretka s kojim su Crnogorci, kako se to glorifikativno kaže, vodili
316
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
borbu neprestanu. Samo da napomenem poneki detalj s toga
homersko-moralnoga prostora usmene epike crnogorske.
Starac Milija, kad ga je Vuk upoznao 1822. godine kao
sirotinjskoga izbjeglicu u Srbiji, taj starac imao je duboke ožiljke
na glavi koje je zaradio u sukobu s nekakvim divanijama zvanične
osmanske vlasti iz Kolašina. Poslije toga sukoba Milija je pobjegao
iz svoje kuće i ostao bez svojega imanja. Kao izbjeglica tu svoju
nesreću ublažavao je alkoholom, konkretno – rakijom šljivovicom
koju je stalno nosio u čuturi što mu je visila o jandžiku. Međutim,
u pjesmi toga genijalnog stvaraoca Banović Strahinja stari derviš,
Turčin, visoko je uzdignuta moralna ličnost. A za Turkinju đevojku
iz Milijine pjesme Ženidba Milića barjaktara Vladan Nedić je rekao da ona, ta turska đevojka, ,,lepotom svoga morala nadmaša
Kosovku devojku“. A kao što je poznato, Kosovka đevojka, iz istoimene pjesme koju je Vuk objavio u II knjizi Srpskih narodnih
pjesama, u svim kritičko-estetskim pristupima tretira se kao do
književnoga savršenstva izgrađeni lik rodoljubive Srpkinje.
Marko Kraljević najopjevanija je ličnost iz srednjovjekovne balkanske istorije. Kao književni lik ušao je u usmenu
književnost svih balkanskih naroda. Dostro se čak do ukrajinske usmene književnosti. Marko je nepobjedivi junak na ko­
nju Šarcu koji stiže i vilu pod oblake, a nema junaka koji može
doakati Marku, nadjunaku koji se ne razdvaja od šestopernoga
topuza i tulumine vina od dvanaest oka! Ali Starca Miliju nije
interesovao taj i takav Marko. Milija je ušao pod njegov epski
oklop i našao nesrećnika kome izmiču zadovoljstva svakodnevnoga muškarca. Epski zaštitnik i države i pojedinaca od razmahanih pustahija i razbojnika, Marko Kraljević – posinak cara iz
Stambola, u Milijinoj pjesmi Sestra Leke kapetana vrši stravični
zločin. Vadi đevojci oči i siječe joj ruku zato što mu je sasula
istinu u oči i zato što nije šćela da mu bude supruga!
Pominjem samo nekolika detalja iz pjesama Starca Milije,
a o slikama homerske nepristrasnosti iz pjesama stvaralaca koji
317
Novak Kilibarda
su spomenuti, i o umjetničkome savršenstvu likova koji su im
književno uobličeni, moglo bi se opširno govoriti. A bilo bi interesantno pomenuti izjave o tom književno-moralnom postignuću
naših pjesnika-pjevača koje su izrečene dosta puta i na raznim
mjestima. Pomenuću samo nekoliko imena iz zamašnoga broja
naučnika i književnika, iz postvukovskoga vremena, koji su poeziju o kojoj je riječ u ovome kratkom osvrtu smatrali prirodnim
nasljednikom homerske pjesničko-moralne savršenosti. To su:
G. Gezeman, A. Vajan, N. Kravcov, M. Murko, R. Jakobson, A.
Šmaus, M. Braun, M. Peri, A. Lord, P. Bogatirjev, B. Putilov, G.
Kutuzov, H. Levin…
Ali, nažalost, Crna Gora je potpuno zapostavila
veličanstvena književno-usmena ostvarenja o kojim je riječ.
Nije Crna Gora umjela da se posluži primjerom Srbije koja je
odala zasluženo poštovanje usmenome pjesniku-pjevaču Filipu
Višnjiću koji potiče iz bosanskoga Podrinja. Filip Višnjić svojim
pjesmama, koje reprezentuju Početak bune protiv dahija i Boj
na Mišaru, pripada grupi homerskih nasljednika koji su stvarali
na jeziku kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas
Muslimani, ali, bogami, kao što Raško, Podrugović, Lomović,
Todor Ikov i Đuro Milutinov ne mogu stati u stvaralački red sa
Starcem Milijom, tako u taj red ne može stati ni Filip Višnjić. Jednostavno, svim usmenim pjesnicima-pjevačima koji su stvarali
usmene pjesme jezikom kojim govore četiri pomenuta naroda,
Starac Milija je nedostižan! Ali Srbija je selo Grk u kome je
umro Filip Višnjić preimenovala u Višnjićevo, organizovala
1935. godine naučni simpozijum u Beogradu o Višnjiću; nema
nijednoga većeg grada u Srbiji koji nema ulicu s Višnjićevim
imenom, ima i nagrada koja nosi ime velikoga guslara-pjesnika
Višnjića! Zaboravih da naglasim da je izdat zbornik naučnih
saopštenja s pomenutoga simpozijuma koje su pripremili ugledni strani i domaći istraživači književnosti i istorije. Zaista treba
reći - Bravo, Srbijo!
318
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Nijedan od spomenutih, veličanstvenih, crnogorskih
pjesnika-pjevača nema ulicu sa svojim imenom u bilo kom
gradu Crne Gore. Bezmalo niko, osim onih koji su studirali
književnost, ne zna ni da je postojao Starac Milija, a suvišno
je i da pominjem da niko nije čuo za Podrugovića, Raška, Stojana i ostale književno-usmene stvaraoce koje sam spomenuo.
Navešću i još jedan žalosni detalj. Nema univerzitetske katedre
u čovječanstvu na kojoj se posvećuje pažnja Homeru, na kojoj
se ne pristupa i Avdu Međedoviću iz sela Obrova kraj Bijeloga
Polja. Kao što je poznato, američki naučnici s Harvarda, Milman
Peri i Albert B. Lord riješili su tzv. homersko pitanje pomoću
usmene epike koju je saopštio Avdo Međedović, posebno
pomoću njegova spjeva Ženidba Smailagić Meha. Pitanje koje
je zaoštrio Fridrih A. Volf 1795. u svome djelu Prolegomena ad
Homerum, pitanje da li je Ilijadu i Odiseju ispjevao jedan ili više
pjesnika, riješili su američki helenisti, a završnicu toga rješenja
pružio je Albert B. Lord u svojoj studiji The Singer of Tales koja
je na osnovu stvaralačkog procesa Avda Međedovića dokazala
da je jedan pjesnik ostvario magistralna književna ostvarenja u
Ilijadi i Odiseji. No, nije Međedovićev ep Ženidba Smailagić
Meha značajan samo zato što je na osnovu njegove književne
konstelacije riješeno homersko pitanje, nego i stoga što je taj
spjev svojom književnoumjetničkom snagom zaslužio visoko
poštovanje. Ali, i pored svega toga u Bijelome Polju nema ulice
s imenom Avda Međedovića. A o njegovu spomeniku na gradskome trgu može se govoriti koliko i o spomeniku Starca Milije
u Kolašinu ili Tešana Podrugovića u Nikšiću!
Sve ovo što sam dosad rekao samo su napomene koje ima­
ju svrhu da se jasnije ukaže na sljedeće činjenice.
Kao što je poznato, Vuk Karadžić je pribavljao tekstove usmene književnosti svojim ličnim zapisivanjem tekstova od pjesnika-pjevača i od pričalaca. Zapisivanje usmenih
pripovjedaka on je nazvao pisanje, i to s punim pravom. U
319
Novak Kilibarda
predgovoru Srpskoga rječnika od 1818. godine Vuk naglašava
da je ,,pripovijetke teško pisati“ zato što treba ,,riječi namještati“.
A to namještanje upravo znači pretvarati u riječi, odnosno u
rečenice, mimičke gestove, glasovne efekte, pantomimske izraze i druga nejezička pomagala kojim se pričalac služio da bi
održao pažnju svojih slušalaca. A svoje saradnike koji su mu
spremali tekstove priča koje su zapisali savjetovao je da oni
samo bilježe riječi koje čuju od pričaoca, a da će on namještati
riječi kako treba. Evo samo jednoga primjera iz toga Vukova
namještanja riječi. U jednome tekstu pripovijetke koju mu je
zapisao i poslao u Beč njegov aktivni saradnik Vuk Vrčević ima
rečenica: ,,A na livadi razne fele konja“. Karadžić je udaljio pleonazam s tuđicom fele i formirao rečenicu: ,,A na livadi raznijeh
konja“. Tako je jezički obdareni Vuk upotrebom partitivnoga
genitiva uspješno poknjiževio rečenicu iz Vrčevićeva rukopisa.
I još samo jedan detalj. Vuk Karadžić je 1815. godine slušao od
Tešana Podrugovića pripovijetke Međedović i Međed, svinja i
lisica, zapamtio ih, od sebe ih mnogo kasnije zapisao i objavio
1852. godine.
Vuk Karadžić nikad nije rekao da treba namještati riječi u
pjesmi koja se zapisuje od pjesnika-pjevača, ili recitatora kakav
je bio Tešan Podrugović, a nije bilo ni potrebe da to kaže pošto
pjesniku-pjevaču ne dozvoljava stihovni poredak pjesme da se
služi nejezičkim sredstvima kad pjesmu pjevajući saopštava. Ali
to ipak ne znači da je Vuk morao gledati na jezičko-stihovnu
konstelaciju pjesme kao na jezičko-poetski kanon u koji se ne
smije dirati. Vuk, koji je još od ranoga đetinjstva znao zapažen
broj usmenih pjesama, kao sin ratarsko-stočarske porodice koja
se ispod legendarnoga Durmitora nedavno doselila u bosansko
Podrinje, bio je u prirodnoj prilici da ponešto ispravi, prema
svome sluhu, u tekstu pjesme koju zapisuje. A da je nekih puta
bio i primoran da se umiješa svojim intervencijama u pjesmu
koju zapisuje najrječitije govori sljedeći podatak.
320
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Vuk Karadžić je u Kragujevcu 1822. godine zapisao od
Starca Milije rukovet epskih pjesama koje znače nenadmašni vrh
književne umjetnosti na crnogorskome jeziku. Vuk je zamolio
kneza Miloša da mu se iz Požeške nahije dobavi taj stari prebjegalac iz Crne Gore, što mu je gospodar Srbije upriličio. Ali kad
je Vuk srio Miliju, radost mu se u brigu prometnula. Milija je bio
starac s dubokim ožiljcima na glavi što ih je dobio u nekakvu
sukobu s lokalnim divanijama iz osmanske vlasti u Kolašinu.
Poslije toga sukoba Milija je napuštio svoju kuću i postojbinu,
pa onako izranavljen prebjegao u Srbiju. Bez rakije Milija nije
htio da pjeva uz gusle. Pripijajući šljivovicu često dok pjeva
često je gubio pravac kojim je krenuo da pjesmu saopšti. Vuk
doslovno veli da mu nije bilo ostalo ništa drugo no da mu Milija
svaku pjesmu pjeva po nekoliko puta. Pjevao mu je sve dotle
dok zapisivač pozna kad se što preskoči. A kad je neku Milijinu
pjesmu zapisao, onda mu je Starac opet morao pjevati. Milija
uz gusle pjevao, a Vuk gledao u rukopis da vidi je li sve dobro
napisano. Sve te činjenice Vuk je saopštio u predgovoru IV knji­
ge Srpskih narodnih pjesama koju je objavio u Beču 1833. godine. Prema tome, takav način zapisivanja pjesama od velikoga
stvaraoca koji je ugrentao u starost i utonuo u piće pretposta­
vlja normalan zaključak da se Vuk-zapisivač morao miješati, ne
u nervni sistem veličanstvenih pijesama koje Milija saopštava,
nego u leksički fond pjesama i poredak pojedinih stihova.
Kao što je poznato, u građanskoj konstelaciji života nijesu
rijetki veliki umjetnici koji se boemski ponašaju. A pa, isto tako
u toku usmenog književnog stvaralaštva bilo je pjesnika-pjevača
koji su se, uslovno kazano, boemski ponašali, odnosno iskakali
su iz uobičajenih normi življenja stanovništva iz kojega su ponikli. Dakle, Vuku je od takvih stvaralaca, pjesnika-pjevača, bilo
najteže zapisivati pjesme koje oni uz zvuke gusala izvode.
Najbriljantniji pjesnici-pjevači od kojih je Vuk zapisivao
pjesme, epske deseteračke pjesme, bili su sa današnjih prostora
321
Novak Kilibarda
Crne Gore. Spomenimo, pored Starca Milije, još ovu nekolicinu.
To su: hajduk Tešan Podrugović iz Golije, hajduk Stojan
Lomović odnekle od Durmitora, Starac Raško, prebjegalac iz
kolašinskoga kraja u Srbiju. Svi su se oni bili udaljili od svakodnevnoga rajetinsko-seljačkog ponašanja, uslovno kazano, svaki
se boemski ponašao! Tešan je bio seoski kiridžija, pa pošto je
ubio nekakvoga islamskog napasnika koji mu je na sestru nasrnuo, odmetnuo se gori u hajduke. Stojan Lomović odmetnuo se u
hajduke pošto je ubio neku staru ženu koju je smatrao vješticom
što mu je dijete iźela. Ne znamo što je motivisalo Starca Raška
da prebježe iz Kolašina u Srbiju.
U pomenutome Vukovu predgovoru za četvrtu knjigu epskih pjesama Vuk napominje da mu je zamašan broj pjesama poslao crnogorski vladika Petar II. Vuk veli da je zamolio Njegoša
da dobavlja guslare na Cetinje da bi se tu od njih zapisivale
pjesme. Tako je Njegoš dobavio iz Pipera Todora Ikova od koga
je zapisan veliki broj pjesama.
Ovi, u ovom mom usmenom izlaganju, nabacani podaci
upućuju na potrebu da se estetskim kriterijumom upriliči izbor
pjesama iz opusa velikih crnogorskih pjesnika-pjevača od kojih
je Vuk Karadžić pribavio i objavio pijesme. A onda, tako estetski
izabrane pjesme, koje su prvenstveno namijenjene za školsku lektirsku upotrebu, treba leksički srediti. A to znači da sve riječi koje
odskaču od konteksta date pijesme, odnosno od govora oblasti u
kojoj je dati pjesnik-pjevač naučio maternji jezik kojim će kasnije pjesme saopštavati, odnosno spjevavati, odnosno davati usmenoj pjesmi koju je čuo umjetničko uobličenje, treba naglasiti
kao umetke sa strane u dati tekst. Ne kažem da treba te riječi
udaljiti i drugim ih riječima zamijeniti, nego treba samo naglasiti
da one odskaču od jezičkoga konteksta date pjesme. Napominjem
da postoje studije iz oblasti nauke o jeziku u kojima je obrađena
govorna priroda oblasti iz kojih potiču pjesnici-pjevači koje sam
spomenuo. Prema tome, u umjetničku cjelovitost pjesama koje
322
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
je Vuk Karadžić upriličio za štampu, i čijom je književnom ljepotom zadivio intelektualnu elitu Evrope, ne treba dirati, ali treba ukazati na riječi u tim pjesmama koje odskaču od leksičkoga
fonda datoga pjesnika-pjevača, odnosno od prirode govornoga
područja iz kojega potiče dati saopštavač pjesme.
Zabilježio sam na jednoj listici nekoliko riječi koje sam
primijetio u pjesmama navedenih pjesnika-pjevača iz Crne
Gore. Evo pročitaću ih. U pjesmama Starca Milije sretamo riječi:
netko, otide, snaha, prifatiti, pohodi, hiljada, bila (što znači –
bijela), sjetovati, sjesti, pobjeći. Rekosmo, Starac Milija je iz
kolašinskoga kraja, vjerovatno iz Rovaca. U pjesmama Tešana
Podrugovića sretaju se ove riječi: besjediti, pjano, vješati, tko,
promjena, mejdan, posjediti, nisi (što znači – nijesi), presjeći,
otsjeći. Napomenuh, Tešan je iz Gornjih Kazanaca iz Golije.
U pjesmama Starca Raška sretaju se ove riječi: intovi, harčiti,
sjutra, nevjesta. U pjesmama Todora Ikova iz Pipera stoje ovakvi
oblici riječi: paunovah, čardakovah, pavunicah, hajduci. Dakle,
dalo bi se zaključiti da je Todor Ikov s Njeguša a ne iz Pipera!
I zaključak na kraju ovoga kratkog usmenog izlaganja.
Adekvatni stručnjaci treba da antologijski izbor crnogorskih usmenih pjesama, koji čine sam vrh crnogorske književnosti, izbor koji je namijenjen za školsku upotrebu, prilagode Pravopisu
crnogorskoga jezika iza kojega stoji Ustav Crne Gore. A prije toga
prilagođavanja Pravopisu, treba ukazati na riječi koje su tokom
prepisivanja i objavljivanja date pjesme ušle sa strane, a koje
se ne uklapaju u jezički kontekst pjesničkoga ostvarenja datoga
pjesnika-pjevača, odnosno u govorni milje iz kojega je on ponikao.
Na primjer, otkud ikavizmi u leksici nepismenoga čovjeka
iz Rovaca? Otkud u piperskome govoru oblici riječi koji su opstajali na Njegušima? A već da ne govorim o glasovima ś i ź koji
i danas opstaju punim životom na terenima s kojih potiču pomenuti pjesnici-pjevači, a nema ih u pjesmama usmenih književnih
stvaralaca s tih terena.
323
Novak Kilibarda
Hod jedne pjesme, od guslara koji ju je zapisivaču saopštio
do formiranja njezina štampanoga oblika u jednome Lajpcigu
ili Beču, podrazumijevao je mogućnost da su i zapisivači i
slovoslagači, više nenamjerno no namjerno, unosili u organizam
pjesme detalje koje nije pjesnik-pjevač izgovorio.
324
PJESNICI-PJEVAČI
Starac Milija
O Starcu Miliji zna se samo ono što je Vuk Karadžić rekao
o njemu u predgovoru za četvrtu knjigu lajpciškoga izdanja Srpskih narodnih pjesama.
Milija je rođen u kolašinskome kraju Crne Gore, pretpostavlja se u Rovcima. Poslije nekakvoga obračuna s lokalnim silnicima
turske vlasti, pobjegao je u Srbiju i živio u Požeškoj nahiji. Vuk
Karadžić bio je čuo za njega kao znalca usmenih pjesama, posebno Ženidbe Maksima Crnojevića i Strahinjića Bana, pa došavši
u Kragujevac 1820. godine, umolio je knjaza Miloša Obrenovića
da mu se taj pjesnik-pjevač dobavi u tadašnju srpsku prijestonicu.
Dvorjani knjaza Miloša dobavili su Miliju, ali tek 1822. godine,
kad se Vuk ponovo obreo u Kragujevcu. Tokom petnaestak dana
Vuk će od Milije zapisati četiri pjesme, a petu će naknadno od
njega dobaviti. Po Vukovu dokazu Milija je znao „još mlogo“ pjesama, a evo zašto se zapisivaču nije dalo da ih sve pobilježi.
Kad se Vuk sastao sa Starcem Milijom na dvoru knjaza
Miloša, sakupljaču narodnih pjesama radost se okrenula „na
novu tegobu i muku“. Ne samo što Milija, „kao i ostali gotovo
svi pjevači (koji su samo pjevali) nije znao kazivati pjesme redom, do samo pjevati“, nego Starac Milija nije bez rakije htio da
pjeva uz gusle. „A kako malo srkne rakije“, veli Vuk, Milija se
„koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isječena
tukući se s nekim Turcima iz Kolašina), tako zbuni da nije znao
svagda redom ni pjevati.“
325
Novak Kilibarda
Onda Vuku nije ostalo ništa drugo do da podstiče rakij­
ski raspoložena guslara da mu „svaku pjesmu pjeva po nekoliko puta“. Tako je zapisivač „mogao poznati“ kad Milija nešto
preskoči tokom kazivanja date pjesme. Onda je Miliju molio
Vuk da mu pjeva polako „rastežući riječi“, te je Starac tako pjevao, a zapisivač je hvatao stihove „što je brže mogao“. Onda
Vuk ovako zaključuje opis svakoga zapisivanja pjesama od Starca Milije: „A kad sam koju pjesmu tako napisao, onda mi je on
opet morao pjevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li
sve dobro napisano.“
Vuk navodi i jedan interesantan detalj o Milijinu pije­
nju rakije. Starac nije imao običaj da pije rakiju iz onoga suda
u kome mu se piće donosi, nego on ponuđenu rakiju „saspe u
čuturu koju je u jandžiku nosio, pa poslije pjevajući pripija svaki čas pomalo. Ko se god desi kod njega on mu nazdravi, ne
pružajući je nikome. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija,
on je imao običaj, stresavši se i namrgodivši se, odgovoriti: Zla,
sinko, i grdna, ne more grđa biti, ne dao ti je bog piti.“
Poslije takvoga vukovsko-milijinskog natezanja tokom
petnaestak dana Miliji se „već bilo dosadilo onđe besposlenu
sjeđeti“. Uz to su ga dvorski besposljenjaci nagovarali da ostavi
Vuka „kojemu je samo do pjesama i do besposlica kojekakvih“
stalo. „I tako ga podgovore jedno jutro“, te on primivši od knja­
za Miloša „pristojni poklon za dojakošnju dangubu, otide iz
Kragujevca“, ne javivši se Vuku.
Kad je „prošavši godina“, Vuk opet došao u Kragujevac i
pitao za Starca Miliju, kazali su mu da je umro. Ne zna se je li od
Milije ostalo potomstva. A ne zna mu se ni groba ni mramora.
I ova Vukova napomena približava nam ličnost Starca
Milije, jednoga od najvećih pjesnika koji su stvarali na jeziku
kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Vuk veli: „Kako Starac Milija tako i drugi đekoji pjevači
molili su me u ovakvim događajima da im pročitam pjesmu, i
326
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
koliko su se radovali, slušajući je onako kao što je oni znadu,
toliko su se čudili kako sam ja sve tako mogao napisati.“
Tešan Podrugović
Vuk Karadžić je o Tešanu Podrugoviću davao podatke dva
puta: u predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama (Lajpcig, 1824) i u predgovoru četvrte knjige iste zbirke (Beč 1833).
Tešan je rođen u selu Gornji Kazanci, to je teritorija današnje
opštine Nikšić. Ocu mu je bilo ime Gavrilo, a Tešana su prozvali
Podrugović zato što je bio visok koliko jedan čovjek i pola drugoga. Kad se zamomčio, Tešan je bio kiridžija, saobraćajući s
natovarenim konjem na relaciji Kazanci – Konavli. Sa svoga seoskoga imanja prodavao je stočne proizvode, a iz Konavala gonio
je vino i rakiju. I poneku pomorandžu koja se od jestivoga voća s
primorja pretvarala u darje i uzdarje u snjegopadnim Kazancima.
Pošto je u jednome sukobu s nekakvom lokalnom turskom divanijom, koja mu je nasrnula na čast sestre, ubio napasnika, otišao je jedinim putem koji mu je obezbjeđivao život.
A to je gori u hajduke! A tokom Prvoga srpskog ustanka Tešan
je napuštio planinske pećine po Bosni i Hercegovini i drumska
pljenidbena sačekališta svatova i trgovaca, pa prešao u ustaničku
Srbiju. Nije ga tamo odvela nikakva ideološko-politička smjernica, no čovjekova potreba da obitava u ljudskome društvu.
Kad su Karađorđevu ustaničku Srbiju opet preplavili
turski tabori, Tešan je pobjegao u Srijem zemlju ravnu. Vuk
Karadžić ga je našao 1815. godine u Sremskim Karlovcima kao
ljuta siromaha. Dvometraški hajdučki dugajlija śekao je trsku
po vonjavim ritovima oko Dunava, donosio je, kako Vuk kaže,
na leđima u varoš karlovačku i od takve prodaje se hranio. Nije
teško zamisliti kako je sremsko-karlovačka gospoda gledala
na toga dobjegaoca koji je s mokrim snopljem trske okapao na
karlovačkim raskršćima.
327
Novak Kilibarda
Kad je dočuo Vuk da Tešan zna dosta pjesama, „davao mu
je na dan koliko da može živjeti i prepisivao od njega pjesme“.
A onda je Karadžić poveo Podrugovića u manastir Šišatovac, đe
je Vuk imao kod arhimadrita Lukijana Mušickog „gospodarski
kvartir“ i svaku drugu zgodu i potrebu, pa je u takvoj atmosferi
zapisivač nastavio da hvata u pero pjesme iz recitative bivšega
hajduka. Tešan je lijepo znao udarati u gusle, ali pjesme nije kazivao guslajući, no ih je „samo kazivao“, kako Vuk naglašava.
Evo kako Tešana, saopštavača usmenih pjesama, Vuk
opisuje: „Kad sam ja od njega pjesme prepisivao, ne znam je li
bio što stariji od četrdeset godina. Bio je pametan i, kao ajduk,
pošten čovjek. Vrlo je rado koješta veselo i šaljivo pripovijedao,
ali se pri tome nigda nije smijao, nego je sve bio kao malo
namršten. On je znao još najmanje sto junački pjesama, sve
ovaki kao što su ove koje sam od njega prepisao, a osobito od
kojekakvi primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša.
Nikoga ja do sada nijesam našao da onako pjesme zna kao što
je on znao. Njegova je svaka pjesma bila dobra, jer je on (osobito kako nije pjevao nego samo kazivao) pjesme razumijevao i
osjećao, i mislio je šta govori.“ Onda Vuk daje ovu napomenu:
„I sad imam na jednoj artiji napisano rukom moga bratučeda,
pokojnoga Obrada Tomića, koji je Podrugovića još otprije poznavao i sa mnom ga u Karlovcima upoznao, da Podrugović zna
petnaest pjesama od samog Mijata arambaše.“
Vuk ovako zaključuje svoje viđenje pjesnika Tešana
Podrugovića: „Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje
najgoru pjesmu, on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazao da je to budalaština koja nije za
pamćenje ni za kazivanje.“
Vuku se nije dalo da od Tešana Podrugovića zapiše sve
pjesme koje je taj, po mišljenju Vukovu, nenadmašni kazivač,
znao. Kad se „ispred Veskrsenija“ 1815. godine podigne Drugi
328
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
srpski ustanak, Tešanu, pristojno opskrbljenome u bogatome
manastiru Šišatovcu, „kao da uđe sto šiljaka pod kožu“. Hajduka
je Vuk jedva zadržao u Šišatovcu još nekoliko dana da od njega
zapisuje pjesme. A onda je Tešan preko Mitrovice otišao u Srbiju
„da se ponovo bije s Turcima“.
Poslije prelaska u Srbiju 1815. godine Tešan onđe nije dugo
ostao zato što se knez Miloš ustanički primirio, pa je hajduk ostao bez zajedničkoga kazana pobunjenika. Onda je Tešan otišao
onamo odakle je u Srbiju i došao, u Bosnu po kojoj je počeo
hajdukovati. I prije i tada Podrugović se odlikovao junaštvom
i skromnošću, pa nikad nije pristao da bude hajdučkoj četi
harambaša. A kad su mu godine već otežale hajdukovanje, Tešan
se povratio svome prvobitnome zanimanju – kiridžiluku. Po kazivanju Vukovu, Podrugović u Bosni „sastavi nekoliko konja i
namljesti se neđe u Nahiji Srebreničkoj da živi kao kiridžija. Ali,
uskoro potom isprebijaju ga nekakvi Turci, pa umre od uboja“.
Tešanovu biografiju znatno je dopunio Vladan Nedić
u svojoj studiji Tešan Podrugović (Vukovi pevači, Novi Sad
1981). Na osnovu podataka koje je pribavio, Nedić kaže da
je Tešan po dolasku, odnosno povratku, u Bosnu dopro čak u
Bosansku Krajinu i onđe se neko vrijeme zadržao. Ali pošto je u
nekakvome sukobu hajdučki eliminisao bega Omerovića, otišao
je hajduk opet u goru zelenu da „presrijeće Turke i trgovce“.
Ali u nekakvome novom obračunu Tešan bude ranjen, pa tako
ljuto iskrvavljen pobjegne u planinu. A onda se „s dvije teške
rane“ povratio iz planine u jedno pravoslavno selo đe je poslije
nekoliko dana umro. To je bilo 1820. godine, ne zna se ni njemu
groba ni mramora.
Radosav Medenica u knjizi Naša narodna epika i njeni
tvorci (Cetinje, 1975) s pravom konstatuje: „Metod Tešanova
pesnikovanja ima nesumnjivo i svoj posebni značaj u pogledu
karaktera i stila njegovih pesama, odnosno njegova lična udela
u stilizovanju odnosno reprodukovanju njegovu. Kad se još ima
329
Novak Kilibarda
na umu da je Vuk kod Tešana otkrio, pored ostalih, i čitav majdan pesama o Marku Kraljeviću, i da mu je on oživeo, bezmalo, takoreći celokupnog Marka, onda možemo još bolje da
razumemo i Vukovo oduševljenje Tešanom kao znalcem i
kazivačem pesama.“
Vuk Karadžić je od Tešana Podrugovića zapisao dvadeset
i četiri pjesme i svaku objavio u lajpciškome izdanju zbirke Srpske narodne pjesme. Tešanu Gavriloviću – Podrugoviću po svoj
prilici prezime je bilo Papović.
Stojan Lomović
Stojan Lomović, poznatiji mnogo po nazivu Stojan Haj­
duk, rođen je i sazrio neđe u durmitorskoj oblasti Crne Gore. Ne
zna se ni koje godine, ni u kome selu. Kako bi rekao Radosav
Medenica, Lomović je iz zone najrazličitije patrijarhalne kulture i usmene epike kao najpregnantnijega izraza njezina. Visina
snježnoga Durmitora, imena jezera – Crno i Vražje, krilati konji
iz tih voda izlijeću, i Tara valovita koja ne da na se brodu ni
ćupriji, istorijsko-mitska je atmosfera iz koje je izronio hajduk
Stojan Lomović.
Stojan Lomović obreo se u Srbiji tokom Prvoga srpskog
ustanka. Vuk Karadžić je Stojana zatekao 1820. godine u Brusni­
ci kod „njijovog sijateljstva gospodara Jovana Obrenovića“, đe
je bio zatvoren što je „došavši iz ajduka, ubio nekakvu babu za
koju je mislio da je, kao vještica dijete izjela.“ Tada je Karadžić
od njega zapisao tri pjesme koje će objaviti u lajpciškoj zbirci,
i još nekoliko tekstova koji će kasnije biti objavljeni. Kad se
Vuk kasnije interesovao za Stojana, rečeno mu je da se „opet
poajdučio i utekao u Ercegovinu“. Radosav Medenica se
opravdano čudi što Vuk Karadžić nije saopštio više detalja o
Stojanu Hajduku od koga je, pored ostalih pjesama, zapisao i
Ženidbu kralja Vukašina koja „spada stvarno u prave bisere naše
330
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
književnosti“. A još je začudnije što genijalni Vuk nije doveo u
vezu jako izražen mizoginski motiv, što je ostvaren u liku Vidosave, ljube Momčilove, u Lomovićevoj pjesmi, s postupkom
uobličitelja te pjesme koji je jednu ženu lišio života.
Vladan Nedić je pribavio podatke koji nam približavaju
Stojanovu biografiju. Jedno pismo Miloša Obrenovića iz 1833.
godine kazuje kako je Knjaz javljao buljubaši Lazaru Limljaninu na Mokroj Gori da će s turske strane uskoro doći „Stojan
Lomović, ajduk i starešina“ koga treba lijepo predusresti i ne
ispitivati ga ništa. Pa nastavlja: „On ako ima odgovarati za djela prije počinjena, to vaše nije nego moje i Narodnog suda, a
ni vi ni ko drugi da ga nemate ništa pitati za ono što je bilo.“
Onda naređuje knjaz Miloš buljubaši Gavriloviću da Stojana
Lomovića s „pouzdanijem čovjekom što prije otprati u Kragujevac“. Kontekst toga naređenja pokazuje da je bila u pitanju
neka povjerljiva misija, radi koje se prešlo preko Stojanovih
hajdučkih postupaka. Rečeno pismo Miloša Obrenovića otkriva
prezime Stojana Hajduka – Lomović, koje Vuk nije spomenuo.
Starac Raško
O Starcu Rašku zna se samo ono što je Vuk Karadžić napomenuo u predgovoru četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama
(Beč 1833).
Raško je bio iz Kolašina, pa je „još u početku srpske bune
na daije dobježao u Srbiju i namjestio se u Nahiji Jagodinskoj, u
selu Sabanti.“
Vuk je od Starca Raška zabilježio jedanaest pjesama. Kako
naglašava Radosav Medenica, u knjizi Naša narodna epika i
njeni tvorci (Cetinje 1975), veoma iznenađuje činjenica što Vuk
Karadžić o tako znatnome pjesniku nije dao nikakve bliže podatke. Ni o njegovu životu, ni o njegovoj prepoznatljivosti među
usmenim pjesnicima-pjevačima. Posebno je značajno to što se
331
Novak Kilibarda
Vuk nije ponio za svojim vrlo značajnim prijateljem, i velikim
književnim autoritetom, Jakobom Grimom koji je Raškovu
pjesmu Zidanje Skadra smatrao najljepšom pjesmom u Vukovu
zborniku. Za bar relativno približavanje ličnosti Starca Raška
uputna je ova izjava Radosava Medenice. Naime, Medenica veli
da Raško spada „u onu plejadu velikih pjevača koji su, ponešeni
oslobodilačkim zanosom Karađorđeva ustanka, prebegli u Srbiju
da svoje fizičke i duhovne snage ulože u temelje nove otadžbine
koja je vaskrsavala u slobodi.“ I pored ugodne romantičarske
izjave cijenjenoga znalca usmene književnosti Radosava Medenice, treba naglasiti logičnu činjenicu da je teško zamisliti
čovjeka durmitorskoga kraja koji sa svoga sređenoga imanja i
iz porodične atmosfere rodne kuće, odlazi slobodarskom trasom
u ustaničku Srbiju. Kako su to pokazali Filip Višnjić svojom
pjesmom Početak bune protiv dahija i Vuk Karadžić, koji je taj
naslov dao pjesmi, ustanici s Karađorđem na čelu nijesu krenuli
na cara u Stambolu i njegov devlet, nego na janičarske glavare,
odmetnike od turske vlasti koji su 1801. godine, ubivši vezira
Hadži-Mustafu u Beogradu, zavladali Beogradskim pašalukom
ne prezajući od najbrutalnijih zločina. Karađorđev ustanak
na dahije inicirala je zvanična turska vlast pomažući ustanike
novcem i oružjem. Prema tome, vjerovatnija je pretpostavka da
je neka lična nevolja odvela Raška iz Kolašina u Srbiju, kao
što su životne neprilike opredijelile istom trasom Starca Milicu,
Stojana Hajduka i Tešana Podrugvića. I pored romantičarskoga
pogleda na Raškov odlazak u Srbiju, vrlo je osmišljena ova
Medeničina izjava: „Starac Raško je predstavnik one mirne,
realističkom težnjom i uvjerljivošću nastrojene epike koja nastoji da bude objektivna i prema neprijatelju.“
332
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Todor Ikov Piper
Godine 1835. Petar II Petrović Njegoš piše, iz manastira Maine, Vuku Karadžiću, u Beč, da je na Cetinje pribavio
guslara Todora Ikova iz Pipera koji „znade 120 pjesanah dosta
dobrijeh“. Onda Vladika Rade sugerira svome prijatelju Vuku
da bi bilo dobro ako bi se prepisane pjesme od Todora štampale
u Beču. Veli Njegoš da bi to štampanje bilo „za udivljenje ljudima“ kako jedan prosti čovjek može upamtiti toliko pjesama
u „svoju prostu glavu“. Nažalost, to što je Njegoš rekao Vuku
sve je što se zna o pjesniku-pjevaču iz Pipera Todoru Ikovu. Ne
znamo mu ni prezime ni selo iz kojega je ponikao.
Vuk nije smatrao vrijednim poslom da o Todoru Ikovu
pribavi najosnovnije podatke, nego on jednostavno saopštava da
su te i te pjesme zabilježene „od nekog Todora Ikova iz Pipera“.
Vuk je već bio postigao slavu svojim zbirkama, odnosno vrhunskom književnom umjetnošću ne maloga broja pjesama iz te
zbirke, pa nije imao potrebe da promoviše ni sebe ni usmenu
poeziju, koju sakuplja i objavljuje, biografskim podacima o
čovjeku koji je u svoju „prostu glavu“ smjestio stotinu i dvadeset epskih pjesama. Inače, Vuk je cijenio Todorove pjesme što
pokazuje činjenica da je zapažen broj njegovih tekstova uveo u
zbirku Srpske narodne pjesme.
Za Todorovu pjesmu Čovjek-paša i Mihat čobanin
Ljubomir Zuković, u svojoj knjizi Vukovi pevači iz Crne Gore
(Beograd, 1988) kaže: „Ovoj pesmi sigurno pripadaju zasluge
što je u Vukovoj štampanoj zbirci epskih narodnih pesama ostala
istaknuta jedna značajna odlika našeg epskog pesništva: sposobnost da se ljudi i život sagledaju i prikažu kompleksnije, da se u
tom prikazu preskoče verske i nacionalne barijere u traganju za
ljudskim i plemenitim u životu.“
Bilo bi interesantno znati ko je Njegošu preporučio Todora
Ikova da mu dođe na Cetinje đe bi se od njega junačke pjesme
333
Novak Kilibarda
prepisivale. Vladika Rade cijenio je Pipere koji su vodili česte
borbe protiv Turaka, naročito spuških, podgoričkih i nikšićkih,
ali se znao i krvavo obračunati s piperskim plemenicima koji su
se opredjeljivali za Skadar a ne za Cetinje.
Đuro Milutinov Kovačević
Đuro, čijemu prezimenu Milutinović Vuk Karadžić dodaje odrednicu Crnogorac, upravo je prezimenom Kovačević, a
rođen je i odrastao u Grahovskome plemenu. Izgleda da je rođen
1770, a umro je u Beogradu 1844. godine.
Već kao sedamnaestogodišnjak Đuro je ostao slijep poslije nailaska velikih boginja. U kratkoj bilješci o Đuru, koji je
oprezimljen kao Milutinović, Vuk naglašava da je slijepi Đuro
„negdje oko 1809. godine donio Karađorđu pismo od crnogorskoga vladike Petra I, pa potom i zaostao u Srbiji“. Kako kaže
Ljubomir Zuković, „izvesno je, u svakom slučaju, da priču o slepom pismonoši između Cetinja i pobunjene Srbije Karadžić nije
izmislio“. A ostalo je da se priča u narodu kako je Đurov štap
prerezan po sredini, onda u njemu izdubljena šupljina da se u
nju smjesti Vladičino pismo Voždu. Onda su dva dijela bijeloga
štapa vješto slijepljena da bi s njime slijepac prošao carske drumove od Cetinja do Topole.
Interesantna je činjenica koju Vuk ističe da je slijepi Đuro
Milutinović Crnogorac „za Karađorđijina vremena“ polazio u
Beogradu Veliku školu. Veli i da je „sila puta znao lekciju bolje
nego ijedan od đaka“. A da se Đuro bio opismenio prije osljepljenja potvrđuje Vukovo saopštenje u Srpskome rječniku da su
se u Veliku školu u Beogradu tada „primala samo momčad koja
su već znala čitati i pomalo pisati“.
Poslije prestanka Karađorđeva ustanka Đuro Milutinović je
prebjegao u Besarabiju, a onda se 1817. godine vratio u Miloševu
Srbiju. Od tada je Đuro stalno bio u dvorskoj milosti knjaza Miloša
334
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Obrenovića. I, kako Vuk napominje, Đuro je „postao najbolji
skupitelj prenumeranata na sve knjige koje su se tada štampale
na našem jeziku“. Kad je Vuk odustao od namjere da knjigu Crna
Gora i Crnogorci, koju je bio objavio na njemačkome jeziku,
izda na svome jeziku, i to u trenutku kad je imao zapažen broj
pretplatnika i pribavljeni novac za štamparske troškove, slijepi
prenumerant Đuro se rasrdio i poručio Vuku da se ne skita kojekuda, već da śedi na jednome mjestu i ispunjava ono što javno
obeća. Koliko je prenumerant Đuro bio cijenjen pokazuje odluka
izdavača knjige Kazivanje starih Trebješana, koju su pripremili
Dimitrije Tirol i Ivan Dragićević, da je posvete „blagorodnomu
gospodinu Georgiju Milutinoviću Crnogorcu“. Knjiga je s tom
posvetom objavljena u Beogradu 1842. godine.
Đuro Milutinović, odnosno Kovačević, nije bio samo naj­
bolji sakupljač pretplatnika za knjige, nego i prvi „torbar-knjigoprodavac u Beogradu“.
335
LITERATURA
Zbirke, antologije, izbori
–– Banjević, Branko. Polje jadikovo, Titograd, 1971.
–– Bašić, Husein. Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i
Srbije, Podgorica, 2002.
–– Bašić, Husein. Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i
Srbije, Podgorica, 2002.
–– Bećirović, Radovan. Pjesme borbe, ropstva i slobode,
Nikšić, 1984.
–– Bogišić, Valtazar. Narodne pjesme iz starijih, najviše
primorskih zapisa, Beograd, 1876.
–– Bugarštice, priredio Vladan Nedić, Beograd, 1969.
–– Bugarštice, priredio Novak Kilibarda, Beograd, 1979.
–– Djela Andrije Kačića-Miošića, priredio Tomo Matić,
Zagreb, 1964.
–– Čolaković, Zlatan. Epika Avda Međedovića, I i II,
Podgorica, 2007.
–– Čubelić, Tvrtko. Lirske narodne pjesme, Zagreb, 1956.
–– Džaković, Vukoman. Antologija narodnih tužbalica,
Beograd, 1962.
–– Đonović, Pavle. Dim u dim, Podgorica, 1996.
–– Đuranović, Božo. Vuk i Crna Gora, Nikšić, 1987.
–– Đuričković-Dragović, Đorđije. Crnogorske junačke pjesme,
Cetinje, 1910.
–– Đurić, Vojislav. Antologija narodnih junačkih pesama,
Beograd, 1983.
–– Đurić, Vojislav. Antologija narodne poezije, Beograd,
1960.
–– Erlangenski rukopis, priredio Gerhard Gezeman, Beograd,
1925.
337
Novak Kilibarda
–– Herman, Kosta. Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni
i Hercegovini, I i II, Sarajevo, 1888–1889.
–– Homer, Ilijada i Odiseja, Novi Sad, 1963.
–– Jovanović, Vojislav. Srpske narodne pripovijetke, Beograd,
1932.
–– Karadžić, St. Vuk. Srpske narodne pripovijetke, Beč, 1853.
–– Karadžić, St. Vuk. Srpske narodne pjesme, I–IX, Beograd,
1891–1902.
–– Karadžić, St. Vuk. Srpske narodne pripovijetke, Beograd,
1937.
–– Karadžić, St. Vuk. Srpske narodne poslovice, Cetinje,
1836.
–– Karadžić ,St. Vuk. Srpski rječnik, Beograd, 1966.
–– Kazivanje starih Trebješana, priredio Branko Pavićević,
Nikšić, 1973.
–– Koprivica, Andrija. Takvi su bili, Cetinje, 1966.
–– Latković, Vido i Čađenović, Jovan. Epska narodna
poezija Crne Gore, Titograd, 1964.
–– Lipovac, Nikola. Crnogorske priče i anegdote, Beograd,
1998.
–– Luburić, Andrija. Rukopisna zbirka narodnih pjesama,
Arhiv Srbije, Beograd.
–– Martinović, S. Niko. Evanđelje po narodu, Titograd, 1969.
–– Medenica, Radosav. Crnogorske anegdote, Titograd, 1967.
–– Mekuli, Esad. Albanske narodne balade, Priština, 1976.
–– Milutinović, Sarajlija Simo. Pjevanija crnogorska i
hercegovačka, Lajpcig, 1837.
–– Miljanov, Marko. Primjeri čojstva i junaštva, Titograd,
1964.
–– Narodne pesme u zapisima XV–XVII veka, priredio
Miroslav Pantić, Beograd, 1964.
–– Nedić, Vladan. Antologija jugoslovenske narodne lirike,
Beograd, 1962.
338
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
–– Nikčević, P. Vojislav. Crnogorske bugarštice, Titograd,
1979.
–– Pavićević, Mićun. Ženske narodne pjesme iz Crne Gore,
Beograd, 1938.
–– Petrović, Mirko. Junački spomenik, Cetinje, 1864.
–– Petrović, Petar II – Njegoš. Ogledalo srpsko, Beograd,
1846.
–– Popa, Vasko. Od zlata jabuka, rukovet narodnih
umotvorina, Beograd, 1979.
–– Popović, I. Stefan. Crnogorske gusle, Beograd, 1858.
–– Poslovice, priredio Novak Kilibarda, Beograd, 1978.
–– Radojević, Radoje. Vilina gora, Titograd, 1971.
–– Radojević, Radoje. Vatra samotvora, Titograd, 1976.
–– Radojević, Radoje. Kad je sve zborilo, Titograd, 1979.
–– Radičević, Filip. Gusle crnogorske, Beograd, 1872.
–– Slovo o polku Igorovu, Beograd, 1979.
–– Softić, Aiša. Zbornik bošnjačkih usmenih predanja,
Sarajevo, 2005.
–– Šaranović, Branko–Banjo. Novije crnogorske narodne
pjesme, Titograd, 1964.
–– Šaulić, Jelena. Lirska narodna poezija Crne Gore, Titograd,
1965.
–– Šaulić, Novica. Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929.
–– Šobajić, Maksim. Osveta kosovska, Beograd, 1879.
–– Uhlik, Rade. Ciganska poezija, Beograd, 1982.
–– Vasiljević, A. Miodrag. Narodne melodije iz Crne Gore,
Beograd, 1965.
–– Vrčević, Vuk. Srpske narodne pripovijetke, Beograd, 1868.
–– Zogović, Radovan. Crnogorske epske pjesme, Titograd,
1970.
339
Novak Kilibarda
Studije, rasprave, časopisi
–– Ajdačić, Dejan. „Predstave o hrišćanskom paklu u naro­
dnim pesmama balkanskih Slovena“, Prilozi proučavanju
folklora balkanskih Slovena, Beograd, 2004.
–– Andrijašević, M. Živko i Rastoder, Šerbo. Istorija Crne
Gore, Podgorica, 2006.
–– Banašević, Nikola. „Pjesme o najstarijoj crnogorskoj
istoriji u Pjevaniji Sima Milutinovića“, Zbornik radova za
proučavanje književnosti, I, Beograd, 1951.
–– Banašević, Nikola. „Pjesnička legenda o Badnjem večeru“,
Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XIII,
sv. 1–2, Beograd, 1957.
–– Banašević, Nikola. Ljetopis popa Dukljanina i narodna
predanja, Beograd, 1971.
–– Banašević, Nikola. „Ranija i novija nauka i Vukovi pogledi
na narodnu epiku“, Prilozi za književnost, jezik i folklor,
1–2, Beograd, 1971.
–– Blagojević, Obren. Piva, Beograd, 1971.
–– Bošković-Stuli, Maja. Usmena književnost nekad i sad,
Beograd, 1983.
–– Bošković, Radosav. Odabrani članci i rasprave, Titograd,
1978.
–– Bošković, Risto. Istorijske priče iz povjesnice Bjelopavlića,
Nikšić, 1902.
–– Božović, Rade. Arapi u usmenoj narodnoj pesmi na
srpskohrvatskom jeziku, Beograd, 1977.
–– Brajević, Milan. Crnom Gorom sa uzlom na kraju rupca,
Podgorica, 2007.
–– Brodel, Fernan. Mediteran, I i II, Podgorica, 2001.
–– Budimir, Milan. Sa balkanskih istočnika, Beograd, 1969.
–– Buturović, Đenana. Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo,
1995.
340
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
–– Buturović, Đenana i Munib Maglajlić. Bošnjačka
književnost u književnoj kritici, II, Sarajevo, 1998.
–– Cerović, Stojan. Primjeri iz života Crnogoraca, I, II, III,
Nikšić, 1929–1936.
–– Cvijić, Jovan. Balkansko poluostrvo, Beograd, 1951.
–– Čajkanović, Veselin. Mit i religija u Srba, Beograd, 1973.
–– Čolaković, Zlatan i Rojs-Čolaković Marina. Mrtva glava,
jezik progovara, Podgorica, 2004.
–– Čubelić, Tvrtko. Književnost, Zagreb, 1965.
–– Ćorović Vladimir, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1939.
–– Daković, Anto. Memoari, Nikšić, 1965.
–– Deretić, Jovan. Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983.
–– Deretić, Jovan. Srpska narodna epika, Beograd, 2000.
–– Dobrašinović, Golub. Kotorska pisma Vuka Popovića,
Beograd, 1964.
–– Džadžić, Petar. Homo balcanicus, homo heroicus,
Beograd, 1987.
–– Đukanović, Marija. Kroz tursku narodnu poeziju,
Beograd, 1969.
–– Đukić, Trifun. Pregled književnog rada Crne Gore,
Cetinje, 1951.
–– Đukić, Trifun. Pjesme Petra I Petrovića-Njegoša, Cetinje,
1951.
–– Đuravčaj, Petar. Malesija u lirskoj i epskoj narodnoj
pjesmi, Podgorica, 2001.
–– Đurđev, Branislav. Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog
naroda, Sarajevo, 1964.
–– Đurđev, Branislav. Postanak i razvitak brdskih,
crnogorskih i hercegovačkih plemena, Titograd, 1984.
–– Đurđević, Martin. Memoari sa Balkana, 1858–1878,
Sarajevo, 1910.
–– Đurić, Vojislav. Književnost starog istoka, Beograd, 1951.
–– Đurić, Vojislav. Govor poezije, Beograd, 1966.
341
Novak Kilibarda
–– Đurić, Vojislav. Tužbalica u svetskoj književnosti,
Beograd, 1940.
–– Erdeljanović, Jovan. Stara Crna Gora, Beograd, 1926.
–– Evans, Artur. Ilirska pisma, Sarajevo, 1967.
–– Fortis, Alberto. Put po Dalmaciji, Zagreb, 1984.
–– Gezeman, Gerhard. Crnogorski čovjek, Podgorica, 2003.
–– Gezeman, Gerhard. Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca,
Cetinje, 1968.
–– Hauzer, Arnold. Socijalna istorija umetnosti i književnosti,
I, Beograd, 1962.
–– Herodot. Istorija, Novi Sad, 1966.
–– Huzinga, Johan. Jesen srednjeg vijeka, Zagreb, 1964.
–– Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
–– Inaldžik, Halil. Osmansko Carstvo, Beograd, 1974.
–– Jagić, Vatroslav. Historija književnosti naroda hrvatskoga
i srpskoga, Zagreb, 1867.
–– Jakobson, Roman. Temelji jezika, Zagreb, 1988.
–– Karadžić, St. Vuk. Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd,
1923.
–– Kilibarda, Novak. Bogoljub Petranović kao sakupljač
narodnih pesama, Beograd, 1974.
–– Kleut, Marija. Ivan Senjanin u srpskohrvatskim usmenim
pesmama, Novi Sad, 1987.
–– Koljević, Svetozar. Naš junački ep, Beograd, 1974.
–– Koprivica, Branko. Jela Sandaljeva u narodnim
pre­danjima i pjesmama na području BiH, Stare Crne Gore,
Zete i Toplice, Ćorovićevi susreti, Bileća-Gacko, 2000.
–– Kovijanić, Risto i Stjepčević Ilija. Kulturni život staroga
Kotora (XV–XVIII vijeka), Perast, 2003.
–– Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, priredio Božidar Šekularac,
Podgorica, 1998.
–– Lalević, S. Miodrag. Epska i lirska narodna poezija
Vasojevića, Andrijevica, 2000.
342
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
–– Lalević, S. Miodrag. „Legenda i poezija“, Narodno
stvaralaštvo – folklor, XV–XVII, sv. 57–61, Beograd,
1976–1977.
–– Latković, Vido. Narodna književnost I, Beograd, 1983.
–– Latković, Vido. Petar Petrović-Njegoš, Beograd, 1963.
–– Lešić, Zdenko. Jezik i književno djelo, Sarajevo, 1971.
–– Loma, Alaksandar. Slovenski i indoevropski koreni srpske
epike, Beograd, 2002.
–– Lord, B. Albert. The singer of Tales, Harvard university
press, SAD, 1964.
–– Ljetopis popa Dukljanina, priredio Slavko Mijušković,
Titograd, 1967.
–– Ljubinković, Nenad. „Neke metodološke pogreške
Bogišićeva izdanja bugarštica“, Rad XV kongresa Saveza
udruženja folklorista Jugoslavije, Jajce, 1968.
–– Ljubinsković, Nenad. Pjevanija crnogorska i hercegovačka
Sime Milutinovića Sarajlije, Beograd, 2000.
–– Maglajlić, Munib. Pjesme o Muji Hrnjici, Sarajevo, 1990.
–– Maretić, Tomo. Naša narodna epika, Beograd, 1971.
–– Marković, M. Momir. Crnogorski rat, Podgorica, 2007.
–– Martinović, S. Niko. Prednjegoševsko doba, Titograd,
1963.
–– Maticki, Miodrag. Istorija kao predanje, Beograd, 1999.
–– Maticki, Miodrag. Srpskohrvatska graničarska epika,
Beograd, 1974.
–– Matić, Svetozar. Novi ogledi o našem narodnom epu,
Novi Sad, 1972.
–– Medenica, Radosav. Naša narodna epika i njeni tvorci,
Cetinje, 1975.
–– Medenica, Radosav. Banović Strahinja u krugu varijanata
i tema o nevernoj ženi i narodnoj epici, Beograd, 1965.
–– Medenica, Radosav. Nekoliko najistaknutijih problema iz
naše usmene (narodne) epike, Nikšić, 1985.
343
Novak Kilibarda
–– Mihailović, Đ. Božo. Cetinjski manastir, Cetinje, 1969.
–– Mihailović, Konstantin. Janičareve uspomene, Beograd,
1989.
–– Milošević-Đorđević, Nada i Pešić Radmila. Narodna
književnost, Beograd, 1996.
–– Minjović, Dušica. Avdo Međedović na raskršću reprodu­
kcije i kreacije, Podgorica, 2002.
–– Mojašević, Miljan. Jakob Grim i srpska narodna
književnost, Beograd, 1983.
–– Murko, Matija. Tragom srpsko-hrvatske narodne epike,
I i II, Zagreb, 1951.
–– Nakićenović, Sava. Boka, Podgorica, 1997.
–– Nazečić, Salko. Iz naše narodne epike, I, Sarajevo, 1959.
–– Narodna književnost, priredio Vladan Nedić, Beograd,
1981.
–– Narodne pesme u zapisima XV–XVIII veka, priredio
Miroslav Pantić, Beograd, 1964.
–– Nedić, Vladan. Vukovi pevači, Novi Sad, 1981.
–– Nedić, Vladan. Sima Milutinović – Sarajlija, Beograd,
1959.
–– Nedić, Vladan. O usmenom pesništvu, Beograd, 1976.
–– Nenadović, Ljubomir. O Crnogorcima, Beograd, 1923.
–– Nezirović, Muhamed. Krajiška pisma, Sarajevo, 2004.
–– Nikčević, P. Vojislav. Istraga poturica – mit ili stvarnost,
Podgorica, 2001.
–– Nodilo, Natko. „Religija Srba i Hrvata“, Rad JAZU,
LXXXVII, Zagreb, 1885.
–– Novaković, Stojan. Srbi i Turci, Beograd, 1990.
–– Novaković, Stojan. Istorija i tradicija, Beograd, 1990.
–– Orbini, Mavro. Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968.
–– Panić-Surep, Miodrag. Kad su živi zavideli mrtvima,
Beograd, 1963.
–– Panic-Surep, Miodrag. Filip Višnjić, Beograd, 1967.
344
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
–– Pantić, Miroslav. „Prepiska Srećka Vulovića i Valtazara
Bogišića“, Zbornik istorije književnosti, 2, Beograd, 1961.
–– Pavićević, Mićun. Crnogorsko pravosuđe i pravno
shvatanje u anegdotama, Zagreb, 1933.
–– Pavlović, Miodrag. Obredno i govorno delo, Beograd,
1987.
–– Petrović, Nikola I. Djela, Podgorica, 1997.
–– Petrović, Petar I. Djela, Podgorica, 2001.
–– Petrović, Petar II Njegoš. Djela, Podgorica, 2001.
–– Petrović, Vasilije. Istorija o Černoj Gori, Cetinje, 1985.
–– Pešić, Radmila. Vuk Vrčević, Beograd, 1967.
–– Popović, Miodrag. Vidovdan i časni krst, Beograd, 1975.
–– Popović, Simo, vojvoda. Memoari, Podgorica, 1995.
–– Prilozi proučavanju narodne poezije, I–VIII, Beograd,
1934–1939.
–– Путилов, Н. Борис. Героический эпос Черногорцев,
Ленинград, 1981.
–– Radojević, Radoje. Tokovima crnogorske književnosti,
Titograd, 1979.
–– Radulović, B. Vukota. Sula Radov u svom vremenu,
Podgorica, 2003.
–– Rastoder, Šerbo i drugi autori. Istorijski leksikon Crne
Gore, 1,2,3,4,5, Podgorica, 2006.
–– Rotković, Radoslav. Kratka ilustrovana istrija crnogorskog
naroda, Podgorica, 2005.
–– Rovinski, A. Pavel. Studije o Crnoj Gori, Podgorica, 2004.
–– Ruvarac, Ilarion. „O Cetinjskoj štampariji pre četiri stotine
godina“, Glas SKA, 40, Beograd, 1893.
–– Samardžić, Radovan. Usmena narodna hronika, Novi
Sad, 1978.
–– Samardžija, Snežana. „Likovi vladara u usmenoj epici“,
Srbistički prilozi, Beograd, 2005.
–– Savić-Rebac, Anica. Helenski vidici, Beograd, 1966.
345
Novak Kilibarda
–– Slijepčević, Pero. Sabrani ogledi, I, Beograd, 1956.
–– Stanojević, Gligor. Crna Gora u doba vladike Danila,
Cetinje, 1955.
–– Stanisavljević, Vukašin. Naša narodna književnost,
Beograd, 1968.
–– Stojanović, Ljubomir. Život i rad Vuka St. Karadžića,
Beograd, 1924.
–– Stojović, Milorad. Nadmoć ljudskosti, Titograd, 1968.
–– Suvajdžić, Boško. Ilarion Ruvarac i narodna književnost,
Beograd, 2007.
–– Šekularac, Božidar. Crna Gora u doba Vojislavljevića,
Cetinje, 2007.
–– Šmaus, Alojz. „Gavran harambaša“, Prilozi proučavanju
narodne poezije IV, Beograd, 1937.
–– Šobajić, Simo. Crnogorci, Beograd, 1928.
–– Tomić, Jovan. Crna Gora za Morejskog rata, Beograd,
1937.
–– Višnjić, Obrad. Golija i Golijani, Trebinje, 1987.
–– Vujačić, Milan. „Dvije razure Trebješana i postanak
plemena Uskoka, u Crnoj Gori“, Glas SANU, CCLXXX,
Beograd, 1971.
346
INDEKS IMENA
A
Agamemnon 192
Ahilej 18, 123, 127, 128, 133, 135, 161, 192, 316
Ajdačić, Dejan 23, 340
Ajkuna 132, 134, 135, 136, 137
Albertina, Tereza 315
Ali-paša 144, 236, 146
Andrić, Ivo 37, 99, 162, 242
Andrijaš 24, 247, 248, 249
Andrijašević, Živko M. 340
Arapin 32, 205, 258, 310, 312
Atlagić, Hajka 197, 198
Avdi Ljuca 294
B
Babić, Jakšar 171, 187–190
Bajo Pivljanin 144, 167, 233, 234, 235, 237
Bajrović, Derva 188
Ban Mikloš 247
Banašević, Nikola 9, 206, 340
Bandula, Joksim 305
Banjević, Branko 337
Bašić, Husein 337
Bataković, Vidak 302
Bečić, Marketa 234
Bećirović, Radovan 337
Bjelinski, V. 315
Blagojević, Obren 340
Bogatirjev, P. 318
347
Novak Kilibarda
Bogišić, Valtazar 24, 245, 337, 345
Bogorodica 118, 194
Bolani Dojčin 199, 201
Bošković, Blažo 68
Bošković, Radosav 8, 340
Bošković, Risto 340
Bošković-Stuli, Maja 340
Božović, Rade 340
Brajević, Milan 340
Branković, Vuk 121, 133
Braun, M. 318
Brodel, Fernan 340
Budalina Tale – v. Tale od Orašca 175
Budimir, Milan 340
Bursać, Nikoletina 243
Buturović, Đenana 133, 340, 341
C
Car Dušan 176, 178, 207, 293
Cerović, Đuro 302
Cerović, Stojan 341
Crnojević, Ivo (Ivan) 222, 223, 228, 229
Crnojević, Maksim 12, 103, 207, 208, 221–223, 228–230, 316, 325
Cvijić, Jovan 341
Č
Čađenović, Jovan 338
Čajkanović, Veselin 341
Čelebija, Evlija 208, 235, 236
Čengić, Ali-paša
Čirgić, Adnan 2, 9, 364
348
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Čolaković, Zlatan 241, 337, 341
Čubelić, Tvrtko 337, 341
Ć
Ćehaj-paša 120, 181
Ćetko Pejov 68, 173
Ćor Huso 240
Ćorović, Osman 143, 161
Ćorović, Vladimir 207, 341
D
Daković, Akim 68
Daković, Anto 15, 140–142, 149, 341
Daković, Jakov 145
Debelja, Paskoje 244, 249
Delibegović, Osman 240
Deretić, Jovan 341
Derviš-paša 148, 149
Desimir sluga 47, 50
Dobrašinović, Golub 341
Don Kihot 18, 123
Dragićević, Ivan 335
Drašković, Čedomir 3
Drekalović, Dragoje 306
Držić, Marin 208
DŽ
Džadžić, Petar 341
Džafer-beg 197, 198
Džaković, Vukoman 251, 272, 337
349
Novak Kilibarda
Đ
Đakon Stevan 54
Đemo Brđanin 205
Đerzelez, Alija 18, 37, 123, 130–137, 309, 311, 312
Đonović, Pavle 337
Đukanović, Marija 341
Đukić, Trifun 10, 341
Đuranović, Božo 337
Đurašković, Janko 120
Đuravčaj, Petar 341
Đurđe Smederevac 207
Đurđev, Branislav 341
Đurđević, Martin 341
Đuričković-Dragović, Đorđije 337
Đurić, Miloš N. 123
Đurić, Vojislav 337, 341, 342
Đurović, Mirčeta 68
E
Engels 57
Erdeljanović, Jovan 342
Esperijus 148
Eumej 129
Euripid 227
Evans, Artur 304, 342
F
Fata 242
Fortis, Alberto 315, 342
350
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
G
Gašo Rišnjanin 306
Gavrilović, Turo 182, 188
Gezeman, Gerhard 318, 337, 342
Gilgameš 18, 120, 164
Gojkovica 47, 48, 50, 51, 52
Gola 141
Goranović, Cvijeta 255, 256
Goranović, Mijajlo 146
Grčić, Manojlo 147
Grim, Jakob 101, 103, 152, 305, 332, 344
Grujica (Novaković) 214, 311, 312
Gutenberg 240
H
Hadžimanić, Duro 188
Hadži-Mustafa vezir 332
Hajduk Husein 130, 131, 132
Hauzer, Arnold 342
Hektor 18, 123, 316
Hektorović, Petar 247
Herder 305
Herman, Kosta 338
Herodot 57, 342
Homer 18, 19, 30, 47, 57, 63, 65, 123, 128–130, 136, 137,
161, 164, 166, 190–193, 194, 239, 240, 241, 243, 288,
316–319, 338
Hrnjica Mujo 343
Huzinga, Johan 342
351
Novak Kilibarda
I
Iguman Mojsije Vasojević 306
Iguman Stefan 17, 213
Imamović, Mustafa 342
Inaldžik, Halil 342
Isaković, Ilija 241
Isus Hrist 116, 194
Ivan Nikolin 151
J
Jagić, Vatroslav 342
Jaglika 306
Jajčanin, Vuk 18, 123, 130–136
Jakobson, Roman 318, 342
Jakub-paša 130–132, 134, 130
Janković, Stojan 233, 235
Janjo iz Soluna 207
Jelečković, Mujo 235
Jevrosima 294
Jovan Bećar 184, 197
Jovanović, Vojislav 338
Jurišić, Janko 199
K
Kačić-Miošić, Andrija 104, 177, 337
Kaluđer Teodosije (iz Kosijereva) 149
Karadžić, St. Vuk 12–17, 24, 25, 38, 41, 67, 71, 101, 106, 142, 144, 145, 147, 149–154, 164, 167, 168, 178, 195,
196, 199, 200, 207, 221, 231, 238, 241, 245, 245,
252, 258, 266, 269, 277, 278, 287–289, 291, 296,
352
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
302, 305, 306, 308, 312, 315, 319–334, 338,
Karađorđe 214, 327, 332, 334
Kerempuh, Petrica 243
Kesedžija, Musa 31, 136, 204, 207, 316
Kilibarda, Novak 7–27, 337, 339, 342, 363
Kleut, Marija 342
Knez Bogosav 215, 219, 220
Knez Lazar 115–120
Knez Rogan 161
Knežević, Jovan 306
Koljević, Svetozar 342
Kopitar, Jernej 315
Koprivica, Andrija 338
Koprivica, Branko 342
Koprivica, Vuk 146, 147, 178
Kosorić, Stanko 302
Kovačević, Šćepan 144
Kovijanić, Risto 207, 342
Kralj Vladislav 247
Kralj Vukašin – v. Mrnjavčević, Vukašin 43, 201
Kraljević, Marko 12, 13, 16, 24, 30, 31, 34–39, 135, 136, 160,
176, 184, 199–209, 215, 224, 228, 247–249, 294,
316, 317, 330
Kravcov, N. 318
Kujundžić, Enes 241
Kumrija robinja 131
Kurtagić, Murat 240
Kutuzov, G. 318
L
Lalević, Miodrag S. 342, 343
Lalić, Mihailo 21, 25, 160, 184, 185, 289
353
Novak Kilibarda
Latković, Vido 9, 287, 338, 343
Leka kapetan 36,
Lešić, Zdenko 343
Levin, H. 318
Limljanin, Lazar 331
Limun trgovac 206
Lipovac, Nikola 338
Loma, Alaksandar 343
Lopušina, Vuk 294
Lord, Albert B. 19, 239, 240, 319, 243
Luburić, Andrija 302, 338
LJ
Ljeposava 229-233
Ljubinković, Nenad 343
Ljubiša, Stefan Mitrov 172, 289
M
Macedenović, Kanjoš 172, 243
Maglajlić, Munib 137, 341, 343
Maklanun, Maršal 240
Mali Radojica 213
Mandušić, Vuk 233, 235
Mare 278-282, 285
Maretić, Tomo 343
Maričić, Vide 224–229, 235, 237
Marković, Momir M. 343
Marković, Pejo 60, 61, 67, 188
Marović, Veljko 278, 279
Martinović, Milo 66
Martinović, Niko S. 338, 343
354
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Mastilović, Leka 306
Maticki, Miodrag 343
Matić, Svetozar 200, 343
Matić, Tomo 337
Medenica, Milovan 68
Medenica, Radosav 9, 329, 330, 331, 338, 343
Međedović, Avdo 19, 239–243, 319, 337, 344
Mehmet-paša 169, 181
Mekuli, Esad 23, 41, 338
Mickijevič, A. 315
Mićunović, Vuk 117, 120, 161, 213
Mihailović, Božo Đ. 344
Mihailović, Konstantin 344
Mihat čobanin 58, 69, 333
Mijušković, Đoka 68
Mijušković, Slavko 343
Miličić, Božidar Ilijin 7
Milić barjaktar 223, 226–230, 233, 234, 235
Milošević-Đorđević, Nada 9, 344
Milutinović Sarajlija, Simo 12, 20, 144, 149, 153, 167, 295, 302,
305–308, 313, 340, 343, 344
Milutinović, Đuro 12–14, 104, 143, 149, 162, 165, 312, 334, 335
Minja Kosturanin 247
Minjović, Dušica 344
Mitar Latinin 133
Mojašević, Miljan 344
Mrka Husein 188
Mrkaić, Petar 12, 13, 305–313
Mrkojević, Teodosije 213
Mrnjavčević, Gojko 49, 50, 52
Mrnjavčević, Uglješa 53
Mrnjavčević, Vukašin 43, 53, 200
Murko, Matija 318, 344
355
Novak Kilibarda
Mustaf-aga 203
Mustaj-kadija 117
Mušicki, Lukijan 102, 328
Muškatirović, Jovan 287
Mušović, Hamza-beg 188
Mutevelić, Alihodža 19, 242
N
Nakićenović, Sava 344
Nazečić, Salko 234, 344
Nedić, Vladan 9, 177, 196, 206, 246, 317, 329, 331, 337, 338, 344
Nenad 45, 181
Nenadović, Ljubomir 344
Nestor 21, 22, 189, 192
Nezirović, Muhamed 344
Nikac od Rovina 20–22, 66, 119, 120, 169–175, 179, 182,
185–192, 303
Nikčević, Milorad 11
Nikčević, Vojislav P. 10, 249, 339, 344
Nodilo, Natko 344
Novak kovač 206
Novak Ramov (Jovović) 172, 173
Novaković, Stojan 177, 178, 344
NJ
Njegoš – v. Petrović Njegoš, Petar II
O
Obilić, Miloš 16, 39, 116–120, 160, 170, 183, 224
Obradović, Dositej 287
356
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Obrenović, Jovan 330
Obrenović, Miloš 325, 331, 334, 335
Odisej 18, 57, 129, 194, 239, 240, 319, 338
Omerović beg 329
Orbin, Mavro 344
Orfelin, Zaharije 287
P
Pajo 254
Panić-Surep, Miodrag 344
Pantić, Miroslav 246, 338, 344, 345
Panto od Tupana 143
Paripović, Zuko 188
Paris 128
Pašić, Osman 60, 61, 67
Patrokle 192
Pavićević, Branko 9, 338
Pavićević, Luka 240
Pavićević, Mićun 339, 345
Pavlović, Miodrag 345
Pelej 128
Peri, Milman 19, 239, 242, 319
Perović Cuca, Stevan 66
Perović, Andrija Ivanov 146
Perović, Batrić 13, 143, 149, 155, 161, 165, 166, 316
Pešić, Radmila 9, 79, 344, 345
Petrović Njegoš, Petar I 104, 154, 341, 345
Petrović Njegoš, Petar II 8–17, 20, 25, 43, 60, 62, 66, 69,
104–107, 116–118, 121, 139, 141, 146, 148, 152–156, 160, 162, 163–169, 174, 175, 180–182, 190–192, 213, 214, 246, 259, 267, 275, 276, 288, 289, 295, 303, 311,
322, 323, 339, 341, 343, 345
357
Novak Kilibarda
Petrović, Danilo knjaz 64, 66, 67, 104
Petrović, Đorđije 66
Petrović, Mašan 66
Petrović, Mirko 339
Petrović, Nikola I 105, 106, 172, 345
Petrović, Pero Tomov 66
Petrović, Tomo Markov 155, 156
Petrović, Vasilije 345
Pikaso 134
Piletić, Jole 67
Podrugović, Tešan 9, 12, 13, 146, 176–178, 193–209, 215,
218–220, 293, 305, 306, 312, 316, 7, 8, 9, 320, 322,
323, 327–330
Pop Dukljanin 160, 340, 343
Pop Mićo 148
Popa, Vasko 339
Popović, Bogdan 225
Popović, Draško 61
Popović, Marko Miljanov 67
Popović, Miodrag 345
Popović, Simo vojvoda 345
Popović, Stefan 339
Popović, Vuk 15, 67, 140, 145, 269, 341
Porča od Avale 132
Predrag 45, 310
Prijam 127, 128
Prokleta Jerina 216, 219
Prometej 120, 299
Putilov, Boris Nikolajevič 157
358
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
R
Rade neimar 46, 47
Rade od Riđana 311
Radičević, Filip 339
Radivoje 197
Radojević, Radoje 339, 345
Radoman, Aleksandar 2, 11
Radulović, Simo 188
Radulović, Vukota B. 345
Rafaeli, Marketa 234
Ranke, Leopold 315
Rastoder, Šerbo 340, 345
Relja Krilati 39, 224
Ridžal Osman 213
Rišnjanin hadžija 206
Rojs-Čolaković, Marina 341
Rosa, sestra Leke kapetana 31, 36, 39, 224, 230
Rotković, Radoslav 10, 11, 345
Rovinski, Pavel A. 345
Ruvarac, Ilarion 345, 346
S
Samardžić, pop Marko 22, 266, 269
Samardžić, Radovan 345
Samardžija, Snežana 345
Savić-Rebac, Anica 345
Senić, Živko 60, 61, 67
Senjanin Ivan 342
Servantes 123
Sibinjanin Janko 177
Sijarić, Ćamil 25, 289
359
Novak Kilibarda
Sinan-paša 236
Slijepčević, Pero 346
Smailagić, Meho 18, 19, 239, 240–243, 319
Sočica, Lazar 68
Softić, Aiša 339
Stanisavljević, Vukašin 346
Stanojević, Gligor 346
Starac Milija 9,12, 13, 18, 24, 29, 30, 33, 34, 37, 38, 102, 126,
129, 130, 135, 201, 221, 222, 227, 230, 236, 237,
249, 316–319, 323, 325, 236
Starac Raško 41, 49, 294, 316, 322, 331, 332
Stari Vujadin 211, 212, 234
Starina Novak 214–216, 218, 220, 309
Stjepčević, Ilija 342
Stoja 49
Stojan 49
Stojančić, Živko 306
Stojanović, Ljubomir 346
Stojović, Milorad 346
Strahinjić, Ban 123–130, 201, 230, 325
Sukić barjaktar 188
Sula Radov 345
Sultan (car) Murat 116, 117, 120, 240
Suljo barjaktar 117
Suvajdžić, Boško 346
Sveti Aranđeo 207
Sveti Dimitrije 207
Sveti Ilija 308
Sveti Sava 236
360
Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti
Š
Šaranović, Branko Banjo 79, 339
Šaulić, Jelena 339
Šaulić, Novica 251, 261, 271, 339
Šćepan Mali 148, 155, 156, 213, 259
Šeherezada 134
Šekspir 13, 39
Šekularac, Božidar 342, 346
Šmaus, Alojz 318, 346
Šobajić, Maksim 339
Šobajić, Simo 346
Špiro 256
Štrbac, David 243
T
Tale od Orašca 175
Tetida 128, 161
Tirol, Dimitrije 335
Todor Ikov Piper 316, 318, 323, 333
Tomanović, Vuk 60–62, 161, 170, 175, 182
Tomazeo, N.315
Tomić, Jovan 207, 346
Tomić, Obrad 328
U
Uhlik, Rade 339
361
Novak Kilibarda
V
Vajan, A.318
Vasiljević, Miodrag A.339
Vila Ravijojla 31
Vinaver, Stanislav 242
Vinaver, Vuk 233
Višnjić, Filip 102, 195, 318, 332, 344
Višnjić, Obrad 346
Vladika Danilo 119, 180, 346
Vlah-Alija 123, 124
Vlastelinović, Cvijetko 144
Vlašić, Mlađenj 247
Vojinović, Miloš 176, 177, 198, 208, 293
Vojvoda Maleta 224, 225, 234
Vojvoda Mirko 66, 67, 104
Vojvodić, Dmitar 306
Volf, Fridrih A. 240, 319
Vrčević, Vuk 106, 107, 320, 339, 345
Vuča dženeral 199, 207
Vujačić, Milan 346
Vujadinović, Milić 233–235, 237
Vuk s Dobre Vode 188
Vulović, Srećko 345
Z
Zmaj-Ognjeni Vuk 170, 171
Zogović, Radovan 339
Zuković, Ljubomir 334
Ž
Žutko Lipljanin 188
362
NAPOMENA UREDNIKA
Studije obuhvaćene ovim izborom nastale su tokom
višedecenijskoga bavljenja Novaka Kilibarde crnogorskom usmenom književnošću i objavljene su u knjigama:
–– Novak Kilibarda, O usmenoj književnosti, Titograd, 1982.
–– Novak Kilibarda, Usmena književnost pred čitaocem,
Cetinje, 1998.
–– Novak Kilibarda, Epska mjera istorije, Nikšić, 2007.
–– Novak Kilibarda, Usmena književnost Crne Gore,
Podgorica, 2009.
–– Novak Kilibarda, Viša je gora od gore. Antologija usmene
poezije Crne Gore, Podgorica, 2010.
Budući da su tekstovi koji su ovđe objavljeni, kako je
već rečeno, nastajali za nekoliko decenija, prirodno je što u
njima ponekad ima i ponavljanja. Međutim, kako svaki od tih
tekstova obrađuje posebnu problematiku u okviru crnogorske
usmene književnosti, urednici su smatrali da bi se uklanjanjem
tih ponavljanja čitaoci mogli uskratiti za informaciju ukoliko
bi je morali tražiti u drugoj studiji u okviru ove knjige. Stoga,
osim pravopisnoga usaglašavanja sa zvaničnom crnogorskom
standardnojezičkom normom, nijesu vršene nikakve izmjene u
studijama koje su ovđe objavljene.
363
Novak KILIBARDA
STUDIJE I OGLEDI
O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI
Izdavač
Institut za crnogorski jezik i književnost – Podgorica
Za izdavača
Adnan Čirgić
Tehnički urednik
Milutin Marković
Lektura i korektura
Sanja Orlandić
Dizajn korica
Suzana Pajović-Živković
Štampa
Grafo Bale – Podgorica
Tiraž
500
CIP - Каталогизација у публикацији
Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње
ISBN 978-9940-579-23-4
COBISS.CG-ID 20156432
Download

Novak KILIBARDA STUDIJE I OGLEDI O CRNOGORSKOJ