BIBLIOTEKA
LOGOS
Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić,
dr Lj. Tadić i A. Šarčević
Odgovorni urednik:
Dr
VANJA
SUTLIĆ
HERBERT MARCUSE
ČOVJEK JEDNE
DIMENZIJE
RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG
INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA
Naslov originala
ONE DIMENSIONAL MAN
Studies in the Ideology
of Advanced Industrial Society
by
Herbert Marcuse
Beacon Press Boston,
1964.
POSVEĆENO
Prevela:
BRANKA BRUJIĆ
INGI
IZRAZI ZAHVALNOSTI
Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna
za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­
hvalan.
Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je
pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama
s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja.
Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff
i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili
dragocjene
primjedbe.
The American Council of Learned Societies, the
Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­
dation i the Social Science Research Council produžili su
mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­
prava.
UVOD
PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE
Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom, koja bi
mogla zbrisati čovječanstvo, očuvanju baš onih snaga koje
perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­
tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u
suvremenom industrijskom društvu. Ovi uzroci ostaju ne­
određeni, nerazotkriti, nenapadnuti od javnosti jer su u dru­
gom planu, iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­
pad s Istoka, a za Istok sa Zapada. Jednako općeprihvaćena
je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti, da se
sučeli s izazovom. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji
razornih sredstava, usavršavanju rasipanja, školovanju za
odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane.
Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­
nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira
svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­
jeno industrijsko društvo postaje bogatije, veće i bolje per­
petuiranjem ove opasnosti. Odbrambena struktura olakšava
život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje
prirodom. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­
munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne
interese za interese svih razumnih ljudi. Političke potrebe
društva postaju individualne potrebe i aspiracije, njihovo za­
dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina
pojavljuje kao samo utjelovljenje uma.
10
UVOD
Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. Njegova
produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih
potreba i sposobnosti; njegov mir je održavan konstantnom
prijetnjom rata; njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­
nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne,
nacionalne i internacionalne. Ova represija, tako različita od
represije koja je karakterizirala prethodne, manje razvijene
stupnjeve našeg društva, danas ne operira s pozicije prirodne
i tehničke nezrelosti, već s pozicije snage. Mogućnosti (inte­
lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno
veće nego ikad prije. To znači da je razmjer dominacije dru­
štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije.
'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­
nih društvenih snaga tehnologijom, a ne terorom, i to na
dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­
nog standarda.,
Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da
se istraže korijeni tih razvojnih tokova, te da se ispitaju nji- i
hove povijesne alternative. Kritička teorija analizira društvo ,
s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene, ili
pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­
nosti, š t o su mjerila takve kritike?
Zacijelo, vrijednosni sudovi imaju udio. Postojeći na­
čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­
gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za
olakšanje čovjekove borbe za opstanak; određena povijesna
praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­
nativa. Tako je svaka kritička teorija društva od početka
konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Ovaj
*) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje
nasilnog umirenja vanjskim snagama, što bi ova riječ mogla aso­
cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. »Pacifications
u
Marcusea
znači:
smiraj
egzistencije
u
umirenju
b o r b e z a o p s t a n a k . Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo
je adekvatno mogli samo opisno prevesti, a k a k o ona u Marcusea
označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«, to, zbog uče­
stale upotrebe, jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. (Op. prev.)
UVOD
11
problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira
vrijednosne sudove:
1. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili, pre­
ciznije, da može i treba biti učinjen vrijednim življenja.
Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora; on je a pri­
ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je
sasvim logično) neprihvaćanje same teorije.
2. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­
nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­
stva za realiziranje tih mogućnosti. Kritička teorija mora
demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova, a demonstra­
cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. Postojeće
društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­
telektualnih i materijalnih sredstava. Kako mogu ta sredstva
biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­
dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i
mizerije? Teorija društva je povijesna teorija, a povijest je
domena šansi u domeni nužnosti. Prema tome, koji među raz­
ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­
štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­
nog razvoja?
Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­
četka niz apstrakcija. Da bi identificirala i odredila moguć­
nosti optimalnog razvoja, kritička teorija mora apstrahirati
od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od
rezultata ove organizacije i korištenja. Teorija društva prin­
cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani
univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. To je,
naime, analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­
vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. Teorija društva je
suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­
raktera trascendencije l ).Mogućnosti« moraju biti unutar
1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani
u cijeloj knjizi u empirijiskom, kritičkom smislu: oni označavaju ten
UVOD
UVOD
dohvata analiziranog društva; one moraju biti odredljivi ci­
ljevi prakse. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih
institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. tran­
sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­
ništva koje potpada pod njih. Teorija društva se bavi povi­
jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao
subverzivne tendencije i snage. Vrednote vezane za alternati­
ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u
realitet. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­
nom.
Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­
rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može
pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. U
vrijeme svog nastanka, u prvoj polovini devetnaestog stolje­
ća, kritika industrijskog društva je, izrađujući prve koncepte
alternativa, zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­
orije i prakse, vrednota i fakata, potreba i dane usmjere­
nosti. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj
akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna
drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. To su još uvi­
jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. No, razvitak ka­
pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa
tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. U naj­
razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­
res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­
dinjuje prethodno antagonističke snage. U onoj mjeri u ko­
joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog
društva, uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­
tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. U odsutnosti
aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­
strirati, kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­
cije. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa, mi­
sao i akcija, č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­
nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije, a preda­
nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja.
12
U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­
frontira kritiku sa situacijom koja, čini se, lišava kritiku
same njezine osnove. Tehnički progres, proširen na cio sistem
dominacije i koordinacije, stvara takve oblike života (i moći)
koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu, koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­
jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. Jzgleda da
je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­
jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­
gačije ustanove, novo usmjerenje proizvodnog procesa, novi
način čovjekove egzistencije. Ovo sputavanje*) društvene
promjene je, možda, najkarakterističnije ostvarenje razvije­
nog industrijskog društva. Integraciju suprotnosti, koja je,
kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja, potvrđu­
je opće prihvaćanje nacionalnog cilja, dvopartijski sistem,
opadanje pluralizma, sporazumijevanje biznisa i radnika unu­
tar jake države.
dencije, u feoriji i praksi, koje u danom društvu »premašuju» postojeći
univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih
mogućnosti).
*) Kako »contain«: znači i »sadržavati«, »obuhvaćati« i »obuzdavati«,
»zadržavati«, »ograničavati«, a kako je izraz »containment« u ovoj
Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za
transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje
unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­
tavanje«, ponekad čak »apsorbiranje«, nastojeći da bar približno
izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ.
13
Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos
činjenicama koje, po svemu sudeći, govore suprotno, kritička
analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­
ne promjene tako urgentna kao nikad prije. Kome je potreb­
na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini, svakom
od njegovih članova. Sjedinjenost porasta produktivnosti i
porasta destrukcije, čovječanstvo na rubu uništenja, izručenost misli, nade i straha odlukama postojećih moći, perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­
iraju optužbu koja nije nimalo pristrana, č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva, već samo nje­
gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­
onalnost, koja pokreće efikasnost i rast.
14
UVOD
Ü V O D
15
analiza, tako, prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«, kako
pozitivnog tako i negativnog, kako produktivnih tako i de­
struktivnih tendencija u društvu. Moderno industrijsko dru­
štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. U to­
me i jest srž problema. Naporedo s tim, pozicija teorije ne
može biti pozicija puke spekulacije. Ona mora biti povijesna
pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­
stima danog društva.
Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost, '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do
kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da
je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­
tivnu promjenu, konstituens predvidljive budućnosti; (2) da
postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­
vanje i revolucionirati društvo.' Ne mislim da može biti dat
jasan odgovor.1 Prisutne su obje tendencije, jedna uz drugu
— i čak jedna u drugoj. Prva tendencija je dominantna, pa,
ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su
upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. Možda neki slučaj
može promijeniti situaciju. No, ni katastrofa neće donijeti
promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je
zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka.
Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­
štva, u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa
sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total
pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih
društvenih i političkih učinaka. Naprotiv, to je sistem koji
a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­
cije koje mu služe i proširuju ga. U tom društvu proizvodni
aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­
terminira ne samo društveno potrebna zanimanja, vještine i
stavove već i individualne potrebe i aspiracije. On tako čini
zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije, individu­
alnih i društvenih potreba. Tehnologija služi postavljanju
novih, efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­
štvene kohezije. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­
đuje se, izgleda, u još jednom smislu — time što se širi na
manje razvijena i, čak, na predindustrijska područja svijeta,
Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno
kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što
joj je nametnuto da ga prihvaća. Još je smislena distinkcija
istinske i krive svijesti, pravog i neposrednog interesa. Ali
ova distinkcija mora biti osnažena. Treba da ljudi dođu do
toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­
jesti, od svog neposrednog k svom pravom interesu.
Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se
promijeni njihov način života, negiranje pozitivnog, odbijanje.
Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u
onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u
sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući, pri tome, znan­
stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­
jeka.
Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog
industrijskog društva, kritička teorija ne raspolaže os­
novom za transcendiranje ovog društva. Vacuum poga­
đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke
teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­
treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­
korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. Te kate­
gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­
đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­
tog vijeka. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar
sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. Slično tome, »individuum«, »klasa«, »privatan«,
»porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­
grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­
tradikcije. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­
štva, ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­
ju tome da postanu deskriptivni, zavaravajući ili operacionalni termini.
Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­
tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od
teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­
lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju.
Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je
•
16
UVOD
a, isto tako, po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­
talizma i komunizma.
4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­
tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­
ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. Tehnologija kao takva ne
može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena; tehnolo­
ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u
pojmu i konstrukciji tehnike.*
Način kojim društvo organizira život svojih članova
uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama
koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­
telektualne kulture. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih
interesa. On anticipira specifične mode transformiranja i
iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. To
je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . A
kad, jedanput, projekat postane operativan u temeljnim in­
stitucijama i odnosima, on tendira tome da postane eksklu­
zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. Kao tehno­
loški univerzum, razvijeno industrijsko društvo je politički
univerzum, posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­
jesnog projekta — iskustva, transformacije i organizacije pri­
rode kao pukog materijala podređivanja.
U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju, intelektualnu i materijalnu kulturu. Kultura, po­
litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­
sutan sistem koji guta, ili suzbija, sve alternative. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo
i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije.
Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost.
Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­
dustrijskog društva, rijetko sam davao posebne referencije.
U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je
2
) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti
u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. U
tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. Za dalje
raspravljanje vidi poglavlje VIII.
UVOD
17
i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni, ο znan­
stvenoj organizaciji, korporacijskom preduzimanju, ο pro­
mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Ima
veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle
i Means, The Modem Corporation and Private Property, refe­
rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og
kongresa: Concentration of Economic Power, publikacija
AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change,
takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u
Detroitu. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. Wrighta
Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije, pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. — U tu kategori­
ju spadaju: The Hidden Persuaders, The Status Seekers, The
Waste Makers Vancea Packarda; The Organization Man Wiliama H. Whytea; The Warfare State Freda. J. Cooka. Zacijelo,
nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­
vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. No, ostavljene
da govore same za sebe, one govore dovoljno glasno. Možda se
najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući
televiziju ili slušajući radio, glavni program, neprekinuto u
trajanju jednog sata, a u toku nekoliko dana, ne isključujući
oglase, a mijenjajući povremeno stanice.
-& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­
jenijim suvremenim društvima. Ima prostranih područja unu­
tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­
cije — rekao bih: još ne prevladavaju. Ja ocrtavam te ten­
dencije i pružam neke hipoteze, ništa više. Jt
* American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations
(Up. prev.)
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
1. NOVI OBLICI KONTROLE
U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­
na, uhodana, razumna, demokratska nesloboda. To je znamen
tehničkog progresa. Zaista, što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih,
no bolnih izvedbi; koncentracija individualne inicijative u efektivnije, produktivnije korporacije; reguliranje slobodne kon­
kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­
tima; ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji
koče internacionalnu organizaciju sredstava. Može se poneg­
dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­
litičku i intelektualnu koordinaciju — no, ipak je to razvoj
koji obećava.
Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima
i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­
šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­
nalno opravdanje i sadržaj. Slobode misli, govora i savjesti
su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele
i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­
stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom
produktivnijom i racionalnijom. Kad su postali instituciona­
lizirani, ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­
me su integralni dio: ostvarenje ukida premise.
Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake
slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne
stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. Neovisnost mi­
sli, autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje
bazične kritičke funkcije u društvu koje je, čini se, sve spo­
sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina
na koje je organizirano. Takvo društvo može s pravom zahti­
jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati
22
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­
gramiranja politike unutar status quoa. U tom pogledu, čini
se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba
ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. U uslovima po­
rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda
kao društveno nekoristan, tim više što on uključuje osjetne
ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­
niranju cjeline. Zaista, čini se da nema razloga — bar što se
tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela
odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­
nih sloboda.
Slobodna inicijativa već od početka nije bila, u cjelini,
blagodat. Kao sloboda da se radi ili gladuje, ona je uklju­
čivala mukotrpan rad, neizvjesnost i bojazan za veliku većinu
stanovništva. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­
đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt, iščezavanje
te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­
zacije. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi
mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­
menu slobode s onu stranu nužnosti. Sama struktura čovjeko­
va egzistiranja bi bila izmijenjena; čovjek bi bio oslobođen
svijeta rada, koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­
ćnosti; bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu, ko­
ji bi bio njegov vlastiti. Ako bi proizvodni aparat mogao biti
organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba,
kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Takva kon­
trola ne bi priječila individualnu autonomiju, već bi je omo­
gućavala.
To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­
vilizacije, »svrha« tehnološkog racionaliteta. Pa, ipak, u po­
stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­
nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­
no vrijeme i slobodno vrijeme, u materijalnu i intelektualnu
kulturu. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­
zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. Jer »to­
talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju
društva već, također, neterorističku, ekonomsko-tehnološku
koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­
bama, dodjeljujući interese. Ona tako sprečava izbijanje efi-
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
23
kasne opozicije protiv cjeline. Ne pogoduje totalitarizmu sa­
mo određena forma vladavine ili načela partije već, također,
određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje
»pluralizam« partija, novinskih listova, »sila protuteže« itd. 1 )
Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad
mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. Vla"da razvijenih industrijskih društava, i društva u industrij­
skom razvitku, može se održati i osigurati samo kad uspije
mobilizirati, organizirati i eksploatirati tehničku, zanatstvenu
i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­
ciji. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini, iznad, i
s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih
interesa. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­
šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­
jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom
u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­
zacija mašinskog procesa. No, politički smjer može biti pre­
okrenut; moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­
na moć čovjeka. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi
mašinu i, prema tome, mehaniziranje on postaje potencijalna
baza za novu slobodu čovjeka.
Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­
glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti
adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih,
političkih i intelektualnih sloboda. Ovo ne zbog toga što su te
slobode postale beznačajne, već zato jer su suviše važne da bi
bile svedene na tradicionalne forme. Potrebne su nove forme
realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva.
Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­
nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­
tnih formi. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje
od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa,
oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju, od zarađi­
vanja za življenje. Politička sloboda bi značila oslobođenje
individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju.
Slično tome, intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­
dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. 62, 63.
24
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
nikaciji i nametnutom mišljenju, značila bi ukidanje »jav­
nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. Nerealističan ton
ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već
jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. Najefikas­
nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje
materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­
starjele forme borbe za egzistenciju.
Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet, zadovoljenje i
čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. Ο usmje­
renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi
da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti, uživa ili uništi,
prisvoji ili odbaci postati potreba. U tom smislu su ljudske
potrebe povijesne potrebe; u razmjeru u kome društvo za­
htijeva represivan razvoj individuuma, njegove potrebe i za­
htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg.
Treba razlikovati istinske od krivih potreba. »Krive«
su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­
teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju
mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu. Zadovoljenje
takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. No,
ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako
ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da
raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje.
Rezultat je, tad, euforija u nesrećnosti. Većina predominant­
nih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponašanjem i
konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što
drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba.
Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji
su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum
nema kontrole. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. Mada takve potrebe, reproducirane i učvršćene
uslovima egzistiranja, mogu postati čovjekove vlastite potre­
be, ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima
zadovoljstvo, — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­
di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje.
Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­
nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. No, ova činjenica
treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi-
J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO
25
viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­
voljenja ove sreće. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­
ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana, odjeća,
stanovanje na postignutom stupnju kulture. Zadovoljenje ovih
potreba je preduslov za realizaciju svih potreba, kako onih
nesublimiranih tako i onih sublimiranih.
Za svaku svijest i savjest, za svako iskustvo koje ne
prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­
kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­
dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom
na istinitost i krivost. Istinitost i krivost su potpuno povi­
jesne, pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. Sud
ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima
uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­
lan razvoj čovjeka, svih ljudi, pod optimalnim korištenjem
raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. Sred­
stva su proračunljiva. »Istina« i »krivost« potreba određuju
objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­
talnih potreba i, iznad toga, progresivno reduciranje rada
i siromaštva općevaljani kriteriji. Kao povijesni kriteriji, oni
ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja
već, također, oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­
njoj) kontradikciji spram postojećih. Koje sudište može po­
lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja?
U posljednjoj instanci, pitanje koje su istinske, a koje
krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. No,
samo u konačnoj analizi, tj. kad su i ako su oni slobodni da
daju svoj vlastiti odgovor. Sve dok su ljudi spriječeni u
tome da budu autonomni, dok im se nameću stavovi i dok
su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata), njihov
odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov
vlastiti. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne
može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe
treba da budu razvijene i zadovoljene. Svako takvo sudište
je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­
di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami
kreirati uslove slobode? 2 )
2
) Pogledaj, str. 54, 55.
26
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­
nalnije, produktivnije, tehničkije i totalnije, to je manje mo­
guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­
miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. Namet­
nuti um cijelom jednom društvu jest, zacijelo, paradoksalna
i skandalozna ideja. — No, s druge strane, trebalo bi podvrći
pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok
cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­
nja. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu, a
razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­
ba i zadovoljenja, što su, u velikim razmjerima, postale vla­
stite potrebe pojedinca. Proces uvijek nadomješta jedan sis­
tem preduvjetovanja drugim; optimalan cilj je nadomješta­
nje krivih potreba istinskim, napuštanje represivnog zado­
voljavanja.
Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva
jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu
oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo,
što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­
ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. Upravo
društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­
vodnjom i konsumcijom suvišnog; potrebi za zaglupljujućim
radom kad on više nije nužnost; na potrebi za takvim na­
činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje; na potrebi da se održe takve varljive slobode kao
što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama, slo­
bodna štampa koja samu sebe cenzurira, slobodan izbor ro­
ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata.
Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­
ti moćan instrument dominacije. Raspon izbora, otvoren po­
jedincu, nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­
bode, već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. Kri­
terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan, no on nije ni
potpuno relativan. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni
gospodare ni robove. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti
potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­
ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada
i tjeskobe, — tj. ako podržavaju alijenaciju. Spontana rep-
rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­
ju; ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole.
Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je
spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­
stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi
ljudi, sami po sebi, osjećali i zadovoljavali potrebe koje su
im sad nametnute. Objekcija promašuje ono bitno. Ono što
predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i
televizije i centralizacijom njihove kontrole. Ljudi ulaze u
ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci; odlu­
čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između
datog i mogućeg, između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­
ba. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­
zuje svoju ideološku funkciju. Kad se radnik i njegov upra­
vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista
mjesta okupljanja, kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­
jeruje kao kćer njena poslodavca, kad crnac posjeduje Ca­
dillac, kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje
ne indicira nestanak klasa, već razmjer u kome svi slo­
jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­
že očuvanju postojećeg.
27
U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je
prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno
da je razlika među njima, izgleda, samo čisto teorijska. Da
li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­
cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­
nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­
nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za
nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­
dovoljstvo i komercijalnu, te političku korist involviranu u
porastu stanovništva?
Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih
aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­
rakterom iracionaliteta.Produktivnost i efikasnost tog dru­
štva, njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost, da pre­
okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju, raz­
mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u
produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam
pojam alijenacije. Ljudi poznaju sebe u svojim robama; na-
28
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
laze svoju dušu u automobilima, hi-fi setovima, kućama u
kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na
istoj prostornoj razini, u kuhinjskim aparatima. Promijenio
se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo, dru­
štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je
proizvela.
Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u
jednom novom smislu. Tehnička struktura i efikasnost pro­
duktivnog i destruktivnog aparata je bila, zacijelo, tokom ci­
jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­
di postojećoj društvenoj podjeli rada. Štaviše, takva integra­
cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­
bitkom sredstava za život, upravljanjem pravdom, policijom,
oružanim snagama. To je još uvijek. No, u suvremenom pe­
riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na
dobrobit svih društvenih grupa i interesa, •— i to u tolikoj
mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna, a svaka kontraakcija nemoguća.
Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­
ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da
je čak individualni protest podsječen u korijenu. Intelek­
tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima
vid neurotičnosti i impotentnosti. To je društveno-psihološki
aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period:
iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu,
očito, reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije.
Izraz »introjekcija«, izgleda, više ne opisuje način na
koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku
kontrolu koju vrši njegovo društvo. Introjekcija sugerira
raznolike, relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego)
premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. Tako introjekcija
implicira egzistenciju unutarnje dimenzije, različite i čak an­
tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i
3
individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. )
3
) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene
funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred
stva masovne komunikacije. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­
z a c i j a , Naprijed, 1965. g., str. 81. i dalje.
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
29
U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­
tan prostor, u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«.
Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­
vatni prostor. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­
že cijelog čovjeka, a industrijska psihologija je već odavno
prestala biti ograničena na tvornicu. Mnogostruki procesi introjekcije su, izgleda, okoštali u gotovo mehaničke reakcije.
Rezultat nije harmoniziranje, već mimesis: neposredno iden­
tificiranje individuuma sa svojim društvom i, posredstvom
toga, s društvom u cjelini.
Ovo neposredno, automatsko identificiranje (koje je
moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­
novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Njegova no­
va »neposrednost« je, ipak, proizvod rafiniranog znanstvenog
upravljanja i organizacije. U tom procesu je odsječena unu­
tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija
status quo-u. Gubitak ove dimenzije, koja je obitavalište mo­
ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma, jest ideološki
komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­
sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. Udar progresa obr­
će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­
sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog
života. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje
da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­
nom moći cjeline. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­
je oblikuju njihov život, to nije na osnovu toga što oni daju
zakon stvarima, već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne
zakon fizike, već zakon njihova društva.
Naprijed sam sugerirao da je, izgleda, pojam alije­
nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­
ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­
stiti razvitak i zadovoljenje. Ovo identificiranje nije iluzija,
već stvarnost. Pa, ipak, ta stvarnost konstituira jedan razvije­
ni stupanj alijenacije. Alijenacija je postala potpuno objektiv­
na; alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane
egzistencije.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u
svim formama. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij-
30
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
skoj optužbi tako i opravdanju; pred sudištem ovih ostvare­
nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita
svijest.
Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava
»kraj ideologije«. Naprotiv, razvijeno industrijsko društvo je,
u određenom smislu, ideologičnije nego njegov prethodnik.
Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. 4 )
U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­
pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. Proizvodni apa­
rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­
meće društveni sistem kao cjelinu. Sredstva masovne transportacije i komunikacije, robe za stanovanje, hranu i odije­
vanje, neodoljiva produkcija industrije razonode i informa
čija — donose propisane stavove i navike, izvjesne emocio­
nalne i intelektualne reakcije koje povezuju, više ili manje
ugodno, konzumatore s proizvođačima, a preko ovih s cjeli­
nom. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju; oni proizvode
krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Kad ovi
beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju
ljudi u sve više slojeva, tad indokrinacija koju oni nose pre­
staje biti publicitet; ona postaje način života. To je dobar
način života — mnogo bolji nego prije — i, kao takav, on
se protivi kvalitativnoj promjeni. Tako nastaje model jed­
nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene, ili
reducirane na određenja univerzuma postojećeg, one ideje,
aspiracije i objektivne mogućnosti koje, po svom sadržaju,
transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. One su
redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­
tativnog rasta.
Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­
de: operacionalizam u fizikalnim, biheviorizam u društvenim
znanostima. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­
nju koncepata; njihovo značenje je ograničeno na reprezen­
taciju određenih operacija i ponašanja. Operacionalno sta4
) Theodor W . Adorno, P r i s m e n . K u l t u r k r i t i k
G e s e l l s c h a f t ; F r a n k f u r t : Suhrkamp, 1955, s t r . 2 4 . i dalje.
und
31
novište
dobro ilustrira P. W. Bridgman u analizi pojma du­
žine: 5 )
»Mi, očito, znamo što podrazumijevamo pod dužinom
ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta, a
od fizičara se više i ne traži. Da bismo našli dužinu objekta,
moramo izvesti određene fizikalne operacije. Pojam dužine
je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri
dužina: to jest, pojam dužine ne uključuje ništa više doli
skup operacija kojima je dužina određena. Uopće, pod poj­
mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija; pojam
je sinonim odgovarajućeg skupa operacija.«
Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­
šljenja za društvo u o p ć e 6 ) :
»Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo
više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo
'koncept'. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­
stupcima mišljenja, u tome da se više nećemo dozvoliti da
upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima
ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije.«
Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. Nov način miš­
ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji, psiho­
logiji, sociologiji i drugim područjima. Mnogi od onih najoz­
biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­
čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­
žiti račun operacijama ili ponašanjem. Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije, u poglavljima VII i VIII,
preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­
ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5
) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ;
New York: Macmillan, 1928., str. 5. Operacionalna doktrina je od tad
usavršena i kvalificirana. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako
da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp
J . F r a n k , T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s ; Bo­
ston: Beacon Press, 1954, Poglavlje I I ) . Glavni impuls ostaje isti: »po­
željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan
kontakt, iako možda indirektno, s instrumentalnim operacijama.«
6
) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ,
Ioc. cit., str. 31.
32
ČOVJEK JEDNE
DIMENZIJE
lektom. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­
ski udio u društveno traženom ponašanju.
Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. Ona služi
koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­
ći sistem, tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju
one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Vla­
davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­
da materijalizam, da su nestale spiritualne, metafizičke i boemske preokupacije. Naprotiv, ima dosta onog »Obožavajmo
ovaj tjedan zajedno«, »Zašto ne probati obraćenje Bogu«,
Zen, egzistencijalizam, bitnički način života, itd. Ali takvi mo­
di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u,
nisu više negativni. Oni su, prije, ceremonijalan dio biheviorizma u praksi, njegova bezopasna negacija, pa je status quo
brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete.
Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­
ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama.
Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza
koje same sobom daju važenje, a koje, konstantno i monopolistički ponavljane, postaju hipnotičke definicije ili zapo­
vijedi. Na primjer, »slobodne« su one institucije koje operi­
raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i
drugi transcendirajući modi su, po definiciji ili anarhizam,
komunizam ili propaganda. »Socijalistički« su svi zahvati u
privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­
cijative (ili na osnovu ugovora s vladom), kao, na primjer,
univerzalno i široko zdravstveno osiguranje, ili zaštita priro­
de od jurnjave komercijalizacije, ili osnivanje javnih službi
koje mogu oštetiti privatni profit. Ova totalitarna logika eta­
bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. Tamo je sloboda
način života koji je uveo komunistički režim, a svi drugi,
transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički, ili revizionistički, ili lijevo sektaštvo. Kretanje misli je zaustavlje­
no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog
uma.
Ovakvo ograničenje misli, zacijelo, nije novo. Rast mo­
dernog racionalizma, kako u svojoj spekulativnoj tako i u
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
33
empirijskoj formi, pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­
tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi, s jedne
strane, i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih
društvenih institucija i njihova funkcioniranja, s druge strane.
Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika
javna tijela« netaknuta, a Hobbes je držao da »sadašnjost
treba uvijek biti preferirana, podržavana i smatrana najbo­
ljom«. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije
ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju
subverzije.
Pa, ipak, ovim akomodirajućim konceptima uma je
uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih
javnih tijela« i djelotvorno, više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­
li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja.
Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­
ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­
ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva.
S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­
štva, samoograničenje misli poprima veće razmjere. Poveza­
nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa, teorijskog
i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­
zofa. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i
ponašanja pa, uslijed toga, pojmovi pripadni ovima izg­
ledaju kao iluzorni ili besmisleni. Povijesna transcendencija
se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­
nosti i znanstvenoj misli. Operacionalno i bihevioralno sta­
novište, prakticirano na veliko kao »habitus misli«, postaje
nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije, potreba i
aspiracija. »Lukavstvo uma« radi, kao što je to često čini­
lo, u interesu sila koje jesu. Insistiranje na operacionalnim
i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­
sao i ponašanje oslobode od danog realiteta, a za suzbite al­
ternative. Teorijski i praktični um, akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­
štva, kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije.
»Progres« nije neutralan termin. On se kreće prema
specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­
boljšaju ljudske okolnosti. Razvijeno industrijsko društvo se
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­
dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom
progresa. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna
proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­
ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno
vrijeme. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu
nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­
atacije, što je, uslijed toga, ograničavalo njegovu racionalnost.
Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­
sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva.
Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­
nja rada«. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­
godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji, putem
internacionalnog konflikta, napreduje na ivici globalnog ra­
ta. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti
unutar postojećih društava. »Pacifikacija egzistencije« zna­
či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod
uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe, že­
lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­
ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te
borbe.
Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­
stu masovnu bazu u stanovništvu, a svoju ideologiju u nepo­
pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum
činjenica. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije, a
opravdan rastom produktivnosti, status quo prkosi svoj transcendenciji. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­
ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih
ostvarenja, a zatvara se spram te alternative. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja.
Prividno dinamičko, ovo društvo je potpuno statički sistem
života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­
tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Sadržavanje tehničkog
progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem
smjeru. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­
cifikacije, — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­
tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove
alternative.
Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­
kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­
nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži
unutar postojećih institucija. Tu je stalna protivurječnost
ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti.
To je znamen njenih ostvarenja. Industrijsko društvo koje
prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­
sniju dominaciju čovjekom i prirodom, za sve efikasnije is­
korištavanje svojih sredstava. Ono postaje iracionalno onda
kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske
realizacije.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­
ganizacije za rat; institucije koje su služile borbi za opsta­
nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. Život kao cilj
je kvalitativno različit od života kao sredstva.
34
35
Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se
nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­
kih promjena, kao, više-manje, spontan rezultat novih insti­
tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. Kvalitativna pro­
mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj
ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­
tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga
priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. Tehni­
ka industrijalizacije je politička tehnika, a kao takva, ona
prejudicira mogućnosti uma i slobode.
Zacijelo, rad mora prethoditi redukciji rada, a indu­
strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. No,
kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti, to
ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. Najviša pro­
duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje
rada, a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­
ji potreba i manipuliranju s njima.
Kad je postignut taj stupanj, proširuje se dominacija
— u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne
egzistencije, integrira svu autentičnu opoziciju, apsorbira
sve alternative. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­
litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­
nacije, kreirajući istinski totalitaran univerzum, u kome su
društvo i priroda, duh i tijelo držani u stanju permanentne
mobilizacije za njegovu odbranu.
JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO
2. ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA
Društvo totalne mobilizacije, koje se oblikuje u naj­
razvijenijim područjima industrijske civilizacije, kombinira,
u plodnom sjedinjenju, karakteristike države izobilja i države
ratne angažovanosti. U poredbi s društvom koje mu prethodi
to je zaista »novo društvo«. Očišćene su, ili su izolirane, mrlje
koje su svjedočile nezgode, a nad elementima koji su potresa­
li društvo zadobivena je kontrola. Poznati su glavni tokovi:
koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih
korporacija, pri čemu je vlada sila koja stimulira, potpoma­
že, a, ponekad, čak kontrolira; uključivanje te ekonomije u
svjetski razgranat sistem vojnih saveza, monetarnih aranžma­
na, tehničke pomoći i shema za razvoj; postepeno asimilira­
nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad,
vodstva radnika i biznisa, aktivnosti ili apstrakcije razonode
u različitim društvenim klasama; njegovanje unaprijed utvr­
đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja; osva­
janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s
javnim mnjenjem; otvaranje spavaonice sredstvima masovne
komunikacije.
U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom
unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. Pod prijetnjom
internacionalnog komunizma, dvopartijnost u vanjskoj poli­
tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u
domaću politiku, gdje su programi velikih partija sve manje
podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­
stva klišeja. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­
vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce
sistema progresa — klase, čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini.
U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje
i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. U La-
37
bor Looks at Labor: A Conversation, djelu koje je publicirao
Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. g., kažu
nam:
»Dogodilo se to da se više sindikat, u svojim vlastitim
očima, gotovo ne razlikuje od korporacije. Svjedoci smo po­
jave da, danas, sindikati i korporacije glasaju povezano. Sin­
dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­
panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i
korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­
la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne
obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­
jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera,
ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­
re imaju u džepu.«
Britanska Laburistička partija, čije se vođe natječu s
rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­
lnih interesa, ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­
ma djelomične nacionalizacije. U Zapadnoj Njemačkoj, gdje
je Komunistička partija stavljena van zakona, Socijaldemok­
ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­
lno odbacivši marksistički program. To je situacija u vodećim
industrijskim zemljama Zapada. Na Istoku postepeno redu­
ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano
oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­
nata dominacije. Jače komunističke partije, u Francuskoj i
Italiji, potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­
vaćaju minimum program, koji odbacuje revolucionarno uzi­
manje vlasti, a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre.
Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­
tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama, po­
stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­
ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­
tetu našeg vremena. Ako su se suglasile s tim da rade unutar
okvira postojećeg sistema, to nije samo na taktičkim osno­
vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­
hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog
sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­
jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu, koji potvr­
đuje tu promjenu u politici). Ove nacionalne komuni-
38
JEDNODIMENZIONALNO
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
stičke partije, historijski gledano, igraju ulogu legalne opo­
zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. One svjedo­
če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz
kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa
javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva.
Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se
našli razlozi za ove razvojne tokove. Što se tiče Zapada, oni
su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­
ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim)
udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma.
Klasne borbe su smanjene, a »imperijalističke suprotnosti«
suspendirane pred prijetnjom izvana. Mobilizirano protiv ove
opasnosti, kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i
koheziju, nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije.
Kohezija je u samim materijalnim osnovama; mobilizacija
protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje
i zapošljavanja podupirući, tako, visok standard.
To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije,
koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­
flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­
nosti i prijetnji nuklearnog rata. Da li je ovo stabiliziranje
»privremeno«, u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­
ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje
(suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­
vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­
me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako
što ih čini snošljivim? I, ako je ova druga propozicija alter­
native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­
lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija
kapitalizma?
Sputavanje
društvene
promjene
Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­
talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat
razara politički aparat kapitalizma, ali zadržava tehnološki
aparat podređujući ga socijalizaciji. U revoluciji je konti­
nuitet: tehnološka racionalnost, oslobođena iracionalnih og­
raničenosti i razaranja, održava se i kompletira u novom
DRUŠTVO
39
društvu. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom
stavu ο ovom kontinuitetu, tako odlučnom po značaju za po­
jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ):
»(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­
nima svake društvene formacije, on se ne završava,
poput drugih ekonomskih činilaca, prestankom zakona
formacije. Kad se u procesu revolucije razbiju stari
proizvodni odnosi, tehnologija ostaje, i, podređena eko­
nomskim zakonima nove ekonomske formacije, ona se
dalje razvija povećanom brzinom. (2) Suprotno raz­
voju ekonomske baze u antagonističkim društvima,
tehnologija se sad ne razvija skokovito, već postepe­
nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta, pri če­
mu iščezavaju elementi starog kvaliteta, (3) (irelevan­
tno u kontekstu).«
Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu, uprkos
njenoj iracionalnoj upotrebi, inkorporirana u proizvodni apa­
rat. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice, oruđa,
iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na
mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­
ziranje«. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju
same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­
sti. Naprotiv, ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak
svih proizvodnih snaga.
No, Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­
izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti
kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime, proiz­
vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­
bodno razvijaju. Pa, ipak, kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi, i to u onom raz­
mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­
stenciju svih sfera društva, — tj. postaje medij kontrole i
kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku
klasu. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u
samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma, da osvje1
) A. Zworkine, »The History of Technology as a Sciense and
a s a Branch o f Learning, a Soviet view«,. T e c h n o l o g y a n d C u l ­
t u r e , Detroit: W a y n e State University Press, Winter, 1961, str. 2.
40
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­
verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-.
tanje života i smrti. Utoliko negacija prethodi promjeni; ka­
men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­
lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­
štva.
Sad društvo, u kome, kako subjekt tako i objekt, kon­
stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti, zaprečuje upravo takvu
novu svijest, takav »prostor unutar«, prostor za transcendiranje povijesne prakse. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­
štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. Budući
da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna
imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima,
to ljudi ne mogu, u striktnom smislu, zamisliti kvalitativno
drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. Brutalnost, kojom
su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­
lja, podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­
četka novog vijeka. Potrebu za liberalizacijom drugih, ma­
nje neprivilegiranih, zbrinjava društvo tako što zadovoljava
potrebe. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno, a možda čak ne­
primjetno. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu
produkcije. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­
vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je
odlučnoj transformaciji. Ova je postala predmet obimnog so­
ciološkog istraživanja. Nabrojat ću glavne činioce transfor­
macija.
(1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet
psihičke energije upotrijebljene u radu. Ova evolucija je uve­
like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). Za
Marxa je proleter, u prvom redu, manuelni radnik koji troši
i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu, čak i kad
radi s mašinama. Marksistički pojam govori protiv fizičke
muke i mizerije rada; kupovanje i upotreba fizičke energije je
u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­
nosti nameće revoltirajuće, nehumane aspekte eksploatacije.
To je materijalni, opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i
2
) Pogledaj, str. 54.
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
41
alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­
talizma.
»Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo
posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom
aparatu: on je bio nosilac oruđa; tehničke jedinice ne bi mo­
gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. Pri­
roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­
čkom i fiziološkom deformacijom.« 3 )
Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­
talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih, iako za­
država eksploataciju. Mehaniziran rad, u kome automatske i
poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­
na (ako ne i čitavo), ostaje, kao životni poziv unutar tehno­
loškog ansambla, iscrpljujuće, zagljupljavajuće nehumano
robovanje. — Ono je uslijed porasta tempa, kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika
jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . Doduše, sve to
izražava zaustavljenu, djelomičnu automaciju, koegzistenciju
automacijskih, poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija
unutar iste tvornice. No, čak pod tim uslovima »tehnologija
je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­
talni napor 5 )«. Za poduzeća koja su više uznapredovala u
automaciji naglašava se transformacija fizičke energije
u tehničku i mentalnu umješnost:
» . . . vještina glave više nego ruke, logičara radije nego
radnika u cehu; nerva prije nego mišića; navigatora, a ne manuelnog radnika; čovjeka koji podržava radije nego izvršioca
operacije« 6 ).
Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­
čita od porobljenosti tipkačice, bankovnog blagajnika, pro­
davača koji radi velikom brzinom, televizijskog spikera. Stan­
dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe.
3 ) Gilber Simondon, D u
M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­
t e c h n i q u e s ; Paris: Aubier, 1958, str. 103. bilješka.
4) Pogledaj Charles Denby, »Workers Battle Automation«, N e w s
a n d L e t t e r s ; Detroit, 1960.
5 ) Charles R . Walker, T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o
r y ; New Haven: Yale University Press, 1957, str. XIX.
6) Ibid., str. 195.
jects
44
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu
kao individualni instrumenat proizvodnje, kao »apsolutnu je­
dinicu«, dokida, izgleda, Marxovo shvaćanje ο »organskom
sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­
sti. Prema Marxu, mašina nikad ne stvara vrijednost, već sa­
mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod, dok višak
vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. Mašina
je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se
čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada; ona
tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­
šinom, a ne individualnim učinkom« 1 4 ), štaviše, postaje ne­
moguće i samo mjerenje individualnog rezultata:
»U najširem smislu automacija znači, po svom učin­
ku, kraj mjerenja rada . . . S automacijom ne možete mjeriti
rezultat rada pojedinog čovjeka; treba mjeriti, naprosto, ko­
rištenje opreme. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­
ma . . . nema više, na primjer, uopće razloga za plaćanje
čovjeka po komadu ili po satu, to će reći, nema više razlo­
ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­
ca« 1 5 ).
' Daniel Bell, autor ovog izvještaja, ide još dalje; on
povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same
industrijalizacije:
— industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika,
ona je »ponikla iz mjerenja rada. To jest, kad rad može
biti mjeren, kad čovjek može biti upregnut u službu,
kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova
rada, izražene u pojedinom komadu, te ga platiti, po komadu
1β
ili po satu, — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) .
Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­
mjene, mnogo je više nego platni sistem, odnos radnika
spram drugih klasa i organizacija rada. U pitanju je kompati­
bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila
industrijalizacija.
14
) Serge Mallet, u A r g u m e n t s br. 12-13, Paris, 1958, str. IS.
) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­
g e , loc. cit., str. 8.
16
) Ibid.
15
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
45
(3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima
proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­
festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­
graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. Da li je ta
promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor, koji često
daju marksisti, čudno je inkonzistentan. Može li se razum­
jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak
pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti,
spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­
vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. Asimilira­
nje u potrebama i aspiracijama, u životnom standardu, u aktiv­
nosti razonode, u politici proizlazi iz integracije u samoj
tvornici, u materijalnom procesu proizvodnje. Zacijelo je pi­
tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­
ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. U sada­
šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo, tehnološka nezaposlenost, jačanje po­
zicije organiziranja, porast nemoći i rezignacije na strani
radnika. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­
kultetskom diplomom, to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . No,
postoje i druge tendencije. Ista ova tehnološka organizacija
koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­
tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) , te integriranjem rad­
nika s fabrikom. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da
učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«, »čežnja da
se aktivno pridruže, primjenjujući na tehničke i proizvodne
probleme vlastiti mozak koji se, očito, dobro uklopio u teh­
nologiju« 19 ). U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­
zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često
zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­
kom preduzimanju. Provokativan opis koji se odnosi na vi17
) Charles R. Walker, loc. cit., str. 97. i dalje. Pogledaj tako
der Ely Chinoy, A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n
D r e a m ; Garden City, Doubleday, 1955., na više mjesta.
18
) Floyd C . Mann and L . Richard Hoffman, A u t o m a t i n a n d
the Worker. A Study of Social C h a n g e in P o w e r
P l a n t s ; New York, Henry Holt, I960., str. 189.
19
) Charles R. Walker, loc. cit., str. 213. i dalje.
46
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
soko amerikanizirane Caltex rafinerije, u Ambèsu, Francuska, može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. Radnici te
ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem:
»To su profesionalne, društvene, materijalne spone: vje­
ština koju stiču u rafineriji, činjenica da su se navikli na od­
ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni; mnogo­
struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju
nagle smrti, ozbiljne bolesti, nesposobnosti za rad, na kraju,
starosti. Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­
nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju
firmi. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu
s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­
vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću.
Delegati u .Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra
čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi
im posvetili savjesni dioničari. Uprava Caltexa može, doista,
zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da, radi potrebe
novih investicija, odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća.
No, oni počinju pokazivati znakove ,legitimne' zabrinutosti
kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­
kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje
su zaključile te filijale. Oni se usuđuju da idu tako daleko
da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za
štednju.« 20 )
(4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje
pozicije radničke klase kao pozicije negacije. Radnička klasa
nije više živa opozicija postojećeg društva. Ta tendencija je
20
) Serge Mallet, Le Salaire de la technique, u: La N e f , n o . 25,
Paris, 1959, str. 40. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama
ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­
tomobilskih radnika: »Često . . . bi se sastali u holu sindikata i razgo­
varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici, te što da napravimo
povodom njih. Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or
ganizacije poduzeća, p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­
pala zasluga udovoljenja pritužbi. Postaje to borba lojalnosti . . . sve
stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. Moramo
pronaći druge stvari koje r a d n i k želi, a poslodavac nije voljan da mu
i h pruži . . . M i istražujemo. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t
L a b o r . A C o n v e r s a t i o n ; Santa B a r b a r a : Center for the Study
of Democratic Institutions, 19R3., str. 16. i dalje.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
47
ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na
drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije.
Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti
šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri; onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. Opipljiv
objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta,
a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora
koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­
stveni laboratorij i istraživački institut, nacionalnu vladu i
nacionalni cilj. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene
mete, a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i
porobljavanja 2 2 ) . U formi mnogih sloboda i komfora, a s
tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva
perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova
podređivanja proizvodnom aparatu. Novo, bitno obilježje je
premoćna racionalnost u ovom besmislu, te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­
čujući razliku krive i istinite svijesti. Jer činjenicu da
se odluke ο životu i smrti, ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti
donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole, ne
može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole,
za razliku od fizičke (glad, lična ovisnost, snaga), ni pro­
mjena u karakteru teškog rada, ni asimiliranje različitih gru­
pa zanimanja, a niti izjednačenje u sferi konzumacije. Robovi
razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi, no
oni su robovi jer ropstvo nije određeno —
»ni poslušnošću niti težinom rada, već statusom pukog
instrumenta, reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ).
To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­
ment, kao stvar. Takav način egzistiranja nije prevla21
) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­
cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom
investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­
nje viška vrijednosti, te kapital, instrument dominacije čovjeka nad
čovjekom. Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­
jenjena povećanjem broja dioničara, odvajanjem vlasništva od uprav­
ljanja.
22
) Pogledaj str. 27, 28.
2 3
) François Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e ; Paris,
Presses Universitaires, 1958., vol. III, str. 600.
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
48
JEDNODIMENZIONALNO
dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­
rijalnu i intelektualnu hranu, kad ne osjeća da je stvar,
kad je čista, zgodna, pokretna stvar. I obratno, kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje
tehnološke forme, sami organizatori i upravljači sve više ovi­
se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. Ova
uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i
Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje, već za­
tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. Upravljaju
li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima, onima koji
se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore?
» . . . pritisak današnje, visoke tehnološke utrke u nao­
ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­
jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­
čara, planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama
i zaduženih za interese svojih poslodavaca. Njihova je duž­
nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce
vojske da budućnost njihove vojne profesije, a i budućnost
zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. 2 4 )
Ako se proizvodne ustanove oslanjaju, u svrhu samoočuvanja i rasta, na vojsku, vojska se oslanja na korporacije »ne
samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je
oružje njoj potrebno, koliko će ono stajati i za koliko će ga
vremena dobiti» 2 5 ) . Zatvoreni krug je, odista, adekvatna sli­
ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­
prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje
ono stvara i, istovremeno zadržava unutar sebe.
Izgledi
sputavanja
Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac
porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao
pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz
pretpostavku relativno normalne evolucije, tj. zanemarujući
24
) Stewart Meacham, L a b o r a n d t h e C o l d W a r ; Ame­
rican Friends Service Committee, Philadelphia, 1959. str. 9.
25)
Ibid.
DrUSTVO
49
vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. Po toj pretpostavci
bi neprijatelj ostao »permanentan«, — tj. komunizam bi na­
stavio da koegzistira s kapitalizmom. U isto vrijeme kapi­
talizam bi, i nadalje, bio sposoban da zadrži i, čak, poveća
životni standard za sve veći dio stanovništva. — Ovo, uprkos
intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom
rasipanju sredstava i sposobnosti, i posredstvom toga. Ta spo­
sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom
fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­
šistički sistemi, i posredstvom njih.
Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila
na raspolaganju u
a)
b)
c)
d)
porastu produktivnosti rada (tehnički progres);
povećanju nataliteta stanovništva;
permanentnoj ekonomiji odbrane;
ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­
malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim
područjima.
Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti
društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja
tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu
stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti, da
se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti
prodana uz profit, te želja da se radi na njihovoj proizvodnji
i stvaranju. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem, jača­
jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih
javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu,
sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti
ο upravljanju. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­
pirači sistema dominacije, njega neće izmijeniti sami po sebi
ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u
rukovođenju i profitu.
Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. Jed­
na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu —
upravo automacija. Smatram da je širenje automacije više
nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
50
karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­
štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne
snage u procesu proizvodnje. Gotovo stoljeće prije nego što
je automacija postala stvarnost, Marx je naslutio njene eks­
plozivne tendencije:
»Industrijska napredovanja velikih razmjera, stvaranje
zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­
rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­
nog vremena. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu
u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva
i njihova proizvodnja; njihova efikasnost ovisi ο postignutom
stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­
čima, ο primjeni znanosti na proizvodnju . . . Ljudski rad
nije više zatvoren u proizvodni proces, već se čovjek odnosi
spram njega kao nadziratelj i regulator . . . Umjesto da bude
glavni akter procesa produkcije, on sad stoji izvan njega . . .
U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i
bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­
govo radno vrijeme, već prisvajanje njegove proizvodne snage,
njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom
njegova društvenog bića — jednom riječju, razvoj društve­
nog individuuma. Krađa tuđeng radnog vremena, na kojoj
sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo, javlja se tad
kao mizerna baza spram one novorazvijene, stvorene samom
velikom industrijom. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj
formi prestane biti veliki izvor bogatstva, radno vrijeme pre­
staje biti, i mora prestati da bude, mjera bogatstva. Odatle
slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera
upotrebne vrijednosti. Višak rada mase prestaje biti uslov
razvoja općeg bogatstva, isto tako kao što i nerad manjine
prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka.
Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­
noj vrijednosti . . . 2 7 )
26
) Pogledaj, str. 43.
) Karl Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­
c h e n O e k o n o m i e ; Berlin, Dietz Verlag, 1953., str. 592. i dalje.
Pogledaj također str. 596.
27
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
51
Automacija je, odista, veliki katalizator razvijenog in­
dustrijskog društva. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­
talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene, tehnički
instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet, jer, društveni
proces automacije izražava transformaciju ili, preciznije,
transupstancijaciju radne snage, u kojoj ova, odvojena od
čovjeka, postaje neovisan producirajući objekt, te, tako, i sam
subjekt.
Automacija bi, postavši proces materijalne proiz­
vodnje, revolucionirala cijelo društvo. Dovedena do savršen­
stva, reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu
formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju, — tj. me­
hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti
rad. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­
menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­
iralo čovjekovo privatno i društveno biće. To bi bila povijesna
transendencija prema novoj civilizaciji.
Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­
nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne
kompenzira zaposlenost. Radnička klasa insistira na eksten­
zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­
vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. Postupajući
tako, ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala —
priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­
da. Drugim riječima, kontinuirano zaustavljanje automacije
može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­
ziciju kapitala, prouzrokovati dalekosežnu depresiju i, na
osnovu toga, reaktivirati sukob klasnih interesa.
Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­
ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od
vojnog i društvenog na ekonomsko polje. Kad je zadobiven
određen tehnički nivo, automacija u sovjetskom sistemu mo­
že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja.
U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­
ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­
za racionalizaciju proizvodnog procesa. Takva racionalizacija
nailazi na čvrst otpor od strane radnika. No, taj otpor nije
praćen političkom radikalizacijom. U najmanju ruku, u Sje­
dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika, po svo-
52
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
jim ciljevima i sredstvima, ne prekoračuje okvir koji je zajed­
nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­
sljednji izručeni i podređeni prvima). Ove centrifugalne sna­
ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg.
Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage
u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. Kako u tom procesu raste udio inženjera, tehničara,
službenika i slično, politička radikalizacija bi morala biti
praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­
tar grupa bijelih ovratnika * ) , za to su, međutim, mali iz­
gledi u razvijenom industrijskom društvu. Realiziranje težnje
da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­
strijskih sindikata 2 8 ) , ako uopće uspije, može rezultirati po­
rastom sindikalne svijesti tih grupa, no teško da bi urodilo
njihovom političkom radikalizacijom.
»Politički, prisustvo više radnika .bijelih ovratnika* u
radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­
nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika
s interesima zajednice u cjelini. Masovna baza radnika, kao
grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena, a radnički
predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­
gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) .
Pod tim uvjetima, izgledi za suzbijanje toka centrifu­
galnih tendencija ovise, u prvom redu, ο sposobnosti ovla­
štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­
ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. U te zahtjeve spa­
da ogroman porast usmjerenja od strane vlade, te porast nje­
nih troškova, planiranje u nacionalnim i internacionalnim
razmjerima, proširen program inostrane pomoći, opsežna
društvena sigurnost, javni radovi širokih razmjera, mo28
) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­
g e , Ioc. cit. str. 11. i dalje.
29
) C . Wright Mills, W h i t e C o l l a r ; New York: Oxford Uni­
versity Press, 195ft., str. 319. i dalje.
*) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­
čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue
collar). — Op. prev.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
53
30
žda, čak i djelomična nacionalizacija ). Vjerujem da će do­
minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­
ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći.
Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­
jene u drugom sistemu industrijske civilizacije, u sovjetskom
društvu 3 1 ).Raspravljanje je već od početka konfrontirano s
dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki, sovjestsko
društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije, s velikim
sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini, i b)
strukturalno, njegove ekonomske i političke institucije bitno
su različite (totalna nacionalizacija i diktatura).
Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­
lize. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku
industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i
antikviteta, bez restrikcija na produktivnost koje nameću
interesi privatnog profita, a uz planirano zadovoljenje još
uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava
na to. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta
vojnih i političkih potreba ili, možda, simultane su s njima.
Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije,
samo znak i prednost historijske zaostalosti, iščezne onda
kad je postignut razvijen stupanj? Da li, s druge strane, baš
ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­
ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava
pod diktatorskim režimom? I, napokon, da li bi sovjetsko
društvo, nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«,
bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj
mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena?
30
) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­
jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­
cuska, Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­
ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. Urgentnost inter­
nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­
lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci
j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima.
31
) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t
Columbia University Press, 1958.
M a r x i s m ; New York:
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
54
Argument historijske zaostalosti — prema kome, u
predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­
losti, oslobođenje, nužno, mora biti djelovanje prisile i uprav­
ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već, također,
i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do
Rousseaua. Lagano joj se izrugivati, ali ju je teško opovrgnu­
ti. Njena je zasluga što priznaje, bez mnogo hipokrizije, ma­
terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­
teligentno samoodređenje.
Štaviše, pred tim argumentima je detronizirana repre­
sivna ideologija ο slobodi, po kojoj ljudska sloboda može
cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom, siromaš­
tvom i glupošću. Odista, prije nego što društvo može postati
slobodno, ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode
za sve svoje članove. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga
tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­
bama pojedinca; mora robove osposobiti da uče, vide i
misle, pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami
mogu učiniti da to izmijene. I, nadalje, u onoj mjeri u kojoj
su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­
du zadovoljni u toj ulozi, nužno je da njihovo oslobođenje
dođe izvana i odozgo. »Političko telo će ga prinuditi slobo­
dom« »da vide predmete onakve kakvi su, ponekad onakve
kakvi treba da izgledaju«, mora im se pokazati »pravi put«
koji oni traže 3 2 ) .
No, pri svoj svojoj istinitosti, taj argument ne može
odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i
gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može
biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­
mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­
ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose
izabrani predstavnici (ili, preciznije, koje potvrđuju izabrani
predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno
prihvaćene indoktrinacije. Jedini moguć izgovor (koji je do­
sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik
32
) Ruso, D r u š t v e n i u g o v o r , Prosvjeta, 1949, str. 20. i 34.
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
55
koji ona uključuje, vjerovatno, nije očajniji, ni po veću cije­
nu, od rizika koje sad preuzimaju velika, kako liberalna tako
i autoritarna društva.
Pa, ipak, dijalektička logika insistira, suprotno jeziku
brutalnih činjenica i ideologije, da robovi moraju biti slo­
bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni,
te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­
biva. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti
djelo same radničke klase postavlja to a priori. Socijalizam
mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora
biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju.
Istina, tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje, to­
kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva
iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . No, kvalitativna promjena iz starog
u novo društvo se dogodila početkom te faze. Prema Marxu je
»druga faza«, doslovno, konstituirana u prvoj fazi. Kvalita­
tivno nov način života, koji izvire iz novog načina proizvod­
nje, pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. Revolucija je,
ujedno, kraj i na kraju kapitalističkog sistema. Socijalistička
izgradnja počinje prvom fazom revolucije.
Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od
»svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim
potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već, također, (a to je odlučno!) načinom na koji
se ona stvara. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­
posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira
povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. To je dru­
štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju
ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­
ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­
sobnosti. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­
lektivno, u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. Zato bi potiskivanje, nametnuto
nužnošću, bilo istinska samonametnuta nužnost. Za razliku
od ove koncepcije, faktički razvoj u sadašnjem komunistič33
) K . Marx, K r i t i k a
1950, str. 21
G o t s k o g p r o g r a m a , izd. Kultura,
56
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­
acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­
goj fazi, pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam, uprkos re­
voluciji, javlja, još uvijek, kao kvantitativna promjena. Na­
stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada
u visoko racionaliziranoj, uvelike efikasnoj formi koja ima
sve izglede na uspjeh.
Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­
sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. No,
ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­
mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­
cije; sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. Tehnički pro­
gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te
liberalizacijom kontrola (ponovo, pod pretpostavkom da nu­
klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­
zvoj). Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­
duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­
rajući, u ovećoj mjeri, radne sate i povećavajući komfor. I sve
to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­
ma. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus
nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. Naprotiv, vjerovatnije je da će se
poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­
izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije, koju je
otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . š t o su oni koji vladaju sposob­
niji da pruže dobra konzumacije, to će stanovništvo biti
čvršće vezano za različite vladajuće birokracije.
Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene
u sovjetskom sistemu, izgleda, istosmjerne s tendencijama
razvijenog kapitalističkog društva, iz socijalističke baze pro­
izvodnje proizlaze odlučne razlike. Organizacija proizvodnog
procesa u sovjetskom sistemu, zacijelo, odvaja »neposredne
S4
) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može
uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m , str.
109. i dalje.
35)
»Economic
Problems
of
Socialism
in
the
U . S . S . R.« (1952), u : Leo Gruliow ed. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s ; New York: F. A. Praeger, 1953., str. 5, 11, Ι-ί.
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
57
proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­
izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­
stema. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke
odluke, poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­
volucije, a podržava se sve od tada. Pa, ipak, ono nije motor
samog proizvodnog procesa; ono nije ugrađeno u ovaj proces
kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­
vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Shodno to­
mu, vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa —
to jest, oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­
tucija društva.
To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­
tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije
i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem
»postepene promjene« 3 6 ) . Druga polovica istine je u tome
da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta
u kvalitativnu promjenu, u nestajanje Države, Partije, Pla­
na itd. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. Ukoliko bi ta
promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­
cionalizirani proizvodni proces), bila bi ograničena na poli­
tičku revoluciju. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju
u samoj bazi ljudske egzistencije, naime u dimenziji nužnog
rada, bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u
historiji. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­
ba bez obzira na radni učinak, sniženje radnog vremena na
minimum, univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi, no, ne i sadržaji
samoodređenja. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek
treba da bude djelo nametnutog upravljanja, njihovo konstitu­
iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. Zrelo i slobodno indu­
strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada, koja uklju­
čuje nejednakost funkcija. Na takvu nejednakost prinuđavaju
genuine društvene potrebe, tehnički zahtjevi, te fizičke i men­
talne razlike među ljudima. Pa ipak, izvršne i nadzorne
funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih
u nekom posebnom interesu. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid., str. 14. i d a l j e .
58
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
lucioni, već revolucionarni proces, čak i na osnovama potpu­
no nacionalizirane i planirane ekonomije.
Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički
sistem, u svojim postojećim formama, razviti (ili, radije da će
na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da
razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­
gumenti protiv ove pretpostavke. Apostrofira se moćan otpor
koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison
d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­
njem preduslova oslobođenja, naime, borba na život i smrt
s kapitalističkim svijetom.
Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­
skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. Međutim, to je u
visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­
dekvatan za analizu društvenog razvoja. Nije pitanje u tome
da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­
giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­
tativnu promjenu, već da li će ona biti sposobna da spriječi
zadobivanje takve razine. Da bi, pak, to učinila, morala
bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­
nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­
nosti, na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za
službu i za interese države i drugih postojećih institucija. I
ovdje je, izgleda, odlučan faktor globalna situacija koegzisten­
cije koja je postala, već dugo, čimbenik unutarnje situacije
dva suprotstavljena društva. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog
života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­
kracije.
Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju, ko­
je se često čuje, da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao
ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­
malja već, također, konstituirati »treću silu« koja treba da
izraste u relativno nezavisnu silu. Na osnovu prethodnog ra­
spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna
i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­
je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma?
Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja
što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
59
primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u
procesu industrijalizacije, — tj. zemlje u kojima industrija­
lizacija koegzistira s neuništivom pred- i antiindustrijskom
kulturom (Italija, Egipat).
Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­
vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti, efika­
snosti i tehnološkog racionaliteta. Drugim riječima, s ogrom­
nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u
radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Pogodu­
ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­
đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi
sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim
potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­
nak?
Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne
zbiva u vacuumu. Ona se događa u historijskoj situaciji u
kojoj društveni kapital, potreban prvobitnoj akumulaciji, mo­
ra biti dobiven, u velikoj mjeri, izvana, iz kapitalističkog ili
komunističkog bloka — ili od oba. štaviše, široko je raspro­
stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma
brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti
koji bi osigurao, u najmanju ruku, relativnu autonomiju u
konkurenciji s dva džina.
U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­
štava u industrijska mora napustiti, što je moguće brže, predtehnološke oblike. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su
najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­
dovoljene, gdje očajan životni standard traži, prije bilo čega
drugog, količine en masse, mehaniziranu i standardiziranu
masovnu proizvodnju i distribuciju. U istim tim zemljama
inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram
sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­
ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je
otpočela. Može li se, s dovoljno razloga, pretpostaviti da će,
pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­
stracije, dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­
mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči-
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
60
.
niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko
drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­
zu za genuinu demokraciju? Naprotiv, veći su izgledi da će
razvoj, nametnut tim zemljama, dovesti do perioda totalne
administracije, oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­
jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­
čkog razdoblja. Da sumiramo: zaostala područja će, vjerovatno, podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma,
ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije.
No, izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) .
Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­
lje naiđu na jak otpor autohtonih, tradicionalnih načina ži­
vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo
opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija, sama po sebi, mogla postati izvor pro­
gresa i industrijalizacije?
Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­
tiku koja bi, umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne
načine života i djelatnosti, ove proširila i poboljšala na nji­
hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne), koje su tradicionalne
forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života.
Društvena revolucija, agrarna reforma i reduciranje nata­
liteta bili bi preduslovi, no, ne bi označili industrijalizaci­
ju po uzoru razvijenih društava. Autohtoni progres izgle­
da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­
stva, ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja, još uvi­
jek dostatna za human život, a ne samo za opstanak. A gdje
to nisu, ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­
mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih
formi?
U tom slučaju, postat će predominantni uslovi koji ne
egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­
ma (i nikad nisu u njima postojali). — Naime, »neposredni
proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­
nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres, da ga procijene
37
) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta, naročito T e r r e s v i v a n t e s ; P a r i s , Pion, 1961.
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
61
i usmjere. Samoodređenje bi teklo iz osnove, rad neophodan
za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje
ljudskih potreba.
Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo
uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. Jedva se može
i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja
bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i
izgradila pretpostavke za novi razvoj, štaviše, autohtoni pro­
gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­
strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­
nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. Za sada ni­
šta ne indicira takvu promjenu.
Država prosperiteta
i
ratne
angažiranosti
Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene, ko­
je pruža politika tehnološkog racionaliteta, ovise ο mogućno­
stima države prosperiteta. Izgleda da je ta država u stanju
da podiže standard života kojim se upravlja. Ova sposobnost
je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u
kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­
postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega —
ovisi, u svom funkcioniranju, ο intenziviranom razvoju i eks­
panziji produktivnosti. U takvim uslovima opadanje slobode
i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. To je objektivan društveni proces utoliko što
su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­
ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa.
No, država prosperiteta je, uza svu svoju racionalnost,
država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat
sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­
na 3 8 ) ; (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­
stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka; (c) inteli­
gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira
mogućnosti samoodređenja.
Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što
38
) »Slobodnog« vremena, a ne »dokolice·- (leisure time) jer ona
prosperira u razvijenom industrijskom društvu, n o , neslobodna je uto­
liko što njome upravlja biznis i politika.
62
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE,
je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako
ne za pojedinca, ono za društvo kao cjelinu). Trgovačka pro
paganda, dobra reputacija, indoktriniranje, planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi, već elementi osnov­
nih proizvodnih troškova. Da bi bila efikasna, takva proiz­
vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu
racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih
otkrića i znanosti. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­
da, tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti,
gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­
strijskog društva. Porast produktivnosti rada, ne isključuju­
ći širenje raznolikosti proizvodnje, stvara uvećanje viška
proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je
taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­
stribuiran. Sve dok dominira ova konstelacija, ona reduci­
ra upotrebnu vrijednost slobode. Nema razloga da se insisti­
ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban
i čak »dobar«. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti, jednodimenzionalnog političkog ponašanja.
Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar
društva, pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­
no izvana.
Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­
riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Gubitak ekonomskih
i političkih sloboda, koje su realne tekovine prethodna dva
stoljeća, može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj
da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) .
Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima
i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju
sretni, zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­
gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje, ako
su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra, ko­
ja ih zadovoljavaju, takođe uključuju misli, osjećaje, aspi­
racije, zašto da oni žele da sami za sebe misle, osjećaju i
maštaju? Istina, materijalne i mentalne robe koje se nude
mogu biti loše, suvišne, ništavne — no duh i znanje ne go­
vore protiv zadovoljenja potreba.
39
) Pogledaj str. 22.
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
63
Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­
zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva, s obzirom na
svoje važenje, na postojanju upravo onih uslova koje je nad­
mašila država prosperiteta — naime, na nižem stupnju druš­
tvenog bogatstva i tehnologije. Odiozni aspekti ove kritike po­
kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva
i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne
odbrane.
Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta
služi, tako, zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje
prethodi državi prosperiteta. U najrazvijenijem stadiju kapi­
talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome
međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­
ziranje moći cjeline nad pojedincem. Pa ipak je za pojedin­
ca, kojim se upravlja, pluralistička administracija daleko bo­
lja od totalne. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv
neke druge; neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti
udar druge; moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno
zadobivanje balansa. Vladavina zakona, bez obzira koliko
ograničenog, još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego
vladavina iznad zakona ili bez njega.
No, s obzirom na predominantne tendencije, moramo
postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­
zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­
sko društvo je, odista, sistem kontrabalansirajućih snaga. Te
snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u
zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­
ciju, da se bore protiv povijesnih alternativa, da zapriječe
kvalitativnu promjenu. Snage u kontrabalansu ne uključuju
one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). One nastoje da
postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije, kako iz­
nutra tako i izvana; vanjska politika blokiranja prevladava­
nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­
nje politike.
40
) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­
cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«,
u Ε . S . Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y , Cam
bridge: Harvard University Press, 1959, str. 223, 235. i dalje.
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO
Stvarnost pluralizma postaje ideološka, varljiva. On vi­
še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju,
izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­
stavlja. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­
me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema.
Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu, i to ne na
osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane, već
na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno
društvo. Jer, neprijatelj je permanentan. On nije u izvanred­
nim situacijama, već u toku normalnog stanja stvari. On pri­
jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za
vrijeme rata). Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona
snaga.
Ni rast produktivnosti, kao ni visok životni stan­
dard ne ovise ο prijetnji izvana, ali ovisi njihovo iskorišta­
vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini
ili ne čini. On nije identičan s postojećim komunizmom ili
postojećim kapitalizmom — on je, u oba slučaja, sablast os­
lobođenja.
Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­
jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­
nalan pothvat. Kad su ljudi, prikladno stimulirani javnim i
privatnim autoritetima, spremni na živote totalne mobiliza­
cije, oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već,
također, radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­
ji i razonodi. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­
ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona, dvadeset miliona itd. Beznadno je dokazivati da civiliza­
cija, koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima, prok­
lamira svoj vlastiti kraj.
U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta
padaju unutar organizirane cjeline. Ublažava li konkurenci­
ja, ili intenzivira, na današnjem stupnju dirigiranog tržišta,
trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­
litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­
dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara, ili odgađa, zado­
voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve
mogućnosti alternativa istinske mogućnosti, tad suvremena
forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne
promjene i tako sprečava, a ne nagoni na »obrat« samood­
ređenja. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem
dominacije.
64
65
Skica države izobilja, ocrtane u prethodnim poglavlji­
ma, skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma
i socijalizma, sužanjstva i slobode, totalitarizma i sreće. Mo­
gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena
eksplozivnim snagama. Najmoćnija je, svakako, opasnost da
se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u
realizaciju: zastrašivanje služi, takođe, obeshrabrenju napo­
ra da se eliminira potreba zastrašivanja. U zbivanju su pri­
sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­
nje totalitarizma i srećnosti, manipuliranja i demokracije,
heteronomije i autonomije — ukratko, perpetuiranje unapri­
jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog
ponašanja, preduvjetovane i slobodne misli, korisnosti i
uvjerenja.
čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu
potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­
latora ekonomije. To jest, on kontinuirano povezuje realizi­
ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. Tako
je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­
sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost
da se ta borba intenzi vira; između progresivnog »ukidanja
rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. Ovaj kon­
flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­
ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­
ha, nezaposlenih i nezapošljivih, progonjenih obojenih ra­
sa, obitavalaca zatvora i mentalnih institucija.
Neprijatelji izvana, zaostalost i naslijeđe terora u suv­
remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću
obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma.
Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji
bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija —
a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne
sile, u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva-
66
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
tnih institucija. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine
Svjetske ekonomije — smrt države nacije, nacionalnog inte­
resa, nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim
savezima. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­
biliziran:
»Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da
nacionalizam i nadalje cvjeta. Ni naoružanje ni industrija dva­
desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju
svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­
ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja
u svjetskim razmjerima. No, na Istoku, kao ni na Zapadu,
kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. Ve­
like sile oblikuju svoja .carstva' ili popravljaju njihovu arhi­
tekturu ne prihvaćajući, pri tome, promjene u ekonomskom
i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili
onoj koaliciji«, i
»Izigrane od strane nacije i od klase, mase, koje strada­
ju, svugdje su uključene u okrutnost konflikta. Tu su njihovi
jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći.
Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­
ći jest defekt, zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­
stitucija i struktura, koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­
no odstraniti.« 4 1 )
Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­
na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je
sukob između progresa i politike, čovjeka i njegovih gospo­
dara postao totalan. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­
munizma, susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­
ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­
vatnih interesa stvaranja profita, koji koče takav razvoj. I
komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo
vlastite mogućnosti: spektakularan komfor, slobode, olakša­
nje životnih tegoba. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila
tako da se one jedva raspoznaju, i, u oba slučaja, razlog je,
u posljednjoj instanci, isti: borba protiv načina života koji
bi raščinio bazu za dominaciju.
41) François Perroux, loc. cit., vol. III, str. 631-632, 633.
3. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA
DESUBLIMACIJA
κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­
jenog industrijskog društva, na postignuće rasta tehnološke
produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­
de, prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni
kulture. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­
ke literature, te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­
zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­
cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. Ove elemente prevla­
dava, zapravo, proces desublimacije, predominantan u razvi­
jenim područjima suvremenog društva, i
Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­
govu višu kulturu. Cijenjenje autonomne ličnosti, humaniz­
ma, tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­
lih stupnjeva razvoja.Ono što se sad zbiva nije degenerira­
nje visoke kulture u masovnu kulturu, već opovrgavanje kul­
ture realitetom. Realitet nadilazi svoju kulturu, čovjek da­
nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture; on je
riješio mnoge nerješive probleme. No, on je i iznevjerio na­
du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­
še kulture. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti
s društvenom stvarnošću, a samo je privilegirana manjina
uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Uvijek
su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva; viša kul­
tura se uvijek prilagođavala, dok je stvarnost rijetko bila
uznemiravana njenim idealima i istinama.
Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­
ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­
zicionih, stranih i transcendirajućih elemenata više kulture
na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju
58
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
stvarnosti. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­
va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«, već
putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak,
putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja.
One, u stvari, služe kao elementi društvene kohezije.
Veličina slobodne literature i umjetnosti, ideali humanizma,
radosti i tuge pojedinca, ispunjenje ličnosti jesu značajne
stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. One teško optu­
žuju sadašnje oblike komunizma, a svakodnevno se prodaju
i njima se upravlja. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. Upravo kao što ljudi znaju, ili
osjećaju, da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­
ti istinite ili prave, a ipak ih slušaju i čitaju, i čak se pušta­
ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­
jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. Kad
sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­
jetno slijevaju umjetnost, politiku, religiju i filozofiju s ko­
mercijalnim oglasima, ona dovode domene kulture na nji­
hov zajednički nazivnik — na formu robe. Muzika duše je
takođe muzika trgovine. Uvažava se prometna, a ne istinska
vrijednost. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­
me se povinjava svaka strana joj racionalnost.
Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­
đe i političari u kampanjama, na filmskim platnima, radiju
i pozornicama, one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju
značenje samo u kontekstu propagande, biznisa, discipline i
relaksacije. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere
prevladavanja ideala. On je spušten iz sublimirane domene
duše ili duha, odnosno čovjekove intime, i preveden u operacionalne termine i probleme. Tu su progresivni elementi
masovne kulture. Njihova perverzija indicira činjenicu da je
razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve
više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova
života bili predstavljeni, idealizirani i optuženi. Viša kultura
postaje dio materijalne kulture. U toj transformaciji ona gubi
veći dio svoje istine.
Viša kultura Zapada — čije moralne, estetičke i inte­
lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla-
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
69
rira — bila je predtehnološka kultura, kako u funkcional­
nom tako i u kronološkom smislu. Njeno važenje je proizla­
zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može
vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim
društvom, štaviše, ta kultura je ostala velikim dijelom feu­
dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke
od njenih najtrajnijih formulacija. Ona je bila feudalna ne
samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine, ne
samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima
ćemo raspravljati nešto kasnije) već, takođe, zbog toga što
su njena autentična djela izražavala svjesnu, metodičku ali­
jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula.
Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu —
i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi
(kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća, u Goetheovom Wilhelmu Meistern, u engleskom romanu devetnaestog
stoljeća, u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­
njen, razbijen, opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja
je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa, optuži­
vala ga je i negirala. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­
tirana religioznim, spiritualnim, moralnim herojima (koji su
često podržavali postojeći poredak), već više takvim izopće­
nim likovima kao što su umjetnik, prostitutka, brakolomnica, veliki kriminalac i vagabund, ratnik, pjesnik bundžija,
đavo, luda — onima koji ne zarađuju za življenje, u najma­
nju ruku — ne na regularan i normalan način.
No, ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­
strijskog društva; oni preživljuju bitno transformirani. Vamp,
nacionalni heroj, bitnik, neurotična kućanica, gangster, star,
idealizirani magnat imaju sasvim različitu, i čak suprotnu
funkciju od svojih kulturnih prethodnika. Oni više nisu li­
kovi drugog načina života, već ćudljivosti, ili tipovi istog ži­
vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­
tojećeg poretka.
Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao
predtehnološki svijet, svijet dobre savjesti ο nejednakosti i
mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska
nesreća. No, ipak, bio je to svijet u kome priroda i čovjek
70
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Svojim ko­
deksom formi i manira, stilom i vokabularom pripadne joj
literature i filozofije, ta prošla kultura je izražavala sadržaj
svijeta u kome su doline i šume, sela i krčme, plemići
i kmetovi, saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. U
stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji
lutaju ili se voze u kočijama, onih koji imaju vremena i za­
dovoljstvo da misle, kontempliraju, osjećaju i pripovijedaju.
To je zastarjela i prevladana kultura, a može se vra­
titi samo u snovima i djetinjim regresijama. No, ta kultu­
ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike, izgleda, nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­
mulanse; oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­
ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa.
Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­
lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju
tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju.
Za razliku od Marxova koncepta, koji označava čov­
jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom
društvu, umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija
otuđene egzistencije — »viša razina«, ili posredovana alijena­
cija. Konflikt sa svijetom progresa, negiranje poretka biz­
nisa, antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­
nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka
niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. »Romantičan« je izraz prezri­
vog omaložavanja, olako primijenjen na diskreditirajuće avan­
gardne pozicije. Isto tako, izraz »dekadentan« daleko češće
diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru
negoli stvarne činioce raspada. Tradicionalne slike umjet­
ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj
estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. Ta
inkompatibilnost je znamen njihove istine. Ono na što one
prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje
ga obuzdava. Ta ocrtavanja, u njihovoj oslobodilačkoj i sub­
verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­
kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
71
našeg vijeka. Njihov smjer i pripadnost, te dimenziju koju
razotkrivaju, mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­
ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša, duh, srce; la
recherche de l'absolu, Les Fleurs du mal, la femme-enfant;
the Kingdom by the Sea; Le Bateau ivre i Long-legged Bait;
Feme i Heimat; no, takođe demon rum, demon mašina i de­
mon novac; Don Juan i Romeo, Master Builder i When We
Dead Awake.
Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju
izgubljenoj dimenziji. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. Neke od njih
pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­
prednijim djelima. Obezvažena je njihova subverzivna snaga,
njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. Transformira­
jući se, one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu.
Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće
rasprostranjena dobra i servisi. Da li je njihova masovna rep­
rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu, naime
porast razumijevanja i cijenjenja, demokratizacija kulture?
Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće
bila dopuštena) kao »viši« poredak, koji ne bi trebalo da ome­
ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Ono što se promi­
jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i
njihovih istina. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­
jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke
sadržaje. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam
baš u pluralizmu koji harmonizira, pa naj kontradiktorni ja
djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti.
Prije ovog izmirenja, umjetnost je bila bitno alijena­
cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna
svijest podijeljenog svijeta, poražene mogućnosti, neispunje­
ne nade i iznevjerena obećanja. Ona je bila racionalna, spo
znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i
odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Njezina istina je bila
u probuđenim iluzijama, u insistiranju na kreiranju svijeta
u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan
prepoznavanjem. To je čudo chef-d'oeuvre; to je tragedija
podnošena do kraja, a kraj tragedije je — nemogućnost njena
rješenja. Živjeti svoju ljubav i mržnju, živjeti ono što netko
72
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
jest znači poraz, rezignaciju i smrt. Zlodjela društva, pakao
koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­
čke snage.
Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­
na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti
djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. U for­
mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­
menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. Tako on
govori istinu ο sebi; njegov jezik prestaje biti jezik varke,
ignorancije i prepuštanja. Umjetničko kazivanje naziva fakte
njihovim imenom i njihova vladavina se ruši; ono potko­
pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i
lažno. No, umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć
negiranja. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo
dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­
redak.
Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako
tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da
je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­
državao vizije ove heroine, ili, ona je čitala priče koje su
sadržavale te vizije. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije
bilo psihoanalitičara. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu
ne bi bio u stanju da je izliječi. Ona bi ga bila odbila kao
dio poretka Yonvillea, koji ju je uništio. Njena priča je »tra­
gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala, sek­
sualni moral još neliberaliziran, a psihologija još neinstitucionalizirana. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je
njen problem tako što ga je obuzdalo. Zacijelo bi bilo bes­
misleno reći da je njena tragedija, ili tragedija Romea i Ju­
lije, riješena modernom demokracijom. No, isto tako bi bes­
misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. Razvoj tehno­
loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već
i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest, on tendira
obezvaživanju ne samo određenih »stilova«, već, također, sa­
me supstancije umjetnosti.
Bez sumnje, alijenacija nije jedina karakteristika um­
jetnosti. Analiza, a čak i naznačavanje tog problema jest iz­
van okvira ovog djela, no, možemo pružiti neke sugestije u
cilju pojašnjenja. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
73
javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. Egipat­
ska, grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri; obično se
navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane
umjetnosti. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i
dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­
sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji, ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost.
Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti
kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi, između duševnog zdravlja i neuroze, već razlika između umjetničke i
društvene zbilje. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­
nosti je rascjep od društvenog realiteta, iracionalno ili racio­
nalno suprotstavljanje; ona je otuđena takođe od same pub­
like kojoj se obraća. Bez obzira koliko su hram i katedrala
bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih, oni su
ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­
dnevnog života roba, seljaka i obrtnika — a, možda, čak
spram svakodnevnog života njihovih gospodara.
Bilo da je to ritualizirano ili ne, umjetnost sadrži racionalitet negacije. U svojim naprednim pozicijama, ona je
veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. Sačinjeni
modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju, pjevaju, ogla­
šavaju i govore jesu modi opovrgavanja, slamanja i krei­
ranja nanovo njihove faktične egzistencije. No, ti modi ne­
gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su
vezani. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od
sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju,
ostaje on, sa svom svojom istinom, privilegija i iluzija.
Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji, umjetnost
nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće.
»Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­
titi ritual i stil. Salon, koncert, opera, kazalište oblikovani
su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­
liteta. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­
čanost; oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo.
Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj
bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­
vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. Njegovim
i
.
;
,
«
74
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje; »druga
dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja.
I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo, pa
cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. Ona tako postaju komerci­
jalna dobra — prodaju se, pružaju udobnost i uzbuđenje.
Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­
vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove
muzike čak i u kuhinje, protiv Platona i Hegela, Schelleya i
Baudelairea, Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke
potrošnje. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­
sici napustili mauzolej i da su oživjeli, da su ljudi baš utoli­
ko obrazovaniji. Istina, no, oživljujući kao klasici, oni žive
drugačije nego što su sami; lišeni su svoje antagonističke sna­
ge, osuđenja, koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Ta­
ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela.
Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo, sad ta
kontradikcija iščezava.
Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno; ono za­
sniva jednakost u kulturi, a očuvava dominaciju. Društvo
eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­
ture skupa s njenim sadržajem. To da su transcendirajuće
istine umjetnosti, estetika života i misao bili pristupačni sa­
mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog
društva. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima, op­
ćim školovanjem, long-play pločama i ukidanjem svečane od­
jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi
su izražavale nepravdu slobode, suprotnost između ideolo­
gije i stvarnost, odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­
terijalne. No, one su, takođe, osigurale zaštićenu domenu u
kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­
nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo.
Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­
stavljanje i optužba. Još uvijek postoje tekst i ton, ali je po­
korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega, džepna iz­
danja, opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
75
ten 2 ) . Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao
i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima
se prikazuje. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi.
Bez sumnje je nova arhitektura bolja, tj. ljepša i praktičnija
od čudovišta viktorijanske ere. No, ona je i »integriranija«
— kulturni centar urasta u trgovinski centar, centar mjesne
vlasti ili u sjedište vlade. Dominacija ima vlastitu estetiku, a
demokratska dominacija demokratsku estetiku. Dobro je da
sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim
prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo
stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. Pa ipak, u
tom emitiranju, ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture
koja prepravlja njihov sadržaj.
Skupa s drugim modima negacije, umjetnička alije­
nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. Kad
je sagledana kao učinak tehničkog progresa, promjena razot­
kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. Suvremeni
stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka
i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­
hovu realizaciju. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke
koncepcije gube svoju moć.
Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­
uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode, ο uskim
granicama organizacije i manipulacije, ο »nerastvorljivoj sr­
ži« koja se opirala integraciji. U potpuno razvijenom indu­
strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­
nološki racionalitet. Bez sumnje, fizička transformacija svi­
jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola, sli­
ka, ideja. Očito, kad gradovi, i magistrale, i nacionalni par­
kovi niču na negdašnjim selima, dolinama i šumama, kad
motorni čamci jure po jezerima, a avioni paraju nebo — tad
ova područja, kao područja suprotstavijenog, gube karakter
kvalitativno drugačije stvarnosti.
Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­
frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora
2
) Stefan George, u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu.
Pogledaj : Th. W. Adorno, P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k ,
J. C. B. Mohr, Tübingen, 1949, str. 19. i dalje.
76
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
XIX
imati medijum komunikacije. Borba za taj medijum ili, pre­
ciznije, borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu
jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da
se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu
komunikativnom.
Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­
pora. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog
pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­
vremeni svijet u teatru« — to jest, predstaviti ga tako da
gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. Brecht
odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­
mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 )
— kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. To je dok­
trina koju treba naučiti, razumjeti i slijediti u igri. No, tea­
tar jest, i treba da bude, razonoda, zadovoljstvo. Pa, ipak,
zabava i učenje nisu suprotnosti; zabavljanje može biti naj­
efikasniji mod učenja. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­
ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­
meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela, te
kako može biti promijenjen. Potrebni su distanca i refleksija,
a ne emfaza i osjećanje. Efekat otuđivanja (Verfremdung­
seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može
biti raspoznat kao ono što jest. »Stvari svakodnevnog života
su izdignute iz sfere samoevidentnog . . ,«4) »Ono što je .pri­
rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. Samo tako se mogu
razotkriti zakoni uzroka i učinka.« 5 )
»Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. To je vla­
stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma
— pokušaj da se spase racionalitet negativnog. U tom pokuša­
ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­
nim aktivistom. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­
sti poetskog jezika negaciji. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­
6
mais que de choses absentes« ). Oni govore o onom što, iako
3
) Bertolt Brecht, S c h r i f t e n z u m T h e a t e r , Berlin i
Frankfurt, Suhrkamp, 1957, str. 7, 9.
4
) Ibidem, str. 76.
5
) Ibidem, str. 63.
6
) Paul Valéry, »Poésie et Pensée Abstraite«, u O e u v r e s ;
édition de la Pléiade, Paris, Gallimard, 1957, vol. I, str. 1324.
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
77
odsutno, proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­
nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­
kao, ni dobro ni zlo, već jednostavno »le bonheur«. Tako po­
etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko, što je vidljivo,
opipljivo, čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne
vidi, ne dodiruje, ne čuje.
Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno, poetski jezik je jezik spoznaje — no, spoznaje koja
narušava pozitivno. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija
ispunjava veliki zadatak misli:
»napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne
egzistira.« 7 )
Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima
koje jesu. Štaviše, to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­
stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ).
U ovom izražavanju drugačijeg reda, koji je transcendencija unutar jednog svijeta, poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). No, totalna mo­
bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je
koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­
ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­
guće. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­
mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim
jezikom, da se komunicira negativno — prestala je biti op­
sesija. Ona se materijalizirala.
Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­
lom s komuniciranjem. S Rimbaudom, a zatim s dadaizmom
i nadrealizmom, književnost odbacuje upravo strukturu rasu­
đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički
i obični jezik. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­
com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije
zbilje mogle sresti, komunicirati, te biti dovedene u vezu. To
sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­
7
Ibidem, str. 1333.
Ibidem, str. 1327. (u odnosu na jezik muzike)
9
) Pogledaj poglavlje VII knjige.
10
) Pogledaj poglavlje V ove knjige.
8)
78
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
eziji i najnižoj prozi. Zatim je moderna poezija »razorila je­
zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11).
Riječ odbija sjedinjenje, pravilo smisla rečenice. Ona
razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­
staje »apsolutni objekat«, označuje nesnosni univerzum koji
sam sebe poražuje — diskontinuum. Ovo narušavanje ling­
vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi:
»Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­
kata zato što imaju samo faktične veze. Nitko za njih
ne izabire privilegirano značenje, upotrebu ili služenje. Nitko
ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju,
što će reći, u posljednjoj analizi, nježnost . . . Taj svijet
riječi bez veze, naoružan silom svoje eksplozivne moći, . . .
te poetske riječi isključuju ljude. Nema poetskog humaniz­
ma u, modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora, što
znači da povezuje čovjeka, ne s drugim čovjekom, već s najnehumanijim slikama prirode, neba, pakla, svetosti, djetinjstva,
ludosti, čiste materije itd.« 1 2 ).
Tradicionalna umjetnička materija (slike, harmonije,
boje) javlja se ponovo samo kao »citati«, rezidijumi prošlog
značenja u kontekstu odbijanja. Tako nadrealističke slike —
— »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom, dok
je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da
ona nije gotova ,da njezin racionalitet ostaje iracionalan. Nad­
realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku; izopačenja
pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. Posredstvom
njih spašava nadrealizam zastarjelo, album idiosinkrazija iz
kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu
vlastitom tehniciranom svijetu.« 13 )
Ili, djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­
heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more;
melodija i slatki dom; lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara
u politički ferment. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11
) Roland Barthes, L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e , Paris, Editions
du Sevil, 1953, str. 72 (potcrtao H. M.)
12
) Ibidem, str. 73. i dalje.
l3
) Theodor W. Adorno, N o t e n z u r L i t e r a t u r , BerlinFrankfurt, Suhrkamp, 1958, str. 160.
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
79
jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über
Soho, Geliebter?« »Jedoch eines Tages, und der Tag war blau«.
»Zuerst war es immer Sonntag«. »Und ein Schiff mit acht
Segeln«. »Alter Bilbao Mond, Da wo noch Liebe lohnt«) — a
pjesma je ο okrutnosti, lakomosti, eksploataciji, prevari i laži.
Razočarana pjesma njihove izigranosti, no oni uče (ili su na­
učili) uzroke tomu, a samo učenjem uzroka (i kako da se
bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna.
Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­
ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. Mo­
derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju:
oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi
dobre volje. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje;
ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­
gava odbijanje. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja
prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine.
Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle
likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­
kodnevnu realnost. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija
i romansa, prototipovi snova i briga, postale podatljive teh­
ničkom rješenju i raščinjenju. Psihijatar pazi na Don Juane,
Rome, Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­
či. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. Teško da je
pogodno za dramu, koja dopire dalje od oglasa 1 4 ), njihovo po­
javljivanje na televiziji, na konferencijama za štampu, u par­
lamentu, pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­
jama, dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire
drame.
Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­
ma za nehumanost i nepravdu, no ona je nevidljiva u svom
vitalnom centru. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi
mogle biti razumno raspravljene, analizirane i izglasane.
Usamljenost, taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv
i preko društva, — postaje tehnički nemoguća. Logička i lin14
) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može
prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih«
zemalja.
80
ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi
iluzorni. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i
tanje ο značenju riječi, a postojeći univerzum rasuđivanja i
ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­
govor.
To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­
gom svog aparata blokira svaki izbjeg. U svom odnosu spram
realiteta svakodnevnog života, kultura prošlosti je bila i opo­
zicija i ukras, i povik i rezignacija. Ona je bila takođe i jav­
ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. Takvo odbi­
janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja, iz­
gleda, pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje.
Pokorenje i objedinjenje suprotnosti, što nalazi svoje ideolo­
ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu, zbiva
se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. To je ta­
kođe osnova zamašne desublimacije.
Umjetnička alijenacija je sublimacija. Ona kreira slike
situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­
liteta, no koje, budući da su umjetničke vizije, postaju snoš­
ljive, čak odgojne i korisne. Sad su te vizije obezvažene. Nji­
hovo inkorporiranje u kuhinju, ured, dućan, komercijalno
širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija, nadomještanje posredovanog zadovoljenja
neposrednim. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­
cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego
ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­
đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­
ziju i zadovoljstvo.
Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­
teta; seksualnost je oslobođena (ili, preciznije, liberalizirana)
u društveno konstruktivne forme. Ovaj pojam implicira da
15
postoje represivni modi desublimacije ), u poređenju s ko­
jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja,
slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. Tako
se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u
seksualnoj sferi. I ona je, kao i desublimacija kulture, na
15
) Pogledaj moju knjigu
pogllavlje X.
Eros
i
civilizacija,
naročito
81
djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­
nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju.
Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će, vjcrovatno, najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u
društvenoj upotrebi energije instinkata.
Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­
nizme, i s njima, radno vrijeme (tj. neradostan, nužan rad) i
nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. Mehani­
zacija je također »prištedjela« libido, energiju instinkta života
— to jest, isključila ju je iz prethodnih realizacija. To je jezgro
istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­
nika, ili obrtnika lutalice, proizvodnje na tekućoj vrpci i
obrta, grada i velegrada, tvornički proizvedenog kruha i
domaćeg kruha, jedrilice i motornog čamca, itd. Istina, taj
romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom, teš­
kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo
i radost. Pa, ipak, postao je »krajolik«, medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji.
S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom
progresa), deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti
i pasivnosti. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je
čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­
tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida, reduci­
ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ).
Na primjer, uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­
mobilu, ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­
hattan ulici. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­
luje, poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je
proces nerepresivne sublimacije. Za razliku od toga, izgleda
da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje
libida. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16
) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim
djelima: seksualnost kao specijaliziran«, parcijalan nagon; Eros je
nagon cijelog organizma.
82
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
nja, libido postaje manje »polimorfan«, manje sposoban za
erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta, pa je ovaj in­
tenziviran.
Tako se umanjuje erotska, a intenzivira seksualna ener­
gija, tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Ona
također umanjuje potrebu za sublimacijom. Izgleda da je u
mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za
čime se čezne i onog što je dozvoljeno, pa princip realiteta
ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih
potreba. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više, čini
se, ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu
koji nije bitno neprijateljski.
Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano
prihvaća kao ponuđeno. Veća sloboda djeluje u prilog sta­
tus quoa opće represije, a ne protiv njega, utoliko što ne
uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba, već, na­
protiv, njihovo kontrahiranje. To je »institucionalizirana desublimacija«. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne
ličnosti našeg vremena.
često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­
cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­
rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor
društvenog ponašanja. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja
seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim
odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. To je
jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Ono
je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada,
dostupnošću jeftine, privlačne odjeće, kozmetike i fizičke hi­
gijene, zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd.
Seksualno privlačne činovnice i prodavačice, muška ljepota
pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe,
a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­
ljeva, prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje
istaknutih redova u zajednici biznisa.
Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj
trend. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­
sredstvom ogromnih staklenih prozora; u unutrašnjem ure­
đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih
pregrada. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku-
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
83
ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije
odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­
va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa.
Ovo podruštvljavanje nije suprotno, već komplementar­
no deerotizaciji okolice. Seks je integriran u radne i javne
odnose, pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­
voljenju. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju
sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu
proizvodnje i razmjene roba. Bez obzira na to koliko je kon­
trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i
do znanstvenog ovladavanja libidom), bez obzira na to u
kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status
quou — ona zadovoljava i pojedinca, objekt organizacije, ta­
ko što ga raduje motorni čamac, upotrebljavanje motorne
kosilice trave i brza vožnja automobila.
U mobilizaciji libida i upravljanju njime je, velikim
dijelom, razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim, od­
sustvu terora, predodređenoj harmoniji između individualnih
potreba i društveno traženih želja, ciljeva i aspiracija. Dakle,
i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji, tako
karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. Zadovo­
ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­
testa.
Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­
nih zadovoljenja. No, posredstvom tog zadovoljenja reduci­
ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. Zadovoljstvo harmonizi­
rano s postojećim rezultira podređivanjem.
Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije, sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­
sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­
bođenjem. Zacijelo, moć društva ojačava sublimaciju; no,
nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. Isto
tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere, zadovo­
ljenja instinkata, ali ih, također, i krši.
Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću,
Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re-
84
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u
njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­
voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva,
ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog
društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja.
Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­
nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­
među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta,
odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim
kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna
snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se.
Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­
macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­
skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­
ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa
instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što
pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna
svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha,
frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­
laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj,
ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način
života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod
srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije
društvenog poretka. Konflikti nesrecnog individuuma su sad
daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­
lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i
Thanatosa.
Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­
mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje
način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­
la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena
erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao
što su Racineova Fedra, Geotheov Vahîverwandschaften, Les
Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­
alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-
JEDNODIMENZIONALNO
DRUSTVO
85
dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­
promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena
Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili
sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu
dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje
van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­
bija i razara.
Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu
u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana, u Tram­
vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­
ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­
načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva
u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva
sigurno je divlje i nedecentno, muževno i sladokusno, sasvim
nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno.
Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil,
jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih
snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­
stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­
noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­
zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­
nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­
će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­
atacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­
sualnost nije iznimka.
Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao
mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­
sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ
fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­
ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema
Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo
slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno
dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje
parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­
značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi
ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­
limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-
84
ČOVJEK
JEDNE
DIMENZIJE
gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u
njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­
voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva,
ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog
društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja.
Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­
nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­
među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta,
odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim
kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna
snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se.
Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­
macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­
skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­
ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa
instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što
pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna
svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha,
frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­
laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj,
ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način
života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod
srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije
društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad
daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­
lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i
Thanatosa.
Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­
mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje
način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­
la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena
erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao
što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les
Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­
alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
85
dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­
promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena
Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili
sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu
dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje
van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­
bija i razara.
Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu
u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­
vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­
ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­
načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva
u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva
sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim
nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno.
Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil,
jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih
snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­
stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­
noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­
zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­
nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­
će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­
sualnost nije iznimka.
Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao
mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­
sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο
fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­
ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema
Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo
slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno
dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje
parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­
značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi
ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­
limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-
86
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­
štvu.
Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­
di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­
gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to
suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­
gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio
mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više
služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog
sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva,
čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­
nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja
i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­
sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena.
Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj
analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja
hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­
nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava,
također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i
da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­
štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova.
Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz
bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin
kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju.
Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao
aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­
menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni
politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­
sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­
fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­
tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji
tehnološkog ratia.
Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da
postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su
usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­
ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­
cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
87
preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari.
U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan
čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi,
i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­
jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su
bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih
naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­
nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­
centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­
normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­
manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da
ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­
živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­
bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom
kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­
zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­
litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba
slučaja služi politici dominacije.
»Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno
monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika
i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje
smo gurani svaki dan.« 1 7 )
Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­
ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti
opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­
nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za
duševno oboljele sređuje uznemirenja.
17
) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956.
prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t ,
4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959
(RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u
okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska
i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe,
prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni
principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­
ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i
strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­
panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku,
klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1.
pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili
zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­
vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere
jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­
greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND
pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG
dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki
simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli
(ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na
toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­
gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu
postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«.
to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene,
tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi
dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.)
Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih.
Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­
džetom obrane . . .
Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a,
»dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta«
i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­
živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U
svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«,
koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­
rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi
neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu
značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on
»oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­
nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač
i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode —
do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­
njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­
tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna
stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni
smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj
situaciji je iznad dohvata RAND-a.
Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju
krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju,
nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­
ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­
vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­
djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­
jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se
identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji
cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo
— oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­
stane to identificiranje, kad nestanu.
88
Igranje igre
Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­
mijevanje je »u iskustvu«.
Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela
RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u
Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim
će predstavljati slična pomiješana grupa.
Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri
i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­
načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki
tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke,
koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu
svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­
tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­
sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi
bila istražena široka skala strateških mogućnosti.)
U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže
sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —
89
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
91
panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­
stanja«; »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 )
Jezik
4. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA
»U sadašnjem stanju historije svaki politički na­
pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka,
upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti
samo paraliteraturu, koja se više ne usudi reći svoje
ime.«
Roland
Barthes
Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna
i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­
zam, jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno
ponašanje. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da
je bez presedana. Podržava društvo koje je reduciralo — a
u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­
padne ranijim, primitivnijim stupnjevima, društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. Rata
uništenja još nije bilo, a nacistički koncentracioni logori su
likvidirani. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Tortura je
ponovo uvedena kao normalna stvar, no, u kolonijalnom
ratu, koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. A
tamo se prakticira mirne savjesti, jer rat je rat. Nadalje,
taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­
lje. Inače vlada mir.
Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­
no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. Asimi­
lirajući sve čega se dotakne, apsobirajući opoziciju, igraju­
ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­
je kulture. Isto tako, razaranje sredstava i porast rasi-
totalnog
upravljanja
Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad
nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­
cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih.
Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome
se izražava jednodimenzionalno ponašanje. Njegov jezik svje­
doči ο identifikaciji i unificiranju, ο sistematskom stvaranju
pozitivnog mišljenja i djelovanja, ο sinhroniziranom napadu
na transcendentne, kritičke pojmove. U predominantnim na­
činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih,
dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili
društvenih »navika mišljenja«.
U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­
zavanja napetosti između pojave i realiteta, fakta i činioca,
supstancije i atributa. Elementi autonomnosti, oktrivanja, de­
monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem, po­
tvrđivanjem i imitacijom. Magični, autoritarni i ritualni ele­
menti prožimaju govor i jezik. Rasuđivanje je lišeno posre­
dovanja, koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog
procjenjivanja. Pojmovi koji proniču činjenice, i time ih transcendiraju, gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­
vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice, istine i
postojeće istine, esencije i egzistencije, stvari i njene funkci­
je.
Ova identificiranja, koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ), ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u
društvenom ponašanju. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­
že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­
tanja govora. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. Društvo iz­
ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu, no,
1
) J o h n K . Galbraith, A m e r i c a n
Houghton Mifflin, 195fi, str %.
2
) Pogledaj str. 30.
Capitalism;
Boston.
ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE
92
ne bez opozicije. Upada u oči popularni jezik svojim prko­
snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor
bili tako kreativni. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­
man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost
nasuprot postojećim silama, kao da će odbijanje i revolt,
savladani u političkoj sferi, izbiti u vokabularu koji naziva
stvari njihovim imenom: »headshrinker«, i »egghead«, »boob
tube«, »think tank«, »beat it« i »dig it«, te »gone, man, go­
ne«.*
No, drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i
službenici egzekutive, vlade i mašine, kontrolori i menedžeri,
eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke
(koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). Izgle­
da da zasada ovima pripada posljednja riječ. To je riječ koja
zapovijeda i organizira, nagovara ljude da rade, kupuju i
prihvaćaju. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­
čka kreacija. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice
skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost,
»prostora« između dijelova rečenice. Ova lingvistička forma
ide na uštrb razvijanja značenja. Pokušat ću u ovom poglavlju
da ilustriram taj stil.
Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­
nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­
tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim,
istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­
stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da
se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). Ovo je tehnološko rezonira­
5
nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ).
3
) Pogledaj str. 31.
) Stanley Gerr, »Language and Science«, P h i l o s o p h y o f
S c i e n c e , April 1942, str. 156.
5
) Ibidem
*) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­
vu) izraz je za psihijatra; »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac;
»boob tube« (budalasta cijev) televizija; »think tank« (kanta za mo­
zak) mozak; »beat it« znači: gubi se, »dig it« — shvaćati, »gone man
gone« — u transu, ekstreman. Op. prev.
4
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
93
Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog
jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­
litički biheviorizam. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi
tendiraju koincidiranju, ili preciznije, riječi sve više apsorbi­
raju pojmove. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­
liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi,
a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­
đeno s publicistikom, tj. standardizirano (reakcija). Riječ po­
staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem; komu­
nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja.
Bez sumnje, svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne
zahtijevaju razvijanje njihova značenja. To su termini koji iz­
riču predmete i oruđa svakodnevnog života, vidljivu prirodu,
vitalne potrebe i htijenja. Ovi izrazi su opće razumljivi tako
da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili
operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni.
Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari
i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta.
Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što
ima političku konotaciju. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­
ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni)
način funkcioniranja, takođe, određuje i »zatvara« značenje
stvari isključujući druge načine funkcioniranja. Imenica vla­
da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica
postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­
monstriranje, kvalificiranje, negiranje svoga kodificiranog i
deklariranog značenja.
U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­
đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­
lificiraju. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­
la. Konstantno ulivane u svijest primaoca, one rezultiraju
njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom.
Već sam se osvrnuo na hipoteze, kao propozicijske for­
me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju
važenje 6 ). Takve imenice kao što su »sloboda«, »jednakost«,
»demokracija« i »mir« impliciraju, analitički, određen niz at») Pogledaj str. 32,
94
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica
izgovorena ili napisana. Na Zapadu je analitička predikacija s
terminima slobodno preduzimanje, inicijativa, izbori, indivi­
duum; na Istoku, terminima radnici i seljaci, izgradnja ko­
munizma i socijalizma; ukidanje neprijateljskih klasa. Na
obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko
zatvorene analitičke strukture neispravno, ili je propaganda,
iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­
nja veoma različiti. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja
jezik se kreće u sinonimima i tautologijama; u stvari, nikad
ne ide ka kvalitativnoj razlici. Analitička struktura odvaja
imenicu, po kojoj se ravnaju druge riječi, od onih njezinih
sadržaja koji bi obezvažili, ili, u najmanju ruku, omeli prih­
vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­
nja. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­
cije.
Tako je određenjem tih poj om va, zatvorenim termini­
ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja,
zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­
bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­
metnuta nejednakost. Rezultat je poznati orwellianski jezik
(»mir je rat« i »rat je mir« itd.), koji je, bez sumnje, samo
jezik terorističkog totalitarizma. Ništa manje nije orwellian­
ski kad kontradikcija nije eksplicitna, već kad je uključena
u imenicu. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi
za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«, a des­
potska vlada »demokratska«, te falsificirani izbori »slobod­
ni«. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo
prije Orwella.
Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i
privatno mnijenje, prikrivanje njihova monstruozna sadržaja.
Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva
nad protivurječnostima sadržanim u njemu; one se reprodu­
ciraju bez pucanja društvenog sistema. Otvorena, bučna kon­
tradikcija je postala shema govora i publiciteta. Sintaksa kra­
tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­
ste i udomaćene strukture. Pokušat ću da pokažem da su »čista
bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne
kreacije normalnog stila. Nekad smatrana glavnim logičnim
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
95
prestupom, kontradikcija sad postaje princip logike manipu­
liranja — realistička karikatura dijalektike. Logika je to dru­
štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se
igra destrukcijom, društva s tehnološkim ovladavanjem du­
hom i materijom.
Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­
sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­
zornost. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života
koje su ranije bile antagonističke, a ovo jedinjenje se izraža­
va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­
ra koji se sukobljuju. Veliki dio javno govorene i štampane
riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­
nje nadrealistički. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju
projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­
aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­
ciju da su »radnik«, »projektil« i »harmonija« nepomirljive
protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u
stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. No, i
logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je
cijena nuklearne podmornice naoružane
projektilima
120,000.000 dolara i da je model skloništa po 1.000 dolara
opremljen tepisima, scrabbleom* i TV aparatima. Važenje
nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da
biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja
nije bio tako dobar), već u tome što on proizvodi neposred­
no identificiranje posebnih i općih interesa, biznisa i nacio­
nalne moći, prosperiteta i potencijalnog uništenja. U kazali­
šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora,
Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. Ova
najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­
skoj formi nego što je ona obično dopuštena.
Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni
i politički stil, jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7
)
)
9
)
*)
8
N e w Y o r k T i m e s , Decembar 1 , 1960.
Ibidem, Novembar 2, 1960.
Ibidem, Novembar 7, 1960.
Društvena igra — op. prev.
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i
odbijanja. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ
kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je
mir zapravo ivica rata, da fundamentalna oružja nose ozna­
ke svojih cijena (u kojima je, dakako, sadržan i profit), da
sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. Manife­
stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu, ovo
rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­
su na njegovom vlastitom stanovištu. Svojom sposobnošću
da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža
mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom
uniformnošću. No, ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­
nom karakteru tog jedinstva. To je jezik konstrukcija ko­
je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje, bloki­
ran razvoj sadržaja, primanje onog što se nudi u formi u
kojoj je servirano.
Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­
rifikacije« I 0 ) , konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­
ru trgovanja i prilično su ozbiljne. Određenja poprimaju for­
mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. Predikacija postaje recept, sva komunikacija ima
hipnotički karakter. Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­
činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. Ova je u ne­
posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa,
naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­
sferi kuhinje, spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak.
96
Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­
ja. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­
mulom koja, beskonačno ponavljana, fiksira značenje u svi­
jesti primaoca. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće
istinskim) eksplikacijama imenice. Kasnije ćemo ispitati dru­
ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter
jezika. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­
takse što odsijeca razvoj značenja, a stvara fiksirana obličja
koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. Dobro
je to poznata tehnika industrijske propagande, gdje se takav
jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­
ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da
se prodaju ljudi i robe. Govorni i pisani jezik je grupiran
oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­
duju tipificiranje. Bilo da se govori ο »slobodi«, »miru«, ili
»simpatičnom čovjeku«, »komunistu«, »gospođici Rheingold«,
čitalac, odnosno slušalac, treba da asocira (i on zaista aso­
cira) fiksiranu strukturu institucija, stavova, aspiracija, a,
isto tako, treba i da reagira na specifičan, utvrđen način.
97
Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­
munikaciji 1 1 ). To je »vaš« član kongresa, »vaša« autocesta,
»vaša« najdraža robna kuća, »vaše« novine; to je doneseno
»vama«, poziva »vas« itd. Na taj način su nametnute, stan­
dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­
jalno za vas«. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako
obraća to vjeruje ili ne vjeruje. Uspjeh indicira to da ovakav
jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama
koje izvode oni i drugi.
U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­
rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­
strukcijama identificiranje osobe i funkcije. Tjednik Time
može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. Upotreba
posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­
va mjesta, službe, poslodavca ili poduzeća. Predstavljeni su
kao Byurd Virdžinije, Blough SAD čelika, egipatski Naser.
Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom:
»Georgijanski samovoljni, neintelektualni guverner . . .
prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih
divljih, političkih zborova.«
10
) Roland Barthcs, L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e , Paris,
Editions du Seuil, 1953, str. 33.
11
) Pogledaj Leo Lowenthal, L i t e r a t u r e , P o p u l a r C u l ­
t u r e a n d S o c i e t y , Prentice-Hall, 1981, str. 109. i dalje, i Richard
Hoggart, T h e U s e s o f L i t e r a c y , Boston, Beacon Press, 1961,
str. 161. i dalje.
98
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
Guverner 1 2 ), njegova funkcija, fizička obilježja i nje­
gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­
ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­
nošću ovladava čitaočevom sviješću. Struktura ne daje mje­
sta distinkciji, razvoju, diferencijaciji značenja: ona se kreće
i živi samo kao cjelina. Nakon tako zadobivenog dominira­
nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa, članak može prosli­
jediti na davanje čak i bitnih informacija. Naracija je oču­
vana u dobro publiciranom okviru, manje-više, ljudski inte­
resantne priče određene politikom izdavača.
Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom.
Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller, »otac Η-bombe«, »bikorameni projektilaš von Braun«, »znanstveno-vojni banket« 1 3 )
i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. Možda
nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­
nološkim, političkim i vojnim frazama. Izrazi koji označava­
ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu,
nadmoćnu cjelinu.
To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­
njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo, har­
moniju protivurječnosti. Tako voljen otac koji ulijeva strah,
onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života; »znan­
stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­
nja sa službom koja ih stvara. Ili, bez vezice, Akademija slo­
bode, u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­
ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog
integriteta. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­
kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. Skraćiva­
nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek
nepomirljivo; često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12
) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. Talmadgea.
13
) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n , f e b .
22. 1958.
14
) Sugestija magazina L i f e , citirana u T h e N a t i o n , aug.
20. 1960. P r e m a Davidu Sarnoffu, Kongres treba uskoro da donese
uredbu ο osnutku takve akademije. Pogledaj J o h n K. Jessup, Adlai
Stevenson i drugi, T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­
zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e , New York, Holt, Rinehart and Winston, 1960, str. 58.
JEDNODIMENZIONALNO
DRUŠTVO
99
čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­
jetnju ili, pak, animirajuću dinamiku. No, rezultat je sličan.
Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja,
moći, zaštite i propagande u istu silu. Čovjeka i stvar vidimo
u operaciji, i samo u operaciji, — ne može biti drugačije.
Bilješka ο skraćivanju. NATO, UN, AFL-CIO, AEC*, takođe SSSR, DDR itd. Većina ovih kratica je sasvim razumna
i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. Pa,
ipak, netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­
kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se
potisnula neželjena pitanja. NATO ne ističe pakt nacija sje­
vernog Atlantika, dok bi se pri jasnom percipiranju znače­
nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­
ske. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski; DDR demokrat­
ska. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti, koje, eto, i
nije obavezno; a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­
nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­
nizaciji. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje
su nekad razdvajale ove dvije organizacije, dok je AEC sa­
mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima.
Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na
takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. Zna­
čenje je fiksno, korumpirano, opterećeno. Kad je jednom po­
stalo oficijelan Vokabular, konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi, a »sankcioniran« od strane intelektu­
alaca, izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo
prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje.
Taj stil je nadmoćna konkretnost. »Stvar Identificira­
na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­
kuje od funkcije, a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­
nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica)
tvori bazičan Vokabular i sintaksu, koji zaprečuju diferenci­
jaciju, separaciju i distinkciju. Ovaj jezik, koji konstantno
nameće odraze, suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­
va. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno
mišljenje i tako mišljenje uopće. Jer pojam ne identificira
stvar s jednom funkcijom. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. prev.
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
100
• JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
gitimno, a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­
ških pojmova. No, operacionalna i tehnološka određenja su
specifična upotreba pojmova za specifične svrhe, štaviše,
ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­
je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. Pret­
hodno svojoj operacionalnoj upotrebi, pojam odriče identi­
fikaciju stvari s njenom funkcijom; on razlikuje ono što je
stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu.
Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova
razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima
smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'.iran, unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­
sli. Da bih ilustrirao novum takvog jezika, pokazat ću sažeto
razlike spram klasične filozofije gramatike, koja transcendira
bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­
škim.
Prema toj filozofiji, gramatički subjekt rečenica jest,
prije svega, »supstancija«, i to ostaje u različitim stanjima,
funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu.
Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima,
ali ostaje različit od njih. Ako subjekt nije vlastita imenica,
on je više od imenice: on imenuje koncept stvari, univerzal­
no, koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. Gra­
matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono
izraženo u rečenici.
Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­
matički subjekat označava nešto što »može ući u određene
15
odnose« ), no, nije identično s tim odnosima, štaviše, ona
ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih; ona je nji­
hova »univerzalna« i supstantivna srž. Sinteza propozicije po­
vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­
načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­
kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. U izreci »munja
udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje, već ο samoj
munji koja udara«, misli subjekt koji je »prešao u akciju«.
Kad rečenica daje određenje svog subjekta, ona ga ne rastva15
) W . v . Humboldt, O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t
m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s , Berlin, 1936, str. 254.
des
101
ra u stanja i funkcije, već ga definira kao biće u dotičnom
stanju, vršenju određene funkcije. Subjekt niti iščezava u
svojim predikatima, niti egzistira kao entitet prije i izvan
svojih predikata, već se konstituira u njima — rezultat je
procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ).
Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio
razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli
koju ona, sa svoje strane, utvrđuju i izvode. Insistiranje na
filozofskim elementima u gramatici, na povezanosti gramati­
čkog, logičkog i ontološkog »subjekta«, pokazuje sadržaje
koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku, zaprečeni u izrazu
i komunikaciji. Reduciranje pojma na fiksne odraze; zapri­
ječen razvoj samovrednovanja, hipnotičke formule; imunost
spram kontradikcija; identificiranje stvari (i osobe) s nje­
nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­
dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori.
Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma, kad se
suprotstavlja apstrakciji i posredovanju, kad se predaje ne­
posrednim činjenicama, ono suzbija prepoznavanje činilaca
iza činjenica, a time suzbija i saznanje činjenica i njihova
povijesna sadržaja. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­
čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja; ona je sred­
stvo koordinacije i subordinacije. Unificiran funkcionalni je­
zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne,
negativne, opozicione elemente uma.
17
Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­
petost »jest« i »treba da«, esencije i pojave, potencijalnosti
i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­
zitivna. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­
verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička, apstraktna
misao. Dvije dane dimenzije su antagonističke, a realitet je
prisutan u obje, dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske
proturječnosti. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­
sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti
16
) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­
gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­
čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a .
17
) U poglavlju V.
102
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Tako
se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija —
potencijalnost kao povijesna mogućnost, a njezina realizaci­
ja kao povijesno događanje.
Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti, a to nije
akademsko, već političko pitanje. To je potiskivanje vlastite
prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta
budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni, negaciji postoje­
ćeg. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive, i čak identične sa svojim suprotnostima, ne samo da
prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­
ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma; ideju socijaliz­
ma; pretpostavke demokracije; sadržaj slobode. Kad birok­
ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje
ga, kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­
nog svijeta, kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­
šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«, kad su
temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji, tad
su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. Te redefinicije su falsifikacije, koje,
nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica, služe
transformiranju krivosti u istinu.
Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik; operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i
malo koristi od njega 1 8 ). Da li je taj antipovijesni trend dio
borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­
ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage
koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma
s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim
uvidima, a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18
) To ne znači da historija, privatna i opća, iščezava iz danog
univerzuma događanja. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima
osnivačima, ili Marxom — Engelsom — Lenjinom, ili pak sa skromnim
porijeklom predsjedničkog kandidata. No i ovo su ritualizirana zazi-'
vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja; često puko za­
zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­
jesnu neadekvatnost.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
zivnost sadržaja memorije. Sjećanje je mod disocijacije od
danih fakata, mod »posredovanja« koji na trenutke razbija
sveprisutnu moć datih činjenica. Pamćenje sabire teror i nadu
prošlosti. I teror i nada oživljuju, no dok se u stvarnosti te­
ror ponavlja u uvijek novim formama, nada ostaje nada. Bo­
jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj
memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­
načnom. Povijest očuvana pamćenja. Nadvladava ga totalitar­
na moć bihevioralnog univerzuma:
»Ljudsko strašilo bez memorije . . . nije proizvod propa­
danja . . . već je ono povezano s principima napretka građan­
skog društva.« »Ekonomisti i sociolozi, poput Wernera Sombarta i Maxa Webera, princip tradicionalizma su pridali feu­
dalnim formama društva, a princip racionaliteta građan- skim. To znači ništa manje nego da građansko društvo u
svom razvoju likvidira sjećanje, vrijeme, uspomenu kao ne­
ku vrstu iracionalnih ostataka .. .«.,9)
Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva
tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­
ćanja kao »iracionalnog ostatka«, a isto tako i likvidiranju uz­
nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­
ku. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­
šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem
realitetu, funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta.
Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­
šanja; ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i
transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­
vaju kao povijesnu datost. Suočena s danim društvom kao ob­
jektom svoje refleksije, kritička misao postaje povijesna svi­
20
jest, a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). Ovo prosuđiva­
nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­
lativizam. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19
) Th. W. Adorno, »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­
heit?«, u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in
Wiesbaden; Frankfurt, 1960, str. 14. Ο borbi protiv povijesti bit će
dalje raspravljano u poglavlju VII.
20
) Pogledaj str. 10, 11. i poglavlje V.
ČOVJEK J E D N E
104
nitosti i krivosti, napredovanja i nazadovanja 2 1 )- Posredo­
vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­
zultirali činjenicama, determinirali način života, uspostavili
gospodare i sluge; ono zacrtava granice i alternative. Kad ta
kritička svijest govori, ona govori »le langage de la con­
naissance« (Roland Barthes), koji rastvara zatvoreni unjyer^_
zum rasuđivanja.! njegovu krutu strukturu. Ključni termi­
ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­
vaju iste zamrznute predikate. Naprotiv, oni dozvoljavaju ot­
voreno razvijanje; čak, štaviše, razvijaju svoj sadržaj u kon­
tradiktornim predikatima.
Komunistički manifest pruža klasičan primjer. Ovdje
svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat,
»vlada« suprotnim predikatima. Buržoazija je subjekt tehni­
čkog progresa, oslobođenja, pokoravanja prirode, stvaranja
društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­
renja. Slično tome, proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­
tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja.
Takav dijalektički odnos suprotnosti, sadržan u gor­
njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni
činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­
rotstavljanju povijesnoj praksi, u društvenoj stvarnosti i na­
suprot njoj. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između
stvari i njezine funkcije, a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­
raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u
logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Za
razliku od orwellianskog jezika, suprotnost je demonstrirana,
učinjena ekspiicitnom, objašnjena i optužena.
Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao
sam stilom Marxove teorije, no kritički kvaliteti spoznaje
nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. Možemo ih ta­
kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­
zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. Na primjer, s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea, a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj
21
VIII.
)
JEDNODIMENZIONALNO
DIMENZIJE
Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje
DRUŠTVO
105
mjeri demonstrativan, konceptualan, otvoren — još se nije
podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma.
Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. Zahtjevi pre­
stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­
izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji
marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. In­
terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju
aparat određuje što je ispravno, a što krivo, što je istinito,
a što lažno. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­
pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­
tive. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«.
On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata
— proklamiranje je koje ratificira samo sebe. Na ovom mje­
stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­
hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i
prosuđivanja, zatvaranje jezika je kompletno . . .«
Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on
saopćava odluku, dictum, zapovijed. Kad daje određenja, ona
postaju »odvajanje dobra od zla«. Jezik utvrđuje nesumnjivo
ispravno i krivo, a pri tome je jedna vrijednost opravdanje
neke druge vrijednosti. On se kreće u tautologijama, a tautologije su vraški efektne »rečenice«. One izriču sudove u
»prejudiciranoj formi«; artikuliraju službenu osudu. Na pri­
mjer, »objektivni sadržaj«, tj. određenje termina kao što su
»skretanje«; »revizionist« jest kazneni zakon. Valjanost takve
vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik
istine 2 ").
Na žalost, to nije sve. Proizvodni rast postojećeg ko­
munističkog društva osuđuje, takođe, slobodarsku komunis­
tičku opoziciju; ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava
dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. Orijentacija rasu­
đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«, »rad­
nički savjeti«, »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22
23
) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m , loc. cit, -tr. 87. i dalje.
) Roland Barthes, loc. cit., str. 37—40.
206
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
jentacija na ritualne formule, kad »proletarijat« više ne egzi­
stira ili ga još nema, kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­
tala progres masovne proizvodnje, a borba protiv birokracije
oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­
lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima.
Tu je prošlost ukočeno zadržana, no nije posredovana sa sadašnošću. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su
shvatili povijesnu situaciju, odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike.
Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom
svijetu, u demokratskim i nedemokratskim, kapitalističkim
i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). Prema Rolandu Barthesu, to
je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«, a ima li
danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje
nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­
čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života,
ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­
trole. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­
staje njihov instrument, čak i tamo gdje ne prenosi zapo­
vijedi, već informacije, kad ne zahtijeva kontrolu i podre­
đivanje, već izbor i slobodu.
Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih
formi i simbola refleksija, apstrakcije, razvoja, kontradik­
cije; nadalje, putem supstituiranja odraza za pojmove. On
odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular; on ne tra­
ga za istinom, već uvodi i nameće istinu i lažnost. No,
ovakvo komuniciranje nije terorističko. Ono je, izgleda, neov­
lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju, i ti su prisiljeni
da vjeruju ono što im se kaže. Svojstvo novog magično ri­
tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju, ili im nije stalo, a
ipak djeluju u skladu s danim trendom. Čovjek ne »vje­
ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept, no, ovaj
24
) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete
u Institutu für Sozialforschung, Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­
p p e n E x p e r i m e n t , izd. F. Pollock, Frankfurt, Europaeische
Verlagsanstalt, 1955, poglavito str. 545. i dalje. Takođe, Karl Korn,
S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t , Frankfurt, Heinrich
Scheffler, 1958, za oba dijela Njemačke.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
107
se opravdava u akciji — u obavljanju posla, u prodavanju i
kupovanju, u neobraćanju pažnje na druge, itd.
Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­
jalne propagande, tj. premošćivanje rascjepa između ranije
dva različita područja društva, pokazuje u kojoj su mjeri
dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­
nološkog društva. To ne znači da se umanjila moć profesi­
onalnih političara. Naprotiv. Njihova sloboda od efektivnog
narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji
izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje
srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. No, ta domina­
cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i
relaksaciju građana, a »simboli« politike su, takođe, simboli
biznisa, trgovine i zabave.
Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­
tičkom ponašanju. U prodaji opreme za opuštenu razonodu
u skloništima od bombardiranja, u televizijskim spektakli­
ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­
letna sveza politike, biznisa i zabave. No, to je lažna spona i
fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­
tika dominacije. Nije to satira nakon tradegije; nije finis
tragoediae — tragedija može upravo početi. I ponovo, nije
heroj onaj koji će biti ritualna žrtva, već je to narod.
Istraživanja preduzeta
u
totalnom
upravljanju
Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­
nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da
zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može
i nadalje funkcionirati, reduciran, no prilagođen i prilično
zadovoljan. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju
mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. Odigrava se
zamašno redefiniranje same misli, njene funkcije i sadržaja.
Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u
kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti
postojeća stvarnost. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne
tradicije i prevedeni u operacionalne termine. Ovo prevođe­
nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje
putem slabljenja negativne moći misli.
108
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
To je filozofski razvoj. Da bi rasvijetlila razmjer nje­
gova napuštanja tradicije, analiza mora postati znatno ap­
straktnija i ideološka. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­
kretnosti društva, koja najjasnije treba da pokaže u kojoj
je mjeri društvo pokorilo misao. Štaviše, analiza će morati
zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­
dencije koje su vodile ka prelomu.
Prije nego što pređemo na filozofsku analizu, naime,
na putu k apstraktnijem teorijskom području, iznijet ću
sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna)
u graničnom području empirijskog istraživanja, a direktno
povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­
vijeno industrijsko društvo. Predmet našeg raspravljanja
— pitanja jezika, mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­
va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­
stim akademskim distinkcijama. Odvajanje čisto lingvis­
tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­
vog usmjerenja misli, koje će naredna poglavlja poku­
šati objasniti. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­
živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu
— a i poduprta je njome —, preliminarno određenje ο upo­
trebi termina »koncept«, koja rukovodi kritiku, može poslu­
žiti kao uvod.
»Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo, shvaćeno, saznato kao rezultat
procesa refleksije. To nešto može biti objekt svakodnevne
prakse, neka situacija, društvo, roman. U svakom slučaju, ako
su oni shvaćeni (begriffen; auf ihren Begriff gebracht), po­
stali su objekti misli, pa su im sadržaj i značenje identični
s realnim objektima neposrednog iskustva, no ipak i različni
od ovih. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar; »ra­
zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je
stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje
se nisu javile u neposrednom iskustvu, a koje »objašnjavaju«
dotičnu stvar (posredovanje).
Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu
stvar, ako je uvijek apstraktan i opći, to je zato što obuhva­
ća više, drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­
zalan uslov, ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
109
formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva.
Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­
cije, organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi
rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i
odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u
smjeru njegova realiteta.
Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­
načnih fakata. Ako su činjenice društveni fakti, pojmovi spo­
znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u
procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo, a koje
su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode,
podržavaju i destruiraju dano društvo. U svojoj upućenosti
na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki
operacionalni kontekst, no to transcendiranje je empirijsko
jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno
jesu.
Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­
kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno
da se iskuse činjenice. Otuda napetost, diskrepancija, konflikt
između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari,
između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi
na stvari. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. Otuda, tako­
đer, nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja
koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće
pojmove u termine s posebnom, objektivnom referencijom.
Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu
ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene, mental­
ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost —
konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost.
U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima
političku funkciju. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­
rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu
društvu. Misao i izraz, teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­
ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica.
Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­
jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički
infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih
110
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija —
u industrijsku sociologiju, ispitivanje motiviranosti, tržišta i
javnog mnjenja.
Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor
teorije i prakse, tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­
ciologije i psihologije. Humanije je i produktivnije imati u
organizaciji rada dobre odnose nego loše; ugodne uslove za
rad umjesto loših, harmoniju umjesto sukobljavanja želja
kupaca i potreba biznisa i politike.
No, u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve
vrste društvene znanosti kad dano društvo, kao okvir razma­
tranja, postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo
na strukturu društva, prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­
cama i uslovima, te determinantnu za njihovo mjesto i funk­
ciju. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica,
pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma.
Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što
izolira i atomizira činjenice, stabilizira ih unutar represivne
cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize.
Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam
tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ).
Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske
sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25
) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­
ološki k a r a k t e r analize; on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj
mova (»sistem«, »dio«, »jedinka«, »elemenat«, »mnogostruke konsekvencije«, »funkcija«). Oni su, u principu, primjenljivi na bilo koji
»sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­
njih grupa do društva kao takvog. Funkcionalna analiza je uključena
u selekcioniran sistem, a ovaj nije i sam predmet kritičke analize
koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka
— a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu.
T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo
onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
111
ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). To je stara studija, preduzeta pred oko četvrt stoljeća, pa su metode odonda postale
znatno rafiniranije. No, po mom mišljenju, njihova supstan­
cija i funkcija su ostali isti. štaviše, taj način mišljenja se
otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­
zofiju već je, također, utjecao na oblikovanje subjekata —
ljudi koji su predmet njegova proučavanja. Operacionalni
pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­
le: postaju dio znanosti ο organizaciji, odio za ljudske od­
nose. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor
Looks at Labor:
Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­
niziranih protesta; nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­
ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici,
društvu, politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate.«
Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­
jamnini, istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih
pritužbi formulirana »neodređenim, maglovitim terminima«,
da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene
mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava
općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim
riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­
vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«, »ova
služba je opasna«, »najamnina je preniska«.
Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja, istra­
živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava,
tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana
na okvire pojedinačnog, na termine koji označavaju posebnu
situaciju iz koje je potekla pritužba, ocrtavajući, tako, »detalj­
no uslove u kompaniji«. Opća forma je bila raščinjana u iz­
reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je
26
) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson, M a n a g e m e n t
a n d t h e W o r k e r , Cambridge: Harvard University Press, 1947.
Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz, T h e S e r v a n t s o f
P o w e r . A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in
A m e r i c a n I n d u s t r y , Middletown, Wesleyan University Press,
1960, poglavlje 5. i 6.
27
) Roethlisberger and Dickson, loc. cit., str. 255, i dalje.
112
ČOVJEK
JEDNE
DIMENZIJE
izvedena pritužba, dok je pritužbi bila posvećena briga mije­
njanjem tih posebnih operacija i uslova.
Na primjer, izjava »praonice su nehigijenske« brla je
prevedena u »tom i tom prilikom, išao sam u praonicu i u
umivaoniku je bila prljavština«. Informiranje je tad potvrdilo
da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«, bila je pro­
vedena kampanja protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i
sličnih navika, postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­
onice. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ).
Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada
po učinku u njegovoj službi niska. Intervju otkriva »da mu
je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^
liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji
u činjenici da su sadašnje zarade radnika B, uslijed bolesti
njegove žene, nedovoljne da podmire njegove financijske oba­
veze« 29 ).
Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne
tvrdnje. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj
općenitosti (»najamnina je preniska«). Ona nadilazi posebno
stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. U
svojoj općenitosti, i samo u svojoj općenitosti, izjava izraža­
va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­
festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti
izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva.
Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan
odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta
cjelina uključuje uslove van pojedine službe, pojedinog po­
duzeća, van pojedine lične situacije. Cjelina je u prevođenju
eliminirana. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim.
Radnik može i ne biti svjestan toga, za njega pritužba može
imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­
nosi kao »latentan sadržaj«. No, jezik koji on upotrebljava
potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­
jesti — izražava uslove koji jesu, iako oni nisu »za njega«.
28) I b i d e m , s t r . 256.
29) I b i d e m , s t r . 2 6 7 .
J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO
113
Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje
jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja
leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja.
Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­
stvom radnika koji je izriče, no, ne ide do uporišta na kome
bi radnik iskusio sebe kao »radnika«, i na kome bi se njegova
služba pokazala kao »služba« radničke klase. Treba istaknuti
da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto
slijedi proces stvarnosti, a možda, čak, i radnikova vlastita
prevođenja. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo, a nje­
gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije,
već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama
u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no, izgleda da je ter­
min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu).
Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi
u druge dimenzije intelektualnog napora, tako službe koje
prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od
njegove znanstvene valjanosti. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. Kad je lično nezado­
voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti, kad su univerzalni poj­
movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­
načne referencijé, dati slučaj postaje incident podoban tret­
manu i rukovanju.
Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­
že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg
genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. Kad se
pokazala briga za račune liječenja, radnik Β će shvatiti da,
općenito govoreći, najamnina nije odviše niska, i da je ona
bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja
može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). Njegov
slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih
slučajeva teškoća. On više nije »radnik« ili »najamni radnik«
(član klase), već radnik B, zaposlen u tvornici Hawthorne
Zapadne električne kompanije.
Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­
sni tih implikacija. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . cit., s t r . V I I I
114
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična
funkcija vlastitog rada«, te da se u tu svrhu, u bavljenju od­
nosima poslodavac—radnik, mora »imati na u m u svijest
pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije«
ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika
u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­
ma . . . « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«, »tipič­
nim« namještenikom, ili »radnikovim preokupacijama opće­
nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­
kcijom ličnog rada« 3 1 )·
Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave
s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. Uzimamo iz­
jave u obje forme, tako kako su prezentirane, ostavljajući po
strani problem njihove verifikacije.
1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­
nina«, ne pojedinačna najamnina, pojedinog radnika, u poje­
dinoj službi, čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­
vidualnom iskustvu, no, u formi u kojoj izjavljuje, on transcendira to individualno iskustvo. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu —
preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi, ponovo
na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­
no s njim rade; no, opća imenica (najamnina) nosi cijelo
kretanje misli izraženo sudom, pa i drugi elementi suda ima­
ju opći karakter. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­
niska« ili »preniska za svakog tko je, poput govornika, najam­
ni radnik«. Propozicija je apstraktna. Ona se odnosi na opće
uslove, koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem; zna­
čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. Sud
ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­
tekst, no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­
ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­
čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­
ću W). Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih
radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe
u konkretno opće.
31
) Loc. cit., str. 591.
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
115
2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­
ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. U ovom pre­
vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. Univerzalni
pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«,
čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­
racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji
hranu, odjeću, lijekove, osigurao stanovanje itd. Iščezla je
»tranzitivnost« značenja; grupiranje onih »koji žive od najam­
nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«, a ono
što ostaje poseban je slučaj koji, okljaštren od svog tranzitivnog značenja, postaje podoban za prihvaćene standarde
tretmana od strane pripadne kompanije.
Šta je u tome krivo? Ništa. Prevođenje pojmova i propo­
zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­
traživač obraća. Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada
kadri da snose, u najmanju ruku, značajan dio troškova, jer
su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­
manu koji ima izgleda na uspjeh. Magloviti, neodređeni uni­
verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­
ma odista su ostaci prošlosti, njihovo održavanje u jeziku i
misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­
zumijevanju i surađivanju. Operacionalna sociologija i psiho­
logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa
utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. No, one
isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­
ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­
van je u zadovoljstvima koja pruža.
Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­
rijske sociologije. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­
je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­
sebnom interesu. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko«
prekoračivanje značenja, istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­
kvalificira propozicije. Taj empirizam je na osnovu svoje me­
todologije ideološki. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­
rakter, pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­
nim Državama.
Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­
petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude
ČOVJEK JEDNE
116
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
DIMENZIJE
u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­
sa«. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog
procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog
društva«, a to sa svoje strane traži određenje »de­
mokratskog«. Autori pružaju izbor među dva alternativ­
na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο
demokraciji »prestiža«:
»Mandatne teorije, koje potječu iz klasičnih koncepci­
ja demokracije, postuliraju da proces reprezentacije proizla­
zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim
predstavnicima. Izbori su pogodan proces i metod osigura­
vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«,,2).
Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja
i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje
koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. Ova prilično otvo­
rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je
takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­
račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u
devetnaestom stoljeću«. U svakom slučaju, autori umjesto od­
bačene koncepcije, prihvaćaju teoriju demokracije »presti­
ža«, prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i
odbacivanje kandidata«, koji se »međusobno bore za javnu
funkciju«. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna,
potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­
kter političke konkurencije. Kad ona rezultira »procesom
pristajanja«, a kad »procesom manipulacije«? Predložena su
tri kriterijuma:
1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih
kandidata koja prožima cijelu konstituantu. Moć birača pro­
izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva
protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­
ki ima uvjerljive šanse da pobijedi.
2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­
tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa-
čke blokove, da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju
obraćenike iz protivničkih partija.
3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije
budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­
ćim izborima; no, pobijedile ili izgubile, obje partije moraju
težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­
m a . . . 33)
Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­
no stanje u američkim izborima 1952, koji su predmet anali­
ze. Drugim riječima, kriteriji za prosuđivanje danog stanja
su isti oni koje pruža (ili, s obzirom da proizlaze iz čvrsto
etabliranog društvenog sistema, — nameće) postojeće stanje.
Analiza je »zatvorena«; doseg prosuđivanja je ograničen unu­
tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­
kstu u kome su sačinjeni fakti, sačinjeni čovjekom, i u kome
je determiniran njihov smisao, funkcija i razvoj.
U tom okviru istraživanje postaje kružno, samo sebi
daje valjanost. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­
ćim, no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­
cesa, tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­
tata istraživanja. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i
čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije; iz­
bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­
đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Autori dolaze do
zaključka da su izbori 1952. g. »bili karakterizirani proce­
som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila
»velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se
35
negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . Opera­
cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave, koja jedva
da išta rasvjetljava. Drugim riječima, ona ne može postaviti
odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije —
pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Ova analiza
ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­
33
32
cal
) H. Eulau, S. J. Eldersveld, M. Janowitz (izdavači), P o l i t i
B e h a v i o r , Glencoe Free Press, 1956, str. 275.
117
) Ibidem, str. 276.
) Ibidem, str. 284.
35
) Ibidem, str. 285.
34
118
ČOVJEK JEDNE
DIMENZIJE
postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­
tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­
sta ograničen demokratski proces.
Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori
odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj
razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­
la birača nad predstavnicima — narodna kontrola, odnosno
narodni suverenitet. Taj neoperacionalni pojam uopće nije
izvanjski. On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije,
već određuje povijesno smjeranje demokracije, uslove za ko­
je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da
budu izvojevani.
Štaviše, taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj
egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime, da, u stva­
ri, birači nameću direktive predstavnicima, a ne obratno —•
da predstavnici nameću smjernice biračima, koji tad selek­
cioniraju i izabiru izaslanike. Autonomni birači, slobodni za­
to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije, odista
bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini
koja se ne može naći u stvarnosti. Zato pojam mora biti od­
bačen kao »nerealističan« — mora, ako se prihvati faktično
preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­
suje važeće kriterije sociološke analize. Kad su indoktrina­
cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno
mnjenje postalo krivo, više mu nije transparentno stvarno
događanje, tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­
todološki odbacuje tranzitivne pojmove. Upravo je njezin
empiricizam ideološki.
Autori su svjesni problema. »Ideološka okoštalost« pre­
dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­
mokratskog pristajanja. Zaista, pristajanja uza što? Prirodno
uz političke kandidate i njihovu politiku. No, to nije dostat­
no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­
voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­
ski proces. Tako sam pristanak treba da bude preispitan —
preistipan u pogledu njegova sadržaja, njegova objektiva,
njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja.
Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­
bjegnut ako ideološka orijentacija, koju treba procijeniti, ni-
JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO
119
je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno«
bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija
glasača 3 6 ).
Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije
pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i
Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­
zora 3 7 ). Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije, njihove
politike i makinacije, a ni stvarna razlika između njih, bar
što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­
ravnost). Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti,
izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­
rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­
met ispitivanja. On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­
remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih
sistema (na primjer, efikasna borba za prestiž među kandi­
datima različitih partija; sloboda birača da izaberu među
tim kandidatima). No, ova adekvatnost nije dostatna ako je
zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­
ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice, da pojmi što
zbiljski jesu, kakvo imaju »značenje« za one kojima su date
kao činjenice, za one koji moraju s njima živjeti. U dru­
štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica.
Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­
sivanje fakata. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­
te činjenica pa, ako se ovi uzmu za cjelinu, lišavaju opis nje­
gova objektivnog, empirijskog karaktera. Kao primjer uz­
mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L.
Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American
Citizens« 38 ). Autori daju »operacionalno određenje termina
'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­
nja: 1) glasanje na izborima; 2) podupiranje mogućih glasa­
čkih blokova . . . ; 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima;
4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . . . ; 5) anga36) Ibidem, str. 280.
37) Ibidem, str. 138. i dalje.
38) Ibidem, str. 133.
120
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­
posredne komunikacije...
To su, zacijelo, »kanali mogućeg utjecanja na članove
zakonodavnog tijela i službenike vlade«, no, da li su oni do­
voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su
relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji
su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­
nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su
tehnički i ekonomski kontakti između korporacija, biznisa i
vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni
formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora, informacija, ra­
zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju
u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­
ja koje učestvuju u javnim pitanjima?
Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest), tad
činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­
vrđene. Mnoge, a ja mislim determinantne, konstitutivne či­
njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. Na os­
novu tog ograničenja — tj. metodološkog isključenja tranzi-č
tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­
tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom —
deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i
postaje elemenat ideologije koji ih podržava. Proklamirajući
postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu, sociolo­
gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­
ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­
navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­
39
je nadmoćnoj sili postojećeg« ). Nasuprot tom ideološkom
empiricizmu, čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­
40
vo: » . . . ono što jest ne može biti istinito.« )
39
) Theodor W. Adorno, »Ideologie«, u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­
l o g i e Neuwied, Luehterhand, 1961, str. 262. i dalje.
40
) Ernst Bloch, P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n , I ,
Frankfurt, S u h r k a m p , 1961, str. 65.
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
5. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA
PROTESTA
» . . . ono što jest, ne može biti istintio«. Za naše dobro
priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna, ili isto
tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja, koja, čini se, izriče
suprotno: »što je zbiljsko, to je umno«. Pa, ipak, u tradiciji
zapadnjačke misli obje razotkrivaju, u provokativno skra­
ćenoj formulaciji, ideju uma koja je vodila njenu logiku. Cak,
štaviše, obje izražavaju isti pojam, naime antagonističku
strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. Svijet
neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora
biti shvaćen, transformiran i čak oboren da postane to što
on stvarno jest.
U jednačenju um = istinito = realnost, što povezuje
subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo, um
je rusilačka moć, »moć negativnog«, koji ustanovljuje, kao
teoretski i praktični um, istinu za ljude i stvari — tj. uvjete
u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. Izvorna
preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­
kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna, već ob­
jektivna okolnost. To je i porijeklo njene logike — logike ne
u smislu posebne filozofijske discipline, već kao oblika miš­
ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog.
Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­
sljednja preobrazba ideje uma. U ovom i slijedećem po­
glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku
te ideje -- proces po kome je logika postala logika domina­
cije. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva
nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo
124
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
(i razdvanje) teorije i prakse, misli i akcije; u povijesnom
procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno.
Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­
ske civilizacije, sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode
i ugnjetavanja, produktivnosti i razaranja, rasta i regresije,
zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt.
Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­
nološkoj i predtehnološkim etapama; to izražava kontinuitet
zapadnjačke tradicije. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se
različiti načini mišljenja. Oni pripadaju različitim putevima
razumijevanja, organiziranja, mijenjanja društva i prirode.
Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­
ta na koje navodi um, moć pozitivnog mišljenja s moći ne­
gativnog, sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije
ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom
kontradikcijom.
Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i
nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­
lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. Na­
redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­
premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta.
U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­
nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i
krivost), u prvom redu, okolnost bitka, realnosti — i samo
na temelju tog svojstvo tvrdnje. Istinit govor, logika, razot­
kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­
javljuje (kao realno). Na temelju tog jednačenja istine i
(realnog) bitka, istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Ovo zdanje nije naprosto ništa; to je potencijalnost
bitka i prijetnja bitku — destrukcija. Borba za istinu je bor­
ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji
se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći
realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada).
Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­
je, istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. Ona je
bitno ljudski projekt. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što
realno jest, on će djelovati u saglasnosti s istinom. Epistemologija je u samoj sebi etika, a etika je epistemologija.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
125
Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu, koji je u
sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost, kome stalno prijeti destrukcija, ali, također, ο svijetu
koji je kosmos, struktuiran prema finalnim uzrocima. U onim
razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­
ćuje razvitak filozofskih kategorija, filozofija se kreće u uni­
verzumu, koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)'
— dvodimenzionalan. Pojava i realnost, neistina i istina (i kao
što ćemo vidjeti, nesloboda i sloboda) ontološke su okol­
nosti.
To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­
tne misli; ono se, zapravo, korijeni u iskustvu univerzuma u
kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. U tom univer­
zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima
sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu, tj. u kojima
egzistiraju u iskrivljenju, ograničenju ili uskraćivanju svoje
prirode (esencije). Proces bitka i misli jest to da se prevla­
davaju ti negativni uslovi. Filozofija izvire u dijalektici; njen
univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog
realiteta.
Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je
taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više
nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­
dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu)
»intuicija«, tj. na oblik spoznaje u kome se objekt misli
pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim
svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­
nog, neposrednog stanja. Zaista, ta evidentnost intuicije nije
suviše različita od kartezijanske. Nije to misteriozna spo­
sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo, a nije ni ras­
tavljeno od pojmovne analize. Intuicija je, zapravo, (preli­
minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­
telektualnog posredovanja. Kao takva, ona je posredovanje
konkretnog iskustva.
Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. Ana­
liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu, čini se
da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi
ga osposobile da vodi »dobar život«, tj. život koji je što je
više moguće slobodan od mukotrpnog rada, zavisnosti i na·
126
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
kaznosti. Postići takav život, znači postići »najbolji život«:
živjeti u skladu s biti ljudske prirode.
Zacijelo, to je još uvijek dictum filozofa; on je taj koji
analizira ljudsku situaciju. On podvrgava iskustvo svom kri­
tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime,
da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­
trpnim radom, inteligentan život nad glupim. Tako se de­
silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. Znan­
stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­
dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­
nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju
prirode. One su bile neefikasne, nerealne. Već grčko shva­
ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita
za roba i slobodnog građanina, za Grka i barbarina. Civiliza­
cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u
teoriji). Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između
esencijalne i kontingentne prirode, između istinskog i krivog
moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako
njegovu mogućnost tako i slučajnost.
Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi
bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­
no, realizacija. Konačno biće je nepotpuna realizacija, pred­
met promjene. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. Tako nije prava realnost — istina. Filozofsko istra­
živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti
u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog, re­
alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­
zavisna u samoj sebi — slobodna.
To otkriće je rad Logosa i Erosa. Ta dva ključna ter­
mina označavaju dva oblika negacije; erotska, isto tako kao i
logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­
liteta i bori se za istinu, koja je s tim realitetom inkompatibilna. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno.
Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­
tanje kako materije tako i duha. Prema Aristotelu, savršena
realnost, bog, privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον; on je finalan
uzrok svih bića. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
127
pozitivnog i negativnog, kreacije i destrukcije. U zahtjevima
misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­
stojećih načina života. Istina transformira mode misli i egzi­
stencije. Um i sloboda konvergiraju.
Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja
ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti,
njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije
nepromjenljiva ontološka okolnost. Postoje modi egzistencije
koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­
čivati u realizaciji svojih mogućnosti, u radosti bitka. Tako
je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­
zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­
ćuje opstanak. Zacijelo, to pokazuje, uopće ne ontološki uslov
društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna
s aktivnošću priskrbljivanja potreba života, da je ta aktiv­
nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i
istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije
takve aktivnosti. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence.
Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog
racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­
di i slobodnog društva. Društvo je još uvijek organizirano na
takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­
nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­
menu i tokom cijelog života. One su zbog toga neslobodne i
spriječene u ljudskoj egzistenciji. U tom smislu je još uvijek
na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­
patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada.
Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­
sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­
vladava to porobljavanje. Jer misao i govor pripadaju sub­
jektu koji misli i govori, pa ako njegov život ovisi ο izvođe­
nju nametnutih funkcija, ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji
se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­
raju te zahtjeve. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­
jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama
života, »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i
neslobode, istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji.
128
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
Tko je po klasičnom shvaćanju, subjekt koji razu­
mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je
ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­
đenom teorijom, tj. filozof-državnik. Zacijelo, istina koju on
zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. Vođen filozo­
fom, rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu
geometrijskog aksioma, tj. istinu onkraj promjena i propada­
nja. Ali, kako je istina stanje bitka isto kao i misli, a kako je
ovo posljednje izraz i manifestacija prvog, dohvat istine osta­
je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. Takav
način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora
provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. Konsekven­
tno tome, ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote
u sferi nužnosti, istina i istinska ljudska egzistencija bile bi
univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. Filozofija na­
zire jednakost čovjeka, ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­
kom nijekanju jednakosti. Jer, u datoj realnosti, osigu­
ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog
života, a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina
može biti (ona je, naime, sloboda od materijalne nužnosti).
Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje
za istinom; društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­
kog uslova. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog
rada, i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­
njine,—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­
simaciji i za privilegiranu grupu. Ova okolnost protivuriječi
univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje«
ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka,
i s obzirom na bit čovjeka. Za filozofiju ta kontradikcija nije
razrješiva, ili pak, ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­
lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva.
Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome, i štiteći isti­
nu, izdiže je iznad povijesnog realiteta. Tamo je istina saču­
vana nepovrijedena, ne kao ostvarenje neba ili na nebu, već
kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­
jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju.
.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
129
Ontološki pojam istine je u centru logike, koja mo­
že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. To je
racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji
odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja
što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta.
Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi
razlikovao određen tip Logosa (govor, saopćavanje) — onaj
koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je, u svom razvo­
ju, razlikom između istine i krivosti (De Interpretation, 16 b
— 17a). To je logika suda, ali u emfatičkom smislu (sudske)
presude: pridjevanje (p) k (S) jer, i ukoliko, on pripada k (S)
kao svojina od (S); ili odricanje (p) od (S) jer, i ukoliko, ne
pripada k (S); itd. S te ontološke osnove aristotelovska fi­
lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­
gućih istinitih (i krivih) predikacija; ona postaje formalna
logika suda.
Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike, na­
glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda, — tj. u činjenici da misao nije
zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst), već »pre­
tenzijama«, propozicijama ο bitku 1 ). Husserl u toj orijentaci­
ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom
na njezinu zadaću.
Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­
sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­
alitet. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka,
escencije i činjenice, nastajanja i propadanja, potencijali teta i
aktualiteta. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva
suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­
ispravnih) povezanosti; pa ipak odlučni dijelovi ove formalne
logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ).
Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­
lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. Ovdje su nazivi »Bi­
tak«, »Nebitak«, »Kretanje«, »Jedan i Mnogo«, »Identitet«,
1 ) Husserl, F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k
(Halle, Niemeyer, 1929), naročito str. 42. i 115. i dalje.
2) Carl Prantl, G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­
d e . Darmstadt, 1957. Vol. I, 135, 211. Argumente protiv te interpre­
tacije vidi na str. 134.
130
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
»Kontradikcija« metodski držani otvorenim, dvosmislenim,
nisu potpuno definirani. Oni imaju otvoren vidokrug, potpunu
sveobuhvatnost značenja, koje se postepeno strukturira u sa­
mom toku saopćavanja, ali koje nikada nije zatvoreno. Tvrd­
nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­
ju. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­
šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­
vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­
ljanje se obraća njegovoj slobodi. On treba da ide iznad ono­
ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­
ko početnog postavljanja termina. Ti termini imaju mnogo
značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i
jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­
lirani i stabilizirani. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­
cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Zakoni mišlje­
nja su zakoni realnosti ili, bolje reći, postaju zakoni realnosti
ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­
javljivanja jedne druge istine, a to je ona istinskih formi re­
alnosti — ideja. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli
korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­
liteta; istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­
stitim određenjima, već određenjima koja sagledavaju njegov
prevrat. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu
istinu.
U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­
no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu
tvrdnje »S je p«. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­
meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter
empirijskog realiteta. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i
ideju, čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu;
prema tome, misao protivuriječi tome šio jest (dato), suprot­
stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Ta istina sagledana
mišlju jest ideja. Kao takva, u određenjima datog realiteta
ona je »puka« ideja, »puka« esencija — mogućnost.
Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti
sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije; bitna
mogućnost je sasvim različitog reda. Njena realizacija uklju­
čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest
obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav-
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
131
ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­
četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). Tako
rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo.
Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne
tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«.
Taj kontradiktorni, dvodimenzionalni stil mišljenja jest
unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije
koja se hvata ukoštac s realitetom. Stavovi koji određuju re­
alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo; oni
tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S
je p ) . Npr., »vrlina je znanje«; »pravednost je takvo stanje u
kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­
voj prirodi«; »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«; »Ve­
rum est id, quod est«; »čovjek je slobodan«; »država je real­
nost uma«.
Ako ovi stavovi jesu istiniti, tad kopula »je« izražava
»treba da«, diseratum. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije
znanje, u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­
nostima, u kome oni nisu slobodni, itd. Ili, kategorička Sp
forma izražava da S nije S; S je određen kao nešto drugo ne­
go on sam. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u
činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. Katego­
rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ; on ne
iskazuje fakat, već nužnost da se ovaj realizira. Npr., to se
može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan, podaren
neotuđivim pravima itd., ali on to treba da bude jer je slobo­
3
dan u očima boga, po prirodi, itd. ).
Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­
đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja
3
) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto
negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike
determiniralo formu stava? Predsokratovska, kao i sokratovska misao
prethodi odvajanju logike od etike. Ako samo ono što je istinito (Logos;
Ideja) realno j e s t , tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u
unôv
u tome što n i j e . A ipak to
μήον
j e s t, i za neposredno
iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini
realitet. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu
strukturu jednog svijeta.
132
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
se tiče strukture samog bitka. Međutim, razaznavanje tog sta­
nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­
nu praksu. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine,
koja se u njima javlja iskrivljena i porečena, one se same
pokazuju krive i negativne.
Dakle, misao je rukovođena situacijom svojih objekata
da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike, jed­
nog drugog univerzuma rasuđivanja. A ta logika projektira
drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima
čovjeka. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu
životinju«, polis, djelovanje misli ima politički sadržaj. Tako
je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko
što protivurječi postojećim političkim institucijama. Traga­
nje za ispravnom definicijom, »pojmom« vrline, pravednosti,
pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam
smjera na novi polis.
Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se
', ne transcendira u praksu, a baš razdvajanje od materijalne
prakse, u kome izvire filozofija, daje filozofskoj misli svoj­
stvo apstraktnosti i ideologičnosti. Na osnovu te razdvojeno­
sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­
straktna. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer
nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato,
tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­
kovali, tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. Ap­
straktnost je sam život misli, znamen njene autentičnosti.
No, postoje krive i istinske apstrakcije. Apstrahiranje
je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. Ono se od­
vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­
ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom.
Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­
ćeg univerzuma rasuđivanja, ta baza preživljava u negaciji
(prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije.
U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući
pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­
telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­
stva. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­
stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. I u
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
133
Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­
nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu
koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. Oni
koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je
zato, čini se, bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili
preokupacija filozofije. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala
u tom apstrahiranju.
U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj
misli. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također
izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­
fija transcendira i korigira — u misli. Racionalnost, u ime
koje je filozofija davala svoje sudove , zadobila je tu apstrakt­
nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­
jeta u kome je čovjek morao živjeti. Uz izuzetak materijalis­
tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­
njama ljudske egzistencije.
Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske
misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­
cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu, a ne samo na
određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. Kako
svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta, koji su
bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja, filozofska kritika
se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja, pa na­
stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske
kontingencije. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona
pojavnih istina — više se ne prepliću, a njihov konkretni di­
jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­
ški. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­
ma koji definiraju opće forme mišljenja, objekte mišljenja
i odnose između mišljenja i njegovih objekata. Predmet mi­
šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od
koje je odstranjeno sve posebno.
Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­
ne i permanencije, potencijaliteta i aktualiteta, istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje, već je više stvar čiste filo-
134
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
zofije 4 ). Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke
Aristotelove formalne logike.
U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje«
(horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da
je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. Ono je
potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­
ros) koje označava rezultat bitne definicije, odgovor na pita­
nje: » β ésxtv ?«5) Kapp, nasuprot Prantlu, drži »da su ta dva
različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da
nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. U sva­
kom slučaju, misao organizirana u formalnoj logici veoma
je različita od Platonovog dijaloga.
U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­
jih objekata. Bilo da su oni mentalni ili fizički, bilo da se
tiču društva ili prirode, oni postaju predmet istog općeg za­
kona organizacije, kalkulacije i zaključka, i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli, apstrahirani od njihove određene
»supstancije«. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest
preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu —
cijena univerzalne kontrole.
»Općenitost misli, kako ju je razvila diskurzivna logi­
ka, ima svoj osnov u realitetu dominacije.« 8 )
Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­
davanja: znanje »prvih uzroka« je, kao znanje ο općem, —
najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­
ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Na osno­
vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­
čajeva. I najformaliziranija logika se, u svojoj cjelini, ipak
4
) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h
d e m S e i n i slično, životno pitanje ili da to treba da bude. Sto je
bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na
njenom kraju, a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da
se misli. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­
nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama, koje su do­
kazale svoju efikasnost. Tehnološki univerzum je jedan od njih. Dalje
raspravljanje vidi u poglavlju VI.
5
) Ernst Kapp, G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l
L o g i c , New York, Columbia University Press, 1942, str. 29.
6
) M . Horkheimer i T . W . Adorno, D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­
r u n g ; Amsterdam, 1947, str. 25.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
135
još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta
iskustva; čista forma je još uvijek forma sadržaja, koji formalizira. Sama ideja formalne logike je historijski doga­
đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­
zalno ovladavanje i proračunljivost. U tom poduhvatu čov­
jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­
niju, očistiti misao od kontradikcija, u kompleksnom proce­
su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju
identificirati i nadomjestiti.
Pod vladavinom formalne logike, pojam koji sadržava
sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­
len; materijalni sadržaj je neutraliziran; princip identiteta
odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška
neispravnog mišljenja); finalni uzroci su odstranjeni od logi­
čkog reda. Pojmovi, dobro određeni u njihovu djelokru­
gu i funkciji, postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­
nja. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka
znanstvenoj misli — samo prvi korak, jer se još uvijek traži
mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­
ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu.
Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj
i modernoj logici, ali je pri svoj toj razlici, u obje prisut­
na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja, neutral­
na s obzirom na materijalni sadržaj. Svijest je postala po­
datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su
ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti
racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Oslobođena protivurječnosti, ili uz sredivu protivurječnost, određenja podobna za
organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­
na od onih za to nepodobnih. Izvršena je distinkcija izme­
đu univerzalne, proračunljive, »objektivne« dimenzije mišlje­
nja i partikularne, neproračunljive, subjektivne. Ova druga
je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija.
Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­
nih kvaliteta na primarne, u kome sekundarni kvaliteti pos­
taju mjerljivi i ovladljivi, te na raspolaganju fizici. Tad ele­
menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što
ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­
nost. Predtehnološka i tehnološka racionalnost, ontologija i
136
ČOVJEK JEDNE
DIMENZIJE
tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­
lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­
je. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­
mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­
bodan najamni rad, paganizam i kršćanstvo, grad-država i na­
cija, pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­
tracioni logori. Pa, ipak, uza sve to povijest je — povijest
dominacije, a logika misli ostaje logika dominacije.
Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­
kona misli. Odista, bez univerzalnosti bi misao bila privatna
stvar, ničim vezana, nesposobna da razumije i najmanje sek­
tore egzistencije. Misao je uvijek više i nešto drugo nego
individualno mišljenje; kad počnem misliti ο pojedinim oso­
bama u određenim situacijama, nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju, mislim u općim poj­
movima. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. Ali isto tako
je istina da nadindividualan smisao, univerzalnost pojmova
nikada nije puko formalna; konstituirana je u međuodnosu
subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Logi­
čka apstrakcija je, također, sociološka apstrakcija. Postoji
logička mimesis, koja formulira zakone misli u zaštitničkoj
suglasnosti spram zakona društva, no to je samo jedan mod
misli.
Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­
gike. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom, pa čak
izvan te logike. Ni idealistička, ni materijalistička orijentaci­
ja, niti racionalističke i empirističke škole ne duguju, čini se,
u svojim glavnim naporima, bilo što logici. Formalna logika je
po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. Ona je ka­
nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira
preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«.
Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim
tokom razvoja filozofske misli, bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­
raju ovaj razvoj.
7
) Pogledaj: T . W . Adorno, Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­
n t n i s t h e o r i e , Stuttgart, 1956. poglavlje I , K r i t i k d e r l o g i ­
schen
Absolutismus.
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
137
Odista, ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­
nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način
mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­
voj logici. Njezina intencija je, u najmanju ruku, bila u sug­
lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću, a osta­
lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­
vih činjenica.
Suvremena matematska i simbolička logika su, bez
sumnje, veoma različite od njihove klasične prethodnice, ali
je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke
logike. I stara i nova formalna logika izražavaju, na osnovu
te opozicije, isti način mišljenja. Ono je očišćeno od »nega­
tivnog«, koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­
zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće, varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. Eleminiranjem ovog is­
kustva, iz cjelokupne misli, koja treba da bude objektivna, eg­
zaktna i znanstvena, eliminiran je konceptualan napor da se
održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće
obrati u ime svoje vlastite istine. Naime, znanstveni preokret
neposrednog iskustva, koji utemeljuje znanstvenu istinu na­
suprot istini neposrednog iskustva, ne razvija pojmove koji
u sebi nose protest i odbijanje. Nova znanstvena istina ko­
jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­
ži osudu postojeće stvarnosti.
Za razliku od toga, dijalektička misao jest i ostaje nez­
nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda, a taj sud nameće
dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost.
Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti; di­
jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca
u konkretan sadržaj, već ga za sobom ostavlja neshvaćena.
Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah
od objekta« (Angst vor dem Objekt), zahtijeva da prava znan­
stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische, das Rein-Vernünftige) u samoj kon­
8
kretnosti svog o b j e k t a ) . Dijalektička logika ne može biti for8
) Wissenschaft
1923, vol. I, str. 32.
d e r L ο g i k, ed. Lasson, Leipzig, Meiner
138
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
malna jer je determinirana realnim, koje je konkretno. Kon­
kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova —
dapače, ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po
općim zakonima, koji potvrđuju umnost realnog. Umnost
je to kontradikcije, suprotstavljenih snaga, tendencija, eleme­
nata što konstituiraju kretanje realnog i, kad je ono shvaće­
no, pojam realnog.
Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave, objek­
ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ), koja je specifi­
čno svojstvo njihova pojma. Dijalektička definicija određu­
je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu.
Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu
objekta misli određuje, također, strukturu dijalektičke misli.
Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna, opća forma objektiviteta, ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­
srednog iskustva. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije
formalne logike i transcendentalne filozofije, no, također, po­
riče konkretnost neposrednog iskustva. Iskustvo suženo na
stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­
no je, i čak krivo iskustvo. Ono dobiva svoju istinitost kad
se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­
njenica — to jest, kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­
verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne
prakse. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost
u danome iskustvu; to je, također, realnost koju poima dija­
lektička logika.
Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad
metodološki određuje njegov razvoj i funkciju, dijalektička
misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa
strukturom stvarnosti. Logička istina postaje povijesna isti­
na. Ontološka napetost između biti i pojave, između »jest« i
»treba da« postaje povijesna napetost, a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta
— čovjeka u borbi s prirodom i društvom. Um postaje povi­
jesni um. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka
ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot-
krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­
načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­
ranje ignorancije, destrukcije, brutalnosti i ugnjetavanja.
Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­
žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko, nega­
tivno mišljenje. No, sad se bit i pojava, »jest« i »treba da«
konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­
štvu. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko, pravo
i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma, obje
participiraju na umskom i neumskom, pravom i krivom. Rob
je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­
ma. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba
i da usavrše njegovo eksploatiranje. Ideja uma se odnosi na
kretanje i misli i akcije. Ona je teorijski i praktični zahtjev.
Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­
nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­
bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi
objekta misli, u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­
sko, a iracionalno još uvijek racionalno. Konsekventno tomu,
postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona
favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­
me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i
usavršavaju. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju
vlastitu istinu. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku, istinu koja proturječi. Ove
pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno; one su strane kako znanstvenom operacionalizmu
tako operacionalizmu zdravog razuma; njihova povijesna kon­
kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju, s jedne
strane, te pozitivizmu i empiricizmu, s druge. Otud se ovo
rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti, poput
svake neznanstvene i neempirističke filozofije. Ono se povlači
pred efikasnijom teorijom i praksom uma.
10)
9
) Ibidem, str. 38.
139
Ibidem.
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
6. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU:
TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE
Uprkos svoj promjeni, dominacija čovjeka nad čovje­
kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­
je predtehnološki i tehnološki um. Društvo koje projektira i
preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu
dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost
(roba ο robovlasniku, kmeta ο feudalcu, feudalca ο podaritelju feuda, itd.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari«
(o ekonomskim zakonima, tržištu, itd.). Bez sumnje je »ob­
jektivni poredak stvari« rezultat dominacije, no iz nje sad
proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve
efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira
beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući
pri tom hijerarhijsku strukturu. Ograničenost ove racionalno­
sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­
vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira
borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu
borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju
proizvodni aparat.
Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­
nost sistema problematična. Problem leži u načinu društve­
ne organizacije rada. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­
ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­
kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba, a kako
se, s druge strane, socijalistička izgradnja odvija putem pro­
gresivne dominacije, to ova organizacija rada nije više podvr­
gnuta preispitivanju. No, pitanje ovdje ne može zastati. Kriva
organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu
situacije razvijenog industrijskog društva, u kome integraci­
ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­
ga s postojećim sistemom, izgleda, stvara novu društvenu
strukturu.
141
Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­
je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim
osnovama, »kriva« organizacija odbija alternative. To da su
opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane —
pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma,
koji se javlja kao historijska alternativa, •— jest, zacijelo, sa­
svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. No,
to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije
voljno, a možda je čak i nesposobno da razumije što se
događa i zašto se događa, onom načinu mišljenja i ponaša­
nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim
postojećeg. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­
respondira danoj stvarnosti, izražavaju oni krivu svijest —
odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica.
Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­
kom aparatu koji je i sam reproducira.
Racionalno i produktivno živimo i umiremo. Znamo
da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­
vota, da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­
dosti, da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­
tičke. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­
tu; ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio
njegova racionaliteta.
Pa ipak, taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako
je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu
humanizirane prirode. Ako, pak, to nije svrha aparata, tad
je njegov ratio još više sumnjiv. No, on je, također, više logi­
čan jer je od početka negativno u pozitivnom, nehumano u
humanizaciji, porobljenje u oslobođenju. Ta dinamika pri­
pada stvarnosti, a ne duhu, stvarnosti u kojoj je znanstve­
ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i
praktičnim umom.
Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju
stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje
ljudi. Drugim riječima, borba za opstanak i eksploatacija
čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije.
U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­
nalizacije«. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­
ko povisile produktivnost ekonomskog, političkog i kultur-
142
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
nog preduzimanja. Rezultat je: viši standard života. Istovre­
meno, i na istim osnovama, ovo racionalno preduzimanje
proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­
davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije
strane preduzimanja. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­
nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. Mo­
že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven
ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­
tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­
tan u čistoj znanosti, čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­
ktičke ciljeve. To se može pokazati okrećući teorijski um
društvenoj praksi. U pokušaju da to pokažem, podsjetit ću,
sažeto, na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela, ο kome se ra­
spravljalo u prethodnom poglavlju.
Kvantificiranje prirode, koje je vodilo njezinoj ekspli­
kaciji na osnovu matematskih struktura, odvojilo je reali­
tet od svih inherentnih ciljeva i, sljedstveno tome, odvojilo
je istinito od dobrog, znanost od etike. Bez obzira na to ka­
ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­
zinih dijelova, ona je ne može znanstveno izraziti posred­
stvom »finalnih uzroka«. Ma kako da je konstitutivna uloga
subjekta u vezi s opažanjem, mjerenjem i kalkulacijom, on
ne igra znanstvenu ulogu kao etički, estetski, ili politički agens.
Napetost između uma, s jedne, i potreba i želja stanovni­
štva (koje je bilo objekt uma, no rijetko subjekt), s druge
strane, prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­
li. »Priroda stvari«, uključujući i društvo, bila je određena
tako da je opravdavala potiskivanje, i čak zatomljenje, kao
sasvim racionalne. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju
nad osjetima, ako ne i oslobođenje od njih. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa; u Aristo­
tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero·
tički« samo po analogiji. Tad je pukla nesigurna ontološka po­
vezanost logosa i erosa, pa znanstvena racionalnost postaje
bitno neutralna. Ono za čim može težiti priroda (uključujući
čovjeka), znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­
ralnih zakona kretanja — fizikalnih, kemijskih i biologijskih.
143
U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta, a vred­
note odvojene od realiteta postaju subjektivne. Jedini na­
čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­
nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon).
Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­
ktivna. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno), no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj
poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad
realitet.
Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve
ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane
znanstvenim metodom. Ma koliko da su sagledane, respekti­
rane i uzvisivane, one, u svom vlastitom pravu, ispaštaju zbog
toga što nisu objektivne. No, baš po odsutnosti njihove ob­
jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. Humanistič­
ke, religiozne i moralne ideje su samo »ideali«; one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života, a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­
nim potrebama biznisa i politike.
Ako dobro i lijepo, mir i pravda ne mogu biti izvedeni
ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta, ne mo­
gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. Po
postavkama znanstvenog uma, ostaju stvar preferiranja.
Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­
je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­
ta znanstvenim umom. Neznanstven karakter ideja ο kojima
je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu; one po­
staju puki ideali i njihov konkretni, kritički sadržaj isparava
u etičku ili metafizičku atmosferu.
Pa ipak, paradoksno, objektivni svijet, opremljen samo
jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju, po­
staje, u svojoj objektivnosti, sve ovisniji ο subjektu. Taj du­
gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­
cijama. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama
suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike
tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije, čini se
da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­
rotstavljene subjektu. Iz veoma različite usmjerenosti nau-
144
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­
čenju partikularnih vrsta entiteta.
Na primjer, fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­
skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­
ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­
mo kao »pogodni posrednici«, kao zastarjele »postavke kultu­
re« 2 ). Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni
svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. Uz
izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­
tafizike, matematizirana priroda, znanstveni realitet manifes­
tira se kao realitet ideacije.
To su ekstremni stavovi; ne prihvaćaju ih konzervativ
nije interpretacije, koje insistiraju na tome da se postavke
suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). No,
ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«, pa se tad
postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­
se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­
se 4 ). Max Born izjavljuje:
»... teorija relativiteta . . . nikad nije napustila pokušaje da
pripiše svojstva materiji ...«. Ali »često mjerljivi kvantitet
nije svojstvo stvari, već njezina odnosa spram drugih stva­
ri . . . Većinom, mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari
koje nas interesiraju, već neke vrste projekcije u najširem
mogućem smislu riječi.« 5 )
A. W. Heisenberg:
1)
Herbert Dingler, u N a t u r e , vol. 168, 1951. g., str. 630.
W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w ,
Cambridge, Harvard Univ. Press, 1953. g., str. 44. Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«, te da se »s epistemološkog stajališta
fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju, a ne po
vrsti«. (Ibid.) No, mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­
riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao
sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. Vrednovanje
znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«, »sredstvo« i »sređivanje
razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente.
3)
H . Reichenbach, u Philipp G . F r a n k (ed.), T h e V a l i d a ­
t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s , Boston, Beacon Press, 1954,
str. 85. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) .
4)
Adolf Grünbaum, ibid., str. 87. i dalje.
5)
Ibidem, str. 88. i dalje (potcrtao H. M.).
2)
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
145
»Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom
Objektivni fakat', a većim pregled mogućnosti.« 6 )
Sad »događaji«, »odnosi«, »projekcije«, »mogućnosti«
mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne
samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­
rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. Drugim ri­
ječima, subjekt, ovdje uključen, jest konstitutivan, to jest
mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti
shvatljiva kao događanje ili odnos. Ako je to tako, još važi
Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti
formulirane bez obzira na aktualnog promatrača, a »smetnje
s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru
već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ).
Doduše, možemo zaključiti da jednadžbe postavljene
matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­
stelaciju atoma, tj. objektivnu strukturu materije. Bez obzi­
ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje, »izvan« subjekta
može A »uključivati« B, »prethoditi« B, »rezultirati s« Β; Β
može biti »između« C, »veće nego« C, itd. — što bi, još uvi­
jek, značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju, distinkciju i
identičnost u razlici između A, B, C. Oni tako impliciraju
sposobnost bitka identičnog u razlici, bitka u odnosu s . . . u
određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose, itd.
Samo, ta sposobnost bi bila u materiji, a tad bi sama mate­
rija objektivno bila struktura svijesti. — To je interpreta­
cija koja sadrži jak idealistički elemenat:
» . . . neživi objekti, bez oklijevanja, bez pogreške, nap­
rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima
ništa ne znaju. Subjektivno, priroda nije duhovna — ona ne
misli matematskim premisama. No, objektivno je priroda du­
hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­
ma« 8 ).
6)
Über den Begriff, Abgeschlossene Theorie', u D i a l e c t i c a,
vol, I I , br. 1, 1948. g., str. 333.
7)
Philipp G. F r a n k , loc. cit., str. 85.
8)
C . F . von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e ; Chi
cago, University of Chicago Press, 1949, str. 20.
146
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju.
On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva
i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti.
U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­
ni, a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. Ova
interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta, to
jest k apsolutnoj istini. Jer, inače bi slijedilo da je stvarnost
plod bez srži, pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­
žena.
Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili
uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta, već da,
na ovaj ili onaj način, skida s dnevnog reda prosuđivanje
ο tome što bi mogla biti sama stvarnost, odnosno samo pita­
nje smatra besmislenim i neodgovorivim. Kad je postalo me­
todološki princip, ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­
tafizičkog »što jest ...?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­
k o . . . ?«, i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­
nu) izvjesnost koja je, u svojim operacijama materijom, mir­
ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije
van operacionalnog konteksta. Drugim riječima, teoretski,
transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­
nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost
materije, njezin još uvijek neovladani otpor znanju i
kontroli. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­
mjenljiva i efikasna u realitetu, njemu se pristupa kao
(hipotetičkom) sistemu sredstava, metafizičko »biće kao
takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«, štaviše, pro­
vjerena u svojoj efikasnosti, spomenuta koncepcija dje­
luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo, ona
projektira smjer transformacije prirode, organizira cjelinu.
Kao što smo upravo vidjeli, suvremena filozofija zna­
nosti se bori s idealističkim elementima, a u svojim ekstrem­
nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 )
U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y ,
New York: Macmillan, 1957, ed. C. A. Mace, str. 155. i dalje. Slično:
Mario Bunge, M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s , Springfield, 111., Charles
C. Thomas, 1959, str. 108. i dalje.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
147
ćanju prirode. U svakom slučaju, novi način mišljenja pono­
vo postavlja idealizam »na svoje noge«. Hegel je povukao
konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički
nazivnik subjekta i objekta, on je to kao sinteza suprotnosti.
Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­
kta i objekta; bila je prožeta konkretnošću. Realitet uma je
bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi, povijesti, filozofiji. Ta­
ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­
cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­
nističke zbilje. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­
gonizam. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­
rirati shvaćanjem ο dvije supstancije, res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­
je jer se razumijeva matematskim jednadžbama, koje, pre­
vedene u tehnologiju, nanovo sačinjaju materiju.
»Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru
i vremenu i na svijest, koja ove procese odslikava, — drugim
riječima, kartezijanska razlika res cogitans i res extensa —
nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne
znanosti« 1 0 ).
Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­
vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. Husserl je pokazao
da kartezijanski Ego, u konačnoj analizi, nije zbiljski neovi-,
sna supstancija, već, zapravo, »residuum« ili krajnja granica
kvantificiranja; izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao
»univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo
kartezijansku koncepciju 1 1 ). U tom slučaju bi kartezijanski
dualizam bio varljiv, a Descartesova misleća ego-supstancija
srodna res extensa, anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. Descartesov dualizam bi
10)
W . Heisenberg, T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­
t u r e , London, Hutchinson, 1958. g., str. 29. U svojoj P h y s i c s a n d
P h i l o s o p h y , London, Allen and Unwin, 1959. g., str. 83, Heisen­
berg piše: »,Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara, ako uopće upotreb
ljava taj pojam, u osnovi, m a t e m a t s k a s t r u k t u r a ; no, ova struktura je
— nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva.«
1 1 )
Die
Krisis
der Europäischen Wissenschaf­
t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed.
W. Biemel, Haag, Nijhoff, 1954. g., str. 81.
148
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
već uključivao svoju negaciju; on bi prije utirao nego­
li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog
znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­
hovna«, tj. sazdana prema subjektu. A subjekt se odnosi pre­
ma svom svijetu na sasvim poseban način.
» . . . priroda je u znaku aktivnog čovjeka, čovjeka koji
upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ).
Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori,
koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo, materijal
ovladavanja i organizacije. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni
čke organizacije:
»Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­
nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­
hu i redu proizvodnje (Herstellen)«.* » . . . Upotreba mašina i
proizvoda mašina nije sama sobom tehnika, nego samo tehni­
ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ).
Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što
transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka, kao
i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline
i u nju se vraćaju. Netko može još uvijek insistirati na
tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­
diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. Elektronski brojač može slu­
žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu; ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme
mira. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12
) Gaston Bachelard, L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a
p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e , Paris, Presses Universitaires, 1951.
g., str. 7 . u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e ,
trad. Molitor, str. 163. i dalje.
13)
Martin Heidegger, H o l z w e g e , Frankfurt, Klostermann, 1950.
g., str. 266. i dalje. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d
A u f s ä t z e , Pfüllingen, Günther Neske, 1954. g., str. 22, 29.
* Upoređujući citat s izvornim tekstom M. Heideggera za ovu prvu
rečenicu nismo našli original, pa je prevodimo isključivo na osnovu
Marcuseova prijevoda na engleski jezik. — Op-. prev.
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
I49
dalnim gospodarem, a parni mlin društvo s industrijskim
kapitalistima« 1 4 . Ova formulacija je dalje modificirana u sa­
moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika,
već društveni način proizvodnje. No, kad tehnika postane
univerzalna forma materijalne proizvodnje, ona određuje cje­
lokupnu kulturu; projektira povijesni totalitet — »svijet«.
Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­
sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku
u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između
znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­
jene sfere i događanja koja se susreću, naime, 1) znanost i
znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom
i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. Dru­
gim riječima, ma kako da je bliska veza između ta dva raz­
vojna reda, oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog.
Čista znanost nije primijenjena znanost; ona zadržava svoju
identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. Što­
više, ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­
no, također, na tehniku. Mašina je indiferentna spram druš­
tvenih upotreba u koje je stavljena, pod uslovom da te upo­
trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti.
Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na, u
osnovi, instrumentalistički karakter znanstvene metode. Na
djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene,
univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­
vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja
odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije.
. U paradoksalnom razvoju, znanstveni napori da se
ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode:
»Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­
rodi koja egzistira kao takva. Tu ideju smo morali na­
pustiti. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­
vjekovnog mita, a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije, Druga glava, Druga primedba, izd. Kultura.
1946. g., str. 94.
150
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama, naprosto,
uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ).
Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­
cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. To je
veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­
svim praktičnom odnosu spram subjekta:
»A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­
đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente
i matematičkim — to jest, intelektualnim — zakonima koji­
ma se povinjava. Određujemo materiju kao moguć objekat
ljudske manipulacije« 1 6 ).
Ako je to tako, znanost je u samoj sebi postala tehno­
loška:
»Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­
čkom erom« 1 7 )·
U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje
centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­
prima formu metodičke konstrukcije; organizacija materije i
manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole,
kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­
ma, — instrumentalna je per se, »u samoj sebi«.
»Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­
stup, ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­
ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). U ovom realitetu je
»neutralna« kako materija tako i znanost; objektivnost nema
u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Upravo neu­
tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim
15
) C . F . von Weizsäcker, T h e H i s t o r y o f N a t u r e , loc.
cit., str. 71.
16)
Ibidem, str. 142 (potcrtao Η. Μ.).
17')
Ibdem, str. 71.
18)
Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram
da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«, t j . da imaju
tehničku, praktičnu intenciju. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija«
ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost, u kome se konstituira
kao č i s t a znanost. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga
apstrahira. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom
h o r i z o n t u matematske fizike. Pogledaj Suzanne Bachelard, L a
C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é , Paris, Presses Universitaires, 1958,
str. 31.
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
151
povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom
u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Ona
djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­
mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. Čisti
i primijenjeni operacionalizam, teorijski i praktični um, znan­
stveni pothvat, kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje
sekundarnih kvaliteta na primarne, kvantificiranje i apstra­
hiranje »posebnih vrsta entiteta.«
Istina, racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­
note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima, neutralan
je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­
gle biti nametnute. No, ova negativnost je pozitivno određe­
nje. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­
štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­
ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može
skrenuti na gotovo sve ciljeve. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni, »čista forma« su konkretne
društvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­
herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih
podobnih kvantificiranju, društvo je oslobodilo ljude od »pri­
rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban
odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­
dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim
jedinicama. »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno
je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog
iskustva.« 19 )
Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili
je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­
kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova
znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj,
upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­
jala u obzoru instrumentalnog odnosa. Nikad se opažanje,
eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija
data, sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom, neutralnom teorijskom prostoru. Projekt spoznaje in19
) M . H o r k h e i m e r i T . W . Adorno,
k l ä r u n g , loc. cit., str. 50.
Dialektik
der
Auf­
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­
jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­
lovanja. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­
ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. Zvi­
jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena,
no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­
čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja,
te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. Ne raspravljam
ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. Cilj mi je da pokažem unu­
tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je
on a priori tehnologija, i a priori jedne specifične tehnologi­
je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­
minacije.
Utoliko što je čista, novovjekovna znanstvena misao
ne projektira određene praktične ciljeve, niti pojedine forme
dominacije. No, ne postoji tako nešto kao dominacija per se.
U svom toku teorija ne uzima u obzir, ili odbacuje, faktički
teleološki kontekst — kontekst datog, konkretnog svijeta ra
suđivanja i akcije. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva
znanstveni projekt, i, unutar svijeta, teorija poima ili ne po­
ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno
etabliran realitet, odnosno destruiraju ga.
Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­
turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti
svijeta samopogona, proizvodne kontrole; teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. Znanstveni metod, koji je vodio sve efikasnijem
gospodarenju prirodom, pružio je kako čiste ideje tako i
sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom
posredstvom dominacije nad prirodom. Ostajući čist i neut­
ralan, teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. Me­
đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. U naše
vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem
tehnologije već i kao tehnologija; tehnologija pruža obimno
legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve
sfere kulture.
U ovom svijetu, tehnologija pruža također i obimnu ra­
cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku«
nemogućnost da čovjek bude autonoman, da određuje svoj
vlastiti život. Jer, nesloboda se ne manifestira kao neracional­
na, niti kao politička, već kao podređivanje tehničkom apa­
ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost
rada. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­
minacije, već je štiti, pa se instrumentalistički obzor uma
otvara u racionalno totalitarno društvo;
»Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike
koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­
lju postizanja moći. Mašina je samo sredstvo; cilj je pokore- £
nje prirode, domestificiranje prirodnih snaga posredstvom ,
primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-,
vanju drugog. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i
naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. No, teško je
osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića
— ljude, životinje ili mašine; vladati mašinama podređujući
cijeli svijet, još uvijek znači vladati, a svako vladanje uklju­
čuje prihvaćanje sheme podređivanja.« 2 0 )
Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta
političkim sadržajem, a logos tehnike je načinjen u logos
kontinuirane porobljenosti. Oslobodilačka snaga tehnologije
— instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja; instrumentalizacija čovjeka.
Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta
znanosti (metode i teorije), prije svih aplikacija i iskori­
štavanja, s određenim društvenim projektom, te do toga
da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­
nosti, tj. funkcionalni karakter njezinih pojmova. Dru­
gim riječima, univerzum znanosti (to će reći, ne određene po­
stavke ο strukturi materije, energiji, ο njihovu odnosu, itd.,
već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja ,
vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje
objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju .
konzervira razvoj znanstvenog projekta.
*
Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan- ,
stvenog racionaliteta, time još nije zasnovano sociološko va-
152
20)
153
Gilbert Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s
t e c h n i q u e s , Paris, Aubier, 1958. g., str. 127.
154
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
I
ženje znanstvenog projekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­
jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja, po­
vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na
sasvim različite načine.
Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji«
pruža drugačiju interpretaciju. On interpretira formiranje
znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­
ćeg međuodnosa subjekta i objekta. Apstrahiranje ne teče ni
od strane samo objekta, a da bi subjekt funkcionirao kao pu­
ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja, niti od subjekta
kao sredstvo čistog spoznajnog uma. Piaget razlikuje spoznaj­
ne procese u matematici i fizici. Ovaj prvi je »à l'intérieur de
l'action comme telle«.
»Nasuprot onom što se često kaže, matematski entiteti
nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima, već
apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. Sastaviti,
zapovjediti, kretati se itd. opcija su djelovanja negoli misliti,
gurnuti itd. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­
nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . . .«21)
Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­
dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­
tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Logika
i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque,
c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ), a to
»djelovanje« je općevažeće utoliko što —
— »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na
sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući
mehanizmi akcije uvijek vezani, u svom izvoru, za koordina­
cije refleksa i instinkta.« 2 3 )
U fizici apstrahiranje teče od objekta, ali na osnovu
određenog djelovanja sa strane subjekta, tako da apstrahira­
nje nužno poprima logičko-matematičku formu, jer —
— »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda
21
] Introduction
à
l'épistémologie
génétique
tome III, Presses Universitaires, Paris, 1950. g., str. 287.
22) Ibidem, str. 288.
23) Ibidem, str. 289.
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
155
kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po
svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ).
Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije, a matematika je kao čista koordina­
cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­
tion comme telle«). Ova koordinacija konstituira objektivnost
jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture.
Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični
karakter teorijskog uma, no izvodi ga iz opće strukture akcije
koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. Znanstveni
metod bi, po njemu, primarno počivao na biološkoj fundaciji
koja je supra — (ili, bolje infra — ) povijesna. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju
pojedinačnih akcija, ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi«
bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­
je« znanstvene operacije novovjekovne fizike, a u tom slu­
čaju se interpretacija vrti ukrug.
Za razliku od Piagetove, ponajviše psihološke i biološ­
ke analize, Husserl je dao genetičku epistemologiju, koja je
centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog
uma. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko
što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­
dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga
se znanost kreće.
Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­
rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­
cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­
dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. 19, 42). No,
znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu,
koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­
ske znanosti. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu
bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­
nirao teorijsku strukturu. Ona je bila skrivena (verdeckt)
daljim razvojem znanosti. To je rezultiralo izluzijom da je
matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstän24)
Ibidem, str. 291.
) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e , loc. cit.
25
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
dige) apsolutnom istinom« (str. 49. i dalje), dok je, zapravo,
ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­
bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i
verkleidet) svijet prakse (str. 52).
š t o je ta izvorna, predznanstvena intencija i sadržaj sa­
čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi
otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi, obličja i
odnosa koji su opće »upotrebljivi, kao potpuno isti za egzakt­
no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa«
(str. 25). U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni
metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku
strukturu; razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj
predznanstvene strukture. Tako klasična geometrija »ideali­
zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­
skunst). Geometrija je teorija praktične objektivizacije.
Bez sumnje, algebra i matematička logika konstruiraju
apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­
vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­
mu živi. No, ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika
»idealiziranja« novog Lebenswelta:
»U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­
kraćeno u empirijskoj, tj. egzaktnost. Naime, idealne forme
je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost... kao
takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . . . «
(str. 24.)
Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­
jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­
sti praktičnog Lebenswelta«:
»Kad jedanput čovjek posjeduje formule, on posjeduje
predviđanje željeno u praksi« —
— predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­
nog života (str. 43).
Husserl je istakao predznanstvenu, tehničku konotaciju
matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. Ovi cen­
tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki
nusprodukti čiste znanosti, već su pripadni njezinoj unutar­
njoj idejnoj strukturi. Znanstveno apstrahiranje od konkret­
nosti, kvantificiranje kvaliteta, što rezultira kako egzakt-
nošću tako i univerzalnim važenjem, uključuje određeno
konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja«
svijeta. Ovo »gledanje« je, uprkos svom »čistom«, dezinteresiranom karakteru, gledanje unutar svrhovitog, praktičnog
konteksta. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje
(Vorhaben). Galilejska znanost je znanost metodičkog, siste­
matskog anticipiranja i projektiranja. Ali — a ovo je odlučno
— specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime, onog
koje ima iskustvo ο svijetu, razumijeva ga i oblikuje na osno­
vu proračunljivih, predvidljivih odnosa među jedinicama ko­
je se dadu egzaktno identificirati. U ovom projektu je univer­
zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom.
Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju
se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­
ba iz njih ekstrahirati. No, radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu, a svijest koja ga preduzima skriveni
je subjekat galilejske znanosti; ova znanost je tehnika, umije­
će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche
erweiterte Voraussicht, str. 51).
Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­
jih ideja tehnika određenog Lebenswelta, ona ga ne može
transeendirati i ne transcendira ga. Ona ostaje suštinski
unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost.
Po Husserlovoj formulaciji, u galilejskoj znanosti »konkretni
svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str.
112), — ali svijet percepcije i iskustva, —
— »u kome provodimo naš cijeli praktični život, ostaje to što
jest, u svojoj bitnoj strukturi, u svom vlastitom konkretnom
kauzelitetu, nepromijenjen ...« (str. 51; podcrtano Η. Μ.).
Ovo je provokativan stav. Kako bismo ga mogli olako
potcijeniti, uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. For­
mulacija se ne poziva, jednostavno, na činjenicu da uprkos
neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u
trodimenzionalnom prostoru; ili da uprkos »statističkom«
shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo, po zdravom razu­
mu, prema »starim« zakonima kauzaliteta. Isto tako, gornji
stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­
dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«.
Mnogo više je, možda, u pitanju: naime, inherentna granica
156
157
158
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se
proširuje, racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt
bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez
sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­
no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode.
S obzirom na institucionalizirane oblike života, znanost
bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću,
statičku, konzervativnu funkciju, č a k i najrevolucionarni­
ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu
sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. Stalno
samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­
đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­
ni svijet, isto bazično iskustvo. Ono zadržava isto formalno
a priori koje vodi baš materijalnom, praktičnom sadržaju.
Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja
se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti, Husserlova inter­
pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­
jom; instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­
zor. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma,
no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima
svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi, kako u
čistim tako u primijenjenim metodama.
čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo
unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­
zinu povijesnu subjektivnost, štaviše, izgleda da ono impli­
cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«, oživlja­
vanje teleoloških filozofija itd. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana, no, zasad, mogu samo ustvrditi da ne
26
smjeram na takve mračne ideje ).
Bez obzira na to kako su određene, istina i objektiv­
nost ostaju u odnosu s čovjekom, akterom teorije i prakse,
i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. Naporedo s tim, ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija
(ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi
načnim formama kao to što navlastito jest. Na osnovu toga
je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­
sti od prethodne. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X.
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
159
na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­
tivnu vrijednost; međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica
provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice, želim istaći da je
znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i
;
proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje
vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno
za univerzum kao cjelinu. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i
destrukcije, koji održava i poboljšava život ljudi podređujući
ih gospodarima aparata. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. Ako je to tako, tad bi promjena u smjeru
progresa, koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu,
utjecala, također, i na samu strukturu znanosti — na znan­
stveni projekt. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno
drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­
ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter.
Konsekventno tomu, znanost bi došla do bitno drugačijih ide­
ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. Racio­
nalno društvo subverzionira ideju uma.
Istakao sam da su elementi prevrata, ideje ο druga­
čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena
početka. Antička ideja ο državi, gdje bitak postaje ispunjen,
gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­
su vječnog vraćanja, pripadna je metafizici dominacije. No,
ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja —
pomirenju logosa i erosa. Ova ideja sagledava smirenje rep­
resivne produktivnosti uma, kraj gospodarenja u zadovolje­
nju.
Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u
korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­
kom, odnosno novovjekovnom misli, kao što je to učinjeno
u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka
k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­
tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu
svjetovnog vladanja« 2 7 ). Antička misao sadrži dovoljno logi­
ke svjetovnog usmjeravanja, a moderna misao dostatnu
27) J o h n Dewey, T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y ,
Minton, Balch and Co., 1929. g., str. 95, 100.
New York,
160
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju
Johna Deweya. Um kao konceptualna misao i ponašanje
nužno je gospodarenje, dominacija. Logos je zakon, pra­
vilo, zapovijed na osnovu znanja. Misao ovladava posebnim
slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne, podređujući ih
njihovom općem. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­
mije već i da djeluje na njih, da ih podvrgne sebi. No, dok
cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike, odvijanje te
logike je različito u raznim modima misli. Klasična formalna
logika i moderna simbolička logika, transcendentalna i dija­
lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­
đivanja i iskustva. Sve se one razvijaju unutar povijesnog
kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. Taj kontinuum
podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­
ki i ideologijski karakter, a onima negativnog mišljenja njihov
spekulativni i utopistički karakter.
Rezimirajući, pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj
čistoj formi. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi
projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji, puki
materijal teorije i prakse. U toj formi je svijet objekta ušao u
konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­
ne i fizičke instrumentalnosti, sredstava u samima sebi. Ta­
ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji
daje važenje i verificira.
Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­
rijski, no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­
su ograničeni na privatnu, individualnu svijest. Hipotetički
sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­
stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­
me i za koga se on razvija. Ono što se činilo izvanjsko, strano
teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­
ture (metoda i pojmovi); čista objektivnost se razotkriva kao
objekat za subjektivitet koji daje telos, ciljeve. U konstrukciji
tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni
znanstveni poredak; proces tehnološkog racionaliteta je poli­
tički proces.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
161
Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­
staju funkcionalni objekti organizacije. Univerzalna efikas­
nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­
va posebne interese što organiziraju aparat. Drugim riječima,
tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. Ne samo da
se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih
pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima
već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi
karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije
(znanstvenog) racionaliteta. Svijet ide k tome da postane
materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače.
Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma, i ovo društvo
je sudbonosno upleteno u njega. Iz toga proizlazi da misao
koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um.
U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­
rem smislu, suprotno konfuznom, metafizičkom, emocional­
nom, alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i
samozadovoljnog formalizma (simbolizma), s jedne strane, i
totalnog empiricizma, s druge. (Kontrast nije i konflikt. Pog­
ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u
elektronskoj industriji.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum
rasuđivanja i ponašanja. Totalni empiricizam razotkriva svo­
ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. U odnosu na
tu funkciju, u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke
aspekte lingvističke analize. To raspravljanje treba da pri­
premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu
empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili
bolje, raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
7. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA:
JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA
Redefiniranje misli, koje pomaže koordinaciji mental­
nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti, pretendi­
ra na terapiju. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­
na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili
čisto aksiomatski (logika, matematika) ili koekstenzivan s
etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. Tako ling­
vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­
nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje
znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako
one ne objašnjavaju niti određuju. Akcenat je na terapeutskoj
funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­
šanja misli i govora, odstranjenju opskurnosti, iluzija, zastranjenosti ili, u najmanju ruku, njihovo izlaganje.
U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­
našanja u industrijskim poduzećima, ο postupku koji impli­
cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u
vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. Na osnovu
tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan.
On oblikuje metode boljeg rukovođenja, sigurnijeg planira­
nja, veće efikasnosti, potanje kalkulacije. Analiza u smjeru
korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji; empirizam se
potvrđuje kao pozitivno mišljenje.
Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­
ste. Terapeutsko tretiranje misli, u poređenju s ostvarenjima
sociologije i psihologije, ostaje akademsko. Egzaktno mišlje­
nje, oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­
mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. Štaviše,
tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar
163
i njegovo vlastito pravo. Ideologijski karakter takva tretmana
misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­
movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­
vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­
jećeg društva.
Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv, ling­
vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti
stav spram stvarnosti. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­
kavanju transcendentnih pojmova; za svoj okvir razmatra­
nja proklamira opću upotrebu riječi, različitost unutar predominantnog ponašanja. S tim karakteristikama ona naznaču­
je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­
nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja
u napetosti, čak proturječju spram predominantnog svijeta
rasuđivanja i ponašanja.
Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu,
negativno su mišljenje. »Moć negativnog« je princip koji vla­
da razvojem pojmova, a proturječje postaje bitno svojstvo
uma (Hegel). Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­
ređen tip racionalizma; ono je bilo odlučan element u tra­
diciji empirizma. Empirizam nije nužno pozitivan; njegov
stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva
koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­
matranja. Na primjer, čini se da su senzualizam i materijali­
zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene
vitalne nagonske i materijalne potrebe. Za razliku od toga,
empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne
dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu
ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno
ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. Uprkos nepo­
pustljivo neutralnom pristupu filozofa, prethodno ograniče­
na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja.
Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­
loški karakter lingvističke analize, treba da opravdam svoje,
kako može izgledati, arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­
nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. To ću učiniti tako
što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Sve od nje­
gove prve upotrebe, vjerovatno u školi Saint-Simona, termin
»pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus-
164
ČOVJEK
JEDNE
DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNA
tva činjenica; 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti
kao model izvjesnosti i egzaktnosti; 3) vjerovanje da progres
u znanju ovisi ο toj orijentaciji. Konsekventno tomu, pozitivizam je borba protiv svake metafizike, transcendentalizma i
idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­
nja. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­
ćen i transformiran, u kojoj društvo postaje industrijsko i
tehnološko, pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­
nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra*
kse, istine i činjenica. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao; filozofska kritika kritizira unutar danog društve­
nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­
ciju, sanje ili fantazije 1 ).
Svijet rasuđivanja i ponašanja, koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu, jest svijet tehnološke stvarnosti.
U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­
talni svijet. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­
nog svijeta — nepokorena, slijepa priroda — sad se pokazuje
unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. Metafizička
dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, postoje ira­
cionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije
um odbija transcendenciju. Na kasnijem stupnju, u suvreme­
nom pozitivizmu, nisu više znanstveni i tehnički progres ono
što motivira odbijanje; sužavanje misli nije manje oštro zato
što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­
zofije. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­
cira djelokrug i istina filozofije, a filozofi sami proklamiraju
nemoć i neefikasnost filozofije. Ona ostavlja postojeći rea­
litet nedirnut; ona se grozi prestupa.
1)
Konformistički stav pozitivizma, u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja, javlja se, možda, prvi put u optuž­
bama Fouriera. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e ,
1835. g., vol. I, str. 409.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva
kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. Citirano u
André Lalande, V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a
P h i l o s o p h i e , Paris, Presses Universitaires de France, 1956. g., str.
792. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i
ο suprotnosti spram »negativan«, pogledaj D o c t r i n e de S a i n t —
S i m o n , ed. Bougie i Halévy, Paris, Rivière, 1924. str. 181. i dalje.
MISAO
165
Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće
upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo
popodne u svojim naslonjačama«, nadalje Wittgensteinovo
uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« —
takve izjave 2 ) očituju, po mom mišljenju, akademski sadomazohizam, samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji
rad ne rezultira znanstvenim, tehničkim ili sličnim ostvare­
njima. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov
stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma, koja,
kad su shvaćena i prihvaćena, štite čovjeka od beskorisnih
avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira
u onom što ga okružuje. No, kad je Hume detronizirao sup­
stancije, on se borio s moćnom ideologijom, dok njegovi da­
našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono
što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju
alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­
jetu rasuđivanja.
Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­
zofski biheviorizam. čini se da se on kreće između dva pola
— nepogrešivog, vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­
nosti. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­
stoj upotrebi imperativa s intimnim, udostojavajućim »ti«
(»du »thou«) 3 ); isto tako, u uvodnom poglavlju The Concept
of Mind Gilberta Rylea, gdje iza prikaza »Descartesova mita«
kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­
liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«, a ovo evocira
Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom
plaćaocu takse«.
2
) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner, W o r d s A n d
T h i n g s , Boston, Beacon Press, 1959, str. 100, 256. i dalje. Teza d-i
filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana), ili, kao samokarakterizacija neopozitivizma, no, netačna je kao opći sud ο filo­
zofskoj3 misli.
) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s , New York, Macmillan, 1960. g.: »I tvoji obziri su nesporazumi. Tvoja pitanja se odnose
na riječi . . .« (str. 49.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje
kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. Nego
se upitaj . . .« (str. 61). »Prevedi sebi slijedeći slučaj . . .« (str. 62)
i passim.
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­
jarnost s čovjekom s ulice, čiji govor igra tako odlučnu ulo­
gu u lingvističkoj filozofiji. Familijarnost u govoru je bitna
utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular
»metafizike«; ona se opire inteligentnom nekonformizmu, is­
mijava eggheada. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik
kojim odista govori čovjek na ulici; to je jezik koji izražava
njegovo ponašanje; utoliko je znak konkretnosti. No, isto ta­
ko je znamen lažne konkretnosti. Jezik koji čini većinu mate­
rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog
»neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­
žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu
pruža društvo. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao
gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako
ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo
iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao
elemenat i faktor smisla.
Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i
upotreba, moć zdravog razuma i svakodnevnog govora, a blo­
kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor
kaže ο društvu koje ga govori, i lingvistička filozofija potis­
kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­
đivanja i ponašanja. Autoritet filozofije blagosilja snage koje
čine ovaj svijet. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što
razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka
i prirode.
Štaviše, svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji
rukovodi analizu, već su to raspršeni atomi jezika, smiješni
fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na
primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«, »On je
vidio crvendaća«, »Imao sam šešir«. Wittgenstein posvećuje
mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«.
Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. L. Austina kao repre­
zentativan primjer.
4
) U L o g i c a n d L a n g u a g e , Second Series, ed. A . Flew,
Oxford, Blackwell, 1959, str. 137. i dalje (Austinove fusnote su ispu­
štene). I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa
svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­
dnevnog govora: »Don't . . .« »isn't . . .«.
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
167
»Razlučujemo dva različita načina oklijevanja
a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. Može­
mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije
nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . . . Ne, bes­
korisno je: što više mislim ο tome, to sam zbunjeniji:
to je sasvim posebno i potpuno specifično, potpuno je­
dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne
mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­
gao usporediti sadašnji slučaj; siguran sam da ovo
nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad
prije, da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­
đuje isti opis. Ovaj slučaj, iako dovoljno poseban,
stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­
guran, ili kad sam samo prilično siguran, ili gotovo si­
guran da je to okus, recimo, lovora . . . U svim takvim
slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­
jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu, za
nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje
da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­
nom riječju; pri tome postižemo različite stupnjeve
uspjeha.
b) Drugi slučaj je drugačiji, iako se, prirodno, kombi­
nira s prvim. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo, kon­
centrirati se na njega, osjetiti ga živo. Nisam siguran da
je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog
nečeg, specifičnog okusa, zagriza, nedostajanje zagriza,
prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije
li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje
svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je
možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati,
nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje, tako da to nije slično običnoj vodi. U onome što
je aktualni osjet nedostaje oštrine, a s tim se može izaći
na kraj, ne tako, ili ne naprosto tako što mislimo, već
oštrijim razabiranjem, senzornim razlučivanjem (iako
*) heliotrop — op. prevo.
168
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
je, jasno, istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­
čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže
.
sposobnosti našeg razlučivanja).«
Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću
i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. Ali
to je sve, a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije
dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke
misli kao takve. S filozofskog stanovišta relevantna su dva
pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad
orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i
završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi
cilj ili pripadaju drugim ciljevima?
Na prvo pitanje, u vezi s prvim njegovim dijelom, od­
govaram afirmativno. Najbanalniji primjeri govora mogu, baš
zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu
realitetu, te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor
ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi
koja čeka na autobus, ili Karl Krausova analiziranja novina.
Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­
nu konkretnost situacije i njezina izraza. Transcendiraju je
ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji
govore (ili ćute) u datoj situaciji. (U ovim navedenim prim­
jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­
djeli rada.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­
kodnevnog rasuđivanja, ona ga prelazi i otvara kvalitativno
različit svijet, čija određenja mogu biti čak u proturječju s
danim svijetom svakidašnjice.
Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi
mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«, ali bi
tamo bile razotkrivene kao neprimjereni, čak krivi primjeri.
Bile bi ono odbačeno, ono što treba prevladati rasuđivanjem
koje je po shvaćanjima, stilu i sintaksi drugačijeg reda
— rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­
5
nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). Dešava se sasvim su­
protno — naime, svaka rečenica je tako malo u redu kao i
svijet koji taj jezik saopćava.
5
) Wittgenstein, P h i l o s o p h i c a l
cit. str. 45.
,
(
I n v e s t i g a t i o n s , loc.
169
Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­
čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik', ,iskustvo',
,svijet' upotrebljive, upotreba mora biti tako nepretenciozna
kao kod riječi ,stol', ,lampa', ,vrata'« 6 ). Moramo »prionuti uz
predmete svog svakodnevnog mišljenja, ne smijemo zastranji­
vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­
sti .. .«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­
stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku
čistog uma. Ne samo da je mišljenje (ili, u najmanju ruku,
njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­
mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već
tu. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva,
već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ).
Bijeda filozofije, u koju se ona sama dovela, filozofija
izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem, ne vjeruje
u mogućnosti novog iskustva. Podređenje vladavini postoje­
ćih činjenica je totalno — doduše, samo lingvističkih činje­
nica ,no društvo govori svojim jezikom, a nama se kaže da
slušamo. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na
koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ).
»Nadalje, ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije.
Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. Mo­
ramo prestati s objašnjavanjem, a ima ga nadomjestiti jedino
deskripcija« 1 0 ).
Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije, š t o
ostaje od mišljenja, od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko, kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­
c i j a i dignitet filozofije, već šanse očuvanja i zaštite prava,
potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od
onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­
ne, racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. Na dje­
lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se
6)
7
)
8)
9)
10)
Ibidem,
Ibidem,
Ibidem,
Ibidem,
Ibidem,
str.
str.
str.
str.
str.
44.
46.
47.
49.
47.
170
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što
se zbiva (i mnije).
U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­
kodnevnog mišljenja i jezika, s jedne, i svijeta filozofijskog
mišljenja i jezika, s druge strane. U normalnim okolnostima
je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument.
Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«, on možda
misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti
metlu ili je ostaviti tamo, da će biti zadovoljan ili ljut. U
svakom slučaju, rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok; cilj
apsorbira sredstva« 1 1 )·
Za razliku od toga, ako u filozofskom tekstu, ili ras­
pravljanju, riječ »supstancija«, »ideja«, »čovjek«, »alijenaci­
ja« postaje subjekat stava, ne dešava se takva transformacija
značenja u bihevioralne reakcije, a i ne smjera se na to. Ri­
ječ ostaje kao što je bila, neispunjena — osim u misli gdje
inicira druge misli. I tokom dugih serija posredovanja, unutar
historijskog kontinuuma, stav može pomoći da se uobliči i vo­
di praksa. No, čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­
jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i
njenog objekta. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­
kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . . . kao što je
upotreba riječi ,stol', ,lampa', /vrata'«.
Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­
stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. Filozofski poj­
movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­
na« osvjetljuje atomizirane fraze, ili riječi svakodnevnog ra­
suđivanja, pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­
nje svakodnevnog rasuđivanja. Ili, ako sam univerzum sva­
kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize, je­
zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja, taj jezik
ostaje antagonističan. On rastvara postojeći iskustveni kon11)
Paul Valériy, »Poésie et pensée abstraite, u: O e u v r e s , loc.
cit., str. 1331. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«, u: P i è c e s
s u r l ' a r t , Paris, Gallimard, 1934, g., str. 47 i dalje.
12
) Pogledaj str. 183, 184.
JEDNODIMENZIONALNA
MISAO
171
tekst značenja u kontekst njegove realnosti; apstrahira od ne­
posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost.
S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­
vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. Može li
ikad i najegzaktnija deskripcija, deskripcija koja posvema
pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­
nasa, pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti
kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­
jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­
stiranja okusa, koja, zacijelo, nisu intencija Austinove anali­
ze. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori, i živi,
objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se
formiraju pojmovi i u kome postaju riječi, što je taj uni­
verzalni, širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji
daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja
u pozitivističkoj analizi, kontekst a priori zatvoren kako pri­
mjerima tako i samom analizom?
Taj širi kontekst iskustva, realni empirijski svijet, da­
nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­
gora, Hirošime i Nagasakija, američkih cadillaca i njemačkih
mercedesa, Pentagona i Kremlja, svijet nuklearnih gradova i
kineskih komuna, Kube, zaglupljivanja i pokolja. Ali stvaran
empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene ,'
ili pak zaboravljene, potisnute, nepoznate, svijet u kome su
ljudi slobodni. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus
nečeg sličnog ananasu nešto značajno, u kome su svakodnevni
rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. Ovaj
drugi, ograničeni empirijski svijet dio je prvoga; moći koje
vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo.
Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­
ljenja i svakodnevnog govora. Ako se radi ο nalaženju metle
ili kušanju ananasa, tad je apstrahiranje spomenutog odnosa
opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja
političkog univerzuma. No, u filozofiji se ne radi ο nalaženju
metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas
empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­
kustvu. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička
analiza primjenjuje na političke termine i fraze. Jedna cijela
grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu, ali
172
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
već metod odsijeca pojmove političke, tj. kritičke analize.
Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­
mine kao što su »sloboda«, »vlada«, »Engleska« s »metlom« i
»ananasom«, a isto tako realitet ovih prvih s realitetom
drugih.
Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi«
može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku
misao, ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu
prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­
nima Wittgensteina. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad«
u Hegelovoj Fenomenologiji, ili (sit venia verhol) Lenjinovu
sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu.
Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao
skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim
jezikom. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u
kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. Ri­
ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­
kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu;
naime, kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj —
uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. Ova po­
vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­
mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«.
Doduše, takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti, ne­
doumice, neobičnosti, no, sve su one u istoj domeni jezične
igre i akademskog dosađivanja.
Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­
suđivanja, te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­
njima postvarenog svijeta, analiza ne uzima u obzir negativno,
ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti
na osnovu dane upotrebe. Klasificiranjem i distinkcijom zna­
čenja, te njihovim razdvajanjem, ona čisti misao i govor od
kontradikcije, iluzija i prekršaja. Ne radi se ο prekršajima
»čistog uma«. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­
nica mogućeg znanja, već ona otvaraju sferu znanja s onu
stranu zdravog razuma i formalne logike.
Zatvarajući prodor u tu sferu, pozitivistička filozofija
etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet, zatvoren i dobro za') Pogledaj str. 170, 171
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
173
štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. U od­
nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju
matematički, logičkih stavova, ili običaja i upotrebe. Na svaki
način, svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. Preju­
dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski
jezik, ili rječnik, ili neki drugi kodeks konvencije. Jedanput
prihvaćeno, ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­
že transcendirati.
Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­
rijsko jer u njemu govori osakaćeni, »apstraktni« individu­
um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato
u doslovnom smislu), koji ima samo činjenice a ne činioce,
čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. Ν τ.
osnovu faktične represije, svijet iskustva rezultat je ograni­
čenog iskustva, a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje
svijest s njim.
U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­
jekt pozitivnog mišljenja. Sa svim svojim ispitivanjem, tuma­
čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost
postojećeg svijeta iskustva. Ova mora ostati van razmatra­
nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­
tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju
postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj
strukturi — pojmove negativnog mišljeja. Transformiranje
kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova; njihovo prevođenje
u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa
sociološkim prevođenjem, ο kome smo prethodno rasprav­
ljali.
S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske
analize — da liječi od iluzija, zabluda, opskurnosti, nerješivih
enigmi, neodgovorivih pitanja, od prikaza i utvara. Tko je pa­
cijent? Po svemu sudeći, neka vrsta intelektualca čiji se duh
i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­
nja. Zaista, dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova
fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene
u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­
pijom. Odnosno, bolest pacijenta je u određenom smislu, pre-
174
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
ma Freudu, protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­
me on živi. No, liječnik mora ostaviti po strani »moralni«
problem. On treba da vrati pacijentu zdravlje, treba da ga
osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu.
Filozof nije liječnik; njegov posao nije da ozdravljuje
pojedince, već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­
zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­
niti za njega. Jer filozofija je (povijesno, a njezina povijest
još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da
jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije, kao
pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Filozofija ne po­
znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir
tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­
tanje« 1 4 ). Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa
Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. E. Moorea: »Sve
je ono što jest, a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest«
razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog
i načinjenog.
Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj
glavni napor protiv metafizičkih pojmova. Pri tom je moti­
virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj
čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­
zikom, — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje
i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest
kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­
ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja
(poetska istina, metafizička istina). Jer, stavljanje u stra­
nu specijalnih rezervata, u kojima je dozvoljeno misli i
jeziku da budu legitimno neegzaktni, neprecizni, i čak kontra­
diktorni, jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni
svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­
jama. Ma što da je istina sadržana u literaturi, to je »poetska«
istina, ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu, to
je »metafizička« istina — njezina valjanost, ako je uopće ima,
14) Philosophical Investigations, loc. cit., str. 51.
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
175
ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­
zofiju ovima prilagođenu. Ova nova forma doktrine ο »dvo­
strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost
transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika, prokla­
mirajući totalno njihovo neprožimanje. U stvari se valjanost
istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim.
U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­
že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­
gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­
ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. Iskustvo
se odigrava ispred zavjese koja zakriva, a ako je svijet nešto
što se javlja iza zavjese neposredna iskustva, tad smo, po
Hegelu, mi ti koji su iza zavjese. Ne mi kao subjekti zdrava
razuma, kao u lingvističkoj analizi, niti »purificirani« subjek­
ti znanstvena mjerenja, već kao subjekti i objekti povijesne
borbe čovjeka s prirodom i s društvom, činjenice su ono što
jesu kao događanja u toj borbi. Njihov fakticitet je povijestan
čak tamo gdje je još uvijek okrutna, nepokorena priroda.
Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica
je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. Znanstve­
ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva.
On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. No, posre­
dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije.
U znanosti Je medijum subjekt koji opaža, mjeri, kalkulira,
eksperimentira, subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta; ap­
straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt.
Za razliku od tog, objekti filozofske misli su u relaciji
sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­
hov međusobni odnos. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­
vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­
ne prakse, ekonomske organizacije, političke akcije), koje je
učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome
su sve činjenice događaji, zbivanja u povijesnom kontinuumu.
I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan
događaj. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva
priprava za »prvu znanost« — ontologiju. Aristotelov pojam
materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo
po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
176
otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također, a možda pri­
marno, na osnovu različitih povijesnih projekata, različitog
povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­
du tako i društvo. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­
rode, s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i
objekta, Aristotelova fizika postaje objektivno kriva, pa se
ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­
širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­
vanje 1 5 ).
No, bilo da su integrirani u znanost ili ne, filozofski
pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog
rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu
ispunjeni u govornoj riječi, javnom ponašanju, uočljivim
stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama.
Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«, »fikcije« i
»iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja
utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­
genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno
koncipiranim idejama moguće misliti ,tako i tako' — ma šta
da to znači« 1 6 ).
Zanemarivanje, odnosno sređivanje ove specifično filo­
zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da
se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­
kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­
zorio. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit
de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­
cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­
hic Language«, gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj
trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći, asimetričkoj sekvenciji
konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ).
Možda ovaj primjer nije fer. Ali je sasvim u redu da se
kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako
artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi
15
) Pogledaj poglavlje VI, naročito str. 157, 158.
) Wittgenstein Joe. cit., str. 47.
) Margaret Masterman, u.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e
M i d — C e n t u r y , ed. C. A. Mace, London, Allen and Unwin, 1957,
str. 323.
16
17
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
177
s problemima redukcije, prevođenja, opisa, označavanja, vla­
stitih imena, itd. Primjeri su vješto držani u balansu između
ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly; ćelavost
francuskog kralja; Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­
sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea; vidim ovdje i sad mr­
lju crvenog i govorim »to je crveno«; otkrovenje u činjenici
da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja, probadanja,
oštru bol, jaka kucanja srca, uganuća, svrbež, ubod, studen,
užarenost, pretrpanost, mučnine, čežnje, zgrušavanje, tonjenje, napetosti, izgrizanje i šokove 1 8 ).
Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­
tafizičkih priviđenja, mitova, legendi i iluzija svijetom poj­
movnih i osjetilnih izrezaka, riječi i izraza koji su tad organi­
zirani u filozofiju. Sve to ne samo da je legitimno već je i
korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­
je, aspiracije, sjećanja i likovi postali istrošeni, iracionalni,
zbunjujući, ili besmisleni.
U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­
cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­
teta. Ona prihvaća također presude ove organizacije; degra­
diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. Nisu de­
gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. Nova
ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što
je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«, ili da
općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje
ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«.
Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu
»ideju«, Aristotelovu »esenciju«, Hegelov duh, Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li
ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako
ih uključuju, da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­
taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne
upotrebe? Ako ne uključuju, tad je odbačen, premješten u
sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­
ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene, a osakaćena,
iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle, T h e
i dalje.
concept
of
M i n d , loc, cit., str. 83.
JEDNODIMENZIONALNA
178
MISAO
179
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. Ostalo je optuženo — i
odobreno — kao fikcija ili mitologija.
No, nije jasno koja je strana odana mitologiji. Naime,
mitologija je primitivna i nezrela misao. Proces civilizacije
obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa), no on mo­
že, također, vratiti racionalnu misao na mitološki status. U
tom slučaju, teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­
sne mogućnosti treba da postanu iracionalne, naime one pop­
rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­
tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja.
Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit
ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. Nemo­
gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i
imaginarno od znanosti, tehnologije i biznisa. U devetnaestom
stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­
nja ono što je primarno bilo mit — one su, naime, otkrile
u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. Tad
je nastalo obrnuto kretanje. Danas opet racionalni i realistič­
ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju
sa stvarnim uslovima. Stvarnost radničke klase u razvijenom
industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­
tološki pojam; stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara
Marxovu ideju u san. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­
ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom.'Neznanstveni,
spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog
karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­
nalno u racionalnom, mistifikaciju u realnosti. Njihov mitolo­
ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­
ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti.
Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva
i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­
sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Opravdano je
reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­
vodnje, a isto tako da, u ovom društvu, racionalno, više no
iracionalno, postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. Faši­
zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve
veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­
ologijskoj sferi, prije svega u porastu iracionalnih pseudofi-
lozofija (Lebensphilosophie; pojmovi ο zajednici nasuprot
društvu, krv i tlo, itd.). Ovi režimi su opovrgli spomenute
i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom
organizacijom aparata. Bila je to totalna mobilizacija mate­
rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­
cirajući silu nad društvom. Posredstvom nje su pojedinci
postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga
iskoristili, one koji su imali koristi od njega i one koji su
platili za njega.
Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­
vani u proizvodnom publicitetu, propagandi i politici. Oda­
vanje magiji, čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma, dućana, ureda, a racionalno kompletiranje prikri­
va iracionalnost cjeline. Na primjer, znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­
tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja, mje­
renja širenja, i ne tako potpunog širenja, radioaktivnih padavina, eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­
ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­
našanje koje prihvaća ludost. Ono se tako suprotstavlja istin­
ski racionalnom ponašanju, — naime naporima da se dokraj­
če uslovi koji proizvode ludost.
Treba razlučiti novu mistifikaciju, koja preokreće ra­
cionalnost u njezinu suprotnost. Racionalno nije iracionalno,
a razlika između egzaktnog utvrđivanja, te analize fakata i
nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije.
Nevolja je u tome što statistika, mjerenja i polje istraživanja
sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. Oni
mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog
konteksta iz koga proizlaze činjenice, konteksta koji determi­
nira njihovu funkciju. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od
onog istraživanih poduzeća i institucija, razmatranih grado­
va i velegradova, područja i grupa kojih je javno mnjenje re­
gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­
met kalkulacije. Kontekst ο kome je riječ je, također, zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane, kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. Taj zbiljski kon­
tekst, u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj
istinski značaj, odredljiv je jedino unutar teorije društva. Jer
180
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja, mjerenja
i preslušavanja. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da
pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva
i koja determinira njihov međusobni odnos.
Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst
znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. No, ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti, jest stvarnost i analiza ga
može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­
gov doseg i njegove uzroke. Društvo je odista cjelina koja
provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama, pa je to dru­
štvo neuhvatljiva »sablast«. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro
je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi
među ljudima. Kad se od njega apstrahira, iskrivljena su mje­
renja, ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji
koja se ne očituje u mjerenjima, ispitivanjima i kalkulacija­
ma, koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih.
Ona zadržavaju svoju egzaktnost, a upravo su u njoj mistifikatorska.
. JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina
koji označavaju transcendentno, neodređenih pojmova, me­
tafizičkih općenitosti i tome slično, lingvistička analiza
mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­
lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­
đivanja. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se
bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do
izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i
drugih zastarjelih mitova. Lingvistička analiza ustvrđuje da
Joe Doe i Richard Roe, kad govore ο onom što im je na pa­
meti, naprosto ukazuju na određene, pripadne im percepcije,
pojmove i raspoloženja; svijest je verbalizirano priviđanje. Is­
to tako, volja nije realna sposobnost duše, već naprosto odre­
đen mod određenih raspoloženja, sklonosti i aspiracije. Slično
je sa »sviješću«, »vlastitošću«, »sloboda«, — one se daju
eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode
usmjerenja i ponašanja. Vratiti ću se kasnije na tretiranje
univerzalnih pojmova.
Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­
nja i ispitivanja od strane komiteta. Intelektualac je pozvan
na odgovornost, š t o mislite pod tim i tim . . . ? Ne prikrivate
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
181
li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. Ne govorite kao mi
drugi, poput čovjeka s ulice, već kao stranac koji ne spada
ovdje. Moramo vam podsjeći krila, razotkriti vaše trikove,
očistiti vas. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako
da bude jasno, da »pokažete svoje karte«. Dakako, mi se ne
namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora; možete misliti
što god hoćete. Ali kad mislite, morate nam prenijeti svoje
misli — na našem jeziku ili na vašem. Zacijelo možete go­
voriti svojim vlastitim jezikom, no on mora biti prevodljiv
i bit će preveden. Možete govoriti poeziju — to je u redu.
Mi volimo poeziju. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju,
a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole, metafore
i slike terminima svakodnevnog jezika.
Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­
va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše),
no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­
kodnevnog govora, prvi bi, vjerovatno, on to sam učinio. On ',
će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1
šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona- :.
sanja u koji je vi želite prevesti. Moj jezik se može naučiti po- }«
put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to, također, vaš via- a
štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli, metafore itd. •>.
nisu simboli, metafore itd., već da znače upravo to što kažu. .;
Varljiva je vaša tolerancija. Kad mi namjenjujete specijalni >
kutak značenja i značaja, pružate mi azil za nenormalne i ne­
razumne, no, po mom shvaćanju, ludnica je negdje drugdje.
Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost
lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­
nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. Nji­
hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«, »čudan«, »apsurdan«,
»zbunjujući«, »suvišan«, »blebetav«, »brbljalo«. Neprimjerene
i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­
minira razborito razumijevanje. Komunikacije ne smije bi­
ti iznad ljudi; sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum
ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­
đivanja.
No, kritička analiza se mora disocirati od onog što te­
ži razumjeti; da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­
19
mina, filozofija mora upotrebljavati drugačije ). Jer posto-
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
JEDNODIMENZIONALNA MISAO
jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije, organizacije i manipulacije kojima su
podvrgnuti članovi društva. U svom životu ljudi ovise ο šefo­
vima i političarima, službama i susjedima koji ih navode da
govore i misle isto što i oni; društvenom nužnošću su ljudi
prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­
tu ličnost, svijest, osjećanje) sa njezinim funkcijama. Kako
to znamo? Gledamo televiziju, slušamo radio, čitamo novine
i ilustrirane listove, razgovaramo s ljudima.
može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi
lažu, već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive
totalitet manipuliranih kontradikcija.
Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­
java poput »svrbi me«, ili »on jede mak«, ili »to mi sada iz­
gleda crveno«, no, one mogu postati vitalno relevantne kad
ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«, »on
nema srca«, »to nije fer«, »što mogu učiniti s tim u vezi«?).
One su vitalne i za lingvističku analizu etike, politike itd. Kad
ih lingvistička analiza ne uzima u obzir, ona ne može postići
empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira
u postojećem, niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­
na — to jest, lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­
ficiranog i varljivog rasuđivanja.
Tamo gdje se čini da ga nadilazi, kao u logičkom čistu­
nstvu, ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­
blasnija od one na koju se analiza obara. Kad je filozofija
više negoli jedno od zanimanja, pokazuje ona temelje iz kojih
proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum.
Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­
hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele
akademskog rada. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim
insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize
da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. Ako takvo
razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih
značenja u mogućim kontekstima, ostavljajući svakome širo­
ko otvoren izbor prema okolnostima, tad je ono sve drugo sa­
mo ne skroman zadatak. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­
ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­
jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to
najmanje pričinja, razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo
normalne i jasne upotrebe. Tad bi lingvistička analiza zado­
bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­
štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­
vanje.
Tu nastaje problem »metajezika«; termini kojima se
analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji, razlučivi od analiziranih. Oni moraju biti nešto više i drugo od
pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred-
182
Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­
uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako
kako govori, te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­
đusobna odnosa. Govoreći svojim vlastitim jezikom, ljudi go­
vore, također, jezikom svojih gospodara, dobročinitelja, oglaši­
vača. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe, svoje vlastito
znanje, osjećanja i aspiracije, već također nešto drugo nego
što su sami. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju, bi­
lo u svojim gradovima, bilo na internacionalnoj sceni, oni (ovo
»oni« uključuje nas, intelektualce koji to znamo i kritiziramo)
opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije —
a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle, i vide i osje­
ćaju.
Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što
mrzimo, naše sentimente i resentimane, moramo upotrijebi­
ti izraze naših oglasa, filmova, političara i bestselera. Mo­
ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile,
hranu i pokućstvo, kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­
zumijemo. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­
vatno i vlastito, već je privatno i vlastito posredovano raspo­
loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal.
Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da
bude kriterij vrednovanja, a upravo ta uloga mu je data u
analitičkoj filozofiji. »Ono što ljudi misle kad kažu . . . « jest
u relaciji s onim što ne kažu. Ili, ono što ljudi misle ne
19
) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu
nužnost k a o problem m e t a j e z i k a ; pogledaj str. 170. i naprijed,
str. 184.
J83
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO
nom) svijetu iskustva. Ako ovaj metajezik treba da stvarno
probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja,
u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika,
mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su
determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Prema tome, to ne
može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom
na semantičku ili logičku jasnost. Želi se postići to da iz po­
stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno; ono što tre­
ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­
suđivanje i djelovanje, a predominantan jezik apsorbira me­
tajezik.
svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­
nih, djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. Na primjer,
ono pripada:
a) individualnom projektu, tj. određenoj komunikaciji
(novinski članak, govor), sačinjenoj u određenom
slučaju za određenu svrhu;
b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja, vri­
jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­
pira individualni projekt;
c) određenom društvu koje integrira različite, i čak su­
protne individualne i supraindividualne projekte.
Da ilustriramo: neki govor, novinski članak, ili čak
privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­
riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke,
intelektualne, po zanimanju, po mjestu stanovanja) u odre­
đenom društvu. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti, objek­
tivne okolnosti, norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze —
afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju
uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. Tako in­
dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni
sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­
čitu od individualnog saopćavan ja, a ipak isprepletenu s
njim. Supraindividualni sistem je, pak, dio opsežne, svepri­
sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­
ni sistem unutar koga, i od strane koga, teče komunikacija^
Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­
ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom
stupnju kulture, no njegove su granice dovoljno jasno određe­
ne, ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­
nose i instrumente svakodnevnog života. Danas društveni si­
stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična
područja. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju, s jedne
strane, s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih
društava, a s druge, s komunističkim društvima u razvoju.
Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja
nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­
zumu rasuđivanja, djeluje on također, na mnogo prikriveniji,
nesvjestan, emocionalan način, u svakodnevnom rasuđivanju.
Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te
184
To je postignuto u djelu Karla Krausa. On je pokazao
kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja, interpunk­
cije, čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni,
odnosno politički sistem. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­
će unutar svakodnevnog svijeta iskustva; njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo
preispitivani jezik. Riječ, te sintaktička forma čitane su u kon­
tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje
u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­
sredstvom pera određenih lica. Leksički i sintaktički kontekst
se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­
ska, već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­
ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega,
stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima, monar­
hiji, republici itd. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi
i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne
očituje u »neposredovanom« čitanju. Ogresenja ο jezik koja
se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­
litičkom stilu. Sintaksa, gramatika i Vokabular postaju mo­
ralni i politički čini. Kontekst može biti i estetski ili filozof­
ski: književna kritika, obraćanje učenom skupu ili slično.
Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati
(neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s
onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­
formirao.
U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­
du razvijeni u multidimenzionalan univerzum, pri čemu
185
186
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­
ma njima. Prema tome, lingvistička analiza u filozofiji upu­
ćuje na nešto vanlingvističko. Kad odlučuje ο dinstinkciji
legitimne i nelegitimne upotrebe, autentičkog i varljivog zna­
čenja, smisla i besmisla, obraća se ona političkom, estetskom
i moralnom suđenju.
Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod
znakovima navoda jer, zapravo, nije izvanjska, već je unu­
tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­
nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­
trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Ističem da je upravo to
ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji.
Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u
specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­
čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­
zikom. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on
je steriliziran i anesteziran. Od multidimenzionalnog jezika je
učinjen jednodimenzionalan, a u ovome se različita i suprot­
na značenja više međusobno ne prožimaju, već su držana od­
vojeno jedno od drugog; utišana je eksplozivna povijesna di­
menzija značenja.
Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­
konačna jezična igra elementima kompozicije, ili konverza­
cije Joea Doea i Dicka Roea. Uprkos jednostavnoj jasnoći
primjera, ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. Oni
su χ i y ma kako familijarno da govore. No, u stvarnom rasu­
đivanju su χ i y »priviđenja«. Oni ne egzistiraju, proizvod
su analitičara filozofa. Doduše, razgovor x-a i y-a je savrše­
no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­
dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. No, u stvarnosti
se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­
sporazuma i kontradikcija. Realni svijet svakodnevnog je­
zika je svijet borbe za opstanak. To je zaista dvosmislen,
mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­
nje. I, više, takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku
funkciju, a ako bi filozofija postala terapeuticka, došla bi
odista na svoje.
Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao
od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva-
JEErNODIMENZIONALNA MISAO
187
nja i ponašanja, ukoliko pokazuje negativnost postojećeg
(njegovim pozitivnim aspektima je, u svakom slučaju, dat
obilan publicitet) i projektira njegove alternative. Doduše, fi­
lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Ona je ide­
ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije
koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. No, njezin
ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­
že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što
ta stvarnost priječi da bude.
Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira
skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet,
terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti
politička zadaća. Tad bi se politika javila u filozofiji kao
smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­
lju, a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize,
ne kao specijalna filozofija politike. Kad lingvistička
analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad, umjesto
toga, doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta
svakodnevnog rasuđivanja, tad je ona, u najbolju ruku, nekonsekventna. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno, nezbiljsko, u ono što je samo akademski kontroverzno.
ŠANSE ALTERNATIVA
8. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE
Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­
nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­
mova. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­
rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog, općeg
karaktera filozofskih pojmova. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije
samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom
centru filozofske misli. Tretiranje općih pojmova razotkriva
položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu
funkciju.
Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­
tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh, Svijest, Vo­
lja, Duša, Sopstvo, rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave
ο pojedinačnim odredljivim operacijama, izvedbama, snaga­
ma, sklonostima, tendencijama, vještinama itd. Na čudan na­
čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje
proganjaju. Dok svaka interpretacija, odnosno prevođenje,
može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces, što za­
mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je
Mary »dobra djevojka«, čini se da ni jedna od tih reformulacija, a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća, a čak i ne opisuje
puno značenje takvih termina kao što su Svijet, Volja, Sop­
stvo, Dobro. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako
i u »poetskoj« upotrebi, a obje upotrebe ih razlučuju od raz­
nih moda ponašanja i dispozicije koji, po analitičkim filozo­
fima, ispunjavaju njihovo značenje.
Takvi opći pojmovi ne mogu, nikako, biti vrednovani
tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego
njezini dijelovi. Oni, zapravo, označavaju cjelinu, no ona za­
htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. Kad se
192
ČOVJEK
JEDNE DIMENZIJE
odbija ta supralingvistička analiza, kad je svakodnevan jezik
uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije
supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­
đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi, a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­
rena u mode ponašanja i dispozicija.
No, upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­
nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­
jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ.
Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ; ono se
ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima«
prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­
sima, sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u
društvu. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i
identificiranja kao društvene procese — tj. kao osakaćenje
duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­
štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju
želi demistificirati. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz
pojmova »duh«, »sopstvo«, »svijest«, itd., već od njihova
bihevioralnog prevođenja. Prevođenje je lažno upravo zato
što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja,
tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­
rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet.
No, čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage
koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. Jedan od uzne­
mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­
ćim pojmovima kao što su »nacija«, »država«, »Britanski
ustav«, »Oxfordski univerzitet«, »Engleska« 1 )· Nikakav poje­
dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima, a ipak je
1 ) Pogledaj Gilbert Ryle, T h e C o n c e p t o f M i n d , loc.
cit., str. 17. i dalje, passim; J. Wisdom, »Metaphysics and Verification«,
u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o - A n a l y s i s , Oxford, 1953. g.;
A . G . N . Flew, Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­
ries), Oxford, 1955. g.; D. F. Pears, »Universals«, u ibid., Second Series,
Oxford, 1959. g.; J . 0 . Urmson, P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s ,
Oxford, 1956; B . Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t .
New York, 1959. g., str. 223. i dalje; Peter Laslett (ed.) P h i l o s o p h y ,
r u i i t i c s a n ü S o c i e t y , Oxford, 1956. g., str. 22. i dalje.
ŠANSE
ALTERNATIVA
193
sasvim smisleno, čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­
zirana, da je »Engleska« objavila rat, da sam studirao na
»Oxfordskom univerzitetu«. Svako reduktivno prevođenje
takvih izjava, smatram, mijenja njihovo značenje. Možemo
reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­
vih raznih koledža, biblioteka itd., već je upravo način na
koji su ovi organizirani. Isto modificirano objašnjenje može­
mo primijeniti na druge izjave. No, način na koji su takve
tvorbe i ljudi organizirani, integrirani i upravljani djeluje
kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do
te mjere da raspolaže životom i smrću, kao u slučaju naci­
je, ustava. Lica koja izvršavaju odluku, ako se uopće daju
identificirati, ne djeluju kao individuum, već kao predstavnici
nacije, korporacije, univerziteta. Kongres Sjedinjenih Država,
okupljen na zasjedanjima, centralni komitet, partija, uprava
direktora i organizatora, predsjednik, članovi vijeća i fakul­
tet jesu, sastajući se i odlučujući ο svojoj politici, opipljivi
i djelotvorni entiteti, pored i iznad pojedinaca koji ih sači­
njavaju. Oni su opipljivi u dokumentima, u rezultatima nji­
hovih zakona, u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode,
u imenovanjima, plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. Sa
stajući se na skupovima, pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija, utjecaja, interesa inkorporiranih u organizacicijama. U svojoj odluci (glasanje, pritisak, propaganda) —
•nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija, par­
tija, korporacija, univerzitet je stavljena u gibnje, očuvana
i reproducirana — kao (relativno) posljednja, univerzalna
stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude.
Ova stvarnost je poprimila neovisnu, nadređenu egzi­
stenciju; zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­
će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su
predmet pojedinačni entiteti. S druge strane, potreba da se
pokuša takvo prevođenje, protest protiv njegove nemoguć­
nosti indicira da nešto nije u redu. Da bi bile potpuno smis­
lene, »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje
komponente i elemente koji ih sačinjavaju. Činjenica da to
nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj
analizi.
194
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Disharmonija između individualnih i društvenih potre­
ba, nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima
individuum radi i govori za sebe, rezultira stvarnošću takvih
općenitosti kao što su nacija, partija, ustav, korporacija,
crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­
jedinačnih odredljivih entiteta (individuum, grupa, ili insti­
tucija). Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve
reifikacije. Iako stavrna, njihova neovisnost je patvorena
utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­
rale dano društvo u cjelini. Još je uvijek diseratum, no poli­
tički diseratum, takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­
ćenitost u njezinoj supstanciji.
»Oni vjeruju da umiru za Klasu, a umiru za partijske
ljude. Vjeruju da umiru za Domovinu, a umiru za Industri­
jalce. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti, a umiru za Slo­
bodu dividenda. Vjeruju da umiru za Proletarijat, a umiru
za Birokraciju. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države, a
umiru za novac koji država drži. Vjeruju da umiru za naciju,
a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. Oni vjeruju — ali
zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati —
umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ).
Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti
u konkretnosti, a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­
vajući je njezinim pravim imenom. Hipostazirana cjelina se
opire analitičkom rastvaranju; ne zato što je neki mitski en­
titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi, već zato što
je konkretna, objektivna osnova njihova funkcioniranja u
danom društvenom i povijesnom kontekstu. Kao takva, ona
je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­
lovanjima, okolnostima i odnosima. Oni sudjeluju u njoj (na
vrlo nejednak način); ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i
njihovim mogućnostima. Realna utvara je stvarnost veoma
prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline
nad pojedincem. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen
Gestalt (kao u psihologiji), ni metafizički apsolut (kao u He2
) François Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e , loc.
cit., vol. III, str. 631.
3
Š A N S E ALTERNATIVA Ο
195
gela), niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti)
— to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi.
No, čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih
općenitosti, nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­
tus? Imaju, ali je njihova analiza olako držana u granicama
akademske filozofje. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe
u »problem uni verzali ja«; ono pokušava da samo osvijetli
ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira
potrebu nadilaženja ovih granica. Raspravljanje će i ovog
puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za
razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup, broj,
razred itd.), i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­
ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao.
Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od
konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. Svijest
je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. Njezin realitet
bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja, integriranja pojedinačnih akata. Moglo bi se
reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­
talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze
prethodi pojedinačnim procesima i aktima, omogućuje ih,
oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. Ova formulacija bi
povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­
vorimo empirijski, a uključuje nadindividualno iskustvo, ide­
je, aspiracije pojedinih društvenih grupa.
U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­
zvati dispozicija, tendencija ili sposobnost. Nije to jedna od
dispozicija, odnosno jedna od sposobnosti, već, u striktnom
smislu, generalna dispozicija, u raznim stupnjevima zajednič­
ka članovima neke grupe, klase, društva. Na osnovu ovoga
je smislena razlika istinite i krive svijesti. Istinita svi­
jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim
činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano
društvo. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­
suda u korist sociologije, već radi stvarnog ulaženja društva
u iskustvena data. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva
u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­
ničavanju iskustva, restrikciji značenja.
196
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Štaviše, uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese, svjesne akte; čak rezultira
njihovim konfliktima. Kad govorim ο svijesti neke osobe, ne
podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane
u njezinu izrazu, govoru, ponašanju itd., ne podrazumijevam
naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene,
odnosno izvedene iz iskustva. Mislim, naime, pri tome na ono
što čovjek ne izražava, na ono za što ne pokazuje sklonost,
a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­
govo ponašanje, razumijevanje, formiranje i doseg njegovih
pojmova.
Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline«
koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih
data, uslova, odnosa. One su prisutne kao odbijen materijal.
Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­
njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka, smisao
njegovih riječi i ponašanja. Smisao za koga? Ne samo za pro­
fesionalnog filozofa, čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost
koje je puno svakodnevno rasuđivanje, već za one koji snose
tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea
i Richarda Roea. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz
tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. U pitanju je
neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih
pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj, kritičkoj misli.
Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­
stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su
»duh« i »svijest« i na druge apstraktne, a supstancijalne
opće pojmove — ljepota, pravda, sreća i njihovi kontrarni
pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih
pojmova, kao ključnih pojmova misli, odražava nesretnu
svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«, i čak ga niječe. Čini se da
je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­
dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­
menzija jednog svijeta. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji
ŠANSE ALTERNATIVA
197
mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­
kirane.
Kad govorimo ο lijepoj djevojci, lijepom krajoliku, lije­
poj slici, zacijelo mislim na različite stvari. Ono što im je svi­
ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni
misteriozna riječ. Naprotiv, možda nema ništa direktnije i
jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­
tima. Zaljubljen mladić i filozof, umjetnik i američki vlasnik
pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine, no
svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki
kvalitet, odnosno kvalitete, po kojima je lijepo u kontrastu
s drugim objektima. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti
je ljepota doživljena u lijepom — to jest, ona je viđena, slu­
šana, mirisana, dotaknuta, osjećana, shvaćena. Doživljena je
gotovo kao šok, što, možda, proizlazi iz kontrastnog karaktera
ljepote, koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za
trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­
že biti strah) 3 ).
Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­
zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem, ali prevođe­
nje eliminira ono što je trebalo odrediti. Ima mnogo, više ili
manje, zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­
tici, no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­
držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija —
ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). Ovo određenje ukazuje
na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari, koji
se zbivaju trenutno, iščezavaju i javljaju se u toliko različitih
formi koliko ima ljudi, a iščezavajući manifestiraju ono što
može biti.
Protest protiv nejasnog, opskurnog, metafizičkog ka­
raktera takvih općih pojmova, insistiranje na familijarnoj
konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­
nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe
koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­
nu razvoju od religije preko mitologije do logike; obrana
i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3
4
) Rikle, D e v i n s k e
) Stendhal.
E l e g i j e , Prva Elegija.
198
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
nom tako u nacionalnom budžetu. Neprofiltriranom iskustvu
je, izgleda, bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­
zofija; čini se da se ono smješta u metafizički svijet.
Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­
sti ne kao filozofski pojmovi, već upravo kao svojstva svijeta
s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. Iskusili smo, na
primjer, snijeg, kišu ili vrućinu; ulicu; ured ili šefa; ljubav
ili mržnju. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­
ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa, kao slučajevi
i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija)
od koje su neodvojivi, oni se ne mogu javiti drugačije a da
ne izgube svoj identitet. Pojedinačne stvari i događaji jesu
samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­
kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje, egzistira i pro­
lazi. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja,
oblici, gustoća, tvrdoća ili mekost, svjetlo ili tama, pokret ili
mirovanje. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta.
»Možda bismo mogli odrediti ,građu' svijeta kao ono što je
modelirano riječima koje su, kad su pravilno upotrijebljene,
subjekti predikta ili uvjeti odnosa. U tom se smislu građa
svijeta sastoji, ja bih rekao, od predmeta sličnih bjelini, ra­
dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. »Tra­
dicionalno, kvalitete kao što su bijelo, tvrdo ili slatko sma­
trali su univerzalijama, no, ako gornja teorija važi, oni su
sintatički srodniji supstancijama.« 5 )
Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­
tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija, na način kojim
pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. Humboldtova filozo­
fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu
pojma i riječi; on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti
ne samo između pojmova i riječi već, također, između poj­
mova i glasova (Laute). No, ako je riječ, kao sredstvo pojmo­
va, realan »elemenat« jezika, ne saopćava ona gotov pojam
niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. Riječ samo suge­
rira pojam, postavlja se u odnos s općim. 0 )
5 ) Bertrand Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t ,
New York, Simon and Schuster, 1959. g., str. 170—171.
6 ) Wilhelm v . Humboldt, U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t
d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . . . l o c . cit., str. 197,
SANSE
ALTERNATIVA
199
Po Humboldtu, upravo na osnovu odnosa riječi spram
supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­
zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek
naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung).
U stvarnosti, govor nije sastavljen od riječi koje bi
prethodile, već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline
govora (aus dem Ganzen der Rede). 7 )
»Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­
vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta, »Gestalt-a« i
tome slično. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­
ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici.
Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel, tvrd; no tako­
đer lijep, slobodan, pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­
lina, tvrdoća, ljepota, sloboda, pravednost). Apstraktan ka­
rakter ovih posljednjih pokazuje, čini se, ona konkretnija
svojstva kao djelomične realizacije, aspekte, manifestacije,
univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva
u konkretnom 8 ).
Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja
kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Snijeg je bijel,
no nije »bjelina«, djevojka može biti lijepa, čak ljepotica, no
ne ljepota, zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­
gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode, ali nije i samo
utjelovljenje slobode, štaviše, pojmovi su smisleni samo u
iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim,
lijepog s nelijepim. Negativne izjave mogu ponekad biti pre­
vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«, »nelijepo«
u »ružno«.
Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­
nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­
čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. Prevođenje
može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­
nja u nekontradiktoran stav, no, neprevedena izjava sugerira
stvarnu težnju. U apstraktnoj imenici (ljepota, sloboda) sadr­
žano je više nego u svojstvima (»lijep«, »slobodan«) prida7) Ibidem, str. 74—75.
8) Pogledaj str. 200, 201.
200
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
nim pojedinim osobama, stvarima ili stanjima. Supstancijalan
opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­
načno iskustvo, no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti, već kao »građa« iz
koje je sačinjen naš svijet. Nijedan snijeg nije čisto bijel,
nijedna okrutna zvijer, ili čovjek, nije sva okrutnost koju
čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­
vijesti i imaginaciji.
Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći
filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­
nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat, gdje
apstraktno opće, čini se, označava mogućnosti u konkretnom
povijesnom smislu. Ma kako da su definirani »čovjek«, »pri­
roda«, »pravednost«, »ljepota« ili »sloboda«, oni sintetiziraju
sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­
načne realizacije kao nešto što treba nadići, prevladavati.
Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu;
pojam slobode svu još ne postignutu slobodu.
Ili, da uzmemo drugi primjer, filozofski pojam »čovjek«
smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­
gove distinktivne sposobnosti, i javljaju se kao mogućnosti
uslova u kojima čovjek stvarno živi. Pojam artikulira svoj­
stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. Ova maglovita fra­
za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim
definicijama — naime, one sabiru svojstva pripadna svima
ljudima za razliku od drugih živih bića, a istovremeno su
zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­
9
jeka ).
9
) Ovu interpretaciju, koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r
univerzalnih pojmova, možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­
zalnog u grčkoj filozofiji — naime, s pojmom najopćijeg kao najvišeg,
prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . . . općost nije
subjekt već predikat, zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj
eminentnosti ostvarenja. Općost, to će reći opće upravo zbog toga, i
samo utoliko, što je ,popuf prvosti. Tad ono nije opće na način logički
univerzalnog ili pojma vrste, već kao n o r m a koja uspijeva da objedini
mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Vrlo je važno
da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički
Š A N S E ALTERNATIVA
201
Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­
ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u
svjetlosti njihovih mogućnosti. One su povijesne i nadpovijesne, konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­
stva, i to u svjetlosti njegovih mogućnosti, u svjetlosti nje­
gove stvarne ograničenosti, prigušenosti i prikraćenosti.· Ni
iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. Filozofski pojmovi se
formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom
kontinuumu; oni su izrađeni s individualne pozicije unutar
određenog društva. Tako je materijal misli povijesni materi­
jal — ma kako apstraktan, općenit i čist može postati u filo­
zofskoj ili znanstvenoj teoriji. Apstraktno-univerzalni i istov­
remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli
uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem
Worlds).
»Vječni predmeti su . . . po svojoj prirodi apstraktni.
Pod .apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt
po samom sebi — to će reći, njegova esencija je shvatljiva bez
pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. Biti apstraktan znači
transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. No,
transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s
njim. Naprotiv, smatram da svaki vječni objekt ima svoju
vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što
označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. »Tako je
metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke
aktualnosti. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj
određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj.«
(cjelina = suma njezinih dijelova), već imanentno teleološki (cjelina
= različito od sume njezinih dijelova). Osim toga, taj i m a n e n t n o tele­
ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne, a ne namjerne, pri svoj
svojoj relevatnosti za fenomen života, nije primarno »organizmička«
kategorija. Ona, je zapravo, ukorijenjena u imanentnoj, samosvojnoj
funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­
štvo u p r a v o u procesu kojim ga ,aristokratizira' jer su eminentnost i
jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. Harold A . T . Reiche, » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y , Massachusetts Institute of Technology, Cambridge, 1961. g., Publikacije u Humanities no.
52, str. 105. i dalje.
10) New York, Macmillan, 1962. g„ str. 228. i dalje.
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
S ANSE ALTERNATIVA
U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva, projekcije i anti­
cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­
poteze, a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Mogućnosti
variraju samo u stupnju nerealističnosti, a sve su nerealistič­
ne zato jer prelaze okvire postojećeg; u interesu tačnosti i
egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. Zacijelo, u filozof­
skoj analizi —
»malo stvarnog napretka . . . se može očekivati od pro­
širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih
entiteta«, 1 1 )
— ali, sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova
britva, to će reći koje mogućnosti treba odrezati. Mogućnost
posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­
dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek
sa zelenim šeširom, a to da ih se tretira istom logikom služi
diskreditiranju neželjenih mogućnosti. Kritizirajući uvođenje
mogućih entiteta, Quine piše da je takav —
— »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. On
vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen
krajolik, no, to još nije najgore. (Takva) bijeda mogućeg je
plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ).
Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­
je. Lingvistički sindrom »zgodnost«, »smisao za estetsko« i
»osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­
sli presijecajući zakon i poredak, dok »plodno tlo za elemen­
te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za
istraživanje i informacije. Ono što se s logičkog stanovišta
javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno
uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko, kao ni najegzaktniji filozofski
pojam nije imun spram povijesti. Elementi koji unose ne­
sklad ulaze u najčistije objekte misli. Oni su takođe odvojeni
od društvene osnove, pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji.
Tako nastaje čudovište »historicizma«. Ako misao polazi
od povijesnih uslova, koji su prisutni i u apstrakciji, postoji
li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti
projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­
rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše, ο tom pita­
nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­
zofske projekte 1 3 ). U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt
ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven
je određenom stupnju i razini društvenog razvoja; kritički fi­
lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­
tivne mogućnosti tog razvoja.
202
1 1 ) W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w ,
loc. cit., str. 4.
12) Ibidem.
,
203
Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih
projekata vodi, tako, pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­
ličitih povijesnih projekata i alternativa, različitih aktualnih
i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­
de. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da
imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da
ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­
đuje osnovu za njihovo objektivno važenje.
' Kad govori i misli za sebe, filozof govori i misli s odre­
đene pozicije u svom društvu, i to s materijalom koji to dru­
štvo posreduje i kojim se ono koristi. Na taj način on govori
i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. Pu­
tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva, putem
različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­
nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije, perzistira
interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta
i konstituira objektivno važenje univerzalija. Ono je objek­
tivno:
1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­
bjektu koji zamjećuje i shvaća. Formiranje pojmova ostaje
determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti
u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni
mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom
objektu (na primjer, individuum ne može biti određen kao
13
) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod, str. 16.
204
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom;
čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). No, materija
je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu, te se
objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu; on je
promjenljiv.
2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se
odvija razvoj pojmova. Ta struktura je zajednička svima sub­
jektima danog univerzuma. Oni egzistiraju pod istim prirod­
nim uslovima, istim poretkom proizvodnje, istim načinom is­
korištavanja društvenog bogatstva, istim nasljeđem prošlosti,
istom skalom mogućnosti. Sve razlike i sukobi klasa, grupa,
pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira.
Objekti mišljenja i percepcije, onako kako se pružaju
pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije, ima­
ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na
spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­
ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­
tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­
jekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­
ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od
drugog; povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno
eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj.
Pokušao sam pokazati da, na primjer, u tehnološkoj
stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­
kustvo kao instrumentalem svijet. Tehnološki kontekst unap­
rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. Naučenjaku
se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­
ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­
san matematsko-logički sistem; zdravom razumu se nadaju
kao materijal rada i dokolice, produkcije i konzumcije. Ob­
jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i
nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­
zira materiju, a organizacija materije je istovremeno teorijski
i praktični pothvat.
Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što
mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­
jesne prakse. Ona rezultira iz određenog izbora, posezanja za
jednim između različitih načina razumijevanja, organiziranja
ŠANSE ALTERNATIVA
205
i transformiranja realiteta. Primaran izbor određuje opseg
mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne
mogućnosti inkompatibilne s njim.
Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost
kad se radi ο različitim povijesnim projektima. Ti kriteriji
moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­
zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti, već one ko­
je uključuju načine ljudskog egzistiranja. Takva realizacija
se, zapravo, ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Svako pos­
tojeće društvo jest takva realizacija; nadalje, ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata, teži da ih drži
unutar svog okvira. Istovremeno je svako postojeće društvo
konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­
ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­
onalni okvir. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­
nost svoje istine kao povijesni projekt. Ono je uspjelo u orga­
niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom; ono re­
producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­
jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike,
tuđince—neprijatelje, i drugih žrtava sistema). Protiv tog
projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti, a među
njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. S obzirom na
takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati
kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji:
1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­
nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju
materijalne i intelektualne kulture.
2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet, transcen­
dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Da
a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­
tivnih ostvarenja civilizacije;
b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj
strukturi, bazičnim tendencijama i odnosima;
c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­
kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­
ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i
sposobnosti.
206
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo
u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na
ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma
izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina
od vrednote uma.
»Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­
sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao
raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti,
te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe
za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­
sti.
Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove
za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira
li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­
na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti
aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta
što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna
na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­
lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih
realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­
ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu
strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje
iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova
unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­
tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­
nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­
nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti
postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju.
Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li
struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni
slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt«
varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad,
stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi
represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti
primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija
(uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela
spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako
olakšava tu kontinuiranost.
Š A N S E ALTERNATIVA
207
Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost,
predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima
stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim
uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje
se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­
je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna
i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom
sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­
ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim
alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih
sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­
treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom.
Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­
že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­
trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­
vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no,
samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­
trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira
način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom
slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te
nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­
bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­
šljivu, a nepotrebnu patnju.
Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje
svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti.
Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana
potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­
na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­
staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi
protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­
nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema
Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao
revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva
kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa
koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­
stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za
povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja
208
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica.
Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­
rode.
Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­
bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­
ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­
nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­
lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­
ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­
ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­
ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi
definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja
moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih
uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­
nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za
transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­
rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu
stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost
i šansa da bude određen na tim osnovama.
No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post
putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran
od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­
jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme
Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se
širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­
jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­
đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­
raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i
komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke
serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­
ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša
povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće
šanse za pacifikaciju.
•) Pogledaj, str. 55.
9. OBRAT OSLOBAĐANJA
Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­
fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti.
Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji
treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno
mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost
njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­
za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno
negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­
ciju.
Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim.
On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­
renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­
lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila
nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­
slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene
sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu.
Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi
efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom
enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu
mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­
talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života.
Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo
— i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup
»drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­
tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno
potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­
nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno
umno.
210
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­
cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od
strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog
društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­
biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom
iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne
realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja:
1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu
ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem
svjestan činjenice da će on za relativno kratko
vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati;
da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova
snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­
tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem
misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­
likih triju automobilskih korporacija. One određuju
izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu
tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i
njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­
jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se
da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi
i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi
čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­
trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije.
Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se
slijevaju u dosta ugodno osjećanje.
2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­
roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­
ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga
uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija
i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim
panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­
cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da
to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što
se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade,
oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­
teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­
lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .
Š A N S E ALTERNATIVA
211
3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na
ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i
ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­
tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u
svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena
znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i
nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­
titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­
će kod kuće nasamo ili s drugima.
Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i
negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva.
Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­
vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­
nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji
da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji
postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­
cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­
jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila
snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu
totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke
racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­
nološka transformacija je istovremeno politička transforma­
cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­
štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­
gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­
logija je postala instrument destruktivne politike.
Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­
panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­
ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja
prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi
novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg.
Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­
stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička
transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.
212
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci:
»Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). U po­
gledu tog cilja, Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­
žuje«, što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi, 2) da
se živi dobro, 3) da se živi bolje« 2 ).
Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma,
kao i njegov neuspjeh. Naime, one, rekao bih, sugeriraju da
Um još uvijek valja otkriti, shvatiti i realizirati jer je do sad
povijesna funkcija uma bila i to da potisne, pa čak i uništi
potrebu da se živi, da se živi dobro i da se živi bolje — odno­
sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za
ispunjenje te potrebe.
Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­
je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. Um je u svo­
joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­
sti, dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj
mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog, teh­
nološkog i operacionalnog Uma. Ratio dominacije je odvojio
Um znanosti od Uma umjetnosti, ili pak iskrivio Um umjet­
nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. Ο od­
vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­
četka sadržavala estetski Um, slobodnu igru i čak ludorije
imaginacije, fantaziju transformacije; racionalizacijom mo­
gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. No, ova slobodna
igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je
bila rođena i od koje je apstrahirala. Mogućnosti s kojima
se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja —
mogućnosti jedne više istine.
Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i
bijede) znanosti, umjetnosti i filozofije. Ona je svijest
ο diskrepanciji između realnog i mogućeg, pojavne i auten­
tične istine, te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­
ja. Razlika između bogova i ljudi, konačnosti i beskonačno­
sti, mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je
došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. Nešto od te
1
) A . N . Whitehead, T h e F u n c t i o n o f R e a s o n , Boston,
Beacon Press, 1959, str. 5.
2
) Ibidem, str. 8.
3
) Pogledaj poglavlje V.
ŠANSE ALTERNATIVA
213
mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je
u znanstvenom mišljenju; i to je bilo stalno usmjeravano
prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Smatralo se da je
matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove
metafizičke ideje. Kako je, onda, razvoj matematike postao
znanost, dok su Platonove ideje ostale metafizika?
Znanstvene apstrakcije su, bez sumnje, u velikim raz­
mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode
i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i
nisu mogle. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se
unutar zakona i poretka života, koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i
poretka. Taj drugi poredak, što je pretpostavljao visoki stu­
panj slobode od teška rada, ignorancije i bijede, bio je nerea­
lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­
zvoja ,dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na
sve moćniju i univerzalniju stvarnost. Posljednja filozofska
pitanja su odista ostala metafizička; ona nisu bila, a i nisu
mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta
rasuđivanja i djelovanja.
Ako je tako, tad je pitanje metafizike, a naročito pi­
tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno
pitanje. To će reći da istinu, spoznajnu vrijednost tih postavki
određuju povijesni, a ne čisto epistemološki uslovi. Poput svih
stavova koji pretendiraju na istinitost, i metafizičke postavke
se moraju dati verificirati; one moraju stajati unutar svijeta
mogućeg iskustva. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­
tojećim, već se proteže u granicama onog svijeta koji može
s; biti sačinjen transformiranjem postojećeg, a pomoću sred­
stava koje ovaj pruža ili sadržava. U tom smislu skala
onog što se može verificirati raste u toku povijesti. Tako
spekulacije ο Dobrom Životu, Dobrom Društvu, Permanent­
nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu; na tehnolo­
škim osnovama metafizičko može postati fizičko.
Osim toga, ako je istinitost metafizičkih postavki deter­
minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. ukoliko odre­
đuju povijesne mogućnosti), tad je odnos između metafizike
i znanosti striktno povijestan. U našoj vlastitoj kulturi je pri­
hvaćen, u najmanju ruku, onaj dio Saint-Simonova sustava
214
SANSE ALTERNATIVA
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­
cije. Da li je to konačan slijed? Ili, sadrži li znanstvena trans­
formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju?
Znanstveni racionalitet, preveden u političku moć, na
razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­
čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. U vezi s tim se
nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji —
to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom
cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog
rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­
štava dosegla bi krajnju tačku. (Pod »društveno nužnim«
ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije
može izvesti mašinama, čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­
je luksuz i nepotrebno negoli nužno.) Taj stupanj bi također
bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­
jećoj strukturi i usmjerenosti. Dalji progres bi značio prelom,
pretvaranje kvantiteta u kvalitet. On bi otvorio mogućnost
bitno nove humane stvarnosti — naime, egzistiranja u slo­
bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Pod
takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­
dan za transutilitarne ciljeve, slobodan za »umjetnost živ­
ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. Dru­
gim riječima, kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi
bilo samo preduvjet već, također, i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta.
To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­
nosti i metafizike. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih
pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­
nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je
rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. Tad bi znan­
stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­
ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. Izrada takvih
koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao
cjelinu, do sad pripadan neslobodnom egzistiranju, značila
bi: novu ideju znanosti, uma.
Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­
lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću, to, s dru­
ge strane, prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh-
215
ničke baze. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba
i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih
oblika ljudske slobode. Kvalitativna promjena leži u rekon­
strukciji te tehničke baze — to će reći, u njenom razvoju ori­
jentiranom po drugačijim ciljevima.
• Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«,
duhovnih ili drugih, koje su dopuna znanstvenoj transforma­
ciji čovjeka i prirode 4 ). Naprotiv, povijesna ostvarenja zna­
nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­
ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. Dakle, treba zado­
biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima, uspo­
staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. Novi ciljevi kao
tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­
ciji mašinerije, a ne samo u njezinu korištenju, štaviše, njih
bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­
teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. Znanost bi prešla od
kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­
nota.
Na primjer, ono što je proračunljivo jest minimum ra­
da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe
svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­
stva upotrijebljena u tu svrhu, da nisu restrikcionirana dru­
gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­
noj za razvoj dotičnog društva. Drugim riječima, raspoloživi
nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. Ili,
proračunljiv je stupanj do koga se može, pod datim uslovima,
osigurati briga za bolesne, nejake i starce — to jest dade se
kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe, moguća sloboda od
bojazni.
Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom
pravcu očite su političke zapreke. Industrijska civilizacija je
došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­
nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­
no egzistiranje, dakle, neodrživo je iz vlastitih pretpostavki
znanosti. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu
prava domena znanosti. Društvo —
4
) Pogledaj poglavlje I, naročito str. 35.
216
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
— »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta
tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta, pogrešno smatrana za etička, a ponekad religijska pita­
nja. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta, zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim.« 5 )
U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­
logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­
vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje
odlučne negacije. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­
zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda,
za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­
nju i iracionalnom, transcendentnoj sankciji, mogu one posta­
ti pravi objekt znanosti. No, takav razvoj konfrontira znanost
s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da
je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. Jer transformiranje vredno­
ta u potrebe, finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je
stupanj u pokorenju ugnjetavačkih, nesavladivih snaga kako
u društvu tako i u prirodi. Ono je akt oslobođenja:
»Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­
sti svrhovitosti svega, i to tako što uči da kreira svrhovitost,
da organizira ,finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­
đuje, čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući
svrhovitost . . .«e)
Konstituirajući se metodički kao politički pothvat, zna­
nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su
zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje
intencije djelovale kao politički instrumenti. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest
konstrukcija, razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­
telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su
priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­
sobnosti. Drugim riječima, to je racionalno preduzimanje čov­
jeka kao čovjeka, ljudskog roda. Tehnologija tako može pru­
žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5
) Gilbert Simondon, loc. cit., str. 151, potcrtao H. M.
) Ibidem, str. 103.
6
ŠANSE
ALTERNATIVA
217
bode, po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim
sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­
tavanja. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi, spome­
nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­
sa per se. Ona involvira politički preokret.
Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­
miranje metafizičkog u fizičko, unutarnjeg u vanjsko, avantu­
ra duha u avanture tehnologije. Grozne fraze (i pripadni im
realiteti) »inženjeri duša«, »head shrinkers«, »naučno rukovo­
đenje«, »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve
veću racionalizaciju iracionalnog, »spiritualnog« — nijekanje
idealističke kulture. No, kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­
kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. Prevođe­
nje vrednota u potrebe je dvostruk proces, 1) proces mate­
rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces
slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). U tom je procesu odnos između materijalnih
i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­
talnoj promjeni. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­
ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog
egzistiranja čovjeka i prirode. Tad ideje pravde, slobode i
humaniteta postižu svoju istinu, umiruju savjest na onoj
osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu
zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba, racionalne orga­
nizacije domene nužnosti.
- Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi
namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i
neozbiljno tretirana svrha tehnologije, potisnuti finalni uzrok
što stoji iza znanstvenog preduzimanja. Ako bi finalni uzrok
bio u materijalizaciji i efikasnosti, logos tehnike bi otvorio
univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i
čovjeka i čovjeka i prirode.
S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na
opasnost tehnološkog fetišizma. Tehnološki fetišizam je ne­
davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­
čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­
dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka, ο »tehnološkom
218
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Erosu« itd. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­
tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. Tehnika
kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­
pomoćnost čovjeka. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad
ranije.
Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke
omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni
plan. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu
imanentno tehnološki, š t o više društvenu produkciju deter­
minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja, to će on više postati ovisan ο političkom usmje­
renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano
egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu
sami sebi postaviti.
»Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje
moći, već obratno. Mir i moć, sloboda i moć, Eros i moć go­
tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­
strukcija materijalne baze društva, s obzirom na pacifikaciju,
treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­
ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­
cije potaknute samoodređenjem. Poimanje ovog preokreta je
značajan motiv u dijalektičkoj teoriji.
Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike, mi­
jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta,
prirode. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­
ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. No, posto­
je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. Ovo
posljednje involvira reduciranje bijede, nasilja i okrutnosti.
Borba za opstanak je, kako u prirodi tako i u povijesti, zna­
men neimaštine, trpljenja i lišenosti. To su svojstva slijepe
materije, sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi
egzistiranje. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­
jesne transformacije prirode. Neposrednost postaje dio ljud­
skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. U pro­
cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda, i to uto·
Š A N S E ALTERNATIVA
219
liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana —
ukoliko je očitovanje slobode 7 ).
Povijest je negacija prirode. Ono što je samo prirodno
prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. Metafizički
pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na
nesavladane granice uma. On ih ustvrđuje kao povijesne
granice — kao zadatak koji treba dovršiti, ili bolje, koji treba
tek preduzeti. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti, tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao
moći već i uma kao slobode; ne samo dominacije već, tako­
đer, oslobađanja. S pojavom čovjeka kao animal rationale —
bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti
duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Ono postaje sfera koju
Um treba da pojmi i organizira.
Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim
standardima i ciljevima, tako se sve subracionalno pokazuje
kao lišenost i oskudica, a reduciranje ovih postaje povijesna
zadaća. Stradanje, nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­
rodne tako i ljudske stvarnosti, kategorije bespomoćnog i
bezosjećajnog svijeta. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne
pripada ni filozofiji ni znanosti; ona dolazi od autoriteta dru­
ge vrste.
»Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­
njama obratilo papi za podršku, on ih je odbio s argumenta­
cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja
i da loše postupanje s životinjama nije grešno. To zbog toga
što životinje nemaju dušu.« 8 )
Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše, mate­
rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7
) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege
lovoj terminologiji: samosvijest). P r e m a tome, »realizacija« prirode ni­
je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. Kako je priroda u sebi
negativna (tj. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna), to je povijes­
no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti, oslobođenje
prirode. Ili, Hegelovim riječima, priroda je u svojoj biti ne-prirodna
— »duh«.
8
) Citirano u : Bertrand Russell, U n p o p u l a r E s s a y s , NewYork, Simon and Schuster, 1950, str. 76.
220
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
nja. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­
nom mjestu, ovdje na zemlji, i tvrdi da je taj pakao stvorio
čovjek (i priroda). Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­
njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­
jek iracionalna.
Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje
prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­
tencije. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja,
autonomije i kontradikcije. Glorifikacija prirodnog je dio one
ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­
tiv oslobođanja. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je
instruktivan primjer. U nekim zaostalim područjima »prirod­
no« je da je crna rasa inferiornija od bijele, i da psi dobivaju
otpatke i da se ne može bez biznisa. Prirodno je, također, to
da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­
rodno sitnoj ribi. Spoznajnom moći uma i njegovom moći
transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje
prirode od njezine vlastite brutalnosti, njezine vlastite insuficijentnosti, njezine vlastite sljepoće. Um može ispuniti tu
funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­
ka sredstvo pacifikacije, organon »umjetnosti života«. Tad
funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti.
Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­
že poslužiti kao preliminarna ilustracija. Umjetnik posjeduje
ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­
nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­
nalni uzorci vode konstrukciju mašine. Na primjer, ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­
ju kuće; ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­
terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi.
Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe
specifičnu racionalnost umjetnosti.
Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet
mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem, a unutar njega.
No, u kontrastu spram tehničkog svijeta, svijet umjetnosti je
svijet iluzije, privida,Schein Ali taj privid podsjeća na neku
stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ).
U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je
ŠANSE
ALTERNATIVA
221
organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini
jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život, i čak nemo­
ćna da ga adekvatno predstavi. Pa ipak, nemoćna iluzorna
istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad
je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva)
očituje vrijednost svojih slika, š t o se upadljivije očituje ira­
cionalnost društva, to je veća racionalnost svijeta umjetnosti.
Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos
umjetnosti i tehnike. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­
stvene i tehnološke transformacije svijeta. Isti princip se mo­
že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­
nosti. Smislenost umjetnosti, njezina sposobnost da »projek­
tira« egzistenciju, da odredi još nerealizirane mogućnosti, tad
bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­
lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. Od
sluškinje postojećeg aparata, koja uljepšava njegov biznis i
mizeriju, postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­
sa i te mizerije.
Estetska »redukcija«, čini se, karakterizira tehnološku
racionalnost umjetnosti:
» . . . umjetnost umije da svede aparat, koji je potreban
spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje, u granice u ko­
jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode.« 10 )
Prema Hegelu, umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata)
tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Ovakva
transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­
nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje
u slobodi. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­
tus«) utoliko što nisu puko prirodno, već su predmet slobo­
dne racionalne promjene i razvitka. Dakle, umjetnička tran­
sformacija siluje prirodni objekat, no i samo silovano je ugnjetavalačko; tako je estetska transformacija oslobađanje.
Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­
ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja
9) Pogledaj poglavlje I I I .
10) Hegel, E s t e t i k a , I, Kultura, 1952. g., str. 171.
222
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­
nju. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost, ok­
rutnost, breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­
nosti čovjeka spram prirode. Kultiviranje tla je kvalitativno
različito od njegove destrukcije, ekstrakcija prirodnih bogat­
stava od pustošenja, raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­
ma. Bijeda, bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako
prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­
nje je oslobođenje života. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«,
oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima
— u rezervatima. Izvan tih malih, zaštićenih područja civili­
zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­
strument destruktivne produktivnosti.
Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije
srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom
na slobodnu igru sposobnosti. Ali, nasuprot »tehnološkom
Erosu« i sličnim nesporazumima, »rad ne može postati
igra . . . «; Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­
tično interpretiranje »ukidanja rada«. Ideja ο blagodati takve
vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­
ciji kao što je to bila u srednjem vijeku, možda i više. Jer, čo­
vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­
štvom, čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije«
i zato nužnije nego ikad ranije. Pa ipak, dok sfera nužnosti
ostaje, organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­
ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­
štveno nužne proizvodnje. Ova promjena bi, pak, utjecala na
ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe:
.·
»Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u
-drugačiji subjekt; on tad ulazi u neposredan proizvodni proli
ces kao taj izmijenjeni subjekt.« 11 )
•'
U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih
potreba. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne
potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­
denih u neslobodnom društvu i za to društvo. I ovdje »redu­
kcija« može ilustrirati razliku.
1 1 ) Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n
O e k o n o m i e , loc. cit., str. 599.
SANSE ALTERNATIVA
223
U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek
ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­
štva. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih
granica; on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­
trebe«. Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava
one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­
nera i planiranom zastarijevanju, po tome što apstinira od
naprezanja mozga, što radi sa sredstvima razaranja i za sred­
stva razaranja. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­
vodnje, a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije, olakšava njezino importiranje u manje
razvijena područja, gdje uvođenje takvog sistema još uvijek
znači ogroman ljudski i tehnički progres.
Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne
umješnosti, lukrativne proizvodnje i dominacije, pruža svla­
davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. Ovo ap­
sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­
bara, servisa, rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­
ljama. Prema tome, kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­
titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu, reduci­
ranje prekomjerne razvijenosti.
Ako je pacifikacija cilj, tad životni standard postignut
u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan
model razvoja. S obzirom na to što je standard učinio od čov­
jeka i od prirode, treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li
on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. Ovo pita­
nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­
lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja,
jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje, perpetuira­
nje rada i stvaranje frustracija.
U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne
znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo, na moralnu
čistotu i jednostavnost. Naprotiv, eliminiranje probitačnog
traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za
distribuciju, dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja
snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­
voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­
zirano kultom podesnosti, snage i pravilnosti.
224
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Danas, u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi
ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­
cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­
vane ustrajnosti, konformizma i brutalnosti; neposlušnosti
spram tiranije većine; priznavanje straha i slabosti (najraci­
onalnija reakcija spram ovog društva!); senzibilna inteligen­
cija bolesna zbog onog što se čini; pribjegavanje nemuštim i
izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. I ovi izrazi ljud­
skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da
se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos,
tj. živio i mislio uprkos njima. Ljudski stavovi u totalitar­
nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja, slijede savjet
Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . . .«
Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od
društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće
samo nekolicini. To je samo jedan od aspekata blokiranosti
preusmjerenja energije, koje mora prethoditi pacifikaciji.
Nadilazeći domenu pojedinca, samoodređenje pretpostavlja
raspolaganje slobodnom energijom, energijom koja nije upo­
trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­
du. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­
je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju
čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­
zistenciju, da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­
gova zadovoljenja. Komfor, biznis i sigurnost posla u društvu
koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može
poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja.
Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan
prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti
kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja
navodi na pacifikaciju egzistencije.
Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije
pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. Ra­
zumljivo je, čak je smisleno, da industrijska civilizacija sma­
tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu, kao i svakodnevno
žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga
i zaštita, dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad
se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje
ŠANSE ALTERNATIVA
225
je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­
nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih
interesa. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer
takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­
laca; treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­
citeta.
No, zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­
ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. Problem
nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani
i brizi ο populaciji — to je prije svega, problem broja, pu­
kog kvantiteta. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao
Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl
ist Frevel!«
Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije
otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja.
Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­
nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. Tu je eks­
panzija u svim formama timskog rada, zajedničkog života
i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično
je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac,
povučen u samog sebe, može misliti, pitati i nalaziti. Ova
vrsta privatnosti — jedina okolnost koja, na bazi zadovolje­
nih vitalnih potreba, može dati smisao slobodi i neovisnosti
misli — odavno je već postala najskuplja roba, dostupna
samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). I u tom po­
gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­
nost. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja
masovne demokracije, tj. ako društvo uspije u ponovnom
uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i
štiteći ih za svakoga.
Uskraćenju slobode, čak mogućnosti slobode, korespon­
dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. Zastra­
šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­
šava mir gdje još ima mira i tišine, da bude gadno i da zaga­
đuje stvari, da izlučuje familijarnost, da se ogrešuje ο dobru
formu. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­
nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim
pravima, da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima
egzistiranja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio
226
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­
ljen ne od strane totalitarnog režima, već slobodama građana
čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog
da sudjeluje u njihovim zvukovima, prizorima i mirisima.
Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost
, pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na
to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez
sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s
ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa
ipak, odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što
. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­
vjesti. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima
oživljuju potisnute dimenzije iskustva. Njihovo oslobođenje,
pak, zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­
ljenja koje organiziraju život u ovom društvu, š t o ove posta­
ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to će se više
njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. No,
baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­
ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime,
redefiniciju
potreba.
Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­
prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­
va za informiranje i razonodu, čovjek bi bio gurnut u trau­
matsku prazninu, gdje bi imao šansu da se čudi i da misli,
da poznaje sebe (ili, prije, svoj negativ) i svoje društvo. Li­
šen svojih lažnih otaca, vođa, prijatelja i predstavnika — on
bi ponovo morao učiti svoju abecedu. Riječi i rečenice koje
bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije, a isto tako i
njegove aspiracije i bojazni.
Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok
ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih
oružja, radioaktivnih padavina i problematične hrane, oni ne
mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­
ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. Izostajanje djelovanja
televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati
Š A N S E ALTERNATIVA
227
nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma
— dezintegraciju sistema. Kreiranje represivnih potreba je
već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u
tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­
čin proizvodnje. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni
estetike, već ο materijalnoj bazi dominacije.
ŠANSE
10. ZAKLJUČAK
Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­
đu racionalnog i iracionalnog. U kontrastu spram fantastičnih
i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva, domena ira­
cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja
koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. Kad postojeće
društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­
ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava, tad vrijednosti­
ma, koje su tuđe tim zahtjevima, preostaje, čini se, jedino me­
dij abnormalne komunikacije putem fikcije. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza, koja omogućuje pis­
cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da
imenuje ono što je inače neizrecivo.
Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima
Samuela Becketta; njegova stvarna povijest je napisana u
komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. Tu više ne govori
imaginacija, već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­
šava od svega, osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Ima­
ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću, koja ju dostiže i
prestiže. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji,
već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima, ra­
ketama i projektilima, »labirintskom suterenu ispod restora­
na«, zgodnim elektronskim poduzećima, čistim, higijenskim i
s gredicama cvijeća, u otrovnom plinu koji zaista ne šteti
ljudima, u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. To je okvir
u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti, medi­
cine, tehnologije; jedino obećanje u opasnosti jesu napori da
se spase i poboljša život. Hotimična igra s fantastičnim mo­
gućnostima, sposobnost da se djeluje mirne savjesti, contra
naturam, da se eksperimentira s ljudima i stvarima, da se
iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere
u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. To je
ALTERANTIVA
229
instrument koji je, poput drugih instrumenata u postojećem
društvu, konstantno zloupotrebljavan. Dajući tempo i stil po­
litike, moć imaginacije u manipuliranju riječima, preokreta­
nju smisla u besmisao i besmisla u smisao, daleko premašuje
Alisu u Zemlji čuda.
Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­
hodno antagonistične domene — magije i znanosti, života i
smrti, radosti i mizerije. Ljepota kao visoko klasificirana nu­
klearna tvornica razotkriva svoj teror, laboratoriji postaju
»industrijski parkovi« u ugodnoj okolini; centar civilne za­
štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«,
sa sagovima od zida do zida (»mekim«), dubokim naslonja­
čima, televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­
nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog
1
skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« )- To što
užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­
ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a)
savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg; b) da su znak
ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice
imaginacije.
Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­
zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­
nom i empirijskom umu. Tehnološki proces je praćen sve
većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. Ar­
hetipovi kako strave tako i radosti, kako rata tako i mira
gube svoj katastrofički karakter. Njihovo javljanje u svako­
dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage —
njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­
loške dominacije.
Reducirajući, čak dokidajući romantički raspon imagi­
nacije, društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim
osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne
mogućnosti i projekte. Prevođenje će biti tako loše i tako
iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. Kad je bila
odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s , Novembar 11, 1960. g.,
izloženo u New York City Civil Defense Headquarters, Lexington Ave
i Fifty fifth Sreet.
230
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
treba, imaginacija je bila puka igra, nevažeća u domeni nu­
žnosti, a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj
istini. Kad tehnički progres dokida to odvajanje, on ulaže u
tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu;
on reducira slobodnu sposobnost duha. On isto tako reducira
rascjep između imaginacije i uma. Ove dvije antagonističke
sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. Nije
li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije,
sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje
mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima, izglede, sve više
empirijski aspekat.
Već je odavno prepoznat znanstveni, racionalni karak­
ter imaginacije u matematici, u hipotezama i eksperimentima
prirodnih znanosti. On je isto tako sadržan u psihoanalizi,
koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog; tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­
vana, postaje terapeutička snaga. No, ta terapeutička snaga
može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. Učenjak, ne pjes­
nik, skicira slijedeće perspektive:
»Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći
da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili, u najma­
nju ruku, da ograničimo opsesiju tih tvorevina. Tad se čovjek
može nadati da će usrećiti fantaziju, da će joj mirne savjesti
dozvoliti sva sredstva izražavanja, sve materijalne slike što
nastaju u prirodnim snovima, u normalnoj aktivnosti sna.
Omogućiti imaginaciji da bude srećna, dozvoliti joj svu nje­
zinu bujnost, znači, zapravo, dopustiti joj njezinu stvarnu
funkciju kao psihičkom impulsu i snazi.«2)
Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije, one nas
muče. Psihoanaliza je to dobro znala, i znala je konsekvencije.
Pa, ipak, bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­
stva izražavanja«. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­
joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više
2 ) Gaston Bacherald, L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l , Pa­
ris, Presses Universitaires, 1953. g., str. 18.
SANSE ALTERNATIVA
231
nego što im je to sad dozvoljeno da čine. Takvo opuštanje bi
bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture, već slobodan za­
mah njezinih najrepresivnijih tendencija. Racionalna je ona
imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­
ciji, prema životu bez straha. To ni u kom slučaju ne može
biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­
je smrti.
Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva
njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­
go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­
štvo. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike, već po­
litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­
dje od početka: prakse kojom su razvijene, određene, održa­
vane i mijenjane bazične društvene institucije. Praksa je to
čovjeka, kakogod da je on organiziran. Tako opet ne može­
mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja —
koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­
voljenje, te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi
sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako
se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti?
Paradoksno je, no čini se da pojam novih društvenih
institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se
odgovori na to pitanje. Sama postojeća društva mijenjaju
ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­
niranja. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­
stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­
ka pacifikacije, to je ona inkompatibilna s predominancijom
posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. Kvalitativna
promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv
partikularnih interesa, pa slobodno i racionalno društvo mo­
že nastati samo na toj bazi.
Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­
cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­
je, na autoritarnu i demokratsku, centraliziranu i liberalnu
upravu. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­
ne demokracije, koja je u stvarnosti negirana, služi re­
presivnim interesima kao ideološko uporište. Postizanje au­
tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj
232
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na
osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­
ture).
Tehnološki racionalitet, oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja, jest tu, u planiranju i razvoju raspoloživih
sredstava za sve, jedino mjerilo i usmjeritelj. Samoodređenje
u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi
suvišno. To je tehnički posao, i kao istinski tehnički doprinosi
redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. U toj sferi je cen­
tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove
za smisleno samoodređenje. Ono tad može postati efikasno
u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju
proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­
nom egzistiranju.
U svakom slučaju, kombiniranje centraliziranog autori­
teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu
na stupanj razvoja. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­
ne od sve propagande, indoktriniran ja i manipuliranja, spo­
sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. Dru­
gim riječima, društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko
je organizirano, održavano i reproducirano bitno drugačijim
povijesnim subjektom.
Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog
društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­
jev. Moć i efikasnost ovog sistema, potpuno asimilira­
nje duha s činjenicom, misli s zahtijevanim ponašanjem,
aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­
nog subjekta. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također
suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo«
nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne
promjene. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje
su radnici bili, odnonso gdje su još uvijek živa negacija
i optužba postojećeg društva. No, tamo gdje radnička klasa
postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­
nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u
različitoj postavi.
Pa ipak, prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­
tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve
Š A N S E ALTERNATIVA
233
veća iracionalnost cjeline; suvišnost i restrikcije produktiv­
nosti; potreba za agresivnom ekspanzijom; konstantna prijet­
nja rata; intenzivirana eksploatacija; dehumanizacija. Sve
one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­
nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum
rada, transformiranje dokolice u slobodno vrijeme, pacifika­
ciju borbe za opstanak.
No, činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­
ta koji nisu povezani, poput svijeta nijemih objekata bez
subjekta, bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom
smjeru. Dijalektička teorija nije opovrgnuta, no ona ne može
pružiti izbavljenje. Ne može biti pozitivna. Zacijelo, poimaju­
ći činjenice, dijalektički pojam ih transcendira. Baš to je znak
njegove istinitosti. On određuje povijesne mogućnosti, čak nu­
žnost. No, njihova realizacija može biti samo u praksi koja
odgovara teoriji, a današnja praksa ne daje takav odaziv.
Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­
nost kako u teoriji tako u empiriji, čovjekova stvarnost je u
njegovoj povijesti, a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­
me od sebe. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije, smjera danog toka, s jedne strane, i nje­
zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­
kaciju, s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije
ostane podešljiva, čak produktivna suprotnost jer s rastom
pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­
jeka. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori
oslobađanja. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­
slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο
represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­
ni proboj iz danog totaliteta. No, baš ta apsolutna potreba
nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka
snaga povijesne prakse, efektivan činilac kvalitativne promje­
ne. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­
je nemoćna.
Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­
line, a s njima nužnost promjene, uvid u nužnost nije nikad
dostatan za zahvat mogućih alternativa. Konfrontirane sa sve­
prisutnom efikasnošću danog sistema, alternative se uvijek
javljaju kao utopijske. Uvid u nužnost, svijest ο zlu neće biti
234
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo
produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative —
kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­
nost.
Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­
pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji, koja, oslobo­
đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji), podlije­
že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava
ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih
sudova? Ili, pak, dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju
svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao
situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje
ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­
veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­
dencije unutar postojećeg društva.
U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila
je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­
jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su
mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­
jim institucijama, dokidajući postojeće — smetnje napretku.
To je bila empirijska osnova nastanka teorije, a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja
intelektualne i materijalne produktivnosti, sposobnosti i po­
treba, razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. I bez demon­
striranja takvih snaga, kritika društva bi još uvijek bila smi- i
slena i valjana, ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao
u određenja povijesne prakse. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu.
Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva
su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi, proširenje
pokorenja prirode, rast zadovoljenja potreba za sve veći broj .,
ljudi, kreiranje novih potreba i sposobnosti. No, ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija ;
koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal, pa proces reali­
zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. Instru- ,
menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­
stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­
tavanje.
Š A N S E ALTERNATIVA
235
Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­
nira kao administracija; u najrazvijenijim područjima masov­
ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život
cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. To je
čista forma dominacije. I obratno, njezina negacija postaje
čista forma negacije. Sve je tad reducirano na apstraktan za­
htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran
imperativ, događaj koji bi uvažio postignuća industrijske
civilizacije. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg
sistema, ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi
»apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­
stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­
žuje životne tegobe. Riječima Maurica Blanchota:
»Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. Upra­
vo je zbog toga nužno odbijanje. Ne prihvaćamo više razlog,
pojava mudrosti nas užasava, a opravdanja za suglašavanje
i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. Zbio se prelom. Re­
ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost.« 3 )
No, ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­
ne reifikacije, tad još uvijek mora postojati konkretna osno­
va odbijanja, inače je reifikacija iluzija. Iz istog razloga, sje­
dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta
mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje
ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­
zine represivne upotrebe, niti vitalnu potrebu da se razriješi
ova suprotnost.
No, borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­
onalne forme. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog
društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva —
možda, čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­
renitetu. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«, ranije ferment
društvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je
ferment društvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribuciji
bogatstva i izjednačenju klasa, nova stratifikaciona karakteri­
stika razvijenog industrijskog društva.
3
)
»Le Refus« u
Le
14
J u i l l e t, n o . 2. P a r i s , Octobre, 1958.
236
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
Doduše, ispod površine konzervativne baze naroda je
supstrat odbačenih i autsajdera, eksploatiranih i progonjenih
drugačije rase i boje, nezaposlenih i nezapošljivih. Oni egzis­
tiraju izvan demokratskog procesa; njihov život je najrealnija
i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova
i institucija. Otud je njihova opozicija revolucionarna, čak i
ako njihova svijest to nije. Njihovo suprotstavljanje udara
na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane
sistema; ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u
tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. Kad se sakupe
i izlaze na ulice, nenaoružani i bez zaštite, da traže svoja ele­
mentarna građanska prava, oni znaju da ih čekaju psi, ka­
menice i bombe, zatvor, koncentracioni logori, čak smrt. Nji­
hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve
zakona i poretka, činjenica da oni počinju odbijati da sudje­
luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba.
Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. Ekonomske
i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da
bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa,
a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane
da bi se osjećale ugroženim. Doduše, opet je sablast tu, unu­
tar i izvan granica razvijenih društava. Olako data historijska
paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­
judicira ishod; drugi period barbarizma bi lako mogao biti
kontinuirano carstvo same civilizacije. No, šansa je da bi se u
tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­
jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­
ga. To nije ništa do li šansa. Kritička teorija društva ne raspo­
laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg
i njegove budućnosti; ne posjedujući obećanja i ne pokazu­
jući uspjeh, ona ostaje negativna. Tako ona hoće da ostane
lojalna prema onima koji su, bez nade, dali i daju svoj život
Velikom Odbijanju.
Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao:
Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung
gegeben.
Samo radi onih bez nade, nada nam je dana.
POGOVOR
îiJ
ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE
Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­
nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­
nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava
svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza
poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na
Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih
Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. Većina kritika izražava
opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak,
grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres,
progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve
trebalo da znači povijesni napredak. U ovom spletu korije­
ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma
»socijalizam«, koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­
nu pretenziju, nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­
votnog standarda, smanjenje disproporcija u korištenju dru­
štvenog bogatstva, demokratizaciju u političkom životu, a
ponekad, u slučaju dekolonijaniziranih zemalja, i na puki
kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije
privatnog poduzimanja. Stoga se XX vijek često, u neodre­
đenoj prosječnosti, naziva »vijekom socijalizma«. Ako se
opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­
vaju na Marxa, nedostaje ipak razumijevanje njegova te­
meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva
koji je i danas još svugdje na djelu, ugroženo je razumi­
jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti, a
ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze.
Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom
povijesnih svjetova proizlazi da su, više od nauka bilo ko­
jeg drugog mislioca, u frapantnoj disproporciji njegova no­
minalna proširenost i stvarno razumijevanje. Historija mark-
240
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog
što znači tek dovršavanje, konsolidiranje postojećeg svije­
ta. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­
ljeću koji, oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa, raz­
vijaju njegov nauk, te na njegovu tragu nastoje misliti pre­
lom povijesnih svijetova 1 )·
Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je
razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­
kretnosti kao centralne Marcuseove misli, koja sadržava upu­
ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­
dubljivanja. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u
onom što zbivanje svijeta čini povijesnim, tj. od približa­
vanja samoj povijesnosti, ovisit će i doseg ove orijentacije
u Marxovu nauku. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­
renosti, tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­
kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­
šte dovoljno za poimanje biti vremena, a time i to da li je
zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­
ljen u Marcuseovoj misli, u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki, u daljem
razvijanju temeljnog smisla samog nauka.
1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. u Berlinu, studirao
u Freiburgu i Berlinu. Svoje prve rasprave, kojih je tematika Marxova misao i povijest, publicira u periodu 1928—33. u časopisima »Phi­
losophische Hefte«, »Die Gesellschaft«, »Archiv für Sozialwissenschaft
u. Sozialpolitik«. U »Zeitschrift f. Sozialforschung« surađuje od 1933,
a rasprave publicira od 1936. god. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­
gie, Klostermann Verlag, 1932. g., Reason and Revolution, Oxford Univ.
Press, 1941. god., za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici«
napisao I960, g., izd. Beacon Press (Um i revolucija, Veselin Masleša,
1966. g.), Eros and Civilisation, 1955, g., (Eros i civilizacija, Naprijed
1965. g.,), Soviet Marxism, Columbia Univ. Press, 1958. g., One dimen­
sional Man, Beacon Press, 1964. g. Mnoge od rasprava 30-tih godina,
uz neke novije, publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur
und Gesellschaft, I i II, 1965. g. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­
pajući se pred nacionalsocijalizmom. Od 1934. g. živi u SAD. Profesor
je najprije na Brandise University, a odnedavno na University of Ca­
lifornia. Njegovo ime se često vezuje uz M. Horkheimera i T. W. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku
misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. U posljednje vrijeme
je vrlo aktivan u S. R. Njemačkoj.
ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E
241
U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira, među­
tim, orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. Sto­
ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­
noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­
vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva, koja bi tre­
balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­
vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće, budući
da su tzv. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­
dustrijsko društvo).
No, valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj
knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. One
ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­
remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­
sti. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­
diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­
je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio, dotak­
nuo, ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne
pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom
na »induistrial society«. Tako nije mogao biti zadovoljen po­
stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije, kritičko-onologijski utemeljene, a zatim svaku povijesnu dimen­
ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. Imamo posla, dakle,
s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj
knjizi nosi sve analize, utemeljene sve njegove postavke.
I
Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije
tako i filozofije, u postulatu destrukcije »građanskog dru­
štva«, koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike,
vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­
nost Marxove misli. » . . . Građanska nacionalna ekonomija
nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest, dakle, u kraj­
njem smislu nije znanost ο čovjeku, nego ο nečovjeku i ne­
čovječnom svijetu stvari i roba . . . 2 ) . A filozofija iskazu2
) u »Die Gesellschaft«, Bd. I, 1932. g.: » N e u e Q u e l l e n
zur
Grundlegung
des
Historischen
Materialis­
m u s « , str. 141. (Dalje u tekstu označeno s Ν. Q.)
ČOVJEK
242
JEDNE DIMEN2IJE
je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­
tung) istine, tj. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji
koja je, kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«, kon­
stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje«
(Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. No, umnost
ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje
ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). Politička
ekonomija sadržava faktičke zakonitosti, znanje je fakticiteta, a filozofijska istina, smjerajući na istovetnost uma i zbilje
nemoguću u »danoj diobi rada«, dobivena je »apstrakcijom«
od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. u. k. T.,
str. 640). Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s
obzirom na svoj medij — građansko društvo, u kome je uko­
rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. No, politi­
čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje
istog reda; to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih
tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli.
Ranije, 1932. g., smatrao je Marcuse, shodno tadanjoj
postavci problema, da je: »Kritika političke ekonomije u sa­
moj sebi filozofijski utemeljena, kao što, s druge strane, fi­
lozofija, koja je utemeljuje, već u sebi nosi revolucionarnu
praksu«. I još, na istom mjestu: »Ekonomija i politika su
postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­
lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka
i njegova povijesna ozbiljenja.« (N. Q. str. 137.) š t o je, da­
kle, Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­
vijesno ozbiljenje?
Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek
»generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram
»općenite biti bića«. To znači da čovjek može sve mogućno­
sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti, da nije
ograničen jednokratnim neposrednim odnosom, nego može
biće, prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri, izvesti,
ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK
prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. Da­
kle, »izraditi ga, promijeniti, sačinjavati ga, obrađivati, dalje
voditi (.proizvoditi')« (N. Q. str. 147). Očitovanjem svoje biti,
ospoljenjem svojih suštinskih snaga, bivstvuje čovjek; pred­
metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe
ozbiljuje u predmetu rada.
Predmetni svijet opstoji, ispostavljen u svojoj biti,
čovjekovim odnošenjem. Van tog odnosa on je »o sebi«, zat­
voren u sebe, u puninu svojih mogućnosti, koje bivaju pro­
izvedene, u određenost postavljene tek u čovjekovu radu.
Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o
sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« —
»u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. Q. str. 155).
Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­
rodom — iz krila koje pro-izvodi, koju reproducira, tako da
je priroda uvijek već ljudska priroda. U tom smislu kasnije
Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode
sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada:
»Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti; kao koristan rad
uslov čovjekove egzistencije, uslov nezavisan od svih društve­
nih oblika, vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena
materije između čovjeka i prirode, dakle ljudski život«.4)
Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­
cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­
jeka, koje izvodi prirodu ο sebi u određenost, »ispostavlja«
je. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. Ο istovetnosti
rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode
radom. Kao jedan određen, konkretan svijet — svijet je spe­
cifičan i neponovljiv. U toku je, povijestan jer je proizveden
radom. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­
ja. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar4
3
) Hegel, Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im
Grundrisse,§ 158, Dodatak. Usp. u »Zeitschrift f. Sozialforschung«, Jg.
VI/1937 (također u Kultur u. Gesellschaft Ι): Η. Marcuse: » P h i l o ­
s o p h i e u. k r i t i s c h e T h e o r i e « , str. 634. (Dalje u tekstu ozna­
čeno s Ph. und k. T.)
243
) Usp. K. Marx: »Kapital I,« izd. Kultura, 1947, str. 9. U Marcu­
sea cit. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s
W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s, Ar­
chiv f. Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik, 69 Bd., 1933. g. i Kultur u.
Gesellschaft, II, str. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund, des Arbeits­
begriffs).
244
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­
govu određenju. — »Pri radu treba nešto ,proizaći što po
svom smislu, odnosno svojoj funkciji, nadživljuje pojedini
događaj rada, što pripada ,općem' događanju. Ono na čemu
se radi, što se obrađuje biva urađeno u svijet rada, isto ta­
ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje.« (Grund,
des Arbeitsbegriffs, str. 18.)
Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti
nadmašivanja zatečenog, sadržane u biti čovjeka: »čovjekov
bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) —
on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram
nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­
va trajan rad na njenom prevladavanju, iako tubitak čov­
jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­
ga svijeta«. (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 27.)
Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­
ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. »Za razliku od ži­
votinje, koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«,
čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­
stita egzistencija postaje upitnim predmetom, zadanošću: on
je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. N. Q. str.
155).
One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­
nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju
ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima:
povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti —
radom. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­
me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje .totalitet'
ljudskih ospoljenja života; da bi mogao ozbiljiti svoju bit,
treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­
ljeni i suprotstavljeni« (N. Q. str. 153).
Kako je u »fakticitetu«, koji izražava politička ekono­
mija, na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama
u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i
5
) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u
povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­
izvodnja«, jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«.
ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E
245
u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada, Mar­
cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja:
1. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje, troše­
nje. U sklopu produkcije kapitala, pro-izvođenje iz krila pri­
rode, bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na
stvar, robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­
tala. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva,
umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­
nosti.
\,
2. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r
odvaja od radnika, pa se nužno postvaruje i biće samog pro­
izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­
bodi uskraćena, tuđa predmetna moć.
3. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda, raz­
dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem ;
klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri- '
jed presijeca ljudske mogućnosti.
4. Međutim, praksa »ekonomske dimenzije« podređu­
je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija
kapitala), pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno
djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. »Lišena svoje pune
zbilje kao praksa, došla je ona dotle da u krajnjem smislu
više nije rad« (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 47). Otuđeni
rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada, koje za
Marcusea, kako smo ukazali, involvira povijesnotvornost).
U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­
gove biti, nego je, obrnuto, bit čovjeka sredstvo njegove pu­
ke egzistencije.
Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u
obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­
je«, kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu —
kako joj, dakle, meta nisu ekonomske ili političke krize,
nego »katastrofa biti čovjeka«, ono na što ona zapravo smje­
ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je
samo kao totalna revolucija. »Taj uvid unaprijed osuđuje
svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh.« !
Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk-
246
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­
nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. Persistiranje društva kao sile nad individuumom,
njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­
duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­
noćom ospoljenja života (usp. N. Q. str. 158, 163).
II
Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­
nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao
samo ontologijski precizirati, doduše u duhu »fundamental­
ne ontologije«, ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­
rajući je dostatnom za mišljenje povijesti, Marcuse je, čini
se, smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­
zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­
ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­
ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­
dencije građanskog društva. »Kritička teorija društva« iz­
ražava ovaj zaokret.
Kritička teorija društva se distancira od filozofije —
ne želi biti nova filozofija. Tradicionalna filozofija je i sa­
ma izraz otuđenja, i to u dvostrukom smislu: a) određenja
uma, duha, moraliteta, srećnosti, bitna za filozofiju, dobive­
na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­
đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti; b) u
sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka
ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još
je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. I najistinitija filozofija — Hegelova, koja iskazuje zbivanje čov­
jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­
jekom, ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. Međutim: »Prema kriti­
čkoj teoriji nema više nove teorije, nego samo još umna zbi­
lja sama« (Ph. und k. T. str. 644). Afirmativni odnos Kriti­
čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­
sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­
siduum humanuma u otuđenom svijetu, a utopijsko istinski
Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU
247
napredan elemenat. No, kako filozofija živi u otuđenju i od
otuđenja, prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s
ozbiljenjem vrednota filozofije. (»Kad um, sloboda, spozna­
ja, sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja, tad
će um, sloboda, spoznaja, sreća biti nešto potpuno druga­
čije. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i
asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­
vođača roba«. — Ph. und k. T. str. 643.)
Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­
je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­
štvenom realitetu, pa stoga, oko destrukcije građanskog dru­
štva. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­
straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi, tako reći, izva­
na u filozofiju; otuda tu neistinitost treba prevladati tako­
đer samo van filozofije«. (Ph. und k. T. str. 642.) Kritička
teorija je kritika političke ekonomije; kad se pozivamo na
»zakonitosti« političke ekonomije, ne činimo to radi »filo­
zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. Ph. und
k. Th. str. 631), nego da bismo pokazali da je građansko
društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima,
da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim
odnosima, da je također sve neekonomsko sadržano u eko­
nomiji« (Ph. und k. Th. str. 638). Imanentna destrukcija gra­
đanskog društva, drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa, koje se nadaje u zbilji same produkcije, pre­
duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­
rije. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka, nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο
procesu rada. »Nije bitno to da je proces rada planski re­
guliran, nego kakav interes određuje reguliranje, da li su u
tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. und k. Th.
str. 638).
Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­
rata u prezentnom totalitetu građanskog društva, smjeraju­
ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće, ona se oštro
distancira od svake sociologije koja računa s datostima.
»Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­
tinom . . . Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­
noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je
248
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο
tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo
znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643).
Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je
ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom
članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­
meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­
kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­
jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje
konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­
ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim
mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke
teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje
pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­
nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg
prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­
ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u
perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­
storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­
lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih
Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i
»odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­
terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta
Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­
ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije.
Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati
ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­
đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira
da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju
i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­
nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija
koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište
otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des
Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber
den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.
ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE
249
god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des
Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u.
Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g.
U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života:
folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­
nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­
nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­
nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud).
Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­
zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje
izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom
suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku
od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­
ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­
ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram
pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je
Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva
istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog,
onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni
smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se
biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­
jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u
mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­
leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­
nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost
ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom
realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što
po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­
rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek
je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­
će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­
stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­
du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­
lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i
njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba
biti.
250
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može
participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju
umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr.,
u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­
ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B.
des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono
što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani,
nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­
tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­
ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani —
očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­
mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao
jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113.
i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­
postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­
ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji
zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­
srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se
to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­
stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­
ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­
fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom
spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi
u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­
je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison
d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao
umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^
jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg
i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.)
I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­
đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj
žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­
štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­
alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­
ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko
sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­
gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur,
str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne
Z A T V O R E N I SVIJET RADA I
SANSE
REVOLUCIJE
251
održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak
ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­
zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na
otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­
cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­
talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno
proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­
turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­
ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego
da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.)
A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura
poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato
što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za
unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje
živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­
sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­
ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­
boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju
budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje
pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­
mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!«
(Ibidem, str. 76.)
U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i
življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo
spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka
na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­
alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­
sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje —
samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­
bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­
nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­
buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što
su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­
ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­
dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,
252
;
ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E
statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi
hedonizma — npr. epikurejskog tipa.
Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog
tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­
nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne
bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne
stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­
tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna
praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­
konitosti — drugačije dimenzije čovjeka.
III
Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog
društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­
ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­
vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja.
Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­
rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po
kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­
žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve
veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­
manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse,
shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­
jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije
društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­
rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­
kciju etabliranja svijeta otuđenog rada.
š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­
štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje
su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­
čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja?
To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­
metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­
tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­
vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­
no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­
tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-
ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E
253
ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­
ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma.
Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­
vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za
stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja
i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­
drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata
— pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa
glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija
očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­
nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­
nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun
masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje
u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­
tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­
zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast
ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u
nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala
faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«.
Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­
dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­
su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada,
što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­
ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­
vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije
društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava
za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici
planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­
znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje,
naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve
većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­
ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni
slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­
izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp.
II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­
jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih
254
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
tokova. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim
područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­
jesti i prevladavanje otuđenog rada.
Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­
jetu, čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg, dosuđuju
onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim
društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama, ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. II poglavlje ove knjige).
Opstojeći poredak socijalizma je, u biti, još uvijek i
sam zbivanje otuđenog rada. Tome pogoduje izvršenje akta
revolucije u industrijski nerazvijenim područjima, ili pak, u
slučaju Sovjetskog Saveza, uklapanje u tehnologijsku utrku
s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­
pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. Tako
konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih
snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg
k »umjetnosti življenja«. No, identificiranje opstojećeg kur­
sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada
u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma, čak
pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­
ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­
ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju.
Svi oblici onog što je prije bilo negativno, rebelirajuće u sklopu društva rada, u kojima se manifestiralo, pa čak i
osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­
nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i
rezultira i održava se. Marcuse to pokazuje opširno analizi­
rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko
razvijenom društvu.
Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su
; i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg, no su- vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi
• umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. I I I
I poglavlje knjige).
Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli, go- tovo do iščezavanja. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu- t a r filozofije same. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem
i zbilje u sferi biti, koja pokazuje insuficijentnost onog što jest
ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE
255
spram onog što može i treba biti, pozitivizmom se obrće
u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. »Meta­
fizička dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, po­
staje iracionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite
realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­
ge).
Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski
visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u
jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici)
dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička
teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. Spram
fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo
u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea, uka­
zali smo, već i model svijeta koji prevladava to društvo.
Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture, uto­
pija i nada, »podvojenost egzistencije i esencije«, kao filozo­
fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­
ve kakva jest. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja
samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice
razriješio transcendentnu sferu biti. No, anuliranje te spram
fakticiteta druge dimenzije, odnosno njezina beznačajna ulo­
ga, karakteristična za suvremeno društvo, nije isto što i
razrješenje. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja
domene negativnog, konstatacijom jednodimenzionalnosti
suvremenog svijeta, Marcuse nas suočava s problemom zat­
varanja svijeta rada u samog sebe. 6 )
Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog, konsolidiranja visoko razvijenog indu­
strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na
osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­
pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. Kako
6
) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­
zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela
romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost, filozofiju etc. te analizira iščezavanje »druge dimen­
zije« u suvremenom industrijskom društvu. (Usp. I. S. Kon: »Weltan­
schauung u. .kritische Soziologie' in den U. S. A.« u Deutsche Zeit­
schrift f. Philosophie, 2, 19fiß. g.)
256
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode, apsolut­
na organizacija društva u realiziranju tog odnosa, te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­
da, a kako je nametanje krivih potreba, te u tom smislu in­
doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­
gova prolongiran]a, održavanje instrumentalnog odnosa kad
više nije »racionalan«, — to je prevladavanje opstojećeg mo­
guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­
sta, kao usmjerenost k »pacifikaciji«. »Kvalitativna promje­
na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika
bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život.
U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­
mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­
resa bilo obrat opstojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativni
rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta, nego njegovo slamanje, transformacija, nastanak no­
ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige).
Povijesni napredak je, ističe Marcuse, ostvarljiv pu­
tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­
nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. Povijesni
zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo
utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­
ka treba da postane »organon umjetnosti života«. Tako je za
obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­
ta«. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim
područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­
no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u
samo sebe, i tako — njegovom otpornošću spram povijesne
transcendencije (usp. IX poglavlje knjige). Nadalje, »oslobo­
đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­
nih snaga na sve široj osnovi, ekstenziviranje pokorenja pri­
rode, rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr.)
»ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«, ne može
više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­
štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita
održavanja. Uopće su, upozorava Marcuse, tradicionalni putevi i forme, sračunati na prevladavanje građanskog društva,
neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­
skog društva, i to, u prvom redu, zato jer gaje iluziju ο
ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE
257
narodnom suverenitetu: »,narod' (people), ranije ferment
društvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je
ferment društvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribu­
ciji bogatstva i izjednačenju klasa, nova stratifikaciona ka­
rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ).
IV
;
f
Međutim, Marcuseova analiza industrijski visoko raz­
vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­
cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­
čka teorija. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije
i implicite ga nadilazi. Usredotočenost na »negatorsko« unu­
tar opstojećeg, konstatacija slabljenja, gotovo iščezavanja
cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i
napokon, podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­
je — sve je to, očito, na tragu Kritičke teorije. Čime je, pak,
Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj
knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­
firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­
govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­
ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u
ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti, kako
7
) Utoliko su prigovori, npr. S. Malleta, Marcuseu da je uče­
stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama
kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . . . radni­
čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­
nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­
nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­
načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis, br. 2, 1965. god.)
ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva.
Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­
tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta
i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. U svakom
drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće,
dok samozadovoljno sabire varljive poene. Marcuse apostrofira: »Sve
dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije, nje­
ga neće izmijeniti, sami po sebi, ni djelomična nacionalizacija, ni pro­
šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige).
258
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
mu Marcuse, vidjeli smo, u svojim ranim radovima pridaje
značenje. Jer, rad kao sama subjektnost čovjeka, kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«, »mijenja­
nje«, »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta,
a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako
i predmetnosti rada uopće. Ovo ne navodimo tek radi pu­
kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. Mnogo više je u pitanju. Anticipirajmo: radikali­
ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­
staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli, tj. pri neproblematiziranoj biti povijesti, ne da domisliti ono što zapra­
vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora
otuđenja.
Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno
barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično,
dakle, za čitavo usmjerenje obrata nebitno, nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji, radu suprotan od­
nos spram prirode, očito je iz VI poglavlja ove knjige. U
njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa
spram prirode, a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop
građanskog društva (dakle, i otuđeni rad ako je u ovom lo­
gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­
đeni rad od rada). Marcuse presudno utvrđuje (za razliku
od većine marksista, pa i samog Marxa) da tehnika i zna­
nost nisu neutralne spram svoje upotrebe, a ni jedna s dru­
gom tek naknadno u suradnji. — Znanost je u samoj sebi
tehnologijska, instrumentalna. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene ,čista forma' konkretne dru­
štvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­
rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih
podobnih za kvantificiranje, društvo je oslobodilo ljude od
.prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni
odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao
jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim
jedinicama.« Apstraktni rad, dakle, otuđeni rad proizlazi iz
obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom.
Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­
nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­
naciju prirodom. Marcuse, istina, ne govori eksplicitno ο
ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE
259
»neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­
tavke. No, kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­
no visoko razvijeno industrijsko društvo, manipuliranje itd.)
rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«,
ne može otuđenom radu suprotstaviti, kao ranije, proizvod­
nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. Pojam »proiz­
vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. Drugim ri­
ječima: svaki rad, čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­
čio kao »proizvodnja«, sad je za njega otuđenje. Indirektno
redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija,
direktivnog značenja, iz zaključnog poglavlja, da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­
nativu«. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­
da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­
ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao
moći.
Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa, filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­
nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega
— nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­
ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­
ziranja« prirode. Tako, npr., Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­
ske znanosti. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­
ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. priroda je
sazdana prema subjektu, a subjekt se odnosi prema svome
svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s
destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. Svi­
jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8
) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­
lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti,
društva, koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a , slobode etc. — u prvom planu su, u interpretaciji, npr. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­
veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje, zapra­
vo, samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode*
(usp. B. des W. str. fi—8).
260
ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE
hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­
rijskom kontingentnom. Znanje prvih uzroka je, kao znanje
ο općem, najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­
cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Tako
izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti.
Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli.
Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­
vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih
pojmova s obzirom na problematiku povijesti. »Povijesna
praksa rezultira iz određenog izbora, posezanja za jednim
od različitih načina razumijevanja, organiziranja i transfor­
miranja realiteta. Primarni izbor određuje opseg mogućno­
sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­
ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). I iz ovog
određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu, nasuprot ra­
nijoj njegovoj orijentaciji, kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos, dakle i rad jest »projekat u rea­
lizaciji«. »Opseg mogućnosti« se pokazuje, s jedne strane, u
nadvladanom hostilitetu prirode, a, s druge, u dominaciji,
represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­
nog mišljenja. Projekt koji transcendira opstojeći projekt
treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama,
kaže Marcuse. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji«
nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. Citirano
određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­
čak. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­
tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­
jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života, usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne
borbe, ali i svi religijski i etički ideali (usp. B. des W., str.
23, 32, 33). Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao
ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle, odno­
sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­
jevanja, organiziranja«), pretpostavlja misao »svjetovanja«
svijeta, porijekla njegove artikulacije, »osvjetljenja« stvari
iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu
ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE
261
9)
— očituje bliskost, i to nesumnjivu, misli M. Heideggera.
Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva
da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan
tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­
žan u određenosti svijeta, no samo je jedan od mogućih »na­
čina« konstitucije svijeta10»). Odatle slijedi da Marcuse ne
9) Bliskost Heideggerovoj misli je, po našem mišljenju, u impli­
citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao, na žalost, nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta, koje ne bi uopće mogle
naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram
prirode k a o ishodište r a d a ; pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno
drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija; filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg
svijeta).
Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od
tih tekstova spominje Marcuse samo usputno, u VI poglavlju), to je
uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i
zaborava bitka. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­
ciju uvijek istog, no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u
»svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«.
(Piatons Lehre von der Wahrheit, Mit einem Brief ueber den Humani­
smus«, F r a n c k e Verlag, Bern, str. 76). Određenja tehnike, k a o npr.:
»Tehnika nije puko sredstvo. Tehnika je jedan način razotkrivanja.«
Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja
a p a r a t u r u za ispitivanje prirode, nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­
šen zato što je fizika, već kao čista teorija, postav prirode u tome
da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija, naime,
eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom
postavu i kako se javlja.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege
u. Aufsaetze«, Neske, 1954. g., str. 20, 29.) Misao M. Heideggera zadu­
žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije
ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka; Heideggerova misao
nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­
menog svijeta!
9a
) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora
p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. j u n a 1967, u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«, izd. Suhrkamp, 1967, g., kao i ve­
likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­
ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­
govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. 104).
10) Utoliko je u pojmu »projekat«, k a k o mu Marcuse pridaje
značenje, više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. P. Sartrea. Za­
čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. — Vidi
264
ČOVJEK
JEDNE DIMENZIJE
Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj, iz njegovog ranog
perioda, interpretaciji ranih Marxovih radova, u kratkim ob­
risima već prikazanoj. Nadaju se baš zato što je to jedna
od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­
pretacija.
Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas
upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli,
bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­
koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­
nje.
S obzirom na dosadašnji opus, tri su, po našem miš­
ljenju, razvojne etape u Marcuseovoj misli. Prva obuhvaća
njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova
u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. Sozialforschung«.
U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. Ona se u cjeli­
ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse
proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na
radikalnost povjesnotvornosti, te vice-versa: da se misao po­
vijesno revolucionarno konkretno angažira. Otud impuls: od
Heideggera k Marxu, no istovremeno i legitimnost uzimanja
u obzir Heideggerove misli. (Usp. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus, u Philosophische
Hefte, 1928. god.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao
pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije
povjesnosti. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao
pro-izvodnog života. U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po
pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti), sabire
se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. U skladu s tim
je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­
xa, kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­
ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). U toj
13
) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­
meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie.
Samosvijest, medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije, i pri­
kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih
bića. Prikriva utoliko što apsolutno znanje, u mediju duha kao zbilj­
ske svijesti, nema kamo preći, može još samo sve ispostavljati u od­
nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta; — ne prelazi
od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje, nego
ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE
265
se tezi reflektira, nadalje, i utjecaj Heideggerove misli prve
faze, niveau »Sein und Zeit«-a, tj. kako se prezentirala svojom
transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­
kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja
istine bitka u dimenziji povijesti.
je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. Duhu su, koji zna
apsolutno, stalno prezentne ujedno sadašnjost, prošlost i budućnost
kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna,
vječna je i zato apsolutna sadašnjost. No, apsolutno znanje je osvi­
ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­
nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog
znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­
jeta. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja, a
duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta
i objekta — svijest kao svijet.
Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­
lutnog znanja, na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­
gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram
predmetnog svijeta, kojim je proizvođenje, osmišljenje, etc., prirode;
2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih
navlastitih mogućnosti. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici, koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti
iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­
dinjavanja određenja sviješću. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­
jeka, kao konstituens života zajednice, sadržano je u Hegelovoj filo­
zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Prije Kojèvea,
i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji, Marcuse je pokazao
da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. H e g e l o v a
o n t o - l o g i k a , m e đ u t i m , n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­
ži
mogućnost
različito
artikuliranih
svjetova.
Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n , d o m i n a n t n o
novovje­
kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada
(iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi, posredovanje s drugim
kao konstituens njegova pojma).
To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Ontologija rada mu je do­
statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i
roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci
da se razvijeni, specijalizirani, posredovani rad dade prevladati jed­
nostavnim. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno
esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka,
koje već djeluje na tom niveau. Odlučujuće je u svemu da mu se
zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće
može postaviti, na žalost, samo kao mišljenje (ontologija, etc.) o po­
vijesti.
266
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
Kritička teorija je, kako smo već napomenuli, logična
posljedica ove prve etape utoliko što se, s jedne strane, pret­
hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno
povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti —
povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati, a, s druge strane, utoliko
što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1
tikuliranog. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono
što u njemu rebelira, a očitovanje je humanuma kao temelj­
na misaona okosnica Kritičke teorije.) Napuštanje ontologijske razine mišljenja, pak, iako smisleno nadovezuje na pret­
hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i
razgraničava prvu etapu od druge.
Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­
kusija prerano napuštenog, nedovoljno promišljenog osigu­
ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­
niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni
tretman (što je učinio u II etapi). Posljednja etapa Marcu­
seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­
lizacija«, 1955. god., naovamo — sadržava, pak, uvid da je
pretpostavka obrata »nova ideja uma«, da je tehnologijska
zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­
cija subjekta u objektu (usp. Predgovor od 1960. god. za
. »Um i revolucija«). Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1
čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­
zacija« tematizirajući metapsihologiju S. Freuda. Međutim,
ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje
spomenuto produbljenije utemeljenje. Raspravljajući ο metapsihologiji S. Freuda, Marcuse kriterij nerepresivne civi­
lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. No, ovaj kri­
terij, s obzirom na nagonsku sferu, samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom, a nije bezuvjetno istovetan s
njime. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo
aspekat nove ideje uma, a ne njezino utemeljenje 14 ). »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair
14
) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me·
tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«, Naše teme, 6, 1966.
god.
ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE
267
obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. Kad bi bili dovede­
ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću
— pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi, pretpostavljamo, popri­
mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji, po kojoj paci­
fikacija ima značenje iskonske, ali zatomljene težnje huma­
numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­
ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov
jek jedne dimenzije).
No, Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi
jesu. Na osnovi njih, te po pokazivanju akutnosti problema
zatvaranja svijeta rada u samog sebe, knjiga koja je pred
nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela, a u ok­
viru suvremene misli pri/<samom vrhu najznačajnijih knjiga
uopće.
BRANKA BRUJIĆ
'
aïjt.
SADRŽAJ:
Uvod
Paraliziranje kritike: društvo bez opozicije . . . .
Jednodimenzionalno
9
društvo
1. Novi oblici kontrole
21
2. Zatvaranje političkog univerzuma
36
3. Pokoren je nesretne svijesti: represivna desublimacija
67
4. Zatvaranje univerzuma rasuđivanja
90
Jednodimenzionalna
misao
5. Negativno mišljenje: poražena logika protesta . . 123
6. Od negativnog k pozitivnom mišljenju: tehnolo­
ška racionalnost i logika dominacije
140
7. Trijumf pozitivnog mišljenja: jednodimenzional­
na filozofija
162
Šanse
alternativa
8. Povijesna sveza filozofije
9. Obrat oslobađanja
10. Zaključak
Pogovor: Branka Brujić — Zatvoreni svijet rada i
šanse revolucije
191
209
228
239
Herbert Marcuse
ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE
Izdavač
»VeSelin Masleša«, izdavačko preduzeče, Sarajevo
oe
Za izdavača
Ahmet
Hromadžić
Tehnički urednik
Ahmed
Muhamedagić
Korektor
Milica
Ristić
Štampa: »Rade Bitanga«, Mostar
I
·
>' I
fr
ι
I
r
V
Ι . ) .
Download

Herbert Marcuse