Ivan Antunović
Pokrie li tko tuđim jezikom svoju
narodnost, onda sin zataja svog
otca i osrami svoju mater..
(citat 16. str.93.)
MARKO PEIĆ - POČASNI
GRAĐANIN GRADA SUBOTICE
RIČ UREDNIKA
“Dani Ambrozije
Boze Šarčevića”
Kroz vikove, pa i dan danas, se borimo za opstanak svog naroda, tako je
i Ambrozije Boza Šarčević, ko bunjevački rodoljub i intelektualac svog vrimena dao svoj doprinos za opstanak i kulturno prosvićivanje bunjevačkog
življa na ovim prostorima. U njegovu čast je “Bunjevačka matica” obilužila
190 godina od njegove smrti manifestacijom od dva dana u Subotici i Novom
Sadu di se kroz iznete referate mogo upoznat značaj njegovog rada i dila koja
je ostavio tokom njegovog života.
U OVOM BROJU:
RIČ BUNJEVAČKE MATICE
interno glasilo za nauku,
kulturu i stvaralaštvo
Godina: V
Broj: 47- 48
Avgust - Septembar 2010.
Tiraž: 600
Izdavač:
Bunjevačka matica
Glavni i odgovorni urednik:
Tamara Babić
Lektor:
Ana Popov
VISTI IZ MATICE
str. 3
ŽIVOT I DILO AMBROZIJE
BOZE ŠARČEVIĆA
str. 4-5
POLITIČKI ŽIVOT BUNJEVACA
VOJVODINE U KRALJEVINI SHS
str. 7
Priprema za štampu:
Grgo Križanović
Redakcija:
Mijo Mandić
Ivan Bašić Palković
Ivan Sedlak
Ana Popov
Joso Poljaković
Ružica Parčetić
Kata Kuntić
Adresa
Subotica, Korzo 8
Telefon: 024/557-213
E-mail:
[email protected]
[email protected]
web: www. bunjevacka_matica.org
Štampa:
“Čikoš štampa”, Subotica
2
OTKRIVANJE AMBROZIJE
BOZE ŠARČEVIĆA
NEDA I MINA
UZORNI VUKOVCI
str. 8
str. 19
MIHOLJSKO LITO - OBIČAJI I VIROVANJA
str. 20
Avgust - Septembar 2010.
VISTI IZ MATICE
Dana 06. 08. 2010. godine
Na poziv “Matice Slovaka u Srbiji”, delegacija “Bunjevačke matice” u kojoj su bili pridsidnik Ivan Sedlak, potpridsidnik Marko Marjanušić i pomoćnik pridsidnika
Skupštine grada Subotice, mr Branko Francišković, prisustvovala je otvaranju tradicionalne manifestacije „Slovačke narodne svečanosti“ u Bačkom Petrovcu.
Dana 01. 09. 2010. godine
Na svečanoj Skupštine povodom obilužavanja Dana
grada dodiljena su zvanja i priznanja zaslužnim građanima. Priznanje Počasnog građanina, koje je dodiljeno
Marku Peiću, počasnom pridsidniku “Bunjevačke matice”,
primila je njegova ćer Mira Peić, zbog bolesti dobitnika.
Dana 06. do 08. 2010. godine
Dana 05. 09. 2010. godine
U okviru centralne manifestacije žetvenih svečanosti „Dužijanca“ na Centralnom trgu u
Subotici “Bunjevačka matica” je
imala svoj štand, na kom je pridstavila i prodavala svoja, ko i drugi
institucija, izdanja novina, časopisa
i knjiga.
Po peti put, 5. septembra održan je
Festival duhovne muzike “Hosanafest
2010” na kojem je Tamara Babić, član
“Bunjevačke matice”, za pismu “Mirisni Božiji cvijet” dobila prvu nagradu stručnog žirija. Tekst i muziku
za ovu pismu napiso je Josip Josipović, a aranžman Ivan Šomođvarac.
Dana 16. 08. 2010. godine
Dana 14. i 17. 09. 2010. godine
Manifestacija “Večeri utorkom”, 7.
septembra bila je posvićena pridstavljanju “Narodne multinacionalne čitanke” autora Alojzija Poljakovića uz
prigodna program u kojem su učestvovale učiteljice i profesorice Dragana
Vukelić, Slavica Kvržić i Tinde VaIvan Sedlak, pridsidnik
radi, Tamburaški ansambl “Sledbe“Bunjevačke matice”
nici Pere Tumbas Haje” sa vokalnom
solistkinjom Tamarom Babić. Pridstavljanu ove knjige je
prisustvovo i Zoltan Jegeš, pokrajinski sekretar za obrazovanje.
Dana 27. 08. i 28. 08. 2010. godine
U Velikoj većnici Gradske kuće,
u organizaciji Bunjevačkog nacionalnog savita, obilužen je na svečan
način, prid visokim zvaničnicima
Grada koje je pridvodio gradonačelnik Saša Vučinić, bunjevački nacionalni praznik „Dan Dužijance“.
Na svečanosti su bili prisutni pridstavnici svi bunjevački kulturni institucija, ko i veliki broj našeg naroda.
U okviru tradicionalne manifestacije „ Dani bunjevačke
kulture“ u organizaciji Bunjevačkog kulturnog centra iz
Bajmoka, prvog dana je održana tribina posvićena generalu
Đuri Duliću, di je prikazan dokumentaran film od 20 minuta. Drugog dana je održan „Festival bunjevački ila“.
Isprid Matice je bio prisutan potpridsidnik Marko Marjanušić sa saradnicima.
Dana 31. 08. 2010. godine
U prostorijama “Bunjevačke matice”, prid brojnom publikom i gostima, održana je promocija knjige prof. dr
Saše Markovića „Politički život Bunjevaca Vojvodine u
Kraljevini SHS i Jugoslaviji 1918-1941. godine“, čiji izdavač je “Bunjevački informativni centar. Skup je u ime Matice pozdravio potpridsidnik Marko Marjanušić. Na
promociji su, od gostiju, bili prisutni pridsidnik Bunjevačkog nacionalnog savita Blaško Gabrić sa saradnicima. O
knjigi su govorili recezenti prof. dr Branko Ćupurdija, prof.
dr Ranko Končar, autor knjige, prof. dr Saša Marković i
urednik izdanja mr Suzana Kujundžić Ostojić.
.Avgust - Septembar 2010.
Dana 14. i 17. 09. 2010. godine
U okviru tradicionalne manifestacije “Večeri utorkom”,
14. septembra u “Bunjevačkoj matici” održani su “Dani
Ambrozije Boze Šarčevića”. Pridavanje o životu i dilu ovog
bunjevačkog rodoljuba divanio je Mijo Mandić, dipl. arhitekta uz prigodan muzički program. Manifestacija je nastavljena u Zavodu za kulturu Vojvodine u Novom Sadu 17.
septembra. Referate su, porid Mije Mandića, izneli i mr Suzana Kujundžić Ostojić i Zvonko Stantić.
Dana 24. 09. 2010. godine
Održan je 10. jubilarni Festival bunjevački pisama u
Hali sportova na kom je I nagradu publike osvojila pisma
,,ZASPALA JE BUNJEVAČKA VILA“ za koju je tekst napisala Gabrijela Diklić, članica Književnog odbora “Bunjevačke matice”. Pismu je komponovo Antun Letić Nune,
koji ju je i otpivo, a aranžman uradila Nela Skenderović.
Pisma je osvojila i II nagradu stučnog žirija, dok je Antun
Letić Nune proglašen za najboljeg interpretatora.
3
BOZA ŠARČEVIĆ ( 1820 – 1899) KAO AUTOR I IZDAVAČ VELIKOG BROJA KNJIGA I AUTORSKI TEKSTOVA, KOJI SU BILI VEZANI ZA BUNJEVAČKI JEZIK
Život i dilo Ambrozije Boze
Šarćevića
U okviru tradicionalne manifestacije “Večeri utorkom”, 14. septembra u “Bunjevačkoj
matici” održani su “Dani Ambrozije Boze Šarčevića”. Pridavanje o životu i dilu ovog
bunjevačkog rodoljuba divanio je Mijo Mandić, dipl. arhitekta uz prigodan muzički program.
Manifestacija je nastavljena u Zavodu za kulturu Vojvodine u Novom Sadu 17. septembra.
Referate su, porid Mije Mandića, izneli i mr Suzana Kujundžić Ostojić i Zvonko Stantić
Šarčević Ambrozije rodio se 13.
marta 1820. godine u porodici Tome i
Jage Šarčević. Bio je jedan od prvaka
bunjevačkog priporoda, subotički
advokat i kotarski javni tužilac, pisac,
privodilac, urednik i kulturni političar.
U drugoj polovini 19. vika je rukovodeći narodni političar. Završio je
gimnaziju 1836. godine, a Filozofski
fakultet 1838. godine. U Koložvaru je
1842. godine posto advokat i stenograf
na Erdeljskom saboru, a 1843. i 1844.
i na Požunskom saboru.
Godine 1848. postaje načelnik u
Bač Aljmašu, a kasnije i sreski sudija.
U drugoj polovini XIX vika, prilazi
u Suboticu i aktivno se uključuje u
kulturni, al nacionalno-politički program buđenja nacionalne svisti kod
Bunjevaca, zajedno sa Ivanom Antunovićem, Mijom Mandićem, Kalorom
Miladanovićem, Pajom Kujundžićem,
Bošnjakom Vujićem i dr.
Publicističku dilatnost je počo po-
četkom šezdeseti godina. 1865. godine je u Subotici, na mađarskom jeziku,
objavio rad urednika
beogradskog Vidovdana, Miloša Popovića, o Srbima u Mađarskoj. Učestvuje u svim akcijama oko pokretanja
prvi bunjevački kalendara i listova:
„Bunjevačkog kalendara“ za 1868.i
1869. godinu zajedno sa Đorđem Popovićem Daničarom, novinarom i
književnikom, te bibliotekarom Narodne biblioteke u Beogradu, zatim Bunjevački i šokački novina sa Ivanom
Antunovićem u Kalači, čiji je saradnik, ko i „Misečne kronike“ i „Subotičkog
glasnika“
sa
Kalorom
Milodanovićem, prvim bunjevačkim
novinarom i urednikom u Subotici.
Boza Šarčević je saradnik u svim ovim
kalendarima i listovima.
Godine 1869. ko subotički arhivar
izdaje knjigu „Zbirka mudri i poučni
izreka“. Na korist bunjevačkog puka
skupio je i uredio knjigu koju je štam-
Ivan Sedlak, pridsidnik “Bunjevačke matice”, Nela Ivić, voditelj, Mijo Mandić
izlaže svoj referat i Tamara Babić, potpridsidnik “Bunjevačke matice”
4
Ambrozije Boza Šarčević
pao kod Karla Bitermana i u kojoj donosi „dobre pouke“ o životu, linosti,
radinosti i štedljivosti i dr.
Značajan je i njegov rad na izradi
ričnika tokom 1870. godine. Prvi je
Tolmač izvorni, književni i zemljopisni jugoslovenski riči. Na korist prijatelja bunjevačko-šokačke književnosti,
uredio je i o trošku „Bunjevački i šokački novina“ na svit ga izdo Ambrozio – Boza Šarčević u Subotici, 1870.
godine na 190 strana.
Drugi je “Mađarsko-jugoslovenski
politički i pravosudni riečnik” – mađarsko-jugoslovenski dio na 230 strana.
Obadva ričnika štampana su kod
udovice Karla Bitermana i sačuvana su
na Zavičajnom odiljenju Gradske biblioteke u Subotici.
Nakon dvadeset godina, 1893. i
1894. godine Boza Šarčević izdaje još
dva ričnika namenjena Bunjevcima:
jedan za osnovnu škulu, Mađarsko-bunjevačko-šokački ričnik za osnovne
pučke škule, i drugi za lakše čitanje
Avgust - Septembar 2010.
knjiga na mađarskom jeziku, Mađarsko-srpsko-hrvatski-bunjevačko-šokački ričnik.
Ko borac za nacionalna prava Bunjevaca, Boza Šarčević u svojoj brošuri „Subotičko pismo jednog
bunjevačkog rodoljuba Lajošu Močariju“, narodnom poslaniku, 1886. godine iznosi sledeće:
„Najmanje je slobodno dite u mlađem dobu obučavati na stranom jeziku, nije slobodno dite uvoditi u
ditalje doba drugog naroda, neka
bude oživljen naprije u svoj maternji
jezik, kojim kad govori ne samo misli
nešto, nego i osića, ako protivno činimo, onda ugušujemo osićaj njegov
u klici i slabimo snagu njegovog
praktičnog razuma.“
Originalni naslov i nalazište Otvorenog pisma i političkog memoranduma objavljenog u nastavcima jeste:
Otvoren list jednog bunjevačkog patriote Lajošu Močariju („ Neven“ , Subotica) 3. avgusta-novembra 1886.
godine broj: 8-1. Pismo je objavljeno
bunjevačkom ikavicom.
Na Šarčevićevu inicijativu (1877) i
pod njegovim rukovodstvom osnovana je u Subotici miseca avgusta
1878. „Pučka kasina“, prva bunjevačka kulturna institucija. Prvenstveni
cilj njegovog radnog programa bio je
otvaranje bunjevačko-šokački pučki
škula, a to je dilom zasluga njegova i
njegovi saradnika. Pored svega tog,
on je postavio temelje nigovanja bu-
Izložbena vitrina sa dilima Ambrozija Boze Šarčevića i novinama u kojima
je piso iz arhivske građe Gradske biblioteke u Subotici
njevačkog jezika i društevnog obrazoIz sveg tog slidi da je Šarčević tevanja med Bunjevcima u Subotici i meljno poznavo osnovne potribe opnjezinoj okolini.
šteg prosvićivanja svojeg naroda i da
Šarčević je tokom cile svoje kari- se sa nesvakidašnjom revnošću borio
jere, bez sumnje, virovo u poseban za ukidanje duhovne zaostalosti Bukarakter bunjevačkog naroda, al je njevaca.
istovrimeno to osićo u sporazumivanju
„Duševni razvoj moga bunjevai saradnji sa Srbima , jel je smatro da čkog roda stišnjen je u najuže graoni stoje najbliže Bunjevcima.
nice. U znanju i uminju i u vištini
Još i danas zaslužuju pažnju – a to prevaziće Bunjevca zemljoposednika
je značajno i za sociografiju - bilješke njegov arendaš Nimac, napolitičar
o životu bunjevački patrijarhalni za- Mađar, njegov baštovan, orač.“
jednica. Šarčević, poznavajući unutraŠarčević, kao veliki bunjevački
šnju strukturu i „patrijarhalni red“ kulturni političar, za glavni zadatak
bunjevačke kuće, zaključuje svoje narodnosno - političke borbe
da on u osnovama odudara od smatro je hitnu reformu bunjevački
kuća Mađara i drugi narodno- škula u Subotici.
sti.
Smatro je da u Subotici nema naPo tome, drugo je mađar- rodnosnog pitanja ako za škule sa buska, a drugo je bunjevačka njevačkim nastavnim jezikom uspije
kuća. Način života toliko se obezbediti veći broj abecednih knjiga
razlikuje, da jedno od drugog, na bunjevačkom jeziku, i ako u ovim
ma da su i najbliže komšije, škulama uspije osigurati i zaposliti
ništa prisvojit neće, jer što je taku učiteljsku gardu koja savršeno
u bunjevačkoj kući, to je bu- govori bunjevački jezik. Danas se zna
njevački običaj, a što je u ma- da to nije dovoljno jer je, on tada,
đarskoj kući, to je mađarski svoje narodnosne zahtive ograničio na
običaj.
minimum.
Nažalost, ova društvena
Šarčević je u početku virovo „ u
izolacija – a to je primetio obećanja buržoaske revolucije, a posli
Šarčević – nije išla u korist nagodbe je u levičarskoj stranci vidio
Bunjevaca. On sa gorčinom mogućnost građanskog razvitka i rešeustanovljava da još ni bunje- nje narodnosnog pitanja“.
vački veleposednik nema utiKasnije se razočaro u ovoj „levičarcaja na mađarskog nadničara, skoj stranci“ i tad je – iako privrimeno
vrtlara, gospodarskog službe- – potpomogo pridstavnike liberalne
nika, jel oni imaje sveštenike stranke Subotice, kasnijeg gradonačelkoji im govore na maternjem nika Lazu Mamužića, koji je sa libejeziku, učitelje koji ji uče na ralnom vladinom strankom sklopio
maternjem jeziku i knjige trajni politički kompromis.
Bista Ambrozija Boze Šarčevića u Parku
koje se pojavljuju, isto, na
(nastaviće se)
maternjem jeziku.
Ferenca Rajhla u Subotici
dipl. arh. Mijo Mandić
Avgust - Septembar 2010.
5
OSVRT NA KNJIGU DR MATIJE EVETOVIĆA
„KULTURNA POVIJEST BUNJEVAČKIH I ŠOKAČKIH HRVATA“ – II
Traženje korena
U prilog autohtone verzije Evetović navodi u svojoj knjigi pod naslovom SEOBE sledeće: (citat)
„U drugoj polovini 6. stoljeća, između 568. i 592. godine naseliše Slaveni Panoniju u cijelom njezinom
opsegu kakva je bila za vrijeme Rimljana, Norik i svu zemlju od Dunava
do Istre.
Kad su, dakle Mađari
896. godine došli u Panonsku niziju, bilo je ovdje
slavenskih plemena, koja
su bila podijeljena na dvije
velike grane: na sjeverne i
južne Slavene. U Karpatima je bila granica među
ovim dvema granama, dok
nijesu došli Mađari koji su
ih razdvojili. To svjedoči
granični kamen sa ovim
natpisom:
„Tin ovi uklopljen biljeg jest mira sgode Krakovje, nas Markoman in
bratje Slavnov, Lito v
boja našeg ( sa Rimljanima) Markoman prođe
niz Slavnov, Stinu pokoj
lieth u vieka“.
Mađari su zauzeli krajeve između Munkačeva,
Budima i Segedina. Slavene su potisli na okrajke
bivše Ugarske, ili su živjeli
s njima izmješani. Kao ratnički narod, Mađari nijesu
imali riječ u svome jeziku
za mnoge pojmove pa su
ih pozajmili od Slavena.
Takovih riječi Mađari u
svom jeziku imaju mnogo,
kojima korijen ili osnovu
nalazimo u staroslavenskom jeziku. Pa i mnogi
nazivi ljudskih naselja dokazuju da su njihovi starosjedioci bili Slaveni. Tako npr. i sam
naziv glavnog grada Budima, slavenskog je podrijetla, jer je dobio ime po
prvom slavenskom kralju Budimiru.
Slaveni su , dakle, starosjedioci u
ovim krajevima. U to vrijeme nijesu se
još nazivali posebnim imenom, nego
samo ovim opštim koje je zajedničko
svima Slavenima.
Antunović po Katančiću spominje
6
najstariji dokument o prebivanju Hrvata (Bunjevaca) na teritoriji bivše
Mađarske. Zapisao ga ovim riječima:
,,Iz doba Andrije II, kralja ugarskog,
sačuvala se oporuka kraljevskog vojnika, grofa Bečića, godine 1220. A
kao pravi plemići kraljevski, slide godine 1241. ugarskog kralja Belu IV
,,Uklanjajući se ispred čoporah tatar-
skih u Dalmaciju: Diklišić, Rubinić,
Davidović, Mikulić i Radić.“
Kada su Tatari, u proljeće napustili
Mađarsku, kralj Bela IV se vratio u
svoju domovinu ( 1241.). Sa sobom je
doveo mnoge obitelji iz Humske zemlje i Dalmacije, koje su se nastanile u
Budimu, Ostrogonu i Tukulji. Otuda
bunjevačka imena: Budimac, Ostrogonac, Tukuljac. To je prva seoba našega
naroda, koji je došao iz južnih krajeva,
iz Hercegovine i Dalmacije.“ (završen
citat).
Na osnovu iznetog, stoji da su tu živili starosidioci, još prija dolaska
Ugara. Međutim, ne spominje: Budhine, Ljutiće i Bodniće, Bonone ili Bunone, Sarmate ili Sarbate, a iz njih su
proistekli Slavonci, odnosno Moravci.
Tu nigdi nema ni spomena
naroda sa etnonimom
„Hrvat“.
Ako su još te davne
1241. godine ugarskog kralja pratili kraljevski plemići
sa prezimenima koji još i
danas ima med Bunjevcima
i Šokcima, od kojeg su oni
naroda bili i sa kog područja?
Pa sa tog područja odakle dolazi i ugarski kralj
Bela IV.
Kako objasniti da se u
13. viku, znači nakon odlaska kralja Bele IV, plemići
u knjaževini POLJICA sastoje i od plemića iz
UGARSKE.
Autor stalno naglašava
da su mnoge obitelji, odnosno porodice, potekle iz
Humske zemlje i Dalmacije, i to iz te prve seobe, a
i kasniji seoba. Međutim,
Zahumlje svojataje i Srbi,
ne samo Hrvati, a oni su zapravo bili antički Slaveni.
Dalmacija i Slavonija su
bile posebne kraljevine,
zato se i dan danas u grbu
Hrvatske, iznad centralnog
dila, nalaze ostaci grba Slavonije, Dalmacije i Istre.
On sam navodi kakim
su jezikom pisali naši stari
pisci:
Fra Mihajlo Radnić (1636. –1704.)
naziva ga slovinsko-bosanskim, u latinskom jeziku „ Illirico idiomate“. Fra
Antun Bačić (umro je 1758.) zove ga
iliričkim, Antun Josip Knezović (umro
je 1764.) iliričko-slavenskim, a fra
Jerko Lipovčić (1717. – 1767.) dalmatinskim.
(nastaviće se)
dipl. arh. Mijo Mandić
Avgust - Septembar 2010.
Promocija knjige doc. dr Saše Markovića „ Politički život Bunjevaca
Vojvodine u Kraljevini SHS i Jugoslaviji 1918 – 1941. godine“
U okviru već tradicionalne manifestacije „Večeri utorkom“ u organizaciji Bunjevačke matice
dana 31. avgusta 2010. godine bila je održana promocija knjige doc. dr Saše Markovića pod
nazivom „ Politički život Bunjevaca Vojvodine u Kraljevini SHS i Jugoslaviji 1918 – 1941. godine“. O knjigi su divali autor doc. dr Saša Marković, recenzenti dr Ranko Končar i prof. dr
Branko Ćupurdija, ko i urednica knjige mr Suzana Kujundžić – Ostojić. Bio je predviđen da o
knjigi divani i prof. dr Aleksandar Raič, koji je bio opravdano odsutan
Monografija se dakle sintetički
bavi, kako i sam naziv otkriva, političkim životom Bunjevaca u međuratnom periodu, odnosno u periodu
postojanja Kraljevine SHS, odnosno
Jugoslavije. U velikoj meri kompleksna novoformirana država sa nedovoljno iskustvene širine i razumevanja
istorijskih procesa i implikacija na politički život bila je u svoj svojoj nesređenosti okvir političkog delovanja
Bunjevaca.
Turbulencije i lutanja koja su prožimala karakter političkog delovanja na
širem nivou države imale su svoje neizostavne posledice na uobrazilju političke
artikulacije među Bunjevcima.
Politički svet onog vremena , ali i
svojim identitetom u većem delu 20.
veka, bio je „ bezgraničan i bezdan“,
kako je govorio britanski politički filozof Majkl Oukšot. Ova karekteristika političkog sveta ili političkog
postojanja u svoj svojoj širini oprobanog i zahtevnog, i u svoj svojoj dubini
pokušanog i ponuđenog, karakteriše i
Bunjevce u vrtlogu i kovitlacu političkog života Kraljevine Jugoslavije.
Opterećeni svojim narodnim očuvanjem i projekcijom nacionalne identifikacije i sadržajnog identiteta,
Bunjevci su svoj politički aktivizam
upodobljavali sa trenutnim okolnostima izuzetno dinamičnog politikantskog i stranačkog pluralizma.
Nacionalno pitanje, etnička i kulturna
autonomnost, obrazovna strategija,
agrarno određenje, konfesionalno pitanje, ideološko jugoslovenstvo, državno
uređenje i običajni kontinuitet bili su
krucijalni međaši oko kojih su Bunjevci
tragali za političkom sopstvenošću, ali
su se i priklanjali delotvornijim strankama, pri čemu su svoj nacionalni identitet formirali u skladu sa tim.
Tri su se postojeća nacionalna
okvira nudila: jugoslovenski – bled i
politički izolovan i manipulativan, ali
autohtono atraktivan, hrvatski i srpski
– snaži i značajno afirmisani, ali nametljivi i nasrtljivi. U tom trouglu, uz
Avgust - Septembar 2010.
preko potrebno uvažavanje tradicije
Bunjevaca i njihovog pokreta, a ne uz
puko inkorporiranje, taktičnost pojedinaca već deklarisanih i potvrđenih javnih radnika, uz oslonac na
konfesionalnu bliskost, bila je noseća
idejna i ideološka platforma i u političkoj artikulaciji Bunjevaca.
Osim nje, sveprisutan sindrom
male zajednice, delovao je i među Bunjevcima i bio blagonaklon i prema
autoritetu jedinstva integralnog jugoslovenstva. Ono je opet imalo nepremostiv nedostatak, a to je da snaga
režima pokreće političku volju, a ne
kreativnost ideje i iskrena želja, demokratski uobličena.
U predvečerje Drugog svetskog
rata euforičnost nacionalizma lomila je
neodlučnost Bunjevaca, a raspadom
države zaustavljena je višestranost političkog života Bunjevaca. Kao takva
ona je, kasnije, nakon rata, i tretirana
kao izvorna slabost predratne Jugoslavije i dekretom je određena bunjevačka nacionalna budućnost.
Tokom pisanja ovog teksta bili smo
svesni jednog značajnog animoziteta.
S jedne strane zahteva da tekst bude
društveno angažovan, a sa druge strane
zahteva da tekst odoli iskušenju instrumentalizacije na osnovu sopstvenih i
društveno preovlađujućih afiniteta.
Iza termina društveno angažovanog
teksta krije se ambicija da tematika
kojom se bavimo nije izvan domena
svremenih potreba društva, kako u
segmentu, tako i u celini. Nijedan istoričar nema takvu nameru da mu tekst
ostane društveno ili socijalno marginalan. Sa druge strane krije se mogući
presedan instrumentalizacije jer pisac,
savremenik i učesnik događaja oko
sebe, ali i u sebi, mora ili bar želi da
odoli iskušenju refleksije sopstvenih
stavova u napisano delo ili širih društevnih pogleda prema kojima gaji ili
ne, određene naklonosti.
Između društvenog angažovanja teksta i instrumentalizovanog teksta postoji
latentna napetost. Ona je opet vrlo često
spiritus moves istraživačkih poduhvata,
a kritička javnost i samokritika su regulatori u kojoj meri je tekst skloniji jednoj, odnosno drugoj vodilji.
Na kraju se može konstatovati sledeće - ukoliko su neki ovom prilikom
očekivali odogovore, mi ih nemamo, ali
zato nudimo analitički sadržaj prošlosti
sa aksiomom da su istorijski procesi
kompeksne i nikad dovršene radnje.
Otud ni najbolje istorijsko delo ne
može da stavi tačku, već samo zarez
u svom sagledavanju prošlih događaja.
Na taj način svako delo mora da sadrži
relativnost i nije biblijski tekst. Međutim, tekst je otporniji na relativnost i
odoleva joj bez obzira na vremensku
distancu ukoliko je utemeljen na dokumentovanoj građi i izvorima, kritičan
i odgovoran u zaključivanju o prošlim
događajima.
Ovo je jedini ispravan put jer bez
analitičkog sadržaja prošlosti, nema
pravilnog odabira odgovora koji su
opet interes sadašnjosti, a nema ni projekcije budućnosti koja je odraz večite
težnje čoveka da kontroliše prostor i
vreme bez obzira koliko neuspešan i
nesmotren u tome bio.
doc. dr Saša Marković
7.
„DANI AMBROZIJE BOZE ŠARČEVIĆA“ – 17. SEPTEMBAR 2010. GODINE –
ZAVOD ZA KULTURU VOJVODINE NOVI SAD
Otkrivanje Ambrozija Boze Šarčevića
Referat mr Suzane Kujundžić Ostojić
Proslava godišnjica, ma kako ona
pokadgad prozaično zvučila, ima svoj jak
smiso i opravdanje. Prvo prema onom čiji se
dila i rada podsićamo a drugo prema nama
samima da što više ubardamo iz svoje
prošlosti. U škulama Bunjevci, brez obzira
koliko je ko u nji išo, o svojem narodu nisu
učili ništa. Zato nije ni čudo što će za mnoge
Ambrozije Boza Šarčević bit, nažalost,
nepoznato ime. Ova proslava 190 godina od
rođenja Ambrozija Boze Šarčevića koju organizuje „Bunjevačka matica“ iz Subotice
znači
ponovno otkrivanje jednog
bunjevačkog velikana. Ambrozije Boza
Šarčević za života uradio puno i puno tereta
podno za Bunjevce a da je zauzvrat osto
samo u senki drugi veliki imena.
Šarčevićova biografija bila zdravo bogata,
plodna al i pored tog život težak i često
zdravo nepravedan. I to samo iz jednog razloga - što je digo glavu i usto protiv
madžarizacije Bunjevaca onda kad je to
značilo uništenje sopstvene karijere. Iako je
imo završena dva fakulteta: filozofiju i pravo
na kraju je radio u Subotici ko gruntovničar
pod izgovorom da mu je oslabio vid i da nije
u stanju obavljat više poso sudije.
Buđenje nacionalne svisti
Posli revolucije 1848. godine
madžarska nacionalna svist se rasplamsala. Kultura puna sjaja i raskoši zaslipila
je oči mnogi naši Bunjevaca, koji su se za
tim poneli i ostavili svoje poriklo. Stidili
su se svojeg jezika, običaja i kulture, tuđu
su privatili kako bi i sami bili privaćeni u
društvu u kojem su pod tuđim identitetom
mogli bolje i više napridovat u svojim karijerama. Ova pojava je toliko uzela mava
da su se oni Bunjevci koji su bili svisni
svojeg naroda zdravo zabrinili šta će to od
njevog naroda ostat.
U isto vrime Madžari su, naravno, bili
zadovoljni s ovim procesom nacionalne
asimilacije za koju su divanili ako se nastavi tim tokom za dvadesetak godina Bunjevaca više neće ni bit. Zato je 1869.
godine Ivan Antunović došo iz Kaloče u
Suboticu i sazvo sastanak u plebaniji Sv.
Terezije, di su bili pozvani njegovi bliži
prijatelji te narodni pridstavnici Bunjevaca
da vide kako mogu sačuvat svoj narod.
Iako je na sastanak došlo malo svita a i od
to malo ostaće zapamćen dr. Franjo
8
Somborčević koji je tad kazo Antunoviću
da je zakasnio s dolaskom i inicijativom
jel su oni tu već svi pomadžareni. Na svu
sriću, Somborčević nije bio u pravu. Ode
je Antunović dobio još nikoliko saboraca
za bunjevačka prava, izmed nji je bio i
Ambrozija Boza Šarčević. I tako je nuz još
nikoliko časni imena naši Bunjevaca
pokrenuto jedno novo istorijsko poglavlje
Bunjevaca - prosvititeljstvo. Dugačka i
teška borba, koja i danas traje, je započela.
Minjali su se borci, vidovi borbe al ideja
je uvik ostala ista - prosvećenje svojeg naroda a samim tim i njegova zaštita od
odnarođivanja.
Kojim jezikom pisat
Samo godinu dana posli ovog sastanka
u Subotici, dakle, 1870. godine počinju s
izlaskom prve „Bunjevačko šokačke
novine“ u Kaloči. Uređiva ji Ivan
Antunović, al je njev stalni saradnik i Ambrozije Boza Šarčević, objavljiva svoje
tekstove o obrazovanju, poličkim prilikama i sve pod pseudonimom Bunjevac.
Svoje tekstove Šarčević je objavljivo u
prvom „Bunjevačkom kalendaru“ čiji je
bio pokretač i urednik1868. godine, 1870,
1871, 1879 i 1881. godine s naslovom
„Bunjevački i šokački kalendar“, zatim u
„Nevenu“ zabavno poučnom misečniku.
Objavio je i velik broj tekstova, koji su
uglavnom tematski vezani za probleme
oko bunjevačkog jezika. Koji su postojali
i ranije, al su s izlaženjom “Bunjevačko
šokački novina” postali su daleko akutniji.
Tribalo je stvorit odgovarajući pravopis,
kako će se određena slova pisat – ko što su
“č”, “đ”… U stvari, sva ona koja tadašnji
slovoslagači nisu imali, jel su bili
prilagođeni mađarskom el nimačkom
jeziku i ovaj poso je uradio Ambrozije
Boza Šarčević.
Najveći problem bio je, a i danas osto,
kojim jezikom pisat i o njem je promišljo
Boza Šarčević. U to vrime bilo je pitanje i
dal se priklonit hrvatskoj struji, pa pisat
hrvatski i samim tim odustat od ikavice? El
pisat narodnim govorom – ikavicom? No, i
onda se postavljalo pitanje, u kojoj miri bit
doslidan izvornoj varijanti, il istu modernizovat, i približit standardnom hrvatskom el
srpskom jeziku? Pa i onda, kojoj od ova dva
jezika dat pridnost, odnosno kojoj je naša
ikavica bliža etimološki?
Šarčević je bio poznat po svojoj tvrdobunjevačkoj jezičkoj struji. Njegov stav je
bio da triba pisat bunjevačkim jezikom, od
čije izvorne varijante ne triba odstupat i od
kojeg tokom vrimena triba napravit standardnu varijantu. U njegovim tekstovima,
izmed ostalog, zadržali su se i oblici
glagola sa završetkom na – “du” (možedu,
oćedu, iđedu), što je bila odlika malog
broja pisaca onog vrimena.
Bunjevački u škule
Šarčević se zalago i za vraćanje
bunjevačkog jezika u prva dva razreda osnovne škule, za čije potribe je napravio i
čitanku. Upravo taj edukativni minimalizam
u zahtivima ka madžarskim vlastima, danas
mu spočitavaju, smatrajući ga zbog tog oportunistom i apsolutnim legalistom. No, njegovi razlozi za to su bili vrlo pragmatični Šarčević je smatro da će se minimalni zahtivi
lakše dobit neg da se ište štogod veće.
Njegovo najvažnije dilo je Tolmač
izvornih književnih i zemljopisnih jugoslovenskih riči, izdato u Subotici 1870.
godine o trošku BŠN. Ričnik sadži 10.000
riči, za koje autor kaže da ji je narod već
zaboravio, el ji nije ni znao. Knjigu je
naminio, sem Bunjevaca, i Šokcima, SrAvgust - Septembar 2010.
bima, Hrvatima, Slavoncima i Dalmatincima.
Iste godine je izdo i manju knjižicu pod
naslovom Zbirka mudrih i poučnih izrekah u
Subotici. U njoj je Šarčević bio više koncentrisan na one izreke koje nisu karakteristične
u bunjevačkom jeziku a što je zaradio od
prodati knjiga usmirio je ka siromašnim
učenicima. Izdo je još nikoliko knjiga na
madžarskom jeziku, te “Jugoslovenski
politički i pravosudni riečnik”, čiji je prihod
od prodati knjiga Šarčević naminijo u korist
rasprostiranju bunjevačko – šokačke
prosvite. Za potribe učenja bunjevačkog
jezika u škulama napiso je i Ričnik za osnovne škule 1893. godine.
Teška vrimena za Bunjevce
Ovako probuđena svist kod Bunjevaca
Madžarima nikako nije odgovarala i zato
su vlasti progonile svećenike, činovnike,
zanatlije i sve kojima su mogli naškodit.
Med njima je bio i Boza Šarčević. Posli
devet godina rada u Bačkom Aljmašu, di
je bio izabran za sreskog načelnika i
sudiju, di je provo devet godina Šarčević
se vratio u Suboticu. Ode je moro radit
poso daleko ispod svojeg obrazovanja pomoćnik gradskog advokata, arhivar i na
kraju gruntovničar.
Osnivanje Pučke kasine
Pošto su zbog sve žešćeg napada na
maternji jezik i Bunjevci postali nepoželjni
u madžarskom domu Nepker, Boza Šarčević
se zalaže za osnivanje Bunjevačke pučke kasine, misto di se mogu sustrit Bunjevci i podivanit svi društveni slojova.
Madžarska vlada nije dozvolila taki
naziv, jel je naziv Bunjevačka jasno je
upućivalo kome je bila naminjena - a to se
nije smilo dopuštit. Naziv koji je odobren
1878. godine je Pučka kasina, a za Marin
dan 2. februara iduće godine napravljeno
Prelo, na kojem je bilo oko 1.000 Bunjevaca na sveopštem veselju, ode je zapivana i prvi put pisma „Kolo igra tamburica
svita“ - Nikole Kujundžića. Plamen
prosvititeljstva se širio kroz Suboticu,
Sombor i druga mista s našim
bunjevačkim življom.
Osnivanje stranke i borba za
bunjevačka prava
Sedamdeseti godina 19. vika Madžari
uveliko gase bunjevačke škule, iako se u
ugarskim zakonima nalazi i pravo
korišćenja maternjeg jezika to je bilo samo
mrtvo slovo na papiru, u praksi je bilo zatiranje bunjevačkog jezika di god se to
moglo. A moglo se u škulama di se nije
smila čut ni jedna bunjevačka rič, dica su
Avgust - Septembar 2010.
učila na nepoznatom jeziku, kažnjavana
ako su prodivanila bunjevački čak i med
sobom, ukido se bunjevački i po crkvama
i iz tog vrimena i datira slučaj iz Santova
di je 1.200 Bunjevaca prišlo u pravoslavnu
crkvu jel nije namirno omogućeno da
slušaje misu na bunjevačkom. Batinama i
globom bunjevački je istiro u Kaloči pomadžareni Bunjevac Gavro Patačić, koji je
uveo za divan na bunjevačkom i kazne od
12 forinti jel 12 batina. Istaknute
bunjevačke familije Vojnići i Latinovići su
javno spaljivali bunjevačke knjige odričuć
se tako svojeg jezika i porikla. Bilo je
jasno da se mora uradit štogod veliko i ozbiljno kako bi se spasio bunjevački rod. I
opet je Ambrozije Boza Šarčević priskočio
u pomoć svojem narodu, ostvarena je njegova ideja o političkoj stranki koja bi štitila prava Bunjevaca. Šarčević je 1880.
godine izradio je dokumenta o radu
Bunjevačke stranke, čiji je cilj bio priuzimanje vlasti u Subotici od Madžara i dat
ona prava Bunjevcima koja njim po zakonu pripadaje. Da svaka ispravna ideja i
borba moraje uspit pokazetlj je i ova
stranka i zalaganja naši pridaka. Tri godine
kasnije od osnivanja stranke, 1883. Lazar
Mamužić je pobedio svojeg protivnika
Ivana Mukića - madžarona i posto
gradonačelnik Subotice. Štitio je Bunjevce
u gradu koliko je mogo, jel mogućnost
odlučivanja nije bila samo na gradskim
vlastima, već su se krucielne odluke
donosile na državnom nivou. Do zadnjeg
daha Ambrozije Boza Šarčević se borio za
svoj narod, umro je 1899. godine u Subotici.
Šta je s Bunjevcima
i Bozom danas....
Kad bi morali kazat Ambroziju Bozi
Šrčeviću ukratko šta je s Bunjevcima
danas, taj kratak izvištaj bi bio ovaki:
Bunjevaca danas u Republiki Srbiji
ima izjašnjeni 21.000. Imadu svoj nacionalni savit od 2003. godine, uspili su
uvest bunjevački, doduše samo ko govor i
izborni predmet, u prva četri razreda osnovne škule. Imamo „Bunjevačke
novine“, dičiji list „Tandrčak“, „Rič“
glasilo Bunjevačke matice, radio i tv
emisiju na bunjevačkom, radi se na gramatiki bunjevačkog jezika pa i na njegovoj
standardizaciji. Bunjevci imadu i ričnik od
15.000 riči, čiji je autor Marko Peić (koji
je ove godine na pridlog Bunjevačke matice proglašen počasnim građaninom Subotice) i Grgo Bačlija i radi se na njegovom
nastavku. Bunjevačka matica podstiče
pisce i pisnike da na bunjevačkom objavljivaje mnogobrojne knjige, od istorije
do belestristike. I pored ovi zalaganja ima
još puno zadataka prid nama koje triba
uradit što prija.
Virujem da bi mnoge od ovi postignuti
rezultata Bozu Šarčevića zdravo
obradovale i zbog koji bi ponosan na poso
koji je radio cilog života, a mi smo danas
samo nastavili tim započetim putom.
Kad je Ivan Meštrović dobio zadatak
da napravi bistu Boze Šarčevića upozno se
s njegovom biografijom. Oduševio se
ovim bunjevačkim rodoljubom i njegovom veličinom pa je naručeni spomenik
uradio zabadavad.
Danas se Šarčevićevog groba na
Senaćanskom groblju ritko ko siti, trava ga
je zarasla i jedva da se i nazire di je. Koliko sam mogla kroz istraživanje o
Šarčeviću zaključit velika duša poput njegove bi nam to i oprostila al ne bi ako bi
se pristali borit za bunjevačka prava.
mr Suzana Kujundžić - Ostojić
9
PETI FESTIVAL DUHOVNE MUZIKE „HOSANAFEST 2010.“
Pobednička pisma – „Zagrljeni u duši“
Festival duhovne muzike „Hosanafest
2010.“ održan je po peti put 5. septembra
2010. godine u Hali sportova u Subotici pred
oko 1.000 gledalaca. Ove godine na festivalu
je izvedeno 15 novih pisama duhovnog
karaktera.
Festival je ove godine okupio učesnike
iz: Zagreba, Splita, Blata, Vrpolja, Podgore, Velike Gorice, Bačkog Monoštora,
Zenice i Subotice.
Moto ovogodišnjeg festivala je bio „To
je vjera naša, njom se dičimo“. Festival je
bio humanitarnog karaktera i sav prihod je
išo je za pomoć humano-terapijske zajednice za pomoć ovisnicima „Hosana“ u
Starom Žedniku. Na festivalu su dodiljene
sledeće nagrade:
- Nagrada publike – pisma „Marija
Propetoga Krista“ – VIS „Stope“ iz Blata
sa Korčule, tekst: Tonči Padovan, muzika:
Vinko Didović,
Tamara Babić - nagrada stručnog
žirija - “Božiji mirisni cvijet”
- Nagrada stručnog žirija – pisma
„Božiji mirisni cvijet“ – Tamara Babić,
tekst i muzika: Josip Josipović, aražman:
Ivan Šomođvarac
- Nagrada za najbolji tekst: Dražen
Pavin za pismu „Život što mi Nebo
daruje“ koju je izvo Emanuel Enko
Majstorović
- Nagrada – prvi put od ove godine
koju biraju štićenici zajednice „Hosana“,
pisma „Po(r)uka“ - „Novo nebo“ –
Zenica, tekst: Ankica Svirac, muzika:
Danijela Čurić, aražman: Zoran Čurić
- Pobednička pisma festivala je „Zagrljeni u duši“ VIS „Proroci“, tekst: Josipa
Dević, muzika: Josipa Dević i Viktor
Kesler, aražman: Viktor Kesler.
Festival je i ove godine potvrdio svoj
kvalitet, triba produbljivat Hristovu ljubav
i kroz pismu prinositi njegovu poruku
ljubavi i spasenja.
R. B. M.
DESETI JUBILARNI FESTIVAL BUNJEVAČKI PISAMA
“Vila” i Nune najbolji
Dana 24. septembra 2010. godine
održan je 10. jubilarni Festival bunjevački pisama u Hali sportova na kom je
prvu nagradu publike osvojila pisma
,,ZASPALA JE BUNJEVAČKA VILA“
za koju je tekst napisala Gabrijela Diklić,
članica Književnog odbora Bunjevačke
matice. Pismu je komponovo Antun
Letić Nune, koji ju je i otpivo, a aranžman uradila Nela Skenderović. Pisma
je osvojila i drugu nagradu stučnog žirija, dok je Antun Letić Nune proglašen
za najboljeg interpretatora. Pobednička
pisma festivala je “Tambura je sve što
imam” koju je izveo Ante Crnković, muzika Pere Ištvančić i Marinko Žeravica,
tekst Marinko Žeravica, a aranžman Pere
Ištvančić.
Gabrijela Diklić
ZASPALA JE
BUNJEVAČKA VILA
Za oblakom više bački njiva
zaspala je bunjevačka vila.
Hajde da je iz sna probudimo
pod okrilje njeno okupimo.
Antun Letić Nune, izvođač
i kompozitor pisme
grijota je grane rastavljati.
„Ja ne spavam“ , progovara vila,
„od stida sam oči zatvorila
da ne gledam di se braća dile
koja nose bunjevačko ime.
Gorke suze kvase mi obraze
što se moji Bunjevci ne paze.
Duša pati, a boli istina,
ne mož vila ugoditi svima.
Gabrijela Diklić, autor pisme
“Zaspala je bunjevačka vila”
10
Dile ono što se ne mož dilit,
jedno stablo, a listovi isti.
Zajedno ga triba nigovati,
Dva barjaka i dvi žitne krune,
a koren je od izvora Bune.
Šta bi bilo da ustanu stari?
Gledali bi, ne bi virovali.
Ne daj, bože, da ustanu stari,
gledali bi, ne bi virovali.
Da je sloge širila bi krila,
za oblak se ne bi zaklonila.
Mirite se, braćo moja mila!“
poručuje bunjevačka vila.
R. B. M.
Avgust - Septembar 2010.
Pridstavljanje knjige “Politički život Bunjevaca Vojvodine u
Kraljevini SHS - Jugoslaviji 1918-1941. godine” doc. dr Saše Markovića
održane 31. avgusta 2010. godine u “Bunjevačkoj matici”
Marko Marjanušić,
podpridsidnik “Bunjevačke
matice” otvara književno
veče doc. dr Saše Markovića
Mr Suzana Kujundžić Ostojić, urednik knjige, dr Branko
Ćupurdija, recezent, dr Ranko Končar, recezent i doc. dr Saša
Marković, autor knjige
Pridstavljanje “Narodne multinacionalne čitanke” Alojzija
Poljakovića - 7. septembra 2010. godine u “Bunjevačkoj matici”
Tinde Varadi, Slavica Kvržić, Dragana Vukelić, Alojzije
Poljaković, autor čitanke i Marko Marjanušić, podpridsidnik “Bunjevačke matice” na pridstavljanju “Narodne
multinacionalne čitanke”
Avgust - Septembar 2010.
Alojzije Poljaković, pridstavlja
“Narodnu multinacionalnu čitaniku”
11
“Dani Ambrozije Boze Šarčevića”- 14. septembar
2010. godine Bunjevačka matica - Subotica
Ivan Sedlak, pridsidnik “Bunjevačke matice”, Nela Ivić,
voditelj programa, Mijo Mandić, pridavač i Tamara Babić
i Tamburaški ansambl “Sledbenici Pere Tumbas Haje”
Mijo Mandić, dipl. arhitekta, divani o
životu i dilu Ambrozije Boze
Šarčevića
12
Ivan Sedlak, pridsidnik “Bunjevačke
matice” pozdravlja goste
Mr Branko Francišković, pridsidnik Bunjevačke stranke
Vojvodine i pomoćnik pridsidnika Skupštine grada
Subotice, Nikola Babić, podpridsidnik BNS, Blaško
Gabrić, pridsidnik BNS i Marko Marjanušić,
podpridsidnik BNS i podpridsidnik “Bunjevačke matice”
Avgust - Septembar 2010.
“Dani Ambrozije Boze Šarčevića”- 17. septembar
2010. godine Zavod za kulturu Vojvodine - Novi Sad
Mr Suzana Kujundžić Ostojić, pridavač i glavni i
odgovorni urednik “Bunjevački novina”, Ivan Sedlak,
pridsidnik “Bunjevačke matice”, Mijo Mandić, pridavač
i Zvonko Stantić, pridavač
Zvonko Stantić divani o ričnicima
Ambrozije Boze Šarčevića
Avgust - Septembar 2010.
Mr Suzana Kujundžić Ostojić, divani
o vridnosti ričnika Ambrozije Boze
Šarčevića
Publika je u Zavodu za kulturu Vojvodine vrlo
pažljivo pratila pridavače na tribini posvićenoj
Ambroziju Bozi Šarčeviću
13
“Dan Dužijance” - 16. avgust 2010. godine - Velika većnica Gradske kuće
Larisa Godar, bandašica pridaje kruv od novog žita Blašku
Gabriću, pridsidnik Bunjevačkog nacionalnog savita
Larisa Godar i Dragan
Skenderović, bandašica i bandaš
“Dani bunjevačke kulture - Etnofestival bunjevački
nacionalni ila Bajmok 2010” - 27. i 28. avgust
Dr Žarko Obradović, ministar prosvite Republike
Srbije u društvu Blaška Gabrića, pridsidnika BNS, Marka
Marjanušića, podpridsidnika “Bunjevačke
matice” i Slobodana Vojinovića, pridsidnika Regionalne
privredne komore Subotice, razgleda festival
14
Na astalima u Bajmoku se moglo
vidit i probat zdravo puno stari i
pomalo zaboravljeni ila
Avgust - Septembar 2010.
DUŽIJANCA 2010.
Političko-filozofski komentari
Ko i da nije bila. Nema pripovitke, nema
komentara, nema pofala, ne čuju se kritike.
U… Prošla je… Bolje ništa i ne
pripovidat.
Baš zato, al nikom uz inat, pokušaćemo
razgrnit fenomen zvani “Dužijanca”.
Poznato je u svitu da praznici, bar
na kratko vrime, pomire suprotstavljene strane, da pristaju neprijateljstva,
da se protivnici poštuju, pa makar i
privrimeno. Kod nas je obrnuto. U obično vrime manje je el više mirno, al
kad dolaze praznici, a posebno Dužijanca, strasti uzavriju, isplivavaje nesporazumi, rađaje se nove dileme, ne
rešavaje se stari sukobi. Zbog čega
Dužijanca nama, Bunjevcima, sve to
radi; šta je ona, šta nam znači?
Dužijanca je žetvena svečanost Bunjevaca na teritoriji tzv. “Bajskog trokuta”. Dakle, to je izraz zafalnosti
Bogu na novoj žetvi, žetvi koja nastavlja život, koja znači opstanak. Na ovaj
jel onaj način, praktično sve nacionalne zajednice slave žetvu, al Dužijanca
je vezana za Bunjevce na prostoru Bajskog trokuta. Ovo su izuzetno značajne, fundamentalne odrednice,
temelji arhitekture koji nose njezino
ime, određujući da je to jedna od najveći narodni radosti, Bunjevci su proglasili Dužijancu svojim nacionalnim
praznikom. To je novija tekovina i
znači odnos, osićaj Bunjevaca prema
njoj u skladu s karakterom vrimena i
statusa “Bunjevačkog pitanja”.
Uvažavajući naprid izneto, Dužijanca se ne mož posmatrat samo iz subotičke
perspektive.
Cilokupnost,
integralnost, postiže se kroz njezino praćenje u Subotici, Somboru i Baji ko glavnim tačkama egzistencije Bunjevaca.
Cigurno najjasnija, al i najtužnija je situacija u Baji. U negativnom sadejstvu
mađarski vlasti i hrvatski nasrtaja na bunjevačko nacionalno biće, Bunjevci su
skoro u potpunosti asimilovani. Većim
dilom u Mađare, manjim u Hrvate. Onaj
mali dio priostale populacije nema snage
uspravit se i postat nosilac bunjevštine.
Isti scenario planiran je i za prostor
Bačke, dakle u Subotici i Somboru. Zafaljujući političkim, sociološkim, ekonomskim, kulturološkim i drugim
Avgust - Septembar 2010.
okolnostima, osićaj pripadnosti građana
bunjevačkom nacionalnom biću nije
slomljen. Asimilacija nije sprovedena.
Mislimo da smo na tronu koji će opridilit
budućnost vezanu za opstanak, odnosno,
svekoliki prosperitet bunjevačkog naroda. Poslidnji godina Dužijanca je u
potpunosti pridata tzv. Bunjevcima-Hrvatima. To podrazumiva da je profilirana ko manifestija žetvani svečanosti
Hrvata u Severnoj Bačkoj, sa izrazitim
isticanjom svi prateći oblika asimilacije.
Postavke asimilacije su pokatkad radikalnije, pokatkad mekše, al uvik usmirene na negiranje bunjevačkog
nacionalnog bića. Elementi Dužijance,
ko sto su jezik, učesnici, virska obiležja,
organizacija, te i drugi elementi, vrlo
jasno upućuju na ciljove ovako postavljeni sadržaja Dužijance.
U navedenim uslovima rađa se otpor
bunjevačkog naroda, najčešće izražen ko
bojkot samog učešća. Ono što nema
javno manifestovanje je nezadovoljstvo
koje se odvija u zatvorenom krugu porodice, prijatelja, manji organizacija i sl.
Ono što je izuzetno značajno je da bojkot
i ovako izraženo nezadovoljstvo nemaje
aktivnu, stvaralačku snagu prominit neprifatljivu stvarnost. Možda sporije, uz
manje otpore, proces se odvija, tiha asimilacia živi. U takim okolnostima bojkot
i prikriven otpor poput plime rastu, obufaćajući sve veći dio strukture bunjevačkog življa. Bunjevačka stranka
Vojvodine i nike druge političke snage,
Bunjevački nacionalni savit, Bunjevačka
matica, Bunjevačka kulturno-umetnička
društva, Bunjevački informativni centar,
ko i viđeni pojedinci pokušavaje nać nit
sporazumivanja i zajedničkog otpora u
očiglednom umiranju bunjevačkog nacionalnog bića. Mora se istać da pomenute bunjevačke institucije dobivaje
podršku dela državni organa. Takođe, organizacije i pojedinci većinskog naroda,
te asocijacije drugi nacionalni manjina,
daju podršku Bunjevcima da istraju u
očuvanju sopstvenog identiteta. Ovo je,
čini mi se, moment prikretnice. Tu mislim prikretnice u dilovanju svi institucija koje su u igri oko Dužijance.
Prikretnica izvire od pomenuti bunjevački institucija. Kolorit, arhitektura i zbi-
mr Branko Francišković, pridsidnik Bunjevačke stranke Vojvodine
lja u kojoj egzistira bunjevački narod
moraje se izminit. Grupisanje Bunjevaca
na putu za povrat svoji praznika, svoji
običaja, svoje kulture, svoje istorije, sve
je jače i vidljivije.
Potrebu za reintegraciju bunjevačkog
nacionalnog korpusa u život gradova,
pokrajine, republike i šire, sve više razumiju kako institucije, tako i pojedinci.
Ta okolnost, ta zbilja, ta istina, to saznanje, daju neiscrpnu snagu da se istraje
na ovom istorijskom putu održanja.
Ovu realnost osićaje sve strukture
Bunjevaca, osićaje da se radi o prilomnom trenutku reintegrisanja. Izuzetno
je značajno i važno… Niko ne želi bit
van ovog procesa. Svi oće dat doprinos koliko je u njiovoj moći. Na ovom
putu nema posustajanja.
A Dužijanca… DUŽIJANCA
ZNAČI BUNJEVCI. DUŽIJANCA JE
NAŠ IDENTITET.
Oduzimanje od Dužijance bunjevački obiležja, uvođenjem drugi, tuđi
obiležja, znači oduzimanje Dužijance
od Bunjevaca, znači da nas nema, da
smo osakaćeni, te da taki ne možemo
u dalje procese razvoja i prosperiteta.
Zato Bunjevci neće dat Dužijancu.
Staće jedan uz drugog i borit se da je
ponovo slave ko najveću svečanost, ko
bunjevački nacionalni praznik.
Naravno, i da bude svima jasno,
Dužijanca ne smi ni na koji način
odvojit Bunjevce od drugi nacionalni
zajednica. Nikako ne smi zatvorit Bunjevce u sopstvene okvire, napravit
bunjevački rezervat. Prosperitet i razvoj mogu se ostvarit samo u suživotu
s drugim građanima u našim gradovima, pokrajini, republiki.
B. F.
15
PRIČA IZ SOMBORA
Salaši Gradina
Salaši Gradina nalaze se na širokom području jugoistočno od Sombora. Područje Gradine još je pre
dolaska Turaka pripadalo nekadašnjoj
vlastelinskoj porodici Cobor i naselju
Coborsentmihalj, koje je prethodilo
današnjem Somboru (1724. g. potomci
Cobora navode da polažu pravo na
Gradinu). Prvi sačuvan arhivski
pomen Gradine potiče iz turskog popisa sačinjenog 1554. godine, kada je
ovde zabeležena svega jedna kuća. U
turskim popisima iz 1570. i 1590. g.
Gradina je zabeležena sa četiri, odnosno sa sedam domova (kao naseljeno
mesto, ovde je, pored Gradine, sa
sedam poreskih domova, 1570. g. zabeleženo naselje Ak-Kilisa – očigledno Klisa, deo kasnijeg atara Gradine).
Gradina je Kaločkoj nadbiskupiji plaćala 1650. g. 14 forinti godišnjeg poreza, a 1658. g. pripadala je kao posed
Đerđu Salataniju.
Na popisu naselja i selišta u somborskom okrugu, koji je sačinjen neposredno nakon što su ga austrijske
carske trupe osvojile 1687. g. od Turaka, zapisana je i Gradina (Gradina),
u kojoj je tad bilo 60 kuća, koje su
imale prinose od 220 jedinica roda, izraženog, verovatno, u kablovima (cubulorum) i 24 grla odrasle vučne
marve, a procena selišta iznosila je
1.200 forinti. Deceniju kasnije (1698),
Gradina je bila zapisana na popisu zapustelih naselja Bačke županije, pa je
očito da se stanovništvo preselilo, verovatno u varoš, koja je sad bila hrišćanska. Srpsko prezime toponimske
osnove Gradinac, koje je u Somboru
zabeleženo još 1715, 1721 i 1725. godine, ukazuje da su preci ove porodice
(koja i danas postoji u Somboru) verovatno još u tursko vreme živeli u Gradini.
U vlasništvu somborskih graničara
Gradina je zabeležena 1702, 1720. i
1740. g. (u popisu vojničkih pustara iz
1720. g. naselje je zapisano kao Mala
i Velika Gradina). Somborski graničari
su ovde obrađivali zemlju i napasali
marvu, a od četrdesetih godina XVIII
stoleća Gradinu su postepeno naselile
somborske bunjevačke graničarske po16
rodice i ubrzo je pretvorile u
najveće okolno salaško naselje. Gradina je još početkom
XVIII veka dodeljena somborskoj kapetanskoj bunjevačkoj porodici Marković,
što je potvrđeno i 1721. godine, ali nakon razvojačenja
Sombora, komorske vlasti i
carski dvor, uprkos izričitoj
molbi majora Marka Matije
Markovića, nisu potvrdili
njegovo nasledno pravo na
ovu pustaru.
Somborski hroničar, župnik Matija Slatković, u svojim zapisima nastalim oko
1805. g. pominje da je u Gradini nekada bio turski logor i
ostaci nekog vojnog šanca, a
za ostatke stare hrišćanske
crkve u ataru Gradine Slatković kazuje da ih narod naziva
Klisom (od lat. ecclesia =
crkva). Stari vojni šančevi oko Gradine, koje pominje Slatković, imaju,
prema mišljenju arheologa, možda još
keltsko ili sarmatsko poreklo i predstavljaju mesto arheološkog otkrića
najstarijeg kovanog novca sa područja
Sombora. Pronađen novac bio je grčkog porekla, iz oblasti Durrhachium
(današnji Drač), kovan od srebra u
drugom veku pre nove ere, što zaista
ukazuje na mogućnost postojanja
veoma starog utvrđenog naselja. Tom
naselju je, izgleda, još bilo traga u XVI
veku, kada su ga okolni slovenski stanovnici prozvali Gradinom (naziv za
utvrđenje ili prostor oko njega, često i
za ruševinu nekadašnjeg grada ili utvrđenja). Na brežuljcima Klise pronađene su ranohrišćanske humke, s
početka srednjeg veka, kao i ostaci pečene crvenkaste cigle.
Vojnička pustara Gradina pomenuta je u proceni komorskih prihoda i
vrednosti somborskih pustara od 1738.
do 1741. godine, kada je njena vrednost procenjena na 14.595 forinti, a
godišnji prihod na 729 forinti i 45 krajcara. Po ukidanju vojničkog statusa
Somboru 1745. godine, i pustara Gradina prešla je u posed komorskih vla-
sti. U komorskoj proceni i opisu Gradine, koje je 1746. g. načinio upravnik
komorskih dobara u Somboru baron
Franc Redl, piše da je pustara udaljena
tri četvrt časa (jahanja) od Sombora,
da je omeđena drvenim graničnicima,
da ima crkveno mesto i da ovde može,
prema Redlovoj proceni, da bude nastanjeno 100 domaćinstava, kao i da u
Gradini već postoje tri velika salaša.
Na pustari je bilo tekućih i stajaćih
voda. Sa istočne strane Gradina se graničila vojničkom pustarom Kula (Kulica ili Pusta Kula), s juga komorskim
posedom Oblica (na tom posedu nešto
kasnije nastalo je naselje Stapar), sa
zapada vojničkom pustarom Čičovi i
sa severa teritorijom grada Sombora.
Sem pašnjaka, na zemlji pustare
moglo je da bude zasejano 500 njiva
(odnosno požunskih jutara) jesenjih
useva (pšenice i raži), a od prolećnih
useva moglo je da se poseje 125 njiva
ječma, 125 njiva zobi, 80 njiva prosa i
80 njiva turske pšenice (kukuruza). Pašnjaci oko Gradine mogli su tokom
leta da ishrane 400 grla stoke, a sena
je moglo da se sakupi 600 plastova.
Procena godišnjih prihoda iznosila je
729 forinti i 45 krajcara, a ukupna
Avgust - Septembar 2010.
vrednost pustare procenjena je na
14.595 forinti (isto kao i 1738/41).
Prema visini procenjenih godišnjih
prihoda i prema ukupnoj vrednosti,
Gradina se, među 25 tada zabeleženih
somborskih pustara, nalazila odmah
iza pustare Miličić (čiji je posed u to
vreme obuhvatao i atar nešto kasnije
nastalog naselja Nemeš-Militič, današnjeg Svetozar Miletića) i Pačira.
Na mapi Sombora i okoline, koju je
1746. g. ručno izradio inženjer A.
Kaltšmit, pustara Gradina (Praedium
Gradina) označena je rednim brojem
deset i nalazi se jugoistočno od Sombora, sa skupinom salaša (salaschen)
koja se nalazila tamo gde su i danas
gradinski salaši. Jugoistočno od salaša
ucrtano je crkveno mesto (Loc/us/
Eccl/esia/), tamo gde je danas uzvišenje Klisa. Zapadnim i središnjim
delom atara Gradine proticala je reka
Mostonga, a krajnjim istočnim delom
prolazio je put za Petrovaradin.
U popisu selišta koje su uživali
somborski militari (koji je sastavljen
prema njihovoj želji kako bi što povoljnije utvrdili cenu za dobijanje elibertacionog statusa) zabeležena je u
junu 1746. g. i Gradina, a procenjen
godišnji poreski prihod bio je svega
402 forinte i 20 krajcara. Ova procena
je bila znatno umanjena u poređenju sa
stvarnom vrednosti.U izjašnjenju somborskih graničara iz 1746. g. o broju
pustara koje drže, ovdašnji militari su
objasnili da je broj pustara zapravo
manji nego što smatra baron Redl (on
ih je nabrojao trideset) jer su, sem
ostalih, nabrojane i pustare Velika i
Mala Gradina, koje, zapravo, predstavljaju jednu pustaru jer nisu odvojene
nikakvim znakom, a nije ni poznato da
su ikad tu bila dva zasebna naselja
(moguće je da se trag ove podele nalazi u popisu salašara u Gradini iz naredne godine, od kojih je deo zapisan
u predelu nazvanom Hatovi).
Najstariji popis Somboraca koji su
imali imanja na pustari Gradina potiče
iz 1747. godine. Tada su ovde salaše i
zemlju imala 53 domaćina, svi odreda
Bunjevci (po redosledu zapisa): Marcika Bogišić; Jakob Bašić; Matko Goretić; Filip Dević; Antun Garašev;
Martin Bošnjak; Ilija Dević; Nikola
Kulić; Ivan Čuvardić; Matija Pečujlija;
Miško Margetić; Jakob Kovačević;
Mijo Garašev; Ivanko Bogišić; Nikola
Kapetanov (zapravo Marković); Đorđe
Avgust - Septembar 2010.
Marković; Jerko Mandić; Ivan
Bašić; Kuzman Marković;
Ivan Marković; Avgustin Žuljević (od njegovog imena popisani stanovnici Gradine vode
se u području zapisanom pod
imenom Hatovi – Hatovi ili
Atovi predstavljaju područje
južno od Gradine, prema Staparu i Žarkovcu, kasnije su deljeni na Crni i Beli At); Avram
Bokerović; Matija Aničić; Periša Matarić; Ilija Kulić; Nikola
Čuvardić;
Mijo
Pletikosić; Đurko Kulić; Nikola Kulić (drugi istog imena);
Avgustin Parčetić; Đurko Čerčev; Ivan Žuljević; Matko
Mandić; Tadija Goretić; Grgur
Žuljević; Miško Parčetić;
Toma Parčetić; Nikola Parčetić; Lovra Pletikosić; Jerko
Pletikosić; Matko Goretić;
Antun Kuntić; Marijan iz Sonte; Antun
Blažokov; Ilija Jusbašić; Joso Vrebešev; Miško Žuljević; Ivan Kuntić; Andrija Kuntić; Nikola Apić; Antun
Manić; Miško Švračić i Petar Bešlić.
Najveće poreske obaveze (samim tim
i najznatnije posede), prema ovom popisu, imali su Đorđe Marković, Marcika Bogišić, Toma Parčetić, Avram
Bokerović, Periša Matarić, Nikola Parčetić, Ivan Čuvardić i Miško Žuljević.
Nešto kasnije (1749) u Gradinu se, iz
Baje, doselio i Zeljko Pekanović. Time
su, ujedno, nabrojane i sve one porodice čiji će potomci ovde, na zemlji
svojih predaka, živeti pokolenjima,
mnogi i do današnjih dana.
Kada je Sombor 1749. g. dobio status slobodnog i kraljevskog grada,
Gradina se nalazila među 11 pustara
koje su pripale gradu.
Popis stanovnika somborskih salaša iz 1775. g. u Gradini je zabeležio
porodične domaćine, sa površinom
zemlje koju su posedovali i obrađivali
(izraženom u starim jutrima od 2.000
kv. hvati): Stipan Bokerović (285 jutara); Jakob Bokerović (280 jutara);
Grga Žuljević (85 jutara); Đura Parčetić (200 jutara); Antun Matarić (390 jutara); Nikola Parčetić (500 jutara);
Marko Bogišić (80 jutara); Ilija Bogišić (80 jutara); Damjan Bogišić (220
jutara); Jakob Čuvardić (60 jutara);
Toma Čuvardić (180 jutara); Avgustin
Žuljević (42 jutra); Jakob Matarić (49
jutara); Mijo Kulić (65 jutara); Miško
Parčetić (90 jutara); Marko Parčetić
(66 jutara); Nina Parčetić (24 jutra);
Joso Goretić (22 jutra); Joso Pletikosić
(32 jutra); Jakob Goretić (6 jutara);
Antun Kuntić (8 jutara); Antun Mraković (14 jutara); Marko Čuvardić (12
jutara); Mato Kulić (20 jutara); Toma
Kulić (20 jutara); Ivan Žuljević (3
jutra); Petar Goretić (22 jutra); Mato
Parčetić (24 jutra); Bariša Pletikosić
(11 jutara); Đuko Pekanović, zvan
Zeljkov (71 jutro); Ivan Bašić (96 jutara); Antun Dević (9 jutara); Karlo
Aničić (8 jutara); Grga Kulić (16 jutara); Nikola Bašić (31 jutro); Jakob
Bašić (36 jutara); Jakob Kovačev, zvan
Vužić (42 jutra) i Marko Aničić (42
jutra).
Neke stare bunjevačke graničarske
porodice imale su salaše i zemlju u atarima okolnih, pretežno srpskih salaških naselja u susedstvu Gradine: u
Leniji (Bošnjak, Vuković, Menesković-Putnik, Paštrović i Džinić), u Lugumercima, danas Lugovu (Beretić,
Maunić i Raič, kasnije Bošnjak i
Lukić) i u Čičovima (Budanović, Milanković i Jurišić). Znatan deo somborskih bunjevačkih porodica imanja
je imao u salaškim naseljima udaljenim od Gradine, severozapadno i severno od Sombora – u Šikari, Šivolji
(danas Bezdanskim salašima) i Nenadiću, dok su porodice Ambrozović i
Strilić salaše imali u ataru Bukovca i
Rančeva.
Milan Stepanović
17
Pisnici “Bunjevačke matice”
DIDIN SALAŠ
Daleko od sela
Salaš dide mog je bio
A njegov mir i tišinu
Niko nije remetio.
Samo cvrkut tica tu se
Čuo još od rane zore
Dok se sunce ogledalo
U kapima bistre rose.
Volila sam tamo bit
Čuvat krave i trčkarat
Poljsko cviće brat
I još friškog mlika pit.
Na staroj je klupi dida
S duvankesom sidio
Zasuko side brkove
Lagano lulu pušio.
Pripovido o životu
Tušta tog me naučio.
Pokazo mi u košari
Gnjizdo i u njemu lastu
Daleko će mladi letit
Kazo mi je, kad narastu.
Već odavno nema dide
Lagano se salaš ruši
Al te slike zauvik će
Ostati u mojoj duši.
Katica Marganić
Veče tiho i molitve blage
Za potomstvo blaženo i dugo
Ljubav pravu za bližnjega svoga
Osićaj tanan (za) prijatelja vridnog.
Na zastavi plavo bilo čuva
Sveblagoslov žitnog kruva
Naroda koji svoje kolo igra
Polagano sitno tamburica svira.
Jelisaveta Vučet
Pivac budi risare mlade
Brzi vranac u košari rže
Nana rani piliće i pućke
U kujni se miris mlika širi.
U voćnjaku sazrijale kruške
U oboru prasici se tuku
Bašča puna a bostan je krasi
Pčele zuje oko suncokreta.
Svatovi se rano okupljaju
Snaši užna, veče mladoženji
Veselo se do zore igra
A kumovi goste ispraćaju.
Polje ravno i pšenica rana
Pisme bruje od mladi kopača
Suncokret se suncu okrenio
I ditelna stigla za košenje.
18
U ravnici plavog neba živi Subatica,
da se rodi više taki, njezina su dica.
A na kraju, baš u zdravlje, dižem čašu vina
da nazdravim Bunjevcima. Još nas uvik ima.
Katolik sam i Bunjevac i sa tim se dičim,
volijo bi, mili druže, na tebe da ličim.
Tomislav Kopunović
POVRATAK NA PALIĆ
BUNJEVAČKI VINAC
Samun kruva na astalu stoji
Plemenitost u očima sja
Mlada snaša uspavanku piva
Stari dida svoju lulu čisti.
Bože dragi, Bože mili, čuvaj moje riči,
sa umećem tog čovika da se svako diči.
Foto: Marija Horvat
DR JOSIPU STANTIĆU
(počasnom članu Bunjevačke matice)
Na svit dođe jedan čovik. Ima zlatne ruke.
S tamburice jal gitare čuješ divne zvuke.
Malo ima taki ljudi, take dobre ćudi,
kad ji slušaš, kad ji gledaš, srce se probudi.
Iđem obalom
Uspomene lebde
Ispod kestena
Naša klupa
Jezero čuva
Boju tvoji očivi
Ruke te traže
I nalaze list kestena
Sićam se
Bila je jesen
A mi smo gazili
Ćilim od lišća
Želili smo
Puno više
Al smo
Ko tice selice
Odletili na pogrišnu
Stranu svita
Proliće je
Sama sam
Na obali jezera
Nemam kome kazat Selice se vraćaje
Na stara mista
Marija Horvat
I u našoj varošici postoji čeljade
što sa svirkom i osmijkom otira sve jade.
U nesrićna vrimena ova triba taki ljudi
da nam vrate radost i sriću u grudi.
To je sinak Bunjevaca, našeg dičnog roda,
u žilama tog čovika teče krv, ne voda.
Pamtimo ga od davnina, puno nam je dao,
šta je tio i volio - sve je dobro znao.
Cenidu ga zato ljudi ko dičnog čovika,
bar da ima taki više, od danas do vika.
Avgust - Septembar 2010.
CVATOVI BUDUĆNOSTI
Neda i Mina uzorni Vukovci
Sestre Neda i Mina pored toga što dobro uče, imaju vrimena i za hobi, internet, momka ili kako
kažu za sve što vole mladi i što pripada njevoj mladosti
Prilipi osmih na licu koji pleni sve
oko sebe, uvik ostaje u sićanju kad se
spomenu ove cure. Nije slučajno ova
pripovitka nastala, baš u vrime kad
počinje nova škulska godina, kad se
mire rezultati dosadašnjeg rada.
Da bi mladi gazili kroz život čvrstim korakom, potribno je puno sampouzdanja , cigurnosti, što one imaju a
posebno podršku svoji roditelja.
Neda starija sestra ,dugačke plave
kose i veseli očiju, ostaje u sićanju po
svom širokom lipom osmihu i vedrini.Ove godine je završila sridnju
Politehničku škulu, smer Tehničar za
pejzažnu arhitekturu i kako priliči dobrom đaku , pored Vukove diplome iz
osnovne škule, njezinu mladost krasiće i Vukova diploma sridnje škule
,za sve petice dobijene od početka
škulovanja. Ko dobar i uzoran đak,
svakako je želila dalje da usavršava
svoje znanje, konkurisala je na Poljoprivrednom Fakultetu u Novom Sadu,
smer Pejzažne arhitekture. Fala dragom Bogu, prijemni ispit je uradila sa
maksimumom poena i bila prva na
rang listi, i tako postala korisnik budžeta. Ovi dana obradovalaje još
jedna lipa vist, dobila je sobu u studenskom domu u Novom sadu, što će
joj za budžet puno značit.
Neda voli da putuje, upoznaje
nove ljude i druži se, a to je postigla
baveći se folklorom u KUD-u „Aleksandrovo“ iz Subotice još od mali
nogu. Bavljenje folklorom za nju
znači upoznavanje novi kultura, ljudi
i običaja, a njezina najomiljenija nošnja je bunjevački „Bili šling“. Sebi
je obećala da će završiti škulu u roku i
sa dobrim prosekom . Želja joj je da
radi u prosviti, da bi mogla pridavat u
škuli u koju je i sama išla. Poseban zadatak je dala sebi da iznađe kaku stipendiju, da pomogne roditeljima oko
njezinog škulovanja.
Mina, mlađa sestra je maturant sridnje škule „Jožef Šinković“ u Bačkoj
Topoli, smer frizer. Za razliku od pojedinih svojih vršnjaka voli da iđe u
Avgust - Septembar 2010.
“Bunjevačko prelo 2009. godine - Mina kao prva, a Neda ko druga pratilja
škulu, za svoje buduće zanimanje, najbolji je učenik u svom razredu. Sa lakoćom ustaje ujtru u pet i petnajst pola šest, da bi stigla na autobus, jer u
škulu se ne smi zakasniti . Svoje slobodno vrime, ispunila je usavršavajući
se, privatno na praksi, pored svoje
prakse koju ima u škuli. Mina je bila
više godina član folklorne sekcije, i
stalni je član Dramske sekcije KUD
Bunjevka. Tu je glumila u jednoj od
najzahtivniji pridstava „Bunjevački
svatovi“ sa jednom od veći uloga. Posebno je ponosna kad obuče bunjevačku narodnu nošnju, kaže da se u njoj
osića ko „labudica“.
Obadve sestre vole sve što vole
mladi. Prijatelje, društvo, izlaske, moderne stvari, muziku i dr. Pošto je
Neda upisala fakultet i priselit će se u
Novi Sad, Mina se već sad žalosti, i
kaže da će joj zdravo falit, posebno
druženje, divani i kartanje do sitni sati
u noć.
Mina i Neda nisu propuštale mogućnost učešća na svim bunjevačkim
manifestacijama, i ako ne priko svog
društva, same su se rado odazivale za
učestvovanje na istim. Posebno ji raduju osvojene nagrade:
Mina je isprid KUD-a „Bunjevka“
sa još tri para folkloraca, učestvovala
na Izboru najlipšeg bandaša i bandašice, u Somboru i osvojila prvo misto.
Od uzbuđenja nije ni bila svesna šta joj
se dogodilo i da je ona „bandašica“
somborske Dužijonice 2006. Smatra
da joj je pripala veliku čast, istina ispunila je sve potribne uslove i svoju
ulogu je odradila za primer.
Sestre su zajedno učestvovale,
svaka isprid svog društva u kulturnom
programu i u Izboru najlipše prelje na
„Bunjevačkom prelu 2009“ u hotelu
Galerija u organizaciji KUD Bunjevka
i Bunjevačke matice.
I ovom prilikom Mina je izabrana
za prvu a Neda za drugu pratilju.
Očigledno je da su ove dvi mlade
cure, na vrime svatile da u životu triba
zacrtat pravi cilj i puno radit da ga
ostvariš, a ne pokolebat se kod prvog
problema. One danas, mogu bit primer mladima kako u životu možeš da
budeš uspišan, odnosno radan i uporan.
Kata Kuntić
19
MIHOLJSKO LITO
Običaji i virovanja
Za „Miholjsko lito“, naši stari su kazali za lipo i sunčano vrime u jesen. Tako nam i ove 2010. godine
prognostičari pridviđaje Mioljsko lito, od zadnje nedilje septembra pa čak kroz cio oktobar.
Miolj – Miholj, - Miholjdan, u narodu naziv dobijen po sv. Mihailu Arhanđelu i Anđelima,
pada 29.
septembara. Po tradicionalnim običajima sv. Miolj se svitkuje radno. Zaštitnik je najamničara, sluga i gospodara,
podstanara, pastira, čobana. Sv. Miolj
je branilac protiv svi telesni i duhovni
nevolja. Zato ga većina virnika poštiva
i sebi strogu dužost zadaje - na Miolj
u crkvu otić i tamo se Bogu svesrdno
pomolit. On je borac, molitelj i pratilac. Ko borac nam pomaže u borbi
koju svako od nas mora stalno protiv
„zla u sebi i oko sebe vodit“!
kad se planiraje veliki poslovi i slavlja,
ko što su svatovi, berba grožđa, berba
kuruza, jesenje oranje i sijanje, pa se
često u narodu kazalo: „Samo nek nam
da dragi Bog i Miholj da ne pada
kiša“. Obično je to vrime posli Male
Gospojine 8. septembra.
Mala Gospojina, po Svetom
pismu je jedan od veći kršćanski svetaca, kad se spominje rođenje sv. Marije, rođene u Nazaretu od majke Ane
i oca Joakima. Po ocu od Davidova
roda, a po majki prvosvešteničkog.
Marija u privodu znači visoka il gospodareća. Svetac kojeg posebno poštuju žene ko neradni dan. Za ovaj
svetac u narodu je vezano virovanje da
„pilići izleženi na Malu Gospojinu će
bit dobre nosilje“. Nije slučajno da su
naši stari po ovom svecu doneli vake
tvrdnje, kad se zna da to vrime pripada
kultnom vrimenu koji podstiče nastavak življenja, posebno kad je rođena i
Blažena Divica Marija, poreklom iz
čestite Davidove loze.
Starovinska virovanja vezana su za
roditeljsko staranje za opstanak familije, za sklapanje brakova svoji dice,
što kod naši pridaka obilužava njevu
osobenost. Prizirali su oholost, nevirstvo, zlobu, mržnju, slavohlep, bludnost i prostost. Dok su vapili za
čistotom života, poštenjom, čestitosti...
U vrime spremanja svatova, da žene
sina il udaju ćer, nije se gledalo iz koje
su loze i ko im je dida il pradida bio,
jel imaju velikaške povelje il su uvijeni
u zlato i kadifu, već posebna briga je
bila jesul pošteni, i jesul Bogu i ljudima za života virni bili. Postojalo je
iskonsko virovanje da roditelji kroz
blagoslov za čestito sklapanje braka
svojoj dici, pokoj, mir i ljubav u baštinu ostavljaje.
Mala Gospojina je vrime kad se počinje s oranjem i sijanjem zimski
usiva.
U ovom Mioljskom vrimenu,
važno je spomenit značaj sveca, Priobraženja Gospodnjeg, koje pada na
6. avgust, kad se i označava vrime početka Miholjskog lita, odnosno kad počinje jesen, a s kojim se završava litnje
godišnje doba. Sama rič priobraženje,
kazuje nam da se priobrazuje sve što
je od Gospoda Boga stvoreno – t.j. cila
priroda. U narodu je sačuvana izreka
„Priobražava se kamen u vodi i list u
Sveti Arhanđel Mihajlo
Ime Mihael, u hebrejskom 'Mi ka
el', što znači: "Ko je ko Bog?" spominje se u Svetom pismu pet puta.Na
Miolj, to je posebno vrime, u kome su
kadgod sluge svog gospodara menjale. Najamnici, plaćani su na Miolj,
kad gazde pokupe i saberu svoj rod, da
bi pogođen dio zarade davali. Najamnici su namirivali svoje obaveze prema
drugima s kojima su se pogađali, (podstanarske kirije, ušur u mlinu il dug u
dućanu...) i s najmanje zlobe završavali nagodbe.
Miholjsko lito je posebno vrime
20
Bunjevački svatovi
Avgust - Septembar 2010.
gori“. Na očigled prirodnog priobraženja, narod je podstaklo ozbiljno utemeljenje različiti virovanja. Viruje se
da je Priobraženje paganskog i prijekršćanskog porikla. Iskonska veza čovika i prirode, zasnovana na svemoći
prirode nad čovikom, i u nastojanju
čovika da deluje na prirodu i da njome
ovlada, ko i da je prilagodi svojim potribama i željama.
Sačuvana starovinska virovanja na
Priobraženje puno su vezana za vinograde. Virovalo se da se do Priobraženja grožđe nije smilo isti, a ono je bilo
sastavni dio ishrane onog vrimena. Na
sam dan Priobraženja, prvo bi se nosile
„evenke“ ( upletene grane loze, različite veličine i vrste grozdova, zajedno
s listovima, sve to je činilo prilipi
snop grožđa), u crkvu na posvićenje.
Tek posli, grožđe se moglo i smilo isti
svaki dan. Ovaj svetac je radni i posni,
a posebno zahtivan, da bi se prija izlaska Sunca ustajalo i nijedno čeljade
nije smilo priko dana spavat, jel cile
godine od njeg neće bit hasne. Jesenje
vrime je vrime pudarski poslova, po
kojim su naši Bunjevci bili pripoznatljivi, pa postoji velik broj obredni i
narodni običaja vezni za vina i vinograde. Posli naseljavanja Bunjevca u
Bačku, u XVIII viku, nicali su vinogradi, niski (grčki) zasadi. Na prostoru
Subotice 1888. godine, bilo je 4014
katastarski jutara vinograda sa poznatim sortama kadarka, drinak.Vezano za
virovanja, kad je grožđe u pitanju,
ostalo je dosta još iz staroslovenske
kulture, a koje je posli privaćeno i u
kršćanstvu, dok postoje i Biblijska tumačenja o važnosti i načinu upotribe
vina. Značaj vina i vinograda u životu
Bunjevaca je velik i za njeg su vezani
važni običaji od samog početka godine
- kako će vrime bit od Vinkov dan (22.
januara) pa do same berbe grožđa, kićenje evenkom, gaženje i pravljenje
masta, rampaša, i prešovanje, pravljenje vina, a od komovice rakije. Sve
ovo ima veliki značaj za naše narodne
običaje.
Poznato je da su obredna virovanja
nastala u prastaro vrime, odnosno u pr-
vobitnoj društvenoj zajednici, u teškim
uslovima života i posebnoj nepoznanici prirodne i njezini pojava. Svist o
očuvanim navikama, nametnila je čoviku potribu za održavanjem obredni,
magijski i religiozni radnji. Iz najstarijeg vrimena pa do danas, sačuvana su
razna virovanja u najrazličitijim temackim vidovima, koja su se kroz vikove, u zavisnosti od uticaja novi
civilizacija, menjala i pritvarala u nove
oblike. Virovanja su pojava koja vrlo
često stvara velike poteškoće u određivanju njezinog istorijskog i društvenog porikla, ko i mista i vrimena
nastanka.
K. K.
XII FESTIVAL BUNJEVAČKOG NARODNOG STVARALAŠTVA SUBOTICA 2010.
1. festivalski dan: SVEČANO OTVARANJE FESTIVALA - promocija knjige – multimedijalna prezentacija
BUNJEVAČKI BILI ŠLING, autor Kata Kuntić
2. festivalski dan: književna tribina - “MARKO PEIĆ
i njegova borba za bunjevački jezik“, predavač mr Suzana
Kujundžić Ostojić
3. festivalski dan: Istorijsaka tribina - ”UČEŠĆE I
ULOGA BUNJEVACA NA VELIKOJ NARODNOJ
SKUPŠTINI ODRŽANOJ U NOVOM SADU 25. XI.
1918. GODINE”, predavač Ivan Sedlak
4. festivalski dan: premijera pozorišne pridstave - "13
GRIŠNI SLOVA" - Dramska grupa KUD "Bunjevka",
autor teksta Marko Peić, prevod teksta na bunjevačku ikavicu Kata Kuntić, režija Kata Kuntić
Avgust - Septembar 2010.
21
MISLI IVANA ANTUNOVIĆA
Odabro Ivan Sedlak
CRKVA I ŠKOLA
Svaki dakle koji ljubi svoj narod trieba da iz svih silah nastoji, da naš rod pomnjivo pohađa
škulu i crkvu. (Ib. str. 50)
Crkva i škola po svećeniku i učitelju skopčava nebo sa zemljom i Boga s čoviekom. ( Ib.
str. 86)
U pravom smislu škole nisu ni crkvene ni državne, već su kao i svaka druga stvar, ako se
povlači za cilog čovieka, obitelne i društvene; pa baš zato trieba: da u njimih vlada i crkva i
država, da se od njih ostrani pritiranost. (Ib. str. 78).
Čovjek se naobražava školom i štivom. A tko će Bunjevca i Šokca na to navijati, da u školu šalju svoju djecu, kad
u samih svojih učenih sinova nema prijateljah. (Ib. god 187, str. 21).
U škola, gdje se i druge za život korisne i potribne stvari predaju, po duhovnom zvanju, prvim je učiteljem svećenik
(Ib. str. 581).
Riči iz “Rečnika bačkih Bunjevaca”
hajčit – im nesvr. 1. „juriti, žuriti – Nemoj taliko hajčit,
rano ćemo stignit, pa ćemo tamo čekat. 2. „govoriti, terati“
– zašto hajčiš tu marvu, tako se nikad neće napast“ .
hajit –im nesvr. „hajati, obraćati pažnju, brinuti“. – Narani ga i napoji pa sad i ne haji za nas.
hajkača ž 1. „ bič kojim se gone volovi“. – Samo se ti
ludiraj pa ćeš zaraditi hajkaču. 2. v ajkača.
hajluda ž „besposličarka, hajkača“ – tribalo bi da sam
i ja ko ona hajluda, a ne da radim pa nemam vrimena da se
očešljam.
hancuranje s gl. im. o hancurati se – Hancuranje je za
malu dicu.
haptike – ika ž pl. t. „kola sa federima za svečanu priliku“ – I naš pretelj je kupio haptike.
harat – am nesvrs. 1. „pljačkati, krasti, otimati“ – Triba
sve zaključavat, jel čujem da niki lopovi haraje u kraju. 2.
„trošiti nošenjem, upotrebom (odelo i sl.) – Nisi tribo to
novo ruvo danas oblačit, haraš ga poslendanom, šta češ u
nedilju obuć. 3. „provoditi život na lak način ( koristeći najčešće tuđa sredstva i posećujući tuđe žene)“ – Otkako je
došo iz rata ništa ne radi samo pije i hara po selu.
hasnirat hasniram nesvr. „upotribljavati, koristiti“ –
Možeš dat taj colštuk dici nek se sigraje š njim, ja ga već
odavno ne hasniram – (hasnirati se povr.)
hegav – a-o „kriv, iskrivljen, u nogama nesiguran“ Kako sam ono pao s kola, još uvik sam sav niki hegav.
hetija ž „pijačni dan u sedmici„ – Moj Luka je tako
naučio, da svake hetije ode na pecu u varoš.
hintov – ova m „kočija, fijaker“ – Hintov je imo samo
gazda Štroco.
hmelj hmelja m bot. biljka za pivarstvo „Humulus lupulus“.
hodočašće s „poseta nekom „svetom“ mestu„. – Znali
smo ić na hodoćešće na Jud.
hučin – ina m „ždrebe“ – Pušti hučina malo da se istrči u avliji.
huljenje s gl. im. od hulit - Vrime je tako nastalo da
svit u huljenu traži olakšanje.
22
IN MEMORIAM
MIODRAG
MENDRAGIĆ
Obaveštavamo
cinjene
čitaoce da je naš iskreni prijatelj
i saradnik Miodrag Mendragić,
profesor u penziji, preminuo
23. 08. 2010. godine , a saranjen
je na Senćanskom groblju 24.
08. 2010.g.
Učestvovo je u radu
Bunjevačke matice i sarađivo
svojim prilozima objavljenim u
listovima „Rič bunjevačke matice“ i „Bunjevačke novine“.
Radovo se svakom novom izdanju i slao je brojne primerke u Novi Sad u kulturno-istorijsko društvo „PČESA“ u kojem je bio stalni saradnik, ko i u
Beograd u Istorijski arhiv i muzej. Slao je naša izdanja i svojim kolegama istoričarima koji su bili veoma zainteresovani
za kulturu bunjevačkog naroda sa ovi prostora. Takođe,
učestvovo je na sekcijama u Bunjevačkoj matici.
Uvik je vridno piso, pa je objavio obimnu onografiju o
rodnom Banatskom Aranđelovu 2002. godine, a recenzent
mu je bio Stevan Mačković, direktor Istorijskog arhiva Subotice, takođe profesor istorije.
Dugi niz godina je bio stalni saradnik kulturno-istorijskog
društva „PČESA“ Novi Sad koje je objavilo niz veoma vridni
edicija knjiga vezani za kulturnu baštinu Vojvodine sa bogato
ilustrovanim starim fotografijama.
Bio je veoma omiljen profesor svojim mnogobrojnim
učenicima u MEŠCU.
Kao takog, tihog i vridnog čovika, uvik ćemo ga se rado
sićat.
Neka mu je vična slava i fala!
Avgust - Septembar 2010.
KNJIGE U IZDANJU BUNJEVAČKE MATICE
Lipota naše riči
400,00 din.
Misec viri kroz virange
200,00 din.
Široke grudi
bačke ravnice
200,00 din.
Avgust - Septembar 2010.
Dida, pripovidaj mi
300,00 din.
Buni, Bunievci, Bunjevci
1200,00 din.
Bećarci
200,00 din.
Put nade
150,00 din.
Bunjevačka lipa rič
250,00 din.
Horske kompozicije
od narodnih do
operskih horova
150,00 din.
Muzička baština
Bunjevaca
500,00 din.
Istinu tražim
150,00 din.
Istorija Šokaca, Bunjevaca i
Bosanskih franjevaca
500,00 din.
Bunjevačka lipa rič II
250,00 din.
23
OČISTIMO SRBIJU 2010.
Download

MARKO PEIĆ - POČASNI GRAĐANIN GRADA SUBOTICE