ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
ĉasopis za društvena pitanja
Broj
2
Godina
2012.
Godište
LIII
Sarajevo, maj-august 2012.
PREGLED
ĉasopis za društvena pitanja
Izdavaĉ:
Univerzitet u Sarajevu
Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II, Bosna i Hercegovina
Redakcija ĉasopisa:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavĉić
Enes Duraković
Enes Durmišević
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
MeĊunarodna redakcija:
Zvonko Kovaĉ, Filozofski fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet politiĉkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za meĊunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Senadin Lavić
Zamjenica glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katnić-Bakaršić
Izvršni urednik:
Uzeir Bavĉić
Sekretar redakcije:
Fuada Muslić
Korektura:
Tarik Ćušić
Prijevod:
Mirza Ĉerkez
DTP:
Karmel Sokanović
Tiraţ:
300 primjeraka
Štampa:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Odgovorna osoba Štamparije:
Šehzija Buljina
Izlazi ĉetveromjeseĉno
Ĉasopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL meĊunarodnim bazama
podataka.
Univerzitetski tele-informatiĉki centar je kreirao i dizajnirao web stranicu ĉasopisa www.pregled.unsa.ba.
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
2
Year
2012
Volume
LIII
Sarajevo, May-August 2012
PREGLED
Periodical for Social Issues
Publisher:
University of Sarajevo
Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Bosnia and Herzegovina
Editorial Board:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavĉić
Enes Duraković
Enes Durmišević
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
International Editorial Board:
Zvonko Kovaĉ, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro)
Editor-in-Chief:
Senadin Lavić
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katnić-Bakaršić
Executive Editor:
Uzeir Bavĉić
Editorial Board Secretary:
Fuada Muslić
Language Editor:
Tarik Ćušić
Translation:
Mirza Ĉerkez
DTP:
Karmel Sokanović
Press run:
300 copies
Print:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Officer in charge in Printing-house:
Šehzija Buljina
Fourth month periodical
Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international
databases.
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
SADRŢAJ / CONTENTS
Ĉlanci / Articles
Senadin Lavić: Od velikodržavne doktrine do genocidne tvorevine /
From the Irredentist Doctrine to the Genocidal Product
Denis Zaimović: Odnosi s javnošću u jedinicama lokalne
samouprave Bosne i Hercegovine s posebnim osvrtom na grad
Sarajevo / Public Relations in B-H Local Self-governing Units with
Special Reference to the City of Sarajevo
Enver Ajanović: Razlika izmeĊu Bosanaca i Hercegovaca,
Bošnjaka i muslimana / The Difference among Bosnians and
Herzegovinians, Bosniaks and Muslims
11
41
53
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Šefik Baraković: Znaĉaj i funkcija društvene teorije u nauĉnom
istraživanju graĊanskog sistema odnosa i graĊanskih stanovišta / The
Importance and Functions of Social Theory in Scientific Researching
of the Civic Relations System and Civic Viewpoint
Lejla Panjeta: Virtualna vakcinacija realnosti: novo shvatanje
teorije inokulacije / Virtual Vaccination of Reality: New
Understanding of Inoculation Theory
Arnela Bratovĉić: O finansiranju politiĉkih stranaka / The
Financing of Political Parties
77
99
119
Prijevod / Translation
Alan Kirby: Nakon smrti postmodernizma / The Death of Postmodernism and Beyond
137
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
Dţ elal Ibraković: Ekologizam kao ideološka poštapalica /
Ecologism as the Ideological Crutch Word
Fahrudin Novalić: Proturjeĉno biće patriotizma / The Contradictory
Being of Patriotism
Irena Praskaĉ-Salĉin: Kulturocid na Drini. Savremeni Huni /
Culturocide on the Drina River - The Modern Huns
Ramiza Smajić: Grad kojem nema smisla išta poricati ili nametati /
The City to which Denying or Imposing Anything is Sensless
Lejla Hajdarpašić: Konsolidacija informacija: izazovi digitalnog
okruženja / Information Consolidation: Challenges of Digital
Environment
151
157
165
173
177
Dţ enan Dautović: Radovi Filozofskog fakulteta (historija, historija
umjetnosti, arheologija) / Annual of the Faculty of Philosophy
(History, History of Art, Archeology)
Advija Kulović i Jasminko Mulaomerović: „Sekundarni“ nosioci
zaštite potrošaĉa u Bosni i Hercegovini / "Secondary" Customers’
Protection Providers in Bosnia and Herzegovina
Lejla Hajdarpašić i Fuada Muslić: Promocija informacijske
pismenosti / Promotion of Information Literacy
Ifeta Ćirić-Fazlija: Drugi prostori Harolda Pintera / Harold Pinter's
Other Rooms
Upute za autore
183
189
211
215
219
Članci / Articles
Senadin Lavić
UDK 323 (497.6)
OD VELIKODRŢAVNE DOKTRINE
DO GENOCIDNE TVOREVINE
FROM THE IRREDENTIST DOCTRINE
TO THE GENOCIDAL PRODUCT
Sažetak
Autor u ovome radu analizira bitne političke ideje i tokove u
srbijanskom društvu prije agresije na internacionalno priznatu Republiku
Bosnu i Hercegovinu. U tom kontekstu pokazuje se da Srbija devedesetih
godina dvadesetog stoljeća napušta ideju izgradnje moderne, evropske drţ ave
i, slično procesima s početka dvadesetog stoljeća, odlučuje se za ostvarivanje
nacionalističko-ekspanzionističkih projekata iz 19. stoljeća. Pritom bošnjačka
politika, zatečena u jednom teškom povijesnom stanju, ne uspijeva u cijelosti
odgovoriti na srpskohrvatsku antibosansku politiku i agresiju. Bošnjačka
politika je samo djelimično uspjela odgovoriti epohalnom trenutku odbrane
drţ ave i njezinog naroda formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine.
O tome još nije bilo jasne i znanstveno potkrijepljene rasprave u
bosanskohercegovačkom društvu, a naročito među Bošnjacima koji još nisu
adekvatno promislili genocid koji im se dogodio.
Ključne riječi: (R) Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Srbija, bošnjačka politika,
srbijanska politika, srpska ideologija, moderna drţ ava, nacionalizam,
ekspanzionistički nacionalizam
Summary
The author in this paper analyzes the major political ideas and trends
in the Serbian society prior to the Aggression against internationally
recognized Republic of Bosnia and Herzegovina. Within this context, the
paper is going to present that Serbia in 1990s obviated from the idea of
building a modern, European state and, similar to the processes from the
early 20th century, decided to implement the nationalist and expansionist
projects from the 19th century. In this mater, the Bosniak policy found itself
caught in a difficult historical phase, failing to fully respond to the SerboCroatian anti-Bosnian policy and aggression. The Bosniak policy only
PREGLED
11
managed to partially respond in the epochal moment of defending the state
and its people through the forming of the Army of Bosnia and Herzegovina.
There has never been organized a clear and scientifically backed debate in
BH society about it, especially not among Bosniaks who have not yet properly
considered the genocide that happened to them.
Keywords: (Republic of), Bosnia and Herzegovina, Bosniaks, Serbia, Muslim
policy, Serbian policy, Serbian ideology, the modern state, nationalism,
expansionist nationalism.
Srbijansko stanje – okvir za razumijevanje
Polazeći od pitanja o Srbiji i politici koja se iz nje razvijala u
posljednjim decenijama dvadesetog stoljeća, dolazimo do pitanja o
Bosni, Bosancima i Bošnjacima nakon prve decenije dvadeset i prvog
stoljeća. Od izuzetne je vaţ nosti razvijanje jasne i cjelovite predstave o
kontekstu iz kojeg nadolazi rušilaĉki uragan velikosrpstva devedesetih
godina i koji nam jasno pokazuje sadrţ aj i ciljeve agresije na Republiku
Bosnu i Hercegovinu, ĉime se dezavuira naracija o izoliranom
graĊanskom ratu. Danas postoje mnogi stavovi o tome da bosanska
strana na poĉetku devedesetih godina dvadesetog stoljeća uopće nije
bila svjesna opasnosti koja se nadvila nad Bosnom, a koja je pokrenuta
iz Srbije, koju je pod svoju komandu stavio S. Milošević. Ĉesto se
koriste Izetbegovićeve izjave – „Rata neće biti“ i „Za rat je potrebno
dvoje“ – kao potvrde te pretpostavke o bosanskoj nespremnosti i
nesvjesnosti bošnjaĉke politike pred opasnostima koje nadolaze. Taj
„pjesniĉki“ pristup zbilji, pomiješan s religijskim interpretacijama
zbilje, sasvim naivna metafiziĉka sliĉica svijeta, izraz loše procjene
koja nije bila zasnovana na znanju razbijeni su surovim topovskim
udarima po civilima i gradovima širom Bosne.
Srbija je, danas je sasvim jasno, usljed velike zablude
srbijanskih politiĉara o vlastitoj moći i nadmoći nad drugim narodima u
jugoslavenskoj federaciji, postala izvorište jugoslavenske ratne
katastrofe. Srbijanska i srpska samouvjerenost proizlazila je iz
dominacije
nad
Jugoslavenskom
vojskom,
negdašnjom
Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), koju je beogradski reţ im
na ĉelu s Miloševićem upotrijebio za razraĉunavanje s drugim
republikama raspadajuće jugoslavenske federacije. To je bila vojska
12
PREGLED
koja je ratovala po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poĉetkom
devedesetih godina dvadesetog stoljeća pod izlikom da ţ eli oĉuvati
Jugoslaviju. M. Marković je vrlo paţ ljivo upozorio da bi formiranje
srpske vojske tih godina raskrinkalo politiku koja se vodila iz Srbije, pa
je stoga preporuĉivano da se koristi ime Jugoslavenska armija da bi se
tako pod krinkom ostvario interes srpstva.1 Jasno je da se o disoluciji
bivše Jugoslavije ne moţ e misliti niti razumjeti bez djelovanja
Jugoslavenske narodne armije. U tim ratovima za teritorije, koji su po
svojoj prirodi osvajaĉke agresije i planirana zlodjela, srpska vojska i
njezin vrhovni komandant S. Milošević bili su poraţ eni. Rezultat kojim
danas raspolaţ emo ukazuje na ĉinjenicu da ratovi za veliku Srbiju nisu
bili pobjedniĉki, naprotiv, to su bili najveći vojni porazi srpske vojske u
20. stoljeću, a posebno su bili moralni porazi jer je Jugoslavenska
armija napadala na civile, kukaviĉki opsjedala gradove i razarala ih
dalekometnom artiljerijom, kakav je sluĉaj bilo Sarajevo i drugi
gradovi u Bosni i Hercegovini, a pod izgovorom da štiti „ugroţ eni
srpski narod“ – koji je pritom krenuo u stvaranje velike Srbije.
Jugoslavenska narodna armija je svojom cjelokupnom strukturom
ĉinila „kiĉmu vojske RS sa kompletnim naoruţ anjem i opremom“,
odnosno JNA predstavlja osnovicu iz koje su formirane vojske SRJ
(Srbija i Crna Gora), vojska RS (u Republici Bosni i Hercegovini) i
vojska RSK (U Republici Hrvatskoj).2 Ona je devedesetih godina
dvadesetog stoljeća izvršavala ono što su joj zacrtali godinama prije u
štabovima
i
komandama
brojni
planeri
velikosrpskog
ekspanzionistiĉkog nacionalizma.
Šta se dogaĊa u Srbiji polovinom osamdesetih i poĉetkom
devedesetih godina dvadesetog stoljeća, a što će bitno uticati na
situaciju u Bosni i Hercegovini? Prije svega, srbijansko politiĉko
rukovodstvo je sebe smatralo glavnim subjektom Jugoslavije u svakom
1
U intervjuu za Politiku ekspres od 22. februara 1992. godine Marković kaţ e:
“Formiranje srpske vojske bila bi katastrofalna politika, jer bi ona dovela Srbiju u
poloţa j da bi ona izvršila agresiju na drugu republiku, da osvaja tu teritoriju, da to
ĉini svojom vojskom. MeĊutim, daleko je bilo mudrije strategijsko rešenje da tu
odbranu srpskog naroda preuzme Jugoslovenska narodna armija, pošto je jedino ta
armija, armija Jugoslavije, koja je još postojala i ĉiju smo afirmaciju i nastojanje i
postojanje mi stalno dokazivali. Jedino je ona mogla da se legitimno kreće po celoj
teritoriji Jugoslavije. Time smo ipak spreĉili osudu Srbije kao drţa ve koja je izvršila
invaziju, kao što bi se desilo da je sluĉajno tada opozicija bila na vlasti.“
2
Veljko Kadijević, Viđenja.
PREGLED
13
pogledu. Tokom osamdesetih godina u Srbiji su već bile narasle
ideološke grupacije, jasno definirane opozicijske strukture spram SK
Srbije koje su traţ ile otvaranje brojnih potisnutih pitanja i tabu tema. U
pitanju je, prije svega, Udruţ enje knjiţ evnika Srbije (UKS) iz
Francuske 7, njegov Odbor za zaštitu slobode misli i izraţav anja,3 kao i
djelovanje grupe akademika Srpske akademije nauka i umjetnosti
(SANU), koja će u jesen 1986. godine ispostaviti Memorandum
SANU.4 Poĉetkom 1986. godine za predsjednika Predsjedništva Srbije
izabran je Ivan Stambolić, koji je za napravljeni Memorandum napisao
da predstavlja „slatkoreĉivi uvod u krvavi obraĉun“ i „smrtonosni
šovinistiĉki proglas, ratni manifest za već zavrbovane komesare
srpstva“.5 Mnogi drugi odmah su uoĉili o ĉemu se radi i kuda će voditi
memorandumska ideja iz Beograda. Zanimljivo je da se ovaj odbor,
izmeĊu ostalog, javno zalagao za puštanje iz zatvora
„mladomuslimana“ i „muslimanskih fundamentalista“, osuĊenih tokom
Sarajevskog procesa 1983. godine,6 tj. „štitio“ je interese muslimana i
3
Ovaj Odbor 12. februara 1988. godine traţ i “uspostavljanje stvarne ravnopravnosti
naroda Jugoslavije“ te „osnivanje samoupravnih oblasti za srpski narod, kako u
Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini“. Iz ovoga je kasnije proizašla koncepcija
„srpskih autonomnih oblasti“ u Hrvatskoj i Bosni koje su u osnovi predstavljale
negiranje nezavisnosti ovih drţa va. U ĉlanstvu Odbora koji je dao strateške smjernice
za dezintegraciju Bosne i Hrvatske bili su: Matija Bećković, Dimitrije Bogdanović,
Kosta Ĉavoški, Dobrica Ćosić, Andrija Gams, Zagorka Golubović, Ivan Janković,
Neca Jovanov, Vojislav Koštunica, Mihajlo Marković, Borislav Mihajlović Mihiz,
Dragoslav Mihajlović, Nikola Milošević, Gojko Nikoliš, Vesna Pešić, Miša Popović,
Radovan Samardţić, Mladen Srbinović, Predrag Palavestra, Dragoslav Srejović,
Tanasije Mladenović i Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića). Ova imena treba pamtiti
kao idejni velikosrpski okvir za Miloševićevo militantno djelovanje tokom
devedesetih godina 20. stoljeća. Ovo su najodgovorniji ljudi za ratne nesreće
devedesetih godina. Sve ideje i zamisli o „srpskim etniĉkim teritorijama“ potiĉu iz
ovoga kruga i razvijaju se do mita u koji se više ne sumnja. Treba reći da su ĉlanovi
Odbora dijelom i ĉlanovi SANU-a, tj. uglavnom isti ljudi tvore dva krila jednog te
istog velikosrpskog programa i skupa ideja kojima se priprema prostor za stvaranje
velike Srbije u kojoj bi ţ ivjeli svi Srbi.
4
Dnevni list “Veĉernje novosti” iz Beograda 24–25. septembra 1986. objavljuje u
dva nastavka kopiju nedovršenog Memoranduma
(http://povijest.net/index.php/SFRJ/Memorandum-SANU.html).
5
Ivan Stambolić, Put u bespuće, Beograd, Radio B92, 1995, str. 130.
6
Poĉetkom 1983. godine u Sarajevu poĉinje suĊenje “grupi muslimanskih
fundamentalista i kontrarevolucionara” na ĉelu sa Alijom Izetbegovićem, autorom
pamfleta Islamska deklaracija, koji je bio objavljen u Beogradu i koji je posluţio kao
osnova za tuţb u. Izetbegović je tokom suĊenja promoviran u „voĊu“ grupe! Uz
Izetbegovića su optuţe ni Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Rušid Prguda, Salih
14
PREGLED
njihova prava, priznajući im pritom samo religijske slobode, a
istovremeno
s
pojedinim
ĉlanovima
SANU-a
zagovarao
ekspanzionistiĉki plan protiv Bosne, kojoj nije priznavan republiĉki
suverenitet. Tih godina već je jasno da je velikosrpska politika odredila
smisao postojanja u frazi „muslimani u dţ amije“. Naravno, to je
znaĉilo da će neko drugi misliti o drţ avi, suverenitetu, vlasti i slobodi
bošnjaĉkog naroda. Sasvim otvoreno i za sve vidljivo beogradski
akademici su „podrţ avali“ osuĊenike iz Sarajevskog procesa,
predstavljali se njihovim zaštitnicima, jer su smatrali da je njihova
vrhovna mogućnost religijska svijest i da uopće ne posjeduju
oblikovanu ideju o bosanskoj drţ avi. Time su zametali trag o svojim
djelovanjima. Odveć je ciniĉno dušebriţ ništvo N. Kecmanović dok se
prisjeća ove „igranke“ s D. Ćosićem, koji je bio „široke ruke“, pravi
„humanista i bosnoljub“, odluĉan da se pomogne „muslimanskim
fundamentalistima“ u Sarajevu.7 Takva demagogija se moţ e nazvati
kecmanovanje. Nigdje N. Kecmanović ne objašnjava otkud jednom
prosjeĉnom piscu tolika moć da sjedi u Beogradu i velikodušno rješava
probleme u drugoj republici. Racionalnom posmatraĉu društvenih
dogaĊaja odmah postaje jasna pozadina ove Kecmanovićeve podvale
ako se zapita zašto neko iz Sarajeva mora ići u Beograd da rješava
svoje probleme – zar probleme ne moţ e riješiti u Sarajevu i Bosni?!
Dakle, jasno je, ako se ide u Beograd po rješenje problema, onda je
sigurno i izvor problema u Beogradu!
Srbijanska politika je pokušala dati odgovore na naraslu krizu
jugoslavenske federacije tokom osamdesetih godina dvadesetog
stoljeća. Zato je na Skupštini SANU-a u Beogradu 23. maja 1985.
Behmen, Hasan Ĉengić, Mustafa Spahić, Edhem Biĉakĉić, Husein Ţivalj,
Dţe maludin Latić, Derviš ĐurĊević, Melika Salihbegović i Đula Biĉakĉić. Njih je
optuţn ica teretila za kontrarevolucionarno djelovanje i zagovaranje muslimanske
revolucije u BiH da bi se stvorila „islamska Bosna“.
7
“Da je Dobrica lišen nacionalnih predrasuda prema Bošnjacima mogu posvedoĉiti
Izetbegovići. Pomoć za svojevremeno utamniĉenog Aliju njegova deca nisu traţ ila ni
od reisa Hadţia bdića, ni od nacionalnog borca Muhameda Filipovića Tunje, ni od
politiĉara Hamdije Pozderca u Sarajevu, nego od Dobrice u Beogradu, gde ih je
srdaĉno ugostio u kući na Dedinju i kao predsednik Odbora za slobodu misli i
izraţ avanja pisao protestna pisma vlastima BiH i SFRJ. Ĉudno je da Bakir, Sabina i
Lejla sada o tome ćute, dok „Avaz” i „Slobodna Bosna“ pjene o Ćosićevom
šovinizmu i da ne napišu, bar u pismima ĉitalaca, da je, eto, bar njima i njihovom
rahmetli babi nešto valjao.“ (Nenad Kecmanović, Bošnjačka hajka na Dobricu, Nova
srpska politiĉka misao, on-line, 27. 3. 2012).
PREGLED
15
godine odluĉeno da se zbog potreba „isticanja
najaktuelnijih
društvenih, politiĉkih, ekonomskih, socijalnih, nauĉnih i kulturnih
problema“ pristupi izradi Memoranduma SANU-a.8 To je trebao biti
odgovor na brojna teška pitanja i putokaz za daljnje djelovanje. Za ovaj
posao grupacija akademika SANU-a dobila je otvorenu politiĉku
podršku i vodstva CK SK Srbije, na ĉijem je ĉelu tada bio Ivan
Stambolić.9 U toj fazi, dakle, radilo se o pokušaju da se na osnovama
znanstvene analize procesa u Jugoslaviji doĊe do preciznog uvida u
ekonomske, politiĉke, idejne i sigurnosne aspekte društveno-politiĉkog
stanja i predviĊanja mogućih scenarija odvijanja budućih dogaĊaja. S
druge strane, tekla je politiĉka priprema za novu srpsku poziciju i
uslijedila je borba za hegemoniju nad SK Srbije. Na dvodnevnoj
zatvorenoj sjednici Predsjedništva CK SK Srbije, 18. i 19. septembra
1987. godine, Slobodan Milošević je dobio podršku za kandidaturu na
mjesto predsjednika SK Srbije – 11 glasova od 20. Tada je postalo
izvjesno da je Milošević postao najmoćniji ĉovjek Srbije, a da je
Stambolić definitivno izgubio bitku s njim.10
Okret ka „novoj“ politici Srbije postao je vidljiv poslije 8.
sjednice CK SK Srbije 1987. godine.11 8. sjednica CK SK Srbije
8
Na izradi Memoranduma uĉestvuju: Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir,
Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić,
Ljubiša Rakić, Radovan Samardţić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan
Maksimović, Kosta Mihajlović, Nikola Ĉobeljić, Stojan Ĉelić. U stanu Jovana
Raškovića u Šibeniku i u kući u Primoštenu Memorandum je dobio definitivnu formu.
9
Ivan Stambolić, ibid., str. 118.
10
Slobodan Milošević je 20. aprila 1987. posjetio Kosovo polje gdje se obratio
Srbima i izjavio poznatu reĉenicu: „Ovaj narod niko ne sme da bije“. Znaĉajno je da
je tokom ove posjete Kosovu došao kao predsjednik Predsjedništva CK SK Srbije, a
poslije snimaka na kojima se stavlja u zaštitu srpskog naroda vratio se u Beograd kao
voţ d, voĊa srpskog naroda. Antonije Isaković je u beogradskoj Politici (19. 11. 1990)
izjavio da je Slobodan Milošević „prvi nepodmitljivi politiĉar koji zastupa interese
svoga naroda“.
11
8. sjednica CK SK Srbije odrţa na je 23–24. septembra 1987. godine. Na toj
sjednici je smijenjen Dragiša Pavlović, ĉelnik beogradskih komunista, koji se usudio
kritikovati Miloševića i njegovu liniju da šire nacionalizam. Nekoliko mjeseci kasnije
smijenjen je i Ivan Stambolić. Njega su Miloševićeve ubice 2000. godine likvidirale
na Fruškoj Gori. 8. sjednica je najavila ono što će se godinu dana kasnije nazvati
„antibirokratska revolucija“ (1988), koju je Milošević zapoĉeo na Kosovu u aprilu
1987. godine, a u stvarnosti se radilo o jednoj „konzervativnoj revoluciji“ koja je
dovela do velikog poremećaja na jugoslavenskoj politiĉkoj sceni, što će doprinositi
ubrzavanju procesa raspada SKJ i drţa ve SFRJ. Tek retrospektivno 8. sjednica je
16
PREGLED
predstavljala je svojevrsni puĉ u kojem je vojska imala kljuĉnu ulogu,
tako je, prema Stambolićevom mišljenju, general Nikola Ljubiĉić
uĉinio sve da se ustoliĉi Slobodan Milošević na ĉelo srbijanskih
komunista.12 Pored Ljubiĉića, podršku Miloševiću dali su Petar
Graĉanin, Vidoje Ţarković, Marko Orlandić i mnogi drugi. Okret
nakon 8. sjednice vodio je ka jednoj „novoj politici“; tada je Srbija
krenula u „drugom“ smjeru, u opasnom smjeru „etnonacionalistiĉkog i
velikodrţ avnog programa“ (Olga Popović-Obradović). Memorandum
SANU-a (1986) sasvim strateški odreĊuje smjer tog djelovanja i
priprema negiranje Ustava iz 1974. godine. Taj novi kurs Srbije
odrazio se u cijelosti na cijelu tadašnju Jugoslaviju, a posebno na
Bosnu i Hercegovinu, koja je bila zasuta brojnim aferama u kojima se
prepoznaje rukopis obavještajnih sluţ bi i nadolazeće velikosrpske
politike koja je u generalnom dosluhu s velikohrvatskom politikom
protiv Bosne i Hercegovine. Srbija se, naţ alost, okrenula neĉemu zašto
se smatralo da je prevaziĊeno. „Bio je to stari srpski nacionalni
program, onaj koji je prethodio pobedi komunista u Jugoslaviji i koji je
oţ ivljen nakon Ustava iz 1974. Na njemu je Milošević, bezrezervnom
podrškom 'antikomunista', uspeo da u Srbiji izbriše svaki trag
komunistiĉko-antikomunistiĉke podele.“13 Nezaustavljivo je isplivalo
na površinu saznanje da je Srbija poništila sve što se dešavalo od 1945.
godine u Jugoslaviji, da se odrekla naslijeĊa koje je bilo dio zajedniĉke
drţ ave od 1945. i da je u njoj prevladala vrlo opasna velikosrpska
struja. Taj period je Memorandum SANU-a posebno istakao kao veliku
nepravdu prema srpskom narodu i tada su poĉeli neodmjereni politiĉki
izriĉaji, arhaiĉne ideje, zloĉinaĉki nagovještaji, rasistiĉki diskurs,
prijetnje, mitske slike i laţ i. Na sve strane se moglo ĉuti da su Srbi
ugroţeni u Jugoslaviji! Milošević je vidio moguću transformaciju
Jugoslavije u njenom vraćanju na, kako to kazuje Sonja Biserko,
„centralistiĉki model kakav je postojao do 1966. godine, kada je
dobila pravi znaĉaj. Na toj sjednici je poĉeo uspon Slobodana Miloševića koji je
pokrenuo antibirokratsku revoluciju koja je ustvari znaĉila „povratak na staro“ (Dejan
Jović) i završila se unutarpartijskim obraĉunom na 8. sjednici (Dejan Jović, „Osma
sjednica: uzroci, znaĉaj, interpretacije“, u: Dejan Jović, Momĉilo Pavlović, Vladimir
Petrović: Slobodan Milošević: put ka vlasti, ISI i CENS, Beograd i Stirling, str. 33–
70, 2008).
12
Ivan Stambolić, ibid., str. 233.
13
Olga Popović-Obradović, Kakva ili kolika drţ ava. Ogledi o političkoj i društvenoj
istoriji Srbije XIX-XXI veka, Beograd, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji,
2008, str. 454.
PREGLED
17
smenjen Aleksandar Ranković, koji je za Srbe bio simbol unitarne
Jugoslavije.“14 Miloševićeva „antibirokratska revolucija“ je, naţ alost,
iskristalizirala staljinistiĉku orijentaciju u srbijanskoj politici koja vuĉe
svoje korijene još od 1948, smatra S. Biserko.15
Srbijanska dilema – izmeĊu moderne i tribalistiĉke drţ ave
Dakle, Memorandumom SANU-a Srbi su otvoreno iskazivali
svoje nezadovoljstvo poloţ ajem u jugoslavenskoj federaciji jer su im se
poĉele „otimati“ pojedine republike, prije svega, Hrvatska i Bosna i
Hercegovina, preko kojih su mislili riješiti svoje „nacionalno pitanje“
putem prekrajanja republiĉkih granica i stvaranja srpskih autonomnih
oblasti koje bi se uvezale u jedinstvu srpsku drţ avu. Oni su se
otvoreno, strašnom propagandnom presijom, usmjerili protiv sadrţ aja
Ustava iz 1974. godine koji im je „uskratio“ prava na ulogu glavnog
igraĉa unutar Jugoslavije. Oni su svoj unitarizam kao verziju
velikosrpskog nacionalizma krili iza naracije o neravnopravnosti i
ugroţ enosti srpskog naroda. Svi jugoslavenski mediji pod srpskom
kontrolom brujali su o ugroţ enosti i neravnopravnosti srpskog naroda u
odnosu na druge narode u federaciji. O tome stanju svoju verziju
dogaĊanja iznosi Ljubomir Tadić u intervjuu za Dugu 20. decembra
1990:
Srbija se nalazi u jednom posebnom statusu unutar
jugoslovenske federacije. Socijalistička partija je uspela, to
nemojmo zaboraviti, u borbi za ravnopravnost Srbije unutar
jugoslovenske konfederacije, da dobije ogroman broj pristalica,
pri čemu se nije zalagala za neki socijalni ili socijalistički
koncept, što bi bilo u skladu sa njenim imenom, nego za
nacionalni.
A srpsko nacionalno pitanje nije rešeno. Ono je
izbilo na površinu i omogućilo jednu nacionalnu euforiju,
koja se delimično iskazala u podršci Slobodanu Miloševiću,
a delimično Vuku Draškoviću, a potom i tim takozvanim
nacionalnim, rojalističkim strankama, Mirku Joviću itd.
14
Sonja Biserko, „Rusija i njen uticaj na Balkan“, u: Grupa autora, Snaga lične
odgovornosti, drugo izdanje, Beograd, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji,
Svedoĉanstva 32, 2008, str. 279.
15
Sonja Biserko, ibid., str. 282.
18
PREGLED
Srpsko nacionalno pitanje je jedna ozbiljna činjenica naše
sadašnjosti. To pitanje je Komunistička partija potpuno
negirala. Pre rata se uvek govorilo samo o hrvatskom
nacionalnom pitanju, o šiptarskom i makedonskom samo
unutar levice, a svi ostali su smatrali da srpsko nacionalno
pitanje kao problem uopšte ne postoji. Tek Drugi svetski rat
pokazuje koliki je to problem, sudbina srpskog naroda u
Hrvatskoj i Bosni to pokazuje.
Srpski intelektualci su, mislim oni relevantni
intelektualci, koliko ja znam bili jedinstveni samo u jednoj
stvari, a to je da Srbija ima pravo da bude ravnopravna sa
ostalim republikama u Jugoslaviji. I tu je bio kraj. Ukoliko je
Slobodan Milošević to hteo, tu je imao podršku srpskih
intelektualaca i ta je podrška bila sasvim na mjestu i
potpuno legitimna.
Vi znate da su sve opozicione partije u Srbiji, izuzev
UJDI, bliske u stavu da srpski narod treba da ţi vi u jednoj
drţavi. Ali ova pobeda Socijalista i Miloševića, moţe da
bude ideološki izgovor za dalji pritisak na Srbiju.
Srpsko nacionalno pitanja, koje spominje Tadić, svoj smisao
iskazuje u pitanju o teritorijama koje bi Srbi trebali sebi pripojiti u
procesu disolucije Jugoslavije. Još preciznije reĉeno, to je bit srpskog
nacionalnog pitanja od 19. stoljeća. Na taj naĉin se pokazuje da su
srpski intelektualci smatrali da će Srbi riješiti pitanje ravnopravnosti
preko teritorija ili, taĉnije, preko zauzimanja teritorija za neku buduću
srpsku drţ avu koja bi nastala na ruševinama Jugoslavije. Tadić
upozorava da srpsko nacionalno pitanje nije riješeno, jer srpska politika
iz Beograda smatra da granice republika nisu pravedne i da ih treba
prekrajati da bi se dobilo stanje u kojem će svi Srbi ţ ivjeti u jednoj
drţ avi. Ćosić, Ekmeĉić i drugi velikosrpski ideolozi kao i predstavnici
Srpske pravoslavne crkve konstantno govore o razgraniĉenju,
omeĊivanju teritorija, razdvajanju naroda i pravu naroda na
samoopredjeljenje, jer ne priznaju republiĉke granice iz SFRJ.16 Pritom
16
U intervjuu Politici od 26. jula 1991. godine D. Ćosić kazuje: “Zato što te odluke
AVNOJ-a nisu bile zasnovane na regularnim demokratskim naĉelima i etniĉkim
realitetima, te granice je odredio Politbiro CK KPJ, pa su one samim tim istorijski
nelegitimne, dakle, uslovne i privremene... Srpski narod ne moţe da prihvati
konfederaciju sadašnjih republika, jer njihove granice nisu legitimne ni istorijski, ni u
drţa vno-pravnom smislu, te su granice odreĊene politiĉkim ciljevima i kriterijumima
PREGLED
19
mnogobrojni srpski mitovi i konstrukcije posluţ ile su kao
legitimacijski osnov za postavljanje srpskog nacionalnog pitanja u vidu
opasne alternative – „ili, restrukturiranje federacije na principu
većinske demokratije („moderna federacija“) ili raspad Jugoslavije uz
promenu drţ avnih granica“.17 U ovako postavljenoj alternativi vidi se
da srpski politiĉari i intelektualci, naţ alost, nisu razmišljali o
modernizaciji Srbije, nego o proširenju drţ avnih granica, zaokruţ ivanju
svih Srba u jednu drţ avu, tj. provoĊenju politike ujedinjavanja srpskog
naroda u jednu etniĉku drţ avu ili u zamišljene etniĉke granice. U tom
sluĉaju poklapala bi se nacija, narod i religija, ali to je na Balkanu
nemoguća i nenormalna misija. Na takvoj osnovi se omogućava
velikosrpskoj politici da otpoĉne rat u Jugoslaviji i njezinu disoluciju
nakon sedamdeset godina zajedniĉkog ţ ivljenja sliĉnih naroda. Iluzija
da svi Srbi mogu i moraju ţ ivjeti u jednoj „srpskoj drţ avi“ znaĉila je
rat protiv svih drugih koji su se tog ĉasa našli na zacrtanim teritorijama
koje se trebaju pripojiti toj drţ avi.
Sasvim primjetljiv neuspjeh „moderne Srbije“ spram
populistiĉke, ahistorijske i mraĉne Srbije dešava se na poĉetku 20.
stoljeća u politiĉkom djelovanju Nikole Pašića, a onda na kraju istog
stoljeća u politici stvaranja Velike Srbije S. Miloševića, M. Ekmeĉića,
Dobrice Ćosića i drugih velikosrpskih ideologa, šovinista i ĉlanova
SANU-a. Palanaĉka svijest dva puta u dvadesetom stoljeću vraća
Srbiju u mraĉnu prošlost, nazad u sigurnost nepromjenljivih istina,
ĉime se izraţ ava strah od otvaranja tribalistiĉkog duha prema
budućnosti. Zbog toga je, u izvjesnoj mjeri, srpsko nacionalno
propitivanje, ustvari, u osnovi defektan tribalistiĉki pristup drţ avi i
narodu. Historijsko naslijeĊe srpske politike u 19. i 20. stoljeću, kako
upozorava Jasna Dragović-Soso, bilo je u mnogo ĉemu zarobljeno
KP Jugoslavije i brionskim ustavom, pa samim rušenjem komunistiĉkog reţ ima i
propašću tiotizma, one gube svaku istorijsku zasnovanost, a nemaju nikakvu
meĊunarodno-pravnu regularnost. Ne moţe se srušiti društveni poredak koji je
stvorila Komunistiĉka partija, a da se ne ruši i njegova osnovna istorijsko-politiĉka
odrednica – 'avnojske granice'.“ Isto tako Srpska pravoslavna crkva, izvan svih
oĉekivanih religijskih sadrţa ja, izraţ ava svoju ovozemaljsku opĉinjenost granicama
ili „vekovnim srpskim teritorijama“, a granice su nepravedne i neprirodne, one su
protiv volje srpskog naroda, te zbog toga „ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski
narod nikada nisu priznali veštaĉke i nelegitimne 'avnojevske' unutrašnje granice
ustanovljene, bez istorijskih ili etniĉkih osnova, samovoljom komunistiĉke gerile u
uslovima okupacije i graĊanskog rata“ (Glasnik SPC, iz januara 1992. godine).
17
Olga Popović-Obradović, ibid. str. 53.
20
PREGLED
prvim nacionalnim programom Srba pod naslovom Načertanije, kojim
se predlagalo stvaranje velike Srbije.18 U Srbiji je, posebno nakon
sticanja nezavisnosti 1878. godine, bila jasna podjela meĊu
intelektualcima oko pitanja ĉemu da se dâ prednost – oslobaĊanju i
ujedinjenju srpskog naroda (svesrpska ili velikosrpska politika) ili
razvoju jedne moderne i nezavisne drţ ave Srbije kakve su bile
zapadnoevropske zemlje (srbijanska politika). Historijski poraz
„moderne Srbije“ izraz je srpskog odnosa prema modernizaciji društva,
Zapadu, savremenoj drţ avi i politiĉkim teorijama, demokratiji,
vrijednostima narasle znanstveno-tehniĉke kulture, ekonomskoj krizi iz
osamdesetih godina i problemu Kosova. U ovome se ogleda jedno od
dva fundamentalna pitanja Srbije u 19. i 20. stoljeću, a pokazuje se da
je Srbija napustila koncept modernizacije i stvaranja moderne drţ ave.
Drugo pitanje oko kojeg se Srbija koncentrira, kako kazuje Olga
Popović-Obradović, jeste „nacionalni program Srbije kao izraz njenog
odnosa prema susedima, posebno onim u ĉijim granicama se u trenutku
nastanka nacionalnih drţ ava na Balkanu našao znatan deo srpskog
naroda. U krajnjoj liniji, oba pitanja mogla bi se svesti samo na jednu
suštinsku kontroverzu moderne istorije Srbije, koju su politiĉari s kraj
19. i poĉetka 20. veka dosta precizno odredili kao dilemu: 'srpska' ili
'srbijanska' politika.“19 Ova dilema traje kao politiĉka, kulturna i
ideološka nerazriješenost unutar srpskog naroda i producira nered u
meĊudrţ avnim (meĊunacionalnim) odnosima s drugim drţ avama u
susjedstvu.
Povratak u prošlost
U karakteru srbijanskog društva poslije 1990. raspoznaje se,
naţ alost, autoritarna svijest i politiĉka kultura koja nije bila sposobna
da gradi moderno društvo, koja nije imala ideal „moderne Srbije“,
pretpostavljajući mu etnonacionalni interes, koji se ogledao u zahtjevu
za proširenjem drţ avne teritorije i vraćanjem na stare nacionalne i
narodnjaĉke programe srpskog naroda za koje se smatralo da su
stvaranjem jugoslavenske zajednice zauvijek prevladani kao nešto što
18
Jasna Dragovic-Soso, Rethinking Yugoslavia: Serbian Intellectuals and the
National Question in Historical Perspective, Contemporary European History, 13 (2),
2004, str. 170–184.
19
Olga Popović-Obradović, ibid. str. 499.
PREGLED
21
pripada prošlosti. Srbija je, meĊutim, devedesetih godina dvadesetog
stoljeća slijepo vjerovala u svoju moć, jer je Jugoslavenska armija bila
pod njezinom kontrolom i bila sigurna da će vojnom silom moći
ostvariti prekrajanje republiĉkih granica bez većih problema. Iz te
samouvjerenosti bilo je „lahko“ pokrenuti plan stvaranja velike srpske
drţ ave na ruševinama Jugoslavije. Ta „historijska prilika“ nije se
smjela propustiti. Strateški gledano, Srbija je morala prvo „udariti“ na
Hrvatsku da bi uspjela uramiti i onda potĉiniti Bosnu kao svoj stvarni
osvajaĉki cilj. Rat koji se vodio u Sloveniji i Hrvatskoj bio je „djeĉija
igra“ ili neka vrsta „dogovorenog ĉarkanja“ prema onome što se
spremalo u Bosni i Hercegovini, prema kojoj su srpski ideolozi u 20.
stoljeću jasno iskazali svoje pretenzije. Posebno je znaĉajno da su
Milošević i TuĊman bili saveznici u destrukciji Republike Bosne i
Hercegovine i zato su hrvatski Srbi bili sigurno topovsko meso poslije
dogovora iz KaraĊorĊeva u proljeće 1991. godine.20 I Milošević i
TuĊman su procijenili da je 1992. godine pripremljena povijesna
prilika da se prošire na Bosnu i pripoje njezine teritorije u sastav svojih
drţ ava. To je bila njihova strateška pogreška. Oba predsjednika
susjednih drţ ava svoja nacionalna i etniĉka pitanja pokušali su riješiti
preko BiH, odnosno njezinim uništenjem i podjelom. U tom smislu su
napravljene dvije etnoklerikalne paradrţ avne tvorevine na teritoriji
Republike Bosne i Hercegovine – Srpska republika BiH (kasnije RS) i
HZ HB. Njima se od septembra 1993. godine trebala prikljuĉiti tzv.
Bošnjaĉka republika u uniji BiH.
20
Razgovor hrvatskog predsjednika TuĊmana i srbijanskog predsjednika Miloševića
21. marta 1991. u KaraĊorĊevu vješto je mistificiran i niko još nije iznio na vidjelo
cjelovit sadrţa j razgovora. Taj razgovor osnov je koordiniranog srpsko-hrvatskog
antibosanskog djelovanja koje se pokazuje kroz saradnju politiĉkih partija HDZ
(Mate Boban) i SDS (Radovan Karadţić) , te brojne sluĉajeve saradnje izmeĊu
etniĉkih vojnih jedinica HVO i VRS. Naravno, oni nikada nisu priznali da su
razgovarali o bilo kakvoj podjeli Republike Bosne i Hercegovine. To bi bilo naivno i
optuţu juće za njihove politike. Ali na terenu BiH tokom agresije 1992–1995. vidljiva
je sinhronizirana djelatnost dva agresorska reţ ima i iz toga se mogu izvoditi
racionalni zakljuĉci da je izmeĊu njih napravljen sporazum ili tajni dogovor za
podjelu Bosne i Hercegovine. Dakle, ne mora biti „napisan papir“ ili „naredba“ da bi
se razumjela jedna djelatnost u praksi. Pomoću historijske i strukturalne
rekonstrukcije dogaĊaja moguće je ustanoviti o kakvom se vidu dogovora i saradnje
radi. Pored ovoga susreta u KaraĊorĊevu, TuĊman i Milošević su se takoĊer sastali
dva mjeseca poslije u Tikvešu, gdje su duţe razgovarali, ali se ovaj sastanak stalno
zaboravlja i zanemaruje.
22
PREGLED
Srbi su, naţ alost, u posljednjoj deceniji 20. stoljeća krenuli
putem koji je u suštini bio totalna ahistorijska stranputica. Taj strateški
ćorsokak zaĉaran je kosovskim mitom, naracijama o slavnoj prošlosti
srpskog naroda, laţ ima bez granica, guslarskim zavijanjima na jednoj
ţ ici od konjskog repa, prizivanjem zloĉina, upozoravanjem na opasne
neprijatelje koje satanizira „otac nacije“ D. Ćosić.21 A pritom valja na
to podsjetiti, uvijek je destruiranje drugog, ustvari, destruiranje
vlastitog bića i njegove strukture. U toj dijalektici našli su se srpski
politiĉari, intelektualci i ideolozi na poĉetku dvadeset i prvog stoljeća.
„Nesposobnost da se društvo ekonomski, politiĉki i kulturno reformiše“
– kaţ e Olga Popović-Obradović – „u skladu s modernim svetom
nadoknaĊuje se nacionalnim zahtevima za proširenje drţ avne teritorije.
Umesto modernog, otvorenog društva kojeg se plaše, politiĉke elite,
snaţ no potpomognute intelektualnim, nude svom narodu nove
teritorije, etniĉko ĉišćenje i ĉvrste granice, unutar kojih je narod
'pošteĊen' slobodne utakmice i odgovornosti. Sve se pokriva
institucijama koje su liberalne i demokratske po formi, ali ne i po
svojoj stvarnoj sadrţ ini. I konaĉno, sve se završava ratom i
samoizolacijom.“22 Srbi su od 1990-ih postavljeni na ovaj put i njime
idu. Sva se kulturna gradnja, naţ alost, preokrenula u jednom smjeru, ka
jednoj zabludi o „homogenom“ ţ ivljenju odabrane grupe ljudi, u
izolacionizam i mrak, u ĉvrste granice etniĉke drţ ave izvan kojih su
neprijatelji. Ovaj koncept ima direktne veze sa svetosavljem i
religijskom sviješću o odvojenosti od drugih. Srpska politika je
pomislila da moţ e oteti teritorije drugih drţ ava i pritom ostati
nekaţ njena. Latinka Perović je primijetila da je cjelokupna kultura
svedena „na njenu nacionalnu dimenziju“ ili, bolje reĉeno,
etnicističku/narodnjačku i palanaĉku jednodimenzionalnost, a time je i
suštinski obezvrijeĊena.23 To samo moţ e voditi srpski narod kulturnom
21
Ćosić u knjizi Bosanski rat ratnohuškaĉkim jezikom mrţn je govori o prvim
susjedima srpskog naroda kao o vjeĉitim neprijateljima s kojima se definitivno treba
obraĉunati. On potencira nemogućnost suţi vota jer je „to bosansko tlo vekovima
razdirano etniĉkom i verskom mrţ njom. Pobeda ili smrt je deviza i Srba, i
Muslimana, i Hrvata“ (vidjeti: D. Ćosić, Bosanski rat, Beograd, Sluţb eni Glasnik,
2012, str. 197).
22
Olga Popović-Obradović, ibid., str. 53.
23
Latinka Perović, Zatvaranje kruga – ishod rascepa 1971–1972, Sarajevo, Svjetlost,
Biblioteka Refleksi, 1991, str. 311. („SvoĊenje kulture na njenu nacionalnu dimenziju
jeste put njenog ograniĉavanja i zatvaranja. A u samoj nacionalnoj sredini, kad
nacionalno postane iskljuĉivo merilo, kultura mora postati puko sredstvo nacionalne,
odnosno svake trenutno vladajuće politike. Prva ţr tva te iskljuĉivosti postaje sama
PREGLED
23
rasulu „nacionalnog korpusa kakav ne poznaje XX vek“ (L. Perović).
Kolektivistiĉke i populistiĉke obmane, kao dominantna politiĉka
kultura unutar srbijanske politike u dvadesetom stoljeću, potpuno guše
ideju liberalizma unutar srbijanskog društva i svode ga na jedan mali
alternativni trag.
Nakon velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–
1995, koju je predvodio Miloševićev srbijanski reţ im sa
Jugoslavenskom armijom i etnoklerikalnom intelektualnom podrškom,
pokazalo se da srpska politika ponovo nije uspjela preuzeti
odgovornost i zapoĉeti integracije s modernim svijetom (modernizacija
društva) i tokovima u njemu. Ona je svjesno probudila velikosrpskog
vampira i provodila ahistorijski politiĉki program iz prošlih stoljeća,
kojim bi se proširile drţ avne granice na štetu drugih drţ ava (nacija) i
naroda. Rezultat tog mraĉnjaĉkog scenarija je entitet RS, djelo zloĉina
genocida na teritoriji drţ ave Bosne i Hercegovine kojim je stvoren
veliki jaz mrţ nje izmeĊu naroda u BiH. Dakle, velikosrpska politika je
20. stoljeće u Bosni i Hercegovini završili genocidom nad Bošnjacima.
Ona je u svojim projektima sasvim odluĉna da uništi drţ avu Bosnu i
Hercegovinu i nije spremna da preuzme odgovornost za zloĉine koje je
poĉinila njezinim graĊanima.
Bosanskohercegovaĉko stanje u 1980-im
Bosna i Hercegovina kao jedna od jugoslavenskih socijalistiĉkih
republika dijelila je sve bitne karakteristike jugoslavenskog društva u
oblasti
ekonomije,
politike,
ideologije,
obrazovanja.
Bosanskohercegovaĉka politika je u sedamdesetim godinama 20.
stoljeća bila prepoznatljiva kroz djelovanje Dţ emala Bijedića, koji je
poginuo u avionskoj nesreći u blizini Sarajeva 1977. godine. Mnogi
smatraju da njemu pripadaju velike zasluge za afirmaciju, uzdizanje i
priznavanje bošnjaĉkog naroda u jugoslavenskoj federaciji. 24 Poĉetkom
sedamdesetih godina 20. stoljeća zbog privrednih i razvojnih poteškoća
zapoĉinje porast zaduţ ivanja SFRJ. Najviše se SFRJ zaduţ ila u periodu
kultura, koja ne moţe da ţiv i u okviru jedne nacije; njene vrednosti moraju, na taj
naĉin, biti dovedene u pitanje“).
24
Na ĉelo Saveznog izvršnog vijeća 1971. godine dolazi Dţe mal Bijedić, a sa
pozicije predsjednika republiĉke Skupštine.
24
PREGLED
1976–1985, a već krajem 1987. zaduţ enje je dostiglo 22 milijarde
dolara.25 S druge strane, na planu politiĉkog i kulturnog ispoljavanja i
djelovanja u pojedinim republikama zajedniĉke drţ ave, u Bosni i
Hercegovini je po popisu iz 1971. bošnjaĉki (tada muslimanski) narod
našao svoje „ustavno“ mjesto i prestao je da se „opredjeljuje“ – “ne
opredjeljuje“. Moţ emo reći da je izašao iz bezimenosti i da nije uspjela
etnofagija, koja mu je bila pripremljena. Otad je bošnjaĉki narod
mogao da se izjasni pod imenom Muslimani, što je bilo neadekvatno
narodno ime, ali je ipak bilo ime koje je uvaţ avalo njihovu razliĉitost
od srpskog i hrvatskog naroda. To je, izmeĊu ostalog, bio jasan znak
jaĉanja republika u okviru jugoslavenske federacije i pokazatelj
politiĉkog opredjeljenja vodećih bosanskohercegovaĉkih politiĉara. U
Bosni i Hercegovini se osjećala jasna „nova orijentacija“ koja je bila
bazirana na uspostavljanju novog razvojnog kursa za nerazvijena
podruĉja republike. Taj smjer posebno su podrţ avali Dragutin
Kosovac, Branko Mikulić i Hamdija Pozderac, koji odluĉno grade
poziciju Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji,
naglašavajući neophodnost industrijalizacije i deagrarizacije zemlje, a
time etabliraju politiku vlastitog razvoja. U tome ih malo kasnije slijedi
i Nikola Stojanović koji je naslijedio Mikulića na poziciji predsjednika
CK SKBiH. Republika treba da se ravnopravno pozicionira u
federaciji, da se na nov naĉin ukljuĉi u ekonomske odnose u zemlji i da
se digne iznad uloge „sirovinskog resursa“. Njen strateški kurs je,
dakle, u ekonomskom razvoju i oĉuvanju ravnopravnog statusa meĊu
drugim republikama federacije. Ovaj kurs i strateška orijentacija,
meĊutim, nisu izmakli velikosrpskom oku u Beogradu i Bosna je već
osamdesetih godina dramatiĉno destabilizirana kao „tamnovilajetski
krajolik“ brojnim destruirajućim aferama i orkestriranom
propagandnom djelatnošću. Posmatrano sa strane ĉinilo se kao da u
Bosni ništa ne valja, kao da je sve utonulo u politiĉke i privredne afere
koje su, ustvari, poticane iz Beograda. To je davalo povoda već
vidljivom velikosrpskom Levijatanu da se potpuno upetlja u procese u
Bosni koja se našla u opasnoj „oluji“.
Medijska slika o Bosni i Hercegovini kreirana je u Beogradu
osamdesetih godina i sticao se uvid da je rijeĉ o zemlji afera, mitskom
„tamnom vilajetu“, vladavini samovoljnih politiĉara, voluntarizmu
25
Ibrahim Latifić, Jugoslavija 1945–1990, Beograd, Društvo za istinu o NOB-u,
2001, str. 33.
PREGLED
25
pojedinaca, bezakonju, korumpiranosti i sliĉno. Bosna je doista
osamdesetih godina destabilizirana brojnim aferama koje su se
nadovezivale jedna na drugu. Planska satanizacija Bosne, ţ ivota i ljudi
u njoj, politiĉkih liĉnosti i intelektualaca, provodi se s ciljem da bi se
„pokazalo“ da nikako ne moţ e biti bosanske samostalnosti i nezavisne
republiĉke politike. Preko afera, potaknutih iz Beograda, velikosrpski
Levijatan vrši postepeno potĉinjavanje Bosne i Hercegovine svojim
ekspanzionistiĉkim interesima i planski stvara vlastite strukture u Bosni
koje će sluţ iti ostvarivanju velikosrpskih ciljeva. Prije velike afere
„Agrokomerc“ buknula je famozna istraga oko muslimanskih
intelektualaca koji su optuţ eni za antidrţ avno djelovanje i
kontrarevoluciju. U tome tzv. Sarajevskom procesu 1983. već je bila
postavljena igra za potĉinjavanje Bosne i eliminaciju Hamdije
Pozderca iz politiĉkog ţ ivota. Ovdje treba pratiti manifestne i latentne
strukture povijesnog politiĉkog toka. Ono što je manifestno u ovome
„sluĉaju“ jeste naracija o „islamskom fundamentalizmu“ i pravljenje
predstave o „organiziranoj kontrarevolucionarnoj grupi“ na ĉijem je
ĉelu A. Izetbegović. To je predstava za javnost u kojoj se moţ e naći
odgovor na pitanja za obiĉnog graĊanina. Iza toga je latentni sadrţ aj
koji razvija proces destabilizacije BiH i njenog voĊstva na ĉelu s
Pozdercem. Zbog nerazumijevanja tog procesa nastat će jaz
nepovjerenja meĊu Bosancima i Bošnjacima i mnogi će pomisliti da je
Pozderac kriv za Sarajevski proces koji je ustvari rezultat
velikosrpskog potkopavanja BiH.
Nakon svega moguće je ukazati na ĉinjenice da je SANU
itekako imala prste u smještanju optuţ nice i da je u toj pripremljenoj
zamci Hamdija Pozderac bio svjestan opasnosti i cjelokupnog apsurda
procesa suĊenja. Svako suprotstavljanje nametnutom procesu dovelo bi
do optuţ be da saraĊuje s „fundamentalistima“, podrţ ava
„fundamentalistiĉki pokret“ u Bosni i time bi uslijedio kraj njegovog
politiĉkog djelovanja. Tu dvostruku igru nisu razumjeli mnogi
bošnjaĉki intelektualci koji su tvrdili da je Pozderac odgovoran za
progon tzv. muslimanskih fundamentalista, intelektualaca religijske
orijentacije, a upravo je taj kafkijanski „proces“ smišljen u
velikosrpskoj kuhinji za njega. Srbijanski obavještajno-policijski
krugovi postavili su zamku i ĉekali trenutak da on u njoj završi.
Pozderac se, ipak, uspio izvući, ali je stigmatiziran kao glavni krivac
takvog stanja u BiH. Nedugo iza toga procesa uslijedila je nova afera i
novi nasrtaji na BiH iz „beogradske kuhinje“. Zanimljivo je da su ljudi
26
PREGLED
koji su procesuirani i osuĊeni na zatvorske kazne 1983. godine osnovali
politiĉku stranku i nametnuli se kao politiĉko vodstvo „muslimanskom
narodu“ 1990-ih godina.
Bosna i Hercegovina je osamdesetih godina bila posebno
interesantna velikosrpskom pogledu. Velika finansijska sredstva su od
1979. pristizala iz vojnih fondova u Agrokomerc koji je postajao vaţ an
dio sistema JNA. „Beograd“ ili vojni vrh JNA je zagospodario
finansijama Agrokomerca.26 Tadašnja Armija je finansirala izgradnju
brojnih objekata Agrokomerca i predstavlja je strateškog partnera u
poslovanju ove kompanije. Osim toga, Agrokomerc je imao odobrenje
da servisira vozila JNA. Kasnije će se pokazati da je afera oko
Agrokomerca bila polazna taĉka s koje će se napasti samostalnost i
republiĉki integritet Socijalistiĉke republike Bosne i Hercegovine, tj.
otvoriti Bosnu za potĉinjavanje i potpunu kontrolu tako neophodnu u
budućim dogaĊajima. Pored toga, plan centralizacije Oruţ anih snaga
SFRJ, koji je voĊen pod imenom „Jedinstvo“, u cijelosti je okonĉan
1988. godine.27 Plan „Jedinstvo“ se razlikovao od prijašnjih
transformacija unutar JNA na osnovu toga što je raĊen prema kriteriju
aktualnog stanja u SFRJ. Njegov glavni arhitekt bio je admiral flote
Branko Mamula i njegovi saradnici iz Generalštaba JNA. On je za
vrijeme svog ministarskog mandata osporio koncepciju ONO i DSZ,
marginalizirao uĉešće republika u sistemu odbrane28 i stavio
Teritorijalnu odbranu pod kontrolu JNA. Mamula je postigao visok
stepen centralizacije Oruţ anih snaga kakav je JNA imala do kraja
šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prema mišljenju D. Marijana,
plan „Jedinstvo“ predstavljao je pripremu za nasilno odrţ anje
Jugoslavije, a kasnije se pretvorio u pokušaj realizacije projekta
„Velike Srbije“. Ovim planom pripremljena je vojno-politiĉka kontrola
zapadnih republika (Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija), jer
nije bilo potrebe da se strahuje od NATO-a, kojem je Agrokomerc
plasirao svoje proizvode preko JNA, što znaĉi da je saradnja ove dvije
vojne grupacije bila dobra i nije bilo opasnosti od agresije sa Zapada.
„No, bez obzira, radilo se o jednom ili drugom konceptu“ – smatra
26
Admir Mulaosmanović, Bihaćka krajina 1971–1991 (Utjecaj politike i politiĉkih
elita na privredni razvoj), Sarajevo, Institut za istoriju, 2010, str. 87.
27
Davor Marijan, “Jedinstvo” – posljedni ustroj JNA, Polemos br. 6, 2003, str. 11–
47.
28
U period od 1968. do 1988. godine JNA je imala strukturu koja se nazivala
„republiĉki ustroj vojske“.
PREGLED
27
Mulaosmanović – „(odbrani od NATO-a ili kontroli Hrvatske i
Slovenije) Bihaćka krajina i Agrokomerc u njoj imali su izuzetan
znaĉaj sa pozicije logistiĉkog centra u oba sluĉaja. Nikako ne treba
gubiti iz vida postojanje aerodroma Ţeljava koji se nalazio u utrobi
planine Plješevice... i koji predstavlja znaĉajnu kariku u strategijskom
lancu saĉinjenom tako da je Bihaćka krajina središte odbrane ili pak
napada.“29 Cjelokupan projekt Agrokomerca kao velikog saveznika
JNA bio bi nezamisliv bez Hakije Pozderca koji je imao poznanstva i
veze na nivou Federacije.
Velikosrpska politika nikako nije mogla prihvatiti jugoslavenski
Ustav iz 1974. godine i zato je gledala da ga izmijeni na sve moguće
naĉine. Jedan od ljudi koji je stajao na putu provoĊenja ove
velikosrpske zamisli u vezi s Ustavom iz 1974. godine bio je
bosanskohercegovaĉki politiĉar i visoki partijski funkcioner Hamdija
Pozderac. Naravno, uz njega je bio jedna cijeli tim politiĉara i
intelektualaca koji su dijelili sliĉne bosanskohercegovaĉke ideje o
ravnopravnosti naroda i republika u sastavu SFRJ, a prije svega radi se
o ljudima kakvi su bili Branko Mikulić, Dragutin Braco Kosovac,
Stanko Tomić, Munir Mesihović i dr. Ali i Hamdija Pozderac je
doveden u bezizlaznu situaciju jer je upao u mreţ u velikosrpskog
Levijatana prepoznatljivog tada u likovima Nikole Ljubiĉića, Vojislava
Šešelja, Duška Zgonjanina i dr. Tadašnji potpredsjednik Predsjedništva
SFRJ i dolazeći predsjednik Hamdija Pozderac je primoran od
velikosrpskih i srbijanskih politiĉkih krugova da 12. septembra 1987.
godine podnese ostavku, jer je „povezan“ s Fikretom Abdićem, koji je
kao direktor Agrokomerca iz Velike Kladuše optuţ en za izdavanje
mjenica bez pokrića u velikim iznosima, na osnovu ĉega je
konstruirana tzv. „mjeniĉna afera“ poĉetkom 1987. U tadašnjem
sistemu upotreba takvih mjenica bila je ĉest sluĉaj. Inscenirana afera
Agrokomerc posluţ ila je da se Hamdija Pozderac ukloni s politiĉke
scene. Pozderac je, naime, bio na ĉelu Ustavne komisije Skupštine
Jugoslavije, gdje je insistirao da se ne mogu mijenjati osnovna naĉela
Ustava iz 1974. godine, u kojem su, izmeĊu ostalog, Muslimani
(kasnije Bošnjaci) imali status samostalnog naroda, a Bosna i
Hercegovina federalne republike unutar SFRJ. Kao predsjednik ustavne
komisije Pozderac je poziciju SR Srbije i pokrajina pokušao oblikovati
kompromisom na obostrano zadovoljstvo i Srba i Albanaca, te tako
29
28
Admir Mulaosmanović, ibid., str. 94–95.
PREGLED
riješiti „kosovski problem“. Pritom bi pokrajine zadrţ ale neke
autonomne institucije. Takva ideja je bila neprihvatljiva nadolazećem
srbijanskom rukovodstvu s Miloševićem na ĉelu. „Glavni grijeh“
Hamdije Pozderca bio je u tome što se suprotstavio velikosrpskoj
politici i sprijeĉio promjenu Ustava iz 1974. Na taj naĉin je bio meĊu
prvima koji se našao na putu velikosrpskom projektu i zbog toga je
postao „istraţ ni predmet“ obavještajnih sluţ bi i razornih politiĉkih
igara. Praćen je, prisluškivan, obraĊivan, ucjenjivan i na kraju prisiljen
da podnese ostavku zbog inscenirane afere Agrokomerc. Umro je u
Sarajevu 1988. godine.
Bošnjaĉka politika od 1990-ih
Šta je bošnjaĉka politika radila devedesetih godina dvadesetog
stoljeća? I bošnjaĉki politiĉari razmatraju ideje o „novom dogovoru
naroda“, sudjeluju u priĉi o regionalizaciji, ponašaju se pretpolitiĉki,
prihvataju „konferencije o BiH“ na kojima se rastaĉe republiĉka
supstancija (drţ avnost), a inaugurira etniĉka podjela drţ avnog teritorija
u ĉijem je osnovu etnoteritorijalni nacionalistiĉki koncept. Bošnjaĉka
politika je prihvatila politiĉki koncept dogovaranja sa „predstavnicima
srpskog naroda“, kojim je Republika Bosna i Hercegovina dovedena za
„pregovaraĉke stolove“ Lisabona, Londona, Ţeneve, Dejtona, odnosno
na mjesta na kojima se pripremala legalizacija zloĉina koje je u vrijeme
pregovora provodila Jugoslavenska armija i paravojne formacije SDS-a
u BiH. Sva politika je reducirana na pregovore oko etniĉke
teritorijalizacije Republike, što je svoju kulminaciju doţ ivjelo u
Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tokom neravnopravnih
pregovora o miru drţ ava Republika Bosna i Hercegovina je već bila
okupirana, blokirana, masovni zloĉini su poĉinjeni i za njih znaju svi
evropski politiĉari i medijatori, a narod je bio zbijen u nekoliko enklava
koje će biti pretvorene u „sigurne zone“ o kojima će se brinuti UN. Oni
koji su znali barem djelimiĉno kako funkcioniraju UN, posebno
njihova nemoć i neuĉinkovitost širom svijeta, znali su i da su „sigurne
zone“ rezervat za Bošnjake u koji ubice mogu upasti kadgod hoće i
ubijati koliko ţ ele. To je rezultat Srebrenice u ljeto 1995. godine. Bez
obzira na „dogovor naroda“, u kojem sudjeluje bošnjaĉka politika,
velikosrpska politika je pripremila izvršenje genocida nad Bošnjacima.
I to je strateška pogreška bošnjaĉke politike na poĉetku devedesetih
godina – jer oko postojanja Republike BiH nije moguće praviti
PREGLED
29
„dogovore“, odnosno nije moguće dovoditi u pitanje drţ avnost i
postojanje Republike Bosne i Hercegovine. Ti politiĉki „dogovori“ su
vodili ilegalnom suspendiranju Ustava Republike Bosne i Hercegovine.
U procesu „dogovaranja“ predsjednik Predsjedništva Republike A.
Izetbegović je pretvoren u „predstavnika Bošnjaka“, „muslimanskog
lidera“ ili u jednu od „zaraćenih strana“. Etniĉko reprezentiranje bilo
je, ustvari, sam smisao politike u Bosni i Hercegovini poslije prvih
višestranaĉkih izbora, a to je sasvim odgovaralo velikodrţ avnim
aspiracijama srpskog i hrvatskog ekspanzionizma. Njima je trebala
etniĉka politiĉka reprezentacija naroda da bi se doĉepali
bosanskohercegovaĉkih teritorija i u tome se sastojala sva „mudrost“
nacionalistiĉke politike. Etniĉko reprezentiranje predstavlja fikciju da
će neka politiĉka partija štititi „ugroţ ene“ interese naroda. Ona samo
tendira omeĊivanju teritorija na kojima će stati „naš narod“. Bosanska i
bošnjaĉka politika prihvata etnopolitiĉki koncept i model reorganizacije
drţ ave Bosne i Hercegovine. Na osnovu toga je bilo moguće vršiti
dijeljenje BiH na etniĉke teritorije bošnjaĉkog, srpskog i hrvatskog
naroda.
Sasvim je jasno da nije trebalo pregovarati na etnoteritorijalnoj
ravni i „dogovarati“ podjelu teritorija i resursa, nego braniti zemlju
koja je bila okupirana! Naravno, ovo je iskaz s distance „generala
poslije bitke“, ali je oĉigledno iz današnje retrospektive da je previše
pogrešaka koje je bošnjaĉka politika pravila devedesetih godina kao
ţ rtva kombinirane velikosrpske i velikohrvatske agresije. Te
„pogreške“ moraju se analitiĉki preispitati da bi se vidjelo kakva je
uloga vodećih politiĉkih liĉnosti i njihovih prvih politiĉkih saradnika na
rastakanju Republike Bosne i Hercegovine prema velikosrpskom
scenariju, jer je u procesu mirovnih pregovora do Dejtonskog mirovnog
sporazuma došlo do grubog kršenja Ustava Republike Bosne i
Hercegovine!
Otkud se uopće pojavljuje neko meĊu Bošnjacima kao „pravi
musliman“ i kao „voĊa muslimana“ s narodnom partijom u
multietniĉkom društvu? Otkud se pojavljuju ljudi koji vide komunizam
kao glavnog neprijatelja, a ne vide velikosrpski projekt koji priprema
uništenje BiH! Zašto se bošnjaĉkom narodu nameće tradicionalni voĊa,
a ne institucionalna kultura, vladavina prava i zakona, scijentifikacija
ţ ivotnog svijeta, prevoĊenje znanstvenih istina u svakodnevno
ţ ivljenje, modernizacija društva i pravna drţ ava? Zašto su
mladomuslimanski ideolozi zauzeli mjesta u voĊenju drţ avnih
30
PREGLED
(nacionalnih) i narodnih poslova sa svojom religijskom slikom svijeta?
Gdje su bili Bošnjaci koji su u vlasti SR BiH bili politiĉari i ministri, tj.
koji su poznavali mehanizme vlasti? Ĉini se da su velikosrpskom
projektu bili potrebni „pravi“ muslimani, a ne oni koji su znali šta je
drţava , ti mrski komunisti i njihov „komunistiĉki ustav“! Tako je
rušenje komunizma, kao svjetsko-povijesnog dogaĊaja, pretvoreno u
destrukciju Republike Bosne i Hercegovine, njezinog Ustava i
drţ avnosti. To nam potvrĊuje da je upitna veza „grupe muslimana“ sa
tako ozbiljnom stvari kakva je drţ ava. Nisu ih sluĉajno velikosrpski
ideolozi podrţ avali u njihovom naumu da vode bošnjaĉki narod.30 Iz
kolopleta pitanja proizlazi velika odgovornost za bošnjaĉki
intelektualni ansambl da što prije preispita svoje pozicije u politici,
povijesti, diplomatiji, ekonomiji, znanosti i tako doĊe do zakljuĉaka
koji će Bošnjacima otvoriti oĉi pred sutrašnjim svijetom. Ne smije se
zaboraviti katastrofalna ĉinjenica devedesetih – umjesto odbrane ustava
drţ ave i njenog integriteta pristalo se na „dogovor oko Bosne“. Upravo
to je velikosrpski projekt strateški ţ elio, da sami Bošnjaci pristanu na
razgovor oko „podjele Bosne“, kako bi se suspendirala supstancija
Ustava iz 1974. i ono što je uz njega išlo. Tako je konsekvenca tih
„dogovaranja“ tzv. dejtonski Ustav, koji je nametnut u vojnoj bazi i
kojim je suspendiran Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Iz toga se
desio genocid nad Bošnjacima, a Bosna je iznutra osakaćena
dvoentitetskom podjelom.
Velikosrpska agresija na Republiku BiH jeste osnov svih
današnjih problema, ali time se, nikako, ne skida odgovornost sa
bošnjaĉkih politiĉara i intelektualaca koji nisu pokazali razumijevanje
30
Bahrudin Bijedić Buri je 23. jula 1996. godine iz Chicaga poslao pismo glasilu
Ljiljan u kojem piše: “Ali vaša kooperacija i saradnja na, kako vi kaţ ete, rušenju
komunizma uĉinila vas je bliskim (sa SDS-om), napravila od vas kasnije partnere u
vlasti, ĉinili ste koaliciju. Vas, grupu muslimanskih osuĊenika, su ĉetnici i ustaše
oslobodili daljeg zatoĉeništva kroz poplave peticija i inicijativa srpskih i hrvatskih
intelektualaca u periodu 1987–1989. koje su predvodili Dobrica Ćosić, Mihajlo
Marković, Ljubo Tadić, Gojko Đogo, Vojislav Šešelj, Vladimir Šeks, Franjo TuĊman
i brojni drugi. Zašto? Pa vi ste im trebali. Niko drugi meĊu muslimanima ne bi sa
njima sjedio za istim stolom. Oni su ţe ljeli vas na ĉelu muslimanskog naroda u
njegovom odsudnom trenutku jer ste vi najslabija postava meĊu nama,
najnekompetentnija, najneiskusnija i postava koja će zarad vlasti i sa sotonom praviti
raĉune. Nadalje, postava koja će okupiti najmanje potencijalnih snaga za odbranu
Bosne i Hercegovine, postava kojoj nemaju razloga vjerovati mnogi Muslimani, a
kamoli Srbi i Hrvati inaĉe lojalni drţa vnosti Bosne i Hercegovine.“
PREGLED
31
situacije u kojoj se drţ ava zadesila pod velikosrpskom agresijom. Tih
straviĉnih godina, kad vojnim napadom na drţ avu zapoĉinje stvaranje
velike Srbije, bošnjaĉka etnopolitika naivno i neodgovorno napušta sve
što su „mrski“ komunisti bili napravili u vezi s graĊanskom SR BiH i
njenim Ustavom iz 1974. godine, te tako ide naruku velikosrpskoj i
velikohrvatskoj etnopolitici i ratu protiv Bosne. Naravno, komunistiĉka
ideologija nije idealna i puna je tamnih mjesta koja se mogu oštro
kritikovati i odbaciti. Ali decenijama poslije svjetskopovijesnog kraha
sistema socijalizma i ideologije komunizma (1989) bošnjaĉki glasnici
religijske slike svijeta i dalje pucaju po mrtvom konju optuţ ujući ga za
sve i svašta, a pritom u njihovim koncepcijama ne postoji adekvatna
interpretacija pitanja o drţ avi, niti pojam odgovornosti prema
nacionalnom i narodnom biću za ono što su radili. Niko od bošnjaĉkih
lidera i „uglednih politiĉara“ nije prihvatio odgovornost za svoju
nesposobnost i nedoraslost povijesnom stanju u kojem se našla drţ ava
BiH. Umjesto toga, vrlo sramno se zloupotrebljava religija i religijske
institucije, pa je posebno vidljivo reduciranje narodnog i nacionalnog
identiteta na religijske odredbe, što je naivna imitacija srpskog
plemensko-„nacionalnog“ identiteta, iz ĉega se razvija redukcionistiĉki
proces zatvaranja bosanskog i bošnjaĉkog komunikativnog uma.
Predsjednik SDA Alija Izetbegović izjavio je 26. maja 1990. na
Osnivaĉkoj skupštini Stranke u Sarajevu:
Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda
Jugoslavije o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu i kakvu
Jugoslaviju hoćemo. Takve dogovore mogu voditi samo
istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu
odrediti samo narodi, na slobodnim izvorima.31
Ovdje se ĉuje naivna populistiĉka fraza o „istinskim
predstavnicima naroda“, o tome da će neko predstavljati narode, a ne
graĊane. To je poruka da je neko dosada „laţ no“ predstavljao narode.
Zašto se treba brinuti za narod, a ne za drţ avu Bosnu i Hercegovinu,
ako je postojanje drţ ave osnov odbrane i oĉuvanja naroda i graĊana? U
osvrtu na Izetbegovićeve „vizije“ ne treba zaboraviti da već postoji
drţ ava Bosna i Hercegovina s Ustavom i da se „istinski predstavnici
naroda“ ne trebaju posebno „dogovarati“ o ustroju drţ ave, osim ako se
nema na umu neki novi aranţ man ili ako se drţ ava ne ţ eli dovesti u
pitanje. Tako je nakon izbora 18. oktobra 1990. zapoĉela faza
31
32
Alija Izetbegović, Sjećanja: autobiografski zapisi, Sarajevo, 2001, str. 78.
PREGLED
vladavine ili vlasti u Republici Bosni i Hercegovini koju moţ emo
nazvati vladavina „u ime naroda“, koja je dovela drţ avu do ruba
propasti, a narod do stradanja, raseljavanja i zloĉina. Njen rezultat,
Dayton-Paris Agreement, 1995. godine iskazan je u politiĉkom
„kompromisu“ koji je okonĉao rat i podijelio zemlju na dva
suprotstavljena dijela (entiteta) u kojima je, kako kaţ e Joseph Marko,
sve zasnovano na etniĉkom predstavljanju i gdje od finansijske podrške
entiteta zavisi budţ et drţ ave.32 Iz ovoga je razvijena cjelokupna
politika etniĉkog predstavljanja naroda, tj. ovdje se nalazi kljuĉna
politiĉka premisa „na osnovu koje su SDA-u i Aliji Izetbegoviću
uruĉena ekskluzivna prava na artikuliranje kolektivnih interesa i na
politiĉko predstavljanje Muslimana.“33 Takvu poziciju su izgradili SDS
i HDZ i nastala je jasna situacija etniĉkog predstavljanja i otvaranja
konflikata po svim razinama društva i drţ ave. To je etnicizam u kojem
se ljudska egzistencija reducira na ravan prostog etniĉkog
prebrojavanja i konfrontiranja, kao i na svoĊenje svih pitanja na pitanje
etniĉke teritorije.
Sama kolektivistiĉka ideologija prelila se iz srbijanskog društva
na bosansko i preplavila ga. Naravno, Bosanci i Bošnjaci su vrlo
neodgovorno naletjeli na etniĉki politiĉki narativ i utopili se u
etnonacionalistiĉkoj politici i ratnim dešavanjima. Oni uopće nisu
razumjeli duh vremena niti su procijenili vlastite mogućnosti. Bošnjaci
su naivno slijedili jednog voĊu i njegov tim koji doista nije imao jasnu,
modernu, evropsku koncepciju drţ ave, osim deklarativnih programskih
narativa koji su 1992. godine velikosrpskom agresijom pretvoreni u
prah i pepeo. Ovdje je potrebno podsjetiti na jednu historijsku
analogiju, na koju upozorava Tarik Haverić:
1921. godine... glasovi muslimanskih poslanika
omogućili su
usvajanje Vidovdanskog ustava u
Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca. Ta odluka, koja je ostavljala širom otvorena
vrata apsolutizmu Karađorđevića, počivala je na procjeni
glavnog muslimanskog političara, Mehmeda Spahe, za
32
Joseph Marko, Post-conflict Reconstruction through State – and Nation – building:
The Case of Bosnia and Herzegovina, European Diversity and Autonomy Papers,
4/2005, www.eurac.edu/edap, str. 6–7.
33
Edin Šarĉević, “Dejtonsko zatoĉeništvo” – sluĉaj ili zakonomjernost. Jedan
javnopravni pogled, u: Godišnjak 2011, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2001, str. 102.
PREGLED
33
kojeg je teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine
značila više nego narav reţima nove drţave ... Ta procjena,
međutim, bila je pogrešna: u toj veletrgovini nije bilo
vaţno što će JMO dobiti, već ono što će dati (a dala je
ustavnu legitimaciju jednom autoritarnom i ugnjetačkom
reţimu ). Kada se jednom uspostavila u pravu, srpska
dinastija je bez ikakvih teškoća, kada joj je to trebalo,
poništila Spahin „dobitak“: najprije je, nakon
Šestojanuarske diktature, Bosna i Hercegovina podijeljena
na banovine koje nisu poštivale njezine historijske granice,
a zatim je sporazumom Cvetković-Maček iz 1939.
podijeljena između Srbije i Hrvatske.34
Sliĉno ovome procesu iz 1921. godine odvija se proces
devedesetih godina kada tadašnji muslimanski intelektualci
„potvrĊuju“ suverenost svoje etnije, garantiraju opstanak naroda i
njegovo politiĉko usmjerenje. A da bi u tome „uspjeli“, oni su
promijenili, najprije de facto, a onda de iure, „naslijeĊeni politiĉki
sustav da bi ga preobrazili u etnokratiju. Proces koji je time pokrenut
nije sprijeĉio genocid nad Muslimanima, ali je zauzvrat legalizirao
rastakanje Bosne i Hercegovine.“35 To je proces koji je doveo do
stvaranja entiteta RS na pola drţ avne teritorije. Zato je na kraju ovoga
procesa kao „logiĉan završetak“ stajao dejtonski model sa svim
njegovim opasnostima. Zbog toga je nuţ no, napokon, završiti s
bošnjaĉkim „naivnim“ ĉuĊenjem pred nepravdama svijeta kao da je sve
došlo neoĉekivano.
Richard Holbrooke je u knjizi To End the War tvrdio: „Na
papiru, Dayton je bio dobar sporazum; završio je rat i uspostavio
samostalnu, multietniĉku zemlju“,36 ali šta je iz njega proizašlo nije ga
interesiralo. Njemu je trebao mir po svaku cijenu – zato je udovoljavao
Miloševiću, a ucjenjivao Izetbegovića. Od poĉetka 1996. godine
„Dayton Bosnia“ je postala „internacionalno sponzorirani politiĉki
inţ enjering“37, koji je tragao za uspostavom modela trajnog mira,
34
Tarik Haverić, Ethnos i demokratija, Sarajevo, Rabic, 2006, str. 64.
Tarik Haverić, ibid. str. 65.
36
Richard Holbrooke, To End the War, New York, 1998, str. 335.
37
Sumantra Bose, Bosnia After Dayton, New York, Oxford University Press, Oxford,
2002, str. 3.
35
34
PREGLED
priznajući rezultate ratnih osvajanja. Ovaj paradoks pokazao je pravi
smisao dejtonskog dogovaranja oko Bosne koje je vodilo postepenom
rastakanju bosanskohercegovaĉke drţ avnosti i republiĉkog ustavnog
poretka. Naţ alost, mnogo je liĉnosti iz internacionalnih institucija na
Bosni ostvarivalo karijere ili tajne projekte. Takav je bio švedski visoki
predstavnik Carl Bildt,38 koji je hladnokrvno nadgledao iseljavanje
srpskog stanovništva iz Sarajeva i okoline koje je organizirao M.
Krajišnik u sklopu preseljavanja stanovništva i pravljenja etniĉkih
teritorija. Bildt je, kao i mnogi drugi uĉesnici bosanske nesreće,
napisao knjigu o svome viĊenju rata i on kazuje da je mirovni
sporazum „zasnovan na nadi da će tokom vremena imperativ
integracije u zemlji i regionu biti dominantni faktor“.39
Velikosrpski projekt moţ e biti djelimiĉno zadovoljan na
„dejtonskom poklonu“, jer je njime ostvario dio svog cilja. Stvaranje
entiteta RS na teritoriji drţ ave Bosne i Hercegovine, dakle, jedini je
rezultat („dobitak“ ili ratni plijen) ratova koje su iz Beograda vodili
protiv Hrvatske, Bosne i Hercegovine i kosovskih Albanaca. Bošnjaci
bi morali detaljno promisliti ovo stanje ili odgovoriti na pitanje kako su
na kraju dvadesetog stoljeća ponovili grešku Mehmeda Spahe, tj. kako
su dali saglasnost velikosrpskom projektu da ih razara kroz slovo
Dejtonskog sporazuma. U mirovnom procesu, kojim se dogovara novo
unutarnje ureĊenje Republike Bosne i Hercegovine, republiĉko ustavno
ureĊenje je napušteno i zamijenjeno dejtonskim sistemom koji je
pratilo etabliranje posebnih modela vladavine, koje E. Šarĉević naziva
38
Povodom obiljeţ avanja dvadeset godina od poĉetka opsade Sarajeva 6. aprila 2012.
Florence Hartmann je na sarajevskoj ulici susrela švedskog homunculusa i rekla mu
gdje spada, jer mu zasigurno nije mjesto tu, kad nije pomogao Sarajevu kad je trebao.
Podsjetila ga je na njegovu neĉasnu i nehumanu ulogu za vrijeme agresije na
Republiku Bosnu i Hercegovinu. “On nije trebao doći danas u Sarajevo. Pitala sam ga
zašto je došao. Trebao je doći kada je nešto mogao uĉiniti. A onda kada je nešto
mogao uĉiniti govorio je da je Milošević dobar momak, to piše i u transkriptima. On
ne zasluţ uje danas biti ovdje. On svojom politikom kao predstavnik svoje drţa ve i
EU nije ništa uĉinio da se uskrate muke Sarajeva i ĉitave Bosne. Zato smatram da mu
tu nije mjesto. Ja sam slobodan graĊanin iz Evrope i imam mu pravo to reći, a on ima
pravo nastaviti biti tu. Pitala sam ga zašto je tu došao i rekla mu da on ne zasluţ uje
biti ovdje. Nije mi ništa odgovorio.“ Florence Hartmann je bivša glasnogovornica i
savjetnica za Balkan glavne tuţi teljice MeĊunarodnog kaznenog suda za bivšu
Jugoslaviju Carle del Ponte.
39
Carl Bildt, Peace Journey: The Struggle for Peace in Bosnia, London, 1998, str.
392.
PREGLED
35
„ustavnim etnokratijama“.40 U tom okviru etniĉke oligarhije su uzele
drţ avnu vlast, privatizirale je i etnicizirale po vertikalnoj i
horizontalnoj strukturi i razorile socijalnu strukturu koja je bila osnova
društvenog sistema. To je bio vrhunski primjer ideologije etnicizma.
Bošnjaci imaju epohalni zahtjev pred sobom da odgovore na pitanje:
otkud entitet RS na pola drţ avne teritorije Republike Bosne i
Hercegovine? Pored toga, morat će se ponuditi odgovor zašto je
etniĉko predstavljanje uvedeno kao politiĉki model (etnokratija) nakon
socijalizma i time je potkopan graĊanin i Republika Bosna i
Hercegovina, a na mjesto apstraktnog graĊanina stupio je etnikum sa
njegovim razornim kolektivistiĉkim duhom.
Bosanska drţ ava ipak nije uništena. Nesreća koja je pogodila
Bosnu na kraju dvadesetog stoljeća predstavlja milenijski udes, dosada
„najveću historijsku prekretnicu“ (Vera Krţ išnik-Bukić) kojom se
prijeti postojanju bića, društva i drţ ave Bosne.41 To znaĉi da Bosanci i
Bošnjaci trebaju razgovarati o svim mogućim pitanjima, ali da ne moţe
biti ucjenjivanja i tabu tema. Bošnjaĉka politika je od devedesetih
godina „nasjedala“ na podvale velikosrpskih intelektualnih grupa, a
nije uspjela ĉuti liberalne, moderne i drugaĉije srpske glasove koji su
bili potisnuti u Srbiji i u Bosni. Galama velikosrpskih intelektualaca
meĊu Srbima bila je tolika da je zaglušila i onemogućila svaki razuman
glas iz srpskog naroda. Odista su velikosrpski ideolozi mislili da će za
nekoliko sedmica zbrisati i Bosnu i Bošnjake s lica zemlje.42
Velikosrpska politika poslije svega, poslije zauzeća pola Bosne,
traţ i da se ne spominje genocid, da se šuti dok osvajaĉi pokušavaju
pola bosanskohercegovaĉke drţ avne teritorije prevesti u srpsko
vlasništvo, da se ne ukazuje da je entitet RS rezultat genocida i
etniĉkog ĉišćenja Bošnjaka i drugih, da se ne razgovara o dejtonskom
Ustavu koji je oktrojiran izvan legalne i propisane procedure za
40
Edin Šarĉević, Dejtonski ustav BiH, str. 13.
Vera Krţišn ik-Bukić, Bosanski identitet. Između prošlosti i budućnosti, Sarajevo,
Bosanska knjiga, 1997, str. 97–103.
42
Oĉito je da su bili zaslijepljeni mrţ njom i vojnom moći Jugoslavenske armije koja
je bila pod njihovom kontrolom. Danas bi velikosrpski politiĉari da se od Bošnjaka ne
spominje nastanak entiteta RS, da se ne dovodi u pitanje zloĉinaĉko djelo, da se
zaboravi šta je bilo i da se ne spominje Srebrenica kao dovršenje genocida nad
Bošnjacima. Najzad, da Bosna utihne dok velikosrpske laţi prekriju masovne
grobnice na kojima stoji „entitet genocida“ ili Republic of Genocide.
41
36
PREGLED
izmjenu Ustava Republike Bosne i Hercegovine, dakle, ilegalno
nametnut u paketu mirovnog sporazuma što se nije desilo nijednoj
zemlji u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Velikosrpski ideolozi bi
zabranili Bošnjacima da govore i misle o drţ avi Bosni i Hercegovini,
da u njima ugase bosanstvo, te da se zadovolje nekom malom
„teritorijom“ na kojoj bi oni mogli da zadovoljavaju svoje religijske
potrebe. Svako pozivanje na drţ avu Bosnu i Hercegovinu izaziva nemir
kod velikosrpskih politiĉara. Na pitanje o nastanku entiteta RS na tlu
Republike Bosne i Hercegovine velikosrpski ideolozi odgovaraju
laţ ima. Zato su razvili tzv. „velikosrpske metode“ izvrtanja ĉinjenica,
naglašavanja laţ i, provlaĉenja podvala u komunikaciji, neprestanog
ponavljanja falsifikata, relativiziranja zloĉina, ušutkivanja svakog
govora o genocidnom karakteru entiteta RS i sliĉno, kako bi se
zaboravilo da su utemeljitelji entiteta ratni zloĉinci kojima se sudi pred
haškim tribunalom za ratne zloĉine poĉinjene nad Bošnjacima u Bosni i
Hercegovini.
Bosna je na kraju dvadesetog stoljeća razapeta izmeĊu dva
velikodrţ avna interesa, dvije nakaradne arhaiĉne politike etnomanije.
Te politike su simbolizirali S. Milošević i F. TuĊman, kao nastavljaĉi
dogovora izmeĊu Cvetkovića i Maĉeka 1939. godine. Tokom agresije
na Republiku BiH Milošević i TuĊman vješto su prikrivali svoje glavne
ciljeve. TuĊman je bio istinski realpolitiĉar, dok je Milošević silno
odricao mogućnost postojanja Bosne i Bošnjaka. O tome Hrvoje
Šarinić kazuje:
Kao povjesničar Tuđman je Bosnu smatrao povijesnim
apsurdom, a bio je uvjeren i da su komunisti od muslimanske vjere
napravili naciju jer su do tada bosanski muslimani bili Hrvati ili Srbi.
Ali kao realpolitičar on ju je prvi sluţ beno priznao i poslao hrvatskog
veleposlanika u Sarajevo, podrţao referendum o nezavisnosti, a 1995.
potpisao Splitski sporazum koji je omogućio vojnu akciju za deblokadu
Bihaća i pobjedu nad srpskom vojskom. Milošević je bio potpuno
drukčija osoba i sjećam se da mi je još 1993. na jednom od naših tajnih
sastanaka govorio kako je, zahvaljujući Republici Srpskoj, riješio 90
posto srpskog nacionalnog pitanja, “isto kao što je Franja s HercegBosnom rešio hrvatsko nacionalno pitanje”. Kada sam ga pitao zašto
ne ţe li priznati Bosnu, pogledao me i uzvratio: “Kakvu Bosnu?”. Ţelim
reći da kod Miloševića jednostavno nije dolazilo u obzir prihvaćanje
nezavisne BiH, dok je Tuđman kao realpolitičar razumio da na to mora
pristati. Ako ste gledali cjelokupni prijenos mog haškog svjedočenja,
PREGLED
37
mogli ste vidjeti da Milošević nije proturječio mojim izjavama o
njegovom odnosu prema toj zemlji.43
Jasno je da je Bosna bila ţ rtva politika dogovorenog
velikodrţ avnog ekspanzionizma, gotovo siguran ratni plijen oko kojeg
su se TuĊman i Milošević sporazumjeli. Pritom treba imati u vidu da
bošnjaĉki politiĉari nisu uspješno odgovorili na izazove potkopavanja
Republike Bosne i Hercegovine. Oni su devedesetih godina poĉeli
„dogovaranje“ oko drţ ave koja je već postojala i tako su pristali da
etnokratija bude novi model vlasti u BiH.44 U tome se krilo naivno i
neodgovorno uvjerenje da „drţ ave predstavljaju etniĉke skupine“, a ne
drţ avljane ili graĊane koji ţ ive u njima. Iz takvog politiĉko-pravnog
koncepta BiH je zapala u duboku krizu koju treba posmatrati kao
odstupanje od bosanske povijesne paradigme kao pluralnog društva i
jedinstvene drţ ave svih njezinih graĊana. Oni su svojim naĉinom
djelovanja i odnosom prema bitnim politiĉkim pitanjima suštinski
nasjeli i nalegli na etnonacionalistiĉki zov srpskog i hrvatskog
nacionalizma, te tako otpoĉeli „prebrojavanje“ graĊana prema etniĉkoj
pripadnosti, a to je vodilo u etniĉko distanciranje i pokušaje da se
postigne razgraniĉenje meĊu „konstitutivnim narodima“ koji stoljećima
ţ ive zajedno i izmiješano. Oni su na taj naĉin doprinosili razgradnji
drţ avnosti Republike Bosne i Hercegovine i doveli u pitanje njezin
graĊanski ustav. Bošnjaĉko sudjelovanje u priĉi oko regionalizacije
Republike Bosne i Hercegovine bilo je izraz povijesne nedoraslosti
politiĉkom trenutku i plitke naracije o „dogovoru naroda“ kako bi se
došlo do toga da ethnos vlada na odreĊenoj teritoriji drţ ave. Naravno,
ta se vladavina ethnosa uvijek realizira preko politiĉke elite koja se
predstavlja za zaštitnika narodnih interesa, tj. preko dogmatsko43
Robert Bajruši, „Trgovinu izmeĊu TuĊmana i Miloševića sprijeĉila je plitka
Neretva“, intervju sa Hrvojem Šarinićem, Nacional, br. 428, 27. 1. 2004.
44
„U bosanskom ustavnom modelu etnokratski element samo na prvi pogled fungira
kao nadopuna reprezentativnom. Stvarni razmjeri etnokratskih struktura se vide iz
legitimacionih mehanizama i raspodjela nadleţn osti u skupštinskim domovima.
Upravo ovdje legitimacione procedure reduciraju apstraktnog graĊanina na sredstvo
za potvrĊivanje politiĉkog establishmenta i potiskuju ga iz pozicije nosioca
suvereniteta u poziciju periodiĉnog glasaĉa o predstavnicima „konstitutivnih naroda“.
Mogućnosti veta i blokade skupštinskog sistema metodom „neprisustvovanja
skupštinskim zasjedanjima“ ĉine od blokova etniĉkih partija i predstavnika
„konstitutivnih naroda“ stvarne vlasnike demokratskog procesa. Na toj pozadini je
formiran oligarhijski tip vladavine: etnokratija“ (vidjeti: E. Šarĉević, Dejtonski Ustav
BiH, Sarajevo, str. 24).
38
PREGLED
nacionalistiĉke legitimacije. Tako je etnicitet postao superordiniran
drţ avi ili (bosanskohercegovaĉkoj) naciji. Iz takve superiornosti
etniĉkog nad drţ avnim (nacionalnim) proistekle su sve nesreće
bosanskohercegovaĉke drţ ave.
Dvadeset godina poslije agresije mnogi bosanski i bošnjaĉki
intelektualci postavljaju pitanja o drţ avi Bosni i Hercegovini. Oĉito je
da se ne ţ ele pomiriti s getoizacijom u koju ih guraju velikosrpski i
velikohrvatski ekspanzionizam i militarizam kao i bošnjaĉka
etnopolitika. Oni još oĉekuju da će se na ruševinama srpske dugotrajne
simbioze nacionalizma i populizma, kao dominantne matrice politiĉke
kulture u Srbiji od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, pojaviti
liberalna naracija i politika koja će se zalagati za slobodu pojedinca,
pravnu drţ avu i vladavinu prava, a posebno solidarnost izmeĊu ljudi,
nacija i naroda kao znak obostranog poštovanja. Bošnjaci još uvijek
vjeruju da meĊu Srbima postoje brojni ljudi koji ne pristaju da se u ime
bilo kakvog cilja (velikosrpske ideje o velikoj srpskoj drţ avi na
Balkanu) identificiraju sa zloĉinima i da ih relativiziraju. Bošnjaci ni u
kojem sluĉaju nisu i ne mogu biti fiziĉka smetnja za slobodu srpskog
naroda, ali Bošnjaci ne mogu biti uništeni i iskorijenjeni da bi se
ostvarila neka nenormalna mitologija i ideja velike srpske drţ ave.
PREGLED
39
40
PREGLED
Denis Zaimović
UDK 659.44 (497.6)
ODNOSI S JAVNOŠĆU U JEDINICAMA LOKALNE
SAMOUPRAVE BOSNE I HERCEGOVINE SA POSEBNIM
OSVRTOM NA GRAD SARAJEVO
PUBLIC RELATIONS IN B-H LOCAL SELF-GOVERNING
UNITS WITH SPECIAL REFERENCE
TO THE CITY OF SARAJEVO
Sažetak
Ovaj rad se bavi ispitivanjem mjesta i uloge koju odnosi s javnošću
imaju u gradovima i općinama kao institucijama lokalne samouprave Bosne i
Hercegovine s posebnim osvrtom na glavni grad BiH, zatim utvrđivanjem
značaja koji imaju (ili bi trebali imati) odnosi s javnošću u postizanju pune
transparentnosti i odgovornosti navedenih institucija prema građanima i
drugim javnostima te kreiranju i razvijanju pozitivnog imidţa grada ili
općine. Provedena istraţ ivanja na kojima se zasniva ovaj rad su pokazala
kako su odnosi s javnošću u ovim institucijama posljednjih godina doţ ivjeli
određeni razvoj, ali još nisu dostigli razinu kakvu zahtijevaju standardi
upravljanja gradom i općinom Evropske unije. U radu je, pored ostalog,
dokazano da se institucije svih razina vlasti u BiH u ovom tranzicijskom
periodu još nisu oslobodile ostataka modela jednosmjernog komuniciranja s
javnošću, kakav je bio dominantan u vrijeme drţ avnog etatizma u prethodnom
sistemu.
Ključne riječi: odnosi s javnošću, institucije vlasti, drţ ava, vlada, lokalna
samouprava, javnost, građani, komunikacija, strategija, ugled, imidţ.
Summary
This paper is concerned with the place and the role that public
relations play in the cities and municipalities as institutions of local selfgovernment in Bosnia and Herzegovina, with special attention given to the
capital of Bosnia and Herzegovina, and the defining of significance that
public relations have (or they should) in achieving full institutional
transparency and responsibility in question with regard to its citizens and the
PREGLED
41
public, as well as the creation and development of a positive image of the city
or municipality. The research on which this study is based has shown that
public relations in these institutions have reached certain level of
development, but still have not met the EU standards of city and municipality
government. The paper also shows that the institutions at all levels of B&H
government in this transitional period have not yet liberated themselves from
the remnants of the model of one-way communication with the media, which
was dominant in the period of the previous system’s stateism.
Key words: public relations, governmental institutions, state, government,
self government, public, citizens, communication, strategy, reputation, image.
Uvod
Odnosi s javnošću u lokalnoj upravi veoma su vaţ an dio
demokratskog i transparentnog funkcioniranja lokalne uprave, kao
administrativno-politiĉke, ekonomske i socijalne cjeline, koja je
strukturno veoma sloţ ena i kompleksna. Prema Brianu Harveyju,
lokalne vlasti se razlikuju prema tome koliko vaţ nosti pridaju
profesionalnoj praksi odnosa s javnošću (Theaker, 2003:263).
Demokracija je sama po sebi najbolji test za mjerenje razvijenosti
odnosa s javnošću u institucijama lokalne i vlasti na svim razinama, jer
se ne smije izgubiti iz vida ĉinjenica da funkcionere koji dolaze
uglavnom iz politike na to mjesto biraju graĊani (koji su ustvari
javnost), sav njihov rad namijenjen je stanovništvu date lokalne
zajednice (opet javnosti), njihov rad finansiraju poreski obveznici
(javnost) te odgovaraju svojim vijećima, skupštinama i biraĉima
(javnosti). Javnost je definitivno alfa i omega cijelog sistema
funkcionisanja
organa
uprave,
a
odnos
funkcionera
s
javnošću/javnostima je karika bez koje taj sistem naprosto ne moţ e
demokratski funkcionirati. Za razliku od ranije ukorijenjenih stajališta
da javnost nema pravo baš sve znati o radu institucija vlasti, u
savremenim uvjetima situacija se mijenja. Javno mnijenje dobiva na
znaĉaju unutar institucija vlasti i politiĉke elite su svjesne da o svom
radu, za koji su plaćene sredstvima graĊana, moraju svakodnevno
informirati te iste graĊane. Drugim rijeĉima kazano, u interesu je
izabranih politiĉkih funkcionera da graĊani kao biraĉko tijelo što bolje
razumiju politiku koju oni provode i sve ono što oni u ime graĊana
rade. Na taj naĉin funkcioneri potvrĊuju legitimitet koji su od biraĉa
dobili te nastoje ponovno dobiti njihovo povjerenje i glas na sljedećim
42
PREGLED
izborima. Prema S. Cutlipu i saradnicima (Katlip, Senter, Brum, 2006:
453), vladini programi za odnose s javnošću, a to su i programi
lokalnih vlasti, imaju tri zajedniĉka cilja:
1. informiranje biraĉkog tijela o djelatnostima drţ avne ustanove,
institucije,
2. osiguravanje aktivne saradnje u vladinim programima,
programima institucija lokalne samouprave,
3. pridobivanje podrške graĊana za uhodanu politiku i programe.
Jedinice lokalne samouprave jedan su od glavnih temelja svakog
demokratskog društva, naglašava se u Evropskoj povelji o lokalnoj
samoupravi
1
. “Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost
lokalnih vlasti da, u granicama zakona, reguliraju i rukovode znatnim
dijelom javnih poslova, na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu
lokalnog stanovništva.”2 Ovaj znaĉajni akt Vijeća Evrope precizirao je
da će ovo svoje pravo lokalne vlasti vršiti putem izabranih organa te
decidno rekao kako ovo pravo ni u kom smislu neće derogirati oblike
neposrednog uĉešća graĊana u odluĉivanju3. S druge strane, u
Evropskoj gradskoj povelji za graĊane se kaţ e da su osnova lokalne
demokracije. „Oni su partneri izabranih predstavnika i funkcionera
lokalne uprave, u planiranju i rukovoĊenju zajednicom. Da bi
upraţ njavali ove duţ nosti, moraju biti informirani o svim glavnim
planovima koje su zamislili njihovi izabrani predstavnici i
funkcioneri.”4 U tom smislu osnovna je demokratska obaveza i zadatak
izabranih predstavnika u organima institucija lokalne samouprave da
konzistentno informiraju graĊane o svome radu i potiĉu ih na što veću
participaciju u odluĉivanju, u ĉemu im znaĉajno mogu pomoći razni
programi institucionalnih odnosa s javnošću, a sve s ciljem postizanja
zadovoljavajuće razine razumijevanja i podrške izmeĊu tih institucija i
njezinih razliĉitih javnosti. Napretkom društva graĊani sve više postaju
zahtjevni potrošaĉi na trţ ištu koji imaju i sve veća oĉekivanja od
1
Donesena 1985. godine u Vijeću Evrope. BiH ju je ratificirala 21. 10. 1994. godine.
Ĉlan 3.1. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi.
3
Najĉešći propisani oblici neposrednog uĉešća graĊana u odluĉivanju kod nas su:
javne rasprave, mjesni zborovi graĊana, inicijative, podnesci i prituţb e te referendum
koji se u praksi, kako su pokazala odreĊena istraţ ivanja, najmanje provodi.
4
Evropska gradska povelja koju je usvojila Stalna konferencija lokalnih i regionalnih
vlasti Evrope (CLRAE) 18. marta 1992, na sjednici odrţa noj tokom godišnje
Plenarne skupštine CLRAE (17–19. marta 1992, Strazbur).
2
PREGLED
43
lokalne samouprave, a drţ avni sluţ benici i funkcioneri moraju osigurati
stalno zadovoljenje tih potreba graĊana, meĊu kojima su i potrebe za
informacijama, putem odnosa s javnošću.
Odnosi s javnošću u institucijama lokalne samouprave u
nezavisnoj i suverenoj drţ avi, Bosni i Hercegovini, poĉinju se javljati u
periodu od 1992. do 1995. godine, dakle u periodu agresije na BiH i u
vrlo teškim prilikama za rad tih institucija. U nekim općinama tada su
postojale osobe zaduţ ene za informiranje javnosti, a u rijetkim su
funkcionirale i sluţ be kao organizacione jedinice za tu oblast.
MeĊutim, ratne prilike podreĊivale su misiju i ulogu tih sluţ bi i
njihovih institucija, kao i samu prirodu komuniciranja s javnošću, i nisu
dozvoljavale da se provodi prava svrha PR-a. Intenzivniji razvoj
odnosa s javnošću na lokalnom nivou vlasti biljeţ i se tek poslije 2000.
godine demokratizacijom bosanskohercegovaĉkog društva, jaĉanjem
uloge javnog mnijenja, osnivanjem brojnih medija i rastom njihovih
komunikacijskih potreba, razvojem odnosa s javnošću na višim
razinama vlasti i u meĊunarodnim institucijama te, što je vrlo vaţ no,
donošenjem propisa koji reguliraju ovu oblast5. Odnosi s javnošću i
danas, deset godina poslije njihovog intenzivnijeg razvoja i afirmacije,
u lokalnoj samoupravi prolaze kroz jedan dinamiĉan period.
Odnosi s javnošću u gradu Sarajevu i gradskim općinama
Da bismo ispitali mjesto i ulogu odnosa s javnošću u
institucijama lokalne samouprave, znaĉaj odnosa s javnošću u
postizanju pune transparentnosti i odgovornosti navedenih institucija
prema graĊanima te u konaĉnoj funkciji odnosa s javnošću u razvijanju
pozitivnog imidţ a grada ili općine, proveli smo tri paralelna znanstvena
istraţ ivanja.6 Znanstvene metode koje su nam posluţ ile u svim fazama
istraţ ivanja bile su: metoda anketiranja, metoda studija sluĉaja te
deskriptivna, komparativna i historijska metoda.
5
Bosna i Hercegovina je prva drţa va u regiji koja je 2000. godine dobila Zakon o
slobodi pristupa informacijama, prvo na nivou drţa ve a zatim 2001. godine i u oba
entiteta. Zakon je stupio na snagu osam dana nakon objavljivanja, a njegova primjena
je zapoĉela šest mjeseci kasnije: u Republici Srpskoj u novembru 2001. godine, a u
Federaciji BiH 1. februara 2002. godine.
6
Nosilac istraţ ivanja bio je autor ovog teksta u okviru pripreme doktorske disertacije.
Istraţ ivanja su provedena u periodu mart – juli 2010. godine.
44
PREGLED
Prvo istraţ ivanje sastojalo se iz anketnog upitnika, sa 21
pitanjem zatvorenog tipa, namijenjenog graĊanima Sarajeva kojim su
ispitani stavovi 400 graĊana iz ĉetiri gradske općine (Stari Grad,
Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad). Cilj ovog istraţ ivanja bio je da se
utvrdi: postizanje feedbacka u komunikaciji institucija lokalne
samouprave sa graĊanima kao najznaĉajnijom javnošću, mogućnosti
participacije graĊana u odluĉivanju na lokalnom nivou kroz
komunikaciju sa lokalnim zvaniĉnicima i administracijom, stavovi
graĊana spram odnosa medija kao komunikacijskih posrednika prema
gradu i općini, ispitivanje stavova graĊana kroz tzv. kontrolna pitanja.
Ovim istraţ ivanjem došli smo do rezultata koji su pokazali da su
anketirani graĊani u najvećem procentu nezadovoljni komunikacijom
koju ostvaruju sa institucijama lokalne samouprave u gradu Sarajevu pa
su iz tog razloga i vrlo nepovjerljivi prema njima, mada je kod mnogih
ispitanika bio vidljiv animozitet na spomen institucija vlasti uopće.
Ispitanici su u najvećem procentu na postavljena pitanja odgovorili: da
nisu dobili pravovremeni odgovor kada su se upitom obraćali općini ili
gradu ili se uopće nisu ni obraćali, da vijećnici ne slušaju njihov nego
glas politiĉkih stranaka koje su ih na to mjesto kandidirale, da najĉešće
nisu bili pitani za odluke koje se tiĉu sredine u kojoj ţ ive a prije nego
su donesene u vijeću te da nikada nisu bili ukljuĉeni u istraţ ivanje
javnog mnijenja koje je provodila općinska ili gradska administracija.
MeĊutim, moramo kazati kako je s druge strane uoĉeno da ne postoji
inicijativa i zainteresiranost kod samih graĊana. Inertan je odnos
graĊana prema propisanim mogućnostima participacije u donošenju
odluka koje se tiĉu zadovoljenja njihovih ţ ivotnih potreba. Uzevši u
obzir diferencijaciju ameriĉkih PR teoretiĉara Gruniga i Hunta,
moţ emo na temelju ovog istraţ ivanja konstatirati da su u gradu
Sarajevu najzastupljenije nejavnosti, a najnezastupljenije aktivne
javnosti.7 Stoga ostaje zadatak lokalnim vlastima da iznaĊu
komunikacijske modalitete potpunog animiranja graĊana da im budu
partneri, a ne pasivni posmatraĉi u odluĉivanju.
7
Nejavnosti su one koje se ne suoĉavaju s problemom ili situacijom u kojoj
uĉestvuju, kojom su pogoĊene. Razina njihove ukljuĉenosti je vrlo niska i neefikasna.
Aktivne javnosti su one koje komuniciraju i koje se organiziraju da bi nešto
poduzele u odreĊenoj situaciji. Cit. pr.: James Grunig i Todd Hunt, „Managing Public
Relations“, 1984.; 145. u knjizi Zorana Tomića „Odnosi s javnošću – teorija i
praksa“, str. 80, Synopsis, Zagreb – Sarajevo.
PREGLED
45
Drugo paralelno istraţ ivanje8 posluţ ilo je za analiziranje
stavova predstavniĉkog tijela graĊana (Gradskog vijeća i općinskih
vijeća) i izvršnog organa (gradonaĉelnika i naĉelnika općine) u
institucijama lokalne samouprave u glavnom gradu Bosne i
Hercegovine o komunikaciji institucija koje zastupaju i predstavljaju sa
graĊanima kao jednoj od najvaţ nijih ciljnih javnosti u lokalnoj
samoupravi te predsjednika savjeta mjesnih zajednica kao izvršnog
tijela mjesne zajednice u kojima dolazi do neposrednog uĉestvovanja
graĊana u odluĉivanju o lokalnim poslovima i u kojima se ostvaruje
mjesna samouprava i nauĉno poreĊenje tih stavova sa stavovima
graĊana. To je poreĊenje pokazalo dijametralno suprotne stavove
lokalnih zvaniĉnika i graĊana o meĊusobnoj komunikaciji i
uvaţ avanju, što je osnovna premisa odnosa s javnošću, zatim suprotne
stavove u pogledu mogućnosti demokratskog uĉešća graĊana u
odluĉivanju na lokalnom nivou. Podaci do kojih smo došli na temelju
provedenog istraţ ivanja govore u prilog ĉinjenici da u institucijama
lokalne samouprave grada Sarajeva nije ostvaren dvosmjernosimetriĉni model odnosa s javnošću, budući da je istraţ ivanje pokazalo
kako u komunikaciji s javnošću nisu naglašene povratne (feedback)
veze, struĉnjaci za odnose s javnošću nisu prepoznati kao medijatori
izmeĊu institucije i njenih javnosti te nije ostvarena odgovarajuća
razina razumijevanja izmeĊu institucija lokalnih vlasti i graĊana kao i
ostalih javnosti, koja bi trebala da karakteriše uspješno razvijene
odnose s javnošću, a primjetno je da komunikaciju ĉesto prati i sama
persuazija. Iz ovoga bi se mogao proizvesti zakljuĉak da sluţ be za
odnose s javnošću nastavljaju praksu sluţ bi za informiranje iz
socijalistiĉkog perioda.
Nadalje je uoĉeno da institucije lokalne samouprave strateški ne
koriste moć odnosa s javnošću, što gradovi i općine Zapada ĉine
uspješno već nekoliko decenija u komunikaciji s ciljnim i drugim
javnostima. Strategije komunikacije se vrlo malo ili uopće ne koriste u
kriznim situacijama, gdje bi one trebale biti neizostavan alat. Zbog sve
ĉešćih kriznih situacija (poput ubistava, eksplozija, poplava, poţ ara,
štrajkova i protesta itd.), u kojima oni koji predstavljaju gradove i
općine kao institucije dolaze u centar paţ nje javnosti, prepoznate su tri
faze u kojima se moţe strateški komunicirati: priprema za krizu
8
U ovom istraţ ivanju korišten je upitnik sa 29 pitanja, otvorenog i zatvorenog tipa,
kombinovano.
46
PREGLED
(preventiva), komuniciranje za vrijeme trajanja krize i oporavak i
komunikacija nakon krize (saniranje posljedica). Stoga se u ovom radu
sugerira priprema kriznih strategija i planova te formiranje kriznih
timova koji bi trebali upravljati komunikacijom za vrijeme krizne
situacije.
Strateški se moraju voditi i odnosi s medijima i to proaktivni
odnosi uz neizostavne krizne i reaktivne odnose koji se uobiĉajeno
vode s medijima. Mediji imaju ono što institucijama uprave treba, oni
imaju milionski auditorij, a institucijama treba publicitet, uz to mediji
imaju znaĉajan i ponekad presudan utjecaj na ciljne javnosti. Mediji
kao komunikacijski posrednici izmeĊu lokalne samouprave i graĊana
imaju integralnu ulogu u stvaranju javnog mišljenja. Ovo istraţ ivanje je
pokazalo da graĊani Sarajeva svoje potrebe za informacijama o radu
općine ili grada najĉešće zadovoljavaju putem medija. S druge strane,
anketiranjem graĊana je utvrĊeno da mediji u svom izvještavanju ne
posvećuju dovoljno paţ nje temama iz lokalne samouprave, a to su
priznali i anketirani urednici iz medija. Stoga ostaje obaveza
institucijama lokalne samouprave da kontinuirano vode proaktivne
odnose s medijima i na taj naĉin ostvaruju pravu svrhu PR-a, a to je
poboljšanje ugleda institucije, u ĉemu mediji mogu mnogo pomoći.
Odnosi s javnošću pruţ aju šansu da se njihovim planskim,
organiziranim i sistemskim korištenjem ostvare izvanredni rezultati na
polju kreiranja i razvijanja pozitivnog imidţ a grada u ostvarenju
ekonomskih, komunikacijskih i drugih interesa. Kada je Sarajevo u
pitanju, neki rezultati u brendiranju već su vidljivi posebno kada se
uzmu u obzir neki kulturni eventi poput Sarajevo Film Festivala (SFF),
ali na tome se još mnogo moţ e uraditi dugoroĉno, sistemski i
organizirano. Sarajevo se još 1984. godine dokazalo velikim PR
uspjehom – do tada najboljom organizacijom 14. zimskih olimpijskih
igara.
Na osnovu već iznesenih argumenata sugerira se svim
institucijama lokalne samouprave da donesu strategiju odnosa s
javnošću. Ona treba odraţ avati viziju sa jasno definiranim prioritetima
i zadacima u komunikaciji sa ciljnim i ostalim javnostima. Strategija
treba krenuti od analize trenutne komunikacije u gradu ili općini
korištenjem SWOT analize (snage, slabosti, mogućnosti, prijetnje) i
prijedlogom mjera za njeno unapreĊenje. Strategija mora utvrditi
modele i procedure interne komunikacije unutar gradske ili općinske
PREGLED
47
uprave kao i eksterne komunikacije izvan institucije. Interna
komunikacija mora obuhvatiti vertikalnu (komunikaciju naniţ e i
komunikaciju naviše) i horizontalnu komunikaciju. Eksterna
komunikacija mora obuhvatiti sve ciljne javnosti, odnosno grupe
kojima se institucija obraća.9 Odnosi s javnošću u institucijama lokalne
samouprave moraju imati svoje budţ ete srazmjerne komunikacijskim
potrebama. Šta znaĉe PR strategije i planovi ako nema finansijskih
sredstava kojima će se strateške aktivnosti finansirati ili struĉnih i
kompetentnih PR djelatnika koji će na njima raditi.10 Stalno se treba
imati na umu da se svako ulaganje u odnose s javnošću vraća
višestruko. TakoĊer je vrlo vaţ no pravilno pozicioniranje odnosa s
javnošću u organizacionoj strukturi institucija lokalne samouprave te
adekvatna kadrovska osposobljenost PR sluţ bi. One bi morale imati
voditelja (ili šefa), glasnogovornika (glasnogovornike), sluţ benike za
odnose s medijima, sluţ benike za odnose s graĊanima, sluţ benike za
internu i eksternu komunikaciju, odnosno sluţ benike za ciljne javnosti,
sluţ benike za istraţ ivanje i upravljanje u odnosima s javnošću,
sluţ benike za brendiranje općine ili grada, sluţ benike za protokol,
njihove asistente i tehniĉko, tj. pomoćno osoblje. Obim posla i brojnost
uposlenih mogu utjecati na reorganiziranje PR sluţ bi na odjele.
Da bi jedinice lokalne samouprave ojaĉale svoje kapacitete a
time i bile efikasne u sluţ bi graĊana, prvenstveno u domenu
komunikacije i razmjene informacija, pristupaju uvoĊenju sistema
kvaliteta ISO 9001:2000 u gradsku i općinsku upravu, a što je i jedna
9
Sastavni dijelovi strategije trebaju biti: kratak pregled nalaza revizije komunikacije,
kljuĉni prioriteti, jasni strateški ciljevi, kljuĉne poruke, media plan, vaţ ni dogaĊaji za
grad ili općinu, raspoloţiv a budţe tska sredstva, komunikacioni alati, monitoring ili
naĉini mjerenja uspjeha, evaluacija i operativni plan. Veoma je poţe ljno pored
definiranih prioriteta i zadataka u strategiji odrediti i rokove kako bi i sam monitoring
lakše bilo izvesti. Strategija treba predvidjeti provoĊenje kvalitativnih i kvantitativnih
istraţ ivanja, neophodnih za što preciznije definiranje strateških ciljeva i pravaca
djelovanja. Strategija treba predstavljati „ţi vi radni dokument“, koji će se periodiĉno
moći unapreĊivati i aţ urirati, a iza nje trebaju stajati najviši organi institucije lokalne
samouprave.
10
U ovom kontekstu zanimljiv podatak je iz Gradske uprave Beĉa da se za odnose s
javnošću u budţe tu godišnje osigurava 47,4 miliona eura. Da ne bi zvuĉalo
megalomanski, intencija nije bila da se porede Sarajevo i Beĉ, koji je uzgred daleko
razvijeniji grad, a zatim i teritorijalno i po broju stanovnika znatno veći od Sarajeva,
već da se primjerom ilustrira koliki znaĉaj Gradska uprava ovog grada daje odnosima
s javnošću i koliko je zbog toga u njih spremna ulagati.
48
PREGLED
od preporuka Evropske unije. Sa aspekta odnosa s javnošću, vrlo
znaĉajna obaveza u okviru ovog sistema jeste permanentno mjerenje
zadovoljstva korisnika gradskih i općinskih usluga te evaluacija
rezultata istraţ ivanja i poduzimanje mjera za unapreĊenje komunikacije
i uopće usluga graĊanima. Još jedan od vrlo vaţ nih savremenih
standarda koji se primjenjuju u upravi jeste korištenje informacionih i
komunikacijskih tehnologija, odnosno uspostava e-uprave. Uz brojne
prednosti ovog sistema u pruţ anju usluga graĊanima korištenjem
savremenih IC tehnologija, omogućava se graĊanima da znaĉajno
unaprijede komunikaciju sa institucijama vlasti te ih se animira za
ukljuĉenje u procese upravljanja i odluĉivanja u gradu i općini (npr.
sjednice Gradskog vijeća kao i akti koji se na njima usvajaju graĊanima
mogu biti dostupni na internetu). Drţ ava i svi nivoi vlasti, meĊu kojima
je i lokalna samouprava, imaju obavezu i u okviru EU integracija da
graĊanima omoguće e-usluge.
U trećem istraţ ivanju11, provedenom meĊu urednicima
medijskih kuća, a u kojem su obraĊene tri fokusne grupe (televizijski
urednici, radijski urednici i urednici dnevnih novina), došli smo do
podatka kako većina urednika koji su intervjuirani priznaje da medij za
koji rade ne posvećuje dovoljno paţ nje temama iz lokalne samouprave.
TakoĊer priznaju da u njihovom izvještavanju viši nivoi vlasti imaju
primat u odnosu na lokalnu samoupravu iz nekih posebnih razloga,
navodeći pritome: “Misli se da viši nivoi vlasti imaju i veću vaţ nost
(...), ograniĉenje prostora u informativnim emisijama (...), interes većeg
broja gledatelja”, ali ne navodeći na koji naĉin se utvrdio taj interes.
Urednici u medijima u istraţ ivanju su priznali kako misle da su graĊani
kao recipijenti medijskih informacija više zainteresirani za realne
ţ ivotne probleme ljudi nego za politiĉka pitanja pa smo se kritiĉki
zapitali otkuda onda toliki broj vijesti o politiĉkim zbivanjima
generalno u medijima ako njihovi urednici smatraju da graĊani nemaju
interesa za takvim informacijama i kome su te vijesti namijenjene,
odnosno da li moţ da sama politika diktira proizvodnju tih informacija.
11
U ovom istraţ ivanju korišten je upitnik sa 22 pitanja, otvorenog i zatvorenog tipa,
kombinovano.
PREGLED
49
Zakljuĉak
Kada je rijeĉ o institucijama lokalne samouprave grada
Sarajeva, ova istraţ ivanja su pokazala kako su odnosi s javnošću u
njima posljednjih godina doţ ivjeli odreĊeni razvoj, ali još nisu dostigli
nivo razvoja kakav zahtijevaju standardi upravljanja gradom i općinom
Evropske unije. Zapravo, u tim institucijama još prevladava ono što
Sam Black naziva modelom ledenog brijega.12 Od pet tih institucija u
Sarajevu samo jedna ima izraĊenu strategiju komuniciranja, u nekim je
ona u fazi izrade, a u nekima i ne postoji; odnosi s javnošću svode se
uglavnom na odnose s medijima, PR djelatnici nisu vezani za vrh i ne
raspolaţ u svim informacijama, bez obzira na njihovu struĉnost ne
uĉestvuju u donošenju strateških odluka pa i kada se one tiĉu javnosti.
U sadašnjim uvjetima oni su samo puki izvršioci odluka organa vlasti u
domenu informiranja. To je u suprotnosti i sa naĉelima Strategije
reforme javne uprave u Bosni i Hercegovini koja je PR djelatnicima
dodijelila mjesto pri samom vrhu organizacione strukture institucije
vlasti.13 Dakle, koncept odnosa s javnošću se razliĉito tumaĉi, a time i
razliĉito primjenjuje u praksi.
Komparativnim uvidom14 u razvoj odnosa s javnošću u ostalim
jedinicama lokalne samouprave u našoj zemlji, kao i u institucijama na
razinama višim od lokalne, zakljuĉujemo da su odnosi s javnošću
razliĉito afirmirani od institucije do institucije, a nisu razvijeniji u
12
Model ledenog brijega je karakteristiĉan za one organizacije u kojima odnosi s
javnošću imaju reaktivnu funkciju. U takvim organizacijama odnosi s javnošću imaju
malu ili gotovo nikakvu ulogu u odreĊivanju strategije (Blek, 1997: 10).
13
„Reforma zahtijeva unapreĊenje institucionalnih odnosa i stoga se preporuĉuje da
osoblje zaduţe no za institucionalnu komunikaciju bude pozicionirano pri vrhu
organizacione strukture, ĉime bi se postiglo da imaju direktan pristup informacijama,
da uĉestvuju u procesu donošenja odluka, posebno u sluĉajevima odluka koje trebaju
promotivnu podršku.“ (Strategija reforme javne uprave u Bosni i Hercegovini,
dostupna na: ecdl.ba/Strategija_reforme_javne_uprave.pdf).
14
Uvid je izvršen u istraţ ivanja koja su od 2000. godine do danas provodile odreĊene
meĊunarodne i domaće nevladine organizacije te u odreĊena publicirana pojedinaĉna
i grupna znanstvena istraţ ivanja. U tom smislu indikativni su rezultati istraţ ivanja
Mediacentra, koji je uz finansijsku podršku Fonda otvorenog društva BiH i
INTERCOOPERATION Municipal Development Project u BiH u periodu od 1.
marta 2003. godine do 1. maja 2004. provodio projekat „Odnosi s javnošću u sluţb i
lokalne uprave“. Šire o ovom projektu moţe se pronaći na:
www.soros.org.ba/docs_lokalna.../pr_finalni_izvjestaj-konacna.doc.
50
PREGLED
odnosu na lokalni nivo vlasti. Dakle, neujednaĉen je razvoj profesije
odnosa s javnošću. On je zapravo, pored ostalog, determiniran
sljedećim faktorima: nerazumijevanjem i nepoznavanjem znaĉaja
odnosa s javnošću, prije svega kod menadţ menta grada i općine, a
potom i kod gradskih ili općinskih sluţ bi za upravu, voĊenjem odnosa s
javnošću bez neophodne strategije i taktike, pomanjkanjem
demokratske tradicije kao i tradicije u razvoju odnosa s javnošću,
odsustvom graĊanske inicijative, dominantnim utjecajem politike,
neadekvatnim pozicioniranjem odnosa s javnošću u organizacionoj
strukturi institucija lokalne samouprave, sklonošću birokratskim
rješenjima, neadekvatnom i nedovoljnom kadrovskom osposobljenošću
PR sluţ bi, vrlo uskim kompetencijama PR djelatnika, oskudnim
znanjima i vještinama PR djelatnika, asimetriĉnim, dakle
jednosmjernim i nerazvijenim odnosima s internom javnošću,
ograniĉenim i skromnim budţ etima za odnose s javnošću ili oni za ovu
namjenu uopće ne postoje. Institucije lokalne samouprave grada
Sarajeva ali i ostalih gradova i općina u BiH, a posebno institucije viših
nivoa vlasti u BiH, u ovom tranzicijskom periodu moraju se osloboditi
ostataka modela jednosmjernog komuniciranja sa javnošću, kakav je
bio dominantan u vrijeme drţ avnog etatizma u prethodnom sistemu.
Bez uspješne komunikacije sa javnošću nema uspješne javne uprave,
odnosno bez jaĉanja kapaciteta za odnose s javnošću u institucijama
lokalne samouprave i razvijanja dvosmjerne komunikacije tih
institucija sa razliĉitim ciljnim i drugim javnostima nema ni povjerenja
javnosti u te institucije, niti u njihov rad.
Komparativna istraţ ivanja poloţ aja i funkcije glavnog grada u
evropskim zemljama uvjerljivo su pokazala da su kompetencije glavnih
gradova u stalnom porastu, a sa tim kompetencijama rastu funkcije i
obaveze prema javnosti. Sarajevo, naţ alost, još zaostaje u tom procesu,
budući da u njemu nije razriješeno pitanje raspodjele nadleţ nosti prema
Zakonu o principima lokalne samouprave izmeĊu Kantona Sarajevo i
jedinica lokalne samouprave – grada i općina. Samim time zaostaje se
u obavezama i odgovornostima prema graĊanima i javnosti uopće
svake od institucija kojima je ustav odredio osnovnu nadleţ nost. Dobro
definirana podjela nadleţ nosti povećava mogućnosti uspješnog
dijaloga. U vrijeme fragmentirane, parcijalizirane i podijeljene javnosti
u Bosni i Hercegovini i gradu Sarajevu odnosi s javnošću mogu
znaĉajno pomoći u boljem razumijevanju izmeĊu institucija vlasti i
graĊana, a time i doprinijeti efikasnijem funkcionisanju sloţ enog
PREGLED
51
bosanskohercegovaĉkog društva. Uz ĉinjenicu da se radi o jednoj
relativnoj mladoj struci i nauĉnoj disciplini, oĉekuje se da njena geneza
koja je u odreĊenoj vezi i zavisnosti sa procesom tranzicije naše zemlje
treba tek poluĉiti rezultate.
Literatura
1. Bjornlund, Lydia (2006) Odnosi s medijima za predstavnike lokalne
uprave: komuniciranjem do rezultata, Hrvatska udruga za odnose s
javnošću, PRint, Zagreb.
2. Black, Sam (1997) Odnosi s javnošću, Clio, Beograd.
3. Gregory, Anne (2006) Odnosi s javnošću: planiranje i upravljanje
kampanjama, Hrvatska udruga za odnose s javnošću, Zagreb.
4. Katlip, M. Skot; Senter, H. Alen; Brum, M. Glen (2006) Uspešni
odnosi s javnošću (deveto izdanje), JP Sluţ beni glasnik, Beograd.
5. Kunczik, Michael (2006) Odnosi s javnošću – koncepti i teorije,
Fakultet politiĉkih znanosti, Zagreb.
6. Martinović, Drago (2010) Komuniciranje jedinica lokalne
samouprave s javnošću, Media plan institut, Sarajevo.
7. Mediacentar, Odnosi s javnošću u sluţ bi lokalne uprave (projekat
dostupan na: www.soros.org.ba/docs_lokalna.../pr_finalni_izvjestajkonacna.doc).
8. Musabegović, Nijaz; Voćkić-Avdagić, Jelenka; Nuhanović, Asad
(1999) Lokalna samouprava – traganja i iskustva, Centar za
promociju civilnog društva, Sarajevo.
9. Spahić, Besim (2001) Imidţ grada: uvod u marketinško promišljanje
grada kao proizvoda, MeĊunarodni centar za mir, Sarajevo.
10. Street, John (2003) Masovni mediji, politika i demokracija, Fakultet
politiĉkih znanosti Sveuĉilišta u Zagrebu.
11. Theaker, Alison (2003) Priručnik za odnose s javnošću, Hrvatska
udruga za odnose s javnošću, PRint, Zagreb.
12. Tomić, Zoran (2008) Odnosi s javnošću: teorija i praksa, Synopsis,
Zagreb – Sarajevo.
13. Verĉiĉ, Dejan; Zavrl, Franci; Rijavec, Petja; Verĉiĉ, T. Ana; Laco,
Kristina (2004) Odnosi s medijima, Masmedia, Zagreb.
14. Vilkoks, L. Denis; Kameron, T. Glen; Olt, H. Filip; Ejdţ i, K. Voren
(2006) Odnosi s javnošću – strategije i taktike, Centar za izdavaĉku
djelatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu.
15. Zaimović, Denis (2011) Uloga odnosa s javnošću u institucijama
lokalne samouprave, studija slučaja: grad Sarajevo, doktorska
disertacija, Fakultet politiĉkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
52
PREGLED
Enver Ajanović
UDK 342 (497.6)
RAZLIKA IZMEĐU BOSANACA I HERCEGOVACA,
BOŠNJAKA I MUSLIMANA
THE DIFFERENCE AMONG BOSNIANS AND
HERZEGOVINIANS, BOSNIAKS AND MUSLIMS
Sažetak
Ustav BiH sadrţ i pravne norme o Bosancima i Hercegovcima,
Bošnjacima i muslimanima. Ove pravne norme su različite pravne prirode.
Norme o Bošnjacima ne pripadaju hijerarhiji pravnih akata i normi, nego su
isključivo ustavna kategorija. Druge dvije vrste pravnih normi pripadaju
ustavnom i upravnom pravu. Od Bosanaca i Hercegovaca kao pravnog
subjekta treba razlikovati Bosance i Hercegovce kao posebnu socijalnu
grupu. Sadašnji ustavni poredak u Bosni i Hercegovini nije spojiv sa pravom
Evropske unije. To oteţ ava nesmetano popisivanje stanovništva,
domaćinstava i stanova 2013. godine na osnovu odgovarajućeg Zakona koji
je Parlamentarna skupština usvojila 2012. godine. Ova konceptualna
nesaglasnost onemogućava prikupljanje i evidentiranje podataka bez
protivrječnosti, što dovodi u pitanje autentičnost materijalnih akata uprave
koji se po zakonu moraju saopćiti popisivačima. Zato je potrebno usvojiti
izmjene i dopune Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u
Bosni i Hercegovini u 2013. godini.
Ključne riječi: drţav ljanstvo kao javnopravni odnos, politički subjekt,
sloboda vjeroispovijesti i sloboda izraţ avanja, materijalni akti
uprave/evidencija kao akti dokumentovanja
Summary
The B-H Constitution contains legal norms regarding Bosnians and
Herzegovinians, Bosniaks and Muslims. These legal norms are of different
legal nature. The norms regarding Bosniaks do not belong to the hierarchy of
legal acts and norms, rather standing as the constitutional category solely.
Two other sorts of legal norms are belonging to the constitutional and
administrative law. One needs to distinguish Bosnians and Herzegovinians as
a special group from Bosnians and Herzegovinians as the legal entity. The
PREGLED
53
current constitutional order of Bosnia and Herzegovina is not compatible
with the law of European Union. That complicates smooth taking the census
of population, households and dwellings in 2013 based on the relevant Law
adopted by the Parliamentary Assembly in 2012. That conceptual
disagreement leads to the contradictory data collecting and recording, which
calls into question the authenticity of the administrative material acts whose
reporting to the census-takers is required by law. Therefore it is necessary to
adopt Amendments to the Law on Census of Population, Households and
Dwellings in Bosnia and Herzegovina in 2013.
Keywords: citizenship as a public law relationship, political entity, religious
freedom and freedom of expression, material administrative acts-records as
documented acts.
I
Opća teorija drţ ave i nauka meĊunarodnog javnog prava
utvrĊuju da su za postojanje drţ ave potrebna tri elementa: stanovništvo,
teritorij i vlast.1 Njihov meĊusobni odnos ureĊuje ustav kao opći pravni
akt kojim se regulira politiĉki i ekonomski poredak u drţ avi. Na
osnovu ovog pravnog akta i cjelokupnog pravnog poretka drţ ava je
pravna osoba. Kao pravni subjekt stupa u pravne odnose sa većinom
pripadnika svog stanovništva, jer njegov dio ĉine i stranci, a rijetko i
apatridi. U bosanskohercegovaĉkom javnom pravu drţ avljanstvo je
neizbjeţ an pravni odnos trajnog karaktera izmeĊu graĊanina i drţ ave.
Ovaj odnos ureĊuju meĊunarodno javno i evropsko pravo, te ustavno i
upravno pravo kao nacionalne grane prava.
U općem meĊunarodnom javnom pravu UN su usvojile Konvenciju o
nacionalnosti udatih ţ ena 1957. godine i Konvenciju o smanjenju broja
osoba bez drţ avljanstva 1961. godine.
U partikularnom meĊunarodnom javnom pravu Vijeće Evrope
usvojilo je Evropsku konvenciju o drţ avljanstvu. Kao ĉlanica Vijeća
Evrope i na osnovu Ustava BiH2 drţ ava Bosna i Hercegovina je pravno
1
Hans Kelsen, Allgemeine Staatslehre, Österreichische Staatsdruckerei Wien, 1993,
str. 95–160. Vladimir Đuro Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveuĉilišta u
Rijeci, 2000, str. 224–233.
2
Ĉlan III stav 3. pod taĉkom a) Ustava BiH.
54
PREGLED
obavezna ponašati se u skladu sa ovom konvencijom. Ovim aktom
općenito su regulirani naĉini sticanja i gubitka drţ avljanstva.3 Odredba
o zabrani diskriminacije, kao demokratska tekovina, zahtijeva da
norme svih drţ ava ĉlanica ne smiju sadrţ avati razlike ili ukljuĉivati
bilo kakvu praksu koja se svodi na diskriminaciju po osnovu spola,
vjere, rase, boje koţ e ili nacionalnog ili etniĉkog porijekla. Svaka
drţ ava ugovornica treba se rukovoditi principom zabrane
diskriminacije svojih graĊana, bez obzira da li su oni drţ avljani od
roĊenja ili su njeno drţ avljanstvo stekli kasnije.4 I Ustav BiH sadrţ i
istu odredbu: „No person shall be deprived of Bosnia and Herzegovina
or Entity citizenship on any ground such as sex, race, color, language,
religion, political or other opinion, national or social origin, association
with a national minority, property, birth or other status“.5
Dakle, na osnovu ovih odredbi moţ e se reći da je Bosanac i
Hercegovac pravna kategorija i da pojam Bosanac i Hercegovac znaĉi
pravni subjekt u pravnom odnosu izmeĊu drţ ave Bosne i Hercegovine i
pripadnika njenog stanovništva, bez obzira da li se radi o Bošnjacima,
Srbima, Hrvatima ili nacionalnim manjinama. Oni su svi Bosanci i
Hercegovci zato što je drţ avljanstvo bosanskohercegovaĉko, dok npr.
Bošnjaci u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i
Kosovu ili dijaspora, koja se odrekla bosanskohercegovaĉkog
drţ avljanstva u skladu sa Zakonom o drţ avljanstvu BiH, nije Bosanac i
Hercegovac, nego Nijemac, Austrijanac, Francuz, Amerikanac itd.
Od svakog pojedinog Bosanca i Hercegovca kao pravnog
subjekta u javnopravnom odnosu drţ avljanstva treba razlikovati
Bosance i Hercegovce kao posebnu socijalnu grupu. Pripadnici ove
grupe sebe negativno odreĊuju, tako što ne ţ ele da budu Bošnjaci, Srbi
ili Hrvati, nego nešto drugo. Ovu socijalnu grupu ĉine potomci roĊeni u
etniĉki, nacionalno i vjerski miješanim brakovima u kojima su roditelji
iz bošnjaĉkog, srpskog, hrvatskog naroda, ali ne nuţ no, jer ima i
Bosanaca i Hercegovaca iz islamskog bosanskohercegovaĉkog
kulturno-povijesnog kruga. U Evropi to je specifiĉnost samo Bosne i
3
Ĉlanovi 6, 7. i 8. Evropske konvencije o drţa vljanstvu.
Ĉlan 5. Evropske konvencije o pravu drţa vljanstva.
5
Ĉlan I stav 7. taĉka b) Ustava BiH: „Nijedna osoba neće biti lišena drţa vljanstva
Bosne i Hercegovine ili entiteta na bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja koţe ,
jezik, religija, politiĉko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo,
povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvom, roĊenjem ili drugim statusom“.
4
PREGLED
55
Hercegovine i postojanje ove socijalne grupe mora se poštovati. U
suprotnom to bi bila diskriminacija zabranjena u evropskom pravnom
poretku i u Ustavu BiH.
Tako je drţ avljanstvo u Bosni i Hercegovini postalo pravni
osnov tolerancije meĊu konstitutivnim narodima i nacionalnim
manjinama. Isto je i u drugim evropskim drţ avama sa razvijenom
demokratskom tradicijom u kojima ţ ive nacionalne manjine. U
politiĉkoj filozofiji tolerancija se tumaĉi kao „odnos razliĉitih
društvenih subjekata moći“6 i koegzistencija razliĉitih vrijednosti,
uvjerenja i ideologije.7
Prema Zakonu o drţ avljanstvu BiH, Zakonu o drţ avljanstvu
FBiH i Zakonu o drţ avljanstvu RS, drţ avljanstvo se moţ e steći na pet
naĉina. U Bosni i Hercegovini drţ avljanstvo se uglavnom stiĉe po
porijeklu, odnosno roĊenjem (ius sangunis) i po mjestu roĊenja (ius
soli). O ovom pravnom odnosu ne donosi se upravni akt, jer bi ovaj akt
zbog spomenutih najĉešćih naĉina sticanja drţ avljanstva bio samo
deklaratorne prirode.
Zato se konkretan upravnopravni odnos drţ avljanstva ostvaruje
voĊenjem materijalnih akata uprave, odnosno evidencija kao akata
dokumentovanja u matiĉnim knjigama drţ avljana, a dokazuje se
izvodom iz ovih knjiga općinskih sluţ bi za opću upravu, razliĉitim
vrstama pasoša i putnim listom.
Od drţ avljanstva mora se razlikovati drţ avljanin, koji ima
dvostruki društveni status. On je pravni subjekt u upravnopravnom
odnosno javnopravnom odnosu. Ovaj subjektivitet omogućava mu
pripadnost drţ avnoj zajednici. Na osnovu ovog pravnog statusa
drţ avljanin je politiĉki subjekt u demokratskoj zajednici. Ovim
subjektivitetom ostvaruje pravo na sudjelovanje u oblikovanju i
upravljanju zajednicom. Pod drţ avljaninom podrazumijeva se
apstraktna osoba koja ostvaruje politiĉko pravo. Ovakva osoba
osloboĊena je od fiziĉkih (spolnih, starosnih), socijalnih (pripadnost
sloju ili klasi), nacionalnih, politiĉkih, religijskih i drugih bitnih
6
Arsen Baĉić i dr., Leksikon temeljnih pojmova politike: abeceda demokracije, Fond
otvoreno društvo BiH, 1994, str. 27.
7
Abeceda demokracije, ibid., str. 27.
56
PREGLED
osobina osobe. Takvo shvatanje drţ avljanina zasniva se na ideji
jednakosti, koja se u normativnopravnom smislu izraţ ava zabranom
diskriminacije. Kao subjekt javne sfere drţ avljanin je ravnopravan
subjekat koji razumno prosuĊuje o javnim poslovima.8
Drţ avljani su subjekti aktivnog i pasivnog biraĉkog prava u
svakoj drţ avi. U Bosni i Hercegovini to pravo ostvaruje se glasanjem
za politiĉke predstavnike Bošnjaka, Srba, Hrvata, Bosanaca i
Hercegovaca, te nacionalnih manjina. Glasanjem na izborima ostvaruje
se politiĉki subjektivitet navedenih naroda.
II
Preambula svakog ustava je njegov sveĉani dio o tome ko
usvaja ustav. To je uvijek narod kao politiĉki, a ne pravni subjekt. U
Ustavu BiH to su konstitutivni narodi – Bošnjaci, Hrvati i Srbi (zajedno
sa ostalima), te graĊani Bosne i Hercegovine. Dakle, muslimani kao
narod, odnosno politiĉki subjekat, ne postoje. Ova tri naroda zajedno sa
ostalima su prema preambuli politiĉki subjekti koji usvajaju Ustav
Bosne i Hercegovine.
U normativnom dijelu Ustava Bosne i Hercegovine Bošnjaci se
spominju kao politiĉki narod ĉiji politiĉki predstavnici uĉestvuju u
formiranju Doma naroda u Parlamentarnoj skupštini Bosne i
Hercegovine kao politiĉki subjekat vitalnog nacionalnog interesa, da u
Ustavnom sudu dvojica sudija budu Bošnjaci, te da imaju svog
politiĉkog predstavnika u Predsjedništvu BiH i svoga predstavnika u
Upravnom odboru Centralne banke BiH.9 Ove ustavne odredbe su
specifiĉne. Prvo, to su neposredno primjenjive odredbe Ustava BiH, što
znaĉi da njih u pravnom poretku ne treba konkretizirati, jer se direktno
primjenjuju.10 To je i razumljivo jer su Bošnjak kao stvarni graĊanin i
Bošnjaci kao politiĉki narod konkretni politiĉki subjekti, ĉije djelovanje
u ustavnom poretku drţ ave Bosne i Hercegovine štite ne samo Ustav iz
Aneksa IV, nego i Ustav entiteta FBiH, RS i kantonalni ustavi. Drugo,
8
Abeceda demokracije, ibid., str. 59. i 60.
Ĉlanovi IV taĉka 1. i taĉka 3. d) IV taĉke e) i f), V, VI, VII Ustava BiH.
10
Miodrag Joviĉić, O ustavu, teorijsko-komparativna studija, Beograd, Savremena
administracija, 1977, str. 208–210.
9
PREGLED
57
ove norme su pravne odredbe samo u formalnom smislu, dok u
materijalnom smislu one i ne postoje, jer Bošnjaci nisu pravni, nego
politiĉki subjekat sa zahtjevom da Bosna i Hercegovina bude njihova
domovina. U posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini pojavile su se
laţ ne dileme oko narodnog imena Bošnjak. Hans Kelsen objašnjava da
mogu postojati tri vrste ljudskog ponašanja u odnosu prema pravnom
poretku. Ĉovjek moţ e biti p o d r e Ċ e n pravnoj normi, s t v a r a t i
je ili o d p r a v n e n o r m e b i t i s l o b o d a n. U uţ em smislu,
ĉovjek je podreĊen pravnom poretku ako je njegovo ponašanje p r a v
n o o b a v e z n o, tj. ako suprotno ponašanje zahtijeva primjenu
pravne prinude.11 U skladu sa Kelsenovom podjelom, ustavne odredbe
o politiĉkom subjektivitetu su takve pravne prirode da im se mora
podrediti, što znaĉi da u formalnopravnom smislu „muslimanski narod“
nije pravno priznat Ustavom BiH. Takve pojave, tvrdnje, mišljenja i
tendencije predstavljaju povredu preambule Ustava BiH i kršenje
ustavnih odredbi koje sadrţ e ovaj pojam i ureĊuju ponašanje ovog
politiĉkog subjekta. Danas je pojam Bošnjak nesporan. Amandmanom
LXXXI na Ustav Republike Bosne i Hercegovine bosanskim
muslimanima potvrĊeno je njihovo narodno ime – Bošnjak. Odredba
ovog amandmana regulirala je da je Republika Bosna i Hercegovina
„suverena i nezavisna drţ ava ravnopravnih graĊana, naroda Bosne i
Hercegovine – Bošnjaka, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji
u njoj ţ ive“.
Pogrešno imenovanje Bošnjaka navodno kao muslimanskog
naroda povezano je i sa pogrešnim razumijevanjem neposredno
primjenjivih ustavnih odredbi o graĊanskim slobodama drţ avljana
Bosne i Hercegovine islamskog kulturno-povijesnog kruga. Hans
Kelsen ih naziva Freiheitsrechte, što se moţ e prevesti kao prava na
slobodu. U vezi sa navedenim društvenim pojavama usko je povezana
sloboda izraţ avanja mišljenja. To je osobina samo Bosne i
Hercegovine, dok u svim ostalim evropskim zemljama ova ustavna
sloboda kao dio njihovog demokratskog politiĉkog i pravnog poretka
ima drugaĉiji smisao. U Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda regulirano je da svako ima pravo na slobodu
izraţav anja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja
i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira
na granice. Iz ove odredbe je vidljivo da se pojam i politiĉki
11
58
Hans Kelsen, op. cit., str. 150.
PREGLED
subjektivitet Bošnjaka ne moţ e podvesti pod ovu ustavnu slobodu
priznatu u Deklaraciji UN-a o ljudskim pravima i u Evropskoj
konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, ovu
slobodu karakterizira nemiješanje javne vlasti u njeno ostvarivanje, dok
je pojam Bošnjak kao politiĉki subjekat povezan sa imperativnim
normama Ustava BiH u duhu Kelsenove teorije o tri vrste ljudskog
ponašanja. Dakle, u Bosni i Hercegovini ova ustavna sloboda i njena
primjena postale su pravni osnov za postojanje Bošnjaka. To je
pogrešno, zato što se sloboda mišljenja i njeno izraţ avanje odnosi na
pojedinca kao politiĉkog i pravnog subjekta u modernoj drţ avi.
Suprotno svom evropskom pravnom smislu i naslijeĊu ova ustavna
odredba je u Bosni i Hercegovini postala osnov kolektivnog identiteta
koji se u evropskoj demokratskoj tradiciji ne moţ e svrstati u kolektivno
ljudsko pravo. Naime, narod nije subjekat ljudskih prava, nego graĊani
koji ga ĉine. Izjašnjenje da je neko musliman, a ne Bošnjak, otvara
proces odumiranja drţ ave Bosne i Hercegovine, jer broj graĊana
Hrvata i Srba koji danas smatraju Bosnu i Hercegovinu svojom
drţ avom nije politiĉki relevantan. Opisani odnos slobode izraţ avanja
mišljenja i politiĉkog egzistiranja Bošnjaka pokazuje da još uvijek nije
završen historijski proces politiĉkog sazrijevanja Bošnjaka.
Dosljedna primjena slobode izraţ avanja je i ustavni normativnopravni
osnov za ostvarivanje etiĉko-politiĉkog ideala tolerancije. U politiĉkom
smislu tolerancijom se odustaje od primjene drţ avne prisile protiv
izraţ enog mišljenja i djelovanja pojedinaca i grupa, iako se ona
razlikuju od vladajućeg uvjerenja i sistema vrijednosti.12 Ova ideja bila
je osnova za usvajanje Okvirne konvencije Vijeća Evrope za zaštitu
nacionalnih manjina. Ovaj meĊunarodni pravni akt regulira da se
pripadnicima nacionalnih manjina odrţ ava i razvija njihova kultura i
oĉuva suština njihovog identiteta, kao što su religija, jezik, tradicija i
kulturno naslijeĊe.13 Iz ove odredbe vidi se da ova konvencija jasno
razlikuje pojmove naroda kao politiĉkog subjekta i vjere kao jednog od
prava pripadnika nacionalnih manjina u bilo kojoj evropskoj drţ avi. U
skladu s tim, Bošnjaci su nacionalne manjine u SR Njemaĉkoj, SR
Austriji, Kraljevini Švedskoj, republikama Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji,
Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji i Albaniji.
12
13
Abeceda demokracije, op. cit., str. 27.
Ĉlan 5. stav 1. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina.
PREGLED
59
Uzrok ovim procesima je i nepostojanje u Ustavu BiH
graĊanina kao osnovnog politiĉkog subjekta, koji bi primjenom slobode
izraţ avanja mišljenja dokinuo ovaj specifiĉan odnos slobode mišljenja i
bošnjaĉkog identiteta.
Bošnjaci kao politiĉki subjekat ostvaruju se jedino u politiĉkim
institucijama drţ ave Bosne i Hercegovine u duhu tolerancije kao
elementarne evropske demokratske tekovine.
Pojam musliman moţ e se podvesti jedino pod pojam slobode
vjeroispovijesti, jer muslimanstvo nije politiĉki subjektivitet, nego liĉna
sloboda svakog pojedinca dok svojim ponašanjem ne remeti ustavni
poredak u zemlji, odnosno slobodu pojedinaca u društvu u kojem ţ ive.
U Evropskoj konvenciji je normirano da svako ima pravo na slobodu
misli, savjesti i religije. Ovo pravo ukljuĉuje i slobodu ĉovjeka da bira
sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili
uvjerenje molitvom, poduĉavanjem, prakticiranjem i savjetovanjem.14
O vjernicima se u evropskim drţ avama ne vodi nikakva drţ avna
evidencija, jer vjerovanje u Boga nije pravna stvar. Evidencije u
Islamskoj zajednici, Katoliĉkoj i Pravoslavnoj crkvi te Jevrejskoj
općini su podaci o njihovim ĉlanovima, a ne o vjernicima.
U skladu sa ustavnom odredbom o slobodi misli, savjesti i
vjera, Parlamentarna skupština BiH usvojila je Zakon o slobodi vjere i
pravnom poloţ aju crkava i vjerskih zajednica, kojim je ona
konkretizirana. Ovo pravo nauka svrstava u upravno pravo s obzirom
na osobe.
Poštujući vlastita naslijeĊa i tradicionalne vrijednosti tolerancije
i suţ ivota prisutnih u viševjerskom karakteru Bosne i Hercegovine, a u
namjeri da se doprinese unapreĊivanju meĊusobnog razumijevanja i
poštivanja prava na slobodu savjesti i vjere, ovim zakonom ureĊuje se
jedinstveni pravni okvir u kojem će sve crkve i vjerske zajednice u
Bosni i Hercegovini djelovati i biti izjednaĉene u pravima i obavezama
bez ikakve diskriminacije.
Ovim zakonom garantira se svakom ĉovjeku pravo na slobodu
savjesti i vjere u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljnjem
14
60
Ĉlan 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
PREGLED
tekstu: Ustav), najvišim meĊunarodnim standardima ljudskih prava
sadrţ anih u meĊunarodnim deklaracijama i konvencijama o slobodi
savjesti i vjere, koji su sastavni dio Ustava i pravnog sistema Bosne i
Hercegovine.15
Svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, ukljuĉujući
slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. Isto tako,
svako ima pravo prihvatiti ili promijeniti vjeru, kao i slobodu – bilo
sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno – da na bilo koji naĉin
oĉituje svoja vjerska osjećanja i uvjerenja obavljanjem obreda,
izvršavanjem i pridrţ avanjem vjerskih propisa, drţ anjem do obiĉaja i
drugih vjerskih aktivnosti. Svako ima pravo na vjersku pouku, koju će
vršiti samo osobe koje na tu sluţ bu imenuje sluţ beno tijelo ili
predstavnik njegove crkve ili vjerske zajednice kako u vjerskim
ustanovama tako i u javnim i privatnim predškolskim ustanovama i
osnovnim školama i višim nivoima obrazovanja, što će se regulirati
posebnim propisima.16
Ostvarivanje vjerskih sloboda povezano je sa organiziranjem
vjerskih institucija. Crkve i vjerske zajednice su zajednice, ustanove i
organizacije vjernika, osnovane u skladu s vlastitim propisima,
nauĉavanjima, vjerama, tradicijama i praksom, kojima je priznata
pravna sposobnost i upisane su u Registar crkava i vjerskih zajednica u
Bosni i Hercegovini.17
Iz odredbe o kontinuitetu pravne osobnosti crkava i vjerskih
zajednica vidi se da je pojam musliman iskljuĉivo vjerske naravi, jer se
Islamska zajednica sastoji od svojih ĉlanova koji sebe smatraju
muslimanima u skladu sa naĉelima islama.18
Ovim zakonom potvrĊuje se kontinuitet svojstva pravne osobe
historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama u Bosni i
15
Ĉlan 1. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u
Bosni i Hercegovini („Sluţb eni glasnik BiH“, br. 5/04 od 19. marta 2004).
16
Ĉlan 4. stav 1. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih
zajednica u Bosni i Hercegovini.
17
Ĉlan 2. taĉka 3. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih
zajednica u Bosni i Hercegovini.
18
Ĉlan 8. stav 2. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih
zajednica u Bosni i Hercegovini.
PREGLED
61
Hercegovini u skladu s vjerskim propisima i unutrašnjom
organizacijom u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, Srpskoj
pravoslavnoj crkvi, Katoliĉkoj crkvi i Jevrejskoj zajednici Bosne i
Hercegovine kao i svim ostalim crkvama i vjerskim zajednicama
kojima je priznato svojstvo pravne osobe prije stupanja na snagu ovog
zakona.
Zakonom su regulirani i odnosi izmeĊu vjerskih zajednica i
njihova pravna obaveza da postupaju u skladu sa pravnim poretkom,
javnom sigurnošću, moralom ili na štetu ţ ivota i zdravlja, odnosno na
štetu prava i sloboda drugih.19
Sloboda vjere ili uvjerenja ukljuĉuje pravo svake osobe,
odnosno crkve i vjerske zajednice, da moţ e oĉitovati svoju vjeru ili
uvjerenje, bilo pojedinaĉno ili u zajednici s drugima, javno ili
privatno.20
Zakonom o slobodi vjere i pravnom poloţ aju crkava i vjerskih
zajednica ureĊen je i odnos vjerskih zajednica i drţ ave, u ĉijem radu
uĉestvuju i Bošnjaci kao politiĉki narod, a ne kao vjerska skupina.
Sistematskim tumaĉenjem ustavnih odredaba o naĉinu formiranja vlasti
i odredba iz ovog zakona vidi se da pojmovi Bošnjak i musliman nisu
isto.
Crkve i vjerske zajednice odvojene su od drţ ave. To znaĉi da
drţ ava ne moţ e priznati status drţ avne vjere nijednoj vjeri niti status
drţ avne crkve ili vjerske zajednice nijednoj crkvi ili vjerskoj zajednici,
te da drţ ava nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove
crkava i vjerskih zajednica.
Na osnovu jednakosti prema svima drţ ava moţ e davati
materijalnu podršku crkvama i vjerskim zajednicama za oĉuvanje
kulturne i historijske baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne,
karitativne i socijalne usluge koje pruţ aju crkve i vjerske zajednice,
jedino pod uvjetom da crkve i vjerske zajednice spomenute usluge
19
Ĉlan 4. stav 2. i 3. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih
zajednica u Bosni i Hercegovini.
20
Više o tome vidjeti u ĉlanu 7. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i
vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
62
PREGLED
obavljaju bez ikakve diskriminacije, a posebno nediskriminacije na
osnovu vjere ili uvjerenja.
Nijedna crkva ili vjerska zajednica, ni njeni sluţ benici, ne mogu
dobivati posebne privilegije od drţ ave u odnosu na druge crkve ili
vjerske zajednice i njihove sluţ benike, niti moţ e formalno uĉestvovati
u radu politiĉkih ustanova, osim kako je navedeno u pravilu o pravu
drţ ave.
Javnoj vlasti zabranjeno je bilo kakvo uplitanje prilikom izbora,
imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostavljanja
struktura crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše sluţ bu
Boţ iju i druge obrede.21
Zakon o slobodi vjere i pravnom poloţ aju crkava i vjerskih
zajednica regulira i upravnu zaštitu vjera u Bosni i Hercegovini.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice ima pravo i obavezu
svim drţ avnim, entitetskim, kantonalnim i općinskim vlastima ukazati
na sluĉajeve kršenja prava na slobodu vjere, te zahtijevati preduzimanje
zakonom propisanih mjera kojima se spreĉavaju takva kršenja.
Organ vlasti, kojem se obrati navedeno ministarstvo, duţ an je u
roku od sedam dana obavijestiti ovaj organ uprave o mjerama zaštite
ugroţ ene slobode vjere.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice kontaktira i saraĊuje
sa svim registriranim, i onim koje se spremaju za registraciju, crkvama
i vjerskim zajednicama i raspravlja o svim pitanjima koja se odnose na
slobodu vjere i pravni poloţ aj crkava i vjerskih zajednica u skladu sa
Ustavom, meĊunarodnim konvencijama i ovim zakonom.22
Isto tako, svako izjašnjavanje kao Bošnjak-Musliman, Bošnjakmusliman,
Musliman-Bošnjak,
Bosanac-Musliman,
Bosanacmusliman, Musliman-Bosanac, te u nekoj drugoj kombinaciji sa
21
Ĉlan 14. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u
Bosni i Hercegovini.
22
Ĉlan 17. Zakona o slobodi vjera i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u
Bosni i Hercegovini.
PREGLED
63
pojmom Musliman ili musliman su takoĊer protivni Ustavu BiH, jer u
ovom pravnom aktu taj pojam i politiĉki subjekat ne postoji. Nakon
Francuske revolucije u evropskoj demokratskoj tradiciji pisane
odnosno formalne ustavnosti nikada se nije desilo spajanje naroda i
slobode vjeroispovijesti u jedinstveni politiĉki subjektivitet. To se ne
treba desiti ni u Bosni i Hercegovini, jer je Ustav BiH definira kao
demokratsku23, a ne teokratsku drţ avu. Kao što je već reĉeno, nijedan
narod u svijetu nije subjekat slobode vjeroispovijesti, nego pojedinci
kao graĊani sa statusom pravnog subjekta u društvu u kome oni imaju
slobodu, a ne pravnu obavezu da budu religiozni.
Ako bi se na popisu 2013. godine Bošnjaci izjasnili raznoliko,
tj. kao Bošnjaci-Muslimani, Bošnjaci-muslimani, Muslimani-Bošnjaci,
Bosanci-Muslimani, Bosanci-muslimani, Muslimani-Bosanci, ili u bilo
kojoj drugoj kombinaciji sa ili bez pojma Musliman ili musliman,
nestao bi njihov svjetovni politiĉki subjektivitet. Tako npr. ako bi
Bošnjaci u Srebrenici kao ţ rtve genocida ili ţ rtve ratnih zloĉina u RS
izjasnile kao Muslimani ili Bosanci i Hercegovci, a u Federaciji Bosne
i Hercegovine kao Bošnjaci, nastala bi dva ili tri naroda. U tom sluĉaju
niko u Federaciji Bosne i Hercegovine ne bi imao pravo kazati da
pripada društvenoj grupi nad kojim je izvršen djelimiĉni genocid u
Srebrenici (presuda MeĊunarodnog suda pravde sa sjedištem u Hagu),
niti da pripada društvenoj grupi nad kojom su izvršeni ratni zloĉini
(presude MeĊunarodnog kriviĉnog suda za bivšu Jugoslaviju i
Ruandu). Svi Bošnjaci naseljeni u Republici Srpskoj ostali bi
prepušteni sami sebi, a njihov politiĉki subjektivitet bio bi znatno
oslabljen i potpuno izoliran. Ako bi se pojavilo više ili sve navedene i
trenutno nepoznate varijante izjašnjavanja pripadnika društvene grupe
Bošnjaka, nastale bi još gore društvene i politiĉke posljedice od
historijskog znaĉaja. U sociologiji narod se objašnjava kao društvena
grupa koja naseljava odreĊenu teritoriju24 kao svoj prostor ţ ivljenja. U
skladu s tim, izjašnjavanje bosanskih muslimana kao pripadnika
razliĉitih naroda u Bosni i Hercegovini znaĉio bi znatno slabljenje, a u
sluĉaju njihovog maksimalno razliĉitog izjašnjavanja u Republici
Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine uvod u teritorijalni raspad
drţ ave Bosne i Hercegovine, jer bi u njenim entitetima ţ ivjeli razliĉiti
23
Ĉlan I taĉka 2. Ustava BiH.
Salih Foĉo, Sociologija, treće, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, Svjetlost
d.d., 2011, str. 257, 319–322.
24
64
PREGLED
narodi. Na osnovu takvih podataka izmeĊu Bošnjaka, BošnjakaMuslimana, Bosanaca-Muslimana itd. mogle bi se lako opravdati slabe
društvene veze izmeĊu ovih naroda uvjetovane izuzetno sloţ enim
pravnim poretkom u Bosni i Hercegovini. Ovaj poredak ĉine poreci na
nivou drţ ave Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine,
Republike Srpske, na kantonalnom nivou vlasti u Federaciji Bosne i
Hercegovine, te nivou lokalne samouprave u cijeloj Bosni i
Hercegovini.
III
O stanovništvu kao uvjetu za nastanak i postojanje politiĉki
nezavisne i suverene drţ ave vode se posebne evidencije. Svakih deset
godina vrši se popis stanovništva kao subjektivnog ĉinioca
proizvodnje25 radi izrade kvalitetnih planova i programa ekonomskog
razvoja društva. U tu svrhu Parlamentarna skupština Bosne i
Hercegovine usvojila je Zakon o popisu stanovništva, domaćinstava i
stanova u Bosni i Hercegovini 2013. godine.
Podaci o stanovništvu su materijalni akti uprave, odnosno akti
dokumentovanja koji se evidentiraju u odgovarajućim knjigama
Agencije za statistiku BiH.
Popisom stanovništva bit će obuhvaćene sljedeće teme: mjesto
uobiĉajenog stanovanja, ime, ime oca ili majke, prezime, spol, datum
roĊenja i jedinstveni matiĉni broj graĊana, mjesto roĊenja, prisustvo,
duţ ina i namjera prisustva/odsustva u mjestu popisa, mjesto stanovanja
neposredno po roĊenju, mjesto stalnog stanovanja osoba u vrijeme
popisa iz 1991. godine, da li je osoba bila izbjeglica iz Bosne i
Hercegovine, da li je bila raseljena osoba u Bosni i Hercegovini, da li
osoba ima formalnopravni status raseljene osobe i da li namjerava da se
vrati u mjesto odakle je raseljena, naselje Bosne i Hercegovine iz kojeg
se osoba doselila i godina doseljenja, da li je osoba ikada ţ ivjela van
Bosne i Hercegovine godinu i duţ e, mjesec i godina doseljenja i drţ ava
iz koje je osoba doselila, razlozi doseljenja u Bosnu i Hercegovinu,
zakonsko braĉno stanje, vanbraĉna zajednica, broj ţ ivoroĊene djece i
25
Miladin Korać – Tihomir Vlaškalić, Politička ekonomija, 7. izdanje, Rad, 1977, str.
38. i 39.
PREGLED
65
mjesec i godina njihovog roĊenja, drţ avljanstvo, etniĉka/narodna
pripadnost, maternji jezik, vjeroispovijest, pismenost, najviša završena
škola, steĉeno zvanje, škola koju osoba pohaĊa, trenutni status
aktivnosti, poloţ aj u zaposlenosti, grana ekonomske djelatnosti firme
(na glavnom poslu), zanimanje, glavni izvor sredstava za ţ ivot, da li je
osoba izdrţ avana, aktivnost izdrţ avaoca, mjesto rada, odnosno
pohaĊanja škole i uĉestalost vraćanja u mjesto stalnog stanovanja,
funkcionalna sposobnost osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti i
uzrok invaliditeta, duţ ina i zemlja boravka u inozemstvu za civilne
osobe na privremenom radu i boravku u drugoj drţ avi i mjesto
prebivališta u Bosni i Hercegovini za njih i ĉlanove njihovih
porodica.26
Ako bi se neko na popisu u anketni listić upisao kao pripadnik
muslimanskog naroda, ili kao Bošnjak-Musliman, Bošnjak-musliman,
Musliman-Bošnjak,
Bosanac-Musliman,
Bosanac-musliman,
Musliman-Bosanac, te u nekoj drugoj kombinaciji sa pojmom
Musliman ili musliman, takvi podaci bi bili protivustavni. Njegovo
poništenje mogu traţ iti aktivno legitimirana lica, prema Ustavu BiH:
„Disputes may be referred only by a member of the Presidency, by the
Chair of the Council of Ministers, by the Chair or a Deputy Chair of
either chamber of the Parliamentary Assembly, by one-fourth of the
members of either chamber of the Parliamentary Assembly, or by onefourth of either chamber of a legislature of an Entity“.27 Materijalni
pravni osnov za ovu legitimaciju reguliran je takoĊer u Ustavu BiH.
Prvi se odnosi na zadatak Ustavnog suda: „The Constitutional Court
shall uphold this Constitution“.28 Drugi se odnosi na ustavnopravnu
obavezu o ljudskim pravima i njihovim meĊunarodnim standardima:
„Bosnia and Herzegovina and both Entities shall ensure the highest
level of internationally recognized human rights and fundamental
freedoms. The rights and freedoms set forth in the European
Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental
26
Ĉlan 8. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i
Hercegovini 2013. godine.
27
Ĉlan VI stav 3. pod taĉkom a) Ustava BiH: „Sporove moţe pokrenuti ĉlan
Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili njegov zamjenik
bilo koga doma Parlamentarne skupštine, jedna ĉetvrtina ĉlanova/delegata bilo koga
doma Parlamentarne skupštine, ili jedna ĉetvrtina ĉlanova bilo koga doma
zakonodavnog organa jednog entiteta“.
28
Ĉlan VI stav 3. Ustava BiH: „Ustavni sud će zaštiti ovaj Ustav“.
66
PREGLED
Freedoms and its Protocols shall apply directly in Bosnia and
Herzegovina. These shall have priority over all other law“.29 To znaĉi
da popisivaĉi i osobe koje se popisuju moraju poštovati ovu ustavnu
odredbu. Ako je ne budu poštovali, takvim podacima krši se Ustav
BiH. Ova obaveza je regulirana i u Zakonu o popisu stanovništva,
domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini. Popisivaĉi i sve druge
osobe koje obavljaju i uĉestvuju u poslovima popisa duţ ni su
blagovremeno i na propisan naĉin obavljati poslove popisa. Prilikom
obavljanja svojih poslova duţ ni su dati na uvid svoje ovlaštenje
osobama koje popisuju. Popisivanje se vrši svaki dan u vremenu od
09,00 do 21,00 sat u prisustvu najmanje jedne odrasle osobe u
domaćinstvu.30 Pojam „na propisan naĉin“ je pravni standard ĉiji se
smisao utvrĊuje sistematskim tumaĉenjem sa navedenim ustavnim
odredbama o ljudskim pravima. Dakle, naĉin popisivanja nije propisan
samo ovim zakonom, nego i odredbama Ustava BiH o ljudskim
pravima. U skladu s tim, podatak da je drţ avljanin BiH pripadnik
muslimanskog naroda potpuno je protivustavan i moţ e se pred
Ustavnim sudom BiH traţ iti zaštita Ustava BiH poništavanjem
protivpravnih podataka o nacionalnoj pripadnosti. Pravila Ustavnog
suda BiH sadrţ e odredbe o uvjetima dopustivosti apelacija protiv
presuda bilo kojeg suda u BiH prema Ustavu BiH. Prema ovim
Pravilima moţ e se ispitivati i dopustivost zahtjeva u sporovima izmeĊu
entiteta, Bosne i Hercegovine i entiteta ili entitetâ ili institucija Bosne i
Hercegovine i usklaĊenosti specijalnih paralelnih odnosa sa susjednim
drţ avama. Zahtjev se moţ e podnijeti i za ispitivanje usaglašenosti
zakona koji se primjenjuje u sudskom postupku sa Evropskom
konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i njenim
protokolima ili zakonima Bosne i Hercegovine ili općim naĉelom
meĊunarodnog javnog prava. Ovaj zahtjev podnosi se i za zaštitu
vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda.31 Odredbe iz
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine takoĊer su podreĊene
ustavnoj normi da će Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i
29
Ĉlan II stav 1. i 2. Ustava BiH: „Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati
najviši nivo meĊunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prava i
slobode predviĊeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi
akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.“
30
Ĉlan 17. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i
Hercegovini u 2013. godini.
31
Ĉlanovi IV stav 3. pod taĉkom f) i VI stav 3. pod taĉkama a), b) i c).
PREGLED
67
temeljnih sloboda „have priority over all other law.“32 To znaĉi da je
Ustavni sud BiH nadleţ an i za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
u skladu ustavnom odredbom da „Constitutional Court shell uphold this
Constitution“, iako u Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
nema nijedne odredbe o zaštiti ljudskih prava povrijeĊenih
protivpravnim materijalnim aktom uprave, odnosno aktom
dokumentovanja kojim je evidentiran takav podatak. Slijedi da Ustavni
sud mora zaštiti Ustav BiH i ako je povrijeĊena neposredno primjenjiva
materijalna ustavna odredba o slobodi izraţ avanja mišljenja i slobodi
misli, savjesti i religije. Dakle, Ustavni sud BiH pruţ a zaštitu ovim
slobodama, a ne samo ako je drugi sud posumnjao da su ljudska prava i
slobode povrijeĊene, kao procesne pretpostavke za apelaciju Ustavnom
sudu BiH.
Zakon o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i
Hercegovini 2013. godine sadrţ i i kaznene odredbe.
U prvoj grupi su predviĊene kazne za prekršaj uĉesnika u
popisu. Novĉanom kaznom u iznosu od 100 KM do 10.000 KM kaznit
će se za prekršaj fiziĉka osoba obuhvaćena popisom ili osoba koja je
obavezna dati podatke o odsutnim ĉlanovima domaćinstva, odnosno
roditelj, usvojitelj ili staratelj za dijete mlaĊe od 15 godina ako odbije
odgovoriti na pitanja u popisnim obrascima ili dâ netaĉne i nepotpune
odgovore.33 U skladu sa ovom odredbom svaka osoba koja zatraţ i da se
upiše Musliman, Bošnjak-Musliman, Bošnjak-musliman, MuslimanBošnjak, Bosanac-Musliman, Bosanac-musliman, Musliman-Bosanac,
te u nekoj drugoj kombinaciji sa pojmom Musliman ili musliman kao
narodno ime bit će novĉano kaţ njena. Naime, pojmovi Musliman i
musliman su vjerske naravi. Pojam Musliman bilo je politiĉko rješenje
za Bošnjake u Ustavu SFRJ i SRBiH34 iz 1974. godine, jer pojam
Bošnjak i politiĉki subjektivitet Bošnjaka nije bio pravno priznat,
odnosno nije bio dio politiĉke kulture SFRJ.
U drugoj grupi propisana je i kazna za nepostupanje po
instrukcijama. Novĉanom kaznom u iznosu od 100 KM do 10.000 KM
32
Ĉlan II stav 2. Ustava BiH.
Ĉlan 43. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i
Hercegovini u 2013. godini.
34
Ĉlan 1. Ustava SRBiH i ĉlan 1. Ustava SFRJ.
33
68
PREGLED
kaznit će se uĉesnici u popisu ili osoba koja obavlja poslove i zadatke u
vezi za popisom, ako protivno volji osobe obuhvaćene popisom utiĉu
na tu osobu da se protiv svoje volje izjasni o etniĉkoj ili nacionalnoj
pripadnosti ili vjeri. Ove osobe kaznit će se i ako blagovremeno i na
propisan naĉin ne obavljaju poslove popisa, te ne ĉuvaju kao sluţ benu
tajnu sve podatke koji se odnose na njihove osobne, porodiĉne i
imovinske prilike.35
Zakon o prekršajima BiH primjenjuje se na postupanje i
nadleţ nost ovlaštenih organa u Bosni i Hercegovini koji odluĉuju o
ovim prekršajima.36 Ovaj pravni akt ne regulira kriterije za
odmjeravanje kazne, tako da je njeno odreĊivanje prepušteno slobodnoj
procjeni nadleţ nih organa vlasti u Bosni i Hercegovini.
U Zakonu o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u
Bosni i Hercegovini 2013. godine predviĊeno je i popisivanje
drţ avljanstva. To je pogrešno, jer drţ avljanstvo nije demografski
podatak. UtvrĊivanje broja bh. drţ avljana nije relevantno za ekonomski
razvoj stanovništva. U nauci meĊunarodnog privatnog prava
drţ avljanstvo se objašnjava kao kriterij za izbor mjerodavnog prava u
osobnom pravnom statusu, porodiĉnopravnim i nasljednopravnim
odnosima s internacionalnim obiljeţ jem.37 Zato ne treba da se
prikupljaju podaci o ovoj vrsti upravnopravnog odnosa. Osim toga,
evidencija o bh. drţ avljanima vodi se u matiĉnim knjigama drţ avljana
općinskih sluţ bi za opću upravu iz kojih se moţ e dobiti izvod iz ovih
knjiga (radi dokazivanja statusa bh. drţ avljanina). Zakon o matiĉnim
knjigama FBiH propisuje odredbe o matiĉnom registru. Matiĉni
registar (u daljnjem tekstu: Registar) predstavlja posebnu elektronsku
bazu podataka o osobama upisanim u matiĉne knjige koji se vodi u
općini, odnosno gradu u koji su uvezani svi matiĉni uredi sa podruĉja
općine i grada. Svi ovi registri elektronski su povezani sa Jedinstvenim
centralnim registrom Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, a
sadrţ e sve podatke sa teritorije Federacije. Registar podrazumijeva
voĊenje, odrţ avanje, ĉuvanje, korištenje, razmjenu i zaštitu podataka u
35
Ĉlan 44. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i
Hercegovini u 2013. godini.
36
Ĉlan 45. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i
Hercegovini u 2013. godini.
37
Edin Muminović, Osnovi međunarodnog privatnog prava, Univerzitetska knjiga,
1997, str. 81.
PREGLED
69
matiĉnoj knjizi drţ avljana, matiĉnoj knjizi vjenĉanih i matiĉnoj knjizi
umrlih. U Registar se upisuju sve ĉinjenice o osobnim i porodiĉnim
stanjima graĊana upisanih u matiĉne knjige hronološkim redom.
Jedinstvena struktura elektronske baze podataka za općinske registre
povezane u Jedinstveni centralni registar uspostavlja se kako je
utvrĊeno u propisu o jedinstvenoj strukturi elektronske baze podataka
za Matiĉni registar i naĉinu njegovog voĊenja i korištenja. 38 Takvi
precizni podaci ne dopuštaju statistiĉku grešku, tako da drţ avljanstvo
nikako ne moţ e biti demografski podatak.
Evropski parlament i Savjet usvojili su Uredbu o popisu
stanovništva i stanova, br. 763/2008 od 9. jula 2008. godine.
Predmet ove uredbe je normiranje zajedniĉkih pravila za
pripremanje sveobuhvatnih podataka o stanovništvu i stanju stanova u
periodu od deset godina.39
Drţ ave ĉlanice prosljeĊuju Evropskoj komisiji (Eurostatu)
podatke o stanovništvu, koji obuhvataju demografska, socijalna i
ekonomska obiljeţ ja osoba, porodica i domaćinstava kao i podatke o
stanju stanova na nacionalnom, regionalnom i mjesnom nivou
navedenih u dodatku.40
Radi provoĊenja Uredbe br. 763/2010 Evropska unija je
usvojila tri uredbe. To su:
– Uredba Komisije br. 1201/2009 radi provoĊenja Uredbe
Evropskog parlamenta i Savjeta o popisu stanovništva i stanova u
tehniĉkim specifikacijama sadrţ aja i pojedinaĉnom rašĉlanjivanju tih
sadrţ aja (tekst se odnosi na evropski ekonomski prostor);
– Uredba Komisije br. 519/2010 radi usvajanja programa
statistiĉkih podataka i metapodataka za popis stanovništva i naroda
prema Uredbi Evropskog parlamenta i Savjeta, br. 763/2008 od 16.
juna 2010. godine; te
– Uredba Komisije br. 1151/2010 radi provoĊenja Uredbe
Evropskog parlamenta br. 763/2008 u odnosu na modalitete i strukturu
38
Ĉlan 33. u vezi sa ĉlanom 79. stav 1. taĉka 3. Zakona o matiĉnim knjigama FBiH
(„Sluţb ene novine FBiH“, br. 37/12 od 03. 05. 2012. godine).
39
Ĉlan 1. Uredbe br. 763/2008.
40
Ĉlan 3. Uredbe br. 763/2008.
70
PREGLED
izvještaja o kvalitetu kao i tehniĉkom formatu za prosljeĊivanje
podataka.
Prema Uredbi br. 763/2008 demografski podatak ĉine i podaci o
drţ avljanstvu (na njemaĉkom Staatsangehörigkeit, na francuskom la
nationalité, na engleskom jeziku nationality). U dodatku ove uredbe
drţ avljanstvo se definira kao posebna pravna veza izmeĊu osoba i
njihovih drţ ava, koje se stiĉe roĊenjem ili naturalizacijom, tj.
priroĊenjem (zavisno od nacionalnih propisa izjavom, izborom,
vjenĉanjem ili na druge naĉine).
Ispravan smisao drţ avljanstva moţ e se shvatiti sistematskim
tumaĉenjem ovog pravila sa primarnim pravom EU i nacionalnim
pravom drţ ava ĉlanica.
U Evropskoj uniji ne postoji drţ avljanstvo kao i u njenim
drţ avama ĉlanicama. Naime, nacionalno drţ avljanstvo je primarno, a
unijsko graĊanstvo je sekundarno. To se vidi iz odredbe da u Uniji
postoji unijsko graĊanstvo koje dopunjuje nacionalno drţ avno
graĊanstvo, ali ga ne zamjenjuje. Ko ima drţ avljanstvo drţ ave ĉlanice,
on je i unijski graĊanin.41 Iz ove odredbe proizlazi da Unija ne skuplja
statistiĉke podatke o broju svojih drţ avljana, nego drţ ave ĉlanice, jer
ne sadrţ i norme o sistemima sticanja unijskog graĊanstva.
Sistematskim tumaĉenjem navedenog pravila o drţ avljanstvu iz
dodatka na ovu uredbu sa nacionalnim pravom drţ ava ĉlanica moţ e se
saznati da ova pravna veza nije puki javnopravni odnos kao u Bosni i
Hercegovini, nego da ovo upravno pravo s obzirom na osobe ima i
svoju ontološku osnovu. Tako Zakon o drţ avljanstvu SR Njemaĉke,
usvojen 1913. godine u Carskoj Federaciji, vaţ i i danas42. Sadrţ i
odredbu da je Nijemac ko ima njemaĉko drţ avljanstvo.43 Dakle, ovim
pravnim aktom su potpuno izjednaĉeni Nijemci kao nacija i drţ avljani.
U Francuskoj pojam drţ avljanstva moţ e se tumaĉiti jeziĉki. Naime, u
jednojeziĉkom rjeĉniku francuskog jezika Le Petit Robert objašnjava se
da pojam nationalité ima dva znaĉenja. Prvo, to podrazumijeva
41
Ĉlan 20. stav 1. Ugovora o naĉinu rada EU.
Rolf
Schmidt,
Staatsorganisationsrecht
Verfassungsprozessrechts, 4. izdanje, 2004, str. 13.
43
§ 1. Zakona o drţa vljanstvu SR Njemaĉke.
42
sowie
Grundzüge
des
PREGLED
71
„postojanje ili volju za postojanjem kao nacije grupe ljudi ujedinjenih u
teritorijalnu, jeziĉku, tradicionalnu zajednicu, te zajednicu ţ elja“. U
drugom znaĉenju nacionalnost je sinonim za graĊanstvo. 44 U
britanskom pravu The British Nationality Act iz 1981. godine, a zatim
The Nationality, Immigration and Asylum Act 2002. godine takoĊer u
svom zvaniĉnom nazivu povezuju odnosno poistovjećuju drţ avljanstvo
i naciju.
Na osnovu ovog tumaĉenja moţ e se zakljuĉiti da predmet
popisa u Evropskoj uniji ili u evropskim drţ avama koje teţ e ovoj Uniji
jeste sticanje realne slike o prostornom rasporedu evropskih nacija na
teritoriji Evropske unije. Na osnovu tih podataka moći će se izraĊivati
više ili manje detaljni grafikoni o nacionalnoj gustoći ĉitavog
stanovništva u Evropskoj uniji. Ti podaci potrebni su i za zaštitu
nacionalnih manjina u Evropi u skladu sa odgovarajućom konvencijom
Vijeća Evrope.
Povezanost odnosno istovjetnost drţ avljanstva i nacionalnosti
moţ e se saznati iz odredaba o uvjetima priroĊenja. U Saveznoj
Republici Njemaĉkoj strani drţ avljanin mora poznavati ţ ivotne
okolnosti u toj zemlji da bi postao njemaĉki drţ avljanin.45 Code civil
sadrţ i odredbu da niko ne moţ e biti naturaliziran (priroĊen) ako ne
dokaţ e svoje prilagoĊavanje francuskoj zajednici, a osobito, prema
svojim uvjetima, dovoljnim poznavanjem jezika, historije, kulture i
francuskog društva, ĉiji nivo i modaliteti evaluacije su utvrĊeni u
dekretu Drţ avnog savjeta, i prava i obaveze dodijeljena francuskim
drţ avljanstvom, kao i pristupanjem esencijalnim principima i
vrijednostima Republike. Nakon kontrole njegovog prilagoĊavanja
zainteresirani potpisuje ispravu o pravima i obavezama francuskih
graĊana. Ova isprava koju je dekretom odobrio Drţ avni savjet, poziva
na principe, vrijednosti i simbole bitne za Republiku Francusku. 46 U
britanskom pravu za priroĊenje je potrebno imati prebivalište u trajanju
od pet godina prije podnošenja zahtjeva za naturalizaciju. Drţ avni
sekretar mora se uvjeriti da je podnosilac zahtjeva osoba sa dobrim
liĉnim osobinama, da dobro poznaje engleski, velški ili gelski jezik i
namjerava imati svoje prebivalište u Ujedinjenom Kraljevstvu, osim
44
Paul Robert, Le Noveau Petit Robert de la langue française, 2006, str. 1710.
§ 10. stav 1. taĉka 7. Zakona o drţa vljanstvu SR Njemaĉke.
46
Ĉlanovi 21–24. u Code civil.
45
72
PREGLED
ako je imenovan na neko radno mjesto u skladu sa zakonom. Potvrda o
naturalizaciji ne moţ e se dati ako nije data zakletva i obećanje.
Podnosilac se mora zakleti na vjernost i obećati lojalnost Ujedinjenom
Kraljevstvu, poštujući njegove vrijednosti i zakone. Zakon iz 2002.
godine dodatno traţ i formalnosti i obećanje na vjernost, te dovoljno
poznavanje ţ ivota u Ujedinjenom Kraljevstvu.47
Popisivanje podataka o drţ avljanstvu u Bosni i Hercegovini je
posebno sloţ en problem, ukoliko bi se dosljedno primjenjivali izloţ eni
standardi Evropske unije. Ako bi se upisivalo i drţ avljanstvo entiteta,
postavlja se pitanje šta bi bilo sa Bošnjacima i Hrvatima u Republici
Srpskoj. Da li bi se oni mogli smatrati Srbima? Takav podatak bio bi
netaĉan. U tom sluĉaju Bošnjaka i Hrvata naseljenih u RS ne bi bilo u
podacima, a što u stvarnosti nije taĉno. Kako dosljednom primjenom
ovih evropskih standarda nazvati Srbe, Hrvate i Bošnjake koji imaju
federalno drţ avljanstvo? Da li kao bh. federalci? To u pravnoj teoriji ne
postoji. Zato je najbolje ne upisivati drţ avljanstvo kao javnopravni
odnos drţ ave i pojedinca, nego ostaviti samo da se moţ e upisati
etniĉka/narodna pripadnost. Pred Ustavnim sudom BiH treba traţ iti da
se u Zakonu o popisu stanovništva, stanova i domaćinstava u BiH u
2013. godini ukine pravna obaveza upisivanja drţ avljanstva u anketni
listić, jer će pred organima Evropske unije Bošnjaci, Srbi i Hrvati u
FBiH postojati kao konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini prema
Ustavu BiH, dok ih u podacima o drţ avljanstvu neće biti. Isti je sluĉaj i
sa RS. Dakle, takvi podaci su protivpravni.
47
Hilaire Barnett, Constitutional & administrative law, 5. izdanje, Cavendish
Publishing Limited, 2004, str. 640. i 641.
PREGLED
73
74
PREGLED
Pogledi i mišljenja /
Views and Opinions
PREGLED
75
76
PREGLED
Šefik Baraković
UDK 316.4
ZNAĈAJ I FUNKCIJA DRUŠTVENE TEORIJE U NAUĈNOM
ISTRAŢIVANJU GRAĐANSKOG SISTEMA ODNOSA
I GRAĐANSKIH STANOVIŠTA
THE IMPORTANCE AND FUNCTIONS OF SOCIAL THEORY
IN SCIENTIFIC RESEARCHING OF THE CIVIC RELATIONS
SYSTEM AND CIVIC VIEWPOINT
Sažetak
Svojom osnovom jasno usmjeravanog razgraničenja građanskih od
društveno-historijskih procesa studija Značaj i funkcija društvene teorije u
naučnom istraživanju građanskog sistema odnosa i građanskih stanovišta
ukazuje na suštinske odrednice i konsekvence njihovog poistovjećivanja,
odnosno na područja funkcija i stremljenja koje to i takvo poistovjećivanje
obavlja, nosi i producira. Građanske pozicije i stanovišta prevashodno se
zauzimaju da prikaţu i izloţ e na koji način date strukture i ustanove
građanskog procesa ostvaruju svoje svrhe i funkcije, neovisno od toga što
manjim ili većim opsegom zauzetost tim motivima i preokupacijama ostavlja
nedovoljno uvaţe nim uslovljenost, uzajamni uticaj, objektivni društveni
smisao, kvalitativni intenzitet, namjeravano ili ideologijskim pobudama i
interesima određujuće determinante racionalnosti, odnosno iracionalnosti i
odnose producirane tim determinantama. Odlučno zapostavljanje,
neosvrtanje i zanemarivanje od agenasa ovih determinanti proisteklih
društvenih stanja i odnosa, poglavito posljedica koje su tim putem i
postupkom proizvedene, ne moţe priuštiti okvir kojim bi provedeni postupak
primjenom načela dosljednosti potvrdio prihvaćanje naučno-teorijske
relevancije, a da bi valjana respektabilnost istraţi vačkih rezultata sluţ ila
nezaobilaznom uporištu, osloncu, bila primordijalna regulativnost, mjera
primjenjivih principa i kriterija zaloţe nih u funkciji nadilaţe nja djelimičnog
rasvjetljavanja neizostavnih obiljeţ ja karaktera kontinuitetom generiranih
građanskih stanja, odnosno građanskim motivima izgrađivanih interesa i
odnosa.
Sagledavajući sferu građanskog stvaranja i omogućavanja odnosa u njenom
bitnom uključenju, odrţ avanju, konstituiranju i generiranju struktura, stanja i
situacija društva, društvena teorija ostvaruje mogućnost naučno priznate i
prihvaćene valorizacije, dolaţe nje do aksioma koji istraţ ivačkom postupku
PREGLED
77
jedino obezbjeđuje pouzdanost, jedino potvrđuje pretenziju da postignuti
rezultati imaju se prihvatiti za validne. Afirmiranje istraţ ivačkog postupka na
konceptualno artikuliranim i proisteklo potvrđenim metodološkim postulatima
akceptiranih samom provjerenom i dokazanom koherencijom sa prirodom
ţi votvorno odrţ ive zbilje istiskuje zastranjivanja konačno izraţe na circulus
vitiosusom, obezbjeđuje bilo od pogreški zapadanja u tzv. sirovi empirizam, a
podjednako ne pobuđuje prostor čiji su ishodi metafizičke objektivacije
odnosno spekulacije.
Ključne riječi: društvena teorija, građanski procesi, građanska stanovišta,
građanska dinamika, liberalni stadij, postliberalni principi, građanska
samosvrhovitost, egzegeza odvijanja građanske zakonitosti, komponente
iracionalnosti
Summary
With its basis in clearly oriented demarcation between the civic and
socio-historical processes, the study “Importance and Functions of Social
Theory in Scientific Researching of the Civic Relations System and Civic
Viewpoint” points at vital settings and consequences of their identification,
respectively in the areas of functionality and aspirations that even performs,
carries and produces such identification. The civic position and points of view
primarily advocate the presenting and laying down in which way the given
structures and institutions of civic process achieve their purpose and function,
regardless of the fact that with a lesser or greater extent of commitment to
these motifs and preoccupations leave insufficiently considered the
conditionality, mutual influence, objective social meaning, qualitative
intensity, intended or ideological motivated interests determined rationality
or irrationality and relationships produced by these determinants. The
resolute overlook, lack of referring to and neglecting these determinants’
agents are derived from social conditions and relationships, which are
primarily a consequence of using this procedure, and as such cannot afford
the framework by which would the carried out proceedings through the
application of the consistency principle confirmed acceptance of the
scientific-theoretical relevance and respectability. In order to make the valid
research results serving to the inevitable foothold and place the primordial
regularity in backing of the applicable principles and criteria’s measures
pledged to partially elucidate the trademark features of, generated by the
continuity, civic statuses, respectively civic motives build through interests
and relationships.
Considering the civil sphere of creation and enabling of relationships in its
important involvement, maintenance, constitution and generating of
78
PREGLED
structures, condition and situations in society, social theory realizes the
possibility of scientifically recognized and accepted evaluation, reaching the
axioms which provide the research method only with reliability, solely
confirms the allegation that achieved results ought to be accepted as valid
ones. The research process’ affirmation through the conceptual articulated
and confirmed by the methodological postulates accepted through the verified
and approved coherence with nature of life-giving sustainable reality
supersedes the aberration finally expressed through the vicious circle,
boarding from falling either into the so-called crude empiricism or equally
failing to give the incent to space whose outcomes are metaphysical
objectifications or speculations.
Key words: social theory, civic processes, civil standpoint, civic dynamics,
liberal stage, post liberal principles, civil auto-purposefulness, civil laws
exegesis course, the components of irrationality
Savremeni politiĉki i ekonomski uslovi uĉinili su aktuelnim
odreĊena graĊanska i društvena pitanja i probleme i ovim istraţ ivanjem
uĉinjen je napor da se oni mjerodavno rasvijetle, te putem tog
rasvjetljavanja afirmira mjesto, znaĉaj, uloga i funkcija društvene
teorije.
Potiskivanje ili marginaliziranje društvene teorije dobijalo je na
snazi procesom omogućavanog unapreĊivanja graĊanske dinamike, što
se izraţ avalo osnaţ ivanim favoriziranjem pozicija graĊanskih
stanovišta. Svojim konceptualiziranim pretpostavkama graĊanska
stanovišta bitno prilagoĊavaju objektiviranja, odnosno daju doprinos
funkcionalnom stvaranju neprikosnovenosti iz postojeće graĊanske
dinamike odreĊeno proisticanih kompeticija. Objektivirajući razliĉite
stupnjeve aspekata graĊanskog procesa ili odgovarajuće prihvaćanim
samim njegovim svojstvima, ova stanovišta karakterom svrsishodno
prilagodljivog predoĉenja strukturiraju podršku i obezbjeĊuju teţ nje
graĊanskom kursu, odreĊenim uvjeravanjem iznoseći i prikazujući da
je vlastito stanovište konaĉno ostvarena, potpuno pouzdana istina o
graĊanskom poretku. Na jedan ili drugi naĉin omogućavajući
zakonitosti graĊanskog društva i poretka, graĊanska stanovišta
uokviruju ograniĉenja istina graĊanskog poretka, a društvena teorija
teţ išnom nauĉnom dosljednošću o jedinstvu društvenog ţ ivota,
iznoseći istine o graĊanskom društvu, graĊanskom procesu i poretku,
ukazuje na naĉin strukturiranja i funkcionalizacije graĊanskih odnosa,
PREGLED
79
unutar kojih rasvjetljavanje ovog strukturiranja i funkcionalizacije
postaje conditio sine qua non diferencijacije društvenih i pozicije
ĉovjeka pojedinca naspram procesa pukog favoriziranja graĊanskih
veza i odnosa, isticane i ostvarivane njihove plauzibilne reputacije.
Dok je period XIX stoljeća prireĊivao osnove da graĊanske
odnose reproducira kao sastavni dio društvenih odnosa, dominantno
politiĉko kontinuiranje odrţ alo je svoj raison d’être na
neprikosnovenosti slijeĊenja i afirmiranog pridrţ avanja unaprijeĊenih
formi graĊanske regulatornosti. Dinamizirani graĊanski proces iziskuje
unapreĊivane naĉine tumaĉenja sukladno izmijenjenom toku
ostvarivanog graĊanskog potencijala i naĉinu ureĊivanja odnosa, da
ovim zahtjevima svrsishodnost postavljaju graĊanski ciljevi i interesi,
da slijed tim naĉinom uslišenih zahtjeva reverzibilno omogućuje
dinamizam graĊanskog strukturiranja. Naime, uzajamno su omogućeni,
uslovljeni i komplementarni graĊanska perspektiva i graĊanska
stanovišta, graĊanska izgradnja odnosa i njome prihvaćenim institutom
validacije izraţ avani oblici graĊanskog tumaĉenja.
U epohi graĊanskog liberalizma najopćenitiji okvir, politiĉki i
ekonomski, moguće ostvarivanog strukturiranja odrţ avan je
eksponentom nacije! Nacija relevantno supsumira graĊanske odnose
osnovom razvojnog odrţ avanja liberalizma i podrţ avanim
preobraţ ajima cjelishodno uzimanih elemenata graĊanski artikuliranog
obezbjeĊivanja liberalne moći i predominacije. Unutar graĊanskih
odreĊenja establishment dominantno razvijane liberalne politiĉke i
ideološke regulacije naglašavao je znaĉaj nacijom izraţ avanog
obavljanja graĊanskih odnosa, da su ovi odnosi najdoslovnijom
pravnom i politiĉkom graĊanskom supremacijom konkretizirali
svojstva drţ avnog organizovanja i drţ avnih mogućnosti.
Unutar zrelog liberalizma i posebno u stadiju postliberalizma
intenzivirana dinamika graĊanskog društva zadobijala je specifiĉan
tok! U stadiju zrelog liberalizma ovom dinamikom strukturirani
politiĉki i ekonomski odnosi i prilike odrţ anim naĉinom ureĊivanja
graĊanske perspektive odreĊeno su diferencirali karakter politiĉkih i
ekonomskih odnosa, a u postliberalizmu prinudu ovih odnosa postavlja
i unapreĊuje priroda artikuliranog pravca odreĊivane tzv.
konsenzualne, a u osnovi kategoriĉki neprikosnovene politiĉke
iskljuĉivosti.
80
PREGLED
Društvena teorija u omogućavanju i posredovanju
supstancijalno društvenog ţ ivota istraţ uje društveni karakter
svjetskohistorijskih odnosa, pronalazi i ne ostavlja zabašurenim da
protivrjeĉnosti graĊanskog razvitka grade i jaĉaju legitimitet
komponenti negiranja i iracionalnosti, a omogućavani graĊanski razvoj
pruţ a funkcionalnu podršku napretku ovih komponenti, te njihovo
nedogledno podsticanje i kontinuiranje unaprijeĊenijim ĉini proces
same graĊanske samosvrhovitosti. Kompleksno pristupajući cjelini
odnosa graĊanske produkcije sa neispuštenim, nezapostavljenim,
kljuĉno uvaţ avanim naĉinom proisticane i ostvarivane iracionalnosti i
negiranja, društvena teorija relevantno utvrĊuje determiniranje
društveno-historijskog dogaĊanja, a da ovo dogaĊanje ne svodi, ne
redukuje, na favoriziranje graĊanske dominacije, na iznalaţ enje
opravdanja produbljivane razdiobe racionaliteta i intenzivirane
djelotvornosti postizanog iracionalnog potencijala. GraĊanska
stanovišta svojim objekcijama graĊanske strukture odnosa zaokupljena
su suprimiranim tretmanom komponenti iracionaliteta i negacije, a taj
postupak sagledavanja olakšava otvaranje puta eskamotiranju da se
društveni odnosi izgraĊuju, na pravi naĉin postoje i postavljaju
funkcionalizacijom graĊanskih odnosa. Izriĉito prilagoĊenim
generalizacijama ova stanovišta upućuju, konstituiraju i odreĊuju da
uopće nije svrsishodno ukljuĉivati graĊanske u društvene odnose i tim
naĉinom diferenciranja analitiĉki razmatrati legitimitet nadreĊivanja
društvenih graĊanskim odnosima, jer njihovom istraţ ivaĉkom vizijom
data je predominantno, ako ne iskljuĉivo, relevancija graĊanskoj
produkciji.
Vaţ nost respektovanja metodološkog aksioma da ispravnost i
istanĉanost istraţ ivaĉkog postupka dovodi do cjelishodne precizacije
pojmova i sintaksiĉkih odreĊenja uvijek iznova uvjerava da upravo
rašĉlanjavanje u jedinstvu i imenovanje u relevantnoj povezanosti
stvari i pojava njihovim odreĊeno prepoznatljivim imenima
identificiranja mjerodavno obezbjeĊuje nauĉnu istinu. Odgovarajuće
zanemarujući društvena uporišta karaktera graĊanskog procesa u
tretiranju rašĉlanjavanja, analiziranja, u povezivanju i elaboraciji
pojava graĊanske sfere, shodno prilagoĊenom funkcionaliziranju i
opravdanju legitimiteta graĊanske perspektive pronaĊenim i
prihvaćenim metodskim postupcima, graĊanska stanovišta derogiraju
mjesto i znaĉenje ovog aksioma. Kontekst derogiranja voĊen
postupkom stupnja i naĉina prilagoĊavane dosljednosti i strukturiranja
PREGLED
81
izvjesnosti omogućava egzegeza graĊanske zakonitosti, a
karakteristiĉno zasnivana, ako ne i iznuĊivana, elaboracija nuţ no
zapada u circulus vitiosus. Circulus vitiosus osvjedoĉava nedostatak i
pogrešku dokazivanja, a graĊanski historijski uslovi omogućuju
graĊanski proisteklo i predoĉeno, od principa ove egzegeze i
dominantnog shematizma o društvu, saĉinjavano tumaĉenje i
artificijelnu povezanost prihvaćenu jedinstvenim znaĉajem karaktera i
funkcije ostvarivanih interesa. Prikazi ove povezanosti uvijek iznova
konaĉno obraĊivanim konceptom razrješavanja apokalipse Gordijevog
ĉvora pronalaze kompenzacije društvenih veza i odnosa, a modusom
procedendi društvenu zakonitost i društveno postojanje podreĊuju
graĊanskom postojanju i svrsishodno prilagoĊeni i izabrani naĉin
graĊanskog ispitivanja strukturira postupak stavljanja inkognito
nepatvorenih uzroĉno-posljediĉnih društvenih veza i odnosa, tj.
ovaj postupak omogućuje da se zanemari, uskrati identificiranje i
legitiman karakter ovih veza i odnosa.
Interpretirajući ovo dogaĊanje prevashodno afirmativnim
odrednicama i podrškom primijenjenim metodološkim postupkom,
egzegeza omogućavanja zakonitosti graĊanskog dogaĊanja i graĊanske
racionalnosti ujedno ostvaruje (iznuĊuje), svojim tematiziranjem,
vlastito priznanje.
GraĊanskoj perspektivi, takoĊer, u odreĊeno iskristaliziranim
historijskim uslovima podršku pruţ aju stanovišta koja izdvojeno
tretiraju samu iracionalnost i njome omogućeno negiranje. Spomenimo
tek razmatranja i stanovište Friedricha Nietzschea! Nietzsche je
graĊanskohistorijsku situaciju jednog perioda dijagnosticirao, a kada
odreĊeno tematiziranje ispusti odgovoriti na pitanja otkuda, kako, kada
i zašto determinacije historije i društva, historijskih i društvenih pojava
i procesa, tada objektivacijama izostaje relevancija mjerodavnog
upotpunjavanja uzroĉno-posljediĉnih veza, potrebna razmatranja i
atributi nauĉne analize kojima se omogućuju fundamentalna
razjašnjenja. Odgovarajućim uvidima ovi naĉini istraţ ivaĉkog
sagledavanja unose svjetlo u graĊansku i historijsku zbilju, ali i
ostavljaju, otvaraju brojne mogućnosti interpretacija, od onih da njihov
karakter neposredno i cjelovito ukazuje na svu opskurnost
intenziviranog strukturiranja iracionalnosti koju je u relevantnom
kontinuiranju graĊanski proces moći uspio razviti, do onih da je to
dijagnosticiranje samo u funkciji razvoja graĊanske relevancije moći.
82
PREGLED
Zaloţ ena u konceptualizaciji da bitnije funkcionaliziraju graĊanske
procese, da ostvare povoljnije uslove prihvaćenih preimućstva u
obezbjeĊivanju graĊanskih svrha, graĊanska stanovišta (i ne samo)
liberalizma graĊanske protivrjeĉnosti i suprotstavljanja ne sagledavaju
u jedinstvenoj prirodi njima odrţ avanog kontinuiranja. Ako taj aspekt i
dolazi do izraţ aja u kriptografskoj ili ĉak mistificiranoj formi, u
konkretiziranijem objektiviranju ona uzvisuju vrijednosti svrha
graĊanske funkcionalizacije, a time iskristaliziranim naĉinima,
metodima, kombiniranim instrumentarijem ili prilagodljivim
sredstvima odgovarajuće usmjeravaju, odnosno redukuju i u pravilu
pojednostavljuju kompleksnost povijesnog strukturiranja. Izrazi takvih
analitiĉkih graĊanskih razmatranja sustiţ u se u matrici karakteristiĉno
postavljanog i odreĊivanog teorijskog tretmana, gdje se stupnjevi
zastoja i stadiji insuficijencije graĊanske funkcionalizacije imenuju
pojavama stagnacije, recesije, kriza ili depresije. GraĊansko
sagledavanje ovih fenomena u tzv. zasebnosti graĊanskohistorijskog
toka afirmira tip analitiĉkog razmatranja koji obezbjeĊuje prostor
konstatacijama da su ove faze objektivno date, da su one svojim
dominantno stvorenim odnosima ne samo regulativne općoj društvenoj
i historijskoj zbilji nego nadreĊuju kontinuitet graĊanskih zbivanja.
GraĊanska stanovišta na koncepcijski naĉin svojim
istraţ ivaĉkim interesom s ciljem i teţ njom svrsishodno postavljenog
metodološkog postupka izostavljaju, zaobilaze ili izbjegavaju
rasvijetliti i analizirati uslove proisticanja, naĉine formiranja i bitno
odrţ anog kontinuiranja graĊanskih pojava i, s obzirom na društvenu
zakonomjernost, taj okvir im omogućuje da prirodu graĊanskog
dogaĊanja svedu na mehanizme, instrumente, postupke i procese ĉije
reglementiranje treba da obezbijedi samo to dogaĊanje, kao da
graĊanske procese treba promatrati polazištem, a ne karakterom
proizvedenih i proisteklih konsekvencija omogućene, slijeĊene i
ostvarivane samosvrhovitosti. Valoriziranje eminentno nauĉnim
instrumentima i kriterijima rezultata opservacija graĊanske egzegeze
pokazuje da ona prevashodno prejudicira svrhe definirane i postavljene
samim istraţ ivaĉkim ciljevima. Ukoliko bi ta stanovišta u predmet
analitiĉko-istraţ ivaĉkog zanimanja stavila naĉin svog sudjelovanja u
ostvarivanoj podršci i omogućavanoj afirmaciji društvenih veza i
odnosa, uĉinila bi nesuvislim, neizbjeţ no najkonkretnije dokazala da
izdaju sobom prihvaćeni i izabrani metodološki okvir, da svoje
odgovarajuće usmjeravano zalaganje za unapreĊivani graĊanski proces
PREGLED
83
ne saĉinjava alternativu društvu, društvenom milieuu u kojem bi
motivi, potrebe, društveni interesi pojedinca bili relevantno zastupljeni,
ostvarivani ili etablirani.
Tematiziranje društvenih pitanja i problema, karaktera i prirode
ĉovjeka obiljeţ jima koja podrţ avaju stanja i dinamiĉke preobraţ aje
graĊanskih procesa, naĉine omogućavanja i izgraĊivanja pojava
graĊanske sfere, stanoviti je modus vivendi graĊanskih stanovišta. U
odnosu na prirodu društvenih odnosa, na legitimitet ţ ivotnih prilika i
moralnih odnosa zaloţ ena graĊanska razmatranja upotpunjavaju i
osiguravaju ambijent i prostor strukturnom kontinuiranju graĊanskih
procesa. Ona u uslovima osamostaljenijeg nadreĊivanja potrebe i
interesa opravdanja same dominacije, svrsishodno principijelno
intenziviranije, obezbjeĊuju legitimnu funkcionalizaciju graĊanske
tendencije. Slijedom ovih svrha, funkcija i odrednica groteskno se
istiĉe da graĊanski procesi sluţ e društvenom odnosu, da njihovo
mjerodavno ostvarivanje doprinosi zalaganju za istinu, a da njihova
afirmirana i odreĊivana naĉela osvjedoĉuju ţ ivotne vrijednosti,
konstituiraju mjerila i odnose pravde.
GraĊanska stanovišta ovim naĉinom tematiziranja uĉvršćuju
svoju funkciju! Posredstvom tog uĉvršćenja snaga faktiĉkih graĊanskih
pritisaka obezbjeĊuje, bitno odreĊuje, alteriranje graĊanskih stanovišta,
a samo iskustvo ujedno postavlja dokaz, postaje saveznik tezi da je
„zbiljsko udaljenije od umnog“. Kontekst alteriranja njemu
primjerenim sredstvima i mehanizmima racionalizacije, takoĊer,
brojnim modusima „priziva umno“ izvodeći uvjeravanja, afirmirajući
implikacije da je ono dostiţ no i da je sastavni aspekt neiznevjerenih
oĉekivanja. Zbiljski društveni problemi, u ovom smislu, sadrţ ajem
dobijaju graĊansku karakterizaciju i profiliranje, najpotpunija i
jednoznaĉna, politiĉka, ideološka, ekonomska ili, razliĉitim
prilagoĊavanjem, konkretizirano neadekvatna odreĊenja. Izostanak,
onemogućavanje, suzbijanje, prepreĉavanje ili neuvaţ avanje
nepatvorene artikulacije o društvu funkcionalno pomaţ e graĊansku
svrhu, odnosno dobija graĊanski prihvatljiviji tretman i hoće da ospori
stav (M. Horkheimer, H. Marcuse) da istina moţ e postojati i kada je
niko ne prihvata.
Posredstvom nauĉno-metodološki relevantno izvedenog
uopćavanja inaugurira se istina! U graĊanskopozitivistiĉkom
84
PREGLED
prihvatanju istine interesno se slijedi ujednostavljivanje iskustvom, a
samo po sebi dogmatiziranje dominantno veţ e ili transponuje iskustvo
u tajanstvo i svojim obiljeţ jima hoće da se opire tezi G. W. F. Hegela
da svako vrijeme ima svoje okolnosti da ga valja tretirati iz njega
samog. Vjerodostojnost ove teze omogućuje davanje prednosti
ţ ivotnim vrijednostima i principima naspram dogmatizma,
mistificiranja, odnosno prikazivane svrhe intenzivirano osamostaljenog
graĊanskog procesa koji funkcijom nadreĊivanja podvaja, svojim
generativnim tokom suprotstavlja, graĊansko podruĉje podruĉju
društvenih odnosa.
Principi graĊanske dinamike strukturiraju mjere i odreĊenja ĉiji
karakter prisile prevashodno omogućuje, uslovljava, obezbjeĊuje i
razvija preimućstva za ostvarenje moći i dominacije, condicio sine qua
non funkcioniranja i determiniranja graĊanskog procesa. Ostvarivanje
tih preimućstava i pretpostavki, kako se vidi, zadobija se sinhronizirano
sa funkcijama odgovarajućih graĊanskih stanovišta, koje su sami
komplementi razvijane i unapreĊivane graĊanske prominentnosti.
Nastanak pojedinih graĊanskih stanovišta ne samo da usmjereno
podrţ ava ili u pojedinim aspektima odgovarajuće reglementira pitanja
nivoa odreĊenog graĊanskog razvitka, već svojim graĊanski
suponiranim proklamiranjem u prvom redu podsticajno favorizira i
artikulira determinaciju racionalnosti. Na takav naĉin tematizirana i
efektuirana racionalnost onemogućuje da se uvaţ i, osvijetli,
istraţ ivanjem sagleda i objasni kurs produciranja i efektuiranih teţ nji
iracionalnosti, negiranja, a što je u konceptualizaciji projiciranog plana
i doprinosa osnaţ ivanih determinanti graĊanske pozitivnosti.
GraĊansku pozitivnost podrţ avaju komplementi alteriranih graĊanskih
stanovišta i ovo jedinstvo, prividno ili konstitucionalno, opriroĊuje
stabilizaciju i faktiĉku harmonizaciju graĊanskog poretka.
Ako se zanemare neki od historijskih perioda, društvena
teorija razvijana je u sjeni ovog toka historijskih dogaĊanja i
graĊanskih odreĊenja. Istina, historijski period zenita klasnih
kontraverzi (od sredine XIX stoljeća) pruţ io je društvenoj istraţ ivaĉkoj
analizi, sagledavanju i definiranju karaktera graĊanskih protivrjeĉnosti,
kljuĉne pretpostavke putem kojih je postojeće historijske mogućnosti
nauĉna relevancija legitimirala u mjerodavnom utemeljenju društvene
teorije. Za svoj predmet ona nije mogla imati pojedine aspekte, periode
ili samo graĊansko društvo, nego doslovno ţ ivot i ĉinioce posredovanja
PREGLED
85
totaliteta društva, cjelinu aspekata njegovog odrţ anja, funkcionalizacije
i reprodukcije. Uslovi intenzivirano klasnog naĉina ostvarivanog
podreĊivanja inaugurirali su mogućnost sublimacije podreĊivanja u
općenito klasnu integraciju. Agens ove integracije nije nuţ no proisticao
samom sferom strukturiranog saĉinjavanja graĊansko-povijesnog
procesa. On se formirao mjerom potenciranog dispozitivnog
socijabiliteta i sudjelovanja u reciprocitetu artikuliranja i organizacije
date općenitosti polariziranog podreĊivanja. Nasuprot razvijane i
ostvarivane dominacije toka samog graĊanskog poretka, koji svojim
stremljenjima kontinuelnim dinamizmom podrţ ava, omogućuje
preobraćanje supstancije u subjekt, polariziranim podreĊivanjem
formiranoj klasi graĊanskim procesom je uskraćen legitimitet
odreĊenije uticajnog sudionika, odnosno graĊanski proces
kontinuitetom uĉvršćuje i unapreĊuje uslove putem kojih se graĊanska
svrsishodnost postavlja i ostvaruje samosvrhovitošću, a njen je
konsekventni izraz subjektiviranje jedinstvene neprikosnovenosti
nadreĊivanja.
Ispitujući postojanje i ţ ivot društva, društvena teorija ne
ukljuĉuje i ne ĉini društvo strukturnim momentom prilagodljivog
prestrojavanja i preureĊivanja, ne podreĊuje ga graĊanskoj perspektivi.
GraĊanska perspektiva sudjeluje u strukturiranju društvenih odnosa i to
je jedno od osnovnih podruĉja istraţ ivanja društvene teorije. Pored
drugog, sistematska analiza karaktera stvaranja i izgraĊivanja
graĊanske funkcionalizacije odnosa ĉini znaĉajan aspekt predmeta
društvene teorije. Shodno odvijanju funkcionalizacije graĊanskih
odnosa i u graĊanskim stanovištima njihovog sagledavanja i
izraţ avanja pro re nata društvena teorija istraţ uje pretpostavke i naĉin
afirmiranja ove funkcionalizacije, takoĊer izgradnju i omogućavanje
graĊanske infrastrukture, a domen graĊanske infrastrukture
podrazumijeva prilagoĊeno stvaranje idejnih i ideoloških koncepata,
manifestovanje proisticanja, dozirano izraţ avanog ukljuĉivanja
graĊanskih suprotnosti, te i sam oblik razrješavanja protivrjeĉnosti,
negativnosti i negiranja unutar graĊanskog sistema odnosa i sl. Kriteriji
i mjerila društvene teorije znaĉajnije su dolazila do uvaţ avanja u
periodima graĊanskih konvulzija, u situacijama za koje su zrelije
historijske prilike svojim potrebama i interesima neposrednijeg
prevladavanja protivrjeĉnosti mjerodavnije nametale neminovnost
razgraniĉavanja, razrješavanja sa odgovarajućim konsekvencama i
aspektima ancien regime, a ono je uslovljeno otkrivanjem i
86
PREGLED
utvrĊivanjem jasnijih, razgovjetnijih saznanja o relevanciji društvene i
historijske zbilje i o karakteru graĊanske strukture odnosa. Ovim
kontekstom historijski i politiĉki uslovi su izgraĊivali ambijent
primjereno pripravnog potencijala, spremnosti da, rekursom
društvene racionalnosti, što će reći društvenog ţ ivota, društvena
teorija ustanovi vjerodostojne nalaze, a ovi nalazi se akceptiraju,
omogućuju, uvaţ avaju ili ozvaniĉavaju u graĊanski izgraĊenim i
stvorenim uslovima, u prvom redu nezaobilaznom mjerom primarne
relevancije prinudnog korigovanja i usklaĊivanja sa graĊanskim
teţ njama.
Izraze neposredne graĊanske produkcije, ostvarivane u
dinamizmu općih protivrjeĉnosti manifestnim principima racionaliteta,
prate efekti i efektuiranje iracionalnosti, a ovo efektuiranje svojim
determinantama funkcionalizira svojstva graĊanske tendencije, postiţ e
kontinuiranje graĊanskog procesa i omogućuje sadrţ aje graĊanskih
svrha. Slijedom ovog efektuiranja, unutar sinhronizirano
nedinamiziranih aspekata nacionalno-drţ avnog graĊansko-liberalnog
legitimiteta, graĊanske prilike i protivrjeĉnosti proizvodile su
suprotnosti ĉije kontinuiranje je ĉinilo i omogućavalo graĊanski razvoj.
Shodno stupnju i intenzitetu zaprijeĉenog dinamizma, u legitimitetu
pozitivno izgraĊivanog graĊanskog procesa, razvijana iracionalnost je i
u podršci strukturirane snage proisteklo negativnog naslijeĊa duhovno
stvaranih narodnih ili nacionalnih tvorevina opredmetila amalgam,
produkovala pripravan potencijal, da su proisticani uslovi graĊanskog
fakticiteta i prakse bezizlaza i neizvjesnosti odreĊivana podloga
generirane prijemĉivosti za instrumentalizaciju. Dakle, graĊanskim
pritiskom stvoren i nacionalnim ograniĉavanjem ureĊivan ambijent
insuficijencije liberalno-graĊanskog dinamizma i produktivnosti
reflektuje suspenziju nacionalnog razvitka. Kako je nacija eksponent i
sadrţ ilac liberalno-graĊanske satisfakcije, insuficijencija graĊanskog
dinamizma manifestuje udar na naciju! U ovom smislu iracionalni
aspekti graĊanskog razvoja etabliraju uslove i prostor nacionalnih
teţ nji, omogućuju, iznalaze i potvrĊuju tzv. svoje eksponiranje da
odgovarajućim intenzitetom se izraze, ispolje i definiraju, a i da datim
poretkom odreĊuju graĊanski usmjeravanu afirmaciju.
Kao producirana komponenta graĊanskog razvitka iracionalnost
efektuira negiranje individualnosti pojedinca, razgraĊuje odnose
organizacije i legitimiteta društvenosti. Na ovaj naĉin iracionalnost je
PREGLED
87
nezaobilazni predmet društvene teorije. Dok u datim historijskim
uslovima graĊanska stanovišta afirmiraju favoriziranje procedura
unapreĊivanja odrţ anja
graĊanskih
konstitucija,
doprinose
determiniranju i postupaka i pojava koje pospješuju ostvarenje
graĊanske dobiti (precizacija odreĊuje sintagmu opsluţ ivanje dobiti), a
iracionalnost iza paravana pro domo dinamizira graĊansku scenu, dotle
društvena teorija unutar bavljenja graĊanskim poretkom i reţ imom
istraţ uje iracionalnost u nastanku, u njenoj funkciji, odrţ anju, što
ukljuĉuje da mjerodavnom dosljednošću nauke takoĊer fokusiranu
analizu aspektira na funkciju, upotrebu i manipulaciju iracionalnosti, na
njeno samo instrumentaliziranje.
Kako je implicite isticano, iracionalnost ima svoju
djelotvornost, a unapreĊivanim graĊanskim poretkom i intenzitet svoje
funkcionalne postojanosti. Iracionalnost zbog toga posreduje graĊanske
odnose, a graĊanski odnosi konstitutivno sudjeluju u odnosima društva
i ĉinjenicom cjeline su predmet istraţ ivanja društvene teorije.
Društvenoj teoriji je zadato da bez ostatka ispituje i rasvjetljava
graĊansku scenu i njenim brojnim segmentima i pravcima,
supstancijalnim karakteristikama nastanka, odrţ anja, djelotvornosti
stvorenih i stvaranih njenih funkcionalnih odreĊenja, kontekst
manifestovane iracionalnosti.
GraĊanska stanovišta opredijeljena za podršku graĊanskoj sferi
odnosa bave se naĉinima odrţ anja i unapreĊenja mjera i aspekata
graĊanskih odnosa, a njih principijelno podstiĉe i omogućuje uspješno
ostvarivanje dobiti. U ovom smislu kurs i cijena dobiti je njeno
ostvarenje. Od graĊanskih stanovišta stanovito je degutantno oĉekivati
ili zahtijevati da osvjetljavaju proizvoĊenje, ulogu, mjesto i funkciju
fenomena iracionalnosti. S kraja pedesetih godina dvadesetog stoljeća
polemike voĊene smislom teorijske relevancije i pouzdanosti izmeĊu
pozitivizma i nauĉne teorije, danas, u dobu globalizacije, ne bi bile tek
anahrone, već i besmislene.
Prvenstvenim zanimanjem za poloţ aj pojedinca u graĊanskim
odnosima i u društvu, te unutar stvaranih i odreĊivanih determinanti
samim graĊanskim razvitkom i uspostavljenim graĊanskim poretkom
posredovanja društvenih graĊanskim odnosima, društvena teorija
sagledava mehanizme, naĉine i procese putem kojih dolazi do
karakteristiĉnog prihvatanja, ukljuĉivanja i prilagoĊavanja pojedinca u
88
PREGLED
ovaj poredak i ovaj razvitak. Taj motiv nuţ no je usmjeren na
“rekapitulaciju” filozofskog, teorijskokulturnog i stvaralaštva nauĉno
utemeljenog, na prihvatanje neospornih nalaza u dinamizmu sagledanih
aspekata, što će reći da objektivirane istine o graĊanskim odnosima,
potvrĊene relevantnim nauĉnim i filozofskim valoriziranjem o društvu,
pojedincu, historijskom razvoju, postaju uporište i dinamiĉna snaga
društvene teorije i, ponajprije, platforma društvenog postojanja i
podrţ avanja pojedinca u njegovoj individualnosti.
Stvaralaštvo potpune i kompleksne valjanosti u obuhvatnom i
najširem smislu sadrţ i razmatranja i istraţ ivaĉko-saznajne rezultate
koji rasvjetljavaju odreĊujuće aspekte datih perioda i adekvatno
predoĉe za date periode i situacije produciranje i graĊanskih i
društvenih odnosa u karakteristikama znaĉajnim za društvenohistorijsku produkciju odnosa uopće. Društveno-teorijska razmatranja
zadobijaju mjeru pouzdanosti od uvida i saznanja proisteklih
primjenom relevantnog metodološkog okvira na konkretnoistraţ ivaĉki
uvaţ avano objedinjavanje funkcionaliziranih aspekata društva i u
objektivnoj općenitosti potvrĊenih, verificiranih i valoriziranih nauĉnih
premisa.
Dakle, shodno unapreĊivanoj funkcionalizaciji, opravdavanju i
afirmiranju graĊanske dinamike, takoĊer izostalim uslovima razvoja
strukturno neophodnih aspekata prilagoĊavanja graĊanskom
prosperitetu i iznalaţ enju mogućih puteva otklanjanja insuficijencije i
ograniĉenja u obezbjeĊenju potrebnog mjesta graĊanskom poretku
nastajala su i razvijala se graĊanska stanovišta. Ona su pristalim
sadejstvom pripadno proisticane legitimacije nastajala u specifiĉnoj
uzajamnoj uslovljenosti graĊanskim razvitkom, u teorijskoj i
filozofskoj izvjesnosti odgovarajuće nošena graĊanski ostvarivanom i
omogućavanom perspektivom.
Specifiĉna uzajamna uslovljenost evoluira! GraĊanska teorijska
i filozofska razmatranja prvobitnih okolnosti ranoliberalnih stupnjeva
graĊanskog društva mogla su pretpostavljati, zasnivati i stvaralaĉki više
raspolagati omogućavanom inventivnošću, a unutar graĊanskog time
ispostavljati legitimitet društvenog naĉina istraţ ivanja i tretiranja
povijesnih fenomena, da navedemo samo Adama Smitha, Davida
Ricarda i G. W. F. Hegela, dok savremene graĊanske teorije prate
razliĉiti oblici pozitivizma, graĊanskog domesticiranja relativizmom,
PREGLED
89
apsolutizacijom da se radikalnije eskamotira društveni milieu u logici
graĊanski prilagoĊenog opserviranja, funkcionalnog prikazivanja
ostvarivane graĊanske uslovljenosti i svrha regulatorno postizanog
osamostaljenja graĊanskih ciljeva i interesa. Ustvari, kljuĉ produkcije
iracionalnosti graĊanska stanovišta eskamotiraju, naĉinom takvog
eskamotiranja postaju aktuelna, aktueliziranjem protektivno ostvaruju
funkcije neophodne tzv. unapreĊivanju graĊanske zbilje. U pogledu
sagledavanja razvoja društvene teorije, dosljedno mogućem ukljuĉenju
najširih društvenih razmatranja u doprinos poziciji, izgraĊivanom
stanju i unapreĊenju funkcionalizacije u odnosima konkretnog
individuuma i ţ ivotno determiniranih uslova i odnosa društva, bilo bi
uputno i znaĉajno valorizirati koji aspekti, npr. stvaranja A. Smitha, D.
Ricarda, uprkos ili upravo zbog društveno-nauĉne valjanosti nisu
bivali, odnosno nisu mogli biti prihvaćeni.
Specifiĉnijim dijelom savremeno postavljeno graĊansko
stvaranje karakteriše omogućavana graĊanska precedentnost, a ona
afirmirano podrţ ava i funkcionalizira graĊanski politiĉki i ekonomski
razvojni potencijal. U zalaganju da budu supstitucija društvenoj teoriji
istraţ ivanja graĊanskih teorija o fakticitetu graĊanskih odnosa u
uopćavanju, ostvaruju mogućnosti kombiniranja predmetno date
društvene povezanosti, a fakticitet postojeće i graĊene infrastrukture
osigurava stvaranim opservacijama potrebnu funkcionalnost i vaţ enje,
što je sâmo faktiĉko prilagoĊavanje u sudjelovanju na dinamiziranju
graĊanskog poretka i graĊanskog sistema odnosa.
U uslovima i okolnostima najodsudnijih globalnih integracija, u
postliberalnom
ambijentu,
graĊanska
stanovišta,
teţ išno
odgovarajućom egzegezom odvijanja zakonitosti graĊanskog društva,
doprinose unapreĊivanju graĊanske samosvrhovitosti. Postliberalna
graĊanska samosvrhovitost izrasli je oblik spoljašnje svrsishodnosti.
Zamajac dinamiĉkih graĊanskih protivrjeĉnosti njome omogućuje i
postavlja graĊansku implikaciju negiranja u sferu zasebnosti, te utoliko
ona nije samo produkt ostvarene postliberalne graĊanske regulacije,
nego tu regulaciju specifiĉno uslovljava dajući joj mjeru adekvatne
sveobuhvatnosti i jedinstvene potpunosti.
Društvenu teoriju najdirektnije zanimaju graĊanski odnosi
produktiviteta i razvoja i naĉini opserviranja tih odnosa unutar
pozitivno datih stanja i situacija ţ ivotnog ostvarenja i funkcionalizacije
90
PREGLED
društvenih odnosa. GraĊansko-teorijska istraţ ivaĉka analiza i
interpretacija regulirano favorizira strukturiranu neprikosnovenost
graĊanskih odnosa i smješta implikaciju negiranja u podešen i
prilagodljiv okvir sagledavanja, a ovom osnovom se omogućuje
kontinuitet graĊanskog odrţ anja na naĉin vaţ nog usmjeravanja i
dovoĊenja općegraĊanskih odnosa produktiviteta u samosvrhovitost.
Unutar temeljnih nauĉnoistraţ ivaĉkih analiza društvena teorija ima
prvenstveni interes da ustanovi kojim stupnjem graĊanska stanovišta
dezavuiraju mjeru istine. Sluţ eći se nauĉnim principima i kriterijima,
društvena nauĉna teorija primjenom principa dosljednosti u
najdoslovnijem smislu, pored drugog rekursom, pouzdano utvrĊuje,
rasvjetljava i valorizira graĊanske opservacije. Proistekle iz
funkcionalno odreĊenih uslova i okolnosti, graĊanske opservacije
usmjeravaju zanimanje za naĉin karakteristiĉnog odvijanja odnosa
odgovarajućeg graĊanskog legitimiteta, a tim kontekstom i teţ ištem da
ustanove za pojedini historijski stadij, za eventualnu involutivnost
moguće iznalaţ enje primjenjivo inoviranih sredstava, puteva i
postupaka politiĉkog, ekonomskog, ideološkog, ureĊivanja i
strukturiranja pojava toga legitimiteta. Slijedom prilagoĊavanja
aktuelnim ĉiniocima graĊanskog dinamizma data politiĉka struktura
afirmira svoje mjesto. Sigurno je da na taj naĉin graĊanska stanovišta
usmjereno odreĊeno potpomaţ u na graĊanskim postignućima stvaranje
i iznošenje graĊanske istine, tj. omogućuju istinu graĊanske relevancije
putem egzegeze odvijanja zakonitosti graĊanskog društva. Posredstvom
egzegeze odvijanja zakonitosti graĊanskog društva graĊanska
stanovišta „dokazuju“ nadreĊenost graĊanske strukture odnosa samim
ĉinjenicama društvenog i historijskog legitimiteta, a prema karakteru i
kontinuitetu udovoljavanja svrhama graĊanskog perspektivizma
njihove analize i ostvarena graĊanska spoznaja iznova usmjeravaju i
aktueliziraju primjenjivo vaţ enje principa; ona uopćavanjem iznalaze
„svrsishodnija tumaĉenja“, a time ujedno obezbjeĊuju da prethodna
graĊanska stanovišta pravom na graĊanski uslovljenu satisfakciju
dominantno podrţ avaju pitanja vremena, tj. izmijenjeno prilagodljive
oblike strukturiranja graĊanske legitimnosti.
Dezavuacija nastaje utoliko i tada kada se graĊanska istina
primarno postavlja za istinu društveno-nauĉne relevancije; graĊanska
istina kao egzegeza odvijanja graĊanske zakonitosti sluţ i u
funkcionalizaciji naĉina graĊanskog razvoja, odreĊeno prikazuje ovaj
razvoj, a prihvaćenim naĉinom tumaĉenja zahvata njegovo
PREGLED
91
omogućavanje. GraĊansku zakonitost protektira ekonomsko-politiĉko
posredovanje društveno-historijskih odnosa. Sama za sebe odreĊenim
naĉinom prominencije graĊanska stanovišta to protektiranje bitno
pretpostavljaju, a odgovarajućim njegovim oblikom pokušavaju
valorizirati same društvene odnose. U primjenjivanim saznajnoistraţ ivaĉkim ciljevima, motivima i interesima, analitiĉkom upotrebom
odreĊenih artefakata, zatomljivanje rašĉlanjenja i diferenciranja
graĊanskog produktiviteta sa njemu pripadnom zakonitošću i
iskljuĉivošću naspram društvenog milieua, kako je istaknuto, već
neosporno rezultira modusom circulus vitiosusa, dokazom nauĉnog
zastranjivanja i prevashodno namjere slijeĊenja teţ nji da se pojave i
odnosi samih društveno-historijskih procesa nadomješteno projiciraju,
a sredstva, svrhe i uzroci naĉina graĊanske perspektive prilagodljivim
“kombinacijama” u ţ eljenom konceptualiziranju svrhovito opravdavaju
i prikazuju legitimitetom neprikosnovenosti.
Ovi naĉini tematiziranja ne upućuju samo da se radi o rangu
upotrebe saznajnih rezultata graĊanskih razmatranja, graĊanskih
objektivacija i stanovišta, nego i u historijskom smislu i uopće brojnost
njihovih promjenljivih, mijenjanih i smjenjivih odreĊenja otkriva i
rasvjetljava njihov karakter, njihovu stanovitu teorijsku varijabilnost, u
paravanu općenitosti funkcionalizaciju i relativiziranost, relativizaciju
koja moţ e da pronalazi odgovarajuće uporište, da se opravdava
graĊansko-historijskim promjenama i kretanjem. Podršku koju ova
stanovišta pruţ aju samom fakticitetu stupnjevitosti graĊanske
perspektive, bilo da je rijeĉ o implikaciji dogmatske relativiziranosti,
mistifikaciji u odreĊenom obliku, odnosno apsolutizaciji racionalnosti
ili iracionaliteta, ona omogućuju samu ovu perspektivu tipom
odgovarajuće egzegeze koncentrirane da sagledavanjem relevancije
nekih odreĊenih aspekata karakteristiĉnog stadija graĊanskohistorijskih prilika i odnosa potiskuju znaĉaj strukturiranih uticaja na
determiniranje pojava društva, a te prilike i odnosi odgovarajuće
nameću, produciraju, grade, kontinuiraju i afirmiraju ambijent
graĊanskih uticaja. Procesom graĊanske dinamike postizana i
konkretizirano razvijana odreĊenja primarno funkcionaliziraju
graĊanske odnose, a radikalizacija graĊanskog interesa neposredno
postavlja pretenziju, neposredno se zalaţ e da slijedi, ustanovljava i
najdosljednije utvrĊuje mjere karakterizacija samog društva. Nauĉno
tretiranje i rasvjetljavanje principa, kriterija i vrijednosti procesa
graĊanski proizvedenih i konstituiranih odnosa analizira graĊanski
92
PREGLED
legitimitet i odnose funkcijom njihove izgradnje, ukljuĉivanja u
strukturiranje društvenog objektiviteta i u mjerila ţ ivotnodruštvenih
vrijednosti.
Spoznaje graĊanskih stanovišta u datom sistemu i poretku
takoĊer hoće da daju funkcionalni doprinos, ako ne premošćivanju,
onda ureĊivanim konkretiziranjem prevladavanju, preobraţ avanju i
zataškavanju objektivirano stvarane graĊanske podvojenosti
proklamiranog i omogućavanog. Sa tih osnova provodi se, jaĉa,
virtuelno faktiĉka ili deklarativna namjera za poţ eljno moguće, a
djelotvorno ostaje latentno proisticano, konstituirano i te latencije u
svojoj osnovi i biti zadobijaju odrednice neumitno ispostavljenog
nadreĊivanja. Na ovaj naĉin društveno iziskivano ostaje
konceptualizirana proklamacija neophodna da konkretizirano
uravnoteţ uje i uravnoteţ ivanjem funkcionalizira izgraĊivanje, odrţ anje
uslova graĊanskog procesa, a unutar izraţ avanja i prikazivanja da se
stvara, ili teţ i stvaranju, društvene kohezije.
Nasuprot graĊanskim stanovištima, koja u opserviranju
iskljuĉivo prate, afirmiraju i funkcionalno osnaţ uju naĉine i ĉinioce
graĊanskog prosperiteta, društvena teorija nauĉnom metodologijom
ustanovljava i strukturira kontekst manifestacija, uticaj, posredovano
reflektiranje i determinaciju odrţ avanih preobraţ aja u društvenim i
graĊanskim odnosima. Ona na taj naĉin ne dozvoljava da
funkcionalizacija i strukturiranje omogućavanog graĊanskog razvitka
postane paradigma društvene zakonitosti i mjera za strukturiranje
društvenih odnosa. Nauĉno ispitivanje graĊanskih odnosa ne podlijeţ e
kombinatorici! Ono graĊanske odnose sagledava u legitimitetu
graĊanskih protivrjeĉnosti i kontraverzi, u implikacijama i
produktivitetu
i
iracionalnosti,
negiranja,
suĉeljavanja
i
suprotstavljanja, a ove odrednice unaprijeĊeni zreloliberalni i
postliberalni stadiji zadobijenim, stvorenim ambijentom inkorporiraju
ili dominantnom iskljuĉivošću mogu posebno instrumentalizirano
upotrebljavati. U ovom smislu nauĉno pouzdana metodologija pruţ a
mogućnost dolaska do relevantnih saznanja o naĉinu, oblicima,
uporištima i razlozima bitnog strukturiranja graĊanskih odnosa.
UtvrĊena društveno-nauĉna relevantnost naĉina strukturiranja,
odrţ avanja i razvoja graĊanskih odnosa istiskuje sirovi empirizam, a i
iz analognih razloga njegovani apstraktno-teorijski konstruktivizam;
ovi proistiĉu, kako se uzima, iz njihovog navodno uzajamnog
PREGLED
93
ispravljanja. U predmet svoje analize društvena teorija takoĊer
postavlja pretpostavke pojedinih naĉina nastanka pozitivistiĉkih
stanovišta, a ti fakti svojevrsno pripomaţ u, doprinose, odgovarajuće
obezbjeĊuju mogućnost utvrĊivanja analitiĉko-generiranog okvira
graĊanskih razvojnih procesa svrhom ispravnog tretiranja društvenih
pojava i mjerodavnije precizacije historijskih odreĊenja.
Društvena teorija prevashodno respektuje nauku historije i, s
tim u vezi, dijalektiĉki metod u osnovnom smjeru „kritike politiĉke
ekonomije“. UtvrĊivanjem historijskih odreĊenja takoĊer nauĉnometodološka analitiĉka relevancija društvenoj teoriji omogućuje i
stvara prostor sagledavanju determinanti društvenih protivrjeĉnosti
putem kojih ispitivane pojave društvenih odnosa i odnosi graĊanskog
strukturiranja dobijaju na legitimiranom znaĉenju diferencijacije i
precizacije.
Istraţ ivaĉkim tretmanom u historijskom identificiranju
pretpostavki kontinuiranja graĊanskog poretka i graĊanskog sistema
društvena teorija osvjetljava naĉin konstituiranja i funkcije graĊanske
samosvrhovitosti. Stadijem postliberalizma graĊanska samosvrhovitost
svojim mjestom postaje neposrednije iskljuĉiva, a njen svojevrsno
izgraĊeni kontekst omogućavanja pruţ a tipiĉno afirmiran okvir za
izvoĊenje neosporne i egzaktne analize strukture, osnova i teţ nji
kojima je graĊanski proces modificiran, kojima je postignuto graĊansko
nadreĊivanje neposrednije otvorilo prostor sagledavanju na koji naĉin
postliberalni, globalni graĊanski principi izrazitije sudjeluju u
dominantno osamostaljenijem ureĊivanju i usmjeravaju protivrjeĉnosti
i pojava manifestovanih milieuom društva i postignutim graĊanskim
razvojem. Nauĉno-društvena analiza utvrĊuje da su iskljuĉivošću
postliberalnog razvoja osnaţ ivani procesi graĊanskog razvitka postigli
graĊansku
samosvrhovitost
kao
dospjelu
„supstanciju
u
subjektiviranje“. TakoĊer, društvena teorija uvaţ ava graĊansku
funkcionalnost, ali je daleko od toga da nju favorizira ili da je u
predmet istraţ ivaĉkog zanimanja uzima motom iskljuĉivosti, motom
traţ enja naĉela za opravdavanje njene predominacije i podrške njenom
nadreĊivanju.
Pouzdanim nauĉno-metodološkim instrumentarijem društvena
teorija istraţ uje poredak graĊanskog svijeta i konstituciju graĊanskih
odnosa zahvatajući predmetom analize cjelovitu funkcionalnost tih
94
PREGLED
odnosa, produkovanu ili proizvedenu agensima graĊanskih politiĉkih,
ideoloških i ekonomskih struktura. Dakle, društvena teorija tretira,
istraţ uje, analizira i utvrĊuje uzroĉno-posljediĉne veze datog
strukturiranja na temelju društveno-nauĉnog povezivanja i dekodiranja
ĉinjenica, unutar ĉega je graĊanska funkcionalizacija odnosa
implikacija za odreĊenje društvene zakonitosti. Egzegezu odvijanja
graĊanske zakonitosti, omogućavanje graĊanskog sistema odnosa i
poretka, podstiĉu i funkcionaliziraju graĊanska stanovišta! GraĊanska
stanovišta zasigurno manifestuju utilitarne i pragmatske odrednice i
svojstva i bitno se priklanjaju stupnjevima u odrţ anju, strukturiranju i
funkcionalizaciji graĊanske tendencije, a ovu tendenciju i njene aspekte
sagledavaju zapostavljanjem, stanovito ordiniranim iskljuĉivanjem
koordinata društvenih potreba, interesa, ciljeva, odnosno motiva samog
ĉovjeka pojedinca i njegovih društvenih odreĊenja.
GraĊanski svijet odluĉno nadreĊuju graĊanske zakonitosti, a
regulaciju i strukturiranje tog nadreĊivanja funkcionaliziraju
proisticane iracionalne implikacije i komponente. GraĊanske
zakonitosti ne samo ukljuĉuju nego i stvaraju aktere graĊanske
produkcije unutar odreĊujućeg posredovanja graĊanskih svrha, kako to
u pojedinim stadijima prema izgraĊeno vaţ ećim principima graĊanskog
razvitka zamajac ekonomske, politiĉke i ideološke perspektive
prilagoĊeno omogućuje i funkcionalizira.
Predmet društvene teorije je utoliko kompleks graĊanskih
odnosa, graĊanski proisticanih, konstituiranih, afirmiranih i
ostvarivanih vrijednosti, odnosi perspektive i produkcije i racionalnosti
i iracionaliteta, s tim u vezi, dosljedno omogućeno ostvarivanje
negiranja individualnih i vrijednosti društva i društvenog individuuma.
Naspram društvene teorije, graĊanska stanovišta putem egzegeze
odvijanja graĊanske zakonitosti omogućuju i, prema datom stanju i
poretku, tematiziranjem podrţ avaju svrhe graĊanskog organizovanja,
opredjeljenja ili stadije karakteristiĉne graĊanske dinamike, nivoe i
stupnjeve formirane funkcionalizacije graĊanski izgraĊenih odnosa. To
podrazumijeva da graĊanska stanovišta predominantno afirmiraju
graĊanska odreĊenja i putem ovih odreĊenja, primat njihovih
prevashodno ostvarivanih svrha, potreba ili interesa, zalaţ ući se da
prikaţ u stvaranje i produkciju društvenih odnosa i samo odgovarajuće
društveno organizovanje sastavnim dijelom ovih odreĊenja.
PREGLED
95
U dinamici graĊanskih odnosa aspektima iracionalnosti kljuĉno
se uspostavlja i odreĊuje negiranje manifestacija konstituiranja moći, te
strukturiraju osnove graĊanskih dinamiĉkih preobraţ aja i uz to pravac
odrţ avanog kontinuiteta graĊanskog sistema odnosa. Istraţ ivaĉku
preokupaciju društvene teorije primarno ĉini historijski, društveni,
graĊanski legitimitet promjena! Identificiranje faktora promjene ne
samo da nije na planu dogmatizacije, nego umanjuje mogućnost
pogrešnog utvrĊivanja, vrednovanja i ocjenjivanja odgovarajuće
kljuĉnih determinanti samih društvenih i graĊanskih ĉinjenica,
društveno-historijskih fakata i njihovih odnosa.
Intenzitet stvaranih i manifestovanih graĊanskih i društvenih
protivrjeĉnosti relevantna je predmetno-produktivna saznajnoistraţ ivaĉka osnova društvene teorije. Istina, pojedini stadiji
historijskog razvitka omogućuju i izgraĊuju odgovarajući karakter tih
protivrjeĉnosti, a nauĉno-teorijsko valoriziranje odreĊuje, uvaţ ava,
sagledava i identificira funkcionalna obiljeţ ja i naĉin produkcije tih
protivrjeĉnosti. Ako pojedini stadij ovog razvitka svojim
determinantama i obiljeţ jima ne daje ili izostavlja da pruţ i podršku
produktivno-uspješnoj nauĉnoj i stvaralaĉkoj opservaciji samog
društvenog legitimiteta, to u prvom redu znaĉi da su iz manifestnih ili
iz suštinskih razloga implikacije graĊanskog legitimiteta odrţ avale
ambijent unutar kojeg graĊanske tvorevine, razvoj i odnos graĊanskih
struktura i snaga nije doveo do oplodotvorenja stanja i prilika iz kojih
bi se jasnije opredijelio znaĉaj, aktuelizirala identifikacija i
diferencijacija fenomena relevantnih za društvo, za njegove tvorevine i
konstitucije.
S druge strane, aspekti ostvarivanog i afirmiranog pritiska
iracionaliteta, negativnosti i negiranja ne mogu da ne osnaţ e
aktuelnost, vjerodostojnost i znaĉaj onog što obuhvata kontekst
društvene teorije. Najeminentnije zanimanje za društveni ţ ivot
apostrofira društvenu zakonitost. NadreĊivanje graĊanske zakonitosti
društvenom ţ ivotu suprotstavlja se samom ţ ivotu, a kada povišenim
pritiskom intenzitet suprotstavljanja, svojom djelotvornošću i stupnjem
zaposjedanja i proširivanja, postane neposrednije jasniji, stvaraju se
graĊanski motivi mogućih opravdanja postojećih ili izgraĊivanih
ustanova, struktura, instituta, navodno produciranog uravnoteţ ivanja
odrţ avanog graĊanskog procesa, a proces ove suprotstavljenosti
graĊanski se determinira za dosljedno prihvaćenu, opriroĊenu
96
PREGLED
neumitnost. Praktiĉno se afirmira njegov ireverzibilni odnos.
Mjerodavna filozofska istraţ ivanja su ovaj proces odredila, obuhvatno
pouzdano sagledala i rasvijetlila, te dokazala da se radi o preobraćanju
supstancije u subjekt. Stvaralaĉka istraţ ivaĉka analiza ne ostavlja
inkognito da tok graĊanskih protivrjeĉnosti dinamikom produciranog
iracionaliteta izvjesno podrţ ava pravac graĊanskih preobraţ aja, da
svojim tretmanom graĊanska stanovišta te interese podstiĉu. Ĉinjenica
da se intenzitet i supstancijalitet determiniranih preobraţ aja postojano
unapreĊuje, a po svom teţ ištu i karakteru osnaţ ivani disparitet
deklarativnog i stvarnog s druge strane povećava potrebu pozivanja na
proklamovano, to podrazumijeva da se u postliberalnim prilikama
konsekvence iracionaliteta manje ostvaruju naĉinom zataškavanja,
zanemarivanja ili suprimiranja, te su one i negiranje primarno
ustanovljene supremacijom procesa involviranog odrţ anja prednosti
moći. Tim putem u apsolutizaciji moć nije primarno potaknuta da
funkcionalizira, da ostvaruje mjeru graĊanski tzv. korektivnog
uravnoteţ ivanja.
Dakle, putem nauĉno-metodološke relevancije sagledavanog
graĊanskog produktiviteta, graĊanskog razvoja i graĊanskih
protivrjeĉnosti društvena teorija legitimira društvenu zbilju! Društvena
zbilja inkorporira i odgovarajuće je odreĊena strukturom izgradnje i
proisticanja graĊanskih odnosa i ne moţ e trpjeti poistovjećenje sa
graĊanskim odnosima koji se graĊanskim teorijama i egzegezom
omogućavanja
prikazuju
bilo
apsolutizacijom
relativiteta,
favoriziranom racionalnošću, potpunom dominacijom iracionalnosti, ili
drugim oblicima redukcije i ujednostavljivanja. Unutar procesa takvog
strukturiranja implikacije iracionalnosti, negiranja i negativiteta
konstituiraju determinante moći, dominacije, odrţ ava se funkcionalni
kontinuitet graĊanskog društva. Te aspekte društvena teorija
rasvjetljava svrhom nauĉnog fundiranja. GraĊanska egzegeza o
odvijanju zakonitosti graĊanskog društva prioritet daje konceptualnom
usklaĊivanju znaĉajnom za mogućnosti da saznajni rezultati budu u
domenu unapreĊenja i opravdavanja funkcionalizacije graĊanskog
sistema odnosa. U ovom smislu ona artificijelno i persuazivno
kombinuje, a postupcima, metodima i mehanizmima ispitivanja i
saznavanja prikljuĉuje i prilagoĊava pojave graĊanske sfere
omogućavanim graĊanskim interesima i ciljevima i kursu graĊanskog
perspektivizma.
PREGLED
97
GraĊanska egzegeza o omogućavanju graĊanskog društva
favorizirano, izdvajajući iz orbite nepatvorenih obiljeţ ja društva
predmet graĊanske perspektive, istiĉe i efektuira kriterije i mjerila
neophodna podršci graĊanskom objektiviranju i eliminacijom
relevantno produciranog negativiteta i negiranja pruţ a projicirani
doprinos ostvarivanju graĊanske samosvrhovitosti.
Iracionalnost, negiranje i negativitet graĊanska stanovišta sebi
svojstvenim naĉinima eskamotiraju, funkcionalno prilagodljivo
relegiraju determinante individuuma i samog društva, a da na
intenzitetu dobija opravdanje i funkcionalna afirmacija graĊanske
perspektive.
Rezultati i nalazi egzegeze odvijanja i omogućavanja
zakonitosti graĊanskog društva zadovoljavaju svoj cilj ukoliko shodno
modificiranim prilikama doprinose unapreĊivanoj funkcionalizaciji
produciranih graĊanskih ciljeva i ostvarivane samosvrhovitosti.
98
PREGLED
Lejla Panjeta
UDK 659.44
VIRTUALNA VAKCINACIJA REALNOSTI – NOVO
SHVATANJE TEORIJE INOKULACIJE
VIRTUAL VACCINATION OF REALITY: NEW
UNDERSTANDING OF INOCULATION THEORY
Sažetak
Mediji postavljaju temelje za izgradnju stereotipa namećući ideje
recipijentima. Tako su mediji sredstvo ubjeđivačke komunikacije i proizvode
iste efekte koje injekcija vakcine čini ljudskom tijelu. Kako je jezik jedan od
najčešćih sredstava medija, ovo potajno ubjeđivanje izvodi se tako što su
suptilni „antigeni“ infiltrirani u kontekstima medijskog teksta. „Vakcinacija
mozga“ recipijenata putem medija moţe dovesti do stereotipnih percepcija i
proizvesti predrasude. U ovoj metafori o medijima kao vakcinama antigeni
vakcine nude ubjeđivački rakurs posmatranja realnosti koji je imun na druge
rakurse, osim onoga kojeg nameću mediji. Ako recipijent u komunikacijskom
procesu razumije ovu prijetnju, onda su efekti ubjeđivanja smanjeni, kako je
objašnjeno u teoriji inokulacije. Ako je prijetnja zamotana u „bombonu“
medijskog sadrţaj a, što se dešava zbog potraţnj e na medijskom trţi štu i
zahtjeva samih recipijenata (kao i nametnutih sadrţ aja koje određuju politički
i korporativni interesi), tada prijetnju nije moguće otkriti. Imuni sistem je
vakciniran i zaštićen od bolesti slobodnog mišljenja. Bolest je stvarnost koju
nije oblikovao neko drugi. Oblikovana realnost distribuira se kroz vakcine.
Mediji kao vakcine su snaţ no sredstvo u ubjeđivačkoj strategiji za
oblikovanje stvarnosti, koja je zasnovana na uokvirivanju i ponovnom
uokvirivanju činjenica i mišljenja većine učesnika u demokratskim medijima.
Ključne riječi: propaganda, ubjeđivanje, vakcina, mediji, inokulacija
Summary
Media is a tool for persuasive communication. It can produce the
effects of what a vaccine injection does to a human body. The stealthy
persuasion operates on a subtle “antigens” infiltrated in the context of the
media text. Mind vaccinating recipients by media can lead to stereotyped
PREGLED
99
perceptions and produce prejudice. In this metaphor vaccine antigens offer a
persuasive perspective on reality immune to other perspectives but that one
that is imposed by media. If a recipient in the communication process
understands the threat then the persuasive effects are lessened as is explained
in inoculation theory. If the threat is candy wrapped in media content, as is
done so by the demand of market and recipients themselves (and imposed by
politics and corporation interest), then the threat is no longer understood as a
threat by the recipient. The immune system is vaccinated and protected from
the disease of free thinking. The disease represents a reality that is not shape
shifted by someone else. Shape shifted reality is distributed through the
vaccines. Media as the vaccine makes it a tool in the persuasive strategy for
shape shifting the reality based on framed and reframed facts and opinions of
the majority of participants in democratized media.
Keywords: Propaganda, persuasion, vaccine, media, inoculation.
Uvod – o teoriji inokulacije
Propagandno komuniciranje je ubjeĊivaĉko, a propagandna
aktivnost djeluje na sofisticiranim psihološkim nivoima. Masovne i
nove medijske komunikacije ovise o deontologiji kodova nastojeći
odbaciti ubjeĊivaĉke elemente u komunikacijskom procesu. Dok je
propagandi imanentna ovakva vrsta komunikacije, mediji koriste
suptilnije metode ubjeĊivanja. No, ljudska komunikacija općenito je
ubjeĊivaĉkog karaktera, budući da se perspektive utvrĊivanja ĉinjenice
i mišljenja razlikuju po sociološkom i kulturnom naslijeĊu. Ovo
naslijeĊe uglavnom je stereotipno po osnovu percepcije steĉene u
ranom djetinjstvu i formiranja kroz obrazovne sustave. Ali i mediji
stvaraju okruţ enje za izgradnju stereotipa nametanjem ideja
primateljima. Oni postaju slobodno oruĊe za propagandnu
komunikaciju, ĉiji se proces ubjeĊivanja moţ e usporediti s uĉincima
ubrizgavanja vakcine u ljudsko tijelo. U ovoj metafori o vakcinaciji
medijima vakcina uobliĉava reakcije uma recipijenta antigenskog
materijala.
Jedna od teorija koja nudi uvid u psihologiju ubjeĊivanja i
automatski odgovor primatelja informacija je teorija inokulacije
(McGuire, 1961), koja kaţ e da je uĉinak propagande manji ako je
predmet komunikacije prethodno upozoren na prijetnju. Teorija
100
PREGLED
inokulacije usko je povezana sa procesom psihologije ubjeĊivanja i
koristi analogiju s medicinskom inokulacijom (ubrizgavanjem).
Teorija inokulacije tvrdi da je potrebno ojaĉati već postojeće
stavove, uvjerenja ili mišljenja da bi se sprijeĉila mogućnost
ubjeĊivanja. Primatelj mora biti upozoren o predstojećem napadu.
Time se uspostavlja prijetnja (ili prepoznavanje ranjivosti) i inicira se
obrana za buduće napade. Radi se o tome da kada se slab argument
prezentira u inokulacijskoj (ubrizgavajućoj) poruci, proces
opovrgavanja će biti priprema za jaĉe ubjeĊivanje kasnije. Kljuĉno je
da je napad dovoljno jak kako bi se primatelj odrţ ao u stanju obrane,
ali kako bi ostao dovoljno slab da zapravo ne mijenja već postojeće
ideje. To će odrţ ati primatelje aktivno obrambenim i omogućiti im da
stvaraju argumente u korist svojih već postojećih misli. Što aktivniji
postaje primatelj u svojoj obrani više će uĉvrstiti svoje vlastite stavove,
uvjerenja ili mišljenja (McGuire, 1961).
Ako je tijelo izloţ eno oslabljenim virusima koji su dovoljno
jaki da proizvedu antitijela, ali ne i dovoljno jaki da unište tijelo, ono će
stvoriti novi imunološki sustav, s novim kodovima informacija koji će
štititi tijelo od smrtonosnog virusa. Upotrijebljena u komunikacijskim
studijama i sociologiji, ova teorija oslanja se na ponašanje primatelja
koje ukljuĉuje otpornost prema ubjeĊivaĉkim porukama ako je
informacija primljena unaprijed. Pruţ anje informacije unaprijed će
izazvati kontra tvrdnje, što će dovesti do otpornosti prema
ubjeĊivaĉkim porukama. Prema teoriji inokulacije, da bi se sprijeĉilo
ubjeĊivanje, potrebno je ojaĉati prethodno postojeća uvjerenja i/ili
mišljenja. Primatelj mora biti upozoren na dolazeći komunikacijski
sadrţ aj. To uspostavlja prijetnju i inicira obrane na napade. Najranjiviji
primaoci u McGuireovoj teoriji su oni koji nemaju kritiĉki stav niti su
sposobni da razumiju ubjeĊivaĉke namjere (Simons, Morreale –
Gronbeck, 2001: 42). "Zbunjeno stado" (Lippmann, 1922) treba
smjernice, osobito u svakoj situaciji u kojoj su tvorci aktivni sudionici
u komunikaciji. Stoga su mediji alat za ponovno uobliĉavanje mišljenja
većine i oblikovanje same stvarnosti. No, primatelji danas nisu
upozoreni na te prijetnje, a ustvari medijski sadrţ aj je pakiran na takav
naĉin da je razliku izmeĊu informacije i ubjeĊivanja (ĉinjenice i
mišljenja) vrlo teško razluĉiti (usp. Greenwald, Outfoxed : Rupert
Murdoch's War on Journalism, 2004).
PREGLED
101
„Programiranje“ stvarnosti
Ako je ljudska komunikacija pod utjecajem emocija ili je dio
nje povezan sa emocionalnom sferom psihologije ĉovjeka, onda su
konotacije znaĉenja ustvari percepcije date stvarnosti iz perspektive
onoga koji je spoznaje. "Komunikatori nemaju u potpunosti kontrolu
nad uĉincima koje proizvode". (Simons, et al., 2001: 67) Percepcije se
razlikuju i pojedinaĉne percepcije ovise o jeziku i ĉovjekovim
osjetilima koja omogućavaju uobliĉavanje i preuobliĉavanje stvarnosti
(usp. McDermott – Jago, 2004: 92). Neurolingvistiĉka programska
teorija tvrdi da ljudski mozak neprestano radi na denominiranju
realnosti i njenom uobliĉavanju prema znanju, informacijama,
iskustvima, mišljenjima i uvjerenjima kojima je percepcija već bila
izloţ ena. Stvarnost, dakle, oblikuju kreatori i primatelji u
komunikacijskom procesu, jer "primatelji poruke su sukreatori
znaĉenja. (Simons, et al., 2001: 68). To znaĉi da svi sudionici
uobliĉavaju i preuobliĉavaju znaĉenje, ali je poĉetni okvir za znaĉenje
dat unaprijed od kreatora komunikacije. Jesu li mediji ti kreatori? Da li
mediji stvaraju imunološki sustav koji će biti platforma za sva
uobliĉavanja i preuobliĉavanja stvarnosti? Ako mediji djeluju u
uobliĉavanju stvarnosti, onda je njihovo djelovanje komparativno sa
djelovanjem antigena u vakcini.
McGuire je tvrdio da se teorija inokulacije moţ e definirati kao
vakcina protiv propagande. Na koji naĉin sudionik u komunikaciji
otkriva opasnost od propagande? Što ako je prijetnja umotana kao
bombon u sjajni papir, pri ĉemu je bombon medijski sadrţ aj? Kako
inokulacija moţ e djelovati kako bi se zaštitilo primatelja od
propagande poruke? Mogu li mediji biti alat za vakcinaciju
stanovništva i kreator imunološkog sustava u skladu s financijskim
interesima i uobliĉenom stvarnošću onih koji infiltriraju vakcinu na
sustav?
Financijski i intelektualni odnosi objašnjeni su u metafori o
trgovcima i kineskim intelektualcima – mandarinima (usp. Balle,
1997). Igra „novac spram mozga“ je uvijek bila borba za moć i stara je
koliko i civilizacija. Prema Balleu, mandarini su moćne elite u
ozbiljnoj igri demokracije koju igraju protiv medija kao trgovaca i ĉije
natjecanje završava bez pobjednika, kako bi se osigurao opstanak
demokracije. Ako je medij poruka (McLuhan, 1967) i trgovac (Balle,
102
PREGLED
1997) u isto vrijeme, onda oni diseminiraju percepcije sa ciljem
stvaranja ideja u umovima primatelja. U doba novih medija i interneta
svatko sudjeluje u komunikaciji i stvara ju. To znaĉi da je svatko
podloţ an utjecaju medija. Mandarini uobliĉavaju stvarnost, a da bi se
to ostvarilo, interesi su iznimno veliki. Politika i korporativno
poslovanje mjesta su moći i utjecaja, ĉime oni mijenjaju percepciju
svih drugih koji su ukljuĉeni u komunikacijski proces. Ako mandarini
nameću percepciju, onda mediji djeluju kao sredstvo propagande. IPA
metode (usp. Delwiche, 2002) oslanjaju se na jednostavan proces
imenovanja (denominiranja) stvarnosti i/ili stvaranja percepcije
stvarnosti i perspektiva o pojmovima ili procesima u društvu. Ove
metode opisane su u tabeli 1. One se temelje na oblikovanju mišljenja i
koriste plemenski konsenzus kao jednostavan pristup za prihvaćanje
oblikovane stvarnosti.
Propagandne metode nastaju iz osnovnih mitoloških arhetipa
neprijatelja i spasitelja. Dobro i zlo su dizajnirani za primatelje
propagandne komunikacije na isti naĉin kao i u mitološkom svijetu
crtića, basni i bajki. Budući da je dio skupine, opaţ atelj je tako
programiran da je automatski povezan sa dobrom stranom percepcije.
Za sve što se razlikuje, pretpostavlja se da napada pleme i samim tim je
definirano kao zlo. To su elementarne snage koje stoje iza psihologije
arhetipova (usp. Baigent, Leigh, – Lincoln, 2002; Jung, 1977).
Dualizam pozitivnog i negativnog mijenja stvarnost za ubjeĊivaĉke
svrhe i koristi medij za prenos takvih poruka, što se dešava u modernim
novim i korporativnim medijima. NLP tvrdi da ljudski mozak
pojednostavljuje informacije tako što ih briše, generalizira i iskrivljuje,
kako bi logiĉki procesuirao nove podatke (McDermott – Jago, 2004:
69). U komunikacijskom procesu propagande stvarnost mora biti
uobliĉena. Alati za njenu denominaciju su demonizacija, glorifikacija i
iskljuĉenje. Pojam propagande (lat. pro, pax, agare – za mir širenje) je
jedan od primjera propagandne metode demonizacije. Ponavljanjem
negativne konotacije ovog pojma u kombinaciji sa filmskim prikazima
slika diktatora ispred mikrofona koji se obraćaju masi vojnika i
poluosvijetljenim zadimljenim sobama punih konspiratora za ovalnim
stolovima, stvara se stereotipna negativna konotacija propagande kao
fašistiĉke ili komunistiĉke ili bilo koje druge brutalne metode
ugnjetavanja. No, njena etimologija upućuje na sasvim suprotan pojam.
Imenovanje stvarnosti alatima glorifikacije i demonizacije je
PREGLED
103
ubjeĊivaĉko po prirodi ljudske komunikacije i moţ e imati isti efekt kao
i sadrţ aj vakcine na ljudsko tijelo.
Vakcinacija uma – metafora o medijima kao vakcini
Ovdje upotrijebljeni argumenti koriste metaforu o vakcini
zasnovanu na odnosu izmeĊu antigenskog materijala sadrţ anog u
vakcini i imunološkog sustava da bi se objasnilo kako se analogan
fenomen moţ e naći kada mediji oblikuju stvarnost. Oblikovanje
stvarnosti je pojam koji objašnjava isti postupak kao i preuobliĉavanje
koje koristi NLP teorija. Vakcina je biološki materijal koji podiţ e
imunitet ljudskog tijela prema odreĊenoj bolesti. Sadrţ i sredstvo
(antigen) koji nalikuje mikroorganizmima koji uzrokuju bolest (usp.
„Vakcina“, Enciklopedija leksikografskog zavoda, 1969; Webster's
Concise Interactive Encyclopedia, 1995). Proizvodi se otklanjanjem
infektivnog dijela virusa, ali zadrţ avanjem karakteristika virusa. To
sredstvo stimulira ĉovjekov imunološki sustav da prepozna bolest kao
nešto strano, uništiti je i zapamti. Ako imunološki sustav kasnije naiĊe
na isti virus, prepoznat će ga, uništiti i odbaciti. Vakcina djeluje kao
poticaj na ĉovjekov imunološki sustav. Tijelo koje je primilo vakcinu
zaštićeno je unaprijed od svake eventualne štete koju bi sama bolest
nanijela. Materijal od kojeg je vakcina napravljena posjeduje odreĊene
kvalitete. Ne bi trebao biti opasan, treba uĉinkovito zaštititi ljudsko
tijelo, a njegova distribucija mora biti jednostavna i relativno jeftina
(usp. ibid.).
Vakcina za ljudski um su mediji. Tvorac vakcine je mandarin
(ili bilo koji vlasnik informacije), što ga ĉini manipulatorom stvarnosti,
a time i oblikovateljem istine. Funkcije propagande, kako ih opisuje
Spahić (1990), su denominiranje stvarnosti ubjeĊivanjem, vršenjem
utjecaja i mijenjanjem. Faktori ubjeĊivanja bili bi ubrizgavanje vakcine
u tijelo. Vršenje utjecaja na percepciju djeluje kao oblikovanje antigena
u sustavu ljudskog tijela. Kao rezultat toga percepcija stvarnosti je
oblikovana (izmijenjena), stvorivši novi imunološki sustav spreman da
odgovori na napad virusa. Virus je percepcija stvarnosti na koju je
ljudsko tijelo imuno. Ova percepcija ima i drugu perspektivu na isti
predmet stvarnosti kao što to ima materijal vakcine. Teško se boriti s
njom i promijeniti ju, jer se mišljenje temelji na platformi stvorenog
imunološkog sustava. Nakon što završi borbu sa imunološkim
104
PREGLED
sistemom i eliminira „infektivnu percepciju“, materijal vakcine ostavlja
trajni trag u primaoĉevoj percepciji, bazu za uspostavljanje novih
promijenjenih mišljenja i percepcija. Djelovanje vakcine u ovoj
metafori je omogućeno zahvaljujući imanentnoj ubjeĊivaĉkoj platformi
ljudske komunikacije u kojoj svaki medij kao prenositelj poruke
intencionalno ili neintencionalno oblikuje stvarnost. Stvaranje
imunološkog sustava ĉini medije ubjeĊivaĉkim alatom. Bez obzira
koliko je objektivna vakcina ili etiĉki i demokratski svjesna, ona djeluje
na principu oblikovanja stvarnosti (preformulisanja imunološke
platforme). Ali ponekad se za jake nuspojave i dugoroĉne posljedice
moţ e dokazati i da su otrovne (vidi McBean, 1957).
Da li recipijenti prepoznaju „bolest istine“ ili ga unište i odbace
ukoliko imunološki sistem mozga nije u stanju da ih obradi, kako to
ĉini tijelo sa poznatim virusom, protiv kojeg je vakcinirano? Rijeĉi u
medijima djeluju kao biološki materijal antigena. One postavljaju
platformu za imunološki sustav koji reagira na opasnost (nepoznato).
Opasnost je sve što ljudski um prepoznaje kao smrtonosni virus (nije
formatiran kao antigen), tako da ga tijelo locira i odbacuje.
U sluĉaju navedenih antigena (denominacija i uobliĉavanja stvarnosti
od medija), tijelo odbacuje razum i logiĉko razmišljanje, jer sustav je
postavljen da bude imun na njega. Antigeni se paţ ljivo pojavljuju (nisu
agresivni). Oni su jeftini i dostupni. Formula za ubjeĊivanje nije
opasna, kao što je i prava vakcina jeftina, dostupna, a ne bi trebala biti
ni opasna.
Rijeĉi kao antigeni
Budući da je jezik jedan od najĉešće korištenih oblika
komunikacije u medijima, ovo potajno uobliĉavanje stvarnosti
(vakcinisanje) djeluje tako što se suptilni antigeni infiltriraju u diskursu
medijskog teksta. Senzacionalistiĉka terminologija, denominacijom
kroz procese glorifikacije i demonizacije pojmova je antigen medijske
vakcinacije i to po naĉinima upotrebe jezika. Senzacionalistiĉka
upotreba odreĊenih termina evidentna je u mainstream novinarstvu
(usp. Silberstein, 2002), kada su u pitanju terminologije kojima se
proizvodi pristanak na uzurpaciju privatnosti, graĊanskih sloboda i
prismotru, iz koje se kao i u velikim diktaturama graĊani mogu
nepravedno optuţ ivati i kaţ njavati ili poniţ avati na aerodromima. Ova
PREGLED
105
terminologija u medijima omogućava stvaranje ugroţ enosti kod
stanovništava i opravdanje akcija vladajućih. Velike vijesti o
neprijatelju ukljuĉuju fraze i „neprovjerenu“ terminologiju, a
funkcionišu po principu IPA metode card stacking. Takvi termini u
vijestima o mogućim teroristiĉkim napadima su: alleged – navodno,
believed to – vjeruje se, not confirmed – nepotvrĊeno, unknown –
nepoznat, suspects – osumnjiĉeni, possible bomb terrorists – mogući
teroristi bombaši, may be linked to terrorist attack – moguće povezani
sa teroristiĉkim napadom, possibly on fbi wanted list – moguće da su na
FBI listi osumnjiĉenih – traţ enih, some people say – neki kaţ u, said to
be – kaţ e se da je, navodno, prema izjavi (termini preuzeti iz vijesti
BBC-a i CNN-a, povodom teroristiĉkih napada i prijetnji od 2002. do
2010. godine).
Ovu senzacionalistiĉku terminologiju kojom se proizvodi strah,
a koja je do 11. septembra bila rezervisana za industrije odnosa sa
javnostima na planu korištenja IPA metode svjedoĉanstva i
propagandnog monumentaliziranja, danas koriste podjednako masovni
i novi „nezavisni“, „slobodni“ mediji i to atakom na sva ĉula,
kombinacijom interaktivnosti preko mreţ e i multimedijalnih programa
komunikacije. Kakva je provjera medija i kompletne svjetske javnosti
postojala nakon Bushovog objavljivanja rata Afganistanu, Iraku i
cijelom svijetu (onima koji nisu sa njim)? Po IPA metodi namještanja
karata i repeticije Bush je objavio rat Iraku na osnovu vakciniranja
svjetske javnosti da Sadam ima oruţ je. Ta „istina“ bez ikakve provjere
ili kasnijeg pozivanja na odgovornost, kada koalicijske snage
(Coalition of the Willing) nisu pronašle nuklearno i hemijsko
naoruţ anje u Iraku, ali su se zato odmah bacile na posao vaĊenja nafte i
sklapanja korporacijskih ugovora, ne pojavljuje se u mainstream
medijima i postat će u budućnosti dio teorije zavjere ili alternativni
izvor za tumaĉenje historije.
Da podsjetimo, svijet je povjerovao u kampanju protiv Iraka. Ta
kampanja vodila se na osnovu izjava jednog predsjednika. Vakcinirana
terminologija koju su mediji koristili za „ĉinjenicu“ da Sadam ima
oruţ je i da je cilj napada spasenje civilizacije i svijeta kakvog
poznajemo, izgledala je ovako: We know he has (Mi znamo da ima),
He's got them (On ga ima), He aids and protects tarrorist including AlQa’ida (On pomaţ e i štiti teroriste ukljuĉujući Al-Kaidu), Sadam Hates
America (Sadam mrzi Ameriku), He's tried to kill my dad one time (On
106
PREGLED
je pokušao jednom da ubije mog tatu), The war is meant to be
continuous (Rat treba biti kontinuiran), We wage the war to save the
civilisation (Polazimo u rat da bismo spasili civilizaciju) itd. (usp.
izjave predsjednika Busha; Moore et al., 2004). Senzacionalistiĉka
terminologija najbolje je vidljiva u naslovima vijesti (headlines). Tu se
denominira i uobliĉava stvarnost.
U intervjuu sa nuklearnim fiziĉarom, emitovanim na CNN
International 17. 03. 2011. godine u 12:20 CET povodom nuklearne
krize uzrokovane cunamijem i zemljotresom u Japanu, novinar
postavlja pitanje ovako: How afraid should we be? (Koliko se trebamo
bojati?). Ove bombastiĉne denominacije stvarnosti samo su prisutne u
medijima zbog senzacionalizma (kojim se kupuje paţ nja publike,
budući da se u ovom primjeru radi o korporativnim kanalima koji
moraju 24-satno vrijeme popuniti zanimljivim vijestima, a kojih nema
dovoljno da bi se isto popunilo), ali i zbog strateškog izazivanja straha
kod stanovništva sa kojim je onda lakše manipulirati (usp. Bernays,
1928). Zadatak današnjih medija je ispuniti zadatak izazivanja To Be
Afraid (Biti uplašen). Nametanjem straha i ukidanjem privatnosti, što
je briţ ljivo infiltrirano antigenima (u ovom sluĉaju neprovjerenom
terminologijom) putem medija (vakcina), stanovništvo daje svoj
pristanak na sve radi spasenja koje obećavaju akcije vladajućih, budući
da je njihov imuni sistem programiran da tako djeluje.
„Ogromne industrije odnosa sa javnošću i reklame (...)
uobliĉeni su sasvim svjesno uspjesima angloameriĉkih agencija
drţ avne propagande. Nekoliko njihovih uĉesnika uspjeli su da postignu
veliku slavu i uticaj (naroĉito Walter Lippmann, prvak ameriĉkog
novinarstva i visoko cenjeni komentator tokom pola veka, i Edward
Bernays, jedan od osnivaĉa firme Public Relations).“ (Chomsky, 2000:
152) Dakle, odgovorni intelektualci koriste IPA metod svjedoĉenja.
Vjerodostojnost nije dovedena u pitanje, objektivnost je ispunjena, a
mediji djeluje kao booster za imunitet (podstrekaĉ imuniteta).
Denominacija stvarnosti kao psihološki proces moţ e se naći i u
jednostavnim operacijama koje ljudski mozak koristi svakodnevno, kao
što je NLP proces uokvirivanja (McDermott – Jago, 2004: 89).
Kontrola i represija stanovništva temelje se na denominaciji –
generalizaciji
Dobrog i Lošeg. Ako je strateški usmjereno
denominiranje, onda se ne razlikuje od metoda ispiranja mozga.
PREGLED
107
Fašizam, komunizam, a danas islamski terorizam prošli su kroz isti
proces demoniziranja u medijima. Islamski terorizam je stavljen u isti
lonac sa islamskom kulturom i religijom, kao Juda i Ţidovi, koji su
(navodno) razapeli Krista, pa je zbog toga ţ idovstvo općenito
prihvaćeno kao kultura izdaje i neprijatelja kršćanske ljubavi i mira
(usp. Slavujević, 1993). To je omogućeno zbog suptilnog jezika koji se
koristi u medijima, što ih na neki naĉin ĉini uobliĉavateljima stvarnosti.
Grafikon 1 pokazuje naĉin novinarstva koji ne odvaja sadrţ aj od
komentara. Sadrţ aj vijesti je ĉinjenica. Komentar je mišljenje na
temelju ĉinjenica. Mišljenje je subjektivno i/ili ĉinjenica pomaknuta
uobliĉenjem perspektive onoga koji je spoznaje. Ovaj proces
zamućivanja razlika izmeĊu ĉinjenica i mišljenja je obraĊen u
dokumentarnom filmu o Fox News (Greenwald, 2004). Prema jeziĉkoj
propagandnoj terminologiji, razlika izmeĊu sastavnih dijelova osnovne
jedinice novinarstva (vijesti) je zamagljena. Vijest je stvorena tako da
je nemoguće da se opovrgne, jer nije ĉinjenica, već mišljenje. Na taj
naĉin i kroz ponavljanje vijesti, koje ustvari nisu vijesti, mišljenje
(komentar) je uobliĉena stvarnost. Dakle, antigen se infiltrirao i ĉini
primatelja imunim za prosuĊivanje. Stalnim ponavljanjem u medijima
potvrĊuje se opće mišljenje koje postaje demokratsko mišljenje većine.
Ovakvo potajno ubjeĊivanje (vidi Packard, 1957) provode mediji, ali
nerijetko i sami kreiraju neke dogaĊaje (usp. Zelizer – Allan, 2002).
Dakle, spontani pristanak se daje jer je naš imunološki sustav spreman
unaprijed.
Navedeni primjeri o upotrebi terminologije u medijima jasno su
fokusirani na korporativne medije. MeĊutim, najnovija istraţ ivanja o
novim medijima, koji su se pojavili kao demokratski i slobodni od
uplitanja interesnih sfera bilo koga, pokazuju da demokratsko
komuniciranje i nije demokratsko u osnovi. U 1980-tim medijske
studije su dale termin novi medij za sredstva prenosa poruke koji je
evoluirao ukljuĉujući ĉovjeka i digitalne tehnologije, raĉunala,
multimedijalne sadrţ aje i oblike, interaktivnost, internet i sudjelovanje
u stvarnom vremenu (Live), u procesima komunikacije. Ovim alatima
novi mediji su omogućili demokratizaciju i aktivno sudjelovanje, ĉime
su kreatori postali i primaoci i obrnuto. Većina teoretiĉara novih
medija, kao što je Shapiro (1999), sugerirala je da će kontrola
informacija biti radikalno promijenjena u korist primaoca jer je
komunikacija otvorena za sve. To znaĉi da svatko stvara medije i zbog
108
PREGLED
koncepta "demokratizacije" većina odreĊuje sadrţ aj. Što je to
perspektiva stvarnosti većine? Koliko su pojmovi i dogaĊaji pod
utjecajem stereotipa većine i koliko se oni šire meĊu većinom
sudionika i onima koji nisu u većini?
Zakljuĉci istraţ ivanja o YouTubeu koje je provela Alexandra
Juhasz (2011) napravljenih u obliku videoknjige (po metodu
YouTubea), dokazuju da su za nove medije postavljena visoka
oĉekivanja s obzirom na ĉinjenicu da oni nisu demokratski. "YouTube
nije demokratski. Njegova arhitektura podrţ ava popularno. Kritiĉki i
originalni izraz lako se gubi ili je pod cenzurom svojih korisnika koji
su u stalnoj ţ urbi, koji ne samo da stvaraju sadrţ aje YouTubea, već ih i
provjeravaju i ocjenjuju, a pri tome razvijaju svoj posao... Besplatan i
jednostavan za ulazak, sustav većine po kojem vas iskljuĉuju,
YouTube pokreće korisnik, ali po pravilima korporacije." (Juhasz –
Dietrich, 2011) Komunicirajući putem medija svakodnevno i primajući
sadrţ aje iz medija konstantno, kako razlikovati informaciju sa
upakiranom propagandom od istinitih podataka? Da li crta izmeĊu ovo
dvoje postoji ili je nejasna? Ako sudionici novih medija nisu svjesni da
ih se koristi na manipulativan naĉin, onda je sadrţ aj i metod novih
medija ubjeĊivaĉki a ne demokratski.
Potreba za vakcinom i agresivna vakcinacija medijima
Današnji mediji ostavljaju dojam da funkcija provjere medija i
"ĉuvara prolaza" više ne postoji, jer se ĉini da nema vidljivih kontrola.
Mnogi programi su uţ ivo, a toliko je verzija istog dogaĊaja da se istina
mora traţ iti prateći više razliĉitih medija i tehnologija. Mediji poĉinju
izgledati kao cirkus, koji je prema definiciji eklektiĉni konglomerat,
budući da je u njima; sve prolazi i sve je moguće. Novi mediji kao
metafora za svijet mogućnosti su cirkus pun propagandnih
neprovjerenih poruka, gdje je samo jedan maleni dio rezerviran za
ĉinjenice i to uvjetovane zahtjevima trţ išta i profita. Te ĉinjenice
obrazuje većina, u skladu sa vlasnicima, tj. korporativnim medijskim
konglomeratskim interesima. MeĊutim, inokulacijska teorija kaţ e da
recipijent ima mogućnost i za kritiĉko mišljenje. No, ukoliko je
vakciniran od malih nogu i naviknut na medijsku ĉinjenicu, koja dolazi
iz rakursa onoga koji ima interes da je prosljeĊuje, a pri tomu treba
imati u vidu njegovo politiĉko i kulturološko stajalište, recipijent ne
PREGLED
109
prepoznaje bolest slobodnog mišljenja, jer je njegov imuni sistem
baţ daren na medijski uokvirenu istinu. Drugim rijeĉima, antigen je u
njegovom mozgu.
Publika i sama traţ i uzbudljive i adrenalinski provocirajuće
sadrţ aje (usp. Darley, 2000). Rezultat je da vijesti više sliĉe na
stvarnosti
od
same
stvarnosti
koju
pokazuju.
Takvim
senzacionalistiĉkim programima zadovoljili smo potrebu za napetošću,
agresivnošću, strahom i virtuelnim krvoprolićem. Senzacionalizam je
postao glavni temelj novinarske profesije. Ranije se barem pokušavalo
raditi u okviru odreĊenih standarda, bili oni rasne, nacionalne, drţ avne,
ideološke, krvne ili aristokratske naravi, dok se u dobu interneta više
niko ne pita za kredibilitet. Niko više ne traga za istinom niti pokušava
da je precizno predoĉi. Sve vrijednosti su podreĊene senzacionalizmu i
konceptu stvaranja profita (usp. Redfield, 1995). „Već duţ e vrijeme
percipiram medije na svoj naĉin. Doţ ivljavam ih kao velike dinosaure s
repom koji mašu nazad i naprijed i kojim, bez ikakve razlike, ruše
stvari oko sebe, bile one dobre ili loše. I to vam je sloboda medija.
Protiv toga se ne moţ eš boriti!“ (intervju: Robert de Niro, A Divinely
Inspired Actor, pp. 26,27)
U Borgesovoj „Utopiji umornog ĉovjeka“ (2000: 102–113) stoji
proroĉanski filozofski prikaz naše novomedijske stvarnosti i ĉovjeka
budućnosti u kontekstu novinarskih senzacionalizama i reklamne
industrije te gubitka suštinskog i istinitog, a slavljenja perifernog i
ubjeĊivaĉkog. „Slike i tiskano slovo bijahu stvarniji i od samih stvari.
Istinito bijaše tek ono što je objavljeno. Esse est percipi (postojati znaĉi
biti snimljen) bijaše poĉetak, sredina i konac našeg neobiĉnog
poimanja svijeta. U juĉerašnjici koja me dopala, ĉeljad bijaše naivna;
vjerovala je da je neka roba dobra jer tako tvrdi i ponavlja upravo onaj
koji ju je i proizveo.“ (Borges, 2000: 107) Veliki medijski dinosauri
odraĊuju posao gutanja kulturnih razliĉitosti i manjina te uspostave
unificiranih ideja i roba kao i prihvatanja odluka moćnika. Prema
Eriksenovom (Eriksen, 2002) terminu „manjine kao ţ rtvenog jarca“,
globalizacija briše razlike u mišljenju, dok se u isto vrijeme u
medijskom cirkusu predstavlja kao „kaša“ multikultura i razliĉitosti.
Demokratija se tako svodi na predstavu diskusije, dok se velike sile
farbaju u boje mitologizirane prošlosti i budućnosti koju predstavljaju
globalnom selu. Ovdje se misli na „noviju kulturnu ideologiju koja
mitologizira i farba u lijepe boje drţ avnu prošlost“ (Eriksen, 2002: 89),
110
PREGLED
kao i prikaze budućnosti koje navedenim propagandnim
denominacijama servira „zbunjenom stadu“. Dakle, demokracija nije
ništa drugo do iluzija rasprave (vidi Chomsky, 1992), a mediji pomaţ u
zadrţ ati tu iluziju uobliĉavanjem stvarnosti putem izgradnje
imunološkog sustava stanovništva u onom obliku antigena koji je od
interesa za mandarine.
MeĊutim, treba imati na umu da „medij postaje pristrasan zbog
toga što oni koji njime dominiraju imaju zajedniĉko porijeklo i
iskustvo, pa time i jedinstvena stajališta“. (Haag, 1996: 134). Mediji su
stoga imanentno propagandni, jer zastupaju odreĊeni rakurs. Kada se
upotrijebi argument daljinskog upravljaĉa, u pogledu odluke recipijenta
na neprimanja svih cirkuskih informacija (ako nam se ne sviĊa,
promijenimo dugme) u konceptu globalizovanih virtuelnih novih i
korporativnih medija, to ne moţ e postojati, jer samim tim primalac više
ne postoji (deleted) za društvo novih medija. Odluka da se djeca ne
vakcinišu u nekim zemljama je protiv zakona i moţ e imati uĉinke
izolacije. Isto vrijedi i za vakcinu za mozak. Kanali se mogu
prebacivati na daljinskom u ovoj igri, ali onaj ko ugasi TV, ne postoji i
šanse za opstanak su mu minimalne. DogaĊaji od 11. septembra
predstavljaju prekretnicu u izuĉavanju medija, budući da se nakon njih
ovaplotio novi svjetski poredak, a strukture vlasti dobile nove
ingerencije nad privatnošću svijeta. Vlast je razvila nove nadleţ nosti
nad daljinskim upravljaĉima putem kojih se vrši inokulacija. Naime,
Sjedinjene Ameriĉke Drţ ave i FBI reagovali su tako što su sebi
prigrabili apsolutnu moć uzurpacije privatnosti i uhoĊenja pod
izgovorom interesa nacionalne sigurnosti. Ovaj lov na vještice,
uhoĊenje (kao omraţ eni fašistiĉki i komunistiĉki metod stvaranja
pristanka i strahova), zapravo je još jedan prikriveni sistem kontrole u
„slobodnom“ društvu koji je omogućila denominacija terorizma
(demoniziranje) kao prijetnja nama ostalima. Svijet je ujedinjen protiv
terorizma u 21. stoljeću i prihvata sve oblike borbe sa neprijateljem, pa
i totalno odsustvo privatnosti.
„Na pitanje da li su graĊanske slobode kompatibilne sa
antiteroristiĉkom akcijom još nema odgovora. Promišljena analiza
Ronalda Crelistina završava se veoma zahtijevnim dnevnim redom:
'obavještajne sluţ be bezbijednosti moraju obraćati paţ nju na
opasnosti... u kontekstu vrijednosti što je naša demokratska društva
daju pravima pojedinaca.' U srcu tog pitanja i dalje je problem
PREGLED
111
infromisanja: većina specijalnih antiteroristiĉkih moći, kao što su
zatvaranje ili izruĉenja sumnjivih, zavise od preciznih, taĉnih
informacija ako nećemo da se one zloupotrijebe. Moţ e li se takva
preciznost osigurati a da se ne izgradi sistem prismotre koji je tako
sveobuhvatan da sam po sebi predstavlja opasnost za prava
pojedinaca?“ (Townshend, 2003: 146)
Ovaj lov na vještice i špijuniranje u cilju metoda za pristanak na
suglasnost i proizvodnju strahova postao je imanentan i demokratskim
društvima, ali ispoliran, manje izraţ en i prepoznatljiv zbog toga što je i
proizvodnja vakcine je usavršena. Ispiranje mozga je uobliĉeno u
svjetlucava, primamljiva pakovanja u koja su umotani medijski
sadrţ aji, a koji se sastoje od virusnih antigena.
Zakljuĉak
Mediji pruţ aju iluziju diskusije pogodnu za mandarine (elite i
korporacije na globalnom trţ ištu ideja) i vakcinišu naš um. Oni su
preuzeli mjesta snaţ nih i obrazovanih mandarina te i sami postali
mandarini i, kontrolišući materijal vakcine, kreiraju oblikovanu
stvarnost prema trenutnom interesu korporacija i politike.
Strah od teroristiĉkih napada proizveo je osjećaj ugroţ enosti
kojeg mediji koriste u svojim senzacionalistiĉkim terminologijama.
Izazivanje straha je recept za strategije kontrole i poticanje mrţ nje. Da
bi se aktivirao strah, ljudskih um treba opipljivog neprijatelja, koji je
emanacija arhetipa zla. Moralni apsolutizam je bit kreiranja oblikovane
stvarnosti u medijima i temelji se na stereotipiziranim arhetipovima.
Nakon što se arhetipski neprijatelj jednom uspostavi, mentalni
imunološki sustav teţ i da stvori borbenu taktiku koja mora biti pod
kontrolom i nadzorom. Svijet je ujedinjen protiv terorizma u 21.
stoljeću i prihvaća sve vrste borbi sa neprijateljem ukljuĉujući i potpuni
nedostatak privatnosti. Primatelji su unaprijed pripremljeni za borbu
protiv virusa i njegovo uništenje.
"Vakcinacija mozga" stanovništva, koju vrše mediji, moţ e
dovesti do stereotipne percepcije i proizvesti predrasude. Na taj naĉin
mediji postaju alat za ubjeĊivanje, jer predstavljaju definirano
stanovište percepcije i nude preoblikovanu stvarnost. Live koncept (bez
112
PREGLED
zadrške vremena) novih medija djeluje tako da sudionici nalikuju ţ abi
u metafori o kuhanoj ţ abi. Ako se ţ aba ubaci u kipuću vodu, pokušat
će pobjeći, ali ako se ostavi u vodi koja se grije, ţ aba neće pobjeći, već
će se skuhati. Ponašanje ţ abe moţ e se usporediti s primateljima u
oblikovanju stvarnosti, ĉime donošenje odluka postaje samo puko
manipulativno prihvaćanje medijski preformulisane stvarnosti. Kao što
se vakcine daju u malim dozama, koje se sastoje od mrtvih stanica
virusa, ljudsko tijelo će poĉeti variti novi sustav u skladu s novim
antigenskim informacijama koje je primilo. Ţaba sjedi i prilagoĊava se
novim okolnostima, sve dok ne bude prekasno da se primijeti razlika
izmeĊu varenja mogućnosti da bude svarena.
Dobar alat u pogrešnim rukama stvara loš rezultat. U ovoj
usporedbi medija kao vakcine i procesa vakcinisanja postoji dobra
namjera, kao i u vakcini protiv smrtonosnih bolesti. Antigeni su, u
metafori vakcine, ubjeĊivaĉka perspektiva stvarnosti, a tijelo je ljudski
mozak koji je imun na sve druge perspektive osim onih koji se nameću
kroz medije. Ta perspektiva je materijal vakcine. Uobliĉena i
preformulisana stvarnost su ĉesto ubjeĊivaĉke percepcije stvarnosti
date iz ugla gledanja korporacija i profita i/ili politiĉkih interesa u
medijima širom svijeta danas. Ako primatelj u procesu komunikacije s
medijima razumije prijetnju, onda su ubjeĊivaĉki efekti oslabljeni kao
što je objašnjeno u teoriji inokulacije. Ali ako je prijetnja primamljivo
upakovana u medijskim sadrţ ajima, što se opet radi tako zbog zahtjeva
trţ išta i samih primatelja za senzacionalistiĉkim i zanimljivim
sadrţ ajima, onda primatelj prijetnju više ne shvaća kao prijetnju.
Njegov um postaje imun na prijetnje zdravog rasuĊivanja.
Komunikatori ne kontrolišu u potpunosti efekte koje proizvode.
Teorije ubjeĊivanja imaju tendenciju da se oslanjaju na psihološko
djelovanje imitacije i na automatizam. Teorije biheviorizma
podrazumijevaju da je sva ljudska percepcija, a time i komunikacija, u
osnovi imitatorskog karaktera. Budući da je u ljudskoj prirodi da u
komunikaciji polazi iz sopstvene perspektive koji ţ eli prenijeti, ljudsko
komuniciranje je ubjeĊivaĉkog karaktera. Sadrţ aj medija ĉini jezik
(denominirana terminologija) te on postaje sredstvom za ubjeĊivanje
koji se širi svugdje i bez vremenskih ograniĉenja.
Mediji
vakcinišu
ĉovjekovu
percepciju
stvarnosti
preoblikovanjem te stvarnosti koja je predstavljena uĉesnicima
PREGLED
113
komunikacije. Stvarnost u demokratskim medijima oblikuje većina.
Mediji prenose i stvaraju uokvirenu stvarnost. Kao što se vakcina daje
u vrlo ranoj fazi razvoja ĉovjeka, tako i mediji daju jasne platforme
perspektive o odreĊenim temama u stvarnosti. To je razlog zašto je
većina sudionika imuna ili gotovo imuna, jer nema vakcine koja
garantira stopostotnu zaštitu od bolesti. Ali općenito gledajući,
vakcinisano ljudsko tijelo je zaštićeno od bolesti (zaštićeno od
razmišljanja i stvaranja vlastitih perspektiva i zakljuĉaka o stvarnosti).
U ovoj metafori bolest predstavlja stvarnost koju netko drugi
nije uobliĉio. Kako je ljudsko biće pod utjecajem više faktora u svome
kulturnom okruţ enju i kako stalno nastoji reorganizirati perspektivu
stvarnosti, mediji kao oblikovatelji su sredstvo (alat) za ubjeĊivanje
koji djeluje na principu vakcinisanja. Mediji daju kodove za
uobliĉavanje i oblikovanje stvarnosti u antigenima koji se distribuiraju
kroz proces vakcinacije. Oni koji pokušavaju prodrijeti kroz
"vakcinisanu" perspektivu moraju se sami dodatno obrazovati, moraju
razbiti stereotipne verzije stvarnosti koje su infiltrirane kroz medije i
proći dobar put kako bi stekli vlastito iskustvo, oboljeti od "bolesti
slobodnog razmišljanja", te prevladavanjem kulturnih razliĉitosti doći
do toga da uţ ivaju u drugim perspektivama i istraţ uju ih, i to ako
njihovo tijelo preţ ivi bolest. Postoje i oni koji ne preţ ive nuspojave
infiltracije vakcine i time prestaju postojati u komunikacijskom
procesu, ako odbiju stvoriti svoju vlastitu realnost i ne podlegnu iluziji
daljinskog upravljaĉa. Daljinski upravljaĉ pruţ a još jednu iluziju
slobode izbora. Demokratizacija u medijima je sloboda izbora
stvarnosti "osloboĊene virusa", koja se distribuira putem vakcina.
Mediji, kao vakcina, su moćno sredstvo u strategiji ubjeĊivanja za
oblikovanje stvarnosti zasnovane na uobliĉenim i preformulisanim
ĉinjenicama i mišljenjima većine u demokratizovanim medijima.
114
PREGLED
Tabela 1. IPA metodi (izradio autor ĉlanka na
osnovu IPA metoda u Delwiche, 2002)
Broj Naziv
na Naziv
engleskom jeziku prevod
metode, Objašnjenje
1
Name calling
davanje imena
2
3
Glittering generalities
The device of transfer
sjajne karakteristike
metoda prenosa
4
The device of the
testimonial
The device of plain
folk
Card stacking
svjedoĉenje
The band wagon
device
metoda pridruţiv anja
većini
5
6
7
metod pripadnosti
neukom stadu
namještanje karata
demonizacija ili
glorifikacija
glorifikacije
autoritet ili simbol
kredibilitet
„uvjerite se kao i Oni
što su probali“
obiĉni ljudi (MI)
montaţa i
dezinformacije
postaju fakti
svi u jedan vagon (MI
SVI)
Grafikon 1. Vakcinacija medijskim jezikom (izradio autor na osnovu
analize ţ urnalizma Fox korporacije, Greenwald, 2004)
PREGLED
115
Bibliografija
1. Baigent, M., Leigh, R., Lincoln, H. (2002) Mesijansko zavještanje.
Zagreb: Stari grad.
2. Balle, F. (1997) Moć medija – mandarin i trgovac. Beograd: Clio.
3. Bernays, E. (1928) Propaganda. New York: IG Publishing.
4. Borges, J. L. (2000) Knjiga od pijeska. Zagreb: Zagrebaĉka naklada.
5. Chomsky, N. (1992) Manufacturing consent Noam Chomsky and the
media [videorecording]. Montreal, Quebec, Canada: Necessary
Illusions.
6. Chomsky, N. (2000) Nuţne iluzije. Novi Sad: Svetovi.
7. Darley, A. (2000) Visual Digital Culture: Surface Play and Spectacle
in New Media Genres. London, New York: Routlege Taylor &
Francis Group.
8. Delwiche, A. (2002) Propagandacritic, from:
http://www.propagandacritic.com, Accessed June 2004.
9. Enciklopedija leksikografskog zavoda (1969), M. Krleţ a, N.
Bogdanov, D. Grlić, M. Iveković, K. Krstić, R. Podhorsky, B.
Vranjican (Eds.), Enciklopedija leksikografskog zavoda. Zagreb:
Jugoslovenski leksikografski zavod "Miroslav Krleţ a".
10. Eriksen, T. H. (2002) Paranoja globalizacije. Sarajevo: Sejtarija.
11. Greenwald, R. (Writer) (2004) Outfoxed: Rupert Murdoch's War on
Journalism. USA.
12. Haag, E. (1996) Mistika ţ idova. Zagreb: MISL.
13. Interview: Robert de Niro bogomdan glumac. Hollywood. No. 104.
14. Juhasz, A. (2011) Learning from YouTube. Retrieved from:
http://mitpress.mit.edu/catalog/item/default.asp?ttype=2&tid=12596,
Accessed April 2011.
15. Juhasz, A., Dietrich, C. (2011, 20/02/11) Learning from YouTube.
Learning from YouTube: Video Book. [Video Book] Retrieved from:
http://vectors.usc.edu/projects/learningfromyoutube/ Accessed April
2011.
16. Klein, N. (2002) No Logo. Zagreb: VBZ.
17. Lippmann, W. (1922) Public opinion. New York: Harcourt.
18. McBean, E. (1957) The Poisoned Needle: Suppressed Facts About
Vaccination. Retrieved from: http://www.whale.to/a/mcbean.html
Accessed February 2011.
19. McDermott, I., Jago, W. (2004) NLP obuka : kompletan vodič ka
ličnom blagostanju i profesionalnom uspehu (V. Ristić, Trans.).
Beograd: Mono & Manana.
20. McGuire, W. (1961) Resistance to persuasion conferred by active and
passive prior refutation of the same and alternative
116
PREGLED
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
counterarguments. Journal of Abnormal and Social Psychology(63),
326–332.
McLuhan, M. (1967) The Mechanical Bride. London: Folklore of
Industrial Men Routledge Kegan Paul Limited.
Moore, M., Baker, J. A., Gore, A., Daschle, T., Bush, G. W., Rice, C.
(2004) Fahrenheit 9/11 [videorecording]. Culver City, Calif.:
Columbia TriStar Home Entertainment.
Nuhić, M. (1996) Komuniciranje. Sarajevo: Fakultet politiĉkih nauka.
Packard, V. (1957) The Hidden Persuaders. New York: IG
Publishing.
Redfield, J. (1995) Celestinsko proročanstvo. Beograd: Narodna
knjiga Alfa.
Rossen, R. (Writer) (1949) All the King’s Men. SAD.
Shapiro, A. L. (1999) The Control Revolution: How the Internet is
Putting Individuals in Charge and Changing the World We Know.
New York: PublicAffairs, Perseus Book Group.
Silberstein, S. (2002) War of the Words : Language, Politics and
9/11. London, New York: Routledge Taylor and Francis Group.
Simons, H. W., Morreale, J., Gronbeck, B. (2001) Persuasion in
Society. Thousand Oaks, London, New Delhi: Sage Publications Inc.
Slavujević, Z. Đ. (1993) Biblijska koncepcija propagande. Beograd:
Povodi.
Spahić, B. (1990) Biti propagandista. Sarajevo: Udruţ enje
ekonomskih propagandista BiH.
Townshend, C. (2003) Terorizam. Sarajevo: Šahinpašić.
Tucaković, Š. (1999) Propagandno komuniciranje. Sarajevo:
Univerzitetska knjiga.
Webster's Concise Interactive Encyclopedia. (1995). [CD ROM
Multimedia Reference Encyclopedia]: Attica & Helicon.
Zelizer, B., Allan, S. (Eds.) (2002). Journalism after September 11 (1
ed.). London, New York: Routledge Taylor and Francis Group.
PREGLED
117
118
PREGLED
Arnela Bratovĉić
UDK 329 + 336.1 (497.6)
O FINANSIRANJU POLITIĈKIH STRANAKA
THE FINANCING OF POLITICAL PARTIES
Sažetak
Novac je osnova postojanja mnogih društvenih organizacija pa i
političkih stranaka. Oblast finansiranja političkih stranaka i predizbornih
aktivnosti jedno je od najvaţni jih pitanja stabilizacije demokratskih procesa u
tranzicijskim zemljama, ali i onima sa razvijenom demokratijom.
Praksa je pokazala da je oblast finansiranja političkih stranaka jedan od
vodećih problema i u političkom ţi votu Bosne i Hercegovine. Stoga će u radu
biti ukazano na neka od najznačajnijih pitanja u vezi sa finansiranjem
političkih stranaka, nedostacima u zakonskoj regulativi, neophodnosti
stroţi jih sankcija za nepoštivanje pravila finansiranja i veću odgovornost
političkih stranaka za racionalnije trošenje sredstava finansiranja.
Ključne riječi: finansiranje, političke stranke, transparentnost, izborna
kampanja
Summary
Money is the basis of the existence of many social organizations,
including political parties. Financing of political parties and election
activities is one of the most important questions of stabilization of democratic
processes in transitional countries, but also of those with a developed
democracy.
The practices have shown that the field of financing of political parties is one
of the leading issues in the B-H political life. Therefore at some of the most
important issues regarding the funding of political parties, legislative
shortcomings, the necessity of stricter sanctions for contempt of the rules of
funding and greater accountability of political parties for more rational
spending of funds will pointed out in the paper.
Key words: finance, political parties, transparency, election campaign
PREGLED
119
Uvod
U politiĉkom ţ ivotu demokratija zahtijeva uĉešće djelotvornih
politiĉkih stranaka, koje su, s obzirom na ulogu koju imaju, postale
osnova politiĉkog ţ ivota u društvu i osnovna pokretaĉka snaga
politiĉkih procesa, a time i najvaţ niji subjekti politiĉkog ţ ivota. Kao
organizacije osnovane u cilju osvajanja i odrţ avanja drţ avne vlasti,
politiĉke stranke imaju posebno mjesto i ulogu u savremenim
društveno-politiĉkim dešavanjima. Ĉinjenica je da je novac izvor koji
pokreće mnoge društvene organizacije, pa i politiĉke stranke, te da je
time i jedan od kljuĉnih elemenata efikasnosti i djelovanja politiĉkih
stranaka.
Moć novca u politici
Finansiranje politiĉkih stranaka je osnovno pitanje za naĉin
raspodjele, utjecaja i materijalne usmjerenosti rada stranaka, odnosno
neophodan uslov za njihov rad, ali ukoliko izmaknu društvenoj
kontroli, moguća je opasnost za stanje demokratskih odnosa i za
ostvarivanje ustavom i zakonima predviĊenih ljudskih prava i osnovnih
sloboda.
Pitanje finansiranja politiĉkih stranaka, iako veoma vaţ no, do
skorijeg je vremena bilo skriveno od javnosti. „Pobornici shvatanja o
'dijaboliĉnoj moći novca u politici' su do polovine prošlog stoljeća
navodili kao argument u prilog tih shvatanja skoro potpuno odsustvo
informacija o naĉinu finansiranja politiĉkih stranaka. Veo misterije o
tome kako partije obezbjeĊuju sredstva za svoj rad, nastalo je već
poĉetkom XIX stoljeća kada su politiĉkom pozornicom zemalja
predstavniĉke demokratije gospodarile konzervativne i liberalne partije.
Te partije su svoja finansijska sredstva obezbjeĊivale iskljuĉivo od
poklona bogatih pojedinaca. Uskraćivanje informacija o darodavcima
rezultat je prije svega teţ nje partija da od javnosti budu skriveni mnogi
poslovi u kojima su bogati pojedinci za svoje 'poklone' dobijali
zauzvrat od partijskih lidera krupne protivusluge: ekonomske
120
PREGLED
koncesije, izbor na utjecajna mjesta u drţ avnom aparatu, naroĉito u
diplomatiji.“1
Sa razvojem politiĉkih stranaka rasli su i troškovi izdrţ avanja
administrativnog i profesionalnog stranaĉkog kadra, eksperata,
izdavanja stranaĉke štampe, a posebno je primjetno povećanje troškova
izborne kampanje i drugih aktivnosti koje vrše politiĉke stranke, što je
vodilo ka traţ enju naĉina za razliĉite oblike finansiranja i obezbjeĊenja
stalnih izvora finansiranja.
Tako su se oblikovali slijedeći vidovi finansiranja politiĉkih
stranaka:
a) ĉlanarine i liĉne donacije ĉlanstva
Danas je gotovo nemoguće naći politiĉku stranku koja se
finansira iskljuĉivo iz ĉlanarine. Ovaj naĉin finansiranja najveći
rezultat je imao u masovnim strankama2, što je znaĉilo da se tim putem
mogu obezbijediti znaĉajna finansijska sredstva, ali nedovoljna, te su se
poĉeli izdvajati i prilozi ĉlanstva kao dodatni naĉin finansiranja.
Nesporno je da su ĉlanarine, u odnosu na druge oblike finansiranja,
mali prihodi, ali su takvim naĉinom finansiranja politiĉke stranke stekle
mogućnost veće, ali ne i potpune nezavisnosti od finansijskih izvora
moći.
b) Prilozi fiziĉkih i pravnih lica
U poĉetku razvoja politiĉkih stranaka ovaj vid finansiranja bio
je i iskljuĉivi naĉin finansiranja politiĉkih stranaka, za razliku od danas.
Posebnu ulogu su imala bogata i moćna lica, koja su davanjem
novĉanih priloga omogućavala odreĊeni politiĉki utjecaj, odnosno moć
u stranci kroz mogućnost utjecaja na stranaĉku politiku. Veći prilozi
fiziĉkih i pravnih lica su ĉesto bili shvaćeni kao pokušaj utjecaja na
politiĉke stranke, jer što je veća finansijska ovisnost stranaka o
1
Goati, V. „Savremene politiĉke partije“, komparativna analiza, prvo izdanje,
Beograd, 1984, str. 283.
2
Sa širenjem prava glasa javljaju se masovne stranke koje se, za razliku od
kadrovskih stranaka, baziraju na brojnom ĉlanstvu, što je omogućilo sudjelovanje u
izbornom procesu i onih graĊana koji ne pripadaju samo uglednim odnosno poznatim
liĉnostima.
PREGLED
121
donatorima, veća je mogućnost da će stranka zastupati njihove interese,
a ne interese društva. Stoga su u mnogim drţ avama doneseni zakoni o
finansiranju politiĉkih stranaka, sa odredbama koje propisuju javno i
transparentno prikazivanje svih stranaĉkih prihoda, zakonska
ograniĉenja o visini utroška, nadzor nad pravilnim utroškom kao i
sankcije za nezakonske postupke. Osnivanje raznih stranaĉkih
organizacija, udruţ enja, fondacija pretpostavke su za moguće
nepoštivanje zakonskih odredaba.
c) Finansiranje od drţ ave
Kao jedan od osnovnih naĉina finansiranja politiĉkih stranaka
su sredstva iz drţ avnog budţ eta, što predstavlja praksu velikog broja
demokratskih drţ ava. U razvijenim demokratijama finansiranje iz
budţ eta drţ ave raspodjeljuje se na razliĉite naĉine kako bi se podrţ ao
rad politiĉkih stranaka u predstavniĉkim tijelima te pored direktnih
finansijskih izdvajanja iz budţ eta, odnosno mjeseĉnih i godišnjih
izdvajanja, subvencija stranaĉke štampe, podrške organizacijama
stranaka kroz struĉna savjetovanja, finansiranje projekata stranke itd.,
finansijska pomoć od drţ ave moţ e se ogledati i u vidu poreskih
olakšica, besplatnog ili povoljnog korištenja javnih usluga itd.
d) Dobit od prihoda preduzeća i imovine u vlasništvu stranke
Politiĉke stranke u najrazvijenijim drţ avama Evrope ĉesto se
angaţ uju u privrednom ţ ivotu preko vlastitih preduzeća i na taj naĉin
ostvaruju znaĉajne prihode.3 TakoĊer, postoje i politiĉke stranke koje
dio sredstava stjeĉu trgovinom, u smislu prodaje stranaĉkih rekvizita.
Prihode od imovine i vlastite djelatnosti imaju samo tradicionalne
stranke.
Kao vodeći i glavni sluţbe ni izvor prihoda stranaka su sredstva
iz drţ avnog budţ eta, što predstavlja praksu velikog broja demokratskih
drţ ava. Takvim naĉinom finansiranja politiĉkih stranaka omogućava se
3
„U Velikoj Britaniji lokalne organizacije Laburistiĉke partije drţe fudbalske
kladionice, a iz ostvarenih prihoda podmiruju troškove vlastitog aparata, dok u nekim
zapadnoevropskim partijama iste posjeduju finansijska udruţe nja i privredne
korporacije, od kojih dobijaju dio novĉanih sredstava“. Goati V., „Savremene
politiĉke partije“, komparativna analiza, prvo izdanje, Beograd, 1984, str. 290.
122
PREGLED
potpuniji uvid u njihove finansijske prihode i rashode, spreĉavanje
dijela korupcije, donekle smanjuje lobiranje od fiziĉkih i pravnih lica
uz pomoć novĉanih priloga kao i nadzor i kontrola troškova stranaka i
izbornih kampanja. MeĊutim, vaţ no je istaći da podrška iz drţ avnog
budţ eta ne bi trebala prelaziti odreĊene granice, s obzirom da ovisnost
stranaka o drţ avnoj podršci moţ e utjecati na slabljenje veza sa
njihovim biraĉima.
Iako se drţ ava ukljuĉuje u finansiranje politiĉkih stranaka, još
uvijek nije pronaĊen odgovarajući sistem njihovog finansiranja i
pokušaja da se barem pribliţ no izjednaĉe uslovi za politiĉko takmiĉenje
stranaka, ĉime bi se smanjila mogućnost negativnog utjecaja raznih
oblika privatnog finansiranja.
MeĊunarodni standardi
Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije Ujedinjenih
nacija protiv korupcije (UNCAC)
kao instrumenta koji na
meĊunarodnom planu predstavlja globalan odgovor drţ ava ĉlanica UNa u borbi protiv korupcije, iz koje proizlazi i obaveza da razvija i
provodi antikorupcijsku politiku u svim oblastima društva pa i oblasti
finansiranja politiĉkih stranaka. Dakako, obaveza BiH kao potpisnice
Konvencije nije samo u formalnom zadovoljavanju odredaba
konvencije, nego i u realizaciji obaveza koje je preuzela.
Na meĊunarodnom planu konstantno je prisutna aktivnost
razvijanja meĊunarodnih pravnih standarda i regulisanja finansiranja
politiĉkih stranaka. Takva jedna inicijativa predstavljena je na 3.
konferenciji tijela za borbu protiv korupcije odrţ ane pod politiĉkim i
tehniĉkim voĊenjem Vijeća Evrope u Madridu 1998. godine. IzmeĊu
ostalih, svrha Konferencije je bila i da se pripreme opći standardi za
uspostavljanje transparentnog sistema finansiranja politiĉkih stranaka
te je u svojim zakljuĉcima istakla 14 mjera kojima bi se regulisalo
finansiranje politiĉkih stranaka:
1. postavljanje gornjeg limita troškova izbornih utakmica (misli se
na izborne troškove, a ne na troškove stranaka);
2. osiguravanje budţ etskog finansiranja (u razumnim granicama),
djelovanja politiĉkih stranaka, uzimajući u obzir njihovu
zastupljenost u predstavniĉkom tijelu;
PREGLED
123
3. striktna regulacija ili ĉak zabrana kompanijama finansiranje
politiĉkih stranaka;
4. zabrana anonimnih donacija politiĉkim strankama, vodeći
raĉuna o zaštiti privatnosti liĉnih podataka kakva je predviĊena
Evropskom konvencijom o ljudskim pravima;
5. osiguranje potpune transparentnosti izvora finansiranja i
troškova politiĉkih stranaka te transparentnost voĊenja njihovih
raĉuna;
6. zahtjev prema vršiteljima duţ nosti da objave svoju imovinu
nezavisnom tijelu u vrijeme kada stupaju na duţ nost i u
trenutku prestanka funkcije;
7. uspostavljanje jedne ili više nezavisnih institucija s istraţ nim
ovlastima odgovornih za nadzor nad stranaĉkim raĉunima,
predizbornim troškovima te ojaĉanom mogućnošću da izriĉu
sankcije;
8. kriminalizacija ilegalnog finansiranja politiĉkih stranaka;
9. razmatranje mogućnosti kriminalizacije liĉnog bogaćenja
izabranih zastupnika za vrijeme mandata, ako ne postoji
opravdanje o porijeklu imovine;
10. uklanjanje mogućnosti poreskih olakšica za nezakonita plaćanja
pri meĊunarodnim ugovorima;
11. ograniĉenje istodobnog vršenja većeg broja funkcija;
12. regulisanje situacija simultanog vršenja javne duţ nosti i
odgovornosti u privatnom sektoru kako bi se sprijeĉio sukob
interesa;
13. obvezivanje finansijskih institucija da prijave sumnjive
finansijske transakcije;
14. optimiziranje meĊunarodne saradnje u razmjeni informacija u
istraţ ivanjima korupcije.4
Oblast finansiranja politiĉkih stranaka i predizbornih aktivnosti
jedno je od vaţ nijih pitanja stabilizacije demokratskih procesa u
tranzicijskim zemljama, ali ne zaostaje mnogo ni u zemljama sa
razvijenom tradicijom fer i poštenih izbora, o ĉemu svjedoĉe i brojni
skandali5, korupcije6 i politiĉke krize sa istaknutim imenima svjetske
4
Opširnije o ovome: www.transparency.hr./dokumenti/tekstovi/brosura.pdf.
Poljsku obiljeţ ava afera Miller – primanje ruske finansijske pomoći. Ukrajinski
premijer Lazarenko osuĊen je u Švicarskoj radi pranja novca (cca 114 miliona
dolara). U Rusiji skandal bivšeg predsjednika Jeljcina pokazuje da politiĉke stranke
5
124
PREGLED
politiĉke scene. Zbog toga su pitanja koja se tiĉu ove oblasti postala
predmet detaljne analize u više zemalja, što govori o tome da problem
finansiranja stranaka nije još uvijek valjano riješen. Svrha regulisanja
pitanja finansiranja politiĉkih stranaka je da programski ciljevi
stranaka, a ne novac, odluĉuju ko će biti politiĉki predstavnik.
Bosna i Hercegovina – pravno i stvarno stanje
Zakonska regulativa
Veliki napredak u oblasti finansiranja politiĉkih stranaka i
predizbornih aktivnosti u Bosni i Hercegovini bio je tokom 2000.
godine kada je Parlamentarna skupština BiH usvojila Zakon o
finansiranju politiĉkih stranaka u BiH7, koje je osim navedenog
regulisano i Zakonom o politiĉkim organizacijama BiH8, Izbornim
zakonom BiH9, podzakonskim aktima odnosno Pravilnikom o
godišnjim finansijskim izvještajima politiĉkih stranaka10, Pravilnikom
o predizbornim i postizbornim finansijskim izvještajima politiĉkih
subjekata11, kao i statutima politiĉkih stranaka koji sadrţ e odredbe o
materijalno-finansijskom poslovanju stranaka. U cilju lakšeg pristupa i
razumijevanja odredaba pravila finansiranja, bilo bi efikasno materiju
koja reguliše finansiranje politiĉkih stranaka i izbornih kampanja u BiH
u cijelosti objediniti u Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka.
Na entitetskom nivou i u Brĉko Distriktu finansiranje politiĉkih
stranaka razliĉito je riješeno.
primaju donacije i od osoba osumnjiĉenih za kriminalne aktivnosti. Opširnije o
ovome: fpn.finstranaka.fix.doc/kreg.
6
„Na listi potencijalno korumpiranih politiĉara našla su se istaknuta imena
nacionalne i svjetske politike – poput Helmuta Kola, Ţaka Širaka, Ehuda Baraka,
Borisa Jeljcina, ĉak i Nelsona Mendele“. Ovĉina, I. „Politiĉke stranke i demokratija“,
Sarajevo, 2007, str. 66.
7
„Sluţb eni glasnik BiH“, br.: 22/00, 102/09 i 54/10.
8
„Sluţb ene novine BiH“, broj: 27/91.
9
„Sluţb eni glasnik BiH“, br.: 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05,
52/05, 65/05, 77/05, 11/06,
24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10).
10
„Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 61/06.
11
„Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 61/06.
PREGLED
125
U FBiH sredstva iz budţ eta se izdvajaju direktno strankama
putem Zakona o izvršenju budţ eta FBiH, dok je u Brĉko Distriktu
regulisanje ove oblasti predviĊeno Zakonom o finansiranju politiĉkih
stranaka iz budţ eta Brĉko Distrikta12, a u RS Zakonom o finansiranju
politiĉkih stranaka iz budţ eta Republike, grada i općine13, kojim se,
suprotno drţ avnom zakonu, iz budţ eta izdvaja i dio sredstava za
finansiranje izborne kampanje ovjerenim politiĉkim strankama. Imajući
u vidu da pojedina rješenja nisu usaglašena, neophodno je usklaĊivanje
entitetskih propisa sa drţ avnim.
Zakonom o finansiranju politiĉkih stranaka BiH date su obaveze
Centralnoj izbornoj komisiji BiH u pogledu formiranja posebne Sluţ be
za reviziju finansijskog poslovanja koja pregleda i kontroliše
finansijske izvještaje koje podnose politiĉke stranke.
Propisana je obaveza politiĉkih stranaka o voĊenju evidencije o
svojim prihodima i rashodima, a svaku nepravilnost koju utvrdi Sluţ ba
dostavlja CIK BiH, koja je ovlaštena da odluĉi da li su politiĉka stranka
ili drugo lice prekršile odredbe Zakona o finansiranju politiĉkih
stranaka te da izrekne sankcije istima ili da poduzme odgovarajuće
administrativne mjere14. TakoĊer je obavezna da svake godine podnese
izvještaj o pregledanom stanju finansijskog poslovanja politiĉkih
stranaka Parlamentarnoj skupštini BiH.
U Zakonu su data ograniĉenja15 vezana za naĉin obezbjeĊenja
finansijskih sredstava politiĉkih stranaka, prema kojima politiĉka
stranka moţ e osigurati sredstva za svoj rad iz ĉlanarina, prihoda
pravnih i fiziĉkih lica, prihoda od imovine u vlasništvu politiĉke
stranke, prihoda iz budţ eta BiH za finansiranje parlamentarnih grupa u
skladu sa ĉlanom 10.16 istog zakona, entitetskih budţ eta i svih njihovih
12
„Sluţb eni glasnik Brĉko Distrikta BiH“, br.: 29/04, 14/07 i 19/07.
„Sluţb eni glasnik RS“, broj: 65/08.
14
Opširnije o izricanju novĉanih sankcija politiĉkim strankama od CIK BiH:
www.izbori.ba.
15
Vidjeti ĉlan 3. Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH.
16
Ĉlanom 10. Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka u BiH propisan je naĉin
raspodjele sredstava iz drţa vnog budţe ta, ĉime je nakon Izmjena i dopuna Zakona o
finansiranju politiĉkih stranaka 2010. g. propisano da se finansiranje parlamentarnih
grupa zastupljenih u Parlamentarnoj skupštini BiH rasporeĊuje na naĉin da se 30%
sredstava jednako rasporeĊuje svim parlamentarnim grupama, 60% od ukupnog
13
126
PREGLED
niţ ih jedinica u skladu sa entitetskim zakonima kao i iz dobiti od
preduzeća u vlasništvu politiĉke stranke.
Uvedena su i ograniĉenja17 na visinu priloga koje pravna i
fiziĉka lica mogu dati politiĉkoj stranci, odnosno ukupan iznos svih
priloga jednog fiziĉkog lica u jednoj kalendarskoj godini ne smije
premašiti iznos od osam prosjeĉnih neto plaća, dok ukupan iznos
priloga jednog pravnog lica u jednoj kalendarskoj godini ne smije
premašiti iznos od 15 prosjeĉnih neto plaća. Svi prilozi veći od 100
KM obavezno se unose u finansijski izvještaj pa i onda kada prilog daje
ĉlan ili grupa ĉlanova stranke.
TakoĊer su propisani zabranjeni prilozi18 od drţ avnih,
entitetskih i kantonalnih organa, organa općinskih i mjesnih zajednica,
javnih institucija, javnih preduzeća, humanitarnih organizacija,
anonimnih donatora, vjerskih zajednica kao i pravnih lica u kojim
uloţ eni javni kapital iznosi najmanje 25% te privatnih preduzeća koja
obavljaju javne usluge na osnovu ugovora sa vladom.
Nedostatak propisa koji regulišu ovu materiju je u tome što se
prioritet kontrole svodi na prihode, a u manjoj mjeri na rashode
politiĉkih stranaka. Ĉinjenica da neka politiĉka stranka ima veće
rashode od prijavljenih prihoda govori o ozbiljnom problemu mogućeg
ilegalnog postupka stjecanja finansijskih sredstava.
Mora se istaći da su ove odredbe propisane tek Izmjenama i
dopunama Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka iz 2010. godine,
jer sve do tada je na snazi bilo pravilo da ukupan iznos jednokratnih
priloga za pravna i fiziĉka lica ne smije premašiti osam prosjeĉnih
plaća u jednoj kalendarskoj godini i da se ne smije dodjeljivati više od
jednom godišnje kao i odredba u kojoj su bili izostavljeni anonimni
donatori iz dijela koji govori o zabranjenim prilozima. TakoĊer je bila
izostavljena odredba Zakona o obaveznom voĊenju evidencije politiĉke
iznosa rasporeĊuje se srazmjerno broju zastupniĉkih mjesta koje svaka parlamentarna
grupa ima u trenutku raspodjele, dok 10% od ukupnog iznosa rasporeĊuje se
parlamentarnim grupama srazmjerno broju zastupniĉkih mjesta koja pripadaju manje
zastupljenom spolu.
17
Vidjeti ĉlan 5. Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH.
18
Vidjeti ĉlan 8. Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH.
PREGLED
127
stranke o svim prilozima fiziĉkih i pravnih lica kao i izdavanju potvrde
o primitku priloga.
Navedeno je omogućavalo da je jedno lice moglo stranci uplatiti
više pojedinaĉnih priloga ispod 100 KM i time ostati anonimno, što je u
bilo u suprotnosti sa suštinom Zakona i pravilima transparentnosti.
Ĉinjenica je da i posljednjim Izmjenama i dopunama Zakona jedno lice
moţ e uplatiti stranci pojedinaĉan prilog ispod 100 KM, ali pri tome ne
moţ e ostati anonimno jer se stranka obavezuje na voĊenje evidencije i
izdavanje potvrde o primitku istog.19
Prema podacima Sluţ be za reviziju finansijskog poslovanja
politiĉkih stranaka, konstatovano je uĉestalo kršenje odredbi Zakona
vezanih za visinu dozvoljenih priloga, zabranjenih priloga i
nedostavljanje finansijskih izvještaja u Zakonom predviĊenom roku.20
U prijedlozima koji su prethodili Izmjenama i dopunama
Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka u BiH, ne moţ emo se a ne
osvrnuti na dosta zanimljive prijedloge tada vladajuće strukture vlasti,
ali i drugih politiĉkih subjekata. Tako je npr. HDZ BiH predlagao
izmjenu novĉanog limita koji se moţ e donirati politiĉkim strankama, a
koji je do usvajanja Izmjena i dopuna Zakona iznosio osam prosjeĉnih
plaća za fiziĉka ili pravna lica, a koja se odnosi u pravcu povećanja
takvog limita na 50.000,00 KM godišnje. Izneseni prijedlog ukazuje na
nerealna rješenja, nerealno je i usvojeno da ukupan iznos priloga
jednog pravnog lica u jednoj kalendarskoj godini ne smije premašiti
iznos od 15 prosjeĉnih neto plaća (uvećani u odnosu na prethodne
odredbe), a posebno na povećanje limita na 50.000,00 KM sa aspekta
jaĉanja uloge novca sumnjivog porijekla za kupovanje moći utjecajnih
privrednih subjekata i korporacija, kojih je u BiH, naţ alost, mnogo.
Sa druge strane, SBB BiH iznosi prijedlog potpunog „brisanja“
finansiranja politiĉkih stranaka iz budţ eta u cilju usmjeravanja
namijenjenog novca u odreĊene fondove, kako bi se stranke, koje ţ ele
participirati u vlasti, finansirale iz ĉlanarina i donacija simpatizera.
19
Ovaj problem je Republika Hrvatska regulisala svojim Zakonom o finansiranju
politiĉkih stranaka (ĉlanovi 5. i 6.) na naĉin da je zabranjeno primanje dobrovoljnih
priloga od anonimnih izvora, a ukoliko do njih ipak doĊe, moraju se prijaviti
nadleţn im organima i najkasnije u roku od osam dana uplatiti u drţa vni budţe t.
20
Opširnije o ovome: www.izbori.ba.
128
PREGLED
Kada bi se uzeo u obzir navedeni prijedlog SBB BiH, tada bi u
BiH vladajuću strukturu ĉinilo samo nekoliko imućnih porodica iz BiH.
Stoga ne ĉudi ovakav prijedlog stranke na ĉijem ĉelu je ĉovjek koji je
vlasnik najtiraţ nijeg dnevnog ĉasopisa u BiH, odnosno jedan od
imućnijih ljudi u BiH.
Jedno je jasno – finansiranje iz budţ eta drţ ave omogućava
potpuniji uvid u njihove finansijske prihode i rashode, dijelom spreĉava
uslove za stvaranje korupcije, donekle smanjuje lobiranje od fiziĉkih i
pravnih lica uz pomoć novĉanih priloga kao i nastojanja efikasnog
nadzora i kontrole troškova stranaka i izbornih kampanja, što uostalom
proizlazi iz mjera predloţ enih na 3. konferenciji tijela za borbu protiv
korupcije, a ĉije bi cjelokupne (a ne dio, kao što je sluĉaj u trenutnoj
domaćoj legislativi) mjere bilo neophodno direktno inkorporirati u
Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka BiH.
Uvidom u finansijske izvještaje politiĉkih subjekata primjetno
je da su budţ etska sredstva procentualno najveći izvor finansiranja
politiĉkih stranaka, koja vodećim politiĉkim strukturama u posljednjih
pet godina iznose po nekoliko miliona godišnje (cca 20-23 miliona
KM), a izuzetak je 2009. g., kada su sredstva izdvojena iz budţ eta za
finansiranje stranaka iznosila 19.163.668,07 KM. Tako su se stranke u
2009. g. najviše finansirale iz sredstava dobijenih iz budţ eta (82,1%),
zatim iz priloga fiziĉkih lica (5,7%), ĉlanarina (5,1%) itd.21
Na web stranici CIK BiH objavljena je baza podataka sa
informacijama o finansijama politiĉkih subjekata, ĉiji pristup takvoj
vrsti informacija predstavlja znaĉajan izvor informacija za medije,
struĉnjake koji prate ovu oblast, ali i informisanje graĊana o prihodima
i troškovima politiĉkih subjekata uopće. Objavljivanje takvih podataka
doprinosi većoj transparentnosti izbornog procesa, na naĉin da time
nudi graĊanima mogućnost saznanja o politiĉkim kandidatima u cilju
donošenja ispravne odluke na izborima, moţ e donekle da sprijeĉi
pojavu korupcije, da doprinese odreĊenoj odgovornosti politiĉara
prema biraĉima o utrošku finansijskih sredstava i sl.
21
Opširnije o visini izdvojenih sredstava iz budţe ta od 2004. do 2009. g.:
www.izbori.ba.
PREGLED
129
Finansiranje izborne kampanje
Prva pravila u pogledu obaveznog dostavljanja finansijskih
podataka o kandidatima u BiH uvrštena su u Pravila i propise
Privremene izborne komisije BiH za izbore koji su odrţ ani 1998.
godine, kada su kandidati bili obavezni podnijeti izjave o prihodima i
izvorima prihoda, imovini, rashodima i drugim obavezama. Javnom
mnijenju bila je pruţ ena mogućnost da se uvidom u priloţ ene izjave
kandidata, koje su objavljene kao dodatak dnevnoj štampi kao i na web
stranici OSCE-a, uvjere u taĉnost i ocjene vjerodostojnost kandidata i
politiĉkih subjekata kojima su namjeravali ukazati biraĉko povjerenje
na izborima.
Kada je rijeĉ o finansiranju izborne kampanje u Bosni i
Hercegovini, shodno odredbama Izbornog zakona BiH, osnov za
odreĊivanje maksimalnog iznosa sredstava koji jedan politiĉki subjekt
moţ e da potroši u svrhe finansiranja izborne kampanje je broj glasaĉa
za svaku izbornu jedinicu, odnosno broj glasaĉa u svim izbornim
jedinicama mnoţ i se sa 20 ili 30 feninga zavisno o kojem nivou vlasti
je rijeĉ.
TakoĊer, Zakon propisuje da su politiĉki subjekti koji uĉestvuju
na izborima za organe vlasti BiH na svim nivoima vlasti duţ ni u
vrijeme podnošenja prijave za ovjeru za uĉešće na izborima CIK BiH
podnositi posebne finansijske izvještaje koji trebaju sadrţ avati
raspoloţ ivu gotovinu, sve prihode i rashode iz zemlje i inostranstva,
identitet lica koje su izvršile donaciju u visini koja prelazi 100 KM,
troškove predizborne kampanje kao i sva dugovanja i obaveze kako
podnosilaca izvještaja tako i trećih lica sa kojima je podnosilac
izvještaja vršio transakcije.
Svaki kandidat za izbornu funkciju na nivou BiH ili na nivou
entiteta duţ an je, po prihvatanju kandidature za izbore, podnijeti CIK
BiH izjavu o svom ukupnom imovinskom stanju kao i imovinskom
stanju ĉlanova svoje porodice kao i po proteku mandata, kako bi se
olakšalo utvrĊivanje moguće finansijske zloupotrebe izabranih
predstavnika u mandatnom periodu. Naţ alost, taĉnost podataka
unesenih u obrazac izjave o imovinskom stanju kandidata i ĉlanova
njihove porodice niko ne kontroliše, ĉime se daje mogućnost
130
PREGLED
kandidatima prijave dijela imovine, prijave imovine steĉene na sumnjiv
naĉin ili pak neprijavljivanja imovine.
U cilju spreĉavanja zloupotrebe istih ovu problematiku
neophodno je zakonski regulisati i dati u nadleţ nost struĉnom organu
uz obavezu interresorne saradnje svih kompetentnih tijela i organa kao
i predvidjeti oštrije sankcije, ukljuĉujući i zabranu kandidovanja na
izborima i vršenje javne funkcije zbog neprijavljivanja ili laţ nog
prijavljivanja, ali i nezakonitog stjecanja imovine kandidata na
izborima.
Prema objavljenom Izvještaju o reviziji i pregledu finansijskih
izvještaja politiĉkih stranaka za 2008. godinu, primjetna su ĉesta
kršenja odredaba Izbornog zakona BiH kao i Zakona o finansiranju
politiĉkih stranaka BiH, posebno od vladajućih stranaka koje su
najsklonije malverzacijama Zakona, a ujedno i raspolaţ u najvećim
iznosima novca uglavnom iz budţ eta, ali da za njima ne zaostaju ni
neke od opozicionih stranaka.
Tako je npr. SNSD u izbornoj kampanji za izbore provedene
2008. godine, izmeĊu ostalih kršenja propisa o finansiranju stranaka, i
enormno prekoraĉio limit dozvoljen za troškove izborne kampanje za
ĉak 545.096,00 KM, a za šta je sankcionisan sa tek 10.000,00 KM, što
je uostalom i maksimalna novĉana kazna za navedeno kršenje Zakona.
Dakle, nesporno je da su u BiH prisutna konstantna kršenja
odredaba kako Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH tako i
Izbornog zakona BiH i za oĉekivati je da će CIK BiH, shodno vaţ ećim
propisima, sankcionisati utvrĊena kršenja odredaba o finansiranju
stranaka kao i odredaba Izbornog zakona, posebno imajući u vidu
odredbe koje propisuju limit dozvoljen za troškove izborne kampanje,
iako će, prema vaţ ećim propisima, takva sankcija biti znatno manja
nego prekoraĉeni limit kojim je stranka nastojala, pa i uspjela, postići
svoj cilj. „Kontroli u finansiranju politiĉkih stranaka trebalo bi pribjeći
u vrijeme izborne kampanje kada se troši veliki novac za izbore i
propagandu, jer su izborne kampanje prilika kada se moţ e kupiti moć i
PREGLED
131
kada se pribjegava vezama sa sumnjivim finansijskim centrima
moći“.22
Zakljuĉna razmatranja
Razvojem politiĉkih stranaka problem obezbjeĊivanja
finansijskih sredstava za njihovu aktivnost postaje sve teţ i.
Finansiranje politiĉkih stranaka, bilo da dolazi iz privatnih ili javnih
izvora, nije neutralno. Reforme u oblasti politiĉkog finansiranja
potrebne su da bi se smanjio utjecaj ekonomske nejednakosti na
politiĉki proces, na naĉin da se reguliše i ograniĉava upotreba
finansijskih izvora za politiĉke svrhe. Izvori finansiranja politiĉkih
stranaka mogu da budu razliĉiti, ali osnovni princip koji je neophodno
zadovoljiti jeste potpuna transparentnost kako izvora finansiranja tako i
utroška sredstava.
Oblast finansiranja politiĉkih stranaka pokazala se u praksi kao
jedan od većih problema i u politiĉkom ţ ivotu BiH. Kako su budţ etska
sredstva najveći izvor finansiranja politiĉkih stranaka, trebalo bi
pronaći pravedniji naĉin finansiranja istih, uzimajući u obzir njihovu
zastupljenost u predstavniĉkom tijelu, ali i ukupne prihode stranke,
kako bi se pokušali izjednaĉiti uslovi za politiĉku borbu stranaka, ĉime
bi se smanjila mogućnost negativnog utjecaja raznih oblika privatnog
finansiranja. Praviĉnijom raspodjelom finansijskih sredstava omogućit
će se jednakost stranaka i obezbijediti demokratski i fer izbori.
Iz objavljenih revizijskih izvještaja o pregledu finansijskih
izvještaja politiĉkih stranaka, evidentno je konstantno kršenje odredaba
Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka i Izbornog zakona BiH, što je
moguća posljedica kako neadekvatnih zakonskih rješenja tako i
relativno blago propisanih i izreĉenih sankcija.
Ukoliko prekršaji i budu sankcionisani, to se dešava kada
primljena sredstva već posluţ e namjeni, ĉime sankcije postaju
22
Dautbašić, I., „O ukidanju i finansiranju politiĉkih partija“, objavljeno u: „Ljudska
prava“, godina 4, broj: 1-2/2003, str. 14.
132
PREGLED
zanemarljive u poreĊenju sa postignutim ciljevima i iznosima
ostvarenim kroz kršenje odredaba koje regulišu politiĉko finansiranje.
Kako bi se sprijeĉio i eliminisao svaki oblik korupcije, potrebno
je uvesti stroţ ija pravila finansiranja politiĉkih stranaka kao i efikasniji
sistem stroţ ije primjene sankcija za nepoštivanje istih na svim nivoima
vlasti u cilju zaštite pravila finansiranja stranaka i izigravanja
zakonskih ograniĉenja, pri ĉemu treba prioritetno predvidjeti sankciju
suspenzije budţ etskog finansiranja na odreĊeni period.
Literatura
1. Dautbašić, Ismet, „O ukidanju i finansiranju politiĉkih partija“,
objavljeno u: „Ljudska prava“, godina 4, broj: 1-2/2003.
2. Goati, Vladimir, „Savremene politiĉke partije“, komparativna analiza,
prvo izdanje, Beograd, 1984.
3. Ovĉina, Ismet, „Politiĉke stranke i demokratija“, Sarajevo, 2007.
Propisi
1. Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka BiH („Sluţ beni glasnik
Bosne i Hercegovine“, br.: 22/00, 102/09 i 54/10).
2. Zakon o politiĉkim organizacijama („Sluţ beni list SR Bosne i
Hercegovine“, br.: 27/91).
3. Izborni zakon BiH („Sluţ beni glasnik BiH“, br.: 23/01, 7/02, 9/02,
20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06,
32/07, 33/08, 37/08 i 32/10).
4. Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka iz budţ eta Republike, grada i
općine („Sluţ beni glasnik RS“, broj: 65/08).
5. Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka iz budţ eta Brĉko Distrikta
(„Sluţ beni glasnik Brĉko Distrikta“, br.: 29/04, 14/07 i 19/07).
Web izvori
1. www.izbori.ba.
2. www.transparency.hr./dokumenti/tekstovi/brosura.pdf.
3. fpn.finstranaka.fix.doc/kreg.
PREGLED
133
134
PREGLED
Prijevod / Translation
PREGLED
135
136
PREGLED
Alan Kirby1
UDK 141.7
NAKON SMRTI POSTMODERNIZMA2
THE DEATH OF POST-MODERNISM AND BEYOND3
Sažetak
U ovome radu profesor engleske knjiţe vnosti Alan Kirby iznosi i
dokazuje svoju tezu kako je postmodernizam stvar prošlosti. Crpeći
argumente iz savremenih dešavanja u kulturi i njenih proizvoda, profesor
Kirby pokušava potkrijepiti svoju tezu dokazima kako je na prelazu iz 20. na
21. vijek pod pritiskom novih tehnologija i savremenih društvenih sila
postmodernizam ustupio svoje mjesto vodećeg svjetonazora, načina
razmišljanja i kulturnog obrasca jednoj novoj paradigmi i raspodjeli snage i
moći unutar stvaranja i primanja proizvoda kulture.
Ključne riječi: postmodernizam, britanska postmoderna knjiţe vnost,
pseudomodernizam (postpostmodernizam), nove tehnologije, znanje, realnost,
autoritet, metafikcija, Lyotard, primaoci
Summary
In this paper, professor of English literature Alan Kirby says that
post-modernism belongs to and is a matter of the past. Kirby makes a
compelling case that post-modernism is dead by drawing his arguments from
contemporary situation in culture and its products. He attempts to provide the
evidence that under the pressure of new technologies and contemporary
social forces, in the dusk of the 20th century and daybreak of a new
millennium, post-modernism backed away from its place of the leading
worldview, mindset and cultural form, thus giving an opportunity to a new
1
Alan Kirby je nosilac doktorata Univerziteta u Egziteru iz engleske knjiţev nosti.
Trenutno ţiv i u Oksfordu.
2
Tekst je prevod Mirze Ĉerkeza rada Alana Kirbyja pod naslovom ”The Death of
Postmodernism and Beyond“, objavljenog 2006. godine u ĉasopisu Philosophy Now.
3
This text is a translation into Bosnian by Mirza Ĉerkez of Alan Kirby’s paper under
the title “The Death of Postmodernism and Beyond“ published in the Philosophy Now
magazine in 2006.
PREGLED
137
paradigm and a balance of power to take its place within the way of creating
and receiving cultural products.
Keywords: post-modernism, British post-modern literature, pseudomodernism (post-post-modernism), new technologies, knowledge, reality,
authority, the Grand Narrative, Lyotard, recipients.
Alan Kirby tvrdi da je postmodernizam mrtav i pokopan. Na
njegovo mjesto je došla nova paradigma autoriteta i znanja obrazovana
pod pritiskom nove tehnologije i savremenih društvenih sila.
Ispred mene stoji opis modula koji sam daunloudovao sa
Odsjeka za engleski jezik i knjiţ evnost jednog britanskog univerziteta.
Opis ukljuĉuje detaljnu listu zadataka a i popis štiva za ĉitanje na
izbornom modulu „Postmoderna knjiţ evnost“ sa detaljnim prikazom
sedmiĉnih zadataka. Ako univerzitet ostane neimenovan, to nije iz
razloga što je modul sramotan na bilo koji naĉin, već što predstavlja
gro modula (ili njihovih dijelova) koji će se predavati na gotovo
svakom odsjeku za engleski jezik i knjiţ evnost u ovoj zemlji sljedeće
akademske godine. Modul polazi od pretpostavke da je
postmodernizam ţ iv i na vrhuncu stvaralaĉkog napona: isti navodi da
će upoznati polaznike sa „općim temama 'postmodernizma' i
'postmoderne', ispitujući njihovu vezu sa savremenom knjiţ evnošću“.
Ova tvrdnja moţ e sugerisati da je postmodernizam savremen, ali
poreĊenje otkriva da je on u suštini mrtav i pokopan.
Postmoderna filozofija naglašava neuhvatljivost znaĉenja i
znanja. Postmoderna umjetnost to ĉesto iskazuje kao zanimanje za
predstavljanje i ironičnu svijest o sebi. Štaviše, iznesena je i filozofska
tvrdnja da je postmodernizam završen. Postoje ljudi sa uvjerenjima da
smo veoma kratko vjerovali u postmoderne ideje, ali da više nije tako
pa ćemo od ovog trenutka vjerovati u kritiĉki realizam. Slabost ove
analize je njena iskljuĉiva fokusiranost na akademsku zajednicu, na
prakse i pretpostavke filozofa koji će, ili moţ da neće, ili samo što nisu
promijenili bazu svog djelovanja – i da će većina nauĉnika napokon
jednostavno odluĉiti da ostaju pri Foucaultu (arhetipnom
postmodernisti), umjesto da tragaju za neĉim novim. Ipak,
jednostavnim pogledom na situaciju van akademske zajednice – na
138
PREGLED
trenutna kulturna dešavanja i proizvode mas-kulture – moţ e se saĉiniti
mnogo uvjerljiviji sluĉaj da je postmodernizam mrtav.
Većina dodiplomaca koji odluĉe pohaĊati „Postmodernu
knjiţ evnost“ je vjerovatno roĊena 1985. ili prije, a gro osnovnih štiva
modula je napisan prije njihovog roĊenja. Daleko od „savremenosti“,
ovi tekstovi su napisani u jednom drugaĉijem svijetu prije roĊenja
studenata: Ţena francuskog poručnika, Noći u cirkusu, Ako jedne
zimske noći neki putnik, Sanjaju li androidi električne ovce? (i
Istrebljivač), Bijeli šum; ĉek' pa ovo je kultura mamice i tatice. Neki od
tekstova (Babilonska biblioteka) napisani su i prije rođenja njihovih
roditelja. Zamijenite ovaj set sa ostalim ustajalim tvrdokornim
predstavnicima postmodernizma: Voljena, Floberov papagaj, Močvara,
Objava broja 49, Blijeda vatra, Klaonica pet, Lanark, Neuromancer,
bilo ĉime što je napisao B. J. Johnson – vrijedi isto pravilo. Sva ova
djela su savremena poput Kongresa, modni trend poput naramenica, a
aktuelna kao telefon u kolima. To su tekstovi koji se hvataju u koštac
sa rok-muzikom i televizijom, ne sluteći ni na kraju pameti mogućnosti
tehnologije i komunikacijskih medija – mobilnih telefona, elektronske
pošte, interneta, kompjutera u svakoj kući dovoljno snaţ nih da odnesu
ĉovjeka do Mjeseca – što današnji dodiplomci uzimaju zdravo za
gotovo.
Relativno gledano, razlog zbog kojeg je osnovna lista materijala
za ĉitanje na modulima britanske postmoderne knjiţ evnosti tako stara
je njeno nepodmlaĊivanje. Pogledajte samo kulturno trţ ište: kupite
roman objavljen prije godina (tekst je pisan 2006, op. prev.), pogledajte
film nastao u XXI vijeku ili poslušajte nedavno objavljenu muziku ili
naprosto provedite sedmicu ispred TV-a, jedva da ćete pronaći i
najmanji trag postmodernog. Sliĉno tome moţ ete posjetiti knjiţ evne
konferencije (što sam uĉinio prošlog jula) i saslušati do kraja
prezentovane radove u kojima se ne spominju ni teorija, ni Derrida, ni
Foucault, ni Baudrillard. Osjećaj penzionerstva, nemoći i nebitnosti
nekadašnje teorije meĊu nauĉnicima takoĊer svjedoĉi o odlasku
postmodernizma. Ljudi koji stvaraju materijal, a koji opet gledaju,
slušaju i ĉitaju i akademici i oni koji to nisu, jednostavno su digli ruke
od postmodernizma. Povremeni metafiktivni ili samosvjesni tekst će se
pojaviti i suoĉiti sa široko rasprostranjenom ravnodušnošću poput
Lunarnog parka Breta Eastona Ellisa, meĊutim, većina danas davno
zaboravljenih modernistiĉkih romana je napisana pedesetih i šezdesetih
PREGLED
139
godina XX vijeka. Postmodernizam je jedino raširen u crtićima za
djecu, npr. Shrek i Izbavitelji, kao ustupak roditeljima što moraju
pogledati iste sa djecom. To je nivo na koji je postmodernizam spao:
marginalni gegovi u pop-kulturi namijenjenoj uzrastu do osam godina.
Šta je to post-postmodernizam?
Uvjerenja sam da ova promjena predstavlja više od jednostavne
promjene u modi kulture. Pojmovi kojima se oznaĉavaju autoritet,
znanje, sopstvenost, zbilja i vrijeme su iznenada i zauvijek
promijenjeni. Sad je prisutan jaz izmeĊu većine predavaĉa i studenata,
najsliĉniji onome koji se javio kasnih šezdesetih, no ne iz istog razloga.
Promjena od modernizma ka postmodernizmu nije proistekla iz neke
dubinske reformulacije uslova stvaranja i prijema kulture. Retoriĉki
preuveliĉano, sve što se zbilo je da je ista vrsta ljudi koja je nekad
napisala Uliksa i Ka svjetioniku napisala Blijedu vatru i Krvavu odaju
umjesto njih. MeĊutim, kasnih devedesetih godina ili poĉetkom novog
milenija pojava novih tehnologija je nasilno i zauvijek restrukturirala
prirodu autora, ĉitaoca i teksta te odnosa izmeĊu njih.
Postmodernizam kao i romantizam ili moderna prije njega je
stvarao fetiš od autora (tj. isticao njegovu nadljudsku vaţ nost), ĉak i
onda kada autor odabere da optuţ i ili ukine samog sebe. MeĊutim,
kultura u kojoj danas ţ ivimo pravi fetiš od primaoca teksta do te mjere
da on postaje ili djelomiĉni ili potpuni autor. Optimisti ovo mogu
protumaĉiti kao demokratizaciju kulture; pesimisti će ukazati na
iscrpljujuću banalnost i ispraznost (bar do sada) nastalih proizvoda
kulture.
Dopustite mi da objasnim. Postmodernizam je zaĉet iz
savremene kulture kao spektakla pred kojim pojedinac stoji nemoćan,
unutar kojeg se problematiziraju pitanja realnog. Zbog toga je on
naglašavao vaţ nost kino-zastora i TV-ekrana. Njegov nasljednik, kojeg
ću nazvati pseudomodernizmom, od postupaka pojedinca stvara
neophodne uslove kulturnog proizvoda. Pseudomodernizam ukljuĉuje
sve TV ili radijske programe ili dijelove istih, sve „tekstove“ čiji
sadrţ aj ili dinamiku određuju, smišljaju ili reţir aju gledaoci/slušaoci
uključeni u program (po pitanju ovih zadnjih termina: njihova
pasivnost i naglasak na prijem su zastarjeli; bilo da se glasa za
140
PREGLED
kandidata u Velikom bratu ili nazove BBC-program o fudbalu,
gledalac/slušalac nije samo pasivni primalac).
Prema svojoj definiciji, proizvod pseudomoderne kulture ne
moţ e i ne postoji sve dok se osoba fiziĉki ne umiješa u njega. Velika
očekivanja će materijalno postojati bez obzira da li ih neko ĉita ili ne.
Jednom kad je Dickens završio sa pisanjem i izdavaĉ pustio materijal u
svijet, njihova „materijalna tekstualnost“ – odabir rijeĉi – saĉinjena je i
završena ĉak i ako njihovo znaĉenje, kako ljudi tumaĉe djelo,
uglavnom ostane dostupno svakome. Njihovu materijalnu proizvodnju
i sastav su zakljuĉili dostavljaĉi, tj. autor i izdavaĉ, izdavaĉ koji djelo
objavljuje u nastavcima, svaki ponaosob, dok je znaĉenje jedino bilo
ostavljeno ĉitaoĉevoj domeni. Veliki brat, uzevši isti u jednu ruku kao
primjer tipiĉnog pseudomodernog kulturnog teksta, ne bi materijalno
postojao ako niko ne bi zvao i glasao za njegove uĉesnike. Glasanje
tako postaje dio materijalne tekstualnosti programa – samim ĉinom
telefonskog javljanja u program gledaoci sami pišu isti. U sluĉaju da
gledaocima ne bi bilo omogućeno pisati dijelove Velikog brata, onda bi
situacija jezivo sliĉila filmu Andyja Warhola: mlaĊahni ekshibicionisti
interno se svaĊaju i besciljno razgovaraju u sobama sat za satom.
Ovako reĉeno, ono što Velikog brata ĉini onim što isti jest gledaoĉev je
ĉin telefoniranja u program.
Pseudomodernizam takoĊer obuhvata savremene informativne
emisije ĉiji se sadrţ aj sve više sastoji od elektronske pošte ili SMSporuka poslatih kao komentar na priloge informativnih emisija. Sama
terminologija „interaktivnosti“ je u ovoj situaciji podjednako
neprimjerena, pošto tu razmjena ne postoji: umjesto nje nastupa
gledalac ili slušalac – piše dio programa, zatim ga napušta, vraćajući se
svojoj ulozi pasivnog primaoca. Pseudomodernizam takoĊer ukljuĉuje
kompjuterske igre koje na sliĉan naĉin smještaju osobu u kontekst gdje
oni izmišljaju kulturni kontekst unutar unaprijed zacrtanih ograniĉenja.
Sadrţ aj svake pojedinaĉne aktivnosti igranja varira u skladu sa igraĉem
koji je igra.
Internet je pseudomoderni kulturni fenomen par excellence.
Njegovo suštinsko djelovanje sastoji se od pojedinĉevog klikanja
mišem radi kretanja preko stranica na naĉin koji je nemoguće
duplicirati, smišljajući pri tome stazu kroz kulturne proizvode kakva
prije nije postojala, a niti će ikada više. Ovo je daleko veće ukljuĉenje u
PREGLED
141
kulturne procese od bilo ĉega što literatura moţ e ponuditi, dajući pri
tome neosporan osjećaj (ili privid) individualne kontrole, upravljanja,
pokretanja, stvaranja pojedinĉevog sudjelovanja u proizvodu kulture.
Internetske stranice nisu „nastale“ tako da svako zna ko ih je saĉinio ili
da mu je do tog stalo. Većina njih traţ i od pojedinca da ih stavi u
pogon, poput Streetmapa ili Route Plannera ili mu poput Wikipedije
dopušta da na njih dodaje materijal ili na naĉin medijskih stranica –
preko povrata informacija. U svakom sluĉaju, intrinziĉna osobina
interneta je da ti sam moţe š postavljati stranice (primjer: blogovi).
Ako internet i njegovo korištenje daju definiciju i dominiraju
pseudomodernizmom, onda je ovo novo doba takoĊer svjedok široke
modernizacije svojih starijih oblika. Kino u pseudomodernom dobu
postaje sve sliĉnije kompjuterskoj igri. Njegove scene, jednom došle iz
„stvarnog“ svijeta – uklopljene, osvijetljene, popraćene zvuĉnom
podlogom i editovane od genijalnih reţ isera radi upravljanja
gledaoĉevim mislima i emocijama, danas se sve više stvaraju preko
kompjutera. A gledaoci to gledaju. Tamo gdje su se nekada specijalni
efekti koristili da nemoguće doĉaraju kao moguće, CGI-efekti ĉesto
(nehotice) rade na prikazivanju mogućeg da izgleda vještaĉkim, kao u
velikom dijelu Gospodara prstenova ili Gladijatora. Bitke u kojima su
uĉestvovale hiljade pojedinaca zaista su se zbile, iako pseudomoderno
kino od njih stvara pojavu koja kao da je samo postojala u virtuelnom
prostoru. Ne samo da je kino tako predalo kulturno tlo kompjuteru kao
proizvoĊaĉu scena već i kompjuterskoj igri kao modelu svoje veze sa
gledaocem.
Na sliĉan naĉin televizija pseudomodernog doba favorizuje ne
samo reality TV (još jedan nezgrapan termin) već i kanale za prodaju te
kvizove u kojima gledaoci zovu u program da pogode odgovor na
zagonetku u nadi da će osvojiti novac. Ona takoĊer favorizuje
fenomene poput Ceefaxa i teleteksta. Ali umjesto da oĉajavamo nad
ovom situacijom, mnogo je korisnije potraţ iti naĉine da ove nove
uslove pretvorimo u cjevovode za nova kulturna dostignuća umjesto
oĉito prisutne ispraznosti. Ovdje je vaţ no shvatiti, pošto se obrazac
moţ e izmijeniti (loza Velikog brata moţ e se sasušiti), nedvojbenu
promjenu termina preko kojih se pojedinci veţ u sa TV-ekranom i sa
onim što emiteri prikazuju. Ĉista, „spektakularna“ funkcija televizije
kao i ostalih umjetnosti je postala marginalna: ono što se danas nalazi u
fokusu je aktivno, uţ urbano stvaranje rada pojedinca nekada nazivanog
142
PREGLED
primaocem. U svemu tome „gledalac“ se osjeća moćnim i odista je
neophodan. Tradicionalno pojmljeni „autor“ je ili potisnut na status
onog koji postavlja parametre unutar kojih ostali djeluju ili je
jednostavno nebitan, nepoznat, sporedan, dok „tekst“ karakteriše
njegova hiperprolaznost i nepostojanost. Njega stvara „gledalac“, ako
ne u sadrţ aju, onda u njegovu nastavku – Middlemarch ne moţ ete ĉitati
idući od stranice 118. na 316. pa na 401. pa na 501, ali Ceefax moţ ete
dobro i s opravdanjem tako ĉitati.
Pseudomoderni tekst traje izuzetno kratko. Za razliku od,
recimo, Faličnog pansiona, programe reality TV-a nije moguće
ponoviti u njihovoj izvornoj formi, pošto se telefonska javljanja ne
mogu reprodukovati, te uskraćeni za mogućnost javljanja u program;
programi reality TV-a postaju jedno drugaĉije i daleko manje
zanimljivo tijelo. Tekst na Ceefaxu umire poslije nekoliko sati. Ako se
nauĉnici pozivaju na podatke preuzete sa weba, oni navode datum
pristupanja, pošto stranice nestaju ili se jako brzo radikalno izmijene.
SMS-poruke i elektronsku poštu je veoma teško saĉuvati u izvornom
obliku – štampanje mailova ih istinski pretvara u nešto stabilnije, poput
pisma, ali samo po uništenju njihovog kljuĉnog elektronskog stanja.
Telefonsko javljanje u radijski program i kompjuterske igre imaju
veoma kratak rok trajanja – zastarijevaju izuzetno brzo. Kultura
zasnovana na ovim elementima ne moţ e posjedovati pamćenje –
zasigurno ne tegobni prethodniĉki smisao kulturne baštine koja je
informisala modernizam i postmodernizam. Prolazan i bez mogućnosti
reprodukcije, pseudomodernizam je isto tako lišen pamćenja – to su
kulturne aktivnosti koje se odvijaju u sadašnjem trenutku bez ikakvog
osjećaja ili smisla, niti za prošlo, niti za buduće.
Kao što sam i nagovijestio, kulturni proizvodi
pseudomodernizma su takoĊer izuzetno banalni. Sadrţ aji
pseudomodernih filmova jedinstveno naginju ka ĉinovima u kojima se
zaĉinje i završava ljudski ţ ivot. Ovaj djetinjasti primitivizam scenarija
stoji u izrazitom kontrastu sa sofisticiranosti tehniĉkih efekata
savremenog kina. Većina SMS-poruka i elektronske pošte (procesa
njihovog slanja) je bljutava u poreĊenju sa materijalom koji su ljudi
svih nivoa obrazovanja stavljali u pisma. Banalnost i površnost su
superdominantni. Do ovog trenutka pseudomoderno doba je jedna
kulturna pustinja. Iako moţ emo odrasti priviknuti na nove pojmove
koje moţ emo prilagoditi smislenom umjetniĉkom znaĉenju (onda
PREGLED
143
pejorativna etiketa koju sam prilijepio pseudomodernizmu više ne bi
bila odgovarajuća), za sada se suoĉavamo sa poplavom ljudskih
aktivnosti koje ne stvaraju gotovo ništa što bi imalo trajnu ili bar
ponavljajuću kulturnu vrijednost – bilo šta što bi ljudska bića mogla
ponovo pogledati i cijeniti nakon pedeset ili dvije stotine godina.
Korijeni pseudomodernizma mogu se pratiti natrag kroz vrijeme
sve do godina dominacije postmodernizma. Npr. plesna muzika i
industrijska pornografija, proizvod sedamdesetih i osamdesetih godina,
naginju kratkotrajnosti, bezizraţ ajnosti po pitanju znaĉenja i
nenastanku od autorske ruke (mnogo više plesne muzike za razliku od
roka ili popa). Oni su takoĊer prethodnica aktivnosti njihovog
„prijema“: svrha plesne muzike je da se pleše, pornografije da bude
korištena na naĉin koji daje pseudomoderni privid uĉestvovanja, a ne
da se ĉita ili gleda. U muzici je izvršena pseudomoderna zamjena
umjetniĉki dominantnog albuma kao monolitnog teksta daunloudom i
miješanjem i slaganjem pojedinaĉnih pjesama na iPodu koje bira
konzument, zasigurno naznaĉena pravljenjem kompilacijskih kaseta od
muzikofila nekoliko generacija prije. Ali prevrat se odigrao u kojem je
marginalna dokolica fana postala dominantan i odluĉujući naĉin
konzumacije muzike, izraţ avajući kao zastarjelu ideju albuma kao
koherentnog umjetniĉkog djela, tijela koje posjeduje integrisano
znaĉenje.
Do odreĊenog stepena pseudomodernizam nije niša drugo do
promjena motivisana tehnologijom ka kulturnom centru neĉeg što je
oduvijek postojalo i bilo tu (na sliĉan naĉin metafikcija je bila prisutna,
ali nikad toliko uĉinjena objektom fetiša kao u postmodernizmu).
Televizija je uvijek koristila uĉešće publike, isto kao nekada pozorište i
ostale izvedbene umjetnosti, ali samo kao opciju, ne neophodnost
(prevodioĉev kurziv): pseudomoderni programi imaju uĉešće ugraĊeno
u sebe. Izuzetno „aktivni“ kulturni oblici od karnevala do pantomime
su uvijek bili tu. MeĊutim, nijedan od njih nije sadrţ avao pisane ili
materijalne tekstove druge vrste te su isti ţ ivjeli na marginama kulture
koja je takvu vrstu tekstova njegovala, dok pseudomoderni tekst sa
svim svojim posebnostima stoji kao dominantan, centralni
paradigmatski kulturni obrazac današnjice, iako kultura poznaje druge
vrste obrazaca na svojim marginama. Ove „ostale“ forme ne bi smjele
nositi stigmu „pasivnih“ ako se usporede sa „aktivnosti“
pseudomodernizma. Ĉitanje, slušanje i gledanje su uvijek imali svoju
144
PREGLED
vrstu aktivnosti, no postoji fiziĉka strana djelovanja pseudomodernog
stvaraoca teksta te potreba za akcijama pojedinca koje se tiĉu pisanja
teksta kao i za dominacijom koja je izmijenila kulturni odnos snaga
(obratite paţ nju na naĉin kako su se filmografija i TV, nekadašnji
kolosi, poklonili pred njom). Taj odnos snaga saĉinjava sociohistorijsku i kulturnu hegemoniju XXI vijeka. Štaviše, aktivnost
pseudomodernizma posjeduje svoju vlastitu specifiĉnost: ona je
elektronska, tekstualna, ali kratkotrajna.
Klikom u promjene
Pojedinac je u postmodernizmu ĉitao, gledao i slušao. U
pseudomodernizmu pojedinac telefonira, klika, bira, premješta i
daunlouduje. Ovdje je prisutan generacijski jaz, grubo razdvajajući
ljude na one roĊene prije i poslije 1980. Oni roĊeni poslije mogu
smatrati svoje vršnjake kao slobodne, nezavisne, inventivne, izraţ ajne,
dinamiĉne, osposobljene, autonomne, jedinstvene pobunjenike ĉiji se
glas ĉuo. Postmodernizam i sve što je bilo prije će prilikom poreĊenja
izgledati elitistiĉkim, suhoparnim, udaljenim i tromim monologom koji
njih tlaĉi i zatvara. Oni roĊeni prije 1980. su u prilici vidjeti ne ljude
već savremene tekstove koji su naizmjeniĉno nasilni, pornografskog
karaktera, nestvarni, banalni, konformistiĉki, konzumeristiĉki,
beznaĉajni i glupi (pogledajte recimo baljezganje na nekim
Wikipedijinim stranicama ili nepostojanje konteksta na Ceefaxu).
Njima se ĉini zlatnim dobom inteligencije, stvaralaštva, pobune i
autentiĉnosti ono što je bilo prije pseudomodernizma. Sam termin
„pseudomodernizam“ odatle takoĊer podrazumijeva napetost izmeĊu
sofisticiranosti tehnoloških sredstava i bljutavosti ili neukosti sadrţ aja
koje ona prenose – kulturni trenutak saţ et blesavošću korisnika
mobilnog telefona: „Vozim se busom“.
Dok postmodernizam dovodi „realnost“ u pitanje,
pseudomodernizam implicitno definiše stvarno kao sebstvo, vršeći u
sadašnjem
trenutku
„interakciju“
sa
svojim
tekstovima.
Pseudomodernizam tako sugeriše da bilo šta ĉini ili stvara ono što je
realnost te pseudomoderni tekst moţ e obilovati naizgled realnim u
jednostavnom obliku: dokumentarne sapunice snimane kamerom
nošenom u ruci (koje prikazivanjem pojedinaca svjesnih da su cijenjeni
stvaraju kod gledalaca osjećaj uĉešća), Ured i Projekat: vještica iz
PREGLED
145
Blaira, interaktivna pornografija i reality TV ili esejistiĉka filmografija
Michaela Moora ili Morgana Spurlocka.
Zajedno sa ovim pogledom na stvarnost jasno je da se
intelektualni poredak promijenio. Dok su proizvodi postmoderne
kulture imali povjeren, isti historijski status kao modernizam ili
romantizam,
njegove
intelektualne
tendencije
(feminizam,
postkolonijalizam) su se našle izolovane u novom filozofskom
okruţ enju. Akademija, moţ da naroĉito britanska, danas je preplavljena
pretpostavkama i praksama trţ išne ekonomije koja se akademcima ĉini
nemogućim zadatkom za prenijeti svojim studentima koji ţ ive u
postmodernom svijetu u kojem se ĉuju glasovi mnoštva ideologija i
svjetonazora. Dok svaki njihov korak prate trţ išni ekonomisti,
akademici nisu u stanju propovijedati raznovrsnosti kada odreĊuju do
koje će granice ići sa praktikovanjem fanatiĉnog konzumerizma. Svijet
se intelektualno suzio, a ne proširio u proteklih deset godina. Tamo
gdje je Lyotard vidio sumrak metanaracije, pseudomodernizam vidi
ideologiju globalizovane trţ išne ekonomije uzdignute na nivo
nadmoćnog regulatora svih društvenih aktivnosti – monopolistiĉkog,
sveproţ dirućeg, sverazjašnjavajućeg, svestrukturirajućeg , što svaki
akademik mora s negodovanjem prepoznati. Naravno da je
pseudomodernizam konformistiĉki i konzumerski nastrojena materija
koja se kreće svijetom kao da je kupljena ili prodana.
Drugo, dok je postmodernizam favorizovao ironiĉno,
poznavajuće i razigrano sa svojim aluzijama na znanje, historiju i
ambivalentnost, tipiĉna intelektualna stanja pseudomodernizma su
glupavost, fanatizam i tjeskoba: Bush, Blair, Bin Laden, Le Penn i
njima sliĉni na jednoj strani, dok su na drugoj brojnije mase sa daleko
manjom moći na raspolaganju. Pseudomodernizam pripada svijetu
kojeg proţ imaju susreti izmeĊu religijski fanatiĉnog dijela Sjedinjenih
Drţ ava, većinski sekularnog ali definitivno hiperreligioznog Izraela i
fanatiĉne
podgrupe
muslimana
raštrkane
širom
planete;
pseudomodernizam nije roĊen 11. 09. 2001, već je na taj datum
postmodernizam pokopan u njegovim ruševinama. Unutar ovog
konteksta pseudomodernizam povezuje fantastiĉno sofisticiranu
tehnologiju i potragu za srednjovjekovnim divljaštvom – poput
aploudovanja videa na internetu na kojem je prikazano odsijecanje
glava ili korištenje mobitela za snimanje zatvorskih muĉenja. Iz ovoga
slijedi da je sudbina svih strahovati da se ne naĊu u unakrsnoj vatri.
146
PREGLED
MeĊutim, ova fatalistiĉka tjeskoba prevazilazi geopolitiku, ona zalazi u
svaki aspekt savremenog ţ ivota, od općeg straha od društvenog kolapsa
i gubitka identiteta do duboke uznemirenosti u vezi sa zdravljem i
ishranom, anksioznosti u vezi sa destrukcijom koju izaziva promjena
klime, do posljedica jedne nove liĉne nepoćudnosti i nemoći koja se
prepušta TV-programima o temi kako poĉistiti kuću, odgojiti djecu ili
ostati solventan. Ova tehnološka izgubljenost je u potpunosti
savremena: pseudomodernist konstantno komunicira s drugim krajem
planete, a ipak mu se mora reći da jede povrće kako bi bio zdrav, što je
općepoznata ĉinjenica još od bronzanog doba. On ima mogućnost da
promijeni i usmjeri tok programa na drţ avnoj televiziji, ali ne zna sebi
zgotoviti nešto za jelo – karakteristiĉno stapanje djetinjastog i
naprednog, moćnog i bespomoćnog. Ovi ljudi nisu sposobni za
„nevjerovanje u metanaraciju“ iz razliĉitih razloga, za koje je Lyotard
tvrdio da predstavlja oĉiti primjer postmodernista.
Ovaj pseudomoderni svijet, koji je tako zastrašujući i naizgled
nemoguće kontrolisati, neizbjeţ no potpiruje ţ elju za vraćanjem
djeĉijem zabavljanju sa igraĉkama, takoĊer karakteristiĉnu za
pseudomoderni svijet kulture. Ovdje je stanje transa tipiĉno emotivno
stanje, radikalno zamjenjujući hipersvjesnost ironije, stanje u kojem
pojedinca guta njegova aktivnost. Umjesto neuroze modernizma i
narcizma postmoderne pseudomodernizam oduzima svijet stvaranjem
besteţ inske nedoĊije tihog autizma. Pojedinac klika, udara dirke,
„ukljuĉen je“, progutan, on je kljuĉan. On je tekst, niko drugi ne
postoji, nema „stvaraoca“, niĉeg drugog, nema drugog vremena ili
mjesta. On je slobodan: on je tekst – zamijenjen je.
S engleskog preveo Mirza Ĉerkez
PREGLED
147
148
PREGLED
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
PREGLED
149
150
PREGLED
Dţ elal Ibraković
UDK 32 (049.3)
EKOLOGIZAM KAO IDEOLOŠKA POŠTAPALICA1
ECOLOGISM AS THE IDEOLOGICAL CRUTCH WORD2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Vrijeme sve(politike): iluzije savremenog
ekologizma Jusufa Ţige, Sarajevo, BZK “Preporod”, 2012.
Summary
The text contains a review of the book The Age of Omni Policy: the
Illusion of Modern Ecologism by Jusuf Ţiga, BZK “Preporod”, Sarajevo,
2012.
Jusuf Ţiga je jedan od najplodonosnijih autora iz oblasti
sociologije u Bosni i Hercegovini i svojim najnovijim rukopisom
“Vrijeme sve(politike) iluzije savremenog ekologizma” zaokruţ uje
trilogiju bavljenja našim savremenim dobom stavljajući i u naslove i u
sadrţ aj bitnu odrednicu – vrijeme – koju savremeni ĉovjek ali i
ĉovjeĉanstvo u cjelini zanemaruje. Na tragu prethodnih knjiga –
“Zemljoradnici vremena” (prvi put ova knjiga je izašla u izdanju
Bosanskog kulturnog centra Sarajevo, 1998. i drugi put u izdanju
„Svjetlostkomerca“ Sarajevo, 2006.) i druge “Vrijeme 'razljuĊenih
dvonoţ aca': paradigma Bosne koju su izdali” (Institut za istraţ ivanje
zloĉina, Sarajevo, 2007) – autor, profesor sarajevskog Univerziteta,
Jusuf Ţiga obavlja svojevrsnu anatomiju stanja savremenog svijeta,
1
Tekst je prikaz knjige Vrijeme (sve)politike: iluzije savremenog ekologizma Jusufa
Ţige, BZK “Preporod“, Sarajevo, 2012.
2
The text contains a review of the book The Age of Omni Policy: the Illusion of
Modern Ecologism by Jusuf Ţiga, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2012.
PREGLED
151
svijeta koji se ţ uri u propast i tu propast podstiĉe i priziva. Naravno, to
je svijet savremenog ĉovjeka koji je uspostavio koncept
“neograniĉenog razvoja” naslonjenog na centralnu poziciju antroposa i
njegovog “gospodarenja nad prirodom”. Taj antropocentrizam ĉovjeka
“osvajaĉa” prenosi se u sve sfere – od osvajanja novih kontinenata, pa
do osvajanja svemira. Teorija napretka i rasta bez granica i jeste još
uvijek poţ eljna jer nudi iluziju raskida sa “mraĉnom prošlošću”, a
oznaĉava i “kraj historije”, one barbarske i necivilizirane. Umjesto
predmoderne izvjesnosti, nudi se moderna neizvjesnost, san, nada,
vjera u beskrajnost nauĉnih otkrivanja poboljšanog kvaliteta ţ ivljenja.
Pretvaranje ĉitave prirode u “materiju u kretanju” (J. Rifkin) ili
skladište sirovina za direktnu posljedicu je imalo radikalno izdvajanje
subjektiviteta iz svijeta, kao i sniţ avanje vrijednosti sfere Boga, prirode
i intersubjektivnog svijeta, kako to naglašava Ljubinko Pušić. Priroda
(okoliš, ţ ivotna sredina ĉovjeka i drugih bića i svjetova) u vremenu,
koje opisuje i analizira Jusuf Ţiga, od kraja XX i poĉetka XXI stoljeća,
sve više se tretira na mehanicistiĉki naĉin, kao potencijalno materijalno
bogatstvo koje je moguće mjeriti i kvantificirati, još preciznije,
materijalno kvantificirano bogatstvo koje se pojavljuje kao manji ili
veći strateški znaĉaj najmoćnijih zemalja svijeta. Autor vrlo dobro
markira upravo ove probleme i, kao i u prethodnim knjigama, u ovoj se
ne zadrţ ava i ne zadovoljava snimanjem stanja nego praktiĉnoj kritici
podvrgava i metode rješavanja krize.
Koristeći se svojevrsnom metodom seciranja postojeće
stvarnosti, on u prvom dijelu knjige markira savremene probleme koji
se oznaĉavaju kao “ekološki” (uništavanje šuma koje su od suštinske
vaţ nosti za ravnoteţ u ţ ivota na Zemlji i sa stanovišta proizvodnje
kisika, ali i proĉišćavanja i kompaktnosti zemljišta, odnosa prema vodi
za piće, uništavanju obradivog zemljišta, ograniĉenosti energetskih
resursa, evidentnih klimatskih promjena i dr.), ali koji svojim
neprocjenjivim znaĉajem nemaju alternative opstanka ne samo
ljudskog nego i uopće ţ ivota na Zemlji. U procjepu laţ ne dileme “biti”
ili “imati” pojavljuju se i brojne tegobe i uznemirenja savremenog
ĉovjeka jer je rijeĉ o generiĉkom odroĊavanju ĉovjeka koji je samo dio
miliona formi ţ ivota, a koji se odvojio u iluzionistiĉku zasebnost koja
sa savremenom virtualizacijom svijeta antropocentriĉku viziju prenosi
u SF-serije i filmove u kojima su i svemirci koje “susrećemo” ruţ ne
kreature, krvoloci i agresori. Ĉovjek je lijep, human, pametan i herojski
pobjednik.
152
PREGLED
Analiza koju daje autor predstavlja veliku vrijednost, jer je na jednom
mjestu poredano i na ĉinjenicama argumentirano sve što je
najznaĉajnije za opstanak ljudske vrste koja je, prema konstataciji
autora, prva generacija (i jedina u poznatoj historiji) koja svjesno i sa
predumišljajem radi protiv sebe i budućnosti svojih potomaka. Takav
stav autora, koji on konzistentno iznosi i u svojim ranijim knjigama,
objavljenim ĉlancima i javnom nastupima, njega objektivno svrstava na
poziciju tzv. dubinskog ekološkog promišljanja, koje se ne zadrţ ava na
opisima postojećeg stanja, nego traţ i promjenu paradigme ţ ivljenja
ljudske vrste i izlazak iz iluzionistiĉkog stanja u kojem se problemi
rješavaju metodima koji su proizveli probleme. Zbog toga je
neminovno bilo i poglavlje koje tretira sveprisutnost politike (kao
naĉina i sistema vladanja ljudima i okolišem), ali i globalizacije, te
svojevrsne iluzionistiĉke predstave ekologizma kao ideološke
odrednice proistekle iz vladajućeg politiĉkog ambijenta. U ovom
smislu jasno razgraniĉenje terminološkog znaĉenja ekologizma
neminovno i sam ekologizam, za kojeg mnogi teoretiĉari u svijetu kaţ u
da se nalazi u krošnjama stabla koje se suši, a njegovi akteri ne ţ ele
istraţ ivati suštinske razloge njegovog sušenja; takva vrsta “aktivnosti”
sa svim pomodarstvima koje sobom nosi biva podvrgnuta temeljitoj
kritici u poglavlju kojeg autor Jusuf Ţiga imenuje kao “(Sve)politika i
ekologizam”. U ovom dijelu posebno znaĉajnim se ĉini analiza gubitka
svetosti ţ ivota i njegovog svoĊenja na uzgajanje, genetsko
modificiranje, pri ĉemu se posebno proizvodnja genetski modificirane
hrane i analiza javnih i prikrivenih ciljeva velikih kompanija koje
“imaju svoje prste” u globalnim dogaĊajima u svijetu, kao što su i
ratovi u Iraku ili Afganistanu, ali napadnost koja teţ i da se patentira
ono što dugo postoji i što je bilo besplatno dostupno svim ljudima kao
tradicionalno znanje, sve to otvara ne samo etiĉka pitanja nego i pitanje
budućnosti ĉovjeĉanstva. Autor pri tome ima jasan stav da je
novovjekovno “izbacivanje Boga” iz povijesne zbilje znaĉajno
doprinijelo “neredu”, “meteţ u” na Zemlji, ali i promjeni Boţ ijih
stvorenja, pri ĉemu ĉovjek sebi uzima sve ĉešće i ulogu “stvaraoca”.
Nema sumnje da je tome doprinijela i savremena nauka koja je pod
firmom borbe protiv iskljuĉivosti nametala iskljuĉive paradigme kao
nepromjenjive aksiome izvan ĉega je svako drugo promišljanje svijeta,
uzroka, posljedica, tretirano kao “zaostalo” i “nemoderno”. U cijeloj
ovoj trilogiji autora Jusufa Ţige mogu se prepoznati markeri “stanja
vremena” (vrijeme kao djelatni princip u naslovima svih njegovih
knjiga i ĉovjekov nehajni i neodgovorni odnos spram tog principa, a ne
PREGLED
153
samo pukog protoka vremenskih jedinica) u kojem se ispoljava
destruktivnost ljudske prirode u osvajanjima, prisvajanjima,
uništavanju drugog i drugaĉijeg pri ĉemu su holokaust, ponovljeni
genocid nad narodima (najĉešće je to u srcu “najmodernijeg od
modernih”, Evrope) pridruţ eni nikada prekinutom ekocidu, kulturocidu
i drugim uništavajućim grozotama. Te grozote su ĉesto uvijene u
iluzionistiĉku oblandu “oslobaĊanja”, “pravovjernosti”, “civiliziranja”,
ali i “širenja demokratije”, kakvim se opisuju savremeni
intervencionistiĉki uticaji praćeni upotrebom najnovijih oruţ ja i
demonstracijom vojne sile.
U završnom poglavlju pod inspirativnim nazivom “Ima li
razloga za nadu?” Ţiga u maniru vrhunskih humanistiĉkih mislilaca,
zajedno sa vodećim sociolozima vremena (Giddens, Beck, Gelner), ĉiji
je i sam sudionik, traga za mogućim izvorima nade u vremenu kada se
ĉini da je tehniciranje svijeta i potpuna pobjeda destruktivnog koncepta
toliko izvjesna. Neki od teoretiĉara u svijetu u grozniĉavom pokušaju
da pronaĊu novi izvor nade i cjelinu ove krize, koja prijeti da uništi
ţ ivot u svakom pogledu, upravo u katastrofiĉnim obrisima krize vide i
potencijalnu šansu koja će objediniti mogućnosti koje svijet ima na
raspolaganju, a posebno ljudsku pamet koja bi trebala dozvati potrebe
utvrĊivanja jasnih balansa i konaĉnosti resursa koji stoje na
raspolaganju te traganju za obnovljivim izvorima. Naravno da je u
svijetu materijalnih resursa neophodno vratiti prognani duhovni
sadrţ aj, ali i vratiti etiĉki kodeks dobrote, a posebno u oblast nauke
koja se od sluganstva kapitalu i interesu mora vratiti svojim ishodišnim
korijenima. Iz homocentričke krletke ĉovjek mora pobjeći sa jasnom
sviješću da se stanje moţ e promijeniti samo ako se ljudi (kao pojedinci)
i kao grupacije (plemena, narodi, ujedinjene nacije) mijenjaju. Svetost
ţ ivota, istiĉe Jusuf Ţiga, u kosmiĉkom kontekstu ne pripada samo
ĉovjeku nego cjelini svijeta pri ĉemu afirmira taj holistiĉki pristup o
kojem govori sve veći broj teoretiĉara ĉije je stavove koristio i dalje ih
produbljivao u ovoj svojoj nadahnutoj studiji. Oni pripadaju cijelom
svijetu, od instruktivnih i nadahnutih stavova rimskog pape, preko
budistiĉkih mislilaca, islamskih teoretiĉara, vrhunskih evropskih i
ameriĉkih filozofa, pa do inspirativnog citiranja svetih knjiga Boţ ije
objave.
Kao što i sam autor istiĉe u svojim zakljuĉcima, knjiga bi
trebala podstaći na razmišljanje, a u nadopuni ovog kljuĉnog stava
154
PREGLED
samo da kaţ emo da je autor svojim posebnim stilom, reĉenicama koje
podsjećaju na pjesniĉke metafore, intrigantnim i inspirativnim
naslovima i meĊunaslovima, te aktuelnim slikama pojedinih pojava,
koje kao da su sišle sa najnovijih vijesti svjetskih agencija, otvorio
brojna pitanja. Nije se libio da iznese svoj stav, pa je ovo jasno
modelirana kritiĉka studija koja je primjerena problematici koju
obraĊuje; pitanja koja su u njoj predmet analize ne smiju nas ostaviti
ravnodušnim, jer je ravnodušnost, i nedovoljno svjesno prihvatanje
ĉinjenica kojima obiluje ova knjiga, dovela do stanja svijesti da o
“ekološkim” pitanjima brinu “ekolozi” (ili ekologisti kako ih na osnovu
politiziranog ekologizma naziva autor) i za to zaduţ ena ministarstva, a
svi konzumiramo zagaĊen vazduh, zatrovanu vodu, genetski
modificiranu hranu, posljedice globalnog zatopljavanja, uništavanja
ozonskog omotaĉa. I svi doprinosimo neĉinjenjem, ravnodušnošću ili
“ekologizirajućim”, uspavljujućim stavom – “ima” o tome ko da brine i
“ima” ko da vodi raĉuna.
Ovom knjigom Jusuf Ţiga daje veliki doprinos razvoju nauĉnih
disciplina kao što su humana ekologija, socijalna ekologa te kulturna
ekologija, koje su u svijetu, pa i bh. okruţ enju (Hrvatska i Srbija)
veoma razvijene. To je i priznanje za izdavaĉa BZK “Preporod”, ĉije
izdavaštvo pomaţ e i izdavanje ovakve struĉne literature, potrebne
akademskoj javnosti i novim generacijama.
PREGLED
155
156
PREGLED
Fahrudin Novalić
UDK 172.15 (049.3)
PROTURJEĈNO BIĆE PATRIOTIZMA1
THE CONTRADICTORY BEING OF PATRIOTISM2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Esada Zgodića Kultura patriotizma: o
vrlinama i porocima jedne ljubavi, Sarajevo, BZK „Preporod“, 2011, 384
str.
Summary
This text contains a review of the book Culture Of Patriotism: About
One Love's Virtues and Vices by Esad Zgodić, Sarajevo, BZK “Preporod“,
2011, 384 pgs.
Esad Zgodić3 u svojoj novoj knjizi Kultura patriotizma
razmatra standardna znanstvena i neznanstvena shvaćanja patriotizma.
Knjiga ima ĉetiri poglavlja, bibliografiju i bilješku o autoru. Baveći se
kontroverzama patriotizma, autor se pita je li patriotizam vrlina ili
porok, raspravlja o euroatlantskom i bosanskohercegovaĉkom
1
Prikaz knjige Esada Zgodića Kultura patriotizma: o vrlinama i porocima jedne
ljubavi, Sarajevo, BZK „Preporod“, 2011, 384 str.
2
This text contains a review of the book Culture Of Patriotism: About One Love's
Virtues and Vices by Esad Zgodić, Sarajevo, BZK “Preporod“, 2011, 384 pgs.
3
Esad Zgodić je redovni profesor Fakulteta politiĉkih nauka Univerziteta u Sarajevu
na predmetima Historija socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini i Savremene
teorije vlasti. Više godina predavao je Uvod u politologiju i, nakon što je promijenjen
naziv i koncept toga predmeta, Opštu politologiju. Nadzirao je realizaciju nastave iz
predmeta Retorika, sudjelovao u realizaciji nastave predmeta Demokratija i ljudska
prava kao i programa postdiplomskih studija na više fakulteta. Na postdiplomskome
studiju Fakulteta politiĉkih nauka u Sarajevu predavao je i bio odgovorni nastavnik na
predmetima Globalizacija i nacionalni identiteti, Političke ideologije, Savremene
političke teorije i Teorije militarizma.
PREGLED
157
kontekstu patriotizma4; o odnosu nacionalizma i patriotizma; o
poimanju patriotizma, o patriotizmu i politiĉkoj socijalizaciji, o
psihologiji patriotizma te o alternativnom shvaćanju patriotizma.
Pojam patriotizma
Autor u analizi i poimanju patriotizma, eksplicitno ili
implicitno, polazi od kulture kao vrijednosnoga pitanja.5 I patriotizam
je, poput kulture i identiteta, sloţ ena multidimenzionalna, promjenljiva,
strukturno-razvojna društvena pojava – svjetonazorska, nacionalna,
politiĉka, ideologijska, moralna, vrijednosna, kulturalna pojava. Moţ e
biti egoistiĉki, pragmatiĉki, nacionalistiĉki, militantni, umjereni,
ekstremni, altruistiĉki, provincijalni, kozmopolitski.
Dva su osnovna Zgodićeva polazišta u poimanju patriotizma:
prvo, patriotizam je proizvod društvenih odnosa, unutar kojih se
oblikuju – patriotska svijest, patriotska osjećanja, patriotska volja, etika
patriotizma, patriotski identitet (345);
drugo, patriotizam podrazumijeva graĊansko-drţ avljanski odnosno
civilni patriotizam – patriotizam osloboĊen, primjećuje Nenad
Mišĉević, „ od konotacija podrijetla i krvi“. (345)6.
4
Je li i u kojoj mjeri je Bosna i Hercegovina drţa va bez patriotizma? Rijeĉ je, prije
svega, o vremenu tokom rata 1992–1995. godine i nakon njega u postsocijalistiĉkoj i
dejtonskoj Bosni i Hercegovini, kada se, posebice u politiĉkom javnom mnijenju,
snaţ nije i agresivnije pojavljuje ethos nacionalnih i nacionalistiĉkih patriotizama.
Bosanskohercegovaĉki patriotizam, ponajviše, odreĊuju nacionalni i vjerski identiteti
naroda koji ţiv e u BiH, ali on ima i svoj podijeljeni identitet i lojalnost. Korijeni
takva patriotizma su, poglavito, u vjekovnoj averziji prema Bosni i Hercegovini
proţe toj politiĉko-nacionalistiĉkim ideologijama. Njegova su obiljeţ ja vulgarnoiracionalni antipatriotizam primitivne iskljuĉivosti i poricanja smisla Bosne i
Hercegovine kao drţa ve i bosanskohercegovaĉkoga patriotizma kao više univerzalne
politiĉke, kulturne i moralne vrijednosti. Odnos pojedinaĉnoga, posebnoga i općega u
politiĉkoj nacionalnoj, kulturnoj i religioznoj strukturi Bosne i Hercegovine moţe biti
i meĊusobno uvaţ avanje i intersubjektivno komuniciranje, a ne samo iskljuĉivost i
mrţn ja koja ponekad poprima i obiljeţ ja tribalizma i tribalistiĉkoga patriotizma.
5
„Kultura se moţe “, kaţ e T. S. Eliot, „najjednostavnije opisati kao ono što ţi vot ĉini
vrijednim ţi vljenja.“ (u: Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb, Jesenski i Turk, 2002,
str. 135).
6
Mišĉević, Nenad (2004) Patriotizam i nacionalizam; u: Primorac, Igor (2004),
priredio, Patriotizam, Zagreb, KruZak, str. 163.
158
PREGLED
Autor u razmatranju patriotizma razlikuje i definira pojmove
patriotizam, lojalnost i legitimacija (246).
Patriotizam
je
odnos
odanosti
prema
drţ avi
(domovini/domoljublje, op. a.) kao drţ avi, bez obzira na postojeći tip
drţ ave, vrstu politiĉkoga reţ ima – diktatorski, autokratski,
demokratski, oblik vladavine – monarhija, republika (346); patriotizam
je i rodoljublje – ljubav prema svome narodu (op. a.).
Lojalnost je eksplicitna ili prešutna (implicitna) tolerancija
postojeće vlasti u drţ avi, spremnost da se ravnodušno (pasivno) ili
aktivno podrţ avaju ili trpe institucije drţ ave i njihove politike, bez
otpora, sabotaţ e ili orijentacije na prevrat unutar etabliranoga
politiĉkog reţ ima (346).
Legitimitet vlasti. Vlast se temelji na uvjerenjima (i pristanku,
op. a.) graĊana da slušaju autoritete vlasti i pokoravaju se
institucionalnom poretku. Promjenljivost i razliĉiti intenziteti
vjerovanja ĉine problem legitimnosti vlasti. Legitimnost vlasti mora se
stalno potvrĊivati/dokazivati – vlast mora stalno dokazivati opravdanje
vlastita postojanja kroz graĊansko povjerenje u nju samu. U svrhu
vlastita legitimiranja – da podanicima bude prihvatljiva – vlast koristi
razliĉita sredstva i metode – moć medija, funkcioniranje vlastite
ideologije, moć autoriteta – pojedinaca, politiĉkih stranaka, religijskih
organizacija i njihove hijerarhije, drţ avnih institucija s ciljem
uvjeravanja graĊana u vlastitu legitimnost.
Za vlastito legitimiranje vlast koristi i instituciju patriotizma
obrazovne svijesti (350). Obrazovna svijest je svijest koja zna što su i u
ĉemu su supstancijalne svrhe same drţ ave iz ĉega se izvodi i poimanje
patriotizma kao patriotizma obrazovane svijesti.
Od više vrsta patriotizma koje Zgodić analizira, istiĉemo
sljedeće ĉetiri – teološko, republikansko, ustavno i kozmopolitsko
shvaćanje.
PREGLED
159
Teološka shvaćanja patriotizma
Poput svjetovnih shvaćanja patriotizma u društvenim i
humanistiĉkim znanostima, teološka shvaćanja patriotizma kreću se
unutar recepcije kljuĉnih komponenti obiĉajnoga patriotizma, dodajući
im utemeljenje boţ anske volje i neizostavnoga autoriteta teološkoga
socijalnog nauka, ukljuĉujući i etiku duţ nosti ţ rtvovanja za domovinu.
I uĉenjaci kršćanskoga socijalnoga nauka i islamski uĉenjaci
patriotizam shvaćaju kao vjersku vrlinu i svetu duţ nost, a ne kao porok
(187–197). Saţ eto ćemo razmotriti odnos islama i patriotizma.
Zgodić u bosanskohercegovaĉkom shvaćanju odnosa islama i
patriotizma polazi od stajališta dvojice islamskih uĉenjaka – Kasima
Dobraĉe i Mehmeda Handţ ića. „Islam je“, podsjeća Dobraĉa, „po
svojoj suštini, internacionalna vjera, vjera za sve nacije, uĉenje i veze,
koji prelaze granice nacija i koji nalaze i okupljaju svoje sljedbenike iz
svih naroda svijeta. Tako islam zapravo izgraĊuje širu nadnacionalnu
zajednicu, koja bi se mogla nazvati islamski ili Boţ iji narod... koji
dakle nema svoje ograniĉene domovine ili nacije jer pripada svim
nacijama i njihovim domovinama. Zato se islam ne moţ e
poistovjećivati ni sa jednom nacijom.“ (192–193). Dobraĉa odmah
podsjeća da islam nije ravnodušan prema naciji, ali osuĊuje
nacionalizam koji uspostavlja i proglašava egoizam i kult nacije.
„Takav ekstremni nacionalizam“, kaţ e Dobraĉa, „u islamskoj literaturi
nosi arapski naziv asabijje“. (193)
Prema Mehmedu Handţ iću, patriotizam je „priroĊena ljubav
prema svome narodu i svome zaviĉaju“. (194) Zgodić u takvom
diskursu o patriotizmu primjećuje da se u muslimanskoj patriotskoj
ljubavi mora odrţ ati „ravnoteţ a izmeĊu vjere i svjetovne odanosti
domovini“. (195) „Za pravilan ljudski i islamski ţ ivot“, naglašava
Dobraĉa, „potrebno je obadvoje (domovina i vjera, op. a.). Toga valja
da je svjestan svaki musliman.“ (195)7 Nacija, (tzv., op. a.) umjereni
7
Nameće se pitanje: moţe li pojedinac, za kojega neki misle da nije vjernik, biti
patriota, ukoliko se istinski moralno ponaša, ţi vi, radi i djeluje, ukljuĉujući i uzornu
odanost domovini, narodu i zaviĉaju? A takvih je bilo uvijek, posebice onih koji su
dali i svoj ţiv ot za domovinu. Ili: moţe li netko biti istinski patriota koji dosljedno ne
ţiv i vjeru, nego to ĉini manifestaciono, a u njegovom ţiv otu i radu prevladava
licemjernost, prijevara, nepravda, kriminal?
160
PREGLED
nacionalizam, domovina i patriotizam priznaju se za vrijednosti spojive
sa islamom.“ (196)
Islam vrijednosno-normativno zagovara i preporuĉuje
intersubjektivne odnose sa svojim sugraĊanima razliĉitih vjera, nacija i
ideologija. To je osnovni uvjet graĊanske solidarnosti i prijateljstva, ali
i uzroĉno-posljediĉno – osnovna pretpostavka zdrave politiĉke, drţ avne
i opće društvene zajednice. „Dobar musliman nema i ne smije imati
mrţ nju prema drugima (i razliĉitima, op. a.)“, citira Zgodić Dobraĉu
(196). Je li tako uvijek u praksi, ukljuĉujući i dobroga pripadnika bilo
koje vjere? Što znaĉi „dobar musliman“, „dobar kršćanin“, „dobar
ţ idov“...? Što znaĉi, općenito, „dobar ĉovjek“? Odgovor moţ emo
potraţ iti polazeći i od shvaćanja konstruktivnoga patriotizma, o ĉemu
će biti rijeĉi u ovome tekstu u razmatranju pojmova konstruktivni
patriotizam, kozmopolitski patriotizam, kritiĉki patriotizam.
Republikanski patriotizam. „Jedan od temeljnih elemenata
republikanski shvaćenoga patriotizma je ljubav prema zemlji, drţ avi,
kao političkoj zajednici slobode. Takvo se „stajalište izvodi iz poimanja
veza izmeĊu individua kao graĊana, nacije kao etnokulturne i drţ ave
kao politiĉke zajednice.“ (205)
Ustavni patriotizam je patriotizam kao patriotizam spram
ustavom ustanovljene slobode. Dolf Sternberger kaţ e: „Bit stremljenja
ustavne drţ ave jest osiguravanje slobode“. (209) Primjeri su iskustva
Švicarske, Sjedinjenih Ameriĉkih Drţ ava... – multijeziĉke,
multietniĉke, (multikonfesionalne, a s time i multikulturalne, op. a.)
zemlje ĉije graĊane ujedinjuju njihovi ustavi i patriotska osjećanja
spram tih ustava. Pritom se ne smiju, kako to nalaţ u Sternbergerovi i
Habermasovi uvidi, „do kraja obezvrijediti ili eliminirati smisao i
znaĉenje etničkih identifikacija i nacionalne kulture“. (210) Svaka
zemlja ili zajednica zemalja, po sebi, ima u tom smislu i svoje
specifiĉnosti.
Kozmopolitski patriotizam. Postoje poteškoće u definiranju
kozmopolitizma, ali proces kozmopolitizacije svijeta ţivota neprestano
napreduje. Kozmopolitska ideja posebice se poĉela razvijati nakon
Drugoga svjetskog rata, a prekretnica je bilo suĊenje ratnim
zloĉincima. Recepcija aktualnih kozmopolitskih vrijednosti jesu
dostojanstvo i jednaka vrijednost svih ljudi, povezanost izmeĊu
PREGLED
161
meĊunarodnoga prava i morala, uspostavljanje regionalnih i globalnih
sistema upravljanja te sve izraţ enije uvjerenje da javno dobro i
planetarna međuovisnost zahtijeva usaglašenu meĊunarodnu akciju,
kao što su opasnosti i strah od ekoloških, ekonomskih, terorističkih i
inih rizika (228–229). To je poticaj za novo kozmopolitsko shvaćanje
svijeta i njegovu recepciju u praksi.
U poglavlju Alternativno shvaćanje patriotizma Zgodić razmatra i
kulturu kritiĉkoga patriotizma.
Kritiĉki patriotizam
„U vrijeme rata najbučniji patrioti postaju najveći profiteri“.
August Bebel
Patriotizam je za mnoge postao sredstvo mitologiziranja i
manipuliranja u ostvarivanju pragmatiĉnih interesa, ponajviše, laţ ne
avangarde koja sebe smatra besmrtnom i nezamjenjivom. O laţ noj
avangardi laţ ne vjeĉne drţ ave – o laţno m patriotizmu, na primjeru
Republike Hrvatske, Vlado Gotovac kaţ e:
„Drţ avni Hrvat uvijek je ispravan, nedodirljiv i na usluzi vlasti; protiv
njega su samo neprijatelji Hrvatske; nepopustljiv je jer je uvjet njegova
postojanja – onemogućiti druge vrijednosti (...) Drţ avni Hrvati
proglasili su se avangardom fatamorgane 'vjeĉne Hrvatske', i onda taj
simboliĉni kapital pretvorili u devizni, koristeći sve ostale sugraĊane
kao sredstvo bogaćenja.“8 Ovakvi primjeri laţ noga patriotizma
planetarna su pojava, a najaktualniji su u zemljama tzv. tranzicije i
privatizacije.
„Kada i pod kojim pretpostavkama kritika vlasti jest patriotska
kritika, koje i kakve kritike moţ emo smatrati izrazom i potvrdom
kritiĉke kulture patriotizma? (357) Kritiĉka kultura patriotizma je samo
ona kritika „koja se odnosi na vladine ili nevladine politike s kojima se
ugroţ ava sam opstanak drţ ave ili njeno bivstvovanje kao slobodne
drţ ave. Sve ostale tipove kritika vlasti pripadaju drugaĉijim, a ne
patriotskim diskursima.“ (357)
8
Boris Beck, Bauk EU kruţ i Hrvatskom, Zagreb, ZAGREBNEWS, 11. 01. 2012, str.
5.
162
PREGLED
U svojoj socijalno-psihološkoj studiji Autoritarna ličnost (1950)
Th. Adorno, et al., pisali su o „teorijskim razlikama izmeĊu 'pravog' i
'laţ nog' patriotizma. Pravi patriotizam je definisan kao 'ljubav prema
zemlji i odanost nacionalnim vrednostima koja je bazirana na kritiĉkom
razumevanju' (...) Laţ ni patriotizam je okarakterisan nekritiĉkom
krutošću, slaganjem s autoritetima i odbacivanjem drugih“, citira
Zgodić Nebojšu Petrovića (359).
Razlikujući patriotizam i nacionalizam, socijalni psiholog Irvin
Staub sa suradnicima zagovara potrebu razlikovanja dvaju tipova
domoljublja – konstruktivno i slijepo. Prema Staubu, konstruktivno
domoljublje predstavlja orijentaciju i recepciju na „kritiĉku odanost“
naciji – usmjerenost na stalno preispitivanje i kritiziranje postojećega
stanja. Slijepo je domoljublje usmjereno na nekritiĉku privrţ enost
domovini. Primjerice, autoritarnost je bitan izvor slijepog domoljublja,
a sposobnost i orijentacija pojedinca na afirmaciju individualnosti i
autonomiju unutar grupe, bitan je izvor konstruktivnoga domoljublja
(360).
„Patriotizam podrazumeva podrţ avanje svoje zemlje uvek“,
misli Mark Twain, „a vlade samo onda kada to zasluţ uje“, citira
Zgodić Dragomira AnĊelkovića (342).
Prevladavanje laţnoga p atriotizma
Procesom kultiviranja – procesima demokratske politiĉke
socijalizacije te javnog graĊanskog djelovanja – nuţ no je oslobaĊati
kulturu patriotizma od nacionalistiĉkoga patriotizma, sveukupnog
ideološkog instrumentaliziranja politiĉkih i inih prisila te svekolikog
iracionalizma i manipulacije. To znaĉi da se „patriotizam iz puke
prirodne ĉinjenice“ razvija u graĊansku vrlinu, citira Zgodić Artetu
Aurelia, koja ne bi potcjenjivala tuĊe i zajedniĉko (343). Rijeĉ je o
kultiviranju javnoga mnijenja i prevladavanju proturjeĉnoga bića
patriotizma kritiĉkom, dosljedno odgovornom ulogom – obitelji,
predškolskoga i školskoga sustava, znanosti, medija, politiĉkih
stranaka, crkava i vjerskih zajednica, kulturnih i inih asocijacija,
pojedinaca.
PREGLED
163
Kultura patriotizma, Esada Zgodića, ozbiljan je doprinos
znanstvenom istraţ ivanju fenomena patriotizma. Informativna je i
edukativna te poticajna i za buduća istraţ ivanja patriotizma. Moţ e
posluţ iti struĉnom i znanstvenom krugu ĉitateljstva kao i širem
ĉitateljstvu te posebice na studijima visokoškolskih ustanova,
ponajviše, fakulteta društvenih i humanistiĉkih znanosti.
164
PREGLED
Irena Praskaĉ-Salĉin
UDK 930.85 (497.6) (049.3)
KULTUROCID NA DRINI
SAVREMENI HUNI1
CULTUROCIDE ON THE DRINA RIVER THE MODERN HUNS2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Kulturocid na Drini. Materijalni spomenici
kulture Bošnjaka-muslimana istočne Bosne uništeni u toku srpske agresije
1991-1995. Šemse Tucakovića, Sarajevo, Futur Art, 2012.
Summary
This text contains a review of the book Culturocide on the Drina
River. Destroyed Material Monuments of East Bosnia Bosniaks-Muslims
during the 1991-1995 Serbian Aggression by Šemso Tucaković, “Futur Art”,
Sarajevo, 2012.
Prof. dr. Šemso Tucaković jedan je od prvih komunikologa koji
se na podruĉju Bosne i Hercegovine bavio istraţ ivanjem procesa i
naĉina komuniciranja u toku ratnih okolnosti. U toku agresije na BiH u
periodu 1992–1995. izvještavao je iz mnogih ratom zahvaćenih krajeva
naše zemlje te na taj naĉin prikupio brojna iskustva i podatke koje će
nešto kasnije pretoĉiti u nekoliko zanimljivih bibliografskih naslova.
Proglašen je i jednim od najboljih ratnih reportera. Nauĉno
interesovanje prof. Tucakovića je tri decenije usmjereno u pravcu
istraţ ivanja komunikoloških fenomena u vezi sa zloĉinima nad
Bošnjacima u 20. vijeku. Ujedno, jedan je od prvih Bošnjaka u Bosni i
1
Tekst je prikaz knjige Kulturocid na Drini. Materijalni spomenici kulture Bošnjakamuslimana istočne Bosne uništeni u toku srpske agresije 1991–1995. Šemse
Tucakovića, Sarajevo, Futur Art, 2012.
2
This text contains a review of the book “Culturocide on the Drina River. Destroyed
Material Monuments of East Bosnia Bosniaks-Muslims during the 1991 – 1995
Serbian Aggression” by Šemso Tucaković, “Futur Art”, Sarajevo, 2012.
PREGLED
165
Hercegovini koji je istraţ ivao fenomen genocida nad Bošnjacimamuslimanima na podruĉju bivše Jugoslavije. O ideološkoj, nauĉnoj,
vojnoj i politiĉkoj pozadini zloĉina genocida nad Bošnjacima u dolini
Drine autor je napisao ĉetiri knjige, tri o zloĉinu nad bošnjaĉkim
narodom Podrinja tokom Drugog svjetskog rata i u vremenu agresije
1992–1995. godine, a ova je rezultat višegodišnjeg istraţ ivanja srpske
prakse uništavanja djela višestoljetnog graditeljskog i kulturnog
stvaralaštva Bošnjaka-muslimana Podrinja. Ovo je prva knjiga, od
planirane ĉetiri, koja obraĊuje navedene teme.
Knjiga sadrţ i 147. stranica i 24 relevantna, bibliografska izvora.
Djelo je prikazano kroz tri poglavlja: Kulturocid na gornjem Podrinju,
gdje autor prikazuje uništene materijalne spomenike kulture u
gradovima kao što su Foĉa, Ĉajniĉe, Goraţ de, Praĉa, Rudo, Rogatica,
Višegrad, Kulturocid na srednjem Podrinju, u kojem govori o
uništenim objektima u Vlasenici, Bratuncu, Srebrenici i Zvorniku te u
posljednjem poglavlju Kulturocid na donjem Podrinju autor se bavi
istraţ ivanjem uništenog kulturno-historijskog naslijeĊa u Bijeljini.
Rijeka Drina je jedna od najljepših i najvećih rijeka u Bosni i
Hercegovini. Kroz historiju upravo ova, prirodna granica izmeĊu
Bosne i Srbije svjedoĉila je razvoju jedne specifiĉne kulture i identiteta
ali i mnogim hegemonijskim teţ njama koje su za rezultat imale
sistematsko rušenje i potiranje bošnjaĉkog stvaralaštva i kulture, naroda
koji je u njenoj dolini vijekovima stvarao i gradio.
Kulturocid je zloĉin koji se ogleda u sistematskom uništavanju
spomenika kulture. Tokom rata u Bosni i Hercegovini stradali su mnogi
kulturno – historijski spomenici a neki su bili i dio svjetske kulturne
baštine. Autor nas ovom kratkom ali vrlo zanimljivom historiografijom
podsjeća na jednu kulturu koja je u ovom dijelu naše zemlje stvarala
specifiĉne monumente jedinstvenih estetskih, kulturnih i civilizacijskih
vrijednosti, te na dimenzije i rezultate njihovog uništavanja.
Moć ljudskog duha i vještina ruku
Dokumentovanim ĉinjenicama, koristeći brojne bibliografske,
historijske izvore i mnoga narodna predanja, autor nas vrlo uspješno,
skoro pa knjiţ evno, literarno, romansijerski vodi podrinjskim
166
PREGLED
krajevima i ĉaršijama od najranijeg doba pa sve do vremena i mjesta
kojima svjedoĉimo i kakva danas poznajemo. Novinarskim,
kolekcionarskim umijećem prikupljanja i obrade ĉinjenica, dokumenata
i izvora autor nas u prvom poglavlju upoznaje sa Foĉom u rimskom
periodu, u vremenu kada je ona nosila naziv Baselum. UporeĊivanjem i
navoĊenjem više razliĉitih izvora, od kojih niti jedan ne deklarira kao
apsolutno egzaktan, ostavljena je široka mogućnost kreiranja vlastitog
suda i shvatanja. Njegovo istrajno i iscrpno bavljenje historijom
podrinjskog kraja, a naroĉito Foĉe i foĉanskih naselja i objekata, nije
nimalo bezrazloţ no – ima za cilj upoznati nas sa materijalnim i
duhovnim dobrom, kulturno-historijskim naslijeĊem podrinjskih
Bošnjaka-muslimana, koje je vijekovima stvarano u gradu na Drini,
bilo da je on dobio naziv po voću kojem je ovaj kraj bio izuzetno bogat,
drvenim posudama, kablicama, fuĉijama, koje su primijetili turski
konjanici ili iz srednjovjekovnog slavenskog naziva “Hoĉa” ili
“Hotĉa”, koji su Turci preimenovali u Foĉa podsjećajući se na
anadolijsku Foĉu koja se razvila iz antiĉke Fokeje. Od 1368. godine,
kada se prvi put spominje u pisanim tragovima, pa sve do perioda
osmanske vlasti Foĉa predstavlja jedan od znaĉajnijih trgovaĉkih
centara i raskrsnica karavanskih puteva kojim su pohodili i brojni
putopisci ĉije utiske nam autor vrlo slikovito prikazuje. Štivo je
izuzetno bogato i demografskim, statistiĉkim podacima i kao takvo
predstavlja riznicu saznanja o ekonomskom, vojnom, politiĉkom
razvoju ovog grada koji je u 16. vijeku imao 17 mahala, oko 500
zanatskih i trgovaĉkih radnji, brojne dţ amije, hamame, tekije, ĉesme,
hanove te musafirhane i predstavljao urbanu sredinu, specifiĉnu kulturu
ţ ivota te se isticao specifiĉnim estetskim karakteristikama materijalnih
dobara.
Najopširniji dio istraţ ivanja autor posvećuje “cvijetu
višestoljetnog neimarstva”, zaduţ bini Hasana Nazira (sina Jusufova) –
Aladţ a-dţ amiji, sagraĊenoj 1550. godine, koja je pune 442 godine bila
inspiracija istraţ ivaĉima, umjetnicima i putopiscima. Paţ ljivo
skupljajući podatke o utemeljitelju ovog materijalnog dobra i samom
nastanku foĉanske, šarene dţ amije kao i brojna narodna predanja te
prezentirajući ih u vrlo zanimljivoj kompoziciji, historijski
potkrijepljenog i nadnaravno mogućeg, moţ emo uvidjeti izuzetnu
estetsku, materijalnu i duhovnu vrijednost ovog remek-djela orijentalne
arhitekture. Opisi eksterijera i interijera Aladţ a-dţ amije su vrlo
detaljni; ţ ivopisni naroĉito kod opisa zidnog slikarstva, koje je Aladţ u
PREGLED
167
isticalo više od njene arhitekture i po kojem je ona i dobila ime –
Aladţ a (šarena), skoro da je autor mogao izostaviti u prošlosti
snimljene fotografije ovog zdanja. Tucaković navodi znaĉajnost i
vrijednost cijelog kompleksa Aladţ a-dţ amije, koji je sadrţ avao
šadrvan, turbe u kojem je bio pokopan Ibrahim-beg, sin utemeljitelja
Hasana Nazira, a koji je pokopan u mezaru namijenjenom njegovom
ocu, te mezarluk u kojem je i mezar gradonaĉelnika Foĉe, rahmetli
Husein-bega Zulfikarpašića, oca još poznatijeg Adil-bega
Zulfikarpašića. O monumentalnom objektu, o kojem su sa nadahnućem
govorili putopisac Evlija Ćelebija, mletaĉki poslanik Pavle Kontarino i
sekretar glasnika francuskog kralja Lefevr, autor danas kaţ e: “Ostajala
je na neki naĉin spona izmeĊu epoha, izmeĊu jednog dalekog vremena
i onog na kraju 20. stoljeća, kada su se u Bosni ponovo pojavili ljudi
pomraĉenog rušiteljskog uma, iznjedreni iz osvajaĉkog srpskog
šovinizma i pravoslavnog ekskluzivizma. Oni su poĉetkom augusta
1992. godine, nakon 442 godine postojanja Aladţ e, ovaj monument
pretvorili u prah i pepeo, ostavljajući pored Ćehotine neizbrisivo djelo
mraka, mrţ nje i apsolutnog duhovnog siromaštva.” (Tucaković,
2012:16).
Korisno je i veoma znaĉajno naglasiti da je 80% fotografija
kojima je ilustrirana ova knjiga djelo i vlasništvo autora. Većina njih
sadrţ i prikaze tragova vandalizma opustošenih lokacija spomenutih
materijalnih dobara koji su vijekovima svjedoĉili o postojanju jedne
kulture, a kojih danas na tim mjestima nema (mjesto na kojem se
nalazila Aladţ a-dţ amija, uklonjeno turbe Ibrahim-bega, sina Hasana
Nazira, ostaci temelja Šafijskog šadrvana, oskrnavljeni mezar rahmetli
Husein-bega Zulfikarpašića, srušeni Šareni mejtef, mjesto gdje se
nalazila stara Careva dţ amija i dr.). Posebno zanimljiva je fotografija
uništene Prijeke ĉaršije, za koju autor navodi da su je “srpski zloĉinci
uništavali tri puta u 20. stoljeću”. Prijeka ĉaršija je u 16. vijeku bila
mjesto nastanka Foĉe i zvala se Šehova mahala, autor je opisuje i kao
“najkarakteristiĉniju orijentalnu ĉaršiju na Balkanskom poluostrvu”.
Komparirajući ih sa fotografijama na kojima su ovi materijalni i
duhovni svjedoci kulture jednog naroda u punom sjaju, autor šalje
veoma slikovitu i duboku konotativnu i denotativnu poruku. Na
podruĉju gornjeg Podrinja autor potcrtava znaĉaj, vrijednost i ljepotu
vjerskih objekata koji su takoĊer uništeni: Aladţ a-dţ amija, Šehova
dţ amija, Careva dţ amija, Atik Alipašina dţ amija, Mumin-begova
dţ amija, Devova dţ amija, Kadi Osman-efendijina dţ amija, dţ amija
168
PREGLED
Mehmed-paše Kukavice, Hadţ i Mustafin mesdţ id (Pilavska dţ amija),
Hadţ i Osman-begova dţ amija, Dţ amija defterdara Memi Šah-bega,
šejh-Pirijin mesdţ id (Tabaĉka dţ amija) i Ali-Ĉohodarova dţ amija.
Uništeni su jedinstveni spomenici kulture Bošnjaka: ĉaršija, tekije,
naselja, mezarluci, sahat-kule, ĉesme i dr. Uništena je i najstarija
dţ amija u Bosni – Turhan Emin-begova dţ amija, te najstarija bosanska
tekija – Bajezid-babina tekija.
Autor nas zanimljivom naracijom vodi kroz stare ĉaršije i
mahalske sokake Ĉajniĉa, upoznajući nas sa vjerskim objektima koji su
na ovom podruĉju nastali još u davnim stoljećima i njihovim
nenadmašnim materijalnim, duhovnim i estetskim karakteristikama.
Jedan od takvih ĉajniĉkih objekata je dţ amija stara 440 godina te Mir
Muhamedova dţ amija iz 16. vijeka, koja se još prije rata nalazila pod
zaštitom drţ ave, a kojih danas na tim mjestima nema. Sa jednakim
poštovanjem i ushićenjem vještine ruku predaka upoznajemo se sa
zanimljivom graditeljskom cjelinom u Praĉi, Semiz Ali-pašinim
turbetom sa haremom Semiz Ali-pašine dţ amije, koja je proglašena
nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a uništena 1992.
godine. U Rudom, mjestu koje je poznato kao rodni kraj ĉuvenog
Mehmed-paše Sokolovića, uništene su dvije dţ amije iz 1568. godine, a
ĉiji su utemeljitelji bili paše Sokolovići.
Kada je usvojena Konvencija za zaštitu svjetske kulturne i
prirodne baštine, 1972. godine, do danas je na Listu svjetske baštine
UNESCO-a upisano ukupno 936 dobara (725 kulturnih, 183 prirodnih i
28 mješovitih). U skladu sa ovom konvencijom, upisana dobra
predstavljaju dio svjetske baštine sa izuzetnom univerzalnom
vrijednošću. Upisana dobra iz Bosne i Hercegovine na UNESCO-ovoj
Listi svjetske baštine su Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i
podruĉje Starog mosta u Mostaru.3 Autor tvrdi kako je upravo ovaj,
najpoznatiji višegradski monument, opjevan i oslikan kroz najljepša
umjetniĉka dostignuća, bio nijemi svjedok patnje i zlodjela,
preimenovavši ga u Višegradski most iz ţ elje da se trag jednog
vremena i jednog naroda zauvijek izgubi. No, njegovi su svodovi ostali
i opstali nakon brojnih najezda da se ponosno stapaju sa talasima
hirovite Drine.
3
Preuzeto sa http://unescobih.mcp.gov.ba, 01. 11. 2012.
PREGLED
169
U posljednjim poglavljima prezentirani su uništeni materijalni
spomenici kulture Bošnjaka-muslimana na srednjem i donjem Podrinju.
Tucaković ovdje navodi posebno zanimljiva i vrijedna djela te
graditeljske cjeline orijentalne kulture koja su mahom rušena u
podruĉjima Vlasenice, Bratunca, Srebrenice, Zvornika i Bijeljine. Neki
od tih spomenika bili su i turbe pjesnika, šejha i narodnog tribuna
Hasana Kaimije u Zvorniku te drvena dţ amija iz 15. stoljeća u Kušlatu.
Odnos prema drugom i drugaĉijem, prema vrijednom i duhovnom oĉit
je u postupcima u Bijeljini, gdje su na mjestima gdje su se nalazile
Dţ edid i Atik-dţ amija stvoreni pijaca i smetljište.
Pomraĉenje svijesti i savjesti
“Povijesne reminiscencije na Foĉu podsjećaju nas na sjajnu
prošlost jednog grada koji su srpski barbari poslije 1992. godine
pretvorili u nešto drugo, što se skriva od svoje povijesne dimenzije i
sadrţ aja, što zloĉinom postaje suprotnost dosadašnjoj kulturno –
povijesnoj formi. Foĉa je simbol bošnjaĉkog stradanja u Podrinju – u
njoj su ostali samo tragovi jedne kulture koja je uništena detaljno.”
(Tucaković, 2012:138)
Materijalni spomenici kulture Bošnjaka-muslimana na podruĉju
Podrinja nisu odolijevali vremenu koje je na njima neumitno ostavljalo
tragove, ali autor tvrdi da su upravo ovi spomenici dijelili istu sudbinu
kao i njihovi stvaraoci u prošlosti. Pokušaja njihove revitalizacije bilo
je još za vrijeme austrougarske uprave dok se sistem za vrijeme
Kraljevine Jugoslavije uopće nije brinuo za ovaj vid materijalnog
nasljedstva, a takav naĉin razmišljanja eskalirao je u toku Drugog
svjetskog rata tako da je, Tucaković zakljuĉuje, sistematsko uništavanje
kulturno-historijskog naslijeĊa trajalo 130 godina.
“Cilj tih Huna savremenog doba bio je grad Srba, grad nastao
na zloĉinima genocida i kulturocida nad Bošnjacima i njihovim
kulturnim stvaralaštvom. Takav grad dobiven masovnim zlodjelima nad
bošnjaĉkim stanovništvom, oni su nazvali 'Srbinje'. Na mjestu gdje su
Bošnjaci pet stoljeća podsticali stvaralaštvo, tolerantnost, podizali
škole, hamame, uspostavljali veze sa drugim dijelovima evropskog
kontinenta, stajale je drevna Foĉa.” (Tucaković, 2012:88).
170
PREGLED
Autor tvrdi da je jedini i osnovni razlog uništavanja vrijednih i
svjetovnih i sakramentalnih objekata bilo pomraĉenje uma – ţ elja da se
stvori nacionalno ĉista teritorija ne samo genocidnim sredstvima nego i
uništavanjem svega onoga što bi moglo podsjetiti da se radi o jednoj
kulturi, naciji, vjeri i svemu onome što je duh tog naroda stvorio;
izbrisati historiju, sjećanje i pamćenje. Sva ta vrijedna graditeljska
umijeća, kako navodi autor, “slabila su moral srpske vojske”, a za
njihovo uništavanje dobijane su pohvale i ordenja.
Prof. Tucaković istiĉe dvije znaĉajne misije. Jedna je da se
akcentira na potrebnost brige za bošnjaĉko kulturno-historijsko
naslijeĊe, a druga je da se saĉuva uspomena na izuzetne spomenike
koje je jedna kultura stvorila, a kojih danas nema. Sve novo što
prihvatamo, stvaramo i ţ ivimo, uveliko dopunjujemo iskustvima iz
prošlosti. Na kakvim će iskustvima prošlosti jedan narod graditi
spoznaju o svom postojanju? Za nadati se da će u nekim novim
stoljećima postojati više volje, ţ elje i mogućnosti da se prema onome
što danas stvaramo naši potomci odnose sa više poštovanja i divljenja.
Za sada se autoru, komunikologu, moţ emo zahvaliti za ovaj jedinstveni
spomenar i teme kojima bi se danas u našoj zemlji trebali još više baviti
i historiĉari i brojni profesionalno zaduţ eni za oĉuvanje i vrednovanje
materijalnih i duhovnih dobara Bosne i Hercegovine i njenog kulturnohistorijskog naslijeĊa.
PREGLED
171
172
PREGLED
Ramiza Smajić
UDK 911.375 (049.3)
GRAD KOJEM NEMA SMISLA IŠTA
PORICATI ILI NAMETATI1
THE CITY TO WHICH DENYING OR
IMPOSING ANYTHING IS SENSLESS2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Ismeta Bušatlića Kraljevski grad pod
sultanima: Jajce 1528–1878. – Jajce: Medţl is islamske zajednice, 2011, 364
str.
Summary
The text contains a review of a book by Ismet Bušatlić The Royal City
under the Rule of Sultans: Jajce 1528-1878 – Jajce: Majlis3 of the Islamic
Community, 2011, 364 pgs.
Ĉitalac koji je iole upućeniji u tematske okvire izdavaštva
nauĉne knjige svjestan je ĉinjenice da oskudijevamo opseţ nijim
monografijama bosanskih gradova. Skoro sve koje su uraĊene nakon 2.
svjetskog rata imale su zajedniĉki nedostatak: najmanje je obraĊen pet
stoljeća dug osmanski period bosanske historije.
Ono što je nekad radio Hamdija Kreševljaković, nastavio je
Sulejman Smlatić prilozima o pojedinim gradskim sredinama (ali je
1
Tekst je prikaz knjige Ismeta Bušatlića Kraljevski grad pod sultanima: Jajce 1528–
1878. – Jajce: Medţlis islamske zajednice, 2011, 364 str.
2
The text is review of book by Ismet Bušatlić The Royal City under the Rule of
Sultans: Jajce 1528-1878 – Jajce: Majlis of the Islamic Community, 2011, 364 pgs.
3
Majlis –an Arabic term denoting "a place of sitting". Here it is used in the context of
"secretariat". (Translator's note)
PREGLED
173
njegova monografija Velike Kladuše, npr., ostala neobjavljena pored
one koju je uradio Aleksandar Ravlić).
Dio struĉnog tima koji je radio na ranijoj monografiji Rogatice
pokušao je bar sitnijim prilozima osvijetliti taj period, iako je malo i
ovo što je doneseno u nedavno objavljenoj monografiji.
Visoko je prije više decenija uradilo monografiju do osmanskog
perioda, sad se pokušava raditi dalje.
Šefkija Mutevelić je Tuzlu u istom periodu pokušao donekle da
predstavi kroz „historijske minijature“.
Nakon Skarićevih radova i obraĊenog 16. stoljeća Sarajeva od
Behije Zlatar drugi autori tek rade na pojedinim segmentima u
slijedećim stoljećima.
Imamo i nedavno objavljenu manju monografiju Goraţ da,
monografskog tipa, uraĊena djela o Konjicu, Mostaru, Gradaĉcu...
Radi se, dakle, ali sa još uvijek neujednaĉeno praćenim
zahtjevima pisanja monografija i samo zahvaljujući raspoloţ ivim
izvorima. U takvim okolnostima i trudom autora dr. Ismeta Bušatlića
krajem prošle godine smo dobili djelo monografskog tipa o Jajcu koje
se, kako autor sam kaţ e, „moţ e zvati Hrvojevim, Hercegovim,
kraljevskim, banskim, sultanskim, ćesarskim i AVNOJ-evskim
gradom“, da nema potrebe, a ni osobitog smisla da mu se išta od toga
poriĉe ili nameće, da je „bilo ono što je bilo i jest ono što jest, ma kako
ga zvali, a bit će ono što ova i buduće generacije od njega naprave.“
Autor Bušatlić u samom predgovoru objašnjava kako je došlo do
razvoja ideje i koncepcije djela, koje u konaĉnici ĉine slijedeća
poglavlja: Tvrđava i posada, Grad i gradske mahale, Vakufi, Kadiluk
Jajce, Muftiluk Jajce, Gradska privreda, Nahija Jajce, Seoska
privreda, Školstvo i obrazovanje, Skriptorij, Lijepa i mudra riječ,
Memorijalni spomenici. No, vjerovatno je najveća vrijednost ovog
djela u donošenju niza informacija iz izvora koji mogu biti poznati
struĉnjacima, npr., kroz ĉitanje sitnijih priloga u ĉasopisima i sl., ali
ĉitalac, istraţ ivaĉ ili zainteresovani lokalni patriota, koji ţ eli u glavi
stvoriti pravu sliku o jednoj sredini kao što je Jajce pod sultanima, u
ovoj knjizi će na jednom mjestu naći i tlocrt Kizlaragine dţ amije, i
174
PREGLED
prihode jajaĉkog vakufa, i iznos ušura od kupusa i luka, i detalje o
ţ ivotu i radu Nikole Lašvanina i još mnogo toga.
Nakon išĉitavanja moţ emo zakljuĉiti da ovo djelo nije
udţ benik, iako je tekst faktografski precizan. Prije bi se moglo reći da
je jedna vrsta historijske monografske ĉitanke za širu upotrebu, jer
svaki doneseni izvor predstavlja ĉvrstu kockicu u tematski i donekle
hronološki praćenom stvaranju mozaika grada Jajca pod sultanima.
Kroz cijelu paletu fragmentarnih prikaza koji tretiraju pojedine aspekte
prerastanja Jajca iz jedne administrativne jedinice u drugu, gradsku i
seosku privredu, školstvo i obrazovanje, kulturno naslijeĊe i sliĉno –
ĉak i bez ĉvrsto osmišljenog poveznog tkiva – autor donosi vrijedno
djelo sa kvalitetnim izborom izvora i literature bitnih za razumijevanje
zacrtanog cilja.
Iskustvo rada ovog autora koristit će i drugim potencijalnim
autorima koji trebaju uoĉiti korisne smjernice u svom budućem radu.
To je posebno vaţ no u okolnostima današnjeg nauĉnog stvaralaštva i
historiografije posebno. Svjedoci smo stalne boljke kroz pristup radu
uz osjećaj nezainteresovanosti za ono što rade, istraţ uju i pišu drugi o
nama. Jedan japanski braĉni par, naprimjer, u Turskoj radi na
sarajevskim sidţ ilima, ali se teško ko moţ e pohvaliti da je danas
upoznat sa rezultatima njihovog rada; dr. Fikret Karĉić je nedavno
iznio podatak da je prema njegovim saznanjima u inostranstvu
objavljeno 60-ak magistarskih i doktorskih radnji koje se odnose
direktno na bosanski prostor. U tom se kontekstu moţ emo podsjetiti na
jedan broj katastarskih popisa na kojima i autor Bušatlić zasniva veliki
dio ovog djela, a koji se prevode posljednjih godina u Istanbulu, dok
kod nas oni odavno prevedeni stoje u arhivu ministarstava! Nedavno je
Melita Rastoder u Istanbulu odbranila doktorsku radnju o identitetu
muslimana Crne Gore i Bosne i tu knjigu, naravno, nemamo u korpusu
Bosniace. Upitamo li se šta je problem, nema sumnje da ćemo doći do
zakljuĉka da iskljuĉivo radimo u lokalnim koordinatama, bez uvida u to
šta se istraţ uje vani! Karakteristiĉni smo u cjelini po svojevrsnom
autizmu koji nas je zaĉahurio u granice do Drine, Save i sliĉno, pa smo
jednostavno ostavili po strani cijele korpuse stanovništva koje je iz
razliĉitih razloga završilo van tih granica.
Radeći kao koautor u prireĊivanju najstarijeg popisa live Bosne
iz 1468. godine, pratila sam kulture koje se oporezuju pa mi je bilo
PREGLED
175
drago kad sam vidjela da autor Bušatlić, govoreći o vinogradarstvu,
naglašava kako je ta kultura skoro pa išĉezla, ostala tek saĉuvana u
brojnim toponimima u i oko Jajca. Još bi mi bilo draţ e da slijedeći
korak bude da se vidi da li su tu kulturu ili neku drugu ponijeli katolici
iz Bosne koji danas ţ ive u devet sela u okolini Peĉuha ili Sigeta i koji
sebe nazivaju Bošnjacima ili Šokcima! Ili zašto se ne bi razmislilo da li
je sjeme tikve u Jajce doneseno iz Misira pa se tikvenica pita ĉesto u
tom kraju zove „misiraĉa“ u odnosu na tikvu koja se u nekim krajevima
zove „budimka“ („stambolku“ da i ne spominjemo).
I u ovom djelu se moţ e naići na detalje preko kojih ne bi trebalo
preći olahko, jer su široko ljudski i civilizacijski: kako, npr., Mustafa
Hurremi, jajaĉki kadija, prepisivaĉ i pjesnik s kraja 17. i poĉetka 18.
stoljeća, Sarajlija po roĊenju, gleda kao kaznu imenovanje za skupljaĉa
poreza. Tri puta je on zbog izdrţ avanja prisiljen bio preuzeti tu
funkciju, ali je ostalo zabiljeţ eno kako on iz dna duše moli: „Boţ e, ne
dozvoli da budem kaţ njen i ĉetvrti put da skupljam porez od naroda!“
Ono što posebno prijatno iznenaĊuje već u samom predgovoru, mimo
posve taĉne konstatacije koju nosi, jeste jedan skoro lirski izlet autora
kad opisuje kako svi periodi jajaĉke historije nisu podjednako izraţ eni i
obraĊeni, nisu jednako privlaĉili paţ nju istraţ ivaĉa. Tako on to poredi
sa opisima Vrbasa, npr., za kojeg kaţ e da „nehajno teĉe ispod grada, i
na kojeg nije potrošeno onoliko mastila koliko na Plivu koja poskoĉi
kad ga ugleda, da bi mu u njedrima nestala.“
Duţ ni smo naglasiti svakako da bi dalji korak u eventualnim
narednim izdanjima bilo ispravljanje nekih tehniĉkih nedostataka
(primjećuje se da odabir dobrog ali teškog papira kaţ njava autora i
visokim poštarinama u sluĉaju slanja, potreban je i veći zahvat u
ujednaĉavanju fusnota, varijanti termina i sl.), ali ako uzmemo da je
najvaţ nija uloga knjige da potakne ĉovjeka da misli, onda je i ova
knjiga ispunila tu zadaću.
176
PREGLED
Lejla Hajdarpašić
UDK 025.48/.49 : 004.45 (049.3)
KONSOLIDACIJA INFORMACIJA:
IZAZOVI DIGITALNOG OKRUŢENJA1
INFORMATION CONSOLIDATION:
CHALLENGES OF DIGITAL ENVIRONMENT2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Senade Dizdar Od podatka do metapodatka,
Sarajevo, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 2011,
str. 376.
Summary
This text is a review of the book From Data to Metadata by Senada
Dizdar, Sarajevo, the National and University Library of Bosnia and
Herzegovina, 2011, 376 pages.
Obogativši biblioteĉki diskurs za širok dijapazon tema koje
propituju vaţ ne aspekte bibliotekarstva 21. stoljeća, a koje
bosanskohercegovaĉka akademska i struĉna zajednica, istraţ ivaĉi izvan
podruĉja biblioteĉkih i informacijskih nauka u našoj zemlji, a valja
primijetiti, i u regionu, nisu imali priliku konsultirati na jednom mjestu,
na lokalnim jezicima i na tako besprijekorno sistematiĉan naĉin, knjiga
Od podatka do metapodatka prof. dr. Senade Dizdar je istovremeno i
postavila ĉvrste znanstveno-teorijske temelje za daljnja istraţ ivanja u
oblasti sistema za oznaĉavanje i pretraţ ivanje informacija. Da je
problematika o kojoj raspravlja knjiga Od podatka do metapodatka
jedinstven korpus najaktuelnijih saznanja i naznaka daljnjeg razvoja u
1
Tekst je prikaz knjige Senade Dizdar Od podatka do metapodatka, Sarajevo,
Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2011, str. 376.
2
The text is a review of the book From data to Metadata by Senada Dizdar, Sarajevo,
the National and University Library of Bosnia and Herzegovina, 2011, 376 pgs.
PREGLED
177
spomenutoj oblasti, argumentira sama struktura knjige kojom su
iscrpno obuhvaćene, a kroz ukupno 13 poglavlja (ukljuĉujući uvodna i
zakljuĉna razmatranja te prilog), teme u vezi sa automatskim
indeksiranjem, sistemima za oznaĉavanje i pretraţ ivanje, jezicima za
oznaĉavanje, pretraţ ivanjem, apstraktom, pojavom hiperteksta te
zakljuĉno pojavom i vrstama metapodataka.
U biblioteĉkoj se akademskoj i struĉnoj zajednici dugo osjećala
potreba ne samo okupljanja spomenutih sadrţ aja na jednom mjestu već
i potreba kritiĉko-teorijskog ispitivanja istih tim prije jer, a kako to i
prof. dr. Senada Dizdar navodi na jednom mjestu u knjizi,
najdragocjenije iskustvo koje bibliotekarstvo baštini moţ da je vezano
za sadrţ ajnu obradu knjige. U tom kontekstu, a polazeći od premise da
promjene nastale na globalnom planu nisu samo tehničko-tehnološke
prirode, nego se o njima mora razmišljati i kao o kulturološkim
promjenama koje proţi maju sve sfere ţivota savremenog društva, što je
neminovno utjecalo i na organizaciju biblioteka, kao i na teorijski
pristup bibliotečkoj nauci, koja se konceptualno mijenja pod sve većim
utjecajem novih tehnologija i novih naučnih disciplina, prvih šest
poglavlja knjige znalaĉki prate sve znaĉajne promjene u vezi sa
sadrţ ajnom obradom kao bespredmetno vaţ nim vidom konsolidacije
informacija i upozoravaju da se prestrukturiranje sadrţ aja dokumenta
našlo pred novim izazovima u kontekstu iznalaţ enja teorijskih ali
podjednako i praktiĉnih rješenja za organizaciju sada izuzetno
raznolikog i mnogobrojnog biblioteĉkog materijala.
U prvom poglavlju knjige, Promjena bibliotečke paradigme,
podsjećajući da se biblioteĉka paradigma mijenja, proširuje uvoĊenjem
novih pojmova kao što su: informacija, znanje, zabiljeţe no znanje, da
se novi pristupi u prouĉavanju bibliotekarstva okreću prema korisniku i
sl., naglašeno je kako biblioteĉko-informacioni sistemi trebaju biti
sistemi kroz koje će se ostvarivati konsolidacija informacija u cilju
njihovog efikasnijeg korištenja.
Najnovija istraţ ivanja u podruĉju sadrţ ajne obrade prikazana su
i kritiĉki analizirana u drugom poglavlju knjige naslovljenom
Indeksiranje. Definirajući indeksiranje kao proces koji se koristi za
izlučivanje predmetne materije (od analize sadrţ aja teksta do
pohranjivanja podataka u pretraţ ivački sistem), metod čiji je krajnji
rezultat oznaka, način (označavanja) na koji se realizuju aktivnosti
178
PREGLED
procesa indeksiranja, prof. dr. Senada Dizdar problematizira i naĉela
koja tako definiran proces indeksiranja mora zadovoljiti da bi bio
svrsishodan, to jest da bi najpotpunije omogućio pristup znanju
sadrţ anom u dokumentu.
S pojašnjenjem da su kriteriji na temelju kojih se razlikuju
pojedini tipovi indeksiranja diverzni, u trećem poglavlju knjige, Jezici
za označavanje u IR, posebna paţ nja je posvećena evaluaciji jezika za
indeksiranje, kontroliranih, polukontroliranih i nekontroliranih. U
sljedećem poglavlju, Odnosi među pojmovima, akcentirano je da
konvencionalni i automatski sistemi za oznaĉavanje moraju riješiti
problem iskazivanja sadrţ aja dokumenta na jasan, taĉan i nedvosmislen
naĉin, da bi se prilikom pretraţ ivanja dobili relevantni dokumenti i da
je u tom smislu prouĉavanje odnosa meĊu pojmovima osobito vaţn o
jer od njih ovisi funkcioniranje i uspostavljanje cijelog sistema jezika
za označavanje i pretraţ ivanje.
Podsjećajući da se zabiljeţ eno znanje ne moţ e uĉiniti
dostupnim korisnicima bez odgovarajućih alata koji omogućavaju
predstavljanje sadrţ aja dokumenta, peto poglavlje, Klasifikacijski
sistemi, upozorava da u savremenom kompleksnom digitalnom
okruţ enju postojeći biblioteĉki klasifikacijski sistemi trebaju biti
organizirani kao dinamički sistemi koji, s jedne strane prate promjene
(rast i razvoj) znanja, a sa druge strane se prilagođavaju novim
tehnološkim promjenama.
U sljedećem poglavlju, Abstrakt/Saţe tak, prof. dr. Senada
Dizdar znalaĉki saţ etak, posebnu (tekstualnu) formu koja omogućava
prikaz dokumenta i pristup informacijama, a koja nije bila uobičajeno
pomagalo u bibliotečkoj praksi, kandidira kao analitiĉki element za
proširenje bibliografskog zapisa i istovremeno konsolidira brojne
preporuke, upute, standarde za pisanje saţ etaka.
U kontekstu ekstrakcije predmetne materije, informacijskokomunikacijske tehnologije nastoje iznaći priliĉno efikasna rješenja za
kontroliranje, predmetno oznaĉavanje velikog broja izvora informacija
kroz njihovo automatsko oznaĉavanje koje sedmo poglavlje knjige,
Automatsko indeksiranje, problematizira. Poglavlje pokušava osvijetliti
neke neprijeporno vaţ ne principe i izazove karakteristiĉne za proces
automatskog predmetnog oznaĉavanja i otvara pitanje da li se uprkos
PREGLED
179
svim unapreĊenjima automatskog predmetnog oznaĉavanja još uvijek
nameće potreba za koegzistiranjem manualnih i automatskih metoda
predmetnog oznaĉavanja (tj. razumijevanja sadrţ ajne obrade kao
intelektualnog i automatiziranog procesa) kako bi se postigla visoka
kvaliteta oznaĉavanja.
Osmo poglavlje knjige, Pretraţ ivanje, iscrpno identificira
novonastale usloţ ene zahtjeve i poteškoće u vezi sa pretraţ ivanjem, a
sljedeće poglavlje, Internet i pretraţ ivanje informacija na internetu, u
najvećoj je mjeri posvećeno hipertekstu (njegovoj definiciji i
historijatu), a koji je osobine biblioteke promijenio „iznutra“, pa
biblioteke više nisu mjesta u kojima se fizički mogu pronaći svi ţe ljeni
dokumenti, nego su one više portali preko kojih je moguće pristupiti
različitim informacionim resursima.
Naglašavajući kako je upotreba metapodataka za opisivanje
digitalnih dokumenata u mreţnoj okolini jedan je od najznačajnijih
projekata u polju informacijskih znanosti koji se razvija upredo sa
širenjem interneta, deseto poglavlje knjige, Metapodaci, tematizira o
novim alatima za identifikaciju dokumenata, osobito o Dablinskoj
jezgri (njene elemente i sintaksu) i upozorava na potrebu
standardizacije i daljnjih istraţ ivanja u ovoj oblasti jer metapodaci
imaju tendenciju postati temeljima za efikasno korištenje i pronalaţe nje
građe (uspostavljanje tehničkih ili poslovnih okruţ enja u kojima se
mogu koristit), kao i za interoperabilnost između protokolarnih
područja djelatnosti. Paţ nje vrijedan je i opseţ ni prilog knjige,
Organizacija literature u naučnom radu, a koji se ima prepoznati kao
vrijedno pomagalo svim studentima i istraţ ivaĉima u njihovim
nauĉnoistraţ ivaĉkim radovima.
Neveliki ekskurs u bogati sadrţ aj ove dugo nedostajuće knjige,
koja je na sistematiĉan i metodološki impresivan naĉin, znanstvenoteorijski utemeljen pristup, uspješno prikazala preoblikovani biblioteĉki
univerzum i istovremeno prepoznala nadolazeće trendove u oblasti
bibliotekarstva, ne moţ e zanemariti i specifiĉna formalna obiljeţ ja
knjige Od podatka do metapodatka. Prof. dr. Senada Dizdar je našu
biblioteĉku i širu zajednicu obradovala jednim posve inovativnim
izdavaĉkim, štamparskim projektom koji je interesantan i praksi
kataloške obrade, a koji demonstrira razliku izmeĊu pojmova djelo,
tekst, primjerak. Naime, knjiga Od podatka do metapodatka štampana
180
PREGLED
je u ukupno 1000 primjeraka koji se meĊusobno razlikuju. Svaka
ĉetvrtina objavljenog tiraţ a ima, iako istu naslovu stranicu odnosno isti
sadrţ aj, razliĉita grafiĉka rješenja na koricama knjige. Ako se
prisjetimo da je djelo skupina srodnih tekstova ili sliĉnih tekstova koji
imaju svoju stvarnu pojavnost u izdanjima, adaptacijama i prijevodima,
onda su oĉito ovim poduhvatom objavljena „ĉetiri djela“. Pored
neprijeporno, za akademsku i širu struĉnu zajednicu vaţ nog sadrţ aja i
zbog spomenutog knjiga Od podatka do metapodatka zasluţ uje sve
komplimente.
Knjiga Od podatka do metapodatka prof. dr. Senade Dizdar
uspješno je pomjerila granice bosanskohercegovaĉkog bibliotekarstva,
preoblikovala postojeću bosanskohercegovaĉku akademsku i struĉnu
zajednicu pa otuda ne iznenaĊuje što je 2012. godine na XXIV
meĊunarodnom sajmu knjige i uĉila, odrţ anom u Sarajevu, proglašena
najboljim udţ benikom za visoko obrazovanje.
PREGLED
181
182
PREGLED
Dţ enan Dautović
UDK 930.85 (497.6)(049.3)
RADOVI FILOZOFSKOG FAKULTETA (HISTORIJA,
HISTORIJA UMJETNOSTI, ARHEOLOGIJA)1
ANNUAL OF THE FACULTY OF PHILOSOPHY (HISTORY,
HISTORY OF ART, ARCHEOLOGY)2
Sažetak
Tekst je prikaz časopisa Radovi Filozofskog fakulteta (historija,
historija umjetnosti, arheologija), knjiga XVI/2, objavljenog u Sarajevu
2012. godine.
Ključne riječi: Filozofski fakultet u Sarajevu, Iljas Hadţi begović, nastava
historije
Summary
This text contains a review of the journal Annual of the Faculty of
Philosophy (History, History of Art, Archeology), Vol. XVI/2, published in
Sarajevo in 2012.
Key words: Faculty of Philosophy in Sarajevo, Iljas Hadţ ibegović, the
teaching of history
Dinamiĉna nauĉno-pedagoška aktivnost koja se u protekle dvije
godine odvijala na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u
Sarajevu krunisana je objavljivanjem novog broja struĉnog ĉasopisa –
Radovi. Nastavljajući hvale vrijednu tradiciju poštovanja uspomene na
nekadašnje profesore na Odsjeku, ovaj broj „Radova“ je posvećen
nedavno preminulom prof. dr. Iljasu Hadţ ibegoviću. Upravo izlaganja
1
Tekst je prikaz novog broja ĉasopisa „Radovi Filozofskog fakulteta (historija,
historija umjetnosti, arheologija)“, knjiga XVI/2, Sarajevo 2012.
2
This text contains a review of the journal Annual of the Faculty of Philosophy
(History, History of Art, Archeology), Vol. XVI/2, Sarajevo, 2012.
PREGLED
183
prezentirana na okruglom stolu Iljas Hadţibegović – čovjek, naučnik,
pedagog, odrţ anom 12. maja 2011. godine u suradnji sa Institutom za
istoriju, zauzimaju prve stranice Radova (23–105). Od ukupno 15
objavljenih izlaganja, kojima su se nekadašnji suradnici, prijatelji i
studenti iz Bosne i Hercegovine, ali i inostranstva, prisjetili lika i djela
prof. Hadţ ibegovića, treba istaći Bibliografiju prof. dr. Iljasa
Hadţibego vića (31–39), koju je sastavio doc. dr. Edin Radušić, te osvrt
na profesorovu bogatu zaostavštinu, poklonjenu Bošnjaĉkom institutu u
Sarajevu, Nijemi svjedoci postojanja – privatna zbirka prof. dr. Iljasa
Hadţibego vića (75–80) autorice Hane Younis. Naroĉito emotivno bilo
je prisjećanje na blisko prijateljstvo i suradnju sa rahmetli profesorom,
Kratak osvrt na višegodišnje druţenje i naučnu saradnju sa rahmetli
Iljasom Hadţibego vićem (87–90) prof. dr. Ibrahima Karabegovića,
posebno vrijedno jer predstavlja posljednji javni doprinos ovog velikog
historiĉara, koji se svega tri mjeseca kasnije pridruţ io dragom prijatelju
u legendi bosanskohercegovaĉke historiografije.
Kao najstarija instanca na polju poduĉavanja historije u Bosni i
Hercegovini, Odsjek se morao osvrnuti i na sadašnje, veoma loše stanje
na tom podruĉju u cijeloj drţ avi. Tako je u malom amfiteatru
Filozofskog fakulteta 14. maja 2011. godine odrţ an okrugli sto Nastava
historije u školama u Bosni i Hercegovini, na kome su uĉešće uzeli
predavaĉi sa svih razina obrazovanja, iz svih podruĉja Bosne i
Hercegovine. U 12 objavljenih referata (109–180) prosvjetni radnici su
izloţ ili stanje u nastavi historije u svojim sredinama, koje je generalno
ocijenjeno kao zabrinjavajuće, pogotovo u pogledu zastupljenosti
brojem ĉasova u nastavnim planovima i programima. Iz prezentiranih
izlaganja i diskusije definirano je deset Prijedloga za podizanje
kvaliteta nastave historije u školama u Federaciji Bosne i Hercegovine
(177–180), koji su zatim upućeni odgovornim ustanovama i
ministarstvima sa nadom za njihovo prihvaćanje.
Drugi dio Radova – članci i rasprave posvećen je publikovanju
nauĉnih radova profesora i asistenata Odsjeka te studenata i vanjskih
saradnika. Srednjovjekovni period bosanskohercegovaĉke historije je
zastupljen sa ĉetiri pristupa. Radom Iz historije odgoja i obrazovanja u
Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu (Učenje dobrih običaja, manira i
pismenosti) (185–193) prof. dr. Esad Kurtović na osnovu nekoliko
ugovora iz serija Diversa Cancellariae i Diversa Notariae
dubrovaĉkog arhiva analizira pojave da mladići i djevojke iz
184
PREGLED
dubrovaĉkog zaleĊa dolaze u Dubrovnik na sluţ enje i izuĉavanje
zanata u sklopu ĉega bivaju od gospodara poduĉeni dobrim manirima i
lijepom ponašanju. Najvaţ nija posljedica takve prakse bila je da po
povratku u svoj kraj ti mladići i djevojke sa sobom donose nauĉene
vještine te tako doprinose širenju aspekata srednjovjekovne kulture, ali
i progresu društva dubrovaĉkog zaleĊa. Marjan Drmaĉ je preglednim
radom Veliki knez bosanski Radoje i dilema oko njegovog stećka (195–
209) na jednom mjestu okupio svu historiografsku graĊu o ovome
velikom knezu, oko ĉijeg lika i djela postoji dosta neslaganja.
Istaknuvši da su u pogledu njegove identifikacije moguće dvije opcije,
tj. da se radi ili o ţ upanu i knezu Radoju Radosaliću ili o knezu Radoju
Dragosaliću, autor se opredjeljuje za prvu varijantu, na osnovu natpisa
na nadgrobnom stećku velikog kneza. Zijad Halilović iz Komisije za
oĉuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u pristupu
Nekropolama sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići,
Kaoštice, Višegrad (211–227) obraĊuje historijske podatke o
širem podruĉju Kaoštice, iz koje je porijeklo vodila vlasteoska porodica
Vladimirića-Radosalića, kneţ eva niţ eg reda na dvoru Pavlovića, a
zatim i stanje te prethodne radove na lokalitetu Mramorje. Do sada
uglavnom nepoznate i jako zanimljive detalje o Boravku bosanskog
kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine (229–245)
prezentirao je mr. Emir O. Filipović. Iz niza izvora njemaĉke,
austrijske i ĉeške provenijencije autor slikovito prezentira ne samo jako
izraţ enu mobilnost srednjovjekovnog vladara već i niz interesantnih i
pikantnih podataka o dvorskoj kulturi srednjeg vijeka, poloţ aju i
znaĉaju Sigismunda Luksemburškog (a pored njega i Tvrtka II),
jaĉanju gradske aristokratije, što sve vodi jasnom zakljuĉku o
pripadnosti Bosne evropskom kulturno-civilizacijskom krugu.
Bosanski kralj, pritisnut teškom situacijom u zemlji nastalom
aktivnošću protukralja Radivoja i hercega Stjepana Vukĉića, te sve
osjetnijim prisustvom Osmanlija, okreće se ugarskom kralju i upućuje
na dugo i avanturistiĉko putovanje. U ovom radu iznesenim podacima,
nepoznatim ĉak i biografu kralja Tvrtka II, Pavi Ţivkoviću, autor
otvara jednu posve novu dimenziju u prouĉavanju našeg
srednjovjekovlja, do sada skrivenu u izvorima centralnoevropskog
porijekla.
U Radovima i nastavno osoblje Katedre za historiju umjetnosti
je doprinijelo sa nekoliko ĉlanaka. Tako je doc. dr. Mirza Hasan
Ćeman sa dva pristupa o kulturnoj historiji Tešnja O jednom mezaru u
PREGLED
185
Ferhad-begovoj dţamij i u Tešnju (247–267) i Projekt zgrade
„Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke“ u Tešnju arhitekte
Josipa Vancaša (333–356) pridonio istraţ ivanju prošlosti ovog starog
bosanskog grada, koji se prvi put spominje pred samu propast
Bosanskog kraljevstva. U radu magistra Harisa Derviševića Kaligrafija
Gazi Husrev-begove dţamije u Sarajevu (1885–2002) (269–284)
analiziran je projekat austrougarske vlasti 1884–1885. godine, kojim je
obnovljena, u poţ aru iz 1879. godine oštećena, Gazi Husrev-begova
dţ amija. Naroĉit akcenat stavljen je na rad hadţ i hafiza Husejina
Rakim-efendije
Islamovića,
vjerovatno
najznaĉajnijeg
bosanskohercegovaĉkog hattata (kaligrafa) XIX stoljeća, kome su bili
povjereni svi kaligrafski radovi, od kojih su do danas oĉuvana tek dva
na portalu dţ amije. Pristupom doc. dr. Asje Mandić Otto Wagner's
Role as a Professor in the History of Modern Architecture (301–331)
razmatra se uloga Otta Wagnera (1841–1918) u razvoju moderne
arhitekture. Autorica zakljuĉuje da ovaj ĉuveni austrijski arhitekta u
teoriji i praksi nije bio inovativniji od svojih prethodnika, već da je
najveći utjecaj u razvoju arhitekture bio u njegovoj pedagoškoj praksi
sa nizom generacija studenata.
Noviju historiju Bosne i Hercegovine obraĊuju tri rada.
Aleksandar Šarac u radu Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima
na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine (285–300) obraĊuje
podatke o turistiĉkoj ponudi, smještaju, saobraćaju itd. u Bosni i
Hercegovini u navedenom periodu, objavljene u turistiĉkim vodiĉima
njemaĉkog govornog podruĉja. Dešavanja na IV sjednici Centralnog
komiteta Saveza komunista Jugoslavije od 1. jula 1966. godine i
posljediĉna smjena Aleksandra Rankovića predstavljaju jednu od
najvećih tektonskih promjena u unutrašnjoj politici Socijalistiĉke
Jugoslavije. Odjeke tog dogaĊaja na mikronivou jednog bosanskog
grada analizira Amir Duranović radom Gračanica 1966. godine: odjeci
IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (357–
367). Na osnovu niza primjera stanovnika Graĉanice autor uoĉava
jasne politiĉko-ekonomske probleme u društvu tog vremena, ali donosi
i zanimljive stavove obiĉnih ljudi o krupnim politiĉkim dešavanjima.
Upustivši se u prouĉavanje komplikovanih diplomatskih odnosa velikih
sila tokom najţ ešćih ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, prof. dr.
Zijad Šehić pristupom Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna
diplomatija 1993. godine (369–415) prolazi kroz niz diplomatskih
sastanaka i mitinga kojima su velike zapadne sile naizgled pokušavale
186
PREGLED
zaustaviti rat u Bosni, a ustvari se borile za primat jednih nad drugima.
Autor takoĊer istiĉe i razotkriva izvrtanja historije od voĊa agresivne
politike Srbije i Hrvatske, Slobodana Miloševića i Franje TuĊmana, s
ciljem osporavanja bilo kakve posebnosti bosanskohercegovaĉke
drţ ave. Autor je još istaknuo i Vance – Owenov plan kao prekretnicu u
meĊunarodnoj diplomatiji, od koje planovi o razgradnji Bosne i
Hercegovine ustupaju mjesto oĉuvanju njene drţ avnosti, ali ujedno i
taĉku od koje poĉinju da se zaoštravaju bošnjaĉko-hrvatski odnosi u
drţ avi.
U rubrici Prikazi, recenzije i osvrti (419–477) znaĉajan
doprinos je poklonjen analizi i promociji novijih historiografskih djela
domaće i strane produkcije. U ukupno 19 objavljenih prikaza veliki
prostor je dat i studentima nauĉnog smjera drugog ciklusa nastave
Odsjeka za historiju. Ostale Aktivnosti Odsjeka za historiju
prezentirane su u istoimenoj rubrici (479–515). Tu su objavljeni:
fotogalerija sa obiljeţ avanja 60. obljetnice Odsjeka za historiju 21.
oktobra 2010.; izvještaj višeg asistenta mr. Emira O. Filipovića o radu
Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije za 2011.
godinu; izvještaj asistenta Amira Duranovića o 12 predavanja
organizovanih u sklopu aktivnosti Dijaloga četvrtkom u devetnaest; te
izlaganja proĉitana tokom promocije zbornika radova Bosna i
Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878–1918. U ovom
posljednjem dijelu Radova objavljena su i sjećanja na trojicu velikih
historiĉara koji su preminuli u proteklom periodu. Tako je posljednji
pozdrav svom profesoru i mentoru, akademiku Simi Ćirkoviću, uputio
prof. dr. Pejo Ćošković, na sliĉan naĉin posljednju poštu prof. dr.
Ibrahimu Karabegoviću je uputila mr. Amila Kasumović, a In
Memoriam ĉuvenom medievelisti, prvom doktorantu iz historije na
Univerzitetu u Sarajevu, Bogumilu Hrabaku, napisao je prof. dr. Esad
Kurtović. Konaĉno, vrijedan dodatak u Radovima predstavlja i spisak
diplomiranih studenata prvog (trogodišnjeg) i drugog (petogodišnjeg)
ciklusa po bolonjskom sistemu školovanja na Odsjeku za historiju,
Katedri za historiju umjetnosti i Katedri za arheologiju (2008–2011).
Raznovrsnost objavljenog materijala, kvalitet struĉnih ĉlanaka i
izvještaji sa mnogobrojnih aktivnosti garantuju da će ovaj najnoviji
broj Radova Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu biti
dobro primljen, kako kod studenata i šireg auditorija tako i kod nauĉne
zajednice u Bosni i inostranstvu. Iz svih navedenih razloga apsolutno se
PREGLED
187
moraju izreći pohvale zaposlenima na Odsjeku, naroĉito Redakciji
ĉasopisa, što u ovim, za izdavaštvo naroĉito teškim vremenima, kada
izdavanje struĉnih ĉasopisa ĉak i u oĉima akademske zajednice gubi
svoju vrijednost, ipak uspijevaju da odrţ e kontinuitet i ustraju u cilju
promocije nauke u našem društvu. Ostaje samo da se nadamo da će i u
budućnosti imati snage za sliĉne poduhvate, ali i više razumijevanja od
nadleţ nih organa vlasti.
188
PREGLED
Advija Kulović
Jasminko Mulaomerović
UDK 346.548 (049.3)
"SEKUNDARNI" NOSIOCI ZAŠTITE
POTROŠAĈA U BOSNI I HERCEGOVINI
"SECONDARY" CUSTOMERS’ PROTECTION
PROVIDERS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
Sažetak
U radu se analiziraju nosioci zaštite potrošača utvrđeni Zakonom o
zaštiti potrošača iz 2006. godine. Analiza je obuhvatila Vijeće za zaštitu
potrošača BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, nadleţ ne organe entiteta i Brčko
Distrikta BiH, Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača u Federaciji BiH i
Republici Srpskoj, udruţ enja potrošača, obrazovne institucije i medije te
inspekcijske organe. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH
te Institucija ombudsmena za zaštitu potrošača u BiH su institucionalno
najvaţni ji, dok su ostale institucije tek načelno prisutne u zaštiti, neke čak i
formalno i pod jakim su političkim uticajem (npr. Vijeće za zaštitu potrošača
BiH). Sama praktična provedba zaštite prebačena je na udruţ enja građana
koja ni izdaleka nemaju kapacitet za provođenje zaštite. Njihova se aktivnost
svodi uglavnom na propagandne akcije i edukaciju i limitirana je sredstvima
entitetskih budţe ta.
Ključne riječi: zaštita potrošača, nosioci zaštite potrošača, Bosna i
Hercegovina
Summary
This paper provides an analysis of the consumer protection providers
who are determined by the Law on Consumers’ Protection from 2006. The
analysis covers Council for consumers’ protection B&H, Competition
Council B&H, competent Entities’ bodies and bodies from Brčko District
B&H, Office for competition and consumers’ protection in the B&H
Federation and in Republic Srpska, associations of consumers, educational
institutions, media and inspection bodies. The Ministry of Foreign Trade and
Economic Relations B&H and institution of Ombudsmen for the consumers’
PREGLED
189
protection in B&H are the most important in the institutional sense while the
other institutions are merely present in these protection activities and some
are even under strong political influence (exp. the Consumers’ Protection
Council of B&H). The implementation of the protection itself is transmitted to
the associations of citizens which do not have enough capacity for such
duties. Their activities are mostly reduced to the marketing actions and
education and are limited by the entities’ budget financing.
Key words: consumers’ protection, consumers’ protection providers, Bosnia
and Herzegovina
1. Uvod
Stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora jedan je od
najbitnijih ekonomskih preduslova za pridruţ ivanje Evropskoj uniji.
Posebnu paţ nju pri tom treba fokusirati na tri podruĉja:
– unapreĊenje konkurentnog okruţ enja unutar BiH,
– poboljšanje prava potrošaĉa i
– unapreĊenje sigurnosti proizvoda kao i slobodnog protoka roba.
Zakljuĉivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruţivanju
uspostavljen je prvi ugovorni odnos izmeĊu Bosne i Hercegovine i
Evropske unije. To predstavlja prvi korak ka institucionaliziranju
odnosa naše zemlje i Evropske unije kao i omogućavanje njenih
priprema za ostvarenje punopravnog ĉlanstva u Evropskoj uniji. U
okviru
Sporazuma jedan
od
prioriteta
je
usklaĊivanja
bosanskohercegovaĉkog zakonodavstva s pravom Evropske unije, a
unutar toga i pravo zaštite potrošaĉa. U tom pravcu išlo je i donošenje
Zakona o zaštiti potrošača kojeg je Parlamentarna skupština Bosne i
Hercegovine usvojila prvo 2002. godine, a potom novu verziju 2006.
godine. Dva najvaţ nija segmenta tog zakona jesu definiranje
nepravednih odredbi i nosioci zaštite potrošaĉa.
MeĊutim, njegovim donošenjem ne završava se postupak
zaštite, tim prije što se u podruĉju zaštite potrošaĉa stalno dogaĊaju
promjene. U pitanju je dakle dugoroĉan proces koji se zasniva na
praćenju i osuvremenjivanju postojećih rješenja i ureĊenju podruĉja
koja nisu ureĊena. To moţ da na najbolji naĉin oslikavaju nosioci
zaštite potrošaĉa u Bosni i Hercegovini.
190
PREGLED
2. Nosioci zaštite
Zakon o zaštiti potrošača u BiH1 (u daljnjem tekstu: ZZP)
ureĊuje u poglavlju XVII (ĉlanovi 98–116) nosioce zaštite potrošaĉa.
To su:2
a) Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH,
b) Ombudsmen za zaštitu potrošaĉa u BiH,
c) Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH,
d) Konkurencijsko vijeće BiH,
e) nadleţ ni organi entiteta i Brĉko Distrikta BiH,
f) Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i
Republici Srpskoj,
g) udruţ enja potrošaĉa,
h) obrazovne institucije i mediji i
i) inspekcijski i drugi organi u skladu sa zakonom.
Za Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH,
Ombudsmena za zaštitu potrošaĉa u BiH, Vijeće za zaštitu potrošaĉa
BiH, Ured/kancelariju za zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici
Srpskoj i udruţ enja potrošaĉa Zakon propisuje razliĉite nadleţ nosti,
obaveze i prava. Za Konkurencijsko vijeće BiH, nadleţ ne organe
entiteta i Brĉko Distrikta BiH, obrazovne institucije i medije te
inspekcijske i druge organe u skladu sa zakonom nema izravne
dodijeljene nadleţ nosti u ovom zakonu. Istina, ZZP propisuje da
nosioci zaštite potrošaĉa iz ĉlana 98, stav 1, taĉke a) do e) te i) vrše
nadzor nad provoĊenjem ovog zakona, ali u skladu sa ovlaštenjima
utvrĊenim posebnim zakonima i drugim propisima.3
Konkurencijsko vijeće BiH i nadleţ ni organi entiteta i Brĉko
Distrikta BiH daju svoje predstavnike kao ĉlanove Vijeća za zaštitu
potrošaĉa BiH, koji uĉestvuju u izradi Drţav nog godišnjeg programa
za zaštitu potrošača te tako posredno uĉestvuju u zaštiti potrošaĉa.
Upitna je uredba po kojoj su obrazovne institucije i mediji subjekti
odgovorni za zaštitu potrošaĉa, budući da Zakon nije nadleţ an za
njihov rad, programe ili ureĊivaĉku politiku. Na drugoj strani, preko
ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa BiH i Drţ avnog godišnjeg
1
„Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 25/06.
Ĉlan 98. ZZP.
3
Ĉlan 117. ZZP.
2
PREGLED
191
programa za zaštitu potrošaĉa, kao subjekti za zaštitu potrošaĉa
pojavljuju se i Ured za veterinarstvo BiH, Uprava za fitosanitarnu
zaštitu BiH, Agencija za statistiku BiH, Institut za standarde BiH,
Institut za mjeriteljstvo BiH i Institut za intelektualno vlasništvo BiH.
U tekstu "Primarni" nosioci zaštite potrošača u Bosni i
Hercegovini4 analizirana su prva dva nosioca zaštite: Ministarstvo
vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH te Ombudsmen za zaštitu
potrošaĉa u BiH. U ovom tekstu bit će analizirani ostali nosioci zaštite
potrošaĉa.
2.1. Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH
Zakonom o zaštiti potrošača u BiH5, koji je stupio je na snagu u
julu 2002. godine (u daljnjem tekstu: ZZP 2002), zapoĉeo je na neki
naĉin postupak implementacije direktiva EU s podruĉja zaštite
potrošaĉa u pravni sistem BiH. Ovim zakonom se u najvećoj mjeri
preuzimaju evropske norme ponašanja na trţ ištu. IzmeĊu ostalih,
institucija koju ovaj zakon predviĊa kao subjekta zaštite potrošaĉa
(prema ĉlanu 115) je i Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH.
Poslovi koje u okviru svoje nadleţ nosti obavlja Vijeće za zaštitu
potrošaĉa BiH propisani su Zakonom o zaštiti potrošaĉa. U okviru
svojih nadleţ nosti Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH obavlja slijedeće
poslove:
1. predlaţ e na usvajanje Vijeću ministara BiH drţ avni godišnji
program za zaštitu potrošaĉa i prati njegovo izvršavanje,
2. utvrĊuje osnove politike za zaštitu potrošaĉa i
3. usmjerava obim djelatnosti koje se finansiraju odnosno
sufinansiraju iz budţ eta BiH.
Ĉlanom 117. ZZP 2002. propisano je ko sve, odnosno ĉiji
predstavnici ĉine ĉlanove Vijeća. Tako osam ĉlanova Vijeća ĉini po
jedan predstavnik Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine, Ureda
za veterinarstvo Bosne i Hercegovine, organa nadleţ nih za
4
5
192
Tranzicija, 13, 28, str. 115–124.
„Sluţb eni glasnik BiH“, brojevi: 17/02 i 44/04.
PREGLED
fitosanitarnu zaštitu6, Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine,
Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i
Hercegovine, Ureda za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa Federacije
Bosne i Hercegovine, Ureda za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa
Republike Srpske te Saveza udruţ enja potrošaĉa Bosne i Hercegovine.
Tek dvije godine kasnije Vijeće ministara donosi Odluku o imenovanju
ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa Bosne i Hercegovine7, u kojoj se po
imenu navodi šest ĉlanova, dok se za dva ĉlana (Uprava za
fitosanitarnu zaštitu i Savez udruţ enja potrošaĉa Bosne i Hercegovine)
navodi da će biti imenovani tek nakon uspostavljanja tih tijela.8
Interesantno je da je ova odluka stupila na snagu danom donošenja (19.
11. 2004. godine), a objavljena je u "Sluţ benom glasniku" tek u julu
2006. godine, kada je već na snazi bio novi ZZP (usvojen u februaru
2006. godine).
Novim ZZP, u dijelu koji se tiĉe Vijeća, povećava se broj
organizacija iz kojih dolaze ĉlanovi Vijeća, tako da svoje predstavnike
daju9: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih poslova
(predsjedavajući), Konkurencijsko vijeće BiH, Ured za veterinarstvo
BiH, Uprava za fitosanitarnu zaštitu BiH, Agencija za statistiku BiH,
Institut za standarde BiH, Institut za mjeriteljstvo BiH, Institut za
intelektualno vlasništvo BiH, Ministarstvo trgovine Federacije BiH,
Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske, nadleţ ni organ
Brĉko Distrikta BiH10, dva predstavnika Savez udruţ enja potrošaĉa
BiH te po jednog predstavnika organizacije potrošaĉa entiteta.
Novu Odluku o imenovanju ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa
BiH donijelo je Vijeće ministara u augustu 2006. godine11. Imenovani
su svi ĉlanovi Vijeća, ali se Vijeće, iako mu Zakon o zaštiti potrošaĉa
nalaţ e da se sastaje najmanje ĉetiri puta godišnje, nije sastalo niti
6
Ovdje se vidi da se radi o mnoţi ni, ali oĉito je da se još uvijek ne zna koji su to
stvarni organi (organ) te da je ovaj ĉlan samo naĉelno stavljen da pokrije oblast
fitozaštite.
7
„Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 58/06.
8
I ovdje bi se moglo govoriti o jeziĉkoj nedosljednosti u aktima, budući da Savez
udruţe nja potrošaĉa nije tijelo već organizacija.
9
Ĉlan 106. stav 1. ZZP.
10
Vjerovatno se radi o tehniĉkoj grešci, jer su za nadleţn i organ Brĉko Distrikta BiH
predviĊeni ĉlanovi, a ne ĉlan.
11
„Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 89/06.
PREGLED
193
jednom. Novom Odlukom12, usvojenom u decembru 2007. godine,
mijenjaju se predsjedavajući i još ĉetiri ĉlana Vijeća, nakon ĉega se
odrţ ava i prva sjednica Vijeća 19. februara 2008. godine, koja ima
samo dvije taĉke dnevnog reda (posvećene samom sebi): konstituiranje
Vijeća i razmatranje Poslovnika o radu Vijeća.13 Mjesec dana kasnije
odrţ ana je i 2. sjednica Vijeća na kojoj je usvojen Drţ avni godišnji
program za zaštitu potrošaĉa BiH za period 2008–2011. i koji je
upućen Vijeću ministara na usvajanje.
Mora se, naravno, postaviti pitanje kako to da Vijeće za zaštitu
potrošaĉa, kojem je od usvajanja Zakona o zaštiti potrošaĉa trebalo pet
godina da se konstituiše, u roku od samo mjesec dana donese tako
znaĉajan dokument kao što je Drţ avni godišnji program za zaštitu
potrošaĉa za period 2008–2011?
Drţ avni godišnji program za zaštitu potrošaĉa za period 2008–
2011. je jedan od najvaţ nijih strateških dokumenata kojim se na neki
naĉin provodi politika zaštite potrošaĉa. Ovaj program po svojoj
filozofiji podsjeća na sliĉan dokument Evropske komisije pod nazivom
Strategija politike zaštite potrošača 2002–2006.14 Ovim su
dokumentom zadana tri srednjoroĉna cilja (ujednaĉeno visok nivo
zaštite potrošaĉa, djelotvorna provedba pravila zaštite potrošaĉa i
ukljuĉivanje udruţ enja potrošaĉa) ĉija provedba garantira da će interesi
potrošaĉa u Evropskoj uniji biti ugraĊeni u sve evropske politike.
O nacrtu Drţ avnog godišnjeg programa za zaštitu potrošaĉa za
period 2008–2011. raspravljalo se i na okruglom stolu, koji je u
organizaciji Udruţ enja potrošaĉa TK Tuzla odrţ an 15. februara 2008.
godine15, kada se i nešto šira javnost mogla upoznati sa njegovim
sadrţ ajem.
12
Odluka o izmjenama Odluke o imenovanju ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa
BiH, „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 10/07.
13
Anon (n. d.), „Dana 15. marta 2008. godine širom svijeta obiljeţ ava se Svjetski dan
potrošaĉa“. Dostupno na:
http://www.mvteo.gov.ba/vijesti/posljednje_vijesti/?id=121.
14
Reich, N. – Micklitz, H-W. (2003) Europäisches Verbraucherrecht (4. Auflage).
Baden-Baden: Nomos Verlagsgesellschaft, str. 1091.
15
Avdić, S. (2008) Korak ka zaštiti potrošača – Drţ avni godišnji program za zaštitu
potrošača BiH za period 2008–2011, „Glasnik“, 1/08, on-line izdanje (Institut za
standardizaciju Bosne i Hercegovine), dostupno na:
194
PREGLED
Dokument se sastoji od deset dijelova:
1. Opće odredbe;
2. Razvoj zaštite potrošaĉa;
3. Ocjena stanja;
4. Zakonodavstvo (poglavlje I – Zakon o zaštiti potrošaĉa u BiH,
poglavlje II – Najvaţ niji propisi, i poglavlje III – Propisi u
pripremi);
5. Nosioci zaštite potrošaĉa (subjekti odgovorni za zaštitu
potrošaĉa: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa
BiH, Ombudsmen za zaštitu potrošaĉa, Vijeće za zaštitu
potrošaĉa BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, Uredi/kancelarije
za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici
Srpskoj UKZP, inspekcijski organi, udruţ enja potrošaĉa,
obrazovne institucije i mediji);
6. Zakonski okvir donošenja drţ avnog programa (poglavlje I –
Naĉela politike zaštite potrošaĉa, poglavlje II – Ciljevi i mjere
politike zaštite potrošaĉa, poglavlje III – Ciljevi i mjere po
sektorima, po odgovornim subjektima: UKZP u entitetima,
Ombudsmen za zaštitu potrošaĉa, Institut za standardizaciju
BiH, Institut za mjeriteljstvo BiH, Agencija za statistiku BiH,
Konkurencijsko vijeće BiH, Inspekcijski organi u entitetima,
Uprava za zaštitu bilja BiH, Agencija za nadzor nad trţ ištem
BiH, Institut za intelektualno vlasništvo BiH, Ured za
veterinarstvo BiH, Agencija za sigurnost hrane BiH, Udruţ enja
za zaštitu potrošaĉa);
7. Zadaci koji imaju prednost pri ostvarivanju politike zaštite
potrošaĉa:
a) ekonomske usluge od općeg interesa,
b) zdravstvene usluge,
c) zdravstvena ispravnost i kvaliteta hrane,
d) sigurnost proizvoda,
e) obrazovanje,
f) obavještavanje,
g) trgovina,
h) finansijske usluge i bankarstvo,
i) zaštita okoliša,
http://www.bas.gov.ba/glasnik1_08cl2.php.
PREGLED
195
j) turizam i ugostiteljstvo,
k) korištenje nekretnina;
8. Okvirni obim finansijskih sredstava za ostvarivanje zadataka iz
drţ avnog programa;
9. Okvirni obim finansijskih sredstava za podsticanje razvoja i
dijelova udruţ enja za zaštitu potrošaĉa;
10. Zakljuĉak.
Budući da je postojeće stanje u zaštiti potrošaĉa takvo da
postojeća zakonska regulativa ima niz slabosti i da se ne provodi
Drţ avnim programom za zaštitu potrošaĉa, predviĊene su i mjere i
ciljevi za prevazilaţ enje takvog stanja. Opći ciljevi su:
a) 1. osiguravanje vladavine prava demokratije i civilnog društva,
2. daljnje usklaĊivanje zakonodavstva sa zakonodavstvom EU,
b) stvaranje uslova za efikasno rješavanje uoĉenih problema na
podruĉju zaštite potrošaĉa,
c) osvješćivanje potrošaĉa o njihovom stvarnom poloţ aju na trţ ištu,
d) osiguravanje podrške potrošaĉima u ostvarivanju njihovih prava,
e) meĊusobno povezivanje svih nositelja zaštite potrošaĉa,
f) jaĉanje poloţ aja potrošaĉa na trţ ištu, podizanje svijesti potrošaĉa u
odnosu na njihova prava i ulogu u trţ išnoj privredi,
g) zaštita zdravlja i sigurnost potrošaĉa i
h) davanje informacija i upoznavanje javnosti o pravima potrošaĉa u
BiH.
Ovaj program sadrţ i principe i ciljeve politike za zaštitu
potrošaĉa, zadaće koje imaju prednost prilikom ostvarivanja politike
zaštite potrošaĉa, a koji će se obavljati prenošenjem javnih poslova na
udruţ enja za zaštitu potrošaĉa. I u ovom dijelu "prenošenja javnih
poslova" analogija se moţ e naći u spomenutoj Strategiji politike zaštite
potrošaĉa 2002–2006, prema kojoj se iz budţ etskih sredstava predviĊa
direktno finansiranje aktivnosti na podruĉju zaštite potrošaĉa.
Ono što zbunjuje jeste da se na spomenutom okruglom stolu
raspravlja o nacrtu dokumenta koji po Zakonu o zaštiti potrošaĉa Bosne
i Hercegovine predlaţ e Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH ĉetiri dana prije
konstituisanja samog tog vijeća.
Kao što je već reĉeno, Vijeće za zaštitu potrošaĉa je u martu
uputilo na usvajanje Drţ avni godišnji program za zaštitu potrošaĉa BiH
196
PREGLED
za period 2008–2011. Taj program nije usvojen i vraćen je na doradu,
ali ne Vijeću za zaštitu potrošaĉa (koje ga oĉito nije ni izradilo), nego
Ministarstvu za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose BiH, taĉnije
njegovom Odsjeku za nadzor nad trţ ištem, zaštitu potrošaĉa i
konkurenciju, sa nalogom da se rade jednogodišnji programi za zaštitu
potrošaĉa.16 Nakon izrade Drţav nog programa 2009. on je, ponovo na
prijedlog Vijeća za zaštitu potrošaĉa, i usvojen na 85. sjednici Vijeća
ministara 29. aprila 2009. godine.17
Oĉito je da Vijeće za zaštitu potrošaĉa ima samo neku
simboliĉku funkciju. Njegovo dugogodišnje osnivanje, a zatim i
nejasan odnos kod izrade glavnog akta radi kojeg je to vijeće i
formirano, pokazuje kolika je stvarna uloga ovog subjekta u istinskoj
zaštiti potrošaĉa u Bosni i Hercegovini. Na kraju, to potvrĊuje i
nepostojanje bilo kakvog plana godišnjih aktivnosti u vezi za zaštitom
potrošaĉa18, bez obzira na, ĉak i vrlo formalizirani, sadrţ aj rada
predviĊen ĉlanom 107. Zakona o zaštiti potrošaĉa u Bosni i
Hercegovini.
2.2. Konkurencijsko vijeće BiH
Prvi Zakon o konkurenciji donesen je 2001. godine19, a
naslanjao na pravila konkurencije zasnovana na ĉlanu 81. Ugovora o
osnivanju Evropske zajednice, kojim se ureĊuje podruĉje zabranjenih
sporazuma izmeĊu poduzetnika i mogućnosti izuzeća od takve zabrane,
i ĉlanu 82, kojim se ureĊuje podruĉje zloupotrebe vladajućeg poloţ aja
privrednih subjekata na trţ ištu. Tim su zakonom ureĊeni, izmeĊu
ostalog, i nadleţ nosti i naĉin rada Konkurencijskog vijeća BiH. Stvarna
uspostava Konkurencijskog vijeća kao samostalnog i nezavisnog tijela
ostvarena je tek 1. 5. 2004. godine. Konkurencijsko vijeće je organ za
provoĊenje zaštite trţ išne konkurencije u smislu Zakona o
konkurenciji. Ĉini ga šest ĉlanova od ĉega tri ĉlana imenuje Vijeće
16
Liĉna e-mail korespondencija sa Samirom Sabljicom, šefom Odsjeka za nadzor nad
trţišt em, zaštitu potrošaĉa i konkurenciju, 5. 5. 2010. godine.
17
Odluka o usvajanju Drţa vnog godišnjeg program za zaštitu potrošaĉa Bosne i
Hercegovine za 2009. godinu.
18
Odluka o usvajanju Drţa vnog godišnjeg programa za zaštitu potrošaĉa Bosne i
Hercegovine za 2009. godinu, poglavlje III – Vijeće za zaštitu potrošaĉa, str. 11.
19
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 30/01.
PREGLED
197
ministara BiH, dva ĉlana Vlada Federacije BiH, a jednog ĉlana Vlada
Republike Srpske. Konkurencijsko vijeće ima sjedište u Sarajevu i
podruĉne urede u Mostaru i Banjoj Luci.
Novi Zakon o konkurenciji donesen je 2005. godine20 i njime su
(ĉlanom 25) nadleţ nosti Konkurencijskog vijeća proširene i preciznije
definirane u vezi sa razliĉitim aspektima trţ išne konkurencije. Što se
tiĉe konkretne zaštite potrošaĉa, njihove interese Konkurencijsko vijeće
štiti samo prilikom procjene namjeravane koncentracije (ĉlan 17)
analizom pozitivnih i negativnih efekata dominantnog poloţ aja
privrednih subjekata, ako to za posljedicu ima narušavanje trţ išne
konkurencije.
U uvodu ovog poglavlja je već reĉeno da, iako ZZP ureĊuje da
je Konkurencijsko vijeće BiH subjekt odgovoran za zaštitu potrošaĉa u
BiH, sam Zakon ne propisuje nikakve izravne nadleţ nosti, obaveze ili
prava Konkurencijskom vijeću u pogledu zaštite potrošaĉa.
Konkurencijsko vijeće svoju ulogu nosioca zaštite potrošaĉa (prema
poglavlju IV Drţav nog programa 2009) vidi kao "deklarativno
propisanu nadleţ nost"21 u zaštiti potrošaĉa. Kolika je ta širina
nadleţ nosti, najbolje ipak pokazuje plan aktivnosti u spomenutom
Drţ avnom programu 2009, koji se svodi na jednu jedinu aktivnost –
usvajanje izmjena i dopuna Zakona o konkurenciji, koje i ne moraju
biti ni direktno ni indirektno u vezi sa zaštitom potrošaĉa. Ustvari,
koliko su Konkurencijsko vijeće i drugi nosioci zaštite potrošaĉa
(prema Drţ avnom programu 2009) involvirani u zaštitu potrošaĉa
preko ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa, stvarni i realni nosioci
zaštite potrošaĉa, najbolje prikazuje ocjena saradnje meĊu nosiocima
zaštite potrošaĉa koju je izreklo Konkurencijsko vijeće u "ocjeni
stanja" spomenutog programa:
"Vezano za saradnju i odnos KV sa ostalim nositeljima zaštite
potrošaĉa, u odredbi ĉlana 25. stav 2. Zakona o konkurenciji BiH,
odreĊeno je da 'Konkurencijsko vijeće na nacrte i prijedloge zakona i
druge propise iz područja koja imaju uticaja na trţ išnu konkurenciju,
20
Sluţb eni glasnik BiH, broj 48/05.
Zbog nedoreĉenosti i nedoumica koje u pogledu nadleţ nosti pojedinih nosilaca
zaštite potrošaĉa proistiĉu iz Zakona o zaštiti potrošača, pitanje "dodatne
nadleţn osti" ili "deklarativno propisane nadleţn osti" svakako da zasluţ uje i teorijsko
i praktiĉno istraţ ivanje, ali to izlazi iz okvira ovog rada.
21
198
PREGLED
koje su obavezni dostaviti predlagatelji, daje mišljenje o njihovoj
saglasnosti s Zakonom o konkurenciji.' Iz ove odredbe proizlazi
indirektna, ali vaţ na uloga KV u pravnoj zaštiti potrošaĉa. Mnogi
hetoronomni i autonomni propisi jamĉe zaštitu potrošaĉkih prava. Ovih
propisa ima jako puno (npr. Zakon o telekomunikacijama, Zakon o
trgovini, Zakon o konkurenciji ili autonomni opći akt poslodavca i sl.) i
na njih daje mišljenje KV s aspekta konkurencije, odnosno njihovi
predlagatelji u obavezi su podnošenja propisa na mišljenje KV. Na
kraju, moţ e se konstatovati da mnogi od ovih zakona ili propisa koji se
odnose na zaštitu potrošaĉa uopće nisu dostavljani na mišljenje KV u
svojim prijedlozima."22
2.3. Nadleţ ni organi entiteta i Brĉko Distrikta BiH
Jedan od "skupnih" nosilaca zaštite potrošaĉa u BiH su i
"nadleţ ni organi entiteta i Brĉko Distrikta BiH" (ĉlan 98). Ko su ti
nadleţ ni organi, Zakon o zaštiti potrošaĉa u nastavku tekstu ne govori
na naĉin kako je to reĉeno za Ministarstvo vanjske trgovine i
ekonomskih odnosa BiH, Ombudsmena za zaštitu potrošaĉa, Vijeće za
zaštitu potrošaĉa, Ured/kancelariju za zaštitu potrošaĉa i udruţ enja
potrošaĉa. Tek se u poglavlju XVII – Nadzor na trţ ištem i upravne
mjere – u ĉlanu 117. kaţ e da "nadzor nad provoĊenjem ovog Zakona
obavljaju nadleţ ni organi utvrĊeni ĉlanom 98. stav (1) taĉ. a) do e) i i)
ovog zakona, u skladu sa ovlaštenjima utvrĊenim posebnim zakonima i
drugim propisima". Drugim rijeĉima, nadleţ ni organ (jedan od) za
provoĊenje Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH je i nadleţ ni organ
(entiteta ili Brĉko Distrikta BiH)?! Koji je to nadleţ ni organ u Brĉko
Distriktu BiH, moglo bi se zakljuĉiti samo na osnovu ĉlana (ĉlanova)23
Vijeća za zaštitu potrošaĉa BiH.
Da je u Zakonu o zaštiti potrošaĉa potpuno nejasna definicija
ovog nosioca (subjekta) zaštite potrošaĉa, vidi se i iz Drţ avnog
programa 2009, gdje se ovaj nosilac uopće ne spominje.
22
Odluka o usvajanju Drţ avnog godišnjeg program za zaštitu potrošača Bosne i
Hercegovine za 2009. godinu, str. 12.
23
Vidjeti fusnotu 33.
PREGLED
199
2.4. Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i
Republici Srpskoj
Ĉlanom 98. taĉka f) ZZP odreĊeno je da jedan od nosilaca
(subjekata) bude i Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji
BiH i Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: UKZP entiteta). Ova
alineja, jednako kao i neke druge, pokazuje jeziĉku i materijalnu
nedosljednost ovog zakona. Iz prvog dijela alineje bi se moglo
zakljuĉiti da postoji jedan ured koji obuhvata aktivnosti konkurencije i
zaštite potrošaĉa u oba entiteta. Iz drugog (u zagradi) moţ e se zakljuĉiti
da postoje UKZP entiteta (dakle, dva tijela entiteta). U stvarnosti i jeste
tako, u Federaciji BiH djeluje Ured za zaštitu potrošaĉa pri
Ministarstvu trgovine Federacije BiH, a u Republici Srpskoj
Kancelarija za zaštitu potrošaĉa pri Ministarstvu trgovine i turizma
Republike Srpske. To se, uostalom, vidi i po ĉlanovima Vijeća za
zaštitu potrošaĉa, koje nema jednog predstavnika, već svako
ministarstvo daje po jednog ĉlana.24
Osnivanje Ureda za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa ureĊeno je
na osnovu prvobitno usvojenog Zakona o konkurenciji25 u oktobru
2001. godine kao dijelova entitetskih ministarstava nadleţ nih za
trgovinu (ĉlan 15). Zakon je objavljen tek u decembru 2001. godine i
trebao je biti objavljen u sluţ benim glasilima entiteta.26
Stupanjem na snagu novog Zakona o konkurenciji27 u julu
2005. godine dio poslova i zaposlenika UKZP, koji se odnose na
provoĊenje Zakona o konkurenciji, prešli su 1. 1. 2006. godine u
iskljuĉivu nadleţ nost Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine, a
poslovi iz oblasti zaštite potrošaĉa prelaze u nadleţ nost tijela
uspostavljenih propisima iz oblasti zaštite potrošaĉa.28
24
Interesantno je primijetiti da ĉlanovi Vijeća za zaštitu potrošaĉa ne dolaze iz Ureda
odnosno Kancelarije kao dijelova ministarstava koji se direktno bave zaštitom
potrošaĉa, već iz (šireg sastava) ministarstava.
25
„Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 30/01.
26
Uvidom u „Sluţb ene novine Federacije BiH“ taj zakon u njima nikad nije
objavljen.
27
„Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 48/05.
28
Ĉlan 57. stavovi 2, 3. i 4. Zakona o konkurenciji.
200
PREGLED
Tako uredi za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa prema Drţ avnom
programu 2009. nastavljaju raditi kao Ured za zaštitu potrošaĉa u
Federaciji BiH odnosno Kancelarija za zaštitu potrošaĉa u Republici
Srpskoj.29
ZZP u ĉlanu 110. propisuje da UKZP entiteta, u saradnji sa
udruţ enjima potrošaĉa, priprema godišnje programe za zaštitu
potrošaĉa koji moraju biti usklaĊeni sa drţ avnim godišnjim programom
za zaštitu potrošaĉa. Entitetski godišnji programi finansiraju se iz
budţ eta Bosne i Hercegovine i njima se utvrĊuju njihovi ciljevi i zadaci
te odreĊuju udruţ enja potrošaĉa kojima su u skladu sa zakonom
dodijeljeni javni poslovi.
Dalje, u okviru ovim zakonom propisane nadleţ nosti UKZP
entiteta obavljaju i sve poslove prijenosa javnih poslova na udruţ enja
potrošaĉa i prate njihov rad, uspostavljaju registar potrošaĉa na koja su
preneseni javni poslovi, prate izvršavanje godišnjeg programa,
izvještavaju javno mnijenje o povredama prava i interesa potrošaĉa te
saraĊuju i razmjenjuju sve potrebne informacije sa subjektima nosilaca
zaštite potrošaĉa.
2.4.1. Ured za zaštitu potrošaĉa
Na osnovu sluţ bene web stranice Ministarstva trgovine,
jednako kao i iz sluţ benih glasila, nije moguće saznati kad je zvaniĉno
formiran Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa. Tek se iz Drţ avnog
godišnjeg programa za zaštitu potrošaĉa BiH za 2009. godinu moţ e
saznati da je Ured za zaštitu potrošaĉa otpoĉeo sa radom 1. 6. 2004.
godine,30 te da se od 1. 1. 2006. godine, po stupanju na snagu novog
Zakona o konkurenciji iz jula 2005. godine, Ured za konkurenciju i
zaštitu potrošaĉa transformiše, a da poslove u vezi sa zaštitom
potrošaĉa nastavlja obavljati Ured za zaštitu potrošaĉa.
29
Ovdje treba ukazati da ZZP, iako donijet nakon Zakona o konkurenciji, nije pratio
njegove odredbe koje ukazuju na nazive entitetskih ureda za zaštitu potrošaĉa, nego
se u ĉlanu 108, taĉka f) ZZP oni i dalje nazivaju Ured za konkurenciju i zaštitu
potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici Srpskoj.
30
Odluka o usvajanju Drţa vnog godišnjeg program za zaštitu potrošaĉa Bosne i
Hercegovine za 2009. godinu, str. 13.
PREGLED
201
Ured za zaštitu potrošaĉa bavi se:31
– poslovima prijenosa javnih poslova udruţ enjima potrošaĉa,32
– voĊenjem registra udruţ enja potrošaĉa,
– kontinuiranom pripremom Programa zaštite potrošaĉa
Federacije BiH u skladu sa Programom zaštite potrošaĉa BiH,
– izvještavanjem javnog mnijenja o povredama prava i interesa
potrošaĉa,
– redovnim radom sa strankama, pruţ anjem pravne pomoći
strankama, kako potrošaĉima tako i trgovcima i davateljima
usluga u oblasti zaštite potrošaĉa,
– stalnom saradnjom sa ostalim organima, nositeljima zaštite
potrošaĉa: Vijećem za zaštitu potrošaĉa, Ombudsmenom za
zaštitu potrošaĉa, udruţ enjima potrošaĉa, Federalnom upravom
za inspekcijske poslove, medijima.
Iz Drţ avnog programa 2009. u planiranim aktivnosti su
doslovno prepisani poslovi kojima se taj ured inaĉe bavi, bez ijedne
konkretne aktivnosti. Jedina aktivnost koja je na neki naĉin "napredak"
jeste "uspostavljanje efikasnije saradnje sa federalnom i kantonalnim
upravama za inspekcijske poslove", ali i tu samo u smislu
prosljeĊivanja zahtjeva potrošaĉa federalnoj i kantonalnim upravama za
inspekcijske poslove.
U suštini vidi se da Ured za zaštitu potrošaĉa samo transferiše
finansijsku potporu udruţ enjima potrošaĉa i da se praktiĉno zaštita
potrošaĉa svodi iskljuĉivo na to. Nisu dostupni nikakvi konkretni
izvještaji o radu, osim ukupne visine iznosa proslijeĊenih udruţ enjima
potrošaĉa.
31
Ibid., str. 13–14.
Svi poslovi informiranja potrošaĉa (informiranje i edukacija potrošaĉa o njihovim
pravima i naĉinu ostvarivanja potrošaĉkih prava; informiranje i edukacija potrošaĉa o
kvaliteti proizvoda na trţi štu Federacije BiH i BiH u saradnji sa inspekcijskim i
drugim organima; informiranje i edukacija potrošaĉa o znaĉaju, sadrţa ju i formi
deklaracije na proizvodima, informiranje i edukacija potrošaĉa iz oblasti aditiva i
genetski modificiranih proizvoda), ukljuĉujući i periodiĉno ispitivanje uzoraka hrane
i pića kod ovlaštenih laboratorija za kontrolu kvaliteta i obavještavanje potrošaĉa o
rezultatima provedenih ispitivanja, praktiĉno su prebaĉeni na udruţe nja potrošaĉa
koja, u većini ovih poslova, imaju tek vrlo malo iskustva, tradicije u ovakvim
poslovima nikakve, a i odgovornost za kvalitet tih poslova je upitna, budući da se radi
o nevladinim organizacijama.
32
202
PREGLED
2.4.2. Kancelarija za zaštitu potrošaĉa
O djelovanju Kancelarije za zaštitu potrošaĉa pri Ministarstvu
trgovine i turizma Republike Srpske malo se moţe saznati sa zvaniĉne
web stranice Ministarstva. I sam poloţ aj Kancelarije unutar strukture
Ministarstva za trgovinu i turizam je nejasan, bar prema zvaniĉnoj web
stranici Ministarstva. U verziji web stranice na ćirilici Kancelarija se
nalazi u sastavu Sektora za trgovinu,33 dok je u verziji web stranice na
latinici ona samostalna i ne pripada ni Sektoru za trgovinu ni Sektoru
za turizam.34 O vlastitim aktivnostima Kancelarije na zvaniĉnoj web
stranici nema nikakvih podataka.
Kao i Ured za zaštitu potrošaĉa i Kancelarija za zaštitu
potrošaĉa vidi sebe kao finansijski servis udruţ enja za zaštitu
potrošaĉa. Iz Drţ avnog programa 2009. jasno se vide njihove
aktivnosti: jaĉanje udruţ enja, prijenos poslova na udruţ enja, voĊenje
registra udruţ enja i jaĉanje vlastitih kapaciteta, dakle, gotovo identiĉne
onima Ureda za zaštitu potrošaĉa. U Drţ avnom programu 2009. ne
navodi se nijedan konkretan projekat ili program. Program Kancelarije
je skoro pa prepisani ĉlan 110. ZZP.
2.5. Udruţe nja potrošaĉa
Udruţ enja potrošaĉa su od svih subjekata odgovornih za zaštitu
potrošaĉa prema Zakonu o zaštiti potrošaĉa jedina koja spadaju u tzv.
nevladine organizacije. Samim tim je i njihov znaĉaj poseban jer se
nalaze u prostoru izmeĊu vladinih institucija i graĊana. Na drugoj strani
kao nevladine organizacije nemaju budţ etska sredstva i ovise
iskljuĉivo o "dobroj volji" razliĉitih ministarstava koja u svom
programu finansiraju rad odnosno razliĉite projekte nevladinih
organizacija ili od stranih donatora.
33
Dostupno na:
http://www.vladars.net/SR-SPCYRL/VLADA/MINISTARSTVA/MTT/ORG/Pages/Splash. aspx#; takoĊer i na :
http://www.vladars.net/sr-SPCyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/PPP/Documents/Sema%20MTT.pdf.
34
Dostupno na:
http://www.vladars.net/SR-SPLATN/VLADA/MINISTARSTVA/MTT/OM/Pages/Splash. aspx.
PREGLED
203
Od svih subjekata odgovornih za zaštitu potrošaĉa, udruţ enja
potrošaĉa su najnerazvijeniji segment. To se vidi i po njihovoj
unutrašnjoj organizaciji, ali i po obimu djelovanja. O samom uticaju na
zaštitu najbolje govore rijeĉi Dragutina Boškovića, predsjednika
Udruţ enja potrošaĉa Republike Srpske: "Što se tiĉe samih udruţ enja
potrošaĉa, kojih u Federaciji ima sedam, a u RS-u devet, oni su
potpuno neorganizirani. Mi formalno imamo na razini BiH Savez
udruţ enja potrošaĉa, koji ĉini devet organizacija, ali taj savez, iako
postoji tri godine, ništa ne radi." Od spomenutih 16 udruţ enja neka
pokušavaju raditi, a većina uopće i ne radi. Postoje i entitetski savezi
potrošaĉa i već iz toga je jasno da i u ovoj organizaciji postoje politiĉki
uticaji.
U Republici Srpskoj djeluje i Asocijacija potrošaĉa Republike
Srpske. Ona okuplja osam udruţ enja i to su: "Oaza" iz Trebinja,
"Zlatica" iz Zvornika, "Zvono" iz Bijeljine, "Stella" iz Sarajeva,
"Topeer" iz Doboja, "Potrošaĉ" iz Gradiške, "Don" iz Prijedora i "Plava
sfera" iz Banje Luke. I misija Asocijacije i vizija gotovo da prevode
Zakon o zaštiti potrošaĉa u djelo. To je svakako daleko od stvarnog
dometa djelovanja Asocijacije, tim prije što i pojedine ĉlanice
Asocijacije postoje samo "na papiru". Za većinu navedenih
organizacija teško je naći bilo kakav kontakt, a samo udruţ enje "Plava
sfera" iz Banje Luke ima svoju web stranicu. Ono je svakako i
najaktivnije i iz pregleda aktivnosti moţ e se vidjeti neka vrsta
potrošaĉke logike kad je u pitanju zaštita potrošaĉa. Od 545 potrošaĉa
koji su se obratili udruţ enju njih 482 su traţ ili savjet ili informaciju, a
samo su 63 potrošaĉa imala prigovore na konkretna kršenja potrošaĉkih
prava. Od njih oko 60% odnosi se na podruĉje trgovine, oko 10% na
telekomunikacijske usluge, dok se ostalih 30% odnosi na podruĉje
energetike i komunalnih usluga te na ostala pitanja prava potrošaĉa na
trţ ištu.
U podruĉju trgovine najĉešći prigovori su na:
a) neisticanje cijene u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošaĉa,
što ĉesto potrošaĉe dovodi u zabludu,
b) neuvaţ avanje opravdanih reklamacija u skladu sa Zakonom o
zaštiti potrošaĉa,
c) deklaracije nisu dovoljno ĉitke i nisu razumljive za potrošaĉe,
d) prodaju prehrambenih proizvoda kojima je istekao rok
trajanja,
204
PREGLED
e) rasprodaje kada trgovci istiĉu samo cijenu na rasprodaji, ali
bez obavještenja zašto organizuju rasprodaju,
f) ljubaznost trgovaca.
na:
Najĉešće prituţ be u telekomunikacijskim uslugama odnose se
a) neusklaĊenost raĉuna sa zakonskim odredbama i naplaćivanje
listinga poziva, što direktno spreĉava potrošaĉe da utvrde
ispravnost raĉuna odnosno korištenih usluga,
b) uslovljavanje potrošaĉa od internetskih provajdera i
postojanje nepravednih odredbi u potrošaĉkim ugovorima.
Posebno je zanimljivo da se udruţ enju "Plava sfera" za pomoć
obratilo oko 60 posto potrošaĉa sa podruĉja Banje Luke i još oko 20%
sa podruĉja koje gravitira Banjoj Luci. To znaĉi da udruţ enja imaju
iskljuĉivo lokalni znaĉaj, odnosno da u velikom dijelu Republike
Srpske potrošaĉi ne znaju kome se mogu obratiti u sluĉaju zaštite. To,
uostalom, pokazuje i anketa koju je Asocijacija potrošaĉa Republike
Srpske provela meĊu potrošaĉima. Na uzorku (koji istina nije naveden)
svega 4% potrošaĉa poznaje zakon, 15% je onih koji su djelimiĉno
upoznati sa zakonom i 81% ispitanika nije upoznato sa odredbama
Zakona o zaštiti potrošaĉa.
U Federaciji BiH djeluju udruţ enja potrošaĉa: "APEMA" iz
Sarajeva, Savjet potrošaĉa BPK Goraţ de, Kantonalno udruţ enje
potrošaĉa Ze-do kantona, Zenica, "Klub potrošaĉa" HN kantona
Mostar, "Klub potrošaĉa" TK Tuzla, "Putokaz", "ZIP" i "Suvremeni
potrošaĉ“ iz Sarajeva, "Futura" i "Klub potrošaĉa Mostar" iz Mostara,
"Konzument" iz Jajca.
U Brĉko Distriktu djeluje "Udruţ enje potrošaĉa Distrikt Brĉko".
O radu udruţ enja u Federaciji BiH najbolje govore aktivnosti za
koje su te organizacije dobile finansijsku potporu (prvi put) iz budţ eta
Ministarstva trgovine: a) podrška radu i jaĉanju kapaciteta udruţ enja
potrošaĉa u Federaciji BiH, b) edukacija potrošaĉa školskog uzrasta u
Federaciji Bosne i Hercegovine, c) informiranje, savjetovanje i
edukacija potrošaĉa u Federaciji Bosne i Hercegovine i d) uspostava
telefonskog servisa za potrošaĉe.
PREGLED
205
Iz oblasti djelovanja (projekti) za koje je dodijeljena finansijska
potpora vidi se da se radi o poĉetnim aktivnostima u radu ovih
udruţ enja (jaĉanje kapaciteta, edukacija), što je sve skupa još uvijek
daleko od prave funkcije koju ova udruţ enja trebaju imaju u sklopu
provedbe Zakona o zaštiti potrošaĉa.
2.6. Obrazovne institucije i mediji
Zakon o zaštiti potrošaĉa ĉlanom 98. jasno odreĊuje obrazovne
institucije i medije kao subjekte odgovorne za zaštitu potrošaĉa.
TakoĊer su odreĊeni i naĉini obrazovanja potrošaĉa (ĉlan 116) i to
putem: 1) posebnih kurseva, seminara i savjetovanja, 2) sredstava
javnog informiranja (TV, radio, štampa) i 3) specijalnih publikacija za
obrazovanje potrošaĉa. MeĊutim, kad se pogleda Drţ avni program
2009 navodi se samo pravni okvir (pozivanje na Zakon o zaštiti
potrošaĉa), ali ne i bilo kakva aktivnost koju bi Ministarstvo vanjske
trgovine ili Vijeće za zaštitu potrošaĉa u tom pravcu provodilo. Oĉito
da se i informiranost i obrazovanje prebacuju na udruţ enja potrošaĉa,
iako većina udruţ enja nemaju ni kompetencije ni kapacitet da obrazuju
potrošaĉe. Na drugoj strani, na medije se gleda samo kao na neki
apstraktni potencijal. Ĉak i površan uvid u sadrţ aj dnevnih novina
pokazuje da ne postoje specijalizirane rubrike za zaštitu potrošaĉa, a što
se radija i televizije tiĉe, nije poznata nijedna emisija koja bi se bavila
iskljuĉivo zaštitom ili obrazovanjem potrošaĉa. Dakle, informiranje i
obrazovanje potrošaĉa, iako je zakonska obaveza, prepušteno je na
volju ureĊivaĉkih politika medija.
2.7. Inspekcijski organi
Iako na posljednjem mjestu meĊu nosiocima zaštite potrošaĉa,
inspekcijski organi su, bar za sada, jedini pouzdano djelotvoran subjekt
zaštite potrošaĉa. Ranije spomenuti subjekti su u većini rezultat
pribliţ avanja i usaglašavanja domaćeg zakonodavstva sa
zakonodavstvom Evropske unije i još uvijek su u fazi
institucionaliziranja i jaĉanja vlastitih kapaciteta, a samim tim i
zaţ ivljavanja vlastite nadleţ nosti koja se odnosi na zaštitu potrošaĉa.
206
PREGLED
ZZP propisuje da inspekcijski organi vrše nadzor nad provoĊenjem
ovog zakona u skladu sa ovlaštenjima utvrĊenim posebnim zakonima i
drugim propisima.
Osnovi cilj inspekcijskih organa je postizanje visokog nivoa
društvene discipline, kvaliteta usluga i prometa iskljuĉivo sigurnim
proizvodima i proizvodima propisanog kvaliteta. U nadzoru nad
provoĊenjem ZZP i odredbi drugih propisa kojima se ureĊuje zaštita
potrošaĉa, inspekcijski nadzor obavlja se u cilju kontrole primjene
propisa od trgovaca koji prodaju svoje proizvode ili pruţ aju usluge
potrošaĉu te se tom prilikom za utvrĊene nepravilnosti preduzimaju
propisane upravne i kaznene mjere.
Inspekcijski organi entiteta i Brĉko Distrikta zajedno sa
Agencijom za nadzor nad trţ ištem BiH, uspostavljenom Zakonom o
nadzoru nad trţ ištem, ĉine zapravo sistem nadzora, pri ĉemu
neposredan nadzor vrše inspekcijski organi. Uloga Agencije za nadzor
nad trţ ištem BiH u oblasti zaštite potrošaĉa ogleda se u koordinaciji i
usklaĊivanju aktivnosti sistema nadzora, osiguranju primjene nauĉnih
znanja i iskustava dobre prakse u oblasti sigurnosti proizvoda, uĉešću u
izradi propisa o sigurnosti proizvoda u BiH, informiranju javnosti o
riziku i opasnim proizvodima te saradnji sa EU i zemljama ĉlanicama u
oblasti sigurnosti proizvoda.
3. Zakljuĉak
Analiza "primarnih" i "sekundarnih" nosilaca zaštite potrošaĉa
pokazuje institucionalnu i pravnu nedosljednost ili, bolje reći,
nekompatibilnost institucija u provedbi zaštite potrošaĉa bez obzira na
donošenje Zakona o zaštiti potrošaĉa. Većina institucija nosilaca zaštite
potrošaĉa je zapravo ideal kome bi trebalo teţ iti, s obzirom da je i
Zakon o zaštiti potrošaĉa preuzet iz njemaĉkog zakonodavstva u kome
te institucije postoje već od sredine 20. stoljeća (tu se prije svega misli
na graĊanska udruţ enja za zaštitu potrošaĉa). Osim Godišnjeg
programa za zaštitu potrošaĉa, to najbolje potvrĊuju procesi
uspostavljanja pojedinih nosilaca od drţ avnih institucija, a i sama uloga
pojedinih "sekundarnih nosilaca koja se tako zorno vidi u Godišnjem
programu.
PREGLED
207
Bez obzira na sve nedostatke, Zakon je odredio institucije pa
ostaje zadatak i obaveza njihovog uspostavljanja ili boljeg
funkcioniranja u sektoru potrošaĉke politike i prava. Njihov korektiv
moraju biti mediji i graĊanska udruţ enja za zaštitu potrošaĉa. Razvoj
institucija samo iznutra teško da moţ e donijeti rezultat u kratkom
vremenu.
Izvori
-
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 30/01.
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 17/02.
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 44/04.
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 45/04.
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 48/05.
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 25/06.
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 58/06
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 89/06.
„Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 95/09.
Odluka o izmjenama Odluke o imenovanju ĉlanova Vijeća za zaštitu
potrošaĉa BiH, „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 10/07.
Odluka o usvajanju Drţ avnog godišnjeg programa za zaštitu
potrošaĉa Bosne i Hercegovine za 2009. godinu, „Sluţ beni glasnik
BiH“, broj: 95/09.
Literatura
1. Anon (n. d.) Dana 15. marta 2008. godine širom svijeta obiljeţ ava se
Svjetski dan potrošaĉa. Dostupno na:
http://www.mvteo.gov.ba/vijesti/posljednje_vijesti/?id=121.
2. Anon (n. d.) Donesene Odluke o raspodjeli sredstava "Grantovi
pojedincima – potpora udruţ enjima potrošaĉa". Dostupno na:
http://www.fmt.gov.ba/index.php?option=com_content&task=view&i
d=402&Itemid=2.
3. Anon (n. d.) Šta je APRS? Dostupno na:
http://www.potrosacirs.ba/?page_id=37.
4. Anon (2009) Potrošaĉi u Republici Srpskoj postaju svjesniji svojih
prava. Dostupno na: http: //www.plavasfera.org/.
5. Anon (2009) Raditi na promociji Zakona o zaštiti potrošaĉa i
aktivizmu potrošaĉa. Dostupno na:
http://www.potrosacirs.ba/?p=304#more-304.
208
PREGLED
6. Avdić, S. (2008) Korak ka zaštiti potrošaĉa – Drţ avni godišnji
program za zaštitu potrošaĉa BiH za period 2008–2011, „Glasnik“,
1/08, on-line izdanje (Institut za standardizaciju Bosne i
Hercegovine). Dostupno na:
http://www.bas.gov.ba/glasnik1_08cl2.php.
7. Bradvica, D. (2009) Potrošaĉi u našoj zemlji nemaju nikakve zaštite.
Dostupno na: http://www. dnevnilist.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=5715:potro
ai-u-naoj-zemlji-nemaju-nikakve-zatite&catid=11:izdvojeno2&Itemid=11.
8. Kulović, A. – Mulaomerović, J. (2011) „Primarni“ nosioci zaštite
potrošaĉa u Bosni i Hercegovini. Tranzicija, 13, 28, str. 115–124.
9. Reich, N. – Micklitz, H-W. (2003) Europäisches Verbraucherrecht (4.
Auflage). – Baden-Baden: Nomos Verlagsgesellschaft, str. 1091.
Internetske stranice
-
http://www.vladars.net/SR-SP
CYRL/VLADA/MINISTARSTVA/MTT/ORG/Pages/Splash.aspx.
http://www.vladars.net/sr-SPCyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/PPP/Docum ents/Sema%20MTT.pdf).
http://www.vladars.net/SR-SPLATN/VLADA/MINISTARSTVA/MTT/OM/Pages/Splash.
aspx.
PREGLED
209
210
PREGLED
Lejla Hajdarpašić
Fuada Muslić
UDK 004 : 374 (049.3)
PROMOCIJA INFORMACIJSKE PISMENOSTI1
PROMOTION OF INFORMATION LITERACY2
Sažetak
Tekst je osvrt na IX međunarodno savjetovanje bibliotekara „Juni na
Uni“, odrţano 8. i 9. juna 2012. godine u Bihaću, Bosna i Hercegovina.
Summary
The text is a review of the 9th International Librarians' Conference
„June on Una River“ held on 8th and 9th of June 2012 in Bihać, Bosnia and
Herzegovina.
U Bihaću je 8. i 9. juna 2012. godine odrţ ano IX meĊunarodno
savjetovanje bibliotekara „Juni na Uni“, ĉiji su organizatori i suorganizatori
bili JU Kantonalna i univerzitetska biblioteka Bihać, Univerzitet u Bihaću,
Limerick Institute of Technology, Republic of Ireland (Tempus projekat
517117 koordinator), Vlada Unsko-sanskog kantona, Općina Bihać te
Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. IX meĊunarodno
savjetovanje bibliotekara „Juni na Uni“ bilo je posvećeno konceptu
informacijske pismenosti i s njim u kauzalnoj vezi povezanom konceptu
cjeloţ ivotnog uĉenja.
Spomenuto je savjetovanje imalo za temeljne ciljeve istraţ iti
postojeće stanje u pogledu izuĉavanja informacijske pismenosti u Bosni i
Hercegovini te regionu, akcentirati razmjenu iskustava u tom smislu te
propitati mogućnosti unapreĊenja i promocije ovih neprijeporno vaţ nih
koncepata savremenog informacijskog okruţ enja. Sa spomenutim ciljevima u
1
Tekst je osvrt na IX meĊunarodno savjetovanje bibliotekara „Juni na Uni“, odrţa no
8. i 9. juna 2012. godine u Bihaću, Bosna i Hercegovina.
2
The text is a review of The 9th International Librarians' Conference „June on Una
River“ held on 8th and 9th of June 2012 in Bihać, Bosnia and Herzegovina.
PREGLED
211
vezi atraktivni referati prezentirani na Savjetovanju upoznali su posjetioce i
izlagaĉe sa konkretnim pokušajima realizacije programa informacijske
pismenosti u bibliotekama, upozorili na ulogu koju biblioteke i bibliotekari
imaju u strukturiranju i realizaciji programa informacijske pismenosti,
podsjetili na napore meĊunarodnih organizacija u promovisanju znaĉaja
informacijske pismenosti i cjeloţ ivotnog uĉenja te akcentirali potrebu
ukljuĉivanja sadrţ aja informacijske pismenosti u nastavne planove i programe
svih nivoa obrazovanja.
Predstavnici Limerick Institute of Technology, koji je koordinator
Tempus projekta 517117 „Razvoj informacijske pismenosti za cjeloţ ivotno
uĉenje i ekonomiju zasnovanu na znanju u zemljama Zapadnog Balkana“,
kroz zapaţ eno izlaganje predstavili su ovaj projekt i istakli koliko je vaţ na
njegova implementacija u Bosni i Hercegovini i zemljama Zapadnog Balkana.
Predstavnik iz Slovenije je prezentirao rad pod naslovom „COBISS –
podrška cjeloţ ivotnom uĉenju“ i demonstrirao na primjeru COBISS-ovog
obrazovnog programa kako je dostizanje ciljeva cjeloţ ivotnog uĉenja puno
lakše uz podršku jedinstvenog biblioteĉkog sistema.
Domaćini Savjetovanja, predstavnici JU Kantonalna i univerzitetska
biblioteka Bihać, referatom pod naslovom „Uĉešće i uloga Univerziteta u
Bihaću u Tempus projektu 517117 – informacijska pismenost i ekonomija
znanja u zemljama zapadnog Balkana“ upoznali su prisutne sa naporima
Univerziteta u Bihaću usmjerenim ka unapreĊenju i promociji informacijske
pismenosti.
„Uloga knjiţ nica u informacijskoj pismenosti“ je bio naslov izlaganja
predstavnica Hrvatske, koje su podsjetile na meĊunarodno relevantne
biblioteĉke standarde koje biblioteke tumaĉe kao javne ustanove s
obrazovnom, kulturnom ali i informacijskom ulogom.
Predstavnik iz Srbije je imao izlaganje pod naslovom „Sekularni
sadrţ aji fondova biblioteka verskih institucija, primer medicinske literature
prve polovine XIX veka u Biblioteci Srpske Patrijaršije“, a predstavnik
Narodne biblioteke iz Bijelog Polja, Crna Gora, prisutnima je prezentirao rad
„Informacijska pismenost korisnika Narodne biblioteke u Bijelom Polju –
istraţ ivanje i perspektive“ i upozorio na neophodnost ukljuĉivanja programa
informacijske pismenosti u obrazovni sistem.
Predstavnica Biblioteke i dokumentacionog centra Komisije za
oĉuvanje nacionalnih spomenika iz Sarajeva prezentirala je rad „Društvo
znanja – potreba za cjeloţ ivotnim uĉenjem“ i podsjetila da je BiH potpisnica
212
PREGLED
više meĊunarodnih ugovora i konvencija prema kojima je preuzela obaveze iz
oblasti cjeloţ ivotnog uĉenja.
Kroz zapaţ eno izlaganje predstavnica Univerziteta u Sarajevu pod
naslovom „Informacijska pismenost i fakulteti / akademije Univerziteta u
Sarajevu“ prisutni su upoznati sa istraţ ivanjem o aktuelnom stanju u pogledu
izuĉavanja informacijske pismenosti na fakultetima i akademijama
Univerziteta u Sarajevu i o realizaciji programa informacijske pismenosti u
visokoškolskim bibliotekama Univerziteta u Sarajevu.
Predstavnik Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici imao je
izlaganje „Evaluacija priloga u nauĉnim ĉasopisima“, a predstavnica
Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u
Sarajevu je svojim referatom „Promoviranje informacijske pismenosti i
meĊunarodne organizacije“, izmeĊu ostalog, podsjetila na najveće zablude s
konceptom informacijske pismenosti u vezi i istakla kako je ova problematika
akademskoj i struĉnoj bh. zajednica nedovoljno atraktivna.
„Univerzitetska biblioteka i biblioteke Univerziteta u Prištini sa
privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici – informacijska pismenost“ bio
je naslov izlaganja predstavnika Kosova po Rezoluciji UN VS 1244/99, koji
je istakao kako oĉekuje da će se informacijska pismenost na Univerzitetu u
Prištini unaprijediti kroz TEMPUS-ov projekt u kojem Univerzitet aktivno
uĉestvuje.
Na kraju, iz Arhiva USK prezentiran je rad pod naslovom „Arhivski
dokumenti kao izvor cjeloţ ivotnog uĉenja – iz iskustva Unsko-sanskog
kantona“, kojim se prisutne upoznalo sa aktuelnim naporima Arhiva USK u
promociji ideje cjeloţ ivotnog uĉenja.
S podsjećanjem da je problematika informacijske pismenosti u BiH
zaokupila paţ nju nevelikog broja istraţ ivaĉa, valja istaći da su korisni referati
i plodne diskusije IX meĊunarodnog savjetovanje bibliotekara uveliko
obogatili bosanskohercegovaĉku biblioteĉku i širu zajednicu sa nedostajućim
promišljanjima o ovim konceptima. U tom smislu, ohrabruje što referate
velikog broja izlagaĉa iz Bosne i Hercegovine, Irske, Albanije, Slovenije,
Hrvatske, Srbije, Kosova po UNSC Rezoluciji 1244/99 i Crne Gore, JU
Kantonalna i univerzitetska biblioteka Bihać planira objaviti u zborniku
konferencijskih radova do kraja 2012. godine.
PREGLED
213
214
PREGLED
Ifeta Ĉirić-Fazlija
UDK 792 (049.3)
DRUGI PROSTORI HAROLDA PINTERA1
HAROLD PINTER'S OTHER ROOMS2
Sažetak
Tekst je prošireni izvještaj sa simpozija Pinter Abroad: Other Stages,
Other Rooms, koji je u septembru 2011. odrţan u Mariboru, u Sloveniji.
Summary
The text is an extended report on the conference Pinter Abroad:
Other Stages, Other Rooms, which was held in Maribor, Slovenia in
September 2011.
Na konferenciji posvećenoj dramatiĉaru Haroldu Pinteru,
odrţ anoj pri Univerzitetu u Mariboru u periodu od 22. 9. 2011. do 24.
9. 2011, prisustvovalo je 25 sudionika iz 14 zemalja (Sjedinjene
Ameriĉke Drţ ave, Kanada, Velika Britanija, Poljska, MaĊarska,
Austrija, Italija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija,
Makedonija, Grĉka i Turska). Ovo je prvi meĊunarodni simpozij
organiziran na prostoru Balkana koji je usmjeren na izvedbe,
prouĉavanja i recepciju djela nobelovca Harolda Pintera na podruĉjima
izvan Velike Britanije.
Konferencija se sastojala od izlagaĉkog i izvedbenog/praktiĉnog
dijela. Izlagaĉki dio je bio organiziran u tematski povezane manje
sesije kojima su prethodila iznimno informativna uvodna predavanja.
Plenarna predavanja, koja su odrţ ali eminentni akademici i knjiţ evni
1
Tekst je prošireni izvještaj sa simpozija „Pinter Abroad: Other Stages, Other
Rooms“, Maribor, Slovenija, septembar 2011.
2
The text is an extended report on the conference „Pinter Abroad: Other Stages,
Other Rooms“, Maribor, Slovenia, September 2011
PREGLED
215
kritiĉari iz SAD-a (Susan Hollis Merritt, urednica ĉasopisa The Pinter
Review), VB (Mark Taylor-Batty, profesor Univerziteta u Leedsu) i
Grĉke (Elizabeth Sakellaridou, profesorica Univerziteta u Solunu),
slikovito su prikazala konflikte kod Pintera, kozmopolitsku prirodu
njegovih djela i politiĉkih istupa, kao i dramske izvedbe, odnosno
postojeći interes za dramska djela Harolda Pintera u Grĉkoj i SAD-u.
Izvedbeni dio je pratio izlaganja prva dva dana konferencije pa
su 22. i 23. 9. odrţ ane tri predstave. Ansambl iz Slovenije (Studio
Gledališĉe) je zahtjevnom gledateljstvu ponudio predstavu Old
Times3/Stara vremena4; ansambl iz Velike Britanije (Pinter Centre For
Research in Performance and Creative Writing) interesantan kolaţ
osam Pinterovih drama koje se zaista iznimno izvode (Party
The
Examination/Ispit6,
Press
Time/Vrijeme
zabave5,
Conference/Pres-konferencija7,
Mountain
Language/Gorštački
jezik8, Night/Noć9, Victoria Station/Stanica Viktorija10 i New World
Order/Novi svetski poredak11)12; a ansambl iz Srbije, Scena Carina,
izveo je lutkarsku predstavu u formi teatra sjenki/karaĊoz teatra pod
nazivom Papirnati Pinter, koja je još jedan kolaţ sastavljen od ĉetiri
manje poznate i rjeĊe izvoĊene drame Harolda Pintera (gore spomenute
Victoria Station i Mountain Language te Family Voices/Glasovi
porodice i One for the Road/Još jedno pred odlazak13)14. Praktiĉni dio
je uĉesnicima ponudio teatarsku radionicu o temi „Landscape and
3
Jedna od rijetkih Pinterovih drama koja je doţiv jela izvedbu na scenama BiH.
Naziv drame preuzet iz prevoda Sonje Bašić [Web:
www.dhkp.hr/component/dhkp/?view=translation&cid%5BO%5D=281],
pristupljeno: januar 2012.
5
Naziv preuzet iz prevoda Borivoja Gerzića, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2005.
6
Tekst nije preveden.
7
Tekst nije preveden.
8
Naziv preuzet iz prevoda Borivoja Gerzića, op. cit.
9
Tekst nije preveden.
10
Naziv preuzet iz prevoda Borivoja Gerzića, op. cit.
11
Ibid.
12
Ilustracija predstavâ, kao i ostale fotografije sa simpozija mogu se vidjeti na:
http://events.ff.uni-mb.si/pinterabroad/gallery.html.
13
Nazivi oba teksta preuzeti od Borivoja Gerzića, op. cit.
14
Fotografije sa predstave su u prilogu ĉlanku, ali i na: http://events.ff.unimb.si/pinterabroad/gallery.html.
4
216
PREGLED
Silence/Acting Pinter (Krajolik15 i Tišina16/Kako izvoditi Pintera)“,
koju je vodio Michael Devine iz Kanade.
Kako stoji u naslovu simpozija, izlaganja su se ticala djelâ
Harolda Pintera u teatrima i akademskim sredinama izvan Velike
Britanije, a odreĊeni dio njih je neizostavno bio posvećen i Pinterovim
politiĉkim/javnim istupima (unutar kog segmenta je posebno
zanimljivo bilo predavanje uĉesnika iz Makedonije koji predlaţ e
„ĉitanje“ Pinterovih istupa ne kao dijela javne polemike nego kao
jednog od segmenata njegovog spisateljskog opusa). Posebna znaĉajka
ove konferencije bila je interdisciplinarnost u odabiru prezentacija, što
je doprinijelo raznolikosti i kvaliteti simpozija. Kao što je prethodno
spomenuto, kraće sesije su bile izvrsno uvezane po svojoj tematici,
tako da su se u istoj grupi našla ona izlaganja iz iste interesne sfere,
odnosno iz srodne nauĉne/umjetniĉke discipline. Izlaganja o temi
recepcije Pintera i njegovih djela u Hrvatskoj, Poljskoj i Turskoj su
pratila izlaganja o akademskom poduĉavanju i prouĉavanju Pintera u
Italiji, BiH i Makedoniji; analize raznih predstava koje se oslanjaju na
Pinterova djela su pod zajedniĉki nazivnik podvela izvedbe Belarus
Free Theatrea, koprodukciju Teatra „Joakim Vujić“ i trupe John Thaw
Studio Theatre, odrţ anoj 2006. na JoakimInterFestu u Kragujevcu, te
izvedbu Scene Carina (što je ujedno bio i odliĉan uvod za Papirnatog
Pintera kasnije), a razliĉiti pristupi i neophodne intervencije u
prevoĊenju romana i drama Pintera na njemaĉki, tj. poljski jezik
(izlagaĉi iz Austrije i Poljske) su bili zgodno uvezani sa izlaganjem iz
lingvistike o mogućnostima primjene kompjuterski potpomognute
analize diskursa na korpusu Pinterovih komada (sudionik iz Slovenije i
ujedno organizator skupa).
Autorica ovog teksta je kao jedina uĉesnica iz BiH odrţ ala
izlaganje o temi „Poduĉavanje Pintera u Bosni i Hercegovini“, prilikom
kog se osvrnula ne samo na akademske sredine u Bosni i Hercegovini,
koje kroz svoje studijske planove i programe prouĉavaju djela Harolda
Pintera, nego i na teatre koji su u periodu od 1995. do danas izvodili
Pinterove komade. Pri tom su u obzir uzeti i diplomski radovi studenata
glume, kao i gostujuće predstave iz inostranstva (npr. gostovanje
Teatra Guillare na festivalu MESS 2010). Glavni fokus izlaganja ipak
je zadrţ an na nekoliko predmeta koje u okviru studija iz knjiţ evnosti
15
16
Prevod naziva preuzet od Ivana Slamniga, ITD, Zagreb, 1971.
Tekst nije preveden.
PREGLED
217
na II ciklusu studija nudi Odsjek za anglistiku Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Sarajevu, budući da se na osnovu uvida u planove i
programe studijâ na postojećim drţ avnim i privatnim univerzitetima u
BiH utvrdilo da je Pinter vrlo rijetko obuhvaćen studijskim
programima. Neizbjeţ no je bilo zakljuĉiti da su, u odnosu na mnoge
zemlje u neposrednom okruţ enju kao i u širem geografskom prostoru,
komadi Harolda Pintera u BiH iznimno zanemareni, što je primjetno ne
samo u akademskim nego i u teatarskim sredinama, a ĉemu svjedoĉi i
ĉinjenica da su od ukupno 45 (32 završena i 13 nedovršenih) Pinterovih
komada bosanskohercegovaĉku premijeru doţ ivjela samo ĉetiri (Stara
vremena, Lover/Ljubavnik17, The Room/Soba18 i The Dumb
Waiter/Lift za kuhinju19), kao i ĉinjenica da novijih prevoda Pinterovih
drama na jezike BiH nema.
Prilog: Papirnati Pinter, Scena Carina, Srbija, u Mariboru, 2011. Iz
osobne datoteke.
17
Naziv preuzet od Borivoja Gerzića, op. cit.
Ibid.
19
Naziv preuzet od Nade Šoljan, ZDK, Zagreb, 1969.
18
218
PREGLED
UPUTE ZA AUTORE
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE
ZA „PREGLED“
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadrţ ajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima „Pregleda“. U ĉasopisu
objavljujemo radove koji podlijeţ u recenziji, ali i one koji ne podlijeţ u tom
postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:
- izvorni nauĉni ĉlanci;
- izlaganja sa nauĉnih i struĉnih skupova;
- struĉni ĉlanci;
- osvrti;
- prikazi;
- prilozi;
- prijevodi.
Objavljujemo:
a) izvorne nauĉne ĉlanke koji sadrţ e do sada neobjavljene rezultate
istraţ ivanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom ĉasopisa;
b) izlaganje sa nauĉnog i struĉnog skupa, uz uvjet da prethodno nije
objavljeno u zborniku radova skupa;
c) struĉne ĉlanke koji nude korisne prijedloge za odreĊene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadrţ avati izvorna istraţ ivanja autora;
d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa
osnovnom misijom ĉasopisa;
e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih
struĉnih publikacija;
f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati izvorna
istraţ ivanja;
g) prijevode dosad neobjavljenih ĉlanaka koji odgovaraju osnovnoj
misiji ĉasopisa.
Da bi bili objavljeni u ĉasopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font 12,
prored single), poslani elektronskim putem ili na CD-u (koji se šalje
poštom);
2. naslovi trebaju biti jasni i informativni;
3. tekstovi struĉnih radova trebaju, u sluĉajevima kada elaboriraju
pojedine segmente jednog problema, sadrţ avati koncizne podnaslove;
4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime
i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;
5. u sluĉajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju
obavezno biti priloţ ena objašnjenja;
6. svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti objavljen;
7. svaki rad treba sadrţ avati naslov paralelno na b/h/s i na
engleskom jeziku, ispred teksta saţ et prikaz autorske elaboracije
teme, u trećem licu, ne više od 250 rijeĉi na b/h/s i na engleskom
jeziku (italic/kurziv), kljuĉne rijeĉi na b/h/s i na engleskom jeziku
(italic/kurziv), te na kraju rada spisak korištene literature. Bez
navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen;
8. obim rukopisa je ograniĉen, u pravilu, do jednog (1) autorskog
tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;
9. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski),
kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).
Radove slati na:
Redakcija „Pregleda“, Univerzitet u Sarajevu,
Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo
n/r gĊa Fuada Muslić, sekretar redakcije
tel: (033) 221-946,
e-mail:[email protected]
220
PREGLED
Download

PREGLED ĉasopis za društvena pitanja Broj 2 Godina 2012