Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka
u Crnoj Gori
e-mail:
[email protected]
Oktobar, 2013. godine
Broj 28
www.forumbosnjaka.com
Godina VIII
ISSN 1800-7724
Povodom evropskog Dana sjećanja na žrtve genocida:
Str: 5-6
U Podgorici
otvoren Bulevar
Srđana Aleksića
Prvi izbori za
Opštinu Petnjica
16.novembra,
istog dana u
Mojkovcu i
na Cetinju Str: 11-12
Tužilaštvo Srbije
najavilo novu istragu
o slučaju „Štrpci”
Str: 7
Blago Husein
pašine džamije
Str: 25-26
Dani Podgorice u Petnjici
U okviru Festivala priče – Zavičajne staze u Petnjici, 4.avgusta promovisana su izdanja Foruma Bošnjaka.
O reviji Forum i objavljenim knjigama govorili su: Husein Tuzović, Dr Novak Adžić, Rifat Rastoder,
Sait Šabotić, dr Draško Došljak i Ervim Spahić.
Revija FORUM
Revija
FORUM
Sadržaj
Hronika
Povodom 11. Jula - Dana sjećanje na civilne žrtve ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ u periodu
1991 - 2001. godina
U Podgorici otvoren Bulevar Srđana Aleksića.........................................................................5-6
Tužilaštvo Srbije najavilo novu istragu o Slučaju “ Štrpci”
U pripremi optužnica za 7 otmičara ................................................................................................. 7
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
PLJEVLJA: Bukovica između povratka i zaborava..........................................................................8-9
Piše: Jakob Durgut
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
Rožaje: Konstituisan nacionalni savjet Bošnjaka Crne Gore
Osman zamijenio Šerba........................................................................................................................ 10
E-mail:
[email protected]
Petnjica: Zavičajci renovirali školu u Hazanama.......................................................................... 10
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
Bioča kod Bijelog Polja: Otvorena novobnovljena džamija...........................................................11
Izbori na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici: Dan izbora - subota, 16. novembar.......................... 12-13
Podgorica: Azerbejdžan renovirao Kraljev park.......................................................................... 14
Novi Pazar Čitanke na Bosanskom...................................................................................................15
Ljubljana - Republika Slovenija: Položen kamen temeljac za Islamski kulturni centar...............15
HAG: Nova odluka Međunarodnog suda za ratne zločine
Holandija zvanično odgovorna za smrt Bošnjaka u Srebrenici.......................................... 16
DRUŠTVO
U okolini Prijedora otkrivena je jedna od najvećih masovnih grobnica u BiH
Bivši pripadnik srpske vojske otkrio lokaciju......................................................................17-19
Piše: Ruždija ADŽOVIĆ
BiH: Prvi popis stanovništva posle 22 godine
Zabrinutost zbog otvorenog modela izjašnjavanja........................................................... 20-21
E.Pašić
Forumova izdanja: Otpor zaboravu................................................................................................ 22-24
E.Pašić
Kutak za dokone: Haznadar.............................................................................................................. 25-26
Oktobar, 2013.
***
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
***
Grafička Priprema:
Adil Tuzović
***
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Tiraž: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava u Crnoj Gori.
3
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje baština
Blago Husein pašine džamije........................................................................................................ 27-28
Jakub Durgut
Knjiga, Kulturno-istorijsko nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja
Susret prošlosti i sadašnjosti................................................................................................... 29-31
Piše: Sait Šabotić
Biserje iz sehare Hamdije Šahinpašića .................................................................................... 32-35
Plavski književni susreti.............................................................................................................. 36-37
Prikaz: Jezik je rijeka bez ušća................................................................................................... 38-39
Piše: Faruk Dizdarević
Alenu Bešiću Nagrada “Risto Ratković”
Umjetnost koja se neposredno obraća emocijama..................................................................40
K. Musić
Nova predstava bjelopoljskog Centra za kulturu
Premijerno izvedeni Bihorci.............................................................................................................. 41
Besjede povodom 100 godina rođenja Ćamila Sijarića
Voda je za Sijarića simbol življenja.................................................................................................42
Kemal Musić
Književnik Miraš Martinović o Ćamilu kod Dobre vode
Magijski realizam u Sijarićevoj priči........................................................................................ 43-44
Festival priče “Zavičajne staze Bihor 2013.”
Vijek od Ćamilovog rođenja......................................................................................................... 45-49
Piše: Mirsad Rastoder
Povodom romana „Majko zašto“ Mirsade Bibić Šabotić
Zlo ne može donijeti dobro......................................................................................................... 50-52
Autorka: Nada Vuković
Džeko Hodžić na Barskom ljetopisu: Umjetnički znakovi stradanja....................................... 53-55
Piše: Emir Pašić
Izložba slika Abaza Dizdarevića u Hrvatskoj
Abazovo „Osvajane svjetlosti“ u Zagrebu............................................................................... 56-57
Sjećanje na Bademu Ramović (1916-1999): Heroina iz Tuzi..................................................... 58-59
Piše: Ajdn Rakić
Beşir Ayvazoğlu, poznati turski pjesnik, pisac i novinar, na tribini u sali Ministarstva kulture, Cetinje,
jula 2013. godine
Turci i turska kultura na Balkanu............................................................................................ 60-62
Sa turskog preveo: Ajdin Rakić
Festival priče „Zavičajne staze - Bihor 2013“
Stamen Milovanović, Prvonagrađena priča
TODOR ŽELJKIN.................................................................................................................................... 63-65
VJERSKI POJMOVNIK
Kurban - bajram, praznik bliskosti.................................................................................................66
Piše: ef. Enes Burdžović
4
Oktobarl, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Povodom 11. Jula - Dana sjećanje na civilne žrtve ratova vođenih
na prostoru bivše SFRJ u periodu 1991 - 2001. godina
U Podgorici otvoren
Bulevar Srđana Aleksića
Predstavnici Foruma položili su cvijeće
u Spomen parku Pobrežje u Podgorici
P
ovodom Dana sjećanja ustanovljenog u znak sjećanja na
žrtve genocida u Srebrenici,
kao I sve ostale civilne žrtve
ratova vođenih na prostoru bivše SFRJ
u period 1991 – 2001. godina, Predstavnici Foruma Bošnjaka Crne Gore,
Vlade i političkoh partija i ove godine
- 11.jula položili su cvijeće u Spomen
parku Pobrežje u Podgorici, koji je i posvećen ovim žrtvama.
Bukete cvijeća kod spomen obilježja položili su; ministri u crnogor-
Oktobar, 2013.
skoj Vladi, Duško Marković, Suad
Numanović, Sanja Vlahović, Raško
Konjević, predstavnici Bošnjačke
stranke, Pozitivne, Liberalne partije,
Foruma Bošnjaka, Ambasador BH Izmir Talić,Turske Mehmed Nijaz Tanlir i
druge diplomate.
U protekle dvije godine Spomen
ploča je četiri puta bila meta vandalizma, rušenja staklene table i postamenta pa je u susret Danu sjećanja
zamijenjena granitnim obilježjem.
U sklopu obilježavanja Dana sje-
ćanja na žrtve, istoga dana, jedan od
novijih bulevara u Podgorici, neposredno pored Spomen parka posvećenog
ovim žrtvama, upravo na inicijativu
Foruma Bošnjaka Crne Gore, zvanično
je nazvan po Srđanu Aleksiću, koji je
1993. godine ubijen u Trebinju dok je
branio druga, Alena Glavovića, muslimanske vjeroispovjesti.
Srđanov bulevar svečano su otvorili njegov otac Rade i gradonačelnik
Podgorice Miomir Mugoša u prisustvu
predstavnika crnogrske vlade, politič-
5
Hronika
Revija FORUM
Rade Aleksić, gradonačelnik Mugoša i gradonačelnik Trebinja Vučurević
kih partija i drugih javnih ličnosti.
- Otvaranjem ulice sa Srđanovim
imenom, narod Crne Gore je pokazao
da je spreman da živi sa braćom, prijateljima i da čovjeka mjeri na osnovu
dobrote, ljubavi, saradnje i pažnje, kazao je, između ostalog, Srđanov otac
Rade.
“Nekada davno, poslije rata pitali su me kako se osjećam. Ja sam
imao jednu divnu zemlju koju sam
jako volio. Onda je došao rat i sve mi
to uzeo. Rat mi je uzeo divnu zemlju,
i Podgoricu, Nikšić, Zagreb, Beograd,
Split i Novi Sad, ali kako vrijeme prolazi Srđan zahvaljući narodu Crne Gore
vraća sve što je nekad bilo izgubljeno.
Danas mi je vratio Podgoricu koja mi
je milija i bliža nego ikad do sada. Srđana nema ali ostajemo mi i sve ono
što radimo radimo za svu našu djecu i
sva naša pokoljenja”.
Podgorica će, otvaranjem bulevara koji nosi ime tragično nastradalog
Srđana Aleksića, čuvati sjećanje na
njega, koji je štiteći mladića druge
vjere i nacija pokazao po kojim principima treba da se živi, kazao je grado-
6
načelnik, Miomir Mugoša.
“Srđan je najljepši izdanak ne
samo svog rodnog grada već i šire. Bio
je glumac amater, nada Jugoslavije u
plivanju, i u tragičnom trenutku za sve
narode sa ovih prostora pokazao po
kojim principima treba da živimo. Njegov čin, kada je zaštitio mladića druge
vjere i nacije, trajaće kao jedan od najsnažnijih poziva na suživot različitosti. Tako će Podgorica na otvaranjem
ulice sa njegovim imenom, čuvati sa
ponosom čuvati sjećanje na Srđana
Aleksića. Neka prozivanje bulevara
njegovim imenom pokaže da smo primili poruku koji je njegov herojski čin
poslao svima”, kazao je Mugoša.
U znak poštovanja prema svim
nevinim žrtvama, u velikoj sali KICa
Budo Tomović prikazan je film “Srđan”
režisera Srđana Golubovića koji je autor besplatno ustupio za emitovanje
na inicijativu Foruma.
Zahvaljujući se režiseru Goluboviću na poklonjenoj projekciji, ali
veličanstvenom filmskom i ljudskom
ostvarenju, idejni utemeljivač Foruma
Bošnjaka Crne Gore - Rifat Rastoder
je, podsjećajući na riječi oca Rada iz
svojevremene obavijesti o Srđanovoj
smrti i sahrani da je Srđan Aleksić
„tragično završio svoj mladi život ispunajavajući ljudsku dužnost...“, između
ostalog rekao:
„U vremenu zla i zaumlja koje je
u tom periodu vladalo, Srđanov gest
je bio mnogo više od ljudske dužnosti.
Bio je to zapravo najuzvišeniji mogući
čin ljudske hrabrosti, časnosti i čojstvenosti, te je kao takav i zavrijedio
poštovanje i trajno sjećanje svih ljudi
koji drže do istih principa, bez obzira
na vjeru, naciju ili bilo kakvu drugu
pripadnost, a što su i bili razlozi zbog
kojih smo i inicirali ovjekovječenje Srđanovog imena i u Crnoj Gori“, kazao
je Rastoder.
Obilježavanje 11. jula - Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici,
počinjenog između 11. i 19. jula 1995.
godine nad više od 8.000 Bošnjaka,
kao i na sve ostale civilne žrtve ratova,
vođenih na prostoru bivše zajedničke
domovine, organizovali su Forum Bošnjaka Crne Gore i Glavni grad.
H.T. i M.R.
Oktobarl, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Tužilaštvo Srbije najavilo novu istragu o Slučaju “ Štrpci”
U pripremi optužnica
za 7 otmičara
N
a osnovu izjava 30 svjedoka i dokumenata iz haške
presude Milanu i Sredoju
Lukiću, srpsko tužilaštvo za
ratne zločine priprema da slučaj Štrpci nakon 20 godina pomjeri sa mrtve
tačke. Mediji prenose da je zbog sumnje da su učestvovali u otmici i ubistvu, optužba već spremna za sedam
državljana Srbije i Bosne.
Pripadnici paravojne formacije
“Osvetnici” koje je predvodio Milan
Lukić, su 27. februara 1993. godine
oteli iz voza 18 Bošnjaka i jednog
Hrvata i potom ih ubili. Oni su otete
putnike odvezli u selo Prelovo kod Višegrada, gdje su ih tukli i opljačkali,
a potom su ih odvezli u pravcu Višegrada, gdje su likvidirani nedaleko od
obale Drine.
Jedini razlog njihove otmice i
kasnije likvidacij bilo je njihovo različito ime. Za zločin je do sada osuđen jedino Nebojša Ranisavljević
iz Despotovca, koji je petnaestogodišnju kaznu odslužio i sada je na
slobodi. Vođa zločinačke grupe Milan Lukić osuđen je za drugi zločin
u Hagu na doživotnu robiju, ali za
otmicu putnika u Štrpcima nikad
nije odgovarao. Od 19 putnika koji
su oteti iz voza osam je crnogorskih
državljana.
Srpski tužilac za ratne zločine
Vladimir Vukčević saopštio je da
predistražni postupak dobro napreduje, posebno zahvaljujući dobroj
saradnji u regionu. “S obzirom da je
reč o predistražnom postupku (koji
je službena tajna) ne mogu više detalja da iznosim u javnost, ali mogu
da kažem da se rad na tom predmetu
zahuktava”, rekao je Vukčević. Prema
Oktobar, 2013.
njegovim riječima, tužilaštvo očekuje
nove informacije od kolega iz Bosne i
Hercegovine, kao i iz Haga, koji preko
oficira za vezu treba da mu dostave
određene podatke iz slučaja Milana
Lukića.
Na tragu informacija iz Srbije i iz
crnogorskog tužilaštva je saopšteno
da su spremni da cijeli slučaj ponovo
aktuelizuju. Veselin Vučković, vršilac
dužnosti vrhovnog državnog tužioca
Crne Gore, kazao je Televiziji Crne
Gore da prate predistražne postupke
srpskog tužilaštva. “Do ovog trenutka nemamo konkretnih inicijativa od
strane nadležnog tužioca Srbije ali
tragom informacije u medijima, u svakom slučaju uslijediće naša inicijativa
i interesovanje kroz mehanizam međunarodne pravne pomoći i saradnje
crnogorskog i srbijanskog Tužilaštva”,
kazao je Vukčević.
Ovu inicijativu pozdravili su i članovi porodica otetih putnika. Ragip
Ličina, brat jednog od otetih punika
saopštio je da su porodice računale
da je sa presudom Nebojši Ranisavljeviću, koji je osuđen na 15 godina
završen sudski proces. “Ovo je nešto
novo, što smo mi očekivali da će se
desiti ranije ali i nakon 20 godina i sedam mjeseci konačno će i pravda biti
dostpuna”, smatra Ličina.
Vijest o otvaranju nove istrage
pozdravili su i u Forumu Bošnjaka
Crne Gore. Mirsad Rastoder, kazao
je da je odavno poznato da su u Beogradu svi ključevi tajni o zločinu u
Štrpcima. Nadamo se da ovo neće
biti samo još jedan pokušaj da se
utvrdi ko je zaista odgovoran za zločin
nad civilima, već da će biti pokrenuta
ozbiljna istraga, da se makar ključni
predvodnici zločina u Šrtpcima suoče sa pravdom. Čudi nas što tužilac
najavljuje pokretanje postupka a logičnije bi bilo da je prikupio sve relevantne detalje, podigao uptužnicu
pa tek onda izašao u javnost. Ovako
sve liči na medijsku priču radi nekih
drugih interesa sa upozorenjem izvršiocima da se bolje prikriju, kazao je
Rastoder.
Na dosta kontroverzi u ponovnom otvaranju istrage ukazuje i advokat Velija Murić, koji je bio zastupnik otetih putnika 2002. godine u
procesu pred Višim sudom u Bijelom
Polju. Murić kaže da ga čudi zašto se
u medijima prvo pojavila informacija
o istrazi jer bi to mogao biti znak počiniocima da se sklone. Oni dokazi koji
su bili dostupni na suđenju 2002. godine, sa još malo volje bili su dovoljni
da se krene do imena izvršilaca. Ona
su bila poznata pošto su ti ljudi čak
i u kafanama pričali kako su izvršili
zločin, objašnjava Murić.
Povodom novih detalja u istrazi
cijelog slučaja, srpsko tužilaštvo sa
Fondom za humanitarno pravo organizovalo je i sastanak sa članovima
porodica u Prijepolju. Zamjenik tužioca za ratne zločine Srbije Bruno
Vekarić kazao je članovima porodica
da ima osnovanih sumnja da se kaže
da je cijeli slučaj dugo vremena bio
zataškavan čak i od istražnih organa koji su skrivali činjenice. Mislim
da članovi porodica imaju pravo, da
znaju da se tu događa nešto novo, da
želimo iskreno da otkrijemo ubice.
Razgovaraćemo sa njima, da pomognu i oni nama i mi sa njima kako bi
došli do pozitivnog rezultata”, rekao
je Vekarić.
7
Hronika
PLJEVLJA
Revija FORUM
Bukovica između
povratka i zaborava
Uručenje ključeva od novih 8 kuća za prognanike koji su izrazili želju za povratkom na
rodna ognjišta i dva mevluda koji su okupili bukovičane i njihove prijatelje zaslužuju da
uđu u hroniku događaja ovoga ljeta
Piše: Jakob Durgut
P
rvi događaj, koji je makar na
kratko vratio dah života Bukovici kod Pljevalja, bio je tradicionalni mevlud u džamiji u
selu Rosulje, održan 15. juna, gdje su
prisustvovali i najviši predstavnici Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori
na čelu sa reisom Rifat ef. Fejzićem.
U mevludskom programu učestvovali su i profesori podgoričke medrese
Sadmir ef. Hadžijić i Smajo ef. Dacić,
kao i pljevaljski imami: Erol ef. Pita, Ferid ef. Osmanagić, Mehmed ef. Durgut
i nekadašnji imam ove jedine džamije
na seoskom području od Pljevalja do
Foče Šaćir ef. Smailović, koji je do odlaska u zasluženu penziju bio glavni
imam u Podgorici.
Mevludu je prisustvovalo blizu
200 Bukovičana iz Sarajeva, Goražda
i Pljevalja. Pravih Bukovičana kojih je
trebalo bude najviše nije bilo, jer još
uvijek ni nakon 21 godinu povratak u
Bukovicu nije zaživio.
Nakon mevluda, prisutnima se na
prigodan način obratio imam Husein
pašine džamije Ferid ef. Osmanagić i
podsjetio Bukovičane da ne zaborave
svoj kraj i da ga posjećuju što češće,
kad god im se za to ukaže prilika.
„Ovo je jedina džamija na seoskom području pljevaljske opštine i
praktično jedina džamija na tromeđi
između Pljevalja, Foče i Čajniča. Zato
imamo posebnu obavezu da je saču-
8
vamo i da je posjećujemo. Čuvajmo je,
jer ako joj se nešto desi i ako ostane
prazna, za nju ćemo svi mi biti pitani
na Sudnjem danu. Zabilježeno je da je
tokom svoga postojanja ova džamija
dva puta uništavana, ali je uvijek zalaganjem vrijednih Bukovičana na istim
temeljima nicala nova .Poslednji put je
bila uništena februara 1943 godine,
a na istim temeljima je 1959 godine
podignuta nova u kojoj se danas nalazimo. Radi podsjećanja je važno istaći
da je ovo prva novopodignuta džamija
poslije Drugog svjetskog rata u Crnoj
Gori. Na prostoru Bukovice svojevremeno su bile tri džamije i egzistirala tri
džemata, a bilo je 11 mekteba. Zabilježeno je da su 1962 godine na području
Bukovice bila aktivna tri mekteba: Rosulje sa 70 polaznika, Raščići sa 82 i
Planjsko sa 96 polaznika”, istakao je
Ferid ef. Osmanagić.
Reis Islamske zajednice u Crnoj
Gori Rifat ef. Fejzić je kazao da je zadivljen prostorom i ambijentom koji je
doživio na putu do Bukovice.
„Zaista sam bio zadivljen krajolikom kroz koji sam prošao. Veliki voćnjaci, livade i šumski kompleksi su
izvanredan potencijal za razvoj ovoga
kraja. Skrećući sa glavnog puta koji
vodi u unutrašnjost Bukovice pažnju
mi je privukla jedna spomen ploča sa
lijeve strane. Zastao sam da vidim o
čemu se radi i duboko me je dirnulo
kad sam pročitao da je na današnji
dan prije 20 godina u neposrednoj blizini ove džamije ubijen čovjek. Iz razgovora sa savremenicima ovog događaja rečeno mi je da je čovjek ubijen iz
razloga samo što je nosio ime Džafer i
što je bio islamske vjere, mada na plo-
či piše da je poginuo. Biti ubijen i poginuti nije isto. Mi muslimani smo vrlo
čudni, stalno se trudimo da se nekom
nešto ne zamjerimo, da budemo van
društvenih tokova, ali kao po pravilu
uvijek na vlastitu štetu. Kazaću vam
nešto što vrlo često pominjem: Crna
Gora treba da bude sretna što ima
muslimane, jer da nije bilo nas ona ne
bi bila država. Drugo je pitanje koliko
je ona nama vratila. Ovde su prije 20
godina ubijani i protjerivani ljudi, uništavani su naši vjerski objekti, vršene
otmice i pljačka imovine. Napomenuću
da je u mom Rožaju u to vrijeme građena crkva u najvećem dijelu prilozima
muslimana, dok su u isto vrijeme na
ovom prostoru paljene džamije. Ispričaću vam jednu priču iz koje treba da
izvučemo pouku. „Bio jedan slijepac
koji je u blizini kuće imao vodu, i uvijek
kad bi pošao na donese vode nosio bi
svjetiljku. Jedne prilike kad je pošao po
vodu komšija ga upita zašto uvijek nosi
svjetiljku kad uopšte ne vidi. Slijepac
mu odgovori: „Ja ne nosim svjetiljku
zbog sebe nego zbog vas, da bi me vi
vidjeli“, pa zato i mi ponekad trebamo
da upalimo svjetiljke da bi nas drugi vidjeli i da tražimo ono što nam pripada.
Ako je ovdje napravljana kuća, onda
je logično da ima i put da se dođe do
nje, a ne ovakav kojim smo mi došli“,
između ostalog istakao je reis Fejzić.
On je pozvao Bukovičane da naredne
godine dođu u još većem broju i da dovedu svoju djecu da ih navikavaju na
ovaj kraj, da ne prodaju svoja imanja,
jer je ovaj prostor izuzetno pogodan za
razne privredne djelatnosti.
Nakon završenog mevluda reis
Fejzić sa saradnicima je posjetio zapaOktobarl, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Obnova porušenih kuća sa dosta prigovora
Protjeranim Bukovičanima su, 26 juna, uručeni ključevi
za još 8 novopodignutih objekata.
Ključeve je Bukovičanima uručio ministar za manjinska
i ljudska prava Suad Numanović, najavljujući da će ubrzo, po
zaključenju tendera, početi gradnja još 12 stambenih objekata.
„U protekle četiri godine izgrađeno je 58 stambenih i 42
pomoćna objekta, obnovljena je putna infrastruktura i elektro
i vodovodna mreža. Do sada je utrošeno oko tri miliona od
četiri i po miliona eura kolika je vrijednost projekta”, rekao je
Numanović. Na ovaj svečani događaj iz nepoznatog razloga
nisu pozvani predstavnici Udruženja Bukovičana iz Pljevalja,
niti Foruma Bošnjaka Crne Gore, koji je u više navrata inicirao
obnovu.
Udruženje Bukovičana iz Pljevalja je reagovalo na kvalitet izvedenih radova kod kordinatora projekta i izvođača radova, jer se trotoari oko objekata i stepeništa raspadaju nakon
ljenu džamiju u selu Planjsko i porušeni minaret u selu Raščići.
¸Drugi važan događaj je bio 26
juna, kada su protjeranim Bukovičanima uručeni ključevi za 8 novopodignutih objekata.
Ključeve je Bukovičanima uručio
ministar za manjinska i ljudska prava
Suad Numanović, najavljujući da će
ubrzo, po zaključenju tendera, početi
gradnja još 12 stambenih objekata.
„U protekle četiri godine izgrađeno je 58 stambenih i 42 pomoćna
objekta, obnovljena je putna infrastruktura i elektro i vodovodna mreža.
Do sada je utrošeno oko tri miliona od
četiri i po miliona eura kolika je vrijednost projekta”, rekao je Numanović.
Na ovaj svečani događaj iz nepoznatog razloga nisu pozvani predstavnici
Udruženja Bukovičana iz Pljevalja, niti
Foruma Bošnjaka Crne Gore, koji je u
više navrata inicirao obnovu.
Udruženje Bukovičana iz Pljevalja
je reagovalo na kvalitet izvedenih radova kod kordinatora projekta i izvođača radova, jer se trotoari oko objekata
i stepeništa raspadaju nakon jedne
godine od izgradnje, a neophodne su
i stalne popravke elektro i vodovodnih
instalacija. U jednom slučaju , vlasnik
Oktobar, 2013.
jedne godine od izgradnje, a neophodne su i stalne popravke
elektro i vodovodnih instalacija. U jednom slučaju, vlasnik je
doveo vodu do objekta i napravio priključak, međutim zbog
začepljenja dovodne cijevi vode nije bilo. Nakon reagovanja
kod kordinatora projekta da će mediji biti obaviješteni o načinu na koji se grade objekti, sugestija je bila “možda nebi bilo
pametno obavještavati medije”, a izvođač radova je obećao
da će u narednih nekoliko dana sve biti dovedeno u ispravno
stanje, ali već 6 mjeseci niko ništa ne preduzima.
Bukovičani takođe imaju primjedbu na kriterije koji opredjeljuju koliki objekti se kome grade. Ima primjer da je brojčano najvećoj familiji izgrađen najmanji stambeni objekat.
Bukovičani prigovaraju i zbog toga što je porodici ratnog zločinca koji je pravosnažno osuđen na 10 godina zatvora zbog
počinjenih zločina u Foči sagrađena kuća iz fonda opredijeljenog za povratnike. Takođe postoje primjedbe zbog čega se
nekome grade i pomoćni objekti, a nekome ne i td, itd.
je doveo vodu do objekta i napravio
priključak, međutim zbog začepljenja
dovodne cijevi vode nije bilo. Nakon
reagovanja kod kordinatora projekta
da će mediji biti obaviješteni o načinu
na koji se grade objekti, sugestija je
bila “možda nebi bilo pametno obavještavati medije”, a izvođač radova
je obećao da će u narednih nekoliko
dana sve biti dovedeno u ispravno
stanje, ali već 6 mjeseci niko ništa ne
preduzima. Bukovičani takođe imaju
primjedbu na kriterije koji opredjeljuju koliki objekti se kome grade. Ima
primjer da je brojčano najvećoj familiji
izgrađen najmanji stambeni objekat.
Bukovičani prigovaraju i zbog toga
što je porodici ratnog zločinca koji je
pravosnažno osuđen na 10 godina
zatvora zbog počinjenih zločina u Foči
sagrađena kuća iz fonda opredijeljenog za povratnike. Takođe postoje primjedbe zbog čega se nekome grade i
pomoćni objekti, a nekome ne. Postoji
još primjedbi koje će biti pažljivo evidentirane u narednom periodu. Od 58
novosagrađenih objekata u Bukovicu
se vratilo do sada pet povratnika i to
su uglavnom samci.
Treći važan događaj za Bukovičane je održan mevlud pored porušene
munare u selu Raščići, koji je upriličen
24 avgusta.
Iako u selu ne živi niko, mevludu
je prisustvovalo oko 150 Bukovičana,
a nakon mevluda svi su bili pozvani na
ručak kod Nijaza Raščića, privrednika
iz Sarajeva, koji je rođen u Raščićima i
ovog ljeta je iz svojih sredstava napravio novu kuću na temeljima stare.
Bukovičani su uradili i projekte
uništenih džamija i prvo će ponuditi državu Crnu Goru da ih obnovi, obzirom
da ih nije zaštitila od uništenja, niti je
šta poduzimala da se počinioci otkriju.
I ako je proteklo više od 20 godina
od protjerivanja Bošnjaka iz Bukovice,
još uvijek su male šanse za povratak.
Čini se da devedesete godine na ovom
prostoru još uvijek traju.
Podsjećanja radi u Bukovici je u
periodu 1992-95 ubijeno 6 lica, dva
lica su izvršila samoubistvo kao posledicu torture, pretučeno je blzu 80
lica, izvršena je otmica 12 lica, od kojih
su neki razmijenjeni za srpske borce
u Goraždu, zapaljeno je osam kuća i
džamija u selu Planjsko, porušena je
eksplozivom kamena munara u Raščićima, a protjerano je 110 porodica sa
oko 300 članova, a cjelokupna imovina
je opljačkana.
9
Hronika
Revija FORUM
Rožaje: Konstituisan nacionalni savjet Bošnjaka Crne Gore
Osman zamijenio Šerba
U Rožajama je održana konstitutivna sjednica II saziva Bošnjačkog nacionalnog savjeta na kojoj
je za predsjednika izabran Osman
Nurković,predsjednik Izvršnog odbora u predhodnom sazivu.
Sjednici su prisustvovalo, 28 od
ukupno 34 člana savjeta.
Članovi savjeta su usvojili izvještaj izborne komisije o sprovedenim
izborima za II saziv Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori nakon čega se pristupilo izboru predsjednika Bošnjačkog
savjeta.
Za predsjednika savjeta su kandidovana 4 člana savjeta, od kojih su
samo dvojica prihvatili kandidturu .
Nakon sprovedenog tajnog gla-
Konstitutivna sjednica Bošnjačkog savjeta
sanja, kandidat Osman Nurković dobio je 20 glasova, Almir Muratović 4
glasa, jedan glasački listić je bio nevažeći a tri članova savjeta su odbila
da glasaju.
Konstituisanje organa Bošnjačkog savjeta biće zaokruženo na prvoj
redovnoj sjednici Bošnjačkog savjeta.
Petnjica
Zavičajci renovirali
školu u Hazanama
Donaciom članova Zavičajnog
kluba „Bihor“ iz Luksemburga, renovirana je škola u Hazanama, područno
odjeljenje OŠ Tucanje. Na inicijativu
Sabita Šabotića, nekadašnjeg učenika ove Škole a uz svesrdnu podršku
Predsjednika kluba Raifa Adrovića,
Upravnog odbora i članstva udruženja, tokom ljeta su zamijenjeni podovi a sređen je sanitarni čvor u školskim prostorijama. Umjesto dotrajalih
podova u učionicama su postavljene
moderne keramičke pločice, u hodniku škole je instalirana nova česma
a sve prostorije su uredno okrečene.
Ukupna vrijednost izvedenih radova
iznosila je 3.315 eura. U donaciji su
u;estvovali i Bošnjaci sa Kosova i Me-
10
Direktor škole i rukovodstvo ZK Bihor
tohije.
Prilikom svečane predaje objekta 5.avgusta, direktor Škole Sejdo
Čilović se zahvalio donatorima i hu-
manoistima iz Udruženja-ZK „Bihor“,
koje inače redovno pokreće slične akcije za potrebe građana na području
opštine Petnjica.
S.Š.
Oktobarl, 2013.
Hronika
Revija FORUM
Bioča kod Bijelog Polja
Otvorena novobnovljena
džamija
U
Bioči, selu uz samo podnožje
srednjevjekovnog
grada Bihor, 23. avgusta
2013. godine, otvorena je
obnovljena džamija. Nova džamija izgrađena je na temeljima nekadašnje
iz 17 vijeka koja je porušena 1912.
godine i jedina je tik pored magistrale Podgorica-Rožaje kojom godišnje
prođe oko 300 hiljada ljudi. Džamija
se nalazi u na području opštine Bijelo
Polje u kojoj živi blizu 50 odsto sljedbenika islama.
Skupu su pored brojnih mještana prisustvovali: Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, gosti
iz Diyanet-a, – Islamske zajednice Turske, vrhovni muftija Konye, Šukru Ozbuday sa još trojicom mjesnih muftija
iz njegovog muftijstva, novoimenovani koordinator agencije TIKA, Mustafa Yazici, prvi saradnik ambasadora
Turske u Crnoj Gori, potpredsjednik
Vlade Rafet Husović, predstavnici Zajednice sandžačke dijaspore, brojne
istaknute ličnosti, džematlije, imami i
glavni imami iz, Bijelog Polja, Podgorice, Berana, Plava, Petnjice, Rožaja i
drugih gradova.
Na početku svečanog otvaranja
uz učenje odlomaka Kur’ana,u ime
odbora i islamske zajednice u BP
prisutne su selamili Ragip ef. Ličina i
glavni imam Enis ef. Burdžović, u oni
su istakli imena ime vrijednih članova koji su ovo zdanje podigli, zatim
imena najvećih vakifa, zahvalivši se
svima na učešću i pomoći u građenju ovog vakufa. Na temeljima stare,
gradnja džamije započeta je i ukrovljena od donacija džematlija a onda
je Turska agencija za međunarodni
Oktobar, 2013.
Svečano otvaranje džamije u Bioči
razvoj i saradnju (TIKA) donirala sredstva za detaljno uređenje,izgradnju
minare, uređenje harema.
- Ovaj imozantan skup, sa blizu
hiljadu ljudi,najljepši je podsticaj za
dalju saradnju kazao je novoimenovani koordinator agencije TIKA, Mustafa Yazici, i najavio da će pomoć i
podrška biti nastavljena.
Muftija Šukru Ozbuday je u svojoj besjedi okupljene vjernike nazvao
„potomcima sultana Fatiha“ i najavio
podršku u izgradnji centralne đamije
u Bijelom Polju.
Govoreći o vjekovnim vezama
muslimana Turske i ovdašnjih muslimana on je naglasio. „Mi osjećamo
dug prema unucima sultana Fatiha,
i osjećajući taj dug, odlučili smo pomoči Mešihatu, na čelu sa cijenjenim
reisom Rifat ef. Fejzićem da u gradu Bijelom Polju, podignemo veliku,
centralnu džamiju.“ Ozbuday je prisutnima prenio srdačne selame muslimana Konye, kojih ima preko dva
miliona, kao i rukovodstva Diyaneta,
na čelu sa turskim Reisom.
Podsjećajući da su Turci braća po vjeri ovdašnjim muslimano-
ma Reis Fejzić se posebno zahvalio
turskoj vladinoj agenciji TIKA, kao i
zajednici sandžačke dijaspore, koji
su značajnim sredstvima pomogli
izgradnju. Fejzić je poručio da je rušiteljska ideologija na ovim prostorima u fazi zamiranja, te obećao: „ da
ćemo IZ uz Allahovu pomoć obnoviti i
porušene džamije u Bukovici kod Pljevalja“. Reis je upoznao prisutne da
je sa opštinskim vlastima potpisan
ugovor koji garantuje izgradnju centralne džamije. „I ako vjerujem da će
se ugovor poštovati, hoću da vi bjelopoljci znate da ćete biti upoznati odmah, ukoliko do kršenja potpisanog
ugovora dođe.“kazao je Fejzić Reis Fejzić se posebno zahvalio
turskoj vladinoj agenciji TIKA, kao i
zajednici sandžačke dijaspore, koji
su značajnim sredstvima pomogli izgradnju.
Uz gromoglasne tekbire hora
Firdevs, džamiju su svečano otvorili
Reis i Muftija Šukru Ozbudayiz Konje,
a prvu hutbu održao je reis ef. Fejzić.
Nakon džume, za sve prisutne
odbor za izgradnju pripremio jer svečani ručak. E.P.
11
Hronika
Revija FORUM
ORI
B
Lokalni IZ
Izbori na Cetinju, u Mojkovcu i Petnjici
Dan izbora
- subota, 16. novembar
Petnjica
Mojkovac
Cetinje
Izbori u Mojkovcu i Petnjici održaće se 16. novembra ove godine,
odlučio je predsjednik države Filip
Vujanović.
Rokovi za sprovođenje izbornih
radnji počeli su da teku od 2. septembra - dana objavljivanja odluke.
Rok za dostavljanje izbornih lista za
odbornike opštinskom izbornim komisijama počeo je od 23. Septembra a završava se 21. oktobra.
Predsjednik CG Filip Vujanović
12
je , 13.septembra ,donio Odluku da
se i izbori na Cetinju održe 16. novembra.
Rokovi za sprovodjenje izbornih
radnji u Prijestolnici započeli su od
13.septembra 2013. godine,a za dostavljanje izbornih lista od 04. oktobra, do 21. oktobra.
“Pravo na medijsko praćenje
u predizbornoj kampanji počinje
od dana potvrdjivanja izborne liste
učesnika predizborne kampanje, a
prestaje 14. novembra 2013. godine u 24.00 časa”, pojašnjeno je u
odlukama o raspisivanju izbora u
Mojkovcu i Petnjici.
Specifičnost ovih izbora su, svakako, prvi izbori u novobnovljenoj
Opštini Petnjica. Na izborima u ovoj
opštini glavni konkurenti, kako se
pretpostavlja biće DPS i SDP, a učešće na izborima najavljuju i : Bošnjačka stranka, Pozitivna Crna Gora,
liberalna partija i SNP.
Oktobarl, 2013.
Hronika
Revija FORUM
ORI
B
Lokalni IZ
Kakva su očekivanja lidera
ovih stranaka?
Dr Almir Rebronja,
predsjednik OO SDP Petnjica
Adnan Muhović, predsjednik OO
Bošnjačke stranke Petnjica
Nihad Kršić, predsjednik OO
Pozitivne Crne Gore Petnjica
Očekujem da SDP pojedinačno
bude najjača partija u parlamentu
buduće Opštine Petnjica.
Inače, vodimo kampanju koja je
prije svega pozitivna, kampanju koja
se oslanja na pravednosti, iskrenosti,
i pozitivnim moralnim vrijednostima.
Ponudićemo građanima viziju razvoja
naše Opštine, viziju koju ljudi u SDP-u
imaju, a sve to kroz jedan novi model,
koji će biti prije svega podržan stručnošću i znanjem velikog broja visoko
školovanih ljudi koji trenutno participiraju u radu OO SDP Petnjica.
U kampanji zasigurno nećemo
oklijevati da, svakom ko bude govorio neistinu, odgovorimo istinom i
znanjem, jer SDP Petnjice jeste politički subjekt koji idejom počiva na
istini, i spremnosti da uloži krajnje
napore da našu Petnjicu postavi na
noge i omogući bolji život ljudima u
njoj, i koji u tim dvijema stvarima sigurno prednjači u odnosu na ostale.
Na kraju koristim priliku da, čitaocima revije Forum i svim ostalim pripadnicima islamske vjeroispovijesti
čestitam predstojeći Kurban Bajram.
ka bošnjačkog naroda u Bihoru, gdje
je 99 posto stanovništva bošnjačke
nacionalnosti.
Bošnjačka stranka će na ovim
izborima pred birače izaći samostalno, te očekuje jako dobar izborni
rezultat, tj. rezultat koji će zasigurno
odlučivati u formiranju vlasti u Petnjici.
Ovaj rezultat očekujemo jer će
na našoj odborničkoj listi biti 99 posto mladi ljudi, koji nemaju niti političku niti ljudsku mrlju u ovom kraju.
Bošnjačka stranka će u svom
programu imati za cilj poboljšanje
ekonomskog, vjerskog i nacionalnog
stanja u Bihoru.
Važno je napomenuti da je
predsjednik Bošnjačke stranke Rafet Husović i podpredsjednik Vlade
Crne Gore, kao i to da je Bošnjačka
stranka glavna veza između Crne
Gore i Turske, koja ima u planu investiranja u opštinu Petnjica.
Ako ne osvojimo apsolutnu
vlast, poslije izbora smo otvoreni za
sve koji misle dobro ovoj opštini!
će dokazati i ostvariti ulaskom u SO
sa nekoliko odbornika. Ukoliko budemo imali odlučujući uticaj snažno ćemo se zalagati za ostvarivanje
privrednih projekata koji će kraju
donijeti nova radna mjesta, zatim
jačanje putne i druge infrastukture
i jačanje administracije odgovornim
i sposobnim ljudima koji treba da
obezbijede povoljan ambijent za efikasno rukovođenje i poslovanje što
sve zajedno mora obezbijediti bolje
uslove života u novoj opštini.
Na neistine
Na izbore
Ući ćemo
odgovaramo
samostalno
u parlament
Bošnjačka stranka na lokalnim
Pozitivna Crna Gora će postati
istinom i znanjem izborima
izlazi kao autentična stranrespektibilan politički subjekat. To
Oktobar, 2013.
Do zaklučenja lista nijesmo
dobili izjave predstavnika
ostalih partija, koje će učestvovati na lokalnim izborima
u Petnjici.
13
Hronika
Revija FORUM
a
ic
Podgor
Azerbejdžan renovirao
Kraljev park
U Podgorici je 11. septembra svečano otvoren renovirani Kraljev park, u
kojem je postavljena statua azerbejdžanskog pisca Huseina Džavida, kao
i ulica koja vodi do njega i koja se od
sada zove Ulica Baku. Obnovljeni park,
koji je poklon Vlade Azerbejdžana, na
inicijativu predsjednika Ilhama Alijeva, otvorili su gradonačelnik Podgorice
Miomir Mugoša i potpredsjednik Vlade Azerbejdžana Elčin Efendijev.
„Rekonstrukcija parka na površini
od oko 11.500, kvadratnih metara, u
vrijednosti od oko milion eura, urađena je po autorskom projektu azerbejdžanskog arhitekte Eldara Huseinova.
Vodeći projektant bio je arhitekta Mladen Đurović, a izvođač radova Arhitektonski atelje iz Podgorice, uz podršku
preduzeća i službi Glavnog grada“,
podsjetio je prilikom otvaranja parka
gradonačelnik MiomirMugoša.
„Spomenici dvojici velikana - našeg Božidara Vukovića Podgoričanina
i Huseina Džavida, istaknutog azerbejdžanskog pjesnika i dramskog pisca,
kao i čitav kompleks parka, simbol su
prijateljstva, sadašnje i buduće saradnje naše dvije države. Azerbejdžan je
već jedan od najvećih investitora u našoj zemlji, a vjerujem da nova i značajna ulaganja tek predstoje. U Crnoj Gori
su dobrodošli svi ozbiljni investitori, a
naročito oni iz prijateljskih zemalja kao
što je Azerbejdžan“, rekao je Mugoša.
Potpredsjednik Vlade Azerbejdžana Elčin Efendijev istakao je da otvaranje biste Huseina Džavida u Kraljevom
parku predstavlja i uvažavanje prema
njegovoj ličnosti i njegovom radu.
- Postavljanje biste Huseinu
Džavidu u ovom predivnom kutku
Podgorice nije slučajnost. On je go-
14
Đukanović i Alijev
vorio: “Genijalna je ona ličnost koja
zaustavlja besmisleno prolivanje
krvi“. To su riječi velikog stvaraoca,
koji je čitav svoj život i djelo posvetio
čovječanstvu,pozivima na mir, humanizam i kulturu. Džavidovo Stvaralaštvo slavi mir, pravdu, prijateljstvo i jednakost među narodima, ideju da svi
ljudi budu jednako slobodni , nezavisno od religije i nacionalne pripadnosti, kazao je Efendijev.
Ministar kulture u Vladi CG Branislav Mićunović je istakao da otvaranjem dveri parka ulazimo u istorijsko poglavlje koje se temelji na novim
standardima ekonomske, diplomatske
i kulturne saradnje Crne Gore i Azerbejdžana.
Spomen bistu Azerbejdžanskog
pjesnika svečano su otkrili, Ppremijer
CG Milo Đukanović i potpredsjednik
Vlade Azerbejdžana Elčin Efandijev.
U blizini je i obnovljena bista Božidara Vukovića-Podgoričanina. Dvojica
državnika su u kraljevom parku posa-
dili drvo mira, a potom sa Gradonačelnikom prošetali novim bulevarom s
imenom glavnog grada Azerbejdžana
- Bakua.
Poštovaoci svega lijepog što se
događa u Glavnom gradu bili su vrlo
zadovoljni bajkovitim iygledom Kraljevog parka iznad desne obale Ribnice
i tabačkog mosta, simbola Stare Varoši i Podgorice. Malo sjevernije, preko
Bulevara Svetoga Petra, zjapi ruševina
hotela „Crna Gora“, kultnog središta
svih koji su tog ugostiteljsko-turističkog
„gospodina“ voljeli i bili uvijek spremni
da mu pri ulazu u ovaj hram ljepote i
razonode skinu kapu u znak poštovanja i zadovoljni što ih je 60 godina dočekivao i ugošćavao bez zamjerki. Zato
je na kraju svečanosti u Kraljevom parku gradonačelniku dr Miomir Mugoša
o rušenju aneksa hotela „Crna Gora“
rekao, da je ovo desno (misleći na
park) djelo Glavnog grada, a ono lijevo
sramota onih koji su to uradili.
H.Tuzović
Oktobarl, 2013.
Hronika
Revija FORUM
zar
a
P
i
v
o
N
Čitanke na Bosanskom
Bošnjačkog nacionalno vijeće u Republici Srbiji uručilo
je u osnovnim školama u Novom Pazaru besplatne udžbenike – hedije učenicima prvog i petog razreda.
Predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća Esad
Džudžević je tom priliko izrazio zadovoljstvo što je nakon
sto godina obnovljeno školstvo na bosanskom jeziku u
Sandžaku.
“Učenici prvog i petog razreda osnovnih škola u Sandžaku su prva generacija bošnjačke djece, koja poslije sto
godina pohađaju nastavu na bosanskom jeziku”, kazao je
Džudžević. Autori knjiga su Bošnjaci koji su istovremeno i
nastavnici u nastavi na bosanskom jeziku.
“Ovim činom obrazovno-vaspitne ustanove u Sandžaku definitvno postaju multietničke škole, čime se smanjuje
etnička distanca između Bošnjaka i Srba kazao je Džudžević i podsjetio da je obnavljanje bošnjačkog školstva stvorilo tako neophodan nacionalni konsenzus unutar bošnjačkog naroda u Sandžaku.
Besplatne udžbenike Vijeće je obezbijedilo kroz donaciju Turske razvojne agencije TIKA.
Ljubljana - Republika Slovenija
Položen kamen temeljac za
Islamski kulturni centar
Nakon 44 godine od pokretanja inicijative u Ljubljani
je, 14 septembra 2013. godine, svečano položen kamen temeljac za izgradnju Islamskog kulturnog centra.
Praćeni učenjem tekbira, kamen temeljac su u prisustvu okupljenih više hiljada vjernika položili član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, predsjednica
Vlade Slovenije Alenka Bratušek, bivši predsjednik Slovenije
Danilo Türk, gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković, reisul-ulema Islamske zajednice u BiH (IZBiH) Husein-ef. Kavazović, te ljubljanski muftija Nedžad ef. Grabus.
Slovenačka premijerka Alenka Bratušek izjavila je, povodom polaganja kamena temeljca za izgradnju Islamskog
kulturnog centra u Ljubljani, da Evropa bez islama ne bi bila
raznolik i bogat kontinent. Ona je poručila da svaka vjerska
zajednica ima pravo na svoje vjerske objekte.
“Nije ovo poseban dan samo za muslimane, ovo je izuzetno važan datum za građane evropske Slovenije, opredijeljene za demokratiju, uvažavanje različitosti, poštovanje
temeljnih osnovnih prava i sloboda”, rekao je Izetbegović.
Gradonačelnik Ljubljane Zoran Jankovič je ovaj dan
proglasio danom ponosa i sreće za Ljubljanu koja dokazuje,
kako je rekao, da je mesto otvorenosti i solidarnosti. Janković je, sasvim neočekivano i mimo protokola, pozvao pjevača Halida Bešlića koji je izveo ilahiju “Oj Zefire”.
U naše vrijeme kulture ne mogu biti autonomne, jer su
već postale općenite i međuovisne, baš kao i ljudi, kazao
je Reis-l-ulema BiH Husein ef. Kavazarić. Danas, na ovom
izuzetnom skupu religije – islam, kršćanstvo i judaizam su
istorodne mladice istog čokota, iako se čine drugačijima.
Sve one svojim učenjem preobražavaju i prosvjetljuju život
Oktobar, 2013.
iznutra. Živa vjera nije apstraktna, teoretska istina, već praktična životna istina, koja iskri u srcu vjernika...“-istakao je
Kavazović
Ljubljanski muftija dr Nedžad ef. Grabus posebno se
zhvalio gradonačelniku Zoranu Jankoviću, Vladi i premijerki,
građanima i bivšem predsjedniku Slovenije Danilu Tirku, što
su razumjeli potrebu muslimana i podržali gradnju .
Prva inicijativa za gradnju Islamskog kulturnog centra
u glavnom gradu Slovenije pokrenuta je 1969.godine, više
puta obnavljana i realizovana tek kada je na poziciju gradonačelnika došao Janković.
Islamski kulturni centar gradiće se tri godine, na zemljištu površine 11.000 kvadratnih metara, što će, kako je rečeno, koštati oko 12 miliona evra.
H.Tuzović, M.Mahmutović
15
Hronika
Revija FORUM
HAG: Nova odluka Međunarodnog suda za ratne zločine
Holandija zvanično odgovorna
za smrt Bošnjaka u Srebrenici
Nuhanović i Mustafić
Država Holandija odgovorna
je zasmrt tri Bošnjaka u Srebrenici
1995.godine. Tako je odlučio Vrhovni sud u Hagu 6. septembra 2013.
godine. U julu 1995. vojska RS ubila
je 13. jula Rizu Mustafića, električara koji je radio za Holandski bataljon, te Ibru i Muhameda Nuhanovića, oca i brata prevodioca Hasana
Nuhanovića, pošto su protjerani iz
holandske baze u Srebrenici.
Zasmrt tri Bošnjaka zvanično je
odgovorna i država Holandija jer je,
prema odluci Vrhovnog suda, imala
efektivnu kontrolu nad spornim ponašanjem Holandskog bataljona, ili
kako je navedno u odluci - postupciHolandskog bataljona mogu se pripisati državi.
To je presudio Vrhovni sud Holandije, odbacujući žalbu holandske
države na presudu Apelacionog
suda, koji je u julu 2011. prihvatio
argumente porodica žrtava da su
pripadnici Holandskog bataljona
“morali znati” kakvom riziku izlažu
Bošnjake koji su morali da napuste
bazu. U procesu koji je trajao od
2002. godine, Holandski okružni
16
sud je 2008. godine zaključio da Holandija nije odgovorna za neuspjeh
svojih trupa da zaštite srebreničku
enklavu 1995. godine, ali su tužitelji
uložili žalbu na tu presudu, koja je tri
godine kasnije i prihvaćena.
Budući da je holandska država
imala “efektivnu kontrolu” nad Holandskim bataljonom, iako je on bio
angažovan u misiji UN u BiH, Vrhovni
sud je potvrdio zaključak Apelacionog suda da je za postupke Holandskog bataljona odgovorna holandska država. Presuda Vrhovnog
suda je konačna.
Hasan Nuhanović je bio prevodilac u Holandskom bataljonu gde mu
se, nakon pada Srebrenice pridružila i porodica – majka, otac i mlađi
brat. Njih troje su se, međutim, 13.
jula 1995. našli među izbeglicama
koje su po nalogu komande Holandskog bataljona morali da napuste
bazu. Ista je sudbina zadesila i Rizu
Mustafića iako je u tom trenutku u
bazi UN radio kao električar.
- Troje ubijenih članova familije su mogli sada biti živi a s njima
nahiljade drugih ljudi da su Holan-
Srebreničani su tražili spas
đani pokazali ne samo više odgovornosti već i više hrabrosti, kazao
je Nuhanović. Stalno su se branili
tvrdnjom da su u prvom planu imali premoć Ratka Mladića i njegovih
trupa. Većina muškaraca i dječaka
završila je u masovnim grobnicama. Kosti svih njih ni danas, nakon
18 godina, nisu pronađene. Nuhanović je 13 godina tragao za posmrtnim ostacima najmilijih. Svog
malog brata, kojeg nije mogao spasiti, posljednjeg je sahranio.”Očito
je da su Srbi bili ubice, ali Holanđani su uradili ono što nisu smjeli. Ljude, kojisu im povjereni da ih
čuvaju, oni nisu zaštitili, rekao je
Nuhanović.”
Zastupnica porodica Nuhanović
i Mustafić, holandski advokat Lizbet
Zegfeld/LiesbethZegveld, presudu
Vrhovnog suda smatra vrlo važnom
za uspostavljanje standarda odgovornosti država koje učestvuju u
misijama UN. “Ne možete se sakriti
iza plave zastave”, rekla je Zegfeld.
Po njenom mišljenju presuda otvara
vrata i drugim porodicama čiji su članovi stradali.
Oktobarl, 2013.
Društvo
Revija FORUM
U okolini Prijedora otkrivena je jedna od najvećih
masovnih grobnica u BiH
Bivši pripadnik srpske
vojske otkrio lokaciju
Uvjereni smo da je riječ o žrtvama, logorašima iz prijedorskih koncentracionih logora
Keraterm i Trnopolje. Među pronađenim žrtvama su i oni koji su ubijeni u naseljenim
mjestima, pred svojim kućama, a čija su tijela dovezena kamionima i bačena u masovnu
grobnice, kazao je za „Forum“ Direktor Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović
ce. Ali svi oni su Prijedorčani - kazao
nam je Mašović.
Piše: Ruždija ADŽOVIĆ
U
okolini Prijedora, na lokalitetu Tomašica, početkom
septembra otkrivena je
jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini,
u posljednjih deset godina. Nakon
otkrivanja masovne grobnice, 6.
septembra, Tužilaštvo Bosne i Hercegolvine saopštilo je da ova masovna
grobnica krije tijela žrtava bošnjačke
i hrvatske nacionalnosti sa područja
Prijedora i okoline, koje su ubijene u
ljeto 1992. godine.
Da je sa sigurnošću riječ o Prijedorčanima, za „Forum“ je potvrdio
Direktor Instituta za nestale osobe
BiH Amor Mašović.
- Definitivno smo uvjereni da je
riječ o žrtvama, logorašima iz prijedorskih koncentracionih logora Keraterm i Trnopolje. Međutim, među
pronađenim žrtvama su i oni koji
nisu bili u logorima, nego su ubijeni
u naseljenim mjestima, pred svojim
kućama, a čija su tijela dovezena kamionima i bačena u masovnu grobni-
Oktobar, 2013.
Usporeni radovi
Mada je nakon otkrivanja grobnice na lokalitetu Tomašica kod
Prijedora Mašović bio oprezan naglašavajući tada da je teško govoriti
da li je u pitanju najveća grobnica
„dok se ne otkriju gabariti grobnice“, dok arheolozi ne utvrde njene
dimenzije.
- Mi sada vjerujemo da se, ipak,
radi o najvećoj masovnoj grobnici
koja je pronađena u posljednjih 10
godina u Bosni i Hercegovini. Riječ
je, zapravo, o više manjih grobnica
koje se nalaze na istom lokalitetu i
blizu su jedna drugoj. Trenutno nas
voda malo usporava u radovima na
iskopavanju, ali mi ćemo za koji dan
početi izvlačiti i eksumirati pronađene posmrtne ostatke žrtava.
Iako su premještana, tijela su,
uglavnom, dobro sačuvana. Ta tijela
nalaze se na velikoj dubini. Čak se ne
radi o potpuno skeletiziranim tijelima
nego su djelimično prisutna i meka
tkiva jer je tlo glinovito. Kod žrtava
smo našli satove, nešto novčanica.
No, najvjerovatnije da je likvidacija
vršena na drugim mjestima pa su do-
vezeni na mjesto sadašnje grobnice
- kaže Mašović.
Novootkrivena masovna grobnica bila je skrivena vještačkim nasipima zemlje, a detaljnim kopanjem
otkriven je čitav sloj tla, od nekoliko
metara, sastavljen od nagomilanih
posmrtnih ostataka. Prema prvim
procjenama, grobnica krije više desetina žrtava, a tačan broj i identitet
žrtava, bit će utvrđen detaljnim iskopavanjima i utvrđivanjem identiteta,
raspoloživim forenzičkim metodama.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i
ostale institucije uključene u proces
ekshumacije, preduzimaju intenzivne aktivnosti na osiguranju navedene lokacije, te organiziranju procesa
iskopavanja žrtava, njihove dalje sudsko-medicinske obrade i utvrđivanja
identiteta.
Edin Ramulić iz Udruženja
„Izvor“ nada se da bi u grobnici u
mjestu Tomašica moglo biti do 1.000
osoba.
- Mi u Prijedoru tražimo još
1.200 nestalih. Ali, to je samo naša
nada. Vjerujem da će se nakon otkrivanja ove grobnice upotpuniti mozaik
stradanja u Prijedoru i da će se vidjeti jasne konture zločinačkog poduhvata, pa i genocida koji je počinjen
u Prijedoru.
17
Društvo
Revija FORUM
Prijedor: Ekshumirana tijela iz
grobnice duboke sedam metara
Kompletni posmrtni ostaci više
od 70 ljudi ekshumirani su danas na
lokalitetu Tomašica u opštini Prijedor.
Iskopano je i oko 50 nekompletnih tijela koja su bila sedam metara pod
zemljom, saopštilo je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.
Pretpostavlja se da su u tu primarnu masovnu grobnicu bacana
tijela žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti s područja Prijedora i okoline, ubijenih u ljeto 1992. godine.
Danas je u neposrednoj blizini te
masovne grobnice nađena još jedna
grobnica, a broj tijela nije još poznat.
Dalja iskopavanja i ispitavanje tla će
pokazati koji je broj žrtava u toj grobnici, saopštilo je Tužilaštvo BiH.
Ekshumaciji u Prijedoru prisustvuju predstavnici Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), predstavnici
Instituta za nestale osobe BiH (INO), predstavnici policije Republike Srpske, ljekar sudske medicine i istražitelj Tužilaštva BiH.
Nevjerovatan je taj zavjet šutnje
koji je toliko dugo trajao, jer je u blizini
grobnice cijelo naselje. Na tom mjestu se igraju djeca, ljudi šetaju. Teško
je sve ovo shvatiti - rekao je Ramulić.
On navodi kako je ova ogromna grobnica mogla biti ekshumirana dosta
ranije, jer su još 2004. godine na
istoj lokaciji pronađena 24 tijela.
- Jednostavno, taj teren nije pretražen dovoljno. Neko je nestručan
procijenio da tu više nema tijela da
bi se sada pokazalo, nakon devet godina, da ponovo tu ima tijela i da je
njih veliki broj. Znači, porodice su trebale čekati devet godina - naglašava
Ramulić.
Nakon više od 20 godina od gubitka najmilijih, Mirsad Duratović se
nada kako će na mjestu otkrivene
masovne grobnice naći brojne članove svoje porodice, jer teror srpske
vojske s početka agresije na Bosnu
I Hercegovinu niko od njegovih nije
preživio. Mirsad je živ pukom srećom.
18
- Na spisku nestalih su još uvijek
svi članovi moje porodice. Brat koji je
imao 15 godina kada je ubijen, otac,
dedo i nane, tri strica, jedna strina i
dva stričevića. Svaka grobnica koja
je dosad otvorena budila je u čovjeku nadu. I naravno da se nadam,
pogotovo što određene informacije
ukazuju na to da bi se ovdje mogla
nalaziti tijela svih ubijenih u akciji
20. jula 1992. godine - kaže Mirsad
Duratović iz Udruženja logoraša „Prijedor 92“.
Šef bihaćkog odjela Instituta za
nestale osobe BiH Mujo Begić rekao
je da su žrtve ubijene tokom ljeta
1992. godine otkrivene zahvaljujući
tačnoj informaciji insajdera iz Vojske
Republike Srpske, koja je potom potvrđena iz više izvora. Begić je rekao
da su prva tijela pronađena na sedam metara dubine.
Prema Begićevim riječima, tijela
žrtava su dovožena sa različitih područja, poput Čarakova, Rizvanovića,
Kozarca i tako dalje, i zakopavana u
tu masovnu grobnicu.
Do sada su pronađene i identificirane 2.082 prijedorske žrtve, a još
uvijek se traga za oko 1.200 bošnjačkih i hrvatskih žrtava ubijenih u toku
proteklog rata na području Prijedora.
Najobimnija istraga
Prema zvaničnim informacijama
iz udruženja žrtava, u Prijedoru je
ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima
u okolini Prijedora. Što se tiče haškog
suda, “prijedorski slučaj” je poprilično jasan domaćoj i svjetskoj javnosti.
Istraživačko dokumentacijski centar
iz Sarajeva navodi da je u periodu od
1991. do 1995. u direktnim vojnim
akcijama ubijeno ili nestalo 5.209
građana Prijedora, od toga 4.093
Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.
Haški tribunal je proveo najobimniju istragu po pitanju dešavanja za
Oktobarl, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Jezero Perućac krije kosti
Samo nekoliko dana nakon masovne grobnice na
lokalitetu Tomašica kod Prijedora, predstavnici Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine pronašli su
nove posmrtne ostatke žrtava bošnjačke nacionalnosti u Jezeru Perućac.
Skeletni ostaci pronađeni su kada su radnici jedne turske firme počeli da saniraju oštećene stubove na
sredini mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.
- Riječ je o skeletima žrtava koji su bačeni u jezero Perućac, ali ih nismo našli, odnosno uočili tokom
ekshumacija prije dvije godine. Sada kada se jezero
ponovo povuklo, našli smo dvadesetak kostiju. Prije
dvije godine našli smo mnogo više, više od hiljadu. Za
sada više ne možemo istraživati na tom lokalitetu jer
se ponovo ispušta voda u jezero i nivo jezera je toliki
da su istraživanja nemoguća - kaže Mašović.
Za pronađene posmrtne ostatke pretpostavlja se
da pripadaju civilima bošnjačke nacionalnosti ubijenim 1992. godine uglavnom na području Višegrada,
ali i drugih gradova u Podrinju i bačeni u rijeku Drinu.
vrijeme proteklog rata u Prijedoru.
Donesene su brojne presude licima odgovornim za progone i zločine protiv čovječnosti u ovoj opštini.
Spomenimo samo “najpoznatije
slučajeve”: Miroslav Kvočka osuđen
je na sedam godina zatvora zbog
zločina počinjenih u logoru Omarska kod Prijedora. Od 2005. godine,
Oktobar, 2013.
Nivo jezera Perućac je u prethodnom periodu bio snižen za dva do četiri metra radi rekonstrukcije Mosta
“Mehmed-paše Sokolovića” u Višegradu što je omogućilo pretragu obalnog pojasa Perućca i traženje posmrtnih ostataka žrtava iz proteklog rata.
U maju prošle godine je ukopano 66 identifikovanih Bošnjaka koji su 2010. godine takođe ekshumirani
iz jezera Perućac. Žrtve su ubijene i bacane u rijeku
Drinu. Najstarija žrtva je Hasida Ohranović koja je
ubijena u 86. godini života, a najmlađe žrtve su djeca
stara četiri i šest godina. Takođe, prošle godine su u jezeru Perućac pronađena i dva od 19 putnika voza koji
je saobraćao na relaciji Beograd - Bar, koji su oteti na
željezničkoj stanici u mjestu Štrpci u februaru 1993.
godine.
Perućac je veštačko jezero koje se nalazi na granici između u BiH i Srbije, u opštini Bajina Bašta. Jezero
je nastalo pregrađivanjem toka reke Drine za potrebe
hidroelektrane Bajina Bašta. Jezero je dugačko više od
40 kilometara i prostire se do Višegrada.
Kvočka se nalazi na slobodi. Željko
Mejakić nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom
zavodu u Foči zbog ratnih zločina
počinjenih u pomenutom logoru.
Darko Mrđa priznao je 2003.godine
krivicu za ubistva civila (od kojih su
svi sa teritorije opštine Prijedor) na
Korićanskim stijenama, te je osuđen
od strane Haškog tribunala na 17
godina zatvora. Najveću kaznu dobio je bivši predsjednik opštine i kriznog štaba Prijedora Milomir Stakić,
u trajanju od četrdeset godina, zbog
zločina progona, istrebljenja, ubistva
i deportacije prijedorskih nesrba,
počinjenih od aprila do septembra
1992. godine
19
Društvo
Revija FORUM
BiH: Prvi popis stanovništva posle 22 godine
Zabrinutost zbog otvorenog
modela izjašnjavanja
U
Bosni i Hercegovini, 1. oktobra počeo je popis stanovništva, domaćinstava i stanova,
prvi put posle 22 godine. Od
tog procesa se očekuje da precizno pokaže socijalnu i privrednu sliku zemlje,
ali i promjene u sastavu i rasporedu
stanovništva koje je izazvao rat vođen
od 1992. do 1995. godine. Sprovođenje popisa u BiH godinama je bilo predmet spora jer političke stranke nijesu
mogle da se dogovore treba li čekati
da se u potpunosti sprovede Aneks 7
Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim se predviđa pravo na bezuslovan
povratak izbjeglica svojim predratnim
domovima.
Polemike je izazvalo i definisanje
pitanja o etničkoj i verskoj pripadnosti
njenih stanovnika, kao i o jeziku kojim
govore.
Posle brojnih rasprava usvojen je
takozvani otvoreni model izjašnjavanja
o tim pitanjima. To znači da će svaki
ispitanik odgovore definisati kako želi i
neće mu se sugerisati nijedan modalitet izjašnjavanja.
Takvo rješenje je najviše izazvalo
zabrinutost kod stranaka i organizacija
koje predstavljaju Bošnjake. One strahuju da će se značajan broj Bošnjaka
izjasniti kao Bosanci, Hercegovci i
Bošnjački kongres 1993. godine
Muslimani što bi moglo umanjiti njihov
ukupan broj, ako budu evidentirani pod
različitim oznakama.
Narodno ime Bošnjak
Popis je izazvao brojne rasprave, u kojima su dominirale poruke
da se Bošnjaci ne dijele na Bosance,
Hercegovce i Muslimane jer je riječ o
vjekovnoj podvali protiv konstituisanja
nacionalnog identiteta. Isticano je da
koncept bosanstva ima smisla jedino
ako će biti nadetnička ideja koja će u
sebe uključivati pripadnike svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini, ali ni
na koji način neće pokušavati ugroža-
vati njihov etnički identitet.Što znači da
je moguć kada i Srbi i Hrvati prihvate
da ispred nacionalnog i vjerskog ističu
bosanski identitet.
Akteri su podsjećali da se prva
zabilježena upotreba riječi Bošnjak
desila 1440. godine kada je Tvrtko II
Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom
kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru
za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je
vođa bosanske delegacije rekao da
su: “Bošnjakom isti pradjedovi bili kao
i Poljakom”. Tokom osmanlijske vladavine riječ Bošnjak upotpunosti zamjenjuje srednjovjekovno Bošnjanin. Riječi
kao Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su
Deklaracija o imenu Bošnjak
U organizaciji Foruma BošnjakaMuslimana Crne Gore, Udruzanja
“Almanah”, i podršku drugih organizacija, 22. marta 2003. godine u
Podgorici je održan impozantan skup na temu “MUSLIMANI-BOŠNJACI KAKO VAM JE IME?”, na kojem je usvojena Deklaracija o vraćanju
tradicionalnog imena Bošnjak.
U radu okruglog stola učestvovalo je preko 170 naučnih, kulturnih,
javnih i političkih ličnosti iz redova muslimansko/bošnjačkog naroda u Crnoj Gori.
20
Oktobarl, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Klinton predstavio dokumente CIA o BiH
LITL ROK, Arkanzas - “Danas se u Briselu održava sastanak da li BiH može ući u EU. Sada vjerovatno ne može
jer ne mogu da uspostave nacionalne institucije koje bi im
omogućile punopravno članstvo zato što Srbi i dalje žele da
se priključe nekoj velikoj Srbiji”, rekao je Klinton otvarajući
simpozijum na temu : “BiH, obaveštajni podaci i Klintonovo
predsedavanje”, na kome je učestvovala bivša državna sekretarka SAD Medlin Olbrajt, bivši zapovednik NATO za Evropu Vesli Klark, Klintonov savetnik za nacionalnu bezbednost
Sendi Berger, bivši izvršni direktor CIA za obaveštajne podatke Džon Ganon i druge uticajne ličnosti...
Klinton je istakao da se zalagao za podizanje embarga na uvoz oružja Bošnjacima i Hrvatima koji, za razliku od
označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana.
Raspad komunističke Jugoslavije,
te rat u BH uticali su na definitivno nacionalno samoosvješćivanje Bošnjaka.
Na Drugom bošnjačkom kongresu 28.
septembra 1993.godine plebiscitarno
je odlučeno da novo staro ime za pripadnike naroda koji se dotada službeno zvao Muslimani, jeste Bošnjak. Tako
je narod čiji korijeni sežu u slavenska
osvajanja i seobe u 6. i 7. vijeku, a identitet u odnosu na susjedne narode od
15. vijeka i turskih osvajanja, konačno
postao nacijom u punom smislu riječi.
Mnogi su pak upozorili da je veoma važno da popis bude regularan i da
se dobiju neophodni podaci, na osnovu
kojih će se modelirati ne samo privreda
nego i politički sistem.
Za popis stanovništva, Veće ministara BiH će izdvojiti 46,4 miliona konvertibilnih maraka (KM), a Evropska
unija je donirala Agenciji za statitisku
BIH oko 15 miliona maraka. Popis će obavljati 18.500 popisivača na terenu, 2.500 instruktora popisivača, a za posao popisivača u BiH
se prijavilo ukupno 28 hiljada osoba.
U Zakonu o popisu stanovništva
predviđene su prekršajne sankcije za
građane koji netačno odgovore na pitanja tokom popisa, a sankcije se kreću
od 100 do 10.000 KM.
Tokom predstojećeg popisa, popiOktobar, 2013.
Srba, nisu imali oružje, te za američki vojni angažman u
BiH kako bi bilo spriječeno etničko čišćenje Bošnjaka. Prema njegovim riječima, u ratu je ubijeno između 100.000 i
300.000 ljudi. Međutim, rekao je i da je, zahvaljujući zoni
zabrane leta, zatim letovima kojima je dostavljana pomoć
i ostalim humanitarnim naporima broj žrtava sa “130.000
mrtvih 1992. spao na 3.000 1994. godine”. Rekao je da će
dokumenti CIA koji su deklasifikovani pokazati da korijeni
rata nisu u međuetničkoj mržnji, već u gladi za moći pojedinih političara.
«Kada budete čitali dokumente, vidjećete da nije istina
da su se ti ljudi uvijek međusobno mrzili. U Sarajevu su Srbi,
Bošnjaci i Hrvati u miru živjeli pet vijekova», rekao je Klinton.
sivači će od građana zatražiti odgovore
na brojna pitanja pa će tako članovi domaćinstava koji raspolažu poljoprivrednim dobrima biti upitana za broj grla
stoke, živine i košnica pčela. Popisivači
će se zanimati i za površinu stana i kuhinje, ali i za uslove u toaletu. U popisu
se, između ostalog, prikupljaju i podaci
o vrsti grijanja, godini izgradnje zgrade,
vrsti krovnog pokrova i stanju u kojem
se zgrada nalazi. U Zakonu o popisu BiH stoji da će
ovim procesom biti obuhvaćena i pitanja o tome da li su građani izbeglice
ili raseljene osobe u svojoj državi i da
li namjeravaju da se vrate na mesto
gdje su prethodno živeli. Popisom će
biti obuhvaćena i pismenost, završena
škola i stečeno zvanje.
Prema poslednjem popisu stanovništva iz 1991. godina, u BiH je živelo 4.377 miliona stanovnika, od toga
43,47% muslimana, 31,21% Srba,
17,38% Hrvata, dok su ostatak činili
pripadnici manjinskih naroda.
Agencija za statistiku BiH procenjuje da u zemlji sada živi oko 3,8 miliona stanovnika, no precizni podaci
biće izneseni 90 dana od dana završetka popisnih aktivnosti.
Popis - tajni dokumeti i prava manjina
Na dan popisa u BH , u New Yorku
Bill Clinton je skinuo oznaku tajnosti s
CIA-inih ratnih dokumenata o BiH, a u
Bruxellesu Štefan File je pod prijetnjom
sankcijama ubijedio lidere iz BH da
potpišu izjavu o usuglašavanju stavova
oko presude suda u Strasbou o pravima manjina.
- Lideri u BiH su, kako se navodi u
izjavi koju je pročitao File, spremni da
nastave rad na punoj implementaciji
presude u slučaju ‘’Sjedić-Finci’’ koja
će omogućiti svim građanima BiH da se
kandiduju na izborima za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne
skupštine BiH. Usaglašeno je da će se
Predsjedništvo BiH sastojati od tri člana
koji će biti direktno birani. Dva člana bit
će birana sa teritorije FBiH, i to prema
modelu koji će se naknadno usaglasiti,
a treći iz RS. Prema dogovoru, FBiH i RS
su odvojene izborne jedinice.
Građani koji glasaju u Brčko Distriktu, prema usaglašenim principima,
imat će pravo da biraju člana Predsjedništva iz RS-a ili iz FBiH.
Slučajno ili namjerno tek ova tri
događaja u istom danu bude nadu da
su u međunarodnoj zajednici postali
svjesni haotične realnosti u BH pa će
nakon dvije decenije mrcvarenja pokušati da rješe krizu u Državi koja je dejtonskim sporazumom zakovana da ne
funkcioniše.Jer sistem u kome država
sa dva entiteta, tri konstitutivna naroda
ima,deset županija,jedan distrikt i 14
vlada nebi pokrenuli ni najsposobniji
političari svijeta. E.Pašić
21
Društvo
Revija FORUM
Forumova izdanja
Otpor zaboravu
Novak Adžić, Rifat Rastoder, Husein Tuzović i Sait Šabotić
U
okviru Festivala priče –
Zavičajne staze u Petnjici,
4.avgusta promovisana su
izdanja Foruma Bošnjaka.
O reviji Forum i objavljenim knjigama
govorili su: Husein Tuzović, Dr Novak
Adžić, Rifat Rastoder, Sait Šabotić,
dr Draško Došljak i Ervim Spahić.
Predsjednik savjeta Foruma
Husein Tuzović čestitao je petnjičanima Opštinu i poželio da ova bude
srećnija berićetnija od predhodnih u
vrijeme kraljevine i SFR Jugoslavije
do 1957. godine.
- Kao što znate, Forum je bio
uz vas svihovih godina, - kazao je
Tuzović i podsjetio da je ova organizacija bila i ostala ozbiljan akter
svih drušvenih procesa u Crnoj
Gori sa akcentom na zaštiti prava
manjinskih naroda i ukupnih interesa Bošnjaka. Podsjećajući da je
angažman Foruma bio značajan za
22
stalno podsticanje na suočavanje
s prošlošću, savremenu legitimaciju imena Bošnjak, vraćanje pune
državnosti Crnoj Gori i mnoga druga aktuelna pitanja, Tuzović je istakao:
- Ovoga ljeta, kao i predhodnih,
obilježili smo 11. jul, Evropski Dan
sjećanja. Na našu inicijativu jedan
bulevar u Podgorici dobio je ime
Srđana Aleksića, mladića koji je stradao braneći druga Alena. U saradnji
sa SUBNOR-om i Opštinom Bijelo
Polje organizovali smo Akademiju o
životnom kredu narodnog heroja, povodom stotinu godina od rođenja
Rifata Burdžovića Trša. Za ove i druge značajne poduhvate Foruma itekako je zaslužan Rifat Rastoder koji
je autor knjiga ali i krucijalno važnih
ideja za Forum i društvo u cjelini.
- Treba da znate, dragi moji
Petnjičani da bi drugi bili srećni da
imaju ovakvu studiju kao što je ova
Rifatova studija “Opština Petnjica” u
izdanju Foruma, kazao je Tuzović.
Dan sjećanja
Govoreći o knjigama Rifata
Rastodera, “Crvena mrlja”, ”Pravo
na ime”,”Usud imena”, Profesor Dr
Novak Adžić je konstatovao, - da je
Rastoder autor nekoliko reprezentativnih knjiga iz političke povijesti
Crne Gore druge polovine XX stoljeća i nacionalnog i kulturnog identiteta bošnjačkog naroda u Crnoj Gori.
Adžić se posebno osvrnuo na studiju pod naslovom „DAN SJEĆANJA“,
koja faktografski, dokumentovano,
činjenički relevantno i istoriografski
provjerljivo i pouzdano govori o genocidu nad Bošnjacima izvršenom
u Srebrenici 1995. godine od strane
vojske bosanskih Srba.
Oktobarl, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Ova Rastoderova studija, kao
i predhodne knjige, - višestruko je
korisna i značajna za proučavanje
istorije događaja, procesa i fenomena u vrijeme demontaže i disolucije
bivše SFRJ i njenog krvavog raspada
u ratu koji je otpočeo 1991. godine,
te koji se završio tokom 1995. godine, kazao je Adžić.
- „Istinski je umro onaj koji je
zaboravljen“ - rekao je Česlav Miloš.
Ova Rastoderova knjiga je priča
o zločinu genocida u Srebrenici
1995. godine i sjećanje na njega.
Ovo je priča in memoriam, priča
protiv zaborava, jer, doista, mrtvi
nijesu mrtvi sve dok žive u sjećanju
živih. Pravo groblje umrlih ili stradalih je u srcima živih. Ili što bi rekao
Fransoa Volter, „samo za otrcani
pozitivizam mrtvi su mrtvi“. Ovom
knjigom Rifat Rastoder je potvrdio
aktuelnost i činjenički utemeljen
smisao one poznate Borhesove misli: „Samo jedna stvar ne postoji.
A to je zaborav“. Pogotovo zaborav
zločina.
U ovoj knjizi Rifat Rastoder je
prikazao, između ostalog, svijetlu i
tamnu stranicu crnogorske prošlosti najnovijeg doba. Njeno posrnuće
i uzdizanje, oporavak, njene uzlete čojstva i primjere onoga što je
rđavo i loše u etičkom smislu, ono
čega Crna Gora treba da se stidi i
ono čime treba da se ponosi. Ova
Rastoderova priča je fabula o „dobrim ljudima u vremenu zla“, kao i
o zlim ljudima zlih vremena. Riječju,
ova studija Rifata Rastodera je višeslojna, kompleksna, koja zahtijeva
svestranu analizu, iz različitih rakursa; ona nudi, na jedan pregledan način, čitateljstvu primjeren i nadasve
popularan, onaj fundus činjenica i
elaboracija koje zasigurno značajno
obogaćuju naše znanje o jednom sumornom i surovom dobu, nastalom
raspadom bivše Jugoslavije, - zaključio je Novak Adžić
Oktobar, 2013.
Autor knjiga i utemeljivač
Foruma Bošnjaka se zahvalio uvaženim prijateljima Foruma i pojasnio
šta ga je motivisalo da se intenzivno
bavi ovako teškim temama.
Ono na što sam, međutim, dužan skrenuti pažnju jeste činjenica
da, izuzev jednog broja poetskih i
proznih ogleda iz znatno ranijeg perioda, niti jedan od ovih radova nije rezultat puke spisateljske inspiracije.
Sve ove knjige i radovi su, naime, prvenstveno rezultat sušte, rekao
bih čak – terapijske potrebe da se
ne odćuti i ne zaboravi istina kako o
zbivanjima, tako i nama samima kao
pojedincima ili političkim, nacionalnim
i drugim činiocima iz jednog vremena
u kojem smo svi zaista bili na gubitku.
Tako je „Crvena mrlja“ nastala
kao pokušaj upozorenja, na primjeru posljedica svojevremenog sukoba
KPJ sa KP SS, i na moguće posljedice sve izraženijih novih podjela u
Crnoj Gori s kraja osamdesetih u odnosu na politiku ondašnjeg beogradskog režima na čelu sa Slobodanom
Miloševićem... Nažolost, svi znamo
koliko je to upozorenje i uspjelo.
O tome se upravo govori već u
mojoj sljedećoj knjizi - „Usud imena“, koja je umnogome i lična ispovjest o pokušaju razjašnjanja tek nekih od posljedica te i takve politike,i
konkretno: otmici i likvidaciji putnika
iz voza Beograd – Bar, deportaciji
izbjeglica, progonu žitelja Bukovice
kod Pljevalja, itd, itd.
„Investicija u budućnost“ je,
prema mojim saznanjima, prva pisana i javna prezentacija uopšte
– pojma manjinskih prava, odnosno prava brojčano manjinskih naroda i drugih manjinskih zajednica
na očuvanje nacionalnog i ukupno
kulturološkog identiteta, kao i mogućeg mehanizma njihove zaštite,
a što je nešto kasnije u značajnoj
mjeri upravo našom zaslugom i uo-
bličeno u posebni zakon kao i čitavo jedno poglavlje Ustava nezavisne
Crne Gore.
„Pravo na ime“ je, pak, jedan
od prvih pokušaja razjašnjenja prve
poslijeratne predpopisne konfuzije,
ne samo oko izvornog nacionalnog
imena „Bošnjak“ muslimana južnoslovenskog jezičkog i kulturološkog
predznaka, već i oko njihovog samog
postojanja kao naroda.
„ Dan sjećanja“ je rezultat želje
da se i u Crnoj Gori ovjekovječi sjećanje na jedan od najvećih, od Drugog
svjetskog rata do danas, zločina u
Evropi, počinjenog u Srebrenici, između 11. I 19. jula 1995. godine,
nad preko 8000 civila bošnjačke
nacionalnosti i, istovremeno, sačuva
od zaborava i nešto što bi - uprkos
još vitalnom nasljeđu mitološke i kojekakve druge iracionalne svijesti,
kao i brojnim crnim i crvenim mrljama i iz ovog perioda - ipak, moglo
biti potvrda da i savremena Crna
Gora ima šanse da sačuva kontakt
sa pozitivnim primjerima ovdašnje
tradicije suživota.
Konačno, „Petnjica“, u simboličkom smislu je kruna jednog od segmenata mojeg najiskrenijeg i najpredanijeg političkog angažovanja...,
rekao je između ostalog Rastoder
Revija Forum
- Teško je u desetak minuta
ispričati priču koja traje već punih
sedam godina i istaći sve ono što
je u tako dugom kontinuitetu imalo
presudan značaj, ali svakako valja
pokušati, jer revija „Forum“ to svojim radom i djelovanjem, zaslužuje,
kazao je mr Sait Š. Šabotić.
Revija „Forum“ je glasilo o duhovnom, kulturološkom, nacionalnom identitetu i položaju Bošnjaka/
Muslimana u CrnojGori, a Prvi broj
ovog štampanog medija, kako se to
obično kaže za ovakvu vrstu glasila,
23
Društvo
Revija FORUM
Veče Foruma i Podgorice u Petnjici
pojavio se 7. aprila 2006. godine u
Podgorici, dakle uoči velikog datuma
savremene crnogorske istorije – referenduma o vraćanju statusa nezavisnosti i međunarodnog priznanja
državi Crnoj Gori.Sama ta činjenica
dovoljno govori o njegovoj značajnoj
misiji. Razlozi za pojavljivanje jednog ovakvog glasila na medijskom
prostoru Crne Gore bili su višestruki,
a ovdje prije svih valja pomenuti tadašnja aktuelna društveno-politička
zbivanja i potrebu za što sistematičnijim bavljenjem opštim i političkim
položajem
Bošnjaka/Muslimana
Crne Gore. Upravo to su dobro znali pokretači ovog glasila – okupljeni
oko Udruženja Forum koje se već
11-tu godinu uspješno bavi izazovnim temama koje se mogu objediniti u ovoj „Kakvu Crnu Goru želimo“.
Pokretanje revije „Forum“ bilo je motivisano i željom za prezentacijom i
afirmacijom sopstvene kulturno-istorijske baštine i nasljeđa, pa je u tom
smislu uređivački odbor ove Revije
vodio računa da kroz svojih 27 do
sada objavljenih brojeva ili ukupno
1.632 strane teksta i ilustrativnog
materijala, redovno proprati i ovu
problematiku, dajući joj dovoljno
prostora među kritičkim osvrtima i
paralelama.
- Uređivačka politika revije
„Forum“ usmjerena je, prije svega,
na aktuelizaciju krupnih pitanja iz
društvenog života Crne Gore, time i
bošnjačko/muslimanskog korpusa
24
Vranje: Koreografija Cana Đečevića
kao sastavnog dijela crnogorskog
društva i njegove ukupne zbilje.
Šabotić se osvrnuo i na sadržaj
Revije Forum 27.
- Moglo bi se velikim dijelom
reći da je i ovo tematski broj, jer je
značajan dio tekstova posvećen
životu i djelovanju revolucionara
Rifata Burdžovića Trša iz Bijelog
Polja, a isto tako i okruglim stolovima na temu „Opština Petnjica – stanje i perspektive razvoja“ i „ Jezik
Bošnjaka u Crnoj Gori“. Značajan
prostor u ovom broju posvećen je
rubrici „Hronika“ u kojoj su se našli tekstovi vezani zaobilježavanje
100-te godišnjice od pokrštavanja
stanovništva islamske konfesije u
Plavu, zatim tekstovi o promociji
knjige „Sofra“ autora Ervina Spahića
i zbirke priča „Buđenje Bihora“.
Naravno, uz sve nabrojano unutar
samih korica revije „Forum“ nalazi
se i mnoštvo drugih tekstova koji
se čitaju i čuvaju. Forumova Revija
analitički sabira štivo o pulsiranju života u Crnoj Gori i inicira rješavanje
za dobro Bošnjka i svih u Crnoj Gori,
zaključio je Šabotić.
Ervinova Sofra
Knjiga ‘’Sofra’’ autora Ervina
Spahića, u izdanju Foruma bošnjaka
Crne Gore predstavljena je iste večeri u Petnjici. Riječ je o zborniku priča
u kojima Ervin Spahić povezuje sjećanja i aktuelne događaje sa puno
varoškog humora, ironičnih otklona i
angažovane poente.
- ‘’Sofra’’ je zbirka kratkih priča
koje se pamte dugo.Jer ako se ponovo pronalazi pamćenje, to je u ovoj
knjizi. Ova nam knjiga pripada, jer
je pisana generacijama, kazao je u
svomkritičkom osvrtu, prf.drDraškoDošljak. Svaka sofra, pa i ova gospodina Spahića, vraća nas u prošlost, ili je istorija budućnosti, vraća
u porodičnost, zajedništvo, poziva
na okup. Svako ima svoje mjesto – a
sofra je ista za sve.
Utisaka će biti različitih. Onoliko
koliko i gostiju i čitalaca.
Neke riječi zbog prevelike upotrebe slabe. Zato Spahić vaskrsava
stare. Daje im novo vrijeme, kazao
je Došljak.
- Spahić zna da pisati znači
upisati svoju memoriju u predmete
i vrijeme kao što su to činili naši davni preci na zidovima pećina. Dakle,
pisati znači izmisliti svijet u kome je
moguće živjeti. Izmisliti ili , prije svega, „prepisati“, iznova rukotvoriti i
umotvoriti...
Uspio je Spahić da prećupri/
premosti dobrom pričom prethodne,
ove i buduće generacije, konstatovao je Došljak.
U svom stilu lucidnog pripovjedanja dogodovština Ervin Spahić je
razvedrio prisutne u petnjičkoj Divan
bašči i najavio da će uskoro objaviti
i dopunjeno izdanje Sofre, pričama
koje objavljuje Forumu. E.P.
Oktobarl, 2013.
Društvo
Revija FORUM
Kutak za dokone
Haznadar
Piše: Ervin SPAHIĆ
V
akat donese, te moja mahala
posta sjedište haznadarskih
kuća.Tamo đe je bila slastičarna i bojadžijska radnja nikle
banke, taman ko da smo u Švajcarskoj.
Što manje para u insana, to više banaka
i to onih finansijskih a ne matičnih ćelija i tamo onih. U mojoj mahali živjeli su
čuveni trgovci, kojima su dućani bili na
današnjoj glavnoj džadi i koji bi zarađeni novac držali po seharama, slamaricama, duvarima, trpali dukate u ćupove i
po bašći zakopavali - “za zlu ne trebalo”,
te more bit da su oni sebet tome.Galiba
su i amanet ostavili, pri odlasku na onaj
drugi dunjaluk.
Kao djeca slušali smo hićaje, da se
dešavalo da po neko zaboravi đe je ćup
zakopao pa bi preorao cipcijelu bašču a
od ćupa ni traga ni glasa.Vele stari kako
zlato hoće pod zemljom i da hoda, pa
mu se zaturi trag. Maštali smo da ćemo
imati igbal pa ćemo baš mi na njega nabasati. A da nije se motikom moglo udarit po zemlji a da nam na um ne padne
ta misao.To što ga nismo našli, pravdali
smo time: da je vazda bilo hajduka i da
je more bit kakav od njih šunjajući se po
tmuši, oko tuđih kuća i po tuđim baščama, “pomogao” da to zlato dobije noge.
Među mnogim akovskim familijama koje su se prije II svjetskog rata
bavile trgovinom bila je i familija Dizdarević. Dizdarevići su imali svoje dućane
kako u Akovu tako i u Skadru a bavili su
se prometom mješovite robe. Jedan od
braće, Abaz, bavio se otkupom stoke
koju bi tjerao za Solun, koji je vaktile
bio najveći trgovački centar i sabirna
luka za trgovinu stokom. Stada stoke su
goniči tjerali pješke za Solun, boreći se
Oktobar, 2013.
sa ćudima planina i raznim neprijatnostima koje su ih snalazile. Helem nijesu
im mira davali kako vuci tako ni hajduci.
Poslije II svjetskog rata uspostavlja
se novoi društveni sistem (socijalizam),
koji uz zulum i hajdučiju, ukida privatno
i uvodi društveno vlasništvo. Zatvaraju
se privatne radnje i dućani, osim nekih uslužnih, tako da i članovi porodice
Dizdarević ostaju bez svog familijarnog
zanimanja.Kao ugledni ljudi sa bogatim
radnim iskustvom, zbog potreba novog
zemana, dobijaju posao u društvenom
sektoru. Šefko dobija posao u zadružnoj
štedionici kao haznadar i u bankarstvu
ostaje da radi do penzije. Bećir sa svojim ortacima otvara opančarsku zadrugu a kasnije prelazi da radi u TP „Bjelsica“ gdje radi kao trgovac, dok Hajro
počinje da radi kao opštinski činovnik.
Najstari brat Abaz dobija mjesto otkupljivača stoke u „Klanici“ , i to na institiranje Grka, kako bi se nastavila prije
rata otpočeta saradnja i izvoz mesa u
Grčku.
Jedan zanimljiv događaj koji sam
čuo a vezan je za porodicu Dizdarević,
more nekom pomoć a hesapim da nikom neće zijana učinit.
Šefko je radeći u banci stekao
veliko povjerenje kako klijenata, tako i
svojih kolega. Obavljajući svakodneve
radne zadatke, imao je obavezu da pohabani novac pakuje u prtene vreće i da
ih šalje u Narodnu banku Jugoslavije,
kako bi se taj novac povukao iz opticaja. Procedura je nalagala da se slanje
novca popiše komisijskim putem i da se
isti preda Pošti koja ga je prevozila do
odredišta. Pošto su članovi komisije bile
Šefkove kolege sa posla, on bi sve to
sam obavio a članovi komisije formalno
bi stavljali svoj potpis na zapisnik i time
garantovali da se stanje novca u vreći
slaže sa zapisnikom. I tako iz hefte u
heftu - iz godine u godinu.
Međutim, pedesetih godina stiže
depeša iz Beograda pravo policijskoj
stanici u Bijelom Polju da u jednoj pošiljci stanje novca po zapisniku ne odgovara stanju novca u vreći; da je utvrđen
manjak, te da postoji osnovana šuhba
da je taj novac neko od radnika banke
ćapio. Udba jedva dočeka da okonča
ovaj posao i lopova smjesti u hapsanu.
Privedoše Šefka na saslušanje kako bi
od njega izvukli priznanje,da je upravo
on prisvojio novac. Zabadava se kleo na
život svoje djece da je sve dobro prebrojao i da je sav novac bio propisno upakovan u vreću.
Članovi komisije dadoše izjavu da
nijesu prisustvovali brojanju novaca i
da su potpisali zapisnik jer su vjerovali
Šefku. Tako sva šuhba pade na Šefka,
da je on to prisvojio, te njega zadržaše
u hapsani na dalja ispitivanja.
Kada se po akšamu njegov direktor Mile Joksimović vratio sa službenog
puta iz Mojkovca i po običaju upitao svoju hanumu: „Šta ima novo u čaršiji?“.
Ona, mu sva onako snuždena, skoro
šapatom odgovori : „Šela su ti uhapsili“.
I ako umoran od puta, Mile se ni
jednog dekika nije dvoumio no se uputi
pravo u miliciju, tražeći od odgovornih
službenika da se Šefko pusti iz pritvora
i pošalje kući kod svoje žene i djece a
da njega zatvore. Nastade pometnja i
zbrka po stanici. Mile, uporno insistira
da je Šele pošten radnik i da on taj novac nije prisvojio a ako je manjak onda
25
Društvo
je on kao direktor banke odgovoran za
to a ne Šele. Dežurni službenici odmah
obavijestiše načelnika Opštine i sekretara partije tražeći od njih instrukcije
šta da rade. Jer, Mila prvoborca i istaknitog društveno-političkog radnika nije
bilo jednostavno uhapsiti. Ubrzo stiže
naredba: „Pustite Šela!“ .
Mile je iako su ga uvjeravali da će
Šela pustiti čim se završi procedura i da
on može ići kući, odbio to da učini već je
sačekao da Šele izađe iz pritvora, da bi
ga zatim otpratio do kuće.
UDBA ko UDBA, nastavlja da prati
Šela. Dolaze inspektori u banku svaki čas i traže dopunska obrazloženja.
Obično bi to radili kad Mile Joksimović
nije tu, jer bi on uvijek stao u Šelovu zaštitu. Branio bi im da vrše zastrašivanje
i pritisak na Šela i insistirao, da bilo kakav razgovor sa Šelom mogu obavljati
samo u njegovom prisustvu.
Sama šuhba da je optužen za pronevjeru Šefku je teško pala jer je znao
da čaršija ko čaršija, može i ugled porodice da poljulja, ako se brzo ne otkrije
pravi krivac.
Prođe neki vakat (za Šefka beli dug
ko vijek) hesapim da se radilo o nekoliko hefti, „kad eto ti“ u banku dođe jedan od bjelopoljskih trgovaca da uplati
dnevni pazar. Šefko prebrojava pare,
sortira ih po apoenskoj vrijednosti i tom
prilikom uočava da jedan dio novčanica
ima sa strane kvačicu obilježenu ljubičastom olovkom. Šele odmah prepozna
novčanice koje je on kao pohabani novac imao običaj da štrikira, mada mu to
procedura nije nalagala. O tome obavijesti svog direktora Mila a on inspektore
UDBE. Odmah po saznanju o kojem se
trgovcu radi zijaret mu učinješe pripadnici UDBE, tražeći od njega da ispriča
ko je sve tog dana dolazio u dućan da
trguje. Trgovac nabraja ko je sve trgovao
kod njega u dućanu: te ovaj, te onaj... i
tako nabrajajući pomene i jednog mušteriju, poštara. Čuvši riječ poštar inspektori poskakaše sa stolica:
„Đe radi taj poštar“?
Trgovac sav isprepadan drhtavim
glasom jedva prozbori:
“ Hesapim, u Pošti“.
Istražnim postupkom dobije se pri-
26
Revija FORUM
znanje poštara da je on u Pošti iglama
razvukao pleteno tkanje, izvukao novčanice iz vreće, vratio sve kako je i bilo i
zatim te vreće poslao za Beograd. Tako
umjesto Šefka bankara, po odluci suda
u hapsanu ode poštar. Ako su mu još
dozvolili da u hapsanu unese i igle, hesapim da po izlasku iz hapsane kad je u
pitanju heklanje i vez nije mu bilo ravna.
Helem UDBI je trebalo više od
mjesec dana da riješi ovaj slučaj, i uz
ključnu pomoć glavnog osumnjičenog.
Ja sam čuo i za jedan drugi slučaj đe je
lopov pomogao oštećenom da riješi slučaj. A evo i kako: Nakom Mehu, dan prije nego je namjeravao da pršutu i suho
meso unese u kuću, neko provali u sušnicu i drpi nimet i muku.Kad Meho viđe
šta ga je snašlo, sazva ukućane te održaše hitnu sjednicu.Svako je imao pravo
da kaže ko je insan za kog on hesapi da
ih je ostavio bez zimnice. Kako nijesu
mogli da se slože oko toga ko bi to mogao biti, Meho predloži da se o ovoj krađi nikome ne priča i da to ostane unutar
kuće. Ne prođoše ni dvije hefte, zaustavi Meha njegov prvi komšija pa ga pita:
„Alaha ti Meho saznade li ti do dan
danas ko ti ukrade ono meso iz sušnice?“
„E vala pravo da ti kažem saznadoh i to ovog dekika!“- odgovori Meho.
Na ovom dunjaluku ništa ne ostane sakriveno samo je pitanje vakta kad
će bejan na telal.
Što ti je kismet...Ja nijet učinjeh da
pišem hićaju o Šelu Dizdareviću a hesapim da ispričah hićaju o Milu Joksimoviću. Pa i ove su hićaje ko i život nikad
ne znaš u kom će te pravcu otkotrljati.O
Milu Joksimoviću divanih i kad sam hićaju o Ramu Sejdoviću Hasanbegoviću
zakajitio. More bit da su dobra djela
ovoga insana, pravi urnek kako da insan nastavi da živi i poslije preseljenja
na ahiret. Beli je ovo ćaga da se insan
rađa da bi živeo i umire da bi se rodio.
Zato i vele da je ovozemaljski život kratak - i da vam samo pruža šansu da
vječnost ućarite. Halalosum!
Helem Šele je imao ahbaba i prijatelja zahvaljujući kome se spasio robije
a zahvaljujući svojoj predostrožnosti da
pohabani novac koji se povlači iz optica-
ja markira olovkom, uspio je da sačuva
svoj i ugled svoje familije.
No takav igbal nije imao i naki
Asim čeljade muhadžira iz Šahovića koji
ostavi pitomu dolinu, te se nastani na
brdu iznad akovske varoši.
Asim je volio da cugne malo više
pa ga poslije toga iblizi uzmu pod svoje.
Tako jednom u mehani napio se Asim
pa zapjevao :
„Plovi patka, plovi guska ova zemlja biće turska!“ – pjesmu koju je kao
dijete pjevao i kojom je sebi ulivao nadu
da će doći vakat te će se vratiti na ognjište sa kojeg je otjeran.
Kako je u kafani bilo vazda onih
koji su brinuli o tome ko šta priča i pjeva, otkuca neko Asima te on po kratkom
postupku od sudije za prekršaje, ućari
dva mjeseca bajboka. Remetio javni red
i mir, izazivao vjersku mržnju, rušio brastvo i jedinstvo itd. itd.
Po izlasku iz hapsane, Asim umjesto kući ode pravo u mehanu kako bi
dao oduška džanu i obejanio da je pošteno odslužio kaznu. Sjede za jedan
rasklimatani hastal i naruči čokanj rakije. Nije mogo iščekat da mu mehandžija
čokanj spusti na hastal, već mu ga prosto ote iz ruke i ispi na iskap. Dva službenika UDBE koji su po zadatku provodili vrijeme u mehani pozvaše konobara
i naručiše da se Asimu ponese dupla rakija od njih. Asim se popridiže od hastala duboko se nakloni i zahvali. Ne prođe
puno vremena još jedno pičće poslaše
Asimu. Asim ponovo ustade, pokloni se
i zahvali. Poslije nekoliko dekika, ova
dvojica udbaša počeše pjesmu:
„Plovi patka, plovi guska. “ - i tu
stadoše pa samćim nešto razgovoraju.
Asim ne reaguje te mu oni poslaše
još jedno piće. Započeše nanovo pjesmu:
„Plovi patka plovi guska.“ - i opet
kao jedan drugom nešto pričaju. Kad
treći put počeše pjevat: „Plovi patka,
plovi guska.“ - i zastadoše jedan od njih
vidjevši da Asim ne kabuli - priupita Asima:
O Asime! Kako ide dalje ova pjesma? Asim malo protabiri,vidi nema mu
medeta, pa odgovori: „ Dalje ide... Kad
– tad! Akobogda! “
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Blago Husein
pašine džamije
Husein pašina džamija predstavlja jedan od najznačajnijih
objekata islamske arhitekture na ovim prostorima. Po svom
tipu i arhitektonskim karakteristikama predstavlja jedinstvenu građevinu ove vrste u Crnoj Gori. U širim okvirima osmanske umjetnosti Husein pašina džamija može da stane u
isti red sa manjim zadužbinama iz perioda mimara Sinana u
samom Carigradu, djelujući svojim izgledom kako to poznati
putopisac Evlija Čelebija poredi „kao kakva carska džamija“
Korica Kur’ana
Husein pašina džamija je podignuta 1569 godine i zadužbina je Husein
paše Boljanića, čovjeka koji je rođen u
selu Boljanići nedaleko od Pljevalja.
Najopširniji opis Husein pašine
džamije, njenog izgleda i ljepote dao je
putopisac Evlija Čelebija, u svome čuvenom Putopisu, kada je u drugoj polovini
XVII vijeka posjetio Pljevlja (Tašlidžu)
gdje kaže: „džamija ima divan umjetnički izrađen minaret i plavu visoku kupolu. U sva četiri ugla džamije nalaze se
takođe četiri ukrasne kupole. Premda
je ova džamija malena, njeni su alemi
visoki kao čovjekov uzrast. Kako je njen
osnivač bio Misirski vezir, on je dao da
se ti alemi onamo naprave. Pozlatio ih
je sa deset hiljada dukata i poslao mletačkim lađama iz Aleksandrije“.
U daljem opisu džamije se kaže da
je Husein paša zajedno sa pozlaćenim
alemima iz Egipta poslao i umjetnički
izrađene hasure koje služe kao prostirka u džamiji.
U Husein pašinoj džamiji se čuva
nekoliko vrijednih predmeta koji su po
svom istorijskom i kulturnom značaju
jedinstveni i na širim prostorima.
Jedan od najznačajnijih eksponata
koji se čuva u Husein pašinoj džamiji jeste po vjerovanju dlaka iz brade poslanika Islama Muhammeda a. s.
Oktobar, 2013.
Eksponat se sastoji iz jedne staklene bočice, u kojoj se nalazi nekoliko dlačica utisnutih u vosak. Bočica je
umotana u naročite maramice izrađene
od platna, izvezene zlatnim nitima i na
kraju je sve to umotano u jednu bijelu lanenu veću maramu. Eksponat je
smješten u prekrasnu drvenu kutiju i na
kraju pohranjen u metalni sanduk naročite izvedbe, veličine 48 x 32 x 24 cm u
čemu se i čuva.
Stariji mještani se sjećaju kazivanja da je doprema eksponata u Pljevlja
obavljena svečano, u koloni sa velikim
brojem fijakera. Tom prilikom su mještani zajedno sa vjerskim velikodostojnicima izašli nekoliko kilometara van
Pljevalja na putu prema Prijepolju, gdje
su dočekali kolonu i preuzeli eksponat,
a koji je onda u špaliru sa glave na glavu donesen do Husein pašine džamije i
tu smješten.
Eksponat se uoči 27 noći mjeseca Ramazana, nakon teravije namaza
izlaže u Husein pašinoj džamiji, gdje ga
veliki broj posjetilaca zijareti. Ovoj kulturnoj manifestaciji često prisustvuje i
znatan broj pripadnika druge konfesije, jer ovaj ceremonijal u Pljevljima ima
jaku tradiciju.
Razlog zbog čega je ovaj eksponat donesen baš u Pljevlja, treba tražiti prije svega u značaju koji su Pljevlja
zauzimala u prošlosti, jer su bila važno
27
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Detalj iz Kur’ana
mjesto na Carigradskom drumu, koji je
ovuda prolazio na pravcima Dubrovnik i
Sarajevo. Pljevlja su punih 257 godina
bila upravno i administrativno sjedište
Hercegovačkog sandžaka, a neki drže
da je ovo najviše odlikovanje koje je sultan mogao dati jednom mjestu za određene zasluge.
Drugi vrlo značajan raritet koji se
čuva u Husein pašinoj džamiji je rukopisni Kur'an, remek djelo islamskog rukopisa iz XVI vijeka. Pisan je 987 godine po hidžri, što odgovara 1571 godini,
kako to diskretno piše, po narudžbini
Husein paše. Knjiga je dimenizija 39 x
28,5 cm, debljine 6 cm, ima 233 lista i
ukrašena je sa 352 minijature koje su
izrađene na zlatnoj podlozi.
Tekst je ispisan crnim mastilom
u trinaest redova. Tačke su u obliku
pozlaćenog cvijeta. Minijature su naj-
28
češće u obliku kruga, kruga sa izvučenim linijama poput koplja uzduž stranice sa trouglastim ukrasom ili cvijeta
u zelenoj, crvenoj, plavoj i crnoj boji.
Naročitim stilizovanim minijaturama
obilježena su poglavlja u Kur'anu, kao
i određeni dijelovi poglavlja koji se odnose na poruke koje treba ispoštovati
prilikom učenja Kur'ana. Na početku
Kur'ana ispisana je „nijet dova“, kraća
molitva koju je potrebno proučiti prije
početka učenja Kur'ana, a na kraju je
ispisana hatma-dova koju autor preporučuje da se nakon proučenog Kur'ana
prouči pred dušu Husein paše.
O prepisivaču i mjestu izrade rukopisa još uvijek nema sigurnih saznanja,
jer su nepažljivom konzervacijom ovi
podaci izbrisani.
Koliko su Husein pašina džamija
i rukopisni Kur'an u izuzetnom skladu
svjedoči nam i dizajn na koricama podgoričkog Almanaha, časopisa za kulturu, gdje se na prvoj korici nalazi plava
kupola džamije, a na poslednjoj minijatura iz rukopisnog Kur'ana. Takođe i na
diplomama svršenika podgoričke medrese „Mehmed Fatih“ nalazi se motiv
plavog okvira prve stranice Kur'ana iz
Husein pašine džamije.
Treći važan detalj u Husein pašinoj
džamiji jeste ćilim iz 1573 godine koji je
Husein paša poslao za svoju zadužbinu
u periodu kada je bio na službi u Egiptu,
što pominje i Evlija Čelebija.
Ćilim je dimenzija 10 x 10 metara,
težak 400 kg, a po predanju u njegovoj
izradi učestvovalo je 30 djevojaka.
Husein pašina džamija i njeno bogato naslijeđe zauzimaju značajno mjesto na kuturnoj mapi Crne Gore.
Jakub Durgut
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Knjiga, Kulturno-istorijsko nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja
Susret prošlosti
i sadašnjosti
Početkom avgusta u Plavu je promovisana knjiga mr Halila Markišića ”Kulturno-istorijsko
nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja” u izdanju IC ”Almanah” iz Podgorice i NVO ”Priroda i
baština” iz Rožaja.
Knjiga je luksuzno opremljena sa tvrdim povezom u punom koloru na kunstdruck 115 gr.
papiru, a štampana je u 450 primjeraka u B5 formatu na 509 strana i sadrži 784 fotografija.
Pored autora o vrijednom izdanju govorili su mr Sait Šabotić i Emil Redžematović.
Piše: Sait Šabotić
Vrijedni kulturni misionar mr Halil Markišić ispisao je novu knjigu sa
naslovom „Kulturno-istorijsko nasljeđe plavsko-gusinjskog kraja“, koja
sadrži specifično viđenje pomenutog
regiona u svijetlu njegove bogate, slojevite i raznovrsne kulturno-istorijske
baštine. Zavičajno iz Plava, mr Halil
Markišić je imao sreću da je često u
svom užem i nešto širem zavičaju,
da dobro poznaje njegovu prošlost
i sadašnju egzistencijalno-kulturnu
stvarnost, što mu je svakako pomoglo da svoj ambiciozno zamišljeni
projekat uspješno privede kraju.
Jedan srpski književni kritičar
je jednom prilikom kazao da „knjiga
traži čitavog čovjeka, jer i nudi cijelog čovjeka“. Imajući to na umu smatram da je nepotrebno osvrtati se na
biografiju mr Halila Markišića. Kada
je naš prijatelj Halil, završio svoju
rukopis o kulturno-istorijskoj baštini
Plavsko-gusinjskog kraja, ponudio
mi je da budem njegov saradnik u
Oktobar, 2013.
Halil Markišić je rođen 01. 01. 1948. godine u Vojnom Selu kod Plava,
od majke Mejreme Markišić, rođene Musić, i oca Rama Markišića. Osnovnu
školu završio je u Plavu, a srednju u Peći 1966. godine. Završio je grupu za
biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Prištini 1970.
godine i od tada radi kao profesor biologije i hemije, a zatim biologije, u
Gimnaziji „30. septembar“ u Rožajama. Na Prirodoslovno-matematičkom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je 1979. godine jednogodišnju specijalizaciju i stekao zvanje specijalista za svremenu nastavu biologije. Na
prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu odbranio je magistartski rad 1987. godine. Prosvjetni savjet Republike Cne Gore dodijelio
mu je zvanje viši pedagoški savjetnik 1995. godine. Od 1997. do 2003.
godine bio je član Prosvjetnog savjeta Crne Gore. Za izuzetan doprinos u
vaspitno-obrazovnom radu dobio je nagradu „30. septembar“ opštine Rožaje 1982. godine i državnu nagradu OKTOIH 2004. godine.
Pored neposrednog nastavnog rada, profesor Markišić bavi se botanikom, fitoekologijom, zaštitom životne sredine, metodikom nastave
biologije i kulturnom baštinom Bošnjaka. Objavio je veći broj naučnih i
stručnih radova i knjiga (od kojih su neke štmpane u više izdanja).
Urednik je Rožajskog zbornika od 1995. godine i časopisa Avlija.
svojstvu recenzenta, što sam ja sa
zadovoljstvom prihvatio. Učinio sam
to iz razloga što je i meni jako blizak
taj segment prošlosti kroz koji se
mnogo toga o njoj može saznati na
jedan zanimljiv način i lako uvidjeti
da istorija ne proučava samo bitke,
slavne vojskovođe, mirovne konferencije, posljedice velikih ratova, već
i graditeljstvo generacija, svakodnevni život, običaje, vjerovanja, mitove i
razne priče koje se lakše pamte od
silnih godina i poznatih i manje poznatih ličnosti.
Knjiga mr Halila Markišića sa
naslovom „Kulturno-istorijsko nasljeđe Plavsko-gusinjskog kraja“,
sadrži specifično viđenje pomenutog
regiona u svijetlu njegove bogate,
slojevite i raznovrsne kulturno-istorijske baštine. Za one čitaoce koji
imaju sposobnost generalizacije i
29
Kultura, obrazovanje, baština
Gusinje
generalnog posmatranja stvari, biće
lako da uoče da ona predstavlja susret prošlosti i sadašnjosti, a na izvjestan način i pitanje gdje smo mi u
toj poziciji i kakva je sve naša uloga u
tom vječitom fenomenu prožimanja
onoga što je bilo i onoga što ovozemaljski živimo. U svojoj skromnoj recenziji sam već naglasio da je veoma
bitna činjenica da u zavičaju svakoga
od nas postoje ljudi poput Markišića,
koji u svojim naučnim apsolviranjima
stvari nikada ne zaboravljaju činjenicu da je istorija jednog naroda zapravo istorija njegove kulture. Posmatrano u tom kontekstu kulturno-istorijska baština Plavsko-gusinjskog kraja
odavno je predstavljala, a i danas
predstavlja izuzetno bogatu riznicu
u kojoj su pohranjena kulturna blaga neprocjenjive vrijednosti. Upravo
zato, moglo bi se reći da ova knjiga
predstavlja neku vrstu višedecenijskog pisanog bilansa, u kome je to
blago iznova popisano, jer kao takvo
treba da bude predato u nasljeđe
onima koji dolaze.
Plavsko-gusinjski kraj je u svojoj prošlosti imao vrlo povoljan geografski položaj i često bio raskrnica
puteva, kojima su dolazile i odlazile
mnoge vojske, susretali se i miješali razni narodi, kulture i civilizacije,
ostavljajući kroz svoje stvaralaštvo
30
razne tragove o sebi. Svi oni danas
i skupa, predstavljaju lice i naličje
Plavsko-gusinjskog podneblja i neobično bogate kulturno-istorijske baštine ovog kraja. Plavljani i Gusinjani
su ponosni, hrabri, vrijedni i gordi
ljudi. Iskreno se nadam da će svaki
Plavljanin ili Gusinjanin, bez obzira
na nacionalno ili vjersko opredjeljenje i ma gdje se nalazio, s izuzetnim
ponosom čitati ovu knjigu i nuditi je
drugima da je čitaju kako bi se upoznali sa njegovim zavičajem i vrijednostima koje on ima.
Istorijski je poznato da kontinuitet stanovništva Plavsko-gusinjskog
kraja teče od paleobalkanskih Ilira,
preko Grka i Rimljana do Slovena i
substrata koji su nastajali miješanjem različitih etničkih skupina na
tlu Balkanskog poluostrva. Sve je
to doprinijelo da ovaj kraj vrlo rano
bude zabilježen u istorijskim izvorima na osnovu kojih je danas moguće vršiti rekonstrukciju njegovog istorijskog, demografskog, privrednog i
društvenog razvoja. Nalazeći se na
važnoj saobraćajnici koja je posredstvom Skadra, Plava i Gusinja, spajala Jadranski basen sa Metohijom i
kontinentalnim dijelom Balkanskog
poluostrva, stanovništvo Plavskogusinjskog kraja je imalo istorijsku
sreću da se rano upozna sa brojnim
Revija FORUM
dostignućima ljudskog uma koja su
brojni trgovci i karavani prenosili iz
jednog kraja u drugi. Nije s toga čudo
da se Gusinje u obliku „Guisenio“
susrijeće u „Ljetopisu popa Dukljanina“, a da se ime Plav u obliku „Pulav“, prvi put u istorijskim izvorima
javlja 1235. godine u jednoj povelji
iz perioda Nemanjića. Istorijski izvori takođe potvrđuju da je na čuveni
gusinjski sajam koji se održavao u
mjesecu oktobru, ''dolazio svijet iz
cijele Rumelije''. Sve je to skupa doprinosilo stvaranju bogate i šarolike
kulturno-istorijske riznice, koja, izgleda, tek sada u pravom ruhu, pokazuje svoje obrise i skreće punu pažnju
na svoje vrijednosti.
Kulturno-istorijsko
nasljeđe
Plavsko-gusinjskog kraja je poodavno bilo interesantno za naučno
sagledavanje, zbog čega su ga, poštujući njegove istorijske vertikale,
izučavali mnogi domaći i inostrani
istraživači i ljubitelji stariteta. Upravo
zato u svom uvodnom dijelu rukopisa
Halil Markišić nije propustio priliku
da apostrofira te činjenice, navodeći
imena najznačajnijih kulturnih poslenika koji su Plavsko-gusinjski kraj
naučno sagledavali i o njemu ostavili
svoja trajna naučna svjedočanstva.
Među tim poslenicima posebno se
ističu Andrija Jovićević, Jovan Krunić,
Radovan Bakić, Bajro Agović, Zuvdija
Hodžić, Ibrahim Reković, Jovana Šaljić, Milan Knežević, kao i niz drugih
vrijednih stvaralaca koji su nastojali
da Plavsko-gusinjski kraj kroz svoja
zapažanja što bolje predstave naučnoj i uopšte čitalačkoj javnosti. Uvažavajući njihova istraživanja, koja su
ukazala na bogato kulturno-istorijsko nasljeđe, i Halil Markišić je tom
prekrasnom mozaiku pokušao da
priključi svoj dragocjeni kamenčić
znanja i ličnog iskustva. Odlučujući
se da napiše specifičnu etno-monografsku publikaciju unutar koje bi se
pozabavio traganjem za odgovorima
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Gusinje
Grafika I. Reković
na mnoga pitanja iz prošlosti svog
zavičaja, Halil Markišić je sasvim
bio svjestan težine posla koji je pred
njim. Ipak, to ga nije spriječilo da u
svom naumu ne istraje. Naprotiv, autor je istraživanu kulturno-istorijsku
materiju uspješno sagledao zaokružujući svoje viđenje iste. Na jednom
mjestu po prvi put su predstavljeni
svi sakralni objekti Plavsko-gusinjskog regiona (džamije i crkve), mezarja i groblja, nadgrobni spomenici
i nišani, levhe i natpisi itd. Izvanrednom upornošću autor je uspio da
nam predstavi i objekte profanog
graditeljstva – kule, čardake i brvnare, kao i mnogobrojne hajrate koji
krase ukupni ambijent Plavsko-gusinjskog kraja. Uz to, na samom kraju rukopisa dat je i pregled spomenika i spomen obilježja nastalih nakon
Drugog svjetskog rata, čime je autor
pokušao da zaokruži priču o kulturno-istorijskom nasljeđu Plavsko-gusinjskog kraja. Ono što je ovdje veoma bitno naglasiti jeste činjenica da
je cjelokupan tekst rukopisa nastao
na temeljima naučno verifikovane
literature i autorovih terenskih istraživanja. Kao dokumentarnu osnovu
rukopisa autor je ponudio i veliki broj
foto priloga, ilustracija i tabela, a svi
Oktobar, 2013.
ti prilozi funkcionalno prate osnovni
tekst, dopunjujući ono što se riječju
nije moglo dočarati.
Poštujući metodološke zahtjeve
koje nameće ovakva vrsta rada, autor je svoju obimnu etnografsko-istorijsku građu sistematizovao u jedan
homogeni kompozicioni korpus vješto ga razrađujući na manje odjeljke, naslove i podnaslove, kroz koje
je moguće pratiti ne samo istorijske
vertikale, istorijske procese i tokove,
već unutar njih i sudbine pojedinih
porodica, pojedinaca i drugih zajednica, kao neposrednih aktera istorijskih dešavanja.
Četiri velika dijela koji čine kompozicionu strukturu ove monografije
su Istorijski okvir nastanka kulturno-istorijskog nasljeđa Plavsko-gusinjskog kraja; Islamsko sakralno
graditeljstvo; Pravoslavno sakralno
graditeljstvo i Spomenici profanog
graditeljstva. Sami naslovi jasno ukazuju šta je unutar njih zahvatio i čime
im je odredio granice.
Tretirajući ukupnu problematiku
kulturno-istorijskog nasljeđa konkretnog geografskog prostora, Markišić
nije izostavio ni njegovu bogomilsku
komponentu, koja čini jedan od važnih segmenata nasljeđa Plavsko-gu-
sinjskog kraja. Tim zahvatom autor je
pokušao da nadoknadi nedostatak
koji se najčešće nepravedno pojavi
u sagledavanju kulturno-istorijske
baštine mnogih područja savremene
Crne Gore na kojima su bogomili-bogumili živjeli svoje istorijske trenutke.
Naravno, na tom polju pred istraživačima od struke tek predstoje veliki
istraživački zadaci.
Knjiga koju nam je ponudio Halil
Markišić, biće od koristi širokom krugu
čitalaca. Kada to kažemo tu u prvom
redu mislimo na studente istorije, geografije, istorije umjetnosti, arhitekture,
građevinarstva, turizma, turizmologije i drugih sličnih studija, ali i na sve
one koji se interesuju ili su na bilo koji
način povezani sa ukupnom kulturnoistorijskom baštinom Crne Gore.
Posmatrajući u cjelini knjigu
„Kulturno-istorijsko nasljeđe Plavsko-gusinjskog kraja“, sasvim slobodno se može konstatovati da ona
predstavlja zanimljivo štivo koje će
u mnogome popuniti praznine koje
su evidentne kada je u pitanju kulturno-istorijska baština pojedinih
regiona Crne Gore, posebno njenog
sjeveroistočnog dijela. Podaci iz ove
monografije će svakako pomoći da
se pojedini segmenti postojeće kulturno-istorijske baštine mnogo bolje
upoznaju, a u doglednoj budućnosti
bi se mogla očekivati i mnogo veća
turistička valorizacija Plavsko-gusinjske kulturno-istorijske baštine na
osnovu onoga što nudi ovaj autorski
dragulj. Da bi se to ostvarilo nužno je
pokrenuti i neke druge mehanizme,
ali to se svakako mora učiniti ukoliko
se želi uhvatiti priključak sa savremenim evropskim pa i svjetskim kulturološkim tokovima.
Zbog svega naprijed navedenog,
te zbog sadržaja, originalnosti i ukupne vrijednosti, ova knjiga je dragocjeno svjedočanstvo , inspirator pregaocima da gajeći kulturnu baštinu
otvaraju vidike generacijama.
31
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Biserje iz sehare
Hamdije Šahinpašića
U
Pljevljima je od 5 - 8. septembra održana manifestacija ˝Biserje iz sehare
Hamdije Šahinpašića˝ u
organizaciji Nevladinog udruženja
˝Bošnjačko-muslimanski
kulturni
krug Pljevlja˝.
Manifestacija je prošle godine
održana pod nazivom ˝Dani Hamdije Šahinpašića˝ i svojom koncepcijom i značajem nametnula je
potrebu da postane tradicionalna
i pokuša izboriti status javnog interesa. Ovogodišnja manifestacija
se odvijala u znaku obilježavanja
10-godišnjice smrti Hamdije Šahinpašića, ˝enciklopedije˝ narodnog
melosa, osmišljena kroz nekoliko
programskih cjelina koje obrađuju jedno od etnološko-muzikološko najinteresantnijih područja na
balkanskim prostorima. U programima književnog i likovno-dokumentarnog karaktera naznačena
je atmosfera i ambijent u kojima je
nastajala i razvijala se čuvena sandžačka narodna pjesma sa svojim
specifičnim dijalektizmima. Naučni
skupovi etno-muzikologa i scensko
predstavljanje ove tradicionalne
pjesme treba da sačuvaju od zaborava nemjerljivo bogatstvo nematerijalnog kulturnog dobra jednog od
manjinskih naroda Crne Gore.
Kulturna baština predstavlja
osnov nacionalnog identiteta, a posebnu vrijednost ima nematerijalno kulturno dobro koje predstavlja
ljudsko umijeće, izražaj, vještina ili
izvođenje, a koje zajednice, grupe ili
pojedinci prepoznaju kao dio svoje
kulturne baštine. Pjesme koje je sa-
32
kupio Hamdija Šahinpašić čuvaju od
zaborava jezik, govor, usmeno predanje, usmenu književnost, običaje,
obrede, svečanosti, istoriju jednog
podneblja i naroda koji ga naseljava.
Hamdija Šahinpašić je zapravo
svojevrstan pjevački fenomen, jer je
znao i pjevao kako mnogi kažu na
hiljade pjesama, ne samo na našem
četvoroimenom jeziku, nego i na turskom pa i albanskom jeziku.
Od ogromnog broja pjesama
koje je u svoje vrijeme sakupio /1912
– 2003/, svega njih 300 objavljeno
je u knjizi ˝Jugoslovenske narodne
pjesme iz Sandžaka, po kazivanju
narodnog pjevača Hamdije Šahinpašića, rodom iz Pljevalja˝. Knjigu je
priredio akademik Miodrag Vasiljević
a objavila je /dvojezično i sa notnim
zapisima/ Akademija nauka SSSR-
a 1967. godine, u tiražu od svega
330 primjeraka. U međuvremenu,
od Vasiljevićeva snimanja do u najnovije doba, sa Šahinpašićem su
obavljali razgovore i snimanja brojni
etnomuzikolozi, književni istoričari i
teoretičari (od toga i neki iz Amerike
i Japana), ali ovaj pjevač nije nikome
poklonio svoje potpuno povjerenje.
Neposredno pred raspad SFRJ, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Akademija nauka BiH dogovorile
su zajednički projekat objavljivanja
dijela sakupljenog blaga, ovog, bez
sumnje, najznačajnijeg sakupljača
i interpretatora sevdalinki kod nas.
Događaji 90-ih godina su prekinuli
rad na tom projektu i on nije nikada
realizovan.
Projekat koji je započeo prof.
Mehmed Bajraktarević /šest mjeseOktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Sljedbenici Hamdije Šahinpašića
ci, dok je trajao rat u Sarajevu, snimao je Hamdijino kazivanje u studiju
Damjana Babića/ takođe nije priveden kraju.
Po svemu, Šahinpašić je zapravo svojevrstan pjevački fenomen, jer
je znao i pjevao hiljade pjesama, ne
samo na našem četvoroimenom jeziku, nego i na turskom pa i albanskom jeziku.
Cilj ovog projekta je da afirmiše
muzičko nasljeđe Crne Gore, pospješi podizanje svijesti o značaju očuvanja kulturne baštine, uspostavljanju
i jačanju koordinacije među svim
subjektima zaduženim za promociju kulturne baštine u našoj državi,
kao preduslova za pravilnu valorizaciju kulturnih vrijednosti, očuvanje
tradicionalne narodne pjesme kao
posebnog vida autentične nematerijalne kulturne baštine i pokušaj da
se u vremenu poremećenog reda veOktobar, 2013.
Rječnik moje majke
U okviru trodnevne manifestacije «Biserje iz sehare Hamdije
Šahinpašića», 6. septembra održano je književno veče posvećeno
Rječniku moje majke, Seada Trhulja, pljevljaka koji živi i radi u Sarajevu.
O stvaralaštvu književnika Trhulja , u živopisnom ambijentu dvorišta starinske kuće govorili su; dr Enes Pelidija,Almir Zalihic i glumac sarajevskog pozorišta Izudin Bajrović.
- »Rječnik moje majke» je originalan rad u kojem su obrađene
i reafirmisane mnoge zaboravljene ili nasilno uklonjene riječi koje
predstavljaju korijene bosanskog jezika. Uz mnoge riječi ispričane
su i priče vezane za autorovu majku što knjizi daje i posebnu literarnu vrijednost - kazao je Almir Zalihić. Kroz knjigu se uz objavljivanje starih,zaboravljenih i tuđicama zamijenjenih riječi provlače i
događaji koji su obilježili djetinjstvo autora,uz majku, Hašu Trhulj,
rođenu Zulfikarpašić, koja je živjela skoro 97 godina. Iako nije išla
u redovnu građansku školu, a život provela kući - sačuvala je izvorni bosanski jezik koji je naučila od majke i uglednog oca Husein bega Zulfikarpašića - Čengića, te u kući Trhulja - ugledne fočanske
porodice.
33
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Pljevlja su dala mnogo stvaralaca u
raznim područjima; i Pljevlja će vratiti ono mjesto i kulturno - obrazovni sjaj koji su uvijek imala - kazao je
Pelidija.
Učesnici rasprave o Hamdijinom stvaralaštvu
ličina stane u zaštitu onoga što čini
karakteristiku jednog podneblja, da
se sačuva veza sa korijenima i da se
otrgnu od zaborava znani i neznani
stvaraoci, njihove igre i pjesme i muzički instrumenti.
Zbog toga se, kao prioritetni zadatak manifestacije ˝Biserje iz sehare Hamdije Šahinpašića˝, postavlja
potreba zaštite kulturne raznovrsnosti kroz različite dostupne instrumente. Ovo pitanje je postalo ključno na
agendi globalnog nivoa djelovanja u
oblasti kulturne politike.
Pjesme koje je sakupio Hamdija
Šahinpašić čuvaju od zaborava jezik,
govor, usmeno predanje, usmenu
književnost, običaje, obrede, svečanosti, istoriju jednog podneblja i naroda koji ga naseljava. Ovo vrijedno
djelo, po riječima Radmile Petrović,
ulazi u ˝umjetničku baštinu svjetske
muzičke kulture˝.
Sigurno do danas sandžačka
pjesma, kao najljepša narodna pjesma sa naših prostora, orijentalna
po porijeklu i melodijskoj osnovnoj
liniji, muslimanske, odnosno bošnjačke provenijencije i tradicije, našeg štokavskog jezika, predstavlja
još i najbolje naše nasljeđe u oblasti
ljubavne poezije, i neprevaziđen kvalitet jezičkog i narodnog muzičkog
izraza.
34
-˝Davno je zaboravljeno da je
riječ o pjesmi nastaloj najčešće
u gradskim središtima, pretežno
nastanjenim islamskim svijetom,
postala je zajedničko nasljeđe,
tako da je, recimo u Crnoj Gori,
dugo predstavljala gotovo jedinu
gradsku pjesmu.˝zapisao je Rajko Cerović u tekstu pod naslovom
-Hamdija Šahinpašić - Živa etnomuzička riznica/
Hamdijine Pjesme
- Otkuda da na ovom prostoru
nastane toliko divnih pjesama, zapitao se dr Enes Pelidija tokom razgovora «Biserje iz sehare Hamdije
šahinpašića» održanom u Sali SO
Pljevlja, 7. septembra 2013. godine. Prisutne je u ime Bošnjačko/
Muslimanskog kulturnog kruga pozdravio profesor Fadil Hadžalić, a dr
Pelidija je ocijenio , da se nedovoljno govorilo o stvaralaštvu Hamdije
šahimpašića.
- Na susretima koji postaju tradicionalni, upravo o tom biserju govorimo, kao i o mnogim stvaraocima sa
ovog prostora.
Prije sto i više godina u Pljevljima je osim sevdalinke, tambure i
harmonike bila zastupljena violina,
violončelo, slušao se Bah,Šopen...
Profesor dr Munib Maglajlija dao
je «jedan pogled na ličnost Hamdije
čahinpašića», istakav-ši da je Šahinpašić poslednji vjerodostojni baštinik
usmenog pjesništva.
- Majka Šerifa podigla je petoricu
sinova; najmlađi Hamdija,oštećenog
vida, idući sa majkom upijao je pjesme. Završio je u Skoplju Veliku medresu, znao je zapjevati i na turskom
i na albanskom. Hamdijin glas je i u
osamdesetoj djelovao je mladalački.
Taj dar božji protezao se u raskoši
njegovog reportoara i metričkoj raznovrsnosti.
Dr Slobodan Jerkov smatra da
je Šahinpašić svojevrsni pjevački
fenomen. - Svako novo štampanje
Hamdijinih pjesam bez prethodne
anlize notnih zapisa narodnih melodija donosi viče štete njegovom
imen, upozorio je Jerkov.Treba biti
obazriv prije nego što se definitivno
navede odakle je pjesma potekla,
posebno provjeriti tekst, a potom
melodiju. Jerkov konstatuje;
- O ljepoti muslimanskih narodnih pjesama sa crnogorskog prostora, o njihovoj estetskoj, etičkoj i muzičkoj vrijednosti govorilo se i pisalo
relativno mnogo, a nikad dovoljno.
Međutim, muzičke osobenosti i vrijednosti tih pjesama ostajale su, po
pravilu, izvan interesovanja šireg broja stručnjaka i proučavalaca, dakako, i različitih kulturnih i prosvjetnih
poslenika. U izuzetnim slučajevima,
muzički (ne)obrazovani ljudi (kompozitori, instrumentalni izvođači, vokalni interpretatori) kada bi obratili pažnju na melos muslimanskih narodnih pjesama, činili su sve što je bilo
u njihovoj moći da zvuk konkretne
pjesme i njenu muzičku organizaciju
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Taslidža na fotografijama
Izložba fotografija «Kad mahale fenjere zapale» dio manifestacije «Biserje iz sehare Hamdije šahinpašića», predstavila je
fotografije starih Pljevalja u velikom formatu, u periodu od početka do sredine prošlog vijeka.
Osim panorama grada i gradskih
ulica, čest motiv je Husein pašina đamija, glavna ulica, odnosno
tadašnja čarčija sa radnjama i
dijelovi grada, mahale.
Govoreći o urbanom razvitku
grada, Saida Vlahovljak, predsjednica savjeta manifestacije,
istakla je da fotografije «pričaju»
o Gradu čiji su temelji stari preko
dvjestotine hiljada godina. Municipium S, Breznik, Taslidža, Pljevlja, - nastala su gdje se živjelo, još u predrimskom periodu, ali se o urbanom razvitku grada može govoriti tek od 60-tih godina šesnaestog vijeka.
Tada je dobio satatus kasabe i bio sjedište hercegovačkog sandžak bega od 1576. do 1833. punih 257
godina. U to vrijeme Pljevlja su, posle Mostara, bila najveći grad u Hercegovini sa 700 kuća i statusom
šehera - podsjetila je Vlahovljak.Mnoga toga se iz bogate kulturne prošlosti ne može rekonstruisati ali je
važno da se nađe bar u monografijama zaključila je Vlahovljak.
- Malo je onih koji nijesu bili očarani dražima Moćevca, i pjesmama koje nam je sačuvao Hamdija Šahinpašić kazala je na otvaranju izložbe Slavica Krstajić,sekretarka Sekretarijata za društvene djelatnosti.
Svojim univerzalnim i vanvremenskim radom, Hamdija,možda i posllednji veliki narodni pjevač, dao je
značajni doprinos stvaranju onoga što danas nazivamo muzičkom riznicom - istakla je Krstajić.
prilagode usvojenim konvencijama
zapadnoevropskog muzičkog izraza.
Vjerujući da «oplemenjuju zvuk» muslimanskog narodnog napjeva, oni
su uništavali izvornost i autentičnost
narodnog muzičkog stila, kazao je
Jerkov.
Dr Dimitrije Golović sa divljenjem naglašava da je Šahinpašić
izuzetno lako pamtio pjesmu i čim je
čuje, mogao je u originalu da je interpretira. -On je pjevao pjesme u originalu, nije ih kitio , rekao je Golović.
Profesor Mehmed Barjaktarević
se prisjetio snimanja Hamdijinog biserja.
Oktobar, 2013.
- Hamdija Šahinpašić je cijelim
bićem bio sehara. Pričao mi je o djedu, muftiji u Pljevljima.
Pričao mi je kako su ga mnogi
pokrali, «uzimali su moje pjesme koje
sam doživljavao kao svoju djecu». Rekao mi je da će mi dati nešto što nikome nije. Snimio mi je deset pjesama
i rekao da dođem za osam mjeseci...
I kaseta i sveske nestale su u u ratnom vihoru - kazao je Barjaktarević.
Posle osam mjeseci Mehmed je sa
Hamdijom snimio oko 400 pjesama
ali i one su uništene tokom rata.
- Tokom, 1994. godine saznao
sam da Hamdija živi u kući profeso-
ra Maglajije, bio je izbjeglica, ali bio
je sretan. Ponovo je trebalo snimati,
trebalo je ići sa Kovača do Televizije deset kilometara. Bilo je više krvi
nego benzina... Pljevljanka Fetija
Selmanović je sve zapisivala, snimili
smo blizu 400 pjesama. Ti snimci su
u Arhivi RTV Bosne - rekao je Barjaktarević.
U akademskom razgovoru o
stvaralaštvu Hamdije Šahinpašića
učestvovali su Senad Gačević i drugi
stvaraoci a u večernjim satima priređen je koncert pjesama iz Hamdijine
sehare, za pamćenje.
J.D. M.R.
35
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Plavski književni susreti
Promocijom knjige „Rječnik plavsko-gusinjskog govora“ autora Ibrahima Rekovića,
otvoreni su tradicionalni Plavski književni
susreti, na kojima su učestvovali pjesnici iz
četiri države
C
entralno veče 37. izdanja
Plavskih književnih susreta
održano je 29. septembra
u u velikoj sali Centra za
kulturu u Plavu, na kojoj su poete iz
Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Kosova čitali svoje stihove. Prije
toga pjesnici su gostovali u osnovnim
školama u Plavu, Gusinju i Murinu
kao i u SMŠ „Bećo Bašić“ u Plavu.
Na završnoj večeri nastupili su: Milorad–Mijo Popović, Mladen Lompar,
Bogić Rakočević, Todor Živaljević,
Rajko Joličić, Sreten Vujović, Dragana Tripković, Blaga Žurić, Čedomila
Vujošević-Đurđić, Hadži Šabani, Safet
Hadrović – Vrbički, Šejla Hot ,Senadin
Pupović (Crna Gora), Hadžem Hajdarević, Faruk Šehić, Jasmina Hanjalić
(BiH), Rasim Ćelahmetović, Slaviša
Milovanović i Golub Jašović (Srbij),
Fljora Brovina, Ismet Marković – Plavnik i Ibrahim Kadriju (Kosov). U okviru
Plavskih književnih susreta, predstav-
36
ljeno je slikarstvo istaknutog crnogorskog umjetnika Bratislava Bata
Medojevića i održana tribina o stvaralaštvu Redžepa Ćosje. O stvaralaštvu akademika Ćosje govorili su prof.
dr Zimer Neziri i prof. Binak Uljaj, a
inserte iz njegovog književnog stvaralaštva interpretirao je Ismet Šljuka,
dramski umjetnik iz Pljevalja. Organizator Književnih susreta, JU Centar za
kulturu Plav, pod pokroviteljstvom opštine Plav i Ministarstva kulture, nije
našao za shodno da obezbijedi simultani prevod besjeda na albanskom pa
većina prisutnih u sali nije razumjela
uvažene profesore koji su govorili o
stvaralaštvu Redžepa Ćosje, nažalost
prema riječima učesnika to nije i jedini propust organizatora.
Rječnik plavsko-gusinjskog
govora
Nova knjiga Ibrahima Rekovića,
slikara i kulturnog neimara privukla
Rasim Ćelahmetović i drugi učesnici
književnih susreta u Plavu
je posebnu pažnju književnih susreta
i javnosti uopšte.Kako je na promociji 26 septembra suptilno istakao
dramski umjetnik i moderator književnih susreta, Ismet Šljuka, jedna
stara arapska poslovica kaže: ˝Kada
umre stari čovjek, to je kao da izgori
biblioteka˝. Ovu poslovicu zapisao je
u pogovoru likovne monografije ˝Izgubljeni ambijent˝ Ibrahima Rekovića
akademik Zuvdija Hodžić. On tvrdi da
˝su na crtežima, uglavnom, portreti
ljudi koji su mudro i časno proživjeli
svoj dugi vijek, ostavljajući u sredini
upečatljiv trag. Rekovićevi rteži sa
motivima plavsko-gusinjskih kuća,
kula i kapija služe da nas zamisle
nad prolaznošću vremena i ljudi˝. Jer,
kaže Hodžić, i stare su kuće kao biblioteke. Oko ognjišta u njima pulsirao
je život, radjalo se i umiralo, dolazilo
i okupljalo i, naravno, pričalo. Riječi
koje su se slušale sa škripom polutruhlih podnica i stuba, sa padom kapaOktobarl, 2013.
Revija FORUM
vica sa streha, čađi sa tavanskih greda, otvaranjem kapija... decenijama
je sakupljao vrijedni plavsko-gusinjski
kulturni neimar Ibrahim Reković i
uredno ih složio u Rječnik plavskogusinjskog govora.
Po srijedi je rječnik karakteristične plavsko – gusinjske leksike koja
sadrži preko četiri hiljade akcentovanih jedinica datih u kontekstualnoj
upotrebi.
Plavsko-gusnjska govorna oblast
je davno počela privlačiti pažnju poznatih filologa. Ovo je veoma važan
poduhvat autora Ibrahima Rekovića
čija knjiga ima oko 4.000 starih riječi
na 400 stranica i možemo kazati da
je ova knjiga dostojna divljenja. – ocijenio je dr Adnan Čirgić.
- Kada se uzme u obzir ubrzani
proces urbanizacije i sve veći odlazak stanovništva, naročito prema
inostranstvu, onda je jasno koliko je
važan poduhvat Ibrahima Rekovića,
koji je iskoristio možda potonji trenutak za bilježenje leksike koja nestaje
zajedno s tipičnim govornim predstavnicima, kazao je Čirgić.
- Plavsko-gusinjska govorna
oblast, vidi se i iz ovdje date leksičke
građe i iz primjera za njezinu upotrebu, skladno se uklapa u crnogorsku
jezičku sliku. Pored tipične (i)jekavštine tu je opštezastupljen i proces
jekavske jotacije kojim su dobijeni
fonemi ć (<tje;<cje ), đ(<dje), š(<sje)
i ž (<zje), uprošćen padežni sistem,
specifičnosti u konjugaciji, specifičan, u kongruenciji, specifičan alternat poluglasnika koji je odlika brojnih
crnogorskih govora ( kučki, piperski
, bratonoški, vasojevički, crmnički,
neki katunski, neki primorski govori i
td.) i druge osobine koje se uglavnom
ograničavaju na crnogorski prostor ili
se javljaju još i u pograničnome dijelu.
Bitna je diferencijalna crta plavskogusinjskoga govora postojanje troakcentskoga sistema. Znatan je i uticaj
albanskoga jezika koji je uslovio pojedine prije svega glasovne procese (kakva je recimo desonorizacija finalnih
Oktobar, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Alija Džogović, Ibrahim Reković i Adnan Čirgić
suglasnika, pojava određenig suglasničkih grupa i sl.), koje bi valjalo uporediti sa sličnim procesima u ostalim
crnogorskim govorima uz albansku
jezičku granicu...
Stoga je poduhvat Ibrahima Rekovića, čovjeka izvan dijalektološke
struke, dostojan divljenja i mora služiti kao uzor današnjim lingvistima,
osobito dijalektolozima. Što bi se o
plavsko-gusinjskoj leksici znalo za
koju deceniju ili manje od toga da nije
bilo njegova izvanredna truda? - naglasio je Čirgić.
Akademik prof. dr Alija Džogović
je istakao da je Rječnik, dio kulture
govora Plava i Gusinja i trajni svjedok
kojem će se obraćati i laička i stručna
javnost.
- Zahvaljujući se svima koji su
mu pomogali u realizaciji nove knjige,
Ibrahim Reković je podsjetio da nakon
anegdota i dogodovština, objavljenih
u knjizi »Plavsko-gusinjski biseri«,
2004. godine, crteža sa motivima iz
Plava, Gusinja i Murine, objavljenih
u monografiji »Izgubljeni ambijent«,
2008. godine, Rječnik Plavsko-gusinjskog govora ipak doživljava posebnim
uspjehom.
Na moju sreću i zadovoljstvo, ni
jednu od pomenutih knjiga, nijesam
radio da bih živio, nego sam živio da ih
objavim i da to naše, zavičajno-duhov-
no kulturno blago, otrgnem od zaborava, da ga sačuvam i učinim dostupnim
sadašnjim i budućim generacijama.
Zabilježio sam ponešto iz ovog vremena kao što su kovanice „kafićuša“
i „papiruša“, jer te riječi ne samo što
označavaju djevojku koja često odlazi
u kafić, a druga ima stalni boravak u
nekoj srećnoj državi pa može da povede i mladića, nego što one karakterišu
vrijeme u kojem su nastale. Mnogo je
omladine iz ovih krajeva otišlo u svijet
pa se nadam da će im ovaj rječnik pomoći da znaju kojim su jezikom pričali
njihovi očevi, majke, đedovi, nane, kazao je Reković.
- Uvažavajući dobronamjerne sugestije umnih ljudi i prijatelja Rječnik
sam dopunio sa frazama, kletvama,
poslovicama, izrekama i sa tridesetak crteža, te i plavsko-gusinjskim
govorom, tražeći adekvatne primjere
i mjesta za sve riječi u rečenicama u
kojima se i u kakvim prilikama upotrebljavaju. Time se, uz malo kašnjenje,
mnogo dobilo u kvalitetu, jer je Rječnik, uz ove dopune, neuporedivo, značajniji, nego bez njih.
Plavske književne susrete, uz nedopustive propuste kao žto je prevođenje s albanskog na naš i obrnuto,
organizovala je JU Centar za kulturu
Plav, pod pokroviteljstvom opštine
Plav i Ministarstva kulture.
M.R.
37
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Prikaz
Jezik je rijeka bez ušća
Piše: Faruk Dizdarević
S
avremena lingvistika čini
značajne poduhvate da
smiri neprekidne burne i
zaglušujuće mjene u jeziku
koji se sâm iz sebe feniksovski rađa,
da ih sagleda u svoj njihovoj raznolikosti i dinamičnosti. Najbolji poznavaoci jezika su saglasni u ocjeni da
se, naročito, u posljednjih pola vijeka nauka o jeziku ubrzano razvila u
bezbroj delti pravaca i opredjeljenja.
Podsjetimo se da je prodor lingvističke istraživačke svijesti obilježio šezdesete godine XX stoljeća i doprinio
afirmaciji lingvistike kao samosvojne
naučne discipline. Ovi novi vidici dovode se u vezu, poznato je to u stručnim krugovima, s istraživanjima zasnovanim na efikasnim tehnikama
koje je izvršio američki lingvista
Naom Čomski sa saradnicima, poslije kojih su lingvistička saznanja dobila neslućene razmjere primjene.
U razuđenim tokovima lingvističke
misli nezaobilazna su saznanja Ferdinanda de Soseira koji je u matici
lingvističkih tokova prepoznao dvije
struje – dijahronijsku /izučavanje
jezičkih promjena/ i sinhronijsku /
utvrđivanje stanja jezika u jednom
vremenskom periodu/. Mišljenja
sam da ovoj drugoj struji pripada
Rječnik plavsko-gusinjskog govora
Ibrahima Rekovića (izdanje Instituta za crnogorski jezik i književnost,
Podgorica, 2013). Ovaj se dokument
u buduće ne može zaobići ko god
38
Plavsko-gusinjski lokalizmi i fraze sadrže toliko obuhvatnosti,
slikovitosti, topline i ljubavi koje se, čini mi se, ni jednim jezikom
ne mogu tako slikovito iskazati. To blago zaista zaslužuje da
bude sačuvano od zaborava i, što da ne, bar dijelom bude
vraćeno u svakodnevni govor i standardni bosanski jezik
da se bude bavio plavsko-gusinjskim
područjem. Bez izučavanja jezika ne
može se uopšte pristupiti izučavanju
bilo kojeg drugog aspekta jednog
naroda, njegovog duhovnog svijeta i
njegovog života.
Naš bosanski jezik je od strane
oficijelne nauke o jeziku bio negiran
i prešutkivan. Činjenica je da ovaj
jezik nije nigdje i nikada izučavan ni
izdaleka slično i kompleksno kao što
su izučavani srpski ili hrvatski jezik
u njihovoj srpskohrvatskoj identifikaciji ili kada su bili definisani kao dva
potpuno zasebna jezika, ističe akademik Muhamed Filipović. U Bosni i
Hercegovini, za razliku od drugih sredina, nisu postojale čak ni institucije
koje bi se bavile bosanskim jezikom.
Na ovom planu stanje se poslednjih
godina polako počelo mijenjati nabolje. Jedna od ilustracija tome je
i višetomni enciklopedijski Rječnik
bosanskog jezika dr Dževada Jahića,
lingviste iz Sarajeva.
I mi smo doskora bili na putu
da zaboravimo dobar dio leksičkog
potencijala našeg sandžačkog dijalekta, ali, na sreću, javili su se entuzijasti koji su počeli raditi na čuvanju
jezika svojih predaka. Shvatilo se,
makar i pojedinačno, da naš lijepi jezik moramo očuvati. Oživjelo je zanimanje za leksičko istraživanje našeg
jezičkog blaga i dijalekatskog specifikuma bosanskog jezika u narodnim
govorima pojedinih sandžačkih sre-
dina. Među prvima je to bio Samija
Slatina iz Priboja, čiji Bošnjački rječnik, štampan 2005. godine sadrži
oko 12.000 riječi; Džavid Begović
i Šefka Begović- Ličina sačinili su
Sandžački rječnik, štampan u Sarajevu 2012. sa 10.000 leksema i
oko 3.000 fraza; tu je i Ibrahim Hadžić sa svojim Rječnikom Rožajskog
govora od oko 6.000 leksičkih jedinica. Najnovije djelo u tom nizu je
Rječnik plavsko-gusinjskog govora
Ibrahima Rekovića, sa oko 4.000 riječi i dodatkom koga čine poslovice,
izreke, blagoslovi, kletve, pomenutog područja. Svi ovi rječnici sadrže
odabranu kontekstualnu upotrebu
riječi od kojih su mnoge nestale iz
savremene upotrebe. Kontekstualna upotreba riječi omogućava korisnicima da u potpunosti razumiju
značenje i smisao određene riječi
koji eventualno mogu da izostanu
u objašnjenju ili definiciji konkretne
leksičke jedinice. Iz njih se mogu
razabrati i izvanlingvistički podaci
o životu i običajima, karakternim,
mentalitetskim i drugim osobinama
ljudi odnosnog područja.
Sandžački govor, kao jedan od
dijalekata bosanskog jezika, ima
nekoliko poddijalekata među kojima je i plavsko-gusinjski. Plavskogusinjsku leksiku karakteriziraju,
pored ostalog, specifični fonološki
areali, arhaična fonetska obojenost,
te osobena upotreba orijentalizama
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Ibrahim Reković
i drugih tuđica. Sigurno je da je blizina albanske pa i crnogorske jezičke oblasti uticala na stvaranje specifičnog alternata na pomenutom
prostoru. Ovaj govor ima izvorni ijekavizam i akcenatske specifičnosti.
Obraćajući se sinu, Ibrahimova rah.
majka veli: Alurmisi, sine, veljim ti
bošnjački i naški plavski. Specifični
plavsko-gusinjski govor u osnovi se
održao i nadživio vremena snažnog
uticaja raznih jezika iz okruženja i
pokušaja njegovog brisanja iz narodnog sjećanja.
Plavsko-gusinjski lokalizmi i fraze sadrže toliko obuhvatnosti, slikovitosti, topline i ljubavi koje se, čini
mi se, ni jednim jezikom ne mogu
tako slikovito iskazati. To blago zaista zaslužuje da bude sačuvano od
zaborava i, što da ne, bar dijelom
bude vraćeno u svakodnevni govor i
standardni bosanski jezik. Ovaj dijalekatski izvor koji su nam djedovi i
pradjedovi u nasljeđe ostavili sadrži
prepoznatljivo obilježje identiteta,
izraz bogate kulturne tradicije.
Specifični plavsko-gusinjski govor u osnovi se održao i nadživio vremena snažnog uticaja raznih jezika
iz okruženja i pokušaja njegovog brisanja iz narodnog sjećanja. U vezi sa
Oktobar, 2013.
ovim potrebno je naglasiti ogromno
značenje poduhvata Ibrahima Rekovića sintetizovanog u plavsko-gusinjskom rječniku, naročito imajući
u vidu uslove u kojima je radio ovaj
posao. Rožajski i sada i plavsko-gusinjski kraj su, koliko znamo, jedine
dvije sredine u Crnoj Gori koje imaju
rječnike svojih karakterističnih leksika.
Prilika je da se kaže da je Ibrahim Reković čovjek višestrukih nadarenosti i interesovanja. Kao talentovani slikar zabilježio je crtežom,
realističkom tehnikom, svoj kraj i
ti dokumenti su štampani kao monografija pod naslovom Izgubljeni
ambijent – Plav i Gusinje nekada.
Sa beskrajnim strpljenjem, kroz minuciozan proces iscrtavanja kratkim
linijama, njegovi vanredno zanimljivi
likovni radovi, pretvaraju se u dokumenta kuća, kula, sokaka, Plava i
Gusinja kojih danas više nema. Kao
slikar u suštini perceptualist Reković se do današnjih dana nije mogao
osloboditi opsjednutosti motivima
svoga zavičaja.Veoma vrijedan je
njegov ciklus portreta istaknutih i zanimljivih zavičajnih ličnosti. Njegova
otvorena kreativna svijest inspirisala se je i drugim sadržajima. Prebo-
gato nasljeđe narodne tradicije rodnog kraja otvaralo je kod njega nove
emotivne i estetske procese koji su
se ovlapotili u sakupljanju anegdota
(štampanih u knjizi Plavsko-gusinjski biseri), zatim poslovica, izreka,
itd. i, naravno, riječi kojima su govorili njegovi preci. Sa zadivljujućom
energijom on priprema drugu knjigu
zavičajnih anegdota, zatim monografiju likovnih stvaralaca sa područja plavske opštine i djelo naslovljeno
sa Moja životna priča – osvrt na značajna dešavanja u Plavu.
No vratimo se Rječniku - predmetu našeg interesovanja. Ja nisam
filolog ni dijalektolog te se tim aspektima ove dragocjene knjige neću
baviti. Ovaj Rekovićev Rječnik, koji
ima nešto od pionirskog značaja,
bez obzira što je plavsko-gusinjska
govorna oblast odavno privlačila pažnju poznatih filologa i o njoj dosta
pisano, čitamo i prelistavamo kao
atlas izuzetnog sadržaja i riznice jezika ovog područja. U ovim riječima
očuvan je govor naših predaka, koji,
prenošen s generacije na generaciju, nosi patinu starine na sebi. Ovo
djelo može poslužiti kao potsticaj i
kao primjer za slične buduće poduhvate ljudi kojima je stalo do očuvanja našeg jezičkog identiteta i do
izučavanja našeg jezika u svim njegovim mnogostrukim aspektima i
dimenzijama.
Najzad, sklapajući korice ove
knjige od preko četiri stotine strana,
ukrašene Rekovićevim prelijepim crtežima nekadanjeg Plava i Gusinja,
reći ćemo da ona predstavlja sažetu
dijalektološku sliku plavsko-gusinjskog kraja, te je time važan doprinos
izučavanju leksičke građe govora
ovoga područja, ali i jezika Bošnjaka Sandžaka i bošnjačkog govora
uopšte. Želio bih da vrijedni Ibrahim
Reković i dalje nastavi sa radom, da
bi se štampalo drugo dopunjeno izdanje jer jezik je rijeka bez ušća.
39
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Alenu Bešiću Nagrada “Risto Ratković”
Umjetnost koja se
neposredno obraća
emocijama
O
dobitnik ovogodišnje Nagrade “Risto Ratković”
je Alen Bešić, za knjigu
“Golo srce” koju je objavila Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2012. godine.
Ovakvu odluku jednoglasno je
donio žiri u sastavu Pavle Goranović, predsjednik i članovi Svetlana
Kalezić, Luko Paljetak, Damir Uzunović i Jasmina Topić.
- Savremena poezija ovih prostora, u kontekstu evropske lirike
XXI vijeka u kojoj dominiraju kategorije disonantnosti i abnormalnosti, takođe izbjegava komunikativnu lagodnost želeći da stvori utisak
iznenađenja i zaprepaštenja kod
modernog čitaoca, te da se jedini
stvaralački imperativ stopio se sa
onim estradno-svakodnevnim –
šokirati i samo šokirati. Utoliko je
neobičnije danas naići na prave
knjige u kojima se umjetnost neposredno obraća emocijama, i u kojima poetska slika, kao jedan od načina da se stvori najdublji dojam,
postaje glavno sredstvo poetskog
jezika. Upravo ovim svojim karakteristikama izdvojila se pjesnička
zbirka Alena Bešića “Golo srce”,
među četrdesetak knjiga razmatranih u izboru za dodjelu nagrade
„Risto Ratković“, kazala je članica
Žirija Svetlana Kalezić.
Alen Bešić je rođem 1975. godine u Bihaću. Diplomirao je na
40
Aleksandar Žurić i Alen Bešić
Odsjeku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom
Sadu. Objavio je tri knjige poezije:
U filigranu rez („KOS“, Beograd,
1999), Način dima (NB „Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2004) i Golo
srce (NB „Stefan Prvovenčani“,
Kraljevo, 2012), kao i dvije knjige
izabranih književnih kritika i eseja: Lavirinti čitanja („Agora“, Zrenjanin, 2006) i Neponovljivi obrazac („Službeni glasnik“, Beograd,
2012). Preveo je sa engleskog
jezika knjige Džin Ris, Džamejke
Kinkejd, Eni Pru, Džona Faulsa,
Brusa Četvina... Za prevod romana
Lepotica Džojs Kerol Outs („Agora“, 2010) dobio je nagradu Društva književnika Vojvodine za prevod godine (2011). Za zbirku Golo
srce dobio je nagradu „Branko
Miljković“ (2013). Pjesme su mu
prevođene na njemački, engleski,
francuski i ruski jezik. Od 2007. godine radi kao urednik časopisa za
književnost i teoriju „Polja“. Živi u
Novom Sadu.
Nagradu “Risto Ratković” ovogodišnjem dobitniku Alenu Bešiću
uručio je predsjednik Opštine Bijelo Polje Aleksandar Žurić.
K. Musić
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Nova predstava bjelopoljskog Centra za kulturu
Premijerno izvedeni Bihorci
P
redstava „Bihorci“, prema istoimenom romanu
Ćamila Sijarića, u režiji i
dramatizaciji Lilijane Ivanović biće premijerno je izvedena,
24.septembra, u sali Centra za kulturu u Bijelom Polju.
Nakon premijernog aplauza rediteljka nije skrivala zadovoljstvo , ističući da je predstava bila zahtjevna .
- Svi glumci su dali pun doprinos i bili su prava ekipa na sceni.
I reakcija publike, koja je sve pozdravljala aplauzima dovoljno govori koliko su dobro odradili svoj
posao – kazala je Ivanović. - Mogu
slobodno da kažem da je ovo bio
moj najteži posao do sada, koji je
bio dosta mukotrpan i iziskivao je
dosta odricanja. Ovo je najteži rad
u mojoj karijeri, rekla je rediteljka
koja potpisuje preko 200 predstava. Dramatizovati roman - panoramu, kakvi su “Bihorci”, je zaista
Oktobar, 2013.
izuzetno težak posao. U nekim momentima padalo mi je na pamet da
odustanem ali sam istrpila i odradila posao i čini mi se da je urađena
dobra i kvalitetna predstava, kazala je Ivanović.
Direktor Centra za kulturu Izet
Erović ističe da je ovo jedna od boljih predstava Bjelopoljskog pozorišta koje radi u okviru ustanove
na čijem je on čelu, te da su predstavu ”Bihorci” finansijski podržali
Ministarstvo kulture Crne Gore i
Opština Bijelo Polje. - Posebno je
zadovoljstvo što smo predstavu
„Bihorci“ premijerno izvesti u godini kada se navršava stogodišnjica
rođenja Ćamila Sijarića, pisca koji
važi za jednog od najboljih pripovjedača na južnoslovenskim prostorima, kazao je Erović.
Glumac šabačkog pozorišta
Peđa Vukojević se nada da, će
predstava imati dug život na scena-
ma, ne samo u Crnoj Gori već i regonu, tamo gdje su ljudi naučili da
vole i poštuju pozorišnu umjetnost i
gdje se cijeni rad umjetika - reko je
Vukojević.
U predstavi igraju, Zoran Karajić, Miloš Vojinović, Slađana Bubanja, Nusmir Muharemović, Azemina Zaimović, Predrag Vukojević,
Daniel Kovačević, Vlado Tomović,
Sanja Ćirović, Izet Mulabegović,
Nejra Zaimović, Sanjin Hajdaragić,
Miodrag Rakonjac, Vuk Pavićević.
Scenografiju i kostimografiju je
uradila Sabina Trnka, lektor je bio
Kemal Musić, solista na harmonici
Milinko Prebiračević, a organizator
Samir Zaimović. Dizajn zvuka je
uradio Osman Zaimović, dizajn svijetla Mustafa Ljaljević.
Sudeći po aplauzu, u prepunoj
sali bjelopoljskog Centra , Ćamilovi
,,Bihorci”, su oživjeli na sceni i radoće se gledati.
S.K.
41
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Besjede povodom 100 godina rođenja Ćamila Sijarića
Voda je za Sijarića
simbol življenja
Susret kod
Dobre Vode u
Šipovicama
U okviru obilježavanja 100 godina od rođenja Ćamila Sijarića , kod
Dobre vode u rodnom mjestu pisca
održano je književno druženje, gdje
su besjede o ovom nenadmašnom
pripovjedaču održali Faruk Dizdarević i Miraš Martinović.
Faruk Dizdarević je podsjetio
kako mu je Ćamil jednom pripovijedao o svom zavičaju. Kako mu je
pričao da je još dok je bio dijete bio
veoma radoznao.
“Sve me je interesovalo. Sjećam
se kako sam se, još sasvim mali,
uveče, na njivi, kada se kupi žito, izdvajao od ostalih i dugo posmatrao
plavo večernje nebo po kojemu su
nicale prve zvijezde. Volio sam da
zalazim u duboke klisure pa da se
divim stijenama, čudnim oblicima
uklesanim u njih, ogromnom stablu,
42
pećini, vrelu, potoku koji teče sasvim sam kroz divljinu koji, takoreći,
ničija noga ne preskače. Takvih prirodnih fenomena Sandžak je krcat.
I ne samo takvih, u njemu možete
naći tragove svih mogućih epoha i
vremena. Mene je neobično interesovao svaki trag prošlosti u Sandžaku, a naročito stari grad Bihor, razne
crkve i crkvice, rimski i turski putevi,
legende o njima, narodne pjesme, i
sve što znači riječ i odgovor na izvjesne životne fenomene. Za mene je, i
danas, čitav život jedna jedinstvena
misterija čiju sam odgonetku vječito
tražio u ostacima prošlosti, ljudima
i životu. I sada, kad pišem, ja nemam nikakve druge namjere do da
odgonetnem tajnu postojanja stvari,
ljudskih odnosa, postupka, želja, i
nađem opravdanje za postojanje čo-
vjeka i stvari.“
- Tako je govorio Ćamil, kaže Faruk Dizdarević.
- U mnogim pričama Ćamila Sijarića, čuje se žubor vode , vidi se
njeno oticanje, osjeća se njeno proticanje. Čuje se žubor života. Isto kao i
proticanje vremena, čiji se šum čuje,
u smislu i na način kako ga je definisao i artikulisao veliki ruski pjesnik
Osim Emiljevič Mandeljštam ili jedan
drugi velikan svjetske književnosti
Marsel Prust, u svom izgubljenom,
pa ponovo nađenom vremenu, kaže knjževnik Miraš Martinović.
Druženje kod Dobre vode, organizovali su Centrar za kulturu
“Bihor” iz Petnjice i Javna ustanova
“Ratkovićeve večeri poezije” iz Bijelog Polja. Kemal Musić
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Književnik Miraš Martinović o Ćamilu kod Dobre vode
Magijski realizam u
Sijarićevoj priči
Svaka Ćamilova riječ je
zlatnik, koji ne tamni pred
vremenom. Naprotiv, dobija ljepši i neporlazniji sjaj i
dublji eho.
Poštovani prijatelji, zemljaci
Ćamila Sijarića!
Velika je čest, ali i obavezujuća
je svaka riječ izgovorena na ovom
mjestu, kraj ove česme. Riječ o
Ćamilu Srijariću, piscu koji je prije
Latinoamarikanaca izmislio magijski realizam, čija litertura može
stati uz rame sa literaturom Andrića,
Selimovića i Crnjanskog, i drugih velikana južnoslovenskih literatura.
Razmišljajući, nakon što sam
prihvatio ovu veliku i časnu obavezu,
kako da joj odgovorim i šta da kažem,
a da bude prikladno Sijarićevom djelu,
ovom danu, kraj ove česme; nametnula mi sa misao da tema moje besjede
bude uravo voda i vrijeme, čije proticanje je prisutno u svakoj Sijarićevoj
priči. Ta komparacija nije slučajna,
Sijarić je ta dva simbola, u svom dijelu
često koristio.
U mnogim njegoviom pričama,
čuje se žubor vode, vidi se njeno
oticanje, osjeća se njeno proticanje.
Čuje se žubor života. Isto kao i proticanje vremena, čiji se šum čuje, u
smislu i na način kako ga je definisao
i artikulisao veliki ruski pjesnik Osip
Emiljevič Mandeljštam, ili jedan dugi
velikan svjetske književnosti Marsel
Prust, u svom izgubljenom, pa ponvo
nađenom vremenu..
Oktobar, 2013.
Miraš Martinović
I tu je negdje čovjek, uvijek prisutan, žedan vode, prolazan u vremenu.
S onim vječito egzistencijalnim strahom da može nestati bez vode, a sa
njom i bez života. Voda je za Sijarića
simbol življenja.
Zbog toga njegovi literarni junaci, traže izvore, u bezvodnim krajevima, traže rijeke ponornice, da ih
ponovo izmame na sunce, izvedu iz
zemlje. Te ponornice se čuju u njihovim dušama, i oni ih, kopajući bihorsku zemlju, iskopavaju iz svoje
duše, meke i plodne oranice, u kojima izrastaju i stasavaju cvjetovi zla,
ali i cvjetovi dobra. Cvjetovi života.
Pored one životne, voda u ovim
predjelima, a Riječ u Sijarićevim prozama, ima i iscjeliteljsku moć.
Njegove priče su snažne metafore, a posebno: BUNAR, VODA PRO-
MUKLICA, ČESMA, ZELEN PRSTEN
NA VODI... Traganje za vodom u bezvodnim krajevima, traganje je za ljepotom, za igubljenim vremenom, za
istinom... Svaka Ćamilova riječ je zlatnik, koji ne tamni pred vremenom.
Naprotiv, dobija ljepši i neporlazniji
sjaj i dublji eho.
Junak jedne priče, skrhan tugom, zbog smrti svoga brata, kaže:
„U ovom snaduku je moj brat. On je
pio vodu s ove česme, ovaj moj brat
koga u sanduku nose, a sada je više
neće piti. De, napijte se vi ove vode,
vi što ga nosite, dobro se napijte zbog
njega“.
Nakon što je izgovorio ove riječi,
otvorio je pokopac sanduka da njegov
brat još jedanput „vidi“ vodu. A kada
je povorka odmakla, gledao je za njim
kao domaćin koji ostavlja svoj dom,
43
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Ispod kuna kod Ćamilove česme
pa se i sam napio za pokojnika. A
voda je odlazila i tekući niz ševar umirala. Nad njom su se rojili leptiri, a za
tužnom povorkom ostao je samo mirs
čamovine.
Tako teku Sijarićeve vode, tako
umiru njegovi junaci, vode žedni.
Svaki smrtnik, odlazi žedan, sa ovog
svijeta. Života žedan. Života kojeg se
nikada do kraja ne napije. Odlazi,
uvijek prikraćen, s tom žeđi, koja se
nastavlja, iz pokoljenja u pokoljenje.
Na ovoj bihorskoj zemlji. Ali i na svakoj drugoj zemlji, svuda gdje ima
čovjeka, gdje ima života! Otuda tolika
žeđ kod Sijarićevih junaka u njegovim
pričama. Niko se do kraja nije napio
života.
Žeđ je i metafizički motiv koji on
vješto varira u svojim prozama.
Pisao je i o ovoj česmi, oko koje
smo danas okupljeni, i zapisao:
„Bilo je pravo uživanje umivati
se na našoj seoskoj česmi i zatim,
umiven i osvježen, sjesti u hlad pod
44
jedno od starih granatih stabala
koja su rasla pored vode. A još veće
uživanje bilo je odatle, ispod stabla, iz
hlada, a sa trave meke i zelene, gledati tamo pred sobom vodu kako iz
česme ruči u korito i kako na česmu
plašljivo, odozgo sa grane, sleti ptica
i po njoj skakolji, zaranja u vodu sa
kljunom i pije. Pokvasi krila, strese ih
i odleti. Ponekad ih na česmu padne
i po desetak i ja se tada ne mičem,
ne dišem, nek se ptice napiju. Oslobode se, pa slijeću i na korito i oko
korita na mokro kamenje i što sve ne
čine sa krilima i vodom za tih svojih
nekoliko minuta, a onda, uplašene,
ko zna čim, prhnu i utonu gore među
grane.“...
Mogu se izmijeniti predjeli u kojima su nastale ove riječi i ove priče,
može i drveće nestati koje raste kraj
izvora i česme... Mogu i sami izvori
presahnuti... Mogu pobjeći u zemlju,
i to se dešava, usled tektonskih ili
nekih drugih poremećaja, ali će živjeti
Sijarićeve priče, njegovi najljepši izvori. Oni nikada neće presahnuti. Dok
bude knjige i priče. Dok bude čovjeka
i žeđi, za vodom i pričom.
Ti izvori su i vječni. Oni izviru iz
dubine ljudskog bića, iz dubine vremena, pa zato ne mogu presahnuti.
Žuboriće dok bude čovjekovog
glasa. Žuboriće u riječima, u dušama
ljudi koji žive na ovoj bihorskoj zemlji.
U dušama svih ljudi, bilo gdje i bilo na
kojoj zemlji.
Siguran sam da se danas, sa
ovim izvorom, koji vri iz dubine zemlje, vraća Sijarićeva duša, koja nam
ponavlja one davno izgovorene riječi:
„Sve dobro treba da spava u trezorima i da kao rijeka ponornica ispliva
na površinu kad sazri“.
Ova jednostavna rečenica, poruka je ukupnog Sijarićevog djela, ma
gdje on bio i i ma u kom vremenu
živio. Ona je svevremena, kao što je
Sijarić svevremen pisac.
Šipovice 4.avgusta 2013.
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Festival priče “Zavičajne staze Bihor 2013.”
Vijek od
Ćamilovog rođenja
Veče nagrađenih pisaca:
M. Rastoder, Safet SIjarić, Stamen Milovanović, Abid Jarić,
Mehmed Đedovića, Saudin Račić i Selma Rastoder
U organizaciji Centra za Kulturu Bihor i Centra za seoski razvoj u
petnjičkom vilajetu održana je VI kulturno-turistička i razvojno podsticajna manifestacija Zavičajne staze, i II Festival priče inspirisane
Bihorom. Uz podršku; KUDa Bihor, FK Petnjica i respektabilnih
udrženja u dijaspori kakva su; Zavičajni klub“ Bihor“, Centar za kulturu Montenegro Študgart, Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih
prava u CG, Bošnjački savez Montenegro Njujork, Udruženje građana
Sandžaka u Sarajevu i drugih prijatelja ostvaren je program o kojem će se još dougo pričati. Bez obzira na neke sitno-politikantske
opstrukcije, Festival priče Zavičajne staze Bihor 2013, pokazao je da
se širi krug onih koji shvataju da je Bihor naša iskonska odrednica
za ponosito isticanje u Crnoj Gori i svakom drugom odredištu.Da se
to cijeni u Podgoriciu i Sarajevu a naročito u organizacijama naših
zemljaka u dijaspori kje se bez kompleksa identifikuju sa Bihorom a
time sa sobom, svojom Državom i Društvom u kojem žive.
Oktobar, 2013.
Piše: Mirsad Rastoder
Z
nam da će vam nedostajati
detalji koje ste priželkivali ali
ovdje nije moglo da stane
sve, što smo učinili za zavičaj i za obilježavanje Vijeka od Ćamilovog rođenja. Krenuli smo sa željom
da afirmišemo kulturne vrijednosti,
stvaraoce, organizacije i gradove koji
su na bilo koji način bliski Bihoru i gle
čuda: svi su se rado odazvali da dođu
u Petnjicu. Od svečanog otvaranja,
12. jula do 10. avgusta u programima
Zavičajnih staza učestvovalo je preko 70 istaknutih autora, stvaraoca i
analitičara. Preko 500 članova kul-
45
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Veče Sarajeva u Petnjici
turnoumjetničkih društava, recitatora, solista, takmiočara. A program u
cjelini pratilo je blizu 5000 posjetilaca. Na samom početku manifestacije
otvorena je izložba školskih radova “U
Ćamilovom zavičaju”, a potom izveden suptilno pripremljen recital ,,Naši
stari” po stihobvima velkog pripovjedača.
Pred prepunom salom Centra za
kulturu, iste večeri održana je regionalna smotra folklora gdje su se ljepotom narodnih igra nadmetali mladi iz: KUD “Izvor” iz Kiseljaka (BiH),
KUD “Đerdan” iz Vitomirice (Kosovo),
KUD“Komovi” iz Andrijevice i KUD
”Bihor” iz Petnjice. Vedrinu pjesme i
igre obasjale su bihorske Lile i najavile svečanosti koje se pamte. A to je
zapazila i profesorica Mirsada Šabotić koja je govoreći o prvoj zbirci priča
46
inspirisanih našim krajem «Buđenje
Bihora» konstatovala.
U programima Zavičajnih staza
učestvovalo je preko 70 istaknutih
autora, stvaraoca i analitičara. Preko 500 članova kulturnoumjetničkih društava, recitatora, solista, takmičara. A program u cjelini pratilo
je blizu 5000 posjetilaca.
- Sintagma Buđenje Bihora nema
samo regionalni karakter ona je ovom
knjigom dobila univerzalne dimenzije.
“Ova knjiga je kao niska bisara,
dragulj bihorskog kraja u kome će te
pronaći sebe, svoje najbliže, svoju
braću i sestre, prijatelje i rođake koji
negdje daleko vode borbu za svoju
egzistenciju. Pronaći će te svoje djedove i nane i razumjeti da imate svoj
jezik, kulturu,svoju istoriju svoju sadašnjost ali i budućnost”, istakla je
Šabotić.
Mirsada je ocijenila da je Buđenje Bihora, most od riječi koji je spojio
autore iz bivše Jugoslavije i evropskih
zemalja. Iako nas je razdvojilo vrijeme, ova knjiga je svjedočanstvo da
se riječju i ljudskošću opet spajamo,
kazala je Šabotić.
Njena zapažanja samo potvrđuju
da su Zavičajne staze, u proteklih 6
godina, inspirativno otišle daleko, široko i da je pokrenuta radost kreativmog druženja, susretanja, prebiranja
po baštini i tradiciji, domaštavanja i
realizacije ideja koje nas oplemenjuju. Posebno kroz drugi Festival pričeZavičajne staze - Bihor 2013., koji je
pored itzvorišta Trpeške rijeke otvoren
stihovima Ćamila sijarića, saopštavanjem odluke Žirija i predstavljanjem
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
Veče Podgorice u Petnjici
Hamdo Kočan, Žuti Serhatlić sa
orkestrom i KUD KIC Budo Tomović
knjige u izdanju Centra za kulturu Bihor «Strah od behara” Refika Ličine.
Književnika koji je odavno uvažen
u regionalnim i drugim državama, a
ova zbirka novela je prva knjiga ovog,
međunarodno poznatog, pjesnika,
prevodioca i pripovjedača objavljena
u Crnoj Gori.
“Malo ko može poput pjesnika
Refika Ličine opisati obične ljude i
njihovo preživljavanje usred ratnog
požara i pritiska. On nas prisiljava da
osjetimo strah u zraku i u isto vrijeme
mirs šipuraka i oraha koji dozrijevaju.»
zapisao je šveđanin Hokan Olsson.
U okviru Festivala Zavičajne staze, objavljena je i promovisana Zbirka
pjesama «Iza mene» Envera Muratovića. Održane su promocije: Islamska
baština u knjigama Bajra Agovića,
«Dan sjećanja» i druge knjige Rifata
Rastoder u izdanju Foruma, «Sofra»
- Ervina Spahića, Poetsko pedagoški
opus mr Avdulaha Ramčilovića, Zavičajna lirika Ferida Muratovića.
Naročitu pažnju istaknutih ličnosti i brojne publike osvojilo je Veče Sarajeva u Petnjici sa svim elementima
raskošne prezentacije kulturnih i ljudskih veza koje su iskazane stihovima
i riječima: Zumbera Muratovića, Jasmine Hanjalić, Ismeta Ramčilovića,
Šemsudima Hadrovića, prof Dr Rifata
Škrijelja, Džeka Muhovića i drugih
Oktobar, 2013.
učesnika.
Slično je bilo na dan Opštine Petnjica, 4.avgusta, kada je uz podršku
sekretarijata za kultuiru glavnog grada, koji vodi Hamdo Kočan održano
Veče Podgorice u Petnjici začinjeno
profesionalnim koreografijama KUD»Budo Tomović», orkestrom i solistima ali i besjedoma o Bihorcima koji
su svojim djelima izgradili čvrste mostove izmeću Petnjice i Podgorice. Takve puteve saradnje i prijatelstva sa
Luksemburgom razvija Zavičajni klub
Bihor čije su aktivnosti, dobročinstvo i
Reviju Bihor znalački predstavili Remzija Hajdarpašić, Sabit Šabotić, Esko
Halilović i Faiz Softić. I tako, mogli bi
još mnogo toga nabrojati, sa planinarskih pohoda, o likovnoj kolonoji u prirodi i ambijentalnim takmičenjima ali
bi nas to udaljilo od II Festivala priče
Zavičajne staze Bihor 20013.
Na ovogodišnji konkurs za priču
inspirisanu Bihorom pristiglo je 38, a
Žiri je pregledao 35 tekstova pod šifrom, jer tri priče nijesu ispunile uslov
anonimnosti pa su po prpopozicijama
isključene iz konkurencije za nagrade.
Žiri Festivala priče koji su činili
istaknuti književnici Safet Sijarićpredsjednik, Ognjen Spahić i Faiz Softić-članovi, odlučio je (bodovanjem)
da prva nagrada pripadne Stamenu
Milovanoviću iz Niša za priču ,,Todor
Željkin ″, druga Abidu Jariću iz Zenice,
za priču ,,Pismo″, a treća Mehmedu
Đedoviću iz Kalesije za priču ,,Bilo dijete i nema ga više″. Na predlog žirija
specijalne nagrade za autentično bihorsko pripovjedanje dodijeljene su;
Seadu Ramdedoviću za priču Fursatluk i Šemsudinu Hadroviću za priču
Havadža koje su ušle u najuži izbor.
U opširnom obrazloženju istaknuto je
da se Festival nije zadržao u lokalnim
ili granicama jednog naroda već je ne
mareći za teritorijalne međe i kojekakve nacionalne podjele, poprimio jedan prilično univerzalan karakter.
Prvu nagradu za priču, plaketu i novčanu nagradu od 400 eura
u ime ZK «Bihor» uručio je član UO
ovog udruženja Esko Halilovići tom
priliko biranim riječima pohvalio
Festival, napominjući da ulaganje u
kulturu mora imati svoje rezultate, a
da će ZK «Bihor» uvijek biti na strani zdravih i za ovo područje korisnih
projekata.
- Stavljeno je na papir i par neobičnih priča o mogućim slučajevima
iz prošlosti koje, od usta do usta, decenijama opstaju u narodu. Međutim,
darovani smo i određenim brojem vrlo
dobrih, pa i pokojom veoma snažnom
i upečatljivom pričom, gdje dominira
tematika našeg doba, od mukotrpnog
47
Kultura, obrazovanje, baština
Islamska baština u knjigama Bajra Agovića
tranzicijskog preživljavanja do bolnog
egzodusa i teške nostalgije za rodnom grudom i napuštenim domom.
Među, bodovno visoko rangiranim
pričama našle su se i “Odlazak” Nikice Banića iz Inđije i “Slučajni susret”
Remzije Hajdarpašića, koji su podijelili četvrto mjesto.
- ODLAZAK je originalna i duhovita
priča o današnjem, takozvanom tranzicijskom vremenu u kom je čovjek, sam
i prepušten sebi i vlastitim sposobnostima, doveden u situaciju da se dovija
na najneobičnije načine, ne birajući
pritom sredstva da ostvari cilj.
- SLUČAJNI SUSRET, odlično i
satirički nepoštedno udara u teški
kompleks našeg neukog siromaška
Revija FORUM
Refik Ličina “Strah od Behara”
koji se, izgubljen u savremenoj Evropi
i muftačan (zavisan), stidi svog identiteta i porijekla, - saopšteno je tokom
večeri - Književnost i dijaspora.
Iz Trpejzi i Petnjice slojevita priča
odvela nas je do Godijeva i Šipovica.
Posjetili smo biblioteku i Ćamilovu
rodnu kuću a izuzetno nadahnute besjede o velikom piscu kod njegove Dobre vode održali su uvaženi književnici
Faruk Dizdarević i Miraš Martinović.
Pod naslovom, - Vijek od Ćamilovog rođenja, na značaj njegovog
književnog djela za kulturnu baštinu
Crne Gore i regiona, podsjetio je; Dr
Asim Dizdarević, a potom je spontano
krenuo hodajući književni čas.
Do kasno popodne, u bašči ĆaVeče nagrađenih za priču
48
milove rodne kuće, svoje stihove,
poetizovana sjećanja i zapažanja, govorili su, Fehim Kajević, Refik Ličina,
Redžep Nurović, Miraš Martinović,
Kemal Musić , Faiz Softić, Safet Sijarić, Branka Bogavac, Ruždija Kočan,
Bogić Rakočević, Abaz Dizdarević,
Mirveta Islamović, i drugi stvaraoci koje su toplo dočekali; rodbina,
mještani Šipovica, Godijeva i čelnici
bjelopoljskei institucije “Ratkovićeve
večeri pojezije”. Gotovo nestvarna ljepota ovog susreta, vjerovatno će ući u
mnoge književne tekstove kao što je
postala dio svakodnevnih razgovora i
prepričavanja tokom ljeta i dalje.
Nekoliko dana poslije boravka
na Festivalu u Bihoru, Novinarka i
publicistkinja Branka Bogavac dobila je Orden viteza umjetnosti i
književnosti, nagradu koju dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture i
koja spada u četiri važna odlikovanja
Francuske. Od srca joj čestitamo.
Bez obzira na neke sitno plitikantske opstrukcije, Festival priče
Zavičajne staze Bihor 2013, pokazao
je da se širi krug onih koji shvataju da
je Bihor naša iskonska odrednica za
ponosito isticanje u Crnoj Gori i svakom drugom odredištu. Da se to cijeni u Podgoriciu i Sarajevu a naročito
u organizacijama naših zemljaka u
dijaspori kje se bez kompleksa identifikuju sa Bihorom a time sa sobom,
Oktobarl, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Zbirka pjesama “Iza mene” Envera Muratovića
svojom Državom i Društvom u kojem
žive.Na svemu što smo učinili zavide
nam i kopiraju nam djelove programa
u susjednim opštinama, a dok ovo
pišem (14. septembra) saznajem da
se ovih dana organizuje pohod Njegoševim stazama. Neka, i to je znak da
smo ispred i da Bihorce niko ne može
preteći ako bar djelić svojih mogućnosti ujedine u Bihoru i oko Bihora. Sve
drugo može ličiti na Slučajni susret,
Fursatluk ili Duhanski dim.
UTISCI SA FESTIVALA
Mehmed Đedović:
Teško je ocjenjivati tuđi tekst i
ta odgovornost je uvijek na onima
koji imaju taj zadatak. Teško, jer priča nije sportska disciplina da se vidi
ko je brže trčao na sto metara. Ja i
ne pišem zbog nagrade, ali bih lagao
ako bih rekao da nagrade nisu bitne.
Slušam obrazloženje žirija koji čine
sve sami majstori svoga posla: Sijarić, Softić, Spahić i konstatujem da su
uložili silnu energiju da nagrade priču
zadajući pri tom vrlo visoke kriterije, i
trudeći se da sve bude kako valja.Da
se na ovaj način i sa ovom ozbiljnošću
dodjeljuju književne nagrade u Bosni
rezultati bi bili potpuno drugačiji, a dobitinik bi bila knjiga, a ne pisac, onako
kako je u Bihoru dobitnik priča, ko god
Oktobar, 2013.
Mehmed Đedović i Šefko Balijagić iz KC Študgard
da je potpisnik iste. Nekako sam siguran da bi Ćamil bio ponosan na svoje
Bihorce zbog ovoga što sada rade.
Stamen Milovanović:
Poruka 15.08 2013
Dragi Mirsade, Dragi Zavičajci,
danas sam gostovao na Niškoj televiziji. Govorio sam o Bihoru, Petnjici i
festivalu koga vi s puno ljubavi negujete. Mojim Nišlijama sam kazao da
je red da se i mi ugledamo na vas,
da niški intelektualci treba da ulože
napor da bar pokidane kulturne veze
ponovo uspostavimo. Pozvao sam i
pisce iz Regiona da se uključe i odazovu na vaš konkurs. Sad kad su se
slegli utisci koje sam iz Petnjice poneo mogu da kažem da mi je vaša nagrada najdraža iako mi nije ni prva
ni jedina. Najdraža zato što sam video s koliko napora i entuzijazma vi
to radite. Bilo bi neophodno da vam
i Ministarstvo pomogne kako bi se
tradicija produžila jer ste vi nadrasli
lokalni i regionalni značaj. Nadam se,
i želim, da će se to i ostvariti. Govorio
sam i o Safetovom romanu i o jeziku
koji koristi a koga sam ja s radošću
upijao postajući bogatiji za još jedan
dijalekt koji mi se otvorio i svom svojom lepotom pokazao.
Dragi Čovečino, hvala Ti što si
me još jednom uverio da nema loših
ljudi, da samo treba ljude upoznati i u
to se uveriti.
Srdačno Vas pozdravlja Stamen
iz danas prijatnog Niša. Abid Jarić:
- Prvi put sam bio u Petnjici
2012. godine. Primio sam nagradu i
upoznao neke ljude.
Ovoga ljeta opet sam Petnjici. Nijesam došao zbog nagrade iako sam
je i ovoga puta dobio. Došao sam
zbog ljudi. Tih čestitih Bihoraca koji i
bez kucanja ulaze u tvoje srce i tu se
nastanjuju zauvijek kao tvoji najdraži.
Ako više i ne budem boravio u Bihoru,
ja ću do kraja života ostati na „Zavičajnim stazama“.Ne kao gost, nego
kao drag prijatelj koji svaku stopu
„Zavičajne staze“ mjeri snagom otkucaja vlastitoga srca.
Podsjećanje,
Kao što je poznato, Abid Jarić je
prošle godine sa pričom Sahat pobijedio na prvom festivalu. Stručni žiri
je tada, ali i ove godine, konstatovao
nesumnjiv kvalitet pisanja zeničkog
pisca koji nema nikakve veze sa Bihorom i Sandžakom, a napisao je priče
koje su vrlo slikovito prožete toponimima, adetima i mentalitetom Bihoraca. Organizatori su Jariću ponudili
da bude u ocjenjivačkom žiriju naredne godine.
49
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Povodom romana „Majko zašto“ Mirsade Bibić Šabotić
Zlo ne može donijeti dobro
Čovjek zbog svojih predrasuda, nerazumijevanja, netolerancije, nesuglasica srlja u propast,
kazala je književnica Mirsada Bibić Šabotić koja je nedavno u Rožajama i Podgorici predstavila svoj roman „Majko zašto“. U intervjuu za Radio Crne Gore koji Forum Bošnjaka integralno
prenosi Mirsada navodi da se u glavnoj junakinji njenog romana može prepoznati svaka žena
kojoj je želja za ravnopravnošću oduzela slobodu i mir
Autorka: Nada Vuković
M
irsada Bibić Šabotić, je
novo ime na crnogorskoj književnoj sceni.
Predstavila se romanom
„Majko, zašto“ kojim je otvorila teme
teške i tužne prošlosti žena sa prostora Balkana.
Junakinja Vašeg romana, Fahrija, je lik čiju sudbinu određuju
ljudi i to svojom neodgovornošću,
a ne Bog. Iako se kritičari slažu da
se radi o apsurdnom liku, rekla bih
da su nam slične sudbine poznate,
da u Fahriji prepoznajemo žene koje
smo sretali ili srećemo a koje nijesu
uspjele da se izbore sa životom i sredinom u kojoj su živjele.
Fahrija je, s jedne strane, savremena žena, ima svoje stavove i svoju
filozofiju života, a s druge, zarobljena
je i sputana patrijarhalnim moralom,
koji ne izvire iz njene svijesti već iz fatalizma čiji je uzrok čovjek. Na žalost,
iako živimo u 21. vijeku, iako govorimo o rodnoj ravnopravnosti, stava
sam - da je praktično nema jer, htjeli
da to priznamo ili ne, emancipacija je
još više unazadila ženu. Savremena
žena se školuje, obrazuje, prosvjećuje, ali i dalje ostaje majka i domaćica
i najviše je cijenjena kao takva. Na-
50
metnuta joj je još jedna obaveza da
zarađuje, ali to nikako nije umanjilo
njene frustracije. Rekli bismo da ima
svoj dinar u džepu i da je svoj čovjek.
Međutim, upravo ta njena želja za ravnopravnošću oduzela joj je slobodu i
mir koji je imala, jer porodica ne trpi,
ne razumije. Rijetko je kada u pravu
samo zato što je - žena. Naravno da u
našem društvu ima žena koje svoj život grade kako hoće i žele, ali su rijetke i zasigurno vode tešku borbu da bi
se izborile. Fahrija je metafora takve
žene. Fahrija je Antigona, Sofka, Koštana, Hasanaginica. Fahrija sam ja,
vi; ona je žrtva predrasuda, stereotipa
i humane ljudske otuđenosti. Njena
apsurdnost je svevremena i univerzalna i ona je prototip odnosa društva
prema ženi kroz istoriju, ali i danas.
Ovo ne kažem kao feministkinja, već
kao osoba koja trpi samo zato što je
žena. Na kraju krajeva, diskriminacija
žene je na svakom koraku i koliko god
smo zastupljene u drustvu, ostvarenje
političkih i zakonskih prava nije riješilo žensko pitanje. Zašto? Zato što će
Edina i Ahmeda iz mog romana uvijek
biti, bez obzira na protok vremena.
Fahrija je majka bebe crne puti,
bez ikakvog svog učešća u toj, kako
sama doživljava, prevari života. Niko
joj ne vjeruje, osim majke, koja je
dobro znala da će njena Fahra roditi
crno dijete, zato što je sama imala
vanbračnu vezu sa crncem dok je boravila u Libiji. Ova igra sudbine podsjeća nas na onu praiskonsku kletvu
da će đeca platiti grijehe roditelja.
Dakle, u vašem romanu grijeh je veći
od života nevinog?
Treba se osvrnuti na život i uočiti
ugroženu ljudsku egzistenciju. I istorija je pokazala da su upravo nevini
najviše bili žrtve ljudskog bezumlja.
Citiraću knjizevnika Zaima Azemovića
Ako neće u papuče, hoće na unuče.
Znači, neka ne očekuje niko da će zlo
donijeti dobro. Upravo je ovo bila poenta priče. Danak mora da se plati i,
na žalost, najčešće taj danak plaćaju
nevini.
Biblijski motiv preljube i grijeha
imenujete zločinom. Čak tolikim da
pripovjedač ne dopušta ocu đeteta
da shvati da se radi o njegovoj krvi, o
njegovom nasljedniku. Pitam Vas da
li je boja kože toliko bitna da predstavlja barijeru za Edinovo saznanje
o vlastitom nasljedniku i da li je preljuba samo kamuflaža za neke mnogo dublje ukorijenjene predsrasude
patrijarhata na našem prostoru, mislim konkretno na rasizam?
Iz istorije književnosti saznajemo
da su pisci bili velike kosmopolite, i ja
im se pridružujem.
Nije mi primarna bila boja kože
kada je u pitanju osornost Edinova
i Ahmedova prema Fahriji. Cilj mi je
bio da ukažem na činjenicu da čovjek
zbog svojih predrasuda, nerazumijevanja, netolerancije, nesuglasica srlja u propast. Svjedoci smo ukupnog
dešavanja u savremenom društvu,
toliko je mržnje među ljudima na poOktobarl, 2013.
Revija FORUM
Kultura, obrazovanje, baština
litičkoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj
osnovi i sve zarad utilitarnosti. Međutim, kod Edina i Ahmeda to nerazumijevanje se pretvorilo u ponos čije
žrtve su najnedužniji i najneviniji - djeca. Slično kao u baladi Hasanaginica.
Boja kože je samo motiv iza koga se
krije složeniji problem.
U romanu,, Majko, zašto?” osvrćete se i na period kad je krajem
devedesetih Crna Gora primila veliki
broj izbjeglica sa Kosova. Sigurno nikome nije lako da se ni nakon više
od deceniju podsjeća na ta strašna vremena kad se najlakše gubila
glava. Bez ikakve namjere da dokumentaristički zabilježite zločine u
Bukovici i Kaluđerskom lazu, ipak ih
pominjete u romanu, tako da se čitalac naježi, jer nam se svima moglo
nešto slično dogoditi. Na taj način
i literatura koja se bavi sasvim drugim temama postaje angažovana.
Jeste li saglasni?
Platon i Aristotel u svojim poetikama navode da je književnost mimezis, što znači podražavanje prirode
a ja dodajem da je književnost i autentičnost prirode kombinacija fikcije
i stvarnosti. Ja sam ovim romanom
donijela inovacije u književnosti, u
romanu 21. vijeka. Za razliku od postmodernista, koji u velikoj mjeri primjenjuju dokumentarnost i prototipe
iz svoje sadašnjosti, ja direktno idem
na autentične događaje i likove do
te mjere da sam i bila svjedok nekih
dešavanja u ovom romanu. Saglasna
sam sa vašim misljenjem. Angažovana književnost nam je potrebna da bi
se oslobodili, da bismo se osvijestili.
Ja ne sporim klasična djela, ali smatram da u savremena beletristička
djela treba unijeti dokumentarnost
kombinacijom poetskog i aktuelnog,
upravo onako kako sam ja učinila u
svom romanu. Vjerujem da sam ovim
romanom jače istakla neke savremene probleme. Ipak, nijesam utilitaristički prišla problemu kao Tolstoj u
Oktobar, 2013.
Mirsada Šabotić “Majko zašto”
Ratu i miru. Fragmenti iz romana koji
opisuju rat na Kosovu iznikli su iz mog
kosmopolitskog duha, bez namjere da
pronalazim krivca jer Smrt svakog čovjeka umanjuje i mene, jer i ja činim
čovječanstvo i zato nikad ne pitaj za
kim zvono zvoni, zvoni za tobom. Prema tome, u književna djela treba unijeti što više mišljenja, što slobodnijih
razmjena informacija i veći rad na produhovljenju, na slobodi i oslobađanju,
ali treba biti realan, treba biti čovjek
sa velikim Č, na čiju stranu sam se
iskreno svrstala, a ne na stranu nekih
društvenih ideja, pokreta i sl.
Svijetle trenutke Fahrijinog života obilježila je prijateljica Biljana.
Prošle su zajedno i neke ratne trenutke. Ipak, na kraju sve blijedi, poslije smrti glavne junakinje, ni ona s
kojom je Fahra bila najbliža, ne zna
što joj se desilo, već samo prolazi
pored puste kuće sa neprijatnošću
koju brzo odagnamo da bismo nastavili živjeti. Je li to poruka da prijateljstva u ovom vučjem svijetu zapravo
i nema? Ili poslije smrti nekoga bliskog jednostavno ostaje samo pustinja i muk?
Albert Kami je rekao Prijateljstvo koje je prestalo da postoji kao
da nikada nije postojalo, a jedna od
prosvjetiteljskih ideja Dositeja Obradovića glasi Čovjek u čovjeku treba
da gleda sebi bliskog, bez obzira na
vjeru i zakon. Ja sam se pozvala na
ideje ovih umnih ljudi, proradio je
glas moje savjesti kada sam gradila ova dva lika i vjerujem da ćete se
usaglasiti sa mnom da je prijateljstvo
između Fahrije i Biljane bilo jako kao
klada, puno ljubavi i razumijevanja.
Odaću vam jednu tajnu. Počela sam
da pisem drugi dio romana. Zitova
sudbina nije zapečaćna, jer vjerujem
da nam život pruža alternativu. Upravo će u drugom dijelu romana Biljana
biti rezoner i dati rasplet čitavoj situaciji. Ona će spojiti Zita i Edina, spraće
ljagu sa Fahrijine duše i razbiće tajnu
okovanu Fahrijinom smrću, jer prijatelj će možda otići da živi negdje daleko, tako daleko da ga, možda, više
nikada nećemo sresti, ali, ipak, on je
dio nas zauvijek.
Apsolutni apsurd života u romanu ne predstavlja Fahrijin lik, već lik
njenog navodnog oca Kema. Njemu
smrt dolazi kao spasenje. Kemo nema
snage da se bori ni sa Valjboninom
braćom, ni sa mislima o malom Zitu,
pa čak i za bjekstvo u inostranstvo. On
je uplašen rođen, zar ne?
Kemo je, djelimično, kafkijanski
lik. U prirodi čovjeka je da se bori i
izbori. Kemo, iako je u sebi čuo glas
svoje humanističke savjesti, koja se
sastojala u ljubavi prema Fahriji, čini
51
Kultura, obrazovanje, baština
tragičku krivicu i utapa se u svjesnu
melanholiju, a i u podsvjesni bunt,
prezir, protest i sve drugo. Njegovo
stradanje je pomalo paradoksalno i
apsurdno, kao što je i život čovjeka.
Kemo nije rođen uplašen, svi smo mi
srećni rođeni, to nam je dar od Boga,
samo nam tu sreću kasnije ugrožavaju drugi, a na nama je izbor. Trebalo
bi u životu pronaći svjetlost; ona je tu
u blizini, samo moramo imati snage i
krenuti stoički dalje. Zaključiću: Kemo
je simbol svih onih koji nijesu sposobni da se uhvate ukoštac sa životom i
da se odupru prolaznosti i tegobama
življenja.
Profesor Ismet Mujević je u recenziji za ovaj roman preporučio i
njegovu ekranizaciju zbog dramatične strukture i, kako je kazao, zanimljivog slikanja likova. Da li biste
uradili i scenario ako dođe do ostvarenja ove ideje?
Napomenuću da imam neke ponude za prevod ovog romana na albanski i turski jezik, a na Fejsbuku se
pojavio prevod jednog fragmenta na
engleskom. Trenutno mi je to glavna
satisfakcija. No, primamljiva mi je ideja mog cijenjenog kolege Mujevića. S
obzirom na to da iza sebe imam veliko
iskustvo u pisanju scenarija, i te kako
bih se prihvatila ovog posla. Roman
ima zanimljivu temu, opisane autentične događaje i vjerujem da bi zbog
svoje tematske specifičnosti uspjela
njegova ekranizacija. Siti smo trivijalnosti, sapunica i šunda.
Objavili ste veliki broj priča,
pjesama i stručnih radova. Vaš književni rad je profilisan i publikacijom
od dvadeset amaterskih pozorišnih
predstava đe ste se oprobali kao režiserka i scenarista. Želite li da tako
približite prave vrijednosti publici u
ovom vremenu obožavanja instant
literature?
Napomenuću da sam dosadašnji
svoj radni vijek provela s učenicima,
52
i to mi je, na neki način, izvor nepresušne energije koju posjedujem.
Literarni rad me uzdiže, produhovljuje i, što je vrlo važno, radim na svom
profesionalnom usavršavanju. Ipak,
najviše svoje intelektualnu i profesionalnu energiju, pored obaveza u nastavnom procesu, trošim u vannastavnim aktivnostima. Pozorište je moj
fah, pozorište je moje drugo ja. Borba
protiv korupcije, mita, lažnog morala,
dehumanizacije čovjeka, hipokrizije i
opšte destrukcije ljudskih vrijednosti
su teme u mojim pozorišnim predstavama, čiji sam i tekstopisac. Uspijevam da sklonim djecu sa ulice, kafića,
poročnih mjesta, a istovremeno doprinosim njihovom kulturnom ali i moralnom duhu. Saglasna sam sa vama
da instant literatura zauzima sve više
maha. Preplavljeni smo sapunicama
na televiziji, djelima trivijalne književnosti, koja se mogu naći na svakom
kiosku, a dobila su ulogu bestselera,
pa umjetnost, na žalost, polako gubi
bitku pred šund literaturom. Vjerujem
da ću svojim radom uspjeti da te mlade ljude usmjerim ka pravim vrijednostima čitalačke kulture i njenom
značaju koji ima u funkcionalnom opismenjavanju.
Saradnica ste Ispitnog centra
i Zavoda za školstvo čime ste dali
važan doprinos obrazovnom sistemu
Crne Gore. Što čitaju naša đeca u
školama, da li je reforma obrazovanja donijela boljitke?
Moram priznati da moja profesionalna saradnja sa Zavodom za
školstvo i Ispitnim centrom nije samo
dala doprinos obrazovnom sistemu
Crne Gore, već je mene i kao čovjeka i kao nastavnika profesionalno
uzdigla. Naučila sam da timskim
radom možemo doprinijeti obrazovnom i vaspitnom prosperitetu društva. Što se tiče reforme školstva u
Crnoj Gori, stava sam da je odlično
osmišljena, ali i pored toliko napora
nadležnih, kroz organizovanje radi-
Revija FORUM
onica, seminara i sličnih edukacija,
većina nastavnika, posebno onih sa
dužim radnim iskustvom, ne sprovodi
je u dovoljnoj mjeri, da li iz straha od
inovacija i nepovjerenja u novo tehničko doba - zbilja ne znam, ali sam
sigurna da je 21. vijek donio i novog
učenika i novog nastavnika i da, ako
bismo se upravljali po novim metodama i tehnikama, kojima smo edukovani na seminarima, onda bismo,
zasigurno, izbjegli loše rezultate na
Pisa testiranju, jer čitava reforma
školstva stremi ka funkcionalnom
opismenjavanju. Želim da kažem da
tradicionalna metoda u nastavi nije
iskorijenjena i da, na žalost, slobodno mogu reći da većina nastavnika i
dalje koristi monološku metodu, koja
je najveća opasnost za kreiranje pasivne nastave, jer pasivna nastava
stvara pasivnog slušaoca a učenik ne
smije da bude pasivni slušalac, već
aktivni učesnik na času. Razumjećete me ako kažem da učenici moraju
da budu aktivni 80 posto na času a
ostalih 20 posto pripada nastavniku.
Pitali ste me što učenici i koliko čitaju. Na žalost, moram Vas razočarati.
Čitalačka kultura u našoj državi je
svedena, globalno gledano, na nizak
nivo. Učenici sve manje čitaju. Između ostalog, jedan od krivaca je i internet, jer mnogi sajtovi pružaju prepričana djela. Ipak, to je samo jedna
strana, drugi krivci smo mi nastavnici.
Učenika treba zainteresovati, dati mu
ulogu istraživača, motivisati, probuditi mu volju za čitanjem, dati mu istraživačke zadatke. Međutim, ima onih
koji čitaju, ali je njihova pažnja usredsređena samo na školsku lektiru, a to
je nedovoljno. Ponoviću, reforma je
dobro osmišljena, ali, kao i za ostale
velike projekte, treba vremena, rada,
tolerancije i strpljenja. Vjerujem da
će Ministarstvo prosvjete i sporta i
svi mi Crnoj Gori istrajati u realizaciji
reforme obrazovanja, koja je, ponoviću, još u tranziciji. Više ljubavi, rada i
razumijevanja i - uspjećemo.
Oktobarl, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Džeko Hodžić na Barskom ljetopisu
Umjetnički
znakovi stradanja
- Nije božje da smišlja zlo, ljudi su ti koji su ga smislili. Želim da to zlo konzerviram da ga
postavim u galerije i dam mu estetsku dimenziju, kako bi ljudi razmislili da li je trebalo...
Piše: Emir Pašić
A
kademski umjetnik iz Bosne i Hercegovine Džeko
Hodžić predstavio se crnogorskoj publici kompleksnom izložbom koju čine slike,
crteži, instalacije i objekti u kombinovanim tehnikama iz ciklusa “Ljudi iz sjene - Stradanja”. U njima,
kako je zapisala istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović, urednica likovnog programa Barskog
ljetopisa, “umjetnik višedecenijski
varirajući opservira osnovna duhovno-egzistencijalistička pitanja
čovjeka i svijeta u kojem živimo”.
Izložbu, koja je trajala od 1.avgusta do kraja “Barskog ljetopisa”,
otvorio je ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori Izmir Talić.
Većina u Crnoj Gori zna za
jednog Džeka, to je virtuoz sa loptom, a ovaj put vam s ponosom
možemo prikazati jednog drugog
Džeka – virtuoza u umjetnosti –
kazao je Talić.
Džeko Hodžić je jedan od
najznačajnijih bosanskohercegovačkih likovnih stvaralaca. Rođen
je 1950-te godine u Godijevu kod
Bijelog Polja. Od studentskih dana
Oktobar, 2013.
Gvozdenović i Dž. Hodžić
živi i radi u Sarajevu gdje je završio
Likovnu akademiju i gdje su mu
mnoga ostvarenja nestala za vrijeme rata. Izlaže od 1970. godine.
Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, Udruženja Arbeitskreis 68 Wasserburg
i udruženja Kunstverein Erlangen
e.V. u Njemačkoj. Učestvovao je na
oko 400 kolektivnih i preko 60 samostalnih izložbi, dobitnik je više
nagrada i priznanja za svoj rad, o
kojem svjedoči i pet objavljenih
monografija. U najnovijoj monogra-
fiji je na više od tri stotine stranica
predstavljeno njegovo umjetničko
djelo.
Književnik Tvrtko Kulenović
konstatuje da je Džeko umjetnik
ideja, ili za naš kontekst, preciznije
rečeno, umjetnik od ideja.
„Ova definicija može značiti
dvije stvari: prvo da je u pitanju
umjetnik koji ima poseban stav u
odnosu na stil i jezik umjetnosti,
na tradicionalno ili inovativno rješavanje tehničkih problema umjetnosti, i drugi: da je u pitanju umjet-
53
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
nik koji ima poseban stav prema
stvarnosti, prema događajima u
svijetu, prema ljudima oko sebe“,
navodi se u umjetničkoj kritici Kulenovića.
Stvari koje opominju
U dvorcu kralja Nikole u Baru
prikazao je oko 120 eksponata,
instalacija, radova u drvetu, slika,
ličnih stvari, koje opominju ljude
na uništavanje kolektivnog pamćenja i materijalne kulture uopšte.
- Ciklusu sam dao univerzalno značenje tako da se može postaviti u bilo kojoj zemlji gdje se
vode ratovi. Pod nazivom “Stradanje” mislio sam na sve ono što
nesretni rat nosi sa sobom, a to je
stradanje imovine, genocid, ubistva, kulturocid, urbicid... Između
ostalih, postavljena je i fotografija
koja svjedoči o turbulentnim vremenima, o dvoličnosti te tri slike iz
novog ciklusa, pojasnio je Hodžić.
U stvaranju djela Hodžić koristi raznovrsne materijale, dovratke
vrata, prozore, smole, vosak, a to
je, kako kaže, „njegova borba sa
tehnologijom, neimaštinom“.
- Izložba nastaje još od 1986.
godine i ima nekoliko podciklusa
kroz koje sam provukao sve ono
loše što se dešava u ratovima.
„Ljudi iz sjene“ su ljudi koji su nas
lagali, pa je inspiracija za ciklus
nastala otprilike kada je počela
da se rastavlja naša bivša država
Jugoslavija. Malobrojni su oni koji
su tada osjetili suštinu tog zla, čak
su mi neki kritičari prebacivali da
se „borim sa vjetrenjačama“- kaže
Hodžić.
- Nije božje da smišlja zlo, ljudi
su ti koji su ga smislili. Želim da to
zlo konzerviram da ga postavim u
galerije i dam mu estetsku dimenziju, kako bi ljudi razmislili da li je
trebalo spaliti Aleksandrijsku bibli-
54
Hodžićevi radovi sa izložbe u Baru
Oktobarl, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Traganja za smislom
Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti
Naziv ciklusa „Ljudi iz sjene-Stradanja“ sarajevskog umjetnika
Džeka Hodžića eksplicitno ukazuje na tematski ishodišni punktum
autora, koji se višedecenijski ponavlja/obnavlja donoseći uvijek
znakovnost više u odnosu na „zadati“ koncept. Uopšte uzevši bogati stvaralački opus Džeka Hodžića, primjećujemo da je ideja osnovni
stožer i nosilac djela, koji određuje sve ostale formalno-značenjske
i egzekutivne parametre. Na tragu civilizacijskog hoda, koji istovremeno napreduje i nazaduje, Džeko opservira velike životne teme,
lica i naličja svijeta, pa samim tim i stradanja kao cikličke usude
čovječanstva, koja sa lične ravni transponuje u opšta mjesta, gdje
toponimska vezivanja i stradanja ljudi, stvari, predmeta, knjiga i sl.
su, zapravo, ona sinergetska tačka spajanja kraja i početka, ona
zaumna i zabludna spona koja nas uvijek nanaovo podstiče na traganja za smislom, pa makar ga kroz stradanja pronalazili u nezaboravu umjetničkog djela.
Za Hodžića je svojstvena, inverzibilna ravan, zgarišta pretvara
u mentalna svratišta, i od ugaraka, prašine, truleži i krnjeg stanja
stvar; - djelovi vrata, prozora, napuštenih i porušenih kuća, nagorjelih i pocjepanih knjiga i sl., tvori arteficijelnu vrijednost, putem ansamblaža, pigmenata, neslikarskih materijala,
kolaža, ready-made objekata, dajući im novi sadržaj, smisao, poruku, a pri tom, ne praveći potpuni otklon od prvobitnog njihovog konteksta, već nadrgađujući i mjenjajući kroz kompleksnu procesualnost nastanka djela njegovu
suštinu. Ne potirući prvotnu stigmu i život stvari, objekata, višeznačenjsku slojevitost malih, običnih, ličnih priča,
Hodžić uzdiže do univerzalnog, time i mitskog, arhetispkog, osudu i podstrek memorijskih čitanja i mnemografskih
zapisa, od aleksandrijskih pergamentnih svitaka izgorjelih u ljudskom zaboravu, do svevremenskih civilizacijskih
promašaja u ratovima na ovim i onim prostorima savremenog svijeta. Ekspresivna linija i boja, kompleksan crtež i
kompozicona rješenja, dio su likovnog vokabulara, vrsta podrške, alatke za „mentalana pakovanja“.
oteku, da li je trebalo uništiti arhive po Evropi, da li je trebalo Staljin
da ubije 12 miliona ljudi, da li je
u Kini trebalo da strada 60 milona
ljudi...
Većina Hodžićevih djela izgubljena je tokom rata u BiH, i samo
je tri djela uspio pronaći.
- Ipak, to se ne može mjeriti s
izgubljenim životima, naglasio je
Hodžić.
Izložba “Stradanje” je jedan
od najupečatljivijih događaja na
ovogodišnjem “Barskom ljetopisu”.
- Ovaj Sarajlija je interesantan,
prije svega kao čovjek, a potom
Oktobar, 2013.
i vrlo kompleksan kao umjetnik,
kaže Istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović. - Prateći njegov
višedecenijski rad imala sam priliku da se susretnem sa radovima
koji kod istoričara umjetnosti i likovnog kritičara izazivaju mentalnu provokaciju zbog, kako egzekutivnog pristupa samom radu, tako i
samog umjetničkog koncepta – što
je još značajnije. To se kod Džeka
Hodžića srećno spojilo u energiju
koja je urodila ovakvim radovima.
Ono što je meni izazovno je da u
jednom dijelu svojih radova uzima
gotove proizvode i na njima taloži
svoju priču, a sve kontekstuira u
čitav jedan civilizacijski ljudski ciklus stradanja – pojašnjava Miranović.
Umjetnici iz regiona
“Barski ljetopis” jedan je od
najstarijih ljetnjih festivala na
ovom području. Na pozornicama
od Dvorca kralja Nikole do Starog
grada Bara tokom “Barskog ljetopisa”, od sredine jula do kraja augusta, u književnom, pozorišnom,
filmskom, muzičkom i likovnom segmentu, učestvovao je veliki broj
renomiranih umjetnika iz država
regiona.
55
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Izložba slika Abaza Dizdarevića u Hrvatskoj
Abazovo „Osvajane
svjetlosti“ u Zagrebu
I
zložba slika crnogorskog slikara
Abaza Dizdarevića pod nazivom
„Osvajanja svjetlosti“ otvorena je
24. septembra pred velikim brojem poštovalaca likovne umjetnosti u
galeriji „Zvonimir“ u glavnom gradu
Hrvatske. - Posebno me raduje što
su ljudi intuitivno ostvarili komunikaciju sa radovima, što na kraju jeste
svrha umjetnosti - da u djelu iskazana emocija stigne do posmatrača, kazao je Dizdarević. Izloožbu je otvorila
istoričarka umjetnosti Iva Korbler uz
ocjenu da „umjetnik osjeća uronjenost svih nas u drugačije vrijeme“,
te da je ovaj posljednji autorov ciklus
„mogući odgovor na rastuću dehumaniziranost zapadne civilizacije“.
U organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Društva
Crnogoraca i prijatelja Crne Gore
“Montenegro” Zagreb i Centra za
očuvanje i razvoj kulture manjina
Crne Gore u saradnji s galerijom
“Zvonimir” a uz pomoć Savjeta za
nacionalne manjine RH u Zagrebu je
24. septembra otvorena izložba slika
akademskog slikara Abaza Dizdarevića.
Svečanosti otvaranja prisustvovali su brojni gosti i zvanice među
kojima i Peđa Grbin zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Kluba
hrvatsko-crnogorskog prijateljstva.
U ime organizatora i galerije
„Zvonimir“ prisutne je pozdravio
kustos Zoran Batušić naglašavajući da saradnja NZCH i Društva
Crnogoraca i prijatelja Crne Gore
„Montenegro“ Zagreb ovom izložbom obilježava jedan značajan jubilej- DESET GODINA zajedničkog
56
Abaz Dizdarević prima čestitke
projekta u okviru kojeg je javnosti
Hrvatske predstavljen impozantan
broj crnogorskih slikara i kipara u
prostoru Galerije. Ovom, kao i prethodnim izložbama, započinje sezona izložbi u Gradu Zagrebu u okviru
programa KULTURNA JESEN U ZAGREBU- rekao je Batušić.
O izuzetno plodnoj suradnji sa
zagrebačkim galerijama i realizovanim izložbama u proteklih deset godina govorio je Predsjednik NZCH dr.
sc. Radomir Pavićević, a stručni osvrt
na izložbu dizdarevića iskazala je
istoričarka umjetnosti Iva Körbler SENZIBILITET IZUZETNO
EMOTIVNOG UMJETNIKA
Svojevrsna mala retrospektiva kojom se slikar Abaz Dizdarević
(1978) predstavio zagrebačkoj publici u Galeriji Zvonimir otkrila je složen
i osebujan likovni svjetonazor ovog
umjetnika. Bez sumnje danas duboko inspiriran nadrealističkom vizijom
poimanja svijeta, u svojim je slikarskim počecima bio vezan uz realističke prizore, recikliranje ostavštine folklorno-kulturološkog miljea iz kojega
potječe, ali i suvremenom interpretacijom mitske slike zavičaja.
Zaokret prema motivima melankoličnog i nadrealističkog pejzaža
iz 2007. i 2008. godine, gdje se u
prostoru slike javlja motiv kamena,
gusto poredanog, koji kao da pamti
sjećanja predaka i neko sretnije, pastoralnije vrijeme, postepeno prerasta u apokaliptični pejzaž s ljudskim
tijelima, ali i tijelima životinja. To je
pejzaž iz noćnih mora, pun neke neimenovane groze, s vizijama apokaliptičnog vremena koje danas mlađa
generacija umjetnika sjajno osjeća.
Nadrealni motivi nisu više prisutni na
Oktobarl, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Iva Körbler
slici, eventualno poredani izvan logičkog konteksta, kako bi u promatraču
potakli ideju snova, vizije ili želje za
drugačijom stvarnošću, izvan ovog realnog vremena. Sada je to pejzaž za
koji nismo sigurni je li stvaran ili je tek
prizvan u vizijama umjetnika iz nekog
budućeg vremena.
Hibridnost prizora, koji na momente spajaju gotovo nespojivu
ideju o jednoj kulturi u izumiranju
te iščezavanju stare baštine s dolaskom jednog novog vremena i civilizacije ljudi-strojeva, u najnovijim
je radovima zamijenjena motivima
biomorfnog porijekla, složenom matricom uzorka koji se isprepliću na
granici kamena, višestaničnih organizama i embrija teško odgonetljiva
porijekla vrste. Abaz Dizdarević osjeća uronjenost svih nas u jedno drugačije vrijeme i ovaj je zadnji ciklus
autorov mogući odgovor na rastuću
dehumaniziranost zapadne civilizacije. Njegova slikarska sonda bilježi
neku novu stvarnost, koja je možda
samo ovdje kanalizirana kao upozorenje i koja nas, srećom, nikada neće
zadesiti. Ideja o jednom takvom novom postapokaliptičnom svijetu koji
je opet još jedna dehumanizirana
apokalipsa (iz naše perspektive)
podsjeća me na neke vizije slikarice
Biserke Baretić. To je senzibilitet koji
posjeduju iznimno emotivni umjetnici i koji u prijelomnim, prijetećim vremenima - kada slabi utopija o humanitetu - pokazuju blizinu opasnosti
mogućeg gubitka svega onoga što
nas čini emotivno i duhovno plemenitim ljudskim bićima.
Posebnu bih pažnju skrenula
na crno-bijele radove u kombiniraOktobar, 2013.
noj tehnici maloga formata, u kojima
Abaz Dizdarević iskazuje vrstan crtački i grafički duktus i senzibilitet, i u
kojima se vidi njegovo idejno i zanatsko majstorstvo. Fantastičan pejzaž i
fantastični interijeri s tih crteža kao
da ne pripadaju ovom svijetu, već su
hibridni, izmaštani amalgam starih
mitova i neke vanzemaljske civilizacije.
Velika maštovitost prizora, uz
snažan kritički, duhovni i egzistencijalni naboj koji nas emotivno pogađa
sa slika ovog umjetnika, kvaliteta su
koja govori u prilog Abaza Dizdarevića i njegove buduće izlagačke karijere. Jer ništa na ovim slikama nije
artificijelno izrežirano ili „namontirano“ da u promatraču izazove nemir,
čuđenje ili šok; umjesto bilo kakvog
površnog efekta očuđenja slikar nam
nudi jednu autentičnu likovnu dionicu
suvremenog svijeta koji balansira na
rubu propasti ili možda nekog novog
buđenja nade u shvaćanje svih bolnih lekcija čovječanstva, zaključila je
Iva Körbler.
Intuitivna komunikativnost
slika
U najkraćem mogu reći da nosim
jako pozitivne impresije iz Zagreba
gdje su svi pokazali otmenu predusretljivost i visok nivo profesionalizma
kazao je za Forum Abaz Dizdarević.
- Posebno me raduje i to što su
ljudi kroz neposredno posmatranje
slika uspjeli da intuitivno ostvare komunikaciju sa radovima, što na kraju jeste svrha umjetnosti - da u djelu
iskazana emocija stigne do posmatrača. Sama izložba bi se mogla nazvati jednom kraćom retrospektivom,
jer sam želio prikazati put i kompletan proces rada, od ranih studentskih
radova do onoga što je predmet mog
likovnog istraživanja danas. Smatrao
sam da je to dobar način za uvođenje
publike u razumijevanje kompletnog
djela. Samostalne izlozbe uvijek predstavljaju izazov za likovne umjetnike
obzirom da u tom momentu dijelimo
dio intimnog unutrašnjeg ali i opšteg
viđenja svijeta sa ostalim ljudima.
Tim prije mi predstavlja zadovoljstvo
što je i likovna kritika gospođe Korbler na poseban način doprinijela
jednom novom analitičkom čitanju
izloženih radova.Slika u ostalom živi
svoj autonomni život onog momenta
kada probudi emociju u posmatraču
pa je tada opravdano i njeno postojanje. Sudeći po komentarima uvaženih gledalaca na otvaranju, ta misija
je ovom izložbom ostvarena, kazao je
Dizdarević.
Nakon petnaestodne postavke u
galeriji Zvonimir slike Abaza Dizdarevića biće izložene u Umagou, Rijeci i
Splitu.
M.R.
57
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Sjećanje na Bademu Ramović (1916-1999)
Heroina iz Tuzi
Badema sa braćom
Piše: Ajdn Rakić
U knjizi „Tebi, moja Dolores“ doktorka Saša
Božović opisuje Bademu kao veoma hrabru ženu i iskazuje divljenje prema njenoj
ličnosti i veliča pažnju koju joj je Balja
pružala tokom boravka u Tuzima
58
P
orodica Mahmuta Buta
Čulića bila je jedna od
uglednijih i imućnijih
porodica u Tuzima. Mahmut je imao šest sinova i jednu
kćerku. Njegovi sinovi Ibrahim,
Omer, Ramadan, Jusuf, Bajram
i Redžep bili su jako uticajni u
društvu. Sa njima je rasla i njihova sestra jedinica Badema.
Badema je odrastajući u društvu
svoje braće još od rane mladosti
naučila da bude hrabra, odgovorna i od povjerenja. Vaspitana u
tradicionalnoj porodici, držala je
Oktobarl, 2013.
Revija FORUM
do svojih običaja, poštovala ljude, bez obzira na njihovu vjersku
i nacionalnu pripadnost, bila je
svima drugarica, pružajući nesebičnu pomoć onima kojima je
pomoć bila potrebna. Sudbina
Bademine porodice bila je nalik
na one mnoge sudbine koje su
bile oblikovane pod uticajem ratnih razaranja i migracija. Njena
majka Kuša takođe je poticala iz
ugledne porodice Taljanović, čija
se kuća nalazila u centru Tuzi.
Bademin brat Ibrahim je bio znamenit trgovac. Bio je član delegacije koja je obavljala razgovore
sa turskim zvaničnicima o iseljavanju podgoričkih i tuških muslimana. Bio je blizak prijatelj sa
Ćazim-begom Dirik, čiju je džamiju dugo godina pazio i njegovao,
sadeći borove koji i danas krase
njenu avliju.
Badema je rođena davne
1916. godine, u toku Prvog svjetskog rata, a ratovi će je pratiti i
tokom cijelog njenog života. Badema koju su od milja zvali Balja
udala se za Isljama Ramovića.
Imala je veliku porodicu, sina
Dževdeta i kćerke Muneveru, Nuriju, Šefiku, Meku, Liriju i Garu.
Veoma rano je ostala bez muža i
kao samohrana majka morala je
sama da se bori za svoju djecu.
Najbolniji događaj u njenom životu desio se kada su njena braća
otišla da žive u Skadar. Jusuf, koji
je bio izuzetan slikar, odveden je
u logor u toku rata, gdje mu se
gubi svaki trag. Balja je cijeli život
proživjela u nadi da će se Jusuf
jednog dana pojaviti i zakucati
na vrata njenog doma, ali to se
nikad nije desilo.
Drugi svjetski rat donio je nevolje i teške dane svim Tuzanima,
Oktobar, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
pa tako i Balji i Baljinoj porodici.
Ona je osjetila potrebu da ustane u odbranu svoje domovine, a
budući žena, bilo joj je još teže.
Nije rukovala oružjem, ali je kao
i njene drugarice Šuka Čirgić i
Nurija Mustafić, od samog početka narodno-oslobodilačkog rata
pružala pomoć partizanima i bila
veza Podgorica-Tuzi-Skadar, zajedno sa svojom braćom koja su
bila veoma aktivni članovi pokreta. U svom domu Balja je sa svojim suprugom Isljamom pružala
utočište partizanima, spremala
im hranu, prala robu, i sve to neprimjetno, na najbolji mogući
način, iako je bila svjesna velike
opasnosti koja bi mogla da je zadesi ukoliko bi fašisti saznali za
njene aktivnosti. O Balji i njenoj
hrabroj podršci u NOR-u pričali
su kasnije mnogi visoki zvaničnici. U svojoj knjizi „Tebi, moja
Dolores“ doktorka Saša Božović
opisuje Balju kao veoma hrabru
ženu i iskazuje divljenje prema
njenoj ličnosti i veliča pažnju
koju joj je Balja pružala tokom
boravka u njenoj kući. Balja je na
taj način rizikovala i živote svojih
najbližih, ali je znala, isto tako,
koliko je jedan ljekar bitan u tom
teškom vremenu kada je broj ranjenika vrtoglavo rastao.
Doktorka Saša Božović bila
je, kao što je rečeno, jedna od
Baljinih štićenica tokom rata.
Tokom njenog spašavanja, Balja
se još jednom istakla kao srčana, ali i mudra žena. Naime, ona
je svoju feredžu dala Saši kako
bi se bezbjedno provukla kroz
fašističke redove, budući da italijanska straža nije kontrolisala
muslimanske žene. Saša je, nakon rata, došla u posjetu hrabroj
Tuzanki, poklonila joj svoju knjigu
sa posvetom i još jednom zahvalila na svemu što je učinila za nju
i njenu ćerku Dolores. Inicijativu
da joj se dodijeli boračka penzija, Balja je jednoglasno odbila,
ističući da je njena pomoć bila
humanistička, da je bila plod ljubavi prema Pokretu, i da je jedna plata od koje se porodica već
izdržavala bila sasvim dovoljna u
tim teškim i oskudnim vremenima, kada je Jugoslavija tek izašla
iz rata, i kada je trebalo mnogo
toga učiniti na obnovi njene ekonomije. I u ovom njenom gestu,
vidna je njena skromnost i spremnost da se makar odricanjem
od materijalnih dobara nastavlja
boriti za svoju domovinu i socijalnu pravdu.
Nakon samo nekoliko decenija, ta će se domovina raspasti
u najkrvavijem ratu u kom su, nažalost, učestvovali svi oni narodi
koji su je gradili i borili se za nju.
Prve izbjeglice iz Trebinja koje su
počele da pristižu u Tuzi, Balja
je u okvirima svojih mogućnosti,
prihvatila u svoju kuću na određeno vrijeme. Posljednji mjeseci
njenog života obilježeni su NATO
bombardovanjem Jugoslavije. Na
vojne kasarne i bazu Kaljaj-Šipčanik, koja se nalazila iza njene
kuće, pale su desetine granata.
Balja je bila odana svojoj
vjeri. Obavljala je sve dužnosti
jednog muslimana. Bila je dobra
majka, svekrva, tašta i komšinica. Bila je to cijenjena Tuzanka
koja i nakon svoje smrti živi u sjećanjima mnogih Tuzana. Umrla je
u jesen 1999. godine. Sahranjena je uz prisustvo mnogobrojnih
građana na novom groblju u Tuzima.
59
Kultura, obrazovanje, baština
Revija FORUM
Beşir Ayvazoğlu, poznati turski pjesnik, pisac i novinar, na tribini u
sali Ministarstva kulture, Cetinje, jula 2013. godine
Turci i turska kultura
na Balkanu
Beşir Ayvazoğlu
P
risustvo Turaka na prostorima Balkana doseže do
vremena Zapadnih Huna.
Turska plemena, npr. Avari,
Kumani i Pečenezi, u kasnijim razdobljima su na ovom prostoru jahali konje i nestajali u vihoru vremena. Da li
ima potrebe da se podsjetimo da su
proto-Bugari porijeklom turski narod
koji se vremenom slovenizirao? Turci su na Balkanu bili prisutni i prije
nego je poznati balkanski osvajač
Sulejman paša prošao Galipolje. Balkan je u pravom smislu osvojen od
strane Turaka Osmanlija.
U velikoj mjeri, u osvajanjima
koja su se desila za vrijeme vladavine Murata Prvog Hudavedigjara, šire-
60
nje ideala gaze odnosno svetog rata
u cilju proširivanja teritorije od strane
koloniziranih turskih derviša koji simoblizuju Sari Saltuka imalo je veliki
uticaj. Prema tvrdnjama velikog poznavaoca turske istorije Halila Inaldzika, termin “gaza – sveti rat” na način na koji su ga shvatile Osmanlije
nije imao za cilj rušenje “darulharba”
“zemlje rata”, već stavljanje tih teritorija pod svoju vlast.
Osmansko carstvo je nastalo
spajanjem muslimana iz Anadolije i
hriščana sa Balkana pod jedinstvenu
vlast. Carstvo je uz nastavak “gaze”
kao temeljnog državnog principa postalo zaštitnik pravoslavne crkve i
miliona pravoslavnih hriščana. Islam
je hrišćanima i Jevrejima garantovao
bezbjednost i imovinu pod uslovom
da iskazuju poštovanje i plaćaju porez. Stvarao je uslove za njihovo slobodno ispoljavanje vjere i jezika. U
graničnim dijelovima Osmanlije koje
su živjele sa hrišćanima zaista su
ove islamske principe sa velikodušnošću i tolerancijom primjenjivale.
Osmanlije su u prvim vijekovima svoga postojanja, prije objavljivanja rata
nekoj državi , sprovodile politiku zvanu istimalet, kojom su pokušavali da
hrišćane navedu da se sami predaju i da dobiju njihovo povjerenje. U
stvari, ova politika bila je obavezna u
pogledu upravnika kako bi osigurao
izvor prihoda. Istraživanjima kataOktobarl, 2013.
Revija FORUM
starskih dokumenata koje je obavio
Halil Inaldzik, dokazano je da su u
vrijeme Murata II i Sultana Mehmeda
Fatiha, Grci, Srbi i Albanci sa titulama
plemića postavljani umjesto vojnih
grupa i dobar dio njih kao hrišćanski
vojnici timari, postajali su dio timarskog sistema. Vojnici sa ovog aspekta krajnje zavrijeđuju pažnju.
Naravno, ova politika je igrala
veliku ulogu kada je u pitanju lako
uspostavljanje vlasti na Balkanu od
strane Osmanlija. Činjenica je da
su teritorije sa kojima su upravljali
kraljevi, gospodari, despoti i begovi,
odnosno zemlje u kojima je bila podijeljena politička struktura, bile olakšice u osvajanjima Osmanlija koje
su imale jaku centralnu strukturu,
stalnu vojsku i janičare. Skoro u sve
balkanske zemlje, prilikom neke teške situacije, postojao je odbor koji
je tražio načine da sa Mađarima odnosno latinskim hrišćanima sklope
savez; ti odbori bili su sastavljeni od
plemića, visokih vjerskih predstavnika, dvorjana i drugih. Pravoslavni narod koji je bio potlačen i protjerivan
odlučio je da stane pod osmansku
vlast. Veliki istoričar Nikolea Jorga
koji kaže da je osmanska uprava u
balkanskim gradovima naišla na veliko oduševljenje od strane stanovništva, naglašava da domicilno hrišćansko stanovništvo nije htjelo čak ni da
učestvuje u ratovima koji su nosili
karakteristike krstaških ratova u cilju spašavanja Balkana. U kasnijim
vijekovima, može se slobodno reći
da je postojala jedna Evropska unija
zvana Avrupa–i Osmani osnovana od
strane Osmanlija koja je trajala nekih
400 godina.
Ovakvo Osmansko carstvo koje
je objedinilo muslimane iz Anadolije
i pravoslavce sa Balkana pod krov
jedne države, razvilo je jedan mehanizam gdje se prema svim ljudima
ravnopravno postupalo bez obzira na
njihovu vjersku i etničku pripadnost.
Osmanlije su u svim mjestima u koOktobar, 2013.
Kultura, obrazovanje, baština
Basir Ajvazoglu na Cetinju
jim su uspostavljale vlast slijedili lokalnu kulturu kao nasljednici iste; u
tom slučaju oni su bili krajnje prijatni
i ljudi bez kompleksa. Nije pravljena
razlika u etničkom porijeklu ni među
ljudima koji su primili islam na Balkanu, svima je bio otvoren put do Velikog vezira. Desetine je Velikih vezira
koji su porijeklom bili Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Albanci. Ako je potrebno da
ovo jasnije obrazložim, za Osmansko
carstvo multikulturalnost nije bila neizbježno stanje, već svjestan izbor.
Kao rezultat takvog izbora carstvo
je kroz Milet sistem davalo mogućnost svim elementima da čuvaju svoj
jezik i njeguju svoju kulturu. Termin
“Millet” označava vjeru i vjersku zajednicu.
Osmanlije su u zemljama koje su
osvajali priznavale određena prava
nemuslimanskim zajednicama kako
bi one same mogle da funkcionišu.
Ove zajednice su se zvale “millet” odnosno narod. Ovi unutar sebe zatvoreni narodi, pod uslovom da plaćaju
porez, nisu bili dužni da služe vojsku
i njih nije određivala vjera, jezik ili etnička pripadnost već uglavnom vjerski pravac-mezhep.
Glavni element u Osmanskom
carstvu činili su Muslimani Suniti i
oni su se brojali u jedan narod, a sve
muslimanske etničke grupe bile su
dio njega.
Ovaj sistem osmanskoj zajednici
je donio pluralističku strukturu. Ovo
potvrđuju sljedeće riječi protestanskog teologa Stephana Gearlacha
koji je u 15. vijeku došao u Istanbul
zajedno sa jednom njemačkom delegacijom upućene Zakonodavcu:
“Raznobojno cvijeće je mnogo
ljepše od jednobojnog cvijeća. Istanbul je kao raznobojno cvijeće u
prirodi. Bijele i zelene latice su muslimani i Turci, mješavina bijelih, crvenih i plavih latica su Jermeni, plave
Grci, žute Jevreji… Svi su oni poput
cvijeća u prirodi hiljadu i jedna boja.”
Ne smijemo zaboraviti da postoji nešto što osmansku kulturu kao i
sve ove kulture okružuje; a pri tom ne
isključuje i ne guši… Nešto što spaja
različite kulture ili „prestižna kultura”
kako to kaže prof. dr Halil Inaldzik
je jedna visoka kultura i ta visoka
kultura zapravo odaje pravi identitet
carstva i omogućuje nam da razmišljamo dok sultan Selim III zajedno
sa svojim učiteljem doboša Jevrejem
Ishakom Efendi pjeva i usklađuje
iste melodije npr.: Tako je Istanbul u
61
Kultura, obrazovanje, baština
skladu sa svojom istorijskom misijom
postao atraktivan centar. Bogato
znanje i kulturne vrijednosti iz cijelog
svijeta su se obrađivale u Istanbulu,
nakon toga su dostavljane u cijelom
Osmanskom carstvu. To je održavalo veličinu osmanske države i njenu
snagu. U dvorskoj radionici za vezanje Taife-i Rumiyan, Taife-i Efrenciyan
i Taife-i Acemiyan dakle turski, evropski i iranski majstori su skupa radili.
Iseljavanje iz Anadolije i dolazak
Juruka na Balkan i mješanje njihove
bogate kulture sa domicilnim stvorili
su sasvim novu sintezu.
Ljudi koji su naseljavali novoosvojene teritorije u pustim selima
koja su imala samo ime odmah bi
gradili po jednu džamiju, han, hamam, imaret i sl. a domaće stanovništvo koje su preuzeli kao robove
dobilo je novu mogućnost da živi dostojanstveno, da slobodno ispoljava
svoju vjeru, jezik i kulturu. Zbog toga
je većina Albanaca i Bošnjaka prihvatila svojevoljno islam. Tako su u
novim domovima na novoj zemlji od
tih sela nastajali prekrasni gradovi, u
njima su građene džamije, medrese,
hanovi, hamami, kervansaraji, mostovi, i tako su postali dio osmanskog
univerzuma. Domaće stanovništvo
je bilo neodvojivi dio tog univerzuma;
oni su sebe upoređivali sa nama i mi
smo njih uporedjivali sa nama. Treba posebno istaći da poturčivanje i
islamizacija nikad nisu bili neka sistematski sprovođena akcija. Da nije
bilo tako u toku raspada Osmanskog
carstva balkanski narodi ne bi mogli
ustati na noge protiv carstva na taj
način.
Ne smijemo zaboraviti činjenicu
da su teritorije u kojima su Osmanlije
uspostavljale svoju vlast bile sigurne
i trgovci su slobodno mogli da se kreću što je i doprinjelio da se domaći
narod obogati. Mađarski istoričar,
Sandor Takats, u svom djelu “Turske
linije” zadržava se na ovim stvarnim
činjenicama. Takats sa ovim reče-
62
nicama iznosi otvoreno mišljenje o
osmanskom vremenu na Balkanu:
Turci su čuvali narod koji se nalazio
pod njihovom upravom u onoj mjeri
koliko su mogli. Guverneri Budima
tražili bi svoje kmetove koji su se naseljavali u drugim mjestima, sa njima
bi naseljavali mnoga sela i obradivu
zemlju… Turski istoričari i putopisci govore o bogatim gradovima koji
plaćaju veliki porez. Veliki trgovci koji
su bili najveći izvor poreza mađarske
kraljevske blagajne nalazili su se na
ovim prostorima.
Glasnogovornici carstva i ambasadori koji su slati iz Beča u Istanbul,
bili su svjedoci da se u čarčijama od
Ostorgoma do Beograda moglo kupiti
svašta i da su se ljudi u mađarskim
selima u svojim protestanskim crkvama mogli slobodno moliti Bogu na
način na koji su željeli.
U gradovima Budimu i Pešti u
vrijeme turskog upravljanja mađarske karakteristike su sačuvane. Oba
gradska upravnika su bili Mađari.
Osmanlije su posjedovale viteški
duh, krajnje samouvjereni, ponosni
ljudi; kao što je istakao Takats, oni
nisu mijenjali karakteristike velikih
gradova, čak nisu ni mijenjali imena
gradova koje su osvajali, prilagodjavajući svoj izgovor.
Tako je tokom nekoliko vijekova
rođena jedna svjetska kultura koja je
unutar sebe imala svojstvene boje,
ukus i atmosferu. Ekrem Hakki Ayverdi istraživao je ostatke osmanske
kulture i podatke do kojih je došao
u prilogu sa dokumentima i fotografijama objavio je djelo u četiri toma
pod nazivom “Djela osmanske arhitekture u Evropi” i na taj način predstavio bogatstvo osmanske kulturne
baštine.
Većina objekata osmanske kulture koji danas ne postoje u Rumuniji, Mađarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj
i Albaniji u ostacima osmansko-turske baštine predstavljaju jedinstven
Revija FORUM
primjer takve vrste.
Stepen uticaja visoke osmanske
kulture odnosno prestižne kulture
po definiciji Halila Inaldzika i danas
se na prvom pogledu može osjetiti
među narodima Balkana.
U balkanskim jezicima postoji
na hiljade turcizama što pokazuje
dubinu prožimanja. Turcizme u srpskom, hrvatskom, bosanskom, albanskom, rumunskom, bugarskom i
grčkom istraživali su samo balkanski
istraživači. Npr. Abdullah Škaljić je
1966. godine objavio rječnik Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku gdje je
naveo 8.878 riječi i 6 878 termina.
Ivan Gaberov, u svom rečniku koji je
objavio 1998. godine “Turcizmi u bugarskom jeziku” ističe da se 3.548
turskih riječi još uvijek koristi u bugarskom. Pored ovaga, važno je napomenuti da je pored lokalnih jezika
na Balkanu postojao književni pravac
Alhamijado u kom se koristio turski,
arapski i persijski jezik.
Balkan je za Osmansku državu
kao jednu Balkansku državu kako je
u suštini sebe smatrala bio izvor ljudskih resursa. O tome svjedoče i stotine državnika, naučnika, književnika
i umjetnika sa Balkana. Dovoljno je
samo napomenuti Mehmed Pašu Sokolovića. Osnivač Republike Turske
je iz Soluna, pisac turske nacionalne
himne pjesnik Mehmet Akif Ersoy je
sa Kosova, največi turski pjesnik u
20. vijeku je Yahya Kemal Beyatli iz
Skoplja.
Ova sjajna zajednička prošlost
pruža veliku mogućnost da se među
balkanskim narodom grade trajna
prijateljstva kao i Turske i balkanskih
zemalja. Mjesto onoga što razdvaja
treba postaviti ono što je zajedničko,
ovim putem tražiti kanale za razmjenu nove kulture, dakle jednu vrstu
kulturne diplomatije, mislim da je to
za budućnost regiona od suštinskog
značaja.
Sa turskog preveo: Ajdin Rakić
Oktobarl, 2013.
Priča
Revija FORUM
Festival priče „Zavičajne staze - Bihor 2013“
Stamen Milovanović
Prvonagrađena priča
T
TODOR ŽELJKIN
odor Željkin sedeo je zgrbljen
na ploči kamenog zida koji
je njegovu avliju odvajao od
glavnog dubovskog sokaka
i gledao Dubovčane koji su, idući za
poslom, prolazili kraj njega. Navikli da
ga na tom mestu vide od ranog jutra
do kasne večeri, prolazili su kraj njega zagledani u put, pričali, smejali se,
prepirali, terali stada na ispašu, vraćali ih, odlazili u polje, dolazili iz njiva,
ne obraćajući pažnju na njega kao na
kamen krajputaš kraj koga se svakodnevno prolazi, ali mu Boga niko
ne nazove. Kad bi mu se, ponekad,
neko i obratio, devojka ili mlađa žena,
tražeći da joj korpu od vrbovog pruća isplete, on bi crveneći kao bulka,
uvlačio glavu u ramena kao kornjača
kad je neko u šumi prestraši, mucajući pokušavao nešto da kaže, klimao
glavom, a još češće ćutao.
Dubovska dečurlija ga je često
zadirkivala, razna mu imena nadevala, donosila željke iz polja i u njegovu
ih avliju puštala. On se na njih nije ljutio, samo ih je preklinjao da nemoćna
Božja storenja ne muče, od njihovih
porodica i dece ne odvajaju. Željke
bi uzimao u ruke, nežno kao novorođenče privijao na svoje koritaste grudi,
odnosio do najbliže šume, milovao im
oklopljena tela, nešto im toplim glasom šaputao i drhtavim rukama lagano spuštao na zemlju.
Šumar je tvrdio Dubovčanima da
Todor uvek bezglasno plače dok se
onako pogrbljen iz polja vraća. Ovi su
mu verovali, jer šumar je o svakome
Oktobar, 2013.
sve znao, jedini se s Todorom družio,
sa njim duge razgovore vodio i u tajne snove mu često zavirivao. Jer on
je voleo i umeo da sluša, da sakuplja
tuđe priče, da ih, kao što Dubovčanke s lanenim povesmima čine, rasčešljava, četka, boji i upreda, da od
sakupljene osnove, na razboju mašte
izatka neverovatno šarene i bajkovite
ćilime priča kojima je zabavljao i uveseljavao sedenkare u dugim zimskim
dubovskim noćima.
- Sanjao sam kako se banjam u
Sovikinom viru – pričao mu je jednom
prilikom Todor. – Voda topla, slutim,
kao devojačka nedra. Noć zvezdana i
meka. Nema ni lahora s Pasjače. Tiha.
Čežnjiva pesma zrikavaca, zvezde koje
se u ogledalu vode kupaju i kao prosute perle sjakte u njoj. Zaronim da
najudaljeniju ulovim. Ona mi izmiče i
razliva se i nestaje u talasima koje ja
snažnim zamasima ruku nabiram. Ronim. Uranjam do dna. Dah mi u grudima nestaje. Otvaram usta i slobodno vodu udišem. Ona je slatka i pitka
kao prvo mlekom kojim majka zadoji
dete. Osnažen sam i prav kao da sam
se takav rodio. Lep sam i snažan kao
i ostali momci u Dubovu. U snovima
sam visok i bez brega na leđima. Zato
svake noći ležem na grbinu s nadom
da će se grba sama ispraviti. Uprem
nogama u tablu kreveta, raširim ruke,
i sve dok me san ne prevari zurim u
napuklu tavanicu. Izjutra se budim zgrčen, brade uprte u kolena, a Pasjača
na leđima kao da je još više narasla.
Ljut na sebe takvog i prokletog Milo-
ja što me ovako grbavag sklepao izađem pred kuću i vešam se o dudovu
granu. Satima visim i ljuljam se uzalud
na njoj, jer kad posle na direku kraj
sobnih vrata izmerim visinu, da vidim
koliko sam se izdužio, učini mi se da
se svakim novim danom sve više smanjujem – žalio se šumaru. Ovaj ga je
saučesnički slušao iako je svaku priču
o Todorovoj nesreći, kao i svi Dubovčani, odavno znao:
Kad se Miloju, posle dugo godina nadanja i uzaludnog isčekivanja,
najzad rodio sin, uzeo je tek rođeno
dete, ispeo se na Kamik, brdo iznad
Dubova, Todora podigao ka zvezdanom nebu i viknuo pijano koliko ga
grlo nosi da svi Dubovčani čuju: Sin!...Sina sam iskovao!...Kuronju!..
Naslednika, deliju, hej, Dubovčani!..
Potom je, kažu, hitnuo kmečavog Todora u vis ka Kumovoj slami i
zvezdanom viru nad Kamikom. Todor
je, leteći uvis, uhvatio zvezdu padalicu što je sa Mlečnog puta žurila da
nečiju tajnu želju ostvari, stavio je požudno u usta kao majčinu sisu, i pao
u raširene očeve ruke. Neki su tvrdili
da to i nije bila zvezda padalica već
duša Milojeve žene koja je tog trenutka iz porodiljske postelje kraj ognjišta
poletela put nebeskog jaza. Prestrašena što je u svom detetu zarobljena
panično se upinjala da dete oslobodi
sebe izazivajući u Todoru nesnosne
grčeve od kojih mu se kičma iskrivila i
kao kuka na staračkom štapu savila,
zglobovi na ramenima i vratu izmestili
i mimoišli.
63
Priča
Drugi su tvrdili da pijani Miloje
nije stigao da ka nebu uzdignute ruke
na vreme sastavi i u naručje sina dočeka, da je Todor pao na krtičnjak
kraj očevih nogu. Opijeni Miloje podigao ga je u naručje ne videći u strahu
da je za mekana Todorova leđa grbavi
krtičnjak čvrsto prirastao.
Šumar je najradije pričao svoju
priču, sve više u nju verovao, iako ju
je od Milojeve muke, za Dubovčane,
sam izatkao:
Uvek bolešljivi i sušičavi Miloje,
tražeći leka svojoj bolesti, ne želeći da
mu staza kojom je koračao uraste u
koprivu i trnje, išao je od vidara do vidara, od gatare do vračare, pio čajeve i
činio sve ono što su mu oni kazivali sve
do onog dana kad mu je neki starac u
Kurvin gradu kazao da će bolest i nemoć sigurno izlečiti ako svakoga dana
pije svežu željkinu krv i večerom kusa
čorbu zgotovljenu od svežih željkinih
jaja, ovsenog brašna i divljeg hmelja,
začinjenu semenom koprive i bosioka.
Od toga dana Miloje je svakodnevno tumarao poljem i dubovskim
šumama stalno u zemlju zagledan.
Sretali su ga Dubovčani kako se u
suton vraća u selo noseći pune, grbave, bisage i svežanj isčupane koprive.
Gvozdenom kukom, jutrom, izvlačio
bi iz oklopa željkinu glavu, nožem je
otsecao, šiknulu krv u lejku hvatao
i na dušak ispijao. Posle bi čekićem
oklop razbijao i rukama iz njene utrobe vadio, u opne uvijena, još nesazrela željkina jaja.
Šumar se u oba oka zaklinjao da
ih je Miloje i zimi, u zemlju uprporene,
lišćem ušuškane i snene, pod snegom
nalazio i doma svakodnevno donosio.
Tvrdio je da su ostale, nepronađene,
željke molile i preklinjale Boga da Miloju podari sina koji će njima i njihovoj poklanoj deci biti sličan, koji će ga sobom
do kraja života na njegov greh podsećati.. Šumar je tvrdio da to Todor sad
samo Milojeve grehe plaća i ispašta.
Šumar se nikad nije čudio Todorovim snovima, primao ih je kao istinu
64
Revija FORUM
Stamen Milovanović rođen je u selu Dubovu
1940 kod Niša.
Prvu jednočinku „Kapi slobode“ objavio je u
Splitu 1965. koja je u njegovoj režiji iste godine izvedena u Trebinju. Posle toga prestao
je da se bavi književnim radom. Pisanju se
vratio tek devedeset pete godine trilogijom
drama: „Udovičko kolo“, „Sunovrat“ i „Đavolja
varoš“ (Nagrada „Dragojlo Dudić“ za 1998.)
Za dramu „Povratak“ dobio je prvu nagradu
na konkursu Festivala jugoslovenskih pozorišta u Užicu 1999. godine. Radi i preživljava u Nišu.
jer je i sam u snovima živeo. Verovao
je i Dubovčane ubeđivao da svako
trećinu života proživi u snovima. Svako u snu oseti i doživi sve ono što u
stvarnosti ne može, nije mu dato, ne
sme, ili ne ume.
Čovek je samo u snovima slobodan i svoj, tvrdio je Todoru jedne letnje noći u kojoj se ni prst pred okom
nije mogao videti.
Te noći, Todor ga je molio, crveneći, slutio je šumar, da mu ispriča,
opiše i dočara čaroliju koja nastaje
kad se žensko telo, pod muškim teretom, uzburka i počne bedrima da
ljulja i kao zmija uvija..
- Vidim žene samo kad na obramicama vodu sa kladenca sokakom
kraj mene pronose. Gledam kako im se
vutarke njišu i kukovi zibaju. Slutim belinu kože i mekotu stomaka, mahovinu
u preponama nogu i nežnost dlanova
kojima znaju muško da miluju. Zamišljam i sanjam kako im se kidaju kopče
na jelecima i nemirne dojke iz njih, kao
golubovi iz gnezda, iskaču dok im, urakljen, mrseći im nekošenu otavu, nemirnog pastuva ka izvoru u dolove butina privodim. Priča se, čuo sam, da si ti
svog pastuva na mnogim dubovskim i
okolnim ženskim vrelima napojio. Ispričaj mi kako je to na javi, da ne izludim.
Šumar mu je pripovedao i opisivao sočno, onako kako je to samo
on znao, kiteći i unoseći u priče i sve
svoje neostvarene želje, snoviđenja i
mušku fantaziju.
Todor je ćutke upijao svaku njegovu reč kao što je njih upijala crna
dubovska noć. Šumar je mogao u još
nezačetu svoju decu da se zakune
da su Todoru te noći niz obraze vrele
suze tekle. U ponoć, završivši priče,
razgrčući pomrčinu rukama, otišao
je niz sokak ostavivši Todora da sam
dosanja svoje i njegove snove.
U zoru Todor je otišao Ciganima, što su nedaleko od kladenca
kraj potoka, razapeli čerge, probudio
usnulog mečkara, tutnuo mu u ruke
kotaricu od vrbovog pruća s velikim
vezanim pevcem, s nekoliko grudvi
sira i činijom masla u njoj, moleći da
ga ciganska mečka odmah po leđima
i grbini nogama istabana.
Ciganin je uzeo pocepano sito,
odvezao još usnulu mečku, pa udarajući ritnički dlanovima po lubu sita,
pevajući promuklim glasom nekakvu
setnu cigansku pesmu navodio medveda da po poleglom Todoru šapama
cupka.
U nedoba probuđeni Cigani izvirivali su čupavim glavama iz čergi,
psovali pijanog mečkara, mečku, i
Todora koji je pod njenim teretom
stenjao. Mečkar im je gadno opsovao ciganskog Boga, zapretio velikom
čvornovatom tojagom, pa su se ovi,
gunđajući, u još tople postelje vratili.
Poslednji petlovi dozivali su se
s kraja na kraj Dubova kad je Todor
stigao kući, stao na prag kraj diraka,
rastegao se koliko je mogao i liznuo
Oktobarl, 2013.
Priča
Revija FORUM
direk da utvrdi koliko se izdužio.
Šumar je, kasnije, pričao da mu
je mečkar kazao i u sve Cigančiće se
kleo, da je medved Todorova leđa sasvim izravnao i ispravio, da je srećan
kao nikad niko doma otišao. Radosno
opruženog san ga je prevario, po navici se opet na bok okrenuo i zgrčio,
pa su mu se kosti na staro mesto
opet povratile.
Očajan, Todor danima nije iz
kuće izlazio. Dubovčani su to odmah
zapazili, i kao što svi kad primete da
im nešto na šta su navikli nedostaje,
pogledima ga tražili. Šumar je znao
da Todor boluje i da ugruvane kosti i
dušu zalečuje. Nije ga posećivao. Pustio je da se sam nosi s bolom i neostvarenom željom. Znao je da svaki
bol vremenom mine, pa i onaj koji iz
dubine duše izvire, krati čovekove korake, srce mu steže i tugom lice plavi..
Tako je i bilo.
Posle nekoliko sedmica, šumar
je, preskačući potok, ispod Velikog
perila, nagazio na naramak zelenog,
još suznog, vrbovog pruća. Znao je
da je i Todor negde u blizini. Osmotrio je pažljivo okolinu. Todor je, polegao i zguren u visoki burjan, koprivu
i pavit na obali potoka, oslonjen na
laktove gledao belasanje ženskih
butina na perilu pred njim. Nekolko
žene ispiralo je u ceđ uluženo laneno
platno udarajući po njemu drvenim
prakljačama. Bosih nogu, do kolena
zadignutih krajeva sukanja udenutih
u pojaseve, povijene nad kamenim
koritom, zanete poslom, nisu na sebi
osećale njegove užagrele poglede.
Šumar se u oba oka kleo da je video
zlatne zrake nad Todorovom grbom
kako svojom svetlošću pozlaćuju bele
klobuke procvetalog burjana. Nije mu
se javio. Uzeo je vrbov snop, odneo
ga u selo i ostavio pred Todorovom
kućom.
Sutradan, šumar je otišao kod
Mire Udovice, čije su pragove mnogi
Dubovčani noću preskakali i zbog koje
su se i u domaćinskim kućama mnoge
Oktobar, 2013.
svađe zapodevale i tučom završavale.
Dugo joj je o Todoru i njegovim muškim mukama govorio. Ubeđivao ju je
da je Todor korpar kakvog u okolini
nema, da su mu koševi čvrsti a korpe
tanušne i vite kao nedosanjana ženska tela, pa iako ga je Bog sazdao grbavog i neuglednog, da ga je obdario
umešnošću i muškim ponosom kakav
se retko u čoveka sreće. Govorio joj je
da je pošten i čestit momak, da se u
njemu takvom do sad nije rodila zavist
i zloba kao što bi kod većine sličnih,
da ume da uživa i raduje se tuđoj sreći i tuđem zdravlju lepše i radosnije
nego što to zdravi i normalni znaju i
čine. Ubeđivao je da bi i Bogu bili milo
i ugodno ako učini sevap i pomogne
mu u nevolji i muci, da i on oseti radost
milovanja i mekotu ženskog tela.
Mira se dugo opirala i otimala,
ubeđivala šumara da iako je ona samohrana, duševna i dobra žena, rada
da svakome u nevolji pomogne, da je
od Todora kupovala kotarice kakve
niko ne ume da isplete, da i ona zna
šta je muka i samoća jer i sama s njima svakodnevno druguje, ipak mora
da vodi računa o svom udovičkom
obrazu i poštenju i da ne želi da se
u selu o njoj čuje kakav nedostojan
i loš glas.
Kad šumar obeća da će joj u državnoj šumi markirati dubove za jedna dobra volovska kola ona se sneveseli: – Zar za tako veliku pomoć,
tako malo? – učinilo mu se da će zaplakati. On obeća dvoja. Obrazi joj se
zarumeneše: - Ne bih ni za dvoja, ali
i mene samotnu treba nešto da greje
– pristade.
Uskoro, jedne mesečaste noći
šumar je gledao kako se, više Todorove kuće, u Ograđi, mrsi i giba, kao
pijane zvezde kad se čovek dugo zagleda u nebeski vršnik, tek isklasala
belija pšenica.
Sutradan na Todorovom licu
blještao je osmeh kao dukat na sirotinjskom dlanu. Šumar se činio da to
ne opaža samo mu je jagodica u grlu
nemirno poigravala.
Od toga dana Todor je svake večeri odlazio Mirinoj kući, ali su njena
vrata bila uvek dobro zamandaljena.
Jedne vetrovite noći šumar ga je
zatekao kako zubima grize zabravljenu kapiju, nemoćno cvili kao napušteno štene i očajnim glasom prklinje
je da kapiju bar još jednom za njega
otvori. Zagrlio ga je nežno, kao brata,
i bez reči poveo kući. Bagremovi duž
sokaka šumoreći prigušivali su njihove korake, psi su nemirno režali, pod
mišicom osećao je vrelinu i drhtanje
još više povijenih mu leđa, dok su se
u tamnu dubovsku crepulju gasile
poslednje žiške zagaslog nebeskog
ognjišta nad njima.
Posle te noći Todor se smirio.
Više nije odlazio Mirinoj kući. Prestao
je da seče vrbovo pruće i kući donosi. Sedeo je svakoga dana, kao i pre,
na kamenu ogradu. Zgrčen, povijenih
ramena iz koje je izvirivala samo glava kao kod kornjače kad je iz oklopa
izvuče. Gledao je niz sokak ravnodušno i otupelo, nezainteresovan za prolaznike i događanja oko njega, kao da
je shvatio da se ljudi od nesretnih i
nevoljnih uvek sklanjaju i izmiču, kao
da će se tuđa nevolja i u njih useliti.
Šumar mu je jedini prilazio. Nije ga
tešio, samo mu je jednom kazao:
- Bolje je zbog žene i patiti, nego
je nikad ne osetiti. Koliko si je voleo
kazaće ti patnja koju osećaš. Moj Todore, sreća je samo kratka crta na tegobnom životnom rabošu. Ti si svoju,
ipak, urezao.
Todorov pogled setno je grlio strnjiku
njive nad kućom, u Ograđi, a šumaru
se činilo da mu se krajičkom usana
gorko osmehuje.
željka - kornjača
vutarka – suknja
grbina – ledja
vršnik - sač
65
Vjerski pojmovnik
Revija FORUM
Kurban - bajram,
praznik bliskosti
Smisao kurbana je jednostavno – da onim što je žrtvovao
u Njegovo ime, čovjek se približava Bogu, a dijeljenjem onoga
što je žrtvovao čovjek se približava čovjeku.
Islam u svom direktnom obraćanju čovjeku nastupa kroz
dva metoda: Kur’an se vrlo često obraća jedinki-pojedincu, i u
tako direktnom, besposrednom obraćanju čovjek stiče utisak
da je Kur’an samo radi njega objavljen. Jedno takvo obraćanje
je i u drugoj rečenici najkraćeg poglavlja u Kur’anu: „I zato
se Gospodaru tvome klanjaj, i kurban prinesi“. Druga metoda obraćanja, je obraćanje zajednici, bilo užoj – vjernicima
koji su prihvatili božiji poziv, ili široj – čitavom čovječanstvu.
Kada se obraća zajednici – pojedinac opet stiče utisak o
društvenosti ove vjere – kao da on nemože opstojati bez
zajednice.
Kurban – bajram ima dvosmisao radosti: hodočašće - odlazak na hadždž, i kurbansku žrtvu. U
svjetlu prethodnih redaka, osoba obavlja hadž
radi sebe, ali ga ne može obaviti bez drugih.
On je u isto vrijeme i individua i zajednica.
I pločica u mozaiku, i kompletna slika. Čovjek koji se upotpunio kao božiji rob, i kao
pozitivna ćelija vjerničke zajednice, dobiva
počast da bude hadžija, „gost Milostivog“.
Hadž zato i jeste kruna vjernikovog praktičnog
života – ostvarena jedinka i član društva.
Kurban u jeziku znači bliskost: - čovjek koji je
spreman da žrtvuje radi Allaha, da bi pomogao drugima, pokazuje spremnost na bliskost. Kao ljudi, kazaćemo da nam je blizak onaj ko je u ključnim trenucima
spreman da nešto žrtvuje za nas. Žrtvujući u ime Boga, a radi
ljudi, vjernici koji prinose kurban kao žrtvu, potvrđuju bliskost
i Bogu i ljudima. Musliman ne kolje kurban da bi se hvalisao
svojom darežljivošću. Bliskost i nagrada od Allaha, krunski je
motiv ovog plemenitog čina. U pojedinim vjerodostojnim predajama, Muhammed, s.a.v.s., je rekao da za svaku dlaku kurbana
čovjeku pripada nagrada. Otuda možda i adet – običaj na ovim
prostorima da se za kurban bira brav bujne dlake.
Ovo je čin žrtve ne samo pojedinca – glave kuće, već vrijednost od kurbana ima šira porodična zajednica i društvo. To
se da vidjeti iz sledećeg: Allahov Poslanik, a.s., rekao je svojoj
kćerki Fatimi: “Fatima, stani do svoga kurbana i posmatraj ga,
jer prije nego što prva kap njegove krvi kane tebi će biti oprošteni
prijašnji grijesi.” Ona upita: “Božiji Poslaniče, da li je to samo za
nas ili za nas i druge muslimanime?” “Za nas i druge muslimane”, odgovori Poslanik, a.s. Smisao kurbana je jednostavno – da
onim što je žrtvovao u Njegovo ime, čovjek se približava Bogu, a
dijeljenjem onoga što je žrtvovao čovjek se približava čovjeku.
66
Piše: ef. Enes Burdžović
Sa druge strane, drugi povod za bajramsku radost je
hadž. On nije puko hodočastveno putovanje, vjerski turizam.
To je korjenita unutarnja promjena čovjeka. Neuki misle da
hodočasteći Ka’bu - sveti hram u Mekki, muslimani u stvari
obožavaju tu jednostavnu četvorougaonu građevinu. Međutim, sve u hadžu ima svoju simboliku. Zašto je Ka’ba tako jednostavna – četvorougaona građevina, lišena arhitektonskih
virtuozluka? Njena je simbolika da to jedno mjesto, jedna tačka ima četiri ćoška, tj., četiri strane svijeta. Poziva čovječanstvo sa svih strana svijeta u jednu tačku, da bi se okupili oko
ideje tevhida - vjerovanja da je Bog Jedan.
Muhammed, s.a.v.s., kaže: „Hadž je Arefat“, tj., suština
hadža je stajanje na ovoj visoravni. Arefat dolazi od glagola
‘arefe – znati, spoznati. Zato hadž možemo nazvati još i
putovanjem spoznaje.
Spoznaja leži u činjenici da kući možete biti
sultan ili sluga, vezir ili pastir, ali ste na Arefatu
samo čovjek, u prostoj bijeloj odjeći, jednostavno božije stvorenje. Time nas hadž oslobađa
od bolesnog egocentrizma i opterećenosti
vlastitim egom.
Još jedna dimenzija ove spoznaje je jednakost. Islam ne negira razliku u položaju ljudi. Postoje talentovani i oni koji to nisu, uspješni
i manje uspješni, itd. Ali ne postoji razlika u dostojanstvu. Uspješan ili ne, bavio se planetarno bitnom
profesijom ili bio prosti zanatlija, svaki čovjek ima svoje dostojanstvo. To hadž najbolje ističe. I nobelovac sa
nagradom za književnost, i prosti štampar koji će štampati
njegovo djelo, jednostavno zaslužuju isti nivo ljudskog dostojanstva, ako se bave plemenitim poslom.
Još jedan nivo arefatske spoznaje je društvena odgovornost. Vjerodostojni hadisi ukazuju da se dova vjernika na Arefatu ne odbija. Milioni hadžija tada mole za sve muslimane svijeta. Poslanik milosti, Muhammed, a.s., kaže: “Kada čovjek uči
dovu za svog odsutnog brata, melek govori: ‘Neka je i tebi isto
što i za njega moliš’.” (Ahmed i Muslim)I ako su otišli na hadž,
muslimani ne zaboravljaju one koji nijesu počastvovani ovom
milošću. Ako nauče brinuti jedni o drugima dovom, naučiće da
brinu djelom. Ispraćajući hadžije, imamo adet da im ostavimo
oporuku – vasijet: „Ne zaboravite nas u arefatskim dovama.“
Ni kurbanom ni hadžom, vjernici ne zaboravljaju jedni na
druge. Navikavajući sebe da takvi budu uvijek, zaslužuju obilje
Allahove milosti i oprosta. To su dovoljni povodi da za bajramsku radost. Neka spoznaja uzroka radosti useli u naše duše
radost posljedica koje čekaju pravovjerne.
Bajram Šerif Mubarek Olsun!
Oktobarl, 2013.
Bajram Šerif mubarek olsun!
Download

U Podgorici otvoren Bulevar Srđana Aleksića