BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA Informativno javno glasilo Broj 33-34. Godina VIII
april-maj 2013. god.
Osnivač i izdavač
“BICENT” d.o.o. Rožaje
CRPS: 5-054720/001
Direktor
Senad Mujević
Glavna i odgovorna urednica
Mirela Avdić
Lektura i korektura
Alisa Džogović Murić
Adis Pepić
Tehnički urednik
Adis Pepić
Saradnici
Mevluda Melajac
Šefka Begović Ličina
Bećir Redžović Bayraktar
Zaim Azemović
Senad Župljanin
Džemo Redžematović
Hajriz Luboder
Zehnija Bulić
Emil Šabotić
Admir Adrović
Ćerim Bajrami
Zumber Muratović
Džavid Begović
Mirsada Šabotić
Ešref Hadžić
Počasni saradnici
Akademik Alija Džogović
Sait Šabotić
Velid Bajramović
Dopisnici
Irfan Sancakli Kurpejović
Selahattin Bölükbaşı
Ruždija Adžović
Adresa redakcije
Bošnjačke novine
PC Sofico- Rožaje
84310 Rožaje-Crna Gora
Kontakt telefon
069/283-600
e-mail:
[email protected]
www.bosnjackenovine.com
Račun kod ATLASMONT banke
Bicent-bošnjački informativni centar
505-88595-66
Štampa
Štamparija Kujević
Tiraž
1.500 primjeraka
Broj 33-34 april-maj 2013.
RIJEČ
UREDNICE
RIJEČ
UREDNICE
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Trn u oku
Dok svijet talasa u smjerovima ekonomski snažnih sila,
Bošnjaci talasaju u smjerovima gdje
će najmanje da ih boli. Naviknuti na
vjekovima, već pretrpljenu, patnju
uporno se pravdamo da nikom nismo trn u oku, već da smo suza koja
svojom bistrinom i čistoćom ispira
sve patnje, a kao melem pokriva
sve. Kako su uspjeli ubijediti nas da
stalno treba da se nekom za nešto
pravdamo? Gdje leži naš zajednički
grijeh? Koliko još treba vremena
da prođe pa da ljudi razluče gdje
je granica izmešu dobra i zla? Ko
sve treba da nas od takvih nerealnih predpostavki oslobodi i prebeci
nas na drugu stranu optuženičke
klupe, gdje se ne sudi nama, već
drugima zbog kojih smo vjekovima
na optuženičkoj klupi, pa se samo
zakonima i bavimo?
Počećemo od našeg „grijeha“, gdje on stanuje? Mislite li da
je on urezan u kodu naše historije
ili u samoj činjenici da smo od drugih na Balkanu različiti zbog naše
religije? Vjerujem da je različitost u
religiji nešto što nas je odredilo da
budemo iznova i iznova optuživani.
Ljudi neće da prihvate da smo prihvatanjem nečega što je oduvijek
pripadalo našoj duši, dobili zadovoljstvo i sreću koja nas održava na
ovim prostorima uprkos svim pritiscima. Za potpunu ovozemaljsku
sreću neophodan nam je i mir u
kojem bi ispoljavali svu dobrotu
koja je islamom opelemenjena i
tu dolazimo do tačke i odgovora
zašto uvijek skrećemo pažnju na zakone. Možda u uslovima kada ljudi
iščekuju poslove i egzistenicju ponestaje strpljenja za slušanje o zakonima koje treba mijenjati, pa se gubi
građanski osjećaj da su baš ti zakoni
nešto što nam određuje život i pruža
zaštitu od svega ranije pretrpljenog.
Time opravdavam priču o potrebi
promjena zakona. Očekujem da se
time bave sve stranke, posebno one
koje imaju članove Bošnjake, ne
zaobilazeći ni uticaje islamske zajednice ni različitih društava i lobi grupa
naše dijaspore koja ne smije da se
distancira od svega što se dešava u
Crnoj Gori. Pod jakim uticajem svih
organizacija koje imaju bošnjački
predznak i uticajem oganizacija koje
imaju predznak „islamske“ postoji
mogućnost da se napokon ispliva iz
svih voda i različitih talasanja, pa će
na nas i okruženje posmatrati kao
na melem.
Na kraju nam ispred Redakcije BN preostaje da u vaše
domove unesemo meleme i zračak
naše kulture koja je nažalost u ovim
vremenima najčešće potisnuta,
opet zbog tih kriza. Vjerujemo da
ćete iščitavanjem autorskih tekstova naših Bošnjaka nahraniti
onaj dio sebe koji je uprkos sirove
sitosti dugo vrmena ostao gladan,
nahranićete je duhom Bošnjaštva
i umjetničkih nota koja su nastale
zbog ljubavi i koje se zbog ljubavi
još uvijek održavaju, potpomognute
strahom, patnjom, iščekivanjem i
dobrim djelima.
Mirela Avdić
3
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
AKTUELNO
POLITIKA
Nakon sto godina klanjana dženazenamaz šehidima
Plava i Gusinja (1912-1913)
Plav – petog marta je u
organizaciji Mešihata Islamske
zajednice u Crnoj Gori, te Islamske zajednice i Kulturnog centra Plava i Gusinja iz Njujorka,
u sportskoj sali u Plavu pod nazivom “Vakat zuluma” klanjana
dženaza, povodom stogodišnjice
zločina i nasilnog pokrštavanja
Bošnjaka i Albanaca u Plavu i
Gusinju u periodu 1912-1913.
Dženazi je prisustvovalo oko
2.500 Bošnjaka i Albanaca,
vjernika iz drugih djelova Crne
Gore, SAD- a, BiH, Kosova i Srbije.
Reis Islamske zajednice
Crne Gore Rifat Fejzić je kazao da
dženaza nije samo podsjećanje
na žrtve Previje i Racine, već da
je dženaza za sve stradale muslimane u proteklih 100 godina na
prostoru Balkana.
“Ne može se klimavom
historijskom argumentacijom, da
centralna vlast nije imala kontrolu nad novopripojenim teritorijama, pravdati masovni zločin. Budimo pošteni i govorimo istinu,
tako ćemo lakše graditi odnose
povjerenja, a bez toga nema
uvažavanja. Priznanje zločina
i preuzimanje odgovornosti za
njega vodi pomirenju, negiranje zločina stvara nepovjerenje.
Današnja Crna Gora nema razloga da zazire od muslimana,
niti oni trebaju da imaju razloga
da ne vjeruju, da je ona danas
dobronamjerna prema njima.
4
Zato se Crna Gora mora suočiti
sa ovim i drugim zločinima i istinito progovoriti o njima”, kazao
je reis Rifat ef. Fejzić.
“Jedina krivica bila im je to što
su njihovi preci nekada davno
prihvatili islam za vjeru i sa njom
promijenili svoj civilizacijski i
kulturološki kod. Stotinama godina njihovi djedovi i očevi su živjeli
kao muslimani sa istim pravima
i obavezama, kao i ostali ljudi u
multivjerskoj Osmanskoj imperiji u kojoj su nastajale džamije,
mostovi, hamami, šadrvani,
medrese i vakufi. Dolaskom
nove vlasti, umjesto tolerancije
i zaštite nad manjinom muslimanima, u novoj državi došao je
teror i nasilje. Strijeljani Bošnjaci
i Albanci na Previji smatrali su
da im je dug da sačuvaju svoju
vjeru, da ne uzmiču pred nepravdom i ne povijaju glavu pred tiranijom”, kazao je Fejzić.
On je dodao da “za zulum i masovna ubistva u plavsko-gusinjskom kraju u kraljevini Crnoj Gori
niko nije odgovarao”. Sjećanje
na šehide plavsko-gusinjskog
masakra, kako je kazao reis
Fejzić, nije prebiranje po kostima, već je “današnja dženaza
ono što je musliman dužan uraditi za svoga brata”. On je dodao,
da obilježavnja ovih događaja
prilog u rasvjetljavanju zločina
u kojima je na hiljade Bošnjaka
i Albanaca bilo pokršteno, te da
je nezaborav nešto što kao mus-
www.bosnjackenovine.com
AKTUELNO
POLITIKA
limani mogu najmanje uraditi za
stradale u tom periodu.
“Hiljade hrišćana i jevreja je
stoljećima živjelo u Osmanskoj
carevini, imajući svoja vjerska
prava. Najveći dio Crne Gore bio
je dio te imperije, u kojem su zakoni važeli podjednako za sve.
Kada su nestankom te imperije
muslimani postali manjina, primoravani su da da promijene
vjeru ili u najmanju ruku da
budu asimilirani. Slučaj Previje
u plavsko-gusinjskom kraju nam
to i kazuje, hiljade Bošnjaka i Albanaca je bilo pokršteno. Vjera
se ne može silom uzeti, a ni utjerati u čovjeka, a dešavanja u
Plavu i Gusinju pomenutih godina su najbolji primjer za to”, kazao je reis Fejzić.”Život i povijest
nas uče kako su ljudi, nažalost,
gotovo u svemu veoma skloni
neredu. Zločin, krvoproliće, laž,
nemoral, nepravda, mito i koBroj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
rupcija, nasilje i kriminal, neodgovornost, nemar, nevjerništvo,
oholost, zagađenje prirode –
sve su to samo neki od oblika
nereda koji ljudi generiraju na
Zemlji. Kur’an osuđuje sve vrste
zločina bez obzira od koga dolazili i prijeti najžešćim i najtežim
kaznama. Važno je znati da ne
postoje narodi koji čine zločine.
Nema zločinačke nacije, kao što
ne postoje ni nacije isključivih
dobročinitelja. Zločinci imaju
imena, bilo da to rade pojedinci
ili organizovane grupe, podsticane ili nesankcionisane i
od same države, kao u slučaju
Plavsko-gusinjskog
masakra.
Obilježavanje ovih događaja u
prilog je rasvijetljavanju zločina
i jasnom ukazivanju na odgovornost onih koji su to uradili,
pomagali, planirali ili nijesu ništa
uradili da se on spriječi.
“Ne recite za šehide da su mrtvi,
jer oni su živi ,ali vi to ne vidite”kaže Bog Uzvišeni u Kur-anu.
Kuće plavsko-gusinjskih šehida
su u Dženetu, iako ne znamo gdje
su njihove kosti na ovom svijetu.
“Zar mjesec i sunce gube sjaj,
kada zađu?”- kaže hazreti Mevlana. Našom dovom pred duše
ovih šehida, mi podsjećamo na
svjetlost njihovih lica koja su
gledala u oči nepravdi i zulumu.
Današnja dženaza, nakon sto
godina, govori nam da je došao
vakat u kome možemo slobodno,
primjereno nama muslimanima,
sjetiti se onih koji su umrli ne
želeći da svjetlost din-islama
utrnu na svojoj rodnoj grudi. Nezaborav je najmanje što možemo
da uradimo za njih. To znači da
je i naš i njihov vatan, polako
oslobađa nametnutih predrasuda o islamu i muslimanima,
kao strancima i nepoželjnima
u svojoj vlastitoj zemlji. Mnogo
5
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
puta, u stoljeću koje je iza nas,
muslimani su iskazali da cijene
i uvažavaju Crnu Goru, uvijek
više i snažnije nego ona njih.
Potomci onih koje je Crna Gora
često progonila, uzvraćali su
lojalnošću i odgovornošću, kada
je toj istoj državi najviše trebalo.
Vjerujemo da će snaga odnosa
u budućnosti biti više okrenuta na brizi države Crne Gore o
njenim manjinskim narodima.
Istinito svjedočanostvo u njenim
budućim udžbenicima historije o
plavsko-gusinjskom zločinu, jedan je od koraka koje očekujemo
na tom putu. Neka je vječni Božji
rahmet nad svim žrtvama Plava
I Gusinja iz 1912. I 1913.godine,
i svim šehidima Balkana, koji su
u tim godinama i mnogo puta
u proteklom vijeku, umrli zbog
svog dina i imena!
Albanci i Bošnjaci Plava i
Gusinja nisu poginuli radi svoje
nacije već zbog svoje vjere, din-i
islama. Zato ih samo vjera treba
u budućnosti spajati! ”Današnja
dženaza nakon 100 godina, govori nam da je došao vakat u kojem
možemo slobodno, primjereno
nama muslimanima, sjetiti se
onih koji su umrli, ne željeći da
svoj svjetlost islama utru na svojoj rodnoj grudi. Mnogo puta u
stoljeću koje je iza nas, muslimani
su iskazivali da cijene i uvažavaju
Crnu Goru, više i snažnije nego
ona njih. Vjerujemo da će snaga
odnosa u budućnosti biti više
okrenuta na brizi države Crne
Gore o njenim manjinskim narodima, istinito svjedočanstvo u
njenim budućim udžebenicima
historije o plavsko-gusinjskom
zločinu jedan je od koraka kojeg
6
AKTUELNO
POLITIKA
očekujemo na tom putu. Draga
braćo Plavogusinjani, potomci
šediha, budite ponosni na ovom
tužnom skupu, jer ova dženaza
treba da vas učini ponosnim”,
kazao je reis Rifat ef. Fejzić.
“Vjera se ne može silom uzeti, a
ni utjerati u čovjeka, a dešavanja
u Plavu i Gusinju pomenutih godina su najbolji primjer za to:
„La ikrahe fi-dini“. „Nema prisile
u vjeri“. Ovo su ,također, riječi
Boga Uzvišenog u Knjizi Njegovoj. Čovjek se rađa sa vjerom u
srcu. Ali, vjera je i čovjekov izbor u životu. Nikome nije dozvoljeno da na silu prevodi u islam. Prelazak u islam dozvoljen
je samo slobodnom voljom pojedinca. Hiljade hrišćana i Jevreja- Sefarda stoljećima je živjelo u
Osmanskoj carevini, od Istanbula
do Beča, imajući vjerska prava, u
kojima su potpuno autonomno
uređivali svoje vjerske zajednice,
i odnose u njima. Najveći dio
Crne Gore bio je dio te imperije,
u kojoj su zakoni važili podjednako za sve podanike i muslimane i
nemuslimane.
ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se
nevjerstvo bude mililo stići će
srdžba Allahova i njih čeka patnja
velika“ (En-Nahl: 106).
Muslimani ovih prostora su dolaskom osmanske imperije prihvatil islam i na taj način revertirali u sebi prirodnu vjeru koju
islamistika naziva fitrom. To je
monoteistička vjera koja ne trpi
nikakve oblike politeizma i idolatrije. Ona se temelji na nauci, a
ne na mitologiji. Nema svetaca
i posrednika. U njoj su zabranjene sve stvari koje štete čovjeku
i društvu. Musliman je samo
onaj od čijeg jezika i ruku su
pošteđeni ostali ljudi. Sa takvom
vjerom živjeli su muslimani Plava i Gusinja u demokratskoj Osmanskoj imperiji davala slobodu
vjeroispovijesti svim ljudima.
Međutim, nakon odlaska osmanlija, mračna avet nadnijela se
nad Plavskim jezerom negirajući
vjerske i dunjalučke tekovine
svojih sunarodnika. Potpomognuti mitskim epovima i strašnim
poetama čekali su samo na klimanje glavom da krenu u osvetu
Nažalost, kada su, nes- „turcima“ nakon istrage „potutankom te imperije, muslimani rica“. Neki su platili glavom, a
postali manjina bili su primora- neki mudro izbjegli sigurnu smrt
vani da promijene svoju vjeru ili i spasili vjeru i običaje. I jezik.
u najmanju ruku da se asimilira- Primjeri plavo-gusinjana u to
ju. Slučaj Previje u plavo-gusinjs- vrijeme nam govore jednu veliku
kom kraju nam to bjelodano ka- istinu: islam u njihova srca nije
zuje. Hiljade Bošnjaka i Albanaca ušao silom, niti se mogao na silu
bilo je pokrštavano. Vjera se živi istjerati iz njihovih srca! kazao je
i čuva, ona se pohranjuje u srcu reis Fejzić.
čovjeka. Vjera se ne može silom
uzeti kao što se ne može silom Gradonačelnik
Plava
utjerati u srce čovjeka. „Onoga Orhan Šahmanović, koji je i predkoji zaniječe Allaha, nakon što sjednika organizacionog odbora
je u Njega vjerovao – osim ako za obilješavanje stogodišnjice
bude na to primoran, a srce mu zločina, je kazao da je današnji
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
AKTUELNO
dan “sjećanje na nevino stradale
Bošnjake i Albance ovog kraja,
koji su stradali nakon što su odbili da promijene svoju vjeru”.
“Brutalnost onoga što se dogodilo ovdje, nikada se ne
može zaboraviti ne samo dok
živi naša generacija, nego za
sva vremena. Nadamo se, da
Broj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
će spomen na žrtve počinjenih
zločina naći mjesta na stranicama istorije nove i moderne
Crne Gore, a isto tako i da će se
stanovnici ove kotline osloboditi
straha, da im neko ne ukrade
i ne sakrije istinu o 1913. Mi
Bošnjaci i Albanci imamo obavezu, da se jasno i nedvosmisleno
odredimo protiv zla zlih ljudi.
Neutralnost pomaže dželatu,
nikad žrtvi, a šutnja hrabri tiranina, nikad potlačenog”, kazao je
Šahmanović.
On je dodao da moraju dignuti
glas kada je ljudski život ugrožen
i kada je ljudsko dostojanstvo
poniženo.
“Tu nema ni nacionalnih ni
etničkih granica, tu postoji samo
granica između dobra i zla, a mi
moramo biti na stranu dobra.
Došlo je vrijeme da o Previji u
našoj Crnoj Gori možemo javno
i otvoreno govoriti. A pamtimo
vremena kada je to bila tema
koja se šuti. Ako naša država uradi sve, da se ovi zločini rasvijetle,
još više će biti naša. To je bio
zločin protiv čovječnosti i zločin
protiv Boga, a počinjen je u ime
Boga”, rekao je Šahmanović.
Kako je kazao cjelokupno
stanovništvo plavsko-gusinjske
kotline nasilno je pokršteno, a
sloboda na odabir vjere je bila
ukinuta.
“U tim trenucima stotine Plavljana i Gusinjana je odbilo da
promijeni vjeru. Podignutog čela
otišli su u sigurnu smrt. Za nas,
to su najveći borci za ljudska
prava. Ubijeni su zbog toga što
su bili druge vjere i što su imali
drugačija imena. Zločini o kojima
govorimo ne smiju biti tek puke
riječi koje će se prevaliti preko
naših usana. Moramo znati osjetiti težinu zločina, svo zlo i
svu bol koja je našim precima
nanešena. Utvrđivanje i konačno
priznanje istine o zločinima nad
muslimanima Plava i Gusinja
počinjenih od strane tadašnih
crnogorskih vlasti i utvrđivanje
odgovornosti najuzvišenija je
dužnost naše generacije. Spomen obilježje ubijenim u 19121913 godini naša je obaveza, i
to će biti naš podsjetnik na vakat
7
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
zuluma i garant da nam se zločin
nikada više ne ponove“, kazao je
Šahmanović.
Pored
zvaničnika
Mešihata IZ-e u Crnoj Gori
obilježavanju
su
prisustvovali potpredsjednik Vlade,
Rafet Husović, potpredsjednik
Skupštine Suljo Mustafić, poslanici Skupštine Crne Gore,
te
predstavnik
dijaspore
SAD-a gospodin Bajram Babi
Koljenović.
U subotu 9.marta u Plavu
i Gusinju je održan naučni skup
„Vakat zuluma“, sa ciljem da se
naučnim pristupom rasvijetle
događaji od prije stotinu godina,
kada su počinjeni zločini nad
nuslimanima i albancima ovoga
kraja.
Na skupu je svoje referate predstavilo 29 eminentnih učesnika iz
Crne Gore, BiH, Srbije i Turske.
Skup je otvorio akademik
Šerbo Rastoder i zahvalio se
učesnicima na odzivu.
„Naša zahvalnost učesnicima je
tim veća što je od konstituisanja
Odbora za obilježavanje ovog
skupa prošlo tek mjesec dana, a
stopostotni odziv pokazuje ujed-
8
no i spremnost da svi zajedno
krenemo u jednu neizvjesnu intelektualnu avanturu otkrivanja
bijelih mrlja naše zajedničke
istorije“, kazao je Rastoder i istakao da će sva saopštenja sa
skupa biti objavljena u tematskom broju Almanaha, kako bi
se učinila dostupnim svim zainteresovanim.
„Želim da kažem da je
trauma jednog čovjeka dovoljan
povod da se raspravlja o tome,
a da je trauma čitavog jednog
naroda naša obaveza da se sa
tim suočimo. Samim tim mi svoj
rad činimo javnim, svoje stavove
provjerljivim, a generacijama ostavljamo svjedočanstvo o znanju
sa kojim trenutno raspolažemo.
Ovo je prvi skup sa ovom temom i naravno ne i poslednji i
ubijeđeni smo da imamo namjeru da posvjedočimo da traume
iz prošlosti ne moraju zarobiti
um, osnažiti emocije i proizvoditi
buku. Naprotiv, iz poštovanja prema onima koje ćemo spomenuti
u našim saopštenjima trudićemo
se da budemo objektivni sudije,
ne zbog njih već zbog nas. Mi kao
zajednica polažemo ispit zrelosti
iz potrebe da se prošlost razumi-
AKTUELNO
POLITIKA
je i pokaže onakvom kakva jeste,
jer ono što je bilo nemože se
promijeniti, mijenja se samo naš
odnos prema tome“, u uvodnom
izlaganju istakao je Rastoder.
Skup su pozdravili i
predsjednik opštine Plav Orhan
Šahmanović i izaslanik predsjednika Vujanovića dr. Amer
Halilović.
Prvi dio naučnog skupa
održan je u Centru za kulturu
u Plavu, a moderator je bio dr.
Novak Adžić, a nastavak skupa
je održan u Centru za kulturu u
Gusinju, gdje je moderator bio
mr. Sait Šabotić.
Zajednički zaključak svih
učesnika naučnog skupa je da se
na osnovu istorijskih činjenica i
naučnim metodama rasvijetle
događaji u Plavu i Gusinju iz
perioda 1912 i 1913 godine.
U javnosti se barata podatkom da
je u tom periodu u Plavu i Gusinju strijeljano između 550 pa do
1200 muslimana i Albanaca, a da
je oko 12.500 nasilno pokršteno.
www.monteislam.com
www.bosnjackenovine.com
AKTUELNO
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
„JEZIK BOŠNJAKA U CRNOJ
GORI“
Bošnjačko vijeće u Crnoj
Gori organizovalo je u Podgorici
30.03.2013. godine naučni skup
pod naslovom„JEZIK BOŠNJAKA
U CRNOJ GORI“. Na skupu je
učestovalo preko dvadeset eminentnih lingvista i znalaca jezika:
akademika, profesora univerziteta iz Crne Gore, BiH i Srbije,
te profesora srednjh škola, pub-
Naučni i državnopolitički aspekti
jezika Bošnjaka u Crnoj Gori
Prof. dr Tatjana Bečanović, Identitetski modeli i jezik
Prof. dr Hasnija Muratagić Tuna,
Odslik jezičke tradicije Bošnjaka
u Crnoj Gori kroz djelo Ćamila
Sijarića
Prof. dr Abdulah Mušović,
''Frazeološki rječnik sandžačkih
duhovnom prostoru
Adnan Pejčinović, Imenovanje
jezika Bošnjaka u Crnoj Gori
na razmeđu esencijalističke i
konstruktivističke interpretacije
etnosa (u svjetlu Lacanovog simbolnog registra)
Azra Glavatović, Praktična implementacija bosanskog jezika
kroz nastavni plan i program Me-
govora'' i bogatstvo dijalekatske
baze jezika Bošnjaka u Crnoj Gori
Suljo Mustafić, Jezik Bošnjaka u
svijetlu ustavne i zakonske regulative u Crnoj Gori
Mirsada Šabotić, Zastupljenost
bošnjačke književnosti u nastavnim programima osnovnih i
srednjih škola u Crnoj Gori
Džavid Begović, ''Sandžački
rječnik'' kao leksikografski temelj
standardnog i književnog jezika
Bošnjaka u Crnoj Gori
Prof. dr Dragan Koprivica, Pozicija maternjeg jezika na našem
drese u Podgorici
Mr. Avdo Nurković, Istorijski razvoj bosanskog jezika i književnosti
Mirsad Rastoder, Mediji i jezik
Bošnjaka u Crnoj Gori
Dr Adnan Čirgić, Jezik crnogorskih muslimana
Zehnija Bulić, Jezik Bošnjaka u
Crnoj Gori i regionu
Safet Sijarić, Jezik crnogorskih
Bošnjaka iz spisateljske vizure
Jasmina Cikotić, Neke osobenosti govora Bošnjaka plavskogusinjske oblasti
Zejnel
Klimenta,
Bosanski
Učesnici skupa
licista i predstavnika resornih
institucija, koji su, iz različitih
oblasti i sa različitih aspekata,
ponudili analize i odgovore na
ovu kompleksnu temu.
Članovi Organizacionog
odbor naučnog skupa bili su: Osman Nurković, Kemal Zoronjić,
Suljo Mustafić i Mirsad Rastoder.
U cilju dobijanja potpunije slike
o naučnom skupu dajemo imena učesnika sa temama koje su
obradili:
Prof. dr Dževad Jahić, akademik,
Broj 33-34 april-maj 2013.
9
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
jezik i bošnjačka književnost u
udžbenicima za ,,crnogorskisrpski, bosanski, hrvatski jezik i
književnost''-struktura i kvalitet
odabranih tekstova
Jasmina Srdanović, Očuvanje
jezičkog identiteta mladih u nastavnoj praksi maternjeg jezika
Kemal Musić, Iz ugla pisca-jezik
je život ljudi
Skup je otvorio Osman
Nurković, predsjednik Izvršnog
odbora Bošnjačkog vijeća u
Crnoj Gori pozdravnim govorom.
Pozdravio je ambasadora Bosne
i Hercegovine, predstavnike
državnih institucija, naučne radnike, članove Bošnjačkog vijeća,
predstavnike NVO sektora, predstavnike medija, a zatim u kratkom obraćanju istakao:
Dozvolite mi da Vas u
ime Bošnjačkog vijeća u Crnoj
Gori, organizatora ovog skupa,
organizacionog odbora i u svoje
ime pozdravim i poselamim i zahvalim što ste se odazvali pozivu
i odvojili dragocjeno vrijeme
da prisustvujete ovom skupu.
Sazivajući ovaj skup imali smo
cilj da osvježimo i upotpunimo
znanje o jeziku, jer ni jedan aspekt ljudske prirode ne možemo
pravilno razumjeti bez poznavanja prirode jezika. Jezik je sastavni
dio ljudske potrebe i predstavlja sredstvo preko kojeg postoji
istorijsko pamćenje i održava
kontinuitet čovjekove svijesti o
sebi i svom postojanju. O jeziku
Bošnjaka u Crnoj Gori, naučnim
aspektima, praktičnoj primjeni u
nastavi, komunikaciji novinara sa
javnošću, te zakonskoj regulativi
za njegovu upotrebu, govoriće
kompetentne i stručne osobe, a
10
ja ću nešto kratko reći o drugom,
a što je u vezi sa današnjom temom. Govoriću o obrazovanju
kao temelju očuvanja identiteta
jednog naroda, citirajući mudrosti. U jednoj se kaže: ''Narodi koji
nastoje produžiti i ovjekovečiti
svoje trajanje, ali su se predali
kulturi i civilizaciji drugih naroda
podsjećaju na stablo na koje su
se okačili plodovi drugog stabla,
tj. oni će imati obmanjujući izgled i biti predmet ismijavanja''.
U drugoj se kaže: ''Narodi koji
nijesu uspjeli da im sazrije obrazovanje, ili narodi koji su izgubili
svoje obrazovanje, podsjećaju
na nerodna stabla, koja ne daju
plodove. Konačna sudbina koja
očekuje ovakva stabla jeste da će
biti sasječena i iskorišćena kao
ogrijev''. Da nam se ne bi desilo
da imamo obmanjujući izgled i
da budemo predmet ismijavanja,
da ne budemo poput drveća koje
će biti sasječeno i iskorišćeno
kao ogrijev, potrebno je da se
obrazujemo, a doprinos tome je
svakako i ovaj eminentni skup,
koji će proširiti znanje iz ove
oblasti mnogima, jer je ovo tema
o kojoj se malo govori i još manje
zna.
O Bosanskom jeziku je
govorio Bugarin Konstantin filozof krajem 14. vijeka, ističući:
“Da bibliju pored Ruskog i ostalih jezika treba prevesti i na bosanski jezik”. Tuzlak Muhamed
Hevai Uskufi je napisao najstariji
južnoslovenski rječnik štokavskog
narečja u Evropi 1631. godine, na
Bosanskom jeziku. Podsjetiću i
na hafiza Saliha Gaševića, rodom
iz Nikšića koji je još 1879. godine
u uvodu Mevluda napisao, a što
je kasnije izgubljeno:'' Moliše me
kolašinski prviši nama mevlud na
AKTUELNO
POLITIKA
bosanski napiši''. Navešću i primjer iz 1931. godine iz zapisa putopisca Alije Nametka. Obilazeći
Podgoricu sreo je Ahmed Agu
Pokrklića, koji mu reče:'' Dijete
moje mi ti muslimani ovdje svi
govorimo bosanskim jezikom''.
Ako su u 14. vijeku znali za bosanski jezik i ako su ga u 17. vijeku i kasnije kako sam istakao
koristili, zašto mi u 21. vijeku ne
bi razgovarali na ovu temu i širili
znanje o bogastvu različitosti
sa kojom raspolažemo i sa kojom treba da se ponosimo. Ova
područja su mnogi osvajali poput poplava nabujalih rijeka, a nakon što se svaka od tih poplava
povukla na svoj izvor , iza sebe je
ostavila kulturološko, religijsko i
lingvističko nasleđe. To je naše
blago koje nijesmo dovoljno
istražili i iskoristili, a ovaj skup
je naš skromni doprinos u tom
pravcu.
Želim uspjeh svima i zahvaljujem
se na pažnji.
Nakon pozdravnog govora Osman Nurković je dao riječ,
gospodinu Željku Rutoviću, generalnom direktoru u Sektoru za
medije u Ministarstvu kulture.
Željko Rutović se zahvalio na
pozivu, poželio uspjeh u radu i
kratkim govorom se je obratio
skupu.
Skupu se obratio i gospodin
Sabahudin Delić, pomoćnik ministra za zaštitu ljudskih i manjinskih prava. Gospodin Delić je
takođe uputio čestitke za organizaciju ovakvog skupa i poželio
uspjeh u daljem radu.
Izvod iz rada novinara i publiciste, Mirsada Rastodera,
„Mediji i jezik Bošnjaka u Crnoj
Gori“
www.bosnjackenovine.com
KULTURA
AKTUELNO
POLITIKA
Sredstva masovne komunikacije, posebno radio i televizija,
postepeno su osvajala našu svakodnevicu i dominantno modelirala govorni jezik naroda u Crnoj
Gori. Bošnjačka književnost kao
izvor jezičkih, mentalitetskih,
običajnih, kulturnih i drugih osobenosti samo sporadično je ulazila u fokus medijske pažnje pa
se može reći da je njen uticaj na
javni govor u Crnoj Gori veoma
skroman.
Tek krajem prošlog vijeka i
sami Bošnjaci prepoznaju da su
svoje osobenosti predugo gajili
u uskim porodičnim ili varoškim
krugovima i da je za afirmaciju
narodnog identiteta izuzetno važna medijska promocija
bošnjačkog književnog jezika kao
izvora za opšte razumijevanje osobenosti u javnom govoru.
Bez obzira na činjenicu da su
neke tipično bošnjačke riječi ušle
u ovdašnje medije, to ni izbliza
ne znači da je zadovoljena široka
proklamacija o ravnopravnosti
svih jezičkih razlika u Crnoj Gori.
Razloge za takav odnos
moguće je tražiti u objektivnim i
drugim okolnostima, ali svakako
i u činjenici da i sami bošnjački
predstavnici nijesu pravovremeno edukovani da u medijskim
obraćanjima koriste riječi kao
što su: sabah, vakat, belaj, zijan,
avaz, ćuprija, efendija, džemat,
hanuma, jazuk, džan, hava, merak, muhabet, rahat, pendžer,
sevdah... kako bi time prvenstveno slušaoce i gledaoce navikavali da su i ove riječi dio crnogorske realnosti odnosno jezičke
baštine naroda koji je sastavni
dio bića ove države.
Bošnjaci u Crnoj Gori još
nijesu napravili jedan vrlo važan
Broj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
iskorak. Svi časopisi, bošnjačke
novine i revije, svakako, jesu za
pohvalu i od neprocjenjive vrijednosti, ali se dominantno i opravdano bave istoriskim sjećanjima
i događajima, a još nemamo ni
jedan medij koji kompetentno,
temeljito i precizno promoviše
jezik Bošnjaka u Crnoj Gori.
Smatram da na tome treba
intenzivno raditi, kroz stručno
sagledavanje i usaglašavanje
minimuma pravila koja normiraju izvorno i govor Bošnjaka u
Crnoj Gori, a koja su prijemčiva
učesnicima obrazovnog sistema,
i javnoj komunikaciji ne samo
u sredinama gdje bošnjaci čine
većinu nego i u drugim školama
i fakultetima na prostoru države
u kojoj je prihavaćena standardizacija pod nazivom -crnogorski, srpski, bosanski i hrvatski
jezik. Ne treba prenabregavati
činjenicu da u multikulturnim
sredinama samo pažljivo odabrane riječi (simbolički i iskonski
važne), mogu postati dio govorne
svakodnevice i time prepoznatljivost bošnjačke idntifikacije u
medijskoj svakodnevici.
Izvod iz rada, Prof. dr Dževada
Jahića na temu ''Naučni i
državno politički aspekt jezika
Bošnjaka u Crnoj Gori''
U prvome dijelu referata autor
razrađuje osnovne lingvističke
i kulturno historijske momente
koji su početkom XXI stoljeća
naučno dobili svoju čvrstu podlogu i koji su glavni argumenti za
objašnjavanja zakonomjernosti
savremenog formiranja standardnih odnosno književnih jezika na Balkanu, u sklopu širega
procesa jezičkih identifikacija na
slavenskom prostoru. Svi ti procesi praktički su došli do kraja
u sprovođenju zakonomjerne i
historijski duboko utemeljene
jezičke formule koja se ogleda
u jednakosti j e d a n n a r o
d = j e d a n j e z i k. U vezi s
tom širom naučnom podlogom
i sociolingvističkom koncepcijom današnjih slavenskih jezika,
posebnu poziciju tu imaju upravo 1. b o s a n s k i j e z i k i 2. c
r n o g o r s k i j e z i k. Zapravo,
konačnim „priznavanjem“ ovih
dvaju standardnih i književnih
jezika, njihovom standardizacijom i sigurnijim naučnim
utemeljenjem, zaokružen je
spomenuti slavistički proces dosljednoga identificiranja individualnosti naroda odnosno nacije
sa autentičnošću njenoga jezika,
bez čije sprege i organskoga spoja ne postoji ni jedno ni drugo,
kad je riječ o cjelovitosti kulturno historijskoga identiteta, prije
svega, naravno, onoga kolektivnoga, a potom i identiteta
svakoga savremenog čovjeka u
smislu njegovoga nacionalnoga i
jezičkoga porijekla i „prava na to
porijeklo“, da tako kažemo.
U drugom dijelu referata
autor se posebno zadržava na
glavnim tačkama historijskog
utemeljenja i savremene razrade
normativne i naučne elaboracije
samoga bosanskog jezika, dajući
cjelovitiju informaciju o tome šta
je u toj oblasti urađeno u završnoj
deceniji prošloga stoljeća i u
prvoj deceniji XXI vijeka. U vezi
s tim obrazlaže se današnja
naučna koncepcija bosanskog
jezika, sa njegovom podjelom
na pet dijalekata, sa njegovom
razvojnom linijom književnog
jezika u pet etapa, sa naučno
11
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
sve utemeljenijom tezom o njegove dvije varijante i, posebno, u
vezi sa aktuelnim istraživanjima
i normiranjima u nauci o bosanskom jeziku, pri čemu se
naročita pažnja posvećuje leksikografskoj njegovoj obradi i
pitanju izrade novoga pravopisa
bosanskog jezika, a sve to u vezi
sa otpočinjanjem djelovanja
Odjeljenja za bosanski jezik unutar novoosnovane Bošnjačke
akademije nauka i umjetnosti.
U trećem dijelu referata
ukazuje se na osnovne momente koji naučno uobličavaju
današnje mjesto i fizionomiju
jezika Bošnjaka u Crnoj Gori u
sklopu naprijed obrazložene
koncepcije bosanskog jezika, s
jedne strane, te u odnosu i na
sam crnogorski jezik, sa druge
strane. Daju se razjašnjenja
teorijske naučne ali i praktičnije
naravi u vezi sa jezičkim nacionalnim i teritorijalnim kriterijem
i pokušava objasniti šta u tim
relacijama uopće znači jezički
identitet Bošnjaka u Crnoj Gori,
odnosno i sama svijest, bolje reći
historijski naslijeđena, „polusvijest“, Bošnjaka u Crnoj Gori o
tome identitetu.
U završnom dijelu referata
pažnja se usmjerava na problem
odnosa države prema jezičkom
pitanju, odnosno savremenih evropskih koncepcija nacionalnih
jezika i jezika nacionalnih manjina i u vezi s tim kako se te koncepcije mogu i moraju odražavati
na principsko, a potom i na
konkretno rješavanje jezičkoga
pitanja Bošnjaka u Crnoj Gori,
sve do punoga implementiranja
osnovnoga principa jezičke slobode i prava na maternji jezik
prije svega u školskom sistemu,
12
počev od najmlađeg uzrasta, sve
do najviših nivoa obrazovanja i u
samoj državi Crnoj Gori.
Izvod iz rada prof. dr Hasnije
Muratagić-Tuna, na temu „Odslik jezičke tradicije Bošnjaka
u Crnoj Gori kroz djelo Ćamila
Sijarića“
Pred našom naukom o jeziku
stoje brojni nedovoljno istraženi
prostori. Jedan od zadataka je
i sistematsko ispitivanje pisane
riječi u svim manifestacijama
gdje je jezik osnovno sredstvo
kojim se prenosi informacija.
Domen književnosti ima izuzetno mjesto jer se u njoj ukrštaju
gotovo svi bitni fenomeni jezika
u cijelosti; u njoj je prisutna
ogromna većina procesa koji
žive u jeziku u datom sinhronom
presjeku. Kod nas je izvršeno
ispitivanje jezika vrlo malog broja pisaca. Na osnovu dosadšnjih
ispitivanja može se zaključiti da
su se bošnjački pisci pridržavali
važeće norme srpskohrvatskog
jezika. Na taj su način neutralizirali razlike koje su bile veoma
brojne. Ali, određen broj pisaca
je vrlo uspješno kombinirao
zavičajni jezik s književnim, već
prema tome kakva je sadržina
djela i kakva su stvaralačka
opredjeljenja pisca i kakav je bio
njegov stav prema jeziku. Otuda
u našoj literaturi djela koja za osnovu imaju život neke određene
sredine prepoznatljive, između
ostalog, i po jeziku. Za Ćamila
Sijarića se obično kaže da je pisac
Sandžaka, što je sasvim prirodno
jer proizlazi iz općeg stava da
umjetnik živeći na određenom
prostoru i u određenom vremenu, crpi sve elemente njihove
AKTUELNO
POLITIKA
materijalne i duhovne kulture, i
oni mu služe kao umjetnički potencijal koji ugrađuje u djelo.
Jedan od najvažnijih jeste jezik.
Ćamil Sijarić je često isticao kako
se naslušao riječi koje je čuo u
kući svoga strica, kako je volio
jezik kojim su govorili Bihorci.
„Taj svijet iz toga moga kraja, iz
tog starog Sandžaka, i ne umije
drukčije da govori do poetski on kad govori, veze svoj vez, a
kad o nečemu sa oduševljenjem
priča, taj njegov vez je prava
čipka, prava poezija, i do mene
je samo toliko da to sačuvam ...“
Mi ćemo u radu govoriti o tome
kako je Sijarić ostao vjeran
zatočenik svog maternjeg jezika
i pokazati da je sasvim podlegao unutarnjem zovu svog
zavičajnog jezika, odnosno jezika
Bošnjaka; jednostavno ga iznosio iz svoje umjetničke radionice bez naročitog dotjerivanja
i brušenja. Govor svojih Bihoraca, Sandžaklija, Bošnjaka, uglavnom je vjerno prenosio. Za
njihove (svoje) jezičke crte imao
je prefinjeno i istančano jezičko
osjećanje, sve ih je iskoristio u
umjetničke svrhe i pokazao koliko je raskošan i sočan govor
njegovog zavičaja. On ga je u
svom djelu oživljavao, otrgao od
zaborava i vraćao narodu kojemu
pripada.
Izvod iz rada Azre Glavatović,
profesorice Bosanskog jezika
u Medresi „Mehmed Fatih“ u
Podgorici, na temu „Praktična
implementacija bosanskog jezika kroz nastavni plan i program
Medrese u Podgorici“
Medresa „Mehmed Fatih“ u
Podgorici je vaspitno-obrazovwww.bosnjackenovine.com
AKTUELNO
POLITIKA
na ustanova od prioritetnog
značaja za cjelokupni islamski socio-kulturni kod u Crnoj
Gori. U toku četvorogodišnjeg
školovanja u sklopu nastavnih
planova i programa implementiran je širok spektar kako religijskih tako i opštih predmeta koji
su karakteristični za gimnazijski
sistem.
Kao opšti konstitucioni najprimarniji nastavni predmet jeste
Bosanski jezik i kniževnost.
Jezik je najevidentniji i najefektniji kulturološki i sociološki
segment zahvaljujući kojem su
ljudi u mogućnosti da plasiraju
i promovišu svoju autentičnost,
višestoljećni znalački, običajni
i iskustveni civilizacijski opus. S
obzirom na to da je jezik stečena
ljudska osobina, njemu nas uče.
Dakle, temeljna jezička znanja
stičemo u porodici, a potom ih
nadograđujemo i proširujemo
školovanjem
i
raznim
životnim okolnostima. Bosanski jezik po genealogiji pripada
južnoslavenskoj jezičkoj grupi
kojoj takođe pripadaju crnogorski, srpski, hrvatski, makedonski i
bugarski jezici. Sasvim razumljivo
je da će jezici koji su proizišli iz
zajedničkog genealoškog stabla
imati zajedničkih, podudarnih i
identičnih jezičkih karakteristika.
To nam ne daje zapravo da jedni
druge sporimo ili asimilujemo.
Opredjeljenje je lični stav, izbor i
pravo svakog čovjeka.
Implementiranjem Bosanskog
jezika i književnosti u nastavni
plan i program vršimo presudan uticaj na razvoj jezičke i
opšte kulture učenika. Adekvatnim, odgovornim i istrajnim
lingvističkim, književnim i profesionalnim uplivima i osposoBroj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
bljavanjima učenika formiramo
i produkujemo samosvjesne i
svestrane generacije koje će biti
spremne da odgovore izazovima
koji će uslijediti u prosperitetnijoj i zahtjevnijoj budućnosti.
Pluralistički konstruktivni dijapazon je sveprisutan prilikom
praktične primjene nastavnih
metoda, principa, sredstava, opreme i tipova nastavnih časova.
Inkorporiranjem
tradicionalnih i savremenih metodoloških
načela, uz mogućnost učeničkih
sugestija i inovacija u nastavnom i
vannastavnom radu oslobađamo
se jednoličnosti, stereotipnosti
i monotonosti koje prijete pri
dugoročnom
vaspitno-obrazovnom procesu.
Nužan uslov za uspjeh na
životnom, pa time i na poslovnom planu jeste retorička
visprenost. Kvalitetan retoričar,
aktivno i savjesno retoričko
usavršavanje jesu sintagmatske
zavisne odrednice kojima treba stremiti svaka individua XXI
stoljeća. Predavačkim frekventnim ukazivanjima i akcentiranjima učenici medrese bivaju
svjesni značaja i mogućnosti
bosanskog jezika. Naime, vremenom su učenici spoznali i
znaju da do svojih ciljeva, ideala,
individualnih i socijalnih prava i
boljeg sjutra mogu brže i lakše
doći ako su usvojili i oformili adekvatan intelektualan vokabular.
Izvod iz rada književnika Safeta
Sijarića, na temu “Jezik crnogorskih Bošnjaka iz spisateljske vizure”
Uz sve rezultate dugogodišnjih
lingvističko-stilističkih
istraživanja, a nadasve strasnog
prekopavanja neumornih dijalektologa, etimologa i onomastičara,
pa i uz sve prikupljeno narodno
blago pjesničko i pripovjedačko,
kao i značajno pjesništvo i pogotovo pripovjedaštvo naših klasika i savremenika, tematski
veoma privrženih zavičaju i svom
narodu, u bošnjačkom miljeu
Crne Gore i dalje se može naići
na netaknuti, čedni izraz ozonske
svježine. U to ćemo se uvjeriti
malo li zađemo u narod i zainteresovanije oko sebe osluhnemo.
Zato su za pjesnika, odnosno pisca naši jezički rudnici neodoljivo
privlačni, izazovni i neobično inspirativni, što potvrđuju i brojni
naslovi iz najnovijih dana, kako
od starijih tako i najmlađih pera,
onih koja tek izbijaju na vidjelo.
Iskopanu „rudu“ pojedini znalački
koriste za postizanje određenog
književno umjetničkog efekta,
dok je neki, pak, samo iznose
u sirovom stanju, kao nešto što
je, eto, naše i dragocjeno. Ali u
svakom slučaju, prosto zadivljuje
koliko se tog bogatstva nalazi i
zahvata.
Izvod iz rada Mirsade Šabotić,
prof. u gimnaziji Rožaje, na
temu: „Zastupljenost bošnjačke
književnosti u nastavnim programima osnovnih i srednjih
škola u Crnoj Gori“.
Rad je osmišljen kao
istraživački osvrt na zastupljenost bošnjačke književnosti u
programima osnovnih i srednjih
škola.
Obrađeni podaci su predstavljeni grafički, tekstualno i u procentima.
13
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Zašto ova tema:
Bošnjačka književnost
je kroz literatu očuvala regionalno – jezička i tematsko motivska
obilježja bošnjačkog naroda i ona
je na taj način čuvar kulturnog
identiteta Bošnjaka. Neophodno je njeno proučavanje jer je to
spoznaja njenih istorijskih tokova kao i duhovnog preporoda
koji je ovaj narod doživljavao tokom istorije. Obzirom na ove vrijednosti bošnjačke književnosti
i te kako je njeno učešće u programima osnovnih i srednjih
škola neophodno. Nesporno je
da u navedenim programima
postoje sadržaji iz književnosti
koji profilišu bošnjački narod
i bošnjačku književnost, ali
je problem kolika je ta zastupljenost i da li ona zadovoljava
neke parametre u obrazovnom
i vaspitnom sistemu kada je u
pitanju upoznavanje bošnjačke
kulture.
Cilj ovog rada je da se
utvrdi procenat participacije
bošnjačke književnosti u programima osnovnih i srednjih
škola u Crnoj Gori. Na ovaj način
bismo dobili smjernice da li je
proklamirana
ravnopravnost
bošnjačke književnosti u nastavnim programima u odnosu
na ostale književnosti koje
afirmišu kulturu etničkih grupa
u Crnoj Gori.
Z A K LJ U Č C I
Nakon opsežne rasprave, kojoj
su prisustvovali uvaženi članovi
Bošnjačkog savjeta,predstavnici
nevladinih organizacija i medijski poslenici, učesnici skupa saglasili su se da , nadležnim institucijama i javnosti u Crnoj Gori
treba uputiti sljedeće zaključke
i preporuke:
1.
Prema rezultatima popisa iz 2011. godine, najveći dio
Bošnjaka u Crnoj Gori izjasnio se
da govori bosanskim jezikom;
2.
Naziv bosanski jezik je istorijski i, kao takav, otklanja sve
dileme u vezi sa imenovanjem
jezika Bošnjaka u Crnoj Gori;
3.
Svjesni činjenice da crnogorski i bosanski jezik imaju
vjekovnu tradiciju na prostoru
Crne Gore , uvažavamo realnost
da su, zbog spleta istorijskih okplnosti najkasnije međunarodno
kodifikovani slovenski jezici.
U Crnoj Gori postoji ad
Na taj način bismo na 4.
osnovu dobijenih rezultata ekvatna ustavna norma i zasačinili prijedlog mjera koje se konska regulativa koja otvara
implementacije
odnose na proširivanje sadržaja mogućnost
bosanskog
jezika
i književnosti
iz bošnjačke književnosti u nastavnim programima kako bi ona Bošnjaka u obrazovnom sistemu;
Dosadašnji nivo impledobila mjesto koje joj objektivno 5.
mentacije bosanskog jezika i
pripada.
književnosti Bošnjaka u školstvu
14
AKTUELNO
POLITIKA
nije zadovoljavajući, pa tražimo
od nadležnih intitucija da kroz
izmjene nastavnih planova i programa adekvatno povećju kvantititativnu i kvalitativnu zastupljenost jezika i književnosti u
programima obrazovnog sistema u Crnoj Gori;
6.
Potrebno
je
uraditi odgovarajuće udžbenike,
priručnike i gramatike kako bi se
smanjila nesrazmjera u zastupljenosti , te ujedno eliminisali
uvredljivi sadržaji za pripadnike
bošnjačkog naroda;
7.
Učesnici skupa traže od
Javnog servisa RTCG , kao i lokalnih javnih servisa da poštuju programska načela i posvete veću
pažnju sadržajima u kojima će
se promovisati jezik, književnost
i kultura Bošnjaka u Crnoj Gori;
8.
Potrebno je nastaviti dalje aktivnosti da se kroz
naučne skupove, simpozijume i
seminare detaljnije razmatraju
pojedine oblasti iz ove tematike, zašta se zadužuje Bošnjačko
vijeće;
9.
Svi zaključci su utemeljeni
u evropskoj praksi i zakonodavstvu, odnosno, dio su postojećih
evropskih standarda jezičkih prava i sloboda.
Redakcija BN
www.bosnjackenovine.com
AKTUELNO
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
POLOŽAJ BOŠNJAKA
NA BALKANU
Bošnjačko
nacionalno
vijeće (savjet) u saradnji
sa Bošnjačkim informativnim centrom, organizovao je u Rožajama, dana
17.04.2013.godine, naučni
skup na temu: POLOŽAJ
BOŠNJAKA NA BALKANU. Učesnici naučnog
skupa bili su prof.dr Suad
Kurtćehaić i prof.dr Senadin Lavić.
Prof. dr Senadin Lavić je
kroz historijske paralele
objasnio način formiranja
nacije i dao odgovore na
Broj 33-34 april-maj 2013.
Senadin Lavić i Suad Kurtćehaić
15
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
AKTUELNO
POLITIKA
identitetska pitanja sa posebnim osvrtom na položaj Bošnjaka na Balkanu.
Prof. Dr Suad Kurtćehaić je objasnio kontinuitet Bosne sa pravnog i državnog aspekta.
Skupu je prisustvovao veliki broj intelektualaca sa područja Rožaja i susjednih opština,
kao i istaknuti broj političkih radnika i književnika.
Redakcija BN
16
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
INTERVJU SA SAFETOM SIJARIĆEM
Bilješka o piscu
Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić, ovogodišnji dobitnik Ćamilovog pera, rođen je l952. godine
u Godijevu kod Bijelog Polja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu te na Sipanju i u Loznoj
a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte književnosti na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu. U samostalnim izdanjima objavio je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu,
Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, te pripovijest Žena s tromeđe. Veći broj priča ovog pisca
objavljen je u raznim časopisima i listovima, a jedna od njih, priča Stari pastir, i na engleskom jeziku.
Pisac je zastupljen u nekoliko reprezentativnih izbora savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke
pripovijetke. Najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ za
roman godine (Udar orla), nagrada Radija BiH za radiodramu, te dvaput zaredom prva nagrada
Susreta „Zija Dizdarević“ za pripovijetku. Rukopis Rod i dom je proglašen najboljim romanom na
konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za l998. godinu, međutim autoru nagrada nije
uručena iz formalnih razloga. Taj slučaj je uslovio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno
u Bosni i Hercegovini a drugo u Crnoj Gori.
Kao nezavisni pisac, Safet Sijarić živi u svom Godijevu i u Sarajevu gdje mu se nalazi porodica.
BN:
Gospodine
Sijariću,
čestitamo Vam na osvojenoj
književnoj nagradi „Pero Ćamila
Sijarića“ za 2012. godinu! Da li su
za Vas književne nagrade ohrabrenje i podsticaj da nastavite
svoju djelatnost još intenzivnije
i bolje, ili su samo obaveza više
(prema čitaocima)?
- Prije svega, zahvaljujem se na
čestitkama. Jer, ne samo nagrada
sama po sebi već i ove čestitke su
za mene ohrabrenje i podsticaj
za dalji rad. Svaka čestitka je za
mene jedno naknadno priznanje i uvjerenje da ovo što radim
zaista nešto vrijedi. U ovom
konkretno slučaju čestitka mi
još i više znači, jer ovaj put nagrada nosi naziv po onome s kim
dijelim – isto prezime. Kad mi je,
nakon vijesti o odluci žirija, zazvonio telefon i oglasio se jedan
od mojih prijatelja, našalio sam
se na svoj račun, rekavši kako je
„lasno bilo meni dobiti nagradu
Broj 33-34 april-maj 2013.
amidžinu“. Naime, zbog
ove koincidencije, moglo je biti da mi neko i ne
čestita! Ali me u ovom
pogledu, srećom, baš
lijepo brani konstatacija žirija da sam ovo
priznanje „zaslužio još
ranije“. Koliko na samom
priznanju, još toliko sam
zahvalan
cijenjenom
žiriju na tim riječima i
takvom mišljenju. Prije
svega zato što ova tvrdnja uvjerava da sam Safet Sijarić
prošao mimo svake privilegije, da nije bilo ni „po babu“ li: "Nije lahko na ovim prostorini „po stričevima“. A što se tiče ma pisati prozu, jer su Ćamilov
obaveze, kao vječito nezado- i Lalićev buldožer sve razorali;
voljnog onim što sam uradio, čega se god taknete, negdje su i
svako priznanje me i obavezuje. oni taj motiv obradili. To su straJer kad god naiđe ja prvo osjetim hoviti rizici u koje sam ja ušao
stid, znajući kako mi je slabo ono sa ovim arhaičnim temama, bojim se da moje pisanje ne bude
i kako mi ne valja ovo.
blijeda kopija njihovog djela."
BN: U jednom intervjuu ste kaza- Ipak ste pokazali da je moguće
17
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
i danas pisati dobre romane i
priče.
Sijarića što dostojnije obilježi. Pa
evo prilike da i mi damo izvjesni
doprinos obilježavanju tog ju- Još jednom se zahvaljujem, sad bileja i afirmisanju Ćamilovog
na takvoj ocjeni, koja me na isti, književnog djela. Recite nam
rečeni način, bodri i podržava. nešto o stvaralaštvu Ćamila
Potvrđujem citiranu izjavu iz Sijarića.
tog intervjua, uz opasku da me
novinari nijesu najbolje čuli po - Toliko je toga rečeno i napisapitanju metafore s buldožerom. no o neponovljivom njegovom
Naime, radi se zapravo o kon- pripovjedačko-romansijerskom
stataciji koju je pri jednom našem opusu iz kojeg brizga sama lirika,
razmišljanju uz kafu izrekao te zapaženim njegovim, također
– rahmet mu duši – naširoko neobično poetičnim zapisima
poznat i visoko priznat stariji ko- o gradovima, pa i o, nekako
lega Ismet Rebronja! I ne bih mu roditeljski toploj njegovoj lirici
to sad uzimao i javno krčmio kao (koju je predugo stidljivo tajio), da
svoje. On je pritom sudio kako u bih sad ja ovako nevješt govornik,
našoj situaciji „treba bježati, uh- i pored sve svoje zadivljenosti
vatiti neku čuku“! Valjalo je on- tim svojevrsnim pripovijedanome ko je s Rebronjom sjeo. Jer jem i neke začuđenosti nad tim
priličan je broj onih koji su se uh- neobičnim, tipično ćamilovskim
vatili u Ćamilovu zamku i pokušali stihom, u nekakvih par riječi koga oponašati i prepričavati, a liko mi prostor dopušta, uspio
najpogodniji urnek im je bila iznijeti nešto što bi bilo vrhnje po
prva njegova zbirka priča „Ram svemu tome. A i ko je, zapravo,
Bulja“, dok su naredne knjige, jedan njegov daljnji sinovac da
sa sve razvijenijom rečenicom, bi o ovom originalnom našem
složenijom kompozicijom i sve klasiku, kojeg drugi znaju bolje
življim pripovjedačkim vezom, no rođaštvo, rekao nešto mimo
bile za imitaciju malo teže (ako svijeta?! Zato ću ovdje upomoć
su ih ovi svaku i pročitali). A nije prizvati, upravo jednog od onih
da nema te čuke! Zar nam sam koji ga najbolje poznaju – učenog
Ćamil ne tvrdi kako u Sandžaku: i besprimjerno rječitog profesora
„prevrni kamen – eto ti tema za Novaka Kilibardu. (Divno li je bilo
roman“? Pa i u određenom stra- slušati svojevremeno na simhu od podudaranja motiva opet pozijima „Sopoćanskih viđenja“
je isti on tu da ohrabri ističući u Novom Pazaru ovu dvojicu iz
kako „svi mi ustvari pišemo istu kojih je tekla jedna nezaustavknjigu“. S tim što je u principu, ljiva Drina priče! A još više u
naravno, „svako piše na svoj bajkovitom prostoru recepcije
način“. Dakle svojom rukom. I nesuđenog Šeherzadinog hogledajući svijet sa svoje čuke.
tela „Vrbaka“ pred odlazak po
završetku simpozija, kad bi njih
BN:Prilikom primanja nagrade dvojica rekli organizatoru da tu
''Pero Ćamila Sijarića'' u Novom dođe po njih vozač ali – što kasPazaru, izrazili ste želju da se nije!) Iako prezauzet misionarsstota godišnjica rođenja Ćamila kim poslovima u Sarajevu nakon
18
INTERVJU
POLITIKA
rata, poslovima koji su prethodili
otvaranju crnogorske ambasade u Bosni i Hercegovini, nerijetko je ovaj druželjubivi i tako
neposredni intelektualac nalazio
vremena da se raspriča o onome
o čemu je njemu, nesumnjivo,
bilo najslađe - književnosti. I par
puta sam ga čuo! „Istina, neki će
biti prevođeni i prekoračiti nacionalne granice“, ovako otprilike
znade danas reći uvaženi profesor, „pa i pročuti se, možda, tu i
tamo po svijetu, ali dva su pisca
koji će u nas biti čitani dok se
bude čitalo. To su Branko Ćopić
i – Ćamil Sijarić.“
BN: Sigurno ste se tokom
školovanja susretali sa nekim
djelom Ćamila Sijarića kao
školskom lektirom. Koga ste
voljeli čitati i da li ste imali uzora, je li to bio adžo Ćamil?
- Nažalost, ništa od svog velikog
prezimenjaka nijesam imao u
lektiri, ni u osnovnoj ni u srednjoj
školi, a ni na fakultetu. S čim sam
se tokom sveg mog školovanja
u svojim udžbenicima sreo pod
imenom Ćamila Sijarića bio je
zapis: „Na Kotoru troja vrata“,
koji sam imao u nekoj od svojih čitanki iz školskog programa
Crne Gore. Iznenadio sam se,
tada kao jedno đače, pročitavši
ne samo muslimansko ime već i,
zamislite – svoje prezime. Danas
sam uvjeren da se to štivo nije u
čitanci tada našlo rad Ćamila no
zato što je riječ o crnogorskom
biseru na obali mora – Kotoru.
E, koju godinu kasnije naići će, i
do nas najmlađih odnekud, od
ruke do ruke, jedan primjerak
„Bihoraca“, u džepnom izdanju
sarajevske „Svjetlosti“. Dobro
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
nijesmo tu knjigu rastrgli, takva
je oko nje jagma nastala, ko će
je prvi ugrabiti. Kasnije se to
pročitalo još koji put i ponešto
se znalo već i napamet, jer se od
starta zauzme neki lahk zalet nad
tim pitkim tekstom koji, sasvim
neuobičajeno, počinje veznikom,
kao da se i dotle pričalo i samo
se nastavlja. Sa simpatijama smo
prihvatali taj, tako podudaran s
našim, primitivni svijet i te likove,
bez obzira što neki nijesu baš
pozitivni, i zavoljeli roman iako u
Ćamilovom humoru nijesmo nalazili podlogu za neki plemenski
ili nacionalni ponos i romantizam
kakvom smo uprkos svemu bili
skloni. (Dok su tamo stariji za razliku od nas, čak i ne čitajući roman, kritikovali djelo i na sva usta
ružili pisca, tako da su i poteške
riječi tu pale.) Vremenom sam,
jednu po jednu, hvatao i novije
knjige sve poznatijeg prezimenjaka, ali kako sam već bio napuhani dugokosi mladić više su
me tad plijenili dramatični ratni
romani Lalićevi, Šolohovljevi,
Hemingvejevi no što me vezala
tanahna lirska žica Ćamilova. Danas mi je prilično žao što sam u
tim godinama momačke obijesti
i nadmenosti zanemarivao ovog
našeg čudesnog pričaoca i njegove knjige neko vrijeme držao
na nešto nižoj polici, kao što je i
u samoj književnoj javnosti ovaj
pisac iz određenih, a najviše
socrealističkih razloga potiskivan i držan u sjeni ne samo sebi
ravnih no i znatno slabijih, pogotovo ako su ovi u svojim djelima
prije svega isticali „tekovine
revolucije“. Tek negdje nakon
studija, i to znatno, u svojim već
zrelim godinama, ja sam počeo
da kužim kakav je ustvari moj
Broj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
prezimenjak pisac, i kako zna da
omađija svojim zanosnim pripovijedanjem. Trebalo bi da sam
otad, s priličnim zakašnjenjem,
počeo od njega ponešto i učiti,
što je moglo imati nekog učinka,
ispravnog ili pogrešnog, pri nastajanju mojih naslova počevši od
„Roda i doma“ pa naovamo. Ne
mogu biti pametan: ako ga pratim, suviše mi sve to zamiriše na
njegovo (što se sigurno da osjetiti u ovim novijim stvarima); obrnem li uprijeko – zapadoh u handrak. I sad bih volio, što bi rekao
rahmetli Nedžad Ibrišimović,
„naći nekog pametnog“ ko bi mi
objasnio zašto ja, ne držeći se
iskusnog amidže i njegove staze
no svojeglavo skrećući, sebi komplikujem tako da se svakičas zavrzem i zaglibim, a kad već zapadnem - ko bi me poučio i pomogao
mi da se snađem i orijentišem.
Tome pametnome najprije bih
se požalio na muke s jezikom!
Možda ja znam zbog čega svojim
likovima ostavljam sirov govor
podneblja sa svim tim „jedenjem
slova“ i oskudnom, nerazvijenom
gramatikom (iako nije lasno tim
sredstvima izraziti sve nijanse),
pa znam i zašto ponekad pustim
da mi taj „virus“ zadre i u same
pripovjedačke pasuse, ali tu mi
ovo nekad pali a katkad jok već
mi napravi karambol!...
BN: Vi ste 1972. godine započeli
studije opšte književnosti u Sarajevu. Po završetku studija
kratko vrijeme ste i radili kaobibliotekar na fakultetu. Da li
ste imali prilike da se susretate i razgovarate sa Ćamilom
Sijarićem tokom prijeratnog
života u Sarajevu?
- Pošavši od kuće „iza govedi“,
ja sam u grad sišao, pa i u samo
Sarajevo, na studije došao kao
prilično divalj i plahovit, a u svojoj
oskudici i priličnom siromaštvu,
nekad i bez rezervnih čarapa,
suviše stidljiv da bih pozvonio na
vrata jednog stana sred šehera,
gdje živi najučenija gospoda. Od
studentskih obaveza i problema
preživljavanja, nijesam stigao ni
da uhvatim neki Ćamilov nastup
u Sarajevu, a valjda ih je bilo.
Imao sam priliku vidjeti popularnog Izeta Sarajlića, kako se
pripit zanosi među raznobojnim
gostima na njegovim Danima
poezije. Pored njega, u to vrijeme u Sarajevu su se nametala
imena jednog Duška Trifunovića,
Rajka Petrova Noge i još nekoje, u čijoj sjeni je za mene tako
mladog i neupućenog, tada bilo i
samo ime Maka Dizdara. Amidžu
Ćamila sam prvi put onako ublizu vidio, i s njim progovorio,
tek po završetku studija, prilikom
jednog njegovog prolaska kroz
zavičaj, pa i to je bilo samo koliko da mu se pruži ruka i da se
s njim pitam. A da smo, eto, više
riječi razmijenili dogodilo se čak
po mom zaposlenju u Novom
Pazaru, kad mi je Sarajevo uveliko bilo izmaklo. Bio je redovan na književnim simpozijima
„Sopoćanskih viđenja“, gdje su
učestvovali ugledni univerzitetski ljudi i akademici od Sarajeva
do Beograda, među njima i moj
profesor evropskog romana Svetozar Koljević, čijim bih predavanjima danas, ako sam nešto
zbilja postigao, imao ponajviše
da zahvalim. I među svim tim
krupnim glavama Ćamil je bio,
rekao bih ne samo iz poštovanja
prema njegovim godinama,
19
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
nekako posebno uvažavan.
Kad bi on izbio, nastala bi neka
svečana tišina... A kad na skupu
uzme riječ, od one prve je plijenio i tako bi svakog začarao da je
vrijeme prolazilo bez šušnja, ma
koliko sve to trajalo. (Jer svako
njegovo pričanje bilo je zanosna
bajka!) Mene mu je predstavio
domaćin Susreta, u svoje vrijeme vrlo ugledan historičar dr
Ejup Mušović, ali kad se Ćamil
pobliže zainteresovao kojim dobrom sam u Pazaru, šta radim i
čime se bavim, nikad mu nijesam
nazucnuo da se i sam zanimam
nekakvim pisanjem, nekmoli da
mu pokažem neku svoju priču,
objavljenu ili neobjavljenu. Tu
mu je tajnu otkrio, baš u trenucima onih pozdrava na rastanku,
dobri naš Husein Bašić. Dok se
adžo na kraju, zakoračujući već
u kola za Sarajevo, rukovao i sa
mnom kao svojim, Husein će o
meni ganuto: „Al' ne priča svom
amidži da piše prozu...“ „A je li?!“
grahnu nato adžo Ćamil očima i
samo što ne povuče nogu natrag iz auta. No vozač je već palio
motor!... I to je bilo zadnje naše
viđenje. Sljedeći put sam, na
glavnom sarajevskom groblju,
gledao kovčeg.
BN: Miljenko Jergović je napisao u tekstu povodom vijeka
od rođenja Ćamila Sijarića da je
''umro na vrijeme'', aludirajući
na to da nije vidio krvavi raspad
SFRJ. Kako ste Vi doživjeli ratove
devedesetih, a posebno opsadu
grada u kome ste studirali?
- Uz napomenu da je Ćamil
Sijarić, kad je već bilo počelo
po državi kuhati, zapravo ubijen u saobraćaju (da se to ne bi
20
slučajno previdjelo), i sam sam
kad je zagrmjelo znao nekiput
reći: blago njemu. Podsjetimo
se: započeo je život, da kažemo,
kao ratno siroče – i djed i otac
su mu likvidirani uz ranije ratove, Balkanske i, tada zvani Veliki
rat. E, sad bi pošteđen da bar u
starosti ne doživi strahobe rata
i poniženja koja su mu se u opsjednutom gradu mogla, tako
pod teretom godina, dogoditi.
Ali to je, nesumnjivo, bio čovjek
s takvim životnim iskustvom i
znanjem da je podobro mogao
naslutiti šta se sprema, pa je i
toliko za dušu jednog zabrinutog poostarjelog pisca, brižnog
oca i nježnog djeda bilo dosta.
A mene kad pitaste za zle devedesete, teško mi je naći pravu
riječ ali evo, pokušaću nekako
biti precizan. Dok se razvaljivala i stropoštavala država moje
mladosti, gotovo bih mogao reći:
kao da su se i meni razglobljivale
kosti. Ne umijem drukčije objasniti kako sam se tačno osjećao. A
kad je u Sarajevu zakomplikovalo
i sva mladost izletjela na ulice
u znak zaštite mira i bratstva u
svom gradu i zemlji, toliko me
ta plemenitost sarajevske „raje“
dirnula da sam se gledajući
snimke zagrcnuo. E kad je puklo,
zamuknuo sam. Oko je najednom nekako zasušilo... I nijesam
bio od onih silnih junaka tog
doba koji su, jedni otud drugi odovud, zagalamili. Mnoga su usta
tad zapjenila i pojedina svašta
žvaletala, što je preko ozvučenja
i medija široko odjekivalo, da se
sred te „buke i bijesa“, nažalost,
slabo mogla čuti ozbiljna i brižna
riječ. A ja sam, kako me bog bio
dao povučena i smušena, slabo
šta umio i reći, i samo sam gled-
INTERVJU
POLITIKA
ao šta se zbiva i sekirao se. Bio
sam se tih godina, more, zanio
u pisanje nekakve preobimne
„sage“ o pečalbarenju sandžačke
sirotinje da sam teško i sporo
dolazio sebi. (Lasno je mogao
stići osvajač da mi, kao velikom
Arhimedu na krugove, zgazi na
škrabotine!...) E, onda sam skrajnuo predebele svoje teke
shvativši da se nema više vremena za njih jer je đavo odnio
šalu, a i da je to o čemu žvrljam
najednom postalo prevaziđena
tema, historija, te počeo, šta ću,
nešto pomagati oko uređivanja i
jezičkog sređivanja novopokrenute revije „Sandžak“, za koju
je pisao mudri i ludi, a potom
„Sandžačkih novina“ te nekih
publicističkih izdanja sa aktuelnom tematikom, što su bila
nagrnula u tim danima. Šta, velim, da čistim koliko znam i umijem – zauzimamo se tamo po
tribinama za nekakav svoj jezik
i pravopis a pisanje nam bruka! No, nijesam na taj moj trud
najviše ponosan. To što sam ja
htio suzbiti bila je stihija! Brzo
me preplavilo. Sred sve goreg
društvenog haosa niko više nije
imao sluha ni vremena za tačku
i zarez; počeli su me potpisivati
i po knjigama koje nijesam ni vidio... Najviše što mi je danas drago, priskočio sam onog strašnog
ljeta '92. kao ispomoć Organizaciji Crvenog krsta u Novom
Pazaru, gdje sam tada živio. Jer
je bila nahrupila takva rijeka izbjeglica i prognanika, stradalnika
iz istočne Bosne da raspoloživo
osoblje nije stizalo sve to sresti
i zbrinuti, ili bar propratiti dalje,
k Skoplju i bijelom svijetu. Toliko
sam se tuge tog ljeta nagledao i
dirljivih priča naslušao! A ovamo
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
vidim kako ponekome – cvjeta
posao. Dok tenkovi iz najbližih
obronaka prijeteće okreću cijevi
u grad, ratni avioni grme u munjevitom nadlijetanju, izvodeći
akrobatiku između ona tri-četiri
pazarska solitera. Zastrašen, a i
ovamo razočaran, najradije bih i
ja s onom povorkom – put pod
noge. Ali me nešto stid! A ne
mogu, onaj, ni da ostavim zemlju
svog jezika i - svoje teme. Mislio
sam, bajagi, biti neki pisac...
BN: Možete li nam sada reći
neke od podataka o Vama, koliko dugo se bavite pisanjem i
slično? I jedno od pitanja koje
možda najviše zanima obične
ljude: može li se od pisanja
živjeti, odnosno zaraditi za
život?
- Prvo što sam pokušao napisati
samoinicijativno, dakle mimo
učiteljeve zapovijedi, bilo je
negdje oko trećeg osnovne, i to
uz ono čobansko iščekivanje da
prođe dan. Kasnije se to počelo
događati sve češće. Najviše u
nedostatku kakve god lektire,
jer su sve biblioteke svijeta tad
bile tako daleko da nijesam znao
ni da postoje! Počeo sam, dakle, u dugim satima čobanskog
samovanja zamajavati sebe
pokušavajući da izmislim, ono što
kažu „za svoju dušu“, kao neku
priču. Tako i danas imam nekakav utisak da sve to, zapravo,
pišem ovamo za sebe. A ukoliko
neko drugi uzme da zaviri, ja ne
znam, možda i njemu bude nešto
značilo. Može biti da je vijest o
čuvenom Ćamilovom milionu
nekog podmašila da se lati pera
kao naizgled ponajlakše alatke,
ali ja nijesam krenuo s tim moBroj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
tivom. No da budem iskren, negdje u svojim „ludim godinama“
i sam sam se počeo zanositi
očekivanjem neke velike zarade
od pisanja. Naravno, to je bio
samo san i maštarija ali se ipak,
dok je bilo države, i pisanje kakotako plaćalo, kao što se plaća,
naprimjer, kopanje i drugo. Za
prvu priču koju sam objavio, kao
student '75. došao mi je honorar. Pa imalo je od toga hljeba
i heftu! Slično je bilo, barem u
Sarajevu, i prvih godina nakon
rata, sad zahvaljujući određenim
donacijama iz svijeta. Listovi i
časopisi su bili u mogućnosti da
daju nekakav honorar i davali su,
ukoliko se nije već ubacio neki
lopov. I knjige su mi donijele izvjestan prihod od izdavača, još
više od Ministarstva kulture,
neka od pripovjedaka novčanu
nagradu sa anonimnih konkursa.
E, sad je sve to podobro zakapilo
– nema novca. Uz to, meni su se
u Bosni i Hercegovini zadnjih godina i na ovom planu ispriječile
smetnje uslijed neriješenog pitanja državljanstva. U svakom
slučaju, malo ko je od pisanja
profitirao, malo ko i životario,
pogotovo danas kad je nastupila
jedna bezobzirna pljačka autorskih prava. Došlo je neko vrijeme
u kojem mogu da vam razvlače
rukopise tamo-ovamo nekakvi
„antologičari“ i pozajmljivači a
honorar, kao da se više i ne podrazumijeva! I sad ja, kako još
od mog dolaska u Sarajevo, dakle više od deceniju i po nijesam
ni na kakvoj plati, moram pojedinim dobrostojećim autorima ili
pak nekom od izdavača da vršim
određene uređivačke usluge,
dok moji rukopisi čekaju, zgrnuti
u ćoše...
BN: Ipak, objavili ste nekoliko romana koji su zapaženi u
ovom vremenu hiperprodukcije
pisane riječi. Od dobrih pisaca
čitaoci stalno traže nova djela.
Radite li na nekoj novoj knjizi?
Šta to novo možemo očekivati iz
pera Safeta Sijarića?
- U svojim poznijim godinama
naš velikan Husein Bašić bijaše
se užurbao i, već načetoga zdravlja, prilično plahnuo da će mu toliko tog ostati nedovršeno. Znao
je u toj hitnji povjeriti svoje tekstove i ponekom od nas mlađih,
bar na provjeru korekture.
„Pa ima li toga nepriređenog i
nedovršenog“, pitam ga, „baš
mnogo?“ „A ima“, veli, „magare
ne bi moglo ponijeti!“ I sigurno
se mnogima, koliko god bili u
životu vrijedni i efikasni, dosta
toga vremenom nagomila, pogotovo prozaistima. Onda mora
da se krene frontalno: jedno se
priređuje, drugo se dovršava,
treće započinje, za četvrto u inspiracionoj vatri prave brzi koncepti i slično. Takav je sada slučaj
sa mnom. A prečesto moram
sve da ostavim kako bih ovamo,
radeći za drugog ugrabio koji dinar para. I šta da kažem?! Uz pokoju priču u nekom od časopisa i
listova, i neku koja, eto, napravi
prodor na kakvom od anonimnih
konkursa, možda izbije i jedan
kraći roman pod nazivom „Brod
na Bistrici“ ili tako nekako, u kojem je riječ o jednom apsurdnom
a krvavom međuetničkom sukobu iz onog ranijeg rata, ali nas se
i danas tiče.
BN: Rođeni ste u Bihoru, živjeli i
radili do 1996. godine u Novom
Pazaru, a sada bez državljanstva
21
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
živite u Sarajevu, dok imate
državljanstvo Crne Gore. Sad
ste ni tamo ni ovamo. Imajući
u vidu da se bošnjački narod
izdijelio na tridržave u kojima
je autohton, i još se rasuo po
cijelom dunjaluku, nekako Vaša
sudbina slikovito dočarava sudbinu bošnjačkog naroda poslije
raspada zajedničke države.
- Baš tako! Odlično primijećeno!
Moj slučaj je i spominjan u
određenim
prilikama
kroz
političke rasprave i stavove, pri
čemu je nekad zloupotrijebljen
a katkad, kao npr. u poznatom
zauzimanju znamenitog našeg
historičara i profesora, akademika Šerba Rastodera za status konstitutivnosti bošnjačkog naroda
u Crnoj Gori, poslužio i kao dobra
ilustracija i dokaz pri tvrdnji da
Bošnjaci ustvari nemaju matičnu
državu jer BiH nije bošnjačka
nacionalna država već zemlja tri
naroda. I ako hoćete da nekom
predočite šta se desilo s našim
narodom, pokažite mu lijepo i
na mene ovako raspetog između
rodnog Bihora u Crnoj Gori, Novog Pazara u Srbiji gdje sam ostavio dobar dio života i stekao
najviše prijatelja, i Sarajeva koje
sam toliko zavolio u mladosti da
se i dan-danas očajnički borim
za ljubav tog grada. A meni je
ovo možda, u jednom pogledu,
i zatrebalo da se desi! Bolje razumijem svoj rastrzani, rasuti
nacion u svem njegovom bolu i
međusobnom željkovanju i utoliko kao pisac prisnije saosjećam
s njim.
BN: I dan-danas se svojataju
Selimović, Dizdar, Andrić i mnogi drugi pisci. Možda dođe vakat
22
pa se o Vas budu otimali i govorili
da ste crnogorski, pa sandžački,
pa bosanskohercegovački ili
samo bošnjački pisac. Najbolje
onda Vi da kažete: Čiji je pisac
Safet Sijarić?
POLITIKA
INTERVJU
pišem jezikom koji bih ja zvao
bošnjačkim, a i u fokusu mog
pisanja je bošnjački čovjek, zasad
uglavnom onaj na istočnom bastionu.
BN: Jeste li doživjeli satisfak- Bog da čuje tu pretpostavku za ciju za to što Vam je oduzeta
mene! A bude to da se o nekog Sorošova nagrada (oko 5000 KM
otimaju gradovi ili države, ali sas- i štampanje knjige) za najbolji
vim rijetko za čovjekova života, neobjavljeni roman ''Rod i dom''
dok on zauzvrat nešto izvoljeva time što je javnost stala uz Vas.
i traži, ište i troši. No hajde da Čini nam se da su poslije toga svi
i ja, kad sam već pitan, onako u regionu koji vole pisanu riječ
nešto kažem. Neću frazirati ono željeli da pročitaju roman ''Rod
da sam ja, ne znam, pisac svih i dom''.
onih koji čitaju i nešto rasplinjavati. Pokušaću biti ozbiljan, - Svuda ima plemenitih i razumevo... Istina, u Sarajevu sam ob- nih, saosjećajnih i solidarnih
javio, još l975., prve svoje priče ljudi, naravno i u zemlji „doa tu sam također, dosta godi- brih Bošnjana“ – naišao sam
na kasnije, doživio, eto, i neku u onom otvorenom Sarajevu i
afirmaciju. Ponekad se ovdje, onoj širokogrudoj Bosni i Hercedoduše, osjećam kao ona lisica govini na ljudstvo koje je slučaj
što gladna oblizuje oko rodina sa mnom čisto vrijeđao i bolio.
lonca, jer i sitnice od domaćih Nijesam u trenutku odbacivanja
znaju da se nađu „u žiži kulture“ bio sam i srce mi je puno. A i
a ja, još kako sam nenametljiv, mom djelu je taj „ljudski faktor“
inertan i smotan, treba mečku pripomogao da uzleti. Istina,
da rodim...! No ipak, tu se desi- politička javnost znala je, svako u
lo da neko, ono bez zafrkancije, svom stilu, mojim slučajem malo
kaže da sam ja jedan - pisac. Ali i da se okoristi. Pa je neko volio
kao živ čovjek, sa svim potre- i da prizove ovaj primjer kako
bama i prohtjevima životnim, u bi Sandžaklijama onako srcem
ovoj državi ja nemam ni zdravst- vezanim za Bosnu rekao: „Eto,
vene knjižice! Pa i da umrem tu, vidite! I rec'te sad gdje vam je
ova bi me zemlja izbacila. Zablin- domovina.“
diran u lim, bio bih propraćen
preko Uvca i Dobrakova, tamo BN: Ipak ste nakon oduzigdje sam se zaljulljao. Pa možda manja Soroševe nagrade primje uredu da mi se i kao piscu tako ljeni u članstvo Društva pinešto desi. Jer i moja „književna saca Bosne i Hercegovine, u
geografija“ se, gotovo bez izuzet- čijem Statutu također stoji da
ka, odnosi na to područje, što je član mora biti državljanin BiH.
valjda i najbitniji kriterijum. Tako Kako ste tu riješili problem oko
je to s tim, a po jednom pitan- državljanstva?
ju, onom nacionalnom, dileme
nema. Ja se osjećam Bošnjakom, - Naravno da sam uskočio mimo
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
pravila. Tako sam u jednom trenutku stekao i status slobodnog
umjetnika! A ništa od toga ne bih
mogao da u Društvu i Ministarstvu nije bilo onih velikih ljudi koji,
kad se o čovjeku radi, znaju da
prezru kruta pravila i propise. Ne
treba smetnuti činjenicu da su
to bile godine kad je iz Sandžaka
bio naišao talas! Neko zato što se
teško prehranjivao, drugi bježeći
od režima, treći što nije tamo
vidio perspektivu, a neko bojeći
se rata i pogroma. Moglo je i takozvano Otvoreno društvo BiH,
prilikom odlučivanja o Soroševoj
nagradi, tu činjenicu imati na
umu i prelomiti na humaniju
stranu.
BN: Kad je ''Rod i dom'' objavljen u Crnoj Gori rožajski bibliotekar Ramo Kalač nam je
''utrpao'' Vaš roman rekavši
da ga moramo pročitati »jer je
to jedan od najbolje napisanih
romana u posljednje vrijeme''.
Kada je i gdje zadnji put izdat
''Rod i dom''?
- Hvala kolegi Kalaču! Kažem
„kolegi“ zato što sam i ja neki,
nesuđeni bibliotekar. (Učio sam
škole za to ali morao sam se,
mimo svoje volje, prihvatiti novinarskog posla.) Mnogo mi znači
to da jedan bibliotekar, među
visokim policama s kojih se nude
proslavljeni svjetski naslovi, tako
udostoji moj knjižurak. Istina,
dosta pohvala i čestitki je došlo
do mene i vidim da je narod
odista zavolio taj roman, a kroz
roman i mene kao autora da sam
se ponekad, prljav i zapušten od
neuredna života, sklanjao da ne
razočaram svojom pojavom. Lijepo je roman prihvaćen, međutim
Broj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
ja, kako me svašta ovih godina
mljelo i mrvilo, nijesam našao
dovoljno snage ni vremena da
lično poradim na promovisanju
i plasmanu tog naslova već sam
sve prepustio izdavačima, što
nije bilo baš dovoljno. Posebno
mi je žao što je tim izdanjima slabo pokrivano naše podneblje. No
ipak, pojedini primjerci su se, od
preporuke do preporuke, i sami
nekako probijali. Tako je roman
po snazi inercije doživio, prije
neku godinu dana, i svoje treće
izdanje. Dogodilo se to ovaj put
kod drage nam kuće „Almanah“
u Podgorici, te se može očekivati
da će se primjerci konačno rashmiljeti i po našim krajevima.
tresaju najaktuelnija i najosjetljivija pitalnja. Ta pripovijest
šiknula je iz žive drame mog naciona a i samog bratstva, i sve u
njoj je gotovo faktografski tačno,
s tim što su likovima data imena sa određenim simboličkim
značenjem. Priča se kako je
slavni Meksikanac Huan Rulfo u
jednom času sasvim odustao od
pisanja jer čim počne – plače. Razumijem to od onog dana kad je
iz mene u trenu, kao vulkan izbila pripovijest „Žena s tromeđe“.
Izbiće ona vremenom i u javnosti. Ali u ono doba „Rod i dom“ je
bio dobio takav zalet da se od
njegova tutnja ništa moje nije
moglo najbolje čuti. Taj naslov
postao je u neku ruku – sinonim
BN: Jeste li imali straha da za moje ime. Čak je, rekao bih, i
nećete moći ponoviti uspjeh sa isprednjačio ispred imena svog
sljedećim romanom ili pripov- autora, što je također svojevrsna
jetkom? U tom kontekstu recite sreća!
nam nešto o ''Ženi s tromeđe''?
Što vas je potaknulo da je BN: Sigurno pratite književna i
napišete? Jesu li i u kojoj mjeri kulturna dešavanja u Sandžaku.
su likovi stvarni? Jeste li zado- Recite nam, šta mislite o trevoljni čitanošću i reakcijama ja- nutnom stanju pisane riječi na
vnosti?
ovom podneblju? Da li biste izdvojili neko ime od mladih pisaca
- Svakako da sam se pribojavao iz Sandžaka kao obećavajuće?
da ne podbacim, i kvalitativno,
iako lično nijesam bio suviše - Pratim koliko stižem. Ponekog
zadovoljan tadašnjim stanjem od kolega, primjećujem, nervira
teksta romana „Rod i dom“, a što se danas „sve živo raspisalo“.
s druge strane osjećao sam da Mene ne! Već me zapravo radumi se, ma koliko ja sve to zlatio, je! Niko nema tapiju na pisanje
ništa novo zasad neće vidjeti pa da drugima neda pristup. Ako
od prašine koja se digla oko tog uzimamo da „svačiji život je ustnaslova. Sve što sam potom na- vari jedan nenapisani roman“,
pisao prihvaćeno mi je, priznato ko može uskraćivati nekom
i podržano, nešto i nagrađeno, pravo da taj svoj roman pokuša
sa dvije priče napravio sam i i napisati?! Nek priše vješto i
određeni podvig, ugrabivši dva- nevješto, ozbiljno i naivno. Jer
put zaredom Dizdarevićevu na- nikad ne možete tačno znati šta
gradu, prvo naslovom „Žena će najbolje, što se kaže, „uroditi
s tromeđe“, gdje se, čak, pro- plodom“. Nekad se desi da neuki
23
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
zapisivač iz naroda otkrije grumen zlata pored kojeg je i veliko
pero prošlo ne primijetivši ga sa
svoje visine. Ja lijepo vidim da je
iz našeg tla počelo izbijati jedno
obilje. Nije sve to samo zlato i
dragulj, ali prosijaće to krasno vrijeme! Istina, čitalac je nestrpljiv
pa bi da mu se smjesta nešto
ispere. Ja nijesam profesionalni ispirač – književni kritičar
je to, a ja sam i sam rijeka koja
nanosi. Zato mogu progovoriti
samo kao nekakav čitalac koji
kao i drugi pokušava da izabere
nešto za svoju dušu. Od početka,
još od njegove osamnaeste kad
je promovisao svoju prvu knjigu,
ponajviše tipujem na Enesa
Halilovića, koji je prije svega znao
po dvaput dnevno da se zaduži
i razduži u gradskoj biblioteci.
Veliki je čitalac, a u tome je preduslov svemu. Uz ovo, vidjevši
koju monumentalnost zna da
ostvari u tri stiha (naprimjer o
bitki na Mohaču), rekao bih da
je i „bogom dan“. S druge strane,
energičan je momak i višestran,
a za razliku od nas pojedinih
zanesenjaka i smotanaca, još komunikativan i preduzimljiv. Može
daleko stići. Molim zvijezde da ga
pogledaju i pripaze! A ja ostajem
tu gdje sam i gledam oko sebe...
Volim i već nadaleko poznate
efikasne završnice pojedinih
pjesama opet jednog Enesa,
sad Dazdarevića! Ako hoćemo,
pak, da potražimo nešto baš
neposredno i prijemčivo za narod, a da nije sapunica, pokazao
bih na prozu nešto mlađeg od
mene Faiza Softića, te na još
neobimnu prozu i poeziju starijeg ali pokasnije eksponiranog
Redžepa Nurovića. Prvog, koji po
meni nekako najsretnije radi na
24
Ćamilovom tragu, ali bogami npr.
i na Markesovom, preporučujem
zbog nesalomljivog duha i besprimjernog humora koji, uprkos
svim strahobama naših vremena, krijepi čovjeka i jača ga
u ovom trenutku strašne besperspektivnosti, izgubljenosti i
beznađa, a drugog, opet, zbog
neke ohrabrujuće stamenosti
u pripovijedanju i sevdahske
strasnosti u stihu. Od onih koji
tek pristižu na polje afirmacije
prijatno me iznenađuje Kemal
Musić pojedinim svojim najnovijim pričama i nedavno objavljenim kratkim romanom
„Žig“. Najedanput je počeo ozbiljno da uči i naglo se izvio iz
ustajalosti zavičajne književne
kolotečine, smjelo uzletjevši u –
svoje sfere. Posebno me raduje
što se u suviše patrijarhalnom
Sandžaku konačno oslobodilo
i žensko pero. Ispod njega se
zasad, doduše, izliva podosta patetike ali imamo i ona pera koja
INTERVJU
POLITIKA
to nadlijeću, kao što je mlada
pjesnikinja „s pedigreom“ Nadija
Rebronja i veoma smjelom eksperimentisanju sklona romansijerka Bisera Boškailo, koja najprije svojim ranim stihom a potom
sve zrelijom prozom dostiže raspon od one najčednije paganske pa do najsavremenije, proevropske tematike. Što se tiče onih
koji se tek javkaju, upravo sam
naišao na par zanimljivih novih
imena iščitavajući pred štampu
izbor, na jedan anonimni konkurs
prispjelih priča inspirisanih Bihorom. Izaći će na vidjelo!
BN: Čitajući Vaša djela, a i
slušajući kako govorite, čini
nam se da Vas je kao književnika
ponajviše obilježio zavičaj,
sandžačka regija, odnosno Bihor
i Pešter. Ćamil Sijarić je rekao:
„Pisac bez zavičaja je pisac bez
osnove... a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet...“ Koliko je
stvarno uticao zavičaj na Vaše
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
književno stvaralaštvo?
- Mnogo! Možda i koliko sama
pročitana lektira! Bivalo je momenata kad sam se i udaljavao od zavičaja, ne samo fizički
no i tematski, pa i po pitanju
postupka i tehnike pisanja, pogotovo kad sam u mladićko doba
mahnuo predugačkom kosom,
tad me ništa nije interesovalo mimo nekih spomenarskih
snova i maštarija, dok sam bio
postao poprilično gluh za sve
ono što sam u djetinjstvu slušao
otvorenih usta. Kajem se sada
zbog tih udaljavanja, shvativši
kakve su mi se silne teme davno još nametale ali ja od neke
momačke mahnitosti ništa od
toga tada nijesam opažao. A sve
sam više uvjeren u to da narod
najbolje zna šta je najbitnije.
Ono o čemu se godinama ili decenijama priča i prepričava, što
zaživljava kao legenda ili anegdota, to je najvrednije, i najzahvalnije kao građa za roman ili
pripovijest. A i kad se tiče onog
što svojim očima vidimo, što se
oko nas događa, sigurniji smo na
svom terenu no na tuđem. Pa i
kad se spustimo na pločnik velikoga grada, uskočimo u tramvaj ili trolejbus, bolje da to kao
pisci učinimo s našim čovjekom,
našom psihologijom. Sve drugo
je od nas podaleko, o drugome
možemo – čitati.
BN: Kakvi su Vaši daljni planovi? Imate li namjeru vraćati se
Sandžaku i Crnoj Gori ili ćete i
definitivno ostati gdje ste?
- Ja sam se vraćao rodnoj grudi,
dovukao bio i kufer s rukopisima,
a gdje mi je kufer tu sam i ja.
Broj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Vraćao ali je malo ko od moćnijih
to primijetio, ili htio primijetiti.
Znala su se i neka slobodna radna mjesta čuvati u zlatnoj rezervi
pa se i zaziralo od mog oblizivanja kao da sam hijena! Poče se
šaptati oko mene zašto sam ja
tuda tako dugo, što ne odlazim i
šta li smjeram. Iskreno da kažem,
pojedini Crnogorac kao dr Vuk
Minić (nek mu je lahka zemlja) i
cijenjeni profesor Kilibarda, bio
je voljniji da mi pruži ruku dok
me voda nosila nego naš, koji
se radije pravio blesav. A bio
sam jednog momenta u zavičaju
spreman da prihvatim i posao
putara! Da uklanjam odrone
po našim vrletima! Ne, nije bilo
jake bratske ruke i nadvukle su
neke iznenadne ponude sitnih
uzgrednih poslova u Sarajevu
koji su mi omogućili da nastavim
s preživljavanjem. Sada nijesam
više „slobodni“ samotnjak i ne
mogu više ni da biram! Porodica
je višestruko vezana za Sarajevo,
djeca su ustvari Sarajčad, i sjedi
tu gdje si se zapleo... Ali ako se
snađem za malo samostalna
smještaja, počeo bih se vraćati
povremeno, barem na poneku
sedmicu ili mjesec od snijega do
snijega. Jer u svijetu me ponešto
inspiriše mjesečno ili godišnje,
a u zavičaju svakog dana. Uz to,
dalje od vreve i ustrčanosti velikog grada lakše uspostavljam ono
što zovemo „psihička ravnoteža“
i uspješnije postižem i održavam
koncentraciju za rad. I sam adžo
Ćamil bio je potkraj života počeo
češće izbijati, zagledajući pogodno mjestašce za kakvu brvnaru s
pogledom na okolne planine. Ali
ga presrete!...
iskustva, da li biste imali nešto
da poručite mlađoj generaciji
pisaca s našeg podneblja?
- Da se što čvršće drže rodne
grude jer, kako reče jedanput
moj dragi imenjak Safet Hadrović
Vrbički, „što si dalje od doma to
ti teže u životu“! I da više mare
jedni za druge, da se uvezuju i raduju uspjehu drugog, mjesto
da se međusobno truju.
BN: A na osnovu spisateljskog
iskustva?
- Lično mislim da se u nas ni
mlađi ne moraju previše utrkivati da budu žešći Evropljani nego
Evropljani. Zašto piti destilovanu
vodu iz tromih kontinentalnih rijeka kad imamo da zagrljaštimo s
naših čednih izvora?!
Razgovarao: H. L.
BN: Na osnovu Vašeg životnog
25
INTERVJU
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
INTERVJU SA DŽAVIDOM BEGOVIĆEM
SANDŽAČKI, A STVARAN
26
DŽAVID BEGOVIĆ, dipl. ing. el.
ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA, književnica
Menadžer je i većinski vlasnik kompanija Energoinvest-Comet d.d. Energoinvest - Tvornica
motornih pogona d.o.o. i Friess-metallbau d.o.o
u Sarajevu.
Rođen je 22. 5. 1953. u Rasovu, Bijelo Polje Crna Gora.
Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Novom
Pazaru.
Nakon završene dvije godine Vojno-tehničke
akademije (raketni smjer) u Zagrebu, završio je
Elektrotehnički fakultet u Sarajevu (smjer: automatika i elektronika, usmjerenje: medicinska
elektronika).
Na magistarskom je studiju na odsjeku za informatiku Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu.
Specijalizirao je AEG-telemetriju u Frankfurtu SR Njemačka, 1982. god.
Od 1980. god. bio je zaposlen u Energoinvestu
- Institut za računarske i informacione sisteme
(IRIS) u Sarajevu. Vodio je projekte automatizacije petrohemijskih i naftnih baza, naftovoda, toplana, rudnika i drugih industrijskih
postrojenja u Njemačkoj, bivšem SSSR-u i bivšoj
SFRJ. Učestvovao je i vodio razvoj softverskih
paketa za automatizaciju industrijskih postrojenja.
Godine 1990. osnovao je preduzeće Real Time
Industry, prvo privatno preduzeće u BiH za automatizaciju industrijskih postrojenja.
Na poziciji koordinatora za automatizaciju u
multinacionalnoj kompaniji ULKER iz Istanbula,
izvršio je modernizaciju i automatizaciju 20-ak
tvornica hrane u Turskoj, gdje je proveo sedam
godina.
Pored elektrotehnike, kao osnovnog zanimanja,
dobro poznaje mašinstvo, ekonomiju i pravo.
Govori engleski, turski, ruski i njemački.
Rodjena je 1949. god. u Rasovu, Bijelo Polje,
Crna Gora.
Završila je Višu ekonomsku školu.
Radila je kao službenik u preduzeću Razvitak
GPO i Dunav osiguranje u Novom Pazaru.
Književnim radom bavi se već od školskih dana.
Knjiga Duša u leptiru je njena prva knjiga izdata
2008. god. Održane promocije u Sarajevu, Novom Pazaru i Švicarskoj.
Piše za nekoliko listova: “Zehra”, “Sumejja”,
“Preporod”, “Azizah magazin”( Newyork) te za
Kalman-radio.
Na takmičenjima literarnih radova osvojila je
prvu nagradu 2008. god. u Zenici, za priču U
snovima nur i iste godine za priču Ne plači, kćeri
u Glasu islama.
Uoči Ramazanskog bajrama 2008. god. u Novom Pazaru po njenom tekstu Dunje žute, a
ljute prikazana je pozorišna predstava.
Piše tekstove za narodnu i zabavnu muziku. Na
Studentskom festivalu zabavne muzike u Maglaju mladi pjevač iz Novog Pazara Enes Ukić sa
njenim tekstom pjesme Staro ćemane zauzeo je
prvo mjesto.
U pripremi su joj romani Brezđetka i Miris đula,
te zbirka pjesama Sudbinom ponovo rođena.
Piše humoreske od kojih su poznatije Jaran i
Burko, Hamalska idara i Edepsuz
Intenzivno radi na nekoliko novih projekata.
Živi u Novom Pazaru i Sarajevu.
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
BN:Gospodine Begović, šta je
Sandžački rječnik i koji je njegov
sadržaj?
Sandžački rječnik je prvi regionalni rječnik bosanskog jezika. To
je zapravo diferencijalni rječnik
sa leksemama koje se ne koriste
ili se malo koriste u slavenskim
jezicima iz okruženja. Rječnik
sadrži preko 10.000 riječi i
3.000 fraza iz sandžačkog govora. Rječnik, takođe, sadrži oko
10.000 primjera iz sandžačkog
govora, oko 2.000 primjera
te pedeset odlomaka iz djela sandžačkih književnika kao
ilustraciju upotrebe leksema.
Takođe, je uključeno istraživanje
autora vezano za akcentsku razliku između bosanskog jezika i
sandžačkog govora koji ilustruje
razloge lahkog prepoznavanja
govora Sandžaklija i Bosanaca.
Naravno, tu su i ostali prateći
sadržaji koji uključuju uvodnu
riječ glavnog urednika akademika Muhameda Filipovića
te recenzije akademika Dževada
Jahića, akademika Ibrahima
Pašića i prof. dr. Saita Kačapora.
Rječnik je obrađen potpuno i
stručno prema normativima za
regionalne rječnike sa tehničkom
obradom koja je na vrlo visokom
nivou.
BN: Otkuda ideja da uradite ovakvo djelo koje je od
izuzetnog značaja za jezik i kulturu Sandžaka?
Naša zbunjenost, koja je počela
sa prvim đačkim danima, kada
smo nosili govor majke u školu,
a donosili kući govor učitelja
trajala je decenijama. Ta zbunjenost se pretvarala u potrebu
Broj 33-34 april-maj 2013.
Džavid Begović
da zapišemo i sačuvamo od
zaborava sandžački govor koji
je svjesno potiskivan iz naših
domova. Shvatili smo, da smo,
možda poslednja generacija
koja pamti, a koja je u stanju da
zapiše sandžačku leksiku. Ideju
da uradimo Sandžački rječnik ja i
moja sestra Šefka Begović-Ličina
dobili smo kada je Šefka napisala
knjigu Duša u leptiru. Ova knjiga
je, u samo nekoliko priča, imala
preko osam stotina takozvanih
manje poznatih riječi i izraza,
koje bosanski recenzenti i lektori
naprosto nisu razumjeli. Odlučili
smo da taj index iskoristimo kao
osnov za Sandžački rječnik.
prijatelji često koristili. Ubrzo
smo počeli sa istraživanjem djela
sandžačkih književnika iz kojih
smo skenirali indekse "manje
poznatih" riječi. Brzo smo došli
do fonda od 2.500 sandžačkih
riječi i to je bilo nešto što smo
mogli pokazati ljudima od struke
kao jednu zrelu ideju da se očuva
sandžačka leksika. Kada smo
dobili nesebičnu stručnu i moralnu podršku stručnjaka, posebno
akademika Dževada Jahića posao
prikupljanja riječi smo nastavili sa
još većim entuzijazmom, jer smo
tek tada shvatili da smo na tragu ostvarenja jednog značajnog
projekta. Putem interneta i
medija smo obavještavali jaBN: Kako je nastajao Sandžački vnost o našem projektu i bili smo
rječnik i koliko je trajao rad na zatečeni odzivom pojedinaca koji
njemu?
su nam slali ili od pojedinačnih
sandžačkih riječi do kolekcije od
Uskoro smo počeli puniti rječnik 4.000 riječi koje su skupljane i
riječima koje mi pamtimo i one po dvadeset godina. Tokom pet
koje su naši roditelji, komšije i godina sakupljanja sandžačke
27
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Šefka Begović Ličina
leksike uspjeli smo da sakupimo
oko 35.000 riječi od kojih smo
filtriranjem odnosno izbacivanjem duplih riječi, riječi koje se
koriste u slavenskim jezicima iz
okruženja, morfoloških varijacija
i vulgarizama dobili preko 10.000
riječi koje su se našle u koricama
Sandžačkog rječnika. Naravno,
paraleno smo skupljali na isti
način i sandžačke fraze bez kojih
bi lepršavi sandžački govor bio
nezamisliv.
BN: Na realizaciji projekta
Sandžačkog rječnika okupili ste
snažan tim stručnjaka i naučnika
kakav nije do sada zabilježen
u
bosansko-hercegovačkom
izdavaštvu. Ko su bili Vaši saradnici?
Ideja je bila da Sandžački rječnik
bude djelo što većeg broja ljudi
28
sa relevantnom
kvalifikacijom,
tako da Rječnik
ne bude naš,
već sandžački
i
bosanskohercegovački.
To se i dogodilo, ali te ljude
nismo okupili
mi već sam ideja Sandžačkog
rječnika.
Vrijednost
te
ideje je prvi
prepoznao akademik Dževad
Jahić, profesor
na
Filozovskom fakultetu
u Sarajevu i
Novom Pazaru.
Ponudio je da
bude recenzent
Rječnika, što je, iskreno rečeno,
bio naš naizgled nedostižni san na
početku našeg rada na Rječniku.
Međutim, akademik Jahić se aktivno uključio na usmjeravanju
naših aktivnosti, te je svojim
preporukama utjecao da Rječnik
dobije sadržaj i formu regionalnog rječnika, i to na visokom
stručnom i naučnom nivou. Korak po korak preporučivao nam
je da uključimo primjere, vrstu
riječi, gramatičke opise, porijeklo riječi, akcente i druge sadržaje
poput obrazloženja, skraćenica i
drugih sadržaja. Postepeno su se
uključivali i drugi experti za svoje
oblasti: stručni saradnik dr. Husein Zvrko, akademik Džemaludin
Latić, lektori Aida Krzić - prof. i
Maruf Fetahović - prof. garfički
dizajn Džeko Hodžić - akademski
slikar. Ogroman značaj je imalo
uključivanje akademika Muham-
INTERVJU
POLITIKA
eda Filipovića kao glavnog i odgovornog urednika Sandžačkog
rječnika koji je dao pečat ovom
projektu. Redakturu i završnu
leksikografsku obradu je izvršio
akademik Dževad Jahić, kao
najveći stručnjak iz oblasti leksikografije u Bosni i Hercegovini,
a koji je i autor velikog Enciklopedijskog rječnika bosanskog
jezika.
Na kraju su svoju visoku ocjenu
o Sandžačkom rječniku dali i recenzenti akademik Ibrahim Pašić
i prof. dr. Sait Kačapor, te je, nakon prijeloma koji je uradio Enis
Begović, IT inžinjer iz Sidneja,
Sandžački rječnik dobio konačnu
formu za štampanje.
BN:Šta je o Sandžačkom rječniku
rekla struka?
Malo je prostora da se iskaže
snažno oduševljenje sa kojim
su stručnjaci, ali i običan narod
dočekali pojavu Sandžačkog
rječnika. No izdvojit ćemo neke
stavove naučnih autoriteta iz ove
oblasti:
Akademik Muhamed Filipović:
"…Značaj pojave Sandžačkog
rječnika je u tome, što je to jedan veliki i značajan iskorak naše
kulture, a pogotovu u odnosu na
Sandžak. Naime svi narodi, kao
najznačajnije datume u svojoj
historiji, u historiji svoje konstitucije, bilježe datume kad su se
pojavili rječnici njihovog jezika.
Evo sada Sandžaklije mogu reći
da su oni ušli u svjetsku kulturu
tako što se pojavio rječnik koji
definira odnosno opisuje ono što
je za njihove govore specifično, a
iz čega se vide svi duhovni i kulturni uticaji koji su se reflektirali
na sandžačkom području i koji
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
su ostavili traga u njihovom govoru…"
Akademik Dževad Jahić: "...Ovaj
rječnik je naša vrijednost, koja
nam ostavlja i otvara naučne
nade da smo napokon uspjeli u
nekim strategijskim naučnim pitanjima objašnjavanja i samog
bosanskog jezika..."
Akademik Hasnija Muratagić
Tuna: "...Sandžački rječnik nam
služi da pokažemo svijetu, da mi
nismo amorfna masa bez nacionalnog identiteta, kako su nas
odavno kvalificirali. On služi za
dalji razvoj bosanskog jezika, a
iznad svega za podsjećanje na
maternji jezik.
Akademik Ibrahim Pašić: "...To
je bez sumnje najvažnije djelo
općeg sandžačkog identiteta, ne
samo jezičkoga već i historijskog."
Prof. dr. Sait Kačapor: " ... Značaj
ovog Rječnika i jeste u tome što
će zaustaviti brisanje pamćenja.
Zaustaviće bježanje od svojih korijena i ulaženje u jezičke stranputice…"
BN: Rekli ste da je veliki broj ljudi doprinio sadržaju Sandžačkog
rječnika. Možete li navesti nekoliko njih koji su dali najveći doprinos?
Tom se činjenicom jako ponosimo, jer je na taj način Sandžački
rječnik postao djelo velikog broja
ljudi, a ne samo autora. Zato on
i jeste razumljiv običnom narudu
Sandžaka. Moramo ipak istaći
doprinos Ibrahima Rekovića
slikaru iz Plava. On nam je, nakon
samo jednog telefonskog poziva,
ustupio kompletnu kolekciju od
4.000 riječi plavsko-gusinjskog
Broj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
kraja u elektronskoj formi, koju
je sakupljao preko dvadeset godina. RTV mehaničar iz Novog
Pazara skupio je za isti period
preko 1.500 riječi i nije znao šta
sa tim. Kada smo se pojavili na
njegova vrata, starac nam je odmah pružio požutjele listove papira nadajući se da će sandžačke
riječi zapisane na njima konačno
biti sačuvane od zaborava.
Mnogi su ustupali po nekoliko
stotina riječi, slali SMS poruke,
ukazivali na literaturu koja sadrži
indekse sa sandžačkim riječima,
na internet stranice i td. Doprinos svakog od njih je zabilježen
u Sandžačkom rječniku, jer je to
jedini način da se odužimo tim
ljudima.
tike su jako pozitivne. Takođe su i
neki crnogorski mediji imali pozitivan stav na pojavu Rječnika dok
su neki beogradski medij samo
pojavu Sandžačkog rječnika nazvali skandaloznim, fašističkim i
šta ne još. Dakle, oni nisu zalazili
u suštinu, u sadržaj rječnika. Za
njih je bila skandalozna sama pojava Rječnika, ma šta bilo u njegovim koricama.
BN: Kakva je dalja sudbina
Sandžačkog rječnika odnosno
leksike koju on sadrži?
Dalja sudbina nije vezana za
nas. Sada su na redu lingvisti,
književnici i narod Sandžaka kojima će ovaj rječnik biti od koristi. Akademik Dževad Jahić već
BN: Gdje su održane promocije uključuje leksiku Sandžačkog
Rječnika i kakvi su Vaši dalji pla- rječnika u enciklopedijski rječnik
novi?
bosanskog jezika, koji je u izradi.
Tako će se sandžačka leksika naći
Prva promocija je održana u junu na mjestu koje joj i pripada: kao
2012. godine pred prepunom sa- dio leksike bosanskog jezika.
lom u Domu oružanih snaga BiH. Bosanski jezik ulazi u ustave susTu su bili prisutni ambasadori jednih zemalja, a sandžačka leknekih susjednih zemalja, rektori sika u rječnike bosanskog jezika.
univerziteta, doktori nauka ali i Ali, od toga neće biti velike koristi
“običan narod”. Naredna promo- ako ta leksika ne uđe u udžbenike
cija je održana u Bijelom Polju od prvog razreda osnovne škole
u decembru prošle god u orga- do fakulteta. Samo tako se može
nizaciji Bošnjačkog savjeta Crne jezik naših majki vratiti mladima,
Gore. Nedavno je održana pro- vratiti u život.
mocija Rječnika u Luksemburgu
u organizaciji BKZ Luksemburga.
Redakcija BN
Planirane su promocije u Novom
Pazaru, Turskoj, Njemačkoj i Australiji.
BN: Kakve su reakcije medija u
susjednim zemljama na pojavu
Sandžačkog rječnika?
Mediji u BiH su dobro propratili
izlazak Sandžačkog rječnika i kri-
29
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
INTERVJU
POLITIKA
POLITIKU NAKON MANDATA OSTAVLJAM
MLAĐIMA
Rođen je u Sandžaku (Tutin-Đerekare) 1956.godine. Sa 11 godina se sa porodicom preselio u Istanbul (1967.godine), od kada
tamo živi i radi. Odbornik je u Skupštini opšine BajrampašaIstanbul, uspješan poslodavac, vlasnik zlatare i benzinske
pumpe. Jedan je od onih koji su svojim radom i voljom stigli da
pošteno zarade, pošteno stekli mal i veliko iskustvo u raznim
djelatnostima. Glasno govori da je Bošnjak i da se time ponosi,
ali da svoju Tursku voli možda i više nego bilo koji „Turčin“. Za
sve dobre uslove koje mu je ova zemlja pružila duboko je zahvalan i intenzivno radi na tome da joj dobrom vrati. Nikada
ne zabravlja svoje rodno mjesto i trudi se da pomogne svojem
narodu, kako finansijski tako i moralno usmejravajući ljude da
postoje problemi i da ih treba rješavati. Zajedno sa rođacima
Ademom Soy (Husovićem) i Fadilom Soy (Husovićem) davao je
različite vrste finansijske i infrastrukturne pomoći svojoj rodnoj grudi, kao što je napravljena OŠ Đerekare u Đerekarima,
minare džamiji u Boroštici... Ljudima u našem kraju je najviše
poznat kao predstavnik na već tradicionalnim Ramazanskim
programima-iftarima, koje opština Bajrampaša i Vlada Turske
organizuju na Balkanu.
BN: Gospodine Sancak na
početku našeg razgovora bih
Vam se srdačno zahvalila što
ste i pored svih Vaših obaveza
odvojili vrijeme za nas i naše
čitaoce. Jedan ste od onih koji je
u Istanbul došao, pronašao svoju sreću i ostvario se u mnogim
djelatnostima, recite nam nešto
o tome kako ste doživjeli rastanak sa svojom domovinom i
kakav je bio put socijalizacije u
drugu i drugačiju sredinu.
Zbog velike ljubavi prema ovoj
zemlji smo napustili i poklonili
sve što smo u Jugoslaviji imali,
pa smo došavši u Istanbul bez
ikakvog poznavanja turskog
jezika nailazili i na ogromne finansijske poteškoće. Bilo je to
30
jako stresno za dječaka od 11 godina, koliko sam tada imao. Već
drugi dan po dolasku sam pored
školovanja morao i da radim. Da
ne bih plaćao prevoz išao sam i
po 12 km pješke do posla, često
Suleyman Sancak
i gladan, jedući jednoličnu hranu: sir, hleb i halvu. Posebno je
bilo teško prvih tri-četiri godine,
jer kasnije odlazim na zlatarski
zanat, gdje sam radio (iz ove
perspektive gledano) šegrtske
OŠ Đerekare u Đerekarima
www.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
INTERVJU
POLITIKA
poslove. Da bih Vam bolje to
dočarao, dovoljno je reći da smo
u početku živjeli (10 članova) u
jednoj sobi, kasnije u dvije sobe,
koje su ličele na podrum, pod
kiriju. Kasnije smo svi radili, 5
sestara i 3 brata, pa smo zaradili
za jednu kućicu od jednog sprata, ali je to bio dobar početak
stvaranja nečeg našeg. Od 1977.
godine sam samostalno počeo
da se bavim trgovinom zlata,
posebno mi je krenulo u periodu
prije raspada tadašnje Jugoslavije, jer sam otuda imao najveći
broj mušterija. Trudio sam se
da radim pošteno i Allah mi je
pomagao. Sjećam se perioda
1979.godine kada sam zbog inflacije mnogo izgubio, jer je zlato
poskupjelo tri puta, a ja sam radio u lirama. Godine 1980. sam
otišao u vojsku u trajanju od 15
mjeseci. Po dolasku sam vrijedno danonoćno radio i zaradio da
otvorim sopstvenu zlataru koja i
Informativno javno glasilo
Džamija u Boroštici
dalje radi.
BN: Sada ste vlasnik i benzinske
pumpe, od kada ste počeli i taj
posao?
Benzinsku pumpu sam otvorio
1998.godine, koja je odmah dobro počela da radi, a na tome
se zahvaljujem ovoj zemlji koja
nam je pružila takve mogućnosti
da poštenim radom od ničega
možete stvoriti nešto i sebi obezbijediti dobru egzistenciju. Zbog
toga mnogo dugujemo ovoj zemlji i našoj braći Turcima, pa smo
im se jednim činom pokušali i
odužiti, kada sam sa rođacima i
saradnicima Ademom Soy i Fadilom Soy napravili jednu školu
u Istanbulu koja nosi ime „Sancak Soy“, a koja samo u jednoj
smjeni ima 1.450 učenika. Turska vlada na nas Bošnjake gleda
kao na građane prvog reda, pa
sam zbog toga ponosan, kao i na
činjenicu koliko se napora ulaže
da se poboljša ekonomija zemlje
i na njen sve veći uticaj u svijetu.
BN: Kod nas uglavnom kruži
mišljenje da se gladnog stomaka
Srednja škola i medresa
ˇALIJA IZETBEGOVIĆ” Bajrampaša
Broj 33-34 april-maj 2013.
31
INTERVJU
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Semih Erden Sportskı centar
Bayrampaşa
ljudi ne mogu baviti politikom,
već da se njome moraju baviti
imućniji ljudi. Šta je Vas navelo da uđete u političke vode,
kad ste i onako imali mnogo
preuzetih poslova?
Hmm... najiskrenije, nikada
nisam planirao ni želio da se
politikom bavim. Uključio sam se
u svijet politike od 1995. godine,
na insistiranje mojih prijatelja,
sadašnjih partijskih kolega. Bio
sam svjestan da sa ljudima koje
od ranije poznajem kao poštene
i radne možemo napraviti neki
boljitak za našu djecu. Bio sam
2 godine u partijskoj upravi
sadašnje AK partije, koja se tada
drugačije zvala, a nakon toga
sam bio kandidat za odbornika u
opštini Bajrampaša ispred svoje
partije. Rukovodstvo partije je
željelo da naše Bošnjake uključi
aktivnije u politička dešavanja
32
nudeći mu i svojeg predstavnika.
BN: Koji su bili Vaši razlozi da se
aktivno uključite baš u AK partiju?
Bio sam najviše ponešen
činjenicom koliko je grad napre-
dovao za vrijeme kada je Recep
Taip Erdoğan preuzeo upravu
nad Istanbulom i odgovorno
tvrdim da je za period od 4 godine napravljeno više u njemu
nego prije njega za 40 godina.
Zbog toga sam bio i ubijeđen
da ova ekipa u Bajrampaši koja
Škola „Sancak Soy’’
Bayrampaşa
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Ada Park Bayrampşa
Bayrampaşa
radi po njegovim instrukcijama
i po ugledu na njega, radi dobar posao pa mi je i bila dužnost
pridružiti im se.
U Bajrampaši živi oko 40.000
Bošnjaka, to je kao još jedan grad
u Sandžaku, znao sam da treba da
radim zajedno sa ovom ekipom,
jer je tada Bajrampaša ličila na
neko selo bez ikakve putne infratrukture. Neke ulice su samo bile
označene, sa samo 3-4 glavne
džade. Danas je to opština koja
ima preko 940 asfaltiranih ulica.
Počelo se sa promjenom cijevi
za gradsku vodu sa garancijom
od 70 godina izdržljivosti, jer su
tada postojeće bile istrošene,
loše i stare. Asfaltirali smo ulice,
napravili trotoare (kaldrme), u
svakoj ulici zasadili drveće, doveli
plin. Uredno se sprovodi čišćenje
površina i otklanjanje smeća.
Napravili smo 67 parkova koji se
redovno održavaju ljeti i zimi sa
zelenilom i cvijećem. Da bih Vam
Broj 33-34 april-maj 2013.
to dočarao, navešću Vam primjer
da samo u mojoj mahali ima 10
parkova. To su velike investicije
za budućnost i razvoj naše djece.
Za nas Bošnjake je jako bitno da
takve površine nose imena naših
ljudi, posebno u mjestima gdje
ima najviše Bošnjaka. Pa danas
imamo ovdje Alija Izetbegović
park, Sandžak park, Nermina
Divović park, Mehmet Akif Ersoj park- po imenu našeg zemljaka Albanca, koji je i autor turske himne. U našem naselju je
napravljen i najviši park u Turskoj, Ada park, koji se prostire
na površini od 468.000m² u kojem imaju 4 vještačka jezera,
amfiteatar,
spotski
objekti
(najviši sportski objekat nosi
ime po našem košarkašu Hidayet Turkoğlu-za čiju je izgradnju
utrošeno 30 miliona eura)... U
parku je zasađeno 4.500 drveća,
pa je to izuzetno lijep prizor za
sve koji tamo prvode svoje vri-
jeme.
Napravljena je sportska hala
koja nosi ime Semiha ErdenaMurića, u vrijednosti od 2.5
miliona eura, a za čiju izgradnju
je troškove snosila samostalno
Opština. Napravljena je zgrada
za fudbalski klub Yildrm Bosna u
jednom parku. Dato je zemljišteplac za izgradnju Bosna Sandžak
udruženja u vrijednosti od 3
miliona eura, na kojem se sada
radi objekat udruženja. Napravljen je Mostar most za pješake.
Radi se najviša škola gimnazije
i medrese, koja će ime nositi
po rahmetliji Aliji Izetbegoviću.
Napravljeno je za poslednjih 8
godina 25 osnovnih škola i 15
gimnazija. U našem naselju na
ime šehida, porijeklom s naših
prostora, napravljena je osnovna
škola Sehid Kiamil Balkan –Dacić
(sa sportskom i konferencijskom
salom), koja je svojom arhitekturom primjer izgradnje u Istan-
33
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
bulu. Za šta smo imali i podršku
od strane arhitekte i odornice
Gulver Erdem. Treba napomenuti da je izgradnja škola u domenu
rada Vlade, ali smo posebno
uložili napora da ovaj prijedlog
Opštine bude prihvaćen.
BN: Obzirom da dvije sportske
hale
nose
imena
naših
Bošnjaka, da li si i oni finansijski
učestvovali u njihovoj izgradnji?
jeni, pa u CG ne možete pronaći
mjesto koje će vas asocirati na
to. To govori o rastu demokratije u vašoj zemlji. Možete li nam
reći koliko su Bošnjaci zastupljeni u lokalnoj upravi i kroz partijsku infrastrukturu?
INTERVJU
POLITIKA
Ponosni smo što imamo
vođe koji gaje ljubav prema
bošnjačkom narodu u Sadžaku
i BiH, a kao proizvod takvog
odnosa napomenuću samo neke
aktivnosti turske vlade: cijevi za
vodovod u Rožajama i Tutinu,
škole, medrese, sportske hale,
kamione za gradsku čistoću u
Novom Pazaru, pomoć u izgradnji puteva, krediti podrške...
Turska Vlada želi bliske odnose
sa Srbijom i Crnom Gorom i
Bošnjaci su spona da se tome
sve više približavamo. Drago
nam je da naš lider Taip Erdoğan
sa svojom ekipom ulaže napora
da smo i mi odavde Bošnjaci sve
više povezani sa našom braćom
na Balkanu, pa se sada već tradiconalno organizuju Ramazanski
programi, za čiju sam oranizaciju
ja zadužen.
U upravi AK partije Bayrampaše
ima 8 mladih školovanih
Bošnjaka. U Opštinskom Parlamentu nas je dvoje ispred AK
partije: arhitektica Gulver Er-Opština je samostalno finansi- dem i moja malenkost; dok je israla cjelokupne projekte, time pred opozicione partije, naš brat
su željeli da istaknute sportiste Mehmed Demirok apotekar. Kod
Bošnjake uvaže kao građane ko- nas je prepoznatljivo to da se
jima se ponose bez obzira što bez obzira na politička uvjerennisu iz korpusa Turaka.
ja međusobno uvažavamo i
poštujemo.
BN: To je zbilja podvig za pohvalu, obzirom na to da se u BN: Kada su u pitanju inveszemljama na Balkanu na sve što ticije i pomoć Turske za Opštine
ima bošnjački predznak gleda sa Sandžaka i BiH, šta bi ste napopodozrenjem, a ranija mjesta, menuli kao bitno u posljednjem BN: Koji su Vaši planovi za
buduću političku karijeru?
ulice i objekti koji su nosili ime periodu?
Sandžak su preko noći promijen-
34
www.bosnjackenovine.com
INTERVJU
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Suleyman Sancak i Mirela Avdić
Do sada sam se trudio da dam
svoj maksimum kako bi poboljšali
uslove u kojima Bošnjaci u Istanbolu žive, pa ću ovu dužnost
nastaviti do marta 2014.godine, a poslije ću se povući iz
ovakve aktivne politike, dajući
prednost mladim ljudima koji
bi sve ovo trebali da nastave, a
mi ćemo im biti podrška na tom
putu podržavajući ih, bodreći ih
i nudeći savjete. Cijenjeni smo
kod turskog naroda, pa ne bih
imao problema prilikom kandidature ali ću to ipak prepustiti
mladim ljudima da puni elana
nastave sve aktivnosti. Ponosan
sam na sve što smo napravili u
proteklih 17 godina posebno na
aktivnosti u Bajrampaši i Yildrm
mahali, jer je ranije svako ko je
živio u toj mahali bio pišman, a
sada je pišman onaj ko tamo ne
živi-zbog toga je ova mahala i
nazvana Pišman mahala.
Broj 33-34 april-maj 2013.
BN: Ono što je kod nas poznato
je vaša pomoć rodnom mjestu,
pa je u selu Đerekare napravljena osnovna škola i džamija-koje
ste finansirali zajedno sa saradnicima Ademom Soy i Fadilom
Soy. U majčinom selu Boroštica
ste finansirali izgradnju minare,
kao i druge vidove pomoći koje
ste nesebično dijelili. Na čemu
pored ovih aktivnosti radite za
naše Bošnjake?
iko bogat čovjek ali bih želio da
imam bogatu dušu.
BN: Gospodine Đerekarac, na
kraju, koja bi bila Vaša poruka
našim čitaocima?
Selamim svoju braću u Sandžaku,
bivšoj Jugoslaviji i sve vaše
čitaoce. Moja poruka bi bila da
poštuju zemlju u kojoj žive, uz
nadu da će te države poštovati
sve svoje građane nudeći im dePored studenata, Bošnjaka, koji mokratiju u pravom smislu riječi,
studiraju u Turskoj, a stipendis- nediskriminišući ih. Međusobno
ti su Turske vlade, imamo i 36 da žive u slozi i miru, jer smo
studenata koji su privatno došli, a jedino tako jaki... i da se ne zabomi smo uz njih. Trudim se da bu- ravimo.
dem primjer drugim Bošnjacima
koji su ovdje nešto stekli da inveRazgovarala:
stiraju u svoje rodno mjesto i poMirela Avdić
mognu u poboljšanju života ljudi
koji su tamo ostali. Smatram da
ćemo tako ostaviti nešto iza sebe
i da ćemo zajednički izgrađivati
i sačuvati kulturu. Nisam tol-
35
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
INTERVJU
POLITIKA
"Očiju ti, pa ja sam dijete tog
kraja"
Kada sam pozvao Fuada
Muzurovića na mobilni telefon,
imao sam utisak kao da se nadao, baš mom pozivu, dva dana
pred odlučujuću utakmicu sa
Grčkom u Zenici.
- Baš ti hvala prijatelju na pozivu, odavno me neki novinar nije
pozvao.-Bile su prve riječi istinske fudbalske legende i čovjeka
koji ima dušu duboku kao more,
čovijeka koji nikad nije znao da
s visine gleda nekog, niti da razvrstava ljude na velike i male,
bogate i siromašne. Jednostavno
rečeno on je, ljude svrstavao na
dobre i loše. Možda mu se to i
osvetilo u vrijeme kad je udarao
temelje Fudbalske reprezentacije
Bosne i Hercegovine.
Da podsjetimo, Fuad Muzurović
je rođen u Bijelom Polju, gdje
prve fudbalske korake pravi u
FK "Jedinstvu" i kao jedan od
najtalentovanijih fudbalera Crne
Gore, dolazi u FK "Sarajevo". Tu
je od golobradog mladića, do
kapitenske trake šampionskog
tima proveo svoj igrački vijek.
Ništa lošiji nije bio niti kao trener, čak se smatra uz Ivicu Osima
u BiH najuspješnijim trenerom.
Nakon što smo se upitali za
zdravlje, počeo je razgovor o
nogometnoj reprezentaciji BiH.
Ipak moram priznati da smo
prvo evocirali uspomene na prve
zvanične pripreme reprezentacije BiH u Velikoj Kladuši, juna
36
mjeseca 1996. godine.
- Iskren da budem, nastavio je
Muzurović, -te pripreme su za
mene sinonim dobre organizacije, ali i demonstracija Bošnjačke
dobrote i gostoprimstva. Ako se
sjećaš, tad je Haris (Škoro op.a.)
izjavio: "Da nisam došao u Veliku
Kladušu ne bih znao koliko je lijepa moja Bosna, a Bošnjaci dobri
ljudi." ja i danas tako mislim. No
politička previranja u tom gradu
ne prestaju i to se naravno odrazilo na sport. Ipak da podsjetim
u Veliku Kladušu je tada došlo
ono što je BiH u fudbalu najbolje
imala: Omerović, Ibrahimović,
Petranović, Škoro, Baždarević,
Smajić, Bolić, Mujdža, Halilović,
Repuh, Adić, Turković, Pintul,
rah. Katana, I. Jozića, Šabić,
Tabaković. I ovi ljudi su zajedno
samnom, te rahmetli Mustafom
Hukićem, udarili temelj Fudbalske reprezentacije BiH. Možda
se tadašnji predsjednik Jusuf
Pušina rukovodio narodnom izrekom; "Selamet će poteći iz
Velike Kladuše", pa je dodijelio
prvo domaćinstvo reprezentacije Velikoj Kladuši. Dao Bog,
pa da i ostalo krene dobro ovom
napaćenom gradu u Bosni i Hercegovini, kao našoj reprezentaciji.
Ipak niste se dugo zadržali na
selektorskoj funkciji, zašto?
- Znaš brate, opet ću reći staru
izreku, "Svako od nas gaji guju u
njedrima", tako sam i ja, ali da je
to bila samo jedna, kamo lijepe
sreće.
Budite precizniji.
- Na moje insistiranje kod
predsjednika Pušine došao je
Džemaludin Mušević, a ja sam
kod domaćina izdejstvovao da
ugoste, tada mladog novinara
Sinana Sinanovića, koji je bio u
Rijeci (r. Hrvatska). Oba su došla,
da bi za kratko vrijeme meni postali "dželati" i već u Kladuši počeli
krojiti zavjeru protiv mene. Po
završetku prvih kvalifikacija za
Francusku 1998. ja sam morao
odstupiti.
Ipak, pritekli su vam stari prijatelji u pomoć.
- Da, tačno je to, pritekao mi je
u pomoć Safet Sušić i našao mi
angažman u Turskoj. Nisam se
puno tamo zadržao iz puno razloga. Vratio sam se u Sarajevo.
Kako danas gledate na reprezentaciju i da li se čujete sa selektorom Sušićem?
- Sa Safetom se čujem. No ne
pričamo o reprezentaciji. Lično
mislim da on to od nas sviju do
sada najbolje radi. Ima svoj princip od kojeg ne odustaje, ima
sjajnu generaciju fudbalera, ima
eto i uspjeh. Još ove Grke da
"povalimo" i moći ćemo nazvati
Sellam ili dobar dan Brazilu.
www.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
INTERVJU
POLITIKA
O igračima koji brane boje BiH,
suvišno je trošiti riječi. Oni su
svoje rekli i govore na terenu.
Samo se bojim da se ne uljuljamo
sa uspjehom "A" tima, a da pri
tome ne vodimo računa o mladim koji nastupaju u drugim sredinama, ne samo u Bosni, nego u
okruženju i Evropi. Moraju se organizirati kampovi po regijama u
BiH, vidjeti što tamo ima kvaliteta, napraviti selekcije i organizirati centralnu reviju nogometa.
Dozvoliti struci da ocijeni talent
i psiho-motoričke sposobnosti
mladih fudbalera, bez uticaja
menadžera, novinara i roditelja.
Samo na takav način obezbjedit
ćemo kontinuitet uspjeha. Jer je
nemoguće da nema Bošnjaka,
Srba i Hrvata kojima su korijeni
u BiH, a da ne žele nastupiti za
Bosnu. Oni koji se ponašaju
uvrijeđeno ili očekuju da im neko
piše molbe, pa i ne trebaju nam!
A isto tako i selektori moraju više
biti na točkovima i snimati pravo
Broj 33-34 april-maj 2013.
Informativno javno glasilo
Faud Muzurović
stanje. FS BiH im to mora obezbjediti.
Za kraj, odete li u rodni kraj Bijelo Polje i da li pratite stanje
u Fudbalu Crne Gore?
- Odem bar jednom godišnje.
Posjetim mezare mojih predaka i
vratim se. Što se tiče fudbala, tu
sam vrlo malo informisan. Osim
onog što pročitam
u BH novinama,
ništa drugo. Jedino znam da klubovima sa sjevera
ide vrlo slabo. A
da me neko iz tih
klubova pozove
da dođem, rado
bih se odazvao i
pomogao. "Očiju
ti, pa ja sam dijete
tog kraja", kroz
smijeh je odgovorio Muzurović.
Nama je preostalo da konstatujemo, da u svim segmentima
života ima i imaju perjanice koje
mogu pomoći da se bošnjački
identitet usjaji do zlatnog sjaja.
Ipak je sve do nas, ma koliko
god mi to negirali.
Razgovarao: Ešref Hadžić
37
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
POLITIKA
DRUŠTVO
Piše: Ćerim Bajrami
O BOŠNJACIMA TORBEŠKOG
PORIJEKLA NA KOSOVU
Nacionalni bošnjački identitet na Kosovu je još u procesu svoje afirmacije, zato što je
ona nazadovala jer je bila sprečavana ili kočena u minulim decenijama. Ta nacionalna
specifičnost je dobila svoj subjektivitet i unutar političkog i pravnog poretka u Republici Kosovo, koji je zacrtan i međunarodnim Planom Martija Ahtisarija, koji je bio
osnova za rješenje višedecenijske kosovske krize, poslije čega je proglašena i nezavisnost, 2008.godine.
I u Republici Kosovo je
održan popis stanovništva u
aprilu 2011. Prema publiciranim
statističkim podacima, Bošnjaka
na Kosovu ima 27.500, dok je
onih koji su se izjasnili da govore
bosanskim, maternjim jezikom
više za oko dvije hiljade od broja
bošnjački nacionalno deklarisanih. Treba odmah naglasiti da ta
brojka ne obuhvata Bošnjake u
dijaspori i iseljeništvu, odnosno
one građane Kosova koji nisu
bili prisutni u svojim kućama tokom popisa stanovništva, iz bilo
kojeg razloga, tako da se može
zaključiti na osnovu podataka sa
38
ranijih popisa (iz 1981. god.) da
je najmanje još toliko Bošnjaka
van Kosova, koji su i dalje njegovi
državljani.
Najveći
broj
popisom
obuhvaćenih
kosovskih
Bošnjaka, oko 16 hiljada, živi u
prizrenskoj opštini - u samom
gradu i u okolnih 12 sela u regiji
Župa, te u četiri sela u obližnjoj
Podgori.
Ovi Bošnjaci u Župi i Podgori
su - što bi se reklo – torbeškog
porijekla ili provenijencije. U
dragaškoj opštini, u 19 sela Gore,
bošnjački
nacionalno deklarisanih ljudi,
obuhvačenih spomenutim popisom, ima
nešto ispod pet hiljada. Najviše njih je u
velikom selu Restelici.
Ovi Bošnjaci su goranske
provenijencije
(dok su prema još starijem porijeklu i Goranci
zapravo
Torbeši).
Bošnjaka porijeklom iz
Sandžaka u kosovskim
opštinama i gradovi-
ma - Peći, Istoku i Prištini, te u
Mitrovici ima oko sedam hiljada
popisanih. Najviše ih je u gradu
Peći (i obližnjem selu Vitomirici)
i Istoku (odnosno obližnjem selu
Dobruši), i još u najmanje desetak sela u opštinama Peć i Istok,
dok ih je nešto manje u Mitrovici i selu Rvatska (na krajnjem
sjeveru Kosova), a samo nekoliko
stotina Bošnjaka živi u glavnom
gradu Kosova - Prištini.
Bošnjaci koji su se u XIX i XX vijeku doseljavali na Kosovo iz
nekih mjesta Sandžaka i Crne
Gore, zatekli su Bošnjake koji
su starosjedilačko stanovništvo
na Kosovu, te s njima zajedno grade jedinstven bošnjački
nacionalni identitet, uz neke
vidljive regionalne i druge razlike. Mnogi među njima (nama)
te razlike i specifičnosti tumače
kao bošnjačku prednost, a ne kao
mahanu.
Vezano za najnoviji popis
stanovništva iz aprila 2011.
na Kosovu, ono što će svim
poznavaocima prilika i statistike
iz starijih popisa stanovništva
upasti odmah u oči jeste prepowww.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA
DRUŠTVO
lovljeni broj Bošnjaka na Kosovu
u odnosu na približno 60 hiljada
popisanih na posljednjem (šire)
validnom popisu stanovništva
1981. godine iz SFRJ.
Razloga za ovo smanjenje
je više, ali je najbitniji taj što je
i u Republici Kosovo, na ovom
popisu, kako smo već spomenuli, evidentirano samo tzv. “rezidentno” stanovništvo (prisutno
i zatečeno od popisivača tokom
evidencije u svojim kućama).
Ovo je od posebne važnosti zato
što je ogroman broj Bošnjaka
u dijaspori po zapadnim zemljama, ali oni na Kosovu imaju
svoju imovinu, zapravo, što je
još važnije oni su i dalje njegovi
državljani. Drugi razlog za smanjenje statističkog u odnosu na realni broj jeste veliko iseljavanje
Bošnjaka s Kosova, pogotovo
uoči i neposredno poslije rata
1999. godine, tako da ovi ljudi na
pomenutom posljednjem popisu
nisu evidentirani ni kao odsutni,
jer nisu imali nikoga iz najbliže
familije na Kosovu da ih prijavi
kao takve, a u međuvremenu
mnogi od njih su otuđili i svoju
imovinu, pogotovo u gradovima
Prištini, Mitrovici… Broj (trajno) iseljenih Bošnjaka s Kosova vjerovatno nije manji od 15
do 20 hiljada ljudi. Treći razlog
za smanjenje broja pripadnika
bošnjačke nacije jeste odvajanje
jednog dijela stanovnika goranskih sela u opštini Dragaš od
bošnjačkog deklarisanja, i njihovo izjašnjavanje za Gorance, iako
su ti ljudi na ranijim popisima u
SFRJ bili dio jedinstvenog identiteta sa Bošnjacima - pod nacionalnim imenom Muslimani.
Smanjenje po ovom zadnjem
osnovu je oko 12 hiljada (samo
Broj 33-34 april-maj 2013.
Informativno javno glasilo
sljednjeg popisa može samo da
raduje, jer on, između ostalog,
znači da je najmanji procenat
iseljenih Bošnjaka iz ove regije,
ali također dodatno još kazuje
da je nacionalna svijest odranije
etnički izjašnjenih Muslimana
u usponu u prizrenskoj opštini,
te da se ona potvrdila i verbalnim bošnjačkim izjašnjavanjem
na
posljednjem
popisu
stanovništva. Ovim činom, ovi
ljudi su pokazali svoju stabilnost
– i to ne samo preko nacionalne,
već i kroz političku dosljednost u
minulom burnom periodu od tri
dekade unazad.
Za ovu priliku, mišljenja smo da
je potrebno istaći da je ova doslijednost vjerovatno plod karakterne osobine ove populacije,
koja je plod uticaja više faktora
i činilaca, počev od historijskog
naslijeđa, pa sve do aktuelnih
društvenih zbivanja u posljednjim decenijama.
Inače, ova populacija u okolini
Prizrena istorijski je poznata i pod
imenom - Torbeši. Treba ovdje
spomenuti da je ovo ime nerijetko korišteno od njihovih komšija
drugih nacionalnosti, posebno u
regiji Prizrena, sa pežorativnim
naglaskom u izgovoru.
Narodna nošnja
onih popisanih) ljudi.
Sve u svemu, kao što smo kazali,
najveća koncentracija Bošnjaka
na Kosovu, oko 60-70 procenata,
jeste u prizrenskoj opštini, što je
i inače i u minulim decenijama
bio visoki, ali ipak nešto manji,
procenat sa ranijim popisima
stanovništva. Ovaj podatak s po-
Teze o etnogenezi, porijeklu
ljudi bošnjačkog govornog
područja Župe, Gore i Podgore
Odakle Torbeši?
Prema
nekim
relevantnim
naučnim i publicističkim radovima, termin Torbeš se dovodi u
direktnu vezu sa bogumilima, tj.
sa vjerovanjem koje je bilo itekako prisutno i na kosovskoj i na
makedonskoj strani Šar-planine,
39
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
kao što je bilo mnogo rašireno i
na širim balkanskim i evropskim
prostorima, počev od IX vijeka.
Međutim, na Kosovu se termin
Torbeš u ovo vrijeme vezuje
samo za pripadnike bosanskog
govornog područja u Župi i Podgori (za ovu grupaciju u Podgori
koristi se i termin “Torbani”),
kod Prizrena. S druge strane, kao
što smo spomenuli, uzimajući
u obzir nešto dalju historiju, i
mještani sela u Gori su zapravo
daljnjim porijeklom Torbeši, dok
je termin Goranin geografska
odrednica, nastala mnogo kasnije. U nekim naučnim radovima
i literaturi i starosjedioci Orahovca se nazivaju ovim imenom.
Zanimljivo je da ovaj termin Torbeš, kao odrednica zasebnog
narodnosnog obilježja, nije puno
prisutan u pisanim istorijskim i
publicističkim djelima, pogotovu
kod srpskih autora.
Kada je riječ o pisanim autorskim
radovima, svojevremeno je rahmetli Idriz Vučitrna iz Orahovca
preveo tekst Omera Turhana
“Pomaci, njihova prošlost i
sadašnjost”, koji je objavljen u
prizrenskoj reviji Selam br. 6.,
oktobar 1996. U njemu autor
Turhan citira nekoliko balkanskih,
turskih i evropskih naučnika: F.
Kanci, Iriček, Iširkaf, M. Pavlović,
D. Obeleiski, D. Angelov, P. Cilev,
J. Hadživasiljević, G. Palihruševa,
I. H. Uzunđar, P. Delidarev, I.
Bataklijev, A, Komnena (navedeno prema autoru teksta u “Selamu”, p.a.), koji iznose različite
teze o porijeklu termina Pomak,
odnosno Torbeš. Uglavnom, svi
se slažu da se oba termina odnose na specifični etnos koji je
naseljavao, i u znatnom broju još
nastanjuje, neke balkanske kra-
40
jeve i oblasti počev od Rodopa i
drugih krajeva u Bugarskoj (gdje
žive Pomaci), preko brojnih naselja u nekoliko povećih regija
u Makedoniji, pa do pojedinih
mjesta na Kosovu (Župa, Podgora
i Gora), dok je u Albaniji također
karakterističan dio (geografske
cjeline) Gore sa svojih devet sela.
U ovom pravcu, publicisti
bošnjačkog govornog područja
s Kosova, poput akademika
Alije Džogovića, dr Sadika Idrizija, dr Raima Bajramija, prof.
Ismeta Markovića, Mehmeda
Hamze, rahm. Vejsela Hamze,
Mustafe Balje, Azara Zuljija, Refki Alija, Nesima Mustafija, Miftara Adžemija, Raifa Kasija, Isaka
Mete, Jonuza Hodže, i drugih,
zastupaju mišljenje da je termin
Torbeš u direktnoj vezi sa bogumilima. Ovo mišljenje je inače
kao kolektivno preovladavajuće
i kod kosovske bošnjačke populacije u prizrenskom i, u znatnom
dijelu, u dragaškom kraju. Slične
teze i neke argumente iznosi i
rahm. dr. Malić Osi u svojoj knjizi
“Prizren drevni grad i njegova
najbliža naselja Jablanica i Pousko”.
Također, poznati istraživač Nazif
Doklje iz Kuksa, Albanija, porijeklom iz sela Borja u Gori (u
uvodu njegove knjige “Goranski narodni pesni”, Skoplje 2000.
god.), i u intervjuu pod naslovom
“Torbeši, posljednji sljedbenici
bogumila”na web magazinu
Bošnjaci.Net od 31. 12. 2003.
te u njegovoj knjizi prevedenoj
2011. sa albanskog na bosanski
jezik, od strane prof. Sadika Idrizija, ”Bogumilizam i etnogeneza Torbeša kukske Gore”, iznosi
POLITIKA
DRUŠTVO
argumente, citira izvore i autore,
s tvrdnjom da ova populacija u
Gori egzistira u kontinuitetu još
iz X vijeka. Zapravo, i istraživač N.
Doklje potvrđuje da su Torbeši
bili “jeretici” koji su bježali po
planinskim visovima od kazne
ili od nasilne hristijanizacije,
započete intenzivnije poslije
propasti Samuilovog bugarskog
(makedonskog) carstva, koji su
se - po njemu – tada doseljavali
sa sadašnje makedonske teritorije na prostore Gore.
U ovom kontekstu, termin
Torbeš se tumači preko osnove
“torba”, koja se preko grčke riječi
(‘’funda“ – torba), “fundagijagiti“ , koja je u Vizantiji korištena
za imenovanje sljedbenika ovog
učenja, udomaćila i u ostalim
jezicima. Prema mišljenju nekih
tim imenom su ih ponižavali
i smatrali su ih prosjacima, a
prema mišljenju drugih oni su u
tim torbama nosili svoje (rijetke)
vjerske knjige.
S druge strane, akademik Alija
Dogović je i u magazinu „Pan
Bošnjak“, 2011. godine, ispostavio svoju novu tezu oko
porijekla imena Torbeš, koju u
sličnom sadržaju iz nekih njegovih tekstova, preonosimo i ovdje:
‘’...I leksička (etnička) odrednica
Torbeš, i torbeš (kao apelativ
socijalne semiotike), sasvim je
pogrešno i zlonamjerno etimologizirana, a najčešće je rezultat
neznanja i falsifikata pojedinih
‘’naučnika’’.
Odrednica bes//beš (kao apelativ) je etimon nacionalnog imena
tračkog plemena Besi, koje se
od trećeg vijeka prije nove ere
selilo iz Trakije prema zapadu,
naseljavajući se u Podunavlju i
Centralnoj Posavini, odavde prewww.bosnjackenovine.com
DRUŠTVO
POLITIKA
ma Bosni nastanjujući se oko rijeka Bosne i Lašve, stvarajući ovdje
i etimon svoje državne zajednice
koju će nazvati Bosnom. Jedna
plemenska grupacija ovih tračkih
Besa selila se preko Kosova (Besijana) i dalje preko Šar-planine,
Pologa, Ljume – prema jugu do
Prespanskog jezera i na zapadu
do Taraboša (tera Besa = zemlja
Besa), a odavde i prema Dinari i
Hercegovini (up. etnonim Besac
– u funkciji imena kastela na Skadarskom jezeru, kod Spuža).
Prema ovoj teoriji, koju je inicirao
vrsni sarajevski historičar akademik prof. dr. Ibrahim Pašić, Bosanci i ljudi u Šarplaninskoj i široj
oblasti Torbesi//Torbešipotiču
iz jedne tračke plemenske zajednice, imaju dakle zajedničko
porijeklo – i jedan su etnički
supstrat. Tako, biti Torbeš je isto
što i Bošnjak. Semantički, nema
nikakve razlike. Zato s ponosom
mogu reći - ja sam Bes//Torbes
(Torbeš)//Bošnjak. Razlika je
u fonološkoj derivaciji: tračkogrčko finalno s supstituiralo je u
š).
Onimijskom liku Torbeš davana
je pežorativna semantička konotacija, lažna, a ona je pozitivne
lingvističke semiotike.“, ističe
akademik A. Džogović.
U historijskim izvorima je također
zabilježeno da je na širim balkanskim prostorima Srpska pravoslavna crkva, pogotovo u doba
vladavine Nemanjića i uz njihovu
pomoć, drakonskim kaznama
proganjala pripadnike bogumilskog vjerovanja, dok su njihove
knjige spaljivali, što potvrđuje i
propisana kazna u drastičnom
obliku za “bogumilsku jeres”,
koja je bila predviđena u zakonBroj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
iku cara Dušana, kao i u prethodnim “anatemama” ove crkve
„izrečenim“ za ovo vjerovanje.
populacije, koja je nosila zajedniko ime, često od drugih izgovarano s pežorativnim prizvukom
- “Torbeši”. Ovdje su, naime,
Kada je riječ o etnogenezi ljudi bila prisutna (doseljeni) i starosadašnjeg bosanskog govornog turska plemena Pečenezi i Kupodručja Župe, Gore i Podgore, mani, kao i dio tursko-juručkih
u okolini Prizrena, na Kosovu, plemena. (Zanimljivo je da Jovan
ona je bila i još jeste predmetom Cvijić ipak spominje prisustvo i
manipulacije nekih publicističkih juručkog elementa u etnogenezi
i historijskih djela od autora stanovništva u Gori.)
iz redova jačih susjeda, pogotovo nekih srpskih, često u cilju Ti ondašnji pripadnici ovih starih
negiranja samobitnosti i (poli- naroda i plemena su bili poktikantskih) svojatanja ove pop- lonici i bogumilskog učenja, čak
ulacije. S druge strane, spome- neki između njih među prvima –
nuto kolektivno pamćenje među koji su to učenje prihvatili preko
ovim ljudima, dobrahno negira Pavličanske sekte, koje se u demogućnost slavenskog (srpskog, setom vijeku proširilo u Makemakedonskog i bugarskog) pori- doniji i po drugim balkanskim
jekla ovoga stanovništva.
zemljama.
Ono što se, također, može uočiti
iz (oskudnih) dostupnih historijskih publikacija, pretežno
srpskih, ali i makedonskih i
bugarskih, jeste zanemarivanje
prisustva, naseljavanja, odnosno migracije različitih plemena
i naroda na prostorima koje danas naseljavaju pripadnici ove
Isto tako je istorijski potvrđeno
da su na širem području Balkana
bili prisutni i spomenuti Pečenezi
u IX, X i XI. vijeku, kao angažirani
ratnički narod. Spominju se
također i njihovi kasniji vojnički
angažmani i u vrijeme srpskonemanjićkog osvajanja, a car
Dušan ih je navodno (po rahm.
41
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
DRUŠTVO
POLITIKA
sedam muslimanskih kuća, tri
kuće bećara i 61 kuća kristjana u
kojima su sve glave porodice - sa
vlaškim imenima.
dr. Maliću Osiju) kao ratnikenajamnike naselio oko Prizrena.
O naseljavanju ovih prostora od
nekih pripadnika ovog staroturskog naroda, djelimično govori i
Nedžat ef. Ibrahimi u svojoj knjizi
“Islam i muslimani u albanskim
zemljama i na srednjevjekovnom
Balkanu”, u kojoj navodi i kao
izvor hrvatskog historičara i teologa Franje Račkog koji, između
ostalog, kaže da se “… jedan dio
angažiranih Pečeneza u bizantsko-tursko-bugarskim sukobima,
povlačenjem s bugarsko-vizantijske (sadašnje bugarsko-grčke)
granice, sklonio u području Sredske kod Prizrena...”
S druge strane, neki toponimi na
terenu (“Vlaška”, “Vlaške livade”,
“Vlaška grobišta”… u Gori) i
neke riječi u lokalnim govorima
u Župi, Podgori i Gori vezane
za stočarstvo i mliječne proizvode (“strga”, “urda”…), kao i
lokacije mogućih vlaških katuna,
podsjećaju na manje-više istorijskom literaturom obrađeno
prisustvo starih Vlaha (Aromuna) i na ovim šarplaninskim
prostorima, kao što je uostalom
42
Pored faktora vjerovanja bogumilizma i vjere islama,
koji su uticali na formiranje
ove populacije, kao i osnivanje
zajedničkih naselja, ispred svih
drugih naslijeđenih karakteristika prisutnih kod sadašnjih
stanovnika bosanskog govornog
područja na Kosovu, najzanimRecane ljiviji je svakako preovladajući
tip govora u kontinuitetu prošlih
potvrđeno i postojanje njihovih i sadašnjih generacija mještana
sela na širim kosovskim prostori- župske, podgorske i gorske
ma. Moguće je da je i ovdje kod oblasti. Oni su, bez obzira na sve
tog dijela vlaškog stanovništva uticaje i promjene, sačuvali svoje
bilo presudno za naseljavanje specifične govore, koji su i pored
ovih područja njihovo pastirsko međusobne sličnosti, u znatnom
(stočarsko) zanimanje.
procentu i različiti - kako po regijama, tako i između pojedinih
Prema tome, starije simbioze sela unutar njih. Taj govor je, po
preostalih stanovnika ilirskog, svoj prilici svojevremeno raširen
tračkog i starovlaškog porijekla, i prihvaćen od svih “Torbeša” i
sa novopridošlim staroturskim onih koji su im se priključili u njidijelom doseljenika na ovim pro- hovim naseljima – najviše preko
storima realno su bile moguće, okupljanja istovjernika, prije
zapravo, bile su još više olakšane svega - zahvaljujući tome što je
preko prihvatanja zajedničkog im bogumilsko učenje šireno i na
bogumilskog učenja u X vijeku. tom govoru (jeziku).
Nešto sasvim slično se zbivalo i od
XV vijeka i kasnije - prihvatanjem
islama, prije svega ženidbenim i
udajnim vezama između pripadNastavak u slijedećem broju...
nika istog vjerovanja unutar pojedinih bliskih naselja ili regija.
S ovim u vezi, interesantan je
jedan dostupan prijevod popisa
iz tursko-osmanskih deftera iz
1579. godine objavljen u “Selamovom” Takvimu na bosanskom jeziku za 2003. godinu.
U tom radu se jasno vidi da je
tada u selu Kruševu u Gori bilo
www.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
DRUŠTVO
POLITIKA
Informativno javno glasilo
Država, moral i zločin
Najveća uvreda za ljudsko dostojanstvo došla je ovih dana kada su počeli da pristižu
pozivi (slučaj Ahmeti Hadžije) da ljudi vrate onaj sitni novac koji je tek rijetkima, kao
žrtvama ratnih zločina, do sada dodijeljen
Kada je 2006. nevoljno
započela istraga povodom ratnog zločina izvršenog 1999.
na prostoru Rožaja, u mjestu
Kaluđerski Laz, tadašnja vrhovna državna tužiteljka je uživo
u TV emisiji "Živa istina", meni,
čovjeku koji je gotovo čitav svoj
radni vijek posvetio humanitarnim pitanjima i nevinim stradanjima svih naroda koji žive u Crnoj
Gori, uputila veoma indikativnu,
i reklo bi se ružnu poruku: "...
eto, neka čuje neki advokat
iz Rožaja, juče smo podnijeli
zahtjev za istragu protiv dvanaest osumnjičenih...". Bio je to
direktni pokušaj obezvređivanja
mojih napora, jer sam praktično
radio ono što je do tada trebalo
da radi tužilaštvo i crnogorsko
pravosuđe, a što očigledno ono
nije htjelo da radi. Bio je to signal da će se spriječiti ili pak usporiti i onako mali demokratski
iskorak na putu ka suočavanju sa
nedavnom nam prošlošću.
Tim činom najavljeno je da oni
koji se usude da pokušaju doprinijeti pomirenju i razotkrivanju istine o ubijenoj albanskoj,
srpskoj i bošnjačkoj sirotinji u
CG, mogu računati na sve prepreke i nadati se blatantnoj opstrukciji. Tada sam ignorisao
tu, sada javnosti poznatu aroganciju iz pragmatičnih razloga,
u nadi da su skromni potezi u
pozitivnom pravcu bili značajniji
nego moj ugled. Naprotiv, čak
sam javnim izjavama pokušavao
Broj 33-34 april-maj 2013.
Velija Murić
da podržim crnogorsko sudstvo,
kako bi nastavilo da se kreće ka
pozitivnom. Ali moj optimizam
se, na žalost, nije potvrdio. I ne
samo to, došlo je vrijeme da
se zapitamo šta su pravi motivi.
Ovo je bitno zbog čitavog našeg
društva, jer je pozicija pravosuđa
jedan od stubova moderne
države. Šta ako su ti razlozi lične
prirode? Iz kog bi inače razloga
preko pravosuđa, jedna nezavisna Crna Gora, i dalje pokušavala
da opere nasljeđe već osuđene
politike iz vremena koje je iza
nas. Šta se i od koga to u ovoj
zemlji još brani i krije?
Ono što je tada nevoljno procesuirano, danas uz puni entuzijazam doživljava svojevrsnu
pravnu blokadu. Neoprostivo
je to što se kroz sudske odluke
događa u slučaju zločina Bukovica, Morinj, deportacija,
Štrpci, Kaluđerski Laz, Murino.
Uz optuživanja i suđenja samo
nižem rangu odgovornih, kao po
pravilu zbog površno i bezvoljno
vođenih istraga, suđenja traju
neuobičajeno dugo i na kraju
presude kao po pravilu bivaju
ukinute. Ako je zločina bilo, a
bilo ih je jer žrtve to potvrđuju,
svakog razumnog sluđuju epilozi
sudskih postupaka koji presudama donijetim u ime države,
zbog pogrešnih pravnih kvalifikacija ili pogrešnih optuženja,
tvrde suprotno. Isto tako, veoma
zabrinjavaju odluke Višeg suda
u Podgorici, vezane za slučajeve
naknada šteta oštećenim porodicama, koje su praktično
serijski intonirane u smjeru
obezvređivanja onoga što se
opravdano tužbama traži.
Na taj način, sudije nižih instanci, koji daju sve od sebe da
pošteno i po zakonu sude, po osnovu bizarnih obrazloženja, bez
pravnog utemeljenja, dovode se
u svojevrsnu nevjericu. Čekanje
preko 12 mjeseci na, drugi put,
drugostepenu sudsku odluku u
slučaju rožajske porodice Dacić,
zbog stradanja člana porodice
od kasetne avionske bombe
ispuštene iz borbenih aviona
Vojske Jugoslavije, govori dovoljno o čestitosti nekih djelilaca
pravde. Umjesto pravde dobi-
43
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
jamo dugogodišnju kafkijansku lakrdiju, koja ima za cilj da
se žrtve pokolebaju, da odustanu od potrage za ljudskim
dignitetom koji im je zločinom i
ponižavanjem oduzet.
Najveća uvreda za ljudsko dostojanstvo došla je ovih dana
kada su počeli da pristižu pozivi
(slučaj Ahmeti Hadžije) da ljudi vrate onaj sitni novac koji je
tek rijetkima, kao žrtvama ratnih zločina, do sada dodijeljen.
Ljudi su u nedostatku univerzalne pravde, zbog veoma teških
životnih okolnosti morali da prihvate da se kvantifikuje njihov
bol i trauma koje nisu željeli više
ni da se sjećaju. A sada crnogorsko pravosuđe pokušava da ih
dodatno ponizi, tražeći od njih,
u pijačnom maniru, da vrate ono
što su pravnim putem dobili (Vrhovni sud je ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu, a
nakon što je izvršenje već sprovedeno, zaštitnik imovinskopravnih interesa CG traži da se
ono što je naplaćeno kao duševni
bol vrati državi). Ako se još jednom podsjetimo na konkretne
slučajeve, onda ovakav tretman
države izgleda još sramnije.
Dakle, stanje je sljedeće: Crna
Gora pokušava negirati krivicu
zločinaca koji su izvršili masakar
nad civilima u našim Rožajama,
kada je, između ostalog, jednom
djetetu pucano u glavu. Crna
Gora pokušava negirati da postoji krivica u arogantnom i nezainteresovanom odbijanju da se
upozore mještani naše Murine
na neminovno bombardovanje i
moguće stradanje nedužnih civila. Naša pljevaljska Bukovica se
pokušava pretvoriti u fantomski
zločin, a za mučilište u Morinju
44
su za glavne krivce proglašeni
kuvari a ne komandanti, za deportaciju policajci i inspektori a
ne vladini zvaničnici iz toga vremena koji su iz lojalnosti prema
smrtonosnom projektu Radovana Karadžića u Bosni, izdali
sramnu zločinačku naredbu.
Da ne pominjemo kako se tretiraju crnogorski „Šindleri“ koji su
progovorili o zločinu, a kojima se
najednom pripisuje čitava odgovornost. Kod podgoričkog Osnovnog suda, u toku je veći broj
sudskih postupaka po tužbama
oštećenih iz slučaja ratnog
zločina Kaluđerski Laz i slučaja
stradanja murinskih žrtava. U
tim slučajevima sud je nametnuo stav da se prema samo njemu
znanom pravnom rezonovanju,
u CG posebno mora tužiti država
a posebno (kao da je država u
državi) Uprava policije. Suvišno
je pominjati kakve je štetne
posljedice sve to proizvelo,
posebno za porodice koje sebe
doživljavaju žrtvama zločina, kao
i za trajanje sudskih postupaka.
Konačno, nakon mnogo izgubljenog vremena, neko je ipak
uočio stupidnost takvog rezonovanja. No praktično "dekretom", dobijenim u vidu pravnog
stava Vrhovnog suda, naređeno
je da sve postupke koji se vezuju
za ratne zločine valja prekinuti,
dok se ne vidi da li će osumnjičeni
biti osuđeni kao izvršioci, ili pak
biti oslobođeni jer su to uradili
neki drugi ljudi. Na taj način,
crnogorsko pravosuđe biva jedino pravosuđe na svijetu, pored
stravičnog staljinističkog režima
Sjeverne Koreje, koje ignoriše
tzv. objektivnu odgovornost
države za štetne posljedice koje
su oličene u konkretnim žrtvama
POLITIKA
DRUŠTVO
nedužnih ljudi. Kao da je bitno
da li su baš ove osobe kojima
se sudi izvršioci, ili neko drugi.
Suština svega je krivično djelo, a
ne da li je odgovoran ovaj ili onaj
fanatik i da li je pravi zločinac
uspio da pobjegne. Odgovornost države nema apsolutno
nikakve veze sa time i tvrditi suprotno ravno je ludilu. To što se
to postavlja kao uslov je još jedan pokazatelj da CG, ponešena
kompleksom grandioznošću, još
odrađuje nedovršene poslove
miloševićevskog etno-fašizma
koji i dalje živi u garniturama
vlasti i vrhu pravosuđa.
Preostaje samo da se zapitamo
da li će ovo košmarno vrijeme,
karakteristično po okovanoj pravdi koja porodice žrtava vuče kroz
blato dok izvršioce nagrađuje,
ikada da prođe. Da li će država
smoći snage da učini pravednu
stvar, a ne da se krije iza jednosmjernih i besmislenih pravnih
sredstava i stavova? Da li će stati
na stranu morala ili kukavičkog
prikrivanja zločina, samo zato
što se pojedinci u njenoj garnituri ideološki i iskustveno slažu
sa vinovnicima zločina? Svaki
izgubljeni dan je ubod više u srce
Crne Gore.
Velija Murić
Autor je advokat i predsjednik
Crnogorskog komiteta pravnika
za zaštitu ljudskih prava
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
DRUŠTVO
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
BROJ STANOVNIŠTVA U PLJEVLJIMA
U STALNOM OPADANJU
Ako se nastavi sa negativnim prirodnim priraštajem
po broju stanovnika, sve je izvjesnije da se Pljevlja po broju
stanovnika vraćaju za jedan vijek.
Prema preliminarnim podacima Zavoda za statistiku Crna
Gore, u Pljevljima je zabilježen
negativni prirodni priraštaj od
čak minus 227 što je za sedam
manje nego u 2011. godini kada
je iznosio minus 234. Po tim podacima Pljevlja su daleko ispred
svih opština u Crnoj Gori.
Ako se ovim tempom nastavi
negativni prirodni priraštaj, na
sledećem popisu stanovništva
2021. godine, Pljevlja će imati
3000 stanovnika manje nego u
2011. godini kada je popisano
30.760 stanovnika. To znači da
će u energetskom srcu države,
broj stanovnika biti na nivou iz
1921. godine, kada je u okrugu
Pljevlja živjelo ukupno 26.798
stanovnika.
Kao glavni razlog konstantno negativnog prirodnog
priraštaja u poslednje tri decenije, predsjednik opštine Pljevlja
vidi kao migraciju stanovništva
Broj 33-34 april-maj 2013.
Glavna ulica u Pljevljima
u središnje gradove Crne Gore,
zbog krize koja se najviše osjeća
na sjeveru. Za mlade ljude nema
perspektive u Pljevljima, te s
toga odlaze u veće gradove kako
bi sebi omogućili bolji život, smatra Pupović.
„ Život na selu je veoma
težak i mladi ne žele da tamo žive.
Žene ne žele da ostanu na selu i
budu domaćice, već žele mnogo
više, a to mogu dobiti samo u
većim gradovima. U Pljevljima je
na seoskom području veliki broj
neoženjenih iz razloga što žene
ne žele da stvaraju potomstvo na
selu“, rekao je Pupović i istakao
da je nezaposlenost najveći
problem omladine na sjeveru
Crne Gore, jer nema šta da im se
ponudi.
U 2012. godini u opštini
Pljevlja je sklopljeno 145 brakova, a rastao se 21 bračni par.
Negativan prirodni priraštaj je
zabilježen u 13 opština u Crnoj
Gori, dok je samo u 8 opština
imalo pozitivnu razliku.
Jakub Durgut
45
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
DRUŠTVO
POLITIKA
KAD POLITIKA ZAĆUTI, ŽIVOT
POČNE DA GOVORI
Nije Rožaje idealna sredina, nekada je bila, a na nama
je da učinimo da ponovo bude.
To ne vide samo oni koji sebe
vide kao savršenstva, ili ne vide
uopšte. Neistomišljenici svakako nisu dobrodošli i kvare sliku
stilske idile, sa svim specijalnim
efektima i neviđenim prizorima.
Ovdje se radilo i gradilo, samo
što vi ne vidite, ili ne želite da
vidite. Zar ne vidite?!
Ono što me je podstaklo
na pisanje ovog teksta, je jedan
članak koji je skoro osvanuo u
dnevnim novinama, pod naslovom „U ROŽAJAMA SE NAJBOLJE
ŽIVI“. Ne usaglašavajući se sa
ovim naslovom i sa anketom koja
je sprovedena, ili se samo broji
da je sprovedena da bi se zavarala crnogorska javnost, a obzirom
da se niko nije obratio, shvatio
sam to kao građansku dužnost i
odlučio da se obratim ovim tekstom.
Ne znam... na osnovu
kojih informacija se sprovela
anketa?! Prvo što mi pada na
pamet je da je anketa odrađena
telefonskim putem sa svojim
dobrostojećim rođacima. Svjestan sam nemaštine i siromaštva
koje vlada ovim gradom, ali
ne razumijem činjenicu da bi
to neko želio da prikrije. U tekstu je, također, napisano da je
u Rožajama narod zadovoljniji
nego u Budvi, ne znam gdje je
tu logika, ako, kako su u istom
mediju objavili, u Rožajama
46
Adis Pepić
živi 22.000 stanovnika, od kojih
9.899 prima socijalnu pomoć.
Zar je to ono čime treba da se
ponosimo? Zar je to zadovoljstvo o kojem treba da pišu novine?
Da li se u Rožajama uopšte živi
dobro? Zavisi šta podrazumijevate pod tim. Ne morate imati
mnogo novca da bi bili srećni,
jer sreća nije u tome. Ne zaboravite samo da je Rožaje grad
sa najvećim natalitetom u Crnoj
Gori, i da je, čak, svaki četvrti
stanovnik grada dio najmlađe
kategorije stanovništva, a samo
8% stanovništva su ljudi stariji od
60 godina.
U odnosu na prošlu godinu, kada je Crna Gora bila
rangirana na 50. mjesto, ove godine je standard pogoršan, pa je
sada na 54. mjestu po indeksu
ljudskog razvoja koji je objavio
Fond Ujedinjenih nacija za razvoj /UNDP/. Mjerenje je spro-
vedeno u 187 zemalja, što znači
da se životni standard pogoršao
u odnosu na prošlu godinu, ali
ni u jednoj crnogorskoj opštini,
kao u Rožajama, nije prisutan takav drastičan pad životnog standarda, uzrokovan posrnućem
privrede. Rožaje je, do prije dvadesetak godina, važilo za relativno
razvijen, privredni centar, pa je
u tim godinama, samo u industriji, Rožaja radilo gotovo 6.000
građana, ili skoro trećina ukupnog broja stanovnika. Tranzicija
je pojela rožajska preduzeća,
a time i radna mjesta. Stanje
je zabrinjavajuće kako sa ekonomskog, tako i sa privrednog
i socijalnog stanovišta. Ostalo je samo lijepo sjećanje na
ta vremena, na industrijski centar i na moćna i velika preduzeća
u kojima trenutno ne radi ni jedan radnik, izuzev onih koji rade
u obezbjeđenju onog što je ostalo od tih preduzeća. Rožaje
danas pokušava, rekao bih
bezuspješno, da živi od kafana,
kladionica, kockarnica i trafika,
te malih i srednjih predzeća, čiji
vlasnici i sami teško uspijevaju
da se snađu u sistemu društvenih
promjena. Tokom posljednjih 10tak godina, bez posla je ostalo i ono malo radnika koji su
radili u AD„Gornji Ibar“, te je
danak „razvitku i privatizaciji“
i na taj način, dodatno platio
ovaj nekadašnji gigant. Istu
www.bosnjackenovine.com
DRUŠTVO
POLITIKA
sudbinu doživjeli su i zaposleni
u drugom preduzećima, pa na
vidiku u Rožajama nema novih
radnih mjesta za armiju mladih
i školovanih ljudi koji žele da osnuju porodice, svojim radom da
grade egzistenciju sebi, gradu i
državi. Nivo zarada ne zadovoljava podmirivanje elementarnih potreba porodica, a uz
to u većem broju preduzeća i
ustanova zarade kasne po više
mjeseci, ali zato ne kasne računi
za plaćanje brojnih i ne malih
obaveza. Spisak siromašnih koji
uključuje i najprogresivnije kategorije društva, mlade i školovane,
kao i brojne radnike koji su ostali
bez posla, a posjeduju određena
znanja, vještine i iskustvo, svakim danom je sve veći. Bojim se da Rožaje, od
nekada industrijskog i grada
mladih, postaje grad penzionera, bez perspektive, rada i
života. Nema baš lijepih riječi o
privrednoj i socijalnoj situaciji
u Rožajama, uzrok je privatizacija, ali i nemar nadležnih u
državi, a posebno poslodavaca.
Oni su, naglašavam, pogriješili
u svojim projekcijama, koje su
trebale da imaju za cilj očuvanje
radnih mjesta i redovnu isplatu zarada, međutim, stanje u
Rožajama to ne pokazuje, što će
ostaviti dalekosežne negativne
posljedice na cijelu privredu u
državi, a posebno će se to odraziti na radničku klasu.
Samo u AD „Gonji Ibar“ bilo je
više od 1.500 radnika, od koga
su imali benefite mnogi, ne
samo u Rožajama, već i u drugim opštinama. Bila su to dobra
vremena, koja su nažalost, iza
nas, te lično ne vidim kako će
Broj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
se to riješiti u skorije vrijeme.
Radnička klasa u Rožajama, danas je dovedena na ivicu socijalne propasti, a socijalni karton
daleko je duži nego što se to prikazuje, ili primjećuje.
Otpremnine, koje su trebali dobiti svi radnici koji su ostali bez posla, a za koje je rađen
socijalni program u svakoj firmi,
nisu adekvatno raspoređene i
podijeljene. Prosjek otpremnina
je bio blizu 1920 eura, a po godinama radnog staža od 63 do
115 eura, radnicima „Gornjeg
Ibra“ i „Uprave za šume“,odnosno
tadašnjeg „Šumarstva“, a u ostalim firmama ovaj program
nije ni ispoštovan. Eksperti koji
su radili te socjalne programe u
namjeri da time eliminišu probleme napravili su nove. Radnici koji su napustili svoje firme
uglavnom su srednjih godina i
bez ikakve šanse za neko novo
zaposlenje. Otpremnine su bile
nužno zlo, a najveći broj onih koji
je ostao bez posla primio je iznos
od 1.926 eura, i to od države, a
ne od poslodavca. Najbolje su
prošli, rekao bih, radnici “Gornjeg Ibra“, obzirom da je dio tih
radnika uz otpremnine dobio i
pravo na penzije, što su izdejstvovali zahvaljujući svojoj upornosti. Među njima ima i onih koji
su rođeni između 1960 i 1970.
godine, čime im je onemogućena
egzistencija ili pokretanje sopstvenog biznisa. Prema svim pokazateljima dolaze još teža vremena,
pa Vlada i resorna ministarstva
imaju krajnji rok da nađu nove
vlasnike za fabrike koje mogu da
egzistiraju, u suprotnom mnogi
će ispaštati. Nastupajuća godina, biće teška za mnoge, jer je
izvjesno da će kriza nastaviti da
razara postojeće, kakvo takvo,
privredno tkivo Crne Gore. Pohlepa bogatih, porast siromaštva,
dalje zatvaranje radnih mjesta,
rast cijena osnovnih namirnica
i energenata, te nemogućnost
stanovništva da servisira svoje
potrebe i obaveze, uvodi nas u
godinu koja je pred nama, sa dozom neizvjesnosti i straha. Nezadovoljstvo građana
ekonomskim položajem je
ogromno i to može biti okidač
za socijalni bunt. Vlada mora
pronaći način da pomogne
građanima, kroz poresku politiku, ili na neki drugi način, kako
bi se makar zadržao standard
koji je bio u prethodnom periodu.
Adis Pepić
47
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
DRUŠTVO
POLITIKA
Mijaz Ramdedović u posjeti
Centru za iseljenike
Centar za iseljenike je
26. decembra posjetio predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice "Hannovera" iz Njemačke,
Mijaz Ramdedović koji je i član
koordinacionog tijela Evropa za
Opštinu Petnjica. Ramdedović
je u Centru razgovarao sa direktorom Centra prof. dr Milanom
Vukčevićem i službenikom Centra Danicom Đorojević.
Tema razgovora bila je
usmjerena na pokrenutu inicijativu od strane Generalnog konzulata u Frankfurtu, dijaspore iz
Njemačke, a uz podršku Ministarstva ekonomije Crne Gore o
otvaranju kancelarije u vidu biznis centra u Petnjici. Posao tog
biznis centra bio bi usmjeren na
povezivanju saradnje dijaspore
i domovine, kao i svih aktivnih
institucija u toj oblasti, kako u
dijaspori tako i u domovini. Kako
je zamišljeno, kancelarija bi za
početak zapošljavala jednog radnika, koji bi obavljao poslove od
bitnog značaja za naše ljude koji
su vani, a u zavisnosti od uspjeha
ostvarene saradnje postojala bi
mogućnost otvaranja novih radnih mjesta.
Dalje,
u
razgovoru
Ramdedović je kazao da je
ohrabrujuće to što se jasno
primjećuje da država Crna Gora
želi da pomogne svojoj dijaspori, pomenuo je i pomoć koju
dobijaju preko Centra za iseljenike. Konkretno za nas, naša
48
udruženja, građane, je važno
to što se nadamo da je Vlada
spremna i hoće da pomogne
građanima sjevera Crne Gore,
tačnije Bihora i prostora Opštine
Petnjica, kao najnerazvijenijeg
područja u našoj državi i da im se
vrati status opštine. Druga stvar
koja je bitna je da se otpočne
sa razvojem tog područja što je
od egzistencijalnog značaja kako
za one koji tu žive, tako i za one
koji žele da se vrate da žive na
tom prostoru. Za početak bi to
bio prvi korak jedne praktične
vidljive saradnje koja bi za kratko
vrijeme, nadamo se, dala podstrek drugima i dobar rezultat,
naročito ako uzmemo u obzir da
dijaspora Bihora i sa tog prostora
ima stručne i ekonomske kadrove
po Evropi koji bi sigurno dali svoj
doprinos svom rodnom kraju, a s
time i svojoj državi Crnoj Gori.
Preuzeto sa:
www.opstina-petnjica.com
Prijedlog amblema
www.bosnjackenovine.com
GLAS
IZ TURSKE
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
MUŠTULUK!!!
Nešto o čemu često razmišljam,
jeste to kako godinama u Istanbulu,
tačnije u Yildirim mahali u kojoj su
žitelji uglavnom Bošnjaci niko i nijedna NVO nije organizovala kurseve
Bosanskog jezika. Nedavno na skupu
sa predstavnicima našeg naroda sam
se izjasnila kao mlada Bošnjakinja
koja se rodila u Turskoj, da opraštam
Bošnjacima, koji su došli u Turskoj
50'tih i 60'tih godina, što nisu pokušali
da organizuju kurseve Bosanskog jezika prvih 30 godina boravka u Turskoj.
Meral Balota
Ali im ne opraštam što nisu organizovali kurseve Bosanskog jezika poslednjih 20 godina, jer Bošnjaci u Turskoj prvih 30 godina su se trudili da ostvare svoje snove i da stvore lijep život djeci. Oni su radili (nekada
u Turskoj, a često i van nje) razne poslove kako bi stvorili skromne uslove za život svoje
porodice. Ali za posljednjih 15-20 godina ne mogu da nađem nikakvo opravdanje.
Naravno, ne možemo sve očekivati od drugih. I mi smo odrasli i možemo da organizujemo ili podržimo one koji će organizovati kurseve Bosanskog jezika. U Yildirim mahali
je osnovana NVO SANCAKGEM (Centar mladih Sandžaka) koja ima za cilj da sačuva i pomogne bošnjačkoj omladini. Za kratko vrijeme učlanilo se oko 650 učenika, i organizovani
su razni kursevi koji će im pomoći u obrazovanju. Sigurno ste se zapitali zašto je naslov
ovog teksta “MUŠTULUK”? Sada ću vam reći, NVO Sancakgem u Yildirim mahali počela
je sa kursem Bosanskog jezika. Kurs se održava dva puta nedeljno po 4 sata. Kurs bosanskog jezika za prvi stepen održava se ponedjeljkom i srijedom od 19:00-21:00 časova. Na
prvom stepenu učimo gramatiku Bosanskog jezika. Na višim stepenima ćemo učiti konverzaciju bosanskog jezika. Kurs bosanskog jezika će održavati Mirela Avdić koja je bila
nedavno naš gost. Uskoro ćemo da organizujemo i kurseve Turskog jezika za bošnjake koji
žele da nauče turski jezik.
Ovim tekstom MUŠTULUK sam željela da podijelim radost bošnjačke omladine zbog
organizovanja kurseva bosanskog jezika. Na kraju se zahvaljujem SANCAKGEM i želim im
puno uspjeha.
S poštovanjem,
Meral Balota Mujević
Broj 33-34 april-maj 2013.
49
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
POLITIKA
KULTURA
Piše: Kemal Musić
IZ UGLA PISCA – JEZIK JE ŽIVOT
LJUDI
Ivo Andrić je rekao: „Jezik je
život ljudi, a izvan života je samo
smrtno ćutanje. Jezik je živa snaga sa kojom je vezana ne samo
kultura nego i samo postojanje
jednog naroda.“
Jezik i narod su zaista sudbinski vezani. Ono što se dešava
narodu, dešava se i njegovom
jeziku. I obratno. A, kako reče
Vuk Karadžić, jezik nije privatno
blago, nego opšte dobro. Zato i
briga o jeziku treba da bude briga svih. Zbog toga, govor kojim
je zborio moj komšija Ibrahim iz
Godijeva, smatrao sam da bi trebalo zaštititi, i brigu o tome sam
preuzeo lično.
Jedanput, Ibrahim mi je pričao o
nekoj staroj pušci, koju mu milicija bijaše tek oduzela:
- Rekoše mi: „Daj, Ibrahime,
pušku. Znamo da je imaš.“ Te
him je ja dadoh. Šta ću?! A sad
tražu da him kažem njojno porijeklo. Kako hi porijeklo ufatilo?
Čuš, porijeklo za pušku? Ko,
bogomi, da je insan. A vala, bogomi, mi je bi žo. Eto ti. A porijeklo? Šta znam ja koje joj je
porijeklo. Ta puška je još iz rata.
Još kad su Talijani ovudijer bili.
Bogomi sam tadijer bio otfrko.
Otišo ja u Jelovi vrt da o'sečem
ljeskovak, kad tamo, nekaka vojska. Imahu neke peruške zatnute za šešire i bijahu posijedali
da jedu. Ja se u čudo nađoh. Ali,
tamo malo dalje, ugledam, prislonjene puške u kup. Onako, ka'
50
kad se kukuruz u snopove sveže,
pa se oni snopovi prislonu jedan uz drugi. Vala, mislim se ja,
svaka kuća u selo ima pušku,
do naša. Merkam ono oruž'e
očima i nakastio da zdipim
jednu. Taman što je uzeh, dvije
- tri još iz onoga kupa padoše i
shandareše se. Srce mi siđe u
pete i ni sam ne znam kako pobegoh kroz neko granje. Naredi
Bog, pukoše za mnom puške.
Od straha se zavukoh u jedan
grmen i ućutah se. Da dahnem ne smijem, ali pušku ne
ispušćam. Dva vojnika počeše
da obilazu oko grmena đe sam
ja. Vala, mene obli hladan znoj.
Najgore ne umijem da lepertiram pušku, a puco bi hi bogme.
Teke, srećom, ono džamrganje
prestade. Odnese đavo vojnike.
Al' ja ne mogu da ustanem. Jok,
vala, ni mrdnut. Pa, ja verujem,
jedan sahat sam bio tu. Teke u
jedan vakat ošajatih k' selu. Za
stoku mi ni nom ne pada. Stigoh
kod kuće, kad rahmetli otac se
ufati za glavu. „Šta ti je to, dijete, kukala ti majka? Otkud ti
ta puška?“ Ja ugnuh ramenima.
Rekoh: „Bogomi neka vojska,
gore u Jelovi vrt, bijaše, te ja ovu
jednu uzeh“. „A kaka je bila ta
vojska, omrčio ti se dan, ka što
će ti se“, poče otac da udara dlanom od dlan. „Šta znam“, rekoh.
„Nekaka sa peruškama.“ „Ooo,
jadane, to su Talijani. Oni imaju
istražnu paščad, najće nas i svija
Kemal Musić
će nas postrijeljat. Vrći to đe si
naš'o, kako ti glava zna.“ „Đe
da je vratim, kukala mi majka“,
mislim se ja, ali natovarih onu
puščetinu na leđa i krenuh pr'o
livade. Šta ću, kako ću, zakopah
ja onu pušku pod jedan sklad.
Nagrnuh joj zemlje otud i otud,
utapkah malo nogom, rekoh,
dobro je. Tu je vala ni istražna
paščad ne mogu naj. Odoh da
spavam u pljevaru iza kuće. Kad
se probudih, sunce beše podobro o'skočilo. Ja kod kuće, kad,
hoćeš, tamo nema nikog živog.
Ovara ovamo, ovara onamo,
nikog. Haj, velahaule, šta li bi
s ovijem narodom? Kad oni se
prepali da ne dođu Talijani s
istražnijem paščadima i ponijeli
nešto prostirke i još ponešto, i
sakrili se u jedan ložnjak, dole u
potok. Otac kad me viđe, odma'
me pita jesam li vrnuo onu
pušku. Reko jesam, te oni ono
stvari što su bili poćerali pod
ložnjak natovariše na volove i
vratiše se ka kući. Do poslen rata
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
KULTURA
je ta puška bila pod ona' sklad
zakopana i kad sam je otkop'o,
bijaše čitava zahrđala i, samćim,
pokvarila se od dugog ležanja
u zemlju. Vukla su je đeca oko
kuće i štrakarala sa šnjom. Ada,
ko mačuga, ko ona. I skoro se
ona' moj stariji, Suljo, nešto
sporečk'o sa jednijem đetetom
iz Ćućića i zaprijetio mu sa onom
puškom. Ova ga izjavi u miliciju
te, evo, dođoše kapaši i poniješe
je. A, bogomi, od toga nema ni
puške ni jada. Batalčina, ko sve
batalčine. No, hajt! I sad tražu
da him kažem njojzino porijeklo. Ada, kako porijeklo, mrkla
him svijes'. K'o, bogomi, da je
Broj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
insan, a ne gvožđurija.
Ovako je pričao moj komšija
Ibrahim. Zborom koji je
karakterističan za Bošnjake u
Crnoj Gori, ma gdje ga svrstavali
stručnjaci.
Granice svijeta mog komšije
Ibrahima završavale su se gdje se
završavao i jezik kojim je govorio.
Takođe, to su bile granice i starih
Balota iz Rožaja. Pričao mi je moj
pašenog Harun, a njemu njegov
otac Husein, kako su Balote iz
Rožaja išli da kupuju brašno u
Peć, u vrijeme kada su Italijani
sa Albancima držali vlast tamo.
Presrela
italijansko-albanska
straža jednog Balotu na granici,
pa ga pitali:
“Ko si ti?”
Balota samo ugnuo ramenima.
“Govoriš li ti albanski?”, pitali
ga.
“Jok!”, odgovorio Balota.
“Govoriš li ti srpski?”
“Jok!”, opet će Balota.
“Pa kojim jezikom govoriš”,
pripitaše ga graničari.
“Ovako. Ko ovo mi sto pričamo”,
odgovori Balota.
51
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
POLITIKA
KULTURA
O KNJIŽEVNOSTI
BOSNE I HERCEGOVINE
Bosna i Hercegovina,
riznica
književnoga
blaga,
baštini vrijednosti umjetnosti
od svojih prvih početaka pa sve
do danas. Posebnu vrijednost u
toj dragocjenosti čini književno
stvaralaštvo nastalo o doba osmanlijske uprave u Bosni i Hercegovini. Književno stvaralaštvo
ovoga razdoblja klasificira se na:
-usmenu narodu književnost
-književnost pisanu na orijentalnim jezicima
-alhamijado književnost
-epistolarnu književnost.
O svakom od ovih oblika književnosti je mnogo kazano, međutim, uvijek postoji
nešto novo, ono što je rezultat
našega danas. Usmena narodna
književnost nam je u amanet ostavila različite oblike književnog
stvaralaštva.
Ipak,
svojim
umjetničkim izrazom, snagom
riječi i silinom duha i danas nam
šapuće život tog vremena. Među
ovom ljepotom posebno mjesto
zauzimaju sevdalinke i balade,
naravno, ne umanjujući vrijednost drugih oblika. O sevdalinci
su govorili različite definicije,
ali svojom istinom izdvaja se
jedna koju slučajno saznah. Na
pitanje šta je to sevdalinka, jedna djevojčica mi odgovori:"To je
ona pjesma, koju kad čuje, moja
mama plače!" Zaista, sevdalinka u sebi čuva dušu BiH. Svojim jezičnim izrazom vrlo jasno
i jezgrovito u sebi je prenosila
ljubav, tugu, radost, trenutke
52
ašikovanja. Obiluje poređenjima,
metaforama, hiperbolama. Ovu
gradsku pjesmu podjednako su
pjevali i muškarci i žene sa i bez
muzičke pratnje. Sevdalinka je u
svojem životu uspjela "zaljuljati
mostarsku munaru", otkrila je
odgovor na pitanje:"A što li se
Travnik zamaglio?". Ona jedina
zna da nema hiperbole kada se
kaže : "Bosno moja, divna mila,
lijepa, gizdava", ona zna da je to
ljubav prema voljenoj domovini.
orijentalnim jezicima Nametak
navodi podatak da je djelovalo
oko 5000 divanskih pjesnika tokom osmanske vladavine mada
je u historiji književnosti poznat
broj od oko 3000 njih. S druge
strane, smatra se da je za vrijeme istog perioda djelovalo
oko četiri stotine pisaca i pjesnika iz Bosne, međutim danas
je poznato ime samo njih oko
tri stotine. Ukoliko uzmemo u
obzir teritoriju tadašnje Bosne i
broj njenih stanovnika te ih uporedimo sa cjelokupnom teritorijom osmanskog carstva, koje
je na vrhuncu svoje moći obuhvatalo tri kontinenta doći ćemo
do zaključka da teritorija Bosne
i njeno stanovništvo nisu činili
više od jedan posto Osmanske
imperije. Ukolike ove statističke
podatke analiziramo i u skladu s
njima razmotrimo procenat zastupljenosti bosanskih pisaca u
odnosu na pisce iz cijele imperije
doći ćemo do zanimljivih podataka. Naime, između tri hiljade osmanskih pisaca, koji su djelovali
Ešref Hadžić
tokom šest stotina godina, njih
U ovom ambijentu nas- oko tri stotine dolazi iz Bosne.
tala je i naša balada. Najpoznati- To znači da su pisci iz Bosne
je su: Hasanaginica, Smrt braće činili deset posto od ukupnog
Morića, te Smrt Omera i Mer- broja osmanskih pisaca. Drugim
riječima rečeno manje od jedan
ime.
Meni najdraža je prva spome- posto Bošnjaka je tvorilo deset
nuta, priča o ženi muslimanki, posto od cjelokupnog broja osnjenoj tihoj patnji, njenoj boli. manskih pisaca.
Ti naši pisci stvarali su
Zaista je bio u pravu Alija Isaković kada je rekao da ćemo "svoj eho djela u koja su osim elemenata
orjentalne književnosti u njih
oslušnuti u njenom biću".
Istražujući našu književnost na unosili elemente svoje narodne
www.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA
KULTURA
književnosti, ali ovi književnici s
ponosom ističu vezu sa svojim
porijeklom pridodajući vlastitom
imenu i pseudonim, etnonim
Mostari, Bosnevi, Bosnali, Saraji,
Bošnjak, Prušcak i sl.
Jedan od njih kada progovara o
svome rodnom gradu kaže:
Ko bi mog 'o opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se čudiš srce što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga žara?
O, ne ima na ovom sv'jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svježega zraka,
Što čovjeka sa zdravljem opaja!
(Derviš paša Bajezidagić, Gazel o
Mostaru)
Informativno javno glasilo
"Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade;
šta se hoće zaboga?"
Vrijedno ime naše književnosti
je i Muhamed Hevai Uskufi.
Ovaj pisac je tokom cijelog života
i rada isticao da je Bošnjak, a
jezik kojim govori bosanski.
Tako počinje i jednu svoju pjesmu: "Bosanski da vam besidim,
bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani..."Također u uvodu
svog tursko-bosanskog rječnika
Magbuli-arif ili Potur Šahidija
piše:
Mnogo je lijepih rječnika napiAlhamijado književnost je bila sano,
vrlo raširena u narodu. Najs- Sve kao dragi kamen probranih
tariji, do sada pronađeni, tekst i omiljenih,
muslimanske pisane književnosti Ali nema napisana na bosansna narodnom jeziku je ljubav- kom jeziku,
na pjesma “Hirvat turkisi” iz Ni sastavljena u prozi ni skićena
1588/89. godine od Mehmeda u pjesmu,
Erdeljca. Alhamijado književnost Moje je započeti, a Božije da
je raznovrsna, kako po temama: mi dade da uspijem". (Poturljubavna, “na narodnu”, rugalice, Šahidija, 1631. godine)
političke, društvene, intimne, ilahije, kaside, mevludi, udžbenici, U našoj alhamijado književnosti
epistole, kratke priče, vjerske je pjesnik čije stihove mnogi
pouke, mistika,itd.
pamte, jer su uz njih učili arapsko
Od posebnog su interesa i vrijed- pismo. Fejzo Softa svojoj djevojci
nosti oni bosanskohercegovački ovako daje informacije:
alhamijado tekstovi koji govore
o društveno-političkim prilika- "Elif eldi, nijjet geldi
ma u BiH u vrijeme osmanskog primakni se, dušo, meni
perioda. Kao crvena nit provlači da ja kažem elif tebi:
se, već od početka 17. stoljeća, Ti si tanka elif motka,
tužaljka radi nepravde koja je tu je osnov, tu je potka."
bila prisutna, a poseban odjek ili
dobit' će u pjesmi S. A. Ilhamije "Ha-hasta sam kad te vidim,
“Čudan zeman nastade”, gdje u a budalim kad ne vidim.
svojim stihovima pjesnik kaže:
Ukaži se, da te vidim!
Softi malu steću hitiBroj 33-34 april-maj 2013.
ha će odmah tvoje biti."
Ovu priču o riznici naše
književnosti završit' ćemo epistolarnmom književnošću ili
krajišničkim pismima. Bošnjaci,
vojni zapovjednici u službi
Porte, pisali su tzv. krajišnička
pisma
dubrovačkim
vlastima, glavarima u Crnoj Gori,
uskočkim starješinama, hrvatskim starješinama u službi Austrije i Venecije. Ona su pisana
na bosanskom jeziku, većinom
ikavski, ali ih ima i ijekavskih ako
su pisana iz Hercegovine, pisana su bosančicom (kurzivnom
ćirilicom). Ovaj vid epistolarne
književne tradicije ima karakteristike epske pjesme. Najčešće
imaju epsko-agonalnu strukturu, ali ima i takvih pisama
u kojima je prisutna svijest o
nužnosti zajedničkog i neposrednog življenja, u kojima se iznosi
sav besmisao sukoba. Takvo
jedno pismo napisao je Mustajbeg Lički 1648. godine i uputio
ga, uskočkom harambaši, Petru
Smiljaniću u Ravne Kotare.
Priču o nama, našem književnom
stvaralaštvu ne smijemo prestati ponavljati, njen eho treba se
čuti i u dalekim budućnostima,
a putokaz nam je ostavio naš
pisac Mula Mustafa Bašeskija
riječima:
"Sve što je zapisano ostaje, sve
što se pamti nestaje."
Ešref Hadžić
53
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
POLITIKA
KULTURA
SARAJEVO Promovirana monografija “Merhamet -100 godina”
VELIČANSTVENA MISIJA
OTRGNUTA OD ZABORAVA
Knjiga je napisana kvalitetnim stilom i jezikom i nije privilegirala nikoga naspram onih
ljudi koji su imali viziju stvarajući jednu instituciju i žrtvujući svoj imetak i svoje vrijeme,
kazao je akademik Filipović
Promocija monografije “Merhamet - 100 godina”, čiji je autor novinar i publicist Ruždija
Adžović, održana je 29. marta u
Sarajevu, u Bošnjačkom institutu
- Fondacija Adila Zulfikarpašića.
Knjiga je objavljena nedavno povodom stogodišnjeg jubileja ove
ugledne i respektabilne humanitarne organizacije.
Jedan od promotora, akademik
prof. dr. Muhamed Filipović, koji
potpisuje i recenziju i pogovor,
naglasio je da je u jednoj zemlji
kao što je BiH, gdje se mijenjalo toliko vlasti od kojih je svaka
manje više bila diskriminatorski
raspoložena prema nekim elementima i stranama bosanskog
života, doživjeti 100 godina jednog humanitarnog poduhvata
velika stvar.
Promocija monografije
Autentični dokumenti
vidjeti iz proučavanja „Merhameta”, proizilazi zaključak da je
- Već sama činjenica da je Mer- „Merhamet” živio sudbinu svoga
hamet osnovan prije 100 go- naroda. Zabranjivan je onda kada
dina predstavlja nešto izuzetno je diskriminacija prema tom narznačajno. S druge strane, da se to odu bila kulminirala, a oživljavao
obilježava znači da je ta ideja živa. onda kada su prilike zahtijevale
Na osnovu onoga što se može da se spašavaju goli životi kao
što je bilo u Prvom i Drugom svjetskom ratu i ovom posljednjem
ratu izazvanom agresijom na BiH
- kazao je Filipović.
Govoreći o monografiji „Merhamet - 100 godina”, akademik
Filipović je naglasio da je ova
knjiga odlično djelo, jer govori
o nečem što je važno za BiH i
Bošnjake.
- Knjiga je napisana kvalitetnim
stilom i jezikom i nije privilegirala
nikoga naspram onih ljudi koji su
imali viziju stvarajući jednu inRuždija Adžović, autor knjige
stituciju i žrtvujući svoj imetak i
54
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
KULTURA
svoje vrijeme - kazao je, između
ostalog akademik Filipović.
Književnik Isnam Talji, jedan od
promotora, naglasio je da je,
podrazumijevajući sadržaj, koji
obuhvata mnogobrojne tekstove, zatim faksimile autentičnih
dokumenata, autentične stare
i nove fotografije te mnogobrojne druge faksimile, ova knjiga
zamišljena i osmišljena kao veoma zahtjevan projekt i kao takva
uspješno realizirana.
- U velikom broju imamo knjige
ovog tipa koje su umnogome
samo prigodno-nazdravičarske,
koje se ponajčešće tiču udovoljavanja pukoj formi i sujeti povodom jubileja. Ova knjiga nije
takva. Ova je pisana i analitički
i dokumentirano, ali nije napisana i šturo, nije uobičajeno
suhoparana, nije sastavljena iz
redanja „velikih“ riječi i rečenica,
ne robuje statističkom gomilanju podataka ili samo citiranju
arhivskih materijala, nije pisana
da „ispadne iz ruku“ ili se „prelomi preko koljena“, nego je napisana prijemčivo, s prefinjenim
publicističkim, rekao bih i spisateljskim damarom, pri čemu se
autor Ruždija Adžović nije dao
„izgubiti“ u gomili građe ili u
kojekakvim dodvoravanjima kojekome. U ovoj knjizi onoga što
treba nije ni premalo, ni premnogo, nego je pronađena prava
mjera opserviranja - ocijenio je
Taljić.
Prema njegovim riječima, u ovoj
knjizi onoga što treba nije ni
premalo, ni premnogo, nego je
pronađena prava mjera opserviranja.
- Ovo je potrebna, sasvim ozbiljna i, uporedo, zanimljivo realizirana i čitljiva knjiga. Tako realBroj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
izirana da se uporedo od „šume
vidi drvo, ali da se i od drveta
vidi šuma“. Znači, tu su pojedine
i ukupne aktivnosti, ali i pojedinac kao aktivist, a posebno oni
radi kojih je sve to - oni koji su u
nevolji i kojima se pruža podrška
i neposredna pomoć, uz to na
način da budu očuvani njihovo
dostojanstvo i ljudski integritet.
I s obzirom na značaj
100-godišnjice, ovo je knjiga od
onih knjiga koje se trebaju objaviti. Međutim, nije ni od onih
koje se, u značajnim prigodama,
objavljuju tek da bi bile objavljene, pa se potom samo priključe
arhivi po podrumima, nego je to
knjiga koja, nudeći i mnogo in-
formacija, udovoljava kriterijima
da se nađe među knjigama koje
nam trebaju biti negdje gdje su
nam na dohvat očima i rukama.
To se, u prvom redu, kao osnovno, odnosi na napisano, na tekstove, na ogromni i neposredni
trud, istraživačko-tragalački rad
i pisanje kolege Ruždije Adžovića
- zaključio je književnik Isnam
Taljić.
Prof. dr. Džemal Najetović,
govoreći o monografiji, kazao je
da ona obiluje faktografijom i da
vrvi od podataka i činjenica interesantnih za djelovanje „Merhameta” od osnjivanja do danas.
Adžović: „Živa” svjedočenja neposrednih aktera
Autor Ruždija Adžović podsjetio je da monografija ima 16 poglavlja, ali da će čitaoci primijetiti da je posebna pažnja posvećena
misiji „Merhameta“ tokom agresije na BiH, kao jednom od najtežih
perioda u historiji ove humanitarne organizacije.
- Ovaj period, kada su „Merhamet“ i njegovi aktivisti nadljudskim naporima uspjeli pomoći opstanak BiH i bošnjačkog naroda, odlučio sam opisati kroz „živa“ svjedočenja neposrednih aktera, zbog čega sam ovo poglavlje, najobimnije u knjizi, nazvao
„Svjedoci“. To poglavlje moglo bi biti knjiga sama za sebe. Pored
autentičnih svjedočenja, fotografija i dokumenata, u ovoj knjizi
su zastupljene mnoge činjenice koje do sada nisu bile poznate javnosti, čak ni mnogim tadašnjim, ali i današnjim članovima i aktivistima „Merhameta“.
Upravo će svjedočenja u poglavlju „Svjedoci“ biti najtvrđi bedem
protiv zaboravljanja veličanstvenih akcija hrabrih „Merhametovih“ aktivista, pogotovo onih koje je patriotska i humanitarna
misija koštala života - kazao je Adžović i zaključio:
- Nadam se da sam ovom knjigom uspio otrgnuti od zaborava
brojne činjenice koje potvrđuju značaj misije „Merhameta“ tokom
čitave njegove stogodišnje historije i da će ova knjiga biti svojevrsni putokaz budućim pokoljenjima u „Merhametu“, ali i još jedno
dragocjeno svjedočenje novim generacijama o tome šta su sve
Bošnjaci i država Bosna i Hercegovina preživjeli u posljednjih sto
godina.
55
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA
KULTURA
Informativno javno glasilo
Ozbiljan rad
- Mada nije profesionalni naučni
radnik, autor Ruždija Adžović,
zahvaljujući
dugogodišnjem
novinarskom i publicističkom
iskustvu, se veoma ambiciozno
i odgovorno uhvatio u koštac sa
ovom veoma velikom temom u
želji da izuči i obradi najbitnija pitanja iz stogodišnjeg bivstvovanja „Merhameta”. Autor je uspio
u svom nastojanju, pri čemu se
potrudio da sve što obrađuje
kaže jednostavno, razumljivo i
argumentovano. Ova monografija je ozbiljan istraživački rad koji
će poslužiti kao fundamentalna
osnova za daljnja istraživanja
prošlosti „Merhameta” - kazao je
Najetović, dodajući da će o djelima „Merhameta” suditi vrijeme i
generacije iza nas.
Prema riječima predsjednika
MDD „Merhamet” doc. Dr.
Hajrudina Šahića, sama činjenica
da je iza „Merhameta” jedno
stoljeće djelovanja svakako govori o potrebi izdavanja monografije koja će svjedočiti gener-
Taljić: Izdavački poduhvat
- Knjiga „Merhamet – 100 godina“ bogati bošnjačku baštinu. Čini
to značajno i višestruko: historiografski, publicistički, kulturološki,
sociološki, edukativno... itd., dakako i karitativno, tako i u
izdavačkom smislu.
Ako pođemo od osnovnog tumačenja da je monografija iscrpna i
zaokružena radnja o nekome ili nečemu, kolektivno ili pojedinačno,
o nekoj instituciji, ustanovi, pojedincu, onda dolazimo do toga da
je ova knjiga upravo to, da je takva.
Zato je ova promocija, ovo javno predstavljanje, događaj,
svjedočeći o značajnom događaju – 100-godišnjici osnivanja
Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“ i o njegovom
djelovanju u proteklom stoljeću, ali je događaj i time kako o tome
svjedoči, znači kao izdavački poduhvat - naglasio je književnik Isnam Taljić.
acijama koje dolaze o onome što
je ovo društvo uradilo u proteklom vremenu.
- Da se ne bi otrglo vremenu
zaborava, mi smo uradili monografiju ne čekajući da to drugi
urade za nas. Mi želimo da svoju
historiju mi pišemo. Ova monografija je jedna od sadržajnijih
monografija na prostoru cijele
BiH. Ovo je jedna historijska knjiga koja će svjedočiti o onome što
je Merhamet uradio u proteklih
100 godina - istakao je Šahić.
Šahić je dodao da je autor
Ruždija Adžović, uporedo sa
ovom monografijom, napisao i
kraću verziju koja je objavljena u
Turskoj na turskom jeziku.
Redakcija BN
Brojni ugledni gosti
56
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
KULTURA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
VRAĆENA RADOST SIROČETA
Tužne su samorodne biljke
i usamljene djevojke. Krošnje
drveća zaklanjuju, vjetar sjemena
daleko ne odnosi. Majke bi s tabana odojčadi puteve što odvode
u daljinu počupale.
A ti, Suzana, svakoga dana u očima
donosiš ključeve.
Dječaci i djevojčice iz doma za
ratnu siročad veselo poskakujući
odlaze na igru, a ti dolaziš u jesene sutone kod mene, krivovratog javora u parku zelenog
požara. Kada suton rumenim
pelenama povija sunce. Stojiš
pored mene, što čeznem za visinama. Obgrljuješ. Noktom na
kori zelenu ranu stvaraš. Pitaš:
znaš li, javore, za mojeg oca i majku? Sa mojeg lišća čitaš jesenju
elegiju. Umjesto pisama koja ti ni
od koga ne dolaze. Ja sam nijem.
Odlazi Suzana, izgubljena sjenko! Tumaraj trotoarima! Zagledavaj se u sjetna lica staraca što
pate za nečim nedostignutim ili
izgubljenim. Zagledavaj se u tugom zagrnute žene, što im je rat
smrvio osmijehe. Prizivaj: javi se,
tata, mama! Divljaka iz vaše ruke
u medunak se pretvara! Čitaj, suzana, mermerne ploče sa imenima strijeljanih, izvještaje sa imenima nestalih i logore odvedenih...
oglase u novinama, kojima se
razdvojeni traže...
Poviruje kroz prozore u
prizemlju gradskih kuća željno
udišući dah nepoznatog toplog
domaćeg života. Traži miris izgubljenog gnijezda s one strane
ratne noći, sijeva sječiva, provalija
pucnja i eksplozija požara, režanja
gonitelja i jauk nevinih.
Imena
izgubljenih
roditelja
procvjetaće iz sjećanja, kao sjeme
Broj 33-34 april-maj 2013.
izvučeno iz hladne grudve bliže
suncu. Suzano, odagnaj sa čela
tamnu sjenku laste koja tuguje
za jugom. Ne dolazi u park kraj
mene kada na zapadu brda dan
namrače...
Pazarni dan u Novom
Trgovištu. Seljaci dogone na kolima ljeto. Krvavih trepalja i dlanova od krvi trava. Ulica im krade
iz tovara slamke. Opanci se inate
sa asfaltom.
Na pijaci rasprostrtih starih stvari za prodaju sjedi starica.
Vratnice vida-treplje pritvara. Pred
njom obična žuta korpa. Skroman
lov pogledu radoznalaca: u korpi
cipelice djevojačke i stara knjiga.
Suzana prelazi. Prije nego je dohvatila staru knjigu iz korpe, sjenku
do iskre pogleda, od harmonike
bora što se razvukoše oko očiju
starice, uglova usana, zatalasaše
se valovitim čelom. Ne godine, no
budniih očiju dočekane zore su
napepeljavile i obijelile staričinu
kosu. Česti noćni grčevi jecaja kao
pauci ispili su svježinu njenog lica.
Suzana zagledana u očne prostore njene kao da primjećuje da iz
tunela njenih zjenica prhuta golub
nekog prisjećanja.
Starica joj miluje ruku koju
je Suzana ispružila da dohvati i lista staru knjigu, podvrće joj rukav
džempera na dolaktici. Govori:
Za vrijeme rata, u raciji, fašisti su
me odveli u logor. Ostala mi je
najmlađa djevojčica od dvije godine u kući. Kada sam se poslije
oslobođenja vratila, umjesto kuće
našla sam ugljevlje, a od ćerke ni
traga ni glasa. Ipak, vjerujem da
je živa. Čija si, djevojko, mnogo mi
ličiš na moju Suzanu?
razgali staričino lice, uravna bore, osvijetli kao sijevka kad
proputuje preko njiva staričine
usahnute jazeve suze.
Majko!-prvi put izgovori
Suzana taj sklop riječi, nikada
nikome glasno izgovorila nije.- Koliko sam te tražila, koliko čeznula
za tobom! Možda sam toliko puta
prošla pored tebe i ti pored mene.
U koliko sam se tužnih ženskih lica
zagledala, od koliko sam tuđih
očiju očekivala da me prepoznaju. Ko će izbrisati osamnaest godina
tvoga ćutanja, uzdaha...
Još ne znaš, kćerko. Svaki
zalogaj koji sam pojela zalila sam
gorčinom suza. Moju utrobu su
rasparali srebrni noževi dječijih
glasova koje sam osluškivala napolju. Gdje sam god čula da neko
dijete glasno zove majko, okretala sam se da me ti to od nekud ne
dozivaš. Zapamtila sam te onakvu
kakvu sam te ostavila od dvije godine i kao da sam zaboravljala na
vrijeme i uzrastanje, stalno sam
sanjala kako u noći s pletenicama
lutaš, plačeš i dozivaš me...
I ja sam u snu razgovarala sa blijedom sjenkom svoga sjećanja,
polazila nekim mostovima tankim
kao dlaka da stignem do tebe, ali
ti si daleko bila u sumaglici druge
obale, zli ljudi su odnekud pristizali da noževima presijeku mostove
koji su vodili do tebe. Oni su te iz
zagrljaja moga izotimali.
Vjetar je razlistavao knjigu, list po
list, otkidao ih kao sjećanja, nosio
u rijeku kuda su plovili kao karavani proteklih dana.
U sateve- vodenice vremena, kanuo je trenutak povraćene radosti.
Zaim Azemović
57
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA
KULTURA
Informativno javno glasilo
Aišina suza
Nova, crvena škoda, poput neke
džinovske bubamare, polahko
promiče pored zlatastih žita, čiji
se klasovi, uz glasno šuškanje,
talasaju na blagom povjetarcu.
Znojavi kosači, s umotanom
košuljom oko glave, uz prigušeno
stenjanje, iz sve snage mahaju
kosom. Trava, padajući pred njihovim nogama, blago je grlila
žednu zemlju. Ptice bojažljivo
zaobilaze u žitu razapeto strašilo,
da bi kljunom zahvatile koje
zrno noseći ga uvis do obližnjeg
drveća.
Poznatim hudutom, nesigurne
staračke noge, krenuše same.
Dobiše krila, snagu, sokove
mladosti, prostruja krv. Livadom
nosi u naručju tek prohodalo jagnje. Miriše mu kovrdžavu vunu,
ljubi biljeg na glavi.
- Majko, vidi ga. Još mu mlijeko
kapa iz usta.
- Ostavi ga majci, kućo moja.
Vidiš li je za tobom, bleji, boji se
za tu makanju. Iako je hajvan,
brine, boli je.
Ispred kuće u hladu jabuke, na
pustećiji, babo otresa duhan iz
muštikle. Ispred njega puši se
Starica, naslonjena rukom na fildžan tek skuhane kahve.
otvoreni prozor auta, zagle- - Dođel’ ti, milo moja, dođe. Šta
dana u predjele pored, tiho uči se radi dolje? Jesu l’ odmakle zedove. Potajni drhtaj joj se po- tarice? Neka, neka, gotovo smo.
lahko, preko uznemirenog srca iz Allahu fala što ne bi kiše, da ove
utrobe penje do dušnika, gdje je radove završimo kolaj.
stiska klupko, gorčije od čemera.
Otme joj se po neki uzdah..
Klecnu joj nesigurna noga, za- Muhareme, da li smo blizu?
pade za jedan busen, ugazi u
- Blizu smo, majko. Popi li ti one balegu. Muharem pridrža matablete?
jku. Magla sa naočara joj se ob- Jesam, aha…
risa. Učini joj se da snijeva. Onaj
Nešto zadrhta u njoj, poput usi- drhtaj zamijeni prigušeni krik.
janog gvožđa oprži mozak, ona Neko joj ukrade san i babovinu.
oskoči. Htjede nešto da kaže Neka druga kuća, obavijena sivisinu, ali stade, stisnu mu ruku.
lom, nikla među šare jabuke i
- Majko, dala si riječ, bit’ ćes žutače kruške. Neko rasuo gibet
prisebna.
na poznate livade, iščupao
-Jesam, hoću, dobro sam.
majčino svijeće, bejturane i boSuze sjećanja, bola, čežnje, us- sioke, žute kadife, utabao travu i
pomena, navlažiše staračke oči, umiješao sa calo.
zamagliše stakla naočara. Kroz tu - Kojim dobrom, ljudi?- ispod
maglu, treperi već skoro osušena izgužvane šajkače , zaklanjajući
divljaka jabuka, nadnijeta nad jednom rukom čelo, dovikuje im
put. Kao da drvo malo uspravi krivonogi čovječuljak.
grane, poravna uvehle listove i - A, eto, došli smo. Ja doveo
onako pogrbljena joj tiho reče: " majku iz daljine. Željela da vidi
A, došla si, zar? "
babovinu i rođenu kuću.
58
- Ko ste vi?
- Ja sam, Aiša, Mula Šabanova
najstarija šćer. Ovo je imanje
nekad bilo naše.
- Bilooo, jes bilo, starac razgoraci
oči, brada mu zadrhta.
- Bilo, bilo i više nije. Naše je,
naše. U knjige smo uvedeni,
nema više ovdje ništa vaše, dovikuje starica u crnini, vukući
jednu nogu i unosi se Aiši u lice.
- Mi samo došli, majčine želje
radi. Nismo došli ni da uzmemo,
ni otmemo. Majka htjela vidjet
očevinu, želja da je mine. Doveo
sam je poslije toliko godina,
obećao sam joj.
- A je li? Tako može. A Aiša si ti,
veliš? Prava si gospoja, s tašnjom.
E, davno je to bilo ka’ ste otpratili. Iha, koliko je vode od tad projurilo.
- Ko su ovi ljuđi, tata?
- Ovo je gazde, mula Shabana
šćer, Aiša i njen sin. Došli, velu,
da se ona o’želi babovine. Znaš,
mi smo him davno bili cipcije.
Dobri su to ljudji bili i pošteni.
Nisu nam zakidali i dobro su nas
ranili i davali svega. Al, eto, bi šta
bi.
- Izvolte sjedite ođe. S puta ste,
umorni. Odmor’te malo. daj,
majko, vode i kocku šećera, da se
okrijepu ljudji.
- Nećemo ništa, fala. Samo ovako
s nogu da majka obiđe imanje.
- Ela, ela, ne branim, starac
premjesti šajkaču na drugu stranu.
- Jesi li ti, Marko, zvani Kokoščica?
- Vala, jesam, i glavom i bradom.
Taj sam od kad sam se rodio.
Nijesi mi zaboravila ime. A vidim
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
KULTURA
BOŠNJAČKENOVINE
Za jedan vakat, na oči im se smjela pomaljati nije. Za mir tri put
vraćali muslihune. Redžepagu ne
mogadoše za hajtar. Rodi joj se
prvo šćer Murata, pa Muharem,
pa Muniba, pa Hasan.
Nepoznati ljudi, jednog dana,
baba su joj negdje poveli. Zlata iskali krvničkim mačugama.
Doniješe ga polumrtvog. U ovčju
Šušte joj u glavi majčine svilene ga kožu, majka savijala heftu.
dimije, miriše jasmin ispod Preseli uz amanet: "Meleca, vodi
pendžera, hizmećarice pjevaju đecu za Tursku. Ovdje, nema
pjesme, čobani dotjeruju ovce, hljeba. Moje je prošlo." Majku,
goveda riču, najamnici odlažu odmah za njim, pogodi neprala uz zid štale. Na livadi igraju roboljna. zatvori oči i ona od
konji, brat Elmaz u kangar odije- bola.
lu sprema se za čaršiju u Taslidži.
Haziru, isprosili đevojku, Vezira Odoše, sve za džabe ostaviše.
Gotovo ih istjeraše s mačugama.
veze poslednje jastuče.
Nju, sa šesn’est ljeta, u Berane samo partu na konja. Majčin i
premamiše za Arifa trgovca. očev mezar osta na dušmansko.
Namamih se na svilu, kadifu i Amanet u svijet poniješe Elmaz,
staklaste đerdane i dukate na Hazir i Vezira. Aiša ostade, ka
fesu.
sin ti gospodin. dobro živite. a,
eto, mi isto, patimo se ‘vođe. U
ćoroti smo, lani mi poginu sin od
19 godina na traktor. Prije neku
godinu mi se udavilo unuče u vir
dolje, pa sve mislim, niste ‘alalili.
Starica šuti. Noge, godinama
izmorene, drhte, srce staračko
ubrzano kuca…
Broj 33-34 april-maj 2013.
Informativno javno glasilo
drvo od grane osječeno, liše
djece...
- Hoćemo li, majko?
- Sa’ ću, samo na česmi da se napijem vode.
- Ho l’, srču, ‘anuma?
- Ne, iz ruke ću pit, ne treba mi
srča.
Fatiha se stopi sa Aišinom suzom na dlanu u mubarek vodi.
Zamagli stakla naočara… Starici,
suza osoli grlo...
- Šta ti to dadoše u ruke , Muhareme?
- Neke vunjene,išarane naglavke
i flašu rakije.
- Baci tu pogan, čim zamaknemo.
Šefka Begović Ličina
59
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
HRSUZ
Bilo je ljeto, voće dobro
ponijelo, po njemu se izmuzalo
sunce. Visoko drveće uzanim
kajasama Osojnice usmjeravalo
je široki put, zaklanjalo kuće i
opširno nebo.
Svaka kuća je pred vratima imala neke stare patike koje
su služile da se nazuju po avliji, skokne do prodavnice. Pred
vratima Havine kuće imalo je
troje - onoliko koliko je imala
djece koja su daleko od nje; dvije udate kćerke i sina Husa koji
je dobio dedovo ime kako je bio
običaj u njihovoj porodici, odkad pamte za sebe.
Iako je kuća na prometnom mjestu, na glavnom putu
koji vodi prema centru naselja,
nani Havi danima niko nije prag
preskakao. Zato se obradovala
kada je pred vratima ugledala
komšinicu Eminu s kćerkom
Saimom pored sebe. Došle da
je posjete, popričaju, jer ljudska
patnja se uvećava ako je niko ne
čuje, ne vidi i ne osjeti.
Havu nije toliko začudilo što je
prijateljica Emina došla koliko
je naljutilo saznanje da se nje
nije sjetila gotovo pola godine.
Žena koja je starija od najstarije kuće u naselju, živjela
je skromno, penziju rastezala
k'o lastiku, najčešće u kući bila
sama. Živjela u mjestu u kojem
se tišina odavno uselila, gdje se
zadnja svadba desila prije deset
i više godina.
- Kako si nano? - pita Emina, čija su ramena bila široka
60
kao u muškarca.
- Da je više živih, eto tako.
Da ti Bog rogove da moraš ih
nosit... Noge me još uvijek služe,
desna ruka dobra, u lijevu što god
uzmem ili ispadne ili se slomi.
Svako se čudi kako mogu sama
sebi hizmet da učinim. Ispisali se
dani, šta drugo - pokušava nana
da objasni. - Eh, tu je juče sjedio sestrić Hasim i rođak Džibo,
pomogli mi da uđem u sobu,
namjestili da legnem i Hasim
odma' brže bolje otiš'o u prodavnicu da traži taze džigericu.
Naš'o je kod Envera mesara, i to
jagnjeću. On mu rek'o za koga je,
mesar priturio još toliko, hvala
mu gdje čuo i gdje ne čuo.
Drhtavim rukama goste počastila
kahvom i sokom, Saimu častila
čokoladom i u povjerenju rekla:
- E, moj sinko, život se mjeri
dužinom mladosti. Kad bih ti dala
moje oči i posudila moje srce vidjela bi koliko se ja i ti malo razlikujemo.
POLITIKA
KULTURA
Zumber Muratović
kćerke udale, lijepo žive obje su
na fejzbuk - rekla je pod nekim
neodređenim utiskom radosti i
dosade. - Nazdravlje i na dugi vijek, Saima ista majka. Blago njoj,
srećna je koliko je teška.
-Završila školu, da se još zaposli dodade Emina.
- Biće posla. I svoja familija je
posao. Da sam čekala posao, da
Saima se nasmijala, nas bih bila sama.
sklonila čuperak plave kose koji Dnevna soba je bila pravi
je padao na lijevo oko i zaklan- muzej - stvari stare ali savršeno
jao vid, otkinula kocku čokolade, raspoređene.
stavila u usta i zadovoljno podi- Kredenac - lijep k'o nevjesta.
gla glavu.
Nana primijeti da se trudnica Nana obukla kat - dimiosjeća svečano i uzvišeno, da je i bluzu, na glavi povezača
se ponosi svojom trudnoćom, pokrivena bijelom šamijom, s
pogleda njenu majku, išaretom blagom čehrom na licu i doobjasni da će roditi kćerku.
padljivom pričom uveseljava
- Kako znaš tetka Havo? - pita mladu trudnicu čija je duša
Emina, koja bi je ovog trenutka blistala, produženo radovala, obrado upahnula da nije jednom likovala kao olovo iz vode.
nogom u grob.
- Od kad mi Šale ode pod zem- Lahko - reče nana izbjegavajući lju samoća me pojede - sjetno
odgovor. - Ne reče mi, kako je fa- žali nana svog rahmetli muža.
milija?
- Najbolje bi bilo i ja sad da um- Muž dobro. Sin se oženio, rem. Sad. Jedanput duša ispada,
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
KULTURA
a ne hiljadama. A meni je, u
mom životu, duša ispadala, oho,
puta. Kćerka mi kaže, dođi majko preko zime kod nas, ja velim
ja sam ti sine ni za kud više. Šta
ću tamo, molovanih zidova se
nisam uželjela. Ne bih ja, za cio
svijet, turila ključ u bravu i otišla
negdje.
Dok je govorila, potekle su joj
suze niz umerhano lice, na čelu
se još jedna bora ucrtala.
- Da ti operem suđe, nano?
- pita Saima.
- Da ne opereš, vala - usprotivi se nana. - Neću, ti, da mi
pereš suđe, pričuvaj se. Jok. Što
mi ne dođete? Šta je s vama?
Nešto se danas svijet slabo
posjećuje. Bolje je svoga posjetiti
mahajući ruku nego nikako.
- Hoćemo l' objelodanit, il' krit,
šta se radi u našoj mahali? Šta ja
znam. Pa, ja. Danas je teža riječ
nego rana od puške. Da neko, to,
pogrešno ne shvati? - pitanjem
je pogodi komšinica Emina.
- Šta ima da krijemo, je l' tako?
Svaku noć zebem da lopov ne
naiđe odnekud. Bogom ti se
kunem, još uvijek sam pod abdestom, svi ovdje znaju ko krade.
Svi čekaju da ja prva izvadim kamen iz duvara, pa da se nazove
moje. Znaju svi, djece mi moje, i
Boga.
- U pravu si.
- Ali šta ćeš, na nizak prijelaz
se preskače. Za Boga ne znaju,
države se ne boje.
- Svako zna ko krade u našoj
mahali.
- Znam vala i ja. I, to
oženjen čovjek. Eto, kakav je on,
žena mu još gora, bolje je bilo kamen da je oženio, nego nju.
U hodniku se začu zvonce, zaBroj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
tim nasta šuškanje, pa tih šapat
i vrata se otvoriše. Za tren se na
vratima đusterisa nanin rođak
Džeko. Ulazi polako, gleda desno
kao da razgleda gdje bi se mogao
parkirati njegov traktor sa kojim
je cijeloj mahali bio od pomoći.
Sa njim uđe uska ploha svjetlosti
koja se proteže od praga prema
središtu sobe.
U roditelja obično nagrabusi
prvo dijete i onaj koji se prvi
vrati u svoje mjesto poslije rata.
Džeko je bio i jedno i drugo,
triput započinjao život od kašike.
Dok se rukuje svojim ručetinama
sjedokosa ljudeskara, u plavom
sakou, gleda prema prozoru.
Žene napraviše mjesto da sjedne,
čovjek ušao.
- Gdje si brate Džeko. S kim si
došao? - dočeka ga nana sva
ushićena. Odmah joj u očima
upade njegova neočešljana kosa
i zapuštena prosijeda brada, čije
su dlake podsjećale na pucvalu
koje majstori koriste za čišćenje
mašina. Izgledao je nekako stariji
u odnosu na njegove vršnjake.
- S melecima, s kim drugim?
Došao sam kod Have, moje
rođake. - Poče čovjek da se
propinje, dok mu oko igra od
zadovoljstva, novi zubi iz usta
sjaje kao ulična rasvjeta.
- Ko je ovo? - pita Emina.
- Bližnjika mi - objasni nana.
- Ti, kako si? - zaokruži je Džeko
pogledom ispod poluspuštenih
kapaka, tiho pritvarajući vrata za
sobom okrenu leđima da ne zakloni goste.
- Borami sam dobro. Još
sam na svojim nogama. Ne žiga
me lijevo koljeno, valjda će biti
lijepo vrijeme. Ništa kod tebe
novo?
- Ništa. Para nema, sića udarila u
glavu.
- Biće para... Dođi ovamo,
sjedni da zapalimo po jednu. Koji
je danas datum?
- Danas, je, 25. juli - zamuca
Džeko, pa se nešto zamisli.
- Aha. Da nemaš šta za
glavu?
- Nemam, svega mi.
Komšija Sait pošao prema naninoj kući i na trenutak zastao.
Stavio desnu ruku iznad očiju
da bi bolje vidio osobu koja se
približava. Kad je vidio koliko
obuće ima pred vratima, vratio
se.
Samo što je iskoračio prema
česmi, u naninu avliju uđe
nepoznati momak koji ga pogleda s uočljivom mržnjom u
očima - kao kad pas pogleda psa
pri pronalasku hrane. Stade par
trenutaka, a zatim nestade u
obližnjoj kući.
Saitu nije trebalo mnogo vremena da spoji tako jednostavne
misli i poveže u jednu logičnu cjelinu. Sada mu je jasno ko izviđa,
ko krade. Da bi umirio svoju navalu ljutnje i bijesa, niz betonsku
stazu je krenuo nakostriješen kao
da hoće u boj. Zaobišao parkirano auto, prošao trotoar. Put ga
zatim odvede stranom, pravo ka
ulici, gdje se ljudi često sastaju i
razgovaraju.
Lopovi su vidom i nevidom iz nanine kuće odnosili stvari: bakreno suđe, ukrase, pegle, svilenu
robu, darove koje je dobila od
djece i unuka... Jednom, dok je
zalivala cvijeće u bašči, lopov
ušao u kuću, izvršio premetačinu
stvari i komotno izašao. Prošao
pored nane i upitao da li može
oprati ruke na vanjskoj česmi.
61
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA
KULTURA
Informativno javno glasilo
Nana odobrila momku da opere
ruke, tek kad je ušla u kuću vidjela šta se desilo.
I pored toga što se lijepo ophodio
sa komšijama misli su najčešće
išle prema Harču koji je živio od
nepoznatih prihoda i vozio skupo
auto.
Komšije navraćali i odlazili, nana
ostajala sama, stvari iz kuće
nestajale.
U par navrata pozivala je policiju
koja bi napravila zapisnik i otišla.
Osjećajući
vlastitu
nemoć,
odlučila je da ne ide "sjekirom
na sjekiru" već da lopova sačeka
i sve što misli u brk lopovski mu
kaže.
Jedne noći, duboko humano i ljudski toplo, dvojica komšija
- penzioner Mujo i učitelj Ismet
su "konstruktivno i logički", kako
bi Ismet često govorio, napravili
čeku kod nanine kuće.
Mujo zaprijetio: "Ako se pojavi,
moj je!"
Ismet rekao: "Bolje je grom da ga
pogodi nego ja da ga ufatim."
Topla ljetna noć ubila se za hajduka. Mjesec se punio kao lokva.
Mujo i Ismet zauzeli svoja mjesta, prostrli po zemlji dosta kartona, s pivom u jednoj i oplovakom
u drugoj ruci čekali lopova.
Tek što se noć umirila, daleki slizak mjeseca zaigrao iza oblaka,
lopov se približavao naninoj kući.
Na glavi stavio kačket, preko
kapuljaču, reperski pjevušio,
treperio prstima desne ruke kao
da svira klavir ili kao da se umiljava nepoznatom psu. Međutim,
jorgan da navuče preko glave
komšije bi ga prepoznali po hodu
i stasu.
Onako mršava i bolesna Hava se
naslonila laktovima na prozor. Uz
62
žurbu koja šiba njene zjenice oči
zatreperiše svim mogućim bojama i upadoše u modrinu noćne
svježine. Suho se nakašlja, a zatim poče lopova upozoravati:
- Hrsuze, hrsuze, hrzo, bježi kući,
ubiće te ovi katili.
Kad lopov primijeti nanu, stade,
a onda se naglo okrenu, kao
oprugom odbačen, poče bježati.
Nana, čija je vjera tvrđa od
čekića oklepanika, za koju je
namaz ključ života, klanjala je
jaciju, pogledala vijesti i pošla na
spavanje.
Sutradan, kad se probudila, na
patikama ispred ulaznih vrata
čekala je plastična vreća sa njenim ukradenim stvarima.
Manje poznate riječi:
đusterisa - stvori se, iznenada
pojavi
hizmet - posao
hrsuz - lopov
išaret - znak, govor mimikom
katil - ubica, krvnik
Zumber Muratović
SVITANJA
Praskozorje još jedno tu je,
tišina vremena prošlog i ovog.
Samo se misao u svemu čuje
i ništa drugo i ničeg novog.
Prvi se zraci nebom razliježu,
belutak blista negdje daleko.
Osjećam opet čistu i svježu
Ruku prirode tiho i mehko.
Polahko i tiho miluje grane,
budi planine, rijeke i cvjeće.
Lagahno kreće tamo kroz
grane
u život se dalje kreće.
Jutarnja pjesma počinje zatim, slavuja slavnog čuje se
glas.
S uvijek novom radoznalošću
pratim kako se Sunca
pozlaćuje vlas.
Zejnel Klimenta
HOĆU DA ŽIVIM
Gospodaru silni primi ovaj
vapaj sluge tvoga, tvoga
mučenika.
Želim da živim, oči mi ne
sklapaj, ma samo život jednog
mučenika.
Ma samo život, ma samo
snove, tek da me ima, tek da
se zna.
Tebi se molim skini mi okove,
neka poleti moja duša sva.
Ja Tvoj sam sluga pokorni, i
niski, samo Tebe služim, samo
sam tvoj.
Učini da život i ja budemo
bliski makar kao mrak i
sanak moj.
Zejnel Klimenta
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
KULTURA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
OBJAVLJENA
KNJIGA
MIRSADA
HADROVIĆA
,,VAKUFI U BERANAMA’’
,,Svrha vakufa, prije svega jeste opšta dobrobit svih ljudi, jer onaj što daje svoja sredstva za izgradnju džamije, ili nekog drugog vjerskog ili humanitarnog objekata, on,
ustvari, želi da bude mira i sloge među ljudima, jer u tim objektima se ljudi upravo
podstiču na to. Zato nas čudi činjenica da u svakom ratnom sukobu, ili bez njega, nemuslimani kidišu na vakufske objekte i imovinu.’’
Mirsad Hadrović, rođen 20. 7. 1974. godine u Vrbici, Opština Berane. Osnovnu školu završio u rodnom kraju dok je srednju školu,
elektro-hemijsku tehničku, završio u Beranama.
Vrijeme od 1999. do 2004. godine proveo je u evropskim zemljama Njemačkoj i Luksemburgu gdje mu se javlja želja za ozbiljnijim proučavanjem svoje vjere kao i historije. 2004. godine vraća
se u svoje rodno mjesto. 2007. godine upisuje Fakultet islamskih
studija koji uspješno završava 2012 godine. Diplomirao na temu
“Vakufi u Beranama”. To je bila baza za pisanje svoje prve knjige.
Trenutno ne radi, oženjen i ima troje djece. Živi u Vrbici.
U izdanju Bošnjačkog
društva kulture ‘’Avlija’’ iz Rožaja,
izašla je veoma vrijedna i luksuzno opremljena knjiga o vakufskoj imovini opštine Berane autora prof. Mirsada Hadrovića,
svršenika Fakulteta za islamske
studije iz Novog Pazara, koji živi
u Vrbici u Gornjem Bihoru.
Prof. Hadrović smatra
da je pisati, odnosno istraživati
problematiku vakufa, danas jedna od prioritetnih tema, jer smo
svjedoci permanentnog napada
na tu “islamsku instituciju” koja
je u velikoj mjeri bila sebet da
se obrazuju mnoge generacije
muslimana koje će se učiniti dobrim i korisnim muslimanima.
Te iste “dobre generacije”, stale
su na put svim uzurpatorima
koji su željeli da to “dobro muslimana” pretvore u nekakav svoj
dunjalučki interes. Nažalost, i
Broj 33-34 april-maj 2013.
muslimani opštine Berana osjetili su taj bolni napitak čija se
gorčina osjeća i danas, jer dosta vakufa koji su se bespravno
oduzeti, a još nijesu vraćeni Islamskoj zajednici iako se je za
njihov povraćaj predala uredna
dokumentacija Ministarstvu finansija Crne Gore još 2005. godine.
Mirsad Hadrović je prije svega sebi postavio cilj da
ovom knjigom ukaže na cjelokupnu vakufsku imovinu koju je
imala Islamska zajednica Berana od njenog postanka, pa do
današnjih dana i da ovu islamsku
instituciju (vakuf) predstavi onakvom kakva jeste - humanitarna
i dobronamjerna.
Knjiga je podijeljena na
sljedeća poglavlja: Uvod: Gradske džamije; Seoske džamije; Ostala vakufska imovina u gradu;
Mirsad Hadrović
Hajrat-vode u Beranama i Gornjem Bihoru; prilozi i Biografija autora. Tako uz stare i veoma rijetke
crno-bijele fotografije ispraćaja
hadžija iz Berana, srušenih Čarši i
Haremske džamije i drugih vakufskih objekata kao i brojnih novih
fotografija džamija i česama autor je obradio sljedeće teme:
Pojam i porijeklo vakufa; Svrha
vakufa; Vrste vakufa; Srf – vakufi;
Evladijjet-vakufi;
Geografskohistorijski prikaz opštine Berane;
Čarši džamija; Harem džamija;
Gradska džamija; Džamija u Petnjici; Džamija u Vrbici; Džamija
u Trpezima; Džamija u Kalici;
Džamija u Vrševu; Džamija na
Savinboru – Sandžak džamija;
Džamija na Murovcu; Vakufska
imovina u gradu; Mesdžid u Be-
63
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
ranama; Mehćema u centru Berana; Vakufsko zemljište u gradu;
Imamske kuće; Muslimanska groblja u Beranama; Ostala vakufska
imovina na selu; Imamske kuće;
Faktori koji su uticali na stanje
vakufa u Beranama; Hajrat voda
u Beranama i Hajrat-vode u
Gornjem Bihoru.
Prof. Mirsad Hadrović
je svjestan da ova studija neće
obuhvatiti sve aspekte i probleme koji se tiču vakufske imovine u Beranama, bez obzira na
to što sam se maksimalno potrudio da dođe do relevantne literature i tačnih podataka kako
bi napravio što čvršću osnovu
za još dateljniju analizu vakufa u
Beranama. Iskreno se nadam da
ću ovim radom makar pokrenuti
razmišljanja oko važnosti vakufa
za opstanak muslimana na jed- zajednice u cjelini. Objavljivannom terenu.
jem ovakvog rada izdavač se
legitimiše kao institucija koja daje
Između ostalog, u recen- prilog čuvanju baštine, a autor
ziji za ovu knjigu prof. dr Šerbo kao kompetentna osoba pozvaRastoder, akademik DANU, na da je tumači i razumije. Zbog
BANU i CANU je zapisao: ,,...rad svega toga čini mi čast što mogu
Mirsada Hadrovića je koristan i da pomenuti rad preporučim za
dragocjen prilog razumiijevan- objavljivanje a autoru poručim
ja, ne samo instituciije vakufa, da ,,i najduži put počinje prvim
već i za razvoj, organizaciju i korakom’’. Ako je ovo ,,prvi konačin funkcionisanja Islamske rak’’ u naučnu avanturu kojoj se
64
POLITIKA
KULTURA
ne nazire kraj, onda
je sigurno da Mirsad
Hadrović može sigurno i uspravno ići tim
putem.’’
Hadrović je na jednom mjestu, pomenuo svu vakufsku
imovinu u opštini
Berane, a gdje god je
to bilo moguće, svaki
vakuf je prikazan na
fotografiji kako bi se
čitaoci bliže upoznali
sa vjerskim životom
muslimana u opštini
Berane uz poruku da
nema nikakve sumnje u to da će biti
muslimana ako bude
vakufa, jer bez vakufa bošnjačkom narodu u Crnoj Gori slijedi asimilacija
ili iseljavanje čemu smo svjedoci
i jednog i drugog i to baš u Beranama.
Knjigu možete naručiti na:
[email protected] ili
na broj telefona 068/583-764.
Redakcija BN
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
KULTURA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
U organizaciji udruženja „Bošnjačka dijaspora Crne Gore u Švajcarskoj“,
održana još jedna uspješna promocija „Almanahovih“ izdanja
SJEĆANJEM, PEROM I RIJEČJU
PROTIV ZABORAVA
Nevladina organizacija
„Bošnjačka dijaspora Crne Gore
u Švajcarskoj“ koja je formirana
24. marta 2013. godine, već ozbiljnije je zakoračila u realizaciju
svojih programskih ciljeva i projekata. Obilježavajući godišnjicu
svoga djelovanja, Upravni odbor
i brojno članstvo ovog udruženja,
koje djeluje na cjelokupnoj teritoriji Švajcarske su 30. marta
2013. godine, ugostili musafire
iz Crne Gore – akademika Šerba
Rastodera, zatim novinara i publicistu Esada Kočana, glavnog
i odgovornog urednika nezavisnog nedjeljnika „Monitor“,
mr. Saita Šabotića, istoričara i
Jasminu Rastoder, istoričarku i
arhivistkinju. Cilj njihove posjete
bio je promocija novih izdanja
Izdavačke kuće „Almanah“ iz
Podgorice, odnosno knjiga „Kad
su vakat kaljali insani – Šahovići
1924“, čiji je autor prof. dr Šerbo
Rastoder i knjige „Znali ste“, autora Esada Kočana.
du pruži svu neophodnu pomoć
i lično učestvuje u cjelokupnoj
organizaciji. Izvanrednu podršku
i nesebično zalaganje ispoljili su
i gospoda Esko Rastoder, Ramiz
Zverotić, Zeno Rastoder, Esko
Murić i dr.
Promocija knjiga dr Rastodera i Esada Kočana bila je
zamišljena i kao otvorena tribina, na kojoj su prisutni gosti
učesnicima iz Crne Gore mogli
postavljati pitanja u vezi sa istorijom Bošnjaka iz Crne Gore.
Cjelokupan program vodila je
Aldina Zverotić, mlada aktivistkinja Udruženja, koja se potrudila da goste iz Crne Gore predstavi
na izuzetan način. Moderator
programa bila je Jasmina Rastoder.
Manifestacija u Cirihu
započela je pozdravnim govorom predsjednika Udruženja,
gospodina Ediba Kočana, koji je
prisutnoj publici pojasnio ciljeve
Promocija knjiga obav- djelovanja ove nevladine orgaljena je u prepunoj sali restorana nizacije, akcentujući posebno
„Salmen“, gdje su učesnici govo- namjeru da se formira moderna
rili o pomenutim knjigama. Ter- biblioteka, čijim bi korišćenjem
et ozbiljne organizacije zdušno svi članovi i zainteresovani
su prihvatili osnivači i članovi građani imali priliku da se bliže
Udruženja – Edib Kočan, pred- upoznaju sa kulturno-istorijssjednik, zatim Ljutvo Pepić, jedan kom baštinom Bošnjaka, kao i sa
od najstarijih članova Udruženja, naučnim dostignućima iz drugih
gospodin Hajran Pepić, koji se oblasti.
postarao da u tehničkom pogleBroj 33-34 april-maj 2013.
O knjizi Esada Kočana govorili
su dr Šerbo Rastoder i mr. Sait
Šabotić, a na samom kraju publici se obratio i autor. U svom
obraćanju u vezi sa knjigom
“Znali ste“, akademik Rastoder je
istakao da ona predstavlja „moderni testament jednog novinara
generacijama koje dolaze“. Njena vrijednost je u tome što se autor odlučio da na jednom mjestu
ostavi neposredno svjedočenje
čovjeka koji je svojim novinarskim perom pratio događaje koji
su obilježili kraj XX i početak XXI
vijeka. Posebnu dragocjenost ove
knjige, prema mišljenju dr Rastodera, čine tekstovi koji se odnose na Bošnjake i njihovu poziciju u pomenutom vremenskom
okviru. Prema mišljenju Saita
Šabotića, knjiga Esada Kočana
već predstavlja „modernu istorijsku čitanku“, koja će vremenom
dobijati na svom značaju. Vrijednost ove knjige Šabotić je
vidio i u onome što je imala za
posljedicu, a to je oblikovanje
one stvarne, odnosno poželjne
svijesti, kojom je emancipovana
i branjena Crna Gora u „strašnim
godinama ljudskog posrtanja“,
kako ih je označio sam autor
knjige. Na kraju prvog dijela programa Kočan se zahvalio svojim
promotorima i publici koja je u
značajnom broju odvojila svoje
vrijeme da prisustvuje promociji knjige. Izlaganje autora Esada
65
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Kočana bilo je prožeto emocijama i zadovoljstvom.
U drugom dijelu programa promovisana je knjiga dr
Šerba Rastodera pod naslovom
„Kad su vakat kaljali insani –
Šahovići 1924“, o kojoj su govorili Sait Šabotić i Esad Kočan,
dok je odlomke iz knjige kazivala
Jasmina Rastoder, koja je u kratkim crtama prisutnima pojasnila
šta se to dogodilo u Šahovićima
(današnje Tomaševo) kod Bijelog
Polja početkom oktobra 1924.
godine. Šabotić je u svom izlaganju posebno akcentirao dugo
ćutanje o zločinu koji se nad
bošnjačkim stanovništvom dogodio u Šahovićima 1924. godine,
dodajući da je rad dr Rastodera
na rasvjetljavanju ovog događaja
trajao više od 25 godina.
Naročitu dragocjenost ove knjige
čini njena heuristička osnova, za
koju se autor zdušno pobrinuo
da je obogati i izvorima koji do
sada nijesu bili publikovani. U
66
svojoj promotivnoj riječi Esad
Kočan je kazao da je knjiga o
zločinu u Šahovićima potresno
svjedočanstvo koje zaista dokazuje da su jedan „vakat ukaljali
insani“, koji su bili „izvršioci radova“ nalogodavaca koji zbog
ostvarenja svojih političkih interesa nijesu prezali ni od pokolja nedužnih ljudi. Posebno je,
kao specifikum ovog događaja,
Esad Kočan naglasio da se sve
to desilo u državi koja je imala
sve instrumente vlasti i zakonodavnu infrastrukturu, ali da ipak
niko nije odgovarao za počinjeni
zločin.
POLITIKA
KULTURA
o kojima je vrijedno govoriti,
čije ljudske i „humane postupke
teško može izbrisati bilo koji
vakat“. Po njegovom uvjerenju,
to su „dobri ljudi u vremenu zla“.
Kao potkrepljujući primjer za
svoje tvrdnje dr Rastoder je naveo Huzeir-agu Dervovića, koji je
Bjelopoljce svojim novcem spasao od pripremljenih stradanja
i slučaj Novaka Ašanina, koji je
spasio dvanaestogodišnjeg sina
Amir-bega Muslića.
Na samom kraju promotivnog skupa prisutni su
odgovorili na nekoliko pitanja
koja su upućena iz publike. Pro
Obraćajući se publici u motivno veče okončano je bosvojstvu autora knjige, dr Šerbo gatim muzičkim programom i
Rastoder je naglasio da njegova druženjem prisutnih.
knjiga iako govori o zlu, nikako
S. von Hazane
ne predstavlja promociju zla,
niti duh prošlih vremena budi
na takav način. Profesor Rasdoder je dodao da i u tako teškim i
mučnim vremenima ima onih
www.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA
KULTURA
Informativno javno glasilo
Nova knjiga Fatiha Hadžića
,,Elementi materijalne i duhovne
kulture Bošnjaka u Sandžaku’’
Bogato kulturno nasljeđe sandžačkih Bošnjaka sakupljeno u jednoj knjizi i
razvrstano po poglavljima, zasebno za svaki grad, kako crnogorskog tako i
srbijanskog dijela sandžačke regije.
Fatih Hadžić je rođen u Rožajama 1985. godine.
Diplomirani je grafičar, profesor likovne kulture. Imao je 11 samostalnih i više kolektivnih
izložbi slika u Srbiji i Crnoj Gori. Autor je monografije “Džamije u Sandžaku”. Objavljivao je radove u časopisima ‘’Bošnjačka riječ’‘ – Novi Pazar,
“Almanah” – Podgorica i “Avlija” – Rožaje. Živi u
Novom Pazaru.
Druga knjiga mladog
umjetnika i publiciste Fatiha
Hadžića ‘’Elementi materijalne
i duhovne kulture Bošnjaka u
Sandžaku’‘ ugledala je svjetlo dana u izdanju Bošnjačkog
društva kulture ‘’Avlija’‘ iz Rožaja
uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava za
2012. godinu. Knjiga je štampana
u 500 primjeraka u tvrdom povezu i sadrži 400 stranica B5 formata.
Riječ je o vrijednoj knjizi
za bošnjački narod, jer se sadržaj
odnosi na bošnjačku kulturu,
nasljeđe, običaje, arhitekturu,
sakralne objekte, nadgrobne
spomenike – nišane, turbeta,
medrese, mektebe, iptidaije, rušdije, muzeje, poznate i
znamenite historijske ličnosti
sandžačke regije, pogotovo što
220 fotografija i raznih ilustracija
na vizuelno lijep način prikazuju
materijalnu kulturu sandžačkih
Broj 33-34 april-maj 2013.
Bošnjaka.
Na izradi knjige „Elementi materijalne i duhovne
kulture Bošnjaka u
Sandžaku“ autor Fatih
Hadžić je radio nekoliko godina. Kako kaže
autor, svakom poslu se
Fatih Hadžić
može naći mahana, pa i
ovome, ali je siguran, da
se ne može sporiti iskrena nam- demara Ibrahimovića, Džengisa
jera, napor i želja da prikaže ono Redžepagića, Hilmije Ćatovića i
što je bilo predmet istraživanja, mnogih drugih.
Da je bilo više sluha,
a što je usljed proteka vremena, smjena generacija i nemarnosti, bošnjačka kulturna baština bila
nažalost, prepušteno zaboravu. bi bogatija za još mnogo više
Neki prepoznatljivi objekti iz sačuvanih džamija, kuća, kula,
bošnjačkog kulturno etničkog ćuprija, bedema, hamama,
miljea su potpuno nestali, mnogi karavan-saraja, hanova, turbeta,
su uništeni raznim nestručnim mezaristana, šadrvana, česama.
restauracijama i prepravkama, Sve to nije rušeno zbog dotradok je samo jedan manji broj jalosti i neke potrebe, već iz nenjih ostao sačuvan na slikama znanja ili „dokazivanja“ raznim
i grafikama Ibrahima Rekovića, vlastima, a i zbog nedovoljne
Rasima
Hadrovića,
Zuvdije svijesti o zaštiti tragova svoHodžića, Mehmeda Slezovića, Al- ga postojanja, zbog obračuna
67
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
POLITIKA
KULTURA
sa svim onim što podsjeća na
„orijentalno islamsko“, „zaostalo tursko“, „što se nije uklapalo u savremena urbanistička
rješenja“, odnosno, baš zato što
je bilo važno za očuvanje prepoznatljivosti Sandžaka. Stoga,
knjiga ima nemalu vrijednost,
zbog sagledavanja, bilježenja,
skupljanja na jedno mjesto i preotimanja od zaborava barem elementarnih podataka o historiji,
geografiji, demografiji, tradiciji,
jednom riječju vjersko-kulturnoj
baštini Bošnjaka na području
Sandžaka.
H.L
68
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
KULTURA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
HADŽIJA
Iako hadž bijaše kao
kruna ljudskom životu i kao ispunjenje i potvrda o ispravnosti
načina življenja, odluka o odlasku
ne bijaše laka. Trebalo je mnogo
snage u insanu, pa donijeti takvu
odluku. Možda najteže bijaše
dostojno nositi titulu hadžije.
,,Od toga me najviše strah! Ja sam
običan čovjek od krvi i mesa sam,
a kao takav po prirodi griješan s
griješnim mislima i griješnim djelima. Pa kako da sačuvam oči da
haram ne vide i uši da ono što
me se ne tiče ne čujem? A tek
kako jezik da obuzdam? Kako
ruke pokupiti od tuđeg mala?
Kako ne posrnuti kad me tuga
obuzme i žalost srce razdire?
Kako uvijek u svakoj prilici Alahu
zahvaljivati na svemu dobrome
i lošeme? Hadžija mora sve ono
što se ostalim ljudima prašta.
Mogu li ja to sve? Mogu li biti
uspravan i ispravan uprkos što
je život i sladak kao med i gorak
kao čemer? ”Tako je razmišljao
Husein- aga ne usuđujući se da
svoju odluku zadugo obznani.
Kad bi siguran reče ženi koja od
brige samo nabra čelo, a ništa ne
reče. Učini mu se da u jednom
trenu u njenom pogledu pročita
misao koja ga zapljusnu. ,,Da ne
bude s njim kao s njegovim djedom o kome i dan danas kolaju
priče. Kad se neko mnogo busa
u svoju pobožnost i pretjera u
samohvali kaže mu se: nemoj i
ti kao Bećir zlatar. Od toga je i
dan danas strepio Husein – aga.
Od poganih jezika i podsmjeha
gradskih danguba je zazirao i kao
Broj 33-34 april-maj 2013.
da su mu svi oni koji se sjećaju,
a ne zaboravljaju, kvare užitak
predsojećeg putovanja. Zbog
toga je o svojoj odluci dugo šutio,
pa i kad bi mu to neko ko je samo
načuo spomenuo, skrušeno i
upadljivo skromno bi prošaptao:
Imam kas, imam, tek kako bude
sudbina. Sve je to Božija volja?’’
na mjestu onih koje ispraćaju.
Pratioci su poručivali da za njih
tamo pored kjabe prouče dovu.
Svi su se nadali Alahovoj milosti
i da u jednom od kasnijih Kurban- bajrama budu na Arefatu.
Odlazak na hadž bio je krupan
događaj za cio grad i niko nije
ništa drugo ni pričao do o odlasku. Bio je to blagodet za grad,
Putovalo se na konji- a ne samo za najužu porodicu.
ma i kamilama u karavanima
mjesecima. Put dugačak, na -
Nije isto moliti se ovde
putu svakakvog svijeta i težak kod kuće i tamo u Meki pored
za čovjeka u godinama kakav Kjabe. Nije, nije. Tamo je svaka
bijaše Husein – aga. Malo njih je dova kabul i zato ne zaboravite
krenulo iz čaršije. Onako kako je sve nas koje ostavljate. Uputite
krivudao carski drum od mjesta dovu i za ovaj grad da ga Alah
do mjesta, tako im se buduće čuva. Na ružnom je mjestu,
hadžije pridruživale. Mnogi su nekako je na putu i prijateljima
odlazili na hadž, a mnogi se nisu i dušmanima i od ovih drugih
nikad ni vratili. Ostali su u Meki ili je mnogo jada vidio. Zato je
na putu negde u pustinji ukopani dužnost svakog hadžije da dovu
u vrelom arapskom pijesku, a na uputi i u amanet Alahu grad osnišanu pisalo samo: Šehid. I bili tavi.- Tako je govorio imam Lejlek
su svi šehidi. Uprkos opasnos- džamije koji takođe beše hadžija.
tima i svojim kasnim godinama i Tako su govorili svi dobronamoronulom zdravlju ljudi su hitali jerni ljudi koji dođoše da isprate
ne mareći za svoj život. ,,Ako se Husein- agu.
vratim dobro je, ako se ne vratim
još bolje je.” Tako se razmišljalo.
Kad malobrojna skupina
E, ali naš hadžija je volio da se budućih hadžija krenu i kad se
vrati i da cijeloj čaršiji pokaže karavan izgubi s vidika ljudi se u
šta je pobožnost i skrušenost. tišini vratiše svojim poslovima.
Nadao se danu kada će svi gov- Samo se Husein - aga zamisli i
oriti: ,,Evo pravog hadžije, blago zabrinu pitajući se kakva ih sudnjemu.“
bina čeka. Put ih je vodio do Mitrovice, zatim do Skoplja i Soluna
Ispraćaj trajaše danima i pa ka Carigradu i dalje. Bili su to
gotovo cio grad dođe Husein - jedini putevi kojima su se kola
agi. Bilo je tu mnogo želja i am- mogla kretati. Carski značajni
aneta, mnogo znatiželje i neke putevi su bili popločani rečnim
prikrivene sjete što oni nisu oblucima. Na pojedinim mjes-
69
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
tima put je usecao brda i stene
i bivao vrlo opasan za vožnju u
kolima. Na nekim mjestima strmi
i uski, sa zebnjom bi umorne
hadžije u tišini skrivali svoj strah.
Kad se izvukoše iz useka i klanaca,
strmih vododerina i dohvatiše se
ravne Trakije, vođa karavana ne
izdrža nego upita:
„Duše ti Husein – aga šta
je istina o Bećiru zlataru, tvom
djedu?“
Kako su se kretali lagano, a vremena imali na pretek to ne naljuti budućeg hadžiju, već kao da
jedva dočeka da sa nekim razgovara, započe:
Otac nam je sto puta
pričao šta se desilo njegovom
ocu kad se vraćao s hadža preko
Rogozne i bio tu nedaleko od
kuće, a izgubio mu se svaki trag.
Kako se mjesecima nakon što su
se hadžije vratile nije pojavljivao
zabrinuli su se svi njegovi. Niko
nije znao da kaže šta se sa njim
dogodilo. Neko je govorio da je
zadnji put viđen u Skoplju, neko
u Solunu, neko čak u Carigradu,
a niko ne reče da je viđen na
Rogozni koja se tada zvala Gimišdag odnosno Srebrna planina.
Vraćajući se tako taj moj dedo
sretne grupu ispirača zlata i srebra na planini i sa njima skrene sa
svog puta i zavuče se u lijevu pritoku Banjske rijeke bogatu ovom
rudom daleko od ljudi. Iako je i
prije bio bogat, iako ga nikakva
nevolja nije u to gurnula, ljudska
pohlepa ga je obuzela. Zaboravio
je sve. Iz njegove glave kao da je
sve izvetrilo i on sem zlata nije vidio drugo. Ti žuti, sitni kamenčići
koje je zgrtao postali su njegov
70
cijeli svijet. Kao da je na putu
nazad postao drugi čovjek. Zaboravio je da je sin, otac i glava
kuće. Nikom nije padalo na pamet da se čovjek toliko može
promijeniti. Koliko godina su ga
samo tražili, koliko samo suza
izlili. Za cijelu čaršiju kao da
bijaše u zemlju propao. Prestali
su da ga traže tek kad ih nekakav
putnik uvjeri da je bio žrtva napada naoružanih ljudi nedaleko
od Meke. Tada im je bilo lakše na
duši i svi su pričali kako je herojski poginuo braneći sebe i druge. Ispredale su se priče, pjevale
pjesme, a on od početka bio nedaleko od svih i možda sve posmatrao. Iako je u blizini bio karavan saraj podignut pored starog
dubrovačkog puta, a u središtu
rudarskih okna na ovoj planini
u kome je uvijek bilo ljudi kao u
košnici i u koji je on morao bar
po nekad da svrati, niko ga nije
prepoznao. Mjeseci su se nizali,
a bogme i godine, a od njega ni
traga ni glasa. Kod kuće mu žena,
djeca i stara majka. Majka mu
umre, žena ostade sa nejakom
djecom šta će kako će te se ona
udade za nekog dobrog čovjeka.
Kad djeca odrastoše i snage se
dohvatiše pojavi se naš hadžija.
Bogat, a sad sam. Uzalud je tražio
svoju porodicu. Uzalud svoju
kuću i svoju djecu. On tek tada bi
svjestan da su godine prosto proletjele pored njega. On ih nije ni
primjetio. Još kad djeca shvatiše
da je bio tako blizu, a da ih ni jednom nije potražio, okrenuše mu
leđa. U našoj familiji osta priča
o čovjeku koga je zlato opčinilo
i oslijepilo i koji se s hadža kasno
vratio. Kasno da nastavi život, a
kasno i da započne nov.
POLITIKA
KULTURA
Kad se Husein - aga vratio
sa hadža pričao je ovu priču kao
da priča hićaju o tamo nekom
nepoznatom i dalekom u kojoj
se svaki čovjek mogao pronaći.
Prepoznao bi svoju želju za bogatstvom i moći koje ono daje.
Prepoznao bi u sebi glad za prolazne stvari. Prepoznao bi halapljivost, sebičnost, kukavičluk,
sitničavost. Ljudi su je rado
slušali.
Bilo kako bilo od kako
se Husein – aga vratio sa hadža
bio je drugi čovjek. Slobodno
je govorio o svemu. Sve je više
bio okrenunut ahiretskom svijetu, s sufiskim objašnjavanjem
ljudi i života. a sve ga je manje
interesovao dunjaluk. Za njega
je vjera postala mudrost, etika i
duševna disciplina. Sama od sebe
mu se nametala misao: pošteno
živjeti, drugoga ne vrijeđati,
svakome njegovo dati. I to sve
za svoje dobro. Zatim siromahe
gledati i razliku među ljudima ne
praviti. Kao da se namjerno trudio da u svakom trenu bude ono
što se nije dalo njegovom pretku.
I sve više je uživao u tome.
Neprestano je pričao priče sa
Istoka koje su ljudi rado slušali.
Sve dok ne poče da ih u nedogled ponavlja.
Mevluda Melajac
www.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA
KULTURA
Informativno javno glasilo
Jorgovani
Jorgovan je prvi cvjetao
nakon zime i snjegova i nakon
zumbula i lala. I širio je mirise daleko preko kuća i sokaka
uvlačeći se u naše duše. Ispod
njega mnoge tajne su zauvijek
ostale skrivene. Ko zna koliko ih
je bilo, tek za jednu se na vrlo
čudan način saznalo. Kad smo se
najmanje nadali.
i ja ne dobijem svoje i nekoliko
puta sam zaustio da kažem kako
nisam znao i da neću više. Svaki
put me je presekao oštar pogled
moje tetke i ja bih kao skamenjen ostajao otvorenih usta. Vidio
sam da je nešto ozbiljno, a tačno
šta nisam znao. Ona se neprestano klela kako su to njeni dušmani
izmislili i kako ona ne zna o čemu
to on govori- i sve tako. Uz to je
i mnogo na glas plakala. Sve je
poricala, čak je govorila da nije ni
vidjela tog našeg komšiju koji se
doselio u jednu sobu komšijske
kuće. On je tu bio od skora. Došao
je odnekud i bio tu privremeno.
Otac je u ljutnji govorio da ne
znaju ni ko je ni odakle je došao.
Ništa ne znaju o njemu. Možda
je prevarant i baraba, možda
oženjen, s djecom, možda i druge vjere i na svaku pretpostavku
skakao sve više. Nikada nisam vidio oca više ljuta od tada. On je
bio sav izobličen od bijesa i meni
ga bi žao. Da sam od tetke smio
bilo šta reći, rekao bih sve što
znam. Nosio sam ceduljice baš
njemu i to vrlo često. A on je odgovor ostavljao na jorgovanu koji
se jednom polovinom granao u
komšijsku avliju blizu njegovog
prozora. Nekad bih se ispentrao
i donosio ceduljice koje je ona
čekala u sobi da se niko ne sjeti.
I da ljudi u kahvi nisu nazucnuli
mom ocu nikad ne bi saznao da
se vole moja tetka i nepoznati
stranac iz našeg komšiluka.
Sa nama u kući živjela je
moja tetka, očeva sestra. Bila je
to djevojka nalik mom ocu, samo
desetak i više godina mlađa od
njega. Dugo sam mislio da je
moj otac i njen otac. Na isti se
način bojala njega kao i ja. Kad
bi zakasnila iz škole, u trku i sva
zadihana bi uletela u zajedničku
nam sobu, bacila knjige i brzo se
latila posla kao da nije ni izlazila.
Moja majka bi je samo prekorno
pogledala, ništa ne govoreći. Vidio sam da je nije podnosila, što
je moju tetku malo bilo briga
dok god ova šuti i ne tužika je.
Bila je vragolasta i mene je vrlo
često koristila kao pismonošu,
a da za to niko nije znao. Bio je
to naš tajni dogovor koji sam
za malo prekršio kad sam vidio
očevu ljutnju i bijes na njeno
ponašanje. Vikao je, nazivao
pogrdnim imenima, prijetio i
nekoliko puta podizao ruku da je
udari. Svaki put bih zatvorio oči
pred naletima bijesa moga oca i
sa strahom čekao da čujem zvuk
šamara. Nisam tačno znao šta
je zgriješila, tek sam instiktivno
naslutio da to ima neke veze sa Od tada više ništa nije
mojin nošenjem i donošenjem bilo isto za sve nas. Svi smo bili
ceduljica. Zato sam se i plašio da pod prismotrom. Čak i ja koji
Broj 33-34 april-maj 2013.
sam imao jedva osam godina.
Više se nisam usuđivao da nastavim posao pismonoše, iako
je tetka i dalje navaljivala na
mene. Samo sjećanje na bijes i
ljutnju moga oca oduzimala mi
je snagu u nogama i ni za živu
glavu nisam se smio pomjeriti u
pravcu komšijske kuće. Za mene
je tetka bila mnogo hrabra žena
kad je i poslije svega nastavljala
tamo gdje je stala. Uporno me
molila za uslugu, ne odustajući.
No, moj strah je bio veći i najzad
me ostavi na miru. Dugo nisam
znao šta se dešava između tetke i
došljaka. Mislio sam da se urazumila i da više neće praviti probleme mom ocu. I on je postao
mirniji, razgovarao je ponovo
s tetkom o školi, planovima za
budućnost, o poslu i nikad više
ne pomenu momka. Valjda se i
on bio uvjerio da je sve bila laž
nakon što je sa došljakom i razgovarao. Čuo sam ga kako priča
majci o razgovoru koji je vodio
sa momkom. Rekao je da djeluje
uljudno i iskreno i da sve misli da
su ga ljudi lagali. Bilo mu je žao
što je bio grub sa sestrom i što je
na pravdi boga nabijedio, pa se
sad trudio da nekako izgladi svoj
ispad razgovarajući ljubazno sa
njom.
Ljeto je prošlo i jesen
dođe nekako brzo i nenadno.
Počeše mrazevi i hladnoće i za
dva dana opade lišće sa svih
jorgovana. Samo ostade ptičje
gnijezdo na vrhu spornoga jorgovana. Nismo ni primjetili kad su
ga ptice napravile, a i kako bi kad
je za ovu godinu mnogo izrastao
i razgranao se i u našu i susjednu
avliju. Od kako sam vidio gnijez-
71
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
do na vrhu drveta, nisam imao
mira. Htio sam da zavirim šta ima
u njemu. Nadao sam se ptićima i
zato jednog jesenjeg, a sunčanog
dana, kad sam bio sam kod kuće,
ispem se na sam vrh drveta.
Činilo mi se da sam nebu pod
oblacima i ja htedoh da se vratim.
Kako sam bio pod samo gnijezdo
ispružim ruku i rukom pređem
po gnijezdu očekujući da nađem
ptiće. Gnijezdo je bilo prazno.
Umjesto goluždravih ptića koje
sam očekivao, napipah nekakve
gužvice nečega što po dodiru
nisam mogao znati šta je to. Brzo
ih pokupim i strpam u džep pantalona i sjurim niz drvo. Kad se
nađoh na zemlji, sjednem ispod
na stoličicu koja mi je služila da se
lakše ispentram i počnem razvijati smotuljak. Bješe to omotano
i travom i slamčicama i nekakvim
korovom. Tek kad sve to sklonih
vidjeh da su to ceduljice. One
iste kakve sam ja svojevremeno
donosio od stranca svojoj tetki.
Od straha poskočih kao da činim
kakav grijeh i brže bolje se zatvorih u sobu. Tek mnogo kasnije
našao sam snage da ih pročitam.
Iako su bile nečitke, mogla se
svaka riječ razabrati. On je pisao i pozivao da sve napusti i da
dođe kod njega i da zajedno pobjegnu. Iako je bilo više ceduljica, sve su govorile skoro isto.
Pominjao je nekakvo mjesto za
koje sam pomislio da je u kakvoj
nedođiji i da poslije toga više tetku nikada neću vidjeti u životu.
Pismo je bilo za mene strašno,
kao najstrašnija presuda i ja sam
morao da ga pokažem ocu da bih
spriječio. Šta da bi spriječio, da
me je neko upitao, ne bih znao
da kažem. Kako je vrijeme sve
više prolazilo, ja sam sve više bio
72
POLITIKA
KULTURA
neodlučan šta da radim.
kakvu zarazu može da donese.
Pa kako bješe vatra u šporetu,
Mogao sam da izazovem on hitro baci u vatru sve ono mi
nove sukobe i novo nerviranje danima nije dalo mira. I za čudo
mome ocu i zato sam odlagao. i ja odahnuh. Kao da makoh kaNekako mi je bilo i tetke žao. Ja men sa svog srca. Gotovo da bih
sam joj bio jedini prijatelj u ovoj i povjerovao svakoj očevoj riječi
kući, jedini koji je uvijek bio uz da kasno u noć ne čuh oca kako
nju i koji je razumio. U zadnje vri- govori mojoj majci.
jeme bila je nekako tužna i malo -
Ženskom nikad ne vjeje imala vremena za mene.
ruj. Kako me samo prevari i on.
Koliko samo kletvi, koliko samo
Možda nije prošla ni suza. Da ovo nisam vidio, nikom
nedjelja dana i mi smo s pro- ne bih vjerovao da mi je sto puta
zora mogli gledati kako stranac govorio. Dobro što ceduljice nije
odlazi. Svoje stvari kojih bijaše ona našla.
vrlo malo, je spakovao i sad ih
je iznosio pred kuću. Ni jednom Zatim sam majku čuo
nije pogledao u našem pravcu i kako kaže:
nekako je na brzinu otišao. Tetka -
Nije joj bila sudbina! Da
je sve gledala s prozora i ništa jeste, našlo bi se načina da cenije rekla. Ni jednu jedinu riječ, duljice dođu do nje. Ovako fala
sem što mi se učinilo da je plaka- Bogu k’o najlepše. Nisi joj ti sela. Nisam vidio suze, ali sam čuo bet i na tebe da žali, a nije joj se
kako šmrkće. Ona je rekla da je dalo za njeno, ako Bog da, dobro.
prehladila, što je moglo biti.
Ko najbolje za sve nas. Neka misli
da se on predomislio i u zadnjem
Kako se sad svaka opas- času odustao. Nikud ljepše.
nost otklonila, jedne večeri Opet sam čuo oca:
kad smo svi bili na okupu ja iz- -
Žensko ti je plitke pamevadih ceduljice i pokazah ih ocu. ti! Ništa ono ne razumije. Samo
Računao sam da one više ne da je lijep, a za ostalo misliće
mogu da stvore neprilike. Ra- kada bude kasno. Jah, jah. Težak
doznalo sam čekao šta će reći. nekakav vakat došao. Da mi je
On me izvede u stranu i upita:
samo da nađe kakvog dobrog i
-
Ko zna za ove ceduljice? poštenog momka i da joj prebriZašto ih nisi dao tetki?
nem.
-
Niko ne zna, sem ti i ja.
On više nije tu. Odselio se i više Dugo su u noći razgovarali, i ja
ne moraš da se ljutiš!
što sam više slušao sve sam man-
Ovo nema veze s njim. Ko je znao jesam li učinio dobro ili
zna odakle su ptice donijele ove loše. Nisam mogao da znam kakpapiriće. Nešto bez veze i piše. va je moja uloga u svemu tome.
Možda se neka djeca igrala pa Ni danas poslije toliko godina,
ptice našle. A ptice ko ptice, lete nisam siguran.
s kraja na kraj svijeta i donose,
odnose k’o sve hajvani. Hajde da
Mevluda Melajac
mi ovo bacimo, prljavo je i ko zna
www.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKA
KULTURA
Informativno javno glasilo
Piše: Zehnija Bulić
PJESME
S
MIRISOM
DUŠE
DJEVOJAČKE
Hasna Binjoša: Iz sehare, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2013.
Hasna Binjoša
Knjiga poezije Hasne
Binjoš jeste za mene jedan
neobičan, a tako blizak i poznat
pjesnički svijet, neobičan u poetskom postupku, a tematski blizak i
drag. Postupak pisanja ove knjige
je drugačiji u odnosu na poeziju
dvadesetog i dvadeset prvog vijeka. Većina pjesama iz ove zbirke
počinje opisom u kojem dominiraju boje, mirisi, pejzaž, razni
predmeti, zatim slijedi događaj i
pozicija lirskog subjekta u samoj
pjesmi u kojem se javlja i razvija
lirski sukob. Ovakav postupak
blizak je orjentalnim klasicima.
Tematski pjesnikinja je ovu knjigu
podijelila na porodične, ljubavne,
zavičajne i bošnjačke pjesme, te
je ova zbirka podijeljena na četiri
istoimena ciklusa.
U Porodičnim pjesmama
vidimo iz kakvog je miljea ponikla
i formirala se ličnost pjesnikinje.
Hasna je izdanak epske bošnjačke
tradicije, ona je biće visoke moralBroj 33-34 april-maj 2013.
nosti, biće nadahnuto dobrotom,
čestotošću i čistotom, te je ova
poezija izraz visoke moralnosti i
čiste osjećajnosti, ovo je duboko
intimna i doživljena poezija. Korektor ove poezije jeste Hasnin odgoj i vaspitanje, odnosno Hasnina
porodica, koja je duboko ukorijenjena u islamu, epskoj bošnjackoj
trdiciji i sandžačkoj leksici: Jordamom je kat šahnula. Hasna liči
na Ajkunu, sestru Muja i Halila.
Porodične pjesme Hasne Binjoš
jesu uspomene iz djatinjstva, pogled pjesnikinje je djetinji, čist,
čedan. Uspomene su čulne, emocije sukobljene: Udarali sve mirisi
nekineobično jaki/ Od duhana,
čađi, nemilina i milima.
Miline i nemiline stalni su
elementi Hasninog pjevanja i kazivanja. U Porodičnim pjesnama
sabrana je, i emocinalizovana
ostavština iz napuštenih kuća i avlija, te je ova poezija muzej ostavljenog pokućanstva, čime se njena
egzistencija umnožava u nama
Bošnjacima koji stalno napuštamo
kutnje pragove, pa nije čudo što je
prag u duši pjesnikinje pun pukotina, a zidovi suza. A kad je sastavila
album porodični i lični, pjesnikinja
se zapita: Što se sjećanje ne ugasi/
Što još žive ti ukrasi? Ova vrtsta
zapitanosti ima svoje utemeljenje
u pjesnikinjinoj zahvalnosti porodici, ali i bolu koji joj je nanijela
osoba kojoj je htjela biti lijevo rebro. Bol je nanijet ljepoti pred kojom muslihuni na noge ustajahu.
U postupku muslihuna pjesnikinja
ogleda svoju fizičku i duševnu ljepotu, ali i niskost sahibije. Cijela
Hasnina ljudska sprema jeste dar
njena porodice, a ovaj porodični
ciklus dar nama čitaocima.
U porodičnim pjesmama Hasna iskazuje vrstan slikarski dar,
raskošan prozni talenat, u kojem
se javljaju snažne lirske bijice.
Tekst ovih pjesam ima tri izrazita
sloja: lirski, deskriptivni i narativni. Lirizam je pisan po ugledu
na bošnjaču lisku pjesmu: Zube
bijele,salivene/ko biseri. Pod uticajem bošnjačke lirike Hasna ostvaruje poetske sukobe. Pored
Hasne Binjoše, samo je još Zaim
Azemović pisao umjetničku poeziju po narodnim lirskim motivima
i mustrama.
Ljubavni ciklus pjesama
započinje alegorijom o ruži i
bagremu. Ruža je simbol ljepote i
mudrosti, ruža je djevojka, bagrem
je mladić. Sve osobine djevojke
oprirođene su, bagrem ima miz
negativnih kvalifikacija. U lirskom
naboju pjesnikinja izriče prirodnu
i skladnu refleksiju: Crno s bijelim
ne pari se. Ova pjesma (Ruža) je
teška djevojačka optužba. Kasnije
se u pjesmi Oaza mira bagrem
transformiša u crni bise, a ruža u
bogatu seharu, bogata sehara je
djevojačka duša. Priroda djevojke
je nestrpljiva: Uze biljeg pa u bijeg. U ovom kokofoničnom stihu
elidiran je glagol. Elizijom, pjenikinja sjajno dočarava nestrpljenje
73
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
i žalju djevojke da što prije pođe
za dragoga. Ovom elizijom pjesnikinja pokazuje vrstan jezički talenat.
I u ovom ciklusu pjesnikinja karakteriše sebe, karakterizacija je gradirana, njen vrhunac
je u stihovima: Sevdalinke da ti
pjevam/Sve dok sunce ne potamni. Djevojka mami momka svojim
čarima i sifatima, momku sobom
perdu podiže, ište mu biljeg od
niske čejreka da je darom za sebe
pripuči i savjetuje: Moj dragane,
uzafti kočije…
Ova ljubavna poezija kao
da je ispjevana u onom epskom
vremenu, u vremenu kad je postojao red u udaji, kad se poštovala
nepisana procesija. Pjesnikinja zapravo i strada jer u sebi nosi drevna shvatanja braka, a vrema u kojem se ona kao žana ispoljava ima
pokvarene terazije. Lirski subjekat ljubavne jade nekada iskazuje pomoću slovenske antiteze.
Djevojka se žali majci da bol boluje. Majka nabraja boljke kroz
pitanja. Kćerka negira majčina pitanja u kojima su sadržani uzroci
bolesti i kazuje uzrok, otkriva pravu boljku: Ako bude dragi drugu
poljubio/Halalit mu neću, preboljet ne mogu.
U ovim pjesmama imamo motive ljubavi s preprekama,
udaja drage za nedragog, bogati i
siroti…čime se uzrokuju boli kod
djevojke, a djevojačka bol ima uglavnom spoljašnje manifestacije:
Uzdasi joj nisku dižu/Čejrečad
se preklapaju. - Mjesto zlata
sindžirjoj je oko vrata. Ljubavne
pjesme iz ovog ciklusa prožete su
tugom i bolom, ličnim optužbama
i završavaju smrću djevojke: Obuk-
74
li joj ćefin bijeli mjesto kata.
U ovim pjesmama nižu se mnogi
običaji, posebno su naglašeni
svatovski, atmosfera je data kroz
predmetnosti, obrede, slike, mirise, viku. U stihovanim pričama
zahvaćena je velika količina materijala, a u lirskim pasažima izliva
se emocija u kraćim ritmičnim stihovima.
Neke pjesme imaju matricu sandžačke priče, naročito
početak: Druga drugi donijela
zamotuljak sahaberom. Lako je
dokučiti da se zamotuljak razvija
u ljubavnu priču s preprekama. U
ovom ciklusu, a i u ostalim ciklusima javlja se i tako rijedak humor
u pjesništvu uopšte: A čobani iz
šumice vire dva hrsuza pohrvana.Vala će vam udaje biti dosta i dan
prije smrti.-To su svirači dobra
apetita…
Ovaj ciklus, a i cijela knjiga trebaju biti podložak za dopunu rječnika bosanskoga jezika.
Skoro zaboravljena sandžačkobošnjačka koina našla je svoje
utočište u ovoj poeziji, našla jer
su se samo njome mogli izkazati nakiti sandžačke žene, nimeti sandžačke sofre, običaji
oko udaje, nacionalne tragedije,
vjeska utemeljenost, tradicija,
predmetnost…Navodim nekoliko
primjera kroz sintagme i rečenice
u kojima se ova leksoka lako i
prirodno ostvarila: muški sohbet,
zametnuli šenluk, omraženi stoje,
Jedan pripše na majku. - I šator se
šahnuo. - Pa se dave od šerluka –
Miris trave i zavale. Do akšama
me stimaše .- Dub obuče ruho
tmuše. - Gredom jedem… Halkudrmnem, na bunar plaknem... I
ne samo da je ova knjiga podložak
za ispitivanje leksike, stilogenik
kategorija, gnoma – veće je ova
poezija dobar izvor za izučavanja
POLITIKA
KULTURA
VJERSKE
TEME
tradicije, običaja i etnologeje
našega kraja.
Zavičajne pjesme se
prirodno nadovezuju i prepliću s
pjesmama iz prethodnih ciklusa.
Pjesnikinja je na početku ovih
pjesama filmskom tehnikom predstavila krupne kadrove, zatim je
prešla na detalje i sa puno ljubavi oživjela njoj znane predjele,
ljude, vode, zaljubljene, utkala
vjerovanja i mitove i sve to obojila
i dobrom napojila, jer dobri ljudi
cio svijet kroz dobrotu posmatraju. Pesnikinji dobrog srca lako je
bilo da uoči i stihuje predele koji
su dio njene lične miline.
Ja živim u svijetu koji gaji
Ljubav Bošnjaka u potaji.
Navedeni stihovi iz posljednjeg,
rodoljubivog ciklusa otkrivaju
suštinu odnosa nas spram sebe i
svog vlastitog trajanja. Saznanje
o sebi vijekovima tečemo kroz
porodične i povjerljive skupove,
kako pjesnikinja naglašava od djedova, sa koljna na koljeno, u potaji: Školjka uha sva mi trni/U tom
polju punom bola. Pjesnikinja
hrabro progovara o sebi i svojim
sunarodnicima, kazuje o gradovima, ljudima, odjeći. Didaktički
naglašava potrebu za obrazovanjem i kulturim, pjeva o svim lezetima svijeta, ali i o bolnim stradanjima svoje nacije. Ciklus Bošnjaci
prožet je vjerskim nadtekstom, te
ova poezija ima lepezu od orjenta,
preko romantizma do postmoderne.
Iako je otišla na drugi svijet u punom poetskom i akademskom
uzletu, Hasna Binjoš je ovom
knjigom uspjela da popuni jedan
prostor koji je nedostajao u mozaiku bošnjačke književnosti.
www.bosnjackenovine.com
BOŠNJAČKENOVINE
POLITIKATEME
VJERSKE
Informativno javno glasilo
SAOBRAĆAJ I ISLAM
U modernom svijetu
vožnja prevoznim sredstvima je
postala nužda. Ako se prevozno
sredstvo ranije smatralo luksuzom, danas je to stvar bez koje se
jednostavno ne može.
Prevozna sredstva se u Kur'anu
spominju u sljedećim ajetima:
"I konje, i mazge, i magarce - da ih
jašete, i kao ukras - a stvoriće i ono
što ne znate (En-Nahl: 8);
"Onaj koji stvara stvorenja svake
vrste i daje vam lađe i kamile da
putujete" (Ez-Zuhruf: 12).
Postoji i niz drugih ajeta koji spominju tradicionalna prevozna
sredstva.
Glavni uzroci saobraćajnih
nezgoda na putevima su vožnja pod
dejstvom alkohola i prekoračenje
propisane brzine. Oba faktora tih
nezgoda su kategorički zabranjeni
u islamu. Alkohol je zabranjen u
Kur'anu:
"O vjernici, vino i kocka i kumiri i
strjelice za gatanje su odvratne
stvari, šejtanovo djelo; zato se
toga klonite da biste postigli što
želite (El-Ma'ide: 90).
A Muhammed, s.a.v.s., je rekao da
je alkohol majka svih zala.
Isto tako, rekao je da žurba dolazi
od šejtana.
Šerijatsko pravo svojim intencijama, među ostalog, nastoji
sačuvati pet stvari: vjeru, život,
imetak, čast i potomstvo. Ove intencije su poznate pod imenom
darurijat al-hamsa. Poštujući ove
principe šerijata vjernik čuva svoj
život kao i život drugih učesnika u
saobraćaju.
Pored ovih pravila i
šerijatskih intencija, u filozofiji islamskog prava nalazimo i drugi bitan prinip, "La darere ve la dirar",
Broj 33-34 april-maj 2013.
Džemo Redžematović
"Nema štete ni oštećenog" a to je
izreka Muhammeda, s.a.v.s.
Neminovno je da vozači koji konzumiraju alkohol u malim ili velikim količinama i koji obično žure,
da će napraviti štetu sebi ili drugima.
Oni koji nisu pod dejstvom
alkohola niti voze brže od propisane brzine kretanja moraju se
upravljati prema standardnim znakovima na putu. Vozači su dužni
pridržavati se svih propisa koje
izdaju nadležne službe kojima se
garantira bezbjednost učesnicma
u saobraćaju. Službe imaju pravo
propisati odgovarajuće, pravedne i
dostatne kazne kako bi se spriječilo
narušavanje ovih propisa vezanih
za upravljanje motornim vozilima
i korištenje puteva. Kršenje ovih
propisa, gledano sa šerijatskog aspekta, dovodi do uznemiravanja
drugih i nanošenja štete. Kada je
uznemiravanje ljudi na putevima
jedan od velikih grijeha, kao što
se očituje iz Vjerovjesnikovog,
s.a.v.s., hadisa, šta onda reći za
nanošenje štete ljudima na pute-
vima? Zasigurno šteta proizalazi iz
nepravilnog korištenja motornih
vozila ili nepridržavanja uputa koje
postavljaju nadležne službe, a to
se ogleda u sljedećem: Prolazak
kroz raskrsnice dok su na semaforima crvena svjetla, vožnja motornog vozila suprotnim pravcem,
vožnja brzinom koja je veća od
propisane, pogrešno preticanje,
nepridržavanje granica označenih
linijama, iznenadna promjena
putne trake, kršenje prava prvenstva prolaza, prijevoz opasnih zapaljivih materija unutar naseljenih
područja, upravljanje motornim
vozilom bez vozačke dozvole ili
sa manje godina od propisanih,
ostavljanje motornih vozila na
vanjskim putevima bez postavljanja znakova, bježanje učesnika
u saobraćajnoj nesreći sa mjesta
nesreće, upotreba neispravnih
motornih vozila, zaustavljanje
vozila na opasnim mjestima unutar
gradova, nesmanjivanje brzine
prilikom približavanja mjestima u
kojima se nalaze škole, raskrsnice,
prevoji, neupotreba 'žmigavca'
prilikom skretanja lijevo ili desno,
vraćanje unazad u opasnim okolnostima, stavljanje većeg broja
putnika od dozvoljenog u javnom
prevozu, neostavljanje dovoljnog
razmaka između prevoznih sredstava, zaustavljanje na mostovima
i tunelima, konzumiranje hrane,
pića i upotreba mobilnog aparata tokom vožnje, itd. U islamu je
inače alkohol zabranjen, a njegova
zabrana je jačeg intenziviteta kada
je u pitanju upravljanje motornim
vozilom, jer se u takvom stanju
šteti sebi a i drugima.
Važno
je
spomenuti
mišljenje šejha Karadavija koji
75
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
kaže da onaj ko upravlja vozilom
većom brzinom od dozvoljene pa
tom prilikom izgubi život smatrat
će se suicidom i za to će čovjek
snositi odgovornost na Sudnjem
danu.
Pod uznemiravanje drugih,
što dolazi kao rezultat prekršaja
pravila u saobraćaju, spada i
ometanje saobraćaja vožnjom
manjom brzinom od propisane.
Također, tu spada i korištenje
'dugih' svjetala prilikom susreta
vozila, bacanje otpada kroz prozore vozila, te brzopleto upravljanje vozilom.
U ogranke imana Vjerovjesnik, s.a.v.s., ubraja uklanjanje grane s puta. Zamislimo samo
kada nam Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
preporučuje da uklonimo ono što
smeta ljudima da bezbjedno prolaze i odlaze do svojih odredišta, to
je ujedno i savjet za nas da čovjek
svojom nesavjesnom vožnjom ne
smije ugroziti i dovesti u pitanje
ne samo dospjeće do željenog
mjesta nego i sami život putnika, odnosno, vozača (učesnika u
saobraćaju).
Brzi ritam života, brza
hrana, brza vožnja i druge nametnute stilove života islam ne podupire, već se zalaže za promišljeno i
dostojenstveno življenje. U hadisi
šerifu Muhammed, s.a.v.s., kaže:
"Što se mene tiče, ja ne jedem
niti pijem stojeći." Ali kako napomenusmo, ovo su razlozi da čovjek
negdje kasni i pribojavajući se gubitka posla ili manjka u zaradi,
podliježe instiktu brze vožnje. Što
je čovjek bliže vesternizaciji života,
dalji je od vjere i spokojstva u svim
životnim segmentima.
Nije rijetka prilika da se tokom odlaska na odredište čovjek premori,
jer bez prekida i odmaranja vozi
preko 8 sati pa često na taj način
stradaju cijele familije. I naše duše
76
i naša tijela trabaju relaksaciju i ne
trebaju se forsirati. Ovdje je mjerodavna narodna izreka, polako idi
da bi na vrijeme stigao.
Ali isto tako kao što
vozači imaju dužnost da poštuju
saobraćajne znakove i pravila koja
važe na putu, isto tako imaju pravo
da im se osigura bezbjedan kolovoz, da se znaci postave na vidljiva
mjesta, te druga drumska signalizacija bude uredna i adekvatna.
Iz prethodno rečenog se očituje
da je potpuno poštivanje propisa učešća u saobraćaju jedno od prava pojedinaca jednih
prema drugima. Također, kazne
koje propisuju službe za one koji
naprave prekršaje su nužne kako
bi se sačuvala prava čovjeka
kao učesnika u saobraćaju, jer
korištenje puteva je jedna od
nužnosti u starijem i novijem
dobu. Poznato je pravilo u islamskom pravu koje kaže: "Ono čime
se isključivo može upotpuniti jedna obaveza i ono postaje obaveza." Obaveza čuvanja života na
putevima može se ispuniti samo
poštivanjem propisanih pravila
saobraćaja i propisivanjem kazni za one koji ih krše. Stoga su
ovi propisi i kazne dozvoljene u
Šerijatu, jer spadaju u jedan od
oblika šerijatske politike i čuvanja
opštih koristi ummeta,odnosno
čovječanstva.
Često dok putujemo desi
se da mitom izbjegnemo plaćanje
propisanih kazni. Treba napomenuti da je uzimanje i davanje
mita zabranjeno hadisom poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i da
je bilo koja vrsta korupcije u islamu zabranjena. Onaj ko jednom
plati kaznu zbog nepoštivanja
saobraćanih propisa, sigurno će
bolje razmišljati o bezbjednosti
od onog ko to mitom izbjegava.
Na kraju krajeva, nepoštivanjem
VJERSKE
TEME
POLITIKA
pravila vozač dovodi i svoj život u
opasnost.
Međutim,
i
pored
čovjekovog truda i nastojanja
da ispoštuje koliko je u svojoj
moći pravila saobraćaja, desi se
da tuđom krivicom on nastrada
ili doživi nesreću. Zato, svako ko
sjedne za volanom neka prouči
putničku dovu koja glasi:
"Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu
ekber. Subhane-l-lezi sehhare lena
haza ve ma kunna lehu mukrinine,
ve inna ila Rabbina le munkalibun. Allahumme inna nes'eluke fi
seferina haza el-birre, ve-t-takva
ve mine-l-'ameli ma terda. Allahumme hevvin 'alejna seferena
haza va-tvi' 'anna bu'dehu. Allahumme Ente-s-Sahibu fi-s-sefari vl-halifetu fi-l-ehli. Allahumme inni
e'uzu bike min va'sai-s-seferi ve
keabeti-l-menzari ve su i-l-munkalebi fi-l-mali ve-l-ehli" - A poslije
povratka bi dodao: "Ajibune, ta
ibune, 'abidune, li rabbina hamidune"
- Allah je najveći, Allah je najveći,
Allah je najveći. Neka je slavljen
Onaj Koji nam je omogućio ovo
putovanje, a mi ga ne bismo bili
sposobni obaviti sami. Mi se, doista, Gospodaru našem vraćamo.
Allahu, molimo Te da nas prati dobro na putu našem i odanost Tebi,
a od naših djela samo ona kojima
si Ti zadovoljan! Allahu, olakšaj
nam ovo putovanje, a razdaljinu
njegovu podnošljivom! Allahu, Ti
si Gospodar na putu i Čuvar u porodici, zato - zaštiti me od zamora
i nesreća na putu, te tuge koja bi
me mogla zadesiti zbog imovine i
porodice! A, kada se povrati kući s puta,
prouči se ista dova i još doda:Vraćamo se i trajno kajemo, Allahu svome pobožni i zahvalni!
Džemo Redžematović
www.bosnjackenovine.com
HISTORIJA
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Piše: Ešref Hadžić
SINONIM BOŠNJAČKOG
PONOSA I JUNAŠTVA
Mujo Hrnjica (Mustafa Turčilović) je historijska ličnost
Ako se izuzme doktorska disertacija profesora Muniba Maglajlića koja je na osnovu
naučnog istraživanja nedvosmisleno dokazala da je Mujo Hrnjica ili Mustafa Turčilović historijska ličnost a ne epska, onda se
može slobodno reći da su mnoga
pisanja o ovom junaku proizvoljno
prepričavanje epskog stvaralaštva
i legendi o ovom junaku Cazinske
Krajine i Bošnjaka uopće.
Mustafin otac, inače
Turčin, došao je na prostore
današnjeg Knina sa Fadil-pašom.
Tu se zagledao u sestru Udbinskog
ajana Hurem-age Kozlice i oženio
se. S njom je stekao četvoro djece,
Mustafu (kasnije Muju), Halila,
Omera i Ajku.
Na nemirnoj granici u to vrijeme
(oko 1600. godine), rodio se Mustafa Turčilović (kasnije je prozvan
Mujom i dobio nadimak Hrnjica).
U jednoj od mnogobrojnih bitaka
Mujin otac je poginuo, da bi njega
i još troje djece Hurem-aga Kozlica
doveo na Udbinu (gradić u Hrvatskoj).
Kako su braća Mujo, Halil i
Omer odrastali, i svojom stasitošću
i odvažnošću prkosili nemuslimanskom stanovništvu izazvavši
ljubomoru i mnoge pritužbe Udbinskom ajanu Hurem-agi. Očito
da je "dara prevršila mjeru", pa
je daidža odlučio da ih ukloni sa
Udbine. Prešavši rijeku Koranu i
stupajući u Bosanski vilajet dolazi
Broj 33-34 april-maj 2013.
u utvrđeni grad Šturlić.
Nakon izvjesnog vremena Hurem
sa sestrom i sestrićima dolazi u
kadiluk Cazin, tačnije u džemat
Peći (današnje naselje Pećigrad),
da bi ih konačno smjestio na
područje današnje općine Velika
Kladuša, naselje Vidovska, lokalitet Pašine luke. Tu im je sagradio
skromnu nastambu i dao u posjed
zemlju.
HRNJIČIN PUT KA OPJEVANOM
JUNAŠTVU
Majka je s posebnim odnosom i brigom za odgoj, ali i izgradnji ponosa i poštenja odgajala svoju
siročad. Mujo kao najstarije dijete
je preuzeo i brigu za bezbjednost
i ishranu svoje porodice. Nakon
što je stekao dovoljno novca da
ode u Banja Luku da kupi nekoliko krava i pored upozorenje, da
na području od Podzvizda (utvrda
5 km. udaljena od Velike Kladuše)
do Banja Luke pljačka i otima od
Turaka harambaša Jovan, odlazi.
Kad je došao u Banja Luku, pročulo
se čaršijom da je došao harambaša
Jovan. Trgovci su mahom ostavljali
otvorene dućane i bježali. Pred
jednim od dućana na drvenoj
polici (ćefenak) ostao je da sjedi i
odluči da dočeka harambašu.
Kad ga je harambaša ugledao
posegnu za sablju, koju Mujo
vješto izbjegnu i željeznim maldenom (predmet kojim su se
dućani zaključavali) u glavu udari
harambašu. Od siline udarca
harambaša je na mjestu ostao
mrtav, a njegovi hajduci su se
razbježali.
U to vrijeme Bosanski
valija koji je bio Bosanac ima je
svoje sjedište u Banja Luci, bio je
to Memi - begzade Sarhos Ibrahim paša. Kad je čuo za Mujino
junaštvo, posla po njega i dovede
ga u svoju kulu i ugosti. U razgovoru je saznao sve o Muji i njegovu
porijeklu, razlogu, zašto je došao u
Banja Luku, pa ga, s tim i sa daleko
više od očekivanog, nagradi. Pošto
je dobio ferman da obiđe granicu,
odluči da povede Muju sa sobom.
Ovo je i bila ključna odluka ili
usud u životu Mustafe Turčilovića,
odnosno Muje Hrnjice.
77
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
Dolazak Ibrahim - paše na prostore
Velike Kladuše i podizanje tabora
(logora) na Pašinoj luci, gdje je
bio i Mujo Hrnjica sa porodicom,
je početak junačkog života Muje
Hrnjice. Nakon što mu je paša sagradio masivnu kulu na današnjem
lokalitetu u Velikoj Kladuši, koje se
zove Kulište, paša se vratio u Banja
Luku. Ostala je zapamćena njegova izjava: "Dok je Muje na Krajini,
kaurska noga neće preko Korane i
Gline"!
Pašine su se riječi i obistinile, dok ga mučki nije iz zasjede u
lovu kojeg je za njega organizova
njegov brat po mlijeku Meho Katarica i ubio ga, kako neki navode,
zbog ljubomore. Naime, Meho je
imao lijepu ženu u koju se zagledao Mujo, a što je ovaj primjetio.
U "bratskom razgovoru" kad ga je
Meho upitao:
"U čemu je tajna mili pobratime
pa ti ništa ni sablja, ni metak ne
mogu,
a u toliko se megdana i bitaka
bio"?
Mujo mu je odgovorio:
"Kad me pitaš pravo da ti kažem,
a to nikom do sad rek'o nisam.
Mene more ubit' zrno napravljeno
od tri urhme zlata".
Ne slutivši da je odao tajnu svom
dušmaninu, a ne bratu, na lokalitetu brda Hresna podno današnje
Gvozd planine (rep. Hrvatska)
Meho je iz zasjede ranio Muju
Hrnjicu, koji je prema predanju
umirao devet dana. Tek deseti dan
jedan od Harambaša se usudio
prići već umrlom Muji i odsjeći mu
glavu.
VLAST SE POTRUDILA DA ZATRE
SVE TRAGOVE MUJI HRNJICI OSIM
U DUŠAMA LJUTIH KRAJIŠNIKA
78
HISTORIJA
POLITIKA
Maketa
Pisati o junaštvu Muje Hrnjice,
njegove braće Halila i Omera, te
najboljeg ahbaba Taleta Ličanina je
bespotrebno, jer je ono opjevano
u mnogim pjesmama. Samo narodni pjevač to je znao prenijeti na
način da od usmene književnosti
dođu u formu pisane i da su danas
svima dostupne.
Nažalost prošlo vrijeme
i vlastodršci, a sve da se ušutka
bošnjačko stanovništvo i njihovi
junaci pretvore u okupatore, zatrali su materijalne tragove ove dične
porodice.
Na lokalitetu gdje je bila
Mujina kula je Veliko Kladiuško
naselje Kulište, a gdje je sjedište
kule sagrađena je na njenim
temeljima Hodžinska kuća (ironija ništa drugo), gdje je i sjedište
Medžlisa Islamske zajednice u Velikoj Kladuši.
A na mjestu čuvenog
Hrnjičinog bunara sagrađen je objekt gdje je Upravna zgrada Komunalnog preduzeća. Gdje su mezari
Muje, Halila, Omera, Ajke i njihove
majke, niko vam sa sigurnošću
neće reći. Nikad niko nije pokušao
da obilježi lokalitet pogibije Muje
Hrnjice. Jedino je nešto pokušala
Općinska organizacije BZK "Pre-
porod"
dramskim
prikazom
"Hrnjičina večer". No, nažalost
općinske strukture vlasti koje su
bile iz reda stranke ratnog zločinca
Fikreta Abdića, "Preporod" su izbacile iz budžetskog finansiranja,
samo radi prefiksa "Bošnjačka"!
Pokušaj Kladuškog kipara Zlatka
Dizdarevića da napravi spomenik
Muje Hrnjice već je u startu bio
megalomanski i ne vjerodostojan.
Naime na ruci Mujinoj se pojavio Sokol. A ovaj kraj nikad niti je
imao, niti vidio sokola, pa tako ni
Mujo Hrnjica!
Sve u svemu, ovo je mali
doprinos u osvjetljavanju lika
Muje Hrnjice. Ovo je samo kap u
obilju mora istine o ovom junaku.
Možda će doći vakat i ljudi u njemu koji će konačno shvatiti da je
naša prošlost satkana od junaka,
od najboljih sinova i kćeri, koje su
dale svoj doprinos u stvaranju mozaika koji se zove „Bošnjačko biće",
a ko će da ga sklopi. To će vrijeme
pokazati. Dao Bog da budemo živi i
to dočekamo.
www.bosnjackenovine.com
HISTORIJA
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
VOĐA SANDŽAČKIH KOMITA
Jusuf Mehonjić (1888-1926)
Nakon završetka balkanskih ratova (potpisivanjem
Bukureštanskog ugovora 10.
avgusta 1913.), Srbi su ostavili
muslimanima iz Sandžaka, Kosova i Makedonije četiri godine
roka da odluče hoće li živjeti
pod hriπšćanskom vlašću, ili se
iseliti. Pri tom su Bošnjacima
i Albancima garantovali ista
građanska i poltička prava kao i
ostalom stanovništvu - sloboda
vjeroispovijesti, dvojezične svjetovne škole, vjerske škole i
dr. Svako mjesto sa većim brojem muslimanskog stanovništva
može izabrati vlastitu muslimansku opštinu (milet). Međutim,
sva ova obećanja srpska Vlada
je pogazila. Okupatorski režim,
srpski i crnogorski, je odmah
počeo u praksi primjenjivati
princip “Čija je vlast toga je i
vjera”. Počinju masovna protjerivanja bošnjačkog i albanskog
stanovništva u Tursku. U proljeće
1914. godine iseljavanje je bilo
najintenzivnije. Tada je, prema
turskim podacima, iseljeno oko
200.000 muslimana sa teritorija
okupiranog Sandžaka, Kosova
i Makedonije i drugih dijelova
Balkana. (Mr. Safet Bandžović,
Zbornik radova sa naučnog u
simpozija Plavu, str. 79, 1995.)
Nezadovoljni postojećom vlašću,
koja je sistematski sprovodila
nasilje i zločine, Sandžaklije joj
počinju pružati oružani otpor. On
je u početku bio sporadičan, da bi
kasnije poprimio organizovan obBroj 33-34 april-maj 2013.
lik. Nezadovoljne Boπnjake predvodio je čuveni Jusuf Mehonjić
za koga je poznato da se u toku
balkanskih ratova borio kao oficir
u jedinicama turskih askera. U
toku Prvog svjetskog rata (19141918), jedan dio sandžačke
komite pomaže austrijskoj vojsci
u borbi protiv srpskih i crnogorskih trupa. Tada je združena srpsko-crnogorska vojska doživjela
katastrofalan poraz od austrijskih trupa u Sandžaku. Crnogorski kralj Nikola I Petrović je bio
prinuđen potpisati kapitulaciju
1916. godine, a srbijanski kralj
Petar I Karađorđević (zet kralja
Nikole), bježi u Grčku. Ostatak
njegove vojske se 1915. godine
spašava zahvaljujući albanskom
predsjedniku Esad-paši Toptaniju
(1914-1916 ) koji im je omogućio
prolaz kroz Albaniju, što mu albanski narod nikada nije oprostio. U znak zahvalnosti na taj prijateljski komšijski gest, Srbi nisu
bili previše velikodušni pa su njegovo ime dali jednoj sporednoj
uličici u Beogradu (Esad-pašina
ulica na Voždovcu). I pored velikog vojničkog poraza Srbija i
Crna Gora su se, zahvaljujući,
prvenstveno Francuskoj, na kraju Prvog svjetskog rata, pojavile
na strani sila pobjednica. Nakon
ovog rata stvara se najmlađa
država u Evropi (Kraljevina SHS)
u kojoj se Bošnjacima i dalje negira vjerski i nacionalni identitet.
Mnogi Bošnjaci nezadovoljni
režimom srpskog kralja Alek-
sandra I Karađorđevića odmeću
se u šume i organizuju komitske
čete. One su bile najbrojnije u
bjelopoljskom, novopazarskom,
rožajskom i beranskom srezu.
Bošnjaci su često bili izloženi
teroru srpsko-crnogorske vlasti
koji se manifestovao kroz masovne pokolje i protjerivanja. Istu
sudbinu doživljavalo je i albansko muslimansko stanovništvo
na Kosovu. Tijesna saradnja
između kosovskih i sandžačkih
komita počinje od 1921. i traje
do 1925., kada, poslije pogibije
Jusufa Mehonjića i Bajrama Curija, dolazi do rasula komitskog
pokreta i u Sandžaku i na Kosovu.
Komitski pokret je u obadvije
ove pokrajine imao oslobodilački
karakter, prvi je težio ujedinjenju
svih Albanaca u jednu državu,
dok su se sandžačke komite borile za oslobođenje Sandžaka i
pripajanju matici Bosni. Kako
navodi E. Mušović u knjizi "Novi
Pazar i okolina, “... njihove akcije
su bile uperene protiv ondašnje
vlasti”. (Dr. Ejup Mušović, Novi
Pazar i okolina, str. 291, Beograd,
1969.)
Poslijeratni komunistički
historičari su pokušavali marginalizovati značaj komitskog
pokreta u ovim pokrajinama,
kvalifikujući ga kao pljačkaški
i banditski (Dr. Vujadin Rudić i
grupa autora, Bijelo Polje, str.
251, Beograd, 1987.). Albanski
narod i njegovi intelektualci su
79
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
HISTORIJA
POLITIKA
str. 15, Zagreb, 1951.) Uzeo je
pušku u ruke, jer je bio ubijeđen
da će se Tursko carstvo, nakon
poraza u balkanskom ratu 1912.,
ponovo oporaviti i da će Sandžak
biti ponovo pod vlašću sultana.
Bio je ubijeđen da će njegov
narod samo pod turskom upravom moći sačuvati vjeru i vatan.
Svoje ubjeđenje iznosi kroz stihove: “
"Evo vakta od Rata Balkana, kako
činim hizmet za sultana. Pored
vjere i svoga Vatana, radi Turskog ljuta sibijana. Rad Namaza
našega sultana, svesam protiv
Dinskog dušmanina u komitu
ispatio dušu. Ne ostaje Brda ni
Doline ni Zelene gore ni planine
što nijesam krvlju obojio i moijem plačom probudio dragi
care Tebe čekajući da bi na nas
Husein Bošković iz Pljevalja (lijevo), Jusuf Mehonjić (u sreokrenuo glavu. Evo vakta Devet
dini) sa bratom Hakijom u albanskom gradu Skadru 1922.
godina dana komitujem u progodine
tiv dušmana, a sve čekam Nazar
komitski pokret na Kosovu, na svojoj obimnoj knjizi “Tragom od sultana, pa sam Bogu jemin
čelu sa Bajramom Curijem, oci- srpsko-hrvatske narodne epike”. učinio dok se šeću Postamboli
jenili (tako ga i doživljavaju) kao On je kao naučnik - istraživač Turci i drugari po planini vuci
najsvjetliji period u svojoj histo- 1924. godine obišao i područje neću Vlaškoj postupiti ruci..." 5
riji. Treba istaći da je ova tema zapadnog Sandžaka, baš u periU jednom sukobu sa žandarima,
kod nas bila zapostavljena, kao i odu kada je aktivnost Jusufa
cjelokupna bošnjačka historija. Mehonjića bila na vrhuncu. Mati- Mehonjiću je, dok je prelazio
Međutim, sandžački Bošnjaci ja je Mehonjića smatrao istins- preko nabujalog Lima, torba pala
nisu nikada zaboravili svoje ju- kim junakom pa je u svojoj knjizi u vodu. Žandari su je izvukli i
nake koji su se borili za očuvanje zabilježio i dvadeset njegovih tako je njegov dnevnik, u kojemu
njihove slobode i vjere. Jusuf stihova koji treba da ostanu up- je opisao svoje komitovanje od
Mehonjić se 14 godina borio pro- isani zlatnim slovima u našoj his- 1912. do 1921. godine, dopao u
tiv srpsko-crnogorskog režima, toriji. Mehonjić je bio ratnik koji ruke Ministarstva unutrašnjih popočev od 1912., pa sve do svoje je svoja vojevanja bilježio kroz slova u Beogradu. Zvanična vlast
smrti 1926. godine. Nikada se stihove-deseterce, u svojim pjes- ljubomorno čuva ovaj dnevnik i
nije mirio sa tim da je hrišćanska maricama (dnevniku). Mehonjić ne dozvoljava (bar za sada) njevlast zavladala u Sandžaku. To je svojim stihovima “prikazivao govo objavljivanje, jer bi to bilo
potvrđuju i stihovi iz njegovih svoje borbe protiv Srbije, Crne od neprocjenjivog značaja za
pjesama koje je zabilježio pozna- Gore, i na kraju, protiv Jugoslavi- historiju sandžačkih Bošnjaka
ti češki naučnik, profesor u Beču, je”. (Matija Murko , “ Tragom koje ova vlast pokušava da ostavi
Gracu i Pragu, Matija Murko u srpsko- hrvatske narodne epike”, bez pisanih historijskih tragova. Mehonjićeva borba počinje
80
www.bosnjackenovine.com
POLITIKA
HISTORIJA
okupacijom Sandžaka 1912. godine. Ubrzo mu se pridružuju
mnogi Bošnjaci širom Sandžaka,
od Pljevalja preko Pešteri do
Novog Pazara i od Priboja do
Plava i Gusinja. Inače Mehonjić
potiče iz Šahovičkog kraja (selo
Grančarevo). Rođen je oko 1888.
godine. Njegova majka je bila
rodom iz Šahovića, od plemena
Karalića. U doba austrougarske
okupacije zapadnog Sandžaka,
Jusuf je bio osuđen i zatvoren u
Šahovićima. Ubrzo mu je uspjelo
pobjeći. Tom prilikom otima zatvorskom stražaru pušku i bježi
u šumu. Publicista Hakija Avdić
pominje da je Mehonjić imao 25
godina kada je otišao u komite,
a otišao je u komite 1913. godine. O odmetanju Mehonjića u
komite narod je spjevao pjesmu:
“Mlad se Jusuf oženio,
do ponoći s ljubom bio.
Od ponoći ferman stiže:
mlad Jusufe car te zove.
Carska hazna pokradena,
na Jusufa potvorena..”
Za njega su vezani brojni sukobi
sa policijskim potjerama, vojnim
patrolama, ubistva itd. U svom
pismu načelniku bjelopoljskog
okruga, Jusuf ističe da "on i njegovi ljudi ne čine nered na siromahe Srbe ni Turke, samo sam
imao volju na bogataše i na one
koji čine zulum narodu” (Matija
Murko , Isto djelo, str. 502- 503.).
Mehonjić je uživao veliki ugled
kod sandžačkog naroda i kao takav imao razvijenu mrežu jataka,
pa je prosto bio neuhvatljiv za
režimsku vojsku i žandarmeriju.
Zahvaljujući vjernim jatacima
i dobrom poznavanju terena,
on je uspio veoma dugo pružati
oružani otpor. Djelovao je na
teritoriji cijelog Sandžaka i jedBroj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
nog dijela Kosova, a povremeno,
nakon izvedenih krupnijih akcija,
nalazio bi utočište kod svog velikog prijatelja Bajrama Curija
u sjevernoj Albaniji. Ovu povezanost sandžačkih i albanskih
komita opisuje i dr.Vujadin Rudić
u monografiji “Bijelo Polje”: “...
Mehonjićeve grupe su krstarile
sve do Albanije i povezivale se
sa brojnim odmetničkim grupama oko Plava i Gusinja, gdje je u
februaru 1919. godine došlo do
pobune i žestokih borbi sa vojskom. S druge strane, do područja
Bihora dopirala je odmetnička
grupa Feriza Salkovića”. Da je
njegova borba imala nacionalnooslobodilački karakter, govori i
događaj koji se zbio u ljeto 1921.
godine kada je Mehonjić sa svojih 30 naoružanih ljudi presreo
na Bijeloj Stijeni, kod Prijepoljske
Bistrice, načelnika Prijepoljskog okruga Budi- mirovića,
razoružao ga, kao i žandare koji
su ga pratili. Tada je načelniku
rekao glavni razlog zbog kojeg
je otišao u komite: “To je samo
zato što Srbi i Crnogorci čine ne-
Jusuf Mehonjić (1888-1926), vođa sandžačke komite i
borac za slobodu svog naroda
81
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
pravdu nad Muslimanima. Muslimani su mnogo pretrpjeli od
Crnogoraca u Kolašinu, a takođe
i u okrugu bjelopoljskom. Ubijeno je 1500 Muslimana a da za to
niko ne odgovara!" U užoj pratnji Mehonjića nalazio se njegov
brat Hakija, zatim braća Mahmut
i Arslan Jejna iz Sjeničkog sreza,
Arslan Bučan iz Gubavča, Husein Bošković iz Maoče, Nuko
Hot iz Suhog Dola, Belo i Nuško
Ljuca,(Belo i Nuško Ljuca su se,
nakon Mehonjićeve smrti, iselili u
Tursku, u grad Izmir. Njih je 1970.
godine u Izmiru sreo i sa njima
razgovarao Smail Hadžibulić, iz
Boljhanine kod Bijelog Polja.) Husein Karadan iz Boroštice, Azem
Medžedović, Džemo Kandić iz
Plava, Agan Kojić iz Plava, Hajdar
Dautović, Vejsil i Sinan Đukić, Jusuf Hadrović i drugi. Mehonjić je
ubrzo postao bošnjački nacionalni junak u Sandžaku koga su na
sve strane krili i pomagali. Vojne
i žandarske potjere, pokrenute
za njim, uvijek su se završavale s
neuspjehom. Njegovi jataci se ni
pod koju cijenu nisu htjeli odreći
saradnje sa njim. Mr. Avdija
Avdić navodi da su mu najvjerniji
jataci bili: Murat Crnovršanin (iz
Jasena), Šećo Kolić (iz Zminjca),
Husein Ćorović (iz Ivanja) Hamza-beg Hajdarpašić (iz Ivanja),
Nuro Hajdarpašić, Murat Mučić
(iz Goduše) i mnogi drugi. Ono
što je pošlo za rukom Bajramu
Curiju, da podigne opšti ustanak
u Albaniji 1924. i zauzme Skadar,
Peškopiju i Tiranu i tom prilikom
obori Ahmeta Zogua, tadašnjeg
albanskog predsjednika, nije
moglo poći za rukom Jusufu
Mehonjiću da nešto slično uradi
u Sandžaku. Jusufov neprijatelj,
srpsko-crnogorski režim, je bio
82
mnogo jači od Zoguovog, a i
njegov narod je bio oslabljen
uslijed stalnog iseljavanja u Tursku. Iako je saradnja Mehonjića i
Curija bila veoma dobra (posebno od 1921. do 1924.) udružene
snage kralja Aleksandra I
Karađorđevića i Ahmeta Zogua
uspjele su tokom 1924. godine
slomiti oslobodilačku borbu ova
dva naroda. Pristalice Jusufa
Mehonjića i Curija, kojih je bilo
nekoliko hiljada, bivaju dobrim
dijelom uhapšeni i deportovani
u tzv. srpske izolacione logore
u Gornjem i Donjem Milanovcu
i Nišu, gdje mnogi od njih ostavljaju svoje kosti. Da bi očistili
Bjelopoljski srez, tj. Bihor, od
bošnjačkog stanovništva, Crnogorci 07. novembra 1924. na
putu Mojkovac - Šahovići ubijaju
svog čovjeka Boška Boškovića
(ranijeg
načelnika
okruga
Kolašin, koji je u oktobru 1912.
u pešterskom selu Korita pobio
veliki broj Bošnjaka) i za ubistvo
optužuju Jusufa Mehonjića. Ovo
je bio samo izgovor kako bi se napala i uništila muslimanska sela
s područja Šahovića i Vraneša,
odnosno Donjeg Kolašina. Prethodno je crnogorska vlast
razoružala tamošnje muslimansko stanovništvo, da bi nakon
dva dana uslijedio opći napad
na Šahoviće i Pavino Polje. Napad je izvršilo 2.000 kolašinskih
Crnogoraca u toku noći 10. i 11.
novembra 1924. na liniji od 19
km. “Počeli su u isto vrijeme da
pale kuće i ubijaju i staro i mlado,
žene i djecu.. Broj žrtava ljudskih
iznosi na stotine...”, stoji u Memorandumu koji su 21. novembra
1924., nakon ovog počinjenog
genocida, napisali kralju Aleksandru Karađorđeviću bošnjački
HISTORIJA
POLITIKA
delegati opštine Šahovići i Pavino Polje. Nikšićki list “Slobodna misao” je pisala da su Boška
Boškovića ubili odmetnici Jusufa
Mehonjića. Tako 12. novembra
1924. bjelopoljski četnici šalju
depešu u kojoj stoji: “Potvrđuje
se vijest o namjeravanoj pobuni u ovom kraju pod vođstvom
krvoloka Mehonjića... Pored ubijenog (Boškovića) nađena je srebrna kutija sa latinskim natpisom
“Mehonjić” (Dr. Vujadin Rudić i
grupa autora, Navedeno djelo,
str. 253).
Komšije pravoslavci su na
najsvirepiji način ubili od 600
do 900 muškaraca, žena i djece
u Šahovićkoj i Pavino- poljskoj
opštini. Opis ovog stravičnog
događaja prvi je javno objelodanio Milovan Đilas u svojoj knjizi
“Bespravna zemlja” (The Land
without Justice) koju je kao emigrant izdao u Londonu 1958. godine, da bi naš historičar Hakija
Avdić u knjizi “Položaj muslimana u Sandžaku” dao najkompletniju analizu ovog genocida
počinjenog
nad sandžačkim
Bošnjacima
1924.
godine.
Bošnjaci iz opština Šahovići i Pavino Polje, plašeći se ponovnih
stradanja, ubrzo su se, skoro do
posljednjeg čovjeka, iselili sa
tog područja, veći dio u pravcu
sandžačkih gradova i Bosne, a
jedan dio u pravcu Turske. Danas
tamo nema nijednog Bošnjaka
a ime Šahovića je prekršteno u
Tomaševo.
Prema riječima mr. Avdije
Avdića (1945. rođen), najpoznatijeg
poznavalaca sandžačke
komite i Jusufa Mehonjića, "u
Mehonjićevom društvu su se nalazile i dvije hrabre žene: Umihana i Zejna. Umihana je bila udata
www.bosnjackenovine.com
HISTORIJA
POLITIKA
za Bajra Cokovića iz Cerova kod
Bijelog Polja." (Mr. Avdija Avdić,
iz teksta o Jusufu Mehonjiću u
listu “Sandžak” od 24.12.1990.)
Još jedna žena zaslužuje da se
pomene u ovom tekstu, to je
Bejta, žena -kurir, daljnja rođaka
Huseina Boškovića, najpoznatijeg komite u Pljevaljskom kraju.
Bejta je bila izuzetno izdržljiva
seljanka i svim srcem predana
sandžačkoj komiti. Opis ove
žene-junaka dao je Hajrudin
Čengić u knjizi "Borba za opstanak Bošnjaka u Sandžaku
1919.-1926." izdata u Sarajevu
1999. godine.
Čengić piše da se Bejta "kretala na relaciji Pljevlja -Sarajevo, Pljevlja- Kosovska Mitrovica gdje je bilo sjedište
Komiteta. Mehonjić i Husein
Bošković su Bejti dali zadatak da
radi kao "bohča"-prodavačica
raznih vrsta platna i ručnih veziva
koje je nosila selima i kasabama
Sandžaka i da na taj način skuplja i prenosi informacije važne
za komitu. Sa tom bohčom, koja
je bila teška desetak kilograma i
u kojoj je imalo svega po nešto,
Bejta je prelazila dugačke relacije po svim vremenskim neprilikama, snijegu, kiši, suncu,
vjetru, bez ikoga kao saputnika.
Išla bi od Pljevalja do Mitrovice
ili do Čajniča, u doba kada se
nijedan muškarac nije osmjelio
da pođe, zbog straha od komite,
kontrakomite, snježnih nanosa...
Bejta je nosila dimije "alaturko",
a na nogama cipele ili kosovske
opanke. Glavu je zamotavala
šamijom, bez feredže, što je
odudaralo od ustaljenih običaja
da muslimanka ide otkrivena,
ali "sila Boga ne moli", govorila
je Bejta. Nijedna pijaca u graBroj 33-34 april-maj 2013.
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
dovima nije mogla proći bez nje.
Ponekad bi Bejta, da bi odagnala
sumnju žandara (policajca), koji
bi je posmatrao, psovala "kao
kočijaš" da bi se poslije kajala,
molila Boga za oproštaj. Neki put
bi pričala bez smisla da bi policija
pomislila da je ona malo skrenula sa pameti. Ako bi osjetila da
bi mogla prikupiti kakvih novosti,
stajala bi, zadržavala se, otvarala
bi svoju bohču i zanuđavala sve
prolaznike, makar ni jedan od
njih ne bi pogledao u "dućan".
Mudro se je znala primaći do
ljudi koje je sretala i zapodjevati razgovor sa njima. Jednom
prilikom je spasila život Huseinu
Boškoviću, kada je, prolazeći
pored žandarmerijske stanice u
Pljevljima, čula od žandara da
spremaju hajku na Huseina, jer
su saznali gdje se krije. Bejta je
odmah otišla kod jataka i objasnila šta je čula. Istog dana Husein
je napustio kuću svog jataka u
kojoj se odmarao. Žandari su, nakon nekoliko sati opkolili tu istu
kuću, sve pretresli ali nisu ništa
našli".
U isto vrijeme na Kosovu još
jedna žena se borila za slobodu
albanskog naroda. Bila je to
Šote Galjica, žena Azema Bejte,
najpoznatijeg komite Dreničkog
kraja i bliskog prijatelja Bajrama
Curija. Na nagovor srpskog predsjednika vlade Nikole Pašića, kralj
Aleksandar u nekoliko navrata
šalje četničkog vojvodu Kostu
Pećanca u Sandžak i na Kosovo s
ciljem da uguši i razbije komitski
pokret u ove dvije pokrajine.
Narodni pjevač iz Sandžaka je
ispjevao šta je Nikola Pašić savjetovao Kostu Pećanca kada se
ovaj prijavio da likvidira komitu:
"...Dobro pazi dve glavne vo-
jvode
Neće li te sreća nanijeti
Da dobiješ Mehonjić Jusufa
i junaka Bošković Husa.
Ako ta dva najprije ne smiriš
Ne muči se da Sandžak
umiriš..."
O angažovanju ovog zločinca Vujadin Rudić u knjizi “Bijelo Polje”,
iznosi da su “...radi sređivanja
prilika u Sandžaku u 1921., 1922.
i 1923. godini bili angažovani
i leteći odredi četnika Koste
Pećanca. Bila je to skoro privatna
Pečanćeva vojska, koja je služila
učvršćenju nove vlasti, ali i i vrlo
nedisciplinovana vojska. Pored
četnika, u ovim odredima bilo je
i dobrovoljaca, isluženih vojnika i
oficira, a ponegdje su angažovani
i Srbi-seljaci.” Pećanac, ne samo
da nije uspio uništiti sandžačku
komitu, već je jedva izvukao živu
glavu iz Sandžaka. Stariji Pazarci
i danas prepričavaju događaj
vezan za Jusufa Mehonjića i
okružnog načelnika iz Novog
Pazara Živka Šušića. Ovaj Srbin
je važio za velikog neprijatelja
Bošnjaka tako da je ubrzo došao
na red za likvidaciju. Taj događaj
je opisao historičar Ejup Mušović
ovako: “Šušić je išao fijakerom
za Rašku. S njim su bila još dva
žandarma i Moric, jevrejski trgovac iz Novog Pazara. Preobučen
u uniformu žandarmerijskog
oficira, Mehonjić je zaustavio
fijaker i pošto je razoružao
žandarme, upitao je ko je Šušić.
Šušić je pokazao prstom na Morica i Mehonjić ga je odmah ubio.
Pošto je ubio jednog žandarma,
misleći da je time završio posao,
Mehonjić se povukao, a Šušić
je ostao živ” (Dr. Ejup Mušović,
Navedeno djelo, str. 292.). Jusuf
je ubio veliki broj Crnogoraca
83
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
HISTORIJA
POLITIKA
koji su se dokazali u zločinima
nad Bošnjacima-muslimanima.
Tako nikšićke novine “Slobodna
misao” iznose da je Mehonjić
od 1918. do 05. decembra 1924.
ubio: Aleksu Morakovca, trgovca
iz Bijelog Polja, Toda Morakovca, bivšeg crnogorskog oficira
iz Bijelog Polja; Vujina Babića iz
Grančareva; Rista, Aleksu i Todora Boškovića iz Šahovića, braću
Rutoviće Milosava i Milisava
iz Oboda; učitelja-omladinca
Miloša Maškovića; Rada Medenicu, aktivnog pješadijskog majora jugoslovenske vojske i njegovog ordonansa Sava Medenicu;
Aleksandra Savića, policijskog
pisara- pravnika iz Beograda;
Arsenija Ćetkovića, trgovca iz
Lepenca i mnogo drugih”. (Dr.Vujadin Rudić, Navedeno djelo, str.
252-253.)
Muslimane. Među njima je bio slednjih godina preko 500 Srba,
i hodža Ibrahim Pačariz-Biočak, više nego πto ih je za vreme
otac Sulejmana Pačariza, kom- turskog režima ginulo za čitavu
andanta muslimanske milicije deceniju”. U istom broju Poliiz Prijepolja iz perioda 1941- tika navodi da je: “...Dvadeset
1945. O nestalim Muslimanima i trećeg avgusta 1921. godine
se nije znalo ništa. Narod je slao Mehonjić uz pomoć Huseina
molbe vlastima u Priboju i Prij- Boškovića i njegove družine,
epolju, ali se niko nije odazivao. napao jednu zasedu sastavljenu
Tek kada su viđeniji ljudi otišli od 35 žandarma i razoružao ih
u Sarajevo i molili predstavnike do poslednjeg, a zatim ih najurio
JMO (Jugoslovenske musliman- prema Komaranu i Brodarevu,
ske organizacije), vlast se pro- odakle su se razbežali na sve
budila. Prvak iz Sarajeva Halid- strane". (Mr. Avdija Avdić, tekst iz
beg Hrasnica je, nakon obilaska navedenog lista “Sandžak” objaSandžaka, animirao javnost. Na- vljen u decembru 1990. godine.)
pisao je oštar protest ministru Najveći podvig Jusuf je izveo u
policije Svetozaru Pribičeviću ali avgustu 1921. godine kada je sa
ovaj je ostao gluh na stradanja svojim ljudima kod Brodareva
sandžačkih Bošnjaka".
do nogu potukao četnike Koste
Na nasilja koja je činila zvanična Milovanovića-Pećanca. "Komasrpsko- crnogorska vlast i njene ranci sa ćulasima na glavama,
paravojne jedinice (odredi Koste dočekali su tu razularenu bandu,
Pećanca) u Sandžaku, Mehonjić potukli je do nogu i natjerali na
Tokom 1922. godine komite je odgovarao po sistemu “zub bezglavo bježanje preko Lima",
su najčešće djelovale na Gorn- za zub, oko za oko”. Ni jedan piše Hajrudin Čengić u svojoj
joj Pešteri, zatim u Pećkom, njihov zločin nije mogao proći knjizi.
Rožajskom,
Istočkom
i nekažnjeno. Srpski list “Politika”
Đakovačkom srezu. Hajrudin od 13. marta 1926., donoseći
Nastavak u sljedećem broju...
Čengić u naprijed navedenoj vijest o Mehonjićevoj smrti,
knjizi piše da je "vojvoda Pećanac iznosi “rezultate” Mehonjićeve
Harun Crnovršanin
u proljeće 1921. napravio pokolj dugogodišnje aktivnosti pišući
muslimanskih civila u Pribojskom da je “...od strane muslimanskog
srezu, tačnije u selima: Čitluk, odmetnika ubijeno u toku poMiliješ, Potoci, Mređurečje,
Živinice i Zabrđe. Tražili su ljude
po spisku, što je ukazivalo da
Pećanac niuje radio nasumice.
Sa njim su sarađivali domači
četnici i nacionalisti iz Priboja sa
predsjednikom opštine Jovanom
Karadžićem. Uskoro, iza toga
došlo je do novog pokolja Muslimana, ovoga puta u Brodarevu, na putu od Pljevalja prema
Rasovo bb, 84000 Bijelo Polje, Crna Gora
Bijelom Polju. I tamo je Pećanac
Telefoni: +38269108075, +38269267476
pohvatao i pobio najviđenije
www.bkc.org.me, [email protected]
84
www.bosnjackenovine.com
SPORT
POLITIKA
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
VRHUNSKA SPORTISTKINJA
MAIDA MEHMEDOVIĆ
Kada izgovorimo ime
Maida Mehmedović, rekli smo
jako puno, jer jako puno ljudi na
svijetu zna ko je ona. Ko navija za
ženski tim rukometne reprezentacije Crne Gore i RK Budućnost,
zna da mu je Maida puno puta
izazvla osmijeh na licu. Isto tako
je noćna mora za golmane i
igračice, njoj protivničkih klubo-
njenom životu, sa samo 13 godina morala je napustiti toplinu
svog doma i poći u Podgoricu.
Tamo je njen prvi trener bio
Dragan Adžić, koji je i danas trenira. Maida tvrdi da je srećna
zbog toga, jer je on čovjek koji
u istinu prenosi znanje i podiže
atmosveru i samopouzdanje
u ekipi. Takođe nam je manje
jepa Nikšićanka Radmila Miljanić
i da imaju posebne rituale pred
i poslije utakmice. Svjedoci smo
toga da većina naših LAVICA ima
pletenice ili lijepo namještenu
kosu koja čvrsto stoji tokom
utakmice, a za to je zaslužna
Maida Mehmedovic, to je njen
skriveni talenat. Kao jako mala
željela je da bude frizerka, ne
sumnjamo da bi ona i u tom poslu bila uspješna, jer je svestrana
i OSUĐENA NA USPJEH.
Na Evropskom prvenstvu
u Srbiji, Maida Mehmedović bila
je crnogorsko krilo sa najboljim
šuterskim učinkom. Na četiri
meča, postigla je osam golova
(dva po meču), „uknjižila“ je tri
ukradene lopte i jednu asistenciju.
va i reprezentacija.
Svi mi znamo da je Maida jedna od bitnijih igračica RK
Budućnost i reprezentacije Crne
Gore. Ali ono što nam je manje poznato, jeste da je Maida
Mehmedović rođena u Baru 25.
maja 1990god. Počela je trenirati rukomet u svojoj desetoj godini života, čak je tada dobila komentare da ona nije za taj sport
i bila privremeno uklonjena iz
tima. Međutim, za samo 3 godine rada, Maida je prepoznata
kao super talenat i prerasla je
mogućnosti svojih vršnjakinja.
Dolazi do velike promjene u
Broj 33-34 april-maj 2013.
poznato da Maida ima brata koji
je rukometaš i igra u Njemačkoj
rukometnoj ligi, najveća podrška
su joj mlađe sestre i roditelji koji
je vjerno prate na svakoj utakmici i ulivaju joj posebno samopouzdanje. Iako jako mlada ona
ne posjećuje često noćne barove
i diskoteke, omiljena varijanta joj
je večera sa sebi bliskim ljudima
i mirna mjesta. A na pitanje gdje
Maida Mehmedović prikuplja
energiju za utakmice odgovorila
je u svom porodičnom “gnijezdu”, dugom šetnjom pored mora
i provedeno vrijeme sa svojim
momkom. Takođe nam je otkrila
da je njena najbolja prijateljica li-
Sa 80 procenata realizacije šuta,
ona je u samom vrhu najboljih
šutera među krilima na Evropskom prvenstvu. Od toga, šest
golova postigla je sa krila i dva iz
kontre.
Prethodna godina je bila
puna krvi i meda za naš majski cvijet, sa ženskom rukometnom reprezentacijom Crne
Gore se popela na krov svijeta,
i vice šampion Evrope. Sa RK
Budućnost je osvojila evropsku
ligu šampiona. Da ne bi bilo sve
idealno pobrinule su se povrede
i to 3, jedna je bila uoči utakmice
za tron Evrope sa RK Budućnost
na treningu i taj meč je pratila iz
bolnice. To su za nju najteži mo-
85
BOŠNJAČKENOVINE
Informativno javno glasilo
menti u životu. Drugu povredu
smo svi mi gledali, četvrt finalna
utakmica na prvenstvu u Novom
Sadu, malo je reći da je bila lider
u toj utakmici, da je plesala svoj
ples i održavala lekciju rukometa svim koji su to gledali. Treću
povredu ne treba ni pominjati, na
sreću sve to ide dobrim putem i
nek joj ova povreda ujedno bude
i poslednja u životu.
Maida se trenutno oporavlja od povrede i željno čeka
prvu priliku da zaigra, a to nije više
tako daleko, njen klub je u četvrt
finalu evropskog takmičenja.
Ostvarile su evropski cilj za ovu
sezonu. Iskreno se nadamo da
ćemo Maidu gledati još puno
godina kao lidera RK Budućnost
86
SPORT
POLITIKA
rame uz rame sa sa najboljim i dalje predstavljati našu zemlju
evropskim
rukometašicama. na najbolji mogući način.
Moramo odati priznanje najpopularnijoj Baranki i nadati se da će
Emil Kolić
www.bosnjackenovine.com
Download

politika - bosnjacka-dijaspora-cg