Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka
u Crnoj Gori
e-mail:
[email protected]
Januar, 2014. godine
Broj 29
www.forumbosnjaka.com
Godina IX
ISSN 1800-7724
Peti susreti prijateljstva građana i naroda
Crne Gore i Republike Turske
Zajedničkim
projektima
do razvoja
sjevera
Str: 19-22
Abdulah Sidran, književnik
Moj obračun
s njima
Str: 35-38
Peti susreti prijateljstva građana i
naroda Crne Gore i Republike Turske
Revija FORUM
Revija
FORUM
Sadržaj
iz našeg ugla
2013 - Godina važnih ali i kontroverznih događaja................................................................................5-8
HRONIKA
Rožaje: Promovisana nova politička stranka................................................................................. 9
Odbor Islamske zajednice Pljevalja
Gostovao Hafiz Sulejman Bugari ....................................................................................................... 9
Umro Omer Kurpejović........................................................................................................................ 10
In memorijam: Umro je Nelson Mandela ................................................................................... 11-12
(Priredio H.Tuzović)
KRITIČKE PARALELE
Polemike: Sporenja oko pokušaja podržavljenja Njegoševog rođendana
Odluka skupštinskog Odbora..........................................................................................................13
Otvoreno pismo Crnogorskih intelektualaca........................................................................... 14
Bošnjačka stranka: Njegoševo djelo antiislamsko.................................................................15
Krivokapić: Njegoševo nasljeđe izloženo manipulacijama....................................................15
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
E-mail:
[email protected]
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
Đukanović: Njegoš nije bio pjesnik genocida............................................................................... 16
Cerović: Njegoš nije bio protiv islama........................................................................................... 16
Prenosimo: Al Jazeera, 8. decembar, 2013. Njegoševa Crna Gora nije ona današnja...... 17-18
Piše: Andrej Nikolaidis
Društvo
Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske
Zajedničkim projektima do razvoja sjevera.......................................................................... 19-22
Piše: Goran Drobnjak
Sa putovanja Sjeverom Crne Gore: U zemlji predaka................................................................... 23-25
Piše: Edin Smailović
Bajramski susreti: Praznik bliskosti............................................................................................. 26-27
Bijelo Polje
Konkurs za spomenik otetim putnicima........................................................................................28
E. Pašić
Januar, 2014.
***
Grafička Priprema:
Adil Tuzović
***
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Tiraž: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava u Crnoj Gori.
3
Revija FORUM
Istraživanje CEDEM-a: Etnička distance u Crnoj Gori.............................................................. 29-30
Povodom najave otvaranja turske - Zirat banke u CrnojGori
Šansa za smanjenje kamata.......................................................................................................... 31-32
Piše: Amir Nurković
Kultura, obrazovanje, baština
Uz stogodišnjicu rođenja književnika Ćamila Sijarića
U životu sve je nesigurno, sem puteva i konjskih kopita................................................... 33-34
Piše: Kemal Musić
Abdulah Sidran književnik: Moj obračun s njima......................................................................... 35-38
Piše: Mirsad Rastoder
Intervju sa Refikom Ličinom: Strah od behara............................................................................. 38-41
Piše: Miraš Martinović
Dvije decenije udruženja i časopisa “Almanah”..................................................................... 42-43
Književnici iz Rožaja obilježili dan Albanije: Različitosti povod za zbližavanje...................... 44-45
Piše: Alma Sutović, Sarajevo
Roman Avda Metjahića: Bon sam od muhadžerluka................................................................. 46-47
Piše: Mirsada Bibić Šabotić
Rječnik plavsko-gusinjskoga govora Ibrahima Rekovića: Govor gusinjskih odivičića........... 48-49
Piše: dr Adnan Čirgić
Gran pri Crnogorskog likovnog salona Adinu Rastoderu
Umjetnost je glasnik produhovljenosti................................................................................ 50-51
Magistar slikarstva Aldemar Ibrahimović
Višeznačnost slikarskog prostora.......................................................................................... 52-53
Turski ujetnik Džemal Akjidiz prvi put izlagao pred crnogorskom publikom
Istorija na slikarskim gravurama...................................................................................................54
Avdo Ćeranić: Umjetnik koji razumije život......................................................................................55
Koncert etno-grupe „TEFERIDŽ” u Podgorici
Dragulji narodnog stvaralaštva u novom ruhu................................................................. 56-57
Veče harmonike u Petnjici: Od sviralje do klavijature.............................................................. 58-59
Piše: Šemsudin Hadrović
Zapis o Sebiji Krnić: Opjevana ljepotica..............................................................................................60
Piše: Ajdin Rakić
Priča
ABID JARIĆ: P I S M O........................................................................................................................... 61-64
SPORT
Fudbalska nada:Belmin Muratović (FC Metz)..............................................................................64
Predstavljamo: Farid - Faro Lekić, fudbaler Dečića iz Tuza:
Vitez u kopačkama.................................................................................................................................65
Piše: Husein Tuzović
Vjerski pojmovnik
Insaf...........................................................................................................................................................66
Piše: ef. Enes Burdžović
4
Januar, 2014.
2013
Revija FORUM
Iz našeg ugla
iz našeg ugla
Godina važnih ali i
kontroverznih događaja
Minula – 2013. godina će, zasigurno, ostati u pamćenju kao godina
niza važnih ali, umnogome, i kontroverznih događaja, koji bi mogli biti
nagovještaj dubljih promjena u političkom, društvenom, kao i ekonomskom životu Crne Gore. Podsjetimo samo na neke od njih:
Afera „Snimak“
Godina je, praktično, započela, do tada teško zamislivom, aferom „Snimak“. Dnevni list „Dan“ je, naime, 15.
februara objavio transkript diskusija sa sjednice Savjeta
za praćenje realizacije izbornog programa DPS-a. Iz ovog
transkripta jasno se prepoznaje dogovor funkcionera te
partije i jednog broja čelnika državnih institucija uoči
parlamentarnih izbora održanih u oktobru 2012. godine,
kako da se na što efektniji način iskoriste budžetska sredstva u svrhu ostvarivanja što boljeg partijskog rezultata.
Predsednik stranke Pozitivna Crna Gora Darko Pajović objavio je, nešto kasnije, da je on dostavio medijima
audio snimak sa sednica organa crnogorske vladajuće
Demokratske partije socijalista (DPS), na kojima se uoči
parlamentarnih izbora 2012. godine, raspravljalo o navodno privilegovanom zapošljavanju pristalica te partije.
Pajović je pomenute audio snimke dao zameniku
glavnog urednika lista “Dan” Nikoli Markoviću, na osnovu čega je kasnije nastala afera “Snimak”. Audio snimke
je, inače - kako je objasnio, dobio od “odgovornog građanina, bivšeg člana DPS”.
Bio je to, međutim, samo jedan iz serije snimaka koji
će uslijediti i zbog kojih će ubrzo biti pokrenut i parlamentarni i krivičnmi istražni postupak.
Januar, 2014.
Izbori u Nikšiću nesnalaženje opozicije
Nakon što opozicija (Demokratski front, Socijalistička narodna partija i pozitivna Crna Gora) nije uspjela
iskoristiti procentualnu većinu osvojenih glasova na izborima od oktobra 2012. godine, na ponovljenim izborima, 09. Marta 2013. godine, pobijedila je stara/nova koalicija DPS – SDP.
Predsjednički izbori
Peti neposredni a drugi u nezavisnoj Crnoj gori predsjednički izbori, održani su 7. apruila 2013. godine. Na
njima je kandidat DPS-a Filip Vujanović veoma tijesnom
većinom (161.940 : 154.290 glasova) pobijedio nezavisnog
kandidataMiodraga Lekića. Ovi izbori će, međutim, ostati upamćeni – s jedne strane po sporenju prava na treći
mandat Vujanoviću od strane SDP-a, višegodišnjeg koalicionog partnera DPS-a, a s druge i po protestima opozicije koji su uslijedili povodom njih, jer, štab nezavisnog
5
Iz našeg ugla
kandidata nije priznao rezultate izbora.
Uslijedili je, zbog toga, i bojkot parlamenta koji u
određenim oblicima i dalje traje.
Nova Opština Petnjica
Odlukom Skupštine Crne Gore od 28. maja, području Petnjice kod Berana je, nakon pune 54. godine, vraćen
status opštine, čime je Crna Gora, poslije 21 godinu, dobila i 22 opštinu. Inicijativa za vraćanje statusa opštine
ovom području, naime, datira još od 1992.godine, kada je
status opštine vraćen Andrijevici, dok je formalno-pravni proces započet podnošenjem odgovarajućeg predloga
zakona prije deceniju ipo.
Za područje Petnjice sa prirodno veoma izdašnim ali,
umnogome, zapuštenim resursima ovo bi, prema svim
pretstavkam, trebali biti velika šansa za zustavljanje gotovo sveukupne devastacije i prirodnih i ljudskih resursa.
Naravno, ukoliko oni koji je budu vodili ne shvate da je,
umjesto rečenog, status opštine instrument za ostvarenje
njihovog ličnog cilja i ambicija.
Bankrot KAP-a
Nakon višedecenijskog proglašavanja glavnim privrednim osloncem bez koje se ne može zamisliti ekonomski život Crne Gore, Ministarstvo ekonomije je
14. Juna ove godine zatražilo uvođenje stečaja u KAP.
Razlog za uvođenje stečaja bilo je odbijanuje ruskog
partnera – suvlasnika KAP-a da plaća kredite za koje je
garantovala Vlada, kao i električnu energiju koju je počev od decembra prethodne godine nelegalno koristila.
Vladi je prva faktura za neplaćanje takvog kredita stigla
od dojče banmke, u iznosu od 24,4 miliona eura, a nakon
tuga su počele pristizati i ostale. Dug KAP, u trenutku
uvođenja stečaja cijenio se na oko 386 miliona eura, dok
se ukupni državni izdaci za KAP cijene na preko 500
miliona eura.
Iako je ročište za odlučivanje o predlogu za stečaj prvobitno bilo najavljeno za 16. Jul, stečaj je uveden već 8.
Jula. Za stečajnog upravnika imenovan je Veselin Perišić, koji je rukovodio i svojevremenim stečajem Željezare Nekšić. Nešto ksasnije je proglašen i bankrot KAP-a
čime su stavljeni van snage i ugovori u vezi sa KAP-om,
uključujući i onaj o suvlasništvu ruskog partnera, koji je
najavio žalbu međunarodnom sudu.
Ovih dana je raspisan i tender za prodaju KAP-a u kojem
je u trenutku uvođenja stečaja radilo oko 1200 radnika.
6
Revija FORUM
Pitanje odgovornosti za promašaje sa KAP-om ostaje
i dalje na margini.
U Podgorici otvoren
bulevar Srđana Aleksića
Povodom 11. Jula - Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao I sve ostale civilne žrtve ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ u period 1991 – 2001. godina, jedan od novijih bulevara u Podgorici, neposredno pored Spomen parka
posvećenog ovim žrtvama, na inicijativu Rifata Rastodera
i Foruma Bošnjaka Crne Gore, zvanično je nazvan po Srđanu Aleksiću, koji je 1993. godine ubijen u Trebinju dok je
branio druga, Alena Glavovića, muslimanske vjeroispovjesti.
Srđanov bulevar svečano su otvorili njegov otac Rade
i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša u prisustvu
predstavnika crnogrske vlade, političkih partija i drugih
javnih ličnosti.
Predstavnici Foruma Bošnjaka Crne Gore, Vlade i političkoh partija i ove godine - 11.jula položili su cvijeće u
Spomen parku Pobrežje u Podgorici, koji je i posvećen
ovim žrtvama.
Povodom ovoga dana, bukete cvijeća kod spomen obilježja žrtvama, položili su ministri u Vladi: Duško Marković, Suad Numanović, Sanja Vlahović, Raško Konjević,
zatim predstavnici Bošnjačke stranke, Pozitivne, Liberalne partije, Foruma Bošnjaka, Ambasador BH Izmir Talić,
Turske Mehmed Nijaz Tanlir i druge diplomate.
Obilježavanje 11. jula – Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, počinjenog između 11. i 19. jula 1995.
godine nad više od 8.000 Bošnjaka, kao i na sve ostale civilne žrtve ratova, vođenih na prostoru bivše zajedničke
domovine, organizovali su Forum Bošnjaka Crne Gore i
Glavni grad.
Prve izmjene i dopune
Ustava Crne Gore
Posljednjeg dana jula, Skupština Crne Gore je usvojil
izmjene Ustava koje se odnose na oblast pravosuđa a koje
je Evropska komisija isticala kao jedan od ključnih uslova za nastavak pregovora sa Crnom Gorom i konkretno
za otvaranje poglavlja 23 – Pravosuđe i osnovna prava i
24- Pravda, sloboda i bezbjednost.
Dvotrećinsku većinu za izmjene najvišeg pravnog
akta, pored poslanika vladajuće koalicije DPS-SDP-BS,
Januar, 2014.
Revija FORUM
činile su i opoziciona SNP, kao i Pozitivna CG, dok su poslanici DF-a bili protiv.
Pregovori o promjeni Ustava trajali su dvije godine i
bili su neizvjesni, praktično, do posljednjeg trenutka.
Osveštenje Sabornog
hrama u Podgorici
U Podgorici je, 7. oktobra, osveštan novoizgrađeni Saborni hram Hristovog vaskresenja, najveća pravoslavna bogomolja u Crnoj Gori. Osveštenje je inače bilo upriličenou
okviru svečanosti povodom 1700 godišnjice tzv Milanskog
edikta. Na čelu Počasnog odbora za obilježavanje godišnjice
bio je Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. Svečanosti su,
izuzev predsjednika DPS-a Mila Đukanovića, prisustvovali
svi iole značajniji predstavnici DPS-a što je, uz niz ostalih
ranijih i kasnijih poteza, ocijenjeno ka ponovno približavanje te partije Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori.
Crnogorski premijer Milo Đukanović nije prisustvovao osveštanju Sabornog hrama u Podgorici, ali je primio
patrijarhe pravoslavnih crkava.
Saborni hram u Podgorici, čije je izgradnja trajala dvije decenija, ima 1.380 metara kvadratnih, sedam krstova
na kupolama, kao i 17 zvona od koji je jedno teško 11 tona
i najveće je na Balkanu.
Izbori na Cetinju,
u Mojkovcu i Petnjici
Bitna novina lokalnih izbora na Cetinju, u Mojkovcu
i Petnjici, održanih 16. novembra, jeste to što je višegodišnji koalicioni partner DPS-a, SDP bez kalkulacija najavio a potom i nastupio samostalno u sve tri ove opštine.
Međutim, i ako je SDP u svim ovim opštinama zabilježio
trend jačanja, ukupni pobjednik ponovo je bio DPS. Jedino im u Petnjici nije uspjelo da sami osvoje vlast. Opozicija ni izbliza nije uspjela ponoviti rezultat sa prethodnih
predsjedničkih izbora.
DPS je na Cetinju osvojio 5.158 (51,05%) glasova ili
19 mandata, SDP – 1531(15,15%) ili 5 mandata; pozitivna Crne Gora – 1517(15,01%) ili 5 mandata; Građanski
front(odnosno DF) – 1070( 10,59%) ili 3 mandata i SNP
– 386( 3,82%), odnosno 1 mandat.
U Mojkovcu: DPS – 2986 (50,15%) ili 17 mandata;
SNP-DF- DSS – 2082 (34,97%) ili 11 mandata i SDP – 223
(3,74%), odnosno 1 mandat.
Januar, 2014.
Iz našeg ugla
U Petnjici: DPS – 1457 (45,60%) ili 14 mandata; SDP
- 1102 (34,49%) ili 11 mandata; BS – 430 (13, 45%) ili 4
mandata i SNP – 97 (3,03%), onosno 1 mandat.
Novi iskorak u evropskim
integracijama
Evropska komisija je, 18. decembra, odlučila da otvori novih pet pregovaračkih poglavlja sa Crnom Gorom.
Riječ je o poglavljima 5 (Javne nabavke); 6 (Zakon o privrednim društvima); 20 (Preduća i industrijska politika),
23 (Pravosuđe i osnovna prava) i 24 (pravda, sloboda i
bezbjednost). Posebnu su poglavlja 23 i 24 važna za dalji
napredak zemalja u evro-integracijama.
Peti susreti prijateljstva
građana i naroda Crne
Gore i Republike Turske
Povodom 29. Novembra, dana Republike Turske, u Bijelom Polju su, od 21 do 24 novembra, održani Peti susreti prijateljstva građana I naroda crne Gore I Republike
Turske. Organizatori ovih susreta bili su Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva, u saradnji s Ambasadom
Republike Turske u Crnoj Gori, Turskom agencijom za
međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA) i Forumom Bošnjaka Crne Gore.
Susreti nastavljaju višegodišnju misiju podsticanja saradnje udruženja građana, biznismena, ustanova i institucija Crne Gore i Republike Turske, a u skladu sa misijom
bila je i tema susreta Ekonomska saradnja Crne Gore i Republike Turske - mogućnosti zajedničke valorizacije raspoloživih resursa Sjevera Crne Gore - Bijelog Polja, Petnjice, Berana, Andrijevice, Plava i Rožaja.
Usvojen Budžet Crne Gore
penzije miruju
Skupština Crna Gore je, u petak, 27. decembra, nakon
cjelodnevnog rada usvojila Budžet za narednu godinu,
koji je projektovan na iznos od milijardu i po eura. Pred-
7
Iz našeg ugla
loženi budžet dobio je 44 poslanička glasa, protiv su bila
24 poslanika. Uzdržanih nije bilo. Budžetom za narednu godinu predviđen je maksimalni
nivo deficita do dva odsto odnosno preciznije 1,99 odsto.
Kapitalni budžet, kao najvažnija razvojna komponenta, veći je u odnosu na prethodni period za preko 25 miliona EUR i iznosi nešto više od 90 miliona eura.
Budžet se temelji na planiranom rastu ekonomskih
aktivnosti od 3,6 odsto, izvornim prihodima od 1,257 milijardi EUR ili 35,8 odsto procijenjenog BDP-a.
Prihodna strana budžeta povećaće se 8,2 odsto u odnosu na plan ostvarenja za ovu godinu. Izdaci budžeta su
planirani na nivou od 1,328 milijardi EUR, tako da je apsolutni izraz deficita planiran na nivou od 71 milion EUR.
Budžetom su planirane garancije u iznosu od 25 miliona EUR. Zaduženje je nešto niže nego prošle godine i
iznosi 240 miliona EUR.
Poslanici su sinoć usvojili i dopune Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO), kojom je predviđeno zamrzavanje penzija i u narednoj godini. Za Zakon je
glasao 41 poslanik, a protiv je bio njih 21.
Fabris: Nijesmo daleko od kritične zone
Viceguverner Centralne banke (CBCG) Nikola Fabris
ocijenio je da će ključni izazov za državu u narednoj godini
biti zaustavljanje rasta javnog duga koji se u odnosu na kraj
2007. godine udvostručio.
Fabris je u intervjuu “Vijestima nedjeljom” rekao da tendencija rasta duga zabrinjava, da država još nije ušla u zonu
koja bi se mogla smatrati kritičnom, ali nije ni daleko od nje.
“U 2013. godini bilo je određenih pozitivnih tendencija,
ali one se moraju održati i poboljšati u narednim godinama, jer ne postoji preveliki prostor za dalje ‹bezbjedno› zaduživanje. Ovu godinu ćemo vjerovatno završiti sa javnim
dugom od oko 55 odsto bruto-domaćeg proizvoda. U pitanju je nivo koji unosi zabrinutost, još nijesmo ušli u kritičnu zonu, ali nijesmo ni daleko od nje”, ocijenio je Fabris.
8
Revija FORUM
Još jedna oslobađajuća
presuda za zločin:
Nema dokaza ni za
Kaluđerski laz?
Pripadnici bivše Vojske Jugoslavije, njih osam, oslobođeni su, u petak – 30. decembra optužbe za ubistvo 15 izbjeglica iz Albanije i sa Kosova u selu Kaluđerski laz, kod Rožaja, u aprilu 1999.
Potpukovnik bivše vojske SRJ Predrag Strugar (55)
i sedmorica vojnika koji su bili pod njegovom komandom
- Momčilo Barjaktarović (54), Petar Labudović ( 49),
Aco Knežević (43), Branislav Radnić (42), Miro Bojović (42), Radomir Đurašković (45) i Boro Novaković
(31) oslobođeni su danas (30.decembra 2013)optužbe da
su počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Kaluđerskom lazu nadomak Rožaja 1999. godine.
Presudu je, nakon punih 14 godina od događaja i više
od četiri i po godine sudanije, izreklo specijalno vijeće sudije Vidomira Boškovića u Višem sudu u Bijelom Polju.
Bošković je u obrazloženju naveo da specijalno tužilaštvo nije ponudilo dokaze da su Strugar i vojnici koji su bili
pod njegovom komandom ubili 15 albanskih izbjeglica koje
su u kolonama bježale od rata koji je tada bjesnio na Kosovu.
Sud smatra da nijednim dokazom nije potkrijepljen sadržaj optužnice, a sudija Bošković se posebno osvrnuo na
optužbe protiv Strugara kojeg je specijalni tužilac teretio
da je kao komandant bataljona naređivao ubijanje nenaoružanih civila. Naglasio je da su svi svjedoci koji su ispitani
tokom procesa tvrdili suprotno i da su svi kazali da je on bio
svijetli primjer ponašanja kako da se očuvaju mir i stabilnost u Rožajama te ratne godine.
Sudija Bošković je ukazao i na svjedočenja na osnovu
kojih je sud zaključio da su na području Kaluđerskog laza
u to vrijeme operisale brojne vojne i paravojne formacije, ali i policijske. Zbog svega toga, sud je zaključio da ne
postoji nijedan dokaz da su zločin počinili vojnici Prvog
bataljona kojim je komandovao Strugar.
Specijalni tužilac Milisav Veličković najavio je žalbu
Apelacionom sudu Crne Gore.
Ovo je, inače, još jedna u nizu oslobađajućih presuda
za zločine počinjene u Crnoj Gori. Prethodno su sa sličnom argumentaciojm oslobođeni i optuženi za deportaciju izbjeglica iz BiH, kao i za torturu, ubistva i progon
stanovništva muslimanske vjere sa područja Bukovice
kod Pljevalja. Tek djelimično je uvažena optužnica za
torturu nad zarobljenicima sa dubrovačkog ratišta u logoru „Morinj“ kod Risna, kao otmicu i likvidaciju putnika
iz voza Beograd – Bar, kao i svirepo ubistvo porodice Klapuh iz BiH, nedaleko od Plužina.
Januar, 2014.
Revija FORUM
Hronika
Ostali događaji
Rožaje
Promovisana nova
politička stranka
Najmlađa politička stranka u Crnoj Gori, Bošnjačka
demokratska zajednica, održala je u Rožajama, 1.decembra, promotivnu Skupštini. Za predsjednika stranke, jednoglasno je izabran Hazbija Kalač, a za potpredsjednike
Adnan Ademović iz Rožaja, Demir Hodžić iz Podgorice
i mr Damir Softić iz Pljevalja. Generalni sekretar stranke
je Amer Hodžić, a predsjednik Izvršnog odbora stranke
Almir Muratović.
U prvom obraćanju kao predsjednik stranke, Kalač je
kazao da je Crna Gora država i bošnjačkog naroda,te da
Bošnjaci nijesu manjina već narod koji se mora aktivno
uključiti u državnu politiku Crne Gorea. BDZ čvrsto podržava ulazak Crne Gore u EU, naglasio je Kalač.
- Kao predsjednik stranke zalagaću se za to da bošnjački narod u ovom procesu ne bude na repu dešavanja.
Borićemo se za prava Bošnjaka u Crnoj Gori ali i u Sandžaku jer taj prostor vidimo kao evropsku prekograničnu
regiju na opšte zdovoljstvo i dobrobit svih Bošnjaka kao i
drugih naroda – poručio je Kalač.
- Islamsku zajednicu Crne Gore u budućnosti vidimo
kao integralni dio Rijaseta Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu - rekao je Kalač.
Na skupu su govorili i Hako Duljević, predsjednik Bošnjačke nacionalne fondacije, Sead Šaćirović, predsjednik
Izvršnog vijeća Sandžaka, Jahija Ferhatović, predsjednik
BDZ u Srbiji i Abdurahman Kujević, pomoćnik muftije
sandžačkog. Promociji stranke prisustvovali su predsjednici opštinskih odbora, DPS-a Šefkija Murić, SDP-a dr
Izet Bralić i Sabro Kalač, predstavnik Bošnjačke stranke.
Januar, 2014.
U Pljevljima gostovao
Hafiz Sulejman Bugari
U
organizaciji Odbora Islamske
zajednice Pljevlja, a
u saradnji sa Islamskom zajednicom
Bosne i Hercegovine, upriličeno je gostovanje Hafiza Sulejmana Bugarija,
koji je u subotu 14
decembra nakon jacije namaza održao
predavanje u Husein pašinoj džamiji
u Pljevljima. Kako
je njegov dolazak
najavljen znatno ranije, tako je i raslo interesovanje
Pljevljaka za prisustvom nesvakidašnjem događaju.
Husein pašina džamija je bila pretijesna da primi sve
one koji su hladno subotnje veče planirali da provedu
u druženju sa uvaženim Hafizom. Mnogi su se znatno
prije početka predavanja morali vratiti kućama.
Hafiz Bugari je govorio o moralu i lijepom ponašanju
vjernika, kao i o vječnoj ljubavi prema Stvoritelju, gubljenju prisnosti i intime sa Njim, koja se reflektuje na poremećene društvene odnose.
“Čovjek čovjeku je najveća prečica do spoznaje,
jer čovjek sa izgrađenim i čistim stavom prema drugom
čovjeku bilo koje vjere ili nacije, je temelj da se što prije
dođe do razumijevanja smisla života. Bez takvog pristupa
život je samo patnja i teret”, bila je samo jedna od mnoštva poruka koje je Hafiz Bugari uputio u jednosatnom
predavanju.
Sjutradan u nedelju nakon sabah namaza u Husein
pašinoj džamiji je upriličeno novo predavanje hafiza Bugarija, kojem je prisustvovao veliki broj omladine.
Hafiz Sulejman Bugari je rođen 1966 godine u Orahovcu kod Prizrena. Medresu je završio u Sarajevu, a Islamski teološki fakultet je završio na Univerzitetu islamskih
nauka u Medini 1998 godine na odsijeku Kur’an i tefsir
(tumačenje Kur’ana). Kao glavni imam Baščaršijske džamije u Sarajevu radio je od 1999 do 2003 godine, a trenutno je glavni imam Bijele džamije na Vratniku i radi kao
kordinator ispred Rijaseta islamske zajednice u centru za
borbu protiv ovisnosti od droga u BiH.
J.Durgut
9
Hronika
Revija FORUM
Državna delegacija
Jordana posjetila Pljevlja
Visoka državna delegacija Kraljevine Jordan boravila je u Pljevljima, gdje ih je primio gradonačelnik
dr. Miloje Pupović. Nakon posjete opštini delegacija je
posjetila Husein pašinu džamiju, a potom nekadašnju
vojnu fabriku “Optel”, gdje ih je menadžmet fabrike
upoznao sa trenutnim stanjem i mogućnostima ove nekada vrlo uspješne vojne fabrike.
Na kraju je izraženo obostrano zadovoljstvo što je
uopšte došlo do jedne ovako značajne posjete.
Nakon posjete “Optelu” delegacija iz Jordana je posjetila i preduzeće “Vektru Jakić”.
In memoriam: Omer Kurpejović
U petak, 6. decembra 2013. godine, u 85 godini života, umro je Omer KURPEJOVIĆ,
jedan od bivših predsjednika Skupštine Crne Gore.
- Danas se opraštamo od jednog od onih po kome se s ponosom mogu kazivati – i
porodica, i rodbina, i pleme, i narod kojima je pripadao, isto kao i rodno Rožaje i Crna
Gora ukupno... Zbog toga se, u sličnim trenutcim, teško mirimo čak i sa činjenicama,
rekao je, između ostalog Rifat Rastoder, opraštajući se u ime prisutnih predstavnika
državnih organa na komemorativnoj sjednici, upriličenoj povodom Kurpejovićeve smrti
u Podgorici.
Inače, Omer Kurpejović, od oca Nezira Kurpejovića i majke Altune - odive Husovića,
rođen je 15. septembra 1929. godine, u Sređanima kod Rožaja. Osnovnu školu završio je u
Rožajama, a Visoku upravnu školu u Zagrebu.
Učesnik je NAOR-a od 1944.godine, član Mjesnog komiteta SKOJ-a od 1947, a Mjesnog komiteta KPJ (SKJ) od 1949.
godine.
Radni vijek započeo je kao trgovački radnik, potom na poslovima tržišnog inkasanta i poreskog izvršitelja, da bi na
kraju bio imenovan i za predsjednika Narodnog odbora - Rožaja.
Od 1956. do 1957. godine, obavljao je funkciju sekretara Opštinskog komiteta SK Rožaje. Na ovu funkciju bioran je
ponovo 1961. godine.
U periodu od 1963. do 1978. godine, bio je generalni direktor Kombinata „Gornji Ibar“ . Dok je još obavljao dužnost
generalnog direktor „Gornjeg Ibra“ , bio je, istovremeno, i član Predsjedništva SR Crne Gore od 1974. do 1978. godine.
Sa ove dužnosti izabran je za predsjednika Privredne komore Crne Gore a zatim i za predsjednika RK SSRN CG. Godine 1982. biran je za člana Predsjedništva CK SK Crne Gore, a 1983. za predjsednika Skupštine Crne Gore.
Od 1984, je ponovo član Predsjedništva CK SK Crne Gore, a od 1986. delegat u Saveznom vijeću Skupštine
SFRJ. Godine 1987, izabran je za predsjednika Saveznog vijeća Jugoslavije, koje je, u jednom periodu, vršilo funkciju
predsjednika Države.
Biran je i za poslanika Republičkog vijeća Skupštine Crne Gore i poslanika Privrednog vijeća Savezne Skupštine
Jugoslavije.
Odlikovan je, između ostalog: ordenima za vojne zasluge sa srebrnim i zlatnim mačevima; Ordenom rada sa
zlatnim vijencem; Medaljom zasluga za narod, a dobitnik je i nagrade oslobođenja Rožaja, nagrade Privredne komore
Jugoslavije, kao i Trinaestojulske nagrade.
- Riječju, gdje god je bio i šta god raduio, Omer je ostavljao dubok i tarajan trag, kojim se, možda i najupečatljivije,
očituje islamska i svevremena istina da smrt ljudi poput Omera, zaista i nije njihov kraj, već samo preseljenje iza
kojeg ostaje neizbrisiv trag za ponos i porodici, i rodbini, i saplemenicima, i sunarodnicima, svima onima koji drže do
pregalaštva, čovječnosti i čovjekoljubivosti, zaključio je Rastoder.
10
Januar, 2014.
Revija FORUM
Hronika
In memorijam
Umro je
Nelson
Mandela
Nelson Mandela ,legendarni
borac protiv aparthejda i rasizma, preminuo je 5.decembra, u
96. godini života. Sahranjen je,
15.12.2013. godine u rodnom selu
Kunu, u provinciji Kejp, oko 700
km južno od Johanesburga.
Ceremoniji ispraćaja uz državne
počasti i na tradicionalan način
plemena Kosa prisustvovali su
državnici svijeta.
N
elson Rolilala Mandela, rođen 18. jula 1918. godine bio je prvi demokratski izabran predsednik Južne Afrike i prvi crnac koji je obavljao tu
funkciju od 9. maj 1994 - 14. juna 1999.godine.
Bio je jedan od glavnih boraca u borbi protiv dominacije bijelaca nad crnim narodom Južne Afrike i protiv aparthejda.
Rođen je u jednom selu u blizini Umtate u kraljevskoj
porodicu plemena Tembu. Kada su mu dali ime Rolilala,
verovatno nijesu ni slutili da će to imati globalno značenje.
„Rolilala“ na jeziku naroda Ksosa, znači „Onaj koji lomi grane“. U prenesenom značenju, to je „onaj koji unosi nered u
postojeće odnose“.
Posle privilegovanog detinjstva, kao sin lokalnog starešine, upadao je u oči. Izbjegao je prinudno venčanje bekstvom u metropolu Johanesburg, i na Univerzitetu bio vođa
studentskog protesta. Godine 1944. Mandela je postao član
Afričkog nacionalnog kongresa (ANC), 1948.
Kao student prava, 1942. godine, priključio se Afričkom
nacionalnom kongresu (ANC), organizaciji koja se borila za
prava većinskog crnog stanovništva u Južnoj Africi. Postao
je jedan od glavnih organizatora od početka nenasilne borbe protiv aparthejda. Pošto ta politika nije urodila plodom,
Mandela je zauzeo stav da jedino oružana borba može oboriti politiku aparthejda vladajuće bijele manjine. Organizovao
je vojno krilo ANC-a 1961. godine i započeo kampanju sabotaža. Posle zabrane ANC 1961, Mandela je osnovao militantni
ogranak „Koplje nacije“ (Umkhonto we Sizwe) i kao komandant te organizacije naredio gerilske napade protiv državnih
Januar, 2014.
ustanova. „Pozvao sam na oružanu borbu jer nam vlast nije
dala drugog izbora“, rekao je Mandela na procesu. Godine
1962, uprkos zabrani, napušta zemlju kako bi obezbedio finansijsku podršku i organizovao vojnu obuku za članove
ANC. Posle povratka u zemlju, Mandela je zajedno sa još nekim članovima organizacije uhapšen, optužen za terorizam
i osuđen na doživotnu robiju. Mandela je 17 godina odslužio
u tzv. „južnoafričkom Alkatrazu“, ozloglašenom zatvoru na
ostrvu Roben kod Kejptauna. Tamo je osnovao „Univerzitet
ostrva Roben“, učio je zatvorenike pisanju i čitanju. Danas je
ćelija sa brojem pet obavezni deo posete turista Južnoj Africi.
Poznate su Mandeline završne reči u procesu „Rivonija“,
u kome je 1964. osuđen na doživotnu robiju, pod optužbom
da je organizovao više od 150 sabotaža protiv režima aparthejda: „Spreman sam da umrem“, rekao je borac za ljudska
prava u četvoročasovnom govoru pred sudom. U zatvoru je
proveo 27 godina , od 1963. do1990. godine kada je pod pritiskom međunarodne zajednice pušten na slobodu.
Tri godine ranije, odbio je pomilovanje, uslovljeno njegovim prihvatanjem da ANC odustane od nasilnih akcija:
Usledili su dalji, tajni pregovori sa organima vlasti. Dogovor je postignut tek početkom 1990. i tadašnji južnoafrički
predsednik Frederik de Klerk objavio je u parlamentu oslobađanje Mandele. Posle 27 godina provedenih u zatvoru, 11.
februara 1990. Mandela je izašao na slobodu.
Okupljenoj masi Južnoafrikanaca, crnaca i belaca, rekao
je: „Borio sam se protiv prevlasti belaca. Borio sam se i protiv prevlasti crnaca. Angažovao sam se za slobodno i demo-
11
Hronika
Revija FORUM
kratsko društvo, u kome
svi zajedno žive u
harmoniji i imaju jednake
mogućnosti.
To
je ideal, za koji želim da
živim, da bih ga
ostvario. To je ideal za koji
bih bio spreman da umrem.»
Izuzetno cenjen zbog
svog napora koji je uložio da
ujedini Južnoafrikance, koji su
vekovima živjeli rasno i plemenski podeljeni, uvažen je Nobelovom nagradom za mir 1993. godine. Na prvim opštim izborima u Južnoj
Africi 1994. izabran je za predsednika, a sa te
funkcije se povukao junu 1999. godine i posvetio se
humanitarnom radu. Od tada se „Madiba“, kako su ga
od milošte zvali Južnoafrikanci svih boja kože koncentrisao na politiku nacionalnog pomirenja. Zajedno sa kejptaunskim nadbiskupom Dezmondom Tutuom, pokrenuo je rasvjetljavanje zločina režima
aparthejda.Iz političkog života povukao se 1999.
godine, kada je imao 81 godinu. Iako je njegov
mandat bio obeležen dramatičnim porastom
stope kriminala i epidemijom HIV-a, mnogi
hvale njegovu politiku nacionalnog pomirenja i vjernost demokratskim institucijama.
Postao je ikona borbe protiv aparthejda u Južnoj Africi i jedna od najuticajnijih
političkih ličnosti 20. veijeka.
(Priredio H.Tuzović)
Mandeline misli
Naučio sam da hrabrost nije odustvo straha, već
pobjeda nad njim.
Nije hrabar onaj ko ne osjeća strah, već onaj ko
ga nadvlada.
Tamo gdje globalizacija znači, što je čest slučaj, da
će bogati i moćni sada imati nov način da se dodatno
obogate na račun siromašnijih i slabijih, imamo dužnost protestovati u ime univerzalne slobode.
Kada sam hodao prema vratima koja će me odvesti
na slobodu, znao sam da mržnju i ogorčenost moram
ostaviti iza sebe, jer bih inače i dalje bio u zatvoru.
Niko se ne rodi mrzeći druge zbog njihove boje kože,
njihovog porijekla ili njihove religije. Ljudi nauče da
mrze, a ako mogu naučiti da mrze, onda mogu naučiti i da vole, jer je ljubav mnogo prirodnija ljudskom
srcu od mržnje.
12
Mandela
o Titu
„Tito je bio moj uzor. Bio
je vizionar. Poslije Drugog
svjetskog rata, oružanu borbu
je zamijenio diplomatskom,
aktivno razvijajući
međunarodnu saradnju,
udružujući narode širom
svijeta u naporima stvaranja
uslova boljeg života, slobode i
demokratije.
To su bili novi putevi, koji su
vodili progresu i budućnosti.
Zato su Jugoslavija i Tito veoma
respektovani u svijetu“.
Januar, 2014.
Revija FORUM
Kritičke paralele
Polemike: Sporenja oko pokušaja podržavljenja Njegoševog rođendana
Odluka skupštinskog Odbora
Odluka skupštinskog Odbora za politički sistem, pravosuđe i
upravu( predsjednik: Rifat Rastoder), od 5. Decembra 2013. godine
da ne podrži Vladin Predlog zakona da se Njegošev rođendanm
- 13. novembar proglasi državnim praznikom, odnosno Danom
crnogorske kulture, naišla je na neuobičajeno žustre reakcije.
I tokom naglašeno polemičke rasprave na sjednici Odbora,
dileme su se kretale od toga – zašto baš dan samo crnogorske kulture a ne, naprimjer, kulture naroda Crne Gore, preko navodno upitne određenosti Njegoševog nacionalnog osjećaja, do Njegoševog
„antiislamskog“ stava, kao i same uputnosti podržavljenja bilo
čijeg, pa i Njegoševog rođendan, i tim prije što u Crnoj Gori već
postoji zakonom ustanovljena prestižna književna - Njegoševa
nagrada.
Predsjednik Odbora, Rifat Rastoder, tim povodom, između
ostalog, ističe:
- Lično smatram da je Njegoš književni i filozosofki genij,
što je na određeni način u Crnoj Gori već konstatovano kroz zakonsko ustanovljenje prestižne Njegoševe književne nagrade.
Sve to, međutim, ne može zasjeniti i činjenicu da je u dijelu
kako Njegoševog stvaralaštva, tako i državničkog ponašanja,
pored brojnih iskaza čak i divljenja pojedinim islamskim
simbolimasadržan i Njegošev antislamski stav, koji je određenim
situacijama u kontinuitetu služio i služi kao inspiracija retrogradnim idejama i ideolozima. A u uslovima savremene Crne
Gore koja se, za razliku od njegoševe dobi, temelji i moguća je tek
na volji svih građana i naroda koji čine njeno savremeno i realno
društveno i državotvorno biće, to bi trebao biti i dovoljan razlog
za više opreznosti u čitanju i vrednovanju pojedinih segmenata njegoševog djela. Pogotovu je, s razlogom, upitno nekritičko
povezivanje savremene sa Crnom Gorom iz Njegoševog vremena.
A predlog da se njegošev rođendan proglasi državnim praznikom
je tipična ilustracija upravo takvog – nekritičkog ponašanja i
pivlađivanja inače uvriježenoj mitologiji. Čak i nezavisno od
dileme – šta onda sa rođendanima ostalih znamenitih Petrovića,
nadasve, Crnojevića, voislavljevića, Balšića, itd, itd, da ne pominjemo ostale ličnosti iz dalje i bliže istorije. Ne daj bože da jednog
dana nešto slično padne napamet nekom od savremenih knjaževa
ili njihovih obožavaopca. Gdje bi nam bio kraj sa državnim
praznicima. Riječju sve to više liči nacionalromantizmu nego
savremenom poimanju brige o kultri i kulturnim dobrima, kaže
Rastoder.
I reakcije na odluku Odbora, čini se bar, više podsjećaju na još
vitalni ovdašnji tradicionalistički i populistički metod nego na
spremnost na razborito suočavanje sa savremenom stvarnošću.
Januar, 2014.
13
Kritičke paralele
Revija FORUM
Otvoreno pismo
Crnogorskih intelektualaca
Sedamdeset dva crnogorska intelektualaca uputili
su otvoreno pismo u kojem su kritikovali Odbor Skupštine Crne Gore zbog navodne zloupotrebe i proizvoljnih tumačenja ličnosti i djela Petra II Petrovića – Njegoša, povodom Vladine inicijative da se datum pjesnikovog rođenja, 13. novembar, proglasi za dan crnogorske kulture. U otvorenom pismu intelektualci su ukazali na partijsko nadgornjavanje i ostrašćeno licitiranje
u vezi sa Njegoševom nacionalnošću, koji se mogu čuti
u radu odbora nadležnog za donošenje odluke o ovom
prazniku.
- Najoštrije osuđujemo ovaj čin manipulacije književnim i državničkim djelom Petra II Petrovića – Njegoša, zarad partijskih interesa, upozoravajući javnost
na razumijevanje vlastite etničke i kulturne posebnosti,
kao i na crnogorski državni i kulturni kontinuitet – navodi se u pismu grupe intelektualaca.
Grupa intelektualaca ističe da Njegoševo djelo trajno ovaploćuje kulturno nasljeđe i istorijski karakter
Crne Gore, kao i da svakoj novoj generaciji proširuje i
umnožava tradicijska i savremena civilizacijska značenja i vrijednosti.
- Uz to, autor „Gorskog vijenca“ i „Luče mikrokozme“, prvi je crnogorski i južnoslovenski pjesnik koji je
spoznao da cjelokupna evropska literatura, počev od
Homera, čini jedan kulturno-istorijski poredak. Njegoševo književno i filozofsko djelo najbolja je poveznica
naše kulture s duhom i sudbinom evropske i svjetske
civilizacije – navodi se u pismu.
14
Intelektualci su ukazali da Njegoša treba zaštititi od
dnevne politike kao naše najveće duhovno dobro i univerzalnu vrijednost.
- Očekujemo od Skupštine Crne Gore da ozbiljno
razmotri prijedlog o 13. novembru, kao danu crnogorske kulture i donese takvu odluku – poručuju intelektualci.
Otvoreno pismo potpisali su prof. mr Nataša Đurović, prof. mr Anka Burić, prof. mr Branislav Sekulić,
prof. mr Slavica Gvozdenović, prof. mr Ilija Burić, prof.
dr Vesna Kilibarda, prof. dr Perko Vukotić, prof. dr
Predrag Miranović, prof. Pavle Pejović, prof. Radmila
Vojvodić, prof. dr Đorđe Borozan, prof. Nenad Šoškić,
prof. Miran Begić, doc. Predrag Janković, prof. dr Saša
Knežević, prof. dr Milivoje Radović, prof. dr Lidija Vujačić, prof. dr Aleksandra Banjević, prof. dr Aleksandra
Nikčević Batirćević, doc. dr Goran Barović, dr Adnan
Čirgić, mr Aleksandar Radoman, mr Vladimir Vojinović, Branislav Milatović, Dragan Radulović, prof. dr
Ivana Jelić, prof. mr Milija Babović, prof. mr Dragan
Karadžić, prof. mr Predrag Milačić, prof. Božena Jelušić, Zuvdija Hodžić, doc. mr Vesna Bošković, doc. mr
Draško Dragaš, doc. mr Suzana Pajović, doc. mr Marija
Kapisoda, doc. mr Vladimir Đuranović, doc. dr Milena
Jovićević, prof. Stevan Koprivica, doc. mr Nikola Vukčević, prof. Branimir Popović, prof. Janko Ljumović,
prof. Larisa Dašić, prof. dr. Darko Antović, doc. Petar
Pejaković, doc. mr Sehad Čekić, doc. mr Edin Jašarović, doc. Sanja Garić, doc. dr Zoran Koprivica, prof. dr
Aleksandar Čilikov, Draško Đurović, doc. Marija Perović, dr Branko Radojičić, dr Nela Savković-Vukčević,
Sreten Perović, Žarko Mirković, prof. Radovan Papović, doc. Bojan Martinović, prof. dr Živko Andrijašević,
mr Dragutin Papović, mr Ivan Jovović, Snežana Rakonjac, Gojko Kastratović, Mladen Lompar, Pavle Goranović, Rajko Todorović, Ratko Odalović, Milorad Popović, Miraš Martinović, Branko Baletić, Rajko Cerović,
Vlatko Simunović, Braho Adrović.
Januar, 2014.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Bošnjačka stranka:
Njegoševo djelo antiislamsko
Bošnjačka stranka neće podržati odluku da se državnim praznikom proglasi dan rodjenja Petra II Petrovića
Njegoša, saopšteno je iz te partije.
Iz Bošnjačke stranke poručuju da državna strategija
nametanja praznovanja rođendana romantičarskog pjesnika, čije najznačajnije djelo počiva na antiislamskom
civlizacijskom konceptu, nije doprinos nadgradnji vrijednosti multivjerske Crne Gore.
“Ne ocjenjujući književnu dimenziju i značaj Njegoševog djela, smatramo krajnje neprimjerenim da se u
građanskoj Crnoj Gori, državnim praznikom proglašava
njegov rođendan, pogotovo ako se zna da su neke ideje
tog djela, u svojoj bukvalnoj interpretaciji, bile idejni
koncept i opravdanje izvodjačima zločina i genocida nad
islamskim stanovništvom i u 19. i u 20. vijeku, u Crnoj
Gori i okruženju”, poručuju iz BS.
U toj stranci kažu da su očekivali da će obilježavanje
dva stoljeća Njegoševog rođenja biti dobar povod da se, sa
kritičke distance, bez mitomanije, sagleda njegovo djelo.
U BS kažu da treba i iz školskih udžbenika izbaciti
sadržaje koji vrijeđaju muslimane i šalju opasne poruke
vjerske i etničke netrpeljivosti.
“Podsjetimo da su, poslije Drugog svjetskog rata, u
Njemačkoj, u cilju odricanja čitavog društva od ideja
nacizma i fašizma, uklonjeni i mnogi zaslužni i poznati
pisci i sadržaji koji su imali bilo kakve primjese tih ideja
koje su nanjele toliko zla čovječanstvu. Savremena Crna
Gora, koja i u istorijskoj utemeljenosti i u društvenoj
realnosti, počiva na lojalnosti građana islamske vjeroispovijesti, morala bi imati više senzibiliteta prema toj
populaciji”, poručuju iz BS.
“Činjenica da, u građanskoj Crnoj Gori, već više decenija postoji književna nagrada sa Njegoševim imenom,
čiju opravdanost niko ne dovodi u pitanje, bila je dovoljna da se ne poseže za dodatnim nametanjem svetkovanja Njegoša, kojeg značajan dio multivjerske Crne Gore
smatra autorom mnogih uvredljivih, pogrdnih i vjerski
isključivih sadržaja usmjerenih protiv islamske civlizacije koja je, vijekovima utemeljena na prostorima Crne
Gore”, isključivi su u BS.
Krivokapić:
Njegoševo nasljeđe
izloženo manipulacijama
“Građanska, multikonfesionalna Crna Gora, ne bi
bila moguća bez Njegoša, i onoga što nam je ostavio u
nasljeđe“, smatra Ranko Krivokpi’, predsjednik Skupštine Crne Gore .
“Današnja Crna Gora, međutim, nije ona iz Njegoševog vremena, već građanska država, multikulturno društvo svih crnogorskih građana, u kojem su sve religije jednake, u kojem krst i luna kao dva strašna, supotstavljena
simbola, stoje u slozi”, poručio je predsjednik Skupštine
Crne Gore Ranko Krivokapić.
Krivokapić je ovo kazao u svojoj besjedi na Svečanoj
sjednica povodom Dana parlamentarizma u Crnoj Gori
i 200 godina od dana rođenja Petra Drugog Petrovića
Njegoša, koja je održana Kraljevskom pozorištu “Zetski
dom” na Cetinju.
Međutim predsjednik Skupštine je svoj govor održao
u Sali u kojoj je bilo dosta praznih stolica, jer svečanom
zasijedanju, baš zbog povezivanja Njegoša i Dana parlemantarizma nije bilo predstavnika Bošnjačke stranke, ali
Januar, 2014.
ni poslanika Demokratskog fronta jer smatraju da je čitav događaj upriličen u cilju predizborne kampanje.
Bez obzira na kritike, predsjednik Skupštine svoju
besjedu posvetio je Petru II Petroviću Njegošu.
On je, između ostalog, govorio o Njegoševom shvatanju jugoslovenstva, te kazao da su Njegoševi Crnogorci, a
ne pripadnici velikodržavnih projekata, pravi Jugosloveni.
“Zato je Njegoš hrvatski koliko je u ilirskom preporodu podržavao svoju hrvatsku braću, bošnjački u mjeri u
kojoj piše „što je Bosna, i pola Albanije, vaša braća od oca
i majke“ i u kojoj je kumovao sa Ali-pašom Rizvanbegovićem. Srpski u mjeri u kojoj je svojoj pravoslavnoj srpskoj
braći pokušavao pomoći pjevanjem o slobodi, a ne koliko
je nacionalističkoj eliti potreban da bi srpska istorija koju
su izmaštali bila uvjerljivija”, kazao je Krivokapić.
Naglasio je, pri tom, da je Njegoševo nasljeđe izloženo bezbrojnim manipulacijama i tumačenjima, kao što
se između ostalog pokušalo osporiti postojanje i kontinuitet crnogorskog naroda.
15
Kritičke paralele
Revija FORUM
Foto: Vijesti
Đukanović:
Cerović:
Njegoš nije
bio pjesnik
genocida
Njegoš nije bio
protiv islama
Premijer Crne Gore Milo Đukanović kazao je
na svečanosti povodom rekonstrukcije Njegoševog
mauzoleja na Lovćenu da je to mjesto gdje počiva
najveći um koji je ova zemlja dala.
Đukanović je na centralnoj proslavi jubileja 200
godina od rođenja velikog pesnika, filozofa i državnika kazao da veruje da bi Njegoš “bio ponosan na
svoju današnju Crnu Goru, zemlju na evropskom
kursu, koja poštuje svoje velikane, svoju slavnu
prošlost, i svoje tradicionalne prijatelje”.
On je poručio da Njegoš nije bio samo genijalni
pjesnik, već filozof i državnik, navodeći da se veličina njegovo sveobuhvatnog djela sve jasnije vidi
što je veća istorijska distanca.
„Nastavlja se i u našem vremenu nerazumijevanje i zlonamjerno tumačenje Njegoša. Neki mitomani, propovijedncii mržnje, htjeli bi da u Njegošu
nađu duhovnog oca i predvodnika. Njegoš nije bio
pjesnik genocida, nije pozivao u borbu oprotiv bilo
kog naroda, već u borbu za slobodu“, rekao je Đukanović.
“Neljudi i zločinci, koji su ubijali nevine ljude,
i širili medjunacionalnu i međuversku mržnju, u
krvavom raspadu jugoslovenskog društva, nijesu i
ne mogu biti sljedbenici Njegoševi”, poručio je crnogorski premijer.
Premijer smatra da su Crnogorci pokazali da
su najbolje razumjeli Njegoša „opredjeljujući se za
suživot sa muslimanima nakon Berlinskog kongresa“.
16
Književnik i publicista Rajko Cerović smatra da
je Petar II Petrović Njegoš jednostavno branio svoju teritoriju i nastojao da što više ljudima pokaže
da odlazak u islam nije patriotski čin.
Komentarišući stav Bošnjačke stranke (BS) da
neće podržati odluku o proglašavanju datuma rođenja Njegoša za praznik, Cerović je rekao da Njegoševo djelo treba da bude posmatrano kroz istorijski kontekst i okolnosti kakve su tada bile.
“Turska je bila velika imperija, pritisla je bila tri
kontinenta i stalno je ratovala sa Crnom Gorom. Ljudi koji su primali islam postajali su, naravno, građani
te velike imperije i morali da ratuju protiv Crne Gore.
Obično su ti ljudi koji su bili iz Crne Gore vodili vojsku i pokazivali koji su to putevi najsigurniji. Njegoš
nije mogao biti oduševljen što njegovi sunarodnici
primaju islam”, rekao je Cerović Radiju Antena M.
Njegoš nije genocidni pisac, niti pisac protiv
islama, smatra Cerović.
“Jer je on napisao Odu Stambolu, bio prijatelj i
to veliki sa Husein-begom Gardaščevićem. On nije
nikada bio vjerski zatucan, nije to vjerska podjela.
On je rekao - luna i krst dva strašna simbola njihovo je na grobnice carstvo. On je jednostavno branio svoju teritoriju i nastojao da što više ljudima
pokaže da taj odlazak u Islam nije patriotski čin.
Jednostavno je morao da smisli kako da pojača patriotizam kod svoga naroda, da se brani od jedne
imperije koja je bila strah i za Beč, a ne za malu
Crnu Goru”, istakao je on.
Cerović je međutim saglasan sa stavom Bošnjačke stranke da način predavanja o Njegoševom
djelu u školama mora da bude promijenjen.
Januar, 2014.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Prenosimo: Al Jazeera, 8. decembar, 2013.
Njegoševa Crna Gora
nije ona današnja
Nije li nekritičko čitanje “Gorskog
vijenca” nezgodno u viševjerskoj i
višenacionalnoj zajednici kakva je današnja
Crna Gora?
Piše: Andrej Nikolaidis
Odbor za politički sistem, pravosuđe i upravu Skupštine Crne Gore nije
u četvrtak podržao Vladin Prijedlog
izmjena zakona o državnim i drugim
praznicima, kojim je predviđeno da 13.
novembar, dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša, bude državni praznik.
Javnost je bila šokirana: je li moguće da je prijedlog da Njegošev rođendan
bude državni praznik u Crnoj Gori, gdje
se njegovi stihovi i dalje sriču napamet,
a ugledni ljudi već mjesecima povodom
dvjestogodišnjice njegovog rođenja drže
vatrene patriotske govore o “Njegoševom geniju i vječnom djelu”, u Crnoj
Gori na čijoj je simbolički najvišoj
planini, Lovćenu, Njegoš sahranjen u
mauzoleju koji je izgradio Meštrović,
u Crnoj Gori koja, takav se utisak želi
stvoriti, bez Njegoša ne bi ni
postojala – odbijen?
Šta se to, za ime Boga,
tamo u Skupštini desilo?
Vratimo se, za početak,
malo unatrag, u dane kada
je Ministarstvo kulture,
poneseno svečarskom
atmosferom u kojoj su
se, povodom dvjestoJanuar, 2014.
godišnjice Njegoševog rođenja, akteri na javnoj sceni
utrkivali u patetičnim izjavama o vladiki-pjesniku, predložilo novi državni praznik – Crnogorski dan kulture, na
Njegošev rođendan.
Onda se saopštenjem oglasila Bošnjačka
stranka. “Ne ocjenjujući književnu dimenziju i značaj Njegoševog djela, smatramo
krajnje neprimjerenim da se u građanskoj
Crnoj Gori, državnim praznikom proglašava njegov rođendan, pogotovo ako se
zna da su neke ideje tog djela, u
svojoj bukvalnoj interpretaciji, bile idejni koncept i opravdanje izvođačima zločina i genocida
nad islamskim stanovništvom i
u 19. i u 20. vijeku, u Crnoj Gori i
okruženju”, saopštili su.
U Bošnjačkoj stranci su
predložili da se, sa kritičke distance, bez mitomanije i kompleksa, sagleda Njegoševo djelo. Sugerisali su kako bi iz školskih udžbenika trebalo izbaciti one
sadržaje koji vrijeđaju muslimane i
šalju opasne poruke vjerske i etničke netrpeljivosti.
“Državna strategija nametanja praznovanja rođendana
romatičarskog pjesnika čije najznačajnije djelo počiva na antiislamskom civlizacijskom konceptu
nije doprinos nadgradnji vrijednosti multivjerske Crne Gore”, poentirali su autori saopštenja Bošnjačke stranke.
Crna Gora o kojoj Njegoš
pjeva je zemlja jedne
vjere i jednog naroda.
To nije današnja Crna
Gora (ona je srećom,
nešto sasvim drugo) –
to je Republika Srpska.
17
Kritičke paralele
I reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić
iznio je neslaganje sa Vladinom namjerom o Njegoševom prazniku.
U brojnim javnim istupima koji su uslijedili, crnogorski intelektualci su, manje-više, ponavljali sljedeće: treba
to postaviti u pravi istorijski kontekst, Bošnjaci to nisu
dobro razumjeli...
Nekad i sad
To “Bošnjaci nisu dobro razumjeli” je bilo istinski iritantno. Šta, molim lijepo, tačno oni nisu dobro razumjeli:
“Udri vraga, ne ostav mu traga”, “Kako smrde ove poturice… Kad blizu njih sjedim u skupštinu, ja nos držim
svagda u rukama… Evo vidiš kako smo daleko, i opeta
ona teška vonja od nekrsti ovde zaudara”, ili možda ono
“da trijebimo gubu iz torine”? Ili nisu dobro razumjeli
“da čistimo zemlju od nekrsti”? Ili možda nisu razumjeli
ovo: “nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu! Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Muhamedom”. Biće, možda, da su krivo shvatili i ovo: “No
lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte”.
Zanimljivo, iako nisam musliman, sve to sam i ja pogrešno shvatio.
U racionalnoj raspravi nemoguće je osporiti da
centralno Njegoševo djelo, “Gorski vijenac”, govori o
“istrazi poturica”, “čišćenju” Crne Gore od muslimana.
Pravnicima možemo ostaviti da raspravljaju o tome je li
akcija “istrage poturica” koju Njegoš opisuje genocid ili
etničko čišćenje.
Njegoš to opisuje ovako: “Kuće turske ognjem izgorijesmo, da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domaćega vraga. Iz Cetinja u Đeklić pođosmo. Ćeklićki se
razbježaše Turci malo koga od njih posjekosmo ma njihove kuće popalismo; od mečeta i turske džamije napravismo prokletu gomilu, neka stoji za uklin narodu”.
Šta kaže vladika Danilo, kada čuje taj raport? Možda
se kroz njegova usta Njegoš kritički određuje prema genocidu-etničkom čišćenju? Ne baš. “Blago meni, moji sokolovi, blago meni, junačka svobodo! Jutros si mi divno
voskresnula iz grobovah našijeh đedovah”, veli on.
Naravno da Njegoš nije blagonaklono mogao gledati
na Turke, od kojih je herojski branio zemlju, ali moraju li
se u crnogorskim školama njegove formulacije o islamu
učiti kao sveto pismo?
“Gorski vijenac” se obično opisuje kao spjev o borbi za
slobodu od turskog osvajača. Dobro. Ali on je i još nešto:
spjev o “čišćenju” zajednice od pripadnika druge vjere,
on je mit o stvaranju homogene, jednonacionalne i jednovjerske zajednice, koja će se “pročistiti” kroz krv i oganj.
Crna Gora o kojoj Njegoš pjeva je zemlja jedne vjere
i jednog naroda. To nije današnja Crna Gora (ona je srećom, nešto sasvim drugo) – to je Republika Srpska.
Naravno da Njegoš nije blagonaklono mogao gledati
na Turke, od kojih je herojski branio zemlju, ali moraju li
se u crnogorskim školama njegove formulacije o islamu
učiti kao sveto pismo? Nije li nekritičko čitanje «Gor-
18
Revija FORUM
skog vijenca» malo nezgodno u viševjerskoj i višenacionalnoj zajednici kakva je današnja Crna Gora, u kojoj
petinu stanovništva čine muslimani?
Imam i pitanje za sve one u Crnoj Gori koji se izjašnjavaju kao hrišćani, pravoslavci: kako se osjećate zbog
činjenice da muslimanska djeca u školama građanske
države moraju učiti retke koje sam citirao bez nužne
kritičke distance? Ne kaže li vaš hrišćanski moral da ne
činiš i ne poželiš drugome ono što samome sebi ne želiš?
Da vaša djeca uče stihove koji kažu “kako smrde ovi hrišćani”, da li bi vas zadovoljilo objašnjenje da “vi to niste
dobro razumjeli”? Tolerancija prema drugačijem
Natrag u Skupštinu Crne Gore. Na Odboru, “za” su
bili predstavnici vladajućeg DPS-a i opozicionog SNP-a.
Predstavnici Demokratskog fronta bili su protiv – oni bi
praznik, ali da se navede da je Njegoš Srbin, a ako može
i da se doda da su u Crnoj Gori oduvijek svi bili Srbi.
Presudili su članovi Odbora iz dvije građanske partije
– Socijaldemokratske i Pozitivne Crne Gore, koji su bili
suzdržani.
Zašto mislim da Socijaldemokratska partija i Pozitivna za ono što su učinili na skupštinskom Odboru zaslužuju aplauz? Zato što su istinske osjećaje svojih živih sugrađana muslimana pretpostavili uvijek lažnoj nacionalnoj mitomaniji. Zato što su između robovanja tradiciji i
kanonu i tolerancije prema drugačijem od sebe odabrali
ovo drugo. Zato što su uradili upravo suprotno od onoga
što desnica danas čini u Hrvatskoj, pripremajući zabranu ćirilice, sve da bi se stvorila njegoševska Hrvatska:
zemlja jednog naroda, jedne vjere, jedne seksualnosti i
jednog pisma. Nakon što su politički i vjerski predstavnici Bošnjaka i
muslimana u Crnoj Gori iskazali neslaganje sa prijedlogom
Vlade, postalo je jasno da taj prijedlog može biti izglasan
samo na jedan način: tako što će se predstavnici takozvane
“pravoslavne većine” oglušiti o zahtjev manjine.
Većina, naravno, uvijek može preglasati manjinu, ali
pravo pitanje glasi: treba li većina činiti tako? Upravo tu,
u toj finoj razlici između “može” i “treba” leži suština
demokratije.
“Glasanje o Njegošu” u Skupštini Crne Gore imalo je i
bitne političke implikacije. Ono je bilo direktni nastavak
obnove saveza vladajućeg DPS-a i Amfilohija Radovića, saveza koji je ozvaničen državnim pokroviteljstvom
otvaranju Amfilohijevog mega-Hrama u Podgorici.
Kao što su se složili tada, i po pitanju Njegoša složili
su se pripadnici DPS-a i SNP-a, dvije partije koje su, sve
do rascjepa 1997, zajedno i uz punu podršku “pravoslavne većine”, vladale Crnom Gorom.
Oni koji se sjećaju Crne Gore iz tog vremena, znaju
da je to najgora od svih mogućih Crnih Gora.
(Napomena: Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.)
Januar, 2014.
Revija FORUM
Društvo
Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske
Zajedničkim projektima
do razvoja sjevera
Učesnici tematske rasprave u Bijelom Polju
Povodom 29. Novembra, dana Republike Turske, u Bijelom Polju su, od 21 do 24. Novembra, održani
Peti susreti prijateljstva građana i naroda Crne Gore i Republike Turske. Organizatori ovih susreta
bili su Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva, u saradnji s Ambasadom Republike Turske u Crnoj
Gori, Turskom agencijom za međunarodnu saradnju i razvoj (TIKA) i Forumom Bošnjaka Crne Gore.
Susreti nastavljaju višegodišnju misiju podsticanja saradnje udruženja građana, biznismena,
ustanova i institucija Crne Gore i Republike Turske, a u skladu sa misijom bila je i tema susreta
Ekonomska saradnja Crne Gore i Republike Turske - mogućnosti zajedničke valorizacije raspoloživih
resursa Sjevera Crne Gore - Bijelog Polja, Petnjice, Berana, Andrijevice, Plava i Rožaja.
Piše: Goran Drobnjak
Na otvaranju Petih susreta prijateljstva, predsjednik
Društva crnogorsko-turskog prijateljsva, Rifat Rastoder
je kazao da je i u Crnoj Gori, kao i u svim ostalim balkanskim državama, nema oblasti u kojoj nije vidljiv pečat
međucivilizacijskog prožimanja sa republikom Turskom,
a s druge strane i činjenica da je u Crnoj Gori još veoma
vitalno i nasljeđe, predrasude u kojima su u svijesti ljudi i
dalje kojekakve srednjovjekovne bitke sa Osmanlijama u
svježem pamćenju više od svih drugih događaja. - TranJanuar, 2014.
sformaciju takve svijesti, tačnije kompleksa, smatramo
bitinim preduslovom u ostvarivanju postavljenih ciljeva.
Crna Gora još od Balkanskih ratova baštini i najduži period međudržavnih odnosa sa Turskom. Odnosi datiraju
još od kraja 15.vijeka, perioda uspostavljanja specifične
otomanske administracije, sa ondašnjom crnogorskom
dinastičkom porodicom Crnojević, o čemu najilustrativnije djeluje činjenica da u Turskoj i dan danas počivaju
dva nasljednika rodonačelnika dinastije Ivana Crnojevića. Kasnije, diplomatski odnosi ove dvije države se uspostavljaju nakon Berlinskog kongresa, a kasnije prijateljstvo dvojice suverena sultana Abdul-Hamida II i knjaza
Nikole, najbolje ilustruju međusobno dobre odnose njihovih država. Nakon povlačenja Turske sa Balkana, nestaje i Crna Gora kao država i biva prisajedinjena Srbiji,
19
Društvo
kazao je Rastoder, dodajući da je obnovom crnogorske
državnosti, 2006 godine, ponovo su se stekli uslovi za obnovu dvije savremene države Turske i Crne Gore. -Tokom
viševjekovnih odnosa ove dvije države su prolazile razne
faze uspona, padova i sukoba, uvijek uz visoko međusobno uvažavanje, međutim, savremeni odnosi se mogu smatrati primjerom međusobnih odnosa uopšte. Svi kojima
je stalo do dugoročnih odnosa Crne Gore i Turske, a posebno oni koji su završili studije u Turskoj imaju obavezu
da učine sve da na kvalitetnoj prezentacije prave slike o
Republici Turskoj i obrnuto o Crnoj Gori. Društvo crnogorsko-turskog prijateljstva, brojni naučni skupovi i aktivnosti su samo jedan od primjera. Naš tematski pristup
je privredna saradnja, koja je usmjerena na ekonomsku
zonu sjevera Crne Gore, prirodno najbogatiju, a istovremeno jednu od najsiromašnijih područja u Crnoj Gori.
To je pravi izazov za svaku, a pogotovo ekonomiju, kakvu
ima Republika Turska, istakao je Rastorer uz konstataciju da bi bilo zadovoljstvo održati prezentaciju slučnu
ovoj, i predstaviti potencijale u Istanbulu, Izmiru ili nekom drugom gradu, čemu se u budućnosti i nada.
Predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić
smatra da nastavak ovih susreta predstavlja podsticaj intenzivnog dijaloga i jačanje prijateljskih odnosa između
naših država, što smo u proteklom periodu i potvrdili
potpisivanjem niza bilateralnih dokumenata, kroz mnoge investicije i zajedničke životne projekte. - Odnosi između naših zemalja su već doživjeli nivo
strateškog partnerstva, uspostavljanjem ekonomske saradnjena kulturnom i ekonomskom nivou, sklapanjem
brojnih strategija razvoja, uključujući i nešto što je bilo
preteča naših slojevitih odnosa, razvoj Društva crnogorsko-turskog prijateljstva. Značajno prisustvo turskih investitora u Crnoj Gori kroz kompanije i agencije, faktička je potvrda naših izuzetno kvalitetnih odnosa, ali prije
svega povjerenja koje je Crna Gora, kao lider mnogih
procesa u regionu, zavrijedila od ovog evroazijskog kolosa ,polazeći prvenstveno od zajedničkih univerzalnih
20
Revija FORUM
vrijednosti koje gajimo, zatim interesa, i dobrih državnih
odnosa, koje konačno treba afirmisati kroz proširenje
ekonomske saradnje i kroz nove investicije, naglasio je
Žurić, ističući da je misija svih nas da u ime naših naroda,
budućnost naših odnosa bude prostor boljeg povezivanja, na poseban način verifikuje ovu saradnju građana,
privrednika i institucija, navodeći pritom da u Turskoj
postoji nekoliko kolonija iseljenika koje su porijeklom iz
Crne Gore, a značajan broj njih je upravo iz Bijelog Polja.
Žurić je i najavio da će već iduće sedmice će predstavnici Opštine Bijelo Polje, sa Opštinom Burhanija, koja
se nalazi na jugu Turske, potpisati povelju o posebnim
odnosima, što će označiti nove partnerske poduhvate u
oblastima poljoprivrede, turizma, kulture, sporta i trgovine, a podatak da će povelja biti potpisana sa predsjednikom Opštine Burhanija Fikretom Akova, koji je porijeklom iz Bijelog Polja, možda najbolje oslikava specifičnost odnosa Crne Gore i Turske. -Bijelo Polje ima namjeru da uspostavi odnose i sa drugim opštinama, a preduzetnička inicijativa i razvijena trgovina i privreda koja se
budi, predstavljaju pogodan prostor za strane investicije.
U ovom pravcu, usvojilismo Strateški plan i nove biznis
zone sa značajnim poreskim i komunalnim olakšicama,
kao i velika ulaganja u razvoj lokalne infrastrukture.
- Razgovorajući nedavno sa turskim ambasadorom u
Crnoj Cori gospodinom Tanilirom, prilikom njegove posjete Bijelom Polju, odredili smo prioritete i najbitnije
tačke naših budućih odnosa, fokusiranih najprije na život i dobrobit pojedinca. Među prisutnima su upravo oni
ljudi koji svojim djelovanjem omogućuju napredak naših
ekonomija i od kojih pomenuti ciljevi najdirektnije zavise, zaključio je na kraju izlaganja Žurić.
Ambasador Republike Turske u Crnoj Gori, Mehmet
Nijazi Tanilir je istakao da su ovi susreti postali već tradicionalni i svojevrstan most između dvije zemlje. -Veoma je bitno što su ovogodišnji susreti održani u Bijelom
Polju. Mnogi privrednici i zvaničnici iz Turske imaju mogućnost da vide privredne i prirodne potencijale Bijelog
Januar, 2014.
Revija FORUM
Polja i opština sa sjevera Crne Gore. Naši odnosi nijesu
samo protokolarni, već prijateljski. I ako nijesmo komšijske zemlje imamo bliskosti da se možemo zvati komšijama. Primjerni brojnih dobrih odnosa je i agencija Tika
koja funkcioniše već dugi niz godina u Crnoj Gori, rekao
je Tanilir. On je naglasio da Turska daje podršku članstvu
Crne Gore u NATO i preporučuje turskim firmama da investiraju u Crnu Goru.
- Odluka turske ,,Ziraat banke’’ da otvori svoja predstavništva u Crnoj Gori će dodatno poboljšati naše ekonomske odnose. Zirat banka će na sjeveru Crne Gore
kroz program kreditiranja malih i srednjih preduzeća
doprinijeti ekonomskom razvoju ovog dijela Crne Gore.
Time mislim da ćemo osim podrške lokalnom razvoju
koju daje vlada Turske kroz agenciju Tika, značajno pospješiti ekonomiju Crne Gore uopšte, rekao je Tanilir. On
je pozdravio uspostavljanje partnerstva partnerstvo Bijelog Polja i Burhanije. -Partnerstva sa turskim gradovima
i opštinama su uspostavili i Bornava sa Barom, Gazientep
sa Cetinjem i Podgorica sa Istanbulom. Na polju kulture svakog dana imamo sve bolje odnose. Imamo sve veći
broj studenata koji se u Turskoj prijavljuju za osnovne,
masters i specijalističke studije. Uskoro ćemo potpisati
sporazum u oblasti kulture gdje će se omogućiti Turskoj
i Crnoj Gori da otvore svoje kulturne centre, zaključio je
Januar, 2014.
Društvo
Tanilir na kraju svog izlaganja.
Direktor Turske agencije za međunarodnu saradnju i
razvoj TIKA Mustafa Jazici kazao je da je ta humanirna
organizacija poslednjih pet godina znatno doprinijela razvoju i unaprijeđenju odnosa dvije zemlje.
- Do sada smo realizovali veliki broj projekata naročito iz oblasti obrazovanja i kulture. Ovakvi susreti mogu
da doprinesu razvoju poljoprivrede, industrije i drugih
grana, kazao je Jazici i napomenuo da je potrebna i veća
posvećenost tim oblastima i sa crnogorske strane, naročito poljoprivredi.
U tematskoj raspravi o mogućnostima zajedničke valorizacije resursa Sjevera Crne Gore, uvodna izlaganja
imali su potpredsjednici Vlade: Vuica Lazović i Rafet
Husović.
Potpredsjednik Vlade dr Vuica Lazović je, između
ostalog, primijetio da ovaj događaj na najbolji mogući način odražava odnose Crne Gore i Turske.
- U pitanju su istinski prijateljski odnosi koji su praćeni izuzetno o dobrom političkom saradnjom, a u posljednje vrijeme i jednom kvalitetnom ekonomskom saradnjom, istakao je Lazović. On se dalje bavio ekonomskim
pokazateljima međusobne saradnje Crne Gore i Turske.
- Robna razmjena Crne Gore sa Turskom bilježi konstantan rast. Ona je na zadovoljavajućem nivou, ali to za-
21
Društvo
sigurno nije dovoljno i postoji još dosta mjesta za njeno
poboljšanje. Ukupne investicije Republike Turske u Crnu
Goru, u periodu od 2006. do 2013. iznosile su blizu 50 miliona eura, kazao je Lazović, dodavši da zaista ohrabruje
činjenica da dobre poslovne rezultate bilježe sve turske
kompanije koje su se odlučile da šire posao svoj u Crnoj
Gori.Podsjetio je pri tom na niz podsticajnih mjera za
ulaganja u valorizaciju resursa.
Husović je, između ostalog podsjetio da područje Sjever čini 53 odsto Crne Gore, a naseljava ga oko trećinu
ukupnog stanovništva.
- Potencija Sjevera se ogleda prvenstveno u očuvanim
prirodnim resursima, poljoprivrednom zemljištu, drvnom i stočnom fondu, i dobrim uslovima za zimski i eko
turizam, kazao je Husović i istakao da strani investitori
u Crnoj Gori imaju nacionalni tretman, i da naša zemlja
nudi poreske i druge olakšice pri ulaganju u nerazvijena
područja kakav je sjever.
Za turskog poslanika Refika Akova, susreti u Bijelom Polju nose posebnu draž, jer svoje korijene vuče od
Prezentacija resursa
Iz prezentacije resursa Sjevera Crne Gore, koju
je priredio magistar Omer Cikotić, medju ostalog,
potencijalni investitori iz Turske imali su priliku
da se upoznaju sa opstim karakteristikama opstina Bijelo Polje, Petnjicu, Berane, Plav, Andrijevicu
i Rozaje, ali i sa posebnim naglaskom na resurse koji
mogu biti interesantni za ulaganje, na obostranu korist. Prezentacijom su obuhvaceni i projekti koje je
moguce realizovati kroz direktna strana ulaganja,
ali i moguci partneri iz ovih opstina.
Potencijali poljoprivrede, suma, voda i turistickih destinacija su glavne karakteristike koje se vežu
za ove opstine, ali i glavni aduti koji mogu privuci
strane investitore.
22
Revija FORUM
plemena Sijarića iz Godijeva. -Moj otac je odselio krajem
šezdesetih godina u Tursku. Prvi put sam u njegovom
rodnom Godijevu bio prošle godine. Iako nisam rođen
ovdje, nosim divne uspomene odavde, ispričao je Akova
ističući da voli Crnu Goru kao svoju domovinu.
Osim navedenih, susretima prijateljstva Crne Gore
i Turske u Bijelom Polju učešće su uzeli i predstavnica ministarstva ekonomije Turske Sultan Iskender sa
saradnicima, potpredsjednik privredne komore Izmira
Akin Kanzančolu, kopredsjednik crnogorsko-turskog
društva i počasni konzul Turske u Bosni i Hercegovini
Kemal Bajsak, gradonačelnik opštine Bornova u Izmiru Kamil Sindir, Salih Akgul, vlasnik Kompanije
SALCANO (proizvodnja bicikala i motocikala), Akan
Suver, počasni konzul Crne Gore u Republici Turskoj,
Senay Bicer, advokat, Cemal Senel, preduzetnik,
Abdulah Gul, službenik, Murat Kirman, turistički
radnik, Nadir Erol, turistički radnik, Nedžip Dogru
– Gintash; Aybur Uluca - Proizvodnja i trgovina tekstilom, Ouz Turkeli - Turkisherlines, Suhat Korkmaz
– izvršni director Tos čelik Nikšić, te predstavnici opština Petnjica, Berane, Andrijevica, Plav i Rožaje, koji
su iznijeli referate o potencijalima i mogućnostima
razvoja svojih opština, kao i preko 50 preduzetnika iz
ovih opština.
Centar za kulturu Bijelo Polje i KUD “Tekstilac” su
naveče za učesnike susreta priredili bogat koncert igara i
pjesama naroda Crne Gore.
Susreti su, ianče, započeli u četvrtak, 21. novembra,
koktelom dobrodošlice koji je priredio predsjednik Društva crnogorsko-turskog prijateljstva a na kojem je, pored
Rastodera, goste pozdravio i Džemal Ljušković, predsjednik Skupštine opštine Bijelo Polje.
U petak, 22. novembra, gosti su posjetili kompaniju
„FRANCA“, potom novoobnovljenu džamiju u Bioči, zatim Petnjicu, Berane, Andrijevicu i Plav.
Tematski dio susreta održan je u subotu, 23. Novembra, u - može se reći - izvanrednim uslovima novoizgrađenog hotela Komapanije „Franca“, gdje su sva tri dana
bili smješteni i gosti iz Republike Turske.
Januar, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Sa putovanja Sjeverom Crne Gore
U zemlji predaka
Piše: Edin Smailović
Kažu da čovjek može da napusti zavičaj, ali zavičaj
ne može da napusti njega. Čak generacijama kasnije
ipak i potomci iseljenika će reći da im je negdje tamo
zavičaj. Tako mnogi Jevreji rasuti širom svijeta još prije
18 vijekova reći će i danas da je Izrael njihov dom iako
tamo nisu nikada bili. Irci koji su prije 180 godina otišli u Ameriku i danas sa čežnjom govore o predivnom
zelenom ostrvu koje su njihovi preci bili prisiljeni da
napuste.
Takav je slučaj i sa potomcima naših iseljenika u Turskoj. Bilo da su se odselili prije sto godina, između dva
svjetska rata ili 50-ih i 60–ih godina prošlog vijeka, zajedničko im je jedno: čežnja i ljubav prema zemlji svojih
predaka.
U okviru Petih susreta prijateljstva građana i naroda
Crne Gore i Turske, koji su održan 21-24 novembra u Bijelom Polju, u petak, 22. novembra organizovan je obilazak sjevera Crne Gore.
Prva destinacija koju smo obišli bili su pogoni kompanije FRANCA u industrijskoj zoni Bijelog Polja u naselju Nedakusi. Više nego srdačni domaćini na čelu sa
jednim od vlasnika firme toplo su nas dočekali i uputili
se sa nama u obilazak firme. Naši domaćini su se potrudili da vidimo sve pogone, kompletan proces proizvodnje u ovoj kompaniji. Gosti iz Turske su bili zadovoljni
sa onim što su vidjeli i pokazali su veliko interesovanje
za saradnju na polju mesne industrije i izvoza mesnih
proizvoda.
Nakon posjete kompaniji FRANCA krenuli smo u
posjetu Zavičajnom Muzeju u Bijelom Polju gdje su
naši domaćini bili Izet Erović, direktor Centra za kulturu i Željko Raičević, rukovodilac Muzeja. Naročito je
bio interesantan podatak da je zgrada Muzeja napravljena još 1897 godine i da joj prva namjena bila svetovna
škola-ruždija. Osoblje Muzeja se potrudilo da pruži što
više informacija, a naročito detaljni su bili objašnjavajući
značaj eksponata iz osmanskog perioda koji se čuvaju u
fondu Muzeja. Direktor Centra Izet Erović i rukovodilac Muzeja Željko Raičević istakli su dobru saradnju sa
Januar, 2014.
Učesnici susete ispred džamije u Bioči
U posjeti kompaniji Franca
23
Društvo
republikom Turskom na polju kulture i želju da se ta saradnja u bliskoj budućnosti intenzivira.
Sljedeća destinacija posjete bila je novobnovljena
džamiji u selu Bioča. Džamija je sagrađena u 17 vijeku a
tokom burnih istorijskih događaja stradala je više puta.
Zadnji put je zapaljena 1943 godine, a zasjala je opet starim sjajem ove godine, kada je svečano otvorena. Džamija je obnovljena zahvaljujući donacijama ovdašnjih
džematlija i pomoći turske razvojne agencije TIKA.
Ispred biočke džamije goste su dočekali ljubazni čla-
Revija FORUM
novi odbora, koji nisu krili svoju zahvalnost za pomoć u
obnovi ovog istoriski važnog objekta.
Džumui-namaz gosti su klanjali u, po mnogo čemu
jedinstvenoj Petnjičkoj džamiji. Sa istorijatom džamije
goste je upoznao glavni imam Husein Ramčilović, koji
se zahvalio na posjeti, a i upoznao nas i sa problemima
i potrebama džamije i džemata. On je, između ostalog,
naglasio da je Petnjička džamija jediona u regionu sa 3
boja (sprata) za klanjanje, te da je jedna od najstarijih u
regionu.
Husein - Ceno Tuzović: Doživljaj za pamćenje
U crnogorskom dijelu Sandžaka ili sjeveru Crne
Gore, kako se to sada naziva, dosada sam boravio na
dan. Nikada prije nijesam noćio. Ovoga puta, u povodu
Pete skupštine Društva crnogorsko-turskog prijateljstva, bio sam tri dana. Tri noći sam spavao u novoizgrađenom hotelu „Franca“, vlasništvo Hilmije Franca.
Još nije dobio kategoriju.
Bez obzira na to, hotel je najvećeg ranga. Nešto
slično nijesam doživio. Mislim da takvog hotela nema
u Crnoj Gori. „Splendid“ ne znam. U njemu nijesam
ni kafu popio. Zato ga ne bih sa njime upoređivao. Bez
pretjerivanja, ni u Parizu se ne bi zastidio.
A sad moja asocijacija na ime Sandžak. Vrlo poznat
i važan u doba Osmanlija.
U Kraljevini Jugoslaviji (SHS), takođe je imao vidno mjesto za tamošnje stanovništvo - Pljevlja, Rožaje,
Bijelo Polje, Berane, Plav, Gusinje, Andrijevica).
KPJ za Crnu Goru ga je imala u nazivu svog rukovodećeg organa - zvao se Pokrajinski komitet za Crnu
Goru, Boku i Sandžak. U toku NOR-a njegovim imenom zvao se Okružni komitet Partije. U junu 1942. odlukom Vrhovnog štaba NOV i POJ stvorena je Treća
sandžačka udarna brigada.
Poseban doživljaj bio je obilazak opština smještenih u dolini Lima.
U Bijelom Polju smo prvo posjetili Kompaniju
„Franca“ za proizvodnju mesa i mesnih prerađevina i njene pogone. Sin osnivača i vlasnika kompanije
Hilmije, Safet nas je podrobno obavijestio o njenim
uspjesima. Ona predstavlja najstabilniji radni kolektiv sa 1.500 zaposlenih. Nešto slično ovoga trenutka
nemamo u Crnoj Gori.Zatim smo posjetili Zavičajni
muzej i upoznali se s eksponatima iz dalje i bliže prošlosti, kao i s aktivnostima poznatih ličnosti kulturnog
života Bijelog Polja (nekadašnjeg Akova).
Slijedila je, potom posjeta džamiji u selu Bioča, koja
je nadživjela dva rušenja. Prvo 1912. kada su ovi krajevi
nakon Prvog balkanskog rata pripali Crnoj Gori i kada
24
Mladi su nas lijepo dočekali u Plavu
je, aprilu 1913. godine, izvršeno nasilno pokrštavanje,
pokolj i iseljavanje stanovnika Plava i Gusinja (vođa
Avro Cemović, brigadni general crnogorske vojske).
Tada je ova džamija djelimično oštećena, ali se u njoj
mogla obavljati dnevna molitva – pet vakata namaza.
Drugi put su je do temelja porušili četnici Pavla Đurišića, tokom Drugog svjetskog rata, u okviru božićneg
zločina prema muslimanima u dolini Lima.
Prema utvrđenom program slijedila je posjeta Petnjici, kojoj je Skupština Crne Gore vratila status opštine, koju je imala u Kraljevini Jugoslaviji i novoj državi
SFRJ do 1957. kada su sve manje opštine ukinute a potom je slijedila i posjeta Beranama, Andrijevici i Plavu.
Uz plahi i brzi Lim bilo nam je ugodno. Dva prizora su nam tek djelimično poremetila prelijepi osjećaj. Hladnoća osniježenih vrhova Visitora i Prokletija,
a drugo – poprilične gomile smeća tik uz obalu same
rijeke.
Ovo putovanje i boravak u Bijelom Polju, uključujući sva dešavanja tokom Petih susreta crnogorskoturskog prijateljstva su, ipak, izuzetan doživljaj za
pamćenje.
Januar, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Druženja i razgovora sa Baysakom nikad dosta
Poslije džuma-namaza zadržali smo se u obilasku
Petnjice, administrativnog centra tek nedavno formirane opštine. Obišli smo prostorije Centra za kulturu, Divan-bašču a gostima je naročito bilo drago kada su vidjeli
ulicu tursko-crnogorskog prijateljstva.
Nakon Petnjice sljedeća stanica naše rute bio je grad
Berane. Tamo su nam domaćini bili Braho Adrović, potpredsjednik opštine Berane i Hakija Ramdedović ugledni privrednik. Braho Adrović je u ime opštine Berane
poželio dobrodošlicu. Upoznao je goste sa činjenicom
da su grad Berane upravo osnovali Turci 1862 godine, i
da je nedavno upriličena proslava povodom 150 godina
od osnivanja. Hakija Ramdedović je takođe poželio dobrodošlicu i upoznao goste sa djelatnošću kojom se bavi
i pokazao interes za razvoj privredne saradnje sa Turskom.
U Plavu su domaćini bili Enes Drešković direktor
Nacionalnog parka Prokletije i Džavid Šabović poslanik
u crnogorskom parlamentu,koji su organizovali obilazak
znamenitosti ovog malog grada bogate prošlosti.
Naročito je bila interesantna posjeta džamijama u
Plavu: askerskoj i carskoj. Prva je vjerovatno najstarija
džamija u Crnoj Gori sagrađena još 1 471 godine za potrebe osmanske vojske i danas je spomenik kulture pod
zaštitom države. Druga sagrađena početkom 20 vijeka,
vjerovatno jedna od posljednjih izgrađenih u Crnoj Gori
u osmansko doba. Sagrađena je u znak zahvalnosti sultana Plavljanima i u ovih sto godina veoma kratko vrijeme
imala je funkciju džamije. Tek odlukom opštine Plav iz
1991 godine opet joj je vraćena prvobitna namjena. Nakon obilaska grada naši domaćini u Plavu priredili su ručak za nas i goste u restoranu Srednje škole u Plavu.
Nekima od naših gostiju ovo je bio prvi susret sa sjeverom naše zemlje. Među gostima bio je i Ajbar Uluca,
pravnik i biznismen iz grada Burse.
Januar, 2014.
Ja sam po ocu porijeklom iz Nikšića, tamo smo se
prezivali Ljuce, a po majci sam iz Travnika. Moji su se
dva puta selili za Tursku. Prvi puta sa izbijanjem drugog svjetskog rata 1941. godine a drugi puta odmah po
završetku rata. Još moj djed bavio se tekstilom. Imao je
fabriku u Sarajevu prije rata. Onda je došao komunizam.
Mi smo bili bogati i naša imovina je nacionalizovana. I
moji su opet otišli za Tursku. Ovaj put zauvijek. Tamo
sam završio fakultet i krenuo odmah u privatni biznis.
Odlučio sam se za ono u čemu sam već imao iskustva, za
tekstilnu industriju. U početku je bilo jako teško,sve sam
radio: marketing, i proizvodnju, i nabavku.Sada sa ponosom ističe da je vlasnik porodične firme sa 30 zaposlenih u kojoj radi sa svojim sinovima. Takođe sa ponosom
ističe da je počasni konzul Bjelorusije u Turskoj, u koju
putuje nekoliko puta godišnje.
Još jedan od uspješnih iseljenika je i Refik Akova.
Odlično govori naš jezik jer je sa devet godina odselio
u Tursku. Mi smo otišli 60-ih godina. Prvo je otišao moj
otac koji je tamo imao sestru. Nakon dvije godine odveo
je i porodicu. I on ne krije da je u početku bilo teško, ali je
danas uspješan u politici i poslanik u gradskoj skupštini
Istanbula. Često je u rodnom kraju i važna spona u povezivanju ljudi iz biznisa, politike i kulture sa Turskom.
Advokatica Šenaj Bicer, uspješna u struci, poslanica je gradskoj opštini Bornova, grada Izmira, izuzetno
aktivna u programima bošnjačkog udtruženja. Moj dedo
se još 1914, brodom preko Bara doselio u Tursku. Sa porodicom je uspio da stvori pristojne uslove za život, a ja
san iz treće generacije koja je imala uslove da se školuje.
Iako je prošlo već sto godina ova žena s ponosom ističe
da su njeni iz Kolašina, čuva porodične uspomene i srećna je što je opet u zemlji svojih predaka, Važno joj je da
dobro savlada naš jezik. I tako priča jedna za drugom.
Mogla bi to biti ogromna zbirka za nauk i pamćenje.
25
Društvo
Revija FORUM
Bajramski susreti
Praznik bliskosti
Prijem za članove i prijatelje Foruma
Povodom velikog islamskog praznika, Kurban Bajrama, Forum Bošnjaka Crne Gore je 14. oktobra organizovao tradicionalni Bajramski susret. U velikoj sali
podgoričkog KIC-a, za predstavnike državnog i diplomatskog kora, kao i za članove i prijatelje Foruma, priređen je koktel a potom i koncert sevdaha na kojem je
nastupio popularni, mladi umjetnik iz Bosne i Hercegovine, Armin Muzaferija, sa orkestrom i prijateljima,
darovitim solistima Almom Subašić i Esadom Merulićem. Maestralnom interpretacijom ilahija, balada i sevdalinki, učesnici programa oduševili su prisutne pa je
svaka pjesma propraćena ritmičnim aplauzima brojne
publike.
Među uvaženim zvanicama, Bajramskom susretu prisustvovali su ambasador Turske u Crnoj Gori,
Mehmet Nijazi Tanilir, Makedonije, Aleksandar Vasilevski, Bosne i Hercegovine, Izmir Talić i drugi diplomatski
predstavnici, ministar unutrašnjih poslova Crne Gore
Raško Konjević, gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, potpredsjednik SDP-a Rifat Rastoder, predstavni-
26
ci ministarstva inostranih poslova Branko Milić, Darko
Uskoković, ombudsman Šućko Baković i druge istaknute
ličnosti.
Goste, članove i prijatelje Foruma, pozdravili su
predsjednik Savjeta Husein Tuzović i Mirsad Rastoder.
- Čast mi je da Vas pozdravim u ime Foruma Bošnjaka
koji i ovim tradicionalnim Bajramskim susretom potvrđuje svoju misiju razboritog širenja bliskosti među ljudima i narodima u Crnoj Gori i zajedničkog zbližavanja sa
drugim narodima i državama.
Jedan dobri čovjek među nama je rekao da je Kurban
Bajram praznik bliskosti jer se kurbanom čovjek približava Bogu, a dijeljenjem onoga što je žrtvovano u njegovo ime čovjek se približava čovjeku.
U to ime neka Bajramska radost solidarnosti, razumijevanja i jedinstva obasja sve dane pred nama. I ovaj
Bajramski koncert je svojevrsna hedija-poklon Foruma
Bošnjaka u znak stalne obaveze da cijeneći i sebe i druge
tragamo za istinskom ljepotom življenja u multietničkom, multikonfesionalnom i multikulturnom društvu.
Januar, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Građanskoj Crnoj Gori koja je najljepši okvir za sve naše
posebnosti, naglasio je Rastoder.
Atmosferom u podgoričkom Domu kulture zadovoljan je bio i Armin Muzaferija koji, inače, plijeni pažnju
u svim gradovima na ex-YU prostoru a rado ga dočekuju
i u Turskoj i drugim državama.
- Do sada sam dolazio nekoliko puta u Podgoricu, jer
imam prijatelje, a nastupao sam i na nekim privatnim zabavama. Međutim, ovo je bio moj prvi pravi koncert sa
bendom. Oduševljen sam kako je publika primila svaku
pjesmu, kazao je Muzaferija. On je najavio da priprema
novi album koji će istovremeno biti objavljen u Bosni i
Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji,
Makedoniji, Bugarskoj i Turskoj. Pjesme će biti aranžmanski drugačije, brže od onoga što je publika od mene
navikla. Stalo mi je da pjesme imaju više energije upravo
zbog živih nastupa gdje me uvijek prati bend. Ono što
sam zadržao je emocija po kojoj sam prepoznatljiv, jer i
kad biram pjesme, nikad ih ne slušam samo uhom, već i
srcem - kazao je Muzaferija.
Od srca je pjevao i u Podgorici a u tome su mu svesrdno pomogli daroviti solisti: Alma Subašić, Esad Merulić i
orkestar instrumentalista iz Sarajeva i Novog Pazara.
E.P.
Darko Uskoković i ministar Konjević
Januar, 2014.
Bajram Mubarek!
Vasilevski, Tanilir, Rastoder i Kalamperović (s desna na lijevo)
Organizatori i učesnici koncerta
27
Društvo
Revija FORUM
Bijelo Polje
Konkurs za spomenik
otetim putnicima
Opština Bijelo Polje, na svom sajtu
(www.bijelopolje.co. me) objavila je Konkurs
za izradu umjetničkog rješenja spomenika
žrtvama otmice iz voza 671 u Štrpcima.
Spomen obilježje otetim putnicima iz voza Beograd –
Bar, 27. Februara 1993. godine sa Željezničke stanice Štrpci
kod Priboja, biće podignuto u Spomen parku, na katastarskoj parceli br. 1642, u reonu ulice Slobode , piše u objavi.
Konkurs, raspisan tik pred novu godinu, otvoren je do
kraja januara za sva kvalifikovana fizička lica, u slobodnom tomačenju - umjetnike i arhitekte.
Šifrovane makete idejnih rješenja predlagači mogu dostavljati do 29.januara ove godine, do 15.00 sati u arhivi Opštine Bijelo Polje ul. Slobode Bijelo Polje, kancelarija br 21.
Kriteriji za izbor najboljeg umjetničkog rješenja su:
- estetičnost rješenja,
- realnost, odnosno prepoznatljivost rješenja,
- usklađenost rješenja sa urbanističkim uslovima, koji
će biti stavljen na uvid svim učesnicima Konkursa.
Stručna komisija, koju je imenovao predsjednik Opštine, donijeće odluku o rezultatima Konkursa u roku od 15
dana od dana isteka roka za predaju konkursnih radova.
Opština će dodijeliti autoru najboljeg umjetničkog rješenja nagradu u iznosu od 700 eura.
Sve potrebne informacije u vezi sa ovim Konkursom
zainteresovani mogu dobiti u kancelariji br. 21, Opština
Bijelo Polje, ulica Slobode, svakog radnog dana od 11 do
15 časova.
Ovim je konačno započeta realizacija dugogodišnjih
obećanja rodbini otetih koja preko dvadeset godina čeka
izgradnju spomen obilježja u centru Bijelog Polja.
U obnovljenom zahtjevu prošle godine, Rodbina je od
čelnih ljudi Opštine tražili, - da se što prije pokrene legitimna procedura za izgradnju spomen obilježja Žrtvama
otmice iz voza 671 u Štrpcima, koje treba da bude u najužem gradskom jezgru Bijelog Polja, kao izraz podsjećanja i
trajne opomene da se nikad i nikome slično ne dogodi.
Oni su istakli ,,Simbolika spomen obilježja ima dalekosežno značenje i zbog toga treba da je u adekvatnom prostoru gradckog centra. Po kreaciji stručnjaka i umjetnika
( javnim konkursom ili po pozivu) ovo spomen obilježje
28
može biti plemeniti znak suočavanja s prošlošću i humanistički ukras grada”.
Saglasno višegodišnjim apelima tražimo da se na spomen ploči nađu imena svih 19 putnika otetih iz voza 671
jer ih je stradanje zbog imena objedinilo u opomenu za sva
vremena,- naveli su predstvanici rodbine otetih.
Putnici oteti iz voza u Štrpcima 1993.
Adem Alomerović (1935-93
Džafer Topuzović (1938-93),
Esad Kapetanović (1974-93),
Fehim Bakija (1950-93),
Fikret Memović (1939-93),
Fevzija Zeković (1939-93),
Halil Zupčević (1944-93),
Ismet Babačić (1963-93),
Iljaz Ličina (1953-93)
Jusuf Rastoder (1953-93)
Muhedin Hanić (1966-93)
Nijazim Kajević (1963-93)
Rifat Husović (1958-93),
Rasim Ćorić (1953-93),
Senad Đečević (1975-93),
Safet Preljević (1971-93),
Šećo Softić (1945-93)
Tomo Buzov (1940-93).
Zvjezdan Zuličić (1960-93)
“Bili su sasvim obični ljudi. Na zbornom mjestu zločina našli su se slučajno – svako je po jedna sudbina. Ako
budu zaboravljeni, ako se pomirimo s tišinom voza 671,
biće to znak da za nas nema nade”.
Pored sadržaja, - imena i epitafa za spomenik, rodbina
otetih predložila je i naziv ulice.
Ulica “Štrbačkih žrtava”
- Tražimo da se u Bijelom Polju, jedna od ulica nazove
ulicom, “Štrbačkih žrtava”.
Simbolički, naziv ulice treba da bude iskaz poštovanja
prema civilnim žrtvama i pouka; za trajnu osudu zločinačkih ideja, približavanje za oprost i razumijevanje među
ljudima, - piše u zahtjevu rodbine otetih.
E. Pašić
Januar, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Istraživanje CEDEM-a
Etnička distance
u Crnoj Gori
Bešić
Istraživanje o etničkoj distanci u Crnoj Gori,
koje je sproveo Centar za demokratiju i ljudska
prava (CEDEM) uz podršku Centra za evropske
studije (CES) iz Brisela, pokazuje da je naša
država tolerantnije društvo u odnosu na 2004.
kada je ovakvo istraživanje prvi put rađeno.
Isto istraživanje pokazuje da „ljudi u Crnoj
Gori teško prihvataju da neko ko nije njihove
nacionalnosti ima rukovodeći položaj“.
Skoro trećina građana Crne Gore (31,8 odsto) ne bi
željela da bude saradnik na poslu pripadniku romske nacionalnosti, pokazalo je istraživanje o etničkoj distanci u
Crnoj Gori.
„Kada je riječ da pripadnik druge etničke skupine
bude pretpostavljeni na poslu ispitanicima, prema Crnogorcima je distanca 7,3; Srbima 12; Bošnjacima/Muslimanima 24,2; Hrvatima 31,1; Albancima 36,8 i Romima 43,5 odsto“, objasnio je, na konferenciji za javnost
10.decembra metodolog CEDEM-a Miloš Bešić i dodao
da „ljudi u Crnoj Gori teško prihvataju da neko ko nije
njihove nacionalnosti ima rukovodeći položaj“, kazao je
Miloš Bešić.
Kao jedno od osjetljivih pitanja, prema rezultatima
istraživanja, ispostavilo se i pitanje vaspitanja djece, tj.
nacionalna pripadnost vaspitača.
„Skoro svaki drugi građanin Crne Gore (46,1 odsto) ima problem da neko ko pripada albanskoj nacionalnosti
bude vaspitač djeci u školi“, objašnjava Bešić i dodaje da
vrijednosti rastu i kada se radi o stranim nacijama.
Istraživanje je realizovano u periodu od 12. do 30. novembra 2013.godine.
U Crnoj Gori, kako je pokazalo istraživanje CEDEMa, ljudi „etničku toleranciju“ shvataju kroz druženje i komunikaciju.
Gotovo 43 odsto ispitanika ne bi željelo da se druži i
posjećuje sa Romima, 34,6 odsto sa Albancima a oko 31
odsto sa Hrvatima.
„Svaki peti građanin ili građanka Crne Gore, ne bi želio da živi sa Albancem u istoj državi“, objašnjava Bešić
rezultate istraživanja.
Januar, 2014.
Visok stepen distanciranja, na pitanje života u istoj
državi, ispitanici imaju prema Romima – 22,5, Hrvatima
– 19,9 i Bošnjacima/Muslimanima – 12,7.
Distanciranje se nastavlja i kada je u pitanju život u
susjedstvu ili u istoj zgradi, tj. radi se o sličnim vrijednostima kao i u prethodnom pitanju.
„2,4 odsto je distanciranje u odnosu na Crnogorce, 8
u odnosu na Srbe, 15,4 - Bošnjake. Opet vrijednosti u odnosu na Hrvate i Albance rastu. 24,9 odsto građana Crne
Gore ne bi željelo da u komšiluku ima Albance, odnosno
24,1 – Hrvate. Za Rome već vrijednost ide na 31,5 odsto.
Nema nikakve sumnje da se prema Romima pravi najveći mogući stepen distance“, objašnjava metodolog CEDEM-a.
Više od 64 odsto ispitanika ne bi željelo da bude u daljem srodstvu putem braka sa pripadnicima romske nacionalnosti, oko 53 odsto sa Albancima a 46,5 odsto sa Hrvatima. Gotovo 70 odsto ispitanika ne bi stupilo u brak sa
pripadnikom romske populacije niti bi željelo da njihova
djeca to učine, oko 63 odsto isto misli za Albance, a oko
56 odsto za Hrvate.
Metodolog Miloš Bešić je objasnio da prosječna distanca u odnosu na sve etničke skupine potvrđuje da je
najveća etnička distanca prema Romima, jer više od 46
odsto građana ima tu distancu prema pripadnicima romske populacije.
„Prema Albancima je ta vrijednost 39,4 odsto, a prema
Hrvatima 35,6 odsto. To su vrlo visoke vrijednosti, čak su
prema pripadnicima stranih nacija nešto niže, do 31,5 koliko je ta vrijednost za Amerikance“, naveo je Bešić. On
je dodao da je najmanja prosječna distanca prema Crno-
29
Društvo
gorcima - 7,4 i prema Srbima - 13,2. Bešić je kazao da su,
prema njegovom mišljenju, najvažniji podaci o međuetničkom distanciranju, koji su izraženi na skali od nula do
devet.
Ovi podaci pokazuju da je međuetnička distanca Crnogoraca prema Srbima 0,7 a Srba prema Crnogorcima
0,9. Distanca Crnogoraca prema Bošnjacima/Muslimanima je 2,3, a njihova prema Crnogorcima 1,5.
Distanca Crnogoraca prema Albancima je 3,3, dok je
distanca Albanaca prema Crnogorcima 0,6.
„Albanci prema Crnogorcima ne grade distancu, ali
Crnogorci prema Albancima - i te kako“, naglasio je Bešić.
Najveću distancu pokazuju Srbi prema Albancima
- 5,1, dok Albanci prema Srbima imaju distancu 3. Srbi
imaju visoku vrijednost distance i prema Bošnjacima/
Muslimanima, i ona iznosi 4, dok je distanca Bošnjaka/
Muslimana prema Srbima 2,7.
Bošnjaci/Muslimani imaju veću distancu prema Albancima nego obratno, 2,9 u odnosu na 1,4.
Ukupni podaci pokazuju da je etnička netolerancija
kod Crnogoraca 2,22, kod Srba 3,43, kod Bošnjaka/Muslimana 2,4 a kod Albanaca 2,28.
„Dakle, Srbi pokazuju najveći stepen distanciranja u
odnosu na druge etničke skupine. Razlike nisu drastične, ali oni pokazuju najveći nivo distanciranja“, naveo je
Bešić.
On je podsjetio na podatke iz 2007. godine, kada je
istraživanje dalo mnogo veće vrijednosti nego današnje.
„Te godine su sve ove vrijednosti bile mnogo više nego
što su danas, i bili smo, sa stanovišta mjerenja, u situcaiji kad je etničko distanciranje moglo da napravi ozbiljnu
prepreku normalnom funkcionisanju društva“, pojasnio
je Bešić.
Revija FORUM
„Svaka pojedinačno nacionalna skupina je tolerantnija nego što je bila 2004. i 2007. godine, osim Bošnjaka/
Muslimana. Jedino se pripadnici te skupine u prosjeku
više distanciraju u odnosu na ostale, nego što je to bio slučaj 2004. godine, dok kod svih ostalih imamo pozitivne
trendove“, naveo je Bešić.
On je precizirao da je vrijednost ukupne etničke distance 2004. godine bila 3,14, tri godine kasnije 3,83, dok
je ove godine 2,6.
„Generalno, koliko god nas brinule pojedinačne relacije i odnosi između različitih etničkih skupina, možemo
reći da je ove godine Crna Gora etnički tolerantnija nego
što je bila 2007. ali i 2004. godine kad su te vrijednosti
bile niže“, zaključio je Bešić.
On je, na konferenciji za medije, objasnio da „jedine
empirijske podatke o etničkom distanciranju i odnosima
između etničkih skupina u Crnoj Gori daje ovo istraživanje“. Bešić dodaje da se u svim državama koje su demokratske ali i multietničke, etnička distanca mjeri.
„Odnosi između etniciteta i nacionalnih skupina, u
multietničkim državama, i njihov stepen slaganja, s jedne strane jeste mjera demokratije, s druge strane mjera
stabilnosti sistema“, objasnio je metodolog CEDEM-a
važnost istraživanja o etničkoj distanci.
U istraživanju je korišćena međunarodno priznata
Bogardusova skala za mjerenje socijalne odnosno etničke distance.
Kako je saopšteno na konferenciji uzorak je reprezentativan za sve punoljetne građane Crne Gore. Realizovan
je u 16 sljedećih opština: Bijelo Polje, Berane, Pljevlja,
Podgorica, Nikšić, Cetinje, Herceg Novi, Ulcinj, Bar, Budva, Tivat, Kotor, Rožaje, Plav, Žabljak i Kolašin.
U istraživanju je učestvovalo ukupno 790 ispitanika,
uzorak je dvostruko stratifikovani sa slučajnim izborom
ispitanika u okviru definisanih popisnih krugova. Standardna statistička greška mjerenja iznosi +/-3,5 odsto.
Istraživanje je realizovano u periodu od 12. do 30. novembra 2013.godine.
Pitanja:
On je kazao da novi podaci o distanciranju u odnosu na sve etničke skupine pokazuju da su te vrijednosti
znatno niže nego 2007. godine, i da su niže i od onih iz
2004. Što, kako je naveo, govori o pozitivnim trendovima.
30
1. Da stalno živi u mojoj državi.
2. Da stanuje u mom susjedstvu (u istoj zgradi ili
ulici).
3. Da mi bude saradnik na poslu.
4. Da mi bude pretpostavljeni na poslu.
5. Da se s njim družim i posjećujem.
6. Da ima rukovodeći položaj u mojoj državi
7. Da budemo u daljem srodstvu putem braka sa
rođacima.
8. Da budemo u bliskom srodstvu putem braka sa
rođacima.
9. Da budemo u bliskom srodstvu putem vlastitog
braka ili braka djece.
Januar, 2014.
Društvo
Revija FORUM
Povodom najave otvaranja turske - Zirat banke u CrnojGori
Šansa za
smanjenje kamata
Piše: Amir Nurković
Informacija o otvaranju turske - Zirat banke u CG
izazvala je značajnu pažnju javnosti. Zaintresovani su
prestavnici vlasti, bankarski sistem, privredenici, gradjani… Zašto?
Da bi se ušlo u suštinu ovog pitanja treba se pojedinačno osvrnuti na ova interesovanja. Prirodno je da
se krene sa osvrtom na stanje u bankarskom sistemu.
Nepodijeljene ocjene o stanju banaka u Crnoj Gori, u
zadnjih nekoliko godina, ukazuju na to da je stanje likvidnosti banaka na zadovoljavajućem nivou. Nesporna
je i činjenica da je likvidnost u realnom sektoru ekonomije na veoma niskom nivou. To, pored ostalog znači
da postoji problem u obezbjedjenju obrtnih sredstava
kod privrednih drustava što za posljedicu ima smanje-
Januar, 2014.
ni obim proizvodnje. Posljedica ovakvog stanja je smanjeni nivo investicija što će reći mali broj novih radnih
mjesta.
Kada stanje cijene privrednici, oni kažu da su kreditna sredstva nepovoljna. Kamate su visoke, rokovi
nerealni a uslovi obezbjedjenja teški. Bankari pak kažu
da je to posljedica rizika koju nose plasmani a zapitanje
novih ulaganja ocjenjuju da nema valjanih investicionih programa.
Vlast je nezadovoljna obimom proizvodnje i nivoom investicija a to za posljedicu ima mali broj zaposlenih i nizak nivo budžetskih prihoda.
Gradjani, pak, suočeni sa posljedicama krize, plaćaju visoke kamate i sve teže izmiruju obaveze po osnovu
kredita koji su, makar zadnjih nekoliko godina, uglavnom korisćeni za pokriće deficita u tekućoj potrošnji.
Problem sve većih razlika u regionalnom razvoju
postaje sve izraženiji. Posljedice ovakvog stanja postaju
sve veći problem za preduzimanje realnih mjera ekonomske politike kako za smanjenje razlika u regionalnom razvoju tako i u ukupnom razvoju društva. Izražena migracija stanovnistva sa sjevera i po tom osnovu
31
Društvo
neplanirano povećanje broja stanovnika u Podgorici i
primorskim gradovima, postaju breme za svako razumno planiranje daljeg razvoja Crne Gore. Na jednoj
strani imamo raseljavanje i pretvaranje čitavog jednog
dijela države u destinaciju za staračka domaćinstva a
na drugoj problem sa prigradskim, sirotinjskim predgradjima gdje su prisutni problemi, od integracije tog
stanovništva u novim sredinama, preko obezbjedjivanja
stambenog fonda za potrebe stanovanja pa do rješavanja svih infrastrukturnih objekata što će, za dalji razvoj,
predstavljati veliko opterećenje.
Mnogo rasprava je, u zadnjih desetak godina, po
ovom pitanju obavljeno. Bilo je prijedloga, analiza pa
čak i zakonskih rješenja. Svi ti napori nijesu dali rješenja kojim bi se oživotvorile mjere kojim bi se značajnije
uticalo na zaustavljanju povećanja razlika u razvoju izmedju sjevera i ostalog dijela Države.
Nema konkretnih mjera ekonomske politike kojima
bi se uslovi privredjivanja u nerazvijenim djelovima učinili prijemčivim kako za privrednike tako i za bankarski
sistem. Koliko se pitanju ukupnog ekonomskog razvoja
poklanja pažnja može se vidjeti i kroz praksu da Država
značajan iznos nedostajućih budžetskih sredstava nadoknadjuje izdavanjem državnih zapisa. Ovaj posao se,
umjesto preko tržišta kapitala što je uobičajena praksa,
kod nas u stoprocentnom iznosu radi preko bankarskog
sistema. Ovakvom politikom banke su stimulisane da
Revija FORUM
umjesto odobravanja kredita malim i srednjim preduzećima raspoloživa sredstva plasiraju u ove hartije od
vrijenosti. Dva su osnovna razloga za ovako ponašanje
banaka. Prvo, naplata plasmana u državnim zapisima je
neuporedivo lakša i bolja od plasmana odobrenim privrednim društvima i drugo, svojim propisima o izdvajanju obavezne rezerve, na to ih stimuliše CBCG.
Šta je mogući uticaj novih banaka? Povećani broj
banaka na svakom tržištu pa i na crnogorskom znači
i veći potencijal, i veću konkurenciju. Sljedeća dobra
strana osnivanja novih banaka mogla bi biti i praćenje
onih privrednih društava čiji su vlasnici iz zemalja iz
kojih dolaze i banke. Odnosi formirani izmedju ovih
društava i banke u matičnoj zemlji, ne bi se trebali značajnije razlikovati ni u Crnoj Gori. To znači, da postoji
realna mogućnost da se kroz prenošenje ovih odnosa
krene i sa pritiskom za smanjenje kamatnih stopa. Konačno, razumnom politikom ponude za dalju privatizaciju i nova ulaganja za pogone i privredna društva
iz manje razvijenih područja strani kapital, realizovan
posredstvom ovih banaka, mogao bi značajnije da doprinese ublažavanju razlika u regionalnom razvoju.
Ako se radi o sistemima sa potencijalom kakvim raspolaže Zirat banka, njen dolazak bi, u svakom slučaju,
značio stvaranje povoljnijih uslova za ukupni ekonomski razvoj pa i za stvaranje uslova za ubrzani razvoj manje razvijenih područja.
Barometar njemačke fondacije “Fridrih Nauman”
CG po političkim
slobodama na dnu liste
Crna Gora je, po političkim slobodama, na samom
kraju liste od pet država regiona, pokazao je ovogodišnji
Barometar sloboda njemačke fondacije, Fridrih Nauman
(FNF)
U oblasti političkih sloboda, Srbija je u samom vrhu
među državama obuhvaćenim studijom sa 20,4 od mogućih 30 bodova, a bolje se kotira jedino Hrvatska sa 23,1
bodom, dok su Albanija, BiH i Crna Gora lošije ocijenjene.
Ukupan rezultat Crne Gore popravile su ekonomske
slobode. Prema njima je Crna Gora na prvom mjestu liste
na kojoj su i Hrvatska, Albanija, Srbija i Bosna i Hercegovina.
Zahvaljujući tom indeksu, naša zemlja je sa indeksom
61,41, na konačnoj listi zauzela drugo mjesto, odmah iza
32
Hrvatske čiji je indeks 62,31.
Crna Gora je u odnosu na druge zemlje u indeksu njemačke fondacije ostvarila najbolji rezultat u oblasti vladavine prava, koju Evropska komisija (EK), uz korupciju
i organizovani kriminal, vidi kao najveći problem države.
Iako mali, indeks vladavine prava od 14,68 od maksimalnih 100 veći je od hrvatskog (13,65), srpskog (11,12),
bosanskohercegovačkog (13,07) i albanskog (11,55).
Direktor kancelarije Fondacija Fridrih Nauman za Zapadni Balkan Šarl du Vinaž objasnio je na konferenciji za
novinare , 5.novembar, da je ovo prvi “Barometar slobode”
za Zapadni Balkan, a da je projekat napravljen nakon više
godina komparativnih istraživanja nivoa sloboda u državama istočne i jugoistočne Azije.
Januar, 2014.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Uz stogodišnjicu rođenja književnika Ćamila Sijarića
U životu sve je
nesigurno, sem puteva
i konjskih kopita
„Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u
piscu do kraja života. Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije klupko sudbine.
Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Sijarić
Piše: Kemal Musić
U selu Šipovice kod Bijelog Polja u donjem Bihoru, 18.
decembra 1913. godine rodio se Ćamil Sijarić, jedan od najznačajnijih pisaca na južnoslovenskim prostorima. Za svoj
rodni Bihor, kasnije, Sijarić je govorio da je to kraj u kom
se teško živi, a lijepo govori. Tu svoju rečenicu donekle je
potvrdio odlaskom na školovanje i time što je postao majstor priče i pričanja u jugoslovenskoj literaturi. No, rodne
Šipovice i svoj Bihor nije zaboravljao. Dolazio je u zavičaj
da porazgovara sa Bihorcima, da potraži gnijezdo ptice, da
oslušne šipovačke tišine, da se napije vode hladne kao grom
sa Dobrače, česme šipovačke, da pronađe kamen neki kojim
bi, kasnije, tamo u Sarajevu, u ulici Vase Miskina, pritezao
papir da mu ne pobjegne ispod olovke, dok piše.
SVAKAKVIH JE PRIČA ĆAMIL ZNAO
„Knjige objavljene u našoj zemlji i knjige prevedene na
strane jezike, sve je to moj zavičaj. Pisac bez zavičaja je pisac
bez osnove. Gnijezdo ptice je moj zavičaj. Kao da se sve ovo
ispililo iz gnijezda ptice. I sve je to Bihor, a Bihor je čitav
svijet, čitav moj svijet“, govorio je Ćamil Sijarić.
I taj njegov svijet, i to gnijezdo ptice doneseno iz zavičaja, i ta šipovačka tišina, i ta hladna voda sa Dobrače, i ti
njegovi Bihorci smješteni su u Ćamilovim knjigama.
Sve to je bila Sijarićeva inspiracija. Govorio je da u Bihoru
ako prevrneš kamen, eto ti priče. A on je kao niko znao pod
kojim se kamenom nalaze najbolje priče. One o Bihorcima.
I one druge. Svakakvih je priča Ćamil znao. I za te priče iz
Bihora, tačnije za roman „Bihorci“, Ćamil je dobio nagradu
Narodne prosvjete za najbolji roman, koja je iznosila, tada
Januar, 2014.
nevjerovatnih, milion dinara, pa su poslije njegove kolege
pisci govirili: „Nije on Ćamil, on je Ćamilion“.
U Bihoru je, takođe, odjeknula vijest o tom Ćamilovom
„romanu“.
„Bihorci su roman o sebi primili kao čudo. Zaprepastilo
ih je to da je neko o njima napisao knjigu i da je ta knjiga
otišla u svijet“, pričao je Ćamil. Govorio je da uvijek teži da
njegove priče budu što bliže istini života i da što ljepše budu
ispričane.
„Sve što se ponese u životu, neprocjenjive zasluge za to
imaju rodni kraj i djetinjstvo. Žive u piscu do kraja života.
Ono što se upilo tamo, poslije se razmotava u najčudnije
klupko sudbine. Svoje i tuđe. A likovi žive na matrici sudbine“, isticao je Sijarić.
TIŠINA SARAJEVSKOG DECEMBRA
Veoma rano Ćamil Sijarić je ostao bez oba roditelja, pa je
brigu o njemu preuzeo stric Iljaz. Otuda je život posmatrao
sa njegove bolne strane, ondje, kako je sam govorio, gdje treba staviti lijek i zaviti zavoj.
„Možda to dolazi otuda što sam cijeli vijek stajao na
onom mjestu gdje stoje samo siročad, rano sam ostao bez
roditelja. Prema meni je život bio previše grub i nijesam
vjerovao u krhke građevine snova. Jer u životu je sve nesi-
33
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Održan naučni skup o djelu Ćamila Sijarića
U okviru obilježavanja stogodišnjice rođenja Ćamila
Sijarića, jednog od najznačajnijih pisaca južnoslovenskih
prostora, Javna ustanova “Ratkovićeve večeri poezije” u
saradnji sa Ministarstvom kulture Crne Gore, Opštinom
Bijelo Polje, Centrom za razvoj i očuvanje kulture manjina
Crne Gore i Muzejom književnosti grada Sarajeva, organizovala je naučni skup o književnom djelu ovog pisca na
kojem je učestvovalo dvadesetak najznačajnijih književnika, književnih kritičara i univerzitetskih profesora iz Crne
Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije.
Učesnike skupa pozdravio je predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić, a direktor JU Ratkovićeve večeri poezije Abaz Dizdarević je istakao da je ovaj naučni skup
kruna svih aktivnosti koje su bile organizovane tokom godine, posvećene Sijariću.
- Osim naučnog skupa, otvorena je izložba fotografija
koje govore o životnom putu i djelu ovog značajnog autora
u saradnji sa Muzejom književnosti grada Sarajeva, a takođe prikazan i dokumentarni film „Bajkoviti pripovjedač
Ćamil Sijarić“ u korpodukciji Televizije Crne Gore i Centra
za razvoj i očuvanje kulture manjina. Učesnici skupa, kćerka i sin Ćamila Sijarića, Olana i Faruk i naši gosti obišli su
rodnu kuću velikog pisca, udahnuli vazduh šipovački, pili
vode s Ćamilove česme, a onda su Abdulah Sidran i Sinan
Gudžević održali besjede o Ćamilu Sijariću u biblioteci u
Godijevu, koja nosi ime pisca. Druge večeri, upriličili smo
„Veče sa Abdulahom Sidranom i Sinanom Gudževićem”,
kazao je Dizdarević, najavljujući štampanje zbornika radova sa skupa koji će predstavljati još jedan korak u smislu
obilježavanja ovog jubileja.
Profesor doktor Dobrivoje Stanojević ističe da djelo,
pogotovo poezija Ćamila Sijarića živi u znaku neprestanog
preispitivanja paradoksalnosti prošlih vremena, bivših ljudi i vjerovanja.
- Ćamil Sijarić prolaznost doživljava kao vrstu nenametljivog alegorijskog nesaglasja sa stvarnim događajima i
pojavama. Čestim prilozima za vrijeme i brižljivo odabragurno, sem puteva i konjskih kopita, izukrštanih drumova,
prašnjavih staza i bogaza pod vječno rasutim zvijezdama
ispod kojih promiču tužne i ranjive ljudske sudbine. O
njima se pričalo na skupovima i zborovima, volio sam da
slušam ljude koji lijepo govore i da ih u tome oponašam,
da zalazim u tamne budžake i tamu ljudske prirode. Vjerovatno da se iz tišine može otići daleko, i da se može pobjeći
iz praznih prostora u neke nove. Shvatio sam da nema prostora u kojima se bar na trenutak ne čuje glas ljudske tragike, tada sve potone na dno očaja“, pričao je Sijaric Hasniji
Muratagić Tuna.
Jednog hladnog, maglovitog, 8. decembra 1989. godine,
34
nim atributima ukazuje se u Sijarićevoj poeziji na pogubnu
izdvojenost osjetljivog pojedinca. Razdaljina između živih i
mrtvih često se podudara sa jednostavnom nemogućnošću
postojanja i nemogućnom postojanošću jednostavnosti. Nestajanje jedne osobe jeste ponovo rađanje u jeziku. Do složene jednostavnosti nestajanja, prepoznatljivo sijarićke teško
se dospijeva. Čitav Sijarićev platonizam djeluje kao sjećanje
koje je senka prvobitne ideje, istakao je prof. dr Stanojević.
Doktorantkinja na Novosadskom univerzitetu na temu
„Romani Ćamila Sijarića između tradicionalnog i modernog” mr Nadija Rebronja, govoreći o Sijarićevim romanima “Mojkovačka bitka” i “Raška zemlja Rascija” kaže da
u ovim djelima Sijarić upostavlja drugačiji odnos prema
tradicionalnoj kulturi i istoriji u odnosu na ostale romane.
U romanu Mojkovačka bitka, Radič je od učitelja pretvoren u vojskovođu, i svoju težnju da ostvari ljubav sasvim
je izgubio. U romanu Raška zemlja Rascija, motivom prvog
čovjeka, koji postoji u svim monoteističkim religijama, likovi su svedeni na ogoljeno, suštinsko i iskonsko ljudsko,
pa tako roman izražava opšteljudsku poruku o besmislu
rata i suštinskoj jednakosti ljudi koji se u ratovima sukobljavaju, istakla je mr Rebronja.Pisane radove za zbornik o
Ćamilu najavili su Abdulah Sidran, Enver Kazaz, Hasnija
Muratagic - Tuna, Hadžem Hajdarević, Marko Vešović,
Rajko Cerović, Aleksandra Vuković, Pavle Goranović, Milun Lutovac, Bogić Rakočević, Josip Osti, Sinan Gudžević,
Petar Arbutuna, Nadija Rebronja i Dobrivoje Stanojević
na Ćamila Sijarića, velikog jugoslovenskog pisca, naletio je
automobil. Tišina tog sarajevskog decembra ponijela je pisca u vječnost. U ulici Vase Miskina, u Sarajevu, blizu Vječite vatre, i danas na tacni, ostali od tog jutra, stoje Ćamilovi
šoljica ispijene kafe, nekoliko opušaka u pepeljari i paklica
cigareta, a u Bihoru se prepričavaju Ćamilove besjede, čitaju se njegove pripovijetke i romani. Pjesnici se okupljaju u
biblioteci u Godijevu koja nosi ime pisca, živa i pisana riječ
traju, a Dobrača teče. Samo, ponekad, kada je sunce, od Dobrače bljesne zračak, kao da zasvitka ogledalce onog đačeta
koje se nekada umivalo na vodi i presretalo žedne putnike
što su hodili carskom džadom.
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Abdulah Sidran književnik
Moj obračun s njima
U organizaciji Javne ustanove Ratkovićeve večeri poezije , 25 i 26. oktobra, u Bijelom Polju
je održan međunarodni naučni skup o stvaralaštvu Ćamila Sijerića na kojem je učestvovalo
20-tak književnika i kritičara iz Crne Gore i regiona. U okviru programa prikazan je film o
Bajkovitom piscu a učesnici skupa su posjetili Ćamilovo rodno mjesto Šipovice.
- Ćamil je i dan danas, veoma moderan, kaže Abdulah Sidran. Zato što veoma moćno prepoznaje pulsiranje
ljucke duše, pulsiranje emocije.
Povodom svoje nove knjige Sidran ocjenjuje:
- Postoji nešto što je tragično stanje kolektivnoga
duha u Bosni. Ono se u kulturi ogleda u raznim oblicima
prevara, sitnih šićara, manjih i većiih kriminalnih zahvata. I ja sam zasuko rukave i počeo jednu takvu bitku, da
bih za sobom ostavio knjigu - Moj obračun s njima.
Piše: Mirsad Rastoder
Povodom obilježavanja
100. godina od rođenja
Ćamila Sijerića u Bijelom Polju je održan naučni skup o djelu velikog pripovjedača. Radost organizatorima i
književnoj publici učinio je Abdulah Sidran,
koji je uprkos zdravstvenim problemima
stigao u rodni kraj
Sijarića.
Sidran
Januar, 2014.
Gospodine Sidran, šta Vas je najviše motivisalo da
ipak krenete na put?
- Ja nijesam zdravstveno sposoban boraviti ni tri metra od vlastite sobe, kupatila, postelje, tako se naslagale
razne vrste mojih tjelesnih nevolja. Zbog toga godinama
odbijam pozive, na pristojan način, kako se kad mora.
Nijesam za puta, pogotovo gdje se podrazumijeva nekoliko sati vožnje u autu. Međutim, godinama i godinama
ja sam volio, znao i družiti se sa Ćamilom a da nijesam
bio u prilici vidjeti Šipovice, njegovo rodno selo. Tinjala je ta želja i ja sam se već halalio, neće mi se dogoditi
da tu želju sebi ispunim. Presudilo je kad sam čuo da u
Sarajevo slijeće avionom iz Zagreba Sinan Gudžević i da
će prenoćiti u Sarajevu pa ujutru krenuti autom koje će
po njega doći iz Bijelog Polja. Ima li mjesta Sinčo pitam,
kaže ima, eto rekoh javi ljudima da sam se u zadnji čas i
ja tome pridružio. Hvala domaćinima na strpljivosti i što
su me dugo zvali, eto izgledalo je to skoro nemoguće pa
postade ipak moguće. Jučerašnji dan je bio prekrasan sa
mnogo pametnih izlaganja o književnom djelu i o ljuckom liku našega Ćamila. Drago mi je da me ljudi paze i
gotive ali moja radost je sigurno veća što sam tu i što sam
stigao do Dobre vode.
Voda je u mnogim Ćamilovim djelima
lajt motiv proticanja vremena, žubora
života, neočekivanog kreaciskog obrta
u naraciji i pisanom pripovijedanju.
Što je po Vama ključno u Ćamilovom djelu, zbog čega, ne samo na
ovom prostoru njega danas nanovo ljudi isčitavaju i tumače?
- Osnovno je to da se radi o
velikom umjetniku. Da je Ćamilu bila, nedaj Bože, gluho
bilo je li, oduzeta moć govora, nemojte imati sumnju,
On bi progovorio na leđa,
on bi bio veliki kipar, on bi
35
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
bio veliki slikar, on bi bio veliki muzičar. Dakle radi se
o jednoj ljudskoj bogom danoj umjetničkoj veličini. Ne
mora biti najvažnije to što je darovitost u jeziku. Njegova darovitost je osebujna, multidisciplinarna, njegova
osjećajnost, pa ako hoćete, mogle bi se sve ljepote njegovih rečenica tačnije definisati muzičkom ljepotom.
Ćamilove rečenice uopšte nijesu običan ljudski govor,
to teče kao najljepšte melodije što ih je ljudski um mogao smisliti.
Rekli ste da Vas je svojevremeno očinski savjetovao i ispraćao iz svog doma u Sarejevu, da je znao da
brine o ljudima. Na svoj način i vi ste mu uzvratili osporavajući nesuvisle tvrdnje drugih o tome da Ćamilovo djelo nije moderno?
Godinama su dvije teze proturane o Ćamilu , ta budaleština da je on bio bolji kao usmeni pripovjedač nego kao
pismeni. Đavola bi ga on bio dobar usmeni pripovjedač da
to nije izbrusilo pero i ona vještina koja se stiče vještinom
pisanja. Zatim, imao sam davnih godina jednu polemiku
s jednim modernim avagardnim modernim piscem - ne
sporim to je značajan pisac, prigovaralo se da je Ćamilov
svijet, da su Ćamilove proze i da je Ćamilov način pripovijedanja anahron, starinski i ja sam dokazo na jednom
skupu p da je to površno, šablonsko razmišljanje. Šta znači biti anahron? Šta znači biti starinski? Podsjetio sam ih
, tad i tih godina je bio moderan Beket „Čekajući Godoa“
na pozornicu, na kojoj se zapravo ništa ne događa. I to je
bio vrhunac moderniteta dvadesetoga stoljeća. Pričamo
o Beketu i Godou. A ja sam ih podsjetio na jednu Ćamilovu priču u kojoj dva čobančića sa suprotne strane planinskog predjela u besposlici nagađaju. Ništa se ne događa,
kao kod onog Vladimira i Estragona iz Beketa koji čekaju
Godoa, - promatraju kako u daljini na suprotnoj padini
neki domaćin sprema konja da krene na pijacu u Akovo.
Pazarni je dan. Sva se radnja te priče dogadja u jeziku kojim ova dvojica predpostavljaju. A zašto li on ide? Zašto
uzima ono a ne ono i ovako onako. Dakle potpuno moderan, suštinski moderan pripovjedački siže da ga ne može
nikakav Beket nadmašiti. U priči se ništa nije dogodilo i
čobani sa te udaljenosti ne vide pa nagađaju. Tek u neko
doba, pred kraj,da nešto ipak bude, tom glavnom liku se
izmakla uzengija. Dakle, pojam moderniteta je sasvim relativna stvar, imamo hiljade i hiljade, u svim disciplinama
umjetnosti modernista koji ne dotiču ničiju ljucku dušu,
i modernitet je jedan pojam s kojim treba vrlo oprezno
baratati. Ćamil je i dan danas, dakle, veoma moderan. Zašto? Zato što veoma moćno prepoznaje pulsiranje ljudske
duše, pulsiranje emocije. Da se rekonstruisati njegov veoma superioran ironični stav i distanca prema onome što
je ideja vlasti, sistema, režima, moći. Sve se to da čitati,
čak, da upotrijebim meni ovaj odvratni termin i posmodernističkim očima. U tome je trajna, nesporna, neoboriva, -dokle je čovjeka i ljudskih očiju i umijeća čitanja i
36
Sidran kod Dobre vode u Šipovicama
postojanja. Ćamilovo djelo je osuđeno da živi i nema te
pameti i sile koja tu može nešta promijeniti. To ja imam
potrebu da ponekad kažem izvjesnim kenjcima koji bi
nešto prigovorili i posumnjali.
Vas i Ćamila, između ostalog, povezuju i brojne
anegdote, nastale iz životnih situacija pa ste predložili da se napravi jedan izbor, jer i one slikovito govore
ne samo o velikom piscu nego i o vremenu. Zašto je to
važno?
Zato što vrijeme čini svašta, počne se u našim besposličarskim pripovijedanjima dodavati nešta i šta ne
spada, oduzimati šta spada i počinje se narušavati, pa
dobivamo štetu umjesto koristi. Smatram da je najprije
potrebno pribrati, onda na način na koji su se pravili i
u knjige metali hadisi o Muhamedu Alejselamu, dakle
nakon mnogobrojnih provjera validnosti i istinitosti,
napraviti selekciju. To ne bi trebalo odlagati. Pripovijedanja se transformišu kroz stotinu usta, ja znam da o
meni postoji, takođe, mnogo anegdota, evo još sam neko
vrijeme živ i volio bih kad bih mogo, kad bi stigao, kad
bih imo stotinu ruku pobrisati iz nepostojeće knjige o
meni one koji su jednostavno prikačene na mene, zbog
neke zgode. Ako je u vezi s alkoholom, opijanjem, pijanstvom, kafanom, konobarima. Pa mene su prikačili
barem stotinu koje se nikada nijesu dogodile itd. A u Ćamilovom primjeru, ja sam nevažan i sitnica u odnosu na
njegovu gromadu, takvu štetu ne bismo smjeli dozvoliti.
Da se pripiše nešto što ne spada a da se zagubi nešto što
pripada i što je važno. Ja sigurno znam da bih mogao
svojom rukom zapisati možda dvadesetak autentičnih,
ponekad te priče imaju i filozofsku vrijednost, ne ponekad uglavnom je on i težio da im dadne jednu nit, to se
nekad zvalo hićaje, narodne pripovijetke u bošnjačkom
narodu i one su obavezno imale svoj poučni finale. ĆaJanuar, 2014.
Revija FORUM
mil je znao kreirati takve situacije. Evo, recimo na primjer jednu: imali smo, umro je prošle godine, pokoj mu
duši, divnog pjesnika Nikolu Martića, a Ćamil nam je
bio predsjednik Udruženja književnika i po toj liniji, po
svom ugledu mogao je ponekom ponešto pomoć. Nikola
je bio nezaposlen i tobože je tražio poso. Je l’ ga stvarno
tražio, aj ti znaj. I kako ga Ćamil neđe zaposli prođe dvatri mjeseca eto ti Nikole kod Ćamila da mu se ovo ne
sviđa, da mu traži nešto drugo.Tako jednom, tako drugi
put, treći, eto ti opet Nikole Ćamilu na Radio Sarajevu u
kancelariju na vrata. Ćamil više i ne treba da pita o čemu
se radi. Ustane prema Nikoli pa ga izvede sa druge strane praga a on ostane sunutarnje i kaže: „uđi Nikola“, pa
ga prevede jedan korak ovamo da uđe unutra, pa kaže:
„iziđi Nikola“ , pa ga tamo, pa sad „uđi Nikola“, pa sad
„iziđi Nikola“ , „udji Nikola“ , „iziđi Nikola“,- Eh onda
stane „e takav si ti Nikola“, „ja tebe više ne mogu tražiti
posla“ . Pazite to je situacija koja nije smišljena koja nije
kreirana unaprijed nego najslikovitiji način da kaže čovjeku filozofsku poruku: tvoja sudbina je tvoj karakter,
braco moj, ne mogu ti ja mijenjati karakter. Na taj način
mislim da bi trebalo razmisliti o tom mom predlogu.
Nakon burnih godina u Sarajevu, potom Goraždu,
od prošle godine ste zvanično i faktički stanovnik Tešnja, čudesnog gradića gospodstva u kojem su Vam dobri ljudi obezbijedili pristojne uslove za život. Mediji
prenose da je “Otkup sirove kože” jedna od najtraženijih knjiga u Zagrebu i Beogradu, a šta Avdo novo kuha
u svom poetsko- proznom nemiru?
Ma ima hiljadu poslova, kažu da ne valja govoriti,
urekne čovjek, to što je naumio kad o tome priča dok
još ni u rernu nije ušla tepsija. Imam ideja ima i poslova, nisam dobar sa zdravljem pa vrlo strogo biram šta
jeste važno, moram razlučiti , šta bi bilo važno još za to
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
malo preostaloga vremena da uradim. Subjektivno bih
najsretniji bio da otvorim dvije tri fascikle u koje sam
ubacivao prvu ruku poezije. Ono što se dogodi kao prva
ruka u pravilu ne liči ni na što, samo ja znam šta iz toga
može da se ispili uz ozbiljan rad. Dakle, svaka pjesma
traži noć, dvije, tri, četiri ozbiljnoga tesanja da bude ono
što čitalac kaže: -vidi je kako je pitka ko da je iz jedne,
iz rukava istreso, a svaka ta glatkoća u izrazu u poeziji, koja se čitaocima čini kao lakoća i da je istresao iz
rukava ili da mu je s neba spušteno uvijek je rezultat
teškog vrlo teškog ozbiljnog rada, preciznog. Mami me
ta fascikla ali objektivno, postoje društveni aspekti našeg posla, koji bi kazali da je važnije da napravim jednu
knjigu o stanju duha. Pazite, Danilo Kiš je veliki pisac, ja
sam u odnosu na Kiša margina, pa u takvim razmjerama
imam u rukopisu knjigu koja bi bila nešto moje poput
Danilovog „Časa anatomije“. Kakav Danilo takav Čas
anatomije.Tako i ta moja riječ žalosna i jadna o sarajevskoj kotlini u svome duhu učmalom, u svome duhu konformističkom, u svome duhu postratne depresije koja je
prevladala ekonomske kategorije i potpuno se prelila u
ljudske duše kao tromost duha. Kao jedno najžalosnije
kolektivno stanje duha koje se može zamisliti. Tu nema
iznimke, ljudi jedan drugom pomoć neće, a ginuli smo
jedni za druge i gladovali i zadnji zalogaj drugome davali u godinama opsade i agresije. Dakle postoji nešto
što je tragično stanje duha, kolektivnoga duha u Bosni.
Ono se u kulturi ogleda u raznim oblicima prevara, sitnih šićara, manjih i većiih kriminalnih zahvata. I ja sam
zasuko rukave i počeo jednu takvu bitku, za nju mi je
potrebno žrtvovati još , tri, četiri mjeseca rada , da bi
za sobom ostavio knjigu Moj obračun s njima. Pri čemu
mislim na jednu sarajevsku kotlinu koja odredjuje naše
načine ponašanja preko grupacije monopolista u kulturi, ratnih profitera. Društveni značaj tog posla je veći
nego književni značaj eventualne poezije koju bi radio.
Pa ne znam vidjeću kako to zapadne. Uglavnom sve te
vrste poslova ja moram završiti u narednih po godine.
Bojim se da ta atmosfera sebičnosti, u najjednostavnijem obliku rečeno, nije samo karakteristika sarajevske kotline nego i drugih. Ima li nam spasa?
Bogami je to teško, najprije u pravu ste, to nije karakteristika samo Sarajeva to je karakteristika epohe u
postkataklizmičkim vremenima. Odnosi se dakle i na
prostor sigurno svih zemalja koje su kao države nastale
poslije raspada Jugoslavije, negdje u većoj, negdje u manjoj mjeri. Da nevjruješ da se do tih razmjera može biti
sebičan. Pazite, ja sam čuo, da li kod vas ili neđe drugo
pa sam zapisao, kaže: - nekad su ljudi jedni drugima na
mobu dolazili kad kuću pravi, danas je stanje duha takvo
da ljudi skaču na mobu onoj petorici kad tuku šestoga.
Razumijete skočiće ih petoro da pomognu onoj petorici
koja mene jednog tuku. Dakle, na mobu se danas ide da
37
Kultura, obrazovanje, baština
otežamo nekome, da mu zlo nanesemo i to je nešto nevjerovatno a pouzdano provjereno u svim prostorima
i to je očigledno poso za sociologe,
sociopsihologe, eksperte drugih
struka. Ja im kao umjetnik svjedočim da to jeste tako, čak se u raji u
narodu u Sarajevu, razvila posebna
vrsta perverznog nekog naslađivanja
nad tuđom nevoljom. Ni to ja nisam
upamtio u prošlim vremenima. Neka
vrsta naslađivanja, postoji pozicija
osmatračnica ona opservira i iz nekih razloga, dragi Bog zna šta je to,
on se naslađuje nad tuđom nevoljom. Nisam mogao ni slutiti da je
tako nešto među ljudima i s ljudima
moguće, ali svjedočim da je tako. Ne
znam odgovora.
- Za čim Abdulah Sidran žudi?
- Žudim za nekom situacijom u
kojoj ne bih morao raditi ništa. Najgore mi kad me neko od novinara na
ulici pita : „A na čemu sad radite“ , a
što bi ja moro sad išta radit’. Neću da
radim, daj mi bonove kakve da mogu
za njih kupovat’ šta mi treba, neću
da radim nikako. Imam li ja pravo na
odmor ikakakav? Jedan mi je došao,
kaže, „znate šta ja mislim“ , recite: „ja mislim da vi morate napisati
scenario o Srebrenici“ , a ja kažem ,
što ga bogati ti ne napišeš, kaže: „ne
bavim se ja time“, pa ja kažem, nijesam se ni ja bavio time, pa sam sjeo,
pa naučio, pa se bavim. On meni koji
imam sedamdeset godina i sedam
vrsta bolesti od kojih je svaka smrtonosna kazuje šta ja moram i trebam
da radim i tako dalje. Željan sam
objektivno nekog lagodnijeg načina
življenja u kojem bi se mogao radovati unučadima, djeci, biti uz njih,
pomagat njima, čitat’ njihove knjige,
pratit’ s njima njihovu lektiru , recimo to bi mi sad bilo najdraže duši
kad bi se moglo napraviti.
- Hvala Vam i da još dugo godina pišete. Ne da radite nego da
pišete, sa unucima šećete i družite.
- Hvala i Vama, vjerujem da ćemo
se još viđati, ako Bog da.
38
Revija FORUM
Intervju sa Refikom Ličinom
Strah od
behara
-Razumije se da behar izaziva ushit, sreću ako nisi izbjeglica i
ako ga ne viđaš samo u snovima ili, što je još teže, u sjećanju.
- U mom slučaju jezik je ipak mješavina svega i svačega - kupio
sam riječi u svakome mjestu u kojem sam svoj život trošio i,
sem toga, imam malo poganiji odnos prema njemu od većine
pisaca,rođenih u Bihoru. Ja mu, uz sve poštovanje, ne vjerujem
baš toliko, nisam ushićen njegovim „lepršanjem i kaskanjem“,
već ga, prilikom pisanja, zauzdavam kad god mogu, nagonim
ga tamo gdje on nije navikao
Ličina
Januar, 2014.
Revija FORUM
Piše: Miraš Martinović
Gospodine Ličina, predlažem da krenemo od poslednje vaše knjige STARH OD BEHARA, objavljne u
izdanju Centra za kulturu Bihor,a kao suizdavač knjigu potpisuje OKF sa Cetinja. To je zbrika koju čini devetanest proza.
Zašto strah od behara, ako znamo da je cvjetanje,
behar, osjećaj sreće, ushićenja...nečeg lijepog?
Naslov je proizišao iz jedne od priča u knjizi, a ona
govori o voćkama koje ostaju iza onih koji napuštaju,
pod prisilom uglavnom, svoja imanja i domove. One, te
ostavljene voćke, ne behraju nikad, osim – tako veli priča
– onda kad žele najaviti povratak svog vlasnika. Na beaharu u naslovu insistirao je pjesnik Ahmed Burić, jedan
od recenzenata rukopisa, na čemu sam mu veoma zahvalan. Razumije se da behar izaziva ushit, sreću ako nisi
izbjeglica i ako ga ne viđaš samo u snovima ili, što je još
teže, u sjećanju. Knjiga je, dodao bih, puna tih starinskih,
prekrasnih voćaka koje pretjerano volim i koje se rijede i
utiru, tako da nagonim sebe da bar one, uz koje sam odrastao, u svojim tekstovima prekalemim i zapatim.
Vaše priče su smještene na prostoru Novog Pazara, u širem prstornom smislu Bihora. Ova knjiga je
najbolji znak da takozvane male teme i mala mjesta
mogu da izrode veliku literaturu. Tu nije bitno mjesto, i nijesu bitne teme, koliko onaj koji ih ptrepoznaje i artikuliše u literatutru, pisac. Još jedan dokaz
da se u malim mjestima i ponekad banalnim temama
može stvoriti velika literatura. Vi ste u tome uspjeli!
Naravno da veličina mjesta nema nikakvog značaja za
literaturu, inače bi se, na primjer, Andrej Platonov loše
proveo sa svojim Čevengurom, ili G.G. Markes sa Macondom. Mislim da ta stvar sa lokalnim koloritom, historijom, tradicijom, tematikom, stoji kao stvar sa nevjestačkom kitnjastom odjećom. Pomaže piscu da se osjeća
sigurnije, ali ga ne čini ni ljepšim ni boljim. Literatura
se, ma gdje pisana, još uvijek dijeli na dobru i lošu. A da
bi bila dobra traži se dobro poznavanje zanata, posebice
lektire i jezika.
Ali kad smo kod Novog Pazara (koji se tokom zadnjih
decenija pretvorio u geto, sretni geto, dodadao bih ne bez
bijesa i očaja - jer ne mogu sebi utjerati u glavu podatak
da grad ima 120 000 stanovnika, da je, vele, prvi u Evropi po broju mladih ljudi i da nema ni jedne rock-grupe,
ni jednoga zapaljivog mjesta, tribine ili kluba, a gdje „omladina nije bijesna – diktatura nije tijesna“, naveo bih
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
ga kao jeziv primjer onoga što se dešava s jednim gradom
kad se nađe izvan važnih zemaljskih puteva. Dok je kroz
njega prolazio carigradski drum i vezivao ga s jedne strane za Istanbul i orijent a sa druge strane za Dubovnik i
latinluk, Novi je Pazar imao status šehera, imao je živahnu nauku, obrazovanje i kulturu, koja se stvarala na više
jezika i primala podsticaje sa svih strana. Danas nema ni
nauke ni puteva. Danas ima dvije-tri lokalne televizije,
dva privatna fakulteta, dvojicu muftija i veoma brojnu
grupu lokalnih pisaca koji brinu nad čistoćom domaćih
duhovnih vrijednosti i koji se nisu, kao ja i neki drugi, zarazili „svjetskim mahnitlukom“.
Surova je realnost, kojom se bave vaše priče... Čitaocu, meni konkretno, to liči na nadstvarno, na fikciju... Šta je tu šta? Koliko je vaša stvarnost, ona sa
kojom ste se suočavali u životu, pomogla da od nje
napravite fikciju, literaturu?...
Za pisca je najbitnije vlastito iskustvo, i ono životno a
i ono čitalačko. Ja sam se još od samih početaka pisanja,
prislonio uz onu tvrdnju T. S. Eliota, koja veli kako pisac
sam stvara svoju tradiciju i kako se oko toga, ako drži do
sebe i svoga umijeća, mora poprilično pomučiti. Pa dakle, ako čovjek ima namjeru da se bavi jednim zbiljskim
mejstom koje je Ćamil Sijarić sjajno opisao ili podseća na
Platonovljeve ili Šulcove „varošice i krajeve“ onda mora
dobro izučiti njihovu tehniku. Mora pritegnuti jezik da
mu ne ševrda i zalazi u prečice i u ćorsokake.
Strah od behara nije nastala u jednom dahu niti je plod
brzog plana i brze izgradnje. U njoj su skupljene priče
koje sam godinama sklanjao u stranu i koje su ostajale
izvan proze koju sam do sad objavio ( Staklenici, Priče iz
daljine, Dani u Valhali). I koje su, ipak, imale zajednički
temelj – govorile su o Novom Pazaru i pisane su jezikom
koji mi se, u ovim zrelim godinama, povratio iz djetinjstva. Taj jezik sam učio ponajviše od bijača (baba). Ona sa
39
Kultura, obrazovanje, baština
majčine strane, prva me je uvela u književnost pričajući
hićaje i bjake, a ona je znala svakojake bajke, bila je porijeklom iz Kladuše, dok se ova druga bavila vračarenjem i
liječenjem biljem svake žive boljke, od svakoje ruke, pa je
njena leksika bila puna flore i do skora sam pamtio imena biljaka koje su se mogle naći u ondašnjim sandžačkim
livadama i baščama. Sa tri godine stigao sam u N. Pazar,
sa šest sam živio u mahali Potok, koja je bila na zlu glasu
i gajila krvometne momke, živio sam uz jevrejsko groblje,
pa onda, u mahali Bukreš, uz muslimansko groblje, pa sa
jedanaest godina, svakog dana, po dva puta prolazio pored srpskog groblja, tako da sam pored živih, vrlo rano i
svijet mtvih upoznao. I tako sam, da skatimo priču, išao
iz mjesta u mjesto i nigdje me nisu pribrajali u domaće
te sam se, tako, na beskućništvo pomirio i svikao. Brojne
događaje, brojna mjesta, dakle, u tim pričama, uglavnom
sam poživjeo i vidio, ali ono što je sa književne strane kod
njih vrijedno zasluga je jezika. Grdno smo se, tamo, jezik
i ja, pregonili i mijesili.
Bihor je čudna zemlja. Ljetos sam se, po prvi put,
suočio s tim vanredno mitskim predjelima. I nakon
toga mi je bilo jasna, prije svega vaša, a i literatura
ostalih vaših zemljaka, koja je rođena u tim predjelima. Na dvadesetak kilometatra razadljine rođeni su
Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović, vi, ali i Safet Sijarić
i Faiz Softić, Fehim Kajević...Da li pisce rađa podneblje ili vrijeme?
Mogao bih reći da sam je i ja ljetos malo bolje vidio. Ja
sam rođen u Bihoru, u selu Radmanci, ali sam imao dvije
godine kad su se moji digli odatle i preselili u Novi Pazar.
Tako da ne pamtim ni jednu sliku iz rodnoga mjesta niti
sam ga, sve do ljetos, očima vidio. Tako da mi nije bilo
lako kad sam se obreo na tom mjestu i kad mi je moj dragi
domaćin i vodič, Mirsad Rastoder, pokazivao uokolo, tražeći „kuću“ koja je, nekad, mogla nama pripadati. Međutim, Godijevo, rodno selo moje majke, pamtim malo bolje
– čuvam nekoliko slika jedne kuće pokrivene slamom, sa
čeonim drvenim vratima, pamtim nekoliko voćki u avliji,
drvenu česmu sa mahovnim žljijebom kroz koji grgolji
mlaz srebrni, neko mrkozeleno i klempavo bilje uz vratnicu, itd. Pamtim takođe i odaju u kojoj mi je bijača svake
večeri bajke kazivala. Tamo sam, kao trogodišnje, četvorogodišnje dijete, proveo s majkom jednu godinu dok mi
je otac bio na odsluženju vojnog roda.
Ali, Bihor pamtim u jeziku. Osnovna leksika mog jezika potiče odatle. Do skora je nisam bio svjestan, tinjala
je negdje u podsvijesti, ali kad sam već bio gotov s ovim
rukopisom, predloženo mi je i sa crnogorske i bosanske
strane (knjiga će izaći i u sarajevskom buybooku) da priložim rječnik manje poznatih riječi i izraza i ja sam se
našao u čudu. Pa ako na tim prostorima ne razumiju moj
jezik, onda ja ne znam gdje će ga razumjeti. Iščitavajući
ponovo tekstove otkrio sam masu izraza i pojmova čije
40
Revija FORUM
značenje, izvan teksta, nisam umio objasniti. Uvijek sam
ih se klonio. Takve riječi, posebice arhaizmi ili lokalizmi,
znaju biti opasni ako ne leže na pravome mjestu, ako, dakle, nisu neophodni, već su tu, u tekstu, da bi podrctali
piščevu nacionalnu, vjersku ili kakvu drugu, u književnom smislu, irelevantnu činjenicu.
Ali, vratimo se Bihoru i njegovim piscima. Doista ih
ima, i to vrsnih i za svakog od njih govori se kao o majstoru jezika. Na Bihoru se, čini se, lijepo govori i, izgleda,
lijepo piše. U mom slučaju jezik je ipak mješavina svega i
svačega - kupio sam riječi u svakome mjestu u kojem sam
svoj život trošio i, sem toga, imam malo poganiji odnos
prema njemu od većine nabrojanih pisaca. Ja mu, uz sve
poštovanje, ne vjerujem baš toliko, nisam ushićen njegovim „lepršanjem i kaskanjem“, već ga, prilikom pisanja,
zauzdavam kad god mogu, nagonim ga tamo gdje on nije
navikao, tako da se on, u mojim prozama, vuče polagano,
kao ona naša brdska kljusad, koja su uvijek pretovarena
ali znaju prenijet teret podaleko. Mislim, takođe, da se
lijepim jezikom govori širom Crne Gore i da ima pisaca
koji su mi, u toj brizi o jeziku, bliži od ovih gore pobrojanih. Recimo, Milorad Popović i njegov žestoki okršaj
sa jezikom u izvrsnom romanu Karnera. Divim se Zuki
Džumhuru i njegovoj sposobnosti da natjera jezik da mu
na po strane prenese pola Orijenta.
Prostori Bihora imaju svoj genius loci. Lorens Darel je posebno naglašavao upravo taj duh.Gore navedeni pisci, i vi sa njima i uz njih, prepoznali ste taj duh,
duh podneblja, i svaki ga na svoj, osoben i različit, a u
dubini prepoznatljiv i jedinstven način, artikulišete.
Ja bih to nazvao duh bihorske zemlje.
Ne znam da li bih taj duh bihorske zemlje u potpunoti
bio primjenljiv na mene. Moja proza, osim ove zadnje knjige, nije geografski određena. Ako čitaocu dopadnu do ruku
Staklenici, moja prva prozna knjiga, i sam će se u to uvjeriti. Što se tiče Straha od Behara, i on je malko izmaknut odatle. To su uglavnom urbane „čaršijske“priče, tu skoro da i
nema bihorskih pejzaša i bihorskih žitelja, već prigradskih
ledina, zbijenih mahala, tijesnih sokačića, dućana, bašči,
zanatlija, džambasa, dokonaša i drugoga sitnog gradskog
svijeta. Doduše, sve su to nesigurne ekgzistencije, niko ne
stoji na čvrstome tlu. I skoro svi su došljaci sa Bihora. To bi
mogla biti djeca i unuci onog Zemka iz Sijarićevih Bihoraca koji je bio krenuo za Tursku, pa se povratio. I sad su mu,
u mojim pričama, naslednici sišli do Novog Pazara i odatle,
mnogi, prsli preko bijelog svijeta.
Vi ste te predjele napustili 1994. godine, živite gotovo dvije decenije van njih. Otišli ste u jednom smutnom vremenu, koje se reflektuje kroz vaše proze.
Kako je živjeti van domovine, van jezika, bez kojeg je
pisac nezamisliv. Čini mi se, taj strah pred gubljenjem
domovine i jezika, čini vaše proze sugestivnijim. ČitaJanuar, 2014.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Bilješka o piscu
Refik Ličina rođen je 1956. godine (Radmanci, C. Gora). Do 1992. živio je i radio kao bibliotekar u
Novom Pazaru, a od 1994. živi u Lundu, Švedska. Piše poeziju i prozu. Objavio, između ostalog knjige
poezije: Poznavanje prirode, 1970, Pčele 1983, Ex Solio, 2001, Prigodne prisile (izbor iz poezije) 2009, Knjigovezačka ulica, 2009. Objavio je i dvije knjige kratke proze Staklenici, 2004, i Dani u Valhali, 2008, kao i
knjigu za djecu Priče iz daljine, 2003.
Na švedskom mu je 2009. godine objavljen izbor poezije pod naslovom Predikan för Eyrudike ( Pridika
za Euridiku) a upravo mu izlazi iz štampe izbor novela När nyponorosor mognar ( Kad šipurci dozrijevaju).
Bavi se prevođenjem sa švedskog, uglavnom poezije. Objavljene su mu dvije knjige prevoda: Prisluškivanja, izbor pjesama, Bengta Emila Johnsona, 2010 (nagrada za najbolje prijevod na Međunarodnom
sajmu učila i knjiga u Sarajevu, 2011.godine) i Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera, 2012.
U pripremi su Antologija moderne švedske poezije, OKF, Cetinje i Izabrane pjesme Magnus WiliamOlsson, Meandar, Zagreb.
jući vašu knjigu Strah od behara, imao sam utisak, da
ste ih pisali, kao da pišete zavjet. Ta mi knjiga liči na
knjigu zavjetnu.
Novi Pazar sam napustio krajem 1991. godine. Osjećao
sam, zbog svih onih nacionalističkih hušakačkih grozota,
neizmjernu stid. Radio sam u gradsksoj biblioteci, i jednoga dan, posmatajuć sa prozora biblioteke gradski trg
nešto je prslo u meni, otišao sam do kuće na pauzu za
ručak, uzeo pasoš i sjeo u prvi autobus koji je iz N. Pazara
vodio u svijet.
Živjeti bez domovine muka je golema. Ne bih volio
naklapati o toj muci, zaludu je. To se može doživjeti, ali
se ne da opisati. Mogu reći samo ovo: u tuđini, jezik ti
postaje jedina domovina. Jezik koji si sa sobom donio. Ja
dvadesetak godina živim u Švedskoj i kada se sada vratim dole i kad čujem kako se govori u Sarajevu, Beogradu,
Novom Pazaru, Petnjici, itd., nije mi se teško dosjetiti da
sam i tu stranac i da niko više ne govori jezikom kojim
ja govorim. Jezik se, kao i sve drugo, strašno promijenio.
Isprva sam zbog toga patio, a onda sam tu nesreću naopako prevrnuo: ako jezik kojim ja govorim ne govori više
niko, onda ću ga ja nazvati maternjim i radiću sa njim šta
ja hoću. On je svo moje bogastvo, i materijalno i duhovno,
on je moja Itaka, druge nemam.
Postajete švedski pjesnik; objavluju vas u tamošnjim časopisima, jedan izbor vaše poezije je već objavljen, drugi samo što nije. Kako je osjećanje živjeti između dva jezika. Brodski je podjednako dobro pisao
na engleskom i na ruskom, ali je svoju dušu, duboku i
tananu poetsku misao, mogao iskazati samo na svom
jeziku. Kako je to kod vas?
Postajem samo pjesnik-stranac, čije pjesme u prijevodu, sve blagonaklonije objavljuju švedski časopisi. Objavljen mi je 2009. godine jedan izbor poezije, a nedavno je
izašla iz štmape knjiga proze u kojoj se nalazi i par priča
Januar, 2014.
koje se u Strahu mogu pročitati. Ne pišem na švedski poeziju niti pozu, mogu, ako se baš mora, napisati neki lakši
tekst ili po nešto s maternjeg prevesti. Živjeti između ili sa
dva jezika sa jedne je strane dobro – dobiješ na poklon još
jednu književnost, biraš iz nje ono što ti paše, provjeriš,
takođe, svoju „veličinu“, pjesme koje su na tvome jeziku
bile „skoro genijalne“ u drugom jeziku ispadnu nikakve,
s druge strane maternji jezik biva suhoparan, gubi boju,
muziku, svježinu i da bi ga sačuvao moraš cijelo biće u to
uložiti. Osim toga, ti su jezici u stalnome sukobu i da bi
ih nekako smirio, ja sam se morao zabaviti prevođenjem.
Prevodim, uglavnom, poeziju.
Između poezije ste i proze, šta preteže, čemu dajete prednost. Ili su to podjednako važna i ista dva
literarna izraza, kojim se koristite podjednako, kako
bi iskazali svoje teme i svoje poruke, koje svaki pisac
transformiše kroz svoju literaturu.
Više volim kratke forme, a najviše poeziju. Volim takođe kratku prozu i mislim da formu često određuje ono
što želi biti iskazano.
Prevodili ste neke pisce sa naših prostora na švedski jezik. Imate u planu da sačinite i jednu panoramu
crnogorske poezije.
Do skora sam prevodio samo sa švedskog na maternji.
Preveo sam cjelokupnu poeziju Tomasa Transtremea, zatim izbor pjesama Larsa Gustafssona i Bengta Emila Jonsona. U pripremi je antologija moderne švedske poezije i
izbor pjesama Magnusa Wilima-Olsona, itd. Krajem prošle godine, usled nužde, počeo sam prevoditi sa maternjeg
na švedski. To je bilo, priznajem, stravično iskusto. Kao
kad se zavezanih očiju halijda kroz tunel. Bilo kako bilo,
preveo sam nekoliko mladjih bosanskih pjesnika, a namjeran sam, ako bude zdravlja i umijeća, da sačinim i prevedem nekoliko autora iz zemlje u kojoj sam rođen.
41
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Dvije decenije udruženja
i časopisa “Almanah”
Provodom jubileja - dvadeset godina rada i djelovanja
udruženja i istoimenog časopisa “Almanah”, koje se bavi
zaštitom, prezentacijom i izučavanjem kulturno-istorijske baštine Bošnjaka/muslimana Crne Gore, održane su
promocije u Turskoj, Luksemburgu i BiH.
U Bošnjačkom institutu - Fondacije Adila Zulfikarpašića u Sarajevu o misiji Almanaha govorili su,,, akademik
Rusmir Mahmutćehajić, predsjednik Međunarodnog Foruma Bosna, prof. dr Enes Pelidija, redovni profesor Univerziteta u Sarajevu, Atvija Kerović, direktor “Almanaha”, akademik Šerbo Rastoder, urednik, mr Sait Šabotić,
saradnik i Jasmina Rastoder. Tom prilikom na svečanosti
u Sarajevu, Almanahu je uručeno specijalno priznanje
“Udruženja građana u BiH porijeklom iz Sandžaka”.
“Iza dvadesetogodišnjeg rada ‘Almanaha’ stoji 56 brojeva časopisa, koji već slovi kao najreprezentativnije glasilo tog tipa u jugoistočnoj Evropi, osam velikih međunarodnih naučnih skupova i okruglih stolova, Almanah
je objavio preko 80 posebnih izdanja. Podsjetimo se da
su dva izdanja nagrađena najvišom državnom nagradom,
“Neko zove” Zuvdije Hodžića i “Bošnjaci/Muslimani CG
između prošlosti i sadašnjost”, prof. Šeraba Rastodera , te
da da je ‘Almanah’ na međunarodnim sajmovima knjiga
proglašavan najboljim izdavačem i da je dobitnik brojnih
međunarodnih i domaćih nagrada. Proslava jubileja započeta je 16. novembra gostovanjem u Izmiru u Turskoj,
poslije koje je na svečanosti u Luksemburgu (sedmog decembra) ‘Almanahu’ uručena specijalna plaketa ‘Rumeli
Balkan Federasyonu-General Balkan Yardimcisi’ - asocijacije koja okuplja bošnjačka udruženja u Turskoj, a koja
predstavljaju oko 3,5 miliona članova”, kazao je urednik
“Almanaha”, akademik Šerbo Rastoder.
“Odluka redakcije ‘Almanaha’ da se ovaj jubilej obilježi radno i gostovanjem širom svijeta izaziva ogromni
interes i dokazuje da ‘Almanah’ ima šta pokazati. Ovo
udruženje je osnovano krajem 1993. godine, kada su književnici Husein Bašić, Zuvdija Hodzić i Milika Pavlović
krenuli u tada neizvjesnu intelektualnu avanturu, a da
danas redakciju ‘Almanaha’ čine Zuvdija Hodžić, Milika Pavlović, Atvija Kerović (direktor), Šerbo Rastoder
(urednik), dr Asim Dizdarević, Senad Gačević, dr Adnan
Čirgić, Aldemar Ibrahimović”, kazao je akademik Rastoder ističući da “Almanah” za saradnike ima nekoliko
stotina uglednih intelektualaca iz čitavog svijeta, o čemu
svjedoče i zajednička izdanja sa Univerzitetom na Harvardu (SAD).
42
Šemsudin Hadrović, Ramiz Dreković i Šerbo Rastoder
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Husein Bašić
inicijator i utemeljivač Almanaha
Dani bošnjačke kulture
u Luksemburgu
Krajem prve sedmice u decembru, Zavičajni klub
Bihor organizovao je dane bošnjačke kulture u Luksemburgu. Obiman program manifestacije obuhvatio
je između ostalog; - promociju dokumentarnog filma
o Ćamilu Sijariću, predstavljanje časopisa Almanah,
promociju romana “ Majko zašto”, Mirsade Bibić Šabotić, književno veče pisaca iz Luksemburga, te na
kraju i izvđenje pozorišnog komada članova dramske
sekcije ZK - Bihor.
U okvitu manifestacije održan je okrugli sto - tribina
pod naslovom, - Integracija, asimilacija - kako dalje?
Učesnici okruglog stola su u kratkim crtama podijelili s prisutnima svoje viđenje i poimanje zadate
tematike, te se tom prilikom moglo čuti dosta zanimljivih konstatacija. Osobito je bilo korisno poslu-
šati iskustva koja su s prisutnima podijelili gosti iz
Amerike i Turske ali je u cjelini izostalo konkretnije
definiranje pomenutih koncepata, - asimilacije i integracije. U raspravi su učestvovali; adakemik Šerbo Rastoder, mr. Sait Šabotić, direktor „Almanaha“
Atvija Kerović, Refik Akova – jedan od predstavnika Bošnjaka iz Turske, Esad Rastoder iz Sjeverne
Amerike, profesor Izet Šabotić iz Tuzle, književnici Safet Sijarić, Faiz Softić i Remzija Hajdarpašić,
te predstavnici udruženja koja okupljaju Bošnjake
u Luksemburgu - Faruk Ličina, Iljo Agović, Ruždija
Kočan, Raif Adrović i Alija Sijarić.
Na kraju rasprave izostalo je usvajanje jasnijih zaključaka, pa, ako bi se morali sumirati iznijeti stavovi
učesnika tribine , sljedeća rečenica, citirana od strane
jednog od učesnika okruglog stola, dovoljno je slikovita da posluži svrsi, a ona glasi - „Spasa nam nema, a
u propast nećemo”. Međutim, značajno je da se, iole
počelo razgovarati o ovoj tematici koja je za Bošnjake
u dijaspori jedna od krucijalnih.
Promocija bošnjačke kulture u Luksemburgu
Januar, 2014.
43
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Književnici iz Rožaja obilježili dan Albanije
Različitosti povod
za zbližavanje
Različitosti u jeziku, kulturi, vjeri i naciji nipošto ne mogu biti barijera, već, naprotiv, povod za
zbližavanje, humane i plemenite odnose – istaknuto je tokom promocije književnih ostvarenja
iz Crne Gore u Sarajevu. Dobar primjer dostojanstvenog obilježavanja nacionalnog praznika
inicirao je Flamur Gashi, ambasador Republike Albanije u Bosni i Hercegovini.
Poštovaoci knjige u Sarajevu
Piše: Alma Sutović, Sarajevo
Povodom obilježavanja 101. godišnjice Republike Albanije, ambasador susjedne države u Sarajevu Flamur
Gashi, 22. novembra 2013, priredio je književno veče
piscima iz Rožaja. U prisustvu brojnih uglednih zvanica
promovisane su knjige Safeta Hadrovića Vrbičkog „Žrtva“, koja je nedavno prevedena na albanski jezik i biće
štampana u Tirani, zatim roman „Majko, zašto?“ Mirsade Bibić – Šabotić i hronika „Krvave staze“ publiciste Ali Dacia, koja objdinjuje svjedočanstava o zlodjelima učinjenim u Kaluđerskom lazu 1999. godine.
Otvarajući susret s uvaženim gostima, ambasador
Gashi se zahvalio piscima što svojim knjigama potvrđuju
vjekovne veze između naroda susjednih država.
44
- Te veze su presijecane različitim političkim, a onda i
dramatičnim dešavanjima koja su širila predrasude. Vrijeme je da uklanjamo te predrasude i pokažemo svijetu
da smo vjekovima živjeli oslanjajući se jedni na druge. Vi
znate bolje nego ja da u Sandžaku nema porodice koja
nije rodbinskim vezama pomiješana s albanskim narodom. Prema tome, ambasada Republike Albanije u Bosni
i Hercegovini je i vaša kuća, naglasio je Gashi.
- Literatura je bogatstvo kroz koje se osjeća preplitanje kultura naših naroda, koji su se vijekovima oslanjali
jedni na druge i u dobru i u zlu. Zato se radujem i smatram da ovakvih večeri treba da bude što više, da kulturom oplemenujemo jedni druge i takav odnos prenosimo
našoj omladini, kazao je ambasador Gashi.
U pojedinačnim obraćanjima povodom autorskih djeJanuar, 2014.
Revija FORUM
la, pisci su istakli zahvalnost za ukazanu počast i priliku
da ovim značajnim povodom promovišu knjige u u ambasadi Albanije u Sarajevu.
Mirsada Šabotić je ocijenila da ovaj ljudski čin
osvjetljava kosmopolitski duh Ekselencije Gašija koji
potvrđuje uvjerenja da različitosti u jeziku, kulturi,
vjeri i naciji nipošto ne mogu biti barijera, već, naprotiv, povod za zbližavanje, humane i plemenite odnose.
- Divno je što u ovom vremenu otuđenja nalazite snage
i volje da se kulturom i ljudskošću oduprete prolaznosti
i svemu što unižava čovjeka.Veliko hvala u ime svih nas
koji njegujemo ljudskost i kulturu bez granica - naglasila je Šabotić.
Prvi roman pisan rukom žene, Bošnjakinje koja živi u
Rožajama, „Majko, zašto?“ potencira pitanje naslijeđene krivice.
- Radnja romana oblikovana je dramaturški tako da
čitaoca ostavlja bez daha, od prve do posljednje stranice. Nepredvidive ali sudbinski povezane niti ljudskog
bitisanja, poput paukove mreže, odredile su život glavne
junakinje romana znatno ranije nego što je došla na ovaj
svijet, zapisao je prof. Ismet Mujević. Roman može biti
veoma inspirativan za ekranizaciju, jer je struktuiran kao
dramatično i zanimljivo slikanje ljudi i vremena jednog
karakterističnog podneblja, nasljeđa i tradicije stvarane
u burnim vremenima.
Knjiga za produžetak pamćenja
- Knjiga Žrtva je trebala ili se morala pojaviti na ovim
našim prostorima ukletih raskršća i zlih sudbina, konstatovao je na početku nadahnutog obraćanja književni
kritičar Mustafa Smajlović. - Safet Hadrovićev pjeva,
opamećuje i osvješćuje pa je ova knjiga ajetske umivenosti od višestruke vrijednosti. Ona je nišan od literarne riječi duboko poboden u povijest, lično ga doživljavam kao
uskličnik na kraju i na početku svake pomisli o tragediji
bošnjačkog naroda. Čitanje ove stihovne krvave istine je
produžetak pamćenja etnosu i opomena kako se zlo na
Balkanu obnavlja kao karcinom rana. Druge knjige se čitaju u bibliotekama i kućnim rafovima, a ovoj je mjesto
ispod jastuka, kazao je Smajlović.
Svjedočanstva o gaženju
dostojanstva
Govoreći o svojoj knjizi Krvave staze, Ali Daci je
pojasnio da se u njoj nalazi kompletna dokumentacija u
vezi s ubistvima izbjeglica sa Kosova, tokom marta, aprila
i maja mjeseca 1999. godine.
“U ovoj knijzi je opisano gaženje ljudskog dostojanstva Albanskog naroda u klasičnom zločinu koji je učiJanuar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
S. Hadrović, M. Smajlović, A. Sutović, M. Šabotić i Ali Daci
njen od strane vojnih i paravojnih jedinica srpske i crnogorske vojske”. On je istakao da su u knjizi sabrana brojna
svjedočenja i fotografije, neoborivi dokazi o zločinu nad
nedužnim stradalnicima. Inače, po ovoj knjizi je snimljen
dugometražni film režisera Eda Murića. Film nosi naziv
“Agimi”, što u prevodu znači zora.
- Krvave staze su među rijetkim knjigama koje
osvjetljavaju događaje iz devedesetih u Crnoj Gori, kazao
je Safet Hadrović Vrbički koji je u svom obraćanju citirao
studioznu recenziju prof. dr Selima Dacija.
Na kraju smo zabilježili i nekoliko utisaka uvaženih
posjetilaca.
Prof. dr Ismet Kurtagić: Kao Predsjednik rožajske
podružnice, posebno sam emotivno dirnut. Ponosim se
što sam Rožajac i što je i ovo veče pokazalo da smo jedna
bogata stvaralačka riznica.Prof. Ismet Dizdarević: Govorili ste iz srca i kao psiholog mogu da kažem se iz svake
riječi osjeća snaga, tako da ste nas ovdje na neki način
probudili. Prof. Dr Enes Pelidija: Rožaje je itekako poznato ovdje u Bosni i Hercegovini, ali i drugi sandžački
gradovi, koji su u najtežim vremenima primili Bošnjake
iz Bosne i Hercegovine. I meni je zadovoljstvo što sam
u prilici da Vam uputim iskrene čestitke na ovako lijepoj
večeri – kakva je ova književna noć sa našim autorima i
njihovim djelima.
45
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Roman Avda Metjahića
Bon sam od
muhadžerluka
Roman Muhadžerluk je drama o čovjeku, i njegovoj vječitoj borbi da se suprotstavi
usudu vremena nadajući se da će u nekoj drugoj zemlji pronaći sebe, pronaći svoju
slobodu, pronaći svoj mir.
Piše: Mirsada Bibić Šabotić
Praiskonska težnja čovjeka da se
odupre prolaznosti i iza sebe ostavi
nešto što će buduće eneracije pamtiti kao luču koja osvjetljava put beskonačnosti u spoznaji sebe i svog
identiteta je duboko korijenjena u
dušu Avda Metjahića,romanopisca,
koji u dalekoj i tudjoj Americi, s
perom u ruci vodi borbu za svoj jezik, svoj identitet, svoj narod, vodi
borbu protiv zaborava svog porijekla i svog vatana. Mladost mu je
oduzeo pečalbarski život u tudjini,
ali ljubav i patriotizam plamte u
njegovom srcu. Tu svoju nesebičnu
požrtvovanost svom zavičaju ovjekoviječio je u romanima Starački
muhabeti i Muhadžerluk.
Ovo kratko slovo o romanu Muhadžerluk je samo iskra svjetlosti
koja osvjetljava ovaj Avdov prozni
rukopis.
Bez obzira na krizu kroz koju
prolazi, roman u 21. vijeku je najpopularnija vrsta jer mu je pažnja
usredsredjena na sveobuhvatnost
prikazivanja iskustva, svijeta i života .Upravo je roman Muhadžer-
46
luk nitima koje poput paukove
mreže vežu čovjeka i njegovu praiskonsku težnju da se suprotstavi
usudu ugrožene ljudske egzistencije, zahvatio totalitet aktuelnog
vremena i istorije. Naglašena realistična slika u romanu kao i povezivanje tradicionalnog i modernog,
snaga simbola motiva muhadžerluka koji je istovremeno i lajtmotiv
, svijest autora da iskaže ukupnost
društvenog iskustva daju filozofsku dimenziju romanu, pa ovaj rukopis integrišu kao modrni roman,
koji je dao sliku univerzalnih ljudskih mogucnosti. Motiv muhadžerluka sinonimski je vezan za odlazak u obećanu zemlju, za pečalbarenje i kao takav
bio je veoma prisutan u svjetskoj
književnosti a naš autor Metjahić
je uspio da ovaj motiv osavremeni,
da mu da univerzalne dimenzije, a
istovremeno, kombinujući prošlo i
sadašnje, kao neki prorok, nagoviještava buduće. Roman Muhadžerluk je drama o čovjeku, i njegovoj
vječitoj borbi da se suprotstavi
usudu vremena nadajući se da će
u nekoj drugoj zemlji pronaći sebe,
pronaći svoju slobodu, pronaći svoj
mir. Džordž Bajron u poemi Putovanje Cajlda Harolda, junaka šalje
na more nadajući se da će na morskoj pučini pronaći spokojstvo i
rahatluk, salje ga u nepoznato s nadom da će otkriti nešto novo, pronaći emocije. Hazreti Musa odlazi
odvodeći narod iz egipatskog ropstva nadajući se obećanoj zemlji,
Janko Djonović u ,, Crncima i Crnogorcima, izvanredno daje sliku
mukotrpne borbe čovjeka koji se u
američkim rudnicima bori za parče
hljeba, a u romanu Muhadžerluk
nas junak Ajdin skrhan nemaštinom, bolom i patnjom čiji je uzrok
čovjek i to dehumanizovani čovjek,
kreće u svijet ne nadajući se da će
stići kud je krenuo, niti zna da li će
se ikada vratiti.
Bol, patnja i neki unutrašnji
nemir tog sudbinskog dana ušli su
duboko u svaku šupljinu zida kuće
Ajdinovih u Vitomirici i taj nemir
će biti saputnik Ajdinu sve do dana
kada će njegov otac preseliti na ahiret. Ajdinovo putovanje po svijetu
podsjeca na putovanje izgnanika
čiju sudbinu odredjuju drugi, a ne
on sam. U nadi da će negdje daleko
pronaći rahatluk, shvatiće da je zivot neprestana borba i da na ovom
dunjaluku, ma gdje išao, naići će
na tragizam, nesporazume i vječiti
antagonizam.Upravo je ovo jedan
od elemenata koji ovom romanu
daju klicu univerzalnosti i, ponoviću, na neki način hipotetičko filozofsku notu što je karakteristika
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
savremenih proznih rukopisa.
Autor vješto prepliće i širi svoju radnju van kosmetskog, odnosno pećkog prostora, uvodi nove
likove, sa novim pričama i ljudskim sudbinama a sve duboko u
sklopu priče o Ajdinu i svim nedužnim ljudima tog bezumnog
vremena koji ih je natjerao da napuste svoj rodni kraj i da pronadju
svjetlost lutajući tamnim tunelom
Kada je u pitanju jezik i stil u romanu, upečatljivo je baratanje jezikom i tradicijom, običajima pećkog
i plavskog kraja i poput mozaika
svojim literarnim jezičkim bogatstvom spaja staroplavski jezik
sa primjesama albanske leksike.
Snažna refleksija i slojevitost prikazivanja svog rodnog kraja obogaćena jezikom daju posebnu literarnu notu ovom djelu koju je
Avdo majstorski i poetski preoblikovao, jer ono što je Ćamil Sijaric učinio za bihorski kraj, Avdo
nastavlja u svojim djelima njegujući jezik i tradiciju obojenu folklorom plavskog kraja.
,,Omer- efendija, jesi lji toljiko
oželjeo Plav i Gusinje?
- Jesam, vallahi, i puko za našim krajom. Muhadžer sam ovođen, ne što sam ja to kjeo, no što me
naćera muka. Eto, rekoh i to adžu
Osmanu. Rekoh mu da sam bon od
muhadžerluka. Kami onome ko je
muhadžer, dobra naša snašo - reče
vidno uzbuđen.
- Pa, efendija, mi smo ti skoro
cio vijek tu, viši dio života, i djeca
su ni rođena tu. Mi nemamo kud
sad, tu smo da ostanemo - reče mu
ona.”
Istovremeno, Avdo nastavlja
put pripovijedačkog maga Andrića
pričajući o ljudima i spajajući prošlo i sadašnje.
Nekako sam osjetila prkos i
bunt u autorovoj priči i čini mi se
da je naš Avdo pomalo romantik.
Ovo ću opravdati svojim zapažanjem jer nije mu bio cilj samo da
Januar, 2014.
Metjahić
napiše roman, već i da literarnim
putem izbaci bol i patnju koju osjeća u svojoj duši ,a koja je tu zato sto
je zulumćara bilo od pamtivijeka.
Ta nijansa ovaj roman približava
istorijskom i vjerujem da bi Avdo
sada rekao,, Istorija se ne ponavlja,
već se ljudi ponavljaju.
Posebnu draž ovom romanu
daje dijalog Avdovih junaka, koji
su svojim jezikom duboko zašli
u ljudsku dušu, omirisali pejzaže
svog kraja, pomilovali lice čovjeka, oživjeli prošlost. Jezicke slike
ispunjavaju smislom, radošću i ve-
Velika sala bjelopoljskog
Centra za kulturu
drinom, obogaćuju duh, pružaju
nadu o moći Avdove umjetničke
transpozicije da istoriju, događaje
i ljudske sudbine pripovjedackom
tehnikom preoblikuje u umjetničko djelo.
Zato, toplo bih preporučila
svima vama da pročitate ovu knjigu, ali i da ne prestanete sa iščitavanjem, jer ćete svaki put iznova
pronalaziti nešto novo što če vas
produhoviti i okrijepiti Vam dušu,a
istovremeno, spoznaćete da je Avdov Muhadžerluk rukopis o Čovjeku. 47
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Rječnik plavsko-gusinjskoga govora Ibrahima Rekovića
Govor gusinjskih
odivičića
Malo je koji kraj u Crnoj Gori s jezičkoga aspekta tako interesantan kao što je
plavsko-gusinjski, naročito kad je u pitanju leksika.
Zato je ova oblast davno počela privlačiti pažnju poznatih filologa.
Piše: dr Adnan Čirgić
(Izvod iz izlaganja na promociji rječnika u Podgorici)
Poznato je već da crnogorski spadaju u najbolje proučene govore u slovenskome svijetu. Tačnije, kako je to
u dijalektologiji još odavno istaknuto, crnogorski su govori najbolje izučeni među svim južnoslovenskim govorima, a u opšteslovenskome svijetu od njih je detaljnije
proučen samo kašupski i lužičkosrpski teren. Taj podatak ne može biti neobičan kad se zna da je proučavanje
crnogorskih govora započeto prije skoro 200 godina,
predgovorom Srspkim narodnim poslovicama Vuka
Karadžića. Od tada do danas dijalektološki ili rječnički
obrađena je skoro cijela Crna Gora. Izučavanje je najprije krenulo od Boke, da bi se do naših dana stiglo do
krajnjega śevera i istoka. Gotovo cijelo primorje sa zaleđem, nikšićka opština, Piva, Drobnjak, Uskoci, Potarje,
Njeguši, Cuce, Zagarač, Paštrovići, Mrkovići, Crmnica,
Zeta, Podgorica, Kuči, Piperi, Bratonožići, Bjelopavlići, Pješivci, Rovca, Vasojevići, Velika, Pljevlja, Rožaje,
Bihor i da ne nabrajam dalje. Vuk Karadžić, Ivan Broz,
Milan Rešetar, Danilo Vušović, Mihailo Stevanović,
Radosav Bošković, Branko Miletić, Savo Vuletić, Gojko Ružičić, Radomir Aleksić, Mječislav Malecki, Tomo
Brajković, Antun Majer, Luko Zore, Đuro Škarić, Alberto Rosi, Dragoljub Majić – samo su neki od zaslužnika
koji su ostavili trajan trag u crnogorskoj dijalektologiji
do kraja 30-ih godina prošloga vijeka. Spisak onih koji
su proučavali crnogorske govore od II svjetskoga rata
na ovamo bio bi još iscrpniji. Tome se spisku zaslužnih
pridružio i Ibrahim Reković, čiji dijalektološki doprinos – rječnik plavsko-gusinjskoga govora predstavljamo.
Malo je koji kraj u Crnoj Gori s jezičkoga aspekta
tako interesantan kao što je plavsko-gusinjski, naročito kad je u pitanju leksika. Viševjekovna prožimanja u
tome kraju – i etnička i plemenska i jezička i konfesi-
48
Čirgić
onalna i kulturološka i civilizacijska nigđe tako dobro
nijesu posvjedočena kao u leksici. Zato je plavsko-gusinjska govorna oblast davno počela privlačiti pažnju
poznatih filologa. Tako je još između dva svjetska rata
tu oblast obišao Petar Đorđić i objavio kratku studiju o
njoj – Beleške o gusinjskom govoru (1933). Ta je oblast
obrađena i u okviru opisa tzv. istočnocrnogorskoga
dijalekta, tj. u doktorskoj disertaciji poznatoga lingviste Mihaila Stevanovića. Napomene o plavsko-gusinjskome govoru mogu se naći u gotovo svim sintetičkim
osvrtima na crnogorske govore, a od posebna je značaja
nedavno objavljena monografija Alije Džogovića o onomastici plavsko-gusinjske oblasti.
No tek se objavljivanjem ovoga rječnika karakteristične plavsko-gusinjske leksike značajno upotpunila slika o dijalektološkim osobinama te oblasti. Kad
se uzme u obzir ubrzani proces urbanizacije i sve veći
odliv stanovništva, naročito prema inostranstvu, onda
je jasno koliko je važan poduhvat Ibrahima Rekovića,
koji je iskoristio možda potonji trenutak za bilježenje
Januar, 2014.
Revija FORUM
leksike koja nestaje zajedno s tipičnim govornim predstavnicima.
Rječnik plavsko-gusinjskoga govora Ibrahima Rekovića dijalektološki je rječnik, sakupljan više decenija. To
je uzoran dijalektološki rječnik iako mu autor nije dijalektolog. On, naravno, ne sadrži svu plavsko-gusinjsku
leksiku, već uglavnom ono što se izdvaja kao specifično
za taj kraj. Radi se o brižljivo skupljenoj građi od oko tri
i po hiljade akcentovanih jedinica koje su date u kontekstualnoj upotrebi. Ta je kontekstualna upotreba naročito
vrijedna – i kao materijal za sticanje saznanja o jezičkim
osobinama (fonološkim, morfonološkim i sintaksičkim) i
kao građa za posredna etnografska istraživanja.
Plavsko-gusinjska govorna oblast skladno se uklapa
u opštecrnogorsku jezičku sliku. Pored tipične (i)jekavštine tu je u potpunosti zastupljen i proces jekavske jotacije kojim su dobijeni fonemi ć (<tje; <cje), đ (<dje), ś
(<sje) i ź (<zje), uprošćen padežni sistem, specifičnosti
u konjugaciji, u kongruenciji, specifičan alternant poluglasnika koji je odlika brojnih crnogorskih govora
(piperski, kučki, bratonoški, vasojevički, crmnički, neki
katunski, neki primorski govori itd.) i druge osobine
koje se uglavnom ograničavaju na crnogorski prostor
ili se javljaju još i u pograničnome dijelu. Bitna je diferencijalna crta plavsko-gusinjskoga govora postojanje
troakcenatskoga sistema. Znatan je i uticaj albanskoga
jezika koji je uslovio pojedine prije svega glasovne procese (kakva je recimo desonorizacija finalnih suglasnika, pojava određenih suglasničkih grupa i sl.), koje bi
valjalo uporediti sa sličnim procesima u ostalim crnogorskim govorima uz albansku jezičku granicu.
Činjenica da se u Gusinju javlja ikavizam umjesto
nekadašnjih ijekavskih oblika (npr. dite – đeteta) nije
potvrda nekakvoga spoljašnjeg uticaja, kako se to nerijetko u literaturi može sresti. Za takve tvrdnje nikad
nijesu dati ni valjani dokazi ni argumenti. Gusinjski
ikavizam ne javlja se sporadično ni neujednačeno, već
sistemski po čvrstim pravilima. Stoga je on odraz autohtonoga glasovnog procesa koji se javlja i u govoru
podgoričkih muslimana kojim se od nekadašnjega ije
došlo do dugoga i. Tu je pojavu rasvijetlio još odavno
(početkom XX vijeka) poznati dubrovački filolog Milan
Rešetar, a poslije njega argumentovano pritvrdili Mihailo Stevanović i Drago Ćupić. Da nije u pitanju kakav
spoljašnji uticaj, svjedoče dosljedni jekavski oblici bez
ikavske alternative (dakle, dite ali đeteta) te tzv. duži
oblici zamjeničko-pridjevske promjene. Na takav zaključak upućuje i slična situacija u jednome hrvatskom
govoru u Slavoniji. Posebno je interesantna činjenica da
je, bez obzira na to što Plav i Gusinje čine gotovo jedinstvenu govornu oblast, ikavizam odlika samo gusinjskih
a ne i plavskih muslimana. Rečeno mi je da ako ga u PlaJanuar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
Reković
vu ima, onda je to u govoru gusinjskih odivičića.
Da ne dužim. Najrazvijena grana u lingvistici nekadašnjega jugoslovenskog prostora bila je dijalektologija. Počela se, kako na početku rekoh, razvijati još od
Vuka Karadžića, a od perioda između dva svjetska rata
do 80-ih godina XX vijeka doživjela je procvat. Prvi
dijalektolozi morali su čak unajmljivati konja ili magare da bi mogli sa sobom nositi fonograf, nekadašnju
ogromnu spravu kojom su snimali govore. I taj fonograf
mogli su imati samo privilegovani, ostali su rukom zapisivali osobine koje su uočili. Naše je vrijeme olakšalo
dijalektološka istraživanja – urađeni su putevi, nekadašnji fonograf zamijenila je džepna spravica diktafon,
ali dijalektoloških istraživanja nema. Nema ih uprkos
tome što proces urbanizacije i školstva nemilosrdno
briše sve prepoznatljive osobine naših krajeva. Stoga je
poduhvat Ibrahima Rekovića, čovjeka izvan dijalektološke struke, dostojan divljenja i mora služiti kao uzor
današnjim lingvistima, osobito dijalektolozima. Što bi
se o plavsko-gusinjskoj leksici znalo za koju deceniju ili
manje od toga da nije bilo njegova izvanrednoga truda?
Ovim rječnikom Ibrahim Reković odužio se svome
kraju kao malo ko prije njega, a u crnogorskoj i južnoslovenskoj dijalektološkoj leksikografiji ostavio trajan
pečat koji će nadživjeti i ovu promociju i promotere i
čitaoce.
49
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Maltene momenti
Gran pri Crnogorskog likovnog salona Adinu Rastoderu
Umjetnost je glasnik
produhovljenosti
Adin
50
U Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado
Đurić“ 12. novembra otvoren je 35. Crnogorski likovni
salon „13. novembar“.
Ovogodišnji gran pri Crnogorskog likovnog salona dobio je Adin Rastoder za rad „Maltene momenti“. Nagrada
za slikarstvo pripala je Leni Nikčević, za vajarstvo Milunu Mišku Čvoroviću, a za crtež / fotografiju Nebojši Dediću. Tako je odlučio žiri istoričarki umjetnosti u sastavu:
Ljiljana Zeković, Maja Ćetković, i Ljiljana Karadžić.
Prestižnu nagradu Gran pri salona, Adin Rastoder,
dobio je za rad „Maltene momenti“. Njegove skulpture, prema riječima selektorke Salona, istoričarke umjetnosti Ljiljane Karadžić, ukazuju na višegodišnju
Januar, 2014.
Revija FORUM
N. Dedić, S. Bogdanović, M. Čvorović, Lj. Zeković,
L. Nikčević, i A.Rastoder
preokupaciju ljudskim licem. „Deformisane glave sa
popajevskim vilicama natprirodnih su dimenzija. Tako
umjetnik stvara krupne planove lica, koji imaju ishodište u iščezavanju predstave, odnosno njeno prevođenje
u apstrakciju. Glave su obložene crtežima koji unose izvjesnu dozu humora i rasterećenja”.
- Radi se o jednom portretu koji je predstavljen u tri
momenta. Nešto nalik stripu u skulpturi, - pojasnio je
laureat Rastoder.
- Svaki pokret, gest, grimasa, raspoloženje kreće iznutra, a odslikava se na licu. Preko njega pokušavam da uspostavim vezu sa onim što ljudi nose iz nasljeđa i stečenih karakteristika. Da naglasim moguću univerzalnost – raspoloženja, emocije, dobre i loše strane karaktera. Čovjek sam
po sebi izuzetno je kompleksno biće i mnogo se stvari kroz
istoriju zalijepilo za njega, da zbilja jeste nepresušan izvor
ideja za rad. Interesuje me ljudsko biće sa svim svojim sitnim i krupnim potrebama, mudrostima i glupostima, brigama i zanosom, pojasnio je umjetnik Adin Rastoder.
Upitan, kakav je položaj umjetnika koji stvaraju u
Crnoj Gori i onih koji djeluju u centrima svjetske umjetnosti, Adin Rastoder je u intervjuu Pobjedi kazao:
- Isuviše često se stiče utisak da naše društvo ne uzima umjetničko stvaralaštvo za ozbiljno… Izgleda da je
to neka simptomatična pojava koja prati sva društva u
tranziciji. Najlakše je sankcionisati umjetnost, a ona je
glasnik produhovljenosti jednoga društva. U svjetskim
centrima razumiju, gaje i cijene umjetnike.
Smatrate li da je vajarstvo danas zapostavljeno i da
su novi mediji preuzeli primat kao izražajno sredstvo?
- Euforija nove gradnje često previđa humanističku
dimenziju prostora. U tom kontekstu može se govoriti o
zapostavljenosti vajarstva, ali ne u smislu poređenja sa
drugim medijima, jer skulptura ima svoje prirodno mjesto
i to ne može pomjeriti nikakav trend ili bilo što drugo. Problem je u korišćenju vajarstva, isticanju skulpture u adekvatnom ambijentu. Poznato je da je skulpturi najudobnije
kad se nađe u otvorenom prostoru. Ali kakvom? Sa kojim
opravdanjem, značenjem? O tome nema dovoljno brige,
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
što je povezano sa nedostatkom osmišljavanja prostora u
kojem će kvalitetna skulptura dobiti na značenju kao i sam
prostor. Ima nekih zanimljivih projekata u Bijelom Polju
i Tivtu. Nadam se da će to prerasti u još finiji kontinuitet.
Siguran sam da imamo potencijal i znanje mnogih vajara
koje bi valjalo koristiti za stvaranje poželjnog utiska o gradu, državi, nama i vremenu u kojem živimo.
Renomirana pohvala
umjetnosti
Salon je otvorio gradonačelnik Prijestonice
Cetinje Aleksandar Bogdanović, koji je iskazao zadovoljstvo činjenicom da Crnogorski likovni salon
„13. novembar“ doživljava svoje 35. izdanje.
„Renome Crnogorskog likovnog salona „13. novembar“ građen je decenijama. A na tome su posvećeno radile čitave generacije – još od šezdesetih, kada je začet, preko dana njegove obnove, sve
do danas. Čitava niska vrsnih likovnih umjetnika
čiji su radovi bili prisutni na cetinjskom likovnom
salonu, danas sadrži stotine imena. A priča o ovom
događaju, koji je i svojim nazivom, i terminom
održavanja, i čitavim svojim trajanjem neraskidivo vezan za Dan Prijestonice Cetinje, iz godine u
godinu, sve je sadržajnija“, istakao je Bogdanović.
Na 35. Crnogorskom likovnom salonu „13. novembar“ radovima su se predstavili Milun Miško
Čvorović, Nebojša Dedić, Milka Delibašić, Srđa
Dragović, Novica Kovač, Irena Lagator-Pejović,
Andrija Lekić, Marko Marković, Lena Nikčević,
Teodora Nikčević, Jelena Pavićević, Ana PejovićKnežević, Nikola Radović, Siniša Radulović, Adin
Rastoder, Đorđe Rašović, Vanja Vikalo, Darko
Vučković, Jovana Vujanović, Vlatka Vujošević.
Ovogodišnji Salon, na kojem je radove predstavilo 20 umjetnika iz Crne Gore, organizovan je u
saradnji Prijestonice Cetinje sa Društvom istoričara umjetnosti i Ministarstvom kulture.
51
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Magistar slikarstva Aldemar Ibrahimović
Višeznačnost
slikarskog prostora
Aldemar i profesori, Cetinje 29. novembra
Na Fakultetu likovnih umjetnosti
na Cetinju, (studijski program SLIKARSTVO u trajanju od 2.godine)
-29.novembra,odbranjen je magistarsi rad Aldemara Ibrahimovića,
pod nazivom “Raznovrsnost i višeznačnost savremenog slikarskog
prosotra”.
Komisija u sastavu; Branislav Sekulić , redovni profesor , Ratko Odalović, vanredni profesor i Dr. Zoran
Gavrić redovni profesor akademije u
Beogradu, konstatovala da je Ibrahimović slikarski i teorijski proniknuo
u nove dimenzije umjetničke percepcije i egzekucije višeznačnosti
prostora, zaslužio visoku ocjenu “A”
i time stekao zvanje MAGISTRA.
Irahimović u odbranjenoj studiji,
može se reć prilogu za sručnu literaturu konstatuje ,- cilj umjetničkog
djela nije da kopira prirodu već da se
odriče prikaza realnosti, te da time
razumljivim prikaže njenu pravu suštinu.
Prenosiomo zaključni dio iz magistarske studije Mr. Aldemara
Ibrahimovića.
- Polazeći od postavljene hipoteze o raznolikosti i promjenljivosti slikarsog prostora u modernoj
umjetnosti, zasnovanoj prije svega
na vrednovanju čistim opažajem uz
jak uticaj društveno-istorijskih, naučnih i drugih dostignuća vremena
u kojem su se odvijali, u ovom radu
je napravljen pregled istorijskog razvoja u kojem su se postepeno gubile
očiglednosti predstave prostora koje
su bile utvrđene skoro pet vjekova,
poput nekog zakona.
52
Kroz ovaj istorijski prikaz htio
sam ukazati na mnoge teorije i djela
koja su razvijali mnogi pojedinci, razne grupe, udruženja i pokreti. Ovim
će se pokazati da svijet ima bezbroj
slikovitih lica, a time isto toliko imaginarnih lica.
Prostor prestaje biti postojan
atribut prirode. On predstavlja svojstvo koje može biti izraženo pomoću
boje, linije i raznih drugih sredstava.
Tri tradicionalne dimenzije samo
su jedna od pretpostavki; prostor
je moguće predstaviti u dvije i više
dimenzija a da bude potpun i u vlastitim značenjima; svojstva prostora moguće je sugerisati različitim
sredstvima, odabiranjem ili kombinovanjem boja, računajući kako s
njihovom simboličkom tako i s fiziološkom vrijednošću. Umjetnici su
prestali vjerovati da se prostor može
predstaviti samo iz jedinstvenog očišta kakvog je nudila renesansna ili
euklidovska perspektiva.
Dakle, u modernoj umjetnosti
prostor nije jednostavna datost, zajednička svim duhovima, individuama. On odgovara složenim shvatanjima, što se mijenja u zavisnosti
od svakog pojedinca, svake sredine
i stepena civilizacije. Prostor u modernoj umjetnosti se oprobava iskušava čas na pravcu osjećanja čas
na pravcu prikaza.
”Težnja o kopiranju prirode
pokazala se kao zabluda u odnosu na prirodu, na umjetnika i na
umjetnost. Prva se može oponašati, druga treba da nađe svoj izraz,
a treća da postavi svoje zakone.
Umjetnici su tako formulisali tri
nove ideje; ideja o interpretaciji i
o subjektivnosti koje su pripremiJanuar, 2014.
Revija FORUM
le ideju o čistom slikarstvu”, kazao
je Bernar Dorival u knjizi “Savremeno francusko slikarstvo I”, koju je
objavila sarajevska “Svjetlost” 1957.
godine.
Mnogi principi koje su ustanovili pioniri moderne umjetnosti:
Sezan, Gogen, Van Gog, postali su
osnova modernog slikarstva i odnosa prem prostoru. Ali je to sve bilo
samo uvertira za ono što će se dešavati početkom dvadesetog vijeka,
kad se pojavljuju fovizam, kubizam,
ekspresionizam, pa sve do današnjih
dana. Suština svih ovih kretanja, u
čemu se slažu svi ovi slikari, cilj umjetničkog djela nije da kopira prirodu već da se odriče prikaza realnosti,
te da time razumljivim prikaže njenu pravu suštinu. Potreba da ispituju
suštinu stvari nagnala je kubiste da
u tu svrhu iskoriste ravni, presjeke i pročelja predmeta, a foviste da
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
šematizuju i deformišu. U njihovim
slikama priroda je vjernija sebi nego
stvarnosti. Fovisti i kubisti prikazuju
svijet onako kako ga oblikuje čovjek.
Život predstavlja predmet njihove
umjetnosti više nego priroda. Fovisti
i kubisti napuštaju perspektivu i naglašavaju pikturalnost. Više vode računa o podlozi i na taj način pružaju
plastični prikaz prostora.
Napuštanje perspektive zaprepastilo je publiku koja je to smatrala
ludošću, jer nije shvatala da je perspektiva bila čista hipoteza, opštepriznati običaj koji se razvio u Italiji na kraju srednjeg vijeka, i kome
je samo navika priznala vrijednost.
Zaboravili su da čovjek ima pravo da
zamijeni jedan postulat drugim. Promjena je zakon za sve živo. Moderna
umjetnost vjeruje u mnogostrukost
prikazivanja prostora, a time i u neograničenu umjetničku slobodu, što
umjetnost čini kreativnijom i plodotvornijom.
Sve ove umjetnike i pravce moderne umjetnosti, karakteriše potraga za
novim formama i novim značenjima
i u toj potrazi kreću se čas u jednom
čas u drugom pravcu. Može se izvesti
opšti zaključak da su ovi umjetnici sa
perceptualnog prešli na konceptualni način prilaženja stvarnosti, na subjektivnu reakciju, svijet mašte i podsvijesti, što predstavlja težnju koja je
direktno suprotna glavnoj tendenciji
od Đota do impresionista.
Ovim radom sam htio ukazati na
kretanja u modernoj umjetnosti koja
su direktno ili iniderktno uticala na
moj rad i odnos prema slikarskom
prostoru uopšte.
To jest, poslužio sam se drugima
da bih došao do sebe i svog likovnog
izraza.
Priredio E.P.
53
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Turski ujetnik Džemal Akjidiz prvi put izlagao
pred crnogorskom publikom
Istorija na slikarskim
gravurama
Akjidiz
Povodom jubileja 90 godina od proglašenja Republike Turske, poznati i u svojoj zemlji uvaženi likovni
stvaralac Džemal Akjildiz po prvi put se predstavio našoj publici. Otvarajući izložbu gravura tradicionalnih
kuća i konaka u galeriji „Centar”,28.oktobra, turski ambasador u Crnoj Gori Mehmed Nijazi Tanilir je istakao
da Podgoričanima; zbog zajedničkog osmanskog nasljeđa, nije strana arhitektura koju je na svojim radovima zabilježio ovaj ugledni turski stvaralac.
Akjildiz nije specifičan samo po gravurama arhitektonskog nasljeđa svoje zemlje, već i Baklana i srednje
Azije, ali i kao jedan od rijetkih slikara koji je posvećen
upornom stvaranju portreta Kemala Ataturka, oca moderne Turske.
– Bavim se svim formama slikarstva, ali ovo što u
Podgorici imate priliku da vidite su gravure iz gotovo
svih gradova Turske. Nadam se da ova posjeta Crnoj
Gori nije i jedina, jer Crna Gora je lijepa zemlja u kojoj
ima mnogo toga da se zabilježi – kazao je Akjildiz pozdravljajući brojnu publiku okupljenu u galeriji „Centar”.
Ovaj umjetnik radi gravure od djetinjstva, a one su
ga i dovele u Istambul, na Likovnu akademiju. Iako se
54
Gravure Džemala Akjildiza
Januar, 2014.
Revija FORUM
dokazao na svim poljima likovne
umjetnosti Akjildiz ističe da ga arhitektonsko blago njegove zemlje
već dugo inspiriše na stvaranje gravura, jedne od najzahtjevnijih tehnika u slikarstvu. Uspjeh njegovog
velikog ciklusa preporučio ga je i
kreatorima turske kulturne politike, pa ga je Predsjedništvo Turske
svojevremeno angažovalo da slika
značajna istorijska mjesta.
– Gravura je najteža grana slikarstva. Morate biti zaista savršeni
u onome što radite, morate biti potkovani kad je arhitektura u pitanju,
a ništa manje i istorija. Takođe, morate biti i istraživač, koji je spreman
da mnogo putuje da bi nacrtao ono
što želi – objasnio je osamdesetogodišnji Džemal Akjildiz.
„Kemal Ataturk, sin Balkana,
najveći je vojskovođa, političar i
junak kojeg je naša zemlja imala”,
odgovorio je Džemal Akjildiz na pitanje zašto je tokom duge karijere
likovnog umjetnika i pedagoga toliko puta naslikao osnivača moderne
turske Republike.
U Turskoj Džemal Akjildiz se
smatra jednim od najznačajnijih
likovnih stvaralaca. Takav ugled je
izgradio upravo svojim obimnim
istraživačkim ciklusom kojim
ostavlja svijetli primjer mlađim naraštajima turskih slikara. Uprkos
godinama Akjildiz neumorno nastavlja da slika najreprezentativnije
arhitektonske objekte me]u kojima
posebno mjesto imaju djela arhitekte Mimara Sinana, važne vjerske
objekte u Turskoj, kao i arhitektonske bisere sačuvane iz vremena
Seldžuka i Osmanlija.
Džemal Akjildiz je prvi put došao u Crnu Goru na poziv ambasadora Turske Tanilira, sa kojim
ga veže dugogodišnje prijateljstvo.
Njegova postavka 60 gravura na kojima je naslikao neke od najznačajnijih građevina u Turskoj s velikom
pažnjim propraćena je u Podgorici.
E.P.
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
Avdo Ćeranić
Umjetnik koji
razumije život
«Slikar Avdo Ćeranić
Izložba slika Avda Ćetraga za likovnim izrazom
ranića otvorena je u gautomeljenim u poetskoj
leriji „Most“ 7. novembra
atmosferi, lirskog i inti2013. Umjetnik je predmnog odnosa prema pejstavio 26 radova rađenih
zažu, figuraciji i portretu.
uljem na platnu, koji su
Povratak prirodi kao fenastali u posljednjih pet
nomenu omogućava mu
godina.
da uroni u strast mirnog
- Umjetnost življenja
intimnog života u kome je
je najteža disciplina na
Ćeranić
prisutan „sezanovski” prisvijetu, a umjetnik Avdo
stup u organizaciji odnosa
Ćeranić je vrlo dobro razuboje i forme s evidentnom struktumije, kazao je na otvaranju publicista
rom kompozicije i harmonije».
Vlatko Simunović. Ćeranić očito ima
- Avdo Ćeranić rođen je u Zatonu
razvijen dar za razumijevanje smisla
kod Bijelog Polja. Umjetničku školu,
življenja. To dokazuju njegove slike.
Odsjek za unutrašnju arhitekturu,
- Posmatrajući rodnu zemlju, u
završio je u Peći. Potom je upisao i
sudaru vida i duha, umjetnik uspizavršio medicinu i specijalizaciju.
jeva sačuvati ravnotežu doživljaja i
Radi kao hirurg specijalista na hiizraza. Zavičajni predio isključivo
rurškom odjeljenju Zdravstvenog
je podsticaj za rafiniranu igru boje i
centra u Novom Pazaru. Slikarstvom
svijetla, za uopštavanje podataka iz
nije prestajao da se bavi. Ovo je njeprirode – rekao je Simunović.
gova sedma samostalna izložba, a
U bogatom izložbenom katalogu,
imao je mnogo kolektivnih. Dobitnik
između ostalih, zapisane su riječi iz
je više nagrada u oblasti slikarstva.
kritike profesora Ervina Ćatovića.
Sa otvranja izložbe u galeriji Most
55
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Koncert etno-grupe „TEFERIDŽ” u Podgorici
Dragulji narodnog
stvaralaštva u novom ruhu
„TEFERIDŽ” u KIC-u
U okviru manifestacije „Decembarska umjetnička
scena”, u Podgorici je 5.novembra održan koncert etno-grupe „Teferidž” iz Rožaja koju pored domaćih čine
poznati instrumentalisti iz regiona. Oni su maestralno
predstavili izvorne kompozicije u obradi Sulejmana
Beće Kujevića, objavljene na CD-u pod naslovom „Ugrijala jar mir jala...”
U prepunoj sali Kulturno – informativnog centra
„Budo Tomović”, pored osnivača sastava „Teferidž”,
kompozitora i harmonikaša Sulejmana Beće Kujevića,
nastupili su: Goce Dimovski, član grupe „Sintezis” iz
Makedonije, vrhunski svirač zurle, kavala i gajdi; Mujo
Behmen, aranžer i gitarista etno grupe „Mostar sevdah
reunion”; mr Amar Jažić, etnomuzikolog, autor prve
islamske opere u svijetu, instumentalisti Safet i Elsan
Đozović, Kemo Vučičanin i Samir Kujević; Mensura
Agić, etnomuzikolog i interpretator izvornih pjesama;
Enver Behljiljević, inerpretator izvornih pjesama; Haris Ljumović, inženjer tona; Štjef Ujkić, etnomuzikolog i
Rizo Hamidović, interpretator izvornih pjesama.
Sulejman Beća Kujević, poznat je javnosti po preko
60 kompozicija koje decenijama stvara za dječije festivale, pop i pjevače narodne muzike, podsjetio je na po-
56
četku koncerta novinar Mirsad Rastoder. Ljubav prema
izvornoj muzici, ipak je njegova stalna opsesija i zato je
prije četiri godine osnovao ansambal „Teferidž”, radi
očuvanja i obrade autohtonog muzičkog izraza sa prostora Crne Gore i Sandžaka. Rastoder je kazao da „Teferidž” trenutno čini 14 vrsnih muzičara a nedavno su izdali i prvi album pod naslovom „Ugrijala jar mir jala...”
(„Ugrijala sjajna mjesečina”). Kako je naglasio Rastoder,
Kujević već 20 godina traga za manje poznatim izvornim
pjesmama i napjevima karakterističnim za sjever Crne
Gore.
- Inspirisan, između ostalog i porodičnom posvećenošću Kujevića, da se sačuvaju dragulji narodnog stvaralaštva iz folklorne, muzičke i zanatsko- umjetničke
baštine, a istovremeno obrazovan na talasu savremenih
stremljenja i tehnika, Beća je prije desetak godina započeo obradu izvornih kompozicija i dao im sjaj modernog
etno zvuka. Kujević nije žurio da od bogate tradicije pravi marketing već je strpljivo sublimirao najviše vrednosti
oblikovane emocijama pojedinaca i kolektiva kroz stoljeća, kao izraz osobenosti i preplitanja muzičkih odnosno kulturnih identiteta. Rastoder je istakao da se nada
da će u „Bećinim kompozicijama svako pronaći svoju, jer
Januar, 2014.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
nose huk istorijsko-civilizacijskih naslaga iskazan etno
ambijentalnim zvukom u savremenoj obradi. Poznato je
da muzika najčešće kreće od jedinke, koja kroz sopstvena, izražava kolektivna osjećanja i fluide izvorne
tradicije do nivoa opštost. Posebne umjetničke vrijednosti koja odlazi daleko kao što kod nas dolaze kompozicije
džeza, ili portugalskog fada, tako će i ove Bećine imati
put u suprotnom smjeru, kazao je Rastoder.
Publika je, potom, zaista uživala u 12 vrhunskih obrada narodnih pjesama. Kujević i negove kolege uspjeli su
da naprave pravi teferič – posijelo odnosno kako nam
Kujević objašnjava, pravilnije je reći teferidž. Uspjeli su
da s publikom podijele svoju radost sviranja i ljepotu stihova pjesama koje je narod vjekovima brusio.
- Sastav je uglavnom isti, čak i gosti na ovom koncertu
su naši stalni saradnici, i nećemo ga mijenjati, jer sudeći
po reakcijama publike ovo je dobitna kombinacija – kazao je Kujević.
Činjenicu da je odlučio da širem auditorijumu predstavi narodnu muziku u savremenim aranžmanima Kujević objašnjava na sljedeći način:
- Uglavnom sam obrađivao ovom prilikom melodije,
pjesme sa sela, koje su dosad bile slabo poznate, neistražene. Najveći dio njih nikad dosad nijesu bile ni zapisane, a kamoli snimane. Mislim da bi bila šteta da ostanu
nezabilježene jer u sebi nose veliku vrijednost. Potrudio
sam se da ih savremenim aranžmanima približim mlađoj
publici – kaže muzičar.
Na kraju, s obzirom da je vidljivo uživao u ovom koncertu, kao i izvođenju ovih pjesama, zanimalo nas je što
na nekom intimnijem teferiču izvodi za svoju dušu.
- To je pjesma „Šećer, Šećo, sanjaš li me često” - kaže
Kujević, obećavajući nove slične projekte.
Slušajući kompozicije u obradi Kujevića, Mirza
Luboder je zapisao odu pjesmi.
Pjesmo moja
Pjesmo moja, o latici ruže orošene,
o mirisu trave pokošene,
o sjenama od bagrema i čistijem izvorima,
o planinskim vrletima i varoškim sokacima,
karvanskim bespućima i čarsijskim besjedama,
đurumlijskim zakletvama, alatima hatovima,
kiradžijskim bisagama, prađedovskim hićajama,
o svadbarskim eglenima, o altunli šorvanima i demirli
pendžerima,
kapijama i halkama, sarucima, jelecima i o čejzi
djevojačkoj,
o vojničkim rastancima, majčinskijem dočecima,
mladićkijem uzdasima, ašiklijskim išaretima,
o tugama i sudbini
o veljijem ratovima, pogibelji i životu,
nadmenima i o roblju, historiji, vasioni i o suncu i
mjesecu,
kosačima i mobama,
o tarihu i ognjištu, osvetama, ordenjima, srećama i
nesrećama,
tragediji i bolesti, i o braći i sejama,
sinovima i šćerima što pod crnom zemljom truhnu
i o jedu roditeljskom što sudbini predaju se
moleć Boga da ih uzme.
Sve si pjesmo opjevala i u sebi sačuvala
i vazda si Mrginj bila i ostat ćeš dok je svijeta,
i svačija i ničija,
nekom dert si nekom derman
i zato ti Bože hvala.
Ž. Janjušević
Januar, 2014.
57
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Veče harmonike u Petnjici Od sviralje do klavijature
U petnjičkom Domu kulture, 20. decembra 2013. godine, održano je prvo „Veče harmonike“,
na kojem je učestvovalo desetak zavičajnih harmonikaša i gostiju iz susjednih opština.
Među njima su bile legende harmonike iz ovoga kraja kao što su: Tufo Babić, Rafet i Zejto
Skenderović, Isad Šabotić i sedamdesetogodišnji Vejsel Ćeman, najstariji živi harmonikaš iz
petnjičkog kraja, kao i najmlađi među učesnicima, dvanaestogodišnji Elvir Hodžić.
Piše: Šemsudin Hadrović
Zašto Veče harmonike u Petnjici? Dolazili smo na svijet spontano, i živjeli svoje živote
onako kako smo znali i umjeli, zavisno od vakta u kojem
smo se zatekli i u kojem smo bitisali. U svakom su se vremenu u Bihoru radjali talentovani pojedinci. Generacije
su se navikavale na njih i živjeli sa njima. Malo su ih znali
cijeniti. A oni su jedan po jedan odlazili sa ovog svijeta
tiho i skromno. Nestajali su pred našim očima. A oni, koji
su ostajali iza njih su ih zaboravljali. Ovo je bila prilika
da se svi prisjetimo bar jednog dijela naših muzičara. Da
upišemo za sva vremena podatke o 11 umrlih i 43 živa
harmonikaša bez kojih nije bilo veselja u Bihoru. Naravno i to, zašto su, gotovo svi ostavili svoju veliku ljubav
- harmoniku. Neki su otišli u trgovce, taksiste, poljoprivrednike i sl. Život ih je otjerao na marginu. Skoro da su
zaboravljeni. Kada smo počeli tragati za njihovim kazivanjima, njihovim sjećanjima i fotografijama u svima smo vidjeli
prkos vremenu, lični i porodični ponos, plemenski prestiž, nacionalni preporod. U najmanju ruku, rekli bismo
uključivanje „na zor“ u savremene tokove života. Njihovi
enormni napori u lošim uslovima, ostavili su duboke i
neizbrisive tragove. Na nama je da ih prepoznamo i kroz
stvaranje novih institucija postavimo na mjesto koje zaslužuju. U tom smislu je i nastala ideja za „Veče harmonike u Petnjici“. Ako su „naši momci“ u to vrijeme, u bilo
čemu pokazali talenat i odvažnost onda je to smjelost da
se „uhvate u koštac“ sa novim oblicima kulturnog stvaralaštva koje je stidljivo dodirivalo rubove Bihora. Odnekuda i nekako su se „probijali“ ti novi zvuci koji su zamjenjivali zvuk gusala, sviralje-frule, zurle, goča, tarabuke.
Kroz vijugava bespuća Bihora i bihorskim planinskim
vrletima pronosio se glas o harmonici. Prvu „muziku” (harmoniku) u Bihor donio je rahmetli Šemso Skenderović daleke 1935. godine. Njeni opojni
zvuci su podsticali sve više mladih da se „zagnaju“ tom
novom izazovu, tom kulturološkom fenomenu. Bilo je
to svojevrsno viteštvo. Mnogi su još uvijek svjedoci toga.
58
Veče harmonike u Petnjici
Jedno od kazivanja bihorskih harmonikaša će biti objavljeno kao priča u zborniku Festivala priča Zavičajne staze
- Bihor 2013.
U međuvremenu, o tim momcima-herojima niko nije
brinuo. Oni su smjelo i s ponosom „uprtili“ harmoniku
na grudi i počeli mukotrpno učiti prve taktove za upisivanje u bihorske legende. Koliko je generacija izraslo uz
ove divne ljude- harmonikaše? Koliko je generacija uživalo u njihovom-mukotrpno stečenom umijeću? Koliko
Januar, 2014.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
A. Rastoder, T. Babić i Z. Skenderović
R. Skenderović i I. Šabotić
je svadbi, koliko svatova, koliko je naših dičnih nevjesti
ispraćeno i dočekano uz harmoniku? Da ne pominjemo,
vrijeme u kojem smo naše najbolje sinove ispraćali u vojsku. (Zamislite svadbu u Bihoru, nekada. U musafirskoj
sobi na sredini stolica, na njoj svirač frule-sviralje-svira.
Ne žali se. Svira koliko zna i umije. A svu noć oko njega
igraju momci i djevojke, patos da probiju od snage mladalačke, od ašika, od derta. Kasnije je na tu stolicu došao
„naš harmonikaš“ i činio isto to, iz sve snage i srca, koliko
je znao i mogao. I opet su „podovi propadili“ pod naletom
mladosti i ašiklija, mladjih i strarijih.)
Profesori harmonike Almir Martinović iz Bijelog Polja, bio je oduševljen neobičnim koncertom i okupljanjem harmonikaša: - Kada su počeli izlaziti na binu vaši
stari harmonikaši, sa svojim vremešnim ali očuvanim
harmonikama zadrhtao sam od nekog čudnog ali divnog
osjećaja koje me obuzelo. Pitao sam se da li je ovo moguće. Zaista, izuzetno plemenita manifestacija i pažnja
prema onima uz čiju su se svirku mnogi radovali, kazao
je Martinović.
Poznati kompozitor, aranžer i maestro na harmonici,
Sulejman Beća Kujević, reče da je sa mnogima iz Bihora
svirao ali je ovo veče bilo nešto posebno. - Kažu da su sve
pite, pite, samo je burek PITAC, Tako je i sa instrumentima, svi su instrumenti su instumenti samo je harmonika
MUZIKA.
Taj vakat pamte naše starije generacije, a mladi danas
uživaju u drugačijim – novijim oblicima kulturnih dostignuća. Bila je ovo prilika da se prisjetimo svih naših harmonikaša, da im se na neki način počnemo institucionalno
oduživati za ono što su nam pružili. Povod da našoj omladini približimo dio atmosfere u kojoj su im rasli roditelji
sa svim što se može prepričati i i vidjeti na rijetkim fotografijama koje su nekako „pretekle“. Harmonikašima su te
vešeri uručene Zahvalnice za njegovanje, očuvanje i razvoj
muzičkog stvaralaštava u Bihoru, koje su znak poštovanja i
pamćenja, ali i nagovještaj institucionalne brige o tradiciji i
još kvalitetnijem razvoju muzičke kulture u novoj opštini.
Zbog toga su harmonikaši, naši nezaboravljeni junaci
bili ove večeri sa nama. Hvala im!
Spisak harmonikaša petnjičkog kraja koji su preselili/preminuli:
Skenderović Šemso rodj. 1917. u Trpezima, počeo
svirati harmoniku 1935. godine, Muratović Jusuf,
Muratović Rušo, Huremović Hakija, Račić Jusuf,
Muhović Suko, Tarhaniš Džibo, Hadrović Mahmut,
Ličina Ahmo, Rastoder Ramadan,
Spisak naših savremenika koji su se bavili ili se i
danas zanimaju muzikom:
Babić Tufo, Skenderović Rafet, Skenderović Zejto, Skenderović Selmo, Tarhaniš Mirsad, Šabotić Isad, Skenderović Rašo, Skenderović Faiz, Duraković Safet, Ćeman Vejsel, Rastoder Aziz, Škrijelj
Diko, Agović Hajro, Škrijelj Vejsel, Prentić Ramiz,
Ličina Fadil, Kočan Feko, Tiganj Safet, Latić Salem,
Latić Rizvo, Hadrović Hazbija, Šabotić Hadro, Pačariz Erbein, Korać Džemal, Idrizović Harun, Ćeman
Januar, 2014.
Isljam , Hadrović Ćako, Tiganj Elvir, Hadrović Medžid, Djukić Mujo, Ćeman Sejfo, Šabotić Ibro, Muratović Ismet, Hadrović Ragip. Spisak svirača koji su nekada, na drugim instrumentima, značajno upotpunjavali muzički ambijent:
Agović Rahman - klarinet, Agović Halem - zurla,
Agović Rafet - goč, Račić Nasuf - tarabuka, Rastoder
Kada - Sviralja-frula, Rastoder Rafet - sviralja-frula, Ramčilović Nazif -sviralja-frula.
Muzičke nade:
Skenderović Sejo - harmonika, klavijature, Muhović Arijan - harmonika, Kožar Damir- klavijature,
Hodžić Elvir – harmonika. Uvažavajući naše harmonikaše, uvažavamo sebe
i svoju tradiciju pa ako imate neke zanimljive priče,
fotografije i podatke o sviračima, za monografiju,
možete ih uputiti na email: [email protected]
59
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Zapis o Sebiji Krnić
Opjevana ljepotica
Izuzetnom ljepotom mamila je uzdahe, a poštovanje zaslužila mudrošću i pažnjom prema
ljudima, tako se u najkraćem može sažeti zapis o Sebiji iz Tuzi.
Piše: Ajdin Rakić
Od oca Huseina Krnića, Sabija Krnić je rođena 1902.
godine u Tuzima (Šipčanik). Potiče iz jedne veoma ugledne porodice koja je imala svoje velike posjede u Podgorici i
Tuzima. Ovoj porodici pripada i jedan od najljepših čardaka
na ovom području. Njena majka je rodom iz Podgorice, od
Osmanagića. Sebiju, koju su od milošte zvali Bilja, krasila
je izvanredna ljepota i bistar um, pa su je kao veoma mladu
prosili ljudi iz uglednih porodica iz raznih krajeva. Kapetan
vojnog odreda Jusuf, koji je službovao u kasarni u Tuzima
bio je opčinjen Sebijinom ljepotom. Uzaludni su bili svi njegovi pokušaji da ubijedi Sebijinu braću da pođe za njega.
Otuda je i nastala pjesma Jusuf Vrebac put putuje, koja se u
narodu dugo čuvala. Pjesmu je prenijela Šerifa Rakić (19252005), a glasila je ovako:
Jusuf Vrebac put putuje
crnu kosu obrtuje
crna kosa sva na brene
a đevojke šipčaničke sve put mene
Međ njima bijaše najljepča
mlada Bilja Huseina Krnića
koja jednim svojim mahom
moje srce prekida
Ipak, Sebijino srce osvojio je mladi Starovarošanin Temo
Dervišević, čija je porodica bila izuzetno bogata. Imali su
svoje dućane i hotel u Podgorici. Temo je, na žalost, preminuo veoma mlad, a njegova prelijepa Tuzanka vratiće se svome rodu u Tuzima (Temo je sahranjen na Pobrežju, a kasnije
je njegov grob premješten na novom groblju u Tuzima). Godine su prolazile, a prosci su i dalje kucali na vrata Krnića.
Hafiz Sulejman Begović bio je poznat u narodu kao Hafiz
Suka. Uživao je veliki ugled kako kod muslimana, tako i kod
Crnogoraca. Radio je kao imam Glavatovića džamije. Njegova žena umrla je mlada i za sobom ostavila nekoliko djece.
Nakon toga, Hafiz Suka odlučuje da zaprosi Sebiju. I kao
tako cijenjenoj ličnosti njena porodica nije mogla odbiti nje-
60
govu prosidbu. Mlada Tuzanka ponovo odlazi kao nevjesta
u Podgoricu i brine se o Hafizu i njegovoj djeci. U Podgorici
je i dalje uživala veliko poštovanje, a posebno su je cijenili
Derviševići. Sebiju su i ovog puta pratile pjesme ispjevane u
narodu. Jedna od njih glasi ovako:
Tupa lupa doboš cuka
oženi se Hafiz Suka
uze Bilju lijepu, mladu
da Hafizu brije bradu
Oj ti Bilje, zla ti sreća
što ti oće tuđa đeca
Pjesmu smo zabilježili od Hajrije Efović (1910-2000),
ćerke Bećira Burazerovića. Nastala je u Pravoj Kiš mahali, a
ispjevala su je djeca, učenici Glavatovića mekteba.
Hafiz Suka je živio nekoliko godina u srećnom braku sa
lijepom Tuzankom. Nisu imali djece. Nakon smrti Hafiza
Suke, Podgorica je ostala bez izvanrednog vjerskog prosvetitelja, a Sebija bez svog dobrog supruga. Ona se po njegovoj
smrti vraća u Tuzi i živi sa svojim bratanićem Metom Selimovim sve do Metove smrti 80-ih godina. Potom prelazi da
živi kod Smaja Šerifovog, gdje su je Smajo, njegova supruga
Hanifa i njihova djeca pazili i vodili brigu o njoj sve do njene
smrti 1997. godine. Umrla je u dubokoj starosti. Ljepota koja
ju je krasila tokom mladalačkih dana zadržala se sve do njene starosti. Bila je poznata i po dobrom krojačkom talentu.
Ljudi su često dolazili kod nje i tražili savjete i rješenja za
svoje probleme. Sebija je umjela svakog da dobro sasluša i
pomogne. Njena braća su takođe bila istaknuta u društvu.
Šerif je bio predsjednik Opštine Tuzi. Sebija je svojim životom ostavila dubok trag u istoriji Tuzi, a posebno u narodnoj
pjesmi. Sahranjena je uz prisustvo velikog broja građana na
Novom muslimanskom groblju u Tuzima.
Januar, 2014.
Priča
Revija FORUM
ABID JARIĆ - Priča
PISMO
Našli mu neotvoreno pismo. Na koverti bio utisnut poštanski pečat: primalac nepoznat, brujalo
je čaršijom. A on, Salkan Ramov, kao da je u propunti nestao. Nigdje ga.
Kad bi se vrata „Umjetničkog ateljea“ otvorila, onako kao
što se ne otvaraju nijedna kućna vrata, mušterija bi se morala
spustiti niz tri stepenice da bi ušao u prvu prostoriju. A ona
je sve više nego mjesto gdje bi se neko mogao fotografirati.
Mnoštvo rekvizita od najrazličitijeg materijala ležalo je okačeno o zidove ili je bilo položeno u jednoj nevelikoj vitrini.
Jedna rundava maca od pliša kružila je okicama na gornjoj
polici. Crveni jezik isplazila je napola i njime vrtjela lijevodesno. Da se ne zna da ju je Fotko napravio svojim rukama,
čovjek bi očekivao da svakog trenutka maukne. Dolje, naniže,
na drugoj polici kočoperio se punjeni orao. Još uvijek sjajno,
sivkasto perje govorilo je da je orao dobro prepariran i da
se Fotko, u ovom slučaju, ne bi postidio ni najboljih majstora ovoga zanata. U vitrini je odnedavno. Od onog dana kada
je Salkan obućar poželio poslati jednu svoju fotografiju ženi
koja je živjela u drugom gradu i koju je upoznao u Pribojskoj
banji. Svidjela mu se žena, a po svoj prilici i on njoj i ljubav
se brzo rodila. U noći kad je svako trebao krenuti svojoj kući,
njih dvoje su se veoma dirljivo opraštali.
„Da sam znala da ću te upoznati“, mazno je šaputala Salkanu na uho, „dolazila bih svake godine u Pribojsku banju.“
„Ja bih dolazio dvaput u godini i tako bi postojala manja
mogućnost da te ne upoznam“, odgovarao je Salkan potresen
ovom njenom iskrenošću.
„Voliš li me, Muho? Ali, reci iskreno, neću se naljutiti, vjeruj
mi.“
Umalo se Salkan ne odade i ne reče: Salkan kad voli, onda
voli. U posljednjem trenutku proguta riječ jer ni on nije znao
zašto joj se pri prvom susretu lažno predstavio. Odabrao je
ime svog rahmetli daidže koji se vrlo mlad utopio tamo u Potpeću dok je boravio na jednoj radnoj akciji.
„Volim te, kako te ne bih volio. Ti, pa lov, pa onda sve ostalo“, slaga po drugi put jer lovom se nikada nije bavio.
Nije mogao sebi objasniti zašto je i ovo izmislio i zbog čega
mu je sve ovo trebalo.
„Oho“, sad već ushićeno gugutala je ona, „ nisam znala da
si i lovac. I moj bivši bio je lovac, ali na visoku divljač. Lovio je
sve što se kretalo na dvije ili na četiri noge. Nadam se jedino da
ti lov neće doći glave kao što je došao njemu. Imati dva lovca u
životu i oba izgubiti, to bi bilo previše za svaku ženu.“
Izgovorivši posljednje riječi, glasno se nasmijala i snažnije se privinula uz njega.
„Poslat ću ti fotografiju pa se uvjeri“, ponosno je uzvratio
Salkan i u tom trenutku pomislio na Fotka i na njegovo umijeće.
Januar, 2014.
***
Salkan se vratio kući i svi su na njemu mogli prepoznati promjenu. Nije više niz kaldrmu odlazio namršten ne pozdravljajući se s prolaznicima. Ko zna koliko je puta poželio
da postoji neka prečica od njegove kuće do radnje dolje u čaršiji pa da ne mora svakoga jutra prolaziti istom ulicom, susretati iste ljude. Posebno mu je bilo teško proći kroz Polimsku
gdje se nalazila njegova radnja. Po nesreći, ona se ugnjezdila
na samom kraju ulice pa je morao otpozdravljati svojim poznanicima, nekim starijima se, čak, ponekad i nasmiješiti. U
nekim budžacima namjerno je zastajkivao kako bi neke od
poznatih izbjegao. Ibru Muzaferova je, ipak, morao sresti
svakoga jutra. On je živio u Tufinoj, a sahadžijska radnja mu
se nalazila na početku Polimske ulice. Prolazili bi jedan pored
drugog praveći se kao da se i nisu susreli. A znali su se čitav
život. Ljudi su pričali da je Salkan ostao neženja zbog Ibre
Muzaferova. Rabija je voljela Salkana, a udala se za Ibru. Tako
je njen otac htio, a Rabija nije željela proturiječiti. Kad im se
rodio prvi sin, dali su mu ime Salkan. Ibro je pričao da je to
uspomena na njegova amidžu koji je pred sam kraj onog rata
poginuo kao pripadnik Zvizdićeve milicije blizu Lađara. Ibro
je to pričao i što se više trudio da njegova priča bude uvjerljivija, sve su mu manje vjerovali.
„ Hajd’ Ibro, bolan. Ime k’o ime. Ne nosi ime čovjeka, nego
čovjek ime. I amidža ti je bio dobar čovjek. Ako mali bude na
njega, bit će veliki ženskar. A u našoj čaršiji imaju još tri - četiri Salkana, i nijedan nije loš čovjek. Bar ti poznaješ Salkana
Ramova,zajedno ste drugovali i momkovali. Kad je raspoložen
i kad on napravi cipele, nema im ravnih odavde do Pazara“, govorili su neki i usput mjerili Ibrinu reakciju.
Ibro je izbjegavao susrete sa Salkanom. Između njega i
Rabije, otkad su se vjenčali, uvijek je postojala neka sjenka,
neki čudan odmak, nešto što im je smetalo, a nijedno od njih,
o tom što je među njima i ne spaja ih, nikada nisu govorili.
Rabija bi, ponekad, uzdahnula, duboko i trajalo bi dugo, a Ibro
je to tumačio njenom preosjetljivošću za sve što je se dotiče.
Malo je pričala, samo onda kad je morala, ali je znala dobro
razumijevati stvari i nikada se nije prenagljivala. Otkad joj je
umro otac, ostala je bez ikoga svoga. Prebirući po glavi uspomene u danima kad bi joj se uzdah češće otimao, bliže je živjela s vremenom koje je nepovratno nestalo
Otkad se Salkan vratio iz banje, Ibro nije mogao prepoznati u ovom veselom čovjeku onog namrštenog i šutljivog
Salkana.
61
Priča
„Je li Fotko u ateljeu?“, iznenadi ga Salkan svojim pitanjem.
Ibro ne pamti kad je posljednji put razgovarao s ovim čovjekom. Iako nije mogao pretpostaviti šta je moglo izazvati
ovakakv izljev ljubaznosti kod njegovog bivšeg druga iz mladosti, Ibro odluči, također, pristojno odgovoriti.
„Mislim da jest. Dok sam prolazio, vrata na radnji su se
otvarala. Nego,neće li to kakva svadba biti Salkane, pa ti treba
Fotkova kamera?“
„Ne, neće biti svadba, koliko ja znam. A ni po čaršiji se ne
priča da se neko ženi ili udaje.“
„Nisam mislio na druge, nego na tebe. Kao velim, vrijeme je,
moj Ćuše. Davno smo momci bili.“
Salkan ne odgovori odmah. Odavno nije čuo da ga neko
zove nadimkom. Mislio je: još malo pa će čaršija zaboraviti
da ga je neko nakada tako zvao. I začudo, ne naljuti se, iako
bi u nekoj drugoj prilici burno reagirao. Neka čudna toplina krenu mu od sredine prsa i poče se širiti u obliku lepeze
ka glavi. Ibro vidje kako se Salkanovo lice zajapurilo i bi mu
krivo što ga je nazvao nadimkom kojeg on nikada nije prihvatio.
„Izvini, Salkane, omaklo mi se. Nekad smo bili ahbabi, pa rekoh to po nekoj bivšoj navici“, pokuša se izvući
Ibro.
„Ne ljutim se, Klempo. Samo si me iznenadio jer me tako
odavno niko nije zovnuo. Eto vidiš, nekad su u ovoj čaršiji bili
Ćuše i Klempo, a svih ovih dvadeset godina kao da su živjeli
na dva kraja svijeta, iako su svakog dana morali obojica proći
ovom ulicom. Viđali su se kao slijepci, slušali su se kao gluhi;
živjeli su, a kao da i nisu.“
„Ma znaš, Salkane, htio sam ja više puta, ali nije išlo. Na
početku Polimske smislio bih šta ću ti reći i čim ti se približim ili
sve zaboravim ili ti negdje umakneš prije nego se mimoiđemo.
I tako sam se vremenom navikao. Prolazili bismo jedan pored
drugog, bez pozdrava, bez pogleda. Oborene glave obojica, kao
da se jedan drugog stidimo, šta li?“
„Ono, kad ti umrije sestra Hata, bio sam pošao tvojoj kući.
Već sam došao do Adžovića česme i tu kratko zastao. Napio se
vode i malo oslonio na ploču iz koje je grgoljila voda. Damari
su mi udarali u sljepoočnicama. Teško sam disao. Noge mi kao
od olova. Ono nekoliko koraka koliko me dijelilo od tvoje kuće,
nikako nisam mogao preći. Da ne naiđe neko sa zaprežnim kolima, ne znam kako bih se kući vratio.“
Ibro uze ponuđenu cigaru. Dok mu je Salkan pripaljivao
i cigara i upaljač su drhtali.U isto vrijeme obojica potegnuše
prvi dim. Bio je dug, dug kao svih onih prethodnih dvadeset
godina u kojima su Klempo i Ćuše prolazili jedan pored drugog kao stranci.
„Ako ne žuriš, , mogli bismo svratiti na po jednu?“, izgovori
jedan.
„Može, može.. Odavno sam čekao ovaj dan“, prihvati drugi.
Dok su rame uz rame, ponovo poslije dugo vremena, klizili Polimskom do gostionice Dva jelena, ljudi su ih u čudu
gledali.
62
Revija FORUM
***
Fotko je radio nešto oko nekih fotografija kad je Salkan
nahrupio u njegov atelje.
„Ili sam ja u ovim godinama narastao ili se strop tvoje radnje spustio?“, umjesto pozdrava pokuša se našaliti.
„Dobro došao, moj Salkane. Ja mislim da ti ovdje prvi put
ulaziš pa visinu stropa nisi ranije ni mogao izmjeriti. I da znaš,
ovo nije radnja. Ovo je atelje, ovdje se događa umjetnost. Ti
imaš radnju pa i tvoj ahbab Ibro s kojim si se, čujem , ponovo
spajdašio poslije toliko godina. E nazdravlje, moj Salkane. Drago mi je da ste obojica pregrizli ono što vas je davilo sve ove
godine. Nego, nešto dugo putuješ do moga ateljea?Rekoše mi da
si još jučer krenuo k meni. A stižeš tek danas. Ti kao da si u ovo
dan-dva doživio nekoliko čuda“, izgovori to Fotko u jednom
dahu i grlato se nasmija pokazujući dva reda izvanredno lijepih zuba.
„Vijesti su se oduvijek brzo širile ovom našom čaršijom, iako
poštari nikad nisu bili dobro plaćeni. Nego, pusti sad to. Ti i ja
trebamo razgovarati o poslu.“
„Jadan ne bio, Salkane, moraš znati da se nalaziš u ateljeu
i da se ovdje ne može razgovarati o poslu, nego o umjetnosti.
Umjetnost je nešto što je vrhunaravno i samo su rijetki na nju
upućeni. Umjetnost je kreacija, a ne dovršen posao. Ti dovršiš cipelu, zašiješ šav, zalijepiš zakrpu, popraviš petu i gotovo.
Tu se nema više šta dodati. Jedna cipela ne može imati dva
đona ili dvije pete. Ako si dobro uradio, posao je završen.U
umjetnosti, nema toga. Sve je na početku, sve je tek nagovještaj, sve može biti tako, ali i drugačije. Mogu tebe, na primjer,
fotografirati, a da na fotografiji pored tebe bude neka žena ili
omiljena životinja. Mogu te uslikati ovdje u mom ateljeu na
toj plišanoj stolici, a da se na fotografiji vide palme i more,
čamci ili zalazak sunca u Sahari. To nije posao, Salkane, to je
Bogom dani dar, i ne daj Bože da su mi ga ljudi dijelili, nikad
ga ne bih imao.“
„Zbog tog tvog dara sam i došao. Ti znaš da se ja nikada
nisam bavio lovom, ali bih htio imati fotografiju na kojoj se Salkan vidi kao lovac. I to mora biti najbolja fotografija koju si do
sada uradio.“
„Ako se to mora, onda te neću slikati. Jer, ja nemam najbolju fotografiju. Sve moje fotografije su najbolje. Umjetnost čuda
pravi. Fotografirat ću te tako da i oni koji te najbolje poznaju
neće nikada posumnjati da nisi lovac.“
Svojim dugim korakom preskočio je tri stepenici i kao vihor istrčao kroz Zekov izum na Fotkovom ateljeu. Svi u čaršiji
vrata na Fotkovoj radnji zvali su tako, Zekov izum. Na Fotkovu molbu Zeko je smislio i postavio vrata koja su se otvarala
kao nijedna druga, i to je bilo posljednje što je uradio. Iz Pazara su neki dolazili da im se dive.
***
Zanat mašinbravara Zeko Klica usavršio je u Njemačkoj.
Bilo je to onda kad se upoznao s Rutom u Oberhausenu i odlučio da s njom zasnuje porodicu. Sve je ličilo na čudnu i nenadanu idilu mladića iz Sandžaka i Njemice iz Oberhausena
Januar, 2014.
Priča
Revija FORUM
do trenutka u kojem Zek, tako ga je zvala Ruta, nije otkrio da
više nema sna. Uzalud su bila ženina uvjeravanja da će se san
vratiti iznenada onako kako je nenadano i nestao. Nije pomoglo ni Rutino uvjeravanje da ona može zatrudnjeti samo što
se do sada čuvala, jer, trebalo je naći stan i stalni posao, a i on
je morao završiti specijalizaciju u preciznoj mehanici. Kad se
pročulo da on zaista želi napustiti sve i vratiti se u rodni kraj,
gazda mu je ponudio sigurno zaposlenje i plaću mnogo veću
nego što su je ostali radnici u struci imali. Ludwig Pumpfer,
vlasnik tvornice za izradu preciznih strojeva, tvrdio je da se
takav talenat odavno nije pojavio u njegovom aptajlungu za
montažu. Uzalud je bilo sve. Već mjesecima Zek nije usnio
ni jedne jedine minute. Samo bi sklopio oči i primiren, da ne
smeta Ruti, dočekivao zore. Začudo, ujutro se nije osjećao
pospanim, ali mrzovolju nije mogao sakriti. Jedne noći, dok
je budan ležao i čekao kad će se kroz prozor probiti prva jutarnja svjetlost, začuo je glas koji se javio niotkud. Govorio
je: Zeko, ukoliko želiš ponovo zaspati, moraš krenuti za svojim
snom.
I počeo se spremati. Ruta je odbila da ide s njim jer tamo
kamo on odlazi sve je neizvjesno. Na kraju krajeva, reče, to je
drugi svijet i uprkos tome što je on čovjek njenog života, više
je voljela ovu sigurnost koju je imala.
U jedan poveći kožni kofer stavio je najnužniju odjeću,
nekoliko fotografija koje su nastale u vremenu trinaestogodišnjeg boravka u Njemačkoj, sav alat koji je imao i koji se
mogao kupiti, a služio je u njegovom zanatu, sjeo u autobus i
ostavio Rutu i nesanicu.
Kad se vratio, prvo što je saznao bilo je da se Uma Krilaševa davno udala i nekamo s mužem bestraga nestala.
Niko nikada nije saznao da li mu se san ikada vratio, ali
ono što je postalo poznato bilo je njegovo umijeće u izradi i
popravci specijalnih strojeva, naprava i svega onoga što je izazivalo divljenje kod ljudi. Govorilo se : To što može napraviti
majstor Zeko pijan , ne može njedan drugi ni kad je trijezan..
Kako je vrijeme prolazilo, sve je manje radio, a sve je žurnije, svojim sitnim korakom, ophodio čaršiju i po nekolko
puta na dan. Kad bi ga upitali kamo tako žuri, već godinama je
svima isto odgovarao.
„Za snom žurim ne bih li ga stigao. Ali, sitan mi korak pa
sam uvijek u zaostatku.“
Dok je to izgovarao, malo bi podigao glavu i sklopio oči.
Imao je izraz lica kao da pred sobom vidi nešto lijepo, nešto
što je čitavog života želio. Ono što se nikako nije uklapalo u
tu sliku zadovoljnog čovjeka bio je grč oko usta koji bi u trenutku urezao dvije duboke bore što su se pružale od krajeva
usana do pod samu bradu.
ABID JARIĆ
Rodio se u Duvnu 1950. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 1997. godine živi u
Zenici. gdje radi kao profesor u Drugoj gimnaziji.
Lektor je u „Didaktičkim putokazima“, časopisu za
nastavnu teoriju i praksu ( Zenica), suradnik u „ Našoj riječi“ (Zenica), „ Mostu“ ( Mostar) i „Prosvjetnom listu“ (Sarajevo). Jedno vrijeme bio je suradnik
„Bosna pressa“ časopisa koji je izlazio u Frankfurtu.
Predsjednik žirija na Konkursu “Naše riječi “ za najbolju novinsku priču (2009., 2010., 2011., 2012.godine), ali i na Konkursu “Napiši priču - uradi sliku”
(2009, 2010, 2011. godine)
Autor je zapaženih radova iz područja jezika i književnosti.
Na domaćim i međunarodnim natječajima za kratku
priču više puta je nagrađivan. Nagrada “Ulaznica”
Zrenjanin- Srbija, Nagrada “Srebrenica”, Njujork Sjedinjene Američke Države, Nagrada “Zija Dizdarević” Fojnica - BiH, Nagrada za kratku novinsku priču
“Naše riječi”” Zenica - BiH, Dvije nagrada na festivalu kratke priče” Zavičajne staze”, Berane - Petnjica, Crna Gora, Nagrada” Milutin Alempijević” Frankfurt - Njemačka, Nagrada “ Simha Kabiljo” Zagreb
- Hrvatska, Pohvala (dva puta) “Kočićevo satirično
pero”Čelarevo- Srbija, Pohvala “Štrpci bez mezara”
Prijepolje – Srbija.
Zastupljen je u zborrnicima kratke priče Balkansko
pero - Sarajevo, Ulaznica- Zrenjanin, Godišnjak- Fojnica, Deset proljeća- Zenica, San Irfana Kovača -Zenica, Uskopaljski Rabele - Gornji Vakuf/Uskoplje,
Vetar po ocu- Frankfurt, Buđenje Bihora - Petnjica, Bar micva Bejahad – Zagreb, Kočićevo satirično
pero”- Čelarevo.
Autor je triju knjiga: Podgradinske priče, Velika propunta (roman) i Bijelo na crno (kolumne, članci i komentari).
***
Sutradan, Salkan je ponovo bio u Fotkovom ateljeu. Svjestan vrijednosti koju je držao u ruci, Fotko se neprirodno
uspravio, zatresao glavom tako da mu se duga kosa rasula po
ramenima. Desnom nogom je malo naprijed istupio, a ruku je
potpuno ispružio tako da je plava koverta gotovo dodirivala
Januar, 2014.
63
Priča / Sport
Revija FORUM
Salkanov nos.
„Pogledaj, Salkane, pa se uvjeri kakav je umjetnik Fotko!“
Salkan je pažljivo prihvatio kovertu. Kažiprstom i palcem izvukao je iz nje sadržaj.
Četiri velike fotografije i isto toliko malih našlo se u njegovoj šaci. Po izrazu lica moglo se vidjeti da je oduševljen
onim što je vidio. Iz šake ga je gledao lovac koji je imao Salkanov oblik lica, malo ukoso postavljene oči, poveći, ali pravilan nos, pune usne nad koje su se nadnijeli besprijekorno
oblikovani brčići. Bio je tu i ožiljak koji se protezao od lijeve sljepoočnice do jagodične kosti. Sve ostalo nije bilo Salkanovo, ali se savršeno uklapalo u ono što je bilo njegovo.
Lovački šešir sa paunovim perom krasio je glavu. Kragna
lovačke jakne nije mogla sakriti uredno svezanu maramu u
obliku kravate koju su nosili samo oni lovci koji su dobivali
nagrade na takmičenjima.
Na dlanu lijeve ruke, lovac je držao velikog orla sivopepeljastog perja.
„Da mi je neko pričao, ne bih mu povjerovao“, prošišta
iz Salkana.
U oduševljenju onim što je maločas vidio, priđe Fotku i
steže ga u zagrljaj svojim snažnim rukama.
„ Bit će zadovoljna, bit će, nego šta! Ipak, samo je jedan
Fotko!“
Fotko je stajao na vratima svog ateljea i gledao kako Salkan trčeći ulazi u poštu.
Fudbalska nada:
***
Dan ili dva prije nego će neki pronaći pismo na stolu
u Salkanovoj kući, njemu se izgubio svaki trag. Kako tada
tako i danas. Čaršija je samo nagađala što se moglo desiti s
ovim čovjekom.
Jedni su vjerovali kako je vila Bihorka, uzela njegovo
tijelo, a dušu darovala prvom djetetu koje se rodilo u Limskoj dolini i kojeg će zadesiti ista sudbina kao i Salkana
Ramova.
Drugi, za koje je ova priča bila isuviše nevjerovatna,
bili su skloni tvrditi kako je ušao u pećinu Grad, gore na
Radmanskoj klisuri. Pričalo se da je ona nekim čudnim
podzemnim kanalima povezana s morem. Oni hrabriji,
koji su se nekada našli na njenim rubovima dok su bacali
kamen škriljac koji bi se na samom vrhu počeo okretati
kao suhi list da bi zatim nekom nevidljivom snagom bio
povučen u mrklinu grotla, govorili su kako bi iza kamena dolazio glas od koga je sve zaudaralo na neku trulež i
ustajalu vodu.
Onog što se zaklinjao da ga je vidio zdravog i živog kako
na Pešteru sadijeva sijeno jednom domaćinu, niko nije uzimao za ozbiljno.
Tih dana Zeko je udvostručio svoju ophodnju. Ubrzavao je korak i kao da nije osjećao umor. Jedino su se bore
još dublje usjekle oko usana, a grč pretvorio lice u bezizražajnu masku.
Činilo se kao da se oči smiju, ali glas nije izlazio iz usta.
Belmin Muratović (15) fudbaler franscuskog Meca
(FC Metz), jedan je od najboljih igrača tamošnje lige za
uzrast do 17 godina. Fudbalska škola Meca je nadaleko
poznata. U njoj su ponikli Patrik Batison, Nasredin Krauš, Ludovik Obrianak, Lui Saha, Frenk Sinjorino, Sebastijan Basong, Emanuel Adebajor i Miralem Pjanić.Ukoliko nastavi da se fudbalski razvija kao do sada Muratovića očekuje lijepa karijera.
- Rođen sam u Luksemburgu. Fudbal sam počeo da
igram u Ženes Ešu gdje sam proveo tri godine. Nakon
toga sam prešao u Mec za koji i sada nastupam. Igram na
poziciji špica i polušpica.
Luksemburg i Francuska su kontaktirali Muratovića
ali je njegova želja da zaigra za Crnu Goru.
- Iako sam imao pozive od reprezentacija Francuske i
Luksemburga ja bih želio da igram za Crnu Goru. Nadam
se da će mi se ta želja ostvariti i da ću dobiti poziv da
igram za svoju zemlju, kazao je Muratović. On i pored ponuda da pređe u neki jači klub želi da
ostane u Mecu i da tu napreduje kao fudbaler. - Nekoliko evropskih klubova je tražilo da pređem
kod njih (Lil, Sošo, Dortmund, Inter) ali ja želim da ostanem ovdje. Imam odlične uslove za rad, odlične trenere i
odobro mi je u Mecu. Volio bih da za par godina zaigram
za prvi tim Meca – kazao je Belmin Muratović.
Autor: www.cg-fudbal.com
64
Belmin Muratović
(FC Metz)
Januar, 2014.
Sport
Revija FORUM
Predstavljamo: Farid - Faro Lekić, fudbaler Dečića iz Tuza
Vitez u kopačkama
Pouzdana radilica u dresu Dečića,
uvažen kao trener i čovjek, tokom bogate karijere postao je primjer fer igrača.
Na poziciji desnog beka 20 sezona nije
isključen iz igre.
Piše: Husein Tuzović
Fudbalski klub Dečić, osnovan 1926 .
godine, poslije oslobođenja zemlje 1945.
godine zauzeo je svoje mjesto u takmičenjima tek osnovanog podgoričkog (titogradskog) podsaveza i Republičke lige.
Od tada do do danas Dečić je mnogo učinio na razvoju fudbalskog sporta,
ne samo u svom kraju nego i na širem
području. Brzo je uspostavio kontakte
sa Budućnošću, Lovćenom, Sutjeskom,
Iskrom, Zetom i klubovima iz Albanije
kao što su Kapiljiko, Vlaznija iz Skadra.
Sjećam se i jednog susreta sa Lovćenom u Tuzima. Bila je prava fudbalska
fešta gledati tada izvanredne igrače iz
Cetinja – Miša Pajevića, Spasoja Abramovića, Pura Uljarevića, Branka Vujovića, Rada Đurovića i druge. Rezultat je
bio 2:2.
U Dečiću su igrali vrlo dobri i nadareni fudbaleri kao RamadanTurusković,
Alija Tuzović, Bajram Lekić, Ibrahim
Šabanadžović, Bajram Čirgić i drugi.
Ali, jedna od najuspješnijih generacija
bila je Farova. Igrali su: Dino Krkanović,
Rizo Adžović, Musoja Pepić, Iso Tuzović, Šućo Ačković, Ramuša Đoković,
Franjo Đoković, Iso Pepić, Kemo Đečević, Faro Krnjić, Muratović, Fujo Krkanović, Meho Piranić, Đokaj, Ferid Pepić.
Zatim su došli mlađi od kojih su najduži
staž imali braća Birko i Bako Tuzović,
Kojašević, Ljuljanović, Ljuljđuraj.
Farovu generaciju trenirali su: Halil
Šabanadžović, Džavid Lekić, -jedan od
najboljih centarhalfova u istoriji Kluba,
Šeko Tursković, Milo Sekulić, Dušan
Đurišić i Gano Diglisić.
Faro priča da je najviše naučio od
Januar, 2014.
Podmladak Dečića sa trenerom Lekićem,
prvi slijeva Refik Šabanadžović
Gana Diglisića, koji je u pripremama za
utakmice znao na najbolji način psihički
djelovati na igrače. To ne znači da Faro
zaboravlja doprinos ostalih. Zanimljiva
je Farova karijera. Počeo je na desnom
krilu, ali se kasnije ustalio na poyiciji
desnog beka.
- U to vrijeme uslovi za igranje u Tuzima bili su veoma loši. Teren bez trave,
sa busenima i sitnim kamenjem. Svlačionica nijesmo imali. Nije bilo ni sportske
opreme. Lopte smo na sto muka dobijali
od poznatijih klubova. Ali, snalazili smo
se kako smo znali. Ipak, pomoć su nam
davali iz drugih sredina i inostranstva.
Dečić su voljeli njegove pristalice
i stanovnici Tuzi i okolnih sela. Najviše nas je brinula obnova prvog sastava.
Nijesmo imali omladinski pogon. Ipak,
godine 1970. oformljen je podmladak.
Ubrzo je nastala generacija talentovanih mladih igrača – Gano Adžović, Sado
Krnjić, Faro Krnjić, Omer Ahmetović
(odličan golman) i drugi - ističe Faro.
U svojoj bogatoj karijeri Faro je za
Dečić odigrao oko 590 utakmica. Prvi
nastup imao je protiv Brskova iz Mojkovca kao desno krilo. Docnije su mu
treneri odredili – mjesto desnog beka.
Godine 1975/76. od sportskih novinara proglašen je najboljim u Crnoj Gori
na tom mjestu. Igranje je završio 1988.
Oproštajnu utakmicu odigrao je protiv Jedinstva iz Bijelog Polja u Tuzima
burno pozdravljen od publike i čestitkama fudbalera oba tima. Iako je igrao na
beku, bio je precizan golgeter sa penala.
Dao ih je pet. Dva puta je suparničke
golmane savladao iz igre.
Pošto je prestao igrati počeo se baviti
trenerskim radom. U trima generacijama trenirao je više talentovanih igrača.
Ali, što nikad neće zaboraviti jeste što je
trenirao i Refika Šabanadžovića, koji je,
kako kaže Faro, proslavio svoje Tuzi, a i
širu okolinu. On je iz Dečića pošao u sarajevski Željezničar, a potom je igrao za
Crvenu zvezdu. U crveno-bijelom dresu, sa petokrakom zvijezdom, osvojio je
klupsko prvenstvo Evrope i postao nosilac zlatne medalje. Faro kaže da je Refik
naš ponos i naše zlato. Pravi dijamant.
Na kraju, Faro će ostati upamćen i
kao fudbaler koji za 20 godina igranja
nije isključen iz igre. Karijeru je završio
bez žutog i crvenog kartona.
65
Vjerski pojmovnik
Insaf
U ahlaku – islamskom bontonu, insaf predstavlja nepristrasnost. Karakter osobe koja stoji u sredini između dvije suprotstavljene krajnosti. Insaf vjerničkog života je oslikan parolom: „Radi za ovaj svijet kao da ćeš
vječno živjeti, a pripremaj se za vječni život kao da ćeš
sjutra umrijeti.“
Termini sa kojima se srećemo u vjerskom pojmovniku rijetko su prisutni u govornoj kulturi čak i praktikujućih vjernika
današnjice. To što su bili dio prošlosti, ne znači da pokušajem
da revivalizujemo njihovo značenje promovišemo „terminologiju nazadnosti.“ Vrijednost riječi ne potvrđuje njena upotreba, već snaga značenja koju riječ nosi, bila u širokoj upotrebi
ili ne. I najplemenitija riječ može biti upotrijebljena u najnečasnije svrhe. Nekad se i šejtan poziva na Kur’an,
da bi odvraćao ljude da u njega ne vjeruju, vještim
manevrima pravom riječju u pogrešnoj namjeri.
Ovom prilikom pred nama je riječ insaf.
U naših se starih nekada znalo čuti za
nekoga da je „insan bez insafa“. To se kod
površno upućenih tumačilo kao „čovjek
bez duše“. Međutim, insaf je u teološkom i
u smislu svakodnevne upotrebe riječ davno
korištena, ali je njeno značenje često prisutno u savremenoj upotrebi, čak i kod modernih
veleumova i moralista.
U ahlaku – islamskom bontonu, insaf predstavlja nepristrasnost. Osoba čiji karakter je obilježen insafom je osoba koja stoji u sredini između dvije suprotstavljene krajnosti. Sam islam po svom konceptu srednjeg
puta predstavlja vjeru insafa. On je vjera koja stoji između
prolaznog i budućeg svijeta, tijela i duše, zemlje i neba. Jednako drži skute ovih različitosti. Ne dozvoljava muslimanu da
zapostavi ovaj svijet i njegove dozvoljene blagodati, radi duše i
njenog budućeg života. Insaf vjerničkog života je oslikan parolom: „Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno živjeti, a pripremaj se
za vječni život kao da ćeš sjutra umrijeti.“
Obično se insaf tretira najviše u međuljudskim relacijama.
„Nema insafa prema svojoj djeci, jedno zagrće poklonima, drugom jedva daje osnovne životne potrebe“, kaže se nekad. Primjeri vjerničkog insafa su najočitiji u životu onoga ko ga svojom vjerom i životom promoviše. To je naš cijenjeni poslanik,
Muhammed, s.a.v.s. Jedne prilike je neka ugledna žena, pripadnica glasovitog plemena uhvaćena u krađi. Kako je šerijatska
kazna za krađu odsijecanje ruke, neki uglednici su tražili od
čovjeka omiljenog Muhammedu, s.a.v.s., da posreduje da se kazna ne izvrši. Na ovo posredovanje on se žestoko rasrdio, shvatajući da bi time insaf muslimanske zajednice stradao. Sa njim
66
Revija FORUM
Piše: Enis ef. Burdžović
bi stradala i pravda, jer bi se kazna izvršavala nad nemoćnima,
a ugledni i privilegovani bi bili pošteđeni. Izrekao je rečenicu
koja je kruna insafa: „Tako mi Allaha, kada bi Fatima ćerka Muhammedova ukrala, odsjekao bih joj ruku.“ (Bitno je kratkom
digresijom pojasniti da se ova šerijatska kazna ne odnosi na
vrijeme nemaštine, kada ljudi ukradu da bi preživjeli. Potvrdu
tome nalazimo u praksi drugog halife Omera, koji je privremeno stavio van upotrebe ovu kaznu u vrijeme kada je zavladalo
veliko siromaštvo. Kazna se odnosi na kleptomaniju i krađu iz
obijesti i zlobe, te želje da se stekne bogatstvo tuđim a ne vlastitim trudom.) Iz ove svijetle izjave Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,
vidimo da je ključna stvar insafa u ljudskim relacijama pitanje:
„Šta je učinjeno“, prema kom se donosi pravedan sud, a ne: „Ko
je učinio“, da bi mu se progledalo kroz prste ako je „neko naš“.
Ako uvijek bezrezervno drži samo jednu stranu, vjernik
je osudio svoj insaf na samozatiranje. Pristup nekih današnjih „moralista opšte prakse“ je takav da istina mora
biti samo na strani koju oni podržavaju. Obično zaborave princip da se u svakom sporu čuje i druga
strana. A insaf je jednostavno avlija pravednosti.
Jedne prilike su pred kadiju – šerijatskog sudiju došla dvojica parničara. Obojica su iznijeli
svoje stavove, a on je im je odluku odgodio
do sjutra. Kad je došao kući, sluga mu donese punu korpu lijepih hurmi. Kad ih je krenuo
jesti, upita: „Ko ih je donio“? Sluga mu opisa čovjeka, i on saznade da se radi o jednom od strana
u sporu. Naredio je slugi da hurme odmah vrati. Sjutradan kada su izašli pred njega, njihov slučaj je predao
drugom kadiji. Objasnio je kasnije svoj postupak riječima:
„Tako mi Boga, zbog tih hurmi koje mi je jedan od njih poslao,
više nisu bili isti u mojim očima.“ To je primjer straha da čovjek
zbog par ugodnih zalogaja ne izgubi svoj insaf.
Na kraju, opet se valja vratiti samom insafu prema vjeri
insafa. Islam je vjera nepristrasnosti jednom na štetu drugog
svijeta. Niti se Ahiret može dobiti bez truda na Dunjaluku, niti
se ima smisla truditi na Dunjaluku bez vjere i nade u Ahiret.
Međutim, ljudi su mnogo često šejtanski i bez insafa koristili
vjeru u budući svijet radi ovosvjetskih šićara. Nema insafa prema vjeri koja nas uči da jednako zagrlimo oba svijeta, ako jedan
od svjetova iskoristimo na štetu drugog. Zloupotrebe i danas
vode do onog što je teško i nebesima i Zemlji: prolijevanja krvi i
uzimanja života. Reći ću samo: I onoga ko se krije iza vjere da bi
druge ubijao, i onoga ko se iza nje krije da bi se od pravde spasio,
ljuljala je kolijevka iste namjere – da vjeru u vječnost iskoriste
za uspjeh u prolaznosti. Takav je insan koji prema islamu nema
insafa. Možda naši stari i bez univerzitetskog znanja i jesu bili
veleumovi. Onaj ko nema insafa ni prema ljudima, ni prema vjeri, kao da duše nema.
Januar, 2014.
Marketing
Forum BCG
Srećna i berićetna
Download

Zajedničkim projektima do razvoja sjevera