1
PÍO BAROJA
Drvo spoznaje
Treća knjiga
Sa španjolskoga preveo
Josip Tabak
Trilogija:
Gospođa lutalica
Magleni grad
Drvo spoznaje
Naslov izvornika:
El árbol de la ciencia
2
Sadržaj
PRVI DIO Život jednog studenta u Madridu
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
XI.
Andrés Hurtado počinje studij
Studenti
Andrés Hurtado i njegova obitelj
U izdvojenosti
Andrésov kutak
Dvorana za seciranje
Aracil i Montaner
Jedna formula života
Jedan zaostali
U bolnici San Juan de Dios
Bolnički pitomac
DRUGI DIO Strvinari
I.
Obitelj Minglanilla
II. Napuhavanje
III.
Nametnici
IV.
Lulú
V.
Još o Lulú
VI.
Manolo Kočoperni
VII. Povijest señore Venancije
VIII. Ostali tipovi u kući
IX.
Opća okrutnost
TREĆI DIO Jadi i boli
I.
II.
III.
IV.
V.
Božić
Dječakov život
Stara kuća
Dosada
Iz daljine
ČETVRTI DIO Istraživanja
I.
II.
III.
IV.
V.
Filozofski plan
Stvarnosti
Drvo spoznaje i drvo života
Disocijacija
Družba čovjekova
PETI DIO Iskustvo u pokrajini
I.
II.
Na putu
Dolazak u mjestance
3
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
Prve teškoće
Liječničko neprijateljstvo
Alcolea del Campo
Tipovi u kasinu
Seksualnost i pornografija
Dilema
Žena starog Garrote
Odlazak
ŠESTI DIO Iskustvo u Madridu
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
Komentar prošlome
Prijatelji
Fermin Ibarra
Susret sa Lulú
Liječnik u higijenskoj zaštiti
Trgovina rubljem
Kužna žarišta
Smrt Villasúsa
Ljubav, teorija i praksa
SEDMI DIO Iskustvo s djetetom
I.
II.
III.
IV.
Pravo na potomstvo
Novi život
U miru
Imao je nešto od preteče
Pío Baroja
4
PRVI DIO
Život jednog studenta u Madridu
5
Glava prva
Andrés Hurtado počinje studij
Moglo je biti nekako oko deset izjutra jednog dana u mjesecu
listopadu. Na dvorištu arhitektonskog odjela tehničkog fakulteta
skupina studenata očekivaše da se otvori predavaonica.
Na vrata s ulice Estudios što su vodila na to dvorište ulazili
mladići, pozdravljali se, smijali se i razgovarali.
Po jednoj od onih klasičnih anomalija u Španjolskoj, ti studenti
što su čekali na dvorištu škole za arhitekte nisu bili budući arhitekti
nego budući liječnici i farmaceuti.
Opća kemija u pripremnoj godini studija medicine i farmacije
predavala se u to vrijeme u staroj kapeli Zavoda San Isidro koju su
pretvorili u predavaonicu, a u nju se ulazilo kroz dvorište
arhitektonskog odjela.
Nije bilo nimalo čudno što su se studenti okupili u onako
veliku broju i što su bili nestrpljivi da uđu u dvoranu: bijaše to prvi
dan predavanja.
Onaj prijelaz od mature na studij na fakultetu uvijek u studentu
budi iluzije, te on misli da nekako više postaje čovjek i da će mu se
život iz temelja promijeniti.
Andrés Hurtado, ponešto u čudu kad se našao među tolikim
drugovima, pažljivo je, naslonivši se na zid, promatrao vrata u
jednom kutu dvorišta: na ta su vrata imali ući.
Pred tim su se vratima okupljali mladići baš kao što se publika
okuplja na ulazu u kazalište.
Dok je momak tako stajao i gledao, odjednom osjeti kako ga
netko hvata za mišku te mu veli:
— Hej, mladiću!
Hurtado se okrenu i vidje pred sobom druga iz zavoda, Julija
Aracila.
Bili su saučenici u San Isidru; ali je prošlo mnogo vremena što
Andrés nije vidio Julija. Posljednju godinu pred maturu Julio je,
kako reče, išao u školu u provinciji.
— Što, i ti ovdje? — upita ga Aracil.
— Kako vidiš.
6
— Što studiraš?
— Medicinu.
— Čovječe! I ja! Studirat ćemo zajedno.
S Aracilom bijaše još jedan mladić, nešto stariji, sudeći mu po
plavoj bradi i svijetlim očima. Taj mladić i Aracil, dvojica koja su se
vladala kako treba, govorili su prezrivo o drugim studentima, koji
pretežno bijahu provincijalci što su svoju radost i iznenađenje zbog
susreta izražavali povicima i bučnim smijehom.
Otvoriše predavaonicu, i studenti navališe onamo gurajući se i
natiskujući, kao da je posrijedi nadasve zabavan prizor.
— Da vidiš samo kako će ulaziti nakon nekoliko dana —
podrugljivo će Aracil.
— Gurat će se da iziđu kao što se sad guraju da uđu —
odgovori drugi.
Aracil, njegov prijatelj i Hurtado sjedoše jedan do drugoga.
Predavaonica bijaše stara kapela Zavoda San Isidro iz vremena kad
je zavod pripadao jezuitima. Imala je strop islikan velikim figurama
u stilu Jordaensovu1; u kutovima četiri evangelista, a u sredini
nekoliko figura i prizora iz Biblije. Od poda pa gotovo do stropa
uzdizale se naokolo drvene stube sa središnjim stubištem, i to je
predavaonici davalo izgled galerije u gledalištu kakva kazališta.
Studenti ispuniše klupe gotovo do najgornjih; još nije bilo
predavača, a kako je među đacima bilo mnogo onih što rado buče,
jedan poče štapom tuckati po podu, mnogi drugi, dakako, odmah
prihvatiše, i tako nastade strašna buka.
Odjednom se otvoriše vratašca u dnu tribine i pojavi se star
gospodin kruta držanja, u pratnji dvojice mladih asistenata.
Teatralna pojava profesora i njegovih asistenata izazva različite
glasove, jedan od smionijih studenata poče pljeskati, a za njim
zapljeskaše i drugi videći kako se stari profesor ne protivi nego se
još i klanja zahvaljujući.
— Ovo je baš smiješno — reče Hurtado.
— Njemu očito nije — dočeka Aracil sa smiješkom. — Ali kad
je toliko glup te mu je po volji da plješću, pljeskat ćemo.
Profesor bijaše jadan starac, pretenciozan i smiješan. Studirao
je u Parizu pa je poprimio neprirodno držanje kakva francuskog
napržice.
1
Jan Jordaens, slavni nizozemski slikar iz 17. stoljeća. — Prev.
7
Dobrijan je počeo pozdravni govor studentima, zanosno i
visokoparno, s ponekom sentimentalnom žicom: govorio im je o
svome učitelju Liebigu, o svome prijatelju Pasteuru, o svome kolegi
Berthelotu, o znanosti, o mikroskopu...
Njegova sijeda kosa, zalizani brci, šiljasta bradica što je
podhrtavala dok je govorio, pa onaj šuplji i svečani glas — sve mu
je to davalo izgled stroga oca u drami, i jedan je između studenata,
uočivši tu sličnost, glasno kazivao stihove Don Diega Tenorija —
one kad starina iz Zorilline drame ulazi u krčmu:2
Zar netko od roda moga
u takav brlog da zađe!
Oni što bijahu u blizini nesmjernog recitatora udariše u smijeh,
a ostali studenti pogledaše u skupinu bukača.
— Što je tamo? Što se događa? — upita profesor stavljajući
naočale na nos i prilazeći rukohvatu na stubištu tribine. — Je li to
kome tamo otpala potkova? Maknite se dalje od toga magarca što
tako savršeno njače, jer vas još može usmrtiti kad se ritne!
Studenti se gušili od smijeha, a profesor objavi da je
predavanje završeno; prije nego što se povukao, ceremonijalno
pozdravi, mladići zapljeskaše da se sve orilo.
Andrés Hurtado iziđe s Aracilom, i njih se dvojica, u pratnji
plavobradog mladića, koji se zvao Montaner, uputiše na Centralno
sveučilište, gdje se predavala zoologija i botanika.
Tu su studenti naumili ponoviti skandal s kemije; ali ih
profesor, suh i zlovoljan starčić, odmah predusretne i kaza da se
njemu neće nitko smijati niti će mu tko pljeskati, jer nije on nikakav
komedijaš.
Sa sveučilišta trojica mladića krenuše u središte grada.
Andrés je prema Juliju Aracilu osjećao priličnu antipatiju,
premda mu je u ovom i onom priznavao stanovitu nadmoć; a još je
veću odbojnost osjećao prema Montaneru.
Prve riječi što su ih među sobom izmijenili Montaner i Hurtado
2
Da rođenim očima vidi sablazan što je čini njegov raspusni sin don Juan (Don
Juan Tenorio, I, 8). Ta Zorillina drama (iz 1844.) najsretnija je između mnogih
obrada »Seviljskoga porugljivca« i ujedno najpopularnije djelo na repertaru
španjolskih kazališta. Svake se godine iznova prikazuje, a stihove joj — lake,
živahne, ljupke i pune narodnog duha i daha — svatko pamti. — Prev.
8
nisu baš podsjećale na ljubaznost. Montaner je o svemu govorio
nekako sigurno i uvjeren u se, i u toj je njegovoj sigurnosti bilo
nešto ofenzivno. Hurtado mu je nekoliko puta resko uzvratio.
U tome prvom razgovoru dvojica kolega pokazaše posvemašnu
suprotnost u mišljenju i u stavovima. Hurtado je bio republikanac, a
Montaner je branio kraljevsku obitelj; Hurtado bijaše neprijatelj
buržoazije, a Montaner pristaša bogate klase i aristokracije.
— Pustite vi to — reče im nekoliko puta Julio Aracil; —
podjednako je glupo biti monarhist kao i republikanac; jednako je
glupo braniti siromašne kao i bogate. Trebali bismo imati novaca,
kočijicu kao što je ova — i pokaza jednu — i ženu kao što je ona
tamo.
Neslaganje između Hurtada i Montanera pokazalo se i pred
knjižarskim izlogom. Hurtado bijaše za pisce naturaliste, a ti
Montaneru ne bijahu nikako po ćudi; Hurtado se oduševljavao
Esproncedom, a Montaner Zorillom. Nisu se razumijevali, nisu se ni
u čemu slagali.
Stigli su na trg Puerta del Sol i krenuli širokom ulicom San
Jerónimo.
— Odoh ja kući — reče Hurtado.
— Gdje stanuješ? — upita ga Aracil.
— U ulici Atocha.
— Onda sva trojica stanujemo u blizini.
Zajedno su išli do trga Antona Martina, i ondje se mlako
rastadoše.
9
Glava druga
Studenti
U ono vrijeme Madrid još bijaše jedan od ono malo gradova
koji su zadržali romantični duh.
Svi gradovi, bez sumnje, imaju niz praktičnih formula za život,
a to je posljedica rase, povijesti, fizičkog i moralnog ambijenta.
Takve formule, takav poseban način gledanja, stvaraju koristan
pragmatizam, koji pojednostavljuje i sintetizira.
Nacionalni pragmatizam vrši svoju misiju dok ostavlja
slobodan prolaz stvarnosti; ali ako se taj prolaz zatvori, tada se ono
normalno u narodu promijeni, atmosfera se prorijedi, ideje i djela
uzimaju lažne perspektive. U ambijentu fikcija, ostatku starog
pragmatizma bez obnove, živio je Madrid mnoge i mnoge godine.
Drugi španjolski gradovi mislili su o potrebi preinake i
promjene; Madrid je ostajao nepokretan, bez radoznalosti, bez želje
za promjenom.
Madridski student, pogotovu onaj iz pokrajine, dolazio je u
prijestolnicu zanoseći se donhuanskim duhom, dolazio u namjeri da
se brzo sagori u ambijentu prepunu kisika, kako je svečano kazivao
profesor kemije.
Većina nije imala nikakvih ideja izuzev vjerskih, ali ih sama
religija nije mnogo zanimala; studenti s kraja minulog stoljeća išli su
u prijestolnicu s duhom kakva studenta iz sedamnaestog stoljeća, s
iluzijom da oponašaju, koliko je moguće, Don Juana Tenorija i da
žive
sve sile okrećući
na ljubav, izazove.
Obrazovani student, iako je htio da sve gleda u okviru
stvarnosti i namjeravao da sebi stvori jasnu predodžbu o svojoj
zemlji i o ulozi što je ona igra u svijetu, nije mogao ostvariti svoju
zamisao. Utjecaj europske kulture bio je u Španjolskoj zaista
ograničen i lokaliziran na tehnička pitanja; novine su o svemu
davale nepotpunu sliku; opća tendencija bijaše stvoriti uvjerenje da
10
bi sve ono što je u Španjolskoj veliko moglo biti sitno i neznatno
izvan nje, i obratno, i sve to zbog međunarodne zlonamjernosti.
Ako u Francuskoj ili Njemačkoj ne govore o Španjolskoj, ili
pak o njoj govore u šali, to je zbog toga što nas mrze; imali smo mi
ovdje velikih ljudi kao što su Castelar, Cánovas, Echegaray... koji su
izazivali zavist u drugim zemljama. Sva je Španjolska živjela,
Madrid napose, u ambijentu apsurdna optimizma: sve što je
španjolsko već je samim tim najbolje.
Ta prirodna sklonost laži, iluziji siromašne zemlje koja se
izolira, pridonosila je zamoru, fosilizaciji ideja.
Ono ozračje nepokretnosti i lažnosti odražavao se i na
katedrama. Andrés Hurtado mogao je to osjetiti kad je počeo
studirati medicinu. Profesori što su predavali predmete u pripremnoj
godini bijahu stari prastari; bijaše ih koji su tu početnu mudrost
predavali već gotovo pedeset godina.
Nisu ih slali u mirovinu očito zbog njihova utjecaja i zbog one
simpatije i poštovanja što ga je u Španjolskoj uvijek bilo kad je
posrijedi štogod nekorisno.
Napose je predavanje kemije u drevnoj kapeli Zavoda San
Isidro bilo prava bruka. Stari je profesor svojim predavanjima
podsjećao na konferencije što su ih u Francuskom institutu držali
slavni kemičari, i očito je bio uvjeren da objašnjavajući dobivanje
dušika i klora pravi otkriće, pa mu je godilo što mu plješću.
Zadovoljavao je svoju djetinjsku taštinu tako što bi raskošne
eksperimente ostavljao za završetak predavanja, kako bi iz
predavaonice mogao otići usred pljeska, baš kao kakav opsjenar.
Studenti su mu pljeskali i kidali se od pusta smijeha. Ponekad
bi se, usred predavanja, dogodilo da koji student mora izići, te bi
ustao i odlazio. Dok bi silazio niza stube koraci bi mu izazivali
škripu i buku, a ostala bi mladost štropot pratila udarajući takt
nogama i štapovima.
U predavaonici se razgovaralo, pušilo, čitali se romani, nitko
nije pratio predavanje; jedan se đak pojavio kao trubač s rogom, i
kad se profesor spremio da u čašu vode stavi komadić potaše,
momak dvaput puhnu u rog, u znak pažnje! drugi je opet u
predavaonicu doveo psa skitnicu, te bijaše strke i halabuke dok su
pseto istjerali.
Bijaše bestidnih studenata koji su okretali u najveće
preuzetnosti: vikali su, njakali, prekidali profesora. A kad bi ih
11
čovjek upitao za ime, izmišljali bi koješta.
— Vi tamo! — vikao je profesor pokazujući prstom, dok bi mu
se brada tresla od ljutine. — Kako se zovete?
— Tko? Ja?
— Jest, gospodine, vi, vi! Kako se zovete? — preuzimao bi
profesor gledajući u popis.
— Salvador Sánchez.
— Alias Frascuelo — dodavao bi drugi, u dogovoru s njim.
— Zovem se Salvador Sánchez. Ne znam kome je stalo da me
zove tako! A ako ima koga kome je stalo, neka kaže! — uzvratio bi
student gledajući onamo odakle je dopro glas i pretvarajući se kako
je uvrijeđen.
— Hajde malo prošetaj! — ubacio bi treći.
— Jest, ohladi krv! — povikali bi mnogi glasovi. Van, na
dvorište!
— Dobro, dobro, idite — rekao bi profesor, bojeći se
posljedica takvih svađa.
I momak bi izišao, a do nekoliko dana ponovio bi šalu i
smicalicu, dajući kao svoje ime kakva slavna političara ili torera.
Andrés Hurtado prvih se dana samo čudio. Sve mu to bijaše
previše apsurdno. On je mislio kako će naići na stegu, jaku a u isto
vrijeme blagonaklonu, a eto se suočio s grotesknom predavaonicom
u kojoj se đaci rugaju profesoru. Njegova priprava za znanost nije
mogla biti nesretnija.
12
Glava treća
Andrés Hurtado i njegova obitelj
Gotovo cijeloga svog života Andrés se osjećao nekako
usamljenim i napuštenim.
Kad mu je umrla majka, nastala je u njegovoj duši silna
praznina i sklonost tuzi.
Andrésova obitelj bila je brojna: osim oca imao je momak
trojicu braće i sestru.
Otac, don Pedro Hurtado, bijaše visok i vitak, elegantan, čovjek
koji je proživio pustopašnu mladost. U svome mahnitom egoizmu
smatrao je sebe središtem svijeta. Neujednačena, uzmućena značaja,
bio je nekakva nesnosna mješavina aristokratskih i plebejskih
osjećaja. Njegovo se biće očitovalo nekako neobično, i u svemu što
je činio bijaše uvijek štogod neočekivano. Kućom je upravljao
despotski, nije dopuštao ničijeg upletanja, i Andrésu naprosto bijaše
da iskoči iz kože.
Koji put, kad bi čuli oca gdje se tuži zbog briga i tegoba što mu
na vrat padaju dok upravlja kućom, sinovi bi mu rekli neka se ne
muči i ne kinji, nego neka brigu oko kuće prepusti Margariti.
Margariti bijaše već dvadeset godina, i bolje se razumjela u vođenje
kuće i u ono što je obitelji potrebno negoli otac; ali don Pedro nije
htio.
Don Pedro je volio raspolagati novcem; ušlo mu u navadu da
ovdje-ondje potroši dvadesetak-tridesetak dura na svoje hirove, iako
je znao da su u kući potrebni za mnogo što važnije i preče.
Don Pedro zauzimaše najbolju sobu; nosio je fino rublje; nije
upotrebljavao pamučne rupce kao svi ostali u obitelji, nego končane
i svilene. Bio je član dvaju kasina; imao je prijatelja među
utjecajnim ljudima i među aristokratima.
Njegova žena, Fermina Iturrioz, bijaše žrtva; provela je život
vjerujući da je ženi sudbina da trpi, i to je smatrala prirodnim. Pošto
je umrla, don Pedro Hurtado odao je pokojnici čast priznavši njezine
velike vrline.
— Niste se uvrgli na majku, niste na nju nalik — govorio je
svojoj djeci — ona je bila prava svetica.
13
Andrésu je išlo na živce to što don Pedro toliko govori o majci,
te bi mu ponekad znao uzvratiti kazujući mu neka mrtve ostavi na
miru.
Od sinova, najstariji i najmlađi, Alejandro i Luis, bijahu očevi
miljenici.
Alejandro je bio pogoršana slika don Pedra. Još beskorisniji i
još egoističniji, nije se ničega prihvaćao, nije htio studirati, nije htio
raditi, pa su ga smjestili u državni ured, kamo je odlazio samo po
plaću.
U kući bijaše Alejandro uzročnik mučnih prizora; u sitne sate
vraćao bi se iz gostionica, opijao se i povraćao, svakoga smetao.
Kad je Andrés počeo studirati, Margariti bijaše dvadeset
godina; bila je ona odlučna djevojka, ponešto suha, egoistična;
voljela je gospodariti.
Po godinama je za njom dolazio brat Pedro; on bijaše
filozofska ravnodušnost i čestitost. Studirao je pravo, da bude
odvjetnik, i dobro je prolazio, zahvaljujući preporukama; ali se za
studij nije brinuo. Odlazio je u kazalište, elegantno se odijevao,
svakog mjeseca imao drugu zaručnicu. Koliko su mu sredstva
dopuštala, živio je veselo.
Najmlađi brat, petogodišnji Luisito, bijaše dijete slabašna
zdravlja.
Odnosi u obitelji bijahu ponešto neobični. Don Pedro volio je
Alejandra i malog Luisa; u Margariti je gledao odraslu osobu; prema
sinu Pedru bio je ravnodušan, a Andrésa je gotovo mrzio, jer se
momak nije podvrgavao njegovoj volji.
Alejandro je u kući osjećao iste simpatije kao i otac; Margarita
je opet najviše voljela brata Pedra i Luisita; cijenila je Andrésa i
poštovala oca. Pedro pak bijaše ponešto ravnodušan; osjećao je
nešto ljubavi prema Margariti i Luisitu, a divio se Andrésu. Što se
tiče Andrésa, on je najviše volio najmlađeg brata: osjećao je ljubav i
prema Pedru i Magariti, premda se s njome neprestano svađao;
prezirao je Alejandra, a oca je gotovo mrzio; nije ga podnosio:
nalazio je da je otac napržica, egoist, neznalica, samodopadan.
Između oca i sina vladala je prava nesnošljivost; ni u čemu se
nisu mogli složiti. Bilo je dovoljno da jedan štogod utvrdi, i već bi
drugi zauzeo oprečan stav.
14
Glava četvrta
U izdvojenosti
Andrésova mati, fanatična Navarka, vodila je djecu na
ispovijed kad im bijaše devet ili deset godina.
Andrés je odmalena osjećao strah već od same pomisli da se
približi ispovjedaonici. O svojoj prvoj ispovijesti mislio je kao o
nečemu što je od transcedentnog značenja i nosio u glavi popis svih
svojih grijeha; ali se onog dana, bez sumnje, župniku žurilo te ga je
otpravio ne pridajući važnosti njegovim sitnim moralnim
prekršajima.
Ta prva ispovijed bijaše mu kao da ga je tkogod polio hladnom
vodom; brat Pedro rekao mu je kako se on već nekoliko puta
ispovjedio, ali se nikad nije trudio da se prisjeća svojih grijeha. Na
drugoj ispovijedi Andrés je naumio da župniku izniže samo tri-četiri
sitnice pa da se oslobodi nevolje. Treći i četvrti put već se
pričešćivao i ne odlazeći najprije na ispovijed, i nije zbog toga ni
najmanje razbijao glavu.
Poslije, kad mu je umrla majka, upitao bi ga kadikad otac ili
sestra je li obavio vjerske dužnosti prije Uskrsa, a on je ravnodušno
odgovarao da jest.
Dvojica starije braće, Alejandro i Pedro, išli su u kolež i ondje
se pripremali za maturu; a kad je red došao na Andrésa, otac reče da
je to velik trošak, te dječaka smjestiše u zavod San Isidro, i ondje je
polazio školu ponešto napušten. U toj izdvojenosti i onda u druženju
s djecom s ulice Andrésu je oživio duh.
Osjećao se Andrés odvojen od obitelji, bez majke, osamljen, i
nekako se učahurio, uvukao se u se i postao tužan. Nije volio ići u
šetnju onamo gdje ima svijeta; u tom pogledu bio je on sušta
protivnost bratu Pedru; najradije je ostajao u svojoj sobi i čitao
romane.
Njegova je mašta brzo radila, neprestano bila u pokretu, sve
unaprijed trošila. Učinit ću ovo pa onda ovo — mišljaše dječak. A
onda? I rješavao je taj onda, a jedno za drugim neprestano naviralo.
Kad je maturirao, odlučio je studirati medicinu; odluku je donio
ne savjetujući se ni s kim. Otac mu je već više puta rekao: Studiraj
15
što hoćeš; to je tvoja stvar.
Iako mu je izbor studija ostavljao na volju, ipak se otac u sebi
srdio što sin ide za svojim sklonostima i nikog ništa ne pita.
Don Pedro je u svemu već unaprijed bio protiv sina, koga je
smatrao raspuštenim i buntovnim. Andrés nije znao za popuštanje
kad posrijedi bijaše ono što je smatrao za svoje pravo, te se žestoko
opirao ocu i najstarijem bratu.
Margariti je valjalo posredovati u takvim svađama, koje su se
gotovo uvijek završavale tako što bi Andrés otišao u svoju sobu ili
izišao na ulicu.
Rasprave bi se potegle zbog najmanje sitnice; neslozi između
oca i sina nije trebalo posebna povoda da se pokaže i razbukta u
prepirku i svađu; ta je nesloga bila potpuna i apsolutna; ma kakva
beznačajnost bijaše dovoljna da izazove svađu među njima; nikad
nisu među sobom izmijenili ljubazne riječi.
Ponajviše je povod rasprama bio politički; don Pedro rugao se
revolucionarima, prema njima je osjećao i pokazivao krajnji prezir i
za njih je imao samo riječi prijekora, a Andrés je uzvraćao
napadajući buržoaziju, popove i vojsku.
Don Pedro uvjeravaše kako pristojan čovjek ne može biti drugo
nego konzervativac. Po njemu, u naprednim partijama nužno vlada
ološ.
Za don Pedra, bogat čovjek ujedno je čovjek par excellence; on
u bogatstvu nije gledao slučajnost nego vrlinu; osim toga, smatrao je
da se novcem može sve. Andrés je ukazivao na čest slučaj glupih
bogataških sinova i iznosio kako čovjek s kovčegom punim zlata i s
milijunima u Engleskoj banki ne može ništa na kakvu pustu otoku;
ali se njegov otac nije udostojao slušati te argumente.
Rasprave i razmirice u Hurtadovoj kući odražavale su se
obrnuto gore na katu, između nekoga Katalonca i njegova sina. U
katalončevoj kući otac bijaše liberal a sin konzervativac; dok je otac
bio dobronamjeran liberal i slabo govorio kastiljanski, sin bijaše u
svome konzervativizmu podrugljiv i zlonamjeran. Često se s
dvorišta čuo gromovit glas s katalonskim naglaskom:
— Da Blažena Djevica nije zastala na svome putu, već bi se
vidjelo što je Španjolska!
A malo zatim sinov glas podrugljivo vikao:
— Blažena Djevica! Lijepe li mi besmislice!
— Kakvih li glupih rasprava! — kazivala s prezirom Margarita,
16
obraćajući se bratu Andrésu. — Kao da se što može riješiti tim
vašim brbljanjem!
Što je Andrés bivao stariji, razmirice između njega i oca bivale
veće i žešće. Sin nikada nije od oca tražio novaca; jednostavno je u
Don Pedru gledao stranca.
17
Glava peta
Andrésov kutak
Kuća u kojoj je živjela obitelj Hurtado bijaše vlasništvo
markiza koga je don Pedro poznavao iz škole.
Upravljao je njome don Pedro, ubirao stanarinu i zanosno
govorio o markizu i o njegovim posjedima, a sin je u tome vidio
grdnu niskost.
Obitelj Hurtado imala je lijepih poznanstava; don Pedro, unatoč
svojoj samovolji i despotizmu u kući, bijaše nadasve ljubazan s
ljudima izvan kuće i znao je održavati korisna prijateljstva.
Hurtado je poznavao cijelo susjedstvo i bio usrdan sa svima.
Bio je pažljiv prema susjedima, izuzevši one u potkrovlju: njih je
mrzio.
U njegovoj teoriji o novcu kao ekvivalentu zasluge — a on je
tu teoriju provodio u praksu — razbaštinjeni bijaše sinonim
bijednika.
I ne znajući da je tako, don Pedro bijaše čovjek nepovratne
prošlosti; vrijeđala ga je već i sama pomisao da bi se jedan radnik
mogao smatrati čovjekom ili žena neovisnom.
Siromašnima je opraštao njihovo siromaštvo samo ako su uz to
bili ološ i besramnici. Za niži svijet, kojemu je mogao govoriti ti, za
probisvijete, sumnjive žene, kockare, čuvao je don Pedro sve svoje
simpatije.
U kući, u jednome od stanova na trećem katu, živjele su dvije
bivše balerine, a zaštitnik im bijaše star senator.
Obitelj Hurtado poznavaše ih pod nadimkom Monete ili
Čvorić.
Nadimak je nastao po djevojčici senatorove miljenice.
Djevojčicu su češljali tako da bi joj kosu uzdjenule u malen čvor
nasred glave. Mali Luis, kad ju je prvi put vidio, nazvao ju je Mala
sa čvorićem, a onda je nadimak prešao na majku i tetku. Don Pedro
često je govorio o dvjema bivšim balerinama i jako ih je hvalio;
njegov sin Alejandro hvalio je očeve riječi kao da dolaze od kakva
njegova druga; Margarita je ostajala ozbiljna kad bi čula aluzije na
slobodni život balerina, a Andrés je prezirno okretao glavu,
18
pokazujući kako su mu cinične očeve pohvale smiješne i neumjesne.
Samo se u vrijeme jela Andrés nalazio sa svojom obitelji; inače
ga nisu vidjeli.
U doba mature Andrés je spavao u istoj sobi s bratom Pedrom;
ali kad je počeo studirati, zatražio je od Margarite da ga smjesti u
nisku sobu na tavanu, koja im je služila kao ropotarnica.
Margarita se u početku opirala, a onda je pristala; odredila je da
se maknu ormari i kovčezi, pa se onamo smjestio Andrés.
Kuća bijaše velika, s mnogim malim, ponešto tajnovitim
prolazima i zavijucima kakvi se već nalaze u starim zgradama.
Da se dođe u novi nastan Andrésov, valjalo se uspeti stubama, i
tako je momak imao sasvim odvojen kutak.
Sobica bijaše kao kakva ćelija; Andrés je Margaritu zamolio da
mu ostavi jedan ormar, pa ga je napunio knjigama i papirima,
pričvrstio na zidove kosti skeleta što mu ga je dao ujak doktor
Iturrioz, i tako se njegov kutak doimao kao kakva čarobnjačka
spilja.
Ondje se nalazio sam kako je volio; govorio je da bolje studira
u onome miru i tišini; ali je često provodio vrijeme čitajući romane
ili jednostavno gledajući kroz prozor.
Taj je prozor gledao na začelja kuća u ulicama Santa Isabel i
Esperancilla, na dvorišta i na natkrove duž izbočina i galerija.
Andrés je onome što se odande vidjelo davao nazive iz romana:
Tajanstvena kuća; Znanje sa stubama, Toranj s križem, Most crnog
mačka.
Mačke iz Andrésove kuće izlazile su na prozor i odlazile na
velike izlete po onim krovovima i tavanicama, po izbočinama i
njihovim krovištima, krale po kuhinjama, a jednog dana jedna se
pokazala s jarebicom među zubima.
Luisito je rado odlazio u bratovu sobu i ondje uživao u
zabavama, gledao mačje pothvate, radoznalo promatrao mrtvačku
lubanju, i svime se jako oduševljavao. Pedro, koji se uvijek divio
bratu, i sam ga je odlazio vidjeti u njegovoj rupi i diviti mu se kao
kakvoj rijetkoj zvjerki.
Potkraj prve godine studija Andrés se jako bojao da će slabo
proći na ispitima. Plan studija i raspored predavanja bijaše takav da
se čovjeku naprosto vrtilo u glavi, valjalo proučiti knjige tako debele
da si se jedva stizao i snaći u njima, a na sama predavanja, na
različitim mjestima međusobno udaljenim, gubilo se mnogo
19
vremena, jer je trebalo ići odavde onamo, i sve je to čovjeka
zbunjivalo.
Osim toga — a Andrés to nije mogao prebaciti ni na koga
drugog doli na sebe — često je s Aracilom i Montanerom ostavljao
predavanja te išao gledati paradu pred kraljevskom palačom ili u
šetnju parkom Retiro, a onda bi noću, umjesto da studira, čitao
romane.
Došao i mjesec svibanj, a Andrés navalio gutati knjige, da vidi
može li nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Silno je strahovao od slabog
uspjeha, i više od svega bojao se, u slučaju da ne prođe na ispitima,
da bi ga otac mogao bockati i govoriti: Mislim da ti zato nije trebala
tolika samoća.
Na veliko svoje čudo prošao je na četiri ispita, a na petom je
pao i nije se čudio: bijaše to kemija. Kod kuće nije htio priznati
neuspjeh, pa je izmislio da nije ni išao na ispite.
— E, jesi hrabar! — reče mu brat Alejandro.
Andrés je odlučio da se svojski prihvati studija u toku ljeta.
Ondje će mu, u njegovoj ćeliji, biti lijepo, imat će mira i tišine. Ali
je sve brzo smetnuo s uma, i umjesto da uči, on je gledao kroz
prozor i na dalekozor promatrao ljude u susjednim kućama.
Izjutra se na dalekim balkonima pojavljavale dvije djevojke.
Kad bi Andrés ustao, one već bijahu na balkonu. Ondje su se
češljale i stavljale vrpce u kosu.
Nije im dobro vidio lica, jer dalekozor ne bijaše velika dosega,
a k tome nije bio ni akromatičan, pa je sve predmete utapao u dugine
boje.
Dječak iz kuće sučelice tim djevojkama znao bi im malim
zrcalom slati odraz sunčanog svjetla. One su grdile i prijetile, i
najposlije bi, umorne, sjele šivati na balkonu.
Na obližnjoj galeriji bila susjeda koja bi, pošto bi ustala, bojila
lice. Očito nije sumnjala da bi je tko mogao promatrati, te je svoj
posao obavljala baš savjesno. Zacijelo je izvodila majstorsko djelo,
jer bijaše poput stolara koji lakom premazuje kakav komad
pokućstva.
Andrés je čitao i čitao, ali mu ništa od toga nije ostajalo u glavi.
Kad je se počeo preslušavati, vidio je da iz kemije ne zna ništa osim
nekoliko prvih lekcija.
Pomislio je na to da potraži kakvu preporuku; nije htio da išta
govori ocu, već je otišao ujaku Iturriozu da mu iznese nevolju.
20
— Znaš li što iz kemije? — upita ga Iturrioz.
— Veoma malo.
— Nisi učio?
— Jesam, ali mi se odmah sve ispuši iz glave.
— Valja znati studirati. Dobro prolaziti na ispitima pitanje je
mnemotehničko, a sastoji se u tome da učiš i ponavljaš minimum
podataka dok njima ne ovladaš... Ali, naposljetku, sada nije vrijeme
za to; preporučit ću te. Napisat ću ti pismo pa ga odnesi profesoru,
kući.
Andrés ode profesoru, koji je s njime postupao kao oficir s
vojnikom novakom.
Na ispitu nakon nekoliko dana silno se iznenadio; ustao je sa
stolice zbunjen i pun stida. Bio je tvrdo uvjeren da je pao; ali, na
najveće čudo, vidje da je prošao.
21
Glava šesta
Dvorana za seciranje
Idući niz predavanja, koji je imao manji plan, bio je nešto lakši;
nije trebalo toliko toga držati u glavi.
Uza sve to, sama je anatomija dostajala da stavi na kušnju i
najbolje pamćenje.
Koji mjesec poslije početka nastave, kad već bijaše zahladilo,
došla su na red predavanja iz seciranja. Pedesetak-šezdesetak đaka
podijelilo se i smjestilo za desetak-dvanaestak stolova, po pet za
svakim.
Za istim stolom našli su se Montaner, Aracil i Hurtado sa još
dvojicom koju su oni smatrali za strance u svome malom krugu.
Ne znajući zašto, Hurtado i Montaner, koji su prije pokazivali
međusobno neprijateljstvo, sada su se jako sprijateljili.
Andrés je sestru Margaritu zamolio da mu sašije bluzu za
predavanja iz seciranja; crnu bluzu s rukavima od navoštena platna i
sa žutim obrubima.
Margarita mu je udovoljila želji. Te bluze nisu bile nimalo
čiste, jer su se na njima, a osobito na rukavima, hvatale mrlje od
mesa, koje bi se osušile i ne bi se vidjele.
Većina je studenata željela da dođe u dvoranu za seciranje i da
zarije skalpel u mrtvo tijelo, kao da je u njima još bio atavistički
talog iskonske okrutnosti.
U svima je njima bila crta hvalisavosti kad su pokazivali
ravnodušnost i veselost pred smrću, kao da je baš zabavno i veselo
vaditi utrobu leševima i komadati mrtva tijela nesretnika što su
onamo stizali.
Na predavanjima iz seciranja studenti su rado smrt prikazivali
kao nešto groteskno; znali bi lešini staviti na glavu kapu ili šešir od
papira.
Pričalo se o jednom studentu iz drugog godišta kako je zbio
šalu s prijateljem za koga je znao da je ponešto strašljiv: uzeo je
ruku s mrtvog tijela, ogrnuo se plaštem i prišao prijatelju da ga
pozdravi.
— Zdravo! Kako si? — reče pružajući ispod plašta ruku lešine.
22
— Dobro, a ti? — uzvrati drugi.
I steže pruženu ruku. Ali se sav stresao osjetivši hladne prste,
prestravio se vidjevši da mu se ispod plašta pružila mrtvačka ruka.
Među đacima pronosila se priča o drugom događaju što se zbio
u ono vrijeme. Jedan između liječnika u bolnici, specijalist za
živčane bolesti, naredio je da na jednome njegovu pacijentu koji je
umro izvrše autopsiju, izvade mozak i pošalju ga njegovoj kući.
Izvadili su mozak i po služniku poslali ga liječnikovoj kući.
Kad je razmotala omot i vidjela mozak, sluškinja je pomislila da je
teleći pa ga je u kuhinji priredila ukućanima za objed.
S pravim su se užitkom pronosile mnoge pričice kao što je ova,
a jesu li bile istinite ili nisu, nitko nije razbijao glavu. Postojala je
među studentima medicine tendencija u duhu predavanja, a ta je bila
u općem preziranju smrti, u stanovitom oduševljenju prema
kirurškoj brutalnosti i u tome da se s potcjenjivanjem gleda na
osjetljivost.
Andrés Hurtado nije pokazivao više osjetljivosti negoli ostali;
nije mu se grstilo da vidi kako se otvaraju, režu i komadaju mrtva
tijela. Ali ga je smetalo to kako su mrtvace izvlačili iz kola u kojima
su ih dovozili iz bolničke mrtvačnice. Jedan bi momak prihvatio leš
za ruke a drugi za noge, pa bi ga podigli i uz povik hop! bacili na
tlo.
Bijahu to gotovo uvijek tijela nadasve mršava, sami kosturi,
žuti kao mumije. Kad bi udarali o kameno tlo, izdavali bi neobičan i
neugodan kiopot, kao da se rasipa štogod kruto i neelastično. Zatim
bi momci odvlačili mrtvace, jednog po jednog, uhvativši ih za noge,
i tako bi ih vukli po podu pa niza stube na dvorište gdje se nalazilo
spremište dvorane za seciranje, a mrtvačke bi glave jezivo tuckale o
kamene stube. Sve se to strahovito doimalo onog tko bi slučajno
gledao; bijaše to kao završetak kakve prethistorijske bitke ili borbe u
rimskirn cirkusima, gdje su pobjednici odvlačili pobijeđene.
Hurtado je oponašao junake iz romana što ih je čitao, te je
razmišljao o životu i o smrti; da su majke onih nesretnika što su ih
odvlačili u spoliarium slutile taj bijedni svršetak svoje djece, radije
bi da su ih rodile mrtve, mišljaše Hurtado.
Još nešto bijaše Andrésu odvratno: vidjeti kako poslije razudbe
sve nepotrebne dijelove trpaju u cilindrične kotlove, obojene crveno,
gdje se kakva ruka nađe između jetre i mozga, a mutno i ljigavo oko
zapadne u plućno tkivo.
23
Unatoč odvratnosti kojom su ga ispunjali takvi prizori, nije ga
to i zaokupljalo; anatomija i seciranje bijahu mu zanimljivi.
Tu radoznalost i želju da iznenadi život, taj nagon za
istraživanjem, osjećao je Hurtado baš kao što su ga osjećali i gotovo
svi ostali đaci.
Jedan između onih koji su ga najjače osjećali bijaše neki
Katalanac, Aracilov prijatelj, koji je još studirao u Zavodu San
Isidro.
Jaime Massó, tako se zvao, imao je malenu glavu, finu crnu
kosu, kožu bijelu koja je prelazila u žućkastu, i isturenu čeljust. Nije
ga resila neka inteligencija, ali ga je nosila tolika radoznalost u
pogledu funkcije pojedinih organa te bi najradije, da je samo mogao,
odnio kući ruku ili koji drugi dio mrtvog tijela da ga ondje po laznu
secira i proučava. Komadićima mesa, kako kazivaše, gnojio je
zemlju u loncima za cvijeće ili bi ih bacao na balkon nekog
aristokrata u susjedstvu, čovjeka kojega je mrzio iz dna duše.
Massó, nekako poseban u svakom pogledu, imao je obilježja
degenerika. Bio je silno praznovjeran; uvijek je išao sredinom ulice
a nikad pločnikom; kazivaše, napol u šali a napol ozbiljno, kako u
hodu ostavlja za sobom nevidljivu nit koja se ne smije prekinuti. I
tako je, kad bi išao u kavanu ili u kazalište, izlazio na ista vrata na
koja bi i ušao, da bi opet u klupko smotao tajanstvenu nit.
Još je nečim Massó odudarao od mnoštva ostalih: bijaše on u
muzici oduševljen i nepomirljiv vagnerijanac, i time se jako
razlikovao od Aracila, Hurtada i ostalih, koji što se tiče glazbe
bijahu savršeno ravnodušni.
Aracil je oko sebe sastavio kamarilu prijatelja kojima je vladao
i koje je kinio, a među njima se nalazio i Massó; Aracil mu se
izrugivao, gledao u njemu lakrdijaša. I inače je Aracil gotovo uvijek
pokazivao okrutnost, punu nekog prezira ali ne i brutalnosti, i u
tome kao da pokazivaše nekakvu žensku crtu.
Aracil, Montaner i Hurtado, kao mladići koji su živjeli u
Madridu, izrijetka su se družili sa studentima provincijalcima;
osjećali su prema njima prezir; sve one priče o provincijskim
kazinima, o zaručnicama i malomještanskim huncutarijama iz
pokrajine Manche ili Extremadure bijahu im nešto plebejsko, nešto
što pristaje svijetu niže vrste.
Ta ista aristokratska sklonost — veća, dakako, u Aracila i
Montanera negoli u Hurtada — bijaše razlog što su bježali od svega
24
što je bučno, vulgarno i nisko; osjećali su odvratnost prema svima
onim zakutcima i jazbinama po kojima su studenti provincijalci
gubili jedan niz predavanja za drugim i semestar za semestrom u
glupoj igri bilijara ili domina.
Uza sav utjecaj svojih prijatelja koji su ga navodili da prihvati
ideje i život madridskog gospodičića iz boljeg društva, Hurtado se
opirao. Na njega je više utjecala njegova obitelj, njegove ostale
kolege i njegove knjige. Knjige pogotovu. Tako je oblikovao svoj
duh ovlađavajući ponešto raznorodnim znanjem i raznorodnim
podacima i činjenicama.
Njegova se knjižnica uvećavala kojekakvim svescima što su ih
drugi odvrgli; ujak Iturrioz dao mu je nekoliko već zastarjelih knjiga
s područja medicine i biologije; druge je, većinom manje sveske i
romane, našao u kući; neke je opet nabavio u antikvarijatima. Jedna
mu je stara gospođa, prijateljica njegove obitelji, darovala nekakve
ilustracije i povijest Francuske revolucije od Thiersa. Tu knjigu,
koju je tridesetak puta počinjao čitati i tridesetak je puta zlovoljan
odbacio, naposljetku je uspio pročitati, i jako ga je zaokupila. Poslije
Thiersove povijesti pročitao je Lamartineove Žirondince.
U ponešto pravocrtnoj mladićkoj logici, mislio je da je najveća
pojava Revolucije bio Saint-Just. U mnogim je knjigama, na prvim
praznim stranama, ispisao ime svog junaka i okružio ga zrakama
kao sunce.
Sakrivao je u sebi taj apsurdni zanos i oduševljenje, nije ga
iznosio prijateljima. Čuvao je za se svoju revolucionarnu ljubav i
mržnju, te njegove tajne nisu izlazile iz njegove sobe. Tako se
Andrés Hurtado osjećao nekako istaknut kad bi s kolegama
razgovarao na hodnicima sveučilišta San Carlos i kad bi sanjario u
tišini svoga potkrovlja.
Imao je Hurtado dvojicu prijatelja s kojima se viđao poneke
večeri. S njima je raspravljao o istim pitanjima o kojima i s
Aracilom i Montanerom, i tako je imao prilike ocijeniti i provjeriti
svoje stavove.
Od te dvojice prijatelja iz Zavoda San Isidro, jedan je studirao
tehniku, a zvao se Rafael Sañudo; drugi bijaše omalen i boležljiv, a
zvao se Fermin Ibarra.
Sañuda je Andrésa viđao subotom uvečer u kavani na ulici
Mayor; zvala se ta kavana Café del Siglo.
Što je vrijeme više prolazilo, Andrés sve više uočavao kako se
25
sve više razilazi u ukusu i idejama sa svojim prijateljem Sañudom, s
kojim se nekoć tako slagao.
Sañudo i drugi iz njegova društva u kavani su razgovarali samo
o glazbi; o operama u Teatro Real, a napose o Wagnerovim djelima.
Za njih, znanost, politika, revolucija, Španjolska, ništa od svega toga
nije bilo važno i sve se gubilo kraj Wagnerove muzike. Wagner
bijaše mesija, a Beethoven i Mozart preteče. Bilo je pristaša
Beethovenovih koji nisu prihvaćali Wagnera, i to ne samo kao
mesiju nego ni kao nastavljača dostojna njegovih prethodnika, i
samo su govorili o Petoj i Devetoj, u pravom zanosu. Hurtadu, koga
glazba nije zaokupljala, išli su ti razgovori na živce.
Počeo je vjerovati da je iz temelja krivo to opće i vulgarno
mišljenje da ljubav prema glazbi znači produhovljenost. Barem se ta
produhovljenost nije pokazivala u slučajevima što ih je on znao.
Među studentima Sañudovim prijateljima, velikim ljubiteljima
glazbe, većina se sastojala od kukavica, što bijahu zlonamjerni i
zavidni.
Hurtado, koji je volio da sebi sve objasni, mišljaše da je očito
ona neodređenost u muzici razlog što svi zavidnici i sve ništarije,
kad čuju Mozartove melodije i Wagnerove harmonije, uživaju i
odmaraju se od unutrašnje napetosti što je u njima izazivaju njihove
zle namjere i niski osjećaji, baš kao hiperklorhidrat kad se spoji s
kakvom neutralnom tvari.
Café del Siglo, kamo je zalazio Sañudo, imaše publiku koja se
u većini sastojala od studenata; bijaše ondje i ponekih obiteljskih
skupova, od onih što bi zasjeli oko stola i nanizali se poput vijenca,
na jad i muku konobara, a bilo je i djevojaka što su išle u red
»šarenih«.
Među njima je na se svraćala pozornost veoma zgodna
plavojka koju je pratila majka. Ta majka bijaše debela žena
zatubasta nosa, krivih očnjaka, a pogled joj kao u vepra. Znala joj se
povijest: pošto je živjela s nekim narednikom, djevojčinim ocem,
udala se za Nijemca urara, koji ju je, sit njezinih lupeština, najposlije
istjerao iz kuće.
Sañudo i njegovi prijatelji provodili su subotnje večeri
olajavajući cio svijet, a onda bi s pijanistom ili violinistom iz kavane
raspravljali o ljepotama koje Beethovenove sonate ili kojega
Mozartova menueta. Hurtado je razabrao da ondje nije njegovo
mjesto i više onamo nije zalazio.
26
Koje bi večeri Andrés otišao u kakav café chantant, u zabavište
gdje ima podij za pjevačice i plesačice. Sviđao mu se ples flamenco,
a i pjesma kad bijaše skromna; ali su mu bili odvratni oni kavanski
specijalisti, gojazna gospoda što bi s palicom u ruci sjedila na stolici
te protiskivala uzdahe i tužno otezala lice.
Andrésova je mašta vidjela umišljene opasnosti, i on bi ih,
upinjući volju, izazivao i pobjeđivao.
Bilo je takvih kavana i zabavišta što se činjahu nekako odijeliti:
takve je Hurtado smatrao opasnima. Takvo jedno mjesto bijaše
kavana Brillante, gdje su se okupljali pomagači torera, sobarice i
plesačice; drugi takav zakutak bijaše igračnica u ulici Magdalena, s
prozorima što bijahu zastrti zelenim zavjesama. »Ništa, valja ući«,
kazivaše Andrés u sebi. I ulazio je drhteći od straha.
Strah se u njemu mijenjao i poprimao različite oblike. Neko
vrijeme strah mu je zadavala neobična žena, jedna od onih lakih s
ulice Candil, žena s krupnim crnim očima, tamno osjenjenim, i sa
smiješkom što je otkrivao zube bijele bjelcate.
Kad bi je vidio, Andrésa bi nešto prosrsilo te bi naprosto
zadrhtao. Jednog dana čuo ju je gdje govori s galješkim naglaskom,
i otada je, neobjašnjivo, nestao sav njegov strah.
Često bi nedjeljom popodne Andrés odlazio u kuću svoga
saučenika Fermina Ibarre. Fermin je bolovao od upale zglobova te je
provodio život čitajući naučne knjige zabavno pisane. Majka ga je
pazila i u njemu kanda još gledala dijete, kupovala mu mehaničke
igračke koje su ga zabavljale.
Hurtado bi pripovijedao što radi, govorio mu o seciranju, o
zabavištima, o madridskome noćnom životu.
Fermin, rezigniran, radoznalo ga je slušao. I evo što bijaše
apsurdno: kad bi izišao iz bolesnikove kuće, Andrés je o životu
mislio kao o nečemu što je ugodno.
Bješe li to opaki osjećaj što dolazi od kontrasta? Osjećati se
zdrav i jak kraj onoga koga bolest drži prikovana za postelju?
Izuzevši te časove, sve ga se ostalo doimalo kao nešto bolno —
studij, rasprave, kuća, prijatelji, njegova švrljanja po Madridu; sve
to pomiješano s njegovim mislima ispunjalo je njegov duh
gorčinom. Život uopće, a napose njegov, činio mu se nečim ružnim,
mutnim i žalosnim, nečim čime naprosto ne možeš ovladati.
27
Glava sedma
Aracil i Montaner
Aracil, Montaner i Hurtado sretno su završili prvu godinu
anatomije. Aracil je otputovao u Galiciju3, gdje mu je otac bio
zaposlen; Montaner je otišao u neko planinsko mjestance, i tako je
Andrés ostao bez prijatelja.
Ljeto mu je bilo dugo i teško; prije podne odlazio bi s
Margaritom i malim Luisom u park Retiro, i ondje se njih troje
igralo i jurilo naokolo; popodne je i večer Andrés provodio u kući
čitajući romane — nekoliko godišta podlistaka u novinama. Dumas
Otac, Eugène Sué, Montepin, Gaboriau, Miss Braddon svojom su
produkcijom zadovoljavali njegovu glad za čitanjem. Takvi
književni obroci, nabijeni zločinima, pustolovinama i misterijima,
najposlije su mu dotužili te mu se naprosto grstilo.
Ugodni mu zato bijahu prvi dani nove školske godine. Tih
jesenskih dana još je trajao rujanski sajam u Pradu, pred Botaničkim
vrtom, pa dok bijaše šatora s igračkama, vrtuljaka, streljana i čitavih
hrpa oraha, badema i oskoruša, bijaše i tezgi s knjigama, i onamo su
hodočastili bibliografi da listaju po starim svescima punim prašine.
Sve dok je trajao sajam Hurtado je prevrtao po knjižurinama
nalazeći se između kakva ozbiljna gospodina u crnu, s naočalama i s
doktorskim izgledom, i kakva skeletična svećenika u olinjaloj
mantiji.
Imao je Andrés neku iluziju u pogledu nove školske godine;
bio je na redu studij fiziologije, pa je mislio da će ga proučavanje
životnih funkcija zanimati koliko i kakav roman, ako ne i više; ali se
prevario, nije bilo tako. Ponajprije, sam udžbenik o tome predmetu
bijaše nadasve glupa knjiga, skalupljena od izrezaka povađenih iz
francuskih djela, a napisana bez jasnoće i bez oduševljenja —
kupusara mutna i dosadna do zla boga. Čitatelj nije iz nje mogao
steći jasnu sliku životnog mehanizma; po piscu te knjige izlazilo je
da je čovjek kao nekakav ormar s čitavim nizom aparata koji se
nalaze u njemu, jednih sasvim odvojenih od drugih, kao odjeli kakva
ministarstva.
3
Galicia, pokrajina na sjeverozapadu Španjolske. — Prev.
28
Nadalje, profesor koji je predavao fiziologiju bijaše čovjek koji
nije imao nikakve ljubavi ni sklonosti za taj predmet: bijaše on
senator, jedan od onih dosadnih, koji je provodio večeri u senatu
raspravljajući o glupostima i navlačeći san na oči časnim državnim
ocima.
Jednostavno nije bilo moguće da onaj tekst i onaj profesor i u
koga pobudi želju za proučavanjem životnih funkcija. Fiziologija,
onako predavana, bijaše nešto glupo i bezglavo, nezanimljivo i
otužno.
Hurtado se jako razočarao. Valjalo je dakle proći fiziologiju,
kao i sve drugo, bez ikakva oduševljenja, svladati je kao jednu od
zapreka što su se ispriječile na putu ka završetku studija.
Ta ideja, ideja o nizu zapreka, bijaše Aracilova. On je smatrao
da je glupo i misliti da bi mogli imati ugodan studij. U tom je
pogledu, kao i gotovo u svemu, Julio dobro pogađao. Njegov veliki
smisao za stvarnost rijetko ga je kad varao.
U toku te školske godine Hurtado je prilično prijateljevao s
Julijom Aracilom. Julio je bio godinu ili godinu i pol stariji te je
izgledao nekako muževniji. Bio je crnomanjast, sjajnih očiju što su
vječno poigravale, lica živahna izraza, lakorječiv, brzog shvaćanja.
Po tome bi čovjek mogao suditi da je momak bio simpatičan;
ali ne, bijaše sasvim obrnuto: znanci mu u većini nisu bili skloni.
Julio je živio kod starih tetaka; otac mu, činovnik u
pokrajinskom gradu, imaše prilično skroman položaj. Julio je
pokazivao nezavisan duh; mogao je tražiti protekciju u svog
stričevića Enrique Aracila, koji je u to doba baš dobio mjesto
liječnika u bolnici i koji mu je mogao pomoći; ali Julio nije htio
protekcije, nije otišao ni da posjeti rođaka; što je imao da postigne
htio je postići sam, bez ičije pomoći. S obzirom na njegovu
praktičnu stranu bijaše ponešto čudno to njegovo opiranje zagovoru
i protekciji.
Veoma spretan, Julio gotovo i nije učio, ali je uvijek prolazio.
Tražio je manje inteligentne prijatelje da se njima okoristi; gdje bi
vidio kakvu superiornost, ma koje vrste bila, odmah se povlačio.
Čak je Hurtadu priznao da mu nije ugodno šetati s ljudima koji su
stasom viši od njega.
Julio je veoma lako učio svaku igru. Roditelji su mu, podnoseći
žrtvu, mogli plaćati za knjige, upise i odjeću. Tetka mu je svaki
mjesec davala jedan duro, da bi mogao koji put otići u kazalište, a
29
momak je novac ulagao u igru karata s prijateljima, tako te je imao i
za kavanu, i za kazalište, i za cigarete, i na kraju mjeseca ne samo da
mu je ostajao onaj tetkin duro, nego je po vrhu imao još dva-tri.
Aracil je bio ponešto i gizdelin; njegovao je kosu, brčiće,
nokte, volio se dotjerati. Zapravo mu je velika želja bila da
dominira, ali nije svoju dominaciju mogao provoditi na veliku
području ni načiniti plan, i sva mu se volja za vladanjem i sva
sposobnost okretala na sitnice. Hurtado ga je uspoređivao s onim
marnim kukcima što uporno i beskorisno oblijeću oko nečega i samo
se vrte u krugu.
Jedna od omiljelih Julijevih tvrdnja bijaše da u Madridu ima
mnogo opačina i razbludnosti.
Podmitljivost političara, nepostojanost žena, sve što znači
pretvornost i dvosmislenost, njemu se sviđalo; to što se glumica, da
dobije važnu ulogu, spetljala sa starim i odvratnim impresarijom, ili
pak što žena, naizgled časna, odlazi u kakvo sastajalište, njega je
očaravalo.
Ta svemoć novca, odvratna čovjeku tankoćutnu, činila se
Aracilu nečim uzvišenim, divnim, prirodnom žrtvom koja se prinosi
moći zlata.
Julio bijaše pravi Feničanin; vukao je lozu s otoka Mallorke i
po svoj je prilici imao u žilama semitske krvi. U najmanju ruku, ako
je krv nedostajala, nedirnute bijahu sklonosti rase. Sanjao je o tome
da putuje po Orijentu i tvrdio kako bi, da samo ima novaca, najprije
otišao u Egipat i u Malu Aziju.
Doktor Iturrioz, ujak Andrésa Hurtada, znao je tvrditi, po svoj
prilici proizvoljno, da u Španjolskoj u moralnom pogledu, postoje
dva tipa: iberski i semitski. Iberskom tipu pripisivao je doktor
čvrstoću i ratnička svojstva; tipu semitskom pripisvao je sklonost ka
grabljivosti, spletkarenju i trgovini.
Aracil bijaše pravi semitski tip. Pređi su mu zacijelo bili
trgovci robljem u kakvu gradu na Mediteranu. Julija je smetalo sve
što je silovito i pretjerano: rodoljublje, rat, politički ili socijalni
zanos; on je volio lagodnost, bogatstvo, nakit, a kako nije imao
novaca da bi kupovao pravi, nosio je lažni, i gotovo mu na veću
radost bijaše ono što je lažno negoli ono što je dobro.
Toliku je važnost pridavao novcu, pogotovu zarađenom, te je
upravo uživao u teškoćama što mu ih valja prijeći da do njega dođe.
Kako mu novac bijaše Bog i idol, činilo mu se zlo i naopako da ga
30
olako stekne. Raj postignut bez napora ne oduševljava vjernika; u
najmanju ruku polovina zasluge za slavu nalazi se u teškoći da se
dođe do nje, a za Julija poteškoća u stjecanju novca bijaše jedan od
njegovih najvećih čari.
Druga Aracilova osobina bijaše sposobnost da se prilagodi
prilikama; za nj nije bilo neugodnih stvari; ako je smatrao da je
potrebno, prihvaćao je sve.
Svojim mravljim smislom za predviđanje izračunavao je
količinu užitaka što ih može dobiti za stanovitu svotu novca. To je
bilo nešto što ga je zaokupljalo najviše od svega. Zemaljska je dobra
gledao očima židovskog procjenitelja. Kad bi se uvjerio da je štogod
od trideset centima kupio za dvadeset, obuzela bi ga prava
mrzovolja.
Julio je čitao francuske romane napol naturalističke, napol
ljubavne; te pripovijesti iz pariškoga visokog i poročnog društva
naprosto su ga očaravale.
Da se potvrdi valjanost Iturriozove klasifikacije, i Montaner je
imao više od semitskog tipa negoli od iberskoga. Bijaše i on
neprijatelj svega silovitog i pretjeranog, i on je volio lagodnost,
mekušnost i ljenčarenje.
Iako je Montaner bio mekušna značaja, čovjek koji bi prvi put s
njime došao u dodir dobio bi o njemu dojam da je to momak
stanovite oštrine i energije; ali ni govora o tome — bijaše to samo
odraz sredine iz koje je nikao, odraz njegove obitelji, koja se
sastojala od oca i majke i nekoliko neudatih sestara, čeljadi krute i
kisele ćudi.
Kad je Andrés dobrano upoznao Montanera, sprijateljio se s
njim.
Tri su druga završila godinu. Aracil je kao i svakog ljeta otišao
u mjestance u kojem je živjela njegova obitelj, a Montaner i Hurtado
ostadoše u Madridu.
Ljeto bijaše zagušljivo; pošto bi večerao, Montaner bi išao
Hurtadu u kuću, i dvojica bi prijatelja šetala Castellanom i Pradom,
koji u ono doba imaše sva obilježja provincijskog šetališta: bijaše
prilično pust, dobrano prašan i strašno dosadan.
Potkraj ljeta neki je prijatelj dao Montaneru ulaznicu za Buen
Retiro. Svake su večeri otada Montaner i Hurtado šetali golemim
parkom, slušali stare opere, išli za djevojkama i na izlazu sjedali da
se osvježe čašom voćnog soka ili limunade.
31
I Montaner i Andrés gotovo su uvijek loše govorili o Juliju,
bijahu složni u tome da je on egoist, kukavac, prljavac, nesposoban
da i za koga išta učini. A ipak, kad bi Aracil došao u Madrid, uvijek
su se sastajali s njime.
32
Glava osma
Jedna formula života
Dogodine — a bijaše to četvrta godina studija — sve je đake, a
pogotovu Andrésa Hurtada, ponijela silna radoznalost za predavanja
što ih je držao José de Letamendi.4
Letamendi je bio od onih univerzalnih ljudi što ih je Španjolska
imala prije dvadesetak godina; jedan od onih univerzalnih duhova
kojima se ni za ime nije znalo s onu stranu Pirineja. Takvo europsko
nepoznavanje španjolskih velikana objašnjava se jedino onom
apsurdnom hipotezom koju su svi prihvaćali premda je nitko nije
izričito branio — hipotezom o međunarodnoj mržnji i
zlonamjernosti koje sve ono što je veliko u Španjolskoj prikazuju
malim u inozemstvu, i obratno.
Letamendi je bio gospodin suhonjav, onizak, bljedolik, sijede
kose i brade. U njegovoj pojavi bijaše nešto orlovsko: kukast nos,
oči upale i sjajne. Vidjelo se da je to čovjek koji se zna »praviti
važan«, kako vele Francuzi. Uvijek je nosio salonski kaput skrojen
po struku i cilindar sa širokim obodom, od onih klasičnih što ih nose
kosmati profesori na Sorboni.
Na sveučilištu San Carlos važila je kao nepobitna istina da je
Letamendi genij; jedan od onih uzvišenih ljudi što idu ispred svoga
vremena; svi su ga smatrali za čovjeka zakučasta i teško razumljiva,
jer je govorio i pisao afektirano, jezikom koji bijaše napol filozofski
a napol književni.
Andrés Hurtado, koji je žudio za tim da nađe nešto što bi zadrlo
u srž životnih problema, počeo je sa zanosom čitati Letamendijevu
knjigu. Primjena matematike na biologiju činila mu se divnom.
Andrés je ubrzo postao jedan od osvjedočenih.
Kao što svatko tko vjeruje da je osvojio kakvu istinu pokazuje
sklonost ka prozelitizmu, tako je i Andrés jedne večeri otišao u
kavanu u kojoj su se sastajali Sañudo i njegovi prijatelji: otišao je
onamo da govori o Letamendijevim doktrinama, da ih objašnjava i
da ih komentira.
4
José Letamendi (1828 — 1897), u svoje vrijeme čuveni španjolski anatom,
pisac, skladatelj i slikar, rodom iz Barcelone. — Prev.
33
Sañudo se, kao i uvijek, nalazio ondje s nekolicinom studenata
tehnike. Hurtado im se pridružio i ulučio prvu zgodu da skrene
razgovor na željeno područje, te je iznio Letamendijevu formulu
života i naumio da objasni slijed autorovih dedukcija.
Kad je Andrés kazao da je život, po Letamendiju, neodređena
funkcija između individualne energije i svemira, i da ta funkcija ne
može biti drugo doli zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje a
kako ne može biti ni zbrajanje, ni oduzimanje, ni dijeljenje, ostaje
onda da je množenje... — Kad je Andrés to rekao, jedan između
Sañudovih prijatelja prasnu u smijeh.
— Zašto se smijete? — upita ga Andrés.
— Zato što je sve to prazno mudrijašenje i niz besmislica.
Ponajprije, u matematici ima i drugih funkcija osim zbrajanja,
oduzimanja. množenja i dijeljenja.
— Kakvih?
— Dizanje na potenciju, vađenje korijena... A zatim, sve kad u
matematici i ne bi bilo drugih funkcija osim tih četiriju primitivnih,
apsurdno je misliti da u sukobu tih dvaju elemenata, od kojih je
barem jedan heterogen i kompliciran, mora biti multiplikacije jer
nema zbrajanja, oduzimanja ni dijeljenja. A onda, trebalo bi
pokazati zašto ne može biti zbrajanja, zašto ne može biti oduzimanja
i zašto ne može biti dijeljenja. Trebalo bi zatim pokazati zašto ne bi
mogle biti dvije ili tri istodobne funkcije. Nije dovoljno samo tvrditi.
— Ali nas zdravo rasuđivanje upućuje na to.
— Ne, ne, oprostit ćete — dočeka onaj. Evo, na primjer,
između one žene i mene može biti različitih matematičkih funkcija:
zbrajanja, ako nas dvoje radimo isto pomažući se; oduzimanja, ako
ona želi jednu stvar a ja suprotnu pa onda jedno od nas pobijedi
drugoga; množenje je ako imamo dijete, a dijeljenje ako je ja
sasiječem na komadiće ili ona mene.
— Pa to je vic — reče Andrés.
— Jasno da je vic — preuze budući inženjer; — vic u stilu
viceva vašeg profesora, ali s tom razlikom što ovaj moj teži za
nekakvom istinom, jer između snage života i svemira ima bezbroj
različitih funkcija; ima zbrajanja, oduzimanja, množenja, svega, a
osim toga sva je prilika da postoje i druge funkcije koje nemaju
matematičkog izraza.
Andrés Hurtado, koji je otišao u kavanu misleći da će svojim
riječima uvjeriti buduće inženjere, ostao je ponešto smućen i
34
otegnuta lica kad je osjetio poraz.
I opet je uzeo čitati Latamendijevu knjigu, slušao je njegova
izlaganja i najposlije se uvjerio kako sve ono o formuli života i sve
one dedukcije, što su mu se ispočetka činile nečim ozbiljnim i
dubokim, nisu ništa drugo doli opsjenarski potezi, jednom
ingeniozni, drugi put naprosto vulgarni, ali uvijek bez ikakve
realnosti, ni metafizičke ni empiričke.
Sve te metafizičke formule i sva ta natezanja samo su
vulgarnosti prekrivene znanstvenim aparatom, ukrašene retoričkim
ruhom i pojmovima što ih je profesorsko i studentsko bratstvo
neznalica uzimalo kao proročke vizije.
U nutrini, u biti, taj gospodin dobrijan duge kose, sa svojim
orlovskim pogledom i sa svojim umjetničkim, naučnim i književnim
diletantizmom, taj slikar u dokonim časovima, taj violinist i
kompozitor, taj genij po precima s očeve i s majčine strane, bijaše
zapravo smion mistifikator s onim sjajnim i površnim fondom kakav
pokazuju Mediteranci. Jedina mu se vrijednost sastojala u tome što
je imao uvjeta za književnika, bijaše on čovjek obdaren rječitošću.
Letamendijeva krasnorječivost pobudila je u Andrésu želju da
zaviri u filozofski svijet, pa je u toj nakani kupio, u jeftinim
izdanjima, knjige Kantove, Fichteove i Schopenhauerove.
Čitao je najprije Fichteovu Teoriju nauke, a kad ju je pročitao,
znao je baš toliko koliko i prije. Stekao je dojam da ni sam
prevoditelj nije razumio ono što je prevodio. Zatim je uzeo čitati
Parergu i Paralipomenu, i knjiga mu se učinila gotovo ugodnom,
djelimično prostodušnom, te ga je zabavila više nego što je mislio.
Na kraju je naumio odgonetati Kritiku čistog uma. Vidio je kako,
kad upne pažnju, može pratiti autorova izlaganja kao što čovjek
prati razvijanje kakva matematičkog teorema; ali mu se taj napor
učinio prevelikim za njegov mozak, pa je ostavio Kanta za kasnije, a
nastavio je čitati Schopenhauera, koji je za nj imao draž duhovita i
zabavna savjetnika.
Neki su mu pedanti govorili da je Schopenhauer izišao iz
mode, kao da je trud jednoga uma nešto kao šešir kojemu se oblik
mijenja po hirovima mode.
Kolege su se čudile tima filozofskim zaranjanjima Andrésa
Hurtada te mu govorile:
— Pa zar ti nije dosta Letamendijeve filozofije?
— Ah, to vam je nekakva papazjanija a ne filozofija —
35
odgovaraše Andrés. — Letamendi je čovjek bez ikakve duboke
misli. Sav je sazdan od pustih fraza. A kako ih ne razumijete, čini
vam se da su nešto izvanredno.
Preko ljetnih praznika Andrés je u Biblioteca Nacional pročitao
nekoliko novih filozofskih knjiga što su ih napisali francuski i
talijanski profesori, pa se iznenadio. Većina tih knjiga imala je samo
sugestivan naslov; ostalo bijaše pretakanje iz šupljeg u prazno,
vječno natezanje o metodama i klasifikacijama.
Sve to oko metoda i klasifikacija bijaše Hurtadu besmislica,
natezati se oko takvih pitanja bijaše mu isto kao i musti jarca u
rešeto5, nije mario je li sociologija znanost ili je nekakva stonoga i
besmislica što su je izmudrijašili učenjaci; njemu bijaše stalo do
toga da nađe orijentaciju, istinu duhovnu i istodobno praktičnu.
Znanstveni skupovi različitih Lombrosa6 i Ferrija, Fouilléea i
Janeta, loše su ga se doimali.
Taj latinski duh i njegova toliko hvaljena jasnoća činjaše mu se
nečim nadasve neukusnim, banalnim i otužnim. Pod pompoznim
naslovima krila se sama vulgarnost. Sve to, u odnosu na filozofiju,
bijaše isto što i nadriliječništvo iz novinskih oglasa u odnosu prema
istinskoj medicini.
U svakom francuskom autoru Hurtado je gledao kakva
gospodina Cyrana što uzima viteško držanje i govori nazalnim
glasom; a svi su mu Talijani bili baritoni iz operete.
Kad je vidio da mu se ne sviđaju moderne knjige, opet se
poduhvatio Kanta te je s priličnim naporom pročitao cijelu Kritiku
čistoga razuma.
Već je imao više koristi od onoga što je čitao, te su mu u
pameti ostajale opće crte sistema u koje je prodirao.
musti jarca u rešeto — lijevati vodu u rešeto, raditi uzaludan posao. — D
Cesare Lombroso 1863 - 1909), psihijatar, kriminalist, smatrao je da je
kriminal rezultat biološke inferiornosti. Enrico Ferri, 1856-1929), talijanski pravnik i
političar. Pozitivist, on je naglasio fizičke i socijalne čimbenike delinkvencije. Alfred
Fouillée 1838-1912, francuski filozof, čije je naučavanje pripadalo determinističkom
naturalizmu. François Janet, 1823-1899, francuski filozof, spiritistička škola Calle del
Pez. — D
5
6
36
Glava deveta
Jedan zaostali
Kad je ujesen počela slijedeća godina studija, razbolio se
Luisito, najmlađi brat, napala ga vrućica.
Andrés je prema Luisitu osjećao osobitu ljubav koje nije
pokazivao. Dječak ga je zaokupljao nekako patološki; činilo se
Andrésu da su se svi elementi urotili protiv malog brata.
Bolesnika je posjetio doktor Aracil, Julijev rođak, i nakon dvatri dana ustanovio da je posrijedi tifoidna groznica.
Andrés je proveo mučne časove; očajnički je u knjigama o
patologiji čitao opis i način liječenja tifoidne groznice i s liječnikom
govorio o sredstvima koja bi se mogla upotrijebiti.
Doktor Aracil sve je to otklanjao.
— Posrijedi je bolest koja nema specifična načina liječenja —
uvjeravaše Aracil. — Kupelj, hrana i čekati, to je sve.
Andrés je preuzeo na se da priređuje kupelji i da Luisitu mjeri
temperaturu.
Bilo je dana kad je bolesnika držala strašna vrućica. Izjutra, kad
bi vrućina opala, mali je bolesnik svaki čas zapitkivao za Margaritu i
Andrésa. U toku Luisitove bolesti Andrés se čudio energiji i
otpornosti svoje sestre; Margarita je čitave noći provodila bez sna i
pazila bolesnog dječaka; i nikad joj glavom nije prošla misao da bi
se i sama mogla zaraziti, a ako bi joj baš i pala na um, ona nije
marila.
Otada je Andrés počeo osjećati veliko poštovanje prema
Margariti; ljubav prema Luisitu nekako ih je ujedinila.
Nakon trideset ili četrdeset dana nestala je groznica, a dječak
ostao tanak i slabašan, sama kost i koža.
Andrés je u tome prvom liječničkom pokušaju zapao u
skepticizam. Već je počeo misliti da medicina ne služi ničemu. U
svom je skepticizmu bio još podboden objašnjenjima profesora
terapeutike, koji je smatrao da su beskorisni svi preparati
farmakopeje, ukoliko nisu još i štetni.
To je, dakako, služilo svemu prije negoli podizanju zanosa u
studenata medicine; ali je profesor tako mislio, i dobro je činio što je
37
iznosio svoje mišljenje.
Kad je najposlije popustila groznica, Luisito je ostao slab i na
svakom je koraku bio uzrok neugodnim iznenađenjima u obitelji;
jednom bi ga spopala žestoka vrućica, a drugi put grčevi. Često je
Andrés morao u gluho doba noći ili u sitne jutarnje sate ići u potragu
za kakvim liječnikom, a onda odlaziti u ljekarnu.
Te školske godine Andrés je vezao prijateljstvo s postarijim
studentom koji je zaostao sa semestrima i kojega je svaka godina
studija stajala barem dvije ili tri.
Jednog dana taj student upita Andrésa zašto je tako sjetan i
neveseo. Andrés mu pripovjedi kako ima bolesna brata, a stari
student uze ga umirivati i tješiti. Hurtado mu je zahvalio na
blagonaklonosti te se s njime sprijateljio.
Antonio Lamela, tako se zvao stari student, bijaše Galježanin,
nervozan mršavko, suhonjava lica, duga nosa, rutave crne brade
koju su već probile sjedine, krezubih usta, slabašan.
Hurtadu su oči zapele na neobičnoj pojavi tajanstvenog
Lamele, a ovaj se bez sumnje začudio izgledu Andrésa Hurtada,
toga studenta što je uvukao dušu u se i ne pokazuje nikakve živosti.
Obojica su imala svoj unutarnji život bitno različit od unutarnjeg
života ostalih studenata.
Lamelina tajna sastojala se u tome što je on bio zaljubljen, ali
istinski zaljubljen, u ženu iz aristokratskog društva, ženu s titulom,
otmjenu damu koja je u kočiji odlazila u ložu u Rela.
Lamela se povjerio Hurtadu te mu je pripovijedao o svojoj
ljubavi iznoseći svu silu pojedinosti. I ona je bila do ušiju
zaljubljena u njega, kako je uvjeravao; ali je bilo nevolja i zapreka
što su ih držale daleko jedno od drugoga i priječile ih da se približe.
Andrésu je bilo drago susretati se s tipom različitim od
općenitosti. U romanima mlad čovjek bez ljubavi bijaše kao
nekakva anomalija; u životu bijaše anomalija susresti čovjeka doista
zaljubljena. Prvi takav koga je Andrés upoznao bio je Lamela; zato
ga je i zanimao.
Stari je student bolovao od jaka romanticizma, u stanovitom
pogledu ublažena beoćanskom tendencijom praktična čovjeka:
Lamela je vjerovao u ljubav i u Boga; ali ga to nije priječilo da se
često opija i da zalazi u mračne rupe. Po njemu, valja tijelu ugoditi u
njegovim jadnim i smiješnim potrebama, a duh sačuvati čist.
Tu je filozofiju znao kondenzirati kazujući: treba tijelu dati
38
tjelesno, a duši duševno.
— To o duši, sve je to šuć-muć pa prolij — uzvraćao mu
Andrés. — Sve su to popovske izmišljotine, a svrha im je novac.
— Šuti, čovječe, ne govori koješta! Lamela je, u biti, bio u
zaostatku u svemu: u studiju i u idejama. Mislio je kao čovjek s
početka stoljeća. Sadašnja mehanička koncepcija ekonomskog
svijeta i društva za njega jednostavno nije postojala. Nije postojalo
ni društveno pitanje. Cijelo se socijalno pitanje rješavalo milosrđem
i činjenicom što ima ljudi dobrostiva srca.
— Pravi si katolik — govorio mu Andrés; — stvorio si sebi
svijet koji ti je najugodniji.
Kad mu je Lamela jednog dana pokazao voljenu ženu, Andrés
se zabezeknuo. Bila je to ružna usidjelica, crna, s papagajskim
nosom, a stara kao kornjača.
I ne samo da je imala antipatičan izgled, nego nije ni marila za
toga Galježanina, koga je gledala prezrivo, pokazujući nezadovoljno
i kiselo lice.
Ta zgoljna stvarnost nije nikad stizala do Lamelina sanjarskog
duha.
Unatoč blagu i skromnu izgledu, imao je stari student ponosa i
vjere u sebe, vjere upravo izvanredne: osjećao je on mir i spokojnost
čovjeka koji je uvjeren da temeljito poznaje ljudske čine i ono što ih
pokreće.
Pred drugim kolegama Lamela nije govorio o svojoj ljubavi; ali
kad bi se našao nasamu s Hurtadom, znao bi se baš iščahuriti, te bi
raspredali bez kraja i konca.
Svemu je htio pridavati nekakvo zakučasto značenje, važnost
koja je izvan obične, a silno zamršena.
— Eh, momče — kazivao bi smiješeći se i hvatajući Andrésa
za mišku. — Jučer sam je vidio.
— Zar, čovječe!
— Jesam — nadovezao bi silno tajanstveno. — Išla je sa
svojom družbenicom, pa sam ih slijedio. Ušla je u kuću, a malo
zatim pojavila se na balkonu sa slugom. Neobično, je li?
— Neobično? A zašto? — pitao je Andrés.
— Pa zato što sluga nije odmah zatvorio vrata na balkonu.
Hurtado bi buljio u nj pitajući se kako li to funkcionira mozak
toga njegova prijatelja kad u najobičnijim tricama nalazi nešto
izvanredno i kad vjeruje u ljepotu one dame.
39
Ponekad, kad bi šetali parkom Retiro i razgovarali, Lamela bi
se osvrnuo i rekao prijatelju:
— Gledaj i šuti!
— Pa što je, što se dogodilo?
— Vidiš, onaj što onuda prolazi, to ti je jedan od mojih
neprijatelja koji me kod nje ocrnjuju. Došao je da me uhodi.
Andrés se čudio. A kad je s njime postao povjerljiviji, znao bi
mu reći:
— Vidiš, Lamela, da sam ja na tvome mjestu, javio bih se
Psihološkom društvu u Parizu ili Londonu.
— A zašto?
— Izišao bih pred učeno društvo i rekao: Proučavajte me,
gospodo, jer mislim da sam najneobičniji čovjek na svijetu.
Galježanin se smijao svojim dobroćudnim smijehom.
— Baš si dijete — uzvraćao mu Lamela. — Kad se zaljubiš,
odobravat ćeš mi i te kako i razabrati da imam pravo.
Lamela je stanovao u pansionu na trgu Lavapies; imao je
malenu sobu, neurednu, i kako je kad bi već studirao, studirao ležeći
na postelji, znao bi knjige dušmanski raskupusati, i tako bi ih u
posebnim dijelovima i arcima držao u kovčegu ili pak razasute po
stolu.
Kadikad bi ga Hurtado posjetio.
Dekoracija Lameline sobe sastojala se od niza praznih boca,
smještenih svuda. Lamela je sebi kupovao vino i čuvao ga na
najnevjerojatnijim mjestima, od straha da mu ostali stanari one kuće
ne uđu u sobu i ne popiju mu vino, a on je, kako kazivaše, bio
uvjeren da se to često događa. I zato je boce sakrivao u dimnjak, u
kovčeg, u komodu...
Kad bi noću lijegao na počinak, on bi kako je rekao Andrésu,
stavio bocu vina pod krevet, pa kad bi se probudio, dohvatio bi bocu
i na dušak u se pretočio polovinu. Bio je tvrdo uvjeren da za
spavanje nema boljeg sredstva od vina: uspoređeni s vinom, sulforal
i kloral prava su dječja papica i gola ljekarnička podvala.
Lamela nije nikad raspravljao o mišljenjima profesora, nisu ga
zanimala; po njemu, ne može se prihvatiti nikakva druga
klasifikacija doli podjela profesora na dobronamjerne, koji puštaju
na ispitima, i na zlonamjerne, koji obaraju samo zato da bi izgledali
učeni i važni.
U većini slučajeva Lamela je ljude razvrstavao u dvije skupine:
40
jedni su oni iskreni, čestiti, dobra srca; drugi skup sastavljaju ljudi
niski, bijedni, tašti.
Za Lamelu bijahu Aracil i Montaner od ove potonje vrste,
bijednici i beznačajne kreature. Ali Lamelu ni jedan ni drugi nije
uzimao ozbiljno.
Andrés je kod kuće pripovijedao o ekstravagantnostima svoga
prijatelja. Margaritu je jako zanimala ta Lamelina ljubav. Luisito,
koji je imao maštu bolesna djeteta, slušajući bratovo pripovijedanje
izmislio je priču koja se zvala: »Ljubav jednoga galješkog studenta i
papagajske kraljice.«
41
Glava deseta
U bolnici San Juan de Dios
Bez velika sjaja, ali i bez velikih neuspjeha odmicao je Andrés
Hurtado u svome studiju.
Na početku četvrte godine Julio Aracil imao je prilike
prisustvovati tečajevima o veneričnim bolestima što ih je držao
jedan od liječnika u bolnici San Juan de Dios. Aracil je pozvao
Montanera i Hurtada da ga prate; nakon nekoliko mjeseci bili su
ispiti za ulazak u Opću bolnicu; mislila su se njih trojica prijaviti, pa
zato nije bilo na odmet da češće posjećuju bolesnike.
Odlaženje u bolnicu San Juan de Dios bijaše za Hurtada nov
izvor depresije i melankolije. Mislio je da će mu s ovog ili s onog
razloga svijet pokazati svoje najružnije lice.
Već nakon nekoliko posjeta toj bolnici Andrés je bio sklon
vjerovati da je Schopenhauerov pesimizam gotovo matematička
istina. Svijet mu se činio nekakvom mješavinom ludnice i bolnice;
biti inteligentan prava je nesreća, jer sreća može doći samo od
neznanja ili ludila. Lamela je, i ne misleći, a živeći u svojim
iluzijama, poprimao razmjere mudraca.
Aracil, Montaner i Hurtado posjetili su jedan ženski odjel u
bolnici San Juan de Dios.
Za čovjeka nemirna i lako uzbudljiva kakav bijaše Andrés,
prizor je morao biti takav da te naprosto utuče. Bolesnice bijahu
žene iz najvećeg blata i bijede. Vidjeti takvu nesretnicu bez doma,
napuštenu, u sivoj dvorani, na ljudskom smetlištu; osjetiti i
evidentirati trulež koja truje seksualni život, sve je to u Andrésa
izazvalo mučan dojam, pun tjeskobe.
Ona bolnica, dobrano već ruševna, bijaše odvratna zgrada,
smradna i prljava; prozori u dvoranama gledali su na ulicu Atocha, a
osim rešetaka imali su i žičanu mrežu, da se zatvorene žene ne bi
pokazivale te izazivale sablazan. Tako onamo nije ulazilo ni sunce
ni zrak.
Liječnik koji je imao na brizi dvoranu, Julijev prijatelj, bijaše
smiješan starčić, s bijelim dugim zaliscima. Iako nije znao bogzna
što, taj se čovo držao kao sveučilišni profesor, to što je htio da
42
svojoj ličnosti i ulozi priskrbi uvaženja bijaše nešto što mu nitko nije
zamjerao; ali nisko bijaše što je nepotrebno okrutno postupao s onim
nesretnicama sabranim ondje i što ih je maltretirao riječju i djelom.
A zašto? Bijaše neshvatljivo. Taj idiot napržica kažnjavao je
bolesnice tako što bi odredio da ih dan-dva drže zatvorene na
tavanu, a sve to zbog imaginarnih prijestupa. Da bolesnica na
jednom krevetu razgovara s bolesnicom na drugom krevetu za
vrijeme vizite ili da se žali na postupak u liječenju bijaše već
dovoljan razlog za tešku kaznu. Ponekad bi ih opet kažnjavao tako
što bi odredio da im se određenog dana dade samo kruh i voda.
Bijaše taj tip okrutan bauk kojemu su dali humanu misiju kao što je
briga nad jadnim bolesnicima.
Hurtado nije mogao podnijeti bestijalnost tog idiota s bijelim
zaliscima; Aracil se pak smijao negodovanju svog prijatelja.
Jednom je Hurtado odlučio da se više ne vrati onamo. Nalazila
se ondje i jedna žena što je uvijek na krilu držala bijelu mačku.
Nekoć je ta bolesnica očito bila veoma lijepa, žena krupnih crnih
očiju, lijepo osjenjenih, ponešto kukasta nosa, egipatski tip. Mačka
je, bez sumnje, bila jedino što joj je ostalo iz bolje prošlosti. Kad bi
liječnik ušao, bolesnica bi mačku brže-bolje spustila na pod; mačka
je ostala skrivena, jer bi se uplašila kad bi vidjela gdje ulazi liječnik
sa svojim đacima; ali jednog dana liječnik opazi mačku i počne je
gurati nogom.
— Uzmite ovu mačku pa je ubijte! — reče idiot s bijelim
zaliscima praktikantu.
Praktikant i jedna bolničarka počeše goniti mačku po svoj
dvorani; bolesnica je u strahu gledala tu jurnjavu.
— A ovu priju odvedite na tavan — nadoveza liječnik.
Bolesnica je pogledom pratila lov, a kad je vidjela da su mačku
uhvatili, dvije joj krupne suze potekoše niz blijedo lice.
— Hulja! Idiot! — povika Hurtado, približujući se liječniku s
uzdignutom šakom.
— Ne budi lud! — reče mu Aracil. — Ako ti nije volja dolaziti
ovamo, a ti idi.
— I idem, ne brini, da ne moram prosuti crijeva tome idiotu.
Od tog dana nije više htio ići u bolnicu San Juan de Dios.
Čovječnost u Andrésu porasla bi do egzaltacije da nije bilo
utjecaja onoga što se zbivalo u njegovu duhu. S jedne strane, bijaše
tu Julio, koji se rugao svim »pretjeranostima« kako je on to nazivao;
43
s druge, Lamela sa svojim praktičnim idealizmom, i najposlije
čitanje Schopenhauerove Parerge i Paralipomene, koja ga je vodila
ka neaktivnosti.
Unatoč tim tendencijama što su sputavale, Andrés je prilično
vremena bio pod dojmom onoga što su kazali različiti radnici na
anarhističkom mitingu u Liceju Rius. Jedan između njih, Ernesto
Alvarez, čovjek tamnoput, crnih očiju i progrušane brade, govorio je
na tome mitingu elokventno i zanosno; govorio o napuštenoj djeci, o
prosjacima, o palim ženama...
Andrés je osjetio privlačnost u tome sentimentalizmu, možda
ponešto bolećivu. Kad je iznosio svoje ideje o socijalnoj nepravdi,
Julio Aracil presreo ga je sa svojom razumnošću:
— Jasno je da u društvu ima mnogo čega što je krivo i što ne
valja — govorio je Aracil. — Ali tko bi to uredio? Misliš možda oni
muktaši što govore na mitinzima? Osim toga, ima nevolja koje su
zajedničke svima. Oni zidari iz popularnih drama što se žale kako
zimi trpe od hladnoće a ljeti od vrućine, nisu jedini; isto se događa i
drugima.
Aracilove riječi bijahu kap hladne vode na Andrésove
humanitarne egzaltacije.
— Ako se želiš tome posvetiti — govoraše mu Aracil —
postani političar i nauči govoriti.
— Ali ja ne mislim udariti u politiku — uzvraćao Andrés
ljutito.
— Eh, ako to ne kaniš, onda i ne možeš ništa.
Jasno, svaka reforma u humanitarnom smislu trebala je biti
kolektivna i ostvariti se političkim postupkom, pa Juliju nije bilo
teško prijatelja uvjeriti kako je politika mutna stvar.
Julio je razabirao da je Hurtado romantik; zato mu nije trebalo
mnogo da ga uvjeri kako je politika obrt, zanat.
Zaista, španjolska politika nije nikad bila ništa uzvišeno ni
plemenito; nije bilo teško uvjeriti jednog Madriđanina kako u nju ne
treba imati povjerenja.
Kako je živio u neaktivnosti i vidio ispraznost i prljavost u
svemu, Hurtado se sve više osjećao pesimistom.
Polako je naginjao duhovnom anarhizmu, temeljenu na
simpatiji i na sućuti, bez ikakva praktičnog rješenja.
Pravnička i revolucionarna logika jednog Saint-Justa i sličnih
nije ga oduševljavala, činila mu se ponešto izvještačenom i
44
neprirodnom. Mislio je da u životu niti ima niti može biti pravde.
Život je zahuktala, mutna i nesvjesna bujica, glumci tu prikazuju
dramu koje ne razumiju; a ljudi koji su stigli do nekog stupnja
intelektualnosti promatraju pozornicu samilosnim pogledom.
To naviranje i odviranje ideja, ta nepostojanost, to pomanjkanje
plana i obuzdavanje, odvodilo je Andrésa u najveću zbrku, u
neprestanu i beskorisnu napetost mozga.
45
Glava jedanaesta
Bolnički pitomac
Negdje sredinom tečaja održavali su se ispiti za internos, to jest
za pitomce u Općoj bolnici.
Aracil, Montaner i Hurtado odlučiše se prijaviti. Ispit se
sastojao od nekoliko pitanja po hiru profesora, a iz gradiva što su ga
đaci prešli. Hurtado je otišao ujaku Iturriozu da ga preporuči.
— Dobro je, preporučit ću te — reče mu ujak. — A imaš li
sklonosti za to da budeš u bolnici?
— Veoma malo.
— A zašto onda hoćeš ući u bolnicu?
— Pa što bih drugo? Vidjet ću hoću li imati sklonosti. Osim
toga, dobro će mi doći ono nešto novaca.
— Veoma dobro — dočeka Iturrioz. — Kod tebe barem čovjek
zna na čemu je. To mi se sviđa.
Na ispitu su Aracil i Hurtado prošli.
Najprije su morali biti libretistas: dužnost im se sastojala u
tome da izjutra bilježe recepte što ih propisuje liječnik; uvečer su
imali podići lijekove, razdijeliti ih i onda dežurati. Od libretista, sa
šest dura na mjesec, prelazili su na više pitomce, sa devet, a zatim na
liječničke pomoćnike, sa dvanaest dura, a to je već pristojna svotica
od dvije pesete na dan.
Andrésa je k sebi pozvao liječnik prijatelj njegova ujaka; taj je
liječnik imao na brizi jednu od dvorana na trećem katu.
Liječnik, čovjek studiozan, bio je majstor u postavljanju
dijagnoze, stručnjak kakvih malo ima. Izvan njegova zvanja ništa ga
nije zanimalo: politika, književnost, umjetnost, filozofija,
astronomija — ništa pod kapom nebeskom. Sve ono što nije išlo u
okvir auskultacije i perkutacije, ili pak analize ispljuvka i mokraće,
bijaše za nj mrtvo slovo.
Smatrao je, a možda je imao i pravo, da istinski moral studenta
medicine treba usmjeriti na to da se bavi samo medicinom, a izvan
toga neka se zabavlja. Andrésa su više zaokupljale misli i osjećaji
bolesnika negoli simptomi bolesti.
Ubrzo je liječnik mogao vidjeti da Andrés baš nema puno
46
ljubavi za taj poziv.
— Vi mislite na sve samo ne na medicinu — oštro je rekao
Andrésu.
Liječnik je imao pravo. Novi interno nije išao stazom kojom bi
stigao do praktična liječnika: zanimali su ga psihološki aspekti u
svemu; htio je istraživati što rade sestre milosrdnice, osjećaju li ili
ne osjećaju ljubavi prema pozivu; bio je radoznao da dokuči
organizaciju bolnice i da provjerava kamo odlazi doznačeni novac.
Nemoral je vladao u starodrevnoj zgradi. Od administratorâ
pokrajinskog deputata pa do družbe internih koji su bolničke
lijekove prodavali u ljekarnama na ulici Atocha, sigurno je bilo svih
oblika filtracije. Na dežuranjima su se internos i gospoda kapelani
posvećivali preferansu i pokeru, a u skladištu je gotovo neprekidno
radila kartašnica u kojoj je najmanji ulog iznosio deset centima.
Liječnici, među kojima je bilo nekoliko pravih lupeža,
svećenici, koji nisu zaostajali za njima, i internos provodili su čitave
noći udarajući kartama po stolu.
Gospoda kapelani bili su kartaši koji bi i mantiju zakartali.
Jedan među njima, onizak i ciničan crvendać, sasvim je zaboravio
svoj teološki studij te se priklonio medicini. Kako je studij medicine
bio previše dug za njega, naumio je postati bolničar i da, mogne li,
najposlije objesi mantiju o klin.
Drugi svećenik bijaše visoka i snažna pojava, neukrotiv momak
energičnih pokreta. Govorio je nekako odsječno i despotski; znao je
veoma šaljivo pripovijedati paprene pričice, koje su izazivale masne
komentare.
Kad bi mu tkogod pobožan zamjerio zbog neprikladnih riječi,
on bi promijenio glas i pokrete te bi upadljivo licemjerno, s lažnom
krotkošću koja je odudarala od njegova tamnog lica i drskih očiju,
tvrdio kako religija nema ništa zajedničkog s manama i porocima
svojih nedostojnih svećenika.
Pitomci koji su ga znali dulje vremena i govorili mu ti, zvali su
ga Lagartijo, jer je bio sličan tome slavnom toreru.
— Čuj, Lagartijo — oslovljavali ga oni.
— Ta što bih više i mogao poželjeti — odgovaraše im svećenik
— nego da mantiju zamijenim za muletu7 pa da ubijam bikove
umjesto što asistiram umiranju.
7
Muleta je crvena krpa kojom torero mami bika. — Prev.
47
Kako je u kartanju često gubio, uvijek se novcem zavrtao u
tijesnu, uvijek bio u škripcu.
Jednom će on Andrésu, protkivajući riječi slikovitim
zakletvama:
— Ne mogu živjeti ovako. Neće za mene biti drugog izlaza doli
da ispadnem na ulicu, da kazujem misu na svakom uglu i da svakog
dana gutam dvadeset hostija.
Taj cinizam nije se Hurtadu sviđao.
Među praktikantima bijaše nekoliko nadasve zanimljivih,
pravih bolničkih štakora, koji su ondje proveli petnaestak ili
dvadesetak godina a da nisu završili studij i koji su, potajno i po
kojekakvim zakutcima, imali veću klijentelu negoli mnogi liječnici.
Andrés se sprijateljio sa milosrdnim sestrama u svojoj dvorani i
s nekima drugim.
Premda nije bio religiozan, rado je u svome romantizmu
vjerovao da su časne sestre anđeoska stvorenja; a zapravo su se u
bolnici samo brinule o administrativnim poslovima i zvale
ispovjednika kad bi kojem bolesniku postalo gore te im se činilo da
mu se bliži samrtni čas.
Osim toga, nisu one nikako bile idealistička ni mistična
stvorenja koja ovaj svijet gledaju kao suznu dolinu, nego djevojke i
udovice bez sredstava, koje su se prihvaćale toga posla da bi živjele.
A onda, dobre su sestre sve što je najbolje u bolnici odabirale
za se...
U nekoj prilici jedan između bolničara dade Andrésu bilježnicu
koju je našao među starim papirima što su ih izvukli iz paviljona
Kćeri božje ljubavi.
Bijaše to dnevnik jedne redovnice, niz veoma kratkih bilježaka,
s ponekim dojmom o životu u bolnici; bilješke su obuhvaćale
vrijeme od kakvih pet-šest mjeseci.
Na prvoj strani nalazilo se ime: Sor María de La Cruz, a sa
strane nadnevak. Andrés je uzeo čitati taj dnevnik te se iznenadio.
Nalazila se ondje jednostavna i prostodušna pripovijest o životu u
bolnici, iznesena tako ljupko da je ostao ganut.
Andrés se htio propitati tko je sor María, živi li u bolnici i gdje
se nalazi. Ubrzo je saznao da je umrla. Jedna između časnih sestara,
već stara, dobro ju je poznavala. Kazala je Andrésu da su sor
Mariju, malo vremena pošto je došla u bolnicu, premjestili za
oboljele od tifusa, a ona se ondje zarazila i umrla.
48
Nije se Andrés usudio pitati kakva je bila, kako je izgledala,
premda mu bijaše stalo da zna.
Andrés je redovničin dnevnik čuvao kao kakvu relikviju, i
često je mislio o tome kakva li je bila i kako je izgledala ta sor
María, i najposlije mu je misao o njoj postala prava opsesija.
Neobičan i tajanstven tip u bolnici, koji je privlačio pažnju i o
kome su se pričale različite priče, bijaše brat Juan. Taj čovjek, o
kome se nije znalo odakle je došao, uvijek je išao naokolo u crnoj
bluzi, u konopljanim postolama i s križem oko vrata. Brat Juan
uživao je čuvati bolesnike koji su imali kakvu prelaznu bolest. Po
izgledu bijaše mistik, čovjek koji je živio u svojoj prirodnoj sredini,
posred bijede i boli.
Brat Juan bijaše onizak čovjek, crne brade, sjajnih očiju, blagih
pokreta, medenasta glasa. Bio je semitski tip.
Stanovao je u uličici koja odvaja San Carlos od Opće bolnice.
Ta je uličica imala dva nadvožnjaka što su prelazila preko nje, i pod
jednim od njih, pod onim što bijaše bliže Atocha, smjestio je svoju
ropotarnicu brat Juan.
U tu rupu zatvarao se sa psom koji ga je pratio.
U koje bi god doba zvali brata Juana, uvijek bi gorjelo svjetlo u
njegovoj komorici i uvijek bi ga našli budna.
Bilo ih je koji su kazivali da provodi život čitajući golicave
priče; drugi su opet tvrdili da se moli; jedan je između pitomaca
uvjeravao kako ga je vidio gdje unosi bilješke u neke francuske i
engleske knjige o seksualnim psihopatijama.
Jedne noći kad je Andrés bio dežurni, reći će jedan od internih:
— Hajdemo posjetiti brata Juana i zatražiti štogod jela i pila.
Svi se uputiše u uličicu u kojoj je brat Juan imao tajno
skrovište. Kako je gorjelo svjetlo, pogledaše bi li se što moglo
vidjeti, ali nije bilo pukotine kroz koju bi uhodarili i saznali što to
unutri radi tajanstveni bolničar. Zovnuše ga, a brat se odmah pojavi
sa svojom crnom bluzom.
— Dežuramo, brate Juan — reče jedan od internih; — došli
smo vidjeti ima li u vas kakav zalogaj.
— Jadnici, jadnici! — uzviknu on. — Nalazite me baš u
tijesnu, neimaština se ovdje zacarila. Ali ću pogledati ima li što.
I čovjek nestade za vratima, zatvori ih veoma pažljivo i domala
eto ga s omotom kave, šećera i dvopeka.
Vratiše se studenti u sobu za dežuranje, pojedoše dvopek,
49
prirediše kavu i uzeše raspredati o bratu Juanu.
Nisu bili složni u mišljenju: jedni su bili uvjereni da je to
nekakav bolji čovjek; drugi mišljahu da je bivši sluga; za neke opet
bijaše pravi svetac, a za neke seksualni invertit ili štogod drugo na tu
priliku.
Brat Juan bijaše zaista neobičan svat, baš rijedak tip u bolnici.
Kad bi dobio novaca — nikad se nije znalo odakle — pozivao bi na
jelo bolesnike koji su prizdravili, a ostale bi darivao onim što im
bijaše potrebno.
Unatoč svojoj milosrdnosti i svojim dobrim djelima, taj brat
Juan bio je Andrésu odvratan; neugodno ga se doimao, fizički,
organski.
Nema sumnje o tome, nešto je u njemu bilo nenormalno. Tako
je logično u čovjeku da bježi od bola, bolesti, jada! A ipak, za nj,
patnja, muka, prljavština bijaše zacijelo nešto privlačno.
Andrés je shvaćao drugu krajnost, da čovjek bježi od tuđeg
bola, kao od nečega strašnog i odbojnog, dok ne dođe do
nedostojnosti, do nečovječnosti; shvaćao je da se čovjek može
uklanjati i bježati i od same pomisli da oko njega ima patnje i muka;
ali da čovjek sam traži ono prljavo i žalosno da bi s time živio u
zajednici — ne, to mu se činilo nečim monstruoznim.
I tako, kad bi vidio brata Juana, osjetio bi nešto odbojno, kao
nekakvu zabranu, nešto što osjećaš kad se nađeš pred nakaznošću.
50
DRUGI DIO
Strvinari
51
Glava prva
Obitelj Minglanilla
Julio Aracil vezao je prisno prijateljstvo s Andrésom.
Zajednički im je život na sveučilištu i u bolnici stvarao jednake
navade i običaje, ako ih baš i nije ujedinjavao u mišljenjima i
sklonostima.
Sa svojom tvrdom filozofijom uspjeha Julio je počeo osjećati
više poštovanja prema Hurtadu negoli prema Montaneru.
Andrés je postao bolnički pitomac, interni, kao i on; Montaner
ne samo da nije prošao na tim prijemnim ispitima nego je izgubio i
godinu i zapustivši se sasvim pomalo je prestajao dolaziti na
predavanja i vrijeme je tratio vodeći ljubav s djevojkom iz svoga
susjedstva.
Julio Aracil počeo je prema svome prijatelju Montaneru
osjećati prezir i zluradost.
Sa ono malo novca što ga je dobivao od bolnice Julio je pravio
čuda; čak je igrao na burzi, stekao dionice rudokopa i postao vlasnik
obveznica državnog zajma.
Julio je htio da ga Andrés slijedi na njegovu putu svjetskog
čovjeka.
— Predstavit ću te Minglanillama — predloži mu jednog dana
smijući se.
— Tko su te Minglanille? — upita Hurlado.
— Djevojke, moje prijateljice.
— Zovu se tako?
— Ne, ali ih ja tako zovem, jer su nalik na Taboadine8
junakinje, osobito njihova majka.
— A što su?
— Kćeri udovice koja ima penziju. Zovu se Nini i Lulú. Moja
je Nini, starija; ti se možeš sporazumjeti s mlađom.
— Što znači to »tvoja«? U kojem pogledu?
— Pa, moja u svakom pogledu. Odlazimo u zakutak u ulici
Cervantes, za koji znam i koji i tebi preporučujem kad ti zatreba.
8
Luis Taboada (1848 — 1906) u svojim djelima slika madridsko građanstvo,
ističući ono što je smiješno i groteskno. — Prev.
52
— Hoćeš li se poslije njome oženiti?
— Koješta! Nisam pao na glavu!
— Ali si djevojku upropastio.
— Ja? Koješta!
— Pa zar nije tvoja draga?
— A tko zna? Osim toga, koga se tiče i kome je stalo?
— Ipak...
— Ah, koješta! Ostavi gluposti i uživaj u onom što ti se pruža.
Budala si ako mogneš a ne htjedneš.
Hurtadu se nije sviđao taj egoizam; ali je bio radoznao da
sklopi to poznanstvo, pa je jednog popodneva s Julijem otišao
onamo.
Udovica je sa dvije kćeri stanovala u ulici Fúcar, u prljavoj
kući, jednoj od onih što imaju zajedničko dvorište oko kojega su
galerije s mnogo vrata.
U udovičinoj kući vladala je prilična bijeda; majka i kćeri
nosile su iznošenu i pokrpanu odjeću; namještaj bijaše jadan, a samo
bi tu i tamo bljesnulo štogod što je pokazivalo nekadašnji sjaj;
tapetirane stolice bile raščupane, a u prostirače na podu čovjek
zapinjao nogom, koliko bijahu dotrajale.
Majka, doña Leonarda, bijaše nesimpatična žena; lice joj bilo
žućkasto poput dunje, izraz tvrd, lažno ljubazan, nos kukast, smijeh
usiljen; po bradi joj se osulo nekoliko madeža.
Dobra je gospođa pokazivala nekakvu aristokratsku
dostojanstvenost, i to je bilo nadasve smiješno; uvijek je spominjala
vremena kad je njezin muž bio podtajnik i kad je obitelj odlazila na
ljetovanje u Saint-Jean-de-Luz. Što se djevojke zovu Nini i Lulú
dolazi od prve guvernante, koja je bila Francuskinja.
Te uspomene na minulu slavu, što ih je doña Leonarda dozivala
pomičući sklopljenom lepezom kao da u ruci drži dirigentsku palicu,
bijahu nešto čime bi se dobra gospođa sasvim zanijela, te bi se
zagledala u prazno i protiskivala tužne uzdahe.
Kad su stigli u njihovu kuću, Julio je okrenuo čavrljati s
gospođicom Nini, a Andrés je održavao razgovor s mlađom, Lulú, i
s njezinom majkom.
Lulú bijaše ljupka djevojka, ali ne i lijepa; imala je zelene oči,
tamne, osjenjene crnim kolobarima — oči koje su se Andrésu
učinile pune čovječnosti; razmak on nosa do usta i od usta do brade
bijaše u nje prevelik, i zbog toga je izgled njezina lica podsjećao na
53
nešto majmunsko; čelo joj bijaše maleno, usne fine, na ustima
smiješak između ironična i trpka; zubi joj bijahu bijeli i šiljasti, nos
malko prćast, lice blijedo, loše boje.
Lulú je pokazala Hurtadu da u nje ima draži, obješenjaštva i
duha i napretek; ali joj je nedostajalo ono glavno čime djevojka
privlači: prostodušnost, svježina, naivnost. Bijaše ona proizvod što
ga je nagrizao rad, bijeda i inteligencija. Njezinih osamnaest ljeta
kao da ne bijahu mladost.
Sestra joj Nini, nepravilnih crta na licu i, pogotovu, manje
produhovljena izražaja, bila je više žena, bila prijetvorna i
licemjerna, željela da se svidi. Neprestano se upinjala da se prikaže
iskrena i prostodušna, i to joj je davalo više ženstvenu crtu, ali
ujedno običniju i vulgarniju.
Andrés je bio uvjeren da majka zna za prave odnose između
Julia i svoje kćeri Nini. Sama je, bez sumnje, pustila da se djevojka
kompromitira, misleći da je onda Aracil neće ostaviti.
Hurtadu se nije svidjela ta obitelj; iskoristiti, kao što je uradio
Julio, bijedu te obitelji da bi Nini pretvorio u svoju draganu i da je
poslije ostavi kad mu bude pogodno, činilo mu se niskošću.
Ipak, da Andrés nije znao za Julijeve namjere, išao bi bez
sustezanja u kuću doñe Leonarde; ali kako je bilo sigurno da će se
ljubav njegova prijatelja jednoga dana završiti malom tragedijom s
plačem i jadanjem, u kojoj će doña Leonarda protiskivati vapaje i
jecaje, a Nini se kinjiti, bijaše perspektiva od koje mu se grstilo.
54
Glava druga
Napuhavanje
Prije Poklada reći će Julio Aracil Hurtadu: — Znaš što? Priredit
ćemo ples kod Minglanilla.
— A kada?
— U pokladnu nedjelju. Izdatak na petrolej za lampe, na kolače
i vino, najam za klavir i nagradu glasoviraču podijelit ćemo između
sebe. Ako želiš u društvo, primljen si.
— U redu. Nema zapreke. Koliko treba platiti?
— Reći ću ti za dva-tri dana.
— Tko će sve ići?
— Neke djevojke iz susjedstva, sa svojim zaručnicima; moj
prijatelj novinar Casares; jedan sainetero9 i drugi. Lijepo ćemo se
zabaviti. Bit će zgodnih djevojaka.
Na pokladnu nedjelju, pošto je završio dežurstvo u bolnici,
Hurtado je otišao na ples. Bijaše sat do ponoći. Noćobdija otvori
vrata. U kući doñe Leonarde vrvjelo, bijaše mladog svijeta i na
stubištu.
Kad je Andrés ušao, namjeri se na Julija u skupu mladića kojih
nije poznavao. Julio ga predstavi saineteru, čovjeku glupu i tužnu,
koji odmah poslije prvih riječi, očito da pokaže svoju profesiju,
izniza nekoliko dosjetaka, sve odreda starih i vulgarnih. Predstavio
ga je i Antoñitu Casaresu, činovniku i novinaru, čovjeku koji bijaše
poznat među ženama.
Taj je Antoñito bio Andalužanin lupeškog morala; po njegovu,
gola je glupost pustiti ženu da prođe a da od nje štogod ne ubereš.
Casares je smatrao da mu svaka žena, već samim tim što je žena,
duguje porez, dažbinu.
Antoñito je žene svrstavao u dvije skupine: jednu čine
siromašne, one su za zabavu; u drugu idu bogate, jednom od njih
valja se oženiti, ako je ikako moguće.
Antoñito je tražio bogatu ženu, tražio anglosaksonski uporno.
Kako bijaše pristala izgleda i kako se lijepo odijevao, u početku su
ga djevojke kojima se obraćao primale kao prihvatljiva pretendenta.
9
Sainetero je pisac šaljivih pučkih igrokaza (sainetes). — Prev.
55
Smiono je nastojao osvojiti teren; razgovarao je sa sluškinjama, slao
pisma, prolazio ulicom. To je on nazivao »obrađivati« ženu. Dok je
udvarača smatrala za dobru partiju djevojka ga nije odbijala; ali kad
bi doznala da je nekakav činovničić, nepoznato novinsko škrabalo i
muktaš, nije ga više gledala.
Julio Aracil bio je oduševljen tim Casaresom, koga je smatrao
za dostojna druga. Njih su se dvojica naumila međusobno pomagati
kako bi se uzdigli u životu.
Kad su odjeknuli zvuci klavira, svi su se počeli ogledati za
djevojkom s kojom bi zaplesali.
— Znaš li plesati — upita Aracil Hurtada.
— Ne znam.
— Onda idi onamo i čuvaj Lulú, ni njoj nije do plesa; i ophodi
se s njom s poštovanjem.
— A zašto mi to veliš?
— Jer mi je maloprije — nadoveza Julio ironično — doña
Leonarda rekla: S mojim kćerima valja postupati kao da su djevice,
Julito, kao da su djevice.
I Julio Aracil procijedi smiješak oponašajući majku gospođice
Nini, smiješak čovjeka zlonamjerna i niska.
Andrés je polako krčio put. Nekoliko petrolejki osvjetljavalo je
salon i kabinet. U maloj blagovaonici stol je prisutnima nudio
tanjure s kolačima i slatkišima i boce s bijelim vinom. Među
djevojkama koje su pobudile najveću senzaciju na plesu bijaše jedna
plavojka, veoma naočita i lijepa. Imala je ona svoju povijest.
Nekakav bogataš koji je oblijetao oko nje odveo ju je u hotel u
četvrti Prosperidad, a nakon nekoliko dana plavojka je umakla iz
hotela bježeći od svog otimača, koji je, kako se čini, bio nekakav
pohotljivac.
Sva je djevojčina porodica bila obilježena kao nastrana. Otac,
izgledom častan starina, imao je posla sa sudom zbog silovanja neke
djevojčice, a jedan ljepojkin brat, pošto je ispalio dva metka u svoju
ženu, pokušao je samoubojstvo.
Tu lijepu plavojku, koja se zvala Estrella, gotovo su sve susjede
gledale s bijesnom mržnjom.
Ona je, kako se pripovijedalo, izazivala bijes u djevojaka iz
susjedstva tako što bi na balkon vješala čipkaste crne čarape, svilene
košulje pune vezica i druge luksuzne i sjajne dijelove rublja, koji
nisu mogli poteći od časnih poslova.
56
Doña Leonarda nije htjela da joj se kćeri druže s tom
djevojkom; ne može ona, kako govoraše, odobriti prijateljstva
stanovite vrste.
Estrellina sestra, Elvira, djevojka od dvanaestak-trinaestak
godina, bila je veoma lijepa ali i bestidna, i zacijelo je išla stopama
starije sestre.
— Ta namiguša iz susjedstva prava je bestidnica! — reče
nekakva starica za Andrésom, pokazujući na Elviru.
Estrella je plesala kao što bi mogla samo Venera, i na svaki
pokret njezini su se bokovi i nabrekle grudi isticali upravo izazovno.
— Kakve li lavice! — dobaci Casares kad je vidje gdje prolazi.
Andrés se progurao naprijed i sjeo pokraj Lulú.
— Jako ste kasno došli — reče mu ona.
— Jesam, dežurao sam u bolnici.
— Što, zar nećete plesati?
— Ne znam plesati.
— Ne znate?
— Ne znam. A vi?
— Nemam volje, ne marim.
Priđe Casares da Lulú pozove na ples.
— Hoćemo li, crna?
— A što biste vi, bijeli? — dočeka ona smiono.
— Zar nećete zaplesati sa mnom?
— Neću, gospodine.
— A zašto?
— Jer mi nije volja — odvrnu ona.
— Jako ste žestoki, crna — reče Casares.
— A vi jako blagi, bijeli — uzvrati ona.
— Zašto niste htjeli plesati s njim? — upita je Andrés.
— Zato što je majmun i brbljavac, antipatičan tip koji misli da
su sve žene zaljubljene u njega. Neka ide dobijesa!
Nastavljao se ples, bivalo sve življe i bučnije, a Andrés i dalje
sjedio pokraj Lulú, ne govoreći.
— Jako ste mi smiješni — odjednom mu ona te se nasmija, a
smijeh joj davaše izraz male zvjerke.
— Zašto? — upita Andrés, pocrvenjevši.
— Zar vam Julio nije rekao da se sporazumijete sa mnom? Nije
li tako?
— Nije, ništa mi nije rekao.
57
— Jest, nemojte nijekati. Samo ste fin čovjek pa vam je teško
priznati. A njemu je sve to veoma prirodno. Ima siromašnu
zaručnicu, i drži se nje radi zabave, a poslije će potražiti bogatu ženu
da se njome oženi.
— Ne vjerujem da to kani.
— Kako ne? Sigurno! Zar mislite da on neće ostaviti Nini?
Čim završi studij. Dobro ja poznajem Julija. On je egoist i mala
hulja. Obmanjuje moju majku i sestru... a zašto, naposljetku?
— Ne znam što će Julio... Mislim da neće ...
— Nećete vi, jer ste na drugo brdo tkani... Osim toga, u vas to i
ne dolazi u obzir, jer se nećete u me zaljubiti, čak ni za zabavu.
— Zašto ne?
— Eto zato.
Mislila je da se ne sviđa muškarcima. Njoj samoj više su se
sviđale djevojke, ali nije imala poročnih nagona. No, bijaše istina da
je se muškarci baš nisu doimali.
Nema sumnje, koprena što ju je priroda i čednost prevukla
preko svih motiva spolnog života, za nju se previše rano rastrgla;
očito je saznala što je žena i muškarac još u dobi kad joj njezin
instinkt nije ništa govorio, i to je u njoj proizvelo mješavinu
ravnodušnosti i odvratnosti prema svemu što je u vezi s ljubavlju.
Andrés je mislio da to njezino grštenje, više negoli i od čega
drugog, dolazi od organske bijede, od nedovoljne ishrane i od
pomanjkanja zraka.
Lulú mu je priznala da bi najradije umrla, nestala, istinski, bez
ikakva romanticizma; bila je uvjerena da nikad neće poživjeti lijepo,
životom dostojnim čovjeka.
Za tog razgovora Andrés i Lulú jako su se sprijateljili.
U dvanaest i pol valjalo je završiti ples. Bijaše to uvjet što ga je
postavila doña Leonarda; djevojke su sutradan morale na posao, i
ma koliko su svi navaljivali da nastave, doña Leonarda ostade
neumoljiva; sat poslije ponoći kuća bijaše ispražnjena.
58
Glava treća
Nametnici
Andrés je izišao na ulicu sa skupinom muškaraca. Vani bijaše
jako hladno.
— Kamo ćemo? — upita Julio.
— Hajdemo doñi Virginiji — predloži Casares. — Znate li je?
— Znam je — odgovori Aracil.
Približiše se kući u istoj ulici, na uglu ulice Veronica. Na
balkonu prvog kata mogao se na svjetlosti ulične svjetiljke pročitati
natpis:
VIRGINIA GARCIA
diplomirana primalja
(Sage femme)
— Zacijelo nije još legla, jer joj gori svjetlo — reče Casares.
Julio pozva noćobdiju, koji im otvori kućna vrata, te se svi
popeše na prvi kat. Dočeka ih stara sluškinja te ih odvede u
blagovaonicu, gdje je primalja sjedila za stolom s dvojicom
gospode. Imali su pred sobom bocu s vinom i tri čaše.
Doña Virginia bijaše visoka žena, crvenokosa, debela, s licem
kao u kakva Rubensova anđelka; hodila je ona svijetom kakvih
četrdeset i pet godina. Lice joj bilo usjajeno i crvenkasto kao u
odojka s ražnja, a bradom joj se osuli madeži tako te bijaše kao da je
bradata.
Andrés ju je poznavao po viđenju, jer ju je susretao na San
Carlosu, na klinici za porođaje, svu napirlitanu, u svijetlim
haljinama i sa smiješnim šeširima kakve nose djevojčice.
Od one dvojice jedan bijaše primaljin ljubavnik. Doña Virginia
predstavi ga kao talijanskog profesora jezika na nekom koledžu. Taj
gospodin, po onom što je govorio, ostavljao je dojam kakav
ostavljaju oni što su putovali po inozemstvu živeći u trećerazrednim
hotelima, pa onda se ne mogu priviknuti na pomanjkanje komfora u
Španjolskoj.
Drugi, strašna izgleda, crne brade i s naočalama na nosu, bijaše
59
glavom i bradom direktor Ilustriranog masona.
Doña Virginia reče posjetiteljima da je bila u službi, bdjela je
kraj neke porodilje. Primalja je imala prilično prostranu kuću, s
tajanstvenim kabinetima što su gledali na ulicu Veronica; ondje je
smještavala djevojke, obiteljske kćeri, koje bi se kompromitirale
zbog kakve stranputice.
Doña Virginia htjela je pokazati kako je izvanredno osjećajna,
žena meka srca.
— Jadnice! — govorila je o svojim stanarkama. — Uh, kako
ste vi muškarci zli!
Andrésu je ta žena bila odvratna.
Videći da ne mogu ondje ostati, cijelo muško društvo iziđe na
ulicu. Nakon nekoliko koraka susretoše se s nećakom nekakva
zajmodavca iz ulice Atocha; momak je pratio djevojku s kojom je
naumio na ples u Zarzuelu.
— Zdravo, Victorio! — pozdravi ga Aracil.
— Zdravo, Julio! — otpozdravi onaj. — Kako si? Odakle
dolazi društvo?
— Odavde, iz kuće doñe Virginije.
— Fina ptičica, ta doña Virginia! Gulikoža! Iskorištava jadne
djevojke koje obrlaćuje i odvodi u svoju kuću.
Jedan zajmodavac naziva gulikožom jednu primalju! Nema
sumnje, slučaj nije baš najvulgarniji.
Direktor Ilustriranog masona, koji se priključio Andrésu, reče
mu ozbiljno kako je doña Virginia žena dostojna uvaženja; dva je
muža otpravila na drugi svijet prikladnim napitkom; ničega se ona
ne žaca; vrši pobačaje, uklanja porod, uzapćuje djevojke pa ih onda
prodaje. Vikla da izvodi gimnastiku i obavlja masažu, stekla je
snagu te je jača od kakva muškarca, i za nju nije ništa upokoriti
ženu, smota je kao da ima dijete pred sobom.
U tim poslovima oko pobačaja i svođenja pokazuje doña
Virginia silnu smionost. Poput onih muha što se slete na
raskomadano živinče ili na strvinu, tako se i doña Virginia, sva
slatkousta, pojavljuje ondje gdje namiriše upropaštenu obitelj koju
vuku u spoliarium.
A onaj Talijan, uvjeravaše direktor Ilustriranog masona, nije
nikakav profesor jezika — daleko od toga; ono je običan lupež i
ortak u sramnim poslovima doñe Virginie, a što zna nešto francuski
i engleski dolazi odatle što je mnogo vremena bio džepar i okradao
60
svijet po hotelima.
Svi su s Victorijem išli do ceste San Jerónimo; ondje ih
zajmodavčev nećak pozva da idu s njime na ples u Zarzuelu; ali
Aracil i Casares mišljahu da im Victorio neće platiti ulaz, pa odbiše
poziv.
— Znate li što ćemo? — javi se s prijedlogom sainetero,
Casaresov prijatelj.
— Što? — upita Julio.
— Hajdemo Villasúsu.
Pura je sada izišla iz kazališta.
Villasús, kako rekoše Andrésu, bijaše dramski pisac koji imaše
dvije kćeri koristkinje. Stanovao je na obronku Santo Domingo.
Krenuše prema trgu Puerta del Sol; kupiše kolača u ulici
Carmen, na uglu ulice Olivo; zatim odoše na Cuestu de Santo
Domingo i stadoše pred velikom kućom.
— Ovdje ne smijemo bučiti — upozori ih sainetero — jer nam
noćobdija neće otvoriti.
Noćobdija im otvori, uđoše u prostranu vežu, te Casares i
njegov prijatelj, Julio, Andrés i direktor Ilustriranog masona pođoše
uza široke stube dok nisu, krešući šibice da osvijetle stubište, stigli u
potkrovlje.
Tu pokucaše na vrata; iziđe djevojka te ih uvede u slikarski
atelje, a domala se pojavi gospodin prosijede kose i brade, umotan u
ogrtač.
Taj gospodin, Rafael Villasús, bijaše siromašak, autor otužnih
drama i komedija u stihu.
Poet, kako se on nazivaše, živio je kao umjetnik, bohemski.
Bijaše on u suštini tupan, koji je upropastio kćeri zbog glupog
romanticizma.
Pura i Ernestina išle su nesretnom stazom; ni jedna nije imala
uvjeta za pozornicu; ali je otac vjerovao samo u umjetnost, pa ih je
upisao na konzervatorij, zatim ih uveo u kazalište za manje pjevačke
uloge i povezao ih s novinarima i glumcima.
Pura, starija, imala je dijete s nekim saineterom, također
prijateljem Casaresovim, a Ernestina se splela s nekakvim
preprodavačem.
Purin ljubavnik, osim što je bio pravi praznoglavac, tvorac
glupih dosjetaka, kao i većina od onog društva, bijaše lupež spreman
da odnese sve što vidi. Te noći našao se ondje. Bio je visok, suh,
61
crnomanjast, sa zečjom gornjorn usnom.
Jedan i drugi sainetero htjeli su pokazati što znaju, pa su sipali
stare viceve, od kojih svaki, štono riječ, imaše bradu lakat dugu.
Njih dvojica i ostali, Casares, Aracil i direktor Ilustriranog masona,
smatrali su Villasúsovu kuću osvojenim područjem te su izvodili
strahote u niskoj zlonamjernostl.
Smijali su se gluposti svoga domaćina koji mišljaše da je sve
ono u stilu s umjetničkim životom. Jadni tupan nije vidio
zlonamjernost što su je svi unosili u svoje šale.
Kćeri, dvije glupe i ružne žene, proždrljivo su jele kolače što su
ih donijeli posjetitelji, i nisu ništa opažale.
Jedan sainetero išao četveronoške po podu i rikao oponašajući
lava, a jadni otac čitao quintille10 koje su oni popraćivali bijesnim
pljeskom.
Hurtado, umoran od buke i od neslanih šala dvojice sainetera,
ode u kuhinju da popije čašu vode pa ondje nađe Casaresa i
direktora Ilustriranog masona. Dični direktor upravo je nagaravio
lice čađu s kuhinjskog lonca i namjerio da loncem tresne o ćup s
vodom. Kreveljio se slavodobitno, očito mu se taj njegov pothvat
činio silno duhovitim.
— Baš ste glupan! — odreza Andrés odmjerivši ga.
— Kako?
— Velim da ste glupan i svinja.
— Vi to meni velite! — povika mason.
— Zar niste čuli? Trebam li vam ponoviti?
— Na ulici mi to nećete ponoviti.
— Na ulici i na svakom mjestu.
Casares se morade umiješati i kako je očito htio otići, iskoristio
je priliku da otprati Hurtada kazujući kako odlazi da bi spriječio
sukob. Pura siđe da im otvori vrata, a novinar i Andrés odoše
zajedno do trga Puerta del Sol. Casares ponudi Andrésu svoju
zaštitu; nema sumnje, obećavao je zaštitu i pomoć cijelom svijetu.
Hurtado je otišao kući pod teškim dojmom: s jedne strane, ona
doña Virginia koja iskorištava i prodaje žene, a s druge oni mladići
koji se rugaju i pakoste jadnoj i nesretnoj čeljadi. Nema samilosti na
svijetu.
10
Quintilla je kitica od pet stihova osmeraca sa dva različita sroka; u širem
smislu to je kitica od pet stihova bilo kojeg metra, sa dva različita sroka. — Prev.
62
Glava četvrta
Lulú
Razgovor što ga je vodio sa Lulú na plesu ponio je Hurtada
željom da se nešto više sprijatelji s djevojkom.
Stvarno je bila simpatična. Imala je neravne oči, jedno oko više
od drugoga, a kad bi se smijala, zažmirila bi i toliko stisla vjeđe da
bi joj se oči vidjele samo kao dvije pruge, i zbog toga bi joj lice
dobivalo prilično zloban izraz; u smijehu joj se kutovi usta podizali,
pa joj je lice poprimalo satiričan i oštar izgled.
Nije imala dlake na jeziku. Kazivala je što misli, ma bila i
strahota. Nije bilo načina da se zauzda njezina duhovna razuzdanost,
i kad bi došla na ono što je najoštrije ili najškakljivije, u očima bi joj
zasjao ciničan izraz.
Kad je prvi put poslije onog plesa otišao vidjeti Lulú,
pripovijedao joj je o posjeti doñi Virginiji.
— Bili ste u posjeti kod babice? — upita Lulú.
— Jesmo.
— U one prasice.
— Djevojko! — uzviknu doña Leonarda. — Kakvi su to izrazi?
— A što je drugo nego prasica, ta svodilja i još gore od toga?
— Isuse! Kakvah li riječi!
— Jednog mi je dana došla — nastavi Lulú — te me upitala bih
li htjela s njome ići nekom starcu. Prokleta prasica!
Hurtado se začudio toj zajedljivosti u Lulú, ali mu se svidjela
jednostavnost i otvorenost u kojoj je sipala svoj ulični govor.
Andrés je počeo češće zalaziti onamo, samo da sluša Lulú. Bila
je, bez sumnje, bistra žena, kao većina djevojaka koje rade u velikim
gradovima, s jačom težnjom da vidi, da se uputi, da se istakne,
negoli da osjeti senzualne užitke.
Iznenađivala je Hurtada; ali mu nije bilo ni nakraj pameti da joj
udvara. Nije mogao ni zamisliti da bi između njega i Lulú moglo
postojati išta drugo doli srdačno prijateljstvo.
Lulú je vezla za neku radionicu u ulici Segovia, i znala je
zaraditi i do tri pesete na dan. S time i sa ono nešto penzije doñe
Leonarde živjela je obitelj; Nini je zarađivala malo, jer je bila
63
nespretna i spora.
Kad bi Andrés popodne došao k njima, našao bi Lulú kako na
koljenima drži okvir za vezenje te radi šuteći ili pak pjevajući
kriještavim glasom.
Lulú je brzo učila ulične pjesme i pjevala ih obješenjački.
Ponajviše je voljela one vesele i vragometne, na priliku onaj tango
što se počinje riječima:
U Cádizu kuhar slavan
silnu pažnju zavređuje:
u pjesmama on vam žene
s paprikašem poređuje.
Takve narodne pjesme, pogotovu one u kojima se zbijaju šale
na račun žena, pjevala je veoma ljupko, tako onu o ženama što voze
bicikl, s ovom dražesnom zabrinutošću:
Nastadoše silne raspre,
puste brige svijet tlače:
hoće li nam žene sada
nosit suknju ili hlače.
Ponekad joj je nedostajalo raspoloženja te bi utonula u tišinu i
zamišljenost svojstvenu nemirnim i neurotičnim djevojkama. U tim
trenucima njezine su se misli okretale unutra i nagonile je na šutnju.
Zagnala bi se u puste misli, i kad bi je onda tako zamišljenu
iznenada zovnuli, zacrvenjela bi se i zbunila.
— Ne znam što mudruje i smišlja kad se tako učahuri —
govorila bi njezina mati; — ne vjerujem da je išta dobro.
Lulú je pripovijedala Andrésu kako neko vrijeme u djetinjstvu
jednostavno nije htjela govoriti. U to doba govor joj je bio na muku,
i odonda joj ostadoše ti časovi neraspoloženja.
Često bi ostavila okvir s vezom te izišla na ulicu da štogod kupi
u obližnjoj sitničariji, i tada bi trgovačkim pomoćnicima na njihove
fraze odgovarala najbestidnije.
Nije imala nimalo volje ni sklonosti da brani nekakav prazni
obiteljski ugled, a doña Leonarda i Nini uzimale su to njeno držanje
kao kakvu sramotu za obitelj.
— Ne zaboravljaj da ti je otac bio netko i nešto — zanosno bi
64
govorila doña Leonarda
— A mi umiremo od gladi — priklapala Lulú.
Kad bi se smrklo pa tri žene odložile posao, Lulú bi se
smjestila u kakav kut, naslanjajući se na više strana istodobno. Tako
je, kao uklopljena u tijesan prostor, što bi ga sastavljale dvije stolice
i stol ili pak stolice i ormar u blagovaonici, razgovarala pokazujuci
cinizam koji joj bijaše svojstven i ljuteći majku i sestru. Uživala je u
svemu što je bilo naopako, u svemu što se nije podudaralo s
običnim. Nije imala poštovanja ni za koga i ni za što. Nije mogla
imati prijateljica među vršnjakinjama, jer je voljela da licemjerke
zaplaši i zbuni kazujući okrutnosti i strahote. Naprotiv, bila je dobra
prema starima i bolesnima; shvaćala je njihove manije i sebičnosti te
im se smijala. Bila je i uslužna; nije se skanjivala da u naručje uzme
prljavo dijete ili da čuva kakvu oboljelu staricu.
Ponekad bi je Andrés našao potišteniju negoli obično; između
onih ograda od starih stolica znala bi sjediti podnimivši se, te se
smijala bijedi u stanu, gledajući u strop ili u kakvu rupu na
prostiraču.
Drugi put bi pak pjevala istu pjesmu bez prestanka.
— Ali, djevojko, ušuti već jednom! — govorila joj mati. —
Izludjet ću od te dernjave!
I Lulú bi ušutjela; ali bi se domala opet javila s pjesmom.
Kadikad je u kuću svraćao prijatelj Leonardina muža, don
Prudencio Gonzalez.
Don Prudencio bijaše trbušast debeljko Nosio je dug crn kaput
s bijelim prslukom na kojemu je visio satni lanac s privjescima.
Imao je sitne očice koje su pokazivale prezir, potkresan brk,
prebojen, i crveno lice. Govorio je andaluškim naglaskom i u
razgovoru uzimao držanje kao da besjedi u akademiji.
U dane kad bi dolazio don Prudencio doña Leonarda budila se
na život.
— Vi koji ste poznavali moga muža ponavljala je plačnim
glasom. — Vi koji ste nas vidjeli u drugim prilikama...
I doña Leonarda, suznih očiju, govorila bi o prošlom sjaju.
65
Glava peta
Još o Lulú
Ponekoga blagdanskog popodneva Andrés bi pratio Lulú i
njezinu majku u šetnji po Retiru ili po Botaničkom vrtu.
Lulú je više voljela Botanički vrt, zato što je bio popularniji i
nalazio se blizu njene kuće, a i zbog onoga botkog mirisa što ga
izdaju stare mirte po avenijama i prolazima toga vrta.
— Eh, kad ste vi, onda vas mogu pustiti da pratite Lulú —
govorila doña Leonarda, s izvjesnim prizvukom.
— Dobro, dobro, mama — uzvraćala Lulú. — Sve je to
nepotrebno.
U Botaničkom vrtu sjeli bi na kakvu klupu i razgovarali. Lulú
je pripovijedala o svome životu i o svojim dojmovima, a ponajviše o
djetinjstvu. Sjećanja iz djetinjstva bijahu duboko urezana u njezinu
dušu.
— Naprosto mi je mučno pomišljati na ono vrijeme kad sam
bila mala! — govorila Lulú.
— Zašto? Pa živjeli ste dobro? — pitao Hurtado.
— Jest, jest, ali mi je ipak muka.
I pripovijedala Lulú kako su je tukli da ne jede kreč sa zidova i
novine. U ono je doba imala migrenu, živčane napade; ali već
odavna nema nikakvih smetnja. Jedino osjeća kao neku
neujednačenost u raspoloženju, i to kao da joj utječe i na zdravlje.
Podugo se divno osjeća i zdrava je kao dren, a onda odjednom ćuti
iscrpljenost i tako je umorna da joj je i najmanji napor na veliku
muku.
Ta organska neujednačenost ogledala se i u načinu njezina
duhovnog i materijalnog života. Lulú je bila jako svojevoljna; svoje
antipatije i simpatije stvarala je bez ikakva razloga.
Nije voljela jesti i uzimati obroke kao što je red, nije htjela
toplih jela; njoj su išle u tek samo hladne jestvine, botke s octom,
umaci, majoneza, naranče...
— E, da sam ja od vaše obitelji, ne bih vam to dopuštao — reče
joj Andrés.
— Ne?
66
— Ne.
— Pa kažite da ste moj tetkić.
— Smijete se — uzvrati Andrés — ali bih vas ja prikliještio i
dotjerao u red.
— Ah, ah, ah, što me strah! — dočeka ona pjevajući
podrugljivo.
Andrés Hurtado dolazio je u dodir sa malo žena; da ih je
poznavao više i da je mogao upoređivati, osjetio bi poštovanje za
Lulú.
U te djevojke nije bilo iluzija, i nije ona marila za moral, to jest
za onaj općenito usvojeni, malograđanski, ali je u dnu toga svog
stava imala veoma humano i čestito poimanje svega i čestito se
odnosila prema ljudima. Njoj se preljub nije činio nikakvim zlom, a
isto tako ni poroci, pa ni najgore strahote; nju je smetala
prijetvornost, licemjernost, zlonamjernost. Njoj je imponirala
iskrenost i čestitost, jer je i sama bila iskrena i čestita.
Kad bi je tko zaprosio, govorila je ona, i kad bi vidjela da je taj
čovjek zaista voli, otišla bi s njime, bio bogat ili siromah, bio
slobodan ili oženjen.
Takva tvrdnja činila se Nini i doñi Leonardi monstruoznom i
nepristojnom. A Lulú nije marila za društvene forme.
— Svatko treba raditi ono što sam želi — govorila je ona.
Neusiljenost i prostodušnost od početka njezina života davala
joj je divnu hrabrost da o svemu slobodno rasuđuje.
— I vi biste zbilja pošli s onim koji vas voli, bez obzira na sve
drugo? — pitao ju je Andrés.
— Svakako, kad bi me zaista volio. Sve ako bi me i poslije
tukao.
— I bez vjenčanja?
— I bez vjenčanja, zašto? Kad bih mogla poživjeti dvije-tri
godine u iluziji i u zanosu, jer to mi nitko ne bi mogao oduzeti.
— A onda...?
— A onda bih radila kao i sada, ili bih se otrovala.
Ta sklonost tragičnom završetku bila je veoma česta u te
djevojke; bez sumnje je Lulú privlačila ideja o svršetku, i to o
melodramatskom svršetku. Govorila je da baš ne bi voljela ostariti.
U svojoj izvanrednoj iskrenosti govorila je cinički. Jednog dana
reče Andrésu:
— Vidite, prije koju godinu umalo da nisam izgubila čast, kako
67
to velimo mi žene.
— Kako to? — upita Andrés, zapanjen, kad je čuo to otkriće.
— Jer me jedan lupež iz susjedstva htio silovati. Bilo mi je
dvanaest godina. Sva sreća što sam nosila hlače i što sam počela
vikati. Inače... bila bih obeščašćena — nadoveza hrapavim glasom.
— Čini se da vas pomisao na to ne plaši previše.
— Za ženu koja nije lijepa i koja mora uvijek raditi, kao ja, to
nema velike važnosti.
Koji je bijes s tom djevojkom, s tom njezinom manijom
iskrenosti i analize? pitao se Andrés. Je li to u njoj spontano, osjeća
li tako, ili je razmetanje, da se pokaže originalnom? Teško bijaše
provjeriti i odsjeći.
Poneke subotnje večeri Julio i Andrés pozvali bi Lulú, Nini i
njihovu majku u koje kazalište, a onda bi se svratili u kavanu.
68
Glava šesta
Manolo Kočoperni
Prijateljica s kojom je Lulú izmjenjivala usluge bijaše starica iz
susjedstva, glačarica po imenu Venancia.
Señora Venancia hvatala se šezdesete, ako je nije i premašila, a
još je radila; i ljeti i zimi nalazila se u svojoj sobici, ne prestajući da
glača tuđe rublje. Señora Venancia stanovala je sa svojom kćeri i
zetom ništarijom koga su zvali Manolo Kočoperni.
Taj Manolo, čovjek koji se prtljao u sve zanate a nije imao ni
znao nijedan, radio je samo izrijetka, i živio na puničin trošak.
Manolo je imao troje-četvero djece, od kojih posljednje bijaše
djevojčica, još dojenče; nju su često stavljali u veliku košaru za
rublje u sobi señore Venancije, a Lulú bi je znala po galeriji nositi u
naručju.
— Što će biti ta djevojčica? — pitali neki.
A Lulú odgovarala:
— Uličarka, uličarka!
Ili bi istresla štogod krupnije, kakvu rječetinu, i priklopila:
— Pa će je voziti u kočiji kao što voze Estrellu.
Kći gospođe Venancije bijaše lijena krava, ispičutura koja je
provodila život svađajući se sa susjedama. Kao ni njezinu mužu,
Manolu, ni njoj se nije sviđalo raditi, pa je cijela obitelj živjela na
račun gospođe Venancije, a njezina zarada, dakako, nije dostajala da
se namire sve kućne potrebe.
Kad bi se Venancia svađala sa zetom, kći je uvijek priskakala
da brani muža, kao da taj danguba i lijenčina ima pravo živjeti od
tuđeg rada.
Lulú, koja bijaše pravedna, jednog se dana, videći gdje kći
navaljuje na majku, ispriječila da brani Venanciju pa se sukobila s
Manolovom ženom; nazvala ju je ženturinom, kujom i pijanicom, i
prikrpila kako joj je muž rogonja nad rogonjama; a ona njoj odmjeri
kako joj se cijela obitelj napuhava i pravi otmjenom, a umire od
gladi. Sva sreća te su se umiješale ostale susjede, inače bi se njih
dvije pograbile za kosu.
Njihova svađa i rječkanje urodiše novim sukobom, jer je
69
Manolo Kočoperni, koji bijaše odvratan lupež, od onih kukavnih,
odlučio da od Lulú traži objašnjenje za one riječi.
Sablaznile se doña Leonarda i Nini kad su čule što je bilo.
Doña Leonarda dobro je izgrdila Lulú što se miješa s onom čeljadi.
Doña Leonarda bila je osjetljiva samo na ono što se odnosilo na
njezin ugled.
— Išla si da nas prljaš — reče kćeri, napol plačući. — Što
ćemo sada, mili bože, kad dođe onaj čovjek?
— Neka dođe! — odgovori Lulú. — Reći ću mu da je danguba
i ništarija i da bi mu bolje bilo da se prihvati posla a ne da živi o
puničinoj muki.
— A što se tebe tiče što rade drugi? Zašto se miješaš s onim
svijetom?
Popodne dođe Julio Aracil i Andrés, i doña Leonarda, silno
zabrinuta, uze da im kazuje što se dogodilo.
— A što vam može! — dočeka Andrés. Mi ćemo biti ovdje.
Kad je vidio što je i kako je i kad je čuo da je Kočoperni
najavio posjetu, Aracil pomisli kako bi najbolje bilo da strugne
odande, i bio bi najradije otišao, jer nije volio svađe ni zadjevice; ali
je ostao, da ga ne bi smatrali kukavicom.
Podvečer začuše kucanje na vratima i glas koji pita:
— Može li se?
— Naprijed — odgovori Andrés.
Pojavi se Manolo Kočoperni, odjeven u blagdansko ruho,
veoma elegantan i dotjeran, sa širokim šeširom kakav nose toreri i s
debelim satnim lancem, od srebra. Na obrazu mu crn i kosmat
madež, pod njim žila udarala kao satni mehanizam. Kad vidješe
Manola, doña Leonarda i Nini zadrhtaše. Andrés i Julio pozvaše ga
da se izjasni.
Kočeperni objesi štap o lijevu podlakticu i poče dugu priču
punu misli o časti i o riječima što se nerazborito kazuju.
Jasno se vidjelo da istražuje teren, odmjerava bi li se junačio,
jer bi ona dvojica mogla biti dva mrtva puhala ili mlitavca, a isto
tako i dvije podmuklice što bi ga mogle dočekati šakama i dobro ga
izmijesiti.
Lulú je nervozno slušala, pomičući i rukama i nogama,
spremna da skoči.
Kočoperni se poče junačiti videći gdje mu ne uzvraćaju, te
povisi glas.
70
— Ova je ovdje (i pokaza štapom na Lulú) okrstila moju ženu
ispičuturom i ženturinom, a ona to nije, jer ih ima kudikamo gorih.
Ova je ovdje (te i opet pokaza na Lulú) kazala da sam ja ništarija i
rogonja, trista joj...! jer sam ja kadar izvaditi jetra svakome tko god
to kaže!
Kad je završio, Kočoperni udari štapom o pod.
Videći gdje se Svaštar razljutio, Andrés, ponešto blijed, ustade
te će mu:
— Dobro, sjednite.
— Dobro mi je i ovako — odvrnu lupež.
— Ta sjednite, čovječe. Već prilično vremena govorite stojeći,
umorit ćete se.
Manolo Kočoperni sjede, ponešto nepovjerljiv.
— A sada — nastavi Andrés — recite što biste najposlije htjeli.
— Što bih najposlije htio?
— Jest.
— Hoću objašnjenje.
— Objašnjenje, a čega?
— Riječi što ih je ova ovdje (te i opet pokaže na Lulú) osula na
moju ženu i na me.
— Ma nemojte, čovječe, ne budite glupi.
— Nisam ja glup.
— Što biste htjeli da kaže ova gospođica? Da vaša žena nije
ispičutura ni ženturina, ni kuja, a vi da niste rogonja? Dobro, Lulú,
kažite tako, pa da ovaj dobri čovjek može ići s mirom.
Kočoperni skoči kao da su ga šilom podboli, te protisnu:
— Meni se neće rugati nikakav žutokljunac!
— A ja ću vas ovom stolicom u glavu i nogom u tur da ćete
letjeti niza stube! — bijesno će Andrés.
— Vi?
— Jest, ja!
I to rekavši Andrés se približi lupežu s podignutom stolicom.
Doña Leonarda i kćeri počeše vriskati. Stražar brže-bolje skoči
prema vratima te ih otvori. Andrés se zaleti prema njemu, ali
Kočoperni hitro zatvori za sobom vrata i umače galerijom, sipajući
prijetnje i psovke.
Andrés htjede za njim da mu namjesti leđa i da mu pokaže
kako se sa svijetom postupa, ali ga žene i Julio zadržaše.
Za sve te svađe Lulú je samo podrhtavala baš kao trepetljika,
71
spremna da se svaki čas umiješa. Kad je Andrés odlazio, stisnula mu
je ruku među svoje čvršće nego inače.
72
Glava sedma
Povijest señore Venancije
Smiješni prizor s Manolom Kočopernim urodio je time da su u
kući doñe Leonarde gledali u Andrésu junaka. Lulú ga je jednog
dana odvela u radionicu gospođe Venancije, koja bijaše jedna od
onih koštunjavih i čistih starica poslenica što dan provode radeći bez
počinka.
Imala je starica zanimljiv život. U mladosti je služila u
različitim kućama, dok joj nije umrla posljednja gospodarica; tada je
prestala da služi.
Venancijino poimanje svijeta bilo je ponešto hirovito. Po
njezinu, bogataš je, a pogotovu aristokrat, pripadnik više ljudske
klase.
Aristokrat je, po njezinu, imao pravo na sve, na mane i poroke,
na nemoral i egoizam; on kao da se nalazio iznad običnog morala.
Kad bi jedna sirota kao što je ona bila lakoumna, sebična ili
preljubnica, bilo bi joj to nešto monstruozno; ali to isto kod kakve
velike gospođe smatrala bi oprostivim.
Andrés se čudio tako neobičnoj filozofiji po kojoj onaj koji je
zdrav, snažan, lijep i povlašten ima pravo na prednosti koje su
zabranjene onome koji zna samo za bolest, slabost, ružnoću i blato.
Iako nema naučne garancije, postoji na katoličkom nebu, kako
vele, jedan božji ugodnik, sveti Pascual Bailon, koji pleše i poigrava
pred Svevišnjim11 i uvijek kazuje: Još, još! Više, više! I tako, kad
čovjek ima sreće, daje mu je još više; a ako ga bije nesreća, i nje mu
daje još više. Te bailonske filozofije držala se señora Venancia.
Señora Venancia, dok bi glačala rublje, pripovijedala je o
svojim gospodarima. Andrés ju je slušao uživajući.
Prva gospodarica u koje je služila bijaše žena hirovita i luda,
đavolske naravi; tukla je djecu. muža, poslugu, a među svoje
prijatelje voljela je unositi razdor i međusobno ih pretvarati u
neprijatelje.
Od imena toga španjolskog franjevca (1540 — 1592), koji je proglašen
svetcem i čija slava pada na dan 17. svibnja, pisac stvara igru riječima. jer španjolski
bailón znači: onaj koji mnogo pleše, poskakuje. — Prev.
11
73
Jedna od mudrolija kojima se služila sastojala se u tome da
gosta sakrije za zavjesu kad dođe tkogod u posjetu, te bi onda
pridošlog ili pridošlu vabila da govori o sakrivenome koji čuje i
sluša.
Tjerala je svoju stariju kćer da se odijeva jadno i smiješno,
samo da se tko ne bi zagledao u nju. U svojoj je zlobi išla dotle da je
u nekoj prilici u vrt sakrila nekoliko pokrivača te jednoga slugu
optužila da je kradljivac, da bi ga zatvorili.
Jednom je u toj kući Venancia bdjela kraj gospođina bolesnog
djeteta. Dijete bijaše u agoniji te je i umrlo te noći oko deset sati.
Venancia plačući odjuri da obavijesti gospođu što se dogodilo, ali je
nađe odjevenu za ples. Javi joj tužnu vijest, a ona joj uzvrati: Dobro,
ne govori mi ništa sada. I otišla je na ples, a kad se vratila, udari u
plač i kuknjavu.
— Kakve li zvijeri! — uzviknu Lulú kad je čula pripovijest.
Iz te je kuće Venancia prešla u drugu, veoma lijepoj i
plemenitoj vojvotkinji, koja pak bijaše strahovito razuzdana.
— Znala bi imati i po dva ljubavnika — reče Venancia. —
Često je odlazila u crkvu Krista Kralja u haljini od smeđeg etamina i
provodila ondje sate i sate u molitvi, a na izlazu bi je čekao
ljubavnik s kočijom, te bi odlazila s njim.
— Jednog se dana — pripovijedaše glačarica — vojvotkinja
nalazila s ljubavnikom u ložnici; ja sam spavala u pokrajnoj sobi što
vratašcima bijaše spojena s ložnicom vojvotkinje. Odjednom
začujem nekakvu buku i udaranje. »To je sigurno muž«, pomislih.
Skočih iz postelje i uđoh na vratašca vojvotkinji. Vojvoda, koga je
obavijestio jedan od slugu, bijesno udaraše na vrata ložnice. Vrata
su imala samo malen zasun, koji bi popustio i na najmanju silu. Ja
brže-bolje poduprijeh vrata motkom za zavjesu. Ljubavnik, sav
smeten, nije znao što bi; bijaše baš smiješan. Ja ga izvedoh kroz
vratašca, dadoh mu odjeću svoga muža te ga gurnuh na stubište.
Zatim se brzo odjenuh i odoh vojvodi, koji je bijesan grmio, s
pištoljem u ruci, i udarao na vrata ložnice. Kad je čula moj glas,
gospođa razabra da je sve u redu te otvori vrata. Vojvoda uze
zavirivati u sve kutove, a ona ga mirno gledaše. Sutradan me
gospođa zagrli i poljubi, te mi reče da se kaje od sveg srca i da će
ubuduće biti razborita i živjeti čestitim životom. Ali ne prođe ni
petnaest dana, a u nje novi ljubavnik.
Venancia je znala sav intimni život aristokratskog svijeta svoga
74
vremena; znala je za šklopce po rukama Isabele II, njezin erotski
bijes i impotenciju njezina muža; znala je za mane i poroke, za
bolesti i navade aristokrata, znala ih u pojedinostima što ih je vidjela
na rođene oči.
Lulú su silno zanimale te pripovijesti.
Andrés je tvrdio da je sav onaj svijet odvratna bagra,
nedostojna simpatije i sažaljenja; ali señora Venancia, sa svojom
čudnom filozofijom, nije prihvaćala to mišljenje; naprotiv, govorila
je da su svi bili jako dobri, milosrdni, da su davali veliku milostinju
i popravljali mnogu bijedu.
Koji put bi Andrés nastojao da glačaricu uvjeri da novac
bogatih dolazi od rada i znoja siromašnih koji obrađuju zemlju, rade
na poljima i livadama i uzgajaju stoku. Andrés je tvrdio da se to
nepravedno stanje može promijeniti; ali takvo što za señoru
Venanciju bijaše gola fantazija.
— Svijet smo našli takav i takav ćemo ostaviti — govorila
starica, uvjerena da njezinu argumentu nema pogovora.
75
Glava osma
Ostali tipovi u kući
Jedno od obilježja u Lulú bijaše to da je svu svoju pažnju
usredotočila na svoje susjedstvo i na svoju četvrt, i to tako da je ni
najmanje nije zanimalo ono što se događa u drugim dijelovima
Madrida. Dok je radila na svome okviru za vez, napeto je
osluškivala kako diše susjedstvo i što se u njemu zbiva.
Kuća u kojoj je stanovala, iako se na prvi pogled nije činila
velika, išla je dobrano u dubinu i u njoj je živio priličan broj obitelji.
Osobito su stanari u potkrovlju bili brojni i šaroliki.
Bijaše ondje neobičnih tipova probisvijeta i madridske
sirotinje. Jedna stanarka u potkrovlju, koja je uvijek zadavala
glavobolje ostalima, bijaše baba Negra, stara piljarica. Jadna se žena
opijala i patila od alkoholično-političkog delirija, koji se sastojao u
tome što bi klicala republici i psovala kraljevsku vlast, ministre i
bogataše.
Policijski agenti smatrali su je za huliteljicu te bi je ponekad
odveli u hladovinu, da ondje provede petnaestak dana; ali kad bi
izišla, ona bi opet udarala po starom.
Baba Negra, kad bijaše trijezna, zahtijevala je da je zovu
Nieves, jer se tako zvala.
Druga neobična starica iz susjedstva bila je señora Benjamina,
kojoj su prišili nadimak doña Pitusa, to jest Divna. Doña Pitusa
bijaše sitna starica kukasta nosa, očiju što su se kolutale i usta kao
odvodni kanal.
Običavala je prositi pred crkvom Krista Kralja ili pred crkvom
Naše Gospe od Montserrata; uvijek je pripovijedala kako je imala
silnih nesreća u obitelji i teških materijalnih gubitaka; možda je
mislila da to opravdava njezinu sklonost rakiji.
Señora Benjamina prelazila je polovinu Madrida proseći pod
različitim izlikama. Često bi noću zauzela položaj u kakvoj slijepoj
ulici te bi, s crnim velom na licu, iznenađivala prolaznika kakvom
tragičnom pripoviješću, teatralno izraženom; govorila je da je
generalska udovica; da joj je baš umro jedinac od dvadeset godina,
jedino uporište i potporanj njezina života; da nema čime da ga
76
ukopa ni da kupi svijeću.
Prolaznik bi se ponekad ganuo, a ponekad uzvratio kako ona
zacijelo ima više sinova dvadesetgodišnjaka, kad joj tako često
umiru.
Pravom sinu gospe Benjamine bijaše više od dvadeset godina,
zvali su ga Zlohudi, a radio je u pogrebnom zavodu. Bio je zatubasta
nosa, mršav, ponešto grbav, boležljiva izgleda, sa nešto žućkastih
dlaka na bradi, a očiju kao u deverike. Kazivahu u susjedstvu da on
majci nadahnjuje one melodramske priče. Zlohudi bijaše žalosna
pojava; zacijelo nije bilo nimalo ugodno vidjeti ga u onoj trgovini,
među njegovim mrtvačkim sanducima.
Zlohudi je stekao nadimak po tome što je bio strašno
zlopamtilo i silno osvetljiv, ukoljica koji nije ništa opraštao ni
zaboravljao; prema Manolu Kočepernom osjećao je neizmjernu
mržnju.
Zlohudi je imao mnogo djece, sve odreda s očevim obilježjem
jada i tragične tuposti, i svi ti Zlohudići bijahu zlonamjernici i
zlopamtila kao i njihov otac.
Među stanarima gornjih katova nalazila se i razroka Galježanka
po imenu Paca, što je primala na hranu, a bila, što riječ, šira nego
dulja, ne budi joj uroka: širina joj podjednako išla odozgo do dolje,
bijaše ona baš kao da je od brda odvaljena. Među onima koji su se
hranili u te Galježanke bijaše uz ostale i jedan student medicine,
škiljav, znali su ga Aracil i Hurtado; zatim jedan bolničar iz Opće
bolnice i činovnik na raspolaganju, don Cleto.
Don Cleto Meana bijaše kućni filozof, čovjek dobro odgojen i
obrazovan, koji je zapao u bijedu. Živio je od milostinje što su mu
davali prijatelji. Bio je starčić onizak i suhonjav, veoma čist i
uredan, potkresane sijede brade; nosio je olinjalo odijelo, ali bez
mrlja, i besprijekoran ovratnik na košulji. Sam je podrezivao kosu i
bradu, sam prao svoje rublje, bojio cipele tintom kad bi se na njima
pojavila bijela proderina i obrezivao niti što su mu visjele s nogavica
na hlačama. Venancia mu je običavala glačati ovratnike, besplatno.
Don Cleto bijaše stoik.
— Ja vam s jednim kruščićem na dan i sa nekoliko cigara živim
dobro, baš kao knez — govoraše jadnik.
Don Cleto odlazio je u Retiro i Recoletos u šetnju; sjedao bi na
klupu i zalazio s ljudima u razgovor; kad ga nitko ne bi vidio,
prignuo bi se, podigao sa tla koji opušak i spremio u džep, jer kako
77
bijaše gospodin, nije volio da ga zateknu u stanovitim niskim
nevoljama.
Uživao je don Cleto u uličnim prizorima; dolazak kakva
stranog kneza, pogreb kakva državnika bijaše za nj nenadmašan
dogadaj.
Kad bi ga srela na stubama, Lulú bi mu rekla:
— Već odlazite, don Cleto?
— Jest, odlazim, idem se malo prošetati.
— U skitnju, a? Eh, jeste vi skitalica, don Cleto.
— Ha-ha-ha! — smijao se on. — Kakvih li djevojaka danas! I
što ne govore!
Drugi veoma poznat uzorak u kući bijaše čovjek koga su zvali
Doktor — veoma pedantan Mančanac koji se pravio učenim, a
prodavao je droge i pijavice i bavio se nadriliječništvom. Imao je
malen dućan na ulici Fúcar, i ondje je obično provodio vrijeme sa
kćerkom Silverijom, dobrom i veoma lijepom djevojkom, na koju je
Victorio, zajmodavčev nećak, bacao udicu. Doktor, veoma brižljiv u
pitanjima časti, bijaše spreman, barem je tako govorio, da razbije
njušku svakome tko bi mu pokušao uprljati čast.
Sva ta čeljad iz kuće plaćala je triput u novcu ili u naravi
Viktorijevu ujaku, zajmodavcu i remenaru iz ulice Atocha, koji je
zvan don Martin, a kojega su poznavali po zlu nadimku stari
Nevolja.
Stari Nevolja, najvažnija osoba u svoj onoj četvrti, živio je u
vlastitoj kući u ulici Veronica, maloj kući što je, poput kuća u
pokrajini, imala samo jedan kat; krasila su je dva balkona načičkana
loncima sa cvijećem, a u prizemlju rešetka na prozoru.
Stari Nevolja bijaše pogrbljen starac, obrijane brade, mrk.
Preko jednog je oka nosio četvrtast ustrižak crna sukna, i od toga mu
je lice bilo još mrkije. Odijevao se uvijek u crninu, kao da je u
žalosti; zimi je obuvao pustene cipele i ogrtao se dugim plaštem što
mu se sa ramena spuštao kao da visi na vješalici.
Don Martin — čovjekoljubac, kako ga nazivaše Andrés —
izlazio je rano iz kuće i smještao se u sobicu iza svoje ustanove,
uvijek u bdjenju. Za hladnih dana sjedao je pred grijalicom, grijao
ruke na žeravici i neprestano udisao zrak pun ugljičnog dioksida.
Uvečer se vraćao kući, pregledao bi lonce sa cvijećem i
zatvorio balkone. Don Martin imaše osim dućana u ulici Atocha još
jedan manji u ulici Tribulete. U ovome potonjem glavni mu posao
78
bijaše da od siromašna svijeta uzima u zalog madrace i plahte.
Don Martin nije htio ni s kim dolaziti u dodir. Smatrao je da
mu društvo duguje pažnju koju mu uskraćuje. Neki pomoćnik, dobar
dječak po izgledu, prema kojemu je pokazao povjerenja, umalo ga
otpremio na onaj svijet. Jednog dana dječak je dohvatio sjekiru što
su je imali u zalogaonici, da isitni triješća za grijalicu, navalio na
don Martina i počeo ga udarati ušicom, i umalo mu raskolio lubanju.
Zatim je dječak, misleći da je don Martin mrtav, pokupio novac
iz ladice i otišao u neko zabavište, i ondje su ga uhvatili.
Don Martin silno se rasrdio kad je vidio da je sud, usvojivši
čitav niz olakšavajućih okolnosti, osudio dječaka samo na nekoliko
mjeseci zatvora.
— Nečuvena bruka! — kazivao lihvar, zamišljen. — Ovdje ne
štite poštene ljude, blagonakloni su prema zločincima.
Don Martin bijaše strašan; nije praštao nikome; jednome
burreru12 iz susjedstva, zato što mu nije platio zaostale kamate,
zaplijenio je sve magarice, i ma koliko ga je burrero uvjeravao da će
mu biti još teže platiti dug bez magarica, don Martin nije popustio.
Bio bi kadar da zakolje i pojede magarice, samo da ne bi štogod
izgubio.
Victorio, lihvarev nećak, bio je na pravom putu da postane
strvinar kao i njegov ujak, premda druge škole. Taj Victorio bijaše
zalagaonički Don Juan. Veoma elegantan, strašan lupež, usukanih
brčića, prstiju punih nakita, i sa smiješkom zadovoljna čovjeka,
pustošio je ženska srca. Mladac je iskorištavao lihvara. Novac što bi
ga stari Nevolja izvlačio nesretnim susjedima prelazio je u džep
Victoriju, koji ga je trošio razmećući se.
Uza sve to nije on srljao u propast; naprotiv, bijaše na putu da
se obogati i da uveća svoj imutak.
Victorio bijaše vlasnik kartašnice u ulici Olivar, gdje su se
igrale zabranjene igre, a imao je i krčmu u ulici Leon.
I krčma je Victoriju bila izvor dobiti, jer se onamo navraćalo
samo korisno društvo. Na različitim dogovorenim mjestima
počinjalo se kartanje, pa kad bi se sabralo dosta novca na stolu,
tkogod bi viknuo:
— Gospodo, policija!
12
Burrero je čovjek koji drži magarice da bi prodavao njihovo mlijeko
(upotrebljavalo se u kozmetičke svrhe). — Prev.
79
A spretne ruke pokupile novac, dok bi policijski agenti, u
dogovoru s naručiteljem, ulazili u prostoriju.
Uza sve to što bijaše iskorištavač i osvajač djevojaka, ljudi u
onoj četvrti nisu mrzili Victorija. Svima se činilo sasvim prirodnim
ono što je radio.
80
Glava deveta
Opća okrutnost
Nosio se Andrés mišlju da filozofski komentira živote stanara
kuće u kojoj je živjela Lulú. Njegove prijatelje nisu zanimali ti
komentari ni ta filozofska razmatranja, pa je jednoga blagdanskog
prijepodneva odlučio posjetiti ujaka Iturrioza.
Do svoje četrnaeste ili petnaeste godine Andrés nije dolazio u
dodir sa svojim ujakom, a kad se počeo s njime susretati, Iturrioz mu
se učinio čovjekom šturim i sebičnim, koji je sve dočekivao
ravnodušno; zatim je, ne znajući pravo dokle ide ujakova sebičnost i
šturost, našao da je Iturrioz jedan od onih rijetkih s kojima može
razgovarati o pitanjima od transcedentnog značenja.
Iturrioz je živio u četvrti Arguelles, na petom katu kuće s
lijepom terasom. Služio ga je sluga, vojnik iz vremena kad je
Iturrioz bio vojni liječnik.
Gospodar i sluga uredili su terasu, zalili ploče katranom, da ne
propuštaju kišu, i naokolo postavili klupe po kojima su poredali
drvene sandučiće sa cvijećem.
Onog jutra kad se Andrés pojavio u Iturriozovoj kući, ujak mu
se kupao, pa ga je sluga odveo na terasu.
Vidjeli se odande visovi Gudarrame izmedu dviju visokih kuća;
prema zapadu, krov vojarne Montana sakrivao je brežuljke Case de
Campo, a s jedne strane vojarne isticao se toranj u Mostolesu i cesta
prema Extremaduri, sa nekoliko vjetrenjača u okolici. Više na jug,
na suncu aprilskog jutra sjale zelene plohe groblja San Isidro i San
Justo, dva tornja u Getafeu i crkvica na Cerrillu de los Angeles.
Domala eto Iturrioza na terasu.
— Što je, je li ti se štogod dogodilo? — upita kad vidje nećaka.
— Ništa; došao sam malo ćaskati s vama.
— Vrlo dobro, sjedi; ja ću samo zaliti cvijeće.
Iturrioz otvori pipu u kutu terase, napuni bačvu pod njom i
poče odande zahitati vodu i zalijevati cvijeće.
Andrés je govorio o ljudima iz kuće u kojoj je stanovala Lulú i
o prizorima u bolnici, kao o neobičnim slučajevima koji zaslužuju
da se komentiraju; govorio je o Manolu Kočopernom, o starom
81
Nevolji, o don Cletu, o doñi Virginiji...
— Kakvi se zaključci mogu povući iz tih života? — upitat će
Andrés na kraju.
— Za mene, zaključak je lak — odgovori Iturrioz, držeći u ruci
kanticu za zalijevanje. — Zaključak je da je život neprestana borba,
okrutan lov u kojemu jedni druge proždiremo, i to svi poprijeko,
životinje, biljke, mikrobi.
— Jest, i ja sam mislio tako — uzvrati Andrés — ali sam
preumio. Ponajprije, uobičajeni pojam borbe za život što je tako
vode životinje, biljke i čak mikrobi, samo je antropomorfna
zamisao. Zatim, kakvu to borbu za život vodi onaj don Cleto, koji se
odriče borbe? Ili pak brat Juan, koji svoj novac dijeli među
bolesnike?
— Odgovorit ću ti po redu — prihvati Iturrioz odlažući
kanticu, jer su ga takve rasprave zamorile. — Veliš mi da je taj
pojam borbe antropomorfan. Jasno, sve sukobe nazivamo borba, jer
nam je taj pojam najbliži odnosu pobjednik-pobijeđeni. Kad u našim
predodžbama ne bi bilo toga pojma, ne bismo govorili o borbi.
Hijena koja glođe kosti sa strvine, pauk koji siše muhu ne čini ni
više ni manje nego ono što čini dobroćudno stablo kad iz zemlje
izvlači vodu i soli koje su mu potrebne za život. Ravnodušni
promatrač, kao što sam ja, gleda hijenu, pauka i stablo te ih sebi
objašnjava. Pravičan će čovjek udariti hijenu, zgazit će pauka i sjest
će u hladovinu pod stablo, uvjeren da čini dobro.
— Onda za vas nema borbe ni pravde?
— U apsolutnom smislu nema, u relativnom ima. Sve što živi
ima svoj postupak da bi se ponajprije domoglo prostora, zauzelo
mjesto; zatim, da bi raslo i množilo se; taj postupak što ga živa
energija primjenjuje protiv zapreka sredine jest ono što nazivamo
borbom. Što se tiče pravde, ja mislim da je pravda i pravedno u biti
ono što nam odgovara. Vrati se na prijašnji primjer pa uzmi da
hijena, umjesto da ugine od čovječje ruke, ubije čovjeka; da se
stablo obori na nj i da ga usmrti pod sobom; da mu pauk zada
otrovan ubod, ništa nam se od svega toga ne čini pravedno, jer nam
ne odgovara. Unatoč tome što u biti ne postoji drugo doli interes i
korist, ipak nitko ne sumnja da u nama postoji i tendencija za
pravdom i osjećaj za pravičnost. Ali kako da se to ostvari?
— Jest, i ja se pitam: kako da se ostvari?
— Treba li iskazivati negodovanje zato što pauk ubija muhu?
82
— nastavi Iturrioz. — U redu, negodujmo. I što ćemo? Ubiti pauka?
Ubijmo ga. Ali to neće spriječiti da pauci i dalje jedu muhe. Hoćemo
li ljudima oduzeti te instinkte koji su odvratni? Hoćemo li izbrisati
onu izreku latinskog pjesnika Homo homini Lupus, čovjek je
čovjeku vuk? U redu. U četiri-pet tisuća godina mogli bismo to
postići. Čovjek je od mesoždera, kao što je šakal, načinio sveždera
kao što je pas; ali su za to potrebna mnoga stoljeća. Ne znam jesi li
čitao kako je Spallanzani13 navikao goluba da jede meso i orla da
jede i probavljuje kruh. Eto ti slučaja tih velikih apostola vjerskih i
laičkih; to su orlovi koji se hrane kruhom umjesto toplim mesom, to
su vukovi vegetarijanci. Eto ti slučaja brata Juana...
— Mislim da taj nije ni orao ni vuk.
— Bit će onda sova ili lasica, ali s poremećenim instinktima.
— Jest, lako je moguće — odgovori Andrés; — ali mi se čini
da smo se udaljili od predmeta; ne vidim zaključka.
— Zaključak kojemu sam išao ovaj je: za bistra čovjeka pred
životom su samo dva praktična rješenja; jedno je suzdržavanje i
ravnodušno promatranje svega, a drugo akcija koja se ograničava na
malen krug. Hoću da kažem: moguće je provoditi kihotizam protiv
jedne anomalije; ali je apsurdno provoditi ga protiv jednoga općeg
pravila.
— Znači, po vama, onaj koji hoće da štogod učini mora svoje
djelo pravičnosti suziti na malu sredinu.
— Jasno. U mislima se možeš dohvaćati kuće, grada, zemlje,
društva, svijeta, svega živog i mrtvog, ali kad naumiš ostvariti djelo,
i to pravično djelo, valja ti se ograničiti toliko da će ti sve biti široko
i preširoko, možda čak i vlastita svijest.
— To i jest ono što je dobro u filozofiji — s gorčinom će
Andrés; — ona čovjeka uvjerava da je najbolje ništa ne poduzimati.
Iturrioz se dva-tri puta prošeta gore-dolje terasom, a onda reče:
— To je jedina zamjerka koju mi možeš uputiti; ali nije moja
krivnja.
— Znam.
— Ići za nekim smislom univerzalne pravde — nastavi Iturrioz
— znači izgubiti se; prilagođujući princip Fritza Mullera da
embriologija neke životinje reproducira njezinu genealogiju, ili,
kako veli Haeckel, da je ontogenija rekapitulacija filogenije, može
13
Talijanski prirodoslovac i filolog (1729 — 1799). — Prev.
83
se reći da je ljudska psihologija samo sinteza životinjske psihologije.
Tako se u čovjeku nalaze svi oblici eksploatacije i borbe: mikroba,
insekta, zvijeri... Onaj lihvar što si mi ga opisao, stari Nevolja,
kakvih li sve utjelovljenja nema u zoologiji! Tu su acinetidi, što
upijaju protoplazmatičnu supstanciju drugih infuzorija; tu su sve
vrste gljivica što žive na materiji koja se raspada. Zar nisu te
antipatije zlobnih ljudi divno predstavljene u nepopravljivom
antagonizmu bacìla modrog gnoja prema bakteriji crnog prišta?
— Jest, moguće je — promrmlja Andrés.
— A kakvih li sve starih Nevolja, Victorija, Manola
Kočopernih nema među kukcima! Tu je ichneumon, koji svoja
jajašca polaže u glistu i uštrcava joj tvar koja djeluje poput
kloroforma; sphex, koji hvata male pauke, onesposobljuje ih i baca
žive u ćelije svojim larvama, da ih žderu; tu su one, koje rade to isto,
bacajući u spoliarum, koji služi kao smočnica njihovoj mladunčadi,
sitne kukce, paralizirane ubodom žalca u motorne ganglije; tu je
staphylinus, kukac kornjaš, koji se mučke baca na drugoga od svoje
vrste te ga ranjava i siše njegove sokove; tu je meloe, koji krišom
prodire u pčelinje saće, ulazi u ćelije gdje matica polaže svoju larvu,
baca se na med i onda proždire larvu; tu je...
— Jest, jest, ne trebate dalje nabrajati; život je strašan lov.
— Priroda daje što ima. Kad hoće koga uništiti, čini to svjesno.
Pravda je ljudska iluzija. U biti sve je uništavanje, sve je stvaranje.
Loviti, ratovati, probavljati, disati, sve su to oblici stvaranja i
razaranja u isto vrijeme.
— I onda, što da se radi? — mrmljao je Andrés. — Ići za
nesvjesnim? Probavljati, ratovati, loviti vedro kao što lovi divljak?
— Vjeruješ li ti u vedrinu divljaka? — upita Iturrioz. — Kakve
li iluzije! I to smo mi izmislili. Divljak nije nikad bio vedar.
— Znači, nema plana da se živi časno? — upita Andrés.
— Ako ga tko ima, to je zato što ga je izmislio sebi za
upotrebu. Mislim, sve što je prirodno i spontano u biti je zlo; dobro
je samo ono što je umjetno, ono što je čovjek stvorio. Da mogu,
živio bih u kakvu klubu u Londonu; ne bih nikad išao na selo, nego
u park; pio bih filtriranu vodu i udisao sterilizirani zrak...
Andrés više nije htio slušati Iturrioza, koji je počeo fantazirati
radi zabave. Ustao je i naslonio se na ogradu na terasi.
Po susjednim krovovima uzlijetali i slijetali golubovi; po
žlijebu trčale mačke igrajući se.
84
Sučelice bijahu dva vrta odvojena visokim zidom: jedan je
pripadao nekakvu djevojačkom koledžu, a drugi samostanu.
Samostanski vrt bijaše okružen granatim i lisnatim drvećem; u
drugome vrtu nalazilo se samo nešto grmlja s travom i cvijećem;
bijaše neobično i doimalo se ponešto alegorično kad čovjek vidi
kako se djevojčice igraju trčeći i vičući i kako, s druge strane zida,
redovnici, po petorica i šestorica u redu, tiho prolaze šetajući
samostanskim dvorištem.
— Život je jedno, a život je i drugo — filozofski će Iturrioz,
koji je i opet uzeo zalijevati cvijeće.
Andrés siđe na ulicu.
Što da se radi? Kakav pravac dati životu? pitao se tjeskoban.
Ljudi, stvari, sunce, sve mu je bilo bez stvarnosti pred problemom
što ga je prevrtao u mislima.
85
TREĆI DIO
Jadi i boli
86
Glava prva
Božić
Kad je jednog dana prije Božića, u posljednjoj godini studija,
Andrés iz bolnice došao kući, rekoše mu da je Luisito pljuvao krv.
Andrés je sav premro kad je to čuo. Otišao je dječaku; Luisito jedva
da je imao nešto groznice, nije ga boljela ni jedna ni druga strana,
disao je lako; samo mu se malko zarumenio jedan obraz, dok je
drugi bio blijed.
Nije posrijedi bila akutna bolest. Na pomisao da je dječak
tuberkulozan Andrés se sav stresao. Luisito, u djetinjoj nesvjesnosti,
samo se smješkao dok ga je Andrés pregledavao.
Andrés je uzeo Luisitov rubac umrljan krvlju i odnio ga u
laboratorij na analizu. Zamolio je liječnika koji je vodio njegovu
dvoranu da preporuči analizu.
Tih je dana Andrés živio u neprestanu strahu; laboratorijski
nalaz bijaše umirljiv: u dječakovoj krvi nije se mogao naći Kochov
bacil; ali Andrés nije bio sasvim zadovoljan.
Na uporne Andrésove molbe liječnik ode da pregleda malog
bolesnika. Perkusijom je otkrio izvjesnu mutnoću zvuka na vrhu
desnoga plućnog krila. Moglo je i da ništa ne bude, ali je s lakim
pljuvanjem krvi vjerojatno pokazivalo na početnu tuberkulozu.
Profesor i Andrés raspravljali su o načinu liječenja. Kako je
dječak bio limfatičan, ponešto sklon katarima, smatrali su da ga
valja odvesti u kraj s blagim podnebljem, na obalu Mediterana, ako
je moguće; ondje bi ga mogli podvrgnuti jakoj hrani i sunčanju, da
živi na zraku, na otvorenu i u kući, u kreozotiranoj atmosferi,
okružiti ga svime što je potrebno da bi ojačao i izišao iz djetinje
dobi.
Obitelj nije poimala težinu slučaja, i Andrés se morao upinjati
da ih uvjeri kako se dječak nalazi u opasnosti.
Otac, don Pedro, imao je rođake u Valenciji; ti su rođaci, sve
odreda samci, posjedovali nekoliko kuća u okolici grada.
Pisao im je, i brzo su odgovorili; sve su im kuće bile
iznajmljene, osim jedne u nekom selu blizu Valencije.
Andrés je odlučio da je pogleda.
87
Margarita ga je upozorila da u kući nema novaca; još nisu
dobili plaću za Božić.
— Tražit ću novaca u bolnici, a putovat ću u vagonu trećeg
razreda — reče Andrés.
— Po ovoj hladnoći! I na sam Badnjak!
— Ne mari.
— Dobro, otiđi onda najprije rođacima — upozori ga
Margarita.
— Zašto? — dočeka Andrés. — Pogledat ću kuću u selu, pa
ako mi se svidi, poslat ću vam brzojav da pristanete.
— Ali to je nezgodno. Ako doznaju...
— Neka doznaju! Uostalom, neću ja izvoditi nikakve
ceremonije ni gluposti. Sići ću u Valenciji, otići u selo, poslati
brzojav i odmah se vratiti.
Nije bilo načina da ga uvjere u drugo. Poslije večere uzeo je
kočiju i odvezao se na željezničku stanicu. Ušao je u vagon trećeg
razreda.
Prosinačka noć bijaše hladna. Para se smrzavala na staklima, a
hladan vjetar propuhivao ispod vrata.
Andrés se umotao u ogrtač sve do očiju, uzdigao ovratnik i
ruke zabio u džepove. Mučila ga je misao o Luisitovoj bolesti.
Tuberkuloza bijaše jedna od onih bolesti koje su u njemu
izazivale silan strah; bila je za njega prava opsesija. Prije nekoliko
mjeseci govorilo se kako je Robert Koch pronašao efikasno sredstvo
protiv tuberkuloze: tuberkulinu.
Jedan je profesor sa sveučilišta San Carlos otišao u Njemačku i
donio tuberkulinu.
Pokušali su s dvojicom bolesnika i ubrizgali im u žile novi
lijek. Reakcija s groznicom, do koje je došlo, u početku je ulijevala
nešto nade; ali se poslije pokazalo da bolesnicima nije ništa bolje;
naprotiv, smrt im bijaše još bliža.
Ako je dječak zaista tuberkulozan, nema spasa.
U tim tjeskobnim mislima putovao je Andrés u vagonu trećeg
razreda, napol utonuo u san.
U svanuće se probudio, promrzlih ruku i nogu.
Vlak je prolazio Kastiljanskom ravnicom, zora se pokazivala
na obzorju.
U vagonu se nalazio samo nekakav seljak, ljudina energična i
kruta izgleda, očito Mančanac.
88
— Što je, je li vam hladno, prijatelju? — reče mu seljak.
— Jest, malko.
— Uzmite moj ogrtač.
— A vi?
— Ne treba mi. Vi, gospoda, jako ste osjetljivi.
Unatoč krutim riječima Andrés mu od sveg srca zahvali na
uslužnosti.
Nebo bivalo jasnije, crvena pruga povlačila se u daljini,
rumenjelo se obzorje.
Krajolik se počeo mijenjati, tlo, prije ravno, sad je pokazivalo
brežuljke i drveće što su brzo prolazili pred prozorom vagona.
Prestajala je Mancha, hladna i pusta, zrak bivao blaži. Blizu
Jatibe iskočilo sunce, prosulo svoje žutilo preko polja, i odjednom
sve postade nekako mekše i toplije.
Krajina već pokazivaše drugačiji izgled.
Pojavila se Alcira sa stablima naranče punim ploda i s
dubokom rijekom Júcar što polagano teče.
Sunce se ispinjalo na nebu, rasla toplina, postajalo vruće; na
prijelazu iz kastiljanske visoravni u mediteranski pojas priroda i
ljudi bivali drugačiji.
Na željezničkim postajama muškarci i žene, u svijetloj odjeći,
govorili vičući, razmahivali rukama, trčali. Povici na sve strane,
dozivanje.
Već su se vidjela i ravna rižišta i nasadi s narančama, bijele
barake s crnim krovovima, poneka palma što brzo projuri kao da je
samo kresnula nebom. Vidjela se glatka površina močvarnog jezera
Albufere, nekoliko postaja prije Valencije, a malo zatim Andrés se
pojavi na trgu San Francisco, pred velikim gradilištem.
Priđe jednom tartaneru14 te ga upita koliko traži da ga odvede u
željeno selo, i poslije raspravljanja i pogađanja stjeraše razgovor na
jedno: za jedan duro odvest će ga onamo, pričekati pol sata i vratiti
na željezničku stanicu.
Uspe se Andrés, a tartana prođe različitim ulicama Valencije i
onda se uputi cestom prema odredištu.
Kola su straga imala razapeto bijelo platno, i kako je ono
treperilo na vjetru, vidio se prevaljeni put, pun svjetla i prašine;
14
Tartanero je onaj koji upravlja tartanom, kolima na dva kotača i s krovom,
vozilom karakterističnim za valencijanski kraj. — Prev.
89
svjetlost je naprosto zasljepljivala oči.
Nakon pol sata tartana je zašla u prvu ulicu sela koje se
pojavilo sa svojim tornjem i sjajnom kupolom. Položaj sela učinio
se Andrésu pogodnim za ono što je želio: okolica ne bijaše huerta,
nego secano,15 jako brdovita.
Na ulazu u selo, na lijevu ruku, vidio se omanji dvor s
mnoštvom krupna suncokreta.
Tartana je vozila dugom i širokom ulicom, nastavkom ceste,
dok se nije zaustavila na zaravni nešto višoj od ulice.
Kola se zaustaviše pred oniskom obijeljenom kućom s velikim
plavim vratima i sa tri mala prozora. Andrés siđe s kola. Papirić
pričvršćen na vratima kazivaše da se ključ nalazi u susjednoj kući.
Andrés ode na ona vrata, a ondje mu starica osmagla lica pruži
ključ — komad željeza što bijaše kao kakvo prethistorijsko bojno
oruđe.
Andrés otvori vrata, koja oštro zaškripaše svojim stožerima, te
uđe u prostran trijem koji se završavao vratima na luk što vode u vrt.
Kuća jedva da je imala pozadine; lukom trijema stizao si na
široku i lijepu galeriju s odrinom i drvenom ogradom obojenom
zeleno. S galerije, koja se pružala usporedo s cestom, silazio si niza
četiri stube u vrt, okružen puteljkom što je išao uza zidove.
Taj vrt, s različitim voćkama bez lišća, presijecale su ukriž
dvije staze koje su se križale u sredini i dijelile vrt na četiri jednaka
dijela. Travurina i žuta rezeda nagusto prekrivahu tlo i zadirahu u
staze.
Sučelice luku trijema nalazila se sjenica po kojoj se razgranala
divlja ruža što je svojim lišćem i bijelim cvjetovima sve gusto oplela
da ni sunce nije onamo prodiralo.
Na ulazu u tu malu glorijetu, na podnožjima od opeka, nalazila
se dva sadrena kipa: Flora i Pomona. Andrés uđe u sjenicu. Na zidu
u dnu vidjela se slika od bijelih i modrih kamičaka s figurama koje
su prikazivale Svetoga Tomasa od Villanueve u biskupskom ornatu i
sa štapom u ruci, a kraj njega kleče crnac i crnkinja.
Andrés zatim zađe po kući; bijaše baš ono što je želio; načinio
je plan soba i vrta i časak sjeo na stube da se odmori. Ta toliko
vremena nije vidio drveća ni raslinja da mu se taj zapušteni vrtić,
15
Huerta je u okolici Valencije navodnjavani kraj; secano je tlo koje se ne
navodnjava. — Prev.
90
obrastao u travurinu, učinio kao raj. Taj divni svijetli božićni dan
ispuni ga mirom i melankolijom.
Tišina legla među kuće i drveće, ispunila svu krajinu i prozirni
zrak, i samo se čulo kako pijetli kukuriču negdje u daljini, dok su
modre muhe i žute ose blistale na suncu.
Kako bi se rado opružio na tlu te sate i sate gledao ono modro i
jasno nebo što bijaše kao umiveno!
Domala oču kako udara zvono i rasprostire oštre zvuke. Andrés
predade ključ u susjednoj kući, probudi tartanera što je zadrijemao
u kolima, i krenu nazad.
Sa stanice u Valenciji posla telegram kući, kupi nešto jela i
poslije nekoliko sati vrati se u Madrid, umotan u svoj ogrtač,
umoran u vagonu trećeg razreda.
91
Glava druga
Dječakov život
Došavši u Madrid Andrés dade sestri Margariti upute kako da
se smjeste u kući. Poslije dva-tri tjedna don Pedro, Margarita i
Luisito krenuše vlakom.
Andrés i druga dvojica braće ostadoše u Madridu.
Andrésu valjade prijeći predmete za diplomski ispit.
Mučila ga je bratova bolest; da se oslobodi te opsesije, prionuo
je na studij kao nikad prije.
Ponekad je odlazio posjetiti Lulú te joj iznosio koliko strahuje.
— Eh, kad bi se taj dječak oporavio — mrmljao Andrés.
— Volite li ga jako? — upita Lulú.
— Kako ga ne bih volio! Volim ga kao da je moje dijete. Bio
sam već velik kad se on rodio, zamislite.
U lipnju je Andrés s uspjehom završio ispite.
— Što ćete sada? — upita ga Lulú.
— Ne znam. Zasad ću pogledati da li se dječak oporavlja. A
onda ću razmisliti.
Put je Andrésu sada bio drugačiji negoli u prosincu, kudikamo
ugodniji. Imao je novaca pa je uzeo kartu za prvi razred. Na stanici
u Valenciji dočekao ga otac.
— Kako mali? — upita ga Andrés.
— Bolje je.
Dadoše nosaču odrezak prtljažne karte te uzeše tartanu, koja ih
je brzo odvezla u selo.
Na štropot kola iziđe na vrata Margarita, Luisito i stara
sluškinja. Mali bijaše dobro; koji put imao bi laku groznicu, ali se
vidjelo da se oporavlja. A Margarita se promijenila, bijaše sasvim
druga; zrak i sunce dali joj zdrav izgled, i to ju je poljepšalo.
Andrés razgleda vrt. Vidio je kruške, marelice i mogranje pune
lišća i cvjetova.
Prve noći nije u toj kući mogao dobro spavati, zbog mirisa što
je izbijao iz blizog tla.
Sutradan su Andrés i Luisito počeli čupati i paliti korov na
dvorištu. Zatim su posadili dinje, tikve, češnjak, bilo im vrijeme ili
92
ne bilo. Od svega što su posadili nikao je samo češnjak, koji je sa
ždralinjakom i noćurkom davao nešto zelenila; ostalo se osušilo, jer
je bilo previše sunca a premalo vode.
Andrés je provodio sate i sate izvlačeći vedra vode iz zdenca.
Bijaše gotovo nemoguće održati dijelak vrta u zelenilu. Tek što bi
zalio jednu plohu, zemlja bi se osušila a biljke tužno savijale
stabljiku.
Ali je zato, unatoč suhu tlu, napredovalo i divno cvalo sve ono
što je posađeno prije: mukokaz, bršljan i puzavac; grozdovi na
odrini prelijevali se u svim bojama, bubrile naranče na žbunastom
drveću.
Luisito je provodio život prema liječničkim propisima, spavao
kraj otvorena prozora, u sobi koju bi Andrés natopio kreozotom.
Izjutra, kad bi ustao iz postelje, otišao bi pod hladan tuš, u sjenicu
Flore i Pomone. U početku mu nije bilo po volji, ali se kasnije
navikao.
Andrés je o krov sjenice objesio veliku kantu za polijevanje i
za držak privezao konop što je prolazio preko kolotura a na
završetku imao kamen na klupi; kad bi se kamen maknuo s klupe i
spustio na tlo, kanta bi se nagnula i počela izlijevati kišu hladne
vode.
Izjutra su Andrés i Luis odlazili u obližnju borovu šumu i često
se ondje zadržavali sve do podne; poslije te šetnje objedovali bi i
spavali.
I poslijepodne imali su svojih zabava: promatrali su gušterice i
daždevnjake, penjali se na krušku, zalijevali biljke. Gotovo su sav
tavan prekrile ose svojim saćem; odlučiše da objave rat tima
strašnim neprijateljima i da im maknu saće.
Bijaše čitav niz zadjevica i okršaja koji su uzbudili Luisita i
dali mu prilike za mnoge napomene i usporedbe.
Uvečer, kad bi sunce već zalazilo, Andrés je nastavljao borbu
protiv suše crpeći vodu iz bunara, koji bijaše vrlo dubok. Posred te
zagušljive vrućine zujale pčele, ose se odlazile napojiti na
žljebovima i kanalima za navodnjavanje, a leptiri letjeli od cvijeta
do cvijeta. Ponekad bi se na tlu pojavila jata krilatih mrava ili bi se
po biljkama slegle biljne uši tako nagusto te bijaše kao da se kora
uhvatila.
Luisito je bio skloniji čitanju i razgovoru negoli bučnoj igri. Ta
prerana inteligencija zabrinjavala je Andrésa. Nije mu ostavljao
93
vremena da lista po knjigama nego ga je slao među drugu djecu na
ulicu.
I dok bi se dječak bavio vani, Andrés bi, s knjigom u ruci, sjeo
na prag na kućnim vratima i čitao, a kad bi podigao pogled, vidio bi
gdje ulicom prolaze kola pokrivena prašinom. Vozari, osmagli na
suncu, oznojena i sjajna lica, pjevali bi opruženi na mijehovima ulja
ili vina, a dremljive mazge prolazile u povorci.
Uvečer prolazile onuda djevojke koje su radile u obližnjoj
tvornici i pozdravljale Andrésa:
— Adios.
I dok bi tako prolazile i suho protiskivale svoj pozdrav, obarale
bi oči, nisu ga gledale u lice. Među njima bijaše jedna koju su zvali
Claveriesa, vrlo zgodna djevojka lijepa profila; u ruci je obično
držala svilen rupčić i njime mahala po zraku, a odjeća joj bila
ponešto kričavih boja, ali sve ipak bijaše skladno u onoj svijetloj i
sunčanoj okolini.
Luisito, crn od sunca, igrao se na cesti s drugom djecom i s
njima govorio već u njihovu valencijanskom narječju.16
Nije sasvim očvrsnuo ni ogrubio kako je želio Andrés, ali je bio
zdrav i čio. Mnogo je govorio. Uvijek je pričao priče, koje su
pokazivale njegovu bujnu maštu.
— Odakle to dijete izvlači sve ono što priča? — pitao je
Andrés Margaritu, čudeći se.
— Ne znam; sam izmišlja.
Luisito je imao staru mačku koja je išla za njim te je govorio da
je vještac.
Znao je dječak karikirati ljude koji su dolazili u kuću. Najbolje
je oponašao neku staricu iz Borbotóa, susjednog sela. Ta je starica
prodavala jaja, zelen i voće, i vikala: Ous! Figues! »Jaja! Smokve!«
Drugi čovjek, usjajen i debeo, s rupcem na glavi, koji je svaki čas
vikao: Sap, sap! »Mošta, mošta!« bijaše također jedan od Luisitovih
modela.
Među djecom na ulici bilo ih je nekoliko na kojima je zapinjala
njegova pažnja. Jedan od njih bijaše Roch, sin vidara koji je živio u
obližnjem naselju u pećinama.
Roch je bio smion mališan, sitan, crvenokos, zapušten, krezub,
krmeljiv. Pričao je kako njegov otac tajanstveno liječi, podjednako
16
Valencijanski govor narječje je katalonskog jezika. — Prev.
94
ljude i konje, i kazivao kako je provjerio njegovu vidarsku moć.
Roch je znao mnoge postupke i vračanja za liječenje sunčanice
i otklanjanje uroka, sve ih je čuo u kući.
Roch je pomagao obitelji da živi; uvijek je švrljao naokolo s
košarom u ruci.
— Vidiš li ove puževe? — govorio je Luisitu. — Uz njih malo
riže, i svima nam u kući dosta.
— A gdje si ih ulovio? — pitao ga Luisito.
— E, za to mjesto samo ja znam — odgovarao Roch, koji nije
htio odati svoje tajne.
U pećinama su imali nastan još dvojica Luisitovih prijatelja što
su živjeli nasreću i opskrbljivali se onim na što naiđu: Choriset i
Chitano, dječaci od četrnaestak-petnaestak godina.
Choriset bijaše troglodit, s duhom primitivna čovjeka. Njegova
glava, njegov izgled, sve na njemu pokazivaše Berbera.
Andrés bi ga pitao o životu, o tome što radi i što misli.
— Ja bih za real ubio čovjeka — odgovarao Choriset,
pokazujući bijele i sjajne zube.
— Ali bi te uhvatili i strpali u zatvor.
— Ni govora! Sakrio bih se u pećinu pokraj svoje, i ne bih se
micao odande.
— A kako bi za jelo?
— Izišao bih noću da kupim kruha.
— Ali s jednim realom ne bi mogao dugo.
— Ubio bih drugog čovjeka — uzvraćao Choriset, smijući se.
Chitano je imao sklonosti samo za krađu; uvijek je švrljao i
obilazio kojekuda i neprestano strijeljao očima naokolo, da vidi bi li
što mogao ukrasti.
Sve ako i nije htio ondje vezivati nekakva prijateljstva, ipak je
Andrés polako upoznavao one ljude. Život je u selu bio u mnogo
čemu nerazložan; žene su, na primjer, šetale odvojeno od muškarca,
i ta je odvojenost postojala gotovo u svemu.
Margaritu je smetalo što joj je brat uvijek kod kuće, pa bi mu
govorila nek iziđe. I tako bi kojeg popodneva Andrés otišao u
kavanu na trgu; ondje je doznavao za sukobe što u selu izbijaju
između glazbe u Republikanskom kasinu i glazbe u Karlističkom
kasinu, a Mercaer, radnik republikanac, slikovito mu iznosio i
objašnjavao francusku revoluciju i teror inkvizicije.
95
Glava treća
Stara kuća
Više je puta don Pedro otišao u Madrid i vratio se u selo.
Luisito kao da se osjećao dobro, nije kašljao niti je imao groznice;
ali mu je ostala ona sklonost maštanju koja ga je tjerala da
pripovijeda nekako nesvojstveno njegovoj dobi.
— Ja mislim da vam nije potrebe boraviti ovdje unedogled —
reče otac.
— Zašto? — upita Andrés.
— Margarita ne može uvijek živjeti u ovome zakutku. Za tebe
nije važno; ali za nju jest.
— Pa neka na neko vrijeme ode u Madrid.
— Misliš da Luis još nije sasvim ozdravio?
— Ne znam; ali mi se čini bolje da još ostane ovdje.
— Dobro; vidjet ćemo.
Margarita objasni bratu kako joj je otac rekao da nema
sredstava da i dalje tako radi i uzdržava dvije kuće.
— Nema sredstava! A ima ih da troši u Kasinu — odgovori
Andrés.
— Ne tiče te se — uzvrati Margarita, ozlovoljena.
— Dobro; pokušat ću da mi daju mjesto liječnika na selu, pa da
povedem i maloga. Držao bih ga tako koju godinu, a onda neka radi
što hoće.
Dok su bili u toj neizvjesnosti, ne znajući hoće li otići ili će
ostati, pojavi se u kući gospođa iz Valencije, također rođakinja don
Pedra. Bijaše ona jedna od onih odlučnih žena što zapovijedaju i
vole da sve uređuju i određuju.
Doña Julia odluči da Margarita, Andrés i Luisito provedu neko
vrijeme u njihovoj kući u Valenciji. Primaju ih vrlo rado. Don Pedru
bijaše to rješenje vrlo praktično.
— Što velite? — upita Margaritu i Andrésa.
— Kako god odlučite — odgovori Margarita.
— To mi se rješenje ne čini dobrim — reče Andrés.
— Zašto?
— Neće biti dobro za maloga.
96
— Pa klima je ista — dočeka otac.
— Jest — preuze Andrés — ali nije isto živjeti u gradu, u
uskim ulicama, i živjeti na selu. Osim toga, naši su rođaci samci, pa
bismo im mogli biti samo na smetnju, a vjerojatno i ne vole djecu.
— Ne, nije tako. To je ljubazna čeljad, a kuća im je prilično
velika, ima prostora.
— Dobro, pokušajmo.
Jednog dana odoše svi u posjetu rođacima. Andrés se
oneraspoložio već i na samu pomisao da mu valja uzeti izglačanu
košulju.
Rođaci su živjeli u velikoj staroj kući u starom dijelu grada.
Bijaše to kućerina obojena modro, sa četiri balkona, sasvim
odvojena jedan od drugoga, i sa prozorima u kvadrat.
Kućna vrata bijahu široka, a vodila su na dvorište popločano
kao kakav malen trg, kojemu se u sredini nalazio stup sa
svjetiljkom.
Iz tog dvorišta išle su široke vanjske stube od bijela kamena i
ulazile u zgradu na visini prvog kata, prolazeći ispod nadsvođena
blaga luka.
Don Pedro zovnu, a sluškinja u crnu odvede ih u veliku
dvoranu, tamnu i tužnu.
Nalazio se ondje visoki zidni sat, sa stalkom punim
inkrustacija, staro pokućstvo u stilu Carstva, razni rogovi obilja i
plan grada Valencije s početka osamnaestog stoljeća.
Domala se pojavi don Juan, bratučed Hurtadova oca, gospodin
između četrdeset i pedeset godina; sa svima se ljubazno pozdravi te
ih uvede u drugu dvoranu, gdje je postariji čovjek, zavaljen u širok
naslonjač, čitao novine.
Obitelj se sastojala od dvojice neoženjene braće i jedne neudate
sestre. Stariji, don Vicente, bio je kljenut i nije izlazio; mlađi, don
Juan, elegantan i lijep, bijaše čovjek koji je još htio buti mlad;
sestra, doña Isabel, imala je kožu bijelu bjelcatu, kosu crnu kao
ugljen i plačan glas.
Sve troje bijahu kao da su sačuvani u urni; očito su uvijek bili u
sjeni u onim dvoranama što podsjećahu na samostanske.
Prijeđoše na razgovor o tome da Margarita i njezina braća
provedu ondje neko vrijeme, a samci rado prihvatiše tu namisao.
Don Juan, mlađi, pokaza Andrésu kuću, koja zaista bijaše
prostrana. Oko dvorišta išla široka ostakljena galerija. Sobe bijahu
97
popločane sjajnim i glatkim kamenim pločicama, a imale su stube za
uzlaženje i silaženje, jer podovi nisu bili iste visine. Nalazio se
ondje bezbroj vrata različite veličine. Za kućom, posred sjenovita
vrtića, rasla visoka naranča.
Sve sobe pokazivahu podjednak izgled, sve bijahu prekrivene
patinom starine, sve nekako polutamne, a tišina se u njima zacarila.
Soba koju su dali Andrésu i Luisitu bila je vrlo velika, a gledala
je na modre crijepove koji pokrivahu malen toranj obližnje crkve.
Nekoliko dana poslije posjete Margarita, Andrés i Luis
smjestiše se u toj kući.
Andrés je htio naći izlaz i stvoriti odluku. U liječničkom
glasniku El siglo médico čitao je ponude mladim liječnicima za
službu u pokrajini, raspitivao se kakva su to mjesta i tražio
obavijesti od općinskih tajnika.
Margarita i Luisito dobro su se osjećali u kući svojih rođaka i
lijepo se s njima slagali; Andrés se nije dobro osjećao, nije imao
nikakve simpatije prema tim samcima koje njihov novac i njihova
kuća štiti od nepogoda sudbine; rado bi im pobrkao životni tok,
bijaše to ponešto nizak poriv, ali je tako osjećao.
Luisito, koga su rođaci pazili i mazili, ubrzo se okanio života
kakav je preporučivao Andrés; nije išao na sunce niti izlazio na
ulicu da se igra; postajao je sve preuzetniji i sve se više prenemagao.
U kući nisu priznavali naučnu diktaturu koju je Andrés
namjeravao provoditi.
Staroj sluškinji koja je mela i redila sobu govorio je da ostavi
otvorene prozore da ulazi sunce; ali ga ona nije slušala.
— Zašto zatvarate sobu? — upita je jednom. — Želim da
ostane otvorena. Čujete li?
Sluškinja jedva da je znala štogod kastiljanski, i poslije
smušena razgovora odgovori Andrésu da zatvara sobu da ne uđe
sunce.
— A ja baš želim da uđe — uze objašnjavati Andrés. — Jeste li
kad čuli o mikrobima?
— Nisam, gospodine.
— Zar nikad niste čuli da ima nešto sićušno i živo što ide
zrakom i uzrokuje bolesti?
— Nešto živo u zraku? — u čudu će stara. — Da nisu muhe?
— Nisu muhe, ali jest nešto takvo...
— Ne, takvo što nisam vidjela.
98
— Pa i ne može se vidjeti, ali postoji. Živi u zraku, u prašini, na
posoblju... donosi bolesti, a ugiba na suncu... Razumijete li?
— Razumijem, gospodine, kako ne bih razumjela.
— I zato treba prozore ostaviti otvorene... da ulazi sunce.
Sutradan prozori bijahu i opet zatvoreni, a stara sluškinja
pripovijedaše drugima da je mladi gospodin lud, jer kazuje da u
zraku ima nekakvih muha koje se ne vide i koje ugibaju na suncu.
99
Glava četvrta
Dosada
Pokušaji da se nađe pogodno mjesto nisu tako brzo urodili
plodom kako je Andrés želio, i dok je čekao, a da utuče vrijeme,
odlučio je da se spremi za doktorat. Poslije će otići u Madrid, a onda
će već nekamo.
Luisito je dobro provodio zimu; bijaše kao da je sasvim
ozdravio.
Andrés nije htio izlaziti na ulicu; nije u sebi osjećao nimalo
druževnosti. Bijaše mu na muku i sama pomisao da mu se valja
upoznati s kim novim.
— Pa zar ti ne kaniš izići? — pitala ga Margarita.
— Ne kanim. Zašto bih izlazio? Ne zanima me što se događa
vani.
Mrzio je ići ulicama, a okolica Valencije, uza svu plodnost
njezinih polja, nije mu se sviđala.
Ta uvijek zelena huerta, ispresijecana kanalima za natapanje,
punima mutne vode s onim bujnim i tamnim raslinjem, nije u njemu
budila želje da njome prolazi.
Radije je ostajao kod kuće. Tu je studirao i sabirao podatke o
jednoj točki psihofizike što ju je kanio uzeti za doktorsku tezu.
Pod njegovom sobom nalazila se sjenovita terasa, obrasla
mahovinom, a na njoj bilo poredano nekoliko lonaca s nopalom i
agavom; nikad onamo nije sunce dopiralo. Ondje je Andrés znao
šetati u vruće sate. Sučelice bijaše duga terasa kojom je šetkao
postariji svećenik i molio se; bio je to župnik obližnje crkve. Kad bi
se vidjeli, Andrés i župnik ljubazno se pozdravljahu.
S te terase Andrés je uvečer išao na malen doksat, vrlo visok,
sagrađen nad malom kulom stubišta.
Ondje bi sjeo i ostajao dok se ne bi unoćalo. Luisito i Margarita
odlazili su tartanom u šetnju sa svojim rođacima.
Andrés promatraše grad, uspavan pod sunčanim svjetlom, a
uvečer se divio divnu zalasku sunca.
U daljini se vidjelo more, izdužena mrlja blijeda zelenila,
ravnom i jasnom crtom odvojena od neba, što na obzorju bijaše
100
ponešto mliječnobijelo.
U onoj staroj četvrti kuće su bile velike; zidovi im oljušteni,
krovovi pokriveni zelenom i crvenom mahovinom, strehe obrasle
travom i žutom rezedom.
Vidjele se kuće bijele, modre, ružičaste, s terasama i
doksatima; na ogradama terasa i balkona poredane posude sa
zemljom, a iz njih raznoliko cvijeće pružalo svoju bogatu paletu; na
ponekoj terasi vidjele se hrpe obranih tikava, jedne trbušaste, a
druge okrugle i glatke.
Golubinjaci se uzdizali kao velike tamne krletke. Na terasi
jedne obližnje kuće, zacijelo napuštene, vidjeli se svici rogožina,
konopi i otirači, posuđe i drugi predmeti razbacani po tlu; na dugoj
terasi slobodno šetkao paun šepireći se i ispuštajući oštre i neugodne
krikove.
Iznad terasa i krovova uzdizali se gradski tornjevi: Miguelete,
zdepast i čvrst; ciborij katedrale, elegantan i prozračan, a onda čitav
niz manjih tornjeva, razasutih tu i tamo, gotovo odreda pokrivenih
modrim i bijelim crijepom, tako te su svjetlucali u stotinama odraza.
Andrés je promatrao taj grad, koji mu bijaše gotovo nepoznat, i
nagađao o tome kako li žive njegovi stanovnici. Gledao je dolje
ulicu, tu krivudavu i usku pukotinu između dva reda kućerina.
Sunce, koje je ulicu u podne dijelilo u tamni i svijetli pojas, sve je
više, kako je osvajala večer, tonulo i u sjenu zavijalo i onaj svijetli
niz kuća, dok ne bi naposljetku zaiskrilo samo na staklu prozorâ u
potkrovlju i onda nestalo.
U proljeće su lastavice i čiope crtale hirovite krugove u zraku,
potiskujući oštre krikove. Andrés ih je pratio pogledom. Kad bi se
smrklo, nestale bi kao čarolijom. Onda bi u visini prolazile sove i
kragulji. I dok bi se na nebu javljale večernje zvijezde, na ulici bi
plinska svjetiljka treperila tužno i sneno...
Andrés bi sišao na večeru, a često bi se noću i opet vratio gore,
da promatra zvijezde.
I dok bi tako gledao u ono što mu pružaše noć, navirale bi puste
misli što bi zapljuskivale zbunjujući ga. Razmahala bi se mašta i
poletjela nedohvatnim prostorom. Dok bi tako mislio o silama
prirode, o svim klicama u zemlji, u zraku i u vodi, o svemu tome što
buja i razvija se usred noći, često bi mu se zavrtjelo u glavi.
101
Glava peta
Iz daljine
Kad se primakao mjesec svibanj, Andrés reče sestri da će u
Madrid, da položi doktorat.
— Hoćeš li se vratiti? — upita Margarita.
— Ne znam; mislim da neću.
— Odakle ti tolika antipatija prema ovoj kući i ovome gradu?
Jednostavno ne razumijem.
— Ne osjećam se ovdje dobro, i eto!
— Jasno! Činiš sve moguće da se ne osjećaš dobro!
Andrés nije htio raspravljati, otputovao je u Madrid; položio je
ispit, pročitao tezu u koju je napisao u Valenciji i doktorirao.
U Madridu mu nije bilo lijepo; otac i on odnosili se
neprijateljski kao i prije. Alejandro se oženio i dovodio je ženu,
neku nesretnicu, kući na hranu. Pedro je provodio društven život.
Andrés, da je imao novaca, otišao bi putovati po svijetu; ali nije
imao ni pare. Jednog dana pročita u novinama da neki liječnik u
pokrajini Burgos traži zamjenika na dva mjeseca. Pisao je onamo, pa
su ga primili. U kući reče kako ga je jedan školski drug pozvao da u
njegovu mjestu provede nekoliko tjedana. Kupio je povratnu kartu i
krenuo. Liječnik koga je imao zamjenjivati bijaše bogat čovjek,
udovac, i sav se posvećivao numizmatici. Malo je on znao o
medicini, imao je sklonosti samo za povijest i numizmatiku.
— Ovdje nećete imati prilike blistati svojim znanjem — reče
podrugljivo Andrésu. — Ovdje, pogotovu ljeti, jedva da ima
bolesnih: koji proljev, kakva upala crijeva, izrijetka koja tifoidna
groznica, i to je sve.
Liječnik je brzo prešao s toga profesionalnog pitanja, koje ga
nije zanimalo, na svoj stari novac, te je Andrésu pokazao svoju
zbirku: drugu po količini i vrijednosti u svoj onoj pokrajini. Kad je
kazao druga, uzdahnuo je, pokazujući koliko je tužan što mora tako
izjaviti.
Andrés i liječnik lijepo su se sprijateljili. Numizmatičar mu
reče da mu vrlo rado nudi svoju kuću ako hoće u njoj živjeti, pa je
Andrés ondje i ostao, sa starom sluškinjom.
102
Ljeto mu bijaše divno; cio mu dan ostajaše slobodan za čitanje.
U blizini mjesta uzdizalo se kamenito brdo bez drveća, zvano Teso;
ondje je između stijena rastao divlji pelin, ružmarin i despik. Uvečer
se onuda širio divan miris i svježina, bijaše užitak ondje zastati.
Andrés je imao prilike utvrditi kako je pesimizam i optimizam
organski posljedak, kao dobra i loša probava. U onom mjestancu
izvrsno se osjećao, bio je vedar i pun radosti kakve prije nije
poznavao; vidio je, vrijeme samo promiče, brzo će izminuti dva
mjeseca.
Proveo je tako mjesec i pol u toj oazi kad mu jednog dana
listonoša uruči pismo s rukopisom njegova oca, prilično umrljano:
očito je list išao od mjesta do mjesta dok nije stigao na odredište.
Što li je u pismu?
Andrés ga otvori, pročita i ostane zapanjen: Luisito je upravo
umro u Valenciji. Margarita je napisala dva pisma bratu pozivajući
ga da dođe, jer je dječak mnogo pitao za nj; ali kako don Pedro nije
znao gdje je Andrés, nije mu pisma mogao poslati.
Andrés pomisli da odmah krene; ali kad je ponovno pročitao
pismo, razabra da je dječak umro ima već osam dana i da je
pokopan.
Ta ga je zla vijest silno zbunila. To što je bio udaljen i što je na
odlasku ostavio Luisita zdrava i krepka, priječilo ga je da osjeti onu
muku koju bi osjetio pokraj bolesnika.
Ta njegova ravnodušnost, to što nije ćutio boli, činilo mu se
nekakvim zlom. Dječak je umro, a on ne osjeća nikakva očaja.
Čemu u sebi izazivati nepotrebnu patnju? O tome je sate i sate
razglabao u samoći.
Pisao je ocu i Margariti. Kad je primio sestrino pismo, mogao
je pratiti tok Luisitove bolesti. Dječak je najprije imao tuberkulozni
meningitis, sa dva-tri dana koja bijahu preteča bolesti, a onda ga je
zahvatila visoka vrućica u kojoj je izgubio svijest; tako je ostao čitav
tjedan vičući i buncajući, dok nije umro u nekom snu.
Iz Margaritina pisma vidjelo se da ju je bol obrvala i utukla.
Andrés se sjećao kako je u bolnici vidio dijete od šest-sedam
godina, oboljelo od meningitisa; sjećao se kako se u nekoliko dana
toliko utanjilo da bijaše gotovo prozirno, a goleme glave, izbočena
čela, s jednim okom škiljavim, bijelih usana, udubljenih
sljepoočnica i s osmijehom čeljadeta kome se priviđa. Taj mališan
protiskivao nekakve ptičje krikove, a znoj mu imao poseban vonj,
103
po štakoru, kakav je već znoj u tuberkuloznoga.
Iako je Andrés nastojao zamisliti izgled bolesnog Luisita, nikad
ga nije zamišljao napadnuta tako strašnom bolešću, nego vedra i
nasmijana kakva ga je vidio prije nego što je otputovao.
104
ČETVRTI DIO
Istraživanja
105
Glava prva
Filozofski plan
Kad su izminula dva mjeseca, Andrés se vratio u Madrid; imao
je ušteđenih šezdeset dura, i kako nije znao što će s njima, poslao ih
je sestri Margariti.
Andrés je poduzimao sve i sva da dobije mjesto liječnika, a dok
je čekao odlazio je u Narodnu knjižnicu — Biblioteca Nacional.
Bio je spreman otići u bilo koje mjesto ako ništa ne bude u
Madridu.
Jednog se dana u čitaonici namjeri na Fermina Ibarru, bolesnog
druga iz škole, koji je već prizdravio, premda je išao hramajući i
poštapajući se debelim štapom.
Fermin priđe i vrlo se ljubazno pozdravi s Hurtadom.
Reče mu da studira tehniku u Liègeu u Belgiji, a u Madrid
dolazi o blagdanima i za vrijeme praznika.
Andrés je u Ibarri uvijek gledao kao nekakvo dijete. Fermin ga
odvede svojoj kući te mu pokaza svoje izume, jer bijaše izumitelj;
pravio je električni tramvaj-igračku i gradio mnoge mehaničke
naprave.
Fermin mu pokaza kako što funkcionira i reče mu da kani
tražiti patent za nekoliko naprava, među inim za naplatak s
komadićima čelika za automobilske gume.
Andrésu se učinilo da mu je prijatelj ćaknut; ali mu nije htio
kvariti iluzije. Ipak, kad je poslije nekog vremena vidio automobile s
naplacima od komadića čelika kakve ja zamislio Fermin, pomisli da
momak zacijelo ima invencije.
*
Uvečer bi Andrés odlazio u posjetu ujaku Iturriozu. Nalazio ga
je gotovo uvijek na terasi kako čita ili promatra kakvu usamljenu
pčelu i njezinu rabotu ili pak kakva pauka.
— Ovo je Epikurova terasa rekao je Andrés smijući se.
Često su ujak i nećak nadugo raspredali i raspravljali. Osobito
bi im se razgovor raspleo kad bi se dohvaćali Andrésovih daljnjih
planova.
106
Jednog dana rasprava im bijaše duža i potpunija.
— Što namjeravaš? — upita ga Iturrioz.
— Sva je prilika da ću morati kao liječnik na selo ili u kakvo
zabačeno mjestance.
— Vidim da ti se baš ne mili ta perspektiva.
— Zaista mi se ne mili. Takva liječnička praksa nije za me.
Kad bih mogao ući u kakav laboratorij za fiziologiju, mislim da bih
radio s oduševljenjem.
— U laboratorij za fiziologiju! Kad bi ih bilo u Španjolskoj!
— Jest, kad bi ih bilo! Osim toga, nemam naučne pripreme.
Studij je zaista slab.
— I u moje vrijeme bilo je tako — reče Iturrioz. — Profesori
ne služe ni za što drugo doli da metodički zaglupljuju mladež koja
studira. Naravno. Španjolac još ne zna poučavati; previše neodređen
i gotovo uvijek lakrdijaš. Profesori nemaju pred sobom drugog cilja
doli da uberu plaću i da ulove kakav honorar da bi mogli ljetovati.
— A nema ni discipline.
— Nema mnogo čega. Ali ostavimo to. Što ti kaniš? Nije ti po
volji da obilaziš bolesnike.
— Nije.
— Dobro. A onda? Kakav imaš plan?
— Osobni plan? Nikakav.
— K vragu! Zar si tako siromašan u projektima?
— Jesam. Ali imam jedan: da živim s najviše nezavisnosti. U
Španjolskoj, uglavnom, ne plaća se rad nego podložnost. A ja bih
htio da živim od rada, a ne od milosti.
— Nije to lako. A kao filozofski plan? Nastavljaš li svoja
istraživanja?
— Nastavljam. Tražim filozofiju koja bi ponajprije bila jedna
kozmogonija, jedna racionalna hipoteza o nastanku svijeta; zatim
biološko objašnjenje nastanka života i čovjeka.
— Jako sumnjam da ćeš je naći. Ti bi htio sintezu koja bi
dopunila kozmologiju i biologiju; objašnjenje univerzuma fizičkog i
moralnog. Nije li tako?
— Jest.
— A gdje si išao tražti tu sintezu?
— Pa u Kanta, i u Schopenhauera, ponajprije.
— Slab put — dočeka Iturrioz. — Čitaj Engleze; u njih je
znanost prožeta smislom za praktično. Nemoj čitati te njemačke
107
metafizičare; njihova je filozofija poput alkohola koji opija a ne
hrani. Poznaješ li Hobbesova Levijatana? Posudit ću ti ga ako
hoćeš.
— Ne, zašto? Kad čovjek pročita Kanta i Schopenhauera, ti mu
se francuski i engleski filozofi čine kao teška kola što idu škripeći i
uzdižući prašinu.
— Jest, možda su mišlju manje okretni negoli Nijemci; ali te
zato ne udaljuju od života.
— Pa što! — uzvrati Andrés. — Čovjek strepi, očajava što ne
zna što bi sa životom, što nema plana, što je izgubljen i nema
kompasa ni svjetla kojemu bi se uputio. Što se čini sa životom?
Kakav mu se pravac daje? Kad bi život bio tako jak da čovjeka
povuče za sobom, razmišljanje bi bilo divota, nešto kao što je
putniku da se zaustavi i sjedne u sjenu pod stablo, nešto kao prozor
u oazu mira; ali je život glup, bez emocije, bez događaja, barem
ovdje, a mislim i svuda, i misao se ispunja strahotama, i to je kao
nekakva kompenzacija emocionalnoj jalovosti postojanja.
— Izgubljen si — mrmljao je Iturrioz. — Taj intelektualizam
ne može te odvesti ni u što dobro.
— Odvest će me znanju i spoznaji. Zar ima većeg užitka nego
što je taj? Drevna filozofija davala nam je veličanstvenu fasadu
jedne palače; iza te veličanstvenosti nije bilo sjajnih dvorana, ni
mjesta za uživanje, nego samo tamnih podruma. To je istaknuta
zasluga Kantova; Kant je uvidio da su sve divote što su ih opisali
filozofi samo puste fantazije, gole opsjene; vidio je da veličanstvene
galerije ne vode nikamo.
— Eh, kakve li zasluge! — progunđa Iturrioz.
— Velika je to zasluga. Kant pokazuje da su nedokažljiva dva
najtranscendentnija postulata religijâ i filozofskih sistemâ: Bog i
sloboda. I što je strašno, on pokazuje i žali što je tako.
— Pa onda?
— Pa onda! Posljedci su strašni; Univerzum nema vremenskog
početka ni prostorne granice; sve je podvrgnuto povezivanju uzroka
i posljedica; nema prauzroka; pojam prauzroka, kako je rekao
Schopenhauer, pojam je o komadu drveta načinjena od željeza.
— Mene to ne začuđuje.
— A mene, bogme, začuđuje. Čini mi se isto kao kad bismo
vidjeli diva gdje kanda ide s nekim ciljem, a ono tkogod otkrije da
div nema očiju. Poslije Kanta svijet je slijep; ne može više biti ni
108
slobode, ni pravde, nego postoje samo sile koje djeluju po principu
kauzaliteta u području vremena i prostora. I to, ma koliko teško, nije
sve; ima još nešto što se prvi put jasno izdvaja iz Kantove filozofije,
a to je da svijet nema realnosti; taj prostor i to vrijeme, i taj princip
kauzaliteta, ne postoje izvan nas takvi kakve ih mi vidimo, nego
mogu biti različiti, a mogu i ne postojati.
— Koješta! To je apsurdno — mrmljao je Iturrioz. —
Ingeniozno je ako hoćeš, ali ništa više.
— Ne, nije samo apsurdno, nego je i praktično. Prije mi je bila
velika muka razmišljati o beskrajnosti prostora; smatrati svijet za
nešto čemu nema kraja silno me se doimalo; misliti da će i sutradan
nakon moje smrti prostor i vrijeme i dalje postojati rastuživalo me, i
tako mi se činilo da je moj život nešto na čemu ne treba zavidjeti; ali
kad sam shvatio da je pojam vremena i prostora potreba našeg duha,
ali da ni jedno ni drugo nema stvarnosti; kad sam se, čitajući Kanta,
uvjerio da vrijeme i prostor ništa ne znače — u najmanju ruku, da
predodžba koju o njima imamo može i ne postojati izvan nas onda
sam se umirio. Za mene je prava utjeha kad pomislim da i naš
mozak proizvodi pojmove o vremenu, o prostoru i o kauzalitetu kao
što naša mrežnica proizvodi boje. Kad nestaje našeg mozga, nestaje
i svijeta. Nema više vremena ni prostora, nema više povezivanja
uzroka. Završena je komedija, ali definitivno. Možemo
pretpostavljati da nekakvo vrijeme i prostor i dalje postoji za druge.
Ali što mari kad nije naše, koje je jedino realno?
— Koješta! Fantazije! Fantazije! — dočeka Iturrioz.
109
Glava druga
Stvarnosti
— Ne, nisu fantazije, nego su stvarnosti — preuze Andrés. —
Nesumnjivo je da je svijet koji poznajemo rezultat odraza jednog
dijela svemira u našem mozgu. Taj odraz ujedinjen, ili u opreci, sa
slikama odraženim u mozgu drugih ljudi koji su živjeli ili žive, jest
naša spoznaja svijeta, jest naš svijet. Je li tako, zaista, izvan nas? Ne
znam, ne možemo nikad znati.
— Ne vidim jasno. Sve mi je to kao nekakva poezija.
— Ne, nije poezija. Vi sudite po osjetima što vam ih prenose
ćutila. Nije li tako? — Sigurno.
— I te ste osjete i slike još od djetinjstva valorizirali s osjetima
i slikama drugih. Ali, jeste li sigurni da je taj vanjski svijet uistinu
takav kakva ga vidite? Jeste li sigurni da uopće postoji?
— Jesam.
— Praktična sigurnost, dakako; samo to i ništa više.
— Sasvim je dovoljna.
— Ne, nije dovoljna. Dovoljna je čovjeku koji nema želje za
saznavanjem. Inače, čemu bi se izmišljale teorije o toplini ili o
svjetlosti? Reklo bi se: ima predmeta toplih i hladnih, postoji boja
zelena i plava; ne treba nam znati što su.
— Ne bi bilo loše kad bismo postupali tako. Jer sumnja sve
razara.
— Jasno da sve razara.
— I sama matematika ostaje bez osnova.
— Jasno. Matematičke i logičke tvrdnje samo su zakoni ljudske
inteligencije; mogu biti i zakoni prirode izvan nas, ali ne možemo
tvrditi. Inteligencija sadrži, kao nešto nužno i nerazdvojivo od nje,
poznavanje uzroka, vremena i prostora, kao što tijelo sadrži tri
dimenzije. Ta su znanja o uzroku, prostoru i vremenu neodvojiva od
inteligencije, i kad ova iznosi svoje istine i aksiome i tvrdi a priori,
ona samo pokazuje svoj mehanizam.
— Znači, nema istine?
— Jest, složnost svih inteligencija o nečemu, to je ono što
nazivamo istinom. Izvan logičkih i matematičkih aksioma, u kojima
110
se ne može pretpostavljati da nema jednodušnosti, za sve druge
istine jednodušnost je conditio sine qua non...
— Onda su to istine zato što su jednodušnost? — upita Iturrioz.
— Ne, nego su jednodušnost zato što su istine.
— Na isto izlazi.
— Nije, ne. Ako mi kažete: Sila teža istina je jer je nešto
jednodušno, ja ću vam reći: nije, nego je sila teža nešto jednodušno
zato što je istina. Ima u tome neke razlike. Za mene, u relativnosti
svega sila teža apsolutna je istina.
— Za mene nije; može biti relativna istina.
— Ne slažem se — reče Andrés. — Znamo da je naše znanje
nepotpun odnos između izvanjih stvari i našega ja; ali kako je taj
odnos konstantan, on svojom nepotpunošću ne oduzima vrijednost
odnosu između jedne stvari i druge. Uzmimo za primjer Celzijev
termometar: mogli biste mi reći da podijeliti na stotinu stupnjeva
razliku u temperaturi između smrznute i uzavrele vode predstavlja
golu proizvoljnost; i jest proizvoljnost; ali ako je na ovoj terasi
dvadeset stupnjeva a u podrumu petnaest, onda je taj odnos nešto
egzaktno.
— Dobro, u redu. Znači, ti prihvaćaš mogućnost početne laži.
Dopusti da pretpostavim laž na svoj ljestvici znanja. Hoću da
pretpostavim da je sila teža nešto što smo usvojili, a što će sutra
opovrgnuti kakva nova spoznaja ili činjenica. Tko će me u tome
spriječiti?
— Nitko. Ali vi, u dobroj vjeri, ne možete prihvatiti tu
mogućnost. Povezanost uzroka i posljedica, to je znanost. Kad ta
povezanost ne bi postojala, ja ne bih imao nikakva uporišta, sve bi
moglo biti laž.
— Onda se ta znanost temelji na korisnosti.
— Nije, nego se temelji na razumu i na iskustvu.
— Ne, jer ne možeš razumom dokučiti ono što bi bilo od
najveće važnosti.
— Tako je. Znanost nam daje opis zglavka toga mamuta što ga
nazivamo univerzum; filozofija nam hoće dati racionalnu hipotezu o
tome kakav može biti taj mamut. Jasno, ni svi empirički ni svi
racionalni podatci nisu apsolutni. Znanost cijeni podatke dobivene
promatranjem; povezuje razne posebne znanosti, koje su poput
istraživanih otoka u oceanu nepoznatog; podiže mostove između
jednih i drugih, tako da u svojoj cjelini imaju stanovito jedinstvo.
111
Jasno je da ti mostovi ne mogu biti ništa drugo doli hipoteze, teorije
približavanja istini.
— Mostovi su hipoteze, a otoci to isto.
— Ne, ne slažem se. Znanost je jedina čvrsta konstrukcija što
ju je dalo čovječanstvo. Koliki su se valovi razbili o taj znanstveni
blok determinizma, što su ga potvrdili još drevni Grci! Religije,
moral ovaj ili onaj, utopije, danas pak sve te male varke
pragmatizma i nasilnih ideja... a ipak blok traje i odolijeva, a
znanost ne samo da uklanja te zapreke nego ih i iskorištava da bi se
usavršila.
— Jest — prihvati Iturrioz — znanost uklanja ujedno i čovjeka.
— Ima u tom istine — mrmljao je Andrés, šetajući terasom.
112
Glava treća
Drvo spoznaje i drvo života
— Znanost za nas — nastavi Iturrioz — više nije institucija s
humanom svrhom, ona je nešto više; pretvorili su je u idola.
— Ima nade da istina, čak i ona koja je danas nekorisna, sutra
bude korisna — uzvrati Andrés.
— Koješta! Utopija! Misliš li da ćemo se jednom moći koristiti
astronomskim istinama?
— Jednom? Pa već se njima koristimo.
— U čemu?
— U poimanju svijeta.
— Jest, ali ja mislim na praktično, neposredno korištenje. Ja
sam zapravo uvjeren da je istina u cjelini loša za život. Ta anomalija
prirode koja se zove život ima potrebu da se temelji na hiru, možda
na laži.
— Slažem se — reče Andrés. — Volja, želja za životom, jaka
je u životinje koliko i u čovjeka. U čovjeka je veće shvaćanje. Više
shvaćati znači manje željeti. To je logično, a osim toga potvrđuje se
u stvarnosti. Želja za znanjem budi se kod individua koje se javljaju
na kraju neke evolucije, kad nagon za životom jenjava. Čovjek, čija
je nužda spoznavati, nešto je poput leptira koji razdire kukuljicu da
bi uginuo. Individua zdrava, živa, jaka, ne vidi stvari kakve jesu; ne
vidi, jer joj ne odgovara. Ona je u halucinaciji. Don Quijote, kome je
Cervantes htio dati negativan smisao, simbol je afirmacije života.
Don Quijote živi više, intenzivnije negoli svekolika ona razborita
lica koja ga okružuju. Individua ili narod koji hoće živjeti uvija se u
oblake kao drevni bogovi kad su se javljali smrtnicima. Životnom je
instinktu potrebna fikcija da bi se potvrdio. Znanost onda, instinkt
kritički, instinkt povjeravanja, treba naći istinu: količinu laži koja je
potrebna za život. Smijete se?
— Jest, smijem se, jer to što izlažeš današnjim riječima rečeno
je već u Bibliji.
— Pih!
— Jest, u Knjizi Postanka. Valjda si čitao da su usred raja bila
dva stabla: drvo života i drvo spoznaje dobra i zla. Drvo života
113
bijaše golemo, granato i lisnato; prema nekim svetim ocima, davalo
je besmrtnost. O drvetu spoznaje ne vele kakvo je bilo; sva je prilika
da je bilo jadno i kukavno. A znaš li što je rekao Bog Adamu?
— Ne sjećam se više.
— Rekao mu je: Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali s
drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s
njega, umrijet ćeš. I sigurno je Bog nadodao: Jedite s drveta života,
budite životinje, budite svinje, budite egoisti, veselo se valjajte po
tlu; ali ne jedite s drveta spoznaje, jer će vam to kiselo voće uliti
težnju za napretkom, a ona će vas uništiti. Zar nije divan savjet?
— Jest, savjet dostojan bankovnog dioničara — uzvrati Andrés.
— Kako li se vidi praktični smisao te semitske bagre! — reče
Iturrioz. — Kako li su ti dobri Židovi, svojim krivim nosovima,
lijepo nanjušili da spoznaja može izvrgnuti pogibli život!
— Jasno, bili su optimisti! Grci i semiti imali su jak nagon za
životom, izmišljali su bogove za se, raj isključivo za se. Mislim da
zapravo nisu razumijevali ništa od prirode.
— Nije im odgovaralo.
— Sigurno. Naprotiv, Turanci i arijevci na sjeveru htjeli su
vidjeti prirodu kakva jest.
— I unatoč tome nitko ih nije cijenio i pustili su da ih ukrote
semiti s juga.
— Jasno! Semitizam, sa svojom trojicom varalica, ovladao je
svijetom, imao je za to i prilike i snage; u epohi ratova dao je
ljudima boga bitaka; ženama i slabima motiv plača, jadanja i
sentimentalizma. Danas, nakon toliko stoljeća semitske dominacije,
svijet se vraća razboritosti, a istina se javlja kao blijeda zora kroza
strahote noći.
— Ja ne vjerujem u tu razboritost — reče Iturrioz — a ne
vjerujem ni u propast semitizma. Semitizam židovski, kršćanski ili
muslimanski ostat će gospodarom svijeta, imat će izvanrednih
inkarnacija. Ima li što zanimljivije od inkvizicije, tvorevine tako
semitske, koja se posvetila tome da očisti svijet od Židova i Maura?
Ima li zanimljivijeg slučaja nego što je Torquemada, Židov
porijeklom?
— Jest, to pokazuje semitski karakter, samopouzdanje,
optimizam, oportunizam... Sve to treba nestati. Znanstveni
mentalitet ljudi na europskom Sjeveru izbrisat će to.
— Ali, gdje su ti ljudi? Gdje su te preteče?
114
— U znanosti, u filozofiji, u Kantu iznad svega. Kant je bio
velik razaratelj grčkosemitskoga mentaliteta. On se našao pred ona
dva biblijska drveta o kojima ste govorili, te je otkidao grane s
drveta života koje su gušile drvo spoznaje. Za njim u svijetu ideja
ostaje samo uzana i mučna staza: Znanost, Spoznaja. Poslije njega,
ali možda bez njegove snage i veličine, dolazi drugi razaratelj, drugi
medvjed sa Sjevera, Schopenhauer, koji nije htio priznati izlike koje
je učitelj zaljubljeno branio zbog nedostatka hrabrosti. Kant moli za
milost da ta debela grana na drvetu života, koja se zove sloboda,
odgovornost, pravo, počiva pokraj grana drveta spoznaje da bi
pružila perspektive čovječjem pogledu. Schopenhauer, stroži i
pošteniji u svojoj misli, odvaja tu granu, i život se pojavljuje kao
nešto tamno i slijepo, moćno i krepko, ali bez pravde, bez dobrote,
bez svrhe; struja što je nosi sila X, koju on naziva volja i koja
ponekad, posred organizirane materije, proizvodi sekundarnu
pojavu, cerebralnu fosforescenciju, refleks, a to je inteligencija. I
već se jasno vide dva principa: život i istina, volja i razum.
— Onda zacijelo ima filozofâ i biofilâ — reče Iturrioz.
— Zašto ne? Filozofâ i biofilâ. U tim prilikama, životni
instinkt, sav djelatnost i pouzdanost, osjeća se ranjenim te mora
reagirati i reagira. Jedni, većinom pisci, unose svoj optimizam u
život, u brutalnost nagona i opjevavaju kruti, gadni život, život bez
svrhe i cilja, bez principa i morala, kao panteru usred šume. Drugi
stavljaju optimizam u znanost. Protiv agnostičke tendencije jednoga
Du Bois-Reymonda, koji je utvrdio da nikad čovječji razum neće
spoznati mehaniku Univerzuma, stoje tendencije Berthelota.
Metchnikoffa, Ramóna y Cajala u Španjolskoj, koji uzima da će se
moći istražiti i provjeriti svrha čovjeka na Zemlji. Ima ih,
naposljetku, koji se hoće vratiti starim idejama i starim mitovima,
jer su korisni za život. To su profesori retorike, od onih što imaju
uzvišenu misiju da nam pričaju kako se u osamnaestom stoljeću
kihalo pošto bi se ušmrkao burmut; od onih što nam kazuju da je
znanost krhka i da je materijalizam, determinizam, povezivanje
uzroka i posljedica nešto grubo, i da je spiritualizam nešto uzvišeno
i profinjeno. Smiješno! Kakve li divne otrcane fraze da bi biskupi i
generali mogli ubirati plaću i trgovci mogli nekažnjeno prodavati
truli bakalar! Vjerovati u idola ili u fetiš znak je superiornosti;
vjerovati u atome kao što je vjerovao Demokrit ili Epikur, znak je
gluposti! Jedan aissaua iz Maroka, koji sebi raskoljuje glavu
115
sjekirom i guta staklo u čast božanstva, ili pak crnac sa svojom
pregačom, profinjena su i produhovljena bića; naprotiv, čovjek
znanosti koji proučava prirodu vulgarno je i sirovo biće. Kakva li
divna paradoksa da ga kakav francuski akademik zaodjene svečanim
retoričkim ruhom i nazalnim glasovima! Naprosto se čovjek mora
smijati kad vele da je znanost krhka. Glupost! Krhka je laž, a
znanost ide naprijed i sve poravnava.
— Jest, u tome smo složni, jer smo već rekli: sve poravnava. Sa
čisto znanstvenog gledišta, ja ne mogu prihvatiti tu teoriju
dvostrukosti životne funkcije; razum na jednoj strani, volja na
drugoj. Ne!
— Ja i ne velim: razum na jednoj strani a volja na drugoj —
uzvrati Andrés — nego pretežnost razuma ili pretežnost volje. Glista
ima volju i razum, volju za životom toliku koliku i čovjek, te se
odupire smrti kako može; i čovjek ima volju i razum, ali u drugim
razmjerima.
— Hoću kazati kako ne vjerujem da je volja samo stroj koji
proizvodi želje, a razum stroj za reflekse.
— Ne znam što je zapravo, ali nam se to čini racionalnim. Ako
svaki refleks ima za nas kakvu svrhu, onda bismo mogli misliti da
razum nije samo aparat-reflektor, ravnodušan mjesec za ono što se
nađe u njegovu osjetilnom horizontu, ali svijest odražava ono što
može uhvatiti bez interesa, automatski, i proizvodi slike. Te slike,
lišene pripadnog dijela, ostavljaju simbol, shemu, a to bi trebala biti
zamisao, ideja.
— Ne vjerujem u tu automatsku indiferentnost što je pripisuješ
razumu. Nismo mi čisti intelekt, ni stroj za želje: ljudi smo koji u
isto vrijeme misle, rade, žele, izvršavaju... Mislim da ima ideja koje
su sile.
— Ne vjerujem. Sila je u nečemu drugome. Ona ista ideja koja
romantična anarhista tjera da piše smiješne i humanitarne stihove,
potiče i dinamitaša da podmetne bombu. Istom imperijalističkom
iluzijom vodio se Bonaparte kao i Lebaudy, imperator Sahare. Ono
što ih razlikuje nešto je organsko.
— Kakve li zbrke! U kakav smo to labirint zašli! — mrmljao je
Iturrioz.
— Sintetizirajte našu raspravu i naša različita gledišta.
— Djelomično se slažemo. Ti bi, polazeći od relativnosti
svega, htio dati apsolutnu vrijednost odnosima među stvarima.
116
— Jasno, kako sam prije rekao: metar za sebe, mjera
proizvoljna; relacije dobivene metrom ili kutomjerom, egzaktne.
— Sporazumni smo u svemu što se odnosi na matematiku i
logiku, ta kako bi i moglo biti drugačije! Ali čim se udaljimo od tih
jednostavnih spoznaja i uđemo u područje života, eto nas u labirintu,
u najvećoj zbrci i neredu. Na tome krabuljnom balu, na kojemu
plešu milijuni najrazličitijih i najsavršenijih figura, ti mi veliš:
Približimo se istini. Gdje je istina? Tko je taj zakrabuljeni što prolazi
pred nama? Što krije pod sivim plaštem? Je li kralj ili prosjak? Je li
divan i čio mladić ili starac, bolestan i pun zagnojenih rana? Istina je
ludi kompas koji ne funkcionira u tome kaosu nepoznatih stvari.
— Sigurno. Izvan matematičke i empirijske istine do koje se
dolazi polako, znanost ne kazuje mnogo. Treba imati poštenja i
priznati... i čekati.
— A dotle, apstinirati od života i od tvrdnja? Dotle da ne
znamo je li bolja republika ili monarhija, protestantizam ili
katolicizam, je li privatna svojina nešto zlo ili dobro? Da čekamo i
šutimo dok znanost ne dođe dotle?
— A što ostaje razumnu čovjeku?
— Pa valjda mu nešto ostaje, čovječe! Sam priznaješ da danas
izvan matematičkih i empiričkih nauka postoji golemo područje
kamo još ne dopiru obilježja znanosti. Nije li tako?
— Jest.
— I zašto na tome području ne bismo kao normu uzeli korist?
— Držim da je to opasno — reče Andrés.
— Ta ideja o koristi, koja se u početku čini skromna,
neofenzivna, može ozakoniti najgore strahote, dovesti na vlast sve
predrasude.
— Točno. Isto tako, ako kao normu uzmemo istinu, možemo
otići u najgori fanatizam. Istina može biti borbeno oružje.
— Jest, krivotvoreći je i pretvarajući u nešto drugo. Nema
fanatizma u matematici ni u prirodnim znanostima. Tko se može
hvaliti da brani istinu u politici ili u moralu? Tko se time hvali taj je
fanatik baš kao i onaj tko brani bilo kakav dugi politički ili vjerski
sistem. Znanost nema ništa zajedničko s tim; ona nije ni kršćanska,
ni ateistička, ni revolucionarna, ni reakcionarna.
— Ali taj agnosticizam, za sve što se ne poznaje naučno,
apsurdan je, jer je antibiološki. Valja živjeti. Znaš da su fiziolozi
pokazali da upotrebljavajući svoja osjetila težimo za primanjem
117
opažanja, ne na najegzaktniji način nego najekonomičniji,
najkorisniji. Zar ima bolje norme za život nego što je njegova korist,
njegovo uzdizanje?
— Ne, nikako. To bi odvelo u najgore apsurde u teoriji i u
praksi. Trebali bismo usvojiti logične fikcije: slobodnu volju,
odgovornost, zaslugu. Najposlije bismo prihvatili sve, i najveće
ekstravagantnosti religija.
— Ne, prihvatili bismo samo ono što je korisno.
— Ali za pojam korisno nema dokaza kao ni za istinito —
uzvrati Andrés. — Vjera je katoliku i istina i korist, a onaj tko nije
religiozan može u toj katolikovoj vjeri vidjeti lažnost i beskorisnost.
— Dobro, ali će valjda biti kakva točka u kojoj smo svi složni:
na primjer, u koristi vjere za neku danu akciju. Vjera, u okviru
prirodnog, ima nesumnjivo silnu moć. Ako vjerujem da mogu
skočiti jedan metar, ja ću i skočiti; ako vjerujem da sam kadar
skočiti dva i tri metra, možda i hoću.
— Ali ako vjerujete da ste kadri skočiti pedeset metara, nećete
izvesti takav skok pa vjerovali koliko vam drago.
— Jasno da neću; ali to ne smeta da vjera služi u akcionom
radijusu mogućega. Zatim, vjera je korisna, biološka; i zato je valja
sačuvati.
— Ne, ne. To što nazivate vjerom samo je svijest o našoj snazi.
Ona uvijek postoji, htjeli ili ne htjeli. Drugu vrstu vjere trebalo bi
razoriti, jer je opasno ostaviti je: na ta vrata što ih u proizvoljno
otvara filozofija temeljena na korisnosti, lagodnosti i efikasnosti,
ulaze sve ljudske gluposti.
— Naprotiv! Ako zatvorimo ta vrata te i na njih pustimo istinu
kao jedinu normu, život će uvenuti, bit će blijed, anemičan, tužan.
Ne znam tko je rekao: zakonitost nas ubija; mogli bismo na njegovu
reći: razum nas i znanost gazi. Mudrost drevnog Židova sve se više
vidi što se više inzistira u ovoj točki: na jednoj strani drvo spoznaje,
na drugoj drvo života.
— Još nam valjda treba vjerovati da je drvo spoznaje kao
klasično jabukovo stablo što ubija onoga tko dođe u njegov hlad —
podrugljivo će Andrés.
— Jest, smij se.
— Ne, ne smijem se.
118
Glava četvrta
Disocijacija
— Ne znam, ne znam — mrmljao je Iturrioz. — Mislim da te
taj tvoj intelektualizam neće nikamo odvesti. Poimati? Objašnjavati?
Čemu? Može čovjek biti velik umjetnik, velik pjesnik; može biti čak
i matematičar i učenjak pa da u biti ipak ništa ne shvati.
Intelektualizam je jalov. I sama Njemačka, koja je imala središte
intelektualizma, danas ga se kanda odriče. U današnjoj Njemačkoj
gotovo i nema filozofa; sav je svijet željan praktičnog života.
Intelektualizam, kriticizam, anarhizam, sve to pada u cijeni.
— Pa što! Toliko su puta pali pa se opet rodili! — dočeka
Andrés.
— Ali zar se može što očekivati od toga sistematskog i
osvetničkog razaranja?
— Niti je sistematski niti je osvetnički; ruši se ono što se samo
po sebi ne može afirmirati; vrši se analiza svega; provodi se
disocijacija tradicionalnih ideja da se vidi kakvi će im biti novi
aspekti i kakve komponente sadrže. Električnom dezintegracijom
atoma dolazi se do iona i elektrona, koji su tako malo poznati.
Poznato vam je da su neki histolozi htjeli da u protoplazmi stanica
nađu zrna koja su smatrali za elementarne organske cjeline i nazvali
ih bioblasti. Zašto se u filozofiji i u moralu ne bi vršilo ono što sada
u fizici rade ljudi a la Roentgen i Becquerel, a u biologiji ljudi a la
Haeckel i Hertwig? Jasno da u postavkama kemije i histologije
nema politike ni morala, pa ako se sutra pronađe sredstvo za
dekompoziciju i transmutaciju jednostavnih tijela, neće biti nikakva
pape klasične znanosti koji bi izopćio istraživače.
— Protiv tvoje disocijacije na području morala ne bi bilo pape
koji bi prosvjedovao; bio bi to konzervativni instinkt društva.
— Taj je instinkt uvijek prosvjedovao protiv svega što je novo i
uvijek će prosvjedovati. Pa što onda! Analitička disocijacija bit će
djelo asanacije i dezinfekcije života.
— Dezinfekcije koja može ubiti bolesnika.
— Nema bojazni. Konzervativni instinkt društvenog tijela
dovoljno je jak da odbaci sve što ne može probaviti. Ma kolike se
119
klice sijale, dekompozicija društva bit će biološka.
— A zašto rastvarati društvo? Hoće li se možda sagraditi novi
svijet, bolji od sadašnjega?
— Hoće, vjerujem da hoće.
— Ja sumnjam. Društvo je zlo zbog egoizma pojedinca, a
egoizam je nešto prirodno, on je životna potreba. Zar misliš da je
današnji čovjek manje egoističan i okrutan negoli jučerašnji? Ako
tako misliš, onda se varaš. Kad bi nam se samo pustilo! Lovac koji
lovi lisice i zečeve lovio bi i ljude kad bi mogao. Kao što zatvaraju
patke te ih kljukaju hranom da bi im se udebljala jetra, držali bismo i
žene u salamuri da budu tečnije. Mi, civilizirani, pravimo džokeje
kao što su nekoć stvarali nakaze, i kad bi bilo moguće, izvadili
bismo mozak nosačima da bi imali više snage, kao što je Sveta
Majka Crkva vadila testise pjevačima Sikstinske kapele da bi bolje
pjevali. Zar misliš da će egoizam nestati? Nestat će čovjekoljublje.
Zar misliš, kao što misle neki engleski sociolozi i kao što misle
anarhisti, da će se poistovjetiti ljubav prema samome sebi s ljubavlju
prema drugima?
— Ne mislim. Ali uzimam da ima boljih i gorih oblika
društvenog grupiranja i da polako valja ostavljati one gore a držati
se boljih.
— To mi se čini nekako neodređeno i rastezljivo. Jedan
kolektiv nećeš nikad pokrenuti govoreći mu: Ima i boljih društvenih
oblika. Baš kao da kakvoj ženi kažeš: Ako se ujedinimo, možda
ćemo poživjeti snošljivo. Ne. Ženi i kolektivu valja obećati raj; to
pokazuje nemoć tvoje analitičke i disocijativne ideje. Semiti su
izmislili materijalistički raj (u lošem smislu) u doba čovjekova
početka; kršćanstvo, drugi oblik semitizma, smjestilo je raj na kraj i
izvan čovječjeg života, a anarhisti, koji nisu drugo doli novokršćani,
to jest neosemiti, smještaju svoj raj u život i na zemlju. Svuda i
svagda vođe i voditelji čovjeka obećavaju raj.
— Možda je tako. Ali jednom trebamo prestati biti djeca.
Jednom trebamo oko sebe baciti jasan pogled. Kolikih nas je
strahota već oslobodila analiza! Nema više čudovišta u krilu noći,
nitko nas više ne vreba iz mraka. S našim snagama postajemo
gospodari svijeta.
120
Glava peta
Družba čovjekova
— Jest, oslobodila nas je mnogog straha — uzviknu Iturrioz —
ali nas je oslobodila i života. Baš ta jasnoća čini današnji život
sasvim vulgarnim! Maknuti probleme vrlo je komotno; ali onda ne
ostaje ništa. Danas dijete čita kakav roman iz tridesetih godina
minulog stoljeća i sav onaj očajni Larrin i Esproncedin, 17 i smije se;
pouzdano zna da nema misterija. Život je postao jasan; vrijednost
novcu raste; građanština raste s demokracijom. Na kraju kakva
vijugava puta nećeš više naći poetičan kutak: nema više
iznenađenja.
— Vi ste romantik.
— I ti si. Ali sam ja praktičan romantik. Ja mislim da treba
potvrditi sav zbir istina i laži da se tako stvori nešto živo. Mislim da
treba živjeti s ludostima što ih čovjek ima, čuvati ih i čak se njima
koristiti.
— To mi se čini baš kao kad bi dijabetičar upotrijebio šećer iz
svog tijela da zasladi svoju kavu.
— Karikiraš moju misao, ali ne mari.
— Neki sam dan pročitao knjigu — podrugljivo će Andrés — u
kojoj putnik pripovijeda kako su ga u nekakvoj dalekoj zemlji
domorodci uvjeravali da oni nisu ljudi nego papige s crvenim
repom. Mislite li da treba ideje iskazivati i ponavljati sve dok čovjek
ne ugleda perje i rep?
— Jest, vjeru u štogod korisnije i više nego to o papigi i repu
valja snažno krijepiti. Da bismo uspjeli ljudima dati neko opće
pravilo, disciplinu, organizaciju, potrebna je vjera, iluzija, nešto što
će, premda je samo laž koja je proizašla iz naših glava, izgledati kao
istina koja je došla izvana. Kad bih imao snage, znaš li što bih
učinio?
— Što?
— Stvorio bih miliciju kakvu je izmislio Loyola, sa čisto
humanim obilježjem. Ne Družbu Isusovu nego Družbu čovjekovu.
17
Mariano José de Larra i José de Espronceda, istaknute figure španjolskog
romantizma iz prve polovine devetnaestog stoljeća. — Prev.
121
— To se u vama javlja Bask.
— Možda.
— A kakva bi svrha bila toj družbi što biste je osnovali?
— Družba bi imala misiju da naučava u čemu su prave
vrijednosti, da upućuje na vedrinu i odmor; morali bi iz korijena
iščupati svaku težnju ka poniznosti, odricanju, tuzi, prijevari,
grabežljivosti, sentimentalizmu...
— To bi onda bila kao nekakva škola viteštva.
— Jest, takvo nešto, škola viteštva.
— Iberskoga viteštva, dakako. Ništa od semitizma.
— Ništa. Vitez čist od semitizma, to jest čist od kršćanskog
duha, bio bi po mome čitav čovjek.
— Kad osnujete tu družbu, sjetite se i mene. A pišite mi na
selo.
— Zar zaista kaniš otići?
— Kanim. Ne nađem li ništa ovdje, otići ću.
— Ubrzo?
— Jest, ubrzo.
— Obavještavat ćeš me o svome iskustvu. Mislim da si slabo
naoružan za tu kušnju.
— Još niste osnovali svoju družbu...
— Ah, bila bi zaista korisna. Uvjeren sam.
Umorni od razgovora, ušutješe. Već se i smrkavalo.
Lastavice su crtale svoje krugove i tangente u zraku, cvrkućući.
Večernja zvijezda pojavila se na zapadu, narančasta, a domala zasja
i Jupiter svojom plavičastom svjetlošću. Na kućama javljala se
svjetlost na prozorima. Redovi uličnih svjetiljaka palili se i stvarali
dva usporedna niza na cesti prema Extremaduri. Od bilja i od
cvijeća na terasi zapljuskivao miris u valovima...
122
PETI DIO
Iskustvo u pokrajini
123
Glava prva
Na putu
Poslije nekoliko dana Andrés je bio postavljen za redovnog
liječnika u mjestancetu Alcolea del Campo.
Bilo je to mjestance u središnjem dijelu Španjolske, ondje gdje
prestaje Kastilja a počinje Andaluzija; brojilo je između osam i deset
tisuća žitelja. Da se stigne onamo, valjalo je krenuti vlakom koji
polazi prema Cordobi, zatim sići na jednoj od postaja u Manchi i
onda kolima u Alcoleu.
Čim je dobio imenovanje, Andrés je spremio prtljagu i uputio
se na Južni kolodvor. Bijaše ljetna večer, teška i zagušljiva, sa
zrakom suhim i punim prašine.
Iako se putovalo noću, Andrés je smatrao da će putovanje
trećim razredom biti neugodno, pa je uzeo kartu prvog razreda.
Stupio je na peron, prišao vagonima i odlučio ući u jedan na
kojem je pisalo: Za nepušače.
Čovječuljak u crnu, obrijane brade, s naočalama na nosu, reče
mu medenim glasom i s američkim naglaskom:
— Čujte, gospodine, ovo je vagon za nepušače.
Andrés se nije osvrnuo na upozorenje te se smjestio u kutu.
Domala se pojavi drugi putnik, plavokos mlad čovjek, visok i
čvrst, brkova ufitiljenih sve do očiju.
Čovječuljak u crnu upozori i njega da je to vagon za nepušače.
— Vidim, vidim — odgovori putnik glasom po kojem se
razabralo da mu ne treba upozorenja i uđe u vagon.
Ostadoše njih trojica tako u vagonu, ne zapodijevajući
razgovora. Andrés je neodređeno gledao kroz prozor i namatao misli
oko toga kakva li mu iznenađenja sprema njegovo mjestance.
Vlak krenu.
Čovječuljak u crnu izvuče kao nekakvu žućkastu tuniku, umota
se u nju, stavi rubac na glavu te se pruži da spava. Jednolično
kloparanje vlaka pratilo je Andrésov unutarnji monolog; u daljini se
nekoliko puta pokazala madridska svjetla, vlak zašao u ravnicu,
prošao tri-četiri puste postaje, a onda uđe kondukter. Andrés izvuče
svoju kartu, a tako i onaj mladi jakota; čovječuljak, pošto se izvukao
124
iz haljetka, uze prekapati po svim džepovima i naposljetku pokaza
svoju kartu i nekakav papir.
Kondukter ga upozori da je u njega karta za drugi razred.
Čovječuljak u crnu odmah planu te osu kako je to svinjarija, on
je na kolodvoru kazao da želi promijeniti razred; on je stranac,
čovjek bogat i ugledan, jest, i proputovao je svu Europu i Ameriku
uzduž i poprijeko, jest, i samo se u Španjolskoj, u zemlji bez
civilizacije, gdje strancu ne posvećuju ni najmanje pažnje, može
takvo što dogoditi.
Navro čovječuljak i tesao svoje, a najposlije grdnje završi
napadajući Španjolce. Ionako već želi da ode iz te jadne i zaostale
zemlje; hvala Bogu, sutra će biti u Gibraltaru, na putu u Ameriku.
Kondukter nije uzvraćao. Andrés je promatrao čovječuljka koji
se neuljudno razmahivao i vikao, s onim medenastim i odvratnim
naglaskom, kadli se podiže plavokosi momak te će mu oštro:
— Ne dopuštam vam da tako govorite o Španjolskoj. Ako ste
stranac i ne želite ovdje živjeti, idite odmah u svoju zemlju, i više ni
riječi, jer ako ne prestanete, izbacit ću vas kroz prozor, i to odmah...
— Ali, gospodine! — uzviknu stranac. — To je golo nasilje...!
— Nije istina. Nasilnik ste vi. I za putovanje treba odgoja, a
kad putujete sa Španjolcima, ne govorite protiv Španjolske.
— Ali ja volim Španjolsku i španjolski karakter — uzviknu
čovječuljak. — Sav mi je rod španjolski. Zašto sam i došao u
Španjolsku nego da vidim domovinu?
— Ne želim objašnjenja. Ne treba mi ih — uzvrati onaj suhim
glasom.
I pruži se u svojoj fotelji, kao da time želi pokazati koliko drži
do tog suputnika.
Andrés ostade zadivljen; ako se pravo uzme, dobro je postupio
onaj mladi čovjek.
On, Andrés, sa svojim intelektualizmom, razmišljao je
nastojeći da dokuči tko li bi mogao biti čovječuljak u crnu; što je do
mladog jakote, taj je odlučno obranio svoju zemlju i narod.
Čovječuljak uze objašnjavati, govoreći sam. Hurtado se pričini da
spava.
Nešto poslije ponoći stigoše na postaju punu svijeta; glumačka
družba prelazila tu iz vlaka što je došao iz Valencije da bi krenula u
Andaluziju. Glumice, sa sivim ogrtačima protiv prašine; glumci, sa
slamnatim šeširima ili s kapama, svi prilazili vlaku kao ljudi koji ne
125
trče, koji znaju putovati i koji smatraju svijet svojim. Smjestiše se u
vlaku, a od vagona do vagona čuli se povici:
— Ej, Fernández! Gdje je boca?
— Molina, zove te pobratim!
— Kamo se to izgubio šaptač?
Najposlije se umiriše glumci, a vlak krenu dalje.
Kad je zora prosivjela, na blijedom svjetlu vidjeli se vinogradi i
maslinici, u redu prolazili s jedne i druge strane.
Bijaše već blizu i postaja na kojoj je imao sići Andrés. Spremio
se, i kad je vlak stao, siđe na pusti peron. Krenu prema izlazu i usput
razgleda postaju. Na onoj strani gdje se nalazi mjestance vidjela se
široka ulica, sa nekoliko velikih bijelih kuća i sa dva reda električnih
svjetiljaka kojima je sjaj blijedio na svjetlu dana što se istom
zapoznao. Mjesec u posljednjoj četvrti još se vidio na nebu. U zraku
se ćutio sladunjav miris, kao po suhoj slami.
Čovjeka koji je išao prema postaji Andrés upita:
— U koliko sati polaze kola u Alcoleu?
— U pet. Kreću s kraja ove ulice.
Andrés je išao ulicom, prošao ispred osvijetljene stražarske
kućice kod skladišta, spustio kovčeg na tlo i sjeo na nj da čeka.
126
Glava druga
Dolazak u mjestance
Već je dobrano objutrilo kad je diližansa krenula prema
Alcolei. Sve je pokazivalo da će biti vruć dan. Nebo bijaše modro,
na njemu ni oblačka; sunce sjalo, zablještavalo oči; cesta išla pravo,
prolazila između vinograda, a ovdje-ondje, s lijeve ili desne, vidio se
poneki maslinjak, sa starim i kvrgavim maslinama.
U kolima bila samo jedna starica, u crnu, s košarom pod
laktom.
Andrés je htio s njome zapodjenuti razgovor, ali starica kao da
ne bijaše govorljiva, ili možda nije u taj čas imala volje da govori.
Cijelim putem krajolik se nije mijenjao; cesta se penjala i
silazila blagim brežuljcima, prolazila između vinograda koji nisu
među sobom pokazivali nikakve razlike. Pošto su se tako vozili
kakva tri sata, pokaza se mjestance u nizini. Hurtadu se učini da je
poveliko.
Kola usmjeriše širokom ulicom s niskim kućama, zatim
prijeđoše preko nekoliko raskršća i najposlije se zaustaviše na trgu
pred bijelom kućerinom, kojoj si na jednom balkonu mogao
pročitati: Gostionica i svratište Palma.
— Vi ostajete ovdje? — upita momak.
— Jest, ovdje — odgovori putnik.
Andrés siđe pa uđe na kućna vrata. Kroz cancelu vidio se
patio,18 u andaluzijskom stilu, s lukovima i stupovima od kamena.
Otvori se rešetka i gospodar iziđe da dočeka putnika. Andrés mu
reče kako će po svoj prilici ostati duže i zato bi prostraniju sobu.
— Onda ćemo vas smjestiti ovdje u prizemlju — i odvede ga u
prilično veliku sobu što je imala prozor na ulicu.
Andrés se umio te opet izišao na dvorište. U jedan se
18
U kućama u Andaluziji s ulice su kućna vrata: tuda se ulazi u hodnik, prolaz
ili vežu (portal, zaguán); na kraju takva prolaza ili veže nalazi se cancela, vrata od
uspravnih željeznih šipaka, često vrlo umjetnički izrađena; cancela vodi na patio,
uređeno, popločano dvorište, sa cvijećem i malim drvećem, a ponegdje i s
vodoskokom. (Straga, za kućom, nalazi se corral, dvorište gdje se drži živad, cijepaju
drva, itd, dok patio služi za doček gostiju, tu se održavaju sijela, odatle se ulazi u
sobe.) — Prev.
127
objedovalo. Sjede u naslonjač za ljuljanje. Kanarinac u krletki što je
visjela pod strehom poče ispuštati prodorne ćurlike.
Osama, svježina, kanarinčev poj, sve je to djelovalo na Andrésa
te je sklopio oči i malko zadrijemao.
Probudi ga glas koji reče:
— Možete na objed.
Uđe u blagovaonicu. Za stolom se okupila tri trgovačka
putnika. Jedan između njih bijaše Katalonac koji je zastupao
tvornice tekstila iz Sabadella; drugi je bio iz Rioje a prodavao je
sriješnu sol za vino; posljednji bijaše Andalužanin koji je živio u
Madridu i prodavao električne aparate.
Katalonac nije bio tako žestok kao što su većinom njegovi
zemljaci u tome zanatu; onaj iz Rioje nije bio nametljiv, a
Andalužanin se nije upinjao da bude duhovit.
Te tri bijele vrane komisionizma bijahu teški antiklerikalci.
Andrés se iznenadi kad je jelo došlo na stol, jer ne bijaše ništa
drugo doli mesa i divljači. Takvo jelo, s onim jakim vinom, moralo
je izazvati pravi požar u tijelu.
Poslije ručka Andrés i trojica trgovačkih putnika odoše na kavu
u kasino. Na ulici je vladala strahovita žega: čovjeka zapljuskivali
valovi zraka suha i vruća kao da izlaze iz peći. Nisi mogao pogledati
ni lijevo ni desno; kuće bijele poput snijega, prebojene vapnom,
odbijale jako i okrutno svjetlo koje je naprosto zasljepljivalo.
Uđoše u kasino. Trgovački putnici zatražiše kavu i sjedoše da
igraju domino. Jato muha zujalo u zraku. Kad su završili igru,
krenuše natrag u gostionicu da odspavaju siestu.
Kad su izišli na ulicu, Andrésa i opet zapljusnu vrućina. U
svratištu se trgovački putnici povukoše u svoje sobe. Ni Andrésu ne
preostade drugo, pa se i on, kao u nekoj obamrlosti, opruži na
postelju. Kroz otvor na prozorskim kapcima ulazila jarka svjetlost
poput zlatne ploče. S crnih tavanskih greda, među kojima su se
nalazile plohe obojene plavom bojom, visjela srebrna paučina. Na
dvorištu kanarinac svejednako izvijao svoj oštri poj, a izdaljeg
dolazila prigušena i tužna zvonjava...
Sluga u svratištu upozorio je Hurtada, ako bi da govori s kime
iz mjesta, ne može nikako prije šest. U taj sat Andrés krenu iz
svratišta da posjeti općinskog tajnika i drugog liječnika.
Tajnik bijaše čovjek ponešto neobuzdan, crne, kovrčave kose i
živih očiju. Vjerovao je da je on čovjek viših sposobnosti, bačen u
128
nižu sredinu, u taj svračji zakutak.
Tajnik odmah Andrésu ponudi svoju zaštitu.
— Ako vam je s voljom — reče mu — možemo odmah
posjetiti vašega kolegu, doktora Sáncheza.
— Vrlo dobro, hajdemo.
Doktor Sánchez stanovao je u blizini, u kući jadna izgleda.
Bijaše on debeljko svijetle kose i plavih, bezizražajnih očiju, s
ovčjim licem koje nije baš pokazivalo neku inteligenciju.
Doktor Sánchez svrnuo je razgovor na zaradu, te kaza Andrésu
neka ne misli da se tu, u Alcolei, može mnogo izvući.
Don Tomas, mjesni liječnik aristokrat, drži svu bogatu
klijentelu. Don Tomas Solana rodom je iz toga mjesta, ima lijepu
kuću, moderne aparate, veze...
— Ovdje obični, redovni općinski liječnik ne može postići
drugo doli da životari — reče Sánchez.
— Hja, što ćemo! — promrmlja Andrés. — Pokušat ćemo.
Općinski tajnik, liječnik i Andrés iziđoše iz kuće da se malko
prošetaju.
Još je trajala jaka vrućina, još je zrak bio suh i upaljen. Prešli
su preko trga, ispred crkve načičkane prigradnjama i ukrasima, te
produžili širokom ulicom s velikim bijelim kućama; na svakoj kući
bijaše središnji balkon pun ždralinjaka, a nad njim kalatravski križ. 19
S kućnih vrata vidjele se veže s plavim frizom u podnožju i s
popločanim podom s ornamentima. Poneke osamljene ulice, s
velikim zidovima zemljane boje, s golemim vratima i malim
prozorima, podsjećale su na kakav maurski gradić. Jedan patio
privukao je Andrésovu pozornost, jer se ondje sabralo mnogo
muškaraca i žena u crnini.
— Što je ono? — upita.
— Ovdje to zovemo molitva — reče tajnik i objasni kako je
običaj otići u kuću gdje imaju mrtvaca i ondje moliti krunicu.
Iziđoše iz mjesta cestom punom prašine; jedna velika kola za
drugima vraćala se iz polja, na svakima brdo snoplja.
— Rado bih da vidim cijelo mjesto, nemam pregleda o
njegovoj veličini — reće Andrés.
19
Križ kalatravskoga vojničkog reda što ga je u dvanaestom stoljeću utemeljio
opat Raimundo de Fitero, za uspomenu na oslobođenje grada Calatrave od Maura.
Križ je crvene boje, ima jednake krakove, koji se završavaju otvorenim ljiljanovim
cvijetom. — Prev.
129
— Onda ćemo se uspeti na ovaj brežuljak — pokaza tajnik.
— Ja vas ostavljam, jer mi valja posjetiti bolesnika — reče
liječnik.
Pozdraviše se s njime, pa tajnik i Andrés pođoše uz brijeg, što
bijaše crven a na vrhu imaše staru kulu, napol srušenu.
Pritisla pusta vrućina, cijelo polje bijaše kao spaljeno; olovno
nebo, s odrazima bakarne boje, osvjetljavalo prašne vinograde, a
sunce zastrlo treperavom izmaglicom koja ga pretvaraše u bjeličastu
ploču bez sjaja.
S vrha brijega vidjela se ravan zatvorena sivim brežuljcima i
spržena suncem; u pozadini se steralo mjesto sa svojim bijelim
zidovima, sivim krovovima i sa zlatnim tornjem u sredini. Nigdje
šume, nigdje gaja, nigdje drveta; samo vinogradi i opet vinogradi
dokle je oko sezalo; jedino je na ponekom dvorištu, unutar zidova,
kakva smokva širila svoje veliko i tamno lišće.
U onome sumraku mjesto kao da nije imalo stvarnosti;
pomislio bi da će ga vjetar, samo li pirne, odnijeti i kao oblak
prašine baciti na užarenu i suhu zemlju.
U zraku se ćutio miris kao po paljevini, ugodno i slatko
blagovanje.
— Negdje spaljuju taložinu od maslina što je ostala u toću —
objasni općinski tajnik.
Siđoše s brežuljka. Zašumorio vjetar toplik i nadizao oblake
prašine na cesti; i opet se začuše zvona.
Andrés se vrati u gostionicu na večeru, a kad se unoćalo, opet
iziđe; bijaše sada svježije. Onaj dojam nestvarnosti još se pojačao.
Po ulicama, s jedne i s druge strane, treperile umorne električne
svjetiljke.
Iziđe mjesec; prostrano mjesto, sa svojim bijelim kućnim
pročeljima, spavalo u tišini; na središnjim balkonima, iznad modrih
kućnih vrata, sjao se ždralinjak; rešetke, sa svojim križevima,
doimale se romantično i tajanstveno — činilo ti se, to su samostani, i
odnekle će se pojaviti zakukuljena ženska prilika koja bježi u život;
s ponekog zida, bijela bjelcata, padao poput prijevjesa vijenac tamna
bršljana, i cijelo to mjesto, prostrano i pusto, tiho i poliveno blagom
mjesečinom, činilo se kao kakav golem grob.
130
Glava treća
Prve teškoće
Andrés Hurtado dugo je s doktorom Sánchezom rozgovarao o
tome koje su njegove dužnosti i kako da ih izvršava. Sporazumjeli
su se da Alcoleu podijele na dva pojasa, odvojena Širokom ulicom.
Jedan će mjesec Hurtado obilaziti desnu stranu a drugi lijevu.
Tako neće ni jedan ni drugi morati obilaziti cijelo mjesto.
Doktor Sánchez postavio je kao uvjet da se izvršava volja
bolesnikova ako obitelj iz ovog ili onog pojasa zatraži da je
posjećuje on ili Andrés.
Andrés je prihvatio; znao je ionako da neće baš njega zvati; ali
nije mario.
Počeo je posjećivati bolesnike. Uglavnom nije ga zapadalo više
od šest-sedam bolesnika.
Andrés je obavljao posjete izjutra, tako te mu poslijepodne
ponajviše nije trebalo izlaziti iz kuće.
Prvo ljeto proveo je u svratištu; živio je dokonim životom,
slušao trgovačke putnike gdje raspravljaju za stolom, a ponekad bi
otišao u kazalište — baraku podignutu na nekom dvorištu.
Posjete mu, uglavnom, nisu zadavale glavobolje; ne znajući ni
sam zašto, bijaše u sebi stvorio uvjerenje da će u početku nailaziti na
same neprilike; mislio je da će oni Mančanci biti agresivni, nasilni,
prkosni; ali nije bilo tako, većinom bijahu skromni, ljubazni,
pristupačni.
U svratištu se u početku osjećao dobro; ali mu je ubrzo dojadio
život ondje, naprosto se umorio. Razgovori trgovačkih putnika
bijahu mu na muku, a jelo, uvijek od mesa sa žestokim začinima,
izazivalo mu je tešku probavu.
— Zar ovdje nema povrća? — upita jednog dana momka koji
je posluživao.
— Ima.
— Pa priredite mi koji put; ja bih mahuna, graha, leće.
Momak se zabezeknuo od čuda, i nakon dan-dva reče kako mu
ne može želji udovoljiti, jer bi morali za nj posebno kuhati; drugi
gosti ne žele povrća; gospodar smatra da bi bila prava sramota za
131
njegovo poduzeće kad bi na stol iznio grah ili leću.
Ribe ljeti nije ondje bilo, za osvježenje ostajale su samo žabe,
stvar ponešto smiješna kao hrana.
Druga teškoća bijaše kupanje: jednostavno nije bilo načina da
se čovjek okupa. Voda je u Alcolei bila luksuz, i to skup. Dovozili
su je kolima iz daljine od četiri milje, i svaki je vrč20 stajao deset
centima. Zdenci pak bijahu jako duboki; izvući odande dovoljno
vode za kupanje značilo je grdan posao; trebalo bi za taj pothvat
barem sat vremena. Uz onaj način hranjenja i kraj one vrućine
Andrés se nalazio u stanju neprestane razdraženosti.
Noću je sam šetao pustim ulicama. Žene s djecom izlazile na
vrata da se nadišu zraka. Često bi Andrés sjeo na stubu kakva
portala i gledao dva reda električnih svjetiljaka što su sjale u
mutnome zraku. Kakve li tuge i jada! Kakvu li je muku u njemu
izazivala ona sredina.
Negdje početkom rujna Andrés odluči da ostavi svratište.
Sánchez mu je potražio stan. Ni Sánchezu nije odgovaralo da
liječnik njegov suparnik stanuje u najboljem svratištu i hrani se u
najboljoj gostionicu u mjestu; dolazi u dodir s putnicima koji
navraćaju u ono središte, mogao bi mu preoteti klijentelu. I tako
Sánchez odvede Andrésa u kuću koja se nalazila podalje, u četvrti
koju su zvali Marrubial.
Bila je to velika stara kuća na seosku, bijela, s modrim
ukrasnim načelkom nad ulazom i s obzidanom galerijom na prvom
katu.
Nad portalom imala je širok balkon, a lijepo izrađenu rešetku
na strani koja je gledala na sporednu uličicu.
Vlasnik kuće bijaše iz istog mjesta iz kojega i doktor Sánchez;
zvao se José, ali su ga u svem mjestu u šali zvali Pepinito. Andrés i
Sánchez odoše pogledati kuću; gospodarica im pokaza malenu sobu,
usku, uređenu i nakićenu, s ložnicom u dnu, sakrivenu crvenom
zavjesom.
— Ja bih — reče Andrés — sobu u prizemlju, i veliku, ako je
moguće.
— U prizemlju imam veliku sobu, ali nije namještena.
— Možete li mi je pokazati?
— Mogu.
20
to je mjedeni ili bakreni vrč za vodu sa širokim grlićem — đugum — D
132
Žena otvori nenamještenu starinsku dvoranu; bila je sasvim
prazna, a umjetnički izrađena rešetka resila joj izvana prozor što je
gledao na uličicu koja se zvala Carretones.
— A ova je soba slobodna?
— Jest.
— Onda ostajem ovdje — reče Andrés.
— Dobro, kako god želite; obijelit ćemo je, očistiti i unijeti
postelju.
Sánchez ode, a Andrés ostade u razgovoru s novom
gazdaricom.
— Imate li kakvu bačvu koja vam ne služi? — upita Andrés.
— Zašto?
— Da se u njoj kupam.
— Ima jedna u dvorištu.
— Da je vidimo.
Kuća je straga imala dvorište ograđeno zidom od ćerpiča; zid je
bio pokriven šindrom, a graničio je sa susjednim dvorištima i
vrtovima; na dvorištu se nalazila konoba, staja, natkriveno spremište
za kola, drvarnica, turanj za izažimanje grožđa i toć za tiještenje
maslina.
U prostoriji u kojoj je nekoć konj okretao mlin a koja je gledala
na dvorište nalazila se velika bačva, prepolovljena i ukopana u tlo.
— Možete li mi prepustiti ovu bačvu? — upita Andrés.
— Mogu, gospodine, zašto ne bih.
— Htio bih da mi nađete momka koji bi preuzeo da svaki dan
napuni bačvu vodom; platit ću koliko zatraži.
— Dobro je, to će preuzeti naš momak iz kuće. A jelo? kakvo
jelo želite? Ono što jedemo u kući?
— Jest, to.
— I nećete ništa više? Divljači? Hladna mesa?
— Ne, ne. Jedino, ako vam nije nezgodno, htio bih poneko jelo
od povrća.
Nakon svega što je čula, nova je gazdarica bila uvjerena da joj
stanar, ako baš nije lud, a ono nije ni daleko od toga.
Život u kući bio je Andrésu ugodniji negoli u svratištu.
Uvečer, poslije danje žege, izišao bi na patio te bi ondje sjedio i
razgovarao s ukućanima. Domarka bijaše žena bijele kože, crnih
očiju, kose crne i sjajne poput gagata, vrlo pravilna lica; bijaše tip
Žalosne Gospe.
133
Njezin muž, Pepinito, bijaše čovjek priglup, s izgledom
degenerika, izbočenih jarmenica, klempavih ušiju i ovješene donje
usne.
Consuelo, kći, između dvanaeste i trinaeste, nije bila neugodna
kao što bijaše njezin otac, a ni onako lijepa kao što je bila njezina
mati.
Po jednome od prvih sitnih događaja Andrés je stvorio svoje
simpatije i antipatije u kući.
Jedne nedjelje poslijepodne sluškinja je uhvatila mlada vrapca
pa ga donijela na patio.
— Odnesi siromaška u dvorište pa nek leti — reče gospodarica.
— Ne zna letjeti — odgovori sluškinja te ga pusti na tlo.
Uto dođe Pepinito, pa kad vidje vrapčića, priđe vratima i zovnu
mačku. Pojavi se crn mačak žutih očiju te iziđe na patio. Pepinito
nogom poplaši pticu, koja zaleprša, mačak jurnu prema njoj te je
zgrabi, a ptica cijuknu; sjajnih očiju, mačak umače s pticom u
gubici.
— Ne mogu to gledati — reče domarka.
Pepinito, domar, samo se nasmija i pokaza gestu superiornosti,
kao čovjek koji je iznad svakog sentimentalizma.
134
Glava četvrta
Liječničko neprijateljstvo
Don Juan Sánchez došao je u Alcoleu prije više od trideset
godina kao vidar i ranarnik; kasnije je polagao ispite i diplomirao.
Mnogo se godina prema starom liječniku nalazio u podređenu
položaju, a kad je stari liječnik umro, čovjek je pomislio i bio
uvjeren da on sada treba provoditi hirove nad mlađim koji dođe, kao
što je sam dotad podnosio hirove starog liječnika.
Don Juan bijaše apatičan i tužan Mančanac, strašno ozbiljan i
težak, a silno je volio borbe s bikovima. Nijedna važna corrida u
svoj pokrajini nije mu mogla promaknuti, na svaku je odlazio, išao
je i po mjestima Donje Manche i čak u Andaluziju.
Ta njegova sklonost bijaše Andrésu dovoljna da ga smatra
sirovim i surovim.
Prva zadjevica između Andrésa i njega nastala je kad je
Sánchez otišao na corridu u Baezu.
Jedne noći pozvaše Andrésa u mlin u Estrellu, udaljen od
mjesta četvrt sata. Došli su po nj malom kočijom. Mlinareva kći
bijaše bolesna, otekao joj trbuh, a oteklina se još pogoršala time što
bolesnica nije mogla puštati vodu.
Bolesnicu je inače posjećivao Sánchez; ali toga dana kad su ga
u rano jutro zvali u liječnikovoj kući rekoše da doktora nema, otišao
je na corridu u Baezu. Ni don Tomasa nije bilo u mjestu.
Toliko je kočijaš objasnio Andrésu dok je razmahivao bičem i
tjerao konja. Bila jo prekrasna noć; tisuće svjetila gordo sjalo na
visini, a kadikad bi nebo proparala zvijezda u prosutku. Drndali su
cestom i ovdje-ondje treskali kad bi naišla kakva rupa, i tako ubrzo
stigoše pred mlin.
Kad se kočijica zaustavila, na prozoru se pojavio mlinar da vidi
tko je.
— Kako? Nema don Tomasa? — povika kočijašu.
— Nema — odgovori kočijaš.
— A koga si dovezao?
— Novog liječnika.
Mlinar, bijesan, poče psovati liječnike. Bijaše on čovjek bogat i
135
ohol, te mišljaše da može sebi to dopustiti.
— Zvali su me ovamo da pregledam bolesnicu — hladno će
Andrés. — Hoćemo li ili nećemo? Ako nećemo, onda se vraćam.
— Hja, što se može! Popnite se.
Andrés se uspe uza stube na kat, a mlinar ga uvede u sobu gdje
se u postelji nalazila djevojčica kraj koje je bdjela uplašena mati.
Andrés priđe postelji. Mlinar je i dalje psovao.
— Umuknite — reče mu Andrés — ako želite da pregledam
bolesnicu.
Čovjek ušutje. Djevojčica je bolovala od vodene bolesti,
povraćala je, teško disala te imala lake grčeve. Andrés je pregleda;
otekli joj trbuh bijaše kao žablji; na opip se jasno razabiralo
pretakanje tekućine koja je ispunjavala potrbušnicu.
— Što je? Što joj je? — Pitala je majka.
— To je bolest jetre, kronična i teška odgovori Andrés, pošto
se odmaknuo od postelje, da djevojčica ne čuje. — Sad se vodena
bolest još i pogoršala zadržavanjem mokraće.
— Pa što da radimo, bože mili? Ili nema pomoći?
— Kad bi se moglo čekati, bolje bi bilo da dođe Sánchez. On
zacijelo zna kako je tekla bolest.
— A zar se ne može čekati? — bijesno će otac.
Andrés ponovno pregleda bolesnicu; puls bijaše slab; teško
disanje, očito posljedica apsorpcije mokraćevine u krvi, bivalo sve
teže; i grčevi postajali sve jači. Andrés joj izmjeri temperaturu.
Bijaše ispod normale.
— Ne može se čekati — reče Andrés, obraćajući se majci.
— Pa što da se radi? — uzviknu mlinar.
— Radite...
— Valja izvršiti abdominalnu punkciju — uzvrati Andrés,
neprestano govoreći majci.
— Ako ne želite da je ja izvršim...
— Da, da, vi!
— Dobro. Idem onda kući po torbu i eto me nazad.
Sam je mlinar sjeo na bok kola. Vidjelo se da ga razjaruje
Andrésova hladnoća puna prezira. Putem nisu razgovarali. Kad je
stigao pred kuću, Andrés siđe, uze svoju torbu s instrumentima,
malo vate i ploču sublimata. Vratiše se u mlin.
Andrés je nastojao da bolesnica živne, a zatim je očistio
odabrano mjesto na otečenom trbuhu i utisnuo trouglastu šiljastu
136
cijev za punktiranje. Kad je izvukao trokar i stavio cjevčicu, navrla
je i potekla zelenkasta vodenasta tekućina.
Pošto je istekla tekućina, Andrés je mogao sondirati mjehur, i
bolesnica je počela disati olakšano. Temperatura je odmah porasla
iznad normale. Simptomi uremije počeli su nestajati. Andrés reče
neka bolesnici, koja je ostala mirna, daju mlijeka.
U kući su odahnuli, nastala radost.
— Ne vjerujem da je već sve u redu — reče Andrés majci. —
Sva je prilika da će se bolest opet pojaviti.
— A što mislite da treba raditi? — ponizno će ona.
— Da sam na vašem mjestu, otišao bih u Madrid da se
posavjetujem sa specijalistom.
Hurtado se pozdravi s majkom i kćerkom. Mlinar sjede na bok
kočije da Andrésa odveze u Alcoleu. Jutro se počelo smiješiti na
nebu; sunce obasjalo vinograde i maslinjake; dvije po dvije mazge
išle na rad u polje, a za njima seljaci u crnu, jahali na magarcima.
Vrane u velikim jatima prolijetale zrakom.
Cijelim putem mlinar nije ni prozborio; u njegovoj se duši
ponos borio sa zahvalnošću; možda je očekivao da mu Andrés uputi
riječ: ali on nije ni zaustio. Pred kućom siđe i samo promrmlja:
— U zdravlju!
— Zbogom!
I dvojica se ljudi rastadoše kao neprijatelji.
Sutradan Sánchez priđe Andrésu apatičniji i tužniji negoli ikad:
— Vi mi želite nanijeti štetu — reče.
— Znam zašto to velite — uzvrati mu Andrés; — ali nije
krivnja na meni. Posjetio sam bolesnicu jer su došli po me, i obavio
sam što treba, jer drugog izlaza nije bilo, nalazila se na umoru.
— Jest, ali ste majci rekli neka se obrati specijalisti u Madrid, a
to nije ni u vaš ni u moj prilog.
Sánchez nije shvatio da je Andrés taj savjet dao u poštenoj
namjeri a ne da njemu naudi. Osim toga, Sánchez je mislio da
svojim položajem ima pravo ubrati kao nekakav porez na svaki
slučaj bolesti u Alcolei. Je li koji žitelj uhvatio težak katar,
Sánchezovih je šest posjeta; je li koji drugi obolio od reume, njega
može zapasti i dvadeset posjeta.
O slučaju s mlinarevom djevojčicom raspravljalo se naokolo, te
je zaredalo mišljenje da je Andrés liječnik koji poznaje moderne
načine liječenja.
137
Kad je vidio kako je svijet sklon vjerovati u znanje novog
liječnika, Sánchez smisli i poče borbu protiv njega. Govorio je kako
je novak samo čovjek knjige a nema nikakve prakse, i kako je
tajanstven tip, čudan svat komu ne možeš vjerovati i u koga se ne
možeš pouzdati.
Vidjevši gdje mu Sánchez otvoreno objavljuje rat, Andrés
postade oprezan. Bio je i previše skeptičan u pitanjima medicine a
da bi počinio kakvu nerazboritost. Kad mu je valjalo intervenirati u
kirurškim slučajevima, poslao bi bolesnika Sánchezu, koji, kao
čovjek labave savjesti, nije strahovao da koga osakati ili ga ostavi
ćorava.
Andrés je gotovo uvijek lijekove upotrebljavao u malim
dozama; često nisu pokazivali nikakva učinka; ali tako barem nije
zapadao u opasnost da učini kakvu glupost. Kao liječnik imao je
uspjeha; ali je u sebi priznavao da unatoč uspjesima gotovo nikad
nije postavljao dobru dijagnozu.
Jasno je da takvom razboritošću nije prvih dana ništa postizao,
a bolesti su ga gotovo uvijek iznenađivale; pretpostavljena upala
porebrice izgledala je kao povreda jetre; kakva tifoidna groznica
pretvarala se u biti u običnu gripu.
Kad bi bolest postala jasna te se pokazala u obliku boginja ili
pak upale pluća, on bi je prepoznao, ali bi je prepoznale i kume iz
susjedstva i svatko drugi.
Nije govorio da uspjehe treba pripisati slučaju; bilo bi
smiješno: ali ih nije iznosio ni kao rezultat svoga znanja. Bijaše
upravo grotesknih pojava u svakodnevnoj praksi; kakav bolesnik
koji bi uzeo malko obična sirupa osjećao se izliječenim od kakve
kronične želučane bolesti; drugi bi se opet poslije gutljaja istog
sirupa nasmrt razbolio.
Andrés bijaše uvjeren da u većini slučajeva vrlo aktivna
terapeutika može biti blagotvorna samo u rukama dobra kliničara, a
da budeš dobar kliničar potrebna je osim specijalnih sposobnosti još
i velika praksa. U tom uvjerenju on se priklanjao metodi iščekivanja
i promatranja. Davao je mnogo vode sa sirupom. Već je u
povjerenju rekao ljekarniku:
— Prodajete kao da je kinin.
Taj skepticizam u znanju i u zanatu pribavljao mu je ugleda.
Nekim je bolesnicima preporučivao higijenske mjere; ali nitko
nije mario.
138
Imao je jednog klijenta, vlasnika dviju-triju vinara, koji je
bolovao od artritisa i provodio život čitajući podliske u novinama.
Andrés mu je savjetovao da ne jede mesa i neka se kreće.
— Ama umrijet ću od slabosti, doktore — kazivao trgovac. —
Pojedem samo komad mesa i popijem vrč jereza i šalicu kave.
— Sve je to zlo — govorio mu Andrés.
Taj demagog, koji je nijekao korisnost mesa, izazivao je
negodovanje imućnih i — mesara.
Neki je francuski pisac napisao rečenicu koja bi imala biti
tragična, a zapravo je silno komična. On veli: Ima tridesetak godina
što čovjek više ne osjeća nikakva zadovoljstva u tome što je
Francuz. I onaj bi vinar što je bolovao od artritisa morao reći: Otkad
je došao ovaj liječnik, čovjek više ne osjeća nikakva zadovoljstva
što je bogat.
Žena općinskoga tajnika, prija silno afektirana i umudrena,
htjela je uvjeriti Hurtada da se valja oženiti i zauvijek ostati u
Alcalei.
— Vidjet ćemo — odgovaraše Andrés.
139
Glava peta
Alcolea del Campo
Običaji i način života u Acolei bijahu sasvim španjolski, a to će
reći sasvim apsurdni.
U mjestu nije bilo nimalo socijalnog osjećaja; obitelji se
zavlačile u kuće kao trogloditi u špilje. Nije bilo solidarnosti, nitko
se nije znao ni mogao koristiti snagom kakve zajednice ili udruge.
Muškarci su odlazili na rad i ponekad u kasino. Žene su izlazile
samo nedjeljom, na misu.
Mjestu je nedostajao smisao i osjećaj za kolektiv, i zato je
propadalo.
U doba kad se vino izvozilo u Francusku, svi su, ne savjetujući
se među sobom, ostavljali prijašnje poljodjelstvo i prihvaćali se
vinogradarstva; ubrzo se rijeka vina iz Acolee pretvorila u rijeku
zlata. U to vrijeme napretka mjesto se proširilo, uredile se ulice,
postavili se pločnici, uvela se elektrika... Kad su istekli ugovori s
Francuskom, i kako nitko nije osjećao odgovornosti da predstavlja
mjesto, to se i nije našao nitko da kaže: Promijenimo obradu tla;
vratimo se starome; upotrijebimo bogatstvo stečeno vinom na to da
promijenimo i pripremimo zemlju za sadašnje potrebe. Ništa od
svega toga.
Mjesto je dočekalo doba propadanja pomirujući se sa
sudbinom.
— Prije smo bili bogati — govorili žitelji. — Sada ćemo biti
siromašni. Svejedno. Živjet ćemo gore, smanjit ćemo svoje potrebe.
Taj je stoicizam dotukao Alcoleu.
Bilo je i prirodno, ta kako bi moglo biti drugačije! Svaki se
žitelj u tome mjestu osjećao odvojenim od drugoga kao da je
posrijedi kakav daleki stranac. Nisu imali zajedničke kulture (nisu
imali nikakve); nisu imali zajedničkih težnji: samo ih je navika,
rutina ujedinjavala; u biti bijahu među sobom sami stranci.
Često se Hurtadu Alcolea činila kao kakav grad u opsadi.
Opsjedatelj bijaše moral, katolički moral. Ondje ne bijaše ništa što
se ne bi nalazilo uskladišteno i ušančeno: žene bijahu u kućama,
novac u zamotcima, vino u bačvama.
140
Pitao se Andrés: Što rade ove žene? Na što misle? Kako
provode vrijeme? Teško bijaše provjeriti.
S onim sistemom čuvanja svega Alcolea je uživala divan red;
samo dobro čuvano groblje moglo je nadmašiti takvu savršenost.
Savršenstvo se postizalo time što su uredili da upravlja onaj
koji je najnesposobniji. Zakon odabiranja u onakvim se mjestima
provodio obrnuto. Rešetom su odvajali zrnje od slame, zatim bi
pokupili slamu a zrnje razasuli.
Kakav bi šaljivčina rekao da ta upotreba slame među
Španjolcima nije rijetka. Ono naopako odabiranje urađalo je time da
su najsposobniji postajali najnesposobniji.
U Alcolei nije bilo krađe ni ubojstva; nekoć ih je bilo među
kockarima i mačevaocima; siromašan svijet nije se micao, živio je
čameći u pasivnosti, a lihva je srkala sav život u mjestu.
Osrednji zemljoradnik koji je dugo vremena imao četiri-pet
pari mazgi, odjednom bi ih imao deset, zatim dvadeset, a posjed mu
se neprestano uvećavao, tako da bi se čovjek najposlije smjestio
među bogate.
Politika u Alcolei potpuno je odgovarala stanju inertnosti i
nepovjerenja alkolejskih žitelja. Bijaše to politika caciquisma21,
borba između dviju protivničkih skupina, koje su se zvale ratones ili
»miševi« i mochuelos ili »sove«; prvi bijahu liberali a potonji
konzervativci.
U ono vrijeme bijahu na vlasti mochuelos. Prvi među njima bio
je načelnik, čovjek uvijek odjeven u crno, jako klerikalan, poglavar
blagih manira, koji je blago odnosio sve do čega je mogao doći u
općini.
Liberalni poglavar stranke ratones bijaše pravi don Juan,
divljak i despot, krepka ljudina divovskih ruku, čovjek koji bi se,
kad bi došao na vlast, vladao prema mjestu kao konkvistador. Taj
Gran raton nije se pretvarao kao što se pretvarao Gran mochuelo;
on je grabio sve što je mogao, ne trudeći se da prikrije svoju pljačku.
Acolea se navikla na jedne i na druge i smatrala ih potrebnima.
Oni lupeži bijahu stupovi društva; dijelili su plijen; imali su jedni za
21
Caciquismo je prekomjerni utjecaj što ga vrši cacique, to jest politički
poglavar. Ti su caciques (riječ je karipskog porijekla) u Španjolskoj diktatori u
minijaturi, na svome malom području, i zahvaljujući njima, vlade nisu nikad gubile
na izborima. Predmetom su mnogih poruga i napadaja, i uzrokom mnogih buna i
političkih napisa. — Prev.
141
druge poseban tabu, kao Polinežani.
Andrés je u Alcolei mogao proučavati sve one manifestacije
drveta života, i krutoga života u Manchi: ekspanziju egoizma,
zavisti, okrutnosti, ponosa.
Ponekad je mislio da je sve to potrebno; mislio je i to da čovjek
u intelektualnoj ravnodušnosti može dotjerati dotle da uživa
promatrajući te ekspanzije, jake i nasilne oblike života.
Čemu se uznemirivati kad je sve određeno, determinirano,
fatalno, i kad ne može biti drugačije? pitao se Andrés. Zar nije, s
naučnog gledišta, ponešto apsurdan bijes što bi ga često spopadao
kad bi gledao očite nepravde u mjestu? S druge strane, zar nije
određeno i to da se njegov mozak uzbuđuje tako te mora žestoko
prosvjedovati protiv onakva stanja stvari?
Andrés je često raspravljao sa svojom gazdaricom. Ona nije
mogla shvatiti Hurtada kad je tvrdio da je veći prijestup okrasti
zajednicu, općinu, državu, negoli pojedinca. To njegovo umovanje
jednostavno joj nije išlo u glavu. I kazivala je svoje: okrasti općinu
nije takvo zlo kao što je okrasti pojedinca. U Alcolei su gotovo svi
bogati okradali državne financije, i nitko u njima nije gledao lopove.
Andrés ju je nastojao uvjeriti kako je šteta koja se krađom
nanosi zajednici kudikamo veća negoli napad na džep pojedinca; ali
se gospa Dorotea nije dala uvjeriti.
— Kako li bi divna bila jedna revolucija! — govoraše Andrés
gazdarici. — Ne revolucija govornika i kukavnih šarlatana, već
istinska revolucija! Revolucija koja bi sve te mochuelos i ratones
objesila o stupove uličn h svjetiljka, kad već ovdje nema drveća.
Revolucija koja bi sve ono što je katolički moral uskladištio i
zatvorio izvukla iz zakutaka te iznijela na vidjelo i bacila na ulicu:
ljude žene, novac, vino, sve van, sve na ulicu.
Gospa Dorotea smijala se tim idejama svoga stanara, koje su
joj se činile smiješne.
Kao dobar epikurejac, Andrés nije imao nikakve sklonosti da
bude apostol.
Oni iz Republikanskog centra rekli su mu da bi trebao držati
predavanja o higijeni, ali on bijaše uvjeren da je sve to beskorisno,
sasvim jalovo.
Čemu? Znao je da ništa od toga neće uroditi plodom, pa se
radije nije ni u što upuštao.
Kad su mu govorili o politici, Andrés bi kazivao mladim
142
republikancima:
— Nemojte sastavljati stranku protesta. Čemu? Skup
blagoglagoljivaca i šarlatana kudikamo je manje zlo negoli nova
banda mochuela i ratona.
— Ali, don Andrés, nešto se ipak mora učiniti!
— Što biste učinili! Jednostavno nije moguće! Jedino što biste
mogli jest to da odete odavde.
Vrijeme u Alcolei teklo je Andrésu strašno sporo. Izjutra bi
obilazio bolesnike, a onda se vraćao kući te bi se okupao.
Prolazeći dvorištem susretao se s gazdaricom koja je upravljala
kakvim poslom u kući; sluškinja bi prala rublje u kakvoj bačvi
prepolovljenoj uzduž tako te bijaše kao da pere u čamcu, dok bi
djevojka trčkarala tamo-amo.
Na tome dvorištu imali su sušu i drvarnicu gdje se sušila
rozgva22 i gdje bijahu hrpe starih čokota.
Andrés bi otvorio nekadašnji mlin te se kupao; zatim bi išao
objedovati.
Jesen bijaše kao da ljeto sveudilj traje: još siesta nije bila
istisnuta, i dalje su običavali podrijemati za podnevnog počinka. Ti
sati sieste pritiskali su Hurtada svom težinom i mučninom.
U svojoj bi sobi prostro na pod prostirač od rogožine te bi se
opružio u tami iza zatvorenih kapaka. Kroz pukotinu među njima
ulazila ploča svjetla; u mjestu sve počivalo, tišina ležala posvuda; od
sunca i vrućine svakome se san navlačio na oči, sve bilo kao u nekoj
obamrlosti; poneka muha zujara udarala o staklo i glasila se svojim
ljetnim zvukom; sparna popodneva otezala se u beskraj.
Kad bi dan prevalio k večeru, Andrés bi izišao na dvorište, sjeo
u sjenu pod pergolom i čitao.
Gazdarica, njezina stara mati i sluškinja sjedile bi kraj zdenca i
šile, a djevojka bi čipkala ili bi kraj sebe držala jastučić s iglama i
raznobojnim koncem te vezla; kad bi se smrklo, zalijevale bi cvijeće
u loncima.
Često bi navraćali prodavači-potukači i nudili voće, povrće ili
divljač.
— Ave María Purísima! — pozdravljahu na ulazu, a Dorotea bi
razgledala robu.
— Je li vam po volji ovo, don Andrés? — pitala bi Dorotea
22
rozgva — je naziv za jednogodišnju i dvogodišnju mladicu vinove loze. — D
143
Hurtada.
— Jest, ali ne brinite zbog mene — odgovarao on.
Kad bi se unoćalo, vraćao se gospodar. Bijaše zaposlen u
nekim vinarama, i u to je vrijeme završavao posao. Pepinito je bio
čovjek žestok; nije ništa znao, a cjepidlačio je kao kakav profesor.
Kad bi što objašnjavao, spustio bi vjeđe u takvoj nadutosti da bi ga
Andrés najradije zadavio.
Pepinito je vrlo loše postupao sa ženom i kćerkom; neprestano
ih je nazivao glupačama i mazgama; bio je uvjeren da je on jedini
koji ispravno postupa i radi.
»Baš je nepravda da takva živina ima tako lijepu i simpatičnu
ženu!« mišljaše Andrés.
Važio je Pepinito kao strašan i uživao je u tome; volio je pričati
priče o svađama i o smrti. Tko bi ga prvi put čuo, pomislio bi da
žitelji toga mjesta i ne rade ništa drugo nego se samo među sobom
kolju i ubijaju. O zločinu što se dogodio u Alcolei prije kakvih pet
godina pripovijedao je toliko i priču neprestano preinačivao,
tumačio je sad ovako sad onako i svaki put ponešto dodavao.
Pepinito je bio iz Tomellosa i sve je dovodio u vezu sa svojim
mjestom. Tomelloso, po njemu, bijaše puka suprotnost Alcolee;
Alcolea je, po njegovu kazivanju, nešto jadno i sirovo, a Tomelloso
nešto izvanredno; ma o čemu se vodio razgovor, Pepinito bi kazivao
Andrésu:
— Trebali biste otići u Tomelleso. Ondje nemi ni jednoga
jedinog drveta.
— Pa ni ovdje — uzvraćao Andrés u smijehu.
— Ima ih ovdje nekoliko — preuzimao Pepinito. — A ondje je
cijelo mjesto izbušeno vinskim konobama i podrumima, i nemojte
misliti da su moderni, nego stari, iz drevnih vremena. Ondje su
ogromne bačve pod zemljom. I sve vino što ondje proizvode pravo
je pravcato; doduše, često je i loše, jer ga ne znaju pripravljati, ali je
prirodno.
— A ovdje?
— Eh, ovdje se već služe kemijom — govorio Pepinito, za
koga Alcolea bijaše mjesto degenerirano civilizacijom. — Sriješ,
kampešovinu, fuksin, svakog već vraga ovi miješaju u vino.
Potkraj rujna, nekoliko dana prije berbe, gazdarica će Andrésu:
— Vi još niste vidjeli našu konobu?
— Nisam.
144
— Sad ćemo je urediti.
Sluga i sluškinja izvlačili drvo i rozgvu bacanu onamo u toku
zime, a dvojica zidara rovala po zidovima. Dorotea i njezina kći
pokazaše Andrésu starinski turanj za izažimanje grožđa, s
izdubljenim jamicama što ih zovu stupice, s gredama što ih nazivaju
krkaturi, sa zavojima i sa žlijebom kojim mošt teče u kamenicu.
Pokazaše mu bačve i ostalo, i najposlije svu konobu u kojoj bijaše
mjesta za dvije berbe.
— A sada ćemo, ako vas nije strah, sići u stari podrum — reče
Dorotea.
— A zašto bi me bilo strah?
— Ah! Pa to je podrum u kojemu ima duhova, kako se priča.
— Onda hajdemo ih pozdraviti.
Sluga upali svijeću i otvori vrata na dvorištu. Dorotea, djevojka
i Andrés pođoše za njim. Siđoše u podrum niza stube, prilično
dotrajale. Strop bijaše vlažan. Na dnu stuba otvarao se kao nekakav
svod na koji se ulazilo u pravu katakombu, vlažnu, hladnu,
prostranu i nepravilnu oblikom.
U prvom dijelu toga podruma nalazio se niz golemih bačava,
napol utisnutih u zid; u drugom, gdje strop bijaše niži, vidjeli se
ćupovi iz Colmenara, visoki i golemi, svrstani u redu, a do njih
manji, iz Tobosa, trbušasti i umašćeni, što bijahu poput kakvih
starica debelih i smiješnih.
Kako se svijeća razgarala i plamen joj svjetlomrcao
osvjetljujući onu jamu, istezali se i splašnjavali naduti trbusi na
onim golemim zemljanim posudama.
Nije čudo što je pučka mašta u duhove pretvorila one vinske
amfore, među kojima mali i trbušasti krčazi iz Tobosa bijahu
patuljci, a golemi ćupovi iz Colmenara divovi. Još su jamu zvali
Apostolska dvorana. Sluga je tvrdio da su se u onome podrumu
našle ljudske kosti, i pokazao je na zidu trag ili otisak ruke, o kojem
je držao da je od krvi.
— Ako vam je po volji vino — reče Dorotea Andrésu — dat
ćemo vam čašu ovog starog što je ostalo.
— Ne, hvala; samo ga čuvajte za velike svetkovine.
Poslije nekoliko dana počela se berba. Andrés je prišao drvenoj
napravi za izažimanje grožđa, pa kad je vidio kako se ljudi muče,
neugodno ga se dojmilo. Nije mu bilo ni nakraj pameti da je taj
posao tako mučan.
145
Andrés se sjetio Iturrioza kad je rekao da je dobro samo ono što
je umjetno, te pomisli kako je onaj pravo kazao. Opjevani seoski
radovi, motiv pjesničke inspiracije, učiniše mu se glupi i strašni.
Koliko li je ljepši, premda udaljen od svakog pojma tradicionalne
ljepote, rad električnog motora negoli taj posao obavljan mišićima,
posao tako krut, tako barbarski i tako zlo usmjeren.
146
Glava šesta
Tipovi u kasinu
Došla i zima s dugim i hladnim večerima, pa Hurtadu valjade
potražiti sklonište izvan kuće, gdje bi se razonodio i utukao vrijeme.
Počeo je odlaziti u mjesni kasino.
Bratstvo, kako se zvao kasino, bijaše ostatak starog sjaja
Alcolee; imao je velike salone, loše dekorirane, ogledala visoka
kolik čovjek, nekoliko bilijarskih stolova i malu biblioteku sa nešto
knjiga.
Među običnim, vulgarnim tipovima, mračnim i mutnim, koji su
onamo odlazili čitati novine i »bistriti politiku«, bijahu dvije
zanimljive ličnosti.
Jedan od te dvojice bijaše pijanist, a drugi izvjesni don Blas
Carreño, imućan hidalgo iz Alcolee.
Andrés se prilično sprijateljio s obojicom.
Pijanist je bio suh starčić bez brade, uzana i duga lica, a nosio
je naočale s debelim staklima. Bio je uvijek odjeven u crno, a kad bi
govorio, pokazivao bi ponešto ženske kretnje. U isto je vrijeme bio i
orguljaš u crkvi, i odatle mu izgled nekako svećenički.
Drugi gospodin, don Blas Carreño, bijaše i sam mršav, ali viši,
orlovskog nosa, progrušane kose, blijed, a ratničkog izgleda.
Taj dobri plemić poistovjetio se sa životom prošlosti i bio je
jednostavno uvjeren da ljudi govore i rade kao junaci španjolskih
klasičnih djela, i to je kod njega otišlo dotle da je malo pomalo
arhaizirao svoj jezik te napol u šali a napol ozbiljno govorio
potežući birane fraze i kitnjast jezik kakvim su se služili junaci
Feliciana de Silve, kojim se toliko zanosio Don Quijote.
Pijanist je oponašao Carreña i u njemu gledao uzor. Kad je
pozdravio Andrésa, reče mu:
— Ovaj moj dragi i poštovani prijatelj, señor don Blas Carreño,
udostojao se predstaviti me vašem blagorođu kao veleljubljena sina
Euterpina; ali ja nisam taj, premda mi je istinski žao, i vaše će
blagorođe po svome velikom razboru i zdravome sudu vidjeti da
nisam drugo doli siromašak kome muze nisu naklone i koji ovim
svojim nespretnim rukama prati bdjenja polaznika ove kuće, a
147
hladnih noći nesmiljene zime.
Don Blas slušao je svoga učenika smiješeći se. Kad je čuo kako
se kićeno taj gospodin izražava, Andrés pomisli da pred sobom ima
luđaka; ali odmah razabra da dični gospodin pijanist nije čovjek koji
je sišao s uma, nego da je sasvim pri pameti, a nevolja je samo u
tome što je i on kao i don Blas uveo u običaj da se izražava onako
zanosno i visokoparno dok mu najposlije nije ušlo u krv, tako da
drugačije više i nije znao. Obojica su imali svu silu gotovih fraza,
koje su potezali na svakom koraku: sjaj razuma, strijela mudrosti,
dragulji razbora, biseri zapažanja, cvjetovi divnih misli — i tako u
beskraj.
Don Blas pozva Andrésa kući te mu pokaza svoju knjižnicu
koja se sastojala od nekoliko ormara punih knjiga španjolskih i
latinskih. Don Blas velikodušno stavi knjižnicu na raspolaganje
novome liječniku.
— Ako vas zanima koja između ovih knjiga, možete je uzeti —
reče mu Carreño.
— Hvala, poslužit ću se tom ponudom.
Don Blas bijaše Andrésu slučaj dostojan studija. Unatoč
inteligenciji koja se nije mogla osporavati, taj čovjek naprosto nije
opažao ono što se događa oko njega; okrutnost života u Alcolei,
bezobzirno iskorištavanje kojemu su bogati podvrgavali siromašne,
nedostatak smisla i osjećaja za zajednicu — ništa od svega toga nije
za njega postojalo, a ako je i postojalo, imalo je samo knjiško
obilježje, podsjećalo ga na njegovu literaturu i služilo mu da kaže:
— Veli Giulio Cesare Scaligero...
Ili pak:
— Kazuje Huarte u svome djelu Examen de ingenios...23
I slijedio bi citat i nabrajanje.
Don Blas bijaše neobičan čovjek, bez živaca; za njega nije bilo
vrućine ni hladnoće, zadovoljstva ni bola. Jednom su prijatelji iz
kasina zbili s njime slavnu šalu: odveli ga na večeru u krčmu i
podvalili mu strašne kriške kruha pržene na ulju, tako da bijahu kao
Juan Huarte de San Juan, španjolski filozof i liječnik iz 16. stoljeća, napisao
je čuveno djelo Examen de ingenios para las ciencias (»Ispit dara za nauku«, Baeza
1575.) u kojemu izlaže vezu između psihologije i fiziologije tako oštroumno,
neovisno i hrabro da je ponukao Lessinga da ga prevede. Djelo je još 1581. dospjelo
na indeks. Pokazuje izvanrednu erudiciju o temama onog vremena. (Netko je utvrdio
da je to djelo nadahnulo Cervantesa da stvori Don Quijota). — Prev.
23
148
da su spljeskane od samog pijeska; rekoše mu da je to domaći
specijalitet, a don Blas nađe da su izvrsne te ih je toliko hvalio da je
najposlije i prijatelje uvjerio kako su dobre. I najneukusnije jelo, kad
bi mu ga iznijeli kazujući da je napravljeno prema drevnom receptu
i da se nalazi u djelu La Lozana Andaluza,24 njemu se činilo
božanskim.
Uživao je u tome da poziva kući prijatelje i da ih gosti raznim
zalogajima za sladokusce.
— Kušajte ove medenjake što su mi ih donijeli iz Yepesa...
Ovakve mineralne vode nećete svuda naći, ova je s izvora u Maillu.
Don Blas živio je potpuno se predajući svojim hirovima i o
svemu je sudio sasvim nasumce. Za njega su postojale dvije vrste
ljudi: jedni nisu imali prava ni na što, a drugi su, naprotiv,
zasluživali sve. Zašto? Eto zato, jednostavno zato.
Govorio je don Blas da mrzi žene, jer su ga uvijek varale; ali
nije bilo istina; u biti, takav mu je stav služio da bi mogao citirati
ulomke iz Marciala, Juvenala i Queveda.
Svoje sluge i kmetove nazivao je probisvijetima,
obješenjacima, dangubama, gotovo uvijek bez razloga, samo zato
što mu se sviđalo da poteže takve kihotske riječi.
Još je nešto oduševljavalo don Blasa: volio je mjesta i gradove
nazivati njihovim drevnim imenima.
— Kad smo u nekoj prilici došli u Alcázar de San Juan, drevni
Alce...
Ili pak:
— Kad smo se jednog dana obreli u Baeni, Ptolomejevoj
Biatri...
Andrés i don Blas čudili se jedan drugome. Andrés kazivaše u
sebi:
»Tko bi mislio da ima ovakvih ljudi i da žive u toj laži,
otrovani ostacima literature, zaneseni tim kićenim brbljanjem! Baš
čudno!«
A don Blas promatrao Andrésa smješkajući se i mislio:
»Kakva li neobična čovjeka! Kakva li čudaka!«
Kadikad bi raspravljali o vjeri, o politici, o teoriji evolucije. Te
Jedinstveno pikareskno djelo što ga je u stilu Celestine objavio svećenik i
pisac Francisco Delicado 1528, izvrstan dokumenat vremena, važan za poznavanje
života i običaja u doba Renesanse. — Prev.
24
149
darvinističke zbrke, kako ih je nazivao don Blas, izmišljene su za
zabavu. Za njega ni dokazane činjenice nisu značile ništa. Bio je
uvjeren da ljudi pišu jednostavno da pokažu kako su pametni a ne da
jasno izlažu misli; isto tako mišljaše da se rezultat do kojega je
kakav učenjak došao dugim istraživanjem može oboriti kakvom
domišljatom frazom.
Unatoč razlikama u mišljenju, don Blas nije Hurtadu bio
antipatičan.
Antipatičan i nesnosan bio mu je mladić, lihvarski sin, koji je u
Alcolei važio kao izvanredan čovjek, a često je navraćao u kasino.
Taj je mladi odvjetnik čitao francuske reakcionarne časopise i mislio
da je središte svijeta.
Govorio je kako on sve promatra s ironičnim i samilosnim
smiješkom. Mislio je da se o filozofiji može govoriti potežući
otrcane fraze i da je Balines25 velik filozof.
Više je puta mladi gospodin, koji je sve promatrao s ironičnim i
samilosnim smiješkom, pozvao Hurtada da raspravljaju; ali Andrés
nije htio raspravljanja s tim čovjekom koji mu se, unatoč svome
kulturnom premazu, činio teškim glupanom.
Ta Demokritova izreka, koju je pročitao u Langeovoj Povijesti
materijalizma, činila se Andrésu sasvim točnom. Tko voli
proturječje i kome je do blagoglagoljivosti, nesposoban je naučiti
išta ozbiljno.
25
Jaime Balmes (1810 — 1848), španjolski svećenik, filozof i političar;
natražnjak, predstavnik tradicionalizma i monarhizma. — Prev.
150
Glava sedma
Seksualnost i pornografija
U Alcolei je trgovina uredskim potpreštinama bila ujedno
knjižara i mjesto za pretplate. Andrés je onamo odlazio kupovati
papir i časopise. Jednog dana iznenadi se videći gdje knjižar ima na
tezgi petnaestak-dvadesetak svezaka s ovitkom na kojemu bijaše
naslikana naga žena. Bili su to romani u francuskom stilu,
pornografski, glupi, sa nešto psihološke patine, namijenjeni
vojnicima, studentima i ljudima kratke pameti.
— Prodaje li se to? — upita Andrés knjižara.
— Jest, ovo je jedino što se prodaje.
Pojava bijaše paradoksalna a ipak sasvim prirodna. Andrés je
od ujaka Iturrioza čuo da u Engleskoj, gdje vlada izvanredna
sloboda, zabranjuju knjige koje i najmanje mirišu po lascivnosti, i da
smatraju sramotnim i one romane što ih francuske ili španjolske
gospođice čitaju pred svojim majkama.
U Alcolei bilo je sasvim suprotno: život je bio strašno moralan;
odvesti ženu a ne vjenčati se s njome bilo je teže negoli u pol bijela
dana odnijeti toranj katedrale u Sevilji; ali su se, naprotiv, čitale
pornografske knjige, smiješne da već ne mogahu biti smješnije.
Sve je to bilo logično. U Londonu, kako se širio seksualni život
uslijed slobode običaja, smanjivala se pornografija; u Alcolei, gdje
se smanjio seksualni život, porasla je pornografija.
»Kakva li paradoksa!« kazivaše u sebi Andrés dok se vraćao
kući. »U zemljama gdje je seksualni život slobodan nema razloga za
blud; naprotiv, u mjestima kao što je Alcolea, gdje je seksualni život
jadan i siromašan, u svemu se nalaze erotske aluzije.«
I bilo je to prirodno, bio je to zapravo fenomen kompenzacije.
151
Glava osma
Dilema
Malo pomalo, oko Andrésa se, a da ni sam nije znao kako,
splela glasina, pratio ga zao glas; smatrali su ga čovjekom nasilnim,
oholim, zlonamjernim, čovjekom koji nailazi na antipatiju među
svima.
Gledali su u njemu demagoga, zla i pogubna, koji mrzi bogate
a ne voli siromašne.
Andrés je zamjećivao neprijateljstvo na koje je nailazio među
ljudima u kasinu, pa je prestao odlaziti onamo.
U početku se dosađivao.
Takao se dan za danom, a svaki donosio sa sobom istu
beznadnost, svaki donosio sigurnost da nećeš znati što da radiš i što
da počneš, sigurnost da ćeš osjećati i oko sebe širiti antipatiju, u biti
bezrazložnu, nastalu od puste gluposti ili krivo usmjerene
inteligencije.
Odlučio je doslovno izvršavati svoje liječničke dužnosti.
Postići potpunu apstinenciju u malom društvenom životu
Alcolee činilo mu se savršenstvom.
Andrés nije bio od onih ljudi koji čitanje uzimaju kao zamjenu
za život; on je čitao jer nije mogao živjeti. Radije je provodio
vrijeme u svojoj sobi, u onom obijeljenom i tihom mauzoleju, negoli
da bude s onim svijetom u kasinu, svijetom glupim i zlonamjernim.
A s kakvim bi užitkom sklopio knjige kad bi imao kakva boljeg
i važnijeg posla! Kad bi bilo na redu štogod krupno, napriliku da se
zapali mjesto ili da se iznova sagradi!
Nerad ga je razjarivao.
Da ima lova na krupnu divljač ili na zvjerad, rado bi otišao u
polje; ali da ubija zečeve... ne, radije ostaje kod kuće.
Ne znajući što bi, šetao je onom sobom gore-dolje, baš kao
zvijer u gajbi. Često je već namjeravao da prestane čitati te
filozofske knjige. Pomislio je da ga možda one razjaruju. Htio je
promijeniti štivo. Don Blas posudio mu je podosta povijesnih
knjiga. Andrés se uvjerio da je povijest nešto prazno. Mislio je, kao i
Schopenhauer, da onaj koji pažljivo pročita devet Herodotovih
152
knjiga, ima sve moguće kombinacije zločina, svrgnuća s prijestolja,
junaštava i nepravdi, dobra i zla što ih može pružiti povijest.
Namislio je da se uputi i u jedan nimalo human studij te je
donio iz Madrida i počeo čitati jednu knjigu o astronomiji, Kleinov
Vodič po nebu, ali su mu nedostajali matematički temelji, pa je
pomislio da mu mozak nije kadar ovladati nečim takvim. Jedino je
naučio zvjezdani plan. Orijentirati se u onome bezbroju svijetlih
točaka, gdje kao bogovi sjaju Artur i Vega, Altair i Aldebaran,
bijaše za nj ponešto tužan užitak; prelijetati mišlju kratere na
Mjesecu i one ravnice koje nazivaju morima; čitati one hipoteze o
Mliječnoj stazi i o njezinu okretanju oko pretpostavljenog središnjeg
sunca koje se zove Alcion i nalazi se u sazviježđu Plejada — sve mu
je to izazivalo vrtoglavicu.
Pomislio je da se prihvati pisanja; ali nije znao odakle bi počeo
niti je dovoljno vladao mehanizmom jezika da bi se mogao jasno
izraziti.
Sve ideje kojima je razbijao glavu da bi kakvom stazom uputio
svoj život ostavljali su nepredvidljive praznine i nepremostive
ponore i time pokazivali svoje početne zablude.
Andrés je počeo osjećati duboku razjarenost i bijes prema
svemu.
Nakon osam-devet mjeseci takva života, uzbuđen i dotučen u
isto vrijeme, počeo je ćutjeli bolove u zglobovima; osim toga, kosa
mu je jako opadala.
»To je od suzdržana života«, reče u sebi.
Bijaše i logično; bio je to naturo-arthritis. Još dok je bio dječak
ta mu se bolest pokazivala u bolovima na jednoj strani glave i u
sklonosti hipohondriji. Njegovo se artritično stanje pogoršavalo. U
organizmu se sakupljale suvišne supstancije i ostaci, i to je moralo
uroditi produktima nepotpune oksidacije, osobito mokraćnom
kiselinom.
Dijagnozu je uzeo kao točnu; liječenje bijaše teško.
Preda nj se postavila dilema. Hoće li živjeti sa ženom, valja mu
se oženiti, podvrći se, to jest za jedno u životu dati svu svoju
duhovnu slobodu i neovisnost, pomiriti se s time da izvršava
društvene obaveze i dužnosti, da uvažava svoga punca, punicu, šuru,
a od svega se toga ježio.
Među onim djevojkama u Alcolei, koje su izlazile samo
nedjeljom, u crkvu, odjevene kao papige, do zla boga neukusno, bilo
153
je zacijelo i nekoliko, a možda i mnogo, ugodnih i simpatičnih. Ali
tko ih je poznavao? Bilo je gotovo nemoguće razgovarati s njima,
čak ni probesjediti. Samo je muž mogao znati kakve su i što
osjećaju.
Andrés bi se oženio kojom od njih, kakvom jednostavnom
djevojkom; ali nije znao gdje da je nađe. Dvije su bile gospođice s
kojima je malko dolazio u dodir: jedna bijaše kći liječnika Sáncheza,
a druga kći općinskog tajnika.
Sánchezova kći htjela je u časne sestre, hjela se zarediti; kći
općinskog tajnika bijaše smiješna kaćiperka puna izvještačenosti;
udarala je u klavir vrlo loše, izrezivala bakroreze iz smotre Bianco y
Negro pa ih bojila ili lijepila na platno ili papir, a imala je smiješne
ideje i krive pojmove o svemu.
Ako se ne oženi, valjalo mu se pomiriti s tim da zajedno s
ostalim izgubljenim mještanima odlazi u koju od kuća u dvjema
ulicama gdje su lake žene živjele kao u sredovjekovnim bordelima;
ali bi takvo traćenje vremena vrijeđalo njegov ponos. Kakva li
trijumfa za malograđanštinu u Alcolei i kakva li poraza njegove
ličnosti kad bi uzeli raspredati o takvim njegovim skokovima i
zabavicama! Ne, radije će ostati bolestan.
Andrés je odlučio promijeniti način ishrane; jeo je samo zelen a
sasvim izostavio meso, vino i kavu. Nekoliko sati poslije ručka i
večere pio je velike količine vode. Mržnja na duh koji je vladao u
Alcolei pomagala mu je u njegovoj potajnoj borbi; bijaše to onakva
duboka mržnja što daje vedrinu onome koji je ćuti; prezir epski,
uzvišen. Za nj nisu postojale šale ni poruge; sve su se odbijale i
klizile niz oklop njegove nećutljivosti.
Ponekad je pomišljao kako to njegovo držanje nije logično.
Čovjek koji bi htio pripadati znanosti — a smeta ga što stvari ne idu
onako kako bi on htio! Baš besmisleno. Zemlja je u tome kraju bila
suha; nije bilo drveća; klima kruta; pa onda ni ljudi ne mogu biti
drugačiji doli kruti.
Žena općinskog tajnika i predsjednica Društva stalne pomoći,
reče mu jednog dana:
— Vi, Hurtado, želite pokazati kako čovjek može biti bez
religije a ipak bolji od onih koji se drže religije.
— Bolji, gospođo? — dočeka Andrés. — To zaista nije teško.
Poslije mjesec dana života po novom receptu, Hurtado se
osjećao bolje; skromni obroci, sastavljeni samo od zeleni, zatim
154
kupanje, vježba na čistom zraku, sve je to čeličilo Hurtada i
pretvaralo ga u čovjeka bez živaca. Divno se osjećao u svome
asketizmu, ćutio se nekako slobodnim; počelo se nazirati ono stanje
ataraksije, stanje bešćutnosti i duševnog mira, o kojemu pjevaju
epikurovci i pironovci.
Nije više osjećao bijesa ni zbog osoba ni zbog stvari.
Bio bi rado priopćio svoje dojmove te je pomislio da piše
Iturriozu; ali onda preumi, uvjeren da je duhovno jači kad je sam
jedini svjedok svoje pobjede.
Više nije bio agresivna duha. Rano ie ustajao, još u zoru, i
šetao onim ravnim poljima te kroz vinograde odlazio u maslinjak što
ga nazivaše tragičnim, zbog njegova izgleda. Ona stara, stoljetna i
kvrgava maslinova stabla bijahu kao bolesnici što ih je napao
tetanus; među njima se uzdizala usamljena oniska kuća s ogradom
od trnja, a na pristranku brežuljka nalazila se vjetrenjača, ali tako
neobična, tako čudna, sa svojom zdepastom i zbijenom kulom i
škripavim krilima, da je Andrésa uvijek zbunjivala.
Često je izlazio iz kuće još za noći i vidio zvijezdu večernjaču
gdje treperi i rastače se kao biser na vatri zore što bi zarudila.
Uvečer bi Andrés sjedio u kuhinji, kraj ognjišta. Dorotea,
njezina majka i kći radile kraj vatre, a Hurtado čavrljao s njima ili
pak gledao kako suha rozgva izgara plamteći.
155
Glava deveta
Žena starog Garrote
Jedne zimske noći dođe dječak po Andrésa: žena pala kroz
prozor na ulicu, eno umire.
Hurtado se ogrnu i brzo s dječakom stiže u ulicu što se nalazila
po strani, u blizini Gostionice kod Križa, krčme u koju se navraćahu
mazgari. Naišao je na ženu u besvijesti, oko nje susjedi sastavili
krug.
Bila je to žena staretinara i preprodavača koji se zvao stari
Garrote; glava joj sva oblivena krvlju.
Andrés reče neka ženu unesu u staretinarov dućan i neka
donesu svjetlo. Starica bijaše dobila potres mozga.
Hurtado joj pusti krv iz žile na podlaktici. U početku crna
zgrušana krv nije izlazila iz otvorene vene, a onda procuri, polako,
zatim poteče normalnije, i najposlije žena poče lakše disati.
U taj čas stiže sudac sa sudskim pisarom i s dvojicom pandura,
pa uze ispitivati, najprije susjede a onda Hurtada.
— Kako je toj ženi? — upita ga.
— Vrlo loše.
— Možemo li je preslušati?
— Zasad ne; vidjet ćemo hoće li doći k svijesti.
— Ako se osvijesti, odmah me obavijestite. Idem vidjeti odakle
se bacila i preslušati muža.
Dućan bijaše staretinarnica krcata starim pokućstvom i kućnim
potrepštinama, bijahu nabijeni svi kutovi, čak su i sa stropa visjeli
različiti predmeti, a zidovi bili načičkani starinskim puškama i
kuburama, sabljama i sjekirama.
Andrés je pazio na ženu dok nije otvorila oči i kanda razabrala
što se zbiva.
— Zovite suca — reče Andrés susjedima.
Sudac odmah dođe.
— Sve je ovo zamršeno — mrmljao sudac, a onda će,
obraćajući se Andrésu:
— Što je? Shvaća li što?
— Čini se da shvaća.
156
I zaista je izražaj na ženinu licu pokazivao razumijevanje.
— Jeste li se bacili ili vas je tko bacio s prozora? — upita je
sudac.
— Eh! — protisnu ona.
— Tko vas je bacio?
— Eh!
— Tko vas je bacio? Govorite!
— Garro... Garro... — promrlja starica naprežući se.
Sudac, pisar i pandur ostadoše iznenađeni.
— Znači, Garrote — reče jedan.
— Jest, to je optužba protiv njega — dočeka sudac. — Ne čini
li vam se tako, doktore?
— Čini se da je tako.
— A zašto vas je bacio?
— Garro... Garro... — opet će stara.
— Eto, sama kaže da je muž — utvrdi jedan od pandura.
— Ne, nije to — preuze Andrés. — Povreda je drži na lijevoj
strani.
— Pa što onda? — dobaci pandur.
— Šutite! — naredi mu sudac, a onda će, obrativši se Andrésu:
— Kakvo je vaše mišljenje, doktore?
— Mislim da se ova žena nalazi u stanju afazije. Izgubila je
govor zbog toga što joj je povrijeđena lijeva strana mozga, po svoj
prilici treća frontalna vijuga, koja se smatra centrom za govor. Ova
žena pokazuje znakove kao da shvaća, ali može izreći samo tu riječ.
Upitajte je što drugo, da vidimo.
— Je li vam bolje? — upita je sudac.
— Eh!
— Pitam vas je li vam bolje!
— Garro... Garro... — odgovori ona.
— Jest, na sve isto odgovara — potvrdi sudac.
— To je slučaj afazije ili gubitka govora — nadoda Andrés.
— Ipak... mnoge sumnje terete muža — uzvrati pisar.
Pozvali su svećenika da ženi na samrti podijeli sakramente.
Ostaviše ga sama, a Andrés sa sucem ode gore na kat.
Staretinarnica starog Garrote imala je zavojite stube koje su vodile
na kat.
Stan se sastojao od hodnika, kuhinje, dviju spavaonica i sobe iz
koje se bacila starica. Usred te sobe nalazio se žeravnik, prljav
157
žarač, i čitav niz krvavih mrlja koje su išle sve do prozora.
— Sve je ovo nalik na zločin — reče sudac.
— Mislite? — upita Andrés.
— Ne mogu ništa reći, ali valja priznati da se indicije pokazuju
kao u kakvu detektivskom romanu da se zavara mišljenje. Žena, kad
je pitamo tko ju je bacio, kazuje ime svoga muža; zatim ovaj žarač
pun krvi, pa mrlje sve do prozora, sve to navodi na onu sumnju koju
su susjedi već prihvatili.
— A što kažu?
— Optužuju starog Garrotu, njezina muža. Misle da je došlo do
svađe između njega i žene, da ju je on mlatnuo žaračem po glavi,
ona pojurila prema prozoru da zove u pomoć, a on ju onda uhvatio
po srijedi i bacio na ulicu.
— Možda je tako.
— Možda jest, a možda i nije.
Tu su verziju uzimali za vjerojatnu zbog lošega glasa što je
općenito bío starog Garrotu i zbog njegove očite sukrivnje u smrti
dvojice kartaša, Cañamera i Polla, blizu Daimela, prije kakvih deset
godina.
— Ovaj ću žarač zadržati — reče sudac.
— Da ga ne diraju — preuze Andrés — jer bi tragovi mogli
pomoći.
Sudac stavi žarač u ormar, zaključa vrata na ormaru i pozva
pisara da ih zapečati. Zaključao je i sobu i zadržao ključ.
Kad su Hurtado i sudac sišli u staretinarnicu, žena starog
Garrote bijaše umrla.
Sudac naredi da dovedu muža. Panduri su mu svezali ruke.
Stari Garrota bijaše već star čovjek, jak, strašna izgleda, ćorav,
jeziva lica, puna mrlja od sačme koju su mu prije više godina sasuli
u lice.
Na saslušanju se jasno pokazalo da je stari Garrota pijanac koji
je neprestano govorio kako će ubiti ovoga ili onoga.
Stari Garrota nije poricao da je zlo postupao sa ženom, ali je
nijekao da ju je ubio.
Uvijek je završavao kazujući:
— Gospodine suče, ja nisam ubio svoju ženu. Istina je, često
sam govorio da ću je ubiti, ali je nisam ubio.
Nakon saslušanja sudac je odredio da starog Garrotu odvedu u
zatvor i da mu ne dopuste razgovora ni s kim.
158
— Što velite? — upita sudac Hurtada.
— Za mene je stvar jasna: taj je čovjek nedužan.
Sutradan sudac ode starom Garroti u zatvor te mu reče kako
stječe dojam da on nije ubio svoju ženu. Opće je mišljenje htjelo da
Garrotu prikaže kao zločinca. Uvečer je doktor Sánchez u kasinu
tvrdio kako je očito da je stari Garrota bacio ženu kroz prozor, a
sudac i Hurtado, Bog bi znao zašto, nastoje ga izvući; ali će se na
autopsiji vidjeti gdje je istina.
Kad je Andrés to doznao, otišao je sucu te ga zamolio da don
Tomasa Solanu, drugog liječnika, odredi da kao sudac pribiva
autopsiji, ako slučajno između njegova i Sánchezova nalaza bude
razilaženja.
Autopsiju su izvršili sutradan poslijepodne; snimili su rane na
glavi prouzrokovane žaračem i masnice što ih je žena imala po
vratu.
Zatim su otvorili tri šupljine i pronašli frakturu lubanje;
fraktura je zahvatila čeoni i tjemeni dio i prouzrokovala smrt. Na
plućima i u mozgu vidjele se mrlje krvi, malene i okrugle.
U izlaganju nalaza što ga je dala autopsija trojica liječnika
bijahu složna; ali su se razilazili u mišljenju o uzrocima smrti.
Sánchez je davao opću narodnu verziju. Po njemu, žena je,
osjetivši da joj je udarcima žaračem ranjena glava, pojurila prema
prozoru da zove u pomoć; ondje ju je čvrsta ruka zgrabila za šiju te
joj nanijela kontuziju i izazvala početak gušenja, što pokazuju i
mrlje na plućima i na mozgu, a onda je, bačena na ulicu, dobila
potres mozga i pretrpjela frakturu lubanje, i od toga je umrla. Sama
je žena, u agoniji, više puta ponovila muževo ime i tako pokazala
tko ju je ubio.
Hurtado je kazao da su, ponajprije, rane na glavi tako površne
te je očito da ih nije izazvala jaka ruka, nego slaba i drhtava;
masnice na vratu potječu od kontuzija zadobivenih dan prije smrti, a
što se tiče mrlja krvi na plućima i na mozgu, nisu posljedica nikakva
početnog gušenja, nego dolaze od okorjelog alkoholizma. S tim
podacima Hurtado je uvjeravao da se žena, u pijanom stanju,
evidentiranu nalazom rakije u želucu, i obuzeta manijom
samoubojstva, počela sama ranjavati udarajući se žaračem u glavu, i
odatle površne rane, koje su samo ozlijedile kožu pod kosom, a onda
je, videći da se tako ne može ubiti, otvorila prozor i naglavce se
bacila na ulicu. Što se tiče riječi koje je izgovorila, jasno se pokazalo
159
da se, kazujući ih, nalazila u stanju afazije.
Don Tomas, liječnik aristokrat, u svom je izvještaju
ekvilibrirao, sominjao se i stajao u staglacu, i najposlije nije ništa
rekao.
Sánchez se držao većine; svi su smatrali krivim starog Garrotu,
a neki su čak govorili kako ga, sve ako i nije krivac, treba kazniti,
jer je bezdušnik koji je kadar izvršiti svako nedjelo.
Događaj je izazvao uzbuđenje u mjestu; tražili se i provjeravali
dokazi, proučavali se svježi otisci i tragovi krvi na žaraču, pa se
pokazalo da nisu od staretinarevih prstiju; najposlije su izveli da ga
jedan zatvorski službenik, njegov prijatelj, opije i da od njega pijana
izvuče priznanje. Stari Garrota priznao je da je sukrivac za smrt
Pollovu i Cañamerovu, ali je neprestano tvrdio, zapadajući u bijes i
nižući zakletve, da nije bacio ženu kroz prozor — nije pa nije. Ništa
on nije kriv za ženinu smrt, i sve kad bi ga osudili zato što veli
nisam a oslobodili i pustili da kaže jesam, rekao bi nisam, jer to je
cijela istina.
Nakon mnogih saslušanja sudac je mogao razabrati da je
čovjek nedužan, pa ga je pustio na slobodu.
Cijelo se mjesto smatralo prevarenim. Po dokazima i po
instinktu ljudi su stekli uvjerenje da stari Garrota, iako je bio kadar
za to, ipak nije ubio svoju ženu; ali nije htjelo priznati da su Andrés
i sudac pošteno postupili. Prijestolničke novine koje su bile za
stranku mochuelos donijele su članak s naslovom »Zločin ili
samoubojstvo?« i uzimali da je žena starog Garrote izvršila
samoubojstvo; naprotiv, druge novine, koje su branile stranku
ratones, tvrdile su da je posrijedi zločin i da su politički utjecaji
izvukli staretinara.
— Treba vidjeti koliko su ubrali liječnik i sudac — govorio je
svijet.
A Sáncheza, naprotiv, svi su hvalili.
— Taj je čovjek bio pošten.
— Ali nije baš sigurno ni ono njegovo — uzvrati netko.
— Možda; ali je on radio pošteno.
I nije bilo puta ni načina da se većina uvjeri u drugo.
160
Glava deseta
Odlazak
Andrés, koji je dotad uživao simpatiju među siromašnim
svijetom, vidje da se simpatija okreće u neprijateljstvo. U proljeće je
odlučio dati otkaz i otići.
Odlazak je odredio za jedan dan u mjesecu svibnju. Oprostio se
sa don Blasom Careñom i sa sucem, a imao žestoku prepirku sa
Sánchezom, koji je, premda je vidio da mu neprijatelj odlazi, bio
toliko glup te ga uzeo oštro optuživati. Andrés mu je uzvratio
podjednakom mjerom i priklopio svome starijem kolegi nekoliko
krutih istina.
Popodne je Andrés spremio prtljagu i onda izišao u šetnju.
Bijaše olujan dan, munje sijevale među oblacima. Uvečer ulila i
kiša, te se Andrés vratio kući.
Toga su popodneva Pepinito, kći i baka otišli u Maillo,
kupališno mjestance blizu Alcolee.
Andrés je dovršio spremanje, stavio stvari u kovčeg. Kad bijaše
vrijeme večeri, gazdarica uđe u njegovu sobu.
— Zar zaista sutra odlazite, don Andrés?
— Odlazim.
— Sami smo. Večerat ćemo kad zaželite.
— Za koji časak bit ću gotov.
— Žao mi je što odlazite. Već ste nam nekako kao član obitelji.
— Što se može! Ne vole me mještani.
— Valjda tu ne ubrajate i nas.
— Ne, ne velim za vas. Ako mi je žao što odlazim, onda mi je,
više negoli zbog ičega drugog, žao zbog vas.
— Ma nije, don Andrés.
— Htjeli vi vjerovati ili ne htjeli, imam jako dobro mišljenje o
vama. Činite mi se dobra žena, vrlo inteligentna...
— Za ime božje, don Andrés, vi me zbunjujete! — u smijehu
će ona.
— Zbunjivali se ili ne zbunjivali, ali je istina. Jedino je zlo na
vama...
— Da vidimo i tu zlu stranu... — potače ona, hineći ozbiljnost.
161
— Jedino je zlo — nastavi Andrés — što ste udati za glupana i
napržicu koji vam samo zadaje jad i koga bih ja, da sam na vašem
mjestu, prevario ma s kim.
— Isuse! Bože! Ma što vi to kazujete!
— Istinu na odlasku... Zaista sam bio glup što vam nisam
udvarao.
— Sad ste se toga sjetili, don Andrés?
— Jest, sada. Nemojte misliti da to nisam inače imao na
pameti; nedostajalo mi je odlučnosti. Danas smo sami u kući. Nije li
tako?
— Jest, sami smo. Do viđenja, don Andrés, idem.
— Nemojte ići, trebamo razgovarati.
Dorotea, iznenađena Andrésovim zapovjednim tonom, ostade.
— Što biste od mene? — upita ona.
— Ostanite ovdje sa mnom.
— Ali... ja sam poštena žena, don Andrés — uzvrati Dorotea
prigušenim glasom.
— Znam, poštena i dobra žena, udata za idiota. Sami smo,
nitko neće doznati da ste mi pripali. Ova noć, za me i za vas, bila bi
izuzetna noć, neobična...
— Jest, a kajanje?
— Kajanje?
Andrés je oštroumno razabrao da o tome ne treba raspravljati.
— Prije nekoliko časaka nisam vjerovao da ću vam to reći. A
zašto vam velim? Ne znam. Srce mi udara kao čekić po nakovnju.
Valjalo mu se prihvatiti za željezo na krevetu, bijaše blijed,
drhtao je.
— Je li vam zlo? — protisnu Dorotea promuklim glasom.
— Ne, nije mi ništa.
I ona bijaše zbunjena, uzdrhtala. Andrés ugasi svjetlo te joj
priđe.
Nije se opirala. Andrés u taj čas bijaše gotovo izgubio svijest...
Kad je u praskozorje između kapaka počela prodirati svjetlost,
Dorotea se prenu. Andrés je htjede zadržati.
— Ne, ne — protisnu ona u strahu, te brzo ustade i pobježe iz
sobe.
Andrés je krajnje zbunjen ostao sjedeći na postelji. Zapao je u
stanje posvemašnje neodlučnosti. Bijaše kao da mu je tko sapeo ili
umrtvio sve živce, bojao se da nogama dodirne pod.
162
Tako je sjedio utučen, podnimivši se obadvjema rukama, dok
nije čuo štropot kočije koja je dolazila po njega. Ustao je, odjenuo se
i otvori vrata prije nego što ga stigli zovnuti — plašio se i same
pomisli na udar zvekira. Momak ode u sobu te uze kovčeg i torbu te
ih odnese u kola. Andrés odjenu na se ogrtač te se uspe u diližansu,
koja krenu prašnom cestom.
»Kakva li apsurda! Kakva li besmisla!« reče u sebi. Mislio je
time na svoj život i na tu noć, tako neočekivanu i tako poraznu.
U vlaku, njegovo se živčano stanje pogoršalo. Osjećao se
iscrpljen, nemoćan, hvatala ga nesvjestica. Kad je stigao u Aranjuez,
odluči sići s vlaka. Tri dana što ih je proveo ondje umirili su mu
živce.
163
ŠESTI DIO
Iskustvo u Madridu
164
Glava prva
Komentar prošlome
Nekoliko dana po odlasku u Madrid Andrés doživje neugodno
iznenađenje: sprema se objava rata Sjedinjenim Državama. Bilo je
buke, nereda i manifestacija po ulicama, rodoljubne glazbe na
svakom koraku.
Andrés nije u novinama pratio to pitanje kolonijalnih ratova,
nije zapravo ni znao što je posrijedi. Jedini mu kriterij bijaše pjesma
stare Dorotejine sluškinje, koja je dok bi prala, pjevala kreštavim
glasom:
Čini se laž da je, al strava vlada,
zbog nekih mulata sva zemlja strada;
cvijet Španjolske u rat, na Kubu vode,
samo kamen osta, a mladost ode.
Sve Andrésove misli o ratu bijahu u toj pjesmi stare sluškinje.
Kad je vidio kamo je sve krenulo i kako su se umiješale
Sjedinjene Države, Andrés ostade zapanjen.
Nigdje se nije govorilo ni o čemu drugom doli o mogućnosti
dobra ishoda ili pak sloma. Hurtadov otac vjerovao je u španjolsku
pobjedu, i to pobjedu bez napora: kad Yenkees, koji za nj bijahu
sami kramari, vide prve španjolske vojnike, ostavit će oružje i
udariti u bijeg. Andrésov brat Pedro provodio je život sportsmana, o
ratu nije brinuo; s Alejandrom bijaše isto; Margarita se i dalje
nalazila u Valenciji.
Andrés se zaposlio u stanici za želučane bolesti, zamjenjivao je
ondje jednog liječnika koji je otišao u inozemstvo na tri mjeseca.
Poslijepodne Andrés je išao na posao, ostajao ondje do večeri,
onda odlazio kući na večeru, a noću izlazio u potragu za novostima.
Novine su donosile samo gluposti i hvalisanja; Yankees nisu
spremni za rat; nemaju ni uniforma da odjenu vojsku. U zemlji
šivaćih strojeva problem je sašiti nekoliko uniforma, tako je izlazilo
prema onome što su pisale madridske novine.
I da se postigne vrhunac u smiješnome, donijele su
165
Castelarovu26 poruku Amerikancima. Nije ta poruka imala
smiješnotorlačke27 razmjere Hugoova manifesta Nijemcima da
poštuju Pariz, ali je bila dovoljna da Španjolci dobra ukusa i zdrava
razuma osjete i vide kakva praznina vlada u glavama njihovih
velikih ljudi.
Andrés je pripreme za rat pratio s golemim uzbuđenjem.
Novine su donosile sasvim krive računice. Andrés je već i sam
pomislio da možda imaju kakva razloga za optimizam.
Nekoliko dana prije poraza susreo je Iturrioza na ulici.
— Što velite na sve ovo? — upita ga.
— Zlo nam se piše, propali smo.
— Ali vele da smo se pripremili?
— Pripremili za poraz. Samo se budale mogu kljukati onim što
pišu novine.
— Pa nije valjda tako.
— Ne treba ti drugo nego otvoriti oči usporediti snage na
jednoj i na drugoj strani. Mi u luci Santiago de Cuba imamo šest
brodova, starih, loših i sporih; oni imaju dvadeset i jedan, i svi su
gotovo novi, dobro oklopljeni i brzi. Naših šest ima zajedno kakvih
dvadeset i osam tisuća tona, a njihovih prvih šest ima šezdeset. Oni
sa dva svoja broda mogu potopiti svu našu flotu; jednostavno ne
znam što će raditi sa dvadeset i jednim brodom.
— Vi dakle vjerujete u naš poraz, vjerujete da će nas raspršiti?
— Raspršiti? Ni govora! Lovit će nas, loviti hajkom, i bit će
pravo čudo ako koji naš brod umakne.
Andrés pomisli da bi se Iturrioz mogao i prevariti; ali su
događaji ubrzo pokazali da je ujak imao pravo. Bio je slom, kako je
i rekao: smiješan lov.
Ozlojedio se Andrés kad je vidio kako je svijet ostao
ravnodušan na vijest o katastrofi. On je vjerovao da je Španjolac,
ako i nije sposoban za znanost i civilizaciju, barem dobar rodoljub,
egzaltiran patriot, a kad tamo — ništa od toga. Poslije propasti dviju
26
Emilio Castelar (1832 — 1899), španjolski političar i novinar, govornik i
državnik, historičar i sveušilišni profesor, i ujedno pisac nekoliko romana osrednje
vrijednosti. (U ratu sa Sjedinjenim Državama 1898. Španjolska je izgubila Kubu,
posljednji ostatak nekoć golemoga kolonijalnog »carstva u kojem sunce nikad nije
zalazilo«.) — Prev.
27
torlački — južnosrbijanski štokavski dijalekt s vrlo izraženim balkanskim
obilježjima (gubljenje infinitiva itd.) [torlačko narječje] — D
166
španjolskih eskadrila na Kubi i na Filipinima, ljudi su mirno išli u
kazalište i na borbu s bikovima, kao da se ništa nije dogodilo. Sve
one manifestacije i klicanja bijahu kao pjena, dim od slame, ništa.
Kad se oteo prvom dojmu nakon sloma, Andrés ode u posjetu
Iturriozu; raspravljali su, kao i obično.
— Pustimo rat, jer smo, srećom, izgubili kolonije — reče
Iturrioz. — Govorimo radije o drugome. Kako ti je bilo u provinciji?
— Prilično loše.
— Što ti se dogodilo? Jesi li učinio kakvu glupost?
— Nisam, imao sam sreće. Kao liječnik dobro sam prošao. Ali
osobno nisam imao uspjeha.
— Pričaj, da čujemo tvoju odisejadu u toj zemlji Don Quijota.
Andrés je pripovijedao o svojim dojmovima iz Alcolee; Iturrioz
je pažljivo slušao.
— Znači, nisi ondje izgubio svoju žestinu i nisi se stopio sa
sredinom?
— Nisam, ni jedno ni drugo. Bio sam ondje bakteridija
smještena u otopinu zasićenu karbolnom kiselinom.
— A ti Mančanci? Je li to dobar svijet?
— Jest, dobri da ne mogu biti bolji, ali imaju nemoguć moral.
— Ali taj moral, nije li to obrana jednog svijeta koji živi u
siromašnoj zemlji, na oskudnu tlu, bez sredstava?
— Sasvim je moguće. Ali, ako je tako, oni ne znaju za taj
motiv.
— Jasno da ne znaju! Odakle bi mjestance u pokrajini bilo
skup ljudi od znanosti? Ne možeš to tražiti ni u Engleskoj,
Francuskoj ili u Njemačkoj. Svuda na svijetu ljudi se u svome
prirodnom stanju sastoje od jednostavne svjetine, neznalica i
sebičnjaka. Ako u toj Alcolei ima i jedan bolji čovjek, znači da su ti
Alkoleanci bolji i viši ljudi.
— Ne velim da nije. Mjesta kao što je Alcolea izgubljena su,
jer egoizam i novac nisu jednako razdijeljeni; nalaze se samo u
nekoliko bogatih; naprotiv, među siromašnima nema individualnog
osjećanja. U onaj dan kada se svaki žitelj Alcolee bude osjećao svoj
i rekao: ne popuštam, mjesto će koraknuti u napredak.
— Jasno; ali da čovjek bude egoist, treba znanja; da
prosvjeduješ, treba rezonirati. Ja mislim da civilizacija više duguje
egoizmu negoli svim religijama i filantropskim utopijama. Egoizam
je napravio stazu, put, ulicu, željeznicu, brod, sve.
167
— Slažem se. Zato se čovjek i srdi kad vidi ljude koji nemaju
što dobiti društvenom mašinerijom koja im, zato što im je uzela
sinove i odvela ih u rat, za uzvrat daje samo bijedu i glad u starosti,
a oni je i takvu brane.
— To ima veliku individualnu važnost, ali ne socijalnu. Još nije
bilo društva koje bi namjeravalo uvesti sistem distributivne pravde,
a unatoč tome svijet, nećemo reći napreduje, ali barem puže, i žene
su i dalje voljne imati djecu.
— Glupo.
— Prijatelju, priroda je vrlo mudra. Ne zadovoljava se samo
time što dijeli ljude na sretne i nesretne, bogate i siromašne, nego još
bogatome daje duh bogatstva a siromašnome duh siromaštva. Znaš
kako se stvaraju pčele radilice: ličinka se zatvori u malenu stanicu
na saću i daje joj se nedovoljna hrana. Ta se ličinka nedovoljno
razvije: ona je radilica, proleterka, koja se vodi duhom rada i
podložnosti. Tako se događa i među ljudima, između radnika i
vojnika, između bogatog i siromašnog.
— Sve me to ozlojeđuje — uzviknu Andrés.
— Prije nekoliko godina — nastavi Iturrioz — bio sam na Kubi
baš u vrijeme kad se prerađuje šećerna trska. Kinezi i crnci nosili su
snopove trske i ubacivali ih u stroj s velikim cilindrima, koji ih je
drobio. Promatrali smo kako stroj radi kadli odjednom vidjesmo
kako se jedan Kinez vuče po tlu i batrga. Bijeli nadglednik viče da
zaustave stroj. Strojar ne čuje zapovijed, a Kinez nestaje i odmah
zatim izlazi pretvoren u ponjavu krvi i slomljenih kostiju. Mi bijelci
koji smo pribivali događaju ostali smo zaprepašteni; naprotiv,
Kinezi su se i crnci smijali. Imali su ropski duh.
— Strašno.
— Kako se uzme. Ali su to činjenice, i valja ih primiti i
prilagoditi se njima. Sve je drugo pusta naivnost. A namjeravati da
ideš među ljudima kao nekakvo superiorno biće, kao što si ti htio u
Alcolei, nije razložno, nije logično.
— Nije mi bila namjera da se prikazujem kao nešto više —
živo uzvrati Andrés. — Samo sam pokazivao neovisnost. Radim
svoj posao, primam za nj plaću, i gotovo.
— Nije tako, i ne može biti. Nijedan čovjek nije zvijezda s
vlastitom putanjom.
— Mislim da jest onaj koji to želi.
— Onda mu valja snositi i posljedice.
168
— Ah, svakako. Spreman sam ih snositi. Tko nema novaca,
plaća svoju slobodu svojim tijelom; valja dati unču mesa, a mogu
mu je uzeti podjednako s miške ili od srca. Istinski čovjek prije
svega i iznad svega traži svoju slobodu; samo jadnik ili pseća duša
ne mari za nju. I što to ne može biti? Što to nije moguće? Da čovjek
ne može biti neovisan kao što je neovisna jedna zvijezda o drugoj?
Na to se može odgovoriti da je cijela istina, na nesreću.
— Vidim da se iz pokrajine vraćaš kao lirik.
— Možda je to pod utjecajem posne hrane.
— Ili od mančanskog vina.
— Nije, nisam ga ni okusio.
— I htio bi da imaju simpatija prema tebi a prezirao si najbolji
proizvod onoga kraja? Dobro, a što misliš raditi?
— Pogledat ću hoću li naći kakvo mjesto za rad.
— U Madridu?
— Jest, u Madridu.
— Drugo iskustvo?
— Jest, drugo iskustvo.
— Dobro je, hajdemo sada na terasu.
169
Glava druga
Prijatelji
U jesen je Andrés ostao bez posla. Don Pedro preuzeo je na se
da govori s utjecajnim prijateljima ne bi li se štogod našlo za
njegova sina.
Vrijeme do podne Hurtado je provodio u Biblioteca Nacional, a
poslijepodne i večer u šetnji. Jedne večeri, prolazeći ispred kazališta
Apolo, namjeri se na Montanera.
— Eh, momče, koliko se vremena ne vidjesmo! — uzviknu
nekadašnji školski drug, prilazeći.
— Jest, nismo se vidjeli već nekoliko godina.
— Zajedno krenuše gore uz ulicu Alcala, a kad su izbili na
ugao Peligros, Montaner navrije da uđu u kavanu Fornos.
— Dobro, hajdemo — reče Andrés.
Bila je subota, kavana puna svijeta, stolovi zaposjednuti;
noćnici, na povratku iz različitih kazališta, spremali se večerati, a
nekoliko lakih žena pogledom svojih obojenih očiju prelazilo po
mnoštvu u dvorani.
Montaner je požudno posrkao čokoladu koju su mu donijeli, a
onda će upitati Andrésa:
— A ti, što radiš?
— Sada, ništa. Bio sam u pokrajini. A ti? Jesi li završio studij?
— Jesam, ima godinu dana. Nisam mogao prije zbog one male,
moje zaručnice. Cio sam dan provodio s njom; ali su je roditelji
odveli u Santander i ondje udali. Ja sam onda otišao u Salamancu, i
ostao sam dok nisam završio studij.
— Znači, odgovaralo ti je da je udaju?
— Jest, jednim dijelom: da postanem liječnik.
— Ne nalaziš posla?
— Ništa. Bio sam s Julijem Aracilom.
— S Julijem?
— Jest.
— Kako?
— Kao pomoćnik.
— Zar Juliju već treba pomoćnik?
170
— Treba, otvorio je kliniku. Lani je obećao da će me
protežirati. Imao je mjesto na zdravstvenoj ustanovi kod željeznice,
pa mi je rekao da će ga prepustiti meni kad mu više ne bude trebalo.
— I nije ti ga prepustio?
— Nije. Sve je zapravo malo za uzdržavanje njegove kuće.
— Pa što radi? Mnogo troši?
— Jest, mnogo troši.
— Prije je bio strašan škrtac.
— I sad je.
— Ne napreduje?
— Kao liječnik malo, ali ima sredstava: drži mjesto liječnika na
željeznici, zatim obilazi neke samostane, dioničar je u Esperanzi,
ujedinjenom društvu liječnika, ljekarnika i pogrebnika, a suvlasnik
je i jednog pogrebnog zavoda.
— Znači, posvetio se eksploataciji karitasa?
— Jest. Osim toga, kako ti rekoh, sada ima kliniku, otvorio ju
je novcem svoga punca. Ja sam mu pomagao. Uzeo me da mu
budem crnac. Više od mjesec dana bio sam mu zidar, stolar, nosač i
čak djevojka za djecu; zatim mi utrapio da obilazim siromahe, a
sada, kad mu je sve lijepo krenulo, Julio mi veli da se mora udružiti
s Valencijancem koji se zove Nebot i koji mu je ponudio novac; kad
mu ustrebam, zvat će me.
— Ukratko, izgurao te.
— Tako je.
— I što namjeravaš?
— Potražit ću kakav posao.
— Kao liječnik?
— Kao liječnik ili što bilo. Svejedno mi je.
— Ne želiš u provinciju?
— Ne, nikako. Ne idem iz Madrida.
— A kako su prošli ostali? — upita Andrés. — Gdje je onaj
Lamela?
— U Galiciji. Mislim da ne radi, ali živi dobro. Ne znam sjećaš
li se Cañiza?
— Ne sjećam se.
— Onoga što je pao na anatomiji.
— Ne, ne sjećam se.
— Kad ga vidiš, odmah ćeš se sjetiti — produži Montaner. —
Taj ti je Cañizo sretnik; vodi nekakav mesarski glasnik. Čini mi se
171
da se pretvorio u pusta žderonju. Vidjeh ga neki dan pa mi reče:
Znaš, momče, jako sam zadovoljan; mesari mi darivaju bubrežnjak,
pečenicu... Žena me pazi, nedjeljom mi spremi jastoga...
— Baš je životinja.
— A sjećaš li se Ortege?
— Onoga malog, crvenokosog?
— Jest.
— Sjećam se.
— Bio je vojni liječnik na Kubi, pa se naučio piti, pije da je
strahota. Vidio sam ga dva-tri puta, i tom mi prilikom reče: Ideal mi
je dotjerati do alkoholne ciroze i do generala.
— Onda su svi naši zlo prošli.
— Svi ili gotovo svi, izuzev Cañiza s njegovim mesarskim
glasilom i ženom koja mu nedjeljom priredi jastoga.
— Tužno je sve to. Uvijek u ovome Madridu ista privremenost,
ista kronična tjeskoba, isti život bez života, sve isto.
— Jest, prava močvara — mrmljao Montaner.
— Zgarište prije negoli močvara. A Julio Aracil, veliš dobro
živi?
— Čovječe! Već prema tome što se podrazumijeva pod dobrim
životom.
— A njegova žena?
— Naočita je; ali je on prostituira.
— Zašto?
— Jer joj daje izgled kokote: tjera je da nosi neobične haljine,
vodi je svuda, vjerujem da joj je sam savjetovao da se maže. A sada
sprema posljednji udarac. Dovest će u kuću onog Nebota, koji je
bogat momak, proširit će kliniku. Mislim da nastoji da se Nebot
sporazumije s njegovom ženom.
— Ma je li moguće?
— Jest. Odredio je da se Nebotu dade najbolja soba u kući,
blizu ženine mu spavaonice.
— K vragu! Znači onda da je ne voli?
— Julio nikoga ne voli; oženio se njome radi njezina novca. On
ima ljubavnicu, gospođu bogatu i postariju.
— Ukratko, čovjek napreduje?
— Što ja znam! Može tako i propasti, a može se i obogatiti.
Bijaše već kasno, Montaner i Andrés iziđoše iz kavane, i svaki
krenu svojoj kući.
172
Nekoliko dana poslije toga Andrés naiđe na Julija Aracila, koji
je baš ulazio u kočiju.
— Hoćeš li se malko provozati sa mnom — pozva ga Julio. —
Idem na kraj predgrađa Salamanca, da obavim jednu posjetu.
— Hoću.
Sjedoše u kočiju.
— Vidio sam neki dan Montanera — reče mu Andrés.
— Zacijelo me ogovarao. Jasno. To je neizbježno među
prijateljima.
— Jest; čini se da baš nije jako zadovoljan tobom.
— Ne čudim se. Ljudi imaju tako glupe pojmove o mnogo
čemu — reče Aracil glasom u kojem se razabirala ljutina. — Ne
želim drugo doli da imam posla s apsolutnim egoistima, a ne sa
sentimentalnom čeljadi koja će sa suzama u očima reći: Uzmi ovaj
komad tvrda kruha, u koji ne mogu zabiti zub, a za uzvrat pozovi me
svaki dan na večeru u najbolji hotel.
Andrés se nasmija.
— I u tazbini mi imaju glupe pojmove o životu — nastavi
Aracil. — Neprestano mi stvaraju zapreke.
— Kako to?
— Eto tako. Sad, na primjer, govore da mi poslovni partner
oblijeće oko žene i da mi ga valja udaljiti iz kuće. Smiješno. Zar da
budem Otelo? Ne, ženu ostavljam u slobodi. Concha me neće
prevariti. Imam u nju povjerenja.
— Dobro činiš.
— Ne znam kakve to naopake pojmove imaju ti ljudi što su
sazdani po starom kalupu! — nastavi Julio. — Razumijem kad je
puritanac čovjek kakav si ti. Ali oni! Da dođem sutra i kažem:
Vidite, gospodinu tome i tome i gospođi toj i toj nisam htio naplatiti
jer zapravo nisam pogodio bolest... Svi bi me tada smatrali za
glupana!
— Jest, nema sumnje.
— A kad je tako, zašto mi onda dolaze s onim svojim
smiješnim moralom.
— A što ti je da ti treba poslovni partner? Trošiš li mnogo?
— Mnogo. Ali je sav trošak neophodan. Tako zahtijeva
današnji život. Žena treba održavati svoje, da bude u skladu s
modom, da ima haljina, nakita... Treba novaca, mnogo novaca za
kuću, za jelo, za krojačicu, za modistkinju, za kazalište, za kočiju;
173
namičem taj novac kako znam.
— A ne bi ti odgovaralo da se malko ograničiš? — upita ga
Andrés.
— Zašto? Da živim valjda kad ostarim? Ne, ne. Bolje sada
nego nikad. Dok je čovjek još mlad.
— To je filozofija. Ne čini mi se loša, ali ćeš tako srušiti moral
kuće.
— Ne tarem ja glavu zbog nekakva morala — uzvrati Julio. —
Ovako, među nama, mogu ti reći da mi se čestita žena čini jednim
od najglupljih i najgorčih proizvoda života.
— Šališ se.
— Ne šalim se. Žena koja nije ponešto koketa uopće mi se ne
sviđa. Volim da troši, da se dotjeruje. Jedan markiz, moj klijent, zna
reći: Elegantna žena trebala bi imati više od jednog muža. Svi mu se
smiju kad ga čuju.
— A zašto?
— Jer njegova žena ima samo jednog muža, ali zato ima tri
ljubavnika.
— U isto vrijeme?
— Jest, u isto vrijeme; to je vrlo liberalna gospođa.
— Vrlo liberalna i vrlo konzervativna, kad joj ljubavnici
pomažu da živi.
— Imaš pravo; mogli bismo je nazvati liberalnokonzervativnom.
Stigoše do klijentove kuće.
— Kamo želiš sada? — upita ga Julio.
— Bilo kamo. Nemam nikakva posla.
— Hoćeš li da te kočijaš odveze do zdenca Cibeles?
— U redu.
— Odvezite gospodina donde pa se vratite — reče Julio
kočijašu.
Pozdraviše se dvojica nekadašnjih drugova iz škole. Andrés
pomisli kako prijatelju, ma koliko se on uspeo, nema na čemu
zavidjeti.
174
Glava treća
Fermin Ibarra
Poslije nekoliko dana Andrés se na ulici susrete s Ferminom
Ibarrom. Fermin se jako promijenio, jednostavno ga nisi mogao
prepoznati. Bio je visok, jak, štapa mu više nije trebalo.
— Ovih dana odlazim — Fermin će Andrésu.
— Kamo?
— Zasad u Belgiju, a poslije ću vidjeti. Ne mislim ostati ovdje;
sva je prilika da se neću vratiti.
— Nećeš se vratiti?
— Neću. Ovdje se ne može ništa; imam dva-tri svoja patenta, i
vjerujem da su dobri; u Belgiji će mi ih otkupiti; ali sam najprije
htio pokušati u Španjolskoj, i evo odlazim obeshrabren; ovdje
čovjek jednostavno ne može ništa.
— Ne čudim se — reče Andrés; — ovdje nije klima za tvoj rad.
— Jasno! — dočeka Ibarra. — Jedan izum pretpostavlja
rekapitulaciju, sintezu fazâ jednog otkrića; izum je često laka
posljedica prijašnjeg djela, i gotovo se može reći da se sam nameće.
Gdje bi se u Španjolskoj mogao studirati evolutivni proces jednog
otkrića? Kakvim sredstvima? U kojim ustanovama? U kakvim
laboratorijima?
— Ni u kakvim! Nigdje!
— Ali, naposljetku, to me ne ozlojeđuje — nastavi Fermin. —
Ozlojeđuje me sumnja, podozrivost, nepovjerenje, zlonamjernost i
sitničavost ovih naših ljudi... Ovdje vladaju sve same neznalice i
lupeži, i gospodičići razuzdanici. Lupež vlada od Pirineja do
Cádiza... političari, generali, profesori, popovi, svi su oni puni sebe,
a svi su odreda lupeži.
— Jest, istinu veliš.
— Kad sam izvan Španjolske — proslijedi Ibarra — onda sam
sebe nastojim uvjeriti da naša zemlja nije mrtva za civilizaciju i da
se ovdje misli i razmišlja, ali čim uzmem u ruke kakve naše novine,
odmah mi se smuči; samo govore o nekakvim uspjesima svojih vođa
i njihove mudre politike i o sportu. Sramota.
Fermin Ibarra pripovijedao je o tome što je poduzimao u
175
Madridu, u Barceloni, u Bilbau. Nekakav mu je milijunaš rekao
kako ne može ulagati novac u maglu: mora imati osnovu; a kad bi se
pokusi pokazali kao uspješni, ne bi se nimalo ustručavao uložiti
novac na bazi fifty-fifty.
— Kapital naše zemlje, baš kao i uprava, nalaze se u rukama
najodvratnije bagre — završi Fermin.
Poslije nekoliko mjeseci Ibarra mu je pisao iz Belgije da su ga
stavili na čelo jednog eksperimentalnog zavoda i da ondje ima
prilike svoje ideje provoditi u djelo.
176
Glava četvrta
Susret sa Lulú
Prijatelj Hurtadova oca, viši činovnik u predsjedništvu vlade,
obećao je da će se pobrinuti da Andrésu nađe mjesto. Taj je
gospodin stanovao u ulici San Bernardo. Andrés je više puta išao k
njemu, i uvijek je dobivao odgovor da još nema ništa. Jednog dana
vladin mu činovnik reče:
— Možemo vam jedino dati mjesto liječnika u higijenskoj
zaštiti koje će uskoro biti slobodno. Recite odgovara li vam, pa ako
vam odgovara, imat ćemo vas u vidu.
— Odgovara mi.
— Onda ću vas na vrijeme obavijestiti.
Kad je toga dana izišao iz činovnikove kuće, na uglu ulice Pez
susrete Lulú. Bila je ista kao i prije, nije se nimalo promijenila.
Lulú se malko zbunila kad je vidjela Hurtada, a to se kod nje
rijetko događalo. Andrés ju je promatrao uživajući: bila je tako
vitka, tako ljupka. Ona ga je gledala smiješeći se, a crvenilo joj je
malko podlilo obraze.
— Imamo toliko toga pripovijedati jedno drugome — reče mu
Lulú; — rado bih se zadržala s vama, ali mi valja obaviti jedan
posao. Majka i ja obično idemo subotom u kavanu Luna. Hoćete li
doći onamo?
— Hoću.
— Onda dođite, sutra je subota. Tako, između devet i pol i
deset. Nećete zaboraviti, a?
— Ne, neću.
Rastadoše se, a sutradan uvečer Andrés ode u kavanu. S doñom
Leonardom i Lulú sjedio za stolom i nekakav mlad čovjek s
naočalama. Andrés pozdravi majku, koja ga hladno dočeka, a onda
sjede na stolicu podalje od djevojke.
— Sjedite ovamo — pozva ga ona i načini mu mjesta na
divanu.
Andrés sjede do djevojke.
— Jako se radujem što ste došli — reče Lulú; — bojala sam se
da nećete doći.
177
— Zašto ne bih došao?
— Pa kad ste takvi!
— Ne razumijem samo zašto ste odabrali ovu kavanu. Ili
možda više ne stanujete u ulici Fúcar?
— Ma kakvi, čovječe! Sada živimo ovdje, u ulici Pez. Znate li
tko nas je naveo na odluku da promijenimo stan i način života?
— Tko?
— Julio.
— Zaista?
— Jest.
— Eto vidite da nije tako loš ni zao kako ste govorili.
— Oh, ništa ne mijenja na stvari: loš je i zao kako sam i
mislila, ako ne još i gori. Već ću vam pripovijedati. A vi? Što ste
radili? Kako ste živjeli.
Andrés joj ukratko pripovjedi o svome putu i o svojoj borbi u
Alcolei.
— Oh, kako ste vi nemoguć čovjek! — uzviknu Lulú. —
Kakav vuk!
Gospodin s naočalama, koji je razgovarao s doñom Leonardom,
kad je vidio da Lulú ni na čas ne prekida razgovor s Andrésom,
ustade i ode.
— Ako vam je štogod stalo do Lulú, možete biti zadovoljni —
reče doña Leonarda nekako kiselo, glasom u kojem se čitao prezir.
— Zašto mi to kažete? — upita je Andrés.
— Jer previše za vas osjeća. Ne znam samo zašto.
— Ni ja ne znam zašto su čovjeku neki ljudi dragi — živo će
Lulú. — Jednostavno su nam dragi, ili nam nisu dragi, i gotovo.
Doña Leonarda, pokazavši na licu prezriv izraz, dohvati
večernje novine i uze čitati. Lulú nastavi razgovor s Andrésom.
— Da vidite kako nam je Julio odlučio o životu — tiho će
Lulú. — Govorila sam vam da je gad i da neće uzeti Nini za ženu. I
zaista, kad je završio studij, počeo je izostajati i najposlije se više
nije pojavio u kući. Raspitala sam se i doznala da vodi ljubav s
nekom gospođicom iz bogate kuće. Zovnula sam ga, pa smo
razgovarali. Jasno mi je rekao da ne misli uzeti Nini.
— Baš tako?
— Jest. Ne odgovara mu, reče. Bila bi mu zapreka i teret kad bi
se oženio siromašnom ženom. Ostala sam mirna i rekla mu: Čuj,
htjela bih da sam posjetiš don Prudencija i da mu to kažeš. Što hoćeš
178
da mu kažem? upita me on. Pa ništa, rekoh, kaži mu da nećeš uzeti
Nini jer nemaš sredstava; navedi razloge koje si i meni naveo.
— Bit će da se zabezeknuo — uzviknu Andrés — jer je mislio
da će u onaj dan kad to kaže propasti sva obitelj.
— Ostao je kao da ga je tko polio hladnom vodom, zapanjio se.
Dobro, dobro, rekao je, otići ću mu i kazati. Ja sam rekla majci što
je, a ona je isprva htjela činiti nekakve gluposti, ali ih nije učinila.
Zatim sam sve rekla Nini, a ona udarila u plač i htjela se osvetiti.
Kad su se obadvije umirile, rekoh Nini da će doći don Prudencio, u
njemu je spas, znam da mu se ona sviđa. I zaista je bilo tako. Nakon
nekoliko dana došao don Prudencio. Nastupio je diplomatski. Ako
Julio ne uspije a njoj ne bude s voljom da ide u provinciju... Nini je
bila divna. Odonda više ne vjerujem u žene.
— Baš zgodno — reče Andrés.
— Zaista — preuze Lulú — jer, vidite, muškarci su lažljivi i
prevrtljivi, a žene još i više. Nakon malo dana eto don Prudencija u
kuću. Govorio je sa Nini i s mamom, i svadba. I da ste poslije
nekoliko dana vidjeli Julija kad je došao da Nini vrati pisma i da ste
mu vidjeli kiseli osmijeh kad mu je mama uzela nabrajati kako don
Prudencio ima tolike tisuće dura, kako ima jedan posjed ovdje, drugi
ondje...
— Već vidim Julija kako se stužio i na samu pomisao da drugi
imaju novaca.
— Jest, bio je bijesan. Poslije svadbenog putovanja don
Prudencio me upita: Što želiš? Hoćeš li biti sa sestrom i sa mnom ili
ćeš ostati kod majke? A ja sam mu odgovorila: Neću se udati, a bez
posla ne bih htjela ostati; najradije bih otvorila radionicu za izradu
rublja i nastavila posao. Dobro, reče on, kaži mi koliko ti treba. I
otvorila sam radionicu.
— I imate je?
— Imam, ovdje u ulici Pez. U početku se majka opirala, zbog
njezinih već gluposti, navodila kako mi je otac bio te ovo te ono. Ali
ja velim: svako živi kako može. Zar nije tako?
— Jasno. Nema ništa dostojnije negoli živjeti od rada.
Podugo su tako razgovarali Andrés i Lulú. Ona je bila
ograničila svoj život na kuću u ulici Fúcar, tako te ju je zanimalo
samo ono što je u vezi s onim ambijentom. Sad su se dotakli svih
stanara odande i svih susjeda.
— Sjećate li se staroga don Cleta? — upita ga Lulú.
179
— Sjećam se. Što je od njega?
— Umro je, jadnik... Baš mi ga je bilo žao.
— A od čega je umro?
— Od gladi. Jedne večeri uđosmo Venancia i ja u njegovu
sobu, a on baš na umoru, i tankim glasićem kazuje: Ne, nije mi
ništa, ne brinite; malko sam slab, ništa više. I umrije.
U jedan i po poslije ponoći doña Leonarda i Lulú ustadoše;
Andrés ih otprati do ulice Pez.
— Hoćete li se kadgod navratiti? — reče mu Lulú.
— Hoću, dakako.
— Koji put dođe i Julio.
— Zar ga ne mrzite?
— Prije bih rekla da ga prezirem. Ali me zabavlja, kao da
gledam kakvu zlu životinjicu pod staklom.
180
Glava peta
Liječnik u higijenskoj zaštiti
Nekoliko dana pošto je dobio imenovanje za liječnika u
higijenskoj zaštiti i počeo raditi, Andrés shvati da to nije za njega.
Njegov antisocijalni instinkt samo je jačao, pretvarao se u
mržnju na bogate a bez simpatije za siromašne.
»I baš ja da se nađem na ovom poslu«, govorio Andrés u sebi.
»Ja koji osjećam prezir prema društvu, ja da priznajem prostituciju i
da prostitutkama izdajem zdravstvene listove! Ja koji bih najradije
da svaka između njih nosi u sebi otrova za dvije stotine gospodskih
sinova!«
Ipak je ostao na poslu, dijelom zbog radoznalosti, a dijelom
smatrajući da je tu samo privremeno. Ali mu je štetilo što je morao
živjeti u onome ambijentu.
Nije više u njegovom životu bilo ništa vedro, ništa ljupko, ništa
nasmiješeno; osjećao se kao čovjek koga su svukli pa ga natjerali da
gazi po grmlju i trnju. Dva pola njegove duše bijahu stanje gorčine i
osjećaj utučenosti.
Ponekad je bio tako uzrujan da su mu riječi bile pune grubosti.
Često bi kakvoj ženi koja je išla na registar rekao:
— Jesi li bolesna?
— Jesam.
— Što želiš: u bolnicu ili da ostaneš slobodna?
— Radije bih da ostanem slobodna.
— Dobro, kako hoćeš. Što je do mene, možeš zaraziti pol
svijeta, nije me briga.
Kadikad, videći te žene kako ih dovodi stražar a one se samo
smiju, znao bi ih kruto prekoriti.
— Nemate ni mržnje. Mrzite, barem ćete živjeti mirnije.
Žene ga gledale u čudu. Mržnja, čemu? upitala bi se koja među
njima. Dobro je govorio Iturrioz: Priroda je vrlo mudra; načini roba
ali mu dade i ropsku dušu; načini prostitutku i dade joj dušu
prostitutke.
Taj tužni proletarijat seksualnog života imao je svoju tjelesnu
čast. Možda je u tami podsvijesti imaju i pčele radilice i uši koje
181
mravima služe kao krave.
U razgovoru s onim ženama doznao je Andrés mnogo šta, bilo
je tu činjenica da zineš od čuda.
Među vlasnicima javnih kuća bijaše pristojnih osoba: jedan je
svećenik imao dvije te ih je eksploatirao evanđeoski mudro i
savršeno. Ima li katoličkijeg i konzervativnijeg posla nego što je
voditi jednu javnu kuću! Jedva da bi takvo što pogodio i sam onaj
koji bi u isto vrijeme držao arenu za borbu s bikovima i zelenaški
zavod za zajmove.
Od onih žena, one slobodne išle su na registar, na pregled; one
u javnim kućama imale su pregled »kod kuće«.
Andrésu je više puta valjalo ići u te kućne preglede.
U nekim istaknutim javnim kućama nalazio je mladu gospodu
iz visokog društva, i bio je zanimljiv kontrast vidjeti one žene
umorna, naprahana i namazana lica kako pokazuju izvještačenu,
neprirodnu veselost, pokraj onih jakih danguba i fićfirića, crvenih,
zajapurenih i očeličenih dobrim životom i sportom.
Promatrač društvene nejednakosti, Andrés je razmišljao o
mehanizmima koji proizvode društvene defekte kao što su zatvor,
bijeda, prostitucija.
»Zaista«, kazivaše Hurtado u sebi, »kad bi narod bio svjestan,
prionuo bi da provede socijalnu revoluciju, sve ako bi se i pokazala
kao utopija, san.«
Andrés je vjerovao da u Madridu vidi progresivnu evoluciju
bogatog svijeta koji se poljepšava, jača i pretvara se u kastu, dok
narod evolucionira u obrnutom pravcu, slabeći i zapadajući u sve
veću degenaraciju.
Te dvije usporedne evolucije bile su, bez sumnje, biološke:
narod nije imao načina da podbije noge buržoaziji; nesposoban za
borbu, padao je u brazdu i vukao dalje.
Simptomi propadanja pokazivali se u svemu. U Madridu, uzrast
siromašnih mladih ljudi, slabo hranjenih, koji su živjeli u
podrumima i nabijenim sobicama, bijaše očigledno manji negoli u
bogataških sinova, u obiteljima koje su živjele u dobrim, lijepim i
prostranim kućama.
Inteligencije i tjelesne snage bijaše također manje među
siromašnim svijetom negoli među plutokratima. Buržujska kasta
spremala se sasvim podjarmiti kastu siromašnih i pretvoriti ih u
robove.
182
Glava šesta
Trgovina rubljem
Prošao je gotovo čitav mjesec dok se Hurtado nakanio posjetiti
Lulú, a kad je otišao, ponešto se iznenadio ulazeći u dućan. Bila je
to prilična trgovina, sa širokim izlogom koji bijaše urešen rubljem
za djecu, različitim nabranim kapicama i košuljama punim vrpca.
— Najposlije ste došli — reče mu Lulú.
— Nisam mogao prije. Nego, je li cio ovaj dućan vaš? — upita
Andrés.
— Jest.
— Onda ste vi kapitalist, strašna buržujka.
Lulú se smijala zadovoljna. Pokazala je Andrésu dućan, prostor
za dućanom i stan. Sve je bilo lijepo uređeno. Lulú je imala djevojku
koja je dočekivala kupce i prodavala, i dječaka koji je bio teklič.
Dosta je svijeta ulazilo u trgovinu.
— Bio je neki dan Julio ovdje — reče Lulú — pa smo vas
ogovarali.
— Zaista?
— Jest. I kazao mi je nešto što ste vi rekli o meni, i nije mi bilo
nimalo ugodno.
— Što vam je rekao?
— Da ste vi jednom kazali, još dok ste bili student, da bi
oženiti se mnome bilo isto što i oženiti se orangutanom. Je li istina
da ste to o meni kazali? Odgovorite!
— Ne sjećam se; ali je lako moguće.
— Da ste vi to rekli?
— Jest.
— I što da onda radim s čovjekom koji tako uzvraća poštovanje
koje osjećam prema njemu?
— Ne znam.
— Da ste me barem, umjesto orangutanom, nazvali
majmunicom!
— Drugi put ću tako, ne brinite.
Poslije dva dana Hurtado se opet navratio u trgovinu, a
subotom se sastajao sa Lulú i njezinom majkom u kavani Luna.
183
Ubrzo je mogao razabrati da onaj gospodin s naočalama udvara
Lulú. Bio je to ljekarnik — imao je ljekarnu u ulici Pez, čovjek vrlo
simpatičan i obrazovan. Andrés i on razgovarali su o Lulú.
— Što mislite o toj djevojci? — upita ga ljekarnik.
— Kojoj? Lulú?
— Jest.
— Prema toj djevojci osjećam veliko poštovanje — reče
Andrés.
— I ja.
— Ali mi se čini da nije za brak.
— Zašto?
— Samo tako mislim. Čini mi se da je to žena cerebralna, bez
organske snage i bez putenosti, žena koja sve dojmove prima sasvim
intelektualno.
— Ne znam baš. Ne slažem se.
Te je iste večeri Andrés mogao vidjeti kako Lulú postupa s
ljekarnikom suviše prezrivo.
Kad su ostali sami, Andrés joj reče:
— Zlo postupate s ljekarnikom. Ne čini mi se da je to dostojno
vas, jer ste u biti pravedni.
— Zašto?
— Pa zato! Ako se čovjek u vas zaljubi, zar je to razlog da ga
prezirete? Surovo je to.
— Volja mi je da budem surova.
— Trebali biste doživjeti što slično pa da vidite kako prezir nije
nimalo ugodan, pogotovu gdje je bez razloga.
— A što vi znate ne događa li se i meni isto?
— Ne vjerujem. Imam prilično loše mišljenje o ženama da bih
u to vjerovao.
— O ženama općenito, a posebno o meni napose?
— O svima.
— Uh, kako postajete zloćudni, don Andrés! Kad ostarite,
nećete imati nikoga tko bi vas pazio.
— Već sam star. Čovjek se mora ljutiti na te ženske gluposti.
Što nalazite na tome čovjeku da ga tako prezirete? Obrazovan je,
ljubazan, simpatičan, zarađuje dovoljno za život...
— Dobro, dobro, ali je meni dosadan. I dosta o tome.
184
Glava sedma
Kužna žarišta
Andrés bi znao sjesti za dućanski stol, i tako bi sjedio
zamišljen, duša bi mu se nasumorila.
— Hej, čovječe, što vam je? — reče mu jednog dana Lulú kad
ga vidje mračnijeg negoli inače.
— Zaista je svijet nešto zabavno — promrmlja Andrés: —
bolnice, operacione dvorane, zatvori, javne kuće. Sve što je opasno
ima svoj lijek, svaki otrov svoj ustuk; s jedne strane ljubav, s druge
javna kuća, pokraj slobode nalazi se zatvor. Svaki subverzivni
nagon, a i ono što je prirodno uvijek je subverzivno, ima svoga
žandara. Nema čista izvora što ga ljudi ne bi uzmutili i uprljali
svojim šapama. To im je u prirodi.
— Što želite time reći? Što vam se dogodilo? — pitala ga Lulú.
— Ništa. Smućuje me ovaj odvratni posao koji me zapao.
Danas sam dobio pismo što su mi ga poslale žene iz jedne kuće u
ulici Paz, i to me pismo zabrinjava. Potpisale su ga: Nekoliko
nesretnica.
— A što kažu u pismu?
— Ništa. U onim bordelima ima nasilja i surovosti. Te
nesretnice što mi šalju pismo kazuju mi strahote. Kuća u kojoj žive
ima vezu s drugom. Prolaz. I kad liječnik ili vlast dođe izvršiti
pregled, onda sve neregistrirane žene sakriju na treći kat susjedne
kuće.
— Zašto?
— Da se ne bi saznalo za njih, da ih drže izvan dohvata vlasti,
koja bi, iako nepravedna i samovoljna, mogla prouzrokovati
neugodnosti vlasnicima.
— A te žene žive loše?
— Strašno. Spavaju natrpane u bilo kakvu kutu, i jedva da ih
hrane, a još ih i tuku. A kad ostare i kad više nisu privlačne, krišom
ih odvode u drugo mjesto.
— Kakva li životal Kakve li strahote! — protisnu Lulú.
— A sve te vlasnice javnih kuća — nastavi Andrés — imaju
sklonost da muče one žene. Ima ih što volujskom žilom uvode svoj
185
red. Danas sam posjetio jednu takvu kuću u Barvelonskoj ulici, gdje
nekakav ženskonja, po imenu Cotorrita, pomaže vlasnici u
nabavljanju i čuvanju onih nesretnica. Taj vam se invertit odjene u
žensko, stavi naušnice, jer ima probušene uši, te ide u lov za
djevojkama.
— Kakva li odvratna tipa!
— To vam je pravi jastreb. Taj eunuh, po onomu što su mi
pripovijedale žene iz one kuće, strašno je okrutan prema njima, vrši
pravi teror nad njima.
— A zar te žene nemaju nikakve obrane ni zaštite?
— Ništa. Nemaju ni imena, ni civilnog stanja, baš ništa. Zovu
ih kako hoće, sve one odgovaraju na kriva imena: Blanca, Estrella,
Afri... Naprotiv, vlasnice i svodnici uživaju zaštitu policije, koja se
sastoji od samog ološa i lupeža u službi političara.
— Zacijelo te žene nisu duga vijeka? — reče Lulú.
— Život im je vrlo kratak, strašan je pomor među njima. Svaka
je vlasnica javne kuće vidjela kako se nižu generacije i generacije
tih žena. Bolesti, zatvor, bolnica, alkohol, sve to kosi onu nesretnu
vojsku, i dok se svodnica čvrsto drži u životu, sve ono bijelo roblje,
svi oni slabi mozgovi trunu i propadaju.
— A kako to da ne umaknu odande?
— Jer ih vezuju dugovi. Bordel je polip koji svojim kracima
drži i siše one nesretnice. Ako pobjegnu, prijave ih kao kradljivke, a
lupeži na policiji odmah ih ščepaju i sude im. A utječu se svodnice
različitim smicalicama, imaju vam one kojekakvih puteva i načina.
Kako su mi rekli u onoj kući u Barcelonskoj ulici, roditelji su iz
Sevilje preko suda tražili da im se vrati kći nesretnica, a vlasnica je
na sud poslala drugu, sličnu onoj nesretnici, a ta je druga izjavila
sucu da ona živi u zajednici s čovjekom koga je odabrala, da živi
vrlo dobro i da ne želi kući.
— Kakva li svijeta!
— Sve je to maursko i židovsko što je ostalo u Španjolcu:
prijevara, laž i drugo, a ženu smatrati zarobljenicom... To je
posljedica semitske prijetvornosti, semitska nam je religija, semitska
krv. Na tome nezdravom kvascu, što je još kompliciran našim
siromaštvom, našim neznanjem i našom taštinom, žive sva zla.
— I sve su te žene zapravo prevarili njihovi zaručnici? — upita
Lulú, koju je više zanimao individualni aspekt toga zla negoli
socijalni.
186
— Nisu, uglavnom nisu. To su žene kojima se ne mili rad.
Bolje rečeno, koje ne mogu raditi. Sve se događa u potpunoj
nesvjesnosti. Jasno, ništa od toga nema veze sa sentimentalnošću ili
tragikom o kojoj se obično govori. To je jednostavno nešto brutalno,
glupo, čisto ekonomsko, bez ikakve romantične primjese. Jedino
veliko, jako, strašno jest to da svima tim ženama ostaje nekakav
pojam o časti kao nešto golemo i strahovito što im visi nad glavom.
Laka žena iz koje druge zemlje, kad pomisli na svoju mladost,
sigurno će reći: Onda sam bila mlada, lijepa, zdrava. Ovdje pak
kažu: Onda nisam bila obešćašćena. Mi smo narod fanatika, a
fanatizam časti jedan je od najjačih. Stvorili smo idole koji nas sada
muče.
— A zar se to ne bi moglo ukinuti? — upita Lulú.
— Što?
— Pa javne kuće.
— Kako bi se ukinule! Pitajte gospodina biskupa od
Trebisonde ili predsjednika Akademije moralnih i političkih nauka,
ili pak predsjednicu saveza trgovaca bijelim robljem, pa da vidite što
će vam reći. Kazat će vam: Ah, to je nužno zlo. Valja biti skroman.
Ne smijemo se uznositi i umišljati da znamo više nego što su znali u
antička vremena... Moj ujak Iturrioz u biti ima pravo kad u smijehu
kaže da činjenica što pauci jedu muhe samo potvrđuje savršenost
prirode.
Lulú je s mukom gledala Andrésa dok je govorio sa tolikom
ogorčenošću.
— Valja vam se okaniti toga posla — reče mu ona.
— Jest, i meni se čini, morat ću ga najposlije ostaviti.
187
Glava osma
Smrt Villasúsa
Pod izlikom da je bolestan Andrés je ostavio namještenje te je,
na zauzimanje Julija Aracila, ušao kao liječnik u Esperanzu, društvo
za uzajamnu pomoć siromašnih.
Na novoj dužnosti nije imao toliko razloga za svoja etička
negodovanja; ali je zato posao strašno zamarao: valjalo je obaviti
tridesetak i nekoliko posjeta na dan u udaljenim četvrtima, uspinjati
se pustim stubama, ulaziti na tavane, u kolibe i jazbine.
Osobito je u proljeće bio posao zamoran. Onaj svijet iz
podruma i zakutaka, bijedan, prljav, ogorčen vrućinom, bijaše uvijek
razdražen, uvijek spreman na svađu. Roditelji koji su gledali kako
im dijete umire morali su na nekome iskaliti svoj jad, i žuč su
izlijevali na liječnika. Andrés je znao mirno dočekivati prijekore i
spočitavanja, ali je kadikad zapadao u bijes te im kazivao istinu: da
su jadnici i prljavci, i da se nikada neće izvući iz svoga kala i
poniženja, sve zbog svoje nebrige i nemara.
Imao je pravo Iturrioz: priroda ne samo da stvara roba nego mu
daje i ropsku dušu.
Andrés je u Alcolei kao i u Madridu mogao vidjeti kako
čovjek, što se više uspinje, ima i sve više načina i mogućnosti da se
izruguje općim zakonima i da ih izigrava. Mogao je vidjeti kako
moć zakona opada u razmjeru s uvećanjem sredstava onoga koji ih
krši. Zakon je uvijek krući prema slabome. Automatski pritišće
bijednoga. Logično je da bijedni instinktivno mrzi zakon.
Oni nesretnici još nisu shvaćali da samo solidarnošću
siromašnih mogu dokrajčiti vlast i moć bogatih; oni su samo znali
jalovo se jadati i tužiti nad svojim stanjem.
Uzbuđenost i bijes bijaše nešto što je u Andrésu postalo
kronično; vrućina i hodanje po suncu izazivaše u njemu neprestanu
žeđ koja ga je nagonila da pije pivo i hladna pića kojima je samo
kvario želudac.
Apsurdne ideje razaranja neprestano su mu prolazile mozgom.
Osobito je nedjeljom, kad bi se gurao među gomilom koja se vraćala
s corride, mislio o tome kako bi s uživanjem na svakome uličnom
188
uglu postavio dvanaestak mitraljeza te ne bi pustio da živ prođe
ijedan od one vojske tikvana što se vraćaju s glupe i krvave borbe s
bikovima.
Sva ona gomila tupoglavaca i ološa upravo je ona koja se
derala iz sveg grla po kavanama pred rat, to su oni manifestanti i
bukači što su ispaljivali hvalisanja i junačenja, kostriješili se i
prijetili, a onda mirno ostali u kućama. Moral gledatelja borbe s
bikovima otkrio se u njima: moral kukavice koji traži hrabrost u
drugome, u vojniku na bojnom polju, u komedijašu, u toreru u areni.
Onoj rulji okrutnih i krvoločnih zvijeri, onoj armiji tupoglavaca i
besramnika, Andrés bi silom nametnuo da poštuju tuđu bol.
Andrésova oaza bijaše dućan u kojem je nalazio Lulú. Ondje, u
tami i na svježini, sjedio bi i razgovarao, a Lulú bi šila te ustala kad
bi ušla mušterija.
Koje večeri Andrés je pratio Lulú i njezinu majku na šetalište
Rosales. Lulú i Andrés sjeli bi jedno kraj dugoga i gledali u
sumračje što se pred njima sastavljalo u pramenje tame.
Lulú je upirala pogled u neprekinute linije svjetla duž cesta i
predgrađa te zamišljala da je pred njom more s otocima i da se može
kliziti brodicom povrh tih zbrkanih sjena.
Pošto bi podugo razgovarali, vratili bi se tramvajem te bi se,
stisnuvši jedno drugome ruku, rastali u glorijeti San Bernardo.
Izuzev te sate mira i spokojstva, sve ostalo vrijeme bijaše
Andrésu na muku...
Jednog dana kad je išao u posjetu u potkrovlje na krajnjoj
periferiji i kad je prolazio hodnikom kuće u susjedstvu, priđe mu
postarija žena s djetetom u naručju te ga zamoli da skokne bolesniku
u njezin stan.
Takvo što nije Andrés nikad odbijao, pa je ušao u bijedni stan.
Mršav, izgladnio čovjek sjedio je ondje na bijednoj postelji te
pjevao i recitirao stihove. Ponekad ustao bi u košulji te išao s jedne
strane na drugu i spoticao se o dva-tri sanduka što ondje bijahu na
podu.
— Što je tome čovjeku? — upita Andrés ženu.
— Slijep je, a čini se da je sada i poludio.
— Nema obitelji?
— Ima mene i moju sestru; mi smo mu kćeri.
— Za toga čovjeka ne može se učiniti ništa — reče Andrés. —
Jedino ostaje da ga odvedemo u kakvu bolnicu ili ludnicu. Poslat ću
189
obavijest upravitelju bolnice. Kako se zove bolesnik?
— Villasús. Rafael Villasús.
— Taj je gospodin pisao drame?
— Jest.
Andrés ga se sjeti onog časa. U deset-dvanaest godina
strahovito je ostario; ali mu je kći ostarjela još i više. Imaše izgled
čeljadeta lišena svih ćutila, čeljadeta izbezumljena, izgled što ga
ljudskom stvoru može dati samo neizmjerna bijeda.
Andrés ode iz one kuće silno zamišljen.
»Jadan čovjek« reče u sebi. »Kakva li nesretnika! Baš je
neobičan taj bijednik, koji se poduhvatio da izaziva bogate i da im
prkosi! Kakva li komična slučaja heroizma! I da može rasuđivati,
možda bi pomislio da je dobro učinio i da je jadni položaj u kojemu
se nalazi zapravo znak bohemske slave. Jadni glupan!«
Nakon sedam-osam dana, kad je ponovno došao posjetiti
bolesnika u potkrovlju, rekoše mu da je susjed Villasús umro.
Stanari su mu pripòvjedili da je ludi pjesnik, kako su ga zvali,
tri dana i tri noći proveo vičući, izazivajući svoje književne
neprijatelje i grohotom se smijući.
Andrés uđe da vidi mrtvaca. Bio je opružen na podu, umotan u
plahtu. Kći, ravnodušna, šćućurila se u jednom kutu.
Nekoliko odrpanaca, među njima jedan duge kose, okruživalo
mrtvo tijelo.
— Jeste li vi liječnik? — upitat će jedan između njih Andrésa,
prilično drsko.
— Jesam.
— Pregledajte tijelo, jer mislimo da Villasús nije mrtav. To je
slučaj katalepsije.
— Koješta — reče Andrés.
Svi oni odrpanci, zacijelo bohemi, Villasúsovi prijatelji,
izvodili su strahote s mrtvim tijelom: šibicama su mu palili prste da
vide osjeća li. Jadnika ni mrtva nisu puštali na miru.
Iako je bio uvjeren da nije posrijedi nikakva katalepsija, Andrés
ipak izvadi stetoskop i uze osluškivati oko srca.
— Mrtav je — reče Andrés.
U taj mah uđe nekakav starac bijele kose i brade; uđe šepajući i
poštapajući se. Bijaše sasvim pijan. Priđe mrtvom tijelu Villasúsovu
te melodramatičnim glasom povika:
— Zbogom, Villasús! Bio si pjesnik! Bio si genij! Tako ću
190
umrijeti i ja! U bijedi, jer sam bohem, i nikad neću prodati svoje
savjesti! Nikad!
Odrpanci se zglédali među sobom, zadovoljni kanda onim
prizorom.
Tako je i na tu priliku nizao starac bijele kose i brade, i tko zna
dokle bi on besjedio, ali se pojavio momak koji je upravljao
pogrebnim kolima: nakrivio cilindar na glavi, u desnoj mu ruci bič,
a u ustima čik.
— Dobro — reče on lupeški i pokaza crne zube. — Hoćete li
snijeti leš ili nećete? Ne mogu ja ovdje čekati u beskraj; valja i
druge mrtvace voziti na groblje.
Jedan između odrpanaca, koji je imao naočale i ovratnik, krut i
umazan, što mu je iskakao iz kaputa, priđe Hurtadu te će mu, u
smiješnoj afektaciji:
— Kad čovjek to vidi, uhvati ga volja da bombu s dinamitom
stavi pod nepce.
Očaj tog bohema činio se Hurtadu i previše ishitrenim a da bi
bio iskren.
Ostavio je skup odrpanaca u potkrovlju te izišao iz kuće.
191
Glava deveta
Ljubav, teorija i praksa
Andrés je posjećivao Lulú, volio je sjediti s njom u dućanu i
razgovarati. I dok bi on raspredao te iznosio misli o ovome i onome,
ona bi ga slušala smiješeći se, i samo bi ponekad štogod napomenula
ili prigovorila. Uvijek ga je, u šali, nazivala don Andrés.
— Imam svoju malu teoriju o ljubavi — on će joj jednog dana.
— O ljubavi trebali bi imati veliku teoriju — podrugljivo će
mu ona.
— Nemam takve. Našao sam da u ljubavi, baš kao u medicini
prije osamdeset godina, postoje dva postupka: alopatija i
homeopatija.
— Izražavajte se jasno, don Andrés — strogo će ona.
— Evo, objasnit ću. Ljubavna alopatija temelji se na
neutralizaciji. Lijek je u suprotnosti. Po tome principu, malen čovjek
traži visoku ženu, plavokosi traži crnku, i obrnuto. To je postupak
plašljivih, koji nemaju pouzdanja u sebe... Drugi postupak...
— Da vidimo taj drugi postupak.
— Drugi je postupak homeopatski. Slično se liječi sličnim. To
je sistem onih koji su zadovoljni sobom. Crnokosi traži crnku,
plavokosi plavojku. Ova moja teorija, ukoliko u njoj ima
pouzdanosti, mogla bi poslužiti za poznavanje ljudi.
— Zbilja?
— Jest. Vidimo čovjeka debela, crnokosa, sa zatubastim
nosom, pokraj isto takve žene, i zaključak je da je taj čovjek tašt i
siguran u se; ali kad se takav crnokos debeljko zatubasta nosa nađe
kraj žene vitke, plavokose i oštrijeg nosa, znači da taj nema
povjerenja u svoj tip ni u oblik svoga nosa.
— Onda ja, koja sam crnka, ponešto prćasta nosa...
— Ne, niste.
— Nimalo?
— Nimalo.
— Hvala, don Andrés. I dobro, ja koja sam crnka i, mislim,
ponešto prćasta nosa iako vi velite da nisam, ja takva kad bih bila
tašta voljela bih momka iz vlasuljarne na uglu, a kad bih bila sasvim
192
skromna, voljela bih ljekarnika, koji ima lijep nos.
— Vi niste normalan slučaj.
— Nisam?
— Niste.
— Pa što sam onda?
— Slučaj za proučavanje...
— Ja slučaj za proučavanje... ali nitko me neće proučavati.
— Želite li, Lulú, da vas ja proučavam?
Časak je gledala u Andrésa, zagonetnim pogledom, a onda se
nasmijala.
— Vi, don Andrés, koji ste učen čovjek i koji ste iznašli te
teorije o ljubavi, biste li mi rekli što je to ljubav?
— Ljubav?
— Jest, ljubav.
— Pa ljubav je... učinit ću vam se pedantom... ljubav je stjecaj
nagona fetišističkog i nagona seksualnog.
— Ne razumijem.
— Evo objašnjenja. Seksualni instinkt slijepo tjera muškarca
prema ženi i ženu prema muškarcu; ali muškarac, koji ima
sposobnost da zamišlja i da mašta, kazuje: ova žena; a žena veli:
ovaj muškarac. I tu počinje fetišistički instikt: odabranoj osobi
pripisujemo druga, ljepša svojstva, nadograđujemo i uljepšavamo
ono prvotno, i uvjeravamo se da je idol što ga je skovala naša mašta
jednostavno stvarnost. Muškarac koji voli neku ženu u svojoj je
unutrašnjosti vidi drugačiju nego što je u stvarnosti, on je izobličuje,
a isto je tako i sa ženom koja voli nekog muškarca. Kroza sjajan i
lažan oblak gledaju zaljubljeni jedno drugo, a u tami se podsmjehuje
stari đavo, koji nije ništa drugo doli vrsta.
— Vrsta! Što tu ulazi vrsta?
— Instinkt vrste jest volja da imamo djece, da izrodimo
potomstvo. Dijete je glavna misao žene. Žena, nagonski, želi
najprije dijete; ali priroda mora zaodjeti tu želju u drugi, poetičniji i
sugestivniji oblik, i stvara te laži, ta vela, što tvore ljubav.
— Znači, ljubav je u biti prijevara?
— Jest, varka kao i sam život. Zato je netko i rekao, i to s
pravom: jedna je žena dobra kao i druga, a ponekad i bolja. Isto se
može reći i o muškarcu: jedan je dobar kao i drugi, a poneki i bolji.
— S time bi se mogao složiti samo onaj tko ne voli.
— Jasno, onaj koji nema iluzija, koji nije prevaren... Zato se i
193
događa da brakovi iz ljubavi donose više jada i razočaranja negoli
brakovi sklopljeni iz imovnih ili staleških obzira.
— I vi zaista vjerujete u to?
— Vjerujem.
— I što mislite da vrijedi više: prevariti se i trpjeti ili se nikada
ne prevariti?
— Ne znam. Teško je to znati. Mislim da tu nema i ne može
biti nekakva općeg pravila.
Takvi su je razgovori zabavljali.
Jednog prijepodneva Andrés u dućanu nađe Lulú u razgovoru s
mladim oficirom. Vidio ga je ondje još nekoliko puta. Nije je htio
pitati tko je to, a kad ga više nije viđao, doznao je da je to njezin
tetkić.
U to vrijeme Andrés je već pomišljao da je Lulú možda
neraspoložena prema njemu. Možda su joj misli kod onog oficira.
Andrés se htio okaniti navade da odlazi u malu trgovinu u ulici
Pez, ali nije mogao. Bilo je to jedino ugodno mjesto gdje se dobro
osjećao...
Jednoga jesenskog jutra otišao je u šetnju u Monclou. Napala
ga sjeta, ponešto smiješna sjeta neoženjena čovjeka. Nekakav
sentimentalizam pao mu na srce dok je promatrao prirodu i nebo na
kojem ne bijaše ni oblačka; Sierra Guadarrama modrila se poput
tirkiza.
Mislio je na Lulú i odlučio je posjetiti. Bila je njegova jedina
prijateljica. Vratio se u grad, uputio se u ulicu Pez i ušao u malu
trgovinu.
Lulú bijaše sama, pahalicom je otirala prašinu s ormara. Andrés
sjede na uobičajeno mjesto.
— Danas ste mi nekako jako lijepi — iznenada će Andrés.
— Što vam je danas, don Andrés, da ste tako ljubazni?
— Zaista lijepo izgledate. Otkad ste ovdje, vi se humanizirate.
Prije ste imali satiričan izražaj na licu, bili ste jako podrugljivi, a
sada više niste. Crte vam se umekšavaju, postaju blaže. Vjerujem da
sve to potječe odavde: otkad ste ovdje te dočekujete majke koje
kupuju kapice svojoj djeci, i sami dobivate na licu nešto materinsko.
— Vidite, tužno je uvijek i neprestano izrađivati kapice za tuđu
djecu.
— Biste li radije da ih izrađujete za svoju?
— Bih, kad bi moglo biti, zašto ne bih? Ali ja nikad neću imati
194
djece. Tko će me voljetii?
— Ljekarnik iz kavane, poručnik... Pravite se skromni, a nižete
pobjede...
— Ja?
— Jest, vi.
Lulú je pahalicom oprašivala police.
— Mrzite li me, Lulú? — upita Andrés.
— Mrzim, jer mi kazujete gluposti.
— Dajte mi ruku.
— Ruku?
— Jest. A sada sjednite kraj mene.
— Kraj vas?
— Jest.
— Sad me pogledajte u oči, pošteno.
— Gledam vas. Želite li još što?
— Mislite, Lulú, da vas ne volim?
— Hja, možda me malko volite... Vidite da nisam zla djevojka,
i to je sve.
— A kad bi bilo više? Kad bih vas volio svom ljubavlju, što
biste mi odgovorili?
— Ne, nije istina. Vi me ne volite. Nemojte mi to govoriti.
— Ali vas volim, zaista — i primakne lice njezinu te je poljubi
u usta.
Lulú je žestoko pocrvenjela; zatim poblijedi i pokrije lice
rukama.
— Lulú, Lulú — reče Andrés. — Jesam li vas uvrijedio?
Lulú ustade te uze šetkati; smiješila se.
— Vidite, Andrés, tu sam ludost, tu varku o kojoj kažete da je
ljubav, ja osjetila prema vama čim sam vas vidjela.
— Zaista?
— Jest, zaista.
— A ja slijep?
— Jest, sasvim slijep.
Andrés uze njezinu ruku među svoje te je prinese ustima. Još su
podugo razgovarali, sve dok se nije začuo glas doñe Leonarde.
— Idem — reče Andrés, ustajući.
— Do viđenja! — uzviknu ona i privinu se uza nj. — Nemoj
me više ostavljati, Andrés. Kamo ti ideš, idem i ja.
195
SEDMI DIO
Iskustvo s djetetom
196
Glava prva
Pravo na potomstvo
Nakon nekoliko dana Andrés se pojavi u kući svog ujaka.
Polako je skrenuo razgovor na pitanja braka i onda rekao:
— Muči me jedan slučaj savjesti.
— Čovječe!
— Jest. Čovjek koga posjećujem, još mlad ali artritičan i
nervozan, ima zaručnicu, svoju staru prijateljicu, slabašnu i ponešto
histeričnu. Taj me čovjek pita može li se oženiti, a ja ne znam što da
mu odgovorim.
— Ja bih mu rekao neka se ne ženi odgovori Iturrioz. — A
onda neka radi što hoće.
— Ali mu treba dati objašnjenje.
— Kakvo vražje objašnjenje! On je gotovo bolesnik, a ona isto
tako. On oklijeva i dosta! Neka se ne ženi.
— Ne, nije to dovoljno.
— Za mene jest. Ja mislim na dijete. Ne vjerujem, kao što
vjeruje Calderón, da je roditi se najveći čovjekov grijeh. To mi se
čini pjesničkom glupošću. Najveći je čovjeku grijeh u tome što rađa.
— Zar uvijek? Bez izuzetaka?
— Ne. Evo kriterija: ako roditelji imaju zdravu djecu, daju im
pouzdan krov nad glavom, pružaju im zaštitu, omogućuju im odgoj i
obrazovanje, brinu se o njima... onda tim roditeljima možemo dati
odrješenje. Ako roditelji imaju bolesnu djecu, tuberkuloznu,
sifilitičnu, neurasteničnu, onda takve roditelje možemo smatrati
zločincima.
— A može li se to unaprijed znati?
— Može, vjerujem da može.
— Ne čini mi se baš lakim.
— I nije lako; ali već sama opasnost, već sama mogućnost da
izrodi bolesno potomstvo, morala bi čovjeku biti dovoljna da ga ne
rađa. Obnavljati, ovjekovječiti bol na svijetu, to mi se čini zločinom.
— Ali može li itko znati kakvo će mu biti potomstvo? Imam
bolesna prijatelja koji je nedavno dobio zdravu i čvrstu kćerkicu.
— To je moguće. Često biva da snažan čovjek ima rahitičnu
197
djecu, i obratno; ali ne mari. Jedina garancija za valjano potomstvo
jest zdravlje roditelja.
— Iznenađuje me taj intelektualni stav kod jednog
antiintelektualista kao što ste vi — reče Andrés.
— I ja se čudim tome stavu svjetskog čovjeka kod jednoga
intelektualca kao što si ti. Priznajem ti, za mene nema ništa
odvratnije nego što je ta plodna životinja koja u pari alkohola rađa
djecu što završavaju na groblju ukoliko već ne stignu uvećati vojsku
kriminalaca i prostitutki. Istinski mrzim onu besavjesnu stoku koja
ispunja zemlju bolesnim i gnjilim mesom. Sjećam se jedne sluškinje
iz naše kuće: udala se za pijanca idiota koji se nije mogao
uzdržavati, jer nije znao raditi. Ona i on bijahu sukrivci u stvaranju
bolesne i jadne djece što su hodala u dronjcima, a onaj je idiot
dolazio od mene tražiti novaca, uvjeren da je nekakva zasluga biti
otac obilna i odvratna poroda. Žena, krezuba, uvijek s nadutim
trbuhom, bila je životinjski ravnodušna prema rađanju, nevolji i
smrti djece. Umrlo jedno? Pa doći će drugo, govorila je cinički. Ne,
nije dopušteno i ne može se dopustiti rađanje bića koja će živjeti u
boli.
— I ja tako mislim.
— Plodnost ne može i ne smije biti socijalni ideal. Ne traži se
količina nego kakvoća. Neka rodoljubi i revolucionari opjevaju
plodnu životinju, za mene će ona uvijek biti odvratna životinja.
— Sve je tako kako kažete — mrmljao je Andrés — ali sve to
ne rješava moj problem. Što da kažem onom čovjeku?
— Ja bih mu rekao: oženite se ako hoćete, ali nemojte rađati
djece. Brak neka vam bude bez potomstva.
— Znači, neka naš moral najposlije bude nemoral. Kad bi to
čuo Tolstoj, rekao bi da ste podlac s fakulteta.
— Koješta! Tolstoj je apostol, a apostoli kazuju svoje istine,
koje su uglavnom glupost drugima. Ja bih otvoreno govorio s tim
tvojim prijateljem. Rekao bih mu: Jeste li vi čovjek egoist, malko
okrutan, jak, zdrav, otporan prema vlastitu bolu a ravnodušan na
tuđa stradanja? Jeste? Onda se oženite i rađajte djecu: bit ćete dobar
otac obitelji... Ali ako ste čovjek koga se sve doima, razdražljiv i
jako ćutite bol, onda se nemojte ženiti, a ako se oženite, nemojte
rađati djecu.
Andrés je smućen otišao s ujakove terase.
Uvečer je napisao Iturriozu pismo i u njemu rekao da je on onaj
198
artritičar koji se ženi.
199
Glava druga
Novi život
Hurtado nije mario za forme i nije se protivio vjenčanju u
crkvi, kako je htjela doña Leonarda. Prije ženidbe odveo je Lulú u
posjetu Iturriozu. Lulú se svidjela ujaku i ujak njoj.
— Gledajte — rekla je Iturriozu — da nađete Andrésu kakav
posao da ne mora puno izlaziti, jer se sa tih obilazaka uvijek vraća
neraspoložen.
Iturrioz je našao posao, trebalo je prevoditi članke i knjige za
liječnički časopis koji je istodobno objavljivao i nova stručna djela.
— Sada će ti dati dvije-tri knjige da ih prevedeš s francuskoga
— reče mu Iturrioz.
— Ali gledaj da naučiš engleski, jer će ti za koji mjesec dati na
prijevod nešto s engleskoga, a ustreba li ti onda štogod, ja ću ti
pomoći.
— Vrlo dobro. I lijepa vam hvala.
Andrés je ostavio posao u Esperanzi. Naprosto je odahnuo. U
četvrti Pozas, nedaleko od Lulú i njezine trgovine, unajmio je stan.
Zatražio je od vlasnika da od triju soba što su gledale na ulicu
načini jednu i da prostor ne prekrije tapetama nego da ga oboji
kakvom bojom.
Taj prostor imao je bračnom paru biti spavaonica, radna soba i
blagovaonica. Zajednički život imali su tu provoditi.
— Drugi bi ovdje uredili salon i kabinet, a spavali bi u
najgorem dijelu kuće — govoraše Andrés.
Lulú je te higijenske odredbe smatrala fantazijama,
nastranostima; imala je posebnu riječ kojom je označavala
ekstravagancije svoga muža.
— Kakvih li mušičavosti! — kazivala ona.
Andrés je u Iturrioza tražio u zajam nešto novca da nabavi
posoblje.
— Koliko ti treba? — upita ga ujak.
— Malo; želim skroman namještaj, ne kanim nikoga primati.
U početku je doña Leonarda htjela stanovati sa kćerkom Lulú i
s Andrésom, ali se on protivio.
200
— Ne, ne — rekao je Andrés — neka ide tvojoj sestri i don
Prudenciju, tako će biti najbolje.
— Nećeš s istinom nasrijedu: ne voliš mamu.
— Jasno! Naša će kuća imati drugačiju temperaturu nego
ulična. Punica bi bila hladan propuh. Neka nitko ne dolazi, ni od
tvojih ni od mojih.
— Jadna mama! Kakvo mišljenje imaš o njoj! — govorila Lulú
smijući se.
— Ne, nego drugačije mislimo i sudimo; ona je uvjerena da
treba živjeti za vanjski svijet, a ja ne mislim tako.
Pošto se malko skanjivala, Lulú se dogovorila sa starom
prijateljicom i susjedom Venancijom i dovela je u kuću. Bila je to
vjerna i odana starica, voljela je Andrésa i Lulú.
— Traži li me tko, uvijek recite da me nema — govorio joj
Andrés.
— Dobro, gospodine.
Andrés je nakanio i bio spreman da savjesno obavlja svoj
prevoditeljski posao.
Ona prostorija puna zraka i svjetla, u koju je ulazilo sunce i u
kojoj je imao svoje knjige i papire, davala mu je volju za rad.
Više se nije toliko osjećao kao progonjena zvijer, kao što se
osjećao prije. Izjutra bi se okupao te prionuo na posao.
Lulú se vraćala iz dućana, i Venancia bi im iznijela jelo na stol.
— Jedite s nama — govorio joj Andrés.
— Ne, ne.
Nije bilo moguće uvjeriti staru da može sjesti za stol sa svojim
gospodarima.
Poslije ručka Andrés je pratio Lulú u trgovinu, a onda se vraćao
na posao.
Više je puta rekao Lulú da im je već dovoljno za život ono što
on zarađuje i da bi mogli ostaviti dućan; ali ona nije htjela.
— Tko zna što život nosi — govorila Lulú; valja štedjeti,
pripremiti se za svaki slučaj.
Još je i noću Lulú htjela štogod raditi na stroju; ali joj Andrés
nije dopuštao.
Andrés se sve više oduševljavao svojom ženom, životom,
kućom. Čudio se kako prije nije zamijetio njene vrline, njezinu
sposobnost za red i štednju.
Rasla mu je volja za rad. Ona velika prostorija davala mu je
201
dojam da se ne nalazi u kući sa susjedima i s dosadnim svijetom,
nego na ladanju, negdje daleko.
Brižno je i mirno radio. U uredništvu onog časopisa posudili su
mu različite moderne znanstvene rječnike, a Iturrioz mu je dao dvatri rječnika stranih jezika, i mnogi su mu pomagali.
Nakon nekog vremena morao je davati ne samo prijevode nego
i originalne studije, gotovo uvijek o podacima i iskustvima do kojih
su došli strani istraživači.
Često se sjećao onoga što je govorio Fermin Ibarra: otkriće je
posljedica prijašnjih djela, i često se do izuma lako dolazi. Zašto u
Španjolskoj nema eksperimentatora, kad eksperimentiranje, da
donese ploda, ne traži više nego da mu se posvetiš?
Nema sumnje, nedostajali su laboratoriji, radionice, u kojima bi
se pratio evolutivni proces jedne grane nauke; a s druge strane bilo
je previše sunca, previše neznanja i previše zaštite što pruža sveti
otac papa, a ta zaštita, ako i jest korisna duši, silno je štetna znanosti
i tehničkom napretku.
Te ideje, koje su u njemu prije nekog vremena izazivale bijes,
sada ga više nisu ogorčavale.
Andrés se osjećao tako dobro da se već pobojavao. Može li
potrajati ovaj mirni život? Hoće li to naporom doći do života ne
samo podnošljiva nego i razborita i osmišljena?
Njegov ga je pesimizam nagonio na pomisao i na zaključak da
taj njegov mir neće biti trajan.
»Izbit će štogod kad se budem najmanje nadao«, govorio je u
sebi, »i ode lijepa ravnoteža.«
Često mu se činilo da u njegovu životu ima nekakav prozor
otvoren u ponor. Nagne li se na taj prozor, zavrtjet će mu se u glavi,
zahvatit će ga strava. I bojao se da će mu se s ovog ili s onog razloga
taj ponor opet otvoriti pod nogama.
Za Andrésa, svi susjedi i svi srodnici jesu neprijatelji; a zaista
su punica, Nini, njezin muž, susjedi, vratarka, gledali taj sretni brak
kao nekakav napadaj na se.
— Nemoj se osvrtati na ono što ti kažu — preporučivao je
Andrés ženi. — Mir kakav vlada kod nas uvreda je za sav taj svijet
koji živi u neprestanoj tragediji ljubomore, zavisti, gluposti. Imaj na
umu da nas žele zatrovati.
— Držat ću to u pameti — uzvraćala Luli, koja se rugala
ozbiljnim preporukama svoga muža.
202
Poneke nedjelje Nini je pozivala sestru u kazalište.
— A Andrés ne želi ići? — pitala Nini.
— Neće ići, radi.
— Tvoj je muž pravi jež.
— Dobro je, samo ga pusti na miru.
Kad bi uvečer došla kući, Lulú bi mužu pripovijedala što je
vidjela. Andrés bi ubacio kakvu filozofsku misao, koja se njoj činila
jako smiješnom, zatim bi sjeli za večeru, a onda izišli u šetnju.
Ljeti su gotovo svakog dana izlazili kad bi se unoćalo. Pošto bi
završio posao, Andrés bi išao po Lulú u dućan; prepustili bi djevojci
da zatvori trgovinu, a njih bi se dvoje uputilo u šetnju na Canalillo
ili na Dehesu de Amaniel.
Koje večeri otišli bi u kakav kino u Chamberiju, i Andrés se
zabavljao slušajući Lulú i njezine komentare, koji su imali onu
madridsku ljupkost i duhovitost koja ni u čemu nije slična
nategnutim i glupim šalama koje nam serviraju specijalisti za
madridski duh.
Lulú je Andrésu priređivala velika iznenađenja; nikad ne bi
pomislio da ta djevojka, tako smiona naizgled, u sebi skriva takvu
plahost.
Lulú je imala čudno mišljenje o svome mužu; smatrala ga je za
čudovište.
Jedne noći pokasno su se vraćali sa šetnje, dolazeći od
Canalilla; u mračnoj uličici blizu napuštenog groblja namjeriše se na
dvojicu sumnjiva izgleda. Bilo je već tamno; napol dotrajala
svjetiljka na grobljanskom zidu osvjetljavaše put što je, crn od
ugljene prašine, vodio između dva zida. Jedan od one dvojice
približi im se, nekako sumnjivo, da traži milostinju. Andrés
odgovori da nema ni novčića te izvadi iz džepa ključ od kuće, koji
zasvjetluca kao da je revolverska cijev.
Sumnjiva dvojica nisu ih se usudila napasti, pa su Lulú i
Andrés mogli stići na ulicu San Bernardo bez zapreke.
— Jesi li se bojala, Lulú? — upita Andrés.
— Jesam, ali ne puno. Pa išla sam s tobom...
»Kakve li iluzije«, pomisli Andrés; »moja žena misli da sam
Herkul.«
Svi su se znanci divili kako Lulú i Andrés imaju skladan brak.
— Istinski smo se zavoljeli — govorio Andrés — jer nismo
imali interesa da lažemo.
203
Glava treća
U miru
Prošli su mnogi mjeseci a mir je u braku ostao nepomućen.
Čovjek naprosto nije mogao prepoznati Andrésa. Način života,
pa činjenica što nije morao podnositi sunce i žegu, ni penjati se uza
stube, ni gledati bijedu, sve mu je to donosilo smirenost.
Govoreći filozofski, rekao bi da je osjećanje ukupnosti njegova
tijela, cenesthesia, bilo u onaj čas pasivno, mirno, blago; to što se
fizički osjećao dobro pripremalo ga je za savršenstva i intelektualne
ravnoteže, što su ga epikurejci i stoici nazvali ataraxia, raj onoga
koji ne vjeruje.
To stanje vedrine ulijevaše mu bistrine i metodičnosti u radu.
Sintetične studije što ih je napisao za liječnički časopis imale su
velik uspjeh. Direktor ga je osokolio da nastavi tim putem. Nije više
od njega tražio da samo prevodi nego i daje originalne radove za
svaki broj.
Andrés i Lulú nisu nikad imali ni najmanje svađe; vrlo su se
dobro razumijevali. Samo u pitanjima higijene i ishrane nije marila
za ono što muž kazuje.
— Znaš, ne trebaš jesti toliko salate — govorio joj on.
— Zašto? Tako mi prija.
— Vjerujem da ti prija, ali nije za te ta kiselina. Artritična si
kao i ja.
— Ah, gluposti!
— Nisu gluposti.
Sav zarađeni novac Andrés je davao ženi.
— Meni nemoj ništa kupovati — govoraše joj.
— Ali ti treba...
— Ništa meni ne treba. Ako želiš što kupiti, kupi sebi ili za
kuću.
Lulú je i dalje držala malu trgovinu rubljem; odlazila je onamo
na posao i vraćala se kući, nekad s mantillom,28 a nekad s malim
Mantilla je tanak, najčešće sasvim proziran rubac od svile ili od čipaka, od
vune ili od tila, kojim Španjolke pokrivaju glavu, ali se ne povezuje, nego se samo
metne na frizuru s visokim uskim češljem te se slobodno spušta na ramena. — Prev.
28
204
šeširom.
Otkad se udala bolje je izgledala; kako se više kretala na zraku,
imala je zdravu boju. Osim toga, onaj joj se satirični izražaj na licu
ublažio, i sva je bila nekako blaža i ljupkija.
Više je puta Hurtado s balkona vidio kako kakav mladac ili
starac slijedi njegovu ženu sve do kuće.
— Pazi, Lulú, — govoraše joj — slijede te.
— Zbilja?
— Jest. A valja priznati da si postala jako zgodna. Bit ću
ljubomoran.
— Jest, mnogo. Znaš ti i predobro koliko te volim — uzvraćala
ona. — Dok sam u dućanu, uvijek mislim što li ti radiš.
— Ostavi trgovinu.
— Ne, ne. Zamisli: ako imadnemo sina? Valja štedjeti.
Sina! Andrés nije htio govoriti niti učiniti i najmanju aluziju na
tu zaista delikatnu točku; jako ga je uznemirivala.
»Vjera i zastarjeli moral još pritišću čovjeka«, govorio je u
sebi. »Jednostavno ne možeš iz sebe sasvim istisnuti praznovjernog
čovjeka koji u krvi nosi pojam grijeha.«
Znao je, misleći na budućnost, zapadati u strah; osjećao je da bi
se mogao otvoriti onaj prozor u bezdan.
Često je sa ženom išao u posjete Iturriozu, a znao je i ujak koji
put skoknuti Andrésu.
Po prilici godinu dana poslije vjenčanja Lulú se nešto
razboljela; bila je rastresena, sjetna i zabrinuta.
»Što li joj je?« pitao se Andrés uznemiren.
Prošlo je i to tužno razdoblje, ali se ubrzo vratilo i pritiskalo još
jače; Lulú je imala zamagljene i otečene oči; na licu joj se vidjeli
tragovi plača.
Andrés, zabrinut, trudio se i upinjao da se pokaže vedar; ali je
došao trenutak u kojem mu više nije bilo moguće hiniti da ne zapaža
u kakvu mu se stanju nalazi žena.
Jedne noći upita što joj je, a ona, obisnuvši mu oko vrata,
bojažljivo iznese što je muči.
Bijaše ono čega se Andrés i bojao. Žalost što nema djeteta i
sumnja da ga njezin muž i ne želi, bijaše uzrok suzama što ih je
ronila Lulú; na srce joj pali golemi jadi.
Kakav stav zauzeti pred sličnom boli? Kako toj ženi objasniti
da se on osjeća kao zatrovan i truo proizvod koji ne smije imati
205
potomstva?
Andrés je naumio da je utješi i da joj objasni... Bilo je
nemoguće. Lulú je plakala, grlila ga, ljubila ga dok su joj niz obraze
tekle suze.
— Neka bude što bude! — promrmlja Andrés.
Kad je ujutro ustao, Andrés nije bio vedar kao obično.
Poslije dva mjeseca Lulú mu, sjajnih očiju, objavi da je
zatrudnjela.
O činjenici nije bilo sumnje. Andrés je već živio u neprestanoj
tjeskobi. Otvarao se u njegovu životu onaj prozor što gleda u ponor.
Bremenitost je kod Lulú izazvala potpunu promjenu; od vesele
podrugljivke postala je tužna i sentimentalna žena.
Andrés je zamjećivao da je već i njezina ljubav prema njemu
nekako drugačija, nekako pomiješana s ljubomorom i razjarenošću;
nije više bila ona simpatija puna predanosti, šale i blagosti; bijaše to
sada životinjska ljubav. Priroda je tražila svoja prava.
Od čovjeka puna talenta i mušičavosti Andrés je postao njezin
čovjek. Već je u tome Andrés vidio početak tragedije. Htjela je da je
prati, da joj dade ruku, osjećala je ljubomoru, umišljala da se okreće
za drugim ženama.
Kad je trudnoća poodmakla, Andrés je zamijetio da se histerija
njegove žene uvećava.
Ona je znala da se ti živčani poremećaji javljaju u nosećih žena,
i nije im pridavala važnosti; ali je on drhtao.
Doña Leonarda počela je dolaziti u kuću, i kako nije bila
raspoložena prema Andrésu, unosila je otrov u sve.
Jedan od liječnika koji je surađivao u časopisu, mlad čovjek,
nekoliko je puta posjetio Lulú. Rekao je da je s njome u redu;
njezine histerične manifestacije nisu važne: to je česta pojava kod
trudnih žena. A s Andrésom bivalo svaki put sve gore.
Mozak mu je bio u neprestanoj i sve većoj napetosti, a emocije
što ih je svatko proživljavao njega su izbacivale iz ravnoteže.
— Iziđite, prošetajte se — govorio mu liječnik.
Ali on nije znao što bi počeo izvan kuće.
Nije mogao spavati, i pošto je okušao različita sredstva za
spavanje, odlučio se da uzima morfij. Ubijala ga ona pusta tjeskoba.
Jedini ugodni časovi u njegovu životu bijahu oni što ih je
provodio u radu. Pisao je sintetičnu studiju o aminima, i upeo je
svom snagom, da zaboravi brige i da unese jasnoće u svoje misli.
206
Glava četvrta
Imao je nešto od preteče
Kad je trudnoća bila na vrhuncu, Lulú je imala strašno uvećan
trbuh.
— Da vidimo hoću li imati dvojke — govorila je smijući se.
— Ne govori to — mrmljao Andrés, ojađen i ogorčen.
Kad je Lulú mislila da se bliži čas, Hurtado je otišao po mladog
liječnika, prijatelja svoga i Iturriozova, koji se posvetio porođajima.
Lulú je bila vrlo hrabra. Liječnik joj je savjetovao da se kreće,
da hoda, te nije prestajala hodati po sobi, uza sve to što se savijala
od bolova i morala se prihvaćati za posoblje.
Tako je provela cio dan. Liječnik je rekao da su prvi porođaji
uvijek teški; ali je Andrés počeo sumnjati da ono nije nalik na
normalan porođaj.
U noći se Lulú osjećala gore, snage su joj počele popuštati.
Andrés ju je promatrao suznih očiju.
— Jadna moja Lulú, koliko trpiš — govoraše joj Andrés.
— Ne marim za bolove — uzvraćala ona — samo da dijete
poživi!
— Poživjet će, ne brinite! — govorio je liječnik.
— Ne, neće, srce mi kaže da neće.
Noć bijaše strašna. Lulú je bila iscrpljena. Andrés, spustivši se
na stolicu, promatraše je kao oglupavio. Ona mu se kadikad
primicala i govorila:
— I ti trpiš, jadni Andrés.
I milovala mu čelo i rukom mu prelazila po licu.
Andrés je postao strašno nestrpljiv i svakog se časa savjetovao
s liječnikom; ne, ne može to biti normalan porođaj; ima tu nekakva
poteškoća; tjesnoća zdjelice ili takvo što.
— Ako ne bude ništa do jutra — reče liječnik — vidjet ćemo
što nam je činiti.
Odjednom pozva Hurtada.
— Što je? — upita Andrés.
— Pripremite kliješta, odmah.
— Što se dogodilo?
207
— Stisnuće pupkovine.
Ma koliko je brzo liječnik utisnuo dvije lopatice kliješta i
izvršio izvlačenje, dijete je rođeno mrtvo. Umrlo je baš onog časa.
— Je li živo? — tjeskobno će Lulú.
Videći da joj ne odgovaraju, shvatila je da je mrtvo, te pade
onesviještena. Ubrzo je došla k sebi. Porođaj još nije bio završen.
Položaj u kojemu se nalazila Lulú bijaše težak; maternica je ostala
bez napetosti i nije istisnula posteljicu.
Liječnik je pustio Lulú da se odmori. Majka htjede vidjeti
mrtvo dijete. Uzimajući sitno tjelešce na presavijenu plahtu Andrés
je osjetio oštru bol, i oči mu se napuniše suzama.
Lulú briznu u gorak plač.
— Dobro, dobro, dosta je — reče liječnik; — sada treba skupiti
snage.
Htio je izazvati istisnuće placente kompresijom, ali nije uspio.
Odmah zatim dade porodilji injekciju ergotina, ali nije mogao
spriječiti jaku hemoragiju.
Lulú je sasvim smalaksala; njezin organizam nije reagirao
koliko je potrebno.
Dva je dana ostala u tome stanju depresije. Bila je uvjerena da
će umrijeti.
— Ako žalim što umirem, to je zbog tebe — govorila je
Andrésu. — Što ćeš ti, jadniče, bez mene?
I milovaše ga po licu.
Drugi put se jadala zbog djeteta i govorila:
— Jadno moje dijete. A tako je bilo jako. Zašto li je umrlo, mili
Bože?
Andrés ju je gledao suhih očiju.
Trećeg jutra umrije Lulú. Andrés je izišao iz spavaonice sasvim
iscrpljen. U kući bijahu doña Leonarda i Nini s mužem. Andrés uđe
u sobicu u kojoj je spavao, uštrca sebi injekciju morfija i zapade u
dubok san.
Probudio se u ponoć i skočio s postelje. Prišao je mrtvom tijelu
svoje žene, promatrao mrtvu Lulú neko vrijeme i nekoliko je puta
poljubio u čelo.
Bila je blijeda, kao da je od mramora, na licu joj izraz vedrine i
ravnodušnosti, i to je Andrésa iznenadilo.
Bio je zadubljen u svoja razmatranja kad oču kako u kabinetu
razgovaraju. Prepoznao je Iturriozov i liječnikov glas; čuo se još i
208
treći, ali njemu nepoznat.
Ta su dvojica povjerljivo razgovarala.
— Po mome — govoraše nepoznati glas — ta neprestana
istraživanja oko porođaja gotovo su štetna. Nije mi poznat ovaj
slučaj, ali tko bi znao? Ova bi se žena na selu možda spasila bez
ičije pomoći. Priroda ima kojekakvih puteva i načina za koje mi ne
znamo.
— Ne velim da nije tako — uzvrati liječnik koji je pomagao
Lulú na porodu; — sasvim je moguće.
— Šteta! — uzviknu Iturrioz. — Ovaj je momak baš lijepo
počeo napredovati!
Kad je čuo što kazuju, Andrés je osjetio kako mu se duša
razdire. Brzo se vratio u svoju sobu i zatvorio se u njoj.
*
Ujutro, u doba kad je trebalo poći na ukop, ukućani se zapitaše
što radi Andrés.
— Ne čudim se što ne ustaje, jer uzima morfij — reče liječnik.
— Zaista? — upita Iturrioz.
— Jest.
— Onda hajdemo ga probuditi reče Eturioz.
Uđoše u sobu. Andrés je ležao opružen na postelji, jako blijed,
bijelih usana.
— Mrtav je! — uzviknu Iturrioz.
Na noćnom stoliću stajala čaša i bočica Duquesnelova
akonitina u kristalu.
Andrés se otrovao. Očito mu brzina otrovanja nije
prouzrokovala grčeva ni povraćanja. Smrt je nastala neposrednom
paralizom srca.
— Umro je bez bola! — mrmljao je Iturrioz. — Taj momak
nije imao snage za život. Bio je epikurejac, aristokrat, premda to nije
vjerovao.
— Ali je u njemu bilo nešto od preteče — nadoveza drugi
liječnik.
*********************************
KRAJ
*********************************
209
PIO BAROJA
Ima u Madridu neobično groblje, »neslavni« Cedenterio Civil
del Este, »neposvećeno« groblje na kojem ukapaju izopćenike,
buntovnike, antiklerikalce, socijaliste, anarhiste i sve one
nekonformiste i naprednjake što ih je izopćila crkva i država,
isključilo ih društvo, prezrela ih fosilizirana Španjolska, zaratilo s
njima na život i smrt sve ono mračno i natražno što tobože
predstavlja nacionalnu svetinju, veličinu i slavu koju su oni
razotkrivali i karikirali: na tome groblju pokopan je jednoga
jesenskog dana godine 1956. i najveći španjolski pisac našeg
stoljeća Pío Baroja.
Stjecajem prilika ili hirom sudbine, a možda i po nekoj logici
smrti, na tome se groblju Baroja našao na vječnom počinku u
susjedstvu Pabli Iglesiasa i Nicolasa Salmeróna, dvojice buntovnika
i boraca protiv sile: Pablo Iglesias otac je španjolskog socijalizma, a
Nicolas Salmerón onaj je slavni treći predsjednik prve španjolske
republike koji se odrekao vlasti da ne bi morao potpisati smrtnu
osudu. (Koliko li ih je potpisao prepobožni Franco i njemu slični
totalitarci!)
Toj dvojici ljudi nadasve čestita života, toj dvojici boraca
protiv sile i ugnjetavanja, pridružio se treći, Baroja, koji se također
borio protiv sile i ugnjetavanja u svakom obliku, a pogotovu protiv
organizirane državne sile i nasilja.
Pío Baroja rodio se 1872. u San Sebastianu, glavnom gradu
Guipúzcoe, jedne od baskijskih pokrajina. Studirao je medicinu,
doktorirao u Madridu, neko vrijeme službovao kao liječnik u
pokrajini pa ostavio taj zanat, vodio u Madridu pekarnu, bavio se
književnošću i novinarstvom, obišao svu Španjolsku uzduž i
poprijeko, proputovao veći dio Europe, a najposlije se sasvim
posvetio književnosti. Taj najveći antiakademik u Španjolskoj ušao
je u Akademiju 1936. te izazvao senzaciju u književnom svijetu i
buru oduševljenja među svojim pristašama i čitateljima, vodio je
duge i žestoke bitke za razumnost i slobodu, udarao žig fanatizamu,
gluposti i okrutnosti, karikirao isprazno rodoljublje i nacionalnu
patetiku, ismijavao maštanje o staroj slavi, borio se protiv mantije i
čizme, protiv zaostalosti i zatucanosti, ratovao protiv nazadnjaštva i
210
mračnjaštva, bježao iz frankističke Španjolske, živio u izgnanstvu u
Francuskoj, da se opet vrati i da umre u Madridu, a ostavio je za
sobom impozantno književno djelo koje obuhvaća stotinu knjiga,
mahom romana.
Između svih španjolskih pisaca iz »generacije 1898.« Bask Pío
Baroja svakako je najplodniji, najraznovrsniji, najdinamičniji,
najrevolucionarniji, najzanimljiviji; on je ujedno i najveći
romanopisac od svih romanopisaca iz slavnog pokoljenja koje je
Španjolsku trglo iz učmalosti i pokazalo joj kako nema života u
maštanju o minuloj slavi.
U okviru jednog članka ili pogovora nije moguće napose
govoriti o svakome pojedinom djelu ovoga neobično plodnog
španjolskog pisca: da samo nabrojimo njegova djela trebalo bi nam
pet-šest strana. Ali možemo spomenuti najvažnija i kazati koju o
Baroji kao umjetniku u cjelini.
Pretežan dio u Barojinu stvaranju čine romani: ima ih više od
sedamdeset. (Ostalih tridesetak knjiga otpada na pripovijetke, eseje,
memoare, biografije itd.) Možemo ih uglavnom podijeliti u tri
skupine, ne vremenski nego po rodu: jednu čine romani iz
madridskog života, napose madridskog podzemlja: u tim je djelima
pisac najbuntovniji; drugi skup tvore kozmopolitski romani, u
kojima pisac opisuje sredinu, crta karaktere, iznosi misli, razvija
filozofiju; u treći idu romani iz života Baskâ, drevnih i sadašnjih,
knjige pune plemenitosti, nježnosti i majstorskog slikanja koje nas
uvodi u jednu sasvim nepoznatu sredinu, u svijet u kojem su nikli
osvajač duša Loyola i osvajač novih zemalja Elcano, filozof bez
sistema Unamuno i branič hispanizma Maeztu, zanosni pripovjedač
Zunzunegui i utemeljitelj Manile Legazpi...
Od knjiga u ovoj potonjoj skupini najistaknutije su one u
trilogiji Tierra Vasca (»Zemlja Baskâ«), a zatim La leyenda de Juan
de Alzate (»Legenda o Juanu de Alzate«) i Vidas sombrías
(»Sumorni životi«).
S trećom skupinom srodan je niz romana pod zajedničkim
nazivom El mar (»More«), među kojima na prvo mjesto dolazi Las
inquietudes de Shanti Andía (»Nespokojni Shanti Andía«).
U slikanju madridskog života svakako je na prvom mjestu
trilogija La lucha por la vida (»Borba za život«), koju tvore knjige:
La busca (»Potraga«), Mala hierba (»Korov«) i Aurora roja
(»Crvena zora«), a za njom slijedi trilogija El pasado (»Prošlost«).
211
Čak i Barojini protivnici vele da je pisac u tim djelima dao »istinu
snažnu i zadivljujuću« (la verdad intensa y admirable).
U romanima o Madridu Baroja je krut, on je kritičar društva, on
optužuje. Opisuje sivo naličje jednoga sjajnog lica, nevjerojatno
snažno i sugestivno iznosi pred čitatelja madridske jadnike, prosjake
i podzemlje, svu bijedu jednoga degradiranog društvenog sloja. U
jednoj truloj zemlji kakva je Španjolska i u izopačenoj sredini kakvu
sastavljaju viši španjolski slojevi i pokvarena inteligencija, Baroja
radije ide u potragu za ljudima s ruba društva i zakona, zalazi među
one koji čine društveni talog, slika skitnice i probisvijete, i
posvećuje im u desetak godina dvadesetak knjiga.
Više od dvadeset romana pod zajedničkim nazivom Memorias
de un Hombre de Acción (»Uspomene čovjeka od djela«) posvetio je
Baroja životu don Eugenija de Aviranete, slavnog borca iz Rata za
nezavisnost, slobodarskog urotnika i neumornog pustolova iz
vremena Fernanda VII. Taj niz romana živa je i snažna kronika,
freska iz španjolskog života u prvoj polovini prošlog stoljeća.
Pojedini od tih romana idu ne samo u najbolje što je Baroja napisao
nego i u najbolje u španjolskoj pripovjedačkoj umjetnosti, ta su djela
u rodu s Galdósovim nizom romana Episodios nacinales, premda
valja priznati da se Baroja u njima manje brine za jedinstvenost i
povezanost.
Trilogija La vida fantástica (»Fantastični život«) najličnija je i
najintimnija, to su romani sa psihološkim obilježjem, s
jednostavnom radnjom, to je oštra satira suvremene civilizacije u
gotovo svima njezinim vidovima (u znanosti, umjetnosti, religiji,
pravdi, upravi itd.), a glavni je junak u njoj iskren, ogorčen, krut i
paradoksalan kao i sam pisac, i pun duhovnih suprotnosti što ga
neprestano uznemiruju i razdiru.
U svojim djelima Baroja ne cizelira, on piše al fresco, romani
su mu više kronike događaja negoli knjiško oblikovanje. U
njegovim romanima nema jedinstva ni pravog zapleta — to je,
uostalom, osobina svih pripovjedača iz generacije 1898, jer oni daju
niz slika i misli, oni upozoravaju, psihologiziraju, filozofiraju.
Baroja je neposredan i svjež, sav u događaju i nervu, njemu je više
do toga da zapiše i prikaže, da iznese i upozori, više mu je stalo do
zbivanja, akcije i karaktera negoli do toga da oblikuje, razrađuje,
zaokružuje. Iza svega, dakako, stoji pisac naprednjak, analitičar i
kritičar društva i poretka, on prikazuje i ujedno optužuje,
212
temperamentno se zalaže za novo i napredno.
Naš najveći hispanist Kalmi Baruh, u jednome članku u
beogradskoj Misli, kojeg je pretiskala sarajevska »Svjetlost« u knjizi
Barojinih Eseja i članaka iz španjolske književnosti (Sarajevo 1952),
ističe da Baroja zauzima prvo mjesto među španjolskim
romanopiscima, i onda nastavlja:
»Ovo je najsnažnija pojava u suvremenom španjolskom
romanu. Po svim svojim spisateljskim osobinama Baroja odudara i
od svojih prethodnika i od suvremenih pisaca. On ima svoju teoriju
o značenju i tehnici romana, on ima svoj lični stil... Ostaje pitanje
kako da se protumači veliki ugled Pia Baroje, posebno u
inozemstvu. Poslije Palacio Valdésa, ovaj španjolski romansijer
najviše je prevođen na strani jezik. I što je značajno, Rusi su ga
razmjerno mnogo prevodili. Po našem mišljenju, Baroja je prešao
granice svoje otadžbine, prvo, radi toga što obrađuje razne sredine...
Prikazivanje je i izlaganje stvarno, bez tendencije, a slike i tipovi
realni i snažni. Pisac sve ove efekte postiže jednostavnim
sredstvima. Nema usiljenih epizoda ni grandilokventnih stranica u
njegovim romanima. U Barojinom djelu osjeća se moć jake i
samosvjesne ličnosti koja odvažno i sigurno ocrtava svoje junake,
kao što njegov zemljak Unamuno smjelo i mimo ustaljena mišljenja
iznosi svoje filozofske ideje.«
»Homer društvenog taloga«, kako ga naziva filozof Ortega y
Gasset, Baroja je sasvim izravan i neobično iskren u svemu: »Ne
znam bi li se s Barojom mogao usporediti ijedan Španjolac ili tko
izvan Španjolske u toj težnji da čovjek bude iskren i pošten sam
pred sobom«, veli Ortega y Gasset u dugom eseju pod naslovom
Ideas sobre Pío Baroja (»Misli o Piju Baroja«).
Baroja, o kome jedan od najvećih suvremenih španjolskih
pisaca Camilo José Cela kaže da je »jedini naš europski
romansijer«, stvarno je najveći španjolski pisac našeg stoljeća, kako
po sposobnosti opažanja i iznošenja tako i po snazi vizije, i mnoge
su njegove knjige dokumenti čovječanstva, dokumenti od najveće
vrijednosti. Baroja je mislilac nevjerojatno originalan i samosvojan,
on je tvorac neobičnih junaka koji su ocrtani u malo riječi, i u toj je
umjetnosti Baroja majstor kakav se pokazuje i onda kad u dva-tri
poteza dočara sliku, uhvati krajolik ili prikaže ozračje.
Volterovski anarhist Pío Baroja pripovjedač je koji — kakono
netko reče — piše roman lako, prirodno, bezbrižno, kao što je
213
djetetu prirodno da ispriča poznatu priču. Baroja, kritičar društva i
pisac čiji su romani zrcalo španjolske stvarnosti, pisac je koji se ne
pomiruje s ispraznošću života oko sebe, on izražava svoj
nekonformizam crtajući anarhiste, ljude koji se povlače gradovima i
ulicama fanatično odani svojoj ideji. Tu je čovjek središte svega
zbivanja, čovjek izgrađen, individualiziran. Ritam života nalazi
pisac samo u individualnoj drami. Ne iznosi opće španjolske
probleme nego prikazuje tipičnog španjolskog čovjeka. Sadržaj, uzet
iz svakidašnjeg života, i način pripovijedanja kao da su izravan
nastavak drevne španjolske pikareske. Baroja obožava akciju,
dinamičnost. Sam veli: »Nemir, etičke namjere, dinamičnost, želja
za posjedovanjem stvari i ideja, ljubav prema akciji, mržnja prema
mlitavosti, oduševljenje za budućnost — temelj su moga književnog
temparementa.«
Baroja je Bask, i ta činjenica uvjetuje njegov stil. On bježi od
dugih odlomaka i od retorike, jer voli izravnu analitičku i
impresionističku viziju, kao što su i njegove misli spontane reakcije
na viđeno i doživljeno. Zazire od svega što je preopširnost i
pretjerivanje, on je neprijatelj elokvencije. Kad opisuje kakvu
akciju, često je prekida epizodama koje su bez veze s njom, javljaju
se nova lica i pripovijedaju svoje. Ali na stranama toga oštrog
analitičara i suptilnog psihologa ima većih vrijednosti nego što su
retorični uresi, u njega je nesumnjiva sposobnost da kaže što treba
kazati: upravo toliko i ništa više. Barojino je izražavanje
jednostavno, izravno, lako. On ne mari za elokvenciju, njemu je do
jasnoće, preciznosti i elegancije.
Neke je svoje romane Baroja svrstao u trilogije, premda poneke
od tih knjiga nemaju međusobne povezanosti. Tako je i s trilogijom
La raza (»Španjolci«), čiji bi se naslov mogao dati mnogim drugim
djelima ovoga španjolskog pripovjedača. U prvoj knjizi (La dama
errante), gdje se sprema klima što će uroditi atentatom na
španjolskog kralja na dan njegove svadbe (1906), dana je slika
Madrida, prikazan je ambijent što ga je pisac dobro poznavao,
pozadina je vrlo sugestivna i živa kao što je i sama akcija (Madrid
na početku stoljeća, krajolik u Kastilji i Extremaduri, kuća tetke
Belen, život na španjolskoj cesti i krčmi, itd.). U drugoj knjizi (La
ciudad de la niebla) prikazuje se život bjegunaca u britanskoj
metropoli — doktora Aracila, koji se otkriva kao egoist zaljubljen u
se i u svoju rječitost, i njegove kćeri Marije, koja »nema snage da
214
bude nemoralna«, a s druge strane, pokraj izvrsnih slika koje nam se
nižu pred očima, izlazi pred nas i sva bijeda što je sakriva naličje
najbogatijeg grada na svijetu. U trećaj (El arbol de la ciencia) dana
je povijest jedne mladosti, bogata opažanjima i izvrsnim crtanjem
karaktera i običaja, to je knjiga o razvoju jedne ličnosti, knjiga koja
pokazuje razdore mladog čovjeka iz Barojina pokoljenja.
Ova treća knjiga tipična je za Baroju; i u njoj, kao i u mnogim
drugima, pisac prikazuje čovjeka nesposobna da se prilagodi i
uklopi u sredinu u kojoj živi: taj junak bježi od društvenih normi ili
ih nastoji preobraziti, on je nekonformist. Traganje inteligentnog i
osjetljivog Andrésa Hurtada u biti je u njegovu moralnom
puritanizmu, on osjeća potrebu da bude iskren prema sebi i prema
drugima, a sve to, kako ističe kritičar Eugenio de Nora, nije daleko
od psihologije i stava samog Baroje.
Baroja zapaža vrenje u Španjolskoj, jasno osjeća dolazak novih
vremena. I njegov putnik namjernik, provincijski župnik iz prve
knjige, kazuje:
»Jest, ovakvo stanje ne može vječno trajati... Zaista se u ovoj
zemlji ne može više živjeti... Ovo će na kraju donijeti Španjolskoj
revoluciju.«
Istina, ponešto će se našem čitatelju, danas i ovdje, učiniti
naivnim. Ali se valja sjetiti vremena i prostora u kojem je Baroja
pisao. Ove njegove tri knjige nastale su u natražnoj Španjolskoj, u
apsolutističkoj monarhiji godine 1908, 1909. i 1911. Sjetimo se što
se u nas zbiva u književnosti tih godina: Velimir Deželić stariji
objavljuje Hadžibovu kob, Dragutin Domjanić Pjesme, a Milutin
Meyer Štit kraljevstva hrvatskog...
JOSIP TABAK
Zagrebu, 1963
215
Copyright
© Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
10/07/2013
216
217
Download

Drvo spoznaje