Petar Mamić
NAJVEĆA TAJNA
ZAGREBAČKOG
KAPTOLA
-1-
Petar Mamić
NAJVEĆA TAJNA ZAGREBAČKOG KAPTOLA
II. promijenjeno izdanje
Vlastita naklada
Urednik:
Petar Mamić
Za nakladnika:
Petar Mamić
Prijelom i korice:
Tomislav Lozić
Lektura:
Žana Novaković
Korektura:
Tomislav Lozić
-2-
SADRŽAJ
I. Radni doručak Kardinala Bozanića……….……...…… 6
II. Sastanak sa Zdravkom Mamićem
na Dinamovom stadionu…………………....…….… 12
III. Zabranjena svećenikova ljubav na otoku.………….. 18
IV. Fra Žarko skuplja novac za gradnju
tornja crkve na Svetom Duhu……..…….…………. 24
V. Ekumenizam na djelu, fra Nikola i
pop Milenko na večeri u Šandrovcu……….………...29
VI. Kriza kardinalove vjere na Mariji Bistrici….……… 33
VII. Dogovor sa Željkom Kerumom…………….…….. 38
VIII. Gospa od Čarskog polja daje
pojašnjenje što znači vjerovati Isusu...….……….. 42
IX. Vjeruju li najveći hrvatski poduzetnici u Boga?....... 46
X. Ukazuje li se Gospa u Međugorju?............................. 50
XI. Ima li izlaza iz poslovne i vjerske krize?...................54
XII. Stigli su novi gradonačelnici:
Milan Bandić i Željko Kerum………….…...…...… 57
XIII. ''Vela Luku mala ne zaboravi…''…….…………... 60
XIV. Fra Žarko mijenja habit za vojnu uniformu....…… 63
XV. Što znači ''obratiti se i vjerovati Evanđelju''?...........67
XVI. Osniva se Katolička televizija…….….…………...71
XVII. Što Katolička Crkva uči o seksu?..........................75
XVIII. Svećenička ljubav prema ženama…….………... 78
XIX. Seminar duhovne obnove kod
fra Vatroslava Linića……………………..……… 82
XX. Čime se Katolička i Pravoslavna
Crkva zapravo bave?................................................85
XXI. Može li Crkva pomoći obitelji?.............................. 89
XXII. Što zapravo znači vjerovati?..................................94
-3-
XXIII. Katolički talibani obnavljaju Hrvatsku………... 98
XXIV. Molitveni juriš za Hrvatsku………………….. 102
XXV. Sve što trebaš već imaš… u sebi……………… 106
XXVI. Susret u Šandrovcu……………………...…… 110
XXVII. Sajam u Gudovcu kod Bjelovara…………….114
XXVIII. Tajna je skoro riješena……………...……… 118
XXIX. Pater Ante je umro………………………….... 132
XXX. Kako i kuda dalje?..............................................134
XXXI. Sve je bio samo san ili……………………….. 138
O autoru……………………………………………… 139
-4-
-5-
I.
Radni doručak Kardinala Bozanića
Mobitel je zazvonio, pogledao je na nj, bilo je točno
šest. Ustao je, na noge navukao šlape, dva bucmasta lava,
poklon svojih nećaka za nedavni rođendan, uputio se prema
prozoru. S istoka, visoko iznad stabala parka na Ribnjaku, tamo
prema Dubravi, rađao se novi dan, svitalo je.
Sa svoga prozora, iz nadbiskupske palače na Kaptolu,
Josip Bozanić, zagrebački kardinal, gledao je grad ispod sebe,
pogled mu je sezao daleko, preko Save, preko nebodera Novog
Zagreba, gledao je negdje tamo, gdje su se bijeli krpičasti
oblaci spajali s bregovima Vukomeričkih gorica. Bio je to
doista početak lijepog dana.
Obukao se, odjenuo reverendu, namjestio kolar, i dok
je sa stolića uzimao časoslov da izmoli jutarnju molitvu
blagdana Tijelova, nehotično je gurnuo snop papira sa stolića,
bilješke s nedavno održanih duhovnih vježbi.
"Svaki put kada mi dođe prostitutka, ne govori ni o
čem drugom osim o Bogu. Kaže da joj se zgadio njezin život i
da želi Boga. Ali svaki put kada dođe svećenik, ne govori ni o
čem drugom osim o seksu."
Nije mogao, a da se ne nasmije, kao i onoga dana na
duhovnim vježbama, kada su svi netremice slušali voditelja
vježbi, patra Tomislava Kufrina. Najveći dio onih koji su
slušali naizmjence je gledao patra Tomislava, pa kardinala, da
bi vidjeli, valjda, reakciju na kardinalovu licu, te da bi tako
mogli bolje procijeniti je li se zgodno nasmijati na taj pomalo
neobični uvod prvog nagovora, prvoga dana duhovnih vježbi s
temom "O odricanju" koje je vodio pater Tomislav.
Nasmija se prisjetivši se koji je to urnebes bio, i kako su oni
ozbiljni, a neki i mrgodni, u čudu gledali kardinala i dobar dio
svećenika kako jedva susprežu smijeh.
Skupi papire i stavi ih ponovno na stolić. Otvorio je
-6-
časoslov i poče moliti himan jutarnje današnjeg blagdana
Tijelova. Malo kasnije sišao je u malu blagovaonicu
nadbiskupskog dvora.
"Vaša uzoritosti, vama se ne sviđa ovaj novi namaz."
"Stjepane, toliko sam ti puta rekao da me tako ne
oslovljavaš", nasmija se kardinal dok je navlačio debeli sloj
sira na friški crni kruh. Doručak je bio u tijeku.
"Volim sirne namaze, i to časna Anka zna, ali ovo je
neki novi, pa ga zato malo pozornije gledam. Znate da volim
sir."
"Taj se zove Pikant, vama je ionako svejedno koji je i
kakav je, tako ste rekli, a ja ove volim, to je novi Todorićev sir
iz Belja, izvrstan je, jednako kao i ova Mavrovićeva mala crna
peka, kruh koji sada mažete. Pa i sami ste mi rekli, da slobodno
uzimam što hoću, zar ne?", uključi se časna sestra milosrdnica,
kuharica Anka. "Znate kakvo je bilo čuđenje u Konzumu na
Dolcu kad su trgovkinje shvatile da uzimam hranu za
kardinala. Otada, uvijek kada je kakav novi sir, uvijek mi
pokažu i ponude", nastavi časna Anka.
Velečasni Stjepan nije mogao, a da malo ne podbode
časnu: "Sestro Anka, zaboga, pa netko bi mogao nešto nažao
učiniti našem kardinalu, svakakvih ljudi ima, još fali da nam
netko podmetne nekakav otrov u te sireve što ih kupujete, još
će i mene optužiti za to."
Sestra Anka na trenutak stade, pocrveni, a kad vidje
osmijeh na licu velečasnog Stjepana, kako su ga zvale časne
sestre s Nadbiskupskog dvora, reče: "Vi i vaše šale! Nikada ne
znam što točno mislite."
"Nemojte zamjeriti, sestro, znate da se mojim imenom
naveliko licitiralo kao kandidatom za zagrebačku stolicu nakon
blagopokojnog kardinala Kuharića, netko bi to mogao povezati
s činjenicom da sam često na doručcima u ovom dvoru, i s
vašim sirevima iz „Konzuma", sada prasnu u smijeh velečasni
Stjepan.
Sestra Tihomila reče sestri Anki: "Vrijeme nam je, zar
-7-
ne, sestro?"
"Da", reče Anka, dok su odnosile doručak sa stola.
Neosporno je bilo da je kanonik Stjepan bio čovjek od
izuzetnog kardinalovog povjerenja, mnogi od njegovih kolega
kanonika i prebendara, prvih kardinalovih pomoćnika, govorili
su između sebe da je to zapravo najmoćniji i najutjecajniji
čovjek zagrebačkog Kaptola, daleko moćniji i utjecajniji nego
prebendar Mijo Gabrić, kaptolski financijaš. Čime li je zadobio
kardinalovo povjerenje i kako je došlo do toga da Kožul bude
čovjek iz sjene koji je zapravo vodio i diktirao kaptolsku
politiku i čiji je, kako su mnogi mislili i govorili, bio glavni
kreator, većina kardinalovih bliskih ljudi nije mogla dokučiti.
Crnomanjast čovjek lijepog lica, živih očiju, uvijek
odjeven skromno, a lijepo, u jednostavna svećenička odijela s
neizostavnim kolarom oko vrata, uvijek fino namirisan,
milozvučnog. melodioznog glasa i lijepog stasa, kanonik Kožul
bio je oličenje svega onoga što je Katolička crkva htjela i
željela, kada bi je se pitalo kako bi trebao izgledati pravi
katolički svećenik, ma što to značilo ili bilo. Neki od studenata
koje je kanonik Kožul znao i financijski uzdržavati, znali bi
govoriti da je isti kao sveti Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladeži,
a i izgledao je upravo kao sveti Alojzije kako su ga bogoslovi
znali vidjeti na vitraju crkve Svete Katarine na Gornjem gradu,
jedanput godišnje, na zazivu Duha Svetoga za početak nove
akademske godine.
"Stjepane, hoćeš li ti imati misu u 10 sati u
katedrali?", upita ga kardinal.
"Neću, ja idem u Stubičke toplice, do velečasnog
Franje Bosnara."
"Kako je on sada?"
"Bolje nego prije, ali daleko je to još od dobroga.
Vidjet ću ga, i odnijeti nešto novca za liječenje. Sve to zajedno
prilično košta, i njegovo liječenje, i dva pomoćnika, koji se
plaćaju kao pomoć. Biskupija daje koliko može, ali znaš kako
je, uvijek fali."
-8-
"Da ne bih zaboravio", ustade kardinal i ode do sobe.
Nosio je u ruci smotak novčanica.
"Dvije tisuće eura, ja više nemam, a ne bih ni ovo
imao da neki dan nije bio u posjetu američki kardinal iz našeg
Vijeća za odgoj klera. Ovo sam mislio sačuvati za crni fond, ali
nije mu suđeno", nasmijao se kardinal. "Pozdravit ćeš Franju, i
reći mu da se molim za njega."
"Sutra nam je vjeronaučno povjerenstvo, reci mi što
misliš o novim katekizmima?"
"Iskreno, želiš li čuti što iskreno mislim?", upita ga
kanonik Kožul.
"Reci."
"Ništa nova, ne izgledaju mi nimalo bolji od onih
prijašnjih, štoviše."
"Nemaš, dakle, baš lijepo mišljenje o njima."
"Ne."
"No dobro, ostavimo to za sutra. Hoćeš li doći na
procesiju?"
"Svakako. A sada mi je, uostalom, i vrijeme da
krenem. Uostalom, bogoslov me čeka."
Kanonik Kožul nije imao vozački ispit, nikada ga nije
ni polagao, nikada nije imao ni auto, a u situaciji poput
današnje koristio bi službeni auto Zagrebačke nadbiskupije te
bi obično zamolio nekoga od mlađih bogoslova iz
Nadbiskupskog sjemeništa za uslugu prijevoza.
U dvorištu Nadbiskupske palače čekao ga je bogoslov
Nedjeljko Sanić. Nedjeljko je bio iz Bjelovara i rado se
odazvao kada ga je prvi put kanonik Kožul zamolio za uslugu
prijevoza, taj put išli su u samostan karmelićanki na Mariju
Bistricu. Otada je bio gotovo redoviti vozač. Bio je bogoslov
treće godine, i bila mu je čast što može tako svetom, a znao je,
i utjecajnom čovjeku iz svog kraja (kanonik je bio iz Nevinca,
sela kraj Bjelovara), pomoći na takav način. Znao je da ga
kolege drugačije gledaju i doživljavaju, i nije mu to bilo mrsko.
Volio je biti u kanonikovom društvu.
-9-
"Kamo idemo, prečasni?"
"U Stubičke toplice. Put ti je poznat."
Tamnoplavi golf petica prolazio je kroz teška i
masivna automatikom raskriljena vrata nedavno uređene palače
koja je nedugo nakon dolaska kardinala Bozanića to doista i
postala, u pravom smislu te riječi. Neki su čak i mrmljali:
koliko li je to novaca potrošeno na sve te automatike, kamere i
uređenje, no ono što je na prvi pogled bilo vidljivo, zagrebačka
nadbiskupska palača bila je uređena kao i bilo koja
zapadnoeuropska nadbiskupija te veličine i značaja. Novo
vrijeme donosilo je mnogo toga što je u vrijeme kardinala
Kuharića bilo nepojmljivo. Dah i duh Zapada uvelike je strujao
zagrebačkim Kaptolom.
"Kako je s ispitima, Nedjeljko?"
"Dobro, doduše, muči me malo liturgika, no svi se
nadamo, otkad je velečasni Šaško postao novi pomoćni
zagrebački biskup, da će malo olabaviti kriterije. Liturgika, bar
na način kako to tumači i traži Šaško, jedna je od težih
teoloških disciplina. Navodno je u vrijeme profesora Zagorca
priča oko liturgike izgledala mnogo lakše i opuštenije.
"Zagorac, da, i njegovo poznato "Škripta, gospodo,
škripta", skripta je bila dostatna za proći ispit. Reci mi,
Nedjeljko, a profesor Željko Tanjić?"
"Ni kod njega baš nije lako."
Dok su odmicali Alejom Bologne, kroz Gajnice,
kanonik je već predmolio treću desetku krunice svjetla, njemu
najdražeg otajstava.
"Koji nam je Kraljevstvo Božje navijestio, i na
obraćenje nas pozvao…"
"Zdravo Marijo, milosti puna...", nastavljao je
Nedjeljko.
"Ja sam dečko za ženiti, koja hoće za me ići",
odjekivalo je i ječalo na sve strane dok se vozač vrpoljio na
sjedalu pokušavajući doći do mobitela koji se tako izdajnički
- 10 -
javljao iz džepa hlača. "Imam hižu, imam grunt", bile su zadnje
riječi pjesme kada se Nedjeljko javio.
"Da, ja sam, oprosti, ne možemo, zauzet sam, nazvat
ću te kasnije"
"Oprostite, zaboravio sam isključiti", okrenuo se
Nedjeljko, zbunjenog i zarumenjenog lica, prečasnom Kožulu.
"Nedjeljko, hoćemo li nastaviti moliti krunicu?"
"Da, prečasni, da, kako da ne."
"Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin je s tobom..."
- 11 -
II.
Sastanak sa Zdravkom Mamićem
na Dinamovom stadionu
Pogledom je klizio po velikim vitrinama, punim crnobijelih kaširanih slika i pehara raznih veličina. Sjedio je
zavaljen u plavoj fotelji, ispruženih nogu i blago zabačene
glave. Trenutke opuštanja prekinulo je kucanje na vratima.
"Reci, Damire."
"Pater Jakov je tu."
Zdravko Mamić ustade iz fotelje "Plavog salona" na
Dinamovom stadionu i pruži ruku svom rođaku karmelićaninu,
ocu Jakovu Mamiću, redovniku iz samostana u Remetama koji
je ušao iza Damira.
"Kako si, Jakove?"
"Malo bolje nego prije koji dan, nisam više
provincijal, pa je malo lakše", odvrati Jakov dok je sjedao
nasuprot Zdravku.
"Nisi više provincijal, kažeš, a zašto?"
"Ima mlađih, moj Zdravko, a znaš da sam i prilično
bolestan, neka mlađi rade. Uostalom, ja sam tri mandata bio
provincijal, iako je to po našim konstitucijama svakome
dozvoljeno samo dva puta, ali eto, tako su braća htjela."
"Znači, odlučio si se odmoriti."
"Daleko je to još od odmora, nisam provincijal, ali
ostale su mi neke druge funkcije, one oko novaca", nasmija se
pater Jakov.
"Tu smo slični, iako si svećenik, i to one siromašnije
vrste, fratar, i ti si stručan s parama."
"Moj Zdravko, i to netko mora."
"A zdravlje?"
"Redovito sam na kontrolama, imam dobre i poznate
prijatelje liječnike, kako je bilo, dobro je."
- 12 -
"Ako ti što treba..."
"Hvala ti, imam sve, rekao bih ti. Trebam te, ali nešto
drugo."
"Reci Jakove."
"Naš Karmel na Zidinama. Ti si već prilično dao, i ti,
Šole, Beljani, Čule, Kolaci, Ćalušići, svi naši i mnogi drugi, i
hvala ti. Ali treba nam još novaca i što ću, znam da daješ na
sve strane, ali hvala Bogu, imaš, a i hoćeš dati, pa imam obraza
opet pitati. Treba nam još novaca."
"Jakove, otkad nam je krenulo, evo, ovo sa prodajom
igrača, zadnjih godinu dvije, nije normalno koji je to pritisak.
Osjećam se kao direktor Caritasa ili nekakve podružnice
socijalne službe ili Crvenog križa. Čovjek ne može sebi doći
tko sve ovdje ne dolazi, tko me sve ne proganja, kumi, moli. Za
ne vjerovati. Malo sam se odmorio neki dan, bio sam na krizmi
u Bjelovaru, Gulinom malom."
"Kojega Gule, pokojnog Peića?"
"Da, bio sam kum malom, i bilo mi je stvarno lijepo,
nitko me nije lovio, doduše dvojica, trojica su pokušala onako
izokola, ali to je mila majka, kako se ovdje moram braniti.
Moja tajnica Vlatka zna sve prokušane finte, spašava me koliko
može, broj mobitela mijenjam svako malo, ni žena mi često
puta ne zna novi broj, ali ništa ne pomaže, stalno dolaze novi i
novi, to je strašno, na momente izgleda neizdrživo."
"Znam, moj Zdravko, da ti nije lako. Eto, to ti se zove
blagoslov Božji. Bog te je doista blagoslovio i dao ti široko
srce. Njegova je ljubav u tvom srcu. Zato što tako ljubiš ljude,
voliš ih, zato si blagoslovljen, svime, prijateljima, ljudima,
suradnicima, i zato imaš izobilje svega, pa i novca. Hvala Bogu
da postojiš i da si mi rođak. Hvala Bogu da sam u prilici doći
do tebe."
"Lijepo pričaš i samo zbog ovoga, da i nisi ništa drugo
napravio ni rekao, dao bih ti. I ti si dobar, i to jako dobar",
nasmija se Zdravko, gledajući Jakova u oči, pokušavajući
nazrijeti koliko će ovaj put iznositi cifra koju će čuti.
- 13 -
"Zdravko, samostan je prekrasan i gotov, to znaš.
Uređujemo okoliš, imamo razne sportske sadržaje u planu.
Namjeravamo napraviti nogometno igralište s umjetnom
travom. Nešto novaca imamo."
"Koliko, Jakove?"
"Kada bi imali bar 50 000 za početak…"
"50 000 čega, kuna ili konvertibilnih maraka, to je
ipak Hercegovina?", smješkajući se gledao je oca Jakova.
"Ma znaš ti čega, eura, eura!"
"70 000 eura, i to ćeš dobiti odmah. Vlatka", nazvao je
preko telefona svoju tajnicu, "reci Damiru da dođe."
"Bog te blagoslovio, Zdravko! Bog te blagoslovio, što
drugo da ti kažem."
Damir Vrbanović, glavni direktor Dinama, trenutak
kasnije bio je u Plavom salonu.
"Damire, donijet ćeš, molim te, 70 000 i dati ocu
Jakovu."
"Kada?"
"Odmah. Mi ćemo još malo biti zajedno. Ti ćeš to stići
donijeti?"
"Hoću. Samo da te podsjetim, avion nam je u 11,30."
"Znam, znam."
"Kamo idete, Zdravko?", upita ga Jakov.
"U Sarajevo, sada više nije u modi Južna Amerika,
nego zemlje, kako kažu našeg regiona, nema nama igrača do
bivše nam Jugoslavije", nasmija se Zdravko.
Tog trena otvoriše se vrata, a u salon uđe Zoran.
"Pater Jakov! Dugo se nismo vidjeli."
"Nismo Zorane, ja mislim od krstitaka kod Mirka u
Sesvetama."
Srdačno su se rukovali i izljubili, a Zoran sjede do
Zdravka.
"Zorane, kako si?"
"Dobro, prilično gužve i posla, nije lako raditi sa
Zdravkom."
- 14 -
"Brat si mu, hvala Bogu da se slažete i da si
međusobno pomažete."
„Da.“
„Kako je žena, kako su djeca?“
„Dobro, hvala Bogu, već su veliki, a za ženu znaš…“
Vrata se otvoriše, uđe Damir s kovertom u ruci, nagnu
se prema Zdravku, i da mu kovertu.
„70 000.“
„Evo, dragi Jakove, a ti se moli za Dinamo, za sve
nas.“
„Hoću Zdravko, nismo džaba išli u Lourdes. Bog te
voli. Tebe, i sve tvoje. Neka vas sve blagoslovi.“
„Ovih zadnjih 70 000, to je već skoro 2 000 000“,
pokazivao je u bilježnici Damir.
„Dobro je, Damire, shvaćam, pa vidiš li ti da smo mi
blagoslovljeni, kao što je rekao pater Jakov", nasmijao se
Zdravko tapšući ga po leđima.
"Doista nam treba pomoć Božja, što idemo dalje i što
imamo više, stvari se samo kompliciraju", reče Zoran.
"Uostalom, nema predaje".
"Gospodo, jeste li za piće?" obrati im se stjuardesa
koja je gurala kolica među redovima biznis klase airbusa
Croatia Airlines-a na liniji za Sarajevo.
"Tri Jane s limunom", pokaže Damir na kolica.
"Još nešto?"
"Hvala."
"Vinko, riješili smo igralište."
"Kako misliš, Jakove, riješili?"
"Bio sam kod Zdravka."
"Zdravka?"
"Zdravka, našeg Zdravka Mamića u Dinamu. Pitao
sam i dao mi je 70 000 eura.''
- 15 -
"70 000?!"
"Da, 70 000."
"Onda je igralište skoro riješeno."
"Skoro."
Vinko Mamić, nedavno izabrani provincijal koji je na
tom mjestu naslijedio svoga prezimenjaka, na trenutak se
zamislio. Tišina samostanskih hodnika karmela u Remetama
samo je pojačavala tišinu koja je na tren zavladala u lijepo
uređenoj sobi oca Vinka.
"Jesi li čuo za živog Euharistijskog Isusa, Jakove?"
"Živi Euharistijski Isus?"
"Dakle, očito nisi..."
"A što je to, reci mi?"
"Ništa. Pričat ćemo poslije. Vrijeme je večernje
molitve, idemo u kor."
Izlazeći iz sobe, otac Vinko i Jakov skoro su se
sudarili s ocem Josipom.
"Toliko papira, Josipe, ti se dakle spremaš i na treći
doktorat", javi se Jakov gledajući svežnjeve papira iz fascikla
pod Josipovom rukom.
"Ovo je više od doktorata, to su materijali za naš
ovogodišnji seminar o mistici", reče otac Josip.
"Baš se vidi da je riječ o mistici, toliko papira i
referata. Razjasniti i razbistriti nešto za što se zna da je
neprotumačivo, e to je posao", nastavi Vinko.
"Oče provincijale, naslućujem li ja u vašim riječima
tračak ironije?", upita Josip.
"Brate Josipe, ti znaš bolje od mene karizmu našega
reda, i da su mistika i mistični doživljaji temelj našeg
djelovanja. Da nam se to uzme, da to ne nemamo, što bismo
radili? Čime bismo se bavili, ako ne bismo naviještali
Evanđelje?" Blagim sućutnim glasom, no pogledom koji je
cijelo vrijeme netremice motrio oči oca Josipa, otac provincijal
- 16 -
je jasno dao do znanja da je razgovor o smislu života i
djelovanja karmelskog reda u životu Crkve gotov i zaključen.
Nekoliko koraka dalje, nakon što je otac Josip nestao
niz hodnik, stajali su pred vratima kapelice u kojoj su braća
karmelićani molili svoje redovite molitve, jutarnju, srednji čas i
večernju molitvu časoslova.
"Kada ne bismo naviještali Evanđelje, što bismo
radili?", upita Vinko oca Jakova, malo prije no što će ući u
kapelicu.
"Lakše bih ti odgovorio kad bih znao na što točno
misliš kada kažeš naviještati Evanđelje."
"Ipak ćemo to, znači, drugi put nastaviti", reče Vinko
dok je otvarao korska vrata.
"Bože, u pomoć mi priteci...", unjkavim glasom poče
brat Dario koji je ovaj tjedan bio predmolitelj. "Gospodine,
pohiti da mi pomogneš", ču se odjek desetak glasova braće
karmelićana.
- 17 -
III.
Zabranjena svećenikova ljubav na otoku
"Znam da nije bila samo moja, ...Dalmacija u mom
oku...", tutnjalo je iz svih 12 zvučnika crne Honde Accord, a
mišelinke su cvilile i škripale lagano se zanoseći iz zavoja u
zavoj. Auto je upravo majstorstvom dobrog reli vozača, kako
to zna biti jednom godišnje na ovom otoku, odmicao iz
Pupnata prema najvišem otočnom vrhu nove ceste na putu iz
Korčule ka Veloj Luci.
Vozačev je prozor bio spušten, lakat je virio van, u
desnom kraju usana lagano je visio Marlboro. Ponoć je upravo
prošla. Mia je pjevušila taktove pjesme, lagano ispijajući
Cocktu.
Iz oštrog desnog zavoja, auto je došao na sam vrh
otoka, na Klupcima, gdje se pružao prekrasan pogled na polje
dugo kojih dva kilometra, kroz koje je išla gotovo kao
ravnalom povučena cesta. Mjesečina je još bolje naglašavala
tamnu prugu asfaltne ceste i duga svjetla auta koji je
ubrzavajući dolazio iz zavoja.
"Policija, Petre, policija!"
"Vidim ih, majku im j...m, dugo ih nije bilo!"
Punom snagom, Petar pritisnu kočnicu. Uz škripu kočnica i
miris guma koje su se lijepile i dimile po asfaltu, auto stade,
nosa propetog prema dolje.
"Uskači."
"Neću valjda u gepek?"
"Ulazi!"
Mia se sklupča, vrata se zatvoriše za njom.
Trenutak kasnije, uz škripu kočnica, policijska Škoda
Octavia upaljenih rotirajućih svjetala stade uz hondu. Vrata se
otvoriše, dva policajca istrče prema vozaču Honde.
"Pa to ste vi, don Petre", pomalo razočarano reče
- 18 -
brkati uspuhani trbušasti policajac, koji je uz malo nelagode
pokušao sakriti pištolj u ruci.
"Dobra večer i hvaljen Isus i Marija, braćo policajci."
"Navijeke, don Petre", odvrati njegov još donedavni
ministrant, a sada mladi pripravnik, policajac Ivan koji se
pridružio starijem kolegi.
"Don Petre, već smo mislili da ćemo u potjeru za
tobom", reče brko.
"Konj, dečki, skoro sam pokupio konja. Vozio sam i
to poprilično, to ste vidjeli, a onda sam onako divljački kočio
jer mi je izletio konj. Ja gledam kako preživjeti, a vi ste se već
spremili u potjeru za mnom."
"Zato ste kočili", nastavi Ivan, "događa nam se kad
nas vide, da koče, okreću se i bježe, pa kada smo vidjeli,
oprostite, u mraku se ne vidi auto, a kamoli vozač, samo
svjetla, a vi ste vozili prilično...", s dozom nelagode i
ispričavanja objašnjavao je mladi policajac.
"Netko će se jednom morati pozabaviti tim konjima",
nastavi don Petar.
Na samom vrhu otoka bilo je, naime stado divljih
konja koje su vlasnici iz obližnje Čare i Smokvice znali puštati
da lutaju. Nekoliko improviziranih korita u koje bi im
povremeno stavili hrane i vode, nekoliko nadstrešnica, i to je
bilo sve što je konjima trebalo, kako su mislili vlasnici koji su
ih najveći dio godine puštali da slobodno žive. Povremeno bi ih
pohvatali dajući im sol, a onda bi konji nestajali dobro
uhodanim rutama. Kako su i ribe s brodova pretovarane
Talijanima, tako su i konji valjda završavali u salamama, ili što
su već Talijani radili s njima.
"Dobro ste prošli don Petre, važno je da je sve dobro
prošlo, a mogli bi, bome, i polakše voziti, k'o da ste s Nikom
Pulićem učili voziti reli. Čini mi se da ste i od njega brži",
zaključi brko.
"Hvala Bogu i Gospi od Čarskog polja, sve je dobro
završilo. Dečki, ostajte dobro", pozdravi ih don Petar, mahnu
- 19 -
rukom i krenu.
Kilometar kasnije, u prvom zavoju, koji se spuštao k
Čari, a već je bio izvan vidokruga policajaca, kojima je vrh
otoka kao najduži pravac na otoku bio idealno mjesto gdje su
lovili sve lokalne dečke koji su ondje isprobavali svoje motore
ili brzinu svojih auta te uglavnom začuđene turiste koji bi ljeti,
taman kad bi raspalili i nagazili gas, redovito bili iznenađeni
policijom koja bi ih uredno zaustavljala iz obližnjeg grmlja,
don Petar stade.
"Uvijek nekakvi stresovi, i nekakve piz...ije, a tako
lijep dan. Kad ti hoćeš ovakvog dečka. Od svih uniformi, tebi
je ova najdraža."
"Volim te", prekide ga Mia i poljubi.
Malo kasnije, Honda stade uz kuću tik uz cestu. Mia
ga poljubi i nestade kroz ogradu, sagnuvši se dok je prolazila
kraj rascvjetanog grma magnolija.
Parkirao je auto u garažu. Otključavši vrata župne
kuće, uđe u kuhinju. Kobasica s malo senfa, preostala od
doručka, prijala je. Dva krastavca iz tegle dobro su došla, uz
malu Ožujsku koju uze iz frižidera. Piva je tako prijala. Uđe u
sobu, skine se, ostavi upaljenu malu lampicu kraj kreveta. Uze
mobitel.
"Legla si?"
"Da. Jesu li se palila svjetla dok si parkirao u garažu?"
"Ovaj put ne. A kod tebe?"
"Teta Franica je već legla, a za druge ne znam.
Uostalom, to je već, čini mi se, javna tajna. Valjda ti jedini
misliš da nitko ne zna."
"Znaš ti moju teoriju koju sam preuzeo od don Marija,
tek kad me uslikaju i kada se sve bude vidjelo crno na bijelo, ni
onda ne priznati, a kamoli sada, o ovome ne treba trošiti riječi.
Ajmo spavati. Volim te."
"I ja tebe volim, moj don Corleone."
Legao je don Petar, ali san nije išao na oči.
- 20 -
Današnje prijepodne je bilo čudesno. Sve je bilo tako
lijepo. Cijeli vrijeme je bio s Mijom na prekrasnim pješčanim
plažama. Lumbarda je bila ipak sasvim na drugom kraju otoka,
pedeset kilometara dalje od Vele Luke gdje je don Petar
odnedavna bio župnik. Bilo je ljeto, sezona, posvuda turisti, i
mogućnost da bi netko od njegovih bio ovdje bila je doista
mala. Mogli su biti opušteni i neopterećeni od toga da
promatraju svakog novopridošlog na plažu te se nisu morali
truditi proučavati lica na barkama koje bi svako malo došle u
valu u kojoj su se kupali.
Kupali su se, ronili, ležali na plaži. Uživali. Sve do
trenutka kada mu je Mia obznanila novost.
"Trudna sam."
"Trudna?"
"Da."
Trenutak je vladala neugodna tišina.
"Nisi pazila, neplodni dani, kad je ciklus i ostalo..."
"Ne, ni ti nisi, zar ne? Uostalom, to je sada svejedno.
Trudna sam, Petre. Nije ti drago što sam trudna?"
"Nisam to rekao, ali zatečen sam, ne znam što bih
rekao."
"Volim te…" Obgrlila ga je rukama oko vrata, i don
Petar je zagrlio i privio dok joj je preko ramena nekoliko
trenutaka odsutno gledao i piljio u daljinu.
Volio je Miju, no ovaj tren mu je kroz glavu prolazila
misao: što dalje? Kroz glavu mu na tren prođoše slike svih
njemu poznatih i dragih ljudi, pokušao je zamisliti njihove
reakcije. Mama, tata, braća, rodbina, prijatelji svećenici,
župljani...
Čitav život je znao što želi biti, svećenik, a sada ima
priliku da sve to promijeni. Ako hoće. Treba samo izaći,
skinuti se, što bi rekli ljudi. Skinuti se. Što je to što treba
skinuti, ostao je na tren u razmišljanju, skinuti što?
Telefon je zvonio. Mahinalno uze mobitel, a onda
shvati da to ipak zvoni telefon.
- 21 -
"Don Petre, jesi živ?"
"Don Mario, otkud ti u ovo vrijeme, sav pošten svijet
već odavno spava."
"Pošten, Petre, dobro si rekao, pošten svijet, pošteni
ljudi, a mi, i sam to znaš, nismo ljudi, a nismo ni pošteni, mi
smo svećenici."
"Jesmo, jesmo, svećenici po srcu Isusovu i Marijinu."
"Okani se tih floskula, lomitelju srca i duša, ne zovem
te da mi se ispovijedaš i olakšavaš svoju nemirnu dušu, znaš da
tebe samo Sveti Otac može odriješiti, ako i on to može, nego da
ti kažem da ćeš ti sutra predvoditi glavnu Svetu misu našoj
majci Gospi od Čarskog polja."
"A naš dekan, don Mile?"
"Nije dobro, vjerojatno neće ni doći, pitao sam i
ostale, nitko neće, a don Pero mi je rekao da si ti kao novi
župnik idealan izbor."
"A propovijed, šta da pričam, kada da to spremim?"
"Jel ti to mene zaj...vaš? Na ranu bi te čovjek privio
kako znaš biti uvjerljiv, da ti ne znaš, pa šta se tu ima spremat,
Evo, ti, na primjer možeš pričati o svom životu i o čudima koje
je Gospa od Čarskog polja učinila u tvom životu. E, to bi bila
propovijed, stvarno bi imali što čuti. Uspjeh propovijedi je
sigurno zagarantiran. Samo budi iskren."
"A ja za sebe mislim da sam lud i otkačen."
"Ti, Petre, misliš da si jedini, ima nas brate još."
"Znaš šta, Mario, umoran sam, a kod mene ti ima i
novosti."
"Ne sumnjam, a što?"
"Sutra ćemo o tome, a moram malo i razmisliti o
propovijedi."
"Rekao sam ti, samo budi iskren."
"Mario, spava mi se, vidimo se."
"Misa je u 11, dođi bar pola sata prije, moje žene kažu
da ti najbolje ispovijedaš, i da najviše vole kod tebe ići,
osjećaju one da si ti i više nego kvalificiran za ženska srca."
- 22 -
"Mario, laku noć."
"Dobra ti noć, moj propovjedniče."
"Još i to", razmišljao je don Petar, "dan mi nije bio
bogat događanjima, još i ovo."
Davnih je dana prestao spremati propovijedi, pisati,
kako ih je učio njihov nekadašnji vicerektor Marko Culej, sada
već blagopokojni prvi varaždinski biskup. Bilo mu je sada već i
čudno kada bi u nekoga od svojih mlađih kolega vidio rukom
napisane propovijedi. One isprintane s kompjutora najčešće su
značile da ih je netko negdje jednostavno skinuo s
mnogobrojnih katoličkih web stranica, eventualno prilagodio
koji red, no on više nije ni to radio. Nakon samo pet godina
propovijedanja, bila je to već samo rutina. Kostur propovijedi
već je bio spreman.
Pokoja pričica za početak, malo evanđelja, pa onda
"miks" koji bi otprilike glasio "svi smo grešni, pogledajmo
prvo sebe, eto, to nam i Isus želi reći, pomozimo sebi i svojim
bližnjima", i eto ti propovijedi… Po potrebi bi se ubacio svetac
kojega se slavi taj konkretan dan ili, ako bi to bio marijanski
blagdan, bilo je uvijek lako ubaciti pokoju floskulu tipa "Marija
do Isusovih nogu", "uvijek poslušna Sinu", "ona nas vodi i
upućuje na Sina", "neka nam Marija bude uzor i vodi nas
svome Sinu"… Gledao je uvijek da to ne bude dulje od deset
minuta, i uspjeh propovijedi je bio trenutno zagarantiran.
Nikada nije mogao shvatiti uglavnom starije, no bilo
je zapravo poprilično i mlađih kolega, nadobudnih, jasno, koji
su mislili da će svojim jezičnim i stilskim vratolomijama i
umješnostima slaganja primjera, stvarnih i izmišljenih,
citiranjem pjesnika, galamom, dužinom, sustavnim iznošenjem
i razglabanjem teologije uspjeti obratiti i osvijestiti ljepotu naše
katoličke vjere jednoj te istoj publici žena i muškaraca
uglavnom pretežno starije dobi, te manje više prisilno
dotjerane djece koja su tu morala biti zbog pripreme za
sakramente pričesti i krizme.
- 23 -
IV.
Fra Žarko skuplja novac za gradnju tornja
crkve na Svetom Duhu
Gužva je bila neopisiva. Tipična zagrebačka ljetna
priča. Rekonstrukcija Zelenog vala, jedne od dvije zagrebačke
žile kucavice, ulice od tri jednosmjerne trake što prolazi
središtem Zagreba. Prošle godine rekonstrukcija jedne, a ove je
godine i druga došla na red.
Kolone ljutih i nervoznih vozača, kamioni, bageri,
buka, prašina, a uza sve to ljetna vrućina.
"Paula, gdje si?"
"Zapela sam u Masarykovoj. Ovo je, blago rečeno,
strašno. Gužva na kvadrat."
"Ja sam već došao. Čekam te. E, vidim te. Jel' vidiš di
sam?"
"Vidim te, ali ne mogu stati", gledala ga je kroz staklo
auta. ''Vidim policajca."
"E, pa baš tu, tu imaš mjesta, tu kraj Tesle."
"Ne smijem tu."
"Smiješ, kako da ne. Samo ti dođi, pokazat ću ti."
Crni Range Rover, jedan od trenutačno najboljih
izbora za vožnju poslovnih ljudi, polako se uvlačio između
skutera i početka stolova kafića na uglu Masarykove i
Preradovićeve. Zgodna plavuša s velikim crnim naočalama
virila je kroz spušten prozor, dok je polako i sa nemalim
strahom ulazila tik iza spomenika Nikoli Tesli koji je
odnedavna došao na mjesto između slastičarne Zagreb i prvih
terasa kafića koji su tu počinjali te vodili dalje prema Cvjetnom
trgu.
"Još, još malo, ne boj se. Eto, dosta je."
"Emile, ti si totalno otkačen. U ovakvoj gužvi, tu
parkirati."
- 24 -
Visok, sportski građen muškarac četrdestih godina, u
kratkim hlačama i majici, s japankama na nogama, zagrli i
poljubi Paulu.
"Tako izgleda pripadnica top managementa na
hrvatski način. Sve ono što fashion gurui traže, sve imaš. Vidiš
policajca, i on ti maše i pozdravlja te", smijao se Emil.
Paula se nasmija vidjevši policajca na drugoj strani
ceste kako maše palicom i tjera neke od onih koji su,
osokoljeni njenim primjerom, htjeli okončati muke te pobjeći
iz kolone u kojoj se nalaze, a koja je gmizala Masarykovom
prema Teslinoj pa dalje preko Zrinjevca.
"Emile, nemamo baš svi povlasticu da živimo u
centru."
"Ja živim na Gornjem gradu. To nije isto."
"Sve je to blizu, ali u ovakvim danima, koja gužva, to
je strašno, uostalom nije naš šef uzalud kupio helikopter."
"Zato što si dio tog društva koje se vozi helikopterima,
zato sam te i zvao."
"Opet te tvoje fore, Emile. A ti ga, kao, nemaš?"
"Ne, šalim se, da se malo ispravim, ja sam te među
ostalim i zato zvao, jer osim što ste mi Zlatko i ti prijatelji,
znam da imate love. Fra Žarko, moj prijatelj, župnik na Svetom
Duhu dovršava zvonik, ja sam već "iskrcao" lijepu lovu, i kada
me pitao znam li još nekoga tko bi bio spreman pomoći, brzo
sam se sjetio tebe."
Mala ljepuškasta žena, pravilnih crta lica, bijelih zuba
koji su se svako malo vidjeli, Paula se doista lijepo, ali i često
smijala. Preko puta nje, udobno zavaljen u stolicu, Emil je
nogu ispruženih i prebačenih jedne preko druge miješao svoj
cappuccino. Okolna buka, galama i promet očito nisu utjecali
na njegovo dobro raspoloženje.
"Paula, di su tvoji i kako su?"
"Zlatko je sada s djecom na jahti, negdje su na
Kornatima. Svako malo, kad god može, gleda se izvući. Svako
malo je s nekim na brodu, a Miro, njegov brat i ja moramo
- 25 -
uskakati umjesto njega. On kaže da je dosta napravio u politici,
i da ga posao više i ne zanima."
"Zlatka da ne zanima posao? Šališ se."
"Sve se mijenja pa, eto, i moj Zlatko, čudno zvuči, ali
tako je."
"Nije loše. A ti?"
"Ja? Ja sam dobro."
"Čuo sam za operaciju."
"Već sam prošla, kako kažu, najteži dio. Bilo je
strašno, Zlatko je bio u komi zbog svega toga, ja sam njega
morala tješiti i držati da ne potone. Ali to je sada za nama."
"Dobro si?", gledao ju je pokušavajući dokučiti kako
je.
"Da se ovo dogodilo prije godinu-dvije, ne znam kako
bih to preživjela, ne mogu uopće ni zamisliti svoju reakciju na
bolest, ali sada, sada je sve drugačije. Vjera mi pomaže."
"I ja vjerujem, ali više i ne znam u što da vjerujem.
Otkad je Stjepan izišao… znaš Stjepana Kušara?"
"Poznavala sam ga iz tvojih priča, jednom smo se kod
tebe, uostalom, i upoznali, on je bio duhovnik u zagrebačkom
sjemeništu i nesuđeni zagrebački kardinal, nasljednik pokojnog
Kuharića?"
"Da, on. Dugo ga znam, njega i njegovu ženu, ona je
bila prijateljica moje žene, još u doba njihovog studija, tako
smo se i upoznali. Moje prijateljstvo s njim, i sve ono što sam
prošao u druženju s njim, ružno zvuči, ali ja sam ti izgubio
vjeru. Ja sam ti nevjernik. Prijateljstvo s fra Žarkom me malo
vratilo u cijelu tu priču."
"Šališ se, Emile."
"Ne, smiješno je da nikome ne mogu o tome ni
govoriti.. Pokušao sam pričati s nekima, ali ljudi to ne kopčaju,
bijelo me gledaju."
"Emile, ti se šališ. Ti da si izgubio vjeru? Iz tvojih usta
to tako čudno zvuči. O, Bože, Emile, pričaj mi o tome."
"Ne danas, nemamo vremena. Pričajmo o novcu. Fra
- 26 -
Žarko treba novaca. Koliko možeš dati?"
"Pa koliko bi trebalo?"
"50 000."
"Kuna?"
"Da, kuna."
"Dobro, Zlatku će opet prisjesti kada čuje."
"Ha ha, jadni Zlatko, uzalud skuplja novce za novu
jahtu, imam osjećaj da će još pričekati na novi Feretti."
"A tvoji, kako su?"
"Jurica je u Americi na postdiplomskom, a Lea je s
prijateljicama u Bolu."
"Imaš li koga?"
"Pa i o tome bi se dalo pričati. Nisam ni u to siguran.
Recimo da imam."
"Studentica?"
"Ovaj put ne."
"Gospodine Tedeschi, nemojte se ljutiti, auto bi se
morao maknuti." Paula se okrenu, iza njih je stajao onaj isti
policajac od maloprije.
"Za koji trenutak dolazi predsjednik i njegovo
osiguranje, moramo ovdje sve očistiti, pa vas molim, morat
ćete maknuti auto. Gospodine Tedeschi, ako želite, auto
možete parkirati ovdje malo dalje, tu kod turskog konzulata, ne
smije se ni tu, no ako hoćete, vi možete."
"Hvala vam na ljubaznosti, naša kava je gotova, mi
idemo."
"Pozdravi Zlatka."
"A ti djecu."
"Čujemo se."
Doista je snažna i čvrsta, razmišljao je dok je gledao
terenac kako nestaje. Znao je da im trenutačno nisu cvale ruže,
i da ih je zadnji kompleks zgrada na Šalati, tzv. urbanih vila,
uvalio u velike probleme. Ni građevinarstvo nije više što je
bilo, barem na način kako je to bilo kada su krenuli u isti posao
- 27 -
kao kompanjoni. Zlatko je ipak dugo živio u svijetu politike, i
trebalo mu je vremena da polovi nekadašnje dobre veze. Ipak,
na vrijeme je uspio iskoristiti utjecaj koji je imao dok je bio
jedan od najbližih suradnika pokojnog predsjednika Tuđmana.
Bože moj, nastavio je Emil s mislima, kako smiješno
zvuči kada nekom objašnjavam da je moj biznis krenuo od
prodaje žvakaćih guma. I to Bazooka i Mars čokoladica. Ne
znam kako bih se snašao u građevini, sve je to komplicirano.
Vespa je trenutak kasnije već bila na Gornjem gradu.
Emil je bio pred kućom.
- 28 -
V.
Ekumenizam na djelu, fra Nikola i
pop Milenko na večeri u Šandrovcu
"Hristos se rodi, ovo je pljačka!"
"Nije valjda bilo tako?"
"Je, Nikola, je, dosad sam to samo vidio u američkim
filmovima. Jovanka i ja smo išli u Raiffeisen banku u Zemunu
oročiti novac na knjižici tete Sofije, bilo nas je valjda desetak
unutra, kada su upala tri mlada sveštenika, mantije, brade,
pravi sveštenici, da im Bog grehe prosti, ali s puškama. Sve je
kratko trajalo, pretnje puškama, pronašli su sef, izvadili pare,
stavili ih u džakove i nestali."
"I jesu li ih uspjeli pronaći?"
"Kažu da su ostavili puno tragova, na izlasku iz banke
su zaboravili i svešteničke kape, policija ih je brzo pohapsila.
Ipak je bilo ukradeno 300 000 evra."
"Kamo to svijet ide, ništa više nije sveto", javila se
Marija dok je iz kuhinje na stol nosila sarme čiji je miris je
ispunio malu blagovaonicu.
Marija malo pomakne poluprazni pladanj pršuta i sira
i zdjelu s pire krumpirom dok je stavljala zdjelu sa sarmom.
"Gospođo Jovanka, hoćete li krastavaca?"
"Marija, sjedi s nama, stol je pun. Što sve nisi donijela
na stol? Tko će ovo sve pojesti?"
"Tko? Mi, nastavi fra Nikola pružajući zdjelu sa
sarmom svom prijatelju, pravoslavnom svećeniku iz obližnjih
Novoseljana, male parohije Srpske Pravoslavne Crkve u
Hrvatskoj.
"Ajde, oče Milenko, nemoj da te moram nutkati."
"Moj Nikola, mi nećemo ostati gladni, nego reci ti
svojoj kuharici da i ona jede. Vidiš, mojoj popadiji to ne treba
govoriti", nasmija se otac Milenko gledajući Jovanku kako
slasno jede.
- 29 -
"Milenko, koliko ste bili u Beogradu?"
"Svega tri dana, morao sam se vratiti, imao sam jednu
krsnu slavu kod Petra Radakovića, znaš onoga što je šef Erste
Steiermarkische banke. E, to je gazda! Da mi je takvih više, sve
bih obnovio. Uspio sam završiti centralno grijanje."
A i njegova žena, ona je prava vjernica, javi se
Jovanka. Malo sam popričala s njom, krasna familija, krasni
sinovi."
"Znači, imate toplu vodu."
"Majčicu im majstorsku. Da sada opet trebam birati
zanimanje, išao bih za zidara, ili bilo kakvu vrstu majstora.
Koje pare ti ljudi zarade, a neodgovorni, lažu, mažu, još sam i
pop, ali ništa to njima ne znači. I to još moji Srbi! Kao, ozbiljna
firma, a zbog garancija za kotao zavlačili su nas skoro mjesec
dana."
"Cijeli mjesec dana peri veš na ruke, moja Marija",
javi se Jovanka.
"Sjećam se svoje mladosti, tada je to bilo normalno, a
danas kada se sjetim tih dana, Bože moj, kako je danas sve
lakše."
"Ajde vas dvije, neće vam ostati puno sarme, nas
dvojica pričamo, ali bome i jedemo, priključite se dok još ima."
Nešto kasnije, s vrha brda na kojem kao tvrđava stoji
crkva Marije Magdalene u Šandrovcu, na brdu koje dominira
okolnim razbacanim brežuljcima pitome Bilogore, stara
rasklimana golf dvojka bjelovarske registracije s Milenkom i
Jovankom zaputila se njihovoj parohijskoj kući u Novoseljane.
Jutro je bilo puno svježine koja je dolazila s Visova,
najviših bregova ovog dijela Bilogore. Na terasi ispred župne
kuće pružao se lijep pogled na veći dio južnog kraja župe.
Isusovci iz Zagreba, iz samostana u Palmotićevoj, pili su svoju
prvu jutarnju kavu u Šandrovcu. Počinjale su misije. Bila su to
koncentrirana predavanja i propovijedi što bi obično trajala
- 30 -
tjedan dana, kako gdje, a cilj misija uvijek je bio isti, "spasi
svoju dušu". Održavale su se otprilike svakih desetak godina ili
još rjeđe, a vodili bi ih obično tzv. crkveni specijalisti za to,
najčešće su to bili redovnici, kao i u ovom slučaju u
Šandrovcu.
"Ljudi moji ovo je doista čudan kraj. Ja sam rođen u
Hercegovini u Širokom Brijegu, studirao sam u Rimu i
Heidelbergu, bio sam i živio po našim samostanima u Americi
i Australiji, upoznao sam valjda cijelu Hrvatsku, ali ovo...",
žučno je objašnjavao fra Nikola svojim gostima.
"Da, bjelovarski kraj je zasebna geografska cjelina,
Prigorje", prihvatio je otac Zvonko Vlah dok je umakao keks u
bijelu kavu.
"Ma ne Zvonko, nije ti to Prigorje, to sam i ja mislio.
Zapravo, ja sam mislio da je to Slavonija. Pa sam mislio da je
to Podravina, pa sam mislio da je to možda i zagorski
mentalitet, ali ne."
"Vojna krajina, to ti je ostalo ono što je i nekada bilo,
Vojna krajina", uključio se u razgovor i otac Slavko Pavin, "ja
sam obišao ovaj kraj, i prilično dobro poznam ovo područje. Ja
sam ovdje bio s pokojnim nekadašnjim provincijalom, ocem
Repnikom, prije 36 godina, kao mladi isusovac."
"Ja poznam dvoje Bjelovarčana, doduše književnika,
koji žive u Zagrebu, Gorana Tribusona, dao mi je neke svoje
knjige, u njima opisuje svoje mladenačke ludorije, ova zadnja
mu je neka čudna, nešto s oproštenjem k'o neka filozofija,
sranja, tako nešto, i Josipa Pavičića, oni su dobri ljudi, i ja
pišem, doduše druge stvari, ali znam da su oni iz Bjelovara",
reče pater Zvonko.
"Ja idem još do Crkve, s Isusom izbrusiti detalje
onoga što ćemo braća i ja govoriti", javi se pater Ante.
"I poslije toliko vremena još se valja pripremati?", fra
Nikola s čuđenjem upita patra Antu.
"Tek sada, moj fra Nikola, na pragu devedesete, tek
sada shvaćam, moram sa žaljenjem konstatirati, stvari koje su
- 31 -
mi bile cijelo vrijeme ispred nosa, a ja ih nisam vidio niti
razumio."
"Vi to ozbiljno?"
"Da, pitam se to kao nikada prije u životu. Nije mi
ostalo puno vremena, i često puta, dok imam dnevno
razmatranje, pitam se jesam li ja širio kraljevstvo nebesko ili
sam haračio po njemu uzduž i poprijeko."
"Šalite se?
"Šala… Da, doista mi sve izgleda kao šala. Cijeli život
uz puno napora pokušavam prodrijeti kroz prozore u kuću, a
sada vidim da su vrata na kući cijelo vrijeme bila širom
otvorena. Moj fra Nikola, to nije lijep osjećaj."
"Smatram velikom milošću i darom svoje druženje i
misije koje imam prilike voditi sa patrom Antom", reče pater
Slavko.
"Oče Slavko, koliko ste dugo zajedno u misijama s
ocem Franjom?"
"Ovo su nam tek treće zajedničke misije. I moram
priznati da sam to doživio kao svojevrsno priznanje i napredak,
u svakom smislu biti u svakodnevnom druženju s čovjekom
koga mi isusovci doživljavamo kao živućeg sveca. Sve ono što
je naš Otac utemeljitelj naše Družbe Ignacije Loyola tražio,
sve što bi trebao biti isusovac, to je otac Ante. Idem pogledati
bilješke u kompjutoru", preko ramena dobaci pater Slavko fra
Anti dok je išao do sobe.
- 32 -
VI.
Kriza kardinalove vjere na Mariji Bistrici
"Draga braćo i sestre, povjerimo svoj život i napredak,
slogu i zajedništvo naših obitelji, dobrobit hrvatskog naroda i
svega čovječanstva Majci Božjoj Bistričkoj. Molimo našeg
blaženika, blaženog Alojzija Stepinca za snagu da se
odreknemo grijeha te da budemo širitelji Božjeg kraljevstva."
Kardinal je stajao i, gledajući ljude ispred sebe, slušao
zvuk svojih netom izrečenih riječi. Slušao je svoje riječi koje je
čitao iz zadnjeg poglavlja svoje propovijedi. Nije se osjećao
dobro. Točnije, već je neko vrijeme imao problema s tim
čudnim neodređenim osjećajem dok je propovijedao.
"Bože, blaženik, uvijek ga spominjem, to mi je već
postalo kao mantra. Blaženi Alojzije te blaženi Alojzije, ja sam
zapravo hinduist. Rama Rama, Hare Hare. O, Bože, pomozi
mi. Stvarno mi nije dobro. Majko Božja Bistrička, pomozi mi."
Crkvom na otvorenom, kako se zove prostor s velikim
oltarom iza bazilike Majke Božje u Mariji Bistrici, najvećem
marijanskom svetištu u Hrvatskoj (ne računajući ono iz
Međugorja, koje službena Crkva nije priznavala), razlegao se
velik i dugotrajan pljesak.
Kardinal Bozanić, koji je ove godine bio glavni
predvoditelj misnog slavlja za blagdan Velike Gospe, dolazio
je svom sjedištu u središtu prezbiterija među desetke ozarenih
svećenika koji su za ovaj dan došli iz zagrebačkih župa sa
svojim vjernicima, najveći dio kojih je držao položaje između
obližnjih stabala šume i drvoreda, dok ih je nekoliko tisuća
najpobožnijih, ili kako to već nazvati, stajalo ispred samog
oltara na suncu koje je nesmiljeno pržilo.
"Hvala vam oče kardinale, hvala na vašim riječima
ohrabrenja i okrepe, hvala na nadahnutoj propovijedi", čuo je
riječi upravitelja svetišta, rektora Zlatka Korena, dok je dolazio
do svog trona, povišene velike umjetnički dotjerane stolice
- 33 -
koja je nadvisivala sve one okolne svojih suradnika i
svećenika.
Mladi obučeni u nošnje počeli su u procesiji donositi
darove za početak euharistijske službe. Mladić u zagorskoj
nošnji sa škrlakom na glavi prišao mu je s bokalom punog
bijelog vina.
"Uzoriti kardinale, vino, plod vinograda naš je dar za
oltar. Vino što će postati Krv Kristova", reče mladić.
"Hvala ti, odgovori kardinal. Odakle si?"
"Iz Svetog Križa Začretja."
"A, tamo je velečasni Dragutin Kučan."
"Uzoriti, on je sad u Krašiću."
"Ah, da."
Svi darovi za misu stajali su na oltaru. Rektor bistričkog
svetišta, Koren, diskretno mu pokaza ka oltaru.
Kardinal ustade iz stolca, i dođe do mikrofona.
"Gospodin s vama!"
"I s duhom tvojim", odgovori vjerni puk.
Dok ih je gledao, kardinal raširi ruke, uzdahnu u sebi i
reče: "Majko, pomozi" te nastavi slabijim glasom čitati misnu
molitvu.
Nakon obilnog ručka u dvorani župne kuće sa
stotinjak subraće svećenika, kardinal se povukao na odmor u
svoju sobu prije početka pobožnosti križnog puta koju je trebao
voditi u večernjim satima, na obližnjem brdu, bistričkoj
Kalvariji, kako se to zove.
"Josipe, nisi dobro."
"Ne, nisam, Stjepane."
"Gledao sam te za vrijeme mise, cijelo si vrijeme bio
odsutan dok si čitao propovijed, imao sam dojam da si bio
daleko, daleko mislima od svih nas."
U privatnosti sobe nije bilo tituliranja, uzoriti, kanoniče i
slično, nije bilo onog smiješnog obzira zbog kojeg su se
formalno oslovljavali i titulirali. Bili su prijatelji, i ovdje u
- 34 -
četiri oka ništa ih nije priječilo da se tako i ponašaju.
"Znam da si kardinal svete majke Crkve, i da si
stožernik, uzor kreposti i vjere, što je u definiciji tvoje službe,
ali, Josipe, podsjećam te, i ti si čovjek. Da nije u pitanju neka
Marija?"
Kardinal ga je čudno pogledao, a kada je shvatio što je
kanonik mislio, nasmija se.
"Misliš kako je Josip imao Mariju, da i ja imam
nekoga zbog koga nisam dobro?"
"Kada srce gori, u glavi se dimi, i svašta se događa, ne
bi bio prvi, a ni posljednji kojeg je odjednom na prepad srce
uhvatilo, a i izdalo."
"Može li srce izdati, Stjepane?"
"Srce ne. Srce nikad ne izdaje. Barem to tako kažu."
"Onda ti mogu reći", slabo se osmjehnu kardinal.
"Slušam."
"Kriza vjere, mislim da to tako zovu. Osjećam se
smiješno i jadno. Zbog svega ovoga što mi se događa, a i zbog
toga što to traje duže vrijeme, a i zbog toga što to i od tebe
krijem. Sve, sve mi se srušilo. Možda ne baš sve, ali većina
onoga u što sam vjerovao."
"Da. I što još?"
"Što još?!"
"To je sve?"
"Da, to je sve", čudno ga je gledao kardinal.
"Ponavljam, to je sve?"
"Zar je to malo?" Kardinal je bio poprilično zbunjen.
"Dobro došao, Josipe, u realni svijet, u stvarnost."
"Stjepane, nemoj se šaliti, kardinal rimske Crkve ti
govori o svojoj izgubljenoj vjeri, a ti tako. Kako da
propovijedam i tražim od drugih ono u što sam više ne
vjerujem? Čuješ li što ti govorim?"
"Dobro te čujem i zato ti ponavljam, dobrodošao u
realnost, u stvarnost."
"Hoćeš mi reći da do sada nisam živio u stvarnosti?"
- 35 -
"Upravo to, a to znam jer i ja sam se nedavno
probudio, i moje je otrežnjenje bilo prilično bolno. Josipe,
posve te razumijem."
"Stjepane, ja u sve sumnjam, i to već dugo, sve ovo
što radimo, propovijedamo, sve tajne naše vjere, naši obredi,
mise, molitve, sakramenti, sama moć molitve, povijesni Isus,
stvarni Isus, što je on od nas zapravo htio, što traži, što nam je
činiti, sve, ali baš sve mi je srušeno… Dugo je to trajalo,
skupljalo se, potiskivao sam to, pravio se da ne postoji, ali to je
jače od mene, kriza vjere, točnije vjera sama. Bože, kako mi je
teško.“
Stjepan je zagrlio prijatelja koji je ridao poput malog
djeteta. Znao je da mu nije lako, vidio ga je da se već dugo
muči, i pretpostavljao je što je, no bio je obziran i čekao. No,
sada je i on bio zatečen silinom osjećaja koji su prokuljali i
izašli.
Tvrd, hladan, ukočen, koji sve epitet nije zaradio u
opisima i kaptolskih kanonika i prebendara, dobrog dijela
javnosti, a i novinara, prvi čovjek Crkve u Hrvata, u
marijanskom svetištu, srcu vjere Hrvata, potpuno slomljen,
srušene vjere plakao je na ramenu svoga prijatelja kanonika
Stjepana Kožula.
"Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obrati, mila
majčice, izgubljene sve", orilo je sa svih strana iz grla
mnogobrojnih hodočasnika koji su obilazili usko dvorište
cinktora koji je opasavao baziliku.
"Nakon ophoda crkve i majčinog blagoslova uputit
ćemo se autobusima koji nas čekaju na donjem parkiralištu",
odjekivao je iz zvučnika glas župnika iz Prečkog, Josipa
Vavrika, koji je s vjernicima bio u ophodu oko bazilike.
"Što ću Stjepane? Što ću, kako dalje?"
"Za početak ćeš predvoditi križni put, točnije za dva
sata, a kasnije ću vidjeti jesi li dovoljno dobro slomljen i jesi li
- 36 -
podoban za uključenje u sektu prosvijetljenih."
"Sektu? Prosvijetljenih? Prosvijetljenih čime i u što?"
"Polako, prvo križni put. Poslije ćemo ostalo. Ah da,
sjetio sam se, poslije križnog puta imamo blagoslov
zvonosvira."
"Čega?"
"Zvonosvir, to ti je nekakav instrument. To ti još jedan
od naših novih pastoralnih trikova, nekakva zvona koja zvone
crkvene melodije i svašta. Bistrički župnik, velečasni Koren,
doista je sposobna osoba, njega sam ti spominjao kada smo ono
vijećali o imenu novog bjelovarskog biskupa. Ja tebi govorim
Koren, Koren, a ti si izabrao Huzjaka, eto ti sada Huzjaka."
"Stjepane, nisam dobro."
- 37 -
VII.
Dogovor sa Željkom Kerumom
"Svi smo naglo postalo pobožni, ili mislimo da nam
samo Bog može pomoći", uz smiješak je primijetio Zdravko,
gledajući ljude za stolom.
I doista, Slaven Bilić, Robert Prosinečki, Nikola Jurčić
te Igor Štimac, svi su imali oko ruke narukvicu s likovima
svetaca i Majke Božje. Uostalom, to je već par godina bila in
stvar na rukama mnogih ljudi, kako iz svijeta nogometa,
estrade, tako i drugih, tzv. običnih ljudi.
"Ante, nevjerniče, jedino ti nisi u trendu."
Ante Tomić, škiljeći pod suncem kafića na Poljudu,
brzo je uzvratio: "Slavene, ne zaboravi da sam ja iz Prološca, ja
sam Imoćanin, a Imotski i vjera, šta tu treba komentirati, tu se
sve zna. Mi smo ti bastion katoličanstva, žešći smo nego
Hercegovci. Jedini veći vjernik od mene je moj zemljak Milan
Ivkošić", gledajući u Zdravka izgovarao je zadnji dio rečenice.
"Ti si komunjara i ljevičar, ne voliš Crkvu, čitam ti
knjige. Di god stigneš, opališ po crkvi, komunjara si, nije to
sramota reći", dobacio mu je Igor.
"Nisam ja ljevičar. Evo, to sam neki dan objašnjavao
Miloradu Bibiću u intervju za Slobodnu. Nisam član SDP-a, jer
ta stranka s ljevicom nema nikakve dodirne točke. Davno je to
prestala biti ljevica. Ako biti ljevičar znači biti na strani
slabijeg, boriti se za slabije, razmišljati da je država jaka
onoliko koliko je jak najslabiji, onda sam tu. Ali nikakva
politička opcija nije moja. Pa ni lijeva, koje u Hrvatskoj
zapravo nema. Dr. Ivo je u Salzburgu. Korupcija i kod jednih i
kod drugih. A Crkva? Nisam ja protiv Crkve, nego me užasno
nervira njena bešćutnost. Ona bi se po definiciji morala boriti i
zalagati za sirotinju i slabe, ali to ničim ne pokazuje. Evanđelje
je divan komad moralnog i socijalnog učenja o brizi za
nemoćne i siromašne. Ja takvu sućut nikad nisam vidio u
- 38 -
Crkvi. Naprotiv. Slizala se s jakima. Moćnima. S vlašću. I još
otvoreno govore kako bi oni vladali. Ne možeš na sve to ne
reagirati."
"Majke ti i priče, ja sam tu došao pričati o nogometu i
pare okretati, a ti Slavene, doveo si nam tog svog prijatelja
književnika, i to još Imoćanina, da nam soli pamet", smijao se
Zdravko.
"Zbog tvog pisanja, Ante, sigurno ti skidaju sve po
spisku."
"E, ima ti tu, Roberte, jedna olakotna okolnost, a to je
što mi je ime i prezime Ante Tomić. Takvih ima u imeniku
puno pa manijaci koji imaju bolesnu potrebu nazvati autora
teksta s kojim se ne slažu, psovati ga i svašta mu govoriti,
ostaju zbunjeni što ne znaju kojeg Antu Tomića treba nazvati.
A uz to, telefon u stanu gdje živim nije na moje ime."
"A što reći, imotska lukavost. Izdanak si škole Škilje
iz Zagvozda", javio se Nikola.
"Dosta Tomića! Tomiću, sad šuti, i ne javljaj se s
komentarima o nogometu, iako imam nekakav čudan osjećaj da
bi ovo naše druženje mogao iskoristiti za svoj neki budući
tekst."
"Ti si se, Zdravko, namlatio para, ali nemoj zaboraviti,
i ja sam oženjen, i imam djecu, a živim od pisanja. Budi bez
brige, nađem li načina ovo ukalupiti u neku svoju priču, to ću
sigurno i učiniti. A sada se vi slobodno posvetite ozbiljnim
nogometnim temama."
"Mi se svi dobro znamo. Ali da te čujem još, Tomiću,
kako ti komentiraš i što misliš o hrvatskom nogometu", javi se
Slaven Bilić.
"Jel' mogu?"
Svi su se nasmijali.
"Ajde, Tomiću."
"Evo dragi moji stručnjaci i parajlije", tu se Ante
nakašlja i pogleda na Zdravka.
"Ja bih to nazvao stručno „hrvatski paradoks“. U čemu
- 39 -
se on sastoji? Postavljam četiri pitanja, a odmah i dajem
odgovore."
"Dakle…"
Sunce je probijalo kroz veliki suncobran sa logotipom
Karlovačkog piva pod poljudskim tribinama, dok se Ante
uspravio u širokom pletenom stolcu, onako visok i suhonjav te
vraškim pogledom kružio po licima prisutnih.
"Dakle? Ajde, Ante."
"Prvo: kako je moguće da Hrvati na stadionskoj travi
poštuju sustav i podčinjavaju se redu, a to u životu ne rade?
Drugo: kako je moguće da su u nogometu spremni prihvatiti
autoritet i stručnost, a takvo što im ne pada na pamet izvan
stadiona? Treće: zašto samo kad su nogometna momčad
susprežu egoizam i podređuju napor kolektivu, a izvan
travnjaka „ svako za se travu pase“? I četvrto: kako to da jedino
u nogometu nemaju kompleks Zapada i snishodljivost prema
velikima? I za kraj, iako sam rekao da nema odgovora, pokušat
ću zaključiti. Moguća su barem dva parcijalna objašnjenja.
Prvo od njih je da ova momčad koja zastupa Hrvatsku na
travnjaku mentalitetno kao da nije hrvatska. Okosnica ove
momčadi su ljudi odgojeni u Njemačkoj, Švicarskoj i
Australiji, znatan dio ove ekipe zarađuje na sjeveru i u
mentalitetnom smislu oni su više Germani ili Anglosaksonci.
Drugo moguće objašnjenje je ovo: u nogometu podređivanje
kolektivu i red donose opipljiv rezultat."
Za stolom je vladala tišina.
"Ovako dobru analizu, kratku i konciznu, davno nisam
čuo", tišinu je prvi prekinuo Robert.
"Slavene, ovoga uzmi u svoj tim. Dobar je, dobar.
Ovako ni ja to ne bih znao dobro objasniti. Otkud ti to, Ante?"
"Moj prijatelj Jurica Pavičić, isto književnik k'o i ja, to
sam od njega pokupio. To su njegove teze, a ne moje. Rezultat
se u nogometu jasno vidi, on svijetli na semaforu, a svi koji u
njemu sudjeluju izvući će iz njega korist, ne nužno
materijalnu", kod ovoga se Nikola nasmija.
- 40 -
"Možda bi i naši građani prestali s nedisciplinom i
bezakonjem kad bi vjerovali da od toga ima koristi", javi se
Slaven.
"Ako je tako, kako to da ih ni nakon deset godina
„lekcija iz taktike“ nitko nije u tu prijesnu istinu uspio
uvjeriti?"
"Tomiću, u sve se razumiješ. Bilo mi je drago popiti
kavu s vama. A sada Igor i ja idemo do glavnog čovjeka
Splita", reče Zdravko.
"Idete do našeg Dioklecijana?", sarkastično upita
Ante.
"Sretno vam, povežite naš sjever i jug", mahnu im
Slaven.
"Igore, zašto misliš da je to tako važno?"
"Zdravko, Željka znam duže nego tebe, i on je
maksimalno ozbiljan. Ništa mi nije htio reći, samo je rekao da
dođemo."
"I misliš da nije u pitanju nogomet?"
Luksuzni mercedes zagrebačkih tablica ulazio je na
gat pristaništa uz koji se ljeskao 33-metarski „Joke“, jahta
Željka Keruma.
"Trebalo vam je vremena da dođete", obratio im se
Željko vodeći ih na gornju palubu jahte.
"Slaven je kriv, doveo je svog prijatelja Antu Tomića,
onog književnika, pa nikako završiti kavu. E, jesmo se ismijali,
a bome Ante se u sve razumije."
"Dobar je Ante, ali i ovo je dobro, vidite što sam vam
pripremio."
- 41 -
VIII.
Gospa od Čarskog polja daje pojašnjenje
što znači vjerovati Isusu
"Dragi prijatelji, čuli smo kako je Isus ušutkao farizeje
i saduceje, svećenike i uglednike onoga doba, i na pitanje koja
je zapovijed najveća, odgovorio: „Ljubi Boga i bližnjega
svoga“. U tim zapovijedima sadržano je sve što trebamo znati i
činiti. Sve ostalo možete komotno zaboraviti, rekao im je Isus.
Ljubi, i radi što hoćeš. Ljubiš li, doista ljubiš, ništa loše nećeš
nikome učiniti. Ljubav je sve."
Don Petar je na trenutak, dok je kružio po licima
prisutnih ljudi koji su stajali u Čarskom polju, u malom svetištu
koje je sa svih strana bilo okruženo čokotima rujnog pošipa,
primijetio don Marija koji je s kadionicom u rukama stajao na
vratima sakristije. Don Mario ga je očito pažljivo slušao, a don
Petar mu se nakratko osmjehnu te nastavi propovijed.
"Kada kažemo da smo vjernici i da vjerujemo, u što
uopće vjerujemo, sestre i braćo, dragi prijatelji? Jeste li ikada
pomislili, dragi vjernici, da nije zapravo ni važno u što
vjerujete? U životu svakoga od vas, u svemu onome što činite i
radite zapravo se i vidi u što vjerujete. Vaš život, ono što
radite, kako živite, govori u što zapravo vjerujete. I zato ovdje
svakome od nas, a prvo sebi postavljam pitanje, u što ja to
vjerujem?"
Za stolom u župnoj kući, nakon završene svečane
svete mise, sjedilo je poveće društvo. Bili su tu skoro svi
župnici s otoka, bio je tu don Petar iz Lumbarde, don Mile iz
Pupnata, don Božo iz Žrnova, don Frano iz Korčule, don
Marijan iz Blata. Za stolom su bili i crkveni vijećnici te više
uglednih gostiju koji su se u ovim danima odmora zatekli na
otoku.
- 42 -
"Don Petre, svidjela mi se vaša propovijed, lijepo ste
govorili, ali što je s onima koji izričito ne vjeruju u Boga?",
javio se dr. Željko Reiner, korčulanski zet.
"Završit će u paklu, eto što će biti s njima", javi se don
Mile, a nakon njegove upadice nastade smijeh za stolom.
"I to je naš dekan, najstariji, a trebao bi biti i
najozbiljniji", nije mogao, a da ga ne podbode don Frano.
"Što će doktor Reiner misliti o nama", reče don Mario,
"doktor je ravnatelj KBC Rebro u Zagrebu, akademik, dajte se
uozbiljite i pustite don Petra", odlučio je prekinuti početak
opuštanja i bezazlenog podbadanja kako bi to često znalo biti u
ovakvim prigodama, kada bi se svećenici vidjeli nakon dužeg
vremena kod obilnog stola.
"Ajde da čujemo što će naš današnji propovjednik
zboriti", završi dekan don Mile Protić.
"Doktore, najveći dio ljudi na svijetu zapravo su
nevjernici, no ni najveći dio onih koji kažu da vjeruju u Boga,
tj. Isusa, ne znaju točno reći u što vjeruju. Ljudima se
pomiješaju sve te dogme, sakramenti, običaji, crkveni blagdani,
uskrsne šunke i jaja i ostalo, i najveći dio njih zapravo od šume
ne vidi drvo", pun žara i zanosa poče don Petar.
"Postoji li način ili nekakvo pravilo da se čovjek
probije i dođe do toga bitnoga?", sa zanimanjem je nastavio dr.
Reiner gledajući preko stola u don Petra.
"A doktor je rekao da je slušao propovijed", nije se
mogao suzdržati dekan don Mile.
"Don Mile, don Mile, dekane naš", vrtio je glavom
don Mario dok su se neki od prisutnih svećenika i crkvenih
odbornika smijuljili gledajući jedni druge.
"Isus nam je dao to pravilo, vrlo je jednostavno i
učinkovito. Po njemu se ocjenjuje sve ono što radimo i jesmo.
Vjerovati i pričati o vjeri u Boga ne znači puno, bit ću iskren,
ne znači ništa ako ne živimo pravilo koje Isus donosi, a ono
glasi, tkogod nesebično pomaže čovjeku, ne želeći i ne tražeći
svoje interese i probitke, premda to i činio nesvjesno, Boga
- 43 -
ljubi, u njega vjeruje, vjernik je, pravo vjeruje.
''To znači da je sva vjera u tome, pomagati svim
svojim bližnjima kojima i koliko možemo'', zaključi dr. Reiner.
''Da, to je to'', opet se ubaci don Mile.
''Ali gdje je onda tu mjesto za crkvu kao instituciju,
koja je vrijednost i smisao obreda, i sve one šume koja nam
priječi tu jednostavnu i jasnu, kako kažete temeljnu istinu koju
nam je Isus navijestio?'', nije se dao akademik Reiner.
Na trenutak za stolom nastade neugodna tišina. Većina
ljudi za stolom je shvatila što je sve to pitanje podrazumijevalo
i imalo za posljedicu.
Tišinu je prvi prekinuo don Mario. "Isus nam je
povjerio preko svoje Crkve, kroz crkvenu tradiciju preko
apostola...''
''Znam to i shvaćam, ali ako volim svoje bližnje i
pomažem im, drugo ništa ne trebam niti moram, zar ne?'', sa
smiješkom direktno gledajući u don Petra nije se dao doktor.
''Nama koji smo kršteni, nužno je za spas duše da
vjerujemo sve ono što crkva traži i propisuje'', zajapurio se don
Frano.
''Netko bi mogao reći čemu Crkva, hijerarhija, Sveti
Otac papa, no takav je možda ne svojom krivnjom dobio sliku
lažnoga Boga kojega lažni vjernici mogu izdizati u svojim
ideologijama i krivo tumačiti'', opet je počeo don Mario.
''To znam, nemojte se ljutiti, htio sam samo provjeriti
je li sam to dobro čuo na propovijedi da je Isus rekao da je
mjera ljubavi prema bližnjem mjera ljubavi prema Bogu, i da je
to sve Pismo, sva Biblija, sve ono što treba vjerovati sadržano
u tom kratkom pravilu.
''Evo kozletine sa Šaknja rata iz Vele Luke'', veselo se
javio don Mile. ''Pustite teologiju. Kud ćete boljeg dokaza da
nas Bog voli i da smo na pravom putu. Tko ovo može platit',
vidi ti krumpira, a vidi kozletine. A vidi salatu.
''Hvala Vam, dragi prijatelji, svima vam želim
dobrodošlicu, čestitam našem propovjedniku, a svima nama
- 44 -
želim da Majka Božja od Čarskoga polja bude putokaz kako
slijediti Krista i dušu svoju spasiti.'' Sa čašom pošipa u ruci,
stojeći za čelom stola do propovijednika don Petra s jedne i
dekana don Mile s druge pozdravljao je don Mario sve prisutne
na početku ručka.
"Zamišljen si i odsutan, znam da ti nije lako", Mia je
don Petru prolazila rukom kroz kosu.
Ležali su oznojeni pokriveni plahtom u polumraku
sobe na katu župne kuće.
"Nije tvoja trudnoća."
"Što kažeš?"
"Nije u pitanju tvoja trudnoća."
"?"
"Danas za vrijeme ručka, imao sam zanimljivog
sugovornika, doktora iz Zagreba, akademika."
"I?"
"Još me jednom suočio s pitanjem koji si već duže
vrijeme postavljam: što ja ovdje radim?"
"Ljubavi, ne misliš valjda..."
"Ma ne ti, volim te, i tebe i naše buduće dijete, pitam
se kako sam ja završio ovdje kao pop, eto."
"Pa to se stalno pitaš."
"Znam, znam, pokušajmo zaspati."
- 45 -
IX.
Vjeruju li najveći hrvatski poduzetnici u Boga?
"E, trebao si to vidjeti."
"Da?"
"To zapravo govori sve o nama."
"Oprosti, a što to?"
"A da prestaneš buljiti u kompjutor?"
"Oprosti, malo sam se zanio."
Marko je dobrohotnim pogledom pratio Emilovo zatvaranje
laptopa.
Veliki, minimalistički namješten ured, ukrašen s više
slikarskih platna prvaka hrvatske umjetnosti. Bila su tu, između
ostalih, i dva Murtićeva koloristička platna povećih dimenzija,
davajući do znanja da se nalaze u uredu top managementa.
Marko Vojković bio je u Eurotoweru, u kancelariji svoga
prijatelja Tedeschija.
"Znam da nije lijepo, muči me to naše uvrštavanje
dionica na burzu, gledao sam London."
"Pusti to, slušaj ovu priču, a onda i analizu našeg
turizma, ovo je genijalno."
"Ajde da čujemo."
"Čovjek nije iz struke, naslov je „Veseli stranci i
bijesni domaći“."
"Tko je on?"
"Pavao Pavličić."
"?"
"Književnik, da, o njemu je riječ."
"E, tek sada sam naćulio uši."
"Prošli petak sam se zatekao pred tunelom Sveti Rok.
Vraćali smo se iz Zadra. Vozač vozi, ja sam ionako odozada
stalno visio na laptopu. I eto nas pred tunelom. Niti naprijed,
niti nazad. Doduše, nije dugo trajalo, svega dva sata čekanja pa
put prema Zagrebu."
- 46 -
"Prijeđi na bitno."
"Strpi se. Dakle, to vrijeme pred tunelom, kada sam
shvatio što se događa, ostavio sam i lap, bio sam s još dvojicom
suradnika i gledao sam ljude kako se ponašaju u toj gužvi pred
tunelom. No, na to bih i zaboravio da nisam, slučajnosti li,
pročitao malu Pavličićevu zabilješku u Večernjaku, čovjek je
valjda isto tamo zaglavio pa je mogao proučavati fenomen iz
prve ruke. E, sada dolazi analiza koja, podsjećam, glasi: veseli
stranci i bijesni domaći."
"Stranci veseli, a naši bijesni, zašto to?" Prilično
zainteresiran, Emil je čekao da čuje i ostalo.
"Stranci su, za razliku od nas, isplanirali putovanje,
njima dvosatno čekanje u koloni ne znači nikakav gubitak, a
nama je to najčešće katastrofa. Drugo, stranci nisu djetinjasti i
neurotični. Oni ne osjećaju prisilu da iskoriste svaku sekundu
svoga odmora, niti ne očekuju da im na tome odmoru sve teče
savršeno. Zato i uviđaju da je stajanje u koloni tek manja
nevolja koju će ionako brzo zaboraviti. Treće, stranci su svjesni
vlastite odgovornosti. Oni znaju da su sami izabrali dan i sat
kad će krenuti na put. Zato su spremni snositi posljedice svoje
odluke pa makar to bilo i čekanje na cesti. Oni vjeruju da je
tako pošteno."
"Nije loše, nije loše", sada se Emil već smijao.
"E sad, budući da između nas i njih postoje takve
razlike, koje sam i na svoje oči vidio prije par dana pred
tunelom, čovjek mora pomisliti da iza toga stoje i neke
općenitije zakonitosti koje se tiču mentaliteta i svjetonazora. I
doista…"
"Autocesta je cesta života kojom svi putujemo, a
razlike u ponašanju između nas i stranaca, kao razlike u
pogledima na život, ili tako nekako?"
"Dobar si, upravo to. I gle, kao što planiraju
putovanje, stranci tako planiraju i život. Niti improviziraju niti
se pouzdaju u sreću, nego gledaju godinama unaprijed i
pripremaju se koristeći se iskustvom. Za nas je pola godine
- 47 -
daleka budućnost o kojoj nismo kadri ni misliti, a iskustva kao
da i nemamo. Onda, kao što stranci nisu cendravi kada se radi o
ljetovanju i odmoru, tako nisu cendravi ni inače. Oni znaju da
se život sastoji od lijepih i ružnih trenutaka, i kadri su
razlikovati veliku nevolju od male, pa ne padaju u očaj za
svaku sitnicu. A upravo to mi radimo. Nemamo nikakve
hijerarhije ni u čemu pa smo stalno u nekim ekstremima.
Napokon, kao što su svjesni odgovornosti za svoje putovanje,
tako su stranci svjesni odgovornosti za vlastiti život. Ne
ponašaju se kao domaće životinje koje netko drugi treba hraniti
i voditi, nego preuzimaju uzde u svoje ruke."
"Sitnice, čovjek bi rekao, a opet…", Emil je vrtio
glavom.
"Sitnice od kojih se zapravo sastoji život u stvari su
bitne, i one dijele putovanje od srljanja i život od životarenja",
zaključio je Marko.
"Taj tvoj primjer bih mogao izvrsno iskoristiti za
sutrašnje predavanje. Pozvali su me na Ekonomski faks, Kulić
me pozvao da njegovim studentima pokušam objasniti kako da
i oni postanu bogati kao i ja."
"Pravog su izabrali, a priču si slobodno uzmi i
iskoristi, ionako nije moja. Otkud ti ova zastava?", sa
zanimanjem ga upita Marko.
"Ova?", Emil pogleda, nesvjestan da je za vrijeme
Markove priče u rukama vrtio malu zastavicu, jednu iz hrpe
koja mu je stajala na kraju stola."
"Ajde pogodi čija je to zastava."
"Mene si našao? Vatikanska."
"A što znače te boje?"
"Što znače? Otkud bih ja to znao", čudio se Emil.
"Zlato je žuto, a srebro bijelo. Oni na zastavi imaju
ono što je apostol Petar rekao hromom čovjeku da nema. Pred
hramom, kada ga je izliječio. Zlata i srebra nema u mene, ali
što imam to ti dajem. U ime Isusa Krista, hodaj!"
"Otkud to tebi, kako to ti znaš?"
- 48 -
"Hrvoje ti je skroz u tome, on ti je stručnjak za sve
religije, a posebno istočne, svašta je on meni do sada ispričao."
"Hrvoje?"
"Moj prezimenjak, nekadašnji šef "Croatia
osiguranja". On kaže da današnja Crkva na zastavi ima ono što
je Petar rekao da nema. A ono što bi trebali imati, što je Petar i
prva Crkva imala, današnja već davno nema."
"Što to?"
"Isusa, Isusa..."
"Iz tvojih usta slušam riječi i pouke o Isusu, ne mogu
vjerovati..."
"Carinici i bludnice preteći će vas u kraljevstvu
nebeskom, jel' ti to poznato? Ipak ću te preteći... ha, ha…"
"Nećeš, to ti je i moje uzdanje, tako se i ja računam
spasiti."
- 49 -
X.
Ukazuje li se Gospa u Međugorju?
''Marijo – gdje si?
Što s tobom djeca Ti rade,
Što se s Tobom, Marijo, zbiva?
Zlatom Te krune i lik Tvoj kade,
Postaješ idol, a ne Majka nade!
Sin ne treba pred Majkom da kleči,
To Majku vrijeđa, a sina ne liječi!
Ti ne smiješ visoko stati,
Postaješ vizija, a ne Mati!
Tebe ne treba okolo nosit,
Na tebi milostinju prosit,
Ne treba tebi ta zlatna kruna,
Postaješ moćna, a ne Boga puna!
Sad više ne znam, Marijo gdje si,
Na Križevcu il Gradini,
U Lurdu il Fatimi!
Ti ne smiješ visoko stati,
Postaješ Vizija – a ne Mati!''
Ivan je s iščekivanjem pratio lice i reakcije prisutnih
dok je fra Nikola poluglasno iščitavao pjesmu.
"Nije loše."
"Fra Nikola, vi to o pjesmi?"
"Da, moj Ivane."
"Nije loše."
"A čija je to pjesma?"
"Pa to je napisao onaj svećenik iz Splita, don Ivan
Grubišić, onaj što je često na televiziji, svako malo bio je u
Ćirilici kod Denisa Latina, hvala Bogu da su je ukinuli, onaj
što svako malo napada Crkvu. Jelica koja vodi kod nas
molitvenu grupu, ona mi je to dala, a ona je to dobila od jedne
- 50 -
prijateljice iz Splita, koja isto vodi molitvenu grupu. Ta pjesma
je napad na Gospu i Crkvu, zar ne?" Dok je to govorio, Ivan se
okrenuo patrima Slavku i Zvonku.
Sjedili su na terasi ispred župne kuće, nakon netom
završene mise i predavanja koje su vodili oci isusovci. Crkva je
bila dupkom puna. Među ljudima koji su i nakon mise ostali u
društvu fra Nikole i misionara, bio je i Ivan, zemljak fra
Nikole, lokalni građevinski poduzetnik, svježi obraćenik i
velika pomoć fratru u mnogobrojnim radovima na obnovi
župne kuće te mnogobrojnih zapuštenih kapelica rasutih po
bregovima Bilogore na teritoriju župe Šandrovac.
"Shvaćam ove komuniste i nevjernike, ali ovaj je naš,
a mi to toleriramo i šutimo, ne mere to tako!", s dozom agresije
u glasu, iščekujući reakciju prisutnih, Ivan je gledao prisutne
svećenike i župljane.
"Što mu je to trebalo, ovo ovako napisati", napokon se
javi otac Zvonko.
"Šta ga nagoni tako pisati, šta ne prizna da mrzi Crkvu
i hrvatstvo, da su mu dragi Tadić i Josipović i nova Jugoslavija,
pa nek se zna", s vidnim olakšanjem na pomoći i razumijevanju
patra Zvonka nastavi Ivan.
"Svetišta Majke Božje dio su našeg identiteta, i
spominjati Međugorje u pjesmi s Fatimom i Lurdom, to je
neprimjereno", taman je počeo pater Zvonko, kad ga Ivan
prekide.
''Oprostite, pater Zvonko, ili velečasni kako mi
kažemo, znači i vi ne vjerujete u Međugorje?"
"Ma nije riječ o tome vjerujem li u Međugorje",
pokušao je pater Zvonko spašavati stvar.
"Ja vam, velečasni, sve volim otvoreno. Recite vi
meni vjerujete li vi da se Gospa ukazuje u Međugorju?"
"Crkva o tome još nije rekla svoj pravorijek, pa..."
"Velečasni, vjerujete ili ne?"
"Recite mi vjerujete li vi u ukazanja Gospe u
Međugorju?", u priču se uključio otac Slavko koga je Ivan
- 51 -
pogledavao pomalo čudno.
"Vjerujem, kako ne bih vjerovao! Cijeli svijet, ljudi sa
svih strana svijeta dolaze i tu nalaze svoj mir, a ja koji sam
rođen 20 kilometara dalje i koji to sve vidim i znam iz prve
ruke, da ne vjerujem? Vjerujem, još kako, i ja i svi moji. Od
svih hrvatskih krajeva di će se ukazati nego u Hercegovini, a to
nešto čini mi se govori i znači. A ja sam, hvala Bogu i Gospi
međugorskoj, isto Hercegovac."
"A reci mi što Gospa u Međugorju govori, što traži od
ljudi?"
"Govori to da budemo bolji, da se obratimo, da
postimo, da molimo, da budemo širitelji mira, ja sam Kraljica
mira, rekla je...", podozrivo je Ivan gledao oca Slavka, dok se u
nabrajanju pokušavao sjetiti što to još Gospa traži.
"I ima li tu šta što već nismo čuli da Isus traži od
nas?", nastavi blagim glasom otac Slavko.
"Pa nema, to je jedno te isto, budite dobri, ljubav,
volite jedni druge", pomalo je s čuđenjem i nelagodom
zaključivao Ivan.
"Kako bi itko iz Crkve mogao biti protiv takve Gospe,
pa ukazivala se ona u Međugorju ili bilo gdje drugdje?", polako
je i blago učiteljskim glasom nastavljao otac Slavko.
"Marija je u svemu slušala svoga sina. I nama je
slušati Isusa", doda pater Zvonko.
"Pa slušam ja Isusa, a opet vjerujem u međugorsku
Gospu", nije se dao Ivan.
"Ma Ivane, patri isusovci, i pater Zvonko i pater
Slavko, hoće ti reći da je dovoljno vjerovati Isusu, u svim
ukazanjima Gospe nema ništa bitno novije od onoga što je Isus
navijestio, a nema ni biti što novo, tako nam je Isus sam rekao i
posvjedočio."
"Pa zašto se onda uopće i ukazuje? A šta je sa Lurdom
i Fatimom, koje je papa priznao, zašto se tamo ukazivala, kada
je Isus već sve rekao? Vama Međugorje ne odgovara, eto što je
to."
- 52 -
"Ivane, pretjerao si, od svega što smo večeras čuli, ti si
se baš na Međugorje nakačio", pokušao je stvari smiriti fra
Nikola.
"Ma oprostite, nisam ja to baš tako mislio, ponese me,
neće patri isusovci ništa krivo pomisliti", sada je već pomirljivo
govorio Ivan.
"Nećemo zamjeriti, i zašto bismo, svi imamo pravo
razmišljati nad onim što vjerujemo", javio se otac Slavko. Ali
zadnju riječ u svemu ima Crkva.
"A ne Isus", Ivan nije mogao, a da ne podbode.
"Ivane, opet ti", gledao ga je fra Nikola.
- 53 -
XI.
Ima li izlaza iz poslovne i vjerske krize?
"Bože, koja je to budaletina, za kim smo mi hodali,
koga smo mi slijedili, kome smo mi vjerovali? Ivo, Ivo, Ivo…
Ma nije on budala, već sam ja", vrtio je glavom Gordan
Jandroković.
"Nemoj tako, nažalost to je u ljudskoj prirodi, kao da
je drugdje bolje, niti je prvi ni zadnji premijer, niti predsjednik
kome se to dogodilo, uostalom lopov je onaj koga uhvate, a
većina njih, tj. vas političara radi isto, jer mogu, dok mogu…
sve je to sada jadno i otužno, ali takvi smo svi mi", reče
kanonik Kožul.
"Pa smiješno je i pomisliti koga bi od vas političara
netko i izabrao, i jednih i drugih da nije vaših crnih fondova, i
muljanja, i kupovine ljudi državnim službama i poslovima", u
jednom dahu je govorio Hrvoje Prpić.
"Nemoj tako, nisu ipak svi isti, nismo svi mi isti",
počeo je Zoran Milanović.
"Ma nemojte, pustite sada to, između vas poličara i
nas svećenika i naših religijskih struktura, državnih, nema
nikakve razlike, svi smo mi dijelovi konzervativnih i čvrstih
institucija gdje postoji hijerarhija i kako odluči onaj na vrhu, to
je tako. Pokušaj mu se suprotstaviti i odmah ćeš dobiti nogu i
izgon. Pa svi ste vi dok je Ivo Sander vedrio i oblačio bili
manji od makova zrna, lako je sad palamuditi i biti general
poslije bitke", uključio se otac Jakov Mamić.
"Evo, poslušajte mene, ja sam napisao knjigu
Hrvatska 2020. Sve sam lijepo napisao, i kuda nam je ići, i
kako, no koga je briga za to", javio se Velimir Srića.
"Ma nećemo valjda sada o knjigama, ali evo kad smo
kod toga, ja u svojoj zadnjoj knjizi "U potrazi za vedrinom"
govorim o svom životu, o važnosti sporta, a posebno boksa i
kako je tijelo važno, da bismo došli do vedrine, tj. do Boga",
- 54 -
susprežući smiješak koji mu je lebdio na usnama govorio je
Nenad Ivanković.
"E, sada ću ja o svojoj knjizi", počeo je profesor Kulić
s ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
"E, nećeš majci", prekinuo ga je otac Jakov Mamić.
U maloj dvorani nadbiskupskog dvora na Kaptolu nastao je
smijeh.
Dobar dio večeri tridesetak ljudi, mahom prijatelja i
poznanika, političara i većinom poduzetnika, dobrih prijatelja
kardinala Bozanića i njegove desne ruke kanonika Kožula
pokušavalo je u neformalnom druženju dati odgovor kuda će i
kako Hrvatska ove 2011 godine.
"Strah, dragi prijatelji, strah, ili kako mi vjerski
profesionalci znamo u prijevodu reći, nevjera, to je uvijek
jedini i glavni problem.
''Ili rečeno drugačije, nedostatak vjere je problem",
počeo je kanonik Kožul.
U dvorani je zavladala tišina.
"Najveći dio ljudi, najveći dio vjernika, pošteno radi i
radi, maksimalno se trudi, ali ne događa se ništa. Trud izniman,
a rezultati nikakvi. Što se to zbiva? Ljudi se neprestano
usavršavaju u tome da nekoga slijede, no nikako da nauče
voditi. Slijede upute, usmjerenja, slijede krdo i usavršavaju
vještine. No, pritom se kriju. Sakrivaju sebe same, ono što
doista misle i žele, ono što osjećaju… i mi sudjelujemo u tome
da od Božjih ovčica i ovaca nastojimo stvoriti ovce, tupaste i
pomalo priglupe ovce, svi ste valjda vidjeli kako izgleda ovca?
Isus nije mislio na takve ovce…"
"Velik čovjek si postavlja velike zahtjeve, a mali ih
postavlja drugima. Evo neki dan su mi bili naši dobri, plemeniti
ljudi iz one novo osnovane udruge "HRast", profesor Jurčević,
Tuđman, Hitrec. Slušam ja njih, i ono što govore što treba
našoj Hrvatskoj i kažem sve je to tako, sve je točno, ali to vi
trebate reći drugima, idite od vrata do vrata i govorite, neka svi
- 55 -
čuju. I što mislite da li će ići od vrata do vrata? Neće, ja znam
da neće, nažalost. Zašto? Jer ni oni ne vjeruju u to. Koliko sam
se naslušao toga što bismo trebali, mogli, morali, zašto nitko ne
počne to činiti i tako živjeti? Nevjera, nevjera, nema vjere.
Nama treba čovjek vjere, čovjek koji vjeruje da ova naša
Hrvatska može biti bolja, bogatija i pravednija. Samo jedan,
makar jedan koji u to vjeruje. Ima li ga, ima li?"
"Ti si večeras stvarno bio nadahnut, nisam te baš često
vidio ovakvoga", gledao je kardinal svoga prijatelja kanonika
Kožula, dok su ispraćali zadnje goste stojeći na vrhu stepenica
koje su spuštale u veliko predsoblje ulaza palače.
"Ti makar znaš da sam ja čovjek molitve i vjere",
nasmijao se kanonik gledajući u kardinala.
"Znam, znam", sada se i kardinal koji je bio malo
zamišljeno odsutan nasmija, "hvala Bogu da smo za danas
gotovi."
"Josipe, nismo gotovi."
"Kako misliš nismo gotovi?"
"Imamo još jedan sastanak za sat vremena."
"Koga?"
"Koordinacija za osnutak katoličke televizije,
predvođena fra Matušićem."
"Sasvim sam zaboravio."
"Znam Josipe, zato ja mislim na takve stvari."
"Imamo, znači, još malo vremena, idemo do časne
Anke na kavu."
"A i koji kolačić, mislim da je ostalo onih makovnjača
od jutros", veselo doda kanonik.
- 56 -
XII.
Stigli su novi gradonačelnici:
Milan Bandić i Željko Kerum
"I ti si stvarno postao gradonačelnik, ne razumijem,
zašto?"
"Ma kako zašto? Zato što je Split zaostao u razvoju.
Kada se dolazi s mora, grad izgleda ruševno i treba ga izgraditi.
Politika mene ne zanima, zainteresiran sam za razvoj turizma u
ovoj regiji. Postoje mladi ljudi koji će, uvjeren sam, podržati
moju ideju da od Splita i cijele županije napravimo čudo."
"Željko Kerum, gradonačelnik Splita!"
"A ima li boljeg i sposobnijeg za ovo mjesto? Zašto ti
ne ostaviš Dinamo nekome? Kome, Zdravko? Lošijima i
slabijima od sebe? Kome?"
"Mislim da te sada razumijem."
"Sve je ovdje sporo, takav je mentalitet, nitko nikome
ne želi dati priznanje za postignute rezultate. Vode nas ljudi
koji, nažalost, ne znaju što je vrijednost, ljudi koji se nikada
nisu bavili biznisom. Vrijednost, a imamo veliku vrijednost,
pogledaj ovo more, ovaj grad, ove ljude", pokazivao je Kerum
s vrha palube rukom na Split koji je ležao okupan suncem.
"Ako ovo nije Božji dar, a što je onda?"
"Tko ovo ne zna koristiti, unaprijediti, poboljšati, tko
ne zna na ovome ostvariti još veću vrijednost, ljudima dati
viziju da to može biti bolje i ljepše, i to svima, taj ne zavrjeđuje
da ovo vodi i ovime upravlja."
"Boga ti, ti si stvarno pravi, govoriš k'o moj prijatelj,
zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Ista ste sorta. I on ima
viziju drugačijeg Zagreba i županije. Ti si jedan od ljudi s
vizijom", uz malo ironije i podsmijeha gledao ga je Zdravko.
"Ja ga ni ne znam, vidim ga povremeno, pozdravim
ga, ali ništa više od toga. Nitko meni nije uzor niti se i s kim
uspoređujem, ja sam, kao i ti, sve stvorio sam, dok njih narod
- 57 -
bira."
"I tebi ipak biznis nije dovoljan."
"Zdravko, ja imam 50 godina i nije mi ostalo puno
vremena. Ambiciozan sam kao i ti i smatram da još nisam ništa
napravio."
"Željko, pretjeruješ, pa tebe procjenjuju da si težak
500 milijuna eura."
"Netočno, Zdravko, 530 milijuna je vrijednost mojih
nekretnina, a vrijednost posla je daleko veća. Ne zanimaju me
više mali projekti, ionako ti treba jednako truda i rada, bavio se
malim ili velikim, pa već kad radimo, da nešto za nama i
ostane."
"Slažem se, i ja slično razmišljam."
"Pustimo Dinamo i trgovinu, vrijeme je da nešto malo
prezalogajimo, a uostalom, evo nam i društva."
Ivić Pašalić i Tonči Huljić sa ženama uspinjali su se
na brod.
"Otkud ova dvojica?"
"Otkud ti, Zdravko?", nasmijao se Ivić koji je odavno
znao Zdravka.
"Doći u Split, a ne vidjeti Keruma… eto, uostalom,
kao i vas dvojica."
Malo kasnije sjedili su za stolom na krmi jahte.
"Ja sam mislio da se šališ, pa ovo su stvarno ćevapi.
Ćevapi i Dom Perignon. Pa gdje toga ima?", čudio se Zdravko.
"Jesi li to ikada jeo? Probaj, vidjet ćeš kako je dobro,
nisam ja kriv što je Dom Perignon tako dobar i skup", stavljao
je Željko prve ćevape na tanjur.
"Zdravko, jesi li u kupovini novih igrača?", sa
zanimanjem ga je pratio Ivić dok je vilicom umakao luk u ajvar
iz srebrne zdjelice.
"Ne, nego sam nenadano izgleda postao jedan od
sudionika tajnog sastanka i okupljanja poduzetnika i ljudi koji
žele bolje Hrvatskoj, a misle da znaju više i bolje od političara
koji nas danas vode."
- 58 -
"Tebi se više ne sviđaju HDZ i Kosorica? Pa svi vi
dinamovci ste za HDZ i nekada doktora Ivu, a sada Jadranku,
zar ne", obrati mu se Tonči.
"Svaka čast političarima, ali sve je to presporo i jadno,
a svi mi znamo da to može i mora bolje, vrijeme ide. Stvari se
presporo pomiču, trebaju novi ljudi, novi način, nova snaga, tu
se potpuno slažem sa Željkom. Nešto valja učiniti."
"Zdravko, ti si, dakle, naš čovjek", nasmijala su se
trojica muškaraca.
"A kako će nam u svemu tome Zdravko pomoći?",
upita Tonči.
"Možda da nas poveže sa svojim prijateljima, budućim
kandidatima za izbore?", uključila se u razgovor Vjekoslava.
"A tko se to sprema voditi Hrvatsku?"
"Pa ako mislimo na poduzetnike, ima ih, mnoga se
imena spominju po novinama", uključila se i Ksenija Pašalić.
"Tko?"
"Ima ih dosta, pogotovo ova mlađa ekipa."
"Ti o njima nemaš lijepo mišljenje?"
"Rekao sam ja o njima nekoliko puta i ružnih stvari,
ne mislim se zbog toga ispričavati, stojim iza svojih riječi. Ali
činjenica je da oni zapošljavaju puno ljudi, i da su učinili puno.
To je jedini kriterij. Tko je što napravio, a sve ostalo je priča. I
zato cijenim te na koje misliš i volio bih ih uključiti među nas."
"Među koga nas, mi smo kao neki zavjerenici?", upita
Zdravko.
"Nismo mi zavjerenici, mi smo ljudi koji vole
Hrvatsku. Svatko se od nas dokazao na svom polju rada, i ima
iza sebe pokriće, i nećemo pustiti raznim, čast svakome, ali
gologuzanima da nas vodaju k'o kravu na sajmu? Hrvatska je
dugo bila na čekanju. Nema se što čekati, ima pametnih i
sposobnih, a i imamo i čime. Trebaju nam ljudi s vizijom, oni
koji vide bolje i dalje od drugih.
"Pokrenimo Hrvatsku!", dočekao je Zdravko kraj
Željkove priče.
- 59 -
XIII.
''Vela Luku mala ne zaboravi…''
"Od pete godine života pamtim taj prizor, i on je bio
ključan za moje zvanje i poziv. S drugim svojim vršnjakinjama
bila sam obučena u dugu bijelu svilenu haljinu s anđeoskim
krilima i pošla s njima u procesiji, predvođena starijom
sestrom Anđelkom i stričevom Janjom, prema brijegu na kojem
se izdizala crkvica posvećena Duhu Svetome. Došle smo pred
Marijin oltar. Na naslikanom Gospinom liku isticalo se veliko
srce ovjenčano ružama, ali probodeno mačevima boli. Pjevali
smo pjesmu. Lijepa si, lijepa, Djevo Marijo… A neki nevidljivi
zbor kao da je s nama ponavljao: Lijepa si, lijepa, Djevo
Marijo. Tebe vijek časti rajska družina. Anđeli lijepo pjevaju.
Tebi čast vijekom davaju."
Sestra Marija od Presvetog Srca, Marija Petričević, na
te je riječi zastala, suze su navrle na oči. Tihim je glasom rekla:
"Od tog trenutka sam znala da želim mnoga srca oplemeniti i
duhovno moralno osnažiti, preliti na njih ljubav koju i sama
crpim iz vječnog Izvora ljubavi."
Don Petru je bilo neugodno i nadao se da časna sestra,
ugodna i blaga starica koja je imala već skoro osamdeset
godina, neće vidjeti kako ga Mia lupka nogom ispod malog
bolničkog stolića za kojim su sjedili u predvorju bolnice i
lječilišta Kalos u Veloj Luci.
Časna sestra Marija, koja je pripadala jednom od
najstrožih crkvenih redova u katoličkoj crkvi, klarisama,
godinama je dolazila na liječenje u Kalos, jedinu bolnicu
takvog tipa koja je pokrivala cijelu južnu Dalmaciju, od
Dubrovnika do Splita.
Mia, koja je u Kalosu bila glavna medicinska sestra i
pomoćnica ravnatelja, došla je po časnu sestru Mariju javiti joj
promjenu terapije, kada je s njom spazila don Petra.
"Časna, vi ćete sada na terapiju u tople kupke, a onda
- 60 -
parafin", pomažući joj ustati govorila je sestra Mia.
"Hoću, dijete moje, hoću, a znate li vi don Petra?"
"Časna, pa ja idem u Crkvu, a don Petra svi ovdje vole
i znaju, kada on dođe na ispomoć našem župniku u Blato,
crkva se brzo popuni, što inače nije slučaj", sa smiješkom je,
gledajući u oči don Petru, govorila Mia.
"Treba nam svetih svećenika, i svetih i zauzetih, neka
vas Bog čuva, djeco. Neka se širi vjera Isusova."
Časna sestra je krenula prema liftu, a sestra Mia joj je
pomagala držeći je pod ruku.
"I ja ću vam pomoći", don Petar je s druge strane
poduhvatio za desnu ruku časnu sestru Mariju.
"Petre, pusti me. Vidi ga. Ma ostavi."
"Neću te pustiti, nikada te neću pustiti, a pogotovo
sada, brzo ćemo mi to."
Sestra Mia pokušavala se izmaknuti, ali nije joj
uspijevalo.
Trenutak prije ostavili su časnu Mariju u sobi na
drugom katu, don Petar je krenuo za njom u ured, obično je
znala prepoznati sjaj u njegovim očima i dobro naslutiti što se
sprema, no nije bilo nagovještaja ili je jednostavno bila previše
u poslu, ta bila je na radnom mjestu, da shvati što on sprema.
"Netko može ući, u bolnici smo, luđače, svaki tren
netko može ući u moju kancelariju", nervozno je pokušavala
objašnjavati, iako je dobro znala kako to obično završava.
"Vrata sam zaključao."
Bijela sestrinska suknjica već je bila na podu.
Raspustio joj je dugu plavu kosu dok joj je, stojeći iza nje,
raskapčao košulju.
"Bože, kako je lijepa", prođe mu kroz glavu dok ju je
grlio.
"A rekao si mi da ideš u Split."
"I trebao sam, ali je došao naš biskup Želimir, trebao
je ići s krizme u Lastovu gliserom nazad u Dubrovnik. Gliser
se pokvario, bilo je nevrijeme, i evo njega i tajnika Palića
- 61 -
katamaranom u Veloj Luci. On mi je i rekao za časnu Mariju."
Gledao je rumenilo po njenom licu i vratu, i čuo njeno
još uvijek malo ubrzano disanje.
"Ne moraš svako malo natezati te hulahopke, izgledaš
dobro", smješkao se don Petar gledajući atraktivno građenu
dotjeranu plavušu u odori medicinske sestre.
"Glavna šefica, strah i trepet za sestre, a potajni san
svakog pacijenta ove bolnice koji je vidi, eto to si ti, šefice
moja."
"Ne lupetaj gluposti, može netko ući pa čuti neprilične
razgovore jednog velečasnog i njegove vjernice."
"Iznenadila sam se kad sam te vidjela s časnom, nisi
mi rekao da dolaziš."
"Ti ne znaš časnu sestru Mariju?"
"Znam je, kako ne bi znala, pa tu je bar zadnjih pet
godina po mjesec dana."
"Nisam to mislio, ti ne znaš da je ovo jedna od
najpoznatijih časni, hrvatski Dante, kako je zove književna
kritika."
"Poznatija od Bernardice?"
"Bolesnice ljubomorna, pa ona je tu bila službeno,
imala je tu tribinu o drogi ", sa smiješkom je gledao njenu
ljutnju.
"Da, droga, vidjela sam ja kako ti oko nje plešeš,
zaboravljaš da mi ženske to bolje kužimo, stvarno si naivan
ako misliš da te nisam vidjela kako je gledaš."
"Pusti Bernardicu, ona nije više časna, uostalom sada
je kod Jure Radića."
"I to znaš, čuješ se s njom."
"Bože, ti si bolesno ljubomorna", smijao se don Petar.
- 62 -
XIV.
Fra Žarko mijenja habit za vojnu uniformu
"Evo novog gradonačelnika!"
"Ha, ha, ha!"
"Ali tvoje ime od svih spomenutih zvuči
najozbiljnije."
"Možeš me zamisliti kao novog gradonačelnika?",
Emil je sjeo u fotelju nasuprot fra Žarku.
"Kako da ne? Pa grad je kao velika firma, a tu si na
svom terenu. Mlad si, bogat, pametan, karizmatičan, dobro
izgledaš, ti imaš sve."
"Skoro sve, jedno mi fali."
"Što tebi fali?"
"Ambicija. Mene ne zanima biti gradonačelnik
Zagreba."
"Zašto?"
"Naš prijatelj Bandić je najbolji izbor za metropolu."
"Znači, ništa od prevrata u Zagrebu?"
"Teško, i bez obzira što je popušio predsjedničke
izbore ne vidim ja nikoga sličnoga njemu. Svi su oni njemu
nedorasli. Osim Ivice, ali Ivici je to presitno i smiješno, s
obzirom na njegov posao. A ja, ponavljam, nemam ambicije."
"Onda, biznismene moj, vratimo se na našu priču.
Polaži račune. Da vidimo koliko si to skupio za moj toranj."
"Samo vas novci zanimaju. Reketari ste, i to
vrhunski", kroz smiješak, reče Emil.
Župni ured zagrebačke župe Svetog Duha bila je
velika i teškim zagasitim smeđim tonovima obojana prostorija.
Za velikim uredskim stolom punim papira, u velikoj kožnoj
fotelji, ljuljuškao se u franjevačkom habitu fra Žarko, župnik
ove, jedne od poznatijih župa. Sveti Ante, svetac cijeloga
svijeta, i u ovome je gradu skupljao svoje štovatelje, a fra
- 63 -
Žarko je bio poznati i cijenjeni voditelj duhovnih vježbi,
voditelj i koordinator mnogobrojnih molitvenih grupa, i dobar
nogometaš, voditelj hrvatske svećeničke nogometne
reprezentacije.
"Ti imaš novaca, a i tvoji prijatelji. Bolje da date meni
za korisne svrhe, spajate ugodno s korisnim. Pred ljudima ste
dobrotvori, a nije nevažno da si time kupujete mjesta na nebu.
Tvoj novac ja zapravo mijenjam i dajem ti najvrjedniju valutu,
onu vatikansku."
"Kakva je to valuta? Kako glasi?"
"Bog plati."
"Ha, ha, s obzirom na to koliko sam dao, i ja, a i
koliko sam prikupio od prijatelja, očekujem da će me sveti
Petar osobno dočekati. Poseban tretman i smještaj, kao što sam
i inače navikao."
"To sigurno. Bez brige, sve sam ja dogovorio. Kada
dođeš gore, moći ćeš to vidjeti. Bude li kakvih problema,
slobodno mi javi."
"Kako znaš tko će prvi tamo doći?"
"Ne znam, samo ti kažem da se slobodno javiš, bez
obzira gdje ja budem, tu ili gore, u slučaju da bude problema, s
obzirom na sve ovo što ti jamčim, tebi i prijateljima."
"Neću to zaboraviti."
"A sada još nešto, imam jednog svećenika za kojeg bi
te zamolio pomoć, on je u toplicama, bolestan je, treba mu
novac za nastavak liječenja."
"Paula mi je rekla i za njegovu web stranicu. Pater
Luka Rađa. Već sam ja sredio sljedećih šest mjeseci liječenja."
"Stvarno lijepo od tebe. Uvijek me iznenadiš."
"A što ću kad sam tankoćutna duša zarobljena u tijelo
okrutnog kapitalističkog tajkuna."
"Molim te, poštedi me."
"Zar sam kriv što sam sposoban i imam puno love?"
"Kada smo već kod love, evo ti nešto, dobro da si me
podsjetio."
- 64 -
Emil je sa zanimanjem gledao pozivnicu za skup na
Kaptolu: Hrvatski poduzetnici i Crkva u Hrvatskoj 2011 Moguća je nova i drugačija Hrvatska.
"Zvuči zanimljivo!"
"Preko glave mi je tih razno raznih sastanaka,
duhovnih obnova, okruglih stolova i sličnog gdje me svako
malo zovu, ali ovo bi moglo biti zanimljivo, jako zanimljivo",
čitao je Emil pozivnicu.
"Kosor, Josipović, Bozanić, bome ovo je najjača
postava. Oho, dr. Kulić s Ekonomskog faksa, to bi moglo biti
zanimljivo. Provjerit ću raspored, ovo bih volio vidjeti i čuti.
Stvarno zanimljivo. A što je s tobom?"
"Sa mnom? Ne znam imamo li vremena? Ali, ukratko,
idem, dižem sidro."
"?"
"Da, idem, neću više biti fratar."
"Znao sam, predosjećao sam, jednostavno sam znao.
A toliko si mi mudrovao o svečeništvu."
"Ma ne, krivo si shvatio. Neću više biti fratar,
prelazim u vojni ordinarijat. Ostajem svećenik. Za sada."
"Šalio sam se, oprosti. A zašto?"
"Ne dijele svi moje vizije i razmišljanja. Većina mojih
najbližih suradnika okrenula se protiv mene. Dobar dio moje
subraće ne gleda blagonaklono moj način rada."
"A rekao sam ti lijepo da ne daš Željku Pervanu da za
potrebe svoje Večernje škole ima vjenčanje i glumi svećenika u
tvojoj crkvi."
"Ha, ha, otkud ti je to palo na pamet?", fra Žarko nije
mogao suzdržati smijeh. "Stvari su ipak malo dublje i teže."
"Olakšaj dušu, slušam te."
"Drugi put. Meni je sada vrijeme za misu. Hoćeš li
ostati?"
"Netko treba i novac zarađivati. Idem i ja."
"Hvala ti što si došao."
"Žao mi je što se ne vidimo češće, imaš broj, javi se."
- 65 -
"Nikada te nema, stalno si negdje. Čuvaj se."
"I ti. I pamet u glavu, moj fratre, tj. vojna osobo, časniče ili
starješino?"
"Moli se za mene, moj poduzetniče."
"Sveti Ante moli se za nas."
"Daj, Bože. I vidimo se na Kaptolu."
"Rado ću doći."
"Bok, Emile."
"Drž' se, Žarko."
- 66 -
XV.
Što znači ''obratiti se i vjerovati Evanđelju''?
"Sve priče počinju s "Bilo jednom" Kažu da samo u
Zakavkazju priče počinju s "Bilo jednom, a možda i nije bilo".
Takav je početak i moje priče.
U davna vremena jedan čovjek je izumio umijeće
paljenja vatre. Uzeo je svoje oruđe i otišao do jednog plemena
na sjeveru gdje je bila velika hladnoća. Naučio je ljude
plemena paliti vatru. Pokazao im je kako je vatra korisna za
kuhanje i kako se mogu ugrijati. Bili su mu jako zahvalni da su
i sami naučili umijeće paljenja vatre. Ali prije nego što su mu
stigli zahvaliti, čovjek je nestao. Njemu priznanje i zahvalnost
nisu bili bitni, njega je zanimala samo dobrobit koju je vatra
donosila. Nastavio je svoj put i otišao do drugog plemena kako
bi i njima pokazao vrijednost svoga izuma. I ovdje su ljudi bili
zainteresirani za tako korisno otkriće. No, to se nije svidjelo
njihovim svećenicima jer je čovjek odvlačio pozornost od
crkve i oni su gubili popularnost. Uhvatili su ga, zatvorili i
razapeli. Ipak, bojali su se da bi to moglo izazvati gnjev ljudi te
postupiše mudro, čak lukavo. Uostalom, tim poslom su se
bavili već tisućljećima.
Znate li što su učinili?
Dali su napraviti portret tog čovjeka i ugraditi ga na
glavni oltar svoga hrama. Oruđe kojim se palila vatra smjestili
su ispred oltara, a ljudima je rečeno da u znak zahvale časte
portret velikog izumitelja i da se klanjaju svetim predmetima,
što su oni pokorno činili stoljećima. Slavljenje i odavanje
počasti nastavilo se, ali nigdje nije bilo vatre.
Gdje je vatra? Gdje je ljubav? Gdje je sloboda? To je
bit duhovnosti.
To je Isus Krist.
Ali mi se previše klanjamo i zazivamo: Gospodine,
gospodine…
- 67 -
Gdje je vatra?
Ako obožavanje ne vodi do vatre, ako se klanjanjem
ne dolazi do ljubavi, ako bogoslužje ne donosi jasniju
percepciju stvarnosti, ako Bog ne vodi do života, od kakve je
koristi religija, osim što dovodi do novih podjela, više
fanatizma, još neprijateljstava?
Svijet ne pati od manjka religije, svijet pati od manjka
svjesnosti i ljubavi."
U crkvi je vladao potpun mir i tišina. Većina je klupa
bilo popunjeno bakicama i ženama koje su držale djecu na
koljenima. Nešto je muškaraca stajalo u dnu crkve. Propovijed
im je bila malo čudna, ali ništa neuobičajeno. Bio im je
simpatičan taj stari svećenik, pater Ante. Imao je puno priča, a
propovijedi su mu bile poprilično kratke s obzirom na njihovog
župnika i okolne svećenike koje bi imali prilike čuti na
proštenjima. A sviđale su im se i projekcije filmova i glazba uz
dijapozitive koje su upriličila ova dvojica drugih svećenika,
pater Slavko i Zvonko.
Ivan je stajao na koru. Mara je s djecom stajala uz
njega. Nije mogao vjerovati sebi, i pokušavao se sjetiti riječi
koje je čuo prije nekoliko trenutaka. Gledao je po crkvi, gledao
je patra Antu, svećenike na oltaru, pa je opet gledao svoju
ženu.
U jednom trenutku pružio je ruke ispred sebe, raširio
prste i gledao u njih. Nasmijao se. Mara ga je laktom gurnula
pod rebra.
"Ivane, jesi li dobro?"
"Jesam, jesam."
Orgulje su zabrundale, počela je pričesna pjesma.
"To je vjerojatno to, o tome mi je Stojko valjda pričao,
i meni se to dogodilo", mislio je u sebi.
Nakon mise opet se, uobičajeno, manja grupa okupila
oko otaca isusovaca.
"Pater Ante, mogu li malo razgovarati s vama?"
- 68 -
"E, ne može, Ivane, opet bi ti pleo oko Međugorja, i
mučio patre, bistrio bi hercegovački slučaj, napadao
mostarskog biskupa Perića, i tko zna što još."
"Ma otkuda ti to, fra Nikola, nije to."
"Nemojte se ljutiti, ja sam malo stariji, odmorio bih se.
Imate ovdje moju subraću pa, eto, možete s njima popričati",
reče pater Ante.
"Svaka njima čast, ali ja bih sa vama htio pričati."
"Može, ali sutra."
"Može, kako ne može, pater Ante?"
"Ivane, pater Ante ima 89 godina", reče mu fra Nikola.
"Osamdeset devet?"
"Da", blago ga je gledao pater Ante.
"Pa vi izgledate k'o da ste vršnjak mom ćaći koji ima
76 godina."
"Ivane, sutra, čuo si patra Antu."
"Dobro, dobro, patre, vidimo se."
"Svetogrđe, blasfemija, ima li koje riječi da ovo
opiše?"
"Što si vidio?"
Pater Zvonko je prstom pokazivao sliku hostije na
svom laptopu.
"Vidiš, ovo crno na hostiji, luđak ju je probušio, i to
hrđavim čavlom."
Fra Nikola je sjedio udobno zavaljen u fotelju za
malim stolićem u župnom uredu. On i pater Ante upravo su
počeli gledati Dnevnik. Privučen glasnom pričom dvojice
isusovaca, i on se javio.
"O čemu vi to?"
"Evo, na portalu Glasa Koncila gledamo kako je u
Americi neki profesor biologije na sveučilištu Minnesota,
uvjereni ateist na svom blogu pokazao i slikao kako je
namjerno oskvrnuo hostiju."
"Zaboga", potiho je rekao fra Nikola.
- 69 -
"To njegovo ponižavanje posvećene hostije ide mnogo
dalje od granica akademske slobode i slobode govora. To su
zapravo napadi najsvetijih temelja vjere, to nije sloboda
govora, to je mržnja, ludilo", nije se mogao smiriti pater Slavko
gledajući na ekranu probušenu hostiju.
"Pater Ante, vi šutite na sve ovo?", upita ga fra
Nikola.
Pater Ante ga je samo blago pogledao i nastavio
gledati TV.
"Braćo, večera je, Marija je već sve spremila. Idemo."
- 70 -
XVI.
Osniva se Katolička televizija
"Fra Josipe, kada ste već tu, da malo čujem vaše
mišljenje o Paulu Coelhu?"
"To vas zanima, a što?", zbunjeno je odvratio fra
Josip.
"Pa sve. Onako općenito. Moj brat mi svaki put kad ga
vidim non stop priča o tom Coelhu. Znate, moj mlađi brat
Dubravko je profesor na Grafičkom fakultetu i mogao bih reći
da je doista aktivni vjernik i katolik. A tko o čemu, on o tom
Coelhu. I ja sam nešto čitao", reče kanonik Kožul.
Fra Josipu Blaževiću bilo je malo neugodno. Trenutak
je gledao prisutne, sudionike skupa na Kaptolu, a onda je
počeo.
"Paulo Coelho je puno toga napisao, na što mislite?"
"Ma općenito, fra Josipe, onako nešto kratko o njemu,
imamo vremena dok fra Mirko ne dođe, nešto o njemu, o
knjigama."
"I mene to zanima", reče kardinal.
"Njegovi su romani prevedeni na stotinjak jezika i
prodani u milijunima primjeraka. Ja njegove romane vidim kao
znakove vremena. To što su njegove knjige toliko čitane, znak
je da su ljudi naših dana u svim civilizacijama i svim
društvenim slojevima gladni i žedni stanovite religioznosti.
Doba religije nije, dakle, prošlo. Suvremenog čovjeka ne
zadovoljava ni viši standard, ne označuje ga ni potrošački
mentalitet, ni internet", počeo je fra Josip.
"Da, tako je, ali onda se nama nameće još teže pitanje:
zašto ljudi napuštaju Crkvu, i u njoj ne traže i ne vide odgovore
na svoja najdublja pitanja?", prekine ga prebendar Juraj
Kolarić.
Kardinal i kanonik Kožul samo su se pogledali i
nasmijali.
- 71 -
"Oprosti, fra Josipe, ti si stručnjak za ovo područje,
nastavi i ne daj se smetati", reče mu kanonik Kožul.
"Što se tiče Coelhove religioznosti, može se primijetiti
da dobro poznaje katoličku religioznost, najnovije pokrete i
strujanja u Crkvi. Vjerovanja koja on iznosi kroz usta osoba u
svojim romanima uglavnom se ne mogu smatrati katoličkim
pravovjerjem. Bog koga on spominje nije baš biblijski i
Trojedini. Ni njegova Bogorodica nije Nazaretska djevica kako
je poznaje kršćanska vjera i povijest. Npr. on piše: budisti su
bili u pravu, hinduisti su bili u pravu, Indijanci su bili u pravu,
Židovi su bili u pravu, svaki čovjek koji slijedi, iskreno, put
vjere, kadar je sjediniti se s Bogom i činiti čuda. On, na primjer
u jednoj svojoj knjizi kaže: Kako je dobro znati da je Bog
možda žena. Ako je tako, onda nas je njegovo žensko lice
naučilo voljeti. O proglašenju dogme Bezgrešnog začeća piše
kako je to prvi korak do priznanja da je Gospa utjelovljenje
ženskog lica Boga. U romanu Alkemičar možemo pročitati da
je svijet samo vidljiv dio Boga i još da je, npr. mladić uronio u
dušu svijeta i vidio da je duša svijeta dio Božje duše, i da je
duša Božja njegova vlastita duša i da može činiti čuda. I neka
ovo bude zadnja ilustracija, u romanu „Veronika je odlučila
umrijeti“, glavna junakinja doživljava vrhunac religioznog
iskustva u gotovo obrednom samozadovoljavanju pred očima
muškaraca."
"Rekao bih da nije, dakle, pravo pitanje kakva je
Coelhova religioznost, nego zašto se ljudi koji su očito žedni
religioznosti jagme za njegovim knjigama, a ne dolaze u Crkvu
tražiti istinu o Bogu, o smislu života i svijeta i svojoj vječnoj
sudbini", javio se opet Kolarić.
"Pitanje je to koje očito ne upućujemo ni njemu ni
svijetu nego sami sebi, rekao je kanonik Kožul poluglasno, više
za sebe."
"Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji.'' Na vrata je
ulazio fra Mirko Matušić s dvojicom suradnika. ''I oprostite na
kašnjenju. Tramvaj. Eto ti ekologije, ne ići autom."
- 72 -
Svi prisutni su se nasmijali.
"Sestre i braćo! Dragi prijatelji! Našli smo se danas na
poticaj i prijedlog naših istaknutih laika organiziranih u
zakladu Sveta Klara. Oni su danas ovdje s nama da nam
predoče planove u vezi osnivanja Katoličke televizije. Ime
zaklade nije slučajno izabrano, znamo da je Sveta Klara
zaštitnica medija. Riječ bih prepustio gospodinu profesoru dr.
Hrvoju Domitroviću, predsjedniku zaklade i fra Mirku
Mataušiću, duhovniku zaklade."
"Svaki mrtvac oživljuje novine, kaže jedna poznata
novinarska izreka", počeo je fra Mirko.
U dvorani je na trenutak nastao smijeh.
"To je razumljivo", nastavi fratar, "jer mediji traže
izvanredno, konfliktno i senzacionalno. Crne kronike pune su
obiteljskih i svakojakih drugih tragedija, pa tko to prati, a to su
najčitanije rubrike u novinama, dobiva se dojam da se obitelj i
život raspadaju. Ali i onda kad mediji govore o temama koje su
važne za ljudski i obiteljski život, kao što su muško ženski
odnosi, seksualnost i brak, odgoj djece, opet dominira traženje
izvanrednoga, neobičnoga, senzacija. Oni zapravo zaobilaze
ono što ljudima doista treba. No, važno je i znati da mediji
zapravo i nisu krivi. Oni su samo odraz razine svijesti društva,
a često je, umjesto da je podižu, spuštaju. I zato ima smisla, svi
mi to znamo, činiti pozitivno, konstruktivno, i zato smo,
uostalom, ovdje pred vama s inicijativom o projektu Katoličke
televizije."
"Kako ste to zamislili, ako znamo da Hrvatski
katolički radio, koga podupire Hrvatska biskupska konferencija
i 20 000 tzv. prijatelja tog radija, ne može još uvijek sam sebe
uzdržavati? A mi znamo da je televizija puno skuplja od
radija", javio se prebendar Martinjak.
"Meni se čini da bi katolička televizija bila čista
getoizacija, jer nama je bolje biti prisutan na javnoj televiziji i
u javnosti, pa i manipuliran ondje, nego u kuli gdje će nas
- 73 -
gledati samo bakice, a ne mladi", javio se prebendar dr.
Adalbert Rebić.
"Čak je i sama Vatikanska televizija prešla isključivo
samo na liturgijski program i odrekla se vijesti. Zašto mi
izmišljamo toplu vodu?", reče kanonik Berljak.
"U svijetu se pomalo odriču takvih vlastitih programa,
to je program s mnogo pobožnih scena, razgovora pobožnih
ljudi, ima i teologa. U svakom slučaju, to je posebna kategorija.
Ali ja sam za javnu televiziju, jer Crkva je javnost, narod Božji,
a ne samo biskupi i svećenici", uključio se i prebendar
Martinjak.
"A ja sam mislio da ste vi za taj projekt", s iskrenim ih
je čuđenjem gledao dr. Domitrović.
U dvorani je opet nastao smijeh.
"Bolje da vas mi prorešetamo i spustimo na zemlju i
tako vam pomognemo, a ne da lebdite u zraku i da vama
odmah brišu pod kad se pojavite s tom televizijom", javi se
prebendar Martinjak.
"Prečasna gospodo, molim vas, pustite gospodu iz
Svete Klare da nastave", umiješa se kanonik Kožul.
"Crkva ima sjajne dokumente, pune odličnih analiza i
poticaja. U tim dokumentima Crkva ima bogat program na
području medija. Ali on se uglavnom ne provodi, ni na kojoj
razini, ni u kojoj zemlji. I zato..."
"Znači, vi ga krećete provoditi", javi se kanonik
Zagorac.
Opet je u dvorani nastao smijeh.
"Molim vas, prečasna gospodo", javi se kanonik Kožul. U
dvorani je na tren nastao mir.
"Kao što je rekao pokojni profesor Josip Kribl, sve
piše, ali nitko ne čita. A još manje provodi. Crkva je golema
organizacija, pomalo troma i spora. Mi, dakle, trebamo..."
- 74 -
XVII.
Što Katolička Crkva uči o seksu?
"Znate, među nama postoji silna i snažna spolna
privlačnost, i mi svoju ljubav izražavamo mnogim i različitim
nježnostima, primjerice oralni seks." Kod tih se riječi Stanko
malo zacrveni i pogleda u pod.
"Da, i...?"
"Pa eto, čuli smo da u braku nisu baš sve nježnosti
dopuštene, Crkva, naime, govori da ima zabranjenih načina
nadraživanja i iskazivanja tjelesne ljubavi. Nas zanima što
Crkva doista o tome uči?
"Moj Stanko, mene si našao da vas učim i upućujem u
tajne seksa."
"Oprostite, pa ja sam..."
Vidjevši Stankovu zbunjenost, otac Jakov je shvatio
da je pretjerao pa malo blažim, ozbiljnijim i učiteljsko
pokroviteljskim glasom nastavi:
"To ti je sve, Stanko, nekada bilo nabrojano u starijim
crkvenim priručnicima moralne teologije, sva ta pitanja,
stavovi i dodiri. De sexto praecepto ed de uso matrimonii. O
šestoj zapovijedi i o upotrebi braka. O upotrebi braka, moj
Stanko, upotrebi… Ali to je nekada tako bilo. Voliš li ti Anu?"
"Da."
"I ona tebe voli?"
"Da, voli me."
"Sveti Toma Akvinski govori, a i danas je to aktualno,
da se muž i žena imaju pravo poticati i iskazivati ljubav na sve
moguće načine, dokle god je to u skladu s ljudskim
dostojanstvom, dokle god jedno drugog nježnostima žele
usrećiti, a ne upotrijebiti za sebično i bezobzirno zadovoljenje
vlastite požude. Prava i zaista humana bračna ljubav sama će
po sebi odrediti mjeru dobrog ukusa, odbaciti svako uzajamno
ponižavanje, bilo ono jednostrano nasilje ili uzajamna
- 75 -
nastranost. Nema, dakle, zabranjenih zona na tijelu, ali može
biti postupaka nedostojnih čovjeka. Drugim riječima, kod vas
nema grijeha. Neka vas Bog čuva, volite se i čuvajte brak. Još
si nešto htio pitati?"
"Ne, hvala vam, oče Jakove."
"Bogu hvala. Pozdravi Anu."
"Hoću oče. Hvaljen Isus i Marija."
"Uvijeke, uvijeke."
"Bože, teškog dana."
"To valjda ima veze s vremenom, meni je ovdje bila
sestrična. Ne možeš vjerovati."
"Ja sve mogu vjerovati. Ja sam vjernik."
Otac Vinko se nasmija. Sjedili su u blagovaoni
samostana u Remetama. Ručak je već prošao, i u blagovaonici
je malo dalje od njih sjedio samo otac Đuro koji je čitao novine
jedući juhu.
"Donedavno sam se smijao toj priči o meteoropatima,
i kako vrijeme baš toliko utječe na ponašanje ljudi, ali ovo
danas, ručak mi je prisjeo."
"Ne bih baš rekao, to ti je druga šnicla."
"Sve vidiš", nasmija se Vinko, "nisi uzalud tolike
godine bio provincijal. Ništa ti ne može izbjeći, sve vidiš."
"I ti ćeš se tome naučiti. Što prije ovladaš tim
umijećem, bolje za tebe, a i za našu zajednicu."
"Moja sestrična, koja je bila sada maloprije tu…"
"Ona zgodna plava ženska u suknji?"
"Da, vidio si je?"
"Jesam ja stari redovnik, ali nisam mogao da je ne
vidim. Star sam, i slabije vidim, ali koje noge..."
"Bože, hoću li i ja u tim godinama biti lud kao ti?",
smijao se otac Vinko.
"Zaboravio si da ih prvo treba doživjeti. A Bog nam je
dao oči da gledamo njegove ljepote. A ako to nije lijepo, ne
znam što je?"
- 76 -
"Dakle, ona ti je friška obraćenica. Već jedno godinu i
pol ona obilazi sve moguće seminare i obnove, karizmatske
grupe. Ivančić, Linić, Tabor, fra Ivo Pavić, Radigovićeva
karizmatska grupa „Dobri Pastir“, svugdje je ima. I onda
nedavno ona i Zoran doznaju da je njihov sin teški drogeraš.
Sada je trenutačno na kokainu. A to, ona kaže, traje već
godinama."
"Bože sačuvaj, i pomozi!"
"E, sad slijedi najbolje. Razgovaramo mi, ona kaže da
je bila u bolnici u Vinogradskoj, da on ima dobru psihijatrijsku
dijagnozu, da je dobio hrpu tableta i da treba ići na tretman jer
je višestruki ovisnik, da tu nije samo droga, već je ovisnik i o
kocki i kompjutoru. I kaže meni moja Iva da će ona to sve
zanemariti, da je njegov problem zapravo duhovne prirode, i da
za njega treba moliti. Molitva će njega izliječiti. Samo molitva
i Isus su dovoljni. Kakvi liječnici i tablete, samo Isus."
"I što si joj ti rekao?"
"Pa ono što bi vjerojatno i ti u toj situaciji."
"Pa da čujem što bih ja to rekao?"
"Da Isus liječi preko liječnika. Isus liječi kroz tablete,
kroz druge ljude, a može, ako on to hoće, i ozdraviti na način
koji bismo mogli nazvati čudom. Odjednom, trenutačno,
medicini na neobjašnjiv način, bez nuspojava i recidiva. Ali
rekao sam joj da on prvo treba liječnika."
"I što je ona na to rekla?"
"Da ona to sve zna, ali da je Isus dostatan. I da sam ja
upitan, ja i moja vjera, da je to shvatila iz mog ponašanja. Da
nemam dovoljno vjere."
"A onda se meni čudiš, moj Vinko, što ti ja to
kažem?"
"Jakove, ja tebi ozbiljno, a ti..."
"E, moj Vinko, ne daj se omesti. Zaboravio si da si ti
meni sada šef. Na tvom mjestu ja to ne bih podnosio i to još od
koga, od starog ishlapjelog fratra."
"Jakove, Jakove, opet me izazivaš."
- 77 -
XVIII.
Svećenička ljubav prema ženama
"Tata, hoću li ja zauvijek imati isto ime?"
"?"
"Kada umrem, pa se ponovno rodim, ja bih volio imati
drugo ime."
"A koje, Stipe?"
"Ne znam, ali volio bih imati drugo ime."
Don Petar je ostao zatečen, slušajući za stolom
razgovor svoga brata i njegovog malog sina. Vrtio je film u
glavi i riječi koje je čuo.
"Stipe, ti znaš da ćeš umrijeti i ponovno se roditi?",
upita ga don Petar.
"Da, znam, tako nam govore tete u vrtiću."
"Tete?"
"Ma da, časne iz vrtića u Frankopanskoj vole da ih
djeca zovu tete, kako djeca zovu i sve ostale tete u drugim
vrtićima. A teta Vinka i Dorotea su doista krasne osobe i
časne", počeo je objašnjavati Marjan.
Don Petar je volio svog starijeg brata i njegovu
suprugu Nikolinu. I ovog su ljeta kao i svakoga u ovih zadnjih
tri godine kako je župnik na otoku, došli kod njega u župnu
kuću sa svoje dvoje djece, Petrom koja je završila drugi razred
i Stipom koji će ove jeseni ići u školu.
"Stipe, dođi svom stricu."
Dječak je sjeo stricu u krilo.
"Vidiš ti mog Harry Pottera", grlio ga je don Petar,
koji ga je tako zvao zbog istih naočala i sličnosti svog nećaka i
poznatog lika iz istoimenog filmskog serijala.
"I ti ćeš biti svećenik kao striko, jel' da?"
"Neću, striko."
''A zašto?''
"Ja se želim oženiti."
- 78 -
"Ni svoje najbliže ne možeš vrbovati, a kako ćeš
druge", uz smijeh se javila Nina.
"Tatina škola", odvrati don Petar.
Njegov stariji brat također je bio svećenik. Prije skoro deset
godina je napustio službu, a sada je radio kao ravnatelj
povijesnog instituta. Supruga Nikolina bila je modna stilistica.
"Ma otkud ti to, Stipe?"
"Ja sam to sam smislio."
"Sam? Ti o tome razmišljaš?"
"Da, kada ne mogu zaspati, a i inače ti ja o tome,
striko, razmišljam."
Petar je imao namjeru nastaviti razgovor, ali je Stipe
već hitro ustao i krenuo privučen mačkom Mrvijem, jednim od
mnogih koje je don Petar znao hraniti, i koji su se znali motati
oko župne kuće.
"I, striko, ostao si bez teksta?"
"Moram priznati da sam, blago rečeno, zatečen."
"Nikolina, kamo ćeš ti?"
"Ja vam nisam kriva što se vi ne volite kupati. Ja idem
s djecom. Marjane, a ti?"
"Ja ću malo ispovjediti striku", nasmija se Marjan.
"Voliš je i dobro. Ljubav ne može biti problem."
"Kako nije? Osjećam se tako dvolično. Sjedim u isto
vrijeme na dvije stolice. Razapinje me taj osjećaj. Davno sam
ja raskrstio to svoje vjenčanje za Crkvu, da mi je to zaručnica i
slične popovske fraze i pobožne priče, ali osjećam se, Marjane,
tako jadno, i to traje, traje."
"Nemaš razloga za takvo ponašanje Petre."
"Ti mene očito ne čuješ."
"Čujem te, samo ti ne shvaćaš o čemu ti ja govorim."
"Što bih to trebao shvatiti? Nikamo ti ne trebaš ići, ne
trebaš izlaziti, možeš i dalje ostati svećenik, kao i mnogi drugi
naše kolege koji isto tako imaju domaćice, ljubavnice,
- 79 -
raspuštenice, ljubavnike ili već kakve su sklonosti. Nije Mia
problem."
"Ma nije ona, to znam, nije ona kriva, ona me voli, i
ona to za sada sve prihvaća. Nije ona problem."
"Ne pričam ti o krivnji, ni o tzv. dvoličnosti i
farizejštini onih koji i dalje ostaju svećenici, ugledni, poštovani
i pobožni, a muče se sa svojim tijelom, nagonom, svojom
muškošću, seksualnošću, nazovi to kako hoćeš. Nitko tu nije
kriv. Niti ovi što ostaju, niti oni koji izlaze, kao ja ili meni
slični. Nije stvar u tome. Bit je u nečemu drugom."
"Ne shvaćam. U čemu?"
"Bitno je što ti voliš. Što ti hoćeš. Što je tebi važno.
Bitno je, da budem do kraja iskren, u što ti zapravo vjeruješ."
"U što ja vjerujem?"
"Da, to je temelj svega, pa to valjda ti drugima
propovijedaš, zar ne?"
"Da..."
"Nisi kriv, vidim da baš ne razumiješ, pojasnit ću ti."
"Slušam."
"Pričao sam ti o svom zvanju, o svom oduševljenju za
svečeništvo, o tome kako sam već u trećem razredu znao da ću
biti svećenik. Drugi su htjeli biti policajci, doktori, piloti,
astronauti. Ja sam, zapravo, oduvijek znao da želim biti
svećenik."
"Znam to, pričao si mi."
"Ali nikada ti nisam rekao zašto sam izišao i objesio
svećenički kolar o klin."
"Kako nisi? Pa zbog Nikoline, zbog vaše kćeri Petre?
Zbog ljubavi?"
"To je, jasno, dio odgovora. Ali samo dio."
"Zbog čega onda?", s čuđenjem ga je gledao brat mu
Petar.
"U jednom sam trenu shvatio, i to jasno, da sam na
krivom mjestu. Da sve ono što činim, ne da je loše ili nije
dobro, nego da je posve beskorisno. Beskorisno - sav moj trud,
- 80 -
rad, molitva, pastoral, sve to zapravo ide u vjetar."
"Beskorisno?"
"Imaš li ti taj osjećaj, Petre?"
"Neugodno mi je to reći, ali nisam daleko od toga."
"Petre, ti voliš svojim vjernicima pričati priče, znaš li
onu o izgubljenom padobrancu?"
"Ne."
"Sjedio sam u svetištu u Ludbregu, ima tome trideset
godina, propovijedao je neki isusovac, ne sjećam se više
prezimena, Demil, tako nekako, i priča koju je on tada rekao
duboko me potresla, ona je bila otponac, povod mog izlaska."
"Slušam, Marijane."
"Padobranac je iskočio iz aviona, vjetar ga je odnio
daleko od mjesta doskoka, i pri spuštanju je zapeo u krošnjama,
visokih jablana. Znaš li priču?"
"Ne, nastavi."
"Visi tako padobranac petnaestak metara iznad zemlje,
niti može gore, niti dolje, gleda oko sebe, kad dolje ide čovjek.
Hej, zove on odozgo čovjeka koji je dolje prolazio, gdje sam ja
to?, pita ga. Na stablu, odgovori mu čovjek. Ti mora da si
svećenik, odvrati mu pomalo ljuto padobranac. Čovjek s
čuđenjem pogleda padobranca: Otkud to znate?
Ono što ste rekli istina je, ali je beskorisno.
Sve je istina, sve je točno, ali uglavnom potpuno
beskorisno. Taj trenutak je bio kraj moga zvanja. To je bila
točka na i. Tražio sam signal, znak, nešto dovoljno teško i
znakovito, i dobio sam, od isusovca, i to u svetištu
Predragocjene Krvi Kristove. Nisam više imao što čekati. To je
bilo više od vjere, znao sam, znao sam Petre, da mi tu nije
mjesto. Znaš li ti što ti je činiti?"
- 81 -
XIX.
Seminar duhovne obnove kod
fra Vatroslava Linića
"Isuse, učitelju, daj da progledam. To je vapaj slijepa
čovjeka koji je na jerihonskim ulicama vapio Isusu za pomoć.
Trebamo učitelja istine i života, a to je Isus. Da ga tako
prepoznamo i da ga svim srcem prihvatimo, tome će poslužiti i
ova duhovna obnova u Domu sportova."
Fra Zvjezdan Linić svojim je milozvučnim glasom
davao uvod u još jednu veliku duhovnu obnovu u velikoj
dvorani Doma sportova u Zagrebu. Po ocjenama organizatora,
u dvorani je bilo oko 12 000 ljudi, tj. dvorana je bila puna.
S mjesta na kojem je sjedila, Paula je izvrsno vidjela
veliku pozornicu, fra Zvjezdana, animatore te zbor koji je
pjesmama vodio veliko mnoštvo prisutnih.
Osjećala se ugodno, ovo joj je bio već treći seminar
kod fra Zvjezdana, bila je jednom i kod Zlatka Sudca. Počinjala
je pjesma: "Neka poteku izvori žive vode…" je ispunjala
dvoranu, ljudi su počeli ustajati, ruke su krenule gore, ritmično
pljeskanje odjekivalo je nakon svakog retka pjesme. S malim
osjećajem neugode je ustala, tiho je pjevušila tekst koji se vidio
na velikom ekranu.
"Isuse, pomozi meni i mojoj obitelji", zazivala je u
sebi dok je u mnoštvu ljudi nastajalo spontano oduševljenje.
"Pa i ti si trebao biti na duhovnoj obnovi."
"Ja?"
"Čemu čuđenje, današnje novine donose natpis
Tajkuni, dođite k meni na duhovnu obnovu''.
"Baš me zanima zašto me fra Zvjezdan zove",
nasmijao se Emil.
"A što misliš?", upita ga Zlatko.
"Paula, ti si bila prisutna kad se fra Zvjezdan sa
- 82 -
svojim fratrima potukao sa sotonom, rekla mi je Lada da je
vidjela fajt na tom seminaru."
"Emile, stvarno si prolupao, nisu se to fratri tukli, već
su to njegovi pomoćnici, a to su laici, a ne fratri držali djevojku
nad kojom je fra Zvjezdan izvodio egzorcizam."
"Istjerivanje vraga. Žarko, ti stvarno u to vjeruješ?"
"Pustimo sad to, ne bih ja o tome. Ne bi se štel mešati.
Ali kad smo već kod fratara i tuče, u tome smo mi fratri
najbolji."
"Poznavajući tebe i tvoj nogomet, to znam", reče
Zlatko.
"U tučnjavi, fratri?", s čuđenjem upita Paula.
"Da", nasmija se fra Žarko. "Moj subrat koji godinama
živi u Jeruzalemu u našem franjevačkom samostanu nedavno
mi je pričao kako skoro svake godine na Isusovom grobu dođe
do tuče.".
"Isusovom grobu?"
"Mala škola vjeronauka za neupućene i friško
obraćene. Na mjestu Kalvarije, dakle mjestu gdje je Isus
razapet, još u prva kršćanska vremena sagrađena je crkva,
bazilika, koja je u vlasništvu više vjerskih zajednica, katoličke,
pravoslavne, armenske, etiopske i drugih crkava."
"Postoji točan raspored tko kuda dolazi, na koji ulaz,
kojim putem, i što svaka od vjerskih zajednica može raditi u toj
crkvi Božjeg groba. Priča mi tako fra Nevenko kako oni, kao
predstavnici Katoličke Crkve, tučnjave primitivnih istočnjaka,
koje obično nastanu pred Uskrs po julijanskom kalendaru
obično pobožno prate s pristojne udaljenosti, s ograđenog i
uzdignutog franjevačkog kora s orguljama i za to vrijeme
pjevaju prigodni gregorijanski koral - Ubi caritas et amor Deus
ibi est."
"A što to znači?", upita Zlatko.
"Gdje su ljubav i prijateljstvo, ondje je i Bog", nije
mogao da se ne nasmije fra Žarko.
"A zašto se tuku?", uključila se sada vidno
- 83 -
zainteresirana Paula.
"Ne treba im puno. Npr. zadnji put su se potukli grčki
i armenski monasi na ulazu u sam sveti Grob, a na Uskrs je za
vrijeme procesije bila opća tuča svih sa svima, jer grčka
procesija s jeruzalemskim patrijarhom želi zauzeti cijeli
prostor, a ostali neće da se sklone, i eto ti tuče. Međutim, kada
Uskrs istočne i zapadne Crkve padne istoga datuma, u tuči
često sudjeluju i oci franjevci, a tu otac Nevenko rodom iz
Tomislavgrada, dvometraš koji je kao trokrilni ormar, često
bude odlučujuća prevaga za naše. I izraelska policija, koja je
brza i učinkovita, tu treba vremena da ih smiri."
"Fra Žarko, vi to ozbiljno?", s čuđenjem ga je gledala
Paula.
"Da ozbiljno, vidiš s kakvim žarom to priča, kladim se
da se sprema za sljedeći Uskrs posjetiti tog svog prijatelja
fratra", reče Zlatko.
"Ljudi, svima plaćam put u Svetu zemlju da to vidimo,
ionako tamo nisam bio", uključio se Emil.
"Čekajte fra Žarko, ne mogu vjerovati, za mene ova
tema nije gotova, na Kristovom grobu se tuku svećenici, svake
godine na Uskrs, i to svako sa svakim?".
"Zaboravio sam, reći, naši se najviše tuku s Grcima na
blagdan Uzvišenja svetog križa."
"To je tako čudno."
"Draga Paula, što je tu čudno?"
"Što je tu čudno?!"
"Pa to ionako nema veze s Isusom", nasmija se fra
Žarko.
"Nema veze sa Isusom? To nema veze sa Isusom?",
zbunjeno je gledala Paula.
"Fra Žarko, nemoj joj to raditi, ona je friška vjernica,
to nije lijepo od tebe", smijao se i vrtio glavom Emil.
- 84 -
XX.
Čime se Katolička i Pravoslavna Crkva
zapravo bave?
"Isus im reče: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi
baci kamen."
Začuje se udarac.
Isus kaže: "Majko, zar ti nisam rekao da ostaneš kod
kuće?"
Patri isusovci su kiselih osmjeha gledali u pod ispred
sebe. Fra Nikola, koji se počeo smijati, naglo je prestao
vidjevši reakcije braće svećenika.
Pop Milenko zbunjeno ih je gledao.
"Braćo sveštenici, pa ništa nisam loše mislio, zar vi ne
umete da se šalite?"
"Umemo, brate Milenko, ali eto, patri isusovci baš
nisu navikli na ovakve viceve."
"Nemojte da se ljutite, braćo sveštenici."
"Ne ljutimo se, ne ljutimo..."
"Fra Nikola, kamo ćemo s jaslicama?"
Fra Nikola se okrene. Zvonimir i Stjepan, Ivanovi
sinovi s još nekim prijateljima iz župe, a svi su mu oni bili
često od pomoći u povremenim akcijama čišćenja i uređivanja,
stajali su spremni pomoći premjestiti božićne jaslice.
"Oprostite, ja sam zaboravio, Stjepane, smjestite ih u
desnu sakristiju, kod oltara svetog Dizme."
"Dobro, fra Nikola."
Mladići su otišli svojim poslom.
"Jest da je ljeto, ali trebao sam ih davno premjestiti s
tavana, već su prilično oštećene."
"Nikola, ti još imadeš jaslice?"
"Da, Milenko, zašto ih ne bih imao?"
"Zato što ti ne trebaju. Zato što se naš gospod Hrist
nije rodio u štali u Vitlajemu, već bre u kući, 'ko sva normalna
- 85 -
čeljad u Nazaretu."
"Pobogu Milenko, otkud ti to?"
"Otkuda? Iz Jevanđelja."
Na trenutak je nastao muk.
"Uvijek nešto izmišljate. Srpska Pravoslavna Crkva
uvijek mora nešto posebno smisliti", nasmijao se fra Nikola.
"Znači nema, jaslica, nema vola, magarca, slamice,
nema Betlehema", sad se nasmijao pater Slavko.
"Ima Hrista. A o drugom bi moglo nadugo i naširoko
da se priča."
"?"
"Braćo svećenici, i dragi moj patre Slavko, uzalud
vam znanje i internet, pravoslavni pop Milenko donosi vam
novosti iz Vatikana, direktno od Pape, ali vama na sramotu,
vijesti stare tri godine."
"Nisam ja njih mislio ništa da učim", pomalo se
ispričavajući poče Milenko.
"Prošli Božić je u Vatikanu na Trgu svetog Petra
postavljena kuća umjesto jaslica, a na osnovi Evanđelja po
Mateju, gdje se kaže da je Josip prema zapovijedi Božjeg
anđela, uzeo Mariju u svoj dom, gdje je ona rodila sina kojem
je on dao ime Isus."
"Isus nije rođen u Betlehemu, nego u Nazaretu?",
puna čuđenja zastala je kuharica Marija koja je ušla u isto
vrijeme kad i pater Ante, noseći kolače.
"Dobre urmašice, mnogo dobre", punih se usta javljao
pop Milenko.
Kolači su na neko vrijeme prekinuli priču. Patri
isusovci su se već dva dana susretali s njima prilično rijetkim
gostom takve osebujne naravi. Zanimljiv je bio taj Šandrovac,
a još zanimljiviji prijatelj fra Nikola. Paroh Milenko bio je bez
dlake na jeziku, a simpatičan im je bio i njegov govor, u kojem
je stalno miješao ekavicu i ijekavicu, a sve začinjeno s puno
srbizama. Ipak je paroh Milenko bio Srbin iz Kovina blizu
Beograda. Oca Milenka nije puno brinulo kakav dojam ostavlja
- 86 -
na goste.
"Ekumenizam, oče Milenko, što vi kažete na to?"
"Ekumenizam, da sve crkve budu ujedinjene, da svi
budemo jedno, kako je Hrist rekao? Ne znam i ne verujem da
mi to možemo učiniti…"
"Zašto, oče Milenko?"
"Braćo sveštenici, i ja sam kada sam bio mlađi mislio
biti kaluđer, kao i vi, ne ženiti se. Bio sam i neko vreme na
Svetoj Gori Atos u Grčkoj u našem srpskom samostanu
Hilandaru. Uživao sam u samoći, postu, liturgiji. Mnogo sam
volio molitvu, ćutanje. Sve se to jedno leto okrenulo, kada sam
u Leskovcu upoznao svoju Jovanku. Braćo moja sveštenici, u
braku smo dobili troje dece: Lazara, Nemanju i Milicu. Taj moj
brak i sve što je bilo vezano uz njega, mene je mnogo
promenilo. Danas kada gledam na to, zahvaljujem i na sve
drugačije gledam. I na Svevišnjeg, i na naše vernike, i na to što
je to vera. Svaka čast celibatu, kaluđerima i onima koji to hoće,
ali, sada kad se setim da sam i ja mogao biti bez svoje dece i
žene, Bože sačuvaj..."
"Zanimljivo, oče Milenko, zanimljivo."
"Evo moja braćo, sa žaljenjem u srcu pitam se šta mi,
ljudi vere, radimo, i jesmo li mi zapravo krivi za dobar dio
patnje ljudi, vernika i onih koji vere nemaju."
Fra Nikola, otac Zvonko i Slavko sada su vidno
zainteresirani pratili svaku riječ popa Milenka. Kuharica Marija
na tren prekine tišinu provirivši iz kuhinje gdje se osjećao miris
mesa koje je trebalo biti brzo gotovo:
"Pa vi uopće ne pijete ovo vino."
"Hvala ti, Marija, sve imamo."
"Evo vam recimo, stanje u našoj Srpskoj Pravoslavnoj
Crkvi. Ove se jeseni sprema zasedanje Svetog Arhijerskog
sabora, naš patrijarh Pavle ima 95 godina i već je pola godine u
bolnici, slabog tela, ali bistrog uma. Patrijarhova je poslednja,
dok može penkalu u ruci da drži. Ali episkopi su se već
pograbili za brade. Vatru je potpalio kosovski episkop Artemije
- 87 -
koji je već dva puta bacio prokletstvo na našeg šefa države,
Tadića, a sve zbog Kosova i Metohije. Sve me to podsjeća na
Oktobarsku revoluciju i 1917. godinu. Dok Rusija gori puna
krvi, ruska Crkva bavi se sama sobom, oni na saboru te godine
kao glavnu temu imaju razmišljanje kakve će da bude boja
svešteničkih haljina za liturgije. A Rusija gori... Žalosno, ali to
je slika svake Crkve. Mi se uglavnom bavimo sami sobom, a
usput i vernicima, zavisno od slobodnog vremena. Naša Srbija
već se dva decenija muči da prizna ono što svi vide i znaju,
pogrešili smo, treba da se ispričamo i da pružimo ruke braći
koju smo povredili. Ali ne, naša Crkva ne da ćuti, nego je
otvoreno bila uz Slobu, Arkana i druge, čast rijetkim
izuzecima… Neko je jednom rekao da je Srpska Pravoslavna
Crkva duhovna JNA, Jugoslavenska narodna armija. Politika i
novac te megalomanske zamisli, eto, to je naša Crkva. A ni
vaša rimska mi ne izgleda bolja. I vašem papa Jovanu je trebalo
2000 godina da se ispriča, čega je tu sve bilo, a još ga i dan
danas mrtvog zbog toga napadaju. Eto to je Crkva, uvek se
sama sobom bavi.
Evo vam i ovog vašeg novog pape Benedikta. Čovek
je prije 40 godina sa grupom profesora telogije potpisivao
pismo tadašnjem Papi o mogućnosti da se razmotri pitanje
svešteničkog celibata, da to ne bude više kod vas uvjet za
svešteničko ređenje, da i vi možete, bre, da se ženite i živite ko
normalni svet. I niti to, a svi znaju normalno pitanje koje nema
nikakve veze sa verom vi ne možete da rešite 2000 godine. A
prvi Papa vam je bio oženjeni čovjek, i toliki drugi, a vi ga
palamudite, palamudite… A o kakvim onda promenama mi da
pričamo, sve je to kozmetika, jad i beda. I mi da druge učimo i
budemo im vođe, duhovni učitelji… Ijuu duhovnosti, ali eto
institucije moraju da funkcionišu…
- 88 -
XXI.
Može li Crkva pomoći obitelji?
"Zahvaljujem ocu kardinalu Josipu Bozaniću, koji je
našao vremena da pohodi našu 36. ljetnu obiteljsku školu s
ovogodišnjom temom „Vrednote u obitelji i njihovo
prenošenje“. Hvala mu na toplim i poticajnim riječima. Ovo
naše petodnevno druženje u prostorima Filozofskog fakulteta
Družbe Isusove neka nam svima bude korisno i plodonosno.
Pozivam prvog predavača, oca Nikolu Stankovića. Tema
njegovog izlaganja bit će Crkva - Božja obitelj."
Pater Jure Bosančić, voditelj Obiteljske škole, nakon
uvodnih riječi pozdrava, sjeo je do kardinala Bozanića, koji se
udobno smjestio u fotelju.
Kardinal je ispružio i prekrižio noge, spremao se malo
drijemati, nije mu ovo bio prvi put da posjećuje ovakve
skupove. Već je znao napamet shemu tih skupova, red
predavanja, nešto diskusije s već po sto puta prožvakanim
temema o ugroženosti obitelji, kako joj pomoći, pa onda red
pobožnih i ispraznih floskula začinjenih psihološkopedagoškim opservacijama. Uključio je svoj autopilot u stanje
drijemanja, pogledao na sat, sklopio oči, polako se isključivao i
mislima plovio daleko iz dvorane na zagrebačkom Jordanovcu,
pauza za čaj i kolač tek je za sat i pol.
U dvorani je nastao žamor. Kardinal je otvorio oči.
"No, iz provedenih je statistika poznato da se religija
kod nas u većini prenosi preko obitelji. Neposredno djelovanje
crkvenih službenika gotovo je neznatno. Ako je tomu tako,
onda bi valjalo reći da Crkva počiva na obitelji što, uostalom,
nesvjesno i osjećamo kad nam je do kršćanske obitelji toliko
stalo. Znamo također da na našem terenu ima vrlo malo
obraćenja, tj. da se Crkva održava ili možda širi praktički
isključivo u obitelji i preko obitelji. Iz toga bi valjalo izvući
zaključke."
- 89 -
"Molim vas da se smirite, molim vas, imat ćete prilike
kasnije za diskusiju i upite, molim vas za mir", čuo je glas patra
Bosančića.
Pater Bosančić stajao je s mikrofonom u ruci do
predavača, mlađeg mršavijeg čovjeka s bradom, u
tamnoplavom odijelu. Kardinal je gledao predavača koji je na
tren stao, dvorana se primirila, a on je nastavio jednakim
mirnim glasom.
"To znači da je u Katoličkoj Crkvi, što se tiče njezina
kontinuiteta, obitelj najvitalniji ili gotovo jedini vitalan
element, da sve ostalo što se tiče održavanja i širenja Crkve,
ima vrlo malo neposredne važnosti. Nadalje, da Crkva kakva je
danas ne može obitelji pružiti gotovo nikakve pomoći, jer ona
živi od obitelji, a ne obitelj od nje. Napokon, da današnje
prilike razaraju obitelj i preko obitelji Crkvu i da se Crkva
kakva jest tomu ne može oduprijeti ako se već sama obitelj kao
zajednica, koja je jača, ne može oduprijeti pa ni uza svu pomoć
Crkve."
"Ovo je sramota, što je ovo?", čuo se glas iz publike.
"Zašto dopuštamo vrijeđanje Crkve i obitelji?"
"Stvari postaju zanimljive", nasmija se potiho
kardinal, okrenu se, vidio je iza sebe nekoliko ljudi kako
zapjenjeni mašu i viču. U publici je vladao žamor i
negodovanje.
"Sada možemo ako želite i razgovarati, iako nisam
završio svoj referat", rekao je predavač i dalje smireno
gledajući u publiku.
"Tko je to?", okrenuo se kardinal prema patru
Bosančiću.
"Jure Zovko. Profesor s Hrvatskih studija."
"Crkva živi od obitelji, a ne obitelj od Crkve, shvaćate
li vi što ste rekli, što to implicira? Prema tome ispada da sve
ovo što radimo ja i moji kolege zapravo ništa ne znači niti
vrijedi? Hajde objasnite što ste rekli!", zajapuren ga je napadao
jedan od svećenika iz grupe najglasnijih u publici.
- 90 -
"Ne znam jeste li me slušali? Mogu i ponoviti. Crkva
kao zajednica koja bi doista bila skupina ljudi intimnih odnosa
i dubokih zajedničkih interesa, kao što je bila prva zajednica
Isusovih učenika, a koja se sama reproducira duhovnim
rađanjem, tj. obraćenjima, a ne samo biološkim pribrajanjem
svojih članova, danas jednostavno, uza svu viku i poviku pa i
vašu, jednostavno ne postoji, nema je."
"Vi rušite Crkvu, napadate hijerarhiju naše Crkve!",
nastavi svećenik iz publike.
"Vi niste dobro slušali, ja po struci nisam teolog, nego
filozof. Uostalom, ja uopće i nisam vjernik. Oprostite, da se
ispravim, bio sam to nekada."
"Pa što vi onda imate nama soliti pamet? Tko vas je
zvao?"
"Molim Vas za pristojnost, ja sam zvao gospodina
Zovka, on je naš istaknuti filozof i stručnjak za ontologiju
obitelji. Ispričavam se gospodinu Zovku", umiješao se pater
Bosančić.
"Sve je u redu, doktore Bosančiću, a što se tiče
odgovora, slobodan sam pojasniti sve moguće nedoumice."
"Izvolite, doktore Zovko."
"Još je donedavno, naime, bilo samo po sebi
razumljivo da se kršćanski život sastojao u tome da svaki od
nas kao pojedinac dođe u neki kontakt s Bogom preko Krista;
to se pak sastojalo u tome da on u nešto povjeruje, recimo u to
da je Isus Krist Bog. Zatim da nakon smrti slijedi neki vječni
život te da se za njega pripremi pomoću sredstava koja mu za
to Crkva nudi preko svojih posrednika - svećenika; sakramenti,
slušanje mise, moljenje krunice, molitava, održavanja
zapovijedi. Tako da, kada dođe smrtni čas, čovjek sretno
prijeđe na drugu obalu pa je sve u redu. Ako se stvari tako
uzmu, onda tu nema nekih društvenih ili socioloških problema
Crkve. Tu se i ne pita o nekoj konkretnoj zajednici. Ona je,
naime, nešto što se samo zamišlja ili u što se vjeruje da postoji
jer je zapisano u župskim knjigama, a ljudi zapravo nemaju
- 91 -
neke konkretne veze jedni s drugima, osim možda indirektno
preko svećenika."
"Pa to je sve tako, tu nema ništa sporno", javio se
svećenik koji je bio najglasniji.
"Upravo u tome i jest problem. Crkva se tako ne gradi,
niti je tako nastala", reče profesor Zovko.
"A kako je to nastala?"
"Ovo već postaje smiješno. Rekao sam da nisam
teolog. Štoviše, da sam agnostik. Mogu vam reći ono do čega
sam ja došao, ono u što ja vjerujem."
"Vidiš, ipak vjera, ništa bez vjere", javi se netko iz
publike.
"Ali očito ne vjerujemo u isto. U početcima života
Crkve nije najprije bila izrečena neka dogma ili neki kršćanski
svjetonazor i logički sustav da bi se zatim logikom toga sustava
uvjerilo čovjeka pojedinca da je baš to istina i ništa drugo te da
se on upravo toga treba držati pa je s time zapravo i sve gotovo.
Naprotiv. U evanđeljima je zapisano da su stvari išle drukčije.
Isus je propovijedao narodu, spominju se čak velika mnoštva
ljudi, upućivao ih je u to što im je činiti i čega im se kloniti te
ih je pozivao da ga nasljeduju. Ipak, izgleda da takav način
propovijedanja i nije imao nekog velikog uspjeha. Na kraju
njegova života, kad je bio pribijen na križ, ispod križa nije bilo
nikoga, točnije samo žene, apostola nema, samo Ivan koji nije
pobjegao, valjda iz obzira prema Mariji. Crkva se, dakle, rodila
iz one malene jezgre njegovih učenika koja se okupljala nakon
njegova uskrsnuća. Ono što je Isus rekao, to se nije prosuđivalo
i o tom razmišljalo, to se živjelo. Preko tog zajedničkog života
on im je prenio svoju poruku. Zahvaljujući toj uskoj
povezanosti učenici su se obratili. Uostalom, vi to bolje znate,
zar ne? "
"Nazirete li vi neka konkretna rješenja, osobito što se
tiče Crkve?", javila se jedna časna.
"Na žalost, ja sam samo profesor pa mogu o tome
samo razmišljati, da ne velim fantazirati. Ali često puta mi
- 92 -
izgleda da sve reforme u Crkvi služe samo tome da stare oblike
toliko sruše da na koncu sve skupa padne na ono čisto prirodno
- kao da se za to treba boriti. A valjda bi trebalo biti obratno,
da Božja snaga, njegov Duh Sveti, kako vi koji u to vjerujete to
volite reći, pritekne u pomoć te da možete učiniti i ono što ide
preko ljudskih prirodnih sila. Tako nekako."
"Uzoriti, oprostite..."
Kardinal se okrene. Kanonik Kožul stajao je iza njega.
"Da, Stjepane?"
"Idemo."
"Kamo?"
"Idemo, putem ću vam objasniti."
"Ali, ja bih im se poslije pauze trebao obratiti."
"Znam, sve sam to već uredio. Idemo."
- 93 -
XXII.
Što zapravo znači vjerovati?
"I?"
"A šta ću reći? Prelijepo. Tko bi rekao, na Gradini di
smo krave na ispašu vodili, takva ljepota."
"Vidiš ovaj dio, Zdravko, evo tu lijevo, tu će biti
tereni, jedan s umjetnom travom."
"Pa i tamo, tamo može biti još jedan."
"Znam, ti si dao za taj jedan teren što ga sada
sređujemo."
"E, onda ću i za ovaj dati."
"Zdravko, Zdravko, da nam je takvih više. A što ću
reći, što ja tebi mogu učiniti?"
"Napisat ćeš mi zahvalnicu za to, da je mogu staviti na
zid, da vide oni jadnici koji me napadaju što radim sa parama.
Radim što hoću. Znam, Jakove, zato i dajem. Shvatio sam ja tu
logiku. Što više dajem, više imam. Kako ne bih dao?"
Otac Jakov i Zdravko Mamić bili su na čelu grupe
ljudi koja je šetala oko novog karmelićanskog samostana na
Zidinama na samoj obali Buškog blata u Hercegovini.
Grupa ljudi vođena ocem Jakovom došla je u šetnji do
glavnog ulaza u samostan. U tom trenutku, na parkiralište pred
ulazom dolazila je kolona mercedesa. Braća Lijanovići,
vlasnici mesne industrije iz nedalekog Širokog Brijega,
predvođeni najstarijim Slavom, izlazili su iz auta.
"Di ste Mamići, umjesto da ste tu napravili tvornicu,
vi Bosanci dižete samostane", najglasniji je bio Slavo
Ivanković-Lijanović.
"Nije ovo Bosna Slavo, ovo je Hercegovina, blizu nam
je i Livno, a i Duvno, a i Imotski iza leđa. Možemo birati na
ovoj tromeđi hoćemo li biti Hercegovci, Bosanci ili
Dalmatinci", javio se Zdravko.
- 94 -
"Ipak ste vi Bosanci. Vidite kako je sve ovo
nerazvijeno, a i kada nešto para skupite, vi umjesto tvornice
samostan", nije se dao Slavo.
"Nema svatko Međugorje i Gospu, ona vam je
pomogla."
"Ni Gospa nama ne može pomoći dok nam fratri i
biskup narod lude i svađaju. A evo i fra Vlašića ruše, valjda će
i Međugorje uspjeti srediti."
Novopridošli su se rukovali i pozdravljali s već
pristiglima, a svi su zajedno ulazili u samostan.
"Zašto bi se zvalo Delminium?"
"A kako da se zove?"
"Ne znam kako, ali ima nas sa svih strana
Hercegovine, možda neko drugo ime."
"A koje? Delminium – za boljitak?"
U dvorani je nastao smijeh. Slavo Ivanković Lijanović
na tren je ostao zatečen. Onda se i on počeo smijati.
"Pratri, vi imate veće škole, vi to ipak sve bolje znate."
"Rekli smo – nećemo politiku, bar ne takvu, pustimo
stranke na miru, pa i vašu braće Lijanovića Za boljitak'',
nasmijao se Borislav Škegro.
Već se neko vrijeme za stolom velike dvorane u
karmelićanskom samostanu svetog Ilije na Zidinama vodio
dijalog koji je više ličio dječjem nadmudrivanju nego
ozbiljnom skupu glavnih ili većine glavnih poduzetnika rodom
iz Hercegovine. Bio je tu i predsjednik koncerna Agram,
Dubravko Grgić, predsjednik uprave PBZ Prka, nekadašnji
ministar Škegro, ekonomist dr. Ljubo Jurčić i mnogi drugi. Svi
su se skupili na inicijativu oca Jakova Mamića s ciljem
osnivanja dioničkog društva koje bi pomagalo u osnivanju
poduzeća i provodilo aktivnosti za rast i razvoj ovog
desetljećima zapostavljenog buškoblatskog kraja.
"Oče Jakove, neka bude po tvom, neka se zove
Delminium", javio se Slavo.
- 95 -
"Bogu hvala i slava!"
"I sad, što je tu vrjednije? Mi isto imamo brata fratra,
puste škole, doktorati, prošao svijet, a sada drži mrtvu stražu,
pokapa babe u nekom selu kod Bjelovara. A nas četiri brata,
imamo svaki i žene i djecu, kuće, mercedese, zapošljavamo
tisuće ljudi u našim firmama, evo sad smo zadnje kupili
mljekaru Sapit u Posušju. I svi vi ostali tako, dajete ljudima
kruh u ruke. Ovo što mi radimo, to je vrjednije."
"Nemoj tako, javio se Dubravko Grgić, mi radimo
svoje, a Crkva svoje. Mi oko tijela, a oni oko duha. Ili duše,
oče Jakove?"
"Duh i duša, to vam je zapravo isto", rekao je Jakov.
"Ma ja ti priznajem samo rezultate. Kod nas se sve
mjeri, koliko tona, kila, šlepera? Odmah se zna. Je li to ide
naprijed ili nazad. A pratri, biskupi, Crkva, uvijek nešto
pričaju, te molitva, te ovo, te ono. Sve se može mjeriti. Što ne
valja, ukineš. Što valja, to tjeraj dalje dok ide. Kad ne ide,
mijenjaj. Treba gledati kako čovjeku olakšati i pomoći. To je
moja cijela filozofija."
"Nije ti ovo politička tribina, niti predizborni skup
vaše Lijanovića stranke Za boljitak. Ti bi bio oštar reformator,
ti si novi Luther, ti bi i Crkvu mijenjao. E, nećeš. Vraćamo se u
biznis i među pare, tu si ti kod kuće, tu ćemo tu slušati",
uključio se Škegro.
"Znam ja s parama, ali ne dam nikom da misli da je
veći vjernik od mene. Govore kako mi ne damo za Crkvu. Ako
je Crkva i vjera pomagati čovjeku, onda smo mi braća
Lijanovići najveći hercegovački vjernici. Jedino je od nas jači
Brajković s Aluminijem Mostar. To je meni vjera. A o ostalom
se da pričati. Ma zapravo, sve ostalo je priča. Pričam ti priču.
Moli se ti kako hoćeš, diži crkve, oltare, lizi na koljenima oko
Gospe. Ne mjeri se ono u što vjeruješ, što pričaš, već samo ono
što radiš, zar ne?"
"Uzmite mu mikrofon, ne dajte mu više da priča",
- 96 -
nasmijao se Mijo Brajković. "Doduše, ovo da sam veći vjernik
nego ti, to mi se sviđa."
"Dragi prijatelji, poduzetnici, braćo i sestre. Ja sam
vas ovdje okupio pa ću ja voditi i glavnu riječ", opet se
uključio pater Jakov.
U dvorani je nastao smijeh.
"Hvala Slavi, a i ostalim sugovornicima. Dragi
prijatelji, da ponovim ono što je Slavo rekao, a i vi ostali znate.
Kada maknemo na stranu tko što misli, tko što priča, ili kako je
rekao Slavo, u što vjeruje, ostaje samo jedan stvaran kriterij, i
slažem se sa Slavom, taj jedini je i mjerljiv - što činiš? Što ja
činim? Ne što vi činite, već što ja činim? Ili što mogu učiniti da
unaprijedim ovaj svijet u kojem živim? Zato smo se danas i
skupili ovdje. Da pomognemo ovom kraju, ovim ljudima.
Stvarnim, konkretnim ljudima. To i Isus od nas traži. Samo to.
Slažem se sa Slavom da je sve ostalo samo priča, ne baš sve,
ali dobar dio."
"Eto, sve sam točno rekao", javi se Slavo.
Opet smijeh u dvorani.
- 97 -
XXIII.
Katolički talibani obnavljaju Hrvatsku
"Striko, a zašto ti želiš biti svećenik?"
"Reci striko, reci", gledali su i smijali se pomalo
zatečenom striki don Petru Marjan i Nikolina.
Don Petar je držao Stipu u krilu. Sjedili su u fotelji, i
upravo su u jednoj od biblijskih slikovnica stali kod slike Isusa
kako u jeruzalemskom hramu udara bičem po trgovcima i
svećenicima, te kako izvrće stolove.
"Striko, a kako si ti baš postao svećenik? Zašto nisi
policajac?"
"Meni se to, Stipe, kao malom svidjelo. Isus je..."
"Ali striko, Isus tu bičem udara svećenike, on nije bio
svećenik?"
"Nije Stipe, nije."
"A zašto si ti želio biti svećenik, striko?"
"Pa ja sam ti..."
"Striko, i moj tata je bio svećenik", prekine Stipe
striku. "On je volio moju mamu, i onda se je rodila prvo seka, a
onda ja. Ali ja sam tati rekao da kada se sljedeći put rodimo, ja
se želim prvi roditi. I biti stariji od seke. Želim biti stariji."
Tu je negdje prestao i Stipin interes za religijske teme.
"Mama, ja idem gledati Spidermana."
"Bok, Stipe."
"Striko, zašto želiš biti svećenik?"
"Ženo, to ga je i Stipe pitao".
"Da, ali nije mu odgovorio", nasmijala se Nikolina.
"I, striko?"
"Nikolina, ti to stvarno?", pomalo nesigurnim glasom
gledao ju je don Petar.
"Da."
"Želio sam pomoći ljudima."
"Želio?"
- 98 -
"Hoću reći, želio sam tada, a isto i sada želim.
Navijestiti Isusa svim ljudima. Njegovu radosnu vijest."
"Stvarno ste braća, isto to je govorio i Marjan, kada
smo ga na vjeronauku za mlade pitale mi, tada mlade
studentice."
"Nikolina, rado bih ti i drugo ispričao, ali moram ići."
"Rado ću te saslušati, done, nasmija se vragolasto
Nikolina."
"Kamo ideš?", javi se Marjan.
"Na Modrave, nedaleko odavde, na malom poluotoku
prema Lastovu otvoren je kamp za mlade jedne katoličke
udruge što ga vode članovi "Opus Dei". Imam misu i kratko
malo predavanje. Doći ću sigurno kasno, ne morate me čekati."
"Nije ti lako, Petre, ti si stvarno rasprodan", sućutno
dometne Nikolina.
Oduševljavala ga je ta mladost. Vidio je sebe, kojih
dvadesetak godina mlađeg. Kamp "Modrave" otvoren je na
biskupijskom zemljištu, među maslinama i nekadašnjom
dračom koje su mladi očistili i iskrčili. U grupama, u vojničkim
šatorima, svakih desetak dana izmjenjivale su se grupe od po
pedesetak mladih srednjoškolaca i studenata, uglavnom iz
Zagreba, predvođenim svećenicima iz "Opusa Dei," posebne
crkvene ustanove pod izravnom upravom Vatikana i Svetog
oca pape.
Gledao ih je kako zaneseno mole i klanjaju se pred
Presvetim.
Već je bio sumrak, puhao je lagani maestral. Svi su
klečali na zemlji, a Presveto je stajalo u pokaznici na jednom
suhozidu koji je bio jednostavno uređen s nešto malo bijelog i
žutog platna. Trenutci tišine izmjenjivali su s povremenom
liturgijskom pjesmom.
Don Petar je bio pune duše, osjećao je njihov zanos,
polet i želju za Bogom.
Sjedili su u nepravilnom krugu. Pili su čaj i jeli kekse.
- 99 -
Misa je završila. A i Don Petrovo kratko predavanje o
načinima molitve.
"Što vi mislite, don Petre, kako bi se ovo naše
hrvatsko društvo moglo obratiti i doista postati kršćansko,
katoličko? Ovo zadnje sa Sanaderom, to je prestrašno!", pitao
ga je pater Musa.
"Neki spominju da bi evangelizaciju, tj. naviještanje
evanđelja trebalo zamijeniti nazivom reevangelizacija, tj.
pravim naviještanjem evanđelja jer ono zapravo i nije
naviješteno na pravi način", uključio se pater Zdravko
Knežević.
Don Petar ih je slušao.
"Svašta sam čuo, ali ova vaša ideja o katoličkim ili
hrvatskim talibanima, ostavili ste me bez riječi, čujem vas, ali
još ne mogu sebi vjerovati", poče don Petar.
"To bi vam bila jedna vrsta bratovštine koja bi
profilirala svojevrsne crkvene laičke specijalce, vrhunski
obučene, postom i molitvom te Presvetim prokušane pojedince
koji bi bili kvasac novog svijeta, nove Hrvatske, koji bi
preporađali iznutra Crkvu i društvo, naše Modrave su zametak
toga novoga što želimo. Sve su ovo probrani mladi hrvatski
budući intelektualci i vođe iz pravih katoličkih obitelji."
"Postoji raznih katoličkih udruga, bratovština, svaka
biskupija ima svoje ljetovalište, svoje animatore, svoje
kampove, susrete, duhovne obnove, vikende, ali ovo vaše..."
"Upravo zato, toliko aktivnosti, a nikakvog napretka
nema, upravo zato naše "Modrave''. Što vi mislite don Petre?"
"Hoćete li da budem iskren?"
"?"
"Meni je osobno to sve smiješno. Točnije, sve me to
žalosti."
Na licima patra Muse i Kneževića nestalo je iskrene
radoznalosti. Obojica su se malo pokunjili i smrkli.
"Don Petre, pa mi smo tebe večeras pozvali da
predvodiš misu upravo zato što smo čuli da je tvoja župa
- 100 -
najaktivnija u biskupiji, i da okupljaš mladih kao nitko u
Dalmaciji, mi smo upravo zato htjeli da budeš večeras sa nama
i da zato budeš s našim mladima..."
"Da, ja okupljam mlade, ali vidim da niste sve dobro
ispitali, ja ih okupljam na način koji je upravo suprotan od
svega ovoga što vi činite, vi i vama slični."
Vatrica je tiho pucketala. Trojica ljudi su šutjela. Onda
je don Petar opet počeo.
"Ljudima, a posebno mladima, ovakav način
indoktrinacije, koliko ga god mi uvijali u razne, papire i
celofane, druženja, pobožnosti i slično smrdi, i svi oni prije ili
kasnije odlaze. A oni koji ostaju i djeluju u tim raznoraznim
udrugama i tzv. katoličkim organizacijama su u, nažalost,
najvećem dijelu slučajeva najispranijeg mozga i najteži
slučajevi. Mladi koje okupljam, najvećim su dijelom
nekadašnji najveći aktivisti takvih udruga, koje uglavnom
vraćam u normalan i realan, stvaran život. I nažalost, imam ih
napretek. Ja vodim jedinu takvu zajednicu, slično onima koje
liječe narkomane."
"To što vi pričate, pa vi pljujete na naš rad, na naše
mlade", uzbuđeno je počeo pater Knežević.
"Ne, ja sam samo iskren, i ja vam ništa ne zamjeram.
Vi niste svjesni što radite, kad biste znali što radite mladima,
nikada to ne biste činili. Molim Boga da progledate jednog
dana."
"A ti si, dakle, progledao?", podrugljivo ga upita pater
Musa.
"Volio bih da nisam, sada shvaćam što je križ.
Ponekad bih volio da mogu biti kao i vi, kako sam i sam živio
najveći dio svoga svećeničkoga života. Ali ne mogu protiv
sebe, i protiv onoga što znam i osjećam. Niti sam bolji od vas,
niti svetiji, niti pobožniji, ali ja sam, za razliku od vas, shvatio."
"A što si to shvatio?", u isti glas ga upitaju obojica
svećenika.
"Tko može shvatiti, neka shvati. Molim se za vas."
- 101 -
XXIV.
Molitveni juriš za Hrvatsku
"Molim te, čekaj, ostavi da ovo čujem."
"Koje ovo, ovo?"
Emil je pojačao glasnoću na radiju. Na displayu je
pisalo – Katolički radio.
"Pozivaju se svi oni koji žele dobro hrvatskom narodu
i Hrvatskoj na Molitveni juriš. Stanje je u Hrvatskoj takvo da je
potrebno otvoriti duhovnu i molitvenu frontu protiv zla i
nemorala u Hrvatskoj. Svi članovi molitvene zajednice Mir, na
čelu s profesorom dr. Tomislavom Ivančićem s Katoličkog
bogoslovnog fakulteta u Zagrebu pozivaju se da..."
"Bože, pa ovo je već prevršilo svaku mjeru. Ovo je
perverzno. Izgubili su kompas."
"Što je, moj dušobrižniče? Opet neka kriva Drina koju
bi ispravljao", nasmijao se Emil.
Porscheov crni džip klizio je zagrebačkim ulicama.
"U novom broju Glasa Koncila možete pročitati tekst
urednika Ivana Miklenića – o tome da je Alojzije Stepinac,
koliko vam to god čudno zvučalo, također hrvatski brand.
Alojzije Stepinac – hrvatski brand, zašto ne?", završavala je
veselo, cvrkutavim glasom, novinarka Katoličkog radija Tanja
Popec.
"Ovo je i za mene previše, daj prebaci na bilo što
drugo", reče fra Žarko.
S Radija 101 čuo se otegnuti glas Gorana Bareta:
"…samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami, samo stoj
na svjetlu, i doći će kraj tami..."
"Evo ti odgovora na tvoja pitanja i jadikovke, stvari
se, dakle, ionako same od sebe rješavaju, angažirao se ti ili ne",
smijao se Emil.
"Još nisam postao budist, ali za mir moje duše najbolje
bi bilo da vjerujem da je sve ionako predodređeno. Lišio bih se
- 102 -
svih ovih peptorana koje dnevno gutam radi želuca. a i mirnije
bih spavao."
"Polako, nemoj se žestiti. Čuješ li ga, Paula?"
"Čujem, čujem."
"I ništa ne govoriš?"
"A što da kažem?"
"Pa vidiš kako fra Žarko napada svoje kolege i kako o
njima priča?"
"Pa on ih pozna. Ja ih sve poštujem, ali fra Žarku
vjerujem."
"Opa, skrenusmo već u kult vođe. Sve poštuješ, ali
jedino svom guruu, fra Žarku, vjeruješ. Žarko, što ti to imaš, da
te žene tako vole?"
"Habit, Emile i to ti je ukratko, a ako hoćeš dužu
priču, tu su, dakle, svećenička haljina, mistika i institucija koja
stoji iza mene i nudi odgovore na sva bitna i važna pitanja,
samo reci što te zanima, na sve imamo odgovor. Dobrodošli,
izvolite. Smisao života? Život sam? Budući život? Smrt?
Bolest, patnja, sreća, radost, samo recite…"
"Dečki, zaigrali ste se. Fra Žarko, što ti misliš o
velečasnom Tomislavu Ivančiću i njegovim seminarima?'', javi
se Zlatko.
"Što mislim? Pa isto kao i o Liniću, Radigoviću i
tolikim drugima za koje niste ni čuli."
"Da, pa što misliš?"
"Da rade svoj posao, i da su doista uvjereni da time
pomažu ljudima."
"A ti, što ti o tome misliš, nisi mi odgovorio?"
"Eto, oni rade svoj posao. Misle da je to način da
pomognu svijetu, i misle da time pomažu širenju radosne
vijesti. Žive svoj poziv pokušavajući obratiti svijet za Krista."
"A što ti misliš o tome, fra Žarko?"
"Ljudi, jučer sam bio na Bundeku, slušao sam
predavanje Davida Ickea. E, to ste trebali čuti", sjeti se
odjednom Zlatko.
- 103 -
"Oho, Zlatko, i ti pratiš duhovne teme", Emil je u
retrovizoru gledao kako Zlatko sklapa na koljenima svoj
laptop.
"Tko je David Icke?"
"Fra Žarko, to ti je slavni britanski teoretičar zavjera,
koji nam je jučer na Bundeku tri i pol sata u svom predavanju
„Veliko razotkrivanje“ pričao o globalnim zavjerama."
"I o čemu je govorio?"
"Nitko me dugo nije uspio držati toliko dugo u
potpunosti koncentriranog na ono što govori. Tri i pol sata je
prošlo u trenu. Pričao je o globalnom poretku, ekologiji i fizici,
teoriji struna povezanoj sa spiritualnim učenjima. Objašnjavao
nam je kako u pognutom položaju, dok zaokupljamo život
poslom i priglupom zabavom, nikad ne uspijevamo dignuti
glavu i osloboditi misli tijelo i duh u sveprisutnu energiju koju
projiciraju naše tijelo, zemlja i svemir."
"Ma Icke ti je pravi showman, to što on priča odlična
je i vrlo pitka kompilacija raznoraznih teorija zavjere i
istraživanja i analize nekih ljudi koje nitko ne bi slušao jer su
dosadni pa Icke odlično služi u prezentaciji tih teorija i
uspješno radi ono što je u stvari najbitnije, tjera ljude da
uključe mozak."
"Dobar je Icke, ljudi trebaju početi propitivati sve oko
sebe, a najviše ono za što misle da je neupitno. Mene je
užasnula jučerašnja Papina izjava koji je žeđ za znanjem i
propitivanjem proglasio zlom koje odvraća ljude od njihove
„prave“ sudbine, a ta je valjda služenje bilo kome tko se
proglasi Božjim poslanikom."
"O, nevjernički rode, ja vas vodim na sastanak sa
svojim duhovnikom, a vi, nismo ni krenuli, odmah protiv
Pape", reče fra Žarko. "Uostalom, što je taj David Icke
revolucionarno otkrio što svi već odavno ne znaju? Da se
moćnici drže zajedno i da ne daju vlast drugima? Da bogati
vladaju, a siromašni stradaju? Da su financijski centri u stanju
pokrenuti ratove zbog profita? Da drugi zarađuju na račun
- 104 -
tvoga rada?"
"Na meni nitko neće zarađivati", javio se Emil. "Sve
što David Icke otkriva, davno je puno jasnije i bez ikakvih
mistifikacija objasnio Karl Marx. Kao da je ikad ijedan rat
vođen bez da je netko imao ideju profita. Kao da je uopće
moguće da ljudi ne pokušavaju ostvariti maksimalnu dobit na
račun drugih, a sada se zgražavamo nad načinom kako posluju
banke, i što rade naši političari. Kao da nije jasno da će te u
potrošačkom društvu uvijek nastojati navesti da trošiš što više."
"Treba štedjeti, živjeti skromno, tome nas Isus uči."
"E, moj fra Žarko, zvuči paradoksalno, ali štedljivost
bi dovela do velikog ekonomskog zastoja - kako većina novca
kojim se manipulira uopće ne postoji, nego je ekvivalent
očekivanjima budućih prinosa, opća bi štedljivost dovela do
općesvjetskog bankrota."
"I što da onda radimo?"
"Na neki način, svijet je Kutlin bicikl koji ide dok se
okreću pedale. Kamate su dobre jer nas tjeraju da radimo
dodatno kako bismo ih uspjeli otplatiti. A taj je rad upravo to
okretanje pedala."
"Da, samo neki u tom svijetu više nadgledaju
okretanje pedala nego što sami okreću, ali svi imaju svoju
ulogu. To je ta hijerarhija, sveti poredak ili kastinski sistem, zar
ne, fra Žarko?", upita ga Zlatko.
"Ne znam, zbunjen sam, ali onaj kome treba Icke da
mu otvori oči, taj neka skoči u baru na Bundeku."
- 105 -
XXV.
Sve što trebaš već imaš… u sebi
"Sve ti je to utjeha za sirotinju. Nogomet, rukomet,
skijanje. Čast sportašima… sport je danas u Hrvatskoj preuzeo
svoju sociološku funkciju kakvu je u Brazilu imao nekad u
vrijeme Pelea i najveće pobjedničke euforije – kao utjeha
sirotinje."
"Slaven Bilić sada na svojoj koži osjeća nacionalnu
projekciju mesijanizma u športu. Riječ je o krivim
projekcijama kad se od športske veličine očekuje
kompenziranje nacionalnih frustracija na političkom i
gospodarskom planu."
"Bože moj, ta utakmica Hrvatska – Engleska, pa oni
transparenti ''Vukovar '91.'', pa ono s tribina, ''U boj, u boj''.
Čak je i Bilić podlegao atmosferi i Maksimir usporedio s
vukovarskom Mitnicom, pa onda da ćemo im vratiti za
Bleiburg…", vrtio je fra Nikola glavom.
"Hvaljen Isus, patri."
"Navijeke, Ivane."
"Ja sam došao do patra Ante, je li tu?"
"Tu je, tu je, što kažeš za utakmicu, Ivane?"
"Jeste li gledali?"
"Da gledali, evo upravo o tome i pričamo."
"I što kažete?"
"Bili su bolji."
"Nažalost jesu. Ipak i oni znaju igrati nogomet.
Englezi su ga izmislili, a i Fabio Capelo je, kažu, najbolji
trener na svijetu."
"I Ivane, reci."
"Pa, pater Ante, meni se nešto dogodilo kada sam
slušao vašu propovijed."
"Da?"
- 106 -
"Meni se čini da sam se", Ivan je na trenutak stao, bilo
mu je neugodno, jednim je okom gledao reakciju patra Ante,
"čini mi se da sam se obratio."
"Kako to znaš da si se obratio?"
"Pa, eto, patre, k'o ono kad je Sveti Pavao pao s konja,
i meni su se oči otvorile, i sve sam, eto, shvatio."
"Što si, Ivane, shvatio?"
"Shvatio sam da Bog ne traži da ga obožavamo.
Njemu to ne treba. On želi da širimo vatru koju je on donio. Da
je dalje nosimo i palimo u srcima drugih ljudi. On želi da
ljubimo. Samo je ljubav potrebna."
"To sve znamo Ivane. Zato i postoji njegova Crkva
koja to propovijeda."
"Ali patre, nemojte tako sa mnom, ti se, tj. vi se šalite
sa mnom, zašto onda izgleda da je sve zapravo isto, i da se
ništa ne mijenja?"
"Što ti misliš Ivane, zašto je tako?"
"Što ja mislim?! Ja od vas tražim pomoć."
"Ako ti se svidjela ona priča, Ivane, poslušaj još
jednu."
Ivan je bio zbunjen, ali je šutio. On je očekivao
razgovor, podršku, a stari pater ga samo gleda, smješka se i
vrhunac svega, opet bi mu pričao neku priču, za ne povjerovati.
Sjedio je, osjećao se i malo glupo, ali što će sad, mislio je u
sebi.
" Bog je upozorio narod da će ga pogoditi potres koji
će uništiti svu vodu na Zemlji. Umjesto dosadašnje vode
pojavit će se voda od koje će ljudi postati ludi.
Samo je prorok Božje upozorenje shvatio ozbiljno.
Nanio je toliko vode u svoju gorsku špilju da će mu biti dosta
do konca života.
Potres se uistinu dogodio, voda je nestala, a nova je
voda ispunila izvore, jezera i rijeke. Nekoliko mjeseci kasnije
prorok je sišao u ravnicu.
Zaista, svi su postali ludi i napali su proroka jer su
- 107 -
vidjeli da je drukčiji.
Prorok se vratio u svoju gorsku špilju. Bilo mu je
drago što je sačuvao vodu.
Ali nije mogao podnositi svoju samoću te se ponovno
spustio u ravnicu. I ovaj put su ga ljudi odbacili jer nije bio kao
oni.
A onda je prorok podlegao napasti.
Izlio je vodu koju je sačuvao, pio je novu vodu s
ostalim ljudima i postao je jednak njima u ludilu.
Put do istine je, Ivane, uzak. Po njemu uvijek ideš
sam."
"Pomozite mi, pater Ante!"
"Ne mogu ti ja pomoći. Niti ja niti bilo tko drugi."
"Pa čemu onda služe duhovni učitelji i svećenici?
Strah me je i pomisliti što mi sada sve pada na pamet.''
"Upravo to, o čemu razmišljaš. Upravo to. A sada, za
kraj…"
"Nismo valjda gotovi, pa ja vam pravo ni počeo…"
"Gotovi smo, Ivane, sve što sam znao, rekao sam ti,
ostalo je još jedno."
"Što?"
"Poslušaj dio pjesme meni dragog pjesnika:
Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.
Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.
Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.
- 108 -
Orao nikada nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.
Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti."
Ivan je odjedanput osjetio sličan osjećaj kao neki dan
na koru crkve. Toplina i neizrecivi mir. Gledao je patra Antu.
"Hvala ti, patre."
"Sve sam ti rekao. Sve što trebaš, imaš u sebi. Traži
Isusa, u tebi je. Nemoj ga nigdje okolo tražiti. Ti si dijete
Božje. Imaš isto Dostojanstvo, isti Ponos, istu Snagu kao i On.
Važno je ono što ti hoćeš. Ono što ti, Ivane, želiš, to i
Isus želi."
- 109 -
XXVI.
Susret u Šandrovcu
"Kamo idemo?"
"U Šandrovac."
"A gdje je to?"
"Prije tri godine si bio tamo, na krizmi. Dvadesetak
kilometara od Bjelovara, na Bilogori."
"Da, sad se sjećam, pa tamo je tada bio neki fratar."
"Fra Nikola. Još uvijek je tamo."
"A zašto idemo tamo?"
"Ne idemo zbog fra Nikole, već zbog patra Ante."
"Kojeg patra Ante?
"Patra Ante Demila."
"Čuvenog isusovačkog patra Ante, on je još živ?"
"Živ, još kako živ, doduše 89 godina mu je na
ramenima. Dugo je bio vani, što u Rimu, što po cijelom svijetu,
prije dvije godine se vratio u Hrvatsku."
"I što tamo radi, u Šandrovcu?"
"Vodi misije, s patrom Slavkom Pavinom i Zvonkom
Vlahom."
"Neću ga sablazniti kada me čuje i vidi?"
"Ako to nisam uspio ja, i toliki drugi, ne boj se."
"Može li on meni pomoći?"
"Uzoriti, uzoriti, tebi stvarno fali vjere."
"Gdje je moja vjera? Čak i duboko u mojoj duši ne
postoji ništa drugo osim praznine i tame. Ako Bog postoji,
molim ga da mi oprosti. Zbog čega se toliko mučim? Ako ne
postoji Bog, ne postoji ni duša. Ako ne postoji duša, onda ni ti,
Isuse, nisi stvaran."
Kardinal Bozanić gušio se u suzama.
Sve barijere i prepreke, svi zidovi koje je oko sebe
izgradio, sva ona hladnoća i čvrstina, ona stamenost i
- 110 -
nepokolebljivost, nestala je. Sjedio je na kuhinjskom stolcu za
malim stolom u kuhinji župnog ureda. Starac, pater Ante, blago
ga je gledao s druge strane stola.
"Slobodno plači, sami smo, a bit će ti i lakše. Nemoj
ništa držati u sebi. Sve iznesi, slušam te."
"Do unazad nekoliko godina nikada mi nije ni palo na
pamet da posumnjam u ispravnost onoga što radim i činim. Ne
mogu shvatiti, odjednom, odjednom je sve nestalo. Sve je
srušeno. Sa strahom gledam sebe i sve oko sebe, i pitam se što
činim, i pitam se što radim. Ja kardinal, stožernik Katoličke
crkve, tzv. moralna vertikala... uništen sam, na dnu sam...
postao sam moralna horizontala koja se strmoglavljuje, i tome
nema kraja..."
"Gospodine, moj Bože, zašto si me ostavio? Bila sam
kćer tvoje ljubavi, a sada sam najomraženija, ona koju si ti
odbio, ona koju si odbacio kao neželjenu i nevoljenu. Gdje je
moja vjera? U nutrini su mi tolika pitanja bez odgovora koja se
ne usudim otkriti jer se bojim da ću izreći psovku. Ako će se to
dogoditi, Bože moj, molim te da mi oprostiš."
Kardinal je s čuđenjem digao glavu. Crvenih
natečenih očiju punih suza, u čuđenju je gledao patra Antu koji
je držao u ruci bilježnicu.
"Što je to? Što to čitate?"
"Dijelove iz privatnog dnevnika Majke Tereze iz
Calcutte."
"Kakva je to bilježnica?"
"Zapisi i pisma Majke Tereze, dio njezinih pisama i
zabilježenih razgovora koje je vodila sa svojim duhovnikom.
Ona je zadnjih pedeset godina svoga života bila u onom što
mistici zovu „tamna noć duše“. Otprilike u vrijeme kada je
dobila poziv, tj. kada je izišla iz reda sestara u kojima je živjela
dvadeset godina te bila poštovana i cijenjena kao ravnateljica
katoličke škole u Indiji, Isus je nestao, sigurnost je nestala,
ostala je sama, u sumnji, napuštena."
"Tamna noć duše..."
- 111 -
"Da, Josipe, Bog ne daje svakom milost da progleda,
budi zahvalan što si je dobio."
"Kako da zahvaljujem, ja sam izgubljen, ja ne znam ni
kud bih, nisam više ni u što siguran, Bože, što će biti sa
mnom?"
"Do čega ćeš doći i kako ćeš završiti, ne znam. Razni
su putovi. No, nemoj zaboraviti, rijetki su kojima je Bog
darovao milost poput tvoje. Da progledaš. Da jasno vidiš. Tvoj
život više nikada neće biti isti."
"Što će biti sa mnom?"
"Ne znam. No, poznato mi je da je jedan tvoj kolega,
biskup Fernando Lugo, kada je progledao, skinuo svoje
biskupske haljine, i sada je predsjednik Paragvaja. Majka
Tereza je bila obična redovnica, jedna od desetaka tisuća
drugih, napustila je svoj red i krenula se baviti siromasima.
Sveti Toma Akvinski, najveći teolog prvog tisućljeće
kršćanstva, kada je progledao, više nije ništa napisao, a svom
tajniku je za sve ono što je do tada napisao rekao da je sve to
slama i smeće. Neki su ostali u Crkvi i nastavili raditi ono što i
prije, znam neke koji su izašavši postali ogorčeni protivnici
Crkve i gledali kako je srušiti i potkopati.
No, zanimljivo je da je svaki od njih točno znao što
mu je činiti. Nitko od onih koji su progledali, koji su postali
kontemplativci, nije imao potrebe ikome objašnjavati taj svoj
novi život, ili se ispričavati zbog onoga što je počeo činiti,
raditi i govoriti. Kada čovjek dođe u direktan dodir s Isusom,
zna što mu je činiti, i to jednostavno čini, bez obzira na sve oko
sebe, i na to tko će što o njemu misliti. Isus je dovoljan."
"Ali što bih ja trebao napraviti?"
"Ništa. Ostani gdje jesi. Slušaj sebe i Boga u sebi, o
kojem si toliko puta propovijedao, a sada ga po prvi put i
stvarno i čuješ. Osluškuj, a kada shvatiš, kada ti bude jasno što
ti je činiti, onda to i učini, bez žaljenja i kajanja, ma što to bilo.
Nemaj obzira prema nikome i ničemu kada budeš doista
siguran. Sjeti se Isusa, nije htio razgovarati sa svojom majkom
- 112 -
i braćom, oni su došli po njega jer su mislili da je lud. Nije baš
imao lijepe riječi ni za majku ni za braću. Eto što znači slušati
svoje srce. Tvoj prethodnik na ovoj stolici, dr. Stjepan Kušar,
dva je dana nakon što mu je, nakon smrti vašeg predšasnika
Kuharića ponuđena stolica zagrebačkih nadbiskupa, odbio radi
ljubavi prema ženi i svom djetetu. On je odbio, znao je što čini,
ti si prihvatio, jesi li ti znao što činiš? Dakle, moraš jasno znati.
Ne vjerovati, vjera je slaba riječ za to, moraš to znati cijelim
svojim bićem, Josipe."
"Kako ću ja znati?"
"Ja to ne znam. To ćeš ti shvatiti i saznati. Slušaj i
otkrij najdublju čežnju svoga srca. Kada vidiš koja je, slijedi je,
Josipe. Bez obzira o čemu je riječ i kamo te odnijela."
"Bože, gdje si, daj mi vjere, pomozi mi", plakao je
kardinal.
"Cijelo vrijeme je tu, s tobom, nije nikamo otišao.
Blagoslovljen si. I proklet, ne budeš li slušao što ti srce
govori."
Iz daljine je dopirao čudan zvuk, koji se sve bliže
približavao.
Dva čovjeka stala su osluškivati.
"Zvuči kao da avion ide na nas."
"Pater Ante, više mi zvuči kao helikopter koji kruži
oko naše kuće."
- 113 -
XXVII.
Sajam u Gudovcu kod Bjelovara
Sa svih je strana dopiralo mukanje i blejanje.
Životinje su zapravo vjerojatno bile zadovoljne, bar
što se smještaja i ishrane tiče, no ono što ih je uznemirivalo
bilo je mnoštvo ljudi koje je prolazilo oko improviziranih
boksova.
"Vidi Bandića!"
"Gdje ga vidiš?"
"Pa eno njegovog šefa kabineta, vidiš li ga, tamo?"
"A da, vidim ih."
"Idemo k njima."
Trenutak kasnije, Zdravko Mamić je s grupom
prijatelja stajao sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom
Bandićem."
"Milane, što ti tu radiš?"
"A ti, Zdravko?"
"Ja sam rođen u Bjelovaru, tu mi još uvijek živi
najveći dio rodbine, bio sam na sprovodu svom rođaku,
hrvatskom branitelju Crnom, a ti, što ti radiš?"
"Kupujem junicu. Evo, gledamo probrati neku dobru.
Ovo je naš najveći poljoprivredni sajam, i stvarno se ima što
vidjeti."
"Ti se šališ?"
"Ma, zapravo namjeravam kupiti kravu i junicu."
"Ma daj, Milane..."
"Kupujem to za obitelj čovjeka kojem je grom prije
dvije godine pobio 11 krava. Već smo mu pomogli pa, evo, i
opet ćemo."
Miris kotlovine ispunjao je šator. U kutu velikog
bijelog šatora, na drvenim su klupama sjedili ljudi u odijelima.
Predsjednik Ivo Josipović bio je okružen domaćim ljudima, uz
- 114 -
gradonačelnika i župana bili su tu ministri turizma Bajs i
vanjskih poslova Jandroković, ministar uprave Mlakar i
poduzetništva Popijač te do prije koji dan potpredsjednica
Vlade, Adlešić, svi rodom iz Bjelovara.
"Bogami, ima vas Bjelovarčana", nazdravljajući na
čelu stola vodio je riječ predsjednik Josipović.
"Nema nas puno, ali smo se dobro razmjestili", javio
se ministar Bajs.
"I Zdravko je, predsjedniče, iz Bjelovara", uključio se
ministar Jandroković.
"Mamić? Pa on je Hercegovac."
"Slično kao što ste i vi zagrepčanin. Vi ste bosanac,
zar ne?", javila se i Đurđa Adlešić.
"Pustite to, kao da je važno tko je odakle, drž'te se
kotlovine i vina", javio se Zdravko Pevec. "A može vam i moja
žena Višnja nešto otpjevati", nasmijao se dok ga je Višnja
blago gurala govoreći:
"Zdravko, šuti, šta ti je?"
"Stvarno sve imamo, a bome skoro su svi tu. Tu su i
braća Škojo. Jedino nam Todorić fali."
"Zdravko, kako ste sada, ti i Višnja?"
"Predsjedniče, nakon pritvora i svega… sada je dobro,
ali pustimo to, neka institucije pravne države funkcioniraju.
Drago mi je da su tu moji prijatelji Ivica i Mato Škojo, oni su
danas došli u posjet na sajam, i to helikopterom."
"Nije naš, Todorovićev je", reče Mato, "ali je pravi,
baš je velik."
"Ivica, ima bolji helikopter nego ja", nasmija se
predsjednik.
"Predsjedniče, Ivičin je brži, ali vaš je veći, ipak je vaš
veći."
"E, ova ti je dobra, Ivice, dobar si dobar, predsjednik
uvijek mora imati najvećeg."
Pogled je bio veličanstven. Bilogora je bila okupana
- 115 -
suncem. Nije bilo boje koja se nije vidjela iz moćne letjelice,
crvenog luksuznog helikoptera Bell 412 kompanije Agrokor
koja je tren prije krenula sa sajma u Gudovcu kraj Bjelovara.
Grupa ljudi koja je sjedila u udobnim kožnim sjedištima u dva
međusobno okrenuta reda virila je kroz prozore.
"Ivica, ovo ti valja, helikopter, to je pravi prijevoz,
majke ti, što ovo ide", čudio se Slavo Ivanković Lijanović.
"I tvoj brat je tamo župnik?"
"Je, bome, nikad tamo nismo ni bili. Mi dođemo
kupovati stoku na sajam, pa on dođe do Bjelovara na sajam.
Što ćemo ga iznenaditi!"
"Naše je lovište, zapravo, gledano iz zraka niti 15 km
zračne linije dalje od Šandrovca, vidjet ćeš", reče mu Todorić.
"Pričao mi je moj sin Stipe, on je isto lovac, pa i on
ima imanja tu negdje na Bilogori."
"Eno, tamo je cesta prema Daruvaru. A tamo je
Pisanica, tamo smo isto živjeli", pokazivao je prstom na
prozoru Zdravko Mamić.
"Brate moj, nije tebi ovdje loše."
"Nije, moj Slavo, nije, svega imam, a najviše
prijatelja. Vidi koliko nas ima."
Oko helikoptera koji je sletio i stajao stotinjak metara
iza župne kuće u Šandrovcu, na blagoj zaravni koja je vodila
prema spojnoj cesti za obližnju Maglenču, okupili su se ljudi iz
župne kuće.
"Mislio sam da se šališ kad si rekao da dolaziš
helikopterom, a onda sam vas čuo, i eto vas", reče fra Nikola
"Moj brate, vidiš ti šta je tehnika, za čas", reče Slavo.
"Šefe, otkud vi?"
"A ti, Paula?"
"Krenuli smo u naše lovište, Gakovo, pa nas je Slavo
skrenuo da vidi brata."
"Ovo je stvarno slučajnost, baš mi je drago", rekla je
Paula Ivici Todoriću. "Mi smo došli pet minuta prije vas. Sa
- 116 -
mnom su i Emil i Zlatko, a ovo je naš prijatelj fra Žarko."
"Ništa, svima vam to mogu reći, djeco moja, ništa u
životu nije slučajno", uključi se pater Ante Demilo, koji se s
kardinalom pridružio ljudima oko helikoptera.
"Sve vas pozdravljam i potvrđujem riječi patra Ante.
Niste slučajno ovdje. Ni ja ni vi", dometnuo je kardinal.
Dok su se međusobno upoznavali i pričali jedni s
drugima, svi su polako krenuli prema župnoj kući.
- 117 -
XXVIII.
Tajna je skoro riješena
"Ovo se zove dan iznenađenja!"
Fra Nikola je na vratima gledao svoga prijatelja don
Petra.
"Da? Vidio sam helikopter. Kakve to goste imaš?"
"Uđi, vidjet ćeš."
"Ovo je don Petar. Župnik u Veloj Luci na Korčuli."
Don Petar je, ušavši u glavnu župnu salu, u ovim
krajevima zvanu ''palača'', u čudu gledao ljude. Između njih je
primijetio i Zdravka Mamića.
"Rođače, di si?"
"Rođak? Znači, ima vas Mamića i svećenika."
"Zar sumnjaš, Slavo? Nisi ti jedini koji imaš svećenika
u rodu."
"Otkud ti ovdje, Petre?"
"Imamo sutra u Zagrebu skup koji predvodi kardinal,
a tu i njega vidim. Biskup me poslao. Fra Nikola mi je prijatelj,
a i inače sam vezan za Šandrovac. Naš nekadašnji kapelan u
vrijeme kada sam bio srednjoškolac, vlč. Havliček, ovdje je bio
župnik. Šandrovac je uvijek bio nešto posebno. Uostalom, vidiš
koliko nas ima. A ti?"
"Sa sajma iz Gudovca. Došli smo helikopterom. Sa
Todorićem, Škojom, Pevecom i Lijanovićem. A i Bandić je tu."
"Molim vas za trenutak tišine. Čovjek koji nas je sve
ovdje okupio htio bi nam se obratiti", utiša fra Nikola priču
okupljenih.
"Tko nas je to okupio, ne shvaćam, pa nije nas
Bozanić zvao? Nisam ni znao da je on tu."
"Šuti, Slavo, šuti", tihim mu glasom, podbovši ga
laktom pod rebra odvrati Zdravko koji je s rođakom don
Petrom stajao do njega.
"Zašto me utišavaš?"
- 118 -
"Šuti i pusti brata da govori."
"Na kraju misija, duhovne obnove koju vodimo,
imamo običaj ostaviti nekakav mali podsjetnik, sličicu,
sjećanje na taj događaj."
"Ne osjećam se dobro, dragi moji prijatelji, pa neću
ići u crkvu, moja će subraća održati zadnji nagovor, drago mi
je da ste došli ovamo, bez obzira koji je bio povod vašem
dolasku. No, evo vam svima mali podsjetnik na ovaj dan."
Pater Ante Demil na trenutak je zastao i pružio sličice
fra Nikoli. Fra Nikola je počeo dijeliti sličice.
"Nikola, što je ovo? To su neke formule, tablica
množenja?", prvi se javio Slavo, dok je s čuđenjem okretao i
gledao sličicu. I drugi su s malim čuđenjem gledali sličice .
Na prvoj strani bila je slika Presvetog Srca Isusova,
doduše nešto malo drugačija nego što je uobičajeno vidjeti.
Isus je bio nasmijan, širom raširenih ruku, a i srce je izgledalo
nekako drugačije, no ipak shvatljivo. Ispod Isusa je bio natpis
"Misije 2011 – Šandrovac". U retku ispod ovoga pisalo je Mt
25,40.
Druga strana je bila čudan slijed sitnih brojeva.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
1
2
4
8
16
32
64
128
256
512
1024
2048
4096
8192
- 119 -
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
16 384
32 768
65 536
131 072
262 144
524 288
1 048 576
2 097 152
4 194 304
8 388 608
16 777 216
33 554 432
67 108 864
134 217 728
268 435 456
536 870 912
1 073 741 824
2 147 483 648
4 294 967 296
8 589 934 592
"Ovo je dobra kamata, uopće nije loša", tiho je za sebe
mrmljao Emil.
"Ove zadnje brojke su mi tako lijepe", sa smiješkom je
dometnuo Škojo.
"Zanimaju li vas ove brojke?", javio se pater Ante.
"Bilo bi lijepo da nam objasnite", javio se i kardinal
Bozanić.
"Sjednite, Marija će nam sada donijeti kavu, a ja idem
do crkve s patrima, zadnji nagovor je za koju minutu", obratio
im se fra Nikola.
"Dragi prijatelji, u ovim brojevima krije se najveća
tajna zagrebačkog Kaptola", poče tihim glasom pater Ante.
"Najveća tajna zagrebačkog Kaptola, ovo stvarno
postaje uzbudljivo", Emil je tiho šapnuo Pauli.
- 120 -
"Najveća tajna zagrebačkog Kaptola, Kaptola kojem
sam ja biskup", s čuđenjem je ponovio kardinal Bozanić.
"Ne znam koliko vam znače imena Vjekoslav Bajsić,
Josip Turčinović i Tomislav Janko Šagi-Bunić?", upitao je
okupljene otac Ante.
"To su sada već pokojni profesori teologije, osnivači
tzv. Teološkog društva "Kršćanska sadašnjost", javio se don
Petar.
"Da", nastavi pater Ante, "oni su osnovali jedinu i
jedinstvenu takvu izdavačku djelatnost u ovom tada
komunističkom istočnom dijelu Evrope, tiskali su i publicirali
milijune Biblija i knjiga kršćanskog sadržaja u nemogućim
uvjetima."
"Da, i zbog njihovog rada često su ih napadali i u
samoj Crkvi, puno ljudi nije shvaćalo što to čine, mnogi su ih
napadali da šuruju s komunistima, da im podilaze, da su se
prodali", dometnu kanonik Kožul.
"To bi bilo ono kako je stvar bila prikazivana izvana.
Razlozi za napade su zapravo bili sasvim druge naravi, barem
oni koji su dolazili iz Crkve."
"Koji? Nikada mi nisi o tome govorio", s čuđenjem se
javio kanonik Kožul.
"Ne, do sada nikome nisam govorio o tome."
"Ove brojke su ta tajna, ne shvaćam kakva je to tajna",
javio se Slavo vrteći listić u ruci.
"Molim vas još malo strpljenja", reče pater Ante.
"Nismo baš svi nestrpljivi kao Slavo", javi se fra
Nikola koji je ušao u župnu kuću.
"Ova trojica svećenika, sveučilišnih profesora i vrsnih
intelektualaca, koji su uza sve to bili kontemplativci i ljudi
molitve, u jednom svom su molitvenom sastanku dobili
odgovor na svoje usrdne molitve."
"A što su molili, što su tražili?", nehotično je upitao
Emil.
"Shvatili su da njihov posao, koliko god bili predani i
- 121 -
činili silne napore izdajući knjige, časopise, molitvenike, razne
vrste Biblija, zapravo ni u čemu bitno ne pridonosi širenju
kraljevstva Božjeg, i napokon su jedne večeri u molitvi dobili
odgovor na svoje tolike žarke i usrdne molitve."
"Kako su to dobili?", zanimalo je Zdravka Mamića.
Pater Ante je pitanje prečuo i nastavio.
"U molitvi im je rečena i otkrivena tajna, čiji dio su i
ove brojke. Drugi dio tajne je objava o skorim ukazanjima
Gospe u Međugorju koja su se počela događati nedugo nakon
toga. A treći, zadnji dio, bit će novo i silno svjedočanstvo
Isusove ljubavi, koje će preobraziti lice Crkve.
"Oni su, dakle, znali za Međugorje?" javi se fra
Nikola.
"O svemu tome njih su trojica izvijestila tadašnjeg
nadbiskupa Franju Kuharića. Kuharić je o svemu obavijestio
Vatikan, tj. drugog čovjeka po utjecaju i autoritetu, odmah iza
Pape, Pročelnika kongregacije za nauk vjere, nekada poznatije
pod imenom Sveta Inkvizicija, kardinala Franju Šepera čiji je
nasljednik bio kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji Šeperov
pomoćnik, vama danas poznatiji kao papa Benedikt XVI."
"Ovo zvuči", nije se mogao suspregnuti zagrebački
gradonačelnik Bandić, "k'o da smo u da Vincijevom kodu".
"Čovječe, ovo je prava teorija urote, i papa Benedikt
XVI. upetljan je u sve ovo", Zlatko je tiho, ispod glasa,
komentirao Emilu i Pauli.
"Vrh Katoličke Crkve bio je upoznat s time, samo
odabrani su čuli tu najveću tajnu zagrebačkog Kaptola, tajnu
veću od one fatimske, i od svih dotadašnjih Gospinih ukazanja,
i privatnih objava."
"I kako je Vatikan na to reagirao?", upita fra Žarko.
"Sa sumnjom i skepsom, kao i toliko puta prije toga.
Pogotovo kada su shvatili i dobili objašnjenje što znače brojke.
Dalje nisu htjeli, niti su imali volje slušati."
"Pa što znače?", bio je nestrpljiv Slavo.
"Brojke su vrlo jednostavno shvatljive i teška su
- 122 -
pljuska Crkvi i svemu što i kako današnja Crkva radi. Zamislite
da postoji svega jedan čovjek na svijetu, koji istinski ljubi
Boga i čovjeka. I zamislite da za godinu dana taj jedan uspije
obratiti i primjerom svoga života poučiti još jednoga. Druge
godine su dvojica, onaj prvi i taj jedan koga je on obratio.
Njih dvojica treće godine, svaki od njih obrati po jednoga, treće
godine ih je dakle četiri. Svake godine svaki obrati samo
jednoga. Za trideset i tri godine obraćen je cijeli svijet."
"Isus je za svoga života obratio više od jednoga,
vjerujte mi", završi pater Ante
U sobi je na trenutak vladala tišina.
"Pa ovo je isto govorio i naš otac Jevrem. On je uvijek
govorio da smo mi, hrišćani, i naš život sramota i uvreda
onome što je Hrist od nas tražio", nije se mogao suzdržati
paroh Milenko.
"Koji, pobogu, Jevrem?"
"Oca Jevrema su u onom ratu ubili naši četnici, izveli
ga iz samostana Dečani i rafalom po njemu, 1943. u zimu. To
je bio sveti čovjek, isposnik. Prorok. Svi su bili u zanosu
Velike Srbije, on je bio jedan od rijetkih koji je govorio
suprotno od svega što se tada govorilo."
"Slično kao Franz", tiho se javi pater Ante Demil.
"Tko je bio Franz?", javi se kanonik Kožul.
"Mrlja na savjesti Crkve iz vremena Drugog svjetskog
rata. Moj prijatelj, obiteljski čovjek koji je odbio uzeti oružje i
služiti kao vojnik u nacističkoj Austriji. Rekao je da mu
njegova vjera u Isusa ne dozvoljava da služi u takvom, već se
tada na početku vidjelo, zločinačkom sustavu."
"I što je bilo s njim?"
"Ni nagovaranja svećenika i prijatelja nisu pomogla da
promijeni mišljenje, nacisti su mu odrubili glavu 1943. Franz
Jagersttater je, nažalost, kao i vaš otac Jevrem bio jedan od
rijetkih koji je poštovao svoju savjest i glas Boga u sebi,
usprkos svemu što mu je govorila njegova religija, njegova
vjera i okolina."
- 123 -
"Pater Ante, vaš prijatelj Franz Jagersttater, njegov
život i smrt zapravo su izravna optužba protiv ponašanja
katoličke hijerarhije, a i naše pravoslavne, čast iznimkama, naš
Jevrem, vaš Stepinac, Pio XII., i još pokoji. Dok su neljudi
klali, palili i ubijali, Židove odvodili, svi ti naši pravoslavci,
katolici i protestanti ćute li ga, ćute. Ni glasa od njih. Oni su
kobajagi djelovali potajno, da tako zaštite više ljudi", vidno
uznemiren nastavio je paroh Milenko.
"Možda baš i nije mjesto da sada potežemo pitanje
pokojnog Pija XII. i njegove uloge i vremena Drugog svjetskog
rata", javio se fra Žarko.
"Nažalost, ostaje grozna činjenica da su oni koji su
sudjelovali u tome klanju i ubijanju bili u najvećem dijelu dobri
katolici i protestanti, kršteni, pričešćeni, krizmani, dakle dobri i
ispravni vjernici. Kako se ne upitati ima li uopće Isus, stvarni i
povijesni, ikakve veze s onima koji se zovu Crkva, bilo
katolička, protestantska ili pravoslavna, i navodno tumače i
prenose njegovu poruku. Što prenose, što tumače? Kako glasi
ta poruka danas za naše vrijeme?"
"Pater Ante, jeste li dobro?", upita ga fra Nikola videći
da je pater na trenutak zastao hvatajući zrak.
"Angina pectoris, dugo to već traje", namještajući se u
fotelji reče pater Ante.
"Ako na svijetu ima, sada tako kažu, 7 milijardi ljudi,
a samo katolika ima oko dvije milijarde i dvjesto milijuna, to
onda znači da je svijet moguće obratiti za dvije do tri godine",
računao je fra Žarko.
"Ili još jednostavnije, na svijetu ima skoro 500 000
katoličkih svećenika, s časnim sestrama više od milijun. To
znači, pater Ante, krećemo s vaše liste od broja 21, to znači da
su samo oni sposobni svijet obratiti za desetak godina",
dometnu don Petar.
"Te brojke praktično znače da Crkva zapravo ništa ne
pridonosi obraćenju ljudi?", s čuđenjem je pitala Paula.
"Teolozi bi, da parafraziram Marxa, trebali prestati
- 124 -
tumačiti svijet i početi ga napokon mijenjati", dobaci paroh
Milenko.
"Pa što onda zapravo znači vjerovati, u što da
vjerujemo, koji je zapravo sadržaj naše vjere, ako ovo u što
vjerujemo zapravo ništa ne vrijedi, niti čemu pomaže?", s
čuđenjem je gledao Zlatko.
"Vratimo se brojkama. Nažalost, brojke nam svjedoče
da način kako Crkva živi Evanđelje, nažalost nije dobar, niti
ispravan. To je pokušavanje podbadanja mamuzama konja koji
je davno pao i skoro je krepao. Veliki dio vremena, zapravo
cijeli život bježao sam od istine koju su Bajsić, Turčinović i
Šagi iznijeli, otuda valjda i moja angina pectoris", reče pater
Ante.
"Istina koju osjećam i znam, a nikada nisam imao
hrabrosti potpuno je otvoreno iznijeti, guši me cijelo ovo
vrijeme. Gospa u Međugorju, drugi dio objavljene tajne,
najveće, vremenski najduže, a po Gospinim riječima i zadnje
takvo njeno ukazanje govori o samo jednom kriteriju ispravnog
načina življenja Isusove riječi - onom koji je zabilježen u
Matejevom evanđelju, 25 glava, 40 redak. "Što god učiniste
jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste". Najveći
hrvatski teolog svih vremena, kakvo mišljenje vlada o
pokojnom Šagiju, koji je napisao silan broj teoloških knjiga i
studija, par zadnjih godina života jednostavno je prestao sa
svakim teološkim radom, na svim majicama, crnim
dolčevitama koje je nosio, dao je velikim zlatnim slovima i
brojkama izvesti Mt 25,40. Sva se njegova teologija zbila u tu
jednu rečenicu, koju su ostali doživljavali kao ispad starog i
pomalo trknutog senilnog profesora. Turčinović i Bajsić su
obojica, znakovito umrli, jedan od raka grla, a drugi od pluća."
"Izjela ih je nemoć da glasno i svima izreknu istinu do
koje su došli", tiho reče fra Nikola.
"A treći i zadnji dio objave?
"Silan prorok koji će ustati i navijestiti živoga Isusa, a
bit će iz naših krajeva."
- 125 -
"Zlatko Sudac", tiho izusti kardinal Bozanić.
"Ne, nije on. Rekli su da će biti obiteljski čovjek, i da
će nemilosrdno šibati po svim iskvarenostima, opačinama i
truleži Crkve. Nešto slično kako je Isus sređivao dvorište
hrama, dok je razvaljivao i rušio po njemu, što nogom, bičem i
šakom, čime je već prije stigao. Njegov znak bit će Srce
Isusovo, bit će to silina koja će stajati uz bok navještaju
najvećih starozavjetnih proroka."
"Kakav će to biti znak Srce Isusovo?", upita fra Žarko.
"Ne znam, ali volio bih to doživjeti, iako moje vrijeme
brzo prolazi", tiho će pater Ante.
"To što vi znate, to treba svugdje javno obznaniti,
valja svima reći, svim medijima", javi se Bandić. ''Svi ovo
moraju znati.''
"Pa to svi i znaju. Problem je u tome što nitko u to ne
vjeruje i ne pokušava živjeti. Nisam pobornik niti teoretičar
zavjera, ali često puta se sa žalošću zapitam nije li jedina
zavjera protiv čovječanstva, jedina stvarna zavjera ona
religijska, tj. crkvena. Kao da je Crkva poslana da zbunjuje i
zamagljuje jednostavnost Isusove poruke", tiho je govorio pater
Ante.
"Da Isus danas dođe u ljudskom obličju u današnji
Rim, vjerojatno bi se slično proveo kao prije 2000 godina u
Jeruzalemu."
"Ali zašto je to tako?", iskreno je iznenađena upitala
Paula.
"Da vas malo podsjetim na činjenice. U vrijeme kada
je Isus živio, mi kažemo, pošto računamo vrijeme od njega,
nulta godina, to je Židovima tada bila 3760. Toliko o tome
koliko smo napredni, i kako je sve počelo s nama. U vremenu
kada Isus živi postoje čvrste vjerske židovske institucije,
sinagoge, nadstojnici, velika vijeća, viši svećenici, niži,
kompletna struktura koju je naša Katolička crkva jednostavno
preuzela. Najveći dio obreda, rituala, rječnika, propisa, ovoga
što danas postoji u Katoličkoj crkvi jednostavno je preuzeto
- 126 -
direktno iz židovstva, a dodatno je učvršćeno preuzimanjem
kodeksa ponašanja rimskih careva i njihovog dvora. Tako je
papa poput rimskog cara postao pontifex, hramovi rimskih
božanstava postaju kršćanske crkve, što stvarnih što izmišljenih
svetaca, i da ne nabrajam dalje, primjera je bezbroj.
Što se tiče svećenstva, to je kasta i grupa ljudi, više ili
manje brojna koja je postojala u gotovo svim zajednicama i
kulturama, na svim kontinentima i u gotovo svim područjima
gdje ljudi žive, počevši od Sumera i Babilona pa nadalje. Svi ti
vračevi, žreci, šamani, druidi, svećenici imaju svoje mitove,
obrede i priče te objašnjenja i kultne inicijacijske obrede kojim
objašnjavaju, svaki na svoj način, za življenja svakog čovjeka,
značajne točke poput rođenja, punoljetnosti, bolesti, smrti, te
pitanja smisla života, tumače i pokušavaju posadašnjiti pomoću
simbola.
Isus je Bog, svemoguć, dakle mogao je birati mjesto,
vrijeme i način gdje će se i kako utjeloviti. U Isusovoj
hijerarhiji postojale su dvije kategorije, braća i sestre, a ovo
danas…
Znakovito je, izabrao je normalnu, uobičajeno
prosječnu porodicu, i život radnika, skrovit, nezamjetan, i tako
skoro trideset godina svoga zemaljskog života. Zanimljivo je
kako se uvijek previdi da Isus nije bio svećenik. Čak štoviše, iz
Evanđelja je razvidno da je najveće probleme imao s tadašnjim
religijskim strukturama onog vremena. Isus ih je nemilosrdno
šibao gdje god je stigao, a ni oni ga nisu štedjeli, na kraju su
mu i došli glave. Zanimljivi su i ljudi koje je Isus izabrao za
svoje najbliže suradnike. Mogao je birati i pametne, mudre,
umne, učitelje zakona, intelektualce, govornike, a izabrao je
tzv. male, obične, jednostavne ljude. Nigdje na vidiku nikoga
iz tzv. religijskih struktura. Prvi i jedini svetac te Crkve, za
koga znamo da je doista svet i u nebu, razbojnik je s križa koji
se obratio doslovno pet do dvanaest, jer mu je to Isus osobno
zajamčio riječima: Još danas biti ćeš sa mnom u raju.
O svim ostalim svetima, koje je Crkva proglašavala i
- 127 -
danas proglašava, da se pričati. U takvoj zajednici, Isus govori
i djelatno pokazuje ljubav. Nigdje obreda, propisa niti rutine.
Nikakvog zapisa. Da mu je bilo važno da bude što zapisano,
imao je načina da to učini, ali očito to nije bilo važno. Važan je
samo život, primjer, ono što radiš."
"Što onda s religijom, ne može se nju ignorirati", upita
iskreno zabrinut don Petar. "Nije li vrijeme za obnovu Crkve?
Za reforme?"
"Sve što je Isus mislio o tadašnjim vjerskim vođama,
jednako se može primijeniti i danas."
"Što je Isus mislio o tadašnjim vjerskim vođama?",
upita Paula.
"Slušajte što vam govore, ali nemojte se ravnati prema
njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća
tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva
svoja djela čine da ih ljudi vide. Stalno donose nove propise.
Vole pročelja na gozbama, prva sjedala, pozdrave na trgovima,
i da ih ljudi zovu „Učitelji vjere“, „Patri“, „Očevi“,
„Velečasni“, „Uzoriti“. Sami ne žele ući u Kraljevstvo
nebesko, a ne daju ni drugima da uđu. Obilaze morem i
kopnom da pridobiju jednog sljedbenika, a kada ga pridobiju,
promeću ga u sina paklenog, dva puta goreg od sebe. Takvi
non stop nešto pišu, katehiziraju, evangeliziraju, navještaju,
propovijedaju, zasjedaju, duhovno se obnavljaju, vrše razne
obrede, a propuštaju najvažnije, pravednost, milosrđe i
vjernost. To su slijepe vođe koji cijede komarca, a gutaju devu.
Oni čiste čašu i zdjelu izvana, a iznutra su puni grabeža i
pohlepe. Cijela ta organizacija i ljudi koji je vode, nalik je
obijeljenim grobovima. Izvana sve to izgleda sjajno, pompozno
i blještavo, a iznutra je sve puno mrtvačkih kostiju i svakojake
nečistoće. Izvana sve izgleda pobožno i pravedno, plemenito i
čestito, a iznutra je puno licemjerja i bezakonja."
"Što nam je činiti?", iskreno je zavapio don Petar.
Kardinal Bozanić je uz njega nijemo sjedio i odsutno gledao
nekamo.
- 128 -
"Nije li vrijeme za Treći vatikanski sabor?", javi se fra
Nikola. "Sabor koji će ozbiljno razmotriti pitanje slobode u
Crkvi. Papinstvo se mora decentralizirati, ma treba makar
provesti odluke Drugog vatikanskog sabora, tj. umanjiti moć
klerika i staviti naglasak na ulogu naroda Božjeg u Crkvi."
"Ja ne vjerujem da je moguće da se išta promijeni",
tiho reče fra Žarko.
"Kako je to moguće?", upitao se Ivica Škojo. "Što nam
je onda činiti? Kako probuditi ljude?''
"Odgovor je samo i uvijek ljubav. Konkretna,
djelotvorna. Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste
me, stranac bijah i primiste me, bijah gol i zaogrnuste me,
oboljeh i pohodiste me, u tamnici bijah i dođoste meni. Samo
ljubav! Ne pjesnička, osjećajna, već stvarna i djelotvorna. Na
svijetu je danas milijarda gladnih, dvije trećine zemaljske kugle
živi u uvjetima nedostojnim čovjeka. A znamo da svega ima
dovoljno, ne dovoljno, nego i više nego što nam treba ovoga
trenutka, za sve ljude na svijetu, i hrane, i vode, i odjeće i
posla. Kako to objasniti onima koji u to ne mogu ili ne žele
povjerovati? No, postoji nada. Postoje znakovi ohrabrenja. Ali
oni uglavnom nemaju veze sa onim što Crkva radi. Nije li
znakovito da dvojica najbogatijih ljudi na svijetu, Gates i
Buffet, ostavljaju 99 % svoje imovine u fondove i projekte koji
trebaju služiti ljudima, a pridružuju im se i drugi. Nigdje ne
spominju ni vjeru, ni Boga ni Crkvu, a daju ljudima. To je
vjera na djelu. A nisu oni sami, sve je više takvih ljudi, po
cijelom svijetu. Današnji najveći dio zemaljske kugle koji živi
u bijedi, siromaštvu, gladi, bez osnovnih uvjeta potrebnih za
ljudski život, ista je slika koju je Isus gledao za svoga
zemaljskoga života. Piše u Evanđelju da mu ih je bilo žao, jer
su bili kao ovce bez pastira. Shvatite, ništa se nije promijenilo.
A prošlo je 2000 godina.
Uvijek su pojedinci, proroci, bili ti koji su šlepali za
sobom cijelu tzv. hijerarhijsku Crkvu. Jedan sveti Franjo,
siromašak kao opreka tadašnjoj bogatoj, raskalašenoj i
- 129 -
obijesnoj Crkvi. Savonarola. Jedna Majka Tereza. Uvijek netko
dobro posluži kao kamuflaža, kao smokvin list za ono što se
zapravo radi, tj. izbjegava raditi. Nikoga i ništa ne treba čekati,
a na hijerarhiju Crkve i njene strukture ne treba se obazirati,
upravo kao Isus na onodobne suvremenike današnje, tzv.
Njegove Crkve."
"A onaj treći dio o proroku?"
"To je zapravo zadnji, ali i ključni element koji ovoj
poruci daje nadu. Nadu da nismo ostavljeni i prepušteni. Isus
nas voli, i uvijek nam šalje onoga koji će nam pokazati svu
ljubav njegovog srca."
"Kako ćemo znati tko je on?"
"Njemu je rečeno: Srce moje božansko tako je puno
ljubavi prema ljudima i prema tebi te ne može dulje zadržati u
sebi plamen goruće ljubavi, nego mora uz tvoje posredovanje,
otkriti se ljudima i objaviti se kako bi ih obogatilo onim
blagom što ga u sebi ima."
"Što on može, sam samcat?"
"Prorok je sam samcat jači od svih struktura i hramova
zajedno, jer nosi Božju silu i moć kojoj se ništa ne može
oduprijeti, on ima Ponos i Snagu Živoga Isusa."
"Prorok je čovjek koga dugo razdire poziv kojeg nosi
u sebi. Nije se lako odazvati glasu Božjem, jer to uglavnom
znači izaći i praktično se suprotstaviti velikoj većini, počevši
često od obitelji, žene, muža, djece, okoline u kojoj živite,
institucija, to uopće nije lako, ali s njim je Bog sam, i to ga čini
neslomljivim."
"Što je Isus govorio o prorocima?", javi se Emil.
"Isus je i sam bio prorok. "Vi prorocima gradite
nadgrobne spomenike, a vaši su ih oci poubijali", odbrusio je
Isus svećeniku koji ga je upozoravao da ih Isus sramoti svojim
govorom. Isus se uopće nije opravdavao, već mu je ponovio
optužbu.
Narod je tada, kao i danas bio ugrožen od ljudi na
vlasti. A ti navodni zakonoznanci i svećenici vješto su se
- 130 -
branili od dotadašnjih svjedoka Božje istine, proroka. Živi
proroci su im smetali, pa su ih na razne načine ušutkavali i
ubijali. Onda bi tako uklonjenog svjedoka počeli hvaliti,
spomenike mu podizati. Isus je znao da to i njega čeka, i znao
je da je to dvostruko umorstvo, njihovih života i njihove
poruke. O tome je Isus bio bezobzirno jasan, unaprijed se
ubrojivši među pobijene.
Kao da je svim sljedećim stoljećima htio poručiti da s
korumpiranim nosiocima vlasti, kako svjetovne, tako i navodno
duhovne – nema pogađanja. Treba im reći istinu dok ima
vremena, makar sa stratišta na koja šalju. I treba njima i narodu
reći da zlorabe poslanje, da istinu koja im je povjerena ne
predaju narodu. Čak je i ne mijenjaju. Niti je strogo taje.
Nalaze načina da se Božje riječi koje ih osuđuju tako čitaju da
se na njih ne odnose. Zato i na raspolaganju imaju aparat od
milijun teologa koji, kao, Božju riječ proučavaju. Božji zakon
se, kažu, bez njih ne može tumačiti, a njihova raskoš, bogatstvo
i moć kao da nije njihova oholost, nego davanje časti Bogu. Iz
takvog sustava koji vode pismoznanci i svećenici, obnove i
napretka nema. Samo licemjerje, ujedanje na sve strane,
podbadanje i unošenje zle krvi među ljude, nikad im ništa ne
valja. A oni su sami nedodirljivi, kasta za sebe, i uvijek će naći
načina opravdati sebe. Krug je prokleto zatvoren. Za proroka
svjedoka Božje istine nema mjesta osim u zatvoru i na
stratištu."
"Da, i poslije smrti na spomeniku koji mu podižu oni
što su ga ušutkavali."
"O Bože, to je strašno. Ove riječi o prorocima, kao da
čujem velečasnog Živka Kustića", javi se fra Nikola.
"Malo nas je koji tako mislimo, nažalost, i naš je
govor uvijek isti. I Živkov i moj. Daj nam, Bože, proroka i
mistika, to mi je zadnja molitva. Najveći teolog prošlog
stoljeća moj subrat isusovac Rahner je rekao da će kršćanin 21
stoljeća biti mistik ili ga neće ni biti. Bože, daj nam proroka i
mistika…"
- 131 -
XXIX.
Pater Ante je umro
Pater Ante se držao za srce, lica skoro plavog. Čuo se
udarac. Pao je na pod.
"Pater Ante! Liječnika, zovite liječnika!"
U sobi je nastala gužva i ljudi su se uskomešali.
Pater Zvonko i Slavko, koji su netom ušli, čudili su se
reakciji ljudi u župnoj kući.
"Morali smo ranije završiti, ljudi su uznemireni, svi
pričaju o nekom čovjeku i Živom Euharistijskom Isusu", rekao
je pater Zvonko kad su ušli u "palaču". Svi su ih čudno gledali,
a pater Ante je pao na pod. Ništa im nije bilo jasno.
"Bit ću dobro, bit ću dobro", s kreveta je tiho ječao
pater Ante, "gdje je on živi?"
"U maloj župi kraj Sesveta, koja je posvećena",
kanonik je na tren stao, "Srcu Isusovu, tamo je župnik Filip
Prepeljanić. Idem ga nazvati."
Pater Ante ležao je blijed na postelji.
"On nije dobro i mora u bolnicu", tiho je liječnik iz
hitne pomoći govorio okupljenima u župnom uredu.
Kola hitne pomoći unijela su paniku među domaće
ljude koji su se još u razgovoru držali okupljeni u malim
grupama. Helikopter, glasine da su neki vidjeli kardinala
Bozanića kako je prije mise došao u župni ured. Sad hitna
pomoć. Ljudi su tiho pričali ispred crkve.
U helikopteru je vladala tišina.
Pater Ante ležao je na improviziranom ležaju od tri
sjedala, a nasuprot njega sjedili su Ivica Škojo, kanonik i
kardinal Bozanić.
"To nam je doista usput, ali nije pametno da se
zadržavamo, vi morate do bolnice", reče kardinal.
- 132 -
"Čuo sam se sa Željkom Ipšom. Najzgodnije i najbliže
nam je sletjeti kod njegovog centralnog skladišta
„Termocommerca“. Tamo ima prostora za slijetanje, to je u
samom centru mjesta. Župnik je rekao da će doći s tim o kome
vi pričate."
"Znači, vidjet ćemo ga?"
"Da, vidjet ćemo ga."
Na širokom i prostranom parkiralištu među žutim
kamionima „Termocommerca“ stajao je helikopter. Elise su
stvarale zaglušujuću buku. Pilot je svaki tren očekivao poziv da
se odlijepi i krene put KBC Rebra.
Stotinjak metara dalje od helikoptera stajali su
kardinal, kanonik i Ivica Škojo. Željko Ipša bio je sa sa sinom
Alenom.
"Možemo otići do kuće", zvao ih je Željko.
"Ne, hvala ti, pričekat ćemo, ovo neće dugo trajati."
U helikopteru su u salonu bila dva čovjeka. Oba na
koljenima, u suzama. Mlađi čovjek, visok, crne kose u tamnom
odijelu pridržavao je patra Antu.
Kardinal i prisutni vidjeli su da njih dvojica
razgovaraju u helikopteru.
"Duhovnost, početak duhovnosti je odučavanje od
svih gluposti kojima su nas učili…", tiho je s teškom mukom
govorio pater Demil čovjeku radi kojeg su sletjeli.
"Da, znam…"
- 133 -
XXX.
Kako i kuda dalje?
Isusovački provincijal, pater Ivan Koprek, cijelo
vrijeme nije skidao pogled s kardinala Bozanića i kanonika
Kožula.
Čudilo ga je što među stotinjak ljudi, kako su i inače,
što se brojnosti tiče, izgledali sprovodi starijih isusovaca među
koje je spadao i otac Ante Demil, vidi istaknute
gospodarstvenike. Bio je tu i Todorić, i Škojo, i Pevec,
Tedeschi, Slavo Lijanović, vidio je čak i Zdravka Mamića.
Otkud oni ovdje, kakve oni veze imaju s pokojnim
Demilom? I, što je još čudnije, svi su izgledali doista tužni i
pogođeni ovom smrću.
"Pokoj vječni daruj mu, Gospodine", čuo se, nije
mogao vjerovati svojim ušima, drhtavi kardinalov glas u
mirogojskim arkadama.
Kao da su mu prijatelji, nije mogao izdržati, okrenuo
se patru Fridlu.
"Što ste rekli, oče provincijale?"
"Ma, kažem da svi ovi naši gospodarstvenici i
bogataši, uključujući kardinala, izgledaju doista iskreno tužni."
"Da, i ja to gledam pa mi nije jasno."
Mala grupa ljudi stajala je oko groba.
"I što ćemo sada?", upitao je Zdravko Mamić.
"Boga ti, oprostite, nije namjerno, ne možemo se
praviti da nismo čuli ni vidjeli ono što smo i čuli i vidjeli. Ne
znam za vas, ali ja nisam isti. Moja žena kaže da me od prošlog
tjedna više ne pozna. Kaže da sam se uozbiljio."
"Ne znam jesam li isti, ali i meni sve sada izgleda
drugačije", dometnu Zlatko.
"Nakon iskustva u Šandrovcu ništa više ne može biti
isto", tiho je dometnuo Ivica Škojo.
- 134 -
"Josipe, šutiš", dometnu kanonik Kožul.
"Hvaljen Isus, uzoriti. Moje poštovanje, gospodo."
Kardinal se okrenu.
Provincijal pater Koprek je s dvojicom subraće stao uz
malu grupu ljudi kraj još otvorenog groba.
"Uzoriti, nisam znao da ste poznavali pokojnika i bili
tako vezani uz njega. On je dugo živio izvan Hrvatske, malo
ljudi uopće i zna za njega i njegov rad, specifičan, pomalo
čudan apostolat."
"Specifičan apostolat'', začudio se kardinal, ''na što
mislite?"
"Pa znate, način na koji je pokojni pater naviještao
evanđelje i tumačio pojedine vjerske istine pa onda one neke
priče o tajnama, nekakvi brojevi, koji su unijeli pomutnju na
zadnja dva mjesta gdje je držao misije, pa sada ovo što se piše
po novinama, pa sada taj neki navodni prorok iz Vurnovca, ne
bi bilo zgodno da se tu i vi spominjete."
"Ne razumijem, pater Koprek."
"Papinski nuncij će vam sve to moći bolje objasniti.
Ne bi bilo lijepo, a za vas niti mudro da vas povežu s ljudima
koji navodno daju podršku onome što je pokojni pater Ante
Demil pričao pred kraj života", kod zadnjih je riječi pater
Koprek gledao kanonika Kožula.
"Vatikan je bio blizu tome da patra osudi zbog krivog
naučavanja. Pokoj mu duši, umro je, i vjerujem da je sada sve
to okončano i gotovo. Vi to isto tako mislite, vjerujem."
Trenutak je vladala gotovo neugodna šutnja.
"Mislim da je istina najvažnija. Istina će nas
osloboditi, rekao je Isus. Uostalom, ona se i ne može zataškati",
mirnim je glasom govorio kardinal.
"Slažem se, slažem, a kako ona glasi?", pomalo je
gubio nestrpljenje pater Koprek.
"Jasno nam je objavljena u svemu onom što
Rimokatolička Crkva na čelu s Papom i crkvenim
naučiteljstvom uči i zapovijeda. To i ništa drugo", izusti
- 135 -
kanonik Kožul.
"Da", nevoljko se javi kardinal.
"Upravo kako i vjerujemo. Uzoriti kardinale,
poštovana gospodo, ne želimo vas smetati, hvaljen Isus i
Marija!"
"Navijeke", odgovorio je samo kanonik Kožul.
"Ne mogu vjerovati, ovo je 2011. godina, kakav način,
kako drsko profinjeno, upravo pobožno prijeteći je to izveo, ne
mogu doći sebi", Zdravko Pevec je zbunjeno gledao za ljudima
koji su odlazili.
"Koliko sam poslova i čega vidio i sklopio, ovoga bi
odmah zaposlio među svoje ljude. Koji pristup, boga ti,
oprostite, pravi je, pravi!" vrtio je glavom Slavo.
"U rukavicama, a tako izravno", tiho je za sebe
govorio Ivica.
"A što nakon ovoga?" oprezno upita Paula.
"Nema predaje."
"Slažem se, Zdravko, nismo Dinamo, ali ne damo se",
dometnu kanonik.
"I nećemo se predati", energično reče kardinal. "Samo,
treba vidjeti što dalje. Predlažem da se vidimo za neko vrijeme,
kanonik Kožul će vas sve obavijestiti."
"Dobro, ako je tako."
Mala se grupa polako razilazila.
Auto je polako silazio niz Mirogojsku prema
Gupčevoj zvijezdi.
"Josipe, što ti je u glavi?"
"Potpuna konfuzija, misli mi lete uokolo, a opet iznad
toga vanjskog uzburkanog dijela mora moje duše, vlada dubok
i nepomućen mir koji sam donio iz Šandrovca."
"Hvala Isusu!"
"I patru Anti, koji mi je pomogao da se vratim sebi i
onom što sada vidim, oduvijek znam, ali me je bilo strah
- 136 -
priznati si."
Auto se zaustavio pred teškim željeznim vratima
Kaptolske palače.
"Ideš van, a večera, Stjepane?"
"Kanonik Zagorac večeras slavi imendan."
"Hoćeš li doći?"
"Večeras ne, vidimo se sutra."
"A ovo o Živom Euharistijskom Isusu", nesigurno ga
je gledao kardinal, "što nam je činiti?"
"Razmišljao sam i puno molio. I mislim, ovo je veće
od ičega što smo i vidjeli i čuli. Živi Euharistijski Isus…
Presveto, Tijelo i Krv Isusova u svakoj kući onih koji u njega
vjeruju, ono najbolje i najsvetije što Majka Crkva ima. Zar o
tome ne govore tolike pobožnosti, tolike privatne objave, toliki
što od Crkve priznati ili još nepriznati crkveni pokreti i udruge?
Ja od toga većeg i moćnijeg ne vidim. Ponos i Snaga Živog
Euharistijskog Isusa koju nam je svima Dao i Darovao..."
"Ja to isto tako doživljavam. Ali kako će to biti, kako
će on to uspjeti?", vrtio je glavom kardinal.
"Ne znam. Ali znam i vjerujem da povratka nazad
nema. Radujem se i veselim onome što ćemo gledati i čuti",
reče kanonik." A sada moram ići".
"Laku noć Sjepane!"
"Laku noć Josipe!"
- 137 -
XXXI.
Sve je bio samo san ili…
Mobitel je zazvonio, pogledao je na nj, bilo je pet
minuta do šest. Ustao je, navukao je na noge crne kožne šlape,
uputio se prema prozoru.
S istoka, visoko iznad stabala parka na Ribnjaku, tamo
prema Dubravi, rađao se novi dan, svitalo je.
Sa svoga prozora, iz nadbiskupske palače na Kaptolu,
Josip Bozanić, zagrebački kardinal, gledao je grad ispod sebe,
pogled mu je sezao daleko, preko Save, preko nebodera novoga
Zagreba, gledao je negdje tamo, tamo gdje su se bijeli krpičasti
oblaci spajali s bregovima Vukomeričkih gorica. Bio je to
doista početak lijepog dana.
Obukao se, odjenuo reverendu, namjestio kolar, i dok
je sa stolića uzimao časoslov da izmoli jutarnju molitvu
časoslova prve nedjelje Došašća, pogledom preleti preko
današnjeg rasporeda aktivnosti.
Gledajući bilješke, razmišljao je o teškoj noći koja je
bila za njim.
Sanjao je, nije se mogao točno sjetiti što, o nekoj tajni,
sanjao je, o Bože, što sve nije sanjao, čak se i helikopterom
vozio...
Otvori svoj časoslov i poče moliti.
"Gospodine, pohiti da mi pomogneš..."
Dok je molio časoslov, pogled mu pade na kip Isusa u
skoro naravnoj veličini koji je stajao u kutu njegove sobe.
Gledao je Isusa … i u jednom trenutku shvatio je da … Isus
gleda njega … osjećao se tako čudno … Isusovo srce … je
sijalo … zrake svih boja … nosile su toplinu i mir…
"Živi Euharistijski Isuse", tiho je zaustio kardinal,
sada već na koljenima .
"Živi Euharistijski Isuse!"
- 138 -
O AUTORU
Petar Mamić rođen je Bjelovaru. Završio je Katolički
bogoslovni fakultet u Zagrebu, nakon čega je zaređen za
svećenika. Radio je kao profesor vjeronauka i svećenik u
osnovnim i srednjim školama u Zagrebu, Dugom Selu, Svetom
Križu Začretju, Veloj Luci na Korčuli i na otoku Šipanu.
Oženio se 2000. i ima dvoje djece. Radio je u
Stuttgartu u tvrtki ''Parkett komplett''. Osnovao i vodio farmu
koza te se bavio proizvodnjom sira na Korčuli. U tvrtki
''Lijanovići'' u Širokom Brijegu, sa suprugom radio kao voditelj
projekta ''Muša''.
Od 2005. živi i radi u Zagrebu u Gradskoj Upravi u
Uredu Gradonačelnika kao savjetnik za odnose s građanima i
medijima.
Više o autoru možete saznati na njegovim
internetskim stranicama, na adresi: www.petarmamic.com.
- 139 -
INFO:
PETAR MAMIĆ
www.petarmamic.com
[email protected]
- 140 -
Download

NTZK_web - Petar Mamić blog