ISTORIJA
CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI
Knjiga I
Izdavač
Institut za crnogorski jezik i književnost − Podgorica
Biblioteka
POSEBNA IZDANJA
Knj. 3
Urednici
Adnan Čirgić
Aleksandar Radoman
Recenzenti
Dejan Ajdačić
Živko M. Andrijašević
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI
Knjiga I
Novak KILIBARDA
USMENA KNJIŽEVNOST
Podgorica, 2012.
SADRŽAJ
NAPOMENA UZ ISTORIJU CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI
(I–III) ................................................................................................... 7
O NAZIVU I POSTANKU USMENE KNJIŽEVNOSTI . ........... 13
NAZIV ............................................................................................... 15
POSTANAK ...................................................................................... 21
TOK CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI ................... 27
PRETHRIŠĆANSKI PERIOD .......................................................... 29
HRIŠĆANSKO VRIJEME ................................................................ 45
ISTORIJSKI MOZAIK CRNE GORE KAO TEMATIKA
NJEZINE USMENE KNJIŽEVNOSTI . ....................................... 63
DUKLJANSKO-ZETSKI PERIOD .................................................. 65
SPECIFIČNOST CRNOGORSKOGA XVI I XVII VIJEKA ......... 81
NAHIJSKA CRNA GORA ................................................................ 93
SEDMORO BRDA .......................................................................... 107
MORAČKI USKOCI . ..................................................................... 117
CRNOGORSKA PLEMENA S HERCEGOVAČKIM
PREDZNAKOM . ............................................................................ 127
MUSLIMANSKA NASELJA NA CRNOGORSKIM
PROSTORIMA ................................................................................ 139
BOKA KOTORSKA ........................................................................ 155
OBLICI CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI . .......... 167
STIHOVANE FORME .................................................................... 171
PROZNA UOBLIČENJA ................................................................ 183
NARODSKO ILI IMITATIVNO PJESNIŠTVO U CRNOJ
GORI . ............................................................................................. 209
SUNOVRAT CRNOGORSKE DESETERAČKE EPIKE .............. 211
ŽILAVO TRAJANJE IMITATIVNOGA PJESNIŠTVA U CRNOJ
GORI . .............................................................................................. 225
REZIME .......................................................................................... 239
SUMMARY.......................................................................................241
KORIŠĆENA LITERATURA ......................................................... 243
INDEKS IMENA ............................................................................. 253
BIOGRAFSKI PODACI O AUTORU ............................................ 267
NAPOMENA UZ ISTORIJU CRNOGORSKE
KNJIŽEVNOSTI (I–III)
Crna Gora je jedna od rijetkih, ako ne i jedina, slovenska zemlja
koja nema monografski opisanu bogatu sopstvenu književnu baštinu.
Ako je nepostojanje neophodnih institucija, u okviru kojih bi se mogao pokrenuti projekt izrade istorije crnogorske književnosti, do 70-ih
godina XX vijeka mogao opravdati tu činjenicu, novije doba ne daje
nikakva opravdanja za to. Iako već nekoliko decenija imamo Univerzitet Crne Gore, Pedagošku akademiju i kasniji Filozofski fakultet (a
u okviru njega i Institut za jezik i književnost), Crnogorsku akademiju
nauka i umjetnosti i dr. slične institucije te pozamašan broj djelatnika
u oblasti nauke o književnosti, na monografskome opisu bogate crnogorske književne baštine nije do naših dana urađeno gotovo ništa novo
u posljednjih pedesetak godina. Izuzetak čini jedino studija Radoslava
Rotkovića „Pregled crnogorske literature. Od najstarijih vremena do
1918. godine” (Stvaranje, br. 4, Titograd, 1979). Prije te studije postojala je samo sinteza Trifuna Đukića, nastala između dva svjetska rata,
u kojoj je – kako se to iz naslova vidi (Pregled književnog rada Crne
Gore od Vasilija Petrovića Njegoša do 1918. godine, Narodna knjiga,
Cetinje, 1951) – crnogorska književnost tretirana kao regionalni fenomen.
Navedene okolnosti motivisale su Vojislava P. Nikčevića (1935–
2007) da inicira projekat izrade Istorije crnogorske književnosti – od
početaka pismenosti do naših dana. Ta Istorija bila je zamišljena kao
četvorotomni univerzitetski priručnik, pa je formirana grupa iz redova univerzitetskih profesora crnogorske književnosti od kojih je svaki
trebalo da obradi određeni segment Istorije, i to: Vojislav P. Nikčević –
period od početaka pismenosti do 1852. godine; Milorad Nikčević – od
1852. do 1918. godine; Tatjana Bečanović – od 1918. godine do naših
dana; Novak Kilibarda – usmenu književnost. Vojislav P. Nikčević je
nevjerovatnom predanošću radio na tome projektu, ali je smrt prekinula
njegovu finalizaciju. Uspio je obraditi istoriju crnogorske književnosti
7
od početaka pismenosti do Miroslavljeva jevanđelja, pa su taj rukopis
Adnan Čirgić i Aleksandar Radoman (uz recenzije Stjepana Damjanovića i Radoslava Rotkovića) objavili pod naslovom Istorija crnogorske
književnosti – od početaka pismenosti do XIII vijeka (ICJK, Cetinje,
2009).
Da se ne bi smrću rukovodioca projekta prekinuo i sam projekt,
odmah po osnivanju Instituta za crnogorski jezik i književnost u Podgorici (2010), inicirali smo njegov nastavak. Dio koji je trebalo da uradi
Vojislav P. Nikčević povjeren je Radoslavu Rotkoviću, kao najreprezentativnijemu živome crnogorskom stručnjaku za tu oblast. Milorad
Nikčević nastavio je svoj dio projekta, a Novak Kilibarda finalizovao
svoj dio te ga, uz dodatak svojih studija iz oblasti crnogorske usmene književnosti i pjesme Starca Milije, objavio pod naslovom Usmena
književnost Crne Gore (CID, Podgorica, 2009). Društveni angažman
Tatjane Bečanović u negiranju crnogorskoga jezika i tekovina njegove
standardizacije te negativan odnos prema samome Institutu za crnogorski jezik i književnost i Vojislavu P. Nikčeviću kao inicijatoru ideje
o izradi Istorije crnogorske književnosti smatrali smo nepremostivom
preprekom za njezin angažman u tome projektu pod krovom Instituta za
crnogorski jezik i književnost. U nedostatku kadrovskoga potencijala u
Crnoj Gori neophodnoga za izradu zamišljenoga četvrtog toma Istorije
(od 1918. godine do naših dana) smatrali smo svrsishodnim njezino
objavljivanje u tri toma – od početaka pismenosti do 1918. godine.
Kad je u pitanju metodologija, treba istaknuti da je zadržan početni analitičko-sintetički pristup obradi crnogorske književnosti. Analitički je pristup izraženiji pri obradi reprezentativnih pisaca i djela, a
sintetički kad je riječ o piscima i djelima koji imaju književnoistorijsku
vrijednost. Pisana je književnost obrađena uglavnom po periodima i
književnim pravcima, a usmena književnost po rodovima i vrstama – uz
posebno isticanje reprezentativnih djela i njihovih autora. Sva tri toma
Istorije crnogorske književnosti usaglašena su sa zvaničnim Pravopisom crnogorskoga jezika (Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica,
2010).
Na kraju je bitno istaći i ovo: Što se podrazumijeva pod pojmom
crnogorska književnost u ovome trotomnom izdanju? Kad je u pitanju
pisana književnost, odgovor glasi da su u ovaj opis ušli svi autori iz
Crne Gore, bez obzira na to đe su stvarali ili objavljivali svoja djela.
Uz njih, naročito u trećemu tomu Istorije, obrađena je književna djelat8
nost i brojnih izvanjaca koji su se svojim radom ugradili u crnogorski
književni i kulturni život. Kad je u pitanju usmena književnost, odgovor na to pitanje dao je Novak Kilibarda u I tomu: „Usmeni književni
tekst, zapisan od kazivača koji je svojim maternjim jezikom progovorio na teritoriji današnje Crne Gore, pripada crnogorskoj usmenoj književnosti. Sredina u kojoj je boravilo lice kad usmeni tekst zapisivaču
kazuje, njegova voljna nacionalna i vjerska pripadnost, kao i socijalni
i društveni položaj njegov, nebitne su stavke za određivanje etničke pripadnosti njegova usmenoknjiževnog teksta zato što je kazivač taj tekst
zapisivaču kazivao jezikom kojim je ovladao na teritoriji đe je ponikao.
Poslužimo se analoški jednim primjerom iz pisane književnosti. Meša
Selimović se svojevoljno prepisao u srpsku književnost, ali njegovo
književno djelo čini sam vrh bošnjačke pisane literature. Ovome stavu
može se učiniti zamjerka zato što je poetika usmene književnosti zajednička kategorija svih naroda štokavskoga jezičkog sistema koji su učestvovali u njezinu stvaranju. Da, ali u ljudskome društvu nijesu rijetke
formalnosti kao stabilizatori neke društvene datosti koja je neminovna.
Nijesu rijetke granične linije država koje su, kao obilježja neminovne
razdvojenosti, uspostavljene rezonom forme, a ne suštine. (...) Dakle,
svaki usmeni književni tekst koji je kazivaču saopštilo lice koje je svoj
jezik formiralo na bilo kom prostoru današnje Crne Gore pripada usmenoj književnosti te države.“
Namjera autora ovoga projekta, niti izdavača i urednika ove Istorije, ni u kom slučaju nije da ospori mogućnost pripadnosti pojedinih
autora i djela i drugim nacionalnim književnostima. No činjenica da su
autori koji su ovđe uvršćeni ili rođeni u Crnoj Gori ili porijeklom iz nje
ili su se svojim radom uključili u crnogorski književni život – svakako
potvrđuje njihovu pripadnost (i) crnogorskoj književnosti.
Urednici
9
Narod pamti i prepričava ono što može da shvati
i što uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi
mimo njega bez dubljeg traga, sa nemom
ravnodušnošću bezimenih prirodnih pojava, ne dira
njegovu maštu i ne ostaje u njegovom sećanju.
Ivo ANDRIĆ
Umjetničko djelo ushićuje i oduševljava upravo
onim svojim slojem koji je nedostižan svjesnom
shvatanju. Snažan uticaj umjetnički lijepoga zavisi
upravo od toga, a ne od djelova koje možemo do
kraja analizirati.
J. F. GETE
O NAZIVU I POSTANKU
USMENE KNJIŽEVNOSTI
NAZIV
Od uobičajenoga termina narodna sadržajno je precizniji naziv
usmena, za književnost usmenoga
postanka i trajanja, zato što i pisana literatura pripada narodima
čijim se jezikom služe pisci koji
je stvaraju. Autoritet nominacije
Narodna književnost, koji je uspostavio Vuk Karadžić, toliko je jak
da i književni teoretičari koji na isti
način vrednuju umjetnost usmenih
i pisanih književnih tekstova upotrebljavaju odrednicu narodna za
književnost koja je imala usmeni
nastanak i razvoj. U tome pravcu
uputan je osvrt na sljedeći primjer.
Bogdan Popović, estetičar u
pristupu književnome tekstu, polemišući s istraživačima usmene književnosti koji su joj pristupali više
kao odrazu društvenih pojava nego kao književnoj umjetnosti, rekao
je: „Romantično shvatanje narodnog pesnika kao pesnika svoje vrste,
sui generis, nije samo površno, no i pogrešno. Narodni pesnik se od
umetničkog razlikuje samo time što svoje pesme ne piše, što ih usmeno
improvizuje (s posledicama koje iz toga ističu) – i, naravno, i time što
je, po pravilu, čovek manjeg obrazovanja, s užim horizontom, često s
primitivnim osećanjima, manje pronicljiv i suptilan psiholog, a manje
vešt ili virtuozan stilist. Inače je psihologija stvaranja i kod jednog i kod
drugog identična. Profesionalni narodni pevači su originalni pesnici, –
s većim ili manjim darom, kako koji, – ali su stvaraoci kao umetnički
pesnici. I njihove su varijante originali i nezavisni proizvodi, isto tako
15
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
nezavisni jedan od drugoga kao i proizvodi umetničkih pesnika, kad ovi
obrađuju istu datu temu.“
Kao što se vidi iz navedenoga teksta, Bogdan Popović je već daleke 1936. godine istakao činjenicu da između stvaralačkoga procesa
usmenoga i pisanoga književnog teksta nema razlike, što je bezmalo bila
revolucionarna izjava u vrijeme apsolutne prevlasti herderovsko-grimovske škole u tumačenju usmene književnosti kao produkta kolektivne
svijesti datoga etnosa. Međutim,
Bogdan Popović, i danas uzorno
istaknuti primjer antologičara poezije koji se pri izboru pjesama
rukovodi isključivo apolonskim
principom – da je pjesma cjelovito lijepa, ostao je, u formalnome
značenju, upotrebom nekakvih
termina zarobljenik tumačenja
usmene književnosti s kojim se
on generalno ne slaže. Popović
naziva usmenoga pjesnika narodnim a pisanoga umjetničkim,
što znači da pisana književnost
ne pripada narodu, niti je usmeni pjesnik književni umjetnik.
Naglašavanjem svoga uvjerenja
da je usmeni pjesnik stvaralac s
užim horizontom, često primitivnoga ośećanja i nepronicljivi psiholog,
Bogdan Popović je upravo demantovao svoj načelno iskazani stav da je
herderovsko-grimovsko shvatanje narodnoga pjesnika, kao književnoga stvaraoca sui generis, površno i pogrešno. Tako je Bogdan Popović
sadržajno uzdrmao temelj romantičarskoj školi u pristupu usmenoj književnosti, a formalno ostao zarobljenik njezine terminologije. Glasoviti
teoretičar književnosti Bogdan Popović bez primisli je vjerovao da je
Homer jedan od najuzvišenijih stvaralaca u istoriji svjetske književnosti,
ali terminologija koju je on prihvatio od Johana Herdera i Vuka Karadžića upućuje na pomisao da pjesnik Ilijade ne može kao umjetnik ni
dozvati pisanoga pjesnika! Tako je i poslije Bogdana Popovića pristup
usmenoj književnosti, koja je ostvarena na jeziku Crnogoraca, Srba,
Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana, ostao obgrljen folkloristikom kao
16
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
komparativnom naukom koja proučava i rekonstruiše duhovnu kulturu
pojedinih naroda i njezin razvoj na temelju folklornoga materijala čiji
je najistaknutiji iskaz usmena književnost. To znači da se takvim pristupom usmenoj književnosti njezina umjetnička postignuća pripisuju
kolektivnome duhu odgovarajućega etnosa, a ne pojedinim književnim
stvaraocima kao umjetničkim reprezentima toga duha.
Divljenje zamasima kolektivnoga duha koji iskazuju usmene pjesme zbornika Vuka Karadžića narastalo je u svome intenzitetu posebno
zbog elitnih pohvala koje su im izrekle ličnosti iz samoga vrha evropske kulture, kao Jakob Grim na primjer, ali se gotovo nikakva pažnja
nije poklanjala kazivačima usmenih književnih tvorevina kao kreativnim stvaraocima. Da se cijenio kolektivni duh u usmenoj književnosti,
a ne kreativni pojedinac što ga književno uobličava, pokazuju pregnuća
nekih Evropljana koji su, kao zaljubljenici u kolektivni duh svoga naroda, objavljivali svoje književne tvorevine kao usmena književna djela
iznikla iz kolektivnoga duha. U toj mistifikatorskoj književnoj djelatnosti najpoznatiji su Džems Makferson, Prosper Merime i Vaclav Hanka.
Razumije se, bilo je upozorenja – kakvo je ono autoritativnoga Bogdana Popovića – da usmena književnost, kakva se čita iz zbornika Vuka
Karadžića, nudi lične umjetničke rezultate visokoga nivoa. Takvo značajno upozorenje došlo je 1935. godine i od njemačkoga slaviste Gerharda Gezemana. On kaže: „Milija i Tešan su pevali prastaro narodno
blago i pevali su ga i sjajno. Oni nisu davali naprosto rapsodski ono što
im je predanje ostavilo, nego su starom umetničkom blagu udarali vidljiv pečat svoga sopstvenog talenta i originalnosti; davali su pesmama
kojima su snabdevali starinu Vuka za njegove zbirke sjaj umetničkog
dela i trajnu vrednost.“ Ali, ipak, načelni romantičarski pristup usmenoj
književnosti, koji je najprikladnije nazivati herderovsko-grimovskim,
produžavao je svoj ekstenzitet.
Prvi je Vladan Nedić (1920–1975) posvetio punu pažnju individualnoj kreaciji usmenoga književnika istakavši specifičnosti u stvaralačkome procesu usmenih pjesnika, odnosno pjesnika-pjevača Vukove
zbirke do čijih je biografskih podataka mogao doći. Vođen uvjerenjem
da su usmeni pjesnici „stvaraoci kao i umetnički“, kako je konstatovao
Bogdan Popović, Nedić se okrenuo usmenoj književnosti isključivo
kao umjetnosti riječi koju stvaraju pojedinci. Krećući se tim smjerom
objavio je i Antologiju jugoslovenske narodne lirike (1962). Kako se
Vladan Nedić držao apolonskoga principa prilikom izbora tekstova za
17
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
svoju Antologiju svjedoči činjenica da je od 55000 pjesama izabrao
samo 300 tekstovnih cjelina. Među njima je i pjesma od cijela dva stiha:
Ide soko, vodi sokolicu,
blago majci – zlatna su joj krila.
Ali koliko je herderovsko-grimovska škola bila ucijepljena u
dvovjekovnu naviku da se na usmeno književno djelo gleda kao na
narodni književni proizvod pokazuje činjenica da su poslije Nedićeve
smrti objedinjeni njegovi radovi o usmenim pjesnicima kao stvaraocima i objavljeni u knjizi koja ima naslov Vukovi narodni pevači (1981).
Odista, narod je dobro rekao da je navika jedna muka, a oduka trista
muka! Tako se, eto, desilo da prva knjiga na međunarodnim prostorima
iz oblasti nauke o usmenoj književnosti, koja tretira usmenoga pjesnika
kao stvaraoca, ostaje kroz svoj naslov obavijena folklornom maglinom.
Ima još jedan začudniji primjer zanemarljivoga odnosa prema
usmenim književnim stvaraocima. Vojislav Đurić objavio je 1960. godine Antologiju narodne poezije u koju je uvrstio 42 lirske i 31 epsku
usmenu pjesmu. Prilikom tako strogoga odabira antologijskih tekstova Đurić je konsultovao sve zapisane tekstove usmene poezije koja se
ostvarila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana. Kako izborom pjesama tako i predgovorom Antologiji Vojislav
Đurić je pokazao zavidan ośećaj za književnu ljepotu. Briljantna je lapidarnost njegova iskaza kojim ocjenjuje kompozicioni poredak date
pjesme, opisne efekte pjesničke cjeline, muzikalnost virtuozno upotrijebljene spontane rime i druge profile umjetničke uobličenosti izabranih pjesama. Međutim, taj suptilni odabirač antologijskih pjesama ne
pominje u predgovoru Antologije, ama baš nijednom riječju, ni jednoga
jedinog pjesnika čijim se pjesmama poslužio!
Evo jednoga primjera koji pokazuje kakvu je nepravdu učinio Vojislav Đurić prema usmenim književnim stvaraocima. Od četiri pjesme
koje je pjesnik-pjevač Starac Milija saopštio Vuku Karadžiću 1822. godine Vojislav Đurić preuzeo je dvije za svoju strogo estetski formiranu
Antologiju, ali nije spomenuo ime pjesnika tih dviju pjesama: Ženidba
Maksima Crnojevića i Banović Strahinja, koje ukupno imaju 2036 deseteračkih stihova.
Herderovsko-grimovski pristup usmenim književnim stvaraocima koji reprezentuje Vojislav Đurić cjelovito je podvrgao kritici Albert
B. Lord. Autor studije koja je riješila Homersko pitanje, The Singer of
18
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Tales, veli: „Shvatamo da ono što se zove usmenom tradicijom predstavlja isto toliko složenu i značajnu umjetničku formu koliko i njezina
izvedenica književna tradicija. Ona nije naprosto manje uglađena, manje važna ili primitivnija daljnja rođaka književnosti. U trenutku kad su
pisane tehnike stupile na scenu umjetničke forme su već odavno bile
ustanovljene i već tada su bile visoko razvijene i drevne.“
Ova knjiga, Istorija crnogorske književnosti. Usmena književnost, ide trasom Vladana Nedića s tom razlikom što se u njoj dosljedno upotrebljavaju termini: usmena književnost, usmeni pjesnik, usmeni
pjesnik-pjevač i usmeni pripovjedač.
U ovoj knjizi crnogorskim se jezikom imenuje jezik na kojem je
ostvarena usmena književnost Crne Gore u bilo kojemu njezinom istorijskom periodu, i na bilo kojemu prostoru što danas pripada Crnoj Gori
koja je povratila svoju državnost 21. maja 2006. godine. Uz dosljednu
upotrebu tih naziva podrazumijeva se činjenica da su, u vrijeme trajanja
nepatvorene usmene književnosti, govorili istim jezikom etnosi koji su
kasnije učvrstili svoja nacionalna imena: Crnogorci, Srbi, Hrvati, Bošnjaci alijas Muslimani. I svoj jezik imenovali analogno nazivu svoje nacije.
U ovoj knjizi se pod nazivom Crna Gora podrazumijevaju i njezini nekadašnji nazivi – Duklja i Zeta.
19
POSTANAK
U antropološkoj nauci održava se pretpostavka da se usmena književnost začela odmah po
postanku ljudskoga govora kao
sredstva za sporazumijevanje.
Čovjek je svoje književne potrebe zaodijevao jezikom, a u tome
procesu nicali su embrioni književne usmenosti. Iskaz pojedinca
prelazio je na drugoga, odnosno
na okolinu, pa se tako začinjao
razvoj usmene književnosti kao
baštine ljudske grupe s prostora
na kome ona opstaje i u uslovima
za život koje taj ambijent pruža.
Javljajući se u uslovima svjesnoga pribiranja sredstava za život,
usmena književnost prvobitne
zajednice otpočinjala je svoj neograničeni vijek trajanja. Riječju, život
homo sapiensa bio je uslovljen njegovom aktivnošću da upriklađuje
svoj opstanak neminovnim okolnostima, pa je u procesu svojih životnih zbivanja produkovao umjetničko iskazivanje toga uprilagođavanja.
Istraživanjem života ljudskih zajednica u prašumama Afrike, Amazonije i Okeanije, života koji, makar uslovno, podśeća na najraniji period
ljudske zajednice, istraživači su primijetili da je svaki umjetnički iskaz
tih skupina vezan s procesom pribavljanja sredstava za život. Evo jednoga primjera.
Kad grupa osoba iz jedne skupine, bilo da je vezana gensom bilo
plemenom, vadi med iz pronađene pčelinje duplje, sve osobe koje će
okusiti tu pronađenu poslasticu plešu imitirajući pčelinji let pokretima
svojih ruku i pčelinji zvuk zapjevajućim glasom. Upravo takvim imi21
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
tiranjem pčelinjega leta i zuja prate detalje konkretne radnje od pronalaska pčelinjega ulišta do uživanja u slasti meda koji je pronađen. Od
količine pronađenoga meda zavisio je emotivni naboj i zapjevanih riječi
koje se izgovaraju. Ta s plesom uritmljena pjesma je u stvari apoteozna počast srećniku koji je pronalaskom meda priuštio korist i radost
kolektiva kome pripada. A ta zahvalnost ujedno je i poštovanje magičnoga duha koji stoji iza procesa radnje od pronalska duplje s medom
do slatkoga objeda. Kako je to u
nauci istaknuto, ljudi te medom
oduševljene skupine vjeruju da
će stalna želja za pronalaskom
meda biti ostvarljiva zato što su
ritualni ples i pjevna recitacija,
koji prate tu radnju, izraz magičnoga duha koji daje kondiciju
njezina produžavanja.
Ostavljajući po strani metafizičke pristupe pojavi ljudskoga govora i prerastanja njegove
praktične obaviještenosti u književni oblik, a na osnovu realnih
pretpostavki i analognoga zaključivanja, može se konstatovati da
je umjetnost otpočela svoje trajanje kao produkt ljudskoga roda,
prvjenstveno emotivni a djelimično i racionalni.
Praoblici svih današnjih vrsta umjetnosti bili su objedinjeni, odnosno bivstvovali su u poretku tzv. sinkretizma. Današnja književnost,
likovna umjetnost, muzika, balet, gluma bili su neodvojivi jedno od
drugoga u svojim začecima. U dugotrajnome, sporome ali stalnome,
procesu razvitka ljudskoga roda, na datim prostorima i u datome vremenu, pojedinačni vidovi umjetnosti počeli su se odvajati od elementarnoga procesa proizvodnje sredstava za život. To se dešavalo tako što
su se oformili uslovi da čovjek može izražavati svoju misao i ośećanje
i mimo poslovnoga procesa proizvodnoga rada koji mu obezbjeđuje
životno trajanje i društveno iskazivanje. Čovjek je prvo imitirao pokrete i glas životinje koju namjerava da ulovi, crtao joj lik na prašini
ili raskvašenome zemljištu, a poslije uspješnoga lova hvalio se svojim
22
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
podvigom imitirajući bolni krik ulovljene životinje. Kako je rekao Solomon Renak, čovjek je postao radan iz nužde prije nego što je postao
umjetnik po ukusu. Razumije se, trenuci plesne, likovne i književne
umjetnosti bili su namijenjeni za praktične životne potrebe, ali, ipak,
bio je veliki korak između polazne želje da se ulovi životinja ili da
se pronađe medonosna duplja i veselja povodom uspješno obavljenoga
posla. Zoru i suton, kao harmonične smjene mraka i svjetlosti, talase na
vodi i ritam rascvjetanoga polja po muzici lahora, lovac je doživljavao
kad se lovom zadovoljio. Doživljavao ih u mjeri koliko te ljepote nije
primjećivao kad je u lov krenuo. Sva je prilika da je slikarstvo Altamire više rezultat zadovoljstva postignutim poslom nego pretpostavka
da se on postigne! Ritualne radnje čovjeka koje je upražnjavao da bi u
lov krenuo bile su mu radna obaveza, a govorni iskaz uspješnoga lova
značio je njegovo veselje. Embrioni umjetnosti začeli su se kao životna potreba, a onda prerastali u duhovnu potrebu. Dakako, i tada kao i
danas, nijesu sve društvene jedinke bile jednako sposobne da veselje
doživljavaju, a kamoli da ga umjetnički izražavaju. Nijesu svi pećinski
stanovnici Altamire slikali po njezinim zidovima, nego samo oni koji
su za to bili obdareni. Dakle, embrioni umjetnosti začeli su se u ljudskim skupinama kao životna potreba, a onda su prerastali u duhovne
potrebe koje nijesu morale biti u direktnoj vezi s egzistencijalnom životnom praksom. Upriklađivanje života, koji ne znači izraz samo gole
egzistencije, otvaralo je prostore na kojima se embrioni umjetnosti, iz
pozicije sinkretizma, pretvaraju u organizovane vidove umjetnosti. Razumije se, najstarija ljudska prošlost ne može biti zabranski poligon ni
religije ni nauke; ta nepoznanica ljudske najudaljenije prošlosti samo
provocira pretpostavke za koje se ne može apodiktično reći da su tačne.
Ipak, naučni pristup datome problemu ima oslonac u činjenici da iskazi najnerazvijenijih ljudskih skupina, koje su istraživane u prašumama
Afrike, Amazonije i Okeanije, i arheološki pronalasci ljudskih iskaza iz
najdavnijih vremena govore o skoro istim rezultatima.
Kako se to pretpostavlja, na osnovu analoškoga zaključivanja i
logičkoga domišljanja, usmeno književno stvaralaštvo se osamostalilo,
odnosno razdvojilo se od svojih sadružnika iz doba sinkretizma, tek
krajem perioda tzv. divljaštva, onda kad je kreativni pojedinac počeo
da raznovrsne sadržaje materijalne stvarnosti i zaumnoga dosanjavanja
viših sila, kao usmjerivača njegove životne i post mortem sudbine, unosi u svoje usmene književne tvorevine. Svakako, prvo su se javili lirski
23
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
oblici književne umjetnosti, jer su životne daće i nedaće prije uzbuđivale ośećanja nego svjesnu namjeru da se konkretni doživljaj fabularno
uobliči. U zavisnosti od stepena razvitka date društvene skupine, na
određenome prostoru i tokom upriličenoga vremena, doći će do razvitka ustihovanih saopštenja i proznih književnih iskaza. Tako je geneza
usmene književnosti uobličavala posebne forme umjetničke datosti, a
prevlast jednoga ili drugoga njezina oblika zavisila je prvo od životno
egzistencijalnih prilika, a onda od konkretne etničke datosti, odnosno
društveno-istorijskih okolnosti.
Postignuti književni iskaz koji je potekao od obdarenoga pojedinca, što je socijalno i obrazovno sasvim poravnat sa svojom društvenom
sredinom, u stvari je preobražaj normativnoga jezičkog iskaza neke pojave u njezin književni oblik. Tako obdareni pojedinac prefermentira
informativno u književno, on obično govorenje književno oneobičava.
Ali taj književni iskaz jedne realne ili imaginativne sekvence ostajao
je da traje samo ako je prihvaćen od strane ljudske skupine s kojom je
njegov književni tvorac ama baš u svemu poravnat, osim sposobnošću
da normativni jezički iskaz pretvara u književni. To kreativno što je
od obdarene individue stvoreno i spontano obznanjeno, ostalo je, kao
usmena književna tvorevina, samo da je prihvati etno-socijalna sredina
kojoj obdareni pripada. Bolje reći, od stepena kreativnosti, odnosno dopadljivosti iskazanoga zavisilo je njegovo trajanje u pamćenju i upotrebi odgovarajuće sredine. Normalno je pretpostaviti da se tadašnji književni kreativac nije mogao uzdići iz svoje sredine toliko da bi mogao
ostvariti tvorevinu od iskustvenoga svijeta kome ne pripada društvena
sredina čiji je on pojedinac. Tako ostvareni književni iskaz, kad bi bio
od kolektiva prihvaćen, prirodno se prenosio od usta do usta. A kad bi
onda ta književna tvorevina svojom umjetničkom privlačnošću zaslužila da traje, krenula bi s koljena na koljeno, kako bi rekao Vuk Karadžić
– taj bez premca umnik u razumijevanju prirode usmene književnosti.
Tako prihvaćeni usmeno-književni tekst jednako je imao uspješnu vremensku vertikalu i etno-prostornu horizontalu. U svakome svom novom iskazivanju, a u zavisnosti od nivoa obdarenosti pojedinca koji ga
prihvata, kao pjevač odnosno kazivač, taj prvobitni tekst pojavljivao
se u novoj varijanti na adekvatnome etno-jezičkom prostoru. Kako se
nagomilavalo društveno iskustvo, posebno na prostorima đe je istorija
gazila krupnim koracima, otvarali su se vidici za tematsko usložnjavanje književne usmenosti i za kreativni uspon priličnika te složenosti.
24
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Kako je početna verzija usmenoga književnog teksta mogla, kroz
prostor i vrijeme, doživljavati uspone i padove pokazaće se na odgovarajućemu mjestu u ovoj knjizi.
25
TOK
CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI
PRETHRIŠĆANSKI PERIOD
Sloveni su u svojoj prapostojbini imali usmenu književnost kao pratioca svoje paganske
duhovnosti. U to vrijeme, otprilike do V vijeka n. e, neraseljeni
Sloveni bili su na nivou onoga
društvenog stanja na kojemu su
se nalazili skitski narodi o kojima
se, barem ponešto, može saznati iz
bajkovito pisane Herodotove Istorije. A i gnoseološki podtekst Homerovih spjevova, koji nam dočarava kritsko-mikenski politeizam,
pretpostavlja analoške zaključke o
duhovnome stanju neraseljenoga
slovenskog etnosa. Kao što je gromovnik Zevs vladao panteonskom
hijerarhijom kritsko-mikenskih
politeista, tako je iznad rodovsko-plemenskoga poretka Slovena lebđela politeistička hijerarhija s gromovnikom Perunom na čelu. Nauka
ne raspolaže relevantnim podacima o sličnosti, odnosno razlici, između
kritsko-mikenskoga i slovenskoga politeizma. Prethomersko doba na
kritsko-mikenskim prostorima daje se indirektno sagledati iz helenske
civilizacije koja se razvila iz olimpskoga panteona, dok se o neraseljenim Slovenima može samo ponešto nazreti preko Herodotova maštovitog izlaganja o Skitima. Ipak, neosporna je činjenica logična vjerovatnoća da su na seobu opredijeljeni Sloveni imali svoj usmenoknjiževni
miraz s kojim su krenuli na put u pravcu Balkana.
Nešto podataka o na Balkan doseljenim Slovenima nude opaske
vizantijskih i rimskih opservatora svoga vremena. Razumije se, te opaske koje su zapisala lica hrišćanske istorije, iza kojih stoji precvjetala
29
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
antička civilizacija, treba kritički prosuđivati. Ne samo zato što su ti
hrišćanski opservatori gledali iz ptičije perspektive na slovenski nomadsko-stočarski populus bez istorijske prošlosti, nego i stoga što se u
iskazima rimskih i vizantijskih hroničara i političara izražavaju interesi
države i politike čiji su oni istaknuti građani. U njihovim opaskama o
Slovenima, nomadima koji demografski najedravaju Balkan, lako se
mogla smjestiti namjera da se doseljenici prikažu na isplanirani način
– prije to nego obaveza da se oni
realno osmotre. Ali, u nedostatku
dokaza o društvenome kontekstu
na Balkan prispjelih Slovena, koji
su s paganizmom u duši prešli Dunav i Savu, ne treba zaobići opasku
kakva je sljedeća.
Vizantijski hroničar Teofilakt
Simokata, iz VII vijeka, zapisuje
kako su vizantijski vojnici zarobili
slovenske uhode koji nijesu nosili
oružje, nego muzičke instrumente
uz koje pjevaju. Ako se da povjerovati u dati iskaz vizantijskoga istoričara, može se vjerovati da su Sloveni radije uz svirku pjevali nego
naoružani ratovali. Odista, lako je
povjerovati da ljudi radije pjevaju
nego ratuju, ali ostaje otvoreno pitanje jesu li bili tako idealni uslovi za slovensko naseljavanje Balkana da nomadski doseljenici nijesu
imali potrebe da s oružjem uhode prostore države koje svojim naseljavanjem od nje otimaju! Pa zašto je onda doseljenici uhode ako ona
samo pobuđuje svirku i pjesmu stočarskih nomada koji je naseljavaju?
Ipak, za nauku je značajan Simokatin podatak da su Sloveni, u doba
svoje demografske stabilizacije na Balkanu, imali muzičke instrumente uz koje pjevaju. Jedno može biti odgovarajuća Simokatina namjera
da to istakne, a drugo je činjenica da on, uz bilo kakvu namjeru, ne bi
mogao izmisliti ono što slovenske uhode nijesu imale sa sobom kad
su ih vizantijski vojnici zarobili. Mogao im je Simokata zakinuti oružje, ali nije imao potrebe da im dodaje muzičke instrumente i pjesmu.
Možda je ipak suvišno naglašavati značenje Simokatinoga iskaza, jer
30
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
je nepobitna činjenica da je slovenski paganizam morala pratiti usmena
književnost koja mu odgovara. A onda se logično može zaključiti da je
slovenska svirka uz date diple, frulu ili neke gusle sa strunama iz konjskoga repa, podrazumijevala i pjesmu i ples koji ta muzika prati kao
njihov neizostavni saputnik. Na osnovu Simokatinoga podatka, kao i
uz pomoć logično formiranih pretpostavki, može se pouzdano tvrditi da
su balkanski Sloveni, i prije doseljenja na Balkan, a to je period njihova
rodovsko-plemenskoga ustrojstva, imali oformljeno usmenoknjiževno
stvaralaštvo. Da je ta njihova književna umjetnost bila i prikladno razuđena, svjedoče lirske usmene pjesme koje su u svoj balkansko-istorijski okvir smjestile suštinski neokrnjeni duh predseobnoga slovenskog
paganizma. Elitni primjer te poezije jeste pjesma o božanstvu svjetlosti
– Bijelome Vidu, koju je zapisao Vuk Karadžić. Kako to kritička istorija
naglašava, balkanski Sloveni već krajem IX vijeka bili su oficijelno hristijanizovani a, eto, nakon jednoga milenijuma njihove usmene pjesme
nude duh svoga predselidbenoga paganizma.
Kako je izgledala slovenska paganska pjesma, oda Suncu i tropar božanstvu svjetlosti – Vidu, može se uveliko viđeti u njezinu istorijski uokvirenome obliku koji je od nepismenoga kazivača zapisan u
prvoj polovini XIX vijeka. Samo duboko ośećanje paganskoga života,
s kojim su se Sloveni doselili na Balkan, moglo je pobijediti milenijum
da se udruženo sa slojevima istorije i hrišćanstva ispostavi u svjetlosti,
odnosno Bijelome Vidu. Ta je pjesma književno slivena simbioza paganskoga doživljavanja svjetlosti, istorijskih događanja i hrišćanskoga
miljea porodičnoga doma.
Ilarion Ruvarac je uočio da su u znatnome broju pjesama Vukove
zbirke, i u lirskim i u epskim, jednako uočljivi slojevi istorije i mitologije. Mitski element, ističe Ruvarac, imao je u pjesmama s istorijskom
tematikom dejstvo „kvasa za brašno.“ To uočavanje Ilariona Ruvarca,
začetnika kritičke istoriografije na jugoslovenskim prostorima, pretpostavilo je mogućnost za dokaze da se proces prevladavanja mitološkoga
poimanja stvarnosti ostvario ne eliminacijom mistike, nego njezinom
transformacijom u istorijsku svijest koju su balkanski Sloveni formirali
primanjem hrišćanstva. Uglavnom, karakteristično je stalno međusobno preplitanje istorije i legende u usmenoj književnosti koja je ostvarena na štokavskome jezičkom prostoru jugoslovenskih zemalja. Kako
je rekao Vladan Nedić, glavno obilježje usmene lirike jugoslovenskih
naroda je pagansko ośećanje života. I Miodrag Pavlović je istakao da
31
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
kod najvećega broja epskih pjesama s istorijskom tematikom nijesu u
pitanju istorijske činjenice u doslovnome značenju, a koje formalno tematski izgledaju da jesu, nego korekcija tih činjenica koja je primjerena
paganskome ośećaju života što fluidno traje u oficijelno pohrišćanjenoj
kolektivnoj svijesti jugoslovenskih etnosa kojima te pjesme pripadaju.
Prihvatajući se istorijskih motiva, tvorci junačkih pjesama rijetko
su polazili od samoga istorijskog događanja, a češće od njegove interpretacije u feudalno-klerikalskim krugovima u kojima je istorijski
događaj prethodno ideološki osmišljen. Tako se događalo sjedinjavanje
hrišćanski ideologizovane istorije i paganskih motiva u amalgamisanu književnu cjelinu. Načelno, u usmenoj epici jugoslovenskih naroda
nijesu paganska božanstva zamijenjena stvarnim istorijskim ličnostima, no njihovom hrišćanskom idealizacijom – svetiteljima i hrišćanski
usmjerenijim feudalcima. Ipak, književni amalgam od mitologije, odnosno praslovenskoga paganizma, hrišćanstva i istorije, koji je ostvaren
u usmenoj književnosti jugoslovenskih naroda, najuočljiviji je u lirskim
pjesmama. Najistaknutije „osobito mitologijske“ pjesme, kako ih je
Vuk nazvao, on ih je isti zapisao na Crnogorskome primorju.
Bijeli Vide oličava Sunce čije se vraćanje s južnoga povratnika sa
zebnjom iščekivalo u slovenskoj praistoriji, na prostorima mrazovitih
zima i dugih noći. Pjesma o Bijelome Vidu prenosi kolektivno veselje
izazvano uvjerenjem da će se povratkom Sunca i dolaskom proljeća
nastaviti život čovjeka i prirode od koje on živi. Tekst pjesme koji je
usmenim putem dopro do sredine XIX vijeka udružen je s hrišćanstvom
i istorijom, ali stavke cjelovite paganske pjesme ostale su suštinski nedirnute iako su presvučene u istorijsko-hrišćansko ruho. Pod egidom
istorijsko-hrišćanskih vjekova pjesma je izgubila paganski strah da će
besunčana tmina pobijediti svjetlost. Upravo, praslovensko politeističko veselje, izazvano povratkom Sunca, preimenovano je u sreću žene
zbog povratka njezina muža s dugoga ratovanja koje je vodio s crnijem
Ugrima i kletijem Turcima. Preoblikovala je pjesma svoju pagansku ljepotu proljeća u istorijski kontekst zbivanja. Ostala je slika jednoga vjerovanja mitskoga karaktera, iako se to vjerovanje u svome bukvalitetu
zaboravilo. Razgrni pepeo – pa ćeš naći žar, narodski bi se reklo!
U istorijsko-hrišćanskome tekstu o Bijelome Vidu paganska apoteoza svjetlosti struji nevidljivo kao limfa u krvi. Bijeli Vide, jezički
preoblikovano ime boga Svetovida, ne ratuje s nebeskom tamom s kojom je kod neraseljenih Slovena ratovao, nego s crnim Ugrima i kletim
32
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Turcima, upravo s istorijskim narodima s kojima su balkanski Sloveni
vodili bitke i bojeve. Božanstvo svjetlosti, Bijeli Vide, preraslo je u realnoga čovjeka-ratnika koji se bori protiv neprijatelja od kojih se može
doživjeti tama ropstva i vihor plijena. Tako je tokom istorijskih vjekova
pagansko božanstvo prerastalo u životni realitet koji se oficijelno davno
razvjenčao s paganima. Istorijski Vide, u datoj pjesmi, ima realni dom
i suprugu koja ga je s ljubavnom čežnjom penelopski čekala da srećno
dođe s vojske. U pjesmi o Vidu, sad realnome ratniku i mužu, data je
slika patrijarhalnoga reda u kućevnome običaju. Śedi domaćin-gospodar za sofrom i zapovijeda, kao tipični patrijarhalni domaćin, svojoj
supruzi da izađe pred kućna vrata i vidi „šta je tropot, šta je gromot
/ oko dvora Vidojeva“. Jednostavno i suptilno data je u pjesmi slika
patrijarhalnoga domaćinskog reda, ali i silueta erotizovane bračne ljubavi Vidove žene. Kroz tropot i gromot, a to je kopitanje konja i lepršanje golubova, oličena je uzavrela radost Vidove supružnice što joj
je vojno poslije sedam godina s vojske prispio. Radovanje, izgledom
vrlo ugodnih životinja – konja i golubova, jeste posredna slika dugo
očekivane bračne sreće. Čežnjive sreće jugoslovenske Penelope koja je
dugo odsutnoga muža čekala da joj padne u ljubavni zagrljaj. Slika čovjekova veselja što se Sunce izborilo s tamama i mrakovima ustupila je
mjesto najdosljednijemu realizmu svakodnevnih ljudskih odnosa. Istorija i običaji tipičnoga patrijarhalnog doma prekrili su svojom paletom
oblik pjesme praslovenske. Mrklu tminu i besunčano vrijeme zamijenili
su Ugri i Turci, opasni suparnici balkanskih Slovena tokom vjekova.
Možda se pjesma o Bijelome Vidu pjevala po kalendarskoj navici uz
božićne praznike, ali davno su bili usahnuli paganski prijemnici koje
je paganska pjesma cjelovito opsluživala u doba svoga prethrišćanskog
trajanja. Baš povodom grupe pjesama s pripjevom koledo, koje su pjevane uz božićne svečanosti, Vuk Karadžić napominje da se koledarski
običaj „među ljudima našeg zakona (pravoslavnoga – N. K.) gotovo
sasvim izgubio, ali u kršćana (katolika – N. K.) još traje“. Činjenica da
Vuk ne kazuje đe je i od koga zapisao pjesmu o Bijelome Vidu znači da
tu pjesmu svi štokavci mogu ubrajati u svoju usmenu književnost.
Vukova napomena da se pjesma o Bijelome Vidu pjevala uoči
Božića inicira sljedeći sadržaj. Hrišćanstvo, đe je gođ moglo, nije se
borilo protiv paganskih običaja i književnih tekstova koji te običaje prate ako ih je moglo sebi potčiniti. Jednostavno, koledarski običaj koji je
značio slavljenje dana u godini kad je Sunce počinjalo da jača, a to je
33
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
prestanak kratkodnevice, hrišćani su prilagodili svojim interesima tako
što su kult svjetlosti proglasili badnjačkom vatrom, a koledarsko pjevanje posvetili rođenju Hristovome. Rađanje Mladoga Sunca zamijenjeno
je rađanjem Mladoga Boga! Tako je potomak bezbrojnih generacija pagana pjevao i dalje pjesme koje formalno ne slave povratak Sunca, a sadržajno proslavljaju berićet koji je uslovljen baš sunčevom svjetlošću.
Kako kaže Vuk, koledari, kojih se on „opominje iz mladosti“, pjevali
su pjesme u kojima se Mladome Bogu mole da im krave budu mliječne,
kako bi namuzli dosta mlijeka kojim se može okupati Mladi Bog, što će
reći Isus Hristos. Tako je hrišćanstvo vješto iskoristilo paganski običaj
dajući mu svoju namjenu.
Njegoš, koji je imao fluidni uvid u sve iskaze života crnogorskoga
naroda kojim je gospodarski upravljao, oformio je pjesničku sliku miješanja ostataka paganstva s vladajućim hrišćanstvom u Crnoj Gori. Kako
početkom XVIII vijeka, što obuhvata radnja Gorskoga vijenca, tako i u
Njegoševoj savremenosti. Sve vradžbine koje se pominju u Gorskome
vijencu služe osobama koje su oficijelno hrišćani. Pričest ustanika, koji
su svoje ruke okupali ljudskom krvlju svojih prevjerenih bratstvenika
i plemenika, obavlja, i to bez ispovijedanja pričesnika, iguman Stefan,
što nije kanonski ortodoksno. Tu službu vrši iguman koji je, kako to on
s ponosom ističe, obišao sva glavna hrišćanska svetilišta, među njima
i Vitlejem „đe se sunce hrišćanstvu rodilo!“ Vuk Mićunović, svojim
umom i autoritetom neposrednik vladike Danila – pjesnikova ideološko-političkoga alter ega u djelu, pita svoga gospodara, koji „zna duboke
knjige“, ima li vještica. Ne samo što je vezir skadarski uspio preko jedne žene, koja se pod njegovom prisilom obeštala vješticom, da zakrvi
tri crnogorska plemena, nego, eto, i umni odličnik Vuk Mićunović nije
baš siguran da nema vještica. I zaista, ona tri zakrvljena crnogorska
plemena bez sumnje su vjerovala u Mjedeno guvno đe se žene-vještice
u svaku živinu preobličavaju, vjerovali su da vještice plove u kori od
jajeta i da su toj lađi vesla srebrna! Samo vladika Danilo, hrišćanskopolitički visokodostojnik, ne nasijeda paganskim vjerovanjima, nego
zaključuje da vezir skadarski, koristeći obilate recidive paganizma u
podlovćenskoj sredini, izaziva razdor među crnogorskim plemenima.
Zaista, gnoseološko značenje Gorskoga vijenca nezaobilazno je u pristupu istorijskome i duhovnome kompleksu Crne Gore.
Prepričavajući legendu o postanku grada Kotora, Vuk Karadžić
je plastično pokazao kako se slovenski paganizam integrisao u istoriju.
34
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Legenda priča, kad je Silni car Dušan, što će reći car Dušan Nemanjić
(1346–1355), htio da podigne grad u kamenitoj gori đe se viđela velika
jama kao pećina, vila mu je rekla da tu nema „ni brodu pristaništa, ni
konju poigrišta“, nego neka grad gradi dolje kod morskoga zaliva. Car
posluša vilu, podigne grad Kotor, pa u čast novoga grada pozove na čast
mnogu gospodu i istu vilu. Ali, kad se car Dušan počeo pred gostima
hvaliti svojim lijepim gradom, vila ga je prekorila da on bez njezina
savjeta ne bi tako lijepi grad podigao. To je caru bilo krivo, pa je udario
šakom vilu po obrazu. Vila se na to rasrdi, pa sve careve goste izludi,
a sve kotorske izvore zatruje. Kad je vidio šta je učinio, ojađeli car je
molio bijelu vilu da mu oprosti i jedva je izmolio da mu gospodi pamet
povrati. Od otrova je vila caru očistila samo jedan izvor, onaj iza južnih vrata Kotora. I nastavlja Vuk prepričavanje legende dodajući da su,
osobito ljeti kad je velika suša, svi kotorski izvori pomalo slani, osim
onoga kod južnih vrata na koji se vila smilovala.
I tom prilikom, kao i vazda, Vuk svojim kratkim tekstom mnogo kaže. Već od grčke kolonizacije istočne obale Jadrana zametnuo se
grad na mjestu današnjega Kotora. Glasio se u vrijeme rimske vladavine Balkanom, a nakon sloma Zapadnoga Rimskog Carstva došao je pod
vlast Vizantije. Latinsko ime Catarum ustalilo mu se bilo u srednjemu
vijeku. Pa eto, prethrišćanskome i predslovenskome gradu legenda za
ktitora određuje cara Dušana Nemanjića, iz sredine XIV vijeka, dajući
vili mjesto savjetnika za lociranje Kotora. To je jedan od jarkih dokaza
duboke ukorijenjenosti slovenske mitologije u istorijsko tkivo balkanskih Slovena.
Iskrsava logično pitanje: Na osnovu kojih se dokaza može pratiti
povlačenje paganstva, bilo u vidu totala bilo preoblikovanja, i učvršćivanje hrišćanstva kod balkanskih Slovena, konkretno predaka današnjih Crnogoraca? I kako se taj proces odslikavao u usmenoj književnosti njihovoj? Onoj književnosti koju na jugoslovenskim prostorima
reprezentuje pjesma o Bijelome Vidu. Ali, prije približavanja odgovoru
na ta pitanja, valja skrenuti pažnju na sljedeće činjenice.
Da bi se shvatila specifična ukorijenjenost paganizma u svakodnevnome životu podlovćenskih plemensko-bratstveničkih prostora, kojima je najadekvatnija nominacija Stara Crna Gora, treba imati u vidu
istinu da se taj prostor kulturološki razlikovao od suśednih prostora današnje Crne Gore, iako je kroz istoriju imao s njima različite vidove
odnosa. Ukratko rečeno, Stara Crna Gora prepoznatljiva je osebujnošću
35
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
svojom tokom dugoga trajanja. Stara Crna Gora ostala je rezistentna na
aortne duhovne tokove i njihove mijene koje su bile evidentne na izvjesnim prostorima današnje Crne Gore. Kad su Sloveni naselili prostore
Stare Crne Gore, nijesu se suočili s vidljivim ostacima antičke istorije
i hrišćanske civilizacije. Prostor Stare Crne Gore bio je ostao mimo
doticaja tih trendova. Dok su na drugim prostorima današnje Crne Gore
tokom postantičkoga doba, konkretno nakon IV vijeka, zapaženo podizani hrišćanski hramovi, najčešće na temeljima politeističkih svetilišta, na prostorima Stare Crne Gore nije evidentiran nijedan takav
hram. Takvo stanje se produžilo i tokom srednjega vijeka. Onđe đe je
antički svijet bio utemeljio novoprimljeno hrišćanstvo i podizao svoje
hramove, nastaviće se u srednjemu vijeku podizanje hramova analogno stilskim obrascima tekućega vremena i u vezi s crkvenim śedištima
čija je hijerarhija na datome prostoru bila prisutna. Tako se to dešavalo
na tim prostorima, a Stara Crna Gora ostajala je u autentičnosti svoje
arhaičnosti kojoj je primjeren plemensko-bratstvenički društveni izraz
i njegovo stočarsko-zemljoradničko zanimanje. Autentičnost materijalne kulture toga prostora, koja ima svoje temelje u bronzanome dobu,
u dijalektičkoj je vezi s društveno-ekonomskom konstelacijom življa
koji je taj prostor naseljavao. Inače, neki prostori današnje Crne Gore,
na priliku Duklje i primorskoga pojasa, proživjeli su antičku kulturu i
hrišćanstvo koje će je zamijeniti, a neki će se prostori tokom srednjega
vijeka oglašavati podizanjem hrišćanskih hramova, kakvi su Đurđevi
stupovi, Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, Morački manastir, Crkva Sv.
Petra i Pavla u Bijelome Polju i dr. Hramove koji su u doba Osmanskoga Carstva podizani na današnjim prostorima Crne Gore reprezentuju
Husein-pašina džamija u Pljevljima i Pivski manastir. Uglavnom, kad
se govori o razvitku usmene književnosti crnogorske, treba uočavati
razliku između istorijske prošlosti podlovćenske Crne Gore i onih crnogorskih prostora koji su imali istorijsku prošlost ekspliciranu u hramovima, gradovima i spomenicima drugih vidova. Podlovćenske prostore
Crne Gore hramovno je prvi obilježio Ivan-beg Crnojević podizanjem
Cetinjskoga manastira, posljednjih decenija XV vijeka.
Kad se hrišćanstvo u Crnoj Gori, koja se tada nazivala Duklja,
učvrstilo kao državna religija, otpočelo je podizanje hrišćanskih svetilišta i njegovanje pisane kulture koju su konzumirali samo vladarski sloj i
klerikalski krugovi. A interesi jednih i drugih išli su podruku, kako bi se
narodski reklo. Kao po pravilu, hrišćanski hramovi podizani su na mje36
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
stima razrušenih paganskih svetilišta i kultnih mjesta đe su se održavale
paganske svečanosti. Razumije se, ostaje otvoreno pitanje koliko je u
vrijeme učvršćivanja hrišćanstva države Crne Gore bilo ostalo tragova
rimskih paganskih svetilišta koja nijesu bila preplavljena hrišćanskim
slojem rimske hristijanizovane kulture, odnosno vizantijske. I da li su
u srazmjeri slovenska prilagođavanja već podignutome i njihovo stremljenje ka ličnome izrazu? Možda se da pretpostaviti da su, eventualno
sačuvana, paganska svetilišta, odnosno njihovi ostaci, koja nijesu bila
hrišćanski prekomponovana, prihvatana od novodoseljenih Slovena, jer
su mjesta s tim eventualnim svetilištima bila birana od strane hrišćanskih naseljenika rezonom kojim bi ih izabrali i doseljeni pagani da su
to bili pusti prostori. Jedna napomena Vuka Karadžića koju je dao uz
pjesme koje su se u Budvi pjevale o Spasovu dne, i koje je on zapisao,
približavaju nas tim dalekim vremenima.
Vuk napominje 1823. godine da se spasovski običaj koji je, veli,
„prije neko dvadeset godina“ još bio živ, izvodio svake godine na Spasovdan. U spasovsko „rano jutro izađe mnoštvo ženskinja i muškinja na
brdo koje se zove Spas“. Momci i đevojke nosili su na glavama vijence
od „različnoga cvijeća“. Onda kaže Vuk da se na vrhu brda Spasa nalaze zidine od nekakve crkve koja se zvala Sveti Spas. Ali, za ovu priliku,
najznačajnije je ovo što Vuk naglašava: „Pred ovijem zidinama bilo je
upravo za ovaj dan načinjeno veliko gumno koje se i danas, premda je
razvaljeno, zove Vilino guvno.“ I dalje Vuk nastavlja: „Kako bi Budljani na brdo izašli, onda bi se mladež na gumnu uhvatila u kolo, pa bi
muškarci, koji su svi jedan do drugoga pohvatani, zapjevali – Dobro
jutro, bjele vile, i nama ga dajte!“
Taj sadržajni Vukov tekst upućuje i na pagansku, i na ranohrišćansku prošlost crnogorskih Slovena s Jadranskoga primorja i ne samo
njih, nego i romanskoga življa koji se vremenom slovenizirao na crnogorskim prostorima.
Vuk ne kaže da li su spasovski uranici na brdo Spas bili pravoslavci ili katolici, odnosno da li su na datoj svečanosti bivali jedni i drugi.
Vjerovatno je to bio njihov skupni izlazak, jer se nijesu obraćali konkretnome hrišćanskom svetitelju, nego paganskim bićima – vilama. Od tri
pjesme koje je Vuk u Budvi zapisao i naveo ih kao vokalnotekstovne pratioce spasovdanskoga običaja, dvije su naskroz paganske, a jedna je ustihovani oblik ljubavne čežnje. Samo se u toj trećoj pjesmi umoljava Višnji
da razabere umišljaj đevojke, a u prvim dvijema je čisti paganizam.
37
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Kaže se u prvoj pjesmi da je pred đevojku koja je poranila na brdo
Spas nešto rosu zatresalo te ona poželje da vidi „svako zvjere s očicama
/ razma zmaja planinskoga“. Ali, neželjeni zmaj iskrsne „i poletnu s
đevojčicom / u te spilje kamenite“. I onda taj „plahi zmaje pod krilima“
zadržava đevojku u pećini sve do idućega Spasova dne. Zarobljenica
je procviljela što njezine drugarice „ružu beru, vjence viju“, a ona jadna u zmajevoj pećini tamnuje. Zmaj se onda sažalio i puštio đevojku
da bere cvijeće i pośeti svoju majku, ali pod uslovom da mu se ona u
pećinu povrati. Đevojka mu zadade riječ da će se vratiti, ali obećanje
nije ispunila. Sagorijevajući od želje da mu se povrati ljepotica, „puče
zmaje na kamenu / čekajući đevojčicu“. Dakle, sadržina te pjesme je
bez primjese paganska. Mitološko biće – zmaj potpuno je antropomorfizovano. Osim krila na kojima leti, zmaju su sve druge osobine ljudske.
Sažalijeva se na molbu đevojke, pušta je iz pećine na zadatu riječ, a
onda umire, jednako od plemenite i strastvene tuge što mu se ušićarena đevojka nije vratila. Taj koloplet od mitskih i ljudskih elemenata u
budvanskoj spasovskoj pjesmi preživio je silne vjekove i ostao cjelovit
na crnogorskim prostorima do početka XIX vijeka. Pjesma kipti ljubavnom čežnjom očovječenoga zmaja planinskoga, a otmjeno je izbjegnut
pomen erotskoga spoja zmaja s đevojkom. Ali, taj se čin podrazumijeva preko zmajevoga povjerenja u đevojku koje ga je na kraju koštalo
života. Isto se tako iz pjesme može domisliti ljepota đevojke za kojom
je zmaj presvisnuo! Pjesma je samo formalno narativna, pjesničke slike
nagovještavaju njezinu sadržinu.
I druga spasovska pjesma iz Budve koju je Vuk zapisao, a koja je,
kao i prva, o Spasovu dne pjevana na brdu Spas, umjetnički je cjelovito
ostvarena. Evo je, neka ona sama sobom govori kako je politeistički
duh Slovena plovio na jedrima poezije na Crnogorskome primorju do
u XIX vijek:
Viša je gora od gore,
najviša Lovćen planina.
U njoj je trnje i grablje
u svako doba godišta.
Vilenski u njoj stanovi –
sveđ vile tance uzvode.
Junak mi konja jezdaše,
predragu sreću iskaše,
38
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
vile mi njega viđeše,
junaka staše dozivat:
„Ovamo svraćaj, junače,
tvoja se sreća rodila,
sunčanom ždrakom povila,
mjesecem sjajnim gojila,
zvjezdama sjajnim rosila!“
U ljubavnoj pjesmi Moma i vila jednako se gorska vila i đevojka
brinu o momku koji je polje začinio svojom zornom momačkom ljepotom. Đevojka se brine što će joj dragi, svečano obučen dok jaše prije
nejahana hata, u polju pokisnuti, a gorska vila đevojku tješi da se ne brine. Veli nagorkinja da mu je ona u polju svileni čador raspela pod kojim
je već momak zaspao prekriven samurli ćurdijom. Preko momačkoga
lica je, veli vila, zlaćena marama. Od čega se momak zamorio da zaspi
pod vilinskim čadorom? Otkud to da vila tako brine o njemu? Ali, sve
je jasno! U toj pjesmi nije vila poetološko sredstvo, kao što je na početku nekih pjesama kad se neka poruka povjerava, kao bajagi, dodjeljuje
vili. U pjesmi Moma i vila i đevojka i vila jednako su prikladne za ljubavni doživljaj, samo što je nagorkinja, bar za jedan strastveni zagrljaj,
momka preotela đevojci. Kako bi rekao Vladan Nedić, ta pjesma je
obimom mala a poezijom gorostasna!
U pjesmi Sunčeva sestra i paša tiranin istorija i paganizam tvore
jedno poetsko tkivo. Sunčeva sestra śedi na srebrnoj stolici ukraj bistroga studenca.
Žute joj se noge do koljena,
I zlaćene ruke do ramena,
Kosa joj je kita ibrišima.
Čuo paša za to čudo od ljepote, pa poslao svoje čauše da mu Sunčevu sestru dovedu. Hoće paša da je uzme „za vjernu ljubovcu“. I onda
ravno „šest stotinah svatah“ ide u svatovski pohod po Sunčevu sestru.
Paši silnome i obijesnome sve se može, eto i sestru jarkoga Sunca hoće
da u svoj harem uvede. Ali, ta pašina izabranica nije samo Sunčeva
sestrica, no i Mjesečeva prvobratučeda i posestrima zvijezde Danice!
Zaista, pašina izabranica toliko je onebešena zemaljska ljepotica kao da
je isplovila iz prethomerovske mitologije! Lik njezin je sav od astralnoga konca ispleten.
39
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Kad je viđela tursku svatovsku silu, zemaljska nebesnica iz svojih
bujnih njedara „izvadi tri jabuke zlatne / i bači ih nebu u visine“. Tada se
potakmiči „svatah šest stotinah / ko će prije ugrabit jabuke“. Pašina želja
za Sunčevom sestrom izražena je kroz violentnost njegovih svatova da
se domognu zlatnih jabuka, ali sve je to džaba, jer je u ovozemaljsko
događanje viša sila umiješala svoje prste. „Tri munje od neba pukoše“ i
svaka pogodi svoj cilj. Jedna „ubi dva đevera mlada“, druga smrvi „pašu
na dorinu“, treća sa zemljom sastavi „svatah šest stotinah“. Zemaljska
sila nestade, nebeska je sila pobijedi! Sa svatovskoga puta „ne uteče oka
za svjedoka / ni da kaže kako pogiboše“. Tako je u umjetničkome postignuću te pjesme maestralno ujedinjena mitologija i istorija. Ne samo što
je pjesma iz Crne Gore Sunčeva sestra i paša tiranin trajala kroz vjekove
hrišćanstva u Crnoj Gori, no je u toj pjesmi turski paša zamijenio nekoga paganskog moćnika koji je u prapostojbini Slovena htio da se oženi
Sunčevom sestrom. Htio, ali mu neko iz hijerarhije Perunova panteona
to nije dozvolio. Htio za svoju supružnicu sestru onoga Sunca koje će se
kasnije, u pohrišćanjenoj varijanti paganske pjesme, antropomorfizovati
u lik Bijeloga Vida koji ratuje s crnim Ugrima i kletim Turcima. Paganska pjesma koja je ugazila u tursko vrijeme šćela je da kaže da iznad
turskoga paše, koji je bezbeli značio silu koja na Crnu Goru često vojšti,
ima viša sila koja mu ne dozvoljava da realizuje svaku svoju zamisao.
Duh praslovenskoga paganizma ostao je u suštini pjesme, a crnogorska
istorija tu suštinu zaogrnula svojim plaštom.
Pod nazivom Pjesme osobito mitologičke Vuk Karadžić je u prvoj
knjizi Lajpciškoga izdanja objavio dvadesetak tekstova sa štokavskoga
jezičkog prostora. Iz Crne Gore ih je zapažen broj, najviše iz Boke Kotorske. U svakoj toj pjesmi mitska bića imaju antropološke karakteristike.
Tako je dostrujala slovenska mitologija svojom poetskom maticom sve do
Vukova vremena, a onda će joj njezino štampano obličje pomrsiti dotadašnje usmene staze i bogaze. Kad se osmotre širine štokavskoga prostora
koji je pronikao usmenom poezijom, a koji je Vuk kontrolisao, može se
reći da je teritorija današnje Crne Gore naglašeno zastupljena u paganskim pjesmama koje su u sebe integrisale hrišćanstvo i istoriju. I nije slučajno što zraci tih pjesama probljeskaju kroz Njegoševo pjesničko djelo.
Crnogorski momci su u Gorskome vijencu „žertve blagorodne“
koji s bojnih poprišta prelaze u „veselo carstvo poezije“ kao „rosne
svijetle kapljice / uz vesele zrake na nebesa“. Iz Njegoševih stihova o
borbenim momcima struji priglas spasovske pjesme o lovćenskim sta40
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
ništima u kojima „vile tance izvode / u svako doba godišta“ prizivajući
junaka-konjanika obećanjem sreće koja se „sunčanom ždrakom povila,
/ zvjezdama sjajnim rosila“. Dakako, i da nije zapisana pjesma o Lovćenu kao vilinskome staništu obraslom trnjem i grabljem, ali i vilinskim
bivakovanjem u svako doba godišta, dalo bi se na osnovu Njegoševih
stihova zaključiti da je takvih pjesama bilo u usmenome repertoaru crnogorske lirike. Nauka se nije domogla nijedne pjesme iz prethomerskoga usmenoknjiževnog repertoara kritsko-mikenskoga vremena, ali
na osnovu nekih prostora u Ilijadi i Odiseji može se dointuirati ta zanavijek izgubljena prethomerska književna umjetnost iz koje je izrastao Homer, kako će i Njegoš izrasti iz usmene poezije Crne Gore, s
tom razlikom što je Njegoš to svoje elementarno izrastanje racionalno
usmjeravao kao čovjek pisane kulture.
Kad se hrišćanstvo u dukljanskoj alijas crnogorskoj državi utemeljilo, to ipak nije pretpostavljalo osvjedočavanje te religije u svim vidovima društvene stvarnosti. Crnogorski period o kome najviše dokaza
nudi vladavina dinastije Vojislavljevića, shodno nestabilnosti državne
teritorije, više se iskazivao kao proces stabilizacije hrišćanstva nego
njegove aplikacije u hramove i pisano-likovna ostvarenja u tim hramovima. Međutim, u zaokruženoj nemanjićkoj državi, poslije pada Zete
alijas Crne Gore pod njezinu vlast, dinasti su se utrkivali u podizanju
hramova, što je značilo nadomještaj prethodnosti koja je više protekla u
stabilisanju hrišćanstva nego u hramovskoj enormnosti te stabilizacije.
S druge strane, taj nemanjićki elan u podizanju hramova nadomještao
je i predseobne vjekove slovenskoga paganizma koji se nije ostvario u
kulturi onako kako se odrazio helenski i rimski politeizam. Slovenska
prethrišćanska epoha nije u oblasti kulture ostavila iza sebe ništa osim
usmene književnosti koja će se kasnije integrisati u slovenski hrišćanski period.
Kad su se Sloveni učvršćivali u hrišćanstvu, nijesu se oni obračunavali bilo s kakvim svojim kulturnim postignućem paganskoga
smjera. A kako su novopečeni hrišćani satirali kulturna postignuća politeizma, onđe đe se bio eksplicirao u svim oblastima ljudskoga duha,
najizrazitije pokazuje car Teodosije I (347–395) koji je naredio da se
poruše Delfi i druga paganska svetilišta. Još nekolika vijeka poslije toga
rušenja selidbeni Sloveni kretali su se „u kožusima punim pčela“, nasljeđujući usmenu književnost iz postojbine koju su napuštili, svirku
koja im je pjesmu pratila i raboš koji su upotrebljavali kad su jedni s
41
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
drugima kakve račune namirivali. Slovenska drevna svetilišta, koja su
nesumnjivo imali u svojoj neraseljenoj postojbini, u kojima se služilo
Perunu i njegovim podređenicima, lako su stradala od gromova i vodenih izliva. A kosturi helenskoga paganizma, kao atinski Partenon na
primjer, ostali su da uspravno stoje i pored svih tektonskih potresa i
teodosijevskih rušenja! Kako su se antičko građevinarstvo i skulptura,
u svojim djelovima, otimali vjekovima rušenja, tako se slovenska književna usmenost, nadojena paganizmom, očuvala u svojim djelovima
tokom viševjekovne hrišćansko-istorijske poplave.
Intenzivno podizanje manastira, koji svojim freskoslikarstvom
na najuvjerljiviji način predočavaju nepismenome svijetu sadržaj Biblije, upravo je značilo podastiranje, još na mnogim pravcima živoga
politeizma, podloge hrišćanskoj svemoći iza koje stoji snaga države.
Tako su freske u manastirima bile stalno otvoreni hrišćanski bukvar za
nepismena lica koja dolaze na crkvene obrede Bogu, Hristu Spasitelju i,
posebno, svetitelju kojemu je posvećen hram u kojemu se mole. Hagiografsko-biografska literatura, koju je u nemanjićkoj državi prvi otpočeo
arhiepiskop Sava, sin osvajača Zete – Stevana Nemanje, opsluživala je
vladajuću i klerikalsku elitu, a njezina slikarska aplikacija na zidovima
manastira plijenila je masu vjerničku. Tako se tokom dvjestogodišnjega
bivakovanja Crne Gore u nemanjićkoj kraljevini i carevini učvršćivao
hrišćanski plašt narodnoga života koji ukriva paganske floskule što prate orača na njivi, čobanina na katuništu, pomeljara u vodenici, ratnika
u borbenome zagonu! Međutim, i boje blještavoga hrišćanskog plašta, i
paganski ostaci koje taj plašt zaogrće, složno su se iskazivali u književnoj usmenosti koja je cjelovito opsluživala narodnu masu, a djelimično uzmožne dvorjane i panagijom udostojene klerikalce. Freskopisana
manastirska Biblija bila je za nepismeni svijet jednako otvorena u turskome i u predturskome periodu jugoslovenskih pravoslavnih prostora.
Tako se kod neislamizovanoga svijeta na tim prostorima, tokom turske
vladavine, održavala hrišćanska kondicija kroz koju neprekidno struje
paganski tokovi života. Nepismeni čovjek, prvo u statusu sebra a onda
rajetina, gleda na zidu hrama u kome se moli blaženo lice Bogorodice,
Hrista Spasitelja, Raj i Pakao, ali svu tu uznesenu svetost na zidovima
manastira približavaju mu ovce, slama, jasle i magarac, kao milje u
kojemu je rođen Božji Sin. Odista, vještije prilagođavanje dojučerašnjega neprijatelja svojim interesima od onoga koje je radilo hrišćanstvo
pobjeđujući paganizam ne da se sresti ni u politici s makijavelističkim
42
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
predznakom! Politeistička vjera koja je tokom brojnih vjekova bila obuhvatila kolektivnu svijest datoga etnosa uspješnije se susprezala ustupcima nego presijom. U početku preovladavanja hrišćanske vjere ostaci
paganizma gube svoju ontološku suštinu iskazujući ovđe-onđe poneki
svoj refleks, ali svoju propast prethrišćanski paganizam, na današnjim
prostorima Crne Gore, kompenzovao je svoj zvanični nestanak produžetkom svoga duha u usmenoj književnosti koja je zvanično hrišćanska.
Svi paganski damari koji su bili opasni za hrišćansku vjeru satirani su
onako kako je to car Teodosije I učinio u Delfima, a svemu iz paganizma, što se nije frontalno suprotstavljalo, gledano je kroz prste s uvjerenjem da će vrijeme učiniti svoje. Tiha voda brijeg roni! Kao i svaka
politika, hrišćanstvo se đe treba služilo popuštanjem, a onđe đe ne treba
pritezalo je uzde svoje moći. Od bezbrojnih primjera s te trase treba
istaći Stevana Nemanju, koji je naredio da se bogumilskome svešteniku
izreže jezik iz grla njegova, i lomače koje su svojim ognjevima bile
procvjetale katoličku Evropu. A moral obračuna s protivnikom jednako
je balansirao u postupcima paganskih careva prema hrišćanima, kad je
Hristova vjera najedrala, i hrišćanskih careva prema paganima kad su
ih krstom i mačem dokrajčivali. U smjenama religija malo je bilo značajnih koncesija na putu smjene, a nezvanično su se činili ustupci da bi
pobjednička strana komotnije gazila svojom magistralom. Pobijeđena
strana izgubila je putni pravac kojim se od iskoni kretala, ali ostale
su joj naputnice koje prate široki drum pobjednika. Tim naputnicama
pristizali su u usmenu književnost pobjednika pojednici iz razbijene
vojske gubitnika. Tako je razrušeni slovenski politeizam uziđivan kao
građevinski materijal u hrišćanska zdanja usmene književnosti. I, kao
što je primijetio Ilarion Ruvarac, često se mitski element u hrišćanskoj
usmenoj pjesmi ponašao kao kvasac u tijestu. Kod hrišćanskih naroda,
kod kojih je pisana književnost zamijenila usmenu, ostaci paganizma
izgubili su se u matici pisane književnosti, kao što se gube tanki dotoci
u širini rijeke. Međutim, kod Crnogoraca i Srba, koji su potpali pod
islamsko-osmansku vlast, usmena književnost nije utihnula, nego je baš
najedrala preuzimanjem duhovnoga prvjenstva koje se ne postiže u prevlasti pisane književnosti, kakvo je stanje bilo prije dolaska Turaka. Od
Homera do Eshila, koji se poslužio mrvicama s usmenoknjiževne trpeze
Ilijade i Odiseje, proteklo je više vjekova, a Njegoš je bio savremenik
svoje usmenoknjiževne prethodnosti. Njegoš je izrastao iz usmene po43
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ezije koja ima hrišćansku krv a politeističku limfu. Uostalom, kako bi
poezija izrastala iz ljudske duše bez paganskih sokova koji je napajaju!
Nema dokaza koji se mogu empirijski kontrolisati o procesu
hristijanizacije paganske usmene književnosti na prostorima današnje
Crne Gore, odnosno ondašnje države Duklje. Svaki pristup toj problematici, mutatis mutandis, mora ostati u granicama logičnih pretpostavki. No, ne treba zapostaviti činjenicu da je prostor rimskoga Prevalisa,
koji su naselili preci današnjih Crnogoraca, ponajmanje odgovarao za
nastavljanje paganskoga ponašanja novodoseljenoga nomadsko-slovenskoga življa. Mogao je novodoseljeni Sloven lomiti ostatke antičkih
kipova i rušiti hrišćanske hramove, ali ostaci razrušenoga postepeno će
se doticati duha njihovih potomaka. S prelaskom na formiranje države i
primanje hrišćanstva, naslojavalo se iskustvo kod dukljanskih Slovena
u koje je ugrađivan materijal s prevaliskih prostora koje su oni naseljavali. Zato se može govoriti o tri duhovna dotoka u usmenu književnost
Crne Gore na početku njezina državno-hrišćanskog uobličenja. Jedan
je – paganizam s kojim su došli iz prapostojbine, drugi je – iskustvo pribrano na prostoru koji je pripadao antičkoj kulturi i treći je – namjerno
državno-hrišćansko djelovanje na kolektivnu svijest etnosa koju prati
usmena književnost. Tako onda izlazi logičan zaključak da se u kolektivni duh dukljanskih Slovena, predaka današnjih Crnogoraca, uselilo
ponešto i iz antičkoga duhovnog svijeta što nije bila tipična pojava za
sve balkanske prostore koje su naselili Sloveni. Amanetnik te složenosti
duhovnoga miraza Crne Gore je broj vrhunskih umjetničkih ostvarenja u usmenoj poeziji s njezinih prostora. Ti pjesnici, koje reprezentuje
Starac Milija, nijesu produkt neke posebne etničke obdarenosti, nego
posljedica motivske složenosti tematike koju su obrađivali crnogorski
usmeni književnici. Prema tome, nije nimalo slučajno što su umjetnički vrhovi usmene književnosti, koja se razvijala na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana, ostvareni na prostorima
Crne Gore. Raspolažući horizontima takvoga usmenog stvaralaštva
Njegoš je došao do Gorskoga vijenca i Noći skuplje vijeka. I proza Stefana Mitrova Ljubiše umjetnički je nabujala na polju crnogorske književne usmenosti. Najviši crnogorski usponi u pisanoj poeziji i prozi
u XIX vijeku pripremljeni su usmenoknjiževnom prethodnošću Crne
Gore onako kako je helenska književnost Periklova vijeka pripremljena
homerovskom književnom usmenošću.
44
HRIŠĆANSKO VRIJEME
Stvaralačka polazišta usmenoga i
pisanoga književnika sasvim su različita. Na međunarodnim prostorima pisane
literature koautorstva u stvaranju konkretnoga književnog djela – nebitni su
izuzeci, kao što su bili rijetki slučajevi
da jedna usmena književna tvorevina
prelazi u pisano trajanje bez svoje prethodnosti, koja može biti i vremenska, i
prostorna. Tipičan život jedne usmene
književne tvorevine, od njezina prapočetka do zapisivanja finalnoga joj proizvoda, nalikovao je na rijeku u koju
se slivaju pritoke od njezina izvora do
ušća. Svoju širinu koju predaje Crnome
moru Dunavu nije uobličio izvor ispod
Švarcvalda, nego pritoke s obje strane
dugoga dunavskog toka. Ima rijeka, ali
su rijetke, koje obim svojega izvora, bitnije netaknut, povjeravaju svome uvoru, kakva je rijeka Bojana. Ima
i usmenih književnih djela, ali su rijetka, koje je nepismeni kazivač
saopštio zapisivaču kao svoje lično ostvarenje. Takva je pjesma Početak bune protiv dahija koju je njezin tvorac, Filip Višnjić iz Bosne,
saopštio u pero Vuku Karadžiću. Izuzeci, među rijekama i usmenim
pjesmama, to su što im se kaže, a tipični tok rijeke i usmene književne
tvorevine podrazumijeva njihova izvorišta, pritoke i ušća. Kako je dunavski nastala i razvijala se Ženidba Maksima Crnojevića, to vrhunsko
književno ostvarenje, pokazao je Vuk ­Karadžić. Kaže Vuk da je pjesmu
o Maksimovoj ženidbi „još od đetinjstva kojekako znao i potom je od
mlogo ljudi slušao i prepisanu imao“, ali mu od tih varijanti „nijedna nije bila sasvijem po volji“. Onda se Vuk, neprevaziđeni sakupljač
45
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
usmenih književnih tekstova, domogao Starca Milije i od njega zapisao
pjesmu kojoj je odredio naslov i objavio je u II knjizi Lajpciškoga izdanja usmenih pjesama. Vukov opis Starca Milije i procesa zapisivanja
pjesama od njega, u Kragujevcu 1822. godine, sadrži sve stavke koje
su potrebne za sagledavanje prirode usmene poezije koju su, manje ili
više, imali svi istorijski narodi u datome obliku. Na osnovu Vukovih
saopštenja o pjesnicima-pjevačima, kakav je bio Starac Milija, može se
analoški dokazivati kako je izgledala usmena književnost, bilo predgilgameškoga i prethomerovskoga
vremena, bilo usmene prethodnosti
spjevova o Ronaldu, Cidu, Nibelunzima, Igoru i dr. Poštujući herderovsko-grimovsku školu o genijalnosti kolektivnoga duha datoga,
jezički prepoznatljivoga, etnosa,
Vuk Karadžić je uočio činjenicu
koju nijesu uzimali u obzir njegovi
prethodnici čije poštovanje kolektivne stvaralačke svijesti on generalno slijedi. Generalno slijedi, jer
mu nije bilo isplativo da im prkosi,
ali vješto, kao uzgred, on ukazuje
na stvaralački profil pojedinaca na
polju književne usmenosti. Takvom
svojom vještinom Vuk je posvetio punu pažnju pojedincima koji stvaralački uobličavaju usmeno književno djelo što niče iz kolektivne svijesti,
a koje ima slušaoce društveno primjerene pjesniku, odnosno kazivaču,
koji ih umjetnički zadovoljava tekstom što ga saopštava.
Sljedeći lapidarni tekst Vuka Karadžića o Starcu Miliji najsadržajniji je dokumenat o usmenome književnom procesu koji se odvijao
kod istorijskih naroda. A konkretnost toga Vukova teksta odnosi se na
usmeni književni proces koji je trajao na današnjim prostorima Crne
Gore, od vremena prevlasti hrišćanstva do završetka klasičnoga vijeka
usmeno-epske, guslarsko-deseteračke, crnogorske poezije.
U predgovoru IV knjige Srpskih narodnih pjesama, koja je objavljena 1833. godine, Vuk doslovno kaže: „Čuvši ja 1820. godine u Kragujevcu da Milija osobito zna pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića i
46
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
o Banoviću Strahinji (koje sam ja obje još od đetinjstva kojekako znao
i potom od mlogi ljudi slušao i prepisane imao, ali mi ni jedna nije
bila sasvijem po volji), zamolim se nekoliko puta Njegovoj Svjetlosti
gospodaru Milošu Obrenoviću, da bi mi ga u Kragujevac dobavio, ili
mene u Nahiju Požešku njemu poslao. No pri svemu obećanju Njegove
Svjetlosti nekako mi ova molba ostane onda neispunjena. Vrativši se
ja u proljeće 1821. godine iz Srbije u Beč, molio sam pismeno kako
Njegovu Svjetlost tako pokojnoga Vasa Popovića, bivšega onda
glavnoga kneza u Nahiji Požeškoj,
da bi mi se te dvije pjesme od Milije prepisale i poslale. No ni to mi
se ne mogne učinjeti. Kad u jesen
1822. godine na pozivanje Njegove Svjetlosti dođem u Kragujevac,
Njegova Svjetlost, opomenuvši
se moji usmeni i pismeni molbi,
u onaj isti čas kad na divanami
preda Nji izađem, i poljubivši Im
skut stanem se s njima pozdravljati, dozovu iz kancelarije svoga pisara, Lazara Teodorovića (ondašnjeg starješinu Srpske deputacije u
Carigradu), i smijući se kažu mu:
Lazo, piši knjazu Vasu da je došao
Vuk, nego i on odma nek ide amo i Starca Miliju živa neka dovede ili
mrtva neka donese. Neka uredi ko će mu kod kuće mjesto njega raditi
dok se on odovud vrati! – Poslije nekoliko dana dođe knez Vaso i dovede Starca Miliju. Ali kad se s Milijom sastanem, onda mi se tek radost
okrene na novu tegobu i muku. Ne samo što on, kao i ostali gotovo
svi pjevači (koji su samo pjevači), nije znao pjesme kazivati redom do
samo pjevati, nego bez rakije nije šćeo ni zapjevati. A kako malo srkne
rakije, on se, i onako, koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava
bila isječena tukući se negda s nekakijem Turcima iz Kolašina), slab
budući, tako zabuni da nije znao svagda redom ni pljevati. Videći ja to,
ništa drugo nijesam znao činiti, nego sam gledao da mi svaku pljesmu
pljeva po nekoliko puta, dok je nijesam toliko upamtio da sam mogao
poznati kad se šta preskoči, pa sam ga onda molio da mi je pljeva pola47
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ko (rastežući riječi), a ja sam za njim pisao što sam brže mogao. A kad
sam koju pljesmu tako napisao, onda mi je opet morao pljevati, a ja
sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro zapisano. Tako sam
oko ove četiri pljesme proveo više od petnajest dana. Milija je znao
još mlogo onaki pljesama kao što je ona Gavran harambaša i Limo u
III knjizi, ali mi se nije dalo da još koju prepišem. Njemu se već bilo
malo dosadilo besposlenu sjedeći i meni pljevajući, a uz to nađe se ljudi (kakovi se obično kod mlogi
dvorova nalaze), koji se najviše
o tome brinu kako će od svačega šalu i smej zametnuti, te mu
kažu: Kud si ti star i pametan čovjek pristao za budalom? Zar ne
vidiš da je Vuk lud i besposlen
čovjek, kojemu je samo do pljesama i besposlica kojekaki? Ako
ti njega uzaslušaš, tebi će čitava
jesen ovđe propasti, nego idi kući
te gledaj svoj posao! – I tako ga
podgovore te jedno jutro, primivši od Njegove Svjetlosti poklon
za dojakošnju dangubu, otide iz
Kragujevca krijući od mene. Kad
sam prošavši godina pitao za nj,
kazali su mi da je umro.“
Vuk je u napomeni rekao i ovo o Starcu Miliji: „On nije imao
običaja piti rakiju iz onoga suda u kome mu se donese, nego je saspe u
čuturu, koju je u jandžiku nosio, pa poslije pjevajući pripija svaki čas
pomalo. Kad se ko desi kod njega, on mu nazdravi kad oće da pije, a
pošto se napije ostavi čuturu opet u jandžik, ne pružajući je nikome.
Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija, on je imao običaj, stresavši se
i namrgodivši, odgovoriti: Zla, sinko, i grdna ne može grđa biti, ne dao
ti je Bog piti! – Kako Starac Milija tako i drugi đekoji pjevači molili
su me u ovakvijem događajima da im pročitam pljesmu, i koliko su se
radovali slušajući je onako kako je oni znaju, toliko su se čudili kako
sam ja sve tako mogao napisati.“
48
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Vuk Karadžić je napomenuo i to da je Starac Milija „za Karađorđina vremena od Kolašina pobjegao u Srbiju i namjestio se u Nahiji
Požeškoj“.
Kao što se to lako vidi, citirani tekst Vuka Karadžića o Starcu Miliji, crnogorskome pjesniku-pjevaču iz Rovaca, krajnje je instruktivan
za sagledanje prirode i toka književne usmenosti koja je opsluživala etničke prostore što danas pripadaju Crnoj Gori. Nauka se samo domišlja
kakvi su bili aedi i rapsodi prethomerskoga doba u kritsko-mikenskoj
stvarnosti. Na osnovu likova dvaju pjevača, Demodoka i Femija, iz Homerove Odiseje zaključuje se o prethomerovskoj književnoj usmenosti,
jer ni Aristotel nije znao o Homeru ništa više nego što se danas zna. Ista
nauka ima vrlo oskudne podatke o usmenim tvorcima i prenosiocima
književnosti na drugim prostorima, i u drugim civilizacijama, koje baštine epove kao zapisanu završnicu jedne konkretne književne usmenosti. Navedeni Vukov tekst o Starcu Miliji sve kazuje, do najsitnijih
pojedinosti, o književnoj usmenosti Crne Gore u klasičnome periodu
njezina trajanja. Koliko je herderovsko-grimovska škola zapostavila
pojedinačne stvaraoce usmene književnosti, škola koja silom inercije
i danas generalno vlada naukom o usmenoj književnosti, toliko je Vuk
Karadžić i stvaraocima i prenosiocima usmenoga književnog teksta
ukazao pažnju. Svojim radom Vuk je nauci približio ne samo usmene
književne tvorevine koje je sam zapisao, nego i prirodu usmene književnosti u opštemu značenju.
Da je Starac Milija bio pismen, ne bi se on onako čudio kada sluša
napisani tekst svoje pjesme. Milija je pisane riječi slušao samo kad sveštenik u nekoj kanonskoj prigodi pjevuši kakav liturgijski tekst. Knjige
su za Miliju bile carostavna zavještanja koja se u pjesmama mogu pominjati kao dokazi nečega što je davno bilo – sad se spominjalo. Milija
nije znao čitati knjige, ali je za njega narodna tradicija bila otvorena
čitanka. Ona tradicija koja uobličava istorijske događaje po mjeri duhovnoga interesa naroda koji tu tradiciju proizvodi. Vukova napomena
da je pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića „kojekako slušao“ još od
svojega đetinjstva pruža imanentno značenje koje može da ukazuje na
mogućnost da je tradicija o dinastiji Crnojevića, posebno o njezinu tragičnom kraju, imala svoju prirodnu baštinu samo na današnjim prostorima Crne Gore. Mošti Svetoga Vasilija u Ostroškome manastiru privlačile su vjernike, kako one koji se mole za svoj prosperitet i sreću, tako
i one koji se nadaju da će im Ostroški Čudotvorac preśeći kakav bak49
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
suzluk i nesreću. Ostroško svetilište privlačilo je i slijepe prosjake koji
pjevajući uz gusle bogodare i zabavljaju. Vukov đed – Joksim Karadžić
Bandula doselio se u Tršić iz drobnjačke Petnjice, dakle s prostora s
kojega se bezmalo naobdan mogao pośetiti Ostrog. Naseobine crnogorskih doseljenika, kakav je Tršić u koji su se doselili Karadžići, značile
su produžetak usmene književne tematike s kojom su doseljenici došli i
s kojom dolaze njihovi bratstvenici da ih obilaze. Vuk baš napominje da
su tokom zime, kad svi zemljoradnički poslovi u durmitorskome kraju
miruju, dolazili u Tršić rođaci njegovi iz Petnjice, duže se zadržavali
i uz gusle pjevali. Drobnjaci koji su dolazili na zimovnik u Tršić obnavljali su odseljenim rođacima śećanja na staru njihovu postojbinu.
Tokom dugih zimskih noći, imućna kuća Joksima Bandule i njegova
vodenica na rijeci Žeraviji, mora da su romorile pričom i pjesmom o
vuku i bauku, durmitorskim snjegovima i krilatim konjima, o ženidbama i megdanima iz staroga zemana. Jednako su za usmenu pjesmu i
priču bili prikladni domaćin i gosti. Bili su od mentaliteta patrijarhalnih
stočara koji su svoju književnu usmenost doturili i Ilijadi i Starome zavjetu. Joksimov unuk i miljenik Vuk, dijete s izoštrenim prijemnicima
kakve je morao imati budući Karadžić, hvatao je utiske koji će zrelom
Vuku značiti najpouzdaniji priručnik za sastavljanje Rječnika, koji je
objavio 1818. godine, i za osvrte na suštinske stavke u procesu književne usmenosti. Sljedeća napomena, koju je dao uz pjesmu Ženidba
kralja Vukašina, što je zapisana od Stojana Lomovića s durmitorskih
prostora, oslikava đetića Vuka koji uz toplo ognjište tršićke kuće sluša
legende s Durmitora o Durmitoru. Evo te Vukove napomene uz pjesmu
Stojana Hajduka:
„Pripovijeda se da je onamo neđe u nekakvom jezeru bio krilat
konj, pa izlazio noću te pasao Momčilove kobile, koje su pasle po livadi
oko jezera. No kako bi koju kobilu opasao, on bi je udario nogama u
trbuh, te se izjalovi (da ne bi oždrijebila krilata konja). Kad to dozna
Momčilo, a on uzme bubnjeve i talambase, i ostale kojekakve sprave
što lupaju, pa otide danju te se sakrije kod jezera, a kobile naćera oko
jezera. Kad noću iziđe konj iz jezera i opase jednu kobilu, pa pođe da
siđe s nje, onda on počne lupati u bubnjeve i u ostale sprave, te se konj
poplaši i ne ima kad izjaloviti kobilu, nego uteče u jezero, a kobila
ostane suždrebna i oždrijebi (Momčilu) krilatoga konja, kojega jedni u
ovoj pjesmi nazivaju vrancem, jedni doratom, jedni đogatom, a ovđe se
pljeva Jabučilo i, kratkosti radi, čilaš i čile.“
50
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Dakle, osnovu Vukova poimanja usmene književnosti, što će
ostati da traje kao temeljno polazište za razumijevanje književne usmenosti u opštemu značenju, čini književno uobličena tradicija koja se razvila na današnjim prostorima Crne Gore. Odista, teško je pretpostaviti
da je Vuk Karadžić još od svojega đetinjstva „kojekako slušao“ pjesme
o Maksimu Crnojeviću i legende o durmitorskim krilatim konjima od
domicilnih Bosanaca, koji nijesu imali nikakvih mogućnosti da dramu
dinastije Crnojevića importuju u svoju usmenu tradiciju. Tokom turske
vladavine crnogorski prostori više su bili raselište nego doselište. Crna
Gora je neuporedivo više doprinijela usmenoj književnosti drugih jugoslovenskih prostora, nego što su ti prostori doprinijeli njoj. Njegošev
slobodarski usklik u Gorskome vijencu – „što se ne šće u lance vezati /
to se zbježa u ove planine“ – više je ideološka eksklamacija državnika i
političara, nego što je aplikacija doslovnoga događanja. Koliko je Crna
Gora prostorno stiješnjena – toliko je istorijski usložnjena.
Da umijeće pjevanja uz gusle, posebno izvan prostora Stare Crne
Gore i Sedmoro Brda, nije pjesniku-pjevaču podizalo njegov građanski
ugled, rječito govori Vukova napomena o dvorjanima iz Kragujevca
koji posprdno uvjeravaju Starca Miliju da besposliči pjevajući Vuku
pjesme koje prosjaci i slijepci prenose sentom i svijetom. Tako dođe da
su guslari, koje reprezentuje Starac Milija, bili po svome društvenome
ugledu na priliku zabavljača koji su u antičkome Rimu imali status burgis personae, što je bila zajednička odrednica za zabavljače (glumce i
pjevače), gladijatore i prostitutke. Uostalom, to je Vuk najbolje okarakterisao: „U narodu niko ne drži za kakvu majstoriju ili slavu novu pjesmu spjevati. I ne samo što se niko tijem ne hvali, nego još svaki (baš
i onaj koji jest) odbija od sebe i kaže da je čuo od drugoga.“ Riječju,
u vrijeme najslavnijega zapisivača usmenih književnih tesktova, Vuka
Karadžića, pjesme su prenosili najčešće slijepci i prosjaci, a priče su se
pričale vazda kad je bilo uslova da se zanimljivi pričalac sluša. Autoritet
pjevača i pripovjedača bio je njihova vrlina samo dok se sluša pjesma
i priča koju saopštavaju. Da se jedan pjesnik-pjevač nije iskazivao kao
viđen domaćin, rukat zanatlija ili harambaša, vještina njegova guslanja
i saopštavanja pjesme bila bi više znak njegove prepoznatljivosti nego
društvenoga ugleda. Posebno u agonalnoj, plemensko-bratstveničkoj
Crnoj Gori, tretman najboljega guslara nije pretpostavljao ni plemensko
ni bratstveničko prvačenje njegovo. Uostalom, slavu današnjega Rolin51
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
gstounsa i holivudske filmske zvijezde pjevač i glumac iz Šekspirova
vremena nijesu mogli doživljavati ni u najmaštovitijemu snu!
Načelno, usmena književnost prihvatila je za svoju tematiku životne iskaze, bilo kojega smjera, koje prihvata i razumije slušalačka
masa, što će reći, intelektualno i emocionalno prośečni pojedinac. A da
je usmena književnost mogla da se bavi i najsuptilnijim problemima
života, onih što nemaju svoj normativno-svakodnevni iskaz, svjedoče
stvaraoci kakvi su Starac Milija, Tešan Podrugović, Stojan Lomović i
dr. Na primjer, Starac Milija uzima za svoje pjesme istorijsku tematiku koju uzimaju sreda i drugi pjesnici-pjevači. Uzima je formalno u
onome obliku kako ju je tradicija verifikovala, a suštinski Miliju samo
interesuju univerzalne istine o čovjeku koje nemaju svakodnevno vidljivu iskazanost. Može se, bez ograde, reći da je Starcu Miliji poslužila
istorija samo kao nominacija određenoga istorijskog lica čiji alter ego
on istražuje. Starca Miliju ne interesuje Marko Kraljević kao opšteprihvaćena epska legenda, koja se u oformljenome obimu prenosi s koljena na koljeno, a koja je metonimija zaštitnika raje od siledžija i napasnika tokom turske vladavine na jugoslovenskim prostorima. Čak se
Markova epska popularnost ośetila u usmenoj književnosti Albanaca,
Grka, Bugara i Rumuna. Refleks te široke popularnosti Marka Kraljevića bljesnuo je čak i u Ukrajini. Međutim, Starca Miliju interesuje drama
čovjeka koja se skriva ispod Markova legendarnoga oklopa! Uopšteni
epski pristup Marku Kraljeviću je apoteoza zatočeniku slobode normalnoga življenja čovjekova na svome imanju i u svojoj porodici, i
zatočeniku pravde i istine. To je odnos prema junaku-zaštitniku s kojim
se niko drugi ne može porediti. „Ni od Šarca boljeg konja nema, / ni od
Marka boljega junaka!“ A Milijinu Marku, čijega Šarca pjesnik-pjevač
i ne pominje u pjesmi Sestra Leke kapetana, nedostupno je ono što je
dostupno običnome čovjeku. A to je da, prema sebi, izabere svoju životnu saputnicu. Milijin Marko je zarobljenik svoje slave – to je nesrećni
čovjek koji ne preza ni od najgroznijega zločina kad mu se istina o
njemu saspe direktno u oči! Isto tako, i Milijine pjesme Banović Strahinja i Ženidba Maksima Crnojevića znače psihoanalitičko raslojavanje
čovjekove suštine koju taj čovjek u uobičajenome toku svojega ponašanja ne eksponira na okolinu s kojom je u svakodnevnoj vezi. Takvim
pristupom tematici koju obrađuje Starcu Miliji je najbliži Fjodor M.
Dostojevski.
52
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Milijin sukob s kolašinskim zagondžijama turske vlasti, njegovo
bježanje iz svoga doma, bratstva (najvjerovatnije – Medenica) i rodnoga mu plemena Rovaca, rasvjetljava i književno-stvaralačku stranu njegove ličnosti. Stari Milija, sav izranavljen po glavi od strane nekakvih
divanija iz lokalne turske vlasti u Kolašinu, u svojoj će pjesmi Banović
Strahinja izvajati moralno najuzvišeniji lik čovjeka koji je osvjedočen
u crnogorskoj usmenoj epici, pa i u čitavoj crnogorskoj književnosti –
usmenoj i pisanoj. To je lik staroga Derviša – muslimana i Turčina! Starac Milija kretao se u okvirima poetike usmenih epskih pjesama crnogorske deseteračke pjevanije, koja rabi tematiku iz istorijske prošlosti,
a u izgradnji ljudskih likova, i etički i estetički, uzdigao se do samoga
vrha književnosti. U istoriji crnogorske književnosti – u zapisima koji
nude usmenu i u pisanim djelima od Ljetopisa Popa Dukljanina pa nadalje, niko se nije domogao umjetničkoga vrha Starca Milije. Iako je
u ocjenjivanju književnoga djela njegov fizički obim zanemarljiv, nije
naodmet pomenuti da Gorski vijenac ima 2819 stihova, a četiri pjesme
Starca Milije, koliko ih je saopštio Vuku Karadžiću, skupno 3590 stihova. Među crnogorskim književnicima Starac Milija je specifičan i po
tome što nijedan grad u Crnoj Gori nije njegovo ime podario ni najmanjoj svojoj ulici. Čak ni njegov Kolašin.
Izjave Vuka Karadžića o usmenoj književnosti, njegove opaske,
uzgredne napomene i svi drugi dodiri problematike književne usmenosti, vode ka zaključku da je Vuk uvidio istinu koja se paušalno može
ovako iskazati: Usmena književnost s društveno-istorijskom tematikom datoga etnosa najpotpunija je slika njegove svestranosti koja ima
religijske, kosmogonijske, istorijsko-ideološke, etičke, mentalitetske i
socijalne iskaze. Iz Vukovih sagledanja strukture književne usmenosti takođe proizilazi nepobitni zaključak da su umjetnička ostvarenja u
usmenoj književnosti produkat stvaralačke kreacije pojedinaca. Prema
tome, sveukupna književna umjetnost Crne Gore je sveukupna istina o
Crnoj Gori. Što su zlatna zgušnjenja u zemaljskoj kori – to su kreativni
stvaraoci u književnousmenoj sveukupnosti crnogorskoj.
Opet, niko drugi no Vuk Karadžić nije preciznije i lapidarnije
rekao šta su stvaraoci, a šta prenosioci u toku bivstvovanja književne
umjetnosti na preśeku vremenske vertikale i prostorne horizontale. Veli
Vuk:
„Koji čovjek zna pedeset različni pljesama (ako je za taj posao),
njemu je lasno novu pljesmu spjevati... Rđav pjevač i dobru pljesmu
53
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
rđavo upamti i pokvareno je drugome pjeva i kazuje, a dobar pjevač
i rđavu pljesmu popravi prema ostalijem pljesmama koje zna. Tako ja
mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pljesmu, on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale njegove
pljesme, ili je ne bi nikako ni upamtio, nego bi kazao da je budalaština
koja nije za pamćenje ni za kazivanje... Istina da u narodnijem pljesmama (kao gotovo ni u kakvim) ne treba tražiti istinite istorije, ali pripovijetka, koja je u junačkijem pljesmama najglavnija stvar, u pljesmi od
dobroga pjevača nikad nije sasvijem protivna zdravome narodnom i u
pljesmama običnom razumu.“
U nauci se uzima kao nepobitna činjenica da su američki naučnici
Milman Peri i Albert B. Lord riješili Homersko pitanje koje je otvorio Fridrih August Volf 1795. godine u svojoj knjizi Prolegomena ad
Homerum. Istražujući, pisanom civilizacijom nepovrijeđenu, prirodu
usmene epske poezije na muslimanskim prostorima sandžačkih terena Crne Gore i Srbije, koja se djelimično bila očuvala do sredine XX
vijeka, naučnici s američkoga Harvarda došli su do zaključka da su
zajednička poetološka sredstva u usmenoj epici građevinski materijal
koji pjesnički neimar uziđuje u svoju građevinu. Građevinu neimar ne
može podići bez toga materijala, a umjetnička funkcija uzidane građe
zavisi od kreativne snage graditelja. Knjiga Alberta B. Lojda The Singer od Tales (Cambridge, 1960) koja je, kao rješenje Homerskoga pitanja, opravdano doživjela međunarodno priznanje, nije Vuku Karadžiću
posvetila pažnju koju on zaslužuje. Karadžić je sagledao u usmenome
književnom procesu deseteračke epike sve ono na osnovu čega se analoški došlo do zaključka da je jedan pjesnik tvorac Ilijade i Odiseje. Ne
umanjujući značaj doprinosa nauci harvardskih profesora, ipak treba
naglasiti da je Vuk Karadžić otvorio prostor za rješavanje Homerskoga
pitanja, onako kako je riješeno u Lordovoj studiji. Razlike u kreativnoj
upotrebi zajedničkih poetoloških sredstava Vuk je indirektno naglasio i
poretkom pjesama s istom tematikom koji je upriličio u svojim zbirkama Lajpciškoga izdanja: književne tekstove, bilo da su varijante motiva
bilo svojih inačica, Vuk je poređao tako što je na prvo mjesto stavio
književno najizgrađeniju varijantu, i preciznim je naslovom definisao,
a onda je iza nje stavljao njezine varijante, bez naslova, odredivši ih
napomenom „to isto samo drukčije“. Ukratko, Vuk Karadžić je uočio
sve kote na mapi usmene epike u njezinu opštem značenju. Ta njegova
uočavanja treba prihvatiti kao nezaobilazne istine o usmenoj poeziji,
54
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
posebno deseteračkoj epici, koja se razvijala na današnjim prostorima
Crne Gore, a koja je neodvojivo povezana s književnom usmenošću što
se ostvarila na istorijskim prostorima današnjih država Srbije, Hrvatske
i Bosne i Hercegovine.
Na prostoru uslužne funkcije usmene književnosti u razvitku pisane literature u Crnoj Gori se ispoljava jedna specifičnost kakva se
rijetko osvjedočava kod istorijskih naroda. Nauka se domišlja kakva
je bila usmena književnost, ne samo koja se razvijala prije Homera,
nego i prije drugih spjevova koji su mnogo mlađi od Ilijade i Odiseje.
Eshil se poslužio mrvicama s Homerove pjesničke trpeze, Servantesu
je prethodio spjev o Cidu, Rableu spjev o Rolandu, Šileru spjev o Nibelunzima, ali nijedan od književnih prvaka u svjetskoj literaturi nije,
bezmalo, imao ni predstavu o usmenoj književnosti čija su završnica
perom uhvaćeni spjevovi. Zahvaljujući sakupljačkome radu Vuka Karadžića, pjesnik Gorskoga vijenca čitao je u svojoj Biljardi, i na svojim izletima u Trstu, Rimu, Beču i Petrogradu, književnu usmenost iz
koje će eshilovski izrasti njegovo književno djelo što će trajno ostati
na vrhu crnogorske literature. Usmena književnost bila je prva lektira
koju je Rade Tomov u svom đetinjstvu slušao na Njegušima, na veselim i tužnim skupovima i prigodama, ali je nesumnjiva činjenica da je
na tu usmenu književnost pogledao kao na vrhunsku umjetnost riječi
tek pod uticajem Vukovih zbirki usmene poezije koju cijene najuzvišeniji duhovi Evrope, kao što je J. V. Gete na primjer. Izuzev Njegoša,
koji se uklopio, posredstvom zbirki Vuka Karadžića, u savremenu mu
evropsku misao o usmenoj poeziji koja se homerski razvila na njegovu jeziku, nijedan prethodni vladika-dinast Petrović Njegoš nije imao
psihološki položaj da cijeni usmenu crnogorsku poeziju kao duhovnost
prvoga reda. Čak i deseteračke epske pjesme Petra I Petrovića Njegoša,
u velikoj mjeri, emituju ideološko-političko poimanje istorije koja nije
identična usmenoknjiževnoj procjeni istorije. Da bi sva potrebna mu
izvorišta usmene crnogorske poezije usmjerio u jedan tok – u krvotok
Gorskoga vijenca, Njegoš je morao ozbiljno da prostudira Vukove zbirke i evropske poglede na poeziju tih zbirki, prije nego što je počeo da
piše svoje najveće djelo. Njegošev deseterački prijevod, s ruskoga jezika, prvoga pjevanja Ilijade svakako je motivisan apoteoznim odnosom
evropskoga romantizma prema Homeru kao rodonačelniku evropske
književnosti. Gorski vijenac nije rezultat samo pjesnikove stvaralačke
zrelosti, nego je i najdublje uvjerenje Njegoševo da on može smatra55
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ti usmenu poeziju na svome jeziku kao baštinu iz koje treba da sofoklovski izrasta njegov Gorski vijenac, kao spjev koji ima homerovski
izabranu istorijsku tematiku. O Trojanskome ratu i crnogorskoj Istrazi
poturica nauka „raspolaže“ istim brojem podataka.
Krajnja vjerska pristrasnost, koja nije bila svojstvena crnogorskome usmenom pjesniku, kakav je Starac Milija, a koju emituje Gorski
vijenac, rezultat je Njegoševe društveno-političke namjere da i svojim
književnim djelom opredjeljuje Crnogorce na oslobodilačku borbu.
Vladarska funkcija nije dozvolila Njegošu da homersku nepristrasnost
preuzme iz usmene poezije iz koje je izrastao. Crnogorska usmena deseteračka epika spontano je obavila misiju duhovne definicije crnogorskoga tla, narodnoga života i njegove istorije, a Gorski vijenac je spjev
čiju je ideološku osnovu pjesnik racionalno isplanirao. Međutim, ta racionalnost Njegoševe ideologije nije spriječila veliki upliv crnogorske
usmene poezije u njegovo djelo. Njegoševi pokušaji prijevoda Ilijade i
ruskoga spjeva o Igorovu pohodu doimaju se i kao njegovo izvinjenje
datim spjevovima što je bio državničkim položajem onemogućen da
nastavi njihovu moralnu elitnost. Kod Homera je moralno najelitniji
Hektor, junak iz protivničkoga tabora, a u Slovu o polku Igorevu poštuje se ratničko dostojanstvo protivnika. U tome etičkom smjeru Starac
Milija je nasljednik Homerov, a ne Njegoš. Milija je poeziju koju stvara
propuštio samo kroz svoju dušu, a Njegoš je svoj Gorski vijenac propuštio i kroz svoju dušu i svoju politiku. Pjesnika Gorskoga vijenca
održala je stvaralačka genijalnost da mu djelo ne preplavi ideologija.
Da je Njegoš studiozno čitao zbirke usmene poezije, koje mu je
prigotovio njegov prijatelj i saradnik Vuk Karadžić, ne dokazuju samo
vidni uticaji te poezije na Gorski vijenac, nego i Predislovije koje je
vladika Rade napisao za zbirku usmenih pjesama Ogledalo srpsko u
kome naglašava: „Naše narodne pjesme ne trebaju nikakva predgovora
za svoju preporuku, jer sad hvaliti ih pred svijetom bi bilo povtoravati
ono što su već davno o njima kazali mnogi, i naši slavjanski i drugih
narodah učeni ljudi, koji su ih posebno pohvalili i u zvijezde podigli, a
neki usporedili i sa Omirovima i sa Osijanovima pjesmama.“
Eto, i Njegoš je vjerovao da Osijan čini društvo Homeru – tek
će se kasnije otkriti falsifikat Džemsa Makfersona. I Homer i Njegoš
saželi su u svoja djela vjekove usmenoknjiževne prethodnosti svojih
etnosa, a razlika između njih je u pristupu toj prethodnosti. Homer je
elementarno isplovio iz kritsko-mikenske književne usmenosti ne sa56
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
njajući o slavi koja ga čeka, a Njegoš je ideološki usmjerio svoje prirodno isplovljavanje iz književnousmene prethodnosti s ośećanjem časti
što se upisuje u Homerovo društvo.
Što se od književnih usmenih tekstova koji su ostvareni jezikom
kojim se služe Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani može
smatrati usmenom književnošću crnogorskom?
Prije nego što se da odgovor na to pitanje treba pomenuti predrasude, koje se javljaju ovđe-onđe, o nužnoj izvornosti usmene književnosti jednoga etnosa, odnosno o njezinoj nesličnosti s usmenim
književnostima jednojezičkih naroda. Ta predrasuda upravo znači da se
može definisati etička pripadnost usmene književnosti jednoga naroda,
onako kako se može definisati njegova pisana književnost. Međutim,
kad se određuju prepoznatljive konture književne usmenosti jednoga
naroda, to ne pretpostavlja zaobilaženje dodira, interferencije i prožimanja usmenih književnosti jednojezičkih naroda, nego i naroda različitih jezika. Dodiri naroda jednih s drugima, bili ti dodiri mirnodopski
ili ratni, kroz viševjekovno trajanje usmene književnosti, podrazumijevali su ne samo prelazak motiva iz jedne etičke ili vjerske sredine
u drugu, nego i prelazak nekoga usmenoknjiževnog oblika datoga životnog iskustva. Na primjer, tokom viševjekovne turske vladavine na
Balkanu ulazio je, na razne načine, u usmenu književnost jugoslovenskih naroda ne samo poneki detalj iz turske književne usmenosti, nego
i detalji iz persijske i arapske kulture koji su prispjeli posredstvom Turske. Kako je u nauci već konstatovano, srodnost usmene književnosti
jednoga naroda s usmenim književnostima drugih naroda i, istodobno,
izrazi jedne posebnosti koja se javlja prepleteno s posebnošću nekoga
drugog, važne su stavke za dublje i potpunije sagledanje kako svake etničke posebnosti, tako i usmenoknjiževnoga univerzuma. Kako je istakla Maja Bošković-Stulli, činjenica da usmena književnost nijednoga
naroda ne može biti autohtona i izdvojena znači da srodnosti i razlike
neće biti same sobom mjerilo ni za stapanje, ni za određivanje granica
date usmene književnosti.
Usmena književnost Crne Gore geometrijski je neodvojiva od
usmenoknjiževne baštine koja je ostvarena na štokavskim jezičkim prostorima, odnosno na teritorijama današnjih nezavisnih država – Srbije,
Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ali ta nemogućnost geometrijskoga
preciziranja obima usmenoknjiževne ostvarenosti naroda koji s Crnom
Gorom dijele zajednički jezik, a koji danas svaki narod naziva ana57
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
logno svome nacionalnom imenu, ne znači da se ne može približno
odrediti iznos doprinosa Crne Gore toj zajedničkoj usmenoknjiževnoj
baštini jugoslovenskoj. Doprinos zajedničkoj usmenoj književnosti
koja ima umjetnička ostvarenja što idu u sam vrh književnosti tih naroda, usmene i pisane. Neosporno su visoke književne uspone postigli
Njegoš, Ivan Mažuranić i Meša Selimović, ali ti njihovi usponi mogu
samo da se barabare sa Ženidbom Maksima Crnojevića, Starca Milije, i
Hasanaginicom od anonimnoga bošnjačkog, odnosno muslimanskoga
pjesnika. Književna genijalnost ne pita za pismenost, niti se značaj književnoga djela odmjerava njegovim fizičkim obimom. Nije nepismeni
Homer samo otpočeo evropsku književnost koja se čita iz knjiga, nego
i trajno ostaje na njezinu umjetničkom vrhu.
Kad se uzme u obzir fakat da se teritorije današnje države Crne
Gore ni približno ne poklapaju s geografskim prostorima koji su joj pripadali dok se nazivala Dukljom i Zetom, ostaje, kao jedini mogući način
određivanja crnogorske pripadnosti zapisanih tekstova usmene književnosti, porijeklo datoga teksta koje se iskazalo u trenutku unošenja toga
teksta u bilježnicu njegova zapisivača. Riječju, usmeni književni tekst,
zapisan od kazivača koji je svojim maternjim jezikom progovorio na teritoriji današnje Crne Gore, pripada crnogorskoj usmenoj književnosti.
Sredina u kojoj je boravilo lice kad usmeni tekst zapisivaču kazuje, njegova nacionalna i vjerska pripadnost, kao i socijalni i društveni položaj
njegov, nebitne su stavke za određivanje etničke pripadnosti njegova
usmenoknjiževnog teksta zato što je kazivač taj tekst zapisivaču kazivao jezikom kojim je ovladao na teritoriji đe je ponikao. Poslužimo se
analoški jednim primjerom iz pisane književnosti. Meša Selimović se
svojevoljno prepisao u srpsku književnost, ali njegovo književno djelo
čini sam vrh bošnjačke pisane literature. Ovome stavu može se učiniti
zamjerka zato što je poetika usmene književnosti zajednička kategorija
svih naroda štokavskoga jezičkog sistema koji su učestvovali u njezinu
stvaranju. Da, ali u ljudskome društvu nijesu rijetke formalnosti kao
stabilizatori neke društvene datosti koja je neminovna. Nijesu rijetke
granične linije država koje su, kao obilježja neminovne razdvojenosti,
uspostavljene rezonom forme, a ne suštine. Pa zar nijesu jedni prostori
ljudskoga tijela afirmativno otvoreni, a drugi toaletom strogo zaklonjeni, iako čovjek ne bi opstao kad bi mu se ti prostori razdvojili! Dakle,
svaki usmeni književni tekst koji je kazivaču saopštilo lice koje je svoj
58
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
jezik formiralo na bilo kom prostoru današnje Crne Gore pripada usmenoj književnosti te države.
U pristupu kojim se određuje usmena književnost Crne Gore značajnija je etnička postojanost crnogorskih naroda koji govore istim jezikom, nego današnja vjerska i nacionalna polivalentnost Crne Gore.
Istorijski tok Crne Gore, od njezinih slovensko-politeističkih doseljenika, preko hristijanizacije, a kasnijega rascjepa u hrišćanstvu, kroz dugu
tursku vladavinu, pa do završetka oslobodilačkih borbi protiv Turaka,
ostavljao je svoje utiske i otiske na njezinu usmenu književnost. Ali
sva ta istorijska i vjerska događanja i društveni potresi, kao neminovni
njihov pratilac, ne mogu biti zapreka nominaciji – Crnogorska usmena
književnost kojom se precizira šta pripada Crnoj Gori od usmene književnosti što se ostvarila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka
alijas Muslimana. Državne granice, društveni poreci i vjere, smjenjivali
su se i sudarali se, na teritorijama današnje Crne Gore, a sve je to pratila
usmena književnost iskazima, istim jezikom sa svim specifičnostima
dijalekata i narječja. U tu, neprekidno tekuću, usmenoknjiževnu maticu bogzna šta se sve slivalo i ulijevalo, ali sve te dotoke matica je
prilagodila svome prirodnom toku koji će svojim ušćem preći u pisanu
književnost. Zato svaki domicilni narod Crne Gore može jedan usmeni
književni tekst smatrati svojom književnom baštinom ako je taj tekst
zapisan od kazivača, odnosno pjesnika-pjevača, koga taj današnji crnogorski domicilni narod smatra pripadnikom svoga etnosa, odnosno vjere. Kad se kaže svoga etnosa, misli se na uslovno značenje te sintagme
zato što su doseljene Slovene na današnje prostore Crne Gore istorijska događanja presnovala u njihove posebne vjerske prepoznatljivosti
– hrišćansku, odnosno pravoslavnu i katoličku, i kasnije, djelimično,
islamsku. Te vjerske prepoznatljivosti ne znače doslovno i nacionalne
nominacije, ali, uopšteno govoreći, imaju isti smjer.
Tematska i teritorijalna prepoznatljivost Crne Gore u jednome
književnousmenom tekstu o čijemu kazivaču zapisivač nije ostavio
traga, pretpostavlja mogućnost da se taj tekst pribere u fond usmene
književnosti Crne Gore, kao što isto pravo na taj tekst imaju i drugi
jednojezički narodi na jugoslovenskim prostorima. Nekad fonetski i
morfološki detalji mogu da upućuju na prostorno porijeklo teksta. Ali,
na tome prostoru, ne bi trebalo da se upražnjava isti odnos prema svakome žanru u okvirima usmene književnosti. Pristup pjesnika-pjevača
tematici o kojoj svoju pjesmu saopštava umnogome rasvjetljava etnič59
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ko-vjersku pripadnost tvorca konkretne pjesme, odnosno prenosioca.
Konkretno, ništa se ne zna o pjesniku-pjevaču Fortisove Hasanaginice,
ni o mjestu u kome je zapisana, ali ta deseteračka balada svojom iskaznom sveukupnošću pokazuje da je ona stvorena u bošnjačkoj, odnosno
muslimanskoj sredini na prostorima današnje države Bosne i Hercegovine. Odmah se na tu tvrdnju može dati primjedba da je bilo kompletno
formiranih muslimanskih sredina u Crnoj Gori, kakve su bile Podgorica, Pljevlja, Plav i drugi begovsko-aginski šeheri. Da, može se učiniti
ta primjedba, ali činjenica da Alberto Fortis u svome djelu Viaggo in
Dalmazia (1774) opisuje samo oblast koju je pośetio dovoljan je dokaz
da se Hasanaginica ne može pribrojiti književno-usmenim tekovinama
Crne Gore.
Tematska i teritorijalna prepoznatljivost u lirskoj usmenoj pjesmi
samo se u izuzetnim slučajevima može uzimati kao odrednica pripadnosti jednoj od usmenih književnosti štokavskoga jezičkog prostora.
Zbog svoje kratkoće lirska usmena pjesma lako se prenosila iz mjesta
u mjesto. Ne zna se ko je spjevao sevdalinku Moćeviću mali Carigrade
–mogla je ta pjesma biti zapisana i u Sarajevu, i u Carigradu, ali ime
mjesta o kome ona pjeva govori da je nastala u Pljevljima. Sevdalinka
o dilber Anđi Kovačici, i pušci koja ju je pogodila sa čardaka Đečevića, sama sobom definiše svoje podgoričko porijeklo. Sevdalinka o
sarajevskim agama koji piju vino na Ilidži, a služi ih Sarajka đevojka
prema kojoj sevdalije ruke pružaju, mogla je biti zapisana i u Plavu, i
u Stambolu, ali je nesumnjivo da je ona nastala u Sarajevu, pa se onda
ljepotom svojom proširila na sve jugoslovenske šehere koji jednim jezikom govore.
Osim u izuzetnim slučajevima, tekstove usmene proze, posebno
sitne prozne tvorevine – zagonetke i pitalice, teško je na osnovu njihove
tematike svrstavati u jednu ili drugu jednojezičnu usmenu književnost
na jugoslovenskim prostorima. Izuzetak čini samo ratničko-patrijarhalna anegdota koja je crnogorski, nahijski i brđanski, književnousmeni
specifikum. Razumije se, neka jezička specifičnost demografskoga prostora, kojom raspolaže dati književnousmeni tekst, može poslužiti kao
odrednica za pripadnost toga teksta ovoj ili onoj usmenoj književnosti
na štokavskome prostoru. Dakako, te ambijentalne jezičke prepoznatljivosti rijetke su, jer se konkretni tekst putujući kroz prostor i vrijeme
prilagođavao datoj upotrebi u konkretnoj sredini.
60
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Uglavnom, tematika jednoga usmenog književnog teksta i odrazi
u tome tekstu nekog ambijenta mogu se uslovno koristiti, ako se ne
zna kazivač toga teksta, za priklanjanje te usmene književne tvorevine jednoj ili drugoj usmenoj književnosti. Može, ali takav pristup nije
pouzdan orijentir za razvrstavanje jednojezičke usmene književnosti
na države i narode. Taj oprez od tematike kao ukazivača na datu etničku pripadnost jednoga usmenoknjiževnog teksta briljantno podupiru
primjeri iz pisane književnosti. Ivan Mažuranić se poslužio crnogorsko-turskom tematikom, ali Smrt Smail-age Čengića pripada hrvatskoj
književnosti, i to njezinu umjetničkom vrhu. Američka književnica Perl
Bak dobila je Nobelovu nagradu za književna djela koja se bave kineskom problematikom.
61
ISTORIJSKI MOZAIK CRNE GORE
KAO TEMATIKA NJEZINE
USMENE KNJIŽEVNOSTI
DUKLJANSKO-ZETSKI PERIOD
Kako je istakao Vasa Čubrilović, Crna Gora je stara istorijska zemlja izrasla iz antičkoga
Prevalisa, srednjovjekovne Zete
i novovjekovne Crne Gore. Međutim, mnogovjekovnu gustinu
istorijskih događanja Crne Gore
njezina usmena književnost nije
u kontinuitetu odslikala. Književna usmenost stalno je opsluživala narodni život, ali istorijska
tematika dohvatila se kolektivne
svijesti da bi se usmenoknjiževnom riječju iskazala samo ako je
konkretni događaj bio od interesa
za kolektivnu svijest date etničke
cjeline.
Ljetopis Popa Dukljanina,
po svoj prilici nastao sredinom XII vijeka, ne prenosi direktno činjenice
o stanju usmene književnosti u vrijeme koje se u tome istorijsko-legendarnom djelu opisuje, ali se može reći da usmena književnost proviruje
iz Ljetopisa. Priče o postanku naziva nekih mjesta, kao Bože pomiluj i
Cvilin, u stvari su prepričane usmene legende. Okosnica Dukljaninove
pripovijesti o Vladimiru i Kosari mora da je izrasla iz usmene legende. Protok vremena od tragične smrti dukljanskoga kneza Vladimira do
nastanka Ljetopisa Popa Dukljanina, što je trajalo najmanje kalendarski vijek i po, otvarao je sve prolaze istoriji da pređe u usmenu legendu. Prijevarom isplanirano ubistvo dukljanskoga kneza i supružanska
revnost knjeginje Kosare da tijelo svoga ubijenog supruga prenese u
njegovu domovinu bili su izazovni događaji za legendu koja je obuhvatala realna događanja iz života Vladimira i Kosare. Odista, mala je
65
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
vjerovatnoća da se šćer cara Samuila zaljubila u vojskom poraženoga,
a onda usužnjenoga, dukljanskog kneza Vladimira. Mnogo je vjerovatnije da je Samuilo stavio pod kontrolu Duklju udajom svoje šćeri za
njezinoga kneza. Utilitarni brakovi pratili su dinastije bezmalo kao i
disanje. Pripovijest o Vladimiru i Kosari imala je sve uslove da izraste
iz usmene legende, a književna slivenost te pripovijesti stamen je indikativni dokaz da je crnogorska usmena književnost s istorijsko-hrišćanskim podtekstom bila vidljiva na
današnjim prostorima Crne Gore
sredinom XII vijeka. Međutim,
ostaje otvoreno pitanje čiji je doprinos primarniji u građenju legende o Vladimiru i Kosari, nepismene mase ili katoličke crkve.
Uvodni stav Popa Dukljanina jasno govori da je sve ono o
čemu on piše više predmet interesovanja višega društvenog sloja nego prostoga puka. Dukljanin
kaže:
„Pošto sam zamoljen od
vas, ljubljena braćo u Hristu, i
časnih sveštenika svetog mitropolitskog śedišta dukljanske crkve, kao i od mnogih patricija, a
naročito od mladića grada Bara, koji se zabavljaju ne samo slušanjem
ili čitanjem (istakao N. K.) o ratovima, već i učestvovanjem u njima,
kao što je to običaj mladih ljudi – da Spis o Gotima, koji se latinski
naziva Regnum Sclavorum, u kome su zabilježena sva njihova djela
i njihovi ratovi, prevedem sa slovenskog na latinski jezik. A pošto se
ośećam obaveznim prema vašem bratskom dobročinstvu, prisilio sam
svoju starost i nastojao da udovoljim vašoj molbi. Ali ipak neka niko
od čitalaca ne misli da sam išta drugo napisao sem kazivanja naših crkvenih predšasnika i davnašnjih patricija, koja kazivanja su istinitijem
pripovijedanjem doprla do mene.“
Uvodna napomena iz Ljetopisa Popa Dukljanina ukazuje da je
Dukljaninov rad, na relaciji – ono što je on čuo o onome što opisuje prema onome što je izašlo iz njegova pera – više iskaz pismeno66
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
ga sloja dukljanskoga društva nego nepismene mase koja produkuje
usmenu književnost. Dukljanin se odlučio na prevođenje Kraljevstva
Slovena na latinski jezik kad su ga zamolili sveštenici koji su pri mitropolitskome śedištu dukljanske crkve, mnogi patricije i mladići koji
se zabavljaju ne samo slušanjem nego i čitanjem o ratovima u kojima i
sami učestvuju. A to znači da ni seoski popovi, ni građani izvan patricijskoga sloja, ni mladići koji ne znaju latinski jezik, nijesu učestvovali
u inicijativi koja Popa Dukljanina opredjeljuje na prevođenje slovenskoga spisa na latinski jezik. Ratari, ribari i čobani nijesu ni mogli biti
zainteresovani za ratove i spise o njima, jer oni nijesu ratovali no se
iscrpljivali u porezima koji podmiruju ratove i hirove onih društvenih
slojeva koji su dali inicijativu Dukljaninu da prevodi djelo o ratnicima i njihovim podvizima. Nije Pop Dukljanin morao da uvjerava svoje
čitaoce kako nije ništa dodao onome što je slušao od svojih crkvenih
predšasnika i od davnašnjih patricija, jer i njegovi savremenici koji
umiju s latinskom knjigom beśediti, kao i mi, današnji čitaoci njegova
Ljetopisa, jednako znamo da nepismena masa dukljanskih Slovena nije
bila psihološki ni socijalno upriličena da o proteklim vjekovima svoje
hrišćanske prošlosti pripovijeda priču onako kako ju je ispripovijedao
katolički prelat iz Bara na moru sinjemu. Tvrdnja Dukljaninova da nije
ništa dodao svome pisanju što nije čuo i pročitao može da izgleda i kao
njegov oprez izazvan primišlju da neko može pomisliti kako se on služi
kazivanjem prostoga, nepismenoga puka koji priča i razmišlja analogno
svome društvenom nivou.
Po svemu izgleda da je književno uobličenje legende o Vladimiru
i Kosari, to jedino umjetnički elitno zgusnuće Ljetopisa Popa Dukljanina, ušlo u narod s društvenoga vrha a posredstvom crkvene propagande.
Da nije bilo crkveno-patricijske kodifikacije legende o tragičnoj smrti
dukljanskoga kneza i hrišćanskoj uzornosti njegove supružnice, ko zna
kakav bi oblik legenda dobila u usmenoj književnosti koja se prenosi s
koljena na koljeno. Ko zna da li bi i bilo usmenoknjiževnoga uobličenja
te legende da patricije i kler nijesu kumovali njezinu stvaranju.
Dukljaninova legenda o zmijama s brda Oblika takođe može da
govori o velikome uplivu crkvene propagande u formiranju književne
pripovijesti o Vladimiru i Kosari.
Spontani postanak jedne legende podrazumijeva činjenicu da se
legendarna tvrdnja ne može ljudskim iskustvom demantovati. Vjerovanje u Boga i u sva čudesa koja to vjerovanje pretpostavlja temelji
67
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
se na činjenici da se te tvrdnje ne mogu realnim dokazima razobličiti.
Elementarne narodne svijesti nije se moglo dojmiti vjerovanje koje se
praktično može pobiti. Takva lako razoriva legenda je Dukljaninova
priča o zmijama s brda Oblika. Dukljanin kaže: „Na brdu Oblik bijaše
žestoko otrovnih zmija, koje čim bi nekoga ujele, taj bi odmah umro.
One počeše da prouzrokuju velike gibitke kako u ljudima tako i u životinjama. Tada je kralj Vladimir izgovorio sa suzama molitvu Gospodu
da bi svemogući Bog spasio njegov narod od gadne smrti. Bog je uslišio
molitvu svoga sluge i od onoga dana niko nije bio ujeden od zmije.“
Ta legenda je svojim pisanim oblikom pobijedila vjekove, a na
usmenome putu svom ne bi mogla da pobijedi ni godine iz prostoga razloga što su na legendarnome lokalitetu i dalje djelovale zmije otrovnice – šarke i poskoci. Kao što je rekao Slavko Mijušković, Ljetopis Popa
Dukljanina ne nudi nijednu kap zdravoga istorijskog mlijeka. Prema
tome, prerastanje istorije u legendu, što se osvjedočava u Ljetopisu
Popa Dukljanina, nije posljedica odnosa narodne mase prema istoriji,
nego rezultat interesa crkve i višega društvenog sloja da na odgovarajući način tretiraju istoriju. Zato se na osnovu Ljetopisa Popa Dukljanina ne mogu donositi zaključci o obimu i karakteristikama crnogorske
usmene književnosti dukljanskoga perioda. Po prirodi stvari, dukljanski
slovenski živalj služio se svojom usmenom književnošću, kako je to
bilo i kod drugih naroda na odgovarajućemu stepenu njihova razvoja,
ali nema dokaza na osnovu kojih bi se moglo govoriti o konkretnim
iskazima dukljanske književne usmenosti. Usmena lirika s mitološkim
podtekstom a s hrišćanskom oficijelnošću, koju elitno predstavlja pjesma o Bijelome Vidu, ne nudi nikakav dukljanski, odnosno crnogorski
specifikum. Ta lirika oslikava produžetak paganskih predstava života u
hrišćansku svijest kod svih jugoslovenskih naroda podjednako.
Najstariji zapisi usmenih književnih tekstova na prostorima današnje Crne Gore potiču iz Boke Kotorske. Te su zapise ostvarili Julije
Balović i Nikola Mazarović, obojica iz Perasta. Balovićev rukopis nastao je krajem XVII, a Mazarovićev sredinom XVIII vijeka. Ti rukopisi nude epske usmene pjesme, bugarštice i deseteračke. Ali realno je
pretpostaviti da su na Crnogorskome primorju bile razvijene usmene
pjesme, konkretno – usmena lirika i bugarštice, mnogo ranije nego što
to dokumentuju Balović i Mazarović. To „ranije“ treba odmjeravati prema najstarijim zapisima tih pjesničkih oblika, kakva je bugarštica koju
je zapisao Rođero de Pačienca 1497. godine, i rukovet pjesama – dvije
68
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
bugarštice, jedna epsko-lirska pjesma i tri počasnice koje je zapisao i
objavio Petar Hektorović s Hvara, u svome putopisnom spjevu Ribanje
i ribarsko prigovaranje 1556. godine. Činjenica da je Rođero de Pačienca zapisao bugarštice u Italiji od pravoslavnih prebjeglih doseljenika
i da Hektorović napominje da su ribari, od kojih je pjesme zapisao, pjevali „srpskim načinom“, podupire realno pretpostavku da su na Crnogorskome primorju u to vrijeme postojale pjesme žanrovski identične
tekstovima koje nude zapisi Pačience i Hektorovića. Skladno upotrijebljeni versifikacioni i poetološki poredak u prvozapisanoj bugarštici s kraja XV vijeka, i snažno umjetnički upotrijebljen taj poetološki
instrumentarijum u Hektorovićevu zapisu bugarštice Marko Kraljević
i brajen mu Andrijaš, jesu činjenice koje potkrepljuju uvjerenje da je
usmena poezija na Crnogorskome primorju bila vremenski usaglašena
sa zapisima iz Italije i s Hvara. Nameće se pitanje: Zar i na Hvaru i u
Italiji nije moglo biti iseljenika s današnjih prostora Crne Gore? Zato
zapise usmenih pjesama, koje su ostavili Rođero de Pačienca i Petar
Hektorović, mogu s istim pravom smatrati svojom književnom baštinom svi narodi koji govore jezikom kojim su te pjesme ispjevane.
U hagiografsko-biografskoj literaturi nemanjićke države, koju je
otpočeo prvi srpski arhiepiskop Sava biografijom svoga oca, župana
Stevana Nemanje, potonjega monaha Simeuna, nema relevantnih dokaza o stanju usmene književnosti u prostranoj državi Nemanjića. U toj
razvijenoj klerikalsko-političkoj literaturi, koja je u stopu pratila državu Nemanjića, kraljevinu i carevinu, opisuju se hrišćanska čudesa koja
idu naruku državnoj politici, što znači da ta čudesa nijesu uplovila u
usmenu književnost širokoga narodnog kolektiva. Isto tako, realni život
narodnoga kolektiva, koji se ispoljavao u usmenoj književnosti koja ga
opslužuje, nije uplovio u književni poredak crkveno-državne literature
koju stvaraju pisci sa samoga crkvenog vrha. U usmenu književnost širokoga kolektiva, koja će doprijeti do XIX vijeka kad joj Vuk Karadžić
posvećuje ozbiljnu pažnju, integrisan je samo poneki detalj iz hagiografsko-biografske literature. Iako su pjesme s tim detaljima u najvećoj
mjeri stvarali i prenosili slijepi prosjaci koji su se milostinje radi uvijek
kretali ispred hramova, ti detalji su ipak minorni učinak klerikalsko-političke propagande koja je tokom dvjestogodišnje vladavine Nemanjića
bila konstantna.
Da široku narodnu masu interesuju prevashodno društveni događaji koji se odražavaju u njezinom socijalnom životnom poretku, po69
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
sebno pokazuje usmena književnost koja je zapisana na prostoru Crne
Gore. Crnogorski usmeni književni tekst bio je stalno izložen uticajima crkvene propagande, što je bilo posebno izraženo tokom teokratske
vladavine Petrovića, ali ipak ga ta propaganda nije preplavila ni približno paganskoj poplavi koju hrišćanstvo nije moglo isušiti. Paganski
tekstovi pjesme i priče nastavljali su da žive u hrišćanskoj upotrebi, a
hrišćanstvo je mnogo više paganizma prilagodilo svome interesu, nego
što je u paganski prosede jednoga usmenog književnog djela unijelo
svoje prepoznatljivosti.
Ni najkrupniji istorijski događaji iz hrišćanske istorije Crne Gore,
kao što su tragična smrt kneza Vladimira, pobjedonosna bitka na Rumiji
1042. godine, proglašenje Duklje za kraljevinu, pad Zete pod vlast Raške i dr., nijesu ostavili nikakva traga u usmenoj književnosti Crne Gore.
Da nije pjesme Tešana Podrugovića Ženidba Dušanova i nešto stihova
o Svetome Savi, koje je Vuku saopštilo dvoje slijepih prosjaka, gotovo
bi se moglo reći da je dvjestogodišnja vladavina Nemanjića oćutana u
usmenoj poeziji Crnogoraca i Srba. Pa i pjesma Ženidba Dušanova u
najmanjoj mjeri obrađuje srpskoga cara. To je upravo apoteoza posvećena violentnome čobaninu Milošu Vojinoviću koji u svemu nenadmašno nadrasta i cara, i njegovu svatovsku svitu koja je potegla iz Prizrena
u Leđan – grad izmišljeni! Ni o velikim pobjedonosnim bitkama, kakva
je na Velbuždu 1330. godine, nema ni pomena, ne samo u crnogorskoj,
nego u čitavoj usmenoj epici kojoj jezički pripada crnogorska deseteračka pjesma. U pjesmi crnogorskoga pjesnika-pjevača Starca Raška
Uroš i Mrnjavčevići samo se pominje potonji srpski car Uroš, a glavno
lice u toj pjesmi je Kraljević Marko. U crnogorskoj usmenoj poeziji
ima pjesama o caru Dušanu koliko ih ima i o caru Dioklecijanu. Jedna!
Evo kako se može razumjeti problem zašto nije burna, i viševjekovna, hrišćanska istorija Crne Gore oslikana u usmenoj književnosti
njezinoj ni blizu onoliko koliko je ostao prisutan predseobni politeizam
kao uslužnik, formalno hrišćanske, usmene književnosti crnogorske.
Istorijski period Crne Gore od učvršćivanja hrišćanstva do gubitka samostalnosti Zete nije bio obilježen hramovima koji bi vidno
predstavljali i suštinsko učvršćivanje hrišćanstva u kolektivnoj svijesti bivših pagana. U tome smjeru situacija na Crnogorskome primorju
bila je unekoliko drugačija, što svjedoči kotorska Katedrala Sv. Tripuna
koja je imala svoju prethodnicu u IX vijeku koju pominje vizantijski
car Konstantin VII Porfirogenit u svome djelu De administrando im70
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
perio. Izostanak hrišćanskih hramova na kontinentalnome dijelu Crne
Gore značio je i nepostojanje freskoslikarstva, jeke manastirskih zvona
i drugih iskaza hramova preko kojih crkva saobraća s vjernicima. A i
ako su kakvi refleksi dukljanske hrišćanske istorije našli odraza u usmenoj književnosti dukljanskoga, odnosno zetskoga stanovništva, njih je
eliminisala dvjestogodišnja nemanjićka vladavina Zetom. Za razliku od
dukljanskih i zetskih vladara, Nemanjići su aktivno podizali hramove
na današnjoj crnogorskoj teritoriji, ali ta aktivnost više je značila zatucanje katoličanstva u osvojenoj Zeti, nego udovoljavanje narodnoj volji
Zete. Od sukoba Stevana Prvovjenčanoga, Nemanjina nasljednika, sa
svojim bratom Vukanom, kraljem Zete, pa do raspada Srpskoga Carstva
kad će Zeta alijas Crna Gora krenuti svojim putem, ne mogu se navesti
nikakvi događaji za koje je kolektivna svijest Zećana bila zainteresovana da ih u usmenoknjiževne slike pretvara. Zeta je trajala kao interesna
sfera kraljeva Srbije koja se povjerava na upravu prijestolonasljednicima ili odličnicima iz samoga državnog vrha, ali to nemanjićko državno
rutinerstvo nije se doimalo kolektivne svijesti Zećana. Kraljica Jelena,
udovica Uroševa i majka kralja Milutina, upravljala je u Zeti; prijestolonasljednik Dušan krenuo je iz Zete da sruši s vlasti svoga oca, kralja
Stevana Dečanskoga. I drugi su se slični dinastički događaji u nemanjićkoj Zeti događali, ali sve je oćutala usmena književnost Zećana. Dakle, nemanjićka crkva i politika, kao dva profila snažne kraljevine koja
je silom svoga osvajačkog elana prerasla u carevinu, obavljale su svoje
poslove u Zeti, a u kolektivnoj svijesti Zećana ostalo je i dalje ono što
se stvarno bilo dojmilo njihove kolektivne svijesti – predseobni paganizam zaogrnut hrišćanskim plaštom. Rimski car Dioklecijan zaslužio
je pjesmu o sebi kao satanskoj sili koja hoće da otme Sunce. Na tome
primjeru se vidi da su i paganski kult svjetlosti i hrišćanski nauk o caruzlotvoru, koji je progonio Hristovu vjeru, formirali svoje ležište u kolektivnoj svijesti Zećana, odnosno Crnogoraca. A ništa iz dvovjekovne
nemanjićke vladavine Zetom nije u toj svijesti obezbijedilo svoj kutak.
Povodom nemanjićke tematske praznine u usmenoj književnosti,
ne samo Crnogoraca, nego i Srba, sljedeća izjava Vuka Karadžića obavezuje na analitički pristup. Vuk u predgovoru I knjige Srpskih narodnih pjesama od 1823. godine kaže: „Ja mislim da su Srblji i prije Kosova imali i junački pjesama od starine, no budući da je ona premjena
tako silno udarila u narod, da su gotovo sve zaboravili što je bilo donde,
pa samo odande počeli nanovo pripovijedati i pjevati.“
71
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
U toj izjavi Vuk je bio oprezan. Nije tvrdio no je rekao da misli da
je na srpskome jeziku postojalo razvijene usmene književnosti s pretkosovskom istorijskom tematikom. Međutim, manje je bio oprezan kad je
ustvrdio da je kosovska premjena uzrokovala da se dotadašnje pjesme
zaborave, a nove, s novom tematikom, otpočnu svoj vijek. Uz napomenu da je Vuk Karadžić tako mislio o Kosovskoj bitki daleko prije no
je Ilarion Ruvarac otvorio prvu stranicu kritičke istorije u Srba, može
se vjerovati da bi Vuk drukčije mislio i o pretkosovskome periodu i o
Kosovu da su mu bila dostupna egzaktno provjerljiva dokumenta o tim
vremenima i događajima.
No, ostavljajući po strani načelni stav o Kosovskoj bitki kao prelomnome događaju u srpskoj istoriji, treba naglasiti da se kosovski poraz ni periferno nije dotakao kolektivne svijesti tadašnjih Crnogorca,
odnosno Zećana. Turci su i prije Kosova bili zagazili balkanskim prostorima, zetske borbene jedinice nijesu učestvovale u Lazarevu sukobu
s Muratom na Kosovu, a Srbija se kao vazalna zemlja razvijala, i ekonomski i kulturno, punih sedamdeset godina poslije turske pobjede nad
Srbijom 1389. godine. Srpska crkva i politika proglasile su za izdajnika
Vuka Brankovića koji je poslije Kosovske bitke nastavio nepomirljivi
odnos prema Turcima, a srpski vojni poraz presnovale u srpsko-hrišćansku martirsku pobjedu koja zavređuje Carstvo nebesko! Šćer srpskoga martira Lazara otići će na položaj sultanije u harem kosovskoga
pobjednika sultana Bajazita, Stefan će Lazarević, kao vazalni saveznik
sultanov, sa svojim bojnim odredima činiti čuda od junaštva u bitkama
kod Nikopolja i Angore, a Vuk Branković skapao je u turskoj tamnici
1398. godine. Prvi pomeni Miloša Kobilovića, Obiljevića i Obilića, koji
su se javili na nekoliko vjekova poslije Kosovske bitke, jesu zemaljska
realizacija kosovskoga martirstva, a ne pak izraz vjerovanja srpske kolektivne svijesti u Milošev istorijski realitet.
Vođen rezonom svoje državničke politike Njegoš je u Gorskome
vijencu oformio kult Miloša Obilića kao „žertve blagorodne“, i preko
popularnosti svoga umjetnički genijalnoga djela, ispjevanoga desetercem koji prirodno primaju stihovni receptori Crnogoraca i Srba, importovao Miloša Obilića, to „čudo vitezovah“, kao ideološkoga amanetnika u kolektivnu svijest Crnogoraca i Srba. U Vukovoj zbirci, tome
klasičnom vrhu usmene poezije Crnogoraca i Srba, sve pjesme s kosovskom tematikom jedva prelaze hiljadu deseteračkih stihova, a svi
stihovi u tim pjesmama o Milošu Obiliću, kao kosovskome zažetniku,
72
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
koštaju jedva pedeset deseteraca. A umjetnički najostvarenije epske
pjesme s kosovskom tematikom ne pjevaju o boju, nego o porodičnim
događajima kao posljedicama boja na Kosovu. Takve su antologijske
pjesme Smrt majke Jugovića i Kosovka devojka. Prema tome, niti je
bilo značajno razvijenije usmene epike koja je pratila crnogorsku, odnosno dukljansko-zetsku, stvarnost od primanja hrišćanstva do raspada
Srpskoga Carstva, niti je Kosovski boj bio „premjena“ koja je uslovila
da se stare pjesme zaborave. Po svojim posljedicama, Marička bitka
1371. godine bila je neuporedivo značajniji istorijski događaj nego Kosovska bitka. Srpski polom na Marici otvorio je brešu islamu, odnosno
Turcima da zakorače na Balkan. Kosovski martirski kult Njegoš je importovao u kolektivnu svijest Crnogoraca i Srba, a Vukašina Mrnjavčevića, maričkoga boračkog žrtvenika, smjestio je u izdajnike na koje
„opšta grmi anatema“.
Postavlja se pitanje zašto dinastija Balšića, koja je poslije raspada
Dušanova carstva povratila državnu samostalnost Zeti, nije ostavila baš
nikakvu tematiku usmenoj književnosti Crne Gore.
Sva događanja tokom vladavine Balšića ne izlaze iz okvira srednjovjekovnoga ratničkog rutinerstva koje iscrpljuje široku narodnu
masu, a ne dotiče se ni njezine svijesti kao tematika za usmenu književnu obradu. Kako je istakao Momir M. Marković, u istorijskome metežu raspada nemanjićke imperije, u drugoj polovini XIV vijeka, ponovo
se emancipuje samostalna zetska država pod Balšićima. Krajem istoga
vijeka, na granicama se pojavljuju Turci čiji odredi upadaju i plijene
zemlju. Poslije bitke kod Berata, 1385. godine, zetskoj vlasteli bilo je
jasno da su Turci velika opasnost koja nastupa nezaustavljivo. Poredak bitke kod Berata imao je sve tematske stavke za epsku pjesmu i
usmenu priču, ali to je ostalo mimo narodnoga interesovanja. Balša II
iz Drača, svoje prijestonice, pohitao je na Saursko polje na jugu Albanije sa hiljadu ratnika i nesmotreno ušao u bitku s nadmoćnijim turskim
jedinicama. Tu je bitku, kao i svoj život, Balša II izgubio. Turci su njegovu usoljenu glavu poslali kao ratnički dar sultanovu namjesniku za
teritorije Evrope koje se od hrišćana osvajaju. Balšin nasljednik Đurađ
prenio je zetsku stolicu u Ulcinj, čime je zetska država zauvijek izgubila albanske prostore što su bili dobijeni preko miraza žene Balše II. U
stvari, nastavljala se istorija istrajnih ratova koje je Crna Gora, prvo kao
Duklja a onda Zeta, vodila sa svim suśednim državama – Zahumljem,
Bosnom, Raškom, s vojskom makedonskoga cara Samuila, s Vizanti73
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
jom i Mletačkom Republikom. A sve te, i druge, borbe ostajale su po
strani od narodnoga interesovanja. Čak i veliki trijumf crnogorskoga
oružja 1042. godine nad vizantijskom vojskom, poznat i pod nazivom
Bitka kod Tuđemila, ostao je neopjevan.
Kako je naglasio Pavel A. Rovinski, zetska država nikad se nije
ograničavala na jednoj svojoj teritoriji nego je uvijek bila u vezi s drugim
oblastima i širila se na zapad do Dubrovnika i Trebinja, na śever i śeveroistok do granica današnje Srbije i Novoga Pazara, a na jug do Valone.
Kako je rekao Momir M. Marković, period i dukljanske i zetske epohe
Crne Gore mogao bi se nazvati magbetskim dobom. U borbi za vlast
korišćen je oprobani arsenal: intrige, naručena ubistva, trovanje, oceubistva i bratoubistva, osljepljenja. Borbe među feudalnim klanovima Zete,
Raške i Huma naročito su se bile pojačale poslije Bodinove smrti. Takvo
stanje nije obezbjeđivalo tematiku koja bi u usmenoj književnoj obradi uzbuđivala mase kad pjesmu ili priču prenosilac kazuje. Rat između
Zete i Raške, uz velike ljudske žrtve i razaranja, trajao je dugo. Bilo je
i čestih pobuna. Kako su se dinastije uzdizale i država moćala, tako je
to snaženje padalo na teret kmetova, a od strane nekih feudalaca podsticano je razbojništvo. Kultura se razvijala u doba Balšića, posebno na
ostrvlju Skadarskoga jezera. Bili su tu hramovi i sveštenstvo, boravila je
tu i obrazovana spisateljica Jelena Balšić, ali ništa od toga nije postajalo
tema za usmenu književnost. Posljednji vladar Balšić, sestrić despota
Stefana Lazarevića – Balša III, stiješnjen između Mletaka i Turaka, svojom smrću 1421. godine ugasio je dinastiju Balšića.
Dinastija Crnojevića, koja je dolazila u sukob s Balšićima oko
teritorija na koje su polagale pravo obje strane, nastaviće da upravlja
Zetom nasljeđujući svu problematiku koja je pratila Balšiće. Međutim,
tragični kraj dinastije Crnojevića pružio je tematiku usmenoj književnosti Crne Gore, pa će se najkrupnije ostvarenje te književnosti, Ženidba Maksima Crnojevića od Starca Milije, poslužiti tom tematikom.
Borbu koju su oko teritorija vodili s Balšićima Crnojevići su
nastavili okršajima s vojskom despota Đurđa Brankovića koji je, nastavljajući djelo svoga prethodnika i ujaka despota Stefana Lazarevića,
pokušao da potčini Zetu. U sastavu vojske despota Brankovića bili su
i plaćeni buljuci Turaka, ali u dvijema bitkama, s tako miješanom vojskom, izvojevao je pobjedu Stefan Crnojević. Crnojevići su bili uspostavili savezničke odnose vezane krvnim srodstvom s albanskim plemstvom kojemu su pružali pomoć do konačnoga pada albanskih teritorija
74
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
pod tursku vlast. Posljednji ozbiljni otpor Turcima pružio je knez Ivan
Crnojević i izvojevao nekoliko pobjeda. Najposlije, i Ivan Crnojević
nije mogao turskoj sili odoljeti; napustio je prijestonicu Žabljak na Skadarskome jezeru i zasnovao svoje vladarsko śedište na nepristupačnome
Cetinju. S podlovćenskih prostora Crnojevići su pružali otpor Turcima
sve do konačnoga pada Zete 1499. godine. Preseljenje prijestonice na
Cetinje imalo je dalekosežni istorijski značaj za Crnu Goru. Područje
oko Cetinja i katuni Gornje Zete, s duhovnim śedištem u Cetinjskome manastiru koji je podigao Ivan Crnojević, preuzeće tokom narednih
vjekova ulogu Crnojevića države, posljednjega uporišta protiv Turaka
na Balkanu. Postanjem Cetinja središtem prostora obnovljene zetske
države, otpočelo je utemeljenje naziva Crna Gora. Podizanje Cetinjskoga manastira, posljednje borbe koje su, od strane Crnojevića, vođene protiv Turaka i dolazak na položaj crnogorskoga sandžak-bega,
islamizovanoga sina Ivana Crnojevića, Staniše alijas Skendera, bili su
događaji koji su značili kraj feudalnoga rutinerskog preganjanja oko
teritorija. A to preganjanje, u svojim raznim vidovima, dešavalo se prije
pada Zete pod Rašku i tokom entuzijazma Balšića i Crnojevića koji su
se preganjali oko teritorija u obnovljenoj Zeti.
Dolazak Skender-bega Crnojevića u nekadašnju prijestonicu svoga oca da odatle upravlja Crnom Gorom u ime turskoga sultana, može
se označiti kao jedan od prelomnih događaja u crnogorskoj istoriji. Taj
prelomni događaj, kao tematika za usmenu književnost, imao je bezmalo intenzitet pojave hrišćanstva kao tematike za usmenu književnost
Crne Gore. Ne zato što su te teme suštinama svojim bile bliske jedna
drugoj, nego stoga što su, i jedna i druga na svoj način, bile intrigantne
za usmenu književnost. Koliko je hrišćansko-feudalno ratovanje i preganjanje apatično djelovalo na usmenu književnost nepismene narodne
mase, toliko su apsolutne novine, pojava hrišćanstva i islama, bile privlačne za usmenoknjiževnu tematiku te mase. Književno-epske slike
dviju istorijskih ličnosti, paganskoga cara Dioklecijana i Skender-bega
Crnojevića, koje razdvajaju dvanaest vjekova, u crnogorskoj usmenodeseteračkoj epici jedna drugoj pružaju ruku!
Prilježnije su prihvatili hrišćanstvo siromašni stočari i zemljoradnici u Duklji nego plemenski i rodovski dukljanski prvaci. Privlačnost
hrišćanstva za siromašne mase pokazala se od samoga početka, a najbolje je izražena maksimom da će prije kamila proći kroz iglene uši
nego bogataš uskočiti u carstvo božje. Kao nekada u istrošenome Rim75
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
skom Cartsvu, tako su i u slovenskoj Duklji siromašni slojevi, svojim
masovnim pristupanjem hrišćanstvu, opredijelili gornji društveni sloj
da prihvati Hristovu vjeru. A prihvatio je da bi upravljao tom masom.
Nijesu gornji slojevi, ni u Rimu ni u Duklji, prihvatili Hristov nauk iz
ljubavi i svjesnoga opredjeljenja za novu religiju, nego od ljute potrebe
– da bi mogli komotnije upravljati društvenom masom uz pomoć religije koju je ona već prihvatila. E u takvoj atmosferi politeistička usmena
književnost dobijala je samo hrišćansku formu i nastavila da opslužuje
masu svojom paganskom suštinom. I onda je sve vjekove dukljanskoga, zetskoga i nemanjićkoga vremena preživio mit o caru Dukljaninu
koji je htio da ugrabi sunce, ali mu to nije dozvolio Jovan Krstitelj.
Forma hrišćanska – duša paganska!
Za razliku od hrišćanstva, islam je u Crnu Goru došao s glave, a
ne odozdo. Staniša, islamizovani sin Ivanov – Skender-beg, upravlja
Crnom Gorom od 1514. do 1528. godine, a u pečat sandžakata kojim
upravlja stavlja detalj iz heraldičkoga obilježja dinastije Crnojevića kojoj krvno pripada.
Staniša nije prisilno prešao u islam nego dobrovoljno boraveći u
Istambulu kao jemac dogovora svoga oca s Turcima. Blagovao je mladi
Crnojević uz pune kese dukata u Stambolu na Bosforu i u tome ozračju,
koje se po svemu razlikuje od krševima opkoljenoga Cetinja, primio
dobrovoljno vjeru Muhamedovu. Staniša je doživio Stambol kao, kako
bi rekao Njegošev Mustaj-kadija, „kupu meda, goru od šećera, / slatku
banju ljudskoga života“.
Kao što je poznato, veliki izvor prihoda dinastije Crnojevića značile su njene solane u Boki Kotorskoj. Samo duboke zlatne kese mogle su preseliti dvor sa Žabljaka na Cetinje, podići Cetinjski manastir i
hrisovuljom mu zavještati enormne metohe. Staniša je iz takvoga miljea otišao u Stambol da bi se kao Skender-beg vratio da vlada Crnom
Gorom. Pa je li onda išta bilo normalnije nego da viša klasa, ne ratari
i čobani nego feudalci crnogorski, počnu primati islam? Ni balšićka ni
crnojevićka Zeta nije bila uzrela u pravoslavlju, no se kolebala između
ortodoksa i katolika, pa su se njezini hrišćanski labavi feudalci bez duševnih lomova priklanjali islamu koji je primio sin njihova dojučerašnjega gospodara Ivana Crnojevića.
U svojemu osvajačkom usponu, koji je Turska iskazivala u vrijeme dolaska Skender-bega Crnojevića na čelo crnogorskoga sandžakata,
turska politika vješto je koristila vjersku tolerantnost u vladavini nad
76
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
pokorenim narodima. Ništa crnojevićkome plemstvu nijesu bile teže
borbe s Turcima nego što su bile njegove borbe s Rašanima, Balšićima,
Mlecima ili kojim drugim hrišćanima. Dakle, u tadašnjoj Crnoj Gori
nije bila formirana nikakva posebna odioza ni prema islamu ni prema
Turcima. Međusobni hrišćanski obračuni možda surovošću prednjače obračunima hrišćana s islamistima na balkanskim prostorima. Kao
primjer međuhrišćanskih državno-političkih obračuna može se uzeti
preduzimljivost srpskoga kneza Lazara Hrebeljanovića i bosanskoga
bana Tvrtka da raščalapaju državu Nikole Altomanovića i njega pobijeđenoga kazne sljepilom. Prijeruvarčevska, rodoljubivo-romantičarska
istoriografija vazda je naglašavala zvjerstvo sultana Murata II koji je
naredio da se oslijepe dva sina despota Đurđa Brankovića, a zaobilazila je odluku kralja Milutina Nemanjića da oslijepi svoga sina Stevana
Dečanskoga i naredbu cara Dušana da mu se zadavi otac. Tako je kralj
Stevan Dečanski zamiritao sljepilo od svojega oca, a smrt od svojega
sina. Ništa neobično, no sve viđeno kod mnogih dinastija na zemaljskome šaru! Borba za vlast i osvajački zamah ne pitaju za srodstvo i vjeru.
Car Dušan Nemanjić osvajao je i grčke pravoslavne prostore s istom
žestinom s kojom je sultan Sulejman Zakonodavac osvajao muslimanske prostore Persije.
Da se islamizovao gornji društveni sloj u Crnoj Gori potvrđuju i
gnoseološki refleksi Gorskoga vijenca. Vladika Danilo, Njegošev alter
ego u spjevu, konstatuje da su se u Crnoj Gori „bijesna bratstva isturčila“. Bijesna znači najsnažnija! A Sestra Batrićeva u svojoj tužbalici naglašava kompletnu valjanost svoga poginulog brata, jednako ponosnom
i bolnom izjavom: „Da uz cara śedijaše – šćaše carev vezir biti!“ Islamizovanje gornjega društvenog sloja u Crnoj Gori bila je realna činjenica.
Kad je sin kneza Ivana mogao da promijeni vjeru, zašto je ne mogu i
ja promijeniti? – logično je razmišljao feudalac. Tako opredijeljenome
„bijesnom“ Crnogorcu imanje je bez ikakve zapreke prelazilo u njegov
timar, što je značilo stabilnost imovine za društveni uspon.
Da je plemićka odrednica beg bila u Crnoj Gori vrlo ugledna tokom XVI i XVII vijeka dokazuje činjenica da je ta titula pridodata kao
afirmativna atribucija knezu Ivanu Crnojeviću. Ivan Crnojević u narodnoj tradiciji, što znači i u usmenoj književnosti, opstaje kao Ivan-beg.
Ta odrednica prešla je i na više toponima u Crnoj Gori – najpoznatija su
Ivan-begova korita pod Lovćenom. U prvome kolu Gorskoga vijenca
pjeva narod: „Beg Ivan-beg, junačko koljeno / boraše se kao laf s Tur77
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
cima!“ Nije prećerano pretpostaviiti da je titula beg knezu Ivanu prešla
s njegova sina Skender-bega, jer ono čime se određuje novi gospodar
prikladno je da se odredi i stari. A Skender-beg je dovoljno vladao, u
ime sultana, Crnom Gorom da njegov boravak na vladarskoj stolici uđe
u narodnu tradiciju. Ta neobičnost – dojučerašnja Ivanova borba s Turcima i śutrašnje upravljanje Crnom Gorom njegova sina u ime Turaka,
bila su tematski izazovna događanja za crnogorsku usmenu književnost.
Usmena deseteračka pjesma o ženidbi Maksima Crnojevića, što
je epsko ime Staniše, odnosno Skender-bega, upravo je objašnjenje
uzroka koji su opredijelili najmlađega Ivanova sina da se poturči, kako
se narodski imenuje islamizovanje Crnogoraca. Kad se psihoanalitički
analizira pjesma Starca Milije Ženidba Maksima Crnojevića, dođe se
do zaključka da je knez Ivan uzrokovao turčenje svoga sina Maksima.
Sva krvava surovost koja je pratila crnogorsku državu, od njezina dukljanskog formiranja do pada pod tursku vlast, maestralno je sintetizovana u epski lik Ivana Crnojevića, brzopletoga i samovoljnoga vladara.
Maksimovo turčenje u Milijinoj pjesmi je realna posljedica ponašanja
njegova oca koji nema sposobnosti da sudbinu prihvata kao realnost.
Uspostavljanje turske vladavine u Crnoj Gori koju provodi islamizovani sin dojučerašnjega gospodara, hrišćanskoga kneza Ivana, energičnoga borca protiv Turaka, značilo je istorijski prelom koji je prikladan za
tematiku usmene književnosti. Samo stvarni istorijski problemi dotiču
se kolektivne svijesti datoga etnosa koje kreativni stvaraoci pretvaraju u
književne slike da opslužuju tu kolektivnu svijest. A ratni okršaji i druga događanja, koji ne znače prelom jedne društvene uhodanosti, ne dotiču se kolektivne svijesti koju umjetnički tumače usmeni književnici.
Poraz moćne vizantijske vojske na Tuđemilu 1042. godine, kraljevsko krunisanje Mihaila Vojislavljevića, pad Zete pod Rašku, podizanje manastira kakvi su Đurđevi Stupovi i Morača, i ratnička događanja iz doba Balšića i Crnojevića, nijesu pružili tematiku crnogorskoj
usmenoj književnosti. A dolazak Skender-bega Crnojevića na čelo crnogorskoga sandžakata pružio je temu crnogorskoj usmenoj epici koja
će na sebe pribrati oblike poezije. Koliko je ta tematika održala svoju
kondiciju pokazuje i napomena Vuka Karadžića da je još od svojega
đetinjstva slušao različite varijante pjesme o ženidbi Maksima Crnojevića, a da ga je zadovoljila samo verzija Starca Milije. Da je tematika o
tragičnome kraju hrišćanske dinastije Crnojevića bila usaglasila svoju
vremensku vertikalu sa svojom prostornom horizontalom, pokazuje i
78
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
veliko interesovanje pisane književnosti za obradu te tematike. Nje su
se prihvatili Njegoš u drugome kolu Gorskoga vijenca, Sima Milutinović u Diki Crnogorskoj, Laza Kostić u Maksimu Crnojeviću, Đura Jakšić u Jelisaveti knjeginji crnogorskoj i Nikola I Petrović u Balkanskoj
carici. Taman kako je ta tema bila izazovna za usmene pjesnike-pjevače
tokom nekoliko vjekova, tako je bila izazovna i za pisanu književnost
kad se obratila prošlosti za tematiku svojih djela. A jednako su usmeni
pjesnici-pjevači i pisani književnici, koji su bili pod velikim uticajem
klasične usmene poezije koju je Vuk Karadžić predstavio svijetu, oćutali cjelokupnu dukljansku, zetsku, rašku i nemanjićku istoriju.
Tragični kraj hrišćanske dinastije Crnojevića i dolazak Skenderbega u Crnu Goru da u ime turskoga cara njome upravlja jesu događaji
koji su pružili tematiku crnogorskoj usmenoj književnosti, ali stanje
Crne Gore pod turskom upravom, koje traje tokom XVI i XVII vijeka,
nije pružilo gotovo nikakvu tematiku usmenoj književnosti Crne Gore.
79
SPECIFIČNOST CRNOGORSKOGA
XVI I XVII VIJEKA
U pogovoru Ogledalu srpskome
Njegoš se čudi zašto dvjestogodišnje
vrijeme Crne Gore, XVI i XVII vijek, nije dalo nikakvu tematiku epskoj
usmenoj poeziji. Kaže priređivač ideološko-političke antologije Ogledalo
srpsko: „Od 1510. do 1702. godine od
svih crnogorskih bojevah koji su se u
ove gotovo dvije stotine godina događali nikakve pjesme nemamo koja
bi od tih bojevah nama što opjevala,
premda se mnoga mjesta i dan današnji u Crnu Goru znaju na koja su Turci
gomilama ginuli. Kao na primjer Limljani u Nahiju Crmničku, Vrtijeljka
u Nahiju Riječku, Progonovići u Nahiju Lješansku, Čevo i Velestovo nekoliko putah, kojih bi se 20–30 naći
moglo koja su sva u narodu crnogorskom dobro poznata i na koja se i
dan današnji, koliko su gođ neka od njih lomna, nalaze znaci pogibše
turske vojske: u parama, oružju ili drugim kakvim metalnim stvarima.“
Odista, nema razloga Njegoševo čuđenje, ma ima razloga njegovu čuđenju! Društveno-istorijsko stanje Crne Gore tokom XVI i XVII
vijeka nije pružalo tematiku koju bi prihvatila usmena književnost kao
iskaz kolektivne svijesti Crnogoraca. Na prostoru životne svakodnevice
crnogorskoga življa ništa se nije osobito novo dogodilo nastupanjem
turske uprave što se nije dešavalo od trenutka kad su dojučerašnji stočari-nomadi počeli davati dažbine državi na čijoj teritoriji žive, odnosno vlasti koja rukovodi tom državom. Uspon Duklje i njezina agonija
poslije Bodinove smrti, pobjede i porazi u borbama s Vizantijom i Bu81
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
garima, dvovjekovna nemanjićka vladavina, sukobi Balšića i Crnojevića – kako međusobno tako i s okolnim državama, bili su događaji
koji pohrišćanjenu masu dukljanskih Slovena više socijalno iscrpljuju
nego što je uzbuđuju da bi o tim događajima usmeni književnici te mase
pjevali i pripovijedali. Kao što pokazuje Ljetopis Popa Dukljanina i nemanjićka hagiografsko-biografska literatura, crkva je bez ostatka usaglašavala svoje interese s državnom politikom – ratnici su bili fizička
konkretizacija te usaglašenosti, a
široki narodni kolektiv pratio je
svoj svakodnevni život folklorom
kao slikom te svakodnevice. Tematika za apoteozu društveno-klerikalnih događanja nije uzbuđivala tu
masu. Prema tome, na prostoru životne svakodnevice Crne Gore nije
se ništa osobito značajno dogodilo
kad je vladavina sultana Bajazita
II zamijenila vladavinu kneza Đurđa Crnojevića. Onoga Đurđa koga
je njegov rođeni brat Stefanica izdao Turcima. Ali, tu bratsku izdaju
nije platio glavom, no je s čalmom
na glavi oturisao na timaru neđe u
Anadoliji.
Porezi koje je nametnula turska vlast pokorenoj Crnoj Gori bili su ośetno snošljiviji nego što su bile
dažbine tokom vladavine Vojislavljevića, Nemanjića, Balšića i Crnojevića. Vlastela i crkva nijesu mnogo strepljeli od dolaska Turaka zato
što su s turskom vlašću usaglašavali svoje ekonomske interese, a široka
društvena masa gledala je pozitivno na svaku novu vlast ako joj se daju
manje dažbine nego prethodnoj. Rataru, stočaru i zanatliji prikladna
vlast bila je ona koja ga obavezuje na manje dažbine, a neprikladna ona
koja ga ekonomski iscrpljuje. U crnogorskoj i srpskoj usmenoj epici
jednako su ostale po strani od njezina interesovanja osvajačke slave
cara Dušana Silnoga i sultana Sulejmana Veličanstvenoga! Ne treba zapostaviti činjenicu da su prvi vjekovi osmanske vlasti bili više usmjereni osvajanjem teritorija, zrakasto na sve strane od turske matične države, nego nametima koji iscrpljuju pokorene narode. I pored toga što je
82
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
tako bilo, hrišćansko-romantičarska istoriografija ne upotrebljava istu
nominaciju kad govori o Balkanu pod vladavinom Rimljana i Turaka.
Za Rimljane se kaže da su vladali Balkanom, a pod Turcima je Balkan
robovao. Zaboravljaju ideološki usmjereni istoriografi da su u odnosu na pokorene balkanske narode Rimljani i Turci imali bezmalo isti
odnos. Od pokorenoga balkanskog Ilira mogao je postati rimski car,
a od pokorenoga balkanskog Slovena veliki vezir. Da je svakodnevni
balkanski čovjek bez prevelike tuge prihvatao tursku vladavinu, pokazuje ovaj podatak. Po Zakoniku cara Dušana, koji je kao i sva zakonska
normativa hrišćanskih država na Balkanu specifikacija vizantijskoga
zakonika, sebar je bio obavezan da dva dana sedmično kuluči na imanju
svoga vlastelina. A po Kanunu sultana Sulejmana Zakonodavca, rajetin
je bio dužan da na imanju svoga timarnika kuluči dva dana godišnje!
Nijesu balkanske države, počevši od Bugarske pa onda redom, preko
Vizantije, do Crne Gore, padale pod tursku vlast orošene suzama svojih
ratara i čobana. Žalost od toga poraza doživljavala je dinastija i njezini
pridvorni krugovi dok je dio vlastelinskoga sloja uspijevao da usaglasi
svoje ekonomske interese s osmanskom vlašću.
Ne treba zapostaviti činjenicu da za pokorene narode nijesu bili
jednaki vjekovi osvajačkoga uspona Turske Carevine s vjekovima opadanja njezine moći. Dok su Osmanlije išle uzlaznom stazom osvajanja,
emitovali su snošljivu obavezu pokorenih prostora, što se ogledalo i
u formiranju lokalne vlasti od domicilnih predstavnika bez obzira na
njihovu vjersku pripadnost. Kako veli Filip Višnjić u uzvišenoj pjesmi
Početak bune protiv dahija, srpski knezovi nijesu bili „radi kavzi“ s
Turcima. Položaj turskoga rajetina u vrijeme uspona Carstva, kakve su
bile prve decenije XVI vijeka, kad crnogorskim sandžakatom upravlja Skender-beg Crnojević, i položaj njegova potomka, u vrijeme kad
je Turska bolesnik na Bosforu, sasvim su različiti. Kako je Osmansko
Carstvo slabilo, tako je iscrpljujućim obavezama raju pritiskalo. Sljedeće činjenice rasvjetljavaju to stanje.
Islamizovani stanovnici mjesta Humci, u Katunskoj nahiji, bili
su uzurpirali zemljište Cetinjskoga manastira 1622. godine. Cetinjski
vladika Mardarije potužio se kod područnoga kadije na tu uzurpaciju i
„kadija Humce izagna, a crkvi baštinu potvrdi kako je to baština crkovna otkad je crkva podignuta“. A onda, kad su se islamizovani Humci
oglušili o izrečenu presudu, isti kadija je poslao čauše da ih privedu
redu i zakonu. „Togda pašini čauši po pravdi Humce pohvataše i velmi
83
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
svezaše i ljuto bez milosti biše toljagama“ Poslije te stroge fizičke kazne, kadija je donio ovu odluku: „I ako igda Humci htjeli bi što crkvi
pritisnut u polje ili u goru, stavismo zaroka 40.000 globe i da dođe gospodar koji zemljom uspovijeda, ili bude Turčin ili hristijanin, sa vsemi
vlasteli černogorskim da globu uzme, a Humce prežene preko mora ili
preko planin. A baština crkvim ostade libera i da bude na vijeki.“
Da uspostavljanje turske vlasti u Crnoj Gori nije za svakodnevnoga pravoslavnog žitelja predstavljalo ni vjersku ni ekonomsku katastrofu, govori i ovaj podatak. Pjesma crnogorskoga pjesnika-pjevača Tešana
Podrugovića Starina Novak i knez Bogoslav simboliše teško ekonomsko stanje najnižih društvenih slojeva u svim balkanskim državama u
vrijeme turske najezde, a prije pada tih država pod njihovu vlast. U toj
se pjesmi kaže da se Starina Novak odmetnuo gori u hajduke od zuluma
domaće vlasti koja nameće namet na vilajet. Konkretno, tu se priča da
je izgradnja Smedereva, kao odbrambenoga grada, postizana kulukom
i nametima što je uslovljavalo odmetanje siromašnih ljudi u hajduke.
Iako nema pjesama o preseljenju Crnojevića prijestonice sa Žabljaka,
prvo na Obod a onda na Cetinje, lako je pretpostaviti da je taj čin podrazumijevao velike novčane izdatke. Da knez Ivan Crnojević nije bio
lukrativno tanak govori podatak da je za kratko vrijeme upriličio svoj
dvor na Cetinju i podigao Cetinjski manastir kome je hrisovuljom zavještao obilati metoh. I pored toga što su izvor enormnih prihoda crnogorske kneževine kojom upravlja Ivan Crnojević bile solane na bokeškom primorju koje pripadaju Crnoj Gori, ipak je normalno pretpostaviti
da su dažbine crnogorskoga življa koje potražuje država bile analogne
velikim državnim naporima koji se osobito ogledaju u formiranju prijestonice i podizanju manastira na Cetinju. A i otpremanje Staniše kao taoca na sultanskome dvoru u Carigradu podrazumijevalo je i dobre kese
dukata s kojim mladi knežević u Stambol odlazi. Staniša u Stambolu na
Bosforu nije bio izolovani rob, nego momak u najboljim godinama s
punim kesama dukata kome su dostupne slasti koje Carigrad nudi i koje
će ga preseliti od krsta do polumjeseca.
Da je kneževski dvor Crnojevića imao nezanemarljivu ekonomsku osnovu, u koju su uvirali i dažbinski dotoci crnogorskoga življa,
osvjedočava i priličnost kneza Đurđa Crnojevića, Ivanova nasljednika,
da na Cetinju instalira gutenbergovsku štampariju u kojoj se objavljuju
knjige s vrhunskom opremom. Po savršenoj opremi Oktoiha može se
dointuirati ekonomska osnova i kulturni nivo kneževskoga dvora na
84
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Cetinju koji je vaspostavio Ivan-beg Crnojević. Nije nelogično pretpostaviti ni to da bivši knez Đurađ nije okončao svoj život na timaru u
Anadoliji bez zlatnih kesa s kojima je prispio iz Venecije, preko Skadra, u Carigrad. Činjenica da sultan Bajazit II nije bivšega crnogorskog
kneza utamničio, takođe nudi pretpostavku da Đurađ nije praznih ruku
produžio u Anadoliju.
Uspostavljanje turske vladavine u Crnoj Gori, i dolazak Skenderbega da sa Žabljaka povjerenim mu sandžakatom upravlja, podrazumijevalo je ekonomske olakšice stanovništva u odnosu na dažbine i kulučenja koje su podrazumijevali ratni i selidbeni poduhvati posljednjih
kneževa Crnojevića. Poslije nestanka sandžak-bega Skendera, 1528.
godine, ne pomaljaju se u Crnoj Gori nikakvi događaji koji bi uzbuđivali maštu usmenoga pjesnika-pjevača da pjevajući o njima zabavlja slušaoce s kojima je ideološko-politički i socijalno poravnat. Turska vlast,
preko domicilnih poslušnika, rutinerski je obavljala svoje poslove, crkva s vjernicima održavala normalne odnose, islamski vjernici slušali
svoga hodžu. U mletačko-turskim sukobima koji su se događali na prostorima Crne Gore neka crnogorska plemena su bila okrenuta jednoj,
neka drugoj strani, a sve to skupa nije davalo tematiku koju bi prihvatila
usmena književnost kao duhovni izraz crnogorskoga etnosa. Od stare
tematike usmene književnosti i dalje su dva punkta djelovala: primanje
hrišćansta, što predstavlja pjesma Car Duklijan i Krstitelj Jovan, i kraj
dinastije Crnojevića s dolaskom Skender-bega na crnogorski sandžački
položaj, što predstavlja pjesma Ženidba Maksima Crnojevića.
I tokom XVII vijeka, kad će na djelu biti Kandijski (1644–1669) i
Morejski rat (1684–1699), opet se neće ispoljavati događaji koji zaokupljaju kolektivnu svijest crnogorsku da bi bili tematika usmene književnosti koja prati interese toga kolektiva. A to je zato što nijesu Crnogorci,
kao etnička cjelina, uzeli učešća u tim događajima, nego su se ti ratovi
doticali samo djelova crnogorskoga plemensko-bratstveničkoga mozaika. Opredjeljenja za jednu ili drugu stranu mijenjala su se od slučaja
do slučaja. Turci su pretrpjeli poraz u okršaju s Kučima 1688. godine,
s istim onim plemenom koje će biti na strani Mahmut-paše Bušatlije u
Bici na Krusima, 1796. godine. Turski buljuci pretrpjeli su jedan poraz
i na Krusima 1688. godine, ali opet u sukobu s lokalnim dijelom Crne
Gore. Kao mletački saveznici, Crnogorci su napali turske šehere – Trebinje i Bileću. Vuk Mićunović, kakvoga junaka po iskazu Gorskoga
vijenca, srpkinja nije rađala „od Kosova pa ni prije njega“, primao je
85
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
platu od Mletaka i poginuo u mletačko-turskome ratu koji je vođen od
1714. do 1718. godine. Poginuo je neđe u okolini Trebinja. Jednom su
Komani pružili otpor Turcima, drugom pleme Piperi, ali svi ti okršaji,
koji su uvijek bili izvjesni, nijesu svojim značenjem prelazili interese
jednoga ili dva plemena, ponekad ni čitavoga datog plemena. Pohod
Sulejman-paše na Crnu Goru počeo je udarom na Kuče i Klimente što
je imalo za rezultat ne samo pokoravanje tih plemena, nego i njihovu
mobilizaciju za turski napad na Cetinje 1685. godine. Neposredno prije
ulaska Sulejman-pašine ordije na Cetinje odvio se sukob na Vrtijeljci
između mletačkih snaga i Turaka. Na mletačkoj strani borio se nevelik broj Crnogoraca i zapažen odred hajduka koji su bivakovali u Boki
Kotorskoj, a predvodio ih harambaša Bajo Pivljanin. To je po Njegošu
„soko Bajo su tridest zmajevah“ koji „mrijet neće dok svijeta traje“.
Da borbeni događaji, koji su se na prostorima Crne Gore dešavali tokom XVI i XVII vijeka, nijesu preokupirali kolektivnu svijest
Crnogoraca da ih epskom usmenom pjesmom iskaže, pokazuju i ove
činjenice. Kako to konstatuje Radovan Samardžić, Boka Kotorska je u
Kandijskome ratu bila veliki zbjeg naroda koji je dobježao iz suśednih
turskih krajeva. A hajduci su zime obično provodili u Boki plijeneći
okolna naselja na turskoj teritoriji i ulcinjske gusarske fuste na moru.
Poslije turske neuspjele opsade Kotora 1657. godine, hajduci su iskoristili bezvlašće i pometnju u Hercegovini, pa su naturili danak svim
selima do Gacka, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Hajduci
su nemilosrdno kažnjavali svakoga ko bi im se suprotstavio. U svome
pljenidbenom entuzijazmu bokeški hajduci dopirali su čak do Sarajeva,
ne pitajući šta je čije i ko kojoj vjeri pripada. Između 1664. i 1668.
godine Bajo Pivljanin je hajdučki vladao svim planinama istočne Hercegovine onemogućavajući trgovinu Dubrovnika s njegovim zaleđem.
Bitka na Vrtijeljci 1685. godine između Turaka i mletačkih snaga,
u kojima je bilo nešto Crnogoraca i jak hajdučki odred Baja Pivljanina,
značila je ne samo tursku pobjedu, nego i slom hajdučkoga pokreta
u Boki, odnosno Hercegovini. Ta bitka produbila je plemensku krizu
podijelivši Crnu Goru na dva tabora – jedni su bili za Mletke, drugi za
Turke. Turci su na Vrtijeljci pośekli mnogo hajdučkih glava, a Bajovu
su poslali sultanu kao ratni pobjedonosni trofej. Sulejman-beg, koji je
komandovao na Vrtijeljci, za rečenu pobjedu nagrađen je činom paše.
Poslije oglašene turske pobjede na Vrtijeljci, bezmalo svi su Crnogorci,
danas jedni, śutra drugi, pristali da plaćaju daciju Turcima. Samo su
86
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
tada ostali nepokorni Kuči i Klimenti. Sve to ukazuje na činjenicu da
tokom XVI i XVII vijeka nije moglo biti ni govora o jednoj crnogorskoj
opredijeljenosti koja bi se dohvatila kolektivne svijesti njezine da tu
opredijeljenost prihvati kao tematiku za usmenu književnost.
Kako su Mleci gledali na svoje boračke uslužnike hajduke govore ovi podaci. Antonio Zen, mletački providur iz Kotora, navodi u
svome izvještaju Sinjoriji broj poginulih boraca na Vrtijeljci koji su s
mletačkih prostora, iz Paštrovića i kotorske okoline. Napominje da su
u vrtijeljskome sukobu ginuli i Crnogorci, Mainjani i Pobori, ali nijednom riječju ne pominje izginule brojne hajduke s harambašom Bajom
Pivljaninom na čelu. Mleci su hajduke, i pored toga što su im u borbama s Turcima bili vrlo korisni, unaprijed otpisivali kao odmetnike koji
nemaju doma ni domovine. Na u borbama poginule hajduke Mlečani su
gledali kao na potrošni materijal.
Da Crnogorci nijesu bili frontalno suprotstavljeni Turcima tokom
XVI i XVII vijeka, kad su bivali česti mletačko-turski sukobi na crnogorskim teritorijama, dokazuje i Njegoš u Gorskome vijencu. Ne dokazuje se ta istina subjektivnom idejom pisca, nego objektivnom idejom
njegova spjeva. Kad je vladika Danilo, pjesnikov alter ego u spjevu,
odlučio da pozove na razgovor prvake islamizovanih Crnogoraca s nadom da će ih vratiti u pravoslavlje koje su napuštili, prvaci su došli na
razgovor, ali su se začudili Vladičinu prijedlogu. Skender-aga na Vladičinu bratsko-vjersku ponudu odgovara:
Što zborite, jeste li pri sebi...
U bojeve jesmo li zajedno,
zlo i dobro bratski dijelimo,
kosa mlada na groblje junačko
siplje li se bulah ka srpkinjah?
Zbilja, gnoseološki talas Gorskoga vijenca koji iskazuje suodnose
pravoslavnoga i islamizovanoga življa u Crnoj Gori tokom XVI i XVII
vijeka poprima značenje kritičko-istoriografskoga pogleda na to vrijeme. Nauka raspolaže činjenicama da su Turci, kako u Crnoj Gori tako
i u drugim osvojenim zemljama na Balkanu, vršili samo one promjene
zatečenoga društvenog stanja koje su im bile nužne za učvršćivanje vlasti i koje su mogli vojnički iskoristiti, ne vršeći krupnije izmjene u ekonomskome ustrojstvu osvojene zemlje. Hrišćanski feudalci zadržavali
su svoje pośede, čak iako se nijesu odlučili da prime islamsku vjeru.
87
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Prva njihova vrlina za tursku vlast bila je da su joj vjerni. Još manje su
Turci dirali u unutrašnje ustrojstvo plemensko-batstveničkih planinskostočarskih krajeva koji nijesu imali osobitijega i vojnoga interesovanja
za novu vlast. To su bili prostori na kojima i u predtursko vrijeme feudalni odnosi nijesu bili uhvatili maha. Tako su Turci na prostorima
brdovite Crne Gore vršili pozitivnu diskriminaciju pravoslavnoga življa, kako bi se to reklo sadašnjim političkim rječnikom. Kao što je već
istaknuto, viši društveni sloj crnogorski bio je upriklađen da se privija
ne samo turskoj vlasti, nego i islamu činjenicom da je sin dojučerašnjega pravoslavnog vladara crnogorskoga primio islam i došao na upravu
crnogorskoga sandžakata. Heraldički detalj iz grba dinastije Crnojevića
koji je Skender-beg ugravirao u svoj pečat pružao je vlasteli psihološku
opuštenost da se priklone vjeri i vlasti kojima se priklonio Staniša Ivanov. Takvo društveno stanje Crne Gore pod turskom vlašću nije davalo
nikakvu tematsku inicijativu usmenoj književnosti da se njime bavi.
Stih iz Gorskoga vijenca koji kaže da se „na groblje junačko“ jednako striže kosa „bulah i srpkinjah“ ima posebno saznajno značenje za
sagledavanje društvenih prilika u Crnoj Gori tokom XVI i XVII vijeka.
Kur’an ne dopušta da ženska lica prisustvuju sahranama, bilo muških
bilo ženskih osoba. Ali, eto, Njegoš dokazuje da su islamizovane Crnogorke ne samo išle „na groblje junačko“, nego onđe od žalosti strigle
svoje kose, kako to i pravoslavne Crnogorke čine. A sintagma „na groblje junačko“ upravo pokazuje da su ti junaci, muslimani ili pravoslavci, ginuli na istoj strani. To sve znači da je dio crnogorskoga stanovništva koji je bio primio islam ostao obgrljen plemensko-bratstveničkim
ponašanjem i običajima koji su istrajavali u svojoj ustaljenosti.
Začirski kavazbaša Ferhat, u Gorskome vijencu, iznenađen, ne
manje od Skender-age, prijedlogom pravoslavnih plemenika i bratstvenika da se muslimani vraćaju staroj vjeri kaže:
Iako je zemlja pouzana,
dvije vjere mogu se složiti
ka u sahan što se čorbe slažu...
Mi živimo kao dosad bratski,
pa ljubavi više ne trebuje!
Na takve izjave islamizovanih Crnogoraca nema oponiranja od
strane njegovih pravoslavnih plemenika i bratstvenika. Ama baš niko
od crnogorskih pravoslavnih glavara ne oponira nijednom riječju tvrd88
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
nji Skender-age i Ferhata kavazbaše da se u dvovjerskoj Crnoj Gori
živi „bratski“ i da samo treba produžiti taj harmonički suživot. Bojazan
vladike Danila da „svoj svojega nigda puštat neće“ ako dođe do sukoba, ukazuje na činjenicu da je plemensko-bratstvenička solidarnost
u Crnoj Gori bila jača od vjerske razlike. A sve to znači da se zulum
turske vlasti, koju romantičarska istoriografija uvijek naglašava, nije
bio navalio na pravoslavni živalj crnogorski da bi se u prevjeravanju
tražila društvena snošljivost. Na Ferhatov poziv da se ostane u bratskoj
ljubavi i slozi, pravoslavni oponenti ne suprotstavljaju dokaze da se
dato socijalno stanje i vjerska nepravda ne mogu dalje podnositi, nego
samo ispoljavaju svoju vjersku netrpeljivost. Knez Janko ovako oponira muslimanskim prvacima koji su došli na poziv vladike Danila da se
razgovara o njihovu povratku u staru vjeru:
Bismo, braćo, ali se ne može!
Smiješna je ova naša ljubav,
grdno nam se oči susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
no krvnički i nekako divlje, oči zbore što im srce veli.
Objektivna ideja Gorskoga vijenca precizno dokazuje da se nije
krenulo u tzv. istragu poturica zbog nesnošljivih socijalnih prilika i vjerskih nepravdi koje zvanična turska vlast ispoljava, niti zbog lokalnih
izrabljivača koji ne poštuju zvanični smjer Osmanskoga Carstva, što
će se, na primjer, dogoditi u Beogradskome pašaluku kao uzrok Prvoga
srpskog ustanka 1804. godine. Kao što nema istorijskih dokaza da je u
Crnoj Gori bilo organizovane istrage islamizovanoga življa početkom
XVIII vijeka, tako u Gorskome vijencu nema ni traga od društveno-socijalnih nepravdi i vjerske isključivosti koje bi izazvale ustanak na „poturice“ kao izrabljivače pravoslavnoga življa. Genocidno-vjerski smjer
subjektivne ideje pjesnika Gorskoga vijenca precizno definišu stihovi
koje izgovara Vladika Danilo, Njegošev alter ego u Gorskome vijencu:
Luna i krst, dva strašna simvola –
njihovo je na grobnice carstvo,
sljedovat im rijekom krvavom
u lađici teška stradanija.
To je biti jedno ili drugo!
89
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Prema izloženome, nema nijedne činjenice koja bi opravdala Njegoševo čuđenje u predgovoru Ogledala srpskoga što nijesu dva vijeka
crnogorske istorije ponudila nikakvu tematiku usmenoj junačkoj epici
koju su pratili „vješti zvuci divnih gusala“, utirući narodne suze što se
prosipaju za izgubljenom slobodom. Državnik i političar Petar II Petrović Njegoš realno je procijenio da treba ideološki ujediniti bratstveničko-plemensku Crnu Goru za borbu protiv Turaka koji su predstavljali
stalnu opasnost kao sila koja još vlada balkanskim prostorima. Rukovođen zanosom državnika koji Crnu Goru zamišlja kao međunarodno
priznatu državu, Njegoš je u svome spjevu Gorski vijenac pretvarao
istoriju u legendu da bi ta legenda bila ideološki usmjerivač borbe protiv Turaka. Dva eklatantna primjera Njegoševa presnivanja istorije u
pjesničku legendu jesu opis „istrage poturica“, koja se nije istorijski
dogodila, i glorifikacija ratničko-slobodarskoga podviga Baja Pivlajnina, hajdučkoga harambaše čiji se podvizi, kao slobodarska kategorija, nijesu bili dotakli kolektivne svijesti crnogorske. Treća Njegoševa
importacija legende u kolektivnu svijest Crnogoraca je kultni položaj
Miloša Obilića u Gorskome vijencu. Nikolaj Velimirović je uočio da se
samo Bog češće pominje nego Obilić u Njegoševu spjevu.
Ali odista je začudno kako se Njegoš ne śeti kad je pisao Gorski vijenac svoga čuđenja usmenoj, junačkoj pjesmi crnogorskoj što je
oćutala dva vijeka crnogorske boračke istorije, XVI i XVII. Kako se ne
śeti čuđenja koje je saopštio u predgovoru, koji on naziva primječanije,
svoje antologije epskih junačkih pjesama Ogledalo srpsko? Da je Bajo
Pivljanin bio u istoriji onakav kakvoga ga pjesnik prikazuje u Gorskome vijencu, koji je objavljen 1847. godine, procvjetalo bi Ogledalo
srpsko, objavljeno 1846. godine, pjesmama o glasovitome harambaši
koji se na Vrtijeljci žrtvovao za slobodu Crne Gore. Međutim, u Ogledalu srpskome Bajo se pominje samo u jednoj pjesmi, Osveta Bajova,
i to kao gubitnik u nekakvome lokalnom sukobu na Grdijevićima. A u
Gorskome vijencu pjesnik povjerava glasu naroda da kaže kako Crna
Gora doživljava svoga Leonidu s Vrtijeljke. U četvrtome kolu Njegoševa spjeva narod doslovno kaže:
Soko Bajo su tridest zmajevah
mrijet neće dok svijeta traje...
Vitezovi srbi vrtijeljski
luča će se vazda prizivati
90
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
na grobnicu vašu osveštanu.
Bitka na Vrtijeljci, kao mletačko-turski okršaj, nije inspirisala crnogorski etnos kao cjelinu da je njegovi usmeni pjesnici-pjevači uz gusle proslavljaju. Baš obrnuto, Vrtijeljka je probudila plemensku neslogu
u Crnoj Gori podijelivši je na dva smjera – proturski i promletački. A to
je značilo da strah kao mora otpočne pritiskivati nahijska i brdska plemena Crne Gore. Moćni protivnici poravnavali su svoje račune, a mali
se sami sobom urušavali. Pobjednik Sulejman-paša otpratio je u Stambol – zastave, doboše, sužnje i pośečene glave, među njima i Bajovu,
kao dokaze mletačkoga a ne hajdučkoga poraza na Vrtijeljci. Kotorski
providur u svome izvještaju mletačkoj Sinjoriji nije udostojio Baja Pivljanina i njegove izginule hajduke ni da ih pomene.
Tri legende bez istorijske statike Njegoš je umjetničkom snagom
Gorskoga vijenca importovao u kolektivnu svijest Crnogoraca. To su
podvig Miloša Obilića na Kosovu 1389, tzv. istraga poturica „pri svršetku XVII vijeka“, kako pjesnik datuje temu koju obrađuje, i slobodarsko herojstvo Baja Pivljanina na Vrtijeljci 1685. godine. Opredijeljen
slavom koju mu je priredio Gorski vijenac, Bajo Pivljanin biće jedan od
najopjevanijih likova u postklasičnome periodu deseteračko-guslarske
epike u Crnoj Gori.
91
NAHIJSKA CRNA GORA
Četvoronahijska Crna Gora
(Katunska, Riječka, Crmnička, Lješanska) koja se novim glasom čula
izborom mitropolita Danila Petrovića Njegoša 1697. godine, podarila je svojoj usmenoj književnosti
tematiku za epsko-junačke deseteračke pjesme što se pred slušaocima izvode uz zvuke gusala. Te pjesme pratile su pravoslavno-boračku
aktivnost Crne Gore koja je značila
korjenit zaokret od plemenskobratstveničke dvovjerske stvarnosti
crnogorske što je trajala tokom XVI
i XVII vijeka. Od pada Crne Gore
pod tursku vlast 1499. godine pa
do kraja XVII vijeka ona je trajala
kao jedna od teritorija Osmanske
Imperije, a od dolaska vladike Danila Petrovića na mitropolitski položaj, Crna Gora je de jure i dalje u sastavu Turske, ali de facto ona je
otkazala poslušnost turskoj vlasti. Na tako pobunjenu Crnu Goru Porta
sprema egzekutivne tabore da je dovedu u red, što znači otpočinjanje
tzv. crnogorske borbe neprestane. Niti Porta uspijeva da primiri Crnu
Goru, niti Crna Gora uspijeva da na svojemu četvoronahijskom prostoru izbriše svaki trag naklonosti prema turskoj upravi. Ta naklonost
imaće češće svoje iskaze koji neće prelaziti obim slučaja. Vrhovni oblik
vlasti bio je Opštecrnogorski zbor na kojemu je pravo učešća i glasa
imao svaki punoljetni Crnogorac. U nadležnosti plemenskih prvaka bio
je broj učesnika na Zboru. Glavnu riječ vodio je mitropolit s Cetinja, a
naporedo s mitropolitom, kao duhovnim gospodarom, rukovodeću riječ
imao je crnogorski guvernadur – prvo s Čeva a onda s Njeguša. Možda
93
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
bi bilo prikladno reći da je takav institut vlasti – duhovno-svjetovni,
bio cjelovito osvjedočen samo u Katunskoj nahiji, toj vojno, politički
i ekonomski najsnažnijoj crnogorskoj teritoriji koja baštini Cetinje kao
političko i duhovno središte zemlje. Turska uprava Crnom Gorom XVI
i XVII vijeka nije remetila duhovni kontinuitet Crnogorske mitropolije, ali tek dolaskom vladike Danila Petrovića na položaj mitropolita
otpočinje istorijski period Crne Gore koji se može nazvati teokratijom
sa svjetovnim zamasima. Iako je
crnogorsko guvernadurstvo, koje
je potrajalo i duže od XVIII vijeka, značilo svjetovni profil crnogorske vrhovne vlasti, ipak je
mitropolit vodio glavnu riječ i
kad su u pitanju problemi svjetovnoga karaktera. Bivakovanje
izvanjca Šćepana Maloga u Crnoj Gori (1767–1773) značilo je
uzurpaciju mitropolitsko-guvernadurske vladavine nahijskom
Crnom Gorom.
Da bi se sagledale prilike
koje su usmenu deseteračku epiku snabđele tematikom, koju joj
nijesu mogli ponuditi društveni uslovi Crne Gore tokom XVI
i XVII vijeka, treba odgovoriti na pitanje kako je došlo do vladarske
moći cetinjskoga mitropolita?
Poslije turskoga poraza pod Bečom 1686. godine, što je značilo i
povlačenje osmanske sile s teritorija Srednje Evrope, potražilo je Rusko
Carstvo svoju interesnu sferu u Crnoj Gori. Dolazak ruskih emisara na
Cetinje, s rubljama i medaljama, pośeta vladike Danila Petrogradu i narastanje glasova o turskome posrnuću pred Bečom značilo je, u osnovi,
sužavanje mogućnosti da dolazi do plemenskoga, pa i bratstveničkoga,
nejedinstva nahijske Crne Gore kad je u pitanju odnos prema Turcima
koji su kretali u pobjedonosne i egzekutivne pohode. Tokom mletačkoturskih sukoba na teritoriji Crne Gore nikada baš sve četiri nahije nijesu
cjelovito pripadale jednoj ili drugoj strani, a poslije dolaska na mitropolitsku stolicu vladike Danila Petrovića, odnosno poslije otpočinjanja
94
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
ruskoga interesovanja za Crnu Goru, začela se jedinstvena crnogorska
misao da se frontalno treba okrenuti protivu Turaka, a uz pomoć moćne, s Crnogorcima istovjerske i jezički im bliske, Ruske Carevine. U
toj novonastaloj situaciji umnogome se poistovjećuju interesi naroda
i crkve, bolje reći Cetinjska mitropolija doživljava se kao tumač narodnih interesa i volje nahijskih prostora Crne Gore. Okretanje Cetinja
carskome Petrogradu i propaganda, jednako s oltara i na Opštecrnogorskome zboru, da je troprstna
Rusija majka-spasiteljica crnogorska, značilo je i buđenje nade
brdskih plemena (Kuči, Piperi,
Bjelopavlići, Bratonožići, Rovca, Morača i Vasojevići) i drugih
okolocrnogorskih pravoslavnih
prostora (Drobnjak, Piva, Grahovo, Banjani, Golija, Rudine), koji
su nekad pripadali državi Zeti, da
će s pomoći božjom i ruskom
doći kraj turskoj vladavini. I pravoslavni živalj u Boki Kotorskoj
takođe je doživljavao okrepljenje
u cetinjskim vezama s pravoslavnom Rusijom.
U novonastalim ideološko-političkim prilikama i značaj
Opštecrnogorskoga zbora se inPetar II Petrović Njegoš
tenzivira. Stupanjem na mitropo(1813–1851)
litski položaj Danila Petrovića,
Zbor je izabrao ne samo svoga duhovno-političkoga vođu i vrhovnoga
komandanta, nego je zasnovao i teokratsku dinastiju Petrović Njegoš.
A opšta vojna obaveza, što je tekovina građanskih revolucija, utemeljila
se u petrovićevskoj Crnoj Gori kao moralna obaveza i običajna norma
tokom četiridecenijske vladavine mitropolita Danila Petrovića Njegoša.
U plemensko-bratstveničkome dobrovoljno-vojnom ustrojstvu nahijske
Crne Gore nije bilo dvojbe, no – ili si borac koji je priličan za guslarsku
pjesmu ili zavaljenik koji nije za borbu ni za poštovanje. Uostalom, to
crnogorsko društveno stanje Njegoš je definisao stihovima:
95
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Što su momci prsih vatrenijeh,
u kojima srca pretucaju
krv uždenu plamenom gordošću –
Što su oni? Žertve blagorodne
da prelaze s bojnijeh poljanah
u veselo carstvo poezije,
kako rosne svijetle kapljice
uz vesele zrake na nebesa!
Okretanje Crne Gore Rusiji oformilo je u kolektivnoj svijesti crnogorskoj jedinstvo bez premca u dotadašnjoj istoriji crnogorske države – dukljanskoj, zetskoj i postnemanjićkoj. O toj novonastaloj ideološko-političkoj stvarnosti Crne Gore rječito govori ovaj detalj. U Kratkoj
istoriji Crne Gore, mitropolita Petra I, opisuje se Opštecrnogorski zbor
na Cetinju 1711. godine, održan povodom dolaska u Crnu Goru ruskih
izaslanika – pukovnika Miloradovića i kapetana Lukačevića, na kome
se vladika Danilo obratio skupu riječima: „Braćo moja Crnogorci“ i
„Ljubazna braćo moja“. U junačkim deseteračkim pjesmama, s tematikom iz novoga ideološko-političkog perioda, često se klikuje: „Crnogorci, braćo moja draga!“ Kako je istakao Momir M. Marković, to
obraćanje s crnogorskom nominacijom je značajna činjenica za razumijevanje sazrijevanja toga naziva u crnogorskoj samosvijesti. Tako se u
Crnoj Gori desio jedan fenomen koji se ispoljio u tome što je nacionalna homogenizacija Crnogoraca nastupila prije utemeljivanja nacija na
osnovu društvene podjele rada u eposi kapitalizma, što se ostvarilo kod
ekonomski najrazvijenijih naroda Evrope.
Možda niko nije jasnije sagledao to narastanje crnogorstva nego
skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija. U svojoj zamisli da formira državu na djelovima teritorija već istrošenih država, Mletačke Republike i
Turskoga Carstva, Mahmut-paša je zaključio da mu je na tome putu velika smetnja samosvijest Crnogoraca, pa je preduzimao borbene pohode
protiv nahijske Crne Gore i brdskih plemena koja se navijaju Cetinju,
kao svojoj vjerskoj matici, i nahijskoj Crnoj Gori, kao svome etničkom
centru. Porazom toga raskolnog vezira na Krusima 1796. godine, Porta
je intimno podijelila radost s Crnom Gorom koja je izvojevala pobjedu
nad Mahmut-pašom Bušatlijom.
I pored načelnoga nacionalnog jedinstva nahijske Crne Gore tokom vladavine teokratske dinastije Petrovića Njegoša, iskrsavale su po96
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
nekad plemenske i bratstveničke prepreke koje će teokratski gospodari
s dosta napora pobjeđivati. Međutim, u usmenoj, junačko-guslarskoj
epici crnogorskoj jedinstveni borbeni stav protiv Turaka bila je ideja
vodilja jedinstva o kojemu te pjesme pjevaju, a sva lokalna suprotstavljanja toj ideji nemaju svoje aplikacije u tematici te usmene poezije.
I to bi se moglo nazvati crnogorskim fenomenom. Naime, svaki vid
otpora Turcima, i napada na Turke, glorifikuje se u pjesmi kao iskaz
čojstva i junaštva, a učestvovanje
pojedinaca, bratstava i plemena
u turskim akcijama i prihvatanje
turskih zahtjeva nije u guslarskoj
epici prikazano kao vid izdaje,
nego kao smjer pogrešne politike.
Takvo shvatanje crnogorske društvene stvarnosti, kojega su se držali
usmeni pjesnici-pjevači, siromašilo
je tematiku deseteračke guslarske
pjesme. Slavljen je antiturski borbeni entuzijazam i pojedinačno junaštvo, a izostao je uviđaj u odluke
pojedinaca, bratstava i plemena da
se priklanjaju turskoj strani. Otuda
je u crnogorskim usmenim pjesmama, koje su pratile borbu neprestanu, više istorije nego poezije, kako
je to primijetio Vuk Karadžić. Poezija hoće tematiku koja nudi duhovna
preživljavanja, dileme, porodične zamršaje, a to je sve izostalo u tematici koja govori o borbi što je pravolinijski usmjerena ideološkim predznakom čojstva i junaštva. Stara epska tematika, kojom se bavio Starac
Milija i njegovo pjesničko društvo, nije imala jednoznačno usmjeren
idejni stav pa je pjesnik-pjevač mogao pristupiti Marku Kraljeviću, kao
čovjeku koji ne preza od zločina, Ivan-begu Crnojeviću, kao državniku
ishitrenih poteza i Turčinu, starišu Dervišu, kao amanetniku najuzviješnijega ljudskog morala! Govoreći o poeziji crnogorskoga usmenog
pjesnika Tešana Podrugovića, koji je obrađivao tematiku iz starijih i
srednjih vremena, Vladan Nedić kaže: „Turkinja koja je ranjenom Vukašinu bacila krpu platna i izbavila ga iz vode Marice (u pjesmi Marko
Kraljević poznaje očinu sablju – N. K) uzvišenija je od Kosovke de97
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
vojke.“ Takve moralne komocije nema u crnogorskim pjesmama koje
su osmišljene crnogorskim boračkim jedinstvom, zato što je ta usmena
epika zaobilazila životne prizore koji nijesu za apoteoznu pjesmu stvoreni.
Teško bi bilo naći neko nahijsko ili brdsko pleme koje nije, i to
ponekad u čelnim odredima, nastupalo s turskom vojskom protiv nekoga drugog crnogorskoga plemena. Ništa nije bilo neobično da se jedno
pleme, ili bratstvo, predomisli
pa da odstupi od otpora Turcima
koji su krenuli na Crnu Goru ili
na jedan njezin nepokorni dio.
Pjesma Sinovi Obilića iz Njegoševa Ogledala srpskoga indirektno rasvjetljava tu crnogorsku postojanu dvojnost. Ko ne
poznaje antitursko nejedinstvo
Crne Gore može zaključiti da je
Ćehaj-paša iz pjesme Sinovi Obilića veoma naivan čovjek koji je
lako povjerovao u odluku trojice
crnogorskih četobaša da mu se
predaju dobrovoljno.
Pritisnuli turski tabori Čevska Ubla – predvodnik je zamjenik travničkoga vezira, Ćehajpaša. Krenula egzekutiva preko Čeva pravo na Cetinje. Utoliko trojica
nahijskih prvaka povedu četrdeset boraca i objave da idu Ćehaj-paši
na predaju. Nikac od Rovina, predvodnik predajne grupe crnogorske,
ovako uvjerava svoga pobratima Zvizdić Arslan-agu da ide s družinom
na prijateljski razgovor s Ćehaj-pašom pod čadorom, okružen vojnom
silom:
Pobratime, Zvizdić Arslan-aga,
sreti Nikca, pobratima tvoga,
su njegovo četrdeset drugah
sve birana, pobre, Crnogorca!
Već je nama kavga dodijala
i krvava četa dojadila,
98
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
već smo došli, mio pobratime,
da se silnu caru predademo
i njegovu od Bosne veziru,
da turimo čete i bojeve,
da krdimo ovce u Rudine.
Sama činjenica da se harambaša Nikac od Rovina obraća jednome od prvaka turske vojske, koja je krenula na Crnu Goru, Zvizdić Arslan-agi kao svome pobratimu indicira istinu da je Crna Gora u svome
odnosu prema Turskome Carstvu, čak i tokom XVIII vijeka, više nalikovala na mozaik nego na jedinstvenu idejno-političku cjelinu. Arslanaga svoga pobratima Nikca propusti kroz tursku ordiju, Ćehaj-paša ga
primi, a onda Crnogorci „pod šator vatru oboriše“, pašu ubiše i pobjedonosna crnogorska bitka na Čevskim Ublima otpoče.
Priklanjanje Turcima, koje oličava pjesnička slika Nikca i njegove družine, bila je u Crnoj Gori obična pojava koja od strane narodne tradicije i usmene epike nije dobijala žig izdaje. Ti postupci su bili
crnogorsko rutinerstvo tokom XVI i XVII vijeka, kad su se Mlečani
na crnogorskoj teritoriji sukobljavali s Turcima, a od dolaska vladike
Danila Perovića na čelo nahijske Crne Gore, pa sve do završetka pobjedonosnoga Veljega rata, to dvovjekovno rutinerstvo presnovalo se u incidentne slučajeve. Ali i ti slučajevi ostajali su bez žiga sramote koju bi
utemeljila narodna pjesma o konkretnome događaju kao izdaji. Kao što
crnogorska plemena često nijesu bila usaglašena kad je konkretni turski
potez bio u pitanju, tako i raskorak mitropolita s guvernadurom, povodom političkih problema, nije bio rijetka pojava. Naime, različiti su
pogledi bili kad se radilo o odnosu Crne Gore prema pojedinim silama –
Turskoj, Mlecima, Rusiji i Austriji. Ali ta problematika nije se doticala
usmene književnosti, konkretno guslarske epike, kao izraza kolektivne
svijesti crnogorskoga etnosa. I kad je ukinuto guvernadurstvo i proćeran iz Crne Gore guvernadur Vuko Radonjić, žig izdaje nije pogodio
prestižno bratstvo Radonjića s Njeguša. Sukob vladika i guvernadura
značio je sukob dvije politike, a obje su bile za Crnu Goru – samo su
se razlikovali pristupi državnim interesima Crne Gore. Kolektivna svijest crnogorskoga naroda, koja je suštinom svojom dostupna usmenoj
književnosti, nadilazila je političke i plemenske sukobe. Otpadnicima
od vladičanske politike Crne Gore bivali su Pejo Nikčević, Markiša
Plamenac, Risto Bošković i drugi pojedinci ili djelovi bratstava, ali ni
99
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
pješivački Nikčevići, ni crmnički Plamenci i bjelopavlićki Boškovići
nijesu u kolektivnome ubjeđenju i u usmenoj epici dotaknuti ni trunkom
izdaje. Čak i Milo Jovović, opjevani crnogorski junak iz druge polovine
XIX vijeka, nalazio se jedno vrijeme kao prebjegalac kod Derviš-paše
u Hercegovini.
Uskakanje u turske gradove, poslije kakve nepravde koja je od
strane zvanične vlasti Crnogorcu učinjena, nije podrazumijevalo upisivanje toga uskoka u izdajnike od kojih se stide bratstva i plemena kojima oni pripadaju. U svome djelu Crna Gora i Boka Kotorska Vuk Karadžić napominje kako nepravdom pritiješnjeni Crnogorac izjavljuje:
„Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ja ni Senata ni nikoga drugoga.“
Gospodar crnogorski oštro je kažnjavao takve postupke, ali crnogorska usmena epika niti je uskakanje u turske gradove opjevala kao
izdaju, niti je stroge kazne koje je gospodar izricao proslavila. Sljedeći
detalj najbolje rasvjetljava neusaglašenost kolektivne svijesti crnogorske, koju tumači usmena epska pjesma, i konkretnih poteza crnogorskoga mitropolita-gospodara kao vrhovne vlasti crnogorske.
Petar II Petrović Njegoš nagradio je Obilića medaljom, i to njezinim prvim primjerkom, ubicu Markiše Plamenca, koji je napuštio plemensko glavarstvo u Crmnici i stavio se u službu skadarskoga vezira
Osman-paše. Ali, usmena epika niti je opjevala Markišinu izdaju, niti
naručeni podvig prvoga nosioca Obilića medalje u Crnoj Gori. A sinovcu Markiše Plamenca, Iliji, koji je sa svojim stricem bio uskočio
u Skadar, biće omogućena vrhunska karijera tokom vladavine knjaza
Nikole. Čak ga je Nikola I proslavio stihovnom depešom koju je poslao
na Cetinje knjeginji Mileni, onoga dana kad su Crnogorci u Veljemu
ratu oslobodili Nikšić od Turaka. Depeša glasi: „Na bijelom Onogoštu
zastava se moja vije, / a Plamenac vojevoda pod njom rujno vino pije!“
Dakle, samo junački podvizi Crnogoraca, bilo u pljenidbi bilo
odbrani, skretali su na se pažnju usmenoga guslarskog pjesnika, a psihološki zamršaji i moralne dileme, koje su, po prirodi stvari, bile evidentne u postupcima Crnogoraca koji skreću sa zvanične trase vladarske politike, nijesu prerastali u temu koju prihvata usmena deseteračka
pjesma crnogorska.
Najčešća tema crnogorske usmene epike koja prati crnogorsku
nepokornost prema Turcima je četovanje koje je značilo ekonomski
iskaz crnogorske svakodnevice. Kako je to već konstatovano u nauci,
Crnogorci su ratovali za svoje vitalne interese – odbranu nezavisnosti i
100
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
slobode, ali i za plijen u stoci, oružju, odjeći, novcu i životnim namirnicama. U narodnoj tradiciji četovanje je prihvaćeno kao junačko zanimanje s moralnim predznakom. A taj predznak bilo je uvjerenje da je
plijen koji se vrši nad inovjernicima, jednako turcima i latinima (islamski i katolički živalj), zanimanje kao moralno čist posao. Zato u četu
koju predvodi harambaša nijesu ušli samo siromasi, možda oni i ponajmanje, već i spremnici od prvih kuća i bratstava. Moglo bi se reći da
je u vladičanskoj Crnoj Gori četa bila osnovna ekonomski produktivna
jedinica. Kako je naglasio Gligor Stanojević, četovanja Crnogoraca su
stara koliko i njihova istorija, ali sve do početka XVIII vijeka ta pojava
nije imala znatniju ulogu u političkome i društvenome životu zemlje.
Dolaskom vladike Danila na mitropolitsku stolicu Crne Gore, odnosno
otpočinjanjem crnogorske frontalne neposlušnosti Osmanskoj Imperiji,
četovanje doživljava zamah i moralnu katarzu. Dojučerašnja pljačka
poprima atribuciju časnoga, rodoljubivoga i hristoljubivoga ponašanja.
Crnogorske čete iz Katunske nahije kreću se prema Hercegovini, a iz
drugih nahija ide se do obala Skadarskoga jezera i prema turskim pośedima u Zeti. Četovanje, kao privredna pojava, bilo je rasprostranjeno
po čitavoj jadranskoj obali do Prokletija, ali samo je u Crnoj Gori imalo
dominantni društveni ugled – imalo je oblik nadgradnje i društvenoga prestiža. Istaknute četobaše, odnosno harambaše, postali su narodni
glavari i vođe, opsluživala ih je narodna pjesma i pratila legenda. Vladika Vasilije Petrović u svojoj Istoriji o Černoj Gori (1754), objavljenoj
u Rusiji, opravdava crnogorsko četovanje ovom izjavom: „Crnogorci
su hrabar narod, ali pritiješnjen životnom nuždom u neplodna brda đe
stanuju oni rado izlažu život da bi pribavili sredstva za život.“
Crnogorske pljenidbene čete su prava napast za tri suśedne države – Mletačku Republiku (njezine pośede u Boki), Dubrovačku Republiku i Tursku Carevinu. Te čete su napadale trgovačke karavane, svatove, tamanile uzrele plodove na njivama i voćnjacima, a osobito stada
na pasištima i katuništima. Dogonili su iz Hercegovine dželepe govedi
i progonili ih na primorske pazare. Dešavalo se da crnogorske čete odvode u ropstvo mletačke i dubrovačke podanike, naročito žene i đecu
i prodaju ih Turcima ili na drugim tržnicama roblja. Crnogorska četa
je rijetko pitala za vjeru domaćina čije imanje plijeni – njoj je glavnija
bila država, turska i latinska, kojoj taj domaćin pripada. Zato je u Boki
Kotorskoj jednako strepio od crnogorskih četa katolički i pravoslavni
101
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
živalj. U Boki je zadugo bila u upotrebi kletva: „E dabogda ti Crnogorci
nazvali dobro jutro!“
Crnogorsko pljenidbeno četovanje podrazumijevalo je odmazdu,
posebno tursku. Uvod pjesme Udar Turakah na selo Trnjine, u Njegoševoj antologiji Ogledalo srpsko, sažeto dočarava i crnogorsku četu i
tursku odmazdu na crnogorsko četovanje:
Zahvali se Čengić Sinan-beže
pred gospodom od Hercegovine:
„Ah da bi me bula ne rodila
no vlahinja koja vlahe rađa,
ako vojsku pokupiti neću
da poharam selo na Trnjine,
na Trnjine na kraj Crne Gore,
jer mi u njim čudan šićar kažu –
bjele ovce, konje i volove,
što su oni kleti Trnjinari
sve iz naše zemlje ugrabili.
Crnogorska se četa po svome ustrojstvu bitno razlikovala od hajdučkih družina kojih je bilo po svemu Carstvu Turskome. A razlikuje
se i od uskočke družine, kako klasičnih uskoka – senjskih i kotarskih,
tako i od moračkih. Hajduci su od Mitrova do Đurđeva dana mirovali
kod svojih jataka, ili bivakovali na mletačkome primorju, a crnogorske četobaše, kao i svi drugi zažetnici u pljenidbi, provodili su zime u
svojim kućama i sa svojom porodicom. Klasični uskoci su djelovali s
mletačke, kasnije nešto i s austrijske, a morački s turske teritorije koju
Turci ne mogu kontrolisati. Crnogorske čete kretale su se iz nepokorne
Crne Gore na okolne prostore. U cjelini uzeto, sve su to bile pljačkaške
družine, a samo je crnogorsko četovanje pljačku preimenovalo u junački plijen koji donosi i korist i slavu. U boračkome poretku crnogorske
čete izgrađivala se solidarnost fantastičnih razmjera. Ranjeni drug se
nije smio ostaviti ni po koju cijenu. Stroge moralne norme, uobičajeno
normirane, bile su uslov opstanka ne samo konkretne čete kao borbeno-pljenidbene jedinice, nego i društvenoga, bolje reći plemensko-bratstveničkoga, ugleda njezinih saučesnika.
Crnogorska četa je bila do neslućenih razmjera usavršila zaśedu,
inače karakteristični oblik gerilskoga dejstva. Razumije se, raspolagala
je viševjekovnom tradicijom za to usavršavanje. Početak crnogorske
102
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
čete je proizvod društvenih okolnosti koje su joj odredile istorijsku ulogu i značaj. Crnogorska četa ima svoje prapočetke u vojnim družinama
dukljansko-zetskoga srednjovjekovlja, kao i katunima slobodnih stočara Vlaha i Albanaca iz epohe Crnojevića. Tako tradicionalno ispraktikovana crnogorska četa će na početku XVIII vijeka otpočeti svoje
značenje u crnogorskoj nacionalno-oslobodilačkoj borbi protiv Turaka
koja, ukupnošću svojom, neće prestajati do Berlinskoga kongresa 1878.
godine. Konkretno, četno-pljenidbena praksa s dugom tradicijom utapa
se u crnogorsku nacionalno-oslobodilačku borbu koja istorijski počinje
1711. godine, kad je mitropolit Danilo, usmjeren gramatom ruskoga
cara Petra Velikoga, poveo nahijske Crnogorce da opsijedaju turska
mjesta koja su najbliža crnogorskoj teritoriji.
S bogatstvom tematike koju je novo crnogorsko istorijsko vrijeme, što počinje 1711. godine, podastrlo usmenoj epskoj poeziji ne može
se mjeriti nijedna crnogorska istorijska epoha od doseljenja Slovena na
prostore rimskoga Prevalisa pa nadalje. Sljedeći detalji iz Kratke istorije Crne Gore od Petra I Petrovića Njegoša plastično dočaravaju vrijeme
iz kojega je izrasla rečena tematika junačkih pjesama crnogorskih.
Usmjeren ruskom naklonošću prema Crnoj Gori i gramatom
pravoslavnoga cara, koga su Crnogorci doživjeli kao svoga poočima,
vladika Danilo ovako je prizvao Crnogorce: „Oružajte se, braćo moja
Crnogorci, kako vitezovi, a ja sam gotov s vama imanja i života ne
pošteđeti na uslugu blagočestivoga Cara hristjanskoga i premiloga otačestva našega, moleći preblagoga Boga, da nam molitvom prečiste matere i svih svetih bude pomoćnik i rukovoditelj.“ Okupljeni dojučerašnji pljenidbenici i njihove harambaše odgovorili su svome Gospodaru:
„Hvala Bogu, kad smo poslanike hristijanskoga cara među nama viđeli
i njihove gramate primili! Evo naše sablje pri pojasu, evo naše puške u
rukama i evo mi spravni i gotovi za našega Cara rado vojevati.“ Onda
su, kako kaže pisac Kratke istorije Crne Gore, digli ruke k nebu i zavapili: „Bože podrži i blagoslovi našega Cara Petra Velikoga!“
Nikada do tada, bilo koji crnogorski državnik, tokom hiljadugodišnje dukljansko-zetsko-crnogorske istorije, nije raspolagao ideološkom izjavom koja objedinjuje Crnogorce kakvu je imao vladika Danilo
1711, a koju citira vladika Petar I u svojoj Istoriji. Crnogorska usmenoepska, odnosno deseteračko-guslarska poezija, koja obiluje istorijom
više no poezijom, otpočela je tada da prihvata ratno-slobodarsku tema103
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
tiku Crne Gore. U kontekstu takvih prilika razvio se epski mit o Carevu
Lazu.
Usmjereni gramatom ruskoga cara, svojega pravoslavnog poočima, Crnogorci, predvođeni vladikom Danilom, ne samo što su izvršili napade na crnogorskoj teritoriji na najbliža turska uporišta, nego su
pokazali i snažan otpor turskim snagama koje su egzekutivno prispjele
u Crnu Goru. Prva velika turska ofanziva krenula je na nahijsku Crnu
Goru 1712. godine, a kad njezinim uspjehom Turci nijesu bili zadovoljni, Numan-paša Ćuprilić pošao je 1714. godine sa zamašitim brojem
turskih boraca na Crnu Goru kao pobunjenu provinciju Osmanskoga
Carstva. Crnogorci su pružili otpor na nekoliko mjesta, među kojima je
i ono koje će se kasnije nazvati Carev Laz, ali jake turske snage zauzele
su Cetinje, Čevo i Njeguše, te tri istorijski najistaknutije kote nahijske
Crne Gore. Riječju, Turci su okupirali svu Katunsku nahiju do mletačke
granice.
U epskoj legendi o Carevu Lazu ośeća se refleks kosovske legende, a to je u vezi s jednom izjavom vladike Danila iz 1714. godine
u kojoj borački podsticajno pominje Miloša Kobilića. Uklapajući se u
prirodu istorijske legende i legendarno proslavljanje Careva Laza nije
bez refleksa istorijske istine od koje je legenda krenula. Tokom Morejskoga rata (1684–1699) Sulejman-pašin pohod na Cetinje 1692. godine
i otpor koji su tome pohodu pružili Crnogorci, poslužio je kao osnova
za stvaranje epsko-deseteračke legende o velikoj crnogorskoj pobjedi
po kojoj će se mjesto održane bitke nazvati Carev Laz. Kako se to u
narodu reklo, po lazini pogiboše turske vojske, a mjesto pobjedonosne
bitke crnogorske Carevijem se Lazom nazva.
Pjesmu Carev Laz, koja je prvo objavljena u Istoriji Crne Gore
od Sima Milutinovića, i u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj koju je
isti Milutinović priredio, a koju će Njegoš unijeti u ideološko-političku
antologiju Ogledalo srpsko, ispjevao je Petar I, a dopunio je Petar II.
Hiperbole – da je na Crnu Goru krenulo „sto hiljada i sedam stotinah“
Turaka i da „ne uteče od njih ni kamena“ generališu pjesničko-guslarski
pristup tematici koja sadrži bojeve koji se razlikuju od pristupa tematici koja sadrži junaštvo iskazano u pljenidbenim pohodima i u suprotstavljanju odmazdi što se formira povodom tih pljenidbi. Prema tome,
opaska Vuka Karadžića, koju je saopštio uz tekst pjesme Ivan Nikolin
(III knj. Srpskih narodnih pjesama), da je „u crnogorskijem pjesmama
više istorije nego poezije“, samo je djelimično tačna. Pjesme na koje
104
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Vuk misli, umjetničkim svojim nivoom vidno izostaju iza crnogorskih
epsko-usmenih pjesama koje obrađuju tematiku, kako bi rekao isti Vuk,
najstarijih i srednjih vremena. Ali, one nijesu ustihovani odraz istorije
nego poetski preoblikovana istorija. U pjesmama s novom tematikom
junaštvo i pobjede su glorifikovani, ali ne poetskom nadgradnjom no
deseteračkom retorikom. Na takve je pjesme Vuk mislio kad je rekao da
su bogatije istorijom no poezijom.
Od svih epskih deseteračkih pjesama čija je tematika tzv. crnogorska borba neprestana, a koje zauzimaju obilato prostora u Milutinovićevoj Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, samo pjesma Smrt Nikca od Rovinah, iz Ogledala, može stati u antologijski red crnogorskih
epsko-deseteračkih pjesama koje reprezentuju tekstovi Starca Milije.
Slikom istotrenutne smrti dvojice suprotstavljenih vitezova – Nikca od
Rovina i Babića Jakšara, pjesma je homerski završena:
Trče oni jedan put drugoga,
sretoše se u bijele ovce –
jedanak im pukli džeferdari,
oba mrtvi pali među ovce.
Dvadeset dodatnih stihova toj umjetnički slivenoj pjesmi jednostavno treba zanemariti. Kao što je poznato, to nije jedina pjesma u
ideološko-političkoj antologiji Ogledalo srpsko koja je pretrpjela vještačke izmjene i dopune koje nijesu svojstvene nepatvorenome usmenom pjesniku-pjevaču, koji poetskom riječju svojom uobličuje interes
kolektivne svijesti etnosa kome on pripada. Pjesnik koji harmonijom
etike, retorike i estetike vodi radnju pjesme od njezina početka nije
odjednom mogao skliznuti u stvaralačku ispotprośečnost.
105
SEDMORO BRDA
Crnogorska plemena, tzv.
Brda: Bjelopavlići, Piperi, Kuči,
Bratonožići, Rovca, Morača i
Vasojevići, oficijelno su pripadala Osmanskoj Imperiji sve do
Berlinskoga kongresa 1878. godine, ali nepokornost nahijske
Crne Gore prema Turcima, koja
je otpočela krajem XVII vijeka,
uticala je na brdska plemena,
posebno na ona s kojima se graničila, da počnu mijenjati svoj
rutinski uobičajeni odnos prema
turskoj vlasti. Crnogorski mitropoliti vršili su, osobito preko
sveštenstva u brdskim plemenima, političku propagandu, što će
usloviti turske vojne obračune s
Nikola Banašević
pojedinim brdskim plemenima.
(1895–1992)
Ti će sukobi poslužiti kao tematika usmenoj epsko-guslarskoj pjesmi. Kako će ustanovljena pokornost
brdskih plemena prerasti u nepokornost prema turskoj vlasti, odnosno
kako će početi proces brdskoga okretanja nahijskoj Crnoj Gori, rječito kazuju pjesme o bjelopavlićkome junaku Petru Boškoviću. Premise
koje nude te pjesme analoški indiciraju i proces orijentacije drugih crnogorskih plemena iz Brda prema Cetinju.
Prestanak dvovjekovnoga podaništva turskoj vlasti u četvoronahijskoj Crnoj Gori značio je ideološki izazov za brdska plemena, posebno nahijskoj teritoriji prigranična, koja su i dalje ostajala pod turskom
vladavinom. Prateći dva smjera nahijske nepokornosti prema Turcima,
pljenidbene udare na imovinu islamskoga življa i frontalno suprotstav107
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ljanje turskim snagama koje kažnjenički kreću na Crnu Goru, usmena
deseteračko-guslarska pjesma registrovala je proces prerastanja rajetinsko-podaničke uslužnosti brdskih plemena u neposlušnost prema
turskoj upravi. Svi oblici proturskoga ponašanja brdskih plemena, od
prisilnoga angažovanja u pohode turske koji kreću na Crnu Goru do
voljnoga usaglašavanja interesa s Turcima, našli su mjesta u crnogorskoj deseteračkoj pjesmi.
Dok se u nahijskoj Crnoj
Gori, poslije njezina otkazivanja
poslušnosti turskoj vlasti, naglo
gubi interesovanje za pjesme koje
slave podanički prkos, čiji je supstitut epski lik Marka Kraljevića,
u pjesmama koje su na domaku
nahijske Crne Gore traže se novi
profili epskoga uobličavanja podaničkoga prkosa. Kad je dato
crnogorsko-brdsko pleme svoju,
dugo modelovanu, psihološkoideološku opredijeljenost za borbu protiv turske vlasti ekspliciralo teritorijalnim prisajedinjenjem
Crnoj Gori, što se događalo i prije
Berlinskoga kongresa, ušlo je u
obavezu da i pred sobom i pred
Radosav Medenica
Cetinjem predstavi svoj raniji po(1897–1987)
danički položaj kao stalni antiturski prkos i kao neprekinuto idejno gravitiranje Crnoj Gori. Tako su u
ideološki kliše pjesama o junaku podaniku, koji predstavlja Marko Kraljević, usađivani junaci brdskoplemenske istorije. Stepen njihove borbenosti, odnosno procesa udaljavanja od tipičnoga podaničkog prkosa,
zavisio je izvjesno od istorijske osnove opjevanoga junaka. Ali, svakako,
ne toliko koliko je zavisio od obaveze plemensko-bratstveničkoga agona
da se ne izostane u istorijskoj časti iza nahijske Crne Gore kao ideološkoga usmjerivača koji svoje zasluge neštedimice ističe i u priči i u pjesmi.
Trebalo je, dakle, ukazivati na genezu svoje junačke odlučnosti i tumačiti
sjedinjenje s Crnom Gorom više kao rezultat te geneze nego kao djelo oružane pomoći Crne Gore. Geopolitički položaj pojedinih plemena
108
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
diktirao je proces boračke agilnosti kao i proces stvaranja epskih karakteristika prelaska rajetinskoga prkosa, koji je značio duhovnu odbranu
predviđenih povlastica od lokalnih kabadahija, u borbu s istorijsko-oslobodilačkim smislom, odnosno u borbu protiv turske države. Kako se
istorijska stvarnost ropstva u kome se moglo pjevati o prkosu koji se
ne kreće mimo ravni političke pokornosti, o čemu upravo pjevaju pjesme o Marku Kraljeviću, postepeno pretvarala u otvoreni prkos koji ima
istorijsko-oslobodilačke motive,
tako se i ideološki kliše pjesama o
junaku podaniku postepeno transformisao. Postepeno se u taj kliše, kojim gospodari Marko Kraljević, uvlačio prkos pograničnih,
odnosno brdskih, plemena čiji je
ishod oslobađanje od Turaka i teritorijalno spajanje s nahijskom
Crnom Gorom. Evo kako pjesme
o bjelopavlićkome junaku Petru
Boškoviću odražavaju taj proces.
Prvo se u brdskoj Crnoj
Gori uspostavila epska istina o
Petru Boškoviću kao junaku-podaniku u koga Turci imaju zavidno povjerenje. U pjesmi Udar na
Vuka Mandušića, od anonimnoga
pjesnika-pjevača, objavljenoj u Njegoševu Ogledalu srpskome, bjelopavlićki prvak Petar Bošković ima jedno od čelnih mjesta u akciji koju
spuški kapetan preduzima protiv nahijskih Crnogoraca. Tursku vojsku
predvode Petar Bošković i turski kapetan iz Spuža:
Kako rekli, tako učinili
i silnu su vojsku pokupili
od Nikšića i krvava Spuža
i ostala Brda po izboru.
Tri hiljade vojske okupiše,
a pred vojskom turski kapetane
od krvava Spuža i Nikšićah,
A od Brdah Petre Boškoviću!
109
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Spuški kapetan uvažava Petra Boškovića kao „vjernu slugu“. Njih
dvojica zajedno śede i divane kao poglavice-prijatelji na kapetanskome
haru i „piju mrko vino“. Kad rođak Petra Boškovića priča svoj zloslutni
san, koji se mogao lako tolkovati kao predskazanje propasti preduzete
akcije, junački Bošković je ponijet nadom u dobar plijen i u priznanje
od strane vezira. To priznanje neće izostati ako se Bošković domogne
glave Vuka Mandušića iz Crne Gore:
No mu reče Petre Boškoviću:
„Muč, Manojlo, moj mio sinovče,
san je laža, a Bog je istina!
Nemoj sanak u vojsku kazati,
e ćeš našu vojsku prepanuti,
no na noge – da mu udarimo,
nećemo li izgubiti Vuka.
Da Vukovu glavu izgubimo,
dari bi nam došli od vezira!“
Prva etapa pjevanja o bjelopavlićkome junaku-podaniku Petru
Boškoviću, koji je kao plemenski prvak bio na usluzi turskoj vlasti krajem XVII vijeka, a koju predstavlja pjesma Udar na Vuka Mandušića,
polako će da čili, pa će se u drugoj etapi pjevanja o tome junaku potencirati njegov antiturski prkos. Ne idejno-politički prkos, kakav je
već bio otpočeo u nahijskoj Crnoj Gori, nego neposlušni prkos prema
lokalnim turskim vlastima, konkretno spuškome kapetanu s kojim je
pio rujno vino i prijateljski eglenisao o pljenidbi crnogorskih stada. U
drugoj etapi Bošković je i dalje junak-podanik, ali sad pokazuje mnogo
više borbenosti i odlučnosti da naglašava značenje svoje ličnosti.
Antiturski prkos, koji emituje pjesma o Petru Boškoviću, funkcionisao je kao dokaz plemena Bjelopavlići da oni usaglašavaju svoje
interese s nahijskom Crnom Gorom koja je otkazala poslušnost Turcima. U pjesmama koje tumače interese brdskih plemena, konkretno
Bjelopavlića, ukazuje se na Boškovića kao beneficiranoga kneza koga
ni bogatstvo ni ugled, koje je imao kao turski podanik, ne susprežu od
prkosa prema lokalnim turskim moćnicima. Petar Bošković, kao junaci
starijega vremena, dočekuje goste na svojoj kuli, harči ovnujsko meso
i rumeniku vino, obučen zlatom i svilom. U pjesmi Bošković iz Milutinovićeve Pjevanije crnogorske i hercegovačke
110
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Skoči Petar od zemlje na noge,
pa obuče svilenu košulju,
vrh košulje zelenu dolamu,
opasa se mukadem pojasom,
pa obuče toke s obje strane,
a zađede svijetlo oružje,
siguraše vranca pretiloga,
pak se turi vrancu na ramena.
Na tako uglednoga kneza iz Bjelopavlića dolaze turske tužbe:
Aj pomagaj, dragi gospodare
od haina Petra Boškovića –
mi već življet više ne možemo.
Robi bule a siječe Turke,
razbija nam kule i dućane,
taj se zulum podnijet ne može!
Kao što se iz navedenih stihova vidi, antiturski prkos Petra Boškovića u pjesmama druge etape kreće se u okvirima ideološkoga klišea
epskoga lika Marka Kraljevića. Imućni i beneficirani knez Bošković
više je naglašen kao neposlušni turski podanik, nego kao ideološkopolitički protivnik turske uprave. On paši smjerno ljubi ruku, kao što je
ljubi i Marko Kraljević poočimu svome, turskome caru, a paša Boškoviću ukazuje čast i daje mu „široko mjesto“ pored sebe. Turci, Petrove
komšije, traže od paše da ih zaštiti od zuluma baš toga kneza Petra, koji,
eto, zaslužuje čast od paše. Nema u pjesmama koje tako govore o Petru
Boškoviću ni pomena o nahijskoj Crnoj Gori. Pjesnicima-pjevačima iz
Brda, konkretno iz Bjelopavlića, glavno je bilo isticanje činjenice kako
Bjelopavlići nijesu mogli biti prosta i sasvim obespravljena turska raja
u situaciji kad njihov prvoplemenik Petar Bošković može da prkosi turskoj vlasti, njihov knez koji ne izostaje imanjem i ugledom iza turskih
prvaka. Kad se kaže „turski prvak“, u konkretnome slučaju se misli na
islamizovane Crnogorce, jer su Turci, osim kad su na visokim položajima, rijetko bivali stanovnici na teritorijama koje danas pripadaju
samostalnoj državi Crnoj Gori.
U usmenim pjesmama o Petru Boškoviću, kao odgovor na nahijsko-crnogorski izazov, već se blago nagovještava rasprsnuće ideološkoga klišea pjesmama o junaku-podaniku, koje reprezentuje Marko
111
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Kraljević. U trećoj etapi pjesama, odnosno u vrijeme kad se brdska plemena, posebno Bjelopavlići, opredjeljuju za Crnu Goru, taj će se kliše
raspasti. U pjesmi Opet Bošković, iz Milutinovićeve Pjevanije, paša
već poteže vojsku na nepokornoga Boškovića koga su Turci optužili
za mnoge neposlušne izazove. Napadnutome Petru Boškoviću pristiže
„vruća pomoć“ od njegovih saplemenika, ali se niđe još ne pominje
nahijska Crna Gora kao slobodarski uzor. Iako se vodi žestoki okršaj,
prava mala bitka, iako je veliki šićar od Turaka zadobijen, postignuta
slava ne prelazi okvire Boškovićeva ličnoga i plemenskoga ugleda. Čak
se, nota bene, naglašava plemenska čast Bjelopavlića:
Još da ti je pogledati, pobro –
kako brdske sijevaju ćorde,
kako l turske glave zijevaju (…)
Ćeraše ih do Žabljaka polja,
nešto pušte da u Spužu kažu
kakav šićar jesu zadobili
u Brdima Bjelopavlićkijem.
U drugoj etapi pjesama o junaku-podaniku prkos Petra Boškovića
izvjesno nadrasta prkos Marka Kraljevića. Taj ideološki kliše nije još
sasvim razrađen, ali je značajno načet. Pjesme više emituju psihološku i
idejnu priličnost Bjelopavlića da zasnuju borbu protiv Turaka, nego što
ekspliciraju podsticajnu ulogu nahijske Crne Gore za tu borbu ili, pak,
pomoć crnogorskoga oružja.
Treću etapu pjesama o Petru Boškoviću, odnosno drugu fazu transformacije ideološkoga klišea o junaku-podaniku, najpotpunije predstavlja pjesma Petar Bošković koju je Njegoš objavio, ne pominjući
joj pjesnika-pjevača, u Ogledalu srpskome. Njegoš je objavio Ogledalo
poslije pedeset godina od bitke na Martinićima u kojoj su Bjelopavlići
i nahijski Crnogorci bili zajedno protiv vojske koju predvodi skadarski
vezir Mahmut-paša Bušatlija. Poslije te bitke Bjelopavlići su se ideološki stopili s nahijskom Crnom Gorom, iako će oficijelno pripasti crnogorskoj državi tek Berlinskim kongresom 1878. godine. To stapanje
podstaklo je bjelopavlićki plemensko-bratstvenički agon da se ukazuje
na antiturski prkos koji se ispoljavao i prije turskoga poraza na Martinićima, što je značilo junačko poravnanje Bjelopavlića s nahijskom
Crnom Gorom. Tako se u ideološki kliše pjesama o Marku Kraljeviću,
u koji je bio cjelovito uskočio Petar Bošković, situira borba koja ima
112
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
istorijsko-oslobodilački smisao, odnosno karakter borbe iz vremena
pjesnika-pjevača deseteračkoga teksta Opet Bošković, a ne pak iz vremena junaka Petra Boškovića o kome govore pjesme Udar na Vuka
Mandušića i Petar Bošković, obje iz Njegoševe ideološko-političke
antologije Ogledalo srpsko. U pjesmama treće etape ističe se naslanjanje brdskoga plemena Bjelopavlića na nahijsku Crnu Goru i podvlači
se oslobodilačka misija preduzetih napora. U drugoj etapi prkos Petra
Boškovića, kao i Marka Kraljevića,
svodio se na pojedinačne gestove
koji su značili ili spašavanje nekoga od pojedinaca-zulumćara koga
ne toleriše ni centralna turska vlast,
ili namjerno iritiranje tih lokalnih
napasnika-zulumćara. Ali svi takvi
potezi, i Markovi i Petrovi, nijesu
na istorijskome planu značili nikakvu ideološki relevantnu borbu
protiv Osmanskoga Carstva. To je,
na neki način, bio jedan vid hajdučkoga prkosa, s tom razlikom što se
prkosnici nijesu odmetali u goru zelenu, nego djelovali sa svojih imanja i plemenskih položaja.
U trećoj etapi pjesama o Petru
Boškoviću pojačan je stepen antiturskoga prkosa bjelopavlićkoga junaka-podanika u srazmjeri s mogućnošću pjesnika-pjevača iz Bjelopavlića, ili iz nekoga drugog brdskog
plemena crnogorskog, da na osnovu borbenih podviga plemena, koji
su ga doveli do ideološko-političkog spajanja s nahijskom Crnom Gorom, ističe junački prkos svojih saplemenika iz vremena kad još Cetinje
nije Brdima služilo za primjer kako se valja odnositi prema turskim
vlastima. Pjesma Petar Bošković je u formalno-tematskome značenju
varijanta pjesama iz druge etape, ali od ideološkoga klišea pjesama
prethodnica jedva da je ostalo traga. Petar više ne odlaže oružje pred
pašinim čadorom, neće paši da poljubi ruku, Bošković je „pod oružjem paši pristupio“. On ne priznaje turske davije koje su protiv njega
paši podnijete i tumači svoje postupke kao znake ličnoga osvetničkog
morala. U prvoj etapi pjesama o Petru Boškoviću on je vjerni turski po113
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
slušnik koji žudi za vezirovim priznanjem. U drugoj etapi ne postavlja
se pitanje odlaganja oružja kad Bošković pristupa paši, jer mu je kod
njega „široko mjesto“, bez obzira na tužbe koje su na njega podigli područni muslimani. U trećoj etapi, ne samo što Bošković neće da odloži
oružje kad ulazi kod paše, što se od njega ne bez razloga traži, ne samo
što odbija sve tužbe, nego otvoreno ističe svoju suprematiju na svim
pravcima, ama baš u svemu. On kaže:
Istina je, pašo gospodare,
no me zato kriva naći nećeš,
jer je prva turska zađevica.
Prvi su mi Turci udarili
na Kopilju polju piperskome,
i mojega izgubili sina –
bolji bješe od tri begovijeh!
Tri stotine zajmili ovacah –
bolje bjehu no šest begovijeh!
Oslobodilački značaj nahijske Crne Gore se osobito naglašava u
pjesmi. Petar Bošković šest dana odolijeva turskoj vojsci, ali mu ipak
sva pomoć koja pristiže iz Bjelopavlića i suśednih brdskih plemena ne
bi bila dovoljna da se održi u svojoj kuli da nijesu stigli nahijski Crnogorci koje predvodi čevski vojvoda Draško Popović. Ovo je deseterački
opis njegove odbrane:
Ma se Petar Boškoviću brani
dva bijela dana bez prestanka:
muke su mu ljute dodijale,
i od kule vrata otvorio
da izlazi na aman Turcima,
no zavika iznad kule vila:
„Ne predaj se, moj sokole sivi,
nemoj tvoje popuštit poštenje,
e ti sada ide pomoć vruća,
pomoć vruća od Gorice Crne, (istakao N. K.)
baš dvanaest stotina pušakah!“
Pjesma o pobjedi Petra Boškovića prihvata rekvizite pjesama s tematikom iz starijih vremena. Polom Turaka prepušten je epskoj hiperboli: pośečeno je trista glava i zarobljeno trista konja! Petar priređu114
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
je pobjedničku gozbu – kolje stotinu ovaca! Pjesma je poentirana tako
da se Petar Bošković oslobađa svakoga traga svoga ranijeg podaničkog
prkosa turskoj lokalnoj vlasti. Kao što je buna protiv dahija prerasla
u ustaničko vrijeme u Srbiji, tako je ideološko-političko slivanje Sedmoro Brda s nahijskom Crnom Gorom pretvorilo prkosne čarke Brđana-podanika u boračke zamahe oslobodilačkoga smjera. Reprezent junaka-podanika iz Brda, Petar Bošković, u pjesmama treće etape oslobađa se svakoga traga svoga ranijeg podaničkog prkosa. On, uz pomoć
nahijske Crne Gore, zadobi „slavu i poštenje“. Pjesma naglašava:
A kad svanu i sunce ogranu,
podiže se Draško Popoviću,
a za njime sva njegova vojska
put krvava Čeva na krajinu
pjevajući i puške mećući.
Petar osta zdravo na Slatinu
i zadobi slavu i poštenje.
Apoteozni ton rapidno je narastao u pjesmi, spasonosna hiperbola
je ižljebila pjesmu iz stihovane reporterske povjesnice koja je pjesnički
ograničila crnogorsku desetaračku usmenu epiku s novijom tematikom.
Vila je uvedena u radnju, odigrala se bitka kao u pjesmama sa starijim temama. Bogatstvo bjelopavlićkoga plemenskog prvaka, koje je u
drugoj etapi pjesama isticano s ciljem da se ukaže na činjenicu kako ni
veliki ugled Petra Boškovića ne ometa njegov antiturski prkos, ima u
trećoj etapi drugi smjer kojim se ističe boračka snaga junaka, odnosno
njegova ekonomska moć kao osnov njegove boračke preduzimljivosti.
Bošković se tokom šest dana bori iz svoje kule na Slatini, a kadar je da
iz svojih podruma i torova ugosti vojsku što je pomogla da se posiječe
trista Turaka.
Prihvatanje prosedea pjesama sa starijom tematikom znači psihološku rasterećenost pjesnika-pjevača, koju je postigao tek onda kada
su se Bjelopavlići iskazali u borbi protiv Turaka. Konkretno, u Bitki na
Martinićima 1796. godine koja je imala istorijsko-oslobodilački karakter. Vizu pjesniku-pjevaču da formira prkos svojih prvaka prošlosti i
da podanički inat pretvara u ideološki osmišljene oslobodilačke akcije
moglo je da pruži pleme koje stoji iza pjesnika-pjevača sa stabilnom
boračko-oslobodilačkom afirmacijom. S druge strane, poziciju takve
pjesničke slobode pjesnik-pjevač je osiguravao isticanjem zasluga Ce115
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
tinja i nahijske Crne Gore. Samo uz pomoć Crnogoraca, koje usmjerava
mitropolit Petar I, Petar Bošković je zadobio epsku slavu u deseteračkoj
epici. Tako je pjesma Petar Bošković, kojoj Njegoš daje visoki rang
u svome Ogledalu, postigla kroz ideološku sintezu nahijsko-crnogorske i brdske, konkretno bjelopavlićke, borbe, odnosno Crne Gore kao
slobodne teritorije i okolnih crnogorskih plemena, ideološku rehabilitaciju podaničkoga prkosa Petra Boškovića. Razvojni put pjesama o
Petru Boškoviću, koji na crnogorskim terenima znači i transformaciju
ideološkoga klišea pjesama o Marku Kraljeviću, odražava suštinu istorijskih interakcijskih odnosa Crne Gore i okolnih plemena koja su se,
od odskočenja nahijske Crne Gore od Turske Imperije, postepeno ideološki približavala Cetinju. Njegoš je u Ogledalo srpsko unio pjesme o
odnosima sve Sedmoro Brda prema Turcima i nahijskoj Crnoj Gori, a
ti se odnosi kreću etapnim smjerovima što su osvjedočeni u pjesmama
o Petru Boškoviću. U tim pjesmama bljesne po koji zrak poezije, ali,
uglavnom, one su više retorska glorifikacija događaja nego poetska prefermentacija istorije.
U stilsko-kompozicionoj tehnici usmenih deseteračkih pjesama o
Petru Boškoviću očuvani su glavni pravci pjesama o Marku Kraljeviću, junaku-podaniku turske vlasti. Pjesnici-pjevači usmjeravali su svoje
kreativne tokove pravcem transformacije ideološkoga podteksta klišea,
ali nijesu imali potrebe da čine značajnije inovacije na stilsko-kompozicionome planu. Kao što Marko Kraljević ima pobratime, Relju i
Miloša, tako i Petar Bošković ima svoga pobratima – vojvodu Rada.
Kao što je Marko od Prilepa grada tako je Petar od Slatine, mjesta junačkoga. Samo erotska podatkanost Petra Boškovića nije preuzeta od
Marka Kraljevića. Epski, kao i istorijski, Marko Kraljević nema sreće
sa ženama.
116
MORAČKI USKOCI
Na teritoriji jednoga od Sedmoro Brda, plemenu Morača, formirao se jedan istorijski fenomen
koji je usmenoj crnogorskoj epici
podario svojevrsnu tematiku. To
su morački uskoci koje su činili prebjegli pravoslavci s turskih
teritorija, najviše iz Hercegovine
i Sandžaka. Prebjezi su formirali
svoju naseobinu u gornjemoračkome predjelu Ljevišta čiji je ziratni
prostor tako planinski uobručen
da se i male ljeviške snage mogu
uspješno suprotstaviti i neuporedivo jačemu neprijatelju. Sredinom
XVIII vijeka počelo je formiranje
uskočke naseobine u Ljevištima,
a kasnije će se ljeviški naseljenici
dohvatiti i djelova istočnoga Drobnjaka, konkretno Malinska, Struga i
Sirovca. Uskoci su stabilizovali svoja porodična naselja, uzgredno su
se bavili zemljoradnjom i stočartsvom, a glavno zanimanje bila im je
pljenidba u svim njezinim oblicima.
Naziv morački uskoci nije precizan zato što su uskoci o kojima je
riječ i pošto su se stabilizovali u istočnome Drobnjaku i oformili pleme Uskoci, nastavili svoje pljenidbeno zanimanje duže od pola vijeka.
Ali, taj naziv može se prihvatiti zato što je boračka aktivnost uskoka s
drobnjačke teritorije samo nastavljanje zanimanja koje je bilo oformilo
svoju prepoznatljivost u Gornjoj Morači. Najadekvatniji naziv bio bi
moračko-drobnjački uskoci, ali njegova glomaznost opravdava nepreciznost odrednice morački uskoci.
117
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
U istorijsko-pravnome smislu morački uskoci razlikovali su se
od senjskih i kotarskih uskoka. Morački uskoci naseljavali su teritoriju
koja de jure pripada Turskome Carstvu, a koja je de facto slobodna, jer
njezini stanovnici nijesu priznavali tursku vlast niti joj davali predviđene dacije. Klasični, odnosno senjski, kotarski i bokeški uskoci bili su
građani države koja im je dala utočište kad su dobježali s turskih teritorija. Morački uskoci ne mogu se izjednačiti ni sa hajducima, iako se u
istorijsko-pravnome smislu od njih
ne razlikuju. Pośedovanje određene teritorije, porodični život i uzgredno bavljenje zemljoradnjom i
stočarstvom jesu osobine moračkih
uskoka koje nijesu imali hajduci
kojima je „kuća kabanica, / duga
šara i otac i majka“.
Pljenidba koju vrše morački
uskoci, naručene paljevine i ubistva
i drugi diverzantski oblici njihova
djelovanja na turskim teritorijama
nijesu bili, u formalnome značenju,
integralni dio borbe koju je nahijska
Crna Gora vodila protiv Turaka, ali
suštinski su toj borbi pripadali. Cetinje je koristilo uskočko-diverzantsku prominentnost stanovnika Ljevišta i, kasnije, mjesta u istočnome Drobnjaku, ali nije pravno stajalo
iza uskočke antiturske djelatnosti. Na optužbe koje su Turci podnosili
Cetinju zbog uskočkoga razornog djelovanja, crnogorski gospodari,
odnosno mitropoliti, pravdali su se činjenicom da akcije uskoka koji
s carske zemlje čine štetu istoj zemlji nijesu problem Cetinja no Porte i Stambola! Tako formalno-pravno zaštićenoj Crnoj Gori morački
uskoci bili su dobrodošli za izvođenje akcija koje ona nije mogla javno
izvoditi. A te akcije značile su ubistva pojedinaca, paljevine stambenih
objekata, štete na uśevima i osobito plijen stoke. Kad se gođ moglo, Cetinje je podsticalo uskočku razornu aktivnost, ponekad i javno. Tako je
vladika Petar I podario serdarski čin uskočkome prvaku Mališi Bućiću.
Raspolažući formalnim dokazom da uskoci ne djeluju s državne
teritorije Crne Gore, Petar I je nalazio načine da uskočku oazu u Morači,
118
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
koju Turci ne mogu da eliminišu, veže za Crnu Goru. Nije ih priznavao
za svoje državljane, ali je na njih državnički djelovao. Čim bi ośetio da
akcije moračkih uskoka ne odgovaraju interesima Crne Gore, vladika
Petar I je oštro reagovao i bio spreman da se odrekne saradnje s njima.
Da uskočki sljedbenici iz Gornje Morače nijesu prezali ni od pljačke
imovine koja nije turska, svjedoči odgovor vladike Petra I na žalbenu
molbu pivskoga arhimandrita Arsenija Gagovića da Cetinje stane na
put uskočkim pljačkašima koji satiru imovinu pravoslavnoga življa
ne zaobilazeći ni dobra Pivskoga
manastira. Između ostaloga, Petar
I u odgovoru Gagoviću kaže: „Što
se pak tiče do uskoka, koji, kako
mi pišete, robe sirotinju, sva Hercegovina znade da sam ja svagda
sirotinju branio i da mi nije na srce
manja žalost za sve ono što sirotinja pod tursku vlast trpi, nego li za
ono što ja u Crnoj Gori vidim neustrojeno i što Crnogorce dopada,
no što ću da učinim uskocima, koji
su iz Hercegovine utekli u Moraču, ljudi zli i bezbožni, a prazni
bez nikad ništa, a kad oni ne paze
svoju braću i ne spominju turski
jaram, koga su, što je reći, još juče nosili i koga njihova braća i danas
nose na vrat, ko će ih od takvog zločinstva ustegnuti. Oni su od mene i
Crne Gore daleko, ne slušaju nikoga.“
Morački uskoci su potplaćeno realizovali osvete pojedinih lica,
bilo prema Turcima, bilo prema istovjernicima. Uskočke razbojničke
usluge nerijetko su koristili age i begovi u međusobnim obračunima.
Na primjer, begovi Zvizdići s Krsca koristili su uskočke plaćene usluge
da nanesu ozbiljne štete na imovini begova Ljubovića u Nevesinju. I rivalski obračuni među pravoslavcima izvođeni su preko plaćene usluge
moračkih uskoka. Ali, taj razbojnički način opstojanja moračkih uskoka
poprimiće ideološko-političke reflekse doseljenjem Trebješana u Gornju
Moraču, odnosno Ljevišta.
119
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Kako je to istakao Branko Pavićević, Trebješanima pripada istaknuta uloga u oslobodilačkome pokretu crnogorskih i brdskih plemena. Nastanjeni u Trebjesi, u okolini Nikšića, ta pravoslavna naseobina i
ekonomski i kulturno produžavala je značenje crnogorske, odnosno dukljansko-zetske države. Analogno ukrštanju trgovačkih puteva koji su
pored Trebjese prolazili, Trebješani su imali ekonomsko zaleđe u stočarskim krajevima na śeveru, a kulturni uticaji dolazili su im s jadranskoga primorja. Tako oformljeni
Trebješani su održavali tradiciju
o ustanku vojvode Grdana protiv
Turaka 1597. godine i o podvizima nikšićkih ustanika iz vremena
Kandijskoga i Morejskoga rata.
Kad je ruski car Petar I poslao
gramatu vladici Danilu, carski
izaslanik obratio se i Trebješanima da ustanu na Turke i napadnu Nikšić. Što su oni uradili, ali
bez uspjeha. Turci su osvetnički
razorili Trebjesu, a trebješki plemenici pobjegli su u Crnu Goru
đe će se zadržati skoro trideset
godina. Tokom toga tridecenijskog bivakovanja u Crnoj Gori
izdržavali su se najviše od plijena
koji su njihove čete pribavljale, najviše iz Hercegovine.
Da bi izbjegli stalne trebješke napade na naselja i karavane u
okolini nikšićkoga grada, Turci su poveli razgovore s Trebješanima o
njihovu povratku na imanja koja su napuštili. Trebješani su se povratili
u svoju razorenu Trebjesu đe će ostati sve do izbijanja rata između Austrije i Rusije, s jedne, i Turske, s druge strane, koji je trajao od 1789. do
1791. godine. Pod uticajem Cetinja i posebno ruskoga izaslanika Marka
Ivelića, Trebješani su se sjedinili s crnogorskom vojskom, koju je predvodio guvernadur Jovan Radonjić, i napali turski utvrđeni grad Nikšić.
Poslije te neuspjele akcije Trebješani su trajno napuštili svoju postojbinu skrasivši se u Gornjoj Morači. Četovali su iz Morače, napadali
turska naselja i karavane, a posebni gnjev ispoljavali su prema Nikšiću
i nikšićkim muslimanima. Karavanski putevi, preko Sinjajevine i kroz
120
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Dugu, bili su izloženi čestim napadima Trebješana. Bili su sposobni
da razbijaju i velike karavane. Ipak, ta boračko-pljenidbena sposobnost
značila je rezultat razbojničke violentnosti ljeviških uskoka i vještine
komandovanja doseljenih Trebješana. Tako je doseljenje Trebješana u
Moraču označilo ideološko-političku profilaciju uskočke aktivnosti iz
Morače koja je do tada imala samo razbojnički karakter.
Narastanje oslobodilačkoga smisla te borbe, koju su usmjerili
Trebješani, trajaće do 1859. godine kad je po međunarodnome dogovoru ingerencija nad plemenom Uskoci povjerena Knjaževini Crnoj Gori.
Trebješani su 1804. godine odselili u Rusiju đe su dobili imanja i društveni status koji to dobijanje podrazumijeva, a uskočka borba, koju su
oni slobodarski usmjerili, nastavila je svoje djelovanje. Tipičan primjer
uskočke usluge Crnoj Gori je ubistvo gatačkoga muteselima Smail-age
Čengića na Mljetičku 1840. godine.
Predstavnici centralne turske vlasti oprobali su sva sredstva da se
riješe moračkih uskoka, ali sve je ostalo bezuspješno. Usmjerena ideološkim iskustvom, uskočka borba prerasla je sredinom XIX vijeka u
međunarodno političko pitanje, pa je komisija, sastavljena od predstavnika Rusije, Austrije, Francuske, Engleske i Pruske, riješila da se uskočka
teritorija, koja se već bila nominovala u Uskočko pleme, prepušti Crnoj
Gori. Tada su bivši morački uskoci, a tada već ustaljen toponim Uskoci, i
njihova specifična borba skinuti s aktuelne istorijsko-političke pozornice.
Usmena deseteračka epika realno je prikazala uskočku pljenidbeno-ratničku agilnost koja je naćerala Portu da uskočko pitanje prepušti
komisiji koju čine predstavnici hrišćanskih zemalja. U pjesmi Boj na
Morači, iz četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžića,
bosanski prvaci kojima je „zulum dodijao od Morače i Gornje i Donje“
žale se carskome izaslaniku Dželaludin-paši:
Ne daju nam careva harača,
ni ostale careve verđije,
niti tursku prifataju ruku.
Oni idu lomnoj Gori Crnoj
na Cetinje, ter vladiku mole,
i njegovu prifataju ruku,
i još njemu prinose darove.
Vladika ih dobro dočekuje,
poklanja im zlaćene medalje,
121
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
velikoga cara moskovskoga,
postavlja im po želji glavare
i serdare i vojvode mlade.
Đe gođ bješe vlaha valjatoga
u svu Bosnu i Hercegovinu,
sve pobježe u Moraču Gornju,
robe, pale i sijeku Turke,
razbijaju po drumu trgovce,
odjaviše iz planine ovce,
odagnaše konje i volove,
poharaše gospodske dvorove,
raskopaše kule i čardake,
povedoše bule kadidžuke,
uzimlju ih za vjerne ljubovce…
Uskoci se cijeli pomami,
pa udari niz Hercegovinu,
pobij, pali i sijeci glave –
te ostavi jade svakojake.
Sasvim je razumljivo što je bošnjačka deseteračka epska pjesma
Krnovka, objavljena u Bosanskoj vili, istakla karakter borbe moračkih
uskoka. Ovako se navodi uskočka izjava:
Bijele im plijeniti ovce
i šarene krave i teoce,
i isklati nejake čobane
i pofatat bule i đevojke
te poženit braću Moračane.
Ovce šćerat moru i limanu –
sve prodati sa Krnova ovce
i šarene krave i teoce.
Lakše nam je podijelit novce,
nego turske sa Krnova ovce.
Deseteračke epske pjesme koje govore o događajima iz uskočkoga života u Ljevištima poetski su zrelije nego pjesme o uskočkim
borbama koje su vođene poslije preseljenja uskoka u istočni Drobnjak.
Nije toj pojavi uzrok samo činjenica da pjesme o uskocima iz Ljevišta
imaju duži put od postanka do zapisivanja, nego pjesme koje govore o
122
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
uskočkim borbama koje su vođene poslije utihnuća Ljevišta kao uskočkoga gnijezda. Seoba Trebješana u Rusiju, organizatora uskočke borbe
s idejnim smjerom, i centralnih junaka u pjesmama, otvorila je prostor
pjesniku-pjevaču da se prema njima odredi kao prema junacima prošlosti. Prostorno udaljenje opjevanih junaka shvatili su i pjesnik-pjevač i
slušaoci kao vremensku udaljenost.
Pjesme o djelovanju uskoka poslije preseljenja u istočni Drobnjak
nijesu prerasle okvire hroničarske povjesnice zato što su pjesnici-pjevači bili savremenici događaja o kojima pjevaju i zato što su pjesme
zabilježene ubrzo poslije njihova nastanka. Kao materijal koji upućuje
i na prvi sloj crnogorske klasične deseteračke epike, koja je s udaljene
vremenske distance od opjevanoga događanja doživljavala pjesnički
vrhunac, one imaju mnogo više značaja za nauku o usmenoj crnogorskoj epici, nego kao književni tekstovi koji bi još mogli pronaći čitaoce.
Pjesme o moračkim uskocima potenciraju boračke podvige koji
su izvođeni po narudžbini. Prebjezi što su napuštili svoje kuće i baštine,
oni ili njihovi preci, u svaki svoj podvig unosili su žar osvete. Plijen i
osveta bili su podsticajniji motiv za njihovu boračku aktivnost nego politička svijest da se treba boriti protiv turske vladavine. Kad Turci traže
harač od uskoka, u pjesmi Boj na Morači, knez Raško im odgovara:
A da li se ne stidiš iskati,
kad ne ištem ja harača moga
baš od tebe za četeres ljeta,
jer uživaš moju đedovinu!
Osvetu kao osnovni motiv uskočke borbe naglašava bošnjačka
pjesma Krnovka. Mališa Bućić, uskočki prvak sa serdarskim činom s
Cetinja, usmjerava uskočku družinu na pljenidbeni šićar:
Ja ću vama bolji šićar kazat –
na Nikšiće, na naše krvnike!
Viđ Nikšića, starije krvnika,
đe mi Slivlje kose đedovinu,
a Poviju oru babovinu,
iz Trebjese sela išćerali.
U pjesmi Smrt Smail-age Čengića, iz IV knjige Vukove zbirke,
drobnjački vojvoda Šujo Karadžić, koji je zvanično bio lojalan prema
123
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Turcima, navodi uskoke da zaplijene tursku trgovinu. A kad snuje pogubljenje Smail-age Čengića, vladika crnogorski poklanja uskočkome
prvaku „dvije puške male“, kao simbol uskočkoga zanimanja i konkretne dužnosti. U varijanti te pjesme, Opet to malo drukčije, iz iste zbirke,
Novica Cerović izvršava vladičinu zapovijest da se smakne Smail-aga
Čengić, ali vojsku sastavlja od uskoka. U pjesmi Osveta iz Milutinovićeve Pjevanije, pop Lješević iz Pive riješio se opasnoga haračlije Ibra
Hajrovića koristeći boračku i osvetničku spremnost uskoka. U pjesmi
Pop Lješević i Matija Jušković, iz iste Vukove zbirke, uskoci su prikazani kao junaci i za novac čine junaštvo. Pop Lješević se ovako obraća
uskočkome prvaku Juškoviću:
Izgubi mi Airović Ibra,
evo tebe dvije kese blaga –
sve u žutu sitna mlečanina.
Jušković kupi „sedam-osam druga“ i pogubi haračliju. Odbjegloga turskog konja koji je unio harač uskoci ne hvataju zato što će im
naručilac platiti podvig. Uskočki prvak upozorava:
Ne trčite, ljubimna družino,
mi zadosta imamo šićara –
od Turčina odijelo divno,
a još više svijetlo oružje.
Daće nama pope Lješeviću,
hoće dati dvije kese blaga
sve u žutu sitna mlečanina.
U pjesmi Bogdan serdar i Šaban-aga Arnautin, iz VIII knjige Vukove zbirke, musliman Hasan Toska sarađuje s moračkim uskocima da
bi došao do plijena. On je
s uskocima vjeru uvatio,
pa ih pušta niz Hercegovinu.
Kad uskoci šićar zadobiju,
ise čine Toski Hasan-begu.
Pjesme o moračkim uskocima ne udaljavaju se od istorije kad
govore o razlici između Uskoka i Drobnjaka na prostoru odnosa s turskom vlašću. Kad drobnjački knez Novica Cerović nastoji da domami
124
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Smail-agu na Mljetičak, da bi se ispunila želja vladike Petra II da se
smakne muteselim Čengić, on Smail-agu ubjeđuje da će moći pokupiti
harač od Uskoka. Cerović tada ne pominje mogućnost da Drobnjaci
neće dati harač, jer je Čengić vjerovao u poslušnost svoje drobnjačke
raje. Po pjesmi, glavni problem za Smail-agu bili su Uskoci koji su se
kao pleme formirali od moračkih uskoka. Ljudi koji ukazuju Smail-agi
na moguću opasnost po njegov život ako preduzme odlazak na poziv
drobnjačkoga kneza, pominju samo Uskoke i Brđane. Kad je u trenutku
napada na utaborenoga Smail-agu na Mljetičku, Čengić uzviknuo „daj
mi, more, ata brnjatasta“, njegov seiz Martin je odgovorio:
Kami ću ga tebi dovoditi,
kad su ti ga ukrali Brđani!
Pjesme ne ukazuju na rajetinsku snishodljivost Drobnjaka samo
isticanjem Smail-agina povjerenja u pleme drobnjačko (Čengić veli:
„uzmi, Šujo, pedeset pandura / od Drobnjaka dobrijeh momaka“), nego i
umanjivanjem značaja drobnjačkih prvaka – Karadžića i Cerovića. U odnosu na uskoka Mirka koji je smakao Smail-agu, podvizi Šuja i Novice
su sasvim nebitini. Cerović je pogubio nekakvoga „efendi-kadiju“, a Karadžić „Karimana starog Ćustovića“. Izostavljanjem imena efendi-kadije
i naglaskom da je Šujo pogubio starca, pjesnik-pjevač, u stvari, ukazuje
na veliku razliku između uskoka Mirka Aleksića i drobnjačkih glavara.
Ukratko, autonomnost i specifičnost borbe moračkih uskoka naglašeni su u svim pjesmama o moračkim uskocima, ali istorija moračkih uskoka, i ljevištanska i istočnodrobnjačka, dobila je uzornu pjesničku nadgradnju samo u pjesmama Junaštvo i smrt Lopušine Vuka, iz IV
knjige Karadžićeve zbirke, i djelimično u Klorindi srpskoj iz Njegoševa
Ogledala. Ne zna se pjesnik-pjevač jedne i druge.
Od djela pisane literature koja obrađuje boračku prominentnost
moračkih uskoka samo spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića ostaje kao trajni umjetnički posrednik između istorije i čitalaca.
Njegoševa deseteračka pjesma Čardak Aleksića i pjesme Nikole I Petrovića Na grobu Mirka Aleksića i Drobnjačko kolo ostaju u okvirima
književnoistorijskih dokumenata prošlosti.
125
CRNOGORSKA PLEMENA
S HERCEGOVAČKIM PREDZNAKOM
Crnogorska plemena Grahovo, Banjani, Drobnjak, Piva,
Golija, Nikšićke Rudine i Oputne
Rudine, koja su Berlinskim kongresom 1878. godine potvrđena
kao teritorija Crne Gore, imala su,
shodno svojemu položaju, izvjesne specifičnosti u odnosu prema
Turskoj, kojoj su zvanično pripadala, i nahijskoj Crnoj Gori, koja
je na njih vršila uticaj od kraja
XVII vijeka pa nadalje. Po mnogo
čemu su se ta plemena razlikovala
jedno od drugoga.
Grahovsko pleme imalo je
za Tursku značajan strateški položaj jer se graničilo s mletačkom,
kasnije austrijskom, teritorijom i s
nahijskom Crnom Gorom, a i Dubrovačka Republika bila mu je na domaku. Zato su turske vlasti nastojale da stalno kontrolišu tu teritoriju i
da na njoj obezbijede utvrđenje sa stalnom vojnom posadom. Posebno
Turska nije ispuštala Grahovo iz vida od početka XVIII vijeka kad se
ruski uticaj jako ośetio u nahijskoj Crnoj Gori. Tako se bilo namjestilo Grahovsko pleme između turskoga nakovnja i crnogorskoga čekića.
Pisane prepirke i oružani sukobi između vezira iz Travnika, i kasnije
iz Mostara, i cetinjskih vladika često su bili motivisani Grahovom. Povodom grahovskoga problema sastajali su se u Dubrovniku mostarski
vezir Ali-paša Stočević i crnogorski mitropolit Petar II. Tipičan sukob
crnogorskih i turskih interesa povodom Grahova ogleda se u sukobu na
Grahovskome polju 1836. godine. Tada je muteselim Smail-aga Čen127
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
gić, čijoj je administrativnoj nadležnosti pripadalo Grahovo, porazio
Crnogorce koji su u svatovskoj povorci s Njeguša došli komotno u Grahovo kao na svoju teriroriju. Među poginulim Crnogorcima bilo je i
sedam Petrovića Njegoša, među njima i Njegošev brat Joko. Smail-aga
bio došao na tursku teritoriju da sredi plaćanje harača koje je bilo neredovno, a njeguški svatovi došli na Grahovo sa svim izrazima veselja
i znacima crnogorske države. Obje strane vjerovale su u svoju premoć
nad Grahovom. Iskusni ratnik, poznati krajiški junak Smail-aga Čengić satiranjem crnogorskih svatova
na Grahovu jasno je Crnoj Gori stavio do znanja da Porta nije izbrisala
Grahovo sa svoje državne mape.
Obračun Smail-age s njeguškim svatovima i, posebno, ustanak
koji je predvodio grahovski vojvoda Jakov Daković, Vojvodina odbrana iz pećine i njegova smrt, jesu
događaji koji su bili izazovni kao
tematika za usmenu guslarsko-deseteračku pjesmu. Tako je Grahovo, analogno svome geografskom
položaju i tursko-crnogorskim sukobima povodom njega, ponudilo
više tematike usmenoj pjesmi nego
bilo koje drugo crnogorsko pleme koje je do Berlinskoga kongresa
imalo hercegovačku odrednicu. Pjesma Prvi udarac turski na Grahovo,
od anonimnoga pjesnika-pjevača, iz IV knjige Vukove zbirke, svojim
poetskim zgusnućem izvjesno odskače od hroničarske usmene povjesnice crnogorske koju nude Milutinovićeva Pjevanija crnogorska i
hercegovačka i Njegoševo Ogledalo srpsko. Tako se zgusnutost istorijskih događanja na teritoriji Grahovskoga plemena aplicirala u usmenoj
deseteračkoj poeziji. Razumije se, može se više govoriti o poetskim
zgusnućima u tim pjesmama, nego o pjesničkim dostignućima kakva
su ona koja su postigle pjesme s tematikom iz najstarijih i srednjih vremena.
Pleme Banjani, što graniči s Grahovom a odmaknuto od puteva
Trebinje – Nikšić, koji prolazi preko grahovske i nikšićko-rudinske teri128
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
torije, i Gacko – Nikšić, koji prolazi kroz tijesni klanac Dugu, nije bilo
izazovno ni za tursku ni za crnogorsku stranu. Banjani nijesu bili objekat napada, nego prolazni teren za crnogorske pljenidbene čete koje zalaze dublje u Hercegovinu bez straha da će se na banjskoj teritoriji sukobiti s kakvim jačim i organizovanijim turskim snagama. Banjani su
krševiti bezvodni kraj čiji se stočarski živalj nije ni djelimično islamizovao. Prirodni resursi Banjana nijesu opredjeljivali ni islam ni tursku
vlast da onđe formiraju svoja staništa, niti su Banjani bili polazište
turskih vojski koje kreću na Crnu
Goru. Ali se takođe ne može govoriti o nekoj banjskoj seoskoj i
katunskoj tišini. Crnogorske čete
često su banjskom imovinom,
stokom osobito, nadomještale
kakav svoj pljenidbeni neuspjeh
na imanjima aga, begova i drugoga mislimanskog življa u Hercegovini. Ima narodna izreka:
„Crnogorac se ponosi dželepom
goveđijem što ga je zaplijenio na
imanju bega Ljubovića, a goveda
umiju samo da riču!“ Iako Banjane nijesu presijecali drumovi kojim prolaze turske vojske i karaSimo Milutinović Sarajlija
vani, turske vlasti nijesu praštale
(1791–1847)
banjsko jatakovanje s Crnogorcima koji preko njihove teritorije prolaze. I Banjane i druga crnogorska
plemena preko kojih su crnogorske pljenidbene čete prolazile i turske
odmazde dolazile najbolje su okarakterisali stihovi iz pjesme Kula Karadžića, od anonimnoga pjesnika-pjevača iz Njegoševa Ogledala. Stihovi glase:
Otud Turci, odovud hajduci –
sirotinja trpljeti ne može!
Istinu o društvenome stanju plemena Banjani, kao i drugih crnogorskih plemena koja će Berlinskim kongresom izgubiti odrednicu
hercegovačka, vjerno odslikava pjesma Perović Batrić, od pjesnika129
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
pjevača Đura Milutinovića Crnogorca, iz IV knjige Vukove zbirke. Ta
pjesma kaže da je Batrića Perovića iz Cuca, na njegovu pljenidbenom
putu za Hercegovinu, uhvatio Ćorović Osman. Zarobljenik Perović
predlaže hvataču Ćoroviću da ga pušti na otkupe, a ne da mu siječe glavu kako je Osman htio da uradi. Kad je Batrić nabrojao vrijednosti koje
će njegov otac, knez Pero Vučićević iz cucke Zaljuti, dati Ćoroviću za
spas svojega sina, „vrag donese od Tupana Panta“ koji razvali pogodbu
koju je Ćorović Osman htio da prihvati. Panto, Banjanin iz sela Tupana,
kaže Osmanu Ćoroviću:
Oj Turčine, Ćorović Osmane
nemoj puštit Perović Batrića!
Što ti daje nebrojeno blago,
uzeo je blago od Turaka.
Što l ti daje sedam džeferdara,
s taki ih je skinuo Turaka,
što ti daje vjence i oboce,
on će naše snahe povarati
te će skidat vjence i oboce.
Što ti daje Cuckinju robinju,
to će moju ćerku zarobiti
te je dati za se u otkupa.
Što ti daje konja golemoga –
taj je konjic rodom iz Banjana!
Njegoš nije Milutinovićevu pjesmu iz IV Vukove knjige – Perović Batrić unio u svoju ideološko-političku antologiju Ogledalo srpsko,
nego je pribavio njezinu varijantu u kojoj nema od Tupana Panta, nego
Osman Ćorović ne prihvata otkupe koje mu nudi Batrić.
Jedan od najvećih crnogorskih pjesnika-pjevača, Tešan Podrugović iz Golije, odrazio je u svojim pjesmama karakter društvenoga života tokom turske vladavine na prostorima koji su imali hercegovačku
odrednicu, a koji će Berlinskim kongresom ući u sastav međunarodno
priznate Crne Gore. Te su teritorije, po kompleksu oblika svoga ponašanja prema zvaničnoj turskoj vlasti, bile mnogo sličnije brdskim plemenima nego plemenima nahijske Crne Gore. Ali, uočljiva je razlika
između tzv. hercegovačkih plemena i Brda koja se ispoljava u tome što
je iz prve grupe samo Piva imala dugotrajnije turske naseobine na svojoj teritoriji, dok su brdska plemena imala na svojim prostorima i moć130
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
na staništa turske vlasti i zapažen broj muslimanskoga življa. U sredini
bjelopavlićkoga atara uzdizao se turski grad Spuž. Piperi su se dozivali
s Podgoricom. U Kučima je bio grad Medun, Rovca su imala turski
Kolašin, a Vasojevići Berane. Moračko pleme nije imalo turski grad, ali
jeste moračke uskoke koji su uvrtali turske egzekutivne vojske na Moraču. Uglavnom, konstelacija odnosa pravoslavnoga življa i turskih vlasti u tzv. hercegovačkim plemenima, izuzev Grahova, koja će pripasti
Crnoj Gori bila je snošljivija nego
u brdskim plemenima. To snošljivo stanje nekih puta su remetile divanije lokalne turske vlasti
i propaganda nahijske Crne Gore
koja je, najviše preko sveštenika,
podgovarala rajetinske plemenike
da ne usaglašavaju svoje interese s
interesima zvanične turske vlasti.
Tešan Podrugović koji se
formirao u tim snošljivim prilikama više je saopštio Vuku Karadžiću pjesama o Marku Kraljeviću
nego ikoji drugi usmeni pjesnikpjevač s prostora s kojih je Vuk
dobavljao pjesme. Kako je primijetio Vladan Nedić, „naša predstava o Marku Kraljeviću uglavnom
Vuk Stefanović Karadžić
je Podrugovićeva vizija našeg
(1787–1864)
najvećeg epskog junaka“. Čak
se i Tešanov lični život slaže sa slikom koju je oformio o Marku kao
zaštitniku naroda od siledžija i pustahija iza čijih postupaka ne stoji
zvanična turska vlast. Tešan se ne odmeće gori u hajduke niti kuću zamjenjuje pećinom od zuluma vlasti iza koje stoje sultan i devlet, nego
od brutalnosti lokalnih napasnika kojih je bilo golemo u preširokome
Carstvu Turskome. Razbojnik Musa u Tešanovoj pjesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija, iz II knjige Vukove zbirke, kao odmetnik od
vlasti „vješa hodže i hadžije“, i Arapin iz pjesme Marko Kraljević ukida
svadbarinu, takođe iz II knjige Vukove zbirke, koji uvodi svadbarinu na
Kosovu i na silu obljubljuje kosovske đevojke, tipični su predstavnici
131
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
samovoljnih siledžija kakvi su bili i oni od kojih je Tešan morao pobjeći
u goru zelenu.
Da ne treba poistovjećivati zakonitu tursku vladavinu, koja je
utemeljena Kanunima sultana Sulejmana Zakonodavca (1520–1566),
s ispadima lokalnih moćnika koji oficijelno predstavljaju vlast, rječito dokazuje izjava jednoga staroga Trebješanina, doseljenika u Rusiju.
Dajući karakteristiku turskih vlasti u Nikšiću, Trebješanin kaže: „Dok
je zapovijedao Nikšiću Amza-kapetan Mušović, mudri i pravdoljubivi
čovjek, dotle je dobrijem Turcima i svim Hrišćanima samo dobro bilo.
Jer je zlikovce i jaramaze Turke tako nakazivao i strogo držao, da nijesu smjeli šušnuti, a kamoli bez uzroka obijediti hrišćanina, ili koga mu
drago. Mudrost i dobrota Amze-kapetana čuvena je bila po svoj Ercegovini i po Bosni. Po smrti Amze-kapetana njegovo mljesto zastupi brat
mu Bećir, u vladanju slabiji od Amze, no dobre duše čovjek. No kad
je oko 1780. godine na Bećirovo mljesto stao sin mu, Osman-kapetan,
slabe pameti i za vladanje sasvijem nevaljalnij čovjek, onda se opet povratio zulum i beznačalije te obeđenij nikšićki hrišćani već nije mogao
više pravoga suda naći. Onogoštski građani i varošani Turci najprije su
na zlo nagovarali svoga ludoga Kapetana, a poslije, viđevši njegovu
nevaljalost, uzeli takav ma, da ga, koji su pojači bili, ni slušali nijesu.
Nego su činjeli kome je što drago bilo.“
Slučajevi lokalne vlasti koja iscrpljuje raju mimo zakonom predviđenih dažbina i obaveza najpreciznije je naslikao Filip Višnjić u pjesmi Početak bune protiv dahija, iz IV knjige Vukove zbirke. Višnjić
je ostao bez kućnoga ognjišta i pošao za bijelim štapom po svijetu, ne
činom zvanične turske politike nego drskošću napasnika iz Zvornika
koje centralna vlast nije uspijevala da kontroliše. Višnjić je nepristrasno
opjevao srpske knezove koji nijesu radi kavzi, i raju koja trpi zulume, i
turskoga cara koji poštuje zakone, i lokalne siledžije koji te zakone ne
poštuju.
Tešanov Marko Kraljević, junak-podanik, poetska je sinteza
društvenoga stanja crnogorskih prostora na kojima se nije bila začela
misao o oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskoga Carstva. Tim prostorima pripadaju crnogorska plemena koja su imala hercegovačku odrednicu do Berlinskoga kongresa, Sedmoro Brda prije bitaka na Martinićima i Krusima 1796. godine, kao i nahijska plemena Crne Gore tokom
XVI i XVII vijeka. Kratko rečeno, lik Marka Kraljevića, koji je uobličio Tešan Podrugović iz Golije, tumači crnogorsko istorijsko vrijeme
132
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
koje nije opjevala deseteračka, antiturska i slobodarska usmena epika
crnogorska. Ono vrijeme koje je začudilo Njegoša što pjesmom nije
obuhvaćeno, a što je Petar II istakao u predgovoru Ogledala srpskoga.
Epski lik Marka Kraljevića, junaka-zaštitnika, opsluživao je interese
južnoslovenskih prostora tokom stabilnih vjekova turske vladavine i
pružao uzor usmenoj epici da izgrađuje likove drugih junaka-zaštitnika.
Prećerano bi bilo nazvati te likove dvojnicima epskoga Marka Kraljevića – prikladnije ih je smatrati ośenkom njegovom. Jer, „od Šarca boljeg
konja nema / ni od Marka boljega junaka“.
Uzurpiranost crnogorskih plemena s hercegovačkim predznakom
od strane pljenidbenih prolazaka i od turskih odmazdnih akcija protiv
saradnika s pljendžijama opet je pjesnički najbolje uobličio Tešan Podrugović koji je prije odmetanja u hajduke živio na takvim prostorima,
u Goliji. U Tešanovoj pjesmi Pop Crnogorac i Vuk Koprivica, iz IV
knjige Vukove zbirke, Vuk Koprivica iz Banjana je „deset brata pogubio“ jednome popu crnogorskom. Onda osiroćeli pop, trošeći svoje
blago, a posredstvom jedne „mlade Crnogorke“, kumstvom domamljuje Vuka Koprivicu na Cetinje da bi mu se glave domogao. Banjanin je
ośećao prijevarnu opasnost od takvoga poziva, ali, pošto se kumstvo ne
odbija, Koprivica stiže na Cetinje. I dok Vuk drži kumče na rukama u
crkvi Ružici a pop izvodi krštenski obred, pripremljena četa Crnogoraca sasipa puščani plotun u Koprivicu. Zgodila su ga puščana zrna i u
pleći, i u prsi, i u perčin, ali, kao odgovor na svetogrđe koje Crnogorci
čine kumstvu i crkvi, Vuk od ubojitih metaka ne gine, jer „Bog ga čuva
i sveti Jovane“. Onda je Vuk pośekao popa u crkvi „oštrim mačem po
svilenu pasu“. A kada se domogao svoga konja, „tridest Vuče posiječe
glava“. Pobjegao je onda na hatu u svoje Banjane, ali
u Čevu ga četa dočekala,
puče na njeg trideset pušakah –
nijedna mu rane ne zadade.
Kad se Vuče na nevolji nađe,
on poteže mača zelenoga
te rašćera mlade Crnogorce
i ujagmi glave tri-četiri,
pa otide u Banjane ravne,
pobratime, zdravo i veselo!
133
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Da su crnogorska plemena s hercegovskim predznakom znala i da
gledaju na nahijsku Crnu Goru kao na svoju zaštitnicu od raznih napasnika, pokazuje odgovor vladike Petra I na molbu arhimandrita Arsenija Gagovića da se imovina pravoslavnoga življa u Pivi, i posebno Pivskoga manastira, zaštiti od pljačke moračkih uskoka. Petar I kaže: „Ja
sam sve načine upotrebljavao da uskoke od toga zlodjejanija ustavim,
ali se nekoliko zločinaca ustaviti ne hoće i tako ne mogu učiniti drugo,
nako da pošaljem vojsku na njih, a za poslati vojsku šćelo bi se ne mali
trošak, kojeg ja ne imam, budući mi narod ne daje ništa i ne ištem da
mi dade ikakve stvari, nako samo da prekrati meždusobno krvoproliće i
ostala bezakona djela i da u miru i u ljubavi hristijanski žive.“
Hrapavi odnosi pljenidbenih četa iz nahijske Crne Gore i pravoslavnoga življa iz crnogorskih plemena s hercegovačkom odrednicom
oslikani su u usmenome pripovijedanju, kakvo je priča o bračnome doživljaju jednoga nahijskog Crnogorca. Veli priča, oženio se Cuca iz Banjana. Kad se prve bračne noći približio svojoj supružnici, primijetio je
dugačku zaraslinu ispod njezinih dojki. Kad je mladoženja na bračnoj
prostirci upitao mladu šta joj je to ispod sisa, ona mu je ispričala šta
se nekad s njom dogodilo. Kaže, kad se jedna crnogorska četa vratila
jalova iz pljenidbe, jer su je Turci na timaru bega Zvizdića na Krscu ognjevito dočekali, svratila je u kuću njezinih roditelja. Harambaša
je podviknuo domaćinu da četi zakolje ovna za večeru, na što on nije
pristao no je junački četi odudario. Onda je razmamljeni harambaša
potegao handžar i po srijedi udario kolijevku u kojoj je spavalo dijete.
E pa sudbina je dosudila da to dijete kao crnogorska nevjesta ispriča
svome mužu kako je ispod svojih bujnih grudi zaradila dugačku brazgotinu. Rekla je, kako joj je kazivala majka, da crnogorski harambaša
nije uspio da presiječe kolijevku zato što je bešika imala jake bukove
bandače koje su omele handžarski zamah da presiječe nadvoje kolijevku sa zaspalim đetetom. Samo je ljuto obranjena đevojčica, što dugačka
brazgotina osvjedočava.
Jedna varijanta te priče dokazuje da je sudbina dovela harambašu
da isprosi za svoju suprugu đevojku koju je u bijesu svojom rukom
obranio kad je ona bila đetetom u kolijevci, a druga varijanta dopričava da nju harambaša nije isprosio, nego je oteo kad se sa zamašnim
plijenom vraćao s imovine istih begova Zvizdića. U svakome slučaju,
priča u svojim varijantama, kao i pjesme o Batriću Peroviću i Vuku
Koprivici, dočaravaju odnose nahijskih i okolonahijskih plemena Crne
134
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Gore prije njihova idejno-političkog približavanja koje će početi da se
vidljivo događa poslije pobjedonosnih bojeva koje su Crnogorci, nahijski i brdski, predvođeni vladikom Petrom I, izvojevali na Martinićima
i Krusima 1796. godine. Te pobjede su opomenule nenahijska crnogorska plemena da Tursko Carstvo nije vječito.
Proces eliminacije gatačkoga muteselima Smail-age Čengića u
Drobnjaku 1840. godine implicira strukturu odnosa Cetinja i crnogorskih plemena s hercegovačkom odrednicom koja su oficijelno još pripadala Turskoj Carevini. Smail-aga Čengić bio je primjer elitnoga krajiškog ratnika koji je odan svome caru i Stambolu. Junački se istakao u
gušenju mamelučke bune u Misiru i za tu zaslugu dobio počasni čin kapičibaše. Nije u tradiciji ostalo ni riječi o kakvome njegovom ponašanju
koje ne udovoljava normama centralne turske vlasti. Koliko je bio ljuti
krajiški ratnik, toliko je svojim ponašanjem bio primjerni izvršilac zakonskih normi koje ga obavezuju kao muteselima. Smail-aga je poznat
u istoriji i po tome što nije pristupio ustanku Husein-bega Gradaščevića
koji se borio za autonomnost Bosne u okvirima Osmanskoga Carstva,
no je Čengić s gatačkoga Lipnika ostao vjeran caru i devletu.
Kada je vladika Petar II isplanirao eliminaciju Smail-age, kao ličnu osvetu za smrt svoga brata Joka koga je s drugim svatovima s Njeguša eliminisao Smail-agin tabor na Grahovu, našao je najbolji način da
domami Čengića u Drobnjak na gotovu pogibiju. Naime, s Uskocima,
nasljednicima moračkih uskoka iz Ljevišta, Njegoš je ugotovio Smailagino smaknuće, a Drobnjake je podstakao da uvjere svoga muteselima
da će se moći prikupiti harač ne samo od Drobnjaka, koji je već pomalo
izostajao, nego i od Uskoka. Junaštvom jednoznačno usmjereni Smailaga imao je povjerenje u svoje podložnike, posebno knezove iz Drobnjaka – Đoka Malovića iz Duži i Šuja Karadžića iz Petnjice. Povjerovao
je Smail-aga u valjanost njihova prijedloga da treba ići u Drobnjak po
carev harač. Takav odnos prema područnim pravoslavnim knezovima
nije odraz samo junačke jednoznačnosti Smail-age, nego i produžetak
davno uspostavljenih odnosa turskih vlasti s pravoslavnim knezovima
koji nijesu radi kavzi, kako bi rekao Filip Višnjić. Zna se da je muteselim Smail-aga Čengić osobito uvažavao Đoka Malovića koji je bio u
njegovu taboru kad se ratovalo s Memelucima u Egiptu, pa ga je od
milošte zvao Marijanom. Prema tome, odlazak Smail-age u Drobnjak,
đe mu je pripremljena pogibija, bio je rezultat njegova povjerenja u
drobnjačke plemenske prvake koji su se, oni i njihovi prethodnici, po135
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
zitivno iskazivali prema turskoj vlasti. Tako se iskazivali tokom duga
vremena, upravo sve do pobjedonosnih crnogorskih okršaja s Turcima
koje će crnogorska plemena s hercegovačkom odrednicom opomenuti
da se okreću Cetinju.
Prema tome, nije slučajno što je pjesmu o Batriću Peroviću, koji
ne razlikuje imovinu pravoslavnoga življa u Banjanima od imovine aga
i begova u Hercegovini, saopštio Đuro Milutinović, pjesnik-pjevač iz
Grahova, a pjesmu o Vuku Koprivici, u kojoj se zločinački iskazuju
cetinjski pop i nahijski Crnogorci, Tešan Podrugović, pjesnik-pjevač iz
Golije. Ta dvojica pjesnika-pjevača su s teritorija preko kojih su kroz
dugo vrijeme prolazile pljenidbene čete nahijskih Crnogoraca. Te su
teritorije napadali „otud Turci, odovud hajduci!“ Opaska Vuka Karadžića uz pjesmu Pop Crnogorac i Vuk Koprivica vrlo je instruktivna.
Napomena glasi: „Banjani se i sad broje (1833. – N. K.) u tursku državu, a otprije su morali s Turcima udarati na Crnu Goru i braniti se od
Crnogoraca, kao što su i Crnogorci četujući onuda po Turskoj slabo
razlikovali imanje hrišćansko i tursko. Tako i u pjesmi Perović Batrić
od Tupana Panto, Banjanin, nije samo govorio Ćoroviću Osmanu da
Batrića nipošto ne pušta živa, nego ga je još i ubio sam.“
Plemena Nikšićke Rudine, Oputne Rudine i Golija imala su svoje
prepoznatljivosti, ali ne toliko privlačne za usmenu deseteračku epiku
da bi se mogla barabariti s drugim plemenima s hercegovačkom odrednicom.
Preko Nikšićkih Rudina prolazio je značajni drum iz pravca Trebinja za Nikšić koji je privlačio pljenidbene čete nahijske da napadaju
karavanske i druge prolaznike od kojih se može ćariti kakav šićar. A
rudinska pasišta bijeljela su se od stada nikšićkih muslimana što je bilo
izazovno za iste čete. Izazovnost Nikšićkih Rudina za crnogorske pljenidbene udare sažeto je izražena u pjesmi Smrt Nikca od Rovina iz Njegoševa Ogledala srpskoga. Nikac prijeti nikšićkome kapetanu Hamzibegu Mušoviću da će mu, ako od njega ne dobije simbolični harač kao
znak junačke prednosti nad Nikšićem, plijeniti ovce
od Trepača do dno Dubočakah,
od Trubjele do Spile kamene.
S planina Gošca i Nenade crnogorske harambaše imale su otvoren pogled na carski drum i na pasišta Nikšićana. Tako su, prvjenstveno
zahvaljujući svome geografskom položaju, Nikšićke Rudine osigurale
136
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
svoju prisutnost u crnogorskoj deseteračko-guslarskoj epici s istorijskom tematikom iz XVIII i XIX vijeka.
Oputne Rudine toliko su bile na domaku hercegovačkih gradova
i islamiziranoga življa, kako u tim gradovima tako i u njihovoj okolini, da nije imalo uslova da bilo kojom svojom dimenzijom privuku
crnogorsku usmeno-guslarsku epiku. Tek će sredinom XIX vijeka, a
posebno pod uticajem ustanka protiv Turaka koji je predvodio vojvoda
LukaVukalović sa Zubaca, Oputne Rudine na se privući guslarsku pjesmu. I Kosijerevski manastir doprinijeće da se oputnorudinski kraj ne
zaobiđe u usmenoj epici. Međutim, to je već bio kraj klasične usmene
epike. Knjige, Vukove zbirke i Njegoševo Ogledalo srpsko, već su bezmalo u cjelosti bile prekinule prirodni tok usmene deseteračke pjesme
na današnjim prostorima Crne Gore. U narodskoj, odnosno imitativnoj,
guslarskoj pjesmi istaknuti borci iz Oputnih Rudina, koji su se proslavili u bitkama protiv Turaka, posebno na Vučijem Dolu, dobili su svoje
zapaženo mjesto.
Pleme Golija, nalazeći se u neposrednoj blizini Gacka i hercegovačke teritorije s gusto naseljenim muslimanskim življem, imalo je na
svojoj teritoriji mjesto Krstac koje se glasilo po istaknutim, odnosno
domicilno muslimanskim, junacima s prezimenom Zvizdić. I u zapaženoj pjesmi iz Njegoševa Ogledala, kojoj je ideološko-politički usmjereni antologičar dao naslov Sinovi Obilića, Nikac od Rovina će iskoristiti
svoga pobratima Zvizdić Arslan-agu da ga propušti do čadora Ćehajpaše, đe će junak od Rovina učiniti obilićevski podvig.
Golija je bila i u neposrednoj blizini klanca Duga kroz koju je
prolazio izuzetno značajan put iz pravca Gacka za Nikšić. A u Nikšiću
se slivao s još dva puta: jedan je stizao od Trebinja, a drugi od Pljevalja
što je prolazio preko Spuža i Podgorice za Skadar. Šta je sutjeska Duga
kroz koju najglavniji put prolazi značila u doba turske vladavine, jasno
kazuju stihovi iz bošnjačke, odnosno muslimanske, pjesme:
A kakva je Duga kamenita!
Da je druga na krajini bila,
ne bi majka othranila sina.
Ti stihovi nalaze se i u pravoslavnoj pjesmi, samo što se tamo
umjesto majka kaže bula.
Stisnut klanac Duga, koju u pjesmama stalno prati atribut krvava,
obezbjeđivala je uspješan napad na turske karavane, svatove i druge
137
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
prolaznike, od strane nahijskih četa, hajduka i, osobito, moračkih uskoka. Zahvaljujući okolnim planinama i tjesnoći klanca, neuporedivo malobrojniji napadači plijenili su zamašite karavane, razbijali svatovske
gupe i ćerdosali čak borbeno opremljene turske tabore. Zbog svih tih
okolnosti pleme Golija našlo je mjesta u crnogorskoj usmenoj, guslarsko-deseteračkoj epici.
Njegoš kao državnik i političar nastojao je da se pljenidbena surovost nahijskih Crnogoraca prema plemenima na koje je on računao kao
na buduću teritoriju crnogorske države, i česta naklonost pojedinaca iz
tih plemena prema turskoj vlasti, polako potiskuju iz crnogorske kolektivne svijesti. Zato je u svoju ideološko-političku antologiju Ogledalo srpsko unio poetski izrazito slabiju varijantu pjesme Batrić Perović
nego što je ona koju je saopštio Đuro Milutinović iz Grahova, a koju je
Vuk Karadžić objavio dvanaest godina prije izlaska Ogledala. A stvar
je bila u tome što se u varijanti Osveta Batrića Perovića, koju je Njegoš
pribavio za svoju antologiju, ne govori o nasrtaju nahijskih Crnogoraca,
konkretno Batrića Perovića, na imovinu pravoslavnoga življa u Banjanima. Kao pjesnik Gorskoga vijenca, Njegoš je morao da zaštiti Batrića
Perovića od karakteristika koje mu je dala klasična usmena guslarskodeseteračka pjesma. Nije mogao Njegoš objaviti guslarsku pjesmu koja
naglašava Batrićevu praksu da pljačka imovinu crnogorskih plemena
koja su još pod Turcima, a onda u Gorskome vijencu prikazati Batrića
kao moralno-junačkoga idola kakvoga „Crnogorska još rađala nije / od
Kosova pa ni prije njega“. Zaobilaženjem umjetnički zrelije pjesme o
Batriću Peroviću vladika Petar II je podsticao zaboravljanje nemilih
odnosa između nahijske Crne Gore i drugih crnogorskih plemena koja
još nijesu bila pripala Crnoj Gori. Tako su politika i knjiga u Crnoj Gori
postajale prepreka za prirodni tok usmene guslarske pjesme.
138
MUSLIMANSKA NASELJA
NA CRNOGORSKIM PROSTORIMA
Tokom turske vladavine
na današnjim teritorijama Crne
Gore muslimanske naseobine
međusobno su se razlikovale po
tematici koju pružaju usmenoj
književnosti. Krajiški turski gradovi, bolje reći vojna utvrđenja, u
kojima je prvjenstveno obitavao
domicilni islamizovani živalj, a
to su Nikšić, Spuž, Medun, Kolašin i Žabljak Crnojevića, produkovali su tematiku za epskojunačku pjesmu. A turske varoši
koje su odmaknute od krajiške
granice, što su takođe naseljene
domicilnim islamizovanim življem, a to su Pljevlja, Podgorica,
Bijelo Polje, Berane, Plav, RožaAlbert Bejts Lord
je, Gusinje, Bar i Ulcinj, bile su
(1912–1991)
ambijent koji produkuje usmenu
lirsku pjesmu o sevdahu, rahatluku i meraku. Poslije dvjestogodišnje
turske vladavine Risan i Herceg Novi ostali su bez muslimanskoga življa krajem XVII vijeka. Mletačka vlast je proćerala muslimane.
Krajiški gradovi na crnogorskoj teritoriji imali su dvostruke uslove da junačkoj epici nude tematiku. Kad Tursko Carstvo neđe vodi rat,
krajiški ratnici, odnosno age i begovi i njihovi podružnici, izvršavali
su obaveze koje su normirane od strane države, što je značilo određeni
broj boraca i troškove koje podrazumijeva odlazak na datu vojnu. Tim
odlaskom boračkih snaga na udaljene frontove imovina islamskih porodica, posebno imanja aga i begova, bila je izložena plijenu, jer otan139
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
čavanje odbrambene moći na tim imanjima privlačilo je crnogorske
čete, hajduke i osobito moračke uskoke da maksimalno aktiviraju svoje
pljenidbeno raspoloženje. U takvim prilikama posebno su bila izložena
plijenu pasišta ravnih planina Lukavice i Krnova na kojima su ljetovala
zamašita stada ovaca, dželepi govedi i ergele konja. Krnovo i Lukavica
poprimili su u crnogorskoj usmenoj epici, jednako pravoslavnoj i muslimanskoj, značenje epskih planina na kojima se iskazuje obostrano
junaštvo, kako napadača tako i
branilaca.
Crnogorska ratnička krajina imala je jednu specifičnost po
kojoj se razlikuje od tzv. klasične krajine koja je bila na granici
Travničkoga, odnosno Mostarskoga vezirata prema, prvo, Mlecima i, kasnije, Austriji. I jedna
i druga krajina jednako su bile
„krvave haljine“ đe je „s krvlju
ručak, a s krvlju večera“. Ali, ta
krvobojna stvarnost bila je kudikamo izraženija na crnogorskoturskoj krajini. Razumije se, o toj
izražajnosti može se govoriti kad
se osmotri trajanje crnogorskoturske krajine od početka XVIII
vijeka, kad je nahijska Crna Gora odskočila od pokornosti Turskoj, pa
do Berlinskoga kongresa 1878. godine. Tokom toga vremena, vazda
kad je Rusija došla u ratni sukob s Osmanskim Carstvom, poslala je
svoga emisara u Crnu Goru, koji je bio snabđeven rubljama i medaljama, da svoju istovjernu i jezički blisku braću Crnogorce podstaknu za
udare na turska utvrđenja i muslimansku imovinu. A kad bi Rusija postigla dogovor o primirju s Turskom, u kome se ne spominje Crna Gora,
okrvavljeni krajišnici koji su se vratili s tursko-ruskoga bojišta svetili su
se Crnogorcima koji su im razarali imovinu dok je trajao okršaj na datome bojištu. Tako je u turskim krajiškim gradovima prema Crnoj Gori
bilo malo uslova za ašik pjesmu u đul-bašči a na mjesečini. Nije Fata
iz Nikšića u komociji mogla slušati sevdalinku koju joj Mujo izvodi o
akšamu ispod demirli pendžera, kako je mogla njezina imenjakinja u
140
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Pljevljima i Podgorici. Nije se Mujo iz Kolašina mogao prepuštiti saztamburici onako kako je mogao njegov imenjak u Pljevljima. Krajiški
sevdalija češće je bio bojovnik i čobanski odbrambenik nego opušteni
šeherlija kakav je bio njegov istogodišnjak u varošima koje su odmaknute od ljute krajine.
O tursko-crnogorskoj krajini, tome izvorištu tematike za junačku epiku, rječito govore pjesme, kakva je pravoslavna Junaštvo i smrt
Lopušine Vuka i muslimanska
Krnovka. Konkretno, događaj o
kome se govori u pjesmi o Lopušini Vuku indikativan je za sagledavanje životnoga kompleksa
crnogorsko-turske krajine. Taj
opjevani događaj desio se 1795.
godine, a detaljni podaci o njemu nalaze se u Kazivanju starih
Trebješana koje je, po nagovoru
Vuka Karadžića, pribrao i objavio Dimitrije Tirol. Jedan stari
Trebješanin, odseljen u Rusiju
1804. godine, rekao je: „Pokupivši oko osam stotina ljudi –
Bjelopavlića, Pipera, Rovčana i
Moračana, Trebješani su i ostali
uskoci udarili na nikšićke planine Krnovo i Dobrobožje i tu su plijenili svu gradsku stoku, volove i
konje – svega oko dvadeset hiljada glava. Plijen ovaj oni su srećno doćerali do svoje planine Lole, đe ih je, umorne, morala izmijeniti zastava
od Pipera, koji ugledavši veliku poćeru i bojeći se da ih u onim nepoznatijem mjestima ne pobiju Turci, poplaše se i uteknu, a Turci napru
jače i svu ovu stoku otmu natrag. Ovđe je ubito i ranjeno oko dvadeset
Turaka, a s hrišćanske strane poginulo osam ljudi, Bjelopavlića i znameniti junak Trebješanin, Vukašin Jokanović. Ranjeni samo dvojica:
Trebješanin Boško Bućić i Bjelopavlović Vuksan Radov iz Martinića.“
Iskaz staroga Trebješanina naglašen je hiperbolom čak i više no
što crnogorsko junaštvo na krajiškim prostorima naglašavaju pjesme
iz Njegoševa Ogledala srpskog. Tipičan primjer pjesama koje više retorički no pjesnički opisuju sukobe na pasištima turske krajine je Boj
141
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
za pasišta iz Ogledala. U toj pjesmi se pristupa planini Lukavici onako kako se planini Krnovu pristupa u pjesmi Junaštvo i smrt Lopušine
Vuka. U muslimanskoj deseteračkoj pjesmi Krnovka, od pjesnika-pjevača Muja Džubera, nikšićkoga iseljenika u Gacko, obrađena je istorijska struktura krajiškoga obračuna na pasištima, konkretno na planini
Krnovu, a događaj je osmotren iz ugla turske politike, odnosno interesa
muslimanskoga življa na turskoj krajini prema Crnoj Gori, onako kako
je u pjesmama pravoslavnih pjesnika-pjevača osmotren iz ugla
crnogorske pljenidbene prominentnosti.
Turski gradovi, odnosno
vojna utvrđenja s muslimanskim življem u okolini, pružili su
usmenoj crnogorskoj epici jedan
poseban oblik tematike, a to su
tzv. turski uskoci.
Turski tabori u krajiškim
gradovima prema nahijskoj Crnoj Gori bili su češće osnaženi
uskocima iz Crne Gore. Petar Šobajić je dokazao da je u turskome
Nikšiću početkom XIX vijeka
bilo osamdeset kuća uskoka iz
Crne Gore. Slično stanje bilo je u
Milman Peri
Podgorici, Spužu, Kolašinu i gra(1902–1935)
dovima koji su na domaku Crne
Gore – Skadru, Trebinju, Gacku. Vuk Karadžić kaže da su nahijski Crnogorci morali „svojim ljudima mnogo štošta kroz prste gledati“, jer se
u narodu govorilo: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ni Senata
ni ikoga drugoga.“ Vuk objašnjava i razloge emigriranja nahijskih Crnogoraca u turske gradove. Veli: „Kad se kome Crnogorcu učini kakva
nepravda i on se ne može osvetiti, ali kad on kome šta učini a ne može
se braniti, on uskače u Turke koji ga obično veoma rado primaju i svaku
mu pomoć ukazuju.“ Vladika Petar I Petrović naglasio je 1828. godine
da je vazda „bilo uskoka iz Hercegovine u Crnu Goru i od Crne Gore u
Hercegovinu“ otkad je nastupila turska vladavina na Balkanu.
142
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Uskoci iz Crne Gore koji su potražili sklonište u turskim gradovima da bi se ne samo svetili za učinjenu nepravdu, nego i da bi nanijeli
što više zla svojim saplemenicima, opjevani su u usmenoj deseteračkoj
epici Crne Gore.
Tipičan turski uskok u us­menoj crnogorskoj epici je Pejo Nikčević
koji je živio u vrijeme mitropolita Petra I Petrovića. Petar I mu se u pismima obraćao kao prvaku plemena Pješivaca u Katunskoj nahiji. Kad
je zbog uvrede koja mu je nanijeta Pejo ubio svoga rođenoga brata
i ranio nekoliko rođaka-bratstvenika, i to na dan svoje krsne slave
– Svetoga Jovana Pješivačkoga,
pobjegao je glavom bez obzira u
turski Nikšić. Nikšićki građani su
ga rado prihvatili zato što se Pejo
odmah počeo takmičiti s nikšićkim prvim junacima u lokalnim
okršajima s moračkim uskocima
i nahijskim Crnogorcima. A ti
okršaji najčešće su bili i zbog i
radi plijena. Pejova izuzetna borbena prominentnost opredijelila
je Petra I na savjet Pješivcima da
krvožednome odmetnutom bratstveniku sve oproste, jer je Petar
I znao da je to jedini način da se Pješivci sačuvaju od njegovih upada i
zuluma. Pejo je poznavao sve pješivačke klance i prolaze, pa je bio odličan predvodnik nikšićkih udara na pješivačke živote i njihovu imovinu. I Pješivci su prihvatili prijedlog cetinjskoga vladike. Pejo se vratio
u svoje domorodne Pješivce i opet postao energičan protivnik Nikšića
i njegovih građana. Na kraju je poginuo od ruke svoga rođaka kome je
bio krvodužan.
U pjesmi Osman kapetan i Pješivci, iz Njegoševa Ogledala, nikšićki prvaci na divanu, u haru kapetana Mušovića, zaključuju da je prvi
junak među njima uskok Pejo Nikčević.
Pošto su se nakitili vina,
o svačem se Turci zađedoše,
143
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ma sve Turci zbore o junaštvu –
ko je bolji junak na krajini.
Reče aga Njuharević Salko:
„Nema u nas boljega junaka
od uskoka Peja Nikčevića!“
Sve mu age riječ pofermaše.
Osman-kapetan opominje svoje ratnike da ne treba imati veliko
povjerenje u dobjeglicu Nikčevića Peja. To kapetan nikšićki radi vrlo
smišljeno da bi, dirajući u Pejovu
agonalnu plahovitost, što bolje
iskoristio njegovu preduzimljivost u okršajima s moračkim
uskocima, nahijskim Crnogorcima i Brđanima koji se u pljenidbi
nekad udružuju s Moračanima,
a nekad se navijaju nahijskim
četobašama. Poslije opomene
Osman-kapetana, Nikčević odmah kupi četu da ide na Pješivce
od kojih se odmetnuo.
Usmeni
pjesnik-pjevač
okarakterisao je Peja Nikčevića
ne samo na osnovu podataka iz
njegove biografije, nego i kao poznavalac mentaliteta emigranata
iz Crne Gore koji su uskočili u
Zlatan Čolaković
Tursku. Sačuvani istorijski izvori
(1955–2008)
pokazuju da se više puta događalo da se uskok povrati u svoje pleme i ponovo uključi u pljenidbu ili kakav drugi sukob s turskom vlašću. Pojedini takvi odmetnici-povratnici
opjevani su kao junaci koji su se istakli u plijenu ili kakvome drugom
okršaju poslije njihova pokajničkog povratka u svoja plemena. Osman
Gavrilov iz pjesme Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala, pripadao je
glasitoj čevskoj porodici Gardaševića. Poslije nekakvoga plemenskog
sukoba emigrirao je, primio islam, i kao uskok dobio ime Osman. Postavljen je za barjaktara koji predvodi turske buljuke na Crnu Goru. Ali
kad je namjerno zaveo u Cuce buljuk Turaka i dojavio Crnogorcima da
144
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
ih presretnu, cucki saplemenici su mu oprostili sve što im je bio kao odmetnik učinio. Onda se povratnik Osman oglasio kao energičan junak u
borbama protiv Turaka. Zanimljivo je to da on nije mijenjao tursko ime,
pa ga i tradicionalno dopričavanje i usmena pjesma nazivaju Osmanom.
Olako prihvatanje turskih imena u Crnoj Gori možda je produžetak navike koja se formirala u vrijeme prve islamizacije na današnjim
prostorima Crne Gore. Kako je to u nauci utvrđeno, u prvim decenijama
islamske vlasti na crnogorskim prostorima prihvatanje islama imalo je
deklarativni karakter. Prevjereni hrišćani uzimali su islamska imena, ali
ne obavezno i sve druge atribute islama. Najčešće su konvertiti uzimali
ime sultana koji je tada na prijestolu bio ili imena vezana za Alahove
poslanike na zemlji. Tu komociju islamskoga ponašanja kod crnogorskih prevjernika i Njegoš indirektno potvrđuje u Gorskome vijencu. Pozvani na skupštinu, o Malome Gospođinu dne na Cetinju, muslimanski
prvaci crnogorski čude se prijedlogu svojih pravoslavnih saplemenika
i sabratstvenika da treba napuštiti vjeru Prorokovu i vratiti se „pravoj
vjeri“ Hristovoj. Začirski kavazbaša Ferhat kaže: „Mi živimo kao dosad bratski / pa ljubavi više ne trebuje“, a Skender-aga se ovako obraća
svojim pravoslavnim plemenicima:
„U bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kosa mlada na groblje junačko –
siplje li se bulah ka srpkinjah?
Treba pomenuti i mogućnost da je junak, prebjegalac-povratnik
Gardašević mogao imati ime Osman i prije nego što je primio privremeno islam, jer su često majke davale svojoj đeci turska imena „i to iz
nekog predrasuždenja“ – kako veli Njegoš u pogovoru Ogledalu srpskome. U namjeri da iz Crne Gore ukloni sve što ga podśeća na islam i
Turke, Njegoš naglašava tu slijepu predrasudu, iako u stvarnosti to nije
bilo tako. Ne malome broju Crnogoraca zaboravljeno je kršteno ime i
preimenovano u tursko. I bilo je dosta pravoslavnih Muja, Musa, Rama,
Murata, Bećira, Alja i dr. Sin poznatoga pivskog vojvode i energičnoga
borca protiv Turaka, Lazara Sočice zvao se Mujo. Posebno je vrhunska
bošnjačka alijas muslimanska balada Omer i Merima ljepotom svojom
omilila kod pravoslavnih Crnogoraca imena momaka i đevojaka o čijoj
tragičnoj ljubavi ta pjesma govori.
145
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Turski uskoci opjevani su u više pjesama kao junaci koji su srčaniji i preduzimljiviji nego sami Turci. Tako kad u pjesmi Dva Baletića
iz Njegoševa Ogledala, Hamza-kapetan iz Nikšića pita „je li bula rodila
junaka“ da povede četu na Čevo,
Svi su Turci mukom zamuknuli,
a u crnu zemlju pogledali,
a ne hote dva dobra junaka –
Kalabići Minja i Mileta,
nego Hamzu među oči čarne!
Kalabići podižu četu i ginu na Čevu, jer su Crnogorci nastojali da
se najprije njih riješe kao nepomirljivih protivnika i turskih harambaša.
U pjesmi Brza osveta – gotova šteta, iz Ogledala kao i pjesmama
koje sljeduju, pominju se Čevljani Drago i Tomo kao uskoci i turske harambaše. U Klorindi srpskoj uskok Hrnković Paun predvodi nikšićke
Turke koji vojšte na Moraču. U pjesmi Ovce Bajove uskok Toman Mitrović upućuje klobučkoga dizdara Osman-agu na plijen u Crnoj Gori.
U Kuli Karadžića Smail-aga Čengić traži dobrovoljca koji treba da mu
dovede hata od koga se u boju odvojio. Odmah se javio „junak dobar
rodom Crnogorac / od Bjelicah Goranov Mihajlo.“ Taj isti Mihajlo Goranov u pjesmi Prvi udar turski na Grahovo, 1836, iz IV knjige Vukove
zbirke, moli mostarskoga vezira Ali-pašu da diže vojsku na Jakova Dakovića, grahovskoga vojvodu koji je digao bunu protiv turskih vlasti.
Kao što se vidi, opjevani uskoci iz Crne Gore stavili su se u službu
Turcima, ali nijesu primili islam.
Veliki broj muslimanskih, ili kako ih pjesme nazivaju – turskih,
junaka koji su opjevani u usmenim deseteračkim pjesmama, pravoslavnim i muslimanskim, među njima i najpoznatiji – Babić Jakšar i Sefer
Piper, bili su uskoci iz nahijske i brdske Crne Gore koji su primili islam
i postali krajiški junaci u službi Turske Carevine. Ali, ti dobjegaoci u
krajiške turske gradove koji su primili islam i zasnovali svoje porodice,
prihvativši doslovno sve regularne norme osmanske uprave i islam, ne
nazivaju se uskocima u crnogorskim usmenim pjesmama. Oni se imenuju kao Turci, ponekad i kao silne poturice. Prebjegaoce koji su se
vjerski i porodično stopili s turskim društvom deseteračka pjesma ne
naziva uskocima nego Turcima i silnim poturicama. Prebjegaoci koji
su primili islam ne uključujući se u svakodnevne norme života u turskim gradovima nego su svoje postojanje poistovjetili s osvetom, koja
146
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
nema mjere ni granica, u pjesmi su precizno nazvani uskocima. Tipičan
primjer takvih uskoka oslikan je u pjesmi Uskok Kariman iz IV knjige
zbirke Vuka Karadžića. U napomeni koju je dao uz pjesmu Vuk kaže:
„Pripovijeda se da je posjekao više od četrdeset crnogorskih glava,
među kojima su bile i dvije braće Pešikana – Peja i Kojice.“
Kariman je bio Živko Tomanović iz kuće poznatih junaka epskih
pjesama i istorijskih ličnosti – Vuka Tomanovića i Nikca od Rovina,
takođe Tomanovića. Kad su ga saplemenici uvrijedili i oskrnavili mu
krsnu slavu, Svetoga Jovana, Živko je uskočio u Trebinje, primio islam
i ime Kariman. Nije prestajao s osvetom sve dok mu Crnogorci nijesu
došli glave. „I pripovijeda se da je išao ponajviše samosam u četu, pa je
Crnogorce dočekivao iz busije“ – kaže Vuk Karadžić. Koliko su odmetnici koje je uvreda naćerala da promijene vjeru, da se poturče – kako se
uobičajeno govorilo, i stave se u službu Turaka bili raźedeni osvetom,
jasno je kazano u pjesmi Po smrti uskoka Karimana, iz IV knjige Vukove zbirke. Trebinjski paša kaže svojim agama:
„Sada znate, age moje drage,
kakav bješe soko Karimane!
Dok bijaše uskok u Trebinje,
sve tamnice pune kaurina,
a na gradu dosta bješe glava
od proklete lomne Gore Crne,
od kaura našijeh dušmana.
Sade nesta soko Karimane,
nama nesta na bedemu glava,
u tamnici vlaha đavoljega.
A bolje bi, Turci braćo, bilo
da je dvadest aga poginulo
od Nikšića i od Korjenića,
od Trebinja i turskih krajina,
nego jedan soko Karimane.“
Crnogorski prebjegaoci, uskoci, dobro su poznavali mentalitet
svojih istovjernih saplemenika, kao i puteve i prilaze plemena iz kojih
su, pa su ih zato turski buljuci koji kreću na Crnu Goru često birali za
harambaše. Za razliku od Turaka, turski uskoci su mogli i pojedinačno
da „idu u četu“, što napominje Vuk Karadžić. Plemensko-bratstvenički
agon pokrenut ijedom i srdžbom, mržnjom i osvetoljubivošću opredje147
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ljivao je turske uskoke na krvožedno pregalaštvo. Ti otpadnici bili su
svakako kompleksnije ličnosti nego što se pokazuje u usmenoj crnogorskoj epici, pravoslavnoj kao i muslimanskoj.
Usmeni pjesnici-pjevači, govoreći o turskim uskocima u pjesmama o njima, zadovoljavali su i sebe i svoje slušaoce cijenom zažetničke
vrijednosti bilo kojim se smjerom ona iskazivala. Iz pjesama o turskim
uskocima čuje se pjevačeva poruka: Da ste vi, Turci, junaci kao što
su uskoci koji su od nas vama prebjegli, ne bi bilo nas Crnogoraca! S
druge strane, ta poruka je imala ideološko-politički smjer jer je ukazivala na domaću neslogu i na posljedice koje su iz nje proizilazile.
Treba naglasiti da je i osobita cijena fizičkoga junaštva koja se iskazuje
u obračunima s turskim uskocima, opasnijim od Turaka, predstavljala
važan momenat prilikom stvaranja pjesama s tom tematikom i prihvatanje tih pjesama od strane slušalaca. Teško bi se našlo drugo objašnjenje nastanka i popularnosti crnogorskih deseteračkih pjesama o turskim
uskocima.
Ne treba sasvim zaobići ni pitanje odnosa Crnogoraca prema junaštvu kao fizičkome kvalitetu i kada je ono pomjereno s etičke i političke ravni, da je i sami čin srčanosti, i kad nije imao plemeniti cilj,
morao biti zapažen u Crnoj Gori, zemlji vječite borbe za opstanak. Lav
i orao satiru nevina stvorenja, ali zauzimaju mjesto na državnim grbovima i zastavama! Ipak, reklo bi se da stav crnogorskoga usmenog
pjesnika, odnosno naroda koje taj pjesnik tumači i svojim pjesmama
zadovoljava, prema moralno ogoljelome junaštvu turskih uskoka nije
bio osnovni inicijator postanka i popularnosti pjesama o njima. Takav
stav je samo jedna od komponenti postanka i popularnosti tih pjesama.
Ljudi ne vole nebeski grom, ali ga ne potcjenjuju nego ga uzimaju za
metaforu nezaustavljive snage.
Nikola I Petrović u svome osmeračkom spjevu Hajdana pokušao
je da umjetnički dočara lik turskih uskoka. Krajnji rezultat pjesnikova postignuća jesu književno ośenčeni likovi – jednoga turskog uskoka koji se pokajao i vratio svome plemenu, i jednoga uskoka koji ne
bira sredstva da bi se saplemenicima osvetio za učinjenu mu nepravdu.
Hajdana Nikole I posebno je vrijedna pomena zato što je građena na
istinama o turskim uskocima što ju je verifikovala usmena crnogorska
pjesma koju je Nikola I dobro poznavao.
Turske uskoke ne treba izjednačavati s pravoslavnim žiteljima s
terena današnje Crne Gore koji su bili u turskoj službi kao voljni poma148
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
gači Turaka. Tipičan predstavnik takvih, turskoj vlasti uslužnih, ljudi je
od Tupana Panto iz pjesme Perović Batrić koju je Vuku saopštio Đuro
Milutinović, pjesnik-pjevač iz Grahova. Turski uskoci se takođe razlikuju i od martoloza i derbendžija kojih je na današnjim terenima Crne
Gore isto tako bivalo. Vuk Karadžić konstatuje da su takvi hrišćani, baš
u hercegovačkim oblastima prema Crnoj Gori, imali znatne povlastice:
„Jedno zato što zajedno s Turcima imaju da se brane od Crnogoraca
i, drugo, zato da ne bi imali uzroka da uskaču u Crnu Goru.“ Vrlo je
karakterističan sljedeći podatak koji je, takođe, dao Vuk. „Kad je 1820.
godine došao u Nikšić tufegdžibaša Dželaludin-beg da predvodi vojsku
protiv Crne Gore i našao hrišćane da obaška logoruju u polju, zapita
nikšićkog kapetana kakva je ovo vojska. Kad mu je kapetan odgovorio da su to hrišćani, Dželaludin-paša u čudu gnjevno poviče: Kako se
može trpjeti da je raja tako naoružana? Kapetan mu odgovori: Mora se
trpjeti, što bez njih ne bi se ni mi tu mogli održati, oni mi pomažu da
čuvam granicu!“ Dakle, specifične prilike na tursko-crnogorskoj granici uslovljavale su i specifičan način života i turskih i crnogorskih boraca
kao i njihovih pomagača. Sve je to pružalo tematiku crnogorskoj usmenoj književnosti, ali, nažalost, nije Vuk Karadžić mogao svugđe stići.
Vuk je gledao na usmenu pjesmu kao na književnu tvorevinu bez obzira
na njezinu idejnu i političku poruku, a postvukovski sakupljači djela crnogorske usmene književnosti nijesu se prema njoj odnosili onako kako
se Vuk odnosio. I Njegoš se sačinjavajući antologiju usmene junačke
epike više rukovodio idejno-političkim nego estetskim rezonima.
Kad se govori o crnogorskome istorijskom mozaiku, odnosno o
vremenima i događajima koji su usmenoj književnosti nudili tematiku,
treba posebno istaći sljedeću specifičnost, čak se može reći – neobičnost! Veliki dio one teritorije koja je pripadala Osmanskome Carstvu
sve do 1813. godine, dobio je iznenadnu priliku da produži zlatni vijek
usmene deseteračke epike koja se tokom osmanskih vjekova na južnoslovenskim prostorima ravnomjerno razvijala. Tokom stabilne turske vladavine na jugoslovenskim zemljama, Sandžak je bio udaljen od
krajine „krvave haljine“, kako one prema Mlecima i Austriji tako i one
koja je kasnije formirana prema Crnoj Gori. Klasični krajiški junaci
Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica, Gojeni Alil, Tale od Orašca, Bojičić
Alija i dr. imali su primat u tematici na čitavome prostoru muslimanske
populacije na jugoslovenskim zemljama. A Sandžak je bio odmaknut
od krvavih granica, poznat po stočarskome bogatsvu i trgovačkim mje149
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
stima, kakav je Novi Pazar na primjer. Islamizovani živalj, održavajući
svoj etnos i jezik, gospodario je poljima i planinama, bavio se zanatstvom i trgovinom u varošima i kasabama, ogledao se u mašala rijekama i Plavskome jezeru, bio sa svake strane zaštićen širinama Osmanskoga Carstva. Sandžakom su prolazili trgovački karavani, neprekinuto
od ranoga srednjeg vijeka pa nadalje, a upadi pljačkaških družina iz
Morače i nahijske Crne Gore bili su rijetke pojave. Čak ni hajdučljivih
planina od glasa Sandžak nije imao. Iako je dolazilo do napada hajdučkih i uskočkih, to su bile više eventualne čarke a ne uobičajene pojave
kakve je doživljavala Hercegovina. Narodni kolektiv Sandžaka živio je
u miru dajući caru carevo. Istaknutiji njihovi ljudi, ulema, age i begovi
imali su prostora, shodno svojoj sposobnosti, da dolaze do administrativnih položaja od lokalnoga kadiluka do Stambola. A u Osmanskome
Cartsvu ratničke zasluge pojedinca vodile su ga putem afirmacije bez
obzira na etničko porijeklo i bivšu vjersku pripadnost ratnika. Najelitniji veliki vezir Turskoga Carstva, Mehmed-paša Sokolović, koga je
Sulejman Veličanstveni za vezira izabrao a Selim II svoju mu šćer u
harem dao, bio je do svoje sedamnaeste godine kaluđerski pripravnik u
manastiru Mileševi.
Odlukom Berlinskoga kongresa 1878. godine da Sandžak i dalje ostane u sastavu Osmanskoga Carstva, što će potrajati do završetka
Balkanskih ratova 1913. godine, otvorila se Sandžaku mogućnost da
produži vijek muslimanske usmene književnosti, posebno usmeno-deseteračke epike, čiji je prigodni tok u Bosni i Hercegovini poremetila okupacija tih zemalja od strane Austrougarske Monarhije. Kako je
rekao Alojz Šmaus, poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, krajiška muslimanska epika će polako da ništi. Nestalo krajine
prema latinima, nestalo bošnjačkoga interesa da se o njoj nove pjesme
pjevaju! Ali, ulogu uzgajitelja usmene junačke epike o krvavoj krajini
preuzeće Sandžak. Ostao Sandžak u Turskoj Carevini sa strahom da
će ga zadesiti sudbina Bosne i Hercegovine i s nadom da će ga u svome carstvu zadržati padišah iz Stambola na Bosforu! Uglavnom, nije
bilo u Sandžaku opuštene ravnodušnosti što je pjesnicima-pjevačima,
koji tumače kolektivni duh kome pripadaju, otvaralo prostore da slave
stara junačka vremena, odnosno da uzgajaju davno nastale pjesme o
tim vremenima. Tako su jednome Sandžakliji postali nebrojeno puta
bliži krajiški junaci, Mustaj-beg Lički i njegova viteška družina, no što
su ikada ranije bili. Do švapskoga osvajanja Bosne o starim junacima
150
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
u Sandžaku se pjevalo iz rahatluka, a kad sultanove Bosne nestade o
njima se počelo pjevati iz bolne nade i zavaravajuće potrebe. Raniju
razonodu zamijenila je kasnija nada.
Nije nimalo slučajno što su američki helenisti sa Harvarda, Milman Peri i Albert B. Lord, odabrali baš Sandžak kao prostor endemske
književne usmenosti koji analoški može pokazati kako se Homer služio kolektivnom poetološkom tehnikom u procesu stvaranja Ilijade i
Odiseje. Da je ugledni njemački slavist Gerhard Gezeman poznavao
Sandžak kako su ga spoznali harvardski naučnici, ne bi 1935. godine
izrekao konstataciju na naučnome skupu o Filipu Višnjiću. Kaže Gezeman: „On (F. Višnjić – N. K.) nije bio samo pjevač i posljednji pjesnik
uobličavalac starog narodnog blaga, on je bio pjesnik, on je bio posljednji aed Evrope. Poslije njega ne pojavi se ni jedan. Sa njegovom
je dušom prije stotinu godina otišao u vječnost posljednji odbljesak
duše Homerove.“ Da je Gerhard Gezeman znao za Avda Međedovića
koga su u Sandžaku otkrili 1933. godine američki helenisti, ne bi Filipa Višnjića, inače pjesnika od homerskoga soja, smatrao posljednjim
pjesnikom uobličavaocem staroga narodnog blaga na jugoslovenskim
prostorima. Taj posljednji Homerov nasljednik bio je Avdo Međedović
sa svojim spjevom Ženidba Smailagić Meha. Prihvatljiva je ova ocjena
Alberta B. Lorda: „Među pjevačima modernih vremena nijedan nije
ravan Homeru, ali onaj, koji je, koliko mi poznajemo epsku pjesmu,
najbliži velikome majstoru jeste Avdo Međedović iz Bijelog Polja.“
Kakvo mjesto zauzima bošnjačka, odnosno muslimanska usmena
poezija, koja je ostvarena na zajedničkome jeziku Crnogoraca, Srba,
Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana uvjerljivo govori sljedeća izjava
Huseina Bašića. Bašić kaže: „Može se bez pretjerivanja reći da na početku i na kraju južnoslovenskog usmenog tvoraštva, kao dvije kule
svetilje, koje pokazuju svijetlu ljepotu, značaj i cijenu cjelokupne južnoslovenske usmene predaje, stoji na početku Fortisova Hasanaginica,
koja će u kulturnoj Evropi izazvati pozornost i divljenje, što će joj, malo
po malo, otvoriti vrata prema dotad nepoznatim kulturama balkanskih
naroda. Na drugoj strani, samom kraju obimnog i raskošnog južnoslovenskog pjesništva, čija je stvaralačka faza zbog istorijskih tokova i
izmijenjenih uslova života bila već završena, stoji monumentalni i s nadahnućem pravih i velikih pjesnika sročeni junački epos Ženidba Smailagić Meha.“
151
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Kao što je nemoguće geometrijski razdijeliti usmenu književnost
Crnogoraca, Srba i Hrvata na nacionalne cjeline, isto je tako nemoguće
razdvojiti usmenu književnost crnogorskih muslimana od usmene književnosti kao cjeline koju je stvarao islamizovani živalj jugoslovenskih
prostora. Ali, tako se nekako bila namjestila istorijska sudbina današnjih crnogorskih prostora koji su bili naseljeni muslimanskim življem
i koji su djelimično i sad naseljeni njime, da se može ukazati na veliki
doprinos tih crnogorskih prostora usmenoj književnosti islamskoga življa na jugoslovenskim prostorima.
Od Sima Milutinovića Sarajlije do Vuka Karadžića, pa nadalje,
zabilježen je veliki broj tekstova muslimanskih usmenih pjesama s današnjih crnogorskih terena. Brojnost tih tekstova narastala je sakupljačkom aktivnošću Andrije Luburića, američkih helenista Perija i Lorda i
Matije Murka. Na prostoru toga sakupljanja ima jedan vrlo interesantan
podatak. Naime, Matija Murko ističe da su tridesetih godina XX vijeka
među muslimanskim pjesnicima-pjevačima u Prijepolju najbolji doseljenici iz crnogorskoga Kolašina. A porodica Avda Međedovića, Lordova drugog balkanskog Homera, porijeklom je iz rovačkoga plemena
Nikšića. Gotovo svi najbolji pjesnici-pjevači iz Sandžaka krajem XIX i
početkom XX vijeka bili su s današnjih terena Crne Gore. Murat Kurtagić je iz Rožaja, slijepi Ćor Huso, profesionalni pjesnik-pjevač, bio je iz
crnogorskoga Kolašina. A onda iskrsava jedna neobična činjenica! Dva
nedostižna pjesnika-pjevača, jedan pravoslavni a drugi muslimanski,
Starac Milija i Avdo Međedović potiču iz brdskoga plemena Rovaca.
Kao što je istakao Husein Bašić, muslimanska deseteračka epika
u Sandžaku oformila je svoju retorsku kompoziciju sa svim odlikama
koje su u vremenskome kristalisanju stvorile takvu iskaznost da u njezin ustaljeni kliše nije bilo teško utkati svaki iole važniji događaj koji
je zasluživao pomen u pjesmi. Valja naglasiti doticaje i uticaje, pa i djelimična prožimanja, bošnjačke epike i muslimanske albanske usmene
pjesme, naročito u graničnim krajevima prema Albaniji (Plav, Gusinje,
Rožaje). Muslimanska epska krajiška pjesma u izvjesnoj je mjeri očuvala motive i sižee priča i pjesama koje datiraju još od mitskih vremena,
a što se ogleda u čestim predskazanjima i natprirodnim dešavanjima.
Kako je uočio Husein Bašić, vile i vampiri koji pomažu ili odmažu
epskim junacima u manjem se obimu iskazuju u muslimanskim nego u
pravoslavnim usmenim pjesmama. Tip muslimanskih pjesama o pozni152
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
jim događajima i ličnostima iz istorije oslobođen je mitskoga dekora,
dok se on eventualno javlja u prepjevima i opštim mjestima.
Sandžačka junačka pjesma koja opjevava bojeve i megdane poznatih muslimanskiih junaka s nahijskim i brdskim Crnogorcima, kao i
s klimentskim junacima, slična je klasičnoj bošnjačkoj epici po homerskome poštovanju ličnosti protivnika. U najboljim primjerima stavljaju
se u isti junački kodeks zavađeni protivnici. To se precizno kaže i stihovima:
Fajde nije hulit kaurina
i ničije tajiti junaštvo.
Kao što su turski krajiški gradovi prema Crnoj Gori bili riznica tematike za usmenu junačku pjesmu, tako su uvučeni gradovi, odmaknuti
od krvave krajine, bolje reći kasabe u varoši, bili prirodno obitavalište
i motiva za usmenu lirsku pjesmu – sevdalinku i za književnu obradu
tih motiva u tekstu sevdalinke. Viševjekovna turska vladavina gradskim
središtima današnje Crne Gore, kao što su Pljevlja, Podgorica, Bijelo
Polje, Berane, Plav, Rožaje i Gusinje, djelimično Herceg Novi i Risan, i poviše Bar i Ulcinj, izvršila je značajan uticaj na lirsko usmeno stvaralaštvo tih prostora. Kako je istakao Rajko Cerović, to lirsko
stvaralaštvo, koje je po poetskome i muzičkome izrazu muslimanskoga
porijekla, postalo je blisko i upotrebljivo i za pravoslavni živalj koji je
obitovao po kasabama, varošima i šeherima. Izuzev vjerske različitosti,
muslimanski i pravoslavni živalj naselja koja su bila udaljena od ljute
krajine iskazivao je mnogo sličnosti u svojim svakodnevnim izrazima
života – jelima, nošnji, baštovanstvu i dr. Pojedini lokaliteti koji su
ušli u tekst lirske usmene pjesme, sevdalinke, ubjedljivo osvjedočavaju mjesto nastanka datoga teksta. Na tome prostoru posebno prednjače
Pljevlja i Podgorica. Ko ne zna za Moćevčić i čardak Đečevića! Ukratko, u enornome zborniku usmene lirike muslimana jugoslovenskih
prostora značajni broj tekstova, nerijetko i najboljih, pripada usmenoj
sevdalinskoj lirici crnogorskih muslimana. Muslimanska lirika je vremenom opstojala i trajala kao gotovo jedina gradska pjesma na širemu
crnogorskom prostoru, posebno na njezinu kontinentalnom dijelu. Ako
se ocjenjuje opšti doprinos muslimana crnogorskoj kulturi kao cjelini,
bez sumnje muslimanskoj ljubavnoj lirici pripada prvo mjesto, a iza nje
je arhitektura. Sevdalinka Sejdefu majka buđaše i Husein-pašina džamija u Pljevljima reprezentuju dragulje opšte kulture Crne Gore. Iako
153
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
je Njegoš kao državnik i političar bio protiv svakoga vida turske vladavine i islama, on je genijalnošću svoga pjesničkog duha u lik Fatime
u Gorskome vijencu usintetizovao erotsku bujnost sevdalinke. „Blago
odru na kome počine“ takva rascvjetanost ženske mladosti.
154
BOKA KOTORSKA
Analogno svojim istorijskim
prilikama i običaju svoga podneblja, Boka Kotorska dala je vidan
doprinos usmenoj književnosti
Crne Gore. Ni barsko-ulcinjski
primorski pojas nije ostao mimo
procesa stvaranja i trajanja usmene književnosti Crne Gore, ali na
tome prostoru nije bio taj proces
na istim tračnicama s Bokom Kotorskom. Gradovi Kotor, Perast
i Budva, kojih se nijesu domogli
Turci, no su, poslije češćega mijenjanja gospodara tokom ranijih
stoljeća srednjega vijeka, pripadali Mletačkoj Republici, bili su
kudikamo prikladniji za tematiku
usmene književnosti koja lirskom
pjesmom i proznom pričom oslikava životnu svakodnevicu, nego za
tematiku koja epsko-junačkom pjesmom proslavlja istorijske događaje.
To ipak ne znači da se epska usmena pjesma nije dotakla tih primorskih gradova. Najuočljiviji doticaj s usmenom epskom pjesmom imao
je grad Perast.
Stavljajući se pod mletačku zastavu, Peraštani su svu svoju djelatnost usmjeravali na pomorstvo i trgovinu. Potpuna njihova snaga u tim
razmjerima iskazala se od polovine XVII do kraja XVIII vijeka. Snagom i opremom svoga brodovlja, a brojili su do šezdeset za to vrijeme
najsavremenije opremljenih plovila, Peraštani su kao pobjednici izlazili
iz čestih sukoba s Turcima dok su Osmanlije držali Herceg Novi i Risan i, posebno, s opasnim gusarskim gnijezdima, kakav je bio Ulcinj.
Takav Perast je predstavljao rijedak primjer prožimanja razvijene za155
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
padne civilizacije i jednostavnosti naslijeđenoga slovenskog patrijarhaliteta. Posebno se Perast glasio snošljivim odnosima patricijskoga sloja
i običnih stanovnika u gradu. Sjaj peraškoga pomorstva i društvenoga
poretka trajno naglašavaju palate i katedrale koje traju da opominju na
staru slavu Perasta. Najveća razlika između Perasta i Kotora ogledala
se u činjenici što je romanizovanje slovenskoga življa u Kotoru imalo
zamašit obim i snažan uspjeh.
Dva Peraštanina – pomorski kapetan Julije Balović i mlađi
peraški patricije Nikola Mazarović zadužili su usmenu književnost Crne Gore rukopisnim zbirkama pjesama koje su ostavili. Ti
zbornici se u nauci najčešće nazivaju Peraštanski rukopisi. Balovićev rukopis nastao je sredinom
XVII, a Mazarovićev sredinom
XVIII vijeka. Balovićev rukopis
je kratak: sadrži devet bugarštica,
od kojih je jedna samo odlomak,
i petnaest deseteračkih pjesama
koje će kasnije sve biti prenijete
u Mazarovićevu zbirku. Mazarovićev rukopis daleko je opsežniji od Balovićeva. Sadrži više od
šezdeset počasnica, nekoliko lirsko-baladičnih pjesama, petnaest preuzetih epskih pjesama iz Balovića i dvadeset novododatih. Sedam bugarštica iz Balovića ima svoje deseteračke paralele kod Mazarovića. Kod
Balovića su samo dvije bugarštice imale svoje deseteračke dvojnike.
Kako je istakao Vojislav P. Nikčević, peraške bugarštice imaju
dva stilska smjera: stariji, koji je izrazito opremljeniji epsko-lirskim pristupom opjevanoj temi i, noviji, koji ima izrazito epski smjer. Tematika
starijega sloja peraških bugarštica većinom pripada XV, a mlađa XVI i
XVII vijeku. Tematika starijega sloja obuhvata događaje i ličnosti koje
su opjevane u usmenoj poeziji svih jugoslovenskih naroda. To su Ugrin
Janko i drugi Ugričići, Banović Sekula, Marko Kraljević, Brankovići,
Jakšići, Zrinski, Crnojevići, bosanski vladari i dr. Mlađi sloj crnogorskih bugarštica iz Perasta odnosi se na vrijeme kada je Turska zavladala
156
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
gotovo svim jugoslovenskim prostorima. Posebno taj mlađi sloj bugarštica obuhvata događaje koji su u direktnoj vezi s Kotorom, Budvom i,
osobito, Perastom.
Postavlja se pitanje kako su se bugarštice zalegle na Crnogorskome primorju, konkretno u Perastu, i kako je počeo proces njihova
prerastanja u deseteračku usmenu epiku. Prihvatljiva je pretpostavka
Vatroslava Jagića da su bugarštice dospjele na Crnogorsko primorje s
plemićkim i bogataškim porodicama koje su tu dobjegle poslije
pada pod Turke ugarskih prostora
s kojih su se glasili titularni despoti Brankovići. Tako su feudalne pjevače začinjavce zamijenili
pjesnici-pjevači iz naroda.
Radosav Medenica kaže
da je na prispjele bugarštice u
Boki Kotorskoj počela djelovati
deseteračka usmena pjesma koja
je već odavno trajala nezavisno
od bugarštica. Dokaz da je deseteračka pjesma u doba prispijeća bugarštica bila oformila na
Crnogorskome primorju svoja
poetološka sredstva Medenica
potkrepljuje činjenicom što nalazi niz primjera u tekstovima kod Balovića i Mazarovića u kojima su
već ugrađeni pjesnički jezik, stajaće figure i poetološke floskule. Takva
je pjesma iz Balovićeva rukopisa o Ocinjki đevojci koja nudi poetski
usklađene deseteračke stihove:
Vezak vezla Ocinjka đevojka
u najvišoj kuli od Ocinja.
Vezak vezla u more gledala,
u moru je jedro ugledala –
đeno jedri kraj mora pučinom...
Kao osnovnu karakteristiku deseteračkih pjesama kod Mazarovića Medenica apostrofira elemente u kojima se sretaju mnogi detalji koji
ih vezuju za klasični sloj usmene deseteračke epike, odnosno pjesama s
157
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
tematikom iz najstarijih i srednjih vremena, kako bi rekao Vuk Karadžić.
Tako je deseteračka usmena poezija, sticajem istorijskih prilika,
ugasila bugarštice na Crnogorskome primorju dok su još Budva, Kotor
i Perast pripadali Mletačkoj Republici. Češća labavost i nesigurnost
deseteračkoga stiha u Peraštanskim rukopisima može biti i dokaz da deseteračko-guslarska umjetnost širokih slojeva na crnogorsko-brdskome
kontinentalnom zaleđu Boke nije
naglo nego postepeno osvajala Crnogorsko primorje. Uz to, ne treba zaspostaviti činjenicu da su se
neke bugarštice svojom poetskom
slivenošću odupirale ekspanzivnome desetercu. Takva je bugarštica Peraštani osvetiše Sokolovu
smrt koja elitno nudi poetske elemente koji su karakteristični za
bugarštice kao usmeno-pjesničku
vrstu. Ekspozicija pjesme sadrži
izrazitu pjesničku šemu o dolasku
pisma u sred eglena kad se pije
rumenika vino. Takva bokeška
bugarštica trajala je u svome poetološkom ruhu u kome je u Boku
prispjela kao feudalno-žonglerska
Valtazar Bogišić
pjesma, a onda je postepeno pri(1834–1908)
hvatala aktuelnu tematiku o kojoj
rječito govore naslovi pjesama iz Peraštanskih rukopisa. To su Udar
Mehmed-paše na Kotor, Boj Peraštana i Kotorana s novskim Turcima,
Oslobođenje Novoga i dr. Razumije se, ta tematika prikladnija je za
deseterac koji će zato i prigušiti bokešku bugaršticu: nestajao je pjesnički odnos prema davnoj prošlosti, kakav je izražen u rodonačelnici
jugoslovenskih bugarštica, Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš, koju
je zapisao i objavio Petar Hektorović 1556. godine, a nastupao je ideološko-politički odnos prema aktuelnim događajima. Žonglersku poeziju
i muziku s gradske pjacete potiskivali su zvuci brđanskih gusala.
Tako je na Crnogorskome primorju zamjenjivana, širinom stiha
utaložena bugarštica, deseteračkom pjesmom, ubrzanom dužinom nje158
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
zina saopštenja i lišena pripjeva koji znači predah u vezu pjesme. Ipak,
najprikladnije bi bilo konstatovati da svojim epskim doprinosom Boka
Kotorska nije ostala po strani od pjesničkoga bogatstva usmene poezije
Crne Gore, a da je lirskim doprinosom i proznim kazivanjem najedrila
književnousmenu ostvarenost Crne Gore.
Boka Kotorska se po bogatstvu usmene lirike takmiči s muslimanskim šeherom na crnogorskim teritorijama koje nijesu bile na dohvatu
svakodnevnih krajiških obračuna. Rado i često dolazio je Vuk
Karadžić u Crnu Goru, a vazda
preko Boke Kotorske. Njegova
knjiga, objavljena na njemačkome jeziku, Crna Gora i Boka
Kotorska, pokazuje da je on zavidno poznavao oba ta prostora,
po mnogo čemu slična a nimalo
manje ni različita. A dva Karadžićeva najaktivnija saradnika na
prikupljanju tekstova usmene
književnosti, dva njegova imenjaka – Vuk Popović i Vuk Vrčević, obojica su iz Boke. Koliko
je Vuk Karadžić uz pomoć tih
saradnika zastupio Boku Kotorsku njezinom usmenom lirikom
pokazuju sljedeći podaci. U I i V knjizi Vukove zbirke, koje sadrže
usmenu liriku sa svih jugoslovenskih jezičkih prostora, zastupljeno je
oko dvjesta pedeset tekstova iz Boke Kotorske. Tu su brojno isprednjačile risanske počasnice i paštrovske tužbalice.
Neobična je činjenica da Vuk Karadžić, koji je posvetio posebnu
pažnju paštrovskome naricanju za mrtvijem i objavio nekoliko desetina
tih tekstova, nikakvu pažnju nije poklonio ženskoj tužbalici s Cetinja,
kao i s prostora nahijske i brdske Crne Gore. Čak ni Simo Milutinović
Sarajlija, koji je tokom boravka u Crnoj Gori bivao po više dana u Morači i Ostrogu, nije poklonio pažnju tužbalicama. A zapisao je u Kotoru
tri izvrsna teksta pjesama od kola, „koledke“, kako ih je nazvao. Jednako su neobične Karadžićeva i Milutinovićeva nezainteresovanost za
crnogorske tužbalice, jer je usmena tužbalica bila jedina lirska pjesma
159
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
u Crnoj Gori koja nije imala nikakvoga zastanka. Svatovske pjesme i
pjesme kola pjevane su samo kad je bilo veselih prilika da se pjevaju, a
tužbalicu ništa nije ometalo da prati prirodne smrti i pogibije.
Bogatstvo usmene lirike koja je zapisana u Boki govori o bokeškoj društvenoj priličnosti za život usmene lirike, a Stefan Mitrov
Ljubiša je rječit dokaz zašto bokeški kraj nije bio teritorija prikladna
za junačku epiku, onako kako su bili prikladni prostori nahijske i brdske Crne Gore. Kako bi rekao Ivo
Andrić, u usmenim pričama, pod
vidom nevjerovatnih događaja i
maskom često izmišljenih imena,
krije se stvarna istorija određenoga kraja, živih ljudi i davno pomrlih naraštaja.
Bokeški prostor, koji je u
XV vijeku potpao pod Veneciju,
limitrofna je društveno-istorijska
cjelina u odnosu na kontinentalne
prostore Crne Gore alijas Zete koji
su oficijelno pripadali Osmanskoj
Carevini. Izuzetak na bokeškoj teritoriji bili su Herceg Novi i Risan
koji su potpadali pod tursku vlast,
ali ne predugo i ostajali. Boka
je bila limitrofna oblast sa svim
Vuk Vrčević
pravcima koji jednu istojezičku
(1811–1882)
hrišćansku regiju definišu kao poseban mentalitet i koji uobičavaju jedno iskustvo u kolektivno mišljenje.
Življu tih prostora, konkretno Ljubišinu budvanskom kraju, Mleci nijesu bili okupator koji je došao na njihovo ognjište kao pobjednik
s bojišta. Mletačka Republika je na tim prostorima uspostavila svoju
upravu, a nije dobila bitku koju bi Crnogorsko primorje, koje joj je pripalo, pamtilo kao svoju katastrofu i kao mjeru jedinstva ili nejedinstva
u istorijskoj nesreći. Zato potpadanje zetskoga primorja pod Mletke
nije bio događaj koji je imao šanse da se useli u kolektivno pamćenje kao tema koja će produkovati junačku usmenu epiku. Nastupanje
venecijanske uprave, kao gospodara u „smutnoe vrijeme“ XV vijeka,
160
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
nije slovenskome življu pružilo materijala da se epski odredi ni prema
uspostavljanju novoga gospodstva, ni prema posljedicama toga uspostavljanja. Hajdučke i uskočke akcije nijesu mogle izazvati ozbiljniju
pažnju tamošnjega svijeta zato što se ni periferno nijesu dodirivale s
interesima stanovništva koje je ujedinjeno u odbrani prava što ih je narekla Mletačka Republika kad je zagospodarila. Hajdučke grupe mogle
su se baškariti po mletačkoj teritoriji i onđe zime provoditi, ali ne i hajdučki ponašati prema življu koje štiti Mletački lav. Ni mit o Kosovu, ni
junačko-podanička popularnost Marka Kraljevića nijesu na bokeškim
prostorima pod Mlecima nalazili plodno tlo za svoje uživljenje. Neepskome poimanju prošlosti išlo je naruku i to da gospodar, ta Venecija,
nije za potčinjene bila neprijateljska sila koja je, ama baš, na svim pravcima života opozitna. Ne treba zapostavljati činjenicu da je u Zeti alijas
Duklji, posebno u zetskome primorju, raskolno hrišćanstvo mahalo s
oba svoja krila. Pa i Stevan Nemanja, osvajač Zete je „sisao iz dviju
sisa“. Ne zapostavljajući istinu da su, ponekad, pravoslavni i katolički
Bokelji slušali službu božju pod istim crkvenim krovom, može se vjerovati da pravoslavni živalj Boke Kotorske nije duhom svojim mogao
biti frontalno opozitan prema Veneciji. Posebno ne zato što je Turska
iz neposredne blizine značila prijetnju kao nehrišćanska vladavina. Katolicizam i pravoslavlje na Crnogorskome primorju, a u islamskome
komšiluku, više su iskazivali svoje suprotnosti u svakodnevnome kanonsko-liturgijskom praktikusu nego u semantičkim kategorijama vjere. Više su to bile varijacije iste religijske tematike nego dva oprečna
pogleda na svijet. To je tako bilo barem za običnoga vjernika koji je
priličan da produkuje usmenu književnost.
Epsko-književno tumačenje prošlosti, kao pojava internacionalnih razmjera, upravo znači sliku sukoba nemirljivih suprotnosti. Na štokavskim prostorima istoga jezika, koji su prošli bez turske vladavine,
nijesu se mogli steći svi potrebni uslovi za epsko tumačenje prošlosti.
Na primjer, klasični uskoci, senjski i kotarski, imali su grdnih nevolja i
s Mlecima i s Austrijom. Zbog gusarske violentnosti uskoka koju su ispoljavali pljačkanjem mletačkih brodova došlo je do rata između Venecije i Austrije, pa se Austrija na Madridskome miru 1617. godine obavezala da uskoke raseli iz Senja. Međutim, sve te uskočke neprilike i
čegrst koju su oni izazivali između Beča i Venecije, nijesu otvarale mogućnost usmenome pjesniku da se prema tim događajima epski odredi.
Ti međuhrišćanski događaji nijesu otvarali mogućnost da ih uzme za
161
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
svoju temu onaj pjesnik-pjevač koji je i mađarske katoličke vitezove,
koji su se borili protiv Turaka, smatrao svojim borcima i svoja im imena
nađenuo: Janoš Hunjadi se preimenovao u Sibinjanin Janka! Iguman
Stefan u Gorskome vijencu jednako čini pomen dušama pravoslavnih i
katoličkih boraca protiv Turaka. Sama činjenica da su nekad Mađarska,
a kasnije Venecija i Austrija značile jak bedem za odbranu od Turaka,
suzdržavala je jednako pravoslavnoga i katoličkoga pjesnika-pjevača
na Crnogorskome primorju da se prema njima negativno određuje.
Pravoslavni živalj Crnogorskoga primorja koji nije imao idejnopolitičkoga usmjerivača da se epski odredi prema mletačkoj vladavini
kao stranoj sili, tu mogućnost nadomjestio je prihvatanjem tematike
za usmenu književnost koja nema epsko-slobodarski nivo. Nema epski nivo, ali je povezana s istorijskom prošlošću i tekućom društvenom
stvarnošću. Ta tematika je tumačila njegovo življenje pod mletačkom
upravom tokom nekoliko vjekova. Uostalom, svaka limitrofna oblast
opredjeljivala se za onu tematiku koja je povezana s najvitalnijim njezinim interesima, bez obzira na to za kakvu je književnu gradnju prikladna ta tematika. Književna gradnja zavisila je od karaktera tematike,
a ne obrnuto.
Kako je od tekuće stvarnosti jednoga etnosa zavisio njegov odnos
prema sopstvenoj istorijskoj prošlosti pokazuju dva vida odraza istorijskoga Ivana Crnojevića u crnogorskoj usmenoj književnosti. Ti odrazi
su tipološki identični u smislu utilitarnoga određenja prema prošlosti,
ali su sasvim različiti u načinu odabiranja činjenica za korisnu saradnju
s prošlošću.
Kontinentalni prostori Crne Gore śećali su se Ivana Crnojevića
kao tragičnoga viteza koji se bori za posljednje ostatke razrušene države
i kao državnika s prenagljenim odlukama. Takav Ivan Crnojević se maestralno odrazio u pjesmi Starca Milije Ženidba Maksima Crnojevića.
Na prostorima Crnogorskoga primorja, a kod pravoslavnoga življa, śećanje na Ivana Crnojevića zadržano je u najpozitivnijemu smislu.
Ima dosta dokaza da je Ivan Crnojević uzgajao žilavi otpor pravoslavnoga stanovništva zetske primorske oblasti protiv prozelitizma katoličke crkve, vješto ga pothranjujući ekonomskim ustupcima i zaštitničkom
politikom. Mleci su ostavili podatak da je knez Ivan kod pravoslavnoga
stanovništva u zetskome primorju imao ogroman autoritet. Kako su rekli, „samo ih njegov duh vodi“. Međutim, pravoslavni primorci u Boki,
ostajući pod mletačkom zaštitom od Turaka koji su na pragu, mogli su
162
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
iz prošlosti, odnosno iz Ivanova vremena, zadržavati u svome śećanju
samo ono što su mogli integrisati u najizoštreniji vid svoga ponašanja –
u opreznosti i snalažljivosti u saobraćanju s katoličkim sugrađanima i s
mletačkom vlašću koja je takođe katolička.
Predanje o snalažljivome Vuku Dojčeviću koji je pričao sve što
mu se „znamenitijega desilo za Ivan-bega“ i koji je s istim Ivan-begom
ośetio latinsko lukavstvo, rodonačelno je pričanje o životu pravoslavnih
prostora Boke pod mletačkom vlašću. Međutim, uspomena na Ivana
Crnojevića, kao jedini period iz predvenecijanskoga doba koji se nudio
pravoslavnome stanovništvu mletačkih prostora u Boki za śećanje, nijesu se mogla razviti u značajnija usmenoknjiževna ostvarenja na Crnogorskome primorju. Pored ostaloga, i zato što je oblast koja se po dobru
śećala Ivan-begova vremena bila prostorno nedovoljna za komotno kretanje jednoga usmenog književnog teksta. Za dozrijevanje usmene pjesme i priče, osobito epsko-junačke pjesme, hoće se, u principu, i široka
prostora i duga vremena. Dakle, ne samo što nije bilo uslova na Crnogorskome primorju za epsko tumačenje Ivan-begova vremena, nego i
realistična usmena priča o knezu Ivanu Crnojeviću, zetskome vladaru, i njegovu dobu bila je sapeta sopstvenom sudbinom da obitava na
ograničenim prostorima. Usmeni pričalac, kao i usmeni pjesnik-pjevač,
daje najpotpuniji zamah svojoj mašti pred slušaocima koji mu mogu
svaki iskaz kontrolisati rezonima normiranoga znanja o problemu koji
je predmet konkretne pjesme ili priče. Na ograničenim i strogo limitiranim terenima priča o događaju koji svi poznaju najčešće je kondenzovana u poslovici ili u kakvome lapidarnom govornom pomagalu koje je
uvijek pri jeziku u svakodnevnome govoru. S mogućnošću da se razvije
u priču ako se ukaže povoljna prilika na relaciji pričalac-slušalac. Na
ograničenim terenima jednom uspostavljeni odnos prema datoj prošlosti integriše se u postojeće književne oblike, ali nema velikih šansi da
se mijenjaju ti oblici, ni nabolje ni nagore. Ta petrificiranost oblika potencirana je viševjekovnim i nepromijenjenim određenjem stanovništva
prema Ivanu Crnojeviću i prema mletačkoj vlasti.
S. M. Ljubiša je svojom prozom, koja je upravo usmeno narodno
pripovijedanje nadgrađeno njegovim književnim talentom, indirektno
dokazao da se Crnogorsko primorje odužilo crnogorskoj književnosti
usmenom prozom koliko se kontinentalni dio Crne Gore odužio svojom
deseteračkom epikom. A neugoda se dogodila u tome što zapisivači nijesu u primorskome pojasu Crne Gore posvetili pažnju proznome iska163
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
zivanju ni približno koliko su posvetili usmenoj lirici, čak ni koliko su
posvetili usmenoj epici – bugarštici i deseteračkoj pjesmi.
Ljubišina proza veliki je indirektni dokaz da u Boki Kotorskoj
nije bilo širokoga mjesta za usmenu junačku epiku. Ljubišina Pričanja Vuka Dojčevića, kao uostalom i njegove Pripovijesti crnogorske i
primorske, jesu supstitut usmene proze koja je opsluživala pravoslavni
živalj na mletačkim teritorijama Boke Kotorske. Ljubišin Kanjoš Macedonović ne izlazi Furlanu na megdan s pouzdanjem u svoj mač nego
u svoj duh. Borili su se Bokelji na strani Venecije, ali, ipak, svi uspjesi
i porazi Sinjorije odzvanjali su indiferentnošću pravoslavnoga življa
koji je pod njezinom vlašću. Nijesu pravoslavna naselja u Boki pripala
Veneciji pošto ih je Venecija na bojnome polju porazila, da bi kasnije u
njezinim porazima nalazila osvetničko zadovoljstvo. A pobjede Venecije nijesu izazivale zadovoljno ushićenje zato što se Zlatni lav s tri prsta
ne krsti. Tako se u Boki Kotorskoj nije bio formirao ziratni prostor za
uzgajanje epske usmene poezije. Bugarštice iz Peraštanskih rukopisa
i njihove deseteračke inačice u istim zapisima Balovića i Mazarovića
proizvod su višega društvenog sloja, a ne narodnoga kolektiva koji je na
adekvatnim prostorima produkovao usmenu liriku, koja ima zapaženo
mjesto u zbirci Vuka Karadžića, i usmenu prozu, o čijem postojanju
svjedoče Ljubišine pripovijetke koje su iz nje izrasle.
Posebno je pitanje, kako je došlo u Boki, posebno u Perastu, do
preobličavanja bugarštica u deseteračke junačke pjesme? Kako je od
početka XVIII vijeka nahijska Crna Gora postajala jedinstvenija u neposlušnosti prema Turskoj Carevini, tako se pravoslavni živalj Boke
aktivnije interesovao za crnogorska događanja. Iako je pljenidba crnogorskih četa koje ne razlikuju imovinu po vjeri njezina vlasnika i dalje
trajala, pristanak Venecije da cetinjski mitropolit ima duhovni nadzor
nad pravoslavnom crkvom u Boki značio je održavanje aktivnoga interesa pravoslavnih Bokelja za crnogorska događanja koja prati deseteračka junačka pjesma. A stalna opasnost od Turaka, tursko zauzimanje
Herceg Novoga i Risna i jaki turski nasrtaji na Perast i Kotor, razbijali su ravnodušnost plemićko-latinskoga sloja u bokeškim gradovima
koji su podložni Veneciji. Na tome prostoru nije zapostavljiva činjenica da su Crnogorci pomogli mletačkoj vojsci da se Risan i Herceg
Novi oslobode od Turaka. Nije romanizovani živalj jednoga Kotora,
kojega se dohvatio duh humanizma i renesanse, morao imati sluha za
zvuk guslarskih struna koje su pribavljene iz konjskoga repa, ali nara164
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
cija deseteračke pjesme koja slavi podvige protiv Turaka nije ostavljala
ravnodušnim viši sloj gradskoga žiteljstva u Kotoru, Budvi i Perastu.
Tako je guslarski deseterac otpjevao de profundis feudalnoj bugarštici. Dok je začinjavac na sigurnim trgovima mletačkih gradova u Boki
Kotorskoj svoju pjesmu izvodio, bugarštica ga je mogla opsluživati, a
kako se Jadransko more zamućivalo turskim brodovljem tako je deseterac bugaršticu nasvajao! Bugarštica je svoj vijek počela baladično, što
pokazuje i prvozapisana iz pera Rođero de Pačience iz 1497. godine, a
posebno potvrđuje Hektorovićev zapis bugarštice o Marku i Andrijašu
koja obrađuje motiv Kain-Avelj, a svoj je vijek završila na Crnogorskome primorju prelaskom u deseteračku pjesmu o hrišćanskim bojevima
s Turcima. Mahom su u Balovićevu rukopisu pjesme datirane, što znači
da izlaganje o ličnostima i zbivanjima teče hronološki u vremenskoj
sukcesiji. Budući da najdocniji događaj, kao tema Balovićeve bugarštice, potiče iz 1687. godine nameće se zaključak da je pjevanje epskih
pjesama dugoga stiha, a s pripjevom, na Crnogorskome primorju bilo
živo krajem XVIII vijeka. Nesumnjivo, odbrambena i oslobodilačka
borba nahijske Crne Gore bila je glavni izvor inspiracije za mlađi sloj
bokeških bugarštica.
Kako kaže Vido Latković, borba Bokelja protiv turskih nasrtaja
i borba Crnogoraca s brdskoga zaleđa protiv istoga neprijatelja zbližavala je te dvije zetske oblasti, i pored ondašnje političke podvojenosti i
djelimične vjerske netrpeljivosti. To se, uostalom, vidi iz čitavoga niza
deseteračkih pjesama koje su zabilježene u Boki, nahijskoj i brdskoj
Crnoj Gori u XIX vijeku. Što u bokokotorskim rukopisima nema pjesama o borbama crnogorskih plemena s Turcima, razlog treba tražiti u
obazrivosti zapisivača da se ne bi zamjerali mletačkim vlastima u Boki,
kao što treba, takođe, uzeti u obzir i činjenicu da odnos između turskih
vlasti i domicilnoga crnogorskog življa tokom XVI i XVII vijeka nije
pružao tematiku usmenoj deseteračkoj pjesmi. Pomenute deseteračke
pjesme o zajedničkim borbama zabilježene su tek poslije propasti Mletačke Republike koju je ostvario Napoleon Bonaparta.
Prema tome, analogno svojoj specifičnoj istoriji teritorija današnjega Crnogorskog primorja dala je svoj doprinos usmenoj književnosti
Crne Gore. U tome doprinosu primorska usmena lirika ima elitno mjesto.
165
OBLICI
CRNOGORSKE USMENE KNJIŽEVNOSTI
Crnogorska usmena književnost odlikuje se velikom raznolikošću u tematici, oblicima i postupcima izlaganja. Kako je istaknuo Jovan
Deretić, za usmenu književnost, više nego i za jednu drugu književnu
oblast, može se reći da obuhvata narodni život u njegovoj sveobuhvatnosti. A stabilni žanrovski sistem jedna je od kjučnih osobina usmene
književnosti u opštem smislu. Ono što je u pisanoj književnosti novoga
doba podjela na stilske epohe, to je u usmenoj književnosti podjela na
žanrove.
Osnovna podjela crnogorske usmene književnosti je na poeziju i
prozu.
169
STIHOVANE FORME
Osnovnu
klasifikaciju
usmenih pjesama, koje su ostvarene na jeziku Crnogoraca, Srba,
Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana, naznačio je Vuk Karadžić.
Pjesme je Karadžić podijelio na
ženske, muške i one koje su pomeđu njih, odnosno na lirske, epske i epsko-lirske. Kao kriterijum
za takvu podjelu Vuk je uzeo namjenu date pjesme i način njezina
izvođenja pred slušaocima. Vuk
kaže da ženske, odnosno lirske,
pjesme pjeva jedno ili više lica
„radi svoga razgovora“, a epske,
odnosno muške ili junačke, pjesme pojedinac pjeva „da ga drugi
slušaju“. Zato se, nastavlja Vuk,
u pjevanju lirskih pjesama više gleda „na pjevanje nego na pjesme“,
dok se tokom pjevanja epskih pjesama gleda najviše na sadržinu teksta
koji se saopštava. Tako je Vuk Karadžić, analogno svome vremenu i
ličnome uviđaju u prirodu usmene književnosti, klasifikovao usmenu
poeziju na svome jeziku.
Gledajući na život usmene poezije kao na njezinu prošlost i preporučujući čitaocu usmene književne tekstove samo kao književnu literaturu za čitanje, usmenu poeziju crnogorsku treba podijeliti na lirske i
epske pjesme. Naziv epsko-lirske pjesme je neprecizan zato što je dvosmislen. Ako je u jednoj pjesničkoj cjelini narativno izložen događaj
kao tematska cjelina, kako je to uobičajeno u tipičnoj epskoj pjesmi,
lirska natopljenost te pjesničke cjeline ne umanjuje mu narativnost koja
karakteriše epsku pjesmu. Tipičan primjer takve pjesme je Fortisova
171
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Hasanaginica, u svijetu najpoznatiji usmenoknjiževni tekst s jugoslovenskih prostora. Hasanaginica ima dvije komponente tipične usmene
epske pjesme – naraciju i dužinu, a lirika čini njezin umjetnički krvotok. Unošenjem Fortisove Hasanaginice i jednoga broja njoj sličnih
deseteračkih tekstova po epsko-lirskoj konstataciji u zbirku epskih pjesama, konkretno – u III knjigu svoje zbirke, Vuk Karadžić je, u stvari, odstupio od ukazivanja na epsko-lirske pjesme kao posebnu vrstu u
usmenoj poeziji.
Kad se uzme u obzir namjena usmene lirike koju je ona
imala u vrijeme njezine pune
životnosti, treba ukazati na pjesničke vrste kroz koje se iskazivala. Usmena lirika je obuhvatala
cjelokupan javni i privatni život
patrijarhalnoga društva. Zato je
ona najplodniji i najraznovrsniji
rod usmenoga književnog stvaralaštva. Bila je revnosni čovjekov
pratilac od njegova rođenja do
smrti njegove. Kako je primijetio
Antun Barac, bogatstvo i raznovrsnost usmene lirike ispoljili su
se u njezinoj ritmici i versifikaciji, đe su razrađeni svi stihovi od
četverca do šesnaesterca, u skladu s duhom jezika na kome je ispjevana,
što znači da je u njoj razrađena metrika usmene poezije koja se razvila na jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana sa
svim njegovim dijalektološkim iskazima.
Na osnovu namjene usmene lirike crnogorske, koja se iskazivala
dok je ta lirika opsluživala stanovnike crnogorskih današnjih prostora,
mogu se naznačiti sljedeće vrste: Obredne i običajne pjesme, Pjesme
o radu i uz rad, Vjerske pjesme, Ljubavne pjesme i Porodične pjesme.
Ta načelna podjela, koju je preporučio Vido Latković a primijenio je
Vladan Nedić u svojoj čuvenoj Antologiji jugoslovenske narodne lirike,
može se cjelovito primijeniti na crnogorsku usmenu liriku. Međutim,
podvrste Latković-Nedićeve podjele ne mogu se u cjelosti primijeniti
na crnogorsku usmenu liriku. Po toj podjeli Obredne i običajne pjesme
172
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
imaju četrnaest podvrsta, ali od njih su punim životom u Crnoj Gori
trajale samo tužbalice, svatovske pjesme, počasnice i spasovske pjesme. Od nekih drugih podvrsta ima ponekoga traga, dok druge nemaju
svjedoka da su na crnogorskim prostorima aktivno živjele. Ni podvrsta
Vjerskih pjesama, sljepačke pjesme, ni Porodičnih pjesama, vojničke i
pečalbarske pjesme, nijesu bile zaživjele u Crnoj Gori.
Stihovi kojima su ispjevane dijele crnogorske usmene epske pjesme na bugarštice, deseteračke i
osmeračke.
Stih bugarštica je akcenatsko-tonski, broj slogova nije stalan – kod starih tekstova kreće se
od trinaest do osamnaest, a najčešći je petnaesterac. Kod tematski
mlađih bugarštica preovlađuje
stih sa šesnaest slogova. Osobina
bugarštičkoga, odnosno rastegljivoga stiha je pratnja refrena koji
se javlja, iako ne uvijek, poslije
svakoga drugog stiha u korpusu
jedne pjesničke cjeline.
Deseteračka epika Crne
Gore neuporedivo je obimom opsežnija od bugarštica. Što se tiče
starine crnogorske deseteračke
usmene epike, kao dijela toga žanra koji se razvio na štokavskome jezičkom prostoru, preovlađuje mišljenje da je bugarštica oblik feudalnoga pjevanja dok je deseteračko guslarsko pjevanje poteklo još iz praslovenskih vremena i održalo se kao oblik prostonarodnoga pjevanja da bi
tokom turske vladavine na jugoslovenskim prostorima preuzelo vodeću ulogu. Poslije silaska s istorijske pozornice hrišćanskoga feudalizma
na jugoslovenskim prostorima, kome je služila bugarštica, deseterac je
poprimio od feudalne viteške poezije mnoge njezine crte.
U Lajpciškome izdanju junačkih deseteračkih pjesama (1823–
1833) Vuk Karadžić je usmene deseteračke pjesme podijelio po starini
tematike koju obrađuje. U posebne knjige svoje zbirke Srpske narodne
pjesme svrstao je „pjesme junačke najstarije“, „pjesme junačke srednjih vremena“ i „pjesme junačke novijih vremena o vojevanju za slobo173
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
du“. Kao što se vidi, Vukova tematsko-hronološka podjela deseteračkih
usmenih pjesama je neprecizna iz dva razloga. Vuk očigledno misli na
starinu u pjesmama određene tematike kad određuje zajedništvo datih
tekstova, ali njegova nominacija isto tako može da govori i o starini datih tekstova, što je sadržajno neodrživo. Naime, pjesnici-pjevači od kojih je Vuk zapisivao pjesme jednako su raspolagali pjesmama s tematikom iz daleke prošlosti i pjesmama s tematikom čiji su oni savremenici.
Razvrstavanje epskih deseteračkih pjesama na cikluse, koje
je često primjenjivano u zbirkama, antologijama i školskoj lektiri, forma je koja ne dodiruje
umjetničku suštinu tako razvrstanih pjesama. Pod ciklusom se podrazumijeva skup pjesama grupisanih oko određenoga događaja
ili ličnosti. Formalnost podjele
na cikluse posebno se ogleda u
tome što ta podjela zapostavlja
pjesnike-pjevače kao književne stvaraoce. Veliki književni
stvaraoci, kakvi su Starac Milija i Tešan Podrugović, jednako
unose svoju stvaralačku ličnost
u pjesmu sa starom i u pjesmu s
novom tematikom. Podjela na cikluse je produžetak herderovsko-grimovske škole koja je na usmenu književnost gledala kao na duhovni
produkat odgovarajućega etnosa, zapostavljajući ulogu kreativnih stvaralaca u njezinu toku.
Razvrstavanje usmenih epsko-deseteračkih pjesama na cikluse
prvo je podrazumijevalo načelnu podjelu na neistorijske i istorijske pjesme. U neistorijsku grupu pjesama svrstani su tekstovi s mitološkom i
religijskom tematikom, a istorijski fond pjesama sadržavao je cikluse:
Nemanjići i Mrnjavčevići, Kosovski događaji, Marko Kraljević, Brankovići i Jakšići, Crnojevići, Ugričići i hrvatski banovi, Hajduci i uskoci
i Borbe za oslobođenje Crne Gore i Srbije.
Kad se tiče crnogorske deseteračke usmene epike, podjela na cikluse ne samo što je suvišna, nego i neprihvatljiva. Oslanjajući se na
174
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Vukovu nepreciznost kojom je istom odrednicom „pjesme junačke najnovijih vremena o vojevanju za slobodu“ obuhvatio pjesme o Prvome
srpskom ustanku 1804. godine i crnogorske borbe s Turcima od kraja
XVII vijeka, korisnici podjele na cikluse sadržinski su izjednačavali
Vukovu odrednicu „pjesme junačke novijih vremena o vojevanju za
slobodu“ s politički smišljenom naznakom „ciklus za oslobođenje Crne
Gore i Srbije“. Ne samo što je to izjednačavanje neuko, nego je i zlonamjerno. Antiturska aktivnost
nahijske Crne Gore, od kraja
XVII vijeka do velike pobjede na
Krusima 1796. godine, ne može
se izjednačiti sa srbijanskom
bunom protiv dahija koja će tek
1805. godine prerasti u ustanak
protiv Turaka.
Crnogorsku usmenu epiku
najprikladnije je dijeliti na dva
njezina repertoara – prvi i drugi.
Da bi se sagledao proces
udaljavanja drugoga od ideološkoga smjera prvoga repertoara
koji je, otkazivanjem poslušnosti
nahijske Crne Gore Osmanskoj
Carevini, postao ideološki anahron, potrebno je najprije sagledati epski nivo junaka-podanika krajem XVII vijeka u nahijskoj Crnoj
Gori. Onoga junaka koji je odgovarao položaju podanika koji prkosi
svojim islamizovanim saplemenicima i lokalnoj turskoj vlasti, ali u čijemu prkosu nema borbeno-oslobodilačkoga smjera. Epski lik Marka
Kraljevića je supstitut toga podaničkog junaštva. No, nijesu nauci dostupne činjenice koje bi pokazivale kako se u Crnoj Gori pjevalo o Marku Kraljeviću na početku XVII vijeka kad nahijsko podaništvo prerasta
u otpor. Moguće asocijacije na stanje epske deseteračke pjesme o Marku u nahijskoj Crnoj Gori, ili pak na brdskim prostorima Crne Gore,
poslije dolaska vladike Danila Petrovića na cetinjski mitropolitski položaj, koje mogu da pruže izvjesni zapisi, posebno Istorija o Černoj
Gori vladike Vasilija, objavljena 1754. godine, i Kratka istorija Crne
Gore od vladike Petra I, objavljena 1835. godine, ne upućuju na bilo
175
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
kakvu crnogorsku specifičnost u pjesmama o Marku Kraljeviću počev
od Hektorovićeve bugarštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš,
preko Erlangenskoga zbornika do Vukove zbirke usmenih pjesama.
Zato Njegoševo viđenje epske popularnosti Marka Kraljevića u vrijeme
sukoba nahijskih Crnogoraca sa svojim islamizovanim plemenicima,
što Gorski vijenac pretvara u tzv. istragu poturica, ostaje kao jedino
pribježište istraživačima datoga problema. Od Njegoševa viđenja sveukupne antropološke kompleksnosti
istorijskoga regiona koji je savijen
u tematsku strukturu Gorskoga vijenca nema relevantnih činjenica
koje bi ukazivale na stanje epske
pjesme o Marku Kraljeviću u Crnoj Gori početkom XVIII vijeka. I
pored državničke i idejno-političke
pristrasnosti koju je Njegoš projektovao kroz svu svoju poeziju,
izuzev erotske pjesme Noć skuplja
vijeka, pjesnik je imao sve uslove
da u svome spjevu Gorski vijenac
izrazi epohu koje se tematski prihvatio. Da iskaže to istorijsko vrijeme u svim pravcima ljudskih misli
i emocija i „do dubina do kojih ne
dosežu istorijski dokumenti“. Teorijsko uporište za korišćenje djela kao materijala za sagledavanje date
društveno-istorijske konkretnosti, koja se ne može kontrolisati dokumentima što ih priznaje kritička istoriografija, posebno je oslonjeno na
naučnome poštovanju Homerovih epova kao odraza kritsko-mikenske
civilizacije. Od poštovanja je i izjava Fridriha Engelsa da je iz Balzakove Ljudske komedije više istina saznao o datome društveno-istorijskom
vremenu nego iz društvenih nauka koje se bave tim vremenom.
U Gorskome vijencu Marka Kraljevića spominju Crnogorci koji
idu u svatove svome islamizovanom saplemeniku Sulju barjaktaru. Ti
nahijski pravoslavci čine „malo manje nego polovinu“ Suljovih svatova
koji dovode đevojku s Oboda, sinovicu tamošnjega kadije. Ti su nahijski Crnogorci pomireni s turskom vladavinom ne zato što svoj društveni položaj smatraju ugodnim stanjem, nego stoga što ne vide nikakvoga
176
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
izlaza iz postojećega stanja. A pregaoci u Gorskome vijencu koji snuju
istragu islamizovanih plemenika i bratstvenika u nahijskoj Crnoj Gori
ne samo što ne vide nikakvu svrhu verbalnoga prepucavanja neprevjerenih Crnogoraca s islamizovanim Crnogorcima, konkretno – Suljovim
svatovima, nego im zadaje brigu i mogućnost da u slučaju oružanoga
obračuna s turskim snagama u Crnoj Gori „svoj svojega nikad puštat
neće!“
Dakle, onaj sloj crnogorskoga naroda koji je bio uspostavio i
komšijsko sabeśedništvo s islamizovanim življem s istih plemenskih
i bratstveničkih prostora pjeva o Marku Kraljeviću kao o svojoj moralnoj perjanici. Ti pomirenici s datim stanjem društva kome pripadaju
smatraju da je Marko od nevolje turska pridvorica kao što su i oni sami.
Veli:
Đe si Marko, nagnuta delijo?
Iako si turska pridvorica,
al si opet naša perjanica!
Međutim, u trenucima slavlja, poslije krvavoga obračuna s tim
islamizovanim plemenicima i bratstvenicima, nema Marka Kraljevića
među junacima prošlosti čijim dušama čini pomen iguman Stefan, duhovnik koji borbi protiv islamizovanoga življa u Crnoj Gori podređuje
i kanonske odredbe liturgije. Borbeni iguman, koji zaobilazi liturgijska pravila prepuštajući se idejno-političkome oduševljenju krvavim
masakrom nad „poturicama“, smatra idejnim usmjerivačem postignute
pravoslavno-slobodarske akcije crnogorske i istorijske ličnosti koje pripadaju drugim vjerama, a koje su se istakle u borbi protiv Osmanskoga
Carstva. To su Ivan Karlović i Skender-beg Kastriot. Ti antiturski nepravoslavci bliži su igumanu Stefanu, i na ustanak spremnim nahijskim
Crnogorcima, nego Marko Kraljević, junak-podanik cara turskoga. Epska istina „da od Šarca boljeg konja nema / ni od Marka boljega junaka“
nije se dojmila Crnogoraca koji su spremni na oslobodilačku borbu. A
Marka, idola od nevolje za pomirenika s turskom vlašću, i kad je najrazljućeniji, umiruje šaka dukata iz ruke njegova epskog poočima, cara
iz Stambola! Takvim položajem Marka Kraljevića u Gorskome vijencu
Njegoš, u stvari, ukazuje na činjenicu da je vrijeme crnogorskoga podaničkog prkosa, koji oličava od Prilepa Marko, a što je bila crnogorska
istorijska iskazanost tokom XVI i XVII vijeka, već prošlost podlovćen177
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ske Crne Gore. Ne samo Crne Gore kojoj je Njegoš savremenik, nego
i one iz doba vladike Danila koji je primio gramatu od cara ruskoga.
Slično gledanje na Marka Kraljevića formirao je i Filip Višnjić
kad je „zeman došo“ da u Srbiji protiv Turaka „valja vojevati“. Višnjić,
raniji pjesnik-pjevač i na iftarskim večerima u čardacima bosanskoga
begovata, kad je preplivao talase Prvoga srpskog ustanka, spjevao je
pjesmu o smrti Marka Kraljevića. Pjesmu u kojoj nema ni primisli od
istorije podaničkoga srpskog stanja
koje je trajalo vjekovima. Njegov
epski Marko proživio je „tri stotin
godina“, od Šarca se nije razdvajao
za „sto i šeset ljeta“, nije od oružja mogao poginuti, ali gine „od
Boga, od starog krvnika“. Marko
Kraljević je kao turski vazal poginuo na Rovinama 1394. godine,
a Filip Višnjić sahranom Marka
Kraljevića i trovjekovnim životom
njegovim, kao simbolom srpskoga
podaničkog vremena, čini parastos
podaničkome prkosu koji je Prvim
srpskim ustankom silazio s istorijske pozornice Srbije. Riječju, i crnogorski pjesnici-pjevači, poslije
otkazivanja crnogorske poslušnosti
Turcima krajem XVII vijeka, i Filip Višnjić, poslije srpskoga oslobodilačkog ustanka početkom XIX vijeka, udaljavaju se od zaštitničke
misije Marka Kraljevića kao oblika otpora koji gubi i epski i istorijski
autoritet.
Prema tome, kad se uzme u obzir činjenica da početkom XVIII
vijeka u nahijskoj Crnoj Gori počinje oslobodilačka epoha i povratak crnogorske državnosti koja je izgubljena 1499. godine, pjesme epsko-deseteračke, odnosno usmeno-guslarske, a koje prihvataju tematiku iz te istorijske epohe, treba smatrati drugim usmeno-deseteračkim repertoarom
crnogorske usmene epike. U prvi repertoar crnogorske usmeno-deseteračke epike idu sve pjesme koje obrađuju tematiku koja se ne odnosi na
rečenu oslobodilačku borbu Crne Gore. Na usmenoknjiževnoj pozornici
nahijske i brdske Crne Gore ta dva repertoara nijesu bili u sukcesivnome
178
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
nego u simultanome odnosu. Isti pjesnik-pjevač mogao je na istome mjestu i pred istom slušalačkom publikom, a istoga dana, otpjevati pjesmu o
ženidbi Maksima Crnojevića i o crnogorskoj pobjedi na Krusima.
Osmeračke epske pjesme pjevale su se uglavnom u kolu usaglašavajući svoj simetrični osmerac s ritmom koraka i kola. Ranijih vjekova,
i to na širokim jugoslovenskim prostorima, igralo se veliko junačko kolo
u kome su se pjevale osmeračke junačke pjesme. To kolo se najduže
zadržalo u Crnoj Gori, a obavezni uvodni stih bio mu je – Kreni kolo da
krenemo. Onda su se poslije uvodnoga nizali stihovi, zavisno od mjesta i
vremena. Poslije uvodnih stihova „kreni kolo da krenemo, da vidimo ko
će bolje“, obavezno se naglašavala prednost dame kad uokvirena kolom
zaigra s muškim partnerom. Naglašavalo se: „Ta đevojka dobro igra, / a
ti momče, đavo diga“. Ili: „Doskoči ti ta đevojka, / o jadove, za zlo tvoje!“ Dok je svatovska kita śeđela za sofrom u kući isprošenice po koju su
svatovi došli, grupa mladih osoba, najčešće više đevojaka no momaka,
stajala je iznad čelnoga svatovskog mjesta na kome śedi stari svat od
svatova i zapjevala pjesme, opet osmeračke kakva je, na primjer, Lov
lovio Malisore / pokraj Skadra i Bojane. Bila ta ili neka druga pjesma,
njezina duša uvijek je imala erotsko-ljubavni refleks što je upriklađeno u tekućim svadbarskim veseljima koje će rezultirati prvom bračnom
noći mladenaca zbog kojih je i formirano konkretno svadbeno veselje. U
doba kralja Nikole drugi stih je bio – Gospodara spomenemo, a u Titovo
vrijeme stih je glasio – Druga Tita spomenemo. Najaktuelnija politička
događanja odmah je prihvatila osmeračka junačka pjesma od kola. Kad
su 1954. godine bili zategli odnosi između Jugoslavije i Italije, osmeračka pjesma od kola u Crnoj Gori registrovala je jugoslovensku boračku
odlučnost koja je iskazana stihovima:
Trst, Gorica i Rijeka,
slovenskog su porijekla –
biće naši dovijeka!
Ako dođe do bombaša
i Koruška biće naša.
Druže Tito, samo zovi,
lećećemo ko orlovi,
lećećemo kao tice
preko Trsta i Gorice...
179
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Nekih puta osmeračka pjesma u kolu isticala je apoteozno ljepotu
predbračne mladosti:
Fatajte se bjele ruke,
svako dobro ufatile,
a posebno stisnite se
mladi momci neženjeni
i đevojke neudate.
Ko se skoro oženijo –
svake sreće poželijo...
Osmeračka pjesma od kola u Crnoj je Gori poprimila i šaljive elemente, a na glavnome pravcu svojem tančala je kao junačko-boračka,
a narastala kao slika tekuće društvene stvarnosti s aktuelnim političkim
elementima.
Najstarije zapisane crnogorske epsko-osmeračke pjesme nalaze
se u Peraštanskim rukopisima iz XVIII vijeka. Kako je primijetio Vladan Nedić, glavni književnoistorijski značaj osmeračke epike na jugoslovenskim prostorima je u tome što je ona predala deseteračkoj epici
ne samo svoju motivsku i stilsku, već i svoju metričku građu. Deseteračke pjesme naslijedile su iz bugarštica teme i pjesnički jezik, a iz
osmeračkih pjesama prihvatile su metričku osnovu. Samo izbrušeni stih
od osam slogova, s odmorom poslije četvrtoga, koji prenosi istorijske i
pripovijedne teme, mogao je poslužiti kao osnova za formiranje epskoga deseterca. Cezura iza četvrtoga sloga ostajala je na istome mjestu, a
druga polovina stiha dobijala je dva sloga više. Ta dva stiha izazvao je
guslarski recitativ koji slušaocima obezbjeđuje komotno praćenje događanja o kome se pjeva, a guslaru priugođuje disanje s glasom koji
usaglašava melodiju s naracijom.
Da je osmerac pomogao razvitak epskoga deseterca, Vuk Karadžić potvrđuje napomenom koju je dao uz osmeračku pjesmu Sekula i
vila koja se pjevala u Risnu. Veli Vuk da je on u svome đetinjstvu u
Tršiću slušao pjesme iste sadržine, ali u deseteračkim stihovima. Odmah treba dodati činjenicu da su Vukovi Tršićani, od kojih je slušao
tu pjesmu doseljeni iz Drobnjaka. Iz Vukove date napomene može se
izvesti pretpostavka da je već krajem XVIII vijeka deseteračka epika
bila uveliko smijenila osmeračku epiku, odnosno da je s njom naporedo trajala ubrzavajući svoj korak. Nije nimalo slučajno što se značajan
broj osmeračkih epskih pjesama bio odomaćio u Boki Kotorskoj. Dok
180
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
je nahijska Crna Gora svoj oslobodilački istorijski korak usaglašavala
s desetercem koji uz gusle proslavlja junaštvo, dotle je Boka Kotorska
prilagođavala svome neboračkom svakodnevnom životu, svadbama i
svečanostima, epski osmerac koji usaglašen s ritmom kola prenosi zvukove starih vremena. Tipičan primjer takvih pjesama je baš ona koju je
Vuk Karadžić dobio iz Risna, a čiju je deseteračku inačicu slušao kao
đetić u Tršiću. Istorija i mitologija srastaju u dah prošlosti kojim su
disala pluća tadašnje risanske savremenosti. Evo te risanske pjesme:
Šator penje Ugrin Janko
u kraj Save, vode ladne –
na junačko razbojište,
na vučije vijalište.
Dok evo ti bjela vila
Ugrin Janku govorila:
„Hod otole, Ugrin Janko,
ne penji mi šator tudar!
Ako zapeh strjele moje,
ustrjeliću tebe, Janko!
Pjesnički najcjelovitije crnogorske osmeračko-epske pjesme
objavili su Vuk Karadžić, Simo Milutinović Sarajlija, Pavel A. Rovinski i Miodrag I. Vasiljević.
Koliko se osmeračka epika, kao pjesma od kola, bila pripitomila
u sluhu Crnogoraca pokazuje količina epskoga osmerca u pjesništvu
dvojice crnogorskih državnika – vladike Petra II i knjaza/kralja Nikole
I. Krupna svoja djela Gorski vijenac, Luču mikrokozma i Šćepana Maloga Njegoš je napisao desetercem, a spjev Svobodijadu, koju je primjerio narodnome kolu, odnosno prośečnome Crnogorcu, ispjevao je
nerimovanim osmercem. Nikola I namijenio je svakome crnogorskom
plemenu po jednu apoteoznu pjesmu koje je skupno nazvao Nova kola.
I ne samo plemenima, nego i pojedinim mjestima i nekim društvenim
organizacijama – što znači da je Gospodar našao najbolji put da svojom
politikom snabdije sluh svojih državljana. Taj politički put Nikola I je
trasirao osmeračkim stihom koji je rimovan abab. Ne samo Nova kola,
nego i epske pjesme Hajdana i Ženidba bega Ljubovića Nikola I je
upriličio istim osmercem. Čak i pjesmu Turčinu, kojom je htio da uzdigne junaštvo Crnogoraca homerovski veličajući ratničku slavu njihovih viševjekovnih protivnika Turaka, ispjevao je rimovanim osmercem.
181
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Nikola I procijenio je razliku između dnevne popularnosti osmerca i
deseterca da bi se tako osmercu priklonio. Deseteračka pjesma čekala
je prigodnu priliku, nju je mogao publici da saopštava pjevač koji je
vičan guslama, a osmerac je bio opštenarodni, svakodnevni stih. Crnogorsko kolo svi su umjeli da igraju i u njemu da osmeračke pjesme
pjevaju. Čobanski śednik dok stado planduje glasio se osmercem, nekolike popijene čaše rakije eglenlije na kakvoj gradnji ili mobi mogle
su se oglasiti osmeračkim zapjevom. U epskome spjevu Gorski vijenac
Njegoš je narodna kola, koja korenspondiraju s najkrupnijim pitanjima
istorije, prepuštio desetercu, a narodna kola u građanskoj drami Šćepan
Mali, koja prate savremena događanja, pjesnik je povjerio rimovanome
osmercu. Odista, crnogorski državnici Petrovići, i kao pjesnici i kao
gospodari, udijalektisani su s usmenom književnošću Crne Gore.
Elaborirajući dokaze da je osmeračka epika starija od deseteračke,
Vladan Nedić je to pitanje osmotrio na čitavome jugoslovenskom prostoru. Ovo Nedićevo izlaganje cjelovito upućuje na odnos epskoga deseterca prema osmercu od kola koji se iskazao u Crnoj Gori. Vladan Nedić
precizira: „Makedonske i bugarske epske pesme u sistematičnom osmercu – kojih se sačuvalo pravo obilje – odlikuju se takođe starinom, a istovremeno i velikom srodnošću sa srpskohrvatskima. Samo jedan primer.
Osmeračke varijante o bolesnom junaku koji izbavlja grad od Arapina,
zapisane u Hrvatskom primorju i Solunskom polju, neobično su bliske po
građi. One sadrže, pored ostalog, dve vrlo arhaične pojedinosti: u pesmi
se javlja samo jedno žensko lice, a glavni junak ne umire nakon podviga.
Tolika bliskost varijanata zapisanih na severozapadu i jugoistoku Balkana, kod vinodolskih Hrvata i solunskih Makedonaca, može se najbolje
objasniti pripadanjem istom sloju, i to starijem od deseteračkog.“
182
PROZNA UOBLIČENJA
Usmena proza je, isto tako
kao i usmena poezija, odraz kolektivnoga duha datoga naroda.
Na stadijumu sinkretizma, kad
su prapočeci svih vidova današnje umjetnosti obitavali zajedno,
možda se proza prije književno
osmjehnula nego poezija. Ali, za
tekstove usmene proze, konkretno crnogorske, koji su zapisani
i objavljeni, ne može se reći da
količinom svoje književne usmenosti dostižu usmenu poeziju,
posebno liriku.
Odnos zapisivača prema
usmenome književnom tekstu
koji svojim perom hvata nije bio
isti prema ustihovanoj pjesmi
i proznoj priči. U načelu, pjesmu je čuvao njezin uobičajeni stih od
zapisivačevih intervencija tokom prenošenja žive riječi u pisani tekst.
Pjesma je pjevana, rijetko recitovana, a zapisivač se starao da uhvati
svojim perom ono što čuje. Međutim, relacija pričalac – zapisivač razlikovala se od relacije pjevač – zapisivač po tome što pričalac nije svoju
priču saopštavao samo svojim rječnikom. Pričalac neminovno upotrebljava neverbalna pomagala tokom svoga pričanja, a to su mimika, pantomima, glasovna intonacija umjesto riječi i različiti pokreti rukama,
pa i nogama. Da bi održao pažnju svojih slušalaca, vješt pričalac bio je
pomalo i glumac.
Opet, ko bi bolje no Vuk Karadžić uočio razliku između zapisivanja usmene pjesme i zapisivanja usmene priče. Vuk, u predgovoru
Srpskoga rječnika od 1818. godine, kaže: „Narod naš ima svakojaki
183
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
pripovijetki tako mlogo, kao i pjesama, i mogu se razdijeliti na ženske i
muške, kao i pjesme. Muške su pripovijetke ponajviše smiješne i šaljive, i tako su izmišljene, kao da bi čovjek rekao da su istinite. A ženske
su dugačke i pune su čudesa kojekakvi (o carskim kćerima i o bajalicama). Ali će mi slabo ko vjerovati i razumjeti, kako je pripovijetke
teško pisati (istakao N. K.)! Ja sam se ovđe, oko ovi đekoji mali, toliko
mučio, da bi naši đekoji spisatelji mogli gotovo čitav roman napisati,
ili sve idile Gesnerove na srpski
prevesti.“ U predgovoru Srpskih
narodnih pripovjedaka od 1853.
godine Vuk Karadžić napominje:
„Pjesme, zagonetke i pripovijesti,
to je gotova narodna književnost,
kojoj ništa više ne treba nego vjerno, čisto i nepokvareno skupiti. Ali
u pisanju pripovjedaka već treba
misliti i riječi namještati (ali opet
ne po svome ukusu, nego po svojstvu srpskoga jezika, da ne bi ni s
jedne strane bilo pretjerano, nego
da bi mogao i učen čitati i prost
slušati. A ja sam kazao u predgovoru k Srpskom rječniku kako je to
za mene teško!“ U predgovoru iste
zbirke pripovjedaka Vuk ovako
moli svoje saradnike koji su po njegovoj preporuci zapisivali usmene
književne tekstove: „Samo molim svakoga ko bi ih pisao (pripovijetke
– N. K.) da on ne popravlja ništa, nego da piše upravo onako kao što mu
ih ko ispripovijeda, pa gdje bude potrebno da se koja riječ premjesti ili
doda ili izostavi, to ću ja učiniti, kao što sam radio i u ovim svima koje
sam napisane dobio.“
Vukove izjave jasno govore da je književno-kompozicioni supstitut usmene pripovijetke, bilo koje tematike, zavisio od trenutnoga
nadahnuća pričaoca koji se služi i nejezičkim pomagalima da bi slušaocima bilo interesantno ono što on priča. Ni pjesnici-pjevači, kao kreativni prenosioci usmene pjesme, nijesu tekst doslovno pamtili, ali, ipak,
pjesnik-pjevač i pripovjedač nijesu imali istu komociju prema tekstu
koji slušaocima saopštavaju. Poetološka sredstva pjesme usmjeravala
184
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
su pjevača uobičajenim žanrovskim tokom, pa je uz guslarske zvuke
deseterac ostajao u svojoj cjelovitosti. Čak i najkreativniji pjesnici-pjevači, kakav je Starac Milija, koji nijesu doslovno pamtili tekst pjesme
kakvu uz gusle izvode, kretali su se u jednome obimu koji je imao svoje
granice. Međutim, samo pojedini prozno-pripovijedni oblici, kao bajka
na primjer, imali su uobičajeni uvod, ali tok i takvoga pričaočeva izlaganja često su poduslanjala neverbalna sredstva pričaoca. Opet jedna
Vukova napomena govori da se
samo uslovno može govoriti o
zapisanim usmenim pripovijetkama kao o usmenoj književnosti
u njezinu doslovnom značenju.
U predgovoru Srpskih narodnih
pripovjedaka od 1853. godine
kaže on da je pripovijetke Međedović i Međed, svinja i lisica
„slušao od Tešana Podrugovića“,
pa ih je onda „poslije pisao“ kako
ih je „upamtio“. Kad se utvrđuje
razlika u oblasti usmenosti između usmene epske pjesme i usmene pripovijetke, Vukova napomena o Tešanu kao pripovjedaču
obavezuje na podrobniji osvrt.
Vuk Karadžić je početkom
1815. godine našao hajduka Tešana Podrugovića u Sremskim Karlovcima kao ljutoga siromaha koji siječe trsku u ritovima i prodaje je na pijaci da bi se prehranio. Tešan je iz hajdučke gore zelene stupio u redove
Prvoga srpskog ustanka, ali kad su Turci nanovo ovladali Srbijom 1813.
godine, već godinama osuti hajduk prebjegao je u Sremske Karlovce.
Uz novčanu nadoknadu, Vuk je od Tešana u Karlovcima počeo pjesme
zapisivati, a onda ga je poveo u Šišatovac i onđe nastavio s njim isti posao prepisivački. Kasnije će napomenuti Vuk da mu je Tešan „vrlo rado
koješta veselo i šaljivo pripovijedao“. Vuk je u predgovoru Pjesnarice
od 1815. godine naveo naslove pjesama koje je od Podrugovića zapisao, ali tada ne pominje da je od njega zapisivao pripovijetke. To će Vuk
napomeniti tek 1853. godine, što znači da on nije zapisao od pričaoca
bajku Međedović i basnu Međed, svinja i lisica, nego ih napisao ko zna
185
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
nakon koliko vremena pošto ih je čuo od Tešana Podrugovića. Poslije
rastanka u Šišatovcu, Vuk se nikad više nije susrio s Tešanom. Kad je
izbio Drugi srpski ustanak, 1815. godine, Podrugović se, po starome
hajdučkom običaju, obrio onđe đe se buna protiv Turaka zametnula.
Kad je Miloš Obrenović primirio ustanike i postigao dogovor s Turcima, Tešan se dohvatio Bosne, budući star za hajdučki zanat postao
kiridžija i ubrzo, u nekakvome banalnom sukobu, poginuo. Ranjen je
umakao u goru zelenu koja mu je
grob priredila.
Dakle, Vukova izjava u
predgovoru Srpskoga rječnika
od 1818. godine da je teško pisati pripovijetke potkrepljuje se
činjenicom da je on čuo od Tešana sadržaj jedne bajke i jedne
basne, a kasnije je on lično književno uobličio pripovijetke Međedović i Međed, svinja i lisica
koje će objaviti tek 1853. godine.
Sad se postavlja pitanje da li te
dvije pripovijetke treba smatrati
Tešanovim ili Vukovim književnim ostvarenjima. Ako se opredijelimo za Tešana, onda ne treba
smatrati da je Vuk doslovno zapamtio pričaočevo izlaganje, nego je pišući te pripovijetke maksimalno
ostao kako u granicama svoga jezika kojim piše, tako i u granicama
usmene proze koju je slušao otkad je naučio svojim jezikom da se služi.
Međutim, takvo priznanje autorstva Tešanu a ne Vuku je formalno, a ne
sadržajno. Sadržaj priča koji je nekad ranije čuo Tešan je Vuku ispričao,
ali ne zna se kako je to njegovo opričavanje izgledalo. Zna se samo
kako je to usmeno opričavanje sadržaja, koji je imao svoju vremensku i
prostornu prethodnost, Vuk uobličio u književni tekst koji može „učen
čitati i prost slušati“.
Vukova zbirka Srpske narodne pripovijetke od 1853. godine ponudila je čitaocima, Vukovom rukom pisano, formiranu usmenu prozu.
Svoj udio u procesu presnivanja usmene priče u poredak književne pisanosti Vuk Karadžić nije tajio. Njegova napomena da je usmene priče
186
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
osobito teško pisati i da je on na tome pisanju potrošio dosta svoga
truda to potvrđuje. Karadžić je opominjao svoje saradnike da ne diraju
u usmene iskaze pričalaca koje zapisuju, jer će, veli, on, Vuk, u tekstovima koje od zapisivača dobije „riječi namještati“ kako valja da se
namještaju „po svojstvu srpskoga jezika“. Opominjući svoje saradnike
na njihovu dužnost – da samo vjerno zapisuju izgovorene riječi, Vuk
je upravo naglašavao činjenicu da netekstovne prostore priče, kojima
se pričalac služi kao pomagalima
tokom svoga pričanja, treba nadomjestiti jezičkim materijalom.
Ali to književno nadomještanje
nije prepuštao nikome drugom
osim sebi! Uz to, Vuk je rečenom
opomenom isticao i činjenicu da
zapisivanje usmenih pripovjedaka nije isto što i opremanje
zapisanih tekstova za njihovu
štampanu poziciju. Od zapisivača usmene proze tražila se brzina
njegova rukopisa i savjesnost bilježenja izgovorenih riječi, a kod
čovjeka koji te zapise objavljuje
podrazumijevao se književni talenat, ili bar književno obrazovanje.
Vuk je uzimao od usmenoga kazivača proze djelove njegova pričanja koji mogu preći u domen pisane književnosti, a koji prenose sadržaje narodnoga života iz koga je pričalac izronio. Sve pravce usmenoga
književnog kazivanja koji se nijesu mogli prevesti u pisanu književnu
službu Vuk je zaobišao. Takav odnos prema usmenoj prozi prirodno se
presnovao u Vukov mandat da on nije vjerni zapisivač nepatvorenosti usmenoga proznog iskaza, nego daroviti čovjek koji ima sve pretpostavke da procjenjuje književne nepatvorenosti usmenoga proznog
iskaza.
Karadžić je jedinstven među zapisivačima i izdavačima usmene
proze, ne samo po snazi svoga književnog talenta da nejezičke prostore u izlaganju pričaoca popunjava književnim tkivom, nego i po svojoj odluci da više misli na pisanu budućnost književnih tekstova no na
187
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
njihovu bivšu usmenost. A da li mi znamo za koju veliku književnu
usmenost koja nam nije saopštena kroz njezin pisani oblik? Zar se Vuk
Karadžić, kao prenosilac književne prozne usmenosti u njezin pisani
oblik, mnogo razlikuje od Jakoba Grima i Kristijana Andersena koji
su usmene bajke književno opremili do umjetničkoga vrhunca! Zar su
ta dvojica internacionalno uvaženih bajkopisaca duže u svome sluhu
nosili usmene tekstove nego što je Vuk nosio tekst bajke koju je 1815.
godine čuo od Tešana Podrugovića, a objavio ga kao pripovijetku
Međedović 1853. godine! U pretvaranju književne usmenosti u
književnu pisanost Vuk je imao
velikoga prethodnika u formiranju knjige 1001 noć. Odista, Šeherezada nije zapisala ono što je
tokom hiljadu i jedne noći ispričala caru Šahrijaru, no je neko
drugi njezine priče pretvorio u
književnu pisaniju.
I pored sačuvanih dokaza
o razlici između usmenoga i pisanoga oblika pojedinih tekstova
u Vukovu zborniku usmene književnosti, u kome je zapažen broj
tekstova iz Crne Gore, ipak se ne
zna kako su usmeno izgledale pripovijetke koje je Karadžić objavio.
Kao što je poznato, Vuk nije revnosno čuvao rukopise, svoje i saradničke, koje je objavio. Teže je ukazati na ono što je Vuk dodavao usmenim
tekstovima i kako je mijenjao te usmene prozne tekstove, nego na ono
šta je zaobišao u njima. Zato bi, možda, prikladno bilo reći da su Vukove intervencije na tekstovima upravo snaga velikoga sakupljača da dovede do perfekcije smisao usmenoga pričaoca, usmenoga književnika,
odnosno da bira riječi po svome „vkusu“ koji je značio sluh za psiholingvističku funkciju datoga jezičkog sredstva. Vuk je svojim izmjenama
u usmenome tekstu pripovijetke nastavljao onaj stvaralački smjer obdarenoga usmenog književnika koji se ispoljavao u namještanju riječi,
kako je isti Vuk nazvao tu književnu sposobnost. Najviši stepen svojega
književno-pripovjedačkog dara Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas
188
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Muslimani postigli su u Vukovoj književnoj obdarenosti. Zato se s pravom Vuk može nazvati proznim piscem koliko i sakupljačem usmene
proze. Kako je konstatovao Miodrag Pavlović, stroga leksička selektivnost koju je Vuk potencirao u proznim tekstovima što ih objavljuje, podrazumijevala je ne samo stilsku lapidarnost, nego čak i grafičku
gustinu štampanoga teksta. Grafička gustina pripovjedaka u Vukovoj
zbirci Srpske narodne pripovijetke iz 1853. godine odgovara stilskom
gustinom tkanju pripovijetke u
postignutoj leksičkoj zbijenosti.
Kao da je htio takvom gustinom
štampanoga teksta da naglasi činjenicu da intonaciju glasa pričaoca i pauze u njegovu pričanju
nije mogao grafički prikazati.
Dijaloške pasaže teksta Vuk nije
stavljao u uobičajeni grafički poredak zato što semantika tih dijaloga nije sadržana u njima eo
ipso, nego u riječima koje drže
noseću armaturu, u riječima koje
imaju veliki semantički naboj.
Jedini sakupljač usmene
proze ostvarene na zajedničkome jeziku jugoslovenskih naroda
koji je pred sobom imao cilj da se
Radoje Radojević
u pisanoj formi usmene pripovi(1922–1978)
jetke književno izrazi dopričana
prozna usmenost je Vuk St. Karadžić. Vuk je tražio od čitalaca usmene
pripovijetke istu onu sposobnost koju je nepatvoreni usmeni pripovjedač tražio od svojih slušalaca. Naime, podrazumijevao je prikladnost
čitaoca da domisli one književne slike koje u tekstu priče nijesu eksplicirane, nego su u latentnoj poziciji, odnosno sadržane su u značenjskome naboju riječi i sintagmi. I elitni pričalac, potomak Šeherezade, i Vuk
– pisac usmenih pripovjedaka, podrazumijevali su aktivnu saradnju lica
koje prima usmenu pripovijetku kao književni sistem. Nesumnjivo je
da bi se zapažen broj priča iz Vukove zbirke mogao razviti u pripovijesti, baš u one pripovijesti koje se razvijaju u emotivno podstaknutoj
uobrazilji inventivnoga čitaoca alijas slušaoca dok recepcira lapidarni
189
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
oblik date priče. Stefan M. Ljubiša maestralno je razvijao usmene priče
u pisane pripovijesti.
Prevođenjem jednoga književnog teksta iz usmenoga u pisano
stanje Vuk je grafičkom zbijenošču teksta implicitno upućivao čitaoca
na pomoćna sredstva pričaoca koja su u pisanoj formi njegovoj morala
izostati. Morali su izostati netekstovni detalji priče koji nemaju svrhe
mimo estradnoga života usmene proze. Međutim, prelazak pripovijetke
iz usmene u pisanu formu njezina
bivstvovanja ne mora da se obezbjeđuje onim strukturama čija je
usmena služba ostala netaknuta,
čiji intenzitet značenja u pisanoj poziciji ostaje kakav je bio
i u usmenoj. Ali, razliku između
dviju funkcija iste kategorije ne
uslovljavaju različiti oblici recepcije književnoga djela. Tu razliku, ako je već ima, proizvodi
razlika između slušaoca i čitaoca
koja se ispoljava u njihovu odnosu prema referencijalnoj semantici usmene pripovijetke, a
ne prema njezinoj umjetničkoj
koherentnosti. Sama činjenica da
je izvjesno lice čitalac podrazumijeva stepen njegova obrazovanja, što znači njegovu mogućnost da se
distancira od ideoloških normi narodnoga kolektiva koje su, po prirodi
stvari, imanentne usmenoj pripovijesti. Prema tome, književni organizam pripovijetke, u svojoj umjetničkoj bitnosti, isti je u usmenoj i pisanoj poziciji te pripovijetke. Samo pojedine strukture datoga književnog sistema mogu naići na jedan prijem kod slušaoca, a na drugi kod
čitaoca. Svakako, treba naglasiti da se ideološke, političke, nacionalne,
generacijske i kulturološke razlike u recepciji jednoga književnog djela ne uočavaju samo na raskršćima usmene i pisane književnosti. Zar
se biografska književnost prihvata danas onako kako se prihvatala u
krugovima srednjovjekovnih čitalaca! Zar Servantesova Don Kihota
prihvatamo onako kako su ga prihvatali poštovaoci viteških romana
Servantesova doba!
190
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Usmena proza prerasta u pisani književni poredak srazmjerno
svojoj mogućnosti da čitaocu ponudi značenje književnih činilaca kojima raspolaže mimo njihova značenja koje se iskazivalo na relaciji
pričalac – slušalac. Zato je pisanu prozu koja je pisano oformljena prikladnije, a i prirodnije, ubrajati u pisanu nego u usmenu književnost.
Iako je Vuk Karadžić sve svoje sposobnosti napregao da očuva usmeni
karakter pripovijetke koje zapisuje, on je ipak više pisac nego zapisivač
te pripovijetke. Usmenu pjesmu
čuvao je njezin stih od zapisivačevih intervencija, na koje čak ni
jedan Vuk nije uvijek bio imun,
a usmena pripovijetka nije imala
nikakvoga čuvara koji proizilazi iz kompozicione organizacije
njezina teksta. Kad se uzme u
obzir činjenica da postvukovski
zapisivači nijesu imali vukovsku
sposobnost da svojim intervencijama ne ugađaju „svome vkusu“
nego svojstvu jezika kojim je ona
ispričana i kolektivnome duhu iz
koga je njezin pričalac ponikao,
može se reći da su osobito takvi
zapisivači pisci pripovjedaka
koje su slušali – više pisci nego
zapisivači. Zato u antologijskome izboru nepatvorenih usmenih književnih tekstova nema mjesta usmenim pripovijetkama, odnosno pripovijetkama koje su usmenoga porijekla. Za takav odnos prema usmenoj
prozi treba paradigmatično uzimati bajku Međedović koju je ispričao
Tešan Podrugović, a književno je uobličio Vuk Karadžić. Možemo se
samo domišljati kakav joj je književni oblik Tešan bio dao, a književni
oblik koji joj je Vuk ostvario imamo pred sobom kao napisani književni
tekst.
Da je Vuk Karadžić neponovljivo jedinstven kao sakupljač i
usmenih pjesama i pripovjedaka, potvrđuju i ovi podaci. U klasičnome
periodu svoga sakupljačkog rada, što se ogleda u Srpskome rječniku
od 1818. godine i u Lajpciškome izdanju pjesama od 1823. do 1833.
godine, Vuk nije imao drugoga cilja no da se uklopi u herderovsko-gri191
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
movski pokret koji dati usmenoknjiževni tekst smatra duhovnim izrazom odgovarajućega etnosa. Ni kazivači od kojih Vuk zapisuje pjesme
i sluša priče, ni Vukovi saradnici-zapisivači nijesu od saradnje s Vukom
očekivali nikakvu svoju afirmaciju u sredini u kojoj se kreću. Čim je
Tešan Podrugović čuo da je izbila nova buna u Srbiji, nije više htio da
nadniči Vuku zapisivaču u Šišatovcu, no je pošao đe se ratuje. Kad je
čuo da je Miloš Obrenović digao ustanak protiv Turaka, Tešanu, veli
Vuk, „kao da uđe sto šiljaka pod
kožu“. I Starac Milija, i pored
toga što je u Kragujevcu plaćen
iz Knjaževe kase da Vuku pjesme
uz gusle saopštava, pobjegao je
jer je bio izložen poruzi dvorjana. Njemu su dvorjani, „kakovi se obično kod mlogi dvorova
nalaze“, otvoreno, a kad ne sluša
Vuk, govorili: „Kud si ti, star i
pametan, čovek, pristao za budalom? Zar ne vidiš da je Vuk lud i
besposlen čovek, kojemu je samo
do pesme i do besposlica kojekaki!“ I tako je Starac Milija otišao
iz Kragujevca krijući se od Vuka.
Prema tome, to što Vuk Karadžić nije ništa tražio od usmenih
književnih tekstova koje zapisuje nego dokaz pred velikim svijetom
da i njegov jezik ima homerske i šeherezadne reference, i to što Vukovi pjevači i pričaoci nijesu znali za bilo kakvu afirmativnu svrhu svoga saopštavanja, jesu dokazi da su usmeni tekstovi ispod Vukova pera
maksimalno ostali iskaz talenta pojedinaca koje je uzgajila kolektivna
svijest etnosa kome pripadaju. Isto tako, prvi Vukovi saradnici kao zapisivači usmenih tekstova koje Vuku u Beč opremaju, samo su mogli
biti novčano ili prijateljski opredijeljeni za tu svoju aktivnost jer od nje
nijesu očekivali nikakvu svoju društvenu afirmaciju. Vuk još nije bio
slavan da bi sebe zamišljali u ośenci slave. Eto i dvorjani u Kragujevcu
smatrali su ga besposlenjakom kojemu je stalo samo „do pesama i do
besposlica kojekaki“.
192
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Kad se konkretno govori o usmenoj prozi, treba naglasiti da su zapisivači narodnih pripovjedaka, koji nastupaju poslije Vuka Karadžića,
svi odreda imali dva nedostatka. Hrlili su da postignu vukovsku slavu
kao zapisivači usmenih priča, a nijesu mogli ni dozvati Vukovu genijalnost koja je značila da se svaka njegova intervencija na tekstu priče mogla dogoditi na njezinu prirodnom putu kroz prostor i vrijeme. Vukovi
nastavljači-sakupljači, koje reprezentuje Vuk Vrčević, vođeni stepenom
svoga obrazovanja i namjerom da im priče koje zapisuju budu što bolje,
miješali su se u nepatvoreni tekst usmene pripovijetke, pa je ona ispod
njihove ruke najčešće izlazila kao surogat književnoprozne usmenosti.
Crna Gora bila je vrlo bogata postvukovskim zapisivačima usmene proze. Od glasila koja su objavljivala takve prozne zapise najpoznatija su: Prosvjeta, Luča, Nova Zeta, Književni list, Grlica, Lovćenski
odjek, Zetski glasnik, Mali Radojica... A od mnogobrojnih zapisivača
najpoznatiji su: Novica Šaulić, Ilija Zlatičanin, Luka Jovović, Jošo Ivanišević, Đuro Špadijer, Đoko Dragović, Stevan Dučić, Risto Popović,
Miraš Đukić, Simo Mijović, Pavel Rovinski, Stevo Zimonjić, Stojan
Cerović, Mićun Pavićević, Ljubomir Nenadović, Danilo Perović-Tunguz, Simo Šobajić, Milan Majzner, Petar Šobajić, Janko Lopičić, Marko Vujačić, Niko S. Martinović i dr. Ipak, kad dvije književno savršene
pripovijetke, Međedović i Međed, svinja i lisica, koje je, čuvši od Tešana Podrugovića, Vuk Karadžić književno uobličio i objavio, treba više
smatrati književnim ostvarenjem Vuka nego Tešana, onda sve pripovijetke koje su, poslije Vuka, u Crnoj Gori zapisane više treba smatrati
književnim produktima njihovih zapisivača, nego kazivača od kojih su
zapisane. Uz to, ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je Vuk usmene
tekstove pribavljao doslovno od nepismenih kazivača, a postvukovski
zapisivači u Crnoj Gori često su pribavljali tekstove od lica koja znaju
s knjigom beśediti. Priśetimo se Vukove napomene o čovjeku tipične
nepismenosti. Govoreći o Starcu Miliji u predgovoru IV knjige Lajpciškoga izdanja zbirki Srpskih narodnih pjesama, Vuk kaže: „Kako Starac
Milija tako i drugi đekoji pjevači molili su me u ovakvim događajima
(kad od njih pjesme zapisuje – N. K.) da im pročitam pjesmu. I koliko
su se radovali slušajući je onako kao što je oni znadu, toliko su se čudili
kako sam ja sve tako mogao napisati.“
Na prostorima Crne Gore, i po njezinoj istorijskoj vertikali i prostornoj horizontali, ima samo jedan ortodoksni usmeni kazivač i ujedno
193
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
zapisivač usmene proze. To je Marko Miljanov Popović. Evo zašto je
to tako.
U poznim godinama svoga života tipični brdsko-crnogorski bratstvenik i plemenik Marko Miljanov naučio je slova kojima zapisuje
svoje riječi. Ali, ta njegova opismenjenost nije ga nijednim detaljem
odmakla od književne usmenosti kojoj je endemski pripadao. Konkretno, pišući svoje Primjere čojstva i junaštva, Marko Miljanov nije imao
nikakav pisani uzor da bi svoju književnu usmenost njemu prilagođavao. A da je to tako najbolje svjedoče ratničko-patrijarhalne anegdote
koje se naslovljavaju kao Primjeri čojstva i junaštva. Da je Marko Miljanov pričao anegdote u pero nekome sakupljaču, pa bio to sakupljač
na priliku Vuka Karadžića, ne bi te anegdote danas bile, takoreći, bez
mrvice humora i bez bilo kakvoga opisa atmosfere u kojoj se radnja
date anegdote događa. Kao što je to osvjedočeno, Marko Miljanov bio
je vrlo zapažen pričalac koji se rado sluša. A to znači da u svome živom
pričanju vojvoda Marko nije saopštavao samo skelet događanja, kakav
nudi njegova anegdota iz Primjera čojstva i junaštva, nego je svoju priču pratio svim onim neverbalnim pomagalima koji usmenoga pričaoca
fluidno povezuju s njegovim slušaocima. Međutim, kad se čuveni junak
i glasoviti vojvoda našao sam sa sobom, nevještom rukom zapisujući
svoju priču, on je perom hvatao samo njezin nervni sistem, ali bez tijela
kojim taj nervni sistem upravlja. Da je jedan Vuk Karadžić od Marka
Miljanova zapisao patrijarhalno-ratničke anegdote o čojstvu i junaštvu,
one bi bile neuporedivo književno uobličenije nego što su uobličene u
knjizi Primjeri čojstva i junaštva. Vuk bi, kako je vazda činio, maksimalno nastojao da priče ostanu u suštini jezika kojim su ispričane, ali,
kako to Vuk kaže, on bi riječi namještao u korist književnoga uobličenja teksta koji se zapisuje. U rukopisnoj Vukovoj zaostavštini primjeri
tih njegovih intervencija govore da on nikad nije zaboravljao na „vkus“
jezika kojim je tekst saopšten, ali je u okviru toga jezičkog miljea činio
prirodne, ne vještačke, intervencije. Evo jednoga primjera te Vukove
intervencije, odnosno njegova „namještanja riječi” u tekstu zapisane
pripovijetke.
U jednoj pripovijeci, koju je Vuk Vrčević zapisao i rukopis joj
svome imenjaku u Beč poslao, stoji ova rečenica: „A na livadi razne
fele konja.“ Vuk Karadžić je ovako preoblikovao tu rečenicu: „A na livadi raznijeh konja.“ Tim preoblikovanjem Vuk je izbjegao tuđicu fele,
uklonio pleonazam razne fele i upotrijebio partitivni genitiv raznijeh
194
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
konja. Taj partitivni oblik genitiva zaista je po „vkusu“ živoga govora s kojim su Vukovi preci iz drobnjačke Petnjice u podrinski Tršić
doprtljali, a djeluje retorski komotnije od pleonazmne sintagme razne
fele. Izraz razne fele kao da nudi ergelu konjskim trgovcima, a njegova
zamjena raznijeh konja ima refleks bajkovitosti. Da je bio u prilici, Vuk
Karadžić bi postupio s anegdotama usmenoga pričaoca Marka Miljanova onako kako je preoblikovao rečenicu iz rukopisa Vuka Vrčevića.
Književno je preoblikovao tu rečenicu ne dirajući njezinu semantiku.
Ali, da je sudbina to namjestila, danas bismo bili u dilemi je li književna uobličenost Primjera čojstva i junaštva više Vukova ili Markova?
Kao što danas ne možemo decidirano odgovoriti na pitanje u kolikoj je
mjeri Vukova, a u kolikoj Tešanova književna uobličenost pripovijetke
Međedović koju je zapisivač slušao od pričaoca, a zapisao je od sebe.
Prema tome, jedan jedini nepatvoreni usmeni pričalac u crnogorskoj
književnosti je Marko Miljanov u svojim Primjerima čojstva i junaštva.
U romantičarskome pristupu Marku Miljanovu, ta se znamenita
ličnost stavlja u same vrhove crnogorske pisane proze, što predstavlja
ogrešenje o crnogorsku usmenu književnost koja je u najuzvišenijim
svojim iskazima nedostižna pisanoj literaturi. Koji je pjesnik do danas
nadmašio pjesmu Starca Milije Ženidba Maksima Crnojevića? Vrh u
usmenoj i pisanoj poeziji Crne Gore je Starac Milija, a vrh u usmenoj
prozi Crne Gore su Primjeri čojstva i junaštva Marka Miljanova.
Od svih pristupa Marku Miljanovu kao književniku najstručniji je
pristup Jovana Skerlića. U svome radu o Primjerima čojstva i junaštva
Skerlić ističe „zdrav razum i pravu dušu čoveka iz naroda“, naglašava
visoki moral Marka Miljanova kojim „duševno i telesno krepi ljude“,
ali nijednom se riječju ne dotiče književne mašte Marka Miljanova, odnosno književnoga uobličavanja velikih moralnih i junačkih vrijednosti
koje zavještavaju potomstvu Markove patrijarhalno-junačke anegdote.
Čitajući Primjere čojstva i junaštva, posebno kad je nailazio na primjere savlađivanja i uzdržavanja od gnjeva, Skerlić se priśećao traktata
rimskoga filozofa Seneke, upravo, činilo mu se da čita „one velike filozofe antičke, koji su jedini mogli poneti ime svetaca, i koji su tako visoko izdizali svoj uvaženi ideal – templa serena misli i duše“. Skerlić je
naslovom svoga rada o Marku Miljanovu jasno istakao svoje uvjerenje
da glasoviti vojvoda nije pisao prozu nego je zapisivao. Naslov Skerlićeve rasprave o Marku Miljanovu glasi „Primjeri čojstva i junaštva.
Pribeležio vojvoda Marko Miljanov Popović – Drekalović“. Razumije
195
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
se, znameniti književni istoričar i tumač književnosti koji joj pristupa
s estetskoga stanovišta, iako je bio oduševljen etičkom tenzijom Primjera čojstva i junaštva, nije unio Marka Miljanova kao pisca u svoju
Istoriju nove srpske književnosti koju je objavio 1912. godine. Skerlić u
toj Istoriji nije našao mjesta ni za protu Matiju Nenadovića, pisca Memoara koji imaju visok rang u memoarskoj literaturi Srbije.
Može se jednostavno odgovoriti na pitanje zašto je Jovan Skerlić
u svojoj Istoriji nove srpske književnosti zaobišao te dvije krupne istorijske ličnosti koje su se i svojim pisanim djelima oglasile. Nije ih uveo
u književno društvo zato što su se te dvije istorijske ličnosti čuvale od
mašte kao od pošasti kad su se prihvatali pera. I vojvoda Marko i prota
Matija su se svim svojim moralnim i rodoljubivim zamasima napinjali
da saopštavaju golu istinu o životu i prilikama kojih su se doticali, smatrajući da je svaka korekcija te istine pošastan posao. Posebno je Marko
Miljanov isticao istinu iznad svega. On upozorava mladoga Kuča da
samo istinu govori i da ne dangubi „u nadu krijenja i tajanja mahane
svoga plemena“. Veli, ako mu je dobrotvor, neka pred svoje pleme jednako iznosi „valjalo i nevaljalo“ što se dogodilo. I zaključuje da „treba
činjet što koristi narodnome napretku i božjoj pravdi, a ne ćef neznalici, krijući mu rđu nepriličnu“. Tako je Marko Miljanov dao rječitu
karakteristiku svoga spisateljskog rada koji je gola istina o životu, a ne
književna slika njegova.
U svojim Primjerima čojstva i junaštva Marko Miljanov je ostavio dragocjenu građu od koje je izgrađivana usmena književnost, ali on
tu građu nije književno preoblikovao. Marko Miljanov je od samoga
sebe zapisao usmenu prozu ne uspijevajući da grafički uobliči prateće
elemente usmene priče koji su bili posrednici između pričaoca koji vješto priča i slušaoca čiju pažnju ne obdržava samo goli siže teksta koji
se priča, nego i zanimljiva uobličenost priče koju postiže pričalac. Da
bi privukao pažnju slušaoca, pričaocu su išla naruku nejezička pomagala, kao što režija i scenski dekor pomažu pozorišnome gledaocu da
se uživi u Šekspirova Hamleta iako ga je već pročitao iz knjige. Treba
naglasiti i ovo – da se kojim slučajem Marko Miljanov opredijelio da od
sebe zapisuje šaljive usmene pripovijetke, na velikoj bi se muci našao.
Pričalac šaljive priče podosta je i glumac, a Marko od sebe ništa ne bi
mogao zapisati osim riječi, što znači da je samo kakav zapisivač, koji
se barem može porediti s Vukom Karadžićem, mogao od tako zanimljiva pričaoca zapisivati književno uzrele šaljive pripovijetke. Markovo
196
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
opredjeljenje da bilježi patrijarhalno-junačku anegdotu maksimalno mu
je išlo naruku, kao autozapisivaču, zato što sižei tih anegdota uvijek
nude poslovične govorne sudare i iznenadne postupke koji ne podrazumijevaju mizanscen. Ukratko, Marko Miljanov je usmeni pričalac patrijarhalno-junačkih anegdota koji je tekstove od samoga sebe zapisao.
Trifun Đukić je dao konciznu karakteristiku anegdota koje je
Marko Miljanov objedinio u zbirci Primjeri čojstva i junaštva. Đukić
kaže: „To je u stvari zbirka raznoraznih anegdota, pokupljenih iz crnogorskog i arbanaškog života. U njima vojvoda nije posmatrač uže,
plemenske sredine, već sakupljač karakternih odlika iz cijeloga onoga
kraja. Jezgrovita građa koju je on ovdje pokupio poslužila bi piscima
drukčijih širih koncepcija za razvijenije priče, romane i drame. Kod
Marka one su ostale sirove, kao što je sirov i sam život koji je u njima
opisan: Sve što je tu rečeno, rečeno je u narodnom žargonu, bez detaljnijih opisa i ukrasa, zbijeno i prosto.“
Od umjetničke igre, odnosno od književnosti, kao plemenite laži
o životu, nema ni traga u Primjerima čojstva u junaštva. Prema tome, u
nepatvorenu usmenu prozu Crne Gore treba ubrajati samo patrijarhalno-junačke anegdote, koje je od sebe zapisao Marko Miljanov, ili tzv.
sitne književne tvorevine – zagonetke, poslovice i poslovične pitalice.
Kao što je Markov junački moral čuvao njegove anegdote od književnih
slika, tako je kratkoća sitnih književnih tvorevina čuvala njihov oblik
i sadržaj od intervencija zapisivača koje su pratile prelazak književne
usmenosti u književnu pisanost. Ta pojava ima svoje internacionalne
razmjere. Ivo Andrić je rekao: „Umjetnost je u tome slična stvarnome
životu što izgleda kao igra, a u stvari je đavolski ozbiljna stvar, i utoliko
ozbiljnija ukoliko više liči na igru.“
Usmeni književnoprozni oblici su žanrovski raznovrsni. Podjela
usmenih pripovjedaka na muške i ženske, i muških na duge i kratke,
koju je uradio Vuk Karadžić anahrona je i nepraktična. Prihvatljiva je
podjela proznih usmenih tvorevina koju je primijenio Vido Latković u
svojoj knjizi Narodna književnost (1983). Latkovićeva podjela usmene
pripovijedne građe koja je trajala na jednojezičnome prostoru jugoslovenskih naroda je: Priče o životinjama i basne, Bajke, Legende i skaske,
Novele, Šaljive priče, Ratničko-patrijarhalne anegdote. Latković kao
posebnu vrstu tretira tzv. Sitne književne tvorevine – zagonetke, poslovice i poslovične pitalice. Načelno, Latkovićeva klasifikacija može se
primijeniti na usmenu proznu književnost Crne Gore.
197
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Basne, koje se smatraju najstarijom usmenom pričom, imaju dva
smjera. U jednim basnama preovlađuje realističko-humoristički pristup
radnji, a u drugim, u kojima su takođe junaci životinje kao nosioci ljudskih osobina, akteri radnje su dati u suženoj, alegorijskoj funkciji. Kako
izgleda, basne se već od davnih vremena nijesu bitnije mijenjale. Ostajale su jednolike po formi, a krug tema koje određuju je uzak i očevidno
je da se on od davnina nije mijenjao. Poneki istraživači usmene proze
razlikuju basnu od priče o životinjama po tome što se u stvaranju basne
pošlo od priče o životinjama, ali je naglašavanjem alegorijskoga smisla
istaknuta uočljiva izmjena. Ističe se i to da je basna, po pravilu, kraća od
priče o životinjama koja sadrži više epizoda nego basna. Međutim, kad
se uzme u obzir prihvaćeno mišljenje da je ta razlika izvršena u pisanoj
književnosti a ne u usmenome predanju, treba za sve priče u kojima su
akteri radnje životinje nazvati jednim imenom – basne.
Najpoznatije basne u crnogorskoj usmenoj književnosti su one
koje su pribavili Vuk Karadžić i Vuk Vrčević, pod Karadžićevim uticajem. To su: Međed, svinja i lisica, Vuk i koza, Vuk i žaba, Bratimilo
se selo s vukovima, Miši vješali mački zvono, Jazavac i lisica, Lisica se
osvetila vuku, Pripitomili vuka, Vuk i jež, Vukovi i krave, Lisica i kokot,
Razgovor između ovaca, Međed i čele i dr.
Antologijski izbor crnogorskih basni priredio je Radoje Radojević u knjizi Kad je sve zborilo (1979), za koju je izabrao 227 tekstova.
Bajke su po obimu najraznovrsnija oblast usmene proze. Stvarnost
koju bajka opisuje zaogrnuta je fantastikom čime pokazuje svoju veliku
srodnost s mitom. A razlika između mita i bajke je u tome što u mitu
figuriraju samo natprirodna lica – bogovi i heroji, a u bajci je dat običan
čovjek koji se kreće u svijetu natprirodnih bića. Skoro kod svih naroda
bajka obrađuje iste ili slične motive, a u njima je stalno definisan mladić
koji se nalazi pred nekim složenim zadatkom. Taj mladić je najmlađi od
trojice braće koje je ista majka rodila. Obično su to carevi sinovi. Dok
dva starija brata principski imaju neke prednosti koje su obezbijeđene
njihovim rađanjem, najmlađi brat svojim vrlinama – mudrošću i hrabrošću, iskazuje svoje preimućstvo nad svojom starijom braćom. Da bi
ostvario zadatak za koji je dubinski predodređen, najmlađi brat mora
izaći na kraj ne samo s natprirodnim bićima – zmajevima, aždajama,
divovima i vilama, nego je obavezan da savlada mržnju i neprijateljstvo
drugih osoba koje su realna ljudska bića s datim moralnim deformacijama. U mnogim bajkama glavnome junaku, odnosno najmlađemu
198
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
bratu, pomažu životinje ili natprirodna bića kojim je on, nekad ranije,
neko dobro učinio. Samo u rijetkim slučajevima junak postiže pobjedu
svojom vlastitom snagom.
Kod junaka u bajkama, koji raspolažu natprirodnom snagom, ponekad je vidljiva izrazita humoristička tendencija koja može da glavnoga junaka pretvori u komičnu osobu. Kako je istakao Jovan Deretić,
ta tendencija najpotpunije je došla do izraza u bajci Međedović, koju
je Vuk čuo od Tešana Podrugovića i kasnije je uobličio kao štampani
tekst. Bolje reći, čiju je fabulu zapamtio Podrugović, a sam joj Karadžić
dao književnu ustaljenost štampanoga teksta. U Međedoviću se čudesni
svijet bajke najprije hiperbolizuje do grotesknih razmjera, a onda se ta
čudesnost razara da pripovijetka preraste u parodiju bajke.
Najpoznatije crnogorske bajke su baš one koje je Vuk Karadžić
zapisao, a najbolje su i zato što je isti Vuk dao veliki doprinos njihovu
književnom uobličenju. To su: Baš-čelik, Čudotvorni nož, Tri prstena,
Careva šćer pretvorena u ovcu, Sunčeva majka, Tri jegulje, Tica đevojka, Lijek od mađija, Đevojka brža od konja, Zla svekrva, Caričina
snaha pretvorena u ovcu, Lijepe haljine mnogo šta učine, Čudotvorna
dlaka, Divljan, Zla žena gora je od đavola i dr.
Poslije Vuka Karadžića niže se veliki broj zapisivača, kako bajki
tako i drugih oblika usmene proze. Ali, zbog obrazovnoga nivoa pričalaca koji se udaljio od klasične književne usmenosti i zbog književnoga
uobličavanja teksta od strane zapisivača, najveći broj tako zapisanih
pripovjedaka upravo je surogat usmene književne proze.
Antologijski izbor crnogorskih bajki priredio je Radoje Radojević u knjizi Vatra samotvora (1979), za koju je izabrao 389 tekstova.
Legende, koje neki istraživači usmene književnosti nazivaju
i skaske, nastale su iz potrebe da se objasni neka pojava u prirodi, u
ljudskome životu i u istoriji. To je po pravilu kratka priča jednostavne
kompozicije. Kako je istakao Vido Latković, objašnjenja u legendi su
naivno fantastična, a kad raspolažu realističkim pojedinostima legende
su uglavnom izmišljene. Čak i kad se veže za istorijsko predanje dokazi
su prepušteni fantastici zato što su motivi legende pretežno internacionalnoga smjera.
Mogu se razlikovati dva vida legendi: jedne koje govore o mjestima i druge koje govore o osobama, iako je vrlo česta pojava da su u
istoj legendi spojena ta dva njezina vida. Naime, postanak i naziv pojedinoga mjesta obično se vezuje za neku istorijsku ili izmišljenu ličnost.
199
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Pop Dukljanin poslužio se tekstovima usmenih legendi, što se smatra
najstarijim pisanim tragom crnogorskih usmenih legendi. U Dukljaninovu Ljetopisu nalazi se i legenda o natprirodnim svojstvima zetskoga
kneza Vladimira, koja je ujedno i najstarija crnogorska zabilježena legenda o domaćemu svetitelju.
Zapažene su crnogorske legende o svetiteljima, a posebno su
brojne o junacima. Nije ih mali broj ni o postanku mjesta i naziva. Legende o junacima su jedan od oblika istorijskoga predanja, iako u njima
ima više legendarnoga nego istorijskoga sadržaja. Najpoznatiji zapisivači crnogorskih legendi su Vuk Karadžić, Vuk Vrčević, Ljubomir
Nenadović, Pavel A. Rovinski i dr. Svojom književnom uobličenošču
izdvajaju se legende: Car Dukljan, Vukova međa, Postanak Nikšića,
Zidanje Skadra na Bojani, Stradanja Svetoga Vasilija Ostroškog, Đavo
pronalazi pušku i barut, Smrdljika, Kako je postala Rijeka Crnojevića,
Domišljan i Bukori, Čovjek spašava Sunce, Turčin i vila, Novak Debeljević i vila, Jabučilo vojvode Momčila, Povratak đavola na zemlju,
Ljudi dijele žene, Zašto je Crna Gora kamenita i dr.
Antologijski izbor crnogorskih legendi priredio je Radoje Radojević u knjizi Vilina gora (1971), izabrao je 130 tekstova podijelivši
ih tematski na cjeline: O caru Dukljanu, O gradovima, O feudalnim
vladarima i vlastelinima, O svetiteljima, crkvama i manastirima, O postanku stvari, životinja, prirodnih pojava i natprirodnih bića, O domišljajima, snazi i junaštvu, O ljubavi i ženidbi vilama, O dobrim i zlim
vilama, O lovcima, O kumstvu i kletvi, O čudesnim vodenim bićima i
duhovima, O natprirodnim svojstvima ljudi, O đavolima, O skrivenom
blagu, O raju i paklu. Na kraju su u antologiji Vilina gora izdvojene
humorističke legende.
Novele obrađuju predmete i događanja iz stvarnoga, bilo gradskoga bilo seoskoga, života, što saopštavaju svojim razvijenim sižeom. U
novelama ima ponekad začetaka karakterizacije likova, ali, u principu,
novela nudi tipske karakteristike. To su najčešće zle žene, dovitljive
osobe, snalažljivi kradljivci i parovi – pravičan i zao, tvrdica i darežljivac, milostiva snaha i nemilosrdna svekrva i sl. U pojedinim novelama
sretaju se elementi fantastičnoga, ali oni nijesu dati radi sebe samih,
nego zbog otkrivanja konkretnih likova. Humoristična novela je najviše realistična zato što se u njoj doslovno prikazuju pojave iz svakodnevnoga života. Novela ponekad predstavlja kontaminaciju dva ili više
osnovnih motiva, što inače nije rijedak slučaj ni u drugim usmenim
200
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
pripovijetkama. Kao i u bajkama, i u novelama su lična imena izuzetno
rijetko data.
U tipičnoj noveli, pri kraju njezine radnje, dolazi do iznenadnoga preokreta u doživljajima glavnoga junaka, što pretpostavlja izoštren
završetak priče s poentom. Najveći dio novela ima srećan ishod po
glavnoga junaka, snabđeven humorističkim refleksima. U novelama s
naznakama dramskoga zapleta glavni junak radnje može imati tragičan
završetak, što je uslovljeno opštim moralnim principima etnosa iz kojega je ta anegdota iznikla. Znatan broj pripovijednih epskih pjesama
usmenoga postanka ima za osnovu svoje radnje neku novelu, naročito
kad se radi o ljubavnim zgodama.
Vuk Karadžić nije pribavio znatniji broj novela s današnjih prostora Crne Gore, a one koje jeste jasno govore da je takav oblik usmene
priče najviše odgovarao patrijarhalnim oblastima i u mjestima Crnogorskoga primorja đe je preovladavalo seosko stanovništvo. U tim oblastima, kako je konstatovao Vido Latković, novelistički motivi najčešće su
obrađeni u tehnici bajke i radnja je u njima u cjelini, ili dobrim dijelom,
prenijeta iz seoske sredine u carske i kraljevske dvorove. Za taj proces
prilagođavanja novele navikama pričalaca bajke mnogo dokaza pruža
novela Dobra djela ne propadaju koja je zapisana u Boki Kotorskoj.
Tako kompoziciono razvijena novela, s elementima bajke, ukazuje na
razvijenost takvoga pripovijedanja na današnjim prostorima Crne Gore,
posebno Boke, ali podrazumijeva se književna šteta što Vuk Karadžić
nije posvetio više pažnje takvome pripovijedanju u Crnoj Gori. Kasniji
sakupljači zapisali su u Crnoj Gori veliki broj novela, ali u tim tekstovima ośeća se značajan udio njihovih zapisivača, bolje reći – uobličitelja.
Tipičan predstavnik sakupljača crnogorskih novela koji dopinguju tekstove koje zapisuju je Novica Šaulić. Kao primjer zapisivačeve intervencije na usmenome tekstu je novela Dragokup koju je Novica Šaulić
uobličio.
O dobroj kondiciji usmene novele na Crnogorskome primorju
svjedoči Stefan Mitrov Ljubiša koji se kao prozni pisac obilato koristio
sižeima usmene novele. To posebno potvrđuje njegovo djelo Pričanja
Vuka Dojčevića. Kao i svaki nepatvoreni književnik, Ljubiša je uzimao
mrvice s trpeze narodne duhovnosti kojoj pripada. Tako je i Ćamil Sijarić, pripovjedač i romansijer, koristio usmenu anegdotu, kao i ostale
oblike književne prozne usmenosti koja je bila razvijena kod muslimanskoga življa na današnjim prostorima Crne Gore.
201
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Šaljiva priča bila je oskudno razvijena, kako u nahijskoj tako i u
brdskoj Crnoj Gori, jer patrijarhalni agonalizam i plemensko-bratstvenička struktura društva nijesu ostvarili posebne prostore da se nesmetano razvija šaljiva usmena pripovijetka. Ona je imala pogodnije prostore
na Crnogorskome primorju, u muslimanskim šeherima i u crnogorskim
plemenima s hercegovačkom odrednicom. Šaljiva priča je najbliža realnome životu, u njoj nema čudesnoga ni fantastičnoga, nego, kako je
rekao Vuk Karadžić, „ono što se u njoj pripovijeda rekao bi čovjek da
je zaista bilo“.
Šaljiva priča je, po svome obliku, najčešće anegdotskoga karaktera. Iznosi se u njoj obično jedan slučaj koji se razvija dijaloški, a razrješava se u duhovitoj poenti. Razumije se, likovi su uzeti iz realnoga
života. Dok su u noveli dati uglavnom tipski karakteri, u šaljivoj priči
figuriraju predstavnici socijalnih grupa i predstavnici etnosa i vjera:
pop, kaluđer, trgovac, turčin, Ciganin, latinin. Pričama s takvom tematikom najmanje su odgovarali plemensko-bratstvenički prostori Crne
Gore. Preośetljivost na bratstveničku, plemensku i ličnu čast jednostavno je presijecala onu mogućnost šaljive priče koja se iskazivala na štokavskim prostorima. Na primjer, priče o Nasradin-hodži i Eru razvijale
su se punom snagom na prostorima Bosne, Hercegovine i Sandžaka, što
će reći i na zapaženome dijelu teritorije koja danas pripada Crnoj Gori,
a na kojima je znatno preovladavao muslimanski živalj. Kod tamošnjega pravoslavnog življa bile su vrlo popularne priče o snalažljivome
Eru koji je, na izvjestan način, prozom i humorom prizemljeni epski lik
junaka-zaštitnika koji je narastao u grandioznome uobličenju epskoga
Marka Kraljevića.
Da je u nahijskoj Crnoj Gori moglo biti šaljivih priča, indirektno
pokazuje Njegoš u Gorskome vijencu stihovima: „Znate našu momčad
ozrinićku / đe gođ dođu svuđ zameću šalu.“ Riječju, bilo je šaljivih priča u nahijskoj i brdskoj Crnoj Gori, ali sve je to bilo minornoga obima
u odnosu na ratničko-patrijarhalnu anegdotu i junačku guslarsku pjesmu. Prostori patrijarhalne Crne Gore oskudijevali su šaljivom pričom
i usmenom lirikom, a primorski crnogorski pojas glasio se usmenom
lirikom i prozom. Muslimanski gradovi prema krajiškoj granici glasili
su se junačkom epikom, a šeheri i kasabe, odmaknuti od ljute krajine,
njegovali su usmenu liriku i šaljivu prozu.
202
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Antologijski izbor šaljivih priča, kao i drugih vrsta usmenih pripovjedaka, dao je Husein Bašić u knjizi Usmena proza Bošnjaka iz
Crne Gore i Srbije (2002).
Ratničko-patrijarhalna anegdota plod je plemensko-bratstveničkoga društva Crne Gore s jako naglašenim ratničkim profilom. Kako je
konstatovao Vido Latković, najsadržajniji materijal za ratničko-patrijarhalnu anegdotu pružio je život u plemenskoj, ratnički organizovanoj
društvenoj zajednici. Sukob rodovsko-plemenskih shvatanja oko prvijenstva kao društvenoga ugleda i nastojanje da se od međuplemenske
zajednice stvori država sa središnjom vlašću bio je bogat izvor građe
za ratničko-patrijarhalnu anegdotu. Pero Slijepčević je prvi zapazio da
se crnogorska ratnička anegdota oštro razlikuje od drugih usmenih proznih oblika. Prije svega, crnogorska anegdota je u znatnoj mjeri istorična. Ono što ona iznosi moglo se dogoditi samo na određenome mjestu i
u određeno vrijeme. „Nigde drugo i skoro nikad više“, kako kaže Vido
Latković. Istoričnost ratničko-patrijarhalne anegdote uvijek se odnosi
na određeno, poimenično naznačeno lice. Ali to, ipak, nije isključivalo
mogućnost da se taj žanr anegdote u dužemu usmenom prenošenju odvoji od njezina pravog tvorca i da se postupak, odnosno riječ, nastala
kao motiv, pripiše drugome licu. Na takvoj trasi anegdotskoga kretanja
dešavalo se ponekad da se i motivi široke rasprostranjenosti prikače za
tipične junake anegdote. Tako se, na primjer, za pojedina lica, kao što
je bio Sula Radov – mudrac i narodni dośetljivac, vezuju internacionalni motivi koji su bili poznati još u antičkome svijetu. Zato se samo
uslovno može govoriti o književnoj usmenosti takvih anegdota. One
su poprimile refleks pisane kulture koja je pronalazila puteve za svoj
ulazak u književnu usmenost. Razumije se, taj ulog književne pisanosti
vratila je stostruko usmena književnost pisanoj. Pa i Gorski vijenac prefermentirao je u svome umjetničkom tkivu književnu usmenost iz koje
je iznikao. A helenski tragičari stalno su bili na gozbi za Homerovom
trpezom. I proza Iva Andrića je veliko ogledalo književne usmenosti
jezika kojim je napisana Na Drini ćuprija.
Kao što je već istaknuto, ratničko-patrijarhalne anegdote koje je
sam od sebe zapisao Marko Miljanov, jedini su elementarni primjer
prozne književne usmenosti u Crnoj Gori. Čvrsti herojsko-patrijarhalni
moralni principi kojih se, prilikom bilježenja anegdota, kanonski pridržavao glasoviti vojvoda s Meduna usmjerili su ga da siže anegdote
koju zapisuje ne natruni nijednom književnom kapljom. Odnosno, nije
203
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Marko Miljanov nijedno neverbalno pomagalo, kojim se kao pričalac
služio, pretvarao u književnu riječ kad anegdotu zapisuje. A sintagme
i rečenice, kojima je Marko mogao zamijeniti neverbalna sredstva, ne
treba ni pretpostavljati.
Čitava poplava ne samo ratničko-patrijarhalne anegdote nego
anegdota svih smjerova, koja je poslije Marka Miljanova nastupila iz
pera mnogobrojnih zapisivača, koje reprezentuje Mićun Pavićević, ne
sliva se u ortodoksnu književnu usmenost Crne Gore.
Antologijski izbor crnogorskih anegdota priredio je Radosav Medenica u knjizi Crnogorske anegdote (1967). Odabrao je Medenica
492 teksta podijelivši ih na tematske cjeline: Čojstvo i junaštvo, Etika i
filozofija, Ženski likovi, Šala i dosjetka i Svakidanji život.
Poslovice, poslovične pitalice i zagonetke najčešće se nazivaju
zajedničkim imenom – Sitne književne tvorevine. Ta kratka književna
uobličenja upravo čine prelaznu formu između usmene i pisane književnosti. Za njih je karakteristično da iskazuju veću pravilnost u rasporedu jezičkih jedinica, što ih odvaja od proze, ali bez izosilabičnosti
koja predstavlja svojstvo usmene poezije.
O usmenome postupku poslovica, poslovičnih pitalica i zagonetki
samo se uslovno može govoriti, a život njihove usmenosti produžuje se
i poslije zgasnuća epohe klasične usmenosti proze i poezije. U fondu
zapisanih poslovica, poslovičnih pitalica i zagonetki, koji je pribran na
crnogorskim prostorima, ima ih koje su aktivno živjele još u antičkome
svijetu, što osvjedočavaju književna i neknjiževna djela u kojima se te
sitne književne tvorevine sretaju. Isto se tako može reći da se u svim
kulturama koje su imale dodira s crnogorskom književnom usmenošću
sretaju te tvorevine. To su germanska, romanska, ugarska, turska, arapska, persijska, jevrejska i dr. Razumije se, ta univerzalnost ne isključuje
činjenicu da je svaki etnos, analogno svojim karakteristikama, bogato
opšteljudski zbornik sitnih književnih tvorevina. Načelno gledano to je
tako, ali etnička pripadnost date poslovice, poslovične pitalice i zagonetke ima relativno značenje. A vijek trajanja sitnih književnih tvorevina nastavlja se, ne samo u upotrebi davno stvorenih tekstova, nego i
u postojanom stvaranju novih. Ta i takva njihova upotreba izkazuje se
kako u svakodnevnome razgovoru, tako i u svim oblicima konverzacione i književne iskazanosti.
Dosadašnja nauka o poslovicama, poslovičnim pitalicama i zagonetkama istakla je ove činjenice:
204
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Poslovica je bliska vezanome slogu. Najviše ih je u stihu, jedne
su u starijem – toničnome, a druge u novijem – akcenatsko-silabičnome
ili u ritmičkoj prozi. Poslovica sažetom formom iskazuje kolektivno
iskustvo, posebno ističući životnu mudrost naroda koji reprezentuju
najpametniji pojedinci. Kako su poslovice različite po porijeklu i po
predmetima kojih se dotiču, tako su one raznovrsne i po porijeklu i po
etičkoj vrijednosti tvrdnji koje ad hoc iskazuju. Poslovica često ističe
trezveni realizam koji se nekad snižava do etički problematičnoga utilitarizma. Isto tako veliki je broj poslovica koje ističu visoki moralni idealizam. Takođe, ima ih i koje prodiru u protivurječnu stvarnost svijeta.
Riječju, poslovica je filozofična pratilica života, a nijedan njegov iskaz
ona nije mimoišla. Zbog toga što svaki životni stav ima svoje oslonište
u poslovici, ne može se govoriti o životnome stavu koji iskazuju poslovice kao načelo, nego samo o priličnosti poslovice da podrži svaki
životni stav. Oni ljudi koji su vjerovali u osvetu kao nezaobilaznu moralnu obavezu, poduprli su to svoje uvjerenje poslovicom Ko se osveti
– kō da se posveti, a oni koji su davali prednost praktičnoj strani života,
oslanjali su se na poslovicu Ko pobježe – ne plače mu majka. Onaj koji
je isticao stid kao poraz svoga poštenja, prihvatio je poslovicu Ne zna se
šta je stid koga nije zastiđela žena, a onaj koji je erotskoj ljubavi davao
visoko mjesto u životu, podupirao se poslovicom Zaljubljene oči ne
vide sramotu. I tako redom, svaki vid čovjekova uvjerenja i ponašanja
dobio je adekvatnu poslovicu.
Antologijski izbor crnogorskih poslovica i izreka priredio je Niko
S. Martinović u knjizi Evanđelje po narodu (1969). Odabrao je 109
tekstova podijelivši ih na tematske cjeline: Viša sila, Materijalni položaj, Čovjek ili soj, Žena, Karakter, Obraz, Zli ljudi, Neljudi, Slabi
ljudi, Poroci, Život, Prirodna stihija, Brak, Od kuće do države, Društvo,
Pravo, Sloboda. A Vuk Karadžić je objavio Srpske narodne poslovice u
Njegoševoj štampariji na Cetinju 1836. godine.
Poslovična pitalica je u stvari sažeta anegdota svedena na kratko
pitanje i poslovični odgovor. Ona je slična šaljivoj priči po tome što u
njoj figuriraju likovi koji ispoljavaju različite pojave u društvenome i
porodičnome životu. Osnovne odlike pitalica su oštroumnost, duhovitost i humor. Takvim svojim stavom nijesu zaobišle ni sveštenike ni
junake, ni imućne ni siromašne, jednako porodične i društvene zgode i
nezgode. Za razliku od poslovica, u poslovičkim pitalicama nema metaforičnih i metonimijskih riječi. Pitalice znače ono i onoliko što se njima
205
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
kaže. Na primjer: Pitali Ciganina – koji ti je najmučniji dan u godini?
Oni kad nemam šta da jedem, odgovorio on.
U ograničenome broju poslovičnih pitalica u kojima se pitanja
postavljaju životinjama ili biljkama (vuku, lisici, magarcu, dubu, šumi
i sl.), može se tražiti neki alegorijski smisao. U pitalicama je humor
relativno češći nego u poslovicama. Poslovična pitalica, uopšteno uzevši, mnogo je bliža svakidašnjici života nego poslovica koja u sebi sintetizuje pojave od opštijega značenja. Kako je istakao Vido Latković,
izuzetne su poslovične pitalice s nekom sasvim uopštenom istinom o
životu kao što su sudbina, pravda, poštenje, hrabrost. Te pravce života
prati poslovica, a poslovična pitalica takoreći o njima ne govori.
Zagonetka je vrlo stara usmena književna tvorevina. Kao književne tvorevine pradavnoga porijekla, zagonetke su u početku predstavljale kultne i religiozne formule u kojima se krio mitski smisao dok su se
kasnije pretvorile u društvenu zabavu i igru, odnosno u oblik vježbanja
u oštroumnosti i dośetljivosti. Pretpostavlja se da je zagonetka u starijim vremenima imala više poučni nego zabavni karakter i da je služila
uočavanju manje primjetnih osobina stvari ili pojava, a što je upravo
značilo vježbanje u dośetljivosti i u što gnomičnijemu iskazu primijećenoga. Tako se zagonetka ustalila kao enigmatična forma govornoga
iskaza koja sadrži metaforičko-alegorijski opis neke stvari ili pojave
čije ime treba pogoditi. Na primjer, odgovor na zagonetku: Bijela njiva,
crno śeme, mudra glava koja sije je Pametno napisani tekst.
Predmet zagonetki mogu biti najraznovrsnije pojave iz prirode
i ljudskoga života: nebeska tijela, godišnja doba, drevne vremenske
smjene, nebeske padavine, grom i grmljavina i dr. Predmet zagonetke su i razne životinje, djelovi čovječijeg tijela, a osobito stvari koje
okružuju čovjeka u kući – posuđe, razne sprave i alatke, oružje i dr.
Iako je zagonetka kao vrsta veoma stara, teško je odrediti pojedinačni
postanak zagonetki. Kako je istakao Vido Latković, najviše što se može
sa sigurnošću tvrditi to je da su zagonetke o predmetima koji nijesu više
u upotrebi starijega postanka (o strijeli, koplju, maču, verigama i sl.), a
one o novijim stvarima (zrno iz puške, stakleni prozori, željeznica i sl.)
da su u relativno novije vrijeme postale.
Ima zagonetski internacionalne proširenosti, ali prave zagonetke, po prirodi same vrste, nužno dobijaju izrazito prepoznatljiv etnički,
odnosno nacionalni karakter, jer su mahom zasnovane na govornoj prepoznatljivosti date sredine. Tako se u crnogorskim zagonetkama stra206
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
ni uticaji svode uglavnom na teško uočljive podsticaje. O bogatstvu
zagonetki u Crnoj Gori ne govore samo zapisivači, nego i književnici koji uklapaju zagonetke u književni kontekst odgovarajućega djela.
To osvjedočavaju Stefan M. Ljubiša, Ćamil Sijarić, Mihailo Lalić i još
neki prozni pisci crnogorski.
207
NARODSKO ILI IMITATIVNO PJESNIŠTVO U
CRNOJ GORI
SUNOVRAT
CRNOGORSKE DESETERAČKE EPIKE
Usmenu književnost stvarale su nepismene osobe koje
su se od svoga socijalnog sloja
razlikovale samo sposobnošću
da stvaraju, odnosno da aktivno
učestvuju u estradnome trajanju
usmene književnosti. Činilac
aktivnoga učešća tih osoba, bilo
kao stvaralaca bilo kreativnih
prenosilaca stvorenoga teksta,
podrazumijeva njihovu priličnost da stiču znanja, bolje reći
da se spontano obavještavaju,
iz tematske oblasti koja je predmet njihove kreacije na prostoru
usmene književnosti. Kreativni
duh pojedinca vazda je bio u prilici da nešto više čuje i vidi nego
masa kojoj on socijalno pripada. Na primjer, dok je pastva u svome
bogobojažljivom ganuću odstojavala službu božju u freskopisanome
hramu, duhovno radoznali vjernik mogao je usrdno da se stapa s datom
pastvom i da je istovremeno aktivno nadrasta doživljajem umjetnosti
fresaka i razmišljanjem o činjenicama iz korpusa biblijske tematike,
koja se očitava s fresaka, i sluša iz duhovničke beśede. Isto tako, za
usmenu pjesmu ili priču obdareni čovjek pribirao je u svakoj životnoj
prilici, veseloj ili tužnoj, fond činjenica za usmenu književnu tvorevinu
koju stvara, ili koju, prenoseći je, doćeruje. Sve to čime je nadrastao
svoj ambijent, s kojim je, manje-više socijalno i ideološki poravnat,
kasnije je importovao, razumije se – nenamjerno koliko i namjerno, u
svoje prošireno śećanje koje će mu tokom stvaranja usmene književne
211
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
tvorevine, ili kreativnoga prenošenja one koju je već čuo, biti lična enciklopedija znanja. Duhovna potreba da saznaje, i emotivna priličnost
da doživljava, čime je pjesnik-pjevač, ili pričalac, nadrastao prośečnu
masu kojoj socijalno pripada, dođe mu kao njegova priručna biblioteka
koja se sama otvarala kad bi krenuo da što mijenja u usmenome tekstu
koji prenosi, ili da ugrađuje u tekst koji stvara. Zato ne iznenađuje postupak pjesnika-pjevača koji u svojim pjesmama daju opis enterijera srednjovjekovnoga velikaškog dvora,
plemićke opreme i njihovih manira, kao da su bili očevici toga
miljea, ili kao da su se o tome
obavještavali iz knjiga. Međutim,
sve to što su u svojim pjesmama
opisali nepismeni seljaci, opisao
Starac Milija, nepismeni seljak iz
Rovaca, mogli su oni „pročitati“
u freskopisanju manastirskih lavri, kao što su to takođe čuli u
beśedama crnorizaca i u pjesmama i priči dopričavalaca, svojih
kreativnih prethodnika. Sukcesijom takvoga slušanja i gledanja
daleko se stizalo na trasi duhovnosti. Takvim načinom održavala
se usmena pisanost tokom dugih
vjekova. Trajanje takve duhovnosti, izražene u svojim specifičnostima,
pokrivalo je čitavu teritoriju današnje Crne Gore.
Najuočljivija osobina usmene književnosti jeste spontanost u njenome razvitku. Kreativni stvaraoci raspolagali su uobičajenom armaturom književnoga žanra kojim se bave, a tkivo svoje književne građevine saopštavali su zavisno od trenutaka koji njegovo saopštavanje
izazivaju. U nepatvorenu književnu usmenost s kojom su Sloveni došli
na Balkan nijesu bili ušli bilo kakvi produkti pisane kontrole, koji će
početi da ulaze u tu istu književnu usmenost tokom dodira doseljenika
s civilizacijom kojom je odavno Balkan raspolagao. Posebno se hrišćanstvo uplilo u usmenu književnost balkanskih Slovena, kao što će
kasnije i islam imati svoj značajni import u toj književnosti. Usmena
212
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
književnost Crne Gore nije mijenjala svoj generalni tok razvitka, ali
istorijski dotoci mijenjali su sastav matice te usmenoknjiževne rijeke.
Na literarnim poljima književne usmenosti i književne pisanosti
u Crnoj Gori formirala se jedna oblast pjesništva koje se koristi atarima
i usmene i pisane književnosti. Ne može se reći da se to pjesništvo kreće između ta dva književna toka, jer počasno mjesto sredine ono nije
zaslužilo. To pjesništvo ostalo je stalno da nalikuje i na jednoga i na
drugoga viđenog rođaka, usmenu
i pisanu književnost, ali bez snage da se poistovjeti s jednom od
tih dviju strana. Najkraće rečeno,
to pjesništvo je pisana književnost koja maksimalno nastoji da
u svemu nalikuje na usmenu poeziju, kao što se bižuterija upinje
da nalikuje na zlato. To hibridno
pjesništvo uobičajeno se naziva
narodska poezija, ali najprikladnije ga je nazivati imitativno pjesništvo.
Na jugoslovenskim prostorima najpoznatiji imitator deseteračke epske poezije je Andrija
Kačić-Miošić (1704–1765), dalmatinski franjevac i predstavnik
prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti XVIII vijeka. U svome
djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga Kačić je, shodno svome
klero-političkom i romantičarsko-slovinskome uvjerenju, ispričao jugoslovensku istoriju rimovanim desetercem. Unoseći u svoju pjesmaricu i detalje originalne usmene poezije, Kačić-Miošić je nastojao da se
stopi s poetikom nepatvorenoga usmenog pjesnika. Stalno je nastojao, i
ponekad postizao, ali je grosso modo ostao razminut s klasičnom usmenom pjesmom u mjeri koliko se svojom klero-političkom namjerom
razlikovao od prośečnoga građanina-vjernika, ljubitelja usmenih junačkih pjesama s istorijskom tematikom. Andrija Kačić-Miošić unosio je
u Razgovor ugodni naroda slovinskoga ideološko-političke činjenice
kojima aktivno ne raspolaže prośečno lice s etičke i mentalitetske ravni
širokoga plemena Kačić, iz kojega je potekao pjesnik Razgovora ugod213
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
noga. Kačić-Miošić, kao i svaki narodski ili imitativni pjesnici, nastoji
da u svemu nalikuje na klasičnoga usmenog pjesnika, ali baš on tom
svjesnošću da usmena poezija može da ide u knjigu koju prihvataju
školovane ruke, najviše se razlikuje od nepatvorenoga narodnog, odnosno usmenoga pjesnika koji je na knjige starostavne ili carostavne
gledao s daljine čovjeka koji u drevnome zavještanju prošlosti traži kanonizovane istine. Imitativni deseterački pjesnik Andrija Kačić-Miošić
imao je najbrojnije svoje nastavljače u Crnoj Gori.
Vladika, odnosno mitropolit, Petar I Petrović svojim imitativnim osmeračkim i deseteračkim pjesmama, od kojih su najpoznatije
Boj s vezirom Mahmut-pašom i Pogibija Mahmut-paše na selo Kruse,
uklopio se u hroničarsku deseteračku povjesnicu koja je pratila sukobe nahijske Crne Gore s Turcima. Od klasične usmene epske pjesme,
odnosno od prvoga repertoara crnogorske junačke epike, Petar I udaljio se analogno svojemu obrazovanju i položaju vladike-gospodara. A
od hroničarskoga deseterca, odnosno drugoga repertoara crnogorske
usmene epike, koji je pratio tekuću borbenu stvarnost Crne Gore, nije
se vidljivo otklonio u poetološko-deseteračkome rekvizitarijumu. Nastojao je da ugodi plemensko-bratstveničkome mentalitetu Crne Gore
onako kako mu ugađa usmena pjesma drugoga repertoara, ali udaljio se
od tipične usmeno-deseteračke pjesme unošenjem svoga govora, koji je
prije bitke na Krusima održao svojim bojovnicima, u pjesmi Pogibija
vezira Mahmut-paše na selo Kruse. Da je koji njegov saplemenik, kao
pjesnik-pjevač, ispjevao prvi pjesmu na istu tematiku, ne bi, razumije
se, zaobišao Vladičin govor, ali, nema sumnje, ne bi ga on s toliko državničkoga i vladičanskoga smisla uklopio u tekst junačko-guslarske
pjesme. Kao što je primijetio Čedo Vuković, vladika Petar I razlikuje
se od tipičnoga crnogorskog deseteračko-guslarskog pjesnika širinom
pogleda na istorijska događanja, misaonošću koja se oslanja na opštekulturne izvore i nastojanjem da s višega saznajnog nivoa upućuje Crnogorcima savjete koje pružaju istorija i savremeni život.
I pored činjenice da deseterački pjesnik Petar I nije imao pjesničkoga dara ni da dozove prvake iz prvoga repertoara crnogorske
usmene epike, koje reprezentuju Starac Milija i Tešan Podrugović, on
je vaspostavio autoritet narodske, odnosno imitativne, junačke, guslarsko-deseteračke pjesme u Crnoj Gori. Tom njegovom trasom imitativni
pjesnici u Crnoj Gori disaće punim plućima tokom XIX vijeka i duboko
zakoračiti u XX vijek. Popularnost toga pjesništva u širokim masama
214
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
crnogorskoga življa naročito je potencirana činjenicom što je to pjesništvo popularisao Njegoš u svojoj ideološko-političkoj antologiji usmene
epike Ogledalo srpsko i što je takvo pjesništvo nastavio da stvara veliki
vojvoda Mirko Petrović, a koje će se objaviti u zbirci Junački spomenik.
Koliko se u klasično doba crnogorske usmene epike nije postavljalo pitanje o autorstvu teksta koji guslar svojim slušaocima saopštava, toliko se, poslije razglasa da i crnogorski gospodari junačke pjesme
sastavljaju, to autorstvo počelo doživljavati kao prestižna osobina plemenika koji njome raspolaže. Tako je plemensko-bratstvenički agonalizam i na prostoru spjevavanja junačkih pjesama dobio svoju aplikaciju.
Pjesme o pobjedonosnim bitkama na Martinićima i Krusima, koje je
spjevao vladika i gospodar Petar I, naglasile su ugled autorstva junačke
deseteračke pjesme, a od pojave Njegoševa Ogledala srpskoga 1846.
godine, pa sve do detronizacije dinastije Petrovića i ukidanja crnogorske države 1918. godine, deseterački pjesnik-pjevač isticao je društveni
ugled svoje ličnosti ne samo činjenicom da se zna za njegovo autorstvo,
nego i željom da se njegova pjesma čita iz objavljene knjige, onako
kako se čitaju pjesme Petra I iz Ogledala srpskoga koje je Crnogorcima
podario vladika Rade.
Kakva se ambicija bila probudila kod crnogorskih imitativnih stihotvoraca da im se pjesme čitaju, i da im se ime nalazi na knjizi u kojoj
su im pjesme objavljene, interesantne podatke pruža Vuk Popović u
pismima koje u Beč šalje Vuku Karadžiću. U pismu od 13. maja 1863.
godine, bokeški sveštenik Popović obavještava Vuka o uzavreloj ambiciji na Cetinju da se doživi epska slava u štampanim pjesmama. Kaže
Popović: „Čujem i ja da će na Cetinju štampati jednu knjigu junačkih
pjesama. Oko ovoga rabotaju mnogi: i kaluđer Dučić, i Zega, i Đuko
i ostali cetinjski glavari, te pjesme sačinjavaju i iskupljaju, u kojima
se imenuju najviše oni, da su se junački podnijeli u svakom boju što
su imali lani s Tucima... Oni mrze na svaku pjesmu u kojoj se ne pohvaljuju i ne slave oni s junaštvom. Njima nijesu povoljne ni u onoj
vašoj knjigi njeke pjesme, osobito one iz Grahova i o smrti Smail-age
Čengića, i sve strepe hoće li se slavom i junaštvom pomenuti vojvode i
senatori u petoj knjizi, u pjesmama od Grahovca, i ne prestaju pitati kad
ćete je štampati.“
U pismu od 13. januara 1864. godine Vuk Popović obavještava
Vuka Karadžića o silnoj zavisti Crnogoraca prema Novici Ceroviću
koji je požnjio slavu eliminacijom Smail-age Čengića. Kaže Vuk Popo215
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
vić: „Novica Cerović je dobro i zdravo. On sjedi u Dromnjake na svoju
starinu i vlada s Dromnjacima, Moračom i Rovcima. Nad sobom ne poznava nikog do samoga knjaza Nikolu. Ispali mu zubi i s ovoga stid ga
je u trpezi među družinom. Crnogorska gospoda urijetko ga spominju s
dobrim imenom, kako je pravo, a u pjesmama niti dadu niti smije niko
spomenuti njega, ni nijednoga hercegovačkoga junaka, i zato ih i on i
svaki pošteni čovjek Primorac i Zagorac mrzi, i najposlije s ovoga biće
među njima prijekora i inata.“
Kako su štampane knjige u Crnoj Gori gušile nepatvorenu književnu usmenost govori i ovaj podatak koji saopštava Vuk Popović u
pismu svome imenjaku Karadžiću: „Na vašu četvrtu knjigu pjesama
ovamo izgledaju s neiskazanom željom, i sve me pitaju Crnogorci s Cetinja i naši primorci za nju kad će doći, ato sve poradi novijeh, a najviše
poradi one od Grahovca. I zato da vam je preporučeno, radite što prije
da se štampa.“
Autoritet autorstvu junačkih guslarskih pjesama posebno je naglasio Mirko Petrović, prvo vojvoda, onda Vojvoda od Grahovca i Veliki vojvoda – inače brat knjaza Danila i otac knjaza/kralja Nikole I.
Nastavljajući deseteračko-epski manir svoga velikog pretka, tada već
Svetoga Petra Cetinjskoga, Mirko Petrović je crnogorsko-turske sukobe od 1852. do 1862. godine, u kojima je bio istaknuti komandujući
učesnik, zaođenuo epskom deseteračkom formom. Od vojvode Mirka
zapisao je Nićifor Dučić 28 deseteračkih junačkih pjesama, više od
5000 stihova i objavio ih, 1862. godine, kao zbirku Junački spomenik.
Tako je usahnjivanje klasičnoga perioda usmene deseteračke epike u Crnoj Gori, koje je nenamjerno počeo Petar I, nastavio namjerno
i nenamjerno Petar II, a dovršio vojvoda Mirko Petrović. Njegoševo
Ogledalo srpsko i Junački spomenik vojvode Mirka, kao knjige za čitanje, nijesu mogle ekstenzivno preplaviti Crnu Goru zato što je ona bila
većinski nepismena, ali ideološko-politički intenzitet tih, do vrhunca
popularnih, pjesmarica bio je tolikoga kapaciteta da se dotakne svakoga, i pismenoga i nepismenoga, pjesnika-pjevača i guslara reproduktivca u Crnoj Gori. Tako je književno-deseteračka usmenost sredinom XIX
vijeka u Crnoj Gori prepozicionirana štampanim zbirkama deseteračkih
junačkih pjesama koje su dolazile doslovno s vrha vlasti crnogorske.
Radosav Medenica, inače vrstan poznavalac crnogorske književne usmenosti, nije u pravu kada konstatuje da su junačke deseteračke
pjesme vojvode Mirka Petrovića „etnološki i psihološki izraz“ sredine
216
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
u kojoj su nastale i da ih zato ne treba tretirati kao „nenarodne“. Veliki
vojvoda Mirko, ličnost s vrha dinastije Petrovića, a u doba tinejdžerstva
njegova sina, knjaza Nikole, i doslovno vrh crnogorske vlasti, bio se
udaljio svojim položajem i naglo stečenim bogatstvom od crnogorskoga plemenika, nepismenoga ratara i čobanina. Udaljio se toliko da se ne
može govoriti o njegovoj usmenoj deseteračkoj pjesmi kao izrazu elementarne kolektivne svijesti crnogorske. One kolektivne svijesti koju
pjesnički oblikuje pjesnik-pjevač, koji se socijalno ne izdvaja iz narodnoga kolektiva u kojemu se razvio i kome svoje pjesme saopštava.
Mirko Petrović je osmatrao i život i istoriju onako kako to prvjenstveno
odgovara cetinjskome dvoru. A to ga, kao pjesnika-pjevača, kardinalno
razlikuje od tvoraca usmene deseteračke poezije crnogorske koju u prvome reportoaru reprezentuje pjesma Ženidba Maksima Crnojevića, a
u drugome repertoaru Smrt Nikca od Rovina.
Naglašeno su različiti odnosi prema knjizi klasičnoga pjesnika-pjevača, kakav je, recimo, Tešan Podrugović, i njegova postnjegoševskoga nastavljača koga ushićuje pomisao da će mu se ime čitati iz
knjige koja junačke pjesme sadrži. Onako kako se čita ime tvorca Junačkoga spomenika. Za klasične pjesnike-pjevače knjiga je bila kultna,
carostavna i starostavna, stvar koja se u pjesmi spominje, ali koja nije
od upotrebe u svakodnevici nepismenih slušalaca i guslara koji im pjesme kazuju. A poslije Ogledala srpskoga i Junačkoga spomenika za
crnogorskoga sastavljača usmenih deseteračkih pjesama knjiga je bila
kumir koji pronosi i junački podvig o kome se pjeva i pjesnika koji je
taj podvig opjevao.
Zamašnu grupu tvoraca deseteračkih epskih pjesama postnjegoševskoga vremena u Crnoj Gori tipično predstavlja serdar Đuko Sredanović. Kao osmogodišnjak naučio je da čita i piše, a opismenili su ga
kaluđeri Cetinjskoga manastira. Kad je odrastao, Đuko je postavljen za
perjanika Petra I, a onda će biti tjelohranitelj Petra II i upravnik njegova
dvora. Izuzetno odan dinastiji Petrovića, Đuko Sredanović nastavio je
da s jednakom revnošću služi knjaževe Danila i Nikolu. Za takvu odanost knjaz Nikola mu je dodijelio titulu „serdara od Dobrskoga Sela s
pravom na nasljedsvo.“
Đuko Sredanović je sastavljao deseteračke junačke pjesme, a Vuk
Popović iz Risna izvještavao Vuka Karadžića u Beč o Đukovu pjevanju. Tako Popović izvještava Karadžića o svojemu prijedlogu Sredanoviću da ispjeva „pjesmu o krštenju kćeri Knjaževe (knjaza Danila – N.
217
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
K.) i o kukanju kad su prenijeli pok. Vladiku na Lovćen“. I da mu za te
pjesme slijedi Karadžićeva zahvalnost i novčana nagrada. Serdar Đuko
pristao je na tu nagodbu i obećao da će ispjevati rečene pjesme, ali pod
uslovom da mu se, na knjizi u kojoj će te pjesme biti objavljene, čita
ime naporedo s imenom Vuka Karadžića. Onda je Vuk iz Beča poručio
Đuku na Cetinje, poručio preko istoga Popovića iz Risna, da ne može
prihvatiti prijedlog o zajedničkoj nominaciji knjige, nego predlaže Sredanoviću da mu za ustupljene pjesme pošalje „pedeset knjiga u veličini
od 30–40 tabaka, sa cijenom od jednog talijera“.
U V knjizi Srpskih narodnih pjesama koju je Vuk Karadžić za
štampu priredio, a koja je objavljena poslije njegove smrti, našla se
čitava rukovet pjesama Đuka Sredanovića. I u Vukovoj rukopisnoj zaostavštini ostao je znatan broj tekstova deseteračkih pjesama serdara
Đuka.
Kako je primijetio Radosav Medenica, pjesme Đuka Sredanovića
stapaju se s istorijom i teže ka izvjesnome specifičnom realizmu s dosta retuširanim poetološkim šemama klasične usmene epike. Uopšteno
govoreći, pod karakteristiku koju je Medenica dao pjesmama Đuka Sredanovića može se podvesti sva imitativna deseteračka pjevanija koju su
tokom druge polovine XIX vijeka produkovali Savo Matov Martinović,
Stefan Ivov Popović, Filip Radičević, Maksim Škrlić, Nikola Đ. Bastać
i Maksim Šobajić. U XX vijeku tom će se trasom najuočljivije kretati
Novica Šaulić i Andrija Luburić.
Nezaobilazno iskrsava pitanje: Zašto se Vuk Karadžić zainteresovao za surogatnu epskodeseteračku pjevaniju onda kad se bio internacionalno proslavio kao sakupljač i objavljivač klasične usmene pjesme
kojoj se priznaju homerske umjetničke visine?
Sakupljački rad Vuka Karadžića ima tri faze: mladi Vuk, zreli Vuk
i stari Vuk. Mladi Vuk u dva izdanja Pjesnarice, 1814. i 1815. godine,
traži kriterijum za razlučivanje autentično usmenoga od narodskoga,
odnosno imitativnoga ili surogatskoga, književnoga teksta. Zreli Vuk u
Lajpciškome izdanju Srpskih narodnih pjesama izoštrio je kriterijum za
procjenjivanje usmenoga književnog teksta, kakav se neće kod njegovih sljedbenika ponoviti, i pokazao antologičarske sposobnosti, takođe
kasnije neprevaziđene. Zreli Vuk se ne pokazuje pred Evropom kao poklisar tadašnjega političkog položaja etnosa čijim jezikom govori, nego
kao glasnik istorijske duhovnosti svoga naroda koji se ispoljava kroz
usmenu književnost kao autentičnu književnu sliku te duhovnosti. Tako
218
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Vuk, u najtežim danima svoje borbe, pravi izbore pjesama s najstrožim
estetskim kriterijumom. Nije slučajno što je on u svoj sakupljački rad
unosio najviše entuzijazma i što ga je smatrao svojom najozbiljnijom
obavezom. Znao je Karadžić da će antologije tako izabrane usmene poezije značiti pred Evropom jemca duhovnosti naroda kome ta usmena
književnost pripada. Upravo, ona će značiti svjedoka istorijsko-hrišćanske kulture koja se ukriva ispod politeističkih naslaga u književno najjezgrovitijim tekstovima usmene poezije i proze.
Ali Vuk Karadžić neće do kraja ostati dosljedan svojoj antologičarskoj rigorozi i svojim pogledima na književnu usmenost koje je saopštio u predgovorima prve i četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama,
objavljenih u Lajpcigu i Beču. Kad je Vuk ucijepio u veliki svijet svoje
uvjerenje da njegov narod ima umjetnički vrhunsku usmenu poeziju,
kad se osvjedočio da se ta usmenost produžila u književnu pisanost,
onako kako se Homer produžio u Eshila, a što se osvjedočilo u Njegoševu Gorskom vijencu, i kad je Evropa počela da pravi falsifikate kako
bi dokazala da ima usmenu književnost na nivou lajpciških antologija,
Vuk Karadžić je ostavio po strani svoj strogi antologičarski kriterijum.
Naime, pregao je stari Vuk da izvuče praktične ideološke i političke
koristi od pjesama koje su daleko od nivoa lajpciških izabranica. Inače,
Vuk se stalno bavio i politikom, i to na različite načine.
Uviđajući da se Osmansko Carstvo, tada već „bolesnik na Bosforu“, potresa iz temelja, Vuk je radio na zbližavanju Srbije i Crne Gore
jer je vjerovao u obnavljanje nekadašnje zajedničke države od Raške i
Zete. Na to jedinstvo Vuk je gledao kao na zalogu jugoslovenske budućnosti kojoj je primjerio i Bečki dogovor o kodifikaciji zajedničkoga
jezika Srba i Hrvata. Čak i njegovim terminima „braća naša turskoga
zakona“ i „braća naša rimskoga zakona“ odražava se Vukova romantičarsko-politička zamisao da različitost vjera neće biti smetnja za jugoslovensko jedinstvo pod srpskom egidom. Njegova sintagma „Srbi svi
i svuda“ takođe je izraz Karadžićeva srpsko-unitarnoga romantizma.
Kao da je bio prorok, Vukova jugoslovenska zamisao bila se ostvarila
u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pod krunom Karađorđevića. A da
je ta njegova zamisao, odnosno garašaninovski plan u koji se Vuk uklopio, bila više romantičarska nego realistička pretpostavka, pokazala je
sudbina Versajske Kraljevine i raspad Titove Jugoslavije.
Vođen idejom o srpskome unitarnom jedinstvu, koje je Ilija Garašanin precizirao u svome Načertaniju 1844. godine, Vuk Karadžić je
219
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
puno pažnje posvetio postnjegoševskim prilikama u Crnoj Gori. On,
koji je svojom knjigom na njemačkome jeziku o Crnoj Gori i Crnogorcima skrenuo pažnju Evrope na istorijski, ratnički i siromašni narod
crnogorski, nastojao je da bude sruke knjazu Danilu i knjazu Nikoli
u mjeri koliko je to odgovaralo zvaničnoj politici Srbije kojom vlada knez Mihailo Obrenović. Usmjeren i ruskom voljom da se u Crnoj
Gori teokratija zamijeni knjaževstvom, Vuk se našao pri ruci mladome
knjazu Danilu na Cetinju kad je trebalo da ga Crnogorci prihvate za
svoga svjetovnog gospodara. Kao što se bio našao pri ruci Njegošu na
istome Cetinju kad je trebalo upokojenoga vladiku Petra I proglasiti za
svetitelja. Kad su se pojavili glasovi o diktatorskim potezima knjaza
Danila, Vuk je pisanom riječju stao u njegovu odbranu. Tajne poruke
kneza Mihaila Obrenovića, na planu ujediniteljskoga zbližavanja Srbije
i Crne Gore, godinama preopterećeni Vuk nosio je na Cetinje. Usmjeren interesima Srbije, Vuk Karadžić – star, oronuo i bolestan, dolazio je
dva-tri puta na Cetinje kod mladoga knjaza Nikole, takođe kao glasnik
srbijanskoga kneževskog dvora. A vijesti s tekućim događajima u Crnoj
Gori Vuk Karadžić je dobijao, takoreći svakodnevno, od popa Vuka
Popovića iz Risna. Dobijene vijesti Karadžić je plasirao, i usmeno i
pisano, onamo đe su ga vodili ideološko-politički interesi Srbije.
Stari Vuk je svoju političku aktivnost usaglasio sa svojom književnom aktivnošću stavljanjem druge u službu prve. Petom zbirkom
Srpskih narodnih pjesama, koja mu je bila na rukama u trenucima
njegove smrti, Vuk se, u izvjesnome smislu, vratio mladome Vuku iz
doba njegove Pjesnarice od 1814. godine. Naime, za kriterijum zreloga
Vuka, kojim je on izabrao pjesme za lajpciško izdanje, ne bi bile prihvatljive pjesme, koje čak otkupljuje od Đuka Sredanovića, crnogorskoga pismenog serdara. Riječju, zreli Vuk ne bi objavio pjesme koje
saopštavaju pismeni ljudi i glavari, toliko opolitizovani da se svojim viđenjem konkretnijih političkih događaja uočljivo razlikuju od nepismenoga plemensko-bratstveničkog puka Crne Gore. Poređenje rovačkoga
ambijenta iz koga je izronio Starac Milija s dvorskim ambijentom kome
pripada „serdar od Dobrskog Sela“ Đuko Sredanović jasno pokazuje da
od klasične književne usmenosti kod Đuka ništa nije ostalo. Sredanovićeve pjesme su, kako bi rekao Vuk, bogatije istorijom no poezijom, ali
njihovo tretiranje opjevanoga događaja nema poziciju sua sponte, nego
je rezultat uticaja državne politike. A nekih puta takva pjesma, koja ide
direktno iz glave svojega tvorca na hartiju zapisivača, tumači interese
220
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
date političke grupacije ili pojedinačnoga glavarskog interesa. I klasični
usmeni pjesnik-pjevač mogao je da opservira tekuću istorijsko-političku stvarnost, ali on je konkretne događaje pomjerao u prošlost čim je
za to smogao psihičku mogućnost. Na primjer, Filip Višnjić pjeva o
savremenim mu događajima, ali im se obraća s vremenske distance kao
da su se dogodili negda u zemanu. Boravio je Višnjić u Karađorđevoj
ustaničkoj Srbiji, a pjesmu o Prvome srpkom ustanku, koju je sročio u
Srijemu, počinje stihovima:
Bože mili čuda velikoga!
Kad se šćaše po zemlji Srbiji...
Deseteračke junačke pjesme koje je Vuk pribrao za svoju V knjigu Srpskih narodnih pjesama saopštili su njegovi sastavljači kao sliku
svoje savremenosti u najdosljednijemu značenju, baš onako kako je u
Junačkome spomeniku vojvoda Mirko Petrović opjevao svoju savremenost i Petar I u pjesmi o crnogorskoj pobjedi na Krusima koju je on
svojim komandovanjem postigao. Sve je to Vuk Karadžić znao, i to
razumio bolje od ikoga, ali to ne znači da je njemu atrofirala sposobnost za razlikovanje nepatvorene književne usmenosti od crnogorskih
deseteračko-junačkih pjesama koje uvodi u V knjigu svoje zbirke. Nije
se bilo osulo znanje zreloga Vuka o karakteru klasične književne usmenosti, nego su ga ideološko-politički interesi opredijelili da imitativne
deseteračko-junačke pjesme prihvata za objavljivanje kao da su to nepatvorene usmenoknjiževne tvorevine. Kognitivna misija tih crnogorskih pjesama bila je za Vuka tada značajnija nego njihova književna
ostvarenost.
Crna Gora se i dalje borila s Turcima, a kao država nije bila postigla međunarodno priznanje. Turska je nju i dalje smatrala svojom
neposlušnom provincijom. Znao je Vuk Karadžić da treba narodnom
pjesmom, pa iako ona nije umjetnički dorasla klasičnoj usmenoj poeziji, skrenuti svijetu pažnju na konkretno stanje Crne Gore i na njezin
junački otpor turskoj sili. Vuk je posebno procjenjivao da ratnička prominentnost Crne Gore ide naruku Srbiji koja je, iako još hatišerifska,
usmjerena Garašaninovim Načertanijem na srpsko unitarno jedinstvo.
Takvo gledanje na Knjaževinu Crnu Goru opredijelilo je staroga Vuka
da u novu zbirku deseteračkih junačkih pjesama uvede surogat klasične usmene deseteračke epike. Vuk je računao na veliki autoritet svojih
antologijskih zbirki Lajpciškoga izdanja, kao na srpsku poetsku baštinu
221
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
koja obavezuje na poštovanje stiha, poetike i tematike nove zbirke, kao
barem formalnoga nastavka te baštine. Bilo to tako ili nekako drukčije,
ali je nesporna činjenica da je stari Vuk mogao imati samo neknjiževnu
motivaciju kad se riješio da pripremi novu zbirku deseteračkih pjesama u koju su ušli tekstovi Đuke Sredanovića pod sljedećim naslovima:
Udarac Omer-paše na Crnu Goru, Crnogorci na Žabljaku, Prijenos
tijela vladike Petra II s Cetinja na Lovćen, Vojevanje na Kuče, Boj na
Grahovcu, Udarac na carske lađe na Blatu i Udarac Ali-paše na Lješnjane. Nijedna od tih Sredanovićevih pjesama nije bila ni zakoračila
na uhodani put usmene epsko-deseteračke poezije koja je u Crnoj Gori
imala viševjekovnu tradiciju.
Ali stari Vuk je dobro procijenio da će se ta imitativna deseteračka poezija bezrezervno prihvatiti od strane guslarske slušalačke publike
u Crnoj Gori. S jedne strane, trohejski deseterac i simetrični osmerac, a
tim se stihovima služio i Petar I, koji su smješteni u crnogorski kolektivni sluh i, s druge strane, autoritet opjevanih junaka i pjesnika koji o
njima pjevaju, značili su garanciju za guslarski prijem toga pjesništva.
To upravo i Vuk Karadžić potvrđuje svojom odlukom da Đuku Sredanoviću pošalje „pedeset knjiga u veličini 30–40 tabaka sa cijenom od
jednog talijera“ kao zamjenu za Đukov zahtjev da mu se ime čita na
knjizi u kojoj su mu pjesme objavljene. Vuk je dobro procijenio da zbirke s takvim pjesmama imaju odličnu prođu u boračko-agonalnoj Crnoj
Gori. Čast je bila pjevati na način kako pjevaju crnogorski gospodari i
najoglašenije vojskovođe. Narodni stih je prirodno odzvanjao u sluhu
slušalaca, plemensko-bratstvenički agon podstican je evociranjem tematike koja je bila prikladna i za klasičnu usmenu pjesmu. A ta pjesma
izvođena je uz zvuke gusala, jedinoga crnogorskog muzičkog instrumenta. Muslimanske varoši na današnjim prostorima Crne Gore imale
su saz i tamburu, primorski gradovi imali su začinjavce na trgovima, a
nahijska i brdska Crna Gora slušala je samo zvuke gusala.
A kad je nestalo klasičnih bojeva, koje su crnogorske vojvode
vodile s komandom Za mlom junaci, bojeva poput Krusa, Grahovca,
Fundine i Vučjega Dola, dakle u prilikama kad je mač legao u korice,
nastavlja se i guslarska i slušalačka tradicija s ośećanjem ponosa što su
bitke dobijene. Tada je zamrlo interesovanje za Ivan-bega Crnojevića i
Nikca od Rovina, a pjevalo se o skorašnjim bojevima s ushićenjem da
se to pjevanje čuje do Cetinja.
222
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
To raspoloženje guslara i slušaoca za slavljenje skorašnjih događaja i za apologetski odnos prema dinastiji Petrovića vješto su podsticali
Njegoš i Nikola I pjesmama koje zadovoljavaju prośečnoga Crnogorca.
Prihvatanjem narodske, odnosno imitativne, deseteračke poezije
Vuk se Karadžić, dakle, uklapa u duhovnu atmosferu Crne Gore koju je
na izvjestan način otpočeo mitropolit Petar I Petrović. Petar I opolitizovao je svoje pjesme koliko i svoje poslanice koje namjenjuje plemenima da bi u plemensko-bratstveničku svijest ucijepio svoju državničku
politiku. Političku poeziju koju je započeo Petar I najedraće Njegoš i
knjaz/kralj Nikola I.
Analogno svojim idejno-političkim rezonima Njegoš pjeva deseteračke pjesme Kula Đurišića i Čardak Aleksića i to 1847. godine.
Ne, dakle, kao pjesnički početnik, nego kao poetski nebesnik koji je
objavio Gorski vijenac i Luču mikrokozma. Htio je veliki pjesnik da
kroz svoje narativno-deseteračke pjesme projektuje ideološko-političke stavove svoje vladavine. U tome smislu ispjevao je te dvije pjesme
koje se slažu sa sluhom njegova perjanika, orača na njivi i lovćenskoga
čobanina. S naglašenim ideološko-političkim ciljem Njegoš je napisao
i spjev Svobodijadu u narodnome osmercu.
Nikola I, pjesnik u politici i političar u poeziji, kako ga je okarakterisao Trifun Đukić, sve što je radio na književnome planu bilo je
sračunato na polzu njegove dinastije i politike. Birao je adekvatnu tematiku i saopštavao je osmercem i desetercem, stihovima koju su pratili
Crnogorce kao disanje što ih prati. U narodnome kolu se pjeva osmerac, tužbalica bez pripjeva je osmerac, guslarski deseterac prenosio im
je hroničarsku istoriju uz zvuke gusala. Nikola I u Novim kolima dozira
plemensku i bratstveničku čast ni manje ni više nego koliko je politički
i dinastički predvidio da će biti oportuno. Nikola I je školski primjer
narodskoga, ili imitativnoga, pjesnika koji ima jasno postavljene ciljeve
kad sijeda za pisaći sto, pribirajući sve vještine da se ne razlikuje od
usmenoga pjesnika-pjevača drugoga epskog repertoara u Crnoj Gori.
Njemu je usmena književnost služila kao glavni uzor samo zato što je
svoje djelo namijenio podaniku koji ne zna za drugu književnost, osim
za onu koja mu je od đedova ostanula i koju on kao njihov potomak
nastavlja. Međutim, obrazovani vladar Nikola I, koji se školovao u zapadnim zemljama i služio se stranim jezicima, svoju dramu Balkanska
carica nije ni stihovano ni tematski primjerio nepismenome crnogor223
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
skom plemeniku, nego višim slojevima društva i kontekstu pisane književnosti.
Prema tome, narodska ili imitativna književnost Crne Gore nije
rezultat neumijeća njezinih pisaca da stvaraju drugačije, nego produkt
njihove namjere da preko popularnoga stiha, osmerca i deseterca, šire
svoju političku ideologiju. Kraj klasičnoj usmenoj književnosti u Crnoj
Gori nije uslovio razvitak pisane književnosti, nego imitacija njezina
oblika i jak upliv dinastičke politike u tu njezinu imitacionu datost. Na
evropskim prostorima utihnuća usmene književnosti Crna Gora je iskazala jedinstvenu specifičnost. A i pisana književnost Crne Gore ništa
nije manje specifična kad se uzme u obzir činjenica da je pjesnik najuzvišenijega njezina djela, Gorskoga vijenca, bio savremenik književne
usmenosti iz koje je izrastao. Njegoš, Starac Milija, Tešan Podrugović,
Stojan Hajduk, Starac Raško i Todor Ikov Piper bili su mu savremenici.
A onda u čovječanstvu neprimjerena specifičnost ogleda se u tome što
je Njegoš tu veličanstvenu usmenoknjiževnu prošlost crnogorsku čitao
iz knjiga koje je objavio Vuk Karadžić. O usmenoj prethodnosti Epa o
Gilgamešu, Ilijade, Odiseje, Bijesnoga Rolanda, Cida i Slova o polku
Igorevu nauka o književnosti ne zna gotovo ništa, a o usmenoj prethodnosti Gorskoga vijenca zna se sve do pojedinosti. Odista, po tome je
Gorski vijenac jedno od čuda u svjetskoj književnosti.
224
ŽILAVO TRAJANJE IMITATIVNOGA PJESNIŠTVA
U CRNOJ GORI
Sakupljači usmenih književnih tekstova u Crnoj Gori, koji su
sebe smatrali nastavljačima Vuka
Karadžića, nijesu nastavili zreloga
no staroga Vuka sakupljača. Najpoznatiji sakupljači crnogorskih
usmenih pjesama u XIX vijeku
bili su Vuk Vrčević, Marko Miljanov Popović i Pavel A. Rovinski,
a u XX vijeku Đorđije DragovićĐuričković, Novica Šaulić i Andrija Luburić.
Vuk Vrčević iz Risna, prvo
činovnik u dvorskoj službi na Cetinju, a kasnije konzularni agent
Austrije u Trebinju, bio je aktivni
saradnik Vuka Karadžića kao zapisivač usmenih književnih tekstova, a poslije smrti Vuka Karadžića iskazivao se kao njegov ambiciozni
nastavljač. Vrčević je, po Vukovim sugestijama, počeo rano da traga za
usmenim tekstovima pjesama i priča, pa će on poslati Karadžiću u Beč
veliki broj zapisa, naročito junačkih deseteračkih pjesama. Ali, kako
je naglasio Radosav Medenica, Vrčević nije shvatio suštinu klasične
usmene epike. Vršio je razne intervencije na tekstu usmene pjesme koju
zapisuje, a netekstovne prostore u izlaganju pričaoca ispunjavao je leksikom, sintagmom i rečenicom koje se prirodno ne uklapaju u cjelinu
datoga teksta. Vuk Karadžić je objavio nešto tekstova što je dobio od
Vrčevića, ali neuporedivo ih je više ostalo u Karadžićevoj rukopisnoj
zaostavštini koja će krajem XIX vijeka biti objavljena u Beogradu.
Prema tome, Vuk Vrčević kao sakupljač tekstova usmene književnosti
225
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Crne Gore više je formalni nego sadržajni nastavljač sakupljačkoga posla Vuka Karadžića koji se glasi Lajpciškim izdanjem pjesama, Srpskim
narodnim poslovicama od 1836. i Srpskim narodnim pripovijetkama od
1853. godine.
Marko Miljanov i Pavel A. Rovinski nijesu vrčevićevski intervenisali na tekstovima pjesama koje su zapisali. Imali su korektan stav
prema usmenome tekstu, ali nijesu bili u prilici da zapišu epske deseteračke pjesme koje bi zavređivale
preporuku čitaocu kao poezija
koja ima trajno umjetničko značenje. U pjesmama koje je zapisao Marko Miljanov primjetno je
češće rimovanje nego u drugoj
imitativnoj deseteračkoj epici u
Crnoj Gori kojoj suštinom svojom te pjesme pripadaju. Kako
kaže Radosav Medenica, zapisi Pavela Rovinskoga čine „sloj
pesama već šablonizovane epske fizionomije, opštih mesta i
stalnih izraza koji se mehanički
upražnjavaju, a lična nota se u
njima retko probija“. Zapisi Marka Miljanova i Rovinskoga imaju
značaja kao etnološki materijal u
kojemu se nalaze i detalji književne usmenosti, ali brojno nedovoljni da
bi te pjesme preporučili kao literaturu za čitanje.
Kako je krajem XIX i prvih decenija XX vijeka usmena književnost u Crnoj Gori, na prvome mjestu deseteračka usmena epika, bila izgubila glavne atribute klasične književne usmenosti na relaciji saopštavalac – slušalac, pokazuju ove činjenice iz sakupljačkoga izdavačkog
rada Đorđija Dragovića-Đuričkovića.
Kad se ratnička stvarnost Crne Gore, koja je bila izazovna za tematiku usmene junačke pjesme, pomjerila u prošlost, očuvani plemensko-bratstvenički mentalitet crnogorskoga naroda ispoljavao je svoju
agonalnu narav u želji da od guslara sluša pjesme o boračkim podvizima svojih predaka, prvo iz svoga bratstva a onda iz plemena. Ta trka
Crnogoraca za epskom slavom svojih predaka podgrijavala je i sastav226
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
ljače epskih junačkih pjesama i sakupljače koji su i objavljivači zapisanih tekstova. Sastavljači su računali na svoju popularnost, koja ima
primjerenu prethodnost u pjesmama vladike Petra I i vojvode Mirka
Petrovića, a sakupljači, koji objavljuju njihove pjesme, doživljavali su
sami sebe kao nastavljače posla koji je proslavio vladika Rade Ogledalom srpskim i Vuk Karadžić zbirkama Srpskih narodnih pjesama.
Na raskršću takvih događanja razvila se žučna polemika između
dvaju bratstava povodom zbirke
Crnogorske junačke pjesme koju
je priredio Đorđije Dragović-Đuričković. Polemika se razvila u
novinama Cetinjski vjesnik, a otpočela je osudom Đuričkovićeve
zbirke koja zapostavlja bratstvo
Radmanovića, a veliča na njegov račun bratstvo Đuričkovića.
Takva je upravo bila optužnica
od strane Radmanovića. Oni su
doslovno napisali da je njihovo
bratstvo „istaknutije i priznatije“
od bratstva Đuričkovića, kojemu
pripada priređivač zbirke Crnogorske junačke pjesme što je
objavljena na Cetinju 1910. godine. Onda su Đuričkovići u istome glasilu napisali „da su od postanka svoga bili priznatiji i istaknutiji
od Radmanovića“, što, vele, istinito dokazuju objavljene pjesme. Radmanovići su onda prinudili redakciju Crnogorskoga vjesnika da objavi
njihovu izjavu da su pjesme iz Đuričkovićeve zbirke „skroz netačne i
tendenciozne“, što je dovelo do sudske parnice između bratstava Radmanovića i Đuričkovića.
Pisana polemika i sudski spor između dva crnogorska bratstva
jednoplemena rječito govori da je u Crnoj Gori, međunarodno priznatoj državi na Berlinskome kongresu 1878. godine, zgasnuo i posljednji
akord klasične usmene junačke deseteračke epike. Ne samo što je bilo
prošlo interesovanje i za pjevanje i za slušanje pjesama o caru Duklijanu i Ivan-begu Crnojeviću, nego i o Nikcu od Rovina i Vuku Mandušiću! Dok je Crna Gora vodila „borbu neprestanu“, njezine plemenike
227
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
i bratstvenike oduševljavala je poetska slika istorije, a kad se ona stabilizovala kao država, njezini bratstvenički i plemenski prepoznatljivi
građani tražili su od guslarske pjesme više istorije nego poezije. I to
istorije aperceptivno osmotrene kroz bratstvenički okular.
Poslije eliminacije Crne Gore kao samostalne države, odnosno u
Kraljevini Jugoslaviji, veliki entuzijazam u produkciji imitativnih tekstova usmene deseteračke epike pokazali su Novica Šaulić i Andrija
Luburić. Izuzev nevelikoga broja
usmenih lirskih pjesama, koje je
prikupio Šaulić, sve druge tekstove
do kojih su došli Novica Šaulić i
Andrija Luburić, a koje su oni imenovali kao usmeni književni proizvod, treba smatrati balastom koji
opterećuje nauku o nepatvorenoj
usmenoj književnosti Crne Gore.
Ti njihovi tekstovi nijesu živjeli u
narodnome interesovanju, što znači
da nijesu imali onu društvenu ulogu
koju je usmena književnost, posebno deseteračka junačka epika, imala u Crnoj Gori u vrijeme postojanja
uslova za prirodno trajanje usmene
književnosti. Tim tekstovima treba
da se bavi folkloristika i etnologija.
Sljedeći podatak sam sobom dosta govori o zamiranju klasične
i ekspanziji imitativne deseteračke epike u Crnoj Gori poslije njezina
utapanja u versajsku Kraljevinu Jugoslaviju. Rukopisna zbirka deseteračkih epskih pjesama Andrije Luburića ima više od 800 naslovljenih
tekstova koji sadrže više od 200000 stihova! Tom fizičkom voluminoznošću svoje zbirke Andrija Luburić nadmašuje ne samo broj deseteračkih junačkih pjesama, kojih je 249 u Lajpciškome izdanju Vukove
zbirke, nego i cjelokupne Vukove rukopise usmenih pjesama što su s
objavljenim knjigama njegove zbirke smješteni u devet knjiga koje su
u Beogradu štampane krajem XIX vijeka. A Vuk Karadžić je sa svojim
brojnim saradnicima prikupljao usmene pjesme, prvo nepatvorene a kasnije i imitativne, više od pedeset godina.
228
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Poslije Prvoga svjetskog rata probudilo se u nauci o usmenoj
književnosti veliko interesovanje za proces improvizacije kao važnoga
elementa u prirodi usmene književnosti, posebno njezinih pjesničkih
tekstova koje na međunarodnim prostorima reprezentuju Homerovi
spjevovi Ilijada i Odiseja. U tome smjeru otpočela su fonografska snimanja usmeno-guslarskoga procesa na prostorima tadašnje Kraljevine
Jugoslavije na kojima su se guslari još rado slušali. U Vukovo vrijeme gusle su bile vrlo rijetka stvar
kod pravoslavaca śeverno od
Save i Dunava, a one i danas ječe
s kraja na kraj Crne Gore! Tu fonografsku aktivnost otpočeo je
ugledni slavista Matija Murko
što je naišlo na vrlo pozitivan
prijem, posebno u slavističkim
krugovima Evrope i SAD. Ali,
pun uspjeh na tome poslu postigao je helenista s Harvardskoga
univerziteta Milman Peri. On je
uradio veliki broj snimaka guslarskoga saopštavanja epskih
usmenih pjesama, najviše na sandžačkome prostoru Crne Gore.
Posao Milmana Perija nastavio je
Albert B. Lord, takođe profesor s
Harvarda, što je rezultiralo njegovom glasovitom studijom The Singer
of Tales, koja je objavljena 1960. godine. Tom studijom je riješeno tzv.
Homersko pitanje koje je u najozbiljnijoj formi otvorio Fridrih A. Volf
1795. godine svojom studijom Prolegomena ad Homerum. Poseban
značaj datoga istraživačkog rada Perija i Lorda iskazuje se u činjenici
što su oni snimali guslarsko-deseterački književni proces koji izvode
bošnjački, odnosno muslimanski, nepismeni pjesnici-pjevači koji su,
analogno društveno-istorijskim prilikama u kojima žive, pripadali klasičnome vijeku književne usmenosti. Ti pjesnici-pjevači, među kojima
ima prvijenstvo Avdo Međedović sa svojim spjevom Ženidba Smailagić Meha, nijesu bili prihvatili trasu imitativne usmene pjesme kojom
su punim korakom hodali njihovi savremenici – pravoslavni sastavljači
epskih deseteračkih pjesama.
229
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Dok su američki naučnici Milman Peri i Albert B. Lord hvatali
posljednji dah nepatvorene usmene epske poezije na prostorima jezika
kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani, crnogorske gusle ofanzivno je preuzimala deseteračka pjesma koja se objavljuje da bi je guslari iz štampane knjige pročitali i doslovno zapamtili.
Interesovanje narodne mase, s naglašeno očuvanim plemensko-bratstveničkim mentalitetom, nije opalo za guslarski pjev, ali guslarska
pjesma koja oduševljava tu masu bila je djelo pismenoga pojedinca
koji ugađa masi. A ne pjesnika-pjevača koga je priredila narodna masa.
Koliko se i svojom formom ta pjesma udaljila od svoje klasične prethodnice jasno pokazuje doslovno rimovanje koje je u njoj zastupljeno.
Koliko su bili rijetki rimovani stihovi u nepatvorenoj usmenoj deseteračkoj epici, toliko su rijetki nerimovani u njezinoj surogatnoj nasljednici. Nedostižnu popularnost na prostoru deseteračke rimovane epike u
Crnoj Gori postigao je Radovan Bećirović Trebješki.
Radovan Bećirović je bio opismenjeni seljak i vodeničar iz sela
Bijela kod Šavnika, Trebješanin daljim, a Uskok bližim porijeklom. Bio
je učesnik Mojkovačke bitke 1916. godine. Da je Bećirović bio savremenik Vuka Karadžića, pa da je Vuk od njega zapisivao epske deseteračke pjesme, ostao bi nesumnjivo da traje kao istaknuti pjesnik-pjevač
crnogorske usmene književnosti. U klasičnome vijeku književne usmenosti Bećirovićeva pjesnička obdarenost ne bi bila ničim sputavana.
Radovan kao nepismeni pjesnik-pjevač ne bi svoju stvaralačku maštu
zalamao doslovnom rimom deseterca sistemom abab, što je stalno činio
u svojim pjesmama. Koliko je samo svojih pjesničkih uzleta Bećirović
morao da priguši podvođenjem pjesme pod doslovno rimovanje. Činio
je nad sobom i jezikom kojim pjeva ono nasilje od kojega su bili oslobođeni Starac Milija i Tešan Podrugović. Tako se Bećirović nije držao
klasičnoga deseterca koji je kao i rijeka Tara iz pjesme Stojana Hajduka Ženidba kralja Vukašina. Epska Tara ne da na se brodu ni ćupriji!
Pod Radovanovom rimom klasični deseterac često pišti i muca. Volio
je Bećirović intimno klasičnu nerimovanu deseteračku epiku, ali mu
je rima imponovala, i deseterca i osmerca, zato što su se njom služili
i crnogorski gospodari Njegoš i kralj Nikola, i to u pjesmama koje su
namijenjene plemeniku i bratstveniku.
Radovan Bećirović je iz oblasti razvijene usmene poezije koju
u Vukovoj zbirci elitno predstavljaju Stojan Hajduk Ženidbom kralja
Vukašina i Starac Raško Zidanjem Skadra! To je kraj vražjih jezera i
230
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
legendi o krilatim konjima, kakav je Jabučilo, i junaka, kakav je vojvoda Momčilo. Tamošnje duge stočarske zime i noći bile su kolijevka
usmene pjesme i priče. S toga senta je Tara valovita, onđe se nema ništa
lijepo viđeti do bijelo brdo Durmitora! A nemjerljivu ljepotu tih bjelina
nenamjerno ističe žura Vukašine.
Živeći u takvome podneblju, Bećirović se prihvatio tema koje su
za patrijarhalni stočarsko-planinski svijet vrlo privlačne. Pjeva Radovan o Skadarskome ratu 1912. godine kao o crnogorskoj rani krvavoj,
o odlasku u raj staroga kralja Petra Karađorđevića, o Principovom automatiku, o pustošnoj bolesti španjolici, o komitskim družinama kao
nasljednicima klasičnih junaka, Starine Novaka i Maloga Radojice!
Bećirovićeva pjesma Dolazak kralja Aleksandra u Crnu Goru bila je
u Kraljevini Jugoslaviji ne samo apoteoza monarhu Karađorđeviću
koji je zaśenio dinastiju Petrovića, nego i idejno-politički traktat koji
proslavlja stvaranje Versajske Jugoslavije pod kraljevskom krunom
Karađorđevića. Pjeva Bećirović o Mojkovačkoj bici 1916. godine kao
martirskome stratištu crnogorske vojske. O crnogorskome podvigu za
spas srbijanskih trupa koje se ne predaju ni pošto im je pala u ropstvo
otadžbina Srbija. Uz takve teme, između dva svjetska rata, Bećirović
objavljuje deseteračku slavopojku guslama koja služi kao uvod za guslarsko saopštenje date istorijske tematike.
Za popularnost Bećirovićeve deseteračke povjesnice pogodovalo
je vrijeme poslije Prvoga svjetskog rata kad su se srpske gusle (nijesu se
pominjali drugi narodi koji se njima služe) primale u Evropi i Americi
kao književno-muzički instrument. Grimovsko-herderovsko značenje
usmene poezije koju je Vuk Karadžić sakupio i objavio produžilo se između dva svjetska rata u interesovanje za Erlangenski zbornik. Produžilo se u interesovanje značajnih naučnika, kakvi su bili Matija Murko,
Milman Peri, Alojz Šmaus, Gerhard Gezeman i dr., za usmenu poeziju
jugoslovenskih prostora. Iz toga interesovanja proizišla su gostovanja
guslara, kakav je bio Tanasije Vučić, na slavističkim katedrama i institutima u Evropi i Americi. Nerazlikovanje klasične usmene epike od
njezine imitacije, što se osvjedočavalo u velikome interesovanju za gusle i pjesmu koju one prate, vrlo je pogodovalo popularnosti Radovana
Bećirovića. A uz sve stege koje je svojom doslovnom rimom priredio
klasičnome desetercu usmene epike, Bećirović je imao i kvaliteta koji
se ne mogu poreći.
231
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Kao što je usmena klasična epika Crne Gore, u svojim najboljim
trenucima, umjela da homerski oda poštovanje valjanome drugovjerniku i da mu prizna moralne kvalitete, što su vrhunski ostvarili Starac
Milija i Tešan Podrugović, tako i Radovan Bećirović moralne kvalitete
univerzalnoga smjera umije da smjesti u lik Turčina. Bošnjačku pjesmu
Svatovsko groblje na Morinama, iz zbirke Koste Hermana, Bećirović je
prepjevao u dugu deseteračku baladu o koju su se grabili guslari. Doduše, veliki šlagvort da uradi taj posao Bećiroviću je dao kralj Nikola koji
je temu te bošnjačke pjesme obradio u osmeračkoj rimovanoj baladi
Ženidba bega Ljubovića. Proslavio je pjesmom Radovan Bećirović i
rat koji je vodila Rusija s Japanom kao pobjedu ruskoga oružja i kao
priliku za Crnogorce da pod tim oružjem učestvuju u tome ratu. Tako je
Bećirović birao teme koje udružene s rimovanim desetercem, ili osmercem, nalaze siguran put do guslara i slušalaca kojima bratstveničkoplemenski mentalitet još nije bio utihnuo.
U Nikšiću je između dva svjetska rata radio kao profesor gimnazije, publicista i zapisivač književne usmenosti Stojan Cerović. Uređivao je listove i časopise a naglašeno se bavio zapisivanjem anegdota.
Kao potomak Novice Cerovića, Njegoševa povjerenika za eliminaciju Smail-age Čengića, Stojan Cerović je svojim napisima popularisao
Radovana Bećirovića, posebno kao pjesnika Mojkovačke bitke. Pristupajući više publicistički nego književnoteorijski pjesništvu Radovana
Bećirovića, Cerović je isticao pjesnikovu maštu, odnosno sposobnost
Bećirovićevu da istoriju epski oneobičava, odnosno da realne događaje presniva u legendu. Iako se Bećiroviću ne može odreći stvaralačka
mašta, ipak treba naglasiti da je publicista Cerović pripisao Bećiroviću
vrline kojim se glasi nepatvorena usmena epska poezija kojoj Bećirović
ne pripada.
Tako se sve bilo povoljno namjestilo Radovanu Bećiroviću, između dva svjetska rata, da bude najčitaniji, najguslaniji i najslušaniji u
Crnoj Gori. U književno mjesto koje je držao kralj Nikola do Podgoričke skupštine 1918. godine uskočio je, bez napora i mentora, narodski
ili imitativni pjesnik Radovan Bećirović. A poslije Drugoga svjetskog
rata, Bećirović je iskoristio jedan naučni događaj da revalorizuje svoju međuratnu popularnost koja mu je, kao proslavljaču Karađorđevića,
bila u Titovo vrijeme posrnula.
Ubrzo pošto je Branislav Đurđev objavio svoju studiju Turska vlast
u Crnoj Gori u XVI i XVII vijeku, i to u Sarajevu 1953. godine, pronijela
232
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
se priča da je istoričar Đurđev unizio Crnu Goru izmišljenim dokazima
kako su Crnogorci davali Turcima harač tokom dva vijeka. Romantičarska plemensko-bratstvenička svijest u Crnoj Gori nije se interesovala
za validnost dokaza kojima se služio istaknuti naučnik Branislav Đurđev, no je glasina o napadu na slavnu i trajnu slobodu Crne Gore postala
tema dana kod nepismenoga i grafički opismenjenoga građanstva Crne
Gore. Tako se Radovanu Bećiroviću još jednom osmjehnula sudbina
da guslarima, slušaocima i čitaocima narodnih pjesmarica, čiji je oreol
Njegoševo Ogledalo srpsko, ponudi viđenje crnogorske istorije po mjeri njegove duhovne potrebe i svojega rodoljubivog uvjerenja. Bećirović
je dobio narodni imprimatur da ispjeva i objavi Junački presto, upravo
deseteračku rimovanu pjesmu koja predstavlja posredničku polemiku
s Branislavom Đurđevim. Bećirović je nabrojao crnogorske pobjede –
državne, plemenske, bratstveničke i pojedinačne koje dokazuju da Crna
Gora nikad nije bila prava turska raja, kako dokazuje Branislav Đurđev
da je bila tokom XVI i XVII vijeka. Uspjeh Junačkoga prestola, te Bećirovićeve slavopojke crnogorskoj neprekinutoj slobodi od pamtivijeka, bio je potpun. Pjesma se čitala i guslala po čitavoj Crnoj Gori, i kod
crnogorskih iseljenika na raznim mjestima u svijetu. Shodno svome
obrazovanju, Bećirović se nije interesovao, kao ni njegovi čitaoci i slušaoci, za norme međunarodnoga državnog i diplomatskoga prava, nego
je u prvi plan svojega Prestola stavio kriterijum rodoljubive istorije. I
tu je, kao i u svojim ranijim pjesmama, usaglasio objektivnu ideju svoje
apoteozne pjesme s interesovanjem najširega narodnog kolektiva, čime
je doslovno slijedio imitativnu deseteračku pjesmu koju su utemeljili
crnogorski državnici Petar II i Nikola I. Čak i najveće djelo crnogorske
književnosti, umjetnički neprevaziđeni Gorski vijenac, istoriju zamjenjuje legendom opisujući krvavu istragu crnogorskoga islamizovanog
življa o kojoj kritička istorija ne raspolaže nijednim podatkom.
Bećirovićeva umjetnički najvrednija pjesma je Mojkovačka bitka,
koja se odomaćila pod tim naslovom iako joj je Bećirović dao naslov
Mojkovački lav. Ta pjesma je bila pravi izazov za druge narodske, odnosno imitativne pjesnike, ali Bećirovićeva široka popularnost nije dozvolila da nastanu njezine varijante iz pera pjesnika istoga žanra. Desilo
se, na neki način, isto ono što je bilo u Crnoj Gori kad je vladika Petar I
ispjevao pjesme o bojevima Crnogoraca s Mahmut-pašom Bušatlijom,
skadarskim vezirom koji je raspolagao znatnim boračkim taborima. I u
jednome i u drugome slučaju tematika je prilična za junačko-deseterač233
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
ku obradu, ali pjesme su postale nedodirljive zato što su objavljene. I
prvom i drugom prilikom iskazivali su se jasni znaci da imitativna deseteračka poezija nema spontanitet klasične usmene pjesme, nema ono
što podrazumijeva elementarni pristup temi koja izaziva obradu. Nema
ono što znači slobodno pjevanje koje uslovljava stvaralački talenat pjesnika i njegovu idejnu stopljenost sa slušaocem. Bez namjere svjesnoga
ugađanja bilo kome i bilo čemu. Koliko je klasična usmena epska pjesma bila spontana, toliko je njezina imitativna inačica isplanirana.
Pjesmu Mojkovačka bitka Bećirović je nadojio kosovskim martirstvom koje, kako je rekao Ivo Andrić, nosi u očima svaki Srbin, posebno njegoševski Crnogorci. Bećirovićevi Crnogorci se na Mojkovcu
žrtvuju za spas bratske vojske iz Srbije, a serdar Janko koji komanduje
tom vojskom zaklinje svoje borce kosovskom mitologijom! Crnogorski
martirski ratnici ukrštaju puške i badnjake! Tu nema straha od neprijateljske sile koja je pritisla zemlju, kojom su vladali srpski kraljevi i
carevi, na mojkovačkome ratištu se žrtvenički gine na junačke spregove! Dvije se vojske izgubiše, gavranovi bojište nadlećeše, gorska vila
od tuge reže svoje kose. Sve je na Mojkovcu kako je i na Kosovu bilo,
samo malo drukčije, kako bi rekao Vuk Karadžić.
Niko se, osim Njegoša, ni u imitativnoj ni u pisanoj književnosti, koje se bave kosovskom tematikom, nije toliko približio kosovskome ciklusu pjesama iz Vukove zbirke koliko im se približio Radovan
Bećirović u Mojkovačkoj bitki. Bećirović se može nazvati i zračkom
Njegoševa kosovstva koje je široko razvijeno u Gorskome vijencu. Prikladnije ga je tako označiti nego ga smatrati zrakom klasične usmene
poezije o Kosovu. Na svome pjesničkom putu Bećirović se napreže da
dozove klasičnoga usmenog pjesnika koji obrađuje kosovsku tematiku,
a svi imitativni pjesnici s tom tematikom muče se da dozovu Radovana
Bećirovića!
Radovan Bećirović u cjelini svojega pjesništva samo u detaljima,
bolje reći u trenucima, postiže umjetničke poene. Te detalje valja izuzimati iz cjeline kad se procjenjuju kao pjesničko ostvarenje, zato što
suvoparna naracija Bećirovićeve pjesme ih jednostavno guta te detalje.
S pravom je rečeno da je Bećirovićevo pjesništvo neuporedivo prikladnije za guslarsko pjevanje i slušanje toga pjevanja, nego za čitanje.
Od mnogobrojnih postbećirovskih narodskih, odnosno imitativnih pjesnika Božo Đuranović, rodom iz podrugovićevske Golije, zaslužuje najviše pažnje. Osamdesetih godina XX vijeka zvukovito se
234
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
oglasio dvijema pjesmama: deseteračkom a bećirovićevski rimovanom
Suđenje serdaru Šćepanu Radojeviću i simetrično osmeračkom Pogibija popa Mila Jovovića. Kad su te dvije pjesme u guslarskome izvođenju ušle u javnost kao gramofonske ploče, Đuranovićeva popularnost
dostigla je nezapamćen ekstenzitet. U javnome saobraćaju, u privatnim
kolima, u prodavnicama muzičkih aparata, na śeđeljkama, svadbama
i na različitim drugim skupovima i prigodama, gotovo neprestano su
se slušale Đuranovićeve pjesme u guslarskome izvođenju. A guslarske
večeri širom Crne Gore bez njih se nijesu mogle zamisliti.
Ta se popularnost guslarskih pjesama Boža Đuranovića razbuktala pri kraju XX vijeka kad se titovska Jugoslavija počela iz temelja
potresati. Kad je klerikalska i nacionalistička inkubacija nagovještavala
siguran raspad Jugoslavije. Intenzitet slušanja Đuranovićevih guslarskih pjesama potrajao je dok je i raspadanje Jugoslavije trajalo. Ploče i
kasete s njegovim pjesmama prošle su u velikome broju kod crnogorskoga radništva koje je bilo na tzv. privremenome radu u inostranstvu.
Mnogi evropski industrijski gradovi odjekivali su od gusala i Đuranovićevih pjesama. Eksplozija te popularnosti stišala se raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali njegove pjesme ostale
su na stalnome repertoaru guslarskih večeri u Crnoj Gori. Odgovor na
pitanje čime je Božo Đuranović privukao toliku pažnju crnogorskoga
grafički opismenjenog stanovništva, podrazumijeva objašnjenje tekućega stanja narodske, odnosno imitativne književnosti u Crnoj Gori.
Đuranovićeve pjesme govore o istorijskim licima, ali događanja
u tim pjesmama su pseudoistorijska. Oba opjevana junaka poginula su
u borbi s Turcima, serdar Šćepan Radojev u Dugi 1862, a pop Milo Jovović na Nikšiću 1876. godine. Ostala je da se prepričava legenda kako
je Milo Jovović, da bi pokazao da nije istina ono što su o njemu rekli
Gospodaru klevetnici, dojahao hata pred bedeme turskoga Nikšića i na
megdan pozvao kapetana grada, silnoga bega Mušovića. Kapetan, veli
priča, nije smio na junački megdan izaći, pa je viteza Jovovića pokosio
nejunački plotun s turskoga bedema. Isto je tako ostala priča da je serdar Šćepan Radojev pokazao dužnu vjernost svojemu Gospodaru, knjazu Danilu, izričući samome sebi smrtnu presudu. Rasrdivši Gospodara,
koji je bio odlučio da Crnogorci bez njegova pitanja ne uskaču u tursku
Hercegovinu kao lovci na turske glave, rasrdivši ga ubistvom dva Turčina u Dugi krvavoj, otišao je pravo u turski Nikšić, ne da se preda no
da ponudi svoju glavu bez pogodbe. Turski kapetan je ispoštovao nje235
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
gov junački postupak i sve mu oprostio, da bi mu onda i knjaz Danilo
alalio neposlušnost. Nesporna je činjenica da su te priče legendarno
naslojene poslije pobjedonosnih bojeva protiv Turaka koji su doveli do
međunarodnoga priznanja države Crne Gore na Berlinskome kongresu
1878. godine. Priče ispričane i slegle se u svojoj legendarnosti, a onda
ih Božo Đuranović oživio guslarskim pjesmama.
Tematika iz pseudoistorije bila je spasonosna za narodskoga pjesnika Boža Đuranovića, jer mu je otvorila prostor za epsku atletiku.
Takav odnos prema istoriji Đuranović je, kao i ostali imitativni guslarski pjesnici, preuzeo od klasične usmene epike, odnosno usmene epike
crnogorskoga prvog repertoara. Ne istorija, nego legenda o istoriji je
šlagvort klasičnome pjesniku-pjevaču da onako opjeva zidanje Skadra,
junaštvo Marka Kraljevića, Ivan-bega Crnojevića. Kad su se istorijska
lica, pop Milo Jovović i serdar Šćepan Radojev, sasvim preselila u prošlost, legende o njima slegle su se u narodnome iskustvu kao jedina slika
njihovih istorijskih profila. I te legende Đuranović je prihvatio za teme
svojih pjesama. A vrijeme se bilo namjestilo da se te legende rado prihvataju. Dugo tito-komunističko vrijeme u Crnoj Gori već je zamorno
djelovalo isticanjem herojstva Narodnooslobodilačke borbe protiv fašističkoga okupatora i domaćih izdajnika, pa se interes za junaštvo iz vremena dinastije Petrovića probudilo analogno urušavanju socijalističke
Jugoslavije i titovske ateističke vladavine.
Kako su guslarske pjesme Radovana Bećirovića oduševljavale
crnogorske slušaoce koji su kralja Aleksandra Karađorđevića doživljavali kao čedo obilićevske zažetosti i njegoševske misaonosti, tako su,
takođe, guslarske pjesme Boža Đuranovića oduševile crnogorske slušaoce junaštvom i moralom popa Mila i serdara Šćepana, tih donebesnih
spomenika čojstva i junaštva crnogorskoga. Pjesme Boža Đuranovića
procvjetale su u duši crnogorskoga ljubitelja gusala u vrijeme kada
se jugoslovensko bratstvo-jedinstvo naglo gasilo, a vidno se uspinjao
vjersko-nacionalni romantizam u raznim vidovima na prostorima umiruće Jugoslavije. Tako je Božo Đuranović popularisao, u izvjesnome
smislu, guslarsku junačku pjesmu do nivoa koji je, u svoje vrijeme,
imao Junački spomenik vojvode Mirka Petrovića. Crnogorska istorijska
vremena se sukobljavala jedno s drugim, događale se kopernikovski
nove društvene promjene, ali opadanje masovnosti guslarskih slušalaca u Crnoj Gori ne usaglašava se s tim promjenama. Guslarske večeri
u crnogorskim gradovima i dalje pune sale slušaocima. Razvitak kla236
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
sične usmene, guslarsko-epske pjesme davno prestao, ali ljubav prema
zvucima gusala ostala. U tu ljubav uskočila je narodska ili imitativna
guslarska pjesma.
Udaljenost socijalno prośečnoga građanina Crne Gore od tekuće
pisane književnosti, koja se predstavlja kao moderna i savremena, pothranjuje popularnost narodske, odnosno imitativne guslarske pjesme
čiji je najuočljiviji predstavnik Božo Đuranović. Izuzev tek dva-tri slučaja, crnogorska tekuća pisana književnost ne nalazi puta do radnika,
seljaka i službenika, upravo do građana koji čine društveni kolektiv.
Isto je tako taj živalj udaljen od pozorišnih predstava i koncerata klasične muzike. Jednostavno kazano, crnogorski živalj je željan književnih
slika života koje su napravljene od razumljivoga mu materijala. Željan
je narod humora, glatkoga stiha i prirodnoga ritma koji se slaže s njegovim duhom i disanjem. U nedostatku literature koju „može učen čitati i
neuk slušati“, kako bi rekao Vuk Karadžić, narodna masa prihvata narodsku ili imitativnu pjesmu koja se uz zvuke gusala saopštava, a koju
reprezentuje Božo Đuranović.
Narodsku ili imitativnu književnost kao cjelinu treba posmatrati
u okviru duhovnoga materijala koji interesuje folkloristiku i etnologiju.
A književno ostvarene detalje koji se, ovđe-onđe, javljaju u tome folklornom tkivu treba posmatrati kao zrake usmene književne zvijezde
koja se ugasila.
237
REZIME
U ovoj knjizi pod nazivom Crna Gora podrazumijevaju se i njezini nekadašnji nazivi – Duklja i Zeta.
U ovoj knjizi crnogorskim jezikom imenuje se jezik na kojemu je
ostvarena usmena književnost u bilo kojemu istorijskom periodu Crne
Gore, i na bilo kojemu prostoru što joj pripada kao državi koja je povratila svoju državnost 21. maja 2006. godine.
Uz dosljednu upotrebu naziva crnogorski jezik podrazumijeva se
činjenica da su, u vrijeme nepatvorene književne usmenosti na crnogorskim prostorima, govorili zajedničkim jezikom etnosi koji su kasnije učvrstili svoja nacionalna imena: Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci
alijas Muslimani. I svoj jezik imenovali analogno nazivu svoje nacije.
Kriterijum za uvođenje konkretnoga književnog teksta u usmenu
književnost Crne Gore može biti samo činjenica da nepismeni kazivač
toga teksta potiče s prostora koji pripada Crnoj Gori i koji je jezik, kojim tekst saopštava, naučio na tome prostoru.
Od uobičajenoga termina narodna sadržajno je precizniji naziv
usmena za književnost usmenoga postanka i trajanja, zato što i pisana
literatura pripada narodima čijim se jezikom služe pisci koji je stvaraju.
Divljenje zamasima kolektivnoga duha, koji iskazuju usmene
pjesme zbornika Vuka Karadžića, intenzivno je narastalo zbog elitnih
pohvala koje su im izrekle ličnosti iz samoga vrha evropske kulture,
kakav je Jakob Grim na primjer, ali se gotovo nikakva pažnja nije poklanjala kazivačima usmenih književnih tvorevina kao kreativnim stvaraocima-književnicima.
Da se više cijenio kolektivni duh naroda koji se kroz njegovu
usmenu književnost iskazuje, nego što se uočavao kreativni doprinos
pojedinca usmenoj književnosti konkretnoga naroda, pokazuju pregnuća nekih Evropljana koji su, kao zaljubljenici u kolektivni duh svoga
naroda, objavljivali svoje književne tvorevine kao usmena književna
djela što su nikla iz kolektivnoga duha. U toj mistifikatorskoj književ239
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
noj djelatnosti najpoznatiji su Džems Makferson, Prosper Merime i
Vaclav Hanka.
Bogdan Popović i Gerhard Gezeman upozorili su na istinu da
se usmeni književni stvaralac ne odnosi rapsodijski prema usmenome
književnom predanju, u koje se on uklapa i čijom se poetikom služi,
nego taj stvaralac pridodaje kolektivnoj usmenoj književnosti vidljiv
pečat svojega talenta i stvaralačke originalnosti.
Vladan Nedić prvi je posvetio adekvatnu pažnju individualnoj
kreaciji usmenoga književnika. Vođen uvjerenjem da su usmeni književnici „stvaraoci kao i umjetnički“, kako je to konstatovao Bogdan
Popović, Nedić se okrenuo usmenoj književnosti isključivo kao umjetnosti riječi koju ostvaruju pojedinci.
Albert B. Lord poslužio se usmenim književnim stvaraocima s
crnogorskih prostora da bi u svojemu djelu The Singer of Tales ukazao
na Homerovo kreativno izrastanje iz književne kritsko-mikenske usmenosti koja je prethodila Ilijadi.
Ova knjiga slijedi smjer kojim su se kretali Bogdan Popović, Vladan Nedić i Albert B. Lord kad su analitički procjenjivali kreaciju pojedinih usmenih književnika.
U drugome dijelu knjige dotaknuta su, bezmalo, sva pitanja koja
se odnose na nastanak i razvitak svih žanrovskih vidova usmene književnosti Crne Gore. Poseban osvrt učinjen je na narodsko ili imitativno
pjesnišvo koje je otpočelo atrofiju nepatvorene usmene poezije Crne
Gore.
240
SUMMARY
In this book, the term Montenegro includes its former names as
well - Duklja and Zeta.
Likewise, the term Montenegrin language refers to the language
in which its oral literature was created in any historical period of Montenegro, and in any area which belongs to it as a state that has regained
its statehood on 21 May 2006.
The consistent use of the name Montenegrin language implies the
fact that, at the time of genuine oral literature in the Montenegrin territory, various ethnicities who later strengthened their national names:
Montenegrins, Serbs, Croats and Bosniaks alias Muslims spoke the
same language. And have named their languages in analogy with the
name of their nations.
The criterion for the introduction of concrete literary text into the
oral literature of Montenegro may only be the fact that illiterate narrator
of that text came from the area that belongs to Montenegro and learned
the language in which the text is reported in that area.
Compared to the more usual term vernacular, the name oral is
semantically more precise in referring to the literature of oral origin
and duration, because the written literature also belongs to the peoples
whose language serves the writers to create it.
Admiration for the momentum of collective spirit illustrated in the
Vuk Karadžić’s collections of oral poems has grown extensively due to
the elite praise pronounced by the most prominent figures of European
culture, such as Jacob Grimm, for example, but almost no attention was
paid to oral narrators of literary creation as literary creators-writers.
That the collective spirit of the people that is shown through its
oral literature was appreciated more than the creative contribution of
an individual to oral literature of a concrete people was noticed - was
shown through endeavors of Europeans who, as fans of the collective
spirit of their people, published their literary creations as oral literary
works that emerged from the collective spirit. Among the most promi241
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
nent persons in this mystifying literary activity were James Macpherson, Prosper Mérimée, and Vaclav Hanka.
Bogdan Popović and Gerhard Gesemann pointed to the truth that
the oral literary creator does not refer to the oral literary tradition in an
interpretative manner, belonging to it himself and using its poetics; instead, the creator adds to the collective oral literature a visible mark of
his talent and creative originality.
Vladan Nedić was the first to devote adequate attention to individual creation of authors in the field of oral literature, guided by the belief that they are “creators and artists” as Bogdan Popović put it. Nedić
turned to oral literature only as a verbal art exercised by individuals.
Albert B. Lord used oral literary authors from the Montenegrin
area to point to, in his work The Singer of Tales, Homer’s creative emergence from the literary Cretan-Mycenaean oral art preceding the Iliad.
This book follows the direction of Bogdan Popović, Vladan Nedić
and Albert B. Lord, when they analytically evaluated the individual oral
literary creation.
In the second part of the book, we touched almost all of the issues relating to the origin and development of all types of genres of
oral literature of Montenegro. A special emphasis was placed on the
vernacular or imitative poetry which started the atrophy of genuine oral
poetry of Montenegro.
242
KORIŠĆENA LITERATURA
Zbirke, antologije, izbori
–– Banjević Branko, Polje jadikovo, Titograd, 1971.
–– Bašić Husein, Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije,
Podgorica, 2002.
–– Bašić Husein, Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije,
Podgorica, 2002.
–– Bećirović Radovan, Pjesme borbe, ropstva i slobode, Nikšić, 1984.
–– Bogišić Valtazar, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih
zapisa, Beograd, 1876.
–– Bugarštice, priredio Vladan Nedić, Beograd, 1969.
–– Bugarštice, priredio Novak Kilibarda, Beograd, 1979.
–– Djela Andrije Kačića-Miošića, priredio Tomo Matić, Zagreb, 1964.
–– Čolaković Zlatan, Epika Avda Međedovića, I i II, Podgorica, 2007.
–– Čubelić Tvrtko, Lirske narodne pjesme, Zagreb, 1956.
–– Džaković Vukoman, Antologija narodnih tužbalica, Beograd, 1962.
–– Đonović Pavle, Dim u dim, Podgorica, 1996.
–– Đuranović Božo, Vuk i Crna Gora, Nikšić, 1987.
–– Đuričković-Dragović Đorđije, Crnogorske junačke pjesme, Cetinje,
1910.
–– Đurić Vojislav, Antologija narodnih junačkih pesama, Beograd,
1983.
–– Đurić Vojislav, Antologija narodne poezije, Beograd, 1960.
–– Erlangenski rukopis, priredio Gerhard Gezeman, Beograd, 1925.
–– Herman Kosta, Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i
Hercegovini, I i II, Sarajevo, 1888–1889.
–– Homer, Ilijada i Odiseja, Novi Sad, 1963.
243
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
–– Jovanović Vojislav, Srpske narodne pripovijetke, Beograd, 1932.
–– Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beč, 1853.
–– Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pjesme, I–IX, Beograd, 1891–
1902.
–– Karadžić St. Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beograd, 1937.
–– Karadžić St. Vuk, Srpske narodne poslovice, Cetinje, 1836.
–– Karadžić St. Vuk, Srpski rječnik, Beograd, 1966.
–– Kazivanje starih Trebješana, priredio Branko Pavićević, Nikšić,
1973.
–– Koprivica Andrija, Takvi su bili, Cetinje, 1966.
–– Latković Vido i Čađenović Jovan, Epska narodna poezija Crne
Gore, Titograd, 1964.
–– Lipovac Nikola, Crnogorske priče i anegdote, Beograd, 1998.
–– Luburić Andrija, Rukopisna zbirka narodnih pjesama, Arhiv Srbije,
Beograd.
–– Martinović S. Niko, Evanđelje po narodu, Titograd, 1969.
–– Medenica Radosav, Crnogorske anegdote, Titograd, 1967.
–– Mekuli Esad, Albanske narodne balade, Priština, 1976.
–– Milutinović Sarajlija Simo, Pjevanija crnogorska i hercegovačka,
Lajpcig, 1837.
–– Miljanov Marko, Primjeri čojstva i junaštva, Titograd, 1964.
–– Narodne pesme u zapisima XV–XVII veka, priredio Miroslav Pantić,
Beograd, 1964.
–– Nedić Vladan, Antologija jugoslovenske narodne lirike, Beograd,
1962.
–– Nikčević P. Vojislav, Crnogorske bugarštice, Titograd, 1979.
–– Pavićević Mićun, Ženske narodne pjesme iz Crne Gore, Beograd,
1938.
–– Petrović Mirko, Junački spomenik, Cetinje, 1864.
–– Petrović Petar II – Njegoš, Ogledalo srpsko, Beograd, 1846.
–– Popa Vasko, Od zlata jabuka, rukovet narodnih umotvorina,
Beograd, 1979.
–– Popović I. Stefan, Crnogorske gusle, Beograd, 1858.
244
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
Poslovice, priredio Novak Kilibarda, Beograd, 1978.
Radojević Danilo, Potopno vrijeme, Titograd, 1982.
Radojević Radoje, Vilina gora, Titograd, 1971.
Radojević Radoje, Vatra samotvora, Titograd, 1976.
Radojević Radoje, Kad je sve zborilo, Titograd, 1979.
Radičević Filip, Gusle crnogorske, Beograd, 1872.
Slovo o polku Igorovu, Beograd, 1979.
Softić Aiša, Zbornik bošnjačkih usmenih predanja, Sarajevo, 2005.
Šaranović Branko–Banjo, Novije crnogorske narodne pjesme,
Titograd, 1964.
Šaulić Jelena, Lirska narodna poezija Crne Gore, Titograd, 1965.
Šaulić Novica, Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929.
Šobajić Maksim, Osveta kosovska, Beograd, 1879.
Uhlik Rade, Ciganska poezija, Beograd, 1982.
Vasiljević A. Miodrag, Narodne melodije iz Crne Gore, Beograd,
1965.
Vrčević Vuk, Srpske narodne pripovijetke, Beograd, 1868.
Vrčević Vuk, Tužbalice, Titograd, 1986.
Zogović Radovan, Crnogorske epske pjesme, Titograd, 1970.
Studije, rasprave, časopisi
–– Ajdačić Dejan, „Predstave o hrišćanskom paklu u narodnim
pesmama balkanskih Slovena“, Prilozi proučavanju folklora
balkanskih Slovena, Beograd, 2004.
–– Andrijašević M. Živko i Rastoder Šerbo, Istorija Crne Gore,
Podgorica, 2006.
–– Banašević Nikola, „Pjesme o najstarijoj crnogorskoj istoriji u
Pjevaniji Sima Milutinovića“, Zbornik radova za proučavanje
književnosti, I, Beograd, 1951.
–– Banašević Nikola, „Pjesnička legenda o Badnjem večeru“, Prilozi za
književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XIII, sv. 1–2, Beograd, 1957.
–– Banašević Nikola, Ljetopis popa Dukljanina i narodna predanja,
Beograd, 1971.
245
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
–– Banašević Nikola, „Ranija i novija nauka i Vukovi pogledi na
narodnu epiku“, Prilozi za književnost, jezik i folklor, 1–2, Beograd,
1971.
–– Blagojević Obren, Piva, Beograd, 1971.
–– Bošković-Stuli Maja, Usmena književnost nekad i sad, Beograd,
1983.
–– Bošković Radosav, Odabrani članci i rasprave, Titograd, 1978.
–– Bošković Risto, Istorijske priče iz povjesnice Bjelopavlića, Nikšić,
1902.
–– Božović Rade, Arapi u usmenoj narodnoj pesmi na srpskohrvatskom
jeziku, Beograd, 1977.
–– Brajević Milan, Crnom Gorom sa uzlom na kraju rupca, Podgorica,
2007.
–– Brodel Fernan, Mediteran, I i II, Podgorica, 2001.
–– Budimir Milan, Sa balkanskih istočnika, Beograd, 1969.
–– Buturović Đenana, Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo, 1995.
–– Buturović Đenana i Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u
književnoj kritici, II, Sarajevo, 1998.
–– Cerović Stojan, Primjeri iz života Crnogoraca, I, II, III, Nikšić,
1929–1936.
–– Cvijić Jovan, Balkansko poluostrvo, Beograd, 1951.
–– Čajkanović Veselin, Mit i religija u Srba, Beograd, 1973.
–– Čolaković Zlatan i Rojs-Čolaković Marina, Mrtva glava, jezik
progovara, Podgorica, 2004.
–– Čubelić Tvrtko, Književnost, Zagreb, 1965.
–– Ćorović Vladimir, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1939.
–– Daković Anto, Memoari, Nikšić, 1965.
–– Deretić Jovan, Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983.
–– Deretić Jovan, Srpska narodna epika, Beograd, 2000.
–– Dobrašinović Golub, Kotorska pisma Vuka Popovića, Beograd,
1964.
–– Džadžić Petar, Homo balcanicus, homo heroicus, Beograd, 1987.
–– Đukanović Marija, Kroz tursku narodnu poeziju, Beograd, 1969.
246
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
–– Đukić Trifun, Pregled književnog rada Crne Gore, Cetinje, 1951.
–– Đukić Trifun, Pjesme Petra I Petrovića-Njegoša, Cetinje, 1951.
–– Đuravaj Petar, Malesija u lirskoj i epskoj narodnoj pjesmi, Podgorica,
2001.
–– Đurđev Branislav, Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda,
Sarajevo, 1964.
–– Đurđev Branislav, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i
hercegovačkih plemena, Titograd, 1984.
–– Đurđević Martin, Memoari sa Balkana, 1858–1878, Sarajevo, 1910.
–– Đurić Vojislav, Književnost starog istoka, Beograd, 1951.
–– Đurić Vojislav, Govor poezije, Beograd, 1966.
–– Đurić Vojislav, Tužbalica u svetskoj književnosti, Beograd, 1940.
–– Erdeljanović Jovan, Stara Crna Gora, Beograd, 1926.
–– Evans Artur, Ilirska pisma, Sarajevo, 1967.
–– Fortis Alberto, Put po Dalmaciji, Zagreb, 1984.
–– Gezeman Gerhard, Crnogorski čovjek, Podgorica, 2003.
–– Gezeman Gerhard, Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca, Cetinje,
1968.
–– Hauzer Arnold, Socijalna istorija umetnosti i književnosti, I,
Beograd, 1962.
–– Herodot, Istorija, Novi Sad, 1966.
–– Huzinga Johan, Jesen srednjeg vijeka, Zagreb, 1964.
–– Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
–– Inaldžik Halil, Osmansko Carstvo, Beograd, 1974.
–– Jagić Vatroslav, Historija književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga,
Zagreb, 1867.
–– Jakobson Roman, Temelji jezika, Zagreb, 1988.
–– Karadžić St. Vuk, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd, 1923.
–– Kilibarda Novak, Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih
pesama, Beograd ,1974.
–– Kleut Marija, Ivan Senjanin u srpskohrvatskim usmenim pesmama,
Novi Sad, 1987.
–– Koljević Svetozar, Naš junački ep, Beograd, 1974.
247
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
–– Koprivica Branko, Jela Sandaljeva u narodnim predanjima i
pjesmama na području BiH, Stare Crne Gore, Zete i Toplice,
Ćorovićevi susreti, Bileća-Gacko, 2000.
–– Kovijanić Risto i Stjepčević Ilija, Kulturni život staroga Kotora
(XV–XVIII vijeka), Perast, 2003.
–– Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, priredio Božidar Šekularac,
Podgorica, 1998.
–– Lalević S. Miodrag, Epska i lirska narodna poezija Vasojevića,
Andrijevica, 2000.
–– Lalević S. Miodrag, „Legenda i poezija“, Narodno stvaralaštvo –
folklor, XV–XVII, sv. 57–61, Beograd, 1976–1977.
–– Latković Vido, Narodna književnost I, Beograd, 1983.
–– Latković Vido, Petar Petrović-Njegoš, Beograd, 1963.
–– Lešić Zdenko, Jezik i književno djelo, Sarajevo, 1971.
–– Loma Alaksandar, Slovenski i indoevropski koreni srpske epike,
Beograd, 2002.
–– Lord B. Albert, The singer of Tales, Harvard university press, SAD,
1964.
–– Ljetopis popa Dukljanina, priredio Slavko Mijušković, Titograd,
1967.
–– Ljubinković Nenad, „Neke metodološke pogreške Bogišićeva
izdanja bugarštica“, Rad XV kongresa Saveza udruženja folklorista
Jugoslavije, Jajce, 1968.
–– Ljubinsković Nenad, Pjevanija crnogorska i hercegovačka Sime
Milutinovića Sarajlije, Beograd, 2000.
–– Maglajlić Munib, Pjesme o Muji Hrnjici, Sarajevo, 1990.
–– Maretić Tomo, Naša narodna epika, Beograd, 1971.
–– Marković M. Momir, Crnogorski rat, Podgorica, 2007.
–– Martinović S. Niko, Prednjegoševsko doba, Titograd, 1963.
–– Maticki Miodrag, Istorija kao predanje, Beograd, 1999.
–– Maticki Miodrag, Srpskohrvatska graničarska epika, Beograd,
1974.
–– Matić Svetozar, Novi ogledi o našem narodnom epu, Novi Sad,
1972.
248
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
–– Medenica Radosav, Naša narodna epika i njeni tvorci, Cetinje,
1975.
–– Medenica Radosav, Banović Strahinja u krugu varijanata i tema o
nevernoj ženi i narodnoj epici, Beograd, 1965.
–– Medenica Radosav, Nekoliko najistaknutijih problema iz naše
usmene (narodne) epike, Nikšić, 1985.
–– Mihailović Đ. Božo, Cetinjski manastir, Cetinje, 1969.
–– Mihailović Konstantin, Janičareve uspomene, Beograd, 1989.
–– Milošević-Đorđević Nada i Pešić Radmila, Narodna književnost,
Beograd, 1996.
–– Minjović Dušica, Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i
kreacije, Podgorica, 2002.
–– Mojašević Miljan, Jakob Grim i srpska narodna književnost,
Beograd, 1983.
–– Murko Matija, Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, I i II, Zagreb,
1951.
–– Nakićenović Sava, Boka, Podgorica, 1997.
–– Nazečić Salko, Iz naše narodne epike, I, Sarajevo, 1959.
–– Narodna književnost, priredio Vladan Nedić, Beograd, 1981.
–– Narodne pesme u zapisima XV–XVIII veka, priredio Miroslav
Pantić, Beograd, 1964.
–– Nedić Vladan, Vukovi pevači, Novi Sad, 1981.
–– Nedić Vladan, Sima Milutinović – Sarajlija, Beograd, 1959.
–– Nedić Vladan, O usmenom pesništvu, Beograd, 1976.
–– Nenadović Ljubomir, O Crnogorcima, Beograd, 1923.
–– Nezirović Muhamed, Krajiška pisma, Sarajevo, 2004.
–– Nikčević P. Vojislav, Istraga poturica – mit ili stvarnost, Podgorica,
2001.
–– Nodilo Natko, „Religija Srba i Hrvata“, Rad JAZU, LXXXVII,
Zagreb, 1885.
–– Novaković Stojan, Srbi i Turci, Beograd, 1990.
–– Novaković Stojan, Istorija i tradicija, Beograd, 1990.
–– Orbini Mavro, Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968.
249
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
–– Panić-Surep Miodrag, Kad su živi zavideli mrtvima, Beograd, 1963.
–– Panic-Surep Miodrag, Filip Višnjić, Beograd, 1967.
–– Pantić Miroslav, „Prepiska Srećka Vulovića i Valtazara Bogišića“,
Zbornik istorije književnosti, 2, Beograd, 1961.
–– Pavićević Mićun, Crnogorsko pravosuđe i pravno shvatanje u
anegdotama, Zagreb, 1933.
–– Pavlović Miodrag, Obredno i govorno delo, Beograd, 1987.
–– Petrović Nikola I, Djela, Podgorica, 1997.
–– Petrović Petar I, Djela, Podgorica, 2001.
–– Petrović Petar II-Njegoš, Djela, Podgorica, 2001.
–– Petrović Vasilije, Istorija o Černoj Gori, Cetinje, 1985.
–– Pešić Radmila, Vuk Vrčević, Beograd, 1967.
–– Popović Miodrag, Vidovdan i časni krst, Beograd, 1975.
–– Popović Simo, vojvoda, Memoari, Podgorica, 1995.
–– Prilozi proučavanju narodne poezije, I–VIII, Beograd, 1934–1939.
–– Путилов Н. Борис, Героический эпос Черногорцев, Ленинград,
1981.
–– Radojević Radoje, Tokovima crnogorske književnosti, Titograd,
1979.
–– Radulović B. Vukota, Sula Radov u svom vremenu, Podgorica, 2003.
–– Rastoder Šerbo i drugi autori, Istorijski leksikon Crne Gore,
1,2,3,4,5, Podgorica, 2006.
–– Rotković Radoslav, Kratka ilustrovana istrija crnogorskog naroda,
Podgorica, 2005.
–– Rovinski A. Pavel, Studije o Crnoj Gori, Podgorica, 2004.
–– Ruvarac Ilarion, „O Cetinjskoj štampariji pre četiri stotine godina“,
Glas SKA, 40, Beograd, 1893.
–– Samardžić Radovan, Usmena narodna hronika, Novi Sad, 1978.
–– Samardžija Snežana, „Likovi vladara u usmenoj epici“, Srbistički
prilozi, Beograd, 2005.
–– Savić-Rebac Anica, Helenski vidici, Beograd, 1966.
–– Slijepčević Pero, Sabrani ogledi, I, Beograd, 1956.
–– Stanojević Gligor, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje, 1955.
250
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
Stanisavljević Vukašin, Naša narodna književnost, Beograd, 1968.
Stojanović Ljubomir, Život i rad Vuka St. Karadžića, Beograd, 1924.
Stojović Milorad, Nadmoć ljudskosti, Titograd, 1968.
Suvajdžić Boško, Ilarion Ruvarac i narodna književnost, Beograd,
2007.
Šekularac Božidar, Crna Gora u doba Vojislavljevića, Cetinje, 2007.
Šmaus Alojz, „Gavran harambaša“, Prilozi proučavanju narodne
poezije IV, Beograd, 1937.
Šobajić Simo, Crnogorci, Beograd, 1928.
Tomić Jovan, Crna Gora za Morejskog rata, Beograd, 1937.
Višnjić Obrad, Golija i Golijani, Trebinje, 1987.
Vujačić Milan, „Dvije razure Trebješana i postanak plemena
Uskoka, u Crnoj Gori“, Glas SANU, CCLXXX, Beograd, 1971.
251
INDEKS IMENA
A
Airović, Ibro 124
Ajdačić, Dejan 243
Aleksić, Mirko 125
Altomanović, Nikola 77
Andersen, Kristijan 188
Andrić, Ivo 160, 197, 203, 234
Andrijaš 69, 158, 165, 176
Andrijašević, Živko 243
Anđa Kovačica 60
Arapin 131, 182
Aristotel 49
Avelj 165
B
Babić, Jakšar 105, 146
Bajazit II, sultan 72, 82, 85
Bak, Perl 61
Balović, Julije 68, 156, 157, 164, 165
Balšić, Balša II 73
Balšić, Balša III 74
Balšić, Đurađ 73
Balšić, Jelena 74
Balšići 73, 74, 75, 77, 78, 82
Balzak 176
Banović, Strahinja (Strahinić Ban) 18, 47, 52, 53, 247
253
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Banović Sekula 156
Barac, Antun 172
Bastać, Nikola Đ. 218
Bašić, Husein 151, 152, 203, 241
Bećir 132, 145
Bećirović Trebješki, Radovan 230–234, 236, 241
Bijeli Vide 31, 32, 33, 35, 36, 40, 68
Bogdan, serdar 124
Bogoslav, knez 84
Bojičić, Alija 49
Bonaparta, Napoleon 165
Bošković, Petar 107, 109–116
Bošković, Risto 9, 244
Boškovići 100
Bošković-Stulli, Maja 57, 244
Branković, Đurađ 74, 77
Branković, Vuk 72
Brankovići 156, 157, 174
Bućić, Boško 141
Bućić, Mališa 118, 123
Bušatlija, Mahmut-paša 85, 96, 112, 233
C
Cerović, Novica 124, 125, 215, 216, 232
Cerović, Rajko 153
Cerović, Stojan 193, 232, 244
Cid 46, 55, 224
Crnojević, Đurđe, 82
Crnojević, Ivan (Ivan-beg) 36, 75–78, 84, 85, 97, 162, 163, 222, 227,
236
Crnojević, Maksim 18, 45, 46, 49, 51, 52, 58, 78, 79, 85, 162, 179,
195, 217
Crnojević, Staniša 75, 76
254
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Crnojević, Skender-beg 75, 76, 78, 83, 88
Crnojević, Stefan 74
Crnojević, Stefanica 82
Crnojevići 51, 74–76, 78, 82, 85, 88, 103,156
Č
Čengić, Sinan-beg 102
Čengić, Smail-aga 61, 121, 123–125, 128, 135, 146, 215, 232
Čubrilović, Vasa 65
Ć
Ćehaj-paša 98, 99, 137
Ćor Huso 152
Ćorović, Osman 130, 136
Ćuprilić, Numan-paša 104
Ćustović, Kariman 125
D
Daković, Jakov 128, 146
Debeljević, Novak 200
Demodok 49
Deretić, Jovan 168, 199
Derviš 53, 97
Derviš-paša 100
Dioklecijan, car 70, 71, 75
Dojčević, Vuk 163, 164, 201
Don Kihot 190
Dostojevski, Fjodor M. 52
Drago, Čevljanin 146
Dragović Đuričković, Đorđije 193, 225–227, 241
Dučić, Nićifor 216
Dučić, Stevan 193
Dukljanin, car 76
255
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
DŽ
Dželaludin-beg 149
Dželaludin-paša 121, 149
Džuber, Mujo 142
Đ
Đukić, Miraš 193
Đukić, Trifun 7, 197, 223, 245
Đuranović, Božo 234–237, 241
Đurđev, Branislav 232, 233, 245
Đurić, Vojislav 18, 241, 245
E
Engels, Fridrih 176
Ero 202
Eshil 43, 55, 219
F
Fatima 154
Femije 49
Ferhat, kavazbaša 88, 89, 145
Fortis, Albert 60, 151, 171, 172, 245
Furlan 164
G
Gagović, Arsenije 119, 134
Garašanin, Ilija 219, 221
Gavran harambaša 48, 249
Gesner 184
Gete, J. V. 55
Gezeman, Gerhard 17, 151, 231, 240, 241, 245
Gojeni Alil 149
Gradaščević, Husein-beg 135
Grdan, vojvoda 120
Grim, Jakob 17, 188, 239, 247
256
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
H
Hajdana 148, 181
Hajrović, Ibro 124
Hamlet 196
Hanka, Vaclav 17, 240
Hektor 56
Hektorović, Petar 69, 158, 165, 176
Herder, Johan 16
Herman, Kosta 232, 241
Herodot 29, 245
Homer 16, 18, 29, 41, 43, 49, 54–58, 151, 152, 176, 203, 219, 229,
240, 241
Hrnković, Paun 146
Hrnjica, Mujo 149
Hunjadi, Janoš 162
Husein-paša 36, 153
I
Ilija 100
Isus Hristos 34
Ivan Nikolin 104
Ivanišević, Jošo 193
Ivelić, Marko 120
J
Jabučilo 50, 200, 231
Jagić, Vatroslav 157, 245
Jakšić, Đura 79
Jakšići 156, 174
Janko, knez 89
Janko, serdar 234
Jokanović, Vukašin 141
Jovan Krstitelj 76, 85, 133, 147
257
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Jovović, Luka 193
Jovović, Milo 100, 235, 236
Jušković, Matija 124
K
Kačić-Miošić, Andrija 213, 214, 241
Kain 165
Karadžić Bandula, Joksim 50
Karadžić, Šujo 123, 125, 135
Karadžić, Vuk 15–18, 24, 31, 33, 34, 37, 40, 45, 46, 49–51, 53–56,
69, 71, 72, 78, 79, 97, 100, 104, 121, 136, 138, 141, 142, 147,
149, 152, 158, 159, 164, 171–173, 180, 181, 183–189, 191–202,
205, 215–228, 230, 231, 234, 237, 239, 242, 245, 249
Karađorđe 49, 221
Karađorđević, Aleksandar, kralj 231, 236
Karađorđević, Petar 231
Karlović, Ivan 177
Kastriot, Skender-beg 177
Kesedžija, Musa 131
Kobilić, Miloš 104
Kobilović, Miloš 72
Koprivica, Vuk 133, 134, 136
Kosara 65–67
Kosovka devojka 73, 97
Kostić, Laza 79
Kraljević, Marko 52, 69, 70, 97, 108, 109, 111–113, 116, 131–133,
156, 158, 161, 174–178, 202, 236
Kurtagić, Murat 152
L
Lalić, Mihailo 207
Latković, Vido 165, 172, 197, 199, 201, 203, 206, 242, 246
Lazar 72, 77
Lazarević, Stefan 74
258
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Leonida 90
Limo 48
Lomović, Stojan 50, 52
Lopičić, Janko 193
Lopušina, Vuk 125, 141, 142
Lord, Albert B. 18, 54, 139, 151, 152, 229, 230, 240, 246
Luburić, Andrija 152, 218, 225, 228, 242
Lukačević, kapetan 96
LJ
Lješević, pop 124
Ljubiša, Stefan Mitrov 44, 160, 163, 164, 190, 201, 207
Ljubović, beg 129, 181, 232
Ljubovići 119
M
Macedonović, Kanjoš 164
Majka Jugovića 73
Majzner, Milan 193
Makferson, Džems 17, 56, 240
Mali Radojica 193, 231
Malović, Đoko 135
Mandušić, Vuk 109, 110, 113, 227
Manojlo 110
Mardarije, vladika 83
Marković, Momir M. 73, 74, 96, 246
Martin, seiz 125
Martinović, Niko S. 193, 205, 242, 246
Martinović, Savo Matov 218
Mazarović, Nikola 68, 156, 157, 164
Mažuranić, Ivan 58, 61, 125
Medenica, Radosav 108, 157, 204, 216, 218, 225, 226, 242, 247
Međedović, Avdo 151, 152, 229, 241, 247
259
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Mehmed-paša 158
Merime, Prosper 17, 240
Mićunović, Vuk 34, 85
Mihajlo Goranov 146
Mijović, Simo 193
Mijušković, Slavko 68, 246
Miloradović, pukovnik 96
Milutinović Crnogorac, Đuro 130, 136, 138, 149
Milutinović, Sima 79, 104, 105, 110, 112, 124, 128, 129, 152, 159,
181, 242, 243, 246, 247
Mirko, uskok 125
Mitrović, Toman 146
Momčilo 50, 200, 231
Mrnjavčević, Vukašin 73
Mrnjavčevići 70, 174
Muhamed 76
Murat 72, 145
Murat II, sultan 77
Murko, Matija 152, 229, 231, 247
Mustaj-beg Lički 149, 150
Mustaj-kadija 76
Mušović, Hamza-beg 132, 136, 143, 235
N
Nasradin-hodža 202
Nedić, Vladan 17–19, 31, 39, 97, 131, 172, 180, 182, 240–242, 247
Nemanjić, Dušan 35, 77
Nemanjić, Jelena, kraljica 71
Nemanjić, Milutin 77
Nemanjić, Sava 42, 69, 70
Nemanjić, Stevan Dečanski 71, 77
Nemanjić, Stevan Prvovjenčani 71
Nemanjić, Vukan 71
260
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Nenadović, Ljubomir 193, 200, 247
Nenadović, Matija 196
Nikac od Rovina 98, 99, 136, 137
Nikčević, Pejo 99, 143, 144
Nikčevići 100
NJ
Njuharević, Salko 144
O
Obilić, Miloš 72, 90, 91
Obiljević, Miloš 72
Obrenović, Mihailo 220
Obrenović, Miloš 47, 186, 192
Ocinjka đevojka 157
Osijan 56
Osman Gavrilov 144
Osman, kapetan 132, 143
Osman-aga, klobučki dizdar 146
Osman-kapetan 132, 144
Osman-paša 100
P
Panto od Tupana 130, 136, 149
Pavićević, Branko 120, 242
Pavićević, Mićun 193, 204, 242, 248
Pavlović, Miodrag 31, 181, 248
Penelopa 33
Peri, Milman 54, 142, 151, 229–231
Perikle 44
Perović, Batrić 129, 130, 136, 138, 149
Perović-Tunguz, Danilo 99, 193
Perun 29, 40, 42
Pešikan, Kojica 147
261
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Pešikan, Pejo 147
Petar I, ruski car (Petar Veliki) 103
Petar od Slatine 115, 116
Petrović Njegoš, Danilo, mitropolit 34, 77, 87, 89, 93–96, 99, 101,
103, 104, 120, 175, 178, 217, 220, 235, 236
Petrović Njegoš, Joko 128, 135
Petrović Njegoš, Milena, knjeginja 100
Petrović Njegoš, Mirko, veliki vojvoda 215–217, 221, 227, 236, 242
Petrović Njegoš, Nikola I 79, 100, 125, 148, 179, 181, 182, 216, 217,
220, 223, 230, 232, 233, 248
Petrović Njegoš, Petar I (Sveti Petar Cetinjski) 55, 103, 216, 245
Petrović Njegoš, Petar II (Rade Tomov, vladika Rade) 34, 40, 41,
43, 44, 51, 57, 58, 72, 73, 76, 79, 81, 86–88, 90, 91, 98, 100,
102, 104, 109, 112, 113, 116, 125, 128–130, 133, 135–138, 141,
143–146, 149, 154, 176–178, 181, 182, 202, 205, 215, 216, 219,
220, 223, 224, 230, 232–234, 242, 248
Petrović Njegoš, Vasilije, vladika 7, 101, 175, 248
Pivljanin, Bajo 86, 87, 90, 91
Plamenac, Markiša 99, 100
Plamenci 100
Podrugović, Tešan 52, 54, 70, 84, 97, 130–133, 136, 174, 185, 186,
188, 191–193, 199, 214, 217, 224, 230, 232
Pop Dukljanin 53, 65–68, 82, 200, 243, 246
Popović, Bogdan 15–17, 240
Popović, Draško, vojvoda 114, 115
Popović, Marko Miljanov 194, 195, 225
Popović, Risto 193
Popović, Stefan Ivov 218, 242
Popović, Vaso 47
Popović, Vuk 159, 215–218, 220, 244
Porfirogenit, Konstantin VII 70
Princip 231
262
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
R
Rable 55
Rade, vojvoda 116
Radičević, Filip 218, 243
Radmanovići 227
Radojević, Danilo 243
Radojević, Radoje 189, 198–200, 235, 243, 248
Radojević, Šćepan 235, 236
Radonjić, Jovan, guvernadur 120
Radonjić, Vuko 99
Raško, knez 123
Relja 116
Renak, Solomon 23
Rođero de Pačienca 68, 69, 165
Rolando 55, 224
Rovinski, Pavel A. 74, 181, 193, 200, 225, 226, 248
Ruvarac, Ilarion 31, 43, 72, 248, 249
S
Samardžić, Radovan 86, 248
Samuil, car 66, 73
Sefer Piper 146
Sejdefa 153
Selim II 150
Selimović, Meša 9, 58
Seneka 195
Servantes 55, 190
Sestra Batrićeva 77
Sestra Leke kapetana 52
Sibinjanin, Janko 162
Sijarić, Ćamil 201, 207
Simeun, monah 69
263
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Simokata, Teofilakt 30, 31
Skender-aga 87–89, 145
Skerlić, Jovan 195, 196
Slijepčević, Pero 203, 248
Smailagić, Meho 151, 229
Sočica, Lazar 145
Sokol 158
Sokolović, Mehmed-paša 150
Sredanović, Đuko, serdar 217, 218, 220, 222
Stanojević, Gligor 101, 248
Starac Milija 8, 18, 44, 46–49, 51–53, 56, 58, 74, 78, 97, 105, 152,
162, 174, 185, 192, 193, 195, 212, 214, 220, 224, 230, 232
Starac Raško 70, 224, 230
Starina Novak 84, 231
Stefan iguman 34, 162, 177
Stevan Nemanja 42, 43, 69, 161
Stočević, Ali-paša 127
Stojan Hajduk 50, 224, 230
Sula Radov 203, 248
Sulejman Veličanstveni, sultan 82, 150
Sulejman Zakonodavac, sultan 77, 83, 102
Sulejman-paša 86, 91, 104
Sulja, barjaktar 176, 177
Sveti Vasilije 49, 200
Svetovid 32
Š
Šaban-aga Arnautin 124
Šahrijar, car 188
Šarac 52, 133, 177, 178
Šaulić, Novica 193, 201, 218, 225, 228, 243
Šćepan Mali 94, 181, 182
Šeherezada 188, 189
264
Novak Kilibarda USMENA KNJIŽEVNOST
Šekspir 52, 196
Šiler 55
Škrlić, Maksim 218
Šmaus, Alojz 150, 231, 250
Šobajić, Maksim 218, 244
Šobajić, Petar 142, 193
Šobajić, Simo 193, 250
Špadijer, Đuro 193
T
Tale od Orašca 149
Teodorović, Lazar 47
Teodosije, car 41, 43
Tirol, Dimitrije 141
Tito 179, 219, 232
Todor Ikov Piper 224
Tomanović, Vuk 144, 148
Tomanović, Živko 148
Tomo, Čevljanin 146
Toska, Hasan 124
Tvrtko, bosanski ban 77
U
Ugrin, Janko 156, 181
Ugričići 156, 174
Uroš, car 70, 71
Uskok Kariman 147
V
Vasiljević, Miodrag I. 181, 243
Velimirović, Nikolaj 99
Višnjić, Filip 45, 83, 132, 135, 151, 178, 221, 248
Vladimir 65–68, 70, 200, 244
Vojinović, Miloš 70
265
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
Vojislavljević, Bodin 74, 81
Vojislavljević, Mihailo 78
Volf, Fridrih August 54, 229
Vrčević, Vuk 159, 160, 193–195, 198, 200, 225, 243, 248
Vučić, Tanasije 231
Vučićević, Pero 130
Vujačić, Marko 193
Vukalović, Luka 137
Vuković, Čedo 214
Vuksan Radov iz Martinića 141
Z
Zen Antonio 87
Zevs 29
Zimonjić, Stevo 193
Zlatičanin, Ilija 193
Zrinski 156
Zvizdić, Arslan-aga 98, 99, 137
Zvizdići, begovi 119, 134
266
BIOGRAFSKI PODACI O AUTORU
Dr Novak Kilibarda rođen je 7. januara
1934. godine u Banjanima. Završio je univerzitetske studije i doktorat nauka u Beogradu. Radio je u Višegradskoj gimnaziji, na
Pedagoškoj akademiji u Nikšiću i na Univerzitetu Crne Gore.
Iz oblasti književne teorije i istorije
objavio je knjige: Poezija i istorija u narodnoj književnosti (1972), Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama (1974),
Legenda i poezija (1976), Usmena književnost (1982), Iz korijena usmenosti (1988), te
izabrane naučne radove u knjigama Epska
mjera istorije, Usmena književnost u službi pisane, Usmena književnost
pred čitaocem. Pripremio je i tri antologije: Bugarštica (1979), tužbalica pod naslovom Puti nedohodi (1987) i usmene poezije Viša je gora
od gore (2010). Kilibarda je i autor prvih komentara i objašnjenja Ogledala srpskoga izdatoga u okviru Cjelokupnih djela Petra II Petrovića
Njegoša (1974), a zatim kao zasebna publikacija u izdanju Instituta za
crnogorski jezik i književnost u Podgorici (2011).
Prozna djela Novaka Kilibarde su: Vražji vrti (1978), Crnogorci
i Đaponezi (1981), Nebeski sužnji (1981), Iz priče u priču (1987), Sve
je to nakva sudbina (1985), Glavari i pisari (1989, 1990), Rusi i tejatori (1989), Brojači ajvana (1992), Izabrane pripovijetke I–III (1993),
Snovi i sinovi (1993), Suložnici, roman bola (1995), Crnogorska hronika (1995, 1997) Suđenice (1997), Kraće i kratke pripovijetke (1999),
Mozaik crnogorske hronike (2001), Iz priče u priču (2004), Epilog crnogorske hronike (2007).
Kilibarda je i autor književno-polemičkih stidija: Od mita do
politike (2002), Književno-političke rasprave (2003) i Željezna crkva
i kosovski mit (2006). Publikovane su i tri knjige razgovora s Kilibar267
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I
dom: Novak Kilibarda – naučnik i književnik s dr Dejanom Ajdačićem
(2000), Kilibarda – ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne
Gore sa Slavoljubom Šćekićem (2001) i Kilibarda – mozaik likova, pogleda, misli, ideja, riječi s Božidarom Ilijinim Miličićem (2008).
Kilibarda objavljuje priloge u mnogim časopisima i listovima u
zemlji i inostranstvu i učestvuje sa saopštenjima na međunarodnim naučnim skupovima.
Za svoje književno djelo dobio je nagrade „Radoja Domanovića“,
„Branka Ćopića“, „Jedinstva“ (za knjigu godine 1988), Srpske književne zadruge i Trinaestojulsku nagradu Republike Crne Gore.
Povodom dva milenijuma hrišćanstva, prof. dr Novaka Kilibardu
kao pozitivnoga djelatnika u multietničkoj Crnoj Gori Američki biografski institut nagradio je Zlatnom medaljom časti.
268
ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI
Knjiga I
Novak KILIBARDA
USMENA KNJIŽEVNOST
Izdavač
Institut za crnogorski jezik i književnost − Podgorica
www.icjk.me
[email protected]
Za izdavača
Adnan Čirgić
Lektura i korektura
Marina Bošković
Tehnički urednik
Dejan Stanić
Štampa
Grafo Bale − Podgorica
Tiraž
1500
CIP - Каталогизација у публикацији
Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње
ISBN 978-9940-579-20-3 (knj. 1)
COBISS.CG-ID 20035856
Download

ISTORIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga I