Tehničko uređenje DTP
Irfan Hasić, Internacionali Burč Univerzitet
SABAH Print
Sarajevo
RIJEČ GLAVNIH UREDNIKA
Poštovanje čitateljke, poštovani čitaoci,
dopustite da Vam se obratimo putem riječi glavnih urednika u ovom
dvanaestom broju Anala Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici.
Tradicionalno u našem jesenjem izdanju objavljujemo radove sa naučnostručne konferencije organizovane od strane Pravnog fakulteta
Univerziteta u Zenici. Naučno-stručna konferencija pod nazivom
„Bosanskohercegovačke pravne tradicije u procesu prilagodbe pravnim
tekovinama Evropske unije" okupila je uvažene stručnjake iz Bosne i
Hercegovine i regiona, te odmah koristimo priliku da se zahvalimo svim
autorima što su svojim doprinosima uveličali kako konferenciju tako i
ovo izdanje. Također je vidljivo da smo zadržali pristup izmjeni boje
korica za svaki broj časopisa kao i čovjekoliku puzlu kao osnovni simbol
na naslovnoj stranici, pa se nadamo da smo izgledom ovog broja pogodili
Vaš ukus.
Iako ovo izdanje nastavlja različite tradicije uspostavljene prethodnim
brojevima, ono ujedno predstavlja i svojevrsnu novinu, jer po prvi put nije
isključivo Pravni fakultet Univerziteta u Zenici zaslužan za tekst koji je
pred Vama. Naime, kako naučno-stručni skup tako i ova publikacija
rezultat su saradnje sa Centrom za društvena istraživanja Internacionalnog
Burch Univerziteta u Sarajevu. Zahvalnost dugujemo Prof. dr. Mehmet
Uzunoglu, rektoru Internacionalnog Burč univerziteta u Sarajevu, i mr.sc.
Esadu Oruču, direktoru Centra za društvena istraživanja Internacionalnog
Burch Univerziteta u Sarajevu.
Obavezni smo posebnu zahvalu uputiti doc.dr.sc. Dževadu Drini, koji je
preuzeo vodeću ulogu u organizaciji ovogodišnjeg naučno-stručnog
skupa, kao i našim izvršnim urednicima ass. Dženani Radončić i mr.sc.
Ajdinu Huseinspahiću na neumornom i efikasnom redakcijskom radu, kao
i mnogobrojnim idejama za poboljšanje časopisa.
U nadi za nastavak uspješne saradnje sa Vama, upućujemo na otvoreni
poziv za objavu radova u narednom broju časopisa Anali Pravnog
fakulteta Univerziteta u Zenici, te online izdanje časopisa dostupnom u
EBSCOhost
i
CEEOL
bazama
podataka
kao
i
na
http://prf.unze.ba/v2/anali.html.
Prof.dr. Halid Kurtović
Dekan Pravnog fakulteta
Univerziteta u Zenici
Doc.dr. Zlatan Meškić
Prodekan za naučno-istraživački rad
Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
UVODNA RIJEČ
- u povodu međunarodnog naučno-stručnog skupa „BOSANSKOHERCEGOVAČKE PRAVNE TRADICIJE U
PROCESU PRILAGODBE PRAVNIM TEKOVINAMA
EVROPSKE UNIJE“
Pred vama su radovi sa međunarodnog naučno-stručnog skupa
„Bosankoharcegovačke pravne tradicije u procesu prilagodbe pravnim
tekovinama Evropske Unije“ koji je inicirala Katedra za historiju države i
prava Pravnog fakulteta u Zenici,a koji smo organizovali zajedno sa
Centrom za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta iz
Sarajeva. Zašto uopće analizirati BH pravne tradicije i zašto ih stavljati u
kontekst prilagodbe pravnim tečevinama Unije?
Razlozi su svakako višestruki; prvo je potreba sagledavanja vlastite
pravne kulture,načina njenog nastajanja i uloga „povijesne
pozadine“,različitih državnopravnih okvira u kojima je ona izgrađivana
od srednjovjekovne bosanske države do današnje moderne države Bosne i
Hercegovine,te samoidentifikacije sa vremenom i prostorom njenog
nastanka. Drugo, poredeći tradiciju i modernost u pravu, poveli smo se za
aforizmom koji je skovao Benedetto Crocce da je svaka istorija
savremena istorija pa smo pozvali i pravne pozitiviste, koji su svojim
radovima i saopćenjima dali doprinos onomu što smo i tražili, stoga ćete u
stranicama koje slijede pročitati i radove iz različitih pravnih grana;
krivičnog prava, autorskog i prava intelektualnog vlasništva, trgovačkog i
socijalnog prava, te komunikologije. Nadam se da će se ovim
kombinovano komparativnim načinom ostvariti razumijevanje svakog
savremenog društva da je za njegovo dalje razvijanje relevantna njegova
prošlost, pa je posezanje za prošlošću jedna od najčešćih strategija za
tumačenje sadašnjosti. A svaka priča o budućnosti naše zemlje počinje sa
pogledom ka Evropi koja je sada i bukvalno došla na naše granice, pa je
proces prilagodne njenim pravnim tekovinama najveći ne samo pravni,
nego i društveni i intelektualni napor i izazov koji stoji pred Bosancima i
Hercegovcima u narednom periodu.
Na kraju, osim kurtoazne hvale, želim se javno i ljudski zahvaliti našem
dekanu Pravnog fakulteta u Zenici uvaženom prof.dr. Halidu Kurtoviću,
od kojega smo u realizaciji ideje ovoga skupa uvijek imali svaku moguću
podršku i kojemu je, istekom mandata, ovo vjerovatno posljednji naučni
skup koji je organizovan u njegovom periodu obnašanja ove rukovodne
dužnosti-dekane HVALA!
Naši prijatelji iz Centra za društvena istraživanja Internacionalnog Burč
univerziteta iz Sarajeva, na čelu sa mr.sc Esadom Oručom, su ispoljili
ogromnu mladalačku energiju u cilju pripreme i organizacije skupa sa
visokom razinom profesionalizma, pa je bilo pravo zadovoljstvo raditi
zajedno sa tom mladom ekipom od koje je očekivati u budućnosti još
veće rezultate.
Na kraju, svi radovi dolaze pred najprestižniji i najbolji sud-sud čitaoca
koji će sami razlučiti jesmo li uspjeli u našoj namjeri.
S poštovanjem.
Predsjedavajući Organizacionog odbora skupa
Doc.dr Dževad Drino
Dževad Drino
BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U
EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA
Ich habe den Geist Europas in mich genommen - nun wil ich den
Gegenschlag thun!
/Primio sam u sebe duh Evrope - sada hoću da izvedem protuudar!/
F. Nietzsche, Posthumni fragmenti 1879-1881., 8 (77).
SAŽETAK
Razvijajući sposobnosti uspostavljanja konstruktivne veze između
onoga što čini bosanskohercegovačke pravne tradicije i ukupnu pravnu
kulturu, analizirajući povijesnu pozadinu i genezu razvoja pojedinih
pravnih grana i instituta, rad se bavi traženjem odgovora na pitanje šta
čini tradiciju, a šta modernu unutar pravnog sistema Bosne i Hercegovine.
Stvaran u državno-pravnim posebnostima bosanske srednjovjekovne
države, pa potom kao segment dva velika carstva-Osmanskog i AustroUgarskog, na kraju kao elemenat južnoslavenskih integracija, pravni
sistem države Bosne i Hercegovine nalazi se pred unutrašnjom i
vanjskom harmonizacijom gdje gusta mreža Evropskog prava već odavno
budi strahove ali i nade. Strahove da bi mogla biti razorena veza između
osnovnih prava i postdejtonske konstrukcije države, izazivajući
euroskepticizam i zazor pozivajući se na stare hijerarhizacije prava
državnih jedinica i još starije pojmove suverenosti, nade da bi formalnim
ulaskom u Uniju došla u evropski kontinentalnopravni krug kojemu i
pojmovno i vrijednosno pripada. Pri tome dosadašnji pokušaji unifikacije
prava putem tzv. Direktiva Evropske unije, međunarodnih sporazuma, te
odluka Evropskog suda pravde i Evropskog suda za ljudska prava, imali
su vidljive slabosti u izradi, a još više u praktičnoj primjeni.

Doc. dr., Pravni fakultet Univerziteta u Zenici.
11
Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U
EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA
Ključne riječi: bosansko pravo, evropsko pravo, modernost, pravna
kultura, pravne tradicije.
Povjesničari znanosti odavno tvrde da se revolucije u mišljenju obično
događaju kada znanstvenici počinju misliti da su anomalije koje
„normalna znanost“ ne objašnjava, nagomilale do te mjere da
konvencionalni modeli već prave više štete nego koristi.1 Dio
znanstvenika na to reaguje tako da sasvim odbacuje stara pitanja u korist
novih koja se čine dojmljivijima i to je ono što Thomas Kuhn naziva
„promjenom paradigme“ (paradigm schift).2
Kultura izvorno znači „njegovanje“, već su Homer i Heraklit duhovno
odredili naš svijet kao primarno agonalni - kao način života koji nas tjera
u takmičenje pa i u sukob, pa je i rast interesa za pravnokulturalni
pristup pravu pojačan 70- tih godina prošlog stoljeća zasnovan na
savremenim izazovima u procesu globalizacije, euroatlanskih integracija i
prijenosom prava. S pravom se kaže da je evropska kultura jevrejsko/
hrišćansko/ grčko/ latinska, da predstavlja, kako ističe Jean-Baptiste
Duroselle, varljivu istinu: „Kada mi kažu da je Evropa postojbina prava,
ja pomišljam na samovolju; da je zemlja ljudskog dostojanstva, mislim na
rasizam ; da je zemlja razuma, ja mislim na romantično sanjarenje, a
zdrav razum je najbolje podijeljena stvar na svijetu“. 3 Kultura i
civilizacija su počesto sinonimi, u francuskom jeziku se, primjerice često
podudaraju, ali se u njemačkom jeziku jasno razlikuju, kultura jeste
proizvod judeokršćanstva ali je i nasljednica helenske misli i proizvod
moderne nauke i uma, dok je dijalogika u njenom središtu. Sam pojam
1
M.I.Finley.The Ancient Economy,University of California Press,1999, X.
Thomas Kuhn (1922-1996), američki historičar, autor najznačajnijeg djela savremene povijesti znanosti
„Strukture znanstvenih revolucija“(1962), šire u: Z.Sardar,Thomas Kuhn i ratovi znanosti,naklada Jesenski &
Turk,Zagreb 2001.
3
J.B.Duroselle, Lidee dEurope dans lHistoire, Paris 1965.,16.
2
12
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
pravne kulture je difuzan ali, prema Daliboru Čepulu,4obuhvata dva
sadržaja pojma koja su bezrezervno prihvaćena:
1. Pravna tradicija, određena kao dugotrajna prihvaćenost određenih
sadržaja u pojedinom društvu i pravnom sistemu- koja stabilizuje te
sadržaje u kolektivnoj svijesti, ne samo pravnika, nego i šire
populacije.
2. Drugo određenje razlikuje pravnu kulturu od komparativnog,
poredbenog prava kojem se prigovara normativistička usmjerenost i
grupisanje prava u pravne porodice pri čemu država apsolutno
ostaje najznačajniji ram svih procesa s jasnim identitetom i
tradicijom.
Pri tom se pojam pravne kulture određuje sa vrijednostima i stavovima u
pravu, tumačenje prava, ponašanje subjekata, poznavanje prava u
stanovništvu i slično, pa bi bosanskohercegovačka pravna kultura
predstavljala zaokruženi pravni sistem, jedan zajednički duh prava,
svojevrsno communis opinio doctorum stečen tokom historije razvitka i
primjene grana na ovim prostorima. Dva kombinovana pristupa komparativni (uporedni) i historijski, koji su komplementarni u svojim
ulogama, nam govore da pravo nije i ne može biti razvijano u nacionalnoj
izolaciji, nego da opće polje primjene potiče od rimskog klasičnog ali još
više postklasičnog rimskog prava i rimskih pravnih tradicija na ovim
prostorima.
Prema Stevanu Liliću, pravna za razliku od antipravne tradicije,
obuhvata načela zakonitosti (principe de legalite), koncept pravne države
(Rechtsstaat) i načela vladavine prava (Rule of law) i posvećena je prije
svega kultu pravde i pravičnosti.5 Pri tom stvaranje zajedničke evropske
pravne tradicije i njene analitički utvrđene karakteristike dovode do
pitanja- da li savremene evropske integracije vode i stvaranju nove i
čvršće jedinstvene pravne kulture? Drugo, šta su bosanskohercegovačke
D.Čepulo, Predavanje iz predmeta Osnove prave kulture, Poslijediplomski studij, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zegrebu, bez godine izdanja.
5
S. Lilić, Pravna i antipravna tradicija, u: Pravne teme, Beograd 2002, 99- 115.
4
13
Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U
EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA
pravne tradicije i koja to pravna dobra i koje kulture baštinimo i šta smo
spremni mijenjati a šta nam civilizovana i uljuđena Evropa priznaje kao
trajne vrijednosti u našem pravu?
Mogućnost saznanja pravnokulturalnog kompleksa i razvoja u pojedinim
pravnim sistemima određuje se istraživanjem sklopova određenih
subpojava, pa je i taj „weberijanski“ pristup usmjeren na stvaranje
idealtipova, u tom kontekstu pravna bosanskohercegovačka tradicija
obuhvatala bi :
 srednjovjekovne prave tradicije banovine, a od 1377. godine,
kraljevine Bosne;
 pravne tradicije Osmanske Bosne (1463- 1878.g.);
 moderno doba Austo-Ugarske vlasti ( 1878- 1918.g.);
 doba jugoslavenskih integracija,Kraljevine SHS pa Kraljevine
Jugoslavije (1918- 1941.g.);
 pravni režim tzv. NDH unutar Trećeg rajha (1941-1945.);
 socijalistička Jugoslavija (1946- 1992.).

U ovom radu, naravno, ukazat ćemo samo na glavne odrednice koje,
prema našem mišljenju utiču na sklapanje slike o bosanskohercegovačkoj
pravnoj kulturi i njenim vrijednosnicama, čuvajući se zamke dubine u
istraživanu historije države i prava, primjera radi kada je Nettelbladt u
XVII stoljeću donio poseban odjeljak o „pravu prije potopa“ (ius
antedeuvianum).6
Srednjovjekovni bosanski prostor je poprište sukoba više imperijalnih
projekata: ugarskog, bizantskog, habsburškog, i na koncu osmanskog, sa
tri religijske kulture i civilizacije, te prisutnim stereotipima- zapad/ istok,
civilizacija/ barbarstvo, kršćanstvo/ hrišćanstvo/ bogumilstvo/ islam,
Jadran/ Dinaridi/ Panonija, što je sve našlo svoj odraz i u pravnom
sistemu primjenjivom na ovom prostoru. Već u prvim vijestima o Bosni
6
T.Taranovski, Enciklopedija prava, reprint izdanje, Beograd, 2003, 53.
14
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
cara- historičara Konstantina Porfirogeneta (905-959.) i cara Manojla I
Komnena (1143-1180.), bosanski vladar je pojavljuje kao saveznik
(simahos) ugarskog kralja,7dok akademik HAZU Lujo Margetić podvlači
da je najmanje jedno stoljeće prije spomena prvoga poznatog bana, bana
Borića (1154-1163.), u okolnom svijetu stvorena predstava o Bosni kao
posebnoj ranofeudalnoj državi- on zaključuje da ranofeudalna Bosna
sredinom XII stoljeća nije potpadala ni pod ugarsku, ni srpsku, niti
bizantsku izravnu vlast!8 Njeno kasnije širenje prema hrvatskom (više) i
prema srpskom prostoru (manje) dovelo je do uklapanja tih područja u
bosanski državnopravni sistem, a okrunjenje bosanskog kralja Tvrtka I
srpskom krunom kao nasljednika Nemanjića, osim Dubrovnika priznali su
najjači srpski oblasni gospodari, Venecija i ugarski kralj Ludovik I.9
Takve temeljne odrednice ukupnog razvitka srednjovjekovne Bosneteritorijalno širenje, prožimanje istočnih i zapadnih uticaja,
komunikativnost sa drugim područjima, pogotovo s Mediteranom,
stvorile su i posebnost bosanskog srednjovjekovnog prava. Na supstrat
zajedničkog slavenskog prava, sa prisutnim rimskopravnim temeljima,
ugrađivalo se srednjovjekovno bosansko lex mercatoria pod utjecajem
istočnojadranskih gradova, prvenstveno Dubrovnika, dok su utjecaji
ugarskog prava vidljivi kroz oblike vlasništva i ukupnog stvarnog prava,
te funkcionisanje dvorske kancelarije. Poseban dio predstavlja gradska
samouprava čije začetke nalazimo u tzv. saskim (rudarskim) privilegijima
koji su ozakonjeni od vladara i time uticali na pravni status urbane
zajednice, gradska vijeća su sastavljena od 12 purgara (njem. Burger), što
je najčešće prevođeno kao građani, borghesiani, citadini, i isti broj
nalazimo i u njemačkim rudarskim gradovima ali i onima u Rumuniji koji
su se razvili pod njemačkim uticajem (Braila, Brašov).10 Gradsko vijeće
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, IV, Beograd 1971, 51- 55., isto u: M.Imamović, Osnove
upravno- političkog razvitka i državno- pravnog položaja BiH, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2006, 25.
8
L. Margetić, Neka pitanja ranije bosanske pravne povijesti, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Zagrebu, 56,
6/2006, 1741- 1759.
9
M. Imamović, Bosna i Dubrovnik- povijesni pregled, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLVIII, 2005,
267-285, 272.
10
M. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjovekovnoj Srbiji i Bosni, I deo, SANU, Beograd, 1955, 17., D.
Kovačević- Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1978, 246, S.Ćirković i dr.,
Staro srpsko rudarstvo, Beograd- Novi Sad , 2002, 133.
7
15
Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U
EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA
zajedno sa knezom i vojvodom upravlja svim gradskim poslovima, dok se
nekadašnje dužnosti župana i tepčije uopće ne nalaze u razvitku gradske
samouprave. Sama Srebrenica imala je gradsku blagajnu i gradski pečat,
kasniji turski kanun izričito navodi da je zakon za Srebrenicu proglasio
vojvoda Kovač, profesor Pavao Anđelić nalazi da su od oko 350
utvrđenih gradova, pečat grada, osim Srebrenice, vjerovatno imali i
Olovo, Fojnica, Zvornik, Goražde, Jajce, Visoko, Konjic i Livno.11
Da li bi, da je ovaj proces izgradnje gradske samouprave nastavljen,
time i bosanski gradovi dobili statutarno uređenje i autonomiju tipa
primorskih gradova?
Nemožemo, naravno, dati jasan odgovor jer je u osmanskom periodu
došlo do izgradnje novog tipa osmanskog grada ali i do novih urbanih
centara- svi današnji najveći BH gradovi (Sarajevo, Mostar, Banja Luka)
imaju jasno osmansko, a ne srednjovjekovno porijeklo urbisa.
Na
nedavnom
skupu
posvećenom
bosanskoj
ženi
u
12
srednjovjekovlju, podsjetio sam na posebnost pravnog statusa bosanske
žene i tom prilikom se pozvao na izvor- testament „počtenog viteza“
Pribisava Vukotića koji određuje:
„Sinu Rafaelu, iz prvog braka, kuća od 500 dukata i 350 dukata u novcu,
crkvi u Padovi 100 zlatnih dukata, drugoj ženi Doroteji maslinjak vrijedan
1.000 dukata, te opremu, sinovima iz drugog braka Petru i Đorđu po 500,
kćerkama Katarini, Barbari i Ani po 600, a nerođenom djetetu 500- ako
bude kćer, 600 dukata.“13
P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1970., 84.
Organizator okruglog stola „Žene u srednjovjekovnoj Bosni“ je udruženje „Stanak“- društvo za proučavanje
srednjovjekovne bosanske historije, Sarajevo, 29. novembra 2012. godine.
13
V. Spaić, Nasljedno pravo u srednjovjekovnoj Bosni, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1/1953.,103120., vidi u: Dž. Drino, Elementi rimskog prava u trgovačkom i rudarskom pravu srednjovjekovne Bosne,
doktorska disertacija, Pravni fakultet u Sarajevu, 2008, 36.
11
12
16
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Uzalud ćemo ovakvu oporuku tražiti u nasljednom pravu susjedne bilo
srpske bilo hrvatske feudalne države, sa ovakvim položajem kćerkenasljednice, ovdje imamo i imenovanje nasljednikom nerođenog
djeteta,poznatu pravnu fikciju rimsko prava („infans conceptus pro iam
nato habetur quotiens de commodis eius agitur“).
Pad bosanskog kraljevstva 1463. godine pod naletom Osmanske vojske,
dovodi Bosnu u položaj jedne od provincija Carstva čiji pravni sistem,
kako nalazi Mustafa Imamović daje složenu sliku; uz osmansko vojnoupravno, agrarno i zemljišno pravo, prisutno je i šerijatsko pravo,
kanonsko pravo katoličke i pravoslavne crkve, te jevjesko običajno
pravo.14 Osmanska vlast se pridržavala šerijatskopravnog načela da ono
što postoji odavnina treba ostaviti u tome davnašnjem stanju,oni po
pravilu uz uvođenje svoga pravnog sistema isti dopunjavaju pravom
pokorenih naroda uz ostavljanje mogućnosti rješenja sporova po
običajnom pravu.15 Akademik Mehmed Begović navodi i preuzimanje
nekih ustanova koje se teško mogu usaglasiti sa načelima šerijatskog
prava (npr.monopolija-pravo isključive prodaje vina na nekom trgu, porez
na svinje, primjena prinude u svrhu iznude priznanja, itd.),16 Truhelka ide
dalje i navodi kako su Turci i preuzam- ustanovu kolektivne odgovornosti
sela, mjesta i rodbine, u slučaju da se ne pronađe učinilac, preuzeli „kada
su Osmanlije osvojiv Bosnu“17, što je neutemeljeno jer šerijatsko pravo
poznaje sistem kolektivne odgovornosti. U kanunu o rudniku Fojnici i
pomoćnim rudnicima Deževici i Dusini iz 1489.g., izrekom se navodi
„Kraljev zakon“-„ A kraljev zakon o zlatnoj rudi umjesto polovine
uspostavio je dvije trećine i jednu trećinu od nje uzima amil.Ponovo je
tako ubilježeno“.18 Srpski historičar Stanoje Novaković navodi da je za
sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566.), pisar carske arhive
M.Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog komparativnog prava, Pravni fakultet u Sarajevu, 2006., 9.
Medžella,član 6. „Ono što je vajkašnje (postoji od davnina) ima im se ostaviti u tom vajkašnjem stanju“.
Vidi u: Medželle-i ahkjami Šerije, 2.sv. Otomanski gradjanski zakonik, Sarajevo: Daniel A. Kajon, 1906.
16
M.Begović, Tragovi našeg srednjovjekovnog prava u turskim pravnim spomenicima, Istorijski časopis III,
Beograd 1951- 1952., 67-84.
17
Ć.Truhelka, Stari turski agrarni zakonik za Bosnu, Glasnik Zemaljskog Muzeja u Sarajevu, 1916., 431.
18
Kanuni i kanuname, Orijentalni institut Sarajevo, 1957., 17.
14
15
17
Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U
EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA
Mustafa 1565. godine, sastavio zakon o bosanskim baštinama gdje je
izvršeno normiranje naslijeđa na zemljama i on je bio sastavljen po
narodnim običajima19. Očito je da bosansko srednjovjekovno pravo nije
odbačeno niti je zamrlo, ono je nastavilo da živi i egzistira, čak i da se
ravija na osnovi primjene zatečenog običajnog prava ili inkorporacijom u
novo osmansko pravo.
Modernizacija našeg društva a time i prava odvijala se, prema Fikretu
Karčiću, na dva različita društveno- politička i kulturna konteksta; počela
je u okviru raspadajućeg Osmanskog carstva i islamske kulture a
nastavljena je pod novom, neislamskom vlašću i evropskom kulturom.20
Započet je izvjesno konceptom nizam -i- džedid („novi poredak“) ili
tanzimatskim reformama, što se počesto zaboravlja, a nastavljen je tokom
40 godina trajanja Austro- Ugarske, potom 23 godine, stare odnosno 46
godina nove Jugoslavije.
Tanzimat je po prvi put uspostavio odvojene institucije za provedbu
šerijata i sekularnog prava-dualitet normi je postao dualitetom institucija,
tako da su po evropskoj kontinetalnoj praksi kodificirani slijedeći zakoni:
 Trgovački zakonik iz 1850.g.
 Zakonik o postupku za trgovačke sudove iz 1861.g.
 Zakonik o pomorskoj trgovini iz 1863.g.
 Kazneni zakonik iz 1858.g.
 Građanski zakonik-Medžella,1870- 1876.g.
 Zemljišni zakonik od 21 aprila 1858.g. („Ramazanski zakonik“)
- Nizamije sudovi, uspostavljeni u BiH 1864.g, sa uspostavom
Apelacionog suda u Sarajevu.21
S.Novaković, Srpska baština u starijim turskim zakonima, u: V. Spaić, Pravni režim u Bosni za vrijeme
Turaka, Istorijsko-pravni zbornik, br.2., Sarajevo 1949., 101-116., 113.
20
F.Karčić, Bošnjaci i izazov modernosti.Kasni Osmanski i Habsburški period., Izdavačka kuća „El-kalem“,
Sarajevo, 2004.g., 11.
21
Š. Sikirić, Naši šerijatski sudovi, Spomenica Šerijatske sudačke škole u Sarajevu, Sarajevo 1937, 5- 23, vidi
u: F. Karčić, ibid, 55. O uspostavi i razvoju šerijatskih sudova konsultuj bogatu studiju F. Karčić, Šerijatski
sudovi u Jugoslaviji 1918-1941.g., Islamski Teološki Fakultet, Sarajevo 1982.
19
18
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Preuzimanjem osmanskog Zakona o šerijatskim sudovima iz 1859.g.,
oni postaju sastavni dio Dvojne monarhije a time i islamsko pravo jedne
kršćanske zemlje, imenovanje ali i finansiranje kadija dolazi u nadležnost
Zemaljske vlade pa je u periodu 1878- 1900.godine izdato 387 odluka o
organizaciji i postupku pred šerijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini.
Pri tome pojam modernizacije pretpostavlja proces koji vodi modernosti,
Edgar Morin ističe da je modernost uništila tradicionalnu kršćansku
Evropu pa je prešla na druge tradicionalne civilizacije- ovaj proces je
evropeizirao svijet ali je globalizirao Evropu jer se pojam evropeizam
pojavljuje oko 1800- te godine, a glagol evropeizirati oko 1830. godine!22
Mnogo pominjani Samuel P. Huntington će napisati da, s prenosom
centra moći preko Atlantika, termini Evropa i evropeizacija postepeno se
zamjenjuju sa terminima Zapad i zapadnjaštvo/ pozapadnječenje.23 Kako
to izgleda na BIH primjeru navodi nam profesor Mustafa Imamovićstanoviti Joseph Neupauer 1884. godine objavljuje djelo pod intrigantnim
naslovom „Koliko bi koštalo donijeti evropsku kulturu u Bosnu“24.
Modernizacija Bosne je trebala biti bitan dio Srednje Evrope, koncept koji
su sredinom XIX vijeka razrađivali knez Meternich (1773- 1859.),
Fridrich List (1789- 1846.), Bismarck(1815- 1898.), a bio je razvijan u
cilju ekonomske, administrativne i političke alijanse naroda „od
Sjevernog mora do Bosanske granice“.25
Današnja evropeizacija BIH pravnog sistema je tek početak
denacionalizacije nacionalnog, ponajviše civilnog prava, koje je
prvenstveni dio kulture i tradicije svakog naroda.26 Potpuna unifikacija
pravnog sistema obesmislila bi devizu „ ujedinjeni u različitosti“ (united
in diversity) pod kojom se stvara panevropska integracija, ali oblasti
neosporne harmonizacije jesu svakako kretanje ljudi, roba, kapitala,
E.Morin, Kako misliti Evropu, prev.S.Ćuzulan,”Svjetlost” Sarajevo, 1989., 49., naslov originala: Edgar
Morin, Penser LEurope, Gallimard,Paris, 1987.
23
S.P.Huntington,The West Unique, Nor Universal, Foreign Affairs, 75/1996., 30-35.
24
M.Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine 1878-1914.,“Svjetlost“,
Sarajevo 1976.g.
25
A.Tehoubarian, The Europian Idea in History in the Nineteenth and Twentieth Centturics, London, 1994.,
81., prema: F. Karčić, o.c. 83.
26
J. Carbonier, Le Code civil des francois dans la collective, u spomenici povodom dva vijeka Francuskog
građanskog zakonika, 1804- 2004. Le Code civil- un passe, un present un avenir, Paris, 2004., 1044- 1053.
22
19
Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U
EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA
odnosno ugovornog, odštetnog i stvarnog prava (contract, tort,
property).27 Brojni kritičari unifikacije evropskog, napose, privatnog
prava i otvoreni protivnici evropskih kodifikacija građanskog prava i
ustava, kao npr. Kanađanin Pier Lagran (Pierre Legrand) ističu da će
Englez pravno pravilo promatrati uvijek common law očima, a Francuz
očima civilnog prava,28 dok se Jan Smits vraća djelu Alana Watsona
navodeći da su pravni transplanti (pozajmice, implanti) najvažniji
fenomen i faktor pravnog razvitka.29 Pri tome je, članom 5. Ugovora o
osnivanju Evropske Unije (Mastricht, 1993.), postojeće zakonodavstvo
Unije uređeno tzv. principom sporednih elemenata, koji utvrđuje obim
pravnih pitanja od interesa za Uniju dok se ostavlja sloboda članicama da
sami regulišu pitanja od vlastitog nacionalnog interesa. To je svojevrsni
prelazak sa morala uma na pravo uma, što bi naglasio Klaus Gunther,30 pa
se i Jirgen Habermans pita, osluškujući sadašnju krizu- zbog čega bismo
morali istrajavati na Evropskoj Uniji budući da se iscrpio izvorni motiv da
se ratovi u Evropi učine nemogućim?31 Njegov odgovor pogađa suštinuEvropska unija se može pojmiti kao odlučujući korak na putu prema
politički osmišljenoj svjetskoj zajednici!32 Naravno da se za takav ideal
vrijedi boriti u Bosni i Hercegovini, pa i ovaj rad i ovaj skup je u toj
osnovnoj funkciji, jer izrastanje takve multikulturne svjetske zajednice
bilo bi nezamislivo bez jedine multikulturne države u Jugoistočnoj
Evropi, u suprotnom bi sve proklamacije ostale izgrađene na pijesku!
Nedavno je ipak započet rad na harmonizaciji i drugih pravnih grana- vidi u: M. Rot, Impulsi za nastanak
Evropskog porodičnog zakonika, Evropski pravnik, 1/ 2006., 45- 60. ista, Buduće brakorazvodno pravo- dva
tipa razvoda braka, Evropski pravnik, 2/ 2006., 69- 87.
28
P. Lagrand, European legal systems are not converging, Revue Internationale de Droit compar, 56/
2002.,779-780, vidi u: V. Vuletić, Da li je evropsko privatno pravo moguće?,“ Pravni život“, Beograd, 11/
2008., 90.
29
I. Smits, A European Private Law as a Mixed Legal Sistem, Maastricht Yournal of Eurepean and
Comparative Law, 5/ 2004., 3-9. Konsultuj Votsonove radove u A. Votson, Pravni transplanti. pristup
uporednom pravu, II izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd 2010., prev. S.Mitrović, naslov
originala: A. Wotson, Legal Transplants, London, 1974.
30
K. Gunther, “Menschenrechte zwischen Staaten und Dritten“, u: N. Deitelhoff i J. Steffaek (ur.), Was bleibt
vom Staat?, Frankfurt a/ M, 2009., 259- 280.
31
J. Habermans, Ogled o ustavu Evrope, prev. E. Šarčević/ H. Sar, Fondacija Centar za javno pravo, Sarajevo
2011., naslov originala: J.Habermans, Zur Verfassung Europas, Ein Essay. Suhrkamp Verlag Berlin 2011., 39.
32
O.c.40., autor navodi da se u nedavnoj prošlosti bavio Kantovom idejom svjetskog prava, konsultuj studiju
Rascijepljeni Zapad, prev. S. Bosto, Rabic, Sarajevo, 2010., 127- 217.
27
20
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Danas Ujedinjene Nacije obrazuju jednu nadnacionalnu organizaciju sa
194 države članice, između postoji transnacionalni nivo velikog broja
međunarodnih organizacija (WHO, UNHCR, UNESCO, UNICEF),
velike svjetske privredne i bankarske zajednice ali i različiti neformalni
oblici organizovanja (G-8, G-20)- misaona figura Evropske Unije, za
Habermansa i mnoge inajveće intelektualce današnje Evrope, pokazuje
put na kojemu bi postojeća međunarodna zajednica država mogla
zajednicom građana svijeta biti upotpunjena u kozmopolitsku zajednicu.
Alternativa ne postoji!
SUMMARY
Ich habe den Geist Europas in mich genommen- nun wil ich den
Gegenschlag thun!
/I have taken in the spirit of Europe – now I want to perform a counterattack!/
F. Nietzsche, Posthumous fragments 1879- 1881, 8 (77).
Topic: Bosnian- Herzegovinian Legal Culture in European Context:
Tradition and Modernization
By developing an ability to establish a constructive relation between
Bosnian and Herzegovinian legal tradition and the general legal culture,
by analyzing the historical background and genesis of development of
certain legal branches and the Institute itself, this paper deals with
searching for an answer to the question - what is tradition and what is
modern within the legal system of Bosnia and Herzegovina. Created in
state- legal specificities of the Bosnian Middle Age state, then as a
segment of two great empires – the Ottoman Empire and the AustriaHungary Empire, and finally as an element of south- Slavic integration
processes, the legal system of the state of Bosnia and Herzegovina faces
interior harmonization and external harmonization, where a dense
network of European laws has for some time been causing fears but hopes
21
Dževad Drino: BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRAVNA KULTURA U
EVROPSKOM KONTEKSTU: TRADICIJA I MODERNIZACIJA
as well. Fears that a connection between basic rights and the post- Dayton
structure of the state may be destroyed, causing Euro- skepticism and a
backlash by referring to old hierarchy of laws by state units and even
older terms of sovereignty; and hope that, by formal entering into the
European Union, it may come to the European continental- legal circle to
which it belongs in terms of values and concept. At the same time, the
attempts so far to unify the laws through so-called directives of the
European Union, international agreements and decisions of the European
Court of Justice and the European Court for Human Rights have had
visible weaknesses in their elaboration and even more in their practical
application.
Keywords: Bosnian law, European law, modern, legal culture, legal
traditions.
22
Duško Modly*
NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANA REPRESIJE
(policija, tužilaštvo, sud)
SAŽETAK
U ovom članku navode se neki razlozi (uzroci) taktičko-tehničke,
forenzičke i pravne prirode koji otežavaju ili onemogućavaju
profesionalni rad ovlaštenih službenih osoba organa represije. Rečeno se
primarno odnosi na policijske službenike, tužioce i sudije. Operativni rad
tih osoba, formalne i neformalne prirode, uvjetovan je primarno
situacijama događaja koje su objekt interesa tih osoba. Težište je u članku
stavljeno na operativne kriminalističko-forenzičke razloge, a manje
pravne. Operativni rad navedenih službenih osoba izgleda na prvi pogled
jednostavan, iako je riječ o labirintu satkanom od mnoštva procedura,
dilema, pitanja, objektivno-subjektivnih prepreka i slično. Iz ovog rada se
direktno vidi što taj profesionalni rad obuhvaća. U tom radu važnu ulogu
igraju spoznajne funkcije, opisi, objašnjenja, predviđanja i dr. On traži
specifičnu kognitivnu dimenziju na strani ovlaštenih službenih osoba.
Ključne riječi: operativni rad, procedure, profesionalna kompetencija,
spoznajne funkcije, istražne situacije i dr.
* Prof. dr. sc. Modly Duško, redovni profesor i znanstveni savjetnik u miru, sada profesor po pozivu na
Pravnom fakultetu u Zagrebu i Rijeci, Univerzitetskom forenzičkom Centru Medicinskog fakulteta u Splitu i
Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu.
23
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
PREDGOVOR
Pojam „operativni rad“ organa represije je vrlo heterogen pojam. Njime
je obuhvaćen veliki opus poslova navedenih ovlaštenih službenih osoba
(u daljnjem tekstu OSO) ovisno o njihovom statusu i ulozi u postupku.
Iako na prvi pogled taj pojam izgleda jednostavan riječ je o labirintu
satkanom od mnoštva procedura, dilema, pitanja, zapreka i sl. Riječ je o
nizu operativno procesnih, kriminalističkih taktičko-tehničkih i
forenzičkih mjera i radnji. Pod pojmom „procedura“ podrazumijevamo
niz koraka ili operacija koje opisuju kako obaviti neku od navedenih
aktivnosti. Za profesionalni operativni rad važnu ulogu igraju spoznajne
funkcije, opisi, objašnjenja, predviđanja, analize, ocjene i dr. Taj radi na
strani OSO traži specifičnu kognitivnu dimenziju. Taj rad traži od OSO
da su kompetentne, obrazovane, profesionalne, autoritativne, operativno
kreativne, visokih moralnih standarda i sl. Pojam operativni rad organa
represije obuhvaća preventivno represivnu djelatnost OSO.
Da bi se izbjegle pogreške u operativnom radu, traži se svođenje
„raskoraka“ između prakse i primjene pravnih normi na minimum. Na
profesionalno odvijanje toga rada veliku ulogu igra opće društveno
okruženje u smislu: (1) općeg političkog okruženja i vlasti, (2) pravnog
okruženja, (3) tehnološkog razvoja, (4) demografskih čimbenika, (5)
socijalno-kulturalnog
okruženja u smislu tradicije, običaja,
navika,kulture, predrasuda i sl. Nastavno se navode neki od razloga koji
otežavaju navedeni operativni rad OSO organa represije.
1. Neki razlozi koji otežavaju ili onemogućavaju operativni rad OSO:
(1)
Kada pozitivna pravna regulativa nije u skladu sa strukturom
aktuelnog i očekivanog kriminaliteta;
(2)
Kada je na pravnoj sceni normativna inflacija i precjenjivanje
pozitivnih pravnih normi, kao oblik svojevrsnog normativizma, kao i
stručni konzervatizam;
24
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
(3)
Kada zakonski i pod zakonski pravni akti sadrže nepreciznosti,
teško su primjenjivi, neracionalni i nude nerealna rješenja;
(4)
Kada je provođenje operativnih procedura tromo, formalističko i
oportunističko;
(5)
Kada je na pravosudnoj sceni prisutna nezgrapnost, dugotrajnost i
mučnost procedura;
(6)
Kada mediokriteti i moralno upitni grade barijere sposobnima i
školovanima;
(7)
Kada su na operativnoj sceni pogrešni modeli operativnog rada
(8)
Kada je u operativnom radu prisutna nezgrapnost, dugotrajnost i
mučnost postupaka;
(9)
Nepoznavanje participacije postulata forenzičkih nauka u
otkrivačko-dokaznim procedurama, osobito „In situ“;
(10) Znatno variranje stepena kompetencije OSO;
(11) Pogrešne interpretacije propisa, osobito s gramatičkog i
teleološkog stanovišta;
(12) Postavljanje pogrešnih teorija o zločinu tzv. kriminalističke
diferencijalne dijagnoze;
(13) Kada pojam „kada postoji vjerojatnost“ nije transformiran u
termin, što znači da za sve učesnike u operativnom radu ima isto
značenje;
(14) Kada se nameću vlastiti modeli dokazima;
(15) Kada se stavlja težište na autoritet funkcije OSO, a ne izvorni
autoritet u smislu znanja, sposobnosti, vještina i morala;
(16) Rutinsko obavljanje operativnog rada (rad po šabloni) s
neadekvatnim stepenom analitičkih procjena;
(17) Neadekvatan informacijsko spoznajni proces, strukturu kojeg čini
kriminalni događaj ili krivično djelo kao objekt spoznaje i OSO kao
subjekti spoznaje;
(18) Nekompetentnost OSO za ocjenu fluidne granice između: „opće
sumnje“, „osnova sumnje“ i „osnovane sumnje“;
25
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
(19) Neadekvatna primjena hodograma operativnog rada u smislu toka
rada i njegove organizacije, izvršavanja zadataka, alternativnih postupaka
i sl.;
(20) Nepravilan proces materijalizacije istražnih situacija u smislu ne
vršenja analize, sinteze i ocjene istražnih situacija;
(21) Kada se u službenim dokumentima koriste konfuzne i nejasne
rečenice, navode pogrešni zaključci, pretpostavke i mišljenja, kada se
javlja ekstremna rječitost i primjena operativnog žargona i skraćenica,
kada se javljaju štamparske i pravopisne pogreške i sl.. a osobito ako
dokumente prate nedostatak ili nekompletnost informacija;
(22) Kada se zanemaruje objektivna strana krivičnog djela u smislu
mjesta, vremena, načina, sredstva izvršenja i dr.;
(23) Kada se ne vodi dovoljno računa o okolnostima koje uvjetuju
prihvatljivost dokaza na sudu npr. u pogledu načina njihove identifikacije,
tačnog opisa dokaza i mjesta i uvjeta pronalaska, pravilnosti čuvanja,
navođenja bilo kakvih relevantnih promjena na dokazima uz napomenu o
uzrocima, načinu, vremenu i sl. promjena;
(24) Kada je na kriminalnoj sceni slaba inovativnost, prilagodljivost i
profesionalna svijest OSO;
(25) Ne vođenje računa o redosljedu mjera i radnji koje treba poduzeti i
njihovom opsegu, intenzitetu i ritmu obrade (tzv. ritam operandi) koji
ukazuje na jačinu i unutarnju angažiranost OSO u realizaciji postavljenih
zadataka, povezanosti komponenata ili harmoničnosti unutarnje strukture
planiranih zadataka itd.;
(26) Kada OSO ne vladaju dovoljno znanjima i mogućnostima
efikasnog, brzog i odmjerenog reagiranja u složenim situacijama, ne
iskazuju visok nivo inventivnosti, efikasnog procjenjivanja sigurnosne
situacije i posebnu operativnu snalažljivost u rješavanju kompleksnih
problema, ne demonstriraju zreo pristup i rasuđivanje u operativnom radu
i zakonitosti primjene ovlasti. Kada nisu dovoljno oprezne i otporne na
moguće stresove svih oblika, te održavanje stalnog autoritativnog
promatranja događaja;
26
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
(27) Kada
OSO
karakteriziraju:
neznanje,
nestručnost,
neprofesionalnost, nedostatak etičke dimenzije i dostojanstva i sl.;
(28) Neadekvatno klasificiranje zadataka i određivanje prioriteta ;
(29) Sputanost OSO organa represije pozitivnim propisima ;
(30) Neprilagođenost zakonskih i pod zakonskih akata uvjetima
sadašnjosti, zbog statičnosti pravnih normi;
(31) Komunikacijski „šumovi“ na relaciji : policija-tužilaštvo-sud;
(32) Ne primjenjivanje načela koordinacije dokaza;
(33) Kada se javljaju pogreške u vidu loše procjene, zakašnjele ili
pogrešne odluke, kalkuliranja, straha i neznanja, očekivanja da se slučaj
riješi „sam od sebe“, niske pobude, taština, interni sukobi, stihijsko
postupanje, nemar zbog birokratskog pristupa itd. ;
(34) Neunificirani oblici suradnje među organima represije, osobito s
naslova operativnog rada/procedura;
(35) Nedostatak „pismenosti“ OSO na području Forenzike, osobito na
planu izvođenja i ocjene forenzičkih dokaza. Zbog navedenog na
operativnoj represivnoj sceni dolazi do serviranja manjkave forenzike;
(36) Prevelika sterilnost, sadržajna manjkavost, nefleksibilnost i u
konačnici neprimjenjivost lege artis normi kojima se uređuje područje
organa represije;
(37) Kada načini suradnje organa represije nemaju partnerski karakter,
već subordinacijski ;
(38) Niski radni i moralni standardi OSO;
(39) Ne mijenjanje mentaliteta i stila rada OSO u skladu s kretanjima
na području kriminaliteta i Forenzike;
(40) Nedovoljan kredibilitet i rivalitet među učesnicima postupka ;
(41) Kada OSO ne vode računa o tome da ključ uspjeha leži u
kreativnosti, jasnoći i dosljednosti;
(42) Kada se ne uzimaju u obzir sve činjenice relevantne za slučaj;
(43) Primjena dokaznih teorija koje su u konkretnom slučaju dokazno
neutemeljene;
(44) Kada informacijski kanali kojima informacije dolaze do OSO nisu
legalni, pravno etički i naučno prihvatljivi;
27
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
(45) Kada se ne vodi dovoljno računa o relevantnosti dokaza u smislu
objektivne veze između dokaza i predmeta dokazivanja;
(46) Ne vođenje računa o činjenici da su neke radnje i mjere pravno
ponovljive, ali ne i traseološki;
(47) Kada se ne vodi dovoljno računa o tome da se tragovi i predmeti u
vezi s krivičnim djelom nalaze u stalnom procesu mijenjanja, preobrazbe,
dekompozicije i nestajanja;
(48) Kada se neutemeljeno sumnja, a proces sumnjanja ne doživljava
kao metodički princip spoznaje;
(49) Kada se OSO logički i psihički ne uživljavaju u stanje nekog
događaja od početka do kraja postupka;
(50) Kada se na mjestu događaja ne temelju tragova i predmeta ne traži
logička, psihološka i tehnička veza s mogućim kretanjem i djelovanjem
izvršioca;
(51) Kada se ne vodi dovoljno računa o osnovnim uslovima
kriminalističke identifikacije : (1) naučnosti, (2) tačnosti i (3)
nesumnjivosti porijekla;
(52) Kada se ne vodi računa o kautelama za primjenu tehničkih
sredstava i metoda u operativnom radu : (1) pravnoj dopuštenosti
primjene, (2) naučnoj utemeljenosti, (3) isprobanosti (aprobacija) i (4) da
se njihovom primjenom znatno ne vrijeđa psihofizički integritet lica;
(53) Kada se odabrane metode i sredstva u okviru operativnih
procedura ne prilagođavaju potrebama konkretnog slučaja;
(54) Kada se istraživanju slučaja ne pristupa neutralno, kao
nepredvidivoj situaciji;
(55) Kada OSO nemaju sintetizirajući, kreativan i discipliniran pristup
slučaju;
(56) Kada se u okviru operativnih procedura kao posebnim obrascima
ponašanja ne vodi računa o tome da su one specijalizirani model
otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela, pri čemu težište treba staviti na
fenomenološko-morfološka obilježja pojedinih kategorija krivičnih djela
28
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
uvjetovanih mjestom, vremenom, načinom i sredstvom izvršenja, oblikom
pretpostavljene krivnje i drugim okolnostima slučaja;
(57) Kada se ne vodi računa o tome da delikti složene strukture
zahtijevaju planski, sistematski koncipiran i organizirani pristup, pri čemu
nema mjesta improvizacijama;
(58) Kada je nauka brža od zakona uslijed statičnosti pravnih normi;
(59) Ne uzimanje u obzir povijesti slučaja;
(60) Ne vođenje računa o karakteristikama krivično procesnog
dokazivanja u smislu da su otkrivanje, izvođenje, provjera i ocjena
dokaza neodvojivi procesi;
(61) Prerano donošenje kategoričkih zaključaka;
(62) Neadekvatno povezivanje i dovođenje u kontekst relevantnih
činjenica;
(63) Ne mijenjanje radnih verzija kada to zahtijevaju dokazi;
(64) Kada se postavljanje teorija o zločinu previše temelji na iskustvu,
postojećoj kulturi i običajima, pa čak i predrasudama, a manje na
aktuelnim naučnim spoznajama;
(65) Ne vođenje računa o dokaznom opsegu indicijalnih dokaza. U taj
opseg spadaju: (1) vrsta, broj i kvaliteta indicija tzv. sistem indicija, (2)
način njihove spoznaje, (3) utvrđivanje po stadijima postupka, (4) stručni
profili OSO koje ih primjenjuju i (5) protek vremena od časa izvršenja
krivičnog djela;
(66) Kada opisi utvrđenih činjenica nisu sistematski i precizni;
(67) Kada se globalnim kriminalističko-forenzičkim planom ne
uzimaju u obzir brojne radne operacije po temeljnim pitanjima: (1)
njihove svrhe, (2) sadržaja, (3) načina postupanja prilikom izvođenja, (4)
subjekata zaduženih za njihovo izvođenje, (5) vremena provođenja, (6)
potrebnoj logističkoj podršci i (7) uvjetima pod kojima se moraju
primijeniti;
(68) Kada se radnje u okviru operativnog rada ne poduzimaju sinkrono,
sistematski, svestrano i iscrpno u duhu naučnog postupka i istraživanja;
(69) Kada se strategije prikupljanja dokaza ne provode lege artis;
29
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
(70) Kada se nema u vidu da je razvoj forenzičkih tehnologija, osobito
za rad na mjestu događaja, ulogu OSO učinio vrlo značajnom i složenom
zbog načina postupanja s izvorima dokaza i samim dokazima;
(71) Kada se ne vodi računa o tome da je historijat dokaza kritičan za
konkretan slučaj, za njegovu pravnu dopuštenost i prezentaciju na sudu;
(72) Kada se tokom progresije rada od mjesta događaja do sudnice ne
posvećuje dovoljno pažnje pravilnom „lancu“ čuvanja, rukovanja,
pakovanja i zaštite materijalnih dokaza;
(73) Kada se ne vodi dovoljno računa o četiri atributa dobre OSO koji
doprinose uspješnoj detekciji zločina : (1) posebnoj sposobnosti opažanja,
objektivnoj percepciji i prisjećanju, (2) snažnom rasuđivanju i dedukciji s
racionalnim razmišljanjem bez žurbe, (3) poznavanju krivičnog prava,
pravila o dokazivanju, istražnih tehnika i koncepata, naučnih usluga,
uloge laboratorija i sl. i (4) snažnoj intelektualnoj kontroli konstruktivne
mašte, znanja o mentalnim procesima kriminalaca, žrtava, svjedoka i dr.;
(74) Kada se previše pažnje poklanja tragovima i predmetima koji
ukazuju na postojanje krivičnog djela, a premalo onima koji ukazuju na
tok i način izvršenja djela i broj osoba koje su sudjelovale u izvršenju i
kakve su im bile uloge u smislu ulaska u kažnjivu zonu obzirom na stadije
izvršenja krivičnog djela;
(75) Kada se ne posvećuje dovoljno pažnje kolateralnim dokazima kao
onima koji nisu u direktnoj vezi sa spornim događajem ili učesnicima u
događaju, ali pružaju korisne informacije u vezi s događajem;
(76) Kada se iz spisa ne vidi kako je mjesto događaja identificirano u
smislu preciznog određivanja njegove lokacije, granica u kojima se
rasprostire, objekata koji ga čine, zatečenog stanja i okvirnih odrednica u
pogledu pristupa daljnjoj obradi;
(77) Kada se javlja podkapacitiranost stvaralačkih sposobnosti kod
OSO, kao ograničavajući faktor u pravilnoj spoznaji prispjelih
informacija;
(78) Kada se operativni rad provodi neorganizirano i bez potrebne
podjele rada ;
30
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
(79) Kada se ne vodi dovoljno računa o stupnju kredibiliteta
objektivnog nalaza, u skladu s odredbama ZKP-a i drugih propisa;
(80) Kada se ne vodi dovoljno računa o svojstvima identifikacijskih
obilježja : (1) individualnosti, (2) jednokratnosti, (3) postojanosti, (4)
nezavisnosti i (5) brojnosti;
(81) Kada pristup operativnom radu nije dovoljno praktičan;
(82) Kada se pravilno ne tumače tzv. združeni materijalni dokazi;
(83) Kada se ne poštuju opća načela, termini i koncepti koji
omogućavaju razumijevanje onog što je važno u odnosu na materijalne
dokaze i njihovo prikupljanje, pakovanje, osiguranje i predočavanje na
sudu;
(84) Kada se sužava krug činjenica koje treba otkriti i utvrditi ;
(85) Kada se kod operativne misaone djelatnosti podcjenjuje uticaj
određenih faktora koje stvara OSO koja sudjeluje u operativnom radnom
procesu kao što su : sumnja, intuicija, kriminalistička kreativna mašta i
rutina;
(86) Kada OSO nisu pripremljene u naučno-stručnom smislu za
pravilnu ocjenu rezultata modernih forenzičkih vještačenja;
(87) Kada se ne vodi dovoljno računa o krivično procesnim principima
vještačenja: (1) zakonitosti vještačenja, (2) obaveznosti vještačenja kada
konkretni slučaj to traži, (3) originalnosti vještačenja kao sudskog dokaza
u smislu stvaranja novih činjenica, (4) ne kontradiktornosti u vještačenju,
(5) provođenju vještačenja primarno na temelju originalnih (primarnih)
dokaza, a ne izvedenih kad god je to moguće, (6) odvajanju funkcije
vještaka od svih ostalih funkcija u postupku, (7) pravu na utvrđivanje
samo tzv. nepravnih pitanja (tzv. faktična pitanja), (8) temeljitosti
vještačenja, (9) pravovremenom upoznavanju vještaka s materijalima
krivične stvari (slučaja) u mjeri koja ne utiče na samostalnost vještačenja,
(10) vezanosti vještaka prezentiranim materijalima krivične stvari, (11)
obaveznosti ekspertiznog ispitivanja predmeta vještačenja, (12)
potpunosti vještačenja, (13) inicijative vještaka, (14) opće dostupnosti
rezultata vještačenja, (15) procesnoj samostalnosti vještaka, (15)
individualnoj odgovornosti vještaka, (17) objektivnosti vještaka i procesa
31
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
vještačenja u odnosu na predmet vještačenja, (18) jednakosti ranga svih
vještaka i vještačenja u smislu da nema tzv. nad vještačenja, nego samo
ponovljenih, (19) mora se raditi o unutarnjem uvjerenju vještaka u smislu
čvrstog naučnog i moralnog uvjerenja itd.;
(88) Kada se ne vodi računa o tzv. opasnim pogreškama vještaka kao
što su : (1) pretjerana samouvjerenost, (2) osjećaj nezamjenjivosti, (3)
nedovoljna kritičnost, (4) sklonost izvođenju zaključaka na prečac, (5) ne
proširivanje i neobnavljanje svoje stručne naobrazbe i ne praćenje razvoja
svoje struke, (6) površnost i brzina kod davanja nalaza i mišljenja, (7)
sklonost tzv. neispričivim pogreškama vještaka, (8) nesklonost
istraživanju, eksperimentiranju i korištenju svih raspoloživih izvora
informacija itd.
(89) Kada se ne vodi računa o elementima izvršenja krivičnog djela u
širem smislu : (1) općim i posebnim okolnostima i čimbenicima koji
stvaraju uslove za izvršenje krivičnog djela, (2) stepenu ponavljanja, (3)
tragovima i predmetima krivičnog djela, (4) metodama i načinima
prikrivanja djela, (5) mjestu izvršenja, (6) sredstvu izvršenja, (7) vremenu
izvršenja, (8) objektu napada, (9) objektivno-subjektivnim svojstvima
izvršioca itd.;
(90) Kada se zanemaruju karakteristike komuniciranja kao aktivnosti
operiranja znacima i simbolima pomoću kojih se ljudi sporazumijevaju i
stimuliraju jedni druge na određeni tip akcije. Kada se zaboravlja da je
komunikacija dvosmjeran proces;
(91) Kada konceptualizacija operativnog rada kao svjesne ljudske
djelatnosti, prakticiranje nauke i naučnog saznanja istine nije adekvatna;
(92) Kada se zanemaruje konstruktivnost u radu, kao složeni misaoni
proces neposredno vezan s operativnim i procesnim djelatnostima,
pomoću kojega se na temelju postupka identifikacije, razlikovanja,
analize, apstrakcije i približne generalizacije utvrđuju granice među
pojedinim predmetima, njihovim svojstvima i odnosima radi boljeg
operiranja s njima. Riječ je o svojevrsnom misaonom apstrahiranju i
izdvajanju svojstava i odnosa predmeta, koji su interesantni za postupak i
32
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
koji su u danom trenutku prikladni za identifikaciju, dok se ostala
obilježja apstrahiraju;
(93) Primjena neadekvatnih operativnih mjera i radnji kao skupa
karakterističnih različitih međusobno povezanih operacija koje doprinose
ostvarenju postavljenog cilja u procesu operativnog rada;
(94) Primjena pogrešne argumentacije kod koje su zastupljeni:
jednostranost, neprecizna upotreba riječi, prebrza generalizacija, kritike
motiva umjesto argumenata, konzervativnost mišljenja, pozivanje na
većinu, tradiciju i iskustvo, pogrešne autoritete, sredstva javnog
informiranja, direktive i analogiju itd.;
(95) Nepostojanje pretpostavki za optimalno obavljanje operativnog
rada. Riječ je o onom svojstvu kod provođenja operativnog rada koje
podrazumijeva: (1) efikasnost, (2) zakonsku utemeljenost i (3) operativnu
opravdanost i racionalnost odlučivanja i saglasno tome racionalnost kod
poduzimanja planiranih mjera i radnji kojima se inače ostvaruju željeni
ciljevi;
(96) Neadekvatna prostorna percepcija OSO u smislu ne uočavanja
odnosa među različitim predmetima u prostoru. Ona se temelji na
perspektivi, odnosu figure i pozadine, opažanju kretanja i sl.;
(97) Nedostatak socijalne inteligencije kod nekih OSO kao sposobnosti
razumijevanja i rješavanja situacija i problema koji uključuju
međuljudske odnose;
(98) Primjena neadekvatnih taktičkih načina kao najracionalnijih i
najefikasnijih načina poduzimanja operativnih i dokaznih radnji, primarno
hitnih;
(99) Nedovoljno vođenje računa o vanjskoj strani krivičnog djela koja
se sastoji iz mnogobrojnih objektivnih elemenata, kao što su : prilika,
postojanje objekta napada, mjesto i vrijeme izvršenja djela, način i
sredstvo izvršenja, sudionici, sve okolnosti koje pomažu izvršenju djela
npr. mali rizik, osiguran uspjeh i sl.;
(100) Nedovoljno vođenje računa o radnim kvalitetama OSO, kao što su
: kreativnost, savjesnost, upornost, metodičnost, oštroumnost, sklonost ka
unapređivanju vlastite stručnosti, skromnost i moralna hrabrost,
33
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
sposobnost smirenog prosuđivanja i samosavladavanja, otpornost prema
vanjskim utjecajima bilo koje vrste, ustrajnost, vladanje sposobnošću
divergentnog mišljenja, istinoljubivost, objektivnost, kritičnost i
samokritičnost, poštenje i motiviranost u procesu utvrđivanja istine,
marljivost, principijelnost, zalaganje i talent, dobar dar zapažanja,
sklonost analitičkom radu i sposobnost generalizacije, prisutnost duha i
brzina razmišljanja i reagiranja, životno i profesionalno iskustvo, dobro
poznavanje ljudi, nepokolebljivost na polju profesionalne časti, morala i
osobnog poštenja itd.;
(101) Olako donošenje kvalifikacija o događaju i drugim atributima
istraživanja u okviru operativnog rada;
(102) Kada OSO ne raspolažu inventivnom maštom, elokventnošću i
hladnokrvnošću. Kada nisu sposobne formulirati sudove na temelju
nepotpunih ili ograničenih informacija. Kada nisu direktne, jasne i
neosobne i kada u svom radu ne postupaju znalački, metodično i
programirano, kada nemaju razvijen osjećaj prema pravdi i pravednosti i
sl.;
(103) Kada je rad OSO nepraktičan i neprofesionalan;
(104) Kada su u operativnom radu promašene interpretacije pravnih
normi;
(105) Kada se u procesu operativnog rada ne vodi dovoljno računa o
radnom, misaonom i dokaznom procesu kao apstraktnoj misaonoj i radnoj
shemi u smislu sposobnosti traženja, opažanja, utvrđivanja i registriranja
podataka i činjenica, kao i promjena u objektivnoj stvarnosti koje se
mogu objektivno spoznati i za koje se pretpostavlja da su u vezi s
krivičnim djelom;
(106) Kada se u procesu operativnog rada ne ide od posljedica događaja
prema njegovim uzrocima;
(107) Kada se nema u vidu da je vještina logičkog razmišljanja glavna
karakteristika rada OSO, a utvrđivanje dokaza analizom njihovog sadržaja
i potvrđivanje (verifikacija) dobijenih zaključaka temeljni zadatak. Riječ
34
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
je o posebnoj intelektualnoj aktivnosti koju moraju razvijati OSO žele li
otkriti i objasniti, dakle, istražiti krivično djelo;
(108) Kada se s komunikacijskog stanovišta ne izbjegavaju konfliktne
situacije, ne poštuje načelo prilagodljivosti (adaptibilnosti) i radi po
„kalupu“ nekakvi vlastitih standardiziranih postupanja OSO;
(109) Kada se ne vodi računa o psihološkim pravilima kod svjedočenja.
Ta pravila su: (1) vrijednost iskaza ovisi o načinu kako je dobiven, (2)
pogrešno svjedočenje zbog objektivno-subjektivnih razloga, nije izuzetak,
prije bi se moglo reći da je pravilno, (3) pogreške progresivno rastu kada
se približava najpotresnija faza događaja, a unutar pogrešaka česti su
detalji koji su plod mašte, (4) nema paralelizma između opsega i točnosti
iskaza, (5) iskaz ne počiva samo na opaženim objektima već i na ranijim
opažanjima i izjavama, tzv. združene uspomene ili utisci, (6) točnost i
vrijednost iskaza ovise o dužini vremena koje je proteklo od opažanja do
iskaza (časa reprodukcije), (8) svjedoci često govore o onome što su
zaključili kao da su opazili zbog procesa zaboravljanja itd.;
(110) Kada se ne vodi računa o razlozima hitnosti izvođenja dokaza
izjavama osoba. Hitnost izvođenja dokaza izjavama osoba uvjetovana je
procesom brzog zaboravljanja spoznatih činjenica, izmjenama sadržaja
pamćenja, uključujući i uticaje sa strane, kao i opasnosti od neistinitog
iskazivanja uslijed razmišljanja, dogovaranja s drugim licima, zbog
prijetnji i sl.;
(111) Kada se kod ispitivanja svjedoka ne vodi računa o sadržajima
kriterija istine (realnosti). Po tom kriteriju smatra se da su iskazi saglasni
s istinom, ako su ispunjeni slijedeći uslovi : (1) ako nema proturječnosti u
iskazu, (2) ako su opisi realistični i bliski istini, (3) ako se opis vanjskih
zbivanja odlikuje konkretnošću, očiglednošću, originalnošću i
individualnim obilježjima, (4) kada postoji unutrašnja suglasnost i
dosljednost u iskazu, (5) kada se iskazuje o jedinstvenim i posebnim
pojedinostima, (6) ako su realna događanja utkana vremenski i prostorno
u događaj, (7) priopćavanje pojedinosti koje leže izvan kapaciteta
planiranja lica koje daje iskaz ili čak izvan njegovog horizonta
razumijevanja, (8) kada iskaz pored vanjskih zbivanja djela pokazuje i
35
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
nešto od psihički zbivanja koja su se razvila u dotičnoj situaciji, (9)
ukoliko je riječ o spolnom odnosu koji je trajao duže vrijeme, a u prikazu
tog odnosa odražava se nešto od razvoja tog odnosa, (10) spontana
ispravljanja vlastitog iskaza, (11) kada postoje fragmenti i komplikacije
zbivanja koje se obično ne unose u netočne iskaze, (12) ako lice iznosi
nešto što je nezgodno za njegovu ulogu u konkretnoj situaciji ili samo
sebe tereti, (13) ako svjedoci optužbe odmah sami navode odlučne
prigovore protiv pravilnosti vlastitih iskaza, (14) konstantnost u iskazu
itd.;
(112) Kada se ne vodi dovoljno računa o strukturi dokaza u postupku.
Taj pojam u osnovi obuhvaća : (1) sadržaj dokaza, (2) izvor dokaza ili
nositelja dokaza, (3) dokazno sredstvo kao način uvođenja dokaza u
postupak (dokazna radnja) i (4) rezultat dokaza kao zaključak o
činjenicama;
(113) Kada se javljaju pogreške u procesu dokazivanja u okvirima
operativnog rada. Te pogreške mogu biti: (1) upotreba nedovoljnih
dokaza (probatio minus probans). Ta pogreška postoji kada se tvrdnja
uzima dokazanom, iako je dokazano manje od onoga što se tvrdi, (2)
kada se koriste dokazi koji nisu prikladni za uvođenje u postupak. To je
važno u odnosu na razlikovanje dokaza u spoznajnom smislu, (3) kada je
dokaz preobilan (probatio plus probans). Dokaz je preobilan, ako se
dokazuje više nego što je značenje tvrdnje koja se dokazuje. To je u
protivnosti s načelom ekonomičnosti postupka. Ova pogreška upozorava
da se u operativnom radu stalno treba voditi računa o predmetu
istraživanja i prikladnosti dokaza predmetu istraživanja, (4) prijelaz u
drugi rod (metabasis) kada na temelju jednih obilježja predmeta
dokazivanja dokazujemo druga obilježja predmeta, (5) odsutnost načela
petitio principi. Ta odsutnost postoji ako argumente od kojih se polazi,
prethodno i same treba dokazati, jer su neosnovani, (6) začarani krug
(circulos vitiosus) . On postoji ako se postavka dokazuje razlogom, a
razlog postavkom, (7) neistina u temelju (psudoproton) . To su slučajevi
kada se polazi od neistinite početne postavke, (8) argument protiv
36
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
čovjeka (argumentum ad hominem)kada se umjesto protuargumentom
tuđa teza pobija upozoravanjem na neka svojstva čovjeka, obično s
neprikladnom upotrebom podataka iz ranijeg života određene osobe itd.;
(114) Kada sadržaji (testovi) službenih dokumenata nisu: (1) pravnokriminalistički sadržajni, raznovrsni i naučno utemeljeni, (2) nisu odraz
aktuelnih kriminalističko-forenzičkih teorija, (3) kada je premalen
dijapazon pojmova i termina, (4) kada ne pružaju transparentne i jasne
poruke, (5) kada se kod naučnog opisa tragova i predmeta kao
prevalentnih objekata interesa OSO ne koristi unificirana, ustaljena i
standardizirana struktura službenih dokumenata i plastičnost opisivanja,
(6) kada se šatrovački i metaforički pojmovi ne koriste dozirano, (7) kada
se ne vodi računa o naučnom minimumu i naučnoj ravnoteži itd.;
(115) Kada se pristupa rješavanju problema bez njegovog jasnog
definiranja;
(116) Kada se bilo koga ili bilo koju situaciju podcjenjuje;
(117) Kada se prikupljanje dokaza ne vrši stručno, racionalno i
smisleno;
(118) Kada se zaključci OSO primarno temelje na emocijama, a ne na
činjenicama;
(119) Kada se ne vodi računa o tome da zbog ograničenosti simultanog
kapaciteta, ljudi ne doživljavaju svoju cijelu okolinu, nego samo njezin
isječak, sektor;
(120) Kada se ne vodi računa da svaki čovjek doživljava svijet na svoj
način i da zapaža u prvom redu one činjenice koje odgovaraju životnom
stilu njegove ličnosti;
(121) Kada se ne vodi dovoljno računa o istinitosti iskaza osoba,
njegovoj vjerodostojnosti i vjerodostojnosti davaoca iskaza;
(122) Kada se ne vodi računa o tzv. krivulji zaboravljanja, pa se
ispitivanje osoba nepotrebno odlaže;
(123) Kada se u operativnom radu ne poštuje načelo postepenog
saznanja istine;
(124) Kada se previše oslanja na osobu koja daje iskaz, a ne sadržaj
njenog iskaza;
37
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
(125) Kada se kod sastavljanja zapisnika o iskazu osoba ne vodi
dovoljno računa da zapisniku u pravilu pripadaju tri funkcije : (1) da
konstruira događaja, (2) da služi kao temelj za daljnji postupak i
izvođenje dokaza i (3) da bude sredstvo komunikacije između OSO
organa represije, određenih stručnjaka i institucija;
(126) Kada se kod ispitivanja osoba ne primjenjuju dopuštene i priznate
metode za pobuđivanje prisjećanja kao što su: (1) metoda asocijacije
ideja, (2) rekonstrukcijska metoda događaja, (3) ispisivanje svega čega se
osoba sjeti, (4) podsjećanje događaja u različitom redoslijedu i uz
mijenjanje stajališta itd.;
(127) Kada se ne vodi dovoljno računa o tome da su modaliteti
ispitivanja aktivnih sudionika i svjedoka u događaju determinirani i
unutarnjom tehnologijom radnje tj. da li je riječ o klasičnom obliku
ispitivanja i registracije ili se iskaz registrira tehničkim snimkama,
odnosno da li je riječ o tzv. zornom iskazu na kriminalnoj sceni,
fotografskom priznanju i sl.;
(128) Kada se nema u vidu da je pamćenje osoba selektivno,
rekonstruktivno, krhko i vjerovatno varljiv fenomen koji tipično stvara
kombinaciju točnog, netočnog i nepoptunog prisjećanja;
(129) Kada se ne vodi računa o tome da se psihološki kapacitet osoba
koje daju iskaz odnosi na točnost i opseg iskaza;
(130) Kada se nema u vidu da ljudi ne vide i ne čuju ono što ne žele.
Jedna engleska poslovica kaže: „Nitko nije tako gluh, kao onaj tko ne želi
da čuje“;
(131) Kada se iskazi osoba neadekvatno vrednuju. U tome se sastoji bit
ocjene iskaza osoba. Vrednovanje iskaza osoba mora biti utemeljeno na
paralelnom kompleksnom uzimanju u obzir svih utvrđenih činjenica i
okolnosti materijalne i personalne prirode;
(132) Kada se ne vodi dovoljno računa o taktici i tehnici ispitivanja
osoba. Pod taktikom ispitivanja podrazumijeva se planiranje i provođenje
ispitivanja uz svrhovitu primjenu pogodnih i dopuštenih metoda
38
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ispitivanja. Pod tehnikom ispitivanja podrazumijevaju se vještine i
pomoćna sredstva koji omogućavaju nesporni tok ispitivanja;
(133) Kada se ne vodi računa o elementima vjerodostojnosti iskaza
osoba. To su slučajevi : (1) kada iskaz ne proturječi logičnim i naučnim
principima i zakonima, (2) kada iskaz ne negira istinito utvrđeno
činjenično stanje, (3) kada je iskaz u skladu s drugim vjerovatnim
evidentiranim činjenicama, (4) kada iskaz otklanja proturječnosti među
ranijim i kasnijim dokazima, (5) kada raniji znatan broj slučajeva
potvrđuje stav iznijet u iskazu, (6) kada iskaz objašnjava ili potpunije
objašnjava ranije neobjašnjenu ili nedovoljno objašnjenu pojavu i (7)
kada iskaz omogućava predviđanje neke pojave;
(134) Kada se nema u vidu: (1) da vrijednost točnosti iskaza ovisi od
načina na koji je iskaz dobijen, (2) da pogrešno svjedočenje ni u kom
slučaju nije iznimka, već prije bi se moglo reći pravilo, (3) da pogreške
progresivno rastu kako se približava najpotresnija faza događaja, a unutar
pogrešaka su česti detalji koji su plod fantazije, (4) da nema paralelizma
između opsega i točnosti svjedočenja, (5) da se iskaz temelji ne samo na
opaženim činjenicama, već i na ranijim utiscima tzv. združene uspomene
i primljeni utisci, (6) da se svjedoci „važu,“ a ne broje, (7) da se ne treba
oslanjati na osobu svjedoka nego na sadržaj iskaza, (8) da vrijednost
svjedočenja ovisi o njegovom opsegu, točnosti i objektu na koji se odnosi,
(9) da opseg i točnost iskaza ovisi o psihološkom (simultanom) kapacitetu
ispitanika kao sposobnosti da se istovremeno primi više utisaka itd.;
(135) Kada žrtva u procesu kriminalizacije nije u prvom planu i u centru
pažnje OSO;
(136) Kada OSO ne poznaju simbole i znakove, životne forme
prestupnika i njihove životne sredine;
(137) Kada se ispitivanje ne doživljava kao zajednički duševni doživljaj
ispitivača i ispitanika;
(138) Kada se pod činjeničnim stanjem ne podrazumijeva kompleks
činjenica, odnosa među njima, događajima i pojavama;
(139) Kada se ne vodi računa o kriterijima podjele materijalnih dokaza.
Tako po kriteriju uzročnosti materijalne dokaze treba podijeliti u pet
39
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
kategorija : (1) promjene položaja stvari u prostoru i vremenu. To su tzv.
tragovi situacije u koje spada i mjesto događaja i njegovo stanje u smislu
makro traseološke situacije kao materijalnog dokaza, (2) mehaničko
premještanje materije koja čini stvar, kao i pojava nove stvari na mjestu
događaja ili nestanak stvari s tog mjesta, (3) promjene energetskog stanja
stvari u smislu zagrijavanja, hlađenja, faznog stanja (ubrzavanje,
usporavanje), same strukture materije i stvari, (4) razdvajanje do tada
jedinstvene stvari na pojedine sastavne dijelove tzv. odvajanje/separacija i
(5) primjena određene stvari u konkretnim uvjetima mjesta i vremena na
individualan način (tehnički modus operandi). Po funkcionalnom kriteriju
predmete krivičnog djela može se podijeliti na : (1) predmete koji su
poslužili kao sredstvo izvršenja djela ili su bili namijenjeni tom cilju, (2)
predmete koji su nastali izvršenjem krivičnog djela npr. razne
krivotvorine i sl., (3) predmete koji su pribavljeni djelom u vidu nagrade i
sl., (4) predmeti na kojima se mogu naći tragovi djela tzv. nositelji
informacija, (5) predmete koji služe rasvjetljavanju osobe izvršioca i
motiva djela i (6) svi drugi predmeti koji mogu biti važni za otkrivanje
djela i izvršioca, kao i za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti;
(140) Kada se ne poznaju osnovni elementi kriminalističkih tragova, kao
što su: (1) kriminalistička relevantnost, što znači da se mora raditi o tragu
koji je nastao povodom ili u vezi s krivičnim djelom i koji može
pridonijeti činjeničnom razjašnjavanju krivičnog slučaja, (2)
kriminalistička materijalna promjena u vanjskom svijetu, vidljiva ili
nevidljiva, makro ili mikro i submikro do koje je u osnovi došlo procesom
odražavanja i/ili odvajanja (separacije), a koji proces je rezultat
djelovanja čovjeka, životinje ili stvari i (3) podobnost za identifikaciju ili
barem grupifikaciju koja ovisi o kvaliteti „zapisa“ i stepenu deformiranja
traga prilikom „zapisivanja“. Pravilno fiksirani trag kao informacija
(signal) praktički ne stari, što se ne može reći i za izvor traga (čovjek,
životinja, stvar);
(141) Kada se u komunikacijskom sistemu operativnog rada ne osigura:
(1) selektivnost informacija, (2) otpornost prema iskrivljavanju i brzina
40
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ispravljanja iskrivljenjih informacija, (3) utjecaj na ponašanje primaoca
informacije i (4) ekonomičnost;
(142) Kada se ne vodi računa o tome da se uspješno istraživanje težih
krivičnih djela, koje se obično dijeli na početno (preliminarno) i nastavno,
mora temeljiti na: (1) točnosti (preciznosti), (2) poštenju, (3) istinitosti i
(4) zakonitom traženju relevantnih činjenica. Riječ je o kombiniranom
postupanju. Pri tome postavljanje teorije o zločinu (kriminalistička
diferencijalna dijagnoza) mora se temeljiti na primjerenim naučnim i
iskustvenim spoznajama. Traže se posebne sheme (algoritmi) postupanja.
Osim profesionalnog znanja i iskustva OSO i tehničke opremljenosti,
traži se sistematičnost u postupanju uz obavezno planiranje.
Sistematičnost mora biti primarno vezana uz stadije izvršenja krivičnog
djela : (1) stadij prije izvršenja krivičnog djela tzv. stadij odluke, (2) stadij
izvršenja i (3) stadij nakon izvršenja krivičnog djela;
(143) Kada se ne vodi računa o poretku obrade slučaja. Uvijek treba
potpuno i pravilno osmisliti poredak operativnih i procesnih radnji
(osobito anticipiranih) i mjera tzv. poredak obrade slučaja. Zato službeni
spis treba voditi kronološki tzv. historijskom metodom u smislu 9
„zlatnih“ pitanja kriminalistike. Pri tome se traži strpljivost,
sveobuhvatnost i naknadno provjeravanje. Nikoga se ne smije prerano
eliminirati kao potencijalnog izvršioca. Pri tome rad na istraživanju
krivičnih djela mora biti timski rad. Treba svakodnevno osigurati
informativne sastanke o slučaju na kome se radi (briefing) i sl.;
(144) Kada se u toku operativnog rada ne nastoji prikupiti što više
informacija kako bi se djelo moglo što bolje rekonstruirati i postaviti
teoriju o zločinu. Nadalje, kada se u tim nastojanjima dođe do prevelikog
fokusiranja istraživanja na pojedine segmente kriminalnog slučaja. Kada
se teorija o zločinu ne povezuje s osumnjičenikom ili osumnjičenicima i
kada odluka OSO s tim u vezi nije utemeljena na analizi odnosa između
krivičnog djela, rezultata istraživanja i potencijalnog osumnjičenika.
Nadalje kada se osobu osumnjičenika ne razmatra u totalu, osobito sa
stanovišta odgovara li ukupnost ličnosti osumnjičenika vještini, znanju,
koristi i motivacijskim čimbenicima u konkretnom slučaju. Kada se ne
41
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
uzima u obzir eventualna kriminalna prošlost osumnjičenika, osobito sa
stanovišta uspoređivanja tehničkog modus operandija. Isto tako kada se
ne utvrđuje je li postojala posebna kreacija bilo koje vrste prihološki
vođenog mehanizma : poziv, sklonost, nagon i sl., za konkretnog
osumnjičenika da izvrši krivično djelo;
(145) Kada se istraživanje krivičnog djela ne provodi sveobuhvatno.
Načelo sveobuhvatnosti nalaže da svaka raspoloživa dokazna informacija
ili dokaz, bez obzira na njihov izvor, moraju biti pribavljeni. U dvojbenim
slučajevima kada se postavlja pitanje : je li nešto dokaz ?, treba polaziti
od toga kao da je riječ o dokazu. Pogreške učinjene neutemeljenim
isključivanjem potencijalnih dokaza iz postupka u pravilu su
nepopravljive (ireparabilne);
(146) Kada se zaboravlja na prepreke kreativnom razmišljanju OSO: (1)
ukalupljeno gledanje na situacije. Kalupe treba razbijati, jer zatvaraju
prostor za razmišljanje, (2) ograničenje razvoja ideja, tj. kada postoje
krute granice u procesu razmišljanja, (3) sukobljavanje oko dvije
alternative, a ne traži se treće moguće rješenje, (4) stalno i dosadno
usmjeravanje na jednu ideju, (5) prihvaćanje lakog rješenja, koje je bijeg
od odgovornosti za ideju, (6) neutemeljeno prilagođavanje, (7) strah od
„gluposti“ i ušutkavanja, pri čemu se zaboravlja da i od krivih ideja može
biti koristi, (8) kada se ne otklanjaju prepreke kreativnosti, (9) kada se ne
nastoji dobiti što više ideja u što kraćem roku itd.;
(147) Kada se ne vodi računa o tome da OSO u funkciji ispitivača mora
biti: inteligentna, prodorna i imati dobro „kratko“ i „dugo“ pamćenje, kao
i pamtiti cjelinu i njene detalje. Ona mora znati promatrati, diferencirati i
shvaćati. Pri tome mora biti metodična, praktična, a po potrebi i duhovita,
dakle prilagodljiva svakoj situaciji bila ona iznenadna ili nepredvidljiva.
OSO kao dobar ispitivač mora imati dar za kombiniranje, dobru
koncentraciju pažnje, biti taktična i paziti na pogreške u interpretaciji. U
toku ispitivanja mora biti naglašeno objektivna, izbjegavati gestikulaciju i
ne dolaziti u sukob s ispitanikom. Važne su i moralne kvalitete OSO kao
42
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ispitivača u smislu nepokolebljivog smisla za istinu i pravednost,
poštovanje propisa, samostalnost, hrabrost, snaga karaktera itd.;
(148) Kada se ne vodi računa o „manjkavostima“ na strani OSO kao
ispitivača, kao što su npr.: nedostatak poznavanja ljudi, nedostatak
svojstava praktičnog psihologa tzv. psiholog zdravog razuma, nedostatak
ozbiljnosti i hladnokrvnosti, kao i mirnoće itd.;
(149) Kada pitanja postavljena stručnim osobama, svih profila, nisu: (1)
konkretna, (2) kada se koriste malo poznati pojmovi i termini, (3)
pravovremeno postavljena, (4) vezana uz stručna znanja stručnjaka od
koga se traži pomoć, (5) formulirana tako da stručnjak može dati
pozitivan ili negativan odgovor, (6) postavljena određenim redosljedom
od općih do konkretizirajućih, (7) nedvosmislena, (8) vezana uz važne
činjenice u postupku i dr.;
(150) Kada se pružena stručna pomoć ne provjerava kroz prizmu :
granica specijalnosti stručne osobe, adekvatnosti korištenih metoda i
sredstava, dedukcija stručne osobe u smislu suglasnosti s pravilima
logike, njene kreativnosti itd.;
(151) Kada se cijeni samo rezultat (ishod) stručne pomoći, a ne i putevi
kojima se pri tome prošlo, tzv. historijat stručne pomoći;
(152) Kada su OSO nedovoljno pripremljene u naučno-stručnom smislu
za praćenje rada stručne osobe, za suradnju s njom i ocjenu rezultata
stručne pomoći;
(153) Kada se nema u vidu da je sposobnost opažanja OSO strogo
individualna i da ovisi o objektivnim i subjektivnim uslovima pod kojima
se vrši opažanje;
(154) Kada se nema u vidu da kvaliteta opažanja OSO neposredno ovisi
o stručnom nivou, stepenu inteligencije, iskustvu, volji, motiviranosti,
sposobnosti predviđanja, procjenjivanja, uspoređivanja, zaključivanja,
razlikovanja bitnog od nebitnog, uvježbanosti, stepenu operativne
usmjerenosti itd.;
(155) Kada se zaboravlja da je prvo ispitivanje osumnjičenika često
odlučujuće, jer do tada osumnjičeni nije još iskonstruirao lažni iskaz, još
je zdvojan, nesiguran i sav u znaku iščekivanja;
43
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
(156) Kada je na operativnoj sceni neadekvatna primjena doktrine
povjerljivosti, koja ima šest funkcija: (1) zaštitu individualne autonomije,
(2) zaštitu statusa osobe kao ljudskog bića, (3) izbjegavanje prevare i
prisile, (4) podstrekavanje osoba na pažljivo razmatranje svojih odluka,
(5) podstrekavanje racionalnog donošenja odluka od strane službenih
osoba uključenih u otkrivanje i razjašnjavanje slučajeva i (6) pravilno
uključivanje javnosti u postupak. Pri tome treba imati u vidu da
povjerljivost nije apsolutni postulat, ali da su OSO dužne etički i pravno
držati se povjerljivosti svih rezultata operativnog rada;
(157) Kada se ne vodi računa o nivoima standarda operativnog rada
OSO: etičkim, organizacijskim i pravnim;
(158) Kada se ne pravi razlika između prezentiranja podataka i njihove
interpretacije. Ova distribucija je osobito važna kada su podaci
prezentirani u pismenom obliku;
(159) Kada se službeno ocjenjivanje od strane OSO ne shvaća kao
punomoć, ali istovremeno i kao ograničenje. Punomoć utoliko što OSO
nisu ropski vezane uz propise, nego mogu djelovati kreativno uz
ograničenje da je to moguće samo u okviru načela zakonitosti. Nažalost
sloboda ocjenjivanja postoji samo u teoriji. Ona praktički gledano znači
podesiti se na smislen način danom položaju i njegovim zahtjevima;
(160) Kada se nema u vidu da zvanje OSO stavlja pred njih
mnogostruke zakučaste zahtjeve. Traži se da za tren spoznaju bitno i
učine ono što je ispravno i u najkraćem vremenu sagledaju komplicirane
povezanosti stvarne i pravne prirode i na kraju da djeluju;
(161) Kada poredak operativnog rada nije potpuno i pravilno osmišljen
(tzv. poredak obrade slučaja);
(162) Kada se ne provodi istražna analiza spisa. To znači događaj
analizirati kao dinamički materijalni proces s određenim posljedicama i
međudjelovanjem;
(163) Kada se pravci istraživanja ne provode sveobuhvatno. Načelo
sveobuhvatnosti nalaže da svaka raspoloživa dokazna informacija
(neformalna ili formalna), bez obzira na njezin izvor, mora biti
44
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
pribavljena. U dvojbenim slučajevima kada je diskutabilno da li je riječ o
relevantnoj ili irelevantnoj dokaznoj informaciji, treba polaziti od toga
kao da je riječ o relevantnoj informaciji;
(164) Kada se u procesu operativnog rada ne vodi dovoljno računa o
morfologijskim obilježjima događaja/djela u smislu mehanizma izvršenja
i sadržaja radnji izvršenja, kronološkom slijedu događaja, identifikaciji
prethodnih i naknadnih događaja, o analizi uzročne veze između uzroka,
posljedice i drugih učinaka postupka izvršioca unutar mehanizma
izvršenja djela itd.;
(165) Kada se ne poznaje tipologija kriminalističkih verzija. U okvirima
kriminalističke nauke u osnovi su poznate slijedeće kategorije : (1) opće i
posebne, (2) tipične i atipične, (3) prognozne i retrospektivne, (4)
policijske, tužilačke i sudske, (5) obrane i optužbe, (6) obzirom na vrste
postupaka, (7) prema subjektima koji ih stvaraju, (8) prema operativnom
(kriminalističkom) i krivičnopravnom značaju, (9) po stupnju
vjerovatnosti, (10) po elementima bića krivičnog djela u smislu : verzija o
izvršiocu (subjektu) i subjektivnoj strani krivičnog djela (nehat, umišljaj)
i objektu napada i objektivnoj strani izvršenja djela (način, mjesto,
vrijeme izvršenja) i motivu i (11) prema krivičnopravnom značenju (opće,
posebne i po elementima bića krivičnog djela);
(166) Kada se ne vodi računa o tome da operativno istraživački rad u
smislu trajanja i ishoda ovisi o : (1) ponašanju izvršioca djela, (2) značaju
krivičnog djela u konkretnom slučaju, (3) brzini utvrđivanja činjenica, (4)
simultanom kapacitetu žrtve i svjedoka, (5) istinitosti i potpunosti iskaza
osoba, (6) traseološkom fondu, (7) mogućnostima stručnih osoba i
vještaka, (8) profesionalnim i osobnim svojstvima OSO, pri čemu znatnu
ulogu igraju ranije rješeni slučajevi, (9) nivou organizacije organa
represije, uvjetima rada, rokovima, kvaliteti rukovodioca, (10) nivou
suradnje među subjektima operativnog rada, (11) nivou poduzetih mjera i
radnji, (12) vještinama i kompetentnosti OSO, (13) efikasnosti sredstava i
metoda operativne kriminalističke tehnike itd.;
(167) Kada zaključci OSO nisu jasni, razumljivi, logični, nedvosmisleni
i adekvatno obrazloženi s dijagnostičkim identifikacijskim faktorom;
45
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
(168) Kada razumnost OSO kao spoznajna kategorija nije adekvatna i ne
prati ju preciznost, jednostavnost i područna autonomija (diskrecijsko
pravo);
(169) Kada se nema u vidu da su i dobri zakoni loši kada se s njima
manipulira;
(170) Kada su na pravosudnoj sceni promašene interpretacije propisa;
(171) Kada se pristupa rješavanju problema bez njegovog jasnog
definiranja;
(172) Kada su zakoni horizontalno neusklađeni i moralno upitni;
(173) Kada prevelik broj predmeta predugo „miruje“;
(174) Kada se očekuje dobro postupanje OSO iako propisi nisu dobri;
(175) Kada se ne vodi računa o timskom radu kao obliku zajedničkog
rješavanja složenih problema od strane jednorodnog ili raznorodnog tima.
Njime se osigurava primjena odgovarajućih metoda, tehničkih sredstava i
postupaka u svim operativno-procesnim funkcijama rukovođenja;
(176) Kada se ne vodi računa o cilju procjene situacije kao procesu
putem kojeg se na temelju poznatih elemenata (informacija) utvrđuje
sadašnje stanje kako bi se moglo predvidjeti budući tok djelovanja i
pripremiti varijante rješenja za donošenje odluke o postupanju;
(177) Kada se zaboravlja da je ključ uspjeha u radu OSO u detaljima i
dosljednosti;
(178) Kada je na operativnoj sceni radna zamorenost i radni pesimizam
OSO;
(179) Kada planiranjem nije obuhvaćena mogućnost ostvarivanja
kompleksnih ciljeva uz logički izvedivu najbolju strategiju;
(180) Kada se informacije ne prikupljaju aktivno i sistematski;
(181) Kada je efekt propisa neadekvatan zbog lošeg izvršenja
diskrecijskog prava OSO;
(182) Kada se u složenim sigurnosnim prilikama ne reagira brzo,
autoritativno i efikasno;
(183) Kada dužnosti, nadležnosti i odgovornosti OSO nisu dovoljno
decentralizirani;
46
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
(184) Kada se nema u vidu da je operativno-pravno otkrivanje
retrospektivan proces, kod kojeg se polazi od posljedica djela prema
njegovim uzrocima;
(185) Kada arhitekture operativnih procedura nisu adekvatne;
(186) Kada zakone prati antinomija tj. proturječje nekog zakona sa
samim sobom, tako da se može tumačiti na dva proturječna načina;
(187) Kada se ne vrši modifikacija operativnog rada kod pojedinih
kategorija krivičnih djela, osobito onih kod kojih je u rad uključen velik
broj stručnjaka različitih profila i rangova s raznim proceduralnim
ulogama;
(188) Kada se postavljene radne verzije ne proširuju pomoću logike,
mašte i iskustva;
(189) Kada planiranje operativnog rada nije: (1) sistematsko, analitičko i
uz primjenu maksimalne koncentracije, (2) nije učinjeno u pravo vrijeme i
na pravom mjestu, (3) adekvatno financijski potpomognuto, (4) kreativno,
(5) kada se javlja neutemeljeno precjenjivanje ili podcjenjivanje, (6) kada
verzije i protuverzije nisu temelj plana, (7) kada se ne vodi računa o
mogućoj brzini zastare plana itd.;
(190) Kada postignuti rezultati ne odgovaraju primjenjenim metodama;
(191) Kada se pravosuđe u dokaznoj sferi na razvija paralelno s naučnotehnološkim razvojem;
(192) Kada se ne vodi računa o tome da opisivanje kao navođenje
svojstava nekog ili nečega ima subjektivan karakter;
(193) Kada se neke vrijednosti u društvu previše marginaliziraju;
(194) Kada se nema u vidu da je kriminalističko istraživanje
komunikacijski sistem koji se sastoji od : (1) davaoca informacije, (2)
otpornosti prema iskrivljavanju i brzine ispravljanja krivih informacija,
(3) uticaja na primaoca informacije i (4) ekonomičnosti;
(195) Kada se nepravilno profilira kriminalna scena i pogrešno
procjenjuje koliko je kriminalnih scena uključeno u događaj
(plurilokalizacija i diskontinuitet kriminalnih scena) i nepravilno određuju
priroda i granice svake scene, te uvjeti koji vladaju na svakoj od njih;
(196) Kada u radu OSO nije prisutna kumulacija znanja;
47
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
(197) Kada se ne vodi računa o međuzavisnosti obrade kriminaliteta i
personalnog kapaciteta OSO;
(198) Kada se nema u vidu da moderne OSO moraju pratiti pravac
razvoja informacijsko-komunikacijskih tehnologija i biti upoznate s
načinom njihovog korištenja;
(199) Kada se OSO stručno ne usavršavaju prema funkciji i poslovima
koje obavljaju;
(200) Kada se nema u vidu da je danas sve više prisutna atomizacija
društvenih odnosa, što od OSO sociološki gledano, imperativno zahtijeva
da uvijek cijene i važu ono što građani žele i ono što im one mogu stvarno
da pruže u okviru svoji ovlaštenja, kadrovske ekipiranosti i tehničke
opremljenosti;
(201) Slaba sposobnost ovlaštenih službenih osoba u smislu
divergentnog mišljenja, koje za razliku od konvergentnoga
(jednoznačnoga) logičkog zaključivanja omogućava uočavanje,
doživljavanje i kombiniranje stvari i pojava na nov, svjež i neuobičajeni
način, posljedica kojeg je bogata produkcija novih, jedinstvenih i
drukčijih ideja i postupaka;
(202) Kada se ne primjenjuje načelo pravovremenosti koje traži da se
operativne mjere i radnje i hitne anticipirane dokazne radnje moraju
poduzeti odmah kada je nastala potreba za njihovim provođenjem, tj.
kada se očekuje da se mogu postići najoptimalniji rezultati, najveća
efikasnost i korisnost u operativnom smislu;
(203) Kada se u otkrivačko-dokaznom postupku ne primjenjuje načelo
potpunosti. To načelo znači da u toku operativnog rada treba obuhvatiti
sve dokazne činjenice (dokaze);
(204) Neadekvatna prostorna orijentacija u smislu ne uviđanja odnosa
među različitim objektima u prostoru, odnosno snalaženja u prostoru. Ona
se temelji na prostornoj percepciji, ali ovisi i o specijalnom čimbeniku
inteligencije. Igra ulogu kod ispitivanja osoba i provođenja operativnih i
dokaznih mjera i radnji;
48
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
(205) Donošenje pogrešnih taktičkih rješenja kao modela operativnotaktičkih ili dokaznih radnji koje u mislima stvara organ postupka i koje
želi poduzeti u konkretnom slučaju. Riječ je određivanju cilja, načina i
sredstva izvršenja radnje, dakle, o izboru sistema operativno taktičkotehničkih, dokaznih i raspravnih radnji, taktičkih načina i kombinacija
koji djeluju u dijalektičkoj povezanosti kao najoptimalniji za rješenje
konkretne situacije;
(206) Kada se nema u vidu da je ultimativna mjera uspješne ovlaštene
službene osobe vladanje procesima : indukcije, dedukcije i generalizacije;
(207) Kada se zanemaruje uloga operativnog kombiniranja, kao
sposobnosti povezivanja dijelova u logičku cjelinu koje je utemeljeno na
kriminalističko-pravnim vjerodostojnim činjenicama, dakle, utvrđenima;
(208) Kada se ne uviđa da i nova „naučna osjetila“ kojima raspolažu
organi represije nisu nepogrešiva npr. zbog neadekvatne primjene ili
neadekvatnog održavanja, pogrešnih programa itd.;
(209) Kada se ne vodi računa o psihološkom kapacitetu osoba kao
izvora informacija. On se odnosi na tačnost i opseg iskaza;
(210) Kada se prikupljene informacije ne provjeravaju, sređuju,
procjenjuju klasificiraju i međusobno povezuju, stavljaju u korelaciju.
Kada se zaboravlja da tek tada njihova operativna vrijednost dolazi do
punog izražaja. Za taj rad potrebna je stručnost, visoka koncentracija,
korištenje brojnih evidencija, a koji puta i talent;
(211) Kada dijapazon raspoloživih dokaza direktnih i indirektnih nije
zadovoljavajući u kvalitativno-kvantitativnom smislu i kada dokazi nisu
dovoljno dokazno jaki i autentični;
(212) Kada istorodni operativno-represivni organi primjenjuju različite
metode rada;
(213) Kada pravni argumenti nemaju prednost pred drugima;
(214) Kada se otkrivene i osigurane činjenice naučno ne objašnjavaju;
(215) Kada se OSO previše oslanjaju na osobu koja daje iskaz, a
premalo na sadržaj iskaza;
(216) Kada se ne vodi dovoljno računa o tipologiji osoba kao
personalnih izvora informacija;
49
Duško Modly: NEKI RAZLOZI KOJI OTEŽAVAJU OPERATIVNI RAD
OVLAŠTENIH SLUŽBENIH OSOBA ORGANRA REPRESIJE
(217) Kada način unošenja utvrđenih činjenica u zapisnik ili druga
pismena nije iscrpan, niti kronološki u skladu s iskazima osoba;
(218) Kada kvaliteta sadržaja zapisnika, osobito o ispitivanju osoba,
varira ovisno o težini delikta o kome je riječ;
(219) Kada prikupljanje obavještenja nije rekonstrukcija događaja iz
prošlosti;
(220) Kada se nema u vidu da je prvi korak u obrascu operativnog rada
OSO određivanje istražne situacije. One mogu nastati u bilo kojem stadiju
operativnog rada i njihova suština svodi se na opseg informacija kojima
se raspolaže u tom trenutku. U najužoj vezi s istražnom situacijom su
njezina ocjena i prognoza, koje ne utječu na istražnu situaciju;
(221) Kada se nema u vidu da etička komponenta operativnog rada, koja
treba ostati duboko urezana u psihu OSO, je njihova odgovornost prema
životima onih koji su pogođeni zločinom i događajima nakon njegovog
izvršenja;
(222) Kada OSO istražuju činjenice ne onako kako one postoje u
stvarnosti, nego kako ih oni vide;
(223) Kada se ne vodi dovoljno računa o tome da osjećaji utječu na
proces komunikacije. Pri tome OSO uvijek trebaju biti oprezne s
negativnim osjećajima;
(224) Kada se mijenjaju smisao i sadržaji informacija;
(225) Kada OSO govore ono što drugi misle bez kritičkog pristupa i
kada ne rangiraju informacije po vrsti i sadržaju;
(226) Kada se nema u vidu da operativni rad mora integrirati vrijeme,
prostor, informacije, piramidalnu organizaciju i združeno djelovanje više
organa represije itd.;
50
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ABSTRACT
This article outlines some of the technical-tactical, forensic and legal
reasons that may hamper or impede law enforcement and criminal justice
officials in the performance of their official duties. This primarily refers
to police officers, prosecutors and judges. The ability of law enforcement
and criminal justice professionals to perform their field activities, acting
within or outside the normal scope of their professional duties and
responsibilities, primarily depends on the circumstances of the criminal
event which is the object of their interest. The author places emphasis on
reasons related to criminalistic and forensic aspects of their performance,
rather than legal ones. Even though the work performed by police officers
and criminal justice officials at first glance seems deceptively simple, it
actually resembles a walk down the interwoven paths of an incredibly
intricate labyrinth “paved” with numerous dilemmas, questions, different
procedures, objective or subjective obstacles etc. This paper makes the
full scope of their professional duties directly visible. It sets out the
significance of cognitive abilities and the crucial role of anticipation,
description, explanation, etc. The author of the article looks at the specific
cognitive aspect deemed essential to the work of law enforcement officers
and officials.
Key words: on-field performance, procedures, professional competence,
cognitive abilities, circumstances under which the investigation takes
place etc.
51
Edin Mutapčić∗
“ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
SAŽETAK
Istočno pitanje kao problem u evropskoj historiografiji nastaje uslijed
dekadencije Osmanskog carstva koja nastaje poslije bezuspješne treće
opsade Beča, odnosno “Velikog rata” (1683-1699) koji je uslijedio. Ovo
pitanje istovremeno u sebi nosi značajne elemente, prema stavovima
evropske historiografije, “civilizacijskog sukoba”, odnosno sukoba
kršćanstva i islama, koje se prema ideolozima navedenog sukoba žele
prostorno omeđiti religije, kao azijsku i evropsku. Bosna i Hercegovina je
tokom gotovo dva stoljeća bila u središtu prije svega Habsburških
namjera da ovo pitanje okončaju u svoju korist pri čemu bi Bosna i
Hercegovina postala sastavni dio njihovih zemalja. U ovom radu će biti
prikazan početni period, period „geneze“ iz kojeg će u narednom periodu
proizaći politički problem koji je u historiografiji prepoznatljiv kao
Istočno pitanje,
Ključne riječi: Osmansko carstvo, Istočno pitanje, Bosanski ejalet,
Habsburško carstvo, Rusija, Mletačka republika, demografija, pravo.
∗
Prof.dr., vanredni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli.
53
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
UVOD
Navedenim terminom („Istočno pitanje“; res Orientales) u evropskom
diplomatskom rječniku se uglavnom svodi na status osmanske političke
baštine. U prvom planu zbog snage evropskih sila, to je ona teritorija koje
je osmansko carstvo držalo prvenstveno u jugoistočnoj Evropi, (Vlaška,
Moldavija, Krim, Srbija, Bugarska, Grčka, Albanija, Makedonija, Bosna)
i na Sredozemlju (otoci ovog mora, kao i otoci njemu pridruženih mora).
Slabljenjem carstva ova problematika dobija sveopšte karakteristike
osmanske zaostavštine, te u problematiku navedenog pojma ulaze i oni
prostori gdje dominantno živi muslimansko stanovništvo, kao što su:
Bliski i Srednji Istok (Sirija, Liban, Arabija, Palestina, Irak) i Sjeverna
Afrika (Egipat, Tunis, Alžir, Libija). 1 „U užem smislu to je pitanje koje
se ticalo postanka i opstanka Osmanske carevine kao muslimanske države
u Evropi“. Uslijed gore navedenih specfičnosti vremenom se to pitanje
svelo na pitanje „opstanka Osmanske carevine na Balkanskom poluotoku
i u istočnom Sredozemlju (Levantu)“. 2
Istočno pitanje je problem kojim se bavi već nekoliko generacija
historičara. Sam naziv pojma („Istočno pitanje“), bio je prisutan i kod
savremenika, dok se u diplomatskim krugovima prvi puta upotrebljava na
Kongresu Sv. alijanse u Veroni 1822. godine. 3
„Istorija Istočnog pitanja toliko je široka ne samo da obuhvata istoriju
nekoliko burnih stoljeća, nego i jedan lanac naroda i raznih nacionalnih
kultura“. 4
M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo, 2003., 191.
M. Imamović, Historija države i prava BiH, 191.
3
Vasilj Popović, Istočno pitanje-istorijski pregled borbe oko opstanka Osmanlijske carevine u Levantu i na
Balkanu, drugo izdanje, Sarajevo, 1965., 3. (nadalje: V. Popović, n. dj.).
4
Isto, M. Ekmečić , Predgovor, str. V;
1
2
54
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
1. Univerzalnost Osmanskog carstva
U trenutcima svog uspona i velikih osvajanja koje je sprovodilo
Osmansko carstvo u XIV, XV i XVI stoljeća zasigurno da je to u tom
trenutku bila najznačajnija ekonomska i vojna sila tadašnjeg svijeta.
Kultura i način života zasigurno su u tim trenutcima bili ispred evropskih.
Iako je vrlo teško navesti sve razloge koji su vodili Osmansko carstvo u te
brojne uspjehe, ipak u prvi plan se stavljaju slijedeća dva.
1) Najprije, to je dobra državna organizacija, koja je svoj procvat
doživjela zahvaljujući odličnom vojno-državnom
ustrojstvu,
organiziranom na principu timarskog sistema vlasništva koji je u brojnim
segmentima iznad tadašnjih evropskih feudalnih sistema. Timarski sistem
je, sam po sebi, podsticao osvajačku politiku, za koju su imale interes sve
društvene snage. Početak, same krize Osmanskog carstva je vezan za
dalje pokušaje osvajanja i zasigurno da u vrijeme nastanka izraženije
krize Osmanskog carstva, poslije bezuspješne opsade Beča 1683. godine,
kod evropskih sila je bila izraženija bojaznost za daljnju osmanlijsku
ekspanziju, nego li što su pomišljale na protjerivanje Osmanlija iz
Evrope. Dakle, kod suvremenika uopšte nije postojala svijest o krizi
carstva i njegovom zaostajanju u tom trenutku. Takva slika se javlja tek
gotovo jedno stoljeće poslije.
2) Tolerancija osmanskog društva. U Osmanskom carstvu, kao
islamskoj državi, je živio veliki broj etnički, vjerski i jezički raznorodnog
nemuslimanskog stanovnišva. To su u prvom redu bili kršćani,
pravoslavne vjeroispovijesti i Jevreji. Oni su, u skladu sa islamskim
propisima, kao narodi „knjige“, tj. oni koji imaju knjigu „Božijeg
otkrovenja“ i ispovijedaju religiju otkrovenja, uživali u Osmanskom
carstvu, kao muslimanskoj državi, status zaštićene manjine. To su bili
takozvani milleti.5 Pripadnici svakog milleta čiji je vjerski poglavar živio
5
M. Imamović, n. dj., 126-127; D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Plato, Beograd, 1999., 21- 22.; Poslije
grčkog, uslijedilo je osnivanje jevrejskog mileta (1454-1455). Mehmed II je pozvao rabina Musu Kapsalija
koji je živio u Konstantinopolju i prije osvajanja, i imenovao ga velikim rabinom. Zatim je 1461. godine
osnovan gregorijanski (armenski, pravoslavni) millet pri čemu je armenski biskup iz Bruse, Joakima
55
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
u Osmanskom carstvu i bio osmanski podanik uživali su na personalnoj
osnovi određenu vjersku samoupravu i zaštitu. Oni su svoje privatnopravne, prije svega statusne i porodične odnose regulirali na osnovu svog
vjerskog ili kanonskog prava. 6
Osmansko carstvo je bilo jedna od univerzalnih svjetskih imperija koja
je pod političko-administrativnim pojmom osmanstva okupljala i
ujedinjavala etnički i vjerski raznorodne elemente. Iz tog razloga
potrebno je naglasiti činjenicu i pogrešnog svođenja u evropskoj
historiografiji ovog carstva kao Turskog. Prema tome, potrebno je
razlikovati pojmove osmanski i turski. Prvi je politički, a drugi etnički
pojam. Zato se Carstvo u nauci naziva osmanskim, a ne turskim. 7
Naravno u svemu tome je izuzetak „krug turske magije“, kako je
„antiturske filipike“ prozvao hrvatski književnik Miroslav Krleža,
odnosno iskrivljavanje historijskih činjenica naspram događaja vezanih za
taj period balkanske historije. 8 Naravno takav dojam prisutan je i opšte u
„tradicionalnoj“ evropskoj literaturi. 9 Potrebno je naglasiti, da spomenuta
tolerancija nije nikakav osmanski ili turski izum to je ustvari „pitanje
života i smrti jednog carstva i ona nema nikakve veze sa vrlinama vladar
ili dominantnog naroda“. 10 Ovu je državu početkom XIV stoljeća
(Yovakim), imenovao patrijarhom (što su Armenci koristili tek od 1543. godine). Osnivanje svih milleta je
evolutivni proces, ograničen najprije na glavni grad da bi se vlast vremenom proširi na prostor cijelog
Carstva.
6
M. Imamović, Historija države i prava BiH, 126.
7
M. Imamović, Historija države i prava BiH, 117.
8
Miroslav Krleža, 99 varijacija, Lexicographica, Eseji i zapisi, Biblioteka XX vek, Duga, Beograd, 1972., 45.;
„Kako se fascinantan krug turske magije još uvijek nije ugasio u našim svijestima, više od svega govori
Njegoš, čije parole još danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u Gorskom vijencu o neposredno
živim političkim problemima, a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće.“
9
Tako u jednom od najpubliciranijih historija srednjevjekovne Evrope, francuski autor Heri Pirenne opisujući
osmansko zauzimanje Carigrada, i ulazak u „Aja Sofiju“, zaključuje: “bio je to izraz počasti, što ga je taj
barbarin nesvijesno iskazao višoj kulturi, koju je upravo nadvladao” (Henri Pirenne, Povijest Evrope od
seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005). Naravno pri tome mu ni na kraj pameti nije da
analizira riječi španjolskog ambasadora u Bizantu – Carigradu, koji 1403. godine, dakle 50.-godina prije
osmanskih osvajanja opisujući ovu carsku prijestolnicu kaže da je to grad u „ruševinama, pretvoren u veliko
selo“( D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 80)
10
D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 6.
56
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
utemeljio Osman Gazi, vođa jednog od brojnih turskih plemena. 11 Po
njemu se, kao osnivaču države i dinastije, Carstvo službeno naziva
osmanskim, a ne turskim. Mada je turski bio službeni jezik osmanske
administracije, samo Carstvo nije u etničkom smislu bilo tursko.
Tradicionalni naziv koji su koristili osmanski historičari je OsmanliDevlet. Devlet, ustvari, znači Komonvelt (en. Commonwealth) to bi
savremeni termin označio kao zajednicu naroda, osmanlijska zajednica
naroda. 12 Dakle, radi se o raznorodnoj zajednici naroda pri čemu se ne
može istaći ni posebna jezička dominacija Turaka. Tako se i politički
narod tog Carstva naziva Osmanlijama, a ne Turcima. Treba naglasiti da
veliku ekspanziju ovo carstvo duguje promjenama koje su nastale „u
njegovoj unutrašnjoj strukturi i političkom razvoju“ tako da ustvari
carstvo nastavlja tradiciju „klasičnih država Bliskog istoka“ 13, ali i onih
organizacionih vrijednosti do kojih je doseglo Bizantijsko carstvo, tokom
svog razvitka. 14 U svemu tome, treba imati u vidu povoljan geografski
položaj koji je Osmanskom carstvu omogućavao kontrolu najvažnijih
komunikacijskih centara sve do otkrića „novog svijeta“ krajem XV
stoljeća.
Osmansko carstvo se raspada u Prvom svjetskom ratu, nakon kojeg
nastaje Turska kao republika i nacionalna država turskog naroda u
modernom smislu riječi. 15
Osman Gazi kao vođa jedne od brojnih seldžučko-turskih ratničkih skupina, koje su operirale u Maloj Aziji
(Anadoliji), na istočnim granicama Bizanta. Za razliku od drugih sličnih skupina, koje su se raspale, Osman
(1299-1326) je uspio uspostaviti i organizirati u zapadnoj Anadoliji državu koja je u početku imala status
kneževine, odnosno emirata ili bejlika (beylik). Temelje toj državi postavio je već Osmanov otac Ertogrul,
vođa jednog od centralno-azijskih turskih nomadskih plemena koja su se pred mongolskim pritiskom
pomjerila u Anadoliju. Osnivačem carstva smatra se Osman po kome su i država i dinastija dobili ime.
12
F. Muhić, Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu – Bosna kao povijesna i kulturna paradigma
Europe, Bošnjačka pismohrana, Svezak 11., br. 34-35., Zagreb, 2012., 94., nap. 3.,
13
H. Inaldžik, Osmansko carstvo, klasična doba 1300-1600, Srpska književna zadruga, Beograd 1974; 8.
14
D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 4-52.
15
M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, 117.
11
57
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
2. Prvi znakovi krize osmanskog carstva
U vrijeme velikih uspjeha osmanskog carstva pojavljuju se i prvi
znakovi krize. Prolaskom vremena broj problema s kojima se suočavalo
Carstvo je sve veći, i oni su kao takvi narušavali moć Carstva. Iz tih
razloga potrebnim se čini da izdvojimo neke od tih gorućih „problema“
koji su u velikoj mjeri uvjetovali slabljenje ovog „univerzalnog“ carstva.
Smanjenje osvajačkih akcija oslabilo je državne prihode, što je smanjilo
interes svih društvenih slojeva za državne interese. Državno rukovodstvo
se bavilo dvorskim intrigama, živeći haremskim životom, pri čemu je
vodilo pljačkaško-rasipničku politiku u privredi. Istovremeno u privredi
se odigravao proces čiflučenja, koji u sjenu baca timare i zijamete.
Posljedica toga je propadanje, najelitnije borbene snage carstva, spahija,
nekada nepobjedivog konjičkog reda. Sličan proces odigravao se i kod
janjičara koji, uslijed krize, redovno ne primaju platu. 16
Osmansko carstvo je bila složena (višeetnička) država, u čijim
pojedinim dijelovima se javljaju autonomističke težnje, kako kod
kršćanskih naroda, tako i kod pojedinih, od centralne vlasti,
osamostaljenih namjesnika, islamske vjere. Na čelu onih koji su podsticali
pobune bila je obrazovana ulema, koja je na taj način prilijevala ogromno
bogatstvo. 17 Naravno, u vrijeme izraženije krize, sve značajniju ulogu
imaju vjerski fanatici, tako da rastući broj „fudamentalista“ negativno je
utjecao na razvoj nauke i tehnike, svakako jednih od oslonaca razvoja
svakog društva. 18 Sa druge strane, sigurnost u carstvu u velikoj mjeri je
narušena od razbojničkih bandi hajduka i uskoka, koji su, kao odmetnici,
Janjičari su se sve više bavili drugim zanimanjima i tako smanjivali svoju borbenu sposobnost (Bune i
ustanci u Bosni i Hercegovine u XIX veku, Vojnoistorijski institut JNA, Beograd, 1952. godine, 5-13.).
17
Obrazovanje koje je bilo ulemskog karaktera, ne samo da nije moglo ići ukorak sa evropskim niti odgovorit
potrebama islamske vjere i Osmanske države.; S druge strane, među kršćanskim podanicima Carstva,
posebno su značajnu ulogu imali Fanarioti koji su obavljali visoke dužnosti u pravoslavnoj crkvenoj
hijerharhiji, ali i u osmanskoj administraciji, pri čemu su znali zauzimati značajne diplomatske položaje u
Carstvu, ali i izvan njega (Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine,
Orijentalni institut Sarajevo, poseb. izd. IX, Sarajevo 1996., 85-101; nadalje: A. Aličić, n. dj.).
18
D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, 89.
16
58
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
pljačkali stanovništvo, ne obazirući se, pri tome, na njihovu vjersku i
nacionalnu pripadnost. Uslijed velike nesigurnosti koja se time pojavila
stanovništvo bježi u gradove. 19 U takvim okolnostima prestao je proces
prelaska na islam, a samim time i mogućnost povećanja vojnih snaga, jer
prema principima islamske države obaveza odbrane i rada je djelokrug
koji je pripadao muslimanskim podanicima. Ekonomski razlozi za
propadanje Osmanskog carstva, mogu se pravdati otkrićem Amerike, kao
i novog puta za Indiju, čime se gubi ranija dominantna uloga u
trgovačkim komunikacijama između Evrope i drugih dijelova svijeta. 20
3. Specifičnosti bosanskog ejaleta neposredno pred početak
istočnog pitanja
Bosna i Hercegovina je, pred početak Istočnog pitanja, imala status
ejaleta-najveće administrativne jedinice carstva. 21 Navedeni status
dobijen je 1580. godine tako što je dio teritorija budimskog (sandžaci
Zvornik i Požega) i rumelijskog (Uz Bosanski sandžak priključeni su:
Hercegovački, Kliški, Pakrački i Krčki). Poslije dolaska pod osmansku
vlast Bihaća 1592. godine, nedugo zatim nastat će istoimeni sandžak kao
sastavni dio Bosanskog ejaleta. 22 Tako je Bosanski ejalet predstavljala
jednu od najznačajnijih evropskih provincija Carstva, čije teritorije su
prevazilazile obim nekadašnjeg bosanskog kraljevstva. 23 Porazom,
Bošnjaka, kod Siska 1593. godine izginuo je veliki broj bosanskih
spahija. To je za posljedicu imalo uvođenje odžakluk timara (nasljednih
timara), što je povećalo utjecaj domaćeg askera i njegov interes za
Ostavljajući pri tome ogromne zemljišne komplekse neobrađenim (A. Aličić, n. dj., 85-101).
Osmansko carstvo ovim otkrićima gubi ulogu najznačajnijeg trgovačkog partnera između Evrope i Indije (V.
Popović, n. dj., 51).
21
Uzimanje mladića sa prostora Bosanskog ejaleta u janjičare traje od samog osvajanja Bosne 1463. godine. Na
taj način zahvaljujući svojoj sposobnosti Bošnjaci su dostizali najviše dužnosti u okviru Osmanskog carstva.
Međutim,oni nisu zaboravljali svoj rodni kraj, u kojem su često podizali prelijepe zadužbine (građevine),
koje ne samo da dodatno obogaćuju Bosnu, nego je čak svrstavaju u red razvijenijih zemalja carstva, kao i
dijelova evropskog kontinenta tog doba. U Bosni se po prvi puta javlja prava, domaća gradska privreda, a
grad Sarajevo je predstavljao jedan od najznačajnijih kulturnih centara Balkanskog poluotoka, pa i šire
(Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850., Vlastita naklada,
Sarajevo, 1900., 18-19).
22
H. Šabanović, Bosanski pašaluk - postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo, 1982., 78-79; 82-85.
23
A. Aličić, n. dj., 41-43.i 85-89.; H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 78-79;
19
20
59
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
odbrane svoje zemlje, tako da ovaj sistem pored jakih gradskih esnafa,
predstavlja buduću ekonomsku osnovu Bosanskog ejaleta. Kao posljedicu
toga imamo zakašnjeli proces čiflučenja u Bosni, koji nije bio tako raširen
kao u drugim provincijama carstva. U tom periodu Bosanski ejalet na
sjeveru gubi svoju „historijsku“ ulogu „kontaktne zone“, odnosno
krajišta, tako da je jedino tu ulogu za zadržao na zapadu (područje
Bihaćkog sandžaka). U vjerskom pogledu Osmansko carstvo je
predstavljalo islamsku državu, u kojoj je sultan predstavljao i vrhovnog
vjerskog poglavara. 24 Pravoslavni stanovnisi su imali autonomiju u okviru
„grčkog“ (pravoslavnog) milleta, a od 1557. Godine dolazi do obnove
Pećke patrijaršije. 25 Katolički podanici carstva na teritoriji Bosanskog
ejaleta bili su organizovani u franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. 26
Bosanski pašaluk od svog osnivanja 1580. godine, pa sve do Bečkog rata
(1683-1699) bio je jedino krajište (serhat), na zapadu, tako da je to jedan
dosta miran period po bosanske granice, izuzev na toj dosta aktivnoj
zapadnoj strani.
4. Demografske prilike u Bosni i Hercegovini i evropskim
dijelovima Osmanskog carstva
U velikim osmanskim osvajanjima tokom XV stoljeća dolazi do
prodora ove države, ali i orijentalne kulture na prostore Panonske nizije i
Podunavlja. Zajedno sa vojnom silom širila se i islamska vjera koja je na
tim novoosvojenim područjima s vremenom pridobijala veliki broj
pristalica. 27
24
Od osvajanja Egipta 1517.godine sultani nose i titulu vjerskog poglavara svih muslimana, titulu halife. Prvi
među njima bio je Selim I (V.Popović, n.dj., 51).
25
B. Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine,
Veselin Masleša, Sarajevo 1990.
26
Ona je obuhvatala najveći dio Rumelije. Djelatnost franjevaca na prostorima carstva je uglavnom
misionarskog karaktera (Julijan Jelanić, Kultura i bosanski franjevci, I svezak, fototip izdanja iz 1912.,
Svjetlost, Sarajevo, 1990., 156-200).
27
Islam se nije širio silom. Tako znameniti bosanskohercegovački historičar Vladimir Skarić u članku: "Širenje
islama u Bosni i Hercegovini" kaže: „Krivo je mišljenje da se na Balkanskom poluostrvu islam širio silom.
Mnogo dokaza ima, da to nije tako. Ja ću istaći samo fakat da XIX vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina,
60
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Muslimansko stanovništvo (Albanci, Bošnjaci, Turci idr.) dominiralo je
u gradovima, koji su po svojoj fizionomiji imali islamsko orijentalni
karakter, na području cijelog Balkanskog poluotoka. 28 Na selu je u većini
pokrajina bilo brojnije kršćansko stanovništvo i to pravoslavnog obreda,
izuzev u najsjevernijim dijelovima, gdje su brojniji katolici.
Tako u nekim, danas kršćanskim sredinama, muslimani su bili brojnija
vjerska skupina.
Tako na prostoru između Drave, Dunava, Save i Ilove, oko 1580.
godine, dakle pred Bečki rat, muslimani su činili većinsko stanovništvo.29
Istraživanjima demografskih osobenosti Slavonije tog vremena bavili su
se Stjepan Pavičić i Josip Buturac. Njihovi rezultati, iako su neovisno
istraživali, se u značajnoj mjeri podudaraju. Prema rezultatima S. Pavičića
na navedenom prostoru živi: oko 115.000 muslimana. Katolika (Hrvata)
ima oko 72.000., Srba(pravoslavaca) oko 33.000. i 2.000 Mađara.
Demografske analize pokazuju da je muslimansko stanovništvo (Albanci,
Bošnjaci, Turci i dr.) dominiralo u gradovima, koji su po svojoj
fizionomiji imali „islamsko orijentalni karakter“, na području cijelog
Balkanskog poluotoka. Na selu je u većini pokrajina bilo brojnije
kršćansko stanovništvo i to starosjedilačko (katoličko), mada se pod
okriljem osmanske uprave ciljano doseljava vlaško (pravoslavno)
stanovništvo. „Muslimani su bili ponajviše Hrvati starosjedioci, manje
doseljenici iz Bosne i Srbije, a rijetko pravi Turci ili Arapi…“.30
niti bi bilo i jedne crkve i manastira da je islam širen državnom silom. Islam su širile prilike i ljudske
okolnosti.“ (Islamska misao H. Mehmeda Handžića, Sarajevo, 1994., 203.)
28
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, knjiga II, Školska knjiga Zagreb, Zagreb 1959. (nadalje: Historija
naroda Jugoslavije II).
29
Istraživanjima demografskih osobenosti Slavonije tog vremena bavili su se Stjepan Pavičić i Josip Buturac.
Njihovi rezultati, iako su neovisno istraživali, se podudaraju. Prema njihovim podacima na tom prostoru ima:
oko 115.000 muslimana, među kojima dominiraju Bošnjaci i domaće starosjedilačko stanovništvo koje je
prihvatilo islam. Katolika ima oko 72.000., Srba(pravoslavaca) oko 33.000. i 2.000 Mađara. ( Grupa autora,
Islam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1977., 203.; Muhamed Hadžijahić, Porijeklo bosanskih muslimana,
Bosna, Sarajevo 1990., 119-120 (nadalje: M. Hadžijahić, n.dj.).
30
„Zemljišni pojas od 30 km uz hrvatsko-tursku granicu od rijeke Ilove do Česme i dalje prema Dravi ostao je
kroz 140 godina bez stanovnika; Pakračko-voćinska krajina zadržala je tek nekoliko stotina svojih
starosjedilaca; u okolici Broda i Požege prešlo je oko 40.000 katolika Hrvata na islam, a otprilike toliko i u
istočnom Srijemu; ondje je deset katoličkih sela prešlo na pravoslavlje, pa je tako i taj kraj izgubio uglavnom
61
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
Situacija je gotovo identična i u Lici, dok je veliki broj muslimana tada
nastanjivao Dalmaciju. 31 Od tih stanovnika dominirali su među
muslimanskom populacijom starosjedioci koji su prihvatli islam, uz
neznatan broj doseljenog neslavenskog stanovništva (Arapa i Turaka).
Sličan proces se odigravao i na prostorima Ugarske, a pogotovo u
gradovima gdje je islamizirano stanovništvo bilo dominantno. 32
U tom periodu na prostoru Bosanskog ejaleta prema izvještajima,
službenika katoličke crkve: Petra Masarechija, Atanasija Grgičevića i
Ivana Tomka Mrnavića, živjela je dvotrećinska muslimanska većina, od
ukupnog broja stanovnika. Među jednom trećinom kršćana brojniji su oni
„istočnog obreda“ (pravoslavci). Tako, prema apostolskom vizitatoru
Petru Masarechiju, 1624. godine, u Bosni (uključujući i dio Slavonije, ali
bez Huma i Popovog polja) muslimana ima oko 675.000; katolika oko
150.000 i 75.000 pravoslavnih. Muhamed Hadžijahić, koji se kod nas
svakako najviše bavio ovom problematikom smatra da Masarechi jedino
griješi kod broja pravoslavnih. Kao razlog za takav zaključak je izvještaj
Atanasija Grgičevića, koji je raspolagao i službenom beglerbegovom
dokumentacijom, te kaže da katolika ima u Bosni oko 250 000., dok
pravoslavnih ima više, dok su najbrojniji muslimani koji čine apsolutnu
većinu stanovništva u Bosni. Ivan Tomak Mrnavić, 1627. godine vidi u
svoje starinsko katoličko stanovništvo; katolici su u velikoj množini bježali pred Turcima u zapadnu
Hrvatsku i Madžarsku gdje su se u velikom bro ju pomadžarili ... Uza sve teškoće i stradanja, progone i
gubitke, Hrvati su katolici činili većinu seoskoga stanovništva od pravca: Ilok i ušće Bosuta pa Posavinom
do Cernika i Stare Gradiške, Srijemom i Podravinom do Virovitice, u Đakovštini i u polovici sela Požeštine
(Josip Buturac, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb, 1970).
31
Tu su u navedenim krajevima među muslimanskom populacijom Bošnjaci, uz domaće starosjedilačko
stanovništvo, koje je prihvatilo islam, predstavljali većinu. Već 1530. godine Osmanlije ova područja
naseljavaju muslimanima iz drugih krajeva i pravoslavnim iz donjeg Podrinja, odnosno iz područja oko rijeka
Tare, Ibra i Lima. Od 1550. godine nailazi novi val naseljavanja Like, a 1575. i treći. Gradske sredine su
naseljene muslimanskim stanovništvom, a pravoslavci – stočari naseljavaju brdsko-planinske predjele
(martolozi ili četnici). „Ono preostalo“ prije osmanskih osvajanja katoličko stanovništvo, „koje nije napustilo
svoje domove skoro je sve prešlo na islam, ali je taj broj zanemariv“. Prema podacima iz 1687. godine u Lici
je bilo oko 30.000 muslimana koji su živjeli u oko 7.000 kuća i „predstavljali su veliku većinu stanovništva“
(Ševko Omerbašić, Islam i Muslimani u Hrvatskoj, Mešihat Islamske Zajednice u Hrvatskoj, Zagreb, 1999.,
144).
32
Tako Evlija Čelebi, putujući 1660.i 1661. god. osmanskim dijelovima Ugarske bilježi: da se bosanskim
jezikom govori u Pečuju. Stanovnici Budima su Bošnjaci, kao i bijeli stanovnici Sigestvara. Istovremeno
stanovnici Kaniže govore više jezika, od kojih je bosanski na prvom mjestu, dok u Šiklošu se govori poturski
(M. Hadžijahić, n.dj., 119-120).
62
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Bosni dvotrećinsku muslimansku većinu, dok od jedne trećine kršćana su
brojniji oni grčkog obreda. Slične podatke daje i fra Marijan Mrnavić. 33
Poslije osmanlijske pobjede na Mohačkom polju, pod osmanlijsku vlast
došli su Srijem, Bačka i Banat. To područje je odranije zbog velike
nesigurnosti bilo slabo nastanjeno 34. Ta okolnost je bila još izraženija
poslije osmanlijskih osvajanja kada jedan dio starosjedilaca bježi, pred
njima, na sjever. U novonastalim okolnostima osmanlijska vlast je vršila
organizovano naseljavanje kolonizatora, među kojima je dominiralo
pravoslavno-stočarsko stanovništvo, kao i jedan dio muslimanske
populacije. To stanovništvo imalo je zadatak da, kao krajšnici, brane
granice Carstva. 35
Proces širenje islama imao je značajnog odjeka, kod stanovništva, u
Srbiji gdje je veliki broj starosjedilaca prešao na islam. U to vrijeme u
Srbiju je doselio i veliki broj kolonizatora iz Podunavlja, Vlaške,
Hercegovine i Crne Gore. U gradovima Srbije dominirali su muslimani
najjčešće slavenskog porijekla, a na selu pravoslavni starosjedioci. 36
Prostor Novopazarskog sandžaka, kao sastavnog dijela Bosanskog ejaleta,
je u najvećem dijelu bio nastanjen starosjedilačkim stanovništvom koje je
prihvatilo islam. Od svih pokrajina Rumelije proces prelaska na islam,
pored Bosne i Hercegovine, bio je najizrazitiji kod Albanaca, koji su i na
Kosovu, uslijed srpske kolonizacije na sjever, postali najbrojnije
stanovništvo. Prihvatanje islama jedino nije imala značajnijeg zamaha u
brdskim krajevima Crne Gore, gdje je zbog teških životnih okolnosti
33
M. Hadžijahić, n. dj., 155-158. Treba napomenuti da područja koja je zaobišao u svom izvještaju Masarechi,
su tada bila vrlo slabo nastanjena. Tu nenaseljenost će kasnije nešto ublažiti dolazak kršćanskih kolonizatora.
34
Starosjedioci su pod raznim propagandnim pritiscima dobrovoljno napuštali svoja ognjišta. (Historija naroda
Jugoslavije II, 626).
35
Tako je na selu dominiralo pravoslavno stanovništvo,mada je bio i veliki broj muslimanskih sela, dok u
gradovima, kao i drugdje uglavnom žive muslimani. To pridošlo stanovništvo imalo je poreske olakšice i
druge povoljnosti u novoosvojenim područjima. Muslimansko stanovništvo dolazilo je iz Srbije, dok je i
veliki broj starosjedilaca prihvatio islam. (Historija naroda Jugoslavije II, 181-184. i 626).
36
Među kolonizatorima dominirali su Vlasi-stočari, mada je bilo i veliki broj muslimana kolonizatora. Njihovo
naseljavanje na tom području je bilo potrebno iz dva razloga: a) područje je dosta plodno, ali slabo
nastanjeno; b) sve do bitke na Mohačkom polju, Smederevski sandžak je predstavljao krajište carstva (Isto,
72-94.,181-184 i 626).
63
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
ogroman broj stanovnika napuštao ognjišta i putem kolonizacije
dobrovoljno odlazio u druge krajeve. Značajno strateško područje za
Osmansko carstvo predstavljala je današnja Makedonija, u koju su vlasti
naseljavale turkmenska plemena iz Saruhana i Male Azije, dok je jedan
dio starosjedilaca prihvatio islam (Torbeši). 37
Na osnovu navedenih podataka možemo zaključiti da su kršćani u
većini osmanskih pokrajina u Evropi predstavljali demografski brojnije
stanovništvo u ruralnim sredinama, dok su muslimani činili većinu u
gradovima. Prema tome, usljed dominacije ruralnog elementa
demografski gledano proces prihvatanja islama zahvatio je manje od od
polovine stanovništva navedenih krajeva.
Podanici carstva su se dijelili na asker-vojni stalež i raju. Asker, kao
vladajući društveni sloj, uglavnom je bio sastavljen iz muslimanske
populacije, mada su u sastav askera ulazili i kršćani. Podređeni podanici
carstva nosili su jedinstven naziv raja, koja se dijelila na kršćansku i
muslimansku. Ovo bi ukratko bila demografska slika Balkanskog
poluotoka i područja Podunavlja neposredno pred Bečki rat.
5. Bezuspješna opsada Beča i početak velikog rata
(1683-1699)
Veoma tešku krizu koja je zadesila Osmansko carstvo se polovinom
XVII stoljeća privremeno je uspio suzbiti, osamdesetogodišnji, veliki
vezir Mustafa-paša Ćuprilić. On je otpočeo sa reformom po uzoru na
„zlatno Sulejmanovo doba“. Ustvari od početka njegove vladavine
počinje posljednji bljesak Osmanskog carstva. Takve okolnosti bile su
podsticaj za nove ofanzivne akcije ka prostoru srednje Evrope, sa jasnim
ciljem da se osvoji Beč. Sa tim ciljem Mustafa-paša je pokrenuo
37
Oni naseljavaju turkmenska plemena iz Saruhana dok na sjeverozapadu naseljavaju plemena Juruka i
Konjara, koja su doselila iz Male Azije. U islamsko-orijentalnim gradovima najbrojniji su muslimani, mada
ima i veliki broj Jevreja, Grka, Makedonaca i dr. Na selu preovladava makedonsko stanovništvo (Isto, 5054).
64
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ofanzivnu akciju, 1663. godine u kojoj je i pored neuspješne realizacije
plana, mirovnim ugovorom u Vašvaru, došlo do teritorijalnog proširenja
na prostoru Ugarske. 38
Započeto djelo nastavio je njegov zet Kara Mustafa-paša, koji je 1683.
godine stigao na čelu osmanske vojske u srce srednje Evrope, pred grad
Beč, te započeo njegovu posljednju opsadu. Austrijske snage pružale su
snažan otpor, ali ipak do prave promjene na bojištu, odnosno do
razbijanja opsade, došlo je tek kada je u pomoć pristigao poljski kralj Jan
Sobjeski, sa oko 90.000 svojih vojnika. U takvim okolnostima opsada je
razbijena. U nastavku rata protiv Osmanskog carstva udružle su se, pod
pokroviteljstvom pape 1684. godine, Habsburško carstvo, Venecija,
Poljska i Rusija (priključila se 1686). One su formirale Svetu ligu koja je
nanijela ogromne teritorijalne gubitke Osmanskom carstvu. U toku rata
reformisane austrijske trupe predvođene princom Eugenom Savojskim
prodirale su sve do Makedonije. Navedene okolnosti su prouzrokovale,
unutar Osmanskog carsva, niz pobuna i ustanaka. Katastrofalno stanje u
kojem se nalazilo carstvo, ublažio je Mustafa-paša Ćuprilić svojim
dolaskom na mjesto velikog vezira, organizovanom akcijom, je protjerao
neprijateljske snage preko Dunava. Međutim, konačan uspjeh njegove
protuofanzive spriječen je porazom i pogibijom kod Slankamena (1691),
kao i porazom sultana Mustafe II, kod Sente (1697). Poslije ove bitke
zaraćene snage su bile veoma iscrpljene, a na terenu je sve očevidnija
ravnoteža, pa je došlo do mirovnog sporazuma u Sremskim Karlovcima
1699. godine. 39
Kada je u pitanju teritorij Bosanskog ejaleta, dolazi do značajnih
demografski i teritorijalnih promjena. Katoličko stanovništvo je u ovom
ratu uslijed prodora Eugena Savojskog duboko na teritorij Bosanskog
Taj rat je vođen sa Habsburškim carstvom, koje je ustvari potdsticano od evropskih sila da se odupre
osmanlijskoj ekspanziji. Upravo u drugoj polovini XVII stoljeća, počinje borba vladajuće dinastije sa
plemstvom za uvođenje apsolutističke vlasti. U toj borbi pojedini oblasni gospodari upućuju poziv
Osmanskom carstvu za pomoć. Tako je otpočeo rat u kojem Habsburgovcima pruža pomoć uz čiju pomoć
Habsburgovci razbijaju opsadu Beča i nanose poraz kod Sv. Gottharda (Historija naroda Jugoslavije II,
736.750.; Grupa autora, Istorija Jugoslavije, Prosveta, Beograd, 1973.160-161.)
39
M. Imamović, Historija Bošnjaka, 286-289.; V. Popović, n. dj., 74-75.
38
65
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
ejaleta, zbog vjerske solidarnosti, pružalo podršku Savojskom koja je
praćena velikim razaranjem i pustošenjem svih gradova koji su bili na
meti austrijskog prodora do Sarajeva, tako da je kod katoličkog
stanovništva zavladao strah za odmazdom te je došlo do masovnog
emigriranja prema sjeveru, odnosno habsburškim teritorijima. 40 Naravno,
u svemu tome glavnu ulogu, kao svojevrsne “vođe” katoličkog korpusa,
imali su franjevci, što je imalo za posljedicu i zatvaranje značajnog broja
samostana. U Bosanskom pašaluku ostala su “tri samostana (Sutjeska,
Kreševo i Fojnica) i svega 26 svećenika. Prema pisanju biskupa fra
Paškala Vujičića, broj katolika u Bosni i Hercegovini spao je na 17.000
duša”. 41 Nažalost, u novonastaloj situaciji pozicija katoličkog
stanovništva je bila dosta nezavidna jer je to bilo pravo demografsko
desetkovanje. 42 Ovim mirovnim ugovorom dolazi do osjetnog smanjenja
teritorija Bosanskog ejaleta koje je ostalo “bez cijelog Cerničkog,
Požečkog i Ličkog, te dijelova Kliškog i Hercegovačkog sandžaka”, a
veliki dio islamiziranog stanovništva sa tih zaposjednutih krajeva svoje
utočište nalazi na teritoriju smanjenog Bosanskog ejaleta. 43
U samom ratu podršku Osmanskom carstvu je pružila Francuska, koja
je koristila austrijsku zauzetost na istoku, te izvršila invaziju na Rajnsku
oblast. 44
H. Kreševljaković, Bitka pod Banjalukom 4.VIII 1737., Izabrana djela IV, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.,
7.
Fra Stanko Mijić, Vremeplov Bosanske posavine crkava i samostana na Raščici u Tolisi, Franjevački
samostan u Tolisi, Tolisa, 2001., 97. vidjeti nap. 2.
42
H. Kreševljaković, n.dj., 7.
43
Isto.
44
Istovremeno je Austriji podršku pružalo kršćansko stanovništvo sa prostora Osmanskog carstva. V.Popović,
n. dj., 72-73.
40
41
66
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
6. Mirovni ugovor u Sremskim Karlovcima i odraz na Bosanski
pašaluk
Na već spomenutom mirovnom skupu u Sremskim Karlovcima potpisan
je mirovni ugovor. Po tom ugovoru Osmansko carstvo je u odnosu na
predratno stanje ostalo uskraćeno za sljedeće teritorije: cijela Ugarska
izuzev Banata, Slavonija i Srijem, do linije povučene od ušća Tise do
ušća Bosuta. Granice prema Bosanskom ejaletu išle su uglavnom
današnjom granicom Bosne uz dodatak nekoliko mjesta na krajnjem
sjeverozapadu Bosne. Venecija je dobila Moreju (Peloponez), dok je
njeno teritorijalno proširenje u Dalmaciji išlo do sat hoda unutar linije
koja spaja: Knin, Vrliku, Zadvarje, Vrgorac i Gabelu (na Neretvi). 45
Uspjesi Rusije u ovom ratu svodili su se na vezivanje krimskih Tatara za
sebe. Međutim, na mirovnim pregovorima, Rusija je imala pretjerane
zahtjeve, koje Osmansko carstvo nije moglo prihvatiti. Time je došlo do
odlaganja konačnog mira, koji je, naredne 1700. godine, potpisan u
Carigradu. Tom prilikom Rusija je dobila u posjed Azov, kao i
oslobađanje od obaveze da plaća danak krimskom hanu. 46 Poljaci su
mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima dobili od Osmanskog
carstva Kamenjac sa podolskim i ukrajinskim pograničnim krajevima.
„Sultan je Karlovačkim mirom potvrdio slobodu vjeroispovijesti
katolicima u Bosni, što je austrijskom caru omogućilo da pod vidom
njihove zaštite upliće u unutrašnje osmanske poslove“. Ugovorom se
jamči i sloboda trgovine svim stranama, čime je Habsburškom carstvu i
Mletačkoj republici omogućeno da komercijalno iskorištavaju
Osmanskog carstva, ali da preko svojih trgovaca podstiču i uzbunjuju
kršćansko stanovništvo na osmanskim teritorijama „protiv samog sultana,
kao njihovog legitimnog vladara“. 47 Svim stranama potvrđeno je pravo
45
Historija naroda Jugoslavije II, 827-828.
Azov je grad i luka na Donu, 8 km udaljena od Azovskog mora. Ovaj grad je u osmanlijskom posjedu od
1471. godine. Njegovim dobijanjem ruski car Petar Veliki (1689-1725), započinje sa gradnjom flote, koja će
kasnije nanositi teške poraze osmanskoj vojsci. Ujedno to predstavlja početak realizacije ruske politike za
izlazima na topla mora. (Mustafa Spahić, Povijest islama, El_Hidaja, Sarajevo, 1996., 436.; V. Popović,
n.dj., 75-76.
47
M. Imamović, Historija Bošnjaka, 289.
46
67
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
slobodne posjete sv. mjesta, na teritoriji Osmanskog carstva, kao i samog
Jerusalima. Ova opsada Beča bila je posljednja dobro pripremljena
ofanzivna akcija Osmanlija prema Evropi. 48 U budućnosti, će još biti
ofanzivnih akcija, ali ipak one neće biti odraz stvarne moći carstva, već
nasuprot toga odraz određene historijske ili strateške nužnosti. Poslije ove
bitke, gdje su po prvi puta od „kršćanskih sila“ izgubljene već u tom
trenutku „tradicionalne osmanlijske zemlje“. Kasniji slijed događanja će
ustvari pokazati da Osmansko carstvo prelazi u defanzivu, sa ciljem
očuvanja postojećih teritorija, dok se među evropskim silama javlja želja
za protjerivanjem ovog carstva sa evropskih prostora. Samim time
javljaju se događaji koji se ubrajaju u okvir historiografskog problemaIstočno pitanje. S toga početak Istočnog pitanja vežemo za okolnosti koje
su uslijedile poslije bezuspješne opsade Beča, 1683. godine. 49
Porazom pod Bečom, 1683. godine, kao i kasniji ratni neuspjesi
Osmanskog carstva, negativno su se odrazili i na stanje u Bosanskom
pašaluku, koje je ponovo postalo krajište (pogranično područje) sa tri
strane, Tako, ovaj ejalet se graniči sa Habsburškom carevinom sa zapada i
sjevera, dok na jugu se graniči sa Mletačkom republikom. U tim
novonastalim okolnostima Bosna nije više polazana tačka za daljnja
osvajanja, već naprotiv najisturenija evropska provincija Osmanskog
carstva, kojoj je pripadao “lavovski dio tereta” u odbrani carstva. Još u
toku rata (1683-1699), Bosna je kao neposredno ratno poprište doživjela
Stanovništvo carstva se teško mirilo sa ovim porazom,tako da je veliki vezir Husejn Hamdžazade Ćuprilić,
za pridobijanje javnog mnjenja, angažovao najsposobnijeg historičara tog vremena, Naima. Upravo ovaj
historičar je imao zadatak da nađe opravdanje za mir koji je potpisao veliki vezir. Da bi to postigao, Naim
opravdanje za mir koji je potpisao veliki vezir ,nalazi u njegovom poređenju sa mirovnim ugovorom koji je
potpisao Muhamed kod Hudajbije. (Grupa autora, Svijet islama-vjera, narodi, kultura; Mladinska knjiga,
Ljubljana,1979., 287. Kada je krenuo u pohod na rodnu Meku, prorok i državnik Muhamed,našavši se sa
svojom vojskom u nezavidnoj situaciji prihvatio je primirje. Kasnije je vrijeme pokazalo ispravnost te
Muhamedove odluke).
49
Takvo mišljenje iznosi i Milorad Ekmečić (V. Popovića, n.dj., IX-X), pri čemu on period do 1683. godine
naziva predhistorijom Istočnog pitanja
48
68
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
stravična razaranja, pri prodoru habsburške vojske predvođene princom
E. Savojskim, do Sarajeva (1697). 50
Karlovačkim
mirom
započinje
izgradnja
suvremenih
bosanskohercegovačkih granica. Naime, te granice “Bosanskog ejaleta
koje su išle rijekom Savom i Unom, na jugu skoro istovjetne sa
današnjom granicom Bosne i Dalmacije, na istoku Smederevskim
sandžakom, a na jugoistoku granicom nekadašnjeg Novopazarskog
sandžaka čija je teritorija još od osmanskih osvajanja Bosne bila u sastavu
istoimenog ejaleta.” 51 Sa značajnim teritorijalnim gubicima i poljuljanim
unutrašnjim uređenjem Osmanskog carstva, Bosna je kao pogranična
provincija ušla u kontekst tzv. Istočnog pitanja. Na taj način svi ratovi
koji su u narednom period vođeni u kontekstu tzv. “Istočnog pitanja” svoj
odraz i refleskije imao je Bosanskom ejaletu.
7. Ratovi za odbranu Bosne u XVIII stoljeću
Osamnaesto stoljeće je bilko veoma militantno kada su u pitanju odnosi
vezani za „Istočno pitanje“. Međutim, period koji je uslijedio od
potpisivanja mira u Sremskim Karlovcima (1699), pa sve do početka
Osmansko-Ruskog rata (1768-1774), možemo slobodno prozvati
periodom ravnoteže u događanjima vezanim za Istočno pitanje. Kada je u
pitanju Bosanski ejalet na njega su se u velikoj mjeri odražavali i oni
sukobi koji su se u okviru Istočnog pitanja odvijali daleko do njenih
granica. Tako, npr. kada je došlo do osmansko-ruskog rata 1711. godine,
iako Bosna nije bila ni blizu međe sukoba zaraćenih strana, njeno
stanovništvo moralo se sukobiti sa crnogorskim razbojnicima i
plaćenicima, koji su podsticani od Rusije, na pograničnom području
50
On ovom prilikom nije uspio rasplamsati vjerski rat u Bosni, što mu je bio cilj, ali je zato uspio spaliti
Sarajevo, koji kao trgovačko i zanatsko središte je u velikoj mjeri ugrožavalo mnoge konkurentske gradove
na prostoru Monarhije. O spaljivanja Sarajeva vidi: M. Imamović, Historija Bošnjaka, 287-289.; O samom
pohodu iz dnevnika E. Savojskog više: Davorin Taslidžić i Danijela Taslidžić Herman, Osmanska Baranja,
Zavod za baranjsku povijesnicu, Beli Manastir, 2013., 118-124.
51
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, BKC, Sarajevo,
1998. (dalje: Bosna i Hercegovina ), 117.
69
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
Bosanskog pašaluka činili razna razbojništva i zulume. 52 Ipak ovaj rat nije
donio neke značajnije promjene, izuzev ljudsko-materijalnih gubitaka.
Prva decenija poslije Karlovačkog mira odvijala se veoma povoljno po
Osmansko carstvo. Habsburško carstvo je ozbiljno ugroženo plemićkom
pobunom u Ugarskoj i ratom u kojem gubi suverenu vlast nad
Španjolskom. 53 Istovremeno Rusija vodi Sjeverni rat (1700-1721), sa
ciljem da se teritorijalno proširi na područje sjeverne Evrope. 54 U
novonastalim okolnostima po nagovoru švedskog kralja Karla XII u rat
ulazi Osmansko carstvo. Akcija će krenuti februara 1711. godine, pošto je
prethodno krimski han donio u Carigrad dokaze o ruskom kršenju
primirja. U ratnim operacijama, koje su se vodile na Prutu, ruska vojska
Petra Velikog, ne dobivši očekivanu pomoć kršćanskog stanovništva sa
prostora Osmanskog carstva, se našla u potpunom okruženju. 55 Rat je
završen mirovnim ugovorom koji je bio dosta povoljan za Rusiju s
obzirom na situaciju u kojoj se se našla, a to su: vraćanje Azova i rušenje
utvrda na Donu, te povlačenje ruske vojske iz Poljske i ukidanje ruskog
prava da drži svog poslanika u Carigradu. Da je u tim momentima Rusija
imala pretjerane zahtjeve,u okviru Istočnog pitanja,u poređenju sa
trenutnim vojnim mogućnostima svoje vojne sile, dokazuje realizacija
ovog mirovnog sporazuma. Naime, Rusija je u dva navrata pokušala
izbjeći praktično ispunjavanje odredaba mirovnog sporazuma. Međutim,
52
Bošnjaci su se morali suprostavljati crnogorskim napadima 1711., 1712., i 1713. godine. Zbog toga su oni
1714. godine krenuli na uspostavljanje reda u C. Gori. Vidi; Enes Pelidija, Pohodi bosanskih paša na Crnu
Goru od 1706 - 1714. godine., Prilozi, Institut za istoriju, br.17., Sarajevo, 1980., 101-128.
53
Ustanak na prostorima Ugarske je 1707.godine, privremeno, uspio zbaciti cara Franju sa prijestola. S druge
strane, gubitkom Španjolske, Habsburgovci gube mogućnost da se održe kao pomorska-kolonijalna sila.
Mirovni ugovori Utrehtu i Raštatu su teritorija Habsburgovaca doveli do ravnoteže snaga na zapadu Evrope,
a nastankom Pruske, Habsburgovci dobijaju konkurenta u njemačkim zemljama. Te okolnosti su bile
sudbonosne za preorijentaciju njene vanjska politike ka prostorima Osmanskog carstva i Poljske. (Historija
naroda Jugoslavije II, 861-864).
54
Rusija teži da izađe na sjeverno-evropska mora i tako postane značajna evropska sila. Situacija po Rusiju u
toj namjeri je bila naročito povoljna poslije pobjede nad Šveđanima kod Poltave(1709). Tom prilikom
švedski kralj Karlo XII je pobjegao na osmanlijski teritorij, gdje uz pomoć francuske i poljske diplomatije
uspijeva zadobiti velikog vezira Baltadži Mehmed-pašu za akciju.
55
M. Imamović, Historija Bošnjaka, 293-294.; V. Popović, n.dj., 78. Ruskom pozivu za pomoć odazvali su se
jedino Crnogorci koje je prethodno ruski emisar pukovnik Mihajlo Miloradović,uz novac i obilate poklone,
nagovorio na razbojničke akcije (Enes Pelidija, O ulozi ruskog pukovnika Mihaila Miloradovića u dizanju
ustanka crnogorskih, brdskih i hercegovačkih plemena 1711. godine protiv turske vlasti, Prilozi, Institut za
istoriju, br.18., Sarajevo, 1981., 221-229.).
70
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
kada je došlo do okupljanja osmanlijske vojske, Rusija kreće sa
realizacijom odredaba mirovnog sporazuma. 56 Konačan mirovni ugovor
potpisan je u Jedrenu 1713. godine. Poslije ove sjajne pobjede na Prutu
stanovnici Carstva počinju da vjeruju u“drugu Hudajbiju“. U takvim
okolnostima Porta donosi odluku o objavi rata Veneciji, decembra 1714.
godine. 57 Početak rata išao je na ruku Osmanskom carstvu, koje je, uz
podršku lokalnog stanovništva zauzela Moreju. Venecije
je od
Bosanskog ejaleta osvojila Imotski i Čačavinu, te na taj način odvojila
Osmansko carstvo od Dubrovačke Republike. Tom prilikom Dubrovčani
su da bi izbjegli neposredno susjedstvo sa vječitim i neugodnim
trgovačkim konkurentom, kakva je Venecija, poklonili područje Kleka i
Neuma na sjeveru,i Sutorine na jugu, Osmanskom carstvu. Pošto se našla
u vrlo neugodnoj situaciji, Venecija je tražila pomoć od ranijih saveznika.
Tom pozivu odazvala se Austrija, aprila 1716. godine, koja je iste godine
nanijela težak poraz portinim snagama, od 100.000 vojnika, kod
Petrovaradina, 5.VIII 1716. godine. To je vjerovatno najtragičniji rat za
Bošnjake u cijelom periodu Osmanske vladavine nad njenom teritoriju.
U ovom ratu Habsburška carevina je “računala na potporu preostaloga
katoličkog stanovništva u Bosni koji je već otprije najavio Austriji
pokornost” te koje u samom toku rata “prelazi preko granice (Save), te se
naseljavao na područjima pod austrijskom vlašću”. 58 Ratna akcija
habsburške vojske na južnoj obali Save težila je da uspostavi odbrambenu
liniju “dalje od Save pomoću utvrda, čardaka, šanaca.” Ta planirana linija
je trebala imati pod kontrolom najznačajnije utvrde sjeverne Bosne
(Zvornik, Gradačac, Gračanica, Doboj, Banja Luka, da se kasnije produži
do Bihaća). 59 U toj namjeri dolazi do prebacivanja habsburške vojske iz
područja Broda (Slavonski Brod; pod kontrolom komandanta - baruna
Petraša) lađama u jesen 1716. godine na desnu obalu Save. Prvobitni
V. Popović, n.dj., 77-78
Rat je otpočeo pod optužbom da su Mlečani uznemiravali osmanlijske brodove i pružali pomoć crnogorskim
odmetnicima (M. Imamović, Historija Bošnjaka, 293-296).
58
S. Mijić, Vremeplov Bosanske posavine, 97-98.
59
S. Mijić, Vremeplov Bosanske posavine, 98.
56
57
71
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
uspjesi “cesarove vojske” doveli su do zauzimanja Bosanskoga Broda,
Dervente i Doboja, te je princ Eugen Savojski naredio, da se “marljivo
uredi” dostignuta granična linija. 60 Tokom 1718. godine na frontovima je
primijetna ravnoteža snaga, te u takvim okolnostima dolazi do mirovnih
pregovora. 61 Mirovnim ugovorom u Požarevcu, 21. jula 1718. godine,
Habsburško carstvo je kao rezultat vojnih uspjeha izvojevalo novi prodor
prema ranijim teritorijama Osmanskog carstva. Ona je po principu “uti
possidetis” dobila Banat i sjevernu Srbiju sa gradovima: Beograd,
Paraćin, Stalać i Šabac. Na prostoru Bosanskog pašaluka taj dobitak se
ogledao u dobijanju Bijeljine i Brčkog. Za realizaciju “na terenu”
određene su mješovite komisije da provedu razgraničenja. 62 Taj
novodobijeni habsburški posjed, koji je po prvi jedini puta ugrozio
bosansku granicu na rijeci Savi, protezao se južno od Save i to kod
Bijeljine do 30 km (obuhvatajući i Bijeljinu) 63, onda dalje do rijeke Bosne
oko 5 kilometara, te od Bosne do Novoga na Uni se proširivao na 10
kilometara. 64 Ratne operacije koje je provodila habsburška vojska još u
vrijeme trajanja mirovnih pregovora u Požarevcu uspjela je privremeno
ovladati i najsjevernijim tačkama, gradovima Doboj i Derventa. 65 Tako je
ovim mirovnim ugovorom došlo do formiranja južnih granica Bosne i
Hercegovine, koje će ostati istovjetne sve do Austro-ugarske okupacije
1878. godine. Situacija je bila, mnogo gora, na sjeveru, jer mirovnim
ugovorom u Požarevcu, Bosanski pašaluk ostavljen je bez pojasa, 6-10.
km uz rijeku Savu. U taj pojas ušli su sljedeći gradovi: Brčko, Bijeljina,
S. Mijić, Vremeplov Bosanske posavine, 98.
Španjolci su napali Sardiniju, austrijski posjed u Italiji, pa je i Austriji neophodan mir. Posrednici u ovom kao
i kod Karlovačkog mira su Nizozemska i Engleska, koje su vodeće zemlje u trgovini sa Istokom, tako da im
rat nanosi teške ekonomske gubitke (M. Imamović, Historija Bošnjaka, 293-296).
62
E. Pelidija, Bosanski ejalet od Kalovačkog do Požarevačkog 1699-1718, Veselin Masleša, Sarajevo, 1989.,
251-252).;
63
Po dogovoru, predstavnici dviju država sastali su se 14. septembra 1718. godine kod Bijeljine radi
utvrđivanja nove granice. Na samom početku zbog određivanja pozicije Bijeljine nastaju prvi problemi.
General Petraš je smatrao da Bijeljina treba da pripadne habsburškoj carevini, iako u gradu nije bilo carske
posade. Tome se zahtjevu usprotivio vođa osmanske strane Mustafa-paša (raniji bosanski beglerbeg, koji je u
tom trenutku obnašao dužnost beglerbega od Adane). Međutim, poslije konsultacija sa Carigradom i Bečom
odlučeno je da Bijeljina bude pod vlašću Habsburgovaca (E. Pelidija, n.dj., 254-255)
64
Regulacija granice počela je 14. septembra 1718., ali problemi su nastali na samom početku zbog Bijeljine,
tako je započeti proces nastavljen mjesec dana kasnije tj. 17. oktobra.
65
E. Pelidija, n. dj., 255.
60
61
72
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Furjan, Bosanski Brod, Kobaš, Gradiška i Dubica. 66 Austrija je,
zahvaljujući ovoj pobjedi, osvojila sljedeće teritorije: Temišvar, prostor
jugoistočnog Srijema, Banat, Malu Vlašku i sjevernu Srbiju sa
Beogradom. Njena saveznica, Venecija je, uz nove teritorijalne gubitke
Gabele i na Kritu, utjehu trebala potražiti u osvojenom Imotskom. Ovaj
mirovni ugovor je dodatno olakšao mogućnost ekonomskog
iskorištavanja Osmanskog carstva, na taj način što je utvrđen porez za
austrijske i venecijanske trgovce na 3%, od ukupne vrijednosti robe.
Austrija je stekla pravo slobodne plovidbe Dunavom i Crnim morem, uz
mogućnost korištenja turskih pristaništa uz plaćanje utvrđene takse.
Austrija i Osmansko carstvo su dopustile jedna drugoj držanje
konzularnih predstavništava 67 Ovim mirovnim ugovorom, Austrija je
zakoračila na Balkanski poluotok, te istakla svoju vodeću ulogu u
rješavanju Istočnog pitanja. S druge strane, poslije Požarevačkog mira,
Mletačka Republika, gubi svoju trgovačku moć na Sredozemlju i u
Levantu, te na taj način polako izlazi iz utrke u rješavanju Istočnog
pitanja. 68 U trenutku kada je Austrija kročila na Balkanski poluotok, njen
drugi partner, Rusija, vodi diplomatsku borbu, čiji je glavni cilj da
prestane plaćati danak krimskom hanu. 69 „I tako poslednja decenija
šesnaestog veka označava glavnu deonicu koja raspolućuje Osmansko
carstvo“. To predstavlja početak dezintegracije „pred očima moderne
Evrope“. 70
Osvajanje Bosanske posavine će za posljedicu imati da ovaj najplodniji dio Bosne dugo ostane slabo
naseljen. O Požarevačkom miru vidi: Bosna i Hercegovina, 121-123.; M. Imamović, Historija Bošnjaka,
295-296.
67
Poslije opsade Beča, 1683.g., u Austriji se javlja muzička vrsta „musica alla Turca“. Studij orijentalnih jezika
otpočeo je u Beču, 1674. godine, a Orijentalna akademija 1754. godine. Cilj ovih institucija je
osposobljavanje državnih činovnika, za diplomatsku službu. Dakle, interes za Orijent je u velikoj mjeri
porastao i bio predmet svestranih analiza (Safvet beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj
književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1986., 245-246.).
68
U toj trgovini ona posustaje pred moćnijim konkurentima kao što su: Engleska, Nizozemska i Francuska,
tako da Venecija poslije ovog mirovnog sporazuma postala drugorazredna sila. (V. Popović, n.dj., 30.).
69
Mirovni pregovori vođeni su u Jedrenu 1713. I 1720. godine (V. Popović, n.dj., str.80-81.).
70
H. Inaldžik, Osmansko carstvo, 8.
66
73
Edin Mutapčić: "ISTOČNO PITANJE" I BOSNA I HERCEGOVINA DO
POŽAREVAČKOG MIROVNOG UGOVORA
ZAKLJUČAK
Neuspješnom opsadom Beča, 1683. godine, i nekoliko poraza u
nastavku rata uslovili su gubitke značajnih teritorija za Osmansko carstvo.
Tako mirom u Sremskim Karlovcima pod habsburšku kontrolu dolazi
cijela Ugarska izuzev Banata, Slavonija i Srijem, do linije povučene od
ušća Tise do ušća Bosuta. Sam rat predstavlja početak „Istočnog pitanja“
koje će u nekoliko narednih stoljeća biti u epicentru evropske politike, ali
njegove konsekvence se osjećaju i danas na balkanskim prostorima.
Navedenim
ratom,
otpočinje
proces
formiranja
današnjih
bosanskohercegovačkih granica, a njen teritorij sa tri strane postaje
neposredno ratno poprište u brojnim ratovima koji su se vodili na ovim
bremenitim prostorima.
74
Enes Durmišević
ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX
STOLJEĆA
SAŽETAK
Šerijatski sudovi su u islamskoj državi, pa i u Osmanskom carstvu, bili
instanca na kojoj su se rješavale sve vrste sporova.
Proglašenim reformama u XIX stoljeću, koje su inicirale osmanske
vlasti poznatim reformatorskim aktom Hatti šerifom od Gilhane (Hatti
şerīf od Gülhane) iz 1839. godine, stvoren je osnov za donošenje novih
pravnih propisa i formiranje novih ustanova u skladu sa potrebama
Osmanskog carstva koje je željelo izvršiti reforme u svim oblastima
društva. Ovaj akt, zbog svog značaja za Osmansko carstvo, često se
naziva osmanska Povelja sloboda.
Slijedeći značajan akt na tragu tanzimata, Hatti humajun (Hatti
Humāyūn) koji je izdat 1859. godine, potvrdio je i proširio slobode
podanika Osmanskog carstva pod uticajem evropskih prava XIX stoljeća.
Tako dolazi do podjele, do tada, jedinstvenog pravnog sistema u
Osmanskom carstvu koja će se odraziti i na podjelu sudstva.
Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine, zatekla je
takvo stanje sudske organizacije. Zadržavanje postojećeg pravnog stanja u
Bosni i Hercegovini podrazumijevalo je i zadržavanje primjene
šerijatskog prava i konsekventno tome i šerijatskih sudova, na način kako
su do tada bili organizirani. S druge strane, Austro-Ugarska se, na
Berlinskom kongresu, obavezala poštovati pravnu tradiciju i običaje u
Bosni i Hercegovini. Zato je okupaciona vlast i sankcionirala osmansku

Prof.dr., Vanredni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.
75
Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX
STOLJEĆA
Uredbu o uređenju šerijatskih sudova iz 1859. godine, tako da su
šerijatski sudovi na taj način postali dio sudskog sistema Austro-Ugarske,
jedne eminentno katoličke zemlje. Ona je uređivala njihovu organizaciju,
nadležnost, postavljala, premještala i smjenjivala sudije (kadije).
Ključne riječi: šerijatski sudovi, šerijatsko pravo, sudije, sudstvo
UVOD
Šerijatski su sudovi od početka postojanja Osmanskog carstva pa sve do
reformi (tanzimat) u XIX stoljeću, bili instanca na kojoj su se riješavale
sve vrste sporova. Tada se nadležnost šerijatskih sudova ograničava na
stvari bračnog, porodičnog i nasljednog prava muslimana, poslove vakufa
i neke radnje u izvanparničnom postupku.
Tako je sužena nadležnost šerijatskih, a proširena nadležnost građanskih
sudova. Ovako ustrojen sudski sistem u Bosanskom vilajetu počeo je
funkcionirati 1865/6. godine.
Takvo stanje u sudskoj organizaciji zatečeno je prilikom austro-ugarske
okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Zadržavanje postojećeg
pravnog stanja u Bosni i Hercegovini podrazumijevalo je i zadržavanje
primjene šerijatskog prava i konsekventno tome i šerijatskih sudova, na
način kako su do tada bili organizirani. S druge strane, Austro-Ugarska
se, na Berlinskom kongresu, obavezala poštovati pravnu tradiciju i
običaje u Bosni i Hercegovini. Zato je okupaciona vlast i sankcionirala
osmansku Uredbu o uređenju šerijatskih sudova iz 1859. godine, tako da
su šerijatski sudovi na taj način postali dio sudskog sistema AustroUgarske, jedne eminentno katoličke zemlje. Ona je uređivala njihovu
organizaciju, nadležnost, postavljala, premještala i smjenjivala sudije
(kadije).
76
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Prilikom izvršenja presuda šerijatskog suda, ova vlast je angažirala
vlastiti autoritet. Okupaciona vlast donijela je više naredaba započevši
vlastito normiranje i na taj način je na ustanovu šerijatskih sudova udarila
i vlastiti pečat i osigurala njihovo dalje postojanje u Bosni i Hercegovini.
Najznačajniji akt austro-ugarskih vlasti koji uređuje ustanovu šerijatskih
sudova bila je Naredba o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova koju je
odobrio austrijski car 29. augusta 1883.g., a objavila Zemaljska vlada za
Bosnu i Hercegovinu 30. oktobra 1883. godine. Ovom naredbom
sankcionirane su promjene u šerijatskom sudstvu koje su nastale u pet
godina nakon okupacije i precizirane nadležnosti šerijatskih sudova u
odnosu na organe vlasti i građanske sudove.
U nadležnost šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini u toku austrougarske okupacije spadali su: ženidbeni poslovi (vjenčanja, tj. sklapanje
brakova, muslimanskih i mješovitih), porodični poslovi muslimana
(rasprave i suđenja o pravima i dužnostima djece prema roditeljima i
roditelja prema djeci, prava srodnika, odgoj i izdržavanje, utvrđivanje
očinstva itd.), ostavinski poslovi (nasljedstvo, dugovi, oporuka,
proglašavanje mrtvim), vakufski poslovi, ovjera isprava, tutorstvo i
starateljstvo, starateljstvo nad rasipnicima i umno ograničenim, itd.
Postojao je i naročit interes austro-ugarskih vlasti da preciziraju status
šerijatskih sudova, jer su smatrale da su ovi sudovi imali šire
kompetencije nego što su im po samoj njihovoj prirodi pripadale.
Postavljen je princip da će ovi sudovi imati jurisdikciju isključivo nad
muslimanima. Zato je iste godine i došlo do prikupljanja šerijatskih
propisa koji su regulirali porodično, bračno i nasljedno pravo muslimana i
izdata jedna vrsta priručnika za šerijatske sudije. Ova zbirka propisa pod
naslovom “Ehrecht, Familienrecht und Erbrecht der Mohamedaner nach
hanefitischen Ritus” poslužila je ne samo šerijatskim sudijama, nego i
sudijama građanskih sudova, ali je i omogućila kontrolu okupacionih
77
Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX
STOLJEĆA
vlasti nad radom šerijatskih sudova, odnosno njihovoj primjeni
šerijatskog prava.
Početnim aktom osmanskih vlasti kojim je i počela reforma (tanzimat),
Hatti šerifom od Gilhane (Hatti şerīf od Gülhane) iz 1839. godine,
stvoren je osnov za donošenje novih pravnih propisa i formiranje novih
ustanova u skladu sa potrebama Osmanskog carstva koje je željelo izvršiti
reforme u svim oblastima društva. Ovaj akt, zbog svog značaja za
Osmansko carstvo, često se naziva osmanska Povelja sloboda.
Slijedeći značajan akt na tragu tanzimata, Hatti humajun (Hatti
Humāyūn) koji je izdat 1859. godine, potvrdio je i proširio slobode
podanika Osmanskog carstva pod uticajem evropskih prava XIX stoljeća.
Tako dolazi do podjele do tada jedinstvenog pravnog sistema u
Osmanskom carstvu koja će se odraziti i na podjelu sudstva. Vrlo brzo će
biti formirani mješoviti sudovi (muhteliṭ dīvānlār, ᾽ al-meḥ ākim ᾽ almuhteliṭ a) koji su bili nadležni da rješavaju imovinske sporove između
muslimana i nemuslimana, zatim, trgovački sudovi (ticāret meḥ ākimi,
᾽ al-mehākim ᾽ al-tiğāriyya) i na kraju redovni građanski sudovi
(niẓ āmiyye meḥ ākimi, ᾽ al-maḥ ākim ᾽ al-niẓ āmiyya) koji su formirani
Uredbom o organizaciji vilajeta 1864. godine. Ovi redovni građanski
sudovi su bili trostepeni: sreski sudovi (meclisi deāwī), okružni sudovi
(meclisi temyīz) i pokrajinski sudovi, odnosno Vrhovni vilajetski sud
(Büyük meclisi temyīzi ḥ uqūq we ğināyet, kasnije nazvan Dīwāni temyīzi
ḥ uqūq we ğināyet, ili kraće, Dīwāni temyīz), koji je postojao u svakom
vilajetu Osmanskog carstva. Najviša sudska instanca za građanske i
krivične stvari u Osmanskom carstvu bio je Vrhovni sud (Dīwāni
78
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
᾽ aḥ kāmi
adliyye) u Istanbulu.1 Svi ovi sudovi su primjenjivali
kodificirano osmansko, šerijatsko i evropsko pravo. Nakon tanzimata
sužena je nadležnost šerijatskih, a proširena nadležnost građanskih
sudova. Ovako ustrojen sudski sistem u Bosanskom vilajetu počeo je
funkcionirati 1865/6. godine.2
Nadležnost šerijatskih sudova je nešto ranije uređena Uredbom o
uređenju šerijatskih sudova (Meḥ ākimi šeriyye niẓ āmnāmesi) iz 1859.
godine. U nadležnost šerijatskih sudova (şeriyat meḥ ākimi, ᾽ almaḥ ākim ᾽ al-šar yya) spadali su predmeti za koje je važilo šerijatsko
pravo. Oni su svedeni na sudske vlasti čija je nadležnost bila posebna
kako u pogledu lica tako i u pogledu stvarnih odnosa koje reguliraju. U
pogledu lica, nadležnost šerijatskih sudova bila je ograničena samo na
muslimane, a u pogledu pravnih odnosa, njihova nadležnost se odnosila
na pitanja ličnog, porodičnog, nasljednog i vakufskog prava muslimana.
1. Evropeizacija/sekularizacija šerijatskog prava i sudstva
Uvođenjem građanskih sudova u osmanski pravosudni sistem rezultirao
je jačanjem procesa sekularizacije i na taj način šerijatsko pravo prestaje
biti dominantno pravo, dok građanski sudovi postaju ravnopravni i na istom
nivou sa šerijatskim sudovima. Time je šerijatsko pravo prestalo biti
sveobuhvatno i sa praktično-pravnog, prešlo je dijelom na metafizičko
područje. Međutim, sasvim je bilo normalno da su se prožimale
kompetencije i nadležnosti šerijatskih i redovnih (građanskih) sudova. Tako
je predsjednik sreskog redovnog suda uvijek bio mjesni kadija (sudija) koji
je uporedo vodio i šerijatski sud gdje je neopozivo rješavao sva pitanja koja
F. Karčić, Istorija šerijatskog prava, Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1987., 105. Vidi, također, Šaćir
Sikirić, Naši šeriatski sudovi, Spomenica Šeriatske sudačke škole u Sarajevu, Islamska dionička štamparija,
Sarajevo, 1937.
2
A. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Orijentalni institut, Sarajevo, 1983., 140. Vidi,
također, Abdulah Škaljić, Osvrt na rad staležke organizacije šeriatskih sudaca od osnutka do današnjih dana, ElHidaje, Organ El-Hidaje, organizacije ilmije Nezavisne Države Hrvatske, broj 10-11, god. VI, Sarajevo, 25. lipnja
1943., 308.; Mehmed Handžić, Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti, Izabrana djela,
Knjiga II, Izdavačka kuća Ogledalo, Sarajevo, 1999., 79-97.
1
79
Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX
STOLJEĆA
su bila u nadležnosti toga suda.3 Građanski sud nije mogao odbaciti niti
poništiti odluke šerijatskog suda, niti je mogao voditi postupak u poslovima
iz nadležnosti toga suda.
Veoma je važno naglasiti da je od 1873. godine, odlukom sultana,
umjesto vilajetskog inspektora (mufettiš) na čelu Vilajetskog suda stajao
mjesni kadija. Njega je imenovao sultan na prijedlog šejhul-islama i on je
vodio nadzor nad svim šerijatskim sudovima u vilajetu.
Ovakvo stanje sudske organizacije u Bosni, zatečeno je prilikom austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. S obzirom da
Austro-Ugarska odlukama Berlinskog kongresa nije preuzela nikakve
međunarodno-pravne obaveze u pogledu načina upravljanja Bosnom i
Hercegovinom, okupacija je pretpostavljala zadržavanje postojećeg
pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. To su nalagala i opća pravila
međunarodnog prava, a posebno činjenica da je osmanski sultan zadržao
suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, jer čin okupacije „nije vrijeđao
njegova suverena prava“.
Austro-ugarsko preuzimanje postojećeg pravnog stanja u Bosni i
Hercegovini podrazumijevalo je i zadržavanje primjene šerijatskog prava,
i konsekventno tome, i osmanskog sudskog sistema, odnosno, šerijatskih
sudova, na način kako su do tada bili organizirani. S druge strane, AustroUgarska se, na Berlinskom kongresu, obavezala poštovati pravnu tradiciju
i običaje u Bosni i Hercegovini. Zato je okupaciona vlast i sankcionirala
osmansku Uredbu o uređenju šerijatskih sudova iz 1859. godine. S
obzirom da je osmanskom sultanu, odnosno šejhul-islamu, bilo priznato
pravo da iz redova domaćih ljudi postavlja vjerske službenike, takvo
pravo u pogledu postavljanja kadija u Bosni i Hercegovini austro-ugarska
vlast mu je osporavala, smatrajući da to ne spada u suverena sultanova
3
Isto, 141.
80
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
prava. Na taj način austro-ugarska vlast je davala prednost sultanu kao
vjerskom poglavaru bosanskohercegovačkih muslimana u odnosu na
sultana kao nosioca suvereniteta, svodeći taj suverenitet samo na uređenje
vjerskih pitanja bosanskohercegovačkih muslimana, odnosno na ona
prava koja su sultanu data Carigradskom konvencijom iz 1879. godine.
Bez obzira što je sultan smatrao da mu član XXV Berlinskog kongresa
daje pravo da imenuje kadije u Bosni i Hercegovini, energično
suprotstavljanje austro-ugarskih vlasti bilo je potpomognuto i
oportunističkim držanjem muslimanskih vjerskih predstavnika i
velikodostojnika prema ovom pitanju.4
Recipiranjem osmanske Uredbe o uređenju šerijatskih sudova iz 1859.
godine, šerijatski sudovi su na taj način postali dio sudskog sistema
Austro-Ugarske, jedne eminentno katoličke zemlje. Ona je uređivala
njihovu organizaciju, nadležnost, postavljala, premještala i smjenjivala
kadije. Prilikom izvršenja presuda šerijatskog suda, ova vlast je angažirala
vlastiti autoritet.
Bošnjački vjerski službenici, uglavnom konzervativci i tradicionalisti,
protivili su se ovakvom uređenju i funkcioniranju šerijatskih sudova nakon
austro-ugarske okupacije. Međutim, većina uleme (vjerskih službenika) u
Bosni i Hercegovini nije smatrala da po šerijatskom pravu postoje smetnje
za ovakvo ustrojstvo šerijatskih sudova. Naime, više razloga je išlo u prilog
ovakvim shvatanjima. Neki pravnici hanefijske pravne škole, kojoj pripadaju i muslimani Balkana, a time Bosne i Hercegovine, smatrali su da ne
postoji smetnja da nemuslimanski vladar imenuje kadije. S druge strane,
autoritet države, pa makar i kršćanske, osigurava autoritet i izvršenje svake
sudske (kadijske) presude, koju ne bi mogli imati organi vjerske zajednice.
Na kraju, austro-ugarska vlast je, inkorporiravši šerijatske sudove u svoje
Vidi, više, N. Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini,
Svjetlost, Sarajevo, 1980., 20-25.
4
81
Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX
STOLJEĆA
državne organe, preuzela obavezu i njihovog finansiranja i osiguranja
kadrova za šerijatske sudije.5
Sankcioniranjem osmanske Uredbe o uređenju šerijatskih sudova,
austro-ugarska vlast nije stala sa normiranjem ovog pravnog područja.
Ona je donijela više naredaba6 započevši vlastito normiranje i na taj način
je na ustanovu šerijatskih sudova udarila i vlastiti pečat i osigurala
njihovo dalje postojanje u Bosni i Hercegovini.
Najznačajniji akt austro-ugarskih vlasti koji uređuje ustanovu šerijatskih
sudova bila je Naredba o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova koju je
odobrio car (odobrena Previšnjim Riješenjem7 – podv. E. D.) 29. augusta
1883. godine, a objavila Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu 30.
oktobra 1883. godine. Ovom naredbom sankcionirane su promjene u
šerijatskom sudstvu koje su nastale u pet godina nakon okupacije i
precizirane nadležnosti šerijatskih sudova u odnosu na okupacione organe
vlasti i njihove građanske sudove.
Jedna vrsta privremenog stanja u vezi sa organizacijom šerijatskih
sudova trajala je sve do donošenja ove carske naredbe. Odmah po
F. Karčić, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941., Islamski teološki fakultet, Sarajevo, 1986., 22.
Naredbe Zemaljske vlade u Sarajevu i drugi propisi, koji su u toku okupacije regulirale status šerijatskih
sudova, su slijedeći:Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 30. oktobra 1883., broj 7220/III (Zbornik zakona i
naredaba 1883., str. 538.);Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 14. aprila 1885., broj 2442/III (Zbornik
zakona i naredaba 1885., str. 84.);Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 8. maja 1885., broj 3127/III
(Zbornik zakona i naredaba 1885., str. 114.);Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 10. juna 1887., broj
32631/III (Glasnik zakona i naredaba 1887., kom. XII);Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 21. februara
1906., broj 534 o organizaciji kotarskih sudova (Glasnik zakona i naredaba 1906., kom. IV);Zakon od 17.
februara 1913. (Glasnik zakona i naredaba 1913. kom. VIII);Štatut o autonomnoj upravi od 1. maja 1909.,
naročito član 140. (Glasnik zakona i naredaba 1909., kom. X);Medžella, naročito knjige XIV, XV, XVI.
(Franjo Kruszelnicki, Postupak pred šerijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini, Dionička tiskara, Zagreb,
1917., str. 3.). Vidi, također, Eugen Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i
Hercegovini, Sarajevo, 1915., 329-333.
7
Eugen Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 329. Vidi, također,
Šaćir Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 17.
5
6
82
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
okupaciji formirana je Komisija za poslove Bosne i Hercegovine koja je
izradila provizorna pravila i regulirala prelazno stanje u upravi Bosne i
Hercegovine. Po tim pravilima svi sudovi su bili u nadležnosti zemaljskog
poglavara, dok su vakufske stvari bile pod jurisdikcijom Odjeljenja za
finansije, a kasnije formiranjem Odjeljenja za poslove bogoštovlja i
nastave 1912. godine, stvari vakufa su potpadale pod ovo odjeljenje.
Upravo da bi dokinula ovo privremeno stanje u vezi organizacije
sudstva uopće, pa i šerijatskih sudova, austro-ugarska vlast je 1881.
godine formirala jednu komisiju čiji je zadatak bio definitivno reguliranje
sudstva u okupiranoj zemlji. U komisiji je “bio i jedan šerijatski sudija,
kome je stavljeno u dužnost da u zajednici sa jednim delegatom zemaljske
vlade izradi nacrt za definitivno regulisanje sudovanja u predmetima
bračnog, porodičnog i nasljednog prava muslimana”8 Upravo će izvještaj
ove komisije biti osnov za donošenje carske naredbe o organizaciji i
djelokrugu šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini 29. augusta 1883.
godine.
U toku austro-ugarske okupacije, u nadležnost šerijatskih sudova u
Bosni i Hercegovini spadali su: ženidbeni poslovi (vjenčanja, tj. sklapanje
brakova, muslimanskih i mješovitih), porodični poslovi muslimana
(rasprave i suđenja o pravima i dužnostima djece prema roditeljima i
roditelja prema djeci, prava srodnika, odgoj i izdržavanje, utvrđivanje
očinstva itd.), ostavinski poslovi (nasljedstvo, dugovi, oporuka,
proglašavanje mrtvim), vakufski poslovi, ovjera isprava, tutorstvo i
starateljstvo, starateljstvo nad rasipnicima i umno ograničenim, itd.
U Naredbi o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova od 29. augusta
1883. godine, naglašeno je da se pri svakom kotarskom sudu, koji je prva
sudska instanca, postavlja inokosni šerijatski sudija/kadija koji sudi prema
propisima šerijata. Prilikom stupanja na dužnost kadija je obavezan
Š.Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 15.
8
83
Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX
STOLJEĆA
položiti službenu zakletvu, zatim su nabrojani uvjeti koje kadija mora
ispunjavati za kadijsku funkciju (položen kadijski ispit sa potpisom reisululeme, itd.).9 Drugu sudsku instancu predstavljao je Vrhovni šerijatski
sud u Sarajevu. Šerijatski sudovi su proglašeni državnim uredima
posebnog statusa.
2. Dvostepenost šerijatskog sudstva
Organizacija i funkcija šerijatskih sudova austro-ugarskom okupacijom
1878. godine pretrpjele su mnogobrojne promjene. Posebno je značajna
činjenica uvođenja dvostepenosti u sudovanju šerijatskih sudova. Kao što je
poznato, šerijatsko sudstvo nije poznavalo ustanovu višestepenosti. Žalbeni
postupak se vršio tako što se žalba na presuđeni spor ulagala i spor
ponovno presuđivao pred istim kadijom. Uvođenjem dvostepenosti u
organizaciju šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini, austro-ugarska vlast
je odredila da prvostepenu sudbenost vrši šerijatski kotarski sud, dok je u
drugoj i posljednjoj instanci presuđivao Vrhovni sud u Sarajevu kao
Kadijski (stručni šerijatsko-sudski) ispit se polagao pred posebnim ispitnim povjerenstvom kod Medžlisi-uleme u
Sarajevu, koje su sačinjavali: “Reis-ul-ulema, 4 člana Medžlisi ulema, 1 šeriatski vrhovni sudija, i 1 član vrhovnog
suda, obično jedan prezident senata. Ispit je usmen i pismen, pa usmeni traje najmanje 2 sata i sastoji se u tome, da
se najprije oproba sposobnost kandidatova u pravilnom čitanju i tumačenju jedne pravne zbirke, obično Multeke
na arapskom jeziku (jer su sve šeriatsko pravne norme koje se primjenjuju kod šeriatskih sudova na ovom jeziku
pisane) pa ako se utvrdi da kandidat u tome ima potrebnu spremu i sposobnost, onda se prelazi na ispitivanje o
bračnom pravu i njegovim posledicama, o raspitu braka, o pravima i dužnostima bračnih drugova, o porodičnom
pravu, o tutorstvu i starateljstvu, o naslednom pravu, o ostavinama, o oporučnom i vakufskom pravu, o glavnijim
ustanovama civilnog i krivičnog građanskog prava, o gruntovnim i zemaljskim zakonima i o postupku pred
šeriatskim sudovima i.t.d.
Pismeni ispit se sastoji u tome, što kandidat imade izraditi isti dan pismenu praktičnu radnju zadanu iz gore
pomenutih oblasti prava i time dokazati, i praktičnu sposobnost za vođenje šeriatsko-pravnih poslova. Ispitnom
poverenstvu predsedava Reis-ul-ulema ili njegov zamenik, i svaki član ispitnog poverenstva ima prava stavljati
pitanja. Najposle članu vrhovnog suda je dužnost pitanjima ustanoviti veštinu kandidata u pisarničkoj službi i
znanju opštih zakona i naredaba koje su potrebne za službu šeriatskog suca. Ispit teče zapisnički te se beleže
sva pitanja i svi članovi ispitnog poverenstva. Kandidat se proglašuje sposobnim ako većina članova ispitnog
poverenstva zaključi da je uspeh ispita dovoljan. U slučaju raspolovljenja glasova odlučuje glas predsedatelja,
pa se kandidatu izdaje diploma. Ako padne zaključak da kandidat nije uspeo može mu se dati novi rok za ispit”
(Abdulah Bušatlić, O ustrojstvu i nadležnosti šeriatskih sudova u Bosni i Hercegovini, Arhiv za pravne i
društvene nauke, broj 2, god. XIII, knjiga VII (XXIV), Beograd, 1923., 117.).
9
84
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Vrhovni šerijatski sud.10 Protiv svake odluke kotarskog šerijatskog sudije
stranka je imala pravo žalbe Vrhovnom sudu u roku od dvije nedjelje
računajući od dana primitka presude kotarskog šerijatskog sudije. Na taj
način je znatno modificirano šerijatsko procesno pravo koje nije
poznavalo institut višestepenosti u sudstvu. Šerijatski sudovi kao
prvostepeni sudovi bili su sastavni dio kotarskih sudova. Šerijatski
kotarski sud je odjeljenje kotarskog suda i sastoji se od jednoga
šerijatskog sudije, a prema potrebi i više šerijatskih sudačkih činovnika.
Prema tome, šerijatski kotarski sud sudi kao inokosni sud, dok službeni
nadzor nad njim vrši kotarski najstariji sudija. Nadzor nad radom i
poslovanjem kotarskih šerijatskih sudova vršio je Vrhovni šerijatski sud.
Gore navedenom naredbom propisano je da je Vrhovni šerijatski sud
drugostepeni sudski organ i sastavni je dio Vrhovnoga suda. Sačinjavaju
ga četverica sudija od kojih su dvojica bili šerijatske sudije, dok je sudom
predsjedavao predsjednik Vrhovnog suda, tako da se Vrhovni šerijatski
sud sastojao od pet članova.
Zakonom od 17. februara 1913. godine, Vrhovni šerijatski sud sastojao
se od trojice sudija, od kojih je najstariji po činu i predsjedavao sudu.
Sjednici je mogao prisustvovati i jedan član Vrhovnog suda ali koji nije
glasao prilikom donošenja presude. On je imao samo savjetodavnu
funkciju i to ne u šerijatskom pravu, nego u pitanjima općeg,
međuvjerskog i međunarodnog prava.11 Tako je Vrhovni šerijatski sud bio
isključivo sastavljen od poznavalaca šerijatskog prava i samostalno vršio
poslove iz svoje nadležnosti, mada je i dalje ostao sastavni dio Vrhovnog
suda u Sarajevu.
Austro-ugarska okupaciona vlast je uvođenje višestepenosti, zbornosti
suđenja i žalbe kao pravnog lijeka u šerijatsko sudstvo, smatrala veoma
E. Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 329. Vidi, također, Š.
Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 14.
11
Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1913., 69. Vidi, također, E. Sladović,
Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 330. i Abdulah Bušatlić, O ustrojstvu i
nadležnosti šeriatskih sudova u Bosni i Hercegovini, 119.
10
85
Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX
STOLJEĆA
važnim ustanovama. S jedne strane, željela je po svom pravnom shvatanju
normirati nadležnost i organizaciju šerijatskih sudova, a s druge, pošto je
austro-ugarski pravni sistem bio utemeljen na kontinentalnom evropskom
pravu, smatralo se da se cilj pravne norme i sistem pravičnosti ne može
zadovoljiti samo donošenjem sudske presude u prvostepenoj instanci.
Također, značajna je i činjenica da je austro-ugarska vlast u Bosni i
Hercegovini željela, a to joj je bio i jedan od osnovnih principa upravne
politike, prilagoditi dotadašnji pravni sistem u Bosni i Hercegovini
načelima evropskog poimanja prava.12
Sve ove promjene u ustrojstvu šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini
u vrijeme austro-ugarske uprave, treba posmatrati i kao jedan proces
modernizacije šerijatskog sudstva do kojeg je došlo i u muslimanskom
svijetu pod uticajem reformatorskih i modernističkih ideja nekih
muslimanskih učenjaka. Takve procese susrećemo kod muslimana
sjeverne Afrike, Egipta, Libana, Sirije, Indije i dr.
Ovakvim uvođenjem novih principa u šerijatski sudski sistem u Bosni i
Hercegovini, osiguravala se veća pravna sigurnost među muslimanima u
Bosni i Hercegovini s jedne, ali i odbijali prigovori da austro-ugarska
vlast zanemaruje i ne uvažava i ne poštuje vjersku tradiciju i običaje
bosanskohercegovačkih muslimana, s druge strane. Time je također,
državna vlast sebi osigurala kontrolu rada svih šerijatskih sudova, što ne
bi bio slučaj da su šerijatski sudovi bili pod jurisdikcijom vjerske vlasti
bosanskohercegovačkih muslimana.
Pristalice tradicionalnog tumačenja islama i šerijatskog prava među
bošnjačkom ulemom, konsekventno njihovom poimanju šerijata, ovakvu
novu organizaciju i ustrojstvo šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini nisu
prihvatali, mada teorijski nisu mogli prigovarati austro-ugarskim vlastima.
Š. Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 15.
12
86
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Opća pravna načela šerijatskog prava o organizaciji sudstva i procesnom
pravu propisivala su da je državna vlast nadležna da precizira način
primjene šerijatskog prava. Naime, šerijatski sudovi su u klasičnoj
šerijatskoj pravnoj teoriji funkcionirali kao predstavnici državnog
suvereniteta, odnosno vrhovne državne vlasti. Zato je austro-ugarska vlast
šerijatske sudove u Bosni i Hercegovini proglasila vlastitim državnim
sudovima i stoga je ona i mogla urediti njihovu organizaciju. Takav slučaj
u Bosni bio je i sve vrijeme osmanske vlasti, koje su u toku XIX stoljeća
u građanske sudove uveli višestepenost i princip zbornosti suđenja.
Najznačajniji prigovori koje su austro-ugarskoj vlasti u vezi sa radom
šerijatskih sudova postavljali šerijatski pravnici i vjersko vođstvo
bosanskohercegovačkih muslimana, bili su zbog uvođenja sudija
građanskih sudova u drugostepene šerijatske instance, jer su smatrali da je
u suprotnosti sa šerijatskim pravom, pošto ove sudije ne poznaju
šerijatsko pravo. Zato su insistirali da se uloga ovih građanskih sudija
svede na savjetodavnu funkciju unutar Vrhovnog šerijatskog suda i to
samo kada se raspravlja o općem pravu, a ne i o šerijatskim propisima.
Da ovi prigovori često nisu bili bez utemeljenja, pokazuje praksa, kada
se veoma često, posebno u bračnim pitanjima muslimana, dešavalo da
presude šerijatskih sudova nisu bile provođene, mada je to pitanje bilo
riješeno još 1883. godine Naredbom o djelokrugu i ustrojstvu šerijatskih
sudova. Zato je muslimanski autonomni pokret u svojoj predstavci od 19.
decembra 1900. godine, koju je dostavio tadašnjem ministru finansija
Benjaminu Kallayu, tražio “… da islamski narod želi, da presude
šerijatskog suda imaju ovršivu moć, pak da u tu svrhu smije presude
izreći pred prijetnjom novčane globe i zatvora, a te presude da su dužne
izvršivati zemaljske vlasti bez ikakvog ispitivanja šerijatske presude
(podv. E. D). Utok proti presudi šerijatskog suda, imalo bi se dozvoliti
jedino na šerijatski odjel vrhovnog suda u Sarajevu”.13 Predstavnici
Spisi islamskog naroda Bosne i Hercegovine, Miletićeva štamparija, Novi Sad, 1903., 137. U ovoj molbi
predstavnici muslimanskog autonomnog pokreta obraćajući se Kallayu, žaleći se na neizvršenje presuda
13
87
Enes Durmišević: ŠERIJATSKI SUDOVI U BOSNI U DRUGOJ POLOVINI XIX
STOLJEĆA
muslimanskog autonomnog pokreta smatrali su da je ovakav njihov
zahtjev neophodan zbog zaštite muslimanskih vjerskih ustanova i rušenja
temelja islamskog bračnog i porodičnog života, jer se često u praksi
dešavalo da muslimanka napusti muža protiv njegove volje. Austrougarske vlasti su u odgovoru predstavnicima muslimanskog autonomnog
pokreta istakle da u praksi nije bilo slučajeva preispitivanja odluka
šerijatskih sudova, a da su odstupanja bila moguća iz razloga što
šerijatske sudije nisu bile jedinstvene u tumačenju šerijatskih propisa koji
se odnose na bračno i porodično pravo muslimana.
Uređenje organizacije i strukture šerijatskih sudova i primjena
šerijatskog prava stavljeni su u nadležnost austro-ugarskih vlasti, dok je
muslimanskoj vjerskoj strukturi preostali u nadležnost vjerski (obredni),
vjerskoprosvjetni i dijelom vakufski poslovi. Veza šerijatskih sudova i
organizirane Islamske zajednice bila je veoma slaba. Naime, šerijatske
sudije su imale obavezu polagati kadijski ispit pred Ulema medžlisom, a
svjedodžbu im je izdavao reisul-ulema na temelju ispitnog zapisnika. Na
taj način uticaj vrhovne vjerske strukture bosanskohercegovačkih
muslimana na postavljanje i rad šerijatskih sudija bio je samo posredan i
za imenovanje šerijatskih sudija nije bilo potrebno mišljenje reisul-uleme.
Pošto su kadije bili državni službenici, ali i istovremeno duhovna lica
koja su tumačila i primjenjivala šerijatsko pravo, vrh Islamske zajednice,
ali i autonomni muslimanski pokret je, s pravom tražio i insistirao na
njihovom većem uticaju na imenovanje i rad šerijatskih sudija. U tom
smislu, pred samo donošenje Štatuta za autonomnu upravu islamskih
vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini 1909.
godine, vođe autonomnog pokreta su u razgovorima sa predstavnicima
Zemaljske vlade predlagali da Rijaset i Vrhovni šerijatski sud kao tumači
šerijatskog prava, Ekzekutivni odbor Muslimanske narodne organizacije
šerijatskih sudova naglašavaju: “Po današnjoj praksi u Herceg-Bosni kadija kao šerijatski sudac u svojim
presudama, osobito glede bračnih prekršaja, ni onda, kada su iste pravomoćne, neima nikakve vlasti, da stranke
prisili na pokorenje svojim odredbama” (Isto, 136-137.).
88
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
(MNO) kao predstavnici naroda, i predstavnici Zemaljske vlade kao
predstavnici državnog interesa, formiraju jedan odbor koji bi razmatrao
pitanja reorganizacije šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini. Međutim,
od formiranja ovakvog tijela nije bilo ništa.
Što se tiče Vrhovnog šerijatskog suda, on je mogao prije svake odluke
zatražiti mišljenje Ulema medžlisa “u ime upute o pojedinim pitanjima”.14
Veći uticaj reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na
izbor i postavljanje šerijatskih sudija ostvaren je tek nakon pokreta za
vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju koja je okončana 1909. godine.
Naime, članom 40. Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i
vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini od 15. aprila 1909.
godine, propisano je da “Zemaljska vlada imenuje šeriatske suce u smislu
postojećih zakonskih propisa. Pri imenovanju, kao i premještanju izdaje
reisul-ulema šeriatskom sucu muraselu, u kojoj će navesti sva ovlaštenja,
koja će šeriatski sudac obavljati u ime rijaseta”.15 Dalje se navodi da se
opseg ovlaštenja ustanovljava sporazumom Rijaseta i Zemaljske vlade, s
tim da muraselu reisul-ulema dostavlja Zemaljskoj vladi, koja je uručuje
imenovanom šerijatskom sucu.
Sve vrijeme austro-ugarske okupacije (1878-1918.g.) u Bosni i
Hercegovini među muslimanima se primjenjivalo šerijatsko pravo i
funkcionirali su šerijatski sudovi. Uostalom i Bosanskohercegovački
ustav iz 1910. godine je u članu 10. propisivao da će se među
muslimanima primjenjivati šerijatsko pravo na porodične i ženidbene
poslove i u nasljeđivanju mulkovnih zemljišta. Dalje pokušaje austrougarskih vlasti da reformiraju šerijatsko sudstvo u Bosni i Hercegovini,
spriječio je Prvi svjetski rat.
E. Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, 329-330. “Pored
izdavanja kvalifikacije šeriatski su sudovi za Ulema medžlis vezani i odredbom, po kojoj je vrhovni šeriatski
sud dužan prije donošenja svoje odluke u pojedinom pitanju zatražiti informaciju od Ulema medžlisa” (Šaćir
Sikirić, Naši šeriatski sudovi, 18.).
15
M. Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini – Izdavački centar ElKalem, Sarajevo, 2001., 68. Vidi, također, Eugen Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u
Bosni i Hercegovini, 330.
14
89
Nevenko Vranješ
Bojan Vlaški
ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU BOSNE I
HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG
CARSTVA
ABSTRAKT
Predmet ovog rada je organizacija i položaj uprave na prostoru Bosne i
Hercegovine u periodu vladavine Osmanlija. U tom smislu, dat je prikaz
osnova organizacije Osmanskog carstva, posebno njegove uprave. Zatim
je prikazana geneza istorijskog razvoja uprave u Bosni i Hercegovini pod
Osmanlijskom vlašću, uz ukazivanje na ključne organizacione elemente i
pojedine osobenosti. Konačno, izvršen je i osvrt na određene elemente
lokalne (samo)uprave u Bosni i Hercegovini u posmatranom periodu,
uzimajući u obzir ograničenja koja proizlaze iz karaktera Osmanske
države i njenog političkog sistema.
Ključne riječi: Osmansko carstvo, položaj i organizacija uprave u Bosni i
Hercegovini za vrijeme vladavine Osmanlija, lokalna (samo)uprava u
Bosni i Hercegovini u Osmanskoj državi.

Doc.dr., Fakultet političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci.
Mr.sc., Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci.

91
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
UVOD
Istorijsko praćenje određenih događaja obično se provodi kroz njihovo
posmatranje u okviru odgovarajuće periodizacije. Pokušaji vremenske
podjele istorije stari su gotovo koliko i sama istorija.1 Međutim,
unifikacija i klasifikacija na našim prostorima nije olako moguća. Naime,
narodi kojima pripadamo i država u kojoj živimo, nisu prolazili kroz
istorijske epohe u mjeri u kojoj su prolazili ostali evropski narodi, niti ovi
prostori pamte kontinuitet civilizacije i državnosti. Savremenici smo
prostora koji je vijekovima bio i jeste u turbulentnoj zoni različitih geopolitičkih i drugih uticaja. Vrhunac ovakvog istorijskog nasljeđa
predstavlja činjenica da su Bosna i Hercegovina u istoriji evropske
civilizacije najduže bile pod okupacijom dva velika imperijalistička
sistema – Osmanskog carstva i Habzburške monarhije.
Kao predmet ovog rada uzima se period vladavine Osmanlija u Bosni i
Hercegovini s aspekta uspostavljanja, funkcionisanja i pravnog položaja
javne uprave.
Dugotrajna osmanska vladavina na prostorima Bosne i Hercegovine
ostavila je duboke tragove na njen potonji razvoj, ali u njenom današnjem
pravnom sistemu ne nalazimo ondašnje elemente javne uprave ili ne bar u
obliku koji bi mogao predstavljati ozbiljniji recidiv osmanske imperije.
Najmanje su dvojaki razlozi za takvo nešto. Prvo, javna uprava
osmanskog vremena je bila nerazvijena i pojednostavljеna bez jasne
diferencijacije, sjedinjena sa vojnom komponentom i ciljno formirana za
prikupljanje poreza i opstanak države. Drugo, modreni reformski procesi
koji su u poslednju deceniju i po zahvatili Bosnu i Hercegovinu bili su
uslovljeni i inicirani spolja, gotovo iznuđeni.
Najzad, ni današnja Turska država nije, izuzev čvrste vojno-policijske
strukture, zadržala mnogo tog iz perioda sopstvene dugotrajne državnosti.
1
Šire vidjeti: Sarkić Srđan, Opšta istorija države i prava, Izdavačka kuća „Draganić“, Beograd, 1999, str. 11
92
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Ovo pogotovo iz činjenice, da je Turska prošla kroz nekoliko faza do
postizanja današnjeg stepena razvoja i društveno-političkog uređenja
krećući se od snažne imperijalističke despotije, preko „bolesnika na
Bosforu“, pa do danas, još uvijek sekularne i moderne evropske države,
sa stalnom intencijom pridruživanja porodici evropskih naroda uobličenoj
u Evropskoj uniji.2
Samo tretiranje javne uprave za potrebe ovog rada, a zanemarujući
široke teorijske divergencije, posmatraćemo u organizacionom ili,
preciznije rečeno, organskom smislu. U skladu s tim će se sagledati
organizacija uprave Osmanskog carstva u periodu od 1463. do 1878.
godine, uprava na prostoru Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću i
osnovne karakteristike lokalne (samo)uprave u Bosni i Hercegovini
posmatranog istorijskog perioda.3
1. Osnovne karakteristike organizacije Osmanskog carstva u
periodu od 1463. do 1878. godine
Osmanska država je prešla relativno kratak put od pogranične seldžučke
pokrajine, preko vojničkog sultanata, do moćnog carstva koje se
prostiralo na tri kontinenta. Za vrijeme vladavine Osmana (osnivača
dinastije Osmanlija) i Orhana, Osmanska država je bila jednostavno
organizovana, a ključne državne i vojne funkcije su obavljali srodnici
vladara.4 Nije postojao organizovan i razvijen administrativni aparat, niti
je tadašnjoj Osmanskoj državi bio potreban, imajući u vidu da se ona tek
počela širiti na prostoru Male Azije. Tek nakon prvih osvajanja na
evropskom tlu, a naročito za vrijeme vladavine Murata I, postavljaju se
organizacioni temelji Osmanske države, a naročito njene administracije.5
Turska je zvanični zahtjev za članstvo u tadašnoj Evropskoj ekonomskoj zajednici podnijela u decembru
1999. godine, a pregovore o članstvu je započela u oktobru 2005. godine, kada i Hrvatska koja je od 1.7.2013.
godine postala punopravna članica Evropske unije.
3
Šire vidjeti: Nevenka Bačanin, Upravno pravo, Pravni fakultet u Kragujevcu, Kragujevac, 2000, str. 5–6.
4
Rober Mantran (ur.), Istorija Osmanskog carstva, Clio, Beograd, 2002, str. 26-27.
5
U periodu vladavine Murata I se uspostavljaju osnove timarskog sistema (o ovoj instituciji biće riječi u
nastavku ovog rada), osniva se prvi beglerbegluk, Rumelijski, kao administrativna jedinica koja se sastoji iz
užih jedinica-sandžaka (drugi beglerbegluk, Anadolijski, osnovao je Bajazit I 1393. godine), a stvorena je i
2
93
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
Na tim temeljima gradila se zgrada velikog Osmanskog carstva, koja će
naročito ojačati za vladavine Mehmeda II Osvajača6 i dostići puni sjaj pod
vlašću Selima I i Sulejmana Veličanstvenog.
Osvajanjem Carigrada vladari dinastije Osmanlija smatraju da polažu
pravo na nastavljanje tekovina Rimskog carstva, a po uključivanju svetih
muslimanskih gradova Meke, Medine i Jerusalima u sastav Osmanske
države, sultani iz ove dinastije pretenduju na titulu halifa. Osim tih
tradicija, razvila se čvrsta svijest o vezanosti Osmanske države i dinastije
Osmanlija, a stanovništvo carstva je sve više karakterisala različitost
etničkog porijekla.7 Iz ovih razloga, smatramo da naziv Osmansko
carstvo, najbolje odražava karakter ove države (za razliku od izraza
Tursko carstvo, koji se vezuje za tursko porijeklo dinastije Osmanlija i
znatnog djela vladajuće klase).8
Po svom političkom uređenju Osmansko carstvo je bila apsolutna
monarhija izgrađena po uzoru na bliskoistočne despotije.9 Osnovu
društvene strukture činila je podjela na dvije klase: 1) vojničku klasu –
oslobođenu svih davanja, uz obaveznu službu u ratu; i 2) raju – obaveznu
na razna davanja i poreze, a oslobođenu službe u ratu.10
Sva zemlja u Osmanskom carstvu se smatrala vlasništvom države
(sultana), što se bitno razlikovalo od režima koji je postojao u tadašnjim
evropskim feudalnim državama. Centralna vlast dodjeljivala je zemlju
institucija janjičara. Može se tvrditi da je od Murata I država kojom su vladale Osmanlije postala pravo
carstvo. Navedeno prema: Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 47-49.
6
Njegovo osvajanje Carigrada, 29. 5. 1453. godine je prema nekim istoričarima (usljed konačne propasti
Istočnog rimskog carstva, odnosno Vizantije) dovelo do kraja Starog vijeka.
7
Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 193-196.
8
Vidjeti: Halil Inaldžik, Osmansko carstvo, Utopija, Beograd, 2003, str. 87-89.
9
Eugen Pusić, Nauka o upravi, Zagreb, 1981, str. 155.
10
Osmansko shvatanje države najbolje je izraženo u djelu čiji naziv glasi Kutadgu Bilig napisanom 1069.
godine po nalogu jednog turskog vladara iz dinastije Karahanida u centralnoj Aziji. Prema ovom shvatanju:
„Da bi se vladalo državom, potrebna je velika vojska. Da bi se izdržavali vojni odredi, neophodno je veliko
blago. Da bi se obezbijedilo to blago, narod mora biti imućan. Da bi narod bio imućan, zakoni moraju biti
pravedni. Ako se bilo šta od ovog zanemari, država će se raspasti.“ Po ovoj teoriji, najvažnija dužnost vladara
je da osigura zaštitu podanika od zloupotreba predstavnika vlasti. Navedeno prema: Halil Inaldžik, op. cit., str.
102.
94
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
(timar) zajedno s rajom pojedincima (spahije). Spahije su zauzvrat, pored
toga što postaju članovi vojničke klase (konjica), bili dužni opremati
određen broj vojnika i ubirati poreze i druga davanja na svom području. 11
Na taj način sultan je zadržavao primat nad pripadnicima vojničkog
staleža (spahijama), čiji posjedi, u pravilu, nisu bili nasljednog karaktera.
Takođe je bilo osigurano efikasno prikupljanje prihoda, te obezbijeđena
osnova popunjavanja vojske za potrebe ratnih pohoda.
Osmanska država je bila centralizovana i hijerarhijski uređena. Pravno
uređenje države je počivalo na tri osnovna stuba: na muslimanskom pravu
(šerijatu), zakonima koje donese sultan (kanunima, kojima su se u skladu
sa šerijatskim pravom uređivala određena pritanja iz oblasti javnog,
uglavnom administrativnog prava) i običajnom pravu osvojenih krajeva
(koje je regulisalo materiju koja nije bila propisana prethodno navedenim
izvorima prava, kao što je npr. Zakon o rudnicima Despota Stefana
Lazarevića).12 Osim toga, svaki sandžak, kao osnovna administrativna
jednica Osmanskog carstva, imao je svoje zakone (kanun-name), na
osnovu kojih su u skladu sa državnim zakonom (Kanun-i Osmani)13
rješavani lokalni sporovi.
Na čelu države nalazio se sultan koji je imao neograničenu vlast.14 U
upravljanju državom pomagao mu je Carski savjet koji se zvao Divan,
odnosno Visoka porta,15 a na čijem čelu se nalazio veliki vezir. Iako je
prema Osmanskom shvatanju države, osnovni zadatak Divana bio
izricanje pravde i uloga vrhovnog suda, to je bio pretežno organ vođenja
državne politike i donošenja ključnih odluka. Divan je bio sastavljen od
nekoliko najviših funkcionera centralne vlasti. Sačinjavali su ga: veliki
Petar Kunić, Upravno pravo- drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Pravni fakultet Univerziteta u Banja
Luci i Uprava za policijsko obrazovanje, Banja Luka, 2010, str. 39.
12
Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 138-140, 199-201.; Halil Inaldžik, op. cit., str. 111-112.
13
Mehmed II Osvajač je prvi put sistematizovao ovaj zbornik zakona. Vidjeti: Halil Inaldžik, op. cit., str. 113.
14
Pitanje nasljeđivanja prijestola nije bilo uređeno sve do donošenja prvog Ustava 1876. godine. Nerijetko se
na prijesto dolazilo putem bratoubistva i dvorskih intriga, a takva praksa je čak ozakonjena za vrijeme
Mehmeda II. Navedeno prema: Halil Inaldžik, op. cit., str. 91-99.
15
Termin kapu ili dergjah-i-ali – Visoka porta – prvobitno je označavao mjesto sa kojeg je sultan pratio
sporove i obavljao državne poslove, da bi najzad dobio značenje osmanske vlade. Navedeno prema: Halil
Inaldžik, op. cit., str. 140.
11
95
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
vezir (drugi čovjek carstva, najčešće regrutovan iz reda janjičara), drugi
veziri (kojih je moglo da bude trojica i koji su imali zadatak da se staraju
o očuvanju državne vlasti, unutrašnje bezbjednosti i odbrani države
spolja, a po potrebi su zamjenjivali velikog vezira), defterdari (rumelijski
bašdefterdar i anadolijski, upravljali su finansijskim poslovima carstva,
kao što su prikupljanje prihoda i obavljanje povremenih popisa),
kazaskeri (dvojica vojnih sudija, koji su bili glavni u pravosuđu, a u
čitavom carstvu su ih predstavljale kadije)16, beglerbegovi (bili su na čelu
najvećih
administrativnih
jedinica,
beglerbegluka),
nišandžija
(rukovodilac carske kancelarije, koji bio zadužen za pravna pitanja), a od
druge polovine XVI vijeka kapudan paša (zapovjednik carske mornarice),
te u vanrednim prilikama janjičarski aga, ostali vojni komandanti i šejhul-islam. Divan je zasjedao u carskoj palati u Istanbulu pod
predsjedavanjem velikog vezira.17 Birokratski aparat je bio vrlo razgranat
i sastavljen iz mnoštva kancelarija i podkancelarija. Sastojao se iz tri
kategorije pisara, imao je zadatak pripreme i izvršenja odluka Divana, a
bio je pod nadzorom nišandžije i defterdara.18 Pomoću jake administracije
sultan je nastojao da obezbjedi kontrolu čitavog državnog aparata,
djelovanje feudalne klase i uspješno držanje u pokornosti raje. Sultan je
bio i najveći predstavnik duhovne vlasti muslimanske vjerske zajednice,
pa je kao takav smatran nasljenikom Muhameda, Božijom sjenkom na
zemlji.
Od nastanka Osmanske države, sultani su povjeravali upravu nad
izvjesnom oblasti dvojici predstavnika vlasti – begu, koji je pripadao
vojničkoj klasi i predstavljao izvršnu vlast i kadiji, koji je poticao iz
Počev od XVI vijeka će značaj kazaskera u pogledu pitanja pravosuđa biti umanjen u odnosu na
carigradskog muftiju (šejh-ul-islam), koji će postati stvarni pretpostavljeni svih pripadnika uleme i glavni
vjerski autoritet u carstvu. Navedeno prema: Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 224.
17
Radom Divana je u početku predsjedavao sam sultan, ali se od Mehmeda II prestalo sa tom praksom. Ipak,
sultan je zadržao nadzor nad radom Divana, tako što je imao mogućnost prećenja sjednica kroz prozor zaštićen
rešetkama, koji se nalazio na zidu sale za sastanke. Ipak, od XVIII vijeka sjednice Divana se održavaju u
rezidenciji velikog vezira. Navedeno prema: Halil Inaldžik, op. cit., str. 140-141.
18
Halil Inaldžik, op. cit., str. 157-161.
16
96
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
redova uleme i u ime sultana vršio pravosudnu funkciju.19 Od XIV vijeka,
usljed teritorijalnog proširenja carstva ustanovljeno je organizaciono
ustrojstvo koje je trebalo da obezbjedi efikasno rukovođenje uvećanom
teritorijom od strane centralne vlasti. Najviše administrativne jedinice su
postali beglerbegluci (poslije 1590. godine se nazivaju ejaleti), kojima su
upravljali beglerbeglovi (koji su nosili titulu paše). U okviru
beglerbegluka su se formirale administrativne jedinice nižeg ranga,
odnosno sandžaci ili live. Na njihovom čelu su se nalazili sandžakbegovi,
kojima su u nadgledanju spahija sa njihovog područja pomagali
alajbegovi. Svrha ovakve teritorijalne organizacije je bila da omogući
efikasno odazivanje spahija za vojne pohode, tako što su se ovi okupljali
u okviru sandžaka, a potom u okviru beglerbegluka i potom stavljali na
raspolaganje sultanu. Osim toga, na ovaj način se organizovalo
prikupljanje prihoda od raje. Kao što je već istaknuto, za sprovođenje
zakona u carstvu su bile zadužene kadije, koji su tu dužnost vršili na
području posebnih sudsko-administrativnih jedinica – kadiluka. Kadiluci
su bili formirani na teritorijama beglerbegluka, odnosno sandžaka, ali su
bili odvojeni od ovih u funkcionalnom smislu.20 Treba reći da su pojedine
provincije imale specijalan status, a ovdje ukazujemo na neke od njih, kao
što su salijaneli pokrajine (plaćale su posebne dadžbine), pojedine arapske
provincije (Alžir, Tripolis i Tunis), brdski predjeli (čija su plemena
zadržala određenu autonomiju, npr. Crna Gora) i trgovačka republika
Dubrovnik.21 U vezi sa ovim ističemo da su teritorijalne jedinice u
pograničnim područjima, kakav je bio i Bosanski beglerbegluk (nastao
1580. godine), imali veći stepen samostalnosti prema centralnoj vlasti, u
odnosu prema teritorijalnim jedinicama u unutrašnjosti carstva. Ovo
posebno zbog značaja koji su imali za odbranu carstva od spoljnog
neprijatelja.
Halil Inaldžik, op. cit., str. 163.
Nijedno optuženo lice nije moglo biti kažnjeno bez kadijine presude, a isključivo pravo provođenja presuda
je imao beg, koji bez sudske odluke nije mogao naplatiti ni najmanju novčanu kaznu. Navedeno prema: Halil
Inaldžik, op. cit., str. 117.
21
Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 246-251.
19
20
97
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
Kako se ne bismo isuviše udaljili od teme ovog rada, na ovom mjestu
samo ukazujemo na značaj koji je u životu carstva imala carska palata i
njene unutrašnje (enderun) i spoljašnje (birun) službe.22
Pored carske palate, važnu ulogu imala je vojska, koja je bila svrstana u
dva roda: 1) provincijska vojska i 2) centralna vojska.
Provincijska vojska je bila sastavljena od spahijske konjice koja je
predstavljala stub čitave države i glavni oslonac svih osvajačkih pohoda
osmanskih sultana. Spahijska organizacija se zasnivala na timarskom
sistemu. Spahije su uvijek morale biti u pripravnosti da bi na svaki poziv
sultana mogle odmah stupiti u vojni pohod. Prema veličini svog posjeda i
količini prihoda, oni su morali da sa sobom povedu određeni broj pješaka
(džebelija). Spahijskom vojskom jedne provincije komandovao je
beglerbeg, vojskom jednog sandžaka sandžakbeg i alajbeg. Kao
komandanti turske vojske u početku javljaju se i subaše, čelnici vojnoadministrativnih jedinica u sastavu sandžaka koji su se zvali subašiluci. U
provincijsku vojsku spadali su još graničari (serhat kulu) i pripadnici
mjesnih garnizona (jerli kulu). Posade na granicama i u gradovima bile su
sastavljene od različitih vojnih kategorija kao što su: vojnici, martolosi,
mustahfizi, janjičari i dr.
Pored feudalne vojske u osmanlijskoj državi postojala je stalna
najamnička vojska čiji su komadanti takođe bili feudalci. Ona se dijelila
na više korpusa ili odžaka. Najmnogobrojniji dio najamničke vojske činili
su janjičari. Janjičari su bili uglavnom pješadija. Regrutovani su u prvo
vrijeme od zarobljenika, a kasnije od hrišćanske djece koja su kupljena u
vidu danka u krvi (devširma).23 Veliki broj janjičara je odgajan u carskoj
palati, a najsposobniji među njima su vršili najviše državne funkcije,
među kojima je najznačajnija bila funkcija velikog vezira.
22
Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 138-140, 208-220.
Avdo Sućeska, Istorija države i prava naroda SFRJ, V izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1985, str. 75–76.; Halil
Inaldžik, op. cit., str. 122-124. Prikaz dervišme (danka u krvi) može se vidjeti u romanu Ive Andrića „Na Drini
ćuprija“, nagrađenom Nobelovom nagradom za književnost 1961. godine.
23
98
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Suštinski, u Osmanskoj državi posmatranog vremena preovladavao je
timarski sistem. Timarski sistem je oblik vladavine koji predstavlja
ukupnost odnosa u poljoprivredi, oblik državnog iskorištavanja i oblik
državne organizacije najveće vojne sile, ali i oblik državne uprave. Timar
je ukupnost obradivih zemljišta na nekom području čiji domaćini su dužni
određeni dio prihoda dati licu koje je država odredila – timarniku. Timar
je nekome dodijeljen za obavljanje za državu bilo da se radi o najčešće
vojnoj ili nekoj drugoj službi (npr. administrativnoj). Iznos timara je
određivan prema vrijednosti prihoda. Timarnik je mogao izgubiti timar u
slučajevima da prestane obavljati službu, ako postane nedostojan službe, a
najčešće u slučajevima kada padne u zarobljeništvo, te postane
nesposoban za njeno vršenje fizički, moralno i psihički.24
Vremenom, a naročito tokom XVII i XVIII vijeka timarski sistem
dolazi u krizu, Osmansko carstvo prelazi u defanzivu, što dovodi do
potrebe za reformama. Sultani Abdulhamid I i Selim III pokušavaju sa
opsežnim civilnim i vojnim reformama, ali ne nalaze na dovoljan odziv
među podanicima. Neuspjesi tih reformi, nisu pokolebali njihove
nasljednike, a sultan Mahmud II postavlja temelje reformskom pokretu
koji će obilježiti XIX vijek Osmanskog carstva i (mada nesvjesno) pružiti
pretpostavke za stvaranje moderne Turske države. Među ovim reformama
upečatljivo je reformisanje Divana, koji postaje vlada na čelu sa velikim
vezirom kao premijerom i ministrima za pojedine resore. Djelo Mahmuda
II nastavio je njegov sin Abdulmedžid I, čijim će stupanjem na presto
nastupiti pokret reformi poznat pod nazivom tanzimat, započet
Hatišerifom od Gilhane iz 1839. godine, koji je garantovao jednakost svih
podanika carstva. Osim toga, uvodi se opšta obaveza služenja vojske. Ove
promjene će naići na jake otpore podanika, a posebno u Bosni i
Hercegovini.25
24
25
Halil Inaldžik, op. cit., str. 168-186.
Rober Mantran (ur.), op. cit., str. 510, 547-549, 552, 555, 571-574, 581-586.
99
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
2. Uprava u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlašću
Kao relevantan događaj za slom feudalne bosanske države od strane
Osmanlija, većina istoričara uzima smaknuće posljednjeg bosanskog
kralja Stjepana Tomaševića pod Jajcem 1463. godine. Bosna je propala
ne baš "šapatom", kako se poslije figurativno govorilo, a kako slikovito
zapaža jedan istoričar. Premda je nedugo po padu Bosne, ugarski kralj
Matija Korvin uspio osvojiti Zvečaj i Jajce i 1471. godine osnovati
banovinu Bosnu pod Ugarskom vlašću, koja će se održati sve do
Mohačke bitke i ugarskog sloma (1526),26 od kraja XV vijeka se može
govoriti o uspostavljanju osmanske državne vlasti u Bosni, a od 1470.
godine i na prostoru Hercegovine.
Upravna organizacija Bosne pod osmanskom vladavinom bila je
koncipirana na način da zadovolji potrebe centralističke vlasti s jedne
strane, a istovremeno da omogući vojnopolitičko uređenje i potpunu
dominaciju vojne uprave na čijim osnovama se uostalom i zasnivala
Osmanska država. Osmanlije nisu vršili bitne izmjene upravne podjele
koju su zatekli u zaposjednutim oblastima. Štaviše, gdje god je to bilo
moguće, zadržavali su postojeće stanje. U tom smislu, područje Bosne je
od osmanskog osvajanja postalo zaseban, Bosanski sandžak (1463), sa
sjedištem u Sarajevu. Nešto kasnije dolazi do formiranja Hercegovačkog
sandžaka (1470), sa sjedištem u Foči, te Zvorničkog sandžaka (1477), sa
sjedištem u Zvorniku. Sva tri sandžaka su se nalazila u okviru
Rumelijskog beglerbegluka, koji je mijenjao sjedište od Sofije, preko
Jedrena, pa do Bitolja.27
Na čelu sandžaka nalazio se sandžakbeg, koji je bio vrhovni vojni i
upravno-politički organ na području jednog sandžaka.
26
27
Noel Malcolm, Povijest Bosne, Erasmus Gilda, Zagreb-Sarajevo, 1995, str. 59.
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 114-115.
100
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Pored sandžakbega, upravu sandžaka su još činili: čehaja (zamjenik
sandžakbega), kapidžibaša (natkomornik), haznadar (blagajnik), imrahor
(nadzornik staja), zatim su još postojali čauši, kancelari, vojvode, subaše i
ostale kategorije činovnika. Kao komandant sandžačke vojske postojao je
alajbeg koji je bio potčinjen sandžakbegu. Kako su se sandžaci dijelili na
nahije, bitno je istaći da su na čelu nahija bili seraskeri ili čeribaše.28
Još od osnivanja Bosanskog sandžaka, u Bosni su uspostavljeni ovi
kadiluci: jelečki, sarajevski, bobovački, neretljanski, drinski, blagajski i
kadiluk oblasti Pavlovića i Kovačevića. Uporedo sa islamizacijom i
potrebama sudske vlasti tokom XV vijeka, osnivani su novi kadiluci, dok
su neki od njih ukidani.29
Kao i u ostalim dijelovima Osmanskog carstva, u Bosni i Hercegovini je
vrlo brzo uspostavljen timarski sistem. Postojale su dvije vrste zemljišnih
posjeda koje je spahija mogao dobiti od države: zijameti (veći zemljišni
posjedi) i timari (manji zemljišni posjedi). Karakteristike timarskog
sistema koje su važile uopšte, primjenjivale su se i na prostoru Bosne i
Hercegovine. Specifičnost je predstavljalo postojanje hrišćanskih spahija,
čiji je broj bio neznatan u XV vijeku, da bi ova kategorija iščezla tokom
XVI stoljeća.30 Ipak, većina spahija u Bosni i Hercegovini došla je iz
drugih krajeva carstva ili je predstavljala islamizirani dio predosmanske,
bosanske vlastele.
Značaj Bosne i Hercegovine će vremenom porasti, imajući u vidu da je
od kraja XVI vijeka ovo područje predstavljalo graničnu oblast prema
Habzburškoj monarhiji i Mletačkoj republici.31 S obzirom na ovakav
značaj Bosne, od 1580. godine uspostavljen je poseban Bosanski
beglerbegluk (pašaluk) sa sjedištem u Banjoj Luci.32 Kao drugi razlog
28
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 116.
Ibidem.
30
Noel Malcolm, op. cit., str. 66.; Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 118.
31
Vladimir Ćorović, Bosna i Hercegovina, Glas Srpske i Ars Libri, Banja Luka-Beograd, 1999, str. 194.
32
Sjedište Bosanskog pašaluka će 1639. godine preći u Sarajevo, da bi 1703. godine bilo premješteno u
Travnik. Konačno, 1850. godine će biti ponovo vraćeno u Sarajevo, što će ostati sve do Austro-Ugarske
okupacije Bosne i Hercegovine, 1878. godine.
29
101
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
nastanka Bosanskog beglerbegluka, smatra se, potreba za većom
eksploatacijom podanika, koja se mogla ostvariti sa razvijenijim i
podaničkim birokratskim aparatom.33 Osim toga, sultan je cijenio i to što
je dobar dio stanovništva i plemstva u Bosni primio osmansku vlast bez
mnogo otpora, te činjenicu da je veliki broj visokih dužnosnika
Osmanskog carstva vodio porijeklo iz Bosne i Hercegovine.34
Kada je osnovan, u sastav Bosanskog pašaluka ulazilo je čitavo
područje današnje Bosne i Hercegovine, dijelovi Slavonije i dijelovi
Dalmacije i Like.35 Takav obim Bosanskog pašaluka ostao je do
Karlovačkog mira 1699. godine, kada su njegove granice bile znatno
sužene. Granice Bosanskog pašaluka od XVIII vijeka podudaraju se po
prilici sa granicama SR Bosne i Hercegovine.36
Bosanski beglerbeg je bio na čelu celokupne uprave (vojne i civilne) za
područje beglerbegluka. On je predstavljao i vojnu i civilnu vlast,
komandovao je vojskom, dodjeljivao sitne timare, postavljao organe
vlasti u provinciji i dr. Njemu su bili potčinjeni svi sandžakbezi u
provinciji. U odlučivanju, beglerbeg je konsultovao Divan (vijeće) koje su
činili: ćehaja (zamjenik beglerbega), haznadar (šef finansija), timar
deftedar (šef pokrajinske uprave feudalnih imanja) teskeredžija (sekretar),
muhurdar (čuvar pečata) i kadija (sudija).37
U Bosni je za vrijeme Turske okupacije na snazi bio osmanski pravni
sistem koji se sastojao od šerijatskog prava (Kur'an i hadisi) i državnog
(sultanskog) prava, odnosno kanonskog prava kojim su uređivani odnosi
koji nisu bili uređeni ili su bili nepotpuno uređeni šerijatskim pravom.
Omer Ibrahimagić, Državno – pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Vijeće kongresa bošnjačkih
intelektualaca, Sarajevo, 1998, str. 16.
34
Vladimir Ćorović, op. cit., str. 201.
35
Bosanski pašaluk se sastojao od osam sandžaka: Požeški sandžak; Bosanski sandžak; Bišćanski sandžak;
Krčko-Lički sandžak; Kliški sandžak; Hercegovački sandžak; Zvornički sandžak i Cernički sandžak. Vladimir
Ćorović, op. cit., str. 194.
36
Avdo Sućeska, op. cit., str. 77.
37
Širi opis navedenih činovničkih pozicija vidjeti u: Ismet Bušatlić, Islamske institucije (hrestomatija
izabranih tekstova), Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu.
33
102
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Pred kraj osmanske uprave pored šerijatskih uvedene su i građanske
pravne institucije i donešeni zakoni.38
Jedna od osobenosti osmanske vladavine na prostoru Bosne i
Hercegovine bio je izražen proces islamizacije njihovog stanovništva
tokom XIV, a pogotovo XV i XVI vijeka. Uzroci ovog procesa su brojni i
svakako nisu jednostavni. Nesumnjivo je da među njima prevagu odnose
ekonomski razlozi, a pogotovo činjenica da su muslimani u Osmanskom
carstvu uživali privilegovan pravni status.39
Specifičnost državnopravnog i političkog položaja Bosne pod
Osmanlijama proizilazila je iz njenog krajiškog karaktera, što je uslovilo
izvjesne modifikacije timarskog sistema i uspostavljenje posebnih
organizacionih rješenja. Timarski sistem je još tokom XV vijeka zapao u
krizu, pa je zbog nedovoljnog broja timariota (spahija), na prostoru
Bosanskog pašaluka uvedena praksa prodaje prava pojedincima na zakup
poreza.40 Dok su imućnije spahijske porodice uspjevale da pokriju
troškove upravljanja timarom, sitnije spahije su to sve manje mogle.41 Još
jedna novina, predstavljala je rezultat poraza Osmanlija u bici kod Siska
1595. godine, u kojoj je nastradao veliki broj bosanskih spahija. Naime,
njihovi nasljednici i preostale bosanske spahije su izvršile pritisak na
Visoku portu da im prizna pravo na porodično nasljeđivanje timara koje
su posjedovali. U predstavci koju su poslali Porti, tražili su da timare
onih koji su pali u pomenutoj bici nasljede njihovi odžaci (porodice), s
tim da ih uživaju njihovi sinovi, odnosno braća. Ovaj zahtjev bosanskih
spahija je prihvatio sultan Ahmed I i izdao o tome poseban ferman, koji
su kasnije potvrđivali i drugi sultani. Ipak, uprkos tome, nisu bili rijetki ni
slučajevi izigravanja ovog njihovog prava i dodjeljivanja timara drugim
licima.42 Još jednu posebnost uprave u Bosanskom pašaluku predstavljalo
je stvaranje institucije kapetanije krajem XVI vijeka. Kapetanije su bile
Omer Ibrahimagić, op. cit., str. 56.
Noel Malcolm, op. cit., str. 87-89.
40
Noel Malcolm, op. cit., str. 113.
41
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 137.
42
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 584-585.
38
39
103
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
pogranične teritorijalne jedinice, koje se se formirale oko tvrđava u blizini
granice i služile su nadzoru nad graničnim područjem, kao i okolnim
putevima. Kapetanijama su upravljali kapetani, koji su bili podređeni
sandžakbegu, odnosno beglerbegu.43 U XVII vijeku kapetanije se šire na
unutrašnjost Bosanskog pašaluka i gube prevashodan pogranični karakter.
Osim toga, funkcija kapetana dobija nasljedni karakter i počinje se vezati
za bosanske feudalce tog doba. Na prelazu sa XVII na XVIII vijek,
kapetani dobijaju pravo ubiranja poreza i tako dodatno jačaju
samostalnost u odnosu na institucije centralne vlasti. Istovremeno dolazi
do porasta broja kapetanija sa 12 u vrijeme Karlovačkog mira (1699), na
39 koliko ih je bilo krajem XVIII vijeka.44
Slabljenje Osmanskog carstva u XVII, XVIII i XIX vijeku, našlo je
odjeka i u Bosanskom pašaluku. Troškovi koje su iziskivali stalni ratovi i
potrebe odbrane carstva zahtijevali su stalno uvođenje novih nameta za
stanovništvo. Pored toga, korupcija, loše upravljanje45 i neumjerenost u
prikuplkjanju poreza ostaviće brojne teške posljedice. Sve to je dovelo do
nezadovoljstva stanovništva, kako hrišćanskog, tako i muslimanskog,
koje je praćeno ustancima i bunama.46 Ubjedljivo najveće nezadovoljstvo
bosanskog begovata i stanovništva izazvale su reforme koje su izvođene
tokom XIX vijeka. Na krilima tog nezadovoljstva javili su se i zahtjevi za
većom autonomijom Bosanskog pašaluka, uz zadržavanje prava i
privilegija koje je posjedovao bosanski begovat, artikulisani u vrijeme
pokreta energičnog Husein-kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne).47
Konačan slom ovih težnji desio se kao posljedica akcije Omer-paše
43
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 124-125.
Noel Malcolm, op. cit., str. 121-122.
45
U vezi sa problemima uprave i administracije u Bosni i Hercegovini govori i jedan rukopis iz XIX vijeka,
nastao iz pera ruskog konzula u Bosni, Aleksandra Fjodoroviča Giljferdinga. Vidjeti: Zdravko D. Marijanac,
Bosna i Hercegovina u XIX vijeku očima stranaca – zemlja i ljudi, Geografsko društvo Republike Srpske,
Banja Luka, 1996, str. 22.
46
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 582, 591-593. Od ustanaka, pominju se oni u Hercegovini
iz 1727., 1728., 1729. i 1732. godine, u kojima su većinom učestvovali muslimani. Navedeno prema: Noel
Malcolm, op. cit., str. 117.
47
Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918.- I, Prosveta, Beograd, 1989, str. 325.
44
104
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Latasa, 1852. godine,48 nakon čega Bosanski ejalet ulazi u razdoblje
zatišja pred burne događaje od 1875. do 1878. godine i otvaranja tzv.
Istočnog pitanja. Na kraju ovog perioda dolazi do prestanka suštinske
vladavine Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini, koje nakon 1878.
godine i njihove okupacije od strane Austro-Ugarske monarhije samo
formalno ostaju pod sultanovim suverenitetom, do njihove aneksije 1908.
godine.49
3. Lokalna (samo)uprava u Bosni i Hercegovini pod vlašću
osmanskog carstva
Polazeći od premise da je Osmansko carstvo bilo izrazito
centralizovana država, jasno je da se samo uslovno može govoriti o
određenom stepenu lokalne samouprave unutar njegovih teritorijalnih
jedinica. Ovakvo pravilo važi i za prostor Bosne i Hercegovine pod
Osmanlijskom vlašću. Ipak, može se uočiti da su u pojedinim gradovima
postojali određeni elementi lokalne (samo)uprave, svakako ne u
savremenom smislu te riječi. Preduslov za tako nešto bio je razvoj
gradova i procvat gradskog života u Bosni i Hercegovini za vrijeme
Osmanlija. Među ovim gradovima se ističu središta sandžaka i pašaluka,
Sarajevo, Banja Luka, Travnik, Mostar, Livno, Zvornik. U njima se grade
džamije, tekije (središta derviškog reda), musafirhane (svratišta), hamami
(turska kupališta), mostovi, vodovodi, bezistani (tržnice) i drugi važni
objekti.
Svi gradovi s pretežnom muslimanskom većinom, koji su razvili
zanatstvo i trgovinu, dobili su tokom XVI vijeka posebne povlastice,
dodjeljivane carskim fermanom. Po tom osnovu, zanatlije i trgovci
muslimani su oslobađani poreskih i drugih nameta, a u nekim gradovima i
davanja djece u janjičare. U ovim slučajevima, povlastice su se davale
isključivo muslimanima. S druge strane, postojao je i izvjestan broj
48
49
Galib Šljivo, Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850.-1852., Svjetlost, Sarajevo, 1977, str. 177-180.
Miša Gleni, Balkan 1804.-1999. (nacionalizam, rat i velike sile), 1999, str. 290-301.
105
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
gradova – derbenda, čiji su hrišćanski stanovnici, uglavnom stočari, zbog
svoje službe uživali odgovarajuće povlastice.50
Centralna vlast je u izvjesnoj mjeri bila ograničena u Sarajevu i u nešto
manjoj mjeri u Mostaru. Sarajevo je šezdesetih godina XV vijeka od
sultana Mehmeda II Osvajača dobilo posebnu povlasticu ili muafname,
kao nagradu za pomoć koju su Sarajlije pružile Osmanlijama na početku
osvajanja Bosne. Na osnovu ove povlastice, isticani su zahtjevi za sve
većom autonomijom Sarajeva, a poglavari esnafa su se izborili za pravo
da imenuju gradonačelnika.51 Osim toga, u sarajevu se tokom XVIII i
XIX vijeka razvila povlastica, po kojoj ni vezir – sultanov guverner – kao
službena osoba nije mogao u gradu boraviti trajno, već samo privremeno
– obično tri noći – i to samo kao gost (musafir). Zahvaljujući odsutnosti
vezira i smanjenom uticaju centralne vlasti, u Sarajevu se razvila jaka
lokalna vlast, koju su predstavljali janjičari, pripadnici esnafa i ajani,
ekonomski moćni i sa jakom lokalnom vlasti.52
Položaj sličan Sarajevu je imao i Mostar. Istina, u slučaju ovog grada
nije utvrđeno da je posjedovao nekakvu muafnamu, odnosno povelju, ali
je evidentno da je nakon što je stanovništvo Mostara porazilo bosanskog
vezira Mehmed-pašu Kukavicu (1760), Mostar postao skoro u potpunosti
nezavisan u odnosu na vlast beglerbega iz Travnika. Osim toga, ističe se
da je po ekonomskom značaju i snazi, Mostar bio odmah poslije
Sarajeva.53
Još od prve polovine XVI vijeka, posebna ovlašćenja u gradovima
imaju esnafi ili cehovi, koji preuzimaju poslove od značaja za razvoj
zanatstva. Najznačajniju ulogu je imao ćehaja (cehmajstor), koji je bio na
čelu određenog esnafa (npr. pekarski, tesarski, mesarski) i brinuo se za
red u esnafu, određivao koliko koji majstor može držati šegrta i kalfi. Bez
50
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 143-144.
Noel Malcolm, op. cit., str. 123.
52
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 1323.
53
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 1324.
51
106
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
njegovog znanja nije se mogao proglasiti šegrt za kalfu, niti kalfa za
majstora. Takođe, bez njegovog odobrenja novi majstor nije mogao
otvoriti radnju. Ukratko, ćehaje su bili posrednici između članova esnafa i
vlasti, pa su stoga vršili i funkcije od javnog značaja. O snazi, značaju i
stepenu (samo)uprave esnafa govori zapis iz prvih godina XIX vijeka, po
kojem francuski konzul u Travniku Davil, zove Sarajevo esnafskom
republikom.54
Kao specifičan vid samouprave u Bosanskom pašaluku, u periodu od
1735. do 1835. godine se svake godine sastajalo ajansko vijeće, na koje su
dolazili ajani (neka vrsta gradskih tribuna), svi kapetani, age
serdengedžije i neki drugi ugledni ljudi ejaleta i tu vijećali o različitim
važnim poslovima. Ovim skupom je predsjedavao Bosanski beglerbeg, a
pomagao mu je ejaletski defterdar. Ukoliko bi se ukazala potreba,
beglerbeg je mogao sazvati ajansko vijeće na vanredno zasjedanje.55
ZAKLJUČAK
Viševijekovni period Osmanske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom
ostavio je, izvan svake sumnje, duboke tragove u njenoj istoriji i
ukupnom državnopravnom i upravnopravnom razvoju.
Sublimirajući organizaciju i položaj uprave na prostoru Bosne i
Hercegovine u periodu vladavine Osmanskog carstva, da se zaključiti, da
je javna uprava iz tog vremena bila nerazvijena i pojednostavljena bez
jasne diferencijacije, sa objedinjenom vojnom i civilnom komponentom
vlasti, ciljno usmjerenom na prikupljanje poreza kao materijalne baze za
vođenje ratova i opstanak carstva. Naime, kroz snažan vojno–upravni
aparat, Bosnom i Hercegovinom je Osmansko carstvo vladalo, a ne
upravljalo. Pri tome, pravna podloga i ukupna legislativa bila je veoma
oskudna i na veoma niskom stepenu nomotehničkog uređenja i razvoja, u
svemu nalik na vojne direktive i preovlađujuće naredbe imanentne
54
55
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 1332-1333.
Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb, 1960, str. 1326.
107
Nevenko V. Bojan V. : ORGANIZACIJA I POLOŽAJ UPRAVE NA PROSTORU
BOSNE I HERCEGOVINE U PERIODU VLADAVINE OSMANSKOG CARSTVA
vojskama, a ne civilnom društvu. Tekovine rimskog prava i rimske
civilizacije nisu u većoj mjeri našle svoje mjesto u Osmanskoj državi.
Preovlađujuće je bilo šerijatsko pravo i pravo zasnovano na volji jednog
čovjeka – sultana koji je carstvom vladao kroz kanune, hatišerife, fermane
i slične akte. Svakako, to je odražavalo karakter snažne i centralističke
despotije kakva je i bila Osmanska država tih vremena.
Oblici državne vlasti koji bi trebalo da budu pravom uređene funkcije
države, u Osmanskoj državi, takođe su bile objedinjene i personalizovane.
Tako je vlast bila dosta jedinstvena, kako svjetovna, tako i duhovna, a nije
postojala jasna razlika između upravne, zakonodavne i sudske vlasti.
Naime, svaka vlast je polazila od jednog čovjeka, bilo vrhovnog – sultana
ili vojnog – velikog vezira, istina ponegdje teritorijalno personalizovana,
ali opet u jednom licu (kadije, begovi, i dr.).
Imajući u vidu činjenicu da je Osmansko carstvo bilo izrazito
centralizovan oblik države, samo se uslovno može govoriti o određenom
stepenu lokalne samouprave unutar njegovih teritorijalnih jedinica.
Jasnije oblike ograničavanja centralne vlasti nalazimo u gradovima
Sarajevu i Mostaru u kojima je preovladavao opet personalni tip lokalne
samo(uprave) zasnovan na privilegijama garantovanim od sultana i
personificiran kroz razvijen esnafski sistem.
Tekovine dugogodišnje vladavine Osmanskog carstva nad Bosnom i
Hercegovinom nisu ostavile bitne i vidljive tragove nad njenom
današnjom upravom iz više razloga. Prvenstveno, zbog toga što je
Osmansko carstvo ustupilo mjesto Hazburškoj monarhiji koja se temeljila
na trugim principima, te se kontinuitet organizacije izgubio. Ako se
uopšte može govoriti o društveno vrijednim tekovinama osvajačke sile,
onda slobodno zaključujemo da izuzev snažnog primjera hijerarhijske
organizacije uprave, Bosna i Hercegovina od Osmanskog carstva nije
naslijedila druge pozitivne principe upravnopravnopravnog organizovanja
i upravne djelatnosti.
108
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Nevenko Vranješ
Bojan Vlaški
ORGANIZATION AND POSITION OF THE ADMINISTRATION
IN BOSNIA AND HERZEGOVINA UNDER OTTOMAN RULE
ABSTRACT
This paper analyzes the organization and position management in
Bosnia and Herzegovina in the period of Ottoman rule. In this sense, it
presents the organizational grounds of the Ottoman Empire, particularly
its administration. Then, it provides the information on the genesis of the
historical development of governance in Bosnia and Herzegovina under
Ottoman rule, with reference to key organizational elements and
individual characteristics. Finally, an overview of the specific elements of
local (self) government in Bosnia and Herzegovina in the relevant period
was made, taking into account the constraints arising from the nature of
the Ottoman state and its political system.
Key words: Ottoman Empire, position and organization of government in
Bosnia and Herzegovina during the Ottoman rule, the local
(self)government in Bosnia and Herzegovina during the Ottoman empire.

PhD, University of Banja Luka, Faculty of Political Sciences.
LLM, University of Banja Luka, Faculty of Law.

109
Iza Razija Mešević
SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
UVOD
Uticaj prakse Suda Evropske unije na razvoj autorskog i srodnih prava u
okviru Evropske Unije (EU) je nepobitan. U njegovom okviru je posebno
nadležnost Suda da tumači pravo EU na zahtjev nacionalnih sudova igrala
značajnu ulogu u datom kontekstu.1 Odredbe nacionalnih zakonodavstva
država članica u oblasti autorskih i srodnih prava u bitnoj mjeri reflektuju
sadržaj u međuvremenu mnogobrojnih direktiva EU na ovom polju2.
Shodno, neminovno je da se nacionalni sudovi prilikom primjene propisa
koji uređuju oblast autorskih i srodnih prava ponekad moraju obratiti
Sudu, kako bi dobili odgovor na pitanje na koji način tumačiti pravo EU,
odnosno da bi bili sigurni da li je nacionalno zakonodavstvo koje
primjenjuju u skladu sa pravom EU. Naime, prema stalnoj sudskoj praksi
Suda, pojmovi koji proizilaze iz prava EU se u pravilu tumače autonomno
i jedinstveno za područje cijele EU, osim ako sam propis EU izričito ne
upućuje na nacionalno pravo država članica u pogledu određivanja
njegovog značenja i njegovog polja djelovanja.3 Na taj način Sud daje
svoj doprinos razvoju autorskog prava vršenjem svoje nadležnosti tumača
prava EU4 i dejstvo njegovih presuda (ili obrazloženih rješenja) se ne
ograničava samo na nacionalni sud, koji je postavio prethodno pitanje.5
Čak što više, ponekad Sud dajući odgovor na prethodna pitanja

Dr.sc., Viši asistent, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.
Sporazum o funkcionisanju Evropske unije („Službeni glasnik Evropske unije“ br. C-83/47 od 30.03.2010) čl.
267. U daljem u tekstu: TFEU.
2
Pregled dostupan na: http://ec.europa.eu/internal_market/copyright/acquis/index_en.htm (pristupljeno: juli
2013).
3
J. von Ungern-Sternberg, „Urheberrechtliche Verwertungsrechte im Lichte des Unionsrechts“, GRUR
12/2012, 1198.
4
Ibid.
5
N. P. Flechsig, „Vorausabtretung gesetzlicher Vergütungsansprüche. Unionsrechtliche Auswirkungen der
EuGH-Entscheidung Luksan auf Urheber, Verwerter und Intermediäre“, MMR 5/2012, 298.
1
111
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
nacionalnih sudova u okviru svog obrazloženja tumačenja prava EU
zauzima i principijelne stavove, koji posjeduju potencijal da kreiraju
dalekosežne posljedice na sisteme autorsko-pravne zaštite i sisteme
ostvarivanja autorskih prava u (drugim) državama članicama.
Nedavan primjer tome je i presuda Suda (Treće vijeće) od 09.02.2012.
godine u pravnoj stvari C-277/10 donesena na osnovu zahtjeva za
prethodnu odluku u skladu sa čl. 267 TFEU podnesenog od strane
Handelsgericht (Trgovački sud) Beč u postupku Martin Luksan protiv
Petrus van der Let.6 Naime, spor pred nacionalnim sudom u Austriji ticao
se odnosa između glavnog režisera i scenariste filma sa jedne i filmskog
producenta sa druge strane, zatim pitanja autorstva nad filmskih djelom i
pitanja kome pripadaju isključiva prava i prava na naknadu za privatnu
upotrebu. Ipak, Luksan-presuda Suda potencijalno vrši uticaj na
tumačenje § 63a7 Zakona o autorskom i srodnim pravima Savezne
republike Njemačke8 kao i na status izdavača štampanih djela u okviru
organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih prava (u daljem tekstu:
OKOP) VG Wort, te na njihovo pravo na učešće u prihodima od naknade
za privatno kopiranje u skladu sa postojećim planom raspodjele.
Međutim, pravni osnov prakse raspodjele prihoda od naknade za privatno
kopiranje između autora i izdavača također je sporan i u drugim državama
članicama čija zakonodavstva na poznaju posebno srodno pravo izdavača
štampanih djela. U Njemačkoj, navedene potencijalne posljedice ove
presude se posebno tematiziraju u kontekstu spora u domaćoj sudskoj
praksi i to pred Landesgericht (Okružni sud) Minhen po tužbi autora dr.
6
Tekst presude dostupan na:
http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=119322&pageIndex=0&doclang=EN&mod
e=req&dir=&occ=first∂=1 (pristupljeno: juli 2013.). U daljem tekstu: Luksan-presuda.
7
“Autor se unaprijed ne može odreći zakonskih prava na naknadu iz ovog poglavlju. Ona se unaprijed mogu
ustupiti samo organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava ili izdavaču zajedno sa prenosom izdavačkog
prava, ako ih on ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja zajedno ostvaruje prava
autora i izdavača”.
8
„Savezni službeni list“ (BGBl.) I/1965 od 09.09.1965, str. 1237; Zadnja izmjena: Deveti zakon o izmjeni
Zakona o autorskom pravu („Savezni službeni list“ I/2013, br. 34 od 05.07.2013.), str. 1940. U daljem tekstu:
ZASP Njemačke.
112
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Martin Vogel protiv VG Wort,9 a u kojem je 17.10.2013. donesena i
drugostepena presuda Oberlandesgericht (Viši okružni sud) Minhen.
Obrazloženje presude još nije dostupno, no prema navodima VG Wort,
sud je odlučio protiv ove OKOP.10
U okviru izlaganja koje slijedi najprije ćemo se osvrnuti na Luksanpresudu Suda i tematizirati njegov stav u pogledu pitanja ko je izvorni
nosilac prava na naknadu za privatnu upotrebu i da li je moguće odreći se
ovog prava unaprijed, odnosno unaprijed ga ustupiti drugim subjektima
osim OKOP. Nakon toga ćemo ukratko izložiti spor Vogel/VG Wort i
analizirati uticaj Luksan-presude na konkretni spor, pravila i praksu
raspodjele VG Wort i § 63a ZASP-a Njemačke. U zadnjem dijelu
izlaganje ćemo se osvrnuti na regulativu Bosne i Hercegovine i ispitati
usklađenost domaćeg zakona sa obrazloženjem Luksan-presude u ovom
kontekstu.
Ključne riječi: Autorsko pravo, Evropska unija, pravo na naknadu za
privatnu upotrebu, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, VG
Wort.
1. Luksan-presuda
1.1. Predmet pred Trgovačkim sudom Beč
U okviru Luksan-presude Sud tumači čl. 2 i čl. 4 Direktive o
iznajmljivanju i posuđivanju,11 čl. 1 i čl. 2 Direktive o satelitskom
emitovanju i kablovskom reemitovanju,12 čl. 2 Direktive o roku zaštite13 i
LG München I, djelimična presuda od 25.05.2012. godine-7 O 28640/11, ZUM RD 7/2012, 410. U daljem
tekstu: Presuda Vogel/VG Wort.
10
http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/allgemeine_pdf/OLG_Entscheidung_17._Oktober_2013.pdf
(pristupljeno: oktobar 2013.).
11
Direktiva 92/100/EEZ stavljena van snage Direktivom 2006/115/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 12.
decembra 2006. godine o pravu iznajmljivanja, pravu posuđivanja i srodnim pravima koja se odnose na
autorsko pravo na području intelektualnog vlasništva (kodifikovana verzija).
12
Direktiva 93/83/EEZ Vijeća od 27. septembra 1993. godine o koordinaciji određenih propisa u oblasti
autorskih i srodnih prava koji se odnose na satelitsko emitovanje i kablovsku retransmisiju.
9
113
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
čl. 2, čl. 3 i čl. 5 Informacijske direktive14. No ovoj presudi i zahtjevu
Trgovačkog suda Beč za prethodnom odlukom prethodio je spor15 između
Martin-a Luksan-a, glavnog režisera i scenariste dokumentarnog filma
„Slike sa fronta“ na temu njemačke ratne fotografije i Petrus-a van der
Let-a producenta tog filma. U 2008. godini stranke u postupku su
zaključile tzv. „Režijski i autorski ugovor“ (Regie- und
Autorenvereinbarung), tj. Ugovor o stvaranju filmskog djela, na temelju
kojeg su sva imovinska prava na datom filmskom djelu ustupljena
producentu, uz izuzetak prava na činjenje dostupnim javnosti u digitalnim
mrežama, te prava na emitovanje putem Closed circuit TV i Pay - TV16.
Pravo na naknadu za privatnu upotrebu nije bilo predmet datog ugovora.
Međutim, producent filma je isti učinio dostupnim javnosti na internetu,
tako što je postavio „trailer“ ovog filma na platformu „YouTube“, te
raspolagao tim pravom u korist platforme Movieeurope.com, gdje je film
bio dostupan kao „video on- demand“. Također je prenio i Pay-TV prava
na Scandinavia TV. Ove postupke režiser i scenarista je smatrao
povredom svojih autorskih prava i povredom ugovora, te podnio tužbu.
Producent je zastupao stav da mu pripadaju sva imovinska prava na
filmskom djelu na temelju § 38, st. 117 Zakona o autorskom pravu
Austrije18 i da sporazum suporotnog sadržaja između stranka nije
dozvolje i shodno ne proizvodi pravo dejstvo. Pored toga je tvrdio da mu
pripadaju i sva prava na naknadu, budući da prate sudbinu imovinskih
prava (konkretno prava na umnožavanje), što je režiser i scenarista
pobijao tvrdeći da mu pripada polovina prava na naknadu. Prema
Direktiva 93/98/EEZ Vijeća od 29. oktobra 1993. godine o harmonizaciji rokova zaštite autorskog prava i
određenih srodnih prava, odnosno Direktiva 2006/116 EZ Vijeća od 12. Decembra 2006. godine o
harmonizaciji rokova zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava (kodificirani tekst), izmijenjena
Direktivnom 2011/117 EU Evropskog parlamenta i Vijeća.
14
Direktiva 2001/29/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 22. maja 2001. godine o harmonizaciji određenih
aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu.
15
Vidjeti tačke 23-33 Luksan-presude.
16
(Kodirano) Emitovanje zatvorenom krugu korisnika i emitovanje uz plaćanje naknade.
17
„Imovinska prava na komercijalno proizvedenim filmskim djelima pripadaju, uz ograničenje predviđeno u §
39, st. 4, vlasniku kompanije (filmskom producentu). Zakonska prava na naknadu pripadaju filmskom
producentu i autoru u omjeru 50 %-50 %, ukoliko filmski producent sa autorom ne ugovori drugačije.”
18
Savezni zakon o autorskom pravu na književnim i umjetničkim djelima i o srodnim pravima, („Savezni
službeni list“ (BGBl.) br. 11/1936. Zadnja izmjena: „Savezni službeni list“ I, 58/2010).
13
114
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
navodima Trgovačkog suda naime, vladajuće mišljenje u doktrini i
sudskoj praksi u Austriji u pogledu § 38, st. 1 glasi da se ne radi o cessio
legis ili pretpostavci prenosa prava na filmskog producenta, već da mu
imovinska prava na filmskom djelu pripadaju izvorno i neposredno na
temelju zakona.19
Trgovački sud Beč nije bio siguran da li je § 38, st. 1 Zakona o
autorskom pravu Austrije u skladu sa pravom EU, jer ono moguće
zahtijeva oborivu pretpostavku prenosa imovinskih prava na producenta,
kao i to da se autor ne može odreći prava na naknadu (za privatnu
upotrebu). Iz tog razloga uputio je Sudu četiri prethodna pitanja, od kojih
su za temu ovog priloga od posebnog interesa pitanja 2 b, 3 i 4, te ćemo
se osvrnuti samo na njih.
1.2. Prethodna pitanja i tumačenje Suda
Trgovački sud Beč htio je da sazna od Suda da li pravo na naknadu za
privatnu upotrebu, koje jedna država članica predviđa u svom
zakonodavstvu kao kompenzaciju za ograničavanje isključivog
imovinskog prava na umnožavanje (čl. 5, st. 2 b) Informacijske direktive),
pripada glavnom režiseru filmskog djela neposredno i izvorno (pitanje 2
b), te ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, da li države članice
pridržavaju pravo da predvide zakonsku pretpostavku prenosa ovog prava
na naknadu na filmskog producenta (pitanje 3). Konačno, Trgovački sud
je zahtijevao tumačenje da li je pravo jedne države članice u skladu sa
pravom EU, ukoliko se autoru priznaje pravo na naknadu za privatnu
upotrebu u obimu od 50 %, no predviđa da se on tog prava može odreći
(pitanje 4).20
Sud je tumačeći pravo EU, konkretnije Informacijsku direktivu, u
kontekstu pitanja 2 b naglasio da čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive
19
20
Vidjeti tačku 32 Luksan-presude.
Vidjeti tačku 36 Luksan-presude.
115
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
predviđa izuzetak od prava umnožavanja, odnosno pravo na pravičnu
naknadu za nosioce prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 221 ove direktive.22
U skladu sa čl. 2, st. 2, a) Informacijske direktive filmski režiser je u
svom svojstvu kao autor filmskog djela izvorni nosilac prava na
umnožavanje. Shodno, glavni režiser/autor je također i izvorni i
neposredni nosilac prava na naknadu za privatno umnožavanje.23 U
pogledu trećeg i četvrtog pitanja, Sud je, uzimajući u obzir § 38 Zakona o
autorskom pravu Austrije, svoju pažnju prvo posvetio problematici da li
nacionalno pravo jedne države članice kolidira sa pravom EU ukoliko
predviđa da se glavni režiser može odreći prava na naknadu za privatnu
upotrebu. Najprije je argumentirao da je iz formulacije čl. 5, st. 2, b)
Informacijske direktive jasno da je EU-zakonodavac htio da nosioci prava
na umnožavanje iz čl. 2, st. 2 ove direktive u državama članicama, čije
pravo predviđa ograničenje prava umnožavanja za privatnu upotrebu,
zauzvrat dobiju pravičnu nakanadu i shodno tome nije htio dopustiti da se
nosioci prava istoga mogu odreći.24 Pored toga je dodao da čl. 5, st. 2, b)
Informacijske direktive predstavlja ograničenje prava koje se mora usko
tumačiti, odnosno da se u ovom slučaju radi o ograničenju prava na
umnožavanje koje se ne može protegnuti na pravo na naknadu za privatnu
upotrebu.25 Svoju argumentaciju Sud je potkrijepio i obrazloženjem br. 12
Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju, gdje je navedeno da se nosilac
ne može odreći prava na odgovarajuću naknadu za davanje na poslugu.
Sud je naveo da Informacijska direktiva zadržava i želi očuvati koncepte
zaštite utemeljene u prethodnim direktivama,26 ukoliko ona sama ne
predviđa, odnosno ne uređuje određeno pitanje drugačije. Budući da niti
iz jedne odredbe Informacijske direktive ne proizilazi da je EURadi se o zatvorenoj listi nosioca prava, koja pored autora obuhvata i određene kategorija nosilaca srodnih
prava (izvođače, proizvođače fonograma, emitere i proizvođače videograma), među kojim se ne nalaze
izdavači pisanih djela, tj. djela inkorporisanih u štampana izdanja.
22
J. von Ungern-Sternberg, „Die Rechtsprechung des EuGH und des BGH zum Urheberrecht und zu den
verwandten Schutzrechten im Jahre 2012“, GRUR 3/2013, 255.
23
Vidjeti tačke 88-95 Luksan-presude.
24
Vidjeti tačku 100 Luksan-presude.
25
Vidjeti tačku 101 Luksan-presude.
26
Vidjeti obrazloženje br. 5 Informacijske direktive.
21
116
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
zakonodavac htio da se nosilac može odreći prava na pravičnu naknadu za
privatnu upotrebu,27 primjenjuje se postojeći, ranije utemeljeni koncept.28
Sud se također pozvao i na svoju raniju praksu, konkretno presudu u
predmetu Stichting de Thuiskopie29 i tzv. „obavezu rezultata“30
nametnutu državama članicama, koje su u svoje zakonodavstvo uvele
odredbu o ograničenje prava na umnožavanje zbog privatne upotrebe. Ista
podrazumijeva da te države članice u okviru svoje nadležnosti moraju
osigurati djelotvorno ubiranje pravične naknade čija je svrha da se
autorima nadoknadi nastala šteta, jer u suprotnom ta odredba gubi svako
dejstvo.31 Argumentirao je da nametanje “obaveze rezultata” tim
državama članicama koncepcijski nije spojivo sa mogućnošću da se
nosilac odrekne tog prava na naknadu i shodno tome zaključio da je
propis države članice koji predviđa takvo rješenje u koliziji sa pravom
EU.32 Sud je posebno naglasio da glavni režiser, kao izvorni nosilac prava
na umnožavanje (čl. 2, st. 2, b) Informacijske direktive), bezuvjetno mora
primiti isplatu ove (pravične) naknade, te da na treće i četvrto pitanje
Trgovačkog suda Beč odgovara na način, da državama članicama nije
pridržano pravo da u svojim zakonodavstvima predvide pretpostavku
prenosa prava na naknadu za privatnu upotrebu koje pripada glavnom
režiseru u korist filmskog producenta, pri čemu ne igra ulogu da li je ta
pretpostavka neoboriva ili oboriva.33 Shodno, pravo na naknadu za
privatnu upotrebu je principijelno neprenosivo,34 uz izuzetak prenosa na
OKOP u svrhu kolektivnog ostvarivanja, što koncepcijski proizilazi i iz
27
J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255.
Vidjeti tačku 85, 104 i 105 Luksan-presude.
29
Presuda Suda od 16.06.2011, C- 462/09, Stichting de Thuiskopie protiv Opus Supplies Deutschland GmbH i
ostali, Zbornik sudske prakse, 2011 I-05331.
30
Vidjeti tačku 34 Presude od 16.06.2011. (C- 462/09).
31
Prema tome, ova obaveza nije ispunjena kako tvrdi Riesenuber (K. Riesenhuber, „Priorität als
Verteilungsprinzip?“, ZUM 9/2012, 757), ako država članica dopušta da se ovo pravo prenese na izdavača, koji
će ga kasnije unijeti u organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava, ako cjelokupni prihod ne pripadne
izvornom nosiocu prava na naknadu (autoru), već izdavaču pripada paušalni iznos od 50 % tog prihoda.
32
Vidjeti tačku 106 i 107 Luksan-presude.
33
Vidjeti tačku 108 i 109 Luksan-presude.
34
Također shvatanje Luksan-presude i od strane Nadzornog organa za OKOP Republike Austrije
(Aufsichtbehörde für Verwertungsgesellschaften), Bescheid, GZ AVW 9.119ß13-003, str. 4, http://verwgesaufsicht.justiz.gv.at/aufsicht/file/2c9484853e44f8f9013e787127021995.de.0/bescheid%20vdfs.pdf
(pristupljeno: juli 2013.).
28
117
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
čl. 5 Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju i čl. 6 Direktive o pravu
slijeđenja35, budući da se Informacijska direktiva po ovom pitanju izričito
drugačije ne izjašnjava (princip očuvanja koncepta zaštite).36
1.3. Promet prava na naknadu za privatnu upotrebu
Kako je već u Uvodu ovog izlaganja navedeno i pored toga što je
zahtjev za prethodnim postupkom upućen od strane austrijskog suda i što
su stranke u tom predmetu glavni režiser i scenarista na jednoj i filmski
producent na drugoj strani, Sud u svom tumačenju relevantnih odredbi
Informacijske direktive jasno definiše prirodu prava na pravičnu naknadu
za privatnu upotrebu, što neminovno vrši uticaj i na uređenje ovog pitanja
u drugim državama članicama. Osvrnimo se na neke od ključnih izjava
Suda. Naime, on na prvom mjestu ističe da se radi o pravu koje pripada
izvornim nosiocima prava na umnožavanje, koje Informacijska direktiva
zaključno definiše u svom čl. 2, st. 2 navodeći pored autora i listu
nosilaca srodnih prava, koja ne obuhvata izdavače (štampanih izdanja).
Ovo tumačenje proizilazi iz pravne prirode prava na naknadu za privatnu
upotrebu koje u pogledu svog nastanka i sadržaja dijeli sudbinu
isključivog prava na umnožavanje,37 koje je ograničeno zbog privatne
upotrebe, te je shodno tome izvorni nosilac isključivog prava na
umnožavanje i izvorni nosilac njegovog „ostatka“- prava na naknadu.
Međutim, bitno je imati na umu da se ova akcesornost ne proteže ne
pitanje prenosa prava na umnožavanje bilo ugovornim putem, bilo po
osnovu zakonske pretpostavke prenosa.38 Drugim riječima, prenos prava
na umnožavanje ne podrazumijeva automatski i prenos prava na naknadu
za privatnu upotrebu. U tom kontekstu je od posebnog značaja istaći
tumačenje Suda po pitanju prenosivosti prava na naknadu za privatnu
Direktiva 2001/84/EG Evropskog parlamenta i Vijeća od 27. septembra 2001 o pravu slijeđenja autora
originala djela umjetnosti.
36
J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255.
37
N. P. Flechsig, MMR 5/2012, 296.
38
Ibid; N. P. Flechsig, „Zur Verkehrsfähigkeit gesetzlicher Vergütungsansprüche des Filmherstellers“, ZUM
11/2012, 864.
35
118
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
upotrebu. Isti navodi da predmetna naknada bezuslovno treba pripasti, u
konkretnom slučaju, autoru/glavnom režiseru kao izvornom nosiocu
prava na umnožavanje. Ta izjava Suda generalno gledano glasi, da
naknada za privatno kopiranje mora pripasti svakom izvornom nosiocu
prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 2 Informacijske direktive. U tom pravcu
Sud izričito i ističe da se nosilac ne može [unaprijed] odreći prava na
naknadu, niti zakonodavstva mogu predvidjeti oborivu ili neoborivu
pretpostavku prenosa tog prava [unaprijed]. Drugim riječima, Sud
tumačeći čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive na ovaj način i uz to
namećući državama članicama „obavezu rezultata“ želi da ostvari svrhu
instituta prava na naknadu, a to je da kompenzira štetu39 nastalu izvornom
nosiocu prava na umnožavanje zbog ograničenja njegovog isključivog
prava zbog privatne upotrebe.
Kao što je gore već navedeno, izvorni nosioci prava na umnožavanje i
ujedno prava na naknadu su i titulari pojedinih srodnih prava, što ne
uključuje i kategoriju izdavača (štampanih djela). Međutim u izdavačkoj
praksi izdavački ugovori sve više dobijaju osobine Buy-Out40 ugovora, u
okviru kojih izdavači sebi pored prava umnožavanja i distribucije,
neophodnih za vršenje njihove izdavačke djelatnosti, osiguravaju i masu
drugih isključivih prava autora djela koja se štampaju, te i njihovo pravo
na pravičnu naknadu od privatne upotrebe. Budući da se navedeno pravo
na naknadu u praksi efektivno može realizirati samo od strane
odgovarajuće OKOP, čiji su članovi u pravilu izdavači i autori zajedno,
izdavači redovno učestvuju u distribuciji prihoda od prava na naknadu za
privatnu upotrebu, koja se dijele između ove dvije kategorije subjekata.
Međutim, u državama članicama EU koje ne predviđaju posebno srodno
pravo izdavača štampanih djela čiji sadržaj obuhvata isključivo pravo na
umnožavanje originala i primjeraka prve fiksacije djela i shodno pravo na
naknadu za privatnu upotrebu, nakon Luksan-presude situacija se mijenja.
Uporediti E. I. Obergfell, „Originäre Verwertungsrechte des Hauptregisseurs als Filmurheber“, GRUR
5/2012, 496.
40
O. Jani, Der Buy- Out Vertrag im Urheberrecht, Berlin 2003, 33.
39
119
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
Naime, učešće izdavača u prihodu od naknade za privatno kopiranje, čiji
je izvorni titular autor djela koje se štampa, zbog neotuđivosti i
neprenosivosti ovog prava (pa i na izdavača), tj. nemogućnosti izdavača
da postanu njegovi izvedeni nosioci, ostaje bez pravnog osnova.
Ova problematika je dovela do žestokih diskusija u njemačkoj
teoriji autorskog prava u okviru koje se tematizira posebno u kontekstu
gore navedenog spora Vogel/VG Wort kao i u kontekstu usklađenosti §
63a ZASP Njemačke sa pravom EU. Zbog potencijalnih dalekosežnih
posljedica Luksan-presude na domaće zakonodavstvo i praksu raspodjele
OKOP (GEMA, VG Wort, VG Bild-Kunst, VG Musikedition i VG
Werbung)
također i Savezna vlada (Bundesregierung), Savezno
ministarstvo pravde (Bundesministerium der Justiz) i Njemački ured za
patente i žigove (Deutsches Patent- und Markenamt), nadležan za nadzor
nad radom OKOP veoma su suzdržane u pogledu davanja izjava i
zauzimanja stavova u pogledu sadržaja i implikacija ove presude.
2. Spor Vogel/VG Wort
2.1. § 63a ZASP Njemačke
§ 63a je našao svoje mjesto u ZASP Njemačke njegovom izmjenom iz
2002 godine,41 pri čemu se ovaj član primjenjivao na prenose prava na
naknadu ugovorene nakon 01.07.2002. godine,42 budući da do uvođenja
ove odredbe u ZASP Njemačke nije postojao takav vid ograničenja
prometa ovih prava. Prema svojoj prvobitnoj verziji, koja je bila na snazi
do izmjene ovog zakona iz 2007. godine43 (pozitivno pravo), autor se nije
mogao unaprijed odreći zakonskih prava na naknadu iz datog poglavlja
Zakon o jačanju ugovorne pozicije autora i izvođača od 22. marta 2002. („Savezni službeni list“ (BGBl)
I/2002, br. 21 od 28.03.2002.), str. 1155.
42
I. K. Hanewinkel, „Urheber v. Verleger. Zur Problematik des § 63a S. 2 UrhG und dessen geplante
Änderung im Zweiten Korb“, GRUR 5/2007, 375; G. Schulze, UrhG § 63a Gesetzliche Vergütungsansprüche,
u: T. Dreier/G. Schulze, „Urheberrechtsgesetz, Urheberrechtswahrnehmungsgesetz, Kunsturhebergesetz.
Kommentar“, 4. izdanje, Minhen 2013, br. 2.
43
Drugi zakon o uređenju autorskog prava u informacijskom društvu od 26. oktobra 2007. („Savezni službeni
list“ (BGBl.) I/2007, na snazi od 1. januara 2008) str. 2513.
41
120
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Zakona, a unaprijed je ta prava mogao prenijeti samo na OKOP, tj. ne i na
izdavače. Već 2003. godine se u Njemačkoj, kao posljedica obaveze
prilagođavanja odredbi ZASP Njemačke sa Informacijskom direktivom,
počelo sa radom na novim izmjenama tog zakona. Na upit kluba
zastupnika partija CDU/CSU upućen Saveznoj vladi (Bundesregierung) u
okviru ove procedure, da li je zakonodavac sa uvođenjem § 63a htio da
utiče na plan raspodjele OKOP VG Wort (učešće izdavača u raspodjeli
prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu), ista je odgovorila
negativno,44 iako je bilo očigledno da su izdavači sa § 63a izgubili pravni
osnov za sticanje prava na naknadu za privatnu upotrebu, a time i
mogućnost povjeravanja tog prava na ostvarivanje VG Wort (unos prava
u OKOP), te shodno i utemeljenje za učešće u raspodjeli prihoda od tog
prava zajedno sa autorima.45 Izmjenom iz 2007. godine uvedena je i
mogućnost prenosa na izdavača zajedno sa prenosom izdavačkog prava,
ako ih on ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava,
koja zajedno ostvaruje prava autora i izdavača. U teoriji se navodi da je
ovaj prenos ograničen na izdavače budući da su druge kategorije
korisnika nosioci vlastitih srodnih prava, na temelju kojih ostvaruju
prihod od prava na naknadu za privatnu upotrebu, te da je na taj način
njemački zakonodavac htio izdavače posredno uvrstiti u kategoriju
nosilaca srodnih prava.46 U obrazloženju nacrta zakona iz 2007. godine
navedeno je također, da je cilj navedene izmjene da osigura adekvatno
učešće izdavača u prihodima VG Wort, koji je bio ugrožen prvobitnom
formulacijom § 63a.47 Ipak u teoriji autorskog prava u Njemačkoj, kao i u
okviru diskusije na temu novog nacrta zakona je skretana pažnja na
“nespretnu” formulaciju izmijenjene odredbe § 63a, koja može dovesti do
44
K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 749.
U periodu od 2003.-2007. (period važenja § 63a u prvobitnoj verziji) došlo je samo do neznatnih izmjena
planova raspodjele prihoda od prava na naknadu u korist autora, tj. izdavačima je i dalje (bez pravnog osnova u
ZASP Njemačke) distribuiran dio ubranih prihoda. Vidjeti detaljnije kod I. Braun, „Geliebte Apfelbäume“,
http://irights.info/fileadmin/texte/material/VG_Wort-63a.pdf (pristupljeno: juli 2013.); Vidjeti također Presudu
Okružnog suda Minhen I od 19. Jula 2007- 7 O 7870/06, „Änderung eines Verteilungsplans aufgrund
formlosen Hinweises durch das DPMA“, ZUM-RD 11/2007, 546.
46
G. Schulze, u: T. Dreier/G. Schulze, br. 13.
47
W. Bullinger, UrhG § 63 Gesetzliche Vergütungsansprüche, u: A.-A. Wandtke/W. Bullinger
„Praxiskommentar zum Urheberrecht“, 3. izdanje, Minhen 2009, br. 9.
45
121
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
toga da autor ostane bez svih zakonskih prava na naknadu, tj. koja
omogućava potpuni prenos svih prava na naknadu na izdavača (buy
out).48
2.2. Sadržaj Presude Vogel/VG Wort
Dr. Martin Vogel, koji je autor nefikcionih i stručnih djela, je već 1984.
godine zaključio ugovor o ostvarivanju prava (Warhenhmungsvertrag) sa
VG Wort,49 čiji su članovi autori i izdavači, na osnovu kojeg je ovoj
OKOP prenio sva trenutna i buduća prava na svojim djelima na
ostvarivanje. Sastavni dio tog ugovora su činili Statut VG Wort i njen
plan raspodjele, kako u aktuelnoj verziji, tako u njihovim budućim
izmjenama. § 911 Statuta VG Wort (br. 3) predviđa da izdavačima
pripada odgovarajući udio u prihodima VG Wort za vršenje njihovih
izdavačkih zadataka, odnosno za njihov izdavački napor („verlegerische
Leistung“). Drugim riječima, VG Wort distribuira izdavačima udio
prikupljenih sredstava ne na osnovu njihovih prava, koja su toj OKOP
povjerili na ostvarivanje, tj. unijeli u VG Wort, već na temelju same
njihove izdavačke funkcije. Drugim riječima, bez pravnog osnova. Plan
raspodjele za naučna djela (Verteilungsplan Wissenschaft) predviđa u § 3
st. 1 da se iznos za raspodjelu sastoji u jednakim dijelovima iz udjela
autora i i udjela izdavača.50 U međuvremenu je dr. Vogel zaključivao
izdavačke ugovore u pogledu svojih djela sa izdavačima. Jedan od
osnovnih tužbenih zahtjeva dr. Vogel-a51 je bio da sud utvrdi da tužena
OKOP nije od 2008. ovlaštena da od prihoda od prava na naknadu za
privatnu upotrebu za njegova djela odbija udio za izdavače prema § 3 st.
48
N. P. Flechsig, Unbegrenzte Auslegung pro autore? Ein ungenügendes Gesetz kann nicht durch Einlegung
gerettet werden, ZPR 4/2008, 115; Max-Planck- Institut für Geistiges Eigentum, Wettbewerbs- und
Steuerrecht, Stellungnahme zuhanden des Rechtsausschusses des Deutschen Bundestags, Teil IVergütungssystem, Anhörung vom 8. November 2006, 7.
49
http://www.vgwort.de/ (pristupljeno: juli 2013.); Vidjeti također kod T. Gerlach, Vorbemerkung vor §§ 1 ff.,
u: A.-A. Wandtke/W. Bullinger, br. 6.
50
Presuda Vogel/VG Wort, Činjenično stanje.
51
Tužitelj je između ostalog osporavao i druge tačke ovog plana raspodjele, te zahtijevao detaljan izvještaj o
raspodjeli, čemu se na ovom mjestu nećemo detaljnije posvetiti.
122
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
1-3 Plana raspodjela za naučna djela. Osnovni argument koji je dr. Vogel
naveo u postupku bio je da je zaključenjem ugovora o ostvarivanju prava
sa tuženom stranom 1984. godine na nju prenio sva svoja u tom trenutku
postojeća ali i buduća prava, pa i pravo na naknadu za privatnu upotrebu,
te da stoga više nije mogao ta prava prenijeti na izdavače, tj. da prenos na
njih nije proizveo pravno dejstvo (princip prioriteta kod višestrukog
prenosa). Shodno, izdavači nisu stekli izvedena prava na naknadu za
privatnu upotrebu od tužitelja, koja bi mogli VG Wort prenijeti u svrhu
ostvarivanja, tako da bez prava koja su unijeli u OKOP nemaju pravni
osnov za učešće u distribuciji. Prema tome, paušalno učešće izdavača u
distribuciji prihoda u iznosu od 50 % predviđeno u Planu raspodjele za
naučna djela VG Wort čini tu odredbu prizvoljnom, što nije u skladu sa §
7 (Willkürverbot) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava
Njemačke52. Konačno, tužitelj se u svojoj argumentaciji kratko pozvao i
na gore navedeno obrazloženje Luksan-presude.
Tužena OKOP je argumentirala tradicionalnom „simbiozom“53 između
autora i izdavača u okviru iste kolektivne organizacije54 i činjenicom da
su izdavači uvijek učestvovali u distribuciji prihoda VG Wort, samo u
različitom obimu. Također je argumentirala navodeći i gore istaknuto
obrazloženje nacrta izmjena ZASP Njemačke, gdje se navodi da se sa §
63a nije htjelo eliminisati izdavače iz učešća u raspodjeli, te ističući da
Zakon o ostavrivanju autorskih prava i srodnih prava od 9. septembra 1965. godine, „Savezni službeni list“
(BGBl.) I, str. 1294, zadnja izmjena: Drugi zakon o uređenju autorskog prava u informacijskom društvu od 26.
oktobra 2007., „Savezni službeni list“ (BGBl.) I/2007, str. 2513 (na snazi od 1. januara 2008.).
53
U ovom kontekstu često zbog značajne uloge izdavača (posebno u Njemačkoj) u procesu osnivanja prvih
OKOP i njihovog doprinosa kako bi, posebno pisana, djela bila dostupna publici, što predstavlja preduslov za
nastanak zahtjeva za naknadom za privatnu upotrebu, zaboravlja da ova kategorija subjekata stoji na
korisničkoj strani. Shodno, da se više može govoriti o odnosu „antibioze“ (S. Telle, LG München I zur
Beteiligung von Verlagen in der VG Wort, http://www.telemedicus.info/article/2310-LG-Muenchen-I-zurBeteiligung-von-Verlagen-in-der-VG-Wort.html (pristupljeno: juli 2013.), nego o simbiozi između autora i
izdavača.).
54
Riesenhuber (K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 758) argumentira u korist ove „simbioze“ sa odredbama
Preporuke Komisije od 18. Maja 2005. godine o prekograničnom kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih
prava za online muzičke usluge (2005/737/EK) i Prijedloga direktive o kolektivnom ostvarivanju autorskog i
srodnih prava i multiteritorijalnom licenciranju prava na muzičkim djelima koja se online koriste na
unutrašnjem tržištu (COM 2012 372 fin.), koje izražavaju da autori i izdavači mogu biti članovi OKOP i
zahtijevaju njihov ravnopravan tretman, zaboravljajući pri tome da je uloga i funkcija izdavača pisanih i
muzičkih djela potpuno drugačija.
52
123
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
izdavači vrše djelatnost, koja je uporediva sa drugim subjektima koji su
nosioci srodnih prava (proizvođači fonograma, filmski producenti i sl.),
kao i da su Statut VG Wort i njen plan raspodjele sastavni dijelovi
ugovora o ostvarivanju prava, što ih čini obavezujućim za tužitelja. Pored
toga, VG Wort je naglasila da je djelatnost kolektivnog ostvarivanja po
svojoj prirodi takva da zahtijeva određeno tipiziranje i paušaliziranje.
Konačno, tužena OKOP je odbila tvrdnje da postoji uticaj Luksanpresude na ovaj slučaj, budući da se radi o predmetu vezanom za autorsko
pravo na filmu.
Ipak, Okružni sud Minhen I je presudio u korist tužitelja navodeći,
između ostalog, da Plan raspodjele za naučna djela krši zabranu
prizvoljnosti iz § 7 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava
Njemačke. Svoj stav utemeljio je na tvrdnji da izdavači nisu nosioci
vlastitog srodnog prava, te da shodno prava na naknadu za privatnu
upotrebu mogu steći samo od autora (izvedena prava). Budući da je
tužitelj sva prava 1984. prenio na tuženu stranu, izdavači ta prava nisu
mogli steći, tj. prenos na njih nije proizveo pravno dejstvo.55 Drugim
riječima, ne postoji pravni osnov za učešće izdavača u raspodjeli datih
prihoda. Okružni sud Minhen I je posebno istakao da zakonodavac
izdavačima nije dodijelio vlastito srodno pravo i da nije zadatak OKOP da
vrši preraspodjelu prava contra legem, te pobio argument VG Wort da bi
procedura utvrđivanja kome je autor, OKOP ili izdavaču, prvo prenio
predmetna prava i za koja djela, bio zahtjevan za administraciju OKOP, s
obzirom na današnji nivo razvoja sistema obrade podataka. Sud je također
naveo da su u navedenom kontekstu i pojedini autori moguće
„neopravdano okoristili“, tj. oni koji su prije zaključenja ugovora o
ostvarivanju prava sa OKOP prenijeli sva svoja prava na izdavača, te nisu
mogli unijeti prava u OKOP.
55
Uporediti N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 863.
124
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
U pogledu Luksan-presude Okružni sud Minhen I je istakao da ne
postoji njen neposredni uticaj na ovaj slučaj, budući da se u ovom slučaju
ne tretira pitanje dejstva prenosa prava na izdavača, budući da je tužitelj
prenio svoja prava na OKOP. Ipak Sud je ostavio otvorenim pitanje, da li
će Luksan-presuda imati uticaja na ostale autore, koje zastupa VG Wort.
Viši okružni sud u Minhenu se 17.10. očigledno u pogledu raspodjele
prihoda složio sa Okružnim sudom Minhen I odlučivši, kako je u Uvodu
istaknuto, protiv VG Wort, no da bi se shvatio domet drugostepene
presude i njene implikacije neophodno je sačekati da ista bude stavljena
na raspolaganje javnosti.
2.3. Reakcije na Presudu Vogel/VG Wort
Iako samo prvostepena i nepravosnažna, Presuda Vogel/VG Wort je
uzburkala OKOP u Njemačkoj,56 koje ostvaruju pravo na naknadu za
privatnu upotrebu i rezultirala u povećanju rezervi od ubranih prihoda
(npr. VG Bild-Kunst sa 10 % na 20 %),57 kašnjenju raspodjele, te
„privremenoj“ i „uslovnoj“ raspodjeli uzimajući u obzir moguće
korekture i zahtjeve za povrat raspodijeljenjih sredstava u zavisnosti od
ishoda drugostepenog postupka 58. Također i u doktrini autorskog prava
su se rasplamsale diskusije na temu ove presude. Pojedini autori su
ocijenili ovu presudu kao vid zadiranja u slobodu udruživanja
zagarantovanu ustavom,59 dok su drugi takav stav odlučno odbacili,
navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o pravima članova u okviru
slobode udruživanja, već o interesima osoba čija se prava kolektivno
ostvaruju u okviru prava i obaveza jedne OKOP u skladu za Zakonom o
Posebno tuženu VG Wort, ali npr. i OKOP GEMA i VG Bild-Kunst. Vidjeti:
http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/stellungnahmen/Stellungnahme_VG-Wort-Vogel.pdf (pristupljeno: juli
2013.); https://www.gema.de/nl/062012/mitgliedernews/das-vg-wort-urteil-und-seine-auswirkungen-fuer-diegema.html (pristupljeno: juli 2013.).
57
Handlungsempfehlung VG Bild-Kunst im Fall Vogel, Bonn, Dezember 2012, 2.2.,
http://m.bildkunst.de/fileadmin/User_upload/downloads/pdf/Handlungsempfehlung_Fall_Vogel_DEZ_2012.pd
f (pristupljeno: juli 2013)
58
http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/allgemeine_pdf/24.7.2013_Hauptausschüttung_2012_in_2013_.pdf
(pristupljeno: juli 2013.).
59
I. Czernik, LG München I: Ausschüttungsmodell der VG Wort ist unzulässig, GRUR-Prax 15/2012, 355.
56
125
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
kolektivnom ostvarivanju autorskih prava Njemačke.60 Treći pak cijene
Presudu Vogel/VG Wort kao nejasnu u bitnim pitanjima i smatraju da je
njen rezultat pogrešan, te podcrtavaju dugu historiju odnosa između
autora i izdavača, naglašavajući, između ostalog, da je stvar slučaja da li
će izdavač ili autor unijeti prava u OKOP u svrhu ostvarivanja i da pitanje
priroriteta prenosa prava ne igra ulogu.61
Za razliku od OKOP i naučnih krugova, nadležna tijela (Savezna
vlada/BR, Savezno ministarstvo pravde/BMJ i Njemački ured za patente i
žigove/DPMA) od kojih se očekivalo da zauzmu jasan stav kako po
pitanju uticaja Presuda Vogel/VG Wort i Luksan na praksu raspodjele
OKOP, tako i po pitanju tumačenja § 63a ZASP Njemačke, bila su veoma
suzdržana. Naime, prema stavu DPMA pitanje je odluke samih OKOP na
koji način će u pogledu, između ostalog, raspodjele prihoda tretirati
prvostepenu odluku jednog suda, koja još nije pravomoćna.62 No, prema
mišljenju DPMA, u slučaju da ova presuda bude potvrđena u zadnjoj
instanci, to će zahtijevati od OKOP da ispitaju za svako pojedinačno djelo
da li je autor prvo zaključio izdavački ugovor ili ugovor o ostvarivanju
prava i u kojem obimu je prenio svoja prava.63
3. Posljedice Luksan-presude u kontekstu ZASP Njemačke i Presude
Vogel/VG Wort
U predmetu Vogel/VG Wort čini se da pitanje kome pripadaju prihodi
od prava na naknadu za privatnu upotrebu - autoru, izdavaču ili i jednom i
drugom u određenom procentu - zavisi od prioriteta prenosa ovog prava
na OKOP ili na izdavača. Pri tome, kako je gore već istaknuto, iz § 911
Statuta VG Wort proizilazi da izdavačima pripada odgovarajući udio u
60
N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 864.
K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 746, 750 i 753.
62
Deutscher Bundestag, 17. Wahlperiode. Antwort der Bundesregierung auf die Kleine Anfrage der
Abgeordneten Halina Wawznyiak, Dr. Lukrezia Jochimsen, Raju Sharma, weiterer Abgeordneter und der
Fraktion DIE LINKE. Drucksache 17/10686 od 13. septembra 2012., str. 3 i 5,
http://dipbt.bundestag.de/dip21/btd/17/106/1710686.pdf (pristupljeno: juli 2013.).
63
Ibid, str. 3.
61
126
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
prihodu ove OKOP za njihov izdavački napor, a ne na temelju izvedenih
prava koja su unijeli u OKOP, iako nisu titulari vlastitog srodnog prava.
Ipak, mnogo značajniju ulogu u ovom slučaju igra tumačenje prava EU u
okviru Luksan-presude. Okružni sud Minhen I tvrdi da izjave Luksanpresude nemaju neposrednog uticaja na ovaj spor, budući da isti ne
tematizira pitanje valjanosti prenosa prava na izdavača, jer su prava već
ranije prenešena na OKOP. Međutim, posmatrajući širu sliku
problematike raspodjele prihoda od prava na naknadu za privatnu
upotrebu, nepobitno je da Luksan-presuda igra ključnu ulogu u datom
kontekstu, budući da u okviru obrazloženja iste Sud principijelno tretira
pitanje prometa ovog prava i dolazi do zaključka da ga se izvorni titular
ne može unaprijed odreći, a niti ga može unaprijed prenijeti. Kao što je
gore u tekstu istaknuto, nadležna tijela u Njemačkoj su u pogledu
zauzimanja stava o uticaju Luksan-presude na domaće pravo u praksu
OKOP bila veoma suzdržana i nevoljko su davala jasne izjave. No na
generalni upit upućen BR, da li je prema pravu EU moguće da se autori
odreknu prava na naknadu, koja proizilaze iz drugih ograničenja
isključivih prava (tj. ne iz ograničenja prava na umnožavanje u svrhu
privatne upotrebe) ili da ta prava prenesu na treća lica, BR je odgovorila
da smatra da ta mogućnost nije isključena u pogledu prava na naknadu,
koja ne proizilaze iz prava EU ili su u domaće zakonodavstvo uvedena na
temelju obaveza iz propisa EU, a u okviru kojih, ili u okviru sudske
prakse Suda, koja dopunjuje te propise, ta prava nisu definisana kao prava
kojih se ne može odreći ili ih se prenijeti.64 Drugim riječima, BR je
indirektno potvrdila da se autor ne može unaprijed odreći, niti na treća
lica prenijeti pravo na naknadu za privatnu upotrebu, budući da isto vuče
svoje korijene iz čl. 5 st. 2 b) Informacijske direktive i da je u pratećoj
sudskoj praksi (Luksan-presuda) definisano kao neprenosivo, što ujedno
znači da § 63a u svom sadašnjem tumačenju (prenos prava na naknadu na
izdavača) nije u skladu sa pravom EU.65 U krajnjem ishodu, budući da
izdavač ne može u bilo koje slučaju, u nedostatku vlastitog srodnog prava,
64
65
Ibid, str. 2.
Uporediti N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 865.
127
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
steći izvedeno pravo na naknadu za privatnu upotrebu, on također ne
može u VG Wort ili drugu OKOP unijeti to pravo i na taj način, steći
pravni osnov za učešće u raspodjeli prihoda od ovog prava. Drugim
riječima, s obzirom na neprenosivost ovog prava, prvenstvo zaključenja
ugovora sa izdavačem ili OKOP ne vrši uticaj na raspodjelu prihoda,
budući da isti u punom iznosu moraju pripasti autoru.
Shodno, Luksan-presuda vrši uticaj na predmet ovog spora, te i na samu
valjanost plana raspodjele VG Wort na način što vrši uticaj na tumačenje
§ 63a ZASP Njemačke. Ovaj uticaj može dovesti do dva rezultata i to:
a)
Tumačenje trenutne verzije § 63a mora se svesti na sadržaj § 63a
u verziji, koja je bila na snazi do 2007. godine (samo prenos na OKOP),
ili
b)
§ 63a se mora tumačiti na način da je prenos na izdavača
dozvoljen, međutim samo ako izdavač ostvaruje ta prava kao tzv.
„Treuhänder“ (upravitelj/staratelj),66 odnosno na način da mu autor
povjeri prava na ostvarivanje (kao OKOP) u smislu da ih izdavač unese u
OKOP, ali niti u kojem slučaju da sam učestvuje u raspodjeli prihoda od
tih prava.
Shodno, nije u skladu sa pravom EU nacionalni propis koji dopušta da
autor prenese na izdavača svoje neotuđivo pravo na naknadu, kako bi ga
on unio u OKOP, kada to vodi rezultatu da izdavač učestvuje u prihodu
od tog prava u iznosu od 50 %.67
66
J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 256; N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 865; N. P. Flechsig, MMR
5/2012, 299.
67
J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255.
128
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
4. Luksan-presuda i prava Bosne i Hercegovine
Razmatrajući potencijalna dejstva68 Luksan-presude na pravo Bosne i
Hercegovine69 u svjetlu spora Vogel/VG Wort, možemo primjetiti jednu
značajnu razliku između ZASP BiH na jednoj i ZASP Njemačke na
drugoj strani. Naime, u čl. 1 st. 1 b) ZASP BiH izdavačima pripada
posebno srodno pravo. Na prvi pogled, u pravu BiH ne postoji problem
učešća izdavača u raspodjeli prihoda od prava na naknadu za privatnu
upotrebu, budući da ova kategorija subjekata posjeduje pravni osnov za to
u vidu vlastitog srodnog prava i nema potrebu za sticanjem izvedenog
prava od autora, koje se prema Luksan-presudi očigledno ne bi niti moglo
steći.
Ipak, u poređenju sa drugim kategorijama srodnih prava (npr.
proizvođači fonograma, filmski producenti, proizvođači baza podataka),
pravo izdavača u domaćem pravnom sistemu posjeduje drugi sadržaj.
Stoga, osvrnimo se kratko na čl. 138 ZASP BiH (Naknada za privatnu
upotrebu).
Ova odredba predviđa pravo izdavača70 na naknadu za reproduciranje
svojih izdanja za privatnu ili drugu vlastitu upotrebu prema čl. 36, st. 3
ZASP BiH. Ipak, u odnosu na npr. izvođače, proizvođače fonograma ili
filmske producente, kojima zakonodavac BiH priznaje i isključivo pravo
da dozvole ili zabrane snimanje žive izvedbe i umnožavanje snimaka
njihove izvedbe, umnožavanje fonograma i umnožavanje videograma
(isključivo pravo umnožavanja), to nije slučaj sa izdavačima, uz izuzetak
izdavača neobjavljenih slobodnih djela (čl. 139 ZASP BiH), odnosno
izdavača kritičkih i naučnih izdanja slobodnih djela (čl. 140 ZASP BiH).
Kako Bosna i Hercegovina, tako i Republika Srbija, iako izvan članstva u EU, nalaze se u Procesu
stabilizacije i pridruživanja, te se potencijalna dejstva prakse Suda ne mogu poreći, posebno u kontekstu
tumačenja volje EU zakondavca u okviru direktiva, čiji su sadržaj ove dvije države već implementirale u
domaće zakondavstvo.
69
Zakon o autorskom i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“, br. 63/2010). U daljem tekstu: ZASP BiH.
70
Bitno je naglasiti da čl. 138, st. 1 ZASP BIH upućuje na čl. 36, st. 3 ZASP BIH, koji se odnosi na naknadu
za fotokopiranje. Shodno, relevantna odredba ZASP BiH cilja na izdavače štampanih izdanja.
68
129
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
Pravo na naknadu za privatnu upotrebu je svoje mjesto u zakonodavstvu
BiH našlo po osnovu implementacije odredbi Informacijske direktive,
konkretnije njenog čl. 5, st. 2 b) prema kojem je moguće predvidjeti
ograničenja od isključivog prava na umnožavanje iz čl. 2 ove direktive u
pogledu umnožavanja za privatnu upotrebu, pod uslovom da nosioci
prava [umnožavanja iz čl. 2] dobiju pravičnu naknadu. Drugim riječima,
kako autorima, tako i navedenim nosiocima srodnih prava predmetno
pravo na naknadu je priznato kao kompenzacija za štetu nastalu zbog
ograničenja njihovog isključivog prava na umnožavanje. U BiH izdavači
(štampanih djela) nisu, ili barem nisu horizontalno (tj. samo u slučaju iz
čl. 139 i 140 ZASP BiH), izvorni nosioci tog isključivog prava, te je
priznavanje prava na posebnu naknadu ovoj kategoriji subjekata kao vida
kompenzacije za ograničenje isključivog prava koje uopšte nemaju
samom uputom na čl. 36, st. 3 ZASP BiH koncepcijski izuzetno teško
održivo. Drugim riječima, ovoj kategoriji nosilaca srodnih prava ne
pripada “pravo na naknadu za reproduciranje svojih izdanja za privatnu ili
drugu vlastitu upotrebu prema članu 36. stav (3) ovog zakona”, budući da
je to pravo na naknadu koje vuče svoj korijen iz čl. 5, st. 2 b)
Informacijske direktive i pripada zaključenoj listi nosilaca isključivog
prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 1 Informacijske direktive, na kojoj se
izdavači ne nalaze.
Da je kategoriji izdavača (štampanih izdanja), posmatrajući sa
ekonomskog i pravno-političkog stanovišta, neophodno kompenzirati
finansijske gubitke koje trpi zbog umnožavanja autorskih djela u njihovim
izdanjima u privatne svrhe potpuno je nepobitno. Pri tome se posebno
mora uzeti u obzir da je zbog sadržaja izdavačke djelatnosti (štampanje,
lektoriranje, distribucija, marketing itd.) i sa tim povezanim obimom
ulaganja da bi se jedan manuskript pojavio na policama knjižara,
finansijski teret izdavača, te shodno i gubitak zbog nekontrolisanog
privatnog umnožavanja realno veći od gubitka koji trpe sami autori. Ipak,
upitno je da li su postojeće rješenje u BiH, iako uvedeno da osigura
130
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
navedenu kompenzaciju, utemeljena na valjanim osnovima. Stoga bi
domaći zakonodavac trebao razmotriti mogućnost da za izdavače
štampanih izdanja predvide posebno, neovisno pravo na naknadu za
privatnu upotrebu, po uzoru, no bez upute na odredbu čl. 36, st. 3 ZASP
BiH, što bi uz minimalne jezičke izmjene u čl. 138 ZASP BIH bilo
moguće realizirati.
U pogledu raspodjele ubranih sredstava od prava na naknadu za
privatnu upotrebu za razliku od Njemačke, gdje je ovo pitanje prepušteno
planovima raspodjele OKOP, te je rezultiralo u nesuglasicama između
autora i izdavač u okviru iste OKOP (spor Vogel/VG Wort), pravni okvir
u BiH (čl. 22, st. 2 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i
srodnih prava71) po ovom pitanju je potpuno drugačiji. Ovaj zakon, ne
prepuštajući uređenje ovog pitanja OKOP, izričito predviđa raspodjelu
ubranih sredstava između ove dvije kategorije nosilaca prava u omjeru
50:50. Ipak, ovo pohvalno rješenje se također mora kritički posmatrati u
kontekstu gore navedenog, odnosno pitanja valjanosti pravnog osnova
prava na naknadu za privatnu upotrebu priznatog izdavačima u BiH u
postojećoj formulaciji relevantnih zakonskih odredbi.
ZAKLJUČAK
Očigledno da je Luksan-presuda, barem što se tiče primjera Njemačke,
naglo otvorila Pandorinu kutiju, koja već od 2002. godine stoji na
pregovaračkom stolu između autora i izdavača i čiji ključ je moguće
čuvao i neko od nadležnih državnih aktera (BMJ ili BR). Tim više ne čudi
njihova suzdržanost u pogledu ocjene dejstva ove presude na § 63a ZASP
Njemačke i praksu raspodjele VG Wort i njihovo očigledno upiranje očiju
u Oberlandesgericht Minhen u iščekivanju drugostepene presude u
predmetu Vogel/VG Wort. Za razliku od prvostepenog postupka u ovom
predmetu, koji je okončan netom nakon donošenja Luksan-presude, te
71
„Službenih glasnik BiH“ 63/2010.
131
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
tužilac nije bio u prilici da u njegovom okviru u potpunosti elaborira njen
uticaj na predmetni spor, u drugostepenom postupku je tumačenje prava
EU u okviru ove presude igralo značajnu ulogu. Da li je
Oberlandesgericht uzeo u obzir ovu argumentaciju u presudi donesenoj
17.10., koja očigledno glasi u korist tužitelja dr. Vogela, ostaje otvoreno
pitanje sve dok ne budu poznati detalji njenog obrazloženja. No gotovo je
izvjesno da, bez obzira na ovakav ishod drugostepenog postupka, ovaj
spor neće biti okončan u ovoj instanci, što nadležnim organima daje
prostora da i dalje odbijaju zauzeti stav, ili bolje rečeno, prihvate
posljedice Luksan-presude. U kontekstu ovog spora posebno do izražaja
dolazi i upornost i nepopustljivost izdavača u borbi za svoj „komad
kolača“ od ubranih sredstava po osnovu prava na naknadu za privatnu
upotrebu. Ovaj stav je donekle iznenađujući s obzirom da prema
podacima iz „Buchreport“72 sredstva distribuirana izdavačima djela koje
zastupa VG Wort, od strane ove OKOP, čine samo između 0,5 i 1 %
njihovih godišnjih prihoda. No možda ovakav stav izdavača treba
posmatrati u kontekstu njemačke poslovice koja glasi: „Wer den
Pfenning nicht ehrt, ist des Talers nicht wert“.
72
http://www.buchreport.de/nachrichten/verlage/verlage_nachricht/datum/2012/06/05/120-mio-euro-in-derwarteschleife.htm (pristupljeno: juli 2013.).
132
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Iza Razija Mešević
SYMBIOSIS OR ANTIBIOSIS? RELATION BETWEEN
PUBLISHERS AND AUTHORS AFTER THE LUKSANJUDGMENT
RESUME
The author is discussing the implications of the Judgment of the Court
(C-277/10- „Luksan-Judgment”) on the transfer of right to fair
compensation for private copying and on the distribution of income from
the private copying levy. The considerations on which the LuksanJudgment was based were especially examined in the context of right of
publishers to acquire this right from the authors and to participate in the
distribution of revenues collected by collective management
organizations. The author combined her discussion on this issue with
reference to the related case from the German court practice (Vogel/VG
Wort) that she also elaborated. She came to the conclusion that according
to the ruling of the Luksan-Judgment the right to fair compensation
cannot be transferred in advance to a third party, other then a trustee (e.g.
collective management organization). Hence, the publishers are not able
to gain this right from authors and are accordingly, unless they have their
own related right, not entitled to take part in the distribution of income
from the private copying levy. The author also took a closer look at the
legislation of Bosnia and Herzegovina in this context, which provides for
a certain related right for publishers that would entitle them to
compensation from private copying. However also there she discovered
certain conceptual irregularities in the national law, which potentially
question the legal basis for such entitlement of the publishers.

PhD, Senior Teaching and Research Assistant at Law Faculty of University of Sarajevo.
133
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
Keywords: Copyright, Evropean union, private copying levy, collective
rights management organizations, VG Wort.
134
Iza Razija Mešević
SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
UVOD
Uticaj prakse Suda Evropske unije na razvoj autorskog i srodnih prava u
okviru Evropske Unije (EU) je nepobitan. U njegovom okviru je posebno
nadležnost Suda da tumači pravo EU na zahtjev nacionalnih sudova igrala
značajnu ulogu u datom kontekstu.1 Odredbe nacionalnih zakonodavstva
država članica u oblasti autorskih i srodnih prava u bitnoj mjeri reflektuju
sadržaj u međuvremenu mnogobrojnih direktiva EU na ovom polju2.
Shodno, neminovno je da se nacionalni sudovi prilikom primjene propisa
koji uređuju oblast autorskih i srodnih prava ponekad moraju obratiti
Sudu, kako bi dobili odgovor na pitanje na koji način tumačiti pravo EU,
odnosno da bi bili sigurni da li je nacionalno zakonodavstvo koje
primjenjuju u skladu sa pravom EU. Naime, prema stalnoj sudskoj praksi
Suda, pojmovi koji proizilaze iz prava EU se u pravilu tumače autonomno
i jedinstveno za područje cijele EU, osim ako sam propis EU izričito ne
upućuje na nacionalno pravo država članica u pogledu određivanja
njegovog značenja i njegovog polja djelovanja.3 Na taj način Sud daje
svoj doprinos razvoju autorskog prava vršenjem svoje nadležnosti tumača
prava EU4 i dejstvo njegovih presuda (ili obrazloženih rješenja) se ne
ograničava samo na nacionalni sud, koji je postavio prethodno pitanje.5
Čak što više, ponekad Sud dajući odgovor na prethodna pitanja

Dr.sc., Viši asistent, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.
Sporazum o funkcionisanju Evropske unije („Službeni glasnik Evropske unije“ br. C-83/47 od 30.03.2010) čl.
267. U daljem u tekstu: TFEU.
2
Pregled dostupan na: http://ec.europa.eu/internal_market/copyright/acquis/index_en.htm (pristupljeno: juli
2013).
3
J. von Ungern-Sternberg, „Urheberrechtliche Verwertungsrechte im Lichte des Unionsrechts“, GRUR
12/2012, 1198.
4
Ibid.
5
N. P. Flechsig, „Vorausabtretung gesetzlicher Vergütungsansprüche. Unionsrechtliche Auswirkungen der
EuGH-Entscheidung Luksan auf Urheber, Verwerter und Intermediäre“, MMR 5/2012, 298.
1
111
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
nacionalnih sudova u okviru svog obrazloženja tumačenja prava EU
zauzima i principijelne stavove, koji posjeduju potencijal da kreiraju
dalekosežne posljedice na sisteme autorsko-pravne zaštite i sisteme
ostvarivanja autorskih prava u (drugim) državama članicama.
Nedavan primjer tome je i presuda Suda (Treće vijeće) od 09.02.2012.
godine u pravnoj stvari C-277/10 donesena na osnovu zahtjeva za
prethodnu odluku u skladu sa čl. 267 TFEU podnesenog od strane
Handelsgericht (Trgovački sud) Beč u postupku Martin Luksan protiv
Petrus van der Let.6 Naime, spor pred nacionalnim sudom u Austriji ticao
se odnosa između glavnog režisera i scenariste filma sa jedne i filmskog
producenta sa druge strane, zatim pitanja autorstva nad filmskih djelom i
pitanja kome pripadaju isključiva prava i prava na naknadu za privatnu
upotrebu. Ipak, Luksan-presuda Suda potencijalno vrši uticaj na
tumačenje § 63a7 Zakona o autorskom i srodnim pravima Savezne
republike Njemačke8 kao i na status izdavača štampanih djela u okviru
organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskih prava (u daljem tekstu:
OKOP) VG Wort, te na njihovo pravo na učešće u prihodima od naknade
za privatno kopiranje u skladu sa postojećim planom raspodjele.
Međutim, pravni osnov prakse raspodjele prihoda od naknade za privatno
kopiranje između autora i izdavača također je sporan i u drugim državama
članicama čija zakonodavstva na poznaju posebno srodno pravo izdavača
štampanih djela. U Njemačkoj, navedene potencijalne posljedice ove
presude se posebno tematiziraju u kontekstu spora u domaćoj sudskoj
praksi i to pred Landesgericht (Okružni sud) Minhen po tužbi autora dr.
6
Tekst presude dostupan na:
http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=119322&pageIndex=0&doclang=EN&mod
e=req&dir=&occ=first∂=1 (pristupljeno: juli 2013.). U daljem tekstu: Luksan-presuda.
7
“Autor se unaprijed ne može odreći zakonskih prava na naknadu iz ovog poglavlju. Ona se unaprijed mogu
ustupiti samo organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava ili izdavaču zajedno sa prenosom izdavačkog
prava, ako ih on ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja zajedno ostvaruje prava
autora i izdavača”.
8
„Savezni službeni list“ (BGBl.) I/1965 od 09.09.1965, str. 1237; Zadnja izmjena: Deveti zakon o izmjeni
Zakona o autorskom pravu („Savezni službeni list“ I/2013, br. 34 od 05.07.2013.), str. 1940. U daljem tekstu:
ZASP Njemačke.
112
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Martin Vogel protiv VG Wort,9 a u kojem je 17.10.2013. donesena i
drugostepena presuda Oberlandesgericht (Viši okružni sud) Minhen.
Obrazloženje presude još nije dostupno, no prema navodima VG Wort,
sud je odlučio protiv ove OKOP.10
U okviru izlaganja koje slijedi najprije ćemo se osvrnuti na Luksanpresudu Suda i tematizirati njegov stav u pogledu pitanja ko je izvorni
nosilac prava na naknadu za privatnu upotrebu i da li je moguće odreći se
ovog prava unaprijed, odnosno unaprijed ga ustupiti drugim subjektima
osim OKOP. Nakon toga ćemo ukratko izložiti spor Vogel/VG Wort i
analizirati uticaj Luksan-presude na konkretni spor, pravila i praksu
raspodjele VG Wort i § 63a ZASP-a Njemačke. U zadnjem dijelu
izlaganje ćemo se osvrnuti na regulativu Bosne i Hercegovine i ispitati
usklađenost domaćeg zakona sa obrazloženjem Luksan-presude u ovom
kontekstu.
Ključne riječi: Autorsko pravo, Evropska unija, pravo na naknadu za
privatnu upotrebu, organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, VG
Wort.
1. Luksan-presuda
1.1. Predmet pred Trgovačkim sudom Beč
U okviru Luksan-presude Sud tumači čl. 2 i čl. 4 Direktive o
iznajmljivanju i posuđivanju,11 čl. 1 i čl. 2 Direktive o satelitskom
emitovanju i kablovskom reemitovanju,12 čl. 2 Direktive o roku zaštite13 i
LG München I, djelimična presuda od 25.05.2012. godine-7 O 28640/11, ZUM RD 7/2012, 410. U daljem
tekstu: Presuda Vogel/VG Wort.
10
http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/allgemeine_pdf/OLG_Entscheidung_17._Oktober_2013.pdf
(pristupljeno: oktobar 2013.).
11
Direktiva 92/100/EEZ stavljena van snage Direktivom 2006/115/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 12.
decembra 2006. godine o pravu iznajmljivanja, pravu posuđivanja i srodnim pravima koja se odnose na
autorsko pravo na području intelektualnog vlasništva (kodifikovana verzija).
12
Direktiva 93/83/EEZ Vijeća od 27. septembra 1993. godine o koordinaciji određenih propisa u oblasti
autorskih i srodnih prava koji se odnose na satelitsko emitovanje i kablovsku retransmisiju.
9
113
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
čl. 2, čl. 3 i čl. 5 Informacijske direktive14. No ovoj presudi i zahtjevu
Trgovačkog suda Beč za prethodnom odlukom prethodio je spor15 između
Martin-a Luksan-a, glavnog režisera i scenariste dokumentarnog filma
„Slike sa fronta“ na temu njemačke ratne fotografije i Petrus-a van der
Let-a producenta tog filma. U 2008. godini stranke u postupku su
zaključile tzv. „Režijski i autorski ugovor“ (Regie- und
Autorenvereinbarung), tj. Ugovor o stvaranju filmskog djela, na temelju
kojeg su sva imovinska prava na datom filmskom djelu ustupljena
producentu, uz izuzetak prava na činjenje dostupnim javnosti u digitalnim
mrežama, te prava na emitovanje putem Closed circuit TV i Pay - TV16.
Pravo na naknadu za privatnu upotrebu nije bilo predmet datog ugovora.
Međutim, producent filma je isti učinio dostupnim javnosti na internetu,
tako što je postavio „trailer“ ovog filma na platformu „YouTube“, te
raspolagao tim pravom u korist platforme Movieeurope.com, gdje je film
bio dostupan kao „video on- demand“. Također je prenio i Pay-TV prava
na Scandinavia TV. Ove postupke režiser i scenarista je smatrao
povredom svojih autorskih prava i povredom ugovora, te podnio tužbu.
Producent je zastupao stav da mu pripadaju sva imovinska prava na
filmskom djelu na temelju § 38, st. 117 Zakona o autorskom pravu
Austrije18 i da sporazum suporotnog sadržaja između stranka nije
dozvolje i shodno ne proizvodi pravo dejstvo. Pored toga je tvrdio da mu
pripadaju i sva prava na naknadu, budući da prate sudbinu imovinskih
prava (konkretno prava na umnožavanje), što je režiser i scenarista
pobijao tvrdeći da mu pripada polovina prava na naknadu. Prema
Direktiva 93/98/EEZ Vijeća od 29. oktobra 1993. godine o harmonizaciji rokova zaštite autorskog prava i
određenih srodnih prava, odnosno Direktiva 2006/116 EZ Vijeća od 12. Decembra 2006. godine o
harmonizaciji rokova zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava (kodificirani tekst), izmijenjena
Direktivnom 2011/117 EU Evropskog parlamenta i Vijeća.
14
Direktiva 2001/29/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 22. maja 2001. godine o harmonizaciji određenih
aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu.
15
Vidjeti tačke 23-33 Luksan-presude.
16
(Kodirano) Emitovanje zatvorenom krugu korisnika i emitovanje uz plaćanje naknade.
17
„Imovinska prava na komercijalno proizvedenim filmskim djelima pripadaju, uz ograničenje predviđeno u §
39, st. 4, vlasniku kompanije (filmskom producentu). Zakonska prava na naknadu pripadaju filmskom
producentu i autoru u omjeru 50 %-50 %, ukoliko filmski producent sa autorom ne ugovori drugačije.”
18
Savezni zakon o autorskom pravu na književnim i umjetničkim djelima i o srodnim pravima, („Savezni
službeni list“ (BGBl.) br. 11/1936. Zadnja izmjena: „Savezni službeni list“ I, 58/2010).
13
114
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
navodima Trgovačkog suda naime, vladajuće mišljenje u doktrini i
sudskoj praksi u Austriji u pogledu § 38, st. 1 glasi da se ne radi o cessio
legis ili pretpostavci prenosa prava na filmskog producenta, već da mu
imovinska prava na filmskom djelu pripadaju izvorno i neposredno na
temelju zakona.19
Trgovački sud Beč nije bio siguran da li je § 38, st. 1 Zakona o
autorskom pravu Austrije u skladu sa pravom EU, jer ono moguće
zahtijeva oborivu pretpostavku prenosa imovinskih prava na producenta,
kao i to da se autor ne može odreći prava na naknadu (za privatnu
upotrebu). Iz tog razloga uputio je Sudu četiri prethodna pitanja, od kojih
su za temu ovog priloga od posebnog interesa pitanja 2 b, 3 i 4, te ćemo
se osvrnuti samo na njih.
1.2. Prethodna pitanja i tumačenje Suda
Trgovački sud Beč htio je da sazna od Suda da li pravo na naknadu za
privatnu upotrebu, koje jedna država članica predviđa u svom
zakonodavstvu kao kompenzaciju za ograničavanje isključivog
imovinskog prava na umnožavanje (čl. 5, st. 2 b) Informacijske direktive),
pripada glavnom režiseru filmskog djela neposredno i izvorno (pitanje 2
b), te ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, da li države članice
pridržavaju pravo da predvide zakonsku pretpostavku prenosa ovog prava
na naknadu na filmskog producenta (pitanje 3). Konačno, Trgovački sud
je zahtijevao tumačenje da li je pravo jedne države članice u skladu sa
pravom EU, ukoliko se autoru priznaje pravo na naknadu za privatnu
upotrebu u obimu od 50 %, no predviđa da se on tog prava može odreći
(pitanje 4).20
Sud je tumačeći pravo EU, konkretnije Informacijsku direktivu, u
kontekstu pitanja 2 b naglasio da čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive
19
20
Vidjeti tačku 32 Luksan-presude.
Vidjeti tačku 36 Luksan-presude.
115
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
predviđa izuzetak od prava umnožavanja, odnosno pravo na pravičnu
naknadu za nosioce prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 221 ove direktive.22
U skladu sa čl. 2, st. 2, a) Informacijske direktive filmski režiser je u
svom svojstvu kao autor filmskog djela izvorni nosilac prava na
umnožavanje. Shodno, glavni režiser/autor je također i izvorni i
neposredni nosilac prava na naknadu za privatno umnožavanje.23 U
pogledu trećeg i četvrtog pitanja, Sud je, uzimajući u obzir § 38 Zakona o
autorskom pravu Austrije, svoju pažnju prvo posvetio problematici da li
nacionalno pravo jedne države članice kolidira sa pravom EU ukoliko
predviđa da se glavni režiser može odreći prava na naknadu za privatnu
upotrebu. Najprije je argumentirao da je iz formulacije čl. 5, st. 2, b)
Informacijske direktive jasno da je EU-zakonodavac htio da nosioci prava
na umnožavanje iz čl. 2, st. 2 ove direktive u državama članicama, čije
pravo predviđa ograničenje prava umnožavanja za privatnu upotrebu,
zauzvrat dobiju pravičnu nakanadu i shodno tome nije htio dopustiti da se
nosioci prava istoga mogu odreći.24 Pored toga je dodao da čl. 5, st. 2, b)
Informacijske direktive predstavlja ograničenje prava koje se mora usko
tumačiti, odnosno da se u ovom slučaju radi o ograničenju prava na
umnožavanje koje se ne može protegnuti na pravo na naknadu za privatnu
upotrebu.25 Svoju argumentaciju Sud je potkrijepio i obrazloženjem br. 12
Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju, gdje je navedeno da se nosilac
ne može odreći prava na odgovarajuću naknadu za davanje na poslugu.
Sud je naveo da Informacijska direktiva zadržava i želi očuvati koncepte
zaštite utemeljene u prethodnim direktivama,26 ukoliko ona sama ne
predviđa, odnosno ne uređuje određeno pitanje drugačije. Budući da niti
iz jedne odredbe Informacijske direktive ne proizilazi da je EURadi se o zatvorenoj listi nosioca prava, koja pored autora obuhvata i određene kategorija nosilaca srodnih
prava (izvođače, proizvođače fonograma, emitere i proizvođače videograma), među kojim se ne nalaze
izdavači pisanih djela, tj. djela inkorporisanih u štampana izdanja.
22
J. von Ungern-Sternberg, „Die Rechtsprechung des EuGH und des BGH zum Urheberrecht und zu den
verwandten Schutzrechten im Jahre 2012“, GRUR 3/2013, 255.
23
Vidjeti tačke 88-95 Luksan-presude.
24
Vidjeti tačku 100 Luksan-presude.
25
Vidjeti tačku 101 Luksan-presude.
26
Vidjeti obrazloženje br. 5 Informacijske direktive.
21
116
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
zakonodavac htio da se nosilac može odreći prava na pravičnu naknadu za
privatnu upotrebu,27 primjenjuje se postojeći, ranije utemeljeni koncept.28
Sud se također pozvao i na svoju raniju praksu, konkretno presudu u
predmetu Stichting de Thuiskopie29 i tzv. „obavezu rezultata“30
nametnutu državama članicama, koje su u svoje zakonodavstvo uvele
odredbu o ograničenje prava na umnožavanje zbog privatne upotrebe. Ista
podrazumijeva da te države članice u okviru svoje nadležnosti moraju
osigurati djelotvorno ubiranje pravične naknade čija je svrha da se
autorima nadoknadi nastala šteta, jer u suprotnom ta odredba gubi svako
dejstvo.31 Argumentirao je da nametanje “obaveze rezultata” tim
državama članicama koncepcijski nije spojivo sa mogućnošću da se
nosilac odrekne tog prava na naknadu i shodno tome zaključio da je
propis države članice koji predviđa takvo rješenje u koliziji sa pravom
EU.32 Sud je posebno naglasio da glavni režiser, kao izvorni nosilac prava
na umnožavanje (čl. 2, st. 2, b) Informacijske direktive), bezuvjetno mora
primiti isplatu ove (pravične) naknade, te da na treće i četvrto pitanje
Trgovačkog suda Beč odgovara na način, da državama članicama nije
pridržano pravo da u svojim zakonodavstvima predvide pretpostavku
prenosa prava na naknadu za privatnu upotrebu koje pripada glavnom
režiseru u korist filmskog producenta, pri čemu ne igra ulogu da li je ta
pretpostavka neoboriva ili oboriva.33 Shodno, pravo na naknadu za
privatnu upotrebu je principijelno neprenosivo,34 uz izuzetak prenosa na
OKOP u svrhu kolektivnog ostvarivanja, što koncepcijski proizilazi i iz
27
J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255.
Vidjeti tačku 85, 104 i 105 Luksan-presude.
29
Presuda Suda od 16.06.2011, C- 462/09, Stichting de Thuiskopie protiv Opus Supplies Deutschland GmbH i
ostali, Zbornik sudske prakse, 2011 I-05331.
30
Vidjeti tačku 34 Presude od 16.06.2011. (C- 462/09).
31
Prema tome, ova obaveza nije ispunjena kako tvrdi Riesenuber (K. Riesenhuber, „Priorität als
Verteilungsprinzip?“, ZUM 9/2012, 757), ako država članica dopušta da se ovo pravo prenese na izdavača, koji
će ga kasnije unijeti u organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava, ako cjelokupni prihod ne pripadne
izvornom nosiocu prava na naknadu (autoru), već izdavaču pripada paušalni iznos od 50 % tog prihoda.
32
Vidjeti tačku 106 i 107 Luksan-presude.
33
Vidjeti tačku 108 i 109 Luksan-presude.
34
Također shvatanje Luksan-presude i od strane Nadzornog organa za OKOP Republike Austrije
(Aufsichtbehörde für Verwertungsgesellschaften), Bescheid, GZ AVW 9.119ß13-003, str. 4, http://verwgesaufsicht.justiz.gv.at/aufsicht/file/2c9484853e44f8f9013e787127021995.de.0/bescheid%20vdfs.pdf
(pristupljeno: juli 2013.).
28
117
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
čl. 5 Direktive o iznajmljivanju i posuđivanju i čl. 6 Direktive o pravu
slijeđenja35, budući da se Informacijska direktiva po ovom pitanju izričito
drugačije ne izjašnjava (princip očuvanja koncepta zaštite).36
1.3. Promet prava na naknadu za privatnu upotrebu
Kako je već u Uvodu ovog izlaganja navedeno i pored toga što je
zahtjev za prethodnim postupkom upućen od strane austrijskog suda i što
su stranke u tom predmetu glavni režiser i scenarista na jednoj i filmski
producent na drugoj strani, Sud u svom tumačenju relevantnih odredbi
Informacijske direktive jasno definiše prirodu prava na pravičnu naknadu
za privatnu upotrebu, što neminovno vrši uticaj i na uređenje ovog pitanja
u drugim državama članicama. Osvrnimo se na neke od ključnih izjava
Suda. Naime, on na prvom mjestu ističe da se radi o pravu koje pripada
izvornim nosiocima prava na umnožavanje, koje Informacijska direktiva
zaključno definiše u svom čl. 2, st. 2 navodeći pored autora i listu
nosilaca srodnih prava, koja ne obuhvata izdavače (štampanih izdanja).
Ovo tumačenje proizilazi iz pravne prirode prava na naknadu za privatnu
upotrebu koje u pogledu svog nastanka i sadržaja dijeli sudbinu
isključivog prava na umnožavanje,37 koje je ograničeno zbog privatne
upotrebe, te je shodno tome izvorni nosilac isključivog prava na
umnožavanje i izvorni nosilac njegovog „ostatka“- prava na naknadu.
Međutim, bitno je imati na umu da se ova akcesornost ne proteže ne
pitanje prenosa prava na umnožavanje bilo ugovornim putem, bilo po
osnovu zakonske pretpostavke prenosa.38 Drugim riječima, prenos prava
na umnožavanje ne podrazumijeva automatski i prenos prava na naknadu
za privatnu upotrebu. U tom kontekstu je od posebnog značaja istaći
tumačenje Suda po pitanju prenosivosti prava na naknadu za privatnu
Direktiva 2001/84/EG Evropskog parlamenta i Vijeća od 27. septembra 2001 o pravu slijeđenja autora
originala djela umjetnosti.
36
J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255.
37
N. P. Flechsig, MMR 5/2012, 296.
38
Ibid; N. P. Flechsig, „Zur Verkehrsfähigkeit gesetzlicher Vergütungsansprüche des Filmherstellers“, ZUM
11/2012, 864.
35
118
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
upotrebu. Isti navodi da predmetna naknada bezuslovno treba pripasti, u
konkretnom slučaju, autoru/glavnom režiseru kao izvornom nosiocu
prava na umnožavanje. Ta izjava Suda generalno gledano glasi, da
naknada za privatno kopiranje mora pripasti svakom izvornom nosiocu
prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 2 Informacijske direktive. U tom pravcu
Sud izričito i ističe da se nosilac ne može [unaprijed] odreći prava na
naknadu, niti zakonodavstva mogu predvidjeti oborivu ili neoborivu
pretpostavku prenosa tog prava [unaprijed]. Drugim riječima, Sud
tumačeći čl. 5, st. 2, b) Informacijske direktive na ovaj način i uz to
namećući državama članicama „obavezu rezultata“ želi da ostvari svrhu
instituta prava na naknadu, a to je da kompenzira štetu39 nastalu izvornom
nosiocu prava na umnožavanje zbog ograničenja njegovog isključivog
prava zbog privatne upotrebe.
Kao što je gore već navedeno, izvorni nosioci prava na umnožavanje i
ujedno prava na naknadu su i titulari pojedinih srodnih prava, što ne
uključuje i kategoriju izdavača (štampanih djela). Međutim u izdavačkoj
praksi izdavački ugovori sve više dobijaju osobine Buy-Out40 ugovora, u
okviru kojih izdavači sebi pored prava umnožavanja i distribucije,
neophodnih za vršenje njihove izdavačke djelatnosti, osiguravaju i masu
drugih isključivih prava autora djela koja se štampaju, te i njihovo pravo
na pravičnu naknadu od privatne upotrebe. Budući da se navedeno pravo
na naknadu u praksi efektivno može realizirati samo od strane
odgovarajuće OKOP, čiji su članovi u pravilu izdavači i autori zajedno,
izdavači redovno učestvuju u distribuciji prihoda od prava na naknadu za
privatnu upotrebu, koja se dijele između ove dvije kategorije subjekata.
Međutim, u državama članicama EU koje ne predviđaju posebno srodno
pravo izdavača štampanih djela čiji sadržaj obuhvata isključivo pravo na
umnožavanje originala i primjeraka prve fiksacije djela i shodno pravo na
naknadu za privatnu upotrebu, nakon Luksan-presude situacija se mijenja.
Uporediti E. I. Obergfell, „Originäre Verwertungsrechte des Hauptregisseurs als Filmurheber“, GRUR
5/2012, 496.
40
O. Jani, Der Buy- Out Vertrag im Urheberrecht, Berlin 2003, 33.
39
119
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
Naime, učešće izdavača u prihodu od naknade za privatno kopiranje, čiji
je izvorni titular autor djela koje se štampa, zbog neotuđivosti i
neprenosivosti ovog prava (pa i na izdavača), tj. nemogućnosti izdavača
da postanu njegovi izvedeni nosioci, ostaje bez pravnog osnova.
Ova problematika je dovela do žestokih diskusija u njemačkoj
teoriji autorskog prava u okviru koje se tematizira posebno u kontekstu
gore navedenog spora Vogel/VG Wort kao i u kontekstu usklađenosti §
63a ZASP Njemačke sa pravom EU. Zbog potencijalnih dalekosežnih
posljedica Luksan-presude na domaće zakonodavstvo i praksu raspodjele
OKOP (GEMA, VG Wort, VG Bild-Kunst, VG Musikedition i VG
Werbung)
također i Savezna vlada (Bundesregierung), Savezno
ministarstvo pravde (Bundesministerium der Justiz) i Njemački ured za
patente i žigove (Deutsches Patent- und Markenamt), nadležan za nadzor
nad radom OKOP veoma su suzdržane u pogledu davanja izjava i
zauzimanja stavova u pogledu sadržaja i implikacija ove presude.
2. Spor Vogel/VG Wort
2.1. § 63a ZASP Njemačke
§ 63a je našao svoje mjesto u ZASP Njemačke njegovom izmjenom iz
2002 godine,41 pri čemu se ovaj član primjenjivao na prenose prava na
naknadu ugovorene nakon 01.07.2002. godine,42 budući da do uvođenja
ove odredbe u ZASP Njemačke nije postojao takav vid ograničenja
prometa ovih prava. Prema svojoj prvobitnoj verziji, koja je bila na snazi
do izmjene ovog zakona iz 2007. godine43 (pozitivno pravo), autor se nije
mogao unaprijed odreći zakonskih prava na naknadu iz datog poglavlja
Zakon o jačanju ugovorne pozicije autora i izvođača od 22. marta 2002. („Savezni službeni list“ (BGBl)
I/2002, br. 21 od 28.03.2002.), str. 1155.
42
I. K. Hanewinkel, „Urheber v. Verleger. Zur Problematik des § 63a S. 2 UrhG und dessen geplante
Änderung im Zweiten Korb“, GRUR 5/2007, 375; G. Schulze, UrhG § 63a Gesetzliche Vergütungsansprüche,
u: T. Dreier/G. Schulze, „Urheberrechtsgesetz, Urheberrechtswahrnehmungsgesetz, Kunsturhebergesetz.
Kommentar“, 4. izdanje, Minhen 2013, br. 2.
43
Drugi zakon o uređenju autorskog prava u informacijskom društvu od 26. oktobra 2007. („Savezni službeni
list“ (BGBl.) I/2007, na snazi od 1. januara 2008) str. 2513.
41
120
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Zakona, a unaprijed je ta prava mogao prenijeti samo na OKOP, tj. ne i na
izdavače. Već 2003. godine se u Njemačkoj, kao posljedica obaveze
prilagođavanja odredbi ZASP Njemačke sa Informacijskom direktivom,
počelo sa radom na novim izmjenama tog zakona. Na upit kluba
zastupnika partija CDU/CSU upućen Saveznoj vladi (Bundesregierung) u
okviru ove procedure, da li je zakonodavac sa uvođenjem § 63a htio da
utiče na plan raspodjele OKOP VG Wort (učešće izdavača u raspodjeli
prihoda od prava na naknadu za privatnu upotrebu), ista je odgovorila
negativno,44 iako je bilo očigledno da su izdavači sa § 63a izgubili pravni
osnov za sticanje prava na naknadu za privatnu upotrebu, a time i
mogućnost povjeravanja tog prava na ostvarivanje VG Wort (unos prava
u OKOP), te shodno i utemeljenje za učešće u raspodjeli prihoda od tog
prava zajedno sa autorima.45 Izmjenom iz 2007. godine uvedena je i
mogućnost prenosa na izdavača zajedno sa prenosom izdavačkog prava,
ako ih on ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava,
koja zajedno ostvaruje prava autora i izdavača. U teoriji se navodi da je
ovaj prenos ograničen na izdavače budući da su druge kategorije
korisnika nosioci vlastitih srodnih prava, na temelju kojih ostvaruju
prihod od prava na naknadu za privatnu upotrebu, te da je na taj način
njemački zakonodavac htio izdavače posredno uvrstiti u kategoriju
nosilaca srodnih prava.46 U obrazloženju nacrta zakona iz 2007. godine
navedeno je također, da je cilj navedene izmjene da osigura adekvatno
učešće izdavača u prihodima VG Wort, koji je bio ugrožen prvobitnom
formulacijom § 63a.47 Ipak u teoriji autorskog prava u Njemačkoj, kao i u
okviru diskusije na temu novog nacrta zakona je skretana pažnja na
“nespretnu” formulaciju izmijenjene odredbe § 63a, koja može dovesti do
44
K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 749.
U periodu od 2003.-2007. (period važenja § 63a u prvobitnoj verziji) došlo je samo do neznatnih izmjena
planova raspodjele prihoda od prava na naknadu u korist autora, tj. izdavačima je i dalje (bez pravnog osnova u
ZASP Njemačke) distribuiran dio ubranih prihoda. Vidjeti detaljnije kod I. Braun, „Geliebte Apfelbäume“,
http://irights.info/fileadmin/texte/material/VG_Wort-63a.pdf (pristupljeno: juli 2013.); Vidjeti također Presudu
Okružnog suda Minhen I od 19. Jula 2007- 7 O 7870/06, „Änderung eines Verteilungsplans aufgrund
formlosen Hinweises durch das DPMA“, ZUM-RD 11/2007, 546.
46
G. Schulze, u: T. Dreier/G. Schulze, br. 13.
47
W. Bullinger, UrhG § 63 Gesetzliche Vergütungsansprüche, u: A.-A. Wandtke/W. Bullinger
„Praxiskommentar zum Urheberrecht“, 3. izdanje, Minhen 2009, br. 9.
45
121
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
toga da autor ostane bez svih zakonskih prava na naknadu, tj. koja
omogućava potpuni prenos svih prava na naknadu na izdavača (buy
out).48
2.2. Sadržaj Presude Vogel/VG Wort
Dr. Martin Vogel, koji je autor nefikcionih i stručnih djela, je već 1984.
godine zaključio ugovor o ostvarivanju prava (Warhenhmungsvertrag) sa
VG Wort,49 čiji su članovi autori i izdavači, na osnovu kojeg je ovoj
OKOP prenio sva trenutna i buduća prava na svojim djelima na
ostvarivanje. Sastavni dio tog ugovora su činili Statut VG Wort i njen
plan raspodjele, kako u aktuelnoj verziji, tako u njihovim budućim
izmjenama. § 911 Statuta VG Wort (br. 3) predviđa da izdavačima
pripada odgovarajući udio u prihodima VG Wort za vršenje njihovih
izdavačkih zadataka, odnosno za njihov izdavački napor („verlegerische
Leistung“). Drugim riječima, VG Wort distribuira izdavačima udio
prikupljenih sredstava ne na osnovu njihovih prava, koja su toj OKOP
povjerili na ostvarivanje, tj. unijeli u VG Wort, već na temelju same
njihove izdavačke funkcije. Drugim riječima, bez pravnog osnova. Plan
raspodjele za naučna djela (Verteilungsplan Wissenschaft) predviđa u § 3
st. 1 da se iznos za raspodjelu sastoji u jednakim dijelovima iz udjela
autora i i udjela izdavača.50 U međuvremenu je dr. Vogel zaključivao
izdavačke ugovore u pogledu svojih djela sa izdavačima. Jedan od
osnovnih tužbenih zahtjeva dr. Vogel-a51 je bio da sud utvrdi da tužena
OKOP nije od 2008. ovlaštena da od prihoda od prava na naknadu za
privatnu upotrebu za njegova djela odbija udio za izdavače prema § 3 st.
48
N. P. Flechsig, Unbegrenzte Auslegung pro autore? Ein ungenügendes Gesetz kann nicht durch Einlegung
gerettet werden, ZPR 4/2008, 115; Max-Planck- Institut für Geistiges Eigentum, Wettbewerbs- und
Steuerrecht, Stellungnahme zuhanden des Rechtsausschusses des Deutschen Bundestags, Teil IVergütungssystem, Anhörung vom 8. November 2006, 7.
49
http://www.vgwort.de/ (pristupljeno: juli 2013.); Vidjeti također kod T. Gerlach, Vorbemerkung vor §§ 1 ff.,
u: A.-A. Wandtke/W. Bullinger, br. 6.
50
Presuda Vogel/VG Wort, Činjenično stanje.
51
Tužitelj je između ostalog osporavao i druge tačke ovog plana raspodjele, te zahtijevao detaljan izvještaj o
raspodjeli, čemu se na ovom mjestu nećemo detaljnije posvetiti.
122
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
1-3 Plana raspodjela za naučna djela. Osnovni argument koji je dr. Vogel
naveo u postupku bio je da je zaključenjem ugovora o ostvarivanju prava
sa tuženom stranom 1984. godine na nju prenio sva svoja u tom trenutku
postojeća ali i buduća prava, pa i pravo na naknadu za privatnu upotrebu,
te da stoga više nije mogao ta prava prenijeti na izdavače, tj. da prenos na
njih nije proizveo pravno dejstvo (princip prioriteta kod višestrukog
prenosa). Shodno, izdavači nisu stekli izvedena prava na naknadu za
privatnu upotrebu od tužitelja, koja bi mogli VG Wort prenijeti u svrhu
ostvarivanja, tako da bez prava koja su unijeli u OKOP nemaju pravni
osnov za učešće u distribuciji. Prema tome, paušalno učešće izdavača u
distribuciji prihoda u iznosu od 50 % predviđeno u Planu raspodjele za
naučna djela VG Wort čini tu odredbu prizvoljnom, što nije u skladu sa §
7 (Willkürverbot) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava
Njemačke52. Konačno, tužitelj se u svojoj argumentaciji kratko pozvao i
na gore navedeno obrazloženje Luksan-presude.
Tužena OKOP je argumentirala tradicionalnom „simbiozom“53 između
autora i izdavača u okviru iste kolektivne organizacije54 i činjenicom da
su izdavači uvijek učestvovali u distribuciji prihoda VG Wort, samo u
različitom obimu. Također je argumentirala navodeći i gore istaknuto
obrazloženje nacrta izmjena ZASP Njemačke, gdje se navodi da se sa §
63a nije htjelo eliminisati izdavače iz učešća u raspodjeli, te ističući da
Zakon o ostavrivanju autorskih prava i srodnih prava od 9. septembra 1965. godine, „Savezni službeni list“
(BGBl.) I, str. 1294, zadnja izmjena: Drugi zakon o uređenju autorskog prava u informacijskom društvu od 26.
oktobra 2007., „Savezni službeni list“ (BGBl.) I/2007, str. 2513 (na snazi od 1. januara 2008.).
53
U ovom kontekstu često zbog značajne uloge izdavača (posebno u Njemačkoj) u procesu osnivanja prvih
OKOP i njihovog doprinosa kako bi, posebno pisana, djela bila dostupna publici, što predstavlja preduslov za
nastanak zahtjeva za naknadom za privatnu upotrebu, zaboravlja da ova kategorija subjekata stoji na
korisničkoj strani. Shodno, da se više može govoriti o odnosu „antibioze“ (S. Telle, LG München I zur
Beteiligung von Verlagen in der VG Wort, http://www.telemedicus.info/article/2310-LG-Muenchen-I-zurBeteiligung-von-Verlagen-in-der-VG-Wort.html (pristupljeno: juli 2013.), nego o simbiozi između autora i
izdavača.).
54
Riesenhuber (K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 758) argumentira u korist ove „simbioze“ sa odredbama
Preporuke Komisije od 18. Maja 2005. godine o prekograničnom kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih
prava za online muzičke usluge (2005/737/EK) i Prijedloga direktive o kolektivnom ostvarivanju autorskog i
srodnih prava i multiteritorijalnom licenciranju prava na muzičkim djelima koja se online koriste na
unutrašnjem tržištu (COM 2012 372 fin.), koje izražavaju da autori i izdavači mogu biti članovi OKOP i
zahtijevaju njihov ravnopravan tretman, zaboravljajući pri tome da je uloga i funkcija izdavača pisanih i
muzičkih djela potpuno drugačija.
52
123
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
izdavači vrše djelatnost, koja je uporediva sa drugim subjektima koji su
nosioci srodnih prava (proizvođači fonograma, filmski producenti i sl.),
kao i da su Statut VG Wort i njen plan raspodjele sastavni dijelovi
ugovora o ostvarivanju prava, što ih čini obavezujućim za tužitelja. Pored
toga, VG Wort je naglasila da je djelatnost kolektivnog ostvarivanja po
svojoj prirodi takva da zahtijeva određeno tipiziranje i paušaliziranje.
Konačno, tužena OKOP je odbila tvrdnje da postoji uticaj Luksanpresude na ovaj slučaj, budući da se radi o predmetu vezanom za autorsko
pravo na filmu.
Ipak, Okružni sud Minhen I je presudio u korist tužitelja navodeći,
između ostalog, da Plan raspodjele za naučna djela krši zabranu
prizvoljnosti iz § 7 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava
Njemačke. Svoj stav utemeljio je na tvrdnji da izdavači nisu nosioci
vlastitog srodnog prava, te da shodno prava na naknadu za privatnu
upotrebu mogu steći samo od autora (izvedena prava). Budući da je
tužitelj sva prava 1984. prenio na tuženu stranu, izdavači ta prava nisu
mogli steći, tj. prenos na njih nije proizveo pravno dejstvo.55 Drugim
riječima, ne postoji pravni osnov za učešće izdavača u raspodjeli datih
prihoda. Okružni sud Minhen I je posebno istakao da zakonodavac
izdavačima nije dodijelio vlastito srodno pravo i da nije zadatak OKOP da
vrši preraspodjelu prava contra legem, te pobio argument VG Wort da bi
procedura utvrđivanja kome je autor, OKOP ili izdavaču, prvo prenio
predmetna prava i za koja djela, bio zahtjevan za administraciju OKOP, s
obzirom na današnji nivo razvoja sistema obrade podataka. Sud je također
naveo da su u navedenom kontekstu i pojedini autori moguće
„neopravdano okoristili“, tj. oni koji su prije zaključenja ugovora o
ostvarivanju prava sa OKOP prenijeli sva svoja prava na izdavača, te nisu
mogli unijeti prava u OKOP.
55
Uporediti N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 863.
124
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
U pogledu Luksan-presude Okružni sud Minhen I je istakao da ne
postoji njen neposredni uticaj na ovaj slučaj, budući da se u ovom slučaju
ne tretira pitanje dejstva prenosa prava na izdavača, budući da je tužitelj
prenio svoja prava na OKOP. Ipak Sud je ostavio otvorenim pitanje, da li
će Luksan-presuda imati uticaja na ostale autore, koje zastupa VG Wort.
Viši okružni sud u Minhenu se 17.10. očigledno u pogledu raspodjele
prihoda složio sa Okružnim sudom Minhen I odlučivši, kako je u Uvodu
istaknuto, protiv VG Wort, no da bi se shvatio domet drugostepene
presude i njene implikacije neophodno je sačekati da ista bude stavljena
na raspolaganje javnosti.
2.3. Reakcije na Presudu Vogel/VG Wort
Iako samo prvostepena i nepravosnažna, Presuda Vogel/VG Wort je
uzburkala OKOP u Njemačkoj,56 koje ostvaruju pravo na naknadu za
privatnu upotrebu i rezultirala u povećanju rezervi od ubranih prihoda
(npr. VG Bild-Kunst sa 10 % na 20 %),57 kašnjenju raspodjele, te
„privremenoj“ i „uslovnoj“ raspodjeli uzimajući u obzir moguće
korekture i zahtjeve za povrat raspodijeljenjih sredstava u zavisnosti od
ishoda drugostepenog postupka 58. Također i u doktrini autorskog prava
su se rasplamsale diskusije na temu ove presude. Pojedini autori su
ocijenili ovu presudu kao vid zadiranja u slobodu udruživanja
zagarantovanu ustavom,59 dok su drugi takav stav odlučno odbacili,
navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o pravima članova u okviru
slobode udruživanja, već o interesima osoba čija se prava kolektivno
ostvaruju u okviru prava i obaveza jedne OKOP u skladu za Zakonom o
Posebno tuženu VG Wort, ali npr. i OKOP GEMA i VG Bild-Kunst. Vidjeti:
http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/stellungnahmen/Stellungnahme_VG-Wort-Vogel.pdf (pristupljeno: juli
2013.); https://www.gema.de/nl/062012/mitgliedernews/das-vg-wort-urteil-und-seine-auswirkungen-fuer-diegema.html (pristupljeno: juli 2013.).
57
Handlungsempfehlung VG Bild-Kunst im Fall Vogel, Bonn, Dezember 2012, 2.2.,
http://m.bildkunst.de/fileadmin/User_upload/downloads/pdf/Handlungsempfehlung_Fall_Vogel_DEZ_2012.pd
f (pristupljeno: juli 2013)
58
http://www.vgwort.de/fileadmin/pdf/allgemeine_pdf/24.7.2013_Hauptausschüttung_2012_in_2013_.pdf
(pristupljeno: juli 2013.).
59
I. Czernik, LG München I: Ausschüttungsmodell der VG Wort ist unzulässig, GRUR-Prax 15/2012, 355.
56
125
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
kolektivnom ostvarivanju autorskih prava Njemačke.60 Treći pak cijene
Presudu Vogel/VG Wort kao nejasnu u bitnim pitanjima i smatraju da je
njen rezultat pogrešan, te podcrtavaju dugu historiju odnosa između
autora i izdavača, naglašavajući, između ostalog, da je stvar slučaja da li
će izdavač ili autor unijeti prava u OKOP u svrhu ostvarivanja i da pitanje
priroriteta prenosa prava ne igra ulogu.61
Za razliku od OKOP i naučnih krugova, nadležna tijela (Savezna
vlada/BR, Savezno ministarstvo pravde/BMJ i Njemački ured za patente i
žigove/DPMA) od kojih se očekivalo da zauzmu jasan stav kako po
pitanju uticaja Presuda Vogel/VG Wort i Luksan na praksu raspodjele
OKOP, tako i po pitanju tumačenja § 63a ZASP Njemačke, bila su veoma
suzdržana. Naime, prema stavu DPMA pitanje je odluke samih OKOP na
koji način će u pogledu, između ostalog, raspodjele prihoda tretirati
prvostepenu odluku jednog suda, koja još nije pravomoćna.62 No, prema
mišljenju DPMA, u slučaju da ova presuda bude potvrđena u zadnjoj
instanci, to će zahtijevati od OKOP da ispitaju za svako pojedinačno djelo
da li je autor prvo zaključio izdavački ugovor ili ugovor o ostvarivanju
prava i u kojem obimu je prenio svoja prava.63
3. Posljedice Luksan-presude u kontekstu ZASP Njemačke i Presude
Vogel/VG Wort
U predmetu Vogel/VG Wort čini se da pitanje kome pripadaju prihodi
od prava na naknadu za privatnu upotrebu - autoru, izdavaču ili i jednom i
drugom u određenom procentu - zavisi od prioriteta prenosa ovog prava
na OKOP ili na izdavača. Pri tome, kako je gore već istaknuto, iz § 911
Statuta VG Wort proizilazi da izdavačima pripada odgovarajući udio u
60
N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 864.
K. Riesenhuber, ZUM 9/2012, 746, 750 i 753.
62
Deutscher Bundestag, 17. Wahlperiode. Antwort der Bundesregierung auf die Kleine Anfrage der
Abgeordneten Halina Wawznyiak, Dr. Lukrezia Jochimsen, Raju Sharma, weiterer Abgeordneter und der
Fraktion DIE LINKE. Drucksache 17/10686 od 13. septembra 2012., str. 3 i 5,
http://dipbt.bundestag.de/dip21/btd/17/106/1710686.pdf (pristupljeno: juli 2013.).
63
Ibid, str. 3.
61
126
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
prihodu ove OKOP za njihov izdavački napor, a ne na temelju izvedenih
prava koja su unijeli u OKOP, iako nisu titulari vlastitog srodnog prava.
Ipak, mnogo značajniju ulogu u ovom slučaju igra tumačenje prava EU u
okviru Luksan-presude. Okružni sud Minhen I tvrdi da izjave Luksanpresude nemaju neposrednog uticaja na ovaj spor, budući da isti ne
tematizira pitanje valjanosti prenosa prava na izdavača, jer su prava već
ranije prenešena na OKOP. Međutim, posmatrajući širu sliku
problematike raspodjele prihoda od prava na naknadu za privatnu
upotrebu, nepobitno je da Luksan-presuda igra ključnu ulogu u datom
kontekstu, budući da u okviru obrazloženja iste Sud principijelno tretira
pitanje prometa ovog prava i dolazi do zaključka da ga se izvorni titular
ne može unaprijed odreći, a niti ga može unaprijed prenijeti. Kao što je
gore u tekstu istaknuto, nadležna tijela u Njemačkoj su u pogledu
zauzimanja stava o uticaju Luksan-presude na domaće pravo u praksu
OKOP bila veoma suzdržana i nevoljko su davala jasne izjave. No na
generalni upit upućen BR, da li je prema pravu EU moguće da se autori
odreknu prava na naknadu, koja proizilaze iz drugih ograničenja
isključivih prava (tj. ne iz ograničenja prava na umnožavanje u svrhu
privatne upotrebe) ili da ta prava prenesu na treća lica, BR je odgovorila
da smatra da ta mogućnost nije isključena u pogledu prava na naknadu,
koja ne proizilaze iz prava EU ili su u domaće zakonodavstvo uvedena na
temelju obaveza iz propisa EU, a u okviru kojih, ili u okviru sudske
prakse Suda, koja dopunjuje te propise, ta prava nisu definisana kao prava
kojih se ne može odreći ili ih se prenijeti.64 Drugim riječima, BR je
indirektno potvrdila da se autor ne može unaprijed odreći, niti na treća
lica prenijeti pravo na naknadu za privatnu upotrebu, budući da isto vuče
svoje korijene iz čl. 5 st. 2 b) Informacijske direktive i da je u pratećoj
sudskoj praksi (Luksan-presuda) definisano kao neprenosivo, što ujedno
znači da § 63a u svom sadašnjem tumačenju (prenos prava na naknadu na
izdavača) nije u skladu sa pravom EU.65 U krajnjem ishodu, budući da
izdavač ne može u bilo koje slučaju, u nedostatku vlastitog srodnog prava,
64
65
Ibid, str. 2.
Uporediti N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 865.
127
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
steći izvedeno pravo na naknadu za privatnu upotrebu, on također ne
može u VG Wort ili drugu OKOP unijeti to pravo i na taj način, steći
pravni osnov za učešće u raspodjeli prihoda od ovog prava. Drugim
riječima, s obzirom na neprenosivost ovog prava, prvenstvo zaključenja
ugovora sa izdavačem ili OKOP ne vrši uticaj na raspodjelu prihoda,
budući da isti u punom iznosu moraju pripasti autoru.
Shodno, Luksan-presuda vrši uticaj na predmet ovog spora, te i na samu
valjanost plana raspodjele VG Wort na način što vrši uticaj na tumačenje
§ 63a ZASP Njemačke. Ovaj uticaj može dovesti do dva rezultata i to:
a)
Tumačenje trenutne verzije § 63a mora se svesti na sadržaj § 63a
u verziji, koja je bila na snazi do 2007. godine (samo prenos na OKOP),
ili
b)
§ 63a se mora tumačiti na način da je prenos na izdavača
dozvoljen, međutim samo ako izdavač ostvaruje ta prava kao tzv.
„Treuhänder“ (upravitelj/staratelj),66 odnosno na način da mu autor
povjeri prava na ostvarivanje (kao OKOP) u smislu da ih izdavač unese u
OKOP, ali niti u kojem slučaju da sam učestvuje u raspodjeli prihoda od
tih prava.
Shodno, nije u skladu sa pravom EU nacionalni propis koji dopušta da
autor prenese na izdavača svoje neotuđivo pravo na naknadu, kako bi ga
on unio u OKOP, kada to vodi rezultatu da izdavač učestvuje u prihodu
od tog prava u iznosu od 50 %.67
66
J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 256; N. P. Flechsig, ZUM 11/2012, 865; N. P. Flechsig, MMR
5/2012, 299.
67
J. von Ungern-Sternberg, GRUR 3/2013, 255.
128
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
4. Luksan-presuda i prava Bosne i Hercegovine
Razmatrajući potencijalna dejstva68 Luksan-presude na pravo Bosne i
Hercegovine69 u svjetlu spora Vogel/VG Wort, možemo primjetiti jednu
značajnu razliku između ZASP BiH na jednoj i ZASP Njemačke na
drugoj strani. Naime, u čl. 1 st. 1 b) ZASP BiH izdavačima pripada
posebno srodno pravo. Na prvi pogled, u pravu BiH ne postoji problem
učešća izdavača u raspodjeli prihoda od prava na naknadu za privatnu
upotrebu, budući da ova kategorija subjekata posjeduje pravni osnov za to
u vidu vlastitog srodnog prava i nema potrebu za sticanjem izvedenog
prava od autora, koje se prema Luksan-presudi očigledno ne bi niti moglo
steći.
Ipak, u poređenju sa drugim kategorijama srodnih prava (npr.
proizvođači fonograma, filmski producenti, proizvođači baza podataka),
pravo izdavača u domaćem pravnom sistemu posjeduje drugi sadržaj.
Stoga, osvrnimo se kratko na čl. 138 ZASP BiH (Naknada za privatnu
upotrebu).
Ova odredba predviđa pravo izdavača70 na naknadu za reproduciranje
svojih izdanja za privatnu ili drugu vlastitu upotrebu prema čl. 36, st. 3
ZASP BiH. Ipak, u odnosu na npr. izvođače, proizvođače fonograma ili
filmske producente, kojima zakonodavac BiH priznaje i isključivo pravo
da dozvole ili zabrane snimanje žive izvedbe i umnožavanje snimaka
njihove izvedbe, umnožavanje fonograma i umnožavanje videograma
(isključivo pravo umnožavanja), to nije slučaj sa izdavačima, uz izuzetak
izdavača neobjavljenih slobodnih djela (čl. 139 ZASP BiH), odnosno
izdavača kritičkih i naučnih izdanja slobodnih djela (čl. 140 ZASP BiH).
Kako Bosna i Hercegovina, tako i Republika Srbija, iako izvan članstva u EU, nalaze se u Procesu
stabilizacije i pridruživanja, te se potencijalna dejstva prakse Suda ne mogu poreći, posebno u kontekstu
tumačenja volje EU zakondavca u okviru direktiva, čiji su sadržaj ove dvije države već implementirale u
domaće zakondavstvo.
69
Zakon o autorskom i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“, br. 63/2010). U daljem tekstu: ZASP BiH.
70
Bitno je naglasiti da čl. 138, st. 1 ZASP BIH upućuje na čl. 36, st. 3 ZASP BIH, koji se odnosi na naknadu
za fotokopiranje. Shodno, relevantna odredba ZASP BiH cilja na izdavače štampanih izdanja.
68
129
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
Pravo na naknadu za privatnu upotrebu je svoje mjesto u zakonodavstvu
BiH našlo po osnovu implementacije odredbi Informacijske direktive,
konkretnije njenog čl. 5, st. 2 b) prema kojem je moguće predvidjeti
ograničenja od isključivog prava na umnožavanje iz čl. 2 ove direktive u
pogledu umnožavanja za privatnu upotrebu, pod uslovom da nosioci
prava [umnožavanja iz čl. 2] dobiju pravičnu naknadu. Drugim riječima,
kako autorima, tako i navedenim nosiocima srodnih prava predmetno
pravo na naknadu je priznato kao kompenzacija za štetu nastalu zbog
ograničenja njihovog isključivog prava na umnožavanje. U BiH izdavači
(štampanih djela) nisu, ili barem nisu horizontalno (tj. samo u slučaju iz
čl. 139 i 140 ZASP BiH), izvorni nosioci tog isključivog prava, te je
priznavanje prava na posebnu naknadu ovoj kategoriji subjekata kao vida
kompenzacije za ograničenje isključivog prava koje uopšte nemaju
samom uputom na čl. 36, st. 3 ZASP BiH koncepcijski izuzetno teško
održivo. Drugim riječima, ovoj kategoriji nosilaca srodnih prava ne
pripada “pravo na naknadu za reproduciranje svojih izdanja za privatnu ili
drugu vlastitu upotrebu prema članu 36. stav (3) ovog zakona”, budući da
je to pravo na naknadu koje vuče svoj korijen iz čl. 5, st. 2 b)
Informacijske direktive i pripada zaključenoj listi nosilaca isključivog
prava na umnožavanje iz čl. 2, st. 1 Informacijske direktive, na kojoj se
izdavači ne nalaze.
Da je kategoriji izdavača (štampanih izdanja), posmatrajući sa
ekonomskog i pravno-političkog stanovišta, neophodno kompenzirati
finansijske gubitke koje trpi zbog umnožavanja autorskih djela u njihovim
izdanjima u privatne svrhe potpuno je nepobitno. Pri tome se posebno
mora uzeti u obzir da je zbog sadržaja izdavačke djelatnosti (štampanje,
lektoriranje, distribucija, marketing itd.) i sa tim povezanim obimom
ulaganja da bi se jedan manuskript pojavio na policama knjižara,
finansijski teret izdavača, te shodno i gubitak zbog nekontrolisanog
privatnog umnožavanja realno veći od gubitka koji trpe sami autori. Ipak,
upitno je da li su postojeće rješenje u BiH, iako uvedeno da osigura
130
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
navedenu kompenzaciju, utemeljena na valjanim osnovima. Stoga bi
domaći zakonodavac trebao razmotriti mogućnost da za izdavače
štampanih izdanja predvide posebno, neovisno pravo na naknadu za
privatnu upotrebu, po uzoru, no bez upute na odredbu čl. 36, st. 3 ZASP
BiH, što bi uz minimalne jezičke izmjene u čl. 138 ZASP BIH bilo
moguće realizirati.
U pogledu raspodjele ubranih sredstava od prava na naknadu za
privatnu upotrebu za razliku od Njemačke, gdje je ovo pitanje prepušteno
planovima raspodjele OKOP, te je rezultiralo u nesuglasicama između
autora i izdavač u okviru iste OKOP (spor Vogel/VG Wort), pravni okvir
u BiH (čl. 22, st. 2 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i
srodnih prava71) po ovom pitanju je potpuno drugačiji. Ovaj zakon, ne
prepuštajući uređenje ovog pitanja OKOP, izričito predviđa raspodjelu
ubranih sredstava između ove dvije kategorije nosilaca prava u omjeru
50:50. Ipak, ovo pohvalno rješenje se također mora kritički posmatrati u
kontekstu gore navedenog, odnosno pitanja valjanosti pravnog osnova
prava na naknadu za privatnu upotrebu priznatog izdavačima u BiH u
postojećoj formulaciji relevantnih zakonskih odredbi.
ZAKLJUČAK
Očigledno da je Luksan-presuda, barem što se tiče primjera Njemačke,
naglo otvorila Pandorinu kutiju, koja već od 2002. godine stoji na
pregovaračkom stolu između autora i izdavača i čiji ključ je moguće
čuvao i neko od nadležnih državnih aktera (BMJ ili BR). Tim više ne čudi
njihova suzdržanost u pogledu ocjene dejstva ove presude na § 63a ZASP
Njemačke i praksu raspodjele VG Wort i njihovo očigledno upiranje očiju
u Oberlandesgericht Minhen u iščekivanju drugostepene presude u
predmetu Vogel/VG Wort. Za razliku od prvostepenog postupka u ovom
predmetu, koji je okončan netom nakon donošenja Luksan-presude, te
71
„Službenih glasnik BiH“ 63/2010.
131
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
tužilac nije bio u prilici da u njegovom okviru u potpunosti elaborira njen
uticaj na predmetni spor, u drugostepenom postupku je tumačenje prava
EU u okviru ove presude igralo značajnu ulogu. Da li je
Oberlandesgericht uzeo u obzir ovu argumentaciju u presudi donesenoj
17.10., koja očigledno glasi u korist tužitelja dr. Vogela, ostaje otvoreno
pitanje sve dok ne budu poznati detalji njenog obrazloženja. No gotovo je
izvjesno da, bez obzira na ovakav ishod drugostepenog postupka, ovaj
spor neće biti okončan u ovoj instanci, što nadležnim organima daje
prostora da i dalje odbijaju zauzeti stav, ili bolje rečeno, prihvate
posljedice Luksan-presude. U kontekstu ovog spora posebno do izražaja
dolazi i upornost i nepopustljivost izdavača u borbi za svoj „komad
kolača“ od ubranih sredstava po osnovu prava na naknadu za privatnu
upotrebu. Ovaj stav je donekle iznenađujući s obzirom da prema
podacima iz „Buchreport“72 sredstva distribuirana izdavačima djela koje
zastupa VG Wort, od strane ove OKOP, čine samo između 0,5 i 1 %
njihovih godišnjih prihoda. No možda ovakav stav izdavača treba
posmatrati u kontekstu njemačke poslovice koja glasi: „Wer den
Pfenning nicht ehrt, ist des Talers nicht wert“.
72
http://www.buchreport.de/nachrichten/verlage/verlage_nachricht/datum/2012/06/05/120-mio-euro-in-derwarteschleife.htm (pristupljeno: juli 2013.).
132
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Iza Razija Mešević
SYMBIOSIS OR ANTIBIOSIS? RELATION BETWEEN
PUBLISHERS AND AUTHORS AFTER THE LUKSANJUDGMENT
RESUME
The author is discussing the implications of the Judgment of the Court
(C-277/10- „Luksan-Judgment”) on the transfer of right to fair
compensation for private copying and on the distribution of income from
the private copying levy. The considerations on which the LuksanJudgment was based were especially examined in the context of right of
publishers to acquire this right from the authors and to participate in the
distribution of revenues collected by collective management
organizations. The author combined her discussion on this issue with
reference to the related case from the German court practice (Vogel/VG
Wort) that she also elaborated. She came to the conclusion that according
to the ruling of the Luksan-Judgment the right to fair compensation
cannot be transferred in advance to a third party, other then a trustee (e.g.
collective management organization). Hence, the publishers are not able
to gain this right from authors and are accordingly, unless they have their
own related right, not entitled to take part in the distribution of income
from the private copying levy. The author also took a closer look at the
legislation of Bosnia and Herzegovina in this context, which provides for
a certain related right for publishers that would entitle them to
compensation from private copying. However also there she discovered
certain conceptual irregularities in the national law, which potentially
question the legal basis for such entitlement of the publishers.

PhD, Senior Teaching and Research Assistant at Law Faculty of University of Sarajevo.
133
Iza Razija Mešević: SIMBIOZA ILI ANTIBIOZA? ODNOS IZMEĐU IZDAVAČA I
AUTORA NAKON LUKSAN-PRESUDE
Keywords: Copyright, Evropean union, private copying levy, collective
rights management organizations, VG Wort.
134
Vesna Baltezarević
Radoslav Baltezarević
ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U OSTVARIVANJU
EVROPSKE KOMUNIKACIJE
SAŽETAK
Odluke o pristupanju EU utiču na različita područja javnog života i
zaslužuju kontrolu javnosti i njenu uključenost. Glavna karika u ovom
postupku su mediji. Da bi put do evropske integracije imao potporu
javnosti, medijska komunikacija mora da se usmeri na alate koji će da
obezbede zainteresovanost građana da se u ovaj proces uključe kao
aktivni učesnici kojima se pruža prilika da njihovi stavovi utiču na
kreiranje evropske politike.
U Republici Srbiji se u poslednje vreme evidentira smanjeno
interesovanje javnosti za integraciju sa Evropskom unijom. Nedostatak
pravih informacija dovodi do projektovanja iskrivljene slike o tome šta sa
sobom donosi članstvo u EU. Takva situacija upućuje na prepoznavanje
niza nedostataka u komunikacionim procesima koji predstavljaju link na
putu do Evrope.
Interes svake demokratske države je da mediji budu slobodni, nezavisni
i odgovorni, a novinari profesionalni. Međutim, u uslovima nezavršene
tranzicije ovaj željeni model je još uvek na marginama postignutog.
Neadekvatna zakonska regulativa upućuje medijske kuće i novinare na
samoregulaciju kao način za ostvarivanje boljih poslovnih dometa, ali

Assistant Professor, PhD, Graduate School of Culture and Media, Akademik Vesna Baltezarević, PhD, član
EU Akademije nauka i umetnosti, Salzburg, Austrija i Docent, oblast pravne nauke, Fakultet za kulturu i
medije, Megatrend univerzitet, Beograd
 
Radoslav Baltezarević, PhD, Docent, oblast komunikologija, Visoka poslovna škola za poslovnu ekonomiju
i preduzetništvo, Beograd
135
Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U
OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE
pitanje za čijim odgovorom tragamo je: Koliko su mediji osposobljeni da
primenom samoregulacije daju svoj doprinos uspostavljanju partnerske
komunikacije sa građanima i da u neprekidnom dvosmernom
komunikacionom procesu ostvare prepoznavanje pravih vrednosti i mana
procesa integracije sa EU. U čitavom nizu onih koji su u ovom procesu
zatajili nalaze se i mediji koji su orijentisani uglavnom na pružanje
informacija, a ne na dijalog sa građanima.
Ključne reči: javnost, evropska unija, mediji, medijska samoregulacija,
komunikacija
UVOD
Uloga i značaj medija u pripremi građana za predpristupne pregovore sa
Evropskom unijom su izuzetno delikatni. Mediji su glavna karika koja
povezuje sve aktere u procesu sprovođenja pristupne strategije. Međutim,
za takvu ulogu potrebni su dovoljno edukovani novinari sa visoko
postavljenim profesionalnim ciljevima. Da bi mogli da upoznaju javnost
sa svim integracionim aspektima moraju da budu dobro informisani o
suštini integracija, što podrazumeva aktivno pristupanje istraživanju i
sumiranju prednosti i mana koje članstvo u EU sa sobom nosi. To znači
da mediji moraju da se upuste u dijalog sa građanima i da budu spremni
da razjasne sve dileme koje su još uvek prisutne. Pravo na informaciju,
sloboda izražavanja i komunikacija između građana i nosilaca vlasti,
predstavljaju temelj demokratije u Evropi i to na nacionalnom i
evropskom nivou.1
Mediji kao link na relaciji EU i država kandidat, kao davalac
informacija s jedne strane i građani kao primaoci informacija sa druge
Član 11. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije navodi da “svako ima pravo na slobodu izražavanja.
Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja, ali i primanja i davanja informacija i ideja bez uplitanja vlasti i bez
obzira na granice. Poštuju se sloboda i pluralizam medija.”
http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2010:083:0389:0403:EN:PDF
1
136
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
strane, predstavljaju obrazac ponašanja koji je pokazao da se radi o
transferu informacija, a ne o komunikacionom procesu koji podrazumeva
dijalog s namerom da se stavovi nadopunjuju kritikom i predlozima svih
komunikacionih subjekata. Transfer informacija predstavlja prevaziđen,
nametnut sistem “odozgo” koji samo potvrđuje da se društvo i pored
“zaklinjanja u demokratiju” i dalje deli na elitu i “ostatak društva”,
odnosno građane. Elita kabinetski donosi odluke i samo ih saopštava
građanima kojima ostaje malo ili nimalo prostora da učestvuju u kreiranju
sopstvene stvarnosti. Odluke o pristupanju EU utiču na različita područja
javnog života i stoga zaslužuju kontrolu javnosti i njenu uključenost.2
Medijski pristup izveštavanju zavisi od položaja medija i sposobnosti
novinara da odgovore profesionalnim zahtevima novinarske struke.
Državni pregovarački tim mora da stvori uslove da novinari, koji se bave
ovom problematikom, imaju slobodan pristup informacijama i da ih
aktivno uključe u pregovarački proces. U savremenom okruženju javnost
je nezaobilazni učesnik svih dešavanja u državi i kreiranje politike mora
da obuhvati i stavove javnog mnjenja.3 Trenutna situacija traži
sveobuhvatnu promenu položaja i uloge medija u Srbiji. Evidentan je
haotičan i nedovoljno profesionalan pristup, koji, nažalost, nije
karakterističan samo za ovu problematiku. Insistiranje Brisela na slobodi
medija bazirano je na tome da je sloboda izražavanja jedno od osnovnih
ljudskih prava i ključni element političkih kriterijuma iz Kopenhagena za
članstvo u EU. Sloboda izražavanja i sloboda medija su deo poglavlja 23 Pravda i osnovna prava, koje će se među prvima otvarati i zatvarati u
pregovorima o pristupanju EU.
Problemi na koje Brisel ukazuje u Strategiji proširenja karakteristični su
za Srbiju - politički uticaj, ekonomski pritisci, uticaj kriminala i korupcije
Kurpas, S., Meyer, Ch. and Gialoglou, K., 2004. “After the European Elections, Before the Constitution
Referenda – Can the EU Communicate Better?” [online]. Center for European Policy Studies, CEPS Policy
Brief, No. 55, str. 2. Dostupno na: http://www.ceps.be
3
De Vreese, C. H., 2004. “Why European Citizens Will Reject the EU Constitution” online. Center for
European Studies: Working Paper, No. 116, str. 3. Dostupno na: http://www.ces.fas.harvard.edu
2
137
Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U
OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE
u medijima, nedovoljna zaštita novinara od maltretiranja, pa čak i nasilje i
nerešeni slučajevi napada i ubistava novinara. Među ekonomskim
izazovima u oblasti medija ubrojani su nedovoljno jasna vlasnička
struktura, koncentracija vlasništva, nedovoljna konkurencija, kao i
nedovoljna nezavisnost tržišnih regulatora.4
Evropska komisija traži od Srbije da krene sa implementacijom
medijske strategije i to tako što prvo mora da se usmeri na kreiranje
adekvatne zakonske regulative koja teba da omogući nesmetano
obavljanje medijske delatnosti i uključivanje javnosti.5
Medijski sistem Srbije nesumnjivo prolazi kroz proces transformacije,
ali je ovaj postupak opterećen i nezavršenom društvenom tranzicijom,
koja obiluje kriminogenim privatizacijama i koncentracijom medijskog
vlasništva u rukama onih kojima mediji služe za promociju sopstvenih
ciljeva, a ne za promociju istinite informacije. U takvim uslovima se retko
govori o profesionalizmu i postojanju autocenzure.
Nedovoljno bavljenje tematikom evropske integracije dovelo je do
apatične javnosti koja se sve manje interesuje za pristupanje EU.
Međutim, i takva nezainteresovana javnost je spremna na uključivanje
kad se ispravno senzibiliše. Nedovoljno objašnjene promene u
zakonodavnoj delatnosti u oblasti kupoprodaje poljoprivrednog zemljišta i
uvoza genetski modifikovane hrane, bili su poziv na uzbunjivanje
javnosti, ali poziv je uputila stručna javnost i nevladin sektor, a ne mediji.
Pod pritiskom “podignutog glasa” protiv GMO hrane vlada je odustala od
već zacrtane politike koja je trebalo da omogući ulazak ovih nedovoljno
ispitanih prehrambenih proizvoda. Bitka da se spreči prodaja
poljoprivrednog zemljišta stranim državljanima i dalje traje. Mediji se i
po ovom pitanju slabo aktiviraju.
4
Strategijom do boljih medija u Srbiji. Dostupno na: http://www.euractiv.rs/mediji/4638-strategijom-do-boljihmedija-u-srbiji
5
European Commission - MEMO/13/894 16/10/2013 http://europa.eu/rapid/press-release_MEMO-13894_en.htm
138
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Sledeći primer je izveštavanje medija o istraživanju podrške javnosti za
evropske integracije, koji pokazuje svu dubinu “dirigovanog novinarstva”
i potcenjivački odnos prema sopstvenoj publici. Iste rezultate dve
medijske kuće prikazuju sa potpuno različitim komentarima: Po
poslednjem istraživanju Kancelarije za evropske integracije Vlade Srbije,
41 odsto građana Srbije bilo je za pristupanje Srbije EU. Kancelarija dalje
informiše da je po prethodnom istraživanju (koje je obavljeno dok još nije
formirana nova vlada), podrška građana Srbije evro integracijama bila 49
odsto, znači sada je za tih osam odsto manja podrška i najniži je nivo
podrške građana ulasku u Evropu u poslednjoj deceniji.6 Druga medijska
kuća iste rezultate komentariše dajući potpuno drugačije zaključke:
Ukoliko bi sutra bio održan referendum sa pitanjem “Da li podržavate
učlanjenje Srbije u EU?”, 50 odsto građana Srbije glasalo bi za. Ispitanici
takođe kažu da bi članstvo u EU za 42 odsto njih bila dobra stvar, 25
odsto građana smatra da je to loše, a 32 odsto misli da to nije ni dobra ni
loša stvar”. 7 U međuvremenu je zaboravljen podatak da je juna 2010.
godine broj građana koji su se pozitivno izjasnili o pristupanju EU bio
neverovatnih 68 odsto.8 Ovo je samo jedan od primera koji pokazuju
koliko je mukotrpan put koji čeka medije koji ne žele da prihvate da
javnost “informišu” da su dva i dva tri ili pet, zavisno od toga šta gazda
kaže.
1.Evropska medijska politika
Evropska medijska politika nastaje donošenjem čitavog niza
dokumenata kojima se garantuje sloboda izražavanja i slobodan protok
informacija, ali uz stalno potenciranje potrebe za nezavisnošću medija.
“Evropska konvencija o ljudskim pravima“ iz 1950. godine predstavlja
početak stvaranja medijske politike kroz garantovanje ljudskog prava da:
6
http://www.danas.rs/danasrs/dijalog/i_vucic_i_protiv_evrope.46.html?news_id=264419#sthash.ESgIUjKv.dp
uf Objavljeno 15. 07. 2013.
7
http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Polovina-gradjana-Srbije-za-clanstvo-u-EU.lt.html Objavljeno:
02.08.2013
8
www.seio.gov.rs. Predstavljanje rezultata istraživanja javnog mnenja (jun 2010. godine).
139
Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U
OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE
„Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu
posedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i
ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice.“9 Međutim,
deklarativno garantovanje nekog prava predstavlja samo početak
mukotrponog puta koji treba da obezbedi i primenu usvojenog načela.
Svaka država ima odgovornost da stvara demokratski ambijent za
primenu garantovanih prava u javnoj sferi i države to rade na različite
načine, jer od stepena razvoja demokratije u svakoj konkretnoj državi
zavisi i njen pristup ovoj problematici, kao i stepen njenog uključenja u
stvaranje i kontrolu pravila, u medijsko vlasništvo i druga prateća pitanja.
Nije tajna da se EU kroz pružanje zvanične razvojne pomoći manje
razvijenim zemljama u svetu služi politikom uslovljavanja koja je deo
njenih integracionih i razvojnih programa koji se stavljaju na raspolaganje
zemljama u razvoju – a koja se odnosi na ekonomske i široke političke
reforme.10 Jedna vrsta pritisaka je insistiranje na ostvarivanju
demokratskih načela i medijskih sloboda. Ali, ni sama EU ne može da se
pohvali zavidnim rezultatima u oblasti ostvarivanja komunikacije.
Konstatacija da je “Nejasna vizija konačnosti evropskog projekta i
bezuspešno se pokušava stvoriti zajedničko stajalište prema svrsi i
ciljevima EU”,11 ukazuje na nezadovoljavajući nivo evropske
komunikacije. EU komunikacije su godinama bile na margini
projektovanih ciljeva, što je dovelo do toga da je počinjen niz
katastrofalnih grešaka. EU i države članice pružale su informacije
“odozgo” kao stavove koji se saopštavaju i koji su nedovoljno razumljivi,
a samim tim i nedovoljno prihvatljivi za evropsku javnost. Javnost se
stalno menja, “sazreva” kao i samo društvo i potrebe za informacijama
„Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava“, Član 10, stav 1., Savet Evrope, Međunarodna politika,
Beograd, 1996, str. 23.
10
Više o tome: Frank Schimelfenning and Ulrich Sedelmeier, ”Governance by conditionality: EU rule transfer
to the candidate countries of Central and Eastern Europe“, Journal of European Public Policy, Vol. 11, no. 4,
2004, pp. 661–679
11
Palmer, J., 2005. “The European Union is not in crisis: It is in deep crisis”. European Policy Centre:
Communication to Members, S3-3/05.
9
140
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
postaju sve konkretnije. Takve okolnosti postavljaju zahtevan zadatak
evropskoj komunikološkoj sceni: prilagoditi komunikacijske aktivnosti
vezane za EU novim potrebama javnosti, ali i zainteresovati tu istu
javnost da aktivno učestvuje i da traga za informacijama.
Građani, da bi ostvarili svoje demokratsko pravo da budu informisani,
moraju aktivno da se uključe u proces donošenja odluka. Međutim,
evropska se integracija dugo smatrala projektom evropske političke elite i
u takvim okolnostima građani ne pokazuju interes za pitanja koja ne
razumeju dovoljno i za politiku koju ne smatraju “svojom”. Međutim,
nikako ne može da se prihvati stav da su uzrok takvom stanju samo
komunikacijski propusti EU elite. Građani moraju da se bore za svoja
prava. “Glad za informacijom podrazumeva činjenicu da je osoba
spremna sama ići po zalihe, a ne očekivati da je neko hrani kašičicom”.12
Razumevanje mora da se postigne kroz saradnju i diskusiju. EU mora da
nastoji da građanima objasni i “razgoliti” sve nejasnoće na polju
svakodnevnog života koji najviše interesuje prosečnog građanina,
uključujući sve aspekte socijalnih dimenzija i bezbednosti. Da bi građani
postali ravnopravan partner u komunikacionom dijalogu, mora da se
uključi medijsko obrazovanje. Medijsko obrazovanje je deo temeljnih
prava svakog građanina u svim zemljama sveta, deo prava na izražavanje
i prava na informacije. Bez “medijski pismenih” građana demokratija
postaje farsa. a bez dobre komunikacije ne postoji partnersko javno
mnjenje. Stoga je izazov komunikacije olakšati razmenu, postupak učenja
i dijalog.13
Evropska unija je poslednje dve decenije znatno napredovala u oblasti
komunikacije i u nastojanju da se greške isprave. Posebno značajan
dokument za oblast komunikacije i uključenost medija i građana je Bela
Sainley Berry, P., 2006. “Comment Communication strategy is missing the point” Euobserver, February.
Dostupno na: http://euobserver.com/?aid=202829&rk=1
13
Commission of the european communities white paper on a european communication policy Brussels,
1.2.2006 COM (2006), 35 final, str. 13.
Dostupno na: http://europa.eu/documents/comm/white_papers/pdf/com2006_35_en.pdf
12
141
Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U
OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE
knjiga o evropskoj komunikacionoj politici. 14 Materija koja je sagledana
ovim dokumentom pokazuje da je EU u potpunosti prepoznala
problematiku i da je strategija postavljena tako da se razvoj komunikacije
usmeri prema dostizanju takve komunikacione politike koja prebacuje
moć građanima, podrazumeva saradnju sa medijima, edukaciju i medija i
građana da bi se uspostavilo razumevanje i zajedničko delovanje. To je
kontinuirani zadatak koji EU mora da ostvaruje kako unutar svojih
granica, tako i u saradnji sa državama koje pretenduju da joj se priključe.
2. Medijska samoregulacija
I pored nastojanja EU da unutar svojih granica obezbedi demokratski
princip i dobru komunikaciju, pokazalo se da je ovaj zadatak mnogo teži
od očekivanog. Evidentan je i dalje demokratski deficit u EU. Taj se
nedostatak odražava u činjenici da oni koji donose odluke u EU nisu
dovoljno odgovorni, kao i da odluke nisu primerene željama i potrebama
građana, niti su podvrgnute kontroli javnosti.15 Zbog toga se unutar EU
sve više insistira na kontinuiranom obrazovanju. Samo medijski
obrazovan građanin može da se uključi ravnopravno u interakciju sa
medijima. Od građana se traži da budu medijski pismeni, da prate razvoj
tehnologije u medijskoj sferi i da mu se prilagođavaju. Inače, sam pojam
'medijska pismenost' definisan je na konferenciji o medijskoj pismenosti
1992. godine, kao sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja
poruka posredstvom medija.16.
Međutim, ni mediji nisu na visini zadatka ako nisu profesionalni i
okrenuti samokritici. Medijska samoregulacija je rezultat dostignutog
stepena slobode, što dalje vodi prema demokratskom društvu. Uslov i za
građane i za medije je isti: ako žele da postanu pokretači promena, moraju
da budu odgovorni i da se neprestano dograđuju i razvijaju.
14
http:/europa.eu.int/comm/communication_white_paper
de Vreese, C. H., 2004. “Why European Citizens Will Reject the EU Constitution”, Center for European
Studies: Working Paper, No. 116. Dostupno: http://www.ces.fas.harvard.edu
16
Zgrabljić Rotar N. (2005): Medijska pismenost i civilno društvo, Media Centar, Sarajevo. Str.1.
15
142
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Samoregulacija medija podrazumeva visoke profesionalne standarde i
medijski obrazovanu publiku kao adekvatnog sagovornika.
Samoregulacija istovremeno predstavlja i instrument kojim se štite prava
novinara, njihova nezavisnost, ali i spremnost da se isprave učinjene
profesionalne greške, na koje ukazuju njihove kolege. Medijska
samoregulacija se odnosi na urednike, medijske profesionalce, novinare i
javnost kao glavne medijske karike. Samoregulacija insistira na istini i
objektivnosti. Mehanizmi prigovora nude kvalitetnu zaštitu i oni su
mnogo brži put za rešavanje i ispravljanje narušenih prava medijske
publike, u odnosu na dugotrajni sudski postupak. Samoregulacija medija
traži poštovanje korporativnih kodeksa i partnerski odnos sa ljudima koji
ostvaruju slobodu izražavanja i saradnju sa slobodnim medijima.
Samoregulacija medija i rada novinara ostvaruje se putem saveta za
štampu, komisija za pritužbe na rad medija i sličnih tela, ili putem
medijskog ombudsmana. Ombudsman gradi most između publike i
novinara i obezbeđuje medijskim kućama status ustanova koje su
prihvatile načela transparentnosti, odgovornosti i etičkog ponašanja.
I pored evidentnih propusta i još uvek prisutnih napora da se ostvari
zadovoljavajući nivo evropske medijsko-komunikacione scene, činjenica
je da je EU posvećena poštovanju osnovnih ljudskih prava i zaštiti medija
i njihovog profesionalnog obavljanja posla i da na takvom ponašanju
insistira unutar svojih granica, ali i na obodima eventualnog proširenja.
3. Srpska scena
Javnost u Srbiji korišćenje pojma „evropske integracije” ocenjuje kao
političku, a ne kao životnu temu. Oni koji saopštavaju informacije o
pristupanju Republike Srbije EU najčešće su iz sfere politike, a građani u
takve iskaze najviše sumnjaju. Ispitanici zameraju to što su informacije o
pristupanju Republike Srbije EU najčešće u formi vesti u informativnopolitičkim emisijama i što su predstavljene nerazumljivim jezikom.
143
Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U
OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE
Sintagme poput „evropski standard”, „evropske integracije”, po mišljenju
ispitanika, za njih nisu ispunjene razumljivim značenjem.17
Iz Brisela redovno stižu upozorenja da je uređivanje medijskog sektora
jedan od uslova za dobijanje datuma za početak o pridruživanju Srbije
EU. Vlada Srbije je krajem prošle godine pokrenula proceduru izrade
novog medijskog zakonodavstva. Međutim, promene u oblasti medija su i
dalje simbolične u Srbiji, ključna sistemska pitanja nisu rešena, a novinari
nikada nisu bili u težem ekonomskom položaju. Srbija spada u grupu
delimično slobodnih zemalja, a kao glavni problemi se navode
netransparentnost medijskog vlasništva i nedostatak autocenzure.18
Samoregulacija novinarske profesije u Srbiji daleko je ispod
međunarodnih standarda zaštite slobode medija i prava novinara. Jedino
samoregulatorno telo, Savet za štampu, počelo je da radi tek 2011. godine
i obuhvata samo štampane medije. Pravo na odgovor i ispravku još uvek
je deo zakonske, a ne autonomne profesionalne regulative.
Prvi rezultat kolektivnog napora u pravcu samoregulacije bilo je usvajanje
jedinstvenog etičkog kodeksa profesionalnog ponašanja 2006. godine, kao
instrumenta za definisanje polja autonomije u kome se može ostvarivati
uređivačka sloboda i odgovornost za kvalitet javnog govora. Kodeks je
omogućio formiranje prvog, i za sada jedinog, samoregulatornog tela,
Saveta za štampu, koje ima cilj da nadzire poštovanje Kodeksa novinara
Srbije u štampanim medijima i sankcioniše njegovo kršenje.
Savet za štampu su krajem 2009. godine kao dobrovoljno udruženje
novinskih izdavača i novinara osnovala dva poslovna udruženja ─
Asocijacija medija i Asocijacija nezavisnih lokalnih medija Lokal pres ─ i
dva novinarska udruženja ─ Udruženje novinara Srbije i Nezavisno
Strategija komunikacije o pristupanju Republike Srbije evropskoj uniji, „Službeni glasnik RS”, br. 55/05,
str. 1.
18
Prema godišnjem izveštaju organizacije Fridom haus (Freedom house) o slobodi medija u svetu,
http://www.euractiv.rs/mediji/5785-loe-stanje-u-oblasti-medija-u-srbiji Objavljeno : 03.05.2013.
17
144
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
udruženje novinara Srbije. Načinjen je po uzoru na norveški model. Savet
je počeo da radi dve godine kasnije, u septembru 2011. godine, kada je
dobio donaciju od Norveške za jednogodišnji rad. Nestabilnost u izvorima
finansija Saveta predstavlja njegovu najveću slabost.
Savet za štampu rešava žalbe koje mu upućuju pojedinci ili institucije
koji se osećaju povređenima zbog objavljenih sadržaja koje smatraju
neprofesionalnim, netačnim ili neetičkim. Njegova nadležnost je da
odluči da li je u ovim sadržajima povređen Kodeks novinara Srbije ili ne.
Drugi cilj Saveta jeste posredovanje između oštećenih strana i
novinarskih redakcija kako bi se izbeglo rešavanje sporova sudskim
putem. Sankcije za prekršioce Kodeksa su samo moralne. O prekršajima
odlučuje Komisija za žalbe koju čine predstavnici osnivača (četiri iz
medijske industrije, četiri iz udruženja novinara) i tri javne ličnosti kao
predstavnici civilnog društva. Međutim, domet Saveta je ograničen, jer je
Savet dobrovoljno udruženje i žalbe se mogu uputiti samo na tekstove
objavljene u mediju koji je član Saveta.19
Kodeks novinara Srbije ne formuliše izričito obavezu novinara da jasno
publici naznači da je imao političku ili finansijsku podršku ili saradnju sa
državnim organima prilikom izveštavanja ili pripremanja građe za
izveštavanje. Ona se, ipak, na posredan način pominje u nekoliko
odredaba. Na primer, Kodeks obavezuje novinara da ne izveštava o
temama u kojima ima lični interes ili sukobljene interese, naglašava da je
novinar odgovoran pre svega publici i da tu odgovornost „ne sme da
podredi interesima drugih, a posebno interesima izdavača, vlade i drugih
državnih organa” i da je „prećutkivanje činjenica koje mogu bitno da
utiču na stav javnosti o nekom događaju jednako njihovom namernom
iskrivljavanju ili iznošenju laži”. Kodeks takođe definiše da je novinar
obavezan da pristupa poslu sa dužnom profesionalnom pažnjom i da ima
pravo da istražuje sve okolnosti i činjenice o događajima koji su od
interesa za javnost.
Do kraja 2011. godine, njegovu nadležnost, tj. spremnost da dobrovoljno prizna profesionalnu grešku
priznalo je 66 štampanih medija – 10 nacionalnih dnevnih novina, 22 magazina i 34 lokalna glasila. Ovo
predstavlja samo 10% ukupno registrovanih štampanih medija
19
145
Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U
OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE
Nažalost, profesionalna kultura novinara i etičko ponašanje još uvek
nije karakteristična osobina srpskog novinarstva. U praksi, novinarski
kodeks se često krši. Velike probleme sa kojima se suočavaju mediji u
Srbiji primetile su i međunarodne institucije. Tako je Rezolucijom
Evropskog parlamenta o procesu evropskih integracija Srbije B70021/2011 usvojenom 19. januara 2011. godine, izražena zabrinutost
zbog pokušaja vlasti da kontrolišu rad medija i skrenuta pažnja na
koncentraciju vlasništva i manjak transparentnosti u vlasničkoj strukturi
medija.20 U tretiranju samog procesa informisanja o pristupnim
pregovorima dominira stihija i nedovoljno profesionalno bavljenje ovom
problematikom. Novinari, opterećeni borbom za preživljavanje su skloniji
da se okrenu tabloidnom novinarstvu sa namerom da povećaju tiraž, nego
da izveštavaju i edukuju javnosti o EU. Posebno alarmantan podatak
dobijen je istraživanjem koje je sproveo Centar za medije i istraživanja
Fakulteta političkih nauka iz Beograda. Ovo istraživanje je pokazalo da
najveći broj ispitanika (66,54%) smatra da je većini novinara potrebno
značajno dodatno obrazovanje, zatim da novinari uglavnom imaju
odgovarajuća profesionalna znanja, ali ne i tehnološka (12,69%). Da
većina novinara u Srbiji ima odgovarajuće obrazovanje smatra samo
6,92% ispitanika. Principe novinarske etike novinari u Srbiji, prema
rezultatima ankete, u najvećoj meri poznaju ali ih ne primenjuju dovoljno
(45,38%), poznaju ali ih skoro uopšte ne primenjuju (23,46%) ili ne
poznaju niti ih se pridržavaju (29,23%). Samo 1,92% ispitanika smatra da
novinari veoma dobro poznaju etičke principe profesije i da ih se
pridržavaju.21
Bez obzira na poražavajuće rezultate kojima se karakteriše medijska
scena, podrška medija u procesu evropskih integracija je veoma značajna.
Javnost treba da bude fokusirana na ono što je važno u ovom procesu za
Izveštaj o pritiscima i kontroli medija u Srbiji, Vlada Republike Srbije-Savet za boprbu protiv korupcije,
septembar 2011.
21
Rezultati istraživanja Profesija na raskršću - novinarstvo na pragu informacionog društva Centar za medije i
medijska istraživanja Fakulteta političkih nauka jul 2010 - jun 2011.
http://www.fpn.bg.ac.rs/2011/07/14/profesija-na-raskrscu/
20
146
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
sve pripadnike društva i zajednice u celini. U dnevnim informativnim
radijskim i televizijskim emisijama, kao i novinskim člancima, ima
mnogo izveštaja o procesu evropskih integracija, ali oni uglavnom
uključuju aktivnosti vlasti. To je pogrešan pristup ovoj temi jer se radi,
uglavnom, o prenošenju agencijskih vesti, konferencija za novinare,
susretima predstavnika vlasti sa predstavnicima EU... Vesti, znači postoje,
ponekad ih ima i previše. Ne postoji istraživačko novinarstvo, dijalog sa
građanima, kvalitet komunikacije i ne postupa se po pravilima profesije:
da se građanima prenese istinita i potpuna priča. Prenosi se samo
informacija koja je početni segment za komunikacioni proces koji
bezuspešno čeka dalji razvoj. Uloga medija je i edukacija javnosti o
evropskim temama, podizanje nivoa zainteresovanosti građana za
evropske integracije, ali i kritički odnos prema ispunjavanju obaveza koje
institucije preuzimaju u procesu evropskih integracija i izveštavaju da li je
postignut određeni napredak.
Da bi novinari mogli da odgovore ovako postavljenom zadatku i
profesionalnoj ulozi moraju da znaju problematiku i moraju da budu
podvrgnuti samokontroli. U tom smislu je otvoren Informativni centar EU
u Beogradu, čija je misija informisanje lokalnih vlasti, institucija, medija i
građana o procesu integracije i o institucijama i politikama EU.22 Pored
zvanične internet stranice na kojoj su široj javnosti dostupne detaljne
informacije o aktivnostima, Delegacija na ovom polju blisko sarađuje sa
medijima, redovno organizuje razne događaje širom Srbije i objavljuje
brošure i informativne letke. Delegacija je na raspolaganju građanima
Srbije i medijima za sva pitanja koja se tiču EU i integracionog procesa.
ZAKLJUČAK
Rezultati postignuti u oblasti slobode medija i izražavanja, zajedno s
vladavinom prava i garantovanim slobodama, predstavljaju segment
pregovora o ulasku u članstvo ne samo Republike Srbije, već i drugih
22
http://www.europa.rs/o_nama/uloga_delegacije_eu.html
147
Vesna B. Radoslav B. : ULOGA MEDIJSKE SAMOREGULACIJE U
OSTVARIVANJU EVROPSKE KOMUNIKACIJE
zemalja Balkana. Sprovođenje medijskih reformi u Srbiji za EU jeste
prioritet u procesu priprema za otvaranje pregovora o punopravnom
članstvu Srbije. Uloga medija je izuzetno značajna u svakom
demokratskom društvu, jer mediji doprinose ostvarivanju prava građana
da budu aktivni činioci u procesu kreiranja državne politike i donošenja
odluka.
Osim toga, da bi građani mogli da se izjašnjavaju o pristupanju EU na
osnovu racionalno donetih odluka, a ne na osnovu emocija i nedovoljnog
poznavanja materije, neophodan je proces komunikacionog dijaloga sa
medijima. Od medija se očekuje da preuzmu ulogu aktera koji će svojim
profesionalnim radom da edukuju javnost, vode ravnopravan dijalog i
doprinose podizanju nivoa svesti o evropskim integracijama.
Tako postavljen zadatak mogu da obave samo potpuno slobodni i
profesionalni novinari koji se bave istraživačkim, a ne tabloidnim
novinarstvom. Međutim, očigledno je da ni Evropska unija nije bezazleno
prošla kroz oblast komunikacije sa građanima. Bela knjiga je pomogla da
se određeni propusti otklone, tako da ovo iskustvo treba da postane
polazna osnova za postavljanje komunikacionog modela u zemljama
kandidatima za pristupanje u EU. Dobar komunikacioni model
podrazumeva razvijenu demokratiju, dobre zakone, razvijenu medijsku
samoregulaciju, profesionalno novinarstvo i zainteresovane građane. Svi
ovi uslovi su međusobno uslovljeni: nema demokratije bez slobodnog
novinarstva koje svoje nedostatke rešava samoregulacijom, a ne
intervencijom države, ali nema ni slobodnih medija bez demokratski
orijentisane države. To samo pokazuje da društvo mora da se transformiše
po svim nivoima i u svim sferama istovremeno.
Takođe, ne možemo da očekujemo javnost zainteresovanu za evropske
integracije ako je isključena iz svih diskusionih faza i ako ne zna
odgovore na vitalna pitanja. Ako novinari samo prosleđuju političke
izjave, javnost bombardovana enormnom količinom polurazumljivih
148
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
sličnih informacija postaje apatična i raste odbojnost prema ovoj temi.
Ukoliko želimo uspeh potreban nam je aktivan građanin, medijski
pismena javnost i sagovornik spreman da uđe u partnerski dijalog sa
medijima. Mediji ne treba u tom dijalogu da se postave kao reprezent
države, vlade ili nacionalne politike. Njihova uloga je dostizanje istine,
samo pre toga moraju da se ispune svi drugi zahtevi da bi kroz medijsku
samoregulaciju, edukaciju i profesionalizaciju i oni sami mogli da se
izbore za etičnost i dostojanstvo svoje profesije.
149
Adnan Duraković
MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH
UČESNIKA
SAŽETAK
Postoje brojni znaci kada je pravosudni sistem neefikasan. Problem
neefikasnosti pravosuđa postaje fokusom značajne pažnje kako praktičara
tako i teoretičara. Suzbijanje kriminaliteta vrši se na teorijskodogmatskom principu i pri tome se dominantno oslanja na funkcionisanje
zatvaranja, odnosno kaznu zatvora. Istraživanja alternativnih politika
suzbijanja kriminaliteta pokazala su da alternative stvaraju efekte
redukcije kriminaliteta, povećavaju raspon za individualizaciju kazne i
specijalnu prevenciju, smanjuju ukupne troškove i jeftinije su od
tradicionalne politike zatvaranja. Percepcija kažnjavanja u svijesti
građana je neophodan link između objektivne veličine označene kao
vjerovatnost kažnjavanja i poštovanja zakona od tih građana. Kada
govorimo o ulozi sankcija, prije svega kazni zatvora u odvraćanju ne
smije se ostati samo na ulozi sudova koji izriču sankcije, nego je od
ključnog značaja ono što im prethodi, a to je djelatnost policije koja
određuje vjerovatnosti otkrivanja djela i počinioca, pa time i vjerovatnost
sankcija. Alokacija policijskih resursa i upotreba metoda provođenja
zakona i istraživanja krivičnih djela dramatično povećava stopu
otkrivenosti krivičnih djela i hapšenja što odvraća od činjenja
krivičnih djela. Da bi smo vidjeli kako organi represije procjenjuju
ključne faktore koji utiču na kriminal moramo pogledati neka od
empirijskih istraživanja koja su provedena. Kriminalna statistika je
usmjerena prije svega na nasilni i vidljivi imovinski kriminalitet, dok

Vanredni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici.
151
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
kriminalitet bijelog okovratnika i korporativni kriminalitet zajedno sa
kriminalom bez žrtve - kriminalni biznisi (droga, prostitucija i sl.) su u
sivoj zoni statistike. Nemogućnost objašnjavanja kriminaliteta preko
jedne jedinstvene teorije i tačno definisanih uslova koji utiču na njega na
mikro (individualnom) ili makro (socijalnom) planu posljedično stvara u
svijesti većine ljudi sliku kriminaliteta kao nečeg iracionalnog i potpuno
neobjašnjivog,
Ključne riječi: Policija, odvraćanje, mediji, statistika kriminaliteta.
UVOD
U radu će biti prezentirana ključna pitanja krivičnog zakonodavstva
koja održavaju nemogućnost krivične represije da postigne osnovne
ciljeve. Pitanje kriminaliteta je pitanje stvarne statistike kriminaliteta,
njene strukture, funkcionisanja teorije odvraćanja, ekonomskih faktora
kao i nekih alternativnih pristupa kontroli kriminaliteta, pitanja
efikasnosti krivičnog pravosuđa prije svega policije i tužilaštava. U radu
će biti prezentirane ključne smjernice za poboljšanje kvaliteta krivičnog
postupka kroz fokus na angažovanje uniformisanog dijela policije,
primjene diskrecionih ovlaštenja kao i razmatranje personalnih i
socijalnih aspekata odvraćnja počinilaca od kriminaliteta. Cilj rada je da
se u nekoliko teza i slika da sadržajni prikaz problema kao i aktuelna
gledišta krivičnog prava, kriminalistike i kriminologije sa već naglašenim
smjernicama ka mogućim poboljšanjima.
1. O žrtvama, medijima, krivičnim djelima, pravosuđuju i još
ponešto…
„Od 19. vijeka čovjek postaje predmet preobražaja različitih nauka i
praksi, penoloških i kriminoloških. Time u igru ulaze dva elementa mjera
i elemenat čovječnosti i taj problem ekonomisanja kaznom postaje i danas
pitanje. Blagost u kažnjavanju ili ublažavanje nasilnosti u kažnjavanju
152
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
povezano je sa promjenom u 17. vijeku u strukturi zločina kada umjesto
krvnih delikata, povreda i tuča imamo imovinske delikte koji poprimaju
karakter vještine, a umjesto slabih i neuhranjenih ubica koji djeluju
namah imamo lukave kriminalce 18. vijeka udružene u naoružane grupe,
krijumčare koji se kriju i izbjegavaju krvoproliće. Poslije 1755. godine
došlo je do rasturanja velikih družina i od tada imovinski delikti postaju
stvar pojedinaca ili sasvim malih grupa sa profesionalizacijom.“1 „Sa
relaksacijom ljudskih odnosa došlo je i do ublažavanje zločina i prije
ublažavanja zakona. Tome je prethodilo nekoliko preduslova u vidu
porasta bogatstva i životnog standarda i sa time porast zahtjeva za
bezbjednošću. Sa time dolazi do zakonodavnih promjena i zauzimanjem
strožijeg stava prema krađi i sitnijim prestupima, rasta policijskog aparata
posebno u Parizu, koji spriječava rast organiziranog i otvorenog
kriminala ka manje upadljivim oblicima, pravda postaje sporija i teža, a
došlo je do razvoja tehnika otkrivanja krivičnih djela, poboljšavanja
kaznene prakse, a ipak prestupništvo postaje brojno koje je kao jato
skakavaca nasrnulo na francuskog seljaka nanoseći mu štetu u vrijednosti
trećine, više nego porezi. Magistrati tvrde da je pravosuđe ranije bilo
efikasnije jer su sada zatrpani predmetima, a bijeda naroda i izopačavanje
običaja doveli su do porasta broja zločina i krivaca, a to pokazuje stvarna
sudska praksa.“2
Kakva je struktura kriminala i kakvi su efekti pravosuđa je vrlo teško
pitanje. Za odgovor na ovo pitanje možemo se poslužiti statistikom
zvaničnih tijela, akademskih istraživanja kao i praćenjem medija. Po
strani ćemo ostaviti zvanične statistike, a fokusirat ćemo se na
alternativne izvore kako bi mogli ocjeniti efikasnost krivičog pravosuđa.
Komparacijom akademskih i empirijskih analiza kriminaliteta i medijskog
predstavljanja žrtava može se doći do zaključka da su mediji dramatično
promjenili pogled na žrtve i kriminal generalno u drugoj polovini 20.
M. Fuko, Nadzirati i kažnjavati- nastanak zatvora , Izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Novi sad
1997,74.
2
Prema: M. Fuko, Nadzirati i kažnjavati- nastanak zatvora , Izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Novi sad
1997, 75.
1
153
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
vijeka. Posljedično imamo pretjerano tretiranje, nedovoljno tretiranje ili
pogrešni prikaz specifičnih žrtava i pojedinih krivičnih djela. Selektivnost
predstavljanja kriminalnih akata je definisana operativnim pricipima
medija, a ti principi nisu identični sa akademskim i empirijskim
referencama. Uglavnom se naglašava opasnost po društvo sa notom
moralne panike i u kontekstu dnevne politike i socijalnih i ekonomskih
kriza i relacija.
Mediji su danas fokusirani na teška krivična djela sa elementima nasilja
koja imaju notu intreperosnalnog slučajnog kriminala između nepoznatih
osoba za razliku od imovinskog kriminala. Imovinski kriminal se kreće od
sitnog imovinskog kriminala do kriminala korporacija, kriminala bijelog
okovratnika i kriminala elita koji ostaje neprimjećen. Kriminal elita i
kriminal bijelog okovratnika uključujući i kriminal koporacija je medijski
eksploatisan u okviru političkih borbi u pokušaju da se politički protivnik
prikaže kao korumpiran i nedostojan narodnog povjerenja za obnašanje
vlasti.
Nasilje u porodici i nasilje sa interpersonalnim relacijama ostaje
nedovoljno prezentirano sa izuzetkom slučajeva kada su akteri poznate
ličnosti ili kada su žrtve voljne u dužem period davati informacije
medijima i plijeniti pažnju čitalaca. Mediji idu na prezentiranje grupa koje
predstavljaju tzv. “idealni tip žrtve” tj. grupe koje su slabe, nemoćne za
odbranu i koje kao takve imaju simpatije javnosti, dok ostali tipovi žrtva
se tretiraju bez značajnije pažnje, čime se pritisak javnosti usmjerava sa
tih grupe i tih vrsta krivičnih djela.
Istovremeno to utiče da se medijski pritisak na institucije i ključne
osobe u njima prenosi i na kriminalnu politiku i time resursi odvlače od
drugih grupa krivičnih djela i žrtava. Prema istraživanju koje smo koristili
dominiraju prikazi žrtava iz više i srednje klase uključujući kriterij rase,
pola, dobi i seksualne orjentacije. Izvještavanje medija, a prije svega
novina se uklapa u već postojeće kulturne i političke šeme, što dovodi u
154
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
pitanje kvalitet informacija. Kriteriji medijske interesantnosti utiču na
frekvenciju i prioritet i to su: drama sa akcijom, hitnost i aktuelnost,
prisustvo poznatih osoba, nasilje i seks. Naročito su interesantni događaji
koje mediji prikazuju kao “signale” čiji iskaz ima značaj za promjenu
raspoloženja društva čime se prikazuje slika društva koje je prijeteće
opasno i koje zahtjeva autoritarni sistem krivičnog pravosuđa i vladavine.
Cilj je proizvesti momentalnu zainteresovanost za događaj, a u prikazu
događaja se sjedinjuje novinarsko izvješće i policijska istraga. Mogućnost
da se nekom prebaci odgovornost ili krivnja za propust ili direktno
činjenje, kao što je policija, sud, školstvo ili konkretna politika ili da se to
prikaže kao dio šireg problema utiče na zastupljenost teme.3
Kod izbora žrtava mediji precjenjuju određene tipove žrtava i krivičnih
djela, a podcjenju druge tipove. Kriminal elita za razliku od uličnog
kriminala je teško precizno definisati u terminu ko ga je počinio, ko je
oštećen, a posljedice se ne mogu prikazati jednim slikovitim događajem
koji ima svoju kulminaciju, pa usljed toga nije moguće direktno okriviti
nekoga niti napraviti sliku idealne žrtve, jer uvijek postoji neko
opravdanje, kao što su slabi uslovi poslovanja, nepažnja klijenata ili
njihova pohlepa itd. Jezički opisi i termini kod ovog kriminala su blagi
spram uličnog nasilja i prije su u upotrebi izrazi kao što su nezgoda,
nesreća, propast, gubitak, a manje izrazi koji oslikavaju ružan karakter i
zlu namjeru osoba.
Kada se govori o kriminalu elita govori se o kriminalu bijelog
okovratnika i kriminalu korporacija koje mogu da opstanu samu u široko
rasprostranjenoj kulturi koju označavamo kao bure pokvarenih jabuka ili
čak možemo govoriti o sistemskoj korupciji ili crvljivim voćnjacima koje
u zemljama u tranziciji poprima oblik klijentelizma u kojem se stvara
odnos feudalne zavisnosti između mreža različitih klika koje preko
primarnih rodbinskih i prijateljskih veza održavaju postojeći sistem
3
C. Greer, News Media, Victims and Crime , http://www.sagepub.com/upm-data/15712_02_Greer_Ch_02.pdf
(od 4/19/2007, stranica posjećena 20.09.2013.)
155
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
proizvodnih i vlasničkih odnosa i koji dominiraju javnom upravom na
način koji nije svojstven modernoj državi određujući izbor osoba za
ključne pozicije i koji su povezani odnosom poslušnosti na feudalnovazalni način, a ne kriterijumom efikasnosti poslova koje obavljaju. U
takvoj situaciji brojni podsistemi kao što su javna uprava, policija,
sudstvo, mediji tretiraju kriminal ili ovakava štetna ponašanja u širokom
smislu (po osnovama upravnog, građanskog ili krivičnog prava) i na
različite načine nesposobni da imaju usaglašeno djelovanje otvarajući
prostor za sve oni koji djeluju na principu moralnog hazarda, odnosno
ponašanja koje postaje predvidljivo da se za njega neće odgovarati nego
će se troškovi takvog ponašanja prebaciti na neke druge grupe u društvu,
najčešće poreske obveznike ili građane. Do krivičnog procesa dolazi
samo kada skandal poprimi takve rezmjere da nadležna tijela moraju da
djeluju kako bi vratili autoritet i kada su pozicije ključnih osoba ugrožene
usljed nepovjerenja javnosti takvim skandalom. Ako i dođe do krivičnih
postupaka oni se najčešće ne završavaju osuđujućim presudama jer su
osobe optužene za kriminal elita prije svega ugledne osobe koje odstupaju
od stereotipa kriminala, a njihove djelatnosti ili propusti mogu se
okvalifikovati kao loše procjene „dobrih menadžera“ u teškim uslovima
poslovanja i prije su posljedice vanjskih šokova i kriza, a manje lošeg
karaktera. Za sve to će se potruditi dobri advokati, jako političko
lobiranje, medijski pritisak i podmićivanje.
„Svaki društveni sloj u 18 vijeku imao je zonu tolerisanog ilegalizma
koji je postajao kao nekakav regularni izuzetak u obliku privilegija, što je
dovodilo do toga da se uredbe stalno objavljuju ali nikada ne primjenjuju
u toj saglasnosti vlasti ili njenom nemaru. Za razliku od bogatijih slojeva
siromašniji slojevi nisu imali ove privilegije nego su imali zonu
ilegalizma izvojevanu silom ili upornošću što je bio uslov preživljavanja,
a prijetnja ograničavanja takvog ponašanja vodila je pobuni ili ukazivala
na nemire, na isti način kao što bi ukidanje privilegija višim slojevima
vodilo komešanju među njima. Ovaj ilegalizam je u nižim slojevima
poprimao oblik nasilnog kriminala ili kriminala protiv imovine, a danas
156
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
posebno droge (opaska autora) i s njom povezanih djela. Time kriminal
postaje dio širokog narodno rasprostranjenog ilegalizma koji je uslov
opstanka. Ovi ilegalizmi više i niže klase često nisu bili suprostavljeni
nego su se nekada i pomagali, ali nekada su bili i protivuriječni. Takva
situacije prešućivanja i tolerisanja postajala je rasadnik kriminala.“4 U
zemljama u tranziciji s pravom se u puku javlja floskula da svaka
politička opcija ima svoje policajce, tužioce, sudije i svoje kriminalce, jer
i jedni i drugi imaju svoju ulogu u održavanju tolerisanog ilegalizma.
1.1. Neefikasnost sistema represije
Rezultati rada pojedinaca ili organizacije se mjere ili kroz rezultate koji
se porede sa prosječnim u datoj djelatnosti ili kroz uspjeh izgradnje nečeg
jedinstvenog što se ne može porediti ni sa čim sličnim. Metod
ocjenjivanja preko prosječnih rezultata metod je najčešće korišten u
školama kroz ocjenu pohađanja nekog studija. Interesantan problem u
policiji, ali i u drugim javnim službama je uvriježena praksa izbora
rukovodilaca koji imaju malo ili nimalo iskustva “na ulici” za rukovodna
mjesta, što po nekim istraživanjima ima izvjesne prednosti, a sa druge
strane i neke nedostatke. Istraživanja na bazi case-studies trebale bi da
osvijetle osobine osoba koje su se popele na najviša mjesta u policiji. Cilj
je utvrditi kriterije zajednice u definisanju uspjeha. U Americi na
nacionalnom i državnom nivou za uspjeh pojedinaca su ključna
profesionalna udruženja, kao i privatni savjetnici i zagovornici-lobisti.
Istraživanja su pokazala da oni koji su napravili lični uspjeh svi liče jedni
na druge, da se broj kriterija za uspjeh smanjuju, da su kriteriji unaprijed
postavljeni i ujednačeni, što sa aspekta kvaliteta i inovativnosti u jednoj
M. Fuko, Nadzirati i kažnjavati- nastanak zatvora , Izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Novi sad 1997,
81.
4
157
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
organizaciji znači stagnaciju, jer ne dolaze svježe vrijednosti, inovacije i
svježa krv.5
Vrlo rašireno shvatanje je da su rukovoditelji u policiji kao i u bilo kojoj
drugoj organizaciji ključni elemenat od kojeg ovise performanse
organizacije. Često se tome u prilog ističu analize slučajeva poznatih
policijskih rukovoditelja ili još više takve stavove zagovara opšta teorija
menadžmenta ili rukovođenja koja navodi primjere uspješnih menadžera
iz poslovnog svijeta. U stvarnosti ipak su rijetki primjeri menadžera koji
su uspjeh u karijeri doživjeli sa uspjehom u performansama organizacije
ili vezano za posao koji su obavljali, jer se menadžeri biraju mnogo češće
na osnovu nekih drugih kriterija koji nemaju baš puno veze sa
performansama.
Kao što advokatska poslovica kaže da postoje dvije vrste advokata,
jedni koji poznaju pravo, i oni drugi, koji poznaju sudije i da su ovi drugi
uspješniji pa njih treba angažovati u parnicama, pa isto tako puno toga
utiče na izbor rukovoditelja u policiji i njihovu uspješnu karijeru. Prije
svega ključne stavke za kretanje u hijerarhiji su političke figure, zatim
uticaj rukovodilaca na sredinu u kojoj rade ukoliko njihovo napredovanje
ovisi od nekog glasanja, a vrlo često uspjeh ovisi od mogućnost da se u te
svrhe koriste razni instrumenti za stvaranje skandala i iznošenje prljavog
veša, kao i instrumenti podrivanja uspješnog rukovođenja unutar same
organizacije od pojedinaca i bureta crvljivih jabuka.
U studijama koje su provedene kao važno pitanje postavlja se pitanja
kakav profil rikovodilaca prolazi, a kakav ni slučajno ili vrlo teško može
proći u policijskoj organizaciji jer očigledno prema rezultatima
istraživanja vrlo malo performanse igraju ulogu u napredovanju i vrlo je
5
Prema: S.D.Mastrofski, Police Organization and Management Issues for the Next Decade, 2007
https://www.ncjrs.gov/pdffiles1/nij/grants/218584.pdf ( stranica posjećena 13.07.2013 )
158
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
malo onih rukovoditelja koji su napredovali jer su proveli organizacione
ili druge promjena.
Organizacije o kojima govorimo toliko su najčešće otporne na
destrukciju da iako nema nekog genijalnog vodstva zadržavaju rutinu
obavljanja svakodnevnog posla, najčeše jer im to zakon određuje što im
omogućava preživljavanje, odnosno suzdržavanje od urušavanja, što u
organizacijama koje se suočavaju sa konkurentskim performansama ne bi
dugo moglo biti tako.
Profil policije se dramatično mijenja u poslednjih nekoliko decenija.
Prije svega sve više žena nalazi svoje mjesto u policiji kao i to da sve više
fakultetski obrazovanih kandidata nalazi svoje mjesto u policiji. Ono što
policiju interesuje je da li postoje razlike u situacijama kada neko postane
policajac nakon sticanja fakultetske diploma, i situacije u kojoj je neki
policajac stiče fakultetsku diplomu. Zatim se postavlja pitanje da li je
bolje ono obrazovanje koje je fokusirano na tehnička pitanja ili profesije
kao što je kriminalista, pravnik, inžinjer ili ona koja uključuju generalna
pitanja kao što su ljudska prava i sl. kao i da li je policija kao organizacija
od njih imala korist u segmentima pronalaženja - rješavanja problema u
sklopu policijskih projekata ili se ti pojedinci koriste u sklopu
poboljšavanja performansi u vezi svakodnevnih policijskih intrevencija.
Da bi se utvrdio stvarni efekat obrazovanja na policiju moraju se prvo
utvrditi performanse, prije svega kvaliteta odluka koje oni donose. To se
čini na način da to neko drugi to posmatra i ocjeni, zatim da to pojedinac
učini sam ili da se to prati preko policijske dokumentacije. Značajno je da
svako obrazovanje izgubi efekte na svakodnevni rad tokom proteka nekog
vremena ako se ne nadograđuje. U osnovi malo toga se promijenilo u
policijskoj edukaciji i ključno je pitanje kako razni oblici treninga utiču
na performasne odnosno na rezultate. Policija za zajednicu radi sada
mnogo širi krug poslova nego što su to borba protiv kriminala i
održavanje reda. To je prije svega pružanje uslužnih djelatnosti. Od
policije se traži da bude spremna da odgovori na kritične incidente i da
bude u stanju da građanim da informacije o gotovo svim događajima.
159
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
Odlučivanje o ovome utiče na dislokaciju resursa i prioriteta u radu
uključujući i potrebu za bolje obrazovanim pojedincima.6 Obrazovanost je
ključna u slučajevima policijske diskrecije kao suštine policijskog posla.
U Engleskoj se dugo već razmatra uloga policijske diskrecije:7
- i to kao značaj i širina policijske diskrecije,
- tenzije koje prate diskreciju kao i paradoksi diskrecije,
- kako zakoni dopuštaju i ograničavaju diskreciju,
- izazovi pred policijom da provede diskreciju sa visokim standardom
legitimiteta kao i da zadrže očekivanu odgovornost pred zajednicom.
Suština policijskog rada je u izboru ili prosudbi na bilo kojem nivou
policijskog rada, od najnižeg do najvišeg. Policija ima široku diskreciju
uključujući “da istražuje, da ispituje, da pretraži, da liši slobode, da
upozori, da naredi, da naplati kaznu, da provodi krivični progon, da
pregovara o krivnji i druge stvari.8 Kako autori kažu diskrecija je
imanentna cijelom krivičnom postupku kao i na svim nivoima i to je samo
po sebi kontradiktorno sa principom legaliteta koji tu diskreciju
ograničava. Od 60. tih godina 20. vijeka godina u SAD se mit o punom
policijskom kapacitetu istražuje kroz segmente: 1) izbor ciljeva, 2) izbor
metoda intervencije, 3) izbor kako raspolagati slučajem, 4) izbor istražnih
mjera, 5) izbor procedura na terenu ,6) traženja dozvola i odobrenja.9
6
Prema: S. D. Mastrofski, Police Organization and Management Issues for the Next Decade, 2007
https://www.ncjrs.gov/pdffiles1/nij/grants/218584.pdf ( stranica posjećena 13.07.2013 )
7
S. Bronitt and P. Stenning, Understanding discretion in modern policing, Thomson Reuters, 35Crim LJ/2011,
319,320
8
S. Bronitt and P. Stenning, Understanding discretion in modern policing, Thomson Reuters, 35Crim LJ/2011,
320.
9
S. Bronitt, P. Stenning, Understanding discretion in modern policing, Thomson Reuters, 35Crim LJ/2011, a
prema: Goldstein H, “Categorizing and Structuring Discretion” in Goldstein H (ed), Policing a Free Society
(Ballinger PublishingCompany, 1977) pp 95-100.
160
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Autori navode da je potrebno razlikovati dva pojma, jedan je diskrecija,
a drugi interepretativno mišljenje. Intepretacija situacije kroz
interpretaciju činjenica je preduslov za izbor, ali nije sastavni njegov dio,
ona je odluka o izboru toka akcija npr. da zaustavi motorno vozilo, da
testira vozača na alkohol, da ga liši slobode itd. Sa promjenom opšteg
gledišta mijenja se i kriterij za primjenu diskrecije. Npr. u nekim djelima
policajci su primjenjivali privatne mjere i nisu provodili zvanične istrage
kao u slučajevima porodičnog nasilja, ali kako je javnost postala
senzibilna ova se djela tretiraju na strogo formalan način.
Poseban strah vezano za diskreciju se ogleda u strahu od diskriminacije
bez obzira što pozitivni propisi sami po sebi zabranjuju svaku vrstu
diskriminacije. Posebno je javnost osjetljiva na privatizaciju odnosno
diskreciju u parcijalnim privatiziranim interesima, a ne u javnom interesu.
Sudovi u Engleskoj napravili su čitavu doktrinu nezavisnosti policijskog
pozornika “constabulary independence”. Sudovi imaju instrumente da
nadziru zakonitosti rada policije, ali to nerado čine, jer operativne
nedležnosti policije koje proizilaze iz zakona da nadziru kada hoće, gdje
hoće, lokaciju koju hoće leži na njima. Kako bi rekao Sir Robert Peel koji
je ustanovio policiju u Londonu diskrecija je sposobnost da se pravila
ponašanja primjene na svaku situaciju u kojoj se policajac može naći i
ona je stvarna procjena inteligencije, policijske kompetencije svake
individue koja obavlja policijske poslove da bi spriječila kriminal, da
održava red i provodi zakon uključujuči i izbor mjera, od razgovora do
lišenja slobode.
Razlozi zašto je diskrecija nužna u krivičnom pravu i radu u policiji su:
- Niti jedno zakonodavstvo ne može precizno odrediti kada je neko
ponašanje kriminalno, a kada ne;
- Da se izbjegnu slaba zakonska rješenja kao i da se uspostavi pravičnost;
161
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
- Diskrecija je potrebna da bi se moglo odlučiti koja krivična djela će se
progoniti, a koja ne, jer sva krivična djela sa ograničenim resursima ne
mogu biti prioritet;
- Striktna primjena zakona vodi do osjećaja nepodnošljivosti i osjećaja
terora.
Iako ovo djelo dominantno govori o ovlaštenim službenim licima i
njihovim postupcima u uvodu uvog poglavlja ćemo dati nekoliko opaski
na rad tužilaca.10 Tužilačka diskrecija je često meta napada i mnogo je
alternativnih prijedloga kako da se usmjerava i kontroliše tužilački rad, ali
za većinu tih modela nedostaju precizne informacije kako bi se mogle
kontrolisati tužilačke odluke. Iako postoje stragije koje pokušavaju da
kontrolišu rad tužilaca izvana kao što su zakoni i saslušanja od strane
zakonodavnih komisija, postoji dosta kapaciteta za kontrolu rada
tužilaštava iznutra od strane onih koji ih biraju, žrtava i advokata odbrane.
Logika rada tužilaštava polazi od toga da glavni tužioci moraju da slušaju
svog poslodavca, a zatim tu logiku slijede i niži nivoi u tužilaštvu.
Ključno za imenovanje, zadržavanje i motivisanje tužilačkog osoblja jesu
plate koje su u javnoj službi postavljene fiksno kao i u bilo kojoj
birokratski uređenoj organizaciji.
Nije da nije bilo pokušaja da se postave standardi rada u vidu broja sati
rada ili posebnih nagrada za posebno uspješan rad. Specifičnost
tužilaštava za razliku o advokature nije samo u materijalnoj dobiti kao
motivatoru za rad nego za rad u tužilaštvu postoje i širi društveni motive,
ali bez sumnje materijalni uslovi rada djeluju stimulišuće iako se ne mogu
porediti sa privatnim sektorom. Osoblje u tužilaštvu se razlikuje po
iskustvu u sudnici kao i po načinu dolaska u tužilaštvo, jer neki dolaze iz
advokature, neki su počeli u tužilaštvu, sudu i imaju iskustvo dok drugima
treba edukacija. Osoblje u tužilaštvu se razlikuju i u ličnim
karakteristikama, a oni sami se mijenjaju sa dužim radom u tužilaštvu.
S. Bibas, „Rewarding Prosecutors for Performance”, OHIO STATE JOURNAL OF CRIMINAL LAW ,
6/2009.
10
162
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Neki postaju bolji, dok neki postaju umorni. Iako se njihov rad posmatra
kroz optuženje to nije njihova krajnja svrha, jer krajnja svrha je pravda,
uz sve etičke i stručne zahtjeve rada.
Mjere za mjerenje učinkovitosti ili opterećenja tužioca je broj slučajeva,
broj optužnica, broj uspješno okončanih predmeta. Ali to su samo vidljiva
mjerila dok postoje i druga kao što su profesionalizam, etika, ophođenje,
kvalitet podnesaka, zadovoljstvo ostalih učesnika u postupku kao i
respekt od strane pripadnika pravosuđa, optuženih tako i žrtava, advokata,
policijskih agencija ili čak političara koji prate i zainteresovani su za
stanje kriminaliteta u njihovoj jurisdikciji.
Za kvalitetnu procjenu rada tužilaca potrebno je da se obavi i analizira
veliki broj slučajeva i to sveobuhvatno, iz svih uglova i perspektive
učesnika. Za ocjenu rada tužilaca koriste se mišljenja advokata odbrane,
mišljenja sudija, pa čak vrlo korisno je koristiti usluge penzionisanih
tužilaca da procjene rad tužilaca. To služi da se u kao i u radu policije
uoče problemi, i ako je moguće da se poprave performanse kroz
edukaciju i trening, dok u nekim slučajevim služe i kao osnov za prekid
angažmana tužilaca. Procjena rada tužilaca treba u osnovi da motiviše na
rad i da ukaže na stvarne rezultate kao i da ukaže tužiocima na druge
učesnike u postupku prema kojima mora da vodi računa.
Neki profesori predlažu da se tužiocima daju povremene nagrade
zavisno od okolnosti slučaju kako bi osigurali uspjeh optužnice čime se
utiče da tužioci onda napuštaju tradiconalnu politiku pregovarnja o
krivnji, odnosno da se novčano kažnjavaju njihova drugačija ponašanja.
Međutim iako u teoriji ovo izgleda pogodno praktički to je neizvodljivo
jer se ocjena rada vrši na osnovu statističkih podataka na koje
manipulacijom utiče sam tužitelj. S druge strane nagrađivanje po slučaju
motiviše tužitelje da se neselektivno fokusiraju na slučajeve u smislu
težine i to bi dovelo do smanjivanja društveno odgovornog ponašanja
tužitelja. To znači da se mora napraviti razlika između profesionalnog i
163
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
etički odgovornog rada od onog koji to nije u protivnom gubi se svrha
ocjenjivanja. Za razliku od novčanih nadoknada za koje zaposlenici žele
da budu tajni i koji izazivaju ljubomoru, neneovčane nagrade naprotiv
imaju smisao da budu javne i da budu lekcija i podsticaj za bolji rad. To
su najčešće lične ili oficijelne pohvale poslije uspješno okončanog
postupka. Zaključak koji bi mogli izvući je da rad tužitelja treba gledati
kroz prizmu brojnih faktora, a ne samo jednog u protivnom doći će do
iskretanja statistike što može uticati na kvalitet ishoda njihovog rada.
1.2. Uniformisana policija
Kontrola kriminaliteta je najvažnija funkcija policije pored drugih
brojnih funkcija. Uspjeh u rješavanju krivičnih slučajeva se mjeri kroz
stopu hapšenja. Osnovni zadaci uniformisane policije su održavanje
javnog reda i mira, zaštita ljudi i imovine. Niti jedan drugi segment
policije nije uključen u rješavanje ključnih policijskih problema kao
uniformisana policija i to kroz patrolnu djelatnost. Oni u svom radu
identifikuju kriminalne aktivosti, identifikuju žrtve, svjedoke,
obezbjeđuju dokaze, i po mogućnosti provode određni nivo istrage koja se
kreće od neznatnog do ključnog doprinosa mjerenu lišenjem slobode
počinioca, pronalaskom stvari i dokaza, prikupljanjem obavijesti, radom u
zajednici, pa sve do korištenja informatora. To otvara prostor da će slučaj
biti uspješno rješen u kasnijem sudskom postupku.
Upravo uniformisana policija iako se to tako ne predstavlja u očima
javnosti je odgovorna i zaslužna za veći dio potreba i zadovoljstva
zajednice. Da bi se promaknuo ovaj segement policije koji se
neopravdano zanemaren čak i u krugovima policijskih rukovoditelja ćemo
posvetiti ovaj dio rada. Uniformisana policija glavni doprinos kontroli
kriminaliteta daje kroz službene zabilješke ili preliminarni izvještaj. On je
osnova za daljnju detektivsku aktivnost po kriminalnim slučajevima. Od
kvalitetno urađene ove faze ovisi mogućnost kriminalističkog ili
detektivskog rada policije da uspješno okonča naredne faze istražnog
procesa. Patrolni policajac je prvi policajac koji saznaje za događaj i prvi
164
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
dolazi na lice mjesta, prvi je u poziciji da shvati vrući trag vezano za
krivično djelo, počinioca i žrtvu pa mnogi policijski odjeli nalaze veliku
korist od toga da patrolnom policajcu dodjele priliku da okonča
preliminarnu istragu. Istraživanje je pokazalo da oko 80% lišenja slobode
je rezultat preliminarne istrage patrolnih policajaca na licu mjesta,
uspješne identifikacije od strane patrolnog oficira i žrtve ili
poduzimanjem drugih radnji neposredno nakon događaja. Obim
aktivnosti koje provode patrolni policijaci se kreće od obezbjeđenja lica
mjesta do provođenja svih radnji kod određenih krivičnih djela.
Uključivanje patrolnih policajaca povećava njihov moral, poboljšava
povjerenje u zajednici kao i unaprjeđuje razmjenu informacija iz
zajednice prema kriminalističkoj policiji i detektivima koji rade na
slučajevima. Patrolni policajaci u strukturi svog doprinosa čine 91%
udjela u obezbjeđenju lica mjesta, obavještavanje kriminalističke policije
o progresu vezano za preliminarnu istragu ide do 73% udjela, vrši razne
provjere u 69% slučajeva, intervjuiše žrtve i svjedoke u 64% slučajeva,
traži potencijalne svjedoke 64% slučajeva, intervjuiše osumnjičenog u
47% predmeta, provodi test na droge u 44% slučajeva, prikuplja fizičke
dokaze od osumnjičenog i sa lica mjesta u 42% slučajeva, ispituje
osumnjičenog u 41% slučajeva, prikuplja dokaze za daljnju analizu u 40%
slučajeva, koordinira istragu sa tužiocem u 25% slučajeva, poduzima
obavještajne aktivnosti u 20 % slučajeva, poduzima neko od prikrivenih
djelovanja u 8% slučajeva.11
Osnovni smisao upotrebe uniformisanih patrolnih policajaca u
preliminarnim istragama je da je njihov broj neuporedivo veći u odnosu
na pripadnike kriminalističke policije i kao takvi većinu slučajeva mogu
rješiti brže i jeftinije. Službene zabilješke ili preliminarni izvještaji su prvi
dokumenti koje će neko vidjeti radi procjene tog slučaja i sadrže osnovnu
faktografiju događaja. Kriteriji koji se koriste za ocjenu uspjeha
preliminarne istrage u odnosu na okončanje slučaja su sljedeći: hapšenje
osumnjičenog, identifikacija osumnjičenog, priznanje osumnjičenog,
C. L. Womack, “Criminal Investigations: The Impact of Patrol Officers on Solving Crime”,Thesis Prepared
for the Degree of Master of Science, University of North Texas, 2007, 19.
11
165
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
kompjutersko pretraživanje npr. registarskih tablica, identifikacija
ukradene imovine, pronalazak forenzičkih dokaza, korištenje policijskog
biltena, ostali dokazi kao što su snimak kamere, podatak o telefonskom
broju sa kojeg su poziv ili poruka poslani, modus operandi, fotorobot
itd.12 Istraživanja autora su pokazala da patrolna policija daje najveći
doprinos ili doprinos preko 75% udjela u rješavanju slučaja npr. kod
krivičnih djela u vezanih sa drogama u 88,7% slučajeva, imovinom u
51,2% slučajeva, maloljetničkim kriminalom u 71,8% slučajeva, dok u
nasilju protiv osoba najmanji je odlučujući doprinos i iznosi oko 21%
udjela, a što ukupno čini 57,7% od ukupnog broja slučajeva. U ostatku
istraga uniformisana policija daje značajan, minimalan ili umjeren
doprinos. S druge strane analiza rada detektiva ili kriminalističke policije
pokazuje strukturu njihovog vremena na slučajevima: kontakt žrtava i
svjedoka 19,9% vremena, pripremanje za pisanje izvještaja 17% vremena,
analiza slučaja 9,2% vremena, kompjuterska pretraga u potrazi za
informacijama o osumnjičenom 6,7% vremena, intervju/ispitivanje
osumnjičenog 6,4% vremena i minimalno vrijeme za ostale radnje kao što
su prepoznavanje, nadzor na terenu itd.13
Postoje brojni znaci kada je pravosudni sistem neefikasan. Problem
neefikasnosti postaje fokusom značajne pažnje. U stvarnosti vrlo je malo
studija o efikasnosti pravosudnog, a posebno policijskog rada i tužilačkog
rada. Prije svega ranija istraživanja su imala u fokus na upravljanje
slučajevima - case management i to kroz poboljšanje komunikacije i
protoka informacija, a u vezi sa razvojem tehnologija u komunikacijama.
Urađeno je mnogo i u racionalizaciji djelovanja sudske administracije
kroz raspored i upravljanje vremenom u sudnicama. Unaprijeđeno je
traganjem za određenim slučajevima kada se za to ukaže potreba kao i
povezivanja kompleksnih slučajeva i kriminalističkog procesa.
C. L. Womack, “Criminal Investigations: The Impact of Patrol Officers on Solving Crime”,Thesis Prepared
for the Degree of Master of Science, University of North Texas, 2007, 47,51.
13
C. L. Womack, “Criminal Investigations: The Impact of Patrol Officers on Solving Crime”,Thesis Prepared
for the Degree of Master of Science, University of North Texas, 2007.
12
166
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Najčešće tačke neefikasnosti sistema represije su postojanje
diskrecionih ovlaštenja koje čine stvari nepredvidljivim, suprostavljenih
ciljeva dva ili više učesnika ili agencija, neučinkovitost ili neaktivnost
jednog od ključnih učesnika kao i prekid procesa od strane vanjskih
učesnika.
Policija je kompleksna organizacija što znači da ima više od jednog
cilja i više segmenata svoje djelatnosti, od kontrole saobraćaja do
najvažnijeg segmenta kontrole kriminaliteta. Segment kontrole
kriminaliteta se najčešće procjenjuje kroz stopu lišenja slobode, naročito
u slučajevima ozbiljnog kriminaliteta. Istraživanja su pokazala da je
najveća stopa otkrivenosti u slučajevima ubistava, zatim slijede silovanja
i napadi, dok su razbojništva, provale u stanove, teške krađe i krađe su na
najnižem nivou efikasnosti otkrivanja iz razloga što se policija u svom
radu najviše oslanja na žrtvu, brzinu prijave i njenu sposobnost
identifikacije koja u slučajevima kada motiv ličnih odnosa ne postoji
postaje komplikovan za rješiti i dokazati.
Politika kontrole kriminaliteta košta državu ogromnih resursa, a da pri
tome one nema jasnih mjerila učinkovitosti tih programa. Rekli smo da se
suzbijanje kriminaliteta vrši na dogmatskom pristupu koji se oslanja na
funkcionisanje zatvaranja. Istraživanja alternativnih politika suzbijanja
kriminaliteta pokazala su da imaju redukciju kriminaliteta, povećavaju
raspon za individualizaciju kazne i specijalnu prevenciju, smanjuju
ukupne troškove i jeftinije su od tradicionalne politike zatvaranja. Ove
alternativne politike nisu povezane sa inkapacitacijom ili
oneposobljavanjen za izvršenjem krivičnih djela što je glavni oslonac
zatvaranja, nego su usmjerene na modifikovanje namjera počinitelja da ne
čini krivična djela. Tradicionalno su tri kanala za redukciju kriminaliteta
od kojih su prve dvije vezane za zatvaranje i one su14 :
F. Drago, R. Galbiati “Indirect Effects of a Policy Altering Criminal Behaviour: Evidence from the Italian
Prison Experiment”, The Institute for the Study of Labor (IZA) in Bonn , Discussion Paper No. 5414 December
2010, 1.
14
167
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
- Inkapacitacija putem micanja iz zajednice osoba koje vrše krivična
djela;
- Rehabilitacija putem mijenjanjem individualnih stavova i sklonosti
izvršenju krivičnih djela;
- Odvraćanje bazirano na cost-benefit analizi, čime se manipulacijom
oportunitetnim troškovima čini neisplatljivim počinjenje krivičnog djela
počiniocu.
Što se tiče zatvaranja i inkapacitacije imamo istraživanja koja pokazuju
da se od kažnjavanja ne mogu očekivati efekti zastrašivanja na kratki rok
i da je odvraćanje nestabilan, dinamičan proces koji je povezan sa
represijskom aktivnošću i po vremenu, prostoru, dinamici i intenzitetu.
Visoka vjerovatnoća kažnjavanja je povezana sa visokom vjerovatnoćom
otkrivanja krivičnih djela, a ono je povezano sa okolnostima koje su bitne
za izvršenje krivičnih djela. Svi ovi elementi utiču kako na strategijsko
viđenje represije i rizika kod počinjenja djela u svijesti kriminalaca tako i
u svakom konkretnom slučaju počinjenja djela i vjerovatnoće da će biti
uhvaćeni što utiče na to da učinilac odustane bar za izvjesno vrijeme od
izvršenja tog djela ili sličnih djela.15
Odvraćanje bazirano na cost-benefit analizi je manipulacija
oprotunitetnim troškovima što čini neisplatljivim počinjenje krivičnog
djela počiniocu, jer mu se kao prepreke stvaraju neke opasnosti koje su
indicirane predkrivičnom situacijom. Postojanje kamere u banci nije
opasnost samo po sebi za učinoca, ali mu indicira da ukoliko bez maske
uđe može kasnije biti prepoznat i uhapšen. Svi počinioci nastoje da
percipiraju okolnosti koje će dovesti do povećanja rizika. To su policijske
patrole, psi čuvari, metal detektori, naoružani čuvari, alarmi, kamere,
naoružana žrtva koje će se braniti ili žrtva koja će se naknadno osvetiti ili
15
M. Cusson, SITUATIONAL DETERRENCE: FEAR DURING THE CRIMINAL EVENT, School of
Criminology and International Center for Comparative Criminology, University of Montreal,
http://www.popcenter.org/library/crimeprevention/volume_01/03cusson.pdf
168
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
uzeti pravdu u svoje ruke i predstavljaju opasnosti sa kojom se mora
računati. Ali da bi došlo do odvraćanja mora usljed takvih mjera doći i do
otkrivanja i kažnjavanja učinilaca. Treba imati na umu da strah ima svoje
granice odnosno granice svojih efekata. Strah koji djeluju prije izvršenja
krivičnog djela uvijek ne odvrati od izvršenja krivičnog djela jer
kriminalci nastoje da prevaziđu opasnosti boljom taktikom izbjegavajući
otkrivanje kao i da se postepeno navikavaju ili su predodređeni za velike
količine straha i opasnoti koje mogu podnijeti.
Vratimo li se na kažnjavanje kao osnovnom instrumentu kaznene
politike zaključit se može da je:
1. kažnjavanje koje je sistematski aplicirano sa ciljem da intenzivira
politiku i pravosudnu aktivnost će rezultirati efektom u visokom postotku
prestupnika koji su kažnjeni (direktno iskustvo kažnjavanja) i u visokom
postotku potencijalnih počinilaca koji znaju osobe koje su kažnjene
(indirektno iskustvo kažnjavanja).
2. Što je veći broj počinilaca koji direktno ili indirektno osjete
kažnjavanje to će veći rizik od kažnjavanja biti prepoznat, odnosno više
će biti u svijesti.
3. Što je veći pretpostavljeni strah od kažnjavanja manje kriminala će biti
počinjeno. Percepcija kažnjavanja je neophodan link između objektivne
veličine označene kao vjerovatnost kažnjavanja i poštovanja zakona.16
Pokazalo se da nagli udar kriminalne politike u vidu povećanja rizika u
kažnjavanju ima gotovo momentalni uticaj u redukciji ciljanog kriminala.
Ali, kada se mjeri razina kriminala na nivou godine ima male efekte.
Trenutne karakteristike situacije vezane za kriminal utiču na odluku
počinioca da donese racionalne poslovne odluku u djelovanju i to sigurno
16
M. Cusson, SITUATIONAL DETERRENCE: FEAR DURING THE CRIMINAL EVENT, School of
Criminology and International Center for Comparative Criminology, University of Montreal, 59,60.
http://www.popcenter.org/library/crimeprevention/volume_01/03cusson.pdf
169
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
nisu informacije iz prošle godine koje se odnose na grad u cjelini, nego na
susjedstvo u kojem djeluju i na situaciju u njoj u gotovo realnom
vremenu. Kada govorimo o ulozi sankcija u odvraćanju ne smije se ostati
samo na ulozi sudova koji ih izriču (dominantno kazne kako po vrsti tako
i strogosti), nego je od ključnog značaja ono što im prethodi, a to je
djelatnost policije koja određuje vjerovatnosti otkrivanja djela i počinioca,
pa time i vjerovatnost sankcija. Alokacija policijskih resursa i upotreba
metoda provođenja zakona i istraživanja krivičnih djela dramatično
povećava stopu otkrivenosti krivičnih djela i hapšenja što odvraća od
činjenja krivičnih djela
Makro nivo kriminala posmatramo kroz statistiku ili kroz stope
kriminala i tu se postavlja važno pitanje, da li postoji veza između
budžetske potrošnje na policijske snage i stope kriminala. Većina ljudi je
uvjerena da je nivo kriminala povezan sa bolje opremljenom policijom,
brojnijim zatvorima. Potrošnja novca na prevenciju kriminala i policiju je
povezana je sa odlukama političara da daju veća sredstva krivičnom
pravosuđu. Na efikasnost utiču i neki faktori koje možemo označiti
nefunkcionalnost aparata bez obzira da li je on ishodovan
nefunkcionisanjem ili opstrukcijom državnog aparata ili se pravda lošom
procjenom na strategijskom nivou.
Da bi smo vidjeli kako organi represije procjenjuju ključne faktore koji
utiču na kriminal moramo pogledati neka od empirijskih istraživanja koja
su provedena. Rangiranjem faktora koji utiču na efikasnost rada policije
i koji je sačinjen učešćem 500 policijskih šefova u 2008. godini u SAD od
strane R.T. Strategies of Washington, DC. došlo se do zaključka između
ostalog da: šefovi policija navode kao dominantne faktore koji utiču na
efektivnu policijsku djelatnost sprovođenja zakona: nedostatak resursa za
agencije 20%, upotreba droga i alkohola kao kriminogenog faktora sa
20%, problemi u porodici i problemi sa odgojem i zlostavljanjem djece
14%, nedostatak programa za rad sa mentalnim problemima 12%,
pretrpanost sudova 7%, neefiksan progon i suđenje 6%, dostupnost oružja
170
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
u velikim količinama 5%, bande 3%, nedovoljna primjena smrtne kazne
2%.17 Faktori koji utiču na stopu kriminala, a koji nemaju ništa sa
krivičnim pravosuđem18, ali utiču na tržište rada bilo legalno ili ilegalno,
a time i na kriminal su: a) demografske promjene kao jedna od
najvažnijih kompenonenti i čine je dobna struktura populacije. Što je
manje mladih ljudi u populaciji logičnije je očekivato da će biti manja
stopa kriminala, b) brza pomjeranja grupa u populaciji i rast gradova
otežava policiji socijalnu kontrolu, a sa druge strane ima tzv. prolaznu
populaciju kao uzrok devijacija. Ovaj faktor je značajan kod uključivanja
ekonomskog i političkog bunta u politički kriminal, c) ekonomski uslovi
i ritam kako ekonomija oscilira tako je prati i stopa kriminala. Kako se
ljudi pomjeraju iz legalne ekonomije ka sivoj ili crnom tržištu da bi
preživjeli to se pomjera i statistika kriminala.
Četiri su kategorije kriminala kojim možemo bar za potrebe ovog rada
podjeliti cjelokupni kriminalitet i tu podjelu ćemo koristiti za predmet
diskusije u kontekstu odvraćanja i faktora koji utiču na njega u ovom
radu. To su politički kriminal i kriminal bijelog okovratnika o kojem smo
nešto govorili u prethodnom poglavlju jer je on vrlo specifičan, zatim
nasilni kriminal, kriminal protiv imovine i kriminal bez žrtve. Kriminal
bez žrtve je kriminal u kojem nema zvanične žrtve koja pokreće istragu i
to je područje pogodno za crno tržište, tržište drogom, prostitucijom, i
sličnim robama i uslugama, kao i kriminalnim biznisima.19 Kriminalna
statistika je usmjerena prije svega na nasilni i vidljivi imovinski
kriminalitet.
Nepoznavanje prave statistike čini da je slika kriminala maskirana i
sasvim pogrešna, gotovo stereotipna. Usljed nedostataka prave slike
17
LAW ENFORCEMENT AND THE DEATH PENALTY, Death Penalty Information Center, 2013,
http://www.deathpenaltyinfo.org/law-enforcement-views-deterrence
18
R. Long ,Crime and Deterrence, 2008, Lecture Notes - Del Mar College,
http://dmc122011.delmar.edu/socsci/rlong/intro/crime.htm
19
R. Long ,Crime and Deterrence, 2008, Lecture Notes - Del Mar College,
http://dmc122011.delmar.edu/socsci/rlong/intro/crime.htm
171
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
kriminaliteta javljaju se problemi kod određivanja kriminaliteta kao
individualne i socijalne pojave. Kriminološke škole i škole krivičnog
prava imaju fokus na uzrocima kriminaliteta, pojavnim oblicima
kriminaliteta, i reakciju na kriminal kao svojevrsno preuzimanje uloge
kriminalne politike. Posljedično njihovi stavovi su filozofski - dogmatsko
postavljeni, vrlo prihvatljivi logici, ali u praksi je vrlo malo pokušano
empirijski potvrđivanje ovih teza.
Nemogućnost objašnjavanja kriminaliteta preko jedne jedinstvene
teorije i tačno definisanih uslova koji utiču na njega na mikro
(individualnom) ili makro (socijalnom) planu posljedično stvara u svijesti
većine ljudi sliku kriminaliteta kao nečeg iracionalnog i potpuno
neobjašnjivog, osobito kada je on depersonaliziran i pretvoren u nešto što
bi se označilo kao kriminalna država, propala država, država kriminala.
Nužno je stoga analizirati put kojim mora proći određeni počinilac da bi
dospio u zatvor. Statistika kriminaliteta u SAD pokazuje da od 1000 djela
koja su počinjena 540 su prijavljena policiji, 65 vode do lišenja slobode,
36 počinilaca su osuđeni, 17 su osuđeni na zatvor, 3 su osuđeni na više od
jedne godine zatvora.20 Tu se sada govori o selekciji kriminaliteta i
učinilaca.
Kada govorimo o selekciji kriminaliteta i o tome da zatvorska
populacija ne odražava pravu sliku osoba koje čine krivična djela
potrebno je uzeti u obzir put selekcije kriminaliteta. Prvu selekciju vrše
žrtve, drugu nadležna tijela koja procjenjuju da li je i koje krivično djelo
počinjeno kao i sudovi koji odlučuju o sankcijama, npr. kroz sporazum o
priznanju krivnje za lakša djela.
Na prijavu krivičnog djela utiče ozbiljnost krivičnog djela, vidljivost
20
R. Long ,Crime and Deterrence, 2008, Lecture Notes - Del Mar College,
http://dmc122011.delmar.edu/socsci/rlong/intro/crime.htm
172
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
djela, kao i status počinioca u odnosu na žrtvu, socijalni status koji se
ogledu u klasnom status što osobama daje privilegije u toku postupka.
Klasni status utiče na vidljivost i vrstu kriminala (privredni kriminal
nasuprot, kriminalnog biznisa (droga, prostitucija) ili uličnog i nasilnog
kriminaliteta (razbojništva)), kroz kvalifikaciju i stigmatizaciju učinioca i
djela dajući mu odgovarajuće društveno značenje. Klasni i socijalni
status ne utiče samo na selekciju kriminaliteta u njegovoj klasifikaciji
nego i na početne uslove koji se javljaju kao snažni kriminogeni faktori.
Pristup tržištu rada kao i socijalna zaleđina utiču na zasnivanje
zaposlenosti, kvalitete zaposlenosti, njegove održivosti kao i nekih drugih
privilegija poput obrazovanja, bogatstva ili siromaštva itd. Nezaposlenost
je provodnik i induktor za kriminal, naročito kriminal maloljetnika koji se
u adolescenciji javlja gotovo kao sastavni dio ponašanja muškaraca i
njihovog odrastanja i potvrđivanja. Pošto je kriminal dominanto patološka
pojava muškaraca koja se kod njih javlja još u dobi maloljetstva, koji
spoznaju socijalnu kontrolu i granice ponašanja, da bi sa punoljetsvom on
dramatično opao u toj populaciji. Iz toga se može izvući zaključak da se
na kriminal može uticati manipulacijom vanjskim makro i mikro
varijablama. „Statistika pokazuje da kriminal uzlijeće tako visoko za
vrijeme adolescencije da participacija u delinkvenciji se pokazuje kao dio
normalnog života tinejdžera. Do dobi od 18 godina vjerovatno 90%
mladih muškaraca participira u delinkventnim aktima i približno polovina
bude lišena slobode za nesaobraćane prekršaje do tridesete godine. U dobi
od 18 godina samo 50% do 60 % mladih ljudi je povezano sa kriminalom
i manje od 10% bude lišeno slobode do 30 te godine.”21
Neka od tih objašnjenja su da su maloljetnici svjesni posljedica
prestanka važenja zakonodavstva za maloljetnike i početka primjena
21
R. Witt,A. D. Witte,Crime Causation: Economic Theories - Economic Model Of Criminal Behavior: Basic
Theory, Extensions Of The Basic Model, A Brief Sketch Of The Empirical Evidence On The Supply Of
Crime, http://law.jrank.org/pages/802/Crime-Causation-Economic-Theories.html
173
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
zakona koji važe za punoljetne osobe. Ti zakoni su strožiji što nas navodi
na zaključak da odvraćanje prijetnjom kaznom odnosno generalna
prevencija nije samo doktrina, nego kod maloljetnika ona stvara učinak.
Slučaj se komplikuje kada se slična situacija pogleda u odnosu na
punoljetne osobe i kada se shvati da većina krivičnih djela je počinjena od
strane povratnika ili recidivista, što vodi zaključku da generalna
prevencija sada ne funkcioniše. Gotovo sve kriminološke škole se slažu
da se: kriminalno ponašanje uči kroz interakciju i komunikaciju sa
drugima, učenje se vrši unutar bliskih grupa osoba i to kao učenje tehnika
kriminalnog ponašanje, a sa time motiva i opravdanja za kriminalno
djelovanje za sebe i za druge. Da bi posmatrali efekte specijalne
prevencije moraćemo se usmjeriti na recidiviste, dok generalnu
prevenciju možemo posmatrati preko porasta osoba koje su počine
krivično djelo prvi put.
I upravo na tome se temelji drugi pristup rješavanja problema
kriminaliteta, a koji je vezan za zatvaranje poznat pod imenom
rehabilitacija. Realizuje se putem mijenjanjem individualnih stavova i
sklonosti izvršenju krivičnih djela i povezan je sa nizom individualnih i
društvenih faktora. Kako nekažnjavanje počinioca čini da kriminal
postane zarazan u društvu jer i drugi bi da se okoriste “lakom lovom” jer
nisu ništa manje pametni, tako i kažanjavanje čini da se drugi suzdrže od
činjenja krivičnih djela kada se “odere jarac” i naplati poštena kazna.
Svrha kazne po Beccariji ne smije da muči i mori biće obdareno
osjećajima, niti da povrati prethodno stanje kao da zločin nije
izvršen (...) svrha kazne nije ništa drugo nego sprječavanje krivca u
izazivanju novih šteta građanima i odvraćanje drugih da ne čine
slična zlodjela” 22. Vrlo brzo su njegove ideje našle mjesto u novim
kodifikacijama u 18. vijeku. Feuerbach i idejni prethodnici su u
Njemačkoj uticali na krivičare. Na njih su uticaj izvršili predstavnici
njemačkog filozofskog idealizma – Kant i Hegel. Oni kritikuju
22
Đ.Ignjatović, Teorije u kriminologiji, Beograd, 2009, 20
174
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
utilitarizam i suprostavljaju je u ideji retribucije (uzvraćanja). Po
Hegelu utilitaristi zanemaruju moralni i pravni aspekt kazne. Jedini
smisao kazne po Kantu je ponovno uspostavljanje moralnog
poretka, koji je narušen izvršenjem krivičnog djela, odmazdom
kojom se upostavlja jednakost krivičnog djela i kazne. Princip se
zasniva na apsolutnoj pravednosti, a ne nekoj budućnosti. Samim
tim oni su u suprotnosti sa utilitarističkim gledištem po kojem se
kažanjava radi sprječavanja činjenja djela u budućnosti u interesu
društva. Time je Kant na području krivičnog prava ostao usamljen
kao i njegov uticaj. Svrha kažnjavanja je njavažnije pitanje cijelog
krivičnog prava jer ta svrha određuje primjenu svih drugih instituta
krivičnog prava. Krajnja svrha odnosno cilj kazne i svih krivičnih
sankcija je u suzbijanju kriminaliteta. Kazna treba da jača moral društva i
kroz prosvjetiteljsku ulogu društvenu disciplinu. Zvanične statistike
kriminaliteta nisu u potpunosti tačne. Većina kriminaliteta ostaje
neprijavljena, odnosno nedetektovana od strane zvaničnih organa, i to se
prije svega odnosi na kriminal bez žrtve.
Beccarija doktor prava “smatara se ne samo osnivačem Klasične
škole nego i krivičnih nauka uopšte” i smatra da kazna mora
odgovarati stanju naroda, da ne bude nasilje, javna, brza, nužna, što
je moguće manja, primjerena djelu i zakonom određena. Insistira na
prevenciji krivičnih djela kažnjavanjem i samo tada kazna ima svoju
svrhu. Ljudskim zakonima ne mogu se spriječiti krivična djela, ali
suzbijanje tih zločina se može učiniti samo ako su ljudi slobodni,
ako osjećaju slobodu, ako se boje zakona, ako su zakoni jednostavni
i jasni, ako su u interesu svih, a ne samo nekih skupina, da postoje
dobri sudovi, da se u narodu proširuje znanje, nagrađuje krepost,
stalno širi odgoj, da se poboljšavaju uvjeti života, i da se građani
izjednačavaju u materijalnom i moralnom pogledu. 23
23
F.Bačić, Kazneno pravo, Zagreb, 1998,45
175
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
„Kažnjavanje se od vještine izazivanja nepodnošljivog bola pretvorilo
u ekonomisanje ukinutim pravima. Ako je pravosuđu još potrebno da
upravlja tijelom osuđenika, to će se vršiti izdaleka, na prikladan način, u
skladu sa strogim pravilima i sa nekim mnogo „višim“ ciljem. Posljedica
te novonastale uzdržanosti jeste da dželata, neposrednog anatoma patnje,
zamjenjuje čitava četa stručnjaka: nadzornici, ljekari, kapelani, psihijatri,
psiholozi, vaspitači; već samim svojim prisustvom kraj osuđenika, oni
pravosuđu pjevaju pjevaju hvalospjeve koji su mu potrebni i jamče mu da
tijelo i bol nisu krajnji ciljevi njegove kaznene djelatnosti.... To je utopija
pravosudne čednosti: oduzeti život a ne nanijeti bol, lišiti svih prava a ne
izazvati patnju, izvršiti kaznu a učiniti je bezbolnom. “24
Maloljetnici i promjena u njihovom ponašanju sa punoljetstvom daje
nadu da se može djelovati kaznenom politikom. Međutim preciznih
modela još nema. Jedno od objašnjenja bi moglo da bude da maloljetnici
u dobi od 18 godina nalaze se na raskrsnici života i da im se iz
srednjoškolske dosade otvaraju novi horizonti odrastanja i nove prilike za
samodokazivanje, od fakulteta, radnog odnosa, ženidbe do slobode da sa
tim pretpostavkama čine život potpunijim i u uskladu sa njihovim željema
i mogućnostima, preuzimajući više ili manje kontole nad istim životom.
Istina upravo oni koji imaju izbora imaju veće šanse da izađu iz
vandalizma i kriminaliteta prije nego on postane njihova sudbina ili
možda kroz socijalizaciju i obrazovanje se osposobljavaju za nešto
drugačiji kriminal od onog kojeg čine pojedinci koji ostanu na ulici.
Ovdje govorimo o kriminalitetu profesionalaca ili bolje rečeno
devijantnost u području njihove profesionalne djelatnosti - kriminal
bijelog okovratnika ( ljekari,advokati itd).
Iz navedenog postavlja se pitanje da li je kriminal racionalni izbor kao
što su to izbori u bilo kojoj poslovnoj djelatnosti ili bilo kojoj drugoj
M. Fuko, Nadzirati i kažnjavati- nastanak zatvora , Izdavačka knjižarnica Zoran Stojanović, Novi Sad, 1997,
14.
24
176
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
životnoj odluci i da li se može sačiniti model koji bi opisao takvo
ponašenje, a koji bi bio u skadu sa dosadašnjim teorijskim postavkama i
empirijskim istraživanjima. Sociološka instraživanja su fokus bacila na
odnos pojedinca sa društvom kroz dinamičku komponentu tog odnosa, a
psihološka istraživanja naglasak stavljaju na uzroke devijantnosti i
subnormalnosti u ličnosti osobe, ali i jedna i druga nisu napravile koristan
model za predviđanje individualne skolnosti za počinjenje djela kako bi
se na osnovu toga mogla poduzeti neka intervencija.25
Criminal Triad Theory (“CTT”) je imala namjeru da poveže ove dvije
nauke i naprave sliku ključnih faktora koji predstvljaju individualani
rizik. Sociološki-eksterni faktori ili makro varijable postaju interanlizirani
kroz dječije okruženje utičući na devijanto ponašanje
Suština ovog modela je proces izgradnje internog sistema odvraćanja od
počinjenja krivičnog djela i uključuje rani moralni razvoj, vezanosti
tokom djetinjstva za roditelje, moralnog razvoja u sredini i u kasnom
djetinjstvu i formiranje identiteta za vrijeme adolescencije, što doprinosi
djetetovoj sposobnosti da se samostalno odvrati od kriminalnog ponašanja
kada je uključen u dinamičku međuigru između unutarnjih i vanjskih
varijabli tako da to za njega predstavlja iskušenje. Ovaj sistem
omogućava pravilno razumjevanje psihe čovjeka, a time i kriminoloških
teorija posebno terorije odvraćanja radi pomoći takvim osobama.
Polazište ove teorije je čvrsta veza između novorođenog djeteta i njegovo
skrbnika koji kreira u njemu osjećaj sigurnosti kao neku vrstu
emocionalne garancije u situaciji kada se beba nalazi u nevolji. Djeca
koja su iskusila manji strah od fizičke mogućnosti da budu povrjeđena u
fazi adolescencije osjećaju manji strah od emocionalne ugroženosti što
dalje otvara vrata za izgradnju interpersonalnih veza i odnosa. Nepažljivo
roditeljstvo kod njih stvara strah koji se kasnije manifestuje kroz neuspjeh
25
W. Harmening, Criminal Triad Theory: Internal Deterrence System
http://www.psychwiki.com/wiki/Criminal_Triad_Theory:_Internal_Deterrence_System,
Criminal Triad Theory: Internal Deterrence System
177
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
da napuste dom, da izgrade emocionalnu i fizičku nezavisnost i socijalne
kompetencije. Produkt takvih odnosa je osoba koja je pretjerano vezana
za druge osobe ili koja nema nikakve emocionalne veze zavisnosti prema
drugim ljudima kao potpuno egocentričnim osobama. Suprotno od
internog sistema odvraćnja o čemu govori gornji pasus, prva stvar sa
kojom se osoba u životu susreće je neodobravanje ponašanja od strane
drugih. To neodobravanje kod osobe stvara osjećaj straha od gubitka veze
sa drugima –porodicom prijateljima i drugim važnim osobama. U ovom
slučaju govorimo o socijalno orjentiranom mehanizmu odbraćanja. Ova
sistem odvraćanja je u osnovi odvraćanja koje koristi djelimično i
odvraćanje u krivičnom pravu.
Djeca koja su iskusila djetinjstvo sa osobama koje su ih uznemiravale ili
imale autoritarne roditelje ne osjećaju taj strah od gubitka tih veza jer nisu
ni imali takve veze, dok, kod osoba koje imaju pretjerane veze sa bitnim
ljudima to se manifetuje u strahu od napuštanja. Djeca bez izgrađenih
emocionalnih veza odnose među ljudima vide kao egocentrične odnose ili
interese koji se nameću silom, verbalno ili fizički.26 Pitanja na koje
adolescent mora odgovoriti kako bi definisao ko je on i kakao bi ušao u
svijet odraslih su sljedeća: pitanje kojim zanimanjem želi da se bavi i u
kakvu vrstu intimnih odnosa želi da bude uključen, kao i u koju vrstu
vjerovanja želi da bude uključen. Kako se identitet bude razvijao a razlika
između onoga kako sebe vidi (idealna željena slika sebe samog) i onoga
kakav jeste u stvarnosti bude sve uža dolazi do normalnog razvoja, a ako
je ta razlika šira dolazi do prezira. Identitet se gradi na temelju
privrženosti i moralnih vrijednosti. Četiri su moguća ishoda kako se
pojedinac vidi u kombinaciji sa tim kako ga društvo vidi. Prvi ishod je
26
W. Harmening, Criminal Triad Theory: Internal Deterrence System
http://www.psychwiki.com/wiki/Criminal_Triad_Theory:_Internal_Deterrence_System,
Criminal Triad Theory: Internal Deterrence System
178
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
poželjan da se slika koju mlada osoba ima se poklapa sa zahtjevima
društva i u tom slučaju mehanizam samoodvraćanja postoji. Drugi ishod
je u slučajevima kada osoba zna koja su očekivanja društva, ali njena
slika se ne poklapa sa tim jer ima osjećaj manje vrijednosti, pa iako ima
mehanizam odvraćanja osoba usljed osjećaja niže vrijednosti se može
uvući u kriminal. Treći ishod imamo kod antisocijalnih osoba koje imaju
svoj identitet, ali je suprotan očekivanju društva i ovdje odvraćanje ne
funkcioniše, jer osobe jasno imaju sliku identiteta kojeg žele da imaju, a
to je idelano viđenje sebe kao kriminalca. Svako djelovanje u ovom
pravcu samo je potvrda vlastitiog identiteta i nije ih briga šta ostali misle i
to su primjeri psihopata. Četvrti ishod je deficijentni ili manjkavi identit
koji se manifestuje kroz pojavu da osoba nema niti želi da ima jasnu sliku
kako sebe vidi niti je interesuju stavovi društva, pa prema tome ona je
zadovoljna sobom i ne funkcioniše nikakvo odvraćanje. Od četiri moguća
ishoda samo jedan ima unutrašnji mehanizam odvraćanja. Taj mehanizam
zasniva se na konzistetnom viđenju sebe unutra društva i ako je pri tome
najmanja moguća razlika između onoga kako sebe osoba vidi i onoga šta
je ona u stvarnosti. Izgradnja unutrašnjeg sistema odvraćanja se zasniva
na tri dimenzije i preko tri odvojena sistema odvraćanja: prvi je socijalni
sistem odvraćanja o kojem smo već rekli, a koji se provodi se kroz
neodobravanje od strane dragih osoba i gubitka njihove privrženosti preko
institucija društva i šire socijalne reakcije. Drugi nivo se zasniva na
moralnom odvraćanju. Moralni sistem odvraćanja koji se razvija u prvih
24 mjeseca rasta djeteta kada se razvija osjećaj krivnje koji stvaraju
roditelji kod djeteta zbog njegovog ponašanja, a sa time i osjećaj empatije
ili saosjećanja sa emocijama drugih ljudi. Time se uspostavlja balans
između osjećaja dvije sile: težnje za moći nad drugim ljudima i osjećaja
altruizma za druge ljude. Treći sistem se gradi kroz izgradnju vlastite
idealne slike koju neko želi da ostvari u vanjskom svijetu, odgovorom na
pitanje šta sam ja da bi nakon toga unutrašnji mehanizam činio sve da se
ta slika ne naruši u očima drugih ljudi.
179
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
Do počinjenja djela će doći kada neka od dva sistema odvraćanja ne
funkcionišu, a treći sam po sebi nije dovoljan da bude kočnica u činjenu
djela. Osoba koja je sklona počinjenu djela npr. pedofilije zbog nagona
onoga trenutka kada ne bude vanjske prepreke će pokušati relizovati
nagon jer moralna kočnica nije dovoljno jaka, a ni treća ograda u smislu
straha od gubitka veze sa drugim ljudima kao zadnja odbrana najčešće
neće biti dovoljna da sputa učinioca. Criminal Triad Theory pokazuje
koje osobe bi mogle počiniti krivično djelo s obzirom na nerazvijenost
internog sistema odvraćanja. Strah od gubitka slobode može ostvariti
efekat odvraćanja, ali i osobe bez kriminalne ličnosti mogu počiniti
krivično djelo kada su vanjske okolnosti takve da se ne mogu suzdržati.
Problem postaju one osobe koje izgube svaki strah od zatvaranja ako
ponavaljaju djela i ako ostvaruju materijalnu ili psihološku korist iz njih.27
U pogledu gore rečenog jedino zatvaranje izgleda ima mogućnost da
blokira postizanje ciljeva, uklanjanje pozitivne stimuluse i uvođenje
negativnih stimulansa.28 S druge strane kriminolozi smatraju da zatvori
djeluju negativno na učinitelje jer ne utiče na počinitelje kroz osuđivanje
djela nego kroz osuđivanje osoba i stigmatiziranje kao zlih bez izgradnje
personalnih i stučnih odnosa uz prekid postojećih odnosa što dovodi do
prekida životno važnih relacija za zaposlenje, individulnih veza i vodi
daljenjem odbacivanju. Ovdje je riječ o socijalnom neoodobravanju koje
je opšte prihvaćeno u kaznenom sistemu bez naglaska na razvijanje samo
neodobravanja koje se manifestuje u strahu od gubitka podrške onih do
koji do kojih mu je stalo u životu. Samo neodobravanje sprječava
počinjenje djela i djeluje preventivno dok socijalno neoodobravanje
Više : W. M. Harmening, THE CRIMINAL TRIAD: Psychosocial Development of the Criminal Personality
Type, Chareles C. Thomas Publisher, 2010.
27
28
J. Anderson, The Effectiveness of Imprisonment as a Deterrence-based Criminal Justice Response
– Crime Prevention and Criminal Justice Policy, 2005, http://www.readbag.com/web-viu-ca-crim-student-swu-deterrence-theory
180
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
slijedi nakon djela. Ozbiljnost kažnjavanja kao komponenta odvraćanja
nema odlučujući uticaj na odvraćanje za razliku od izvjesnosti
kažnjavanja pod uslovom da je prati brzina.29
Odvraćanje u suštini se zasniva na obeshrabrivanju, ali taj proces je
suštinski individualan uprkos doktrini. Neki i pored toga što će morati da
razmisle o posljedicima uvažavajući sve rizike i strožije sankcije ipak će
počiniti krivično djelo. O tome ćemo diskutovati kroz primjer sljedećeg
empirijskog istraživanja. U Italiji je iznenadno nastupila jedna prilika za
istraživanje ove oblasti na vrlo egzaktan način. Promjena zakona u Italiji
je bila prilika da se izuče efekti dužeg zatvaranja na počinjenje budućih
krivičnih djela. U Italiji je usvojen Collective Clemency Bill koji je
dopustio da se puste na uslovnu slobodu zatvorenici koji imaju manje od
tri godine preostale kazne zatvora. Ukoliko bi ovakva osoba učinila
krivično djelu u periodu od pet godina kazna za novo djelo bi se dodala
kazna ostatku ranije kazne. Ovo je bila prilika da se studiraju direktni
efekti prijetnjom strožijom kaznom na stopu povrata za bivše zatvorenike.
Čak i malo povećanje u očekivanoj kazni kao što je samo jedan mjesec
pokazalo se dovoljno da ograniči recidivizam, blago od 1,3%.
Povećanjem očekivane kazne zatvora za 50% trebalo bi reducirati
recidivizam u postotku od oko 35% u sedam mjeseci. Postoji značajan
izuzetak u efektu odvraćanja. Do te spoznaje se došlo empirijskim
istraživanjem. Zatvorenici koji su osuđeni za najozbiljnije zločine nisu
pod efektom odvraćanja dugim kaznama, uopšte. Najopasniji kriminalci
nisu odvraćeni prijetnjom najoštrijim kaznama. Italijanski istraživači su
našli da efekat odvraćanja ima najveći efekat kod nekih zatvorenika i to
za neka djela za koja su izdržali dio kazne. Takođe, utvrđena je veza
protoka vremena i dužine kazne koja je ostala sa recidivizmom. Veza je
negativna, što znači da sa protekom vremena povećava se stopa
recidivizma, odnosno povećava se stopa onih koji se vraćaju u kriminal, a
29
J. Anderson, The Effectiveness of Imprisonment as a Deterrence-based Criminal Justice Response
– Crime Prevention and Criminal Justice Policy, 2005, http://www.readbag.com/web-viu-ca-crim-student-swu-deterrence-theory
181
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
imali su duži ostatak uslovne kazne. To bi značilo da je Kant ipak bio u
pravu pogotovo kada rehabilitacija osuđenih se odvija u prenatrpanim
zatvorima uz sve ograničavajuće okolnosti zatvorskih sistema.
Jedini smisao kazne po Kantu je ponovno uspostavljanje moralnog
poretka, koji je naruše izvršenjem krivičnog djela, odmazdom kojom
se upostavlja jednakost krivičnog djela i kazne. Princip se zasniva
na apsolutnoj pravednosti, a ne nekoj budućnosti. Samim tim oni su
u suprotnosti sa utilitarističkim gledištem po kojem se kažanjava
radi sprječavanja činjenja djela u budućnosti u interesu društva.
Time tvrdimo da Kant na području krivičnog prava iako je ostao
usamljen kao i njegov uticaj ipak mogao imati pravo.
ZAKLJUČAK
Nepoznavanje prave statistike čini da je slika kriminala maskirana i
sasvim pogrešna, gotovo stereotipna. Komparacijom akademskih i
empirijskih analiza kriminaliteta i medijskog predstavljanja žrtava i
kriminaliteta može se doći do zaključka da su mediji dramatično
promjenili pogled na žrtve i kriminal. Posljedično imamo pretjerano
tretiranje, nedovoljno tretiranje ili pogrešni prikaz specifičnih žrtava i
pojedinih krivičnih djela. Od 19. vijeka kriminal postaje predmetom
istraživanja različitih nauka. Fokus istraživanja je nužna mjera kazne i
elemenat čovječnosti i taj problem ekonomisanja kaznom postaje i danas
pitanje. U takvoj situaciji brojni podsistemi kao što su javna uprava,
policija, sudstvo, mediji tretiraju kriminal ili ovakava štetna ponašanja u
širokom smislu na različite načine nesposobni da imaju usaglašeno
djelovanje otvarajući prostor za sve oni koji djeluju na principu moralnog
hazarda, odnosno ponašanja koje postaje predvidljivo da se za njega neće
odgovarati nego će se troškovi takvog ponašanja prebaciti na neke druge
grupe u društvu, najčešće poreske obveznike ili građane. Iz toga proizilazi
da svaki društveni sloj generalno ima zonu tolerisanog ilegalizma koji je
postoji kao nekakav regularni izuzetak u obliku privilegija koje se radi
182
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
mira u kući ne suzbijaja i u simbiozi dovodi do cvjetanja ukupnog
kriminala.
Profil policije se dramatično mijenja u poslednjih nekoliko decenija.
Kontrola kriminaliteta je najvažnija funkcija policije pored drugih brojnih
funkcija. Osnovni zadaci uniformisane policije su održavanje javnog reda
i mira, zaštita ljudi i imovine. Niti jedan drugi segment policije nije
uključen u rješavanje ključnih policijskih problema kao uniformisana
policija i to kroz patrolnu djelatnost. Oni u svom radu identifikuju
kriminalne aktivosti, identifikuju žrtve, svjedoke, obezbjeđuju dokaze, i
po mogućnosti provode određni nivo istrage koja se kreće od neznatnog
do ključnog doprinosa mjerenu lišenjem slobode počinioca, pronalaskom
stvari i dokaza, prikupljanjem obavijesti, radom u zajednici, pa sve do
korištenja informatora. To otvara prostor da će slučaj biti uspješno rješen
u kasnijem sudskom postupku. Osnovni smisao upotrebe uniformisanih
patrolnih policajaca u preliminarnim istragama je da je njihov broj
neuporedivo veći u odnosu na pripadnike kriminalističke policije i kao
takvi većinu slučajeva mogu rješiti brže i jeftinije. Policija je kompleksna
organizacija što znači da ima više od jednog cilja i više segmenata svoje
djelatnosti, od kontrole saobraćaja do najvažnijeg segmenta kontrole
kriminaliteta. Segment kontrole kriminaliteta se najčešće procjenjuje kroz
stopu lišenja slobode, naročito u slučajevima ozbiljnog kriminaliteta.
Istraživanja su pokazala da je najveća stopa otkrivenosti u slučajevima
ubistava, zatim slijede silovanja i napadi, dok su razbojništva, provale u
stanove, teške krađe i krađe na najnižem nivou efikasnosti otkrivanja iz
razloga što se policija u svom radu najviše oslanja na žrtvu, brzinu prijave
i njenu sposobnost identifikacije koja u slučajevima kada motiv ličnih
odnosa ne postoji postaje komplikovan za rješiti i dokazati.
Vrlo rašireno shvatanje je da su rukovoditelji u policiji kao i u bilo kojoj
drugoj organizaciji ključni elemenat od kojeg ovise performanse
organizacije. U studijama koje su provedene, a prema rezultatima
istraživanja vrlo malo performance rukovoditelja igraju ulogu u
183
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
napredovanju i vrlo je malo onih rukovoditelja koji su napredovali jer su
proveli organizacione ili druge promjena. Iako policija za zajednicu radi
sada mnogo širi krug poslova nego što su to borba protiv kriminala i
održavanje reda od policije se traži da bude spremna da odgovori na sve
kritične incidente i da bude u stanju da građanim da informacije o gotovo
svim događajima. Odlučivanje o ovome utiče na dislokaciju resursa i
prioriteta u radu uključujući i potrebu za bolje obrazovanim pojedincima.
Obrazovanost je ključna u slučajevima policijske diskrecije kao suštine
policijskog posla. Iako ovo djelo dominantno govori o ovlaštenim
službenim licima i njihovim postupcima u radu su date i neke opaske na
rad tužilaca. Tužilačka diskrecija je često meta napada i mnogo je
alternativnih prijedloga kako da se usmjerava i kontroliše tužilački rad, ali
za većinu tih modela nedostaju precizne informacije kao bi se mogle
kontrolisati tužilačke odluke.
Problem neefikasnosti pravosuđa postaje fokusom značajne pažnje.
Danas je unaprijeđeno traganjem za određenim slučajevima kao i
povezivanja kompleksnih slučajeva i kriminalističkog procesa. Politika
kontrole kriminaliteta košta državu ogromnih resursa, a da pri tome one
nema jasnih mjerila učinkovitosti tih programa. Rekli smo da se
suzbijanje kriminaliteta vrši na dogmatskom pristupu koji se oslanja na
funkcionisanje zatvaranja. Istraživanja alternativnih politika suzbijanja
kriminaliteta pokazala su da imaju redukciju kriminaliteta, povećavaju
raspon za individualizaciju kazne i specijalnu prevenciju, smanjuju
ukupne troškove i jeftinije su od tradicionalne politike zatvaranja. Ove
alternativne politike nisu povezane sa inkapacitacijom ili
oneposobljavanjen za izvršenjem krivičnih djela što je glavni oslonac
zatvaranja, nego su usmjerene na modifikovanje namjera počinitelja da ne
čini krivična djela. Što se tiče zatvaranja i inkapacitacije imamo
istraživanja koja pokazuju da se od kažnjavanja ne mogu očekivati efekti
zastrašivanja na kratki rok i da je odvraćanje nestabilan, dinamičan proces
koji je povezan sa represijskom aktivnošću i po vremenu, prostoru,
dinamici i intenzitetu. Visoka vjerovatnoća kažnjavanja je povezana sa
184
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
visokom vjerovatnoćom otkrivanja krivičnih djela, a ono je povezano sa
okolnostima koje su bitne za izvršenje krivičnih djela. Odvraćanje
bazirano na cost-benefit analizi je manipulacija oprotunitetnim
troškovima što čini neisplatljivim počinjenje krivičnog djela počiniocu,
jer mu se kao prepreke stvaraju neke opasnosti koje su indicirane
predkrivičnom situacijom.
Percepcija kažnjavanja je neophodan link između objektivne veličine
označene kao vjerovatnost kažnjavanja i poštovanja zakona. Kada
govorimo o ulozi sankcija u odvraćanju ne smije se ostati samo na ulozi
sudova koji ih izriču nego je od ključnog značaja ono što im prethodi, a
to je djelatnost policije koja određuje vjerovatnosti otkrivanja djela i
počinioca, pa time i vjerovatnost sankcija. Alokacija policijskih resursa
i upotreba metoda provođenja zakona i istraživanja krivičnih djela
dramatično povećava stopu otkrivenosti krivičnih djela i hapšenja što
odvraća od činjenja krivičnih djela. Potrošnja novca na prevenciju
kriminala i policiju je povezana je sa odlukama političara da daju veća
sredstva krivičnom pravosuđu. Ekonomski uslovi i ritam kako ekonomija
oscilira prati i stopa kriminala. Kako se ljudi pomjeraju iz legalne
ekonomije ka sivoj ili crnom tržištu da bi preživjeli to se pomjera i
statistika kriminala. U radu smo izvršili podjelu kriminaliteta na četiri
kategorije koristeći tu podjelu za predmet diskusije u kontekstu
odvraćanja i faktora koji utiču na njega. To su politički kriminal i
kriminal bijelog okovratnika, zatim nasilni kriminal, kriminal protiv
imovine i kriminal bez žrtve. Kriminal bez žrtve je kriminal u kojem
nema zvanične žrtve koja pokreće istragu i to je područje pogodno za
crno tržište, tržište drogom, prostitucijom, i sličnim robama i uslugama,
kao i kriminalnim biznisima. Kriminalna statistika je usmjerena prije
svega na nasilni i vidljivi imovinski kriminalitet. Nemogućnost
objašnjavanja kriminaliteta preko jedne jedinstvene teorije i tačno
definisanih uslova koji utiču na njega na mikro (individualnom) ili makro
(socijalnom) planu posljedično stvara u svijesti većine ljudi sliku
kriminaliteta kao nečeg iracionalnog i potpuno neobjašnjivog, osobito
185
Adnan Duraković: MOGUĆE SMJERNICE ZA POBOLJŠANJE KVALITETE
KRIVIČNOG POSTUPKA S OBZIROM NA ULOGE POJEDINIH UČESNIKA
kada je on depersonaliziran i pretvoren u nešto što bi se označilo kao
kriminalna država. propala država, država kriminala. Na prijavu krivičnog
djela utiče ozbiljnost krivičnog djela, vidljivost djela, kao i status
počinioca u odnosu na žrtvu, socijalni status koji se ogledu u klasnom
status što osobama daje privilegije u toku postupka. Pošto je kriminal
dominanto patološka pojava muškaraca koja se kod njih javlja još u dobi
maloljetstva, koji spoznaju socijalnu kontrolu i granice ponašanja, da bi
sa punoljetsvom on dramatično opao u toj populaciji. Iz toga se može
izvući zaključak da se na kriminal može uticati manipulacijom vanjskim
makro i mikro varijablama. Neka od tih objašnjenja su da su maloljetnici
svjesni posljedica prestanka važenja zakonodavstva za maloljetnike i
početka primjena zakona koji važe za punoljetne osobe. Ti zakoni su
strožiji što nas navodi na zaključak da odvraćanje prijetnjom kaznom
odnosno generalna prevencija nije samo doktrina, nego kod maloljetnika
ona stvara učinak. Slučaj se komplikuje kada se slična situacija pogleda u
odnosu na punoljetne osobe i kada se shvati da većina krivičnih djela je
počinjena od strane povratnika ili recidivista, što vodi zaključku da
generalna prevencija sada ne funkcioniše. I upravo na tome se temelji
drugi pristup rješavanja problema kriminaliteta, a koji je vezan za
zatvaranje poznat pod imenom rehabilitacija. Realizuje se putem
mijenjanjem individualnih stavova i sklonosti izvršenju krivičnih djela i
povezan je sa nizom individualnih i društvenih faktora.
186
Mehmed Bećić
OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI
PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI
SAŽETAK
Druga polovina XIX stoljeća obilježena je reformama pravnog sistema
Bosne i Hercegovine. Prvi rezultati u moderniziranju prava postignuti su
u okviru osmanskog reformiranog (tanzimatskog) zakonodavstva, da bi
nakon austrougarske okupacije taj proces bio nastavljen pod utjecajem
austrijskog i ugarskog prava.
Ovim radom nastoji se objasniti fenomen primjene osmanskog
tanzimatskog prava u okviru novog pravnog poretka koji je gradila
Austro-Ugarska u Bosni i Hercegovini. Iako je Austro-Ugarska radila na
izgradnji moderniziranog pravnog sistema, koji je trebao biti zasnovan na
austrijskom pravu, osmansko pravno nasljeđe preživjelo je u Bosni i
Hercegovini, između ostalog, u formi tanzimatskog zakonodavstva.
U radu se posebno ispituje fenomen kontinuiteta tanzimatskog
zemljišnog prava. Na to se ukazuje kroz primjer osmanskog Zakona o
zemljišnoj svojini iz 1858. godine u kontekstu reforme zemljišnoknjižnog
sistema u Bosni i Hercegovini.
Ključne riječi: Tanzimatsko pravo, Austro-Ugarska, Zakon o zemljišnoj
svojini, Gruntovnički zakon.

Mr.sc., Viši asistent, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,
187
Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI
PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI
UVOD
U drugoj polovini XIX stoljeća pravni sistem Bosne i Hercegovine se
počeo približavati kontinentalno-evropskoj pravnoj tradiciji. Važnu ulogu
u tom procesu odigralo je osmansko reformirano (tanzimatsko) pravo, a
kasnije i novo austrougarsko zakonodavstvo.
Ovim radom nastoji se objasniti fenomen primjene osmanskog
reformiranog (tanzimatskog) zakonodavstva u okviru novog pravnog
poretka koji je gradila Austro-Ugarska u Bosni i Hercegovini. U prvom
dijelu rada obrađuje se pojam tanzimatskog prava, kao i pitanje njegove
primjene u Bosni i Hercegovini nakon 1878. godine. Drugi dio rada
fokusiran je na pitanje izgradnje novog austrougarskog pravnog poretka u
BiH, dok se posebna pažnja posvećuje primjeni osmanskog zemljišnog
prava u kontekstu austrougarske reforme zemljišnoknjižnog sistema u
BiH.
Pored relevantne domaće i strane literature, u radu su korišteni službeni
zbornici zakona i naredbi za Bosnu i Hercegovinu, kao i druge službene
publikacije austrougarskih vlasti. U radu je također korištena arhivska
građa iz Arhiva Bosne i Hercegovine.
1. Tanzimatsko pravo i njegova primjena u Bosni i Hercegovini
nakon 1878.
Pravo osmanske države predstavljalo je složen i koherentan sistem
pravnih normi. Pored šerijata, kao glavnog izvora prava, u Osmanskom
carstvu rano se razvilo i posebno državno pravo. Ono se može definirati
kao skup pisanih pravnih normi koje je propisivala osmanska država. U
literaturi je ono često označavano kao kanunsko pravo. Taj pojam vezuje
se za tursku riječi kanun, koja je korištena za označavanje pravnih propisa
188
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
državnog ili „sekularnog“ prava u okviru osmanskog pravnog sistema.1
Kanuni su, ustvari, predstavljali carske naredbe sa zakonskom snagom,
kojima su sultani dopunjavali i mijenjali pravni sistem osmanske države.2
Zbog načina nastanka i svog sadržaja, ovo se pravo ponekad označava i
kao običajno pravo,3 odnosno posebno pravo, koje je zajedno sa
šerijatskim pravom činilo osnov i okosnicu osmanskog pravnog poretka.4
Kanunsko pravo sadržavalo je šerijatske i običajnopravne elemente, a
svoj historijski razvitak prošlo je od prvih zbornika kanuna (kanunama)
do prvih pokušaja sekularizacije u XIX stoljeću. U tom smislu, treba
razlikovati dvije glavne epohe u razvitku osmanskog državnog prava.
Prva epoha odnosi se na razvitak do tanzimata 1839. godine, dok druga
epoha obuhvata period poslije 1839. godine.5 U literaturi se prva epoha
označava kao predreformni ili klasični period, u kojem je dominantnu
ulogu imalo šerijatsko pravo.6 Druga epoha označava se kao proces
modernizacije, sekularizacije i pozapadnjavanja osmanskog prava,7
Nastupila je proglasom Hatti šerifa od Gülhane od 3. novembra 1839.
godine.8
Osmanski zakoni doneseni u periodu tanzimata nastali su kao rezultat
dva zakonodavna metoda. Prvi metod bio je sistematiziranje i prerada
postojećeg prava zasnovanog na temelju šerijata i kanunskog prava. Na
taj način nastali su na primjer Krivični zakon od 1840. godine, zatim
1
Encyclopedia of the Ottoman Empire, Gábor Ágoston and Bruce Masters, Facts on File, New York, 2009.,
306.
2
Mehmed Begović, "Izvori turskog prava od XIV do XIX veka", Istorijski časopis: organ Istorijskog instituta
SAN, God. 1966-1967., Knj. 16-17., 48.
3
Mehmet Akif Aydin, "Pravo kod Osmanlija“, u: Historija osmanske države i civilizacije, priredio Ekmeleddin
Ishanoglu, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004., 515-534.
4
Doğan Gün, "Überlegungen zum Rechtswesen im klassischen osmanischen Staat", OTAM (Ankara
Üniversitesi Osmanli Tarihi Araştirma ve Uygulama Merkezi Dergisi), Issue 17., 2005., 279-294.
5
Ebu Ula Mardin, "Razvoj šerijatskog prava u Osmanskoj carevini", u: Studije o šerijatskom pravu i
institucijama, Fikret Karčić, El-Kalem i Centar za napredne studije, Sarajevo, 2011., 282-283.
6
Gülnihal Bozkurt, "Review of the ottoman legal system“, OTAM (Ankara Üniversitesi Osmanli Tarihi
Araştirma ve Uygulama Merkezi Dergisi), Issue 3., 1990., 115.
7
Avi Rubin, "Ottoman Judical Change in the Age of Modernity: A Reappraisal", History Compass, Volume 7,
Issue 1, 2009., 121-122.
8
Josef Matuz, Osmansko carstvo, Školska knjiga, Zagreb, 1992., 139.
189
Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI
PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI
Zakon o zemljišnoj svojini od 1858. godine, te čuveni Osmanski građanski
zakonik (Medžella) postepeno izdavan od 1869. do 1876. godine. Drugi
zakonodavni metod sastojao se u recipiranju evropskih, uglavnom
francuskih zakona. Ovim metodom reformirano je na primjer krivično
pravo (Krivični zakon od 1858.), trgovačko pravo, pravo državljanstva, te
veliki dijelovi procesnog prava.9 Svi tanzimatski zakoni objavljeni su u
službenom osmanskom zborniku zakona pod nazivom Dustur (Kodeks), a
kasnije su prevedeni i na francuski jezik.10
Tanzimatsko pravo ostalo je na snazi u Bosni i Hercegovini i nakon
1878. godine. U tom smislu je historijsko-pravna nauka još ranije
konstatirala da su poslije uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i
Hercegovini zadržane brojne institucije osmanskog prava.11
Osnovno zakonodavno načelo austrougarske uprave u BiH predviđalo je
primjenu postojećeg osmansko-bosanskog prava sve dok se ono ne
izmijeni novim propisima. Takav pristup ozakonjen je u naredbama
donesenih neposredno poslije okupacije, kao što su Provizorni djelokrug
rada poglavara Zemaljske vlade od 29. oktobra 1878. godine,12 zatim
Naredba Zajedničkog ministarstva o uređenju pravosudne uprave od 29.
decembra 1878. godine,13 te Naredba Zemaljske vlade u Sarajevu o
organizaciji sudova od 30. decembra 1878. godine.14 Uporedo sa
primjenom „starog prava“, radilo se na izdavanju novih zakonskih i
Gottfried Plagemann, Von Allahs Gesetz zur Modernisierung per Gesetz – Gesetz und Gesetzgebung im
Osmanischen Reich und der Republik Türkei, Deutsch-Türkisches Forum für Staatsrechtslehre, Lit Verlag,
Berlin, 2009., 102-103.
10
Ebu Ula Mardin, "Razvoj šerijatskog prava u Osmanskoj carevini", 282-283.
11
Mustafa Imamović, "Pravni sistem i zakonodavstvo Bosne i Hercegovine 1878-1914.", Anali Pravnog
fakulteta u Beogradu, Poseban otisak iz br. 1-3, Beograd, 1972., 239.
12
Provisorischer Wirkungskreis des Chefs der Landesregierung in Bosnien und der Hercegovina, Sammlung
der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen, I Band,
Allgemeiner Theil, Wien, 1880., 10-14. (u daljem tekstu citira se kao „Sammlung I“).
13
Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen,
II Band, Justizverwaltung, Wien, 1881., 3. (Ovaj zbornik u daljem tekstu se citira kao „Sammlung II“.).
14
Sammlung II, 5.; uporedi: Sammlung II, 15.)
9
190
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
drugih propisa kojima bi se postepno reformirao i nadogradio postojeći
pravni poredak u zemlji.
Oprezna normativna politika Austro-Ugarske bila je društveno, pravno i
historijski opravdana. Ona bi se mogla obrazložiti prvenstveno
administrativno-tehničkim problemima vezanim za reformu pravnog
sistema, ali i sui generis državnopravnim položajem BiH, odnosno
javnopravnim karakterom okupacije.15
Pri uređenju pravosuđa u Bosni i Hercegovini, Austro-Ugarskoj se
prioritetno nametalo pitanje ustanovljavanja važećeg prava u zemlji. U
tom smislu je Naredba Zajedničkog ministarstva od 1. januara 1879.
godine predviđala formiranje posebne komisije sastavljene od
austrougarskih činovnika, muslimanskih učenjaka i zemaljskih pripadnika
različitih konfesija, koja je trebala ustanoviti koji su osmanski zakoni
stvarno bili u primjeni prije okupacije. Naredba je također predviđala
prevođenje osmanskih zakona na zemaljski jezik, za što je predložena
upotreba francuskog prijevoda zakona iz Legislation ottomane, kojeg je
sastavio Aristarchi Bey.16
Pokazalo se da je pravo koje je Austro-Ugarska zatekla u Bosni i
Hercegovini predstavljalo veoma složen sistem normi sastavljen od
propisa šerijatskog, milletskog (vjerskog), običajnog i konzularnog prava,
nadograđenog tanzimatskim (reformnim) zakonodavstvom.17 Šerijatsko,
milletsko i konzularno pravo bila su, u širem smislu, autonomna prava i
primjenjivana su uglavnom po personalnom principu u okviru posebnog
sudstva. Ovi elementi osmanskog prava mogli su ostati u primjeni i nakon
okupacije, bez značajnijih normativnih ili pravno-tehničkih poduhvata
austrougarskih vlasti.
O sui generis državnopravnom položaju BiH, vidi: Norbert Wurmbrandt, Die rechtliche Stellung Bosniens
und der Herzegowina, Franz Deuticke, Leipzig und Wien, 1915., 8-25.
16
Sammlung II, 8.
17
Vidi: Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, Landesregierung für Bosnien und die
Hercegovina, Wien, 1889., 1-101.
15
191
Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI
PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI
Za razliku od toga, državno (tanzimatsko) zakonodavstvo imalo je
teritorijalno važenje. Ono se prije okupacije primjenjivalo na sve
osmanske podanike bez obzira na vjersku pripadnost, a takav status
trebalo je zadržati u Bosni i Hercegovini i nakon 1878. godine. S obzirom
da su upravni organi i redovni sudovi poslije okupacije doživjeli značajne
strukturalne i personalne izmjene (sudijska mjesta pupunjena su
austrougarskim činovnicima, sudovi su reorganizirani, uvedeno je novo
procesno pravo i dr.), okupacione vlasti su morale da ulože značajne
napore u pogledu sankcioniranja i pravno-tehničkog pripremanja
tanzimatskog zakonodavstva, kako bi se ono moglo primjenjivati i u
novonastalim prilikama.
Zemaljska vlada u Sarajevu radila je na rješavanju brojnih pitanja
neophodnih za primjenu osmanskih zakona. To potvrđuju i arhivski
izvori. Tako su na primjer na sjednici održanoj 12. maja 1881. godine,
kojoj su prisustvovali predsjedavajući Ludwig Scheuer, sudija Vrhovnog
suda Nikolaus Predoević, predsjednik Okružnog suda Ferdinand
Sonnleithner, vladini savjetnici Hörmann, Eichler i Kvassay, kadija Nezir
Škaljić, te pisar Arthur Jordan, raspravljana pitanja vezana za primjenu
osmanskih zakona. Na sjednici je zaključeno da se pod „važećim
zakonima“ o kojima govore Naredba od 30. decembra 1878. godine i
drugi propisi kojima je sankcionirana primjena osmanskog
zakonodavstva, trebaju podrazumijevati isključivo zakoni sadržani u
Dusturu.18
Tokom 1879. i 1880. godine, Zemaljska vlada je prevela brojne zakone
i naredbe iz Dustura, te ih ponovno objavila u formi posebnih naredbi.19
Među tim propisima bili su Zakon o zemljišnoj svojini od 1858.,20 zatim
Zakon o tapijama od 1859. godine,21 Instrukcija o tapijama za vakufe od
18
Arhiv BiH, ZVS-11, zakonodavstvo, 1881., 24/19.
Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, 173.
20
Izdat Naredbom br. 16762 od 27. augusta 1879. godine, Sammlung II, 275.
21
Izdat Naredbom br. 22440 od 17. oktobra 1879., Sammlung II, 300.
19
192
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
1864. godine,22 dijelovi Medželle o izvršenju na pokretnim i nepokretnim
stvarima mulk vlasništva,23 te Zakon o tapijama (emlak) za mulk
nekretnine od 1874. godine.24 Ovi su propisi uvršteni u zbornik pod
naslovom Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen
Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen (Zbornik zakona, naredbi i
normativa izdatih za Bosnu i Hercegovinu), koji je sredinom 1881. godine
dostavljen svim sudovima i upravnim organima u Bosni i Hercegovini.25
Zbornik je, pored iznova objavljenih tanzimatskih zakona koje je izdala
Zemaljska vlada, sadržavao i druge tanzimatske zakone, naredbe i
instrukcije u prijevodu na njemačkom jeziku. Najveći broj osmanskih
propisa bio je uvršten u drugi tom pod naslovom Justizverwaltung
(Uprava pravosuđa). Taj dio zbornika sadržavao je preko šezdeset
tanzimatskih zakona, uglavnom zemljišnog i vakufskog,26 zatim
trgovačkog,27 te proceduralnog prava.28
Na taj način je sudijama redovnih sudova i drugim činovnicima uprave i
pravosuđa bilo omogućeno da se upoznaju sa sadržajem osmanskog
tanzimatskog prava. Time je tanzimatsko zakonodavstvo i faktički postalo
primjenjivo u praksi.
2. Austrougarski pravni poredak u Bosni i Hercegovini
Primjena postojećeg osmansko-bosanskog prava nakon 1878. godine
pokazala je svoje nedostatke. O tome svjedoče i službeni izvori
austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Tako se na primjer u
Izvještaju o upravi Bosne i Hercegovine od 1906. godine navodi da je
preuzeto osmansko zakonodavstvo sadržavalo praznine, te da o važnim
22
Izdata Naredbom br. 24584 od 4. novembra 1879. godine, Sammlung II, 327.
Izdati Naredbom br. 4424 od 28. februara 1880. godine, Sammlung II, 491.
24
Izdat Naredbom br. 5782 od 8. maja 1880. godine, Sammlung II, 372.
25
Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, 174.
26
Sammlung II, 275–394.
27
Trgovački zakon od 1860. (Handelsgesetz vom 9. Scheval 1276) i drugi. (Sammlung II, 395–472.).
28
Sammlung II, 473–514.
23
193
Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI
PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI
pitanjima i pravnim odnosima nije postojala jasna zakonska regulacija. U
Izvještaju je također naglašeno da pojedini zakoni u Bosni i Hercegovini
nisu bili u primjeni, te da je u narodu živjelo često drugačije pravno
poimanje od onoga sadržanog u osmanskim zakonima.29
Zato je Austro-Ugarska, pored sankcioniranja osmanskog
zakonodavstva, vrlo brzo pristupila izdavanju novih zakona, čime je bio
započet proces nadogradnje pravnog sistema Bosne i Hercegovine.
Osmanski propisi postepeno su mijenjani novim pravom, prilagođenog
potrebama nove uprave i novonastalim društveno-ekonomskim uslovima
u zemlji.
Prvi rezultati zakonodavne aktivnosti Austro-Ugarske zabilježeni su na
polju materijalnog i procesnog krivičnog prava. Novi Krivični zakon za
Bosnu i Hercegovinu sankcioniran je već 26. juna 1879. godine,30 a Zakon
o krivičnom postupku 31. augusta 1881. godine.31 Oba zakona rađena su
na osnovu austrijskog krivičnog zakonodavstva. Ustvari, to je bila
uobičajena formula kod izdavanja zakona za Bosnu i Hercegovinu. Novi
zakoni su rađeni po uzoru na odgovarajuće austrijsko, odnosno ugarsko
pravo, uz određene modifikacije i prilagodbu sudstvu i općenito prilikama
u Bosni i Hercegovini. Tako je na primjer izrađeno i novo rudarsko
zakonodavstvo, tj. Rudarski zakon za Bosnu i Hercegovinu (donesen 14.
maja 1881. godine)32 i Rudarnički red (donesen 12. oktobra 1881.
godine).33
Od sredine 1882. godine Austro-Ugarska je sistematski radila na
postepenom
zamjenjivanju
osmanskog
zakonodavstva
svojim
Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., C. i Kr. Zajedničko ministarstvo financija, Zagreb, 1906., 33.
Strafgesetz über Verbrechen und Vergehen, Sammlung II, 79-162; Eduard Eichler, Das Justizwesen
Bosniens und der Hercegovina, 153.
31
Strafprocessordnung, Sammlung II, 191-265.
32
Sbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1881., Sarajevo, 1881., 538.
33
Sbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1881., Sarajevo, 1881., 629.
29
30
194
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
propisima.34 Rezultati velikog zamaha u normativnoj aktivnosti bili su,
između ostalog, Građanski parnični postupak za Bosnu i Hercegovinu od
14. aprila 1883. godine,35 koji je predstavljao recepciju austrijskog Nacrta
građanskog parničnog postupka iz 1881. godine,36 zatim Trgovački zakon
od 7. juna 1883. godine,37 Mjenidbeni zakon,38 te Stečajni red za Bosnu i
Hercegovinu.39 Također je reformirano postojeće zemljišno, odnosno
stvarno pravo, koje je izdavanjem Gruntovničkog zakona za Bosnu i
Hercegovinu od 13. septembra 1884. godine stavljeno u okvire
austrijskog gruntovnog sistema.40 Reforme su nastavljene i devedesetih
godina XIX stoljeća, ali u nešto slabijem intenzitetu.41 Od značajnijih
propisa koji su nastali kao rezultat recepcije austrijskog, odnosno
ugarskog prava mogu se navesti još i Zakon o zaštiti vjerovnika od 2.
marta 1887. godine, Zakon o željezničkim knjigama od 14. septembra
1894., Zakon o kamatama od 17. juna 1907., Zakon o založnicama i o
dionim zadužnicama od 23. juna 1908., Zakon o formi posljednje volje
pripadnika svih vjera osim muslimanske od 11. januara 1912. godine i
dr.42
Pored recepcije austrijskog (rjeđe ugarskog) prava, Austro-Ugarska je
pravni sistem Bosne i Hercegovine pokušala nadograditi i posebnim
kodifikacijama bosanskohercegovačkog običajnog prava, s obzirom da se
kroz višedecenijsku praksu pokazalo da u narodu živi običajno pravo koje
je reguliralo brojne privatnopravne odnose. Zbog toga je Zemaljska vlada
odlučila da sastavi poseban građanski zakonik za Bosnu i Hercegovinu
Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878. do 1914., 45.
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1884., Sarajevo, 1884., 259-411.
36
Eduard Eichler, Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina, 227.
37
Trgovački zakon za Bosnu i Hercegovinu, Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina
1883., Sarajevo, 1883., 308-439.
38
Mjenidbeni zakon za Bosnu i Hercegovinu, Zbornik zakona i naredaba za BiH, Godina 1883., 450-476.
39
Stečajni red za Bosnu i Hercegovinu, Zbornik zakona i naredaba za BiH, Godina 1883., 623-677.
40
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1886., Sarajevo, 1886., 60.
41
Ferdinand Schmid, Bosnien und die Herzegovina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Verlag von
Veit & Comp., Leipzig, 1914., 134.
42
Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, Preštampano iz „Arhiva“ za pravne i
društvene nauke, Beograd, 1920., 4.
34
35
195
Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI
PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI
koji bi se zasnivao na narodnom običajnom pravu.43 Kao rezultat ovih
kodifikatorskih napora nastali su u drugoj deceniji XX stoljeća Nacrt
zakona o porodičnom pravu i Nacrt zakona o nasljednom pravu.
Međutim, zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, nacrti nisu ozakonjeni, a
kodifikatorski radovi Zemaljske vlade su obustavljeni.44
Opisana zakonodavna aktivnost dovela je do toga da je samo određen
broj osmanskih zakona do kraja austrougarske uprave u Bosni i
Hercegovini ostao na snazi.45 No, iako je izmijenjena slika pravnog
sistema Bosne i Hercegovine, veliki dijelovi osmanskog prava i dalje su
ostali na snazi. Pored šerijatskog, milletskog i običajnog prava, koji su
regulirali uglavnom porodično i nasljedno pravo, na snazi se
fragmentarno održalo i tanzimatsko zakonodavstvo. Kontinuitet u važenju
tanzimatskog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini najbolje se očituje na
primjeru zemljišnog prava, odnosno Zakona o zemljišnoj svojini iz 1858.
godine.
3. Kontinuitet tanzimatskog prava na primjeru Zakona o zemljišnoj
svojini iz 1858.
Osmanski Zakon o zemljišnoj svojini (Erazi kanunamesi) u pravnoj
nauci općenito je poznat kao Ramazanski zakon, jer je donijet sedmog
dana mjeseca ramazana 1274. godine po muslimanskom, odnosno 1858.
godine po gregorijanskom kalendaru.46 To je, ustvari, bio „prvi moderan,
sveobuhvatan i univerzalno primjenjiv zemljišni zakon u Osmanskom
carstvu“.47 Svrha i smisao njegovog donošenja bili su i u literaturi
Vojislav Spaić, "Nasljednopravni običaji u Bosni i Hercegovini nakon austro-ugarske okupacije", Radovi,
Knjiga XXXII, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 11., Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1967., 86.
44
Vojislav Spaić, "Nasljednopravni običaji u Bosni i Hercegovini nakon austro-ugarske okupacije", 86-87.
45
Eugen Sladović, Upravna nauka i upravno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1916., 81.
46
Mustafa Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog prava, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,
Sarajevo, 2006., 66-67.
47
E. Atilla Aytekin, "Agrarian Relations, Property and Law: An Analysis of the Land Code of 1858 in the
Ottoman Empire", Middle Eastern Studies, Vol. 45, No. 6, 2009., 935.
43
196
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
predmet diskusija. Dok su neki autori naglašavali da je cilj Zakona bila
uspostava „centralne birokratske kontrole nad državnom zemljom i
općenito zemljišnim odnosima, te osiguranje agrarnih izvora prihoda za
državnu blagajnu“,48 drugi su isticali da je Zakon jednostavno regulirao i
modernizirao osmanski sistem zemljišnih odnosa bez da ih je suštinski
mijenjao.49 Takav stav zauzela je i historijsko-pravna nauka u Bosni i
Hercegovini. U tom smislu je prihvaćena konstatacija da Ramazanskim
zakonom izvršena kodifikacija osmanskog zemljišnog prava koje je
zatekao Hatti šerif od Gülhane,50 odnosno da je njime kodificiran i
legaliziran historijski razvitak u stvaranju pune individualne svojine.51
Zakon o zemljišnoj svojini razlikovao je, prema njihovoj pravnoj
prirodi, pet kategorija zemljišne svojine. Dvije glavne kategorije bile su
mulk (privatno vlasništvo) i mirije (državno vlasništvo), dok su ostale
kategorije činile mevkufe ili vakufske zemlje, metruke ili općinske zemlje,
te mevat ili puste i neupotrebljive zemlje.52 Zakon je regulirao najvećim
dijelom pravne odnose mirije, mevat i metruke zemljišta, dok je mulk
kategoriju regulirao samo u onim slučajevima u kojima te nepokretnosti
stoje u vezi sa mirijskim zemljištem.53 Zemljišnoknjižni sistem
Ramazanskog zakona oslanjao se na instituciju tapije kao osnovnim
instrumentom za dokazivanje i prijenos stvarnih prava na nekretninama.
Tapije su bile dodatno uređene posebnim zakonima iz vremena
tanzimata.54
48
Denise Jorgens, "A Comparative Examination of the Provisions of the Ottoman Land Code and Khedives
Sa´id´s Law of 1858", u: New Perspectives on Property and Land in the Middle East, Edited by Roger Owen,
Harward Center for Middle Eastern Studies, Cambridge, 2000., 108.
49
Haim Gerber, The social origins of the modern Middle East, Lynne Rienner Publishers, Boulder, Colorado,
1987., 72.
50
Mustafa Imamović, Uvod u historiju i izvore bosanskog prava, 66-67.
51
Vojislav Spaić, Zemljišnoknjižni sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, Poseban otisak iz
„Istorijsko-pravnog zbornika“ sv. 3-4, Sarajevo, 1950., 30.
52
Haim Gerber, The social origins of the modern Middle East, 67.
53
Ljudevit Farkaš, "Zakon od 7. Ramazana 1274 (1858) o zemljišnom posjedu (sa zakoni i naredbami,
stojećimi s njime u tiesnom savezu)", Mjesečnik Pravničkoga društva u Zagrebu, Godina XVII, 1891., 377.
54
Vojislav Spaić, Zemljišnoknjižni sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, Poseban otisak iz
„Istorijsko-pravnog zbornika“ sv. 3-4, Sarajevo, 1950., 30-31.
197
Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI
PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI
Austrougarskim vlastima bilo je jasno da bi svako ozbiljnije
narušavanje postojeće pravne prirode i kategorizacije zemljišta moglo
unijeti pometnju u unutrašnjem pravnom prometu i poretku, a u pogledu
agrarnih odnosa imati političke posljedice i konotacije. U tom smislu je
osmansko zemljišno zakonodavstvo ostalo, uz određene modifikacije,
osnovna normativna podloga zemljišnog prava u Bosni i Heregovini i za
vrijeme austrougarske uprave.55
Najznačajniji korak u tom pogledu učinjen je izdavanjem
Gruntovničkog zakona za Bosnu i Hercegovinu od 13. septembra 1884.
godine, kojim su potvrđene i legalizirane institucije osmanskotanzimatskog zemljišnog prava. Ovaj zakon je inače regulirao uspostavu
gruntovnih knjiga (gruntovnica) koje su trebale zamijeniti postojeći
osmanski sistem tapija u BiH, a rađen je po uzoru na austrijski Gruntovni
zakon od 25. jula 1871. godine.56
Usklađivanje gruntovnice sa institucijama osmanskog zemljišnog i
stvarnog prava bio je jedan od najvažnijih zadataka koji se postavio
komisiji zaduženoj za izradu Gruntovničkog zakona. Taj zadatak je
riješen Općim ustanovama koje su obuhvatale prvih jedanaest članova
Gruntovničkog zakona.
U prvom članu Zakona propisano da se pravna priroda u gruntovnici
upisanih nekretnina i objekata koji se na njima nalaze, kao i valjanost
pravnih poslova koji se njih tiču prosuđuju prema ustanovama Zakona o
zemljišnoj svojini od 1858. godine.57 To je značilo da osmanska
kategorizacija zemljišta i njihova pravna priroda ostaju na snazi, čime su
ujedno konzervirane i brojne druge ustanove osmanskog zemljišnog
prava.
Vidi: Ljudevit Farkaš, "Zemljišno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini", Arhiv za pravne i društvene
nauke, Drugo kolo, Knjiga XI (XXVIII), Br. 3., 1925., 178.
56
Stefan Posilović, Das Immobilar-Recht in Bosnien und Hercegovina, Agram, 1894., 206.
57
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1886., Sarajevo, 1886., 60.
55
198
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Zakon je propisao da se posjednik mirijskog zemljišta u gruntovnicu
upisuje kao vlasnik, kao i kod mulk kategorije,58 s tim da se vodilo računa
o pravnoj prirodi nekretnina koja je u gruntovnici također evidentirana.
Za vakufe su određena posebna pravila upisa u gruntovnicu,59 dok su
nekretnine metruke i mevat kategorije trebale da budu knjižene kao
vlasništvo bosanskohercegovačkog zemaljskog erara. Uz to je bilo
predviđeno da će se zemljišta koja su oduvijek pripadala pojedinim
općinama prenijeti u njihovo vlasništvo.60
Od ustanova Ramazanskog zakona koje su ostale na snazi mogu se na
ovom mjestu navesti odredbe o nevažnosti testamentalnog raspolaganja
mirijskim zemljištem, propisi o zakonskom nasljednom redu kod
nasljeđivanja mirijskog zemljišta, odredbe o zakonskom pravu prekupa
mirijskih i mulk nekretnina i tako dalje.61 Zadržano je i načelo o
neophodnosti odobrenja države za otuđenje mirijskih nekretnina (član
4.),62 koje će tek kasnije biti ukinuto Zakonom od 29. decembra 1912.
godine.63
Međutim, iako je načelno zadržao osmansku pravnu prirodu i
kategorizaciju nekretnina, Gruntovnički zakon je ipak „dosta duboko
Mihajlo Zobkow, svojevremeno sudija Vrhovnog suda u Sarajevu, u jednom članku je napisao da ovaj način
knjiženja nije „u skladu sa duhom i slovom člana 3. Zakona od 7. ramazana 1274. godine“, jer je u gruntovnicu
trebala biti upisana država kao vlasnik, odnosno da se pored toga upišu posjednici kao uživaoci. Međutim,
očito su pri tome bili mjerodavni državnopravni razlozi. Kao vlasnik se nije mogla upisati Austro-Ugarska,
koja je imala samo faktičku vlast i upravu u BiH, a s druge strane nije se moglo dopustiti da se kao vlasnik
upiše osmanska država. Tako su veliki državni (mirijski) zemljišni posjedi dodijeljeni posjednicima u
vlasništvo. Nakon aneksije BiH to stanje se nije moglo preinačiti, jer je proces uspostave gruntovnica u cijeloj
zemlji bio završen. (Mihajlo Zobkow, Primjenjivanje austrijskog Općeg građanskog zakonika u Bosni i
Hercegovini, Preštampano iz Mjesečnika, Zagreb, 1921., 11.).
59
Vidi: Ljudevit Farkaš, "Vakuf-nepokretnosti u Bosni i Hercegovini: Da li je gruntovnički upis nekretnina
vakufskog svojstva, po § 24 gruntovničkog zakona za Bosnu i Hercegovinu, ispravan s obzirom na prirodu i
svojstvo vakufa?", Arhiv za pravne i društvene nauke, Knjiga 27., God. XV, Drugo kolo, Beograd, 1925., br. 5.
i 6., 321-333.
60
Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, 16.
61
Erläuternde Bemerkungen zu dem Entwurfe eines Grundbuchs-Gesetzes für Bosnien und die Hercegovina,
Sarajevo, 1890., 13-14.
62
Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1886., Sarajevo, 1886., 60.
63
Gesetz vom 29. Dezember 1912., betreffend die Aufhebung einiger Bestimmungen des Gesetzes über den
Grundbesitz vom 7. ramazan 1274., Gesetz- und Verordnungsblatt für Bosnien und die Hercegovina, Jahrgang
1913., Sarajevo, 1913., 44-45.
58
199
Mehmed Bećić: OSMANSKO TANZIMATSKO PRAVO I AUSTROUGARSKI
PRAVNI POREDAK U BOSNI I HERCEGOVINI
dirao“ u osmansko zemljišno zakonodavstvo. Određene institucije
osmanskog zemljišnog i stvarnog prava su izmijenjene ili su potpuno
ukinute.64 Pored tapija, na čije mjesto je stupila gruntovna uknjižba,65
ukinute su i osmanske forme zalaganja nekretnina (umjesto toga uvedena
je hipoteka),66 kao određene druge ustanove.67 Moglo bi se kazati da su
ukinute one institucije osmanskog zemljišnog prava koje su bile u
suprotnosti sa načelima moderne (austrijske) gruntovnice.
O praktičnoj primjeni osmanskog Zakona o zemljišnoj svojini tokom
austrougarske uprave svjedoče i odluke redovnih sudova u Bosni i
Hercegovini, odnosno Vrhovnog suda u Sarajevu. Kao primjer navodimo
Odluku od 13. jula 1901. godine, u kojoj je Vrhovni sud odlučivao o
pravnom položaju odsutnog, odnosno nestalog nasljednika. U odluci Suda
se jasno navodi da se „u odnosu na njegov nasljedni dio u mirijskim
nepokretnostima u Bosni i danas primjenjuju propisi člana 58.
Ramazanskog zakona...“68
ZAKLJUČAK
Druga polovina XIX stoljeća označila je početak reformi pravnog
sistema Bosne i Hercegovine. Prvi rezultati u moderniziranju prava
postignuti su u okviru osmanskog tanzimatskog zakonodavstva, da bi
nakon austrougarske okupacije ovaj proces bio nastavljen pod velikim
utjecajem austrijskog i ugarskog prava.
Bertold Ajsner, O općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, 16.
Stefan Posilović, Das Immobilar-Recht in Bosnien und Hercegovina, 207.
66
O hipotekarnom pravu u Bosni i Hercegovini, vidi: Franjo Kruszelnicki, Osnovi hipotekarnoga prava po
Općem građanskom zakoniku s obzirom na Gruntovnički zakon za Bosnu i Hercegovinu, Zemaljska štamparija,
Sarajevo, 1914.
67
Erläuternde Bemerkungen zu dem Entwurfe eines Grundbuchs-Gesetzes für B-H, 14-15.; Bertold Ajsner, O
općem građanskom pravu u Bosni i Hercegovini, 17
68
Praejudicienbuch in Civilsachen, Band V, Sammlung der Entscheidungen aus den Jahren 1900, 1901 und
1902, Obergericht für Bosnien und die Hercegovina, Sarajevo, 1903., odluka br. 169.
64
65
200
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Ipak, novi austrougarski pravni poredak u Bosni i Hercegovini ostao je
obilježen i osmanskim pravom. Iako je Austro-Ugarska postepeno gradila
jedan modernizirani pravni sistem, koji se zasnivao mahom na tadašnjem
austrijskom pravu, osmansko pravno nasljeđe preživjelo je u različitim
formama. Ono je ostalo na snazi kao personalno pravo (šerijatsko pravo i
vjersko pravo nemuslimana), ali i u formi tanzimatskog zakonodavstva.
Tanzimatski zakoni su poslije okupacije sankcionirani i prevedeni na
njemački jezik, da bi kasnije postepeno bili nadopunjeni i zamijenjeni
novim (austrougarskim) zakonodavstvom.
U radu je posebno ukazano na fenomen kontinuiteta tanzimatskog prava
u Bosni i Hercegovini, koji je bio najviše izražen na području zemljišnog
prava. Ova teza je potvrđena na primjeru Zakona o zemljišnoj svojini iz
1858. godine. Konstatirano je da je sa osnivanjem gruntovnica postepeno
izumirala osmanska institucija tapija, ali da je istovremeno novi
Gruntovnički zakon zadržao osmansku kategorizaciju i pravnu prirodu
zemljišta, te ih ugradio u okvire austrijskog instituta gruntovnice.
201
Šejla Maslo Čerkić
KONCEPT PRAVIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
SAŽETAK
Pravičnost kao jedan od modela usklađivanja prava i stvarnosti prisutan
je kroz historiju u svim velikim pravnim sistemima. Rimski aequitas, koji
je svoju konkretnu realizaciju dobio kroz aktivnost pretora i djelovanje u
skladu s principima bona fides i aequitas, engleski equity law koji se
razvio kao paralelni sistem prava i sudstva u nadležnosti lorda kancelara,
te institucija mazalima kao oblika dijeljenja univerzalne pravde u
islamskoj državi, imaju svoje zajedničke karakteristike, ali i specifičnosti.
Cilj rada je analizirati na koji način je pravni poredak djelovao u
situacijama kada postojeći sistem prava i sudstva nije davao adekvatna
rješenja u konkretnim slučajevima, te potvrditi tezu da je u svim velikim
pravnim sistemima u takvim situacijama došlo do pojave alternativnih
oblika osiguranja pravde i pravičnosti.
Ključne riječi: pravičnost, equity law, ius honorarium, šerijatsko pravo,
mazalim.
UVOD
U svakom je pravnom sistemu u toku njegovog razvoja postojao
određeni stepen konflikta između važećeg prava i redovnog sudskog
sistema, s jedne, i želje za odstupanjem od tog prava radi općih interesa i
zadovoljenja pravde, s druge strane. Konstantni sukob između strogog i
pravičnog ispoljio se na razne načine u različitim sistemima. Zajedničko
za sve modele jeste da je strogo poštivanje slova zakona i, usko govoreći,
Mr. sc., Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru.
*
203
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
stavljanje forme ispred suštine uvijek dovelo do pojave alternativnih
oblika osiguranja pravde i pravičnosti.
Usklađivanje prava i stvarnosti, približavanje ideala realitetu ostvarivalo
se na različite načine kroz historiju, a uvažavanje interesa pravičnosti je
jedan od njih.1 Borba između strogog slova zakona i ostvarenja
pravičnosti je stara koliko i samo pravo. Iako je terminologija
promijenjena, pa tako danas radije govorimo o odnosu između pravne
sigurnosti i pravde (u konkretnom slučaju), umjesto o odnosu između ius
strictum i ius aequm, u oba slučaja je vidljivo da se radi o dva različita
aspekta prava.2 Na jednoj strani je javni interes za jasnim, jednakim i
predvidljivim pravnim pravilima koji će usmjeriti ponašanje pojedinaca u
cilju izbjegavanja sukoba sa zakonom i realne procjene ishoda sudskog
postupka. Drugi aspekt odgovara na potrebe konkretnog slučaja,
uvažavajući njegove specifične i potencijalno jedinstvene okolnosti.
Pravna sigurnost zahtijeva zakonodavstvo, dok pravda u konkretnom
slučaju zavisi od sudske presude.
Pravni sistem sa svojim utvrđenim i teško promjenjivim modelima
pravne zaštite sporo reaguje na društvene promjene. Ostvarenje
pravičnosti, kao glavni zahtjev efikasnog pravnog sistema, u tom je
smislu često dovedeno u pitanje. Iz tog su se razloga kroz historiju
iznalazili različiti vanredni ili paralelni sistemi sudstva, koji bi mogli
odgovoriti bilo na kršenje principa pravičnosti i dobre vjere od strane
redovnih sudova, bilo na promijenjene društvene okolnosti koje su
uvjetovale i nova pravna rješenja. Veliki pravni sistemi, rimski, engleski
1
Tako su se, prema Henriju S. Meinu, prvo pojavile pravne fikcije kao sredstvo izmjene dejstva zakona bez
stvarne izmjene njegove forme. Nakon pravnih fikcija sljedeća po hronološkom redu pojavila se pravičnost,
čiji se autoritet zasnivao na uzvišenim principima koji su po hijerarhiji iznad svakog važećeg zakona. Nakon
pravičnosti uslijedilo je zakonodavstvo kao efikasan i radikalan model usklađivanja prava i stvarnosti.
Autoritet zakona, za razliku od pravičnosti, ne zasniva se na uzvišenim principima, nego na autoritetu organa
koji ga je donio. H. S. Maine, Ancient law: its connection with the early history of society, and its relation to
modern ideas, London 1861, 25-28.
2
P. H. Neuhaus, „Legal certainty versus equity in the conflict of laws“, Law and Contemporary Problems 28,
4/1963, 795.
204
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
i šerijatski, su svaki na svoj način dali konkretni odgovor na nedostatke
redovnog pravnog i sudskog sistema.3 U nastavku će biti analizirani
razlozi uspostavljanja sistema zasnovanog na pravičnosti u svakom od
ovih sistema, model ostvarenja zaštite na osnovu pravičnosti u
konkretnom slučaju, te će biti utvrđene sličnosti i razlike u ostvarenju
pravičnosti u okviru ova tri velika pravna sistema.
1. Koncept pravičnosti u rimskom pravu
Pojmu pravičnosti od davnina su se davala različita religijska,
filozofska, društvena i pravna značenja. Rimljani su svoje izvorno
značenje aequum, koje je podrazumijevalo fizičku jednakost i
proporcionalnost, modifikovali pod grčkim utjecajem. Pojam aequitas
počeo se povezivati s pojmom prirodnog prava ius naturale, te je stajao
kao spona između rimskog ius civile i ius gentiuma, prava svojstvenog
svim narodima.4 Grčki koncept modifikovan je na način da su Rimljani
kroz djelatnost pretora stvorili sistem prava zasnovan na pravičnosti. Ovaj
sistem, poznat kao ius honorarium, postavio je primjer na koji je način
moguće ublažiti negativne posljedice krutog i neodgovarajućeg
legisakcionog postupka. Od zakona Lex Aebutia iz 2. vijeka p. n. e.
formularni postupak postaje jedini važeći sudski postupak, s važnom
ulogom pretora u njegovom prvom dijelu. Kroz svoju nadležnost
odobravanja ili uskraćivanja prava na tužbu, rukovodeći se principima
dobre vjere i pravičnosti, pretor je davao zaštitu novim odnosima, koji do
tada nisu bili pravno zaštićeni.
1.1. Razlozi uspostavljanja
S obzirom da je osnova ius civilea nastala u najstarijem periodu rimske
države, ovo pravo je po svojim karakteristikama bilo konzervativno i
Š. Maslo, „Usklađivanje prava i stvarnosti: koncept pravičnosti u historijsko-komparativnoj
perspektivi“, magistarski rad, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2010, 7.
4
G. L. McDowell, Equity and the Constitution, The University of Chicago Press, Chicago 1982, 19.
3
205
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
strogo formalističko. Postojala je uska povezanost s religijom.
Odgovaralo je zatvorenoj kućnoj privredi iz vremena kad je Rim bio
siromašna država. U razdoblju kasne republike, rimska država doživljava
vrhunac u eknomskom i političkom smislu. Dolazi do razvoja
robnonovčanih odnosa, bankarstva i svih oblika novčarskog poslovanja.
Skoro cijeli antički svijet postaje jednistveno trgovačko područje 5, a
ekonomski razvoj prate i korjenite društvene promjene. Formalizam i
primjena ius civilea isključivo na rimske građane po načelu personaliteta,
sve više udaljavaju njegova pravna rješenja i sudski postupak od potreba
stvarnosti. Tako Gaj u Institcijama kaže da je "postepeno legisakcioni
postupak postao omražen, jer je, zbog pretjerane sitničavosti starih,
gubio spor onaj koji bi i najmanje pogriješio u formi".6 Imajući u vidu da
je uživanje materijalnih prava zavisilo od mogućnosti njihove zaštite u
praksi, odnosno kroz sudski postupak7, postalo je očigledno da je
ostvarivanje zaštite bilo izuzetno otežano usljed pretjeranog formalizma.
Ukoliko bi stranka upotrijebila pogrešnu legisakciju (legis actiones), njen
zahtjev bi bio odbijen. I usljed najmanje pogreške pri poštivanju
procesnih zahjteva, pravni lijek bi bio uskraćen, iako je, možda bilo
očigledno da je postojalo pravo na zaštitu.8 Drugi problem ovog postupka
bio je taj što je, prema načelu personaliteta, bio dostupan isključivo
rimskim građanima. Društvene i ekonomske promjene, povećan broj
stranaca, te razvoj prometa i trgovine učinile su ovaj postupak
neadekvatnim za rimsko društvo. Uveden je novi, fleksibilniji formularni
postupak (per formulam), uz koji je i legisakcioni bio u upotrebi sve do
17. g. p. n. e. kada ga je ukinuo August.9
Z. Lučić/M. Šarac, Rimsko privatno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2006, 24.
G. 4. 30. The Roman Law Library, http://droitromain.upmf-grenoble.fr/ (13.novembar 2013.)
7
M. Horvat, Bona fides u razvoju rimskog obveznoga prava, Zagreb, Nadbiskupska tiskara 1939, 21.
8
Pravnik Gaj ilustrirao je ovaj strogi formalizam primjerom prema kojem je čovjeku, koji je tužio drugog da
mu je posjekao stabla vinove loze (vites), uskraćena pravna zaštita jer je u tužbi upotrijebio riječ "vinove loze"
(vites) umjesto riječi "drveća" (arbores) koju je predvidio Zakon dvanaest ploča. Prema: G. 4. 11. The Roman
Law Library, http://droitromain.upmf-grenoble.fr/ (13. novembar 2013.)
9
Nakon ovoga je zadržan samo u centumviralnim sudovima i za određene slučajeve koji su uključivali
prijetnju nanošenja štete imovini druge osobe (damnum infecti).
5
6
206
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
1.2. Model ostvarenja
Doprinos rimskih pretora razvoju rimskog prava i njegovom utjecaju na
savremene pravne sisteme omogućen je kroz uvođenje novog
formularnog sudskog postupka. Rezultat aktivnosti pretora bio je ius
honorarium kao efikasan model usklađivanja prava i stvarnosti
uvažavajući principe pravičnosti i dobre vjere.
Prema pravniku Papinijanu pretorsko ili honorarno pravo jeste ono
pravo koje su uveli pretori radi pomaganja, dopune ili ispravljanja
(staroga) civilnog prava, u općem interesu.10 Iz ove definicije vidljive su
tri osnovne funkcije ius honorariuma:
- Adiuvare: pomoć civilnom pravu kroz pružanje novih pravnih sredstava
osobama koje su već imale pravo na tužbu (npr. interdikt za nasljednika
po civilnom pravu koji mu je omogućavao da stekne posjed nad
imovinom ostavitelja).
- Supplere: dopuna putem pružanja pravnih lijekova osobama koje ih nisu
imale prema civilnom pravu (npr. pretor je omogućio udovici da zahtijeva
imovinu preminulog supruga ukoliko on nije imao djece ili drugih krvnih
srodnika, a umro je bez testamenta. Prema civilnom pravu, u ovakvoj
situaciji udovica nije imala mogućnost nasljeđivanja).
- Corrigere: ispravljanje, koje uključuje i ograničavanje starog civilnog
prava. Ius honorarium pružalo je pravni lijek osobi čak i kad je civilno
pravo štitilo neku drugu osobu, ukoliko je pretor to smatrao opravdanim
(npr. oporuka ostavitelja nije zadovoljavala formalnosti civilnog prava, ali
ju je pretor ipak priznao i omogućio osobi određenoj u testamentu da
postane nasljednik).
Formalno gledajući, pretor nije imao ovlaštenje da stvara materijalno
pravo. Međutim, mijenjajući proceduralna pravila, odnosno dajući zaštitu
novim odnosima, a uskraćujući zaštitu zastarjelim, direktno je utjecao i na
10
Ius pretorium est quod praetores introduxerunt adiuvandi, vel supplendi, vel corrigendi, iuris civilis gratia,
propter utilitatem publicam. Prema: D. 1. 1. 7. 1. http://droitromain.upmf-grenoble.fr/ (13. novembar 2013.)
207
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
stvaranje subjektivnih prava. Ius honorarium u početku se razvijalo
prikriveno, koristeći forme starog legisakcionog postupka. Prekretnica u
razvoju ius honorariuma bila je donošenje zakona Lex Aebutia u prvoj
polovini 2. vijeka p. n. e. (oko 125. g.) kojim je uveden formularni
postupak (per formulam), a kojim je pretoru omogućeno uvođenje novih
tužbi (actio) za slučajeve koji nisu bili obuhvaćeni starim oblicima tužbi,
tzv. legisactiones. S obzirom na nedostatke materijalnog prava i sudskog
postupka, pretor je dobio mogućnost da odstupi od pravila ius civilea
ukoliko je smatrao da su povrijeđeni principi pravičnosti i dobre vjere, te
je tako stvorio fleksibilan sistem, čija je osnovna karakteristika bila
neformalnost.
Pretor nije bio profesionalni pravnik, tako da su iza njegovih rješenja
obično stajali najučeniji pravnici tog vremena. Njihova usaglašena
mišljenja i odgovori na pitanja kojim odnosima treba dati zaštitu postala
su tako, na posredan način, osnovni izvor prava.11 Ius honorarium postaje
priznati dio prava, koji je, pored ius civilea, bilo neophodno izučavati da
bi se steklo pravničko obrazovanje.12
Rezultati pretorove aktivnosti brojni su i dalekosežni. Ius honorarium
unijelo je promjene u gotovo sve oblasti privatnog prava. U porodičnom
pravu omogućilo je licima pod vlašću paterfamiliasa da zaključuju
poslove putem tužbi, u srednjem vijeku nazvanih actiones adiecticiae
qualitatis. U stvarnom pravu stvorena je vrsta vlasništva nazvana
pretorskim ili bonitarnim vlasništvom, s manjim formalizmom u njenom
prometu. Pretor je, također, zaslužan za stvaranje instituta državine
(possessio). U nasljednom pravu data je prednost krvnom, odnosno
kognatskom srodstvu nad agnatskim, što je više odgovaralo promjenama
u porodici. U obaveznom pravu stvoreni su pretorski paktovi i bezimeni
kontrakti. Uvedena je i kategorija pretorskih delikata kojima su spriječene
11
G. Mousourakis, The Historical and Institutional Context of Roman Law, Laws of The Nations Series, 2003,
187.
12
Ibid., 188.
208
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
prevare i nemoralna postupanja pri zaključenju i izvršenju pravnih
poslova. Što se tiče sudskog postupka, uvedene su četiri vrste tužbi iz
kojih je vidljiva tehnika stvarnja pravnih pravila. Pretorove actiones
bonae fidei su sadržavale klauzulu "ex fide bona" koja je služila kao
osnova utuživosti, odnosno osnova tužbe za neke nove obavezne odnose
koji su se zasnivali na neformalnim obećanjima, a dotad nisu bili priznati
ni pravno sankcionisani.13 Osim toga, procesualna sredstva kao što su
interdikti, pretorske stipulacije i povrat u prethodno stanje približila su
pravo ideji pravičnosti.14
Kao poseban podsistem prava ius honorarium postojalo je sve do 3.
vijeka n. e. kada dolazi do stapanja sva tri pomenuta sistema u jedan, s
obzirom da je prestala potreba za njihovim razdvajanjem u praksi.15Ius
honorarium osavremenilo je civilno pravo i približilo ga životnim
potrebama. Pravnik Marcijal potvrdio je njegov značaj rekavši da je ovo
pravo "živi glas ius civilea".16
2. Koncept pravičnosti u engleskom pravu
Dio engleskog pravnog sistema koji se naziva equity zasniva se na
principima pravičnosti, dobre vjere i savjesti. Sama engleska riječ equity
znači pravičnost, odnosno jednakost. Kada je nastao equity sistem, on je
podrazumijevao zaštitu prava pojedinaca, ne na osnovu zakona ili strogog
precedenta, nego na osnovu ličnog osjećaja pravde onoga koji je
odlučivao u svakom konkretnom slučaju. Prema riječima V. Blekstona
(Blackstone), "najširi i najefikasniji način otkrivanja stvarnog značenja
zakona, kada su riječi nejasne, jeste razmatranje njegovog razloga i duha;
ili svrhe koja je potakla samog zakonodavca na njegovo donošenje"17. Jer
M. Horvat, „Akcije bonae fidei“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1956, 151.
O. Stanojević, Rimsko pravo, bosanskohercegovačko izdanje, Magistrat, Sarajevo 2000, 57.
Učeni pravnici i dalje su vodili računa o tome koja pravila pripadaju civilnom pravu, koja honorarnom, a
koja ius gentiumu.
16
Ius honorarium viva vox est iuris civilis. Prema: D. 1. 1. 8. The Roman Law Library,
http://droitromain.upmf-grenoble.fr/ (12. novembar 2013.)
17
H. W. De Saussure, Reports of Cases Argued and Determined in the Court of Chancery of the State by South
Carolina Court of Equity, Cline & Hines, Colombia, S. C. 1817, 34.
13
14
15
209
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
kad nema svrhe, ni zakon ne treba postojati.18 Pod equity pravom
podrazumijeva se pravo izvorno nastalo aktivnošću lorda kancelara (Lord
Chancellor) i kasnije njegovog suda (Court of Chancery), a različito je od
prava nastalog djelovanjem common law sudova.19 Bitno je napomenuti
da equity nije samodovoljan i samostalan sistem prava. Prema riječima F.
W. Maitlanda, "ukoliko bi se donio zakon kojim bi se ukinuo equity
sistem, mi bismo i dalje dobro funkcionisali. Naši zakoni bi, u nekim
aspektima, bili barbarski... ali bi najznačajnija prava bila zaštićena. S
druge strane, ukoliko bi se ukinuo common law, ova odluka značila bi
anarhiju"20. U svakoj fazi equity pretpostavlja postojanje common lawa.
2.1. Razlozi uspostave
Engleski pravni sistem, historijski gledano, dijelio se na tri podsistema:
common law – opće pravo, statute law – zakonodavstvo i equity law –
pravo pravičnosti. Ova podjela, iako ne tako oštra kao u prošlosti, i danas
je značajna. Uobličavanje sistema općeg običajnog prava, čiji razvoj je
moguće pratiti još od normanskog osvajanja 1066. godine, izvršeno je
zahvaljujući centralizaciji kraljevskih sudova, djelatnosti profesionalnih
sudija i instituciji putujućih sudija.21 Jedan od najznačajnih instrumenata
ujednačavanja prava u ovom periodu bili su kraljevi nalozi writovi. Da bi
se nezadovoljna stranka mogla obratiti kraljevom sudu, morala je imati za
to predviđen writ. Svaki slučaj mogao se pokrenuti samo na osnovu tačno
utvrđenog writa.22 Jednom izdat writ odnosio se na sve buduće slične
slučajeve. Vremenom se broj različitih writova povećavao. Oni se već
krajem 12. vijeka počinju sakupljati u tzv. Register of Writs i objavljivati
U ovome leži ona ideja pravičnosti koju je još Hugo Grotius definisao po uzoru na Aristotela kao
"ispravljanje onih nedostataka zakona, koje on ima zbog svoje univerzalnosti" Ibid.
19
Oxford Dictionary of law, Fifth Edition, Oxford University Press 2001, 178.
20
F.W. Maitland, Equity: a Course of Lectures, Cambridge University Press, Cambridge 1936, reprint 2011,
19.
21
R. Festić, „Istorijske osnove stvaranja common lawa u Engleskoj“, u Common law i druge pravno-historijske
teme, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2008, 183.
22
Writ se, u tom smislu, poredi s pretorskom formulom, bez koje u formularnom postupku nije moglo
biti suđenja. S. Avramović, Opšta pravna istorija: stari i srednji vek, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu,
Centar za publikacije i Dosije, Beograd 2000, 342.
18
210
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
u godišnjacima (Year Books). Ova praksa održat će se sve do 19. vijeka. S
obzirom da je presuda u jednom slučaju (case) predstavljala obaveznu
pravnu normu, tj. precedent, profesionalne sudije postale su stvaraoci
prava.
Nedostaci ovakvog sistema odnosili su se, prije svega, na krutost
postojećih instrumenata zaštite i nemogućnost dobivanja sudske zaštite u
slučaju nepostojanja odgovarajućeg writa. Pored toga, korumpiranost
redovnih common law sudova dovodila je do sve češćih obraćanja kralju
sa zahtjevima da u skladu sa svojom milošću i savješću riješi zahtjev
podanika.
Međutim, u strahu od širenja kraljevih ovlaštenja kroz pravosudnu
djelatnost, plemstvo je Drugim westiministarskim statutom (Westminster
Statute) 1285. g. zabranilo kralju izdavanje novih writova. Sve češće se
dešavalo da stranke nisu bile u mogućnosti da ostvare svoja prava
sudskim putem, ili bi im pravo bilo uskraćeno zbog neke proceduralne
greške. Broj novih situacija u praksi je stalno rastao, a nedostatak
odgovarajućeg writa za obraćanje kralju je dovodio do brojnih nepravdi u
praksi. Iz tog razloga je trebalo iznaći rješenje koje će udvoljiti
zahtjevima za ostvarenjem pravičnosti.
2.2.Model ostvarenja
S obzirom da žalba na odluke common law sudova obično nije bila
moguća, statutom In Consimili Casu (in like case – u sličnom slučaju) iz
1285. g. uredu kancelara (Office of Chancery) data mogućnost da izdaje
nove writove za situacije slične onima za koje writovi već postoje.23 Ovaj
proces ubrzan je jačanjem svijesti širom Evrope o potrebi subjektivizacije
23
Tekst odredbe: "And whensoever from henceforth it shall fortune in the Chancery, that in one Case a Writ is
found, and in like case falling under like Law, and requiring like Remedy, is found none, the Clerks of the
Chancery shall agree in making the Writ..." R. Ross Perry, Common-Law Pleading: Its History and Principles,
The Law Book Exchange, New Jersey 2001, 142.
211
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
prava. Pored samog prava, počinje se poklanjati pažnja pojmovima kao
što su pravda, pravednost i subjektivni element prava.
Pojedinci koji nisu mogli ostvariti zaštitu redovnim putem počinju se
obraćati neposredno kralju, koji će svojom milošću ispraviti nepravičnost
common law sudova. Stranke su se obraćale kralju iz sljedećih razloga:
izbjegavanje presude common law suda; ispravljanje presude common law
suda; common law sud nije mogao suditi u određenim slučajevima.24U 15.
vijeku broj ovakvih direktnih obraćanja postaje sve veći, tako da kralj
prenosi svoje ovlaštenje sudovanja na kancelara. Osnovni principi koje je
kancelar poštivao pri odlučivanju bili su savjest i poštenje.25
Kancelari u početku nisu sudili prema nekoj utvrđenoj proceduri, nego
su se rukovodili već pomenutim principima, vodeći računa o pravičnosti –
equity. S obzirom da je svaki kancelar imao različit osjećaj za pravičnost,
tako su i rješenja bila raznolika. Iz nadležnosti lorda kancelara razvio se
vremenom Kancelarov sud (The Court of Chancery). U 16. vijeku veoma
važni postaju i pomoćni sudovi (Admirality i Star Chamber).
Osnovna karakteristika equity sistema jeste što lorda kancelara u
sudovanju ne obavezuje ni common law ni statute law. Njegovo
odlučivanje u početku nije zasnovano na ranijim precedentima i to je bio
osnovni razlog fleksibilnosti i rješenja koja su bila adekvatnija od krutog
common lawa. S druge strane, equity sistem trpio je kritike jer se smatralo
da se tim načinom odlučivanja potiče samovolja, a ne štiti pravda. 26 Svi
prigovori nisu spriječili equity od izdvajanja u potpuno odvojen, paralelni
sistem sudstva, koji je svoju konačnu formu dobio u 16. vijeku.
Osnovne razlike između common law i equity law sistema bile su
sljedeće: molba equity sudu podnosila se u obliku jednostavne predstavke
R. Tanović, Osnove precedentnog prava: Common law, Informator (autorska naklada), Zagreb 1998, 30.
M. R. Jackson, Machinery of Justice in England, 8th edition, Cambridge University Press 1989, 7.
26
Poznata je izreka pravnika J. Seldena da "pravičnost zavisi od dužine kancelarovog stopala", Oxford
Dictionary of law, 178.
24
25
212
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
"bill", a za common law bio je neophodan utvrđeni formalni podnesak na
koji je suprotna strana mogla odgovoriti; kancelar je imao ovlaštenje da
izda poziv suprotnoj strani, čime bi započinjala tužba in personam (za
razliku od tužbe in rem kod common lawa); u equity sistemu nije bilo
porote; kancelar bi ispitivao stranke, za razliku od common law sudova,
gdje stranke nisu mogle svjedočiti niti biti ispitane.27
Historijski gledano, doprinos Kancelarovog suda i sistema pravičnosti
uopšte, razvoju prava je ogroman. Moderni engleski pravni sistem ne bi
poznavao brojne značajne institute, poput npr. trusta, da Kancelarov sud
nije postojao. Trust, zajedno sa specifičnim pravnim lijekovima, poput
sudske naredbe (injunction), posebnog izvršenja (specific performance),
poništenja (rescission), i ispravke (rectification) značajno su doprinijeli
ostvarenju zahtjeva za pravičnošću u konkretnom slučaju. Pružanje
pravnog lijeka bilo je usko povezano s poštivanjem osnovnih maksima
prava pravičnosti koje predstavljaju ideje vodilje equity sistema.
3. Koncept pravičnosti u šerijatskom pravu
Pravda je jedan od najvažnijih temelja Šerijata. Ona je glavni cilj i
vrijednost kojoj treba težiti svaki musliman. Termini koji se koriste za
pravdu jesu adl (pravda), mizan (balans), insaf (pravda, poštenje,
nepristrasnost), kist (pravičnost), hukm (pravičnost u suđenju).28 Nasuprot
pojmu pravde javlja se termin zulm koji označava nepravdu, tamu. Usko
povezan s ostvarenjem koncepta pravde jest i pravni pojam istihsana koji
je uglavnom prihvaćen kao dopunski, sekundarni izvor prava.29
Rasuđivanje na osnovu pravičnosti inspirisano je razlozima poštenja i
savjesti, te u tom smislu dozvoljava odstupanje od pozitivnog prava
ukoliko ono vodi nepravičnom rješenju. Istihsan, međutim, nije
D. R. Coquillette, The Anglo – American Legal Heritage: Introductory Materials, 2nd Edition, North
Carolina Academic Press, North Carolina 2004, 185.
28
F. Karčić, Komparativna pravna historija, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2007, 114.
29
Istihsan priznaju sljedbenici hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog mezheba, dok ulema šafijskog mezheba
i šiitske struje odbacuje njegov značaj.
27
213
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
superioran u odnosu na šerijatski pravni poredak, nego predstavlja njegov
sastavni dio.Primjena istihsana omogućava fleksibilnost islamskog prava
i njegovo prilagođavanje datim potrebama. Pravnici koji primjenjuju
istihsan mogu smatrati da je neka važeća odredba preširoka ili preuska za
konkretni slučaj, te da primjenom te odredbe viši ciljevi Šerijata neće biti
zadovoljeni.30 U tom je slučaju moguće odstupanje koje će doprinijeti
zadovoljenju osjećaja pravde.
Praktična realizacija ideje pravičnosti u islamskoj državi je ostvarena
putem vanrednih sekularnih sudova za ispitivanja nepravde, tzv. mazalim
sudova, koji su svojstveni svim muslimanskih pravnim sistemima kroz
historiju.
3.1. Razlozi uspostavljanja
Pravni sistem u muslimanskim državama zasnovan je na Šerijatu kao
spoju vjerskih i svjetovnih propisa. Kadijski sudovi, kao osnovni oblik
vršenja pravosudne vlasti predstavljaju spoj vjerske i državne dužnosti.
Iako je sudija (kadija) bio formalno nezavisan u odnosu na politički
autoritet koji ga postavlja i vezan jedino pravilima Šerijata, u stvarnosti je
uglavnom bio lojalan onima od kojih je zavisila njegova funkcija.31 Osim
toga, na presude kadije nije postojao institut apelacije. Bilo je moguće
ponoviti postupak jedino pred istim kadijom. Nepostojanje višestepenog
sudstva bio je jedan od razloga uspostave vanrednog suda za zloupotrebe i
ispitivanje pritužbi (mazalim, nazar fi 'al – mazalim). Pored
rasprostranjene korupcije među sudijama, koja od četvrtog vijeka islama
više nije sporadična, nego sistematska,32 nedostaci šerijatskih sudova
Kao primjer odlučivanja na osnovu istihsana navodi se odluka drugog halife Omera da ne primjeni hadd
kaznu odsijecanja ruke kradljivcu koji je počinio krađu u vrijeme gladi. M. H. Kamali, Principles of Islamic
Jurisprudence, Cambridge: The Islamic Texts Society 1991, 218.
31
Za razliku od njega, muftija je bio nezavisni autoritet, koji je često odbijao obnašati sudijsku funkciju, pa
odatle i izreka: "Na Sudnjem danu muftija će ići s Poslanikom, a kadija sa sultanom." K. S. Vikor, Between
God and Sultan, Oxford University Press 2005, 188.
32
Tyan, 1960, 302-303, Prema:. S. Zubaida, Law and Power in the Islamic World, I. B.Tauris Publishers,
London – New York 2005, 48.
30
214
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ogledali su se i u strogim pravilima sudskog postupka. Zahtjevna
proceduralna pravila Šerijata često su stvarala probleme u praksi.
Nerijetko je bilo nemoguće dokazati određenu činjenicu pred šerijatskim
sudom zbog strogih zahtjeva o dokazivanju, čak iako je ona bila prilično
očigledna. Kadija bi odbijao donijeti presudu ukoliko nisu zadovoljeni svi
formalni zahtjevi. Sve navedeno ukazuje na činjenicu da je šerijatski sud
kao idealni tip sudovanja stajao između dva suprotna pravca: Šerijata, kao
božanskog i vječnog prava koje je uredilo život na ovom svijetu na
idealan način, i svakodnevnih potreba ljudi čije ponašanje nije bilo
idealno i čije su se potrebe vremenom mijenjale. U tom smislu, on nije
uvijek bio u stanju da odgovori na dinamične društvene promjene i
konkretne zahtjeve za ostvarenjem pravičnosti u datom slučaju, što će
dovesti do pojave vanrednog sistema sudstva.
3.2. Model ostvarenja
Stranka koja se smatrala oštećenom od strane redovnog kadijskog
suda mogla se obratiti drugom, „nešerijatskom“ sudu kako bi dobila
rješenje u skladu s osjećajem pravde stranaka i zajednice, bez obzira je li
takvo rješenje u skladu sa stvarnim odredbama Šerijata. Taj sud, odnosno
mazalim ustanova, bio je vanredna jurisdikcija vladara ili posebnog tijela
postavljenog od strane vladara. Lica oštećena u postupku pred upravnim
organima ili sudovima upućuju žalbe ovom tijelu.33 Na ovom sudu je
suđeno na osnovu općeg osjećaja pravičnosti i bez strogih pravila
postupka.34
Iako vanredan, nema sumnje da je ovaj sudski sistem priznavao
šerijatsko pravo kao važeće i mjerodavno. Nije postojalo izričito
odbijanje šerijatskih strogih pravila, nego je Šerijat na ovim sudovima
primjenjivan na drugačiji način.35 Pa ipak, u praksi su zaista postojale
F. Karčić, Historija šerijatskog prava, Islamski teološki fakultet u Sarajevu, Sarajevo 1987, 44-45.
S. Zubaida, 52.
35
K. S. Vikor, 190.
33
34
215
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
dvije vrste sudova: šerijatski, u kojima je kadija primjenjivao stroge
norme Šerijata, i jedan ili više "nešerijatskih" sudova, s drugim sudijama
koje su rješavale različite vrste sporova, bez procedura koje su nalagale
pravne škole i bez poštivanja preciznih pravnih normi. Ovi sudovi nisu
smatrani suprotnim šerijatskim sudovima, nego mehanizmom za
ispunjenje općih principa i samog duha šerijatskog prava u situacijama u
kojima precizna norma nije davala adekvatno rješenje. Taj mehanizam
bio je dio upravljanja društvom u duhu Šerijata, odnosno siyasa šariya.36
Iz tog razloga ove sudove možemo nazvati siyasa sudovima. Siyasa
sudovi postojali su od najranijih dana hilafeta i uvijek su bili bliži vladaru
i državi od šerijatskih sudova. Njihov karakter mijenjao se tokom
vremena i u skladu s potrebama društva, a najznačajniji među njima bili
su spomenuti mazalim sudovi.37 Ideja vodilja uspostave i djelovanja
mazalim sudova bila je ispravljanje nepravde i postizanje općeg dobra u
duhu Šerijata.38
Pouzdani dokazi o postojanju mazalim jurisdikcije potječu iz
ranog perioda dinastije Abasija, a ima mišljenja da su ovi sudovi postojali
i ranije.39 Politička vlast je rano počela preuzimati nadležnost nad
određenom vrstom slučajeva od šerijatskih sudova, dok je za većinu
slučajeva mazalim sud bio konkurentno nadležan sa šerijatskim.
Šta je sve spadalo u nadležnost mazalima i šta se smatralo
nepravdom, odnosno zulumom? Nije bilo striktnih pravila o nadležnosti
niti o postupku. Mazalim sudovi nisu, naravno, zvanično odstupali od
Šerijata, ali njihove presude nisu slijedile logiku fikha, niti proceduru i
36
Ibid.
Pored njih, postojali su i šurta, policijski sudovi.
38
Sama riječ izvedena je iz riječi zulm, što znači nepravda, ugnjetavanje. Zalim je ugnjetavač koji postupa u
suprotnosti s pravom i etičkim principima. Žrtva ulaže žalbu protiv njegovog zuluma, a riječ tazallama
označava ovaj čin. S. Zubaida, 52.
39
Prema starijem mišljenju, vršenje mazalim jurisdikcije pripisuje se prvim halifama: Aliji, Muaviji, Omeru ili
čak predislamskim Sasanidima. Prevladava, međutim, mišljenje da u to vrijeme nije postojala jasna podjela
sudske i političke vlasti. Halife i njihovi namjesnici u provincijama istovremeno su vršili cjelokupnu vlast, a do
uspostave šerijatskih sudova na čelu s kadijama i posebne mazalim jurisdikcije dolazi u drugoj polovini 8.
vijeka, odnosno ranog razdoblja vladavine Abasija. N. O. Rabbat, „The Ideological Significance of Dar alʻAdl in the Medieval Islamic Orient“, International Journal of Middle East Studies, 27, 1/1995, 3-28,
http://www.jstor.org/stable/176184 (16. oktobra 2013.)
37
216
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
standarde šerijatskih sudova. Može se reći da je slijeđen opći osjećaj
pravde i pravičnosti, zajednička etička načela i običajne norme. Prema
velikom pravniku i teologu Gazaliju, mazalim sud će djelovati ukoliko je
učinjena uzurpacija imovine pojedinca, povrijeđena njegova čast i moral,
ili je taj pojedinac pretrpio bilo kakvo ugnjetavanje u životu i odnosima s
drugim ljudima.40 Općenito govoreći, zulumom se moglo smatrati bilo
kakva zloupotreba od strane moćnih na štetu običnih ljudi.
Nadležnost mazalim suda bila je široka i neprecizno definisana. Ona je
uključivala postupanje po pritužbama protiv moćnih osoba, često viskoh
državnih službenika, djelovanje u oblasti zemljišnog i krivičnog prava,
odlučivanje u vezi sa sudskim postupkom i izvršenjem presude. Žalbe su
podnošene protiv državnih službenika i njihovih odluka. Ovaj postupak
nije imao karakter žalbe višoj instanci, s obzirom da institut žalbe nije
postojao u islamskom pravu.41 Svaki kadija smatran je kompetentnim za
donošenje presude koja se može razlikovati od mišljenja kolega. Pritužbe
mazalim sudu nisu se odnosile na pitanja o pravu, nego na postupak i
nepravdu uzrokovanu korupcijom, nedozvoljenim utjecajima i
nepotizmom. Druga vrsta pritužbi ticala se nemogućnosti šerijatskog suda
da osigura izvršenje donesene presude. Presuda je mogla biti u korist
oštećene stranke koja ulaže pritužbu, ali zbog utjecaja i moći druge strane
ona nije mogla biti izvršena. Mazalim sud je u tom slučaju mogao narediti
izvršenje presude, ukoliko bi presudio u korist žalitelja. Bitno je naglasiti
da su se pritužbe uvijek odnosile na pojedince, a ne na institucije ili
državne službe kao takve.
Mazalim sudovi postojali su u različitim muslimanskim državama
tokom historije. Idealni tip mazalim sudstva predstavljen je kao vladarev
sud, te se njegov legitimitet zasniva na autoritetu samog vladara, tj. halife.
Vladar lično predsjedava mazalim sudom i odlučuje o žalbama građana.
Ghazzali, Ihya' ʻulum al-din, IV: 357; prema: Ibid.,5.
O žalbi u islamskom pravu v. M. Shapiro, Courts, The Courts of Islam and the problem of Appeal,
University of Chicago Press, Chicago – London 1986, 194-221.
40
41
217
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
To je ujedno i najstariji oblik sekularnog sudstva, a daljnji razvoj vodio je
institucionalizaciji i birokratizaciji.
4. Poređenje ostvarenja modela ostvarenja ideje pravičnosti u
rimskom, engleskom i šerijatskom pravu
Da bi jedan pravni sistem, njegov određeni segment ili institut sagledali
u pravom svjetlu, neophodno je da ga osmotrimo iz šire perspektive i u
odnosu na druge pravne sisteme koji su se razvijali u sličnim ili različitim
društvenim, političkim i ekonomskim uvjetima. Utvrđivanje sličnosti i
razlika pomoći će nam da na najbolji način shvatimo prirodu i značaj
predmeta koji upoređujemo, ne samo za uži kontekst društva u kojem je
nastao nego i za razvoj prava uopće. Poređenje će nam, također, pomoći
da otkrijemo eventualni utjecaj jednog pravnog sistema na drugi, te na
koji je način taj utjecaj ostvaren u praktičnom smislu.
Kada govorimo o konceptu pravičnosti u rimskom, engleskom i
šerijatskom pravnom sistemu, evidentno je da između njih postoje
značajne sličnosti, ali i razlike. Prikaz koncepta pravičnosti i njegove
praktične realizacije dat je u kratkim crtama za svaki sistem pojedinačno.
U nastojanju da se na sistematičan način prikaže njihov međusobni odnos
poređenje je izvršeno prema nekoliko kriterija koji su od značaja za
utvrđivanje prirode realizacije koncepta pravičnosti u svakom pojedinom
sistemu.
Prije svega, neophodno je poći od razloga uspostavljanja mehanizama
za ostvarenje pravičnosti u jednom pravnom sistemu. U skladu s općim
pojmovnim određenjem pravičnosti, može se zaključiti da su razlozi
uspostavljanja bili slični za sve pravne sisteme. Kao prvo, krutost
važećeg prava u sva tri navedena sistema bila je osnovni razlog uvođenja
novih oblika zaštite. U rimskom društvu, staro ius civile nije predviđalo
oblike zaštite koji su bili neophodni u novonastalim društvenim i
ekonomskim prilikama, te je iz tog razloga pretor morao djelovati kako bi
218
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
pravo prilagodio stvarnosti. Englesko common law također je imalo svoje
nedostatke. Njegova krutost i zavisnost dobijanja zaštite od postojanja
odgovarajućeg writa doveli su do toga da common law sudovi nisu mogli
suditi u pojedinim situacijama, te se stranke nisu imale kome obratiti za
pomoć. Još jedan značajan razlog uspostavljanja jest i rastuća
korumpiranost common law sudova, koji su stranke bez moći i utjecaja
mogli oštetiti u korist bogatih i moćnih. Ovo je bio i jedan od glavnih
razloga uvođenja mazalim sudbenosti. Kadijski sudovi, naime, nisu
uspješno odgovarali na postupke utjecajnih pojedinaca, a posebno
državnih službenika, protiv kojih se građani nisu mogli efikasno zaštiti.
Pored toga, strogi zahtjevi šerijatskog sudskog postupka dovodili su do
nepravde u praksi, s obzirom da se često nije mogao zadovoljiti duh
Šerijata, a time ni pravde, zbog određenih proceduralnih smetnji. Sve
navedeno upućuje da se u sva tri pravna sistema pojavio alternativni način
dijeljenja pravde uvijek kad je redovni put bio nedovoljan ili
neodgovarajući. U takvoj situaciji moralo se u određenom smislu
odstupiti od važećeg prava i odlučiti u skladu s drugim principima,
najčešće pravičnosti, a sve kako bi se zadovoljili zahtjevi pravde u
konkretnom slučaju.
Sljedeći segment koji valja sagledati u komparativnoj perspektivi jeste
model ostvarenja zaštite na osnovu pravičnosti u svakom sistemu.
Osnovno pitanje u tom smislu jeste mjesto mehanizma zaštite u odnosu na
redovni sudski sistem i njegov odnos prema važećem pravu. Niti jedan od
tri modela alternativne zaštite nije zvanično bio u suprotnosti s važećim
pravom. Pretor je bio formalno vezan starim i neprikosnovenim ius
civileom. On nije imao ovlast da mijenja pravila ius civilea, ali ih je
svojom pravosudnom aktivnošću modifikovao, nadopunjavao ili na
posredan način zaobilazio. Engleski lord kancelar u svom djelovanju
također je zvanično poštovao common law. Jedna od osnovnih maksima
prava pravičnosti govori upravo o tome: Pravičnost slijedi pravo.
Pravičnost djeluje kao korektiv postojećeg prava, te nema namjeru
istiskivanja važećih pravnih pravila. Mazalim sudstvo je u svom
219
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
djelovanju također vezano osnovnim principima šerijatskog prava.
Zadovoljenje duha Šerijata glavni je cilj mazalima. Ukoliko se ponovo
osvrnemo na Papinijanovu definiciju ius honorariuma, lako ćemo
zaključiti da se ona može primijeniti i na ostala dva sistema. Može se reći
da postojanje prava pravičnosti u svakom trenutku pretpostavlja
postojanje važećeg prava.
Što se tiče mjesta prava pravičnosti u sudskom sistemu, postoje
značajne razlike između rimskog modela s jedne i engleskog i šerijatskog
modela s druge strane. Rimski koncept pravičnosti nije nikada realizovan
kroz zaseban sudski ili neki drugi organ. Pretor je, kao pravosudni
magistrat, bio istovremeno nadležan i za provođenje civilnog prava i za
pružanje pravične zaštite. Pretorsku tužbu utvrđivao je pretor, a na osnovu
nje provodio se postupak pred sudijom – iudexom na isti način kao i za
civilnu tužbu. S druge strane, u Engleskoj je rano uveden poseban organ
primjene prava pravičnosti, prvo preko lorda kancelara lično, a kasnije
kroz razvijen zasebni tribunal prava pravičnosti. U tom smislu, rimski
model imao je sličnu prirodu kao i engleski equity nakon donošenja
Zakona o sudstvu i 1873. i 1875. g. kada su common law i equity sudovi
spojeni u jedinstven sudski organ.42 Šerijatski model također je razvio
zaseban tribunal mazalima. To nije bio sud u modernom smislu, niti onaj
kakav je postojao u Engleskoj, ali se jasno razlikovao od kadijinog
šerijatskog suda. Mazalim tribunal, kao vladarev sud, smatran je
posebnim oblikom sudske zaštite, ali i sastavnim dijelom pravnog sistema
uopće. Vladar je ispoljavao svoju sudsku vlast rješavanjem žalbi građana,
da bi usljed birokratizacije to ovlaštenje delegirao na svoje podređene,
najčešće vezira ili upravnika provincije. Bez obzira na jasnu razliku
između navedena dva oblika, ponekad je i kadija mogao rješavati
42
W. W. Buckland, Roman law and common law: a comparison in outline, Cambridge University Press 1952,
XVIII. Rani počeci prava pravičnosti u Engleskoj također su vezani za common law sudove, s obzirom da
equity sudovi još nisu postojali, a common law sudovi su slobodno primjenjivali pravične principe. Hazeltine,
History of English Equity, 1913. Prema: ibid.
220
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
slučajeve iz mazalim nadležnosti. Po tome se šerijatski koncept približava
rimskom, s obzirom na isti organ primjene. I pretor i kadija su, ipak,
uvijek razlikovali pravo koje su primjenjivali i oblik zaštite koji su
pružali. Pretor je pravio razliku između vrsta tužbi koje je dodjeljivao, pa
su tako tužbe starog civilnog prava označavane kao actiones civiles, dok
su one koje je pružao na osnovu svojih ovlaštenja u sferi pravičnosti
označavao kao actiones pretoriae. Na sličan način pravljena je i razlika
između obligationes civiles i obligationes pretoriae, te actiones directae i
actiones utile. U šerijatskom modelu ta je razlika izražavana i različitim
mjestima za različitu vrstu sudovanja – dok je kadija u svojstvu
šerijatskog sudije najčešće sudio u džamiji, a kasnije u određenoj sudnici,
u svojstvu mazalim sudije sudio je ili u svojoj kući ili na nekom drugom,
za to predviđenom mjestu.
Kod engleskog prava pravičnosti i islamskog mazalima možemo
govoriti i o položaju presuda i drugih odluka organa koji su imali
nadležnost u oblasti pravičnosti u odnosu na odluke redovnih sudova. S
obzirom na dugotrajni sukob između common law sudova i equity sudova
u Engleskoj, postavilo se pitanje čije odluke imaju jaču snagu. Nakon
otvorenog raskola za vrijeme vladavine Džejmsa I (James I) equity sudovi
dobili su prednost, iako ona nije značila i njihovu apsolutnu pobjedu.
Naime, nakon tog perioda i pravo pravičnosti počinje preuzimati mnoge
principe common lawa kako bi se izgradilo u sistematičan i racionalan
model sudstva. Nakon Zakona o sudovanju iz druge polovine 19. vijeka,
equity dobija prednost u svim stvarima u koje je uključen element
savjesti, što znači da zauzima više mjesto u hijerarhiji u velikom broju
slučajeva.
Sličan položaj imao je i mazalim sud, kao vladarev tribunal. Odnos
između redovnih kadijskih sudova i mazalim sudova uvelike je zavisio od
vremena i prostora u kojima su djelovali, političke situacije, autoriteta
vladara i ostalih odnosa u državi, ali se generalno može smatrati da je
mazalim sud u hijerarhiji bio iznad šerijatskog kadijskog suda. Mazalim je
221
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
mogao ispitivati pritužbe i protiv samog kadije, donijeti presudu onda
kada kadija to nije u mogućnosti ili zahtijevati izvršenje kadijine presude.
Nepostojanje instituta apelacije u šerijatskom konceptu prava djelomično
je uvjetovalo i pojavljivanje sekularnog oblika kontrole šerijatskih sudova
koji je našao svoju realizaciju u mazalimu. Ovakav nadređeni položaj
sudova pravičnosti u odnosu na redovne sudove bio je razumljiv i
potreban, s obzirom da su oni služili kao korektiv već postojećih sudskih
organa, te je stoga bilo neophodno da u hijerarhiji budu iznad njih.
Slijedeće pitanje koje može biti sagledano u komparativnoj perspektivi
jeste pitanje nadležnosti sudova pravičnosti. Razlike koje su ovdje
postojale znatne su i zavisile su od mnogo faktora, a posebno od položaja
suda pravičnosti u pravnom sistemu uopće, njegove organizacije i
sposobnosti da preuzme rješavanje određenih pitanja od redovnih sudova.
Nadležnost pretora kao organa koji je na osnovu pravičnosti i poštenja
zaštitio i regulisao brojne odnose u društvu zavisio je od njegovog
položaja kao pravosudnog magistrata. Pretor je na osnovu svog
imperiuma imao pravo regulisanja parničnog formularnog postupka i
utvrđivanja pravnih principa vođenja sporova (iurisdictio). To mu je
omogućilo da svojom aktivnošću utječe na sve oblasti građanskog prava.
Gotovo da nema oblasti u koju pretor nije unio određenu promjenu kako
bi pravo približio ideji pravičnosti i oslobodio ga suvišne strogosti i
formalizma. Stvarno, nasljedno, porodično, te posebno obavezno pravo
duguju svoja najbolja rješenja pretoru.
Nadležnost Kancelarovog suda i ostalih equity sudova u Engleskoj
razlikovala se s obzirom na period, odnos s common law sudovima, ali i
ličnost kancelara i njegovo poimanje pravde. Tako je jedna od najstarijih
nadležnosti Kancelarovog suda bilo rješavanje žalbi građana na napade,
nedozvoljen upad na imanje ili druga štetna djela pojedinaca koji su
uživali zaštitu barona ili šerifa, te oštećena strana nije bila u mogućnosti
222
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
zaštititi svoje pravo putem redovnog suda.43 U tom je smislu equity sud
bio nadležan za sve one slučajeve u kojima common law sud nije mogao
pružiti adekvatnu zaštitu, što je moglo značiti široku nadležnost. Prema
lordovima Hejlu (Hale) i Hardviku (Hardwick), nadležnost equity sudova
ostatak je nadležnosti stare Aule Regis koja nije prenešena na druge
sudove, a koju je kruna zadržala za sebe kao dio njene dužnosti i
prerogativa očuvanja pravde i pravičnosti. Pored ove najstarije
nadležnosti, jedna od glavnih oblasti djelovanja Kancelarovog suda bilo
je pružanje zaštite ustanovama korištenja zemlje (uses) i trusta. Široka
oblast djelovanja equity suda na sumaran način je definisana od strane
lorda Kouka (Coke) koji kaže da nadležnost equity suda obuhvata
slučajeve prevare, slučaja i povjerenja (fraud, accident and trust). Iako su
i common law sudovi konkurentno nadležni u brojnim oblastima equityja,
uvijek kada su u slučaj uključeni elementi savjesti i kada pravo
pravičnosti može ponuditi adekvatniji lijek u konkretnoj situaciji,
Kancelarov sud će biti nadležan.
Za nadležnost mazalim sudova nisu postojala tačno utvrđena pravila i
po tome se ono najviše razlikuje od rimskog i engleskog pravnog sistema.
Iako je i ličnost pretora i lorda kancelara utjecala na prirodu i karakter
njihovih sudova, ličnost vladara i njegovih visokih službenika u islamskoj
državi bila je odlučujuća za način funkcionisanja mazalima. Vladar je
odlučivao koje će slučajeve razmotriti, odnosno žalbe riješiti, bez
formalnih pravila o svojoj nadležnosti. Široka i neprecizno definisana
nadležnost obuhvatala je razmatranje pritužbi građana na djela državnih
službenika, rješavanje zemljišnih sporova, kao i regulisanje cjelokupne
oblasti krivičnog prava. Upravo je nadležnost u oblasti krivčnog prava
jedna od razlika u odnosu na rimsko i englesko pravo pravičnosti.
Pored nadležnosti, u komparativnoj perspektivi vrijedi sagledati i
pravila postupka. S obzirom da rimski pretor nije bio nadležan za drugi
43
J. Story, Commentaries on Equity Jurisprudence, London 1884, reprint: The Lawbook Exchange, Ltd., New
Jersey 2006, 32.
223
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
dio sudskog postupka koji se odvijao pred sudijom (apud iudicem), ni
pravila postupka po pretorovoj tužbi nisu se mnogo razlikovala u odnosu
na postupak po civilnoj tužbi. Iudex je odobravao ista dokazna sredstva i
donosio presudu u istoj formi kao i za postupak po civilnoj tužbi. Sve
novine i eventualne izmjene vršio je sam pretor u prvom dijelu postupka
in iure, uključujući nove elemente u formulu, dajući pravo na tužbu za
nove odnose ili pružajući neki drugi oblik zaštite. Iudex se morao držati
uputa iz pretorove formule, te donijeti presudu u skladu s njom. Ukoliko
je uputa glasila da se presuda donese na osnovu dobre vjere i pravičnosti
(bona fide i aequitas), onda je sudija imao veću slobodu u vođenju
postupka koji je u tom smislu bio neformalniji. To je bila najznačajnija
razlika u odnosu na postupak po civilnoj tužbi.
Postupak pred lordom kancelarom znatno se razlikovao u odnosu na
postupak pred common law sudovima. Nastao po uzoru na crkveni sudski
postupak, sadržavao je i inkvizicijske elemente. Tužena strana morala je
položiti zakletvu i dati informacije o sporu koje posjeduje. Odlučivalo se
bez porote. Još jedna bitna razlika u odnosu na common law postupak bila
je izdavanje tzv. writ of subpoena – poziva tuženoj strani da se pojavi
pred sudom. Writ nije navodio razlog pozivanja, te se mogao koristiti u
različitim situacijama. To je omogućilo fleksibilnost i razvoj equity prava.
U poređenju s common lawom, equity nije imao strogo formulisana
pravila postupka. Daleko od toga da formalizam i tehnički zahtjevi nisu
postojali, ali je njihov obim bio znatno manji.44
Mazalim je također je bio mnogo slobodniji u vođenju postupka u
odnosu na šerijatske sudove. Stroga pravila dokazivanja pred šerijatskim
sudovima i jesu razlog uvođenja alternativnog oblika sudstva koji će biti
neformalniji i fleksibilniji kako bi se zadovoljili ciljevi Šerijata uopće.
Međutim, usljed nedovoljnog stepena uređenosti osnovni nedostatak
44
F. W. Maitland, The constitutional history of England: a course of lectures, Cambridge University Press
1908, reprint: The Lawbook Exchange, Ltd., New Jersey 2001, 468.
224
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
mazalim suda bila je prevelika arbitrarnost u postupku zbog čega se on
znatno razlikovao od slučaja do slučaja.45 Osim toga, nije bilo tačno
utvrđeno koji organ ili službenik vodi postupak ispitivanja pritužbi, tako
da je to mogao biti sam vladar, njegov vezir, upravnik provincije – valija,
ili kadija redovnog suda. Ovlaštenja koja su mazalim sudiji stajala na
raspolaganju u pogledu donošenja presude i utvrđivanja sankcije bila su
široka. Tako je on mogao izreći krivičnu sankciju u građanskoj parnici ili
je njegova sankcija mogla biti istovremeno i građanska i krivična. ElMawardi je izrazio razliku između kadijskih i mazalim sudova na sljedeći
način: "Kadijski sudovi obavezni su poštivati Šerijat, dok mazalim sudovi
nisu vezani njegovim pravilima. Oni su vezani samo onim pravnim
propisima koji predviđaju izričitu zabranu određenog ponašanja."46
Može se zaključiti da su sudski postupci sva tri modela ostvarenja
pravičnosti bili fleskibilniji u odnosu na redovni postupak. Ta
fleksibilnost omogućila je bolju reakciju pravosuđa u mnogim situacijama
u kojima je formalizam bio osnovna prepreka ostvarenju pravde. S druge
strane, u slučaju Kancelarovog suda i mazalima to je moglo značiti i
samovolju nadležnih za osiguranje pravednog postupka. Sloboda
postupanja u svrhu pravičnosti često se tako pretvarala u svoju
suprotnost.47 Mazalim je, također, bio direktno podređen vladaru i zavisio
je od njega. Birokratizacija postupka, posebno u vrijeme Memluka,
donijela je složeniji način obraćanja vladaru, a to je značilo i udaljavanje
od idealnog koncepta dijeljenja pravde. S druge strane, ona je značila i
određenu standardizaciju, pa su građani bili unaprijed upoznati s
utvrđenom procedurom.
45
M. Khadduri, The Islamic Conception of Justice, John Hopkins University Press, Baltimore 2002,
157.
46
M. Khadduri/H. J. Liebesny, Origin and Development of Islamic Law, Washington 1955. Reprint:
The Lawbook Exchange, Ltd., New Jersey 2008, 266.
47
U određenim periodima u Engleskoj Kancelarov sud je služio za provođenje kraljeve volje, te
opasno ugrožavao ostale stubove države koji su ograničavali kraljev apsolutizam. To se posebno odnosi na
ustanove common lawa i aktivnost Parlamenta.
225
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
Evolucija prava pravičnosti može se pratiti u rimskom i engleskom
pravnom sistemu. O evoluciji mazalima teško je govoriti, s obzirom na
nedovoljne podatke o ovoj pravosudnoj ustanovi, ali i velike razlike u
administraciji mazalima s obzirom na mjesto i vrijeme. Provođenje
mazalim sudbenosti nije imalo konstantni karakter, te se može reći da je
njegova primjena bila sporadična i prolazna.48 Ovakva njegova priroda
nije dozvoljavala kontinuirani razvoj koji bi doveo do zaokruženog i
racionalnog sistema sudovanja s utvrđenim principima funkcionisanja.
S druge strane, rimsko i englesko pravo pravičnosti, a i pravo uopće,
imali su sličan razvojni put. Može se reći da je razvoj ova dva pravna
sistema izvršen preko tužbi, s obzirom da su i klasično englesko pravo i
klasično rimsko pravo više pažnje pridavali pravu na tužbu nego samom
subjektivnom pravu. Njihovi pravnici i pravosudni magistrati nisu
postavljali pitanje o postojanju nekog subjektivnog prava, nego da li je za
određeno činjenično stanje predviđena tužba, koliki je njen obim, te u
kojoj se situaciji može primijeniti. Na sličan način kao što je pretor
koristio actio ficticiae kako bi pronašao novo procesno sredstvo za zaštitu
novog društvenog odnosa, tako je i lord kancelar koristio fikcije i
mogućnost širokog tumačenja kako bi pod već postojeći writ podveo novi
odnos i na taj način starom writu dao drugačije značenje. I pretor i
kancelar na novi su način koristili postojeće zakonske okvire i sredstva
koja su im stajala na raspolaganju. Osnovna razlika u razvoju ova dva
sistema bila je ta što se englesko pravo pravičnosti razvijalo od slučaja do
slučaja, postepenom kristalizacijom njegovih pravila, dok je rimsko pravo
pravičnosti svoj razvojni put ostvarivalo putem pretorskog edikta kao
formalnog izvora prava posebne vrste.
Neka od procesnih sredstava koja je pretor koristio slična su onima
Kancelarovog suda. Tako su pretoru na raspolaganju stajali interdikti,
48
2005, 101.
226
W. B. Hallaq, The Origins and Evolution of Islamic Law, Cambridge University Press, Cambridge
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
kojima je štitio određena faktična stanja, dok je kancelar koristio zabrane
– injunctions. Svrha upotrebe bila je slična: štitila su se faktična stanja ili
se otklanjala šteta nastala prevarnim radnjama. Razlika je ležala u
činjenici da pretor nije bio ni u kakvom sukobu nadležnosti pri njihovom
izdavanju, kao što je bio slučaj s lordom kancelarom čiji su injunctioni
bili osnovni uzrok konflikta između njega i common law sudova.
Također, nepridržavanje kancelarove zabrane moglo je dovesti do
novčane kazne i zatvaranja, dok se u slučaju nepoštivanja interdikta
izricala jedino presuda na novčani iznos kao jedini oblik presude u
formularnom postupku. Pored toga, na osnovu svih mandatornih naredbi
(egzibitorni i restitutorni interdikti) mogao se voditi postupak prema
formula arbitraria, što je zavisilo od izbora tuženog.49
Usko povezano s pitanjem evolucije jest i pitanje kontinuiteta prava
pravičnosti u pojedinim pravnim sistemima. Na koji su način pravosudni
magistrati osiguravali dosljednost u primjeni pravičnosti u svakodnevnim
praktičnim situacijama i kako su postizali fleksibilnost i otvorenost za
nova rješenja u skladu s društvenim i ekonomskim potrebama? Rimski
model očuvanja kontinuiteta na efikasan je način osiguravao dosljednost u
primjeni novih rješenja do kojih je došao pretor, ali je omogućavao i
redovne izmjene postojećih rješenja. Pretorov edikt, koji je izdavan svake
godine na početku mandata novog pretora, sadržavao je najbolja rješenja
iz prethodnog edikta, ali i novine koje su trebale omogućiti efikasnije
rješavanje sporova. Kako je opadala kreativna aktivnost pretora, i stalni
dio edikta bio je sve veći, dok su novine nakon 1. vijeka p. n. e. bile
sporadične i neznatne.
Pohranjivanje dostupnih writova u Kancelarovom sudu vršilo se u tzv.
Register of Writs, koji se po svrsi može uporediti s pretorskim ediktom.
Register of Writs sadržavao je sve writove koji su strankama stajali na
raspolaganju za započinjanje parnice. Razlika je u tome što kancelar u
49
W. W. Buckland, Equity in Roman Law, University of London Press 1911, reprint: William S. Hein & Co.,
Buffalo, New York 1983, 29.
227
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
početku nije bio vezan sistemom writova, te je mogao dozvoliti vođenje
spora na osnovu neformalne predstavke – billa. Ova prevelika početna
fleksibilnost dovela je do kritike equity sistema, s obzirom da su sudije
Kancelarovog suda izbjegavale zapisivanje presuda i pozivanje na ranije
odluke pod izgovorom očuvanja moralne osnove suda. Tek od 17. vijeka
može se pratiti kontinuirani razvoj equityja kada se presude počinju
zapisivati. Na taj način i equity usvaja stalne principe funkcionisanja,
čime postaje pouzdan i predvidiv sistem. Savjest kao faktor odlučivanja
mogao se primijeniti jedino u slučaju nepostojanja precedenta ili sukoba
između pravila i principa. S druge strane, kao i kod pretorskog prava, i
equity, zbog želje za osiguranjem sigurnosti i kontinuiteta, početkom 19.
vijeka postaje rigidan gotovo jednako kao common law, sa sve manje
novih rješenja.50
Ono što razlikuje mazalim sudstvo od prava pravičnosti u Rimu i
Engleskoj jeste nedostatak kontinuiteta. Mazalim sud nije zasnivao svoj
rad na sistemu precedenta, usvojenih principa djelovanja ili pravila
kojima bi mazalim sudija bio vezan.51 U tom su se smislu i odluke
razlikovale od slučaja do slučaja. Zbog prevelike arbitrarnosti i
podređenosti volji vladara pojedini pravni teoretičari nisu ovaj oblik
sudovanja smatrali dijelom sistema fikha.52 Samo autori koji su se bavili
javnim pravom (Ebu-Jusuf, El-Mawardi) i historijom prava obrađuju
pitanje mazalima u svojim djelima.53 U širem kontekstu, međutim, može
se reći da je ovaj posebni oblik jurisdikcije dao doprinos razvoju
pojedinih oblasti prava, što se posebno odnosi na razvoj krivičnog prava.
Dok su kadijski sudovi bili nadležni za sankcionisanje samo onih
krivičnih djela za koja je, prema šerijatskim pravilima, predviđena tačno
određena kazna (hadd), vladari su u okviru svojih siyasa ovlaštenja
50
D. Barker, C. F. Padfield, Law Made Simple, 12th edition, Made simple Books, Rouledge, London 2007, 14.
M. Khadurri, 157.
52
Osim u učenju malikijskog mezheba, institucija mazalima ne spominje se ni kao dio nauke o fikhu, ni u
zbirkama fetvi.
53
M. Khadduri/H. J. Liebesny, 268.
51
228
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
propisivali kazne i za druga djela koja su inkriminisana u državnom
interesu (ta'zir), a njihovo procesuiranje vršeno je u okviru mazalima i od
strane policijskih institucija. Na taj je način izvršena kako materijalna,
tako i procesna reforma krivičnog prava u islamskim društvima.
Još jedna suštinska razlika između engleskog prava pravičnosti i
rimskog prava jeste u metodi djelovanja. Jedan od osnovnih principa
equity lawa jeste da ono djeluje in personam. To znači da će pravično
rješenje biti pruženo u skladu s konkretnom situacijom koju sud mora
riješiti, u cilju osiguranja savjesnog postupanja stranaka. Sud uvijek pruža
pravični lijek s obzirom na konkretnu osobu u konkretnom slučaju. To se
ne može reći za pretorsko pravo. Pretor izdaje kako tužbe in personam,
tako i one in rem. Ovo je uvjetovano njegovim položajem kao
jedinstvenog pravosudnog magistrata koji je provodio i ius civile i ius
honorarium, dok je nadležnost između common law i equity sudova u
Engleskoj bila podijeljena na način da su se common law sudovi bavili
sporovima vezanim za stvarna prava, dok je equity razmatrao slučajeve u
koje je bio uključen element savjesti. Imajući u vidu sve rečeno za ova
dva sistema, može se reći da metod i obim djelovanja mazalima ni u
ovom smislu nije bio definisan, ali je on obuhvatao sve vrste tužbi i
obaveza, u skladu s vladarevom voljom.
Odnos s vladarem još je jedna od specifičnosti engleskog i islamskog
prava pravičnosti. Već je rečeno da je equity tradicija započela molbama i
zahtjevima kojima su se stranke obraćale kralju kako bi prema svojoj
milosti rješio njihov problem. Na ovaj je način sud koji je nastao
neposredno proizišao iz kraljevog prerogativa i obaveze da osigurava
pravdu za svoje podanike. Sličan je odnos postojao između islamskih
vladara i mazalim sudstva. Interes svakog muslimanskog vladara bio je
pokazivanje autoriteta i čvrste vlasti, a najbolja manifestacija njegove
moći bila je redovno održavanje mazalim saslušanja. Samo vladar koji je
u stanju efikasno administrirati pravdu u vidu mazalima može potvrditi
legitimet svoje vladavine. Islamski koncept pozitivizma dopuštao je
229
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
vladaru da pravno uređuje, uspostavlja i provodi sudske aktivnosti u
skladu s višim božanskim poretkom. Ovakav idealni sistem političkog
uređenja davao je skoro neograničenu diskreciju vladaru, te je karakter
njegove vlasti uvelike zavisio samo od njegove savjesti. Uslijed
nedostatka ustavnih mehanizama za osiguranje podjele vlasti i nezavisnog
sudstva, vladareva autokratija nikad nije ozbiljno ugrožena, te je njegov
utjecaj na primjenu prava u praksi bio dominantan. Brojni se autori slažu
da je iz tog razloga u islamskim društvima često bila prisutna samovolja,
zloupotreba ovlasti i zanemarivanje dužnosti prema Bogu i podanicima.54
ZAKLJUČAK
Bez obzira na razlike u karakteru i prirodi svakog od navedenih načina
ostvarenja pravičnosti, osnovna ideja vodilja za njihovu uspostavu u
suštini je bila ista. Svi ciljevi ius honorariuma, equity lawa i mazalima
mogu se posmatrati iz ugla potrebe usklađivanja prava i stvarnosti.
Razlike u realizaciji tih ciljeva uvjetovane su različitim faktorima:
državnom ideologijom, konceptom prava i pravde, organizacijom
pravosudnih i drugih organa i njihovom nadležnosti, te općim društvenim,
ekonomskim i političkim prilikama. Imajući u vidu sve navedeno, ni
razvojni putevi pravičnosti u ova tri pravna sistema nisu bili isti.
Postavlja se pitanje kakva je budućnost koncepta pravičnosti u
pojedinim društvima i svijetu uopće. Pravičnost kao historijska, ali i
filozofska kategorija, koja je kroz historiju imala značajno mjesto u
različitim pravnim sistemima, može i u savremeno doba ponuditi uspješne
modele rješavanja pravnih problema. Korjenite promjene u društvu
navode nas na shvatanje da je danas, više nego ranije, nemoguće
predvidjeti sve situacije koje mogu nastati u praksi, a koje je potrebno
54
Hassan, 1984, Doi, 1984, Coulson 1984, prema: W. Menski, Comparative law in a global context: the legal
systems of Asia and Africa, Second edition, Cambridge University Press 2006, 347.
230
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
pravno urediti i pružiti im pravnu zaštitu. Promjene koje je trebalo pravno
regulisati dešavale su se i u robovlasničkim i feudalnim društvima, koja
su po svojoj prirodi bila statična i težila su očuvanju postojećih odnosa.
Kapitalističko društvo savremenog doba, nestalno i nepredvidivo u svom
razvoju, zahtijeva pravni sistem koji će biti fleksibilan i otvoren za
eventualne promjene. Zbog toga danas nije moguće zamisliti pravo koje
ima spremne odgovore za svaku situaciju, koje ne ostavlja prostor za
odlučivanje u skladu s okolnostima konkretnog slučaja i koje ne predviđa
mogućnost uvažavanja principa pravičnosti.
Pojam pravičnosti poznaju savremeni sistemi i common law i
kontinentalne tradicije. Equity law, kao odvojen sistem prava, zadržan je
u common law pravnoj tradiciji kao rezultat viševjekovnog historijskog
razvoja. Kontinetalni sistemi ne poznaju takav koncept odvajanja, ali se
pravičnost (aequitas, equité, billigkeit) kao kriterij pri odlučivanju uzima
u obzir i od strane kontinentalnih sudija. Štaviše, ta je mogućnost
predviđena i u većini evropskih građanskih zakonika. Tako Francuski
građanski zakonik (Code Civile) pominje equité u čl. 565, 1135. i 1579.
Njemački građanski zakonik (Bürgerliches Gesetzbuch) daje mogućnost
odlučivanja u skladu s principima billigkeit u odjeljcima 829, 1246, 1361.
itd. Ista mogućnost postoji i prema čl. 4. Švicarskog građanskog zakonika
(Zivilgesetzbuch). Iako niti jedan od ovih zakonika ne daje definiciju
pravičnosti, može se zaključiti da se ona uzima u obzir uvijek kada se želi
izbjeći formalno i usko tumačenje određene norme ili principa, a u cilju
njihove primjene na društvene okolnosti koje se brzo mijenjaju.
Kritike upućene na račun preširokog tumačenja pravnih principa i normi
te širokog korištenja principa pravičnosti zasnivaju se na bojazni od
prevelike sudijske slobode. Glavni razlog za nepostojanje apsolutnog
slaganja oko pitanja primjene pravičnosti jeste mogućnost sudijske
arbitrarnosti i zloupotrebe. Ipak, imajući u vidu sve pozitivne tekovine
primjene principa pravičnosti i ogroman utjecaj na razvoj prava uopće, sa
231
Šejla Maslo Čerkić: KONCEPT PRAVNIČNOSTI KAO UNIVERZALNI MODEL
USKLAĐIVANJA PRAVA I STVARNOSTI
sigurnošću se može reći da ovaj koncept ima budućnost u nacionalnim, ali
i međunarodnom pravnom sistemu.
APPLICATION OF THE EQUITY CONCEPT AS A UNIVERSAL
MODEL OF HARMONIZATION OF LAW AND REALITY
SUMMARY
Equity as one of the models of harmonisation of law and reality has
been known to all major legal systems. Roman aequitas, practically
implemented by the praetor and his application of the bona fides and
aequitas principles, English equity law, developed as a parallel legal and
judicial system, and the institution of the mazalim as a model of
administering universal justice, all have their similarities and specific
features. The purpose of the paper is to analyze the reaction of the legal
and judicial system in the case of its inability to respond adequately in
accordance with justice and equity in certain situations, and to confirm
that the three mentioned systems created alternative forms of justice and
equity administration in those situations.
Key words: equity, equity law, ius honorarium, Shari’a law, mazali
232
Ajdin Huseinspahić
Esad Oruč
REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
SAŽETAK
U radu je analiziran pravni status djece, a posebno djece bez
roditeljskog staranja u okviru sistema socijalne zaštite u BiH. Posebna
pažnja posvećena je pravnom regulisanja hraniteljstva, odnosno
udomiteljstva kako na domaćem tako i međunarodnom nivou.
Poražavajuća je činjenica da u našoj državi ne postoje vjerodostojni i
službeni statistički podaci o broju djece bez roditeljskog staranja, pa
shodno tome ne postoje ni službeni podaci o načinu njihove zaštite.
Trenutna situacija u BiH je daleko od one koja bi išla ka udovoljavanju
principu zaštite najboljeg interesa djece na području cijele države, a
shodno važećoj UN-ovoj Konvenciji o pravima djece. Umjesto jednog
zakona koji bi bio usmjeren ka harmonizaciji u ovoj oblasti, a u skladu sa
međunarodnim standardima i važećim pravnim aktima u oblasti zaštite
prava i interesa djece, u našoj zemlji egzistira veliki broj zakonskih
tekstova koji uzgredno regulišu i pitanje porodično-pravne i socijalne
zaštite djece, pa čak i drugih socijalno ugroženih kategorija stanovništva.
Pošto su važeće norme o zaštiti djece u našoj državi, kako one sadržane
u okviru porodično-pravnih propisa, tako i one u okviru propisa socijalne
zaštite, u velikoj mjeri neharmonizirane, pa čak na momente i
protivrječne, neophodno je donijeti jedinstveni Zakon, a sve s ciljem da se
na jednom mjestu kodifikuju opće norme o zaštiti djece, a posebno djece
bez roditeljskog staranja. Organi državne vlasti bi morali svojim mjerama

Mr.sc., Pravni fakultet Univerziteta u Zenici.
Mr.sc., International Burch University.

233
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
podsticati hraniteljstvo, odnosno udomiteljstvo kao efikasan, ali i
neopravdano zapostavljen način zaštite djece. Tematizirajući
najadekvatnije vidove zaštite djece bez roditeljskog staranja nastojali smo
da hraniteljstvo predstavimo kao efikasan način zaštite najboljeg interesa
djeteta bez roditeljskog staranja, te da ukažemo na nedovoljnost
zakonskog normiranja ovog instituta u bosanskohercegovačkom pravnom
sistemu.
Udovoljavajući ciljevima rada sistematski i zasnovano na važećim
pozitivno-pravnim propisima prezentovati ćemo postojeću pravnu
regulativu u okviru instituta hraniteljstva na području cijele Bosne i
Hercegovine. Analizom zakona (cca. 18 zakona) kojima se neposredno
štite interesi djece u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i
Brčko distriktu Bosne i Hercegovine, ukazaćemo na što hitniju potrebu
donošenja Zakona o zaštiti djece u BiH. Na tragu integracija u Europsku
uniju, naša država će biti obavezna pitanje hraniteljske zaštite djece bez
roditeljskog staranja redefinisati i posebno regulisati, na sličan način kao
što je to učinila najnovija članica Unije, Hrvatska.
Ključne riječi: hraniteljstvo, hranitelj, djeca bez roditeljskog staranja,
zaštita djece.
UVOD
Pojavu prvih tragova hraniteljstva možemo uočiti još u starim zakonima
istočnih naroda i robovlasničkih država. U to doba djeca su davana drugim
licima da bi ih ta lica odgajala i othranjivala, pošto su dotična lica držana za
kompetentnija i odgovornija u obavljanju tih poslova.1 Svrha hraniteljstva
se, naročito u ranijim vremenima, pretežno ogledala u tome da se u vrijeme
velikih društvenih potresa i masovnih ljudskih stradanja (ratovi, revolucije,
zemljotresi, epidemija itd.) djetetu koje je ostalo roditeljskog staranja pruže
1
R. Festić, Stari kodeksi, Editio Iurisdica, Sarajevo, 2008, 11.
234
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
privremena zaštita i utočište, dok ne prođu izuzetne okolnosti koje su
stvorile potrebu za hraniteljstvom, odnosno dok postoji potreba za
staranjem nad djetetom.2
Svako društvo je pozvano da u granicama svojih mogućnosti i
raspoloživih resursa iskaže što veći stepen senzibiliteta prema de facto i de
iure „najranjivijom“ kategorijom stanovništva kojoj je potrebna posebna
briga i pažnja. U širem krugu lica kojima je neophodan poseban i
adekvatan društveno-pravni tretman su svakako i djeca. Uzevši u obzir
dinamiku društvenih pojava koje nisu mogle zaobići ni porodicu kao i
progres razvoja dječijih prava, te internacionaliziciju uređenja odnosa
između djece i drugih članova porodice i društva, opravdanim se čini
postaviti pitanje pravnog normiranja najadekvatnijeg vida zaštite djece bez
roditeljskog staranja. Stoga se posebnim pravnim aktima, pokušava
osigurati što viši stepen zaštite djece i njihovih prava uvođenjem što
prilagodljivijih instituta njihove zaštite.
Normotvorci su donoseći pravne akte, na domaćem ili međunarodnom
nivou, kojima uređuju opći pravni status djece najčešće, „u jednom paketu“
normirali i pravni status djece bez roditeljskog staranja, bilo da su
redefinisali postojeće institute zaštite ili da su po prvi put u jedan pravni
sistem unosili pojedine oblike zaštite djece bez roditeljskog staranja. Takav
je slučaj sa Konvecijom o pravima djeteta, na međunarodnoj razini, dok u
okviru domaćeg pravnog sistema situacija se čini još složenijom. Naime,
pored odredbi o zaštiti djece u porodično-pravnim propisima, zakonodavci
su pitanje zaštite djece bez roditeljskog staranja normirali i u onim
zakonima koji se odnose na daleko širi krug lica kojima treba adekvatna
socijalna zaštita, pa su tako u nekoliko zakonskih tekstova eksplicitno
regulisali osnove socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata, te zaštite
porodica s djecom.
M. Draškić, Porodično pravo i prava deteta, Pravni fakultet u Beogradu, Službeni glasnik, Beograd 2007,
332.
2
235
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
Osnovni vidovi porodično-pravne i socijalne zaštite djece bez
roditeljskog staranja u našoj državi su:
- usvojenje;
- organizovani i institucionalni smještaj djece u drugu porodicu (što je i
predmet našeg interesovanja u ovom radu) i
- upućivanje djece u dom za djecu bez roditeljskog staranja, ili druge
vidove institucionalnog zbrinjavanja djece.
Aktuelna problematika u oblasti hraniteljske zaštite djece bez
roditeljskog staranja u našoj državi treba biti što hitnije reformisana
donošenjem novih zakonskih rješenja ili izmjenom postojećih, a sve u
skladu sa međunarodnim tendencijama u ovoj oblasti. Veliki broj
pozitivno-pravnih rješenja, koja se u okviru države ili pak entiteta i
Distrikta uveliko razlikuju, onemogućava postojanje efikasnog sistema
pravne zaštite djece bez roditeljskog staranja.
O primjeni bilo koje od tri prethodno navedene mjere zaštite odlučuju
organi starateljstva, odnosno centri za socijalni rad na temelju svestranog
timskog razmatranja svakog pojedinačnog slučaja. S obzirom na to da je
teret na centrima za socijalni rad već odavno prevelik, uspostava posebnih
javnih ustanova doprinijela bi i većoj efikasnosti i boljem funkcionisanju
svih vidova zaštite djece bez roditeljskog staranja.
Ovim radom cilj nam je, između ostalog, ukazati i na potrebu donošenja
jedinstvenog (materijalnog i procesnog) Zakona o zaštiti interesa djece u
BiH, kojim bi se posebno normirao pravni položaj svih kategorija djece,
te način njihove zaštite. Navedenim aktom bi se na jednom mjestu trebali
regulisati svi aspekti zaštite djece, pa tako i hraniteljstvo, te uspostaviti
jedinstven organ za zaštitu interesa svih kategorija djece. Navedene
ustanove bi u svojoj isključivoj nadležnosti imale provođenje postupaka
zaštite djece bez roditeljskog staranja, kao što su usvojenje, hraniteljstvo i
sl. Na ovaj način bi se uspostavila jedinstvena službena evidencija o broju
236
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
djece bez roditeljskog staranja, te podacima o djeci koja su zbrinuta kroz
ustanove usvojenja, hraniteljstva i smještaja djece u domove za brigu o
djeci.
Na području Federacije Bosne i Hercegovine važi jedan Zakon o
socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom,
kao i međusobno različiti kantonalni zakoni o socijalnoj zaštiti, zaštiti
civilnih žrtava rata i porodica sa djecom. Na području Republike Srpske i
Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u pogledu zaštite interesa djece
pravno egzistiraju po dva zakona, i to Zakon o dječijoj zaštiti i Zakon o
socijalnoj zaštiti. I na koncu, sve tri administrativno-teritorijalne jedinice
kroz važeći Porodični zakon na različite načine regulišu poseban segment
zaštite interesa djece bez roditeljskog staranja, i uslove njihovog
zbrinjavanja. Ovakva neusklađenost, kako pravnih propisa, tako i pravne
prakse u velikoj mjeri otežava samo shvatanje pravne prirode pojedinih
instituta zaštite djece.
1. Pozitivno-pravno određenje hraniteljstva u BiH
Kako bi se maloljetnici bez roditeljskog staranja zbrinuli na
najadekvatniji način i kako bi im bilo omogućeno bezbrižno odrastanje,
potrebno je iznaći najbolji način zbrinjavanja te djece. Nekada je to
institucionalni, a nekada dosta prihvatljiviji vaninstitucionalni način
zaštite djece. Pošto je općeprihvaćeno shvatanje kako je najbolje rješenje
za dijete bez roditeljskog staranja odrastanje u porodičnom ambijentu
svojih najbližih srodnika ili drugih lica koja su mu spremna pružiti svu
toplinu porodičnog doma i koliko-toliko „surogat“ roditeljske ljubavi,
jasno je da posljednji korak kojem treba pribjegavati treba biti izdvajanje
djeteta iz porodičnog okruženja i posezanje za institucionalnim vidom
njegovog zbrinjavanja.3
M. Ajduković, „Pristupi zbrinjavanju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Europi”, Revija socijalne
poliike., god. 11, br. 3-4, Zagreb, 2004, 299-321.
3
237
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
Smještaj djece u drugu porodicu, kao oblik njihove zaštite predstavlja
zasigurno jedan od najkvalitetnijih vidova zbrinjavanja djeteta bez
roditeljskog staranja, a posebno u onim situacijama u kojima djeca nakon
što ostanu bez roditeljskog staranja imaju potencijalnu mogućnost da
ostanu kod nekog od svojih bližih ili daljih srodnika. Vjerovatnoća
adaptacije djeteta u takvim okolnostima će biti veća nego li u onim
prilikama kada se dijete, a pogotovo ono starije, daje na usvajanje trećim
porodicama. Porodični smještaj se određuje kao poseban oblik porodične
zaštite, kojim se u drugoj porodici obezbjeđuje adekvatan smještaj djece
bez roditelja, djece lišene roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj
ometan prilikama u vlastitoj porodici, radi njihovog zbrinjavanja,
vaspitanja i osposobljavanja za samostalan život.4
Smjestiti dijete u drugu porodicu je izuzetno odgovoran i posebno
osjetljiv posao, kod kojeg prilikom donošenja konačne odluke treba
analizirati sve okolnosti, a što mogu činiti samo osobe od visokog
profesionalnog znanja i iskustva. Zaštita djece bez odgovarajućeg
roditeljskog staranja neminovno se dovodi u vezu i sa zaštitom djece bez
roditeljskog staranja. Tako izbor između institucionalnih i
vaninstitucionalnih oblika zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, u
pravilu se opredjeljujemo za one oblike zaštite koji nam stoje na
raspolaganju u skladu sa odredbama Konvencije o pravima djeteta
(KPD),5 porodičnog zakonodavstva i zakonodavstva u oblasti socijalne
zaštite. Činjenica je da zaštita djece bez odgovarajućeg roditeljskog
F. Šaškić, „Oblici zaštite djece bez roditeljskog staranja“, Pravna misao br. 5-6, Sarajevo 2007, 65.
Bosna i Hercegovina je Konvenciju preuzela notifikacijom o sukcesiji 23.11.1993. godine („Službeni list
RBiH“, broj 25/93), što je prema međunarodnom pravu stvorilo obavezu naše države da Konvenciju u
potpunosti implementira u okviru svoga pozitivnog zakonodavstva. To znači da naša država ima obavezu da
uskladi svoje zakonodavstvo s odredbama ovog međunarodno-pravnog dokumenta. Pitanje zaštite djece, a
posebno one djeca koja su ostala bez svojih roditelja, ili djece koja su lišena roditeljskog staranja predstavlja
složen problem kojem treba integralno pristupiti harmonizacijom domaćeg zakonodavstva sa međunarodnim
pravnim normativima koje smo prihvatili. Konvencija državu obvezuje dapreduzme sve neophodne korake
kako bi se osigurala efikasna implementacija međunarodnih ugovornih odredbi.
Vidjeti: Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjeni nacija o pravima djeteta („Službeni list R BiH“ broj 2/92 i
13/94) i Fakultativni protokol o pravima djeteta, prodaji djece, dječijoj prostituciji i pornografiji, koji važi na
temelju Odluke o ratifikaciji ovog Protokola („Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 5/02).
4
5
238
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
staranja u praksi izostaje, upitna je i često atakuje na pravo djeteta da živi
sa roditeljima i pravo roditelja da žive s djetetom.6 Ona nije uvijek u
najboljem interesu djeteta i pokazuje svu nemoć države da stvori
pretpostavke za zaštitu ove djece.7
O pravnom normiranju hraniteljstva u našoj državi ne možemo govoriti
ukoliko prethodno ne ukažemo na značaj odredbi međunarodnog prava
koje su obavezujuće i za našu zemlju.8 Polazeći tako od KPD, u kojoj se
priznaju neka neotuđiva prava djeteta, ali i regulišu pitanja vezana uz
probleme koji predstavljaju prijetnju razvoju djeteta, neupitno je da je za
dijete najbolje da odrasta u porodičnom okruženju. Ipak, u slučajevima
kada to nije moguće zbog ugroženosti djetetova života i razvoja u
porodici ili zbog privremenih poteškoća u porodici (poput teške bolesti
roditelja), izdvajanje iz porodice i povjeravanje na brigu i čuvanje u
domove socijalne zaštite ili hraniteljske, odnosno udomiteljske porodice
često je jedino rješenje.9
Europska socijalna povelja (Povelja) je najznačajniji dokument koji
reguliše ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava u okviru Vijeća
Europe. Bosna i Hercegovina (BiH) je ratifikovala Povelju 2008. godine,
čime se obavezala na usklađivanje domaćeg zakonodavstva i prakse sa
standardima predviđenim u ovom dokumentu. Primjena, osiguranje
ostvarivanja i zaštita prava predviđenih u Povelji jedan je od uslova u
okviru procesa pridruživanja BiH Europskoj uniji. Iako na direktan način
O pravno-terminološkoj razlici između pojma dijete bez roditeljskog staranja i pojma dijete bez
odgovarajućeg roditeljskog staranja vidjeti: U. Habul, „Zaštita djece bez odgovarajućeg roditeljskog staanja“,
Zbornik radova, Razvoj porodičnog prava-od nacionalnog do evropskog- naučni skup, Mostar, 21.12.2012,
Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“, 167.
7
Ibid., 168.
8
Naša država je do sada podnijela samo jedan zvanični Izvještaj o stanju prava djece u našoj državi. Kako bi se
otklonila ta negativna slika, na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Vijeće ministara Bosne i
Hercegovine na 105. sjednici održanoj 18.11. 2009. godine usvojilo Prvi periodični izvještaj Bosne i
Hercegovine o provođenju Konvencije o pravima djeteta. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je na 114.
sjednici održanoj 11. 2. 2010. godine, a na osnovu sugestija Sekretarijata Konvencije o pravima djeteta,
zaključilo da se preimenuje naziv Prvog periodičnog izvještaja Bosne i Hercegovine o provođenju Konvencije
o pravima djeteta u Kombinovani drugi, treći i četvrti periodični Izvještaj Bosne i Hercegovine o provođenju
Konvencije o pravima djeteta., broj: 01-37-6536/09 Sarajevo, novembar 2009. godine i februar 2010. godine.
9
M. Kletečki Radović/K. Kregar Orešković, „Kvalitativna analiza iskustva udomitelja”, Studijski centar
socijalnog rada, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Vidjeti: www.hrcak.srce.hr/file/3274 (29.07.2013.).
6
239
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
ne reguliše pitanje zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja Povelja je
značajna zbog postavljenih standarda i implikacija do kojih može dovesti
njeno nepoštivanje. Tako, ukoliko se odredbe iste budu kršile moguće je
da djeca ostanu bez roditeljskog staranja, te da se u tom slučaju postavi
pitanje njihovog zbrinjavanja i adekvatne zaštite.10
Profesionalna je zadaća stručnjaka da se u svim intervencijama koje se
odnose na djecu koja odrastaju u rizičnim okolnostima postigne
odgovarajuća ravnoteža između prava djeteta na život u porodici i
obaveze države da zaštiti najbolji interes djeteta. U tom smislu
vanporodičnu zaštitu djece treba pratiti i odgovarajući sistem podrške
primarnoj porodici, a izdvajanje djeteta iz porodice nikako ne bi smjela
biti prva, a ni posljednja u nizu mjera koje je u zaštiti djece čiji je život u
porodici ugrožen potrebno poduzeti.11
KPD navodi da dijete privremeno ili stalno lišeno svog porodičnog
okruženja, ili ono koje zbog vlastitih najboljih interesa ne može ostati u
tom okruženju, ima pravo na posebnu zaštitu i pomoć koju će pružiti
država.12 Države-potpisnice će u skladu sa svojim nacionalnim zakonima
obezbijediti alternativnu brigu za takvo dijete, a takva briga može
uključiti, pored ostalog i davanje na brigu-hraniteljstvo (foster
placement), usvajanje, ili, ako je potrebno, smještanje u odgovarajuće
institucije za brigu o djeci. Kada se budu razmatrala rješenja, dužna
pažnja biće posvećena poželjnosti kontinuiteta u dječijem podizanju, kao i
dječijem etničkom, vjerskom, kulturnom i lingvističkom porijeklu.13
Smještaj djeteta u drugu porodicu nije samo isključivo pravna
kategorija, već to predstavlja i odgovarajući oblik zaštite sa naglašenim
10
Vidjeti:http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/Odluka%20o%20ratifik.ESP-revidirane-sl.glasnik%20808%20od%2015.09.08.pdf (03.08.2013.).
11
Ibid.
12
Član 20 st. 1 KPD.
13
Član 20 KPD.
240
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
elementima socijalnog, psihološkog i pedagoškog rada, od njegovog
zasnivanja, preko trajanja pa sve do prestanka. Pozitivnopravno uređenje i
normiranje instituta hraniteljstva u našoj državi reguliše nekoliko zakona,
pa tako možemo zaključiti da ni u ovoj oblasti porodičnog prava nemamo
jedinstven zakon koji bi isključivo bio usmjeren ka zaštiti djece i
osiguranju njihovih najboljih interesa.14
Na primjeru susjednih nam država možemo zaključiti kako je institut
hraniteljstva, udovoljavajući međunarodnom pravnom standardu „zaštite
najboljeg interesa djeteta“ regulisan na specifične načine. Tako zapažamo
da se jedino kod nas ovaj institut još uvijek nalazi u „povoju“, te kako je
još uvijek regulisan zakonima koji tretiraju i niz drugih kategorija
subjekata socijalne zaštite. S druge strane, hraniteljstvo je regulisano
posebnim pravnim aktima, pa se tako u Hrvatskoj i Srbiji može govoriti o
postojanju lex specialis propisa o hraniteljstvu,15 čime je ovaj institut
Iza pravnog standarda „najboljeg interesa djeteta“ često se kriju moralni kritrijumi, čije uključivanje u
pozitivnopravna pravila u pravnoj filozofiji Jürgen Habermas označava kao „deformalizaciju prava“. Vidjeti. J.
Habermas, Law and Morality, Delivered at Harvard University, October 1 and 2 1986.
http://tannerlectures.utah.edu/_documents/a-to-z/h/habermas88.pdf (22.07.2013.). Snaga ovog načela se
ogleda u mogućnosti da sudija ispolji svoju kreativnost i osjećaj pravičnosti u situacijama kada sve ostale
pravne norme zataje. Vidi: V. Vlašković, 350-351. O ostvarenju principa zaštite najboljeg interesa djeteta
također vidjeti: V. Vlašković, „Problem određenja sadržine „najboljeg interesa djeteta““, Anali Pravnog
fakulteta u Beogradu.
15
„Udomiteljstvo u Republici Hrvatskoj se temeljem općih odredbi Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne
Novine”., br. 73/1997., 27/2001., 59/2001., 82/2001. i 103/2003.), definira kao oblik skrbi izvan vlastite
obitelji kojim se korisniku osigurava stanovanje, prehrana, čuvanje, odgoj, briga o zdravlju i obrazovanju te
njegove druge potrebe. Sve gore navedene potrebe osigurava hraniteljska porodica koja mora ispunjavati
zakonom propisane uslove (stambene, socijalne i druge) koji će smještenom djetetu osigurati primjerenu skrb.”
Vidjeti: O. Družić Ljubotina/M. Kletečki Radović, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Studijski centar socijalnog rada; N. Jelača, Centar za socijalnu skrb Zagreb, Ured Susedgrad, “Sociodemografska obilježja i iskustva udomiteljsih obitelji” www.hrcak.srce.hr/file/4648 (31.07.2013.).
Peti dio Porodičnog rakona Republike Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 18/2005) pravno utemeljuje institut
hraniteljstva u Srbiji. Pored toga u Republici Srbiji na snazi je Zakon o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju
socijalne sigurnosti građana („Službeni glasnik RS” br. 36/91, 79791, 33793, 46/94, 48/94, 52/96, 29/2001,
84/2004. 101/2005-dr. zakon i 115/2005), u kojem je regulisano pitanje socijalne zaštite ostalih kategorija
stanovništva. Detaljnije regulisanje hraniteljstva je normirano Pravilnikom o hraniteljstvu („Službeni glasnik
RS” br. 36/2008). Stupanjem na snagu ovog pravilnika prestao je da važi niz drugih Pravilnika kojima je
parcijano regulisan ovaj institut zaštite djece bez roditeljskog staranja. Pravilnik o bližim uslovima za
zasnivanje hraniteljstva („Službeni glasnik RS", broj 102/05), Pravilnik o načinu vođenja evidencije i
dokumentacije o hraniteljstvu („Službeni glasnik RS", broj 67/05), Pravilnik o programu pripreme za
hraniteljstvo („Službeni glasnik RS", broj 67/05), odredbe Pravilnika o bližim uslovima za osnivanje i
normativima i standardima za obavljanje delatnosti ustanova socijalne zaštite za smeštaj dece bez roditeljskog
staranja i dece i omladine sa poremećajima u ponašanju („Službeni glasnik RS", br. 88/93, 121/03, 8/06 i
63/06) koje se odnose na smeštaj dece u hraniteljskim porodicama i delatnost centra za porodični smeštaj i član
14
241
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
zaštite djece bez roditeljskog staranja dobio na značaju udovoljavajući
načelima KPD.16 Smještaj u drugu porodicu odraslih lica, koji je po
svojim karakteristikama sličan hraniteljstvu, u Srbiji je primjerice
regulisan odredbama posebnog zakona.17
Pravno regulisanje hraniteljstva u Bosni i Hercegovini nije regulisano
na državnom nivou, kao što je slučaj sa susjednim zemljama.18 U
7. st. 5. i 9. Pravilnika o vođenju evidencije o korisnicima i dokumentacije o stručnom radu u ustanovama
socijalne zaštite („Službeni glasnik RS“, br. 63/93 i 10/06).
Vidjeti: http://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_socijalnoj_zastiti_i_obezbedjivanju_socijalne_sigurnosti_
gradjana. html (31.07.2013.).
16
„Momentalno u Srbiji odrasta u oko 4.500 hraniteljskih porodica više od 5.500 dece.”
Vidjeti: http://www.trudnoca.rs/sekcija/clanak/hraniteljstvo-u-srbiji (31.07.2013.).
„Unatoč značajnom napretku koji je ostvaren proteklih nekoliko godina u razvoju udomiteljstva za djecu i
transformaciji ustanova za djecu, u Hrvatskoj još uvijek neopravdano velik broj djece provodi više godina u
institucionalnoj skrbi. I dalje nije dosegnut omjer od 80 posto djece u udomiteljstvu prema 20 posto u
ustanovama, što je jedan od ciljeva Nacionalnoga plana aktivnosti za prava i interese djece 2006. - 2012.
godine”
Vidjeti: Udomiteljstvo djece u Hrvatskoj, analiza stanja i prijedlog smjernica,
www.unicef.hr/upload/file/322/.../Publikacija_udomiteljstvo_djece.pdf (31.07.2013.).
„2331 djece je smješteno u 1232 udomiteljske obitelji. Najveći broj njih su djeca bez odgovarajuće roditeljske
skrbi (1542 djece)”. Vidjeti: O. Družić Ljubotina/M. Kletečki Radović, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Studijski centar socijalnog rada; N. Jelača, Centar za socijalnu skrb Zagreb, Ured Susedgrad, “Sociodemografska obilježja i iskustva udomiteljsih obitelji” www.hrcak.srce.hr/file/4648 (31.07.2013.).
17
Zakon o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju socijalne sigurnosti građana („Službeni glasnik RS” br. 36/91,
79791, 33793, 46/94, 48/94, 52/96, 29/2001, 84/2004. 101/2005 i 115/2005).
18
U Republici Hrvatskoj primjera radi, hraniteljstvo/udomiteljstvo nije regulisano obiteljskim zakonom, ali
zato postoji Zakon o udomiteljstvu Republike Hrvatske-ZOU RH („Narodne novine br. 79/07“). Vidjeti:
http://www.udomiteljizadjecu.hr/publikacije/informativni-list-foruma/4 (01.08.2013.).
U aprilu 2008. su doneseni: Pravilnik o stambenim, socijalnim i drugim uvjetima za obavljanje udomiteljstva,
Pravilnik o sadržaju i trajanju osposobljavanja i edukacije udomiteljske obitelji, Pravilnik o sadržaju i načinu
vođenja evidencije udomiteljskih obitelji, registra udomiteljskih obitelji i smještenih korisnika te o sadržaju
formulara izvještaja udomitelja.
Peti dio Porodičnog rakona Republike Srbije („Službeni glasnik RS“ br. 18/2005) pravno utemeljuje institut
hraniteljstva u Srbiji. Pored toga u Republici Srbiji na snazi je Zakon o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju
socijalne sigurnosti građana („Službeni glasnik RS” br. 36/91, 79791, 33793, 46/94, 48/94, 52/96, 29/2001,
84/2004. 101/2005-dr. zakon i 115/2005), u kojem je regulisano pitanje socijalne zaštite ostalih kategorija
stanovništva. Detaljnije regulisanje hraniteljstva je normirano Pravilnikom o hraniteljstvu („Službeni glasnik
RS” br. 36/2008). Stupanjem na snagu ovog pravilnika prestao je da važi niz drugih Pravilnika kojima je
parcijano regulisan ovaj institut zaštite djece bez roditeljskog staranja. Pravilnik o bližim uslovima za
zasnivanje hraniteljstva („Službeni glasnik RS", broj 102/05), Pravilnik o načinu vođenja evidencije i
dokumentacije o hraniteljstvu („Službeni glasnik RS", broj 67/05), Pravilnik o programu pripreme za
hraniteljstvo („Službeni glasnik RS", broj 67/05), odredbe Pravilnika o bližim uslovima za osnivanje i
normativima i standardima za obavljanje delatnosti ustanova socijalne zaštite za smeštaj dece bez roditeljskog
staranja i dece i omladine sa poremećajima u ponašanju („Službeni glasnik RS", br. 88/93, 121/03, 8/06 i
63/06) koje se odnose na smeštaj dece u hraniteljskim porodicama i delatnost centra za porodični smeštaj i član
7. st. 5. i 9. Pravilnika o vođenju evidencije o korisnicima i dokumentacije o stručnom radu u ustanovama
socijalne zaštite („Službeni glasnik RS“, br. 63/93 i 10/06).
Vidjeti: http://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_socijalnoj_zastiti_i_obezbedjivanju_socijalne_sigurnosti_
gradjana. html (31.07.2013.).
242
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Republici Srpskoj kao i u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine postoje
dva zakona koja na direktan način regulišu pravni položaj i zaštitu djece,
a posebno one najranjivije kategorije, djece bez roditeljskog staranja. To
su Zakon o dječijoj zaštiti-ZDZ,19 i Zakon o socijalnoj zaštiti-ZSZ.20 U
Federaciji BiH situacija je nešto drugačija, pošto je nadležnost u ovoj
oblasti podjeljena između Federacije i kantona,21 pa shodno tome i data
meterija je pravno regulisana na različite načine. Posljedice toga su
nedosljednost pravnih propisa unutar Federacije BiH pošto je većina
kantona donijela svoje zakonske propise u ovoj oblasti, koji nisu
međusobno usklađeni, što direktno ima za posljedicu narušavanje principa
zaštite najboljeg interesa djeteta. Cilj donošenja ovih propisa bi trebao biti
usmjeren ka što efikasnijem provođenje federalnog zakona, a ne stvaranju
što većeg stepena pravne divergencije u materiji socijalnog i porodičnog
prava.
Kantoni donose i usvajaju svoje zakone u oblasti socijalne zaštite, koji
nisu uvijek usklađeni sa Federalnim zakonom o socijalnoj zaštiti.
Istovremeno, primjena zakona se odgađa bez obrazloženja i izvan rokova
previđenih u zakonu i bez ikakvih sankcija.22 Na tom planu se ne donose
provedbeni propisi, pa zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru, a veliki broj
korisnika je uskraćen za svoje pravo.23 Kantonalni organi vlasti poštujući
ustavne principe moraju uvažavati odredbe federalnih zakona, i drugih
propisa donešenih na nivou Federacije BiH. Tako je u Federaciji BiH
trenutno na snazi jedan federalni i sedam kantonalnih Zakona o socijalnoj
zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom (ZOSZZ
FBiH).24
„Službeni glasnik RS, br. 4/02, 17/08 i 1/09” i „Službeni glasnik BDBiH“, br. 1/03, 4/04, 21/05, 19/07 i 2/08.
„Službeni glasnik RS, br. 5/93, 15/96, 110/03, 33/08” i „Službeni glasnik BDBiH“, br. 1/03, 2/08, 19/07 i
4/04.
21
Vidjeti: Glava III, Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti,
http://www.ads.gov.ba/javniispit/doc/ustav_federacije_bosne_i_hercegovine.pdf, (10.06.2011.).
22
Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011. Vidjeti:
http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (01.08.2013.).
23
Ibid.
24
„Službene novine FBiH“, br. 36/99, 54/04 i 52/06.
19
20
243
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
2. Mjesto i pojam hraniteljstva u sistemu socijalne zaštite u
BiH
Da bi razumjeli mjesto hraniteljstva i njegovu ulogu u
cjelokupnom sistemu zaštite djece bez roditeljskog staranja u BiH
neophodno je ukazati na sve kategorije korisnika socijalne zaštite, kao i
prava koja za iste proizlaze.
Prema relevantnim odredbama ZOSZZ FBiH korisnici socijalne
zaštite su: djeca bez roditeljskog staranja, odgojno zanemarena djeca,
odgojno zapuštena djeca i djeca čiji je razvoj ometen porodičnim
prilikama,25osobe sa invaliditetom i osobe ometene u fizičkom ili
psihičkom razvoju, materijalno neosigurane i za rad nesposobne osobe,
stare osobe bez porodičnog staranja, osobe sa društveno negativnim
ponašanjem, osobe i porodice u stanju socijalne potrebe, kojima je uslijed
posebnih okolnosti potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite.26 Pored
navedenih kategorija lica kojima se garantuje određen stepen socijalne
zaštite, kantonalnim zakonima koji regulišu istu materiju pravno je
normirano isto pitanje. Tako, četiri kantonalna zakona u FBiH predviđaju
Hercegovačko-neretvanski, Posavski i Livanjski kanton imaju kantonalne zakone isključivo o socijalnoj
zaštiti/skrbi koji ne obuhvataju zaštitu porodice sa djecom i civilnih žrtava rata. Iako navedeni federalni Zakon
nalaže da se prava koja nisu određena kantonalnim zakonom uređuju prema federalnom Zakonu, u praksi nije
tako pa porodice sa djecom i civilne žrtve rata u tri kantona ostaju nedovoljno zaštićene zakonom i ne
ostvaruju prava koja porodice sa djecom i civilne žrtve rata ostvaruju u ostalih sedam kantona. Vodič za
ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011. Vidjeti:
http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (01.08.2013.).
25
Maloljetnik bez roditeljskog staranja je onaj maloljetnik koji je ostao bez oba roditelja, nepoznatih roditelja,
napušten od roditelja, roditelja lišenih roditeljskog prava i roditelja spriječenih da vrše roditeljske dužnosti.
U smislu propisa o socijalnoj zaštiti maloljetnikom ometenim u fizičkom ili psihičkom razvoju smaar se lice
sa: oštećenjem čula vida ili sluha, poremećajem u govoru i glasu, tjelesnim oštećenjem, psihičkom zaostalošću
(lakog, umjerenog, težeg i teškog stepena ili sa kombiniranim smetnjama). Kao vaspitno zanemaren
maloljetnik smatra se ono lice koje zbog nedovoljnog nadzora i brige roditelja, te negativnog utjecaja sredine
narušava općeprihvaćene društvene, odnosno moralne norme ponašanja, a vaspitno zapušten maloljetnik je ono
lice koje svojim ponašanjem u većoj mjeri narušava općeprihvaćene društvene, odnosno moralne norme i vrši
prekršaje ili krivična djela. Maloljetnikom čiji je razvoj ometan poroičnim prilikama smatra se ono lice čiji
roditelji zbog nesređenih porodičnih odnosa, materijalnih i drugih razloga nisu u mogućnosti da mu obezbjede
normalne uslove za pravilno vaspitanje, fizički i psihički razvoj. S. Dedić, 231. Opširnije vidjeti:
N.Traljić/S.Bubić, Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2007, 210
i dalje. M. Alinčić et.al., Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, prosinac 2007, 276 i dalje.
26
Član 12.ZOSZZ FBiH.
244
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
iste korisinike socijalne zaštite kao i federalni zakon.27 S druge strane,
Tuzlanski kanton svojim propisom uvodi proširen krug korisnika
socijalne zaštite i dodatno u odnosu na pobrojano kao posebnu kategoriju
lica kojima treba pružiti navedenu zaštitu predviđa osobe izložene
zlostavljanju i nasilju u porodici.28 U okviru propisa Kantona Sarajevo u
sklopu kategorizacije lica kojima treba pružiti socijalnu zaštitu navode se
i osobe i porodice čija primanja nisu dovoljna za podmirenje osnovnih
životnih potreba i osobe izložene zlostavljanju i nasilju u porodici.29
Zeničko-dobojski kanton u skupinu tih lica ubraja lica ovisna o
psihoaktivnim supstancama,30 dok Kanton 10 ima nešto drugačije
definisane korisnike socijalne zaštite u odnosu na federalni zakon i ostale
kantone.
Posebno je pitanje prava koja pripadaju navedenim licima. Ni ovo
pitanje nije uređeno na jedinstven način u Federaciji BiH, a kamo li u
državi. Prava koja pripadaju prethodno navedenim licima, a koja su
utvrđena i garantovana ZOSZZ FBiH su: novčana i druga materijalna
pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu porodicu,
smještaj u ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog i drugog stručnog
rada, kućna njega i pomoć u kući.31
U odnosu na ova prava, garantovana na federalnom nivou i utvrđena
federalnim propisom kantonalni zakoni sadrže posebne odredbe, pa tako
ZOSZZ Zeničko-dobojskog kantona, dodatno u odnosu na federalni
Zakon predviđa obavljanje poslova starateljstva i nadzora nad istim.
Kanton Sarajevo, dodatno normira i novčanu naknadu za pomoć i njegu
Tu ubrajamo propise o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom u sljedećim
kantonima: Hercegovačko-neretvanski kanton, Zapadnohercegovački kanton, Srednjebosanski kanton i
Bosansko-podrinjski kanton.Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011
http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.).
28
Član 3 tč. 9 Zakona o socijalnoj zaštiti zaštiti civilnih žrtava rata i porodice sa djecom („Službene novine TK
br. 12/00“)
29
Čl. 13 Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Kantona Sarajevo
(“Službene novine Kantona Sarajevo” br.16/02, 08/03,2/06, 21/06, 17/10, 26/12, 15/13).
30
Čl. 11 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Zeničkodobojskog kantona. („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona”, br. 13/07).
31
Član 19.ZOSZZ FBiH.
27
245
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
od strane druge osobe, a zakon Unsko-sanskog kantona predviđa i
subvencioniranje stanarine, grijanja, struje, sahrane, najugroženijim
kategorijama stanovništva. Uvažavajući prava garantovana federalnim
zakonom Posavski i Kanton 10, dodatno u odnosu na federalni ZOSZZ
predviđaju, prava na: savjetovanje i pomaganje u prevladavanju posebnih
teškoća, pomoć za uzdržavanje i jednokratna pomoć, doplatak za pomoć i
njegu i ličnu invalidninu, osposobljavanje za samostalan život i rad,
staranje izvan vlastite porodice i druge pomoći, a Kanton Livno dodatno
još predviđa i pravo na pomoć i njegu u kući. S druge strane
Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački, Tuzlanski, Bosanskopodrinjski i Srednjebosanski kanton svojim zakonima utvrđuju ista prava
kao i navedeni Zakon FBiH.32 U sedam kantona su posebno regulisana
prava porodica s djecom i prava civilnih žrtava rata, ali tri kantona, i to:
Herecegovačko-neretvanski, Posavski i Kanton 10, nisu kroz adekvatne
zakonske tekstove regulisali zaštitu porodice sa djecom i zaštitu civilnih
žrtava rata pa su tako porodice sa djecom u ta tri kantona uskraćena za
određen korpus prava33 koja, u većoj ili manjoj mjeri, uživaju porodice sa
djecom i civilne žrtve rata u ostalih sedam kantona u Federacije BiH.
Prava iz socijalne zaštite se u FBiH ostvaruju na nivou kantona,34 pa
shodno tome ukoliko neka prava nisu određena kantonalnim zakonima
primjenjuje se federalni ZOSZZ.35
Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011
http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.).
33
Ibid.
34
Nadzor nad sprovođenjem kantonalnih zakona i drugih podzakonskih akata donesenih za njegovo
provođenje, inspekcijski nadzor i poslove revizije vrši u principu nadležno kantonalno ministarstvo.
Vidjeti: http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.).
35
Centri za socijalni rad u BiH su ključne institucije koje pružaju usluge socijalne zaštite građana. Te usluge se
uglavnom svode na materijalna davanja, a vrlo rijetko imaju karakter savjetovanja i psihološke pomoći.
Situaciju usložnjava i loša materijalna opremljenost centara kao i nedovoljna stručna edukovanost kadra koji
radi u centrima. Većina centara za socijalni rad nemaju zadovoljavajuću kvalifikacionu strukturu, obzirom na
broj stanovnika na teritorijama koje pokrivaju. Sve ovo dovodi do situacije preopterećenosti zaposlenika u
centrima za socijalni rad zbog novostečenih obaveza u okviru provođenja većeg broja zakonskih regulativa od
kojih pojedina zakonski predviđene odredbe nemaju adekvatna krajnja rješenja za korisnike. Finansiranje rada
Centara vrši se iz budžeta općina u RS, a u FBiH iz budžeta općina (za materijalne troškove i plaće) i Kantona
(pokrivanje troškova ostvarivanja prava). Zbog toga se stopa izdvajanja za socijalnu zaštitu razlikuje na nivou
općina, ili kantona, i uglavnom ta sredstva nisu dovoljna za pokriće svih potreba evidentiranih korisnika.
Vidjeti: Sistem dječije zaštite, http://www.dijete.org/pdf/sistem_djzastite.pdf (02.08.2013.). Interesantno je da
Sarajevski, Srednjebosanski, Bosansko-podrinjski, Zeničko-dobojski, Tuzlanski, Unsko-sanski i
32
246
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
U postupku ostvarivanja prava garantovanih navedenim zakonima
Centri za socijalni rad i/ili općinske službe za poslove socijalne zaštite36
su prva adresa u traženju i ostvarivanju prava iz socijalne zaštite, zaštite
civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom.37 Kao posljedica podjele
ustavnih nadležnosti, pravna regulacija socijalne zaštite, a posebno zaštite
djece, je pravno normirana i u Republici Srspkoj i Brčko distriktu BiH,
kroz dva posebna zakona. To su ZDZ i ZSZ kako na području Distrikta38
tako i Entiteta.39 U RS-oj je uspostavljen centraliziraniji i efikasniji sistem
Zapadnohercegovački kanton imaju svoje zakone o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti
porodice sa djecom koji su manje ili više usklađeni sa Federalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih
žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom. Međutim Hercegovačko-neretvanski, Posavski i Kanton 10 imaju
kantonalne zakone isključivo o socijalnoj zaštiti/skrbi koji ne obuhvataju zaštitu porodice sa djecom i civilnih
žrtava rata. Iako naavedeni federalni Zakon nalaže da se prava koja nisu određena kantonalnim zakonom
uređuju prema federalnom Zakonu, u praksi nije tako pa porodice sa djecom i civilne žrtve rata u tri kantona
ostaju nedovoljno zaštićene zakonom i ne ostvaruju prava koja porodice sa djecom i civilne žrtve rata ostvaruju
u ostalih sedam kantona. Vidjeti: http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.).
36
Nosioci socijalne zaštite u FBiH su Vlada FBiH, kantoni i lokalna zajednica. Federalno ministarstvo
odgovorno za socijalnu zaštitu i zaštitu porodica sa djecom, tj. Ministarstvo za rad i socijalnu politiku FBiH,
ima obavezu da prati implementaciju Zakona i federalnu legislativu, kao i da vrši superviziju stručnih
aktivnosti u institucijama uspostavljenim od strane Federacije. Kantonalna ministarstva odgovorna za socijalnu
zaštitu i zaštitu porodica vrše praćenje implementacije zakona, legislative i odluka donesenih u skladu sa
federalnim Zakonom o osnovama socijalne zaštite od strane kantona. Kantonalna ministarstva su odgovorna za
superviziju aktivnosti koje se provode u ustanovama/institucijama uspostavljenim od strane općina ili kantona.
Na području FBiH egzistira 10 kantona, što uveliko utiče na neujednačenost realizacije socijalne zaštite.
Neposredno pružanje socijalne i dječije zaštite vodi deset kantonalnih ministarstava za rad, socijalnu politiku,
izbjeglice i raseljene osobe, kroz rad 72 centra za socijalni rad i 25 službi za obavljanje poslova iz oblasti
socijalne i dječije zaštite, i 2 kantonalna centra za socijalni rad, Sarajevski i Bosansko-podrinjski.
Lokalna zajednica je okvir za zadovoljavanje većine ličnih i zajedničkih potreba građana, uključujući i
socijalnu zaštitu. Opština je okvir u kome se može uticati na prevenciju i otklanjanje različitih socijalnih
problema, i ona je odlučujući nosilac u ostvarenju i unapređenju socijalne zaštite. U RS-oj postoje 44 centra za
socijali rad i 18 službi socijalne zaštite.
Vidjeti: Sistem dječije zaštite, http://www.dijete.org/pdf/sistem_djzastite.pdf (02.08.2013.).
37
Vodič za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite, mart 2011.
http://www.rightsforall.ba/bos/dw/vodic_socijala.pdf (02.08.2013.).
38
Korisnici socijalne zaštite u smislu ZSZ BDBiH su lica koja se nalaze u stanju socijalne potrebe, a tu se
ubrajaju: maloljetnici bez roditeljskog staranja, maloljetnici ometeni u fizičkom ili psihičkom razvoju, odgojno
zanemareni i zapušteni maloljetnici, maloljetnici čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, kao i zlostavljana
djeca, i punoljetna lica koja su materijalno neosigurana, nesposobna za rad, stara lica bez porodičnog
staranja, invalidna lica, lica s društveno negativnim ponašanjem, ostala lica u stanju socijalne potrebe kojima
je zbog posebnih okolnosti potrebna socijalna zaštita, zlostavljana lica i samohrani roditelj. Gradonačelnik
može proširivati krug korisnika socijalne zaštite iz prethodnog stava, u skladu s planovima razvoja socijalne
zaštite.
Član 12., 14. i 15. ZSZ BDBiH.
Članovima 27. i 28. ZSZ BDBiH normirana su prava iz socijalne zaštite.
39
Korisnici socijalne zaštite u smislu odredaba zakona kojima se reguliše socijalna zaštita u RS-oj su lica koja
se nalaze u stanju socijalne potrebe, a naročito maloljetnici bez roditeljskog staranja,ometeni u fizičkom i
psihičkom razvoju, čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, vaspitno zanemareni i zapušteni, kao i
punoljetna lica koja su: materijalno neobezbijeđena i za rad nesposobna,stara i bez porodičnog staranja,
247
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
socijalne zaštite i ujednačena zaštita na nivou entiteta, koja je u
nadležnosti tri ministarstva.40 Iako su davanja socijalno ugroženim
generalno niža u RS-oj, primjena zakona je direktna i ujednačena i ne
dovodi do diskriminacije na teritorijalnoj osnovi, kako je to slučaj sa
kantonima u FBiH. Usklađivanjem svih navedenih zakona na području
cijele BiH sa međunarodno prihvatljivim i usvojenim standardima
socijalne i dječije zaštite41 zauzeo bi se afirmativan stav u pogledu želje
da se iskreno pristupi reformi u ovoj oblasti de lege ferenda.42
invalidna, lica sa društveno negativnim ponašanjem, kao i lica kojima je zbog posebnih okolnosti potrebna
socijalna zaštita.
Navedena lica uživaju određeni korpus prava, pa je shodno tome zakonodavac odredio kako ova lica imaju
sljedeća prava: materijalno obezbjeđenje, dodatak za pomoć i njegu drugog lica, pomoć za osposobljavanje za
rad djece i omladine, smještaj u ustanovu socijalne zaštite ili smještaj u drugu porodicu i usluge socijalnog
rada.
Pravo na materijalno obezbjeđenje, dodatak za pomoć i njegu drugog lica, smještaj u ustanovu socijalne zaštite
ili smještaj u drugu porodicu i usluge socijalnog rada u vršenju javnih ovlaštenja, određenih ovim zakonom
smatraju se pravima od posebnog interesa i o njihovom obezbjeđenju se stara opština. Republika obezbjeđuje
sredstva za osposobljavanje za rad djece i omladine ometene u fizičkom i psihičkom razvoju, za izgradnju,
adaptaciju, sanaciju i opremanje ustanova socijalne zaštite.
Posebno je zanimljiva odredba zakonodavca u kojoj se na direktan način prenose ovlaštenja na lokalne organe
vlasti. Ovakvim pristupom se nižim organima vlasti daje daleko šira ovlaštenja u provođenju ovog zakona u
odnosu na federalni zakon. Tako opština može svojom odlukom, u skladu sa materijalnim mogućnostima,
utvrđivati druga prava u oblasti socijalne zaštite, veći obim prava od obima prava utvrđenih ovim zakonom i
povoljnije uslove za njihovo ostvarivanje, kao i druge oblike socijalne zaštite ako za to obezbijedi sredstva.
Vidjeti: Član 10.-20. ZSZ RS.
O širim ovlaštenjima općine govori i član 10. st. 4 ZDZ RS. Tu se navodi kako se o obezbjeđivanju prava iz
stava ovog zakona stara opština, u skladu sa ovim zakonom i materijalnim mogućnostima. Općina može, ako je
obezbijedila sredstva, da utvrdi i druga prava, odnosno veći obim prava od prava utvrđenih ovim zakonom i
povoljnije uslove za njihovo ostvarivanje, kao i druge oblike dječije zaštite. Ibid.
40
Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Ministarstvo
za porodicu, omladinu i sport RS. Pored pomenutih ministarstava, nadležnost u ovoj oblasti imaju i sljedeće
institucije: Javni fond za dječiju zaštitu RS, Fond zdravstvenog osiguranja RS, Fond za penzijsko i invalidsko
osiguranje RS, Zavod za zapošljavanje RS sa 6 regionalnih zavoda i opštinskim biroima za zapošljavanje i
Centri za socijalni rad (45 opštinskih centara). Vodič za ostvarivanje socijalne zaštite, mart 2011., 13.
(02.08.2013.).
41
U BiH ne postoji efikasan sistem zaštite djece koji bi ih trebao ukloniti sa ulice, a članove porodice koji na
ovakav način zloupotrebljavaju i iskorištavaju djecu drastično sankcionisati. Ne postoje odgovarajući i
dovoljan broj institucija za zaštitu, smještaj i obrazovanje ove djece. Na ovaj način se u potpunosti krše prava
djece i mladih iz Povelje. Zbog ignorisanja ovog problema od strane države u posljednjim godinama zabilježen
je značajan porast maloljetničke delikvencije te slučajeva višestrukih povratnika u vršenju krivičnih djela među
maloljetnicima.
Vidjeti: Primjena Europske socijalne povelje kroz zakone i praksu u BiH, Voditelj projekta: Inicijativa i civilna
akcija (ICVA) u saradnji sa: Prava za sve BiH i organizacijama civilnog društva u BiH, juni 2009.
http://www.bh-hchr.org/Saopstenja/Primjena_evropske_socijalne_povelje.pdf (03.08.2013.).
42
Vidjeti: http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/viewFile/33/45 (03.08.2013.).
M. Ajduković, „Pristupi zbrinjavanju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi“, Revija socijalne politike br.
11, Zagreb 2004, 310.
248
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Hraniteljstvo se u pravnoj teoriji najčeće definiše kao uzimanje tuđeg
djeteta na besplatnu ishranu i vaspitanje.43 To je, dakle, odnos kojim se ne
zasniva nikakvo srodstvo između djeteta (hranjenika) i odrasle osobe koja
uzima tuđe dijete da se o njemu stara (hranitelja) niti dijete prekida
srodnički odnos sa svojom prirodnom porodicom. U skladu s tim
hraniteljstvom se, za razliku od usvojenja- ne prenosi na hranitelja
roditeljsko pravo u cjelini već se prenose samo neka prava i obaveze iz
sadržine roditeljskog prava (čuvanje, podizanje, vaspitanje, obrazovanje i
eventualno, izdržavanje djeteta).44 S druge strane i staratelj ima generalno
ovlašćenje da se stara o zaštiti ličnih i imovinskih interesa maloljetnog
štićenika, ali ga on ne izdržava i nije dužan da dijete primi u svoju
porodicu. Drugim riječima djetetu koje se nalazi na hraniteljstvu postavlja
se staratelj, koji će ga zastupati u pravnim poslovima i štititi njegova lična
i imovinska prava i interese (mada i hranitelj može biti postavljen za
staratelja), a dijete pod staraeljstvom može se dati na hraniteljstvo radi
svakodnevnog čuvanja, podizanja, vaspitanja i eventualno izdržavanja.45
Sve mjere namijenjene zaštiti ličnih prava i interesa djeteta regulirane
su redoslijedom koji upućuje na postepenost intervencija u odnosu roditelj
– dijete.46 Pri iznalaženju najboljeg rješenja u zbrinjavanju djece bez
roditeljskog staranja posebnu pažnju treba posvetiti odabiru porodice koja
osim što ima osnovne mogućnosti za zadovoljenje materijalnih i
društvenih potreba, također, odgovara i psihološkim potrebama djeteta,
koje često imaju i presudnu ulogu u ravnomjernom i zdravom razvoju
djeteta. Porodica koja želi primiti dijete na čuvanje treba zračiti toplom
porodičnom idilom, te imati sređene materijalne i stambene prilike i
pozitivna moralna svojstva.47 Dakle, hraniteljstvo možemo shvatiti kao
M. Begović, Porodično pravo, Naučna knjiga, Beograd 1957, 165.
M. Draškić, 332.
45
M. Mladenović, Porodično pravo, knjiga I i II, Privredna štampa, Beograd, 1981, 406.
46
M. Alinčić, et. al., 284.
47
Posebnim ZOU RH, u članu 2. st. 4 i 5 pravno je određeno kako se pod pojmom hraniteljska, odnosno
„udomiteljska porodica određuje porodica koja ima dozvolu za obavljanje udomiteljstva, a čine je udomitelj,
njegov bračni drug ili izvanbračni drug i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkome kućanstvu.“ S
druge strane udomitelj jest samac ili predstavnik udomiteljske obitelji s kojim centar za socijalnu skrb sklapa
ugovor o međusobnim pravima i obvezama.Vidjeti: M. Ajduković, 311.
43
44
249
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
oblik starateljstva izvan vlastite porodice, kojim se osigurava staranje i
briga u okviru hraniteljske porodice.48 Pravo na smještaj u drugu porodicu
ili u socijalnu ustanovu mogu ostvariti49 djeca i odrasla lica kojima je
potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba,
a ne mogu ih ostvariti u krugu vlastite porodice ili na drugi način.50
Pravo na smještaj u drugu porodicu imaju lica kojima je zakonodavac
priznao to pravo. Prilikom izbora porodice u koju se korisnik ima
smjestiti, služba koja vrši smještaj rukovoditi će se naročito ličnim
svojstvima korisnika i članova porodice u koju se smješta, stambenim i
drugim mogućnostima porodice i potrebama korisnika.51
Dijete se ne može smjestiti u drugu (hraniteljsku) porodicu:
48
Ibid.
U porodičnom zakonodavstvu Srbije hraniteljstvo se može zasnovati samo ako je to u najboljem interesu
djeteta koje je maloljetno, koje ima odgovarajući porodični status i čiji su se roditelji, a nekada i ono samo,
saglasili sa hraniteljstvom. Ako dijete nije pod roditeljskim staranjem saglasnost na hraniteljstvo će dati
djetetov staratelj. I od hranjenika–djeteta se traži saglasnost ako je dijete starije o 10 godina i ako je sposobno
za rasuđivanje. Uz hranitelj može biti samo ooba koja ima lična svojstva na osnovu kojih se može zaključiti da
će se starati o djetetu u njegovom najboljem interesu i koja je po pravilu prošla program pripreme za
hraniteljstvo.
Novi Porodični zakon Srbije ustanovio je još jednu pretpostavku za zasnivanje hraniteljstva, koja kaže da
hranitelj može biti lice koje je, po pravilu, pripremljeno za hraniteljstvo po posebnom programu. Razlika u
odnosu na pripremu usvojitelja koja je učinjena obaveznom jeste jedino u tome što se priprema hranitelja
preporučuje. Priprema za hraniteljstvo obavlja se tokom procjene opšte podobnosti hranitelja, ali je poželjno da
se završi prije donošenja konačne odluke o zasnivanju hraniteljstva, a sprovodi je organ starateljstva na čijem
području budući hranitelj ima prebivalište, odnosno boravište.
M. Draškić, 333-336.
50
S. Dedić, 237.
51
Član 54. ZSZ BDBiH, Član 38. ZSZ RS.
Federalni zakonon preciznije reguliše kategoriju lica koja se smještaju u hraniteljske porodice navodeći kako
se smjestiti u drugu porodicu mogu djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora radi
zadovoljavanja njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u krugu vlastite porodice ili na drugi način.
Pravo na smještaj u drugu porodicu tako imaju: 1) djeca djeca bez roditeljskog staranja, odgojno zanemarena
djeca,odgojno zapuštena djeca,djeca čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama i osoba sa invaliditetom i
osobe ometene u fizičkom ili psihičkom razvoju, do povratka u vlastitu obitelj, odnosno do završetka redovnog
školovanja, a najduže 12 mjeseci po završetku redovnog školovanja, 2) osobe sa invaliditetom, stare osobe i
osobe sa društveno negativnim ponašanjem, koje nisu u mogućnosti da se sami staraju o sebi, a uslijed
stambenih ili porodičnih prilika nemaju mogučnost da im se zaštita osigura na drugi način, 3) žena za vrijeme
trudnoće, porođaja i poslije porođaja, skladno propisima o rad i samohrana majka do godinu dana života
djeteta, i ukoliko nema sredstava za izdržavanje ili kojoj je, uslijed nerješenog stambenog pitanja ili
poremećenih porodičnih odnosa, potreban privremeni smještaj.
Djeci iz prvog stava po završetku redovnog školovanja, organ starateljstva ima obavezu da osigura
zbrinjavanje na drugi način. Član 31. i 32. ZOSZZ FBiH.
49
250
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
-
u kojoj je neko od članova porodice lišen roditeljskog prava ili
poslovne sposobnosti,
u kojoj su poremećeni porodični odnosi,
u kojoj neko od članova porodice ima društveno neprihvatljivo
ponašanje,
u kojoj bi, zbog bolesti člana porodice, bilo ugroženo zdravlje
korisnika i ostvarivanje svrhe smještaja.52
Međusobni odnosi službe koja vrši smještaj u porodicu i te porodice se
uređuje pismenim ugovorom na osnovu rješenja o smještaju. Ugovor
zaključuje Odjeljenje s jednim članom porodice, koji na taj način postaje
hranitelj.53 Hranitelj ima pravo na naknadu za izdržavanje korisnika i
naknadu za rad koja se isplaćuje iz sredstava namjenjenim za ostvarivanje
prava iz socijalne zaštite. Kriterije za utvrđivanje visine naknade utvrđuje
gradonačelnik, odnosno ministarstvo nadležno za socijalnu zaštitu u RSoj odnosno kantonima.54
U federalnom zakonu određeno je da o smještaju osoba u drugu
porodicu kao i o prestanku smještaja, odlučuje centar za socijalni rad na
čijem području osoba ima prebivalište. Centar za socijalni rad, koji je
odlučio o smještaju osobe u drugu porodicu, obavlja nadzor nad tom
porodicom, pružajući pomoć toj porodici, te redovnim obilaskom održava
stalnu vezu sa smještenom osobom. Član porodice u kojoj je osoba
smještena i koji preuzme brigu o toj osobi, odnosno hranitelj, mora biti
duševno i tjelesno zdrav i imati stambene i druge uslove potrebne za
zaštitu, čuvanje, njegu, ishranu, učenje i zadovoljavanje drugih potreba i
interesa hranjenika.55
Član 39. ZSZ RS, Član 55 ZSZ BDBiH, Član 35.ZOSZZ FbiH.
Članom 39. ZOSZZ FBiH određeno je da se na temelju rješenja o određivanju smještaja u drugu porodicu,
centar za socijalni rad zaključuje pismeni ugovor o smještaju sa hraniteljem.
54
Naknada koju zakonodavac spominjena ovom mjestu, a shodno odredbama federalnog zakona, ne smatra se
plaćom, niti drugim prihodom koji podliježe plaćanju poreza.
55
Član 33. i 34.ZOSZZ FBiH.
52
53
251
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
ZOSZZ FBiH, kako smo već naveli, određuje kako je za smještaj
djeteta u drugu porodicu potrebna pismena saglasnost roditelja, odnosno
usvojitelja ili staratelja, a ako je osoba starija od 15 godina, potreban je i
njegov pristanak.56 Saglasnost roditelja nije potrebna, ako su roditelji
lišeni roditeljskog prava.57
Smještaj u drugu porodicu, odnosno hraniteljstvo prestaje na nekoliko
načina, i to: sporazumom ugovornih strana, otkazom ugovora, raskidom
ugovora, smrću korisnika ili smrću člana porodice koji je zaključio
ugovor o porodičnom smještaju, iako više ne postoji razlog za primjenu
tog oblika zaštite. Otkaz ugovora o smještaju korisnika u drugu porodicu
daje se pismeno, a otkazni rok traje najmanje 30 dana, u okviru kojeg je
služba dužna da licu na smještaju osigura odgovarajući oblik zaštite. 58 U
Porodičnom zakonu Srbije normirano je kako će hraniteljstvo prestati:
prestankom potrebe za hraniteljstvom (punoljetstvom djeteta, sticanjem
potpune poslovne sposobnosti prije punoljetstva, usvajanjem djeteta i
smrću djeteta),59 smrću hranitelja i raskidom hraniteljstva (na zahtjev
hranitelja, roditelja odnosno staratelja hranjenika ili na njihov sporazumni
zahtjev).60
3. Pravo hranitelja na naknadu?
Obveze koje država mora osigurati da bi hraniteljstvo bilo uspješno
složene su i višestruke. Stoga ne iznenađuje, da spomenute zadatke u
Član 35. i 36.ZOSZZ FBiH. Dio odredbi koja se odnosi na traženje saglasnost djeteta na smještaj u drugu
porodicu, a koji je skladan međunarodno prihvatljivim standardima, nije inkorporirao ZSZ u RS-oj i BDBiH, a
što može predstvaljati velike probleme kod zasnivanja hraniteljstva u našoj državi. Uz to članom 37.
federalnog zakona je određeno da porodica u kojoj je dijete smješteno, ne može preduzimati, bez saglasnosti
roditelja, usvojitelja ili tijela starateljstva, važnije mjere koje se tiču ličnosti djeteta, a naročito predati ga
nekoj drugoj osobi na čuvanje i njegu, prekinuti školovanje, promijeniti vrstu škole,odlučiti o izboru ili
obavljanju zanimanja i zaključivanja ugovora o radu, u smislu propisa o radu.
57
S. Dedić, 237.
58
Član 56. ZSZ BDBiH, Član 40. ZSZ RS.
59
Hraniteljstvo se izuzetno može produžiti najkasnije do navršene 26. godine djeteta, ukoliko se ono redovno
školuje, odnosno u neodređenom trajanju ukoliko dijete ima smetnje u psiho-fiziočkom razvoju i nesposobno
je da se samo stara o sebi i zaštiti svojih prava. M. Draškić, fn. 965, 338.
60
Ibid.
56
252
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
različitim zemljama provode vrlo različite institucije (javne službe,
privatne agencije, vjerske organizacije, neprofitne organizacije i slično).61
Skladno tome, kako bi se došlo do novih hraniteljskih porodica u svijetu
sve se više aktivira uloga civilnog sektora i „for-profit“ organizacija koje
pomažu lokalnim vlastima da regrutuju nove i zadrže postojeće
hranitelje.62 Dijete koje je dato na hraniteljstvo dužni su da i dalje
izdržavaju roditelji, ali budući da hraniteljstvo sadrži paralelno elemente
ustanove socijalne zaštite, hranitelju se isplaćuje mjesečna naknada63 za
izdržavanje djeteta u njegovoj porodici.64
Osnovna odlika pravne prirode hraniteljstva u starim pravima je bila
njegova besplatnost. Bilo da se zasnivao faktičkim putem, prostim
uzimanjem tuđeg maloljetnog djeteta na čuvanje, podizanje, vaspitanje i
izdržavanje, bilo da se zasnivalo ugovorom o hraniteljstvu kojim su se
utvrđivala međusobna prava i obaveze roditelja djeteta i hranitelja, uvijek
se radilo o besplatnoj usluzi, odnosno dobročinom pravnom poslu.65 U
savremenim pravima hraniteljstvo je dobro poznata ustanova, koja ima
širu primjenu nego ranije i koja je često percipirana u stručnoj javnosti
kao relativno prihvatljiva i u odnosu na usvojenje, zbog toga što se na taj
način mogu nesmetano očuvati odnosi između djeteta i njegove srodničke
porodice.66
Federalni zakonodavac je pravno regulisao da ova pitanja i ostala koja
su precizno navedena u zakonu stranke ugovornice određuju
M. Laklija, Modeli udomiteljstva u Europi, rezultati istraživanja, Zagreb, listopad 2011.
Ibid., 1.
63
Prema odluci Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike Republike Srbije, mjesečna naknada za rad
hranitelja u hraniteljskoj porodici iznosila je 10.114,00 dinara za jedno dijete, 12.448,00 dinara za dva djeteta i
18.672,00 dinara za tri djeteta, na dan 1. april, 2009. Naknada za izdržavanje hranitelju je postavljena u
rasponu od 17.852,00 dinara do 53.556,00 dinara, a sve zavisno od vrste hraniteljstva i broja djece (1-3).
Vidjeti. Informator za buduće i sadašnje hranitelje,
http://www.iskrica.info/PDF/003_Pravilnik/Informator_za_hranitelje.pdf (05.08.2013.).
64
M. Draškić, 337.
65
Vidjeti: § 186. ABGB (Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch), http://www.ibiblio.org/ais/abgb1.html
(04.08.2013.).
66
M. Draškić, 333.
61
62
253
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
sporazumno.67 Troškove smještaja, odnosno dio troškova, u ustanovi koja
pruža usluge socijalne zaštite ili u drugoj porodici, snosi korisnik zaštite,
roditelj, odnosno srodnik koji je dužan da izdržava korisnika, nadležni
organ ili druga organizacija i lica koja su preuzela plaćanje troškova.
Korisnik učestvuje u troškovima svim svojim prihodima i primanjima,
umanjenim za iznos sredstava za lične potrebe. U troškovima smještaja
korisnika učestvuju i roditelji i srodnici obavezni na izdržavanje, osim za
lica mentalno ometena u razvoju stepena teže i teške mentalne
ometenosti, kao i lica višestruko ometena u razvoju s težom i teškom
mentalnom ometenošuću, lica oboljela od autizma i lica duševno oboljela
koja su pod starateljstvom. Licima smještenim u ustanovu socijalne
zaštite koja su bez prihoda, osiguravaju se sredstva za lične potrebe, osim
lica koja su teško mentalno ometena u razvoju, kao i djetetu do 7 godina.
Kriterije i mjerila za učešće roditelja, odnosno srodnika u troškovima
smještaja u ustanovu socijalne zaštite i drugu porodicu i za određivanje
iznosa sredstava za lične potrebe propisuje gradonačelnik, odnosno
nadležno ministarstvo RS-e i kantona.68 Pored činjenice da su naknade
hraniteljima kao sekundarna kategorija pri zasnivanju jednog
hraniteljskog odnosa u drugom planu, ipak posebnu pažnju treba posvetiti
njihovom ujednačavanju na području naše države.69
Član 39. ZOSZZ FBiH normira da se ugovorom uređuju međuodnosi centra za socijalni rad i hranitelja, a
naročito: uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina, način isplate naknade za smještaj osobe, obaveznik isplate
naknade, kao i druga pitanja.
68
Član 41. i 42. ZSZ RS, Član 57. i 58. ZSZ BDBiH. Članom 40. federalni zakonodavac je u pogledu troškova,
bez ikakvog dodatnog preciziranja, odredio da troškove smještaja u drugu porodicu snosi osoba koja je
smještena u drugu porodicu, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je dužan da izdržava tu osobu, ili druga
pravna ili fizička osoba koja je preuzela obvezu plaćanja troškova, a sve u skladu sa kantonalnim propisima.
69
Nadležna ministarstva pokrivaju troškove smještaja djece u ustanove, te učestvuju u sufinansiranju boravka
djece u Dnevnim centrima i drugim ustanovama socijalne zaštite. Ministarstva pokrivaju i troškove smještaja
djece u hraniteljske porodice, a cijena ovog smještaja je različita od kantona do kantona. Tako npr, smještaj u
hraniteljsku porodicu u ZDK se po korisniku plaća 102,00 KM, u SBK je u pitanju iznos od 274,00 KM po
korisniku. KS je po ovom pitanju napravio iskorak i utvrdio iznos oko 470,00 KM što još jednom ukazuje na
razlike u ostvarivanju prava socijalne/dječije zaštite u FBiH i diskriminaciju u smislu ostvarivanja prava djece
u okviru socijalne dječije zaštite. Ostala prava iz oblasti zaštite porodice sa djecom su vezana za posebne
odluke Vlada kantona, a u skladu sa ukupnom ekonomskom situacijom. Kantonalna ministarstva u FBiH za
socijalnu politiku učestvuje u nizu akcija koje su namjenjene za pomoć djeci kroz novčane pomoći
udruženjima za realizaciju određenih projekata koji se bave prevencijom ili poboljšavanjem situacije određenih
grupa djece, obilježavanja Dječije nedelje, stipendiranje učenika, dodatno školovanje i dr.
Vidjeti: Sistem dječije zaštite, http://www.dijete.org/pdf/sistem_djzastite.pdf, (10.06.2011.).
67
254
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
4. Međunarodni aspekti regulisanja hraniteljstva
Europske zemlje i zemlje članice EU70 različito uređuju i promovišu
oblast zaštite prava djece kroz posebno zakonodavstvo o pravima djeteta,
zaštiti djece, o ombudsmanu za djecu ili kroz sveobuhvatne zakone o
promociji prava djeteta i njihovoj zaštiti. Rijetko koja od europskih
država nema ovo posebno zakonodavstvo, iako se odredbe i oblast
regulisanja razlikuju, a i kod država koje nemaju posebne zakone, ova
oblast je regulisana nižim pravnim aktima i naravno drugim posebnim
zakonima koji se tiču porodice, socijalnih prava, obrazovanja,
zdravstvene zaštite.71 Najveći broj europskih zemalja ima posebne zakone
o pravima djeteta i zaštiti djece.72 Također, u nekim zemljama je
posebnim zakonima osnovan ombudsman za prava djeteta, kao što je na
primjer u Irskoj, Litvaniji, Hrvatskoj, Poljskoj.73 Zakoni o pravima
djeteta i zaštiti djece propisuju da djeca imaju pravo na zaštitu, sigurnost
i dobro vaspitanje, da se prema djeci treba odnositi tako da se poštuje
njihova ličnost i individualnost, i da ne smiju biti podvrgavana tjelesnom
kažnjavanju ili bilo kom drugom ponižavajućem postupanju. Ovi zakoni
štite i pokrivaju oblast starateljstva, prava djeteta po rođenju, vaspitanje,
Hranitelji u Republici Srpskoj primaju naknadu u visini 70 % od cijene smeštaja u instituciji, i naknadu za rad,
što prosječno iznosi nešto više od 700, 00 KM po djetetu. Nemaju regulisan profesionalni status, tako da im se
ne uplaćuju doprinosi, što je još jedan dokaz da njihov rad nije vrednovan na odogovarajući način.
U Zeničko-dobojskom kantonu hranitelj ima pravo na naknadu za smještaj. Visina naknad iznosi: 30% od
prosječne plaće Kantona, za smještaj djece i odraslih lica, 40% od prosječne plaće Kantona, za smještaj djece
i odraslih lica sa psiho-fizičkim poremećajima i smetnjama. Naknada se shodno ovim kantonalnim zakonskim
odredbama ne smatra plaćom niti drugim prihodom koji podliježu plaćanju poreza.
Član 52. st.1-3 Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom Zeničkodobojskog kantona-ZSZZ ZDK („Službene novine ZDK“ br. 13/07.). U članu 52. st. 4 ZSZZ ZDK
zakonodavac je odredio kako u slučaju srodničkog smještaja, srodniku kao prihvatitelju, odnosno hranitelju,
pripada pravo na novčanu pomoć u iznosu od 22%, od prosječne plaće Kantona, po svakom djetetu mjesečno,
a koja se usklađuje jednom godišnje. Vidjeti: http://www.mojevijesti.ba/novost/84237/nedovoljno-zbrinjavanjedjece-ometene-u-razvoju(14.06.2011.).
70
Izvor informacija: Evropski centar za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju (European Centre for
Parliamentary Research and Documentation: Request 1407 - Violence against children, by the National
Assembly of the Republic of Serbia, Request 866 Bill on Youth (Children), by Slovak National Council ).
71
Belgija, Italija, Mađarska, Portugal, Francuska, Danska, Slovenija, Švajcarska, Moldavija. Istraživanje
Biblioteke Narodne skupštine za potrebe rada narodnih poslanika i Službe Narodne skupštine Republike Srbije,
Tema: Zakon o zaštiti prava deteta, 19.04.2012, br.Z-04/12.
72
Velika Britanija, Irska, Island, Bugarska, Nemačka, Makedonija, Moldavija, Estonija, Rumunija,
Luksemburg, Švedska, Finska, Norveška, Švajcarska, Litvanija, Letonija, Slovačka, Turska, Holandija, Kipar.
73
Ibid.
255
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
pravo na život i razvoj, pravo na obrazovanje, socijalna prava, imovinu,
zaštitu od nasilja, sudsku zaštitu, obaveze organa vlasti, životnu sredinu,
maloljetničko pravosuđe, itd.74
Dok još uvijek tragamo za najboljim rješenjem kada je riječ o
hraniteljstvu i njegovom lex specialis normiranju, a koje bi djecu u stanju
socijalne potrebe ravnopravno tretiralo na području cijele države, na
međunarodnom nivou je pokrenuta akcija osnivanja internacionalne
organizacije hranitelja. U želji za poboljšanjem smještaja u hraniteljskim
porodicama 1979. godine u Engleskoj (Oksford) je osnovana
Međunarodna organizacija hranitelja (International Foster Care
Organization-IFCO), a sve s ciljem što boljeg povezivanja srodnih
organizacija kroz međunarodnu mrežu, kako bi se što jednostavnije mogle
razmjenjivati informacije, inicirati i podržavati programi pomoći djeci bez
odgovarajuće brige roditelja, te educirati specijalisti i volonteri na polju
hraniteljstva.75
Do sada organizacija okuplja predstavnike iz oko pedeset zemalja,
pojedince, državne i regionalne organizacije, te udruženja građana.
Saradnja IFCO-a, očito je vrlo široka i uz navedene, usko specijalizirane,
okuplja i velike međunarodne organizacije kao što je UNICEF.76
Uvažavajući činjenicu složenosti tih i sličnih dilema potrebno je
sistematično promišljati kriterije izdvajanja djece i načine pružanja
pomoći i podrške porodicama u kojima djeca žive u razvojnim rizicima
kako do izdvajanja uopće ne bi došlo, razvijati hraniteljstvo i ostale
alternativne oblike zbrinjavanja djece, te pratiti i unapređivati rad u
74
Ibid.
S tim u skladu IFCO izdaje publikaciju „IFCO INTERNATIONAL NEWSLETTER“ i organizuje godišnje
internacionalne konferencije. IFCO stalno radi na intenziviranju saradnje između stručnjaka, hranitelja i djece
smještene u hraniteljske porodice. Kroz sve svoje aktivnosti, pa i na konferencijama, teži što većem
zbližavanju ova tri faktora unapređenja hraniteljstva. Vidjeti:
http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/590/579 (04.08.2013.).
76
J.Janković, „Djeca iz hraniteljskih obitelji“, Četvrta Europska konferencija Internacionalne organizacije
hraniteljskih obitelji, Berlin 09-10. rujan. 1994., Revija socijalne politike, godina 1, broj 3, Zagreb 1994., 310.
75
256
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
dječijim domovima u skladu s potrebama djece i savremenim znanjima o
dječjem razvoju.77
Govoreći o međunarodnom aspektu hraniteljstva, potrebno je naglasiti
značaj i drugih međunarodnih organizacija kao što su: Vijeće Europe,
UNICEF, Svjetska banka i druge, kako bi za eventualno poređenje
posjedovali referentni okvir, u pravnom sagledavanju današenjeg
faktičkog i pravnog položaja djece bez roditeljskog staranja, jer je i u
Europskoj uniji vrlo teško uporediti podatke o starateljstvu nad djecom
izdvojenom iz svojih porodica.78 Rezultati istraživanja Vijeća Europe
pokazali su da su najveći razvojni rizici kojima su izložena djeca
siromaštvo, slabi socijalni uslovi, raspad porodica, nedostatak roditeljskih
vještina, zlostavljanje i zanemarivanje djece, roditeljska zloupotreba
droga, te njihovi psihološki i psihijatrijski problemi.79 Sve navedeno ide u
prilog hraniteljstvu kao dominantnom obliku zbrinjavanja djece.80
Ipak, zemlje zapadne Europe suočavaju se s dva neočekivana trenda, a
koji se ogledaju u sve većim poteškoćama u pravcu iznalaženju
kvalitetnih hraniteljskih porodica, te sa sve većim zahtjevima za
institucionalnim tretmanom pojedinih kategorija djece i mladih, odnosno
one djece koja očituju vidne probleme u ponašanju.81 „Poznato je da
77
Ibid., 310.
Ibid., 311.
79
Iako najveći broj zemalja spominje zlostavljanje i zanemarivanje kao glavne razloge izdvajanja djece iz
porodica, u zemljama srednje i istočne Europe češće se navode siromaštvo i slabi socijalni uslovi koji do toga
dovode. To je prvenstveno odraz slabih socijalnih usluga i podrške porodicama u zajednici koje su odraz
raslojavanja društva i dezintegracija socijalnih usluga i aktivnosti. Nezaposlenost, socijalna nesigurnost,
osiromašenje kao popratna pojava tranzicije u tim su zemljama doveli do pojave djece beskućnika, napuštene i
ostavljene djece, koja najčešće završavaju u institucijama. Ibid., 311.
78
80
Ibid.,312.
Tako su na primjer u Engleskoj, koja ima dugogodišnju tradiciju hraniteljskog zbrinjavanja, poteškoće u
pronalaženju hraniteljskih porodica s kojima se suočavaju agencije za hraniteljstvo takve da poprimaju
obilježje krize. Razlozi za to su brojni. Od nedovoljne finansijske nadoknade, porasta interesa žena za
zapošljavanje izvan kuće, osjećaja hranitelja da ih se nedovoljno podržava i slično. Godišnje 8-10% hranitelja
odustaje. Trenutno se ulaže sve više resursa u zadržavanje postojećih hranitelja i motivisanje novih, te u
provođenje nacionalnih standarda koji su usvojeni 1999. godine s ciljem osiguranja ujednačene kvalitete
usluga djeci koja žive u hraniteljskim obiteljima.
Vidjeti: http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/viewFile/33/45 (03.08.2013.).
81
257
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
europske zemlje, uz Kanadu i Australiju, imaju najnaprednije sisteme
skrbi o djeci bez odgovarajućeg roditeljskog staranja. Međutim, praksa
udomiteljstva je različito razvijena u pojedinim njenim regijama, pa tako
skandinavske zemlje82 u tom pogledu prednjače, dok je praksa
hraniteljstva konzervativnija i lošije razvijena u mediteranskim zemljama
Europske Unije (Grčka, Portugal) te njenim novim članicama iz Istočne
Europe. Razlozi tome su višestruki. Naime, udomiteljstvo ne možemo
spoznati ukoliko ga ne promatramo s aspekta kompleksnosti i
međuovisnosti različitih socijalnih, ekonomskih i političkih odnosa.
Shodno tome, s obzirom na obilježja javne skrbi za djecu u Europi,
možemo izdvojiti zemlje srednje i istočne Europe, zapadne Europe, te
nordijske zemlje. One se međusobno razlikuju ne samo u svojim
historijskim i političkim ishodištima i uporištima socijalne politike, pa
time i skrbi za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, nego i s obzirom na
praktična rješenja različitih aspekata udomiteljske skrbi.“83
5. Vrste hraniteljstva i iskustva hraniteljskih porodica u BiH
Uz druga značajna poboljšanja, novi Zakon o udomiteljstvu u susjednoj
Hrvatskoj donosi i dva kriterija za razlikovanje udomiteljstva.84 To su:
potrebe smještenih korisnika (tradicionalno, specijalizirano, hitno i
povremeno udomiteljstvo) i status udomitelja (nesrodničko, srodničko i
profesionalno udomiteljstvo).85 U Europi su najčešći sljedeći oblici brige
porodičnog tipa: srodničko udomiteljstvo/hraniteljstvo i oblik smještaja u
Tako se, u Norveškoj, u kojoj je tradicija hraniteljstva poznata već vijkovima, smatralo posebnom čašću za
hraniteljsku porodicu da primi tuđe dijete na privremeno odgajanje, a za dijete koje je davano na hranteljstvo
smatralo se da je imalo posebnu privilegiju da stekne takvo iskustvo. Pripadnici društvenih elita su tokom XIX.
vijeka smatrali da je stvar njihovog prestiža da svoju djecu pripreme za budući život na ovaj način. Vidjeti:
Torgersen, T.V., „Children caught in the sqeeze between the families”, paper, 9th International Foster Care
Conference, Bergen, 1995, 7.
83
M. Laklija, Modeli udomiteljstva u Europi, rezultati istraživanja, Zagreb, oktobar 2011., 1.
84
Šta nam djeca govore o udomiteljstvu, istraživanje dječije perspektive udomiteljstva u Hrvatskoj sa
preporukaa za unapređenje, Ured UNICEF-a za Hrvatsku, Zagreb, svibanj, 2012, 16.
85
Član 8-16 ZOU.
82
258
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
kojem dijete živi u proširenoj porodici ili kod prijatelja porodice s kojima
već ima blizak odnos.86
Kada se govori o vrstama hraniteljstva, tada se u literaturi87 kao
najtipičniji vidovi hraniteljstva navode:
a) Specijalizirano hraniteljstvo ili terapeutski vid hraniteljstva čine
posebno educirani hranitelji tokom svakodnevne interakcije i rada s
hranjenikom. Oni primjenjuju različite tretmanske metode i tehnike
pristupanja djetetu. Ovaj oblik hraniteljstva podrazumijeva hraniteljstvo
djece s ozbiljnim emocionalnim i psihičkim, ali i fizičkim poteškoćama te
problemima u ponašanju.
b) Tradicionalno hraniteljstvo kojim se pruža usluga staranja djetetu bez
odgovarajuće roditeljske brige čiji psiho-socijalni razvoj ne odstupa
značajnije od razvoja i odrastanja djeteta iste životne dobi.
c) Srodničko hraniteljstvo, koje se odnosi na situaciju u kojoj staranje za
dijete preuzimaju odrasli srodnici djeteta. Kako se radi o najstarijem
obliku zbrinjavanje djece bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, u
mnogim je društvima zabilježena tradicija prema kojoj je brigu za djecu
bez odgovarajuće roditeljskog staranja preuzimala kako proširena
porodica djeteta, tako i porodica s kojom je dijete bilo povezano od ranije
(prijatelji, susjedi) ili se nalazilo u vezi zasnovanoj na kumstvu.
d) Profesionalno hraniteljstvo se može obavljati kao samostalna
profesionalna djelatnost. Za ovaj tip hraniteljstva od hranitelja se traži
zadovoljavanje specifičnih uvjeta kao npr. da je stručnjak iz
Djeca i mladi u alternativnoj skrbi, Upoznaj svoja prava, Izgradnja Europe za djecu i sa djecom, Vijeće
Europe, Strasbourg Cedex, SOS Dječije selo Hrvatska i Forum za kvalitetno udomiteljstvo, 41.
87
Vidjeti: Mogućnosti specijaliziranog udomiteljstva u RH, časopis Foruma za kvalitetno udomiteljstvo djece,
br. 9, Zagreb, prosinac 2010.
Vidjeti:http://www.udomiteljizadjecu.hr/admin/fckeditor/File/publikacije/Modeli%20udomiteljstva%20u%20E
uropi-rezultati%20istrazivanja-Maja%20Laklija.pdf (10.10.2013.)
86
259
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
nekog„pomažućeg" područja (socijalni rad, socijalna pedagogija,
psihologija, logopedija, medicina i si.), stručni radnik u djelatnosti
socijalne brige i/ili da je osposobljen za pružanje specijaliziranih dodatnih
usluga staranja.
e) Krizno hraniteljstvo pruža privremenu zaštitu djetetu za vrijeme neke
krizne situacije odnosno do prestanka i/ili saniranja nastale krizne
situacije i uspostave kontrole porodičnog sistema, kada se dijete ponovno
vraća u svoju biološku porodicu.
f) Hraniteljstvo kao kratak odmor za biološke roditelje je tip
udomiteljstva koji se najčešće koristi za kratke boravke (vikend,
poludnevni boravak) djece s teškoćama u razvoju u specijaliziranim
hraniteljskim porodicama, kako bi se biološke porodice na kraći period
rasteretile svakodnevne psiho-fizičke izazovne obveze skrbi.
g) Tzv. kontakt porodice (back up family) služe porodici za pružanje
socijalne podrške (informativna, emocionalna, instrumentalna itd.)
biološkoj porodici djeteta u situacijama nepovoljnih životnih okolnosti ili
potreba koje bi mogle privremeno ugroziti funkcioniranje porodice i
dobrobit djeteta.
h) „Privatno“ hraniteljstvo je tip hraniteljstva u kojem biološki roditelji
sami pronalaze hraniteljsku porodicu u koju smještaju vlastito dijete
mimo sistema socijalnog staranja, s time da su u pojedinim zemljama
dužni ovisno o trajanju tog smještaja, izvijestiti nadležna tijela socijalne
zaštite.
„Raznolikost prakse smještavanja djece u hraniteljske porodice, u
istraživanju obuhvaćenim zemljama, je velika i dovodi do razvoja
različitih tipova hraniteljstva, tako da se uz ranije navedene tipove
hraniteljstva navode još i zajednički smještaj majke i djeteta (npr. Srbija),
260
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
te hraniteljstvo za pripremu/osposobljavanje za druge oblike hraniteljstva
(npr. Slovenija). S obzirom na okolnosti smještavanja djeteta u porodicu
hranitelja razlikuje se hraniteljstvo uz pristanak roditelja, te po odluci
suda (npr. Italija).”88
U našoj državi zakoni koji tretiraju područje socijalne zaštite ne
normiraju postojanje bilo kojeg oblika hraniteljstva, tako da je kod nas
ova materija još uvjek neregulisana.89 S druge strane u Srbiji postoje
sljedeći viovi hraniteljstva: srodničko, specijalizirano, krizno,
hraniteljstvo kao kratak odmor za roditelje, smještaj roitelja sa djetetom,
privremeno i druge vrste smještaj u porodici. U Hrvatskoj egzistiraju tri
vida hraniteljstva, i to: tradicionalno, specijalizovano, hitno i povremeno.
Važećim Zakonom u Hrvatskoj po prvi puta je uvedeno profesionalno
hraniteljstvo za najzahtjevnije potrebe korisnika. Međutim, uvođenje
profesionalizacije hraniteljstva zahtjeva cjelovito uređenje koje će
osigurati primjenjiva rješenja te potaknuti zainteresirane pružatelje usluga
u cilju razvoja ovog oblika hraniteljske zaštite. Ocjenjuje se da trenutno
za ovu vrstu hraniteljstva nije moguće ispuniti odgovarajuće „procesne i
finansijske pretpostavke.”90
Pokušaji da se hraniteljstvu da mjesto koje mu i pripada u posljednje
vrijeme su intenzivirani.91 Pošto nije regulisano jedinstvenim zakonom na
88
M. Laklija, 4.
Ibid., 6.
90
Vidjeti: Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama zakona o udomiteljstvu, Zagreb, svibanj 2012, 2.
http://www.mspm.hr/novosti/vijesti/arhiva_vijesti/lipanj_2012/novi_nacrt_zakona_o_izmjenama_i_dopunama
_zakona_o_udomiteljstvu (05.08.2013.).
91
Organizacija Hope and Homes for Children (HHC) u saradnji sa J.U. „Kantonalni centar za socijalni rad“
Kantona Sarajevo realizirala je Projekat hraniteljstva na području Kantona Sarajevo od 2003. do početka 2009.
godine. U decembru 2003. godine organizovana je i izvedena edukacija o hraniteljstvu za 36 profesionalaca iz
svih osam općinskih službi socijalne zaštite, te praktične radionice, tokom kojih se 70 profesionalaca iz svih
službi upoznalo sa instrumentima za regrutovanje, procjenu, edukaciju i verifikaciju hraniteljskih porodica. Od
2004. godine periodično su provođene aktivnosti za promociju hraniteljstva. Uporedo su se odvijale posjete i
procjene porodica zainteresovanih za hraniteljstvo, te edukacije za potencijalne hraniteljske porodice. U
periodu od 2005. do 2007. godine organizovane su četiri takve edukacije, na kojima je, pored potencijalnih
hraniteljskih porodica, učestvovalo i šest profesionalaca iz općinskih službi socijalne zaštite. Ovo je bio jedan
od oblika jačanja njihovih kapaciteta da u budućnosti samostalno (bez podrške NVO sektora) organizuju takve
edukacije. U J.U. „Kantonalni centar za socijalni rad“, radi centralizovanog praćenja i podrške hraniteljstvu,
2006. godine otvoreno je radno mjesto koordinatora za hraniteljstvo. Ovu poziciju je do početka 2009. godine
89
261
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
području BiH, hraniteljstvo nailazi na mnoge poteškoće u radu, a koje bi
morale biti što prije otklonjene. Donošenjem jedinstvenog zakona o zaštiti
djece u našoj zemlji kojim bi se između ostalog regulisalo hraniteljstvo
mogli bi se riješiti mnogi problemi na koje trenutno nailazimo kada
govorimo o zbrinjavanu djece bez roditeljskog staranja u BiH.
Koliko god se osnivanjem Udruženja hranitelja u BiH92 pokušava
ukazati na poteškoće u praktičnoj primjeni hraniteljstva, ipak je još puno
toga potrebno učiniti kako bi se ova porodičnopravna institucija dovela na
nivo koji joj pripada. Kao značajan problem, u regulisanju hraniteljstva
uočava se nedostatak standardnih procedura za regrutovanje, odabir,
obuku, podršku i superviziju hraniteljskim porodicama, ne postoji
jedinstvena službena evidencija o potencijalnim usvojiteljima ili
hraniteljima, a što nije regulisano u našim zakonskim propisima kao što je
to slučaj u susjednim zemljama.
Finansiranje i redovnost nadoknade za troškove zadovoljenja potreba
djeteta smještenog u hraniteljskoj porodici razlikuje se između entiteta,
kao i među kantonima.93 Zanimljivo je da oni podaci do kojih smo došli
finansirala organizacija HHC, nakon čega je, prema dogovoru, pozicija trebala postati dio sistema. Međutim,
zbog nemogućnosti obezbjeđivanja finansijskih sredstava, to se nije dogodilo. Ukidanje radnog mjesta
koordinatora za hraniteljstvo znatno je otežalo daljnje aktivnosti na razvijanju ovog oblika zbrinjavanja djece
bez roditeljskog staranja na području Kantona Sarajevo. Uz podršku organizacije HHC i J.U. „Kantonalni
centar za socijalni rad“, hranitelji su 2007. godine oformili Udruženje hranitelja Kantona Sarajevo
„Perspektiva". Tokom trajanja projekta, 32 djece je smješteno u hraniteljske porodice, koje su prošle navedenu
edukaciju. Adaptaciju djece i njihovo funkcionisanje u hraniteljskim porodicama kontinuirano su pratili
profesionalci organizacije HHC i nadležnih službi socijalne zaštite. Tokom perioda boravka u hraniteljskim
porodicama primijećen je značajan napredak djece u emotivnom i socijalnom razvoju, kao i na polju
obrazovanja.
Vidjeti: Hraniteljstvo, http://www.hhc.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=47&Itemid=70
(04.08.2013.).
92
Vidjeti: http://hranitelji.com/UHuBiH-Bos/UHuBiH-Bos.swf (04.08.2013.).
93
Približno je oko 1400 djece u BiH zbrinuto u hraniteljskim porodicama (po podacima iz 2005. godine, 805
djece u FBiH, 500 u RS i 47 u Brčko distriktu). Dostupni podaci ukazuju da je u FBiH hraniteljstvo različito
razvijeno u pojedinim kantonima: najviše djece bez roditeljskog staranja smješteno je u hraniteljske porodice u
Tuzlanskom, Sarajevskom i Zeničko-dobojskom kantonu, a nezvanični podaci iz Hercegovačko-neretvanskog
kantona ukazuju da je mnogo više djece u hraniteljskim porodicamanego što ih je zvanično registrovano.
Takođe, podaci iz 2005. godine govore da je u Unsko-sanskom kantonu registrovano 283 djece bez
roditeljskog staranja, a samo 38 ih je smješteno u hraniteljske porodice, što ukazuje na nedovoljnu razvijenost
ovog oblika zbrinjavanja djece. U RS hraniteljstvo je, kao oblik zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja,
zastupljenije od drugih oblika, jer je 79,5% djece bez roditeljskog staranja smješteno u hraniteljske porodice.
262
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
analizirajući dokument vlade naslovljen kao „Situaciona analiza zaštite
djece bez roditeljskog staranja u FBiH i implementacije dokumenta
Politike zaštite djece bez roditeljskog staranja i porodica pod rizikom od
razdvajanja u FBiH 2006. - 2016.godina (Politika)“, jasno pokazuje kako
su podaci koji su dobiveni iz ovog akta u očiglednom neskladu sa
zvaničnim podacima iz 2005. godine koji se navode u vladinoj Politici.94
Shodno onim podacima iz vladinog dokumenta situacione analize u
provođenju usvojene Politike, možemo zaključiti kako je mali broj djece
koji bivaju vraćeni u biološke porodice ili pak usvojeni.95
Uvažavajući preporuke najkompetentnijih međunarodnih organizacija
naša država bi trebala što hitnije reagovati na Izvještaj UN Komiteta za
zaštitu prava djeteta, a u kojem isti upozorava našu državu da izradi
kvalitetne standarde za hraniteljstvo i u znatnoj mjeri smanji vrijeme koje
djeca bez roditeljskog staranja provode u institucijama. Posebno se
preporučuje izdvajanje dovoljnih sredstava za ispravno funkcioniranje i
monitoring starateljskih institucija i hraniteljskog smještaja.96
Prema zvaničnim podacima od ukupno 94-vero djece bez roditeljskog
staranja na području Općine Zenica, njih svega 23-oje je smješteno u
Najveći broj djece smješten je u srodničke porodice. Uporedni podaci za period 2003-2005. godine govore da
se broj djece zbrinute u hraniteljske porodice u BiH smanjio, na šta vjerovatno utiče činjenica da je veliki broj
djece, koja su u vrijeme ratnih zbivanja u BiH ostala bez roditelja, u međuvremenu postao punoljetan. Takođe,
u postratnom periodu, kapaciteti institucionalnog zbrinjavanja ove kategorije djece povećani su kroz aktivnosti
nevladinih i/ili vjerskih organizacija. Politika, maj/svibanj 2006., 11.
94
Tako je, prema Politici, u Unsko-sanskom kantonu 2005. godine registrovano samo 38 djece koja su
smještena u hraniteljske porodice, što je neuporedivo manji broj od onog koji je dobiven ovim istraživanjem
(212). Također ukupan broj djece u hraniteljskim porodicama za 2005. godinu je, prema Politici, bio 805 djece,
što se razlikuje od podatka koji je dobiven ovim istraživanjem (752). Razlike u podacima vjerovatno su rezultat
drugačije metodologije koja je korištena za dobivanje informacije o djeci. Situaciona analiza koja je prethodila
kreiranju Politike predstavila je zvanične podatke o broju djece u određenim oblicima brige, dok se u kasnijem
vladinom istraživanju nastojalo doći do ličnih podataka sve djece kroz direktne kontakte sa centrima za
socijalni rad/službama socijalne zaštite i ustanovama za zbrinjavanje djece. Ovakvim načinom prikupljanja
podataka eliminiraju se pogreške u prikupljanju zbirnih podataka o djeci.
95
Određeni broj djece (koji se kontinuirano povećavao) iz hraniteljskih porodica ode u ustanove za
zbrinjavanje, pa ovakva situacija otvara pitanje posvećivanja dovoljnog stepena pažnje samom procesu
procjene, planiranja i pripreme smještaja djeteta u hraniteljsku porodicu, te podršci hraniteljskim porodicama
(u vidu savjetovanja, edukacija i sl.). Zato vrlo mali broj djece sa posebnim potrebama koja su smještena u
hraniteljske porodice ukazuje da je neophodno što prije započeti razvijanje specijalizovanog hraniteljstva, kao
posebnog vida hraniteljstva, odnosno udomiteljstva djece bez roditeljskog staranja.
96
Specijalni izvještaj o pravima djece sještene u ustanove sa posebnim osvrtom na normative i standarde,
Institucija ombudsmana za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, oktobar 2010.
263
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
hraniteljske porodice.97 Imamo li u vidu sve navedeno, a shodno svim
preporukama i stručnim mišljenjima, te odredbama KPD, govoreći o
najpoželjnijem vidu zaštite djece bez roditeljskog staranja, na prvom
mjestu mora biti porodica, u bilo kojem obliku-srodnička, hraniteljska ili
usvojenje, jer smještaj u instituciju je zadnja opcija prilikom zbrinjavanja
djece bez roditeljskog staranja.98
ZAKLJUČAK
Na osnovu svega navedenog možemo zaključiti kako je institut
hraniteljstva neadektvatno pravno regulisan, te nedovoljno iskorišten i
afirmisan u našoj državi. U BiH referentni zakonski tekstovi koji
normiraju pitanje porodične i socijalne zaštite djece su često duplirani,
međusobno neharmonizirani i nedovoljno usklađeni sa međunarodnim
tendencijama, kao i pravnom standardu „zaštite najboljeg interesa djeteta“
koji obavezuje našu državu da postupi shodno prihvaćenim
međunarodnim pravnim normama, i ozbiljno pristupi reformama na ovom
polju. Tako je pitanje porodične i socijalne zaštite djece u našoj državi
regulisano u tri porodična zakona, u federalnom zakonu o socijalnoj
zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodica s djecom, kao i u nekoliko
istozvanih zakona na kantonalnim nivoima, te zakonima o dječijoj zaštiti
na području RS-e i Distrikta.
Da bi se postigao cilj normi kojima se reguliše zaštita djece smatramo
da je potrebno ovo pitanje regulisati jedinstvenim Zakonom o dječijoj
zaštiti u BiH. Navedenim zakonom bi se objedinili svi materijalni i
formalni aspekti porodično-pravne i socijalne zaštite djece općenito kao i
svh posebnih kategorija djece kojima je potrebna posebna zaštita. Na ovaj
način bi se uklonile sve razlike koje postoje u postojećim zakonskim
tekstovima, te bi se krenulo u korak sa međunarodnim standardima
U svim slučajevima hranitelji su isključivo iz Zenice. Podatke smo dobili od referenta plana, analize i
informisanja gospodina Ejaza Šarića, zaposlenog u J.U. „Centar za socijalni rad Zenica“.
Anketni intervju proveden je 29.04.2011. godine.
98
Izjava Gordane Rajić, više stručne saradnice u instituciji Ombudsmanu za djecu Republike Srpske data u
okviru anketnog upitnika sprovedenog 14.02.2011. godine, broj 84-38/11.
97
264
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
porodično-pravne i socijalne zaštite djece, a shodno odredbama
Konvencije o pravima djeteta. Ovakva ili slična zakonska rješenja već
postoje u nekim europskim zemljama i njima se štite i pokrivaju: oblast
starateljstva, prava deteta po rođenju, vaspitanje, pravo na život i razvoj,
pravo na obrazovanje, socijalna prava, imovinu, zaštitu od nasilja, sudsku
zaštitu, obaveze organa vlasti, životnu sredinu, maloletničko pravosuđe,
itd. Uzmemo li u obzir sve faktore, od onih ekonomskih do političkih,
koji u većoj ili manjoj mjeri utječu na procese donošenje jednog takvog
zakona zaključujemo da je krajnje vrijeme da se pitanje zaštite djece uredi
principijelno i odgovorno od strane onih koji su zaduženi za donošenje
zakona i kreiranja boljih uslova života u zajednici.
FOSTER CARE REFORM IN THE SYSTEM OF SOCIAL
PROTECTION OF CHILDREN IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
SUMMARY
This study is about the legal status of children, especially for children
without parental care, in the social protection system in Bosnia and
Herzegovina. Special attention was paid to the legal regulation of foster
care at both, the domestic and international level. Unfortunately, Bosnia
and Herzegovina does not have credible and official statistics on the
number of children without parental care, and as a result there are no
official data on their protection. The current situation in Bosnia and
Herzegovina is far from the one that would satisfy the principle of
protecting the interests of children throughout the country in accordance
with the applicable UN Convention on the Rights of the Child. Instead of
one law that would be directed towards harmonization in this area, in
accordance with international standards and applicable legal acts in the
area of protecting the rights and interests of children, in our country there
is a large number of legal texts governing the disputed issue of family law
and social welfare of children, and even other vulnerable groups. Since
265
Ajdin H. Esad O. : REFORMA HRANITELJSTVA U SISTEMU SOCIJALNE
ZAŠTITE DJECE U BOSNI I HERCEGOVINI
the current standards on the protection of children in our state (in terms of
regulation of family legal protection and social protection) are largely
non-harmonized and in some cases even contradictory, it is necessary to
make a single law, with the aim to codify general norms on the protection
of children at one place, especially of children without parental care. The
State should use measures to encourage guardianship, i.e. foster care, as
an efficient, but also unjustly neglected way of protecting children.
Thematizing the most appropriate forms of protection for children without
parental care, this study tries to portray foster care as an efficient way to
protect the best interests of children without parental care, and to point
out the inadequacy of the legal norms for this institution in the Bosnian
legal system.
In order to fulfil the objectives of this paper in a systematic manner and
taking into consideratino the current positive legislation, the existing legal
regulations will be presented within the institution of fostering for the
whole territory of Bosnia and Herzegovina. Analyses of the law (cca. 18
Act) which directly protects the interests of children in the Federation of
Bosnia and Herzegovina, the Republic of Srpska and Brčko District of
Bosnia and Herzegovina, and through the prism of repercussions carried
by legal action norms for protecting the interests of children, an urgent
need for the adoption of the Law on the protection of children in Bosnia
and Herzegovina will be highlighted. On the trail of integration into the
European Union, our country will be required to redefine and regulate the
institution of foster care for children without parental care in a similar
way as was done by Croatia, the latest member of the European Union.
Keywords: foster care, foster parent, children without parental care,
protection of children.
266
Vahidin Mahmutović
POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941.
GODINE
SAŽETAK
Vladajući režim u Kraljevini Jugoslaviji, državi koja je tokom cijelog
postojanja bila slaba država sa gomilom unutarnjih problema, nikada nije
uspio pronaći odgovarajući način kako suzbiti negativnu propagandu o
užasnim uslovima u jugoslovenskim zatvorima te na taj način, u
evropskoj i svjetskoj javnosti, izmjeniti sliku kako o sebi tako i o državi u
cjelosti. Suzbijanje špijunaže, eliminacija unutrašnjih političkih
protivnika režima te stvaranje lojalnosti stanovništva režimu nastojalo se
ostvariti zastrašivanjem, a ne ekonomsko-socijalnim mjerama i
poboljšanjem njegovog političkog raspoloženja. Ovakavim postupkom i
drakonskim kaznama pokazivana je nemoć režima da se riješi svojih,
kako vanjskih tako i unutrašnjih protivnika.
Ključne riječi: politički osuđenici, kaznena politika, komunisti, ustaše
UVOD
Spektar krivičnih djela zbog kojih su osuđenici bili u KPZ bio je vrlo
širok. Analizom obrazloženja presuda osuđenika, sadržanih u Matičnim
knjigama, uočavamo da je veliki broj osuđenih lica na izdržavanju kazne
u KZ Zenica krivično djelo izvršilo ili u afektu, ili iz neznanja i
lakomislenosti, u naročitim socijalnim prilikama, nevolji ili pijanstvu, ili

Mr. sc., Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine.
267
Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941.
GODINE
čak bolesti. Procentualno gledano, najveći broj osuđenika u Zavodu služio
je kaznu zbog “krivičnih djela protiv života i tijela”1 (ubistva i teške
tjelesne povrede) ili teške krađe, a kazne su se, u zavisnosti od vrste djela,
načina izvršenja istog2 kretale u dijapazonu od zatvora, preko zatočenja i
robije do smrtne kazne. Takođe, izraženo prcentualno, vrlo mali broj
osuđenika bio je na izdržavanju kazne zbog krivičnih djela protiv države,
državne vlasti, te djela protiv javnog mira i poretka. U Matičnoj knjizi za
1932/33. godinu nalazimo podatak da je od ukupnog broja osuđenika na
izdržavanju kazne u KZ Zenica samo njih 16 ili 5.7% bilo osuđeno zbog
krivičnih djela iz Zakona o zaštiti države, dok je u 1935/36. godini broj
osuđenika po tom osnovu smanjen na samo 10 ili 1.3% od ukupnog broja
za tu godinu.3
1. Politički osuđenici
Kraljevina Jugoslavija je, od svog formiranja pa sve do nestanka 1941.
godine, imala veliki broj političkih protivnika koji su kroz raznovrsno
političko, pa i terorističko djelovanje, iskazivali svoje nezadovoljstvo
kako samom državom, tako i njenim uređenjem. Broj krivičnih djela
protiv države i krivičnih djela protiv javnog reda i mira naročito je
porastao u vrijeme šestojanuarske diktature. Sa stanovišta režima
najopasniji politički protivnici države bili su ustaše i komunisti.
Komunistička partija bila je već desetak godina zabranjena i djelovala je u
ilegali. Naime, nakon opštih izbora za ustavotvornu skupštinu 28.
novembra 1920. godine na kojima je Komunistička partija dobila oko
200.000 glasova i osvojila 59 skupštinskih mandata izbila je na treće
mjesto po brojnoj snazi među političkim strankama u državi. Ovako veliki
uspjeh komunističke partije vladajući režim ocjenio je kao direktnu
opasnost za svoj opstanak, pa je već 30. decembra iste godine proglašena
„Krivični zakonik za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca“ od 27. januara 1929, Glava šesnaesta, str.135
Da li je djelo izvršeno s predumišljajem ili iz nehata, s koliko okrutnosti je izvedeno navedeno djelo, da li se
radi o povratniku i sl.
3
Arhiv KZ Zenica, Matična knjiga za 1932/33. i Matična knjiga za 1935/36. godinu
1
2
268
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
antikomunistička naredba “Obznana”.4 Takođe, osam mjeseci kanije, u
avgustu 1921. godine donesen je Zakon o zaštiti javne bezbjednosti i
poretka u državi, poznat i kao Zakon o zaštiti države, koji je iskorišten da
se Komunističkoj partiji nanese jak udarac oduzimanjem 59 skupštinskih
mandata, te hapšenjem partijskih prvaka i simpatizera partija
organizacijski i kadrovski uništi.
Broj osuđenika ustaša, koji se zbog terorističkih akcija nisu mogli
smatrati klasičnim političkim osuđenicima, povećan je od 1932. godine,
nakon “Velebitskog (Ličkog) ustanka” u septembru 1932. godine.5
Zanimljiv je podatak da je rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije
u decembru 1932. godine, javno u svojim glasilima dalo podršku i stalo
uz vođe i sudionike ustanka.6 Međutim, ovu podršku Komunističke partije
ustaškom pokretu treba posmatrati u svjetlu tadašnjih događaja, kao i
stanja u samoj Komunističkoj partiji koja je bila podijeljena na dvije
Obznana – Akt Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 30. decembra 1920. godine kojim je zabranjen
rad Komunističkoj partiji Jugoslavije. Pod izgovorom da „rastrojni i reakcionarni elementi spremaju ovih dana
napad na državu, njeno ustrojstvo i društveni red“ da bi zaveli „bolest boljševičku, koja se zove komunizam“
vlada je naredila da se zabrani „svaka komunistička i druga rastrojna propaganda“, da se obustave njihove
organizacije, zatvore njihova zborišta, zabrane njihove novine i svi drugi spisi koji bi mutili mir i spokojstvo
države...“. Isto tako Obznanom se naređivalo da se iz državne službe otpuste svi činovnici koji bi provodili
boljševičku propagandu, a oduzmu stipendije studentima-komunistima. Dragoslav Janković i Mirko Mirković,
Državnopravna istorija Jugoslavije, Beograd, 1984. str. 399
5
Velebitski (Lički) ustanak - Imenom Velebitski ustanak naziva se oružana akcija, koje su u
rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO),
kojoj je na čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO. Akciju je vodila ustaška
organizacija u Gospiću, koju je vodio Andrija Artuković, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina (bivši
austrougarski časnik, koji je bio i najvažniji vođa akcije), Marko Došen (posjednik), Josip
Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su
od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s Pavelićem i drugim ustaškim prvacima. Odluka o
podizanju ustanka donesena je, nakon izvršenih priprema, ljeti 1932. godine na sastanku u
mjestu Spittalu (Austrija), na kojem su sudjelovali ustaški emigranti Ante Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav
Servatzy. Priprema za akciju započele su u proljeće 1932. Oružje je prebacivano na Velebit iz Zadra (tada pod
vlašću Italije) u nekoliko navrata, u proljeće i ljeto 1932. Oružje je razdijeljeno članovima UHRO, a zatim je
stigla i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja se skrivala u kući jednog seljaka u
selu Lukovom Šugarju, te u kolovozu još jedna takva petoročlana grupa. Prije nego je počela oružana akcija,
čelnik ustaške skupine u Gospiću Andrija Artuković, zajedno s Markom Došenom, prešao je u Zadar. U
noći 6-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških
emigranata prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja
Gospića. Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u
zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U
Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković). U
sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.; Wikipedia
6
Komunistička partija “pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu
stranu”; “Proleter”, List Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije od 28. decembra 1932. godine.
4
269
Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941.
GODINE
frakcije sa potpuno oprečnim stavovima kako o organizaciji partije, tako i
o nacionalnom, seljačkom i sindikalnom pitanju.
Ustaše su Jugoslaviju smatrale državom nametnutu Hrvatima, protivno
volji većine hrvatskog naroda. Smatrali su je, jednostavno, Velikom
Srbijom, dok su komunisti zastupali ideju, u skladu sa tadašnjim
shvatanjem i stavom Kominterne,7 da Jugoslaviju, kao vještačku
Versajsku tvorevinu, treba razbiti. Sličan pogled na budućnost države, te
podjednaka izvrgnutost žestokom proganjanju od strane šestojanuarskog
režima, u određenim historijskim okolnostima, spojila je dvije ideološki
potpuno različite političke opcije, i navela ih na saradnju i solidarnost.
Saradnja i solidarnost komunista i Ustaša pokazivala se i na robiji, o čemu
svjedoči i Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih
revolucionara,
makedonskih
nacionalnih
revolucionara
i
komunista, osnovana u Lepoglavi 1934. godine. Svi uhapšeni učesnici
Velebitskog ustanka prvobitno su suđeni za terorizam, da bi kasnije,
tokom izdržavanja kazni dobili i status političkih osuđenika.8 Za svoja
djela, politički osuđenici, kazne su služili u kaznenim zavodima širom
Kraljevine Jugoslavije. Relativno mali broj njih kaznu je služio u KZ
Zenica. Na izdržavanju kazne u KZ Zenica nalazila se i grupa od devet
učesnika u Velebitskom ustanku.
Naime, krajem avgusta 1932. godine u Karlobagu je uhapšena grupa od
devet ljudi u starosnoj dobi od 21 do 37 godina.9 Svi uhapšeni optuženi su
zbog saradnje sa ustaškim pokretom u skladu sa članom 1. tačka 2.
Zakona o zaštiti države.10 Njihovo hapšenje bilo je rezultat opsežne akcije
KOMINTERNA (Komunistička internacionala) „na svom V kongresu u Moskvi 1924. godine se izjasnila za
razbijanje Jugoslavije kao vještačke, versajske tvorevine, za izdvajanje Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz
sastava Jugoslavije, te za stvaranje federacije radničko-seljačkih republika na Balkanu.“; D. Janković i M.
Mirković, Isto, str. 400
8
I. Abramović, „Istina o takozvanom Ličkom ustanku 1932. godine u Brušanima“, Časopis za savremenu
povijest, 1-2/ Zagreb, 1990, str. 202.
9
Uhapšeni su: Došen (Mijo) Ivan, Došen (Franjo) Marko, Došen (Ivan) Marko, Devčić (Jandro) Martin,
Devčić (Šime) Marko, Devčić (Franjo) Ivan, Devčić (Pavao) Marko, Devčić (Josin) Ivan, Došen (Mile) Martin,
Matična knjiga za 1932/33. godinu
10
Iz Presude Okružnog suda u Gospiću Kzp:233/33 od 11. avgusta 1933. godine, te presude Stola sedmorice u
Zagrebu Kre: 619/VIII-33 od 17.novembra 1933. godine
7
270
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
vojnih i policijskih snaga Kraljevine Jugoslavije sa ciljem razbijanja i
hvatanja, kako učesnika tako i organizatora, Velebitskog ustanka. Akcija
je sprovedene nakon napada ustaša na policijsku stanicu u selu Brušanima
kraj Gospića u noći 6/7. septembar 1932. godine. Prema dostupnoj
literaturi te iz obrazloženja presuda može se vidjeti kako je akcija tekla,
od momenta donošenja odluke o izvođenju akcije, preko prebacivanja
oružja, municije i vojne opreme iz, tada italijanskog, Zadra do samog
napada na policijsku stanicu, povlačenja napadača sa mjesta događaja i
kasnijeg skrivanja učesnika ustanka po ličkim selima i njihovim
prebjezima u Italiju.11 Akcija ustaša u ličkom kraju, s vojnog aspekta bila
je apsolutno beznačajna. Ali, organizatorima je, sudeći prema zapisima i
sjećanjima, bio važan propagandni i politički učinak akcije. 12 U
promotivnom tekstu o Anti Paveliću objavljenom u Zagrebu 12.
aprila 1941. godine, piše: „Znameniti lički ustanak, koji predstavlja samo
jedan mali, ali uspješni manevar ustaške vojske, a koji uznemiruje skoro
“Sama akcija sastojala se u sljedećem. Ivica Abramović, Jerko Sudar, Antun Šuper i Josip Barić su noću
između 6. i 7. septembra 1932. godine u Brušanima, u društvu sa desetoricom uniformisanih ustaša, naoružani
revolverima, ručnim bombama, strojnicama i paklenim strojevima, a u namjeri rušenja žandarmerijske kasarne
i ubojstva žandara, opkolili kasarnu. Sudar je podmetnuo pod ulazna vrata pakleni stroj koji je ubrzo
eksplodirao oštetivši zidove i krov, izbio pojedine cigle, srušio vrata, razbio prozore i prouzrokovao pukotine
na ulaznim stupovima kuće, čime je bila pričinjena šteta od 64.999 dinara i 50 para. Na to su svi iz svojih
revolvera otvorili brzu paljbu i bacili bombe prema prozorima kasarne, iza kojih su se zaklonila i branila dva
žandara; istodobno je nekoliko ustaša otvorilo vatru na kuće u kojima su stanovali žandarmerijski narednik
Jovo Batinica i podnarednik Dušan Sušnjar da ih ubiju i tako spriječe da pođu u pomoć žandarima u kasarni a
neki su od ustaša presjekli telefonske žice i onemogućili vezu s Gospićem. I ti su se žandari branili vatrom, kao
i njihovi drugovi iz oštećene kasarne. I na tom je akcija završila.” , Optužnica D.T. Broj 1995/34 protiv dra
Andrije Artukovića; AJ, Fond Milana M. Stojadinovića, fascikla 65; preuzeto iz Ante Pavelić i ustaše, Djela
Bogdana Krizmana, ČGP Delo, Ljubljana, 1986. str. 95 – 96.
12
Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno talijanskom i mađarskom. Italija i
Mađarska imale su interes za razbijanje Kraljevine Jugoslavije i zato su pomagale ustaše. Akcija u Brušanima
prikazivana je kao početak građanskog rata i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova
u Beogradu. Radilo se ipak samo o diverziji ograničenoj na usko područje.Akcija je izvršena po naređenju
ustaškog poglavnika Ante Pavelića, što znači i po odobrenju talijanskih fašističkih vlasti, koje su pružale
utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji. Pred početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana
antijugoslavenska propaganda, a posebno je isticano pravo Italije na Dalmaciju. Održavani su i zborovi koje su
sazivale irendentističke organizacije Savez odbora za dalmatinsku akciju i Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih
Dalmatinaca.; Isto tako, primivši vijest o „ustanku“ kralj Aleksandar je rekao talijanskom posredniku
(Cappiju) neka im to kaže u Italiji i neka rekne gospodinu Mussoliniju kao osobnu poruku da im treba – ako
žele izazvati ozbiljne nerede u Jugoslaviji ili špostići promjenu režima – da pucaju na nj i da budu potpuno
sigurni da su ga ubili jer samo u tom slučaju doći će do neke promjene ovdje. Ponovio je: da ga imaju ubiti i to
dokrajčiti! ; John Flournoy Montgomery, Hungary. The unwilling Satellite, New York 1947., str. 261
11
271
Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941.
GODINE
polovicu bivše jugoslavenske IV. Armijske oblasti.“13 S obzirom da vlasti
Kraljevine Jugoslavije nisu znale prave razmjere akcije, njihova reakcija
koja je uslijedila bila je nesrazmjerna. Vršena su masovna hapšenja i
zlostavljanja, prvenstveno hrvatskog stanovništva, a pri pretresanju terena
stanovništvu su činjene velike materijalne štete. S obzirom da je većina
organizatora pobjegla u Italiju, tek ih je nekolicina uhapšena. Među njima
bio je i Juraj (Juco) Rukavina, bivši austro-ugarski oficir i glavni
organizator i vođa akcije na terenu, koji je osuđen na smrtnu kaznu. Ova
kazna je kasnije zamjenjenom doživotnom robijom. Kaznu je izdržavao u
zavodu u Lepoglavi sa nekoliko drugih uhapšenih sudionika ustanka. Tu
ih je upoznao i Milovan Đilas, komunista, takođe na izdržavanju kazne, i
o tom susretu pisao je u svojim Memoarima.14 Analizom presuda za svih
devet nabrojanih osuđenika koji su bili na izdržavanju kazne u KZ Zenica
primjetno je da je, u prvostepenoj presudi okružnog suda Gospić za
svakog uhapšenog izrečena, uslovno rečeno, blaža kazna u trajanju od
jedne godine strogog zatvora do godine i dva mjeseca zatvora. Međutim,
nakon žalbe državnog tužioca na presude Okružnog suda upućene Stolu
sedmorice (Kasacionom sudu u Zagrebu) izrečene kazne su, u skladu sa
vrlo strogim odredbama zakona o zaštiti države, pooštrene dva do tri puta,
u zavisnosti od toga koju i kakvu ulogu su optuženi imali u hijerarhiji
uhapšene grupe. Jednom osuđenom, kazna je povećana na tri godine i šest
mjeseci robije uz gubitak časnih prava od četiri godine, petorici su kazne
sa jedne godine zatvora povećane na tri godine robije uz gubitak časnih
prava od tri godine, dok su trojici kazne pooštrene sa jedne na dvije
godine strogog zatvora. Na kaznu robije od tri godine i šest mjeseci, uz
gubitak časnih prava na četiri godine osuđen je, u drugostepenom
postupku, Došen (Ivana) Marko jer je istražnim radnjama utvrđeno da je
Ivan Košutić: Hrvatsko domobranstvo u drugom svjetskom ratu, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske i
Školska knjiga, 1992, str. 102
14
“Ova grupa bila je sastavljena uglavnom od seljaka iz Like, koji su bili bistri i primitivni, pošteni i, iznad
svega, siromašni. (…) Njihov seljački razlog za sukobljavanje sa beogradskim režimom bio je drugačiji od
onog kojeg su imali intelektualci u ustaškom pokretu. Oni su tražili posao i bolju perspektivu života, što im
"srpska vlada" i "srpski žandari" nisu htjeli dati. (…) Fašistička ideologija ustaša tada još nije bila u potpunosti
razvijena.”; Milovan Đilas, Memoari, Beograd, 1995, str.121
13
272
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
imenovani, kao član ustaške organizacije, bio u kontaktu sa ustaškim
vodstvom u emigraciji, te da je na terenu bio u stalnom kontaktu sa
gospićkim advokatom Andrijom Artukovićem, inače vođom ustaške
organizacije Gospić, te Jurajom (Jucom) Rukavinom, šefom i vođom
operacije napada na policijsku stanicu. Takođe, utvrđeno je da je isti
nekoliko puta boravio je u Italiji i Austriji gdje se sastajao sa Pavelićem i
drugim ustaškim prvacima. Bile su to otežavajuće okolnosti koje je
državni tužilac iskoristio, te je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom
izrekao novu, puno oštriju presudu, čime je iskazao stav režima prema
prekršajima te vrste. Svi uhapšeni i osuđeni su, zbog prirode krivičnog
djela, pred sudom tretirani i suđeni kao grupa,15 te su im i prvostepena i
drugostepena presuda zavedene pod jednim brojem, s tim da su presude u
smislu visine i oštrine izrečenih kazni različite, s obzirom na rezultate
istrage te procjenu suda o krivičnoj odgovornosti svakog člana grupe
pojedinačno. Ako se uzme u obzir zapažanje Milovana Đilasa o ovoj
grupi osuđenika izneseno u njegovim memoarima, te visina zakonom
predviđenih i presudom izrečenih kazni za ovo krivično djelo, vidimo da
niko od uhapšenih nije bio toliko bitan u sistemu ustaške organizacije, ali
se izricanjem pooštrenih kazni u drugostepenom postupku htjela pokazati
odlučnost režima u borbi protiv ove i drugih sličnih organizacija.
Iz sljedećeg primjera možda najbolje možemo vidjeti reakciju režima
prema njegovim protivnicima koji su hapšeni i kojima se sudilo čak i za
javno iznesene tvrdnje o nesavršenosti državnog uređenja i potrebi da se
neke stvari unutar države izmijene. Naime, zbog djela iz člana 3. Zakona
o javnoj bezbjednosti, te parafa 95. Krivičnog zakonika, priveden je i
optužen četrdesetogodišnji Bajić (Petra) Petar, po zanimanju kovač,
nepismen, otac četvoro djece. Krivično djelo iz optužbe počinio je 28.
U svom komentaru, profesor Josip Šilović piše da je „cilj udruženja uvijek da se (ubjeđivanjem i
podstrekivanjem) psihički djeluje na druge, da bi se u njima javila odluka, da se nasilnim putem uništi poredak
u državi itd. Cilj mora u svakom slučaju poznat učinitelju.“ Komentar parafa 98. Krivičnog zakonika, str. 99.
Svi uhapšeni u ovoj grupi tretirani su, u skladu sa parafom 98 Krivičnog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju,
kao članovi Ustaškog pokreta, udruženja formiranog samo sa jednim ciljem, otcjepljenje Hrvatske iz
Kraljevine Jugoslavije i firmiranje nezavisne hrvatske države. Za ovo djelo Zakon je predviđao vrlo oštre
kazne, robiju i strogi zatvor do deset godina uz gubitak časnih prava.
15
273
Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941.
GODINE
septembra 1932. godine kada je u selu Novi put kod Imotskog u kući svog
prijatelja Mate B. govorio o potrebi otcjepljenja Hrvatske od Kraljevine
jer se „prava Hrvata u ovoj državi gaze i poništavaju na svakom koraku,
te da ovakvo stanje u državi dugo nikako neće bit“ navodeći pri tome da
je „omraženi srpski režim iz Zagreba u Metković doveo pet hiljada
uhapšenih ustaša koji će se u decembru 1932. godine povješati na
telegrafske stubove od Metkovića do Dubrovnika“ i da će se „Hrvatska
uskoro odcijepiti od Srbije i postati zasebna, nezavisna država.“16
Imenovani je uhapšen 1. februara 1933. godine kada je smješten u istražni
zatvor dubrovačkog okružnog suda i tu ostaje do okončanja istražnog
postupka i donošenja prvostepene presude. S obzirom da je ovo bio
period pojačane aktivnosti ustaškog pokreta, te s druge strane period
intenzivnog obračuna režima sa političkim neistomišljenicima ne čudi
visina izrečene presude za verbalni delikt. Zakon o zaštiti javne
bezbjednosti i poretka u državi ovo krivično djelo smatrao je zločinstvom
i za njega je bila predviđena kazna robije do pet godina.17 Uhapšeni Petar,
iako je kao nepismeni i neobrazovani kovač faktički bio bezopasan za
režim, osuđen je na kaznu jedne godine i šest mjeseci robije uz gubitak
časnih prava na dvije godine.18 Čak ni žalba advokata optuženog
Apelacionom sudu Split nije donijela očekivano ublaženje kazne, nego
Apelacioni sud svojom presudom odbacuje žalbu imenovanog kao
neosnovanu, a visinu izrečene kazne potvrđuje.19 S obzirom na brzinu
rješavanja žalbe na Apelacionom sudu, postupak je trajao samo mjesec
dana, uočava se nervoza i žurba režima da progonom i zatvaranjem
političkih protivnika, bez obzira na njihov stvarni društveni položaj i
Citat iz obrazloženja presude Okružnog suda u Dubrovniku Kzp: 29/33 od 10. juna 1933. godine
“Ko pisanjem, štampanjem, izdavanjem ili rasturanjem knjiga, novina, plakata, objava ili slika, ili na ma koji
drugi način vrši propagandu ili ide zatim da stvori ubjeđenje ili raspoloženje kod drugih da se neki dio
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izdvoji iz cjeline ili kao samostalna država ili da se spoji sa kojom stranom
državom, ili da se promijeni današnje državno uređenje ili da se promijeni politički ili socijalni poredak u
državi, kazniće se robijom do pet godina, ukoliko to djelo ne potpada pod tačku 1. član 1. ovog zakona”; član
3., Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi.
18
Presuda Okružnog suda Dubrovnik Kzp: 29/33 od 10. juna 1933. godine
19
Presuda Apelacionog suda Split Kpna: 26/33 od 10. jula 1933. godine
16
17
274
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
uticaj, pokaže svoju odlučnost u očuvanju državnog poretka nadajući se
da će na taj način rješiti nagomilane političke probleme u državi.
Desetak dana po potvrđivanju presude od strane Apelacionog suda
osuđeni je iz Okružnog zatvora Dubrovnik prebačen na izdržavanje kazne
u KZ Zenica. U KZ Zenica priveden je 21. jula 1933. godine i odmah po
obavljenom ljekarskom pregledu i završenoj prijemnoj preoceduri upućen
je u ćeliju, na prvi stepen izdržavanja kazne. U samotnom zavodu ostaje
do 13. oktobra iste godine, kada ga premještaju u drugi stepen izdržavanja
kazne. U ovom stepenu izdržavanja kazne je, s obzirom na prirodu osude,
bio pod stalnim nadzorom čuvara i komunikacija sa drugim osuđenicima
bila mu je svedena na minimum. Iako je Zakon o izvršenju kazni lišenja
slobode propisivao da se komunikacija među svim zatvorenicima na
drugom stepenu izdržavanja kazne ima svesti samo na neophodnu „koliko
to iziskuje zajednički rad“20 ipak je prema političkim zatvorenicima
postupano puno strožije o čemu svjedoče reakcije brojnih međunarodnih i
domaćih pravničkih udruženja kao i ambasada pojedinih država.21 Među
njima svojom reakcijom najviše se isticala, ranije spomenuta, Zagrebačka
advokatska komora. Međutim, uprkos reakcijama i upozorenjima stanje u
zatvorima za političke osuđenike još jedan niz godina ostalo je
nepromijenjeno.
ZAKLJUČAK
Zbog povećanja broja političkih zatvorenika naročito komunista, a od
1932. godine i porasta broja ustaša u kaznenim zavodima širom
Kraljevine Jugoslavije dolazi i do učestalijih maltretiranja i represija nad
zatvorenicima. S obzirom da su pripadnici zabranjene komunističke
partije, kao i ustaše, smatrani protivnicima režima i označeni kao glavni
neprijatelji države ne čudi što su se stražari prema njima odnosili kao
Zakon o izvršavanju kazni lišenja slobode, Sl. novine Kraljevine Jugoslavije, br.47, 26. februar 1929. godine,
§ 22, stav 3.
21
AJ, 63-46/1933. (Ivana Dobrivojević)
20
275
Vahidin Mahmutović: POLITIČKI OSUĐENICI U KZ ZENICA U PERIODU 1918-1941.
GODINE
prema licima van zakona i što su bili izloženi pretjeranoj represiji. Protiv
surovog i represivnog postupanja sa ovom kategorijom zatvorenika
reagovali su mnogi domaći i inostrani faktori.
Pod velikim pritiskom domaće i međunarodne javnosti, zbog položaja i
represija nad političkim zatvorenicima u kaznenim zavodima,
Ministarstvo pravde donijelo je odluku da se, tamo gdje je to moguće,
politički zatvorenici odvoje od ostalih zatvorenika, prvenstveno
kriminalaca. Tako je u Sremskoj Mitrovici grupa političkih zatvorenika,
komunista bila odvojena u tzv. Mladićku zgradu, a bilo im je dozvoljeno i
sviranje na muzičkim instrumentima.22
Zatvorenici komunisti su svjesno kršeći dnevni red direktno provocirali
reakcije uprave, a onda to koristili u svojoj propagandi protiv režima. S
obzirom da su vlasti bile nemoćne da spriječe širenje propagande u
zatvorima, ministar pravde Ljudevit Auer se u avgustu 1935. obratio
Ministarstvu inostranih poslova ukazujući da je neophodno reformisati
propise o izdržavanju kazne koristeći se iskustvima drugih evropskih
zemalja, Francuske, Italije, Čehoslovačke, Poljske, Belgije, Rumunije,
Mađarske i Austrije jer pokazalo se “da način na koji izdržavaju kaznu
osuđeni komunisti i teroristi ne odgovara potpuno svojoj svrhi. Činjenica
je da se u kaznionama gdje izdržava kaznu veći broj komunista i terorista
drže takoreći komunističke i terorističke škole, a do sada se nije moglo
uspješno zapriječiti da iz vana u kaznionu dolaze vijesti o svim
događajima koji se odnose na komunističke i terorističke pokrete”.23
Politički zatvorenici, protivnici režima svoj boravak u zatvoru koristili bi,
često veoma uspješno, za stvaranje kulta mučenika, pa i boraca za
narodna prava, te da na taj način u širokim narodnim masama pridobijali
pristalice za svoje političke ideje.
Ivan Bernardić, Život iza željeznih rešetki. Prema vlastitom iskustvu i neposrednom opažanju, Zagreb, s.a.,
str.57-58.
23
AJ, 63 (povjerljiva arhiva) – 27 (k 27) (Ivana Dobrivojević)
22
276
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Propisi koji su donošeni u tom periodu išli su za tim da maksimalno
zaštite zatvorenike od samovolje i torture zatvorskih službenika.
Međutim, primjena tih propisa u zavodima Kraljevine nikad nije mogla
biti garantirana u potpunosti zbog same specifičnosti policije i kaznenih
zavoda koji su, kao i u svim drugim državama, predstavljali zatvoren i
hijerarhijski potpuno uređen sistem, u kome su razne zloupotrebe bile
moguće, ali koje je zbog specifičnosti ustrojstva ovih institucija bilo vrlo
teško otkriti i dokazati.
Vladajući režim u Kraljevini Jugoslaviji, državi koja je tokom cijelog
postojanja bila slaba država sa gomilom unutarnjih problema, nikada nije
uspio pronaći odgovarajući način kako suzbiti negativnu propagandu o
užasnim uslovima u jugoslovenskim zatvorima te na taj način, u
evropskoj i svjetskoj javnosti, izmjeniti sliku kako o sebi tako i o državi u
cjelosti.
SUMMARY
The ruling regime in the Kingdom of Yugoslavia, a country that is
throughout the existence of a weak state with a bunch of internal
problems, never managed to find the right way to combat the negative
propaganda about the terrible conditions in the prisons of Yugoslavia and
thus, in the European and world public, modify image about themselves
and on the state as a whole. Combating espionage, elimination of internal
political regime opponents and create loyalty of the population regime
sought to achieve deterrence, rather than socio-economic measures and
improving his political moods. Such a procedure and draconian penalties
has been shown powerless regimes to solve their own, both foreign and
domestic opponents.
277
Lejla Mahir*
O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE
ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U
ODŠTETNOM PRAVU BIH
SAŽETAK
Nastanak objektivne odgovornosti za štetu u evropskom pravnom
području obično se veže za sredinu XIX vijeka i period tzv. industrijske
revolucije. Po uzoru na evropske zakonodavce, i u našem pravnom
sistemu, sa određenim zakašnjenjem, javlja se ideja o potrebi uvođenja
nove vrste građanskopravne odgovornosti za štetu – objektivne
odgovornosti za štetu od dejstva stvari. Cilj rada je istražiti i utvrditi koji
su društveni i pravnopolitički razlozi uticali na stvaranje ideje da se za
štetu može odgovarati bez krivice. Osim toga u radu se razmatra kakav
položaj objektivna odgovornost za štetu od opasne stvari ima u našem
savremenom odštetnom pravu, te u kojem pravcu će ići njen dalji razvoj,
uzimajući u obzir rješenja sadržana u Nacrtu zajedničkog referentnog
okvira. Rezultati istraživanja pokazuju da objektivna odgovornost za štetu
u sistemu našeg ZOO-a ima jednak pravni značaj kao i odgovornost po
osnovu krivice.
Ključne riječi: opasna stvar, objektivna odgovornost, historijski razvoj,
NZRO
* Mr. iur., Zajednička advokatska kancelarija Vukica Marjanović-Suljić i Sean Spahić, Zenica
279
Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI
ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH
UVOD
Centralni slučaj objektivne odgovornosti u sistemu našeg Zakona o
obligacionim odnosima1 predstavlja odgovornost za štetu od opasne stvari
ili opasne djelatnosti. Naime, članom 154. stav 2. ZOO-a propisano je da
se za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete
za okolinu, odgovara bez obzira na krivicu.2 Osim što za zasnivanje
odgovornosti za štetu imaoca opasne stvari, odnosno vršioca opasne
djelatnosti, nije potrebna njegova krivica, zakonodavac je otišao još i
dalje propisujući pretpostavku uzročne veze – smatra se da svaka šteta
koja nastane u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti i
potiče od te stvari, odnosno djelatnosti.3
Naši sudovi su koncept objektivne odgovornosti za štete od opasne
stvari i opasne djelatnosti prihvatili mnogo prije nego što je donijet ZOO.
Stoga će u radu prvo biti razmatran razvoj instituta objektivne
odgovornosti za štetu od dejstva stvari u periodu do donošenja ZOO-a. U
drugom dijelu rada, ukazat će se na odnos objektivne i subjektivne
odgovornosti u našem savremenom odštetnom pravu, dok će u
posljednjem dijelu biti razmatrano u kom pravcu će ići dalji razvoj
instituta objektivne odgovornosti, s obzirom da će Bosna i Hercegovina,
na putu evropskih integracija, usklađivati svoje zakonodavstvo sa
relevantnim evropskim instrumentima.
Zakon o obligacionim odnosima – u daljem tekstu: ZOO, „Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i
57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, „Službene novine FBiH“ br. 29/03, 14/11
2
Članom 154. stav 3. ZOO-a propisano je: “Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima
predviđenim zakonom“.
3
Član 173. ZOO-a
1
280
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
1. Odgovornost za štetu od dejstva stvari u periodu do donošenja
Zakona o obligacionim odnosima
Evropeizacija bosanskohercegovačkog privatnog prava nije tekovina
savremenog života. Naime ovaj proces počeo je mnogo ranije i to u
vrijeme kada se naša zemlja našla pod austrougarskom vlašću. Tako se
još od 1879. godine na području Bosne i Hercegovine počeo snagom
stalne sudske prakse upotrebljavati austrijski Opći građanski zakonik,4 a
primjena njegovih odredaba u vidu pravnih pravila na našim prostorima
nastavljena je sve do donošenja ZOO-a.5 Kao i većina evropskih
građanskih zakonika i austrijski Opći građanski zakonik u § § 1294 i 1295
kao opšte pravilo, uz par izuzetaka, prihvatio je odgovornost po osnovu
dokazane krivice.6
Među prvim izvorima povećane opasnosti za čovjeka ovaj Zakonik
prepoznao je životinje. Ipak, u prvoj verziji § 1320 Zakonika sadržavao je
rješenje prema kojem vlasnik životinje odgovara za štetu koju životinja
drugom pričini samo ako se dokaže da je kriv.7 Tek Novelom iz 1916.
godine, pod pritiskom doktrinarnih shvatanja o deliktnim obligacijama,
ovo rješenje zamijenjeno je novim prema kojem je princip dokazane
krivice zamijenjen principom pretpostavljene krivice, čime je teret dokaza
Austrijski Opći građanski zakonik donesen je 01. juna 1811.godine, a stupio je na snagu 01. januara
1812.godine. Od 29. januara 1855. godine Zakonik se počeo primjenjivao i na austrijske državljane koji su
živjeli u Bosni i Hercegovini i drugim osmanskim pokrajinama. M. Vuković, „Predgovor“, u Opći građanski
zakonik s novelama i ostalim naknadnim propisima, Školska knjiga, Zagreb 1955.
5
Odredbe Općeg građanskog zakonika se i danas primjenjuju kao pravna pravila u pojedinim oblastima
građanskog prava – u pogledu susjedskih odnosa, prava plodouživanja, prava upotrebe, prava stanovanja i
prava stvarnog tereta (član 94. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH). Primjena navedenih pravnih
pravila prestat će stupanjem na snagu novog Zakona o stvarnim pravima FBiH.
6
Zakonik razlikuje dva stepena krivice – namjeru i nepažnju. Za štetu se odgovara bez obzira na stepen
krivice. Više o tome vidjeti kod: B.A. Koch/H. Koziol, „Austria“, u B.A. Koch/H. Koziol (ur.), Unification of
Tort Law: Strict Liability, Kluwer Law International, The Hague-London-Boston 2002, 10.
7
Prema odredbi starog §1320 Austrijskog GZ iz 1811. godine u slučaju kada nekog kakva životinja ošteti,
onda je zato onaj odgovoran, ko je životinju u štetu natjerao, nadražio ili čuvati prenebjegao. Ako se za koga
ne može dokazati krivica ovakve vrste, onda se oštećenje smatra slučajnim. D. Kostić, Pojam opasne stvari,
Savremena administracija, Beograd 1975, 67.
4
281
Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI
ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH
prenesen sa oštećenog na štetnika.8 Pored slučajeva odgovornosti za štete
od životinja, Zakonik predviđa i neke druge izuzetke od primjene
odgovornosti za štete po osnovu dokazane krivice - odgovornost za pad
opasno smještenih stvari regulisana iz § 1318,9 odgovornost imatelja
neispravnih zgrada iz § 1319,10 te odgovornost ugostitelja, brodara i
vozara za štete nastale gostima, odnosno putnicima iz § 1316.11
Razloge ovakvog zakonodavnog regulisanja slučajeva odgovornosti za
štetu treba nalaziti prije svega u uslovima života karakterističnim za
vremenski period donošenja Austrijskog građanskog zakonika. Naime,
ovaj Zakonik je donesen u feudalnoj državi, dakle prije industrijske
revolucije, pa je stoga logično da su kao prve opasne stvari prepoznate
one koje su karakteristične za poljoprivrednu eru. Austrijski zakonodavac
je u više navrata novelama mijenjao zakonski tekst, ali nijednom nije na
opšti način regulisao odgovornost za opasne stvari, nego je regulisanje
iste prepustio posebnim pravnim propisima.
Sa razvojem industrije, tehnologije i saobraćaja, i na naše teritorije,
doduše nešto kasnije u odnosu na druge evropske zemlje, prodire ideja da
za štete nastale kao posljedica tehničkog napretka treba odgovarati
vlasnik takvog postrojenja po načelu objektivne odgovornosti. Naime,
usljed ubrzanog razvoja tehnike u proizvodnji i saobraćaju, došlo je do
Noveliranim § 1320 Austrijskog OGZ iz 1919. godine propisano je da u slučaju kada nekog neka životinja
ošteti onda je za to odgovoran onaj ko je životinju natjerao, nadražio ili čuvati prenebjegao. Onaj koji drži
životinju odgovoran je ako ne dokaže da se starao o potrebnom čuvanju ili nadzoru, pri čemu se primjerenost
držanja i nadzora nad životinjom procjenjuje s obzirom na objektivne kriterije zasnovane na osobinama
životinje. Nepostojanje krivice ne oslobađa od odgovornosti imatelja životinje. Ibid.
9
Imalac stana sa ili iz kojeg je stvar koja je obješena ili namještena na opasan način pala ili iz čijeg stana je
prolivena ili bačena kakva stvar, odgovoran je osim ako dokaže da je poduzeo sve nužne mjere opreza koje se
određuju s obzirom na poseban rizik, a posebno visinu s koje je stvar mogla pasti i zaista je pala. B.A. Koch/H.
Koziol, 10-11.
10
Imalac zgrade odgovoran je za svaku štetu koja nastane usljed njenog rušenje ili pada njenih dijelova. Ova
odredba se odnosi i na druge neispravne građevine na tlu sve dok njihov pad može dovesti do posebnog rizika,
a analogno se primjenjuje i na drveće i prirodno rastinje, koje ne ulazi u definiciju građevine, ali se smatra da
nose rizik koji imalac zemljišta može kontrolisati. On može izbjeći odgovornost dokazivanjem da je
upotrijebio svu pažnju da bi otklonio opasnost. Ibid, 11.
11
Ugostitelji, brodari i vozari odgovaraju za štete nastale usljed nestanka stvari, koje su mu predate na čuvanje,
ako šteta nije nastala usljed više sili ili krivnjom samog deponenta. Ova lica odgovaraju za štetu koju počine
oni sami, ali isto tako i njihovi namještenici na preuzetim stvarima gostiju ili putnika. M. Vuković, 426.
8
282
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
povećanja broja šteta kod kojih nije lahko ili je čak nemoguće utvrditi
krivicu neposrednih učesnika u saobraćaju ili u proizvodnji. Pored toga, u
mnogim slučajevima do štete je dolazilo neminovno, jer su se u privredi,
ali i u svakodnevnom životu sve češće upotrebljavala sredstva koja po
svojoj prirodi i načinu upotrebe i pored sve većeg usavršavanja i pored
visoke stručnosti i brižljivosti učesnika, kriju u sebi stalnu opasnost po
ljude i imovinu. Međutim, to nije bio dovoljan razlog da se zaustavi
razvoj društva, pa je stoga, društvo bilo u obavezi da prihvati i legalizuje i
takve društveno korisne djelatnosti, koje su s druge strane predstavljale
ugrožavanje prava i interesa pojedinaca.12 Usljed ovakvih društvenih
prilika, počela se dovoditi u pitanje cjelishodnost isključive primjene
koncepta subjektivne odgovornosti za štetu, jer je to značilo
obespravljenje mnogih oštećenih lica kojima bi se oduzelo osnovno
građansko pravo – pravo na zaštitu ličnosti i imovine, a kome i služi
građanskopravni institut obaveze na naknadu prouzrokovane štete. Stoga
je na terenu odštetnog prava bilo potrebno uvesti novu vrstu
odgovornosti, za čije se zasnivanje ne bi morala utvrđivati krivica
štetnika. Ipak, smatrano je da ona ne treba da postane jedini vid
odgovornosti, nego da treba postojati pored odgovornosti po osnovu
krivice, kao njen izuzetak primjenjiv samo u zakonom tačno određenim
slučajevima. Ta nova vrsta odgovornosti nazvana je objektivnom
odgovornosti, a za postojanje građanskopravne odgovornosti štetnika
potrebno je samo dokazati postojanje štete i uzročne veze između nje i
štetnikove opasne stvari ili opasne djelatnosti.13
Prvi zakon koji je sadržavao pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu,
a koji se kasnije kao pravno pravilo primjenjivao na teritoriji BiH bio je
Zakon o odgovornosti željezničkih preduzeća za tjelesne povrede i
usmrćenje lica donesen 05. marta 1869. godine.14 Specifičnost ovog
S. Jakšić, Obligaciono pravo (opšti dio), 4. dopunjeno i prerađeno izd., Veselin Masleša, Sarajevo 1962,
252-253.
13
Lj. Milošević, Obligaciono pravo, 4. dopunjeno i izmenjeno izd., Univerzitet u Novom Sadu, Beograd 1974,
193.
14
D. Kostić, 68.
12
283
Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI
ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH
zakona ogleda se u tome što je objektivna odgovornost željezničkih
preduzeća bila predviđena samo za slučajeve povreda i usmrćenja lica,
dok se za odgovornost za ostale štete nastale u okviru djelatnosti
željeznica zahtijevala krivica. U materiji odgovornosti za opasne stvari,
doneseni su i mnogi drugi zakoni koji su se primjenjivali na teritoriji
Bosne i Hercegovine kao što su: Ugarski zakonski članak XVIII iz 1874.
godine, čija su pravna pravila o objektivnoj odgovornosti plenarnim
rješenjem Budimpeštanske Kurije proširena na sva preduzeća koja se
bave poslovima koji su po svojoj prirodi opasni, zatim Zakon o
vazduhoplovstvu od 18. februara 1913. godine, jugoslovenski Zakon o
preduzećima za redovni i povremeni prevoz putnika i robe motornim
vozilima od 02. decembra 1930. godine i drugi.15 Jedan od najznačajnijih
austrougarskih zakona koji se primjenjivao na teritoriji Bosne i
Hercegovine i bivše Jugoslavije je Zakon o odgovornosti za štete nastale
vožnjom automobila od 09. augusta 1908. godine. Ovim Zakonom bila je
predviđena odgovornost vlasnika automobila koji se kreće elementarnom
silom (ne životinjskom) po javnim drumovima ili putevima, samo na
osnovu činjenice uzročnog odnosa štete i vožnje automobilom, bez
istraživanja krivice vlasnika automobila.16
Sredinom XX stoljeća i naši sudovi prihvataju koncept objektivne
odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Tako je
1947. godine Vrhovni sud FNRJ u jednoj svojoj odluci naveo: „Princip
odgovornosti za štetu samo pod uslovom krivice ne može se primjenjivati
u slučajevima kada je šteta prouzrokovana oruđem koje sobom, pod
uslovima redovne pravno dopuštene i socijalno korisne upotrebe, stvara
povišenu opasnost za okolinu. Zbog te povišene opasnosti, koja je u
prirodi samog oruđa i zbog njegove redovne upotrebe, nužna je osobita
predostrožnost vlasnika oruđa, odnosno lica koje oruđem raspolaže do tog
15
16
Ibid., 68-72.
Ibid., 68.
284
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
stepena da se potpuno osigura lična i imovinska bezbjednost okoline“.17 I
u drugim slučajevima sudovi su donosili odluke pozivajući se na pravno
pravilo da se za stvari i djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost
odgovara bez obzira na krivicu, pa je ova odgovornost ustanovljena za
preduzeća, udruženja i druga lica čija djelatnost stvara povećanu
opasnost,18 za željeznice u slučajevima nezgoda koje se dogode putnicima
primljenim na prevoz19 itd. Ovakva pravna praksa nastavljena je sve do
donošenja ZOO-a 1978. godine.
2. Objektivna odgovornost za štetu u sistemu Zakona o obligacionim
odnosima
Pravna pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu, prihvaćena od strane
sudske prakse, bilo je potrebno i zakonski regulisati. Idealna prilika za to
bio je dugo pripremani ZOO.20 M. Konstantinović u Skici za Zakonik o
obligacijama i ugovorima 1969. godine prvi put je na opšti način
predvidio odgovornost bez obzira na krivicu. Naime, članom 123. stav 2.
Skice predviđeno je da se za štetu od stvari od kojih potiče povećana
opasnost štete za okolinu odgovaraju njihovi imaoci, kao i druga sa njima
izjednačena lica, bez obzira na njihovu krivicu, pri čemu se pod pojmom
imaonik označavaju sopstvenik stvari i nosilac prava korištenja na
stvarima u društvenoj svojini koje se nalaze u njegovoj imovini. Ova
odredba, u manje – više jednakom obliku prihvaćena je i u ZOO-u iz
1978. godine. Razlika se ogleda u tome što se ZOO-om, osim objektivne
odgovornosti za štete od dejstva stvari, odgovornost bez krivice propisuje
i za opasnu djelatnost, dok o opasnoj djelatnosti u Skici nema riječi.
Ovdje je važno napomenuti da su mnoge odredbe Skice, a samim tim i
ZOO-a, inspirisane zakonskim rješenjima sadržanim u uporednom
Odluka Vrhovnog suda FNRJ br. 11/47. Navedeno prema: D. Simonović, Naknada štete prema Zakonu o
obligacionim odnosima, Službeni glasnik, Beograd 2009, 140.
18
Odluka Vrhovnog suda FNRJ br. 25/48. Ibid.
19
Odluka Saveznog Vrhovnog suda Rev. 894/53, Ibid. 141.
20
Inicijativa za izradu prednacrta ZOO-a data je još 1960.godine. Rad na prednacrtu zastao je na određeno
vrijeme, da bi ponovo bio nastavljen 1966. godine.
17
285
Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI
ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH
evropskom zakonodavstvu.21
ZOO ne definiše ni pojam opasne stvari, a ni pojam opasne djelatnosti,
nego je određenje značenja navedenih pravnih standarda zakonodavac
prepustio sudskoj praksi i pravnoj teoriji. Na takav način pitanje domena
primjene objektivne odgovornosti za štetu ostavljeno je trajno otvorenim.
Pored opšteg pravila, zakonodavac, u pogledu nekih opasnih stvari i
djelatnosti, nije kvalifikaciju opasnosti prepustio sudskoj praksi, već je
objektivna odgovornost njihovih imatelja, odnosno vršitelja izričito
propisana ZOO-om.22
Pojam opasne stvari, koji je proizašao iz sudske prakse, a koji je kasnije
prihvaćen od strane pravne nauke, prvi je dao M. Konstantinović u članu
136. stav 1. Skice, gdje se opasna stvar određuje kao pokretna ili
nepokretna stvara, čiji položaj, ili upotreba, ili osobine, ili samo
postojanje predstavljaju povećanu opasnost štete za okolinu. Kao kriteriji
za određivanje postojanja povećane opasnosti od neke stvari, ističu se:
položaj, djelovanje, postojanje, priroda i svojstva stvari.23 U pogledu
određenja značenja pravnog standarda opasne djelatnosti, kao opšte
pravilo, može se uzeti da od neke djelatnosti prijeti povećana opasnost
ukoliko u njenom redovnom toku, po njenoj tehničkoj prirodi ili načinu
obavljanja, mogu biti ugroženi život i zdravlje ljudi ili njihova imovina pa
zbog takvog ugrožavanja lica koja vrše takvu djelatnost i lica koja s njom
M. Konstantinović, Obligacije i ugovori, Skica za Zakonik o obligacijama i ugovorima, Beograd 1969, 7.
Motorna vozila u pokretu su opasne stvari, te je objektivna odgovornost njihovog imatelja ustanovljena za
štete koje su njima prouzrokovane trećim osobama (čl. 178. ZOO-a). Opasnom stvari smatra se i proizvod s
nedostatkom koji predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari (čl. 179. ZOO-a). Osim toga, i okupljanje većeg
broja ljudi stvara pojačanu opasnost nastanka štete, pa je i odgovornost organizatora priredbi objektivna (čl.
181. ZOO-a).
23
U našoj sudskoj praksi kao opasne stvari prepoznate su: neispravan lift u stambenoj zgradi (VS BIH Rev616/84 od 24.01.1985, Bilten VS BIH 2/1985, odl. 17), eksplozivni materijal (Pravni stav Građanskog
odjeljenja KS u Sarajevu, Bilten KS u Sarajevu 2/2001) , brzogoreći štapin (C-10) koji sadrži eksplozivni prah
(VS FBIH broj 63 0 P 004119 10 Rev od 16.08.2011, Bilten VS FBIH 1-2/2011, 39.), električna mašina za
mljevenje mesa (VSFBIH 070-0-Rev-08-000194 od 23.04.2009, Bilten VS FBIH, 1-2/2009, 41.), svaka mašina
na motorni pogon, pa tako i teretno motorno vozilo (VS FBIH 070-0-Rev-09-000542 od 06.05.2010, Bilten VS
FBIH, 1/2010, 52.), veliki broj košnica u neposrednoj blizini stoke na ispaši (VS BIH Rev-505/88 od
11.05.1989, Bilten VS BIH, 4/1989, odl. 123), pas lutalica (OS Zenica 43 0 P 054045 11 P od 16.05.2012. )
itd.
21
22
286
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
dolaze u dodir moraju pokazati veći stepen pažnje.24 Ovakav uopšteni
pojam opasne djelatnosti konkretizuje sud u svakom pojedinom slučaju.25
Kada se postavi pitanje kakav je položaj objektivne odgovornosti u
odnosu na odgovornost za štetu po osnovu krivice u sistemu našeg ZOOa, mišljenja naših pravnih teoretičara su podijeljena.
Naime, prema jednima, odgovornost po osnovu krivice predstavlja
osnovni koncept odgovornosti za štetu, dok je objektivna odgovornost
izuzetak. Tako se ističe da će u svim situacijama kada šteta ne potiče od
opasne stvari ili opasne djelatnosti i kada nije riječ o nekom od propisanih
slučajeva iz člana 154. stav 3. ZOO, odgovornost postojati samo ako
postoji krivica. Drugim riječima, u svim slučajevima kada sud ne
kvalifikuje stvar kao opasnu, kao pravilo će da važi odgovornost po
osnovu krivice.26 Kao drugi argument ističe se da sudska praksa nije
tokom vremena uspostavila mnogo novih kategorija opasnih stvari i
djelatnosti, iako se to od nje očekivalo, s obzirom da joj je ostavljen širok
prostor kreativne slobode da to učini. Naime, takvih „novih opasnosti“ je
ipak bilo relativno malo, te se uglavnom u sudskoj praksi objektivna
odgovornost zasnivala zbog stvari i djelatnosti koje su se već
tradicionalno smatrale potencijalno opasnim.27 Pored toga, ističe se da se
usljed postroženja pojma krivice i insistiranja na većem stepenu pažnje
kod svakog pojedinca, u sudskoj praksi pojavljuje veliki broj slučajeva
koji ulaze u tzv. “sivu zonu“ vanugovorne odgovornosti, gdje se
odgovornost štetnika može zasnovati i na osnovu presumirane krivnje,
S. Jakšić, 223.
U našoj sudskoj praksi su kao djelatnosti od kojih prijeti povećana opasnost štete prepoznate sljedeće
djelatnosti: poslovi čišćenja rudničke jame radi njene rekonstrukcije (VS FBIH 70 0 Rs 000521 10 Rev od
07.04.2011, Bilten VS FBIH, 1-2/2011, 41.), prodaja goriva na benzinskim stanicama u noćnim satima (KS u
Zenici Gž-3148/04 od 12.01.2005. potvrđena presudom VS FBIH Rev-569/05 od 20.04.2006, DSP, 20/2007,
18.), eksploatacija pjeska iz rudokopa (Presuda VS BIH Rev-232/87 od 11.02.1988, Bilten VS BIH 2/1988,
odl.41), sječa šume (Presuda VS BIH Pž-431/88 od 26.10.1989, Bilten VSBIH, 4/1989, odl.126) itd.
26
M. Karankić Mirić, 634.
27
M. Bukovac Puvača, 231.
24
25
287
Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI
ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH
jednako kao i na osnovu uzročnosti, te da se primjenom oba osnova
odgovornosti dolazi do istog rezultata.28
Ipak, prevladavajuće mišljenje u našoj pravnoj teoriji je da su
subjektivna i objektivna odgovornost u sistemu našeg ZOO-a jednako
značajne i u praksi jednako primjenjive vrste građanskopravne
odgovornosti.29
Kao osnovni argument za navedeni stav ističe se činjenica da ZOO ne
sadrži numerus clausus opasnih stvari i djelatnosti, nego je sudu dato
zakonsko ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju kvalifikuje
određenu stvar ili djelatnost kao opasnu.30 Imajući u vidu da svaka stvar
potencijalno može biti opasna, to onda znači da u praksi može nastati
beskrajan broj situacija u kojima će se odgovarati po osnovu objektivne
odgovornosti. Prema mišljenju ovih pravnih teoretičara, samo ukoliko bi
zakon sadržavao konačnu listu opasnih stvari i djelatnosti, kao što je to
slučaj u Austriji ili Njemačkoj, moglo bi se govoriti o objektivnoj
odgovornosti kao izuzetku od pravila o odgovornosti po osnovu krivice.
Drugi argument nalazi se u samom historijskom razvoju ovog instituta.
Objektivna odgovornost je svoje mjesto u našem pravnom sistemu
pronalazila kroz sudsku interpretaciju pravnog standarda opasne stvari i
opasne djelatnosti, te je na taj način osvajala dio po dio prostora koji je do
tada bio pokriven principom odgovornosti po osnovu krivice. Kako se
To su slučajevi kada je opasnost stvari posljedica skrivljenog ponašanja štetnika. Takav primjer vidi se iz
obrazloženja jedne presude Općinskog suda u Kaknju u kojoj se navodi: „Pošto su stepenice različite po visini,
odnosno nisu jednake po visini i širini gazišta, zatim jedna stepenica je različite visine na jednom i na drugom
kraju kraka, a razlike i nedostaci nisu naglašeni i obilježeni te pošto postoje razlike u visini između rampe i
površine uz trotoar, to se takav ulaz i ulazni podest u takvom stanju mogu okvalificirati kao stvar od koje
potiče povećana opasnost štete za okolinu, pa postoji odgovornost bez obzira na krivnju, a za takvu štetu
odgovara imalac stvari, a u ovom slučaju umjesto imaoca stvari, isto kao i on, odgovara lice kome je stvar data
u zakup[...] Pod pretpostavkom da stepenice i ulazni podest ne predstavljaju stvar od koje potječe povećana
opasnost štete za okolinu, odgovornost tužene proizilazi iz njene krivnje za nekvalitetno izvedeno stepenište i
ulazni podest, odnosno neadekvatno izvršene radove[...]“. Presuda OS u Kaknju br. 36 0 P 005651 09 P od
09.07.2010, potvrđena presudom KS u Zenici broj 36 0 P 005651 10 Gž od 18.11.2011. i presudom VS FBiH
br. 36 0 P 005651 12 Rev od 26.03.2013. (presude uzete iz arhive suda)
29
Ovaj stav zastupaju J. Radišić, Lj. Milošević, M. Konstantinović, B. Loza i dr.
30
M. Karanikić Mirić, „O odnosu subjektivne i objektivne odgovornosti za prouzrokovanu štetu“, Pravni život,
11/2008, 634.
28
288
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
broj slučajeva u kojima je šteta nastala dejstvom opasne stvari ili od
opasne djelatnosti povećavao, tako je i položaj objektivne odgovornosti
za štetu u našem pravnom sistemu postajao snažniji. Treći argument u
prilog navedenom stavu, proizilazi iz sistemskog i jezičkog tumačenjem
odredaba koje se tiču odgovornosti za štetu. Naime, članom 154. kao
osnovi odgovornosti predviđeni su: krivica i rizik. Iz odredaba ovog člana
nije vidljiva namjera zakonodavca da napravi gradaciju između navedena
dva osnova odgovornosti. U slučajevima, kada je zakonodavac imao
takvu namjeru, postupao je na drugačiji način. Naime, pravičnost kao
osnov odgovornosti propisan je članom 169. ZOO u okviru odjeljka koji
nosi naziv „Odgovornost za drugog“.31 Ovakvim načinom regulisanja
odgovornosti po osnovu pravičnosti, jasno je ukazano da pravičnost kao
osnov odgovornosti predstavlja izuzetak i korektiv odgovornosti za
drugog po osnovu pretpostavljene krivice. Iz navedenog proizilazi
zaključak da bi zakonodavac, ukoliko je imao namjeru da objektivnu
odgovornost reguliše kao izuzetak od subjektivne, postupio isto kao i u
slučaju odgovornosti po osnovu pravičnosti, te posebno regulisao
subjektivnu odgovornost kao osnovni oblik odgovornosti, a zatim kao
njen korektiv nabrojao slučajeve u kojima se odgovara bez obzira na
krivicu. Nasuprot tome, zakonodavac je u članu 154. ravnopravno sa
subjektivnom odgovornosti propisao odgovornost bez obzira na krivicu.
Iz navedenih razloga može se osnovano zaključivati da krivica i stvoreni
rizik u bosanskohercegovačkom savremenom sistemu odštetnog prava
predstavljaju ravnopravne osnove odgovornosti.
Član 169. stav 1. ZOO glasi: „U slučaju štete koju je prouzrokovalo lice koje za nju nije odgovorno, a
naknada se ne može dobiti od lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad njim, sud može, kad to pravičnost
zahtijeva, a naročito s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika, osuditi štetnika da naknadi štetu,
potpuno ili djelimično.“ Stavom 2. navedenog člana propisano je: “Ako je štetu prouzrokovao maloljetnik
sposoban za rasuđivanje koji nije u stanju da je naknadi, sud može, kad to pravičnost zahtijeva, a naročito s
obzirom na materijalno stanje roditelja i oštećenika, obavezati roditelje da naknade štetu, potpuno ili
djelimično, iako za nju nisu krivi.“
31
289
Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI
ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH
3. NZRO i pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu
U savremenom periodu, unutar Evropske unije javila se potreba za
unifikacijom evropskog privatnog prava, između ostalog i evropskog
odštetnog prava. S tim ciljem Evropska Komisija je oformila ZROnaučnu mrežu,32 predvođenu postojećim inicijativama, naročito Radne
grupe za Evropski građanski zakonik33 i Grupe za istraživanje važećeg
evropskog privatnog prava.34 Kao rezultat njihovog rada nastao je Nacrt
zajedničko referentnog okvira evropskog privatnog prava35 koji je u
decembru 2008. godine predstavljen Evropskoj Komisiji. Kada je u
pitanju vanugovorna odgovornost za štetu, NZRO kao osnovno pravilo
zadržao je odgovornost po osnovu krivice, pri čemu razlikuje namjeru i
nepažnju kao njene osnovne oblike. Zanimljivo je da NZRO ne poznaje
pojam objektivne odgovornosti, nego govori o odgovornosti bez namjere
ili nepažnje. U čl. VI-3:201 do VI-3:207. trećeg poglavlja VI knjige,
pojedinačno su regulisani slučajevi u kojima se ne traži namjera ili
nepažnja odgovornog lica i to: odgovornost za štetu koju prouzrokuje
zaposlenici, odgovornost za štetu prouzrokovanu neispravnim stanjem
nekretnine, odgovornost za štetu koju prouzrokuje životinje, odgovornost
za neispravan proizvod, odgovornost za štetu prouzrokovanu motornim
vozilom, te odgovornost za štetu prouzrokovanu opasnim supstancama ili
imisijama.36 U članu VI-3:207 ostavljena je mogućnost da se odgovornost
za pravno priznate štete zasnuje i u drugim slučajevima propisanim
nacionalnim pravom i to onda kada je šteta u vezi sa a) izvorima
Više o radu ZRO-naučne grupe vidjeti kod: Z. Mekšić, „Harmonizacija Evropskog potrošačkog prava Zelena knjiga 2007. godine i Nacrt zajedničkog referentnog okvira”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u
Splitu, 3/2009, 546.
33
Study Group on a European Civil Code. O radu ove Grupe vidjeti na web stranici http://www.sgecc.net/ (14.
novembar 2013.)
34
Research Group on Existing EC Private Law tzv. Acquis Group. O radu ove grupe vidjeti na web stranici
http://www.acquis-group.org/ (14. novembar 2013.)
35
Principles, Definitions and Model Rules of European Private Law – Draft Common Frame of Reference
(DCFR) - u daljem tekstu: NZRO. Više o NZRO vidjeti kod: S. Petrić, „Nacrt Zajedničkog referentnog okvira
za europsko privatno pravo“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1/2009, 473-510.
36
Ovdje se analizira odnos objektivne i subjektivne odgovornosti za štetu u NZRO, pa stoga nije potrebno
ulaziti u suštinska razmatranja odredaba o objektivnoj odgovornosti za pojedine opasne stvari.
32
290
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
opasnosti izvan onih iz čl. VI-3:104 do VI-3:205, b) supstancama ili
imisijama ili c) kada se ne primjenjuje pravilo iz člana VI-3:204 (4)(e)
(odgovornost za neispravan proizvod).
Iz navedene odbredbe kojom je NZRO-om data mogućnost šire
primjene objektivne odgovornosti, ipak je jasno da se očekuje da to budu
posebno propisani slučajevi odgovornosti sa definisanim izvorima
opasnosti, a ne neka opšta odredba o objektivnoj odgovornosti. Obzirom
da će BiH na putu evropskih integracija usaglašavati svoje odštetno pravo
sa rješenjima sadržanim u relevantnim aktima Evropske unije, a da je
realno očekivati da će NZRO-a u narednom periodu postati jedan
sveobuhvatan evropski građanski zakonik,37 može se zaključiti da način
regulisanja objektivne odgovornosti u vidu opšteg pravila u odredbi člana
154. stav 2. ZOO-a ne bi bio prihvatljiv sa aspekta budućeg razvoja. Po
uzoru na druge evropske zakonike, kao i NZRO, trebalo bi slučajeve u
kojima se odgovara bez krivice pojedinačno regulisati. Ipak se čini da
ovakvo rješenje nije i najbolje. Naime, problem u tom smislu svakako
predstavlja činjenica da se u svakodnevnom životu stalno pojavljuju
stvari, te da se vrše djelatnosti, od kojih prijeti povećana opasnost
nastanka štete za okolinu i da dejstvom takvih stvari i djelatnosti nastaju
štete nevinim žrtvama. Sve te pojedinačne opasne stvari i djelatnosti bilo
bi veoma teško ili čak, nemoguće, obuhvatiti posebnim odredbama ZOOa. Stoga se ipak čini da bi bolje rješenje bilo ono koje je već ranije
prihvatio naš zakonodavac, a koje je bilo predviđeno i u Nacrtu ZOO
FBIH, odnosno Prijedlogu ZOO BIH, da se pored opšteg pravila, propišu
i posebna pravila za pojedine specifične opasne stvari koje su kao takve
prepoznate u sudskoj praksi.38 Tako su u oba navedena projekta za
R. Kovačević Kuštrimović/M. Lazić, „Građanski zakonik Srbije i pravo Evropske Unije“, u R. Kovačević
Kuštrimović/M. Lazić (ur.) Aktuelna pitanja građanske kodifikacije, tematski zbornik radova, Pravni fakultet
u Nišu, Niš 2008, 32.
38
Briselskom deklaracijom Vijeća za provedbu mira u BiH, od 23. i 24. maja 2000. godine, kao potrebna
mjera i jedan od uslova za približavanje BiH Evropskoj uniji predviđeno je usvajanje novog ZOO-a, zbog čega
se i pristupilo izradi novog teksta ovog Zakona. Ova nastojanja rezultirala su izradom Nacrta ZOO-a FBiH/RS.
Iako je bilo predviđeno da se zakoni donesu na nivou entiteta, jedinstvo obligacionog prava osigurano je na
način što su oba zakona sadržavala identične odredbe. Ovaj pokušaj donošenja entitetskih ZOO-a završio je
37
291
Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI
ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH
donošenje novog ZOO-a u BiH, pored već ranije ustanovljenih opštih i
posebnih pravila odgovornosti za opasne stvari i opasne djelatnosti, kao
posebni režimi objektivne odgovornosti bili predviđeni slučajevi
odgovornosti za štete od životinja39 i građevina.40 Ovi posebni slučajevi
objektivne odgovornosti za štetu bili su sadržani i u Skici, ali ih je
zakonodavac u konačnoj verziji ZOO-a iz 1978. godine ipak izostavio.
Bez obzira na navedeno, čini se da u budućem razvoju našeg odštetnog
prava, možemo očekivati drastične izmjene u pogledu pristupa i načina
regulisanja objektivne odgovornosti za štetu od dejstva opasnih stvari, a u
smislu rješenja sadržanih u NZRO.
ZAKLJUČAK
Proces evropeizacije bosanskohercegovačkog odštetnog prava počeo je
još u vrijeme kada se naša zemlja našla pod austrougarskom vlašću, te se
na terenu građanskog prava počeo primjenjivati austrijski Opći građanski
zakonik. Već početkom XX stoljeća, usljed primjene tehničkih
pronalazaka u industriji i saobraćaju, ali i u svakodnevnom životu, i u
našoj pravnoj praksi i teorija pojavljuju se ideje o potrebi uvođenja novog
koncepta odgovornosti za štetu – odgovornosti bez krivice. Naime, već
tada je bilo jasno da princip krivice u novim društvenim uslovima nije
pravičan, te da predstavlja kočnicu i pravnoj nauci i praksi, ali i daljem
društvenom razvoju. Stoga naši sudovi od sredine XX stoljeća počinju da
donose odluke u kojima odgovornost štetnika za opasne stvari, odnosno
opasne aktivnosti, zasnivaju na riziku, a ne na njegovoj krivici. Od tada,
pa do danas razvoj objektivne odgovornosti išao je kroz sudsku
interpretaciju pravnog standarda opasne stvari i opasne djelatnosti, pa
bezuspješno, a inicijativa za reformom ZOO-a ponovo je aktuelizirana 2009. godine, ovog puta, međutim, na
nivou BiH. Vijeće ministara usvojilo je Prijedlog ZOO-a BiH, te ga uputilo u parlamentarnu proceduru. Ipak
zbog nedostatka političke volje i snažnog otpora prenošenju zakonodavnih ovlaštenja na terenu građanskog
prava na državni nivo, Prijedlog ZOO-a BIH nije usvojen od strane Parlamentarne skupštine BiH.
39
Član 198. Prijedloga ZOO BIH, odnosno član 225. Nacrta ZOO FBIH
40
Član 199. Prijedloga ZOO BiH, odnosno član 226. Nacrta ZOO FBIH
292
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
kako se broj slučajeva nastanka šteta od takvih opasnih stvari i djelatnosti
povećavao, tako je i jačao položaj objektivne odgovornosti za štetu. Ovaj
proces kulminirao je u ZOO-u, kojim se rizik i krivica propisuju kao dva
opšta koncepta odgovornosti za štetu, pri čemu jedan u odnosu na drugi
ne stoje u odnosu pravilo - izuzetak. U NZRO, kao budućem evropskom
instrumentu na terenu građanskog prava, a samim tim i odštetnog prava,
slučajevi objektivne odgovornosti predviđeni su za tačno određene vrste
opasnih stvari, kao izuzeci od opšteg pravila – odgovornosti po osnovu
krivice. Iako NZRO daje mogućnost državama da objektivnu odgovornost
propišu i u drugim slučajevima, ta mogućnost ne podrazumijeva uvođenje
opšteg pravila o odgovornosti za štetu, kakvo je sadržano u našem ZOOu. Stoga se u tom smjeru mogu očekivati izmjene u budućem razvoju
našeg odštetnog prava i pravila o objektivnoj odgovornosti.
ON THE ORIGIN AND DEVELOPMENT OF STRICT LIABILITY
FOR DAMAGE CAUSED BY THE EFFECT OF OBJECT IN BIH
TORT LAW
SUMMARY
The origin of strict liability for damages in the European legal area
is usually associated with the mid-nineteenth century and the period of the
so-called Industrial Revolution. Influenced by European legislators, with
a certain delay, the idea of new type of civil liability - strict liability for
damage caused by the effect of things - was accepted in our legal system.
The goal of this paper was to investigate whose social, legal and
political factors made an impact on creation of the idea of no-fault
liability for damages. Additionally, this paper represent the position of
objective liability for damage caused by dangerous objects in our modern
tort law, as well as future development of this institute, bearing in mind
solutions provided by Draft Common Frame of Reference. The results of
research show that the objective liability for damage has equal legal
293
Lejla Mahir: O PORIJEKLU I RAZVOJU INSTITUTA OBJEKTIVNE ODGOVORSNOSTI
ZA ŠTETU OD DEJSTVA STVARI U ODŠTETNOM PRAVU BIH
significance as liability based on fault in the system of our Law of
Obligations.
Key words: Dangerous object, strict liability, historical development,
DCFR
294
Belma Kokić
HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU
SAŽETAK
Timesharing kao oblik korištenja turističkog objekta u određenom
vremenskom periodu, od svog nastanka pa do danas bilježi snažan razvoj,
te je sve veći broj zainteresovanih potrošača za sklapanje ove vrste
potrošačkog ugovora. Iako je od prvih timesharing projekata prošlo više
od četrdeset godina, još je niz pravnih pitanja u vezi sa timesharingom
ostalo otvorenim. Naime, u praksi su nastali kao neimenovani ugovori,
dio autonomnog ugovornog prava. Prilagođavajući se potrebama tržišta, u
praksi su se neprestano javljale nove i razvijale postojeće varijante
ugovora o timesharingu. Pojam timesharinga obuhvaća različite ugovore
kojima je zajedničko pravo korištenja turističkog objekta, čije je vršenje
vremenski podijeljeno.
Ključne riječi: timesharing, ugovor o timesharingu, potrošački ugovor,
zaštita potrošača.
UVOD
Ugovor o timesharingu, kao potrošački ugovor, predstavlja jednu od
atraktivnih turističkih transakcija, te potrošačima nudi korištenje
smještajnih jedinica na egzotičnim centrima u svijetu. Da bi potrošač
stekao pravo korištenja smještajne jedinice na osnovu ovog ugovora,
obavezan je prodavcu isplatiti ukupnu naknadu za korištenje unaprijed za
sve vrijeme trajanja ugovora. Sedamdesetih i osamdesetih godina XX
stoljeća, ugovor se počeo primjenjivati kako na prostorima Sjedinjenih
Američkih Država, tako i na evropskom tlu. Zbog nepoštene poslovne

Mr.iur., Javno preduzeće „Grijanje“ d.o.o. Zenica.
295
Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU
prakse prodavaca, te zbog činjenice da su se na istitut timesharinga često
primjenjivale odredbe koje su odgovarale drugim institutima, postojala je
potreba za donošenjem, odnosno izmjenama postojećih zakona, kojima bi
se na adekavatan način regulisao timesharing. Upravo zbog nepostojanja
posebnih propisa koji su se odnosili na timesharing, sudovi su
primjenjivali načela obligacionog i stvarnog prava prilikom donošenja
odluka o svim spornim pitanjima koja su se odnosila na timesharing.
Kako bi zaštitila potrošače, EU je 1994. godine usvojila Direktivu broj
94/47/EZ o zaštiti potrošača u pogledu određenih aspekata ugovora o
sticanju prava korištenja nekretnina na temelju timesharinga.1 Ovom
direktivom nastojala se pružiti zaštita potrošaču tokom pregovaranja i
nakon zaključenja ugovora o timesharingu. Usvajanjem Direktive
2008/122/EZ,2 koja je ujedno i direktiva maksimalne harmonizacije,
prestala je da važi Direktiva 94/47/EZ.
1. Pojam i historijski razvoj ugovora o timesharingu
Timesharing3 se definiše kao (engl. time-vrijeme, share-dijeliti)
korištenje nekretnine koja je pogodna za stanovanje u različitim
vremenskim periodima.4 Zbog različitih varijanti u kojima se ugovori o
1
Sl. list L 280, 83.
Direktiva 2008/122/EZ o zaštiti potrošača u pogledu pojedinih aspekata vremenski podijeljenog korištenja
nepokretnosti, dugoročnih proizvoda za odmor, preprodaje i zamjene (Sl. list broj L 33, 10).
3
Pojam timesharing počeo se koristiti 60-ih godina XX stoljeća, i to za konstrukciju korištenja elektronskih
računara prema unaprijed određenoj vremenskoj shemi dijeljenja vremena rada. Svaki korisnik raspolagao je
određenim vremenom unutar kojeg se mogao koristiti uređajem, odnosno računarom. Vidi J. Bakšić, Ugovor o
vremenskom korištenju turističkog objekta, u J. Barbić et.al., Vremensko korištenje turističkog objekta Timesharing, Informator, 1987, 3.
4
Prvi timesharing projekt je prodaja kapaciteta zimovališta u Super Devuluyju u Francuskoj 1967. godine. (O
tome J. Barbić, 3; P. Šarčević, Pravno reguliranje vremenskog korištenja turističkog objekta u inozemnoj
praksi s kratkim osvrtom na kolizijskopravnu problematiku u J. Barbić et.al., Vremensko korištenje turističkog
objekta Time-sharing, Informator, 1987, 71.)
2
296
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
timesharingu javljaju5,
timesharing.6
postoje
i
poteškoće
u
prijevodu
izraza
Najkraće rečeno, timesharing je zajednički naziv za različite pravne
odnose koji su nastali na osnovu ugovora o timesharingu iz kojih
proizilazi pravo periodičnog, ponavljanog korištenja određenom stvari
(nekretnina, apartman, vila, kuća za odmor, kamp prikolica,7 brod ili
slično) u određenom ili odredivom vremenskom periodu,8 uz unaprijed
plaćenu naknadu za sve vrijeme trajanja ugovora.9
Smještajne jedinice koje su predmet timesharing ugovora uglavnom su
formirane tako da čine dijelove hotelskih lanaca, odnosno predmet
timesharinga najčešće su opremljeni apartmani različite veličine,10 a
njihova lokacija je najvažniji faktor prilikom odluke potrošača11 za koji
timesharing objekat se opredijeliti.12 Zajedničko svim oblicima
timesharing ugovora je ograničeno pravo na korištenje smještajnih
jedinica u razdoblju dužem od godinu dana. Kako bi se pravilno
U Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) postojalo je (čak u 1984. godini!) dvanaest mogućih, odnosno
dozvoljenih formi timesharinga (timesharing, interval ownership, vacation licenses, vacation lease, i sl.) O
timesharing varijantama vidi: J. F. Scalo, Timesharing in the '90s, Prob & Prop, 1993.
6
Vidi: M. Bukovac Puvača, Zaštita kupaca u time-sharing ugovorima prema Smjernici 94/47EC, Zbornik
Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 1/2003, 311-336.
7
Washington Timesharing Act iz 1985 isključio je mogućnost korištenja kamp kućica i drugih pokretnih kuća
kao predmet timesharinga. Wash. Rev. Code 64.36.290 (2), 1985.
8
Od nastanka timesharinga pa do danas, periodi korištenja su se razlikovali. U SAD-u je u 1980-im godinama
minimalni godišnji period korištenja mogao biti jedna ili dvije sedmice (s tim da je u praksi period korištenja
najčešće bio dvije sedmice). Vidi: J.M. Meiler, Timesharing – Oregon's Legislation, Willamete Law Review,
1984.
9
O tome posebno, T. Josipović, Zaštita potrošača iz ugovora o timesharingu u Evropskoj uniji, Zbornik
Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3-4/2003, 671-735.
10
Najčešće su to apartmani sa opremljenom kuhinjom, dnevnim boravkom, te jednom sobom.
11
Potrošač je tipičan turist koji očekuje bezbrižan i zabavni odmor. Zbog toga se do timesharing objekata
najčešće nalaze restorani, sportska igrališta, vrtić i razni rekreacijski sadržaji. O tome: M. C. Urbano de Sousa,
Das Timesharing an Ferienimmobilien in der EU, Eine rechtsvergleichende Studie unter Berücksichtigung der
Timesharing-Richtlinie (94/47/EG), Nomos Verlagsgesellschaft Baden-Baden, 1997, 34.
12
Lokacija timesharing objekata je raznolika. Najčešće su objekti izgrađeni u nekoliko poznatih ljetnih i
zimskih odmarališta u većim gradovima. Smještajne jedinice koje se nalaze na atraktivnijim turističkim
mjestima zanimljive su turistima, odnosno potencijalnim potrošačima tokom cijele godine. Zbog toga je
poželjno smještajne jedinice izgraditi na mjestu koje ima lijep pejzaž, koje je šarmantno za odmor, te na
područjima gdje se sportske i aktivnosti za slobodno vrijeme nude i ljeti i zimi. Ibid, 36.
5
297
Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU
organizovalo korištenje smještajne jedinice,13 prodavac je dužan da
vremenski rasporedi prava korištenja objekta različitih potrošača.14
U turistički razvijenim državama postoje
timesharinga,15 sa sve većim brojem pristalica.16
značajni
uspjesi
Način realizacije timesharinga,17 te mogućnost angažovanja i
ekonomskog iskorištavanja turističkih objekata jedan je od osnovnih
razloga za sklapanje ovih ugovora.18 Naime, timesharing predstavlja
jedan od oblika ulaganja sredstava u turizam,19 ali i specifični koncept
pružanja turističkih usluga, te efikasan način privlačenja kapitala i
investiranja u turizam.
Timesharing ugovori u praksi su nastali kao neimenovani ugovori, dio
autonomnog ugovornog prava.20 Zbog varijabilnih potreba tržišta, razvoja
turizma, ekonomije, te ostalih sfera društva, razvijaju se razne vrste
Učešće u timesharing projektima postavlja određene zahtjeve svim vlasnicima smještajnih jedinica, odnosno
prodavcima, kako u pogledu kapitala, tako i u pogledu vremenskog kontinuiteta. Visok standard u pogledu
infrastrukture i velika ponuda za timesharing dovele su do činjenice da su troškovi opremanja i realizacije
projekta jako skupi te da zahtijevaju kapitalna ulaganja. Također, prodavac se oslanja na prodaju timesharing
objekta tokom cijele godine, zbog čega su marketinški troškovi jako skupi. Bitno je da prodavac postupa
ozbiljno i profesionalno pri vođenju i realizaciji timesharing projekata, te da pravilno ostvari sva prava i
zahtjeve potrošača. O tome: M. C. Urbano de Sousa, 44.
14
Ibid, 34.
15
Vidi: G. D. Slette, Buying time in Idaho: The need to regulate the Timeshare Industry, Idaho L. Rev, 1984.
16
Po osnovu timesharinga stvara se jedan sistem, gotovo svjetski lanac apartmanskih naselja u najznačajnim i
najatraktivnijim turističkim mjestima sa godišnjim bruto prihodom od milijardu dolara. O tome više E.
Watkins, Timesharing Grows Up, Lodging Hospitality, 1996.
17
Vidi: E.R. Pierce/R.A. Mann, Time-Share Interests in Real Estate: A Critical Evaluation of the Regulatory
Environment, Notre Dame, 1984.
18
Do 1996. godine postojalo je više od 4100 timesharing objekata u svijetu. Od toga 1800 objekata izgrađeno
je do 1990. godine, uključujući i 350 objekata u SAD. Prodaja objekata porasla je za 50% u periodu od 1990.
godine pa do 1996. godine, te je tadašnji prihod po osnovu timesharinga iznosio oko 5 milijardi dolara
godišnje. O tome više: E. Watkins.
19
Zanimljiv je podatak objavljen u Wall Street Journal prema kojem je u 1982. godini po osnovu timesharinga
prodato nekretnina u vrijednosti od 1.5 milijardi DM, da samo u SAD postoji preko 600 timesharing
odmarališta koji koriste preko 250 hiljada porodica.Više o tome u P.J. Rohan/D. A. Furlong, Timesharing and
Consumer Protection: A precis for attorneys, William Mitchell Law Review, 1984.
20
M. Bukovac Puvača, 312.
13
298
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
timesharing ugovora, odnosno, mijenjaju se postojeće varijante ugovora21
a sve u cilju prilagođavanja ponude i potražnje na tržištu.
Nakon što se timesharing ugovor počeo primjenjivati u SAD-u,22 70-ih i
80-ih godina XX. stoljeća javljaju se prvi problemi u realizaciji
ugovora.23 Te novonastale situacije u poslovnoj praksi dovele su do
potrebe da se ovaj institut uredi i posebnim propisima,24 te niz američkih
država25 donosi posebne propise o timesharingu ili unosi odredbe o
timesharingu u druge propise.26
21
O tome P. Barron, The Louisiana Timesharing Act: an Analysis and Assesment, 58 Tulane Law Rewiew,
1984, 863-920.
22
1933. godine SAD donosi Security Act, kojima je općenito regulisala obezbjeđenja. Primjena ovog akta
dolazila je u obzir kada se neki ugovor tumači kao ugovor o investiranju. U cilju kontrole pravilne primjene
Security Act-a formirana je komisija (Securities and Exchange Commisinon-SEC) koja je imala zadatak da
reguliše industriju ovih ugovora, te da prati primjenu Security Acta. Ova komisija ima ovlaštenje da, ukoliko
procijeni da se radi o ilegalnoj prodaji, istu zabrani obzirom da se prema navedenom propisu svi ugovori,
odnosno prodaje u vezi sa ulaganjima podliježu obavezi registracije i odredbama zakona o zaštiti od prevare. U
takvim situacijama, prodavac je bio odgovoran i za nastalu štetu uključujući i plaćanje bilo kakvog
izgubljenog prihoda. Tokom rada ove komisije kao posebno pitanje pojavilo se i pitanje da li ugovori o
timesharingu predstavljaju ugovore o investiranju. Komisija je, 1973. godine, izdala tumačenje broj 5347 koje
je sadržavalo i pravila kada se ponude za timesharing mogu smatrati ponudama za ulaganje. Imajuću u vidu
gore navedene posljedice i obaveze kada se radi o ulaganjima, nezadovoljni ulagači ubrzo su razvili praksu da
na početku svakog timesharing projekta dostavljaju tzv. no-action letters. Nakon navedenog tumačenja iz 1973.
godine, komisija je 1979. godine zauzela stav da ne odgovara na no-action letters, ili neke dalje zahtjeve za
tumačenje na području timesharinga uz obrazloženje da su finansijski aranžmani vezani za timesharing
projekte previše komplikovani te da je pravna regulacija istog jako različita (SEC Action Letter, 1979, Fed.S.
L. Rep. (CCH) Više o tome: P.J. Rohan/D. A. Furlong. Također, sudovi u SAD-u zauzeli su stav da se radilo o
ulaganju a ne o timesharingu u slučaju kada je ulagač potrošačima prodavao apartmane kao investiciju, a ne za
stanovanje, pri čemu je i ohrabrivao potrošače da iznajmljuju navedene apartmane, nakon čega su se naknade
uplaćivale na zajednički račun na ime troškova upravljanja i održavanja, a u konačnom su bile podijeljene
između vlasnika. Presuda Apelacionog suda SAD (Deveti okružni sud) broj 839 F. 2d 560 predmet Hocking v.
Dubois, 1990.
23
O problemima primjene ugovora u praksi, te o zaštiti potrošača u SAD vidjeti: T.A. Dickerson, Resort
Timesharing: The Consumer's rights and remedies in the US, International Travel law Journal, 2001.
24
Do 1984. godine 16 američkih saveznih država usvojile su posebne propise koji se odnose samo na
timesharing. Sve te države su kao osnov koristile jedan od dva okvirna timesharing propisa, i to Model Real
Estate Time Share Act-MRETSA (1983. godina) i RTC/NARELLO model Act (1979. godina). Oba ova
propisa su imali za cilj ujednačavanje zakonodavstva u oblasti timesharinga.
25
Vidi: N. R. Haley (et.al.), Code of Laws of South Carolina, http://www.sctax.org/NR/rdonlyres/6FDEC0684A31-4BC2-B89B-0A63836F0E7/0/SCPropertyTaxBook2012Edition.pdf (06.septembar 2012.)
26
U SAD-u osnovana je Federal Trade Commission (FTC), čija je primarna nadležnost nadzor nad prodajom
zemljišta od strane fizičkih i pravnih lica u međudržavnom prometu (misli se na države SAD). Ova komisija je
prvi put 1975. godine svoju nadležnost iskoristila radi istrage prodavača i promotora timesharinga, vezano za
nepoštene i obmanjujuće radnje istih. Komisija je posebno razmatrala dva aspekta. Prvi aspekt odnosi se na
pogrešno predstavljanje činjenica u vezi sa savjetovanjem potrošača, koji su prisustvovali prezentacijama, dok
je drugi aspekt obuhvatao i situacije u kojima prodavci nisu tokom prezentacija otkrivali bitne činjenice ili su
iznosili obmanjujuće tvrdnje. Kada su u pitanju prezentacije, zanimljivo je da su ulagači slali pisma
potencijalnim potrošačima, kojima su iste obavještavali da su osvojili besplatno putovanje. Često su besplatna
putovanja bila uslovljena tridesetominutnim prezentacijama o timesharingu, što je također bilo jako
299
Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU
Zbog detaljnijeg regulisanja timesharinga, ograničene su i mogućnosti
zloupotrebe prava predviđenih ugovorom, odnosno određene su
posljedice u slučaju eventualnih zloupotreba. Valja istaći da se
detaljnijom regulacijom već tada uspostavila veća zaštita potrošača, kao
slabije ugovorne strane. Naime, regulacija je započela 1970-ih godina,
dok na početku 80-ih godina XX. st. rezulat pojedinih sudskih postupaka
u SAD-u javio se kao razlog za posebno pravno uređenje zaštite potrošača
u slučaju ugovora o timesharingu.
Kao pred sudom u SAD-u, Florida, tokom 1982. godine, pokrenut je
stečajni postupak u predmetu broj 18 Bankr. 612 (Bankr S.D. Fla. 1982)
protiv privrednog društva Sombrero Rief Club, Inc. Sombrero Club Rief
Inc. (dalje: Sombrero). Sobrero je kao imovinu imao kompleks apartmana
u morskom dijelu Floride. Nakon što je Sombrero ponudio na kupovinu
apartmane po principu timesharinga, zaključeni su ugovori sa oko 200
potrošača. Tim ugovorima zasnovan je obligacioni timesharing, i to na
bazi Club Membership. Ugovorom o osnivanju tog kluba zabranjeno je
iznajmljivanje, ali ni potrošačima nisu bili unaprijed određeni ni
apartmani, a isti su se određivali po principu dostupnosti u predviđeno
vrijeme korištenja. Potrošači su plaćali naknade od 1000 do 3000 dolara,
a zauzvrat Sombrero je davao pravo korištenja jednog apartmana u
trajanju od jedne sedmice u toku jedne godine u periodu od trideset
godina, te je svaki potrošač bio obavezan da plati, na ime održavanja,
godišnji iznos od 42 do 84 dolara. Sombrero je bio obavezan za
kompletno održavanje i upravljanje kompleksom uključujući opremanje
apartmana i obezbjeđenje ostalih usluga. Neki od potrošača su u cjelosti
platili naknade dok su se ostali spremali da to učine. Međutim, Sombrero
je podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka i uz isti zahtjev da se
svi ugovori sa potrošačima raskinu, uz zahtjev da se Sombreru dozvoli da
primamljivo potrošačima, jer za besplatno putovanje moraju prisustvovati takvoj prezentaciji samo trideset
minuta. Međutim, takve prezentacije nažalost ponekad su trajale i do deset sati, a tokom kojih su potrošači bili
izloženi i upornom ubjeđivanju od strane prodavača radi sklapanja ugovora. Više o tome M. L. Savage et.al.,
Time Share Regulation: The Wisconsin Model, Marquette Law Review, 1994.
300
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
proda nekretninu koja je predmet ugovora o timesharingu.27 Istovremeno,
Sombrero je podnio i tužbu protiv potrošača kojom je tražio utvrđenje da
potrošačima ne pripadaju nikakva prava na predmetu timesharinga, pod
uslovom da sud prethodno utvrdi ništavim ugovore koji su zaključeni sa
potrošačima. Sombrero je temeljio zahtjev na odredbama Zakona o
stečaju SAD koji je dozvoljavao stečajnom dužniku, koji je u posjedu
imovine, da zatraži raskid ugovora. I pored činjenice da su pojedini
potrošači u cjelosti platili naknadu, sud je udovoljio zahtjevu za raskid
ugovora iz razloga što su se potrošači obavezali plaćati, na ime
održavanja, određene iznose jedanput godišnje za period od trideset
godina, bez obzira da li koriste ili ne koriste apartman. Sombrero je bio
obavezan da održava apartmane i obezbjeđuje smještaj potrošačima,
također, u periodu od trideset godina. Prema stanovištu suda, neispunjenje
ovih godišnjiih obaveza bilo koje strane predstavlja bitnu povredu
ugovora pri čemu se i druga strana oslobađa ispunjenja svoje obaveze. Na
temelju takvog stava, ugovori su raskinuti, a posljedica toga je da su
potrošači ostavljeni sa neobezbjeđenim i nesigurnim zahtjevima i
potraživanjima prema stečajnom dužniku.28 Također, svi ugovori u ovoj
stvari sadržavali su i odredbe o „zabrani smetanja“. Te odredbe unesene
su u ugovore ali postoje i u Zakonu o izvršnom postupku države Floride.
Suština ovih odredbi je da se prava potrošača29 za korištenje predmeta
timesharinga ne mogu ometati na bilo koji način od strane postojećeg ili
budućeg vlasnika. Međutim, sud je zauzeo stav da ove odredbe kao i
odredbe zakona države Floride u konkretnoj situaciji nisu od značaja
obzirom da se radi o stečajnom postupku, te da bi u tom dijelu zakoni
države Floride bili u suprotnosti sa zakonima SAD, što je neprihvatljivo
prema odredbama Ustava SAD, po kojima su propisi SAD nadređeni
propisima država članica.30 Da bi se ubuduće zaštitili potrošači u sličnim
situacijama predlagana su razna rješenja. Prvo, da se izmijeni zakon o
stečajnom postupku na način da se unese i odredba po kojoj će nezavisno
27
Vidi: J. M. Meiler.
O tome i: E.R. Pierce/R.A. Mann.
29
O različitim pokušajima zaštite potršača vidi: P.J. Rohan/D. A. Furlong, 27 i dalje.
30
O tome posebno: M. L. Savage et.al.
28
301
Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU
od ishoda stečajnog postupka vlasnici poštovati prava potrošača da koriste
nekretninu ili da istim isplate odgovarajuću naknadu ukoliko im takvo
pravo korištenja uskrate. Drugo, predloženo je da se u svim slučajevima
timesharinga obavezno formira poseban račun na koji će potrošači
uplaćivati sve iznose a prodavci će imati ovlaštenje da sa istog računa
podižu novac u iznosima koji odgovaraju prethodnom periodu
korištenja.31 Pri tome, u slučaju da prodavac na drugi način optereti
apartman (npr. hipotekom) predloženo je da prava potrošača imaju
prioritet u odnosu na prava takvih povjerilaca. Treće rješenje koje je
predloženo je da se nekretnina koja je predmet timesharinga povjeri na
upravljanje trećem licu radi zaštite prava korištenja potrošača.32
Ugovori o timesharingu često su sklapani pod uticajem atraktivne
reklame33 (organiziranje prezentacija uz prikazivanje filmova, zakuske,
pića, davanje besplatnih karata za putovanje na mjesto gdje se nalazi
nekretnina, omogućavanje probnih korištenja nekretnine i sl.).34
Danas na tržištu SAD postoji sedam marketinških tehnika35, čiji je cilj
privlačenje novih potencijalnih potrošača i zaključivanje novih ugovora.
Smatra se36 da svaka od ovih tehnika može biti korištena za prevare
potrošača, dovođenje u zabludu u pogledu bitnih činjenica, obmanjujuće i
nepoštene poslovne prakse i sl.
Kao problem kod ovih ugovora moglo se pojaviti i to da potrošači nisu
31
Vidi: J.F. Scalo.
Opširnije: G.D.Slette, 116. i dalje.
33
Ranije pomenuta FTC posvetila je jedan dio navedene istrage prodavaca i promotera timesharinga i ovom
pitanju, te je komisija utvrdila da prodavci i promoteri pogrešno predstavljaju i činjenice vezane za samu vrstu
nagrada koje su ponuđene, rokove za prihvat takvih nagrada, dovođenje u zabludu da su potrošači – dobitnici
posebno odabrani obzirom da su prodavci slali putem pošte ogromnom broju potencijalnih potrošača takve
ponude.
34
T. Josipović, 678.
35
Navedene marketinške tehnike su promotivni programi, preporuke postojećih prodavaca, gostovanja u
timesharing objektima, uporne ponude (nagovaranje) van poslovnih prostorija za zaključenje ugovora, slanje
ponuda poštom, uporne ponude (nagovaranje) putem telefona i pružanje samo nekih dijelova informacija. Vidi:
P.J. Rohan/D. A. Furlong, i M. L. Savage et.al.
36
P.J. Rohan, D. A. Furlong, M. L. Savage, T.A. Dickerson.
32
302
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
poznavali pravo zemlje u kojoj žele koristiti nekretninu, pa bez stručne
pomoći nisu mogli shvatati sve modalitete ugovora, odnosno ugovorne
odredbe koje su često bile nejasne.37
Također, zavisno o pravnoj konstrukciji timesharinga, u ugovorima se
pojavljivalo više ugovornih strana (potrošač, domaći i strani investitor,
upravitelj nekretnine, fiducijar, posrednik za zamjenu termina i dr.) čiji su
pravni odnosi bili uređeni netransparentnim i vrlo složenim odredbama.38
S druge strane, na evropskom tlu vladala je velika pravna nesigurnost,
vlasnici na agresivan način pokušavaju navesti potrošače na sklapanje
ugovora, te često ne pružaju potpune i istinite informacije o samom
turističkom objektu.39
Zbog činjenice da u većini evropskih država nije bilo posebnih propisa
na osnovu kojih bi se mogli rješavati sporovi nastali nakon sklapanja
ugovora o timesharingu, u sudskoj praksi rješavali su se primjenom općih
načela obligacionog prava, općih načela stvarnog prava, te primjenom
odgovarajućih propisa koji se tiču zaštite potrošača prilikom sklapanja
nekih drugih potrošačkih ugovora.40 Tako su se pred njemačkim
sudovima sporovi u pogledu visine naknade za korištenje nekretnina
rješavali primjenom pravila o prekomjernom oštećenju.41
Sudski postupci u kojima su se potrošači pozivali na nesavjesno i
neprimjereno ponašanje druge ugovorne strane prilikom sklapanja
ugovora, uglavnom su se rješavali primjenom načela savjesnosti i
37
Vidi European Communities (Contracts for Time Sharing of Immovable Property-protection of purchasers),
Regulations, 1997, S.L. No. 204/1997.
38
T. Josipović, 679.
39
Vidi: D. S. Anthony et.al., Timesharing – Enviable Growth Lures Major Hospitality Companies into
Industry, http://www.hotel-online.com/Trends/Andersen/Timesharing_EnviableGrowth.html (12. august
2012.)
40
Odredbe o zaštiti potrošača, bez obzira o kojem ugovoru je riječ, uglavnom su slične, te predviđaju
minimalan nivo zaštite potrošača. O zaštiti potrošača vidjeti prije svih, Z. Meškić, Harmonizacija Evropskog
potrošačkog prava-Zelena knjiga 2007. godine i Nacrt Zajedničkog referentnog okvira, Zbornik radova
Pravnog fakulteta u Splitu, 3/2009, 543-569.
41
T. Josipović, 679.
303
Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU
poštenja prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da su imali pravo na sve
nužne informacije prilikom sklapanja ugovora42, potrošači su se u
sporovima pozivali na pravila o savjesnom ponašanju stranaka,
predugovornu odgovornost za štetu, mane volje (prvenstveno zabludu) 43 i
sl.
Problem nepostojanja posebnih odredbi o zaštiti potrošača prilikom
sklapanja ugovora o timesharingu pojavio se i pred Sudom Evropske
zajednice (dalje:
Sud EU) koji je tumačio da se odredbe nekih
drugih direktiva o zaštiti potrošača mogu na odgovarajući način
primijeniti i na neke aspekte ugovora o timesharingu. Tako je Sud EU
zauzeo stav da se na ugovor o timesharingu može primijeniti i Direktiva
broj 85/577/EZ o zaštiti potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan
poslovnih prostorija odnosno odredbe nacionalnih propisa država članica
kojima je direktiva implementirana u nacionalno zakonodavstvo.44 Takav
stav bio je posebno važan za zaštitu potrošača iz ugovora o timesharingu
Z. Meškić (2009), 553.
U sudskoj praksi SAD postoji čitav niz odluka u kojima su rješavana pitanja dovođenja u zabludu u pogledu
bitnih činjenica od strane prodavaca, davanje lažnih obećanja pa čak pronevjere i prevare potrošača. U presudi
Apelacionog suda Ohio, SAD, u predmetu broj Lexis 3015/2000, Dorian v. Harich Tahoe Development, sud je
zauzeo stav da je prodavac doveo u zabludu potrošača u pogledu tržišne vrijednosti, mogućnosti izdavanja te
jednostavnosti preprodaje budući da je prije zaključenja ugovora ubjeđivao potrošača da neće imati poteškoća
da brzo i jednostavno preproda nekretninu, da će mu u tome pomoći njegovi zaposlenici, koji će odmah
preprodati nekretninu, da će nekretnina imati veliki godišnji prihod od zakupa, te da je tržišna vrijednost veća
za 30-60% u odnosu na cijenu koja je plaćena. U presudi Vrhovnog suda Abame broj 14547 s.o. 29424, 1989,
Leisure American Resort Inc. v. Knutilla, sud je zauzeo stav da je prodavac lažno obećao potrošaču da će od
njega otkupiti nekretninu ukoliko on ne bude zadovoljan, pri čemu je presuđeno protiv prodavca, i to iz razloga
prevare i kršenja ugovora, te istog obavezala da potrošaču plati iznos od 25 hiljada dolara. Apelacioni sud
Massachusets je, u predmetu broj CT. 173, 587 N.E. 2d 238 iz 1992, Tiffany v. Sturbridge Camping Club Inc,
presudio da je prodavac kao upravitelj rekreativnog kamp-kluba, u usmenim prezentacijama doveo u zabludu
potrošača u pogledu činjenice da je nekretnina dostupna svake godine. U pogledu dostupnosti objekta
timesharinga, posebno je bitno napomenuti da je Apelacioni sud SAD, Deveti okružni sud, u predmetu broj
106 F.3d 407, 1986, FTC v. Paradise Palms Vacation Club, zauzeo stav vezano za dovođenje u zabludu
potrošača u pogledu nekretnine, lokacije, dostupnosti i mogućnosti zamjene, tako što je prodavac, navodeći da
ima luksuzne apartmane u dva tornja sa po 42 sprata, u neposrednoj blizini plaže, prodao oko tri hiljade
timesharinga, po cijeni od po 6 hiljada dolara. Međutim, isti je posjedovao samo osam zasebnih apartmana
koju su bili predmet spora radi čega je prodavac mogao smjestiti tek nekih 20% potrošača, a za ostalih 80%
naknadno je ponudio zamjenske nekretnine i to u Nevadi ili Wahingtonu. U presudi Vrhovnog suda Vermont
broj 547 A. 2d 1333, 1988, State of Vermont v. Stedman, sud je zauzeo stav da je prodavac, dajući obećanja da
će potrošačima dati po jedan besplatan dan (free day) za korištenje, ubjeđujući potrošače da će planinu koristiti
isključivo samo oni (misli se na potrošače), doveo u zabludu potrošače u pogledu vlasništva nad planinom.
44
Presuda Suda EU u predmetu broj C-423/97, Travel Vac SL protiv Manuel José Antelm Sanchis (ES –
zbirka odluka 1999, I-2195-2235).
42
43
304
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
sklopljenih prije nego što je usvojena je Direktiva 94/47/EEZ o zaštiti
stjecatelja u odnosu na određene aspekte ugovora o stjecanju prava
korištenja nekretnina na temelju timesharinga.
2. Razvoj instituta u Bosni i Hercegovini
Čak 1986. godine, SFRJ usvojila je Zakon o pravu vremenskog
korištenja turističkog objekta45, kojim je regulisala ugovor o
timesharingu. Međutim, obzirom da jugoslovensko tržište nije bilo
upoznato sa osnovnim elementima timesharinga, te je samim tim i ponuda
i potražnja za ovom vrstom ugovora bila neadekvatna, praktična primjena
ugovora bila je suprotna od očekivane. Naime, pomenuti zakon sadržavao
je veliki broj imperativnih odredbi te značajno ograničenje autonomije
volje ugovornih strana, čime je umnogome doprinosio posljedici
neprimjene ugovora u praksi.46 U to vrijeme, postojala je tendencija da
strani ulagači ponude potrošačima korištenje nekretnine na temelju
timesharinga. Zbog ograničenja koje je tadašnji zakon postavljao, ulagači
nisu bili posebno zainteresovani za ponudu timesharinga na ovim
prostorima. Također, zaštita potrošača47 nije bila na zavidnom nivou, što
je ponovo otežavalo pravilno provođenje ugovora u praksi. Kada je 1990.
godine izmjenama Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa prestao
da važi Zakon o pravu vremenskog korištenja turističkog objekta, institut
timesharinga, tada poznat kao vremensko korištenje turističkog objekta,
zamijenjen je institutom dugoročnog zakupa. Nepoznavanje pravne
prirode ugovora o timesharingu i njegovih osnovnih specifičnosti, doveli
su do poistovjećivanja ova dva ugovora.48
Službeni list SFRJ, broj 24/86 i 31/86.
O tome posebno: A. Timotijević, Pojam i pravna priroda time sharinga, Pravo-teorija i praksa, 12/1999. 2738.
47
O zaštiti potrošača u jugoslovenskom pravu vidi: N. Misita, O zaštiti potrošača u jugoslovenskom pravu,
Pravna misao, Sarajevo, v. 21,1990, 7-8-9, 49-58.
48
Vidi: A. Timotijević.
45
46
305
Belma Kokić: HISTORIJSKI RAZVOJ UGOVORA O TIMESHARINGU
BIH je 2006. godine, u cilju približavanja pravnog poretka sa poretkom
EU, usvojila Zakon o zaštiti potrošača49 kojim je regulisan i ovaj institut
pod nazivom „Vremenski zakup turističkog objekta“.50 Zakonodavac je
pokušao doslovno prevesti tekst Direktive 94/47/EZ što je ponovo
uzrokovalo neadekvatnu pravnu regulaciju ugovora.51 Osim toga, ugovor
je regulisan sa svega dvije odredbe.52 Naime, ovaj institut i danas se
poistovjećuje sa ugovorom o zakupu iako se radi o dva različita ugovora,
sa različitom pravnom prirodom, pravnom položaju ugovornih strana,
bitnim elementima ugovora i slično. Nedovoljna pravna regulacija53
nikako ne ide u prilog činjenici da je ugovor o timesharingu zaživio u
poslovnoj praksi BiH, te da mnogi prodavci nude potrošačima korištenje
smještajnih jedinica na temelju timesharinga.
ZAKLJUČAK
Ugovor o timesharingu se, kroz historiju, kao i mnogi drugi ugovori,
razvijao i prilagođavao potrebama tržišta. Različite pravne regulacije,
poistovjećivanje sa drugim ugovorima, kao i nedakvatno normiranje
doprinijeli su činjenici da je ugovor na našim prostorima bio manje
primjenjivan u praksi. Također, historijski posmatrano, nikada nije
postojala spontana potražnja potrošača za ugovorima o timesharingu. Oni
su bili i ostali, proizvod izmišljen od strane prodavaca. Marketing je skoro
u potpunosti prepušten aktivnosti direktne organizacije prodavaca, te
uglavnom zavisi od vrata do vrata, odnosno osobe do osobe kontakata, sa
određenom ulogom interneta, ali još uvijek nije pravilo za razvoj
uravnoteženog tržišta. U savremenim državama, u kojima ovaj institut
Zakonom o zaštiti potrošača BIH iz 2006. godine prestao je da važi Zakon o zaštiti potrošača BIH, Službeni
glasnik BiH, br. 17/02 i 44/04.
50
Ovaj institut bio je regulisan i odredbama članova 109. i 110. Zakona o zaštiti potrošača BIH iz 2002.
godine.
51
O nepravednim ugovornim odredbama i regulaciji ugovora iz ZZP vidi prije svih: Z. Meškić/ A. Brkić,
Zaštita potrošača od nepravednih ugovornih odredbi - usklađivanje obligacionog prava BIH sa Direktivom
93/13/EEZ, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, 5/2010, 55.
52
Vidi član 91. i 92. ZZP.
53
O tome i: Z. Meškić Zakon o zaštiti potrošača BIH u svijetlu Prava EU, Pravo i pravda, Časopis za pravnu
teoriju i praksu, Sarajevo, godina XI., broj 1., 2012.
49
306
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
doživljava procvat, sve je više razloga za zaključenje ugovora o
timesharingu. Ugovor se najčešće primjenjuje u praksi zbog pogodnosti
prodavca i potrošača, zbog činjenice da potrošač može koristiti određenu
smještajnu jedinicu koja se nalazi na egzotičnom mjestu više puta i to po
mnogo povoljnijoj cijeni nego što bi plaćao korištenje smještajne jedinice
po osnovu nekog drugog ugovora
Kako bi se na adekvatan način pružila zaštita potrošačima prilikom
sklapanja ovog ugovora, potrebno je što hitnije izvršiti izmjene u
nacionalnom zakonodavstvu BIH. Naime, potrebno je donijeti novi ZZP
kojim će se osigurati zaštita u onom obimu kako je pružaju i druge
savremene države članice EU. Osim toga, usvajanjem novih rješenja, BiH
bi ispunila jednu od obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
HISTORY OF TIMESHARING CONTRACTS
SUMMARY
Timesharing, as a way of vacation home sharing for a certain period of
time, has been constantly developing since its beginning, and there has
been increasing number of people interested in making a timesharing
contract. Even though the first timesharing projects were started more
than 40 years ago there is still a long list of legal questions which need to
be answered. Practically, these contracts were coined as no name
contracts, as a part of autonomous contract law. Adjusting to the market
requirements, timesharing contracts have constantly been changed and
new types of contracts have been developed. The term timesharing
involves different types of contracts which have one element in common,
the common right to use resort units at different period of time.
Key words: timesharing, timesharing contract, consumer contract,
consumer protection.
307
Elvedina Mamela*
NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM
PRAVU
SAŽETAK
UNIDROIT Prinicipi (skr. UPICC) kao jedinstveni koncept lex
mercatoria predstavljaju akademski materijal za harmonizaciju i
unifikaciju prava u mnogim zemljama. Njihova primjena je i šira a
uglavnom se veže za oblast međunarodnih trgovinskih ugovora što u
poslovnom svijetu predstavlja poseban izazov i viziju rješavanja
problema u prekograničnim trgovinskim odnosima.
Institut neispunjenja ugovora iz poglavlja 7 UPICC je zapažen kao
veoma jasan i koncizan set pravila koji generiše koncept bitnog
neispunjenja ugovora. Ovaj koncept je zabilježen i u drugim
instrumentima uz određena odstupanja.
Pri iznalaženju mogućnosti implementacije poglavlja 7 UPICC u naš
pravni sistem proizilaze veliki benefiti mada bi se stvorile i poteškoće.
Jasno se daje do znanja da je vrijeme krutih propisa prošlo i da vlada opći
trend racionalizacije propisa. Kruti propisi su kočnica liberalnijem
pogledu na domaće i transnacionalne trgovinske tokove. Trend za
stvaranjem što jednostavnijih i razumljivijih pravila kojim bi se pokušali
smanjiti troškovi pravnog tumačenja međunarodnih propisa i stimulirala
prekogranična trgovinska saradnja stvara pretpostavke koje idu ka
plauzibilnosti. Alternativni načini rješavanja sporova (arbitraže) dobili bi
na značaju i na taj način bi se brže rješavali sporovi. Međutim, problemi
oko implementacije se prije svega ispoljavaju u nedovoljnoj ustavnoj re
Mr.iur., ZD Rudnik mrkog uglja Kakanj
309
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
gulaciji. Uostalom ova ideja podrazumjeva i cjelokupne promjene sistema
jer se novi pristup približava precedentnom sistemu. Zakoni su kratki,
precedenti zapažen izvor prava dok se uloga sudije afirmiše do nivoa da
postaje i supstitut samom zakonu. Uzor bi se mogao tražiti prije svega u
nekim zemljama koje su prošle sličan put a danas se slove za uspješne
zemlje, kao što je Estonija. Rješenja bi išla ka stvaranju jedinstvenog
kodeksa za obligacione, privredne i potrošačke ugovore. To bi označilo i
strukturne izmjene instituta koji se odnose na neispunjenje jer bi se sve
odredbe objedinile na jednom mjestu dok bi se neke i ukinule.
Detaljnijom analizom je utvrđeno da UPICC imaju i određenih
nedostataka u pogledu obima primjene. U konkurenciji principa i njihovoj
sličnosti, ipak, se izdvajaju DCFR kao instrument sa najkompaktnijim
normativnim okvirom.
Ključne riječi: harmonizacija, unifikacija, recepcija, bitno neispunjenje,
arbitraže.
UVOD
Posljednjih 20 godina XX i XXI vijeka, u mnogim zemljama desile su
se značajne reforme propisa u cilju izjednačavanja pravila na
međunarodnom nivou kako bi se ublažile poteškoće prometa roba i
usluga. U tom kontekstu se može govoriti o međunarodnim i evropskim
principima od kojih veliki publicitet uživaju UNIDROIT – Principi
međunarodnih trgovinskih ugovora (skr. UPICC). Zbog svog sadržaja i
praktičnosti primjene mnogi naučni krugovi su povećali interesovanje za
UPICC. Interesovanje za UPICC označava prekretnicu u razvoju
međunarodnog trgovinskog prava, jer je time oživljena ideja da
srednjovjekovno trgovinsko pravo postane internacionalno. Međunarodni
promet roba i usluga (cross-border trade) nerijetko izazove sporove
između ugovornih strana koji završe u arbitražnom ili sudskom postupku.
Obzirom da se radi o prisustvu međunarodnog elementa javljaju se
310
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
problemi na koje nailaze arbitri i sudije zbog neusklađenosti pravnih
sistema, iznalazeći često različita rješenja pri čemu su nastajali stavovi
sudske prakse koji će kasnije postati zapažen izvor prava. Naročit interes
su izazvale pojedine ex-socijalističke zemlje koje su zbog
neprilagođenosti pravnih sistema realnoj situaciji, napravile radikalan
zaokret i napustile svoje rigidne pravne sisteme, praveći reformu
pozitivnih propisa u duhu međunarodnih pravila. Poseban značaj se
pridaje institutu neispunjenja iz UPICC. Poglavlje 7 UPICC se analizira
kao pitanje koje predstavlja izazov i daje odgovore počevši od
nacionalnih, pa sve do međunarodnih odnosa. Sam pojam neispunjenja
ugovora u UPICC ima svoje specifičnosti u poređenju s našim
obligacionim pravom. Obligaciono pravo BiH nije terminološki regulisalo
institut neispunjenja mada se u navedeni kontekst svrstavaju termini kao
što su raskid ugovora, docnja, odgovornost za materijalne i pravne
nedostatke kao i šteta. U vezi s tim objašnjenje primjene UPICC
omogućit će da se u tom kontekstu sagledaju odgovarajući instituti našeg
obligacionog prava kao tekovinom evropsko-kontinentalne pravne
tradicije.
Materija međunarodnog poslovnog prava se proučavala u onom obimu
koji je bio koherentan s ideološkim shvatanjima prošlog sistema.1 Nakon
toga se desila preobrazba sistema praćena složenim društveno-političkim
odnosima i promjenama državnog uređenja.2 Još od kraja 1995. godine
kada je potpisan Daytonski mirovni sporazum i kada su nastali temelji za
uspostavu demokratskog uređenja, počeo je proces reformi. U tom
procesu mnogi savezni propisi koji su egzistirali na teritoriji bivše države
SFRJ su i dalje na snazi u BiH, jer su za vrijeme ratnih okolnosti preuzeti
Uredbom o preuzimanju saveznih propisa.3 Ovaj podatak jasno ukazuje
da se navedeni propisi još uvijek primjenjuju mada su pretrpjeli
simbolične izmjene. Međutim, reorganizacija cjelokupnog sistema će
1
2
3
A. Goldštajn, Privredno ugovorno pravo, Informator, Zagreb 1967., 12.
Vidi: http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_bos.pdf, (13.11.2012.)
Lj. Todorović, Zakon o obligacionim odnosima, Biblioteka mostovi, Sarajevo 1997., 5.
311
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
znatno uticati na reformu legislative donošenjem propisa koji moraju biti
u skladu s komunitarnim pravom kao i međunarodnim poslovnim
trendovima. Potporu svim tvrdnjama će doprinijeti i sudska praksa nastala
primjenom UPICC. Zbog toga su nastale ideje koje bi uistinu predstavile
način da se realizira višedecenijska inicijativa za uspostavom jedinstvenih
pravila u oblasti međunarodne trgovine te doprinese unifikaciji i
harmonizaciji prava.
1. UPICC i globalizacija
Samim usložnjavanjem društveno-ekonomskih kretanja, te zalaganjem
za uvođenje liberalnije ekonomije kako bi se prevazišle barijere zbog
različitosti društveno-političkih sistema, rezultiralo je potpisivanjem
Ugovora o Evropskoj ekonomskoj zajednici s ciljem uspostavljanja četiri
osnovne slobode, tj. slobode kretanja roba, osoba, usluga i kapitala.4 Sve
te odrednice su nametnule potrebu i za stvaranjem pravila na globalnom
nivou kako se ne bi otežavala nastojanja za progresivnijim razvojem
ekonomije i širenjem tržišta. Dugo vremena je postojala ideja za
ujednačavanjem Evropskog privatnog prava kako bi se premostile sve
razlike koje nose različiti pravni sistemi. U prilog tome ide i činjenica da
se primjenom nacionalnog prava u ugovorima s međunarodnim
elementom proizvode nejasnoće i povećava pravna nesigurnost čak i kada
se radi o kolizionim normama međunarodnog privatnog prava.5
Naime, proces unifikacije traje od kasnih 20-tih godina XX vijeka. Svi
ti procesi su dobili značaj jer sama unifikacija zajedno s harmonizacijom
pravila pretpostavlja globalizaciju.6 Čisto domaći pravni sistemi
4
5
6
Z. Meškić/D. Samardžić, Pravo Evropske unije, TDP, Sarajevo i GIZ Gmbh, Sarajevo 2012., 27 i dalje.
„Metod određenja merodavnog prava putem kolizionih normi postao je predmet oštrih kritika savremene
doktrine u kojoj je široko prihvaćeno stanovište o tome da država nema legitimitet da uređuje
međunarodni trgovinski odnos kad on izađe iz okvira njenog suvereniteta, te da ispoljavanje njenih
ovlašćenja u takvom slučaju predstavlja određenu zloupotrebu prava“. (J. Perović, Bitna povreda ugovora,
Međunarodna prodaja robe, Beograd 2004., 17.)
M. Heidemann, Methodology of Uniform Contract Law, Springer-Verlag Berlin Heidelberg 2007., 26-27.
312
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ukorijenjeni su u pozitivizmu i teoriji nacionalne države tako da često ne
mogu dokučiti probleme u prekograničnim odnosima. U ime toga je
njemački profesor prava, Ernest Rabel, 1929. godine dao sugestije
predsjedniku Međunarodnog instituta za unifikaciju privatnog prava
(UNIDROIT) Vittoriu Scialoju, za početak rada na formiranju
unificiranog prava međunarodne prodaje. Prije tog vremena je postojalo
međunarodno trgovinsko pravo koje se nužno moralo reorganizirati.
UNIDROIT Institut je prihvatio prijedlog te je formirana komisija za
unifikaciju međunarodnog prava. Rad na tekstu za izradu pravila je tekao
još od 1980. godine. U toku 1985. godine došlo je do promjene naziva
tako da je naziv „Progresivna kodifikacija međunarodnog trgovinskog
prava” prerasla u „Principe međunarodnih trgovinskih ugovora“. Među
vodećim aktivistima u izradi UPICC su bila tri čuvena profesora sa
različitih pravnih sistema (civil law, common law i ex-socijalističkog
sistema). Formirana radna grupa je pripremala preliminarne nacrte za
svako poglavlje UPICC, uz brojne diskusije nakon kojih su se odluke
donosile konsenzusom. Ti Nacrti su obrađivani i razmatrani na godišnjim
zasjedanjima Upravnog odbora, a u konačnici su dostavljeni vladama 56
država članica. Prvi put su objavljeni početkom 1994. godine u vidu
zbornika gdje se nalaze odredbe s određenim komentarima i preporukama
da bi u maju 1994. godine, Upravni odbor dao i formalnu saglasnost za
UPICC.7 Danas, UNIDROIT Institut broji 61 državu članicu među kojima
se ne nalazi Bosna i Hercegovina8 mada je potpisnica njenih brojnih
konvencija. Kao projekat na kojem su radili mnogi članovi iz grupe
UNIDROIT, izdvaja se Konvencija Ujedinjenih nacija o ugovorima o
međunarodnoj prodaji robe, poznata kao Bečka konvencija, proizašla iz
dvaju Haških konvencija. Nakon toga su se počele stvarati različite ideje
koje su rezultirale i novim projektima.
7
8
M. D. Živković, Obim saglasnosti neophodan za zaključenje ugovora, JP Službeni glasnik, Beograd 2006.,
135.
H. D. Gabriel, „An American Perspective on the 2010 UNIDROIT Principles of International Commercial
Contracts“, ur. C. Eckl, et al., Rabel Journal, Max-Planck-Institut, 158 fn. 1.
313
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
U vezi s pomenutim aktivnostima, UPICC su predstavili prekretnicu u
nastanku i razvoju međunarodnog trgovinskog prava.9 Oni su označili put
koji vodi ka globalizaciji pravne misli tako što su dobili naziv lex
mercatoria i na taj način izašli izvan nacionalnog okvira. Oni su prije
svega usmjereni na prevazilaženje brojnih problema s kojima se susreće
međunarodno trgovinsko pravo.
Kako su već deklarativno tretirani od početka, UPICC pretenduju da
postanu moderna lex mercatoria u punom smislu riječi. Tu konstataciju
potvrđuje činjenica da postoji odluka ICC broj: 7110 iz 1995. godine u
kojoj nije primjenjivan sukob zakona a gdje su se strane odredile na
primjenu „prirodnog prava“ što je učinilo vjerovatnim UPICC.10 Također,
odluka ICC broj: 7375 iz 1996. godine ispoljava direktnu ekpresiju
UPICC kao „općih pravnih principa“.11
Od izuzetne važnosti je preambula UPICC koja predviđa njihovu
primjenu kada su ugovorne strane prihvatile da se na njihov ugovor
primjene opći pravni principi, lex mercatoria ili neka slična formulacija.12
Iako za njihov nastanak nisu korišteni privatno-pravni propisi zemalja,
mora se naglasiti da je značajan uticaj imao UCC i Restatement (Second)
of the Law of Contracts iz SAD-a.13
9
10
11
12
13
M. J. Bonell, „UNIDROIT Principles and European Principles: Similar Rules for the same Purposes?“, ur.
M. Evans, Uniform law review, 1996/2, 230-231.
F. Bartolotti, „The UNIDROIT Principles and the arbitral tribunals,“ ur. H. Kronke, Uniform law review,
2000-1, 151, ICC partial award of 1995 in case 7110, in Unif. L. Rev. (1997), 812.
Ibid.
„Rečima profesora Bonela, predsedavajućeg komisije, se navodi da su u samoj grupi postojali zagovornici
„tradicionalističkog“, koji su želeli da se drže postojećih rešenja, posebno ako dolaze iz njihovog
nacionalnog prava, i „inovatori“, koji su bili spremni da prihvate savremena rešenja i tendencije čak i kada
su dolazili iz prakse nekog njima stranog pravnog sistema i kada nisu bili općeprihvaćeni. Kompromis
postignut između ova dva tabora u radnoj grupi rezultirao je umereno progresivnim pravilima, koja uz
poštovanje onoga što se smatra klasičnim u znatnoj meri usvajaju i modernija shvatanja“. (M. D. Živković,
136.)
„Amerikanci koriste poseban metod da bi učinili common law koherentnijim i pristupačnijim, donošenjem
tzv. Restatement of law kao posebnih zbirki pravila u određenoj materiji. Ove Zbirke donosi Američki
pravni institut (American Law Institute). Restatements ne predstavljaju izvore prava u formalnom smislu
tako da ih ne obavezuje na primenu, ali ih uzimaju u obzir zbog „materijalnog autoriteta koji zavisi od
ugleda Instituta“. (V. G. Popović/R. D. Vukadinović, Međunarodno poslovno pravo, Pravni fakultet u
Banja Luci i Centar za pravo Evropske unije u Kragujevcu, Banja Luka-Kragujevac, 2010, 18 fn. 38.)
314
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
CISG je svojevremeno poslužila kao način da se napravi sažetak
aktuelne metode restatementa.14 Međutim, UPICC su otišli korak dalje
kako od CISG tako i američkog uzora, uvrštavajući u konačni dokument
samo najbolje od postojećih propisa (dernier cri de la jurisprudence)15 i
time utemeljili metodu kojom će se voditi sve naredne inicijative. Među
mnogim naučnicima su se pojavile brojne nedoumice i sumnje u pogledu
kvaliteta UPICC iako se u lex meractoria ubrajaju i drugi principi tako da
se pogrešno tumačila pravna priroda UPICC. U vezi s tim je donesen
zaključak da restatements ne mogu označavati pravila koja ukazuju na
međunarodno trgovinsko pravo. Oni su bez obzira na sve mogućnosti
ujedno i pokušaj da se izbjegne mehanički karakter ugovora i da se u njih
unese moral i pravičnost kako bi univerzalna pravila bila predoodređena
za masovnu upotrebu.16 Zbog toga se i navodi da svojom sadržinom i
namjenom ne predstavljaju restatement po uzoru na američki model, nego
samo pre-statement pravila.17
U vezi sa primjenom UPICC bitno je istaći da nacionalni sudovi ne
mogu primjenjivati UPICC ali se njihova primjena zagovara u
arbitražama. U prilog tome ide koncept zasnovan na slobodi ugovoranja
mjerodavnog prava. Bilo je različitih ideja da se izjednači primjena
državnog i nedržavnog prava od kojih je i prijedlog Uredbe RIM 1 ali je
na kraju prevagnula primjena državnog prava. Ponekad i arbitraže mogu
poslužiti redovnim sudovima u zauzimanju konačnog stava po određenom
pravnom pitanju.
Novi dopunjeni UPICC iz 2010. godine su objavljeni u vidu zbornika,
čiji su članovi praćeni odgovarajućim komentarima. Ako se uzme u obzir
cjelokupan sadržaj može se izvesti zaključak da UPICC sadrže opća
Metoda u američkom pravu kojom se objedinjuju načela proteklog case law.
Protokol sjednice od 23.04.1968 u: Annuaire UNIDROIT 1967-68 Tome II, 254, 268.
16
E. C. Ritaine, „Nouvelle tendances en droit des obligations“, ur. serije H. Kronke, Unifrom law review,
2008-1/2, 99.
17
H. Kronke, The UN Sales convention, The UNIDROIT Contract Principles and the way beyond, 488 fn. 22.
http://www.uncitral.org/pdf/english/CISG25/Kronke.pdf, (13.01.2013).; K. P. Berger, „The UNIDROIT
Principles and new lex mercatoria“, ur. H. Kronke, Uniform law review, 2000-1, 169.
14
15
315
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
pravna pravila koja se odnose ne samo na ugovor o prodaji robe, nego i na
druge trgovinske ugovore. Oni su postigli veliki uspjeh o čemu svjedoči
veliki broj publikacija u cijelom svijetu, kao i u primjerima arbitražnih i
sudskih odluka. Oni se ne odnose samo na ugovore nego i na trostrane
pravne odnose među kojima je zastupanje ili ustupanje, ali i pitanja koja
se tradicionalno regulišu imperativnim normama, kao što je zastarjelost.18
S obzirom na sadržaj i institute koji vode porijeklo iz evropskokontinentalne pravne tradicije, može se reći da su sačinjeni više u duhu
zakona evropsko-kontinentalne tradicije nego kao pravila common law
sistema.19 UPICC mogu pomoći sucima ili arbitrima u potrazi za
odgovarajućim i fer rješenjem ukoliko se javi spor između dvije strane po
pitanju određivanja nacionalnog prava, ili kada se lex fori ne može
odrediti. U tom smislu, UPICC se mogu smatrati kao novi ius commune.20
2. Neispunjenje ugovora u UPICC
Poglavlje 7 UPICC21 nosi naziv neispunjenje ugovora, a sastoji se od
četiri odjeljka. Kroz navedene odjeljke mogu se uočiti pojmovi koji čine
sintezu najpraktičnih pitanja iz ugovornog prava koja zasigurno
zavrjeđuju pažnju kod domaćih i inostranih zakonodavaca. Pravila
UPICC su tako postavljena na pravičan način22 da kada nastanu otežane
okolnosti za ispunjenje, potiču stranke da otklone nedostatke, koji su
nastali zakašnjenjem ili neurednim ispunjenjem i to produženjem
vremena ispunjenja (davanjem naknadnog roka) kako bi se omogućilo
strani koja kasni s ispunjenjem da je pravilno ispuni. Kada nastupe
prepreke za ispunjenje koje se ne mogu savladati ni izbjeći, UPICC prvo
18
19
20
21
22
S. Fišer-Šobot, „Odgovornost prodavca za isporuku robe u međunarodnom i domaćem pravu“, doktorska
disertacija, Univerzitet u Novom Sadu, Pravni fakultet, Novi Sad 2009., 12-13.
W. Tetley, „Mixed jurisdictions: common law vs civil law (codified and uncodified)“. ur. H. Kronke,
Uniform law review, 1999-3, 597 i dalje.
M. J. Bonell, „UNIDROIT Principles and European Principles: Similar Rules for the Same Purpose?“,
Uniform law review, 1996/2, 245.
A. Rosset, „UNIDROIT Principles and Harmonization of International Commercial Law, Focus on Chapter
Seven“, ur. serije, M. Evans, Uniform Law Rewiew, 1997-3, 441-450.
E. C. Ritaine, „Nouvelle tendances ed droit des obligations“, ur. H. Kronke, Unifrom law review, 2008-1/2,
99.
316
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
omogućavaju privremenu suspenziju obaveza, a ne neposredan raskid
ugovora. Naime, u poglavlju 7 je zasebno regulisan institut neispunjenja
koji se bavi svim aspektima neispunjenja ugovora te daje odgovor na
brojne diskusije rješavanjem često i nepredvidljivih situacija. Kako iz
prethodnog izlaganja proizilazi, oni usvajaju jedinstven koncept
neispunjenja.23 Prema definiciji iz člana 7.1.1, neispunjenje postoji kada
jedna strana ne izvrši bilo koju od svojih ugovornih obaveza, uključujući
neuredno ispunjenje i ispunjenje s docnjom. Za razliku od ostalih modela,
UPICC previđaju institut bitnog neispunjenja obaveze (fundamental nonperformance, inexecution essentielle) koji je u svojim osnovnim
polazištima, blizak pojmu bitne povrede ugovora u CISG.
Ako se uzme u razmatranje institut neispunjenja, jedna ugovorna strana
uvijek snosi rizik u odnosu na drugu ugovornu stranu zbog mogućeg
neispunjenja koje može nastati kao posljedica činjenja, nečinjenja ili
nekog drugog događaja.24 Pravilo istovremenog ispunjenja obaveze
nalaže da jedna strana uvijek može uskratiti ispunjenje svoje obaveze sve
dok druga strana ne ispuni svoju obavezu.25 Često dolazi i do situacija
gdje se obaveze ispunjavaju sukcesivno, te strana koja treba ispuniti svoju
obavezu nakon prve ugovorne strane može pridržati svoje ispunjenje sve
dok svoju obavezu na ispuni prva strana.26 Ovaj član oslikava refleksiju
odredbi iz evropskog civilnog prava s velikim sličnostima i našem ZOO,
poznatom od ranije kao koncept exeptio non adimpleti contractus.27
Važno je napomenuti da UPICC ne sadrže posebnu odredbu o raskidu
ugovora s uzastopnim obavezama. Oštećenoj strani je ostavljena
mogućnost da obavijesti drugu stranu, te da joj se ostavi dodatni rok
23
24
25
26
27
J. Rajski, „New Developments in International Commercial and Consumer Law“, ur. J. B. Ziegel,
Challenges of Adapting Law to Market Economies in Post-communist Central European Countries, Hart
publishing, Oxford 1998., 383-395.
Član 7.1.2 UPICC.
Član 7.1.3 (1) UPICC.
U slučaj broj (2007) Hai Min Chu Zi No. 1839 od 28.06.2007. godine pri Beijing Haidian District People’s
Court između Beijing Tongwei Fangyuan Ceramics Trade Centre v. Beijing Hongjian Decoration
Engineering Co., Ltd. Republika Kina, je primjenjen član 7.1.3 (2). www.unilex.com (23.11.2012.)
Iako institut pridržaj vlastitog ispunjenja (witholding performance) nije decidno regulisan u ZOO, ipak se
može pronaći dodirna tačka sa članom 122. ZOO u vezi sa pravilima istovremenog ispunjenja.
317
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
razumne dužine (period of time of reasonable lenght, délai
supplémentaire de durée raisonable) za ispunjenje ugovorne obaveze.
Strana koja nije uredno ispunila obavezu u ugovorenom roku zadržava
pravo da može o svom trošku otkloniti neispunjenje pod uvjetom da bez
potrebnih odgađanja obavijesti drugu stranu o predloženom načinu i
vremenu ispunjenja. Ugovorna strana koja je uredno ispunila svoju
obavezu nema legitimnih interesa da odbije naknadno ispunjenje
ugovorne obaveze s tim da se obaveza mora odmah izvršiti.28 Bez obzira
na naknadno ispunjenje ugovorne obaveze (neovisno o tome da li se radi
o docnji ili neurednom ispunjenju), oštećena ugovorna strana ima pravo
na naknadu štete zbog docnje, odnosno neurednog ispunjenja obaveze,
kao i zbog bilo kojeg vida štete koja je nastala ili nije spriječena
naknadnim ispunjenjem.29 Iz svega navedenog proizilazi da je davanjem
naknadnog roka za ispunjenje obaveze, ispoštovano načelo pacta sunt
servanda kao jedno od osnovnih načela ugovornog prava koja predstavlja
prekretnicu i oslonac ugovornim stranama u trgovinskim sporovima.
Neispunjenje ugovorne obaveze se može opravdati, ukoliko ugovorna
strana koja nije ispunila obavezu dokaže posljedicu određenog djelovanja
koje je izvan njene kontrole (više sile), kao i da takvo djelovanje nije
mogla razumno očekivati obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ili da
je razumno smatrala da će moći spriječiti takvo djelovanje kao i
posljedice tog djelovanja. Ugovorna strana koja zbog više sile ne može da
ispuni svoju obavezu, dužna je da drugu stranu obavijesti o tim
preprekama kao i o njegovom uticaju na nemogućnost ispunjenja
ugovorne obaveze.30 Ukoliko strana koja nije ispunila ugovornu obavezu
obavijesti drugu stranu da neće ispuniti obavezu ni u naknadnom roku,
oštećenoj ugovornoj strani stoje na raspolaganju pravna sredstva kao što
je raskid ugovora i naknada štete. Bitno je istaći da za neznatni nedostatak
ispunjenja, oštećena strana nema pravo na raskid ugovora. Da se mora
28
29
30
Član 7.1.4 UPICC. (Naknadno izvršenje obaveze od strane dužnika).
Član 7.1.5 UPICC. (Naknadni rok za ispunjenje).
„Federalni arbitražni sud Volgo-Vyatsky Distrikta Ruske federacije“. www.unilex.com (23.11.2012.)
318
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
poštovati svrha ugovora i opravdano očekivanje stranaka govore i
klauzule izuzeća koje daju mogućnost strani koja nije ispunila ugovor da
ga djelimično izmjeni i na taj način ispuni obavezu.31 Oni su u velikom
obimu potaknuli praksu gdje su donesena zanimljiva stajališta na način da
je prošireno polje djelovanja i na ugovore koji nemaju trgovinski
karakter.32
Po pitanju prava na ispunjenje posebno je navedeno neispunjenje
novčanih i nenovčanih obaveza. Poput CISG i engleskog prava, za
povredu ugovora se ne traži element krivice jedne ugovorne strane. Pravo
na ispunjenje podrazumjeva: ispunjenje nenovčanih obaveza (u naturi)33 i
zamjenu ili otklanjanje oštećene stvari. Oba ova pravna sredstva su
taksativno određena34 mada član 7.2.2 govori o pravu na ispunjenje
nenovčanih obaveza koje trpi značajna ograničenja.35 Inače, pravila
UPICC su takve strukture da prilikom nastanka poteškoća tokom
ispunjenja, potiču stranke da otklone nedostatke, koje su nastale
zakašnjenjem ili neurednim ispunjenjem, i to produženjem vremena
ispunjenja (additional period of time), kako bi se omogućilo strani koja
nije blagovremeno ispunila obavezu, da ispuni obaveze. Izuzimanjem
kaznenih klauzula održava se dosljednost poštivanja legitimne svrhe
ugovora i mogućnost da se preduprijedi nepoštivanje načela savjesnosti i
poštenja.36
31
32
33
34
35
36
Član 7.1.6 UPICC. (Klazule izuzeća).
„Odluka Vijeća povjerenika od 23.09.2007. godine između Vlade Iraka i Upravnog vijeća UN za
potraživanja šteta nastalih iz iračke invazije i okupacije Kuvajta može se analizirati primjena UPICC. Pri
dosudi troškova koji su nastali ublažavanjem štete primjenjena je odredba člana 7.4.8 (1) i (2) UPICC“.
www.unilex.com (23.11.2012.)
Slijedeći pristup iz člana 46. CISG, „specific performance“ iz člana 7.2.2 UPICC predstavlja pravo
povjerioca da u okviru prava na ispunjenje, zahtijeva od dužnika ispunjenje nenovčanih obaveza.
A. Rosett, „UNIDROIT-Principles and Harmonization of International Commercial Law, Focus on Chapter
Seven“, ur.serije M. Evans, Uniform law review, 1997/3, 448.
„Npr. u engleskom pravu ispunjenje u naturi (specific performance) postoji, ali samo kao izuzetak od opšeg
pravila, pre svega u sistemu equity. Do izvršenja u naturi najčešće dolazi u onim slučajevima kada
naknada štete ne može biti adekvatna (npr. predmet obaveza je jedinstven, kao u sporovima povodom
nepokretnosti), ili je visina pretrpljene štete nedorečena, ili ju je teško odmeriti. (D. Pavić, Opšti pogled na
neizvršenje ugovora u Principima evropskog ugovornog prava, „Načela Evropskog ugovornog prava i
jugoslovensko pravo“, ur. R. D. Vukadinović, Pravni fakultet u Kragujevcu 2001., 223 fn. 34.)
Ibid., 447-449.
319
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
Postupak raskida ugovora kao segmenta neispunjenja u UPICC je
mnogo pojednostavljen i praktičan. UPICC predviđaju vansudski sistem
raskida ugovora koji se ostvaruje izjavom o raskidu upućenoj drugoj
ugovornoj strani kao napredno rješenje radi ekspeditivnijeg rješavanja
sporova. Prema članu 7.3.2 pravo jedne ugovorne strane da raskine
ugovor ostvaruje se davanjem obavještenja suprotnoj strani (st.1).
Ukoliko ponuda za ispunjenje ugovora bude dostavljena sa zakašnjenjem
ili da na neki način nije u skladu s ugovorom, povjerilac gubi pravo na
raskid ugovora osim ako je o tome dostavio obavještenje suprotnoj strani
u razumnom vremenu na ime ponude ili nesaobraznog ispunjenja (st.2).
Naime, ispunjenje ugovora mora postati imperativ, jer se po svaku cijenu
treba omogućiti ispunjenje savjesnoj strani. Ukoliko pak ne dođe do
ispunjenja ugovora, osnova da povjerilac može raskinuti ugovor jeste
princip bitnog neispunjenja obaveze, gdje su exempli causa navedeni
kriterijumi za utvrđivanje postojanja bitnog neispunjenja. U okviru
kriterijuma koje je potrebno imati u vidu, principi alternativno navode
namjerno neispunjenje s jedne strane,37 kao i slučaj kada se oštećena
strana ne može osloniti na ispunjenje obaveze dužnika.38 U ovom drugom
slučaju daje se osnov za primjenu instituta predvidljivosti neispunjenja
(anticipatory non-performance). Dakle, pravo na raskid ugovora ostvaruje
se ukoliko se radi o bitnom neispunjenju obaveze, gdje će se obratiti
pažnja na okolnosti da li neispunjenje bitno lišava oštećenu stranu onoga
što je opravdano očekivala od ugovora, izuzev ako takav rezultat nije
unaprijed predviđen, da li se radi o nekoj obavezi koja predstavlja suštinu
ugovora, da li je neispunjenje namjerno ili je posljedica nepažnje, da li
neispunjenje predstavlja razlog za ubjeđenje da se obaveza neće ispuniti,
u smislu da se oštećena strana ne može oslanjati na ispunjenje u
budućnosti, da li je došlo do nesrazmjernosti (povreda načela
ekvivalentnosti) i sl.39 U svakom slučaju, obaveza oštećene strane jeste da
37
38
39
Član 7.3.1 ( 2) c. UPICC, (Neispunjenje je namjerno ili bezobzirno).
Član 7.3.1 (2) d. UPICC, (Neispunjenje daje oštećenoj strani razlog da se ne može osloniti na buduće
ispunjenje druge strane).
Član 7.3.1 UPICC. (Pravo na raskid ugovora).
320
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
dostavi pismenu obavijest radi raskida ugovora. Ukoliko obavijest bude
poslata sa zakašnjenjem ili bude nesaobrazna sa ugovorom, oštećena
strana gubi pravo na raskid ugovora izuzev ako u obavještenju nudi
razuman rok (reasonable notice) za otklanjanje nedostataka. Identičan
primjer postoji i za slučaj otklanjanja nedostataka kod nesaobraznog
ispunjenja.40 Ako se prije datuma ispunjenja utvrdi bitno neispunjenje,
druga strana također ima pravo na raskid ugovora.41
Sastavni dio UPICC čine i pravila o prijevremenom ispunjenju. Može se
reći da pojam prijevremeno ispunjenje42 predstavlja ispunjenje obaveze
prije ugovorenog roka, jer jedna strana može da primi ili odbije ispunjenje
u skladu s legitimnim očekivanjima,43 ali se sve tretira u okviru načela
savjesnosti i poštenja. Sva prava i obaveze koje proisteknu iz ugovora u
slučaju prijevremenog ispunjenja i njegovog prihvatanja od strane
povjerioca neće biti relevantne, jer će se smatrati da od ugovorenog roka
teku sva prava i obaveze. Samim tim je jasno naglašen kvalitet i pažnja
kreatora UPICC jer se strogo vodi briga da se jedna strana ne dovede u
zabludu. Može se reći da su pravila o prijevremenom ispunjenju ugovora
opravdana, naročito ako se uzmu i primjeri iz nekih drugih pravila od
kojih je zanimljivo poglavlje 2-609 (1) UCC,44 na temelju kojih postoji
obaveza stranke da ne umanjuje legitimna očekivanja da će ugovor biti
uredno izvršen. Da bi se otklonile bilo kakve dileme, postoji mogućnost
da se zaključenjem ugovora definiraju i određena sredstva obezbjeđenja
ispunjenja ugovora. Ukoliko se ne sprovedu mjere na obezbjeđenju
ispunjenja, zainteresovana strana može raskinuti ugovor. U svakom
slučaju je predviđena restitucija a ukoliko nije moguće vratiti stvari onda
se uzima u obzir novčana protuvrijednost. Nova redakcija iz 2010.g.
sadrži odredbe koje ukazuju da se primatelj ispunjenja neće obavezivati
40
41
42
43
44
Član 7.3.2 UPICC.
Član 7.3.3 UPICC.
Član 6.1.5 (1), (2) i (3) UPICC.
„Vrhovni sud Španije u predmetu broj: 1092/2008 od 12.03.2008“. www.unilex.com (23.11.2012.)
Uniform Commercial Code § 2-609. Pravo na adekvatno obezbjeđenje ispunjenja.
321
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
na povrat uključujući i troškove45 koji su potrebni za očuvanje tih
primljenih stvari46 ukoliko je za to odgovorna neka druga strana.
Svaki segment neispunjenja obaveze daje isključivo pravo oštećenoj
strani na naknadu štete samostalno ili u kombinaciji s drugim sredstvima.
Naknada štete podrazumjeva i izmaklu dobit mada oštećena strana
zadržava pravo i na naknadu nematerijalne štete za fizičku i duševnu bol
zbog neugodnosti koje je pretrpila zbog neispunjenja. Naknada štete kod
zemalja evropsko-kontinentalne tradicije je definirana kao obična šteta
(damnum emergens) i izgubljena dobit (lucrum cessans). Međutim, kod
UPICC je malo jednostavnija regulacija mada oštećena strana ima punu
naknadu kao i naknadu za izgubljenu dobit koju je opravdano očekivala
od ugovora (loss of bargain, consequential damages).47 Naknada štete
podrazumjeva i buduću štetu s razumnim stepenom izvjesnosti da će
nastati kao i gubitak prilike za sklapanjem ugovora koja je mogla da bude
s drugom ugovornom stranom. Odredbe oko gubitka prilike nisu decidno
navedene i predstavlja questio facti.48 Ako se iznos štete ne može izraziti
u dovoljnoj mjeri, procjena i naknada štete je prepuštena sudu koji će
izvršiti kvantificiranje štete. Odgovornost za štetu, podrazumjeva i onu
štetu koja je nastala od strane koja je mogla predvidjeti njen nastanak
prilikom zaključenja ugovora.49 Gubici nastali poslije zaključenja
ugovora cijenit će se prema subjektivnim kriterijima, tj. prema savjesnosti
prodavca u vrijeme zaključenja ugovora.50
Također, oštećena strana koja je raskinula ugovor, ili ako je napravljena
zamjenska obaveza, može zahtijevati doplatu do ugovorene cijene, kao i
naknadu za buduću štetu.51 Sve u svemu, oštećena strana nema pravo na
45
46
47
48
49
50
51
Član 7.3.5 UPICC.
Član 7.3.6 (1), (2), (3), i (4) UPICC.
Član 7.4.2 UPICC.
Član 7.4.3 UPICC.
Član 7.4.4 UPICC.
S. Fišer-Šobot, 235.
Član 7.4.5 UPICC.
322
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
štetu ukoliko u momentu nastanka štetnog događaja nije preduzela korake
na smanjenju štete. To se odnosi i na troškove koji nastaju pri
poduzimanju koraka za smanjenjem štete na teret druge strane. Ukoliko se
ne isplati šteta na vrijeme plaća se kamata koja se mjeri kao kamata za
kratkoročne kredite u mjestu plaćanja ili ako u toj državi nema te stope
onda u zemlji plaćanja. U teoriji su se otvorila opsežna razmatranja u vezi
s članom 7.4.9 u kojem je navedeno da ovaj način računanja kamate nije
prikladan i da se ista ima računati po lex nationalis prodavatelja.52 U vezi
sa štetom, predviđena je i dodatna šteta ako nastanu enormne štetne
okolnosti za drugu stranu. Šteta na nenovčane obaveze je paušalna. U
svakom slučaju se šteta može i ugovarati kao i smanjivati ako se pokaže
da navedene okolnosti nisu značajno uticale za nastanak štete. Naknada
štete je predviđena alternativno u valuti u kojoj je izražena novčana
obaveza ili u valuti u kojoj je pretrpljena šteta, u zavisnosti šta je
prikladnije.53 Naknada štete se odmjerava prema okolnostima slučaja i
interesima oštećene strane. Prof. Sieg Eiselen je istakao svoje mišljenje i
ukazao da CISG i UPICC ne sadrže izričitu odredbu o načinu i vremenu
u kojem se šteta obračunava. Ipak, temeljni princip koji je izražen u članu
76 CISG i članu 7.4.6 UPICC upućuju na trenutne cijene robe prilikom
obračuna iznosa štete. To bi značilo da se šteta obračunava kada je tužitelj
podnio zahtjev, a ne u vrijeme povrede. Zanimljivo je i mišljenje prof.
Brune Zeller koji navodi da član 7.4.6 UPICC koristi jednostavan jezik te
bi bilo korisno pomenute odredbe UPICC proučiti prije analize člana 76.
CISG pri pokušaju da se donese rješenje. Na kraju je zaključeno da je
bitan momenat za obračun štete, ono vrijeme raskida ugovora, kada je
povreda utvrđena od druge strane.54 Ovdje je prikazan izuzetno strog
način protiv strane koje nije izvršila obavezu što je pomalo i nerazumno
obzirom da su ostavljene izuzetno velike mogućnosti za pitanje štete. Bez
obzira na sve navedene prednosti, u odredbi člana 7.4.13 UPICC mogu se
zapaziti prekomjerne mogućnosti koje se pružaju jednoj ugovornoj strani
52
53
54
„Arbitražna odluka od 15.06.1994 godine donesena od Međunarodnog arbitražnog suda Federalne privredne
komore u Beču u sporu između austrijske i njemačke kompanije“. www.unilex.com (23.11.2012.)
Član 7.4.12 UPICC.
„Međunarodno ekonomsko i trgovačko vijeće Narodne Republike Kine“. www.unilex.com (23.11.2012.)
323
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
te bi se ova nastojanja trebala dovesti na jedan razuman nivo. Naknada
štete kod međunarodne i domaće prodaje robe treba da obešteti kupca i
nema kazneni, penalni karakter. Osnovni cilj naknade štete jeste da se
oštećena strana stavi u isti ekonomski (materijalni) položaj u kome bi bila
da je druga ugovorna strana uredno izvršila svoju ugovornu obavezu
(načelo pozitivnog ugovornog interesa).55 Ovom regulacijom je
obezbjeđen sistem zaštite da se oštećenoj strani naknadi obična šteta i
izgubljena dobit, a nikako da se kroz štetu omogućava obeštećenje koji
vodi do bogaćenja.56
3. Koncept neispunjenja iz UPICC kao primjer za harmonizaciju
ugovornog prava
Glavno pitanje kojem se oduvijek pokušava pronaći odgovor odnosi se
na globalizaciju za koju UPICC nude praktična rješenja. Poglavlje 7
UPICC je već uveliko postalo in medias res razmatranja u međunarodnim
trgovinskim odnosima, jer reguliše oblast neispunjenja ugovora.
Međutim, lex mercatoria nije jasno definisana i formalno postavljena tako
da se mnoge zasluge pridaju i ostalim principima pri čemu svaki od njih
ima svoj raison d'être. Stoga se ne može umanjivati njihov značaj, jer oni
predstavljaju oponente UPICC zbog svojih kvalitativnih i kvantitativnih
osobina. Ono što najviše privlači pažnju jeste i činjenica da je u njihovoj
izradi učestvovala grupa naučnika koji su nesebično radili na stvaranju
pravila novog vremena kako bi se otklonile barijere u nacionalnim
zakonodavstvima. Put ka globalizaciji pravne misli je počeo 1980. godine
donošenjem Konvencije UN o međunarodnoj prodaji robe (Bečka
konvencija, CISG). Među mnogim državama koje su ratifikovale CISG
bila je i Jugoslavija, preko koje je BiH putem sukcesije preuzela obaveze
6. marta 1992. godine.57 CISG reguliše neispunjenje u poglavlju III CISG
55
56
57
S. Fišer-Šobot, 219.
UNIDROIT Principles International Commercial Contract 2010, 268.
„Kao izvor jugoslovenskog prava u ovom domenu opravdano bi se mogla svrstati i Bečka konvencija UN o
ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, koja je ratifikacijom postala sastavni deo našeg pozitivnog prava
324
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
sa institutom bitne povrede ugovora. Ova koncepcija se razlikuje od
engleske „bitne povrede“ i sa tom doktrinom nema mnogo sličnosti.
Još prije stupanja na snagu CISG, danski profesor Ole Lando na
simpoziju 1974. godine pod nazivom „Nove prespektive za zajedničko
pravo Evrope“ je postavio temelje za stvaranje jedinstvenog Evropskog
trgovinskog zakonika ili Evropskog ugovornog zakonika.58 Dakle,
ambicija Komisije za evropsko ugovorno pravo je bila da se utvrde opća
pravila ugovornog prava koja se mogu smatrati zajedničkom jezgrom svih
nacionalnih sistema Evropske Unije. Ideja je riješena analogno
američkom Restatement of Law59 kao soft law sa razlikama u pogledu
cilja donošenja. PECL alternativno propisuju fundamentalnu (bitnu)
povredu u tri slučaja.60
Poseban značaj u okvirima moderne lex mercatoria zauzima DCFR koji
predstavlja do sada najznačajniju incijativu za stvaranjem jedinstvenog
Evropskog ugovornog prava. Uzor za nastanak DCFR može se pripisati
PECL sa izvjesnim odstupanjima.61 Za slučaj neispunjenja primjenjuje se
institut bitnog neispunjenja ugovora.62
Javila su se i oprečna mišljenja da opcioni instrument prema tački 14.
Uredbe RIM 1 nije DCFR nego Prijedlog Uredbe za Evropsko zajedničko
pravo prodaje (Common European Sales Law) koju je 11.10.2001. godine
prezentirala Komisija EU navodeći da se može primjenjivati kao
58
59
60
61
62
(Službeni list SFRJ, dodatak međunarodni ugovori br. 10/1/84).“ (D. Pavić, „Opšti pogled na neizvršenje
ugovora u Principima evropskog ugovornog prava“, Načela Evropskog ugovornog prava i jugoslovensko
pravo“, ur. R. D. Vukadinović, Pravni fakultet u Kragujevcu 2001., 216 fn. 3.)
M. J. Bonell, „The UNIDROIT Principles of International Commercial Contracts and the Principles of
European Contract Law: Similar Rules for the Same Purposes?“, Unifrom law review, 1996/2, ur. M.
Evans, 232.
S. Petrić, Uvod u Načela evropskog ugovornog prava (Landova načela), Zbornik Pravnog fakulteta
Sveučilišta Rijeka (1991) v. 29, br. 1. 2008 1, 27 fn. 110, http: hrcak.srce.hr/file/39996, (07.12.2012.)
Član 8.103 PECL.
M.
B.
M.
Loos,
Sales
law
in
the
DCFR,
1-2,
http://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1640525## (19.09.2012.)
Član III-3:502(1) DCFR.
325
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
nedržavno pravo. I ovaj instrument reguliše jedinstveni pojam
neispunjenja u smislu bitnog neispunjenja ugovora.63
Naime, CISG je poslužila kao startna osnova za nastanak PECL a
samim tim i za DCFR dok je potrošačka Direktiva 99/44 prilagođena da
bi se obezbjedio minimum zaštite potrošača. Direktiva 1999/44/EC o
određenim aspektima prodaje potrošačke robe i garancijama obrađuje
materiju ugovornog prava. Sam DCFR predstavlja simbiozu PECL i
Direktive 99/44. Kod direktive prodavac mora voditi računa da ispuni
saobraznost robe jer u suprotnom se generira osnov za raskid ugovor. U
ovom segmentu zaštite, potrošaču su data iznimna prava što ponekad
odstupa od osnovnih ugovornih načela.
No, njezin sadržaj na području privatnog prava dobija sasvim novu
dimenziju. Ona je dobar primjer onoga što se naziva kvalitativnim
razvojem postupka ujednačavanja prava država članica.64 Direktiva na
području privatnog prava, gubi svoje provobitno značenje pukog sredstva
ujednačavanja, te se svojim sadržajem i svojim učinkom sve više
približava nekoj vrsti zakona Evropske zajednice.65 To ponajprije može
potvrditi činjenica da je u toku izrade Prijedlog Zakona o zaštiti potrošača
Republike Srbije u kojem bi se proširila primjena i na ostale subjekte.66
Kolika su nastojanja na brisanju granica između domaćeg i
međunarodnog prava, govori i činjenica da je novi draft člana 2 UCC
pretrpio izmjene kako bi bio koherentan s odredbama CISG, UPICC,
INCOTERMS67 i drugih međunarodnih izvora. Čak su i pitanja oko
neispunjenja regulisana u poglavlju 26 UCC i to odredbe o neispunjenju
63
64
65
66
67
Član 114 (1) CESL.
N. Gavella, et al., Europsko privatno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2002., 173-174.
Ibid.
Z. Meškić, et al., „Consumer sales directive (99/44)“, Forum za građansko pravo za jugoistočnu Evropu,
Knjiga 3. Nemačka organizacija za tehničku saradnju (GTZ), Beograd 2010., 519-520.
Radi se o redefiniranim trgovinskim pravilima od strane Međunarodne trgovinske komore (International
Chamber of Commerce, skr. ICC.)
326
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ugovora zajedno s posljedicama koje proizilaze.68 Joachim Bonell je
nastojao da UPICC postanu međunarodni restatement ugovornog prava
koji će se moći primjenjivati u duhu propisa koji nemaju osnovu u
nacionalnim zakonodavstvima.69 Ova nastojanja su se opravdavala
činjenicom da su različiti trgovinski odnosi doprinijeli na direktan ili
indirektan način harmoniziranju pravila, a kroz teoriju su predstavljeni
unifromni običaji i praksa nastala prilikom zaključivanja različitih
ugovora. Najbolji primjer proizišao je kod ugovora o kreditu kao primjer
prakse u kreditnom poslovanju gdje su se u pojedinačno zaključene
ugovore umetale odredbe UPICC. Dakle, iz pojedinačnih odnosa se
razvijala praksa koja je dosegla daleko iznad normativa države i njenog
angažmana u rješavanju ovih odnosa. Zbog toga se često govori da je
intervencija države u ovoj oblasti svedena na minimum.70
3.1. Recepcija UPICC
Svojim prihvatljivim sadržajem i ciljem kojim se vodio njihov tvorac,
UPICC su poslužili kao referenca za nastanak novih kodifikacija među
kojima su najzapaženije: novi Građanski zakonik Holandije, novi
Građanski zakonik Kvebeka i novi Građanski zakonik Rusije. Oni su bili
prepoznati u mnogim zemljama tako da su izvršene reforme
zakonodavstava gdje se naročito izdvajaju Estonija, Litvanija, Češka
Republika, Škotska, Tunis, Novi Zeland, SAD. UPICC su poslužili i za
elaboraciju jedinstvenog zakona iz oblasti trgovačkog prava od OHADA
koja je okupila 15 frankofonskih zemalja.71 Može se reći da je cjelokupna
reforma značajno inspirisana američkim Restatementom pa se nedvojbeno
može reći da je namjera tvorca UPICC u većem obimu i realizirana.72
68
69
70
71
72
J. White/R. Summers, Uniform commercial code, Poglavlje 26 UCC Neizvršenje i posljedice neizvršenja
ugovora.
A. Rosett, (1997 a), 446.
Ibid., 441.
M. J. Bonell, „UNIDROIT Principles in Practice: The First Two Years“, ur. Malcolm Evans, Uniform law
review, 1997-1, 45.
E. A. Farnswoth, „The American Provenance of the UNIDROIT Principles“, ur. H. Kronke, Uniform law
review, 1998-2/3, 397 i dalje.
327
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
Važno je istaknuti da UPICC i PECL ne predstavljaju obavezujuće
dokumente. Neki smatraju da bi se ova dva instrumenta mogla spojiti u
jedan, ali je to nerealistično zbog razlika u područjima njihove primjene.73
UPICC bi u budućnosti mogli prerasti u konvenciju te bi PECL postali
praktično neupotrebljivi, ali bi mogli primjera radi, da posluže u
domaćem i prekograničnom prometu između prodavca i potrošača koji
nije pokriven s UPICC. Uostalom oni bi mogli da postanu i dio budućeg
Općeg evropskog građanskog zakonika iz oblasti privatnog prava koji je
donesen od strane Evropskog parlamenta i koji je objavljen u dvije
rezolucije. Dakle, UPICC bi bili aktuelizirani na globalnom nivou,
primjenjivi u skoro svim državama svijeta dok bi se primjena PECL
shodno nazivu ograničila samo na Evropu.74 Ako se uporede prilike koje
su vladale u pojedinim zemljama koje baštine istu ili sličnu tradiciju i
napravi prospekcija i na BiH koja je pokazala interes na putu ka EU,
rezultirat će zaključcima koji bi bili korisni i za cjelokupnu reformu našeg
prava.75
Malcom Evans je učinio sve napore i uveliko se zalagao za stvaranjem
jedinstvenog zakonika koji bi dao odgovore na sve praktične potrebe.
Međutim, protekom vremena može se primjetiti da se stvari kreću u
datom cilju, jer uspjeh u praksi UPICC je iznad očekivanja. Kao dodatan
praktični razlog navodi se u citatu iskusnog američkog advokata koji je
rekao da postoji veliki značaj UPICC svim stranama u postupku zbog
njihove širine i dostupnosti sudu. Vizija pravnog poretka 21. vijeka i jeste
sve izražajnije približavanje između međunarodnog i domaćeg prava.76
Obzirom na njihov opći karakter uslijedile su reforme u mnogim
sistemima koje su nagnale zakonodavce da izvrše reforme svojih
M. J. Bonell, „UNIDROIT Principles and European Principles: Similar Rules for the Same Purpose?“, ur.
M. Evans, Uniform law review, 1996/2, 244.
74
Ibid., 244-245.
75
D. Vuletić, Konkurencija i državna pomoć: Bosna i Hercegovina, 2004., 6).
http://www.mozaik.ba/html/pdf%20konkurencija% 20i%20drzavna%20pomoc.pdf.
76
F. K. Juenger, „The lex mercatoria an private international law,“ ur. H. Kronke, Unifrom law review, 20001, 171.
73
328
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
građanskih zakona u smislu prilagođavanja propisa međunarodnim
trgovinskim tokovima. Krizom 90-tih godina i slabljenjem socijalističkog
režima mnoge zemlje su napravile radikalan zaokret i bez većih poteškoća
se okrenule tržišnom sistemu privređivanja.77 Od svih zemalja koje su
prepoznale nastojanja unifikacije i harmonizacije kao šireg svjetskog
trenda posebno u pogledu poglavlja 7 se izdvaja Estonija.
Kao zemlja u tranziciji koja se nosila s krizom privrednog sektora,
poduzela je mjere na reformi obligacionog prava s posebnim akcentom na
institut neispunjenja ugovora. Reforma je značajno izašla iz
tradicionalnog okvira, prihvatanjem općih pravnih principa tako da
Estonski zakon o obligacijama (Law of Obligations Act)78 sada u svojim
odredbama sadrži jedinstveni koncept neispunjenja kakav je predstavljen
u članu 7.1.7 UPICC.79 Ne može se isključiti uticaj i ostalih
međunarodnih principa po pitanju neispunjenja ugovora od kojih je
naročito došao do izražaja član 79. CISG i član 8:108 PECL. U okviru
segmenta neispunjenja evidentna su dva nova pojma, bitno i nebitno
neispunjenje.80 Pri analizi uticaja UPICC i PECL prilikom formiranja
strukture Estonskog zakona o obligacijama i uticaj pravnih transplatacija
u društvu, ne treba zaboraviti da su oba modela predstavljala zakone u
obliku „principa“ kao skupovi pravila koji sadrže najznačajnije principe
ugovornog prava. Zbog toga estonski zakon prepoznaje jedinstveni
koncept neispunjenja obveze slično članu 7.1.1 UPICC, gdje korištenje
77
78
79
80
„Zakoni usvojeni u različitim srednjoevropskim postkomunističkim zemljama, iako prikazuju temeljne
sličnosti, često se razlikuju (ponekad u velikoj mjeri), kako u zakonodavnom obliku tako i u njenom
sadržaju.“ (The Challenges of Adapting Law to Market Economies in Post-communist Central European
Countries Jerzy Rajski str 383-395. New Developments in International Commercial and Consumer Law
Proceedings of the 8th Biennial Conference of the International Academy of Commercial and Consumer
Law, Edited by JACOB S. ZIEGEL Professor of Law Emeritus, University of Toronto, Hart publishing,
Oxford 1998., 385.)
Stupio je na snagu 01.07.2002. sa nekoliko amandmana a sada ima ukupno 1068 članova.
I. Kull, European and Estonian Law of Obligations - Transposition of Law or Mutual Influence? 32-44,
http://www.juridicainternational.eu/?id=12614 (20.01.2013.)
Ibid.
329
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
prava ugovornih strana zavisi o karakteru neispunjenja, tj. da li se radi o
bitnom ili nebitnom neispunjenju.81
ZOO Estonije propisuje da je neispunjenje objektivna činjenica i da se
mora cijeniti u konkretnom slučaju u zavisnosti da li je ugovor uredno
ispunjen ili nije. Središnji koncept pravnog reguliranja raskida ugovora je
bitno neispunjenje, što u osnovi odgovara sadržaju navedenom u članu
25. CISG. Neispunjenje ugovora je regulisano u poglavlju 5, a opće
odredbe se nalaze u 1. odjeljku. U slučaju neispunjenja ugovora,
povjerilac može pružiti određene mogućnosti suprotnoj strani, čija
primjena može zavisiti od različitih okolnosti. Skoro na identičan način
UPICC, povjerilac može u vezi s ugovorom odbiti ispunjenje sve dok
druga strana ne ispuni svoju obavezu. U svakom slučaju povjeriocu stoji
na raspolaganju da zahtijeva ispunjenje ili sniženje cijene, a u krajnjem
slučaju može da zahtijeva raskid ugovora i naknadu štete.
Estonski zakonodavac je pomno pratio ideje oko Nacrta evropskog
građanskog zakonika, koji bi trebao u cijelosti da obuhvati privatno pravo
kroz jedinstvena pravila, dajući mogućnost da se različita pravila svih
pravnih poredaka objedine, tako da institut sukoba zakona izgubi na
značaju. Danas vladaju interesi da se približavanje pravnih sistema kroz
navedene mehanizme realizuje u skorijoj budućnosti. Primjena sadržaja
odredbi i pravila pod određenim okolnostima, i dalje će uveliko ovisiti o
pravnim kulturama i svakom pravnom poretku bilo koje zemlje. Doprinos
Estonije razvoju jedinstvenog građanskog prava nije ostvaren kroz
opsežnu pravnu praksu, nego kroz dobro postavljena programska rješenja
sistema kroz propise i kvalitetnu pravnu regulaciju.82 Struktura estonskog
zakona je sistematski regulisana na identičan način kao u UPICC. Osim
općeg dijela koji ukazuje na neispunjenje, tu se nalaze objedinjeni
81
82
U članu 100. Estonskog građanskog zakonika se nalazi identična definicija pojma neispunjanja sa pojmom
iz UPICC. Ne može se zapaziti što konkretno predstavlja bitno neispunjenje nego se to pitanje tretira kao
questio facti.
Vidi: http://www.legaltext.ee (20.01.2013.)
330
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
potrošački ugovori kao i poseban dio koji reguliše pojedine ugovore.
Navedeni zakon je osim regulisanja pitanja neispunjenja u općim
odredbama obratio pažnju i na institut neispunjenja kod ugovora o
prodaji, osiguranju, lizingu, zakupu i drugim ugovorima. Ugovor o
prodaji je regulisan na poseban način gdje je taksativno nabrojano koja su
bitna neispunjenja prodavca i kupca. Dakle, pregledom se može prijetiti
široka lepeza propisa koji regulišu obligacionu oblast objedinjenu u
obligacioni kodeks. Estonija je jako zanimljiva zbog svog uspješnog
preobražaja u zakonskim rješenjima što bi moglo izazvati interesovanje i
za slučaj radikalnijih izmjena ZOO BiH.
4. Obligaciono pravo u BiH83
4.1. Institut neispunjenja u ZOO BiH
Iz dosadašnjih analiza je evidentno da su odredbe u međunarodnim
instrumentima koje govore o neispunjenju regulisane kao poseban skup
pravila kako bi se omogućila što praktičnija primjena. Za razliku od
koncepta koji potiče iz angloameričkog pravnog sistema, institut
neispunjenja u našem pravu ima svoje korijene u rimskom pravu gdje
neispunjenje nastaje uglavnom zbog fizičkih i pravnih nedostataka,
objektivne i subjektivne te početne i naknadne nemogućnosti ispunjenja.84
Raniji propisi koji su predstavljali formalni izvor prava bili su: Austrijski
građanski zakonik od 1811, Srpski građanski zakonik od 1844, i Opšti
imovinski zakonik za Crnu Goru od 1888. godine. Ovi propisi su 1946.
godine izgubili pravnu snagu u dijelu u kojem ne ispunjavaju uvjete
predviđene Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6.
oktobra 1946. godine. Nakon toga su se koristili propisi koji su široko
83
84
Zakon o obligacionim odnosima FBiH i Zakon o obligacionim odnosima RS. („Službeni list SFRJ“, broj
29/78, 39/85, 45/89, 57/89), („Službeni list RBIH“, broj 2/92, 13/93 i 13/94) i („Službeni list RS“, broj
17/93 i 3/96). Važno je istaći da je Zakon o obligacionim odnosima donesen 30. marta 1978. godine, a
stupio je na snagu 1. oktobra 1978 godine. („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 od 26.05.1978.)
M. Šarac/Z. Lučić, Rimsko privatno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 2009. godine.
180 i dalje.
331
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
polje obligacionih odnosa regulisale parcijalno kao što je pitanje
zastarjelosti regulisano po Zakonu o zastarjelosti potraživanja od 1953.
To je bio razlog da se sve više primjenjivala sudska praksa. Važno mjesto
su zauzimale i Opšte uzanse za promet robom od 1954. godine koje su
bile na snazi do donošenja ZOO. Bez obzira što nisu tretirane poput
zakona one su imale dosta elemenata kojima su regulisani obligacioni
odnosi. Obzirom da nisu bile pretvorene u zakonski tekst, ove uzanse se
nisu mogle tretirati kao „čvrst“ pisani izvor obligacionog prava, ali su
predstavljale pogodno tlo za stvaranje zakona.85 Kada se govori o
strukturi ZOO bitno je istaći da je preteča tadašnjeg ZOO bila Skica za
zakonik o obligacijama i ugovorima koja je u članovima 93-100,
poglavlja VI regulisala institut bitne povrede ugovora. Bez obzira što su
mnoge odredbe Skice veoma slične odredbama ZOO možemo se složiti s
mišljenjem dr. Perovića da je učinjen veliki propust tadašnjeg
zakonodavca zbog izostavljanja odredaba o bitnoj povredi (neispunjenju)
ugovora86 koji bi doprinio znatnijoj evoluciji instituta da bi se poistovjetio
sa sličnim institutima u UPICC.87 Dakle, ideja začetnika važećeg ZOO dr.
Konstantinovića je bila vizionarska na što smo se uvjerili analizirajući
ovaj institut u UPICC i ostalim principima. Sa sadašnje tačke gledišta
može se reći da se radi o konceptualno različitim aspektima pravne zaštite
i mehanizama ostvarivanja prava iz ugovora.
Obligacioni odnos u svakom slučaju mora biti zasnovan na dosljednom
poštivanju osnovnih principa obligacionog prava obiju ugovornih
strana.88 Obzirom da su odredbe ZOO predviđene i za trgovinske
ugovore, s razlogom se može reći da se radi o univerzalnom propisu89 lex
85
86
87
88
89
S. Perović, Obligaciono pravo, Privredna štampa Beograd 1980., 38-39.
Član 94.1 Skice.
M. Konstantinović, Obligacije i ugovori, Skica za zakonik o obligacijama i ugovorima, Službeni list,
Beograd 1996., 39.
„Načela obligacionog prava: sloboda uređivanja ugovornih odnosa, savjesnost i poštenje, ravnopravnost
strana, načela jednakih davanja, dužnost ispunjenja obaveza, pažljivo ponašanje u izvršavanju obaveza i
ostvarivanju prava, primjena dobrih poslovnih običaja i jedinstvenost regulisanja ugovornih odnosa“.
www.cest.ba (30.11.2012.)
B. Vizner, Komentar Zakona o obligacionim odnosima, knjiga 2, Zagreb 1978., 107-109.
332
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
generalis. Bliskost obligacionog i trgovinskog prava zasniva se na načelu
jedinstvenog regulisanja u našem pravu, odnosno da su opća pravila
obligacionog prava, kao i pravila trgovinskog prava, utvrđena jednim i
jedinstvenim propisom.90 Iz navedenog propisa proizilazi da su za
postojanje ugovora u privredi potrebna dva uslova: da je zaključen od
subjekata koji obavljaju privrednu djelatnost i da se odnosi na
djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi
sa tim djelatnostima. Objedinjenost obligacionog i trgovinskog prava se
može analizirati i upoređivati sa nekim zemljama koje imaju posebne
zakone za trgovinske sporove kao što je Trgovinski zakon Njemačke
(Handelsgesetzbuch, skr. HGB) ili Trgovinski zakon Francuske (Code de
commerce, skr. CC). No, uvjerili smo se da trenutno vlada opći trend
stvaranja zakonika koji ćemo podržavati i u tom pravcu iznalaziti
mogućnosti. Odredbe u pogledu zaštite potrošača se ne nalaze u ZOO jer
je zaštita potrošača zasebno regulisana u Zakonu o zaštiti potrošača o
kojem će se naknadno govoriti.
Odredbe ZOO91 koje ukazuju na neispunjenje nemaju strukturalnih
sličnosti kako sa poglavljem 7 UPICC tako i drugim međunarodnim
instrumentima mada po kapacitetu pravne zaštite ugovornih strana
predstavlja propis koji po svojoj kvaliteti nadilazi i mnoge evropske
propise.92 Da bismo mogli govoriti o neispunjenju nužno je poći od općeg
ugovornog pravila koje govori da u dvostranim ugovorima jedna
ugovorna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu dok druga strana ne
ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obavezu izuzev ako je
nešto drugačije ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako šta drugo
proističe iz prirode posla.93 Bitno je istaknuti da kontinentalni sistemi kao
90
91
92
93
„Trgovinsko pravo pokazuje više posebnosti naročito u statusnom pravu (preduzeća, trgovci, trgovačka
društva i druge trgovinske organizacije), bankarskom pravu (pravni poslovi u vezi sa prometom novca),
pravu hartija od vrednosti, zastarelosti (kraći rokovi zastarelosti). U ugovornom pravu, pravila su u osnovi
ista kao u obligacionom, uz određene specifičnosti“. (O. Antić, Obligaciono pravo, Pravni fakultet
Univerziteta u Beogradu, Beograd 2009., 20.)
Zakona o obligaconim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 39/78,) preuzet u pravni sistem BiH na osnovu
Uredbe sa zakonskom snagom (“Sl. list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94).
Npr. Code civile (CC) u Francuskoj.
Član 123. stav 1. ZOO.
333
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
i član 262. ZOO, dijele povrede prema faktičkim obilježjima. Najvažniji
kriterij su obim i način povrede, mada i značaj ima važnu ulogu. Osnovno
pravilo kontinentalnih pravnih sistema jeste da nevina strana može
zahtijevati naknadno ispunjenje ugovora u primjerenom roku i naknadu
štete zbog neurednog ispunjenja. Ako naknadni primjereni rok protekne
bez uspjeha, nevina strana može raskinuti ugovor, ukoliko se on već po
samom zakonu smatra raskinutim, i tražiti naknadu štete shodno članu
124. ZOO.94
Po pitanju docnje naš ZOO je prihvatio objektivnu koncepciju dužničke
docnje koja je svojstvena trgovinskim ugovorima.95 Ako se radi o
neispunjenju obaveze prodavca kod nefiksnih poslova dužnik može
održati ugovor na snazi uz obavezu prodavca da nadoknadi štetu izazvanu
docnjom.96 U slučaju da se ugovor ne ispuni ni u naknadnom roku,
nastupaju posljedice kao da je rok bitan element ugovora97 s tim da se
ugovor raskida automatski (ipso iure). Važno je istaknuti da nema
apsolutnog pravila, da povjerilac mora dužniku ostaviti dodatni rok za
ispunjenje, jer bi to bilo protivno načelu autonomije volje.98 U svakom
slučaju povjerilac koji raskida ugovor dužan je dati saopćenje suprotnoj
strani bez odlaganja.99 Kod ugovora s nefiksnim rokom u vezi s
odredbom člana 130. ZOO kao i člana 125. (3). koristi se pretpostavka da
ukoliko dužnik ne ispuni obavezu i u naknadnom roku mogu se primjeniti
i pravila koja važe za fiksne rokove.100 Dužnik ne može raskinuti ugovor
M. Trifković, Međunarodno poslovno pravo, Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2001., 180 i
dalje.
95
“Međutim, dužnik može da se oslobodi odgovornosti ako dokaže da je docnja nastupila usljed okolnosti
koje on nije mogao sprečiti, otkloniti ili izbeći (čl. 263. Zakona)“. (J. Perović, 196 fn. 272.)
96
M. Trifković, et al., 85.
97
Član 126. stav 3.
98
„To pravo mu propada kada iz dužnikova držanja proizilazi da neće izvršiti ni u naknadnom roku (član 127.
ZOO). Druga situacija jeste ako iz okolnosti posla je vidljivo da dužnik ne može izvršiti isporuku ni u
naknadno primjerenom roku (član 128. ZOO). Treći slučaj podrazumjeva fiksnu prodaju (član 125.
ZOO)“. (M. Trifković, et al., 86.)
99
Član 130. ZOO.
100
„Od ovog pravila postoje tri izuzetka: Reč je o ugovorima sa fiksnim rokom iz člana 125. ZOO, situaciji
kada iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće ispuniti ni u naknadnom roku iz člana
127. ZOO, kao i u slučaju raskida ugovora prije isteka roka iz člana 128. ZOO“. (J. Perović, 349-350.)
94
334
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
ukoliko se radi o neispunjenju neznatne obaveze iz ugovora. 101 Na sličan
način je propisano i u slučaju neispunjenja ugovora s uzastopnim
obavezama. Prema ZOO, obaveza ostavljanja naknadnog roka ne postoji
ni u slučaju kad iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu
neće ispuniti ni u naknadnom roku.102 U ovim stanovištima se ZOO
približava pojmu anticipativne povrede ugovora svojstvene odredbama
UPICC.
Kod ugovora s naknadom svaki ugovarač odgovara za materijalne
nedostatke svog ispunjenja.103 Ako dođe do raskida ugovora primijenit će
se opća pravila ZOO o raskidu ugovora zbog materijalnih nedostataka (čl.
479-491). Veoma je bitno napraviti razliku između vidljivih i skrivenih
nedostataka. Kod vidljivih nedostataka kupac je dužan po obavljenom
pregledu obavijestiti prodavca u roku od osam dana, a za ugovore u
privredi bez odlaganja u protivnom gubi pravo koje mu pripada. Ako su
pregledu stvari prisutna oba ugovarača, kupac je dužan odmah obavijestiti
prodavca o utvrđenim nedostacima.104 Kod skrivenih nedostataka koji se
nisu mogli uočiti uobičajenim pregledom, kupac je dužan obavijestiti
prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja,
računajući od momenta otkrivanja nedostatka. Prodavac ne odgovara za
skrivene nedostatke po proteku perioda od šest mjeseci od predaje stvari
izuzev ako nije ugovoren duži rok.105
Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) je regulisana u
članu 508. ZOO u kojem je navedeno da se prodavac obavezuje da
isporuči robu slobodnu od prava ili potraživanja trećih lica, izuzev ako se
isporuci robe sa pravnim nedostacima ne saglasi kupac. Ovo pravilo je
Član 131. ZOO.
Član 127. ZOO.
103
A. Šabić, „Odgovornost za materijalne nedostatke stvari kod ugovora o prodaji“, Pravni savjetnik, broj 12,
decembar 2003. god.
104
A. Bikić, 23.
105
Član 481. i 482. ZOO.
101
102
335
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
prisutno i u uporednom pravu.106 Za slučaj potpune evikcije, tj. kad je
stvar oduzeta od kupca, svrha ugovora se ne može ostvariti i u takvom
slučaju se predviđa prestanak ugovora po samom zakonu.107
U ovoj oblasti prava osnovna obaveza kupca je isplata cijene u roku, a
ukoliko taj rok nije utvrđen ugovorom niti se on može odrediti putem
drugačijih običaja, plaćanje se vrši u času u kome se vrši predaja stvari.108
Navedno pravilo trpi i određene izuzetke naročito kod prodaje s obročnim
otplatama i kod uzastopnih isporuka.109 Docnja u isplati cijene neće
predstavljati osnov za raskid ugovora izuzev ako se radi o fiksno
određenom roku. Iz tog razloga se može postavljati pitanje može li osnov
za raskid ugovora zbog docnje u isplati cijene biti izvan slučajeva u
kojima je isplata u roku izričito predviđena kao bitan element ugovora.
Kao i u ranije navedenim slučajevima može se izvesti zaključak da će se
konstituisati bitna povreda ugovora ukoliko iz okolnosti slučaja proizilazi
da kupac neće isplatiti cijenu i za slučaj ostavljanja naknadnog roka za
ispunjenje.
Za slučaj neispunjenja u kome rok za ispunjenje nije bitan sastojak
ugovora, dužnik može zadržati da i poslije tog roka ispuni svoju obavezu,
s tim da povjerilac može i dalje zahtijevati njeno ispunjenje. Međutim,
ukoliko povjerilac želi raskinuti ugovor, on mora dužniku ostaviti
naknadni primjereni rok za ispunjenje. Ovo je kontradiktorno sa općim
pravilom o raskidu ugovora prostom izjavom povjerioca. Dužina roka se
Npr. Njemački Građanski zakonik, čl. 434; francuski Građanski zakonik, čl. 1625, 1626 i ostali, švajcarski
Zakonik o obligacijama, čl. 192-196; grčki Građanski zakonik, čl. 514; portugalski Građanski zakonik, čl.
1581, španski Građasnki zakonik, čl. 1474-1484, austrijski Građanski zakonik, čl. 923; Jednoobrazni
trgovački zakonik SAD, čl. 2-312 (1); jugoslovenski Zakon o obligacionim odnosima.
107
Član 510. stav 1. i 2. „Kada je riječ o djelimičnoj evikciji, kupcu je ostavljena sloboda opcije između
raskida ugovora s jedne i zahtjeva za srazmjernim sniženjem cijene s druge strane. Međutim, u stavu 2.
ZOO predviđa da kupac može raskinuti ugovor ako se zbog postojanja pravnog nedostatka „njegova svrha
ne može ostvariti“, a prodavac ne udovolji kupčevom zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od
prava ili pretenzija trećeg.“ (Okružni sud Zagreb, broj: Gž-2697/93, od 21. 9. 1993. godine - Pravo u
gospodarstvu, broj 1996/1-2, 156.)
108
Član 516. ZOO.
109
A. Bikić, 35.
106
336
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
veže za okolnosti pravnog posla mada ZOO predviđa određivanje
„primjerenog roka“. Njegova dužina se određuje u skladu s okolnostima
slučaja, uzimajući u obzir prirodu ugovornog odnosa, spremnosti dužnika
da potpuno ispuni obavezu, prirode njegove obaveze. Kao jedan od
motiva davanja primjerenog roka jeste i plaćanja kamata.
U ovoj situaciji kupac ima pravo da zahtijeva izvršenje obaveze
isporuke, s tim da se kupac u navedenoj situaciji javlja kao povjerilac, ali
se prema ZOO, javlja istovremeno i kao dužnik s obzirom da je na njemu
obaveza preuzimanja robe.110 Naime, ove odredbe se čine nedovoljno
fleksibilnim zbog potrebe postojanja uvjeta: kao prvo da je kupac bez
opravdanog razloga odbio da preuzme stvar čija mu je predaja ponuđena
na ugovoren ili uobičajen način kao i da prodavac ima osnovanog razloga
da posumnja da kupac neće isplatiti cijenu. Stiče se utisak da je ova
odredba preuzeta iz Jednoobraznog zakona u kome neizvršenje
preuzimanja robe predstavlja bitnu povredu ugovora. Pored ovih obaveza
postoje i druge obaveze kao npr. obaveza kupca da prodavcu dostavi
određene podatke, planove ili dokumenta prije otpočinjanja proizvodnje
koja može biti od suštinskog značaja za prodavca ukoliko otpočinjanje
proizvodnje ili njen nastanak zavise od blagovremenog prijema
ugovorenih dokumenta ili potrebnih podataka.111
Padom kupca u docnju s prijemom isporuke prodavac je obavezan da
robu čuva pažnjom dobrog privrednika na rizik i trošak kupca (član 520.
(1) ZOO). Te svoje obaveze prodavac ima pravo da oslobodi predajom
stvari na čuvanje112 ili prodajom.113
Kao primjer ostalih obaveza koje moraju biti izričito, ili prećutno
ugovorene odnose se i na odgovornost za docnju sa slanjem ambalaže.
Član 519. st. 1. ZOO.
J. Perović, „Raskid ugovora zbog neispunjenja u međunarodnoj prodaji robe“, doktorska disertacija, Pravni
fakultetUniverziteta u Beogradu, Beograd 2002, 260 fn. 252.
112
Član 522. ZOO.
113
Član 327-332. ZOO.
110
111
337
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
Ova regulacija nije uspostavljena odredbama ZOO nego članom 229
Opšte uzanse za promet robom.114 Dakle, kupac je prodavcu dužan da
dostavi ambalažu prije roka za isporuku kako bi prodavac mogao
blagovremeno izvršiti pakovanje i isporuku. Suprotno ovim odredbama
kupac pada u docnju i odgovoran je zbog neblagovremene dostave
ambalaže zajedno s ostalim pretpostavkama uključujući i krivicu. U ovoj
situaciji će se primjeniti uzanse, opće i posebne odredbe ZOO na način da
će se prodavcu ostaviti na raspolaganju dvije mogućnosti: održanje
ugovora na snazi ili njegov raskid kumulirano sa zahtjevom za naknadu
štete.
Polazeći od temeljnih principa regulisanim u obligacionim odnosima
proizilazi načelo koje podrazumijeva zabranu prouzrokovanja štete.115
Pravila o naknadi štete uglavnom vrijede za obje ugovorne strane. Kupac
ima pravo na naknadu štete prema općim pravilima obligacionog prava116
koja se ispoljava kao obična šteta (umanjenje nečije imovine) i izmakla
dobit (sprečavanje njenog povečanja). U poslovnom prometu dužnik
može zahtijevati razliku između cijene određene ugovorom i tržišne
cijene.117 Osim ove dvije navedene predviđena je i kupovina radi pokrića,
jer povjerilac može kupiti robu od drugog lica s tim da je dužnik dužan
isplatiti razliku cijene.118 U vezi s tim napominjemo da u međunarodnoj
poslovnoj praksi mehanizam pravne zaštite se kako smo vidjeli može
ostvariti ne samo pri redovnim sudovima nego i pri arbitražama kao vid
alternativnog rješavanja sporova što ne sputava mogućnost da se
primjenjuje važeći ZOO.119 U svakom slučaju stoji prepostavka da je
114
115
116
117
118
119
Opšte uzanse za promet robom („Sl. list FNRJ“, br. 15/54).
Član 16. ZOO. (Poštivanje obaveze neminim laedere).
Član 523. ZOO.
Član 524. ZOO.
Član 526. ZOO.
„FZPP ne sadrži odredbe preuzetog Zakona o parničnom postupku bivše SFR Jugoslavije (dalje – ZPPJ) o
mogućnosti osnivanja stalnog arbitražnog suda pri privrednim komorama jer je pitanje institucionalnih
arbitraža trebalo urediti posebnim propisima. Temeljem odredbe člana 20. st 1. Zakona o
vanjskotrgovinkoj komori Bosne i Hercegovine, predviđeno je da se pri VTK organizira arbitražni sud. U
tom smilu je Upravni odbor VTK, na sjednici održanoj 17. jula 2003. godine, donio Pravilnik o
338
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
odnos u obligaciji uvijek inter partes120 mada nemogućnost ispunjenja
može biti prouzrokovana i protupravnim ponašanjem trećeg lica.
Poštujući pravila savjesnosti i poštenja, dužnik koji nije kriv za nastalu
nemogućnost ispunjenja dužan je povjeriocu ustupiti prava koja polaže
prema trećem licu.121 Ovo pravo povjerioca se naziva kao tzv.
nadomještavajuća korist.122
Raskid ugovora predstavlja značajan korak koji treba preduzeti kako bi
došlo do odustanka od ugovora. Postoji podjela na sisteme koji predviđaju
jednostavan odustanak (vansudski raskid) kao i sistemu koji predviđaju
sudski raskid.123 Kao napoznatiji primjer koji koristi sudski raskid jeste
francuski Code Civile. Povjerilac u ugovornom odnosu ima pravo od suda
da zahtijeva da se izrekne raskid ugovornog dejstva i ta odluka ima
konstitutivno dejstvo. Ovaj mehanizam je ocjenjen od strane kritičara kao
neefikasan i neekonomičan. Na sličan način se i u našem sistemu bilježi
ovakva percepcija raskida. Vansudski raskid je interesantan zbog njegove
brzine i ekonomičnosti za razliku od sudskog raskida ugovora. Shodno
načelu autonomije stranaka u ugovornom odnosu, prihvaćen je princip
vansudskog raskida ugovora124 koji nastupa bez intervencije suda.125
Zakon predviđa da se saopćenje o raskidu126 mora učiniti bez odlaganja i
bez ikakve forme u kojoj mora biti saopćena izjava o raskidu. Bilo je
različitih dilema u pogledu činjenice da li se raskid može učiniti i
konkludentnim radnjama. Na tom stanovištu je i zauzet stav sudske
prakse prema kojoj nije dovoljno da kupac samo ćuti duže vrijeme, već
120
121
122
123
124
125
126
organizaciji i radu arbitražnog suda“. (J. Čizmić, Komentar Zakona o parničnom postupku, Privredna
štampa d.o.o. Sarajevo, Sarajevo 2009., 896.)
O. Antić, 454 i dalje.
Član 356. ZOO.
B. Vizner, Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, knjiga 2, Zagreb 1978., 1275.
J. Perović, Izajva o raskidu kao uslov za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze, „Pravni život“, ur.
Slobodan Perović, Udruženje pravnika Srbije, Beograd, 2005., 498.
Ovaj sistem je preuzet iz skice (čl. 93-100), sa određenim izmjenama koja se, u osnovi, svode na činjnicu
da Zakonom o obligacionim odnosima nije prihvaćena koncepcija bitne povrede ugovora.
„To su npr. Austrijski GZ, v. Paragraf 920, njemački GZ, v. Paragraf 325; švajcarski Zakonik o
obligacijama, v. član 107; italijanski GZ, v. član 1453, stav. 1 . Ipak i u ovim sistemima ima izuzetaka,
npr. kada su u pitanju ugovori u određenim vrstama nepokretnosti, ugovori o radu i sl., v. npr stav 2. člana
1453. italijanskog GZ“. (Ibid., 440-441 fn. 1441.)
Član 124. ZOO.
339
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
moraju nastati takve prilike na osnovu kojih će se kupčeva duga ćutnja
cijeniti kao prećutni odustanak od ugovora.127
4.2. Zakon o zaštiti potrošača u BiH
Kada se govori o zaštiti potrošača koja je aktuelizirana donošenjem
potrošačkih direktiva,128 može se reći da su mnoge zemlje članice i
nečlanice EU poduzele određene aktivnosti što govori o velikom značaju
ovog segmenta pravne zaštite.129 BiH je na putu ka članstvu u EU te je
pratila sva kretanja na globalnom nivou u pogledu zaštite potrošača,
implementirajući sve direktive u zadovoljavajućem obimu kroz odredbe
minimalne harmonizacije. U svakom slučaju zaštita potrošača je na
određeni način obezbjeđena kroz usvajanje Zakona o zaštiti potrošača iz
2002. godine u kojem su striktno navedene odredbe o zaštiti potrošača,
kao i donošenjem novog Zakona o zaštiti potrošača iz 2006. godine.130
Međutim, pomenute odredbe za razliku od ZOO koji reguliše transakcije
B2B, B2C, P2P, regulišu samo transakcije B2C.131 Da bismo mogli
govoriti o navedenoj temi treba reći da se navedeni zakon ograničava na
zaštitu fizičkih lica kao potrošača. Svi ovi navodi potvrđuju interpolaciju
direktiva u obimu propisane minimalne harmonizacije132 u nacionalno
pravo.133 U članu 11. pomenute Direktive se navodi da će države članice
donijeti zakone, propise i upravne odredbe potrebne za usaglašavanje s
ovom direktivom najkasnije do 1. januara 2002. godine s obavezom
„Presuda Vrhovnog privrednog suda, Sl. 81/56. Zbirka sudakih odluka, knj. I, sv. I, br. 245“. (J. Perović,
338 fn. 110.)
128
„Zelena knjiga o potrošačkom pravu 2007. se zasniva na provjeri 8 potrošačkih direktiva EU. Sve navedene
direktive su koncipirane kao tzv. „minimalne direktive“. (Z. Meškić, 547-548.)
129
Dž. Radončić, Analiza transpozicije Direktive 90/314 u zakonodavstva Bosne i Hercegovine, Republike
Hrvatske i Republike Srbije, http://prf.unze.ba/v2/docs/anali/godina_5_broj_8/09%20Radoncic.pdf
(14.12.2012.)
130
Zakon o zaštiti potrošača, Sl.glasnik BiH, broj 25/06.
131
Član 1. (3) ZZP: “Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje
lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva”.
132
Član 8. Nacionalni zakon i minimalna zaštita, www.prevodi.gov.me/15.20.40/31999L0044.pdf
(14.04.2012.)
133
T. Ćapeta, „Interpretativni učinak evropskog prava u članstvu i prije članstva u EU“, Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagrebu, 5/2006, 1443. i dalje.
127
340
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
obavještavanja Komisije. Naime, u mnogim evropskim zemljama,
implementacija navedene Direktive nije provedena na identičan način.
Zaštita potrošača je obezbijeđena kroz obavezu trgovca da poštuje sve
odredbe zakona pod prijetnjom novčanih sankcija. Nadzor nad primjenom
zakona će se pratiti preko subjekata za zaštitu potrošača. 134 Odgovornost
prodavca podliježe, kako je navedeno, zakonskim sankcijama i mimo
odgovornosti za neispunjenje ugovora. Zakon je jasno uredio posebna
pravila kada se radi o rasprodaji robe gdje je naznačeno da proizvod treba
biti jasno i vidljivo označen cijenom. Naime, zakon je postavio širok
spektar mjera kojih se mora pridržavati svaki trgovac. Potrošač u svakom
slučaju mora da dobije informaciju o proizvodu i trgovcu, jer u suprotnom
ima pravo na raskid ugovora.135 Trgovac je dužan isporučiti proizvode
bez materijalnih i pravnih nedostataka. U slučaju nedostatka na
proizvodu, trgovac je, na zahtjev i po izboru potrošača, dužan: a)
zamijeniti proizvod s nedostatkom drugim istovjetnim novim ispravnim
proizvodom; b) vratiti plaćeni iznos i nadoknaditi stvarne razumne
troškove vraćanja proizvoda s nedostatkom; ili c) ukloniti nedostatak na
proizvodu o svom trošku.136 Trgovac je odgovoran za nedostatke na robi
koji postoje u trenutku prijenosa rizika na potrošača, bez obzira da li je on
svjestan ove činjenice u skladu s odredbama zakona kojima se uređuju
obligacioni odnosi u BiH.137 Također, proizvođač će biti odgovoran za
štetu prouzrokovanu greškom u njegovom proizvodu u skladu sa
odredbama zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi u BiH.138
Potrošač ima pravo na raskid ugovora u ostavljenom roku od 14 dana bez
„Subjekti odgovorni za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini su: a) Ministarstvo vanjske trgovine i
ekonomskih odnosa BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo); b) Ombudsmen za zaštitu potrošača u BiH; c)
Vijeće za zaštitu potrošača BiH; d) Konkurencijsko vijeće BiH; e) nadležni organi entiteta i Brčko
Distrikta BiH; f) Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača u Federaciji BiH i Republici Srpskoj (u daljnjem
tekstu: UKZP entiteta); g) udruzenja potrošača; h) obrazovne institucije i mediji; i) inspekcijski i drugi
organi u skladu sa zakonom“. ( Član 98. Zakona o zaštiti potrošača).
135
Član 54. (1) ZZP.
136
Član 18. (1) ZZP.
137
Član 25. Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, Sl. glasnik BiH broj: 25/06.
138
Član 24. ZZP.
134
341
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
ikakvog obrazloženja.139 Ovim mogućnostima je ostavljen kupcu dodatni
rok da razmisli o novoj ponudi, cooling off period. Dakle, ostavljene su
velike mogućnosti potrošaču što stvara i određene dileme.
4.3. NZOO iz 2010. i komentari de lege lata i de lege ferenda
Uređenje BiH je veoma složeno jer u svojoj strukturi ima dva entiteta i
dva različita ZOO-a.140 Član 217. NZOO 2010. je otišao korak dalje od
postojećeg ZOO u kojima propisuje posebne vidove naknade troškova što
je pokušaj značajnog unapređenja zakona. U vezi s tim je napravljen
značajan iskorak u skladu s odredbama koje se nalaze u općim pravnim
principima. Jedna iznimna mogućnost o kojoj smo govorili u UPICC i
ostalim principima govori i član 226. koji je predvidio da se i neke koristi
koje bi imao oštećeni prilikom nastanka štete uračunaju u naknadu štete
što predstavlja pravično i pravedno rješenje. Prisutna je i nova odredba
propisana u članu 428. koja govori o zastarjevanju naknade štete nastale
neispravnim proizvodom. Interesantna je stvar da su se odredbe
djelimično izmijenile i u članu 479. shodno novonastalim okolnostima i
zahtjevima prakse uključujući odredbe koje ukazuju na prava kupca.
Međutim, sva rješenja konkretnih pitanja se ne mogu zanemariti,
jer su znatno ispred rješenja npr. francuskog zakonodavstva koji uključuje
i pitanje kauze koja je predmet brojnih kritika u ugovornim odnosima.
Stoga je ZOO moderna kodifikcija koja je inkroporirala moderne tekovine
uporednog zakonodavstva, kao i HZ (haških zakona), koje su donekle
inspirisali i UPICC i PEUP. Važno je istaknuti da je posljednji NZOO i
dalje zadržao identična pravila kako za obligacione tako i za privredne
ugovore. Samom interpolacijom odredaba o zaštiti potrošača pravi se
139
140
Član 44. a-k. Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, Sl. glasnik BiH broj 25/06.
„Pomenimo najznačajnije: francuski Građanski zakonik (1804), austrijski Građanski zakonik (1811),
nemački Građanski zakonik (1900), švajcarski Građanski zakonik odnosno Zakonik o obligacijama
(1911), i tako redom, sve do najnovijih kodifikacija koje smo već pomenuli: Načela evropskog ugovornog
prava, drugi međunarodni dokumenti, kao i Zakon o obligacionim odnosima Jugoslavije (1978) koji je
poslužio kao podloga Nacrtu Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH/Republike Srpske.“ (S.
Perović, Stručno mišljenje o nacrtu Zakona o obligacionim odnosima FBiH/RS, knjiga 1, Opšti deo, sa
stanjem 28. januara 2003. Beograd 15. februar 2003. godine, 19.)
342
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
radikalan iskorak u prevazilaženju tradicionalnog sistema. Posljednji
NZOO predstavlja samo neuspjeli pokušaj na putu ka prevazilaženju
barijera, istina uz brojna unapređenja važećeg ZOO. Međutim, ostaju
neprimjećene opće tendencije koje su izložene u prethodnom izlaganju o
kojima se sve više vode rasprave i u zemljama u regionu (Slovenija,141
Hrvatska). Dobar primjer za naše pravo su nedostaci u ispunjenju. Ako su
u pitanju kvantitativni nedostaci, dužnik će se naći u docnji. Ako se radi o
kvalitativnim nedostacima, odgovaraće za materijalne nedostatke
ispunjenja. Položaj ugovornih strana u pogledu njihovih prava i obaveza,
uvjeta i rokova pod kojim se ostvaruju, daleko je od toga da bi bio isti u
oba slučaja. U praksi ponekad nije lako odgovoriti na pitanja da li je
druga dimenzija građevinskog materijala kvantitativni ili kvalitativni
nedotatak.142 U UPICC je prihvaćen anglosaksonski koncept, usavršen
kroz HZ i CISG, zasnovan na dvije jednostavne ideje: neispunjenje i
pravna sredstva zbog neispunjenja. Ipak, značajna novost koju donosi
Nacrt odnosi se na institut pravične naknade nematerijalne štete143 u
oblasti ugovornih obligacija što je slučaj i u UPICC kao i regulacija prava
na naknadu troškova kroz preduzimanja razumnih mjera na smanjenju
štete.144 U odnosu na važeći zakon napravljen je iskorak u terminološkom
smislu mada se generalno struktura zakona nije primjenila te se ne može
dovoditi u vezu s općim principima i modernim kodifikacijama. U
narednom periodu bi nužno bilo prilikom izrade zakona uzeti u obzir
moderne evropske i svjetske kodifikacije. Također treba uzeti u obzir
prospekciju de lege late i de lege ferenda zaobilazeći krutost prethodnog
sistema145 koji je bio zasnovan na tada popularnom i konstruktivnom
elementu socijalnosti na kome se zasnivala sudska praksa, i napraviti
prelaz na moderni sistem tršišnog načina privređivanja koji karakterišu
ponuda i potražnja, tržišna utakmica, antimonopolsko djelovanje, dobri
Uradni list. RS, št. 83/2001, 32/2004., http://www.uradni-list.si.
D. Pavić, „Opšti pogled na neizvršenje ugovora u principima evropskog ugovornog prava“, Načela
evropskog ugovornog prava i jugoslovensko pravo, ur. R.D. Vukadinović, Pravni fakultet u Kragujevcu
2001., 223-224.
143
Član 309. NZOO.
144
Član 224. NZOO.
145
S. Perović, Obligaciono pravo, Privredna štampa Beograd, 1980., 38 i dalje.
141
142
343
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
poslovni običaji. U oblasti potrošača napravljen je značaj iskorak jer su u
NZOO navedene i odredebe u zaštiti potrošača koji je najprimjereniji
definiciji koja potiče iz direktive.146 I dalje bi se primjenjivali instituti kao
što su docnja u ispunjenju, materijalni nedostaci, rokovi što je suprotno
modernim tendencijama za stvaranjem novih pravila. Važno je istaknuti
da sadašnji ZZP iz 2006. godine koristi termin raskid mada se u NZOO
2010. godine spominje naziv opoziv ugovora.
Ovaj prijedlog odgovara u potpunosti nužnim ili minimalnim
elementima radi pristupanja EU mada ne prati savremene trendove nužne
za unifikaciju i harmonizaciju prava.147 Zakon bi trebalo učiniti što
jasnijim i preglednijim suprotno nastojanjima iz sedamdesetih godina
prilikom stvaranja, da ZOO bude što obimniji. Hitnu korekciju svakako
zahtijeva odredba o pravu na zateznu kamatu u slučaju restitucije
prilikom raskida ugovora zbog neadekvatnosti trenutnog rješenja.148
Također bi bilo značajno limitirati visinu zatezne kamate kako bi se
obezbijedila pravna sigurnost, jer prema sadašnjoj regulaciji zakonska
kamata može prelaziti vrijednost glavnog duga.149 U sada dostupnoj
verziji je izuzeta odredba o prebijanju nakon ispunjenja.150 Ipak, pohvalu
zaslužuje uvođenje “pravične naknade nematerijalne štete” u oblast
ugovornih obligacija151 kao i regulacija prava na naknadu troškova kod
Član 15. Prijedloga ZOO 2010: “Potrošač, u smislu ovog zakona, je svaki subjekt koji zaključuje neki
pravni posao u svrhu koja ne spada u njegovu privrednu ili samostalnu profesionalnu djelatnost.” Čl. 16.
Nacrta ZOO 2006.: “Potrošač je svako fizičko lice koje zaključuje neki pravni posao u svrhu koja ne spada
u njegovu privrednu ili samostalnu profesionalnu djelatnost”.
147
P. Brazil, „Reception of Uniform Law into National Law: An Exercice in Good Faith,“ ur. M. Evans,
Unifrom law review, 1998-2/3, 319.
148
Član 167. st. 5. N ZOO odnosno čl. 132. st. 5. ZOO; Vidi 7.8. Povrat plaćenog novca.
149
„Član 401. ZOO je brisan izmjenama ZOO iz 1989. god. (Sl.l.SFRJ br. 57/89)“. (A. Bikić/E. Bikić/A.
Šabić, Kako riješiti obligacioni slučaj, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2006, 174); Pitanje kamate
je regulisano propisima kao što je Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja FBiH koji
ne propisuje ograničenja visine kamate dok je Zakon o visini stope zatezne kamate RS odredio gornju
granicu visine kamate koja ne može prelaziti vrijednost glavnice.
150
„Izjava o raskidu zbog neispunjenja obaveze nema pravno dejstvo, ako se dužnik mogao osloboditi obaveze
prebijanjem i ako bez odlaganja nakon prijema izjave o raskidu izjavi prebijanje“ – Izvorno preuzeta iz
BGB-a.
151
Član 309. NZOO.
146
344
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
preduzimanja razumnih mjera na smanjenju štete.152 No, smatramo da je
ovdje predloženi koncept koji bi expressis verbis uređivao i pitanje
povećanja štete usljed razumnih mjera preduzetih u dobroj vjeri –
adekvatan i trebao bi biti prihvaćen.
U ostalim odredbama zabilježen je pomak, jer se vansudski način
raskida ugovora potencira čak na tri mjesta153 što je za jedan član više
nego do sada. Novi draft ZOO iz 2010.154 nije uticao na značajnu izmjenu
odredaba ZOO koje se odnose na neispunjenje ugovora,155 pravo na
povrat kod potrošačkih ugovora156 i pravne posljedice opoziva i
povrata.157 Međutim, ne može se u vezi toga u potpunosti razbiti sumnja
prisutna u sudskoj praksi o “deklaratornoj/konstitutivnoj” prirodi sudske
presude. Može se reći da je institut neispunjenja u ZOO znatno iza
rješenje predloženog u Skici.
5. Implementacija poglavlja 7 UPICC u obligaciono pravo BiH
5.1. Prednosti implementacije
Svi navedeni problemi su već odavno mnoge nagnali na razmišljanje
oko potrebe sagledavanja novih inicijativa u svjetlu postojećih propisa.
Zbog sveopće krutosti državnih propisa često nazvanih u pravnoj nauci
kao „hard law“, stekli su se utisci da bi opća pravila mogla poslužiti kao
neka vrsta zamjenskog supstrata pozitivnim propisima posebno za
međunarodne trgovinske odnose. Počevši od Skice za zakonik o
obligacijama i ugovorima kada se prvi puta začela ideja o stvaranju
jedinstvenog ZOO, obezbijedit će se pravilna percepcija ZOO BiH na
Član 224. NZOO.
Član 141, 147 i 150. NZOO 2008.
Z. Meškić/A. Brkić, „Zaštita potrošača od nepravednih ugovornih odredbi-usklađivanje obligacionog prava
sa direktivom 93/13/EEZ“, izvorni naučni rad, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, broj 5,
godina 3, maj 2010., 53 i dalje.
155
Član 146. NZOO 2010. Opoziv potrošačkog ugovora.
156
Član 147. NZOO 2010. Pravo na povrat kod potrošačkih ugovora.
157
Član 148. NZOO 2010. Pravne posljedice opoziva i povrata.
152
153
154
345
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
razmeđi dva različita sistema. Dakle, opravdanost primjene bitnog
neispunjenja ugovora se može dovesti u vezu s odredbama u Skici (čl. 93100).158 Međutim, Skica nije u potpunosti prihvaćena jer su joj izuzete
odredbe među kojima je i institut bitne povrede ugovora na kojoj se
zasniva ovo istraživanje. Razlozi za odustankom od bitnog neispunjenja
mogu udovoljiti u strukturalnom smislu jer bi institut bitne povrede
povlačio i promjenu strukture zakona grupisanjem odredbi koje ukazuju
na neispunjenje.159 Stiče se utisak, da bi u vezi s tendencijama tog
vremena, pravnom tradicijom, jačanjem samoupravljanja i socijalističkog
društva, odredba bitne povrede ugovora zadovoljavala kriterije tržišnog
koncepta privređivanja te ne bi bila u duhu planskog koncepta
privređivanja.
Sadašnja struktura odredaba koje se primjenjuju za slučaj neispunjenja
nije pretrpila izmjene. Čak i NZOO iz 2010. godine, kao posljednji
pokušaj reforme obligacionog prava u BiH, ne sadrži rekonstrukciju
članova kako bi odredbe u vezi s neispunjenjem ugovora bile na jednom
mjestu. Obzirom da NZOO iz 2010. godine nije usvojen, i dalje se
otvaraju mogućnosti za ideje koje idu u korak s vremenom u cilju
ujednačavanja prava kako na unutrašnjem nivou zbog interlokalnog
sukoba zakona, 160 tako i na međunarodnom nivou zbog globalizacije
prava. Ne treba zanemariti da u BiH postoje dva ZOO, jer su Feredacija
BiH i Republika Srpska preuzele ZOO SFRJ iz 1978. godine.161 Ovi
„Skica razlikuje dvije situacije: kad je neispunjenje o roku bitna povreda ugovora (čl. 94) i kad neispunjenje
o roku nije bitna povreda ugovora“. (J. Perović, 188.)
159
M. Konstantinović, Obligacije i ugovori - Skica za Zakonik o obligacijama i ugovorima, Klasici
jugoslovenskog prava, Službeni list SRJ, Beograd, 1996, 34.
160
B. Morait/A. Bikić, Objašnjenja uz nacrt Zakona o obligacionim odnosima, Javna ustanova Centar za
edukaciju sudija i tužilaca in Cooperation with GTZ, Sarajevo, 2006., 9.
161
„Pomenimo najznačajnije: Francuski građanski zakonik (1804), Austrijski građanski zakonik (1811),
Nemački građanski zakonik (1900), Švajcarski građanski zakonik odnosno Zakonik o obligacijama (1911),
i tako redom, sve do najnovijih kodifikacija koje smo već pomenuli: Načela evropskog ugovornog prava,
drugi međunarodni dokumenti, kao i Zakon o obligacionim odnosima Jugoslavije (1978) je poslužio kao
podloga Nacrtu Zakona o obligacionim odnosima Federacije BiH/Republike Srpske“. (S. Perović, Stručno
mišljenje o nacrtu Zakona o obligacionim odnosima FBiH/RS, knjiga 1, Opšti deo, sa stanjem 28. januara
2003. Beograd 15. februar 2003., 19.)
158
346
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
zakoni jesu slični ali nisu identični, jer su izvršene određene izmjene i
dopune kako u Federaciji BiH, tako i u Republici Srpskoj. Međutim,
određeni pomaci su napravljeni u ZOO RS dok je ZOO FBiH i dalje ostao
na odredbama i terminima iz prošlog sistema. Izmjene nisu učinjene na
jedinstven način te se razlikuju u 20 članova.162 Iz tog razloga bi primjena
UPICC doprinijela unifikaciji prava u pravnom okviru BiH na način da
bi potpomogla da se reformiše obligaciono pravo. Ujedno bi se stvorile
pretpostavke za objedinjavanje obligacionog prava BiH u jedinstveni
kodeks predodređen za primjenu u nacionalnim i međunarodnim
sudovima.
Može se sa sigurnošću istaći da važeći ZOO predstavlja propis koji u
pogledu raskida akceptira kombinovani model163 koji nudi kvalitetan nivo
zaštite i koji je prilagođen potrebama novijeg vremena.164 Vidjeli smo da
s materijalnog aspekta sadrži gotovo sve institute koji su sadržani u
navedenim pravnim principima izuzev nekih instituta koji se moraju
izvoditi iz zakona. Međutim, s aspekta forme, prikazana je
neodgovarajuća sistematika pravila (čl. 125. 126. i 130), gdje zakon
stvara sliku nejasnih rješenja koja izazivaju određene kritike, a
predstavljaju izvor spornih situacija i pravne nesigurnosti.165 Za razliku
od kontinentalnog pravnog sistema u kojem se pravi razlika između
različitih osnova za raskid ugovora, institut bitnog neispunjenja,
materijalne ili bitne povrede (material breach, fundamental breach)
posebno je svojstven common law sistemima i obuhvata jedinstvenu
sankciju za slučaj „težeg“ nepoštivanja ugovornih obaveza. Strana koja je
dosljedna ugovoru dobija legitimitet da iz njega izađe skrivljenim
ponašanjem druge strane, kada svrha održanja ugovora za nju prestane da
„Najznačajnija razlika se odnosi na opći zastarni rok iz člana 371. koji u ZOO FBiH iznosi 5 godina dok u
RS iznosi 10 godina. Razlog tome je činjenica da je ZOO FBiH preuzeo odredbe iz bivšeg ZOO
Jugoslavije a RS je preuzela ZOO Srbije i Crne Gore sa izmjenama iz 1993. gdje je opći zastarni rok
povećan sa 5 na 10 godina“. (B. Morait, A. Bikić, 9.)
163
„Radi se o sistemu ostvarenja raskida, opredjeljujući se za raskid po samom pravu i raskid putem izjave
dužniku uz ostavljanje naknadnog roka, u zavisnosti od težine konkretnog neispunjenja“. (J. Perović,
(2002) 362.)
164
J. Perović, (2005), 498.
165
J. Perović, (2002), 362.
162
347
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
postoji. U takvom slučaju, ona ne mora ulaziti u ocjenu da li je riječ o
potpunom ili djelimičnom neizvršenju, o materijalnim ili pravnim
nedostacima odnosno isporuci druge stvari. Ono što mora dokazati jeste
da je usljed izvršene povrede ugovora, ma u čemu se ona sastojala,
pretrpjela štetu koja je suštinski lišava onoga što je opravdano očekivala
od ugovora. S druge strane, bitna povreda ugovora pruža dosta osnova za
odlučivanje od slučaja do slučaja, dok će sudija odnosno arbitar dobiti
široka ovlaštenja prilikom tumačenja ugovora i u vezi s tim, da ocjeni
dozvoljenost raskida ugovora.166
Kao jedan od dodatnih razloga za implementaciju se ogleda u činjenici
da se veoma često dešava da sudovi u sudskim postupcima pogrešno
primjenjuju materijalno pravo, a u većini slučajeva uzroke treba tražiti i u
razbacanosti materijalnih propisa, nepostojanju jedinstvenog građanskog
zakonika i čestim izmjenama postojećih materijalnih propisa.167
U svakom slučaju najbolja afirmacija UPICC se može postići kroz
akademske krugove, jer bi se na taj način mogao ostvariti indirektan
uticaj na zakonodavca kako bi se stvorile prilike za snažniji zamah
privrede i osujetile moguće konsekvence koje proizvode različita
ekonomska kretanja. Kroz akademske krugove bi se analizirali stavovi
već zasnovane sudske prakse po pitanju neispunjenja, koja bi imala osnov
za primjenu u našem pravnom sistemu tako da bi se mogla dovoditi u
kontekst sa odlukama nacionalnog suda. UPICC bi bili izuzetno rješenje u
arbitražnim postupcima, jer bi zbog svoje provjerene kvalitete mogli
proizvesti dodatne efekte na način da bi se afirmisala njihova primjena u
arbitražama. Tradicija našeg podneblja ponekad se čini da odaje jedan
kverulantski mentalitet jer sve ono što se učini spornim dobiva iznimne
dimenzije i obično završava u sudnicama pri čemu se vode dugogodišnji i
izrazito skupi sudski postupci. Pri tome se ispoljava negativan efekat na
166
167
Ibid., 179.
S. Mulabdić, Građansko procesno pravo, Grin Gračanica, Tuzla, 2010., 396.
348
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
privredne sporove jer tržišnim kretanjima izostaje institucionalna potpora.
UPICC bi označili sasvim novi pogled jer bi se težilo da osim
zadovoljavanja kriterija pravičnosti bude zadovoljen i moralni kriterij
pravednosti što u našoj teoriji a pogotovo praksi predstavljaju oprečne
pojmove. Razlog više jeste dogmatsko shvatanje da se pojam pravednosti
spominje i relativizira. Nova pravna shvatanja koja prate savremena
kretanja ostavljaju po strani ideološka uporišta, te bi se kroz ova nimalo
jednostavna tranzicijska vremena moglo razmišljati o promjeni koja bi
vodila izgradnji nečeg drugačijeg što isijava iz UPICC. Ujedno bi se
opravdale misli poznatih učenjaka među kojima je zapažen bio Seneka
koji je rekao da zakon treba da bude kratak i jasan, kako bi ga svi
razumjeli. Također, on treba da bude sličan božanskoj poruci što je u
suštini i opravdano iz praktičnih razloga.
5.2. Problemi implementacije
Da li smo u popunosti spremni za izazov kakav je predstavljen u
prethodnim glavama je pitanje o kojem se malo raspravljalo i o kojem će
se dugo raspravljati. U dosadašnjim primjerima se mogao vidjeti izraz
volje državnih struktura BiH za harmonizaciju pravnog sistema s pravom
EU (ius comune europaeum). Ovaj proces se odvija veoma sporo i
otežano iako se radi o pravu EU koje obavezuje svakog zakonodavca koji
ima aspiracije prema EU. Zato se javlja sumnja da će zbog tekovina
rimske pravne tradicije, donošenje propisa koji predviđaju izuzetne
transformacije zakona, proći ležerno i neopaženo.
Ujedinjavanje država na tlu Evrope podrazumijeva uspostavljanje
odnosa u vezi s problemom prevazilaženja historijskih, kulturnih,
društvenih, političkih, pravnih i ekonomskih razlika. U ovom polju
istraživanja najznačajnije je polje prilagodbi koje predstavlja usklađivanje
unutrašnjeg tržišta i trgovine kako bi mogli da govorimo o međunarodnoj
trgovini i svim njenim implikacijama. Za opće pravne principe se još
uvijek ne pronalazi mjesto u Ustavu, jer u sferi trgovinskih odnosa Ustav
349
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
BiH kao temeljni akt nema dovoljan kapacitet da bi podržao sve procese
usklađivanja prava. Bez obzira na mjere koje se zagovaraju u
integracijskom procesu, pravni sistem BiH s ustavnog aspekta nema
predviđenu mogućnost za direktnu aplikaciju općih pravnih principa ili bi
se opći pravni principi mogli izvoditi tumačeći član III/3. (b) Ustava
BiH.168 Konfuziju ovakvom zaključivanju stvara član VI/3. (c) u kojem se
spominju opća pravila međunarodnog javnog prava. Dakle, primjena
međunarodnih principa nije omogućena izuzev međunarodnih konvencija,
koje zajedno sa tekstom Ustava čine Ustav u materijalnom smislu.169 Ovaj
podatak ne djeluje ohrabrujuće mada mnogi drugi propisi BiH koji nisu
usklađeni s konvencijama. Zbog toga je potreba pravilne implementacije
svih mjera postala prioritet te će pasti velika obaveza na zakonodavnu,
izvršnu i sudsku vlast za ispravnu implementaciju i provođenje prava EU.
Pasivnost struktura vlasti izaziva zabrinutost jer izostaje potpora
reogranizaciji sistema, podrivanju ekonomskih sloboda kao i ekspanziji
stranih investicija. Kada se ovim pitanjima pristupi na seriozan način, ovo
pitanje će postati aktuelno, jer će nastati potreba za stvaranjem jednog
novog koncepta koji će u svakom segmentu da podrži tržišni sistem
privređivanja. Kakav će model biti osmišljen i dalje ostaje dilema. Ne
preostaje ništa drugo nego da se sagledaju iskustva u drugim sistemima.
U nekim evropskim zemljama kao što je Velika Britanija i Njemačka170
različiti procesi reformi i usklađivanja su izazvali burna negodovanja i
Član III/3 (b) Ustava BiH govori da su Opšta načela međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka
Bosne i Hercegovine i entiteta. Međutim, u članu VI/3 (c) Ustava utvrđuje se nadležnost Ustavnog suda: c)
Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu
toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom
konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i
Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje
je bitno za odluku suda. http://www.ccbh.ba/public/down/USTAV_BOSNE_I_HERCEGOVINE_bos.pdf
(07.03.2013.)
169
Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine
koji je usvojen u Daytonu 21. novembra 1995, a potpisan u Parizu 14. decembra 1995.
170
„Nemački Građanski zakonik i njegovo prihvatanje anglosaksonske koncepcije anticipatory breach izvršili
su značajan uticaj na nemačku jurisprudenciju i doktrinu. Odluke nemačkih sudova izražavaju stanovište
prava prema kojem je poverilac ovlašćen da raskine ugovor i pre isteka roka samo ukoliko je reč o
neizvršenju koje osujećuje svrhu ugovora. Nasuprot tome, u slučaju delimičnog neispunjenja odnosno
neispunjenja obaveza koje nisu od suštinskog značaja, poverilac, prema nemačkom pravu nije ovlašćen za
upotrebu ovog pravnog sredstva“. (J. Perović, 283.)
168
350
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
odbacivanja koja su se opravdavala činjenicom da se razbija pravna
tradicija koja se baštini stotinama godina. Kao primjer svakako može
poslužiti i Francuska koja je zbog svog tradicionalnog obilježja sa velikim
uspjehom pružala izuzetan otpor bilo kojim mjerama koji vode
usklađivanju prava. Bez obzira što se radi o jednom od najstarijih
kodifikcija, posljednji primjeri ukazuju na razmatranje oko primjene
UPICC u svjetlu instituta autonomije volje. Ovakvo postupanje se može
opravdati činjenicom da je pravo živa stvar i da je zbog potreba stvarnog
života neminovan iskorak koji ide u pozitivnom pravcu.
U pravnoj doktrini se veoma često može primjetiti da se institut
neispunjenja pretjerano teoretizira često pružajući sliku apstraktnih
propisa, mada primjeri iz sudske prakse pokazuju drugačije, pridavajući
im veliki značaj. Međutim, uvođenje i primjena tog instituta ne daje
osnov za jednako odlučivanje što će značiti da se arbitru daju velike
mogućnosti odlučivanja po subjektivnoj ocjeni za svaki slučaj. Na taj
način bi se sudiji ili arbitru dale velike mogućnosti prilikom tumačenja
ugovora kako bi se cijenilo neispunjenje ugovora. Drugim riječima,
utvrđivanje postojanja bitne povrede ili neispunjenja zavisi isključivo od
pogleda sudije odnosno arbitra na konkretan slučaj, jer sudija postaje
„zakon“ što može odvesti u proizvoljnost i pravnu nesigurnost.171 Ono što
je najinteresantnije kod ovog instituta jeste i činjenica da strana koja je
napravila povredu ugovora, u najvećem broju slučajeva neće biti sigurna
da li je reč o bitnoj ili nebitnoj povredi, odnosno da li može izjaviti da
raskida, ili treba da upotrebi neko drugo pravno sredstvo koje joj stoji na
raspolaganju. U slučaju takve nesigurnosti, ona se sama izlaže riziku da
postupanjem i sama napravi bitnu povredu ugovora i da zbog toga snosi
pravne posljedice.172 Zbog toga ugovorne strane trebaju izraziti svoju
volju prilikom zaključivanja ugovora na jasan način tako da se tumačenje
svede na najmanju mjeru. Ove težnje idu ka tome da glavna premisa svih
trgovinskih ugovora bude autonomija volje ugovornih strana.
171
172
J. Perović, (2002), 179-180.
Ibid., 178.
351
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
Naš sistem se u naučnim krugovima nalazi na razmeđi na dva
dijemetralno suprotna sistema, pa je dobio i neformalan naziv “kvaziprecedentni sistem” koji sa anglosaksonskim common law sistemom
nema nikakvih dodirnih tačaka.173 Danas sve više podsjeća na ranije
pomenute mješovite pravne sisteme (mixed legal systems) kao što je
pokrajna Kvebek (Kanada) gdje se pravo izvodi iz civilnog i common law
sistema ili primjer Egipta gdje se pravo izvodi iz civilnog sistema i
religijskih običaja.174 S aspekta kontinentalne pravne tradicije zasnovane
na rimsko-pandektnim kategorijama, zauzet je stav da sudska praksa nije
formalan izvor prava.175 Tu činjenicu oslikava situacija jer se najčešće
dešava da sudije prilikom presuđivanja i ne ulaze u suštinu presuđene
stvari po pitanju ispravnosti koje je dato u nekoj sudskoj odluci. Možda je
razlog takvom postupanju donekle i opravdan jer se svaki sudija pribojava
za opstanak vlastite sudske oduke. Zbog toga se često zanemaruje i
legalitet cjelokupnog postupka, primjenom neispravnog stava sudske
prakse. Takvu percepciju sudova podržavaju i učesnici u postupku jer je
time uspjeh u sporu, ako ne zagarantovan, onda barem izvjesniji.176 Taj
konkludentni način uvođenja sudske prakse u sistem odlučivanja navodi
na različita razmišljanja. Međutim, to ne treba djelovati obeshrabrujuće,
jer ovakav pristup treba shvatiti kao jedan vid evolucije prava dok se u
potpunosti ne formalizira sudska praksa i napravi koncept koji u
potpunosti odgovara novom tržišnom tonu. U svakom slučaju će se
ukazati nužnom konceptualizacija u mješoviti pravni sistem koji u
strukturi ima elemente evopsko-kontinentalnog i angloameričkog pravnog
sistema. Posljednja reforma pravosuđa nije provedena na dosljedan način.
U ovom smislu postoje poteškoće jer na državnom nivou nemamo
uspostavljenu instituciju analognu instituciji Vrhovnog suda koja bi
ujednačavala primjenu prava i osigurala ravnopravnost subjekata na
A. Gagula, „Pravne posljedice raskida ugovora prema pravu Bosne i Hercegovine i načelima Evropskog
ugovornogprava“, magistarski rad, Pravni fakultet Univeziteta u Sarajevu 2009, 55.
174
W. Tetley, „Mixed jurisdiction: common law vs civil law (codified and uncodified) (Part 1), ur. serije M.
Evans, UniformLaw Review, 1993-3, 597.
175
M. Vasiljević, Poslovno pravo, Savremena administracija d.d., Beograd 1999., 14-15.
176
A. Gagula, ibid.
173
352
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
cijelom prostoru države.177 Samo uspostavljanje Vrhovnog suda bi
omogućilo i kreiranje sudske prakse kako u pogledu svih pravnih pitanja
tako i u pogledu općih principa koje predstavljaju UPICC.
S druge strane, pružanje tolike diskrecije sudiji u našem pravnom
sistemu koje se već dugo bori sa pošastima ovog vremena, bi se činila
pomalo i preambicioznom. Zbog čestih političkih uticaja, potrebno će biti
mnogo vremena da se osigura nezavisnost pravosuđa u punom značenju
riječi. Na taj način bi se steklo iznimo povjerenje u rad pravosuđa te bi se
ova ideja naposlijetku objektivizirala. Prelaskom na novi sistem pravila,
znatno bi se udaljili od tradicionalnog modela prema novom konceptu
koji podsjeća na case law sistem gdje bi zakoni bili sažeti i jasni,
obogačeni sudskom praksom a bi sudija svojom diskrecijom bio substitut
i samom zakonu. Zapaženim stanovištima iz teorije i prakse se pojačava
ubjeđenje da UPICC predstavljaju modernu lex mercatoria što daje
osnova za široko polje primjene.
Naročiti benefiti bi se dobili u promociji arbitraža kao alternativnih
načina rješavanja sporova koje u odnosu na sudove imaju određene
prednosti koje su naročito prepoznatljive u svim trgovinskim sporovima.
Aspekt materijalnog prava u međunarodnim trgovinskim sporovima,
uglavnom sačinjavaju opće pravne norme među kojima se ističe UPICC.
Zbog toga su arbitraže dobile svoj dignitet, afirmacijom na široj svjetskoj
sceni. U pravnoj tradiciji BiH arbitraže i ostali alternativni načini
rješavanja sporova nisu dovoljno afirmisani jer se sigurnost može dobiti u
postupku pred sudom kao besprijekornom djeliocu pravde. Zbog toga
danas imamo slučajeve da su svi sudovi preopterećeni i neefikasni da
blagovremeno osiguraju pravnu zaštitu. U vezi s tim se arbitraže izdvajaju
pogotovu u trgovinskim odnosima jer imaju zapažen historijski razvoj s
velikim spektrom pravnih mogućnosti. Kada smo već uzeli u obzir
globalna kretanja, vidjeli smo da ovaj vid rješavanja sporova zauzima
177
K. Trnka, Ustavno pravo, Fakultet za javnu upravu Sarajevo, Sarajevo 2006., 346.
353
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
važno mjesto u međunarodnim trgovinskim ugovorima. ZPP FBiH je u
članovima 434-453. predvidio set pravila prilikom vođenja postupka pred
izabranim sudom.178 Značaj arbitražne presude je naglašen u članu 449.
ZPP gdje je poistovjećena s pravosnažnom presudom, ako ugovorom nije
predviđena mogućnost pobijanja pred arbitražom višeg stepena.179 Zbog
toga se i arbitraže tratira kao sud. Istaknuti su primjeri koji ukazuju da se
UPICC mogu primjenjivati samo ukoliko budu predviđeni sporazumom
stranaka. Iz strukture ZPP se može primjetiti da BiH nije dosljedno
implementirala Evropsku konvenciju o međunarodnoj trgovinskoj
arbitraži gdje se prema odredbi člana VII stav 2. ostavlja mogućnost
strankama da ugovore nacionalno pravo koje će arbitražni sud da primjeni
na konkretni spor. Ukoliko stranke ne odluče koje će pravo primjeniti, na
njihov pravni odnos će se primjeniti lex mercatoria. Kao primjer se može
navesti odredba člana 1496. Zakonske uredbe o izmjeni francuskog
Zakona o parničnom postupku (Code de Procédure Civile) od
12.05.1981. godine koji propisuje da u slučaju kada stranke ne ugovore
po kojem će se materijalnom pravu razriještiti njihov spor, arbitri neće
primjeniti pravo na koje upućuje prikladno koliziono pravilo
međunarodnog privatno prava, nego će ga oni neposredno odrediti.
Holandski građanski zakonik je još precizniji jer postoji slična odredba
koja se nalazi u članu 1054. (2) ZPP gdje je ostavljena mogućnost
arbitrima da ne primjenjuju samo nacionalno pravo nego i pravna pravila
sa ekskluzivnim pravom da se primjene UPICC. Osim državnih zakona
primjena lex mercatoria se pominje i u članu 42. (1) Konvencije o
rješavanju investicionih sporova između država i građana drugih država
(Vašingtonske konvencije), članu 28. (1) Model Zakona UNICTRAL-a o
međunarodnoj trgovinskoj arbitraži kao i u članu 17. Pravilnika MTK o
arbitraži koji je na snazi od 01.01.1998. godine.
Oslobađanje od predrasuda će biti neminovna stvar kako bi se
država mogla uključiti u snažniji integracijski proces, jer bi u protivnom
J. Čizmić, Komentar zakona parničnom postupku FBiH, Privredna štampa d.o.o. Sarajevo, Sarajevo 2010.,
895 i dalje.
179
Ibid.
178
354
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
imala nesagledive posljedice izostankom minimalnih uslova za
integraciju.180 Međutim, trend reformi obligacionog prava i definiranja
posebnog institita neispunjenja uveliko traje te su u mnogim zemljama
uslijedile izmjene građanskih zakonika. Iz prednjih izlaganja se može
vidjeti opći respekt prema UPICC u mnogim pravnim krugovima izuzev
manjeg broja pravnih skeptika koji im pristupaju sa određenom dozom
nesigurnost često se pozivajući na nacionalni osnov i nemogućnost
primjene. Stoga bi korisno bilo u duhu poglavlja 7 UPICC izvršiti
izmjene i prilagođavanja postojećeg obligacionog prava. Shodno pregledu
zakonodavstava modernih država, kao i globalnim trendovima unifikacije
prava, može se reći da u BiH ne postoji jedinstvena kodifikacija
građanskog (civilnog) prava, niti je postojala na području bivše
Jugoslavije. Mnogi instituti koji obično dolaze u opći dio građanskog
zakonika se nalaze u općem dijelu Nacrta. Neizbježno se osvrnuti i na
zemlje iz okruženja. Naime, Slovenija je donijela 2002. godine, Zakonik
o obligacijama (Obligacijski zakonik) ali to i pored promjene naziva ne
predstavlja kodifikaciju građanskog (civilnog) prava, nego samo
kodifikaciju obligacija.181 Struktura zakona u pogledu segmenta
neispunjenja je ostala nepromijenjena. Reforme obligacionog prava bi se
mogle uporediti i s Hrvatskom, članicom EU, gdje je evidentno
interpoliranje odredbi koje govore o zaštiti potrošača. Strukturalnija
izmjena sadržaja zakona u pogledu odredaba koje govore o neispunjenju
nije bitnije izmijenjena te je još uvijek zadržan propis koji ima
najznačajnije konture propisa iz bivše savezne države.
ZAKLJUČAK
Rezultati istraživanja navode na zaključak da je proces globalizacije
krajem XX i početkom XXI vijeka na izvjestan način svakodnevna pojava
pa je s razlogom postao uslov bez kojeg se ne može (conditio sine qua
180
181
Presuda Frankovich (Sud EU, 19.11.1991, povezeni predmeti C-6/90 i C-9/90, Andrea Frankovich i Danila
Bonifaci i drugi/Republika Italija (Frankovich), Sig. 1991, I-5357.
Uradni list. RS, št. 83/2001, 32/2004., http://www.uradni-list.si.
355
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
non). Razlog tome nije samo u normativnosti propisa nego prevashodno
u praktičnim potrebama. Analitičkim istraživanjima detektovani su
modeli kao oponenti nacionalnim pravima, kolokvijalnog naziva lex
mercatoria. O UPICC-u kao sastavnom dijelu lex mercatoria pretežno
vladaju pozitivne kritike jer predstavljaju najpopularniji model u procesu
globalizacije. Na osnovu tih kritika bi se mogla napraviti podloga za
reformu propisa u smislu nastanka obligacionog kodeksa gdje bi se
objedinila opća pravila, pravila za trgovinske i potrošačke ugovore.
Navednim objedinjavanjem propisa stvorile bi se mogućnosti za primjenu
potrošačkih ugovora i u odnosima između potrošača (C2C) i prodavaca
(B2B).
UPICC s razlogom mogu zadržati ulogu za koju su predodređeni u
preambuli. Posljednjom redakcijom UPICC 2010. godine napravljen je
zapažen pravni okvir koji je prilagođen zakonodavstvima mnogih država.
Bez obzira što njihova primjena nije prihvaćena pred nacionalnim
sudovima, UPICC je postigao veliki značaj, jer u materijalnom smislu u
potpunosti odgovaraju američkom UCC. Njihov kvalitativni karakter nam
pouzdano govori da će pro futuro da izbrišu mnoge granice kako bi i
formalno postali lex mercatoria.
U svakom slučaju primjena UPICC pred arbitražnim sudovima je
načelno dopuštena uključujući i principe pravičnosti (ex aequo et bono)
što otvara mogućnost za primjenu i pri institucionalnoj arbitraži koja je
uspostavljena pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Međutim, da bi se
izbjegla primjena kolizionih normi u korist lex mercatoria - UPICC
potrebno je izvršiti ustavnu regulaciju te definisati sadržaj u kojim bi se
jasno i decidno omogućila primjena općih pravnih principa. Sadašnjom
regulacijom u Ustavu BiH nameće se pitanje šta je ratio navedne odredbe.
Ako bi se tretirali kao opći pravni principi ušli bi u polje proizvoljnosti i
ostali bi nedorečeni. U svakom slučaju je potrebno osigurati mjesto općih
pravnih principa u pravnom poretku BiH jer kao „soft law“ predstavljaju
356
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
međunarodni trend. Samim tim bi nastala potreba za izmjenom ZPP-a
gdje će se umetnuti odredba o primjeni općih pravnih pravila (lex
mercatoria) za slučaj neizbora prava od strane ugovornih strana. Na taj
način bi se osigurala potpuna afirmacija primjene lex meractoria - UPICC
što bi vodilo i nastanku sudske prakse u trgovinskoj oblasti. Ujedno bi se
dala potpora da se ugovorne strane naročito podvrgavaju alternativnim
načinima rješavanja spora putem arbitraža u kojima bi stranke bile domini
litis. Predodređenost primjene u tim odnosima bi pogodovalo donošenju
kvalitetnijih odluka u odnosu na sudske odluke koje često znaju da budu s
brojnim propustima zbog velikog broja predmeta i preopterečenosti rada
suda.
Reforma obligacionog prava u BiH predstavlja složeno pitanje. Bilježe
se brojni bezuspješni pokušaji reformisanja obligacionog prava.
Pogodnost implementacije UPICC u multikulturalnim sistemima
omogućila bi i da naš zakonodavac na osnovu naučnih spoznaja i
komparativnih analiza pristupi izradi zakona multinacionalnog karaktera.
Ne može se dopuštati da se zbog složene regulative sputaju ideje i ciljevi
svakog poslovnog čovjeka kako plaćanjim visokih taksi tako i enormnih
troškova pravnih savjetnika-advokata. Zapravo daje se smisao ideji da se
kroz institucionalnu potporu promovira liberalniji odnos i pruži prilika za
razvoj privrede, a samim tim i tržišta koja u sadašnjim konstelacijama
pravnih odnosa poprima karakter pravnog apsurda.
BiH je država koja je preuzela tržišni koncept privređivanja, mada je
zadržala propise koje nemaju dosljedan tržišni ton, što ukazuje na nužnost
reforme ili stvaranja jednog modernog obligacionog kodeksa po uzoru na
neke zemlje. Dakle, postoji potreba da se na temelju postojeće strukture
sagladaju najzapaženija rješenja koja su uspješno realizirana na
primjerima zemalja nastalih raspadom Sovjetskog saveza. Prikladan uzor
za reformu obligacionog prava BiH bi bio Građanski zakonik Estonije.
On je interesantan, jer nudi zanimljiva rješenja u pogledu instituta
357
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
neispunjenja općih ugovornih odredaba tako i u pogledu regulacije
neispunjenja svakog ugovora.
U pogledu reformi odredaba o neispunjenju i instituta bitnog i nebitnog
neispunjenja glavno pitanje na koje bi se trebala obratiti pažnja jeste
činjenica da je jedna strana ispunjenjem ugovora preuzela vlasništvo na
stvari. U vezi s pravilom pacta sunt servanda, problem se može pojaviti
ako stvar npr. nema očekivanu vrijednost zbog lošeg kvaliteta. U toj
situaciji bi se uveo generalan pojam nesaobraznosti robe koji bi svojom
normativnošću apsorbovao i institut odgovornosti za materijalne
nedostatke. To bi dovelo do ukidanje zasebnog instituta odgovornosti za
materijalne nedostatke iz člana 488. ZOO. U vezi s tim instituti koji
predstavljaju osnov za neispunjenje (docnja, materijalni i pravni
nedostaci, naknada štete i dr.) gube svoj značaj u strukturnom smislu jer
se oni mogu posmatrati samo u okviru jedinstvenog koncepta bitnog
neispunjenja ugovora. Indikativno jeste da se ruši višedecenijska tradicija
postojanja ZOO BiH i na njemu zasnovanim društvenim vrijednostima
međutim evolucija prava je svakako značana jer mora da prati zakonitosti
života.
U tom slučaju bi se odgovornost za nesaobraznost robe mogla tražiti
samo pod uvjetom da je stvar predata. Uvest će se novi instituti i napraviti
razlika između bitnog od nebitnog neispunjenja ugovora. Napravila bi se
jedinstvena regulacija rokova. Opće pravilo za vidljive nedostatke bi bilo
8 dana ili bez odlaganja, a za skrivene nedostatke 6 mjeseci. Samo bi se
na taj način stvorilo rješenje koje bi vodilo ukidanju samostalnih instituta
kao što je slučaj kod docnje, jer neispunjenje kod fiksnih rokova može
predstavljati bitno neispunjenje ugovora, a ukoliko se radi o nefiksnim
rokovima neispunjenje predstavljat će nebitno neispunjenje ugovora. U
slučaju bitnog neispunjenja raskid ugovora zajedno sa ostalim
posljedicama bi nastupio ipso iure, dok bi se kod nebitnog neispunjenja
zadržalo bi pravo na ispunjenje ugovora u naknadnom razumnom roku.
358
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
Svako drugačije postupanje bi dovelo do raskida ugovora i naknade štete.
Pitanje nebitnog neispunjenja ugovora bi omogućilo da povjerilac zadrži
pravo na ispunjenje svoje obaveze u naknadno određenom roku koji mora
biti razumne dužine. Regulisala bi se i brojna druga pitanja u različitim
pravnim situacijama koja zbog izostanka normativnog supstrata
podrazumjevaju primjenu trgovinskih uzansi. Praktični značaj bi se dobio
jer bi se u strukturnom smislu pitanja neispunjanja regulisala u jednom
poglavlju koje bi se sastojalo od više odjeljaka počevši od pojma
neispunjenja, prava povjerioca, raskida ugovora, naknada štete. To bi
imalo za posljedicu prestruktuiranje važećeg ZOO te bi se na taj način
opravdala teza da zakon bude pregledniji i jednostavniji.
U pronalaženju mjesta pravnog sistema BiH u svijetu pravne doktrine
ne bi se mogao dobiti precizan odgovor. Analizirajući primjere iz prakse
može se zaključiti da pravni sistem u BiH sve više sadrži primjese
precedentnog sistema, mada je pravna doktrina zauzela konačan stav da
naš sistem pripada kontinentalnoj pravnoj tradiciji zasnovanoj na
institutima koji vode porijeklo iz rimskog prava. Kroz praksu se može
primjetiti da se sve više udaljavamo od tradicije i sve više ulazimo u
sistem anglosaksonske pravne tradicije. Za razliku od akademskih
mišljenja da je zauzet stav da sudska praksa nije izvor prava, evidentno je
da sudovi sve više uvode u obrazloženja svojih odluka stavove kako
domaće sudske prakse tako i sudske prakse iz regiona. Takav pristup
često dovodi u pitanje i zakonitost postupanja gdje kao sudska praksa
koriste sudske presude u kojima se mogu često zapaziti i pogrešna
primjena odredaba ZOO. Postupanje suda koji sve više sadrži primjese
common law pravne tradicije, ukazuje da je pravo živa stvar, a odredbe
isuviše krute što pruža mogućnost sudiji da koristi svoju diskreciju te da
postupa i po principu pravičnosti. Dolazimo do onog momenta gdje se
sudiji daju ovlaštenja da odlučuje po vlastitoj diskreciji. Time je, htjeli mi
to priznati ili ne, evolucija prava uveliko započela tako da i uticaj UPICC
na naše obligaciono pravo u neko dogledno vrijeme neće predstavljati
iznenađenje.
359
Elvedina Mamela: NEISPUNJENJE UGOVORA U UNIDROIT PRINCIPIMA
MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH UGOVORA I DOMAĆEM PRAVU
Bez obzira na svoju zapaženu kvalitetu, UPICC nisu u potpunosti
zadovoljili kriterije tako da se kritike protivnika njihove primjene čine
dobrim dijelom i osnovanim. Oni nisu obogaćeni sadržajem koji bi
omogućio njihovu višestruku primjenu jer smo vidjeli da postoje i daleko
kompletniji projekti. Posljednji projekat naučnika nazvan DCFR je
ostavio najbolji dojam, jer predstavlja naučno djelo koje objedinjuje
pravila vezana za obligacione odnose, međunarodne trgovinske odnose
kao i odredbe o zaštiti potrošača. Oni bi mogli da pruže odgovor na
mnoga pitanja i probleme u okviru moderne lex mercatoria. DCFR
predstavlja dobar primjer unifikacije pravila i zbog toga bi trebalo ovaj
instrument u potpunosti podržavati i istrajavati u njihovoj primjeni kako
bi se obezbijedio jedan novi obligacioni kodeks u duhu savremenih
tendencija.
INEXECUTION DU CONTRAT DANS PRINCIPES D'UNIDROIT
RELATIFS AUX CONTRATS DU COMMERCE
INTERNATIONAL ET DROIT INTERNE
RÉSUMÉ
Les Principes d'UNIDROIT (Abr. UPICC) comme un concept unique
de la lex mercatoria représentent matériel académique de l'harmonisation
et l'unification du droit dans de nombreux pays. Leur application est plus
large et principalement liée à la zone d'accords commerciaux
internationaux que le monde des affaires est un défi et une vision pour
résoudre les problèmes dans les relations commerciales transfrontalières.
Institut de non performance du contrat du chapitre 7 UPICC est noté
comme un ensemble très clair et concis des règles pour générer un
nouveau concept d'inexécution essentielle du contrat. Ce concept a été
enregistrée dans d'autres instruments, à quelques exceptions près.
360
ANALI Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici
En cherchent des moyens la possibilité de mise en œuvre du chapitre 7
de UPICC dans notre système juridique, en tirer de grands bénéfices mais
de créer et de difficultés. Rend évidemment clair que le temps des
règlements rigides passé et qu'il ya une tendance générale à la
rationalisation de la réglementation. Règles rigides freinent vues libérales
sur les flux commerciaux nationaux et transnationaux. La tendance de
créer des règles simples et compréhensible qui tentent de réduire les coûts
des interprétations juridiques de la réglementation internationale et de
stimuler les hypothèses de coopération commerciales transfrontalières qui
vont vers plausibilité. Règlement extrajudiciaire des différends (arbitrage)
serait accordée à l'importance et donc à accélérer la résolution des
différends. Toutefois, des problèmes avec la mise en œuvre se manifeste
principalement dans l'absence de réglementation constitutionnelle. Cette
idée implique, après tout, l'ensemble des modifications apportées au
système comme une nouvelle approche de système au cas de plus près.
Les lois sont courtes, cas sont une source notable de loi, tandis que le rôle
du juge affirme à niveau qui se substitue à la loi. Un modèle pourrait
ressembler principalement dans certains pays qui ont adopté la même voie
et qui est maintenant connu comme étant les pays qui réussissent, comme
l'Estonie. Solutions iraient vers la création d'un code unique sur les
contrats contractuels, commerciaux et de consommation. Cela signifierait
également l'évolution structurelle des instituts relatives à la non-exécution
du contrat parce que toutes les dispositions réunissant en un seul endroit,
alors que certains et à éliminer. Une analyse plus détaillée montre que
UPICC présentent certains inconvénients en termes de champ
d'application. Parmi les principes et leurs similitudes, cependant, apparaît
comme l'instrument le plus compact DCFR avec un cadre normatif .
Mots-clés : l'harmonisation, l'unification, la réception, l'inexécution
essentielle du contrat, l'arbitrage.
361
POZIV AUTORIMA
Časopis „Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici“ objavljuj radove iz
oblasti društvenih nauka. Redakcija prima rukopise na bosanskom, hrvatskom,
srpskom, engleskom, francuskom i njemačkomjeziku, a odlukom redakcije
prihvata za objavljivanje rukopis i na nekom drugom stranom jeziku. Radovi se
redakciji dostavljaju u elektronskom obliku (email ili CD). Uz naslov rada nužno
je navesti ime, prezime i titulu autora, naziv i adresu ustanove ili kućnu adresu te
e-mail adresu.
Redakcija prima isključivo neobjavljene radove. Rad ne smije biti
većobjavljen ili u tom cilju upućen drugom časopisu. Autori zadržavaju autorska
prava za članke objavljene u časopisu, ali daju časopisu pravo objavljivanja,kako
u štampanom, tako i u elektronskom obliku. Radove prihvaćene zaobjavljivanje
ili već objavljene u Časopisu „Anali Pravnog fakulteta Univerzitetau Zenici“
autor smije objaviti u drugim publikacijama samo uz dozvoluredakcije, ali i u
tom slučaju samo uz jasnu naznaku o njihovu objavljivanju u „Analima Pravnog
fakulteta Univerziteta u Zenici“.
Časopis „Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici“ objavljuje radove koji
se recenziraju i one koji ne podliježu recenzetskom postupku. Recenziji
podliježu radovi koji se kategorizuju (izvorni naučni rad, pregledni naučni rad,
prethodno priopćenje i stručni članak). Prikazi knjiga, osvrtii ocjene ne podliježu
recenziji. Recenzentski postupak je anoniman. Radi anonimizacije rukopisa, koja
se obavlja uklanjanjem imena autora, neprihvatljivo je da autor u radu piše na
način da je identitet autora moguće otkriti iz načina na koji upućuje na vlastite
radove. Radovi za trinaesti broj časopisa „Anali Pravnog fakulteta Univerzitetau
Zenici“ mogu se poslati do 1. februara 2014. godine na e-mail adresu
[email protected] ili poštom na adresu:
Pravni fakultet Univerziteta u Zenici
Fakultetska 3
72000 Zenica
Bosna i Hercegovina.
Pravila citiranja i daljne upute autorima možete naći na adresi:
http://prf.unze.ba/v2/anali.html.
363
Download

Untitled - Početna - International Burch University