INTERVJU SA REKTOROM INTERNACIONALNOG
UNIVERZITETA U NOVOM PAZARU
DR. SUADOM BEĆIROVIĆEM
NEMOJTE
STUDIRATI SAMO
RADI DIPLOME
MJESEČNA NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU «SANDŽAK» | BR. 179 | 1. MAJ 2014.
CIJENA 100 RSD | CG 1€ | BIH 2 KM | EU 3 EUR | USD 5 $ | CH 4 CHF | GB 4 GBP | TR 4 TL
42 €
22 €
El-Kelimeh, izdavačka kuća
Mešihata Islamske zajednice
u Srbiji
Tel: 00381/20-334-020;
00381/64-16-222-84
e-mail:
[email protected];
www.kelimeh.com
tel: (00381)64/16-222-84
email: [email protected]
web: www.kelimeh.com
Uz komplet, poklon knjiga:
BOSANSKI PAŠALUK
(prvi dio)
www.revijasandzak.com
NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU “SANDŽAK”
IZDAVAČ: ZAJEDNICA SANDŽAČKE DIJASPORE (ZSD)
DIREKTOR
MITHAT EF. MUJOVIĆ ([email protected])
Muftija Muamer-ef. Zukorlić:
BOSANSKI ILI BOŠNJAČKI, SRPSKI ILI VLAŠKI
GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK
SALAHUDIN FETIĆ ([email protected])
Nurudina Agović:
ISTRAJNOŠĆU DO POBJEDE
POMOĆNIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA
MUHAMED ĆEMAN ([email protected])
Alen Duraković:
NAROD JE KRIV
TEHNIČKI UREDNIK
SENAD REDŽEPOVIĆ ([email protected])
Erdžan Fetahović:
ROŽAJSKA IZBORNA KARVANA
Ibiš Ljajić:
AMNEZIJA BOŠNJAČKIH POLITIČARA
LEKTOR
MAHMUT SULJOVIĆ ([email protected])
REDAKCIJA
HAZBIJA KALAČ ([email protected])
JAHJA FEHRATOVIĆ ([email protected])
ADMIR MURATOVIĆ ([email protected])
SULEJMAN ALIČKOVIĆ ([email protected])
MUHAMED MAHMUTOVIĆ ([email protected])
MERSADA NURUDDINA AGOVIĆ ([email protected])
SUAD BEĆIROVIĆ ([email protected])
ZAIM REDŽEPOVIĆ ([email protected])
ALEN DURAKOVIĆ ([email protected])
FERID BULIĆ ([email protected])
Intervju sa rektorom IUNP Suadom Bećirovićem:
NEMOJTE STUDIRATI SAMO RADI DIPLOME
Mirsad Kurgaš:
NEVIĐENI PRITISCI NA BDZ U CRNOJ GORI
Dr. Jahja Fehratović:
SANDŽAČKOBOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST MEĐURAĆA (1919-1941)
SARADNICI
HAKO DULJEVIĆ, ŠEFKET KRCIĆ, ŠERIF ŠAČIĆ, AIDA ZORONJIĆ, FIKRET
ZORONJIĆ, SULEJMAN ALIČKOVIĆ, ADNAN HASANOVIĆ, ARMIN ŠABOTIĆ
Šefket Krcić:
FILOZOFSKA GLEDIŠTA DR. ENVERA HALILOVIĆA
Mithad R. Ćeman:
DA PAMETNA REČENICA BUDE ZAPISANA
Razgovor sa mladim režiserom Eldarom Lakotom iz Rožaja:
ELDAR LAKOTA - TRAGOVI U MJESEČINI
RUKOPISI I
FOTOGRAFIJE SE
NE VRAĆAJU
DIZAJN
IFET ALIČKOVIĆ
ADRESA
GRADSKA 1, 36 300 NOVI PAZAR
TEL: 066/ 322-181, FAX: 020/322-181
E-MAIL: [email protected]
Dr. Harun Crnovršanin:
JUSUF MEHONJIĆ – HEROJ SANDŽAKA
RIJEČ UREDNIKA
n
udi
Salah
FE
TIĆ
Poštovani čitaoci Revije Sandžak,
11. maj Bošnjaci svečano obilježavaju Danom bošnjačke nacionalne zastave, kada se navršava 23
godine od osnivanja Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka.
U tom smislu, u ime redakcije i saradnika, te u svoje lično ime
svim Bošnjacima čestitam 11. maj – Dan bošnjačkog nacionalnog bajraka.
Bajrak je uvijek simbolizirao slobodu i dostojanstvo. I u najtežim okolnostima ratova bajrak nije
smio pokleknuti, a kamo li pasti. Njegovo posrnuće ili pad značio je nestanak ili pad onoga ko nosi
bajrak. Zato Bošnjaci nikada ne smiju dozvoliti da svoj nacionalni bajrak zaborave ili prestanu
makar jedan dan u godini zvati njegovim imenom.
Naš bajrak je bajrak slobode koji nas Bošnjake okuplja i ujedinjuje. On simbolizira da su Bošnjaci
narod evropskog porijekla u čiju su tradiciju neraskidivo utkane islamske vrijednosti, a grb u
obliku štita znači da je naš bajrak naša zaštita. I dok se bošnjački bajrak visoko vihori, to znači
slobodu za Bošnjake, ali ne samo za Bošnjake, nego i njihove komšije.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
MUBAREK OLSUN VAM
BAJRAK SANDŽAKA
Zato Bošnjaci trebaju biti ponosni na sebe, svoju historiju i visoko podići svoj bajrak kako bi se on
što ljepše vihorio, a nas štitio od svih zlih elemenata koji žele naš nestanak.
3
HRONIKA
DR. CERIĆ:
“RAZMIŠLJAM
O KANDIDATURI
ZA ČLANA
PREDSJEDNIŠTVA”
Reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić u razgovoru
za Anadolu Agency (AA), odgovorio je na pitanja o svojoj mogućoj političkoj karijeri o kojoj se posljednjih sedmica sve učestalije spekuliše.
“Odgovor na vaše ponovljeno pitanje glasi: Ta mogućnost je uzeta u obzir i razmatra se. Učešće na izborima,
u svojstvu nezavisnog kandidata, je mogućnost, ali još
nije odlučeno. Bit će odlučeno u odgovarajuće vrijeme.
Ubrzo,” izjavio je Mustafa Cerić za AA, otkrivajući ii
mogući motiv vlastite kandidature:
“Sada je međutim jasno da, jednostavno rečeno, ovoga
časa, zajedno i država i društvo u Bosni i Hercegovini
pati od nedostatka političkog i ekonomskog vodstva”.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
Na molbu da dodatno precizira kada će se dogoditi
objavljivanje odluke o njegovoj mogućoj kandidaturi,
BDZ UČESTVUJE
NA IZBORIMA U
ROŽAJAMA I
BIJELOM POLJU
Općinski odbor Rožaje, Bošnjačke demokratske zajednice u Crnoj Gori, je 29.04.2014. godine predao je svoju izbornu listu za lokalne izbore koji su zakazani za
25.05.2014. godine.
BDZ izlazi na predstojeće izbore sa velikom nadom i zadovoljstvom a nosilac liste je predsjednik stranke, gospodin Hazbija Kalač.
4
“Naš uspješan tim mladih, stručnih, iskusnih i uglednih
ljudi je spreman da iskoristi svoje potencijale i nada se
dr. Cerić je ustvrdio:
“Očekujem da imam tu privilegiju da objavim nalaze
posebne istraživačke komisije (koja se bavi procjenom
izvedbe izborne kampanje op.aut.) - narednih dana”.
da će biti prepoznat kao onaj tim koji popravlja, unapređuje i mijenja stanje na bolje. Naš odbor je satkan
od mladosti, ljepote, stručnosti, dostojanstva, hrabrosti,
blagosti i nepokolebljivog stava. Na našoj listi ima dokazanih stručnjaka iz različitih oblasti tako da je to jedna
od realnih pretpostavki održivog i uspješnog razvoja
nasega grada i čitave regije u budućnosti.” - navodi se
u BDZ-u.
I OO Bijelo Polje, je nakon uspješnog prikupljanja potpisa, predao odbornicku listu za lokalne izbore u tom
gradu. Nosilac liste za Bijelo Polje je magistar evropskih
integracija Nusret Balić. Odbornička lista se sastoji od
38 odborničkih kandidata, različitih profila i starosnih
doba, a uglavnom dominiraju mladi ljudi i studenti ,
koji su uvijek predstavljali generator društvenih promjena i društvenog progresa.
“Na predstojećim lokalnim izborima izaći ćemo autonomno pod sloganom ‘Došla je istina, Akovo moje’.” - navode u BDZ-u.
HRONIKA
jezik, Saud Šabović. Nakon toga prijevod je uspoređen
sa orginalom knjige na arapskom, korigovan i recenziran od strane našeg uvaženog hafiza Abdurrahmana-ef.
Kujevića.
TAHAVIJSKA AKIDA je knjiga o vjerovanju koja spominje brojne tačke u koje su vjerovale prve pohvaljene generacije, a sa kojima se slažu imami hanefijskog
mezheba. Sami Et-Tahavi je slijedio mezheb imama
Ebu-Hanife, našta se skreće pažnja na samom početku
knjige.
ODRŽANA KONFERENCIJA NA FIS-U:
“KAMPUS BOŠNJACKE
OMLADINE”
BIH – Bošnjačka nacionalna fondacija je uspješno realizirala prvi trodnevni edukativno-informativni seminar
pod nazivom„Kampus bošnjačke omladine” od 18. – 20.
aprila 2014.god. u Sarajevu.
Na seminaru je učestvovalo 20 mladih Bošnjakinja koje
su imale priliku razmijeniti iskustva iz najbližeg okruženja o nacionalnoj osviješćenosti mladih kao i usvajati
znanja kroz predavanja koja su bitna za izgradnju bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Po prvi put je na jednom mjestu Fondacija uspjela okupiti mlade Bošnjakinje iz Blagaja, Mostara, Viteza, Zenice, Travnika, Sarajeva, Rožaja, Bara, Podgorice, Bijelog
Polja, Prijepolja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara, Zagreba, Kosovske Mitrovice i Prizrena.
Cilj seminara bio je razvijanje mreže mladih kroz promoviranje nacionalnih institucija.
NA INTERNACIONALNOM UNIVERZITETU OTVORENA
IZLOŽBA STUDENATA
GRAFIKE
ŠERIJAT JE PRAVNI
SISTEM ZAŠTITE I
USPOSTAVE REDA
Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru,
18.04.2014., bio je domaćin međunarodne konferencije „Šerijatsko pravo, izazovi i perspektive“. Učešće na
konferenciji uzeli su predsjednik Mešihata IZ-e u Srbiji,
muftija Mevlud-ef. Dudić, muftija sandžački Muameref. Zukorlić, dekan FIS-a dr. Enver-ef. Gicić, direktor
medrese „Gazi Isa-beg“ Rešad-ef. Plojović, profesori
FIS-a, IUNP-a, imami, studenti.
Na samom početku, prisutnima obratio i otvorio konferenciju, predsjednik Mešihata muftija Mevlud-ef. Dudić. Izrazio je duboko poštovanje i pohvalio održavanje
konferencije, na temu od izuzetnog značaja za nas muslimane. Konferencija je ujedno i pokazatelj kojim putem ide Fakultet za islamske studije.
Muftija sandžački Muamer-ef. Zukorlić je kazao da je
ova konferencija pokazatelj da FIS uz podršku Islamske
zajednice i dalje drži barjak odlučnosti znanja, koje vodi
ka slobodi.
Muftija je govorio o čovjeku, njegovom prirodnom ambijentu, prije svega koja je čovjekova uloga na zemlji,
podvlačeći da je moral osnova koja čovjeka čini čovjekom.
Na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru u
petak, 25.04.2014.g., svečano je otovorena izložba studentskih radova studenata grafike Departmana umjetnosti iz Novog Pazara i Niša.
Izložbu je svečano otvorio rukovodilac Departmana
umjetnosti, prof. dr. Fehim Husković, a prisutnima su se
obratili i prof. dr. Mehmet Slezović i rektor Univerziteta,
prof. dr. Suad Bećirović.
U IZDANJU BKZ-A:
SAŽETI KOMENTAR
TAHAVIJSKE AKIDE
U izdanju Bošnjačke kulturne zajednice, u prodaji je
knjiga pod nazivom: „Sažeti komentar TAHAVIJSKE
AKIDE“.
Sa arapskog na engleski jezik knjigu je preveo Ebu-Talha
Davud Burbank, rhm., a sa engleskog na naš, Bosanski
Na konferenciji su govorili: dr. Almir Pramenković, mr.
Kemal Džemić, mr. Rejhan Kurtović, dr. Jahja Fehratović, dr. Šefket Krcić, dr. Admir Muratović, dr. Enver Gicić, dr. Hajrudin Balić, dr. Haris Hadžić, Elvir Mehić i
dr. Mustafa Fetić.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
EDUKATIVNI SEMINAR U ORGANIZACIJI BNF
5
aM
uam
er-ef. Zukorlić
AKADEMSKA NOTA
j
fti
Mu
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
V
6
BOSANSKI ILI BOŠNJAČKI,
SRPSKI ILI VLAŠKI
eoma vješto osmišljena
strategija Matice srpske
u pogledu pokušaja diskreditiranja bosanskoga
jezika iznova pokušava agresiju
na bošnjačku kulturu i tradiciju.
Međutim, za razliku od prijašnjih
apriornih negacija postojanja bosanskoga jezika i pokušaja nipodaštavanja svega južnoslavenskog
što nije srpsko, ovoga puta se mnogo više vodilo računa o klasifikacijama i jezičkoj kategorizaciji, što u
suštini predstavlja priznanje bosnistici i priznavanje bosanskoga jezika kao zvaničnog jezika Bošnjaka i
svih drugih koji ovaj jezik osjećaju
svojim maternjim jezikom. U saopćenju Matice srpske doslovno stoji
da je “Одбор за стандардизацију
српског језика правовремено
усвојио
социолингвистички
засновану одлуку да је за српску
културу једино прихватљив
термин бошњачки, а не босански
језик”. Upravo u ovoj konstataciji
se krije priznanje bosanskoga jezika i bošnjačke kulture, i to od strane renomirane srpske institucije
koja se bavi očuvanjem srpskog jezika i književnosti. Činjenica da se
termin bosanski ne osporava iz lingvističkih već kulturoloških razloga, i to iz pozicije sociolingvistike
kao discipline koja proučava uticaje društva na jezik i jezika na društvo, dokaz je toga. Dakle, nema
dileme, srpski lingvisti više ne
osporavaju ono što je odavno svima poznato kao nesporna naučna
činjenica, to jest postojanje bosanskoga jezika kao dijela šireg srednjejužnoslavenskog dijasistema u
koji još spadaju srpski, hrvatski i
crnogorski jezik kao posebni standardni jezici Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. I tu se lingvistička
priča završava, obzirom da smo
odavno prihvatili tezu da o unutarbošnjačkim temama možemo
pričati samo sa Bošnjacima, kao i
da je u periodu pokušaja osporavanja prava Bošnjacima na imenovanje svoga maternjeg jezika iznijeto
toliko činjenica da bi se samo njihovo taksativno nabrajanje oteglo na
više štamparskih tabaka. Ali, ovdje
postaji jedna druga začkoljica koju
imamo potrebu razjasniti.
U saopćenju stoji da je za srpsku
kulturu neprihvatljiv naziv bosanski jezik i da je preporuka da se
ubuduće unutar te kulture jezik
Bošnjaka naziva bošnjačkim. Ovdje već ulazimo u opasno polje
iskazivanja osjećaja jedne kulture prema posebnostima druge, ili
bolje kazano, pokušajima kreatora
srpske kulturne politike da, kao
mnogo puta u prošlosti, svoje stavove nametnu susjednim kulturama i njihovim baštinicma i na taj
način izvrše kulturnu agresiju ili
bar nanesu neku štetu, makar ona
bila neznatna kao u ovom slučaju.
Ukoliko pogledamo u kulturne baštine Bošnjaka i Srba, nije ni čudo
što postoje takve tendencije u srpskoj kulturnoj politici, jer kada iz
nje izuzmete sve što je bošnjačko,
a uz to i sve što pripada drugim
okolnim narodima, vidjet ćete koliko je to kultno naslijeđe šturo i
zaostaje za onim što Bošnjaci gaje
još od srednjоvjekovlja kao svoju
autohtonu i autentičnu baštinu.
Možda su baš zbog tog Božijeg
određenja da budu titulari balkanske kulture oduvijek bili na meti
nedobronamjernih komšija, pa su
od stećaka preko Hasanaginice,
Omera i Merime, Mehmed-paše
Sokolovića do Meše Selimovića,
Skendera Kulenovića i drugih, koje
su pozicionisti iz Matice srpske,
SANU-а i drugih velikosrpskih institucija proglašavali srpskim, bili
u poziciji da dokazuju i brane svoje
vlastito naslijeđe. Ili da se vijekovima i decenijama docnije upoznaju
sa stvarnim vrijednostima svojih
kulturnih dobara materijalne i nematerijalne prirode. Nije mi cilj da
ulazim u autentičnost ili apokrifnost kulturnih sadržaja nulte kategorije koje ovdašnja javnost smatra srpskim, a prema historijskim
činjenicama i drugim nepobitnim
dokazima isti potiču iz drugih kultura, jer bi nas to odvelo u drugo
opasno polje kulturnih previranja,
što nije namjera ovog saopćenja,
već samo želim inicirati posve humanističku tezu da ljudska civilizacija postoji upravo zahvaljujući
prožimanjima različitih kultura te
da su međusobni uticaji i dijalozi
duhovnih naslaga suština našega
postojanja i da svaki pokušaj negacije ili nipodaštavanja tuđe kulture
više govori o kulturi onoga ko ima
potrebu da negira nešto ili nekoga,
nego o onome ko se nalazi u poziciji oštećenog.
Ako bismo bili do kraja cinični,
mogli bi kazati da se u kulturi Bošnjaka – i to kako u onoj još uvijek
živućoj tako i u onoj vijekovima
prije – srpska kultura i srpski jezik nazivaju vlaškom kulturom i
vlaškim jezikom, jer se u percepciji Bošnjaka vijekovima unazad
za Srbe koristio naziv Vlah, a za
njihov jezik vlaški jezik; isto kao što
postoji glagol povlašiti se u značenju prihvatiti srpsku/vlašku kulturu i
pridjev vlaški u značenju srpski.
Preporuka bošnjačkoj javnosti da
srpski jezik naziva vlaškim, iz razloga što je taj naziv prihvatljiv za
bošnjačku kulturu, vjerovatno bi
uznemirila sve govornike tog jezika i izazvala buru kod jezikoslovaca. Isto je tako uvrjedljivo, neprimjereno i nedopustivo bilo kome,
a naročito onima koji bi se trebali
baviti nacionalnom kulturom jednog naroda i imati najprefinjenije
manire, nipodaštavati tuđu kulturu, nametati terminologiju kod
suštinskih identitetskih stvari ili
zahtijevati od pripadnika svog naciona da vrijeđaju jedan cijeli, komšijski narod.
Iz svih navedenih razloga, saopćenje Matice srpske i njenog predsjednika Stanića djeluje apsurdno
i neprihvatljivo, te neodoljivo
podsjeća na vrijeme koje niko ko
zdravorazumski razmišlja na Balkanu ne priželjkuje. I neka Staniću
i Matici srpskoj ne smeta bosanski
jezik kojim govore njihovi susjedi,
kao što nama Bošnjacima ne smeta
srpski jezik kojim govore naše komšije.
Autor teksta je generalni sekretar
Bošnjačke akademije nauka i
umjetnosti
TABIRENJA
aA
din
Nurud
go
vić
vi se ponekad u životu suočavamo sa situacijama u kojima je izuzetno važno procijeniti treba li
u nečemu ustrajati ili ne, bez obzira na to radilo se o nekom društvenom angažmanu, očuvanju
braka, pokretanju pozitivnih promjena, navika i dr. Tada se treba zapitati vrijedi li ono za šta
se borimo davanja maksimuma od sebe koji je za nekog par sati utroška vremena i energije
na nekom vanrednom angažmanu, za nekog odricanje i trošenje novca u tu svrhu, a za nekog
spremnost na davanje života kad se radi o dobrobiti zajednice, društva i ummeta.
U vrijeme oružane agresije na majku Bosnu bilo je različitih postupaka, pa bi neko otišao u rov, neko na
isturenu kotu, a neko, što bi se kazalo, zdrav i prav šmugnuo u drugu zemlju da se spasi. Bilo je i onih
koji su rekli: „I ja bih šmugnuo,
nego ne nađoh načina i puta.’’, ali
bilo je, hvala Bogu, i onih koji su se
izvan Bosne zatekli, pa iznašli način da dođu majku Bosnu braniti.
Bilo je, zaista, mnogo onih koji su
maksimum od sebe dali i život svoj
ugradili u tekovine ove zemlje.
ISKRENI I LAŽNI PRIJATELJI
BOŠNJAČKOG NARODA
Međunarodna zajednica je, kako
znamo, nijemo posmatrala činjenje genocida nad Bošnjacima, i
to jedanaestog po redu. To je ona
ista međunarodna zajednica koja
sve vrijeme za sebe tvrdi da baštini pozitivne društvene vrijednosti
i da ima legitimnost intervencije.
Bošnjački se narod pita: kad imade
legitimnost intervencije, što ne intervenisa? Zašto genocid ne spriječi? Da je bošnjački narod (koji je po
svojoj miroljubivosti, gospodstvu i
genetskom kodu elitan) bio napao
te barbare, da li bi ona onda svoju
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
S
ISTRAJNOŠĆU
DO POBJEDE
7
TABIRENJA
legitimnost intervencije sprovela u
djelo?
Nakon toga narod koji je, kako smo
zaključili, opstao samo Allahovom
voljom dao je legitimitet bosanskohercegovačkoj vlasti da mu nastavi
„dušu vaditi“ na drugi način. Agresija na BiH je nastavljena hladnim
ratom. U tom hladnom ratu jedan
(nećemo ih imenovanjem reklamirati) se na sumnjiv način obogatio, toranj napravio, jedan pohapsio neke
branitelje Bosne, izručio dušmaninu, već šestu godinu čami jedan posve nevin, i niko ništa još uvijek ne
preduzima, jedan samo govori „narod zna“, sjedi na šiltetu i biznisa,
dok neke sandžačke marionete slave
biva „svoju pobjedu“ na izborima...
Nit’ je „svoja“, a nit’ „pobjeda“ i teško njima sa svojim, tj. tuđim predstavnicima...
Hvala dragom Bogu, još uvijek ima
i onih koji se (iako su u manjini) nesebično zalažu za vraćanje dostojanstva svome narodu. Nek se ne pitaju neki od njih jesu li kadri iznijeti
teški teret koji moraju nositi. Svaki
pomak na bolje je dobrodošao, jer
sadašnje stanje ne može biti gore.
Uz Allahovu pomoć (nasrullah) sve
se može, a Allah cijeni djela prema
namjeri. Zato, neka se pokrenu.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
VOJSKOVOĐA I MRAV
8
Znamo, teško je ustrajati kad je Put
pun zapreka. Prisjetiti se treba velikih povijesnih vojskovođa. Jednom
takvom je običan mali mrav uzor
bio. Kako mali mrav može biti uzor
velikom vojskovođi? Pao je vojskovođa ranjen i vojska koja je emotivno bila vezana za njega se demoralisala. Bilo je ranjenih, oslonjenih na
stabla, onih koji su ležali, sjedili i
jedva disali...
Glava vojskovođe je bila na zemlji, a
njegov umorni pogled se na trenutak bio zaustavio na jednom malom
mravu koji je uporno pokušavao da
u svoj mravinjak ubaci košpu nekoliko puta veću i težu od njega samog. Mravčić je istrajno nosio svoju
tešku košpu koja mu je zbog težine
tereta nebrojeno puta padala, ali on
nije odustajao. Bio je naumio da je
unese u svoj dom i gotovo. Nakon
brojnih pokušaja, zaista je i uspio.
Vidio je to vojskovođa i zastidio se
svog klonuća duha. Pokušao je ustati, po uzoru na mrava i njegovu borbu. Dao je sve od sebe da se pridigne. Povjetarac ga je umio, osvježio
i on je osjetio da mu se snaga vraća.
Ustao je. Uspravno stojeći, ponosno
uzdignute glave i podignute ruke,
zapovijedio je: „Naprijeeed!“ Gromoglasna zapovijed se prolomila iz
njegovih grudi i odjeknula poljem.
Odana i umorna vojska je jasno čula
zapovijed voljenog vođe. Nada se
vratila. Posljednjim atomima snage
ustajali su ranjeni borci, radujući se
povratku vođe. Krenuli su na neprijatelja koji je bio zbunjen naglom
promjenom situacije i pobijedili ga.
KAP VODE BUŠI STIJENU
Jedna stara latinska izreka veli: „Per
aspera ad astra“ (Preko trnja do zvijezda). I pripadnici drugih kultura
su cijenili istrajnost kao jednu od
najznačajnijih čovjekovih osobina.
Kenedi je (1961) kazao: „Čovjek će
otići na Mjesec do kraja ovog desetljeća, ne zato što je to lahko učiniti,
već zato što je teško; a čovjek postaje
bolji kada čini teška djela.“
Nikoga ne treba da obeshrabruju
povremeni padovi u borbi, oni su
doprinos povećanju uspjeha, poput
lopte koja još bolje odskoči nakon
pada. Osim primjera upornosti malog mrava, možemo navesti i primjer
upornosti kapljice vode koja vremenom izbuši stijenu. Kako može voda
koja je tečnog agregatnog stanja izbušiti stijenu koja je čvrstog agregatnog stanja? Tako što se voda pokreće, radi, djeluje, kap po kap, ali
djeluje; a stijena je čvrsta i ne miče
se s smjesta, kao i kamen koji nečija
ruka uzme sa mjesta gdje se uležao i
zafrljači ga gdje hoće. To su primjeri
prividne čvrstine.
A tek kako je plastelinu... Od plastelina se može napraviti magare, konj,
pas, ovca i svaki hajvan... Prije par
godina objavljeno je jedno reagiranje pod naslovom „Narod od plastelina“. U tekstu se veli: ,,Uvijek je
bilo poganih čudovišta koji samo stoje
i gledaju. I šute. Potpuno ravnodušni.
Ovo je izjavio Primo Levi, talijanski
pisac, koji je preživio i nacizam i fašizam (ja bih dodao i komunizam),
kao najgore moguće oblike populizma. Neko, ili bolje kazano nešto,
u jednom BH. tjedniku, objavi fotomontaže najvećeg vjerskog autoriteta u neprikladnom obliku, sa ahmedijom na glavi, a narod, čiji je vjerski
autoritet ismijan, šuti i gleda (izuzev
par blagih protestnih pisamaca).“
U nedavnim radničkim demonstracijama narod je dokazao da nije baš
uvijek narod od plastelina, ali da je
razjedinjen i obezglavljen, to je sigurno. Dok god misli da mu ne tre-
ba sposoban vođa, nek takav narod
nastavi životariti u svom halu, ali
nek zna da svako vrijeme ima upornih i vrijednih mrava i istrajnih kapi
vode koje buše „nepomične“ stijene.
IZAĐI IZ ČAHURE I POMOZI
NARODU!
Učahureni bosanski „intelektualci“
se nakon toliko vremena drže prevaziđenih sistema, što bi se u narodu kazalo, k’o pijan plota. Moraju
znači svjesni aktivisti hodati pored
njih i preko zvučnika im stalno govoriti: „Idite u korak s vremenom!
Učestvujte u izgradnji pozitivnih
promjena! Nema više Golog otoka, a
nećemo se nikad više nadati pomoći
legitimnih ‘pomagača’. Uzdat ćemo
se ‘u se’ i u svoje kljuse’. Pridružite
nam se! Mi se predati nećemo! Istrajat ćemo po svaku cijenu, a vama je
bolje pridružiti nam se prije nego
kasnije (jer svakako ćete, na kraju,
morati).“
Odlučnost i snaga volje su dvije važne komponente istrajnosti u borbi za
vrijednosti u koje se vjeruje. Snaga
vjere je od iznimne važnosti. „Mladi
muslimani“ su vjerovali u svoje ideje, uprkos hapšenjima, zatvaranjima,
mučenjima i strijeljanjima. Mladomusliman Munir Gavrankapetanović je obolio od zlostavljanja u vrijeme komunizma i do kraja života
bio uzor generacijama koje dolaze.
Isticao je važnost čuvanja duhovnih
vrijednosti u svim situacijama i to
opisao u svom djelu „Snagom vjere
do savršenstva duše“.
Narod koji vodi računa o svom dostojanstvu ne povija glavu pred neprijateljima, niti pred ikim drugim
osim pred dragim Bogom.
Reci: „Vjerujem u Allaha!“ i istraj! (hadis)
Neki su pripadnici mog naroda
ustrajni, ali u strahu. Da su ustrajni
u nečemu drugome koliko u strahu
„ptice bi im ljepše pjevale“. Znaju
oni da je strah loš gospodar, ali džaba, pokorili mu se i sad ne mogu ni
sebi pomoći, a kamoli drugome. Ima
ih razočaranih i tužnih, koji zaboravljaju da se čak i poslije loše žetve
mora saditi.
Istrajnost vodi do pobjede, zato budimo ustrajni, udružujmo se u spremnosti da služimo Dobru i budimo
svjesni toga da kad služimo Dobru,
zlo će se sigurno buniti, a zlo koje se
buni, pobjeđuje se još jačom odanošću Dobru.
TABIRENJA
Ko je kriv što se o tome ne govori i
ne zna?
Za stavove i zaključke u ovom tekstu može biti odgovoran i moj boravak u dijaspori ili možda sublimacija životog iskustva, pročitanog i
svježe doživljenog.
Uzmimo za primjer stanje naroda
koji usljed mnoštva smišljenih manipulacija političkih šibicara je prestao da vjeruje svojim očima i da se
nalazi u jednom bestežinskom stanju duha i materije gdje nije u stanju razlučiti dobro od lošeg, istinu
od prevare. Naravno, za događaje
iz naše bliže prošlosti ne možemo
kriviti “šibicare”, već narod, jer je
nijemo posmatrao (čast izuzecima)
dešavanja oko sebe i samovoljno
pristajao biti žrtveno jagnje za više
ciljeve neznanih. Nije zanemarljiv
broj koliko puta sam u kratkom
vremenskom periodu čuo konstataciju da se neko od “sveštenih lica”
bavi politikom i kako su, po mišljenju pojedinaca, njegovo djelovanje
ali i posao politički obojeni. Zaista
čudan zaključak od strane pojedinaca kojima je usljed političkog dje-
lovanja i primjene zakona koje su,
opet, političari u parlamentu izglasali, (tom istom pojedincu ili skupini) nesmetan boravak i rad. Znači
govorimo o rezultatima politike
a ne o svešteničkom izglasavanju
i usaglašavanju kanona bilo koje
religije. Zabrinjavajuća je činjenica
koliko malo znamo o svojoj historiji i koliko se narod boji pojedinaca
koji govore o historijskim činjenicama svog naroda, ali ta bojazan nije
prisutna samo u svojoj zemlji već i
kod onih Bošnjaka koji su više decenija u inostranstvu. Nisam uspio
odgonetnuti šta je uzrok tome, da li
je u pitanju strah od toga da se kaže
istina, ili je u pitanju stid od preživljenog zločina, ili je u pitanju hatar
prema narodu iz kojeg su najvećim
djelom potekli zločinci. Šta god da
je od nabrojanog, njihova je krivica
i oni su krivi jer neće ili ne žele sebi
da pomognu.
Ko je kriv!? A ono opet narod! Slijedom događaja koji se dešavaju
spontano i namjerno, narodu se nekada hoće prikazati stvarno stanje i
slika sredine i društva u kojem živimo. Uzalud pokušaj i namjera da
se ostalom poštenom svijetu skrene
pažnja na pojedince koji su se svojim nemoralom i bestidnošću odvojili od ostalih, narod, usljed bestežinskog stanja duha i materije nije
u stanju ni razumjeti u prvi momenat šta se dešava a o preventvnom
djelovanju mi ne možemo govoriti.
Možda bi imalo ljudi koji bi govorili o preventivnom djelovanju, ali
nemaju slušaoce i pratioce. I zbog
čega uzalud trošiti i vrijeme i riječi,
ko
vić
bolje je nešto konkeretno raditi.
Isto je tako i sa idejom, pokretom.
Narod, prosto, nije sazrio da shvati
društvene procese i dešavanja i ne
želi da stane na zemlju i da korača. Više voli da se okreće u bestežinskom stanju duha i materije bez
trunke atmosfere savjesti, prilagođavajući se “pravcu i silini vjetra”,
nego da stane na svoje noge i da
smjelo korača.
Postalo je očigledno da je potrebno raditi sa pojedincima kojima će
se pružiti prilika da utiči i kreiraju
stvarnost i dešavanja, a samim tim i
na historiju. Davanjem mogućnosti
svjesnim pojedincima možemo da
budemo i ostanemo na tragu iznalaženja formule i modela opstanka.
Ako Bošnjaci nisu u stanju da uzmu
svoj dio “kolača”, i ne samo Bošnjaci nego i druge nacionalne manjine,
onda nemaju pravo drugog kriviti
za svoj neuspjeh i očaj. Jednostavno, ako hoćemo da budemo “spašeni”, prvo trebamo željeti da budemo spašeni, pa htjeti da budemo
spašeni. Želja za ostvarenjem cilja
proizvodi kod čovjeka ali i cijelog
naroda iznalaženje modela kako
i na koji način ostvariti svoj cilj.
Nepostojanje želje i volje za spasenjem, nema se početna osnova za
razmišljanje o medelima spasa.
aprila se navršava 99. godina (1915)
od Bitke na Čanakkalama, gdje su
učešće uzeli i Bošnjaci Sandžaka
(njih preko deset hiljada). Otišli su
da se bore za ideale, pod tuđom
zastavom. Znali su šta ih čeka, ali
su išli. Ko sada može skupiti deset
hiljada ljudi da dođu na jedan zajednički ručak, da jedu i piju i da se
zdravo i veselo vrate kućama!?
Vrlo je vjerovatno da smo izgubili ideale za budućnost i osjećaj za
sadašnjost, a iz prošlosti ne učimo
lekcije koje su nas koštale stotine
hiljada ubijenih.
Jednostavno, naša realnost je takva,
ljudi iz kafane govore kako hodža
ne zna da radi svoj posao i kako bi
trabao da ga radi, i narod to prihvata. Povodi se za pričom pijanih ili
drugova pijanih bez razmišljanja o
tome ko je kriv? Narod je kriv!
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
P
uno toga se dogodilo u mjesecu aprilu, puno značajnih
datuma u prošlosti koji bi se
trebali pamtiti i o čemu bi
trebalo govoriti i pisati. Naprimjer,
obilježavanje života i djela slavnog
Bošnjačkog Homera, gospodina
Avda Međedovića, kojeg su nam
prezentirali ljudi iz daleke Amerike, ili recimo sjećanje na Džemala
Bijedića i njegovu smišljenu politiku i mudrost.
ra
Du
Alen
NAROD JE KRIV
9
erl
ek
TABIRENJA
Đ
in
Ed
P
I BI VLADA A SANDŽAK I
BOŠNJACI SPADOŠE NA
JEDNOG MINISTRA
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
eriod poslije izbora prošao je u unutarstranačkim
analizama,
odmjeravanjima, sagledavanjima i
ravnanjima političkih ponuda i
stvarnih potreba društva, a prije
svega u iščekivanju formiranja
Vlade Srbije kako bi se vidio dalji
kurs i imali išta od suštinskih promjena srbijanskoga društva koje
je pobjednička koalicija strastveno najavljivala u predizbornim
aktivnostima. Građani su glasali
za promjene, ili su tako bili ubijeđeni da vjeruju, sada je na redu
da vidimo da li će tih promjena
doista i biti u staroj-novoj Vladi.
10
Što se Srbije tiče, pomaci su mogući, samo je pitanje u kojoj mjeri
i da li će voditi na bolje ili gore,
a pak u Sandžaku je takav scenarij skoro nemoguć, jer su na sceni iste politike koje su i na ovim
izborima iskoristile dvadesetogodišnje iskustvo izbornih malverzacija. No, da se to ne shvati
kao svakidašnja jadikovka, bez
obzira na sve malverzacije, podvučena je crta i izborni rezultati
su takvi kakvi jesu, legitimitet su
dobili oni koji su dobili – i mi ga
moramo poštovati uprkos tome
što smatramo da je stečen na prevarama, ucjenama, krađi i drugim metodama kupovine izbora.
Umjesto toga, trebamo usmjeriti
pogled unaprijed i vidjeti šta se
je već počelo događati i što će
predstojati građanima Sandžaka
u narednom periodu. Po meni,
dva ključna u sijasetu negativnih procesa koji se odvijaju pred
nama i preko kojih se prelamaju
svi ostali jesu odlazak mladosti
Sandžaka trbuhom za kruhom
put bijela svijeta u potragu za
egzistencijom jer ovdje ne mogu
ostvariti ni njen minimum i drugi
je ono što se nudi kao alternativa
radnim mjestima, stimulaciji za
formiranje porodice i poboljšanje
životnih uvjeta – a to je starostavna taktika hljeba i igara uniformirana kroz stalne incidente i nerede na stadionima i opsjedanje
našeg grada od strane policijskih
oklopnika. Ove dvije stvari povezujemo jer se kroz njih reflektira
suština onoga što smo dobili nakon ovih izbora, jer kako drukčije
tumačiti odnos vlasti koja, dok
radnici javnih preduzeća štrajkuju zbog višemjesečnih neprimljenih plaća, dok građani piju muljevitu i mutnu vodu (i to kada
je ima!), dok grad grca u smeću i
kalu, dok je 25.000 na birou za zapošljavanje od čega preko hiljadu
akademski obrazovanih, glavnu
brigu brine kako da osvijetli reflektorima gradski stadion i za
taj poduhvat građanima natovari još jedan kredit koji će morati
otplaćivati kroz javni dug, iako
je sreća u nesreći to što nijedna
banka više ne vjeruje ovoj vlasti
i ne da kredit na lijepe oči. Nigdje obećanih radnih mjesta, čak
ni za one koji su direktno radi tih
interesa glasali za njih, nigdje ni
pokušaja da se ponudi projekt
koji će pomoći da se iziđe iz besperspektivnosti koja već duže
vrijeme urušava naše društvo, i
to ne samo Novoga Pazara već
svih sandžačkih gradova u cjelini. Gdje su strateški partneri, kud
su domaći i strani investitori, šta
je sa razvojnim projektima, ili bolje kazano ima li vlast uopće model da zaustavi dalje propadanje
grada i građana.
pobije svaki argument o nezastupljenosti i diskriminaciji ove nacionalne zajednice u najznačajnijim
državnim institucijama. Situacija
koju smo imali i prije, sa malom
iznimkom što smo u manjku za
jedno ministarsko mjesto. Dakle, forma je zadovoljena i sada
imamo potpuno pravo Srbije da
kaže da su Bošnjaci integrirani
u državni aparat i da na terenu
ne postoji diskriminacija, bez
obzira što u policiji, sudstvu, tužilaštvu i drugim republičkim
institucijama nema recipročnog
odnosa zapošljenih, bez obzira
što u obrazovnim institucijama
još uvijek nije kvalitetno zaživjela
nastava na bosanskome jeziku i
što je predmet islamske vjeronauke minoriziran, bez obzira što
još uvijek imamo neotklonjenu
nepravdu prema Bošnjačkom nacionalnome vijeću, bez obzira na
konstantnu podršku države agresorima na Islamsku zajednicu,
bez obzira što udar na vakufsku
imovinu još uvijek traje... Bez obzira na sve to – mi smo integrirani
u državni aparat i nismo diskriminirani već uživamo sva prava
koja nam prema Ustavu i zakonima kao građanima drugoga reda
sljeduju, obzirom da nas nema u
tom Ustavu i da sudstvo uvijek
nađe način da na nas primijeni
najrigidnije zakonske odredbe.
Bacanjem pogleda s lokalnog nivoa na republički, situacija donekle djeluje drukčije, ili se to samo
priviđa. I tu su ključne dvije poruke sa Sjednice Skupštine Srbije
prilikom formiranja nove Vlade.
Možda ovim stavovima ličim na
gospodina Ugljanina i neko će
reći da kopiram njegovo Skupštinsko izlaganje. Možda i jeste,
a prije će biti da nije, jer zapravo
gospodin Ugljanin odlaskom u
opoziciju dolazi na naše, dolazi
na ono što Bošnjačka demokratska zajednica konstantno govori i
za šta se zalaže. I čestitam mu na
tome što je prepoznao one vrijednosti iz programa BDZ Sandžaka
koje su suštinski nacionalni interesi Bošnjaka u Srbiji. To onda
daje pravo njegovim stranačkim
operativcima da šire propagandu
da nema razlike između BDZ i
SDA. To je jedna jako opasna pri-
Prva se odnosi na bošnjačke
predstavnike u ovome tijelu, a
druga na samoga mandatara gospodina Vučića. U ovom sazivu
parlamenta, statistički gledano,
Bošnjaci imaju sedam predstavnika i jednoga ministra i potpredsjednika Vlade, ne ulazeći u
njihovu autentičnost i stvarnosni
osjećaj nacionalne pripadnosti.
To je više nego dovoljno da se
TABIRENJA
u predizbornim obraćanjima najavljivao Ljajić istodobno govoreći
da će sve ispod toga biti neuspjeh
ove koalicije i njegove partije osobno – što se na koncu i desilo, tako
da je Ljajić vjerovatno ministar s
najmanjim izbornim legitimitetom
u Vladi Srbije. Jer, ukoliko, sagledamo činjenicu da je koalicija Vučić-Ljajić sa sve pozicijom vlasti i
svih mogućih vidova izbornih mahinacija u Sandžaku dobila svega
38.000 glasova, što ukoliko izdvojimo više od 30.000 srpskih glasova znači da je Ljajić Vučiću donio
između 6500 i 5000 glasova. Kada
to pretvorimo u procente biračkog
tijela od kojih skoro 50% nije izašlo
na birališta, vidjet ćemo da je Ljajićev izborni legitimitet u Sandžaku
manji od 5% bošnjačkih glasova.
Na koncu, poruka novoga pre-
mijera Vlade Bošnjacima da imaju strpljenja i da će u skorijoj budućnosti osjetiti veću brigu Vlade
prema njihovim zahtjevima jeste
najavljena pozitivnost koja ostaje da se provjeri na djelu. Međutim, nije precizirano do kada
Bošnjaci trebaju biti strpljivi i u
kojoj od stvari važnih za njihovu
egzistenciju i opstanak. Ukoliko
ne bude hitre akcije ka rješavanju
svih nagomilanih problema, Bošnjaci kao i drugi građani Srbije ne
mogu izdeverati, pogotovu jer su
im istu stvar govorili svi premijeri
i predsjednici od ubistva Đinđića
do danas a da nikada nisu dočekali da kapitaliziraju to strpljenje. S
druge strane, premijerova uvjerljivost postaje slabašna samim tim
da u njegovoj Vladi sjedi gospodin
Ljajić koji je dvadeset godina sa
pozicije ministra imao prilike da
pomogne svom narodu a nije već
je odmagao i čak radio direktno
protiv svog naroda, što je na koncu skoro i priznao izjavivši da Sandžak više nije njegova baza.
Dakle, u činjeničnoj situaciji u kojoj su Bošnjaci od premijera i Vlade dobili pravo na neograničeno
strpljenje, potpredsjednika Vlade,
ministra i sedam „veličanstvenih“
narodnih poslanika čija će uloga
biti, zavisno od situacije, da statiraju i s vremena na vrijeme se upinju da nas ubijede u svoju nazovi
brigu za narod i narodne interese
dok će narod i dalje grcati u bijedi,
neimaštini i nipodaštavanju individualnih i kolektivnih prava, ne
preostaje nam ništa drugo nego da
Bošnjačka demokratska zajednica
Sandžaka odlučnije nego ikada
do sada krene u akciju političkog
djelovanja koje će prije ili kasnije
dovesti do suštinskih promjena u
Sandžaku i poboljšanja općih uvjeta života Bošnjaka i drugih građana, jer mi ne odustajemo od programa koji smo ponudili biračima
i vjerujemo da će vrijeme pred
nama pokazati da je to jedini način
spašavanja našega društva, što će
ubrzo postati jasno i svima koji su
se ovoga puta polakomili na isprazna obećanja onih političkih opcija
koje nisu sposobne ni da ponude
jasnu viziju svog programa kojeg
će se dosljedno i iskreno držati a
kamoli da imaju potencijala i resursa da izvedu društvo iz očaja.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
ča od koje se mi odričemo jer se i
suštinski razlikujemo jedni od drugih. Program zaštite bošnjačkih interesa i interesa građana Sandžaka
i Srbije je autentična identitetska
vrijednost Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka koju mi u
kontinuitetu i bez imalo osciliranja gradimo od osnivanja partije,
dok je kod Ugljaninove stranke
to varijabilnost koja zavisi od pozicije vlasti ili opozicije. Nekako
kad god su u opoziciji čelnici SDA
učine korak unazad i pokušaju se
vratiti svojim polaznim osnovama,
ali odmah kada dođu na poziciju
zaborave sve što su bili i postaju
sušta suprotnost sebi samima. To
se dešavalo nekoliko puta u ovih
dvadeset pet godina višestranačja,
i više se ne može govoriti o pojedinačnom primjeru. sjetimo se da
su, recimo, samo prije tri godine
dok smo mi govorili o diskriminaciji Bošnjaka na svim nivoima,
Ugljanin i njegov bliski saradnik
Esad Džudžević govorili da prava
Bošnjaka u Srbiji nikada nisu bila
na većem nivou. Ili, još slikovitiji
je fenomen napadanja gospodina
Ljajića za razne kriminalne radnje i krivična djela, za koja i mi
tvrdimo da ih je počinio direktno
ili indirektno, a onda koaliranje
s njim u gradskoj vlasti u Sjenici.
Možda je ključ političkog opstanka na vlasti u takvom neiskrenom
odnosu spram svojih koalicionih
partnera, ali BDZ Sandžaka se
opredijelila za suštinsku politiku i
ovakva vrsta odnosa joj je strana. I
zato se razlikujemo od Ugljanina,
a pogotovu od Ljajića i ograđujemo od njegove političke doktrine
koja se zasniva na krilatici: „Mogu
sa svim i svakim, pristajem na sve
i svašta samo da dobijem dio kolača vlasti“. Da se razumijemo i
govorimo vrlo otvoreno, ne treba
Ljajiću vlast radi vlasti, već kao
paravan za sve one radnje koje bi
ga otjerale na dugogodišnju robiju
da nema tog mehanizma zaštite.
Kako drukčije objasniti oglušivanje svih nadležnih institucija o
više milionskih afera, pronevjera
budžeta grada Novoga Pazara,
optužbama za ubistva, pokušajima ubistava i likvidacija o kojima
nadležni organi šute. Poraz na izborima u Sandžaku valjda je bio
dovoljan argument i za mandatara
Vučića da shvati njegovu stvarnu
vrijednost u političkome smislu,
jer njihova koalicija u Sandžaku
nije dobila ni 5% bošnjačkih glasova, dok je i ukupni zbir osvojenih
glasova daleko ispod 50% koje je
Autor teksta je portparol BDZ Sandžaka
11
va
rao
: Sal
ahudin Fetić
INTERVJU
zgo
Ra
NEMOJTE STUDIRATI SAMO
RADI DIPLOME
I
ntervju sa rektorom Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru dr. Suadom Bećirovićem,
povodom obilježavanja Dana Internacionalnog univerziteta.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
i stečenim znanjem, da li su zaposlenici zadovoljni sa radnim uvjetima, da li su prostorna rješenja adekvatna, kako
najbolje predstaviti Univerzitet budućim studentima, kako
generalno unaprijediti rad Univerziteta itd. Naravno, ovdje
postoji veliki broj pitanja. Ali ova pitanja, naravno, ne rješavam sam. Ja sam ponosan na činjenicu da imam kvalitetne
saradnike, koji su maksimalno posvećeni svojem poslu. Ovo
se ne odnosi samo na prorektora, generalnog menadžera i
dekane, nego na cijelo nastavno i administrativno osoblje –
od portirnice do rektorata Univerziteta.
12
2. Ove godine 5. maja bit će obilježen Dan Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Bilježite
12 godina postojanja. Šta nam možete reći u vezi sa
tim?
1. Poštovani rektore Bećiroviću, čini nam čast što
ste pristali dati intervju za Reviju „Sandžak“. Na
početku, u ime kolektiva Revije „Sandžak“ želim
Vam čestitati na izboru za poziciju rektora Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Šta za Vas
to znači, šta to znači za Univerzitet, i šta se može od
Vas očekivati u narednom periodu u smislu razvoja
i unapređenja ove ustanove?
Najprije želim poselamiti sve čitaoce Revije „Sandžak“ i
zahvaliti se kolektivu Revije „Sandžaka“ na iskrenim čestitkama.
Imenovanje za v.d. Rektora je, prije svega, velika čast za
mene, jer je uprava Univerziteta povjerila ovaj veliki emanet
meni zato što je, vjerovatno, ubijeđena u to da ću kvalitetno
obaviti ovaj posao. S druge strane, rukovođenje Univerzitetom je velika odgovornost. Ipak, kao rektor ste odgovorne za
sve radnje na univerzitetu. Tako morate da vodite računa
da li su, prije svega, naši studenti zadovoljni sa nastavom
Savjet Univerziteta je na svojoj sjednici 26.02.2014. godine
donio odluku da se 04. maja, umjesto dosadašnjeg 30. marta,
obilježava Dan Univerziteta. Dosadašnji dan Univerziteta
će i dalje imati svoju važnost, jer tog dana počinje naša manifestacija “Univerzitetsko proljeće” koja traje do 04. maja.
Razlog promjene datuma jeste u tome što smo htjeli da Dan
Univerziteta bude “kruna” svih ovih događaja, koji smo
planirali i realizovali u okviru manifestacije “Univerzitetsko proljeće”. Tako da smo 31. marta ove godine imali bitnu
konferenciju pod naslovom “Obrazovanje u integrisanoj
Evropi”, gdje smo kritički analizirali primjenu Bolonjske
deklaracije u regiji i dali prijedloge za bolju primjenu ove
deklaracije radi poboljšanja kvaliteta visokog obrazovanja u
regiji. Također, tog dana dat je počasni doktorat uvaženom
prof. dr. Marcelu van de Voordeu, koji je savjetnik za visoko
obrazovanje pri Evropskoj Komisiji. Pored ove konferencije,
imali smo veliki broj drugih manifestacija, poput naučnih
konferencija, izložbi, promocija knjiga, gostujuća predavanja eminentnih profesora, studijskih putovanja, turnir u
malom fudbalu itd.
Također, bitno je istaknuti da nisu bitni formalni datumi
– bitno šta se desilo, i prije svega, šta je urađeno za određeni period. 04. maja 2002. godine je zvanično objelodanjena
odluka o osnivanju Univerziteta. Prije dvanaest godina su
hrabri ljudi, vizionari, predvođeni muftijom Muamer-ef.
Zukorlićem, donijeli jednu od najbitnijih odluka za Sandžak, koja je očigledno zauvijek transformisala naš prostor
i omogućila da će buduće generacije – nezavisno od naci-
INTERVJU
AKADEMSKA KARIJERIJA NA INTERNACIONALNOM UNIVERZITETU
1999. godine upisao sam osnovne akademske studije u gradu
Rojtlingen (Reutlingen), gdje sam diplomirao 2004. godine.
Nakon toga, 2005. godine upisao sam postdiplomske magistarske studije - smjer Monetarni, bankarski i finansijski menadžment. 2007. godine magistrirao sam na temu “Islamski
finansijski sistem”. Ova tema analizira kako se može organizovati jedan savremeni finansijski sistem bez korišćenja kamate, jer je kamata zabranjena u islamu. Nakon uspješne odbrane magistarskog rada, prijavljujem doktorsku disertaciju
pod naslovom “Interest - a comparative study about different
monetary and financial systems”. Ova disertacija, na engleskome jeziku, upoređivala je klasični kapitalistički ekonomski
sistem i islamski finansijski sistem.
onalnosti i vjeroispovijesti, nezavisno od toga da li žive u
Sandžaku ili van Sandžaku – mogu graditi svoju budućnost
ovdje u Sandžaku. Osnivanje Internacionalnog univerziteta
je civilizacijski iskorak, o kojem se pisalo, piše se, ali će se, prije svega, u budućnosti puno pisati o ulozi Internacionalnog
univerziteta za razvoj Sandžaka.
Tako možemo kazati da smo prvi univerzitet koji je istinski
primijenio lisabonsku deklaraciju o visokom obrazovanju gdje
se kaže da “Visoko obrazovanje treba igrati vitalnu ulogu u
promovisanju mira, međusobnog razumijevanja i tolerancije,
te u stvaranju uzajamnog povjerenja među ljudima i narodima.”
3. Kakav je program povodom Dana univerziteta?
Ove godine smo planirali veliki broj iznenađenja sa velikim
brojem zvanica iz zemlje i inostranstva. Tako da ne želim
Jedan ste od rijetkih koji bi izabrali Novi Pazar umjesto Njemačke, kada je u pitanju akademsko usavršavanje. Zašto niste nastavili studije u Njemačkoj?
Prije svega, to je sudbina. Možda prije desetak godina nikada
ne bih pomislio da ću postati nastavnik na Internacionalnom
Univerzitetu u Novom Pazaru. Mada, ovo je više pitanje da
li se neko želi opredijeliti za rad na univerzitetu ili u privredi. Ovo zavisi od toga gdje čovjek sebe vidi. Neko se rodi sa
afinitetom prema privredi, ili prema prosvjeti, ili medicini, ili
umjetnosti itd. Za mene je rad na univerzitetu – istraživački
i nastavni rad – uvijek bilo nešto posebno. Kada sam dobio
ponudu Univerziteta, smatrao sam da je to jednostavno put
kojim trebam krenuti i mislim da nisam pogriješio. Niti jednom nisam zažalio. Počeo sam kao asistent na različitim predmetima. Upornim radom sam uspio u relativno kratkom roku
da odbranim svoju doktorsku disertaciju i nakon odbrane sam
nastavio kao nastavnik na Univerzitetu.
puno otkrivati prije Dana Univerziteta. Bujrum dođite tog
dana na Univerzitet.
4. Koji su ključni momenti u proteklom dvanaestogodišnjem radu, koje biste posebno izdvojili?
Svaka akademska godina na Univerzitetu je ispunjenja velikim brojem događaja. Mi smo, Univerzitet, kao jedna mlada
institucija, može se slobodno kazati, više postigli za 12 godina
nego slične institucije za 50 ili više godina. U okviru Univerziteta djeluje računarski centar, izdavački centar, karijer
centar, biznis centar, kulturni centar i centar za monitoring
i evaluaciju. Imamo uspješne visokoškolske jedinice u Nišu,
Subotici i Pančevu, koji po svojoj kadrovskoj i materijalnoj
opremljenost uopšte ne zaostaju sa glavnim sjedištem u Novom Pazaru. Ali mi nismo zadovoljni time, nego svakog dana
radimo da naš univerzitet bude još bolji, da bude što korisniji
zajednici, i da bude temelj razvoja Sandžaka, pa i cijele regije.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
Jedan ste od mlađih doktora nauka. Možete li nam reći
nešto o Vašoj akademskoj karijeri?
13
INTERVJU
5. Kakvi su planovi za budućnost? Kakva je saradnja
sa drugim obrazovnim ustanovama?
U prvoj deceniji postojanja Univerziteta, s obzirom na to da
je broj visokoobrazovanih ljudi u Sandžaku bio vrlo mali, naš
glavni cilj je bio visoko obrazovanje visoko kvalifikovanih, ali
i odgovornih građana, koji će biti u stanju da zadovolje potrebe svih sektora ljudske aktivnosti i preuzeti aktivno učešće u
društvu.
U drugoj deceniji postojanja našeg univerziteta, nakon što
smo i znatno ojačali ljudski resurs na Univerzitetu kroz mlade kadrove, možemo se, pored visokog obrazovanja, fokusirati
i intenzivni razvoj naučnog rada, uključujući i njene komercijalizacije, kao i intenziviranja međunarodne saradnje.
U okviru naučnog rada pokrenuti su dodatni naučni časopisi.
Pored časopisa „Univerzitetska misao” koja postoji od osnivanja Univerziteta, na departmanu za ekonomske nauke postoji časopis „Ekonomski izazovi”, na departmanu za pravne
nauke časopis „Pravne teme” i na departmanu za računarske
nauke očekujemo ovih dana prvo izdanje čaosopisa „UNIT”.
Također, veliki napori su urađeni na polju razmjene studenata i profesora. Tako da, naprimjer, po prvi put studenti i
profesori našeg univerziteta mogu studirati, odnosno predavati, na „Ondokuz Mayis” Univerziteta iz Samsuna u okviru
„Mevlana” programa, kojeg finansira YÖK (Savjet za visoko
obrazovanje Republike Turske). Trenutno smo u pregovorima
sa drugim univerzitetima iz Evrope o organizaciji sličnih razmjena akademskog osoblja kao i studenata.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
Pored Mevlana programa, već su realizovani drugi projekti
na Univerzitetu, kao što su projekat „GRADIMO MOSTOVE, A NE ZIDOVE: Uloga univerziteta u izgradnji mira”
(finansiran od strane Norveškog Helsinškog komiteta), različiti TEMPUS programi kao i programi prekogranične saradnje finansirani od strane Evropske Unije.
14
Posebnu pažnju želimo posvetiti temi koja se danas naziva
“doživotnim obrazovanjem”. Današnji svijet se mijenja ogromnom brzinom, tako da ono što je bilo aktuelno i savremeno
jučer, možda sutra više neće biti dio naše svakodnevnice. To
možemo i vidjeti na primjeru brzog nestajanja vrlo poznatih
kompanija i zauzimaja tog upražnjenog prostora od strane
novih kompanija. Da bi bili spremni da se suočimo s ovakvim
izazovima neophodno je da stalno stičemo nova znanja sa
određenog stručnog područja i da osvježavamo svoje ranije
naučeno stručno znanje. Na Univerzitetu već realizujemo gostujuća predavanja, okrugle stolove, konferencije, seminare i
druge vidove obuke u cilju usavršavanja naših studenata kao
i drugih zainteresovanih lica u cilju unapređenja svojih vještina.
6. Često se postavlja pitanje akreditacije. Šta ona zapravo znači i u kojoj je fazi?
Ono što je, prije svega, bitno istaknuti jeste to da Univerzitet
od svojeg osnivanja ima validnu dozvolu za rad. Trenutna
dozvola za rad izdata je 13.10.2003. godine pod brojem I 61200-232/2002-04 od strane tadašnjeg Ministarstva prosvjete i
sporta. Tako da nema nikakve sumnje u validnost naših diploma. Ova dozvola važi sve do završetka postupka akreditacije,
tj. dobijanja nove dozvole za rad. Sve dok se ovaj proces ne
završi, koji je nažalost zbog političkih razloga odugovlačen,
i dalje važi postojeća dozvola za rad. Nažalost postojale su
različite dezinformacije vezano za proces akreditacije, koji je
jasno definisan u Zakonu o visokom obrazovanju. Ministar-
stvo prosvjete Republike Srbije je na našu ličnu inicijativu
i zahtjeve pojedinaca već više puta izdalo zvanične potvrde
o validnosti naših diploma. Tako da svaka informacija koja
govori suprotno politički je motivisana dezinformacija radi
dobijanja sitnih političkih poena.
Što se tiče postupka akreditacije, tj. obnove postojeće dozvole
za rad, nadamo se da će novi ministar prosvjete kao i novi
saziv Komisije za akreditaciju i provjeru kvaliteta kao i Nacionalni savjet za visoko obrazovanje sada objektivno analizirati naš podnijeti zahtjev, jer do sada ove institucije nisu
objektivno analizirale našu podnijetu dokumentaciju. Ova neprofesionalnost nadležnih institucija potvrđena je i presudom
Upravnog suda od prošle godine. Tako da očekujemo da ćemo
uskoro završiti proces oko nove akreditacije.
7. S obzirom na to da je u toku upisna kampanja,
šta biste poručili svršenicima srednjih škola, tj.
vašim potencijalnim studentima?
Svršenici srednjih škola koji žele nastaviti
svoje obrazovanje sada će biti u prilici dobiti različite informacije od različitih visokoobrazovnih institucija, gdje svaka institucija
ističe to da je najbolja. Moj savjet svakom
maturantu jeste jednostavan: NEMOJTE
STUDIRATI SAMO RADI DIPLOME.
Diploma je sredstvo, ali ne cilj studiranja.
Samom diplomom dobija se mogućnost da se
obavljaju određeni poslovi. Međutim, svaka
organizacija – svejedno da li se radi o državnoj ili privatnoj, profitnoj ili neprofitnoj –
želi imati najbolje kadrove. Najbolji kadrovi
su oni koji imaju najbolje stručno znanje, kao
i druge vještine, poput komunikacionih vještina. Svaki maturant treba upisati studije u
instituciji koja mu omogućava sticanje ovih
vještina.
Mi na Internacionalnom univerzitetu svakodnevno nastojimo da budemo što bolji, da
angažujemo najbolje profesore iz svoje oblasti, da nudimo najbolje uslove studiranja, da
nudimo praktična znanja, koja će studentima
konkretno koristiti na tržištu rada, da prikažemo kako se rad može unaprijediti putem
savremenih tehnologija, kako se snaći u današnjem globalizovanom svijetu. Ovdje studentima nudimo priliku da putem studijskih
putovanja u inostranstvo i jezičkih kurseva
upoznaju druge zemlje. Naprimjer naši studenti svake godine borave u Turskoj mjesec
dana.
Naša osnovna vizija i misija nije zaraditi od
studenata – naša dobit je kada vidimo mlade, sposobne, stručne kadrove koji mogu dati
konkretan doprinos svojoj zajednici.
TABIRENJA
ur
ga
š
tima i nije potreban jak protivnik.
Svojom (?) politikom su proizveli
takav revolt da brojni Bošnjaci u
Crnoj Gori ogorčeno konstatuju
da bi prije svoj glas dali nekoj od
pro-srpskih političkih opcija negoli BS-u!
Porazom na predstojećim izborima, osim brojnih stečenih privilegija, većina čelnika BS-a ne rizikuje i gubitak slobode, kao što je
to slučaj sa njihovim dominantnim
koalicionim partnerom. A problem
je upravo u tome, jer je za vladajući
režim neizvjestan uspjeh na nastupajućim izborima i pored svih do
sada oprobanih mahinacija. I do
sada su bošnjačko/muslimanski
glasovi bili presudni za pobjedu i
opstanak na vlasti ali, čini se, nikada situacija nije bila neizvjesnija, jer
svi pokazatelji govore da je aktuelni režim na silaznoj putanji. Pa zar
onda treba prepustiti slučaju mogućnost da im račune pomrsi nova
i još uvijek minorna politička stranka kao što je BDZ? Upravo Demokratska partija socijalista (DPS), uz
svu logistiku državog aparata, preduzeće sve da položaj BS-a ne bude
uzdrman i da njihov najodaniji saveznik ostane uz njihove skute. A
da će o njihovoj sudbini odlučivati
bukvalno svaki glas, dovoljan je razlog da što manji broj nezadovoljnih Bošnjaka glasa za BDZ.
Da bi, kao što rekosmo, jedan značajan broj Bošnjaka/Muslimana
mogao povjerenje ukazati mladim,
nekompromitovanim i hrabrim
članovima BDZ-a, govori u prilog i
to da u proteklom periodu bošnjačko-muslimanski korpus i nema baš
mnogo razloga za zadovoljstvo.
Istina, evo već gotovo pune dvije
decenije nije bilo masovnog pokolja, ali činjenica da žrtve iz 90-tih
nijesu za sve to vrijeme dobile ni
najmanje spomen-obilježje u Crnoj
Gori, više je nego dovoljan signal
za uzbunu!
A stav Bošnjačke stranke je po tom
pitanju jasan, ako se prisjetimo izjave jednog od njihovih čelnika tokom prethodne izborne kampanje
da „ne treba pominjati žrtve 90-tih,
jer brojni birači tada nijesu bili ni
rođeni...“ (ovu izjavu niko nije demantovao!). Ovakav stav dijametralno je suprotan stavu i hrabrim
istupima mladih čelnika BDZ-a.
Neravnopravna borba BDZ-a vidljiva je i u potpunoj medijskoj izolaciji. Čak i navodno opoziciono
nastrojeni mediji ne daju im ni minimum prostora a, kao što se kaže:
„Ako te nema u medijima, onda i
ne postojiš!“. Da li takav stav znači
da je ta tzv. opoziciona pristrasnost
nekih medija samo u domenu deklarativnog kako bi privukla čitaoce ili je po srijedi nešto ozbiljnije?
Jer, kada se dovedu u pitanje stvarni interesi vladajućeg režima, onda
vlada totalni muk?
A upravo je, po svemu, BDZ „jezičak na vagi“ koji bi mogao presuditi pobjednika predstojećih izbora u Crnoj Gori.
Nakon osnivanja BDZ u Crnoj
Gori, mnogi dušebrižnici su zlurado iznosili procjenu da će to usitniti ionako rascjepkano bošnjačko/
muslimansko glasačko tijelo, te da
nakon toga narod možda neće imati niti jednog predstavnika u parlamentu? Odgovor na tu dilemu je
i više nego jasan: A šta su ti „autentični“ i „legitimni“ predstavnici učinili do sada za svoj narod?!
Brojna očekivanja i nadanja u BS
su isparila već nakon prvih izbora.
Tokom drugih, kada su već „spale
maske“, mnogi nezadovoljni birači
su komentarisali da im „treba dati
još jednu šansu“, te „da su nam oni
jedini logičan izbor...“?
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
U
torak, 29.04.2014. godine
je bio posljednji rok za
podnošenje izbornih listi.
Najmlađa partija na crnogorskom političkom nebu, Bošnjačka demokratska zajednica (BDZ) je
od svog osnivanja izložena neviđenoj hajci i pritiscima, pa je tako
jedan broj članova koji se nalaze na
opštinskoj izbornoj listi primoran
da se u posljednjem trenutku povuče sa iste. Naravno, oproban način
da se dovede u pitanje čak i izlazak
BDZ-a na predstojeće lokalne izbore. Ovakvim pritiscima su naročito izložene žene, kao najranjiviji
dio stranke, koje nerijetko odustaju
na nagovor članova svoje porodice
uplašeni za njihovu bezbjednost,
posao, egzistenciju,... Da ovakva
strahovanja i nijesu bez osnova, slikovito govori nedavni primjer maltretiranja kojem je sa svojom porodicom bio izložen jedan od članova
BDZ-a od strane podgoričkog imama i njegovih saradnika. Uhodana
mašinerija vladajuće koalicije ništa
ne prepušta slučaju, pa je tako i jedan značajan dio rukovodećeg kadra Islamske zajednice (IZ) u Crnoj
Gori uključen u „izbornu kampanju“, što i nije neka novost. Tako
smo svjedoci da se čak i džumanske hutbe zloupotrijebljavaju kako
bi se satanizovali članovi novoformirane Bošnjačke demokratske zajednice, koja ima jedinstvenu šansu
da preuzme značajan dio biračkog
tijela Bošnjačkoj stranci (BS). To
i ne bi trebalo da predstavlja problem imajući u vidu prethodne
(ne)uspjehe „jedinog autentičnog
predstavnika bošnjačkog naroda
u Crnoj Gori“, kako uobičavaju da
se predstavljaju. A kakav uspjeh
su do sada postigli govori i njihov
slogan na prethodnim izborima:
„Biram svoje!“. Naravno da je potenciranje nacionalne opredijeljenosti bio jedini način kako bi ikako
animirali bošnjačko biračko tijelo,
jer drugog i nije bilo. Osim lične
koristi svojih funkcionera, Bošnjačka stranka nije imala sa čime da se
pojavi pred svojim narodom. To je
i razlog što brojni časni pojedinci
iz BS-a vide alternativu u BDZ-u.
Istini za volju, Bošnjačkoj stranci
sa ovakvim dosadašnjim rezulta-
K
ad
Mirs
NEVIĐENI PRITISCI
NA BDZ U CRNOJ GORI
Bošnjaci/Muslimani u Crnoj Gori
sada imaju i drugi izbor- BDZ i
treba im dati šansu!
Autor teksta je predsjednik
NVO „Broj 19“
15
ja
Feh
ratović
SEHARA
Jah
dr.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
S
16
SANDŽAČKOBOŠNJAČKA
KNJIŽEVNOST MEĐURAĆA
tvaranjem Kraljevine SHS,
a potom i Jugoslavije, dakle u periodu međuraća
(1919-1941), rađa se prva
generacija savremenih sandžačkobošnjačkih pisaca i rodonačelnika temeljnih žanrova u našoj
književnosti. Značajnu ulogu u njihovoj pojavi odigrala je Velika medresa kralja Aleksandra u Skoplju
u koju su talentirani mladi ljudi iz
Sandžaka odlazili uglavnom zbog
nemanja drugih alternativa, jer još
uvijek nisu izgradili povjerenje u
državne škole, zbog nejednakopravnog i zločinačkog odnosa režima spram njih, kao i zbog tradicije
vrjednovanja znanja stečenog kroz
sistem islamskih odgojnih institucija. Tako su na ovoj školi koja je
osnovana 1925. godine sa svrhom
pripreme muslimanske djece, prevashodno Bošnjaka i Albanaca, za
visoke škole sazrijevali prvi bošnjački pisci i ljevičari. Medresa je,
uz kvalitetnu široku opću naobrazbu, davala svojim štićenicima dvije
mogućnosti: da postanu poslušnici
kraljevskog režima, u koju svrhu je
i osnovana, na uštrb interesa svog
naroda ili da se izgrade u mlade
buntovnike i revolucionare koji
će imati značajnu ulogu ne samo
u sandžačkom već i cjelokupnom
jugoslavenskom narodnooslobodilačkom pokretu. Književnost je bila
jako agitatorsko sredstvo za prikupljanje simpatija mladih medresanata prema radničkom pokretu,
socijalističkim idejama i provijavanjima komunističkih ideoloških
postulata.1 Obzirom da je Velika
medresa bila jedna od škola s najelitnijim profesorskim kadrom koji
je hrabrio učenike da se natječu u
intelektualnim pregnućima, 19301931. godine osnovano je školsko
udruženje mladih intelektualaca
„Južna vila“ i omladinski list za
književnost „Vjesnik“ u kom su se,
uz „Almanah za južnu Srbiju“, prvim književnim prilozima javili Bajraktarević Haso, Bećo Bašić, Abas
Redžepagić, Alija Avdović,2Rifat
Burdžović Tršo, Muhamed Mule
Musić, Junus Međedović, Muharem Papirović, Smajo Softić, Idriz
Šahmanović, Hamdija Šahinpašić, Vehbija Hodžić, Ćamil Sija-
(1919-1941)
rić, Hivzija Sulejmani, Muhamed
Abdagić, Edib Hasanagić, Zenun
Hasković, Esad Šabović i mnogi
drugi. Značajnu ulogu za podizanje mlade bošnjačkosandžačke inteligencije u Skoplju imao je i Zufer
Musić Sadov, bibliotekar Vakufske biblioteke i osnivač časopisa
za kulturu i ekonomsko podizanje
muslimana na jugu zemlje „Naš
dom“ (1938-1941).3
Nakon u većini slučajeva neuspješnog svršavanja Medrese i doškolovavanja po gimnazijama širom
Kraljevine Jugoslavije, autori ove
generacije su odlazili na studije u
veće centre gdje su razvijali vlastite
umjetničke i intelektualne poglede.
U tom periodu se, pored dobijanja
autentične inteligencije, događa i
prvo raslojavanje sandžačkobošnjačke književnosti na sarajevski,
beogradski i zagrebački centar, što
je uvjetovalo i ulazak u slojevite
razlikovne ideološke nijanse međuratnog jugoslavenskog intelektualnog i književnog života. Tako
na primjer sarajevskom i zagrebačkom krugu pripadaju Ilijas i Hasan
Dobardžić,4 Sait Orahovac,Asim
Hadžić, Rizo Ramić, Mustafa Busuladžić, Teufik Čaušević, Drnda
Ćamil i Vehbija Hodžić,a beogradskom Junuz Međedović, Muhamed Abdagić, Muhamed Musić,
Rifat Burdžović Tršo, Hivzija Sulejmani, Zenun Hasković, Ćamil
Sijarić i drugi. Ne samo po poetici,
ishodištima, temama i motivima
njihovih međuratnih književnih
ostvarenja već i prema odabiru
ekavskog ili ijekavskog narječja,
periodike u kojoj sarađuju i na kraju pravca kojim kreću za vrijeme i
nakon II svjetskog rata, označit će
prvu polarizaciju sandžačkobošnjačke književnosti. Dok će pripadnici beogradskog kruga većinom sarađivati sa ljevičarskim,
revolucionarnim časopisima gdje
će prednjačiti „Student“ i uloga Rifata Burdžovića Trša u njegovom
nastanku i uređivanju,5pripadnici
sarajevskog i zagrebačkog kruga
će se kretati od isključivo muslimanske periodike Gajret, Novi behar, Kalendar Muslimanske uzdanice
preko blago izraženih ljevičarskih
ideja „moralno-etičkog pokreta“
izraženim u Novom životu Miljenka
Vidovića do radikalno socijalističkih pogleda u zagrebačkom muslimanskom časopisu Putokazi Hasana Kikića, Skendera Kulenovića i
Riza Ramića.6
Polariziranjem sandžačkobošnjačkih autora na dominantne književne centre dolazi i do prvog
značajnijeg dodira između do tada
međusobno nepoznatih poetika
sandžakobošnjačke i sandžačkosrpske/crnogorske književnosti,
prije svih Rista Ratkovića, Milovana Đilasa i Sretena Vukosavljevića.
Značajnost tih dodira, naročito s
posljednjom dvojicom, u toliko je
veća što ideja o zasebnom sandžačkom
bošnjačko-srpsko-crnogorsko-albanskom identitetu počinje
dobijati na značaju. Formiraju se
prve zajedničke institucije s izraženim osjećajem za regionalnu
posebnost kakva je bio List za kulturno i ekonomsko podizanje Sandžaka „Sandžak“ koji je počeo izlaziti u
Prijepolju 1. februara 1932. godine
i, suočen s raznim vidovima pritisaka, zabrana i cenzura, o čemu
svjedoči njegov osnivač, urednik i
vlasnik Milivoje Žugić, traje sve do
1938. godine. List Sandžak nije bio
samo susret međusandžačkih intelektualnih i književnih dodira, već
i sublimatum progresivnih ideja
i misli univerzitetskih profesora,
uglavnom iz Beograda, umjetnika,
aktera političke scene i svih drugih
sfera kulturnog i javnog života.
Značajno glasilo bilo je već spominjani časopis za kulturu i ekonomsko podizanje muslimana na jugu
zemlje „Naš dom“ Plavljanina Zufera Musića Sadovog koji je izlazio
u Skoplju u periodu 1938-1941.
Najplodniji autori tog perioda
bili su Rizo Ramić, utemeljitelj
književne kritike ne samo sandžačkobošnjačke već općenito
bošnjačke književnosti svojim
znakovitim tekstom objavljenim u
zagrebačkim Putokazima „Tri generacija muslimanskih književnika“,
Bećo Bašić7 koji se, uz Aliju Avdovića i Hasa Bajraktarevića, smatra
prvim pjesnikom savremene san-
SEHARA
1 Detaljnije: HADŽIĆ, Kasim: Pedeseta obljetnica Velike medrese u Skoplju,
Takvim, 1975, Udruženje ilmije Islamske zajednice u SR BiH, Sarajevo 1975;
Još neki podaci o Velikoj medresi, Takvim,
1977, Udruženje ilmije Islamske zajednice u SR BiH, Sarajevo 1975.
2 Alija Avdović rođen je u Sinđelićima
kod Skoplja u porodici sandžačkobošnjačkih nikšićkih muhažera. jedan je
od osnivača medresantskog književnog
udruženja „Južna vila“ i prvih pisaca
ove generacije. Zbog revolucionarnog
rada pred rat je osuđen na robiju. Nakon odležane robije, rukovodi NOP-om
u Sinđelićima, biva uhapšen i strijeljan
1941.
3 Zufer Sadov Musić rođen je 5.3.1911.
godine u Plavu, umro 25. 12 1967. godine u Beogradu. Njegov otac Mula Sado,
imam plavske džamije, prva je žrtva
genocida nad Bošnjacima Plava i Gusinja 1912-1913. godine jer je odbio staviti
crnogorsku kapu na glavu. Zufer Musić
je bio rukovodilac Vakufske biblioteke u Skoplju. Bio je kandidat Musić za
narodnog poslanika u Crnoj Gori 1938.
godine. Bio je revolucionar i slavni komandant prve Kosovske udarne partizanske brigade. Nakon rata ostao je u
vojnoj službi, i do kraja života stekao
čin general-majora JNA. U zaostavštini mu je ostala monografija o plavskogusinjskom kraju. Detaljnije: MEMIĆ,
Mustafa: Velika medresa i njeni učenici
u revolucionarnom pokretu, Fonografija,
Skopje 1984.
4 Ilijas Dobardžić rođen je 1909. godine u Bijelome Polju. Književnim radom
se počeo baviti kao đak sarajevske Trgovačke škole. Zbirku Pesme niz dolove
objavio je 1930. godine. Objavljuje u
svim tadašnjim jugoslavenskim glasilima. Stradao je netom poslije rata 1945.
godine. Jedan je od općenito rijetkih
bošnjačkih pjesnika i prvih sandžačkobošnjačkih lirika koji objavljuje zasebnu zbirku poezije. 2001. godine Ismet
Rebronja i faruk Dizdarević objavili su
knjigu njegove izabrane lirike i ispravili
historijsku nepravdu prema ovom pjesniku.
5 Rifat Burdžović Tršo rođen je 11. 2.
1913. godine u Bijelom Polju. 1925-1933.
pohađao je Veliku medresu ”Kralj Aleksandar Prvi” u Skoplju. Pravni fakultet
u Beogradu, upisuje 1933. godine, i tu
se uključuje u revolucionarni studentski
pokret. Član KPJ od 1934. godine. Bio je
veoma aktivan u studentskim demon-
Ilijas Dobardžić i Nazif Šehović, dok
će se prvim pjesmama, raspravama,
novinskim tekstovima na različite
teme javljati Sulejman Mašović, Kasim Hadžić,Ćamil Sijarić, Vehbija
Hodžić i Junuz Međedović.
Naporedo sa začecima savremene
pisane sandžačkobošnjačke književnosti u periodu međuraća intenzivno nastaje i sandžačkobošnjačka
stracijama i drugim akcijama. U jesen
1937. godine postaje sekretar Univerzitetskog komiteta. Jedan je inicijatora i
organizatora ilegalnog udruženja sandžačkih studenata ”Zlatar”. Od 1937.
godine u više navrata je pokretao list
“Glas Sandžaka” Po početku rata, odlazi u Bijelo Polje, gdje formira Okružni komitet KPJ za Sandžak i rukovodi
pripremama za ustanak. Predvodi oslobođenje Bijelog Polja jula 1941. godine.
Učestvuje i drugim oružanim akcijama,
stvara partizanske odrede i udarne grupe. Kao partijski rukovodilac učestvuje
u razradi direktiva i proglasa, bori se za
učvršćivanje bratstva među narodima
Sandžaka. Dva puta odlazi u CK KPJ
u Foču, 25. februara i 29. marta 1942.
godine, i podnosio izvještaje o radu i
stanju u Sandžaku. Nakon povlačenja
partizana iz Sandžaka maja 1942. g., po
odluci Okružnog komiteta KPJ napušta
Sandžak. Učestvuje u formiranju Treće
proleterske sandžačke udarne brigade
i postaje zamjenik političkog komesara.
Uz Sretena Vukosavljevića, najzaslužniji je za formiranje ZAVNO i Autonomije
Sandžaka. Zajedno sa Vladimirom Kneževićem Volođom i Tomašem Žižićem,
u selu Trnovu kod Mrkonjić Grada u
noći između 2. i 3. oktobra 1942. na prijevaru je napadnut od četnika i zvjerski
ubijen. Ukazom Predsjedništva AVNOJ-a, 25. 9. 1944., među prvim borcima
NOB-a, proglašen je za narodnog heroja. 1957. posmrtni ostaci su mu sahranjeni u grobnicu narodnih heroja u Titogradu. Bio je jedan od osnivača literarne
družine ,,Južna vila’’ i pokretač časopisa
,,Pomol’’. Pisao je poeziju, prozu, besjede i eseje natopljene idejom slobodnog,
buntovnog i revolucionarnog Sandžaka.
Tridesetih godina organizira i učestvuje na mitinzima poezije u Makedoniji i
Sandžaku. 1931. sa grupom naprednih
mladih ljudi iz Sandžaka traži javno da
Sandžak postane banovina u ondašnjoj
Kraljevini Jugoslaviji. Tokom studija intenzivno piše publicističke tekstove i rasprave o položaju Sandžaka i Bošnjaka
u Kraljevini Jugoslaviji, zbog čega biva
nekoliko puta hapšen i osuđivan. Osnivač je časopisa kultnog „Student“, ali je
za njegovog prvog urednika postavio
Ivu Lolu Ribara. Od 1937. godine u više
navrata pokreće list „Glas Sandžaka“.
Detaljnije: KRCIĆ, Šefket: Burdžovićeve
vizije Sandžaka,Matica Bošnjaka/Bošnjačka nacionalna zajednica u CG, Novi
Pazar/Bijelo Polje 2003.
6 Rizo Ramić rođen je u Beranama
1907., a umro je u Sarajevu 1981. godi-
usmena književnost, pogotovu epika s posebnom sandžačkom guslarskom školom i pjevačima-pripovjedačima koji uznose ovu književnost
u sami epicentar svjetskih književnih i naučnih interesiranja. To je
period boravka u ove krajeve američkih istraživača Alberta Lorda i
Milmana Pariya, te njihovog otkrića
Avda Međedovića i drugih guslarskih velikana.8
ne. Osnovnu školu završio u HercegNovom, a zatim se preselio najprije u
Zagreb i konačno u Sarajevo. U početku
je pisao poeziji ljevičarske orijentacije,
učestvovao je u projektu Knjige drugova
iz 1929. godine, da bi se kasnije opredijelio za
književnu kritiku na temeljima marksizma.
Njegov članak tri generacije Muslimanskih
književnika prvi je sintetski književnokritički tekst o novijoj bošnjačkoj književnosti.
Šezdesetih godina objavio je značajnu studiju Budna Bosna (1966.).
7 Bećo Bašić rođen je u Plavu. Pohađao
je Veliku medresu od 1930-1938. Nakon
medrese, studirao je književnost u Beogradu, Skoplju i Zagrebu. Organizator
je studentskog štrajka u Skoplju. Bio je
član SKOJ-a za Makedoniju i Komiteta
KPJ za Skoplje. Jedan je od osnivača medresantskog književnog kluba „Južna
vila“. Poeziju je objavljivao u tadašnjim
časopisima. 1941. godine vratio se iz Zagreba u rodni kraj i kao rukovodeći partijski organ radi na organiziranju NOP-a
u Plavu, Gusinju, Andrijevici i Beranama. Poginuo u borbi 2. 8. 1944. godine.
U narodu priznat kao heroj oslobodilačkog rata. Njegovo ime nosi plavska
gimnazija.
8 Vidjeti detaljnije: PARRY, Milman:
Srpskohrvatske junačke pjesme / skupio Milman Parry; uredio Albert Bates
Lord. Knj. 2, Novi Pazar: srpskohrvatski
tekstovi, Srpska akademija nauka; Harvard University Press (SAD), Beograd/
Kembridž 1953.; Serbocroatian heroic
songs / collected by Milman Parry; edited and translated by Albert Bates Lord.
Vol. 1, Novi Pazar: English translations / with musical transcriptions by
Béla Bartók, ; and prefaces by John H.
Finley, Jr. and Roman Jacobson, The
Harvard University Press/Serbian Academy of Sciences, Cambridge/Belgrade 1954.;Serbo-Croatian heroic songs /
collected by Milman Parry. Vol. 3, The
wedding of Smailagić Meho / Avdo
Međedović ; translated with introduction, notes, and commentary by Albert
B. Lord ; with a translation of conversations concerning the Singer’s life and
times by David E. Bynum, Harvard
University Press, Cambridge 1974.;Serbo-Croatian heroic songs / collected by
Milman Parry. Vol. 6, Ženidba Vlahinjić
Alije, Osmanbeg Delibegović i Pavičević
Luka / kazivao i pjevao Avdo Međedović ; edited with prolegomena and notes
by David E. Bynum, Harvard University Press, Cambridge 1980.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
džačkobošnjačke književnosti, Rifat
Burdžović Tršo, rodonačelnik pripovijetke, pjesnik, esejist i publicista,
Sait Orahovac pjesnik i začetnik sandžačkobošnjačke folkloristike, Abas
Redžepagić vjerovatno utemeljitelj
dramskog žanra, Asim Hadžić jedan
od najstarijih savremenih publicista
i urednik časopisa „Glas Sandžaka“
koji je izlazio u Sarajevo 1920., te pjesnici s objavljenim zbirkama poezije
17
Fe
tah
ović
TABIRENJA
n
ža
Erd
I
ROŽAJSKA IZBORNA
KARVANA
ako se održavaju pomalo u
sjenci podgoričkih, predstojeći
lokalni izbori u Rožajama zavrjeđuju pažnju zbog nekoliko
aspekata.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
Jedna od karakteristika pomenutih izbora jeste nabrzinu sklepan
izborni zakon koji u sebi sadrži
brojne nepravilnosti, pa čak i diskriminirajuće odredbe. Zahvaljujući baš ovom zakonu, članovi i simpatizeri samo pojedinih političkih
partija su prinuđeni da svoju biračku volju iskažu dva puta. Prvi put
javno pred opštinskom izbornom
komisijom, dajući svoj potpis za
podršku liste, a drugi put „tajno“
na biralištima na sam dan izbora.
Junak popularne crtane serije iz sedamdesetih godina prošlog vijeka
Kalimero bi na ovo uzviknuo: „Nepravda, brate, pa to ti je!” Dakle,
startne pozicije aktera ove predizborne trke nisu iste.
18
Da sudbina nije htjela da se kao
alternativa i izlaz iz mraka na političkoj sceni pojavi Bošnjačka demokratska zajednica, mogla je da
se desi nezapamćena izborna farsa
u kojoj bi se oko glasova otimala
vlast u liku DPS-a i njeni vjerni čuvari SDP i BS. Može se samo pretpostaviti kakav bi to bio „ljuti“ boj
koji bi se vodio između ove tri velike ljubavi na državnom, a žestokih
rivala na lokalnom nivou.
Još jedan veoma bitan momenat
koji karakteriše ovaj izborni proces
u gradu pod Hajlom jesu evidentni
i učestali prelasci do juče visokih
partijskih funkcionera vladajuće
stranke uglavnom u BS. Ovo bi se
moglo shvatiti i protumačiti kako
oni nisu mogli ostvariti svoje lične
interese tamo odakle bježe, ili pak
predosjećaju opasnost, pa na vakat napuštaju brod koji će uskoro
potonuti, a zapravo je pravi razlog
ovakve pojave činjenica da između
ovih partija ne postoji ama baš nikakva konceptualna razlika, tako
da je ljudima sasvim svejedno u
kojoj će od njih biti. Bilo da sebe nazivaju građanskim ili nacionalnim,
njima se upravlja iz jednog centra
i sve funkcionišu po istoj matrici i
sa ciljem da naši glasovi cure prema Podgorici. Sasvim je svejedno
da li ti glasovi idu Milu ili Ranku,
kroz velika ili mala vrata, jer mi
zauzvrat ne dobijamo ništa ili vrlo
malo.
Zajednička karakteristika ovog
trojstva jeste i zloupotreba državnih resursa, bilo da su u pitanju
privremena zapošljavanja, otpisivanje ili preuzimanje dugova za
struju, davanje drvnih sortimenata,
ukratko - nuđenje narodu komplet
,,rahatluka“. Dakle, u nedostatku
kvalitetnih programskih ponuda i
nemoći da zasluže povjerenje građana, oni ga kupuju trgujući ljudskim dušama, direktno učestvujući
u dodatnom ponižavanju ionako
poniženih građana.
Najveća i najopasnija zloupotreba jeste davanje gotovog novca
za glas. A da bi neko mogao dati
novac na ruke, on ga mora neovlašteno izvući iz legalnih tokova, tj.
podići sa žiro računa i nenamjenski
trošiti. Drugi način jeste da ga, uz
ne malu kamatu, pozajme od onih
koji ga nisu ni uvodili u legalne
tokove, pa samim tim izbjegli plaćanje poreza državi, a stekli su ga
sami procijenite kako.
Zar nije više nego očigledno da
nas oni na ovaj način podstiču da
robujemo radnom mjestu, jelama
i smrčama, prljavom novcu, njima
– insanima? Nažalost, pred ovom
pojavom zatvaraju oči i ćute baš
oni koji bi morali dići svoj glas i
strogo je osuditi, ako ni zbog čega
drugog a ono zbog prirode posla
koji obavljaju. Umjesto toga, često
i sami učestvuju u ovakvim radnjama. Ne bi začudilo da neko izda
fetvu kako je i ovo halal.
A šta će biti nakon izbora? Mnogi
će, neminovno, ostati bez privremenog zaposlenja, jer je neodrživo.
Dugovi za utrošenu struju će se ponovo nagomilati, a novac, bilo da
je uzet od prodatih homora na panju ili direktno na ruke, će se brzo
potrošiti, tako da će narod naredne
četiri godine morati da trpi jaram
na svom vratu, koji će često žuljati
do bola. A da li je u prirodi čovjeka
da dobrovoljno nosi lance i okove?
Naravno da nije. Nosit će ih samo
kada mora i pri tome vrebati čak
i najmanju priliku da ih pokida i
zbaci sa sebe, jer se rađa kao slobodno biće.
Sloboda je najveći ljudski ideal, ali
ona ne dolazi sama od sebe, niti će
nam je iko servirati na tacni. Za nju
se valja izboriti. Zato, oslobodimo
najprije svoj zarobljeni um i odbacimo nepotrebne strahove od ljudi.
Priča koju nam serviraju uoči svakih izbora, priča o tome kako će,
ako ne glasamo njih, naše ,,spasioce“, doći ovi ili oni i uraditi nam
veoma ružne stvari, više ne pije
vodu. To je valjda jasno i vrapcima
na grani. Nema više ratnog okruženja niti paravojnih formacija koje
kao dželati stoje nad našim glavama. Danas najveću opasnost za sve
poštene i dobronamjerne građane
predstavljaju organizovani kriminal i korupcija na svim nivoima
vlasti, na šta nas vrlo često upozoravaju sa svih relevantnih evropskih i svjetskih adresa. Opasnost
predstavljaju uništene nam fabrike
i jedna opšta besperspektivnost
koja nam se u kontinuitetu nudi
već dugi niz godina.
Nažalost, usred ove kolotečine pluta i Bošnjačaka stranka, potpuno
zaboravljajući svoja programska
načela i svrhu postojanja, zadovoljavajući se mrvicama sa DPS sofre.
Nezadovoljna ovakvim stanjem,
Bošnjačka demokratska zajednica,
na čelu sa predsjednikom Hazbijom Kalačem, koja u svojim redovima ima uglavnom mlade i obrazovane ljude sa idejama, bez bilo
kakvih hipoteka iz prošlosti, zalagat će se da bošnjačkom narodu
vrati dostojanstvo i ulogu u društvu koja mu realno pripada. Bošnjačka demokratska zajednica nije
nastala ni iz kakvog hira niti ličnih
ambicija I želje pojedinaca za političkom afirmacijom, već iz krajnje
nužde. Nije nastala, radi ovih lokalnih izbora, već je u pitanju jedna
dugoročna misija u kojoj će svi njeni učesnici uvijek na svakom mjestu lične interese podrediti opštim.
Ona sa sobom donosi istinu, mir,
toleranciju i suživot, kao i stvaranje
pretpostavki za bolju budućnost i
život dostojan čovjeka.
Njeni dometi u ovoj časnoj namjeri
prevashodno će zavisiti od količine
podrške ponosnih Bošnjaka.
TABIRENJA
Inspirisan različitim gnoseološko-perceptivnim teorijama koje govore na
temu političkih angažmana i političke
elite koja predvodi narod, želio bih
da predstavim svoje viđenje u vezi sa
tim. Za početak bih kazao da politiku
vidim kao opće korisnu društvenu
djelatnost koja je primamljivo tržište
koje izaziva pažnju širokog kruga
različitih profesionalnih orijentacija,
te na taj način pruža šansu različitim
profilima ličnosti da iznesu svoje stavove i viđenja političke situacije kroz
prizmu svog poziva, intelektualnih
potencijala, duhovno moralnih kapaciteta i oratorskih umijeća. Pitanje koje
se nameće, a koje se u politici veoma
često i koristi, jeste „ da cilj opravdava sredstvo“. Političari koriste ovu
metodu uglavnom za unaprjeđenje
finansijsko-personalnog statusa. Pokušao bih da razumijem poruku i te
metode da njen krajnji bilans vodi u
ekonomsko-socijalni progres naroda
kojeg oni predstavljaju. Medjutim,
svjedoci smo da je naše stanje sve
gore i da od tih ciljeva koje nam oni
obećavaju imamo samo lažnu nadu
zapakovanu u vidu njihovih dobro
istreniranih komunikaciskih vještina
sa kojima na veoma stručan i efektivan način narodu nude velike riječi i
obećanja, ali samo u onolikoj mjeri u
kojoj na determinisan način dobijaju zeleno svjetlo od svojih sadašnjih
mentora za koje su koliko je do juče
mnoge od njih smatrali ih ideološkim
stratezima odgovornim za stradanje i
ogromne migracije našeg naroda.
Svaki onaj koji i malo poznaje historiju našeg naroda svjestan je koliko je
nas narod propatio u ovaj zadnji 20-ti
vijek i o tome je uglavnom informisana većina ljudi te ne treba o tome
posebno govorit. Medjutim ono što
mene zabrinjava i što mi djeluje itekako simptomatično je stanje nekih
Bošnjačkih političara koji se na lukav
i perfidan način odnose prema narodnoj masi iz koje su potekli, koja ih je
izabrala i odvela u te političke pozi-
cije. Postavlja se jedno logično pitanje
kako to da oni čim preskoče nogom
iz svojih Gradova kod njih od jednom
zaživi taj kompleks inferiornosti praćen svim onim odlikama koje su u
našoj tradiciji i kulturi itekako nepoželjne a manifestuju se u poltronskokonformističkim izjavama i radu, praćene onim metodama koje se sastoje
u brzo naučenoj i prihvaćenoj metodi
a to je naredbodavac-poslušnik jednako izvršeno je, kakve su to manipulativno-hipnotičke sposobnosti srbijansko-crnogorskih političara da od
većine naših političara pretvore ih u
poltrone umjesto da su partneri.
Oni koji su trebali biti pravi reprezentativni uzorak analize koja bi označavala naše najbolje intelektualne i kreativne kapacitete koji su eto dobili čast
da predstavljaju ovaj herojski narod.
Umjesto da naša politička elita bude
barem u jednoj mjeri skromna i da
se malo zastidi svojih postupaka ona
konstantno koristi jedan odbrambeni
mehanizam koji se zove racionalizacija ukazujući nam na taj način da smo
mi krivi za ovakvo stanje, te vješto
skidajući i prebacujući breme odgovornosti sa svojih ledja na naša ledja.
Naš narod kaže jednu veoma mudru
izreku: pametnom je i išaret dovoljan.
Gledano iz ovog današnjeg konteksta u današnjem vremenu pojam pametan postao je diskutabilan, pa su
svi nekako pametni i imaju pravo da
budu pametni pa čak i najpametniji.
Pa nekako ti što dobiju kvalifikaciju i
dozvolu da su najpametniji oni pokažu svakakve kvalitete osim toga da su
najpametniji.
Naši političari nekako odjednom čim
stupe na fine pozicije i presele se u
Beograd i Podgoricu kao i da „preseli“ i njihova memorija odnosno dodje
do amnezije. Nekome je dovoljan kao
motivacioni faktor i vječni podsjetnik
jedan primjer iz svojih redova, sa čime
se dotični ponose ili ga hvale ili stalno
pominju. Medjutim ovim našim kao
pouka i podsjetnik nije npr. dovoljno
na stotine hiljada ubijenih, na stotine
hiljada sunarodnika nasilno u migracioni proces natjeranih preko deset
genocida dvanaest ipo hiljada pokrštenih za vrijeme balkanskih ratova
u plavu i Gusinju, hiljadu i petsto
raseljenih 1913 god samo iz Plava i
Gusinja, 8000 protjeranih iz Bara bez
putnih troškova početkom maja 1914
god. Iz Bijelog Polja se prijavilo 416
Lja
jić
porodica sa 2080 lica koja su proterana, 720 porodica porodica iz Bihora sa
4,500 ljudi, iz Pljevalja 340 porodica,
zatim Srebrenica i oko 150,000 raseljenih poslije rata 90-tih i sve su to jasne
slike i informacije i opet to nije dovoljno. Ali nažalost naši političari većina
njih doživi gubitak pamćenja i to onaj
najgori oblih amnezije a to je trajna
amnezija, interesantno je i veoma privlačno za proučavanje kakve to psiho-aktivne supstance koriste prilikom
ubrizgavanja tih opojnih supstanci
našim političarima koje prouzrokuju
ovako teške i destruktivne posljedice
amnezije a koje većina naših političara u prosjeku doživi.
Ono Što je još razlog više za zabrinutost je i to što je kod amnezije još jedna veoma štetna karakteristika koja se
odnosi na to da amnezija često prouzrokuje i nemogućnost zamišljanja i
projektovanja budućnosti, tako da što
smo sa jedne strane uskraćeni na gubitak pamćenja vezanog za prošlost
ovakva amnezija naših političara nam
oduzima jasne i precizne koordinate
vezane za našu budućnost.
Nekako bi za utjehu bilo da je to i anterogradna amnezija koja manifestuje
vid oboljenja kod kojeg se novi događaji smještaju u privremenu memoriju pa eto nadali bi se da se ponekad
nešto i sjete, medjutim dosadašnja
analiza iiskustvo ukazuje da je riječ o
retrogradnoj amneziji u kojoj se pamćenje u potpunosti gubi. Ili možda
naši političari su doživjeli jedan drugi
oblik amnezije a to je „sindrom nepovjerenja u memoriju“ koja inače opisuje situaciju u kojoj osoba ne vjeruje
sopstvenom sjećanju, vjerovatno im je
neko ili nešto promijenio čitav mentalni sklop sjećanja, uvjerenje i stavova pa su došli u situaciju da sliče kući
bez krova za koju su svi vjetrovi i kiše
razorni, rušilački i djelujući u smislu
promjenljivog i zaboravnog karaktera.
Kako god bilo naš zadatak je da osmislimo, kreiramo i edukujemo političku elitu koja će se naoružati dobrim
ljekovito-edukativnim, i moralnim
ljudskim kapacitetima koji će biti dovoljno snažni i sposobni da sačuvaju
pamćenje jer kao što rekosmo amnezija je destruktivna i kobna kako za
prošlost tako i za budućnost, a mi ne
želimo biti narod sa izgubljenim političkim kompasom kada je u pitanju
prošlost a pogotovo budućnost.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
mnezija je gubitak pamćenja određenog vremenskog
razdoblja ili određenih događaja. Najčešće se javlja
kao posljedica traume mozga ili patoloških promjena u nekim moždanim
područjima, a nekada se može javiti i
kao posljedica pretjeranog uzimanja
psihoaktivnih supstanci ili zbog intezivnog neugodnog iskustva - stresa.
š
Ibi
A
AMNEZIJA BOŠNJAČKIH
POLITIČARA
19
PORTRET
ke
t Kr
cić
DR. ENVER HALILOVIĆ - U POVODU ŠEST DECENIJA ŽIVOTA I ČETIRI DECENIJE FILOZOFSKE DJELANTNOSTI
f
Še
dr.
FILOZOFSKA GLEDIŠTA
H
alilovićev opus je veoma kompleksan i razuđen, kreće se od recepcije čiste filozofije do
graničnih pitanja disciplina, etike,
epistemologije, ontologije, sociologije, kao i tema sagledavanja savremenog društva i transformacije
obrazovnog sistema, kao i analiza
suvremenih bošnjačkih tema i podizanja istih na filozofsku razinu
mišljenja.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
Kao i iz same posvete, naglašavam
veliku generacijsku bliskost, te
ovim radom težimo skrenuti pažnju na brojne projekte i izazove
Halilovićevog znanstveno-filozofskog i pedagoškog rada.
20
Bez sumnje, akademik dr. Enver
Halilović, pripada malobrojnoj
plejadi srednje generacije bošnjačkih filozofa, među kojima prije
svega spadaju akademik dr. Ferid
Muhić, akademik dr. Enes Karić,
akademik dr. Rešid Hafizović, dr.
Sulejman Bosto, dr. Hilmo Neimarlija, dr. Jasminka Babić, dr. Fatima
Lačević, prof. Muhamed Mrahorović, dr. Nijaz Ibrulj, dr. Adnan Silajdžić, dr. Orhan Bajraktarević, dr.
Samir Arnautović, dr. Asim Mujkić, prof. Dervo Pušina, dr. Hasan
Džilo i drugi. Pune četiri decenije
pratim rad dr. Envera Halilovića.
Halilovićev filozofski opus se može
podijeliti u dva perioda: prištinski
i tuzlanski. Zacijelo, svoju afirmaciju ovaj autor je stekao, nakon
odlaska sa Univerziteta u Prištini
u novoizabranu sredinu, Univerzitet u Tuzli, u Bosnu i Hercegovinu,
čijim angažmanom je zapaženo sudjelovao na afrimaciji univerziteta
i filozofije uopće.
Cijela neposredna poslijeratna
etapa francuske kulturne povijesti, četrdesete i pedesete godine,
duboko su prožete egzistencijalističkim duhom. Poseban doprinos
u rasvjetljavanju i razumijevanju
egzistencijalizma, i to ne samo u
Francuskoj već i šire predstavljalo
bi istraživanje društvenih pretpostavki razmaha egzistencijalizma
u Evropi (...)
Imajući u vidu tradiciju francuske
filozofije, Sartre naglašava da nastanak i razvoj egzistencijalizma
u Francuskoj predstavlja svojevrsnu revalorizaciju njene tradicionalne filozofije. Do nastanka egzistencijalizma vladajuća filozofija
u Francsukoj bila je epistemologija. Epistemologija se granala u
dva smjera: smjer realizma i smjer
idealizma. (dr. E. Halilović)
Nakon završenih studija sociologije i filozofije, angažiran je na
Univerzitetu i čitavim životom je
vezan za univerzitetski život i rad.
Tijekom agresije na matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu (19921995), nije bilo dana i noći da nisam
razmišljao o svom prijatelju iz studentskih dana, o prof. dr. Enveru
Haliloviću i njegovim najbližim
srodnicima. Tako se i desilo prilikom moje regularne posjete sa san-
PORTRET
Ovaj rad je nastao prigodom značajnih Halilovićevih datuma, a,
inšallah, u nešto većem obimu i sa
sadržajnom argumentacijom pojavit
će se u djelu Izazovi bošnjačke filozofije
danas, koje intenzivno pripremamo,
ako nam dragi Allah dopusti.
BIOGRAFSKE REFERENCE
Dr. Enver Halilović, bošnjački filozof i univerzitetski profesor, rođen
je 11. oktobra 1954. u Kladnici (Ursule) – Sjenica u Sandžaku. Roditelji
Adil i Safa. Oženjen, djeca sin Ensar1 i kći Eroldina. Diplomirao na
Filozofskom fakultetu Univerziteta
u Prištini, Odsjek filozofija-sociologija, 1977. godine. Magistrirao je
06. 03. 1981. godine na Filozofskom
fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek filozofija-sociologija, na
temu: Problem Tijela u Maurice Marleau Ponzeovoj filozofiji. Doktorirao na
Filozofskom fakultetu Univerziteta
u Sarajevu 13. 05. 1986. godine na
temu Jean Paul Sartreova kritika dijalektičkog materijalizma. Sudjeluje na
brojnim domaćim i međunarodnim
filozofskim i znanstvenim skupovima i konferencijama. Važi za odmjerenog i racionalno-kritičkog intelektualca. Krajem 2013. godine primljen
je u BANU – Bošnjačku akademiju
nauka i umjetnosti.
Objavio knjige: Sartreova kritika staljinizma, «Univerzal», Tuzla, 1991;
Bošnjaci i vrijeme, Filozofski fakultet
u Tuzli, 1995; Um i egzistencija, «Grafičar», Tuzla, 1998; Kontingencija i
metafizika u filozofiji nauke od Kanta,
«Univerzitet u Tuzli», Harfograf,
2001; Horizonti historije filozofije od
Talesa do Hegela, Sarajevo, 2004; Horizonti historije filozofije, Tokovi savremene filozofije, Sarajevo, 2004; Postsovjetski geopolitički prostor i Balkan,
Dobra knjiga, Sarajevo 2012. g.
Profesionalni univerzitetski agnažman: Univerzitetsko radno iskustvo je započeo na Univerzitetu u
Prištini 1977-1986. godine. Nakon
prištinskog perioda gdje je autor
ostvario zapažene rezultate i projekte, prelazi na Univerzitet u Tuzli
godine 1986, od kada počinje njegov
tuzlanski stvaralački period, gdje
i danas u dobrom zdravlju i raspoloženju djeluje. To je period punog
zamaha i sjajnih rezultata, na polju
stvaralaštva i društvene agnažiranosti.
Sada ću navesti zapaženije funkcije
ovog profesora filozofije: Sekretar za
obrazovanje, nauke, kulture i sport
Opština Tuzla 1991-1993. godine;
ministar za obrazovanje, nauku,
kulturu i sport Tuzlanskog kontona
1995-1997. godine, dekan Filozofskog fakulteta na Univerzitetu u Tuzli 1993-2000, prorektor za nastavu
i studentska pitanja Univerziteta u
Tuzli 2000-2003. godine, Fulbright
stipendista od oktobra 2003. do jula
2004. godine, ambasador Bosne i
Hercegovine u Ruskoj Federaciji,
Kazahstanu, Kirgistanu, Uzbekistanu, Armeniji i Bjelorusiji 2005-2008.
godine, dekan Filozofskog fakulteta
u Tuzli od septembra 2009. do maja
2010. godine, rektor Univerziteta u
Tuzli od jula 2010. godine; član je
Udruženja filozofa i sociologa BiH,
član Senata Svjetskog Bošnjačkog
kongresa 2012, te drugih stručnih
udruženja i državnih, znanstvenih
i prosvjetnih komisija. Svoje filozofsko društvo je izgradio u dobroj
suradnju, ne samo sa mentorima,
počev od osnovnih i magistarskih
studija, već i originalnog doktorskog rada, koji je odmah nakon odbrane i objavio. Svoje školovanje je
kontinuirano i sa odličnim rezultatima završio, što je i najveća dimenzija njegove intelektualne biografije.
U svom serioznom pristupu izučavanja filozofije i društvene teorije,
prošao je kroz klasu značajnih filozofskih poslenika. Ovom prilikom
navest ćemo, po sjećanju, samo neka
imena, kao što su: akademik dr. M.
Filipović, dr. R. Mumimović, akademik dr. A. Šarčević, dr. K. Prohić,
akademik dr. A. Tanović, akademik
dr. V. Premec, dr. V. Jokić, dr. F.
Muhić, dr. F. Agani, dr. M. Petrović
i drugi, sa kojima je izgradio izuzetnu filozofsku komunikaciju i vodi
neposredni kritički dijalog.
Najsažetije, Halilović pripada egzistencijalističkom krugu suvremenih
filozofa, gdje je prepoznatljivo njegovo djelo Um i egzistencija i drugi
radovi, gdje zauzima značajno mjesto u novijoj bošnjačkoj filozofskoj
misli.
EGZISTENCIJALIZAM I KRITIKA
STALJINIZMA
Svi esplikati koji proizlaze iz analitike
opstanka dobijeni su u
odnosu na svoju strukturu iz
egzistencijalnosti, karakteristike
bitka opstojnosti, i nazivamo ih
egzistencijalima.
(M. Hajdeger)
Halilovićevo prioritetno polazište
je um (grč. – nus, njem. vernautt, lat.
racio) je gledište spoznajne filozofije i predstavlja izraz duhovne moći
čovjeka u vremenu. To je polazište
iz uma, koje predstavlja moć principa kojim se podstiče i izgrađuje
jedinstvo vječitog filozofskog pitanja: Odnos bitka i mišljenja. U tom
konktekstu, ovaj bošnjački filozof se
ogleda na njemačke, kako klasične
tako i suvremene, predstavnike mišljenja.
Druga dimenzija polazišta ovog filozofa je egzistencija (lat. existentsa),
što označava postojanje u vječitoj
borbi čovjeka za opstanak u vremenu. Uporedo sa razvojem ove ideje,
Halilović vidi kao revoluciju mišljenja Hajdeger – Sartr – Merlo Ponti.
HALILOVIĆEVA RECEPCIJA
SARTROVE KRITIKE STALJINIZMA
Suvremena filozofija je moment totalitarnog društvenog sistema, masovnog
društva, depersonalizovane kulture,
racionalno organizovane destrukcije.
Sudionicima našeg vremena ostalo je
sasvim očito da se carstvo slobode nije
ostvarilo sa sve većim osvajanjem prirode, naučno-tehničkom revolucijom
(...) Jean Paul Sartre u svom filozofskom
hodu, koji ima razvojni karakter, prešao
uzlazni put od bavljenja i interesovanja
za individualne probleme, probleme jedinke, individue, pojedinca, ka društvenim problemima i problemima odnosa
društva i pojedinca... (Dr. E. Halilović)
Od suvremenih filozofa, Sartr, Hajdeger i Merlo Ponti, su Halilovićev
istraživački izbor. Sartr zbog ideje
humanuma i odbijanja Nobelove
nagrade, Hajdeger zbog promišljanja grčake filozofije, a Merlo Ponti
zbog veze sa francuskom kulturom
mišljenja.
Pored uvoda, u ovoj knjizi su zastupljeni sljedeći naslovi: Sartre u
savremenoj marksističkoj filozofiji,
Savremena pluralizacija marksizma,
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
džačkom delegacijom Bosni i njenin
institucijama, gdje sam u više mjesta
sudjelovao u mirovnim misijama i
pregovorima. Jednog dana uz sav
rizik, bilo je to 1993. g. (sa znanjem)
napustio sam delegaciju u Zenici (sa
kojom sam došao iz Sandžaka preko Beča i Zagreba) i pošao u Tuzlu,
da vidim mog prijatelja dr. Envera
Halilovića. Uspio sam da ga pronađem u okupiranoj Tuzli. Tim činom
sam ga prijatno iznenadio. Stvorio
sam mu veliku brigu kako ću se
vratiti nazad, nakon datog i kritičkog intervuja RTV Tuzla. Naravno,
poslije oslobođenja smo intenzivno
surađivali i posjećivali se, i otvoreno
filozofski razgovarali na razne filozofske i prijateljske bosansko-sandžačke teme.
21
PORTRET
Klasna totalizacija znanja, Akcija i
istina, Međusobno sumnjičenje, Pobuna i revolucija;
I Sartre i savremena filozofija –
Dramatična jeza modernog Zapada,
Filozofski put J. P. Sartrea, Glavni
folozofski poticaji Sartreovom egzistencijalizmu, Uticaj Husserla na
formiranje Sartreovog egzistencijalizma, Heidegger – Sartre, Uticaj
Maurica Merleau Pontya na Sartrea,
Prodor marksističkih ideja u Francusku i njihov uticaj na Sartrea, Pregled stupanja marksističke misli u
Francusku, Ideološka suština Hegelove filozofije, Ulazak Hegela u francusku fiozofiju, Egzistencijalistička
rekonstrukcija Hegela, Apriorna i
povijesna tjelesnost;
II Sarterovo odredenje egzistencualizma – Egzistencijalizam i evropska fiozofska tradicija, Egzistencijalizam kao pravac u savrernenoj
fiozofiji, Egzistencijalizam je humanizam, egzistencija prethodi esenciji, egzistencijalizam, metafizika i
naučno-tehnička slika svijeta, Prošlost i budućnost odnosa marksizma
i egzistencijalizma;
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
III Šta je staljinizam - Neke opšte
napomene o kritici staljinizma i orijentacijama u njoj, Historija kritike
staljinizma, Sartreovo tematiziranje
staljinizma kao praktičnog fenomena, Vakum humanizma;
22
IV Sartreova kritika staljinizma
kao praktičnog fenomena - Objektivna subjektivnost staljinizma,
Nerevolucionarnost staljiniziranog
proletarijata, Socijalistička industrijalizacija, Suprostavljenost društvenih i egzistencijalnih potreba
radnika, Subjektivna objektivnost
staljinizma, birokratizacija i staljinizacija, subjekt staljinističkog socijalizma, staljinistički “kult ličnosti”,
izvoz revolucije, izvoz socijalima,
izvoz staljinizima;
V Sartreova kritika dijalektičko
materijalističkih osnova staljinizma – Sartreova kritika materijalizma
dijalektičkog materijalizma, Društvena potreba valorizacije dijalektičkog materijalizma, Okvir Sartreove
kritike materijalizma, Materijalistička metafizika dijalektičkog materijalizma, Materijalistički objektivizam,
Sartreova kritika pojma materije u
dijalektičkom materijalizmu, Sartreova kritika dijalektike dijalektičkog
materijalizma, Dijalektika dijalektičkog materijalizma i dijalektika
Hegelovog idealizma, Sartreova kritika dijalektike Prirode, Sartreova
kritika druge postavke dijalektike
Prirode, Dijalektika je bit i način po-
stojanja totaliteta, Sartreova kritika
druge postavke dijalektike Prirode,
Promjene u Prirodi i dijalektika, Engelsova ideja primjene dijalektike u
prirodnim naukama i Darvinova teorija evolucije, Dijalektika je logika
rada;
VI Sartreova kritika gnoseološko
metodoloških snova staljinizma –
Pojam uzročnosti u dijalektičkom
materijalizmu, Odnos dijalektičko
materijalističke ontologije i gnoseologije, Staljinistički objektivizam,
Subjektivizam staljinističkog objektivizma, Staljinistički dogmatizam i
determinizam, Metodologija “odozgo” i metodologija „odozgo“, Sartreova kritika dogmatizma dijalektičkog uma, Porijeklo dijalektičkih
zakona;
VII Jedanaest teza za zaključak
o Sartreovoj kritici staljinizma
– Halilović je svoju recepciju Satrove kritike staljinizma, sažeo u
jedanaest teza; U Sartreovoj kritici
staljinizma sadržana je svojevrsna
kritika marksizma; Sartreova kritika
marksizma je u osnovi kritika marksizma kao Dijalektičkog materijalizma; Sartreova kritika marksizma
kao Dijalektičkog materijalizma je
kritika Engelsovog shvatanja Prirode i njene dijalektike; Sartre smatra
da je Dijalektički materijalizam ono
što u filozofsko-teorijskom smislu
povezuje marksizam i staljinizam;
Iako je u svojevrsnom uže-filozofskom smislu povezao marksizam
i staljinizam, Sartre je to dvoje na
svojevrstan način razlikovao i razdvojio; Sartre je premalo ukazao na
različitost izvornog i staljinističkog
Dijalektičkog materijalizma, a previše na njihovu povezanost; Sartre
se previ usmjerio ka dokazivanju
povezanosti filozofske dimenzije
Engelsovog i Staljinovog mišljenja,
a premalo na njihovu različitost;
Sartre nije dovoljno ukazao na politološku dimenziju staljinizma i na
tu razliku između izvornog i staljinističkog Dijalektičkog materijalizma, između tih strana Engelsovog i
Staljinovog mišljenja, zbog toga mu
je iskliznuo detaljniji i eksplicitniji
prikaz odnosa između Dijalektičkog
materijalizma kao filozofije, njegove politološke strane i staljinističke
društveno-političke prakse, staljinizma kao realne prakse; Sartreova
kritika staljinizma izvedena je sa
svojevrsnog humanističkog stanovišta; U Sartreovoj kritici staljinizma i
marksizma sadržane su svojevrsne
postavke fenomenologije, egzistencijalizma, psihoanalize, marksizma
i drugih savremenih teorija i teorij-
skih stanovišta; Ma koliko u teorijsko sadržajnom smislu Sartreova
kritika staljinizma i marksizma bila
diskutabilna ili prihvatljiva, teorijski
utemeljena i obrazložena, radi se o
tome da se staljinizam ukine, u hegelovskom smislu tog pojma i otvore procesi daljeg planetarnog razvoja socijalizma.
UM I EGZISTENCIJA
Struktura Halilovićevog istoimenog
djela čine teme, pored Predgovora,
uvoda i indeksa imena u ovoj knjizi
su zastupljeni tri poglavlja koje nose
sljedeće naslove: Šta je filozofija,
Progres u filozofiji:
Prvi dio - 1. Transcendentalna dijalektika - Metafizika kao nauka,
Elementi znanja, Transcendentalna
analitika, Transcendetalna dijalektika,
2. Historijska dijalektika - Dijalektika političke prakse, Sloboda i dijalektika, Dijalektika praktičnog uma
i slobode,
3. Objektivna dijalektika,
4. Dijalektika kao zakon stvarnosti
i metoda spoznaje, Dijalektika svijeta i svijesti, Svijest, Samosvijest, Um,
Duh, Pravi duh, običajnost, Otuđeni
duh, obrazovanost, U samom sebi
izvjestan duh, moralnost, Odnos fenomenologije duha i logike, Religija,
Prirodna religija, Religija umjetnosti, Objavljena religija, Politička metafizika, Mudrost, Znanje,
5. Hegel i mladohegelovstvo – Mladohegelovstvo, Konstitutivni aspekti lijevohegelijanstva, Od Dijalektike
Povijesti do dijalektike Prirode, Dva
tipa ljevice, Lijevohegelijanski utopizam, Renesansa Hegela,
Drugi dio – 1. Pojam tjelesnosti
u merleau-pontyevoj filozofiji Objektivni svijet i objektivno mišljenje, Polnost tijela-intencionalnost,
Prostornost tijela kao praksa bitka u
svijetu, Govor tijela-koegzistencija,
Empirističke i intelektualističke teorije govora, Odnos mišljenja i govora, Govor i povijest, Značaj MerleauPontyeve filozofije jezika,
2. Eidos kao bi subjektivnosti - Osnova ontologije subjektivnosti Moderne, Ontologija subjektivnosti E.
Husserla, Transcendentalno samoiskustvo, Čisti fenomeni i psihički
ili kvazifenomeni, Odnos čistih fenomena i transcendencije, Prirodno-naučna i filozofska spoznaja, Tri
stupnja fenomenološke metode,
3. Vrijeme kao biće subjektivno-
PORTRET
4. Percepcija kao biće subjektivnosti - Egzistencijalna analitika svijesti,
Merleau-Pontyevo “vraćanje samim
stvarima”, Ontologija percepcije,
5. Ništavlo kao biće subjektivnosti
- Glavni filozofski uticaji na formiranje Sartreovog egzistencijalizma,
Uticaj Husserla na Sartrea, Uticaj
Heideggera na Sartrea, Uticaj Merleau-Pontya na Sartrea;
Treći dio – 1. Feyerbendova kritika scijentizma - Znanost i njena
metoda, Racionalizam znanosti i
Moderne, Znanost-Tehnika-Kapital,
Prosvjetiteljstvo danas, Sumary, Bibliografija.
Ovim djelom Halilović je epistemološki obznanio utolovljenje ideje egzistencije modernom mišljenju, kao i
kroz Sartra i lični odnos prema totalitarizmu.
KONTIGENCIJA I METAFIZIKA
(...) Filozofija je imala pretežno teorijsku funkciju. Bavila se
a) poznajom općih principa postojanja
postojećeg, općih principa onog što
jeste,
b) spoznajom onog što jeste i
c) spoznajom same spoznaje.
(Dr. E. Halilović)
Halilovićeva monografska studija
Kontigencija i metafizika u filozofiji nauke do Kanta (Univerzitet u Tuzli, 2001), aktualizuje krucijalna filozofska pitanja znanosti od Aristotela
do Kanta. Kao takva, ona pruža jedan izvanredan pregled razvoja filozofskog mišljenja iz perspektive
historijsko-filozofskog
poimanja
svijeta. Ovim djelom Halilović dovodi u dijalog filozofiju sa znanostima posebno sa fizikom što su značajna pitanja za razvoj suvremenog
filozofskog mišljenja. Naravno, Halilović pravi vrsne uvide u mišljenje
Euklida, Lajbnica, Spinoze, a kroz
prizmu Karla Popera i Ajnšajna. U
tom smislu, ovo djelo predstavlja
zapažen pomak razumijevanju problema odnosa filozofije i znanosti.
Upravo je to metodologija za koju
brojne znanosti duguju filozofiji.
Pored predgovora, indeksa pojmova
i literture, ovo djelo sadrži sljedeće
temate:
I antička grčka filozofija nauke
(Opće naznake, Antički grčki atomi-
zam, Struktura nauke i uvjeti znanja
po Aristotelu, Od teološke ka teologičkoj filozofiji nauke, Vrste znanja i
nauka, Prirodne nauke i metafizika,
Logika i metafizika, Aristotelova Induktivno-deduktivna metoda, stadij
indukcije, stadij dedukcije, Empirijski zahtjevi naučnog objašnjenja,
Struktura nauke, Teorija uzroka);
II Helenistička nauka i kultura
(Opće naznake, Ideal deduktivne sistematizacije);
III Islamska filozofija nauke (Historijske osnove islamske filozofije,
Osnovne karakteristike islamske
filozofije, Ulazak islamske kulture
na Zapad, Uticaj islamske filozofije
na Zapad, Islamska filozofija nauke,
Nauka kao grana filozofije, Ontološki osnov hijerarhije znanja, Odnos
esencije i egzistencije);
IV Srednjovjekovna filozofija nauke (Srednjovjekovni aristotelizam,
Grossetestov odnos prema Aristotelovoj metodologiji nauke, Grossetestova induktivna metoda slaganja i
razlike, Grossetesteov odnos prema
deduktivnoj naučnoj metodi, Grossetesteov metod provjere, Roger
Baconov odnos prema Aristotelovoj
metodologiji nauke, Prvi prerogativ eksperimentalne nauke, «Drugi
prerogativ» eksperimentalne nauke,
John Duns Scotus o dvjema vrstama
naučnih istina, William Ockamov
Metod neslaganja, Ockhamov “Brijač“, Nicholaus of Autrecourt o nužnoj istini kao prilagođavanju principu nekontradikcije);
V Novovjekovna filozofija nauke
(Renesansna koncepcija filozofije
nauke, Naučno-metodološki spor
dva teorijska sistema planeta Coperinicusova Matematička teorija
i metoda, Galilejeva teorija i metoda, Keplerova Pitagorejska teorija i
metoda, Galilejeva filozofija nauke,
Kvantifikacija kvaliteta, Univerzalnost fizikalnih zakona, Teorija
naučne procedure, Galilejev odnos
prema eksperimentu, Francis Bacon,
Kontroverze o vrijednostima Baconovog doprinosa nauci i filozofiji,
Bacon i onovremena nauka i filozofija, Kritika Aristotelove metode, Teorija nove metode, Baconovo učenje o
formi, Descartes, Preokret Baconove
teorije postupka, Primarne i sekundarne kvalitete, Opći naučni zakoni,
Descartesova teorija spoznaje i naučne metode, Newtonova metoda aksioma, Metod analize i sinteze, Apsolutni prostor i apsolutno vrijeme,
Newtonova metoda aksioma, “Nonfingo hipoteza“, Pravila rasuđivanja
u filozofiji, Implikacije nove nauke
na teoriju naučnih metoda, Lockeova teorija spoznaje i metodologija,
Locke o mogućnosti apsolutne spoznaje prirode, Leibniz na relacijama
između nauke i metafizike, Humeov
skepticizam, Dvije vrste stvarnosti i
dvije vrste znanja, Humeova analiza
pojma uzroka, Regulativni principi
u nauci po Kantu, Kantova sinteza
nauke i filozofije, Metafizika kao
osnov naučne metodologije, Metafizika kao nauka, Iskustvo i stvar
po sebi, Momenti naučne spoznaje i
metodologije, Induktivno-deduktivna i Logičko-iskustvena sinteza naučnog znanja, Faze naučne spoznaje, Analogije iskustva i metafizička
načela prirodnih nauka, Sistemska
organizacija empirijskih zakona,
Teleološka i kauzalna objašnjenja,
Principi uma i zakoni svijeta).
Posebna dimenzija ove studijske
monografije, kroz brojne paradigme, predstavlja značajan autorov
pokaz o povezivanju prirodne filozofije sa znanošću i smislom filozofije danas. Napominjemo, uz pregled
helenističke tradicije mišljenja na
ovu temu, da su veoma interesantna
razmišljanja autora o historijskim
osnovama i putokazima islamske filozofije od srednjeg vijeka do Kanta,
kao i uticaj islamske filozofija na zapadno filozofsko mišljenje.
________________
1 Sin Ensar Halilović, stekao je doktorat nauka
u Americi, gdje živi i radi.
2 Žan Pol Sartr (1905-15. 04. 1980) jedan je od
najzanačajnijih predstavnika filozofskog i književnog egzistencijalizma. Nobelovu nagradu
za književnost dobio je 1964, ali je odbio da je
primi, zbog čega je bio uzuzeto poštovan od
Studentskog pokreta 1968. g. do kraja života.
Napominjemo da je Sartr posjetio Jugoslaviju i
imao vrlo konstruktivne razgovore u Udruženju filozofa i Udruženju književnika u Beogradu. Zatim, bio je vrlo rado viđen sudionik na
Korčulanskoj ljetnjoj školi.
3 (Dr. Enver Halilović: «POSTSOVJETSKI GEOPOLITIČKI PROSTOR I BALKAN», Dobra
knjiga, Sarajevo 2012. g, 360 str.)
4 Aktualni rektor Državnog univerziteta u
Tuzli, prof. dr. Enver Halilović (1954), inače
redovni profesor Suvremene filozofije, Političke
filozofije i Etike (prije ovog značajnog angažmana, obnašao je funkciju ambasadora Bosne i
Herecegovine u Ruskoj federaciji sa sjedištem
u Moskvi).
5 Svojevremeno, profesor političke filozofije,
Univerziteta u Sarajevu.
6 Profesor sociologije na Univerzitetu u Sarajevu.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
sti - Tubitak kao bitak u svijetu, Fenomenologija vremena, Ontologija
vremena, Osnove filozofske hermeneutike,
(Ulomak iz duže monografske studije - “Izazovi bošnjačke filozofije danas”)
(Nastavit će se)
23
dR
. Će
man
ISLAMIJET
tha
Mi
DA PAMETNA REČENICA
BUDE ZAPISANA
E
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
z-Zehebi, u svojoj knjizi
Tezkiretul-huffaz, bilježi zanimljivu činjenicu vezanu
za život i rad Ibn Džerira
et-Taberija. Naime, ovaj učenjak
je živio od 220. do 295. godine po
Hidžri i iza sebe je ostavio obiman
pisani rad. Njegovi učenici su se
dosjetili toga da izračunaju broj
dana koje je živio od punoljetstva
do smrti, te su na te dane podijelili
broj stranica koje je tokom života
napisao. Ispostavilo se da je ovaj
vrsni učenjak prosječno, svakog
dana, pisao 14 stranica.
24
Ebul-Vefa Ali b. Akil el-Hanbeli
(431-513/1040-1119) toliko je pragmatično koristio vrijeme da je
ostao upamćen kao najveći primjer
historije po tom pitanju. Ta posvećenost u iskorišćavanju vremena
ništa nije bila manja sa osamdeset
u odnosu na posvećenost kada je
imao dvadeset godina. Iza sebe je
ostavio pisana djela iz dvadesetak
različitih oblasti. Najobomnije djelo koje je napisao jeste El-Funun od
sedamsto tomova/svezaka. Ez-Zehebi navodi da na dunjaluku ne postoji obimnija knjiga od ove.
Sabrana djela Huseina Đoze, rahimehullah, koja sadrže pet tomova,
ili 2.800 stranica, ili Izabrana djela
Mehmeda Handžića, rahimehullah, štampana u šest tomova, ili
2.600 stranica, pored toga što nam
daju uvid u mnoga šerijatka pitanja
i teme, djelimično nas upoznaju sa
vremenom u kojem su živjeli.
Rad navedenih autora ima vrijednost za kompletan ummet, kao što
je riječ o prvoj dvojici, ili za sve Bošnjake vjernike, kao što je riječ o drugoj dvojici, i to je uspjeh koji dosegnu pojedinci. Ovo spominjem jer
želim da se zapitamo kome bi naše
pisanje i bilježenje bilo zanimljivo
poslije naše smrti, i da li je isplativo
ulagati trud za tu populaciju.
ZAŠTO PISATI?
Ostavština potomcima: U najmanju ruku naš rad bi bio zanimljiv
našoj djeci, unučadima, praunučadima... A zar to nije čitalaštvo vrijedno truda!? Sjećam se drvenog
kufera moga djeda. Pošto sam bio
mali kada je preselio, sjećam se
svega par situacija i događaja sa
njim. Tokom odrastanja često bih
otvarao taj kufer u kome su bile
njegove lične stvari. Njegov sahat,
hemijska, manžetne (dugmad za
košulju), mnoga dokumenta i pisma. Gledajući te stvari i čitajući ta
pisma i dokumenta pokušavao sam
bolje upoznati svoga djeda. Pokušavao sam doprijeti do njegovih
misli sa kojima se nosio prilikom
kupovine, korišćenja ili odlaganja
tih stvari. Pokušavao sam doprijeti
do njegovih misli tokom pisanja ili
primanja tih pisama, pokušavajući
sve to da povežem sa ličnim iskustvima sa njim ili sa pričama koje
sam o njemu slušao od svoga baba i
majke stare (kako smo zvali nenu),
a koje su najčešće pričali kada bi nestalo struje.
nevno se srećemo sa lažnim predstavljanjem događaja, pogrešnim
tumačenjem historijskih činjenica,
sataniziranjem radnika, veličanjem
kriminalaca. Možda to ne možemo
izmijeniti, ali možemo pokušati.
Stati u odbranu istine i njenih nosioca trebao bi biti zadatak svakog
svjesnog muslimana.
Učimo vrijednost čitanja: Jedna od
sigurnih koristi pisanja jeste ta što
više cijenimo knjigu i lijep način izražavanja. Na taj način spoznajemo
naša ograničenja i slabosti u pisanju
te više cijenimo one koji su tome
vični. Pisanjem izlazimo iz „staklenog zvona“ u kojem smo sačuvani
kritika, a u tom stanju smo itekako
bili spremni kritikovati druge. Izlaganjem kritici izlazimo iz okruženja vlastitih iluzija i ustručavamo
se neosnovano kritikovati druge.
KAKO PISATI?
Ako nikome drugome, meni je svaka zapisana riječ mojih predaka
važna i ima neprocjenjivu vrijednost. Tako i naš rad našim potomcima može pomoći da upoznaju svoj
identitet i da sačuvaju vrijednosti
do kojih mi danas držimo. Upravo
ovakav odnos prema našim bližnjima jedan je od razloga zbog kojeg
je propisano napisati oporuku – vasijjet.
Promoviranje istine: Kao što rekoh, kada ne bi bilo druge koristi
pisanja osim spomenutog, to je dovoljan razlog da se prihvatimo toga
posla. Ali ne treba zaboraviti da čovjek u vremenu današnjeg olakšanog serviranja informacija i sve većeg broja onih koji koriste internet,
a i velikog broja onih koji se trude
da u ružnom svjetlu prikažu islam,
muslimane i Bošnjake zbog čega
bi se trebao povećavati broj onih
koji će praviti protutežu. Svakod-
Pisanje je umijeće koje se izučava i
usavršava i koje tjera čovjeka da se
obuči u ovom “zanatu”. U kolikom
smo u zaostatku u odnosu na naše
komšije po pitanju pisanja dovoljan
pokazatelj nam je jedna činjenica. U
želji da poradim na umijeću pisanja
na google-u sam potražio najbliži Centar za kreativno pisanje. Za
kurseve takve prirode stanovnik
Sarajeva mora ići u Zagreb, Pulu,
Split, Beograd, Mostar (kod Hrvata naravno) ili eventualno da čeka
kada će se jednom ili dva puta godišnje takva privilegija organizirati
u Sarajevu (gdje se predavači biti
Srbi i Hrvati, opet naravno).
Sa većim brojem onih koji imaju šta
da kažu (napišu), a koji su svjesni
da nemaju dovoljno umijeća da se
izraze, utjecat će na formiranje i
organiziranje Centara za kreativno
pisanje koje će voditi Bošnjaci, a na
kojima ćemo učiti biti kreativni u
izražavanju čuvajući naš identitet i
tradicionalne vrijednosti.
Bez obzira na spomenuto stanje, činjenica je da je pisanje umijeće koje
se može naučiti i svakim novim
tekstom čovjek se sve više “brusi”.
Razloga za pisanje je puno, a umijeće se stiče vremenom – pa počnimo!
RAZGOVOR
TRAGOVI U MJESEČINI
Tim povodom razgovaramo sa rediteljem i scenaristom filma gospodinom Eldarom Lakotom.
Recite nam nešto više o vašem projektu i zašto baš o kulturi Rožaja?
Riječ je o istoriskoj, igrano-dokumentarnoj rekonstrukciji života u rožajskoj
čaršiji i selu.
Pošto sam prvi filmski producent iz Rožaja moja energija i snaga je isključivo
usmjerena ka očuvanju i prezentovanju
vrijednosti Rožaja u svim sferama. O
svemu tome svjedoči na desetine fotografija i raznih video formi ciji sam ja
autor. Sve to sam radio sa ciljem da ljudima koji ne poznaju Rožaje i Rožajce
a koji su sliku o nama (uglavnom negativnu ) stekli putem pisanih medija
na neki nacin ispravim i prikazem u
pravom svijetlu.
Još od upisa na fakultet vizuelnih umjetnosti odsjek filmske produkcije imao
sam želju da prezentujem našu kulturnu i istorisku baštinu koja je po mnogo
čemu jedinstvena u Crnoj Gori. Posljednjih godina od strane entuziasta i
čuvara narodnog blaga bilo je pokušaja da se nešto filmski napravi o starim
Rožajama, medjutim radi se o video
formama koje su potkrijepljene isključivo fotografijama i koje nisu radjene
filmskim jezikom i filmskim pravilima
što im ni u kojem slučaju ne umanjuje
važnsot već imaju zapaženo mjesto u
dokumentarnosti.
„Tragovi u mjesečini“ je prvi istorisko
etnološki film na našim prostorima,
Sandzaku,Ccrnoj Gori koji se radi po
svim filmskim standardima i pravilima
koju jedna takva forma treba da zadovolji.
Na šta ste stavili akcenat u filmu i
odakle crpite podatke koje prezentirate u filmu?
Kako je ovo istorisko etnološki film, prvenstveni zadatak mi je bio da što bolje
shvatim i sebi približm atmosferu života starih Rožajaca kako bih je na što
autentičniji način mogao prenijeti na
filmskom platnu i približiti svakom gledaocu. U tome su mi u mnogome pomogli naučni radovi koji su objavljivani
na teme života i običaja kao i razgovori
i zapisi sa starim Rožajcima koje sam
pravio tokom dvogodišnjeg istraživanja
na ovu temu.
Gdje se vrši snimanje, ko Vam pomaže i pravljenju scena i pronalaženju stare odjeće?
U filmu ću oživjeti sve bitnije dogadjaje, običaje, karakteristike i specificnosti
rožajskog kraja koje su izbrisane ili su
pak u odumiranju. Sve one će biti prikazane kroz zbir igranih sekvenci koje
imaju dokumentarnu i izuzetno emocionalnu pozadinu i povezane su u jednu
logičnu i funkcionalnu cjelinu.
U produkciji svakog filma jednu od
glavnih karika imaju scenografija i
kostimografija. Nažalost, Rožajci su,
slobodno možemo reći, uništili čaršijsku staru kuću i ambijente koji su bili
jedinstveni po mnogo čemu pa je i scenografija ovog fima u pojedinim djelo-
Fe
tić
vima uslovljena CGI efektima, koji će u
potpunosti rekonstruisati te ambijente.
Što se tiče kostima, za potrebe filma su
uradjene originalne seoske i gradske
nošnje, te će gledaoci imati priliku da
uživaju u bogatsvu i raskošu narodnih
nošnji.
U filmu sudjeluju neki od najvećih
čuvara naše baštine medju kojima ću
pomenuti Baliju Kurpejovića doajema
izvorne muzike i pjesme iz glasa. Moram priznati da je ekipa koju predvodim
dobila veliku podršku gradjanstva te
nam se svakodnevno javljaju za razne
vidove podrške pogotovo kada su u pitanju odredjeni rekviziti za scene koje
radimo.
Imate li finansijske podrške od države?
Film je jednim dijelom dobio finansisku
podršku Fonda za manjine, međutim za
ovakvu vrstu projekta je to razočaravajuće imajući u vidu da se radi o filmu.
Ali znajući da smo mi Bošnjaci još uvijek bez jakih institucija kulture i da još
uvijek nije stvoren način da se izmjeri
šta je to što ima vrijednost a šta ne, pa
onda da se javlja na desetine kvazi „autora“, „stvaraoca“, nevladinih organizacija, pomislim da smo od te finansiske
crkavice i dovoljno dobili.
Želim da istaknem da zahvaljujući
odricanju honorara pojedinih članova
ekipe snimanje filma zasad nije dovedeno u pitanje. Nadam se da ćemo tokom
preostale produkciske faze zaokružiti
finansisku konstrukciju i okončati snimanje.
Film bi premijerno trebao biti prikazan
na jesen.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
Život ljudi u rožajskom kraju početkom XX vijeka tema je i inspiracija za dokumentarno - igrani film
„TRAGOVI U MJESEČINI“ koji se
aktivno snima u Rožajama u produkciji Artvizijafilm.
in
ud
lah
Razgovarao: Sa
ELDAR LAKOTA IZ ROŽAJA RADI DOKUMENTARNO IGRANI FILM
O KULTURNO-HISTORIJSKOJ BAŠTINI ROŽAJSKOG KRAJA POD NASLOVOM
25
un
Crn
ovršanin
SEHARA
r
Ha
dr.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
B
26
JUSUF MEHONJIĆ
HEROJ SANDŽAKA
(prvi dokumentarni film o najpoznatijem sandžačkom gerilcu)
ošnjački narod Sandžaka je
u svojoj historiji imao veliki
broj gazija (junaka) koji su
za života postali legende.
Jedan od njih je i Jusuf Mehonjić,
vođa sandžačkih pobunjenika (komita) u vrijeme Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca ili Kraljevine
Jugoslavije. Zahvalan sam Allahu,
dž.š., na pomoći koju mi je dao da
posljednjih dvadeset godina istrajem u istraživanju lika i djela ovog
gazije.
Idući tragom objavljenih radova
(počev od 1976) poznatog sandžačkog historičara mr. Avdije Avdića,
sve dublje sam ulazio u jedan, za
mene do tada nepoznat svijet borbe ljudi protiv neljudi, pravde protiv nepravde. Preda mnom se redala galerija sandžačkih vitezova koji
su bili riješeni da opstanu u svojoj
vjeri i na svojoj zemlji.
Nakon završetka balkanskih ratova (1912-1913), savez pravoslavnih
balkanskih država (Srbija, Crna
Gora, Grčka, Bugarska i Rumunija)
uspijevaju da protjeraju tursku vojsku sa Balkana. Srpski i crnogorski
režim osvajaju i dijele Novopazarski sandžak i odmah primjenjuju
princip “čija je vlast toga je i vjera”. Počinju masovna protjerivanja
i ubijanja bošnjačkog i albanskog
stanovništa iz Sandžaka, Kosova i
Makedonije.
Nezadovoljni postojećom vlašću,
sandžački Bošnjaci počinju pružati
oružani otpor. On je u početku bio
sporadičan, da bi kasnije poprimio
organizovan oblik. Na čelo ovog
pobunjeničkog (komitskog) pokreta nalazio se Jusuf Mehonjić (18831926) rodom iz sela Grančareva u
Šahovićkoj opštini kod Bijelog Polja (Akovo).
I u novoformiranoj Kraljevini Jugoslaviji stanje nije bilo bolje. Naprotiv, Bošnjacima i Albancima se
negira vjerski i nacionalni identitet. Zulum Beograda je postao
neizdržljiv, pa se u šumu odmeće
veliki broj sandžačkih Bošnjaka i
kosovskih Albanaca. Ove druge su
predvodili Bajram Curi i Hasanbeg Priština.
Režim kralja Aleksandra i Nikole
Pašića zavodi krvavi teror šaljući
vojsku, žandarmeriju i tzv. “leteći
odred” četničkog vojvode Koste
Pećanca. Bošnjačka i albanska sela
gore, nedužni narod se ubija bez
ikakve presude i dokaza, a sve se
to događa u miru, jer je rat bio završen 1918. godine. Nakon što su
Crnogorci sa Kolašina i Mojkovca
izvršili genocid nad bošnjačkim
stanovništvom Šahovića 11. novembra 1924, pokreće se veliki talas iseljavanja u Tursku. Za ovaj
genocid nikada niko nije odgovarao, kao ni za onaj počinjen od
istih katila u Plavu i Gusinju 1912. i
1913. godine.
Komitske čete su bile najbrojnije
u bjelopoljskom, novopazarskom,
sjeničkom, tutinskom, rožajskom,
beranskom, plavsko-gusinjskom,
a žilav otpor su pružale i komite
Huseina Boškovića u pljevaljskom
srezu, sve do bosanske granice.
Komitski pokret na Kosovu i u
Sandžaku imao je oslobodilački karakter, prvi je težio ujedinjenju svih
Albanaca u jednu državu, a drugi,
sandžački, borio se za oslobođenje
okupirane teritorije i pripajanje
matici Bosni i Hercegovini u čiji je
sastav bio sve do Berlinskog kongresa 1878. godine.
Najpoznatije vođe sandžačkih komita bili su glasoviti junaci i vitezovi bošnjačkog otpora:
Jusuf Mehonjić (1883-1926),
Husein Bošković (1890-1968) i
Feriz Salković (1875-1943).
U užoj pratnji Mehonjića nalazio
se njegov brat Hakija, zatim braća
Mahmut i Arslan Jejna iz sjeničkog sreza, Arslan Buča iz Gubavča, Nuko Hot iz Suhog Dola, Belo
i Nuško Ljuca, Husein Karadan iz
Boroštice, Azem Međedović, Džemo Kandić i mula Agan Kojić iz
Plava, Hajdar Dautović iz Komarana i drugi. U Bihoru su komite
predvodili braća Sait i Jusuf Hadrović i Vejsil i Sinan Đukić.
Jusuf Mehonjić je ubrzo postao
bošnjački nacionalni junak u Sandžaku, koga su na sve strane krili
i pomagali. Vojne i žandarmerijske
potjere, pokrenute za njim, uvijek
su se završavale s neuspjehom, a
četnici Koste Pećanca 23. avgusta
1921, u Bici na Komaranu kod Brodareva, doživljavaju najveći poraz.
Njegovi jataci se ni pod koju cijenu
nisu htjeli odreći saradnje sa njim.
Beogradski režim je otvorio specijalne zatvore za članove porodica
odbjeglih kosovskih i sandžačkih
komita. Bile su to tzv. IZOLACIJE.
O „izolaciji“ se saznavalo potajno,
u povjerenju. Na području Srbije
postojale su „izolacije“ u Gornjem i
Donjem Milanovcu i u Nišu. Tamo
su se zatvarali uhvaćeni komitaši iz
Sandžaka i sa Kosova i njihovi jataci. Veoma mali broj ljudi je izvukao
živu glavu iz ovih kazamata.
Opširnije o komitskom pokretu u
Sandžaku i na Kosovu pisao sam
sa gospodinom Nurom Sadikovićem u našim knjigama: “Sinovi
Sandžaka” (1996), “Sandžak – porobljena zemlja” (2001) i “Kako se
kalio Sandžak” štampane 2005. godine.
Ono šta me je posljednjih dvadeset
godina tjeralo da uradim dokumentarni film o Jusufu Mehonjiću
jeste činjenica da niko nije znao način na koji je stradao ovaj junak i
gdje se nalazi njegov mezar (grob).
Iako je Mehonjić svojom borbom
za oslobođenje i zaštitu sandžačkih
Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije našeg naroda, njegova smrt je ostala velika enigma za
mnoge historičare i poštovaoce.
Nakon Drugog svjetskog rata, a
posebno posljednjih 20 godina,
srpska tajna policija je lansirala
priču da je za smrt Jusufa Mehonjića odgovoran Albanac – pobratim,
kako bi se i na taj način pokušala
anulirati historijska činjenica da su
upravo Albanci više puta spašavali
Bošnjake Sandžaka tokom 20. vijeka. Ja sam u ljeto 2013. došao do
pouzdanih informacija da je Mehonjić ubijen u okršaju sa albanskom
žandarmerijom u selu Arapaj kod
mjesta Šijak nedaleko od luke Drač.
Jedini opipljiv dokaz od koga sam
pošao bila je činjenica da je Jusuf
Mehonjić u braku sa Nazom Kolić
imao sina Lutva, koji je živio u selu
Hamilj kod grada Fiera u srednjoj
Albaniji. Ovaj podatak sam dobio
1994. godine od rahmetli Salka
Brahovića iz Brodareva, koji je bio
u bliskom srodstvu sa Mehonjićem.
Situaciju je iskomplikovala i informacija da je krajem 2008. u Sandžak stigao unuk Jusufa Mehonjića
iz Turske. Bio je to izvjesni Našid
Ešlik iz grada Kajserija, koji se predstavljao kao Jusufov unuk, penzionisano vojno lice i hadžija. Meni nije
bilo jasno da li je tačna ona informacija koju sam 1994. g. dobio od Salka Brahovića, da je Jusuf imao samo
jednog sina – Lutva, i da on živi u
Albaniji, ili ova informacija, da njegovi potomci žive u Turskoj, a ne u
Albaniji. Navedeni gospodin Ešlik
je 2008. g. zaista došao u Sandžak
i stupio je u kontakt sa novinarom
Almirom Mehonjićem iz Prijepolja.
Almir nije ulazio dublje u pojedinosti oko familije dotičnog hadžije Ešlika. Međutim, ja sam bio jako
zainteresovan za gospodina, pa sam
od Almira dobio njegov br. telefona
u Turskoj. Pozvao sam ga i postavio
mu par prostih pitanja vezanih za
Jusufa Mehonjića. Međutim, njegov
navodni unuk nije umeo da odgovori na njih, da bi na kraju priznao da
on nije unuk komitskog vođe Jusufa
Mehonjića već nekog drugog Jusufa.
Tragom informacije objavljene u
mojoj knjizi “Sinovi Sandžaka”
(1996), da u selu Hamilj živi Jusufov sin Lutvo, pošao je i istraživač
iz Bara gospodin Mirza Kurgaš. Informacija se pokazala tačnom i on
je u Albaniji zaista upoznao prave
unuke Jusufa Mehonjića, dok je njegov sin Lutvo umro 2010. godine. U
međuvremenu sam od gospodina
Almira Mehonjića dobio br. telefona
najstarijeg Jusufovog unuka koji se
također zove Jusuf (1948). Prilika da
se konačno sretnem sa pravim potomcima legendarnog Jusufa Mehonjića ukazala se u ljeto 2013. godine.
Tada sam, boraveći u Ulcinju, telefonom stupio u kontakt sa unukom
Jusufom i najavio dolazak u grad
Fier. Najstariji unuk Jusuf nije krio
oduševljenje mojim dolaskom, s obzirom na to da je čuo za mene još
davne 1996. godine kada je izašla
moja prva knjiga “Sinovi Sandžaka”
na čijoj se naslovnoj strani nalazi slika njegovog djeda Jusufa.
Iz Ulcinja sam pošao kolima sa svojim sinom Mehmedom u pravcu
albanske granice. Bio je to moj prvi
susret sa Albanijom. Nekada najzatvorenija i jedina zvanično proglašena ateistička zemlja na svijetu,
zemlja sa 700.000 bunkera, nakon
smrti diktatora Envera Hodže (19081985), danas pokazuje sasvim drugo
lice. Albanija danas zaista doživljava ekonomski procvat. Gradi se na
sve strane, od auto-puteva, hotela,
do privatnih luksuznih kuća. Strani
kapital je ovdje ušao na velika vrata. Od Ulcinja do grada Fiera u Albaniji ima tačno 202 kilometra. Iako
smo taj put mogli proći mnogo brže,
Mehmed i ja nismo žurili, već smo
znatiželjno upijali svaki detalj ove,
po kulturi, vjeri i tradiciji, tako bliske
a tako daleke zemlje. Kažem tako
daleke, jer je ova zemlja do 1985.
godine bila hermetički zatvorena i
njen paranoični predsjednik Enver
Hodža ju je 40 godina držao izolovanom od čitavog svijeta. Zahvaljujući mudroj politici premijera Saliha
Beriše, Albanija je doživjela veliki
ekonomski razvoj i uspješno prolazi kroz period tranzicije. Nažalost, o
njenom razvoju srpska i crnogorska
televizija danas malo ili nimalo ne
izvještavaju. Sve se svodi na otrcanu
priču u koju ni oni sami ne vjeruju,
kako danas u Albaniji živi veliki broj
Crnogoraca i Srba, pokušavajući da
tamošnje bošnjačko stanovništvo iz
Sandžaka i Bosne i Hercegovine prikažu kao “svoje”, iako su Bošnjaci u
Albaniju pobjegli od njihovog terora zavedenog između dva svjetska
rata, u Kraljevini Jugoslaviji.
Put nas je vodio kroz gradove: Skadar (Shkoder), Lješ (Lezhe), Kruju
(Kruje), Drač (Durres), Kavaju (Kavaje), Ljušnje (Lushnje) i konačno
Fier. Na samom ulazu u grad čekao
nas je Jusuf Mehonjić, najstariji unuk
junaka Jusufa Mehonjića. Sa njim je
bio i gospodin Fehim Salković, sinovac čuvenog komitaša Feriza Salkovića. Nakon što smo se odmorili i
upoznali, moja prva želja je bila da
obiđem mezar najvećeg sandžačkog
gazije Jusufa Mehonjića. Bio je to jedan od mojih najsrećnijih trenutaka
u životu, da mogu izučiti Fatihu najvećim sandžačkim sinovima. Pored
Jusufa Mehonjića, na groblju Baltez,
koje se nalazi pored sela Hamilj,
ukopani su i Feriz Salković, Nazif
Škrijelj, Sinan Delija Paljevac i mnogi drugi. U susjednom selu Radostin
ukopan je Jusufov brat Hakija, koji je
umro pred Drugi svjetski rat. Poslije
podneva smo obišli grad Fier. To je
danas moderan grad sa širokim ulicama i novoizgrađenim stambenim
četvrtima. I Fier kao i Novi Pazar
ima dva univerziteta. U centru se
nalazi velelepna džamija izgrađena
2004. godine. Bio je mjesec ramazan
pa su opštinske vlasti istakle veliki
transparent sa natpisom: “Ramazan
mubarek olsun”.
U razgovoru sa unukom Jusufom i
Fehimom Salkovićem saznao sam
mnoge nove detalje na osnovu kojih
sam lahko rekonstruisao način na
koji je ubijen Jusuf Mehonjić, što je
za mene i mnoge Bošnjake iz Sandžaka bila velika enigma. Ovo je bio
posljednji detalj u mozaiku priče o
našem junaku Mehonjiću.
Nakon dvadeset godina bavljenja
ovom tematikom uspio sam da, u
aprilu 2014. godine, u saradnji sa
“Sandžak TV” iz Novog Pazara,
realizujem dokumentarni film pod
nazivom “Jusuf Mehonjić – heroj
Sandžaka”. Pored mnogobrojnih
fotografija, film sadrži i četiri intervjua:
Prvi: sa mr. Avdijom Avdićem, najboljim poznavaocem komitskog pokreta u Sandžaku.
Drugi: sa hadži Kambom Hukićem,
unukom Smaila Huke, koji je nepravedno osumnjičen za ubistvo Jusufa
Mehonjića.
Treći: sa Jusufom (1948), najstarijim
unukom junaka Jusufa Mehonjića.
Četvri: sa Fehimom Salkovićem
(1946), sinovcem Feriza Salkovića.
Prvi cilj ovog filma je da našoj i široj
javnosti ukaže na jedan od najmračnijih perioda u historiji sandžačkih
Bošnjaka (period Kraljevine Jugoslavije) i na hrabru borbu njenih zaštitnika (komitaša) koji su živote dali
da bi mi danas živjeli. Neka im je
rahmet veliki!
Drugi cilj filma je da argumentovano ukaže da ubistvo najvećeg sandžačkog junaka nije izvršio Albanac,
pobratim, kako je zvanični Beograd
tvrdio, a sve u cilju stvaranja mržnje
između Bošnjaka i Albanaca.
revija SANDŽAK | 1. maj 2014. | br. 179 | RevijaSANDZAK.com
SEHARA
27
BOŠNJACI
NEKA VAM JE MUBAREK
DAN BAJRAKA
Download

NEMOJTE STUDIRATI SAMO RADI DIPLOME