Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"
Visoka sam 1,57 m. Zapravo samo 1,55, ali sam u Uredu za prijavu boravka navela 1,57. Jako
me veseli što sam prevarila njemačku državu za dva centimetra.
Dakle, nisam naročito visoka, imam lijepe, jake listove, zato što prilikom hodanja nagazim na
potpetice, kao moja majka nekada. Ostatak učini vožnja biciklom.
Rado govorim. Rado slušam. Prava stvar.
Živim u Berlinu, na Zapadu, u Schönebergu, tamo, gdje se nikada ne dešava ništa.
Živjela sam u Zossenerstraße 61 u Kreuzbergu kada je nakon pada Berlinskog zida mlijeko u
tržnici bilo rasprodato nakon 12.00 sati popodne. Šetala sam svog ogromnog psa (koji je u
međuvremenu umro) u Zoološkom vrtu, Tiergartenu, kada se tadašnja kongresna hala,
„Schwangere Auster“, urušila i nakon toga preimenovana u „Kuću kultura svijeta“. Išla sam u
Školu glume „Max Reinhardt“, koja je promijenila naziv u „Visoku školu za umjetnosti“, a
danas se zove „Univerzitet umjetnosti“. Tamo sam naučila glumiti. Nakon završetka studija
sam dobila zvanje koje bi mogli nazvati diplomiranom glumicom, ali kome bi to koristilo?
Pila sam kavu u „Schwarzes Cafe“ ili u „Terzo Mondu“, provodila se u „Zwiebelfischu“ ili
plesala cijelu noć u „Dschungli“. Ali sve to pripada Zapadu koji je davno nestao. Uopće je
Zapad, naročito Zapadni Berlin, nestao brže nego cijela mnogo oplakivana DDR. Gotovo
preko noći. Ostalo je samo nekoliko detalja.
Da, toliko dugo sam već ovdje.
U stvari sam samo propustila J. F. Kennedyja i Drugi svjetski rat.
Židovka sam. 1960. godište. Eto, sad sam rekla.
Rođena sam u Titovoj Jugoslaviji. Vrlo se dobro sjećam toga, mora da je to bilo na vrhuncu
njegove moći, jer je njegov veliki impozantni portret visio svugdje. I u našem vrtiću. Tamo
čak u boji. Prije doručka smo ga mi djeca pozdravljala sa „Dobar dan, druže Tito“. Nikada
nije uzvraćao pozdrav, mislili smo da je nepristojan.
Kada sam napunila tri godine, pozvali su me na kasting. Trebao se snimati film o životu
Nikoletina Bursača, partizanskog junaka iz pripovijetke Branka Ćopića. U završnici smo se za
ulogu Erne natjecale jedna mala plavuša i ja. Junak Nikoletina u zadnjim danima rata
pronalazi malu djevojčicu Židovku u spaljenom selu. Djevojčica mu se povjeri i ispriča mu
priču o progonu i ubistvu svoje porodice od strane hrvatskih fašista, ustaša. Ja sam trebala
glumiti djevojčicu Židovku. Odlučila sam da ću pobijediti i kasnije postati glumica. Uspjela
sam ostvariti oboje.
Snimanje filma nije bilo naročito spektakularno, nosila sam debele vunene čarape koje su me
grebale, morala sam piti kozje mlijeko odvratnog ukusa i plakati na odabranim mjestima.
Plakati kada me pronađe junak Nikoletina, u planinskom selu u kojem su ustaše ubile sve
Židove, samo mene, malu Ernu, nisu pronašli.
Ustaše, objasnili su mi na snimanju, su bili hrvatski nacionalisti, koji su vođeni Antom
Pavelićem prema uzoru na SS brutalnim terorom provodili svoje rasne zakone. Ostali bi
radikalna manjina da im Hitler i Mussolini nisu pomogli da osvoje državnu moć. Njihov cilj
je bio da ostvare konačno rješenje još prije nacista. Rekli su da su paravojne jedinice ustaša
ubijala Srbe, Rome, Židove i partizane. Gotovo ništa nisam razumjela, samo ovoliko: Ovdje
se beuzuvjetno moralo plakati.
Tako sam u junu 1964. u dalmatinskim planinama snimila prvi film u životu. Moja majka,
vatreni komunista, bila je oduševljena sadržajem i formom filma. Premijera je bila na Titov
rođendan, ljeta sljedeće godine. No u tom trenutku sam već bila u bijegu i nisam mogla doći
na premijeru.
Sa 44 godine sam postala siroče bez oba roditelja. To uopće nije tako rano, niti se od tada
osjećam naročito drugačije. Vjerovatno se sama nikad ne bih tako nazvala, da me Ostavinski
ured nije tako nazvao u dopisu. Naslijedila sam nekoliko tisuća Eura, čime sam odmah platila
porez koji sam dugovala za prethodnu godinu, osim toga i mercedes star 26 godina koji je bio
statusni simbol mog oca, stan koji nije pospremljen već četrdeset godina i tekući postupak
restitucije protiv hrvatske vlade.
Ali prije svega sam se našla u prvom redu. Nisam imala više nikog ko bi zaštitnički stao
ispred mene. Moji roditelji su jednostavno umrli. Kojekakve stvari su isplivale na površinu, i
još uvijek isplivavaju: tajne, neuroze, smeće.
Biciklo ne vozim naročito dobro, pogotovo ne kada pričam sama sa sobom.
Mrzim tajne. Za mene su tajne nešto najgore što postoji. Prezirem ih. Neizmjerno duboko. Na
spisku nepodošljivih tajni porodične tajne zauzimaju prva mjesta. To sam osjećala već kao
dijete. Gotovo ništa nije upornije od porodičnih tajni. U svakoj porodici postoji jednako toliko
priča koliko i tajni. Neprestano moraš slušati priče, da bi tajne ostale u mraku.
Naprimjer priča o Titovim naočalama: Hrvatska u ratu 1944. godine, naočale maršala Tita su
slomljene. Partizani, vođeni drugom Titom, zavukli su se u krševita hrvatska brda, ne
dopuštaju napad. Ustaše ne mogu da ih se dočepaju. Vrlo škakljivi trenuci. Moj otac popravlja
Titove naočale. Partizani pobjeđuju u borbi. Mog oca proglašavaju herojem i od tada je to i
bio.
Silazim sa bicikla, sjedam za šank u svom najdražem kafiću i nastavljam da govorim glasno
bez prijelaza. Tamo me poznaju.
„Lijepo“, rekao je Frank, konobar u kafiću Savigny, i nasmiješio mi se ljubazno, „i“?
„Moj otac je mrtav i nekako se ništa ni s čim ne poklapa.“
„Aha“, rekao je Frank.
„Da“, rekla sam. „Maršal Tito tada ustvari uopće nije nosio naočale.“
„Oh! Šteta“, rekao je Frank. Razumio je.
„Ali moj otac jeste i ostaje heroj.“
„Naravno“, tješio me je Frank.
„Hvala“, promucala sam. Frank je navikao na štošta, fin tip.
Bez sentimentalnosti – jednostavno na biciklo, pedalaj dalje.
Vućem sebe i svoje jadno biciklo niz Ulicu 17. juna. Sve postaje mutno. Niz obraze mi teku
suze. Kada sam došla kući, izgledala sam gore nego biciklo. Ali to ne igra nikakvu ulogu. U
Schönebergu svi izgledaju iscrpljenije nego na Prenzlauer Bergu koji je svjež poput jutarnje
rose.
U poštanskom sandučetu nalazila se pošta, službeno pismo sa mnogim markicama i pečatima.
Žele te impresionirati, pomislila sam i preletjela sadržaj: „Molimo Vas da u vezi sa
restitucijskim sporom koji se vodi na Vaše ime dostavite sve smrtovnice pogođenih osoba.
Ministarstvo vanjskih poslova, Zagreb, Hrvatska.“
Pa, oni su baš smiješni! Sami su odgovorni za smrt najmanje polovine moje rodbine, prema
tome bi većinu smrtovnica morali imati u svojim arhivima. A nikada nije bilo lako dobiti
prihvatljive smrtovnice iz Auschwitza.
U meni navire bijes: i to je način da se neka stvar odugovlači, dobije na vremenu, sačeka dok
više niko nije pogođen, nego su svi mrtvi, dok i ja ne budem potpuno mrtva! Ali umrijeti na
vrijeme, ne, tu uslugu im neću učiniti!
Palim računar, dobit će pismo koje će zapamtiti.
Svaki put kada se pokušam skoncentrirati, pojavi se jedan od mojih sinova. Imam dva. Stariji
kaže: „Pipni ove kožne kopačke. Koža – ne postoji ništa slično, zar ne?“ Ja odgovorim: „Ne,
ništa.“ Sretan mi objašnjava kako napraviti ofsajd-zamku. Odmah sam izgubila koncentraciju,
pogled mi se gubi i zaustavlja na drugom, manjem, koji kopa nos, kao da traži zlato. Nema
veze, ponovo gasim računar.
Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja
"Hrvatska prčvarnica"
Dok sam još uvijek maštala o tome da se iselim u zemlju čudesa Ameriku, dobila sam poziv
iz Hrvatske. Rodica Dara me je molila da što prije dođem u Zagreb i da preuzmem grob svog
djeda Sigismunda, znači da ga prevedem na svoje ime, sada, nakon majčine smrti. Zapravo
tričarija.
Nije to prvi put da putujem u rodnu zemlju. Nekad za vrijeme puberteta, kada sam shvatila šta
znači biti „Mojsijeve vjere“, željela sam da saznam više, podrobnije. Odakle smo došli, kako
je to „prije“ izgledalo, ko još živi tamo?
Do tada su postojali samo roditelji u novogradnji u Gießenu, tetka i njen italijanski život i
nekoliko pripadajućih fotografija. Nismo imali rodbine, samo nekolicinu „novih prijatelja“,
svijećnjak koji je sve preživio i kasnije su u starosti roditelji imali i rastuću religioznost. Sve
to bilo je poprilično zbunjujuće.
Tada sam sa 14 godina po prvi put ponovo otišla u Zagreb i bila sam očarana ljepotom grada i
njegovih žena. Nosile su drečavo crveni ruž i izgledale su poput Parižanki. Majka mi je na
jednoj od svojih čuvenih listi zapisala imena i adrese prijatelja. Dešavalo se čak i to da bih
pozvonila, a izletjela bi neka žena, zagrila i poljubila me i uzviknula: „Thea, Thea, vratila si
se?“ Do tada nisam znala da toliko ličim na majku. Na ulici su me ponekad zaustavljali
poznanici roditelja: „Jesi li ti kćerka našeg Jakoba? Bog te blagoslovio.“ Izgleda da sam i na
njega ličila. Ljubili su me, štipali za ruku. Iako mi je bilo neprijatno, nisam se micala,
dopuštala sam ove izljeve emocija. Na neki način sam bila svjesna veličine trenutka. Posjetila
sam tetu Katu, koja je sakrila naš svijećnjak i vratila nam ga. Na mene je ona djelovala poput
svetice, jer se njena dobrota umnogostručila u pričama tokom godina. Vjerovala sam i da
prepoznajem broš na susjedinom reveru. Tetkin broš, koji je dobila za 18. rođendan i koji je
susjeda tokom ratnih godina dobila na čuvanje. Pozdravila sam se hladno i odbojno, nisam se
dala zagrliti niti poljubiti. Broš je ostao zalijepljen za susjedinu jaknu poput izmeta muhe na
prozorskom staklu.
Moji roditelji su imali prošlost – to je bilo novo za mene. Imali su susjede, prijatelje, školske
drugare, imali su priču. Uskoro sam se sprijateljila sa djecom njihovih prijatelja i zamišljala
sam i da živim u Zagrebu.
Nekoliko puta godišnje putovala sam tamo vamo, zaljubila se, činila sve što činiš kada
otkriješ neki novi grad za sebe. Kada bih se vratila u Gießen, roditelji su me pažljivo
ispitivali. Nisu htjeli da djeluju znatiželjni, a ni slučajno se nije smjela poticati nostalgija. Za
njih nije dolazilo u obzir da i sami otputuju tamo, strah da više neće moći preći granicu bio je
– iako možda i nerazumno – prevelik. Bili su ubijeđeni da će ih uhapsiti najkasnije na granici,
saslušati i mučiti. Tako sam putovala sama. Na putu tamo sam krijumčarila male tranzistore i
satove poznatih njemačkih proizvođača, na povratku bakalar i Gavrilović, najbolju salamu
Jugoslavije. Kofer je smrdio veoma folklorno.
Jedanput me je čak hrvatska televizija zamolila da učestvujem u kvizu. Nagradno pitanje
glasilo je: „Ko je prava Adriana, kćerka partizanskog vođe Jakoba?“
Emisija je snimana u studiju pred publikom i kasnije je emitirana. Dvije djevojčice su također
tvrdile da su „ja“. Jedna od njih prepoznata je kao prava Adriana, ne ja. Ili sam glumila
previše dobro ili je moj naglasak bio neuvjerljiv. Niko mi nije baš vjerovao ni kada je
otkriveno rješenje.
Godinama kasnije, 1999. godine, Jugoslavija više nije postojala, karte su u ratu nanovo
podijeljene, regije preraspoređene i preimenovane, otac više nije mogao izdržati: pod izlikom
da želi svom unuku pokazati Split, najavio je da će putovati sa nama.
I tako smo jednog dana u junu stajali na rivi u Splitu. Zgrabio je unuka i potrčao. Ovaj starac
kretao se poput mjesečara kroz ulice Starog grada. Nije zaboravio nijednu kraticu, nijedno
skrovište, bio je starac i dijete istovremeno.
Ovdje smo sjedili kod srednjeg prozora, na Trgu Peristil su ljeti igrali sve velike opere. Cijeli
odred italijanskih tenora pjevao je ovdje! Mario del Monaco? Prijatelju moj! Primjećuješ li
kako ovdje smrdi? Ispod je sumpor! To se ne sviđa muhama, zbog toga je naša ribarnica
jedina na svijetu bez muha i komaraca! Fantastično!
Jedan prozor pripada Muzičkoj školi, drugi teti Angelini. Kada bi kod nas ponestalo hrane,
kod nje se uvijek nešto moglo naći. Ovdje nogomet, tamo stoni tenis, Klasična gimnazija . . .
a ako dotakneš lijevi veliki palac statue poznatog hrvatskog biskupa Grgura Ninskog, bit
ćeš sretan, vječno sretan!
Navečer bi sjeo u kafić na trgu i držao audijenciju. Tada su dolazili svi – članovi
zajednice, kolege liječnici, partizani, prijatelji, drugovi. Svakih sat vremena su dolazili i
on ih je slušao. Nekima je trebala operacija u Njemačkoj, neki su se uzrujavali zbog
nepravde nove vlade, koja njih, partizane, ne poštuje! Zar oni nisu oslobodili zemlju,
napravili je onom zemljom koja je bila? Zar se nisu borili protiv ustaša bez obzira na
gubitke, u hladnim hrvatskim brdima?
Neki bi samo sjedili i plakali. Svi su bili užasno stari.
Ponekad bih i ja sjela s njima. Jednog poslijepodneva je kružila priča o svitku Tore:
fašisti su kao svoj sljedeći cilj odabrali malu sinagogu prekoputa i zapalili je. Otac, imao
je 18 godina, uletio je unutra i spasio svitak Tore iz plamena goruće sinagoge. Čak je
morao nekoliko sati provesti u zatvoru. Bio je svetac, junak. Oni su to znali, kao i on.
Otišli smo u malu sinagogu. Tamo je otac imao bar micvu i neki od njih su tada bili
prisutni. Sipala se šljivovica, sve dok više ništa nije boljelo i sva sjećanja se nisu stopila u
jedno.
7 je sati ujutro. Slijećem u Beču, aerodrom Schwechat. Presjedam za Zagreb. Kako sada
izgleda naša okrugla kuća? Da li ću je prepoznati? Možda je uopće neću pronaći. Da li
ću plakati? A šta se desilo sa veletrgovinom stakla i kućom tamo? Zašto majka nije
uspjela sa zahtjevom za restituciju? Zašto su Steinerima odobrili zahtjev za restituciju,
a nama nisu? Zato što su oni sada Amerikanci i imaju američkog advokata?
[...]
To su bile baš prave misli za ovo vrijeme. Ni noć nije bila ništa bolja, pa šta sam uopće
očekivala od „godišnjeg odmora u domovini“, u tuđini? Sala za čekanje je bila prepuna.
Umorno sam gledala u ostale: ogromni koferi, putnici sa brdima kesa – Beč je ipak već
Orijent, iako to ne voli čuti. Čini se da ovdje niko nije čuo za američke kampanje protiv
pušenja. Vidim ljude kroz oblake dima, razumijem njihov jezik. Pa zašto i ne bih –
hrvatski je zapravo moj maternji jezik . . . Deset godina nisam bila u Zagrebu.
Jugoslavija više ne postoji, propustila sam rat. I mir.
[...]
Mogla bih uzeti drugi avion. Izlaz 12: Tirana, izlaz 13: Minsk, izlaz 14: Bukurešt, izlaz
15: Odessa.
Dobro, dobro, ostat ću na izlazu 11 i hrabro ću odletjeti u Zagreb. Avion miriše na
jeftino sredstvo za čišćenje i jednako jeftino gorivo. Umor, mučnina, zatvaram oči . . .
Dočekuju me široko otvorenih ruku. Već na aerodromu mogu potpisati ugovor između
Hrvatske i Savezne vlade o našim zahtjevima za restituciju. Onda me u crnoj,
impozantnoj limuzini voze na Trg Josipa Broza Tita. Stajemo na Titovom Trgu, tri
uniformirana državna umjetnika na veliki znak u boji pišu: Trg Sveta Demokracija,
impresionirana sam i ne mogu vjerovati: trg se sada zove Trg svete demokracije. Svi
gotovo bez naglaska govore njemački, predsjednik Jevrejske zajednice sjedi pored
mene, držeći se za ruke sa predsjednikom Tuđmanom. Lijepo. Spomen-ploča visoka
deset metara, još uvijek neotkrivena, impozantno stoji ispred mene – smijem povući za
krajičak i tada se pojavi tekst: „Jevrejskim partizanima njihova domovina Hrvatska!
Vaša zemlja, Vaši ljudi.“ Zagrebački nadbiskup i ja čestitamo jedno drugom. Povijest
Evrope konačno je na svom s ljubavlju ostvarenom cilju.
Limuzina me čeka. Vozač je ljubazan, ima austrijski naglasak – kako je lijepa Evropa!
Hrvate bi smjesta trebalo primiti u EU! Zaslužili su to, ako ništa zbog svog lijepog
izgovora i uz to još i krasne palačinke. Odvest će me bratu. Zauzet je i prima me u svom
uredu. Ministar je ili nešto drugo još bolje.
Smješkam se. S lakoćom govorim hrvatski. Nikada se zapravo ne izgubi duboka veza sa
maternjim jezikom. Ulice prolijeću pored nas. Sve je postalo mnogo ljepše, obnovljeno
je. Djevojke još uvijek izgledaju poput Parižanki – uz to su i momci postali mnogo
elegantniji. Raspoloženi sjede sa ogromnim sunčanim naočalama na također ogromnom
namještaju od ratana na suncu. Kroz pretjerano velike slamke piju koktele u svim
duginim bojama. Preselit ću se ovamo. Postati član Jevrejske zajednice Zagreba i voditi
potpuno normalan, ogroman život sa djecom i unucima prijatelja mojih roditelja.
Nervozno tražim Uvjerenje o državljanstvu u svojoj torbici. Domovnica je još uvijek tu!
U prekomjerno velikoj prozirnoj foliji. Ovdje ću nestati, početi skroz ispočetka –
nadahnjujući osjećaj. Vratit će mi našu kuću i obnovit ću je s ljubavlju. Kola stoje na
raskrsnici, čitam: „Glavna kavana Corso“. Nekada je pripadala mom djedu
Sigismundu. Gosti mi mašu. Možda se raduju što imaju priliku da upoznaju njegovu
unuku i skuhat će mi posebno jaku, dobru kavu . . .
„Dragi putnici, uskoro ćemo se spustiti u Zagreb.“ Glas kapetana najavio je slijetanje,
već se začula himna veoma glasno, putnici plješću, pjevaju. Trzam se iz sna.
Da! Već sam stigla. Aerodrom – čitam, razumijem, srce mi lupa od sreće! Zagreb glavni
Aerodrom.
„Adriana! Adriana! Dobro došla! Jako je lijepo što si došla.“ Gledam u lice koje sa
mnom razgovara na jednostavnom hrvatskom jeziku i suviše razgovjetno. Starije je, ne
naročito lijepo, ali usta na njemu se otvaraju i zatvaraju. Gdje je vozač sa austrijskim
naglaskom? Gdje je moja austro-ugarska limuzina? Ne razumijem. To malo lice koje je
govorilo sa mnom pripadalo je mojoj rodici Dari, a ogromni vozač bio je njen suprug,
čini se da su muškarci ovdje uistinu natprosječno veliki. Ne govori niti jednu jedinu riječ
na njemačkom jeziku, umjesto toga uzima moj teški kofer i kao od šale ga baca u
prtljažnik. U njihovom klimavom automobilu se odmah vozimo na groblje. Gradsko
groblje Mirogoj u Zagrebu. Zrak u Uredu uprave je ustajao. Spuštam svoje dokumente
na stol. Puši se, čavrlja, puževim korakom se uzimaju podaci. Planirano je da danas na
mene prepišu grob moga djeda Sigismunda. Dim neprekidno dopire do mene, nisam
doručkovala, muka mi je. Znači ovo je stvarnost.
Tri Slavenke ofarbane u crveno ovdje vode birokratsku svakodnevnicu, pri čemu se po
mogućnosti kreću jako malo. Njihova me kosa podsjeća na italijansku pjevačicu Milvu
ili na lutke iz luna-parka sa šuškavom riđom kosom, koje se mogu osvojiti gađanjem iz
puške. Žena sa najcrvenijom kosom mi se odjednom naceri u lice, ne prestajući pušiti i
ne zaustavljajući bujicu riječi. Moje poznavanje jezika bivše Jugoslavije sve više
popušta, ali jednu rečenicu razumijem jasno i glasno: „Ne ide. Ne možete više dobiti
grob.“
Groblje Mirogoj nalazi se na jednom od brežuljaka u Zagrebu. Usko je, nema mnogo
mjesta za buduće mrtve. Mrzovoljno ide sa nama na jevrejski dio groblja.
Začudo svugdje vidim samo križeve, velike i male, imena mrtvih urezana zlatnom
brojom. Vijenci, cvijeće. Pa gdje je više taj jevrejski dio? I odjednom među svim tim
križevima ugledam kamene ploče. Sa hebrejskim slovima, Davidovim zvijezdama.
Jevrejske grobove su u međuvremenu počeli koristiti kršćani, takoreći su im dodijeljeni
na korištenje, jer rodbina više ne polaže prava na njih. Potpuno normalan postupak,
čujem crvenu kako govori. Do sada se niko nije ni žalio! A ko bi se to molim Vas žalio?
Mrtvi? Kapak oka crvene titrao je nervozno. Barem nešto. Pa kako mogu tek tako da se
pojavim i remetim „proces normalizacije“ hrvatske države? Potpuno zdrava i relativno
živa polažem pravo na grob Sigismunda Führmanna, kada na to mjesto već čeka
kandidat kršćan ... Slutnja ne tako čarobnog boravka mi se prikrada u svijest. Nisam
baš toliko dobrodošla koliko sam mislila.
„Uvijek smo se brinuli za djedov grob! Uvijek smo plaćali! Nismo svi pomrli, iako će
Vas ta vijest naljutiti i uopće jevrejski grobovi nisu prazni, nego sveti i nedodirljivi,
barem za nas!“ vičem, moja rodica smješka se hrabro i neprirodno. Crvena pušačica je
nestala. Stojimo na djedovom grobu.
Kada sam kleknula da bih na stranu sklonila križ koji se nalazio na spomeniku, vidjela
sam da je uz spomenik mog djeda prislonjen još jedan: Anna Gaun, rođena u Zagrebu,
umrla u New Yorku.
Sjećam se.
„Adriana, slušaj!“ Majka je vrištala u slušalicu. Zar ne zna da telefoni navodno
olakšavaju sporazumijevanje?
„Odnijet ćeš nadgrobni spomenik u New York. Naša sirota rodica Anna umrla je u New
Yorku. Na kraju tamo više nije imala nikoga. Sašit ću ti torbu radi lakšeg transporta.
Odnijet ćeš tamo spomenik i postavit ćeš ga na nekom jevrejskom groblju, u Brooklynu
ih ima mnogo. Da, svejedno je na koje. Na povratku ćeš odnijeti očevu partizansku kapu
i moje čizme u Memorijalni muzej holokausta u Washingtonu. Imat ćeš besplatan ulaz.
Već smo im pisali. Očekuju te. Sigurno će biti zanimljivo. Vrijedi li ti još pasoš? – Zašto
MI ne idemo??? Nikada! Tebe čovjek baš nikad ne može zamoliti za uslugu! Uvijek
misliš samo na sebe! Jadna Anna!“
Annin spomenik prislonjen je nježno uz spomenik mog djeda. Kako je spomenik dospio
u Zagreb? I zašto uopće ovamo? Zato što je rođena ovdje? I gdje tačno se ona nalazi?
Ne znam ništa o njoj osim ovog u vezi spomenika.
Sklanjam vijence i cvijeće u stranu. Vratila se ofarbana crvenokosa. Dovela je
pojačanje, čuvara groblja, koji nevjerovatno liči na bokserske prvake braću Klitschko.
Mrmljala je kako je mjesto već rezervirano. Buljim u nju. Moja majka jednostavno bi
bez puno razmišljanja vrištala na crvenu pušačicu sa groblja. Osramotila boksera sa
groblja. Ali ja šutim. Nedostaje mi odgovarajući inventar hrvatskih riječi za psovanje.
Mislim da crvena ne zna da se mrtvi Jevreji ne smiju ometati. Ne smiju se iskopavati, ni
prekopavati. Da sada mogu uživati u vječnom miru, konačno.
Ali kako bi ona to i znala, kada je ne zanimaju ni živi Jevreji. Mislim kako moram nešto
reći, ali ova tema je prevelika, a moja majka i Sigismund su mrtvi. Mislim na majku i
kako Hrvatska još ni izbliza nije završila sa nama.
Nekada ponovo uspijevam disati.
Neko me vuće za rukav. Rodica, uvjerava me kako je vrijeme da se krene, danas se
ovdje više neće desiti mnogo . . . Da li su protekle minute ili godine?
Tužit ću je, onu crvenu iz Ureda groblja što stalno puši i cijelu njenu rupu od groblja,
kao i čitavu hrvatsku rupčagu! Ni izbliza nisam završila sa njima! Pobrinut ću se da
hrvatski ambasador u Njemačkoj više ne mogne sklopiti ni oka, da štampa više ne
izvještava ni o čemu drugom i da Hrvatska ne postane članica EU ni za deset, ni za
dvadeset, ni za stotinu godina!
Mržnja će me ispunjavati potpuno, podnijet ću zahtjev za restituciju svake ukradene
srebrene kašike! Djedov grob će biti samo moje osobno vlasništvo, i ako do tada
napunim 104 godine! Ja ću . . .
Doveli su me u rodicin stan i prvo mi nasuli malo šljivovice. Rodica mi dodaje jak čaj.
Ona je apotekarka i navikla je na gore. Televizor je pojačan na glasnoću koja bi
odgovarala i nagluhim ljudima. Hrana je teška i masna. Ostala rodbina mi se smješka.
Pomirili su se sa svim. „Život u socijalizmu“ nalazi se na polici u tri toma. Kada bi to bio
samo socijalizam! Šta je sa mržnjom Hrvata protiv Jevreja koja još uvijek naveliko
plamti? I sa crkvom koja ne samo što gleda, nego i sama plovi na valu nacionalnokršćanskog šovinizma? Upravo bi taj koktel socijalizma, antisemitizma, katolicizma i
novog proljetnog nacionalizma oborio i jednog Simona Wiesenthala!
Dezert je sladak i također masan.
Rođak i rodica već govore o drugim temama. Njihova majka Cili je teško bolesna, živi sa
njima, i naizmjenično je njeguju, već nekoliko godina, dan i noć. Sada će joj još
amputirati i nogu. Porodična specijalnost! Ne, ne postoji osiguranje za potrebe njege, ne
postoji dom za njegu, nema novca. O socijalizmu sam čitala nešto sasvim drugo, ali sam
samo čitala o tome. I tu se pojavljujem ja, trabunjam o antisemitskom predstojniku
groblja: lukusznim problemima. Na njihovom mjestu i ja bih se blago smješkala i pušila.
Iznenada ustajem, ljubim sviju ushićeno, puno puta, moram izaći na zrak, disati, misliti,
trčati . . .
„Lufthansa me je zvala maloprije, letim ranije nego što je bilo planirano . . . “ brzo
lažem. „Moram krenuti, odmah!“ Lufthansa? To ih se dojmilo, ali su bili i zbunjeni.
Čini se da mi vjeruju ili se barem prave.
Zrak napolju je hladan. Nebo iznad Zagreba je kao iz slikovnice, nije ni loš rodni grad,
šteta zapravo. Gornji grad sa malim uličicama, ispod Katedrala svetog Stjepana. Na
tržnici žene u nošnjama prodaju povrće, sir i vrhnje. Kušam, ima isti ukus kao prije.
Vjerujem kako lutam bez cilja, ali ipak se uskoro nađem pred našom okruglom kućom.
Jednako je lijepa kakvom je se sjećam sa fotografija. Morali su je prisilno prodati
nacistima. Tetka mi je pričala da su im dali sat vremena da izađu. Nisu smjeli povesti
svoja dva psa. Jednog su odmah ustrijelili.
Kada sam već krenula . . . hodam dalje do naše veletrgovine staklom. I nađem se pred
kućom koja više nije naša, kao što ni ovaj grad više nije moj, a kamoli cijela ova zemlja.
Ne plačem. Kuća i ja strani smo jedno drugom, ne osjećam ništa, dok mi se čini da
zgrada bulji u mene. Jednostavno treba sačekati još neko vrijeme, pa će se ona srušiti
sama od sebe, onda će se i cijela restitucija konačno riješiti sama od sebe.
Samo još nedostaje da . . . U glavnoj pošti zaista nalazim adresu Adriana Altarasa.
Adriano! Možda moja polusestra nije lagala? I zašto bi se moj brat zvao Adriano? Kao
ja! Pa zar su sva druga imena bila rasprodana?
Kada sam ubrzo nakon toga stajala pred zvonom na vratima svog navodnog brata,
nisam pozvonila. Ova zemlja mi više ne treba, kao što ni ja njoj ne trebam. A preživjet
ću i bez mogućeg brata koji se uz to još zove Adriano.
Da nisam već u egzilu, emigrirala bih, i to odmah.
Download

Adriana Altaras, Titos Brille, isječak iz poglavlja "Prolog"