1
HENDRIK CONSCIENCE
LAV OD FLANDRIJE
S flamanskoga preveo
Josip Tabak
Naslov izvornika:
De leeuw van Vlaanderen
2
Sadržaj
Lav od Flandrije
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
24.
Zaglavlje
Pogovor
Hendrik Conscience
O prevoditelju
3
Lav od Flandrije
4
1.
Jutarnja rumen polako se razlijevala na istoku, granjivalo
sunce, dijelom još zastrto noćnim oblacima, no sjaj mu u duginim
bojama titrao u svakoj kaplji rose. Sinja sumaglica što se dizala od
zemlje zakoprenila vršike drveća, čučala u krošnjama uvijajući ih u
svoj neuhvatljivi veo, a čaške probuđenog cvijeća ljupko se otvarale
da prime prve zrake novog dana. Slavuj pripijevao od rane zore i
ponavljao sjetne milopojke, ali je sad utihnuo, pjesmom ga i veselim
cvrkutom nadglasale neznatnije pjevice i druge šumske ptice.
Skupina vitezova šuteći jahala Ravnicom roeselarskom. 1 Od
zveke njihova oružja i od teškog topota njihovih konja plašile se
životinje u šumi, ovda-onda iskakao jelen iz niskog guštika i poput
vjetra brzao da umakne pogibli koja se bliži.
Oružje i ruho tih vitezova bijaše tako skupocjeno te si na prvi
pogled mogao razabrati da ga nose grofovi ili još krupniji velikaši.
Svilen naprsnik padao im s ramena u teškim naborima,
posrebrena kaciga, ukrašena azurnoplavim i purpurnim perjanicama,
pokrivala im glavu. Rukavice im od jazavčje kože, s gornje strane
prekrivene željeznim ljuskama, zlaćani štitnici na koljenima blistaju
na jutarnjem suncu. Zapjenjeni i nemirni konji nestrpljivo grizu
žvala, gizdavo se tresu srebrne kićanke i svilene rojte na njihovoj
ormi.
Premda oprema tih vitezova nije bila za boj prikladna, jer na
sebi ne imahu oklope, moglo se lijepo vidjeti kako su spremni da
dočekaju svakog neprijatelja, jer su im ispod naprsnika virili rukavi
pancirnih košulja. Isto tako, svakome im niza sedlo visio velik bojni
mač, a momci štitonoše nosili za gospodarima jake štitove. Svaki
vitez imao na grudima izvezen svoj grb, tako te si mogao razabrati
od kojeg je roda i kojeg je porijekla. Jutarnja hladnoća oduzela im
volju za razgovorom, a umor od minule noći sklapao im vjeđe: s
mukom su nosili teret bdjenja, jedva se otimali drijemu.
Pred njima zapeo pješke mlad čovjek: duga, svijetla kosa
valovito mu pada na široka ramena, sjajne modre oči gledaju ispod
plavih obrva, kovrčava bradica ušiljila mu lice. Vunen haljac s
1
Roeselarska ravnica, nazvana tako po mjestu Roeselare u zapadnoj Flandriji.
5
pojasom njegovo je ruho, oružje mu kratak bodež zvan križak 2,
zataknut u kožne nožnice.
Na licu mu jasno razabireš kako mu nije po ćudi to društvo
kojemu bijaše vodič. Očito je skrivao neku tajnu u duši, jer je često
krišom upravljao pogled u vitezove. Visok i neobično snažan, grabio
mladić tako brzo naprijed da su ga konji korakom jedva slijedili.
Pošto su konjanici neko vrijeme tako jahali, jednome između
vitezova posrne konj preko oborena stabla i padne. Jahač prsima
klizne konju na vrat, i malo je trebalo da izleti iz sedla: s teškom se
mukom zadržao.
— Što je ovo? — viknu francuski. — Svega mi, to moj konj
spava poda mnom!
— Gospodine De Chatillon — u smijehu će njegov najbliži
drug — jedan je od vas svakako spavao, to zaista vjerujem.
— Jezik ti otpao, zlobniče! — uzvrati mu De Chatillon. — Ne,
nisam spavao. Nego, već dva sata upirem oči u one začarane kule
koje nam se sve više udaljuju. A čovjek bi mogao prije na vješala
negoli čuti lijepu riječ iz tvojih usta.
Dok su se tako njih dvojica šalila, drugi se od srca smijali toj
zgodi, i cijela se skupina prenu iz mlitavila u koje bijaše zapala.
Kad je De Chatillon natjerao konja da opet stane na noge i
vidio gdje se drugi sveudilj smiju, razljuti se i žestoko podbode
konja ostrugom3 u slabinu. Konj se prope i poput strijele pojuri
između drveća. Pošto je prešao stotinjak koraka, udari glavom o
debeo hrast i teško ranjen pade na zemlju.
Bijaše prava sreća za Chatillona što je u tome naletu pao
postrance ili iskočio iz sedla. Ipak se ozlijedio, jer je podugo
nepomičan ostao na svome mjestu.
Kad su mu drugovi prišli, sjahaše i pažljivo ga pridigoše. Onaj
što se prvi šalio s njime, sada se kanda najviše zabrinuo za nj: jasno
mu se to vidjelo na licu.
— Dragi Chatillone — uzdahne — od srca mi je žao, i molim
te da mi oprostiš, jer mi nikako nije bila namjera da ti se narugam.
— Ostavite me na miru — vikne Chatillon, otimajući se
drugovima. — Još nisam mrtav, moja gospodo! Mislite li da su me
2
Kruismes, kratak dvosjekli bodež s drškom u obliku križa. Nosili su ga žitelji
slobodnih gradova.
3
U ono doba (a zbiva se ovo na početku 14. stoljeća) vitezovi su nosili samo
jednu ostrugu.
6
Saraceni poštedjeli da bih kao pas uginuo u ovoj šumi? Bogu hvala,
još sam živ. A ti bi mi, Saint-Pole, morao odmah odgovarati za
poruge kad bih htio da ti se osvetim.
— Umiri se, molim te — dočeka Saint-Pol. — Bože, pa ti si
ranjen, dragi brate! Krv ti prodire kroz pancir!
De Chatillon povuče malko rukav na desnoj ruci te opazi da mu
je grana zaderala kožu.
— Nije ništa — reče mirno — samo ogrebotina. Nego, sve mi
se čini da nas taj Flamanac namjerno vodi ovom besputicom. Ne
bilo mi duši oprosta ako ga ne objesim o granu na ovome prokletom
hrastu!
Flamanac je čuo te riječi, ali se pravio kao da ne razumije
francuski. Čvrsto je gledao Chatillona u oči.
— Vidite li, gospodo! — uzvikne vitez. — Vidite li kako taj
lupež zuri u me! Priđi bliže, lupežu!
Momak polako priđe, ne skidajući očiju s viteza. Na licu mu se
pojavi neobičan izražaj, srdžba se miješala s lukavošću, a sve
nekako puno tajnovitosti i prijetnje, tako te se Chatillon i nehote
lecnu.
Jedan između nazočnih vitezova okrenu se i malko udalji
odande, očito pokazujući kako mu je nemio taj prizor.
— Hajde kazuj — pozva Chatillon mladog Flamanca — zašto
nas vodiš ovom besputicom i zašto nas nisi upozorio da se pred
nama ispriječilo oboreno stablo.
— Gospodine — odgovori mladić lošim francuskim — ne
znam drugog puta u dvorac Wijnendaal, a nisam znao da vaše
gospodstvo u ovo doba spava.
I podrugljiv smiješak javi mu se na licu, bijaše kao da želi
viteza bocnuti.
— Drzniče! — viknu mu Chatillon. — Smiješ mi se i rugaš!
Deder, momci, objesite tog prostaka, da bude hranom gavranima!
Momak pokaza još podrugljiviji smiješak, zategoše se kutovi
njegovih usta, a lice mu planu od srdžbe.
— Što? Objesiti jednog Flamanca? — protisnu. — Da vidimo!
I to rekavši, stupi koji korak natrag, nasloni se leđima o
najbliže stablo, zavrnu rukave na haljincu sve do ramena te poteže
bodež iz korica. Mišice mu se napele, na licu mu izražaj kao u
razjarena lava.
7
— Jao onom tko me dirne! — viknu gromko. — Neće mene
požderati flandrijski gavrani, draže je njima francusko meso!
— Naprijed, kukavelji! — podviknu Chatillon momcima. —
Pograbite ga! Gle kukavicâ! Zar se bojite njegova bodeža? Ah, kad
bih smio okaljati ruke o tu ništariju! Ali ja sam plemić! A to je vaša
stvar: sluge na slugu. Naprijed, pograbite ga!
Neki su vitezovi nastojali umiriti Chatillona, a većina mu
povlađivala: voljeli bi vidjeti Flamanca obješena. Chatillonovi bi
momci, obodreni zapovijeđu svoga gospodara, zacijelo navalili na
momka te ga svladali da mu nije prišao onaj vitez štono se maloprije
udaljio od njih. Oružje i ruho na njemu bilo kudikamo skupocjenije
negoli na drugima, vezeni mu grb na grudima pokazivao tri zlatna
ljiljana — znak da je kraljevskoga roda.
— Stanite! — oštro će on momcima, a potom će, okrenuvši se
njihovu gospodaru, grofu Chatillonu: — Zar ste smetnuli s uma da
sam ja Flandriju dobio u leno od svoga brata, kralja Filipa?4
Flamanac je moj vazal, i nemate nikakva prava na njegov život.
— Zar da trpim da mi se taj prostak ruga? — dočeka De
Chatillon. — Doista, grofe, ne shvaćam zašto vi uvijek prostu
svjetinu branite od plemića. Zar da se Flamanac pohvali kako je
nekažnjeno uvrijedio francuskog viteza? Recite i sami, gospodo, zar
nije zaslužio smrt?
— Gospodine De Valois5 — oglasi se Saint-Pol — priuštite
mome bratu tu malu zadovoljštinu. Neka objese tog Flamanca. —
Što je vašoj kraljevskoj milosti stalo do života tog drznika?
— Čujte, gospodo — srdito će Charles de Valois. — Vaše su
mi riječi nemile! Život svakoga mog podanika ima za me veliku
vrijednost, i stoga zahtijevam da toga momka ostavite na miru. Na
konje, gospodo! Mnogo smo vremena potratili.
4
Francuski kralj Filip IV, zvan Lijepi, vladao je od 1285. do svoje smrti, 1314,
Protiv moćnih feudalaca oslanjao se na gradove. Za njegove vladavine javljaju se
državni staleži (pokraj plemstva i svećenstva još i građanstvo kao treći stalež).
Poreznim zahvatima perušao Židove i templare, plijenio im imovinu, a narod gulio
nametima i pravljenjem novca. Vojnički zaposjeo Flandriju, koja je ionako, još od
bitke kod Bouvinesa (1214), priznavala vrhovništvo francuskoga kralja.
5
Karlo (Charles), drugi sin Filipa Smjelog, bijaše grof De Valois, D'Alençon i
Du Perche. Od svoga brata, Filipa Lijepog, kralja Francuske, dobio je vrhovno
zapovjedništvo nad francuskom vojskom te je osvojio Flandriju.
8
— Hajdemo — reče Saint-Pol bratu. — Na konja, pa da
krenemo dalje. Gospodin De Valois prevelik je prijatelj prostog
puka.
Momci su međuto zatakli mačeve u toke, pa sad privedoše
konje gospodarima.
— Jesmo li spremni, gospodo? — upita De Valois. —
Požurimo se, molim vas, inače zakasnismo u lov.
Zatim se obrati mladom Flamancu:
— A ti stupaj kraj mene! Koliko je još do Wijnendaala?
Momak uljudno skine kapu s glave, smjerno se pokloni svome
spasiocu te odgovori:
— Još sat poprilici, milostivi gospodine.
— Ništa ja njemu ne vjerujem — reći će Saint-Pol. — Sve mi
se čini, to je vuk u ovčjoj koži.
— I ja tako mislim već podugo — prihvati kancelar Pierre
Flotte. — Promatra nas kao vuk i sve prisluškuje.
— Ha, sada znam tko je! — uzvikne De Chatillon. — Niste li,
gospodo, nikad čuli za tkalca koji se zove Pieter de Coninck, a živi u
Bruggeu?
— Varate se, gospodo — javi se Raoul de Nesle. —
Razgovarao sam u Bruggeu s tim slavnim tkalcem: finoćom i
lukavošću kudikamo nadmašuje ovoga ovdje, a osim toga, ima samo
jedno oko, dok naš vodič ima oba, i to krupna. Ovaj je očito odan
starom grofu od Flandrije, i zazorno mu je što smo ovamo došli kao
pobjednici, eto to je. Ne treba da mu zamjerimo što je tako vjeran
svome nesretnom knezu.
— Dosta o tome, gospodo, prijeđimo na štogod drugo —
umiješa se De Chatillon. — Nego, što mislite, što će naš milostivi
kralj Filip učiniti s ovom Flandrijom? Svega mi, ako naš dični kralj
bude držao svoju riznicu tako zatvorenu kao što De Valois drži
svoja usta, bit će veoma jadan život na njegovu dvoru.
— Pravo kažete — dočeka Pierre Flotte — ali nije sa svakim
tako šutljiv. Usporite malko, gospodo, pa ću vam pripovijedati ono
što niste nikad čuli.
Jahači se, radoznali, zbiju i malko uspore, tako da im grof De
Valois odmakne naprijed. Kad se udaljio toliko da nije mogao čuti
što govore, nastavi kancelar:
— Znajte, naš milostivi kralj Filip Lijepi nema više novaca,
opuhan mu tobolac. Enguerrand de Marigny uvjerio ga da je
9
Flandrija zlatan rudnik, a nije baš rekao neistinu, jer ova zemlja u
kojoj se nalazimo ima više zlata i srebra nego sva Francuska.
Vitezovi se smješkali i kimali glavom, u znak odobravanja.
— Čujte dalje! — proslijedi Pierre Flotte. — Naša kraljica
Ivana krajnje je ogorčena na Flamance: mrzi taj oholi narod toliko
da se ne može iskazati. Iz njenih sam usta čuo da bi najradije vidjela
sve Flamance na vješalima sve do posljednjega.
— Tako govori prava kraljica! — uzvikne Chatillon. — Kad ja
jednom budem gospodar ove zemlje, kao što mi je obećala moja
milostiva nećakinja, dobro ću napuniti njezinu riznicu i uništiti
Pietera de Conincka, sa svim cehovima i sa svom pučkom vladom...
Ali što taj prokleti vrag prisluškuje?
Flamanac, njihov vodič, bijaše im se tiho primaknuo: sav se u
uho pretvorio osluškujući im razgovor. Kad razabra da su ga opazili,
otrča odande pokazujući porugljiv smiješak, stade pod neko stablo te
izvuče bodež iz nožnica:
— Gospodine De Chatillon — viknu prijeteći — dobro
pogledajte ovaj bodež, da ga prepoznate kad vam ga u grlo
zabodem!
— Zar među mojim slugama nema ni jednog momka da me
osveti? — bijesno će Chatillon.
Još prije nego što je to izrekao, sa svog konja skoči golem
momak te s isukanim mačem krenu na mladog Flamanca. A ovaj,
umjesto da se brani, zataknu bodež u korice, stisnu pesnice i ostade
tako da dočeka neprijatelja.
— Umrijet ćeš, prokleti Flamanče! — viknu naoružani sluga, i
prema njemu podiže mač.
Mladić ništa ne uzvrati, samo ga ošinu pogledom svojih
krupnih očiju, kao da ga je pogodio dvjema plamenim strijelama.
Sluga načas stade, kao da mu je splasnula hrabrost.
— Na nj! Sasijeci ga! — povika sluzi grof De Chatillon.
Ali Flamanac nije čekao da mu neprijatelj priđe, nego jednim
skokom izmaknu maču, snažnim rukama zgrabi slugu oko pasa i
nemilosrdno mlatnu njime o stablo: onaj udari glavom o drvo i pade
bez svijesti na zemlju. Posljednji, samrtni krik prolomi se šumom, i
Francuz zauvijek sklopi oči. a tijelo mu se trznu posljednjim
trzajem.
Uz porugljiv osmijeh nadnese Flamanac usta nad uho mrtvog
neprijatelja i reče podsmješljivo:
10
— Idi i reci svome gospodaru da meso Jana Breydela6 nije za
gavrane, njima bolje prija meso tuđinaca.
I to rekavši, otrča u čestar i nestade u gustoj šumi.
Vitezovi koji su ondje zastali i s užasom gledali taj prizor, ne
imadoše vremena da išta kažu — sve se zbilo tako brzo. Kad su
došli k sebi od iznenađenja i malko se pribrali, javi se grof SaintPol:
— Doista, brate, ovo kao da je djelo kakva čarobnjaka: nije ovo
prirodno.
— Prokleta zemlja! — prihvati Chatillon, zlovoljan. —
Najprije moj konj slomio vrat, a sada mi i najvjerniji sluga platio
životom! Dan nesretan do zla boga! Momci, odnesite svoga druga u
najbliže selo, da ga ondje izliječe ili pokopaju. A vas, gospodo,
molim da za ovo ništa ne dozna grof De Valois.
— Da, da, razumije se — dočeka Pierre Flotte. — A sada nam
valja podbosti konje, pa brže naprijed, jer eno nam grof De Valois
već nestaje ispred očiju.
Vitezovi podbodu konje i doskora sustignu svoga
zapovjednika, koji je polako jahao naprijed: nije ni zamijetio da su
prišli. Glava mu sa posrebrenom kacigom klonula na grudi, željezna
rukavica s uzdama nehajhno počivala konju na grivi, a druga ruka
obuhvaćala držak bojnog mača što visi niza sedlo: vidjelo se, zagnao
se u duboke misli.
Dok je on tako tonuo u mislima, a drugi se vitezovi
podsmješljivo zglédali pokazujući kako im je vođa sjetan i neveseo,
pojavi se pred njima dvor Wijnendaal s visokim kulama i golemim
bedemima.
— Evo nas na cilju! — uskliknu Raoul de Nesle. — Eno
Wijnendaala unatoč svim čarolijama!
— Oganj ga sažgao! — zagunđa Chatillon. — Stoji me konja i
vjerna sluge.
Sada se okrenu De Valois te će ostalima.
— U onome tvrdom gradu, gospodo, živi nesretni gospodar ove
zemlje, Gwijde grof od Flandrije, otac komu smo zasužnjili dijete i
vladar čiju smo zemlju mi zadobili po bojnoj sreći. Molim vas,
nemojte mu pokazivati da ste pobjednici, nemojte uvećavati njegov
jad i tugu riječima oholosti.
6
Jan Breydel bio je starješina bratovštine mesara u Bruggeu.
11
— Ali, grofe De Valois — upadne zlovoljno Chatillon — zar
mislite da ne znamo što je viteški red i običaj? Zar mislite da ne
znamo kako francuskom vitezu doliči da poslije pobjede bude
velikodušan?
— Znam dobro da vam je poznato — odlučno će grof De
Valois — pa vas samo molim da tako i postupate. Čast nije u
praznim riječima, gospodine De Chatillon! Kakva je korist što su
nam viteški običaji na jeziku ako nam nisu i u srcu upisani? Tko nije
plemenit i velikodušan prema slabijem, ne može biti velikodušan ni
prema sebi ravnu. Nadam se da ste me razumjeli, gospodine De
Chatillon.
Na taj prijekor planu Chatillon takvim gnjevom te bi zacijelo
žestoko uzvratio, ali ga zadrža njegov brat Saint-Pol, koji mu uze
šaptati:
— Šuti, Chatillone! Šuti, za ime Božje, naš zapovjednik ima
pravo. Zaista ne bi valjalo da još više jada zadajemo starom grofu od
Flandrije. Ionako je dovoljno nesretan.
— Nevjerni vazal usudio se objaviti rat našem kralju! Toliko je
razljutio našu nećakinju Ivanu Navarsku da se gotovo razboljela. I
sada da ga još štedimo?
— Gospodo — opet će grof De Valois — čuli ste moju molbu,
pa se nadam da ćete biti velikodušni. Hajdemo, jer već čujem lavež
pasa. Iz zamka su nas ugledali, jer eno spuštaju most.
Tvrdi grad Wijnendaal što ga je podigao grof Gwijde od
Flandrije, bijaše jedan između najljepših i najtvrđih u ono vrijeme. 7
Iza širokih opkopa kojima je bio opasan dizale se jake zidine,
načičkane mnogim otvorima za strijelce, stražarnicama i visokim
kulama. Na bedemima bile postavljene različite bojne naprave, a za
njima se vidjeli krovovi grofova sijela, s vjetrenicama što se pomiču
na vjetru. Šest okruglih kula uzdizalo se na uglovima zidina i na
središnjem prostoru; odande su mogli svakovrsnim hicima gađati
neprijatelja u ravnici i prepriječiti mu prilaz utvrdi. Jedan jedini
most koji se diže i spušta vodio je onamo i tako povezivao utvrđeni
otok s okolnim dolinama.
Kad se vitezovi primakoše, stražar na najvišoj stražarnici dade
znak straži za ulazom, te odmah na stožerima škripnuše golema i
7
Od tvrdoga grada Wijnendaala ostale su samo ruševine kod istoimenog sela,
blizu Torhouta u zapadnoj Flandriji.
12
teška vrata. Domala se oču i konjski topot preko mosta, i francuski
vitezovi uđoše između dvaju redova flamanskih pješaka u tvrdi grad.
Za njima se zatvoriše vrata, a most se i opet polako diže.
13
2.
Uzdigla se plavet, nebo kao umiveno, ne možeš mu okom
dubine izmjeriti. Sunce se u sjaju uspinje svodom, zaljubljena grlica
upija s lišća posljednje kapi jutarnje rose. U tvrdom gradu
Wijnendaalu laju psi neprestano, u rzanje konja miješa se skladna
jeka lovačkog roga. Most još nije spušten, pa oni što su vani mogu
samo nagađati uzrok toj buci. Mnogi stražari, naoružani lukom i
štitom, stoje na bedemima, sluge se ustrčale na sve strane.
Naposljetku se pojavljuje nekolicina ljudi nad vratima: spuštaju
most. U isti mah otvaraju se teška vrata da propuste lovce i pratnju.
U sjajnoj povorci što polako prelazi preko mosta mnogi su vitezovi i
plemenite gospođe.
Na čelu povorke jaše osamdesetgodišnji Gwijde, grof od
Flandrije, na konju mrkalju. Na licu mu čitaš kako se prepustio
sudbini, snužden je i tužan, glava mu prignuta naprijed, obrazi
izbrazdani dubokim borama. S ramena mu na sedlo pada purpurna
halja, sijeda kosa povezana trakom od žute svile. Na grudima mu, na
srcoliku štitu, crni flandrijski lav na zlatnom polju.
Na kraju života, kad je trebalo da uživa blagi mir i nagradu za
sav dotadašnji trud, nesretni je knez bio lišen svoje krune. Silom
oružja njegovoj je djeci oduzeta baština, kruto siromaštvo čekalo je
one koji su mogli biti najbogatiji knezovi u Europi. Neprijatelji puni
pobjedničke oholosti okruživali zlosretnog vladara zemlje, ali u
njegovu srcu ipak ne bijaše mjesta očaju.
Pokraj njega jahao Charles de Valois, brat francuskoga kralja.
Nešto je usrdno i živo govorio starom grofu, ali ovaj kao da se nije
slagao s njegovim mišljenjem. Niza sedlo francuskog velikaša nije
visio bojni mač, nego je duga sablja nadomještala teško oružje; a ni
oklopa nije bilo da se svjetluca.
Za njima jahao vitez neobično mrgodan i prkosan: oči mu
sijevaju pune prijetnje, a kad mu pogled padne na kojeg Francuza,
samo stisne usne i zaškrine zubima. Dohvaćao se pedesete, ali bijaše
krepak, pun životne snage. Onako čvrst, stasit i plećat, zacijelo je
bio najsnažniji među vitezovima. I konj mu visinom nadmašivao
druge, tako te je vitez za glavu nadvisivao sve ostale u povorci.
Sjajna kaciga s modrim i žutim perjem, teški haljinac i mač krivaš
14
bijahu njegova oprema. I on je na grbu imao crnoga flandrijskog
lava na zlatnom polju. Vitezovi onoga vremena među tisućama
drugih prepoznali bi u tome ponosnom vitezu Robrechta van
Bethunea, najstarijega sina grofa Gwijdea.
Otkako mu je otac, prije više godina, povjerio upravu nad
flandrijskom zemljom, on je u svim ratovima vodio flamanske čete,
te je sebi i u stranom svijetu priskrbio slavu i slovio kao vrstan
vojskovođa. Kad je za sicilijanskog rata sa svojima bio među
Francuzima, počinio je tolika junaštva da su ga odonda zvali Lav od
Flandrije. Puk, koji se uvijek divi svojim junacima, opjevao je
njegovu neustrašivost u svojim pjesmama i legendama i ponosio se
onim koji će jednom nositi flandrijsku krunu. A kako je grof
Gwijde, zbog visoke starosti, izrijetka izlazio iz grada Wijnendaala,
a i zato što ga Flamanci nisu baš osobito voljeli, Robrecht je dobio i
grofovski naslov, i sva ga je zemlja smatrala svojim pravim
gospodarem.
Njemu s desne jahao Willem, najmlađi mu brat, čiji blijedi
obrazi, sjetno lice i nježna, krhka pojava toliko odudarahu od
Robrechtove osmaglosti i krepčine te bijaše kao da pokraj starijeg
brata jaše nježna djevojka. Odjeća mu se i oprema nije razlikovala
od bratove, samo što on nije imao krive sablje, koju nije nosio nitko
drugi osim Robrechta.
Slijedili zatim mnogi drugi vitezovi, francuski i flamanski.
Među potonjima isticali se: Wouter van Maldegem, Karel van
Knesselare, Roegaert van Axpoele, Jan van Gavere, Rase Mulaert,
Diederik de Vos i Geeraert de Moor.
Vitezovi Jacques de Chatillon, Guy de Saint-Pol, Raoul de
Nesle i njihovi drugovi jahali su bez nekog reda s flamanskim
vitezovima, s kojima su uljudno razgovarali.
Posljednji bijaše Adolf van Nieuwland, mlad vitez, odvjetak
jednoga između najplemenitijih rodova bogatoga grada Bruggea.
Lice mu nije krasila ljepota, nije on bio od onih što imaju rumene
obraze i nasmiješena usta. Ne, nije on bio takav. Lice mu kruto,
osmaglo na suncu, na čelu mu urezane dvije duboke bore, tragovi
uporna razmišljanja. Sav mu lik izražajan, muževan, one oštre crte
kao da su uklesane dlijetom kakva drevnoga grčkog kipara. Oči,
napol zasjenjene trepavicama, otkrivale misaonu usamljeničku dušu.
Iako rodom i odličjem nije zaostajao za drugim vitezovima, držao se
začelja te je i niže od sebe puštao da jašu pred njim. Više su mu puta
15
napravili mjesta da ga propuste naprijed, ali on nije hajao za tu
uljudnost, toliko bijaše utonuo u misli.
Na prvi pogled svatko bi pomislio da je Adolf van Nieuwland
sin Robrechta van Bethunea, jer mu bijaše tako sličan: isti stas,
jednako držanje, jednake crte lica. No, bio je sasvim drugačije
odjeven, a grb mu na grudima pokazivao tri zlatokose djevojke na
crvenu polju. Nad grbom stajalo geslo: Pulchrum est pro patria
mori8.
Odmah za njim dolazile gospođe, u ruhu bogato vezenu
srebrom i zlatom, sjaj i kras njihov oči zasljepljivao. Sve su
postrance sjedile na hitronogim malim konjima,9 duge jahaće suknje
padale im do peta. O pasu stegnuti oplećci isticali im lijepi stas, s
visokih kapa, ukrašenih biserom, ljeskale se vrpce i vijorile u zraku.
Većina je tih otmjenih dama držala sokola na ruci.
Među tim plemkinjama isticala se jedna što je sve druge
natkriljivala sjajem i ljepotom. Zvala se Machteld, a bila je
Robrechtova najmlađa kći.
Neopisiva je ljepota i ljupkost krasila tu mladu djevojku.
Obrazi joj kao najfinije ružine latice, oči modre kao nebo, usne
rumene — rekao bi, to su dvije trake rumena baršuna. Kad bi se
nasmiješila onim anđeoskim smiješkom, zasjala bi dva reda zuba
bijelih bjelcatih i pojavile se na obrazima dvije slatke jamice kao
dvije čaške ružina cvijeta. Iako su svi vitezovi u nju upirali oči,
njezino srce još nije znalo za ljubav. Premda je još bila zapravo
dijete, držanje joj dostojanstveno, kneževsko.
Mlada je djevojka dražesno sjedila na svome konjicu, lebdjela
poput sna, ponosno uzdignute glave. Lijevom je rukom lako
pridržavala uzdu, a na desnoj joj sjedio sokol s crvenom kapicom i
zlatnim praporcima.
Za lijepim dvorankama slijedile mnoge štitonoše i paževi,
odjeveni u raznobojna odijela od svile. Momci što su pripadali kući
grofa Gwijdea lako se mogahu raspoznati između drugih jer su
nosili odjeću što na desnoj strani bijaše od crne svile a na lijevoj od
žute. Drugi pak imahu ruho purpurno i zeleno, neki opet crveno i
plavo, već prema bojama na grbu njihovih gospodara.
8
Pulchrum est pro patria mori (lat.) Lijepo je za domovinu umrijeti.
U izvorniku: hakkenei (engl. hackney, franc. haquenée), malen konj laka kasa,
napose namijenjen ženama. Naziv po nekadašnjem selu Hackney (ili Hackeney) blizu
Londona, gdje su uzgajali takve konjiće.
9
16
Sasvim na začelju povorke bili lovci i sokolari. Pred lovcima
trčalo pedesetak pasa što su ih pritezali za kožne uzice; bijaše ih
svake vrste i pasmine, hrtova, ptičara, tragača i drugih. Svi su psi,
nestrpljivi zbog bliskog lova, snažno potezali uzice, tako te se lovci
naginjahu natrag da ih lakše zadržavaju.
Sokolari nosili sokolove i druge lovačke ptice, jastrebove,
kraguje, kopce. Sve su te ptice imale crvene kapice s praporcima na
glavi i navlake od meke kože na nogama. Nosili su sokolari još i
lažne ptice-vapce od grimizna sukna, s krilima, da sokolove u lovu
mogu dozvati natrag.
Kad je povorka izišla na otvoreno polje, gospoda se izmiješaše
među sobom ne gledajući na red i položaj. Svatko potraži druga i
prijatelja da put prekrati razgovorom. I mnoge se gospođe pridružile
vitezovima.
Ipak grof Gwijde od Flandrije i Charles de Valois ostadoše na
čelu povorke: nitko nije bio tako neuljudan da ih pretekne. Robrecht
van Bethune i brat mu Willem pritjerali konje ocu sa strane, a i
Raoul de Nesle i Chatillon bijahu sada u blizini svoga vojskovođe
Charlesa de Valoisa. Ovaj je pun sućuti svrnuo pogled na sijedu
kosu staroga grofa Gwijdea i na blijedo lice sina mu Willema i
rekao:
— Molim vas, plemeniti grofe, vjerujte mi, boli me vaša
nevolja. Osjećam vašu tugu kao da je i moja vlastita. Sva nada ipak
nije izgubljena, jer će moj brat, kralj, na moju molbu, zaboraviti sve
prošlo.
— Varate se, gospodine De Valois — odgovori grof Gwijde.
— Francuski je kralj rekao da mu je najveća želja propast Flandrije.
Zar nije moje podanike uzbunio protiv mene? Nije li mi neljudski
oduzeo kćer Filipinu te je vrgnuo u tamnicu? I mislite da bi sada
gradio iznova ono što je razrušio uz tolike žrtve? Ne, ne, doista se
varate! Filip Lijepi, vaš brat, neće mi nikad vratiti zemlju koju je
oteo. Vaše plemenitosti sjećat ću se sveg života, ali sam i odveć star
da se obmanjujem pustom nadom. Moja je zemlja propala, tako je
Bog odredio.
— Ne poznajete mog brata Filipa — preuze grof De Valois. —
Istina je, njegova djela govore protiv njega, ali vas uvjeravam da mu
je srce plemenito i da je pravi vitez.
Robrecht van Bethune umiješa se u razgovor te će nestrpljivo.
17
— Velite: plemenito srce! Pravi vitez! A zar pravi vitez može
ikad prekršiti zadanu riječ i vjeru? Kada smo s našom nesretnom
Filipinom došli u Corbeil, vaš je brat, kralj, obesvetio gostoprimstvo
i sve nas zatvorio. Zar takav izdajnički čin priliči pravom vitezu?
— Gospodine van Bethune — uzvrati Valois — vaše su riječi
oštre. Ipak ne vjerujem da ste ih izrekli u nakani da me vrijeđate ili
da mi prijetite?
— Ni jedno ni drugo, časti mi! — objasni Robrecht. — Vaša
me velikodušnost učinila vašim prijateljem, ali ipak ne možete
pouzdano tvrditi da je i vaš brat velikodušan i pravi vitez.
— Čujte me — opet će grof Valois. — Velim vam da je Filip
Lijepi plemenito srce, ali ga okružuju i svjetuju podli savjetnici.
Enguerrand de Marigny10 sami je utjelovljeni đavo koji ga na zlo
nagoni. A i jedan ga drugi zloduh tjera na sva ona nedjela. Obziri mi
ne dopuštaju da tu osobu po imenu spomenem: Samo je ona kriva
vašoj nesreći.
— A tko je ta osoba? — upita Chatillon zajedljivo.
— Pitate za nešto što svi znaju, gospodine Chatillone! —
uzviknu Robrecht van Bethune. — Evo ću vam reći: to je vaša
nećakinja Ivana Navarska!11 Ona drži zatočenu moju nesretnu sestru!
Ona patvori francuski novac! Ona se zaklela da će uništiti
Flandriju...!
Chatillon se zajapurio od bijesa. Dojaha grofu Robrechtu te mu
viknu u lice:
— Vi drsko lažete!
Čuvši uvredu, Robrecht trgne iz toka svoj krivaš, ali odmah
opazi da mu je neprijatelj nenaoružan. Zlovoljno vrati sablju u tok, a
onda će Chatillonu prigušenim glasom:
— Ne smatram potrebnim da vam dobacim svoju rukavicu.
Znate da je uvreda kojom ste se na mene nabacili zapravo takva
10
Enguerrand de Marigny, plemić iz Normandije, bio je pod Filipom Lijepim
zapovjednik palače Louvre, ministar financija i građevina. Zloupotrebljavao je svoju
moć, rasipao državni novac i krivotvorio ga, osiromašivao narod namećući mu
nepravedne i samovoljne namete.
11
Ivana, jedinica navarskoga kralja Henrika I, naslijedila je kraljevinu Navaru
od svog oca i postala jednom između najbogatijih kneginja svoga vremena. Udala se
za francuskoga kralja Filipa Lijepog i tako ujedinila i držala dvije krune. (U ovoj
knjizi pisac je naziva opakom, okrutnom i podmuklom, a takva je i bila, kako nam
povijest bilježi. Neki povjesnici iznose da je bila i nimfomanka i da je poslije ubijala
svoje ljubavnike i mrtva im tijela bacala u Seinu.)
18
ljaga kakva se može sprati samo krvlju. Stoga ćete mi za tu uvredu
još prije dati zadovoljštinu.
— Dobro je — prihvati Chatillon. — Spreman sam da čast
svoje kraljevske nećakinje branim od svih vitezova svijeta.
Nato ušutje, i svaki odjaha na svoje mjesto.
Taj kratki okršaj čuli su drugi vitezovi i s različitim su
osjećajem dočekali ponosne riječi Robrechtove. Mnoge je Francuze
ozlovoljio Flamanac, ali viteški običaji nisu dopuštali miješanje u
prepirku dvojice osvađenih. Charles de Valois zabrinuto i
nestrpljivo zavrtje glavom, jasno se moglo vidjeti koliko mu je
neugodna ta nenadana osvada. Ali se zato razvedri lice grofu
Gwijdeu, koji će potiho Valoisu:
— Robrecht, moj sin, hrabar je vitez. O tome se vaš kralj Filip
uvjerio za opsade Rijsela: mnogi je tada hrabri Francuz pao od
Robrechtova mača. Građani Bruggea, koji ga vole više nego mene,
prozvali su ga Flandrijskim lavom, a taj je časni naziv i te kako
zaslužio u boju kod Beneventa, protiv Manfreda.12
— Poodavno poznajem gospodina Robrechta — reče Charles
de Valois. — Svatko zna kako je on junačno sablju demeškinju izbio
tiraninu Manfredu iz ruke. Njegova junačka djela poznata su i
slavljena među vitezovima moje zemlje. Lav od Flandrije slovi kod
nas kao nepobjediv, a takav i jest.
Starac se najprije zadovoljno nasmiješi, ali mu se nato lice
smrknu, te on duboko uzdahnu.
— Zar nije nesreća, gospodine De Valois, što takvu sinu ne
mogu ostaviti nikakve baštine? Njemu koji bi našoj kući priskrbio
sjaj, a svoj Flandriji slavu! Ah, misao na to i na sužanjstvo moje
kćeri Filipine u grob će me otjerati!
Charles de Valois nije ništa uzvratio na tužne riječi starog
grofa. Dugo je ostao šuteći, utonuo u misli; nehajno je pustio vojke
svoga konja da padnu sedlu na oblučje.
Gwijde ga gledao u tome držanju i divio se njegovoj
velikodušnosti: jasno je vidio koliko se toga plemenitog Francuza
dojmila nesreća flandrijske vladalačke kuće.
Charles de Valois najednom se uspravi u svome sedlu: oči mu
zasjaše, te on položi svoju ruku na Gwijdeovu i reče:
12
Boj kod Beneventa bio se 26. veljače 1266. Manfred, kralj Sicilije i Napulja,
tada je izgubio krunu i život.
19
— Sámo mi je nebo poslalo ovu misao!
Gwijde ga radoznalo pogleda.
— Da — nastavi grof De Valois — želja mi je usrdna da vas
moj kraljevski brat vrati na prijestolje vaših predaka.
— A po kakvu bi čudu to moglo biti, kad je kralj predao vama
moju zemlju.
— Čujte me, plemeniti grofe! Vaša kći čami u tamnici u
Louvreu, a vaša djeca nemaju baštine. Znam put i način kako
možete izbaviti kćer i opet vratiti svoju grofoviju.
— Doista — u sumnji će Gwijde. — Ne vjerujem, gospodine
Valois, osim ako je umrla vaša kraljica Ivana Navarska.
— Ne, nije to. Nego, naš kralj Filip boravi sada u Compiègneu.
Kraljica je u Parizu, a s njom je i Enguerrand de Marigny. Hajte sa
mnom u Compiègne, povedite sa sobom najistaknutije plemiće svoje
zemlje pa se ondje kao dobar vazal poklonite kralju.
— A onda? — u čudu će Gwijde.
— Kralj će vas milostivo primiti i vratiti vam vašu kćer i vašu
zemlju. Budite uvjereni u ovo što vam kažem, jer je moj brat, kad
nema kraljice u blizini, najvelikodušniji vladar.
— Hvala nebesima na toj sretnoj misli, a hvala i vašoj
plemenitosti, gospodine Valois — uzvrati Gwijde, obradovan. —
Ah, kad bi se time mogle osušiti suze moje kćeri! Ali možda i mene
čeka tamnica u vašoj vjerolomnoj Francuskoj?
— Ne bojte se, grofe — zajamči mu Charles de Valois — ne
bojte se, jer ću vam ja pomagati i braniti vas. Moja riječ, i
propusnica s mojim pečatom, omogućit će vam povratak ako bi
ostali uzaludni svi naši napori.
Grof Gwijde pusti uzde svoga konja, prihvati desnicu
francuskog viteza i stisne je u iskrenoj zahvalnosti.
— Vi ste plemenit protivnik — reče upol glasa.
Dok su tako jahali i razgovarali, cijela povorka izbi na široku
ravan kojom je vijugao potok Krekelbeek. Svi se pripraviše na lov.
Flamanski vitezovi pripremiše sokolove, psi bijahu podijeljeni
u nekoliko skupina.
Gospođe dođoše među vitezove, grof Charles de Valois nađe se
slučajno pokraj lijepe Machteld.
— Mislim, plemenita gospođice — reče joj — da ćete vi biti
najuspješniji u lovu, jer još nikada nisam vidio tako lijepa sokola
20
kao što je vaš. Tako mu je krasno perje, jaka krila i tako snažne
pandže. A je li i težak na ruci?
— Oh, vrlo je težak, gospodine — odgovori Machteld — i
premda je uvježban samo za niski let, ipak će uloviti i čaplju u
visini.
— Čini mi se — napomene De Valois — da ga previše hranite.
Malko manje bilo bi bolje.
— Oh, ne, oprostite gospodine De Valois! — ponosno uzvikne
mlada djevojka. — Varate se, moj je sokol upravo onakav kakav
treba da bude. Razumijem se u sokole. Sama sam ga uzgojila i za
lov uvježbala... Ali pazite, gospodine De Valois...! Eno nad
potokom leti šljuka!
Dok je Valois upravljao pogled u naznačenom pravcu,
Machteld skine kapicu svome sokolu i baci ga uvis. Ptica četri-pet
puta uzmahne krilima i spretno zalebdi u zraku pred gospodaricom.
— Hajde, sokole moj, leti! — dovikne mu Machteld.
Na tu zapovijed sune sokol uvis kao strijela, pogledom ga
naprosto nisi mogao slijediti. Neko je vrijeme lebdio gotovo
nepomičan u visini i prodornim očima tražio plijen. Ubrzo ugleda
šljuku gdje leti u daljini, okomi se strelovito na nju i pograbi je
oštrim pandžama.
— Vidite li, gospodine De Valois? — radosno će Machteld. —
I ženska ruka može uvježbati sokola. Gledajte kako se moja ptica
lijepo vraća s plijenom!
Tek što je to izrekla, sokol joj s ugrabljenom pticom sleti na
ruku.
Među vitezovima u blizini lijepe Machteld nalazio se odskora i
Adolf van Nieuwland. Bojažljivo je upirao u nju pogled pun ljubavi
— ne u njezino lice, nego u njezino ruho, konja, u sve što je oko nje.
Nije se usuđivao da je gleda u oči. Drugi su vitezovi slobodno s
njom razgovarali i smijali se, samo se zaljubljeni Adolf nje bojao
toliko da se pred njom izrijetka usudio progovoriti koju riječ. Dok je
uzimala plijen svoga sokola, Adolf brzo iziđe pred nju te uza
smiješak pun molbe upita može li ga zapasti čast da lovinu primi iz
njezinih ruku. Machteld pogleda Adolfa, obrazi joj se stidljivo
zarumenješe.
— Gospodine Van Nieuwland — odgovori ona gotovo
zamuckujući — previše cijenim vaše blagorođe a da bih mogla imati
takva slugu...
21
I to rekavši predade plijen štitonoši. A vitez se nakloni, okrenu
konja i malko se udalji odande.
— Brzo, gospodine Van Bethune! — vikne glavni sokolar. —
Brzo skinite kapicu sa sokola pa ga pustite, jer eno tamo trči zec!
Koji trenutak kasnije lebdio je sokol nad oblacima, a potom se
kao strijela ustremio na plahu životinju. Neobičan prizor: sokol zabo
pandže zecu u hrbat i ostao na njemu, i tako su jurili poput vjetra.
Ali tako ne potraja dugo. Čim je zec naišao kraj grma, sokol se
jednom pandžom uhvati za granu, a drugom je tako držao žrtvu da
uza sve bacakanje nije mogla nikamo. Nato hajkači pustiše pse, koji
ubrzo preuzeše plijen. Smioni sokol uzletje, pobjedonosno zakruži
nad psima i vinu se u visine.
— Gospodine Van Bethune — uzvikne grof De Valois — taj
sokol hrabro vrši svoje! I zaista lijepa ptica!
— Da, gospodine, divan je — dočeka Robrecht. — Odmah ću
vam pokazati njegove pandže.
I podiže vapca, a sokol mu u tili čas sletje na ruku.
— Pogledajte! — nastavi Robrecht pokazujući sokola grofu De
Valois. — Vidite kako mu je lijepo svijetlo perje, kakva su mu prsa i
pandže!
— Doista, gospodine Robrechte — potvrdi grof De Valois —
taj ne zaostaje za orlom. Ali mi se čini da krvari.
Robrecht pomnije pogleda sokola i nestrpljivo vikne:
— Brže ovamo, sokolaru! Sokol mi se ozlijedio. Bože, kako li
se upinjao! Dobro se pobrini za njega! Izliječi ga, Stevene, jer bi mi
strašno bilo da ugine!
I predade sokola Stevenu, koji umalo što ne zaplaka — toliko
je on volio svoje sokolove; kako ih je uzgajao i vježbao, prirasli mu
srcu kao rođena djeca.
Pošto su odličnici bacili uvis svoje sokolove, poče opći lov. Za
dva sata naloviše svakojakih ptica, pataka, čaplji, ždralova, jarebica,
prepelica i drugih. Kad je sunce pripeklo s visine, zvuci lovačkog
roga odjeknuše jasnim odjekom preko ravni. Cijela lovačka družba
opet se sastavi u povorku i krenu odmjerenim kasom natrag u
Wijnendaal.
Putem nastavi Charles de Valois razgovor sa starim grofom
Gwijdeom. I premda grof od Flandrije nije bez nevjerice i sumnje
mislio na svoje putovanje u Francusku, ipak je htio na taj opasni put
za ljubav svojoj djeci. Popustio je nagovaranju francuskoga
22
vojskovođe i odlučio da sa svima svojim velikašima ode i pokloni se
kralju Filipu Lijepom. Izbivanje kraljice Ivane samo mu je krijepilo
nadu da Filip Lijepi neće biti neumoljiv i da će ga milostivo uslišati.
Robrecht van Bethune i Chatillon nisu više prilazili jedan
drugome nego su se klonili svakog koraka koji bi ih mogao
približiti, i nijedan od njih dvojice, poslije one osvade, nije više
progovorio ni riječi.
Adolf van Nieuwland jahao naprijed, pokunjen. Od žalosti
poblijedio u licu, crne misli pritisle mu dušu. Machteld ga odbila, ne
voli ga! Nikad zlatni flandrijski lav neće resiti njegov grb. Tako
utonuo u misli stiže pred Wijnendaal i trže se istom kad su konji
zatoptali preko spuštenog mosta.
Sva povorka napokon uđe u Wijnendaal. Nisu za njom podigli
most, jer su nešto kasnije francuski plemići pod oružjem izjahali iz
grada.
Dok su prelazili preko mosta, reći će Chatillon svome bratu:
— Znaš da mi večeras valja braniti čast naše nećakinje. Nadam
se da ćeš mi biti svjedok u borbi.
— S tim nabusitim grofom Robrechtom? — priupita Saint-Pol.
— Ne znam, ali mi se čini da ćeš zlo proći, jer Lav od Flandrije nije
mačka koju bi mogao pograbiti bez valjanih rukavica. I sam dobro
znaš.
— Pa što! — žestoko će Chatillon. — Pravi se vitez uzda u
svoju hrabrost i okretnost u borbi, a ne u svoju tjelesnu snagu.
— Pravo veliš, brate: pravi vitez ne uzmiče ni pred kim, ali je
uvijek dobro da se čuva i ne istrčava. Na tvome mjestu ja bih pustio
da taj oholi Robrecht kazuje što ga volja. Čemu se obazirati na
njegove riječi i za njih hajati kad je ostao bez lena i kad je ionako
naš zarobljenik?
— Ne govori tako, Saint-Pole, jer ti ne priliče takve riječi! Ili ti
možda nedostaje hrabrosti?
Tako razgovarajući nestadoše za drvećem s ostalim vitezovima.
23
3.
Minstrel ili putujući pjesnik-pjevač što su ga stanovnici
Wijnendaala gostoljubivo ili samilosno pustili u grad, našao se
najprije na četverokutnu prostoru pod vedrim nebom. Na desnoj
strani vidio je konjušnice u koje su bez brige mogli smjestiti do
stotinu konja. Pred konjušnicama ležale hrpe gnoja, kljucali ondje
bezbrojni golubovi i švrljale mnoge patke. Na lijevoj strani stajala
zgrada u kojoj su stanovali oružnici i konjušari, a dalje, u pozadini
vidjele se različite bojne sprave i mnoge naprave, potrebne u
ratovanju.
U pročelju se veličanstveno uzdizala grofovska palača sa
svojim tornjevima i nadvisivala sve okolne kuće. Stepenice od
kamena, kojima u podnožju počivahu dva crna lava, vodile na prvi
kat, u dug niz dvorana. U mogima se nalazile i postelje za goste;
druge bile ukrašene starim oružjem drevnih grofova flamanskih ili
pak osvojenim zastavama i stjegovima.
U dnu desnoga krila te prostrane zgrade nalazila se manja
dvorana, sasvim različita od drugih. Na velikom sagu razastrtu
preko zidova mogao se vidjeti sav tok šeste križarske vojne, likovi
joj prikazani kao da su živi. Na jednoj strani stajao stari grof
Gwijde, od glave do pete u željezu, okružen vitezovima kojima on
pruža križ. U pozadini skupina je ratnika već krenula na put. Druga
strana prikazuje boj kod El Mansure, u kojem su godine 1250.
kršćani odnijeli pobjedu.13 Ljudevit Sveti, kralj francuski, i grof
Gwijde mogahu se između drugih prepoznati po bojnim zastavama.
Na trećoj je strani strašan prizor: mnogi kršćanski vitezovi, kugom
okuženi, leže u pustinji i bore se sa smrću među izobličenim mrtvim
tijelima svojih drugova i uginulim konjima. Nad tim stravičnim
poljem lijeću crni gavrani i čekaju da koji nesretnik premine kako bi
se ustremili na njegovo meso.
Četvrta strana prikazuje sretni povratak grofa od Flandrije.
Njegova prva supruga, Fogaets van Bethune, privila se plačući na
13
U bitki kod El Mansure, u sjevernom Egiptu, god. 1250, u vrijeme te
križarske vojne francuskoga kralja Ljudevita IX., kršćani su zapravo, nakon početnih
uspjeha, morali povući čete na obalu, a Saraceni su zarobili i kralja, koji je poslije
pušten uz otkupninu.
24
njegove grudi, a sinovi Robrecht i Boudewijn, ganuti i puni ljubavi,
stišću mu ruke. To je posljednja slika.
Pred mramornim kaminom, u kojemu gore drva te plamsa
malen oganj, sjedi stari flandrijski grof u veliku, tešku naslonjaču.
Utonuo u misli, podnimio se desnom rukom i nekako duhom
odsutan gleda sina Willema kako čita molitvenik na kojemu su
srebrni zaponci. Machteld, mlađa kći Robrechta van Bethunea, stoji
sa svojim sokolom na drugoj strani sobe: miluje pticu ne gledajući
ni djeda ni strica. Dok je stari grof zabrinut i misli na minule jade
pun teških slutnja, i dok njegov sin Willem upravlja molitvu nebu,
Machteld se bezbrižno igra sa svojim sokolom te i ne pomišlja na to
da su baštinu njezina oca ugrabili Francuzi. No ipak nije mlada
djevojka bila bezosjećajna, ne, nije ona bila bez čuvstva, ali nije
nikad mogla biti dugo tužna. Kad su joj rekli da je neprijatelj zauzeo
sve gradove u Flandriji, briznula je u gorak plač, i suze su joj
curkom lile. A uvečer je toga istog dana i opet gladila sokola, a suze
joj presahle i osušile se, i sve je zaboravila.
Pošto je stari grof podugo, nesigurnim pogledom, promatrao
sina, spusti desnu ruku kojom se bijaše podnimio, te upita:
— Willeme, sine, što to tako usrdno moliš od Boga?
— Molim se za ubogu sestru Filipinu — odgovori mladi
čovjek. — Bog zna, oče, nije li ju kraljica Ivana već u grob
gurnula... Ako je tako, onda su moje molitve za sestrinu dušu.
To rekavši, duboko prignu glavu, kao da je htio sakriti dvije
suze što su mu navrle na oči.
Stari otac bolno uzdahnu pri pomisli da bi se mogla ispuniti
kobna Willemova slutnja, jer kraljica Ivana bijaše opaka žena. No
nije pokazao svoj očaj, nego reče:
— Nije razumno, Willeme, da se mučiš takvim crnim mislima.
Nada je utjeha smrtniku na zemlji. Svima je dana, pa zašto se i ti ne
bi nadao? Otkad ti je sestra u sužanjstvu, kiniš se i tuguješ tako da ti
se nikad smiješak ne javlja na licu. Pohvalno je što pokazuješ sućut
zbog sestrine sudbine, ali se, za ime Božje, preni i trgni iz toga
crnog očaja!
— Da se smiješim, oče? Da se smiješim dok naša jadna
Filipina čami u tamnici? Ne, ne mogu. Ona u potaji suze roni što
kaplju na hladni tamnički pod, i kazuje nebu svoje jade. Ona u svih
nas moli utjehu i pomoć, a tko joj odgovara? Samo tužna jeka
podzemnih zatvora u Louvreu! Zar je ne vidite blijedu kao smrt,
25
jadnu i nemoćnu poput uvela cvijeta? Ne čujete li kako, uzdižući
ruke k nebu, vapije i zove: »Oče moj, brate moj, izbavite me,
umirem u teškim lancima?« Eto, sve to vidim i čujem u srcu, sve mi
to dušu pritišće, pa kako onda da se smiješim?
Machteld, koja je napol čula te tužne riječi, brzo spusti sokola
na naslon stolice, briznu u plač i pade do nogu svome djedu.
Jecajući položi glavu na njegova koljena i protuži:
— Zar je moja draga tetka mrtva? Bože, kakve li nesreće! Zar
je doista mrtva? I nikad je više neću vidjeti?
Grof je nježno pridiže i reče joj blago:
— Umiri se, draga Machteld, i ne plači: Filipina nije mrtva.
— Nije...? — u čudu će djevojka. — A zašto onda stric Willem
govori o smrti?
— Nisi ga dobro razumjela — odgovori joj stari grof. —
Filipina je kao i prije... ništa se nije promijenilo.
Otirući suze s lica, Machteld prijekorno pogleda Willema te će
mu, sveudilj jecajući:
— Uvijek me bezrazložno rastužujete! Kao da ste zaboravili
svaku utjehu, uvijek govorite o strahotama, naprosto drhtim na
svaku vašu riječ. I moj se sokol boji vašeg glasa, tako odzvanja
trpko! Nije lijepo od vas da tako uvećavate naše jade.
Willem uprije u djevojku pogled koji bijaše kao da moli
oproštenje. Kako to opazi, ona brzo priđe, nježno mu prihvati obje
ruke i reče:
— Oprostite mi, dragi striče. Od srca vas volim, ali me ne
smijete rastuživati strašnim riječima o smrti koje mi neprestano
odjekuju u ušima. Oprostite mi, molim vas!
Prije nego što je Willem stigao da joj išta odgovori, ona se vrati
svome sokolu i poče ga opet milovati, premda joj oči još bijahu
suzne.
— Sine — preuze stari grof — neka te Machteldine riječi ne
uznemiruju, jer i sam dobro znaš da nema nikakve zlobe u njezinoj
duši.
— Praštam joj od svega srca, oče, jer je volim kao rođenu
sestru. Ona mi je velika utjeha u boli.
To rekavši, Willem opet rasklopi molitvenik i uze naglas čitati:
— Kriste, Spasitelju, smiluj se mojoj sestri! Spasi je svojom gorkom
mukom i budi joj milostiv, Gospodine!
26
Na zaziv imena Gospodnjeg stari grof Gwijde otkrije glavu,
sklopi ruke i prihvati molitvu s Willemom. Machteld se okani
sokola i klekne u kutu sobe, na klecalo pred raspelom.
Willem pak nastavi:
— Sveta Marijo, Majko Božja, usliši me! Blažena Djevice,
utješi Filipinu u njezinim jadima u tamnici!
Grof Gwijde sačeka da se molitva dovrši, a potom upita: —
Reci mi, Willeme, ne čini li ti se da grofu Charlesu de Valois
dugujemo veliku zahvalnost?
— Grof De Valois najdostojniji je vitez koga znam — odgovori
Willem. — Kako je samo bio plemenit prema nama, sa kolikim nas
je poštovanjem susretao. Iskazao je čast vašim sjedinama i čak vas
tješio. Da je u njegovoj moći, sestrina bi se nesreća davno završila.
Bog mu platio za njegovu plemenitost!
— Bog mu bio milostiv u njegovu posljednjem času! — nastavi
grof Gwijde. — Možeš li pojmiti, sine, da je on i kao naš neprijatelj
toliko velikodušan i plemenit te se radi nas kani izvrgnuti pogibli da
sebi na glavu navuče gnjev i mržnju kraljice Ivane Navarske?
— Da, oče, istina je sve što kazujete o grofu De Valoisu. Ali
što on zapravo može učiniti za našu sestru?
— Čuj me, Willeme! Dok sam s njime jutros jahao u lovu,
kazao mi je put i način kako ćemo se, s Božjom pomoći, izmiriti s
kraljem Filipom Lijepim.
Sin sklopi ruke i reče gotovo uzvikujući:
— Oh, nebesa, to je iz njega progovorio njegov dobri anđeo! A
što treba da učinite, oče?
— Moram sa svojim velikašima otići kralju u Compiègne te mu
se pokloniti.
— A kraljica Ivana?
— Kraljica je u Parizu, ondje je i Enguerrand de Marigny.
Nikad povoljnije prilike nego što je ova.
— Dao Bog da vam se nada ne izjalovi! A kada, oče, kanite na
taj pogibeljni put?
— Preksutra će gospodin Charles de Valois sa svojom
pratnjom doći u Wijnendaal, da nas prati. O tome sam već izvijestio
sve one plemiće koji su mi u nesreći ostali još vjerni. Ali još nema
tvoga brata Robrechta. Gdje li toliko izbiva?
— Zar ste zaboravili njegovu jutrošnju osvadu, oče? Zacijelo
sada kažnjava Chatillona za tešku uvredu koju mu je taj nanio.
27
— Pa da, Willeme, sasvim sam zaboravio. A ta nas zadjevica
može skupo stajati, jer je Chatillon moćan na dvoru Filipa Lijepog.
U to vrijeme čast i dobar glas bijahu najveće blago svakog
viteza. Na njima nije smjelo biti nikakve ljage, pa se svaka uvreda
morala oprati, sve ako je valjalo i život staviti na kocku. I zato
dvoboji bijahu česti, o tim se događajima nije mnogo brinulo.
Grof Gwijde ustade i reče:
— Eno spuštaju most! Zacijelo su naši prijatelji već stigli.
Hajdemo u veliku dvoranu.
Iziđoše i ostaviše mladu Machteld samu.
Uskoro eto i posjetilaca. U veliku dvoranu uđoše gospoda Van
Maldeghem, Van Roode, Van Kortrijk, Van Oudenaarde, Van
Heyle, Van Nevele, Van Roubais, pa gospodin Wouter van
Lovendeghem sa svoja dva brata, i mnogi drugi — u svemu njih
pedeset i dvojica. Neki su između njih privremeno stanovali u gradu,
drugi su pak imali svoje dvore i gospoštije u blizini.
Svi su radoznalo čekali vijest ili zapovijed koju će im priopćiti
stari grof. Otkrite glave, puni poštovanja, stajahu pred svojim
gospodarem.
Pošto prođe nekoliko trenutaka, on im prozbori:
— Gospodo moja, znano vam je da je vjernost koju sam obećao
kralju Filipu izvor mojih jada. Kad mi je naložio da od općina
zatražim da polože račun o upravi i o porezima, htio sam kao vjeran
vazal udovoljiti toj zapovijedi. Grad Brugge uskratio mi je
pokornost i moji su podanici ustali protiv mene. Kad sam sa svojom
kćeri otišao u Francusku da se poklonim kralju, on nas je sve
zasužnjio, a moja nesretna kći još čami u tamnici u Louvreu. Sve to
znate, jer ste bili vjerni pratioci svoga kneza. Kao što i doliči mome
položaju i časti, htio sam svoje pravo braniti oružjem, ali mi sreća
nije bila sklona. Vjerolomni engleski kralj Eduard raskinuo je savez
što ga sklopismo te nas ostavio u nevolji. Sada je moja zemlja
porobljena, ja sam najmanji među vama, a moja sijeda glava ne
smije više nositi grofovsku krunu. Imate sada drugog gospodara.
— Još ne! — uzviknu Wouter van Lovendeghem — jer bih
tada zauvijek slomio svoj mač. Ne poznajem drugog gospodara doli
plemenitog Gwijdea van Dampierrea!
— Gospodine Van Lovendeghem, vaša mi je vjernost i
privrženost veoma draga, ali vas molim da me mirno saslušate do
kraja. Gospodin De Valois osvojio je Flandriju oružjem i dobio ju u
28
leno od svoga brata kralja Filipa. Da on nije tako plemenit, ne bih ja
sada bio s vama ovdje u Wijnendaalu: on me sam pozvao iz
Rupelmondea u ovaj ugodni kraj. Još više, odlučio je da opet
podigne flandrijski vladalački dom i da me uspostavi u časti i vrati
mi grofovski prijesto. Eto, o tome želim s vama vijećati, potreban mi
je vaš savjet i vaša pomoć.
Sva se gospoda iznenadiše na tu vijest, jer im bijaše
nevjerojatno da bi se Charles de Valois dragovoljno odrekao zemlje
koju je osvojio. I zato u čudu pogledaše grofa, koji pak nastavi:
— Gospodo moja, ni najmanje ne sumnjam da ste mi doista
privrženi, pa vam zato i govorim i pouzdano se nadam da ćete mi
uslišati ovu posljednju molbu. Preksutra polazim u Francusku, da se
poklonim kralju, te vas molim da mi se pridružite i pratite me
onamo.
Sva gospoda jedan za drugim odgovoriše da su spremni na taj
put i da će rado pratiti grofa i biti mu svagdje na pomoći.
Odgovoriše tako svi, samo jedan ne reče ni riječi, a bijaše to
Diederik de Vos.
— Gospodine Diederik — upita grof — zar vi nećete s nama?
— Hoću, hoću — odgovori Diederik — pratit ću vas i u pakao,
ako treba. Ali vam velim, plemeniti grofe, čovjek ne mora biti lisac
da opazi očitu zamku. Vašu su visost već jednom uhvatili, a vi opet
istom stazom. Bog dao da sve dobro prođe! Ovako ili onako, mogu
vas uvjeriti da Filip Lijepi neće uhvatiti Lisca.14
— Govorite i sudite olako, gospodine — preuze grof Gwijde.
— Charles de Valois dat će nam popratno pismo i čašću zajamčiti da
ćemo se slobodno vratiti u Flandriju.
Vitezovi koji su poznavali čestitost grofa De Valoisa pouzdaše
se u njegovo obećanje i nastaviše vijećanje sa starim grofom, a
Diederik de Vos iziđe iz dvorane da se, utonuo u svoje misli, prošeta
dvorištem.
Malo zatim i opet spustiše most, a Robrecht van Bethune uđe u
grad. Kad on sjaha, priđe mu Diederik i reče:
U prijevodu je izgubljena igra riječima kakva je u izvorniku: ono flamansko
ime, Vos, kad mu se plemenitaški predmetak de uzme kao flamanski određeni član,
znači lisac.
14
29
— Nije ni potrebno, gospodine Robrechte, da vas pitam kako
ste se ogledali sa svojim protivnikom: mač Lava od Flandrije nije
nikad promašio. Chatillon je zacijelo na putu na drugi svijet?
— Nije — odgovori Robrecht — još je na ovome svijetu, ali mi
je mač tako snažno pao na njegov šljem da čovjek neće tri dana doći
k sebi. Na sreću, nije mrtav. Ali nas je pogodila druga nevolja:
Adolf van Nieuwland, moj bojni drug, borio se s gospodinom SaintPolom, i već ga ranio u glavu, ali se njemu uto otvori oklop, tako te
ga je teško ranio Saint-Polov mač. Vidjet ćete ga za koji čas, jer ga
moji ljudi nose u grad.
— Nego, gospodine Van Bethune — upita Diederik — ne
mislite li da je nepromišljen taj put u Francusku?
— Kakav put? — u čudu će Robrecht van Bethune.
— Zar vi ništa o tome ne znate?
— Ništa!
— A mi preksutra kanimo s našim grofom Gwijdeom u
Francusku.
— U Francusku...? Što je sada to, prijatelju Diederik? Vi se
šalite?
— Ne šalim se, gospodine Robrechte, idemo u Francusku, da
se poklonimo kralju i zamolimo oproštenje. Nisam još nikad vidio
da je mačak sam ušao u vreću, ali ću to uskoro vidjeti u
Compiègneu, ili ja nisam pri zdravoj pameti.
— Jeste li, gospodine Diederik, uvjereni u to što mi kazujete?
— Sasvim uvjeren, gospodine. Izvolite samo u veliku dvoranu,
naći ćete ondje svu gospodu kod grofa, vašeg oca. Prekosutra ćemo
na put, u sužanjstvo. Vjerujte mi i napravite križ na vratima grada
Wijnendaala.
Na tu vijest nije grof Robrecht mogao zatomiti svoj gnjev.
— Prijatelju Diederik — uzviknu — molim vas, naredite da
ranjenog Adolfa unesu u moju sobu i polože na postelju, i pobrinite
se za njega dok se ja ne vratim. Neka pozovu meštra Rogaarta, da
mu poveže ranu.
To rekavši, nestrpljivo krenu u dvoranu; ondje se progura
između gospode i stade pred staroga grofa, svog oca. Vitezovi se
začudiše kako je onako banuo, u potpunoj bojnoj opremi, a lice mu
crveno od uzbuđenja.
— Gospodaru i oče — progovori Robrecht — što to čujem?
Zar ćete se sami predati u ruke svojim neprijateljima da sramotu
30
navale na vašu sijedu glavu i da vas okrutna Ivana vrgne u tamnicu i
baci u okove?
— Da, sine — odgovori dostojanstveno grof Gwijde. — Da,
idem u Francusku, i ti sa mnom. Takva je volja tvoga oca.
— Pa kad želite, neka bude! — dočeka Robrecht. — Poći ću s
vama. Ali sramotno poklonstvo...?
— Poklonit ću se, a ti sa mnom! — glasio je neumoljivi
odgovor.
— Zar ja? — bijesno će Robrecht. — Ja da se poklonim?
Radije ću poginuti! Ja, Robrecht van Bethune, da se klanjam našem
neprijatelju. Zar da Lav od Flandrije prigne glavu pred jednim
Francuzom, krivotvoriteljem novca15 i vjerolomcem? Ta u zemlju
bih propao!
Stari grof počeka koji časak. Kad mu se učini da se Robrecht
malko umirio, on će odlučno:
— Treba da se pokloniš, sine!
— Neću, nikad! — vikne Robrecht. — Nikada neće ta sramota
na moju glavu. Ja da se poklonim pred tuđincem? Ne poznajete, oče,
svoga sina!
— Robrechte — mirno će mu grof Gwijde — volja tvog oca
isto je što i zapovijed koju ne smiješ prekršiti. Tako želim.
— Ne! — povika Robrecht ponovno. — Lav od Flandrije zna
gristi, ali ne zna laskati. Bogu samo, i vama, oče, klanjam se, i više
ni pred kim!
— Ali, Robrechte — opet će otac — zar u tvome srcu nema
samilosti prema meni, prema sestri Filipini i prema domovini kad
odbacuješ jedini put i način koji nas može spasiti?
Robrecht očajno zalomi rukama.
— Što to zahtijevate, gospodaru i oče? Da jedan Francuz na me
gleda ozgo kao na svog roba? Od same pomisli na to mogao bih
presvisnuti. Ne, ne, nikad. Ne pomaže tu ni vaša molba, ni vaša
zapovijed... neću to učiniti!
Dvije suze potekoše niz upale obraze staroga grofa. Na licu mu
neobičan izražaj — nazočni vitezovi ne mogahu razabrati što je:
radost ili žalost. Ali njegov smiješak odagna njihovu sumnju — stari
se grof u srcu očito radovao.
15
Povijest hilježi da su u Francuskoj u ono vrijeme službeno patvorili novac.
31
Robrechta su duboko ganule očeve suze, ćutio je paklene muke
u srcu. Uzbuđenost još poraste u njemu, te on viknu kao izvan sebe:
— Osuđujte me, proklinjite, gospodaru i oče moj! Ali vam se
kunem Bogom svemogućim da se nikad neću pokloniti pred jednim
Francuzom ni pred njim puziti, i zato neću poslušati vaše
zapovijedi!
Robrecht van Bethune uplaši se vlastitih riječi, problijedje i sav
zadrhta. Prste je grčevito zario u dlanove, čulo se kako škripaju
željezne ljuske na njegovim rukavicama. Osjećao je kako mu
splašnjava hrabrost, sa strepnjom je očekivao očevu kletvu.
Dok su vitezovi, sasvim zbunjeni, upirali pogled u starog grofa
i čekali što li će odgovoriti, on zagrli Robrechta slabašnim rukama i
uzviknu u suzama radosnicama:
— O, plemeniti sine moj, čista krv flandrijskih grofova teče u
tvojim žilama! Tvome neposluhu zahvaljujem ovaj najblaženiji dan
svoga života. Sad mogu mirno umrijeti! Zagrli me još jednom, sine,
jer sam neizmjerno sretan!
Svačije se srce ispuni ganućem. I tišina pala po svemu, muk
ovladao svima.
Naposljetku stari grof pusti sina iz zagrljaja te se obrati svojim
vazalima:
— Vidite, gospodo — reče im — takav sam i ja bio u mladim
godinama, takvi su uvijek bili svi Dampierri. Po ovome što ste
vidjeli i čuli, prosudite zaslužuje li Robrecht grofovsku krunu. O,
Flandrijo, takvi su tvoji ljudi! Da, Robrechte, imaš pravo: jedan
flandrijski grof ne bi se smio pokloniti tuđinu. Ali ja sam star i otac
sam zasužnjene Filipine i tvoj, hrabri moj sine: i zato ću prignuti
glavu pred Filipom Lijepim, tako Bog hoće. I ti ćeš krenuti sa
mnom, ali se nećeš pokloniti, nego uzdignuti čelo, da na mome
nasljedniku ne bude ljage ni poniženja.
Zatim okrenuše potanje razgovarati o pripremama za put, a
ujedno raspraviše i o mnogo čemu u politici svoje zemlje. Robrecht
van Bethune, već potpuno smiren, ode u onu manju dvoranu u kojoj
se nalazila Machteld. Primi mladu djevojku za ruku pa je odvede u
naslonjač; zatim privuče sebi stolicu i sjede kraj nje.
— Draga moja Machteld — reče joj — ti, dakako, voliš svoga
oca?
— Pa to vi, oče, i predobro znate — uzviknu kći i nježnom
rukom prijeđe po očevu otvrdlom obrazu.
32
— Ali — nastavi Robrecht — kad bi koji čovjek zapao u
smrtnu pogibao braneći mene, bi li i njega voljela?
— Bih, dakako — odgovori Machteld — i bila bih mu uvijek
zahvalna.
— E dobro, draga kćeri, jedan je vitez branio tvoga oca, pa je
sada smrtno ranjen.
— Oh, Bože! — uzdahnu Machteld — molit ću se četrdeset
dana za nj, i još više, samo da ozdravi.
— Dobro je, moli se, draga kćeri. Nego, ja tražim nešto više od
tebe.
— Govorite, oče, ja sam vam poslušna kći.
— Slušaj me pažljivo, Machteld: valja mi na dulji put, a kreće i
tvoj djed; s nama će i svi vitezovi koje poznaješ. Tko da onda
njeguje jadnog ranjenika?
— Tko bi drugi nego ja, oče! Neću ga ostaviti dokle god se ne
vratite. Ponijet ću svog sokola u njegovu sobu pa ću bdjeti nad
ranjenikom. Ne bojte se, neću viteza prepustiti služinčadi, nego ću
mu svojom rukom vrč na usta prinositi. I koliko ću se radovati kad
ozdravi!
— Lijepo je to od tebe, draga kćeri, znana mi je tvoja
plemenitost; ali mi još moraš obećati da prvih dana neće u sobi biti
buke, nego da će ondje vladati najveći mir i tišina, a ni služinčadi ne
smiješ dopustiti da onamo ulazi.
— Ne brinite, oče, sa svojim ću sokolom razgovarati tiho
tihano, tako da me ranjeni vitez ne čuje. Robrecht primi kćer za ruku
te je izvede iz sobe.
— Pokazat ću ti ranjenog viteza. Ali nemoj pred njim glasno
govoriti.
Adolf van Nieuwland ležao u postelji u Robrechtovoj sobi,
kamo su ga prenijeli. Rana mu bijaše već povezana i dva su mu
ranarnika stajala kraj uzglavlja, i Diederik de Vos s njima. Ranjenik
nije pokazivao znake života: lice blijedo, oči zaklopljene.
— Onda, meštre Rogaarte — upita Robrecht jednoga između
ranarnika — kako je našemu nesretnom prijatelju?
— Loše — odgovori Rogaart — vrlo loše, gospodine Van
Bethune. Još vam ne mogu reći ima li kakve nade. Ipak, nekako
slutim da neće umrijeti.
— Je li rana smrtna?
33
— I jest i nije. Priroda je najbolji liječnik, pa ponekad uspije
gdje ne pomaže ni bilje ni kamenje.16 Stavio sam mu na grudi trn iz
pravoga trnova vijenca, ta sveta relikvija zacijelo će mu pomoći.
Machteld je za tog razgovora polako prišla ranjeniku.
Radoznala, uprije pogled u lice ranjenog viteza. Odjednom prepozna
Adolfa van Nieuwlanda te ustuknu i briznu u plač.
Robrecht se začudi što mu se kći najednom tako uzbudila.
Pomisli da se uplašila onoga samrtno blijedog lica, pa joj reče:
— Zar se, dijete, bojiš onoga komu je potrebna tvoja pomoć?
Što ćeš onda kad ostaneš sama s njim?
— Ne, oče, ne bojim ga se: ni sama ne znam što je, ali mi se
nešto stijesnilo oko srca.
— Hajde, dijete, proći će ti to — reče joj otac.
Bio je uvjeren da mu se kći prestrašila jadnog vitezova izgleda.
Kako li se varao!
Machteld bijaše jednostavna djevojka od šesnaest godina. Nije
dosad upoznala ljubav i nije pravo znala što znači ta riječ. Ipak,
poneki put kad bi je Adolf van Nieuwland pogledao, znala bi
pocrvenjeti do ušiju, a kad bi čula njegov glas ili njegovo ime, srce
bi joj zadrhtalo. Njegova joj slika, i protiv njene volje, neprestano
lebdjela pred očima i javljala joj se u snu. Nije bila svjesna da
njegovu ljubav zapravo uzvraća nepoznatim joj dotad i jakim
osjećajem. Uvijek bi se našla u neprilici kad bi on bio nazočan, pa to
i bijaše uzrokom što je ustuknula pred ranjenikovom posteljom.
I eto, sada mora sama ostati u sobi s tim uzročnikom svog
nemira, mora govoriti s njim, glavu mu svojim rukama doticati.
Robrecht van Bethune dugo je ostao kraj Adolfove postelje,
nadao se da će ranjenik doći k sebi i da će mu se vratiti govor. Ali
uzalud, ta mu se nada nije ispunila. Ranjenik je jedva disao, i nije se
ni pomaknuo. Meštar Rogaart ozbiljno se zabrinuo za njegov život,
jer je na nevolju dolazila još i vrućica i počela ranjeniku žariti
obraze.
Vitezovi koji nisu živjeli u Wijnendaalu odjahali, zadovoljni
što su starom knezu mogli još jednom posvjedočiti svoju odanost. A
oni što su stanovali u grofovskom dvorcu otišli u svoje ložnice. Dva
sata kasnije nije se u Wijnendaalu moglo čuti ništa drugo doli
dovikivanje straža, lavež pasa i huktanje sova.
16
Nekoć su različitu dragom kamenju pridavali ljekovitu moć.
34
4.
Put na koji se grof Gwijde odlučio po savjetu grofa De Valoisa,
bijaše vrlo pogibeljan i za njega i za njegovu Flandriju, jer je
Francuska imala mnogo razloga da tu bogatu zemlju što duže zadrži
u svom posjedu.
Filip Lijepi i njegova supruga Ivana Navarska, da bi namaknuli
što više blaga za svoju lakoumnu rasipnost, bijahu u svoju riznicu
zgrnuli gotovo sav novac kraljevine, pa ipak ni svi golemi iznosi što
su ih ubirali od naroda nisu dostajali da utaže njihovu nezasitnu
pohlepu. I kako više nije imao drugog puta i načina da dođe do
novaca, kralj je nametnuo strahovite namete trima staležima17 i čak
patvorio novac kraljevine — pa ni to ne bijaše dovoljno. Njegovi
gramzljivi ministri, a prije svih Enguerrand de Marigny, nagovarahu
ga neprestano na sve veće daće i poreze, unatoč nezadovoljstvu
naroda i unatoč znacima što najavljivahu bunu. Neshvatljivo je kako
je Filipu Lijepom svagda nedostajalo novaca, njemu koji je
nemilosrdno gulio svoje podanike, njemu koji je i Židove
protjerivao iz svoje države samo da bi im onda za goleme svote
dopuštao povratak.
Patvorenje novca bijaše koban čin, jer trgovci nisu htjeli
utaman davati robu pa su uvelike odlazili iz Francuske. Narod je
sasvim osiromašio, nameti se nisu mogli plaćati, te se tako i kralj
našao u nevolji.
Flandrija je, naprotiv, cvala i napredovala, dizala se na
radinosti svojih žitelja. Svi narodi poznatog svijeta uzimali su je za
svoju drugu domovinu te u njoj imali bogata skladišta svojih dobara.
U samom gradu Bruggeu bilo je u prometu više novca i robe negoli
u svoj Francuskoj, i taj je grad doista bio pravi rudnik zlata. Dobro
je to znao i Filip Lijepi pa se već godine i godine upinjao da se
domogne Flandrije. Najprije je od staroga grofa Gwijdea tražio
nemoguće, ne bi li izazvao neposluh, zatim je zasužnjio njegovu
kćer Filipinu i napokon silom oružja osvojio tu zemlju.
Stari je grof dobro sve odmjerio i promislio, i bilo mu je jasno
kakvim bi posljedicama mogao uroditi njegov put. Ali nije htio
17
Ona tri staleža bijahu: plemstvo, svećenstvo i građanstvo.
35
propustiti da posegne i za tim posljednjim sredstvom kako bi izbavio
jadnu kćer za kojom je krvarilo njegovo očinsko srce. Tješilo ga je
unekolike obećanje grofa Charlesa de Valoisa da će mu omogućiti
slobodan povratak u domovinu.
I tako je stari grof krenuo na put, sa sinovima Robrechtom i
Willemom i sa pedesetoricom flamanskih velikaša. Charles de
Valois pratio ga na tome putu s velikim brojem francuskih vitezova.
Kad je grof sa svojima stigao u Compiègne, bio je, zahvaljujući
gospodinu De Valoisu, izvrsno smješten, te je u lijepoj udobnosti
čekao kraljev poziv. Plemeniti je Francuz Charles de Valois toliko
poradio i posredovao kod svoga brata, kralja, te je ovaj pristao da
bude izuzetno milostiv, i naskoro je grof Gwijde primio poziv da
dođe na dvor, sam, bez pratnje.
Pun nade i pouzdanja ode stari grof u kraljevsku palaču, gdje
ga uvedoše u veliku i sjajnu dvoranu u kojoj se nalazilo prijestolje.
Zastori od modra baršuna sa zlatnim ljiljanima padali s obiju strana
sve do poda, a prekrasan sag, protkan zlatnim i srebrnim nitima,
pokrivao stepenice pred prijestoljem. Filip Lijepi i njegov sin Luj
Svadljivac18 šetali gore-dolje dvoranom, a za njima mnogi velikaši.
Među ovima se napose isticao jedan što je svaki čas nešto
razgovarao s kraljem. Bio je to kraljev miljenik De Nogaret, koji se,
po Filipovoj zapovijedi, usudio zasužnjiti i zlostavljati papu
Bonifacija.19
Kad su najavili grofa Gwijdea, kralj krenu ka prijestolju, ali se
nije na nj uspeo. Sin stade kraj njega, a velikaši se poredaše u dva
reda duž zida. Stari flandrijski grof polako priđe kralju i kleknu na
jedno koljeno pred njim.
— Grofe — progovori kralj Filip — i doliči vam taj ponizni
položaj poslije svih neprilika koje ste nam prouzročili. Zaslužili ste
smrt i osuđeni ste, no ipak ćemo vam iskazati svoju kraljevsku
milost te vas saslušati. Ustanite i govorite!
18
Hutin, isto što i mutin, nadimak koji znači svadljivac, tvrdoglavac, jogunica.
No, povijest bilježi da je Luj X bio dobar vladar, svakako bolji od oca, a valja mu u
grijehe upisati što je za njegove vladavine ojačala vlast feudalaca. (Vladao je samo
dvije godine, 1314 — 1316, a god. 1315. bio je kralj Navare.)
19
Žestoki, ćudljivi i ponosni papa Bonifacije VIII imao je zadjevica i sukoba na
različitim stranama, pa tako i sa francuskim kraljem Filipom Lijepim, koji ga je, u
rujnu 1303, zatočio u palači u Anagniju kod Rima, gdje je koji tjedan zatim papa i
umro od bijesa, ne mogavši otrpjeti poniženje.
36
Stari grof ustade i reče.
— Svijetli kralju i gospodaru! Uzdajući se u vašu kraljevsku
pravednost, došao sam pred vaše prijestolje sa smjernom molbom da
sa mnom postupate po svojoj kraljevskoj volji.
— Ta vaša poniznost — odgovori kralj — dolazi kasno.
Sklopili ste protiv mene savez s engleskim kraljem Eduardom,
mojim neprijateljem. Kao nevjerni vazal ustali ste protiv svoga
gospodara i čak ste se drznuli da mu navijestite rat. Zbog vašeg
neposluha osvojena je vaša zemlja.
— O, gospodaru — preuze Gwijde — budite milostivi! Neka
vaše veličanstvo promisli kakvu bol nosi u srcu otac kad mu uzmu
dijete! Zar nisam u tuzi molio? Zar vas nisam molio i zaklinjao da
mi vratite kćer? O, kralju, ne biste li i vi učinili sve da izbavite
svoga sina a moga budućeg gospodara Luja, koji eto ponosno stoji
uz vas, zar ne biste sve poduzeli kada bi vam ga ugrabili te u dalekoj
tuđini utamničili? Oh, da, vaše me očinsko srce shvaća, i stoga sam
uvjeren da ćete biti milostivi.
Kralj Filip nježno pogleda sina: u svome ponosnom srcu osjeti
u tom času svu bol i tugu nesretnoga grofa.
— Sire — kliknu mladi Luj, ganut — i ja vas molim da mu
budete milostivi zbog mene! Njemu i njegovoj kćeri!
— Nemoj se zanositi smjernim riječima ovoga nevjernog
vazala, dragi sine! — reče kralj. — Ipak, neću biti neumoljiv ako mi
grof mogne dokazati da ga je u svemu tome doista vodila očinska
ljubav, a ne prkos.
— Gospodaru — proslijedi grof Gwijde — vašem je
veličanstvu znano da sam pokušao sve kako bih vratio svoje dijete.
Ali sve uzalud. Čak ni papinsko posredovanje nije dovelo do ishoda.
I što sam onda mogao? Ponadah se da ću možda oružjem izbaviti
kćer, ali mi ratna sreća nije bila sklona. Vaše je veličanstvo odnijelo
pobjedu.
— I što bismo mogli učiniti za vas? — prekide ga kralj. —
Svima ste našim vazalima pružili poguban primjer, pa ako vam sada
oprostimo, svi će ustati protiv nas, a i vi, nema sumnje, opet ćete se
udružiti s našim neprijateljima.
— O, gospodaru — odgovori grof Gwijde — samo vi milostivo
vratite moju nesretnu Filipinu, a ja vas uvjeravam da ću uvijek biti
vjeran vašoj kruni.
37
— A hoće li Flandrija dati traženu svotu, i hoćete li se vi
pobrinuti za novac kojim valja nadoknaditi troškove koje ste nam
prouzrokovali svojom nepokornosti?
— Milost koju mi vaše veličanstvo može iskazati neće mi
nikad biti preskupa. Izvršit ću vaše zapovijedi. Samo mi vratite moje
dijete, kralju, samo mi ga vratite!
— Vaše dijete? — ponovi kralj sumnjičavo i pomisli u tim
riječima na kraljicu Ivanu Navarsku, koja zacijelo neće nikad pristati
da se flandrijskom grofu vrati njegova kći. I stoga nije ni kralj smio
poslušati glas svoga srca: i previše se bojao gnjeva prkosne kraljice
Ivane.
Odlučivši da se unaprijed ne obavezuje nikakvim obećanjima
grofu Gwijdeu, kralj nastavi:
— Riječi zagovora što ih je izrekao naš dragi brat mnogo su
učinile za vas. Nadajte se, jer me ganula vaša sudbina. Velika je
vaša krivnja, pa je i velika kazna za nju. Nastojat ću da ublažim vaše
ispaštanje. Ipak vam ne mogu već danas iskazati svoju milost:
krupno je posrijedi, pa valja sve još pomno razvidjeti. Ujedno
zahtijevam da mi pred svima mojim vazalima iskažete pokornost, da
im tako pružite dobar primjer. A sad nas ostavite, da razložito
promislimo što možemo učiniti za takva nevjerna vazala.
Na tu zapovijed iziđe flandrijski grof iz dvorane. Nije još ni
otišao iz kraljevske palače, a već se među francuskim velikašima
pronijelo da će mu kralj vratiti zemlju i kćer. Mnogi su mu to i
željeli od srca. A drugima opet nije bilo pravo, pogotovu onima što
su kanili da se obogate u Flandriji. Ali nisu pokazivali što misle, jer
su dobro znali da se ne mogu protiviti kraljevoj volji i zapovijedi.
Radost i pouzdanje ispuni srca flandrijskih vitezova: čvrsto se
nadahu da će opet svanuti sloboda njihovoj domovini. Činilo im se
da sve kreće na dobro i da se nikakva nevolja neće ispriječiti njihovu
poduhvatu, jer je kralj, osim što je milostivo primio njihova grofa,
obećao svome bratu, grofu De Valoisu, kako će biti velikodušan
prema starom Gwijdeu.
O, vi zanesenjaci koji ste se u teškoj i nejednakoj borbi borili
protiv nemile sudbine, kako li se brzo vratila radost i nada u vaša
izmučena srca. Kako li se lako zaboravljaju jadi da bi se dohvatila
nesigurna sreća! Mislite da ste dokraja ispili svoju gorku čašu, ali
vas ono najgorče, talog, tek čeka! Čini vam se da vidite smiješak na
svakom licu i stežete ruku svakome, misleći da se raduje vašoj sreći.
38
Ali se ne oslanjajte na kolo prevrtljive Fortune i ne vjerujte
himbenoj laski onih koji vam u nesreći bijahu neprijatelji. Izdaja i
zavist kriju se pod onim prijetvornim licima, kao što se guje ljutice
kriju pod cvijećem. Uzalud ćeš podmukloj zmiji tražiti trag u polju:
samo ćeš iznenada osjetiti otrovni ujed, a nećeš znati odakle je
došao! Isto tako rade zavidljivci i pakosnici — u tami i potaji: znaju
svoju pakost i zlobu i stide se svojih čina. Njihove nas strijele
pogađaju u srce, a mi ih, lakovjerni, smatramo prijateljima, jer ne
vidimo crnih namjera što se kriju za njihovim nasmiješenim licima.
Tajna i dvoličnost njihov je veo i neprobojni plašt. I otrovni gmaz
kadikad iziđe na sunčano svjetlo, ali oni nikad.
Grof Gwijde već je poduzeo najpotrebnije da odmah po
povratku u Flandriju udovolji kraljevim zapovijedima i da svoje
podanike dugim mirom odšteti za nevolje pretrpljene u ratu. Ni sam
Robrecht van Bethune nije pokazivao nikakve sumnje u obećanu
milost, jer otkad je njegov otac bio na dvoru, svi su francuski
velikaši pokazivali neobičnu uljudnost i ljubaznost prema
Flamancima. Mislio je da je to najbolji dokaz o kraljevoj
blagonaklonosti: ta znao je da se gospodareve misli odražavaju na
licima podložničkim.
De Chatillon već je nekoliko puta posjetio staroga grofa te mu
izrazio zadovoljstvo i čestitao; ali je u srcu ipak gajio strašnu mržnju
i prikrivao ju laskavim smiješkom. Njegova nećakinja Ivana
Navarska obećala mu je Flandriju u leno; sve njegove spletke, sva
njegova taština i pohlepnost — sve bijaše upravljeno jednome cilju:
da se domogne te bogate grofovije. A sada, gle, sve mu se nade
raspršuju kao mjehur od sapunice.
Nema strasti koja čovjeka tjera u zlo koliko ga tjera
slavohleplje: ono nemilice ruši sve na svome putu i ne preza ni od
kakva zlodjela; oči taštine i slavohleplja uvijek su uprte u žuđeni
cilj. Obuzet tom kobnom strasti, i naprosto njezin rob, De Chatillon
se odluči na izdajničko djelo: vodila ga je njegova slijepa sebičnost,
a svojoj izopačenoj savjesti sve je prikazivao kao nekakvu svetu
dužnost.
Istog dana kad je iz Flandrije s ostalima stigao na dvor, pozvao
je jednoga između svojih najodanijih slugu, dao mu svoga najboljeg
konja i žurno ga poslao u Pariz. U pismu što ga je predao sluzi javio
je kraljici Ivani i Enguerrandu de Marignyju o svemu što se
dogodilo i pozvao ih u Compiègne.
39
Njegov izdajnički naum sasvim mu se posrećio. Ivana
Navarska, kad je pročitala njegovo pismo, planu strašnim gnjevom.
Što! Milostivo primiti Flamance! Zar ona, koja je prisegla na vječnu
mržnju prema njima, da tako olako pusti svoj plijen? A tek
Enguerrand de Marigny, koji je već unaprijed spiskao novac što se
imao silom iscijediti iz Flandrije! Njih dvoje ne mogahu se nikako
pomiriti s mišlju da ostanu bez te bogate zemlje. Ne, ne smije to
biti!
I zato, čim su primili Chatillonovo pismo, u najvećoj žurbi
krenuše u Compiègne i poput groma banuše u kraljevu dvoranu.
— Sire — povika kraljica Ivana — zar vam ja nisam više ništa
kad tako, bez moje privole, milostivo primate moje neprijatelje?
Kakvo je to sljepilo tetošiti flamanske zmije sebi na očitu propast?
— Gospođo — mirno će kralj Filip — bolje bi vam priličilo da
više štovanja iskazujete svom suprugu. Bude li me volja da starom
grofu od Flandrije iskažem milost, tako će i biti.
— Ne — srdito viknu kraljica Ivana — toga neće biti! Neću
tako, čujete li, gospodine! Neću tako! Tek nešto! Zar da nekažnjeni
ostanu buntovnici koji su mojim ujacima odrubili glavu?20 Zar da se
hvale i diče kako su bez osvete smjeli ljuto uvrijediti kraljicu od
Navare?
— Bijes je zao savjetnik, gospođo! — odgovori joj kralj. — Ne
slušajte glas srdžbe nego mirno promislite i recite mi nije li pravo da
Filipinu vratimo njezinu ocu.
Na te riječi planu kraljica još većim gnjevom.
— Što? Da vratimo Filipinu? Ta valjda ne mislite ozbiljno?
Ako je oslobodite, udat će se za sina engleskog kralja Eduarda, pa
zauvijek propade nada vašem sinu! Ne, ne smije to biti, i neće,
kunem vam se! Pogotovu gdje je Filipina u mojoj vlasti, i nikakva
vam sila neće pomoći da je otmete iz mojih ruku!
— Gospođo — viknu kralj Filip — vi se zaboravljate! Takav
oholi govor ne podnosim iz vaših usta! Mogli biste zbog tih riječi
osjetiti moju zlovolju i ljuto se pokajati. Moja je volja zapovijed
vašeg vladara.
— I vi doista kanite vratiti Flandriju prkosnom grofu Gwijdeu?
Namjerili ste pružiti mu mogućnost da vam još jednom navijesti rat?
Gorko ćete se kajati za tu nepromišljenost. O svojim ću poslovima
20
Filip Elzaški pogubio je u Flandriji dvojicu zarobljenih kraljičinih ujaka.
40
sama odlučivati, to vam velim. Povući ću se u svoju kraljevinu
Navaru21, kad me ovdje već ni o čemu ne pitaju. I da znate: Filipina
će sa mnom!
Na ove posljednje riječi buknu silna srdžba u kralja. Navara
bijaše najbolji dio Francuske, i Filip Lijepi nije nikako htio da je
izgubi. A kako mu je kraljica Ivana više puta izišla s tom prijetnjom,
opravdano se bojao da bi ona svoj naum mogla jednom i provesti.
Pošto je kratko promislio, kralj reče:
— Uzbuđujete se bez razloga, gospođo! Tko je ikad rekao da
ću se odreći Flandrije? Nisam o tome donio nikakve odluke.
— Po vašim riječima može se tako zaključiti — preuze kraljica
Ivana. — Ali bilo kako bilo, ja vam kažem da ću otići ako ne marite
za moje savjete. Ne želim biti svjedokom vaše nepromišljenosti. Rat
s Flandrijom ispraznio je naše riznice, a vi eto kanite buntovnicima
pokazati milost upravo sada kad ste u prilici da sve opet u red
dovedete. Nikad s novcem nismo stajali gore nego sada. Gospodin
De Marigny može vam posvjedočiti.
Uto pred kralja stupi Enguerrand de Marigny.
— Sire — poče on — više nam nije moguće plaćati vojnike,
francuski narod odbija da plaća poreze, a i pariški su trgovci
uskratili svoje davanje, pa uskoro neću imati čime da podmirim
izdatke kraljevskog dvora. A ni novcu ne smijemo više umanjivati
vrijednost. Samo nam Flandrija može pomoći. Poreznici što sam ih
onamo poslao, sposobni da utjeraju novac, izvući će nas iz neprilike.
Imajte na umu, gospodaru, u što bismo zapali kad biste se odrekli te
zemlje!
— Zar je otišao sav novac što ga je dao treći stalež? —
zabrinuto će kralj.
— Sire — odgovori Enguerrand — gospodinu Etiennu
Barbettu vratio sam novac što su ga zakupnici carine u Parizu
uzajmili vašem veličanstvu. U državnoj blagajni ostalo je vrlo malo,
gotovo ništa.
Kraljica s radošću opazi da je to izvješće rastužilo kralja. I zato
odmah promisli kako je sada zgoda za osudu grofa Gwijdea, te
lukavo priđe mužu i reče:
Francuska i Navara još bijahu u ono vrijeme dvije posebne kraljevine:
francuski kralj nije imao nikakva prava na Navaru i nije se smio upletati u državne
poslove, nego ih je samostalno vodila kraljica Ivana.
21
41
— Sire, i sami vidite da je moj savjet koristan. Ta kako biste
mogli iz očiju izgubiti probitak Francuske da biste išli na ruku
buntovnicima? Zar nisu uvrijedili i vas i mene? Zar nisu pružili
pomoć našim neprijateljima? Zar nisu prezreli naše zapovijedi?
Blago koje posjeduju potiče ih na oholost i prkos. Ništa lakše nego
ih lišiti suvišna novca. Učinite tako, pa će smjerno poljubiti vašu
kraljevsku ruku u zahvalu što im milostivo ostavljate život, jer su svi
zaslužili smrt.
— Ali, gospodine De Marigny — upita kralj — zar ne znate
baš nikakva puta i načina da se još neko vrijeme pobrinete za
državne troškove? Ne mislim da će nam tako brzo iz Flandrije stići
dovoljno novca, i zato sam doista zabrinut.
— Ne, vaše veličanstvo, ne znam nikakva drugog puta i načina
— odgovori gospodin De Marigny. — Iscrpli smo sva sredstva.
— Čujte me, gospodaru! — javi se kraljica Ivana, prekidajući
De Marignyja. — Ako poslušate moj savjet i s grofom Gwijdeom
postupite kako želim, uvest ću u svojoj kraljevini Navari poseban
danak, pa zadugo nećemo imati brige ni nevolje.
Bijaše li od slabosti značaja ili od pohlepe za novcem — kralj
pristade na Ivanin zahtjev, i stari grof Gwijde bi žrtvovan. A
izdajnička kraljica odluči poniziti grofa od Flandrije i ne dopustiti
mu da se vrati u domovinu.
42
5.
Dobrano se uvečerilo kad je Ivana Navarska stigla u
Compiègne. Dok je ona lukavošću i prijetnjama pridobivala
nepostojanog kralja za svoje namjere, da se osude Flamanci, dotle je
grof Gwijde sa flamanskim plemićima sjedio u dvorani svoga
privremenog boravišta. Točilo se vino u srebrne pehare, svi se
radovali gdje će im, eto, put biti okrunjen uspjehom.
Osnovu za miran povratak u domovinu već su obrnuli sa svih
strana i prešli na drugo, kadno u dvoranu stupi Diederik de Vos, koji
je, kao prisan prijatelj grofa Robrechta, bio smješten s njime pod
istim krovom. Uđe on i bez ijedne riječi zastade pred razdraganim
društvom: nijemo obuhvati pogledom starog grofa i njegova dva
sina. Na licu mu, inače tako veselu, izražaj duboke zabrinutosti. Kad
ga vidješe onakva, zapadoše u čudo. Zanijemješe, uplašeni, mnogi
flamanski vitezovi, jer odmah pomisliše da se samo od kakve
neugodne vijesti moglo onako smrknuti njegovo lice. Robrecht van
Bethune prvi prekide nedoumicu te ga upita: — Zar vam se jezik
uzeo, Diederik? Govorite, za ime Božje! Kazujte, sve ako je i
neugodno ono što nam imate reći!
— Zaista ne znam kako bih vam priopćio neugodnu vijest, jer
mi je mučno što vam upravo ja moram biti vjesnik nesreće.
Na licima svih nazočnih pokaza se strah, pogledi se upriješe u
Diederika: radoznalost puna strepnje. A on natoči pehar vinom, otpi
i reče:
— Ovo će mi možda dati potrebnu odvažnost. Čujte, onda, i
oprostite ovome svom vjernom sluzi što vam mora baš na svoja usta
javiti nemilu vijest. Mislili ste da će vas kralj Filip milostivo primiti,
a imali ste i razloga da se tako nadate jer je doista plemenit vladar.
Još prekjučer smatrao se sretnim što vam je mogao pokazati svoju
velikodušnost. Da, ali ga onda nisu okruživali zlodusi koji ga
okružuju danas.
— Što je? Što se zbilo? — u čudu će neki između vitezova. —
Zar je kralj...?
— Dragi Diederik — ozbiljno će grof Robrecht — manite se
okolišanja i budite jasni, jer nam zacijelo imate što drugo reći. Ali se
čini da vam je to vrlo teško.
43
— Tako je, gospodine Van Bethune — prihvati Diederik. — A
evo što me nasmrt ojadilo: kraljica Ivana Navarska i Enguerrand de
Marigny stigli su u Compiègne!
Ubezeknuli se flamanski vitezovi kad su čuli ta imena. Prignuli
glavu i zanijemjeli kao da je onaj čas grom udario. Naposljetku
mladi Willem zavapi:
— Oh, nebesa! Zla kraljica Ivana i podmukli Enguerrand de
Marigny! O, jadna moja sestro! Izgubljeni smo, oče!
— Eto, gospodo — preuze Diederik — to su zlodusi što na zlo
tjeraju velikodušnog kralja. Vidite li sada, grofe, da je ovaj vaš sluga
pravo imao kad vam je u Wijnendaalu govorio da se treba čuvati
zamke?
— A tko vam je rekao da je kraljica Ivana došla u Compiègne?
— upita stari grof kao da još sumnja o svemu.
— Vidio sam je rođenim očima — odgovori Diederik. —
Bojao sam se izdaje, nisam im vjerovao, pa sam neprestano bdio,
uhodio i osluškivao. Tako sam vidio i kraljicu Ivanu, čuo njezin
glas. Jamčim vam svojom čašću da je istina što govorim.
— Čujte, gospodo — javi se Wouter van Lovendeghem —
nemojmo se zavaravati! Diederik govori istinu! Kraljica Ivana zaista
se nalazi kod kralja, i sve će poduzeti da nam potopi nade i da nas
upropasti. Bog jedini zna što sve ona neće poduzeti. Samo nam
jedan izlaz ostaje iz ove zamke: odmah umaknuti, jer kad po nas
dođu, bit će kasno.
Nasumorio se stari grof, ojadio se do dna duše, jer nikad nije
zapao u tako pogibeljan položaj. Činilo mu se da i nema izlaza
odatle gdje je kraljevsko sjedište i da se nikad neće vratiti u svoju
Flandriju. Robrecht van Bethune bjesnio i proklinjao u sebi taj
nesretni put koji ga je doveo u ralje njegovih najljućih neprijatelja.
Dok su svi u sumornoj tišini promatrali neutješivog grofa, uđe
u dvoranu glasnik i najavi:
— Gospodin Nogaret, kraljev izaslanik.
Na tu najavu nastade među flandrijskim vitezovima nemir i
komešanje. Nogaret je obično izvršavao kraljeve tajne zapovijedi, pa
stoga pomisliše da je s kraljevim stražarima došao po njih, da ih
odvede u zatvor. Robrecht van Bethune odmah trže mač iz toka i
stavi ga preda se na stol. I ostali vitezovi segnuše desnicom za
oružjem te upriješe pogled u vrata.
44
Nogaret uđe u dvoranu. Uljudno se nakloni flamanskim
velikašima, okrenu se potom grofu Gwijdeu i prozbori:
— Grofe od Flandrije! Moj milostivi kralj i gospodar želi da
sutra u jedanaest prije podne dođete s vašim vitezovima u kraljevsku
palaču, da se javno pokajete za svoje grijehe. Dolazak prejasne
kraljice od Navare pospješio je tu zapovijed. Sama je zamolila svoga
supruga da vam bude milostiv. Meni je pak naredila da vam kažem
kako joj je vrlo drago što ste se napokon kralju smjerno pokorili.
Onda, do sutra, gospodo! Oprostite što vas ovako brzo ostavljam:
očekuje me njezino veličanstvo, pa mi valja požuriti. Bog s vama!
I to rekavši ode iz dvorane.
— Bogu hvala, gospodo — odahnu grof Gwijde — kralj nam je
milostiv, pa možemo mirno na počinak. Čuli ste kraljevu želju, pa
budite spremni da je ispunite.
Radost se vratila među vitezove. Još su neko vrijeme
razgovarali o Diederikovu strahovanju i o sretnom toku kojim je sve
krenulo. Ispiše posljednji pehar u grofovo zdravlje te se povukoše.
Kad bijahu na rastanku, Diederik prihvati Robrechtovu ruku te
će prigušenim glasom:
— Zbogom, gospodaru i prijatelju! Da, zbogom, jer možda
zadugo neću imati prilike da vam stisnem ruku. Ali znajte da će vas
vjerni Diederik uvijek potražiti i utješiti ma gdje se nalazili i u
kojem god zatvoru čamili.
Robrecht opazi suzu u Diederikovu oku te razabra koliko mu je
doista odan taj vjerni prijatelj.
— Shvaćam vas, prijatelju — šapnu mu na uho. — I ja
predviđam ono čega se bojite, ali drugog izlaza nema. Zbogom,
onda, do boljih dana!
— Gospodo — doviknu Diederik drugovima na odlasku —
želite li što poručiti rođacima u Flandriji, povjerite poruku meni, bit
ću vaš glasnik.
— Što to velite, dragi prijatelju? — obrati mu se Wouter van
Lovendeghem. — Zar ne kanite s nama na dvor?
— Bit ću s vama — odgovori Diederik — ali me nećete
prepoznati ni vi ni Francuzi. Već sam vam rekao da kralj Filip neće
uhvatiti Lisca. Zbogom, gospodo!
Diederik bijaše već na vratima kad im je doviknuo taj
posljednji pozdrav.
45
Stari grof iziđe sa svojim pažem, a i drugi vitezovi odoše iz
dvorane na počinak.
*
U naznačeni sat nađoše se flamanski velikaši sa svojim starim
grofom u prijestolnoj dvorani kraljevske palače. Oružje moradoše
ostaviti u predvorju. Lica im pokazivala zadovoljstvo kao da se
unaprijed raduju obećanoj milosti. Samo grof Robrecht bijaše
smrknut, lice mu odudaralo od svih ostalih, odavalo unutarnji gnjev.
Hrabri Flamanac nije mogao da podnosi ohole poglede francuske
gospode, i da ne bijaše zarad oca, već bi mnogog oholnika pozvao
na odgovornost. Strašno ga je mučio nemili položaj u koji je zapao, i
svako iole pažljivije oko moglo je opaziti kako mu se grče snažne
pesti, kao da kidaju nevidljive okove.
Charles de Valois stajao kraj staroga grofa Gwijdea i
prijateljski s njim razgovarao, očekujući čas kada će po zapovijedi
svoga kraljevskog brata povesti Flamance pred prijestolje. U
dvorani bijahu nazočni i neki viši crkveni dostojanstvenici, opati i
prelati. Kraj njih se nalazili i neki odličnici, ugledni građani
Compiègnea, koje su napose pozvali da pribivaju toj svečanoj zgodi.
Dok se u skupinama raspredao razgovor o sudbini grofa
Gwijdea, u dvoranu uđe star hodočasnik. Ponizno je prignuo glavu,
pokrivenu širokim šeširom, tako te mu se gornji dio lica, onako
zaslonjen, jedva i vidio. Imao je na sebi pokloničku halju, dugu i
široku, tako da je sav nestajao u njoj. Rukama, nabreklim od
zamorna puta, upirao se o dug štap, o kojemu je visjela čuturica s
vodom.
Tek što ga prelati ugledaše, priđoše k njemu te ga obasuše
mnogim pitanjima. Jedan hotijaše znati kako je kršćanima u Siriji,
drugi pitaše kako rat u Italiji; ovog zanimalo je li hodočasnik donio
svetih relikvija, onaj pak gorio od radoznalosti da čuje mnogo toga o
čemu pripovijedaju takvi poklonici. A on odgovarao na sve kao
čovjek što se istom vratio iz onih dalekih krajeva, pripovijedao im
živo i zanimljivo, kazivao čuda i divote tako da su ga slušali
otvorenih usta. I premda mu kazivanje bijaše ozbiljno i poučljivo,
znao je ovda-onda priklopiti i takvu šalu da su joj se i prelati od srca
smijali. Domalo se oko njega okupilo više od pedeset ljudi. Neki
među njima bijahu toliko praznovjerni te se potajno doticahu
pokloničke halje, uvjereni da će im to donijeti blagoslov. A ipak taj
46
vajni putnik ne bijaše nikakav hodočasnik: krajeve što ih je kanda
tako dobro poznavao vidio je davno, bio u njima još u svojoj
mladosti, i nije sada mnogo znao o tim zemljama niti se baš sjećao
onoga što je vidio. Ali gdje mu je izvjetrilo sjećanje, priskakala mu
mašta u pomoć, i tako je pripovijedao trista čuda i smijao se u sebi
onima koje je kljukao svojim izmišljotinama.
Bio je to Diederik de Vos. Nitko se nije znao tako umješno
preodjenuti i pretvarati kao on. Prometao se on u različite spodobe,
kojekakvim vodicama i bojama podešavao lice ovako i onako — ni
najbolji prijatelj ne bi ga prepoznao. Jer nije baš nimalo vjerovao
riječima francuskoga kralja, i jer nije htio, kako reče starom grofu,
da lisca nadmudre i uhvate, preodjenuo se tako i prometnuo u
hodočasnika eda ne bi pao u neprijateljske ruke.
Naskoro u dvoranu uđoše kralj i kraljica, u pratnji mnogih
vitezova i dvorskih dama, pa sjedoše na prijestolje. Većina
francuske gospode rasporedila se u dva reda duž zida; drugi pak
ostadoše u blizini gradskih odličnika. Dva glasnika sa stjegovima
Francuske i Navare stadoše s jedne i s druge strane prijestolja.
Na kraljev znak stupi naprijed Charles de Valois sa flamanskim
velikašima. Ovi kleknuše jednim koljenom na jastuke od baršuna
pred prijestoljem i ostadoše u tome smjernom položaju. Starome
flandrijskom grofu ob desnu prignuo koljeno njegov sin Willem, ob
lijevu mu, umjesto grofa Robrechta, bio plemić Wouter van
Lovendeghem. Robrecht je stajao među francuskim vitezovima, te
ga kralj Filip Lijepi nije spočetka ni opazio.
Odjeća kraljice Ivane blistala u zlatu i draguljima, kraljevska
kruna na glavi svjetlucala na danjem svjetlu tisućama dijamanata.
Prezirno je ohola gospa gledala Flamance što su pred njom prignuli
koljeno i zlobno se smijuljila starom grofu koga je namjerno pustila
da dugo čeka. Naposljetku šapne nešto kralju Filipu na uho, a on će
nato, snažnim glasom, grofu Gwijdeu:
— Nevjerni vazale! U svojoj kraljevskoj milosti smatrali smo
za uputno da istražimo vaša zlodjela kako bismo se što bolje
osvjedočili o tome jeste li ili niste zaslužili naš oprost. Ali smo, na
žalost, razabrali da je vaša očinska ljubav bila samo izlikom za vašu
nepokornost na koju vas je navela vaša oholost.
Kad je kralj izrekao te riječi, preneraziše se flamanski vitezovi i
razabraše istom tada izdaju koju im je spomenuo Diederik de Vos.
47
Kako se grof Gwijde nije ni maknuo, ostadoše i oni klečeći jednim
koljenom. Kralj pak proslijedi:
— Vazal koji se nevjerno opre svome kralju i gospodaru, gubi
svoje leno, a koji se udruži s neprijateljima Francuske, gubi život. Vi
ste se oprli zapovijedima svoga kralja, združili se s engleskim
kraljem Eduardom, našim neprijateljem, digli oružje na nas i
navijestili nam rat.22 Kao vjerolomni vazal, dakle, zaslužili ste smrt.
Ali mi ipak nećemo prenagliti da izvršimo tu osudu, nego ćemo sve
još pomnije razmotriti. Zato ćemo vas i plemiće koji su vam
pomagali u buni zadržati u zarobljeništvu dok ne donesemo drugu
odluku o vašoj sudbini.
Charles de Valois, koji je s dubokom tugom u srcu to slušao,
iziđe pred samo prijestolje i reče:
— Svijetli kralju i gospodaru! Znano vam je s kolikom sam
vjernosti služio vašem veličanstvu. Nikad nitko nije mogao reći da
sam svoje oružje ikad ukaljao ma i sjenom nevjere i kukavstva. I zar
sada, o kralju, da rođenog brata nazovete izdajnikom i da mu ime
ukaljate? Imajte na umu da sam ja grofu Gwijdeu od Flandrije
zajamčio slobodu: nemojte me tjerati da postanem krivokletnik.
Za tih riječi uzbudio se plemeniti Charles de Valois, gnjev ga
spopao. Oči mu sijevale tako te je kralj Filip već bio spreman da
opozove svoju osudu. I sam je smatrao da je čast najveće blago
svakog viteza: u srcu je ćutio kakvu bol zadaje svome vjernom
bratu. Flamanci međuto ustali: sa strepnjom su očekivali ishod.
Kraljica Ivana nije mužu dala vremena da bratu odgovori po
svojoj volji: u strahu da joj ne izmakne plijen, uskliknula je, puna
mržnje:
— Gospodine De Valois, ni vama nije dopušteno braniti
neprijatelje Francuske: time samo pokazujete nevjerstvo. I nije to
prvi put što se opirete volji svoga kralja!
— Gospođo — uzvrati Charles ogorčeno — nemate prava i ne
dolikuje vam da kraljeva brata okrivljujete s nevjerstva. Zar zbog
vas pustiti da se pronosi glas kako je Charles de Valois izdao
nesretnoga flamanskog kneza? Zar zbog vas da sramota padne na
moje oružje? Ne, tako mi Svevišnjega, to se neće dogoditi!
A zatim će, obrativši se svome bratu, kralju:
22
Ljetopis grada Bruggea bilježi da je grof Gwijde, godine 1295, sklopio savez
s Engleskom i, uz ino, dogovorio brak između svoje kćeri i princa od Walesa.
48
— Zar ćete, gospodaru, dopustiti da u meni bude ponižena krv
Ljudevita Svetoga?23 Zar da me tako nagradite za moju vjernu
službu?
Svi su vidjeli kako je kralj počeo razgovarati s kraljicom; očito
je htio da se ublaži teška osuda. Ali kraljica, u ljutoj mržnji na
Flamance, prkosno otkloni njegov pokušaj. Lice joj pocrvenjelo
koliko se razgnjevila na riječi što ih je izrekao Charles de Valois, a
iz očiju joj munje sijevale. I viknu ona jakim glasom:
— Stražari, izvršite kraljevu volju! Vodite te nevjerne vazale u
tamnicu!
Čuvši poziv, na sva vrata nahrupiše u dvoranu mnogi kraljevski
stražari, a flamanski vitezovi prepustiše se bez ikakva otpora
sudbini: dobro su znali da im nikakav otpor ne bi koristio — ta
bijahu bez oružja posred mnoštva naoružanih neprijatelja.
Jedan između kraljevih gardista pristupi starom grofu Gwijdeu
i položi mu ruku na rame:
— Gospodine grofe, uhićujem vas u ime kralja, moga
gospodara! Grof od Flandrije tužno ga pogleda, okrenu se Robrechtu
i samo reče:
— O, nesretni sine moj!
Robrecht van Bethune kao da se ukipio među francuskim
vitezovima, i samo je očima prelazio po njima, a oni ga gledali
radoznalo: bijaše kao da pitaju i nešto očekuju. Ali kad je vidio kako
se ona ruka spušta na njegova oca, odjednom se u njemu pokrenu
neka nevidljiva sila i potrese svim njegovim bićem: napeli se svi
mišići, iz očiju munje sijevnule. Skoči on naprijed kao lav, a glas
mu, gromovit, strašan, odjeknu dvoranom:
— Bijedniče! Makni svoju nečistu ruku sa mog oca ili ću je ja
maknuti!
I to rekavši, u naletu istrže prvom stražaru helebardu iz ruke.
Krik zaprepaštenja ote se iz grudi nazočnih vitezova, i svi oni
odmah trgoše mačeve: pomisliše da su u pogibli kralj i kraljica. No
istog trena minu njihov strah — pade Robrechtov udarac. Što rekao,
to i učinio: ruka onoga drznika pade na pod, a krv mlazom poteče iz
strašne rane.
Ljudevit lX, zvan Sveti (l214 — l270), djed Filipa Lijepog; u Šestom
križarskom ratu potučen, zarobljen i poslije četiri godine pušten uz veliku otkupninu;
poduzima Sedmu križarsku vojnu, udara na Tunis i ondje umire.
23
49
Stražari se okomiše na Robrechta da ga razoružaju, ali je on,
slijep i mahnit od bijesa, tako razmahivao onim oružjem oko sebe da
mu se nijedan nije usudio približiti. Zacijelo bi bilo još i gore
nesreće da mu otac, zabrinut za njegov život, nije doviknuo
— Robrechte, hrabri sine, predaj oružje! Predaj se radi mene,
molim te... zapovijedam ti!
I u tim riječima što ih je izrekao ganutljivim glasom, stari grof
obisnu Robrechtu oko vrata, i dok je starac priklanjao čelo na
njegove grudi, sin osjeti kako mu očeve suze kaplju na ruku.
Robrecht pojmi tada svu strahotu svoje nerazboritosti. Izvivši se iz
očeva zagrljaja, snažno baci helebardu iznad stražarskih glava
prema zidu i viknu:
— Hodite, bijedni plaćenici, priđite Lavu od Flandrije! Ne
strahujte više, on se predaje!
Stražari se hrpimice baciše na nj. Dok su odvodili njega i
njegova oca iz dvorane, on viknu Charlesu de Valoisu:
— Vaše oružje i vaša čast nije ukaljana, bili ste i ostajete
najplemenitiji vitez Francuske! Vaša je vjernost bez ljage. To vam
veli Lav od Flandrije, i neka svatko čuje!
Francuski su vitezovi vratili mačeve u toke čim su razabrali da
nije ugrožen život kraljev i kraljičin. A za odvođenje Flamanaca
nisu marili, u takvo što oni se ne miješaju, ne priliči njihovu
plemstvu.
Kralja i kraljicu mučili sasvim različiti osjećaji. Filip Lijepi nije
mogao zatomiti tugu, bilo mu žao zbog izrečene presude. Kraljica
Ivana, naprotiv, puna mržnje, radovala se što je Robrecht pokazao
svoj otpor: usudio se kralju pred očima raniti jednoga njegova slugu
— taj će čin ona i te kako iskoristiti u svojim osvetničkim
osnovama.
Ne mogavši se oteti tuzi, kralj odluči da protiv volje svoje
prkosne supruge ode iz prijestolne dvorane. Stoga ustade i reče:
— Gospodo, iskreno žalimo zbog neobuzdanog čina što se
ovdje dogodio, i bilo bi nam kudikamo draže da smo svima mogli
iskazati svoju milost; ali nam, na našu veliku žalost, to nije bilo
moguće već zbog same krune. Naša je kraljevska volja da ubuduće
bdite kako se ne bi pomutio mir u ovoj palači.
Ustala je i kraljica da s mužem siđe niza stepenice što vode od
prijestolja, kadli je u tome spriječi nov nenadan događaj.
50
Charles de Valois sve je to vrijeme stajao u dnu dvorane,
utonuo u teške misli. Poštovanje i ljubav što ju je osjećao prema
svome bratu borili se u njegovu srcu protiv gnjeva što je u njemu
planuo zbog te izdaje. Ali je bijes najednom prekipio, lice
naizmjence crvenjelo i blijedjelo, i kao mahnit jurnu plemeniti vitez
prema kraljici:
— Gospođo — viknu on — neće bez kazne proći ovo što ste
me osramotili! Čujte me svi ovdje nazočni, jer govorim pred
Bogom, najvišim sucem: kraljica Ivana Navarska uništava našu
domovinu svojom rasipnosti, ona je ljaga na časti moga brata, ona je
sramota i propast Francuske! Ona nepravednim nametima i
patvorenjem novca izmoždava i upropaštava kraljeve podanike! I
zar onda da joj i dalje služim? Ne, nipošto! Ona je izdajica i
podmuklica!
I u srdžbi isuka mač iz korica, prelomi ga na koljenu i tresnu
onim polovinama tako žestoko o pod da je jedna odletjela pred samo
prijestolje.
Kraljica Ivana bijaše sva izvan sebe od bijesa i mržnje. Lice joj
nije imalo ništa žensko na sebi, skupilo se u samu bjesomučnost —
ta rekao bi: eto je sasvim pomahnitala.
— Uhvatite ga! Držite ga! — provali ona.
Stražari koji još bijahu u dvorani htjedoše izvršiti njezinu
zapovijest i njihov je zapovjednik već prišao gospodinu De Valoisu,
ali kralj, koji je volio brata, to ne dopusti.
— Tko samo dirne gospodina De Valoisa, još će danas
umrijeti! — viknu kralj.
Na tu prijetnju svi stražari ostadoše nepomični na svome
mjestu, a gospodin De Valois mirno ode iz dvorane, uza svu viku
bijesne kraljice.
Tako se završi taj burni prizor. Grofa Gwijdea zatvoriše u
Compiègneu, Robrechta odvedoše u Bourges u pokrajini Berry, a
brata mu Willema u Rouen u Normandiji. Isto tako zatvoriše i ostale
flamanske velikaše, svakoga u drugi grad, tako da budu odvojeni i
da se ne mogu među sobom tješiti. Diederik de Vos jedini se vratio
u Flandriju — pod onom hodočasničkom haljom nitko ga nije
poznao.
Charles de Valois odmah je, uz pomoć svojih prijatelja, otišao
u Italiju, i nije se u Francusku vratio prije nego što je umro Filip
Lijepi a na prijestolje stupio Filipov sin Louis le Hutin — Luj
51
Svadljivac. Čim se vratio, optužio je Enguerranda de Marignyja za
mnoge njegove zločine protiv države i naroda, tako te je zloglasni
ministar završio na vješalima u Montfauconu, Zapravo je ministrova
smrt više bila osveta zbog izdaje nad grofom Gwijdeom negoli
kazna za zlodjela.
52
6.
U ono su doba u Flandriji bile dvije stranke koje su se među
sobom žestoko borile i nisu ni od čega prezale samo da jedna drugu
satre. Većina plemenitaša i viših državnih službenika u različitim se
prilikama izjašnjavala za francusku upravu, pa su takovi dobili
nadimak leliaarts, a to će reći »ljiljanaši«, ili naprosto »ljiljani«, jer
bijahu poklonici francuskog grba koji nosi tri ljiljana. A zašto su
tako pomagali neprijatelja svoje domovine, evo ćemo odmah
iznijeti.
Posljednjih godina, zbog skupih viteških igara i križarskih
pohoda u daleke zemlje, mnogi su plemići osiromašili. Stoga su, da
bi namakli novaca, bili primorani da svoja prava na gradove i
gospoštine za velike svote prodaju svojim područnicima i da im
priznaju mnoge sloboštine i povlastice. Gradovi su u prvi mah,
izdvajajući novac, ponešto i sami osiromašili, ali im je kupljena
sloboda uskoro donijela bogat plod. Niži puk, koji je prije imovinom
i tijelom pripadao plemstvu, brzo je uvidio da više ne mora znoj liti
za nepravedne gospodare. Sam je sebi birao načelnike i vijećnike i
stvarao upravu u koju se lenski gospodari nisu imali miješati. I
cehovi su radili za opće dobro i postavljali starješine koje su se
brinule za zajedničke probitke.
Primamljeni srdačnom gostoljubivosti, dolažahu stranci iz
raznih zemalja u Flandriju: tako je živnula trgovina, razvio se
promet i zavladala poslenost kakva se nije mogla ni zamisliti pod
feudalnom vladavinom. Razvili se zanati, procvao obrt, bogatio se
narod. Obogaćen, ponosan na svoje dostojanstvo i vrijednost tako
dugo potcjenjivanu, narod je i s oružjem u ruci ustajao na
doskorašnje tlačitelje.
Plemići, videći gdje im se krate prava, krnji ugled i smanjuje
posjed, pokušavahu lukavštinom i silom umanjiti sve veću moć
općinâ i opet se domoći nekadašnjih prava. Ali nisu u tome uspjeli,
jer je bogatstvo omogućivalo gradovima da dižu vojsku i da tako
brane stečene sloboštine.
U Francuskoj onog vremena, međuto, nije bilo tako. Ono jest,
kralj je Filip, ostavši bez novaca, sazvao na skupštinu i treći stalež,
53
to jest predstavnike nekih gradova, ali je narodu od toga bilo malo
koristi, jer su povlastice ubrzo opet nestale a velikaši ojačali.
Plemstvo u Flandriji, koje više nije imalo takve moći, žalilo je
za izgubljenom vlasti, i jedini mu put i način da se nje opet domogne
bijaše u tome da uništi slobodu gradova u cvatu. A kako u
Francuskoj još nije bilo prave slobode nego je sveudilj gospodovalo
plemstvo, to su flamanski plemići gajili nadu da će francuski kralj
Filip promijeniti i prilike u Flandriji te im vratiti izgubljena prava.
Zato su i pristali uz Francusku a okrenuli se protiv domovine, i stoga
dobili pogrdni nadimak leliaarts. Tih je u Bruggeu — tada uz
Mletke najbogatijem trgovačkom gradu na svijetu — bio povelik
broj: čak i načelnik, vijećnici i mnogi članovi uprave, imenovani
pod francuskim utjecajem, bijahu redom leliaarts, to jest »ljiljanaši«
ili »ljiljani«.
Među takvima je, dakako, s velikom radosti dočekana vijest da
su grof i njegove pristaše dopali zatvora, jer je tako Flandrija bila
izručena na milost i nemilost francuskom kralju Filipu, koji je sada
mogao stubokom izmijeniti prilike u Flandriji i dokinuti povlastice i
sloboštine gradova.
Izdaja što ju je francuski dvor spremio flamanskim velikašima
pukla je u narodu kao grom te izazvala prepast. Sućut je još uvećala
onu ljubav koju su Flamanci uvijek osjećali prema svom grofu. U
svim srcima planu gnjev, i zemlju doskora preli opće negodovanje i
nezadovoljstvo zbog francuskog vjerolomstva i gaženja zakletve.
Ali kako je sva Flandrija bila preplavljena francuskim četama, nije
flamanskim rodoljubima ostalo drugo doli da miruju. I mirovahu
nepokolebljivi klauwaarts, to jest »pandžari«, ili naprosto »pandže«,
nazvani tako po raširenim pandžama lava što se propinje na
flandrijskome grbu. A francuski kralj Filip Lijepi ostade, za to
vrijeme, neometan u posjedu Gwijdeove baštine.
*
Vratimo se sada u Wijnendaal, gdje nam ostade Machteld i
ranjeni Adolf van Nieuwland.
Tek što je tužni glas o zarobljenju flamanskih velikaša stigao u
Flandriju, dođe Marija, Adolfova sestra, sa slugama u Wijnendaal,
da ranjenog joj brata na nosiljki prenesu u roditeljsku kuću, u
Brugge. Mlada Machteld, koju je nemila sudbina rastavila od
54
obitelji i od sviju njezinih, krenu s novom prijateljicom i ostavi
Wijnendaal, u koji je već došla francuska posada.
Kuća obitelji Nieuwland nalazila se u Španjolskoj ulici u
Bruggeu. Dva okrugla tornja s vjetrokazima uzdizala se na zabatu i
visinom natkriljivala sve okolne zgrade. Dva kamena stupa, u
grčkom stilu, nosila luk nad ulazom, a na luku stajao grb
Nieuwlandovih s geslom: Pulchrum pro patria mori.24 S jedne i s
druge strane grba nadvio se anđeo s palmovom grančicom u ruci.
U jednoj od stražnjih soba, udaljenoj od buke što je dopirala s
ulice, ležao bolesni Adolf na skupocjenoj postelji. Strašno je
ublijedio u licu, a od bolova što mu ih je nanosila rana toliko je
propao da si ga jedva mogao poznati. Na stoliću do njegova
uzglavlja stajao omanji vrč i srebrna čaša. Na zidu visio oklop
kojemu je Saint-Polov mač pronašao slabo mjesto i nanio tešku ranu
Adolfu. Oko ranjenika sumorna tišina. Prozori napol zastrti, dan u
sobu toči slabo, blijedo svjetlo. Čuje se samo kako vitez mučno diše
i kako ovda-onda svila šušti.
U kutu sjedi Machteld, utonula u šutnju, pogled uprla u pod. Za
leđima joj na naslonu sjedi sokol miljenik; kao da suosjeća s
gospodaricom, drži glavu pod perjem i ni da se makne.
Mlada djevojka, prije tako vedra i vesela, kojoj kao da nikakvi
jadi nisu padali na srce, eto se sasvim promijenila. Nesreća što je
pogodila sve one koji joj bijahu dragi, dušu joj nasumorila, tako da
se njezinim očima sve činilo crnim i mračnim. Nebo više nije imalo
modrine, s livada i polja nestalo zelenila, snovi joj izgubili zlatne i
srebrne niti kojima prije bijahu protkani. Samo bezutješni jad i crna
tuga nalazili su puta u njezino srce, i bijaše joj da presvisne od boli
tek što misao svrne na zasužnjenog oca.
Pošto je neko vrijeme nepomično sjedila, ustane i sokola uzme
na ruku. Kroza suze promatrala je krasnu pticu, a potom će tihim
glasom:
— O, vjerni moj sokole, ne budi tako žalostan: moj će se otac
brzo vratiti. Opaka kraljica Ivana Navarska neće mu učiniti nikakvo
zlo, jer sam se vruće molila Svevišnjem, a on je pravedan.
I dok je tako govorila, suze joj samo omicale niz lice. Premda
joj riječi bijahu pune nade, srce ipak nije tako osjećalo. Ali ona
nastavi:
24
Vidi napomenu 8.
55
— Jadni moj sokole, sada više ne možeš u lov oko
Wijnendaala, Francuzi su u našem lijepom dvorcu. Oni su zasužnjili
moga nesretnog oca i drže ga u teškim lancima. Čami jadan u
tamnici, i tko zna neće li ga podla kraljica pogubiti! O, dragi moj
sokole, onda ćemo i mi umrijeti! Hajde vrati se na naslon, jer te
moja drhtava ruka ne može više držati...
Jadna djevojka i sama klonu u naslonjač. Nije problijedjela, jer
su odavno uvele ruže na njenim obrazima — samo su se vjeđe
crvenjele od neprestana plača. S lica nestao prijašnji čar, a ni oči
nisu imale nekadašnji sjaj nego bijahu ugasle.
Dugo je sjedila nepomična, tužne su je misli salijetale i pred oči
joj iznosile najcrnje slike: vidjela je nesretnog oca u vlažnoj tamnici,
čula kako muklo zvekeću teški lanci, a kad je misao svrnula na
potajni otrov, koji se u ono vrijeme često upotrebljavao u
Francuskoj, bijaše joj da izludi.
Prigušen uzdah doprije odande gdje bijaše postelja. Machteld
brzo otare suze i brižno priđe bolesniku. Pošto je nalila napitak u
čašu, jednom rukom podigne Adolfu glavu, a drugom mu prinese
okrepu na usta.
Vitez širom otvori oči te uprije začuđen pogled u djevojku. U
njegovu od groznice još zamagljenu pogledu zrcalila se najdublja
zahvalnost, a nekakav neodređen smiješak prijeđe blijedim onim
licem.
Otkako je zadobio ranu nije vitez ni riječi proustio; čak se
činilo da ne čuje ni onih riječi što mu ih upućuju. Ali nije bilo tako.
Kad mu je Machteld prvih dana njegove bolesti ljubazno rekla:
»Ozdravi, dragi moj Adolfe, molit ću se za te, tvoja bi me smrt još
više unesrećila«, a i drugo što je šaptala kraj njegove postelje, on je
čuo i razumio, samo nije imao snage da odgovori.
Tijekom minule noći stanje mu se znatno poboljšalo, san ga
okrijepio. Uzdah što ga je protisnuo iz grudi kad se probudio bijaše
jasniji i duži nego uzdasi što su dolazili u bolesti, od rane.
Kad je Machteld odmakla čašu od njegovih usta, dobrano se
začudila, jer joj on progovori slabim ali ipak jasnim glasom:
— Plemenita gospođice, anđele čuvaru moj! Bogu nek je hvala
što mi je dao takvu utjehu! Ali... jesam li dostojan vaše pažnje?
— Gospodine Nieuwland uzvrati mu ona — vi ste život izložili
za mog oca i umalo što ne pogiboste. Vi volite mog oca kao što ga i
ja volim. Zar vam onda nisam dužna zahvalnost? I zar nisam dužna
56
da vas njegujem kao brata? A sada idem po vašu sestru Mariju, da se
i ona sa mnom raduje što se oporavljate.
Iziđe, i domala eto je natrag, s Marijom. Na licu joj se sada
čitala radost, nestalo tuge iz očiju, kretnje postale življe. Čim je s
Marijom ušla u sobu, uze sokola na ruku i tako priđe Adolfovoj
postelji.
— Dragi brate — uzviknu Marija i poljubi brata u blijedo čelo
— ti ozdravljaš. Proći će moja mora, otići će napokon strašni sni.
Oh, kako sam sretna! Koliko sam strepila kraj tvoje postelje i
strahovala da ćeš umrijeti! A sada je došao kraj mojoj tuzi... Jesi li
žedan, brate, hoćeš li piti?
— Nisam, dobra sestro — odgovori Adolf — za sve svoje
bolesti nisam ožednio, plemenita Machteld bila je tako brižna
njegovateljica.
Dok je on tako govorio, Machteld je nešto šaputala svome
sokolu, a ptica milo gledala gospodaricu i širila krila kao da se
sprema u lov.
— Vidiš, moj sokole — govorila djevojka okrećući pticu prema
Adolfu — bolesni vitez ozdravlja: sad ćemo opet razgovarati a ne
samo sjediti u kutu, u turobnim mislima. I našim je strepnjama kraj.
A jednom će i sužanjstvu...
Machteld se tu sjeti kako je htjela reći nešto što bolesni vitez ne
smije znati. Premda se naglo prekinula i ušutjela, on je ipak čuo
zlokobnu riječ. A od suza što ih je opazio na njezinu licu obuzeše ga
zle slutnje.
— Što velite, Machteld? — upita odmah. — O kakvu je
sužanjstvu riječ? Vi plačete! Bože, što se to dogodilo?
Machteld se nije usudila odgovoriti, ali je brzo uskočila Marija,
koja bijaše smotrenija:
— U sužanjstvu je njezina tetka — reče mu potiho. — I nemoj
joj to više spominjati, jer onda uvijek plače. A kako ti je sada bolje,
rado bih da razgovaramo o mnogo čemu što je važno, ako dopusti
meštar Rogaart. Miruj dok Machteld odvedem u drugu sobu.
Vitez spusti glavu na uzglavnicu, kao da će počinuti, a Marija
se okrenu Machteldi:
— Budite ljubazni, gospođice, po hodite sa mnom, bratu treba
odmora.
Djevojka rado pođe s prijateljicom.
Marija se doskora vrati s meštrom Rogaartom.
57
— Eh, gospodine Adolfe — reče meštar Rogaart primivši ga za
ruku — dobro vam je, kako vidim. Nema straha, umakli smo
opasnosti. Nije potrebno da vam sada opet povežem ranu. Pijte ovaj
napitak i mirujte što više. Za mjesec dana, nadam se, već ćemo
zajedno u šetnju, ne dogodi li se ništa nepredviđeno. A kako vam je
duh jači od tijela, dopuštam gospođici Mariji da vas izvijesti o
tužnim događajima. Ali se, molim vas, nemojte uzbuđivati nego
ostanite mirni.
Marija je dotle privukla dvije stolice te sada s meštrom
Rogaartom sjede kraj uzglavlja. Bolesni vitez promatrao ju je
radoznalo. Na licu mu se vidjelo kako je zabrinut i kako se već
unaprijed žalosti.
— A sada, dragi brate, da ti kažem sve redom — poče Marija.
— Ne prekidaj me u riječi i drži se mirno i hrabro...
Pošto ga je tako pripremila, ona nastavi:
— One kobne večeri što nam je donijela toliku nesreću pozvao
je grof Gwijde svoje vjerne vazale te im obznanio kako kani na put,
u Francusku, da se pokloni kralju Filipu. Tako je odlučeno, te je s
velikašima otišao u Compiègne. Ali kad su došli onamo, sve ih
zarobiše i zatvoriše, i tako je sada naša zemlja pod francuskim
gospodstvom: Raoul de Nesle vlada u Flandriji...25
Vitez se na taj kratki izvještaj nije tako uzbudio kako se moglo
očekivati. Nije uzvratio ni riječi, samo je, kanda, utonuo u duboko
razmišljanje.
— Zar to nije golema nesreća? — upita Marija.
— Bože — uzdahnu Adolf — kakvo li blaženstvo čuvaš za
grofa Gwijdea kad na ovom svijetu mora podnijeti tolika poniženja!
A potom će, obraćajući se Mariji:
— Nego, reci mi: nije li i Lav od Flandrije zarobljen?
— Jest, brate! Robrecht van Bethune zatvoren je u Bourgesu, a
brat mu Willem u Rouenu. Od svih velikaša što bijahu s grofom
vratio se samo lukavi Diederik.
— Sada istom razumijem isprekidane riječi i gorke suze jadne
Machteld — preuze Adolf. — Bez oca, bez obitelji, nesretna je kći
grofa od Flandrije morala potražiti sklonište kod stranih ljudi!
Odjednom mu se crte na licu zategoše.
25
Filip je za guvernera Flandrije imenovao Raoula de Neslea, koji je ostao u
dobroj uspomeni, jer je s Flamancima lijepo postupao.
58
— Uh, kako mi je sada mučna moja rana! — uzviknu
pogledavši u ranarnika. — Rogaarte, prijatelju, nastojte da što prije
ozdravim, da barem nešto mogu učiniti za onu koja me u bolesti
njegovala. Ne štedite novca, uzmite najskuplje trave i najplemenitije
drago kamenje, da što prije stanem na noge, jer mi više nema mira.
— Ali, gospodine Nieuwland — odgovori Rogaart — nije u
našoj moći da vam rana prije reda zacijeli. Prirodi treba vremena da
rastavljene dijelove opet sastavi. Strpljenje i mir pomoći će vam više
nego trave i kamenje. Ali to nije sve što vam htjedosmo reći. Valja
vam znati da su Francuzi u ovoj zemlji svuda gospodari, i što dalje,
sve su preuzetniji. Dosad smo od njih skrivali gospođicu Machteld,
ali se bojim da će je oni najposlije pronaći: nije isključeno da i nju
predaju Ivani Navarskoj...
— Samo bi nam još to trebalo! — uzdahnu Adolf. — Imate
pravo, meštre, sve bi se moglo dogoditi. Ali što da radim? Prikovan
sam za postelju, a njoj treba pomoć...
— Ima izlaza — dočeka Rogaart. — Znam gdje bi bila potpuno
sigurna.
— Gdje to? Recite!
— Što vam se čini: bi li bila zaklonjena kod rođaka Willema u
Jülichu?26
Na to pitanje vitez se lecnu. Zar da Machteld traži zaklonište u
stranoj zemlji a njega ostavi? Zar da je drugi čuva i brani? Ne, ne
može on na to pristati. I zato upe da smisli štogod kako bi je zaštitio
a da se ona ne udalji toliko od njega. Kad mu se učinilo da je našao
pravi izlaz, lice mu se razvedri.
— Doista, meštre Rogaarte — odgovori on — boravak ondje
bio bi najpovoljniji. Ali su, kako rekoste, francuske čete sada po
svoj Flandriji. Bilo bi dakle pogibeljno da sama ide na tako dalek
put. Pratnja joj ne bi pomogla, bilo bi to napadno i još opasnije. A
pustiti je samu sa nekoliko slugu? Ne, nikako! Moram je čuvati kao
zjenicu u oku, jer će jednog dana Robrecht van Bethune tražiti od
mene svoju kćer.
— Ali, gospodine Adolfe, dopustite mi da vam kažem: vi je
izvrgavate najvećoj pogibli ako je zadržite u Flandriji. Tko će je
Nekadanju krajinu Jülich (flamanski: Gulik) sačinjavali su gradovi Jülich,
Düren i Aachen, s okolnim područjem. Taj rođak Willem bio je arciđakon u Luiku
(Liègeu) i prepošt u Aachenu, gdje mu bijaše sijelo.
26
59
ovdje štititi? Vi nećete, jer sada i ne možete. A ni gradska gospoda
neće, previše su podložna Francuzima. Što će biti od djevojke ako je
pronađu Francuzi?
— Već sam joj našao zaštitnika — odgovori Adolf.
Obrati se zatim sestri:
— Marija, pošalji momka tkalačkom starješini: neka cehmeštar
dođe ovamo.
A onda nastavi Rogaartu:
— Kanim djevojku staviti pod zaštitu općine. Što mislite: je li
dobra namisao?
— Jest, dobra je — preuze meštar Rogaart — ali nećete uspjeti,
jer je narod ogorčen na plemstvo. I pravo je tako, jer plemstvo
većim dijelom drži s našim neprijateljima i hoće da ukine prava
općine.
— To me ipak neće spriječiti u naumu, meštre Rogaarte. Grad
Brugge mnoge je povlastice stekao zauzimanjem moga oca, a to
tkalački starješina i njegovi zacijelo nisu zaboravili. Ako pak
promašim, već ćemo nešto smisliti kako da gospođici Machteld
omogućimo prijelaz u Jülich.
Pošto su otprilike pol sata razgovarali o tome, uđe meštar De
Coninck, starješina tkalačkog ceha, u Adolfovu sobu.
Pojavio se u smeđoj vunenoj halji što mu je poput tunike sezala
od vrata do gležnjeva i svojom jednostavnosti, bez ikakva veza ili
ukrasa, toliko odudarala od bogate i sjajne odjeće plemićke i
velikaške. Vidjelo se kako se tkalački meštar namjerno ostavlja
svakog raskoša da tako istakne skromnost svoga staleža i ponos
suprotstavi ponosu, jer je, valja znati, to priprosto ruho pokrivalo
najmoćnijeg čovjeka u Flandriji. Na glavi je imao jednostavnu plitku
kapu, ispod koje mu kosa padaše na ramena. Pojas oko pasa držao
široke nabore na halji, a držak na bodežu, zvanu križak, svjetlucao o
boku. Kako je ostao bez jednog oka, nije se na prvi pogled ugodno
doimao. Upali obrazi, blijedi kao kamen, i bore što mu brazdahu
čelo, davahu njegovu licu nešto misaono. Inače nije na njemu bilo
ništa što bi ga razlikovalo od drugih ljudi; ali čim bi štogod privuklo
njegovu pozornost, pogled bi mu postao prodoran i živahan: iz
onoga jednog oka sijevnula bi mudrost i hrabrost, a njegovo bi se
držanje pretvorilo u sam ponos i veličajnost.
60
Kad je ušao, pozorno je, pogledom nepovjerljiva lisca,
promotrio sve nazočne, a napose meštra Rogaarta, jer je odmah
opazio da je taj mudriji i lukaviji od drugih.
— Meštre De Coninck — reče Adolf — moram vas zamoliti za
uslugu koju mi, nadam se, nećete odbiti. Ali mi najprije morate
obećati da nikome nećete otkriti ono što vam želim povjeriti.
— Mi tkalci — odmjereno će De Coninck — nismo zaboravili
pravičnost i dobrotu gospodina Van Nieuwlanda, vašeg oca. Prema
tome, plemeniti gospodine, možete se mirne duše pouzdati u me kao
u svoga zahvalnog slugu. Ali ako ono što tražite nije u skladu s
probitkom općine i s pravom pučana, onda vas molim da svoju tajnu
sačuvate i da mi ništa ne kazujete.
— A kada je to, meštre — ljutnu se Adolf — ijedan Nieuwland
udario protiv narodnih prava ili ih okrnjio? Takve me riječi naprosto
vrijeđaju!
— Oprostite, plemeniti gospodine, ako su vas moje riječi
uvrijedile — preuze tkalački starješina — ali je danas teško
razlikovati dobre od zlih, tako te je čovjek s pravom nepovjerljiv.
Dopustite mi da vas nešto upitam, kako bih odagnao svaku sumnju:
jeste li vi ljiljanaš?
— Bože — ogorčeno će Adolf — kakav ljiljanaš! Ne, meštre
De Coninck, nisam ja od takvih! U mojim grudima bije srce u
kojemu nema mjesta za Francuze. A ono što vas kanim moliti
upravo je upereno protiv njih.
— Riječi su vam iskrene, plemeniti gospodine: stojim vam na
službu.
— Hvala vam — dočeka Adolf. — Kao što znate, naš grof
Gwijde, sa svima koji su mu ostali vjerni, sada je u sužanjstvu u
Francuskoj. To vam je znano, ali nije nešto drugo: u Flandriji je
ostala jedna osoba što je lišena svake pomoći i okrilja, a zbog svoje
nesreće i, s druge strane, zbog svoje plemenitosti zaslužuje sućut
svakoga pravog Flamanca.
— Govorite o gospođici Machteld, kćeri gospodina Robrechta
van Bethunea — uteče mu se u riječ De Coninck.
— Odakle znate? — u čudu će Adolf.
— Znam i više, gospodine. Niste mogli gospođicu Machteld
toliko potajno dovesti u svoju kuću a da ne bih doznao, niti biste je
odatle mogli odvesti a da mi opet ne bi bilo znano.
Adolf se na te riječi malko lecnu.
61
— Budite bez brige — nastavi De Coninck. — Mogu vas
uvjeriti da samo malo ljudi zna za tu tajnu.
— Neobičan ste vi i divan čovjek, dragi meštre. Vaša mi je
plemenitost jamstvom da ćete mladu kćer Lava od Flandrije pošteno
braniti od preuzetnih Francuza, bude li potrebno.
De Coninck bijaše običan pučanin, ali jedna od onih uzvišenih
duša što se umom i plemenitošću mogu mjeriti i sa najznačajnijim
ljudima — jedan od onih što ih Višnji na svijet šalje da pomažu i
vode svoje suvremenike. Tek što se dohvatio zrelijih godina, u
kojima se pokazao njegov razbor i njegove mnoge sposobnosti,
trgnuo je svoju okolinu iz drijemeža i pokazao joj da u jedinstvu i
slozi može steći moć kojoj nitko neće odoljeti i naposljetku je
zajedno s njom ustao protiv ugnjetača. A ti su ugnjetači htjeli silom
obuzdati buđenje svojih nekadašnjih područnika, ali nisu uspijevali:
De Coninck je svoje tako osvijestio da više nisu htjeli prignuti šiju
ni pod kakav jaram. Kada bi pak bili nenadano poraženi silom
oružja, uvukli bi dušu u se, a De Coninck bijaše kao da mu se jezik
uzeo a razum pomutio. No, nije lukavac predugo drijemao; čim bi u
zatišju opet obodrio klonule duhove svojih drugova, ponovo bi svi
udarili protiv tlačitelja, i zajednica bi razbila svoje okove. Sve
osnove i svi potezi plemića i velikaša razbijali se o mudrost i
dovitljivost tkalačkog cehmeštra kao što se dim raspršuje na vjetru, i
tlačiteljima nije ostajalo drugo nego da bespomoćni gledaju kako ih
on lišava svih prava nad pukom što su ih sebi prisvajali. Uistinu se
može reći da je De Coninck bio jedan od onih koji su najviše učinili
da se promijene pravni odnosi između plemstva i narodnih općina.
Taj slavni čovjek nije maštao ni o čemu drugom doli o tome da vrati
dostojanstvo i veličinu flamanskom puku koji je toliko vremena
tavorio pod feudalnim jarmom.
Kad je Adolf mladu Machteld stavio pod njegovu zaštitu,
meštru De Conincku preko lica prijeđe smiješak koji pokazivaše
kako je zadovoljan, jer i to bijaše znak i potvrda pobjede što ju je
izvojevao puk kojemu je on predstavnik. Odmah je tkalački
starješina pretitrao u glavi prednosti i koristi što bi ih nazočnost
dične Gwijdeove kćeri mogla donijeti provedbi velike osnove o
oslobođenju.
— Gospodine Nieuwlande — uzvratio je De Coninck —
počašćen sam vašim povjerenjem, i sve ću očiniti da zaštitim
plemenitu gospođicu.
62
Ali kako je htio da odatle za općinu izbije što više koristi i
puku priskrbi još više ugleda i moći, smišljeno nadoveza:
— Ne smijemo s uma smetnuti ni mogućnost da gospođicu
odavde odvedu i prije nego što joj priskočim u pomoć.
Te riječi ozlovoljiše Adolfa.
— Ako nam, meštre, ne možete stvarno pomoći — reče on —
onda vas molim da nam barem pomognete savjetom. Recite mi: što
da učinimo kako bismo najbolje zaštitili grofovu kćer?
— Tkalački je ceh dovoljno jak da gospođicu zaštiti od svakog
zla — lukavo će De Coninck. — Mogu vas uvjeriti da bi ovdje
mogla biti sigurna koliko i u Njemačkoj, samo kad bih mogao biti
njezinim savjetnikom.
— A tko vas priječi u tome? — upita Adolf.
— Oh, gospodine, sluzi nije dopušteno da zapovijeda
gospodarici. Ali ako bi htjela slušati moje savjete, rado bih preuzeo
odgovornost za nju.
— Čini mi se, meštre, da vas pravo ne razumijem. Što biste to
mogli zahtijevati od gospođice? Valjda je ne kanite smjestiti
drugamo?
— Ni govora! Ali tražim da bez mog znanja ne izlazi na ulicu,
a da iziđe onda kad budem smatrao da je potrebno. Uostalom,
možete mi u svako doba oduzeti tu ovlast čim posumnjate u moju
iskrenost ili ispravnost.
Kako je De Coninck u Flandriji bio na glasu kao jedan od
najmudrijih, Adolf pomisli da njegov zahtjev dolazi od opreznosti,
pa stoga pristade na sve, pod uvjetom da meštar preuzme osobnu
odgovornost za djevojku. De Coninck reče kako je još ne poznaje, a
na to Marija uvede djevojku u sobu.
De Coninck se duboko pokloni djevojci, koja ga je u čudu
promatrala, jer nije znala tko je to. Na hodniku se u tom trenu oču
nekakva vika, kao da se dvojica živo prepiru.
— Čekajte da najprije upitam smijete li unutra! — viknu jedan
glas.
— Što? — na to će drugi. — Da mi mesari ne možemo onamo
gdje su tkalci? Makni se s puta ili ćeš se pokajati!
Vrata se otvoriše, a unutra stupi mlad krepak čovjek: lice mu
vedro i ugodno. Na došljaku haljinac kakav bijaše i na De Conincku,
ali kićeniji, a za pojasom mu povelik bodež. Ušavši u sobu, zabaci
dugu plavu kosu i zastade kao začuđen: mislio je da će tkalačkoga
63
starješinu naći s drugovima, a kad tamo — ondje ljepojka djevojka i
pred njom cehmeštar što joj se klanja.
U prvi tren čovjek nije znao što je posrijedi, ali se ipak nije
zbunio. Nije ga omeo ni upitni pogled kojim ga je pratio meštar
Rogaart. Pribrano on snimi kapu s glave, kratkim naklonom
pozdravi sve nazočne i potom priđe ravno De Conincku. Stavivši
mu povjerljivo ruku na rame, reče:
— Eh, meštre Pieter, napokon! Već vas dva sata tražim.
Pretrčao sam sav grad, i nigdje da vas nađem. Ne znate što se zbiva i
kakvu vam vijest nosim.
— Dobro, Breydele, što se dogodilo? — nestrpljivo će De
Coninck.
— Nemojte me tako gledati tim svojim sivim okom, tkalački
meštre — uzviknu Jan Breydel — jer dobro znate da se ne bojim
vašega mačjeg pogleda. Ali nastranu to! Nego, evo što je: kralj Filip
i prokleta Ivana Navarska dolaze sutra u Brugge. A dična gospoda
od grada zapovjedila da im damo stotinu tkalaca, četrdeset mesara i
ne znam koliko još drugih, da se podignu slavoluci, povišena mjesta
i ostalo za doček.
— I zato ste jurili te vam je dah zastao?
— Kako, meštre? Zar vam to nije važno? Važno je i više nego
što mislite, jer znajte da se nijedan mesar neče maknuti, a vas eno
čeka tri stotine tkalaca pred Domom. 27 Što je do mene, velim vam da
mi nije volja niti mi je nakraj pameti da i prstom krenem u toj raboti.
Svaki od naših pripremio je svoj dobar dan28, sjekire su naoštrene,
noževi nabrušeni. A vi znate, tkalački starješino, što to znači među
mojima.
Nazočni su radoznalo slušali neuvijeni govor mladoga
starješine mesarskog ceha. Glas mu, premda oštar, bio ugodan i
zvonak. De Coninck, koji je u sebi odmjerio koliko bi mogla biti
štetna Breydelova odluka, uzvrati smotreno:
27
U Flandriji su, kao i drugdje, postojali cehovski domovi; zvali su ih pand.
Ondje su se održavale cehovske skupštine, čuvali se polozi i jamčevine, cehovski
inventar, zastave i drugo.
28
Flamanski su pješaci imali kao glavno oružje ubojita koplja kojima se vršak
završavao željeznom oštricom. Ironično ga nazivahu goedendag, to jest »dobàrdân«,
hoteći time kazati kakav doček spremaju neprijatelju.
64
— Dobro je, Breydele, idem s vama, putem ćemo se dogovoriti
o svemu. Ali se najprije poklonite ovoj plemenitoj gospođici: to je
kći našega grofa Robrechta van Bethunea.
Breydel se, začuđen, duboko pokloni, a potom upravi pogled u
nju:
— Plemenita gospođice, oprostite mi nepromišljene riječi što ih
izgovorih pred vama. Plemenita kći Lava od Flandrije neće mi ih
uzeti za zlo.
— Vaše me riječi, meštre, nisu uvrijedile: izrekli ste ih u
ljubavi prema svojoj zemlji a u mržnji na naše neprijatelje.
Zahvaljujem vam na vjernosti.
— Milostiva grofice — nastavi Breydel — ne možete zamisliti
koliko su mi mrske zmije29 i ljiljanaši. Uh, da mi je u moći, kako bih
osvetio uvredu i nesreću nanesenu vašoj kući...! Ali me uvijek
zaustavlja tkalački starješina, možda i s pravom. No, što je
odgođeno, nije odbačeno. A sutra će podmukla kraljica Ivana
ovamo, u Brugge. Višnji neka mi pamet prosvijetli, inače neće
podmuklica više vidjeti Francusku.
— Meštre — preuze Machteld — hoćete li mi nešto obećati?
— Zar ja vama da nešto obećam, plemenita gospođice? Kako
ste ljubazni prema ovome svom nedostojnom sluzi! Ta svaka vaša
riječ bit će mi sveta zapovijed.
— Dobro, onda! Želim da sutra ne remetite mir u gradu dok u
njemu borave vaši novi gospodari!
— Neka bude! — dočeka Breydel, žalostan. — Radije bih da
ste zapovjedili drukčije. Ali što nije, može još biti.
Zatim, poklonivši se još jednom, nadostavi:
— Molim vas, plemenita gospođice, da se pouzdate u ovoga
svog slugu koji je s drugovima uvijek spreman da vam služi. I
znajte: naše su sjekire i naša koplja uvijek naoštrena.
Djevojka se malko prestraši na tu ponudu što je imala okus
krvi, ali crte na licu onoga koji ju je izrekao ipak je umiriše: nisu joj
bile nemile.
29
Poreznici, Francuzi, zajedljivo su dočekivali porezne obveznike, Flamance, i
na njih se kojekako obrecali. Zato ih ovi prozvaše snakkers, to jest zajedljivci, zmije.
Most kraj kojega se nalazila kuća glavnog poreznika i carinika još se i danas zove
Snaggaartsbrug (Most zajedljivaca).
65
— Meštre — uzvrati ona — ako mi se otac ikad vrati, izvijestit
ću ga o vašoj odanosti. A sada ne mogu drugo nego vam iskazati
zahvalnost.
Breydel nato krenu i povuče De Conincka, uhvativši ga za
mišku. Dobrano već odmakoše, a oni što su ostali još su razgovarali
o tome neočekivanom posjetu.
Kad su dva meštra izišla na ulicu, reći će De Coninck:
— Meštre Jane, znano vam je da je Lav od Flandrije uvijek bio
naš prijatelj: dužnost nam je onda da kao svetinju čuvamo njegovu
kćer.
— Prvi Francuz koji je prijekim okom pogleda okusit će moj
bodež — dočeka Breydel. — Nego, meštre Pieter, kako bi bilo da
zatvorimo sva gradska vrata i da kraljicu Ivanu ne pustimo u grad?
Svi su mesari spremni, koplja su za vratima, i na prvi povik teško
ljiljanašima.
— Čuvajte se svakog nasilja! — usprotivi se De Coninck. —
Svagdje je običaj da se vladar svečano dočekuje, pa se ni našoj
općini neće time umanjiti čast. Bit će mudrije da svoje snage
sačuvamo za povoljniju priliku. Zemlju nam preplavljuju francuski
plaćenici: u sukobu s njima, sada, slabo bismo prošli.
— Ali sve se to previše oteglo, predugo već traje. Radije bih da
čvor presiječemo dobrim nožem nego da ga razmrsujemo
unedogled. Vi me dobro razumijete...
— Razumijem, dakako, ali ta naglost nije dobra. Opreznost i
razboritost, to je najbolji nož, Breydele: taj nož reže polako ali
sigurno, i nikad se ne prelomi. Zatvoriti vrata? A zašto? Time ne
bismo ništa postigli. Čujte i pamtite: bolje je da oluja mirno prođe;
neka se vojnici dijelom vrate u Francusku; treba ponešto popustiti
Francuzima i ljiljanašima, da se malko u san uljuljaju...
— Ne — uzviknu Breydel — to nikako! Već su i suviše
preuzetni. Pljačkaju seljake, napadaju žene i djevojke, postupaju s
nama kao da smo njihovi robovi.
— Utoliko bolje, dragi Jane, utoliko bolje!
— Kako? Što kanite time reći? Vi kao da ste okrenuli kabanicu
pa nas svojom lukavosti samo vučete za nos! Ne znam pravo ali mi
se čini da počinjete mirisati na ljiljane...
— Ni govora, prijatelju Jane! Nego promislite: što je narod
ogorčeniji, sloboda je sve bliža. Kad bi naši neprijatelji uvijali pa
vladali pod sjenom pravde i krinkom jednakosti i tako prikrivali
66
svoje porobljivačke namjere, narod bi se uspavao pod jarmom, i ne
bismo nikad podigli zgradu slobode. Znajte da je nasilnička uprava i
strahovlada zametak slobode. A da su dirnuli u naše povlastice, ja
bih vam prvi savjetovao da se oprete, a i to bez otvorene sile, jer ima
uspješnijeg i ubitačnijeg oružja.
— Shvaćam, meštre — prihvati Jan Breydel. — Pravo velite, i
riječi su vam kao ispisane na pergamentu, ali je ipak muka toliko
vremena trpjeti te preuzetne Francuze: svega mi, radije Saracene! A
pravo kažete: što se žaba više nadima, prije će se raspuknuti. Moram
pošteno priznati: razbor je na vašoj strani.
— A neustrašivost i hrabrost na vašoj — dočeka De Coninck.
— Budemo li znali udružiti naše vrline, spojiti razbor i hrabrost,
neće Francuzi imati vremena da nam lancima sputaju noge.
Mesarskom cehmeštru prijeđe preko lica smiješak koji
pokazivaše zadovoljstvo.
— Da — potvrdi on — u mome cehu ima odvažnih ljudi:
neprijatelj će to spoznati kada dozre gorka jabuka. Nego, sjetih se:
kako ćete Robrechtovu kćer sakriti od kralja i kraljice?
— Lijepo ću im je pokazati u pol bijela dana.
— Kako? Pokazati je Ivani Navarskoj...? Tu kao da nešto nije u
redu, meštre!
— Sve je u redu, dragi Jane. Kad sutra u grad budu ulazili
strani gospodari, bit će pod oružjem svi tkalci, a vi ćete predvoditi
svoje mesare. Što onda mogu Francuzi? Ništa, baš ništa, to i sami
dobro znate. A ja ću gospođicu Machteld staviti u prvi red, da je
kraljica dobro vidi. Tako ću odmah znati što kraljica misli i koliko
nam valja strahovati za našu štićenicu.
— Divno, meštre Pieter! I previše je u vas mudrosti, đavo me
odnio! Ja ću čuvati Robrechtovu kćer, pa neka se drzne koji Francuz
da je uvrijedi... ruka me već svrbi kad na to i pomislim. Nego, danas
mi još valja u Sijsele, da kupim nešto stoke, a vi dotle bdijte nad
mladom groficom.
— Bez brige, dragi Jane, i nemojte se previše uzbuđivati. A evo
nas i pred Domom tkalaca.
Kao što je Breydel i rekao, sakupilo se pred zgradom mnoštvo
tkalaca. Svi bijahu u haljama i kapama kao i njihov cehmeštar.
Jan Breydel potiho izmijeni još nekoliko riječi s Pieterom de
Coninckom, a zatim mu pruži ruku te ode zadovoljan.
67
Kad im se približio njihov starješina, tkalci se razmakoše da ga
propuste, u poštovanju skidoše kape, a onda za njim krenuše u
cehovski dom.
68
7.
Ljiljanaši upeli da što ljepše okite grad, sve u nadi da će tako
steći naklonost novog gospodara. Različiti majstori bili zaposleni u
podizanju slavoluka, novac se trošio neštedice. Kuće ukrašavali
bogatim tkaninama, u okolnim lugovima obarali mlada stabla i resili
ulice da budu pune zelenila — i tako sutradan, u deset sati, sve
bijaše spremno.
Nasred Velikog trga tesarski ceh sagradio povišenje, nešto kao
pozornicu. i na njoj podigao krasno prijestolje, a sve to presvučeno
modrim baršunom. Uokolo stajale stolice sa zlatnim rojtama i
resama i s vezenim jastucima. Sa strana uzdizala se dva kipa: Mir i
Moć, što su ispruženim rukama imali nad glavom Filipa Lijepog i
Ivane Navarske pridržavati lovorov vijenac. Teški zastori okruživali
prijestolje, a bogati sagovi sterali se na priličnu udaljenost i
prekrivali kamene ploče na trgu.
Kamenita ulica dobila na ulazu četiri podnožja u obliku stupa,
obojena tako te bijahu kao da su od mramora: na svakom stajao
trubač, odjeven i prikazan kao anđeo, kao boginja Fama, što li, s
dugim krilima, u purpuru.
Sučelice velikom trijemu s mesnicama, na početku Gospojinske
ulice, uzdizao se veličanstven slavoluk, poduprt gotskim stupovima.
Gore, s vrha, visio francuski grb na purpurnoj pozadini: niže, na
stupovima, visjeli grbovi Flandrije i grada Bruggea, a sav slavoluk
islikan slikama što laskaju stranim vlastodršcima: ovdje crni
flandrijski lav puže pred ljiljanom, ondje pak ljiljani sjaju na
nebeskom svodu umjesto zvijezda, i sve takve nesklapnosti što ih
smisliše izrodi i dodvorice.
Da tkalački starješina nije obuzdavao Jana Breydela, ne bi ti
sramni ukrasi i besmislice dugo stajali ondje i narod ogorčavali; no,
morao je mesarski cehmeštar susprezati bijes, jer ga je De Coninck
uvjerio da još nije došao pravi čas.
Katarinska ulica bila u svu duž zastrta snježnobijelim platnom i
nakićena zelenim vijencima od granja i lišća. Kuće ljiljanaša bile
načičkane natpisima dobrodošlice i snishodljivosti; na
četverouglastim stalcima gorjeli svakovrsni mirisi u skupocjenim i
raskošno urešenim posudama, a djevojčice laticama poljskog cvijeća
69
posipale ploče na ulici. Katarinska vrata, na koja su kralj i kraljica
imali ući u grad, bila izvana, sa svih strana, ukrašena skupocjenim
grimizom. Alegorične slike veličale tuđina, porobljivača, a
ponižavale Lava, slavni znamen naših predaka. Osam anđela trubača
pritajilo se u pripremi, na bedemu pokraj vrata, da u dani tren
zatrube dobrodošlicu i najave kraljev dolazak.
Duž kuća na Velikom trgu stajali u gustim redovima članovi
pojedinih cehova, naoružani kopljima što ih zovu goedendags, to
jest »dobàrdân«. De Coninck, na čelu svojih tkalaca, zauzimao
desno krilo, prema trgu na kojem inače prodaju perad i jaja;
Breydel, sa svojom mesarskom bratovštinom, stajao na strani prema
Kamenitoj ulici; ostala zanatska bratstva, u manjim skupinama,
rasporedila se na drugim mjestima. Ljiljanaši i gradski odličnici
sabrali se podno kule, na povišenoj podnici što su je raskošno
ukrasili.
U jedanaest sati prolomi se glomot i orljava — to u trube
puhnuše anđeli na bedemu, u znak da dolazi kralj i kraljica, i
naposljetku kraljevska povorka uđe na Katarinska vrata u grad.
Sprijeda jahala četiri glasnika, sva četiri na krasnim bijelcima: s
dugih im truba visi zastavica s grbom Filipa Lijepog, njihova
gospodara — zlatni ljiljani na modrom polju. Trube milozvučnu
koračnicu, uvježbanim sazvučjem oduševljavaju slušaoce.
Dvadesetak koračaja za njima jaše kralj Filip Lijepi u svem
sjaju, na prekrasnu konju. Među svim vitezovima koji ga prate nema
ni jednoga da bi mu ljepotom mogao uz bok stati. Svilenkasta crna
kosa u blagim uvojcima pada mu na ramena; put, malko osmagla,
daje onome lijepom licu nešto muževno i čvrsto, smiješak titra
blistav, umiljat — sva je ta pojava sama otmjenost i ljupkost.
Skladnost kretnjâ, visok stas, ponosno držanje, fino ponašanje —
sve se steklo da francuskog monarha pretvori u najsavršenijeg viteza
onog vremena. Zato su ga u svoj Europi i zvali Lijepi. Ruho mu,
zlatom i srebrom protkano, nije bilo pretrpano ukrasima: vidjelo se
da je odabrano s ukusom, a ne u povođenju za slijepom taštinom. Sa
posrebrene kacige što je imaše na glavi padala duga perjanica konju
gotovo do sapi.
Ivana Navarska, njegova ohola supruga, jahala tik do njega, sva
prekrivena zlatom i draguljima. Duga joj jahaća haljina, od tkanine
zlatom protkane, na grudima pritegnuta srebrnim gajtanom, sezala
sve do peta i razmetljivo svjetlucala tisućom sjajnih ukrasa. Biseri,
70
puceta i svakovrsni skupocjeni uresi, vez i dragulji, prekrivali
kraljicu i konja koji je nosio to blago. Bila je ohola, više naduta
negoli gorda, i na licu joj se vidjelo kako joj se tašto srce nadima i
razgaljuje tim svečanim i pobjedonosnim ulaskom u grad. Sva puna
sebe, svisoka je gledala na pripadnike pobijeđenog naroda što su se
natiskivali na prozore, penjali na zdence i verali čak na krovove, da
bi mogli gledati sjajnu povorku.
Kralju s druge strane jahao njegov sin Louis le Hutin — Luj
zvani Svadljivac. Mladi nasljednik prijestolja pokazivao skromnost
usred svega tog razmetanja: plemenitost njegova značaja nije se
nimalo promijenila. Lice mu odavalo blagonaklonost i samilost
prema novim podanicima; njihove oči mogahu na njegovu licu
vidjeti blag smiješak pun dobrote. Imao je mladi knez sve osobine i
vrline svog oca i nije naslijedio ništa od mrske nadutosti svoje
majke.
Odmah za kraljem jahali štitonoše, plemići i dvorske dame, a
za njima čitava povorka vitezova u sjajnu ruhu i opremi. Među
njima bijahu Enguerrand de Marigny, De Chatillon, De Saint-Pol,
De Nesle, De Nogaret i drugi. Nad povorkom svečano lepršale
kraljevske zastave i mnogi stjegovi.
Zatim slijedio odred kraljevskih stražara na krasnim konjima.
Svi gardisti u oklopu od glave do pete, duga koplja strše visoko nad
njima. Nose kacige, oklop oko vrata, pancirne košulje, oklop na
grudima, štitove, mačeve s branom na dršku, željezne rukavice. I
konji im pokriveni zaštitnim pločama.
Narod što je navirao sa svih strana promatrao je kraljevsku
povorku u teškoj tišini: svi u muk utonuli, ni iz jednog skupa da se
izvije pozdrav ili dobrodošlica, nigdje da se čuje radostan povik.
Ivanu Navarsku muka spopala zbog toga ledenog dočeka, a
pogotovu je bijes u njoj uskipio kad je opazila kako je mnogi
prezirno gledaju i tako joj pokazuju svoju mržnju.
Tek što je kraljevska povorka izbila na trg, oni anđeli trubači na
povišenom podnožju zatreštaše dobrodošlicu što je odjeknula trgom.
Nato gospoda od gradskog poglavarstva, vijećnici i drugi ljiljanaši,
ne baš brojni, okrenuše klicati:
— Živjela Francuska! Živio kralj! Živjela kraljica!
Ali ti uzvici ostadoše i jedini.
U prkosnoj Ivani sve uzavrelo, srdžba prekipjela kad je kraljica
razabrala da se iz naroda i cehova ne čuje ni jedan jedincati glas. Svi
71
građani stajali nepomično, svi šutjeli kao zaliveni, nigdje ni traga
poštovanja prema stranim gospodarima ni radosti zbog njihova
dolaska. Gnjevna kraljica s mukom zatomi svoju srdžbu, proguta
bijes štono joj se pod grlo ispeo i svim licem prosuo.
Nešto podalje od prijestolja nalazila se skupina plemenitih
gospođa, sve na prekrasnim konjićima što ih zovu hackney. Da što
sjajnije dočekaju kraljicu Ivanu, odjenule se u najskupocjenije ruho i
nakitile najljepšim ukrasima i draguljima te je njihov raskoš i sjaj
zablještavao svačije oči.
Machteld, mlada kći Lava od Flandrije, nalazila se sprijeda, i
kraljica ju je odmah opazila.
Djevojka imala na glavi visoku šiljatu kapu od žute svile; niz
kapu, u svu duž, lepršale vrpce od skupocjena crvenog baršuna, a
ispod nje djevojci niz lice padala pokrivka od najfinijeg platna,
bijela bjelcata, pokrivala joj vrat i ramena i sezala sve do sredine
leđa. S vrha kape, pripet zlatnim pucetom, visio proziran veo, posut
tisućama zlatnih i srebrnih točkica: lelujav na svaku kretnju
djevojčinu, spuštao se na sapi njezinu konjicu. Gornji dio odjeće
činila joj kraća dolamica od tkanine zlatom protkane; sezala je jedva
do koljena, a bila otvorena, tako te se vidio oplećak od modra
baršuna, na grudima spojen srebrnim gajtanima. Suknja od zelena
atlasa bila duga i široka, bogati joj nabori padali konju s jedne i s
druge strane, skuti sezali sve do tla. Različite boje toga bogatog ruha
prelijevale se pri svakoj kretnji djevojčinoj. Na grudima plemenite
gospođice, ondje gdje se sastaju dva kraja biserne ogrlice,
svjetlucala pločica od suhog zlata na kojoj se isticao crni flandrijski
lav, umjetnički izrezbaren od crnog jantara. Pas joj opasan pojasom
što ga prekrivaju zlatni listići; s pojasa visi rojta od svile i srebra, a
zatvara ga kopča ukrašena sa dva krupna rubina.
I sva oprema na konjicu što ga je jahala plemenita gospođica
bijaše ukrašena zlatnim i srebrnim pločicama i rojtama što se njišu i
poigravaju.
Kraljica je s pratnjom dostojanstveno prilazila skupini gospođa
tako raskošno odjevenih i bogato ukrašenih: pažljivo je i radoznalo,
u čudu i u zavisti, promatrala tu ljepotu i sjaj što blista na suncu.
Kad je prišla na stanovitu udaljenost, gospođe i gospođice pođoše
joj smjerno u susret te udvorno pozdraviše svoju novu gospodaricu.
Samo je Machteld šutjela i smiono u nju gledala: nije mogla iskazati
poštovanje toj ženi koja je njezina oca vrgla u tamnicu.
72
Zamijetila je kraljica zlovolju na tome licu, i zato je oštrim
pogledom ošinula djevojku da bi je uplašila. Ali se prevarila:
Machteld nije oborila očiju nego je ponosno gledala gnjevnu
kraljicu.
Ivana Navarska nije se više mogla sustegnuti: ozlojeđena već
zbog onog sjaja flamanskih gospođa, okrenu se svojoj pratnji te će
ljutito, pokazujući glavom prema Flamankama:
— Gledajte, gospodo! Mišljah da sam jedina kraljica u
Francuskoj, a gle! čini mi se sada da su Flamanci što se nalaze u
našim zatvorima svi redom kraljevi i knezovi, jer su im gospođe
odjevene kao kraljice i kneginje!
Izrekla je te riječi tako glasno da su ih mogli čuti svi vitezovi u
pratnji. U srdžbi koju više nije mogla prikriti obrati se najbližem
vitezu iz pratnje:
— Gospodine Chatillon, tko je ona ohola gospođica ondje? Na
grudima joj flandrijski lav... što znači to?
Chatillon priđe.
— Ono je kći Robrechta van Bethunea — objasni on. — Zove
se Machteld.
I rekavši to, stavi prst na usta, savjetujući tako kraljici neka se
pravi kao da ništa ne primjećuje i neka dalje ne govori. Ona kimnu
glavom, u znak da je razumjela, i samo pokaza smiješak — smiješak
pod kojim se krila podmukla zloba i želja za osvetom.
Da je tkogod u taj tren pratio pogledom tkalačkog cehmeštra,
vidio bi kako on ono jedino svoje oko upire u kraljicu: nijedna bora
nije mogla nabrati njezino čelo ili s njega nestati a da meštar tu
promjenu ne bi opazio i u pamet usjekao. Dobro je razabrao kraljičin
gnjev, pročitao njezine namjere, odgonetnuo što se za njezinim
čelom smišlja. Znao je da će De Chatillon biti izvršilac njezinih
zapovijedi, pa je već tada ozbiljno promišljao što valja poduzeti da
bi otrovu našao ustuk i doskočio neprijateljevoj lukavosti i sili.
Malo zatim kralj i kraljica sjahaše te uziđoše na prijestolje
podignuto u sredini Velikog trga. Štitonoše, paževi i dvorske dame
stupiše također na povišenje i poredaše se u dva reda, a vitezovi na
konjima, postaviše se oko njega. Kad je svatko zauzeo svoje mjesto,
gospoda od gradskog poglavarstva, s mladim djevojkama što su
imale predstavljati grad Brugge, stupiše pred kralja i kraljicu te im
predadoše ključeve gradskih vrata, položene na skupocjen jastuk od
73
baršuna. U isti taj svečani trenutak zatrubiše opet oni anđeli trubači
u svoje trube, a ljiljanaši ponovno uzeše klicati:
— Živio kralj! Živjela kraljica!
Među građanima grobna tišina: oni kao da namjerno stajahu
tako mirni, da što više pokažu svoje nezadovoljstvo. Time su i
postigli što su htjeli, i to potpuno. Ivana, ogorčena zbog te tihe
uvrede, samo je smišljala kako da oštrije kazni nepokornost svojih
novih podanika i kako da ih ponizi.
Filip Lijepi, blaže ćudi, ljubazno je primio gradsku gospodu te
im obećao da će se usrdno brinuti za blagostanje Flandrije. I nije to
obećao licemjerno, nego iskreno, jer bijaše on pravi vitez i plemenit
vladar. Zacijelo bi bio na sreću svojim podanicima, u Francuskoj i u
Flandriji, da se njegovim čestitim nakanama nisu isprečavale dvije
zapreke. Prva i od svega najgora bijaše njegova ohola i častohlepna
supruga i njezino gospodovanje — nešto čega se nije mogao nikad
osloboditi: kad god bi Filip namjerio da učini štogod dobro, ona bi
se umiješala i, kao njegov zloduh, uputila ga na zlo i navela da
prihvati njezine pogubne osnove. Druga nevolja bijaše njegova
rasipnost, koja ga je tjerala da se laća dopustivih i nedopustivih
sredstava samo da dođe do novih prihoda i nadoknadi ono što je
lakoumno rasuo.
Tako je i sada Flandriji iskreno želio sreću i napredak — da, ali
kakva korist od njegovih dobrih želja i nakana kad je Ivana
Navarska već o tome drukčije odlučila!
Pošto su im predani ključevi, kralj i kraljica saslušaše besjede
gospode od gradskog poglavarstva te još neko vrijeme ostadoše u
razgovoru s vijećnicima, a naposljetku siđoše s podija. Svatko opet
uzjaha svoga konja, i povorka lagano krenu gradskim ulicama, na
putu u Knežev dvor:30 ondje je priređen svečani objed, na kojemu
bijahu najotmjenija gradska gospoda i ljiljanaši. A pripadnici
cehova krenuše svojim kućama, i tako slavlje bijaše završeno.
Uvečer, pošto su se gosti poodavno razišli, povukla se kraljica
Ivana u svoju ložnicu. Ostala je sama sa svojom sobaricom. Već se
dobrim dijelom oslobodila večernjeg ruha, pa je sa sebe skidala
pusti onaj nakit. Grozničave kretnje njenih ruku i namrgođeno lice
jasno pokazivahu koliko je uzrujana i gnjevna. Nabusito je govorila
30
Prinsenhof — Knežev dvor — ne postoji više. Gdje se nekoć nalazio danas
stoje druge zgrade.
74
sa sobaricom, korila je za svaku sitnicu, i neprestano je gunđala i
zanovijetala: ogrlice i naušnice bijahu razbacane kamo koja kao da
su bezvrijedne stvarce, a prijekori samo pljuštali.
Kad se naposljetku razodjenula i odbacila sav nakit, odjenula se
u bijelu spavaćicu i tako, zanesena u svoje misli, uzela šetkati
ložnicom, ne pokazujući ni najmanje volje da ode na počinak:
gnjevan joj pogled sijevao na sve strane.
Sobarica, koja od svega toga nije ništa razumijevala, a videći
gdje se dobrano unoćalo, priđe gospodarici te je smjerno upita:
— Izvolijeva li vaše veličanstvo još bdjeti, pa da donesem veći
svijećnjak sa više svijeća?
A kraljica se otrese na nju:
— Ima dovoljno svjetla! Samo mi dosađuješ svojim glupim
pitanjima! Ostavi me samu! Idi u predsoblje i čekaj mog ujaka,
grofa Chatillona! Uskoro će ovamo... Kad dođe, odmah ga uvedi!
Idi sada!
Iziđe sobarica na tu prijeku zapovijed, a kraljica Ivana sjede za
stol, nalakti se obadvjema i podmini. Neko vrijeme ostade tako,
misleći na uvredu koju je doživljela. Odjednom ustade, užurbano se
ušeta po sobi gore-dolje i živo zalomi rukama. Naposljetku
progovori prigušenim glasom:
»Što! Da me taj neznatni puk prezre i ponizi samo tako,
nekažnjeno? Mene, kraljicu francusku! I da mi jedna djevojka prkosi
u lice?«
Naglo zabaci glavu i nasmija se kao kakav zloduh, otrovno:
»Umišljeni Flamanci! Još vi ne poznajete Ivanu Navarsku, ne znate
kakva vas strašna osveta čeka... Spavajte noćas mirno u svojoj
drskosti, a sutra ćemo vidjeti! Znam ja kako ću s vama, upoznat ćete
vi mene! Puzat ćete vi do mojih nogu i moliti, a ja vas neću slušati.
Prignječit ću ja vaše ohole glave, bit će mi užitak. I bit će vam
uzalud sav cvil, jer je Ivana Navarska neumoljiva, to još ne znate...«
U taj čas začuje sobaričine korake u predsoblju. Uzrujana
kraljica brzo priđe ogledalu da u red dovede svoju vanjštinu, zagladi
kosu, na lice navuče izraz mirne ozbiljnosti, nestade uzbuđenosti i
razbarušenosti. Umijeće pretvaranja, to žensko svojstvo, učinilo je
svoje, a u njemu Ivana Navarska bijaše osobito vješta.
Za koji tren uđe De Chatillon i duboko se pokloni.
75
— Gospodine Chatillon — dočeka ga kraljica pružajući mu
ruku — sve mi se čini da baš ne marite za moje želje. Nisam li vas
pozvala da dođete u deset?
— Tako je, gospođo, ali me zadržao kralj, moj gospodar, iako
mi nije bilo s voljom. Molim vas, uzvišena nećakinjo, da mi
vjerujete: bilo mi je kao da stojim na žeravici videći da se ne mogu
odazvati vašoj kraljevskoj zapovijedi.
— Vrlo mi je ugodna vaša odanost, gospodine, pa sam zato i
odlučila da vas danas nagradim za vjernu službu.
— Već mi je, svijetla kraljice, dovoljna nagrada što smijem
služiti vašem veličanstvu, pa mi samo dopustite da i dalje svugdje
budem kraj vas. Neka se drugi otimaju za čast i položaj, a meni je
najveća sreća da ostanem u vašoj blizini: ništa drugo ne tražim.
Kraljica se nasmiješi na te riječi, ali ujedno prezirno pogleda
laskavca, jer je dobro znala da on jedno govori a drugo misli.
— A kad bih htjela da vam Flandriju dadem u leno?
Izgovorila je to naglašavajući riječi nekako posebno.
Chatillon nije tada pomišljao na toliki dar i nagradu, pa se
pokaja zbog onoga što je maločas izrekao. U prvi mah nije znao što
bi odgovorio. Ali se brzo pribra i reče:
— Kad bi vaše veličanstvo izvoljevalo da me počasti tolikim
povjerenjem, ne bih se usudio protivrječiti vašoj kraljevskoj volji,
nego bih u zahvalnosti i poniznosti primio tu milost i s poštovanjem
poljubio vašu plemenitu ruku.
— Čujte, gospodine De Chatillon — nestrpljivo će kraljica —
ne želim sada prokušavati vašu udvornost: radije bih da se okanite
laskanja i da govorite sa mnom bez kitnjastih riječi i bez ikakva
uvijanja, jer mi ionako ne možete ništa kazati što već ne bih znala.
Dakle: što velite o dočeku koji su mi priredili? Nisu li u Bruggeu
sjajno dočekali kraljicu od Navare?
— Molim vas, preuzvišena nećakinjo, okanite se te gorke šale.
Ljuto me zabolio prezir koji su vam pokazali. Taj bijedni narod
prkosio vam je u lice i povrijedio vaše dostojanstvo. Ali se nemojte
zbog toga žalostiti, jer imamo dovoljno sredstava da ukrotimo i
ponizimo te drske podanike.
— Poznajete li svoju nećakinju, gospodine De Chatillon?
Poznajete li ponos navarske kraljice?
76
— Dakako, gospođo: taj je ponos plemenit i opravdan, jer tko
nosi krunu a ne zna joj pribaviti poštovanje, nije je dostojan. Svatko
se s pravom divi vašem kraljevskom značaju.
— A znate li da se neću zadovoljiti tek nekakvom osvetom?
One koji su me uvrijedili treba da stigne kazna koja će odgovarati
mome dostojanstvu. Ja sam kraljica i žena, dovoljno vam je rečeno
da biste znali kako vam se valja držati ako vas imenujem
namjesnikom u Flandriji.
— Nije potrebno da vaše veličanstvo još o tome premišlja:
budite uvjereni da ćete biti potpuno osvećeni. Možda ću otići i dalje
nego što tražite, jer mi valja osvetiti ne samo uvredu nanesenu vama
nego i sve uvrede što ih je taj tvrdoglavi narod nanio francuskoj
kruni.
— Samo nikakve žurbe i gnjeva, gospodine De Chatillon: neka
vašim činima upravlja lukavština i državnička mudrost. Nemojte im
odmah stegnuti omču oko vrata: oduzimajte im hrabrost polaganim
ponižavanjem, uzimajte im malo-pomalo novac koji ih potiče na
otpor, polako ih privikavajte na jaram, a kad dođe pravo vrijeme,
pritegnite, i pritisnite tako da se mognem naslađivati njihovim
poniženjem. Nemojte ništa navrat-nanos, jer ima vremena, i znam
biti strpljiva kada time mogu bolje postići cilj. Da bolje uspijete,
najprije treba izvjesnog De Conincka lišiti starješinstva u tkalačkom
cehu, a valja vam napose paziti da nikad važniji položaj ili službu ne
date nikome doli Francuzu.
Chatillon je pozorno slušao kraljičine savjete: u duši se divio
njezinu oštrom umu i dovitljivosti. A kako ga je i vlastita
osvetoljubivost poticala na lukavo samosilje, radovao se što
izvršenjem kraljičinih zapovijedi može provesti i svoje želje.
I zato joj odgovori ne krijući koliko je zadovoljan i radostan:
— Zahvalno prihvaćam čast koju mi vaše veličanstvo iskazuje:
možete biti uvjereni da ću upeti sve sile da kao vjeran sluga slijedim
savjet i slušam zapovijedi svoje gospodarice. Ako imate još što reći,
samo izvolite...
Ovo potonje odnosilo se zapravo na gospođicu Machteld: znao
je da se na djevojku upravio kraljičin bijes, pa je s razlogom
pomišljao da djevojčin prkos ne može ostati nekažnjen.
Kraljica mu odmah uzvrati:
— Mislim da bi valjalo kćer Robrechta van Bethunea odvesti u
Francusku: previše je u njoj flamanske tvrdoglavosti i prkosa. Godit
77
će mi njezina prisutnost na dvoru. Ali dosta o tome, znate moje
namjere. Sutra odlazim iz ove proklete zemlje, i predugo sam
izdržala. Pratit će nas Raoul de Nesle, a vi kao namjesnik ostajete u
Flandriji: imate ovlast da zemljom upravljate po svom nahođenju i
najboljem uvjerenju.
— Ili, bolje reći, po volji moje kraljevske nećakinje — laskavo
će De Chatillon.
— Kako hoćete — dočeka kraljica. — Svakako mi je na radost
vaša odanost. Dvanaest stotina konjanika ostaje da izvršuje vaše
zapovijedi. A sada mi dopustite da idem na počinak. Želim vam laku
noć, dragi ujače.
— Dobri anđeo čuvao vaše veličanstvo! — poželje De
Chatillon.
I s dubokim poklonom iziđe iz ložnice te opake žene.
78
8.
Gospoda od gradskog vijeća, s privolom ljiljanaša, utrošila su
pusti novac za doček novih gospodara: slavoluci, povišena mjesta,
postolja i tribine, ukrasi i tkanine, sve je upriličeno i nije se štedjelo,
a sve je stajalo debelih novaca. Povrh toga, svaki je kraljevski
stražar dobio dobru mjeru najboljeg vina. A kako su ti izdaci išli po
nalogu i preporuci uprave i, prema tome, imali se podmiriti iz
općinske riznice, građani se nisu brinuli ni protivili: gledali su onaj
sjaj i raskoš sasvim ravnodušno.
Svečani ukrasi brzo su nestali, gospodin De Chatillon nalazio
se u Kortrijku, a posjet tuđinskog vladara bijaše gotovo zaboravljen
— kadli se jednog prijepodneva, oko deset sati, na objavnici31 pred
gradskom vijećnicom pojavi trubač i trubom sazva žitelje. Čim se
oko njega okupilo dovoljno slušalaca, izvadi iz torbe o boku svitak
pergamenta, razvi ga, te uze glasno čitati objavu:
»Objavljuje se svem građanstvu i svakom daje na znanje da su
gospoda od gradskog poglavarstva zaključila slijedeće:
određuje se poseban porez za pokriće izdataka oko dočeka
našega premilostivog gospodara Filipa, kralja francuskog;
svaki građanin grada Bruggea ima u to ime platiti osam
flamanskih groša32 za svakog člana obitelji, hez obzira na dob i spol;
gradski će poreznici slijedeće subote ići od kuće do kuće i
ubirati rečeni iznos, a tko ga ne plati dragovoljno, uzimat će mu se
silom.«
Građani koji su slušali objavu samo se zgledali među sobom i
gunđali protiv te samovoljne odluke. Među njima se nalazili i neki
od tkalačkoga ceha: oni odmah krenuše svome starješini da ga
izvijeste o proglasu.
31
Flamanski pui (od francuskog puy, ovo pak od latinskoga podium), povišenje
od dasaka, sudište, ili pak stepenište, ili posebna masivna gradnja od kamena, pred
vijećnicom, ili pak zaravanak pred njom, ponekad i na kraju stepeništa, odakle su
građanima čitane odredbe, odluke, objave i sl. (Nešto kao rostra u drevnom Rimu.
Rufstein u Njemačkoj.)
32
Flamanska funta (pond) imala je dvadeset šilinga (shelling, čitaj sheling), a
šiling šest stivara (stuiver, č. stójver). U stivar su išla dva groša (groot, pl. groten). U
funtu je dakle išlo dvjesta i četrdeset groša.
79
De Coninck sasluša vijest o tome duboko ogorčen. To
bezakonje i taj izravni napad na općinske povlastice pobudi u njemu
najveću sumnju: vidio je on u tome proglasu znak i najavu
samovlašća i nasilne uprave što su je pod francuskom zaštitom
naumili flamanski velikaši ponovno nametnuti narodu, te on odmah
odluči da taj njihov prvi pokušaj osujeti lukavstvom ili odbije silom.
Premda je znao da bi mogao pasti žrtvom svoje ljubavi prema
domovini, jer tuđinska vojska još bijaše u Flandriji, nije ga to
odvratilo od njegove namisli: ta kruta mogućnost nije ga priječila u
naumu, jer se srcem i dušom posvetio dobrobiti svoga rodnog grada.
Tek što je tako odlučio, pozva k sebi cehovskoga glasnika te
mu zapovjedi:
— Idi odmah svima tkalcima te ih u moje ime pozovi u Dom!
Neka ostave posao i smjesta krenu, jer je važno posrijedi, i nema
odlaganja.
Dom tkalaca bijaše velika zgrada s okruglim pročeljem. Na
jedan jedini veliki prozor, nad kojim je stajao cehovski grb, ulazilo
svjetlo na prvi kat s prednje strane. Nad širokim ulazom bilo nakiće
ili čelni ukras uklesan u kamenu, umjetnički izrađen: prikazivaše
svetog Jurja sa zmajem. Inače je pročelje toga zdanja bilo
jednostavno i nije imalo nikakva drugog uresa, i teško bi čovjek
pogodio da je u toj jednostavnoj zgradi sijelo najbogatijeg ceha u
Flandriji: ta mnoge su je susjedne kuće nadmašivale sjajem i
natkriljivale ljepotom.
Premda je zdanje imalo mnogo prostorija, što većih, što manjih,
ipak ni jedna nije ostala prazna ili neupotrijebljena. Na drugom katu
u velikoj dvorani čuvali se ogledni primjerci, najljepše rukotvorine
tkalačkih majstora i pomoćnika, s uzorcima najfinijih tkanina
izrađenih u gradu. U susjednoj prostoriji bilo izloženo sve oruđe
kojim se služe tkalci, valjari i mastioci. Treća pak bila oružarna i
rušnica, čuvalo se u njoj svečano oružje i ruho tkalačke bratovštine.
Velika skupštinska dvorana gledala je na ulicu. Zidovi joj bili
ukrašeni slikama što prikazuju sve mijene u preradi vune i sve one
koji se time bave, od strigača do grebenara i od tkača do stranog
trgovca koji dolazi iz dalekih zemalja da zlatom kupi flamansku
tkaninu. Na kamenom podu bilo nekoliko stolova od hrastovine i
mnogo teških stolica. Šest naslonjača, pokrivenih baršunom,
pokazivalo da su to mjesta za starješinu i njegove savjetnike.
80
Već nakon malo vremena okupio se dobran broj tkalačkih
majstora u dvorani. Žustro su razgovarali o novom nametu o kojemu
im se valja posavjetovati, i jasno im se na licu vidjelo koliko su
nezadovoljni. Iako se većina žestokim riječima obarala na gradske
vijećnike, neki ipak nisu pokazivali volje za nekakav ogorčen otpor.
Dok su majstori neprestano dolazili, uđe u dvoranu De Coninck
i polako između drugova krenu velikom naslonjaču što bijaše za
njega određen. Savjetnici sjedoše pokraj njega. Većina ostalih
ostade na nogama, pored svojih stolica, da na mrkom čelu svoga
starješine mognu bolje čitati smisao njegovih riječi. Na okupu se
našlo šezdesetak tkalaca.
De Coninck, čim je razabrao da se pozornost slušateljstva
upravila na nj, podiže ruku u snažnoj kretnji i poče:
— Braćo, slušajte me pažljivo, jer neprijatelji naše slobode
opet hoće da nas podjarme! Gradske glavešine i ljiljanaši dočekali
su tuđinske gospodare s neobičnim sjajem. Oni su nas natjerali da
podignemo raskošne slavoluke i podnožja, a sada traže da sve
troškove njihove ulagivačke rasipnosti platimo svojim znojem! To je
u protivnosti s gradskim pravicama i cehovskim povlasticama. Ali,
braćo, shvatite me dobro i pogledajte u budućnost: ako sada
prignemo šiju i pokorimo se tome samovoljnom i protuzakonitom
zahtjevu, ode nam sloboda, jer će ubrzo biti zgažena. Ovo je prvi
pokušaj da nam se opet nametne ropski jaram koji bi nam zauvijek
pritiskao vrat. Izdajnički ljiljanaši, vjerolomni plemići, izdali su
svoga grofa, našega zakonitog gospodara, te ga ostavili da čami u
zatvoru, u tuđini, kako bi nas lakše podjarmili. Ti izrodi, naši
neprijatelji, naši ugnjetači, i predugo su živjeli od našeg znoja i krv
nam ispijali. Naš se narod i predugo mučio i dirinčio kao najgora
stoka, da bi drugi živjeli u slasti i lasti. A vama je, braćo sugrađani,
dano da prvi primite zraku s neba, vi ste prvi raskinuli svoje lance.
Hrabro ste ustali iz ropstva i odlučili da više nikad ne prignete glavu
pred samosiljem. Zar ste to zaboravili? Sada nam drugi narodi
zavide na blagostanju, dive se našem cvatu i veličini. Zar nam onda
nije dužnost da očuvamo neokrnjenu ovu slobodu po kojoj smo
najplemenitiji narod svijeta i bez koje ne bismo bili ono što jesmo?
Da, to nam je sveta dužnost, i tko je zaboravi, taj je kukavelj koji
odbacuje od sebe ljudsko dostojanstvo, i taj nije vrijedan slobode,
nego je rob i ropska duša, bijedni rob rođen da bude prezren svega
svog života...
81
U taj čas uteče se besjedniku u riječ tkalac po imenu Brakels,
koji je već dvaput bio tkalački starješina; ustade i naglo prekide
govornika:
— Neprestano govorite o ropstvu i spominjete naša prava: a tko
kaže da ih gospoda od gradskog poglavarstva žele potrti? Nije li
bolje mirovati i platiti onih osam groša? I sami zacijelo vidite da bi
mogla krv poteći. Moglo bi se dogoditi da mnogi od nas pokopa
djecu ili braću, a sve za osam groša! Kad bi bilo po vama, imali bi
tkalci više posla s mačem i kopljem negoli sa tkalačkim čunkom i
razbojem. Ali se nadam da će među nama biti razboritih ljudi koji se
neće povesti za vašim savjetom.
Te riječi izazvaše među tkalcima najveće negodovanje. Samo
nekolicina, znakovima i kretnjama, pokaza da pristaje uz Brakelsa:
golema većina nije se s njim slagala.
De Coninck oštrim pogledom prijeđe po nazočnima i brzo
sračuna broj svojih pristaša. Godilo mu je kad se osvjedočio da
samo neznatna manjina pristaje uz Brakelsa.
Odgovori on:
— U zakonu izričito stoji da se narodu bez njegove privole ne
mogu nametati novi nameti. Skupo i preskupo plaćamo tu
povlasticu, i nitko, nalazio se na ne znam kakvu položaju, nije
vlastan da nam je krnji i potire. Istina je da osam groša nije ništa
onome tko ne gleda jasnije na budućnost, pa ni mene na otpor ne
potiče taj neznatni iznos. Ali je drugo posrijedi! Zar ćemo se
dragovoljno odreći svojih povlastica, jedine obrane i štita koji nas
štiti od samovolje i vlastoljublja ljiljanaša? Ne, nikako! Bilo bi to
kukavno i krajnje nesmotreno! Znajte, braćo, sloboda je osjetljivo
drvo: odlomi mu samo granu, i odmah će uvenuti. Dopustite li
ljiljanašima da krešu to stablo, dopustili ste da nam oduzimaju moć,
jer okresano drvo umire. I zato velim: u koga je muško srce, neće
platiti osam groša! Tko osjeća da mu u žilama teče prava krv
pandžarska, komu lavlje, flamansko srce bije u grudima, taj će s
kopljem u ruci braniti prava svog naroda...! O tome neka odluči
glasanje, jer moj savjet nije zapovijed.
Nato se opet javi onaj tkalac što je već govorio:
— Vaš savjet pogibeljan je savjet. Vi biste htjeli bunu i
prolijevanje krvi, vi biste da nam se u bunama ime proslavi. A ne bi
li kudikamo mudrije bilo da kao vjerni podanici prihvatimo
francusko vrhovništvo pa da tako svoju trgovinu proširimo i na
82
golemu francusku zemlju? Velim vam: vladavina Filipa Lijepog
podići će naše blagostanje, i zato će svaki dobronamjerni građanin u
toj vladavini gledati sreću svoje zemlje. A naši su vijećnici umni
ljudi, dostojni svakog poštovanja.
Tkalci osupnuli od čuda, zapanjili se. Mnogi prijekim okom i s
prezirom pogledaše onoga koji je izrekao te kukavne riječi. De
Coninck planu bijesom, jer njegovo rodoljublje nije poznavalo
granica. Bilo mu je kao da je onim riječima osramoćen sav tkalački
ceh.
— Što — povika on — zar je ljubav prema domovini i slobodi
izvjetrila u vašim grudima? Zar ćete u lakomosti i pohlepi za zlatom
ljubiti ruku koja vam noge u lance okiva? Zar da potomstvo rekne
kako su djedovi pognuli šiju pred tuđinom i njegovim slugama? Ne,
braćo, nećemo tako, nećemo ukaljati svoje ime i navući na se vječnu
sramotu. Neka ljiljanaši, izrodi i kukavelji, prodaju svoju slobodu
tuđinu za sramotni mir i zlato, a mi nećemo na se navlačiti tu ljagu i
sramotu! Neka krv sinova ovoga slobodnog grada opet poteče u
obrani naših prava! Još će se uvjerljivije zavijoriti naša krvlju
obojena zastava i još bolje potvrditi naša narodna pravica!
Brakels nije De Conincku ostavio vremena da nastavi, nego ga
opet prekide:
— Ma što vi rekli, ja velim i ponavljam: nije sramota biti
podanik stranog vladara. Naprotiv: trebalo bi da se radujemo što
smo sada dio Francuske. Što je jednom trgovačkom narodu stalo do
toga pod kime se i kako bogati? Zlatnik mio čiji bio.
Ogorčenje protiv Brakelsa dostiglo je vrhunac, i na njegove
riječi nije nitko odgovorio. De Coninck duboko i bolno uzdahnu i
reče:
— Oh sramote! Jedan ljiljanaš, izdajnik, javio se i u Domu
tkalaca! Ljaga je neizbrisiva!
Među tkalcima nastalo komešanje, i mnogi majstoru Brakelsu
uputiše gnjevne prijetnje. Odjednom se oču snažan glas koji nadjača
sve ostale:
— Izbacimo liljanaša!
A nato drugi prihvatiše:
— Nećemo neprijatelja u svojoj sredini!
De Coninck morade upotrijebiti sav utjecaj što ga imaše na
svoje drugove, i k tome povisiti glas, da ih umiri, jer mnogi bijahu
spremni da svoje prijetnje provedu u djelo. Naposljetku iziđoše s
83
prijedlogom: ili majstora Brakelsa isključiti iz tkalačkoga ceha, ili
ga osuditi da plati kaznu od četrdeset funti.
Dok je cehovski tajnik bio zaposlen brojanjem glasova, Brakels
je mirno stajao pred cehovskim starješinom. Pouzdavao se u
prijatelje i u one što su mu odobravali kad je prvi put govorio. Ali se
ljuto prevario u računu: naziv ljiljanaš, koji svima bijaše nešto
odurno i sramotno, nije mu ostavio ni jednoga jedinog prijatelja. Svi
su okupljeni glasali za isključenje, a zaključak svi oduševljeno
pozdraviše.
Brakels planu bijesom: poče na sav glas grditi De Conincka,
vrijeđati ga i prijetiti mu. Starješina ostade savršeno miran u svome
naslonjaču: kao da ga se ništa ne tiče, ni jednom rječju nije uzvratio
na uvrede i grdnje kojima ga je protivnik obasipao. Nato dvojica
jakih momaka što bijahu namješteni kao vratari priđoše Brakelsu te
mu narediše da odmah ode iz Doma. Ogorčen i bijesan, a nošen
željom za osvetom, odbrza on pravo Johannesu van Gistelu,
glavnom porezniku, da ga izvijesti o otporu tkalačkog starješine.
Pieter de Coninck još je dugo ostao u razgovoru sa svojim
drugovima, i nije prestao da ih sokoli i potiče na obranu njihovih
prava; ali nije od njih tražio da dignu bunu, nego im je samo rekao
neka se zadovolje time da ne plate onih osam groša, i ništa drugo da
ne poduzimaju — sve dokle ih on sam ne pozove na oružje.
Raziđoše se i skupštinari, i svaki krenu svojoj kući. Pieter de
Coninck, sam i duboko zamišljen, išao je Torbarskom ulicom da
potraži prijatelja Breydela. U mislima je premetao i predviđao što će
sve poduzeti plemići i gradska gospoda da se opet domognu stare
moći i vlasti nad narodom, i dovijao se što bi valjalo učiniti da svoje
očuva od novog robovanja.
Dok je tako namatao misli i htio da zakrene u Mesarsku ulicu,
na uglu preda nj ispade desetak naoružanih ljudi: odmah ga
opkoliše. Još se nije pribrao od čuda, kadli mu priđe njihov
zapovjednik i naredi da bez otpora pođe sa službenicima zakona.
Svezaše mu ruke na leđima kao kakvu zločincu, i još ga obasuše
porugama i grdnjama. On sve to otrpje savršeno mirno, sve bez
ijedne riječi — ta dobro je znao da mu nikakav otpor ne bi koristio.
Među oštroperim helebardama sudskih oružnika prošao je tako
četiri-pet ulica i nije, čini se, obraćao pozornost na usklike
začuđenih žitelja. Naposljetku ga uvedoše u gornju dvoranu
Kneževa dvora.
84
Tu, u glavnoj dvorani, bijahu s gradskom gospodom na okupu
najistaknutiji ljiljanaši. Johannes van Gistel, vrhovni poreznik,
zauzimao je najviše mjesto među njima, obnašao najvišu čast, a bio
je ujedno Francuzima najprivrženiji u svoj Flandriji. Tek što je pred
sobom ugledao De Conincka, okosi se na nj:
— Kako se usuđujete ne priznavati gradske vlasti, prkosniče?
Kako se usuđujete podbadati građane na bunu? Znamo mi vaše
buntovništvo! Neće proći mnogo vremena i svoj ćete neposluh
ispaštati na vješalima.
De Coninck odgovori mirno:
— Sloboda naroda draža mi je od života. Bez straha ću
podnijeti sramotnu kaznu koju spominjete, jer sa mnom neće
umrijeti i narod: ostat će uvijek dovoljno onih što neće glavu
prignuti pod jaram.
— To je puki san i obmana — preuze Johannes van Gistel. —
Došao je kraj pučkoj vlasti. Pod francuskom vladavinom podanik se
mora pokoravati svome gospodaru. Uspostavit ćemo sva prava što
ste ih silom oduzeli slabim gospodarima, i potrti sve vaše povlastice.
Uzoholili ste se zbog povlastica što smo vam ih sami dali, i kao
nezahvalne sluge ustali ste protiv nas. Niste dostojni nikakve
milosti, zaslužujete samo prezir.
Plamen gnjeva sijevnu u jedinom oku majstora De Conincka.
— Mi da prezir zaslužujemo? — uzviknu on. — Bog najbolje
zna tko prezir zaslužuje: narod ili izrođeni ljiljanaši. Zaboravljate
domovinu i čast ulagujući se tuđinskim gospodarima. Kukavički
pokorno klanjate se tuđinu koji je prisegao da će uništiti Flandriju!
A zašto? Sve samo zato da se domognete starog samosilja nad
narodom. Sve u samoj pohlepi. Ali nećete uspjeti, jer tko je jednom
okusio plodove slobode, uvijek će zazirati od vas. Što ste vi drugo
doli sluge i robovi tuđinaca? Mislite li da građani Bruggea žele
postati robovi tuđinskih robova i slugu? Varate se, gospodo.
Domovina je postala velika, narod je spoznao svoje dostojanstvo i
zauvijek odbacio jaram.
— Umukni, buntovniče! — povika Van Gistel. — Nije za vas
sloboda, niste za nju rođeni.
— Slobodu smo zaradili i stekli svojim znojem i svojom krvlju!
— uzvrati De Coninck. — A vi biste da nam je otmete i da je
uništite!
Johannes van Gistel podrugljivo se podsmjehnu i nastavi:
85
— Sve su to prazne riječi i gole prijetnje, majstore, sve sam
dim. Mi ćemo se poslužiti francuskim četama da potkratimo krila
vašem prkosu. Drugi će zakoni uvesti red u općinama, predugo je
trajala vaša samovolja. Budite uvjereni, sve je pripremljeno da u
Bruggeu splasne oholost, a vi osobno nećete više sunca vidjeti.
— Nasilnici! — povika tkalački starješina. — Sramotite
Flandriju! Nisu li grobovi vaših predaka u ovoj zemlji koju tako
nečasno prodajete tuđinu? I najdalje potomstvo još će proklinjati
vašu kukavnost, i spomen na vas ostat će pod žigom najgore izdaje i
sramote.
— Dosta! — izdera se Van Gistel. — Vrijeme je da se dokrajči
to trabunjanje!
A onda će, obraćajući se oružnicima:
— Stražari, vodite ga u tamnicu! Ondje će ostati dok ne pođe
pod vješala!
Na tu zapovijed odvedoše De Conincka niza stepenice pa ga
vrgoše u podzemnu tamnicu. Nametnuše mu lance na ruke i na
lijevu nogu i potom, ostavivši mu kruha i vode, iziđoše i zabraviše
za njim vrata. On ostade sam u mračnom prostoru.
Riječi vrhovnog poreznika neprestano su mu odjekivale u
mozgu. Zabrinuo se i rastužio, jer je razabrao da je sloboda njegova
rodnog grada došla u pogibao: izravno joj, eto, prijete. Za njegove
odsutnosti mogli bi ljiljanaši, uz pomoć francuskih četa, zauzeti
grad i tako srušiti zgradu koju je podizao toliko vremena i posvetio
joj sav život. Strašna pomisao za jednog rodoljuba i prijatelja puka!
Kad se pokrenuo i lanci zveknuli, bijaše mu kao da su tako sputana
sva njegova braća i da su bačena u sramno ropstvo. I gorka suza
kanu mu na lice.
Ljiljanaši su odavno snovali svoje, spremali zavjeru i udar koji
je išao za tim da ponovo potlače slobodne građane; smišljali su ali
nisu nikako mogli naum provesti u djelo, jer svi građani bijahu
naoružani. Čim bi gradska gospoda namjerila upotrijebiti silu kako
bi se provele njihove odredbe, pojavila bi se građanska koplja,
strašni goedendags, i sve bi gospodsko palo u vodu: cehovi bijahu
prejaki. I da se već jednom, i zauvijek, otresu te nevolje, dogovoriše
se ljiljanaši s namjesnikom De Chatillonom da sutradan rano
iznenade građane i da ih razoružaju. U isto vrijeme trebalo je da De
Chatillon sa pet stotina francuskih konjanika osvane pred gradskim
vratima. Samo je De Coninck mogao tu osnovu otkriti, ma kako
86
tajna bila dobro čuvana: imao je za tu svrhu skrivenih sredstava za
kojima su njegovi neprijatelji uzalud tragali. Tkalački starješina
bijaše lukaviji od svih ljiljanaša. To su oni dobro znali, pa su ga
zato strpali u tamnicu, da narod liše njegova mudrog zaštitnika i da
ga tako znatno oslabe. Ono što im je Brakles prenio sa skupštine
tkalaca, o spremanom otporu, samo im je dobro došlo da prikriju
svoj naum.
Pošto su tako smislili te odlučili da grad podlo predaju tuđincu,
htjedoše se razići, ali uto unutra banu jak čovjek što je sebi silom
prokrčio put između stražara koji su čuvali ulaz u dvoranu. Odlučno
stupi pred gradsku gospodu i reče:
— Cehovi pitaju hoćete li pustiti majstora De Conincka ili
nećete. Nemojte se previše premišljati, to vam savjetujem!
— Majstore Breydel — odgovori Van Gistel — nitko vam nije
dopustio da uđete u ovu dvoranu. Izvolite odmah van!
— Pitam vas — ponovi Jan Breydel — hoćete li pustiti
tkalačkoga starješinu.
Johannes van Gistel šapnu nešto jednome vijećniku i potom
viknu:
— Na prijetnje jednog buntovnika odgovaramo kaznom koju je
zaslužio! Uhvatite ga!
— Gle: uhvatite ga! — ponovi Breydel podrugljivo. — A tko
da me uhvati? Opominjem vas: građani će silom zauzeti Knežev
dvor, a svi vi svojim životima odgovarate i jamčite za život
tkalačkog starješine! Čut ćete vi drugu pjesmu, to vam velim!
Međuto bijahu Breydelu pristupili neki između stražara te ga
uhvatili za jaku na halji; jedan je uzeo da odmata konop, da ga njime
sveže. Dok je Breydel govorio, nije na njih ni pazio; ali kad ih
ugleda, riknu kao bik:
— Mislite li da će Jan Breydel, slobodni mesar iz Bruggea,
pustiti da ga vežu kao tele? Ne, to se neće dogoditi!
I šakom lupi po glavi onoga što ga je držao za jaku — lupi ga
tako da se onaj odmah opružio. Zatim se poput groma obori na
druge i pobaca ih na pod. Na vratima se okrenu i bijesno doviknu
ljiljanašima:
— Ovo ćete skupo platiti, zlotvori! Vezati jednog mesara iz
Bruggea! Jao vama prokleti nasilnici! Čujete li kako vam mesarski
bubanj udara opijelo...?
87
Breydel bi zacijelo nastavio da psuje i prijeti, ali se više nije
mogao braniti od stražara što su nadolazili, pa kunući sjuri niza
stepenice.
Vani se, od druge strane grada, čulo potmulo bubnjanje, nalik
na udaljenu grmljavinu. Ljiljanaši problijedjeli, zapali u strah videći
da pogibao prijeti. Ali ipak ne htjedoše pustiti svoga zatvorenika,
nego još više stražara postaviše pred Knežev dvor, da ga brane od
naroda. Pod oružanom pratnjom raziđoše se kućama.
Poslije sat vremena sav se grad uzbunio. Zvonila zvona na
uzbunu, udarali cehovski bubnjari prolazeći ulicama, vika i buka
nad gradom kao da se oluja oborila. Zatvarala se vrata i prozori, i
kuće se nisu više otvarale osim da ispuste kojega naoružanog
građanina. Psi udarili u lavež i zavijanje kao da su razumjeli ovo
komešanje i pogibao što se nadvila nad grad, i svoje promukle
glasove stapali s povicima svojih gospodara, željnih osvete.
Oboružane skupine navirale sa svih strana. Netko nosio bojnu
sjekiru, netko koplje, netko oštroperac. U gomili što je sukljala lako
se raspoznavahu mesari po velikim i strašnim sjekirama što su
svjetlucale. Kovači na ramenu nosili teške čekiće — i oni se uputili
na zborno mjesto, pred Dom tkalaca. Ondje su već, svrstani u
redove, stajali mnogi cehovi; redovi im neprestano rasli i zbijali se
kako su mnogi rodoljubi pristizali i svrstavali se pod njihove
stjegove.
Kad je ocijenio da se sabrao dovoljan broj naoružanih ljudi,
Breydel se pope na kola koja su slučajno ondje bila, uzmahnu
sjekirom nad glavom i snažnim glasom prozbori sakupljenom
mnoštvu:
— Braćo i sugrađani — povika on — posrijedi je život i
sloboda! Pokazat ćemo izdajnicima tko su i kakvi su žitelji Bruggea!
Misle oni da smo mi stvoreni da robujemo, ali će vidjeti ima li među
nam ijedne ropske duše! Majstor De Coninck vrgnut je u tamnicu,
bačen u lance: naša krv poteći će da ga oslobodimo. To je obaveza
svakog ceha a prava svečanost za mesare. Zato naprijed, mesari,
zavrnite rukave!
I dok su mesari izvršavali tu zapovijed, Breydel i sam zavrnu
rukave na mišićavim rukama sve do ramena, a potom, skočiv s onih
kola, viknu:
— Naprijed! Živio De Coninck!
88
— Živio De Coninck! — odazvaše se svi redom. — Naprijed!
Naprijed!
Poput valova na moru što je uskipjelo zatalasa se mnoštvo i
nagrnu prema Kneževu dvoru. Povici i poklici miješali se sa zvekom
oružja i pratili strašnu povorku što je kuljala naprijed i neprestano
bivala sve veća, kletve naoružanih ljudi i zavijanje pasa stapali se s
brujanjem zvona i tutnjavom bubanja — bijaše kao da su odjednom
pomahnitali dobri žitelji grada Bruggea.
Kad ugledaše gnjevno i razjareno mnoštvo, strugnuše stražari
kuda koji i tako ostaviše Knežev dvor bez ikakve zaštite. Iako su se
razbježali na sve četiri strane, ipak ne mogoše svi umaknuti u pravi
tren, i dok bi dlanom o dlan desetak ih sa životom rastavljeno:
ostade im tijelo na kamenim pločama u predvorju, a duša ode Bogu
na istinu.
Breydel, bijesan kao ris, pojuri uza stepenice. U trijemu naletje
na jednog ljiljanaša što je bježao: on ga zgrabi i preko svoje glave
baci dolje u svjetinu. Nesretnu žrtvu dočekaše vrhovi kopalja, a
potom je umlatiše buzdovani.
Knežev dvor bijaše ubrzo sav preplavljen, sav se pretvorio u
mravinjak. Breydel pozva nekoliko kovača, te oni silom otvoriše
vrata na zatvorima. Na svoju žalost, razabraše da su zatvori prazni,
pa se, još bješnji, uzvikaše i prisegoše da će osvetiti smrt majstora
De Conincka.
Kad su tkalci čuli da nije pronađen njihov starješina, nitko ih
više nije mogao zadržati: umjesto da nastave tragati za njim, oni
jurnuše u kuće najistaknutijih ljiljanaša i polomiše ondje do čega su
došli. Ali ne nađoše ni jednoga jedinog ljiljanaša: ovi bijahu
predvidjeli takav posjet.
Breydel očajavao. Nošen željom za osvetom, htjede već krenuti
iz Kneževa dvora, kadli mu priđe sijed valjar i reče:
— Niste, majstore, tražili kako treba, niste išli na pravo mjesto.
Ima još jedan zatvor, na drugoj strani, dolje u podzemlju; ondje
sam i ja čamio godinu dana što sam je zaradio u Velikom metežu.33
Hajte sa mnom!
33
Prijevod je tu jedva i približan. Riječ je o pobuni pučana u Bruggeu, 1281. ili
1282: tada je ubijen Dieryk Franckeszoon, grofov punomoćnik u gradu. Pisac taj
podatak uzima iz drevnog Ljetopisa grada Bruggea (Jaarboeken van Brugge). Dotle
je sve jasno. Nevolja je u samome nazivu toga događaja, nazivu što se nalazi u knjizi
starostavnoj, a pisac ga u svoj tekst prenosi tel quel.
89
Krenuše. Pošto su prošli kroz nekoliko tamnih hodnika, izbiše
pred malena željezna vrata. Stari valjar uze teški čekić najbližem
kovaču te u dva-tri udarca razvali bravu; ali se vrata nisu otvorila.
Jan Breydel, nestrpljiv, istrže čekić valjaru iz ruku te tako snažno
udari po vratima da se odmah svi stožeri izvališe iz zida. Padoše
vrata, a oni pogledaše u tamnicu.
De Coninck stajao u kutu, teškim lancem vezan za zid. Jan
Breydel, obradovan, pritrča tkalačkom starješini te ga prijateljski
zagrli: bijaše mu kao da je našao rođenog brata.
— Oh, majstore — uzviknu — kako sam sretan! Nisam znao
da vas toliko volim!
U ljetopisu, u drugim izvorima i kod pisca naziv se ukupno javlja u četiri
oblika: Moerlemaey, Moerlemay, Moerlemei, Moerlemije. No, onda, u srednjo nizozemskom, nije bilo pravopisa, pisalo se različito. Ta riječ u današnjem
flamanskome ili holandskom jeziku ne postoji. Rječnik srednjo- nizozemskog jezika
(Middelnederlands woordenboek) pod tom riječju nabraja cio niz izvora i ljetopisa,
ali tumačenja nema, Spominje taj naziv i J. A. van Houtte u djelu Brugge vroeger en
nu (Brugge nekoć i danas), ali ništa ne kazuje o njegovu porijeklu.
Kako je naziv svagdje, osim u pisca, pisan s velikim početnim slovom, to su
neki uzeli da je posrijedi toponim. Pogotovu gdje K. de Flou, u golemom Rječniku
toponima (Woordenboek der toponymie, X, 736), ima takav naziv — samo što ga
smješta u Stene i Geluwe, dakle ne u Brugge. Uostalom, u Bruggeu i svoj okolici
nema takva toponima. Ostalo bi onda da je posrijedi skupina ili četa koja se tako
zvala. Ali nije bilo ni čete ni četovanja, bila je to kratka pobuna i obračun, s velikom
bukom i posljedicama (ubijen grofov opunomoćenik, a grofovsko vijeće osudilo i
kaznama zahvatilo sudionike) — sve to u gradu.
Piščev valjar zaradio je svoju godinu zatvora ten tijde der grote moerlemije, u
vrijeme velike... (onda kad je bila velika...). Imenica je u jednini, ženskog je roda,
vidimo to po starom genitivu određenog člana (der, kao i danas u njemačkome).
Suvremeni priređivači mijenjaju to u moderni genitiv s prijedlogom — van de grote
m., gdje određeni član (de, jednak za m. i ž. rod) ostaje nepromijenjen. Sva je prilika
da je puk i ovdje, s dodatkom pridjeva »velik«, okrstio događaj slikovitim izričajem
iz svoga svagdanjeg govora, kao što bi naš današnji čovjek bez sustezanja uzeo riječ
gužva, ili pak gungula, s atributom »velika«.
Možda je najbolje tumačenje ono što ga je dao današnji direktor Belgijskoga
Državnog arhiva C. Wijffels u Radovima Kraljevske komisije za povijest
(Handelingen van de Koninklijke Commissie voor Geschiedenis), godište 132, 1936,
str. 37. i dalje. On naziv izvodi iz dvaju glagola: moerelen (vikati, kričati, strašno
grajati) i maaien (uzmahivati, granati rukama, lamatati). Puk je dakle jednim jedinim
slikovitim i sočnim izričajem, očito glagolskom imenicom, okrstio onaj događaj kao
veliku buku, strku, gužvu, metež.
S tim se tumačenjem, u jednome od mnogih pisama prevodiocu ove knjige,
slaže i glavni upravitelj Gradske knjižnice i Arhiva grada Antwerpena, povjesnik,
jezikoslovac i književnik prof. dr. Emiel Willekens, koji je i sam napisao jezgrovitu
monografiju posvećenu djelu Hendrika Consciencea.
90
— Hvala vam, hrabri prijatelju — odgovori mu De Coninck. —
Bio sam uvjeren da me nećete ostaviti u tamnici, jer dobro znam
vašu plemenitost i hrabrost. Flamanac ste srcem i dušom.
Onda se okrenu ostalima:
— Braćo, danas ste me spasili od smrti. Vama posvećujem sav
život i sve snage: vama i vašoj slobodi. Odsad ne gledajte u meni
starješinu ni tkalca koji živi među vama: za vas sam ubuduće čovjek
koji je prisegao da će sve žrtvovati za vašu slobodu i za domovinu...
— Živio De Coninck! — prihvatiše svi i zaglušiše njegove
riječi.
Odzvanjao povik dugim hodnicima, išao od usta do usta,
poklici dopirali i na ulicu, i domala se u svem gradu nije čulo drugo
doli taj povik — čak su i djeca veselo klicala:
— Živio De Coninck!
Raskovaše u tamnici teški željezni lanac, i tkalački starješina
iziđe s Janom Breydelom u predvorje Kneževa dvora. Još je na sebi
nosio ostatke lanaca: to mu je valjalo kasnije skinuti. Kad ga
ugledaše građani, mnogima se orosi oko suzom radosnicom, a svi
složno uzeše uzvikivati:
— Živio De Coninck!
Iz razdragana mnoštva odjednom pritrča k njemu skupina
tkalaca te ga u naletu oduševljenja podiže uvis na okrvavljenu štitu
nekoga palog stražara. Ma koliko se starješina uporno branio od
toga javnog iskazivanja počasti, nije se mogao oduprijeti, i tako ga u
pobjedničkom slavlju pronesoše gradskim ulicama.
Bijaše to nadasve neobičan prizor, baš čudna povorka, Tisuće
ljudi oboružanih noževima i sjekirama, kopljima i čekićima,
maljevima i različitim drugim oruđem što im bijaše na dohvatu i što
ga mogahu upotrijebiti kao oružje, navirale prema Velikom trgu,
oduševljeno kličući. Nad njihovim glavama, na štitu, sjedio De
Coninck, još s okovima na rukama i na nozi. Pokraj njega koračali
mesari, zavrnutih rukava i sa sjekirom u ruci.
Tako prođe cio sat, a onda De Coninck reče da mu valja
porazgovarati sa cehovskim starješinama i vođama: kaza kako im
ima priopćiti nešto nadasve važno za zajednicu. Zamoli ih da u to
ime dođu navečer k njemu kako bi se dogovorili o tome što im valja
poduzeti.
Naposljetku se zahvali narodu i pozva ga da uvijek bude
spreman na borbu. Pošto mu skinuše okove s ruku i s noge,
91
oduševljeni građani otpratiše ga uz klicanje do njegove kuće u
Vunarskoj ulici.
92
9.
Sutradan prije izlaska sunca Jan van Gistel stajao s ljiljanašima
na Zelenom trgu: sabralo se ondje nešto više od stotinu konjanika i
pješaka, naoružanih do zubâ. U malom taboru vladala najveća tišina:
nisu smjeli probuditi žitelje Bruggea, ta o tome je ovisio uspjeh
pripremljenog udara. Strpljivo su čekali prve zrake sunca da izvrše
prepad na građane i da po kućama pokupe sve oružje. Zatim je
trebalo objesiti De Conincka i Breydela, kao vođe bune, i tako
pokoriti cehove. De Chatillon je, prema dogovoru, imao istog dana
ući u razoružani grad, oduzeti mu slobodu i jednom zauvijek uvesti
u nj drugi oblik uprave.
Da, smislili su tako, ali su pravili račun bez krčmara. Jer tajna
nije izmakla mudrom De Conincku: on je na vrijeme otkrio njihov
naum i sve pripremio za odlučnu bitku.
U zoru toga istog dana, i pokriveni istom onakvom tišinom,
stajali tkalci i mesari s nekim članovima drugih cehova, na
Flamanskoj ulici. Predvodili ih De Coninck i Breydel.
Odmakla se njih dvojica od cehovskih skupina i potiho
razgovarala: smišljali su osnovu prema kojoj će se ravnati. Tkalci i
mesari imali su napasti ljiljanaše, a za to su vrijeme drugi momci
morali zauzeti sva gradska vrata te ih zatvoriti, da neprijatelj ne
dobije pomoć izvana.
Ubrzo pošto tako smisliše i zaključiše, zvono na Svetom
Donatu zazvoni na pozdravljenje. Odmah se oču i topot u nevelikoj
daljini: bijahu to krenuli Gistelovi konjanici.
Nato se pokrenuše i cehovi: u najvećoj tišini pođoše prema
ljiljanašima.
Na trgu ugledaše neprijatelji jedni druge: pristaše Francuzâ
pomolili se iz Breydelove ulice, a cehovi još bijahu na Flamanskoj.
Zapanjili se ljiljanaši kad su vidjeli da im je naum otkriven. Ali nisu
odustali, jer bijahu vitezovi i hrabri borci.
Jeknu bojna truba, znak za napad, i konjanici jurnuše na
građane što još bijahu stisnuti na Flamanskoj ulici. Oborenim
kopljima udariše na podignuta koplja — goedendags — hrabrih
tkalaca, koji su napad dočekali ne mičući se. Ma kolika bila hrabrost
i spretnost cehovskih ljudi, ipak ne mogoše odoljeti navali zbog
93
nezgodna položaja u kojemu ih oni zatekoše. Petorica ih iz prvog
reda padoše mrtva ili ranjena, i tako konjanici uspješe probiti njihov
bojni poredak. Tri odjela uzmaknuše, a ljiljanaši, misleći da su već
zagospodarili poprištem bitke, počeše slavodobitno uzvikivati:
— Živjela Francuska! Živjela Francuska!
Udarali su oko sebe, sjekli lijevo i desno i pokosili mnoge
tkalce. De Coninck, koji se nalazio sprijeda, hrabro se borio
potežući svoj dugi goedendag i za neko vrijeme uspijevao da prve
redove drži na okupu i da ih potiče na otpor. Morali su sami
odolijevati neprijateljskoj sili, jer ulica bijaše tako uska da im
drugovi nisu mogli priteći u pomoć. I tako, uza svu neustrašivost u
borbi, De Coninck nije mogao spriječiti nesreću: domala ljiljanaši
navališe još žešće na prve redove tkalaca te ih odbaciše natrag, tako
da su u neredu naletjeli na one što su čekali za njima.
Sve se zbilo tako brzo da je već mnogo građana palo prije nego
što je Jan Breydel, koji je sa svojima stajao straga, mogao i razabrati
što se zapravo događa. Ali jedan pokret, izveden na zapovijed De
Conincka, rastvori redove, kako bi mesarski starješina shvatio u
kakvoj su pogibli tkalci. Breydel napokon razabra u kakvoj su
nevolji oni pred njim, te viknu svojima:
— Naprijed, mesari! Naprijed!
I kao mahnit jurnu sa svojima kroz rastvorene redove tkalaca i
nasrnu ravno na neprijatelja. Prvim udarcem sjekire raskoli glavu
jednom konju, a drugim obori jahača. Učas su četiri mrtva tijela
ležala pred njim. Žestoko se borio dalje, a onda i sam zadobi lakšu
ranu na lijevoj miški. Kad vidje svoju krv, bijaše kao izludio:
bijesnim pogledom ošinu konjanika koji ga je ranio pa pođe prema
njemu odbacivši sjekiru; spretno se uklonivši njegovu koplju, u
tigrovskom skoku vinu se na njegova konja i snažno, kao klještima,
obuhvati ljiljanaša. Ma kako čvrsto konjanik sjedio u sedlu, morade
popustiti silini pobješnjelog Breydela: izbijen iz sedla, pade na
zemlju.
Dok se mesarski starješina svetio neprijatelju u tome
pojedinačnom obračunu, njegovi su drugovi i pripadnici ostalih
cehova složno udarili na neprijatelja i u hrabroj borbi mnoge
pokosili. Kako se bitka podugo bila na jednome mjestu, prostor
bijaše pokriven mrtvim tijelima ljudi i konja, potoci krvi bojili ulicu
tamnim crvenilom.
94
Napokon ništa više nije moglo odoljeti silini cehovskih boraca:
uzalud su ljiljanaši pružali žestok otpor — naposljetku bijahu
potisnuti. Građanima se otvorio put da se rašire trgom. Bilo je očito
da su cehovski borci htjeli obuhvatnim pokretom opkoliti
neprijatelja, jer su svoje desno krilo protegli prema Peradarskom
trgu. Ali pobijeđeni konjanici okrenuše konje i nagoše u bijeg, da
umaknu smrtnoj pogibli. Tkalci i mesari nadadoše s pobjedničkim
povicima za njima, ali ih ne mogoše dohvatiti: konjanici bijahu brži,
dobri njihovi konji spasiše ih od neumitne smrti.
Na jeku bojnih truba i zvek oružja probudio se i uzbunio sav
grad i uskoro sve bijaše na nogama. Tisuće naoružanih građana
dohrliše sa svih strana braći u pomoć, ali pobjeda bijaše već
izborena. Budući da su ljiljanaši umakli u Tvrđu i zaklonili se ondje,
cehovski borci opkoliše sav onaj prostor i tako ga držahu na oku.
Za tih događaja namjesnik De Chatillon sa pet stotina
francuskih konjanika obilazio oko uzbunjenog grada. Predvidio je
da će građani po starom običaju zatvoriti gradska vrata, pa se
pripravio i za takvu mogućnost. Njegov brat Guy de Saint-Pol imao
mu je dovesti pojačanje u pješacima i potrebne bojne naprave za
navalu na grad. Očekujući tu pomoć već je zamišljao kako će
provesti opsadu te izvršiti udar, pa je obilazio oko grada i tražio gdje
je najslabije mjesto. Iako je vidio malo ljudi na gradskim zidinama,
ipak je smatrao da nije uputno ništa poduzimati s konjanicima, tako
na svoju ruku i sam: dobro je znao da su žitelji grada Bruggea
neustrašivi. Jedno pol sata po njegovu dolasku pred grad pojavi se i
Saint- Polov odred u daljini: vrhovi kopalja i oštrice helebarda
svjetlucale na obzorju obasjane prvim zrakama sunca, a golem oblak
prašine obavijao konje koji su cestom vukli ratne naprave.
Malobrojni građani što su čuvali gradska vrata i bedeme
zabrinuto su gledali kako se približava ta golema povorka. Kad su
vidjeli kako se dovlače teške grede i različite naprave za opsadu,
crne ih slutnje obuzeše. U malo vremena cijelim se gradom pronijela
strašna vijest. Ženama se stijesnilo oko srca, žalost ih obuzela.
Naoružani pripadnici cehova bijahu još okupljeni oko Tvrđe kad ih
iznenadi vijest o dolasku vojske. Ostaviše nešto ljudi da se
suprostave provali opkoljenih ljiljanaša, brzo krenuše na bedeme, te
se rasporediše na ugroženim gradskim zidinama. Puni strepnje za
svoj rodni grad gledali su kako francuski plaćenici već sastavljaju
95
debele grede i balvane da postave strašne bojne naprave što služe u
opsadi i navali.
Opsadni vojnici sve su to radili u priličnoj udaljenosti od
gradskih zidina, da ih ne dosegnu strijele što bi ih mogli na njih
odapeti oni iz grada. Mirno su francuski plaćenici nastavljali svoje
pripreme, a De Chatillon se sa svojim konjanicima brinuo da
opsađene spriječi ako bi pokušali proboj iz grada. Nije prošlo
mnogo vremena a već se u francuskom taboru uzdizali visoki
tornjevi s pokretnim mostovima; zidoderi i strojevi bacači bijahu
gotovo dovršeni, i sve je pokazivalo da se građanima Bruggea zlo
sprema.
Ma kolika bila pogibao, na licima opsađenih ni trunka straha, u
njihovu držanju nikakva kolebanja. Neustrašivo su gledali u
neprijatelja: u svakom srcu gorjela je želja za osvetom, u svakom
oku čitao se junački prezir.
Dok svima, u njihovoj odlučnosti i pribranosti, napete crte na
licu pokazivahu krajnju ozbiljnost, jedan među njima vladao se
nekako drukčije: kretnje mu živahne, smiješak na licu otkriva
zadovoljstvo — on kao da je upravo sretan zbog onoga što dolazi i
kao da jedva čeka taj čas. Njegovo se oko, puno sjaja, odvraća
kadikad od neprijatelja i pada na sjekiru što se blista u snažnoj ruci,
prsti lijeve prelaze po oštrici kao da je nježno miluju. Taj čovjek
bijaše neustrašivi Jan Breydel.
Cehovske starješine okupile se oko De Conincka: bez riječi
očekivahu njegove upute i zapovijedi. Kao što mu bijaše običaj,
tkalački je cehmeštar dugo premišljao i promatrao francuski tabor.
Ta duga šutnja nije godila nestrpljivom Breydelu, te će on
naposljetku:
— Onda, meštre De Coninck, što zapovijedate? Hoćemo li na
vrata pa jurnuti na francuske razmetljivce, ili ćemo ostati za
zidinama da ih tu umlatimo?
Tkalački starješina nije odgovorio. Utonuo u duboke misli,
gledao je neprijateljske pripreme i pažljivo brojio goleme opsadne
naprave što se, mnoge i razne, uzdizahu u daljini. Iako su svi
nastojali da mu na licu otkriju što smjera, nisu mogli ništa razabrati:
samo su vidjeli kako hladno zbraja i premišlja. U njegovu srcu bilo
je mira i hladnokrvnosti ali ne i nade i pouzdanja. Jasno je vidio da
je nemoguće odoljeti neprijateljskoj sili, jer su golemi strojevi
bacači i visoki tornjevi davali Francuzima i preveliku prednost nad
96
građanima, koji nisu imali nikakvih ratnih naprava. Kad se potpuno
uvjerio da bi nastavkom borbe izvrgao grad posvemašnjem uništenju
ognjem i mačem, odluči da se posluži žalosnim sredstvom kako bi
spriječio potpunu propast svoga grada.
I zato se okrenu cehovskim starješinama te će im ozbiljno i
polako:
— Braćo, pogibao je velika, nužda zakon mijenja! Naš grad,
cvijet Flandrije, izdan je, a mi nismo znali. U ovom času samo nam
smotrenost i razbor može pomoći. Znam, mučna vam je i sama
pomisao da se odreknete svojih plemenitih osjećaja i pobuda, ali vas
molim da imate na umu ovo: koliko god je dostojan hvale i slave
junak koji svoju krv lije za prava svojih sugrađana, toliko je
poguban onaj koji svoju zemlju i narod dovodi u pogibao svojom
nepromišljenošću i ludom smionošću. U našoj nam nevolji neće
pomoći nikakva borba...
— Što! Što! — prekide ga u riječi Jan Breydel. — Borba da
neće pomoći! Što vi to govorite? Što vas tjera na to?
— Oprez i ljubav prema rodnom gradu — odgovori De
Coninck. — Mi možemo kao Flamanci umrijeti na ruševinama i na
zgarištu svoga grada, s oružjem u ruci, jer nismo kukavice; možemo
hrabro poginuti među krvavim i mrtvim tijelima svoje braće: ne
bojimo se. Ali što će biti od naših žena, od naše djece? Zar da ih bez
ikakve obrane prepustimo neprijateljskoj osveti? Ne, ne! Hrabrost je
čovjeku dana da brani one koji su slabiji od njega... Moramo predati
grad!
Ni da je grom udario iz vedra neba ne bi se toliko zaprepastili
oni oko De Conincka. Bijaše im kao da čuju strašnu hulu, sve se oči
gnjevno trgoše u tkalačkog starješinu, te svi u jedan mah viknuše:
— Da predamo grad? Mi?
De Coninck ostade miran. Na njihov uzvik i na poglede pune
prijekora hladno odgovori:
— Da, braćo, ma kako vam teško palo na srce, koje toliko voli
slobodu! Samo nam to ostaje, želimo li grad sačuvati od uništenja.
U Janu Breydelu sve kipjelo dok je slušao te riječi. A kad je
vidio kako se mnoge starješine priklanjaju mišljenju majstora De
Conincka, on u svoj žestini stupi naprijed i povika:
— Prvoga tko nastavi o predaji sravnit ću sa zemljom kao
izdajnika! Radije ću sa smiješkom poginuti na mrtvom tijelu
neprijatelja negoli živjeti nečasno. Zar mislite da se moji mesari
97
boje ikakve opasnosti? Junačko im srce čezne za bojem. Zar da im
kažem: predat ćemo grad! Ne, takva govora oni ne razumiju. Velim
vam: branit ćemo svoj grad, a tko se boji, nek ide kući, među žene i
djecu. Ruka koja otvori gradska vrata, ove mi sjekire, nikad se više
neće dići!
Sav bijesan otrča svojim mesarima, prezrivo ponavljajući:
— Predati grad? Mi da grad predamo? Što li još neću čuti!
I sve je otpuhivao i razmahivao oko sebe koliko je bijes u
njemu uzavreo.
Kad ga njegovi vidješe onakva, upitaše što je, što se zbiva, i što
to kazuje. A on provali:
— Nek nam se nebesa smiluju, braćo moja! Ah, sva je krv u
meni uskipjela! Sramota, strašna sramota! Tkalci bi da grad predaju
Francuzima! A ja vas zaklinjem, braćo, da ostanete uza me, poginut
ćemo kao pravi Flamanci! Pogledajte ovo tlo što ga gaze vaše noge:
ovdje su ginuli mesari, naši preci. Ovdje će biti i naši grobovi, naši i
francuski. Naša smrt bit će vječna sramota kukavnih tkalaca. Komu
u grudima ne bije srce slobodnog mesara, neka se vrati kući... Da
čujemo: tko će se uza me boriti do kraja i poći u smrt?
Glasovi odobravanja prešli u hučan buk klicanja, i triput jeknu
njihov zlosutni uzvik:
— U smrt!
Bijaše to kao jecaj i zakletva, bijaše kao vapaj što se mukao
diže iz dubine, iz utrobe mračnog ponora.
— U smrt!
Potmuo povik uzvio se iz sedam stotina uzburkanih grudi, u
krvavu zakletvu utapao se škrgut brusa vučena po oštrici sjekire.
Međuto se većina starješina uvjerila da majstor De Coninck
ima pravo i da bi najbolje bilo odlučiti se za žalosni ali jedini izlaz iz
nevolje te predati grad. I rado bi ga predali, ali nije bilo moguće
zbog Breydela i njegova protivljenja. Ipak, gledajući strašne ratne
naprave kako strše u nedalekom taboru, odlučiše da i protiv volje
mesarskog starješine počnu pregovarati s neprijateljem.
Ali je budni Breydel opazio njihovu namjeru. Kao ranjen lav
riknu bijesno i jurnu prema De Conincku, sve mrseći nešto
nerazumljivo kroza zube. Mesari, koji su shvatili jarost svoga
starješine, nahrupiše za njim, željni osvete.
— Ubij ga! — zaurlali mesari u gomili.
— Smrt izdajici! — vikali kao u zboru.
98
Tkalački starješina, iako mu život bijaše u velikoj pogibli, nije
se ni pokrenuo. Vidio je razjareno mnoštvo što se primiče i gledao
ga mirno, na licu mu ni traga uzbuđenju ili strahu. Kao čovjek koji
sa žaljenjem promatra luđake, prekrižio je ruke na prsima i hladan,
ravnodušan pogled upro u mesare što prilaze. Iz sredine uzbibane
gomile opet se prolomi povik:
— Ubij ga!
— Smrt izdajici! — prihvatiše još žešće, povici se orili.
I već bljesnu uzdignuta sjekira što je zaprijetila velikom
čovjeku — nije više bila daleko od njegove glave. A on stajao
miran, nesalomljiv, kao golem hrast što prkosi bijesu olujine. Ozgo,
s bedema na kojem stajaše, vladao je gomilom kao kakav sudac.
U taj tren preobrazi se Breydelovo lice, odjednom na njemu
neobičan izražaj. Kao da je majstor onemoćao, ruka mu sa sjekirom
nenadano klonu. S udivljenjem je zastao pred veličinom čovjeka čiji
je savjet tako žestoko odbio. U isti čas shvati u kakvoj je opasnosti
taj veliki i neustrašivi čovjek — De Coninck, njegov prijatelj. I
munjevito se okrenu te snažno odgurnu mesara koji već bijaše
podigao sjekiru nad glavom tkalačkog majstora.
— Stanite, ljudi, stanite! — zapovjedi Breydel.
U početku mu se zapovijed nije čula u onoj graji i vrevi, jedan
jedini glas nije se mogao izdvojiti u onome moru povika što su
pljuštali sa svih strana. Zato se Breydel prijeteći postavio pred
tkalačkoga starješinu i kao mahnit uze razmahivati sjekirom oko
sebe: svojim je tijelom štitio De Conincka. Istom tada mesari
shvatiše. Spustili su sjekire i mrmljajući čekali što će dalje biti.
Dok ih je Breydel umirivao, pod zidine na kojima se zbivao taj
burni prizor stiže glasnik iz francuskog tabora. Pažnja uzbuđenih
žitelja odmah se odvrati od De Conincka. Glasnik viknu
opsađenima:
— U ime našega moćnog gospodara Filipa, kralja francuskog,
naš vojskovođa De Chatillon naređuje vam da predate grad. Ako za
četvrt sata ne odgovorite na ovaj poziv, razorit ćemo ga i sve
uništiti.
Kad su to čuli, svi se okrenuše De Conincku; od onoga istog
čovjeka koga su malo prije htjeli usmrtiti tražili su savjet. I Breydel
ga upitno pogleda, ali ne dobi odgovora: tkalački je starješina
nijemo stajao među njima — bijaše kao da i ne mari za sve to i kao
da ga se ništa ne tiče.
99
— Onda, prijatelju De Coninck, što nam savjetujete? —
naposljetku će Breydel.
— Predati grad — glasio je hladni odgovor.
Mesari opet zagunđaše. Uzvikali se oni ponovno, ali ih Breydel
utiša zapovjednom kretnjom.
— Mislite li, meštre De Coninck, da svojom hrabrošću ne
bismo obranili grad? — nastavi Breydel. — Zar je i najveća hrabrost
tu nemoćna? Da, kobna li časa!
Breydelu se na licu vidjelo koliko mu je mučno to pitanje.
Neizreciva tuga pala mu na dušu, ugasio se u očima prijašnji žar.
De Coninck podiže glas i reče onima oko sebe:
— Svi ste mi vi svjedoci da me nadahnjuje samo rodoljublje.
Od ljubavi prema rodnom gradu prkosio sam vašem bijesu. Ne bi mi
bilo teško poginuti od neprijateljske ruke, ne bojim se smrti. Ali
sačuvati biser Flandrije sveta mi je dužnost. Obasipajte me
uvredama, napadajte me, nazivajte me kukavicom, ali ja znam koja
mi je dužnost. Ma kako trnovita bila staza prema cilju, neću ga se
odreći i jednom ću vas osloboditi sve ako vam i ne bilo po volji.
Ponavljam vam posljednji put: dužnost nam je predati grad.
Breydelu se za to vrijeme kidalo srce. Grozničavo je stiskao
šake, vidjelo se kako se bori sam sa sobom. A kad mu je De
Coninckova odluka da predaju grad u ušima zazvonila kao smrtna
osuda, tužno je oborio glavu: takva ga je tuga obuzela da je koji tren
ostao kao lišen svakog čuvstva i svake misli.
Mesari i pripadnici drugih cehova upitnim pogledima prelazili
od jednog starješine do drugoga i čekali, u svečanoj tišini, ishod
rasprave.
— Majstore Breydel — reče De Coninck — ako ne želite našu
propast, pristanite na moj prijedlog, i to brzo, jer će se, eno,
francuski glasnik vratiti, isteklo je vrijeme.
Prenu se Breydel i tužnim glasom uzvrati:
— Hoćete tako, majstore? Mora li tako biti? Pa dobro, predajte
grad...
I to rekavši, uhvati De Coninckovu ruku i čvrsto je stegnu.
Dvije suze, svjedoci unutarnje boli, kanuše mu iz modrih očiju, a iz
grudi ote se dubok, prigušen uzdah. Dvojica starješina pogledaše se
pogledom kojim se razotkriva sva duša. Jedan je razumio drugoga, i
oni se bratski zagrliše. Nađoše se u zagrljaju, diveći se jedan
100
drugomu, dva najveća i najplemenitija čovjeka grada Bruggea —
jedan sama hrabrost a drugi sam razbor.
— Oh, hrabri brate — uzviknu De Coninck — velika ste i
plemenita duša! Kakvu li ste tešku borbu vodili u srcu! Ali ste
pobijedili!
Gledajući taj prizor, pun ganuća, svi se obodriše, radosni povici
prođoše kroza sve skupine, nestade svakog nesuglasja u srcima
ratobornih Flamanaca. De Coninck zapovjedi te tkalački trubač
triput zatrubi i doviknu francuskom glasniku:
— Daje li vaš zapovjednik slobodan prolaz našim
pregovaračima?
— Daje, jer takav je ratni običaj, i zajamčuje svojom riječi —
glasio je odgovor.
Na takvo uvjeravanje podigoše tešku željeznu rešetku pred
vratima i spustiše most da iz grada propuste dvojicu građana: jedan
bijaše De Coninck, a drugi cehovski glasnik. Kad su ta dvojica došla
u francuski tabor, odvedoše ih u šator vojskovođe De Chatillona. De
Coninck ponosno stupi pred francuskog zapovjednika i reče:
— Gospodine De Chatillon, građani grada Bruggea poručuju
vam po meni, svome izaslaniku, da su odlučili predati vam grad
kako se ne bi beskorisno prolijevala krv. A kako ih taj plemeniti čin
dovodi u podređeni položaj, predlažem vam ove uvjete: prvo, da se
troškovi za doček kralja i kraljice ne prebacuju na leđa trećeg staleža
novim nametom; drugo, da se raspusti sadašnja gradska uprava;
treće, da ne bude istrage i progona zbog bune.
Napele se crte na namrštenom licu francuskog zapovjednika;
gnejv što se nakupio u De Chatillonu naglo provali:
— Kakav je to jezik! — viknu on. — Zar se vi usuđujete meni
stavljati uvjete? Ta dovoljno je da dadem znak, i ode vaš grad! Od
vaših zidina ostao bi samo prah i pepeo!
— Moguće je to — uzvrati De Coninck — ali vam velim:
opkopi oko našeg grada bit će puni vaših poginulih vojnika prije
nego što se ijedan Francuz uspne na naše bedeme. I mi imamo ratnih
naprava, a ljetopisi vam mogu posvjedočiti da žitelji grada Bruggea
znaju umirati za slobodu.
— Poznata mi je vaša tvrdoglavost — dočeka grof De
Chatillon — ali me nimalo ne brine: hrabrost Francuza ne poznaje
zapreka. Hoću da mi se grad preda bez ikakvih uvjeta: to je moj
odgovor.
101
De Chatillonu nije bilo baš lako pri duši kad je gledao građane
na zidinama i kad je vidio njihovo ratoborno držanje: slutio je da će
bitka biti teška i krvava. Oprez i razbor savjetovali su mu da prihvati
predaju grada. Znao je on upornost onih u gradu, i zato mu je bilo
drago kad je ugledao De Conincka, ali mu majstorovi uvjeti nisu bili
po volji. Zacijelo bi ih i prihvatio — dakako, s primišlju, pa da
poslije sve porekne uz dobru izliku. Ali čemu da i za tim poseže:
možda ga De Coninck samo obmanjuje? Zato, da se sam uvjeri o
tom jesu li građani zaista odlučili da se brane do smrti, glasno
zapovjedi da se ratne naprave pomaknu naprijed, za navalu na grad.
Za pregovaranja De Coninck je pronicavim okom razabrao
kako se De Chatillon koleba. Bilo mu je to dovoljno da zaključi
kako De Chatillon ne želi bitke. Zato tkalački starješina ostade
postojan u traženju da se prihvate uvjeti branilaca grada: ostade
uporan i pokraj onih priprema za navalu.
De Coninckova hladna upornost zavara francuskog
zapovjednika: ostao je uvjeren da ga se branioci ne boje i da će
hrabro braniti svoj grad. Kako nije htio da zbog nekakvih
pojedinosti stavi na kocku svoju vojsku, a i sve ono što je smjerao s
Flandrijom, nastavio je pregovore sa De Coninckom i počeo se
pogađati o predaji. Naposljetku, nakon duga pregovaranja, uglaviše
da se gradska uprava ne mijenja nego da ostane i nadalje, a za ostale
dvije točke neka bude kako građani traže. Za to pak može francuski
zapovjednik smjestiti u gradu onoliko vojnika koliko želi.
Pošto su sastavili ugovor o tome i potpisali ga, vrati se tkalački
starješina s glasnikom u grad. Dogovorene uvjete objaviše na svim
ulicama, a nakon pol sata uđoše francuski vojnici pobjedonosno u
grad, uz ječanje truba i vijorenje zastava. Pripadnici cehova, tužni i
gnjevni, vratiše se kućama.
Vijećnici i ljiljanaši iziđoše iz Tvrđe, i u gradu zavlada
prividan mir.
102
10.
Pošto je grad Brugge potpuno prešao u ruke Francuzâ uze De
Chatillon ozbiljno razmišljati o kraljičinim zahtjevima: kraljica mu
je, naime, naložila da mladu Machteld van Bethune dovede u
Francusku. Iako se činilo da ga ništa ne priječi u izvršenju te
zapovijedi, sada kad je grad zaposjednut njegovim četama, ipak mu
je razbor govorio da još nije vrijeme za to. Htio je najprije učvrstiti
svoju vlast u Bruggeu, oslabiti moć cehova i podići utvrdu — pa tek
onda zarobiti kćer Lava od Flandrije i predati je kraljici.
Adolf van Nieuwland osobito se zabrinuo kad su Francuzi ušli
u grad, jer mu se činilo da je Machteld bez ikakve obrane pred
svojim neprijateljima. U početku ga nisu mogli smiriti ni
svakodnevni posjeti ni neprekidna pažnja što ju je De Coninck
posvećivao djevojci; ali kad je proteklo nekoliko tjedana a nije bilo
nikakvih neprilika, poče se on nadati da su zaboravili gospođicu
Van Bethune i da ništa neće poduzimati protiv nje.
Adolfovo čvrsto tjelesno ustrojstvo i brižna njega meštra
Rogaarta učiniše svoje, rana mu je potpuno zacijelila, obrazi se opet
zarumenjeli: živnuo je, ali je u srcu ostala bol. Nesretni je vitez vidio
kako kći njegova gospodara i dobrotvora iz dan u dan biva sve
bljeđa: kao cvijet što vene, venula je i ona, mučena tugom što joj je
svu dušu obuzela. A on, koji je dugovao život njenoj plemenitoj
pažnji, ne može joj, eto, pomoći, ne može je utješiti. Njegove riječi,
koliko god nježne, ostaju bez odjeka, ne doimaju se jadne djevojke
— ona samo plače i samo oca spominje. Nije još o njemu dobila
nikakvih vijesti, ni o njemu ni o drugima što su zatvoreni, i tako je
samotovala, odvojena od svojih najmilijih.
Nekoliko tjedana pošto je potpuno ozdravio uputi se Adolf
laganim korakom u šetnju izvan grada. Zamišljen je prolazio uzanim
poljskim stazama, sunce stajalo nisko na obzorju, nebo se na zapadu
bojilo večernjim rumenilom. Adolf koračao oborene glave: utonu u
gorke misli, išao je ne gledajući na put. Dovijao se kako da utješi
tužnu Machteld i jade joj ublaži. Sve mu teže bijaše pri duši, jer nije
mogao ničemu da se domisli, ništa da nađe što bi odagnalo njezinu
tugu. Vidio je kako djevojka neprestano plače, propada iz dana u
dan, a on stoji pred tom tugom skrštenih ruku, i sasvim je nemoćan.
103
Mučna bijaše ta bespomoćnost valjanu vitezu kao što je on, i
često je stiskao zube — ali kakva korist? Nije mu ostajalo ništa
drugo doli da i sam žaluje s njome i čeka bolje dane.
Kad je dobrano odmakao od grada, sjede na rub puta, umoran
od svoga nevidljivog bremena, i oborene glave prepusti se svojim
tužnim mislima. Dok je on sjedio tako poguren i gledao u zemlju, u
daljini se pokaza putnik što je polako išao prema gradu.
Na putniku bila smeđa redovnička halja sa širokom kapuljačom
što pada na leđa; sijeda mu brada prekrila prsa, a živahne crne oči
sjaju ispod gustih obrva što ih nadsvođuju kao kakvim štitom; lice
suhonjavo, osmaglo, bore na njemu duboke, čelo izbrazdano.
Spora koraka, kao putnik što se napješačio duga puta, redovnik
se polako primicao mjestu na kojem je sjedio Adolf. Najposlije
priđe i zastade. Licem mu preletje smiješak zadovoljstva — zacijelo
je prepoznao Adolfa. Ali mu se lice odmah uozbilji, poprimi hladan
izražaj: kao da putnik nije htio da ga mladi čovjek otkrije.
Adolf, koji je tek sada opazio redovnika, ustade i pozdravi ga
uljudno. U glasu mu tužan prizvuk, od turobnih misli iz kojih se
prenuo, i valjalo mu se upeti da govori.
— Gospodine — uzvrati mu redovnik — umoran sam od duga
puta, pa mi dopustite da sjednem kraj vas i da se odmorim na ovome
zgodnom mjestu što ste ga odabrali.
I sjede na travu i kretnjom ruke dade Adolfu znak da i on
sjedne. Adolf zauze prijašnje mjesto, pokraj stranca. Čudnim mu se
činio glas neznančev, bijaše mu kao da ga je nekako i prije čuo, i ne
baš jednom, i sve je premetao u mislima ne bi li se sjetio gdje je već
vidio toga redovnika. Ali nije ništa mogao dozvati u pamet, pa
odbaci tu pomisao kao pustu tlapnju.
Pošto je neko vrijeme pažljivo motrio mladog viteza, redovnik
reče:
— Podosta je vremena izminulo, gospodine, kako sam otišao iz
Flandrije, pa bi mi bilo drago, da od vas čujem što ima novo u
našem Bruggeu. Ne zamjerite što sam toliko slobodan.
— Oh, časni oče — prihvati Adolf, ne sluteći ništa — drago mi
je što vam mogu učiniti po volji. Zlo je u našem Bruggeu, u njemu
sada Francuzi gospodare.
— Vama kao da to nije po ćudi, gospodine! A ja sam čuo da je
većina plemića otpala od svoga zakonitoga kneza, odrekli ga se i
rado pristali uz Francuze.
104
— Tako je, nažalost — potvrdi Adolf. — Mnogi su se
iznevjerili nesretnom grofu Gwijdeu i zaboravili čast i staru slavu.
Ali se flamanska krv još nije razvodnila u svim žilama, još nas ima
koji nismo tuđinske sluge.
Kad je to čuo, redovnik zadovoljno zatrepta očima, lice mu se
načas ozari. Da je Adolf bolje poznavao ljude, opazio bi da je
redovnikov glas nekako pretvoran, kao izmijenjen, i da ima nešto
usiljeno na njegovu licu.
Redovnik nadostavi:
— Vaši osjećaji, gospodine, zaslužuju pohvalu i poštovanje.
Zaista mi je drago što sam naišao na plemenita čovjeka u čijem srcu
još nije ugasla ljubav prema nesretnom grofu od Flandrije. Bog vam
platio tu vjernost!
— Kad biste mogli zaviriti u moje srce, časni oče — uzviknu
Adolf — vidjeli biste kolika je u meni ljubav prema nesretnom
grofu i njegovu rodu! Kunem vam se, u životu će mi biti najsretniji
onaj trenutak kad mognem za nj proliti i posljednju kap svoje krvi.
Redovnik je dovoljno poznavao ljude i bio je uvjeren u
iskrenost vitezovih riječi. Zato, nakon kratka razmišljanja, nastavi:
— A kada bih vam dao priliku da svoju zakletvu i posvjedočite,
biste li ustuknuli ili biste muški dočekali svaku pogibao?
— Oh, časni oče — usrdno će Adolf — molim vas da ne
sumnjate o mojoj vjernosti i hrabrosti! Kazujte brže, jer me vaša
šutnja ubija.
— Onda mirujte i slušajte! Dugujem veliku zahvalnost
flandrijskom grofu i njegovima za primljena dobročinstva.
Zahvalnost i ljubav, koju sam uvijek osjećao prema svome
milostivom knezu, potakla me da mu pomognem u nesreći. U toj
nakani krenuo sam iz samostana i uzeo put pod noge: otišao sam u
Francusku. Ondje sam, što molbama, što novcem, što opet po svome
duhovničkom zvanju, uspio posjetiti sve zatvorene velikaše. Prenio
sam ocu riječi njegova sina i očev blagoslov njemu. U zatvoru u
Louvreu uzdisao sam i plakao s jadnom Filipinom. Tako sam
ublažavao njihove jade i za koji trenutak smanjivao daljinu što ih
razdvaja. Putovao sam mnoge noći i ranjavao noge do krvi. Često su
me odbijali, vrijeđali i porugom zahvaćali, ali što mari! Glavno da
sam mogao služiti svojim zakonitim gospodarima u njihovoj
nesreći. Suze zahvalnice u njihovim očima bijahu mi nagrada koje
ne bih dao za sve zlato ovoga svijeta.
105
— Bog vas blagoslovio, plemeniti čovječe — uzviknu Adolf.
— A kako je, molim vas, gospodinu Van Bethuneu?
— Dopustite da nastavim, a o njemu ću vam više govoriti. Sada
je u mračnoj kuli, u Bourgesu, u pokrajini Berryju. Sudbina bi mu
mogla i gora biti, ali nije, srećom: zasad je bez lanaca. Kaštelan je
ondje neki stari vojnik koji se hrabro borio još u sicilijanskom ratu i
služio pod zastavom Crnog Lava. On je gospodinu Robrechtu više
prijatelj nego tamničar.
Adolf je pozorno slušao, gutao svaku riječ. Već je nekoliko
puta zaustio da štogod kaže i da svojoj radosti dade oduška, ali se
ipak suzdrža. A redovnik proslijedi:
— To što je zatočen ne bi mu bilo tako teško da ga misao i srce
ne vuče drugamo; ali je on otac i muče ga crne slutnje. Kći mu je
ostala u Flandriji, pa se boji da opaka i podmukla Ivana Navarska
svoj bijes ne izlije na jadnu djevojku i počne je progoniti i u grob
gurati. Ta bolna misao izjeda brižnog oca, i stoga mu je sužanjstvo
nepodnošljivo: očaj mu srce razdire, i dani njegova života mučniji
su nego dani duše osuđene na paklene muke.
Adolf htjede iskazati sućut, i zacijelo bi progovorio o
Machteldi, ali mu na redovnikovu kretnju zapeše riječi u grlu.
— A sada dobro promislite — nastavi redovnik nekako
svečanije — hoćete li za Lava, svoga gospodara, život izvrgnuti
pogibli. Kaštelan kule u Bourgesu za neko bi ga vrijeme pustio na
slobodu, na riječ, ako bi se našao odan i vjeran podanik koji bi
umjesto njega ostao u zatvoru.
Mladi vitez u oduševljenju zagrli redovnika.
— Oh, sretna li časa! — uzviknu u zanosu. — Zar ću moći
Machteldi priskrbiti tu utjehu? Zar će vidjeti oca? Hoću li ja izvršiti
tu svetu dužnost? Da samo znate koliko me usrećuju vaše riječi!
Zahvalno ću preuzeti lance, bit će mi draži od ikakva zlata. Oh,
Machteld, kakve li radosti!
Redovnik počeka da vitez dade srcu oduška, a potom krenu.
Adolf polako pođe za njim u grad.
— Gospodine — opet će redovnik — vaši plemeniti osjećaji
pobuđuju u meni divljenje. Ne sumnjam u vašu hrabrost, ali jeste li
vi pravo promislili o pogibli kojoj se izlažete? Ako se varka otkrije,
svoju ćete požrtvovnost životom platiti.
— Flamanski vitez ne boji se smrti, i ništa ga ne može zastrašiti
— odgovori Adolf. — Kad biste znali kako se i dan i noć dovijam
106
tražeći puta i načina da se žrtvujem za flandrijskog kneza i njegov
dom, ne biste mi spominjali nikakve pogibli. I eto, dok sam još
maloprije bespomoćno sjedio kraj puta i molio nebo da mi pamet
prosvijetli, naiđoste vi.
— Valja nam još noćas krenuti, da se ova tajna ne otkrije.
— Što prije, to bolje, jer su moje misli već u Bourgesu, uz Lava
od Flandrije, moga kneza i gospodara.
— Vrlo ste mladi, gospodine viteže. Doduše, gledajući vam
crte na licu, nalazim da ste dosta slični gospodinu Robrechtu, ali je
razlika u godinama povelika. No, i tome ćemo doskočiti, moje će
vas umijeće učas postarati koliko nam treba.
— Kako to postarati, časni oče? Zar možete učiniti da budem
stariji nego što jesam?
— To nikako! Ali vam mogu promijeniti lice da se ni sami
nećete prepoznati. Služim se u tome travama što ih poznajem. No,
nemojte misliti da su kakve bezbožne čarbine posrijedi. A sada,
gospodine, kako smo se primakli gradu Bruggeu, biste li mi znali
reći gdje živi izvjesni gospodin Adolf van Nieuwland?
— Adolf van Nieuwland? — uzviknu vitez i zastade. — Stoji
pred vama!
Redovnik kao da se dobrano iznenadio. Zastade i on: u hinjenu
čuđenju trže oči u viteza.
— Kako... vi ste Adolf van Nieuwland? Onda je Machteld van
Bethune u vašoj kući?
— Da, ta je čast pripala mojoj kući — odgovori Adolf. — Vaš
dolazak, časni oče, bit će gospođici Van Bethune velika radost.
Utjeha koju joj donosite dolazi u pravi čas, jer djevojka neprestano
plače i vene kao da će umrijeti.
— Evo pisma od njezina oca: predajte ga vi gospođici, jer mi
se čini da vam je velika radost što joj možete ublažiti jade.
Rekavši to, iz džepa na donjoj halji izvuče pergament, zavezan
svilenom vrpcom i zapečaćen, i predade ga vitezu.
Adolf je dugo gledao pismo: samo je šutio, a srce mu udaralo.
Misli su ga vodile Machteldi, u duhu već je bio pred njom i
unaprijed uživao u djevojčinoj sreći. Sad mu već redovnikov korak
bijaše prespor, te on u nestrpljivosti pobrza pred njim.
Kad bijahu u gradu i kad su stigli pred Adolfovu kuću,
redovnik promotri okolne zgrade, kao da želi upamtiti to mjesto.
107
— Do viđenja, gospodine Van Nieuwland — reče opraštajući
se.
— Večeras ću k vama, možda nešto kasnije, a vi se dotle
spremite.
— Zar nećete sa mnom gospođici? Umorni ste. Uđite i
smatrajte da ste u svojoj kući. Uđite, molim vas.
— Lijepa vam hvala, gospodine, ali me svećenička dužnost
zove drugamo. Eto me k vama oko desete. Bog vas štitio.
I u tim riječima ostavi začuđenog viteza te krenu prema
Vunarskoj ulici: ondje zamaknu u kuću majstora De Conincka.
Obradovan s nenadane sreće što mu je došla kao dar s neba,
Adolf nestrpljivo pokuca na svoja vrata. Pismo gospodina Van
Bethunea gorjelo mu u rukama: kad mu je sluga otvorio, on kao
sumanut banu unutra.
— Gdje je Machteld? Gdje je gospođica? — upita zadihan,
glasom koji je tražio brz odgovor.
— Eno je gore, u dvorani prema ulici — odgovori sluga.
Vitez pobrza uza stepenice i naglo otvori vrata.
— Gospođice! Gospođice Machteld! — povika uzbuđen. —
Otarite suze, radost vas čeka! Minuli su naši jadi!
Kad je Adolf ušao, mlada je gospođica tužna sjedila kraj
prozora; okrenula se i pogledala uzbuđenog viteza pogledom u
kojem se čitala sama sumnja i teški jad.
— Što velite? — najposlije će ona, te ustade i sokola stavi na
naslon.
— Da su minuli naši jadi?
— Da, plemenita gospođice, bolja vas sudbina čeka. Evo
sretnog pisma. Zar vam srce ne veli od čije je ruke...? Prije nego što
je dovršio, požuri mu se Machteld u susret i uze mu pismo iz ruku.
Neobična rumen obli joj obraze i suze radosnice navriješe joj iz
očiju. Rastrže grofovski pečat i svilenu vrpcu: triput je čitala dok je
uhvatila smisao. I predobro ga je razumjela, jadna djevojka. Suze
sveđer tekle niz lice, ali ne bijahu više radosnice.
— Gospodine Adolfe — bolno će ona — vaša mi radost srce
razdire. Minuli su naši jadi, velite? Evo, čitajte i zajedno sa mnom
oplakujte mog oca...
Vitez uze list Machteldi iz ruku i poče čitati. Dok je čitao,
glava mu se sve više priklanjala na grudi. Pomislio je isprva da ga je
redovnik obmanuo, prevario ga i pretvorio u glasnika strašne vijesti.
108
No kad je dočitao do kraja, rasplinu se ta sumnja. Koji trenutak
stajao je tako i šutio: razmišljao je o svojoj nesmotrenosti, o
neprikladnim riječima što ih je izrekao.
Djevojka ga gledala sažalno. Videći ga gdje onako tužan zuri u
pismo, uze sebe prekoravati što je bila onako neljubazna prema
njemu. Priđe zamišljenom vitezu i reče, smiješeći se kroza suze:
— Oprostite mi, gospodine Adolfe, i ne budite žalosni.
Nemojte misliti da se ljutim što ste mi navijestili više sreće nego što
je ima. Znam da me iskreno želite utješiti u mojoj nesreći, i ja vam,
gospodine Adolfe, zahvaljujem na vašoj plemenitosti.
Vitezu se na te riječi razvedri lice.
— Plemenita Machteld — reče on — ipak vam najavljujem
radost, a moja nije prošla. Znao sam sadržaj pisma, ali to nije bio
pravi uzrok. Velim vam opet: ne tugujte, jer ćete uskoro zagrliti oca.
— Oh, kad bi to bilo! — uzdahnu Machteld. — Kad bi to
moglo biti! Hoću li ikad vidjeti oca i govoriti s njim? Ali zašto me
mučite, zašto mi ne razjasnite tu zagonetku? Govorite, kazujte već
jednom, da iziđem iz ove strašne neizvjesnosti!
Vitezovim licem opet prijeđe laka sjena. Rado bi on Machteldi
sve objasnio, ali mu plemenito srce nije dopuštalo da iznosi vlastite
zasluge. I zato joj odgovori, glasom u kojem se razabirala žalost:
— Molim vas, plemenita gospođice, ne zamjerite mi moju
šutnju. Budite uvjereni da ćete vidjeti oca i zagrliti ga u domovini:
ništa više ne mogu vam reći.
Mlada grofica nije se baš zadovoljila tim odgovorom. Dva su je
osjećaja poticala da razmrsi tu zagonetku: ženska radoznalost i
preostala sumnja. I zato će, negodujući:
— Ipak bi, gospodine Adolfe, trebalo da mi kažete. Zar mislite
da sam toliko lakoumna te bih tajnu razglasila na očitu svoju štetu?
— Ne mogu, gospođice, ne smijem.
— Recite mi, molim vas, da me umirite. Znajte da vam sada
ništa ne vjerujem.
— Oprostite, gospođice, ali ne mogu.
Vitezova upornost samo je uvećavala njezinu radoznalost.
Pitala je i molila opet, ali sve uzalud. Naposljetku je ostavi
strpljivost, i ona zaplaka poput razmažena djeteta.
— Mislila sam da me više volite, gospodine Van Nieuwland —
ona će uvrijeđeno. Adolfa zbuniše te riječi što tako čudesno djeluju
na muška srca.
109
»Da je više volim?« ponovi on u sebi i duboko uzdahnu.
— Mučite me — nastavi Machteld — i ne hajete za moju
usrdnu molbu.
On sveudilj stajao jednako zbunjen i nije odgovarao. Ona nato
promijeni ton:
— Hajte, prijatelju, oslobodite me sumnje i neizvjesnosti: bit
ću vam zahvalna.
Sva se pretvorila u molbu, molile joj suze u očima, a on,
gledajući ih, razabra da mu više nema ni kud ni kamo nego nasrijedu
s istinom: odluči da joj sve kaže ma što ga stajalo. Machteld, čitajući
svoju pobjedu na njegovu licu, priđe mu pokazujući smiješak kroza
suze, i puna očekivanja, a nato će joj on:
— Čujte, Machteld, kakvim sam neobičnim putem došao do
pisma i do ove ugodne vijesti. Sjedio sam u polju izvan grada i
zagnao se u misli. Vruće sam molio nebesa za milost, za svoga
nesretnog gospodara. Najednom se prenuh i u čudu vidjeh pred
sobom redovnika. Prva mi pomisao bijaše da mi je molitva uslišana,
i doista jest, jer sam iz njegove ruke dobio pismo i doznao iz
njegovih usta sretnu vijest. Vaš otac može iz zatvora na nekoliko
dana, a za to vrijeme treba da drugi vitez zauzme njegovo mjesto.
— Oh, kakve li sreće! — uskliknu Machteld. — Vidjet ću oca i
s njime govoriti. Oh, dragi oče, kako te želim zagrliti! Adolfe,
neizmjerno ste me obradovali, vaše su mi riječi melem na srce. A
tko će u tamnicu umjesto mog oca?
— Već se našao čovjek — odgovori vitez.
— Bog ga blagoslovio! — oduševljeno će djevojka. — Kako je
plemenit taj čovjek koji tako izbavlja mog oca i meni život vraća!
Uvijek ću voljeti tog čovjeka i bit ću mu zahvalna, jer on to
zaslužuje, i još više.
Vitez slušao i zanosio se, dušu su mu blažile te riječi. Djevojka
nije znala da onaj koji kani izbaviti joj oca stoji pred njom i već
uživa u svojoj nagradi. Pošto je izrazila svoju zahvalnost, upita:
— A tko je taj plemeniti vitez?
Adolf se pokloni i reče:
— Tko drugi nego vaš sluga Adolf, plemenita kćeri moga
gospodara.
Djevojku obli crvenilo, postidjela se. Ali kad je pravo razabrala
kolika je njegova žrtva, nestade svaki drugi osjećaj, srce joj ispuni
sama ljubav i zahvalnost. Prišla je mladom vitezu, uzela ga za ruku.
110
— Adolfe, dragi brate, kako da vam uzvratim tu žrtvu?
Neizmjerna je vaša odanost i vjernost...
— Vaše me riječi, Machteld, toliko usrećuju da nemam više
nikakve želje — odgovori Adolf.
Dok je to govorio, oči mu sjale od neobična čuvstva što ga je
obuzelo. Djevojka ga gledala diveći mu se.
Koji tren stajali su tako bez riječi, utonuli u misli, a sluga uto
najavi da je došao redovnik. Adolf mu reče neka posjetioca odmah
uvede u dvoranu.
— Pozdravljam vas, kćeri Lava od Flandrije — reče redovnik
kad je ušao. I duboko se pokloni, maknuvši kukuljicu s glave.
Machteld je pozorno promatrala pridošloga i premetala u
mislima ne bi li se dosjetila tko bi mogao biti taj čiji joj se glas čini
tako poznatim. Odjednom uhvati posjetioca za ruku te uzviknu,
veoma obradovana:
— Bože dragi, pa to je najbolji prijatelj mog oca, gospodin
Diederik! Već sam mislila da su nas ostavili svi osim gospodina Van
Nieuwlanda. Bogu hvala, evo mi i drugog branitelja! A ja se usudila
da vas ubrojim u otpadnike! Oprostite mi ovu zabludu ranjenog srca,
gospodine De Vos!
Diederik Lisac stajao zbunjen, a onda ljutit što je oko jedne
žene otkrilo njegovu majstoriju, u srditoj kretnji strže bradu i pokaza
se djevojci u pravom liku. Adolf mu srdačno zahvali i prijateljski
mu stisnu ruku.
Diederik se okrenu Machteldi i reče:
— Doista, gospođice, moram priznati da imate oštro oko. A
sada mogu govoriti i svojim pravim glasom. Radije bih da sam ostao
nepoznat, jer ovo preobličenje, koje ste prozreli, služi na dobro
kneza, moga gospodara. Zato vas molim da moje pravo ime ni pred
kim ne spominjete: moglo bi me glave stajati. A na vašem su licu,
gospođice, tragovi dugih jada; ali će i njima doći kraj ako nam se
naum ostvari. Ipak, ako tamnovanje vašeg oca potraje, i produlji se
unatoč našim nadama, pouzdajte se u Svevišnjega. Vidio sam
gospodina Van Bethunea i govorio sam s njime. Dobrotom kaštelana
u Bourgesu njegova je sudbina olakšana. Poručuje vam otac da zbog
njega nemate razloga plakati.
— Pripovijedajte mi, gospodine De Vos, što je još rekao.
Opišite mi kakva mu je tamnica, što radi i kako mu dani prolaze, sve
me zanima.
111
Diederik de Vos uzeo nadugo opisivati kule u Bourgesu i
pripovijedati sve ono što je znao. Spremno je odgovarao i na njezina
najsitnija pitanja i tješio djevojku spretno iznoseći sad ovo, sad ono.
Adolf je međuto izišao da potraži sestru, Mariju, da s njome
govori o svome odlasku i naredi neka mu spreme oružje i konja za
put. A uz to je poslao pouzdana slugu De Conincku i Breydelu i
zamolio ih neka pripaze na mladu groficu. Ovo, uostalom, i nije bilo
potrebno, jer je Diederik de Vos već bio kod starješine tkalačke
bratovštine s tajnim nalozima.
Kad se Adolf vratio u dvoranu, ustade Diederik i reče:
— Gospodine Van Nieuwland, ne mogu više ovdje ostati; zato
vas molim da budete malko strpljivi kako bih vašem licu dao stariji
izgled. Ne brinite, neće biti nikakve štete.
Vitez sjede u naslonjač pred Diederikom i zabaci glavu.
Machteld stala kraj njih i širom otvorila oči: nije mogla
dokučiti što je posrijedi. Radoznalo je promatrala Diederikove prste
što su na Adolfovu licu šarali sive mrlje i potezali crne crte. Na
svaki novi potez čudila se djevojka sve više, jer se vitezu lice
mijenjalo naočigled dok naposljetku ne postade takvo da ju je
svojim crtama podsjećalo na njezina oca. Djevojci poče srce jače
udarati. Kad sve bijaše gotovo, Diederik ovlaži Adolfu obraze i čelo
nekakvom modrikastom vodicom i dade mu znak da može ustati.
— Gotovo je — reče. — Slični ste gospodinu Van Bethuneu
kao da ste od istog oca. Da ovo nisam sam izveo, ne bih vjerovao da
ne stojim pred Lavom od Flandrije. Vaš novi lik pobuđuje u meni
poštovanje.
Machteld stajala kao nijema, ni riječi da protisne. Upitnim je
pogledom išla od jednog viteza do drugoga, kao da očekuje
odgonetku neshvatljiva događaja.
— Gospodine Van Nieuwland — opet će Diederik de Vos —
želite li uspjeti u svome plemenitom pothvatu, valja nam što prije
odavde, jer ako vas ovako vidi koji neprijatelj ili nevjeran sluga, eto
vas u velikoj pogibIji, i to bez ikakve koristi.
Adolf shvati svu istinitost tih riječi.
— Zbogom, plemenita gospođice — reče u pozdrav. — I sjetite
se kadgod svoga sluge Adolfa.
Nemoguće je opisati koliko su te riječi ganule djevojku. Kad
joj je ono mladi vitez rekao kako će sam u Bourges da odmijeni
gospodina Robrechta u tamnici, vidjela je samo ljepšu stranu toga
112
puta, naime, povratak svoga oca; a sada, kad je vidjela gdje odlazi
onaj koji joj bijaše toliko drag, stijesnilo joj se oko srca. Suspregla je
suze što joj navriješe na oči, skinula zeleni veo s kose i dala ga
Adolfu govoreći:
— Ovo neka vam bude uspomena na onu koja će uvijek misliti
na vas i biti vam zahvalna. Ovo mi je najmilija boja.
Vitez se duboko pokloni, primi tu uspomenu i prinese je
usnama.
— Oh, Machteld — reče gledajući je zahvalnim pogledom —
nisam zaslužio tu milost. Ali kad jednom dođe čas i mognem svoju
krv proliti za dom flandrijskog kneza, pokazat ću svoju zahvalnost i
tek tada biti dostojan vaše naklonosti i dobrote.
— Gospodine — prekine ga Diederik — dosta je toga
zahvaljivanja.
Nedvosmislena kretnja kojom je popratio svoje riječi bijaše kao
neopoziva zapovijed: dvoje mladih odmah joj se pokoriše.
— Zbogom, Machteld.
— Zbogom, Adolfe.
Vitezovi brzo iziđoše. Kad bijahu na dvorištu, uzjahaše.
Domala odjeknu topot dvaju konja pustim gradskim ulicama i
nestade za Gentskim vratima.
113
11.
Strašni požar godine 1280. progutao je staru natkrivenu tržnicu
blizu Velikog trga. Drveni toranj kojim bijaše okrunjena propao je u
plamenu sa svim poveljama i povlasticama grada Bruggea. Samo
čvrsti zidovi u donjem dijelu građevine ostadoše pošteđeni, a s
njima i nešto prostorija što su kadikad služile za stražarnice.
Francuski vojnici odabrali su taj napušteni prostor za svoje
sastajalište, i tu su provodili slobodne sate, pili i kockali se.
Neko vrijeme nakon odlaska Adolfa van Nieuwlanda nalazilo
se osam francuskih vojnika u jednoj od najzabačenijih prostorija tih
ruševina. Velika svjetiljka od pečene gline osvjetljivala im tamna
lica mlakom žutom svjetlošću, crn dim sukljao s plamena i vijugao
prema svodu. Iako je svjetiljka svjetlòmrcala, čađila i bacala slabo
svjetlo, ipak se mogahu na zidovima vidjeti oštećeni ukrasi, ostaci
romaničkog sloga. Udubak u zidu, na kraju prostorije, skrivao kip
žene, bez ruku, s licem što ga je vrijeme izobličilo. Četiri vojnika
sjedila za teškim drvenim stolom i marno se kockala; njihovi
drugovi stajali im za leđima i radoznalo pratili igru. Po svemu se
vidjelo da ti ljudi nisu onamo došli samo radi kocke: na glavi im
blista šljem, a širok mač visi o pripasu — naoružani su i očito za boj
spremni.
Nakon nekog vremena jedan od igrača ustade od stola i srdito
baci kocke od sebe.
— K vragu sve — viknu gnjevan. — Nisu tu čisti poslovi, s tim
starim Bretoncem! Zbilja je čudno da ja u pedeset bacanja ne
dobijem ni jedan jedini put! Nemam volje da igram dalje, fućkam na
sve!
— Boji se dalje! Nema hrabrosti! — dočeka dobitnik uz
pobjedonosan podsmijeh. — Trista vam jada, Jehane, još vam nije
opuhan tobolac! Bježite li tako i pred neprijateljem?
— Pokušajte još jednom — predloži drugi — možda će vam
sada krenuti sreća.
Vojnik koga su zvali Jehan uzeo premišljati: bi li, ne bi li.
Bijaše u nedoumici. Naposljetku segnu rukom pod pancirnu košulju
te izvuče blistav nakit — bisernu ogrlicu sa zlatnom kopčom.
114
— Evo — reče — stavljam ove bisere na kocku, a vi uložite
sve ono što ste dobili od mene: ovo je najljepši nakit što je ikad sjao
na vratu jedne Flamanke! Ako i sada izgubim, od plijena mi ništa ne
osta.
Bretonac uze nakit u ruku i pomno ga promotri.
— Dobro je — prihvati on. — U koliko bacanja?
— U dva — odgovori Jehan. — Vi bacajte prvi.
Na stolu ležala lijepa hrpica zlatnika pokraj skupocjenog
nakita. Sve se oči izvalile, sve napeto pratile kocke što se
zakotrljaše. Igračima srca zakucala življe.
Jehanu kao da se nasmiješila sreća za prvog bacanja: izvrnuo je
ukupno deset, a njegov protivnik pet. I dok je razgaljivao duh
nadom kako će opet doći do svog novca, opazi kako Bretonac
potajno prinosi kocke ustima i kako im jednu stranu kvasi. Kad je
Jehan otkrio da je podmukla varka uzrok njegova gubitka, bijes i
želja za osvetom natjeraše mu krv u obraze. Ali se suzdrža. Kao da
nije ništa opazio, reče:
— Što oklijevate, bacajte! Bojite se gubitka?
— Ne, ne bojim se — uzvrati Bretonac i spretno iz ruke
zakotrlja kocke. — Sreća se može okrenuti. Evo gledajte. Dvanaest.
Jehan nato nehajno izvrnu kocke na stol. Nije imao sreće,
okrenuo je samo šest, pa Bretonac zgrnu dobitak, veselo uzvikujući.
Odmah je nakit spremio u njedra. Jehan mu hinjenim riječima
čestita dobitak, držeći se kao da mu nije stalo do gubitka. A bijes u
njemu kipio, i samo što ne prekipje: jedva se suzdržavao da ne
plane. Dok je veseli dobitnik razgovarao s jednim pajdašem, Jehan
šapnu nešto onima oko sebe, sve pogledom pokazujući na Bretonca:
bijaše kao da im veli neka dobro pripaze na nj. A potom viknu
sretnom dobitniku:
— Kad ste mi već odnijeli sve, druže, nećete valjda odbiti da
još jednom pokušam. Stavljam u igru novac što ću ga večeras dobiti:
ja svoj, vi svoj. Vrijedi li?
— Dakako! Ja nikad ne uzmičem!
Jehan uze kocke te u dva bacanja sastavi osamnaest. Kad je
Bretonac podigao kocke sa stola i tobože ih, razgovarajući,
ravnodušno držao u rukama, vojnici oko Jehana pažljivo su ga
motrili. Mogli su jasno vidjeti kako je Bretonac nekoliko puta prinio
kocke ustima, pa je tom varkom u prvom bacanju sastavio deset
punata, a u drugom dvanaest.
115
— Izgubili ste, prijane! — reče slavodobitno.
Žestok zvizgac šakom bijaše odgovor na njegove riječi. Krv mu
navali na usta, i časak je tako stajao kao glavinjajući, jer ga je
udarac smjerio po čeljusti.
— Vi ste varalica! Običan lopov! — povika Jehan. — Dobro
sam vidio kako ste močili kocke i na prijevaru mi odnijeli sve! Ali
ćete sve i vratiti, ili...
Bretonac mu nije dao vremena da nastavi: trgnuo je mač i
pošao naprijed, kunući strahovito. Jehan nije časa časio, bio je
spreman da dočeka napad, i zaklinjao se da će varalici krvavo
odmastiti. Ali nije dotle došlo. Kad su već bljesnule oštrice na
svjetlosti svjetiljke i kad se činilo da će poteći krv, unutra banu
drugi ratnik.
Oštar zapovjednički pogled kojim je ošinuo dvojicu protivnika
bijaše dovoljan: u isti tren utihnuše kletve, a mačevi se vratiše u
toke. Jehan i Bretonac pogledaše jedan drugoga kao da kazuju:
ostavljamo ovaj obračun za drugu zgodu. I obojica s ostalima
priđoše zapovjedniku. A on ih odmah upita:
— Vojnici, jeste li spremni?
— Jesmo, gospodine De Cressines — glasio je odgovor.
— Samo tiho! — preuze zapovjednik. — U najvećoj tišini! I da
znate: kuća u koju će vas ovaj građanin odvesti stoji pod zaštitom
našeg vojskovođe De Chatillona. Ako se itko između vas usudi išta
dotaći ondje, gorko će se pokajati. Za mnom!
Građanin koji je vodio te francuske vojnike bijaše glavom
majstor Brakels, ljiljanaš, koga su isključili iz tkalačke bratovštine.
Kad su vojnici sa svojim zapovjednikom izišli na ulicu, Brakels
šuteći krenu pred njima: vodio ih je kroz mrklu noć i tamne prolaze
dok naposljetku ne izbiše na Španjolsku ulicu. Tu stadoše pred
vratima Nieuwlandove kuće. Vojnici se rasporediše duž zida, svi u
muk utonuli: gotovo su i dah susprezali samo da ih tkogod ne
otkrije.
Majstor Brakels blago kucnu zvekirom po vratima. Nakon
nekoliko trenutaka dođe na trijem sluškinja i nepovjerljivo upita tko
kuca u to kasno doba.
— Otvorite brzo — odgovori Brakels — šalje me majstor De
Coninck, nosim žurnu poruku gospođici Machteldi van Bethune. Ne
oklijevajte, jer je gospođica u velikoj pogibli.
116
Ne posumnjavši ni najmanje, i ne sluteći o izdaji, sluškinja
otvori vrata brže nego što ih je inače otvarala. Ali koliko se
iznenadila kad je vidjela gdje za Flamancem ulaze francuski vojnici.
Prodoran krik odjeknu svom kućom. Sluškinja htjede da se spasi
bijegom, ali joj put zapriječi gospodin De Cressines, i tako joj ne
preosta drugo nego da stane i šuti.
— Gdje vam je gospodarica Machteld van Bethune? — upita
De Cressines savršeno mirno.
— Grofica je otišla na počinak prije dva sata i sada spava —
promuca uplašena sluškinja.
— Idite k njoj — opet će zapovjednik — i recite neka se
odjene, jer odmah mora krenuti s nama. Učinite kako vam velim, bit
će mi žao moradnem li se poslužiti silom.
Sluškinja otrča uza stepenice i probudi Adolfovu sestru.
— Oh, gospođice — povika — ustajte brže, kuća je puna
vojnika!
— Bože — zavapi Marija — što to veliš? Vojnici u našoj kući?
Što hoće?
— Hoće da gospođicu Van Bethune odmah odvedu odavde.
Požurite se, molim vas, jer ona još spava. Bojim se da vojnici ne
provale u njezinu sobu.
Bez riječi, u najvećoj hitnji, preplašena Marija odjenu na se
širok ogrtač i sa sluškinjom siđe gospodinu De Cressinesu, koji još
bijaše na hodniku. Dvojica slugu što su dotrčala na krik djevojčin
već su stajala žalosna među francuskim vojnicima: uhvatili su ih i
svezali.
— Gospodine — obrati se Marija zapovjedniku — biste li mi
htjeli reći zašto tako noću upadate u moju kuću?
— Hoću, gospođo — odgovori De Cressines — došli smo po
namjesnikovoj zapovijedi. Gospođica Machteld van Bethune, koja
je u ovoj kući, mora odmah s nama. I ništa se ne bojte za nju: dajem
vam poštenu riječ da je nitko ničim neće uvrijediti.
— Oh gospodine — uzviknu Marija — kad biste znali kakvu
bol time nanosite nesretnoj gospođici, odmah biste otišli odavde, jer
po vašim riječima sudim da ste častan vitez: vi to zacijelo ne činite
od svoje volje.
— Istina je, gospođo, ovakvo što nije mi nimalo po volji, ali
zapovijed moram izvršavati. Izvolite nam stoga predati gospođicu
Machteld: ne možemo dulje čekati, poštedite nas suvišnih riječi.
117
Marija je dobro razabrala da se taj udarac nemile sudbine ne
može nikako otkloniti. I da joj tuđinski vojnici ne vide jad, suspregla
je suze, prikrila golemu svoju bol. A prezirnim je pogledom ošinula
Flamanca koji je stajao u kutu: njezin pogled bijaše oštar prijekor
izdajici. Brakels, bijeda, nije se usudio da gnjevnu djevojku pogleda
u oči. Drhturio je, predviđajući osvetu koja će ga stići, i koraknuo
koji korak natraške, prema vratima, kao da kani onuda umaknuti.
— Pazite na Flamanca! — zapovjedi De Cressines svojim
vojnicima. — Pazite da vam ne pobjegne, jer onaj koji, kao on,
izdaje svoje prijatelje, spreman je na sve.
Vojnici uhvatiše Brakelsa za ramena i staviše među se, da ne
umakne. Izdajica bijaše naziv kojim ga nazvaše, a prezir onih
kojima je poslužio bijaše mu plaća.
Marija, potištena do dna duše, uđe Machteldi u spavaonicu.
Kao da je uzeta stade pred posteljom te uprije oči u nesretnu
djevojku što je, čini se, mirno spavala. No ne bijaše miran taj san:
dvije suze kao dva blistava bisera sjale djevojci pod trepavicama, a
disanje joj bilo ubrzano, kao da je nekakva mora tišti. Odjednom je
pružila ruku ispod pokrivača i njome u strepnji zamahnula pred
sobom kao da se od nečega brani ili kao da odgoni od sebe nešto što
joj prijeti. Nerazgovijetni uzdasi i jecaji prepletali se kao zazivanje u
pomoć, i samo se razabiralo jedno ime, Adolf, koje je ponovila
nekoliko puta.
Mariji izbile suze na oči pri pomisli na ono što jadnu djevojku
tek čeka. Stijesnilo joj se oko srca, ne može oklijevati, mora je
probuditi i reći strašnu vijest; vojnici neće čekati, svakog trena
mogli bi upasti djevojci u sobu — a kakav bi to istom bio užas i
prepast za plemenitu Machteld! Obuzeta tim mislima, Marija uze
prijateljicu za ruku i probudi je govoreći:
— Probudite se, draga gospođice, moram vam nešto žurno
priopćiti.
Djevojka je zadrhtala na taj dodir i trgla se oda sna; prenula se
iz snomorice i širom otvorila oči: u prvi mah nije prepoznala
prijateljicu, i samo ju je gledala u čudu.
— To ste vi, Marija — reče dolazeći k sebi i tarući orošene oči.
— Što vas vodi k meni tako kasno.
— Da, ja sam, jadna moja Machteld — zagrca Marija. —
Ustanite da vas odjenem... ustajte brže, velika vas nesreća čeka.
118
Machteld, uplašena, skoči s postelje i puna strepnje zagleda se
Mariji u zaplakane oči. A Marija samo jecala i gorko plakala, i nije
ni riječi protisnula dok je djevojci pomagala da se odjene. Tek kad
joj je dodala dugu jahaću haljinu, odgovori joj na pitanja, duboko
uzdahnuvši:
— Valja vam na put, draga gospođice. Blažena Djevica i sveti
Juraj neka vas štite!
— A čemu ova haljina, draga Marija? Vidim sada kakva me
sudbina čeka. Obistinio mi se ružni san što sam ga usnila prije nego
što ste me probudili: sanjala sam da me vode u Francusku, Ivani
Navarskoj. Bože, sve mi nade potonuše. Flandriju neću vidjeti nikad
više, a ni ti, oče, nećeš više naći svoje kćeri...
Marija, obrvana gorkom boli, klonu u naslonjač, jecaj za
jecajem otimao joj se iz grudi, suze samo navirale. Nije imala snage
da riječima potvrdi strah svoje prijateljice. Nakon nekoliko
trenutaka djevojka joj, sva uplašena, obisnu oko vrata i reče:
— Ne plačite toliko za mnom, draga prijateljice. Odavna već
slutim nesreću, Flandrijskom domu nema više mira ni radosti.
— Nesretno i plemenito dijete! — protuži Marija. — Ne znate
da vas dolje čekaju francuski vojnici i da će vas odmah odvesti!
Na te riječi djevojka problijedje i zadrhta.
— Vojnici? — preneraženo će ona. — Zar da budem izložena
njihovoj surovosti i prostoti? Bože, daj da odmah umrem!
— Ne bojte se, gospođice: među njima je jedan plemenit vitez.
— Došao je dakle kobni trenutak! Moram otići od vas, Marija,
a podmukla kraljica Ivana Navarska vrgnut će me u tamnicu kao što
je vrgla i mog oca. Pa neka, neka bude tako! Ali ima na nebu
pravedan sudac i zaštitnik koji me neće ostaviti...
— Brzo, gospođice, odjenite na se jahaće ruho, jer već čujem
vojničke korake.
Dok je Machteld dovršavala odijevanje, otvore se vrata; uđe
sluškinja i javi:
— Gospođice, francuski zapovjednik pita je li gospođica
Machteld van Bethune gotova i može li on ovamo.
— Može — glasio je odgovor.
Gospodin De Cressines išao je stepenicama za sluškinjom, pa
kad ona iziđe iz Machteldine sobe, on odmah uđe. Uljudno se
naklonio gospođici.
119
Po njegovu snuždenu licu i po svemu držanju moglo se vidjeti
kako dužnost koja ga je zapala zaista vrši protiv volje.
— Gospođice — reče on — ne zamjerite što vas požurujem: ne
smijem više čekati.
— Dobro je, idem — prihvati Machteld, susprežući suze. —
Nadam se, gospodine, da ćete me kao častan vitez zaštititi od svake
uvrede.
— Jamčim vam, plemenita gospođice, da vas nitko neće
uvrijediti dok ste pod mojom zaštitom — uzvrati de Cressines, koga
je ganula nesretna sudbina mlade djevojke.
— A vaši vojnici, gospodine?
— Moji vojnici, gospođice, ne smiju ni pisnuti. Jamčim vam.
A sada krenimo.
Dvije se prijateljice zagrliše, pune strepnje, suze im potekoše
niz lice. Potraja neko vrijeme gorki rastanak, no naposljetku krenuše
za Francuzom na potremak.
— Oh, gospodine — zavapi Marija — barem mi recite kamo
vodite moju nesretnu prijateljicu.
— U Francusku — odgovori De Cressines.
A onda, okrenuvši se vojnicima, reče zapovjedno:
— Svi pamet u glavu! Tko se između vas usudi da pred ovom
gospođicom izusti kakvu bezočnost, bit će najoštrije kažnjen. Hoću
da se pristojno vladate i da se prema njoj odnosite s poštovanjem
kakvo i pripada njezinu rodu. A sada idite na Halsestraat, dovedite
konje!
Machteld bez riječi stajala pokraj vojnika, suze joj tiho tekle
pod koprenom kojom je pokrivala lice. Držala je Mariju za ruku, i
tako obje stajahu nepomično, kao dva kipa na jednom stupu.
Neopisiva bijaše bol što im je stezala srce na tome gorkom rastanku.
Kad su momci doveli konje pred vrata, gospodin De Cressines
pomože Machteldi da uzjaše na laka kasača. Brakelsa i sluge
pustiše, te odred brzo krenu ulicama grada Bruggea. Domala izbiše
na širinu, i nakon nekog vremena već su jahali putem što ga
Machteld nije poznavala. Noć bijaše tamna, na usnulu prirodu pala
tišina, svud uokolo stisnuo se mrak i vladao nekakav svečani mir.
Gospodin De Cressines držao se uvijek Machteldi sa strane.
Kako nije htio da je uznemiruje u njezinoj tuzi, nije joj ništa
govorio, i možda bi sav put prešao bez ijedne riječi da ga nije ona
prva upitala:
120
— Je li dopušteno, gospodine, da znam štogod o svojoj
sudbini?
Smijem li vas upitati tko vam je dao nalog da me odvedete iz
kuće?
— Nalog mi je dao gospodin De Chatillon — odgovori De
Cressines — a zacijelo je i njemu dan s višeg mjesta, jer je
Compiègne cilj našeg puta.
— Da, tako je — ote se djevojci tužan uzdah. — Ondje me
očekuje Ivana Navarska. Nije se zadovoljila time što mi je
utamničila oca i sav rod, nego sada želi i mene baciti u tamnicu. Oh,
gospodine, imate opaku kraljicu.
— Muškarac to ne bi smio reći preda mnom. A istina je,
gospođice, da je naša kraljica veoma oštra u postupku prema
Flamancima, i mogu vam reći da mi je veoma žao hrabrog
gospodina Van Bethunea, ali ipak ne dopuštam da preda mnom
vrijeđate kraljicu.
— Oprostite mi, gospodine, vaša viteška vjernost zaslužuje
poštovanje. Neću se više pred vama žaliti na kraljicu, i smatram se
sretnom što u svojoj nevolji imam tako plemenita viteza za pratioca.
— Bilo bi mi zaista zadovoljstvo kad bih vas mogao pratiti sve
do Compiègnea, ali mi ta čast nije zapala u dio: već za četvrt sata
imat ćete drugu pratnju. No time se ne mijenja vaš položaj:
francuski vitezovi nikad ne zaboravljaju svoju dužnost prema
gospođama.
— Istina je, gospodine, francuski su vitezovi uljudni i časni; ali
tko mi jamči da ću uvijek imati dostojnu pratnju?
— Oh, u to možete biti sigurni. Ja vas pratim u dvorac Male, i
moram vas ondje predati zapovjedniku gospodinu De Saint-Polu. Tu
prestaje moja dužnost.
Razgovarali su tako još neko vrijeme te u razgovoru stigli pred
zidine, s one strane gdje je most. Straža nad vratima javi o njihovu
dolasku, a nato čuvari podigoše željeznu branu. Malo zatim
škripnuše lanci i spusti se most, te konjički odred ujaha u dvorac.
121
12.
Promicalo vrijeme i već izminulo nekoliko mjeseci kako je
predan grad Brugge. De Chatillon imenovao De Mortenaya za
upravitelja grada, a sam se vratio u Kortijk, jer nije vjerovao
žiteljima Bruggea i nije htio s njima biti u istim zidinama. Vojnici
što ih je kao posadu ostavio za sobom u osvojenom gradu bijahu jad
i nevolja građanima i uzrok mnogih njihovih muka. Kako im je
dotužila vojnička sila i nasilje, većina se stranih trgovaca vratila u
domovinu, a trgovina u Bruggeu jenjavala i propadala iz dana u dan.
Pripadnici cehova žalostili se gledajući kako im blagostanje odlazi
unepovrat, pa u njima raslo ogorčenje, bujala želja za osvetom. Ali
su zakoni i postupci što ih nametnuše Francuzi bili dovoljno oštri da
obuzdaju njihov gnjev. Srušen je dobran dio bedema i gradskih
utvrda, a za svoje svrhe Francuzi podigoše jak kaštel odakle su
vladali gradom i držali ga pod okom.
Na veliko čudo svojim sugrađanima, gledao je De Coninck na
sve to ničemu se ne protiveći: kao da ništa i ne biva, mirno je i kao
ravnodušno prolazio ulicama. Ali je na tkalačkim skupštinama
najavljivao oslobođenje domovine i krijepio nadu u srcima
porobljene braće.
Breydel se sav nekako promijenio, ne bi ga čovjek prepoznao.
Od puste brige postaralo mu se mladenačko lice, namrštene mu
obrve pale na oči. Ponosna glava hrabrog Flamanca klonula,
pognula se kao da je tišti težak teret. Uh, ta podložnost...! Bijaše mu
nepodnošljiva. I gledati te nadute Francuze... strašno! Kao da mu se
zmija oko srca ovila te ga steže i neprestano izjeda. Ni u čemu nije
nalazio mira i zadovoljstva. Izrijetka je izlazio iz kuće, osvojeni
Brugge bijaše mu kao tamnica, zrak ga u njemu gušio. Ta plemenita
bol nije ga ni časa napuštala, i njegova ga braća nisu mogla ničim
udobrovoljiti niti obradovati. U oku svakog Francuza čitao je samo
prezir i samo jednu riječ upućenu svim Flamancima: rob.
Nekog jutra sjedio je rano u svojoj mesnici i nastavljao misli
što ih je noću raspredao. Lijevom se nadlaktio na panj i podnimio,
pogled mu lutao među komadima mesa što su visjeli o kukama na
zidu. Ali nisu njegove oči ništa vidjele, jer je njegov duh utonuo u
druge misli. Podugo je tako sjedio nepomičan, a onda desnom, i
122
nesvjesno, dohvati sjekiru što je bila veća od drugih i kanda služila
posebnoj svrsi. Tek što mu pogled pade na sjajni čelik, mrgodnim
mu licem prijeđe neobičan smiješak. Dugo je mesar gledao
smrtonosno oruđe. Ali se onda opet stuži pri pomisli na nevolje što
pritišću njegovu zemlju; činilo mu se da izlaza nema. Ruka klonu,
ispusti sjekiru na pod, a usta kao da prošaptaše: »Što će robu
oružje...«
Uto se otvore vrata, i Breydel se dobrano začudi kad ugleda De
Conincka.
— Dobro jutro, majstore — pozdravi ga Breydel. — Kakva vas
nevolja dovodi tako rano?
— Dobro jutro, prijatelju Jane — prihvati De Coninck. — Ne
treba ni da pitam zašto ste tako žalosni: pomisao na ropstvo muči
vam plemenitu dušu.
— Ne spominjite ga, majstore, jer mi se čini da i zidovi moje
kuće ponavljaju tu uvredljivu riječ. Da sam barem poginuo na
gradskim zidinama, ne bih trpio ovih muka! Koliko bi neprijatelja
našlo grob pokraj mene. A ovako...
De Coninck sažalno gledao starješinu mesarskoga bratstva: i
njemu bol stezala srce, pa je shvaćao koliko je teško čovjeku kakav
je Breydel. I zato mu odgovori:
— Tješite se, plemeniti prijatelju, i držite na umu da upret što
tinja u pepelu nije ugasnuo: lako se iz njega oganj izvija. I nama će
svanuti svjetliji dani, raščinit će se magla ropstva. Već sviću prve
zrake slobode. Vi to ne razumijete, ali mi možete vjerovati: bliži se
ura. Još nismo dovoljno ugnjeteni, još bolnije treba da se stegnu
lanci ropstva, pa da ih kukavci rastrgaju. A onda, hrabri druže, onda
će naš rodni grad opet uzdići Crnoga flandrijskog lava pod oblake...
Breydel za tih riječi čudno gledao tkalačkog starješinu:
smiješak nade ozari mu lice, a iz grudi ote se dubok uzdah.
— Samo me vi, prijatelju, poznajete i samo me vi možete
utješiti — dočeka Breydel.
— Ali sam ja, majstore Jane, ovamo došao za drugim poslom
— preuze De Coninck. — Znate da smo obećali zaštitu mladoj
Machteldi?
— Oh, nebesa! — uzviknu Breydel, uznemiren.
Obuze ga neobična strepnja, na licu mu se pokaza zabrinutost.
Od zle slutnje navrije mu rumen gnjeva u obraze:
123
— Da ne donosite kakvu strašnu vijest, prijatelju? — protisnu
Breydel.
— Francuzi su odveli kćer našeg gospodara — glasio je
odgovor.
Mesar pokroči korak naprijed, podiže sjekiru s poda i bijesno je
stisnu čvrstom šakom. Usne mu se pokrenuše, ali preko njih ne
prijeđe ni jedna riječ. Najposlije mu dvije suze potekoše niz obraze
— suze gnjeva i želje za osvetom.
— I ja to trpim i mirno gledam! — povika naposljetku. — Ne,
majstore De Coninck, ja više naprosto ne mogu! Dosta, ne slušam
više ništa. Još će danas krv poteći ili me ne bilo!
— Polako, dragi prijatelju — umirivao ga De Coninck. —
Samo polako i mudro. Život dugujete domovini, i ne smijete ga
uludo uništiti.
— Neću više ništa da čujem! — opet će Breydel. — Hvala vam
na mudrom savjetu, ali ja dalje ne mogu ovako. Štedite riječi, ne
trošite ih uzalud!
— Ali, majstore Jane, nemojte tako: ta ne možete sami pobiti
sve Francuze!
— Ne mari! I ne mislim na to. Moram osvetiti kćer Lava od
Flandrije, a onda neka dođe smrt. Oh, sad sam sretan, duh mi je
slobodan, srce udara, pod grlo skače! Ali ću se umiriti, a vi mi,
molim vas, recite što još znate.
— Ne znam mnogo. Jutros me rano probudiše, došao sluga
gospodina Van Nieuwlanda. Kaza mi kako su Francuzi noćas odveli
Machteld, a vodič im bio izdajica Brakels.
— Brakels! — uzviknu Breydel. — Još jedan za moju sjekiru!
Taj više neće služiti Francuzima!
— Kamo su odveli Machteld, to ne znam, ali možemo slutiti da
su s njome otišli u dvorac Male, barem u prvi mah, jer je sluga čuo
kako su vojnici dvaput spomenuli to ime. Vidite, Breydele, bit će
bolje da saberemo pouzdanije vijesti nego da radimo nepromišljeno.
Uzimamo kao izvjesno da gospođicu vode u Francusku i da će
uskoro biti ondje.
— Uzalud, prijatelju, kucate na vrata gluhonijemoga — dočeka
Breydel. — Velim vam da me više ništa ne može zadržati. Oprostite
što vas ovako ostavljam, ali ja idem.
Sakrio je sjekiru pod kaput i krenuo vratima, ali De Coninck
skoči i zapriječi mu put. Poput tigra kad se nađe u zamki, ogleda se
124
Breydel uokolo, kao da traži izlaz. Tijelom upe naprijed, nape
mišiće kao da se sprema maknuti zapreku što mu se ispriječila.
— Okanite se — reče mu De Coninck — nećete sa sjekirom
odavde. Vi ste mi dragocjen prijatelj, i dužnost mi je da vas čuvam
od zla.
— Pustite me, majstore Pieter! — uzviknu mesarski starješina.
— Pustite me, molim vas, i nemojte me mučiti!
— Nikako! Zar mislite da ste gospodar svoga života i da ga
samo tako možete staviti na kocku? Ne, majstore! Bog vas je
obdario višim duhom i namijenio vam veće djelo: domovina ima u
vama hrabrog zaštitnika i branitelja slobode. Mislite na svoju
uzvišenu dužnost i ne rasipajte duh i snagu na sitnu i beskorisnu
osvetu!
Dok je De Coninck tako govorio, malko se stišao Breydelov
gnjev: primirio se mesar, ali se još kolebao između osvete i razbora.
Naposljetku ga uvjeriše mudre riječi prijateljeve, premda mu
uzbuđenje nije prošlo: unutarnja vatra u njemu sveudilj gorjela.
— Imate pravo, prijatelju — reče Breydel. — Lako se ražestim.
Znate, ima tako ponečega što čovjeka žigne, probode ga, i on se
naprosto ne može oduprijeti. Objesit ću oružje o klin. A sada me
morate pustiti, jer mi danas valja po stoku u Torhout.
— Neću vas više zadržavati premda znam da danas nećete u
Torhout.
— Hoću, majstore, moram onamo: nemam više u staji ni
jednog grla, pa do večeri treba da štogod nabavim.
— Ne možete me obmanuti, majstore Jane: predugo vas
poznajem. Iz očiju vam čitam što u duši smjerate: vi ćete pravo u
Male.
— Vi ste vještac, majstore Pieter: svega mi, bolje znate moje
misli nego ja sâm. Da, idem u Male, ali vas uvjeravam da mi je
namjera samo izvidjeti što je s nesretnom kćeri našeg gospodara. A
osvetu odgađam za povoljniju priliku.
Dvojica starješina iziđoše zajedno iz mesnice; pošto su još
neko vrijeme razgovarali na ulici, na kraju se pozdraviše. Nakon
pola sata hoda Breydel stiže u selo Male, milju udaljeno od
Bruggea.
*
125
U vrijeme naše pripovijesti gospoštija Male sastojala se od
tridesetak kućeraka, slamom pokrivenih i razbacanih ovdje-ondje na
lenskom području što je pripadalo dvorcu. U gustim šumama
naokolo marljive su seljačke ruke stvorile plodna tla. A kako je
zemlja bila zahvalna i trud nagrađivala obilnom žetvom, čovjek bi
mislio da žitelji žive u blagostanju. Ali ruho na njima i sva im
vanjština pokazivaše jad i nevolju. Ropstvo i tlačenje bijaše uzrok
njihovoj bijedi. Znoj s njihovih lica nije tekao za njih i njihove
obitelji: sve je bilo za vlastelina u dvorcu, lenskog gospodara, a oni
se smatrahu sretnima kad bi im, pošto bi podmirili sva davanja,
ostalo toliko da se prehrane i život održe.
Nedaleko od dvorca bio je prostor u četverokut oko kojega je
nešto nagušće stajalo nekoliko zidanica. Na sredini prostora uzdizao
se stup od kamena sa željeznim lancem i vratnim okovom — znak
grofovskog provosuđa: tu su privezivali i izlagali prekršitelje
zakona. Sa strane bila podignuta neugledna kapelica, uz koju se
nalazilo groblje što je svojim zidom malko zašlo na taj prostor ili
trg.
Odmah u blizini stajala poviša kuća, jedina krčma u selu. Naziv
toga svratišta bio isklesan nad vratima, ali tako jadno i nespretno da
si u kamenom kipu jedva mogao prepoznati svetog Martina.
Donja prostorija toga zdanja, jedna jedina, zapremala cijelo
prizemlje. Golem kamin na kraju zauzimao gotovo sav zid i svojim
ognjištem zalazio nekoliko stopa u prostoriju, tako da je sa svake
strane ostajao malen kut, gdje su rasprostirali sjeme i različito bilje
da se suši. Ostali zidovi, obijeljeni vapnom, bili puni svakovrsnih
drvenih i kositrenih posuda. Na posebnu mjestu, određenu kanda
samo za tu svrhu, visjela helebarda i nekoliko velikih noževa u
kožnim koricama. Dim što je neprestano s ognjišta navirao u
prostoriju začađio grede na stropu i sve prebojio sumornom tamom,
pa sav taj prostor djelovao nekako neugledno, duša bi se u njemu
nasumorila. Iako je vani sunce sjalo, unutri svjetlost bila mutna, kao
da je sumračje, tama se iz kutova iskradala, jer prozori, napol
romaničkoga, napol gotičkog sloga, bijahu podignuti sedam stopa
iznad poda te imahu sasvim mala okna. Teške stolice i još teži
stolovi bili razmješteni uzduž i poprijeko bez ikakva reda.
Krčmarica brzala ovamo-onamo, točila piće i posluživala
mnoge goste što su razgaljivali duh i krijepili tijelo: bijaše joj da
spadne s nogu od pusta trčkaranja. Kositrene čaše i vrčevi nisu
126
mirovali, čulo se neprestano kuckanje i struganje, uzvijali se veseli
povici, raspredao se živahan razgovor, i sve prelazilo u romor i bruj
u kojem nisi mogao ništa razumjeti. Po grlenim glasovima i krepčini
izgovora onih što su sjedili do ognjišta razabiralo se da ondje govore
flamanski, a meki žubor i nosni govor, u sredini prostorije, odavao
Francuze. Među tima što su govorili stranim jezikom, i pripadali
posadi u dvorcu, nalazio se jedan, po imenu Leroux, koji je govorio
bučnije i vodio glavnu riječ, kao da im je kakav zapovjednik. No,
bijaše on običan vojnik, kao i oni, samo što se isticao rastom i
snagom, i to mu je pribavilo neku prednost među njima.
Dok su francuski vojnici praznili svoje vrčeve i veselo klicali,
uđe u krčmu neki njihov drug, i kako stupi unutra, odmah priđe
njima i reče:
— Donosim vam, drugovi, dobre vijesti: odlazimo iz ove
proklete Flandrije i možda ćemo već sutra vidjeti našu lijepu
Francusku!
Začudili se vojnici tim riječima i trgli oči u pridošloga, puni
radoznalosti: bijaše kao da ne vjeruju rođenim ušima.
— Da — nastavi ovaj — sutra krećemo s lijepom gospođom
što je noćas došla u nevrijeme i sve nas uznemirila.
— Je li istina to što velite? — upita Leroux.
— Dakako! Sam me gospodin De Saint-Pol poslao da vas
obavijestim.
— Onda k vragu vi i ljepojka! — uzviknu Leroux.
— Gle bijesa! — iznenadi se onaj. — Zar vam vijest nije po
volji? Zar se ne vraćate rado u Francusku?
— Baš nimalo! Ovdje uživamo plodove pobjede, a sada, ni pet
ni šest, hajde natrag!
— Ne treba da se žalostite, vratit ćemo se za koji dan. Samo
ćemo gospodina De Saint-Pola otpratiti do Rijsela.
Kad je Leroux zaustio da odgovori, otvoriše se vrata i neki
Flamanac uđe u krčmu. Neustrašivim pogledom odmjeri Francuze,
sjede za prazan stol i viknu:
— Vrč piva, krčmarice! Ali brzo, jer mi se žuri!
— Odmah, majstore Breydel — glasio je odgovor.
— Naočit Flamanac — šapnu Lerouxu neki vojnik.
— Nije doduše stasit kao vi, ali je ljudina. I kakva li glasa! Nije
to seljak, svega mi.
127
— Doista, kršan momak — odgovori Leroux. — Baš mi se
sviđa.
— Krčmarice! — viknu opet Breydel, ustajući. — Umirem od
žeđi.
— Hej, Flamanče — obrati mu se Leroux — znate li francuski?
— I više nego što bih htio — odgovori mu Breydel u njegovu
jeziku.
— Vidim, vraški ste ožednjeli: evo vam moj vrč, pa u zdravlje!
Kimnuvši glavom u zahvalu, Breydel uze vrč iz vojnikove ruke
i, prije nego što ga naže na usta, reče:
— U vaše zdravlje i za sreću u ratu!
Ali tek što je okvasio usne sa nekoliko kapi vina, grsteći se
odgurnu piće, i vrč zastruga po stolu.
— Gle, bojite se plemenitog pića! Nisu Flamanci navikli na nj
— reče Leroux u smijehu.
— To je francusko vino! — uzvrati Breydel tako ravnodušno
kao da je njegovo grštenje nešto najprirodnije.
Vojnici se u čudu zgledaše, a Lerouxu od bijesa navrije krv u
lice. Ali ga se hladna mirnoća Breydelova tako dojmila te je bez
riječi pustio Flamanca da sjedne na svoje mjesto: prošla ga volja da
s njime dalje raspravlja.
Međuto je krčmarica donijela traženo pivo, i mesarski
starješina uze otpijati ne mareći za Francuze.
Leroux među svojima podiže vrč i nazdravi:
— Onda, drugovi, ispijmo još jedan, da se ne kaže da odlazimo
suha grla. U zdravlje lijepe plemkinje! A može je i đavo odnijeti,
marim ja za nju!
Jan Breydel jedva zatomi uzbuđenje što su ga u njemu izazvale
te riječi. Oči mu sijevale i prezirno gledale u vojnike, ali oni nisu
ništa opazili.
— Kraljevski zalogaj! — u šali će neki Francuz. — U životu
nisam vidio takvu ljepojku.
— Polako, polako — preuze Leroux. — Ima ih u Bruggeu još
takvih, i koliko! Neka se samo pobune oni ondje, bit će plijena.
Breydel škrinu zubima od srdžbe, ali se sjeti obećanja što ga je
dao De Conincku da će mirovati. I osluhnu pažljivije, dok je Leroux
nastavljao:
— A nas neće biti ondje, sve zbog nje... Mota mi se po glavi
tko je ona zapravo. Po svojoj prilici žena kakva moćna plemića. A
128
sad ide u Francusku, možda drugome... Mesarski starješina ustade
kao da su ga podboli. Da prikrije uzbuđenje, ushoda se krčmom
gore-dolje, tobož ravnodušan, te uze pjevušiti pučku pjesmicu, u ono
vrijeme osobito omiljelu među Flamancima:
Vidite li Crnog lava
zlatnim poljem, naša slava,
gdje u propanj srčan staje,
dušmaninu smrt zadaje.
To naš Lav je od Flandrije:
i kad drijema, strah on sije.
Grivu bujnu vjetar vije,
iz očiju oganj bije:
gdje mu pandža strašna pada,
dušman kleti ljuto strada.
To naš Lav je od Flandrije:
i kad drijema, strah on sije.
Kad su Francuzi to čuli, podigoše glave, iznenađeni.
— Čujte — javi se jedan između njih — pa to je pjesma što je
pjevaju pandžari! Dođavola, kako se Flamanac usuđuje pjevati je
pred nama!
Jan Breydel, iako je čuo te riječi, nije prekinuo svoju pjesmu.
Još je i povisio glas, kao da želi prkositi Francuzima:
Pandžom kad na Istok pade,
Saracen se u bijeg dade,
Sve pogledom svojim zgromi,
polumjesec silni slomi.
Hrabar Lav je od Flandrije:
i kad drijema, strah on sije.
Pošto steče silnu slavu,
carsku krunu tad na glavu
najhrabrijem sinu djenu
kad iz boja doma krenu.34
34
Belgijanac Godfried Bouillonski, vojvoda lotarinški, jedan od vođa Prvoga
križarskog rata, zbog svog je junaštva, pošto je 1099. na juriš osvojen Jeruzalem,
izabran za poglavara novoga Jeruzalemskog kraljevstva. Naslijedio ga je brat
Boudewijn (Baldwin, Baudouin), koji je dobio naslov »kralj jeruzalemski«. Kasnije,
u Četvrtoj križarskoj vojni, križari su najprije opljačkali i opustošili Zadar (1202), a
129
Slavan Lav je od Flandrije,
i kad drijema, strah on sije.
— Ali što kazuje ta pjesma kad je svi uvijek valjate po ustima?
— upita Leroux jednog Flamanca što je sjedio u blizini.
— Kazuje da je Crni lav flandrijski zario pandže u saracenski
polumjesec, a flandrijskoga grofa Boudewijna uzdigao za cara.
— Čujte, Flamanče — doviknu Leroux raspjevanom Breydelu
— ipak ćete priznati da je taj strašni Crni lav morao uzmaknuti pred
Filipovim ljiljanima, i sad je zacijelo zauvijek mrtav.
Majstor Breydel samo se prezirno osmjehnu i reče:
— Ali pjesmi još nije kraj. Slušajte:
Tuđin mučki sputa Lava,
u tamnici sad on spava.
Ološ zemlju pljačka, pali,
u zlo teško narod svali.
Sputan Lav je od Flandrije,
kratak sanak sad on snije.
Ali kad se od sna prene,
u osvetu Lav kad krene,
oholi će ljiljan sav
biti kaljav i krvav.
Gnjevan Lav je od Flandrije:
kad se trgne, smrt on sije.
— I pitajte sada što to znači! — priklopi Breydel na kraju.
Leroux onoga do sebe upita što to pjesma dalje veli, a kad mu
susjed protumači, on žestoko odgurnu stolicu, natoči svoj pehar
razom i viknu:
— Ostao bih sveg života kukavelj kad vam ne bih vrat slomio
samo li još jednu izreknete!
Jan Breydel opet se prezirno osmjehnu na tu prijetnju te
uzvrati:
zatim, i ne stigavši do »svete zemlje«, Carigrad (1204), gdje su osnovali »Latinsko
carstvo«. Flandrijskoga grofa Boudewijna, koji je s Francuzima i Mlečanima krenuo
da »oslobodi« Kristov grob — a nije ga dospio ni vidjeti, jer su se križari okomili na
oslabljeni Bizant — izabrali su saveznici, zbog njegova junaštva, za »cara od
Konstantinopola« (Carigrada).
130
— Nemojte se zaklinjati i praviti račun bez drugoga. Zar
mislite da ću pred vama odmah ušutjeti? Ne bih ušutio ni pred svim
Francuzima ovog svijeta. I da vam rečeno dokažem, evo pijem u
čast Lava, a Francuzima fućkam, čujete li!
— Drugovi — povika Leroux drhteći od bijesa — pustite da s
ovim Flamancem sam obračunam, hoću da ga svojim rukama
zadavim!
I rekavši to, priđe Breydelu te istrese izbliza:
— Laž je što velite, i grdno se varate! Živjeli ljiljani!
— Lažete vi, a ne ja! I živio Crni lav flandrijski! — otkresa mu
Breydel u brk.
— Hajdemo van — pozva Francuz prijeteći. — Jaki ste, ali ću
vam pokazati da ljiljan ne uzmiče pred lavom. Borit ćemo se na
život i smrt.
— Dakako! — dočeka Jan Breydel. — I požurimo se! Drago
mi je što sam naišao na dostojna neprijatelja. Inače se ne bi isplatilo.
I još u tim riječima ispadoše van i gunđajući krenuše među
drveće. Kad nađoše zgodno mjesto, svaki koraknu na svoju stranu,
nekoliko koračaja natrag, da se pripreme za borbu. Breydel odbaci
od sebe bodež te zavrnu rukave sve do ramena. Vojnici sastaviše
krug oko boraca, da promatraju borbu. Kako Breydel nije imao
drugog oružja doli bodeža što ga je odbacio od sebe, i Leroux otpasa
mač te ga odbaci. A onda, obraćajući se drugovima, reče:
— Tako! Ne treba mi ničije pomoći, i ma što se dogodilo, neću
da mi itko priskače i da se miješa. Borba će biti poštena, jer mi je
neprijatelj hrabar Flamanac.
— Jeste li spremni? — viknu Breydel.
— Spreman sam! — glasio je odgovor.
Nato jedan i drugi borac uže glavu u ramena. Oči im sijevnuše
ispod namrgođenih obrva, i njih dvojica, stisnutih zuba i usta, kao
dva bijesna bika nasrnuše jedan na drugoga.
Kao da malj udara, grunuše šake o prsa, i borci oteturaše
natrag, ali jar u njima još jače buknu. Navališe opet, uhvatiše se
ukoštac, i samo se čulo muklo stenjanje u željeznom stisku kojim su
ruke obuhvatile tijelo. U strašnom rvanju sad se jedan, sad drugi
upinjao da savije protivnika — mišice, noge, svi dijelovi tijela, kao
da su dobili izvanrednu snagu, grčevito se skupljali i naglo protezali,
napinjali se do krajnosti, bijaše kao da će popucati. Vatra borbe sve
više obuzimala borce, crvenilo naviralo u obraze, bjeloočnice se
131
prošarale krvavim žilicama. Nosili se tako, a ni jedan ni drugi ne
mogaše oboriti protivnika: noge kao da su pustile korijenje u zemlju,
nikako da se izbiju ispod tijela. Breydelu po rukama iskočile žile
kao konopi, znoj obojici oblijevao lice, disanje se ubrzalo, postalo
zadahtano, vruće. Vidjelo se kako im se prsa nadimaju i splašnjavaju
poput kovačkog mijeha, ali se ništa nije čulo osim dahtanja i
prigušena stenjanja.
Pošto su se neko vrijeme tako nosili i rvali, koraknu Francuz
korak natrag, oduprije se pa uhvati Breydela objema oko vrata i
pritisnu mu glavu naniže, tako snažno da je momak zateturao i
posrnuo naprijed. Ne davši mu vremena da se uspravi, a sam
ojačavši tom prednosti, Leroux upe još jače, i pod snažnim
pritiskom Breydelu klecnuše koljena.
— Evo, lav već kleči! — viknu Leroux.
I nato udari Breydela tako žestoko po glavi da mu je navrla krv
na usta.
No, da bi zadao taj udarac, morao je Francuz jednom rukom
pustiti Breydela, i kad je opet podigao ruku da ga dokrajči, skoči
Flamanac hitro te uzmakne tri koraka. Munjevito, i riknuvši kao lav,
jurnu na Francuza te ga ukliješti tako snažno da su mu rebra
zapucala. Ali se ovaj vješto izvi pa obuhvati Breydela snažnim
rukama, čvrstim zahvatom što mu se silina pojačala umještvom i
vježbom u rvanju, tako te mladom Flamancu bijaše kao da su ga
zmije ovile. Francuz mu je još i koljenima ukliještio natkoljenice, i
Breydel osjeti kako mu već tlo izmiče ispod nogu.
Ta duga i mučna borba, u kojoj je, prvi put u životu, vidio kako
mu je snaga zapala u iskušenje i hrabrost počela jenjavati, bijaše mu
gora od pakla. Pjena mu izbila na usta, a bijes ga tjerao u mahnitost.
Odjednom se, upevši svom snagom, oslobodi neugodnog zahvata,
uže glavu u ramena i njome, tako oborenom, grunu u neprijatelja što
je jače mogao. Kao zidoder što udara u zid i ruši ga, tako je glavom
udario Francuza u prsa. Udarac bijaše tako jak da je Leroux
zateturao natraške, a krv mu odmah navalila na nos i na usta. Prije
nego što se snašao, zgodi ga Flamančeva pesnica po tjemenu kao da
ga je kamen udario, i Francuz jauknu od bola i pade: opruži se na tlo
koliko je dug i širok.
— Sad ste osjetili lavlje pandže! — promrsi Breydel.
132
Vojnici što su promatrali borbu sokolili su druga riječima i
povicima, ali se inače nisu miješali. Kad je pao, priskočiše da ga
podignu, ali taj više nije bio ni za kakvu borbu.
Breydel polakim korakom ostavi poprište i vrati se u krčmu. Tu
zatraži novi vrč piva, i nekoliko je puta dobro potegao, da utoli
stražnu žeđ.
Neko je vrijeme tako sjedio za stolom i odmarao se, kadli se za
njegovim leđima otvoriše vrata. Prije nego što je stigao da se okrene
i vidi tko je ušao, pograbiše ga četvorica jakota i baciše na pod. Dok
bi dlanom o dlan, sva se krčma napuni naoružanim Francuzima.
Breydel se dugo otimao svojim neprijateljima, ali sve uzalud.
Naposljetku, usopljen i sav iznemogao, prepusti se, ali ne baš i
pomiren sa sudbinom: ležao je ne mičući se, no bijesnim je
pogledom gledao Francuze — onakvim što najavljuje smrt. Neki
vojnici, uplašeni, ustuknuše pred pogledom čovjeka što je ležao na
podu a očima samo strijeljao oko sebe.
Dođe uto vitez komu se po ruhu moglo razabrati da je
zapovjednik; pošto je naredio da onom što leži onemoguće svako
kretanje, priđe bliže i reče:
— Poznajemo se mi odavno, zlotvore! U wijnendaalskoj šumi
ubili ste štitonošu gospodina De Chatillona, a nama, vitezovima,
drznuli ste se prijetiti nožem. A sada ste na mome području ubili
jednoga između mojih najboljih momaka. Za svoja zlodjela primit
ćete i plaću: još danas podignut će se vješala na bedemu, i visjet ćete
za primjer ostalim buntovnicima iz Bruggea.
— Nije istina! — povika Breydel. — Ja sam se časno branio u
borbi. Da nisam ovako mučki spriječen, već bih vam dokazao da me
nema ni za što savjest peći.
— Usudili ste se vrijeđati francuski grb...
— Branio sam Crnog lava svoje domovine i branit ću ga
uvijek. Ali, za ime Božje, nemojte me držati ovako izvaljena na
podu kao zaklana vola... radije me odmah ubijte. Ako me pak kanite
voditi odavde, onda me vodite, neću se opirati.
Vojnici, na zapovijed De Saint-Pola, pustiše Breydela da
ustane, ali ga ne ispustiše iz ruku: krajnje oprezno izvedoše ga na
vrata. Uhvaćeni Flamanac polako je koračao među naoružanim
vojnicima: dvojica najjačih držahu ga za nadlaktice, a četvorica
drugih išla pred njim i za njim — nije bilo nikakve mogućnosti za
133
bijeg. A on nije ni kanio pobjeći: kao što je i obećao, mirno je
puštao da ga vode i nije pružao ni najmanjeg otpora.
Dok su tako vodili uhićenika, vojnici se neslano šalili i
zabavljali obsipajući ga porugama. Breydel kipio od bijesa, bijaše
mu da izludi od tog izrugivanja, najradije bi u zemlju propao. Ali je
stiskao zube i prikrivao gnjev. Svladao se sve dok mu neki vojnik ne
dobaci:
— Hej, flamanski ljepotane! Ako sutra budeš pred nama dobro
plesao na konopcu, otjerat ćemo ti gavrana s glave.
Mesarski starješina ošinu vojnika prezirnim pogledom i ne reče
ni riječi.
— Ne gledaj me tako bijesno, prokleti pandžaru, ili ćeš dobiti
po gubici!
— Kukavelju francuski! — provali Breydel. — Svi ste istoga
kukavičjeg soja: rugate se uhvaćenom i bespomoćnom, bijedne
sluge bijednog gospodara...!
Nije ni dovršio a već ga vojnikova pljuska zahvati po licu. On
ušutje naprečac i obori glavu, kao da mu je splasnula svaka hrabrost.
Ali nije bilo tako: strašan gnjev kuhao u njegovoj duši, i njegova
želja za osvetom bijaše nalik na vulkan u kojem oganj gori i samo
što nije provalio van. A vojnici nastavljali neslane šale i poruge, još
više potaknuti njegovom šutnjom.
Ali im je prisjela šala i smijeh kad su došli do mosta što vodi u
dvorac, a lica im poblijedješe od straha i prepasti. Breydel je u tome
trenu skupio svu snagu kojom ga je priroda tako obilno podarila,
upeo sve mišiće te se oteo iz ruku svojih čuvara. Poput leoparda
skoči na dvojicu vojnika koji su ga najviše razbjesnili i ščepa ih za
vrat snažnim rukama što bijahu kao kliješta koja dave.
— Za tebe, Lave flandrijski, umirem! — viknu iz dna duše. —
Ali ne na vješalima i ne bez osvete!
Ukliještio je za gušu onu dvojicu da su im lica posivjela i
pomodrjela, i klimave im glave žestoko lupnuo jednu o drugu, tako
te neprijatelji, onemoćali još od onog gušenja, nisu ni pokušali da se
brane: ruke im samo klonuše niz tijelo. Sve se zbilo nevjerojatno
brzo — brže nego što mi možemo opisati.
Kad vidješe gdje su im drugovi u pogibli, ostali Francuzi
pritrčaše kunući i psujući, a Breydel nato ispusti žrtve, te one padoše
na tlo. Pošto se oslobodio ostalih neprijatelja, naže u bijeg, a vojnici
nadadoše za njim u potjeru. Gonili su ga do široke grabe preko koje
134
ne mogoše dalje. Breydel, vičan u trčanju preko polja i močalina,
preskoči preko vode spretno poput hitra jelena te umaknu prema
Sinte-Kruisu. Dvojica vojnika što htjedoše za njim preko grabe,
upadoše do vrata u glib i moradoše odustati od dalje potjere.
Mesarski starješina, sve pušući od bijesa, uđe u Brugge te
krenu pravo kući. Ondje ne nađe nikoga doli jednog pomoćnika koji
je upravo namjerio da iziđe.
— Gdje su ostali? — upita Breydel nestrpljivo.
— Svi su otišli u Dom, majstore — odgovori pomoćnik. —
Sazvana je hitna skupština mesara.
— Što se dogodilo?
— Ne znam pravo, majstore. Ali je općinski glasnik s
objavnice obznanio da svi građani koji žive od svojih ruku moraju
svake subote od svoje zarade platiti porezniku jedan srebrni
penning.35 Tkalački starješina sazvao je zato sve bratovštine na
skupštinu.
— Ti ostani ovdje i zatvori mesnicu — reče mu Breydel. — I
reci mojoj majci da me noćas nema doma, neka ne brine.
I dohvati sjekiru sa zida, djenu je pod kaput te krenu u
Mesarski dom.
Kad je ušao u dvoranu, dočeka ga veseo žagor, a drugovi ga
pozdraviše.
— Evo Breydela, našeg starješine.
Onaj što je privremeno zauzeo njegovo mjesto odmah ustade i
ponudi mu veliki naslonjač. Ali Breydel, umjesto da po navadi
sjedne na čelo stola, uze manju stolicu te sjede i gorko se nasmiješi.
— Braćo — reče — potrebna mi je vaša pomoć i prijateljstvo
više nego ikad prije. Meni i našoj neokaljanoj bratovštini nanesena
je uvreda i ljaga koje nećemo nikad oprati sa sebe.
Majstori i pomoćnici okupili se oko Breydela. Nikad ga nisu
vidjeli tako utučena i žalosna. Svi uprli oči u nj i samo ga gledaju, a
on, duboko uzdahnuvši, nastavi:
— Već dugo, dragi sugrađani, podnosimo poniženje i sramotu,
ali ovako ne možemo dalje! Da samo znate što sam danas premučio,
zaplakali biste kao djeca. Od jada i sramote ne mogu ni da govorim,
toliko me tišti.
35
Penning, šesnaesti dio stivara (stui ver, vidi napomenu 32).
135
Osmagla lica ljudi oko njega smrkla se i nasumorila, nekima od
srdžbe navrla krv u obraze: stisli mesari pesti i ne znajući još što je
posrijedi.
— Slušajte, braćo, i nemojte presvisnuti od sramote! Francuzi
su vašeg starješinu udarili po obrazu, i on je ukaljan pljuskom jedne
ništarije.
Neopisiv bijaše bijes što je spopao mesare nakon tih riječi.
Povici se dizali pod svod velike dvorane, svatko se zaklinjao da će
tu uvredu osvetiti.
— A čime i kako? — upita ih Breydel. — Čime se može oprati
takva ljaga?
— Krvlju! — povikaše u jedan glas.
— Vi me razumijete, braćo — nastavi mesarski starješina. —
Da, samo krv može ovakvu sramotu oprati, krv i smrt onih koji su je
nanijeli. Znajte da je tako sa mnom postupila vojnička posada
dvorca Male. I zato recite sa mnom: sunce sutra neće više ogrijati
dvorac Male.
— I neće! — ponoviše svi mesari, poneseni željom da se
osvete.
— Onda hajdemo! — reče Breydel. — Svatko najprije kući:
tiho se spremite i ponesite najbolju sjekiru. Uzmite i drugo oružje do
kojega možete doći, a treba nam i oruđa da nasiječemo šume, jer
nam valja preko zidina. Noćas u jedanaest da smo svi na okupu u
Vranjoj šumi za Sinte-Kruisom!
Pošto je starješina dao još neke upute i objašnjenja, krenu iz
Doma, a njegovi drugovi za njim.
Te noći, malo prije nego što je zvono na crkvi Svetog Križa
odbilo naznačeni sat, mogahu se na slaboj mjesečini vidjeti mnoge
prilike gdje se šuljaju stazama oko sela i među drvećem zamiču u
šumu. Svima je cilj isti, svi nestaju u čestaru. Neki nose luk i tobolac
sa strijelama, drugi topuzine, a ponajviše ih bez oružja koje bi se
vidjelo. Jan Breydel u guštiku, u tami šumarka, sa starijim
članovima bratovštine vijećao i dogovarao se o tome s koje bi strane
bilo najbolje udariti na dvorac.
Naposljetku stjeraše razgovor na jedno te odlučiše da opkop
oko dvorca, i to na mjestu blizu mosta, zatrpaju nasječenim granjem
i drvećem i da tuda pokušaju uspeti se na zidine. Mesarski starješina
nestrpljivo obilazio oko momaka koji su sjekli granje, grmlje i
manje drveće i vezivali ga u snoplje. Kad se uvjerio da imaju i
136
ljestve, zapovjedi da krenu. I krenuše mesari iz šume da razore
dvorac Male.
Bilježe ljetopisi da ih bijaše do sedam stotina, a svi tako željni
osvete i jednodušni oko svoga cilja da se iz njihova mnoštva nije ni
jedan nerazborit glas ili vesak uzdigao. Čulo se samo šuškanje
granja koje su vukli i daleki lavež pasa uznemirenih neobičnim
šumom.
Kad bijahu od dvorca udaljeni koliko bi strijela s luka
dometnula, stadoše, a samo Breydel pođe s nekolicinom naprijed, u
izviđanje. Stražar što je stražario nad vratima, čuo je njihovo
šuškanje: da se bolje uvjeri, iziđe sasvim na bedem te osluhnu
pažljivije.
— Čekaj samo — reče jedan između Breydelovih drugova —
već ću ja tebe poslati natrag!
I rekavši to, nape luk i nacilja na stražara. Odapeo je i dobro
pogodio — strijela se prelomi na prsnom oklopu francuskog
vojnika.
Uplašen nenadanim udarcem, stražar pobrza s bedema i povika
što ga grlo nosi:
— Neprijatelji! Na oružje! Na oružje!
Mesari jedan za drugim pobacaše snopove u opkop, koji na
onome mjestu domala tako zatrpaše da su mogli prići pod zidine kao
preko kakva mosta. Brzo prisloniše ljestve, i neki se već popeše na
zidine ne naišavši na otpor.
Na povike onog stražara vojnici poskakaše s postelja, i za
nekoliko trenutaka bijaše ih već više od pedeset odjeveno i
naoružano. Broj im se uvećavao svakog časa: vika mesarâ razbudila
ih više nego zov straže.
Jan Breydel već se nalazio u dvorcu s nekolicinom svojih —
bijaše ih jedva tridesetak — kad na njih navališe mnogi vojnici i
vitezovi. U početku pade podosta mesara, jer kako nisu na sebi imali
pancirnih košulja, pogađale su francuske strijele u meko i prodirale
ravno u tijelo. Ali tako ne potraja dugo: doskora svi Flamanci bijahu
unutar zidina.
— Za mnom, braćo! — viknu Breydel. — Ja sam već počeo
sječu!
Kao plug što urezuje brazdu u zemlju, tako je Breydel probijao
put među Francuzima. Svaki uzmah njegove sjekire jednog je
neprijatelja stajao života, i krv njegovih žrtava samo je tekla sa
137
sječiva. Ostali Flamanci, bijesni kao što i on bijaše, obarali se na
neprijatelja sa svih strana, i njihovi su bojni poklici nadglašavali
hropce i stenjanje umirućih Francuza.
Dok je tako trajala bitka na bedemima i unutri, na čistini pred
dvorcem, zapovjednik De Saint-Pol naredio je da brzo osedlaju
nekoliko konja. Čim mu javiše da nema više nikakve nade i da je
većina vojnika pala, on zapovjedi da otvore pomoćna vrata. Iz
jednog krila dvorca silom dovukoše uplakanu djevojku i vrgoše je
na sedlo, pa konjanici preplivaše preko vode u opkopu i nestadoše u
šumi.
Francuzi nisu mogli odoljeti navali mesara; ovih je, uostalom,
bilo više negoli njih. Nakon sat vremena u dvorcu nije bilo nikoga
živa, izuzev onih što su rođeni na tlu Flandrije. Još su dva sata
mesari, sa zubljom u ruci, pretraživali sobe i zakutke, i sve podrume,
ali nisu našli ni jednog neprijatelja više, jer oni koji su izmakli smrti,
umakoše na pomoćna vrata.
Breydel, pošto su sve pomno pretražili, s pravom zaključi da su
gospođicu Machteld odveli. U njemu srdžba prekipje: naredio je da
dvorac potpale na sva četiri ugla. Dok su golemi plameni jezici lizali
u visinu, a dio se zidova već rušio uz lomljavu i trijesak, dokrajčiše
Breydel i njegovi sve ostalo što se moglo uništiti, tako te je dvorac
pružao sliku posvemašnjeg opustošenja.
Zvona okolnih sela zvonila na uzbunu i pomoć, i seljaci
pohrliše iz svojih koliba da gase oganj — ali bijaše kasno. Od
grofovskog sijela nije ostalo ništa do razvaljenih zidova...
A Breydelov jasni glas, kao da se vije iznad ruševina,
odzvanjao kazujući:
— Da, da, sutra će sunce uzalud tražiti dvorac Male!
Pošto su tako izvršili potpunu osvetu, krenuše mesari kućama.
Odlazeći sa zgarišta, veselo zapjevaše u zboru — pjesmu o Crnome
lavu.
138
13.
U ratu godine 1296, kad su Francuzi zauzeli svu zapadnu
Flandriju, tvrdalj Nieuwenhove pružao je najžešći otpor i zadavao
im najviše jada. Mnogi flamanski vitezovi, vjerni Robrechtu van
Bethuneu, zatvorili se ondje te odlučili da se ne predaju sve dok se i
jedan između njih mogne braniti. Ali uzalud bijaše sva njihova
hrabrost, golema neprijateljska premoć slomi njihov otpor, i svi oni
izgiboše na zidinama, na braniku utvrde. Kad su Francuzi preko
srušenih bedema provalili unutra, nađoše samo mrtva tijela. Kako
nisu svoj jed i bijes mogli iskaliti na neprijatelju, osvetiše se
osvojenom gradu: zapališe ga, porušiše zidine te gruhom i kršem
zatrpaše opkope.
Ostaci Nieuwenhovea leže kakve dvije milje od Bruggea, na
putu prema Kortrijku. Kako se nalaze usred guste šume, daleko od
svake nastambe, dogodi se sasvim izrijetka da do njih dopre ljudska
noga, pogotovu gdje odande neprestano dopire kriještanje noćnih
ptica, pa se u praznovjernih seljana ukrijepilo vjerovanje da su se
onamo zaklonili duhovi Flamanaca što su ondje izginuli, i tako
čekaju da kucne čas osvete i slobode.
Premda je u ognju uništen sav dvorac, nije opet tako zbrisan sa
zemlje da zidovi ne bi oku pokazivali oblike što ga je zamak nekoć
imao. Doduše, u onome što je preostalo od građevine zjape mnoge
rupe i napukline, krovovi pali do zidova, uz potpornje što bi trebalo
da ih nose; prozori izvaljeni, vide se samo kameni okviri u kojima
su nekoć stajali. Sve nosi biljeg brzog pustošenja, jer su neki
dijelovi gotovo netaknuti a drugi sasvim razoreni. U velikom
predvorju ili dvorištu, okruženu napol srušenim utvrdnim zidom,
mnoge su hrpe krša, gomilice i humci, neki veći, neki manji.
Nieuwenhove je šest godina ležao tako razoren kada ga hvata
naš opis. Raslinje što mu je vjetar nanio sjeme među napukline već
se dobro ukorijenilo i namnožilo, nježna trava svuda protegla svoj
zeleni sag, a poljsko cvijeće, kao mazna djeca nesputane prirode,
njihalo srebrne čaške na hrpama gruhe i na vrhovima razvalina. Uza
sive zidine uspuzale biljke puzavice, bršljan, hladolež i druge
povijuše ovile vijence oko svega, uhvatile se korijenjem za udubine
139
i pukotine, divlja loza pružila hvoje od jednog zida do drugoga i nad
prodorima oplela svod od najljepšeg zelenila.
Jednoga dana neobičan događaj prekide blaženi mir toga
sklonjenog kutka gdje se priroda svojim krasom bani i tišina caruje.
Moglo je biti oko četiri sata ujutro. Zora tek prozorila, nebo na
istoku osula blijedim žutilom, vijenac zlatnih zraka iskakao iz
obzorja i najavljivao sunce što se rađa. Nieuwenhove i njegove
ruševine još ležale pod tamnim sjenama, sivilo u neodređenim
prijelazima što ne pokazivahu boje prekrivalo usnulu krajinu
uvijajući je kao u neku izmaglicu, dok se plavetnom pučinom
nebeskom uspinjalo svjetlo novog dana što se pomalo zapoznavao.
Ovdje-ondje preletjela bi zakašnjela sova i šušteći krilima brzala da
se od osvita skloni u svoju duplju.
U taj rani sat sjedio na kamenu usred ruševina čovjek što je na
glavi imao šljem bez perjanice, vezan pod bradom sa dva kožna
remena podbradnjaka. Na snažnim mu grudima prsni oklop, na
miškama i bedrima čelični štitnici. Rukom u željeznoj rukavici
naslanja se na štit na kojem nema grba ni viteškog znaka: upriječila
se ondje samo kosa tamna pruga. Oprema mu i sve oružje, čak i
dugo koplje što ga je položio kraj sebe, samo jednu boju pokazuje
— crnu: možda je vitez u dubokoj žalosti, pa se tako u crno opremio
i crninom zavio. Malo dalje stajao mu konj, još crnji negoli vitez:
sav prekriven željeznim pločama da ga u boju štite, jedva je prigibao
glavu do zemlje i pasao rosne vršike trave i drugog bilja. Bojni mač
što mu je visio niza sedlo bijaše neobično velik — rekao bi, skovan
je za divovsku ruku.
U mrtvoj tišini što je pala na ruševine i na svu krajinu uokolo
vitez uzdisao neutješan i lomio rukama kao da s kime razgovara.
Ovda-onda nepovjerljivo je okretao glavu prema grmlju i motrio
okolne putove, pa kad se najposlije uvjerio da je sam, podiže vizir
na šljemu.
Bio je to čovjek u godinama, visoka rasta, prosijede kose,
izrazita lica, izbrazdana dubokim borama. Iako mu je lice nosilo
znake duge žalosti, u njegovim je grudima bilo još dovoljno vatre da
mu njome oči odsijevaju, i zaista su živo sjale. Pošto je neko vrijeme
gledao zidove što su ostali od nekadašnjeg dvorca, prignu glavu, a
na ustima javi mu se gorak smiješak. Dok je pogled upirao u zemlju
kao da ondje nešto traži, dvije suze zablistaše mu ispod vjeđa,
140
omakoše niz obraze i kanuše na tlo. Vitezu se ote dubok, tužan
uzdah iz grudi, te on protisnu:
»O junaci, braćo moja! Plemenita vaša krv prolivena je među
ovim zidinama, poda mnom leže vaša tijela u vječnom počinku, a
samrtni cvjetovi kao svete krune mučeničke iznikli su nad vašim
kostima. Sretnici ste, jer ste paćenički život mogli žrtvovati
domovini ne vidjevši i ne okusivši ropstvo kojega dopada naša
Flandrija. Slobodno ste i slavno izginuli, na vašim dušama nema
ljage ni žiga sramote što ga tuđin utisnu Flamancima na čelo. Krv
onoga komu ste dali ponosno ime Lav trebalo je da potekne s vašom
i natopi ovu zemlju, jer je njegov mač znao brzo sjeći i njegov štit
čvrsto braniti. A sada, o sramote! sada on sjedi na vašim tihim
grobovima i tužno uzdiše kao prokletnik, i suze mu teku niz obraze
od puste nemoći, baš kao slaboj ženi...«
Vitez odjednom ustade i brzo namaknu vizir na lice. Okrenuvši
se prema putu, pažljivo osluhnu. Učinilo mu se da čuje nekakav
šum, kao konjski topot u daljini. Kad se uvjerio da ga uho ne vara,
podiže koplje sa zemlje, pohitje konju i stavi mu žvale u usta;
potom, smjestivši se u sedlu, odjaha za jedan zid da se sakrije. No
nije dugo ostao u zaklonu kad razabra i druge zvuke: uz topot koplja
čuo se i zveket oružja i njisak konja, a upadao u to ženski plač i
jadanje.
Čim je čuo to zapomaganje, problijedje vitez pod svojim
šljemom. I nije mu strah odagnao boju s lica — ta straha nije on
poznavao — nego mu viteška čast i dužnost nalagaše da pritekne u
pomoć nevoljnoj ženi. Njegovo je hrabro i plemenito srce već
gorjelo od želje da izbavi nesretnicu, iako su mu važniji razlozi i
svečano obećanje branili da se ikom pokazuje. Eto, od te unutarnje
borbe problijedjeli mu obrazi. Uto se već i konjanici primakoše, tako
te je mogao razabrati djevojačko jadanje i zapomaganje.
— Oče moj, oče moj! — bolno uzvikivala djevojka, glasom od
kojega bi se i kamen smekšao.
Kad je to čuo i razabrao, vitez se okani svakoga daljeg
premišljanja. Taj je glas imao nešto neobično u sebi — neobično a
tako poznato, i dojmio ga se toliko te je vitez odmah prešao na djelo,
da izvrši želju što ga je otprve ponijela. Podbode on konja ostrugom
u slabine, preletje preko gomila te ispade na put. Tu na maloj
udaljenosti vidje povorku što se bliži: šest francuskih konjanika, bez
kopalja, ali inače dobro oboružanih, jezdi cestom; jedan među njima
141
pred sobom čvrsto drži neku ženu. Ona se očajno otima onome što
je tako silom drži, i jadnica neprestano zapomaže i bolni joj krikovi
ispunjaju zrak.
Crni vitez stade na putu te uperi koplje da zaustavi otmičare.
Začuđeni tom nenadanom pojavom što im se tako ispriječila,
konjanici pritegoše uzde te usporiše konje: promatrali su crnog
kopljanika — gledali ga u čudu i sa strepnjom u srcu. Onaj što
kanda bijaše njihov vođa ili zapovjednik pojaha nešto ispred ostalih
i viknu:
— Maknite se s puta, gospodine viteže! Maknite se, ili ćemo
vas pregaziti!
— Odmah da ste pustili tu djevojku, vi vjerolomni i nečasni
vitezovi! — otrže kopljanik u odgovor. — Ako je ne pustite, onda
izjavljujem da sam njezin hranitelj!
— Naprijed, naprijed! — viknu zapovjednik svojim ljudima.
Crni vitez ne dade im vremena da priđu: prignu se on svome
konju te odjednom jurnu među zbunjene Francuze. Prvim udarcem
svoga koplja probi šljem i glavu jednom Francuzu te izbi neprijatelja
iz sedla. Ali dok je on toga oborio, trgoše ostali mačeve i sa svih
strana navališe na nj, a njihov mu zapovjednik, De Saint-Pol,
strašnim udarcem odbi oklop na ramenu. Crni vitez, kad vidje kako
su ga pritijesnili toliki neprijatelji, odbaci koplje te poteže golemi
svoj mač: uhvati mu držak obadvjema i zavitla njime oko sebe tako
brzo da mu se nijedan Francuz nije usudio prići — ta svaki je udarac
njegova strašnog oružja padao po neprijateljevu oklopu kao težak
malj što razara.
Konjanik što je pred sobom držao djevojku branio se dugim
mačem, a lijevom čvrsto uza se privijao zanijemjeli plijen. Potresena
strahom i na mahove obuzeta nadom, uzbuđena djevojka nije više
imala snage da govori ili da viče. Oči joj se ukočile od strave, lice
problijedjelo od prepasti. Samo bi kadikad pružila ruke prema
nepoznatom vitezu, kao da ga moli da je izbavi, a onda bi opet
klonula.
Strašni udarci mačeva po šljemovima i štitovima odjekivali
šumom, krv u crvenim curcima tekla pod oklopima, ali u žestini
bitke borci nisu za to marili, nego su zadihani nastavljali ljuti boj.
Oklopi im bijahu na više mjesta probijeni, a Saint-Polov konj imaše
široku ranu na vratu, te je jahač imao muke da njime valjano
upravlja i da izmiče udarcima Crnog viteza. Videći gdje se borba na
142
zlo okreće po Francuze, zapovjednik dade znak onom vojniku što je
držao djevojku. Konjanik je razumio i poslušao zapovijed, to jest
pokušao da umakne s poprišta. Crni vitez, opazivši njegovu nakanu,
podbode konja te se ispriječi preda nj. Spretno odbijajući udarce
ostalih, viknu mu:
— Spusti djevojku na zemlju ako ti je život mio!
Konjanik nije mario: okrenu on svoga konja ustranu i pokuša
pobjeći sa svojim plijenom. Ali ga mač Crnog viteza smjeri tako
žestoko po šljemu da mu je raskolio i šljem i glavu sve do ramena.
Iz raskoline mlaznuše dva debela mlaza krvi i poliše djevojci glavu i
bijelu haljinu: smočiše se lijepi plavi uvojci i prebojiše tamnim
crvenilom. Ubijeni se Francuz zaljulja u sedlu; premda se život
istočio iz njega, još je grčevito držao djevojku. Ali učas ruke
klonuše, te i mrtvac i djevojka padoše na tlo.
Crni je vitez za to vrijeme oborio još jednog Francuza, tako te
mu preostadoše trojica. Planuo još žešći boj, jer kada ti ljudi, za rat
odgajani, vidješe krv, razmahaše se kao da su pomahnitali: konji,
bijesno upravljani, skakali sad na ovu, sad na onu stranu te rzali i
njiskali pri svakom udarcu što bi pao na njihov željezni pokrovac. A
djevojka onesviještena ležala među njihovim kopitima; kako se u
padu prva svalila s konja, okrvavljeno tijelo ubijenog vojnika palo
po njoj. Pravo je čudo kako je konji nisu zgazili: skakali su onuda i
vrtjeli se oko nje a nisu je ni dotakli, samo je prekriše blatom i
zemljom što su je razmetali oko sebe.
Borci jedva hvatali dah, nasmrt umorni od udaraca, rana i
gubitka krvi. Ali nisu odustajali. Odjednom konj Crnog viteza
ustuknu koji korak natrag i stade. Francuzi se poradovaše videći
gdje im neprijatelj uzmiče. Pomisliše da želi predahnuti i da je
uskoro na izmaku. Ali se prevariše, jer on u trku opet jurnu na njih,
a svoj je udarac tako dobro odmjerio da je jednim zamahom odrubio
glavu vojniku na koga je nasrnuo, te ona zajedno sa šljemom odletje
na tlo. Zapanjen i preplašen, pobježe Saint-Pol s preostalim drugom
sa toga kobnog bojišta: potjeraše njih dvojica svoje konje uzagrepce
te umakoše odande glavom bez obzira, tvrdo uvjereni da se Crni
vitez poslužio đavolskim umijećem i da je u savezu sa samim
nečastivim.
Okršaj nije dugo trajao, jer su udarci samo pljuštali, smjenjivali
se brzo i neprestano, pa sunce još nije iskočilo na obzorju ni
pozlatilo ravna polja; ali se magla nad šumom raščinjala u tanko
143
pramenje, a vršike drveća izranjale iz sivila i prelazile u ljupko
zelenilo.
Kad je vitez vidio da je ostao gospodarem bojnog polja i da u
blizini nema nigdje neprijatelja, sjaha, priveza konja za drvo i priđe
nepomičnoj djevojci. Ležala ona opružena pod mrtvim tijelom
vojnikovim i nije davala od sebe nikakva znaka života. Zemlja oko
nje bila izgažena i razrovana konjskim potkovama i zgnječena poput
kala. Crnom vitezu ne bijaše moguće prepoznati djevojku: lice joj
oblijepljeno zemljom što se izmiješala s krvlju mrtvoga vojnika,
duga plava kosa kopitima u blato zatjerana.
Ne premišljajući previše, vitez podiže sa tla nesretnu žrtvu te je
u naručju odnese u ruševine Nieuwenhovea. Tu je u nekadašnjem
predvorju pažljivo položi u travu, a sam ode u onaj dio što je
donekle još sačuvan. Među zidovima što su još stajali nađe
prostoriju kojoj svod nije srušen i koja bi mogla poslužiti kao
zaklonište. Prozori su, dakako, nestali u ognju, ali se ostalo
sačuvalo: duge trake podrtih sagova visjele na zidu, ostaci
razvaljenog posoblja bili kojekuda razbacani po podu. Vitez sastavi
nešto odvalina te od dasaka što ih vatra nije progutala složi ležaj,
koji onda prekrije ostatkom saga što ga je strgao sa zida.
Zadovoljan što je našao to zgodno mjesto, vrati se po
onesviještenu djevojku te je prenese u onu prostoriju. Očinski brižno
položi je na bijednu postelju, složenu za nevolju, i pod glavu joj
podmjesti otržak saga što ga je smotao u svitak. Da se uvjeri da nije
ranjena, pažljivo joj promotri odjeću i na svoju radost razabra da joj
je ruho samo izvana poprskano krvlju; a što je glavno, vidio je da
djevojka diše, srce joj živo kuca.
Pošto joj je maknuo zemlju s usta i s očiju, vrati se na put gdje
su ležala mrtva tijela njegovih neprijatelja. Tu uze šljem jednome
između poginulih i njime zahiti vode na potoku što je protjecao kraj
bojišta. Potom odveza konja i povede ga k ruševinama, u zaklon.
Kad je opet ušao, otkide nešto postave na prsniku što ga je nosio pod
oklopom, i njome, namočivši je u vodu, poče djevojci otirati lice.
Iako se vani odanilo i krajina svanula u pravim bojama, tu pod
svodom, među zidovima, bijaše još prilično tamno, te vitez nije
mogao pravo zagledati djevojčina lica i nije vidio je li ga dobro
oprao. Potom joj, koliko je već stigao, očisti kosu od kala, otare joj
vrat i opere ruke, i na kraju, da joj ne bude hladno, namakne na nju
oveći komad saga što ga je strgao sa zida.
144
Učinivši što je mogao, i pošto se uvjerio da je djevojka živa,
prepusti je miru i počinku, da je priroda okrijepi, a sam se vrati
svome konju. Marljivo je prionuo da visokim rašćem što je bujalo na
dvorištu očisti opremu i konja, i da tako, koliko je moguće, ukloni
krvave mrlje i tragove borbe: u tu je svrhu natrgao čitave hrpe.
Trebalo je za to vremena, i stajalo ga je dosta truda dok je s time
izišao nakraj, jer nije bio vičan takvu poslu, Naposljetku načupa
velik naručaj sočne trave i stavi ga pred konja.
Sunce se diglo nad obzorjem i pozlatilo krajolik, polja zasjala u
svijetlim bojama. Na prozorske rupe u prostoriji u kojoj se nalazila
djevojka ulazilo dovoljno svjetla da se mogahu razlikovati predmeti
razbacani po podu. U nadi da će sada djevojku moći bolje vidjeti,
vitez uđe onamo.
Djevojka sjedila na bijednom ležaju i zaprepašteno gledala u
crne zidove svoga strašnog boravišta. Oči joj širom otvorene, kao da
joj se pamet pomutila, pogled ukočen — vjeđe se ne miču, trepavice
ne trepću. Kako je vitez ugleda, istog mu trena čudan srh posrsi
tijelo, i sav on zadrhta: problijedje kao kamen i oćutje kako mu se
grlo steže i govor oduzima, jer umjesto riječi što ih htjede izreći, na
usta potekoše samo nesuvisli glasovi. U tom uzbuđenju priđe
djevojci i privinu je na grudi.
— Dijete moje, nesretna moja Machteld! — progovori
naposljetku, ranjen do dna duše. — Zar sam zato ostavio tamnicu?
Da te nađem ovakvu, u naručju smrti?
Grsteći se, djevojka uprije dlanom u njegove grudi te ga
odgurnu od sebe.
— Izdajico! — reče ona. — Kako se usuđujete dirnuti kćer
Lava od Flandrije? Kako vas nije stid silom odvesti bespomoćnu
djevojku? Ali Bog sve vidi, ima gromova na nebu, čujete li! Stići će
vas kazna, Čujete li kako grmi, bijedniče...!
Kad je vitez čuo te riječi, suze mu na oči navriješe. Strgnuo je
šljem s glave, i tada se ukazaše dva curka što su mu potekla niz lice.
— Machteld, dijete, zar me ne poznaješ? — uzviknu očajan. —
Pa ja sam tvoj otac, Robrecht, koji te voli i koji je u zatvoru toliko
čeznuo za tobom. Oh, nebesa... pa ti me guraš od sebe...
Trpak smiješak gorčine prijeđe djevojci preko usta.
— Već dršćete, nečasni otimaču — prezrivo će ona. — Bojite
se kazne koja stiže zlikovce. Ali nema milosti za vas. Lav će me
145
osvetiti, moj otac... Eno, već grmi... zemlja tutnji... Meni se sunce
rađa, vama smrt dolazi!
Svaka je njezina riječ kao otrovna strijela probadala vitezu srce,
paklene muke mučile mu dušu. Vruće suze tekle mu niz obraze, u
očaju počeo se udarati u prsa.
— Ta prepoznaj me, jadno moje dijete! — zavapi sav skršen.
— Ne smij se i ne gledaj me tako, ubit će me ta gorčina! Ja sam taj
Lav koga voliš i spominješ, tvoj otac koga zazivaš.
— Vi Lav? — prezirno će Machteld. — Vi da ste Lav,
krivokletniče?
Lav govori flamanski, a vi jezikom kraljice Ivane! Njezinim
jezikom što laska pa onda izdaje! Lava i nema, otišao je... Rekoše
mu: dođi. A kad na riječ dođe, dočekaše ga lanci, tamnica, zlatna
kupa s otrovom...
Vitez nije mogao suzdržati svoj očaj. Još jednom zagrli
nesretnu kćer i reče:
— Pa valjda razabireš, dijete moje, da govorim jezikom naših
djedova. Kakva ti je teška bol duh pomutila? Prisjeti se: naš prijatelj
Adolf van Nieuwland imao me odmijeniti u tamnici. I nemoj me
više nazivati izdajicom i zlikovcem, jer mi tvoje riječi srce
probadaju.
Kad se spomenulo Adolfovo ime, djevojci se malko razvedrilo
zgrčeno lice. Blag smiješak prijeđe joj preko usana, te će ona
mirnije:
— Adolf vam je to rekao? Da, da, otišao je po Lava. Jeste li ga
vidjeli? I pripovijedao vam je o nesretnoj Machteldi? Da, da, on me
voli... I otac će doći... A vi, lažni viteže, idite...! Idite da vas ne
vidim...! Sada... hm...
Riječi joj prijeđoše u prigušen mrmor, govor postade
nerazumljiv. Lice se i opet smrknu, crte na njemu pokazivahu gnjev.
Vitez se uplaši njezina pogleda što prijeti, tuga ga obuze. Sav
klonuo, ne znajući više što da počne, uze njezinu ruku: suze očinske
ljubavi i boli kapnuše na nju. Ali ona trže ruku iz njegove i povika:
— Nije ova ruka za Francuza! Lažni vitez, otmičar kao što ste
vi, ne smije me dotaknuti! Vaše suze samo su mrlje, Lav će ih
vašom krvlju oprati! Dršćite, zmijo, blizu je čas osvete! Vidite li ovu
krv na mojoj haljini? I to je francuska krv, uh kako je crna!
Vitez nije više mogao da podnese tih muka. Zalomi on rukama
i zajeca:
146
— Za ime Božje, nesretna moja Machteld, ne odbijaj očeve
ljubavi! Nemoj da ovaj moj tužni put ostane uzaludan! Zar možeš
tako ravnodušno gledati moje suze? Zar nemaš za me ni jedne
utješne riječi? Hoćeš li da pred tobom presvisnem od boli?
Gledala ga je prezirno. A on nastavi, očajan:
— Nazovi me ocem i ne odbijaj me od sebe! Da samo znaš,
nesretno dijete, kakvu bol i muku nanosiš svome ocu... Ali ne znaš,
razum ti se pomračio od pustih progona, prokleti Francuzi!
I htjede nesretnicu privinuti u očinski zagrljaj, ali se ona otrže
vičući:
— Odlazite i ne pružajte svojih ruku za mnom! To su zmije
otrovnice! Ne dirajte me, zlikovče! U pomoć! U pomoć!
I u tim riječima skoči s bijedne postelje te u svome strahu naže
prema izlazu.
Vitez zadrhta. Pun strepnje jurnu pred nju, da je zadrži. Da
strašna li prizora i goleme li, nepojmljive očinske boli! Brižno je
obujmio jadnu kćer i pokušao da je odnese natrag, na njezin ležaj.
Ali se ona, misleći u svojoj pometenosti da je to neprijatelj, žestoko
otimala i branila, i nekoliko je puta uspjela da mu se otrgne, tako te
je morao trčati za njom i hvatati je, dok ga je ona udarala i
strahovito vikala. Morao se dobro pomučiti da joj zapriječi bijeg.
Naposljetku, upevši svu snagu, odnese je i položi na postelju.
Bijesno ga je gledala i briznula u gorak plač.
— Nadvladali ste bespomoćnu djevojku, lažni viteže — zajeca
ona. — Ali Bog vidi, i grob zjapi među nama. Stoga plačite...
Nesretnog je oca bol i tuga već toliko obrvala da nije ni čuo tih
riječi. Očajan sjede i pun strepnje uprije pogled u zaplakanu kćer.
Ostao je bez riječi, duh mu klonuo, glava nemoćno pala na prsa.
Machteld najposlije sklopila oči, činilo se da je usnula. Tračak
nade sinu u očevu srcu: taj bi počinak mogao ublažiti njegove i
kćerine boli. Zato ostade nepomičan, da štropotom ne probudi jadno
dijete.
Sjedio je mirno i samo promatrao nesretnu kćer, gledao ju
pogledom što bijaše pun ljubavi: osjećao je i blagu utjehu usred
svojih jada.
147
14.
Kad je Breydel otišao sa zgarišta i za sobom ostavio razoreni
dvorac Male, ubrzo je sa svojim mesarima stigao u selo Sinte-Kruis.
Već na putu onamo sreo je neke svoje sugrađane koji ga izvjestiše
da je francuska posada u Bruggeu sva na oružju — čekaju ga. Još
opijen pobjedom, nije mario za opomene, a smatrao se i dovoljno
jakim da i protiv volje Francuza uđe u svoj grad. Ali tek što je
malko odmakao od sela, naiđe sa svojim mesarima na neočekivanu
zapreku.
Put odande pa sve do gradskih vrata bio preplavljen ljudima:
nije se onuda moglo dalje, narod naprosto zakrčio cestu. Premda se
još krilila mrkla noć, po tisućama glasova što su žagorili moglo se
razabrati da mnogo i mnogo građana bježi izvan zidina. Breydel je u
čudu promatrao narod što je pokuljao iz grada i cestom se biba
poput uzbibana mora. Starješini mesarske bratovštine nije preostalo
drugo nego da sa svojima stane uz rub ceste.
Bjegunci nisu išli ispremiješani, u neredu: svaka je obitelj sa
svojom čeljadi činila cjelinu za se i nije se miješala s drugima.
Svakoj se u sredini nalazila uplakana žena kojoj se o rame opirao
otac što je grohnuo od starosti, na prsima joj bilo dojenče, za ruke
joj se držala ili za suknju hvatala manja djeca što su vikala i plakala,
a za njom išli stariji sinovi, pogrbljeni pod teretom posuđa i
posteljine. Bijaše bezbroj takvih skupina. Neke imahu kolica na
kojima su vukle stvari pokupljene na brzinu; ponetko je i jahao, ali
malobrojni bijahu oni koji su se mogli poslužiti konjem.
Radoznao da čuje što je pokrenulo tu neobičnu povorku,
Breydel je mnoge upitao zašto bježe iz svoga grada i kamo će
zapravo, ali mu ženska kuknjava nije mnogo objasnila.
— Oh, gospodine — odgovori mu neka žena — Francuzi nas
hoće žive spaliti, i zato bježimo.
— Oh, majstore Breydel — bolno će druga — ne idite u
Brugge ne želite li glavu izgubiti: Francuzi su vam podigli vješala
nad Kovačkim vratima.
Kad je mesarski starješina htio da još priupita i dozna neke
pojedinosti, nad mnoštvom se prolomi vika nalik na vučji urlik:
148
— Naprijed! Naprijed, nesretnici! Francuski su konjanici za
nama, progone nas!
I svi očajno nagoše u bijeg, brzo promicale glave u tami. U taj
čas protužiše mnogi glasovi slijevajući se u jedan vapaj:
— Jao, jao, pale nam grad...! Gledajte kako plamen seže nad
krovove...!
Breydel, koji je stajao i samo se čudio, okrenu se prema gradu
te vidje kako plameni jezici ližu nad bedemima i sve zavijaju u
crven dim što suklja naokolo. Bol i gnjev progovori iz njegova srca
kad je uzviknuo, pokazujući na grad:
— Ljudi Božji, zar ćemo pustiti da nam izgori grad? Ne,
nećemo! Moramo ga sačuvati! Ne smijemo Francuzima dopustiti tu
radost! Svi nastranu s puta, mi moramo onamo!
I sa svojima udari sredinom ceste razmičući i gurajući ostale
ustranu. Podigla se strašna vika, uplašeni bjegunci uklanjali se s puta
i razlijetali posvuda, jer mišljahu da su im francuski vojnici već za
vratom. Ipak nije Breydelu bilo lako krčiti put i probijati se naprijed
među smetenim ženama što plaču i zapomažu i među djecom što
cvile i vrište. I dok se tako gurao i čudio što nigdje ne vidi muškarca
sposobna za borbu niti nailazi na pripadnike koje bratovštine,
odjednom se nađe pred zbijenim i naoružanim odredom.
Bila je to četa tkalaca; svi su nosili oružje, ali različito: jedan je
imao luk i strijele, drugi nož, treći sjekiru — što je koji stigao i
dohvatio. Pred njima išao njihov vođa ili zapovjednik, korak mu
nekako odmjeren i dostojanstven, više svečan negoli ubrzan, i tako
su ti ljudi, kao prava četa zahodnica, štitili one pred sobom od
napada s leđa i zatvarali cestu kao kakvom prijevornicom.
I druge su takve čete dolazile iz grada, jedna za drugom, tako
se broj naoružanih žitelja Bruggea penjao do pet tisuća.
Breydel htjede prići zapovjedniku one prve čete, kadli se nešto
izdaljeg oču glas što je nadjačao sve druge. Odmah je prepoznao De
Conincka, koji govoraše:
— Samo mirno i hrabro, drugovi! Nitko da ne izlazi iz reda! I
ne brzajte previše naprijed, da ne bude nereda i zbrke!
A onda zapovjedi:
— Treći vod, naprijed! Priključi! Četovođa Lindens, s lijevog
krila po dva naprijed!
149
— Ali što je ovo, za ime Božje? — u čudu će Breydel, prilazeći
De Conincku. — Igrate se tu nekakvim vježbama, a grad vam gori
za leđima! Ili ste kukavno pošli za ženama i djecom? Bijedne duše!
— Uvijek žestoko, uvijek usijane glave! — dočeka ga De
Coninck.
— Što to govorite? Nigdje ništa ne gori! Ne bojte se, neće
Francuzi ništa zapaliti!
— Ali, majstore Pieter, zar ste slijepi? Zar ne vidite kako vatra
suklja na zidine, sve se zapožarilo!
— Ne brinite, to je slama što smo je zapalili da zavaramo
neprijatelja i lakše izmaknemo s komorom. Ne brinite, prijatelju,
grad nije u pogibli. Nego, vratite se sa mnom do Sinte-Kruisa, treba
da vam priopćim važne tajne. Sad je došlo vrijeme! Dobro znate da
sve hladno prosuđujem i stoga najčešće imam pravo. Učinite kako
vam velim i malko svrstajte u redove svoje mesare. Hoćete li?
— Ne ostaje mi drugo, kad evo ne znam što je posrijedi i što se
zbiva. Dobro je, zaustavite malko svoje tkalce.
De Coninck zapovjedi vodnicima da zaustave svoje ljude.
Zatim se razliježe Breydelov glas:
— Mesari, u redove! Na čelo kolone! Svaki na svoje mjesto!
Brzo! I sam ode među mesare da ih svrsta u redove i mjesto im
odredi. Potom se vrati De Conincku i reče:
— Gotovo je, majstore, možete zapovijedati.
— Ne, Breydele — odgovori tkalački starješina. —
Zapovjedništvo prepuštam vama. Podobniji ste za zapovjednika
negoli ja. Dajte znak za polazak.
Mesarski starješina, obradovan tom čašću, viknu gromovitim
glasom:
— Mesari i tkalci, običnim korakom... naprijed!
Na tu zapovijed redovi krenuše i mala vojska polako pođe
cestom. Domala eto ih u Sinte-Kruis, gdje već bijahu žene i djeca sa
svojim zavežljajima.
Bio je to neobičan tabor. Na polju što se ravno proteglo u
duljinu i širinu smjestile se bezbrojne obitelji, čeljad posjedala i
polegla po tlu. U noćnoj tami jedva bi čovjek štogod razlikovao na
koji korak dalje od sebe, ali bjegunci ubrzo upališe mnoge vatre, pa
se u vijencu titrave svjetlosti što ju je bacao plamen mogla iz daljine
vidjeti potištena čeljad, okupljena oko ognja. Crveni sjaj osvjetljivao
zabrinuta lica majki i pokazivao kako nevoljne, pune strepnje i
150
ljubavi, privijaju na grudi uplašenu dojenčad, dok im druga djeca
umorna leže u krilu i plaču od gladi i žeđi. Dječji cvil i prigušeno
vajkanje žena čovjeku srce stezalo kao posljednja molitva na
prijateljevu grobu. A nad svime razlijegao se plač djece što su
izgubila majku i lavež pasa što uzalud traže gospodara.
De Coninck uđe s Breydelom u kuću kraj puta i zamoli
ukućane da im ustupe jednu sobu. Puni poštovanja prema tkalačkom
starješini, seljani im drage volje ponudiše cijelu kuću te dvojicu
slavnih građana Bruggea uvedoše u malenu podrumsku sobu. De
Coninck uze svjetiljku iz ruku žene koja ih je vodila, a kad se ona
udaljila, on zaključa vrata, tako da ih nitko ne može uhoditi ni
iznenaditi. Pruži stolicu Breydelu i svoju privuče do njegove, i dok
ga je mesar radoznalo gledao, on poče:
— Ponajprije treba da vam kažem zašto smo iz grada otišli
ovako noću i umakli kao bjegunci: sve je to vašom krivnjom, zbog
vaše nepromišljene osvete što ste je, unatoč obećanju, izvršili nad
posadom u Maleu. Plamen što se nad šumom dizao pod nebo bio je
uzrokom što su u našem gradu sva zvona zazvonila na uzbunu, pa se
narod u strahu strčao, jer je u ovim tužnim vremenima svakome
uvijek smrt pred očima. De Mortenay, bez ikakve druge namjere
doli da čuva svoju kožu, sakupio je na trgu svoje vojnike. Nitko nije
znao što se zbiva, ali kad su dobjegle neke vaše žrtve iz Malea i
počele vikati kako će se osvetiti žiteljima Bruggea, bijaše nemoguće
zadržati Francuze: htjedoše sve poklati i zapaliti. De Mortenay
morade im zaprijetiti smrću kako bi ih spriječio u naumu. U toj sam
nevolji sakupio svoje tkalce i spremio se na krvav otpor. Možda
bismo uspjeli otjerati Francuze, ali bi nas ta pobjeda skupo stajala i
samo bi nam bila na štetu, to ću vam odmah dokazati. S pratnjom
sam otišao De Mortenayu i s njime se dogovorio da gradu ne učini
nikakve štete, a mi ćemo za uzvrat svi odmah otići: kad sunce iziđe,
sav će grad biti u njihovim rukama.
Breydel se sve više srdio slušajući De Conincka i njegovo
izvješće, a kad mu je tkalački starješina onako hladnokrvno
pripovijedao o svojoj nagodbi, on planu:
— Za ime Božje — povika — kako ste mogli prihvatiti takvu
kukavičku nagodbu? Pustili ste da vas istjeraju iz grada kao stado
glupih ovaca! Da sam ja ondje bio, ne bismo otišli iz Bruggea...
— Da ste vi bili ondje...! Znate li što bi se onda dogodilo?
Ulice bi bile pune mrtvih tijela, a vatra bi progutala naše kuće, i
151
ostao bi sam pepeo. Ali, žestoki prijatelju, dopustite da vam najprije
sve kažem, a kad čujete, znam da ćete se suglasiti sa mnom. Sigurno
je, majstore, da grad Brugge ne može ostati slobodan i neovisan sve
dok drugi flandrijski gradovi budu pod tuđinskim jarmom: ne budu
li i drugi slobodni, neprijatelj će nam vječno podsjedati bedeme. A
misao na rodni grad ne bi smjela da nam iz pameti odagna
domovinu, jer je ova nešto veće i više. Francusku nasilnu vladavinu
možemo slomiti samo uz pomoć ostalih flandrijskih gradova. Svuda
ima neprijatelja koji samo čekaju čas da nam opet otmu izvojevanu
slobodu. Zacijelo ste i sami na to mislili, ali ste u svom žaru
zaboravili zapreke što stoje na putu i htjeli biste ih svojom hrabrosti
preskočiti. I još ste nešto kudikamo važnije izgubili iz očiju: odakle
nam pravo da ubijamo i palimo?
Breydel upravi u tkalačkoga starješinu pogled pun
nezadovoljstva i reče:
— Vi, majstore, kao da me želite zbuniti tim uzvišenim
govorom. Odakle nam pravo da ubijamo i palimo? A odakle, molim
vas, Francuzima to pravo? Tko je njih ovlastio na to, recite mi?
— Tko? Njihov kralj Filip i vojskovođa De Chatillon. Na
kneževske okrunjene glave pada nagrada ili kazna za njihova dobra
ili zla djela. Na podaniku je da bude vjeran i poslušan. Prolivena krv
svjedoči protiv gospodara, koji zapovijeda, a ne protiv sluge, koji
izvršuje zapovijed. Mi koji bez ičije zapovijedi, samo tako od svoje
volje, prelazimo na djelo, odgovorni smo za svoje čine pred Bogom
i pred ljudima, i na naše glave pada osveta za prolivenu krv.
Dok je to slušao, Breydelu bijaše kao da je na iglama. Ono jest,
doimalo ga se izlaganje tkalačkoga starješine, i borbu je vodio u
duši, ali nije mogao iz svoje kože.
— Ali, majstore — napokon će Breydel — vi kao da se kajete.
Ne valja vam to. Ta nismo li se samo branili? Branili smo svoje
živote i ono što imamo, a vodila nas odanost našem zakonitom
gospodaru. Ne osjećam nikakve krivnje, i nadam se da moja bojna
sjekira još nije vidjela i svoju posljednju žrtvu. Ali koliko god sam u
sebi prekoravao vaše neshvatljivo držanje, nisam mu se nikad
usprotivio, jer mi se vaši putovi čine nadasve skroviti i tajanstveni.
— Pravo imate kad kažete da su skroviti: uvijek nešto kriju, pa
ću vam eto otkriti što je. Vaše je mišljenje, majstore Jane, da sam
previše popustljiv i spor. Ali čujte što sam učinio dok ste se vi svetili
neprijatelju te uzalud prolijevali krv. Našem grofu Gwijdeu potajno
152
sam javio o našim namjerama za oslobođenje domovine, i on ih je
svojom kneževskom potvrdom odobrio. Sada, prijatelju, nismo više
nikakvi buntovnici, sada smo postavljeni zapovjednici naše narodne
vojske...!
— Hvala vam, majstore — oduševljeno će Breydel. — Sada
vas razumijem: sada sam pravi ratnik, i osjetit će Francuzi tu
promjenu, svega mi!
— Dobivenom ovlasti poslužio sam se da potajno dignem na
ustanak sve rodoljube, i u tome sam uspio: na prvi poziv u svima će
flandrijskim gradovima hrabri pandžari niknuti kao iz zemlje...
Tkalački starješina prihvati stisak Breydelove desnice te odmah
nastavi:
— A onda, hrabri prijatelju, sunce slobode neće u Flandriji
obasjati nijednog Francuza živa! U strahu od naše osvete neprijatelj
će nam vratiti našeg Lava. Nama, građanima Bruggea, zahvaljivat će
sva Flandrija za slobodu. Zar vam pomisao na to ne ispunja dušu
plemenitim ponosom?
Breydel od oduševljenja zagrli De Conincka.
— Prijatelju — uzviknu — vaše me riječi u srce diraju, sada
sam najsretniji na svijetu! Domovino, kako uznosiš duše onih koji te
vole! Vidite, majstore Pieter, ne bih sada svoje flamansko ime dao
ni za krunu Filipa Lijepog.
— Još ne znate sve, majstore. Mladi Gwijde od Flandrije i Jan,
grof od Namena,36 naši su saveznici; gospodin Jan Borluut vodit će
one iz Genta; u Oudenaardeu imamo gospodina Arnolda, u Aalstu
pak Boudewijna van Papenrodea. Gospodin Jan van Renesse obećao
nam je sve svoje vazale iz krajine Zeelanda, a i drugi moćni lenski
gospodari bit će na našoj strani. Što sada velite o mojoj sporosti?
— Divim vam se, prijatelju, i zahvaljujem Bogu što vas je
obdario tolikom mudrosti. Francuzi su sada gotovi, istrijebit ćemo ih
iz svoje zemlje!
U devet ujutro sastat će se flamanski zapovjednici da odrede
dan osvete. Mladi Gwijde ostat će među nama kao zapovjednik, a
ostali će odmah natrag, na svoja područja, da pripreme svoje ljude i
da ih održe na okupu. Bilo bi uputno da i vi dođete na taj sastanak.
36
Namen (francuski: Namur), grad i, od 10. do 15. stoljeća, sjedište istoimene
grofovije (pridjev: Naams). Mladi Gwijde Flandrijski i grof Jan od Namena sinovi su
zatočenoga starog grofa Gwijdea od Dampierrea, grofa od Flandrije, i braća
Robrechta van Bethunea.
153
Tako ćete znati sve odluke, pa nećete raditi drukčije. Onda, hoćete li
sa mnom u Witbos kod Dalea?
— Neka bude kako želite, majstore — suglasi se Breydel. —
Ali što će reći naši drugovi kad nas ne bude među njima?
— Sve sam predvidio: izvjestio sam ih da odlazim, a
zapovjedništvo sam predao starješini Lindensu. On će s ljudima otići
u Damme i čekati nas ondje. A sada krenimo, uskoro će dan.
Brzo opremiše dva konja. Breydel dade svojim ljudima
potrebne upute, i nato dvojica starješina krenuše iz Sinte-Kruisa.
Kako su jahali brzo, nisu mogli mnogo razgovarati. Ipak je De
Coninck ukratko odgovarao Breydelu na pitanja te mu izlagao
smionu osnovu oslobođenja.
Pošto su tako jahali sat poprilici, opaziše kako iz šume strše
razvaljeni tornjevi Nieuwenhovea.
— Zacijelo je ono Nieuwenhove, gdje je Lav pobio tolike
Francuze? — upita Breydel.
— Jest, i još nam ostaje pol milje do Witbosa.
— Lav, eh... Priznat ćete, nijedno mu ime ne bi bolje
pristajalo... gospodinu Robrechtu, jer je pravi lav s mačem u ruci.
Upravo kad je Breydel to rekao, stigli su do onog mjesta gdje
se Crni vitez borio s otimačima mlade Machteld: vidješe mrtva tijela
na putu.
— Francuzi — protisnu De Coninck i krenu uz kraj puta. —
Hajdemo, majstore Jane, ne možemo se zadržavati.
Breydel je pun mržnje gledao strašni prizor. Upravio je konja i
dva-tri puta prošao onuda, ne osvrćući se na De Conincka, tako te i
on morade zastati.
— Eto, takvi su me pljuskali... — reče Breydel. — Ali što to
čujem...? Osluhnite! Ne čujete li odande, iz ruševina, nekakve
glasove? Kao da su ženski vapaji? Oh, kakve li misli! Gospođicu
Machteld doveli su iz Malea ovamo...
U isti čas skoči s konja, ostavi ga onako neprivezana i jurnu
prema ruševinama. Prijatelj krenu za njim, ali je Breydel već bio na
nekadašnjem dvorištu prije nego što je tkalački starješina sjahao; a
trebao je De Conincku još koji trenutak dok je privezao oba konja.
Što se više primicao ruševinama, Breydel je sve bolje čuo
djevojčino jadanje. Kako nije mogao pogoditi gdje je ulaz, pope se
na hrpu kamenja i kroz prozor zaviri unutra. Odmah na prvi pogled
prepozna Machteld, ali Crni vitez, koji ju hotijaše zagrliti, a ona se
154
očajno branila, učini mu se neprijateljem. Tako pomislivši, Breydel
poteže sjekiru, pope se na prozorski podboj i skoči u prostoriju.
— Bijedni razbojniče! — viknu Crnom vitezu. — Podmuklico
francuska! Nećete nekažnjeno stavljati ruku na kćer Lava, moga
gospodara!
Vitez ostade kao skamenjen od te nenadane pojave: u čudu je
slušao prijetnje mesarskoga starješine. Ali se brzo pribra te
odgovori:
— Varate se, majstore Breydele, i ja sam sin Flandrije. Umirite
se, Lavova je kći već osvećena.
Breydel zapao u čudo, nije znao što da počne. Još se tresao od
bijesa, ali ono kako mu je vitez odgovorio na flamanskome, i kako
ga je nazvao po imenu, učiniše svoje i zaustaviše ga u djelu.
Machteld se nije nimalo uplašila Breydela; sveudilj uvjerena da je
Crni vitez jedan između onih koji su je oteli, zlurado se nasmijala te
uzviknula:
— Ubijte ga, što čekate! On je bacio u tamnicu mog oca, a sada
bi da i mene odvede podmukloj Ivani Navarskoj, varalica! Zašto ne
osvetite krv svoga grofa, Flamanče?
Vitez, mučen teškom boli, sažalno pogleda djevojku, suze mu
navriješe na oči.
— Nesretno dijete! — uzdahnu bolno.
— Vi volite i sažaljevate kćer Lavovu — reče Breydel i stisnu
vitezu ruku. — Oprostite mi, nisam znao.
U taj tren pojavi se De Coninck. Kako dođe, odmah u čudu
uzvi rukama i reče:
— Oh, nebesa! Lav, naš gospodar!
— Lav, naš gospodar? — ponovi ubezeknuti Breydel. — Bože,
što učinih!
Obojica u poštovanju prignuše glave pred vitezom.
— Ne brinite, vjerni podanici — reče im Robrecht van Bethune
— dobro mi je znano što ste učinili za svoje knezove.
A zatim će, pokazujući na djevojku:
— Evo vidite jadnu moju kćer. Možete misliti kolika mi bol
razdire srce dok je gledam ovakvu. A nigdje ništa da joj pomognem,
ni jela, ni pića, osim vode iz potoka... Bog me, vidite, stavlja na
kušnju teškim udarcima...
— Samo zapovjedite, milostivi gospodine, i sve ću priskrbiti —
reče Breydel.
155
I već krenu, ali ga grof zaustavi kretnjom ruke.
— Idite — reče mu — i potražite liječnika, ali da je vjeran
podanik: da nikom ne otkrije što bude vidio i čuo.
— Gospodine grofe — žustro će Breydel — znam jednoga da
ne može biti bolji: moj je prijatelj i najvatreniji pandžar u svoj
Flandriji. Kuća mu je u Wardammeu, brzo ću ga dovesti.
— Molim vas, neka sve bude u potpunoj tajnosti. Mene ne
spominjite.
Breydel ode.
Grof je tkalačkoga starješinu pitao za mnogo toga u Flandriji, i
pošto se o svemu dobro obavijestio, reče:
— Da, majstore De Coninck, u zatočeništvu sam od gospodina
De Vosa i Adolfa van Nieuwlanda doznao o vašim neuspjelim
pokušajima. Na veliku mi je radost što imam tako vjerne podanike,
dok me većina plemića napušta.
— Istina je, presvijetli grofe — potvrdi De Coninck. — Mnoga
su se gospoda iznevjerila domovini, ali je broj vjernih plemića ipak
veći negoli izroda. A moji pokušaji i nisu baš neuspjeli kako vaše
gospodstvo misli: nikad Flandrija nije bila bliža oslobođenju.
Upravo se sada gospoda Gwijde i Jan od Namena sastaju s mnogim
drugim velikašima u Witbosu kod Dalea, da osnuju moćan savez.
Očekuju me ondje.
— Ma što velite, cehmeštre? Moja braća, tako blizu?
— Da, gospodine, vaša braća i vaš vjerni prijatelj Jan van
Renesse.
— Bože, a ja ih ne mogu zagrliti! Gospodin De Vos rekao vam
je pod kojim sam uvjetom izišao iz tamnice. Onoga koji me ondje na
neko vrijeme viteški odmijenio ne želim izvrgnuti pogibli. A ipak
bih da vidim braću. Idem s vama onamo, ali spuštena vizira. Bude li
potrebno da se pokažem, već ću vam dati znak, a vi ćete od
nazočnih vitezova zatražiti riječ da će čuvati tajnu; ne prisegnu li,
neću im se kazati. A neću ni govoriti.
— Bit će, gospodine, kako želite. Možete se u me pouzdati,
shvaćam što namjeravate... A naša bolesnica kanda spava: okrijepit
će je počinak.
— Jadno dijete... Ne, ne spava, samo ju je umor obrvao. Nego,
čini mi se da čujem korake. Ne zaboravite: kad stavim šljem, više
me ne poznajete.
156
Dođe liječnik s Breydelom. Uljudno pozdravi Crnog viteza i
bez riječi priđe bolesnici. Pošto ju je pregledao, reče da joj valja
pustiti krv. I odmah joj zareza u žilu na lijevoj ruci, a dvojica
starješina pridržavahu djevojku. Grof teško uzdahnu te okrenu
glavu. Krv što je potekla iz ruku njegove nesretne kćeri bijaše mu
kao ubod u srce: sav je protrnuo. Zatomivši bol u sebi, opet se
okrenu kćeri, ali je ne pogleda. Liječnik nije zaustavio krv sve dok
djevojku ne poče ostavljati snaga: još je nekoliko puta s mukom
dahnula, a potom pade u nesvijest. Tada joj poveza ruku. Djevojka
kao da je usnula.
— Gospodine — reče liječnik, okrenuvši se Robrechtu —
mogu vas uvjeriti da gospođici ne prijeti nikakva pogibao. Počinak
će joj okrijepiti duh i privesti je k svijesti.
Kad je grof čuo te utješne riječi, mahnu dvojici starješina te s
njima iziđe odande. Kad bijahu izvan ruševina, reče Breydelu:
— Majstore, prepuštam dijete vašoj brizi: čuvajte mi kćer dok
se ne vratim.
Zatim će, obrativši se De Conincku:
— A mi, majstore Pieter, hajdemo u Witbos.
Izvede svoga konja iza zida te uzjaha. Tkalački starješina krenu
za njim te kraj puta i on uzjaha svoga, ali pusti grofa da malko
odmakne naprijed: ne priliči, dobro je znao, jahati uporedo sa svojim
knezom i gospodarem.
Pred Witbosom dođe im u susret dvanaestak plemića.
Najistaknutiji među njima bijahu grof Jan od Namena i mladi
Gwijde, obojica braća Robrechta van Bethunea, Willem od Jülicha,
njihov rođak, prepošt iz Aachena; Jan van Renesse, hrabri
Zeelanđanin; Jan Borluut, junak od Woeringena; Arnold van
Oudenaarde i Boudewijn van Papenrode.
Kad prepoznaše De Conincka, zakrenuše s njime natrag u
šumu. Nazočnost nepoznata viteza ispuni ih nepovjerenjem: svi su
pogled uprli u tkalačkoga starješinu, očekujući od njega
razjašnjenje.
De Coninck ih nije ostavio u nedoumici; priđe bliže, među njih,
i reče:
— Gospodo, dovodim vam najvećeg neprijatelja Francuza,
najplemenitijeg viteza u Flandriji. Važan razlog, o kojem ovisi život
jednoga plemenitog čovjeka, brani mu da vam se kaže i da sada
otkrije tko je. Zato mu nemojte zamjeriti što drži spušten vizir i što
157
ne govori, jer biste ga svi odmah poznali po glasu. Moja duga i
dokazana odanost i vjernost našoj zajedničkoj stvari neka vam bude
jamstvom da vam nisam doveo lažnog brata.
Čudili se vitezovi tim neobičnim riječima i nagađali tko bi
mogao biti taj neznanac; uzalud su upinjali sjećanje, jer nijedan nije
pomišljao da bi pred njima mogao biti nazočan utamničeni Lav. Ali
su imali potpuno povjerenje u tkalačkog starješinu i njegovu
smotrenost, pa odaslaše sluge na sve strane, da ne bude neželjena
iznenađenja niotkuda.
Pošto su se tako zaštitili od svakog neželjena gosta, De
Coninck poče:
— Gospodo, zatočenje naših presvijetlih knezova bolno je
pogodilo sve žitelje Bruggea. Istina, nekoliko smo puta ustali protiv
njih, u strepnji za svoje pravice, pa ste možda pomislili da ćemo se
prikloniti Francuzima. Ali plemenit i slobodoljubiv narod ne može
trpjeti tuđih gospodara. Tako smo i mi, nakon izdaje i mučke zamke
što ju je pripremio francuski kralj Filip, često izlagali svoje živote i
svoj imutak za našu pravednu stvar, i mnogo je Francuza životom
platilo nedjelo svoga suverena, i krv je Flamanaca na potoke tekla u
Bruggeu. Stoga sam slobodan da vašim gospodstvima iznesem
prijedlog da zajednički oslobodimo svu zemlju, jer mislim da je
jaram dobrano napukao i da bismo ga udruženim snagama mogli
maknuti s vrata.
Časak je predahnuo pa onda nastavio:
— Jedna sretna okolnost došla nam je kao naručena i divno
nam poslužila: starješina mesarskog bratstva razrušio je dvorac
Male, i zato je francuski zapovjednik De Mortenay istjerao iz
Bruggea sve pandžare, pa se sada pripadnici cehova, više od pet
tisuća ljudi, nalaze u Dammeu. Pridružilo nam se sedam stotina
mesara, a oni, sa svojim starješinom Breydelom, uvjeravam vaša
gospodstva, ne bi uzmaknuli ni pred sedam tisuća Francuza: to su
vam prave lavlje čete. Imamo dakle vojsku koja nikako nije za
potcjenjivanje, i možemo odmah u borbu protiv Francuza ako nam
vi iz drugih gradova pošaljete potrebnu pomoć. To je ono što sam
vam htio reći. Neka vaša gospodstva učine što treba, jer je trenutak
povoljan: očekujem vaše zapovijedi da se kao vjeran podanik
ravnam prema njima.
— Meni se čini — odgovori Jan Borluut — da bi prevelika
hitnja mogla biti samo na štetu. Premda su građani Bruggea krenuli
158
iz grada i spremni su za borbu, u drugim gradovima ipak nije dotle
došlo. Zato bi, mislim, bilo uputno odgoditi obračun, eda bismo
skupili više snaga i bolje se spremili: budite uvjereni da će se
francuska vojska pojačati znatnim brojem ljiljanaša i flamanskih
izroda. Valja nam se dobro u pamet uzeti, jer u ovoj igri stavljamo
na kocku slobodu domovine: ako sada promašimo i budemo
pobijeđeni, izgubili smo bitku zauvijek, možemo oružje objesiti o
klin.
Kako je plemeniti Borluut bio u svoj Flandriji poznat kao
mudar i vješt ratnik, mnogi nazočni vitezovi, među njima i Jan od
Namena, odobriše njegove riječi i pristaše uza nj. Ali istupi pred
njih mladi Gwijde i progovori, pun žara:
— Ipak promislite, gospodo: svako odgađanje, svaki tren što
ututanj promakne, samo produžuje muke mome starom ocu i mojim
nesretnim rođacima. Pomislite na muke i bol što ih mora podnositi
plemeniti moj brat Robrecht! Njega, koji je bio sav nesretan već i pri
samoj pomisli na uvrede i krivdu, ostavili smo bez ikakve pomoći,
prepustili ga na milost i nemilost neprijatelju, i evo su već dvije
godine što čami u tamnici. U našem malodušju i mekušnosti mačevi
nam od pusta čekanja rđaju u koricama i sramota nam se gomila na
glavu. Kad bi nas naša zatočena braća mogla iz svojih uza dozvati te
upitati: »Gdje su vam mačevi i kako izvršavate svoju vitešku
dužnost?« — što bismo im tada odgovorili? Ništa, baš ništa!
Rumenilo stida oblilo bi nam obraze, i glavu bismo prignuli pred tim
prijekorom. Neću više da čekam. Mač je trgnut iz toka i, kunem vam
se, omastit će ga krv neprijateljeva! U toj će me odluci, čvrsto se
nadam, poduprijeti moj rođak Willem.
— I još kako! — pritvrdi Willem od Jülicha. — Što prije, to
bolje! Predugo smo oklijevali i samo puštali da naši trpe. Ne smije
čovjek skrštenih ruku gledati toliko tlačenje i ponižavanje. Stavio
sam oklop na se, i neću ga skinuti sve dok ne svane dan slobode.
Borit ću se rame uz rame s rođakom Gwijdeom i ne želim da čujem
ni o kakvu odgađanju.
— Ali, gospodo — preuze Jan Borluut — želim vas samo
upozoriti da nam treba vremena dok potajno skupimo naše ljude i da
će vam nedostajati naša pomoć ako bez nas krenete u borbu. To nam
je mišljenje maloprije iznio i gospodin Van Renesse.
— Doista ne mogu svoje podanike skupiti pod oružje u manje
od četrnaest dana — potvrdi Jan van Renesse. — Gospodinu
159
Gwijdeu i Willemu savjetovao bih da uvaže razloge i prihvate
prijedlog plemenitog gospodina Borluuta. A mi njemačke konjanike
ne možemo dovesti tako brzo. Što o svemu tome misli majstor De
Coninck?
— Ako što vrijede riječi neznatna podanika pred gospodarima,
onda bih i ja preporučio smotrenost, iako baš nije u skladu s mojom
osnovom. I nama će vrijeme dobro doći, da okupimo preostalu braću
iz Bruggea i tako povećamo svoju vojsku. Dotle će i gospoda
okupiti i opremiti svoje podanike, opremiti ih i držati pod oružjem
dok gospodin Willem od Jülicha stigne sa svojim njemačkim
konjanicima.
Crni vitez nekoliko je puta vrteći glavom pokazao kako nije
zadovoljan. Vidjelo se kako ga nosi želja da progovori i kaže što
misli, ali se svaki put suzdržao. Naposljetku mladi Gwijde i Willem
moradoše popustiti u svome i prihvatiti volju ostale gospode, koja
odreda bijahu protiv žustrog prijedloga što su ga iznijela njih
dvojica. Na sastanku su zemaljski poglavari još odlučili da De
Coninck svoje ljude utabori u Dammeu i Aardenburgu; Willem od
Jülicha vratit će se u Njemačku po svoje konjanike; mladi će Gwijde
u Namen, po vojnike svoga brata, grofa Jana od Namena; gospodin
Van Renesse odjahat će u Zeeland, a ostali svaki na svoje područje,
da se pripreme za opći ustanak.
Kad su jedan drugome pružali ruku da se pozdrave na rastanku,
Crni vitez mahnu im u znak da stanu:
— Stanite, gospodo...! — progovori on.
Tek što je probesjedio, na njihovim se licima javi čuđenje:
zbunjeno se zgledaše među sobom — svaki hotijaše da brzim
pogledom na drugome pročita vlastiti dojam i slutnju. A mladi
Gwijde pojuri naprijed i povika:
— O, blažena li trenutka, dragi brate! Glas mi je tvoj dopro do
dna srca!
I u nagloj kretnji strže Crnom vitezu kacigu s glave te ga
srdačno zagrli.— Lav, naš grof! — povikaše svi.
— Nesretni moj brate — nastavi Gwijde — kolike si jade
pretrpio! Koliko sam te žalio i koliko tugovao zbog tvoga
tamnovanja, a sada, blago nama, mogu te evo zagrliti! Rastrgao si
lance, Flandrija opet ima svoga grofa! Oprosti što plačem, ovo su
suze radosnice!
160
Robrecht nježno zagrli mladog Gwijdea; okrenu se zatim
drugom bratu, Janu od Namena, te i njega zagrli. Obrati se tada
ostalima i reče:
— Gospodo, s važnih razloga nisam vam se htio otkriti, ali mi
je dužnost upozoriti vas da promijenite svoju odluku. Valja vam
znati, francuski je kralj sazvao sve svoje vazale i zapovjedio im da
svoje podanike spreme na oružje, jer kani u rat protiv Maura. Kako
taj pohod zapravo poduzima zato da kralju od Majorke vrati njegovu
kraljevinu, možemo uzeti kao pouzdano da će tu golemu vojsku
prije upotrijebiti za održanje svoje sile i vlasti u Flandriji. Sastanak
je odgođen za kraj lipnja: dakle još mjesec dana, i Filip će stajati na
čelu vojske od sedamdeset tisuća opremljenih vojnika. Promislite:
ne bi li bilo uputnije da ustanak odredimo na raniji rok i da se
oslobodimo prije toga vremena? Jer će kasnije biti nemoguće! Ništa
vam ne naređujem, jer mi sutra valja natrag, u sužanjstvo.
Uvidješe vitezovi osnovanost tih riječi i priznaše da ne smije
biti odgađanja: potrebna je najveća žurba. Zato promijeniše osnovu.
Nema nikakva čekanja, nego će sa svojima krenuti De Conincku u
Damme i priključiti se njegovim četama. Mladi Gwijde, kao najbliži
rod Robrechtu, preuzima glavno zapovjedništvo, jer Willem od
Jülicha ne može zbog svoga svećeničkog zvanja. Jan od Namena
neće Flamancima osobno pomagati, jer će u burnim događajima što
slijede imati i previše posla da brani svoju grofoviju, ali će im
odande poslati dobru četu konjanika.
Pošto tako utvrdiše, gospoda odmah krenuše, svatko na svoje
područje. Robrecht ostade sam s dvojicom braće, s rođakom
Willemom i sa tkalačkim starješinom.
— Braćo — tužnim će glasom Robrecht — donosim vam
strašnu vijest, tako strašnu da ju jedva mogu izreći, i suze mi na oči
naviru kad samo i pomislim na nju. Dobro znate kako je podmukla
kraljica Ivana zarobila našu sestru Filipinu: šest je dugih godina
jadnica čamila u tamnici u Louvreu, i sve to vrijeme nije smjela
vidjeti ni oca ni braće. Mislili ste da je živa i molili Boga da je
izbavi. Ali jao! uzalud vam molitve: naša je sestra mrtva, otrovali su
je i mrtvo joj tijelo bacili u Seinu!
Kad čovjeka nenadano pogodi teška bol, na trenutak mu se
uzme i govor, te ne može ni riječi protisnuti. Tako su i oni stajali
nijemi: problijedjeli od prepasti, samo gledahu preda se.
Prvi se pribra i trže iz smetenosti mladi Gwijde i progovori:
161
— Istina je dakle — ote mu se težak uzdah iz grudi — Filipina
je mrtva! Blažena dušo jadne mi sestre, ti vidiš kolika mi je tuga na
srce pala i kolika mi je želja za osvetom! Osvetit ću se, bit će krvi!
— Ne dopusti, dragi Gwijde, da te žalost tako smuti — reče mu
Willem. — Moli se za sestrinu dušu i bori se za domovinu, a ne
spominji osvete! Ni potoci krvi ne vraćaju ono što je u grobu.
— Braćo — prekide ih Robrecht — hajdemo da vidite
Machteld, nije daleko odavde. Putem ću vam kazivati o njoj, a
nadasve je žalosno. Sluge neka vas pričekaju ovdje.
Dok su išli onamo, Robrecht im pripovjedi kako je izbavio kćer
iz neprijateljskih ruku i kakve je muke zbog nje premučio među
ruševinama. Bol mu se malko ublažila, vjerovao je riječima što ih je
liječnik izrekao. Nada da će ga Machteld naposljetku prepoznati
ispunjala mu grudi i srce smirivala, a nedaće i mnoga zla što su ga
snalazila davahu mu snage da podnosi jade.
Ubrzo eto ih onamo gdje je Machteld ležala i, čini se, mirno
spavala: obrazi joj ubijeljeli poput ubjela, disanje slabo — reklo bi
se, duša je ostavlja.
Zaprepastili se vitezovi kad su joj vidjeli odjeću umrljanu
krvlju što se izmiješala s blatom: samo sklopiše ruke u dubokoj
sućuti. Nitko nije ni proustio, jer im je liječnik, stavivši prst na usta,
dao znak da je potrebna najveća tišina. Mladi Gwijde, u prigušenu
jecaju, zagrli nesretnog brata.
Kretnjom ruke liječnik im pokaza da iziđu, i kad bijahu vani,
priđe i reče:
— Gospođica je došla k svijesti, razbor joj se vratio. Ali je
veoma slaba, izmorena do krajnosti. Dok ste izbivali, probudila se
jednom i prepoznala majstora Breydela. Pitala ga mnogo toga i sve
dozivala u sjećanje. On ju je utješio uvjeravajući je da će gospodin
Van Bethune posigurno doći. Ne bi valjalo, gospodo, da joj tu nadu
raspršite. Nije nikako uputno da je ostavljate samu. A valja joj
pribaviti i drugo ruho i naći bolje mjesto kamo će se skloniti.
Kako Robrecht nije htio da se pokazuje i drugim ljudima, nije u
taj čas mario za liječnikove upute. S braćom se vratio Machteldi te u
nijemoj boli promatrao blijedo joj lice. Usne se djevojčine lagano
micale, ovda-onda nešto šaputale, a najposlije između nerazumljivih
tihih glasova ote joj se iz grudi dublji uzdah, i razabra se za njim
kako zaziva, slabašno ali jasno:
— Oče, oče!
162
Robrechtu bijaše kao da je zabrujala milozvučna harfa i
najslađom mu kajdom s uha zatreperila do srca. Prignu se on usnuloj
kćeri i pun očinske ljubavi nježno joj cjelunu lice. Kao da je dio
očeve duše prešao u djevojku, procvaše joj obrazi rumenilom, na
usnama zaigra lagan smiješak, nježan kao dašak, oči se rasklopiše, i
sinu odande pogled, tih tihan ali pun radosti.
Neopisiv je izražaj zatitrao djevojci na licu, tiha unutrašnja
radost zaiskrila u očima i blažila joj svaku crtu. Takvo se valjda
blaženstvo razlijeva anđelima na licu kad gledaju Gospoda. Podiže
ona ruku, a Robrecht se prignu da ga kći zagrli. Prinese ona obadvije
ruke očevu licu i prijeđe mu prstima po jednom i drugom obrazu.
Kao da više ne pripadaju ovom svijetu, prenese ih radost i
blaženstvo u drugi svijet, u kojem otac više nije osjećao svojih jada,
nego je zahvaljivao Svevišnjemu koji nesretnima daje snage da sve
izdrže i radost dočekaju.
Radost i ganuće obuze i sve druge što pribivahu tome prizoru
očinske i kćerinje ljubavi. Nitko se nije usudio da riječju prekine
svečanu šutnju, samo se ruka krišom prinosila da otre suzu pod
okom.
Ipak, u svakoga od nazočnih bijaše držanje drukčije: Jan od
Namena, koji je najbolje vladao svojim čuvstvima, stajao uzdignute
glave i čvrsta pogleda, više kao začuđen negoli ganut; Willem od
Jülicha, svećenik, kleknuo i potiho se molio; u mladom se Gwijdeu i
Janu Breydelu sućut i bol u srcu miješala s vrućom željom za
osvetom: vidjelo im se to po stisnutim ustima i zgrčenim pesnicama;
De Coninck, koji je u drugim prilikama uvijek ostajao tako
hladnokrvan, bio je sada najtužniji među svima: suze mu samo
omicale pod rukom kojom je zakrio lice. U svoj Flandriji ne bijaše
valjda čovjeka koji je svoga kneza volio više nego što ga je volio
tkalački starješina: sve što je moglo usrećiti i uzveličati i proslaviti
domovinu bijaše svetinjom tomu plemenitom građaninu ponosnoga
Bruggea.
Naposljetku se djevojka sasvim pribrala. Zagrlila je oca i
privinula ga na grudi, na srce koje je živo kucalo, i slabašnim
glasom protisnula:
— Oče, dragi moj oče... Došao si svojoj nesretnoj kćeri... Bogu
hvala na toj milosti! Ostani kraj mene, dragi oče, i ne odlazi više!
163
— Oh, dijete moje — uzdahnu Robrecht — tvoja mi ljubav
odnosi sve jade. Da znaš samo kakve sam muke premučio dok si
bila duhom odsutna. A sada mojoj radosti nema kraja.
Prišao je i mladi Gwijde i raskrilio ruke, kao da i on očekuje
zagrljaj. Čim ga je Machteld ugledala, reče mu, ne ispuštajući oca:
— Oh, dragi Gwijde, i ti ovdje! Gle i Willem, moli se... i Jan
od Namena! Jesmo li opet u Wijnendaalu?
— Draga moja sinovice — progovori Gwijde — tvoje mi boli
srce kidaju. Daj da te zagrlim, da dušu utješim.
Machteld ispusti oca te zagrli strica Gwijdea. A zatim će, nešto
jačim glasom:
— Poljubite me i vi, Willeme i Jane, svi ste vi moji.
Kad vidje kako je Willem sav u bojnoj opremi, premjeri ga
pogledom od glave do pete i upita:
— Što je to, gospodine Willeme? Zašto nosite taj oklop preko
svećeničke halje i čemu toliki mač slugi Božjem?
— Svećenik koji brani domovinu bori se i za oltar Gospodnji
— odgovori Willem.
De Coninck i Breydel sudjelovali su u općoj radosti stojeći
podalje, otkrivene glave. Machteld ih obuhvati pogledom u kojemu
se čitala duboka zahvalnost. Zagrli ona oca još jednom i reče:
— Hoćeš li mi, dragi oče, nešto obećati?
— Sve, drago dijete: tvoja želja bit će mi samo na radost.
— Onda te, oče, molim da ovu dvojicu vjernih podanika
nagradiš prema zasluzi: svaki su dan izvrgavali život pogibli, za
domovinu.
— Bit će kako želiš, Machteld. Pobrinut ću se da te drugi put i
oni mognu zagrliti. A sada me pusti, moram razgovarati s
Gwijdeom.
Mahnuo je bratu te s njim izišao u nekadanje predvorje.
— Brate — reče mu — ne bi valjalo da ostane nenagrađena
odanost one dvojice cehovskih starješina iz Bruggea. Ovlašćujem te
i molim da izvršiš ovu mi želju: kad svi budete na bojnom polju,
tada u nazočnosti svih cehovskih pripadnika proglasi De Conincka i
Breydela vitezovima; neka to bude pred svim njihovim drugovima, a
kao nagrada za njihovo rodoljublje i odanost domovini. Čuvaj ovaj
nalog kao tajnu sve do danog časa. A sada se vratimo ostalima, jer
mi uskoro valja krenuti.
Kad se vratiše, Robrecht priđe kćeri, uze je za ruku i reče:
164
— Dijete moje, dobro znaš kako sam izišao iz tamnice: ondje
jedan plemeniti vitez izlaže svoj život za mene. Nemoj se žalostiti,
Machteld: valja se podvrgavati neumitnim zakonima sudbine...
— Znam već, oče, što mi kaniš reći — prekide ga Machteld. —
Dolazi ono žalosno da moraš ići...
— Tako je, dijete moje, valja mi natrag u tamnicu: dao sam
poštenu riječ da u Flandriji neću ostati više od jednog dana. Nemoj
plakati, neće nas nesreća dugo progoniti ni sudbina dugo rastavljati.
— Neću plakati, bio bi to grijeh. Bogu zahvaljujem na ovoj
utjehi, i svoju ću sreću zaslužiti molitvom i strpljenjem. Poljubi me,
oče, još jednom pa hajde, nebeski te anđeli čuvali na putu.
— Starješine — obrati se Robrecht dvojici majstora —
predajem vam zapovjedništvo nad ljudima iz Bruggea. Majstor De
Coninck neka bude vrhovni zapovjednik. Pobrinite se i za drugu
odjeću djevojci. Odvedite mi kćer odavde i čuvajte je od svakog zla.
Stavljam je pod vašu zaštitu, da se postupa s njom kako joj i
pripada.
Pošto mu obećaše da će biti kako želi, reče Breydelu:
— Majstore Breydele, budite ljubazni pa mi dovedite konja u
predvorje.
Oprostivši se s braćom, Robrecht zagrli kćer, i dugo ju je tako
milo gledao, kao da želi u sjećanje urezati njezin dragi lik. Kći ga
obasu poljupcima, nije se mogla lako rastati.
— A sada, dijete moje — na kraju će Robrecht — utješi se,
doskora ću se vratiti zauvijek. Za koji dan eto Adolfa natrag.
— Reci mu, oče, da se požuri. Zbogom, dragi oče, neću plakati.
Robrecht naposljetku uzjaha, a tako i ostali vitezovi. Machteld
zaplaka čim je čula topot konjskih kopita, suze joj curkom potekoše
niz lice, unatoč obećanju što ga je dala. Ali nije u njima bilo žalosti i
beznađa — ćutila je neku blagost, punu utjehe.
De Coninck i Breydel izvršiše zapovijedi i preporuke Lava,
svoga gospodara. Machteld je dobila dvorkinju i potrebno ruho.
Podvečer bijahu svi u Dammeu, u taboru izbjeglica iz Bruggea.
165
15.
U osam dana poslije tih događaja još su tri tisuće građana otišle
iz Bruggea i prešle u De Coninckov tabor kod Aardenburga i u
Breydelov kod Dammea. Ohrabreni odlaskom borbenog dijela
pučanstva, Francuzi se uzobijestiše: dopuštahu sebi sve i sva i
postupahu s preostalim žiteljima kao da su im to robovi. A bilo je i
mještana kojima Francuzi nisu pravili nikakvih smetnja, nego su s
njima prijateljevali i ophodili se kao s braćom: bijahu to Flamanci
što su zatajili i zanijekali domovinu, otpadnici što se ulagivanjem i
snishodljivošću nastojahu umiliti neprijatelju; dičili se oni
sramotnim nadimkom ljiljanaši kao da nose kakav častan naslov.
Dok izrodi tako, oni drugi, pandžari, kojima bijaše svet
flamanski grb i zastava, pravi sinovi Flandrije, teško su podnosili
tuđinski jaram, a ni imovine koju su znojem stekli nisu se htjeli
samo tako odreći: bijaše im i previše dragocjena i previše ih je
stajala a da bi je mogli bez otpora prepustiti tuđinu, otimaču.
Na tim pandžarima, i na ženama i djeci što ostadoše za
izbjeglicama, dakle na golorukima i bespomoćnima, iskaljivahu
Francuzi svoju silu i bezdušnost: otimali su i pljačkali do čega bi
došli, živež i robu odnosili iz dućana plaćajući psovkom i kletvom.
Takav je postupak toliko ogorčio potlačene građane da u
trgovinama nisu više ništa izlagali na prodaju, te Francuzima, kao po
dogovoru, nisu davali ni mesa ni kruha čak ni onda kad su htjeli
platiti. Što god imahu, sve su krili i zakapali, da ne padne u ruke
neprijatelju. Do nekoliko dana izgladnješe vojnici toliko da su u
skupinama švrljali poljima u potrazi za hranom.
Srećom po njih, u nevolji im pomagahu ljiljanaši, ali je u gradu
svejednako vladala teška oskudica. Kuće rodoljuba bijahu
zatvorene, nitko se nije bavio trgovinom, tako te je potpuno zamrla,
i sve u gradu, osim unezvijerenih vojnika i kukavnih ljiljanaša,
bijaše kao da je u zemlju propalo.
Ljudi koji su se bavili kakvim zanatom, ostavši bez posla, nisu
imali čime plaćati poreze i namete, pa bijahu prisiljeni da se kriju ne
bi li kako umakli porezniku Janu van Gistelu i njegovim progonima.
Kad bi sakupljači poreza subotom krenuli u obilazak od kuće do
kuće, da ubiru srebrni penning, ne bi nikoga zatekli doma: bijaše
166
kao da je grad izumro. Mnogi se majstor, pripadnik ovoga ili onoga
zanatskog bratstva, potužio Janu van Gistelu da ne može plaćati
poreza kad ništa ne zaslužuje, ali odrođeni Flamanac nije htio ništa
da čuje, nego je otimao i silom utjerivao, i mnogo je građana dopalo
dužničkih uza, mnoge vrgoše u tamnicu, a neke odvedoše i na
gubilište.
De Mortenay, francuski upravitelj grada i zapovjednik vojne
posade, uviđavniji negoli glavni poreznik, hoteći ublažiti nastale
nevolje, posla glasnika u Kortrijk vrhovnom zapovjedniku De
Chatillonu da ga izvijesti o tome kakva je glad u gradu i kakve su
neprilike s posadom, pa neka ukine namet i ubiranje srebrnog
penninga.
Jan van Gistel, koga su njegovi mještani i zemljaci proklinjali i
mrzili kao izroda, iskoristio je tu priliku da vojskovođu De
Chatillona potakne na još veću krutost. Crnim bojama prikazao mu
je duh otpora koji vlada među građanima i zatražio da se kazni
njihova upornost: oni, kaza, namjerno neće da rade kako bi imali
izliku da ne plaćaju porez.
Kad je primio to izvješće, De Chatillon planu gnjevom. Bjesnio
je videći kako propadaju njegovi napori da provede kraljeve
zapovijedi: flamanski je narod nepokoran, ne da se ukrotiti. U svim
gradovima nemiri, svuda okršaji i bune; mržnja na Francuze izbija
sve očitije, a ponegdje, kao u Bruggeu, ubijaju kraljeve službenike
iz potaje, a zaskaču ih i u pol bijela dana. Srušene kule dvorca
Malea još se nisu ohladile od vatre, a krv pobijenih Francuza još se
vidi na ruševinama.
Izvor iz kojega izvire ta gorka rijeka i mržnjom na Francuze
natapa svu Flandriju nalazi se u Bruggeu, tu je plamen na kojem se
razara i širi duh otpora i tolike jade zadaje Francuskoj, tu je planula
prva luč pobune. Breydel i De Coninck glave su onog zmaja što
nikako neće da se prignu pod žezlo Filipa Lijepog. U tom
osvjedočenju De Chatillon odluči da jednom zauvijek uništi slobodu
Flandrije, skrši njezin duh otpora i bunu uguši u krvi buntovnika.
Htio je da taj njegov pothvat i kazna bude zastrašnim primjerom
svima. I zato na brzinu skupi tisuću i sedam stotina konjanika iz
pokrajine Henegouwena, iz Pikardije i francuskog dijela Flandrije;
pridoda tima jake čete pješaka i pun bijesa krenu na Brugge.
Među živežom i ostalim što su u komori vukli za vojni pohod
nalazilo se i nekoliko bačava punih debelog konopa; toj je robi De
167
Chatillon odredio posebnu, strašnu namjenu: imala je poslužiti za
vješanje De Conincka, Breydela i drugih vođa i njihovih sukrivaca.
Da pandžari ne bi imali vremena pripremiti obranu ili poduzeti
protuudar, francuski je vojskovođa potajno javio De Mortenayu o
svome dolasku, tako te nitko drugi nije znao ništa o strašnoj osveti
koja se sprema.
I tako na dan 18. svibnja 1302, u devet ujutro, francuska
vojska, razvijenih zastava, uđe u grad. De Chatillon jahao na čelu,
predvodio svojih tisuću i sedam stotina konjanika; pogled mu
izražavao bijes i prijetnju, i građanima se odmah stijesni oko srca,
obuze ih zla slutnja, te su već unaprijed vidjeli dio muka koje ih
čekaju i nesreću koja će ih snaći. Pandžare si mogao prepoznati po
tome izražaju što im se čitao na licu: stajali su pokunjeni, crte im
odavale duboku tugu. A ipak nisu pomišljali da će im se nametnuti
štogod više od oštrije i kruće uprave i da će se tražiti od njih štogod
drugo osim da plaćaju onaj srebrni penning.
Ljiljanaši se okupili u četu pokraj posade, na Sajmenom trgu.
Njima je dolazak namjesnikov bio po ćudi, i još kako — ta na redu
je osveta za prezir koji su im pandžari na svakom koraku bacali u
lice. Tek što im se približio De Chatillon, izrodi i kukavelji povikaše
što ih grlo nosi:
— Živjela Francuska! Živio namjesnik!
Radoznali narod sjatio se sa svih strana i natiskao na trgu. Na
svim licima nemir i strah. Žene šutke privijale djecu na grudi, a
mnoga je među njima pustila suzu obuzeta nejasnom tjeskobom. I
ma koliko se bojale namjesnikove osvete, nijedna između njih nije
viknula: Živjela Francuska! Ako i nije plamsala, ipak je u njihovu
srcu tinjala mržnja na porobljivače Flandrije, i usred njihove
potištenosti i tuge iz očiju bi im sijevnuo pogled poput munje:
pomišljahu tada na De Conincka i Breydela, maštajući o danu
osvete.
Dok je narod nasumorene duše pratio svaki pokret francuskih
četa, De Chatillon rasporedi svoje ljude: na dvije suprotne strane
četverokutnog trga postavi dug red konjanika; na bok svake strane
doda poveću četu pješaka, da povezuju obadvije i ujedno zatvaraju
dno trga: tako na te tri strane ne bijaše nikakva izlaza; četvrtu stranu
namjerno ostavi otvorenu, da narod može vidjeti što se zbiva. Kad to
bijaše učinjeno, tajom posla preostale konjanike i pješake na sva
gradska vrata, da ih zatvore i drže pod stražom.
168
De Chatillon s nekim zapovjednicima stade na sredinu, između
jednoga i drugoga reda konjanika. Kancelar Pierre Flotte, upravitelj
grada De Mortenay i glavni poreznik Jan van Gistel, ljiljanaš, o
nečemu su važnom razgovarali s vojskovođom De Chatillonom i,
sudeći im po kretnjama, živo o tome raspravljali. Premda su govorili
prilično tiho, da ih građani ne čuju, francuski su zapovjednici ovdaonda mogli štogod razabrati, i čestiti su vitezovi sažalno pogledali
uplašeni narod i prezirno odmjeravali izdajnika Van Gistela kad je
namjesniku govorio:
— Vjerujte mi, gospodine, znam ja svoje tvrdoglave zemljake,
vaša bi ih blagost samo poticala na još veći prkos. Nemojte u
njedrima grijati zmiju koja će vas ugristi. Iz iskustva znam da žitelji
grada Bruggea neće prignuti šije sve dok među njima bude onih što
potiču na bunu. Treba taj korov iščupati iz korijena, inače nikad
mira.
— Čini mi se — sa smiješkom će kancelar — da gospodin
Gistel baš osobito ne voli svoje zemljake: da je na njegovu, ne bi
sutra bilo žive duše u Bruggeu.
— Zaista, gospodo — nastavi Gistel — govorim tako samo od
ljubavi prema svome kralju. Velim vam i ponavljam: samo smrt
huškača i kolovođa može u našem gradu ugušiti oganj bune. Znam
sve najtvrdokornije pandžare: vjerujte, sve dok ti buntovnici mogu
slobodno švrljati gradom, mira neće biti.
— A koliko ih ima? — upita De Chatillon.
— Bit će ih četrdesetak — glasio je odgovor.
— Što? — uzviknu De Mortenay, negodujući. — Vi biste
objesili četrdeset svojih sugrađana? Nema među njima takvih koji bi
zaslužili tu okrutnu kaznu: takvi se nalaze u Dammeu. Buntovnici
De Coninck i Breydel sa svojim pristašama zaslužuju smrt, a ne ovi
jadni građani koje biste povješali iz svoje osobne osvete.
— Gospodine De Mortenay — uskoči De Chatillon — sami ste
izvijestili kako ti građani neće da vašim vojnicima prodaju hranu:
zar to nije dovoljno?
— Istina je, gospodine namjesniče, krivo su postupili:
podanička im je dužnost da slušaju. Ali moji vojnici nisu već šest
mjeseci dobili ni novčića, pa kako onda da im Flamanci daju
besplatno? Bilo bi mi doista žao ako bi moj izvještaj imao takve
nemile posljedice.
169
— Takvi obziri mogli bi samo štetiti Francuskoj kruni — opet
će Van Gistel. — Čudim se kako gospodin De Mortenay zagovara
buntovne građane Bruggea!
De Mortenay se ražesti na taj prijekor, jer je Van Gistel dao
podrugljiv prizvuk svojim riječima. Plemeniti upravitelj grada
prezirno odmjeri ljiljanaša te uzvrati:
— Kad biste voljeli svoju domovinu, ne biste tražili smrt svoje
nesretne braće, a ja kao Francuz ne bih onda morao da ih branim. I
slušajte dobro, reći ću vam da čuje gospodin namjesnik: građani
nam ne bi uskratili živež da vi niste onako bezdušno utjerivali porez.
Vama imamo zahvaliti sve ove nemire, jer ne želite drugo doli
ugnjetavati svoje zemljake, pa u njima raspirujete mržnju i na nas.
— Gospodo — dočeka Van Gistel — svi ste mi svjedoci da
sam vjerno izvršavao naloge gospodina De Chatillona.
— To vam nije bila prava namjera — preuze De Mortenay —
nego ste išli za tim da se građanima osvetite za prezir što ga
pokazuju prema vama. Naša je greška što smo čovjeka koga svi
preziru postavili za vrhovnog poreznika u Flandriji.
— Gospodine De Mortenay — viknu Van Gistel, bijesan — za
te riječi položit ćete mi račun!
— Gospodo — opet će namjesnik — zabranjujem vam da se
preda mnom dalje prepirete: vaši mačevi neka presude o vašoj
zadjevici. Jedno vam velim, gospodine De Mortenay: nimalo mi se
ne sviđa to što rekoste, jer je poreznik doista radio po mome nalogu.
Francusku krunu treba osvetiti, i da začetnici bune nisu umakli iz
grada, u Bruggeu bi bilo više vješala negoli raskršća. Prije nego što
krenem u Damme da kaznim pobunjenike, želim ovome
buntovničkom gradu dati poučan primjer... Gospodine Van Gistel,
imenujte mi osmoricu najtvrdokornijih pandžara, da počnemo s
njima.
Da ne bi ostao bez svoje osvete, Van Gistel prijeđe pogledom
po začuđenom narodu te potraži svoju osmoricu u mnoštvu; kad ih
nađe, kaza njihova imena namjesniku. Iziđe zatim glasnik pred
narod, dade trubom znak da bude tišina te onda uzviknu:
— U ime moćnoga kralja Filipa, našeg vladara i gospodara,
pozivaju se da odmah pred vojskovođu De Chatillona dođu građani
kojih ću imena pročitati. Koji se između njih ne odazovu i ne dođu,
bit će kažnjeni smrću, bez odlaganja i bez milosti.
170
Lukavstvo je potpuno uspjelo: čim su im pročitana imena,
prozvani pandžari iziđoše iz mnoštva na trg i bez oklijevanja stupiše
pred De Chatillona. Znali su da ih ništa dobro ne čeka, i možda bi
izlaz potražili u bijegu da su mogli. Većina ih bijahu ljudi tridesetih
godina; među njima samo jedan starac, a taj je prilazio spora koraka:
u držanju mu savršena spokojnost, mir u plemenitim crtama njegova
lica, mir i potpuno prepuštanje sudbini — na njemu ni najmanjeg
traga nespokoja ili nemira. Zastade on pred De Chatillonom i
pogleda ga upitnim pogledom, kao da mu veli: Što želite?
Kad je prišao i posljednji među prozvanima, namjesnik dade
znak, i osmoricu pandžara, unatoč njihovu otporu, vezaše užetom.
U narodu poče žalostivo rogoborenje, čuli se mukli prosvjedi.
Ali odred konjanika što je prijeteći krenuo prema mnoštvu ubrzo sve
utiša. Domala podigoše na trgu velika vješala i dovedoše svećenika
osuđenima.
Vidjevši strašno stratište, žene i braća nesretnih pandžara
udariše u jauk i počeše vapiti za milost, a u mnoštvu nastade
komešanje. Glasno rogoborenje miješalo se s uzdasima i jecajima, a
čuo se i poneki povik za osvetom: sve se razlijevalo i prepletalo, i
širilo trgom kao predznak bune.
Ubrzo istupi trubač, puhnu u trubu i potom izviknu:
— Čujte i počujte! Obznanjuje se da će biti obješen svaki onaj
koji se ma i povikom ili drukčije usudi suprotstaviti pravdi i
pravorijeku gospodina namjesnika: bit će obješen na ovim istim
vješalima pokraj ovih buntovnika!
Na tu objavu zamrije na svim ustima svako jadanje i
rogoborenje, mrtva tišina poklopi jadni narod. Žene plakale potiho,
upirale pogled u nebo i molile se onomu koji jedini još čuje i sluša
ljude kad im krvopija i samosilnik zabrani da govore; a muškarci
proklinjali svoju nemoć i gorjeli u grozničavu gnjevu.
Sedmorica pandžara odoše na vješala jedan za drugim,
umriješe oni pred očima svojih sugrađana. Žalost u narodu prijeđe u
očaj: kako bi krvnik koju žrtvu gurnuo sa stepenice, tako se
prigibahu glave mnoštva i pogledi upirahu u tlo, da oči ne vide
strašni onaj prizor.
Zacijelo bi mnogi otišli s trga da su mogli; ali im bijaše
zabranjeno da se miču odande, i čim se koji i najmanje pokrenuo u
mnoštvu, već bi priskočili vojnici s isukanim mačem i natjerali ga da
miruje.
171
Još je samo jedan pandžar stajao pred gospodinom De
Chatillonom: došao red i na njega, ispovjedio se čovjek i bio
spreman, ali se s njime nisu žurili, namjesnik još nije dao zapovijed.
De Mortenay nastojao da za sijedog starca izmoli milost, a Van
Gistel, koji je toga Flamanca posebno mrzio, uporno je tvrdio da je
taj buntovnik jedan od najtvrdokornijih, i da se najviše protivio
francuskoj vlasti.
Na namjesnikovu zapovijed obrati se Van Gistel tome starcu i
reče:
— Vidjeli ste kako su vaši drugovi kažnjeni za svoj otpor i
neposluh. Vi ste osuđeni kao i oni. Ali vas namjesnik, poštujući vaše
sjedine, želi pomilovati. Poklanja vam život ako izjavite da ćete
odsad biti pokoran podanik Francuske. Možete se spasiti uzvikom:
Življela Francuska!
Stari Flamanac omjeri Van Gistela pogledom što bijaše sami
prezir te mu odgovori uz gorak smiješak:
— Uzviknuo bih tako kad bih bio kao vi i kukavstvom htio
osramotiti ove sjedine na glavi. Ali neću! Prezirem vas, bijedniče, i
prkosit ću vam do smrti! Zmijo izdajnička, neprijatelju predajete
zemlju koja vas je othranila! Dršćite, jer još ima sinova koji će me
osvetiti! I znajte, nećete umrijeti u svojoj postelji!
Jan van Gistel sav problijedje čuvši to proroštvo sijedoga
starca. U taj čas pokajao se zbog svoje osvete, stijesnilo mu se oko
srca od crnih slutnja što ga saletješe, jer se izdajnik boji smrti,
vjesnice što najavljuje osvetu Božju.
De Chatillon mogaše starcu na licu razabrati da taj ostaje
nesalomljiv.
— No, što veli buntovnik? — upita Van Gistela.
— Ruga mi se, gospodine, a vašu milost otklanja — odgovori
Van Gistel.
— Onda ga objesite! — zapovjedi namjesnik.
Vojnik koji je vršio krvničku dužnost uhvati starca za mišku, a
čovjek mirno krenu na stratište. Trebalo je nekoliko trenutaka dok
mu onaj pripravi i namakne omču na vrat. Starac primi od svećenika
posljednji blagoslov i već zakorači na prvu stepenicu da se popne
pod vješala.
Ali odjednom, unatoč straži, nastade veliko komešanje u
mnoštvu. Pod silnim pritiskom neki uzmakoše prema zidinama
okolnih kuća, drugi zateturaše naprijed, a kroza svjetinu progura se
172
na trg momak zavrnutih rukava. Na licu mu uzbuđenje i krajnji
bijes, ali i strah, oči samo zvjeraju. Čim se između zbijenog mnoštva
probio na slobodan prostor, divljim pogledom prijeđe po trgu, skoči
naprijed poput strijele i viknu:
— Oče, moj oče, ne smiješ umrijeti!
I toga istog trena poteže bodež iza pasa i zari ga sve do drška
krvniku u prsa. Bolno kriknuvši, pade krvnik podno stepenica i
zavalja se u krvi, umirući. Dok su drugi, ubezeknuti, gledali taj
prizor, mladi pandžar obujmi oca, podiže ga i sa svojim svetim
bremenom nestade u svjetini.
Zapanjeni Francuzi nisu dugo ostali nijemi i nepomični
promatrači: De Chatillon brzo ih trže iz mrtvila i prepasti. Momak
nije odmakao ni deset koraka kadli ga sustiže više od dvadeset
vojnika. On pusti oca na tlo i zaprijeti neprijateljima bodežom što se
još pušio. Nalazilo se oko njega pedesetak Flamanaca, jer se on
ugurao u mnoštvo, pa su se Francuzi morali probijati da ga uhvate.
Kakav li je bijes spopao Francuze kad su vidjeli kako je njihovih
dvadeset drugova popadalo, sve jedan za drugim! Jer su najednom
sijevnuli noževi u rukama pandžara: nemilosrdno izbodoše
francuske vojnike, a i mnogi Flamanac izgubi tu život.
Pokrenu se nato sva konjica i bijesno jurnu na narod što je
nagnuo u bijeg. Sunuše veliki bojni mačevi i razjuriše mnoštvo: učas
pade mnogo Flamanaca, jer što ne dohvatiše mačevi, pogaziše konji.
No nisu pali neosvećeni: ostavili su za sobom hrpu pobijenih
neprijatelja. Otac i sin pali jedan preko drugoga, probode ih isti mač,
i njihove se duše nisu rastale na posljednjem putovanju. Narod se
poput bujice razlio na sve strane i potekao svim ulicama, uz jauk i
krikove. Svatko brzao svojoj kući: brzo se zakračunaše sva vrata i
pozatvaraše prozori, i domala nigdje ne bijaše žive duše, opustio
grad kao da u njemu i nema žitelja.
Bijesni zbog pobijenih drugova, a skloni nasilju već po prirodi,
vojnici se u skupinama razletješe pustim ulicama, s mačem u ruci,
tražeći da im ljiljanaši pokazuju kuće pandžara. Porazbijaše
prozore, provališe vrata i počeše grabiti novac i sve što bijaše od
kakve vrijednosti. Što im se nije činilo dovoljno dragocjenim i
vrijednim, ili pak što ne mogahu ponijeti, sve polomiše i razlupaše.
Uplakane djevojke, skrivene u podrumima i drugim skrovištima,
izvukoše iz njihova zaklona te ih uzeše zlostavljati i na njima
provoditi nasilje; muškarce što su branili svoje žene i sestre
173
bezdušnici redom pobiše. Pred vratima poharanih kuća ležala
unakažena mrtva tijela među polomljenim pokućstvom; čuli se samo
bijesni krikovi razularenoga vojničkog ološa i plač i kuknjava
očajnih žena. U smijehu izlazili pljačkaši iz opustošenih kuća,
obliveni flamanskom krvi, ruku punih ukradenog zlata. Kad bi jedni,
umorni već od ubijanja i pljačkanja, odlazili, za njima dolazili drugi,
još gori, i tako dobrano potraja ta sramna rabota francuskih vojnika,
i nije bilo nedjela što ga oni nisu počinili.
U kući Pietera de Conincka nije ništa ostalo čitavo, te se ni
zidovi ne bi održali da pljačkaši nisu štedjeli vrijeme za važnija
nedjela. Druga skupina krenula je pravo Breydelovoj kući. Tu u
nekoliko trenutaka oboriše vrata, i nato dvadesetak vojnika, kunući i
psujući, nahrupi u mesnicu, pa dalje u kuću. Nisu nikoga našli iako
su zavirili u svaki kutak. Razvališe ormare, izvukoše zlato i novac,
razgrabiše dragocjenosti, a pokućstvo i sve ostalo slupaše i raskrhaše
u same krhotine.
Kad već u kući nije ostala ni daska na daski koju bi još mogli
slomiti i razvaliti, zastadoše umorni te u divljačkom zadovoljstvu
uzeše promatrati hrpe razvalina. Dok su tako uživali u svome
paklenskom djelu, dojuri niza stepenice jedan njihov drug i reče:
— Čuo sam nešto na tavanu: očito se Flamanci kriju pod
krovom. Bit će ondje boljeg plijena, jer je zacijelo novac kod njih.
Vojnici pobrzaše prema stubištu: svaki je htio da se prvi dočepa
najavljenog plijena. Ali ih zadrža njihov drug:
— Čekajte, čekajte! — viknu im on. — Ne možete gore, do
poklopnih vrata na tavanu ima najmanje deset stopa u visinu, a nema
ljestava, valjda su ih povukli gore sa sobom. Ali sam na dvorištu
vidio druge. Pričekajte malo, idem po njih.
Otrča on, i doskora eto ga s ljestvama. Postaviše ih pod
tavanski otvor i pokušaše podići poklopna vrata, ali nije išlo: jak
zasun čvrsto ih držao.
— Čekaj samo! — viknu jedan među njima. — Neće li milom,
hoće silom! Ima tu lijeka!
I donese povelik komad drveta, pravu kladu.
— Da vidimo sada!
Udarao je drvetom gore u poklopna vrata, udarao snažno, ali
ništa — nisu popuštala. Na tavanu se oču bolno stenjanje, jauk
kakav se čovjeku otima iz grudi kad se sa životom rastaje.
— Aha, tu smo! — povikaše vojnici. — Legli su na vrata!
174
— Čekajte — neki će među njima — brzo ću ih maknuti
odande, ako mi malo pomognete.
Donesoše drugo drvo, gredu, i zajednički njome grunuše gore u
tavanski poklopac — grunuše tako snažno da su daske odmah
provalili, i potom se one urušiše. Brže-bolje prisloniše ljestve na
otvor, divlje potcikujući, i jedan za drugim nagrnuše gore. Ali gore,
na tavanu, odjednom zastadoše: bijaše kao da ih je kakav neobičan i
svečan prizor u srce dirnuo, jer su odjednom prestale kletve, i oni se
samo zgledaše među sobom, u nedoumici.
Na kraju tavana stajao dječak — ne bijaše mu više od četrnaest
godina — sa sjekirom u ruci. Blijed, drhteći, podigao je svoje oružje
na Francuze: ni riječ mu nije prelazila preko usana, iz modrih mu
očiju izbijalo junaštvo što izvire iz očaja. Vidjelo se da je silno
uzbuđen, lice mu se trzalo. Za mladim mesarom klečale dvije žene:
sijeda starica, sklopljenih ruku i k nebu uzdignutih očiju, i nježna
djevojka, raspletene kose. Nasmrt uplašena, djevojka ovila ruke
majci oko struka i sakrila lice u njezinu odjeću: niti se micala niti je
davala glasa od sebe.
Kad se vojnici pribraše od iznenađenja, krenuše dvjema
nesretnicama, obasipajući ih uvredama; na dječaka ni da se osvrnu,
nije im ulijevao straha. Kad prvi među njima segnu rukom prema
djevojci, opet se iznenadiše: mladi se mesar upro lijevom nogom i
tako, u tome čvršćem položaju, zamahnuo sjekirom da su morali
ustuknuti. Časak zastadoše, bijesni što im se priječi naum, a nato se
jedan među njima, krajnje bijesan, ustremi na dječaka, namjerivši da
ga probode mačem. Ali dječak sjekirom odbi mač ustranu i smjeri
neprijatelja po ramenu očajnički snažno da je zateturao natrag i pao
na ruke svojih drugova. Ali i dječaka ostavi snaga, kao da je taj
udarac istočio sve sile iz njega, i pade on na pod, nauznak, i ostade
nepomičan pokraj dviju žena.
Vojnici se odmah okupiše oko ranjenog druga te mu počeše
smicati odjeću s ramena, sipajući strašne kletve i prijetnje. Za to
vrijeme starica gorko plakala i u najvećem strahu molila i preklinjala
za milost.
— Ah, gospodo — zavapi ona francuski, raskrilivši ruke prema
zlotvorima — smilujte se, za ljubav Božju! Što će vam smrt dviju
bespomoćnih žena?
— To je mati onog mesara što je u Maleu pobio toliko
Francuza! — viknu jedan između vojnika. — Ubijmo je!
175
— Nemojte, gospodine — opet će starica — ne kaljajte ruku
mojom krvi! Tako vam muke Kristove, smilujte se! Uzmite sve što
imamo, ali nam život poštedite!
— Ovamo novac i zlato! — zagrmje neki glas.
Na te riječi starica dohvati škrinjicu što joj bijaše za leđima i
baci je vojnicima.
— To je, gospodo, sve što nam je ostalo na svijetu — reče ona
— i rado vam sve dajem.
Škrinjica se otvori, a mnogi se zlatnici i najskupocjeniji
dragulji razletješe na sve strane. Dok se vojnici gurahu kupeći
plijen, jedan uhvati djevojku za mišicu i divljački je poteže preko
poda.
— Majko, majko, pomozi mi! — zavapi djevojka, gotovo
obeznanjena.
Od ljubavi prema djetetu i od pustog očaja starica kao da je
odjednom poludjela: oči joj se zakrijesiše kao vuku u tami, usne
grčevito stisnuše, sva se ona pretvori u razjarenu tigricu. Bijesno se
baci na vojnika, ovi ruke oko njegove glave, zari mu nokte u lice i
zadera obraze da je iz njih krv curkom potekla.
— Moje dijete! — zaurla starica. — Zar moje dijete,
razbojniče! Nokti bijesne majke tako su vojniku zaderali lice i
nanijeli mu takve bolove da su mu oči gotovo iskočile iz glave.
Kako nije htio pustiti djevojku, poteže mač i nemilosrdno probode
staricu. Nesretna žena zatetura i potiljkom udari u kosi krov: krv
natopi odjeću, oči se ugasiše, lice ukoči, a zgrčeni prsti uzalud
segnuše za osloncem.
Vojnik djevojci što je vriskala od prepasti iščupa zlatne
naušnice iz ušiju, strže joj bisernu ogrlicu s vrata i svuče prstenje s
prstiju. A onda probode i djevojku i paklenski se naceri njezinoj
majci što je umirala.
— Eto — reče — sad zajedno putujte, bagro flamanska!
Starica na umoru protisnu posljednji krik, stravičan, i pade
preko mrtve kćeri.
Cio taj potresni prizor, sa svim pojedinostima, trajao je vrlo
kratko: sve se zbilo u nekoliko trenutaka — ostali vojnici još su
kupili rasute dragulje kad su majka i kći otišle s ovog svijeta.
Pošto su ubojice i pljačkaši pokupili sve što je vrednije i
poharali kuću, krenuli su dalje, da drugdje nastave svoje pustošenje.
176
Nesretni građani koji nisu smjeli svojim kućama, ili su iz njih
otjerani, lutali su ulicama kao izbezumljeni, a Francuzi ih obasipali
svakakvim uvredama i porugama. U kakav li je očaj zapadalo
flamansko srce usred tih poniženja na rođenom tlu, kako li mu je
mučna bila ta nemoć i bespomoćnost! S kakvom li su gorčinom i
mržnjom Flamanci proklinjali i samo ime francusko!
Negdje oko podneva mnogi su konjanici prolazili gradom i
sazivali vojnike na okup: gospodin je De Chatillon prosudio da je
francuska kruna dovoljno osvećena. Objavljena je naredba da mrtve
treba ukopati, a živi da se vrate kućama.
Nekoliko pandžara otišlo je u kuću majstora Breydela. Snijeli
su s tavana mrtva tijela i ponijeli ih na nosilima: usmjeriše na
Dammepoort, to jest na gradska vrata. Tu su, na gradskim vratima,
vidjeli još jedan žalostan i potresan prizor: tisuće uplakanih žena,
djece što cvile i nemoćnih staraca klečeći molile da ih puste iz
grada. Ali vojnici, kojima je naređeno da vrata drže zatvorena i da ih
ne otvaraju, ostajahu gluhi na sve molbe i zaklinjanja, i samo se
okrutno izrugivahu suzama bijednih ljudi. Pošto su jadnici neko
vrijeme tako molili a sve uzalud, jedna između žena dođe na sretnu
misao da stražarima dade svoj nakit i da ih tako umekša. Za
njezinim primjerom povedoše se odmah i druge, i domala je pred
vratima ležala hrpica ogrlica, kopča, naušnica i drugoga
skupocjenog nakita.
Vojnici pohlepnim pogledom segnuše za sjajnim dragocjenim
stvarcama te obećaše da će otvoriti vrata ako im bjegunci poklone
sav nakit. Žene im brzo baciše na tlo zlato, novac i sve što bijaše
vrijedno — i vrata se otvoriše.
Usklici olakšanja pozdraviše to oslobođenje: majke uzeše djecu
u naručje, sin pomože ostarjelom ocu, i tako povorka pokulja na
vrata. Ljudi koji su nosili mrtva tijela Breydelove majke i sestre
krenuše za ostalima i prođoše posljednji — i onda se za njima vrata
zatvoriše.
177
16.
Jan Breydel sa sedam stotina drugova utaborio se u blizini
grada Dammea, po prilici milju od Bruggea. Tri tisuće drugih
momaka, pripadnika drugih cehova, pridružilo se njemu i
njegovima; tako se on nalazio na čelu vojske što, doduše, bijaše
malena brojem ali jaka po neustrašivosti svakoga pojedinca u njoj,
jer su srca tih bojovnika izgarala od želje za osvetom i slobodom.
Šuma što ju je mesarski starješina odabrao za svoj tabor bijaše puna
koliba i šatora na četvrt milje u daljinu.
Ujutro 18. svibnja, malko prije nego što je De Chatillon ušao u
Brugge, mnoge su vatre, dimeći se, pokazivale raspored tabora, ali
se malo ljudi vidjelo. Ono jest, bilo je žena i djece, no izrijetka koji
muškarac, a i tada samo onaj što je držao stražu.
Nešto podalje od tabora, za drvećem što je širilo grane nad
šatorima, nalazila se čistina, proplanak bez većeg raslinja: tu nije
bilo šatora, a čuli se glasovi i nekakav bruj što ga ovda-onda
nadjačava lupa u pravilnim razmacima. Nakovanj stenjao i brektao
pod udarcima kovačkih čekića što odzvanjahu, a najvitkija stabla
pod zamasima mesarskih sjekira padala praskajući. Zaobljivali su
drvo i zaglađivali ga, i na vrh takvih kopljača naticali šiljato željezo.
Već su na tlu ležale čitave hrpe takvih kopalja — bijahu to njihovi
goedendags. Drugi su momci pleli štitove od vrbova granja pa ih
onda davali kožarima da ih presvuku volujskom kožom. Tesari
pravili svakojake ratne naprave za navalu na gradove, osobito
strojeve za bacanje kamenja i druge hitače.
Jan Breydel bio sad ovdje, sad ondje, obilazio svuda i
prijateljski bodrio drugove; često je i sam uzimao sjekiru kojem
momku iz ruku i u nekoliko snažnih zamaha brzo obarao drvo, a
drugi momci gledali puni udivljenja.
Na lijevoj strani toga proplanka stajao divan šator od tkanine
modre kao nebo, sa srebrnim obrubima. Pri vrhu mu bio grb s crnim
lavom na zlatnom polju: znak da pod tim šatorom boravi osoba
grofovskoga roda. Bila je to Machteld: stavila se pod zaštitu cehova
i taborovala među njima. Dvije gospođe iz slavne kuće Van Renesse
došle su iz pokrajine Zeelanda da joj budu družbenice i prijateljice.
Ništa joj nije nedostajalo: udobno pokućstvo, lijepo ruho, sve je
178
imala, sve joj poslao plemeniti gospodin iz Zeelanda. Dva odreda
mesara sa sjajnim sjekirama stajala s jedne i s druge strane šatora i
mladoj grofici služila kao tjelesna straža.
Tkalački starješina šetao gore-dolje pred ulazom u šator. Kao
da se zagnao u duboke misli, neprestano je gledao u zemlju. Straža
ga promatrala u tišini, nisu se momci usuđivali da razgovaraju,
toliko su poštovali razmišljanje čovjeka koji u njihovim očima
bijaše tako velik i plemenit. A on je misli u taj čas namatao baš oko
toga kako da uredi zajednički tabor — da bude jedan za sve njih.
Tako ne bi morao vojsku držati razdvojenu na tri mjesta. Sam je,
naime, da ne bi oskudijevali ni u čemu, podijelio čete na tri dijela:
mesare i pripadnike različitih drugih bratovština utaborio je kod
Dammea, pod zapovjedništvom Breydelovim; kapetan Lindes sa
dvije tisuće tkalaca smjestio se kod Sluisa, a on je sa druge dvije
tisuće ostao kod Aardenburga.
Ta razdioba vojske, nametnuta potrebom, nije mu se nikako
sviđala: brinula ga udaljenost među trima skupinama, pa je
razmišljao kako bi ih okupio prije nego što se vrati gospodin
Gwijde. Zato je i došao Breydelu, u Damme, i već je o tome
razgovarao s njime. Sad je čekao da posjeti kćer svoga gospodara i
da je pozdravi.
Dok se tako šetao i dovršavao u mislima svoju osnovu,
razmaknu se zastor na šatoru, i Machteld polako pokroči sagom što
bijaše prostrt pred ulazom. Doimala se nekako izmučeno, bila
blijeda, slabašne noge jedva je nosile: oslanjala se o ruku Adelaidi
van Renesse. Imala je na sebi skupocjenu haljinu, ali jednostavnu,
odbacila je svaki ukras i nije nosila nikakva nakita, samo na grudima
zlatnu pločicu s Crnim flandrijskim lavom.
De Coninck skinuo kapu s glave i naklonio se u pozdrav.
Machteld mu se ljubazno nasmiješila. Na licu joj se vidjela patnja, a
bolni taj izražaj blažilo tiho zadovoljstvo, jer se istinski radovala što
vidi tkalačkog starješinu.
— Pozdravljam vas, majstore De Coninck, dobro nam došli,
prijatelju! Kako vidite, nisam baš pri zdravlju: teško dišem, a ne
mogu opet neprestano biti u šatoru, tuga mi na srce sjedne kad sam
tako stiješnjena. Rada bih da pogledam kako odmiče posao, da
vidim ljude na djelu, ako me noge ne izdaju. Molim vas, majstore,
otpratite me onamo, jer bih htjela da vas mnogo toga pitam, a vaša
179
će mi objašnjenja biti melem bolnoj duši. Nije potrebno da straža ide
za nama... Ah, kako mi godi ovaj svježi jutarnji zrak...
Tkalački starješina krenu za gospodaricom, nastojeći svakojako
da joj odagna tužne misli. Onako uviđavan i razborit, kakva ga
priroda na svijet stvori, nadasve obziran u ophođenju i pun duha,
lako je nalazio riječi te je ubrzo obodrio i razvedrio nasumorenu joj
dušu.
Kad su stigli među članove različitih bratovština, gospođicu
svuda dočeka oduševljeno klicanje. Ubrzo se svom šumom orio
poklik:
— Živjela plemenita kći našeg Lava!
Machteldu ispunila radošću ta odanost, ganuli je ti iskazi
ljubavi i vjernosti.
Priđe ona starješini mesarskoga bratstva te će mu prijateljski:
— Majstore Breydele, vidjela sam vas već izdaleka, svojski ste
prionuli na posao, čini se da vam je pravi užitak.
— Gospodarice — uzvrati Breydel — svima nam je drag ovaj
posao: pravimo goedendags, koplja kojima ćemo osloboditi
domovinu, i Lava, svoga gospodara. Upravo uživam u ovome poslu:
kad god načinim jedno koplje, meni je kao da njegovim šiljkom već
probadam jednog Francuza. Nemojte se čuditi, plemenita gospođice,
što tako bijesno obaram ova stabla: kad god sjekirom sjeknem, meni
je kao da sam posjekao neprijatelja, i srce mi se naprosto razgaljuje
osvetom što je provodim u mislima, pa i ne ćutim umora.
Machteld se iskreno divila tome mladom čovjeku u čijem je
pogledu sijevao junački oganj kojim je plamtjelo njegovo srce i čije
je lice, slično licu na kipu što prikazuje kakva grčkoga boga,
pokazivalo crte plemenitosti ali i jakih strasti. Zadovoljna je gledala
u te oči u kojima se pod dugim trepavicama, kao u kakvu ogledalu
duše, odražava ponos i neustrašivost, i u te crte na licu što odaju
postojanost i neizmjernu ljubav prema domovini.
— Majstore Breydel — ljubazno mu se nasmiješi Machteld —
bilo bi mi drago kad biste nam se priključili.
Jan Breydel odloži sjekiru, zabaci plave uvojke za uši, namjesti
bolje kapu na glavi i ponosno krenu za gospodaricom.
— Kad bi moj otac imao tisuću takvih vjernih i neustrašivih
ljudi — šapnu Machteld De Conincku — ne bi Francuzi dugo ostali
u Flandriji.
180
— Da, da, samo je jedan Breydel — reče De Coninck. —
Rijetko kad priroda ujedinjuje tolike vrline u jednom čovjeku...
Nije stigao da nastavi, jer u taj čas dotrča stražar sa štitom i
mačem i sav zadihan javi Breydelu:
— Majstore, šalju me drugovi od taborske straže da vas
izvijestim: tamo od vrata našega grada Bruggea diže se cestom
debeo oblak prašine i bruj se čuje kao da vojska kreće. Čini se, od
grada usmjeruje pravo na naš tabor.
— Na oružje! Na oružje! — viknu Breydel tako snažno da su
svi čuli. — Svatko u svoj odred! Žurno!
Ljudi silovito jurnuše da pograbe oružje, u neredu se razletješe
na sve strane, vreva i metež kao u mravinjaku; ali tako potraja samo
kratak čas: pošto se svaki naoružao, ubrzo sastaviše zbijene redove,
redove udvojiše u vrste, i tako stajahu rame uz rame, nepokretni kao
čvrst bedem. Breydel odmah izdvoji pet stotina momaka te ih
rasporedi oko Machteldina šatora, u koji se gospođica brzo vratila.
Pred šator dovezoše kola i dovedoše nekoliko čilih konja, i sve
pripremiše za bijeg. Nato Breydel s ostalim ljudima žurno iziđe iz
šume i razvi bojni red, da dočeka neprijatelja.
Ubrzo razabraše da se straža prevarila i da je uzbuna bila
nepotrebna, jer oni što su na putu dizali prašinu ne bijahu nikakva
vojska nego povorka što je išla bez ikakva reda, kojekako
ispremiješana, a u njoj ponajviše žena i djece. Žene jadale i jecale
oko nosila što su ih nosili muškarci.
Iako je otpala uzbuna, ljudi svejednako ostadoše u redovima:
naslonili se na oružje i radoznali čekali da vide i čuju što je
posrijedi. Naposljetku dospje povorka do bojnih redova, i dok se
mnoge žene i djeca gurahu da zagrle svoje — žena muža, dijete oca
— strašan prizor zbivao se pred onima na sredini tabora.
Četvorica ljudi što su donijeli nosila spustiše na tlo, nedaleko
od mesarskog starješine, svoj teret — mrtva tijela dviju žena: ruho
na njima umrljano velikim mrljama krvi, a lice se ne vidi, pokriveno
je crnim velom. Dok su nosači dizali mrtve s nosila i polagali ih na
zemlju, žene naokolo udariše u lelek i kuknjavu, i podugo se nije
čulo drugo do jauka i plača. Najposlije neki glas objasni izvivši se iz
onoga grcanja i naricanja:
— Francuzi ih zvjerski ubili!
181
Taj povik izazva gnjev među ljudima što su dotad stajali ondje
utučeni ili zaprepašteni, i potače u njima želju za osvetom, ali se
Breydel okrenu k njima i viknu:
— Prvi koji istupi iz reda bit će oštro kažnjen!
No i sam bijaše uznemiren, crne ga misli salijetale, i odjednom,
kao da je slutio nesreću što ga je snašla, pojuri onamo te u nagloj
kretnji strgnu koprenu s lica mrtvih.
Bože, kakav li se strašan prizor pokazao pred njegovim očima!
Ostade kao gromom pogođen — ni jecaj da protisne iz grudi, ni
tijelom da makne, bijaše kao da se skamenio. Sav blijed, bljeđi nego
mrtvaci, naježene kose, upro je pogled u staklene oči mrtvih, i
jedino mu usne zadrhtaše: rekao bi, došao mu smrtni čas.
Stajao je tako samo nekoliko trenutaka, a onda mu se ote dubok
uzdah, kao iz dna duše, bolan kao jecaj. Očajan jurnu svojim
drugovima, podiže obje ruke k nebu i zavapi u strašnoj svojoj boli:
— Jadna moja stara majko... Jadna moja sestro!
I u tim riječima baci se De Conincku u zagrljaj i, na izmaku
snage, skršen, nasloni se prijatelju na grudi. Kao izludio zvjerao je
izgubljenim pogledom naokolo, tako te mu drugovi protrnuše od
tjeskobe i sućuti.
U očaju i bijesu mahnito zagrize u držak sjekire što mu bijaše u
ruci, zagrize tako žestoko da mu je iver drveta ostao među zubima.
Ali mu brzo uzeše iz ruke pogubno oružje.
De Coninck naredi drugovima, da se mirno vrate poslu dok
opet ne budu pozvani na oružje. Premda su svi izgarali od želje za
osvetom, nitko se nije više usudio udarati protiv zapovijedi, nego se
svi pokoriše: znali su da je sam mladi grof Gwijde postavio
tkalačkog starješinu za glavnog zapovjednika. Vratiše se u šumu
gunđajući i protiv volje nastaviše posao.
Kad je s majstorom De Coninckom došao u svoj šator, Breydel
sjede izmučen i slomljen, a glava mu samo klonu na prsa. Bez riječi
je gledao prijatelja, upro u nj čudan pogled, a na licu mu, isklibljenu,
isto tako čudan izražaj, neugodan i pun gorčine — rekao bi, ruga se
čovjek svome jadu i nesreći.
— Umirite se, nesretni moj prijatelju — reče mu De Coninck.
— Umirite se, za ime Božje.
— Umirite se, umirite se... — ponovi Breydel — ta zar nisam
miran? Jeste li me ikad vidjeli ovako mirna?
182
— Znam, prijatelju, kakva vam je gorčina u duši — nastavi De
Coninck. — Znam da vam neizmjerna bol srce razdire, ta vidim vam
smrt na licu! Ne mogu vas utješiti, prevelika je vaša nesreća, ne
znam lijeka takvu jadu.
— Znam ga ja — dočeka Breydel — znam lijek koji bi mi ranu
izliječio, ali nemam snage za nj. O, jadna moja majko! Namočili su
ruke tvojom krvi jer ti je sin Flamanac, a taj sin, pusta li jada! nije
kadar da te osveti.
Kad je to rekao, promijenio mu se izražaj na licu: stisnuo je
zube da se čuo škrgut, a ruke stegoše noge drvenog stola kao da će
ih raskidati; ali se brzo primiri, i duboka, crna tuga opet se pokaza
na licu.
— Hajdemo, majstore, priberite se — opet će mu De Coninck.
— Prevladajte očaj, on je propast svakoj duši. Priberite se u teškoj
boli što vas je danas snašla, krv vaše majke bit će osvećena.
Bol i gorčina istegoše Breydelu usta u grozan smijulj:
— Bit će osvećena! — ponovi on. — Kako samo lako
obećavate nešto što ne možete izvršiti. Tko da je osveti? Kako? Ni
rijeka francuske krvi ne bi dostajala da se otkupi život moje majke.
Zar krv tiranina vraća život njegovim žrtvama? Ne, dragi prijatelju,
mrtvi su zauvijek mrtvi.
Trpjet ću bez riječi i bez jadanja, ali me ništa neće utješiti, meni
i nema utjehe: mi smo nemoćni, a neprijatelj premoćan, mi preslabi,
on prejak.
De Coninck ništa ne uzvrati na te Breydelove riječi: očito mu
se štogod krupno zavrglo u glavi, pa je oko toga namatao misli. Na
licu mu se kadikad javljao izražaj koji pokazivaše kako se tkalački
starješina upinje da prikrije pusti gnjev što se kovitlao u njemu.
Breydel ga gledao radoznalo: slutio je da se u duši njegova
razboritog prijatelja zbiva nešto neobično. De Conincku napokon
nestade s lica onaj izražaj što odavaše gnjev; majstor ustade polako i
reče, nekako odmjereno:
— Neprijatelj je suviše jak, velite? Dobro, vidjet ćemo sutra.
Izvršili su izdaju, bili podmukli i nisu prezali od toga da prolijevaju
nevinu krv, kao da uz prijestolje Gospodnje nema anđela osvete. Ne
znaju za drugo doli za izdaju i podmuklost, pljačku i bezdušne
zločine, i time hoće da pobijede! Ali su jedno zaboravili: tko mačem
siječe, od mača i gine! I neka bude tako!
183
De Coninck bijaše u tom času kao prorok što izriče prokletstvo
Gospodnje na bezbožni Jeruzalem; u glasu mu neobičan prizvuk,
nešto neiskazivo, i Breydel je gotovo pobožno slušao tu presudu
neprijatelju.
— Čekajte časak — nastavi De Coninck — pozvat ću ovamo
jednoga između onih što su stigli: da čujemo što je i kako je sve
bilo. Neka vas ne uzbuđuje njegovo kazivanje, jer vam, evo,
obećavam osvetu kakve ni vi sami ne biste tražili: ta došlo je dotle
da se više ne može i ne smije podnositi, dalje strpljenje značilo bi
sramotu.
Rumen gnjeva podli mu obraze. On, koji inače bijaše tako
miran, usplamtio je bijesom više negoli Breydel, premda mu se na
licu nije srdžba sasvim odavala. Iziđe iz šatora i do nekoliko
trenutaka vrati se s jednim tkalcem, koga zamoli da im potanko
pripovjedi o svemu što se toga dana dogodilo u Bruggeu. Od njega
doznaše koliko nove vojske ima De Chatillon, koji su građani
obješeni, a isto tako čuše o pljački, ubijanju i haranju.
Breydel je to izvješće slušao mirno, sva ta nedjela ne bijahu mu
tako mučna kao umorstvo one kojoj duguje život. De Coninck je,
naprotiv, zapadao u sve veći bijes što se jezivi prizori redahu dalje.
Pripovijedani događaji bijahu mu krajnje bolni, zbog njih se žalostio
i zbog njih bjesnio, jer je on drukčije gledao na sve: domovina i
sloboda bijahu njemu svetinja. Vidio je da je doista došlo vrijeme i
da nema nikakva odlaganja: valja prijeći na djelo, inače bi ona
smaknuća mogla uplašiti Flamance i svaku im hrabrost oduzeti.
Otpravio je tkalačkoga momka koji je završio kazivanje, a sam
se nalakti na stol i podnimi, u muk utonuo. Breydel je nestrpljivo
čekao, upiljio pogled u prijatelja: čekao je njegove riječi.
De Coninck odjednom ustade i priđe Breydelu:
— Prijatelju — reče mu — naoštrite svoju sjekiru i svaku tugu
odagnajte iz srca! Raskidat ćemo lance što sputavaju domovinu!
— Što velite? — upita Breydel.
— Velim ovo: dobar gospodar čeka da jutarnja studen natjera
sve gusjenice u gnijezdo; tada odreže gnijezdo od stabla, baci ga pod
noge i zgazi svu gamad. Razumijete li?
— Kazujte dalje! — oživje Breydel. — Dovršite besjedu,
prijatelju, jer te su riječi melem bolnoj mi duši.
— Eto, tako su se i Francuzi kao gamad ugnijezdili u našem
rodnom gradu: i njih treba zgaziti kao da se brdo srušilo na njih.
184
Radujte se, majstore Jane, izrečena im je osuda. Smrt vaše majke bit
će osvećena kako treba, a domovina će iz krvi uskrsnuti slobodna.
Breydel plahovito kružio pogledom oko sebe tražeći svoju
sjekiru, a onda se sjeti da su mu je uzeli. Uhvativši De Conincka za
ruku, reče dirnut:
— Prijatelju, toliko ste me puta spasili, ali ste mi tada vraćali
samo život, a sada mi vraćate i dušu. Recite mi brzo kako ćemo
izvršiti tu osvetu, da u meni više ne bude nikakve nedoumice.
— Strpite se malko, odmah ćete sve čuti. Moram osnovu
iznijeti svima, svim starješinama. Dozvat ću ih ovamo.
I brzo iziđe iz šatora, zovnu jednog stražara i posla ga u šumu
da odmah sazove sve zapovjednike. Domala stajaše ih tridesetak oko
šatora.
De Coninck im se obrati i reče:
— Drugovi, došao je čas odluke: moramo izvojevati slobodu ili
izginuti! Dugo smo podnosili poniženja i sramotu, vrijeme je da s
neprijateljem obračunamo za krv naše braće. Ako treba mrijeti za
domovinu, onda, braćo, imajte na umu da će lanci ropstva s naših
ruku otpasti na rubu groba i da ćemo slobodni i bez sramnog žiga na
čelu počivati pokraj svojih otaca. Ali ne, nećemo umrijeti: pobijedit
ćemo, uvjeren sam. Crni lav flandrijski ne može nestati, pravica je
na našoj strani. Francuzi su nam zemlju opljačkali i poharali, cvijet
flamanstva prijevarom zarobili i potom utamničili. Filipinu su
otrovom sa svijeta makli, opustošili nam grad Brugge i najčasniju
našu braću pogubili na vješalima na našem vlastitom tlu.
Okrvavljena mrtva tijela majke i sestre našega nesretnog prijatelja
Breydela leže među nama. Ta mrtva tijela, i sviju naših sugrađana
što su poginuli od tuđinske nasilničke ruke, dižu svoj glas i vapiju za
osvetom.
Trenutak je predahnuo i zatim odlučno nastavio:
— Čujte, braćo, i pohranite ove riječi u svojim srcima kao u
grobu. Francuzi su danas umorni od svojih zlodjela, i dobro će
spavati. Ali će im prisjesti, i većina će taj san nastaviti do Sudnjeg
dana. Ne govorite ništa svojim momcima, ali ih noćas, dva sata prije
svanuća, dovedite do Sinte-Kruisa, u Vranju šumu za selom. A ja ću
odmah u Aardenburg, da pripremim svoje ljude i da četovođu
Lindensa obavijestim o svojoj osnovi, jer mi valja još danas u
Brugge. Vidim, čudite se, ali ćete priznati da je u Bruggeu jedan
185
Francuz koga ne smijemo ubiti: njegova bi se krv izlila na naše
glave.
— Gospodin De Mortenay! — povikaše mnogi glasovi.
— Taj vitez, pravi vitez — nastavi De Coninck — uvijek je bio
čovječan i uvijek lijepo postupao s nama. U mnogim je prilikama
pokazao da ga pogađa nesreća što je snašla našu domovinu i da mu
je žao zbog naših jada. Često je znao zadržati opakog Jana van
Gistela u njegovim zlodjelima i mnogome osuđeniku život spasiti.
Ne smije na naše oružje kapnuti krv toga plemenitog čovjeka: da se
takav grijeh ne bi dogodio, želim još danas u Brugge, ma koliko da
je pogibeljan taj moj korak.
— A kako ćemo u grad kad se gradska vrata noću ne otvaraju?
— upita jedan između okupljenih zapovjednika.
— Vrata će nam se otvoriti — odgovori De Coninck. — Neću
se vratiti iz grada sve dok nam osveta ne bude kao zajamčena.
Dovoljno vam rekoh: ujutro ću vam, na zbornom mjestu, dati
pobliže naloge, a vi samo pripremite ljude. Mladu groficu odvedimo
odavde, neka ne bude svjedokom krvavih događaja.
Breydel se nije ni maknuo dok je tkalački starješina to govorio;
ali se vidjelo kako mu se oči krijese i lice ozaruje. Čim su starješine
otišle, zagrli on De Conincka i reče:
— Trgli ste me iz očaja, dragi prijatelju. Sad mogu mirno
oplakivati majku i sestru i pobožno ih sahraniti. A onda... kad se
grob zatvori nad njima... što mi onda na svijetu ostaje što bih mogao
voljeti?
— Domovina i njezina sloboda! — odgovori De Coninck.
— Da, da, pravo velite: domovina, sloboda i... osveta! I sada
prijatelju, da vam iskreno kažem, požderao bih se od bijesa kad bi
Francuzi odjednom otišli iz naše zemlje... moja sjekira ne bi stigla
da ih siječe ni moje noge da ih gaze kao što su kopita njihovih konja
gazila našu braću. Sama sloboda, gola sloboda... što mi je to bez
borbe? Želim je izvojevati u borbi i krvi, i samo me to može umiriti,
sada pošto su neprijatelji proboli srce pod kojim me roditeljka
nosila... Hajde požurite se, krenite, i Bog vas pratio na putu, da sve
uspije kako treba, jer žeđam za obećanom osvetom.
— Tajnu u srce, a pamet u glavu! — reče mu De Coninck na
polasku.
I u tim riječima krenu, ostavljajući Breydela.
186
Prije nego što je otišao iz tabora, sve je pripremio za odlazak
plemenite Machteld, a onda, pošto je koji trenutak razgovaro s
njome, uzjaha na konja i nestade usmjerivši prema Aardenburgu.
Žene za to vrijeme opraše mrtva tijela Breydelove majke i
sestre te ih uviše u platno i položiše na odar. Unutrašnjost jednog
šatora zastrle su crnom tkaninom, u sredini smjestile priprosti odar i
pokrile pokojnice crnim pokrovom, tako da su samo lica ostala
otkrivena. Oko odra gorjelo je osam žutih voštanica; kraj uzglavlja
stajalo raspelo, srebrno škropilo i nekoliko grančica zimzelena.
Uokolo sjedile uplakane žene i potiho molile.
Breydel odmah po odlasku majstora De Conincka zađe u šumu
i naredi ljudima da obustave posao. Sve pripadnike zanatskih
bratovština posla u šatore da se odmore i najavi im da sutra prije
zore valja krenuti. Pošto je dao još neke upute za žene i djecu što će
ostati u taboru, uputi se u šator u kojemu su na odru ležale
preminule. Ušavši onamo, otpravi uplakane žene van, i onda, ostavši
unutri sam, navuče zastor na ulaz.
Predvodnici pojedinih odreda dolazili do šatora da od starješine
traže upute i da se dogovore s njime o nekim podrobnostima; ali ma
kako se najavljivali, ne dobivahu odgovora. Sprva mirovahu
poštujući preveliku tugu kojoj se predao njihov meštar nakon tako
okrutna udarca sudbine: poštovahu njegovu smjernost u boli i
njegovu pobožnu pribranost; a kad se već umoriše čekajući pred
ulazom, i kad iz šatora sveudilj ni glaska nisu čuli niti je odande
dopro ma i šušanj, zazebe ih duša, i u pustoj se tjeskobi nisu usudili
da izreknu svoju misao: nije li Breydel mrtav? Nije li mu možda
sjekira dokončala život, ili je pak presvisnuo od goleme tuge i
žalosti?
Odjednom se na ulazu pojavi Breydel: bijaše kao da nikoga i ne
vidi. Nitko se ne oglasi, jer se na meštrovo lice navuklo nešto od
čega se čovjeku srce ledilo i govor oduzimao. Bio je olovnoblijed, a
iz tog bljedila pogled sad zvjerao naokolo, sad bludio u daljinu.
Nitko ni da mu priđe: sama smrt izbijala je iz onih očiju, svaki
sijevak njihov zabadao se kao strijela u dušu onih koji su ga gledali.
Bez riječi je tako prolazio šumom, sve dok večer nije tamom zavila
krajinu i njega sakrila ispred očiju njegovih drugova.
De Coninck, došavši u Aardenburg, stavi svoje dvije tisuće
tkalaca pod zapovjedništvo jednoga od istaknutih četovođa, a
Lindensu posla glasnika s uputama. Pošto je dovršio sve pripreme i
187
odredio da se tri njihove vojske sastanu kod Sinte-Kruisa, opet
uzjaha i krenu pravo u Brugge. Kad bijaše na cilju, konja ostavi u
staji nekog svratišta u blizini gradskih vrata, a on krenu pješke u
grad. Ništa ga nije priječilo: večer već poodmakla, vrata otvorena, a
vojnika nigdje, samo straža na bedemu.
Sumorna tišina pritisla grad, ulice kojima je prolazio u muk
utonule; tjeskoban mir posvuda, naprosto ti grlo steže. Uskoro
zastade pred neuglednom kućom za crkvom Svetog Donata, i htjede
pokucati, ali opazi da na njoj nema vrata — ulaz zastrt platnom.
Kuća mu očito bijaše dobro znana, jer je samo odgrnuo zastor,
sigurnim korakom zakoračio u dućan i krenuo u komoricu za njim,
osvijetljenu slabom svjetlošću male svjetiljke što je svjetlomrcala
dimeći se. Među razvaljenim i razbacanim posobljem sjedila za
stolom uplakana žena što je na grudi privijala dvoje nejačadi i
ljubila ih uzdišući, kao da je nesretna što joj je ostalo to blago; u
kutu iz kojega je slabašna svjetiljka jedva razgonila tamu sjedio
muškarac, podnimljen, kao da spava.
De Coninck uđe, a žena se toliko uplaši da je u strahu kriknula i
djecu čvrsto privila na grudi. Muškarac odmah skoči, segnuv rukom
za bodežom, ali kad prepozna svoga starješinu, umiri se i reče:
— Oh, majstore, da znate samo kakvu ste mi golemu nevolju
na vrat naprtili kad ste mi naredili da ostanem u gradu: samo nas je
milost Božja izbavila od smrti. Kuće nam oplijenjene i poharane,
braća obješena i poubijana, a Bog zna kakvo će nam jutro svanuti.
Oh, obećajte mi da ću s vama u Aardenburg, Bogom vas kumim.
De Coninck nije odgovorio na tu molbu, nego čovjeku dade
znak prstom i povuče se s njime u kut gdje bijaše najtamnije. Tu će
mu potiho:
— Geraarte, kad sam odlazio iz grada, tebe sam i tridesetoricu
drugova ostavio ovdje da uhodite Francuze i dokučite njihove
osnove. Odabrao sam tebe za tu tešku zadaću jer znam tvoju
hrabrost i tvoje rodoljublje. Ako te uplašila smrt tvojih drugova,
pristajem da još danas odeš u Aardenburg.
— Majstore — uzvrati Geraart — vaše me riječi žaloste: ne
bojim se smrti, ali su mi žena i djeca izložena svakom jadu i pogibli.
Već su bolesni od silnog straha, po cio dan samo plaču, a noću im
nema odmora ni počinka. Vidite na njima kako im je. Pa kako da me
ne zaboli kad gledam sav ovaj jad i svu ovu tjeskobu! Zar im nisam
otac i zaštitnik? Red je da od mene očekuju utjehu i pomoć, a ja sam
188
bespomoćan. Vjerujte mi, majstore, otac trpi više negoli žena i
djeca. Ipak sam spreman sve učiniti za domovinu i dati sve, pa i
život. Ako sam vam čemu potreban, možete se u me pouzdati. Stoga
kazujte, jer slutim da imate za mene nešto krupno.
De Coninck, dirnut, stisnu ruku hrabrom Geraartu. Evo još
jedne duše kao što je Breydelova, reče u sebi.
— Geraarte — kaza mu — drug si dostojan svakog poštovanja:
hvala na odanosti i hrabrosti. Slušaj me, jer mi se valja žuriti.
Odmah ćeš krenuti ostalim drugovima te ih obavijestiti: noćas ćete
potajno svi u uličicu Peperstraatje; ti sam popet ćeš se ondje na
bedem između dvojih vrata: leći ćeš na tlo, sasvim prileći, a oči
upraviti prema Sinte-Kruisu. Čim ugledaš vatru u polju, s
drugovima navali na stražu, pa otvori — sedam tisuća Flamanaca bit
će pred vratima.
— Dobro je, u rečeni čas bit će vrata otvorena, ne brinite —
mirno odgovori Geraart.
— Mogu li se pouzdati?
— Možete!
— Onda, laku noć, hrabri prijatelju, i Bog te čuvao!
— I vas pratio, majstore!
De Coninck ostavi suknara da se vrati ženi te krenu iz njegove
kuće. Ubrzo eto ga kod stare tržnice, i tu stade pred krasnim
zdanjem; pokuca, a vrata se otvoriše.
— Što želite, Flamanče? — upita sluga.
— Da razgovaram s gospodinom De Mortenayem.
— A imate li oružja uza se? Jer vama se ne može vjerovati.
— A što se to vas tiče! — odvrnu tkalački starješina. — Idite i
kažite gospodaru da De Coninck želi s njim razgovarati.
— Oh, Bože! Vi ste De Coninck? Onda zacijelo dolazite u zloj
nakani.
I to rekavši odbrza uza stepenice, i začas eto ga natrag.
— Možete gore — odahnu — izvolite za mnom.
De Coninck krenu za njim uza stepenice. Na katu mu sluga
pokaza ulaz u sobu. De Mortenay sjedio za omanjim stolom na
kojem je ležao njegov šljem i mač pokraj željeznih rukavica.
Začuđeno je pogledao u tkalačkog starješinu, a ovaj se pokloni i
reče:
— Gospodine De Mortenay, došao sam ovamo uzdajući se u
vaše viteštvo, uvjeren da se neću pokajati zbog ove smionosti.
189
— Tako je — dočeka De Mortenay — Otići ćete kao što ste i
došli.
— Vaša je plemenitost svima poznata i postala je poslovičnom
među nama — preuze De Coninck. — Zato sam i došao k vama da
vam pokažem kako mi Flamanci znamo poštovati časna protivnika.
De Chatillon je danas prepustio naš grad haranju svojih vojnika i
smaknuo je na vješalima osmoricu nedužne naše braće. Priznat ćete
sa mnom, gospodine De Mortenay, da nam je dužnost osvetiti
njihovu smrt. Jer kakvu je krivicu namjesnik našao na njima doli tu
da se nisu htjeli pokoriti njegovim samosilničkim zapovijedima?
— Podanik mora slušati gospodara, i nije na njemu da osuđuje
njegove zapovijedi, ma kako oštre bile, nego da ih izvršuje.
— Imate pravo, gospodine De Mortenay, tako je u Francuskoj:
podanik ste kralja Filipa i morate izvršavati njegove zapovijedi. A
mi smo slobodni Flamanci i ne možemo više nositi sramotne lance
koji su nam nametnuti. Budući da je sada namjesnik prevršio svaku
mjeru, mogu vas uvjeriti da će ubrzo krv teći na potoke. A bude li
nam sudbina nesklona te vi Francuzi pobijedite, malo će vam robova
ostati, jer mi želimo svoju slobodu ili smrt. Ali kako god bilo, svrha
je ovoga mog posjeta da vam kažem: ma što se dogodilo, od nas
vam, vama osobno, neće ni vlas s glave pasti. Kuća u kojoj se
nalazite bit će nam svetinja, i nijedan Flamanac neće prijeći preko
njezina praga. To vam jamčim.
— Zahvaljujem Flamancima na poštovanju — uzvrati De
Mortenay — ali otklanjam zaštitu koju mi nudite. Dođe li do čega
doista, neću sjediti doma nego ću pod namjesnikovu zastavu, pa ako
poginem, poginut ću s mačem u ruci. Ali ne vjerujem da će dotle
doći, jer će nemiri biti brzo ugušeni. A vi, meštre, gledajte da što
prije odete iz zemlje, to vam prijateljski savjetujem.
— Ne, gospodine, ne idem ja iz svoje zemlje, u njoj počivaju
kosti mojih otaca. Molim vas, promislite o svemu, jer sve je
moguće, mogla bi poteći francuska krv, a tada ćete se sjetiti mojih
riječi. To je, eto, sve što vam htjedoh kazati. Zbogom gospodine,
Bog vas štitio!
De Mortenay je promislio o meštrovim riječima i, na svoju
žalost, uvidio da se u njima krije strašna tajna. Stoga odluči otići
sutradan De Chatillonu te ga upozoriti na budnost, a i sam naumi
poduzeti što je potrebno za sigurnost grada. I ne sluteći da će ono
190
čega se pribojava doći tako brzo, ode na počinak i doskora mirno
usnu.
191
17.
Za selom Sinte-Kruisom, na koji strelomet od Bruggea, nalazila
se šuma, zvana Vranja, kamo su nedjeljom dolazili žitelji
mnogoljudnog grada da se odmaraju i zabavljaju pod njezinim
sjenovitim drvećem. Stabla nisu stajala pregusto jedno do drugoga,
pa je meka tratina prostrla po tlu svoj zeleni sag, bogato prošaran
svakojakim cvijećem. U dva sata ujutro već je Breydel stigao na
označeno mjesto. Tama bijaše neprobojna, mjesec se skrio za tmaste
oblake, vjetar hujao šumom i šuštao lišćem, pronosio jednoličan,
tajanstven šapat što je još uvećavao stravičnost te stravične noći.
Na prvi pogled nije se u Vranjoj šumi moglo ništa razaznati, ali
kad bi čovjek upeo pažnju i bolje promotrio, opazio bi mnoge
ljudske prilike opružene na tlu. Kraj svakog tijela svjetlucala
zvjezdica, kao da se tratina pretvorila u nebeski svod; tisuće
svjetlucavih točaka kao da su prosute iz pregršti: bile su to sjekire
kojima se na oštrici odražava oskudna svjetlost noći bez mjesečine.
Više od dvije tisuće mesara ležalo u redovima na zemlji, u jednaku
položaju; srca živo kucala, krv brzo kolala žilama, jer blizu bijaše
toliko žuđeni čas osvete i slobode. Ljudi u muk utonuli, grobna
tišina i neka zastrašna tajnovitost lebdjela kao kakav čarobni veo
nad bezglasnim taborom.
Breydel ležao dublje u šumi; pokraj njega nalazio se jedan
njegov drug koga je mesarski starješina osobito cijenio zbog
njegove neustrašivosti; razgovarala njih dvojica šapćući:
— Francuzi ne očekuju ovo neobično buđenje — šapnu
Breydel. — Tvrdo spavaju, zločinci, pod debelom kožom otvrdla im
savjest! Eh, što li će iskreveljiti lica kad nas ugledaju s oružjem!
— Moja sjekira siječe kao britva, mogao bih njome vlas
presjeći — uzvrati Breydelov drug. — Vraški sam je naoštrio, ali se
nadam da će otupjeti...
— I treba, Martine, jer je već predaleko otišlo: francuska je sila
i bahatost prevršila svaku mjeru, postupaju s nama kao da smo stado
tupavih volova. Misle da ćemo poviti šiju pod njihovim jarmom, ali
nas još ne poznaju. Varaju se ako nas prosuđuju po prokletim
ljiljanašima.
192
— Da, viču ti izrodi: Živjela Francuska! Ulaguju se tuđinu, ali
će i platiti: dok sam se znojio oštreći sjekiru, mislio sam i na njih.
— Ne, Martine, ne smiješ prolijevati krv naših sunarodnjaka!
De Coninck je to zabranio.
— Zar da izdajnik Jan van Gistel ostane na životu? Ne, neće
ostati, svega mi!
— Tako je, on treba da ispašta za tolike smrti. Ali on jedini.
— Što? A drugi izrodi da ostanu nekažnjeni? Ne, majstore, s
time se ja ne mogu pomiriti.
— Dovoljna će im kazna biti njihova sramota i naš prezir. Reci,
Martine, zar ti ne bi bilo strašno da ti svatko može pljunuti u lice i
reći: Kukavice, izdajniče! A to njih čeka.
— Zaista, majstore, jeza me podilazi. Takva je kazna stoput
gora od smrti. Kakva li pakla za njih ako je u njima ostao i trunak
flamanskog osjećaja!
Ušutjeli su časak, učinilo im se da čuju korake u daljini; ali
odmah sve opet utihnu, a Breydel nastavi:
— Ubili su mi staricu majku, mačem proboli srce koje me
toliko voljelo. Nisu imali smilovanja prema njoj, jer je rodila
nesavitljiva Flamanca. Ni ja neću imati smilovanja prema njima,
istodobno ću osvetiti svoj rod i domovinu!
— Hoćemo li komu poštedjeti život, majstore? Hoćemo li koga
zarobiti?
— Nema toga! Ni oni nisu imali milosrđa s našom braćom,
nego su hrabrost pokazivali u zločinu, na mrtva tijela naših
sugrađana natjerivali konje da ih gaze kopitima. Zar misliš, Martine,
da bih sada, gdje mi pred očima neprestano lebdi krvava slika moje
majke, mogao gledati Francuza a da u meni bijes ne uzavri? Zubima
bih zlikovce razdirao kad bi mi se slomila sjekira! Ali se to neće
dogoditi, oružje me nije nikad iznevjerilo, odavna mi je vjeran drug.
— Osluhnite, majstore, nekakav se šum čuje na cesti, ondje od
Dammea! Pazite!
I prisloni uho na tlo, osluhnu i reče:
— Majstore, tkalci nisu daleko... četiri strelometa.
— Onda ustajmo! Tiho prođi redovima i pripazi da nitko
nikamo ne odlazi! Ja ću pred De Conincka, da mu kažem kako da
rasporedi svoje čete.
Domala četiri tisuće tkalaca uđoše s različitih strana u šumu.
Odmah ljudi polegoše na zemlju, kako im bijaše naređeno, sve bez
193
riječi. Njihov dolazak jedva da je malko poremetio tišinu u šumi, i
doskora se više nije ništa čulo. Samo se vidjelo kako neki idu od
jedne čete do druge: ti su zapovjednike četa pozivali da dođu na
istočni rub šume.
Kad se četovođe ondje okupiše, stadoše oko De Conincka, da
prime njegove upute. Tkalački im starješina reče:
— Braćo, sunce danas mora obasjati našu slobodu ili našu smrt.
Skupite svu hrabrost što je u vama može potaknuti ljubav prema
domovini. Imajte na umu da ćete se boriti za grad u kojem počivaju
kosti vaših otaca, za grad u kojem je bila vaša kolijevka. Ne štedite
nikoga: zadajte smrt svakom Francuzu, da ne ostane ni korijena od
tuđinskog korova! Moramo izginuti mi ili oni. Nadam se da među
vama nema ni jednoga koji bi još osjećao kakva milosrđa prema
onima koji su tako nemilosrdno vješali našu braću, ubijali ih i gazili,
prema izdajicama što mučki zarobiše našeg grofa i kćer mu
otrovaše.
Prigušen mrmor što je pokazivao želju za osvetom, mrmor od
kojega se srce ledi, na časak je lebdio pod krošnjama drveća.
— Nema milosti! Smrt ugnjetačima! — dočekaše predvodnici.
— Dobro je — prihvati De Coninck. — Još danas bit ćemo
slobodni, ali će nam trebati još više hrabrosti da slobodu očuvamo,
jer će francuski kralj doći s novom vojskom u Flandriju.
— To bolje — uteče mu se u riječ Breydel — jer ćemo više
neprijatelja pobiti, a što ih više pobijemo...
Prekinut u govoru, a pobojavši se da će mesarski starješina
nastaviti svoju, te neće biti vremena za potrebne upute, De Coninck
prekide Breydela i preuze:
— Evo što treba činiti: čim na crkvi Svetog Križa odbiju tri
sata, dignite ljude, svrstajte ih i povedite cestom. Ja ću sa nekoliko
drugova naprijed, do gradskih bedema. Kad pandžari koje sam
ostavio u gradu otvore gradska vrata, svi uđite u najvećoj tišini i
krenite ovako: majstor Breydel s mesarima zauzet će Speyska vrata,
tu će postaviti stražu i potom sa svojim ljudima zaći u sve ulice što
vode na Snaggaartsbrug; majstor Lindens neka zauzme Katarinska
vrata i razmjesti svoje ljude po svim ulicama do crkve Naše Gospe:
kožari, štavljari i postolari neka zaposjednu Gentska vrata do Steena
i Burchta; ostali cehovi pod vodstvom zidarskog cehmeštra smjestit
će se na Dammenska vrata i zaposjesti prostor oko Svetog Donata;
ja ću sa dvije tisuće momaka na Govedarku i opkoliti svu četvrt
194
odande pa do Magarećih vrata i Velikog trga. Kad tako iznenadite i
svladate straže na vratima, budite na ulicama što tiši, jer ne treba da
Francuze probudimo prije nego što sve bude gotovo. Pazite dobro:
čim čujete rodoljubni uzvik i lozinku: Flamanski lav! odmah se
odazovite i ponovite, to će biti znak i služit će vam za raspoznavanje
u tami. Onda ćete provaliti u kuće u kojima su Francuzi i pobiti sve
neprijatelje.
— Ali, majstore — upadne jedan od četovođa — nećemo moći
Francuze razlikovati od svojih sugrađana, jer ćemo ih većinom
zateći u postelji, razodjevene.
— Ima i tome lijeka — dočeka De Coninck. — Slušajte što
vam je činiti da ne bude zabune: ako od prve ne razberete je li tko
Francuz ili Flamanac, naredite da kaže: Schild en vriend!37 Tko ne
mogne izgovoriti, Francuz je, i toga ubijte!
Na tornju Svetog Križa zvono odruni tri udarca, a šuma ih
prihvati i ponese dalje.
— Još nešto — požuri se De Coninck. — Znajte da je kuća
gospodina De Mortenaya pod mojom zaštitom: nitko da ne upada
onamo, ničija noga neka ne prelazi preko praga toga plemenitog
protivnika. A sada brzo svojim ljudima, prenesite im moje
zapovijedi i učinite kako vam rekoh. Brzo i tiho, molim vas.
Vratiše se četovođe svaki svojoj četi i povedoše ih, jednu za
drugom, uz cestu.
De Coninck svrsta mnoštvo svojih duž ceste, sve do na
strelomet od grada, a sam priđe bliže bedemima, sve razdirući okom
tamu. Prstohvat suhe gube, kojemu je upaljeni kraj zakrivao rukom,
sjao crvenim žarom među njegovim prstima. Odmah meštar opazi
glavu što se digla na bedemu: bijaše to onaj tkalac koga je sinoć
posjetio. Nato tkalački starješina izvadi iz džepa pram lanene
kudjelje i pušući na tlu u žarak gube izvi oganj i zapali kudjelju,
koja planu svijetlim plamenom. Glava onog tkalca odmah nestade za
bedemom. Već nakon nekoliko trenutaka pošto je dan taj znak straža
se uz grozan krik strovali niz bedem. Zatim se za vratima oču zveket
oružja i poneki hropac umirućih, ali brzo sve opet utihnu.
Schild en vriend (»Štit i prijatelj«), lozinka teška za izgovor strancu,
pogotovo Francuzu. Dovoljna je za primjer samo prva riječ: izgovara se shild (a ne:
šild), dakle nakon s slijedi frikativni velarni h.
37
195
Nadasve oprezno, u najvećem redu, uđoše borci u Brugge:
svaki zapovjednik krenu sa svojim ljudima u onaj dio grada koji mu
bijaše određen. Nakon četvrt sata na svim vratima bijahu straže
pobijene, i svaka se zanatska bratovština nađe na svojem mjestu.
Pred vratima svakog svratišta i svake kuće u kojoj stanovahu
Francuzi stajala osmorica pandžara spremnih da sjekirama i velikim
čekićima prokrče put unutra. Ni jedna jedina ulica nije ostala
nezauzeta: svi dijelovi grada bili puni pandžara, koji su samo čekali
znak da počnu.
De Coninck stajao nasred Sajmenog trga. Pošto je časak
razmislio, izreče prokletstvo i osudu nad Francuzima, uzviknuvši:
— Flamanci! Što je Francuz, sve je podmuklica! Sve ih
pobijte! Taj poziv, ta presuda tuđinu ugnjetaču, prođe od usta do
usta, ponovi je pet tisuća grla.
Možemo zamisliti kakav se val pokrenuo, kakvi su osvetnički
krikovi zaredali, kakva se olujina oborila. U isti čas provališe se sva
vrata, pandžari u osvetničkom gnjevu jurnuše u spavaonice
Francuza i pobiše sve što nije znalo reći: Schild en vriend.
Kako je u nekim kućama bilo više Francuza nego što u tako
malo vremena stigoše pobiti, mnogi uspješe da se odjenu i pograbe
oružje, napose u onoj gradskoj četvrti u kojoj se smjestio De
Chatillon sa svojom mnogobrojnom stražom. Tako je oko šest
stotina Francuza umaklo bijesu mesarskog starješine i njegovih
ljudi. I mnogi što su s ranama izmakli pokolju krenuše iz drugih
ulica na Snaggaartsbrug, i tako se povećavao broj pobjeglih, te ih se
naposljetku sabralo do tisuću: ti odlučiše da skupo prodaju svoj
život.
Stajali su u zbijenim redovima, štiteći leđa uza zidove kuća, i
branili se očajnički od mesara što su napadali. Mnogi su među njima
imali samostrele te su pokosili podosta pandžara, a to je uvećalo
jarost u onih što vidješe gdje im drugovi padaju. Čuo se Chatillonov
glas, bodrio namjesnik svoje ljude i poticao ih na otpor; vidio se i
De Mortenay, golemi mu mač samo sijevao u tami.
Breydel udarao oko sebe kao mahnit, sjekira mu bijesno sjekla
lijevo i desno, padali Francuzi; već je stajao koju stopu iznad tla,
toliko bijaše neprijatelja što ih je oborio pod noge. Krv tekla na
potoke, a povik: Naprijed Flamanci! Pobijte sve! stravično se
miješao s posljednjim krikovima i uzdasima umirućih.
196
Među Francuzima nalazio se i Jan van Gistel. Kako je znao da
ga čeka neminovna smrt ako pobijede Flamanci, neprestano je
vikao: Vive la France! Živjela Francuska! Nadao se da će tako
ohrabriti francuske vojnike. Ali Jan Breydel, prepoznavši mu glas,
bijesno viknu svojima:
— Za mnom, ljudi, da uzmem izdajničku dušu onog izroda!
Naprijed!
I to viknuvši, sa svojom sjekirom jurnu među Francuze, jurnu
kao vihor i učas obori one oko sebe. Kad to vidješe njegovi drugovi,
u svoj se žestini baciše na neprijatelje te ih potisnuše zidu i pobiše
kakvih pet stotina. U tome času krajnje nevolje, kad je smrt svima
zaprijetila, sjeti se De Mortenay riječi majstora De Conincka i
njegova obećanja; bio je sretan što barem može spasiti namjesnika,
pa zato viknu:
— Ja sam De Mortenay, pustite me da prođem!
Pandžari se u poštovanju razmaknuše da ga propuste: nitko mu
nije zapriječio prolaz.
— Ovamo, ovamo, za mnom — viknu on preostalim
Francuzima.
Mislio je da ih tako još može spasiti.
Ali Flamanci, strašno uzmahujući sjekirama, brzo za njim
zatvoriše put. Malo bijaše onih koji su umakli, tako te se sa De
Chatillonom samo njih tridesetak zakloni u kuću gospodina De
Mortenaya, svi ostali izginuše ili ostadoše na tlu, obliveni krvlju,
boreći se sa životom.
Breydel zaustavi svoje ljude pred kućom upravitelja grada i
zabrani im da onamo ulaze. Opkolio je svu onu četvrt, da nitko ne
mogne umaknuti, te je sam stao pred vrata gospodina de Mortenaya.
Dok je trajala ta bitka, De Coninck je na Kamenitoj ulici, kod
Svetog Spasa i oko crkve, tragao za posljednjim Francuzima. To su
činili i drugi odredi u svojim dijelovima grada. Mrtva tijela
izbacivali su iz kuća, te ih ulice bijahu pune, tako te se teško onuda
prolazilo u onoj tami. Mnogi se vojnici preodjeli, u nadi da tako
umaknu na ova ili ona gradska vrata; ali nisu uspijevali da svojom
majstorijom prelaste pandžare, jer im ovi naređivahu da izgovore:
Schild en vriend. Čim bi protisli glas iz grla, već bi ih pogodila
sjekira, i samo bi jeknuli i pali. Po svim dijelovima grada orili se
gromoviti poklici: Naprijed, Flamanci! Francuze, podmuklice, sve
pobiti!
197
Ovdje-ondje jurio ulicom poneki Francuz bježeći pred
pandžarom koji ga goni, ali mu trka ne bijaše duga, jer bi gonjeni
brzo naletio na drugoga i pao koji korak dalje.
Osveta potraja sve dok sunce ne iziđe na obzorju da obasja pet
tisuća mrtvih tijela i da osuši prolivenu krv. Pet tisuća tuđinskih
ugnjetača te je stravične noći žrtvovano sjenama pobijenih
Flamanaca: krvav je to list u ljetopisima Flandrije, gdje je ta strašna
brojka ubilježena.
Pred kućom gospodina De Mortenaya pružao se oku neobičan,
jeziv prizor. Tisuću mesara ležalo na tlu: svakome sjekira u ruci,
svakome pogled, žudeći za osvetom, uprt u vrata; obnažene im
mišice, zavrnuti rukavi i haljinci na njima — sve krvlju uprskano.
Među mesarima leže mnoga mrtva tijela, ali njih kao da to nimalo
ne smeta. Nekoliko momaka od drugih cehova prolazi između
opruženih mesara, traže mrtva tijela palih Flamanaca, da ih ukopaju.
Premda su mesari izgarali od srdžbe, preko njihovih usana nije
prelazila kletva ni psovka. Kuća gospodina De Mortenaya, prema
danoj riječi, bijaše za njih svetinja: nikome nije padalo na um da
pogazi obećanje što ga je De Coninck dao De Mortenayu; osim toga,
imali su previše poštovanja prema upravitelju grada, i zato su se
zadovoljili time da zaposjednu tu četvrt i mirno stražare.
De Chatillon i ljiljanaš Jan van Gistel bijahu se zaklonili u
kuću gospodina De Mortenaya. Mòra im pritisla grudi, pred očima
im lebdjela neizbježna smrt. De Chatillon, hrabar vitez, hladnokrvno
je čekao svoju sudbinu; Jan van Gistel, naprotiv, zapao u silan strah,
bljedilo mu nije silazilo s lica, i samo je drhtao. Ma koliko se
upinjao, nije mogao da prikrije svoj strah, i naprosto je pobuđivao
sažaljenje u nazočnih Francuza, čak i samog De Chatillona, koji je
stajao pred istom pogibli.
Nalazila se ta gospoda na katu, u dvorani što gleda na ulicu.
Ovda-onda prilažahu prozoru i u jezi pogledahu na mesare što su
pred vratima vrebali kao čopor vukova koji čekaju svoj plijen.
Kad je Jan van Gistel prišao prozoru, opazi ga Jan Breydel i
zaprijeti mu sjekirom. Mesari se odmah uskomešali: svi podigli
oružje prema izdajniku čiju su smrt jedva čekali. Kakav li je leden
obruč stegao srce ljiljanašu kad je vidio kako je prema njemu, u
znak smrtne osude, zasvjetlucalo tisuću sjekira. Okrenu se on ostaloj
gospodi i reče žalosnim glasom:
198
— Moramo umrijeti, gospodo, nema za nas milosti, jer oni
žeđaju za našom krvi kao žedni psi. Neće oni otići. Bože, što da
činimo?
— Nije časno poginuti od ruke te proste svjetine — dočeka De
Chatillon. — Htio bih pasti kao vitez, s mačem u ruci. Ali što mogu
kad je suđeno drukčije.
Chatillonov hladni mir još više rastuži Gistela.
— Drukčije, drukčije! — ponovi on. — Bože, kakva li užasna
trenutka! Kako li će nas razmrcvariti!
A potom će, obraćajući se De Mortenayu:
— Ali, gospodine De Mortenay, molim vas, za ime Božje, vas
koji na njih imate utjecaja, pitajte ih bi li htjeli ostaviti nam živote
uz veliku otkupninu. Ne želim da umrem od njihovih ruku, i dao bih
sve što zatraže, ma koliko i ma što bilo.
— Pitat ću ih — odgovori De Mortenay — ali se ne pokazujte,
jer bi vas mogli još iz kuće izvući.
Otvorio je prozor i viknuo:
— Majstore Breydele, gospodin Van Gistel pita biste li ga
pustili uz veliku otkupninu. Tražite što hoćete, sami odredite svotu.
Nemojte odbiti, molim vas.
— Ljudi, jeste li čuli? — viknu Breydel drugovima, uz gorak
podsmijeh. — Nude nam novac! Misle da se osveta jednog naroda
može novcem kupiti. Hoćemo li prihvatiti?
— Hoćemo ljiljanaša u ruke! — zaurlaše mesari. — Smrt
izdajniku! Smrt izrodu!
Ti povici strašno odjeknuše u Gistelovim ušima, bijaše mu kao
da su sjekire već zamahnule nad njegovom glavom.
De Mortenay počeka malko da se osvetnički povici stišaju i da
se buka slegne, a onda će opet:
— Rekli ste da je moja kuća slobodno pribježište: zašto sada
kršite danu riječ?
— Ne kršimo je, poštujemo vašu kuću — odgovori Breydel —
ali vam se kunem da De Chatillon i Van Gistel neće živi iz grada!
Svojom krvi ispaštat će za krv naše braće, i nećemo odavde dok ih
naše sjekire ne dokusure.
— A mogu li ja slobodno iz grada?
— Vi, gospodine De Mortenay, možete sa svojim slugama
kamo god želite: nitko vam neće dirnuti ni vlas na glavi. Ali nemojte
pokušati da nas prevarite, jer dobro poznajemo one koje tražimo.
199
— Dobro, onda vam najavljujem da ću do sat vremena krenuti
u Kortrijk.
— Bog vas štitio!
— Nemate dakle nikakva smilovanja prema bespomoćnim
vitezovima?
— Ni oni ga nisu imali s našom braćom: tražimo krv za krv.
Još stoje vješala što su ih podigli. De Mortenay zatvori prozor i reče
vitezovima: — Žao mi je, gospodo, traže vašu krv. U velikoj ste
pogibli. Ali se nadam da ću vas, uz pomoć Božju, ipak spasiti. Ima
jedan izlaz straga, za vrtom: onuda možete umaknuti krvožednim
neprijateljima. Preodjenite se, pa na konje: ja ću sa slugama
naprijed, na vrata, i dok tako pozornost mesara bude upravljena na
me, vi brzo prema bedemima. Kod Kovačkih vrata zidine su
provaljene, neće vam biti teško da se onuda domognete polja, konje
vam neće uspjeti da zaustave.
De Chatillon i Van Gistel s olakšanjem dočekaše taj prijedlog.
Namjesnik uze ruho svoga kapelana, a Van Gistel odjenu na se
odjeću obična sluge. Trideset ostalih Francuza što su izmakli
pokolju izvedoše konje iz staja te se spremiše da pobjegnu sa svojim
zapovjednikom.
Kad su svi uzjahali, De Mortenay sa slugama iziđe na ulicu
gdje bijahu mesari. Ovi, ne sluteći da mogu biti izigrani na drugoj
strani, ustadoše i nadasve pažljivo uzeše motriti one što prate De
Mortenaya. Dok oni tako, odjednom se na drugoj ulici prolomi
povik:
— Naprijed, Flamanci! Na Francuze, podmuklice!
I oču se ujedno topot konja što su pojurili uzagrepce.
Kao vihor pobrzaše uzbuđeni mesari onamo odakle se čula vika
i topot — ali prekasno. De Chatillon i Van Gistel umakoše. Od
trideset ljudi što su bježali s njima, njih dvadesetak pogibe: kamo
god krenuše, svuda naiđoše na neprijatelje što ih napadahu. A
dvojicu vitezova posluži sreća — oni uspješe pobjeći. Prohujali su
iza Svete Klare prema bedemu i stigli na Kovačka vrata. Tu su s
konjima skočili u opkop pun vode i preplivali u velikoj pogibli na
drugu stranu. Namjesnikov štitonoša utopio se zajedno s konjem.
Mesari su za odbjeglim Francuzima potekli sve do gradskih
vrata; ali kad vidješe kako dvojica njihovih zakletih neprijatelja sve
više odmiču i već nestaju među drvećem, zapadoše u najveći bijes:
bijaše im da puknu od muke i gnjeva, jer im se činilo da osveta bez
200
one dvojice nije potpuna. Neko su vrijeme stajali bez riječi, upirući
pogled onamo gdje je stajao De Chatillon, a onda se okrenuše od
bedema i usmjeriše natrag, prema trgu.
Odjednom im pozornost privuče druga vika: od središta grada
dopirali valovi zbrkanih glasova i povika — na mahove zrak
ispunjali dugi i bučni poklici, radosni uzvici, odobravanje i pljesak,
kao da kakav knez ulazi u grad u veljem slavlju, pozdravljan sa svih
strana. Mesari nisu mogli da se dosjete što je posrijedi: buka još
bijaše podaleko od njih, pa nisu razabirali što to ljudi viču, Ali kad
se vesela graja pomalo primakla bliže, razabraše joj i poklike:
— Živio naš Lav!
— Živio naš starješina!
— Živjela slobodna Flandrija!
Rijeka građana valjala se ulicom kao što stuštenim nebom
pokulja tmasti kišni oblak. Radosni poklici oslobođenih Flamanaca
zapljuskivali pročelja kuća i prolamali se nad gradom poput
grmljavine. Žene i djeca motali se među naoružanim majstorima i
pomoćnicima, a veseli pljesak pratio povike:
— Živio Lav!
U sredini pokretnog mnoštva vijorila se bijela zastava na kojoj
se, izvezen modrom svilom, kočio lav u propnju. Bila je to velika
zastava grada Bruggea što je toliko vremena morala uzmicati pred
ljiljanima. Izvukli su je iz skrovišta, i eto je zasjala i zalepršala nad
mrtvim tijelima uništenog neprijatelja, a povratak toga svetog
znamena pozdravljale tisuće građana oduševljenim klicajem.
Stamen čovjek oniska rasta nosio narodnu svetinju: rukama
prekriženim na grudima čvrsto ju je privijao na srce, kao da mu je
najveće blago i sva njegova ljubav. Suze mu omicale niz obraze,
suze radosnice što izviru iz dubokog vrutka, njegova neizmjernog
rodoljublja i prevelike sreće gdje mu je domaja, eto, slobodna.
Radost ga ozarila, neopisiv izražaj blaženstva razlijevao mu se
licem. On koji ni usred najvećih nesreća nije suze pustio, plakao je
od sreće što je na oltar slobode opet podigao Lava, znamen rodnog
grada.
Oči tisuća građana neprestano se upirale u toga čovjeka, i još se
jače orili povici:
— Živio De Coninck!
— Živio Lav!
201
Kad se tkalački starješina sa zastavom približio Sajmenom
trgu, radost ispuni srca Breydelu i njegovim drugovima: i oni
preuzeše pobjedonosno klicanje i zaredaše jedan drugome stiskati
desnicu, srdačno iskazujući svoja čuvstva. Tako ljubav prema
domovini budi uzvišene osjećaje u plemenitim srcima. Breydel kao
mahnit jurnu naprijed, dotrča pred zastavu i nestrpljivo, u zanosu,
raskrili obje ruke prema Lavu. De Coninck pruži zastavu mesarskom
starješini i reče:
— Evo, prijatelju, ovo smo danas opet osvojili, znamen
slobode naših otaca!
Breydel nije odgovorio, srce mu bijaše prepuno. Uzbuđen, ovi
ruke oko platna i zagrli zastavu. Zakrio je glavu u svilene nabore i
tako ostao koji tren, plačući i ne mičući se. Zatim ispusti zastavu i
zagrli De Conincka.
Dok su se njih dvojica bratski pozdravljala, mnoštvo im
neprestano klicalo: oduševljeni povici lebdjeli nad tisućama glava,
brujalo slavlje, talasao se narod. Sajmeni trg ne bijaše dovoljno
prostran da primi sve građane, premda su se nagusto natisnuli: štono
riječ, da iglu baciš, ne bi imala kamo pasti. Kamenita ulica sve do
Svetog Spasa bila preplavljena, a tako Kovačka i Govedarska, i
druge ulice što vode na trg, bijahu još podosta udalj pune žena i
djece.
Tkalački starješina krenu prema sredini trga i priđe vješalima.
Mrtva tijela obješenih Flamanaca bijahu skinuta i već pokopana; ali
je namjerno ostavljeno osam konopa, da bude spomen na vladavinu
nasilja. Zastavu s Modrim lavom grada Bruggea usadiše u blizini
stratišta i ponovo je pozdraviše zdušnim poklicima. Pošto je još
jednom uzdigao pogled prema znamenu slobode, De Coninck
polako kleknu, podignu glavu i poče se moliti sklopljenih ruku.
Kad bacimo kamen u mirnu vodu, treperavi susredni krugovi
šire se svim površjem. Tako se i De Coninckova misao i namjera
širila među građanima, iako ih većina nije majstora ni vidjela.
Ponajprije kleknuše i ušutješe oni oko njega, ovi pak prenesoše
kretnju drugima, i sve tako naokolo dok se napokon ne prignuše sve
glave. I glasovi umuknuše najprije u sredini golemoga kruga, pa
onda jenjavahu sve dalje naokolo, dok naposljetku u mnoštvu ne
nastade potpuna tišina. Tisuće koljena klekoše na još krvavo tlo,
tisuće glava prignuše se na molitvu zahvalnicu onome koji je ljude
stvorio da budu slobodni. Kakva li sklada, kakva li blagoglasja u
202
tome trenutku pred prijestoljem Gospodnjim! Kako li je Višnjem
ugodna bila ta svečana molitva što se uzdizala kao smjeran iskaz
zahvalnosti!
De Coninck ubrzo ustade i potom, dok je još trajala tišina,
prozbori jakim glasom, tako da ga mnogi čuju:
— Braćo — poče on — danas nam sunce ljepše sija, i zrak je
opet čist u našem gradu, tuđinski dah neće ga više trovati. Oholi su
Francuzi mislili da ćemo biti i ostati njihovi robovi, ali su sada
životom platili spoznaju da naš Lav može zadrijemati ali ne i
zauvijek zaspati. Ponovno smo osvojili baštinu svojih predaka i
krvlju smo uklonili tragove tuđinskih stopa. Ali nisu naši neprijatelji
izginuli: Francuska će na nas slati nove vojske naoružanih
plaćenika, jer krv traži krv. Zato ne smijete reći: pobijedili smo,
gotovo je za svagda. Ne smijete zaspati na lovorikama pobjede.
Plemeniti plamen što je zapaljen u vašim hrabrim srcima neka i
nadalje gori i neka se nikad ne ugasi. Idite sada svatko svojoj kući i
veselite se sa svojom čeljadi sretnom oslobođenju. Kličite i pijte
vino radosti i slavlja, jer je ovo najljepši dan u vašem životu.
Građani koji nemaju vina neka dođu u dvorane tržnice, svakog čeka
mjera.
Odobravanje i povici koji se prolomiše prekidoše govor — De
Coninck nije nastavio. Okrenu se on starješinama, dade im znak i s
njima zamaknu za ugao Kamenite ulice. Građani se uljudno
uklanjali da ga propuste i bučno ga pozdravljali. Mnoštvo tada krenu
zastavi što bijaše usađena pokraj stratišta: svi se gurali da izbliza
vide Modrog lava, sve se oči u ganutosti upravljale u ponosni
znamen rodnog im grada i gledale ga kao što se gleda u lice
prijatelja koji se nakon duga izbivanja vraća iz tuđine među svoju
braću. Pružali su ruke prema njemu, veselo mahali i pozdravljali ga
u oduševljenju koje bi se hladnu i ravnodušnu promatraču činilo
nerazumljivim — a njima se srce punilo.
Uskoro sa svojim vrčevima dođoše na trg momci koji su već
natočili vina i javiše drugima da na tržnici svakom dijele lijepu
mjeru. Nakon sat vremena svatko je u ruci držao svoj pehar, i tako
se završi dan slavlja bez ijedne zadjevice i svađe. U sva srca
ugnijezdio se samo jedan osjećaj — čuvstvo što obuzme dušu sužnju
kad ugleda da nad njim opet sunce sija i da je vaskoliki svijet pred
njim.
203
18.
Dvije su godine minule što je tuđin, stavši nogom na tlo
Flandrije, uzviknuo: »Prignite glavu, Flamanci! Sinovi Sjevera,
pokorite se sinovima Juga ili umrite!«
Ali kad je tako govorio, nije se tuđin nadao da će u Bruggeu
naići na čovjeka velika duha i velike hrabrosti, čovjeka koji će među
svojim suvremenicima biti kao svjetionik i komu će Bog reći kao što
je rekao Mojsiju: »Idi i braću svoju izbavi iz okova faraonskih!«
Tek što su tuđinske čete preplavile flamansku zemlju i
zamračile obzor prašinom što se dizala ispod kopita njihovih konja,
tajanstven glas javio se u De Coninckovoj duši i govorio: »Pazi, ovi
traže robove!« Robove! I već pri samoj pomisli na to zadrhtao bi
plemeniti građanin od muke i gnjeva.
»Robovi! Mi... robovi?« uzdahnuo bi. »Gospode Bože, ne
dopusti to nikada! Krv naših slobodnih predaka tekla je za tvoje
žrtvenike, umirali su po pješčanim pustinjama Arabije s tvojim
svetim imenom na ustima. Ne dopusti da njihovi sinovi postanu
izrodi i potpanu pod tuđinski jaram, eda se hramovi što su ih tebi
podigli ne bi punili bijednim robovima!«
De Coninck je tu molitvu izgovarao u dnu duše. Ali je sve
ljudsko otvoreno Stvoritelju, on čita u srcima, i našao je u tome
Flamancu još svu plemenitost, hrabrost i razboritost kojom ga je
obdario, i samo je trebala nevidljiva zraka da te vrline pokrene na
djelo. I odjednom, ispunjen tajanstvenom snagom, Flamanac osjeti
kako je moć duha u njemu udvostručena, i on u zanosu uskliknu:
»Gospode, osjetio sam tvoj moćni prst na svome čelu; da, čuvat ću
svoju domovinu! Neću dopustiti da se gaze grobovi mojih otaca,
slugu tvojih... Blagoslovljen budi, Bože, koji si me pozvao!«
Od tog trenutka imao je De Coninck samo jedan osjećaj, jednu
težnju, jednu ljubav: bila je to domovina. Oko nje kretale se sve
njegove misli, uz nju se vezivala sva njegova čuvstva. Osobni
probitak, obitelj, mir — sve je žrtvovano i prognano iz njegova
plemenitog srca da bi u njemu bilo mjesta samo za ljubav prema
rodnoj grudi. Je li u Flandriji ikad bilo velikodušnijeg i plemenitijeg
čovjeka od njega, od toga Flamanca koji je stoput izvrgao pogibli
svoj život i svoju slobodu za slobodu svoje zemlje? Tko je bio
204
nadahnut većim duhom, tko obdaren većim razborom? On sam,
nasuprot svim izrodima i ljiljanašima što su htjeli prodati Flandriju,
osujetio je sve osnove i jedini među braćom bio smotren, okrijepio
im nadu u srcu i mirio njihovu lavlju ćud u vrijeme nepravde i
nasilja i tako pripremao oslobođenje mudro i polako.
Francuzi su to dobro znali: prepoznavali su onoga koji
neprestano lomi kotače na kolima njihova osvajačkog pohoda. I
maknuli bi oni s puta toga neugodnog i opasnog neprijatelja, ali je
on bio ne samo mudar nego i nadasve oprezan, lukav kao zmija.
Imao je čvrst oslonac među sugrađanima, oni mu bijahu štit i zaleđe,
i strani se zavojevači, znajući to, nisu usudili da ga diraju, jer bi ga
njegovi onda osvetili u krvavu ustanku. I dok su Francuzi u svoj
Flandriji provodili svoju nasilnu vladavinu, De Coninck je živio u
potpunoj slobodi među svojim sugrađanima, te je on bio gospodar
svojih gospodara: više su se bojali oni njega negoli on njih.
Sedam tisuća Francuza eto je životom platilo to ugnjetavanje i
tu nasilnu vladavinu što je trajala dvije godine. Ni jedan jedini tuđin
nije više disao u Bruggeu, narod se radovao slobodi, gradom se orile
vesele pjesme što su ih pučki pjevači sastavili za tu priliku, a bijela
zastava s Modrim lavom ponosno se vijorila na stražarskim kulama.
Taj znamen što je nekoć pobjedonosno lepršao i na jeruzalemskim
zidinama a sada u sjećanje dozivao slavna djela, ispunjao je srca
gordošću. Od toga dana podjarmljivanje Flandrije ne bijaše moguće,
jer su se građani Bruggea sjećali koliko su krvi njihovi preci prolili
za slobodu. Suze su im kadikad navirale na oči, suze radosnice što
olakšavaju dušu i što čovjeku poteku kad mu je srce prepuno
plemenite radosti.
De Coninck nije smatrao da je djelo oslobođenja dovršeno, pa
nije ni pomišljao da obnavlja opustošeni svoj dom niti mu je u glavi
bilo blago što mu je oteto: mir i sreća njegovih sugrađana bijahu mu
najpreče brige. Znajući da je dovoljna jedna jedina noć pa da
sloboda okrene u bezakonje, još je istog dana uredio da svaka
bratovština izabere jednog predstavnika u vijeće koje je, s narodnom
privolom, tvorilo upravu ili vladu. On nije preuzeo predsjedništvo
niti je imao kakve posebne dužnosti u vijeću, a ipak je nosio sve.
Nitko nije ništa činio bez njega, njegovo mišljenje bijaše svakome
uputa i smjernica, njegovi savjeti bijahu zapovijedi u svim
poslovima zajednice: tolika je bila moć njegova duha.
205
Francuska je vojska, doduše, bila uništena, ali se moglo uzeti
ko na dlanu da će kralj Filip poslati u Flandriju nove čete, kudikamo
jače, da se osveti za uvredu koja mu je nanesena. Većina građana
nije trla glavu time, i nije pomišljala na tu strašnu izvjesnost; oni su
uživali u svojoj pobjedi i slobodi i veselili se. De Coninck nije
sudjelovao u tome općem veselju: u njegovu je srcu prestala radost,
on je živio u budućnosti zaboravivši sadašnjost, i već je smišljao
obranu od pogibli što dolazi.
Znao je meštar da se narod brzo opusti, prestane misliti na
prošle nevolje i nije mu ni nakraj pameti da bi mogle nove doći.
Zato je svakojako nastojao da u sugrađana održava budnost, da im
pred očima uvijek lebdi slika rata. Svi su u bratovštinama dobili
ubojito koplje — goedendag — ili kakvo drugo oružje, a i čete su
drukčije raspoređene, i morale su uvijek biti spremne za borbu.
Zidarska je bratovština počela popravljati utvrđenja, a kovačnice
nisu smjele kovati ništa drugo doli oružja za zajednicu. Opet je
uveden porez, ali razuman, po maloj stopi, a nameti su smanjeni.
Tim smotrenim potezima De Coninck je sve upravio jednoj
svrsi i tako je svoj rodni grad očuvao od mnogih zla što ih sa sobom
donosi veliki preokret, sve ako je i najplemenitiji. Bijaše kao da
nova uprava u Bruggeu postoji već godine i godine.
Odmah po oslobođenju, dok je narod još bučio po ulicama i
slavio pobjedu, De Coninck je poslao glasnika u Damme, u tabor, da
ostale drugove, sa ženama i djecom pozove u grad.
Vratila se s njima i Machteld, te joj ponudiše lijepu odaju u
Kneževu dvoru; ali je ona više voljela kuću Nieuwlandovih, gdje je
provela toliko tužnih dana i gdje je tkala sve svoje snove. Tu je opet,
u plemenitoj Adolfovoj sestri, našla nježnu prijateljicu, njoj je
mogla otvoriti svoje srce i pred nju iznositi nemire i strepnje što je
salijeću i muče. Kad nas pritisne teška tuga, blagotvoran je lijek
nađemo li koga komu ćemo se izjadati, srodnu dušu koja će u
svojim jadima shvatiti naše, koja voli ono što mi volimo i koja će sa
svojim bolima biti odjek naših boli: tako se među sobom opleću i
podupiru dvije mlade, krhe loze te odolijevaju razornom vjetru što
bi htio da slomi nježne im hvoje. Bol i tuga, jad i nesreća za nas su
vjetrušina što nam svojim ledenim dahom nagriza i odnosi život i
dušu i glavu nam prije vremena grobu saginje, kao da se godine jada
i nevolje u ljudskom vijeku dvostruko broje.
206
Već je četvrti put sunce obasjalo oslobođeni grad Brugge.
Machteld sjedila sama u onoj istoj sobi u kojoj je i prije živjela u
kući Nieuwlandovih. Vjerne ptice ne bijaše kraj nje, uginuo je njezin
voljeni sokol. Na nježnom djevojčinu licu bolest ostavila bljedilo, a
žalost i tuga utisle u nj svoj pečat; oči izgubile prijašnji sjaj, pogled
bio tužan i nekako kao zastrt, obrazi upali, sva ona, onako sjetna i
nevesela, pokazivaše kako joj crv boli i patnje nagriza dušu.
Oni što su dugo izloženi nedaćama često tonu u sumorne
snove; kao da im nisu dovoljni jadi u životu, dozivaju slabosti i
tlapnje što ih još više žaloste: tako je činila i nesretna Machteld.
Umišljala je da je otkrivena tajna o tome kako joj je oslobođen otac;
vidjela je ubojicu koga je potplatila kraljica Ivana, gledala ga kako
miješa otrov u hranu njezinu ocu — i srh straha i strave prosrsio bi
joj tijelo i dušu, a suze navrle na oči. Tlapila je kako je Adolf mrtav,
ispaštao je za svoju ljubav i plemenitost... Te slike što srce razdiru
prolazile joj pred očima i javljale se uvijek nanovo, mučeći joj dušu.
Dok se tako nosila turobnim mislima, uđe joj u sobu prijateljica
Marija. Smiješak što se javio na licu nesretne djevojke bijaše sličan
smiješku što se nakon mučne smrti ukoči na licu ponekog mrtvaca:
odaje veću bol i tugu nego što je odaje najbolnije jadanje. Uprla je u
Adolfovu sestru pogled što kazuje: Oh, utješi me i jade mi olakšaj!
Marija priđe ojađenoj djevojci i stisnu joj ruku, nježno, puna
pažnje i sućuti. Obrati joj se nadasve brižno, mekim glasom u kojem
se osjećala toplina, glasom što je poput slatkog poja blažio gorčinu
nakupljenu u duši nesretne djevojke.
— Vi plačete, draga moja — reče joj Marija. — Ubit će vas ta
teška tuga.
— Nesretna sam... mora me tišti. Da samo znate kakve mi
strašne slike pred oči izlaze... Znate li zašto plačem? Pričinilo mi se
maločas da su mi oca otrovali, vidjela sam ga kako umire i čula
kako mi na samrti govori: Zbogom, drago moje dijete.
— Molim vas, gospođice, odagnajte od sebe te misli i te slike!
Otac vam je na životu. Griješite prepuštajući se očaju. Oprostite što
vam to velim.
Machteld uze Marijinu ruku i nježno je steže, kao da prijateljici
time kazuje kako su joj njezine riječi prava utjeha. Ali nije prestala
da se žalosti, nastavila je jadanje, bijaše kao da upravo želi utonuti u
svoje jade. Jadanje mučenih duša slično je suzama što ublažuju bol.
207
— I više sam vidjela — nastavi Machteld. — Vidjela sam
krvnika što ga je okrutna Ivana Navarska poslala da sjekirom odrubi
glavu vašem bratu. I vidjela sam kako je glava pala na pod tamnice.
— Bože — uzviknu Marija — strašnih li pričina!
Drhtala je, oči joj se napunile suzama.
— Čula sam i Adolfov glas gdje mi kazuje: Zbogom, zbogom!
Marija, uplašena tim riječima, zagrli prijateljicu i briznu u plač.
— Shvaćate li sada moje jade? — upita je Machteld. — Je li
vam jasno zašto venem i polako umirem?
— Shvaćam — odgovori Marija, očajna — shvaćam i
suosjećam s vama, te i sama strahujem. O, jadni moj brate!
Ušutjele su, i podugo ostadoše tako, gledajući se, obuzete
neizrecivom tugom. Ali su im suze polako olakšavale bol, i nada se
neosjetno vrati u njihovo srce. Marija, koja bijaše starija i otpornija
prema jadima, prva se trže iz sumornih misli i reče:
— Zašto da se mučimo takvim mislima i utvarama? Nema
potvrde za ono što nam se pričinja. Uvjerena sam da se gospodinu
Robrechtu nije ništa dogodilo i da je Adolf već na putu u domovinu.
— I vi ste plakali, Marija! Zar čovjek plače za onim koji može
svaki čas na vrata?
— Jade sebi zadajete, draga Machteld. Bol se duboko
ukorijenila u vašem srcu kad se toliko držite tih crnih slika što vas
smućuju i rastužuju. Vjerujte mi, otac vam je na životu, i možda mu
je blizu sloboda. Svrnite misli na radost što će vas obuzeti kad ga
ugledate i kad mu začujete glas: Evo me! Opet ćete u svoj lijepi
Wijnendaal. Gospodin Van Bethune opet će preuzeti baštinu svojih
djedova, a vi ćete mu svojom ljubavi uljepšati stare dane. I nećete
više ni misliti na sadašnje jade... Zar vas ne tješi pomisao na takvu
budućnost?
Dok je Marija govorila, Machteld kao da je malko živnula: tiha
radost zasjala joj u očima, blag smiješak zatitrao na usnama.
— Oh, Marija — uzdahnu zagrlivši prijateljicu — da znate
samo kako me vaše riječi tješe, one su melem bolnoj mi duši. Samo
iskren prijatelj može tako govoriti, draga sestro.
— Sestro... — ponovi Marija. — Taj naziv ne pripada vašoj
službenici, plemenita gospođice. Dovoljna mi je nagrada što sam
vam odagnala crne misli.
— Pripada vam, pripada, draga moja Marija. Tako ste mi dragi,
tako vas volim. A vaš plemeniti brat Adolf, zar nije rastao i zar nije
208
odgajan pokraj mene? Čitave se noći molim da ga dobri anđeo čuvar
prati na njegovu pogibeljnu putu i da ga živa i zdrava kući vrati...
Ali što to čujem? Zar mi je molitva uslišana? Pa to je on, osluhnite,
naš brat...
I pruži ruke pokazujući prema ulici. Hvatajući udaljeni šum,
ostala je tako, nijema i nepomična, kao da se ukipila. Marija se
prepade; pomisli da je gospođica šenula umom. I upravo kad je
zaustila da nešto kaže, i sama oču konjski topot na ulici: shvatila je
tada smisao Machteldinih riječi. I nju ponese ista nada, oćutje ona
kako joj srce ubrzano udara, kao da će iskočiti iz grudi.
Dok su tako časak-dva stajale nijeme i nepomične, prestade
topot što ga čuše, i lijepa nada poče ih već ostavljati. Ali se uto vrata
na sobi naglo otvoriše.
— On je, on! — uzvikne Machteld. — Bogu hvala, moje ga oči
opet vide!
I potrča mu u susret, raskriljenih ruku, da ga zagrli. I Adolf
krenu prema njoj, ali odjednom oboje zastadoše, nenadano čuvstvo
zadrža ih i spriječi im iskaze dugo sputavane nježnosti. Machteldi
ruke samo klonule niz tijelo kad je vidjela preneraženje na Adolfovu
licu. On pak zastao kad je umjesto mlade rumene djevojke kakvu je
očekivao, ugledao pred sobom živi kostur, čeljade upalih obraza,
upalih očiju... I njemu ruke klonuše, a pogled ostade uprt u ono
sablasno lice.
Dok je tako stajao ubezeknut, bez riječi i nepokretan kao
gromom udaren, priđe mu Marija, koja dotle, u poštovanju prema
Machteldi, nije prilazila. Priđe sestra bratu, obisnu mu oko vrata te
ga poljupcima i nježnim riječima trže iz one prepasti.
Machteld je, duboko ganuta, promatrala taj prizor, taj iskaz
sestrinske ljubavi; drhtala je potresena, duboko utučena. Bljedilo na
Adolfovu licu i pusta ona zapanjenost kazivaše joj: »Ružna si,
Machteld, strašni su tvoji upali obrazi, užasan je tvoj mutni pogled
iz tih upalih i ugaslih očiju, od njega se prenerazio čak i onaj koga
nazivaš bratom!«
Mračno beznađe oduzelo je i ono malo životne snage u njoj, te
djevojka oćutje kako joj noge klecaju, ne mogu je više nositi. Jedva
je prišla naslonjaču, i tu klonu kao obeznanjena. Zakrila je glavu
rukama, kao da se želi oteti strašnu pričinu. Sjedila je nepomična,
Nakon nekoliko trenutaka više nije ništa čula u sobi: sastavila se oko
209
nje tišina, gluha tišina, i čudno je čuvstvo obuze, učini joj se da je
sama u svijetu, sama i sasvim napuštena.
Ali odmah zatim osjeti kako joj se na ruku spustila druga ruka,
i začu mek glas kako joj nježno govori:
— Machteld, Machteld, jadna moja sestro...
Otvorila je oči i pred sobom vidjela Adolfa: pogled mu tužan
da već ne može biti tužniji, ali pun nježnosti: čitala se u njemu
duboka sućut i najiskrenija ljubav.
Srce koje voli razumije nijemi govor drugog srca. I Machteld je
odmah shvatila da je Adolf voli kao i prije i da u njegovu srcu ima
više nježnosti nego što se nadala. Kao da ju je pokrenula neka
nevidljiva sila, vinu se Adolfu u zagrljaj:
— Oh, Adolfe, dragi Adolfe!
— Kakvi su vas jadi toliko promijenili? — zabrinuto će joj
Adolf. — No, utješite se, jer vam nosim dobre vijesti.
Djevojka je pomalo došla k sebi, duh joj se ponešto obodrio,
Adolfov glas kao da ju je okrijepio.
— Dobre vijesti, velite? — dočeka ona. — Od mog oca? Oh,
sjednite i kazujte! Govorite, prijatelju!
Adolf primaknu naslonjač i sjede između nje i sestre: jednu
ruku pruži Machteldi a drugu Mariji i poče kazivati. Bijaše tako
među njima dvjema kao anđeo utjehe.
— Radujte se, Machteld, i zahvalite Bogu: otac vam se vratio u
Bourges, žalostan doduše ali u dobru zdravlju. Nitko osim starog
kaštelana i Diederika de Vosa ne zna o njegovu izbivanju. Uživa
stanovitu slobodu u zatvoru, neprijatelji koji ga moraju čuvati
postali su mu najboljim prijateljima.
— Ali ako opaka Ivana htjedne na njemu osvetiti uvredu
nanesenu Francuskoj? — u strahu će Machteld. — Tko će ga onda
obraniti od njezina krvnika? Vi više niste pokraj njega, plemeniti
prijatelju.
— Vidite, Machteld — preuze Adolf — stražu kojoj je na
čuvanje povjeren tvrdalj u Bourgesu sačinjavaju sve sami stari
ratnici koji zbog teških rana što su ih nekoć zadobili nisu više za
daleke pohode. Većina je njih bila svjedokom junačkih djela što ih
je Lav od Flandrije izvršio kod Beneventa.38 Ne možete pojmiti
38
Na početku knjige, u drugoj glavi, bilo je riječi o Robrechtovu junaštvu i o
njegovim pothvatima u kojima je stekao naziv Lav od Flandrije. Njegova ratnička
210
koliko udivljenje i koliku ljubav pravi ratnik osjeća prema onome
pred čijim su imenom drhtali neprijatelji Francuske. Kad bi
gospodin Van Bethune htio pobjeći bez kaštelanove privole, oni bi
ga, bez sumnje, u tome spriječili. Ali vas uvjeravam i znam, jer
poznajem plemenitost tih ratnika što su posijedjeli pod oklopom,
nikad ne bi dopustili da mu se dirne i vlas na glavi, i svi bi prolili i
posljednju kap krvi da ga obrane. Zato se ne bojte, život vašeg oca
nije ni u kakvoj pogibli, i da ga vaša nova nesreća nije tako strašno
pogodila, strpljivo bi podnosio svoje zatočeništvo.
— Dobre mi vijesti donosite, prijatelju. Vaše su mi riječi prava
utjeha, duh mi oživljuje dok vas slušam. Govorite, nastavite...
— Još će vam više goditi kad čujete što vam poručuje Lav od
Flandrije. Možda je blizu njegovo oslobođenje. Možda ćete se
uskoro sa svom obitelji opet naći u Wijnendaalu.
— Ne obmanjujte me, prijatelju. To vam je ljubav prema meni
prišapnula te riječi.
— Ne budite tako sumnjičavi, Machteld. Čujte na čemu počiva
ova lijepa nada. Kao što znate, Charles de Valois, najplemenitiji
Francuz i najhrabriji vitez, otišao je u Italiju. Na dvoru u Rimu nije
zaboravio da je sam, premda nedužan, bio uzrokom što su vaši
zatočeni. Teško mu je pri pomisli na ono što se dogodilo za
djela spominjana su u pučkim pjesmama i legendama. On je u ratovima vodio
flamanske čete, sudjelovao sa svojima u papinskim i francuskim pohodima, u
sicilijanskom i drugim ratovima, te je sebi, ne samo u domovini nego i u stranom
svijetu, priskrbio slavu kao izvanredan ratnik i vrstan vojskovođa. On je ubio
uzurpatora Manfreda, neprijatelja pape Urbana IV. Flamanski ljetopisci, a i pisac s
njima, ističu zgodu u kojoj se pokazala Robrechtova pravednost i hrabrost.
Osporavajući Manfredu pravo na Siciliju i Napulj, papa je te zemlje dao u feud Karlu
Anžuvincu, bratu francuskoga kralja Luja IX. Da povede rat protiv Manfreda, koji je
svoju kraljevinu držao protiv papine volje, Karlo Anžuvinac opremi francusku vojsku
od dvadeset tisuća odabranih vojnika i vrhovno zapovjedništvo nad njom dade
Robrechtu van Bethuneu, komu je tada svega osamnaest godina. Nešto kasnije Karlo
Anžuvinac zarobi mladog Konradina, unuka njemačkog cara Friedricha. U nakani da
se riješi tako slavna neprijatelja, Karlo odluči da Konradina osudi na smrt,
proglašujući ga izdajnikom Krune i neprijateljem Crkve. Jedan jedini sudac usudio se
da izrekne smrtnu osudu, i mladoga Konradina povedoše na stratište da mu odrube
glavu. Kad je sudac završio čitanje, Robrecht, inače i sam u svojti s Karlom
Anžuvincem, jurnu na suca i zabode mu mač u grudi, uzvikujući: »Zar ti, kukavelju,
da na smrt osudiš takva plemenita čovjeka!« Sudac pade mrtav pred kraljem, koji se
ne usudi da osveti svoga miljenika. (Kasnije je Konradin, posljednji Hohenstaufovac,
ipak pogubljen u Napulju, a njegovu tragičnu sudbinu obradili su u njemačkoj
književnosti Korner, Eichendorff, Uhland, G. Hauptmann i drugi.)
211
njegovim leđima i što su njegove čestite namjere izigrane. Zato
upinje sve sile da ishodi oslobođenje zatočenih Flamanaca. Već su
papinski izaslanici bili kod Filipa Lijepog. Dvor je francuski sklon
da se to mirno izgladi. Nadajmo se najboljem.
— Da, Adolfe, ali se možda samo zavaravamo slatkim nadama.
Zar neće francuski kralj osvetiti svoje pobijene vojnike? Zar neće
De Chatillon, naš smrtni neprijatelj, podbosti svoju opaku nećakinju
Ivanu? Što li sve neće smisliti ta krvožedna žena da nas kazni za
hrabrost Flamanaca!
— Nemojte se mučiti takvim mislima, draga Machteld, vaš je
strah neopravdan. Možda će upravo taj strašni poraz pomoći Filipu
Lijepom da shvati kako Francuzi neće nikad pokoriti Flamance. Za
njegovu je vlastitu korist da pusti naše velikaše: inače će izgubiti
najljepše leno svoje krune. Vidite, ima nade.
— Svojim mi riječima, Adolfe, odgonite tugu i bojazni. Utješili
ste me.
Podugo su još tako razgovarali o svojim nadama i strepnjama.
Pošto je Adolf potanko izvijestio Machteld o svemu, nježno se
obratio sestri, i tako njih dvoje u miru raspredoše živahan razgovor
kojim su ublažili dušu. Machteld je zaboravila sve jade i nesreće,
disala je olakšanije, slobodnije, osjećala se bolje, i boja se polako
vraćala u njezine upale i blijede obraze.
Dok se tako zabavljahu razgovorom, odjednom s ulica doprije
graja i klicanje. Tisuće glasova dizale se nad krovove kuća, radosni
povici mnoštva razlijegali se i prepletali. Ovda-onda mogao se
razaznati poneki uzvik.
— Živjela Flandrija!
— Živio naš grof!
Klicao uzbuđeni narod, uzvikivalo razdragano mnoštvo, orio se
veseli pljesak.
Adolf i djevojke poletješe prema prozoru. Vidješe bezbrojne
glave mnoštva što je hrlilo prema trgu, protjecala rijeka pod
njihovim očima. Iz druge ulice dopirao topot kopita mnogih konja:
sve pokazivalo da je u Brugge ušao veći odred konjanika. I dok se
pitahu što bi moglo biti uzrokom te je povrvio toliki narod, uđe
sluga i javi kako je došao glasnik: pita može li pred njih. Tek što
rekoše da može, već i glasnik uđe.
Bio je to mlad plemić, gotovo još dječak, ljupko čeljade komu
se na licu čitala sama nedužnost i odanost. Odjeća mu od crne i
212
modre svile, na njoj mnogi ukrasi. Kad je ušao, priđe koji korak
naprijed i stade na pristojnoj udaljenosti pred dvjema plemkinjama;
zatim snimi kapu i duboko se nakloni, ne kazujući ni riječi.
— Kakve nam dobre vijesti nosite? — ljubazno ga upita
Machteld.
Mladić podiže glavu te odgovori nježnim, dječačkim glasom:
— Plemenitoj kćeri Lava, našeg grofa, nosim glas i pozdrav
svoga gospodara Gwijdea, koji je upravo stigao u grad sa pet stotina
konjanika.
Pozdravlja svoju lijepu sinovicu Machteld, a doći će i sam
ovamo u posjet.
To rekavši, prignu opet glavu, odstupi prema vratima, sve
hodeći natraške, i nestade.
Mladi Gwijde od Flandri]e, prema riječi što ju je dao De
Conincku u šumi kod ruševina Nieuwenhovea, došao je iz Namena s
obećanom pomoći. Usput je zauzeo tvrdi grad Wijnendaal i
smaknuo francusku posadu, a razorio je i sa zemljom sravnio dvorac
Sijsele, zato što je gospodar dvorca bio zakleti ljiljanaš i što je ondje
pružio zaklon Francuzima i dao im uporište.
Pobjedonosni dolazak mladog grofa Gwijdea bijaše uzrok
slavlju i klicanju u Bruggeu, na svim ulicama građani uzvikivali:
— Živjela Flandrija!
— Živio naš grof!
Tek što je vojskovođa sa svojim konjanicima stigao na Sajmeni
trg, gradske mu starješine predaše ključeve grada, i tako je mladi
Gwijde privremeno priznat za grofa od Flandrije, dok ne bude
oslobođen i dok se ne vrati Robrecht van Bethune, njegov brat.
Građani Bruggea smatrali su sada da je njihova sloboda potpuna:
imaju eto kneza koji će ih voditi u boj. Konjanici se smjestiše u
kućama uglednih građana, koji su se naprosto otimali tko će prije
uhvatiti konja za uzde — svatko je htio da ugosti kojega od grofovih
momaka.
Pošto je Gwijde prihvatio upravu koju je postavio De Coninck,
otišao je u kuću Van Nieuwlandovih da zagrli bolesnu sinovicu,
kojoj poslije morade pripovijedati kako je otjerao Francuze iz
dragog joj Wijnendaala. Zatim se svi okupili oko bogata stola što ga
je Marija prostrla da proslavi sretni bratov povratak. Nazdravljali su
skorom oslobođenju zatočenih Flamanaca, a pustili su i suzu u
213
spomen na nesretnu Filipinu, koju je podla Ivana Navarska otrovom
otpremila sa svijeta.
214
19.
Nakon one strašne noći kad je pobijeno toliko Francuza, De
Chatillon, Van Gistel i nekolicina drugih što su umakli smrti stigoše
u Kortrijk. U tome se gradu nalazila prilično velika francuska
posada, koja je u jakoj utvrdi mogla smatrati da je na sigurnu: u to
su mjesto Francuzi imali najviše povjerenja, zbog neosvojivih tvrđa.
De Chatillon bijaše očajan zbog poraza i samo je bjesnio
žeđajući za osvetom. Pozvao je još nekoliko četa iz drugih mjesta,
da Kortrijk osigura od svakog napada, a zapovjedništvo je nad
svima predao kaštelanu Van Lensu, flamanskom otpadniku. Zatim je
žurno posjetio druge gradove na granici i pojačao ih četama iz
Pikardije. Zapovjedništvo u Rijselu povjerio je svome kancelaru
Pierreu Flotteu, a sam je krenuo u Francusku i došao u Pariz, na
kraljevski dvor, gdje su već čuli o porazu njegove vojske.
Kralj Filip gnjevno je dočekao namjesnika i prekorio ga što je
nasilničkom upravom izazvao sve te nevolje. De Chatillon bi možda
pao zauvijek u nemilost da kraljica Ivana, koja je Flamance mrzila iz
dna duše i veselila se podjarmljivanju Flandrije, nije vješto
zagovarala svog ujaka; uvijek se zauzimala za nj i nalazila
opravdanja njegovim postupcima, tako da mu je Filip naposljetku
više bio zahvalan nego što se na nj srdio: svu je krivnju bacao na
Flamance i na njih upravljao sav bijes, te se zakleo da će im se ljuto
osvetiti.
Već se kod Pariza sabrala vojska od dvadeset tisuća ljudi da
kraljevinu Majorku oslobodi od nevjernika: okupljanje tih četa
spominjao je Robrecht van Bethune flamanskoj gospodi. S tom se
vojskom mogao poduzeti pohod na Flandriju; ali Filip nije htio ništa
staviti na kocku nego je odlučio da osvetu odgodi na neko vrijeme
— dok mogne u rat povesti još više vojnika. Ujedno je razaslao
posebne glasnike po svoj Francuskoj i objavio da su Flamanci pobili
sedam tisuća Francuza: poziva stoga sve vazale i stjegonoše da sa
svojim ljudima što prije dođu u Pariz, kako bi onda zajedno krenuli
da osvete tu uvredu i sramotu.
U ono vrijeme oružje, oružani pothvat i rat bijahu jedino
zanimanje plemićima: samo su čekali gdje će izbiti kakav sukob i
bili sretni ako su mogli ratovati. Nije stoga nikakvo čudo što su se
215
zdušno odazvali kraljevu pozivu. Iz svih dijelova prostrane
Francuske pohrliše vazali sa svojim naoružanim ljudima, i tako je u
malo dana francuska vojska već brojila više od pedeset tisuća
boraca.
Pokraj Lava od Flandrije i Charlesa de Valoisa bijaše Robert
d’Artois jedan između najhrabrijih vojskovođa u Europi. Imao je još
i prednost u tome što je stekao izvanredno ratno iskustvo u mnogim
vojnama i ratnim pohodima u kojima je sudjelovao: nikad se nije
dogodilo da bude bez oklopa osam dana zaredom, te je i osijedio
pod šljemom. Strašna njegova mržnja na Flamance, zato što su mu
ubili jedinca sina u bitki kod Veurnea, potakla je kraljicu Ivanu da
ga imenuje za vrhovnog zapovjednika: lako je u tome uspjela, jer
nitko ne bijaše toliko dostojan te časti koliko upravo Robert
d’Artois.
Kako još nije namaknut novac za održavanje tolike vojske, a
svednevice stizahu područnici s udaljenih barunija, ta se vojna sila
još neko vrijeme zadržala u Francuskoj. Prevelika žurba koju su
Francuzi obično pokazivali u poduzimanju vojnih pohoda ispala je
više puta kobna za njih: skupo su platili pouku koja kazuje da je i u
oprezu snaga. Zato su u ovoj prilici postupali nadasve smotreno, i
dobro su pazili što rade.
Zla kraljica Ivana Navarska pozvala je k sebi Roberta d’Artoisa
te ga nahuškala da u Flandriji čini svakakve okrutnosti i nedjela.
»Naredila mu je, među inim, da svim flamanskim krmačama odreže
sise, svu njihovu prasad da nabodu na mačeve, i poubijaju sve pse u
Flandriji.«39 Ti psi bijahu njoj hrabri Flamanci što s oružjem u ruci
brane svoju zemlju; te krmače i prasad bijahu njoj flamanske žene i
njihova djeca. Te sramotne riječi što ih je izgovorila jedna žena,
jedna kraljica, sačuvala je povijest za sva vremena, kao dokaz
njezine okrutnosti.
Zbog tih su događaja jačali vojne redove i Flamanci. Van
Borluut potakao je građane Genta na ustanak te odande protjerao
Francuze: sedam stotina neprijateljskih vojnika palo je u tom
obračunu. Oudenaarde i mnogo drugih općina također se otreslo
francuskog gospodstva, tako te se neprijatelj još držao samo u
tvrdim gradovima, kamo se zakloniše svi koji su pobjegli.
39
Pisac izravno citira »Uzvišeni ljetopis«, kojega se, među povijesnim
izvorima, osobito drži. (O toj kronici bit će riječi u pogovoru na kraju knjige.)
216
Willem od Jülicha, crkveni dostojanstvenik, došao je u Brugge
s povećim odredom strijelaca iz Njemačke. Čim mu se pridružio Jan
van Renesse sa četiri stotine Zeelanđana, obojica sa svojim ljudima,
i s priličnim brojem dragovoljaca, krenuše na Kassel, da zaskoče
francusku posadu i da je otjeraju odande. Grad, izvanredno utvrđen,
nije bilo lako zauzeti. Willem od Jülicha računao je na pomoć
građana, ali su ih Francuzi tako držali pod okom da se nisu usuđivali
ni maknuti. Gospodin je Willem zato bio prisiljen na opsadu, i
podosta je vremena prošlo dok je dobavio potrebne sprave i naprave.
Mladi je Gwijde u svim gradovima zapadnog dijela Flandrije
nailazio na oduševljen doček; svojom je prisutnošću svuda ulijevao
hrabrost i ljude poticao da se late oružja na obranu domovine. Isto je
tako Adolf van Nieuwland obilazio po manjim mjestima i dizao
narod na ustanak.
U Kortrijku se nalazile kakve tri tisuće Francuza pod
zapovjedništvom kaštelana Van Lensa. Umjesto da gleda kako bi s
građanima živio u miru i da ih udobrovolji lijepim postupanjem, on
je pustio da vojnički ološ čini silu i svakakvo nasilje, i žiteljima se
brzo prevršila mjera. Osokoljeni primjerom drugih gradova,
ustadoše i oni protiv ugnjetača te ih pobiše više nego polovinu.
Ostali se Francuzi brže-bolje zakloniše u tvrđu, te odatle, iz sigurna,
nastojahu da suzbiju navalu građana. Da se osvete, odapinjali su na
grad goruće strijele, i tako zapališe najljepše zgrade. Sve kuće oko
Glavnog trga i Samostana proguta oganj — izgorješe do temelja.
Građani Kortrijka opsjedali su tvrđu ustrajno i hrabro, no ipak
ne mogoše, bez druge pomoći, otjerati Francuze. Bojeći se da im
oganj ne pohara sav grad, poslaše glasnika u Brugge, gospodinu
Gwijdeu, da im što prije pomogne.
Glasnik stiže Gwijdeu dana 5. srpnja 1302: prikaza mu nevolju
u kojoj se nalazi grad Kortrijk te u ime građana zamoli pomoć i
obeća posluh.
Mladog grofa duboko se dojmilo to izvješće: odluči on da
odmah krene i pomogne nesretnom gradu.
Kako je Willem od Jülicha sve svoje borce odveo u Kassel,
Gwijde nije imao drugog izbora doli da se obrati na cehove grada
Bruggea. Ne časeći ni časa pozva sve starješine na sastanak u
Knežev dvor, u veliku dvoranu na katu, te i sam ode onamo sa
svojim vitezovima.
217
Nakon jednog sata bijahu starješine na okupu, njih trideset, na
označenom mjestu. Otkrivene glave stajali su na jednom kraju
dvorane i šuteći čekali. De Coninck i Breydel, kao starješine dviju
najvažnijih bratovština, nalazili se pred ostalima. Gospodin Gwijde
sjedio u bogatu naslonjaču do zida, sasvim na kraju dvorane; oko
njega stajala gospoda Jan van Lichtervelde i Van Heyne, jedan i
drugi flandrijsk pair; zatim gospodin Van Gavere, čiji je otac
poginuo od francuske ruke kod Veurnea; gospodin Van Bornem,
templarski vitez; gospodin Robrecht van Leeuwerghem, Boudewijn
van Raveschoot, Ivo van Belleghem, Hendrik van Lonchijn iz
Luksemburga, Goswijn van Goetzenhove i Jan van Cuyck iz
Brabanta, Pieter i Lodewijk van Lichervelde, Pieter i Lodewijk
Goethals iz Genta i Hendrik van Petershem.
Adolf van Nieuwland nalazio se mladom grofu s desne strane i
s njime nešto povjerljivo razgovarao.
U sredini dvorane, između vitezova i cehovskih starješina,
stajao glasnik iz Kortrijka. Pošto svi zauzeše svoja mjesta, naloži
Gwijde glasniku da pred cehovskim starješinama ponovi svoje
izvješće. On posluša i reče:
— Gospodo! Građani Kortrijka poslaše me da vas izvijestim da
su iz svoga grada otjerali Francuze i pobili ih pet stotina. Ali je grad
sada u velikoj pogibli. Izdajnik Van Lens sklonio se u kaštel i
odande svaki dan odapinje goruće strijele na kuće, i već je najbolji
dio grada pretvoren u pepeo. Gospodin Arnold van Oudenaarde
pritekao je u pomoć građanima Kortrijka, ali je njihov neprijatelj
premoćan. U toj nevolji obraćaju se gospodinu Gwijdeu i građanima
Bruggea i mole pomoć u nadi da se braća neće skanjivati da im
pomognu u nevolji. Eto, to vam javljaju građani Kortrijka.
Nato će Gwijde, obraćajući se cehovskim starješinama:
— Eto ste čuli, gospodo starješine, jedan između naših
najboljih gradova u velikoj je opasnosti da bude sasvim opustošen.
Ne vjerujem da će poziv braće iz Kortrijka ostati uzaludan. Ne
sumnjam u vaše osjećaje i znam da isto mislite. Ali je potrebna
žurba. Samo vaša pomoć može one u Kortrijku izbaviti iz nevolje, i
zato vas molim da što prije svoje ljude pozovete na oružje. Koliko
vam vremena treba da svoje čete pripremite za pokret?
Starješina tkalačke bratovštine odgovori:
218
— Još danas popodne, blagorodni grofe, četiri tisuće
naoružanih tkalaca bit će na Sajmenom trgu: krenut ćemo kamo
zapovjedite. Grof se nato obrati starješini mesara:
— Hoćete li i vi, majstore Breydel, sa svojima doći onamo?
Breydel ponosno stupi naprijed i reče:
— Vaš sluga Breydel, plemeniti grofe, dovest će vam ne manje
od osam tisuća momaka. Veliko čuđenje nastade među vitezovima:
— Osam tisuća...? — ponoviše u isti mah.
— Da, gospodo — preuze starješina mesarske bratovštine —
osam tisuća i još više! Svi cehovi u Bruggeu, izuzev tkalački,
izabrali su me za svog vođu, i Bog mi je svjedokom koliko tu čast
cijenim. Još danas u podne, ako vaša milost zapovijeda, bit će
Sajmeni trg pun vaših vjernih građana. I mogu vam reći da će vaše
gospodstvo imati tisuću lavova u svojoj vojsci, jer nema boraca koji
bi mogli mesarima uz bok stati. I što prije, to bolje, plemeniti
gospodine, da nam sjekire ne zarđaju.
— Majstore Breydel — uzvrati Gwijde — vi ste nadasve
hrabar i dostojan podanik moga oca. Zemlja koja rađa takve sinove
ne može dugo ostati u ropstvu. Hvala vam!
Prijateljski smiješak nazočnih vitezova bijaše dokazom koliko
su se i njima svidjele Breydelove riječi. Starješina mesarske
bratovštine vrati se među drugove i šapnu De Conincku na uho:
— Molim vas, majstore, nemojte se srditi zbog onoga što rekoh
gospodinu Gwijdeu. Vi jeste i ostajete mojim vođom, jer bez vaših
mudrih savjeta ne bih mogao ništa.
Tkalački starješina stisnu mu ruku, u znak odobravanja i
prijateljstva.
— Majstore De Coninck — upita Gwijde — jeste li cehove
izvijestili o mojoj molbi? Hoće li mi dati potrebni novac?
— Cehovi u Bruggeu — odgovori De Coninck — stavljaju
vam na raspolaganje sve svoje, plemeniti gospodine. Pošaljite kojeg
svog slugu s napisanim nalogom u Cehovski dom, i ondje će vam
isplatiti onoliko srebrnjaka koliko vam treba. I ne treba da štedite: za
slobodu nikakva cijena nije previsoka.
Upravo kad je Gwijde namjerio da kaže nekoliko riječi u
zahvalnost građanima Bruggea na njihovoj odanosti i plemenitosti,
otvoriše se vrata dvorane i sve se oči u čudu upriješe u redovnika što
je bez ičijeg poziva hrabro banuo unutra i pravo prišao cehovskim
starješinama. Halja od smeđeg sukna pritegnuta mu o pasu
219
konopom, crna kapuljača pokrivala mu glavu i sakrivala lice, tako te
ga ne mogahu poznati. Bijaše kao da je grohnuo od starosti, leđa mu
pogrbljena, a duga brada pala po prsima. Brzim pogledom promotri
sve vitezove redom — rekao bi, oštrim okom zaviruje im do dna
srca.
Adolf van Nieuwland odmah u njemu prepozna onog redovnika
što mu je donio pismo od Robrechta van Bethunea; htjede ga veselo
pozdraviti, ali se redovnik čudno vladao, kretnje mu bile tako
neobične da su mladom vitezu riječi zapele u grlu. Naljutili se svi
prisutni jer drski pogled kojim ih neznanac premjeravaše upravo ih
vrijeđao: takvo što teško je otrpjeti. Ali nisu ljutnje pokazali, jer su
osjećali da će došljak zagonetku i razmrsiti.
Pošto je ispitljivim okom prešao po svima, redovnik odriješi
konop, baci na pod halju i bradu i tako ostade na sredini dvorane.
Podiže glavu, uspravljen, i pokaza se čovjek od tridesetak godina,
stasit, ponosna držanja. Pogleda opet vitezove, kao da ih pita: Onda,
poznajete li me?
Kako prisutni ništa ne rekoše, barem ne onako brzo kako je on
očekivao, nego samo upirahu oči u neobičnog pridošlicu, on
uzviknu:
— Čudno vam je, gospodo, što nalazite Lisca pod redovničkom
haljom, a već su dvije godine što se pod njom krijem.
— Dobro došao, prijatelju Diederik! — povikaše vitezovi. —
Mislili smo da ste među mrtvima.
— Onda možete zahvaliti Bogu što sam uskrsnuo — preuze
Diederik de Vos. — Ali ne, nisam bio među mrtvima: svjedoci su
mi naša braća u sužanjstvu i gospodin Van Nieuwland. Svima sam
im nosio utjehu, jer mi kao svećeniku-putniku bijaše dopušteno da
ih pohodim. Bog neka mi oprosti latinštinu kojom sam govorio!
Nego, gospodo, donosim vijesti i pozdrave od naše nesretne braće
njihovoj rodbini i prijateljima.
Neki između vitezova htjedoše ga upitati pobliže o sudbini
zasužnjenih, ali se on ukloni njihovoj radoznalosti te nastavi:
— Za ime Božje, nemojte me sada o tome pitati, jer na redu
ima važnijega. Slušajte i nemojte se uplašiti kad vam usred vašeg
slavlja priopćim tužnu vijest. Otresli ste jaram i slobodu izvojštili:
žao mi je što nisam mogao s vama slaviti pobjedu. Čast i dika svima
vama, plemeniti vitezovi i čestiti građani što ste oslobodili
domovinu! Uvjeren sam: ako za četrnaest dana ništa ne zaskoči
220
Flandriju, onda joj više ni svi đavli pakleni neće oduzeti slobode.
Ali eto, sumnjam u to.
— Objasnite nam što je posrijedi, gospodine Diederik! — reče
Gwijde. — Objasnite svoje slutnje i nemojte nas mučiti
zagonetkama.
— Evo što je: kod grada Rijsela utaborile se šezdeset i dvije
tisuće Francuza.
— Šezdeset i dvije tisuće...! — ponoviše vitezovi, zaprepašteni,
i samo se zgledaše među sobom.
— Šezdeset i dvije tisuće! — ponovi Breydel, tarući ruke od
zadovoljstva. — Bože, lijepa li broja!
De Coninck samo obori glavu i zagna se u misli: to mu uvijek
bijaše prvo kad bi nastali teški trenuci. Mjerio je težinu pogibli i sve
ono što bi joj mogao suprotstaviti.
— Vjerujte mi, gospodo — nastavi Diederik de Vos — ima
ondje više od trideset i dvije tisuće konjanika i otprilike toliko
pješaka. Pljačkaju, žare i pale kao da će time zaslužiti mjesto na
nebu.
— Je li ta vijest sasvim pouzdana? — upita Gwijde zabrinuto.
— Da vas nije tkogod obmanuo, gospodine Diederik?
— Nije, plemeniti Gwijde, sve sam vidio rođenim očima. I još
sinoć večerao u šatoru vojskovođe Roberta d’Artoisa. Zakleo se
svojom časti, preda mnom, da će vlastitom rukom smaknuti
posljednjeg Flamanca. Sad gledajte što ćete. Ja ću odmah oklop na
se. Sve da sam moram na šezdeset i dvije tisuće prokletih Francuza,
ne bih ni stopu uzmaknuo ni oklijevao: ne želim više Flandriju
vidjeti u ropstvu.
Jan Breydel bio kao na iglama, uskipjela mu krv; neprestano se
premještao s noge na nogu, nemirno pokretao rukama. Eh, kad bi
mogao govoriti! Htio je kazati svoju, ali se suzdržavao: priječilo ga
dužno poštovanje prema nazočnoj gospodi.
Gwijde i drugi plemići samo se bespomoćno zgledahu:
Šezdeset i dvije tisuće Francuza, od toga trideset i dvije tisuće dobro
naoružanih konjanika! Prevelika sila da bi joj se mogli oprijeti. U
flamanskoj vojsci samo pet stotina konjanika što ih je Gwijde doveo
iz Namena... Što će ta šačica prema zastrašnoj moći neprijateljskoj?
— Što da radimo? — upita Gwijde. — Kako da spasimo
domovinu? Jedni mišljahu da bi se valjalo utvrditi i držati u Bruggeu
dok se francuska vojska ne povuče, a to bi morala, jer ne bi imala
221
dovoljno hrane; drugi predlagahu da se izravno krene na neprijatelja
i noću izvrši udar, pa što Bog da. Izneseni su i drugi prijedlozi, ali su
svi otpali, jer bijahu ili pogibeljni ili neizvedivi.
De Coninck je još stajao zamišljen, oborene glave; slušao je
sve što kazuju oko njega, ali ga to nije priječilo u mislima.
Naposljetku se Gwijde obrati njemu te ga upita:
— Majstore De Coninck, što vi savjetujete u ovome teškom
položaju?
— Plemeniti gospodine — odgovori De Coninck podigavši
glavu — da je na moju, kad bih ja bio zapovjednik, evo što bih:
najprije bih se sa borcima iz Bruggea požurio da udarim na Kortrijk
i odande otjeram kaštelana Van Lensa; tada Francuzi ne bi mogli taj
grad držati kao svoje uporište i središte za svoje vojne pothvate u
našoj zemlji. Grad bi onda služio nama kao sklonište našim ženama
i našoj djeci, a i nama samima, jer je Kortrijk utvrđen i vrlo jak, a
Brugge, kakav je sada, ne može odoljeti ni jednoj žešćoj navali. Ja
bih odmah sada odaslao tridesetak glasnika u sve gradove Flandrije
da narod obavijeste o dolasku neprijatelja i da sve pandžare pozovu
u Kortrijk. Pozvao bih onamo i gospodu Willema od Jülicha i Jana
van Renesea. Tako bi, plemeniti grofe, u malo dana imali Flamanci
do trideset tisuća boraca, i ne bi onda trebalo da se neprijatelja toliko
bojimo.
Vitezovi slušali nadasve pažljivo i divili se tome izvanrednom
čovjeku koji je učas smislio opću ratnu osnovu i pred njih iznio
takve pojedinosti. Iako su otprije znali njegove sposobnosti, teško
im je išlo u glavu da običan tkalac, čovjek iz naroda, može biti
obdaren takvim umom.
— U vas je više pameti nego u nas sviju! — uzviknu Diederik
de Vos. — Da, da, tako ćemo učiniti. Jači smo nego što i mislimo.
Sada se list okreće. Još će se Francuzi kajati što su uopće došli
ovamo.
— Bogu hvala, majstore De Coninck, što vam je udahnuo tu
misao — preuze mladi grof. — Vaše velike zasluge neće ostati
nenagrađene. Držat ću se vašeg savjeta, jer izvire iz najdublje
mudrosti.
A onda će, obrativši se Breydelu:
— Majstore Breydel, nadam se da ćete dovesti momke koje ste
obećali.
222
— Osam tisuća rekoh, plemeniti grofe — spremno će Breydel.
— A sada velim: deset tisuća! Neću da nijedan pomoćnik ili djetić
ostane u Bruggeu: staro ili mlado, sve će s nama! Neće nas Francuzi
gaziti, ne! A kako ja, tako će i drugi starješine, moji prijatelji.
— Zaista, plemeniti gospodine — prihvatiše cehovske
starješine — nitko neće izostati, svi žele u borbu.
— Vrijeme je dragocjeno, ne smijemo se dulje zadržavati —
reče Gwijde. — Idite i brzo sakupite svoje ljude. Za dva sata bit ću
spreman za polazak, na čelu vaših četa na Sajmenom trgu. Oduševili
ste me svojom odanošću i hrabrošću.
Iziđoše svi iz dvorane. Gwijde odmah odasla glasnike na sve
strane da u Kortrijk pozove plemiće koji su ostali vjerni domovini.
Isto tako posla glas Willemu od Jülicha da i on s gospodinom Van
Renesseom dođe onamo.
Vijest o francuskoj prijetnji brzo se pronijela gradom. Kako je
išla od usta do usta, tako je čudesno rastao i broj neprijateljskih
vojnika, i naskoro se popeo na sto tisuća i više. Nije teško zamisliti
kako se sva ta strahota dojmila žena i djece. Po svim ulicama plač i
kuknjava, majke stišću djecu u naručju, grle uplašene kćeri, cvile
mališani videći gdje im majka plače i dršću već i pri samom
spomenu pogibli što je zaprijetila a ne znaju joj značenja ni
domašaja. Bolni krikovi tih slabašnih stvorenja i strah što im se
ledio na licu toliko odudarahu od čvrstog i prkosnog držanja što su
ga pokazivali muškarci.
Sa svih strana navirali građani sa svojim raznolikim oružjem,
zvoncale željezne ploče što su ih neki nosili kao štitnike i štitove,
zveket uši probijao i kao kakva pjesma rugalica miješao se u jauk i
kuknjavu žena, slijevao se u plač i vrisak djece, zveckalo oružje,
čegrt i klepet usred očaja, zvek, jek i lelek.
Tek što bi se dvojica srela na ulici, već bi načas zastala da
jedan drugoga obodri, da izmijene prijateljsku riječ i zakunu se da će
pobijediti ili poginuti. Ovdje-ondje na kućnim se vratima otac
obitelji opraštao sa ženom i grlio djecu na rastanku: brzo bi otro
suzu s oka i sa svojim oružjem nestao put Sajmenog trga. Žena bi
još dugo stajala na pragu i gledala prema uglu za koji je zamakao
otac njezine djece. Taj ispraćaj bijaše joj kao rastanak zauvijek, i
krupne bi joj suze potekle niz lice, sve jedna drugu sustižući, zatim
bi uplakanu djecu podigla u naručje i s njima, tužna i žalosna, ušla u
kuću.
223
Naoružani građani doskora ispuniše Sajmeni trg: stajahu ondje
u gustim redovima. Breydel je održao obećanje: imao je pod svojim
zapovjedništvom dvanaest tisuća ljudi različitih zanata. Mesarske
sjekire svjetlucale na sunčanom sjaju i zasljepljivale oči: naprosto
nisi mogao gledati u onaj blijesak. Nad tkalačkim četama stršile
dvije tisuće kopalja — goedendags ponosno izdizali svoje željezne
šiljke. Imali su tkalci i lijepu četu strijelaca, naoružanih čvrstim
samostrelima.
Gwijde stajao na sredini trga, sa dvadeset vitezova što ga
okruživahu: čekao je da se vrate oni što ih je poslao po kola i konje
preostale još u gradu. Vratio se na trg i tkalac što ga je De Coninck
poslao na toranj vijećnice, po veliku zastavu grada Bruggea: čim
okupljeni građani ugledaše svoga Modrog lava, prolomi se njihovim
četama oduševljeno klicanje, zaoriše se oni isti gromki povici koji
one krvave, osvetničke noći bijahu bojni zov i lozinka:
— Živjela Flandrija!
— Živio Lav!
— Smrt tuđinu, ugnjetaču!
I uzmahivahu oružjem kao da je neprijatelj već pred njima.
Pošto su utovarili u kola sve potrebno, jeknuše trube i borije, i
građani Bruggea, pod razvijenom zastavom, krenuše iz svoga grada
i prođoše na Gentska vrata. Kad žene vidješe gdje su tako ostale
same bez ikakve zaštite, zapadoše još u veći strah: činilo im se da ih
više ništa ne čeka, sama je smrt pred njima.
Toga popodneva i Machteld ode iz grada, sa svom čeljadi i
družinom. Taj odlazak potače i mnoge druge žene na misao da će im
život u Kortrijku biti sigurniji. I tako pokupiše što mogahu ponijeti,
zaključaše kuće te i one s djecom krenuše na Gentska vrata. Mnoge
se i mnoge obitelji tako zaputiše cestom što vodi u Kortrijk,
ostavljajući za sobom svoje ognjište.
Brugge utonu u tišinu kao da je kakav dubok grob a ne velik i
prostran grad.
224
20.
Već se uhvatila mrkla noć kad je Gwijde sa šesnaest tisuća
ljudi stigao pod Kortrijk. Žitelji toga grada već su o svemu znali,
obavijestile ih skoroteče na konjima, pa su pohrlili na bedeme s
upaljenim lučima i zubljama i dočekali kneza oduševljeno kličući.
Čim je vojska ušla u grad, građani donesoše svakovrsna jela i
dovaljaše cijele bačve vina da ugoste izmorenu braću: radosti i
grljenju ne bijaše kraja, i tako veselje potraja svu noć. I dok su
građani Kortrijka iskazivali bratsku ljubav onima iz Bruggea, mnogi
krenuše u susret umornim ženama i djeci, da ih oslobode tereta i da
im pomognu. Neke od tih slabih bića, kojima se izraniše noge na
putu, ponesoše na svojim širokim plećima susretljivi domaćini:
svima dadoše smještaj, sve ih nahraniše i prijateljski utješiše. Pažnja
građana Kortrijka, njihova usrdnost i bratska ljubav, podiže duh
onima iz Bruggea: ljudska se duša uvijek uzdiže kad naiđe na
suosjećanje i plemenitost.
Machteld i Marija, sestra Adolfa van Nieuwlanda, sa mnogim
plemenitim gospođama iz Bruggea, stigle su prije ostalih u Kortrijk,
odsjele kod znanaca i pobrinule se za smještaj vitezovima, svojim
rođacima ili prijateljima, tako te su plemići iz Gwijdeove pratnje
našli već sve priređeno.
Sutradan rano obiđe Gwijde s nekolicinom uglednih građana
grad i utvrde, i na svoju veliku žalost nađe da se bez teških ratnih
naprava ne mogu osvojiti: zidine im previsoke, a iz kula što odande
strše, mogu opsađeni bacati strijele na opsjedatelje kako god hoće.
Uvidio je da bi ga nepromišljena navala stajala najmanje tisuću
ljudi, pa pošto je dobro promislio, odluči da se okani preuranjenog
juriša. Zapovjedio je da odmah grade zidodere i navalne tornjeve i
da se dovuku sve ratne naprave što ih ima u gradu: bilo je, naime,
nekoliko bacača i drugoga bojnog oruđa.
Na napad na utvrde moglo se pomišljati tek do pet — šest dana;
ta odgoda, uostalom, nije građanima Kortrijka bila ni na kakav
uštrb, jer je francuska posada prestala na grad odapinjati goruće
strijele otkad je došla flamanska vojska: na kruništima kula i zidina
vidjele se doduše straže naoružane samostrelima, ali nisu odapinjale.
Flamanci nisu znali što je uzrokom tomu: mišljahu da se krije za tim
225
kakva varka ili lukavština, i zato su budno motrili. Gwijde je
zabranio svaki napad i navalu: nije htio svoje ljude izlagati nikakvoj
pogibli dok se naprave za opsadu dogotove i dok ne bude siguran u
pobjedu.
Kaštelan Van Lens našao se na muci: njegovi su strijelci imali
samo malu zalihu strijela, pa je naredio da ih čuvaju dok ne ustreba
odbijati navalu. Smanjile im se i zalihe hrane, tako te su obroci
utančali, prepolovili se. Nadao se da će budnost Flamanaca
jenjavati, pa će on već ulučiti zgodu i poslati glasnika u francuski
tabor u Rijsel.
Arnold van Oudenaarde, koji je prije nekoliko dana sa tri
stotine momaka stigao u pomoć građanima Kortrijka, utaborio se sa
svojima pod gradskim zidinama, na Groeninškoj ravni, u blizini
Samostana. Položaj bijaše vrlo pogodan da se tu udari zajednički
tabor, i u ratnom vijeću što ga je Gwijde sazvao tako je i odlučeno.
Već sutradan, dok su tesari i drvodjelje gradile ratne naprave za
opsadu i navalu, ostali flamanski borci izišli su iz grada da kopaju
opkope i rovove. Tkalci i mesari dobiše lopate, pijuke i motike i
zdušno prionuše na posao: usijecali se rovovi i podizali nasipi i
grudobrani kao da ih kakva čarolija stvara — sve u taboru žustro
radilo kao da se natječu. Lopate i pijuci dizali se i spuštali tako brzo
da ih oko ne mogaše slijediti, a zemlja letjela iz šanaca u debelim
odvalinama i samo zbijala grudobran.
Kako su jedni dovršavali opkope i nasipe, tako su drugi
razapinjali šatore. Ovda-onda poslenici odlagali oruđe i penjali se na
opkopni nasip, i cijelim bi se taborom u bratski pozdrav zaorio
poklik:
— Živjela Flandrija!
— Živio Lav!
I prolamao se povik dalje i razlijegao kao radostan odgovor.
Bivalo tako kad god bi stiglo pojačanje iz drugih gradova.
Flamanski je puk, ponešto nepravedno, obijedio svoje plemiće
s izdaje i kukavstva. Ono jest, mnogo je velikaša otvoreno pristalo
uz Francuze, ali je broj onih koji su ostali vjerni domovini bio
kudikamo veći negoli broj izroda. Najodličniji flamanski velikaši,
njih pedeset i dvojica, bijahu zatočeni u Francuskoj. A oda šta im ta
zlohuda kob? Samo od toga što su osjećali ljubav prema domovini i
bili odani svome knezu: to ih je onamo odvelo. Drugi plemići u
Flandriji što se nisu odrodili nego ostali vjerni svojoj zemlji i svome
226
gospodaru, nisu smatrali za časno da se pridruže pobunjenim
općinama i pučanima: mišljahu da je bojno polje jedino mjesto gdje
mogu pokazati svoju hrabrost i junaštvo. Njihova shvaćanja bijahu
ukorijenjena u običajima onog vremena: u ono je doba, naime,
razlika između plemića i pučanina bila tolika kolika je danas između
gospodara i njegova sluge.40 I dok se borba vodila unutar gradskih
zidina i pod zapovjedništvom pučkih vođa, đržahu se plemići svojih
utvrđenih gradova i dvoraca, i odatle gledahu podjarmljivanje
domovine: bijaše im teško doduše, i žalili su, ali nisu ništa
poduzimali. A otkad je grof Gwijde, preuzeo vođenje vojske kao
zakonit gospodar i vrhovni zapovjednik, svi redom sa svojih
gospoštija pohrliše s podanicima pod njegovu zastavu.
Ujutro prvog dana stigoše u Kortrijk gospoda Boudewijn van
Papenrode, Hendrik van Raveschoot, Ivo van Belleghem, Salomon
van Sevecote i gospodin Van Maldeghem sa dva sina. Oko podneva
zaprašilo se na cesti od Moorselea, čitav oblak uzdigao se nad
drvećem. Dok su oni iz Bruggea radosno klicali, u grad uđe tisuću i
pet stotina ljudi što dođoše iz Veurnea; predvodio ih glasoviti ratnik
Eustachius Sporkijn, a pratio ih odred vitezova koje susretoše na
putu. Među ovima potonjim najodličniji bijahu Jan van Ayshoven,
Willem van Dackenam i brat mu Pieter, gospodin Van Landeghem,
Hugo van der Moere i Simon van Caestere. I Jan Willebaert od
Torhouta s nekolicinom svojih stade pod zapovjedništvo
Sporkijnovo.
Svakog časa dolazili vitezovi u tabor, bijaše ih čak iz drugih
zemalja i grofovija: kako su se nalazili u Flandriji, nisu se skanjivali
da sudjeluju u oslobođenju Flamanaca. Tako Hendrik van Lonchyn
iz Luksemburške krajine, Goswijn van Goetsenhove, Jan van Cuyck
iz Brabanta bijahu već kod Gwijdea kad su stigli oni iz Veurnea.
Svi ti borci i ratnici, čim bi se u Kortrijku malko odmorili i
dušu okrijepili, prelazili su u tabor, pod zapovjedništvo gospodina
Van Renessea.
Drugog dana dođoše borci iz Iepera. Premda su morali čuvati
svoj grad, nisu htjeli da oslobođenje Flandrije prođe bez njih. Čete
im bijahu najljepše i najbogatije što se mogahu vidjeti. Pet stotina
momaka naoružano im topuzinama, svi jednako u grimiz odjeveni,
40
Ne zaboravimo da je ova knjiga objavljena davno — prije stotinu i pedeset
godina (1838).
227
svima sjajan šljem na glavi, na šljemu blistava perjanica; imahu i
male naprsne oklope i nakoljenice što živo svjetlucahu na suncu.
Sedam stotina drugih nosilo goleme samostrele s ocalnim oprugama;
odjeća im zelena, opšivena žutim širitama. S njima bijahu gospoda:
Jacob van Ieper, štitonoša grofa Jana od Namena; Diederik van
Vlamertinghe, Josef van Hollebeke i Boudewijn van Passchendale.
Četovođe bijahu Philip Baelde i Pieter Belle, starješine dviju
najuglednijih zanatskih bratovština u Ieperu.
Poslije podne stigoše ostali momci s područja Oostvrije i
Westvrije, to jest iz sela i zaselaka oko Bruggea — dvije stotine
opremljenih i dobro naoružanih boraca.
Treći dan, prije podne, iz Kassela se vratio Willem od Jülicha,
svećenik, s Janom van Renesseom. S njima dvojicom u tabor stiže
pet stotina konjanika, četiri stotine Zeelanđana i dodatni odred
sastavljen od momaka iz okolice Bruggea.
Odazvali su se i došli uglavnom svi pozvani vitezovi i građani,
i tako se pod Gwijdeovim zapovjedništvom našlo mnogo boraca od
svakog oružja što su dohrlili iz svih krajeva Flandrije. Neopisiva je
radost nosila tih dana Flamance: vidješe da se njihovi zemljaci nisu
odrodili kako se prije činilo i da domovina još ima hrabrih sinova.
Pod zastavom s Crnim lavom već ih bijaše oko dvadeset i jedna
tisuća, a drugi, manji odredi neprestano stizahu.
Premda su Francuzi imali vojsku od šezdeset i dvije tisuće
ljudi, od čega su polovinu sastavljali konjanici, u srcima Flamanaca
nije bilo straha. U radosti i zanosu često prekidahu posao te bi se
grlili i govorili jedni drugima puni oduševljenja i pouzdanja, kao da
im nitko i ništa ne može preoteti pobjedu.
Kad je dan prevalio k večeru a oni se poslije rada vraćali u
šatore i kolibe, opet se povrh zidina Kortrijka razlijegao povik:
— Živjela Flandrija!
— Živio Lav!
Vratiše se ponovno na opkope i nasipe da vide što je. Čim su
mogli pogledom dosegnuti niz prostranu ravan izvan tabora,
uzvratiše gromko i veselo na povike onih s gradskih bedema. Šest
stotina vitezova pod oklopom dojaha u tabor — dočekaše ih burni
pozdravi i sveopće klicanje. Došla je ta sjajna viteška povorka iz
Namena, poslao ju u Flandriju grof Jan, brat Robrechta van
Bethunea.
228
Dolazak te pomoći još više obodri Flamance, radost se razlila
svim srcima, jer su dobili pojačanje ondje gdje bijahu najslabiji — u
konjaništvu. Iako su znali da ih oni iz Namena ne razumiju,
iskazivahu im srdačnu i bučnu dobrodošlicu i donesoše im vina u
obilju. Kad strani ratnici vidješe toliku usrdnost i gostoljubivost,
uzvratiše i oni srdačnošću, i svaki pojedini u sebi obreče da će se
bratski boriti za takve valjane ljude.
Gent bijaše jedini grad koji se nije odazvao pozivu: još ni jedan
borac nije odande došao u Kortrijk. Znalo se doduše, i to poodavna,
da u Gentu ima mnogo ljiljanaša, da je gradsko poglavarstvo ondje
naklonjeno Francuzima i da oni na visokim položajima pušu u isti
rog s neprijateljem; no ipak, ne ide čovjeku u glavu da bi to mogao
biti grad otpadnik — ta pobili su ondje sedam stotina tuđinskih
najamnika, a Jan Borluut obećao je da će poslati svoju pomoć.
Mnogim se Flamancima u taboru sumnja prikradala u srce, ali se
nitko nije usuđivao da braću iz Genta naglas optuži s izdaje. A crv
sumnje rovao, tinjala upretana žerava, i kadikad bi usamljen glas
odušio nagomilani gnjev zakučastim riječima, i teško bijaše dokučiti
kamo smjeraju.
Poslije smiraja, sat pošto je sunce utonulo za selom
Moorseleom, svi su poslenici otišli pod šatore. Ovdje-ondje
začinjala se pjesma, praćena zvekom vrčeva i pehara, a pripjev joj
prihvaćali i ponavljali mnogi glasovi; u drugim šatorima raspletao se
živ i bučan razgovor, čuli se poklici Flandriji i Lavu, poticali se
subesjednici na hrabrost u boju, zadavali jedni drugima riječ da će se
junački boriti kad za to kucne čas, iznosili svoje misli i davali
oduška nabujalim osjećajima.
Na sredini tabora, podalje od šatora, gorjela velika vatra,
plameni joj jezici lizali uvis veselo poigravajući, crven prosjaj pleo
bibav vijenac uokolo. Desetak ljudi vrzlo se onuda, oganj poticali,
vidjelo se kako sad ovaj, sad onaj dovlači veliko granje i na vatru ga
nalaže. A ovda-onda čuje se glas kojeg četovođe kako upozorava:
— Oprez, momci!
— Ne navaljujte toliki oganj!
— Pazite da iskre ne bi letjele na šatore!
Nekoliko koračaja od vatre stajao šator taborske straže: krov
pokriven volujskim kožama a podignut na osam čvrstih stupova; sve
mu strane otvorene, odatle je pregled sveg tabora u svim
smjerovima.
229
Jan Breydel imao tu noć bdjeti sa pedeset drugova i držati
stražu. Krovom zaštićeni od noćne rose i kiše, sjedili su na drvenim
stočićima, okupljeni oko stola, na sjekire im padao odsjaj vatre,
sijevalo željezo kao da u rukama drže ognjeno oružje. Ovdje-ondje
vidjelo se gdje tamom promiču stražari koje su odaslali na stražu.
Velik i trbušast vrč vina i nekoliko kositrenih pehara nalazilo se na
stolu; premda straži ne bijaše zabranjeno piti, ipak se vidjelo da piju
vrlo malo, jer su izrijetka prinosili pehare ustima. Ali je prštao
smijeh, raspredali oni živahan razgovor da protuku duge noćne sate,
pripovijedali i unaprijed se radovali kako će mlaviti Francuze u bitki
što je pred njima.
— I nek mi onda tkogod kaže da Flamanci nisu po junaštvu
ravni svojim djedovima! — reče Breydel. — Ta kako bi se drukčije
sakupila ovolika dragovoljačka vojska kao što je naša! Nitko u nju
nije došao pod moraš, nitko silom, nego svi od svoje volje. Neka
sada dođu Francuzi sa svoje šezdeset i dvije tisuće. Što više divljači,
to bolji lov. Vele da smo bijedna skupina, pasji čopor... Ali će na
koži već osjetiti zube toga čopora kad ih počne ujedati...
Mesari se srdačno smijali podrugljivoj šali svoga starješine i
gledali jednoga šutljivog druga koga je vrijeme preklopilo i čija je
sijeda brada svjedočila o debelim godinama što ih je prebacio preko
pleća.
— Hej, Jakove — obrati mu se jedan između njih — hoćete li i
vi ujedati?
— Ako mi zubi i nisu kao vaši — mrgodno će stari mesar —
imam, brajko, sjekiru koja je davno vikla gristi. Evo da se kladimo
za dvadeset mjera vina tko će od nas dvojice poslati više Francuza u
pakao!
— Prihvaćam — dočeka onaj — i odmah ćemo okladu popiti,
evo odoh po nju.
— E, stanider, ti tamo! I malo tiše! — upade Breydel. —
Nikakva pića noćas, jer, svega mi, tko se opije, taj će u zatvor u
Kortrijk, i neće borbe ni vidjeti!
Prijetnja je čudesno pogodila mesare: nitko ni da pisne, riječi
zamrle na usnama. Naposljetku se oglasi onaj starina:
— Tako mi brade našeg starješine — viknu on — radije bih da
me živa ispeku kao što su pekli svetog Lovru nego da me nesreća
snađe te ne sudjelujem u bitki i ne vidim slavlja kakva više nikad
neću dočekati!
230
Breydel zamijeti da je njegova prijetnja sve nekako uplašila i
rastužila, svi uvukli dušu u se. Nije mu se to svidjelo, jer i sam
bijaše veseljak. Da odagna tišinu što je pala među drugove i da vrati
onu prijašnju vedrinu i veselost, dohvati vrč, i redom nalijevajući
pehare, reče:
— Eh, drugovi, kakva vas je to šutnja poklopila? Pijte, braćo,
da vam vino jezik odriješi. Žao mi je zbog onoga što vam maločas
rekoh, nisam tako mislio. Znam vas, braćo, predobro vas znam. Ta
kako ne bih znao da vam junačka krv teče u žilama! Živjeli, u vaše
zdravlje, drugovi!
Odmah se zadovoljstvo pokazalo na licima, a tišinu razbi dug
smijeh: vidješe da je prijetnja njihova starješine bila puka šala.
— Pijmo — ponovi Breydel puneći svoj pehar — ovo je naš
vrč, i treba da ga ispraznimo do dna. A drugovi na straži dobit će
drugi, ne brinite. Sada gdje nam pomoć stiže sa svih strana i gdje
smo ovako jaki, imamo i prava da slavimo i da se veselimo.
— Pijmo u zdravlje svih naših junaka, a neka se srame oni u
Gentu! — nazdravi jedan između drugova. — Odavna znam da je
njihovo obećanje ludu radovanje. Osloniti se na njih isto vam je kao
da se oslanjate na prebijen štap. Ali ne mari, neka ih doma, barem će
našem gradu, hrabrom Bruggeu, pripasti čast i slava za borbu i za
oslobođenje.
— I ja tako velim — uskoči drugi. — I pitam se jesu li oni u
Gentu uopće Flamanci. Zar im nije do slobode? Zar ondje nema
mesara i drugih bratovština da krenu u boj? Živio naš Brugge! Tu je
flamansko srce i korjenika!
— Stani malo! — viknu Breydel. — Ima u Gentu čovjek i
junačina lavljeg srca: to je Jan Borluut, zna ga sav svijet. Uvjeren
sam: kad bi on malko pročeprkao, našao bi da su mu preci mesari ili
štogod takvo, jer je sličan onima u Gentu baš koliko lav zecu.
Mesari se opet nadušili smijati, sve prštalo od njihove vedrine.
— Ne znam samo zašto gospodin Gwijde želi da dođu —
nastavi Breydel. — Zar je u taboru previše hrane da bismo mogli
ovamo zvati nove izješe. Ili možda naš vojskovođa misli da bez onih
ne možemo nakraj s neprijateljem? Vidi se da živi u Namenu i ne
poznaje nas, građane Bruggea: ta čemu inače želi one iz Genta?
Nisu nam potrebni, i neka samo ostanu gdje jesu. Obavit ćemo svoj
posao i bez njih, što će nam takve trte-mrte!
231
Kao pravi građanin ponosnog Bruggea, Breydel nije volio onih
iz Genta. Ta dva dična grada Flandrijska bijahu uvijek u zavadi,
svagda razdor među njima: i ne stoga što bi građani ovoga ili onoga
bili hrabriji i domovini privrženiji, nego što su i ovi i oni bili zavidni
i htjeli jedni drugima preoteti obrt i trgovinu i sve privući u svoj
grad. I dan-danas traje to suparništvo, i staro neprijateljstvo među
žiteljima tih dvaju gradova još se nije zatrlo. Teško se u narodu
brišu stara osvjedočenja i naslijeđene predrasude, pa je tako i
nekadašnja osvada i surevnjivost između Genta i Bruggea, unatoč
svim mijenama i prevratima, doprla sve do nas.
Breydel pripovijedao s drugovima svejednako, i mnoga je
poruga odapeta na račun onih iz Genta, a naposljetku se razgovor
svrnu na drugo.
Najedanput svi upraviše pozornost na neobične glasove u
blizini — bijaše kao da se dvojica svađaju nekoliko koračaja od
šatora. Svi ustadoše da vide što bi to moglo biti; ali prije nego što i
krenuše odande, banu pred njih jedan između mesara što bijahu na
straži: dođe on s neznancem koga je silom vukao i gurao, jer tome
očito ne bijaše volja ići onamo kamo ga je stražar vodio.
— Majstore — reče onaj sa straže, pošto je stranca gurnuo pod
šator — ovoga sam sumnjivog pjevača našao za taborom: šuljao se u
tami kao lisica i prisluškivao od šatora do šatora. Dugo sam išao za
njim i motrio ga. Nije tu nešto u redu; izdajnik ili uhoda, ne znam
što je, ali gledajte lupeža kako drhti kao prut na vodi.
Čovjek koga je doveo pred šator imao je na sebi modar gornji
haljinac, a na glavi kapu s perom. Duga brada skrivala mu pol lica.
U lijevoj ruci držao je maleno glazbalo sa žicama, nešto nalik na
harfu, i sve bijaše kao da neznanac nema drugog posla ni namjere
nego da pjeva i da se na glazbalu prati. Doista je drhtao od straha a
problijedio je toliko te se činilo da će sad-nà ispustiti dušu. Vidjelo
se jasno kao na dlanu da se uklanja Breydelovu pogledu, jer je
neprestano okretao glavu na drugu stranu, da mu mesarski starješina
ne zagleda u lice i da ga ne prepozna.
— Što tražite u taboru? — viknu Breydel. — Što njuškate oko
šatora? Odgovarajte! Brzo!
Pjevač odgovori u jeziku što je nalik na visokonjemački,
pokazujući time kako dolazi iz drugog kraja zemlje:
— Majstore — reče — dolazim iz Luksemburške krajine i
nosim vijest gospodinu Van Lonchynu u Kortrijk. Rekoše mi da je
232
jedan od moje braće u taboru, pa ga htjedoh potražiti. Uplašen sam
zato što stražar smatra da sam uhoda; ali se nadam da vi tako ne
mislite i da neću imati nikakvih neprilika.
Breydel, koji se sažalio na pjevača, posla stražara natrag, a
neznancu pokaza na stolac i reče:
— Sjednite, zacijelo ste umorni od duga puta. Okrijepite dušu,
evo pehara. Pijte, pa ćete nam štogod otpjevati, a mi ćemo vas
nagraditi. Ohrabrite se, ovdje ste među čestitim ljudima.
— Oprostite mi majstore — uzvrati pjevač — ne mogu ovdje
zaostajati, čeka me gospodin Van Lonchyn. Nadam se da nećete ići
protiv želje toga plemenitog viteza i duže me zadržavati.
— Najprije pjesmu! — povikaše mesari. — Ne smije odavde
dok nam štogod ne otpjeva.
— Onda zapjevajte, što se skanjujete — reče mu Breydel. —
Jer ako nam ne priuštite užitak da čujemo koju pjesmu, držat ću vas
ovdje do jutra. Da ste odmah lijepo počeli, već biste dovršili.
Pjevajte kad vam kažem!
Nakon toga zapovjednog poziva pjevač zapade u još veći strah:
jedva je u ruci držao glazbalo koliko se tresao; žice zaigrale udarivši
o njegovo ruho i pustile nekoliko neodređenih zvukova, a od toga
ponese mesare još veća želja za pjesmom i svirkom.
— Zasvirajte ili zapjevajte — viknu Breydel — jer će inače zlo
biti!
Pjevač, nasmrt uplašen, prenese prste na harfu te izvede samo
nekoliko zbrkanih zvukova. Mesari odmah razabraše da taj čovo ne
zna svirati.
— Uhoda je ovo! — povika Breydel. — Svucite ga i
pregledajte ne nosi li štogod sa sobom!
Učas mu strgoše gornje ruho. Premda je molećivim glasom
zazivao da mu se smiluju, za te su ga nasilne pretrage potezali i
gurali s jedne strane na drugu.
— Aha, evo! — viknu jedan između mesara, izvukavši mu
nekakav zamot iz njedara. — Evo izdaje!
Bijaše to pergament previjen natroje ili načetvero: s previtka
visio pečat, omotan lanom, da se ne okrnji. Pjevač zanijemio kao da
je ugledao smrt pred sobom. Prestrašeno je zurio u Breydela i
protisnuo kroza zube nekoliko nerazumljivih riječi.
Jan Breydel uze pergament, razvi ga i zagleda u nj: podugo je
tako buljio u slova koja mu nisu ništa kazivala. U ono je vrijeme,
233
naime, osim svećenika bilo malo ljudi koji su znali čitati — čak je i
većina plemića živjela u najdubljem neznanju.
— Što je ovo, lupežu? — prodera se Breydel.
— Pismo gospodina Van Lonchyna... — promuca tobožnji
pjevač, prekidajući riječi.
— Čekaj — preuze Breydel — odmah ćemo to vidjeti.
I to rekavši, izvuče svoj bodež križak i razreza lanenu kudjelju
kojom bijaše omotan pečat. Kad je mesarski starješina ugledao na
pečatu cvjetove ljiljana, to jest francuski grb, skoči kao mahnit na
neznanca, uhvati ga za bradu i poče vikati, drmajući ga amo-tomo:
— Pismo gospodina Van Lonchyna, je li, lopove? To je pismo
kaštelana Van Lensa, a ti si uhoda! I platit ćeš, zlotvore!
Kako ga je drmao, otpade lažna brada, i Breydel prepozna
izdajnika. Grsteći se, odgurnu ga od sebe tako bijesno da je
obezbrađen udario o jedan od stupova što drže šator.
— Brakels...! Brakels...! Kucnuo vam je posljednji čas! —
viknu Breydel, osupnut od te nenadane pojave i susreta s
izdajnikom.
Starina mesar komu su se malo prije rugali zbog klimavih zuba
skoči na Brakelsa, uhvati ga obadvjema za vrat i stisnu tako jako da
je onaj iskolačio oči. I zacijelo bi ga mesar zadavio da onaj nije
batrganjem ovda-onda hvatao malko zraka
Uzvikali se mesari, njihova vika probudila ljude, pokuljali
saneni radoznalci, navirali iz svih šatora, neki bez haljinca, neki bez
prsnika. Čim doznaše što je uzrokom toj strci, bijesno povikaše da
im predaju Brakelsa — oni će mu suditi.
— Dajte ga nama — uzvikivali ljudi. — Nama ga dajte!
Hoćemo njegov život!
Breydel međuto uhvati starinu mesara za ramena te ga odvoji
od Brakelsa vičući:
— Ne kaljajte ruku krvlju tog izdajnika! Već bih ga ja
dokusurio da nije tako ogavan.
— Ne! — viknu mesar i segnu za sjekirom — ja ću mu suditi!
Čovjek stječe mjesto u raju kad smakne izdajnika domovine! Pustite
me, majstore, za ime Božje!
Brakels, na koljenima, sklopljenih ruku molio da mu poštede
život. Dovukao se do Breydela i zajecao:
— Smilujte se, majstore...! Vjerno ću služiti domovini...
nemojte me ubiti...!
234
Breydel ga ošinu pogledom u kojem se miješao bijes i prezir i
nogom ga odgurnu na drugu stranu.
Dok se to zbivalo, mesari su jedva zadržavali ostale što se,
željni osvete, natiskivahu oko šatora, tražeći da im predaju
izdajnika.
— Dajte ga nama! — vikalo bijesno mnoštvo.
— Nama ga dajte!
— Na lomaču podlaca!
— Ne dam! — zapovjedno će im Breydel. — Neću da krv ove
zmije ukalja vaše sjekire! Predajte ga narodu!
Tek što je izgovorio tu zapovijed, kadli iz mnoštva istupi
čovjek i nabaci Brakelsu omču oko vrata. Stotine ruku pograbiše
kraj užeta i potegoše: izdajnik pade nauznak, a oni ga odvukoše iz
šatora. Očajno njegovo zapomaganje, pa zatim krkljanje, izgubi se u
povicima mnoštva. Pošto su tako, vukući ga, obišli s njime oko
cijelog tabora, dovukoše ga do vatre. Ali je on još u početku onog
obilaska ispustio nitkovsku dušu, ugušio se. Provukoše ga četiri-pet
puta kroz oganj, tako te više nitko ne mogaše prepoznati mu lice od
ugljena i žerave što se za nj prihvatila. Mnoštvo zatim nastavi ophod
i nestade s mrtvim tijelom, tama sve proguta.
Još je dugo trajala graja i čuli se povici u daljini, i još su dugo
natezali mrtvo tijelo izdajnikovo, dok ga naposljetku, unakaženo, ne
objesiše na vješala pokraj vatre, da ga svatko može vidjeti. Svatko
se potom vrati u svoj šator, i duboka tišina spusti se na tabor što je
prije tako divljao i bučio.
235
21.
Gwijde obznanio da sva vojska — svaka četa sa svojim
četovođom — sutradan ujutro bude na Groeninškoj ravni, pred
taborom: izvršit će pregled boračkih odreda, opću smotru.
Prema toj zapovijedi okupili se Flamanci na označenome
mjestu i svrstali u četverokut, tako te je oblik njihova rasporeda
podsjećao na temelje kakve goleme građevine. Svaka četa imala
osam dugih, primaknutih redova: bijahu to vodovi. Četiri tisuće De
Coninckovih tkalaca sastavljalo gornji kraj desnog krila. Prvi red
njegova odreda sačinjavali su strijelci, svakome teški samostrel na
ramenu, a tobolac sa željeznim strijelama o boku. Nisu imali drugog
obrambenog oružja do željezne ploče na prsima, pripete sa četiri
remena. Povrh šest redova što stajahu za njima stršile tisuće kopalja
deset stopa uvis: to oružje, čuveni goedendag, tjeralo je strah u kosti
Francuzima, jer je kopljanik mogao njime lako i konja probosti, i ne
bijaše obrane od njegova strašnog udarca; jahač koga bi koplje
dohvatilo, neminovno bi padao iz sedla.
Na istoj strani stajali naočiti borci iz Iepera. Njihov se prvi red
sastojao od pet tisuća jakih momaka u kojih odjeća bijaše grimizno
crvena poput najljepših koralja. Sa sjajnih šljemova bogate im
perjanice u valovima padaju na ramena, velike topuzine sa željeznim
šiljcima debljim krajem počivaju im do nogu, a šaka obuhvaća
držak; natkoljenice i nadlaktice zaštićene im željeznim štitnicima.
Ostali redovi te lijepe čete nosili zeleno ruho; na ramenima im veliki
čelični lukovi.
Na lijevom krilu bili sami Breydelovi ljudi, deset tisuća boraca.
Na jednoj strani sijevaju na sunčanom sjaju bezbrojne mesarske
sjekire i zablješćuju borce nasuprot njima, tako te neprestano
žmirkaju ili okreću glave da zaštite oči od toga sjevkanja. Mesari su
skromno odjeveni: kratke smeđe hlače i oplećak iste boje sva im
nošnja; rukavi im zavrnuti do lakta, takav im običaj i navada,
ponosno pokazuju snažne mišiće. U većine kosa svijetla; na
osmaglim licima dugi ožiljci i duboke brazgotine, tragovi rana
zadobivenih u prijašnjim bitkama: bijahu to za njih vijenci od
lovora, vidljivi dokazi njihove slave i junaštva.
236
Breydel svojim blagim licem i svim držanjem neobično
odudarao od onih mrgodnih i preplanulih prilika; dok je većina
njegovih drugova ulijevala promatraču strah u srce svojim izgledom
i držanjem, Breydelovo lice pokazivalo blagost i smirenost: lijepe
svijetle modre oči živo sjale pod nježnim vjeđama, plava kosa u
dugim valovitim uvojcima padala gotovo do ramena, a meka brada
produžavala plemenito mu lice. Bijaše zadovoljan i veseo, pa mu se
crte ublažile; ali kad bi ga srdžba obuzela, kad bi bijes u njemu
uskipio, ni lav ga strahotom ne bi nadmašio: lice bi mu se tada
izbrazdalo i smrklo, zubi samo škrgutali, a obrve se sastavile,
namrštene.
Na trećem krilu stajali borci iz Veurnea s oboružanim
područnicima Arnolda van Oudenaardea i Boudewijna van
Papenrodea. Bratovština iz Veurnea brojila tisuću praćara i pet
stotina ratnika oboružanih dugim bojnim sjekirama.
Oni prvi, praćari ili praćkaši, nalazili se sprijeda: bili su u kožu
odjeveni, da se praćka slobodno zamahuje i ne zapinje ni o što. Oko
pasa im široka kožna traka kao pojas; u njoj je okruglo kamenje što
ga bacaju na neprijatelja; desnom rukom drže kožni remen kojemu
je u sredini rupa. To je praćka, strašno oružje kojim tako točno
gađaju neprijatelja da rijetko kada promaši cilj.
Za njima stajali borci zvani helmhouwers; bili su dobro
pokriveni željeznim pločama i nosili čvrste šljemove na glavi.
Oružje im bijaše bojna sjekira na dugu dršku, nešto poput helebarde
ili oštropera; ta sjekira na jednoj strani svoga željeza imala sječivo, a
na drugoj, umjesto ušica, debeo željezni šiljak ili kljun kojim su
probijali neprijateljske šljemove i oklope, i zato se zvahu
helmhouwers, a to će reći »razbijači šljemova«.
Oudenaardeovi i Papenrodeovi ljudi, što su stajali na istoj
strani, nosili su svakovrsno oružje; dva prva reda, ipak, bijahu sami
strijelci, dok su ostali imali koplja, topuzine ili pak bojne mačeve.
Posljednje krilo koje zatvaraše četvorinu, obuhvaćalo svu
konjicu flamanske vojske, jedanaest stotina konjanika što ih je grof
Jan od Namena poslao svome bratu Gwijdeu. To je konjaništvo bilo
pokriveno samim željezom i čelikom: vidjele se samo oči jahača
kako vire ispod vizira i konjske noge ispod željeznog pokrovca.
Dugi i široki mačevi počivali preko naramenika, a valovite perjanice
lepršale na vjetru.
237
Tako se vojska razvrstala po zapovijedi vojskovođinoj. Najveća
je tišina vladala među četama; borci, dakako, pitali jedan drugoga
što će biti, ali su govorili tako tiho da je samo susjed susjeda mogao
čuti.
Gwijde i svi ostali vitezovi koji nisu doveli svojih četa bijahu u
Kortrijku. Vojska je, tako raspoređena, čekala neko vrijeme, a još
nitko nije došao.
Odjednom se pokaza Gwijdeova zastava na gradskim vratima.
Gospodin Van Renesse, koji je u izočnosti vojskovođe zapovijedao
vojskom, viknu dvije-tri zapovijedi, i nato svi privukoše oružje k
sebi, poravnaše i priključiše redove i zauzeše stav »pozor« ili
»mirno«. Tek što je to izvršeno, konjanički se odredi razdvojiše da u
četvorinu propuste vojskovođu i njegovu pratnju, koja ne bijaše
mala.
Sprijeda jahao zastavnik sa flandrijskom zastavom: Crni lav na
zlatnom polju vijorio se nad glavom konjanikovom i pokazivao
snažne pandže — bijaše kao da razdraganim Flamancima najavljuje
pobjedu. Nešto za zastavom jahao Gwijde i njegov rođak Willem od
Jülicha. Mladi je vojskovođa imao na sebi sjajan oklop, i na oklopu
bijaše umjetnički urezan flandrijski grb; na glavi mu šljem s kojeg
se prevjesila prekrasna perjanica konju gotovo do sapi. Na oklopu
Willemovu isticao se velik crven križ; bijela svećenička roketa virila
ispod prsnog oklopa i padala na sedlo, na šljemu nije imao
perjanice, sva mu oprema jednostavna i bez ikakvih ukrasa.
Odmah za tom uzvišenom gospodom jahao Adolf van
Nieuwland u sjajnoj opremi: tisuću pozlaćenih spona na sastavima
njegova oklopa, zelena perjanica na šljemu, željezne rukavice
posrebrene. Ispod pancirne košulje izviruje krajičak zelene koprene:
nju mu je darovala kći Lava od Flandrije u znak zahvalnosti, a on
dar nosi kao svetinju na grudima. Pokraj njega jaše Machteld na
konjicu bijelu bjelcatu. Mlada je grofica još blijeda, ali nije više
bolesna: Adolf je svojim dolaskom odagnao njene jade, te je
ozdravila. Jahaća joj haljina od najfinijeg baršuna, modra kao nebo,
osuta srebrnim lavovima, u bogatim naborima pada preko nogu sve
do zemlje, a svileni veo s vrha njene visoke šiljate kape povija se
konju do sapi.
Za njima jahalo još tridesetak vitezova, plemića i plemkinja,
svi u skupocjenu ruhu i bogatoj opremi, mirni i vedri kao da će na
kakvu vitešku igru. Pratnju završavala četiri paža pješaka: prva
238
dvojica nose pred sobom, na rukama, dva oklopa, dva bojna mača, a
druga dvojica dva šljema i dva štita. I dok čete stoje u svečanoj
tišini, povorka ulazi u četvorinu i zastaje u sredini.
Gwijde zovnu k sebi svoga glasnika i dade mu svitak
pergamenta da objavi što je u njemu napisano.
Radoznalost među borcima kroza sve redove prođe kao
nevidljiv val, a pozornost se još uveća: tišina i napeto iščekivanje.
Slutili su i vidjeli da se nešto krije za tim svečanim držanjem,
nekakva je tajna tu posrijedi, jer očito nije bez razloga što njihova
gospodarica dolazi među njih u takvu sjaju i s takvom pratnjom.
Glasnik stupi naprijed triput zatrubi u trubu te snažnim glasom
uzviknu čitajući:
»Mi Gwijde od Namena, u ime našega grofa i brata
Robrechta van Bethunea, Lava od Flandrije, svima koji ovo
čitaju ili čuju želimo mir i zdravlje i svoje upućujemo
pozdravlje.
Uzimajući u obzir...«
Odjednom zastade: prigušen romor oču se u svim redovima,
svaki se maši oružja kao da boj počinje, strijelci već napeli lukove
kao da je pogibao upravo pred njima.
— Neprijatelj! Neprijatelj! povikaše sa svih strana.
U daljini vidjela se velika vojska, tisuće ratnika u zbijenim
redovima grnu naprijed, usmjeruju prema flamanskom taboru —
mnogo ih je, kraja im ne vidiš. Ali mnogi već i posumnjaše je li to
baš neprijatelj: ta nemaju konjaništva, samo je nešto jahača pred
njima. U nepoznatoj vojsci izdvoji se jedan jahač te uzagrepce
pojuri prema taboru: toliko se prignuo konju na vrat da ga ne
mogahu poznati premda se već dobrano primakao. Kad je stigao
blizu začuđenoj flamanskoj vojsci, viknu prilazeći još bliže:
— Živjela Flandrija! Živio Lav! Evo Genćana!
Prepoznaše starog ratnika; uzvratiše mu veselim klicanjem i
njegovo se ime zaori među četama:
— Živio Gent! Živio gospodin Jan Borluut! Dobro došli, braćo!
Kad Flamanci ugledaše toliku nenadanu pomoć, toliku vojsku gdje
im se približuje, radosti im ne bijaše kraja, te su četovođe imale
muke da održe redove na okupu: sve se pokretalo i skakalo od
radosti što je previrala.
Jan Borluut doviknuo im:
239
— Pouzdanja, prijatelji, Flandrija će biti slobodna! Dovodim
vam pet tisuća dobro oboružanih momaka.
Uzvratiše mu oduševljeno kličući:
— Živio junak od Woeringena! Borluut! Borluut!
Jan Borluut priđe mladom grofu u nakani da ga pozdravi
uljudnim riječima, ali ga Gwijde predusrete:
— Manimo se riječi, gospodine Jane, i pružite mi prijateljski
ruku! Da znate samo koliko sam sretan što ste došli, vi koji ste
živjeli ne skidajući oklopa sa sebe i koji imate toliko ratnog
iskustva! Već se pobojah da i nećete doći, dugo vas ne bijaše...
— Da, dulje nego što sam i želio, plemeniti grofe — dočeka
Jan Borluut — zadržaše me prokleti ljiljanaši. Nećete vjerovati, u
Gentu se urotili da Francuze puste u grad. I ne htjedoše nas pustiti
da braći odemo u pomoć, ali Bogu hvala, nisu uspjeli, narod ih mrzi
i prezire iz dna duše. Genćani su gradsko poglavarstvo natjerali u
Burcht, u tvrđu, i otvorili gradska vrata. I evo za mnom dolazi pet
tisuća neustrašivih momaka, ornih za borbu koliko i za objed, jer
danas nisu ni zalogaja okusili.
— I mislio sam da vas krupno priječi, gospodine Borluut, i zato
sam se bojao da nećete doći.
— Kako ne bih ja u Kortrijk? Zar ja, koji sam prolijevao krv za
tuđina, da ne priskočim u pomoć domovini u nevolji? Vidjet će
Francuzi! Ćutim se kao da mi nije više od trideset... A tek moji ljudi,
Bože mili! Čekajte samo, plemeniti grofe, dok dođe čas boja, pa da
vidite kako će oni, s Lavom od Genta, udariti po neprijatelju.
— Baš ste me obradovali, gospodine Borluut. I naši su hrabri i
neustrašivi: kad bismo pretrpjeli poraz u boju, vjerujte mi, malo bi
se Flamanaca vratilo kući.
— Poraz? Kakav poraz, molim vas? Ni govora o tome,
gospodine Gwijde! Ljudi su nam neobično orni i smioni. A Breydel?
Pobjeda mu naprosto sja na licu. Mogao bih se za glavu okladiti da
bi Breydel, kad biste ga pustili, prošao sa svojim mesarima kroza
šezdeset i dvije tisuće Francuza kao da prolazi žitnim poljem. Bog
će nam pomoći i sveti Juraj, i valja da se dobru nadamo. A sada mi
oprostite, gospodine, ostavit ću vas načas, jer evo mojih.
Genćani se već dohvatili Groeninške ravni; bijahu umorni,
prašinom pokriveni, jer su pod jarkim suncem išli ubrzanim
korakom — usiljenim hodom, kako vele vojnici. Imali su svakojaka
oružja, bilo među njima ratnika svih vrsta što ih opisasmo. Pred
240
njima jahalo četrdesetak plemića — bijahu to većinom prijatelji
starog ratnika Jana Borluuta: Van Leerne, Jan van Coyeghem,
Boudewijn Steppe, Simon Bette, Pauwel van Severen i njegov sin,
Jan van Aersele, Van Vynckt, Thomas van Vurselaere, Jan van
Machelen, Willem i Robrecht Wennernaer, i drugi. 41 U sredini
vojske vijorila se zastava grada Genta sa Srebrnim lavom.
Građani Bruggea, koji su osjećali koliko nepravedne bijahu
njihove optužbe i prijekori što ih upućivahu Genćanima, uzviknuše
nekoliko puta:
— Dobro došli!
— Zdravo, braćo Genćani!
— Živio Gent!
Jan Borluut rasporedi svoje ljude u redove i čete i postavi ih
pred lijevo krilo četverokuta: htio je pokazati svoje hrabre Genćane
— neka oni iz Bruggea vide kako njegovi ne zaostaju za njima ni u
čemu, a ponajmanje u ljubavi prema domovini.
No, na zapovijed Gwijdeovu, otišao je s njima u Kortrijk, u
grad, da bi se ljudi odmorili i okrijepili, a bijaše im i potrebno.
Čim su Genćani otišli, Jan van Renesse zapovjedi da čete
poravnaju svoje redove, pritegnu k sebi oružje i zauzmu stav
»mirno«.
Povorka i pratnja što bijaše u sredini četvorine i sama se poreda
kao prije, svatko umuknu na zapovijed gospodina Van Renessea, i
sve se oči opet upriješe u glasnika, koji nanovo triput zatrubi i poče
glasno čitati:
»Mi, Gwijde od Namena, u ime našega grofa i brata Robrechta
van Bethunea, Lava od Flandrije, svima koji ovo čitaju ili čuju
želimo mir i zdravlje i svoje im upućujemo pozdravlje.
Uzimajući u obzir odanost i vjernu službu domovini
te usluge što su ih zemlji i nama učinili vrli građani
Bruggea majstor De Coninck i majstor Breydel;
hoteći im pokazati i dokazati svoju blagonaklonost i
zahvalnost pred svima podanicima;
41
Držeći se jednoga drevnog ljetopisa što ga prenose francuski i flamanski
povjesnici, pisac iznosi više od četrdeset drugih — i veoma dugih — imena vitezova i
plemića koji su sudjelovali u bitki kod Kortrijka. Kako taj popis nama ništa ne kazuje,
izostavljamo ga.
241
hoteći, nadalje, nagraditi ih za njihovo veliko
rodoljublje kako su i zaslužili i kako im doliči;
da bi zauvijek ostalo sjećanje na njihovu vjernost i
na njihove zasluge, i da bi o tome ostao trajan spomen —
naš grof i otac, Gwijde od Flandrije, ovlastio nas je
da svima i svakomu obznanimo slijedeće:
Pieter de Coninck, starješina tkalačke bratovštine, i
Jan Breydel, starješina mesarskoga ceha, obojica iz našega
dičnog grada Bruggea, i njihovi potomci zauvijek, uzdižu se
u čast plemića, te će uživati sva prava i povlastice što ih
plemstvo ima u našoj zemlji Flandriji.
I da bi dostojno mogli uživati u toj časti, svakome od
njih dvojice pripada dvadeseti dio poreza što se plaća u
našem gradu Bruggeu: to im se odobrava da se namiruju
troškovi za uzdržavanje njihovih kuća.«
Prije nego što je glasnik dovršio, nadglasa ga bučno klicanje
tkalaca i mesara. Visoka čast iskazana njihovim starješinama bijaše
ujedno i nagrada za njihovu hrabrost: dio časti što je zapala vođe
prešao je i na članove bratovštine. Da nisu bili uvjereni u odanost i
ljubav svojih starješina prema narodu, zacijelo bi zazirali od te
njihove časti, i to bi dizanje u plemstvo gledali prijekim okom i u
svemu vidjeli plemićku obmanu i smišljenu varku, i govorili bi u
sebi: »Gle, plemići nam otimaju branitelje naših prava, tim
počastima prelašćuju nam vođe i na svoju ih stranu odvode.« I ne bi,
u kakvoj drugoj prilici, bilo bezrazložno takvo nepovjerenje, jer
poneki velikaši doista tako rade, a ljudi često s pravog puta skreću u
slavičnosti i častohleplje. Isto tako, ne treba se čuditi što narod mrzi
onu svoju braću koja se previsoko uzdignu: veliki prijatelji puka
znaju se pretvoriti u bijedne ulizice te podupiru vlast koja ih je
uzvisila: svjesni su toga da rastu i padaju s njome i znaju da ih narod
koji su izdali odbacuje i prezire kao izdajice i prebjege.
Pripadnici bratovština iz Bruggea imali su i previše povjerenja
u De Conincka i Breydela a da bi takvo što pomišljali: daleko od
toga! Mislili su o tome kako su njihove starješine, eto, postale
plemići, dvojica cehovskih ljudi imaju pristup u grofovo vijeće, i ta
će se dvojica kremenjaka susretati oči u oči s protivnicima njihovih
povlastica i pravica, i znat će valjano zastupati bratovštine. Ljudi su
naprosto osjetili koliko je porasla njihova moć i zato su dali oduška
242
svojoj radosti: ponavljalo se veselo klicanje sve dok se grudi ne
umoriše i grla ne promukoše. A potom opet nastade tišina, i
zadovoljstvo se pokazivalo još samo živahnim kretnjama i
blistavim, ozarenim licima.
Adolf van Nieuwland priđe cehovskim starješinama te ih pozva
da dođu pred vojskovođu. Oni nato polako krenuše viteškome
skupu.
Na licu tkalačkoga starješine ni traga kakvoj radosti. Prišao je
De Coninck ozbiljan i smiren, nimalo uzbuđen. Ono jest, srce mu se
ispunilo blagim zadovoljstvom i plemenitim ponosom; ali je njegova
uobičajena smotrenost znala osjećaje podrediti volji, tako da mu se
na licu rijetko kada moglo štogod pročitati. Htio je sebi pridržati
pravo da u danom trenutku, kad od njega zatraže štogod na štetu
naroda, mogne knezu reći: »A zar sam ikada tražio tu milost? Zar
ste me uzdigli u časti da biste od mene tražili da činim krivdu?«
Breydel pak bijaše sasvim drukčiji: on se nikad nije
suzdržavao. I najmanje čuvstvo, i najmanji osjećaj koji bi mu se
javio u srcu, ogledao mu se na licu, i lako se vidjelo da mu iskrenost
i neposrednost idu u glavne značajke. I zato nije mogao suspregnuti
suza radosnica što su navrle iz modrih mu očiju: da ih prikrije,
prignuo je glavu i, veoma uzbuđen, brzo stao pokraj prijatelja De
Conincka.
Svi vitezovi i plemenite gospođe sjahaše i konje predaše
sluščadi. Gwijde pozva ona četiri paža što su nosila oružje te im
naredi da dvojici starješina predaju dragocjenu opremu; namjestiše
im oni oklop i staviše na glavu šljem s plavom perjanicom.
Građani su Bruggea pažljivo, u najvećoj tišini, promatrali tu
svečanost. Preplavilo ih zadovoljstvo, i bijahu ganuti kao da se
njima samima iskazuje čast. Kad su dvojica starješina bila viteški
opremljena i naoružana, valjade im kleknuti jednim koljenom; priđe
tada Gwijde, podiže svoj mač nad glavu De Conincku i reče:
— Gospodine De Coninck, budite vjeran vitez, ne kaljajte časti
i ne potežite mača doli za domovinu i za svoje knezove.
I to rekavši, lagano ga lupi plošticom mača po ramenu, prema
zakonima viteštva. I tako bijaše i Breydel ovitežen. Nato se
Machteld odvoji od svoje pratnje i stade pred dvojicu starješina: uze
dva grba iz ruku paževa te ih jedan za drugim objesi o vrat dvojici
građana uzdignutih u plemstvo. Mnogi između onih što su gledali taj
243
obred opaziše da je najprije objesila grb Breydelu i da je zacijelo to
učinila namjerno, jer je morala krenuti koji korak unatrag.
— Gospodo, ove vam grbove daje moj otac — reče ona,
okrenuvši se više Breydelu. — Znam pouzdano da ćete ih čuvati
neokaljane, i sretna sam što mogu sudjelovati u odavanju priznanja
za vašu odanost domovini.
Breydel pogleda mladu groficu pogledom punim duboke
zahvalnosti: u njegovim očima čitala se neizmjerna odanost. Stajao
je smeten, bez riječi i bez kretnje, jedva svjestan onog što se zbiva.
— Nadamo se, gospođo — reče Gwijde — da ćete doći u naše
vijeće: moramo se o mnogo čemu dogovoriti s vama. A sada
odvedite svoje čete u tabor.
De Coninck se uljudno nakloni te ode. Učini tako i Breydel, ali
tek što je pokročio koji korak, osjeti na sebi teret oklopa što mu je
stezao tijelo; vrati se on Gwijdeu i reče:
— Htio bih vas, plemeniti grofe, još nešto zamoliti.
— Govorite, gospodine Breydel, bit će vam želji udovoljeno.
— Presvijetli gospodine — nastavi Breydel — iskazali ste mi
danas veliku čast i milost, ali mi valjda ne kanite zapriječiti da se
borim protiv neprijatelja.
Vitezovi priđoše bliže Breydelu, čudeći se njegovim riječima.
— Što želite time reći? — upita Gwijde.
— To da me ovaj oklop steže i smeta, gospodine grofe. Ne
mogu se u njemu kretati, a šljem mi toliko pritište glavu da ne mogu
vratom maknuti. Ovako sputana u željezu ubit će me Francuzi ko
svezano tele.
— Oklop će vas štititi od francuskih mačeva — objasni jedan
između vitezova
— Lijepo je ovo — preuze Breydel — ali mi ne treba. Kad sam
slobodan, sa sjekirom u ruci, onda se ničega ne bojim. Baš bih bio
prilika za boj, ovako ukočen i stegnut. Ne, gospodo, ne mogu ovako.
Zato vas molim, gospodine grofe, dopustite mi da ostanem građanin
do poslije bitke, a kad prođe boj, onda ću se navikavati na oklop.
— Kako god želite, gospodine Breydel — dočeka Gwijde. —
Vitez ste ovako ili onako, i vitez ostajete.
— Dobro je — prihvati Breydel veselo — bit ću onda vitez sa
sjekirom. Hvala vam, plemeniti gospodine!
I u tim riječima ode svojim ljudima. Dočekaše ga čestitajući
mu i veselo kličući; oduševljenim, bučnim povicima izražavali su
244
svoju radost. Nije Breydel još pravo ni stigao do svojih mesara a već
svi dijelovi oklopa bijahu na tlu: zadržao je samo grb na lancu što
mu ga je Machteld objesila oko vrata.
— Aalbrechte, prijatelju — viknu jednome od svojih — uzmi
oklop i odnesi ga u moj šator! Neću željeza na sebi dok vi golim
grudima dočekujete neprijateljsko oružje: u slavlje ću odjeven kao
mesar! Evo su me ovitežili, ali znajte, drugovi, ništa se time ne
mijenja, svetog mi Jurja! Mesar sam, i to ostajem, vidjet će
Francuzi. Hajdemo u tabor, pit ću s vama, svakoga će zapasti dobra
mjera, u zdravlje našeg Lava.
— Živio Lav od Flandrije!
Klicali mesari, ponavljali se radosni uzvici, poremetili se
vojnički redovi: mesari naumili u neredu u tabor, kako tko stigne,
obradovani obećanjem svoga starješine.
— Hej, ljudi, stanite! — viknu Breydel. — Nećemo tako!
Svatko u svoj red, inače kidamo prijateljstvo!
Ostale čete već su krenule u tabor, uza zvuke truba, pod
razvijenim zastavama. Viteška povorka odjaha prema gradskim
vratima i nestade za bedemima.
Domala je sav flamanski tabor slavio uzdizanje svojih
starješina u plemstvo. Najveselije bijaše među mesarima; mnogi su
posjedali na zemlju i sastavili velik krug: svaki biočug u tome lancu,
to jest svaki momak u tome krugu, držao pehar u ruci, a pred njima
stajali veliki vrčevi; mesari snažno i složno pjevali pjesmu o Crnom
lavu. Među njima u sredini, na izvrnutu praznu buretu, sjedio
oviteženi Breydel i uvijek prvi počinjao svaku kiticu i svaki pripjev.
Pio je on potežući sve dva i dva gutljaja i napijao skorom
oslobođenju domovine. Trudio se da bude što prisniji sa svojim
ljudima eda bi od njih i od sebe odagnao misao o promjeni, o tome
kako se prometnuo u plemića: bojao se da mu drugovi ne pomisle
kako više nije onaj prijašnji, njihov drug i prijatelj.
De Coninck se zavukao u svoj šator da se ukloni čestitanju i
klicanju svojih tkalaca. Ganuli su ga iskazi njihove odanosti i
ljubavi; kako mu bijaše teško da prikriva uzbuđenje što ga je
obuzelo, ostade cio dan sam, dok je sav tabor bučio u veselju i
slavlju.
245
22.
Nedaleko od grada Rijsela, ili Lillea, kako ga zovu Francuzi, na
golemoj ravni utaborila se francuska vojska. Nepregledni redovi
šatora, potrebnih za tolike ljude, pružali se više od pol milje udalj.
Kako je visok nasip kao kakav bedem okruživao cio taj prostor,
pomislio bi čovjek, gledajući iz daljine, da je to kakav utvrđeni grad;
ali rzanje konja, vika starih vojničina, dim s vatara i mnoge zastave
što lepršaju otkrivahu da je to vojnički tabor. Dio što su ga
zauzimali plemeniti vitezovi prepoznavao se po skupocjenim
stjegovima i vezenim zastavama. Dok su se tu redali raznobojni,
kićeni šatori od fine tkanine, u drugom dijelu nalazili se samo
priprosti zakloni od gruba platna ili pak kolibe od slame.
Čovjek bi na prvi pogled možda pomislio kako tolika vojska
zacijelo živi u oskudici, jer je u ono vrijeme vojska rijetko kada
vukla sa sobom pričuve hrane; ali ne, nije bilo tako: vladalo ondje
svako obilje, vidjelo se žito u blatu i najbolji živež gazio se nogama.
Francuzi su znali put i način da se opskrbe svim i svačim i da
ujedno na se privuku mržnju Flamanaca: svaki čas odlazili su jaki
vojnički odredi preko opkopa i nasipa i zalijetali su u okolicu, harali
po flamanskoj zemlji i grabili i pljačkali, plijenili i pustošili sve pred
sobom.
Zle sluge zloga gospodara dobro su shvatile namjere svoga
vojskovođe Roberta d’Artoisa i temeljito ih provodile: činile su
najgora i najopakija zlodjela kakva se u ratu čine. U znak uništenja
kojim su prijetili Flandriji, i u porugu Flamancima, svi su o koplja
vješali metlice, hoteći time pokazati kako su došli da Flandriju
očiste i pometu.
I doista, nisu ni od čega prezali da održe obećanje; u malo dana
tako su očistili i pomeli južni dio zemlje da u njemu nije ostala
nijedna kuća, nijedna crkva, nijedan dvorac, nijedan samostan, čak
ni jedno jedino drvo: sve su uništili i sa zemljom sravnili. Nisu
gledali ni na staro ni na mlado, nisu štedjeli ni muško ni žensko:
djecu, žene, starce, sve su ubijali bez razlike, a mrtva tijela nisu ni
pokapali, nego ih prepuštahu pticama grabljivicama.
Tako su Francuzi počeli svoj pohod. Nikakva straha ni
sustezanja nisu pokazivali tuđinci zlikovci, nikakve grižnje savjesti
246
ili nemira nisu osjećali i ni pred čim prezali u svojim zlodjelima:
uzdajući se u svoju silu i premoć, bijahu uvjereni u pobjedu; zato su
upravo još podliji i sramotniji bili njihovi čini. A što su činili u
južnom dijelu zemlje, trebalo je provesti u svoj Flandriji, sve uništiti
i zatrti — tako se zakleše na svoje nečasno oružje.
Istog onog dana kad je mladi grof Gwijde nagradio De
Conincka i Breydela za njihovu vjernu službu domovini, francuski
je vojskovođa priredio sjajnu gozbu najistaknutijim vitezovima iz
svoje pratnje.
Šator grofa d’Artoisa bijaše neobično dug i prostran, i
razdijeljen na različite odjeljke; nalazile se tu sobe za vitezove u
njegovoj pratnji, odjeli za paževe i štitonoše, za jelonoše i kuhare i
druge što mu bijahu u izravnoj službi. Sredinu zauzimao povelik
prostor — čitava dvorana — namijenjen gozbama i sastancima
ratnog vijeća, a mogao je primiti mnogo vitezova. Svilena tkanina s
prugama što je pokrivala sav taj prostor uređen kao paviljon, bila
posuta sitnim srebrnim ljiljanima. U pročelju, nad ulazom, kočio se
grb kuće d’Artois, malo dalje, na uzvisini, vijorila se velika
francuska zastava s bijelim ljiljanima. Unutri, u golemoj dvorani
ukrašenoj bogatim sagovima, postavili duge stolove i stolice
pokrivene baršunom: doista ni palača nije pružala više sjaja i
raskoša.
Čelo stola sjedio gospodin Robert, grof d’Artois. Iako je zašao
u dob, krepčina se na njemu vidjela, nalazio se on u potpunoj
životnoj snazi. Ožiljak koji mu je ponešto nagrdio desni obraz
svjedočio je o njegovoj hrabrosti u ratu i davao njegovim crtama još
više krutosti. Premda su mu lice izbrazdale duboke brazde i pokrile
ga smeđe mrlje, oči su mu još živo sjale, krijesile se ispod gustih
obrva. Sav njegov lik nekako zastrašivao, izbijala odande okrutnost,
divlji pogled odavao ratnika koji ne zna za smilovanje.
Pokraj njega s desne mu strane, sjedio stari kralj Sigis od
Melide;42 godine mu glavu pognule i kosu posrebrile, no ipak je htio
u boj. U tome mnoštvu starih ratnika, usred bojovnika prekaljenih u
mnogim bitkama, osjećao je kako mu se vraća nekadanja snaga, te je
42
Taj Sigis ostaje zagonetka, Melide se u pisca još javlja u obliku Melinde i
Meliden. Najbliža bi bila antička Melita (Melite), naziv za Maltu (i za naš Mljet). Ali
u malteškoj povijesti nema Sigisa. U »Uzvišenom ljetopisu«, iz kojega pisac uzima
podatak, stoji samo coninc van Meliden (dakle oblik Meliden i, na drugome mjestu,
Melyde), a kralju se ime ne spominje.
247
samom sebi obricao kako će izvršiti još nekoliko junačkih djela.
Crte starog kneza ulijevahu najveće poštovanje, blagost ćudi i
spokojstvo duše ogledahu se na njegovu licu. Zacijelo se čestiti
Sigis ne bi borio protiv Flamanaca da je znao istinu: ali su i njega
kao i tolike druge obmanuli i prevarili rekavši mu da su Flamanci
loši kršćani, da su otpali od prave vjere, i bit će bogougodno djelo
ako ih istrijebe do posljednjega. U ono vrijeme žarke vjere bijaše
dovoljno obijediti koga s krivovjerja, ocrniti ga kao otpadnika, i već
si ga uništio namaknuvši mu na glavu more smrtnih neprijatelja.
Vojskovođi s lijeve sjedio Baltazar, kralj Majorke,43 neustrašiv
ratnik: hrabrost i neustrašivost crtala mu se na licu, a pogled što je
izbijao iz crnih mu očiju bijaše tako žestok da se ne mogaše
podnijeti. Divlja radost, ozarila mu lice, nadao se da će opet osvojiti
svoju kraljevinu, koju mu oteše Mauri.
Do njega sjedio De Chatillon, prijašnji namjesnik u Flandriji,
čovjek koji bijaše oruđe u rukama kraljice Ivane i stoga uzrok svega
zla i nesreće. On je bio kriv što je pobijeno toliko Francuza u
Bruggeu i Gentu, on je bio uzročnik strašnog pokolja koji se
spremao. Kolike li je potoke krvi prolio taj nasilnik, kolika li se
osveta rađala u njegovoj glavi! Sjećao se kako su ga građani
Bruggea osramotili, istjerali ga iz svoga grada, i nije se
zadovoljavao tek nekakvom osvetom: smišljao je strahotnu
odmazdu, uništenje, i već je unaprijed uživao. Smatrao je za
nemoguće da bi se Flamanci mogli oduprijeti ujedinjenoj sili tolikih
kraljeva, knezova i grofova što se urotiše protiv njih, i već je u sebi
slavio pobjedničko slavlje, lice mu sjalo od blaženstva i sreće.
Kraj njega bio brat mu Guy de Saint-Pol, ništa manje
osvetnički raspoložen. Zatim se vidio Thibaut, vojvoda lotrinški,
među gospodom Jeanom de Barlasom i Renauldom de Tricom:
došao je Francuzima u pomoć sa šest stotina konjanika i dvije tisuće
strijelaca.
Raoul de Nesle, hrabar i plemenit vitez, sjedio pokraj Henrija
de Lignyja, na lijevoj strani stola; na licu mu nezadovoljstvo i
Kraljevina Majorka srednjovjekovna je politička tvorevina; osim Balearskih
otoka obuhvaćala j i kopnena područja oko istočnih Pirineja, grofovije Rusijon
(Roussillon, Rosillón) i Ceretaniju (Cerdaña, antička Cerretania), i gospoštiju
Montpellier. Tu je kraljevinu ustanovio aragonski kralj Jakov I (Jaime I), zvani
Osvajač, u korist svoga drugog sina. »Uzvišeni ljetopis« spominje kralja i kraljevinu
— coninc van Majorike i, na drugome mjestu, Majorcke — ali nema kraljeva imena.
43
248
zabrinutost, vidjelo se kako mu nisu nimalo po volji strašne prijetnje
što ih vitezovi upućuju Flandriji.
Na desnoj strani, nekako po sredini, između Louisa de
Clermont i grofa Jeana d’Aumalea, nalazio se Godfried Brabantski,
koji je Francuzima doveo pet stotina konjanika.
Pokraj njih isticao se uzrastom Zeelanđanin Hugo van Arckel;
nadvisivao je sve vitezove i svojom krupnoćom pokazivao koliko je
strašan takav borac kad mačem razmahuje na bojnom polju. Već
mnogo godina nije poznavao drugog boravišta doli ovoga ili onoga
ratnog tabora; svuda poznat sa svoje borbenosti i hrabrosti, okupio
je uza se osam stotina neustrašivih ratnika od zanata i s njima išao iz
jedne zemlje u drugu, svakamo, samo ako je čuo da ondje ima ili će
biti kakva boja ili okršaja. Često je upravo njegova pomoć odlučila o
pobjedi, koja bi tako pripala onom knezu na čijoj se strani on borio.
I on i njegovi ljudi bijahu puni ožiljaka od rana zadobivenih u
mnogim bitkama, i to neprestano ratovanje bijaše njemu život i sva
sreća: mira naprosto nije podnosio. Pridružio se, eto, Francuzima jer
je u njihovu taboru našao mnogo braće po oružju. Kako ga je nosila
samo želja za ratovanjem, nije mario za koga se i zašto bori.
Među mnogim uzvanicima na gozbovanju nalazila se i gospoda
Simon de Piémont, Louis de Beaujeu, Froald, kaštelan od Dowaaja
— ili Douaija, kako vele Francuzi — i Alain de Bretagne.
Drugi soj vitezova nalazio se na donjem kraju stola. Francuzi
kao da se nisu htjeli s njima miješati, pa je to društvo sjedilo na
okupu, svi se poredali jedan do drugoga, na mjestu što ne bijaše tako
ugledno. I doista, nisu tu Francuzi imali krivo: ti vitezovi i nisu
zasluživali drugo nego prezir, jer dok su njihovi područnici, kao
pravi Flamanci, hrabro čekali neprijatelja, oni se, kletvenici, njihovi
lenski gospodari, nalažahu u francuskom taboru. Otpadnici! Kakva
je zaslijepljenost tjerala te odrođene sinove da kao zmije razdiru
grudi svoje majke? Naumili su da pod neprijateljskom zastavom
prolijevaju krv svojih sunarodnjaka na tlu domovine — krv svoje
braće i prijatelja. A zašto? Da zemlju koja im je dala život pretvore
u zemlju robovanja i da je podvrgnu pod tuđinski jaram.
Ti izrodi kao da ne imahu duše ni očiju da osjete i vide sramotu
i prezir što im na glavu pada. Imena tih nedostojnih Flamanaca
sačuvana su potomstvu. Među mnogima drugim, glavni bijahu:
Hendrik van Bautershem, Geldolf van Winghene, Arnold van
Eyckhove i najstariji mu sin, pak Hendrik van Wilre, Willem van
249
Redinghe, Arnold van Hofstad, Willem van Cranendonck i Jan van
Raneel.
Svi su uzvanici jeli iz ukrašenih srebrnih zdjela i pili birana
vina iz zlatnih pehara. Pred Robertom d’Artoisom i pred dvojicom
kraljeva stajale još skupocjenije posude negoli pred ostalim
vitezovima: bijahu na njima umjetnički urezani njihovi grbovi, a
drago kamenje blistalo im na rubovima. Za gozbe razvodili razgovor
o prilikama, o bitki što se sprema, i jasno se iz onoga što kazivahu
moglo vidjeti kakva se strašna sudbina kroji Flandriji i Flamancima.
— Da, da — odgovarao vojskovođa na pitanje De Chatillonu
— treba sve uništiti, iskorijeniti. Te proklete Flamance ne možete
ukrotiti drukčije doli ognjem i mačem. Valja ih sve potući, jer ako tu
seljačku buntovničku rulju ostavimo na životu, nećemo s njima
nikad izići nakraj: treba sve to odjednom završiti. Gospodo, budimo
odlučni i dokrajčimo ih brzo, da nam mačeve predugo ne prlja
njihova nečista krv.
— Zaista je tako — povladi Jan Raneel, ljiljanaš. — Pravo
kažete, gospodine d’Artois, s onim se buntovnicima i ne može
drukčije. Obogatili se, pa već misle da su nad nama. Nama, koji smo
potekli od plemenite krvi, neće više da priznaju naša prava i ne
smatraju se našim podanicima. Kao da novac što su ga stekli svojim
zanatima može oplemeniti njihovu krv. U Bruggeu i Gentu podigli
su kuće što sjajem nadmašuju naše dvorce. Zar nam to nije uvreda i
poruga? Zaista, ne smijemo to više podnositi.
— Ne želimo li vječno voditi nove ratove — javi se Jan van
Cranendonck — moramo sve pobiti! Što god ostane, neće mirovati.
Zato smatram da gospodin d’Artois ima potpuno pravo kad kaže da
nikoga ne treba štedjeti.
— A što ćete onda kada pobijete sve svoje područnike? —
upita jakota Hugo van Arckel u smijehu. — Svega mi, morat ćete
onda sami obrađivati svoja polja. Lijepi izgledi, doista!
— Oh — uzvrati Jan van Raneel — znam ja kako se i tome
može doskočiti: kad Flandrija bude očišćena od te bagre, dovest ću
francuske kmetove iz Normandije i naseliti ih na svojim posjedima.
— Tako bi Flandrija mogla postati dijelom Francuske —
prihvati vojskovođa. — Dobra je to zamisao, iznijet ću je kralju,
neka i druge vazale potakne da učine tako. Mislim da neće biti nekih
poteškoća u tome.
250
— Dakako, gospodine. A prijedlog mi je dobar, zar nije? —
Jest, jest, to ćemo i provesti. Ali najprije valja napraviti mjesta,
očistiti Flandriju.
Raoul de Nesle jedva susprezao gnjev što mu se nakupio;
napelo mu se lice, sve se u njemu komešalo dok je slušao riječi tih
vitezova oko sebe, jer se plemeniti njegov duh zgražao nad tolikom
okrutnosti.
— Ali, gospodine d’Artois — planu on — pitam vas jesmo li
mi vitezovi ili nismo: zar ćemo divljati još i gore nego Saraceni? Zar
nam čast više ništa ne znači? Previše maha puštate okrutnosti: time
ćemo samo navući na se sramotu pred svijetom. Treba da uđemo u
bitku protiv flamanske vojske i da pobijedimo, i ništa drugo! I
nemojmo taj narod nazivati hrpom seljaka, imat ćemo s njima dosta
muke. Uostalom, zar ne stoje pod zapovjedništvom sina njihova
kneza i vladara?
— Gospodine De Nesle — žestoko će d’Artois — znano mi je
da volite Flamance: načast vam ta ljubav! Očito vam vaša kći u srce
ulijeva takve hvalevrijedne osjećaje?44
— Gospodine d’Artois — uzvrati De Nesle — što mi kći živi u
Flandriji, ne priječi me da budem isto tako dobar Francuz kao i
svatko drugi. Moj je mač to dovoljno dokazao, i zato vjerujem da
ovi vitezovi neće odobriti podsmješljive riječi što ih izrekoste. Ali
mi nešto drugo više leži na srcu, a to je čast viteštva: sve se bojim da
toj časti prijeti velika opasnost.
— Što? — dočeka vojskovođa. — Ta nećete valjda još
opravdavati te buntovnike? Zar nisu zaslužili da ih istrijebimo već
zato što su nemilosrdno pobili sedam tisuća Francuza?
— Svakako, zaslužili su smrt, i dostojno ću osvetiti krunu
svoga kralja, ali samo na onima koji se nađu s oružjem u ruci.
Obraćam se svima prisutnim vitezovima i pitam ih: priliči li da svoje
mačeve upotrebljavamo kao krvničko oružje i je li časno da ubijamo
goloruke koje zateknemo u radu na poljima?
— Pravo veli De Nesle! — viknu Hugo van Arckel, crven od
ljutine. — Nismo u ratu protiv Maura, gospodo, i nečasno je ono što
nam se predlaže i nameće! Zar nismo kršćani i jedni i drugi? Još
teče nizozemska krv u mojim žilama, i neću dopustiti da se s mojom
44
Adela, kći Raoula de Neslea, udala se za Willema van Dendermondea,
jednoga između sinova staroga grofa od Flandrije.
251
braćom postupa kao da su psi! Oni vode rat na otvorenu polju, i
treba da se držimo ratnih zakona.
— Je li moguće da se vi zauzimate za one seljake i prostake?
— preuze d’Artois. — Zar nije naš kralj, u svojoj dobroti, sve
pokušao da ih ukroti? Ali uzalud! I pustiti tako da nam ljude ubijaju
i kralja vrijeđaju i sramote, a ona bagra da prođe nekažnjeno? Da im
život štedimo? Ne, nećemo tako! Znam kakve sam naloge dobio, te
ću ih izvršavati i tražiti da se izvršavaju.
— Gospodine d’Artois — opet će De Nesle, ali još žešće — ne
znam kakve ste naloge dobili, ali vam velim da ih neću izvršavati
ako se protive viteškoj časti. Ni sam kralj nema prava tražiti da
svoje oružje kaljam nečasnim djelima. I slušajte, gospodo, imam li
pravo ili nemam: jutros sam rano izišao iz tabora, i kuda god sam
prolazio, vidio sam tragove najstrašnijeg pustošenja. Crkve spaljene,
oltari oplijenjeni, mrtva tijela žena i djece leže po poljima, izložena
gavranima. Zar tako rade čestiti ratnici?
I rekavši to, ustade iza stola i podiže dio šatorskog platna.
— Gledajte, gospodo! — nastavi pokazujući prema poljima. —
Kamo god svrnete pogledom, svuda oganj i pustoš. Nebo se
zamračilo od silnog dima. Eno tamo sela u plamenu! Kakav je to
rat? Pa to je gore nego da su divlji Normani opet došli da svijet
pretvore u razbojište!
Robert d’Artois pocrvenio od bijesa; nemirno se vrtio na svojoj
stolici.
— Tako mi svih svetaca nebeskih — viknu gnjevan — ne
dopuštam da se preda mnom tako govori! Znam dobro što mi je
činiti: Flandriju treba očistiti, i gotovo. I ne mili mi se duljiti o tome.
Zato molim gospodina De Neslea da ne nastavlja kako je počeo.
Neka ne kalja svoga mača, a ni mi nećemo svojih kaljati: djela naših
najamnika ne mogu nas osramotiti. Okanimo se mučna razgovora o
tome, i neka svatko misli kako će izvršiti svoju dužnost.
I podigavši zlatni pehar, uzviknu:
— Za Francusku i za istrebljenje buntovnika!
Raoul de Nesle ponovi:
— Za Francusku!
I ništa više. A nekako je posebno naglasio te riječi. Svatko je
vidio da on ne želi piti ni nazdraviti za uništenje Flamanaca.
252
Hugo van Arckel položi ruku na pehar pred sobom, ali ga ne
podiže sa stola i ne izusti ni riječ. Svi ostali zdušno ponoviše
vojskovođinu nazdravicu te ispiše pehar za uništenje Flamanaca.
Hugo van Arckel, već prije smrknut, pokaza na licu neobičan
izražaj, u ratniku se miješao gnjev i prezir. Čvrsto pogleda
vojskovođu — jasno se vidjelo kako mu prkosi — i povika:
— Bog me kaznio ako još nazdravim Francuskoj!
Robert d’Artois pocrvenje, planu srdžom. Lupi on peharom o
stol tako žestoko da su poskočili ostali pehari i podviknu:
— Gospodine Van Arckel, pit ćete u čast i slavu Francuske...!
Zahtijevam!
— Gospodine — odvrati Hugo, hineći mir — ne pijem i ne
nazdravljam za opustošenje jedne kršćanske zemlje. Odavna se
borim, ratovao sam u mnogim krajevima, ali nikad nisam naišao na
vitezove koji bi svoju savjest opteretili takvim zlodjelima.
— Morate mi uzvratiti zdravicu, zahtijevam, velim vam!
— A ja, evo, neću! — odgovori Hugo. — I čujte, gospodine
d’Artois, već ste mi rekli da moji ljudi traže preveliku mazdu i da su
vam preskupi. U redu, ne morate ih više plaćati, a ja više ne želim
služiti u vašoj vojsci: tako smo izravnali račune.
Vojskovođa i svi vitezovi ostadoše osupnuti tom izjavom, jer
su znali da odlazak Huge van Arckela znači golem gubitak.
Zeelanđanin odgurnu natrag stolicu za sobom, baci svoju rukavicu
na stol i viknu:
— Gospodo, velim vam svima da lažete! Bacam vam uvredu u
lice. Evo moje rukavice: neka je digne tko hoće, čekam ga na
megdanu.
Gotovo svi vitezovi segnuše rukom za njom, među njima i
Raoul de Nesle; no najbrži bijaše Robert d’Artois.
— Prihvaćam izazov — reče — hajdemo!
Stari kralj Sigis od Melide ustade i pruži ruku povrh stola,
dajući tako znak da ga saslušaju, kani govoriti. Veliko poštovanje
što su ga osjećali prema njemu, zadrži dvojicu ratnika: zastadoše da
ga čuju.
— Gospodo, primirite se malko i poslušajte moj savjet. Grofe
Roberte, vi sada niste gospodar svog života. Ako poginete, vojska
vašeg kralja ostala bi bez zapovjednika, i čekalo bi je neminovno
rasulo. Ne smijete to staviti na kocku. A vas, gospodine Van Arckel,
pitam: sumnjate li u hrabrost gospodina d’Artoisa.
253
— Ni najmanje — odgovori upitani. — Znam gospodina
Roberta kao hrabra i neustrašiva viteza.
— Dobro je — preuze stari kralj. — Čuli ste gospodine
d’Artois, da vaša čast nije dirnuta: ostaje vam, dakle, da osvetite
samo uvredu nanesenu Francuskoj. Savjetujem vam obojici da svoj
dvoboj odgodite za prvi dan nakon bitke dviju vojski. Pitam svu
ovdje nazočnu gospodu: je li moj savjet razborit? Je li opravdan?
— Jest, jest — potvrdiše svi vitezovi. — A naš zapovjednik
neka rukavicu prepusti jednome od nas.
— Ni govora! — uzviknu Robert d’Artois. — Neću ni da
čujem o tome! Gospodine Van Arckel, pristajete li na predloženi
rok?
— Rok mi je sporedan — odgovori Van Arckel. — Ja sam
bacio rukavicu, zapovjednik ju je prihvatio, pa nek odredi vrijeme
kada će mi je vratiti.
— Neka bude tako — prihvati Robert d’Artois. — Ako bitka
ne potraje do mraka, još ću vas iste večeri potražiti.
— Neće vam biti potrebe da me tražite — uzvrati Hugo — jer
ćete me vidjeti prije nego što i mislite.
Još su među sobom izmijenili dvije-tri prijetnje, i na tome se
završi.
— Gospodo — opet će kralj Sigis — ne treba da o tome
nastavljamo.
Natočimo još jednom pehare pa odagnajmo svaku zlovolju.
Sjednite, gospodine Van Arckel.
— Ne, ne sjedam ja više — uzviknu Hugo — idem odmah iz
tabora.
Zbogom, gospodo, vidjet ćemo se na bojnom polju. Bog vaš
štitio!
I u tim riječima iziđe iz šatora te odmah okupi svoje ljude —
osam stotina ratnika. Malo poslije već zatrubiše trube i ču se kako
zvecka oružje onih što odlaze.
Hugo van Arckel ode iz francuskog tabora i još iste večeri stiže
Flamancima te im ponudi svoju pomoć. Nije teško zamisliti s
kolikim su ga veseljem dočekali, jer on i njegovi ljudi bijahu poznati
kao nepobjedivi ratnici, i s pravom su uživali takav glas i slavu.
Francuski vitezovi opet posjedaše za stol i mirno nastaviše
gozbu. Dok su još razgovarali o preuzetnosti Huge van Arckela, u
šator dođe glasnik i duboko se pokloni pred svima: oružje i sve ruho
254
na njemu bijaše pokriveno prašinom, a s čela mu znoj kapao —
vidjelo se da dolazi iz daleka i da mu se svojski žurilo, naprosto mu
daha ponestalo. Vitezovi ga gledali puni radoznalosti dok je ispod
oklopa vadio svitak pergamenta. Predade ga zapovjedniku i
progovori zadihan:
— Gospodine, ovo vam pismo šalje iz Kortrijka gospodin Van
Lens u posvjedočenje da sam njegov glasnik koji će vam iznijeti u
kakvoj smo golemoj nevolji.
— Dobro, kazujte što je — nestrpljivo će Robert d’Artois. —
Ali zar gospodin Van Lens ne može tvrđu u Kortrijku braniti od
bijedne hrpe pješaka?
— Dopustite mi da vam kažem, gospodine, da se ljuto varate:
Flamanci imaju vojsku koju nipošto ne treba potcjenjivati. Ima ih
kao da su sakupljeni kakvom čarolijom: broje više od trideset tisuća.
A imaju i konje i mnogo ratno oruđe i oružje. Grade goleme
naprave, navalne tornjeve i bacače za opsadu tvrde. Potrošili smo
svoj živež i strijele, i već smo počeli klati svoje lošije konje. Ako
vaše gospodstvo bude otezalo ma i jedan dan da olakša položaj
gospodinu Van Lensu, stradat će svi Francuzi u Kortrijku, jer
nemaju mogućnosti da umaknu pogibiji. Gospoda Van Lens, De
Mortenay i De Rayecourt mole vas i zaklinju da im pohitite u pomoć
i da ih izbavite iz goleme opasnosti.
— Gospodo — viknu Robert d’Artois — evo nam lijepe zgode,
bolje već i ne možemo poželjeti! Svi su Flamanci na okupu kod
Kortrijka. Prilika je da ih napadnemo, i da vidimo onda koliko će ih
umaknuti! Kopita naših konja neka sude toj bagri! Vi, glasniče,
ostanite u taboru: sutra ćete s nama u Kortrijk. A sada još pehar,
gospodo, pa idite i pripremite čete za pokret! Brzo ćemo put pod
noge.
Doskora svi uzvanici iziđoše iz šatora, da izvrše zapovijed svog
vojskovođe. Sa svih strana tabora orile se trube pozivajući vojnike
na oružje. Njisak konja, zveka oružja, strašna buka posvuda. Koji sat
kasnije svi šatori bijahu složeni i natovareni na prtljažna kola, sve
gotovo. Doduše, nedostajalo je još dosta vojnika koji su se razletjeli
naokolo za svojim pljačkaškim poslovima; ali se njihov broj nije
opažao u tolikoj vojsci. Svaki četovođa stao na čelo svoje čete,
vitezovi se okupili u dva skupa, i vojska krenu.
Prvi odred ili pukovnija što je s razvijenim zastavama izišla iz
tabora sastojala se od tri tisuće najboljih ratnika na lakim kasačima;
255
u rukama su imali bojne sjekire na dugim kopljačama, svakome o
boku visio dug mač. Oklopi im ne bijahu teški kao u drugih
konjanika; zato su jahali sprijeda, kao prethodnica određena za prve
okršaje.
Slijedile ih četiri tisuće strijelaca-pješaka; bodro su kročili, u
zbijenim redovima, štiteći lice od sunca visokim četverouglatim
štitovima: tobolci im puni strijela, kratak mač bez toka svjetluca o
pripasu. Bijahu to ratnici iz južnog dijela Francuske, više od
polovine Španjolci i Lombarđani.
Jean de Barlas, hrabar ratnik, obilazio na konju jednu i drugu
skupinu, on im objema bijaše zapovjednik.
Drugim odredom zapovijedao Renauld de Trie; bile su tu tri
tisuće i dvije stotine teških konjanika. Jahali su na visokim i jakim
bojnim konjima, a na desnom ramenu nosili širok mač što se blistao;
željezni oklop zakrivao im grudi, oklopne ploče štitile im ruke i
noge. Većinom su došli iz krajeva oko Orleansa.
Treći sastav potpadao pod zapovjedništvo Raoula de Neslea.
Na čelu mu odred od sedam stotina plemenitih vitezova, u sjajnoj
opremi i s raznolikim stjegovima na dugim kopljima; raznobojne se
perjanice povijaju sa šljemova te u valovima padaju na leđa;
rodovski im grbovi u živim bojama naslikani na oklopu. Konji im od
glave do nogu pokriveni željezom, kićanke i rojte njišu se i
poigravaju sa svih strana. Nad tim odredom leprša više od dvjesta
zastava, ukrašenih bogatim vezom. Bio je to doista najljepši skup
vitezova što se mogao vidjeti u ono vrijeme. Za njima slijedile dvije
tisuće konjanika: u svakoga dug i težak bojni mlat na ramenu i još
mač o sedlu. Ti su momci uzeti iz stalne vojske kralja Filipa
Lijepog.
Na čelu četvrtog zbora jahao Louis de Clermont, iskusan
ratnik. Imao je tri tisuće i šest stotina konjanika naoružanih
kopljima; ti kopljanici bijahu iz kraljevine Navare. Po njihovoj
podudarnoj opremi i jednaku naoružanju i držanju jasno se vidjelo
da su to probrani, dobro izvježbani momci. Pred prvim redom jahao
zastavnik s velikom navarskom zastavom.
Grof Robert d’Artois, francuski vojskovođa, zadržao je pod
svojim izravnim zapovjedništvom središnji dio vojske. Vitezovi koji
nisu doveli svojih ljudi, ili su ih pridodali drugim odredima, nalazili
se svi kod njega, a s lijeve mu i desne strane jahali kraljevi od
Majorke i Melide. Među mnogima drugim po sjajnoj se opremi
256
isticao Thibaud, vojvoda lotrinški. Bili tu sa svojim stjegovima grof
Jean de Tarcanville, Angelin de Vimeux, Renauld de Longueval,
Faral de Reims, Arnold van Wesemael, vojvoda brabantski, Robert
de Montfort i mnogi drugi.
Taj je odred opremom i sjajem nadmašivao treću pukovniju:
šljemovi na vitezovima bijahu posrebreni ili pozlaćeni, oklopi
ukrašeni zlatnim spojnicama. Sunce što je odsijevalo na blistavoj
opremi, na oružju, na oklopima i šljemovima, pretvaralo je tu dičnu
povorku u sam blijes i sjaj. Veliki bojni mačevi, obješeni o sedla,
njihali se kako su konji išli, tuckali o željezne pokrovce, i tako
nastajao neobičan zveket što je kao neprestana i jednolična glazba
pratio odred u pokretu.
Za plemenitim vitezovima jahalo pet tisuća drugih konjanika,
oboružanih helebardama i bojnim mlatovima.
Toj vojsci pripadalo je i šesnaest tisuća pješaka, svrstanih u tri
velika odreda ili odjela.
Prvi njihov odjel sastavljala tisuća strijelaca naoružanih
samostrelima; imali su kao obrambeno oružje samo čeličnu ploču na
prsima i nizak šljem na glavi; o pasu im tobolci puni strijela sa
željeznim šiljkom, a o boku dugi mačevi.
Drugi im odjel brojio šest tisuća momaka oboružanih
buzdovanima što im deblji kraj bijaše načičkan strašnim željeznim
šiljcima.
Treći se odred sastojao od »razbijača šljemova«, naoružanih
bojnim sjekirama na dugim kopljačama.
Svi ti ljudi bijahu iz pokrajina Gaskonske, Langedoka i
Overnje.
Gospodin Jacques de Chatillon, namjesnik, dojakošnji
francuski gromovnik u Flandriji, imao je pod svojim
zapovjedništvom šesti odred vojske, tri tisuće i dvjesta konjanika.
Na zastavicama svojih kopalja nosili su naslikane metle u plamenu,
u znak da će pomesti Flandriju. Konji im bijahu najkrupniji u svoj
francuskoj vojsci, pa ipak su životinje s mukom kretale naprijed
koliko bijahu optrpane željezom.
Dolazili zatim odredi sedmi i osmi: onim zapovijedao Jean,
grof od Aumalea, a potonjim Ferry od Lotringije. Svaki je imao
dvije tisuće i sedam stotina konjanika, a svi potjecali iz Lotringije,
Normandije i Pikardije.
257
Godfried od Brabanta i njegovi područnici — sedam stotina
dobro opremljenih konjanika — sastavljali deveti odred.
Deseti i posljednji bijaše povjeren gospodinu De Saint-Polu;
tvorio je zalaznicu što je imala bdjeti nad vojnom komorom.
Tri tisuće i četiri stotine konjanika, s različitim oružjem, išlo
pred tim posljednjim odredom; slijedilo za njima mnoštvo pješaka
naoružanih lukovima i bojnim mačevima: broj im se penjao do
sedam tisuća. Jedan dio njih udaljio se od vojske i razmilio na sve
strane: ti su s gorućim zubljama obilazili naokolo i palili sve što
oganj može zahvatiti.
Na kraju se kretala bezbrojna teretna kola, natovarena šatorima,
ratnim napravama i svakovrsnim vojnim potrepštinama.
Francuska vojska, razvrstana tako u deset golemih sastava, s
ukupnim brojem što je prelazio šezdeset tisuća ljudi, polako se
kretala flandrijskom ravnicom, držeći se ceste što vodi u Kortrijk.
Oko nije moglo pregledati to ljudsko more, tu ratničku povorku što
se otegla unedogled: prve su čete već nestale na obzorju dok su
posljednje istom izlazile iz tabora; trajao je taj izlazak više od sata.
Tisuće zastava i stjegova vijorile se na vjetru nad vojskom što
je kretala, sjajna ratnička oprema ponosnih četa blistala na suncu.
Konji snažno rzali i dahtali pod teretom, zveckalo oružje, šumovi i
glasovi prelazili u bruj, u prigušen mrmor što se čuo kao da u daljini
mlata more uzbibano olujom — bruj i huk potmuo i neodređen, ali
neprestan i tako jednoličan da nije remetio tišine što je pala po
napuštenim poljima.
Kuda god je prolazila ta vojska što sve uništava i pustoši, dizali
se za njom golemi plameni jezici, dim sukljao u visinu, crni mu
oblaci nebo zakrivali. Nijedno naselje, nijedno ognjište nije izmaklo
pustošenju, nijedno čeljade, nijedno živinče nije ostalo pošteđeno.
Ljetopisi to posvjedočuju. Sutradan, kad je oganj dovršio njihovu
paklenu rabotu, nije nigdje ostalo ni ljudsko biće ni ljudsko djelo: od
Rijsela pa sve do Dowaaja i Kortrijka bijaše Flandrija tako strašno
opustošena te su se francuski vandali doista mogli pohvaliti da su je
kao metlom pomeli.
Noć se gotovo presvratila kad je vojska Roberta d’Artoisa
stigla u blizinu Kortrijka. De Chatillon je dobro poznavao taj kraj jer
je dosta vremena proveo u tome gradu, i zato ga vojskovođa pozva
da on odabere mjesto na kojem će udariti tabor.
258
Nakon kratka dogovaranja zakrenuše čete malko na desnu
stranu i podigoše šator na Pottelbergu i po okolnim poljima.
d’Artois, dvojica kraljeva i neki odličniji vitezovi smjestiše se u
dvorac Hoog-Mosscher, nedaleko od Pottelberga.
Postaviše mnoge straže, a ostali odoše na počinak, ni najmanje
zabrinuti: i previše se uzdahu u svoju snagu i golemu premoć te i ne
pomišljahu da bi ih tko smio napasti.
Tako su se Francuzi nalazili svega četvrt sata hoda udaljeni od
cehovskih četa: istureni stražari mogahu jedni druge vidjeti kako se
kreću u mraku.
Saznavši da je došao neprijatelj, Flamanci su udvojili straže i
objavili svojima da samo pod oružjem mogu na počinak.
259
260
23.
Flamanski vitezovi u Kortrijku bijahu svi u postelji kad se
gradom pronijela strašna vijest o dolasku Francuza. Gwijde odmah
zapovjedi da se dade znak za uzbunu — zaječaše trube, udariše
bubnjari u bubnjeve i zaredaše naokolo, i sat kasnije okupilo se pod
bedemima sve što mogaše nositi oružje. Dohrlili i vitezovi, u
potpunoj opremi — mišljahu da će Francuzi navaliti ne čekajući.
Valjalo se bojati da kaštelan Van Lens, kad počne boj, ne
provali sa svojima iz tvrđe i ne udari u grad, pa su Ieperci pozvani iz
tabora da drže pod okom francusku posadu u tvrđi i ne dopuste joj
ispade odande.
I na Kamenita vrata postaviše jaku stražu da zadržava žene i
djecu unutar gradskih zidina: žene, naime, zapale u takav strah da su
još iste noći htjele pobjeći iz ugroženog grada pa preko polja i ravni
udariti kamo ih oči vode i noge nose. Prijetila im neumitna smrt
odavde i odande: s jedne strane, mogao bi kaštelan Van Lens sa
svojim okrutnim plaćenicima provaliti iz tvrđe pa izvršiti pokolj, a s
druge — eto još i gorih jada, od Francuza pred gradom, jer tko da se
uzda da će mali broj naoružanih Flamanaca suzbiti dvije navale i
pobijediti.
I doista, da hrabrost i neustrašivost nije Flamance odvraćala od
misli na pogibao što prijeti, i oni bi sami pomišljali na to da Višnjem
upute posljednju molitvu, jer osim toga što je neprijateljska vojska
imala kudikamo više pješaka negoli njihova, valjalo im se još boriti i
protiv trideset dvije tisuće neprijateljskih konjanika.
Flamanski zapovjednici hladno su odmjeravali kakve im
izglede pruža bitka koja predstoji, i ma kolika bila njihova hrabrost i
gorljivost, nisu iz očiju gubili ni opasnost što prijeti: odlučnost i
srčanost ne priječe čovjeka da vidi i tešku stranu i pogibeljnost
položaja u kojem se nalazi; hrabrost ne može iz njegova srca
odagnati prirođeni strah od smrti, ali mu daje dovoljno snage da
nadvlada i pobijedi čuvstva koja ga čine malodušnim: tako duh
nagoni tijelo da se opre uništenju.
Flamanske vode nisu se bojale za sebe: misao na domovinu i
slobodu koju stavljaju na kocku u tako nejednakoj borbi, eto to
bijaše uzrok njihovoj strepnji. Unatoč maloj nadi što je mogahu
261
gajiti u srcu, odlučiše da prihvate bitku: radije se hrabro boriti i
poginuti na bojnom polju nego se ponijeti kukavički i sramno živjeti
kao rob.
Mladu Machteld, s Adolfovom sestrom i s drugim plemenitim
gospođama, poslali su u opatiju u Groeninge, da ondje bude
zaklonjena ako se neprijatelj domogne Kortrijka. Pošto su tako
učinili i sve drugo uredili što bijaše potrebno, povukoše se vitezovi u
tabor.
Francuzi su uvijek svisoka gledali druge narode, nadmenost je
njihova značajka. Njihova tašta oholost tako je često bila kobna za
njih. Toliko ih leži pokopano u tuđoj zemlji, toliko ih je palo kao
žrtva nepromišljenosti, život izgubilo u cvijetu mladosti!
Robert d’Artois bio je doduše iskusan i hrabar ratnik, ali i
suviše smion, preuzetan. Pokazao se takvim sada: nije smatrao da je
tu potrebna smotrenost, nego je mislio da može samo tako prijeći na
djelo i ravno udariti na Flamance, smrviti njihovu vojsku već u
prvom naletu.
Ta je samouvjernost držala i njegove ljude i to preko svake
mjere. I dok su se Gwijdeovi borci u mraku spremali za boj,
francuska je vojska mirno spavala kao da se nalazi u kakvu
prijateljskom gradu. Uzdajući se u svoje bezbrojno konjaništvo,
bijahu uvjereni da se takvoj vojsci kao što je njihova ništa ne može
oprijeti. Da nisu bili tako nepromišljeni i naduti, najprije bi izvidjeli
tlo na kojem će se boriti i dobro bi odmjerili prednosti i slabosti
okoliša i položaja. Da su tako uradili, razabrali bi da zemljište što
razdvaja dvije vojske nije nimalo pogodno za njihovo konjaništvo;
tu njihovu snagu takvo će tlo samo krotiti, od nje im neće biti
koristi. Ali čemu trti glavu suvišnim brigama? Zar je zbog bijedne
flamanske vojske tu potrebna nekakva smotrenost? Robert d’Artois
nije smatrao da bi trebalo išta još poduzimati.
Flamanska vojska rasporedila se na Groeninškoj ravni. Za
leđima joj, prema sjeveru, tekla Leie, široka rijeka koja je
onemogućavala svaki napad s te strane; sprijeda se razlijevao i tekao
Groeninški potok, plavina zvana tako, a bijaše prava tiha rijeka što
je svojom širinom i svojim niskim i močvarnim obalama stvarala
neprevladljivu prepreku francuskome konjaništvu. Desno krilo
opiralo se o dio gradskih bedema samoga Kortrijka — onaj što mu u
blizini stoji crkva Sveti Martin; lijevo krilo bilo obuhvaćeno
razvedenom krivinom Groeninške plavine, tako te se Flamanci
262
nalažahu kao na kakvu otoku, i teško ih bijaše napasti na tome
položaju.
Prostor što ih razdvajaše od francuske vojske tvorile niske
livade kojima je tlo močio i razmekšavao ga u pištaline potok
Mosscher što je onuda vijugao. Tako je francusko konjaništvo
moralo pregaziti barem preko dviju voda prije nego išta počne. A
nije bilo lako svladati te zapreke, jer konji nisu nalazili uporišta na
raskvašenim i močvarnim obalama te životinjama propadahu noge u
glib sve do koljena.
Francuski je vojskovođa uzeo kao da će voditi bitku na čvrstu
tlu i zamislio napad na osnovi koja bijaše u suprotnosti sa zakonima
ratnog umijeća: preveliko samopouzdanje čini čovjeka neopreznim.
Kad se jutro zapoznalo, a prije nego što je jarka sunčana ploča
iskočila na obzorju, Flamanci već stajali u bojnom poretku duž
Groeninške plavine. Gwijde je zapovijedao lijevim krilom i pod
sobom imao sve manje cehove iz Bruggea; Eustachius Sporkyn s
ljudima iz Veurnea zauzimao središnje mjesto u tome bojnom
odredu. Drugi, u kojem bijaše pet stotina Genćana, vodio je Jan
Borluut. Treća je skupina stajala pod Willemom od Jülicha, a
sastavljali su je tkalci i slobodnjaci iz Bruggea. Desno krilo, što se
protezalo do zidina Kortrijka, sačinjavali mesari sa starješinom
Breydelom i momci iz pokrajine Zeelanda; zapovijedao im Jan van
Renesse. Ostali flamanski vitezovi nisu imali određenog mjesta:
mogli su priskakati onamo gdje im se učini da je najkorisnije i gdje
je njihova pomoć najpotrebnija. Jedanaest stotina konjanika iz
Namena bilo u pripravi za bojnim redovima: na njih su računali kad
bude najgušće, a nisu ih htjeli odmah ubaciti da ne bi pravili nered
među pješacima.
Naposljetku se i francuska vojska poče razvrstavati u bojne
redove. Jeknu tisuća truba u jedan mah, oštar zvuk uši da probije;
zarzali konji, oružje zveknulo jezivo, ledeni srsi prosrsili Flamance
od te smrtne opasnosti. Kakva li će se pusta sila neprijateljska na
njih oboriti!
Hrabri flamanski borci nisu strahovali za se: idu u smrt, to
znaju. Ali što će biti od njihovih ostavljenih žena i djece? U tome
svečanom trenutku svima im misao hrlila onamo gdje su njihovi
najmiliji. Momak tugovao za zaručnicom; ocu se srce stezalo pri
pomisli da će mu nejaki sinovi postati tuđinskim robljem; sin žalio
sijedoga i nemoćnoga oca što će pod stare dane, sam i napušten,
263
morati da prigne šiju pod silnički jaram. Dva im se osjećaja
ugnijezdila u srcu: neustrašivost koja ih tjera u borbu i strepnja od
posljedica te borbe. A kada se ta dva osjećaja prepletu pred
opasnošću što prijeti, sliju se i pretope u krajnji bijes. Tako se
dogodilo i Flamancima: oči im ostaklile, pogled se ukočio, zubi
škrgutnuli, žeđ što peče osušila im usta, a dah iz zadahtanih pluća
postao kratak i mučan, kao da im je mora na grudi pala. Jeziva tišina
lebdjela nad vojskom, nitko nikome da kaže što osjeća, svi utonuli u
tmurne misli. Neko su vrijeme tako stajali u dugu bojnom redu, a
onda i sunce iskoči na obzorju i pokaza im francusku vojsku.
Kao klasje žita u polju, tako su nad neprijateljskim redovima
stršila bezbrojna koplja konjanička. Konji prednjih redova nemirno
udarali kopitima o zemlju i željezni svoj oklop prskali bijelim
pramenjem pjene. Trube slale treštave zvuke kao vesele pozdrave u
svečani dan, a jekom ih, kao otegnutim jecajima, uzvraćala okolna
šuma, dok je vjetar istočnik poigravao u valovitim naborima zastava
što se vijore i stjegova što lepršaju. Glas ovog ili onog zapovjednika
presijecao za koji tren tu ratnu buku, dok bi se ovda-onda prolomio i
sve nadvisio bojni poklik:
— Za Francusku!
— Živjela Francuska!
Francuski vitezovi pokazivali nestrpljivost, bili puni žara;
podbadali su svoje bojne konje ostrugom, da budu vatreniji, i
prijazno im govorili, da bi životinje bolje razaznavale gospodarev
glas u buci i metežu bitke.
Koga će zapasti čast da prvi krene u napad? Svima se misao na
to upravila, tu su čast vitezovi osobito cijenili, i koga bi zapala u
važnoj bitki, taj se njome dičio cio život kao dokazom neosporne
hrabrosti. Zato su svi držali konje u pripravnosti i koplja oborena, da
jurnu naprijed kad zapovjednik da i najmanji znak.
Na livadama što se pružahu naokolo pokretali se francuski
pješački odredi, vijugali im se redovi poput strašne zmije što plazi
poljima, razvijali svoj lanac i protezali obuhvat, a sve u najvećoj
tišini.
Kad je Gwijde vidio da će napad početi, odmah tisuću praćkara
pod zapovjedništvom Salomona van Sevecotea posla sve do drugog
potoka ili plavine, da uznemiruju francusku prethodnicu. Zatim je u
različitim svojim četama izvršio zalaz krilima i tako vojsku sastavio
u velik četverokut, u kojem su svi mogli gledati prema sredini
264
omeđenog prostora. Tu je bio podignut žrtvenik od busenja; velika
zastava svetog Jurja, zaštitnika vojske, pokazivala pobjednika nad
zmajem. Pod njom, na oltarskim stepenicama, klečao svećenik u
potpunu crkvenom ruhu i molio se za sretan ishod bitke. Kad je
dovršio molitvu, uziđe na najvišu stepenicu, okrenu se vojsci i
podiže nad njom ruke, zazivajući.
Kao na zapovijed, svi u jedan mah kleknuše te u posvemašnjoj
tišini primiše posljednji blagoslov. Sve ih je duboko ganuo taj
svečani obred, nepoznat osjećaj javi se u svim srcima, samozataja,
plemenito samoodricanje, kao da ih glas s neba poziva u mučeničku
smrt. Obuzeti svetim žarom, zaboraviše sve što im bijaše drago na
zemlji i duhom se približiše drevnim junacima, svojim precima. U
grudima im odjednom neka širina, krv žestoko prokolala žilama, i
kao val ponese ih silna želja za borbom — žudjeli su za njom kao za
izbavljenjem.
Kad je svećenik spustio ruke, svi tiho ustadoše. Mladi Gwijde
sjaha s konja, priđe u sredinu onog prostora i prozbori:
— Braćo Flamanci! Sjetite se slavnih djela svojih predaka!
Vaši preci nisu brojili svoje neprijatelje. Njihova neustrašivost i
hrabrost izvojevala je slobodu, na koju udara tuđinsko nasilje i hoće
da nam je oduzme. I vi ćete danas liti krv za tu najveću svetinju, pa
ako treba umrijeti, umrimo kao slobodan i junački narod, kao sinovi
lavlji: bolje da izginemo nego da budemo robovi! Spomenite se
Boga, čije su hramove bezbožnici spalili, pomislite na svoju djecu,
koju bi bezdušnici pobili, sjetite se svojih prestravljenih žena,
pomislite na sve ono što vam je najmilije: budu li vam misli na to
upravljene, onda se neprijatelj, sve ako budemo i pobijeđeni, neće
moći pobjedom pohvaliti, jer će na našem tlu pasti više njih negoli
nas. Čuvajte se konjanika, uperite svoja koplja konjima u noge, a
svrh svega ne napuštajte svojih redova. Tko segne da oplijeni
oborenog neprijatelja, ubijte ga, a tako i svakoga onog tko bi htio da
umakne: to vam zapovijedam! Nađe li se kukavica među vama, neka
umre od vaše ruke: njegovu krv preuzimam na svoju dušu.
I prignu se tlu u zanosnoj kretnji, uze prstovet zemlje i,
prinoseći je na usta, podiže glas:
— Tako mi ove svete zemlje koju ću nositi u sebi, danas ću
umrijeti ili pobijediti!
Učiniše tako i svi njegovi borci: prignuše se u isti mah i staviše
na usne dijelak rodne grude. Zemlja što je ušla u njihove grudi
265
ispuni ih tihim, uzvišenim gnjevom i prigušenom ali žarkom željom
za osvetom: u očima što im se pogled ukočio zakrijesio se strašan
plamen, lice mijenjalo boju, crte se na njemu zategle kao da je
izliveno od željeza. Potmuo mrmor, dubok bruj kao podrhtavanje
vjetrušine što provaljuje iz paklenog bezdana, prođe redovima
potresenih boraca: svi krikovi, sve zakletve, sve se slilo u buk u
kojem se razaznavahu samo riječi:
— Borit ćemo se, znat ćemo umrijeti!
Brzo se opet razviše u bojni raspored i zauzeše položaje uzduž
Groeninške plavine.
Robert d’Artois za to vrijeme s nekolicinom francuskih
zapovjednika primaknuo se na malu udaljenost flamanskoj vojsci da
vidi kako su se rasporedili. Njegovi strijelci bijahu u isto vrijeme
istureni prema Gwijdeovim praćkarima, i već se vidjelo kako
prethodnice na ovoj ili onoj strani odapinju i bacaju jedne na druge
svoje strijele i kamenje, dok se francusko konjaništvo pomicalo
naprijed.
Videći gdje je Gwijde svoje rasporedio razvivši vojsku uzduž,
u jedan red, on svoju podijeli na tri dijela: prvi, pod
zapovjedništvom Raoula de Neslea, brojaše deset tisuća momaka;
drugi, kojim je sam izravno zapovijedao, sastavljen od najboljih
četa, obuhvaćao je petnaest tisuća odabranih konjanika; nad trećim,
koji je tvorio zalaznicu, imao je zapovjedništvo Guy de Saint-Pol.
Kad je vojskovođa rasporedio vojsku i kad se spremio da svoju
golemu silu baci u napad na flamansku vojsku, priđe mu Jean de
Barlas, zapovjednik stranih četa, i reče:
— Za ime Božje, gospodine d’Artois, pustite mene da sa
svojima prvi udarim! Nemojte cvijet francuskog viteštva izlagati
pogibli da izginu od ruke te flamanske rulje! To su napržice što su
pobjesnjele od očaja. Znam ih dobro: ostavili su živež u gradu.
Ostanite vi ovdje u borbenom poretku, a ja ću sa svojim lakim
konjaništvom naprijed, da one odrežem od Kortrijka i da ih
zadržavam malim napadima i čarkama. Flamanci su izjelice, jedu
cio dan, i treba im mnogo hrane. Ako im presiječemo prilaz živežu,
glad će ih natjerati da uzmaknu, pa ih možete napasti na pogodnijem
mjestu. Tako ćete istrijebiti taj korov a da ne prolijevate plemenitu
krv.
266
Raoul de Nesle i mnoga druga gospoda bijahu za taj prijedlog;
ali Robert d’Artois, zaslijepljen bijesom, ni da čuje: planu on na
Jeana de Barlasa da ušuti.
Sve te pripreme stajale su vremena: dobrano je odjutrilo, i
bijaše već sedam sati kad se francusko konjaništvo nalazilo od
Flamanaca na dva dometa praćkom. Mosscherbeek, potok prelivenih
i raskvašenih obala, razdvajao francuske strijelce od flamanskih
praćkara: ne mogahu prići jedni drugima, pa bijaše malo mrtvih na
obje strane. Vojskovođa d’Artois dade zapovijed za napad Raoulu
de Nesleu, zapovjedniku prvog dijela vojske.
Prvi konjanički odred jurnu silovito naprijed, i stiže do obala
Mosschera, ali tu jahači zapadoše u glib konju sve do sedla.
Nalijetali su jedni na druge, oni prednji padali s konja, te ih
Flamanci ubijahu, ili se pak utopiše u glibu i močali. Koji ostadoše
živi, okrenuše brže-bolje natrag, i više se nisu usuđivali u takav
bezglav juriš. Dok se to zbivalo, flamanska je vojska mirno stajala
za drugom plavinom te u najvećoj tišini gledala kako neprijatelj
propada.
Raoul de Nesle, videći gdje sa svojim konjanicima ne može
prijeko, odjaha Robertu d’Artoisu te mu reče:
— Velim vam, gospodine grofe, zaista svoje ljude izlažemo
velikoj opasnosti tjerajući ih tako preko vode: nijedan konj neće i ne
može prijeko. Radije namamimo neprijatelja iz onog položaja:
vjerujte mi, ovako sve stavljate na kocku, i samo ćemo uludo
izginuti.
Ali je vojskovođa bio i previše bijesan da bi poslušao taj mudri
savjet; viknu on goropadno:
— Ostavite me, molim vas, s takvim savjetima! Zar se možda
bojite onog vučjeg čopora? Ili ste i sami njihove dlake?
Htio je time kazati kako je Raoul de Nesle naklonjen
Flamancima i kako će im možda ići na ruku, na štetu Francuske.
Uvrijeđen tim prijekorom, De Nesle i sam zapade u vatru; priđe
bliže vojskovođi i reče mu gnjevno:
— Sumnjate u moju hrabrost? Vrijeđate me? A ja vas pitam:
usuđujete li se odmah za mnom, sami, među neprijatelja? Odvest ću
vas tako daleko da se nikad nećete vratiti...
Nekoliko drugih vitezova umiješa se među dvojicu
zapovjednika što bijahu u prepirci: uspješe da ih svojim riječima
umire. I oni potvrdiše vojskovođi da prijelaz onuda nije moguć. Ali
267
on ni da čuje; ostade svejednako uporan u svome, i zapovjedi
Raoulu de Nesleu da nastavi napad.
De Nesle, bijesan, jurnu sa svojima uzagrepce na Flamence; ali,
došavši do vode, svi konjanici iz prvog reda zaglibiše u močali i
popadaše jedni preko drugih, i u golemome metežu što je nastao
zaglavi više od pet stotina ljudi i konja, a na ostale osuše Flamanci
kišu kamenja, te nije odolijevao ni šljem ni oklop.
d’Artoisu, kad je vidio tu nevolju, ne preostade drugo nego
zapovjediti da se povuku Nesleove čete. Ali ni to ne bijaše lako, i
mnogo je muke trebalo dok su okupili i nekako sredili taj
poremećeni i rasuti odred i svrstali ga u pravilne redove.
Dok se to zbivalo, Jean de Barlas uspio je naći mjesto gdje
bijaše lakši prijelaz preko prve vode, i već je onuda preveo svoje
čete — dvije tisuće momaka naoružanih samostrelima. Dohvativši
se tvrde ravni na kojoj se nalažahu flamanski praćkari, rasporedi
svoje ljude u zbijene redove i poče na neprijatelja odapinjati takve
rojeve željeznih strijela da je sve zujalo u zraku. Pade tu mnogo
Flamanaca, što mrtvih, što ranjenih, a francuski strijelci osvojiše
dobrano područje.
Salomon van Sevecote dohvati praćku jednoga od svojih što je
pao: htio je svojim hrabrim činom dati primjer drugima te ih
potaknuti, ali mu neprijateljska strijela probi vizir na šljemu, te on
pade mrtav na zemlju. Kad Flamanci vidješe da je pokraj mnogih
njihovih drugova pao i njihov zapovjednik, a kako više ne imahu ni
kamenja, povukoše se glavnini svoje vojske.
Jedan jedini praćkar iz Veurnea ostade na poprištu nasred
livade, kao da prkosi francuskim strijelama. Stajao je nepomičan,
kao da se ondje ukipio, premda su mu strijele prolijetale nad glavom
i zujale oko ušiju. Mirno je i polako stavio povelik kamen u praćku i
s napetom pažnjom pratio cilj što ga je odabrao. Pošto je nekoliko
puta snažno zavitlao praćku, otpusti joj remen, a kamen zazuja
zrakom. Odmah zatim bolan se krik ote francuskom zapovjedniku iz
grudi: pade Francuz mrtav na zemlju, prignječen mu šljem i mozak.
Jean de Barlas ležao u krvi. Tako u tome prvom okršaju poginuše
vođe dvaju odreda što su počeli borbu.
Kad francuski strijelci vidješe gdje im pade zapovjednik, obuze
ih takva jarost da su odbacili samostrele, isukali mačeve i bijesno
potekli za flamanskim praćkarima: gonili ih tako sve do druge vode,
što je flamanskoj vojsci služila kao obrambeni opkop.
268
Gospodin Valepaiele, koji se nalazio pokraj Roberta d’Artoisa,
uzviknu gledajući kako strijelci napreduju:
— Gospodine grofe, oni neugledni pješaci tako dobro obavljaju
svoj posao da će nam odnijeti svu pobjedničku slavu. Kad su oni
tako zajmili neprijatelja te ga gone bez naše pomoći, što ćemo onda
mi ovdje? Mi, vitezovi, samo čekamo i gledamo, kao da se ne
usuđujemo u boj. Sramota!
— Montjoie, Saint-Denis!45 — povika Robert d’Artois. —
Naprijed! Prvi odred, juriš!
Na tu zapovijed svi vitezovi iz prvog odreda pustiše uzde
konjima i potjeraše životinje u strahovit trk: svaki je htio da bude
prvi, da zada počasni udarac i stekne slavu. Nošeni tom slavičnom
mišlju, u svojoj su neopreznosti i pomami udarili na vlastite
strijelce, obarali ih i satirali konjima, i na stotine se pješaka borilo sa
smrću, nemilosrdno gaženo kopitima, dok su ostali zaždjeli bojnim
poljem i nadali u bijeg raspršujući se na sve strane. Tu su vitezovi
poništili svu prednost što su je izborili njihovi strijelci pješaci, i tako
su flamanskim praćkarima dali vremena da se okupe i srede svoje
redove.
Iz meteža dopirali bolni jauci zgaženih i ranjenih i samrtni
krikovi umirućih, te se iz daljine uhu činilo da su to radosni uzvici
pobjedničke vojske. Nesretni vitezovi što su pali s konja, i kojima su
preko tijela prelazile čitave čete drugih konjanika, vikali
prestravljeni i zaklinjali jahače da ih ne gaze; ali tu više nije bilo
zaustavljanja. Glas bojovnika što su prvi popadali već se izgubio u
posljednjim hropcima, a oni koji su ih rušili i gazili postadoše i sami
žrtvom — obarali ih i satirali drugi što su nalijetali za njima, i
strašni se krikovi tako nastavljahu.
Stražnje čete, misleći da se boj zapodjenuo i da su njihovi
prethodnici upleteni u žestoku bitku, podbodoše konje i jurnuše
prema plavini gdje se na obalama zbivala sva ta strava i bezglavost,
i mnogi između njih stradaše i tako uvećaše broj nesretnika što
padoše žrtvom vojskovođine nepromišljenosti i nabusitosti — broj
koji, kad se pješaci pribroje konjanicima, bijaše strahovit.
Drevni francuski bojni poklik što su mu učeni romanisti porijeklo kojekako
tumačili, čak mu korijen vukli od mača Karla Velikoga. Uz bojni poklik obično su još
zazivali i sveca zaštitnika (Burgunđani, na priliku, zazivahu svetog Andriju).
45
269
Flamanci se sve to vrijeme nisu još ni pokrenuli: sveudilj
nepomični i tihi, stajahu u razvučenu redu, držeći izduženi položaj
što su ga u početku zauzimali, i samo promatrahu što se zbiva,
čudom se čudeći. Njihovi su zapovjednici pristupali djelu razborito i
smišljeno; svaki bi drugi vojni zapovjednik smatrao da mu se, eto,
pružila divna prilika za napad, te bi možda prešao preko vode i
navalio na Francuze; ali Gwijde i Jan Borluut, čiji je savjet mladi
vojskovođa mudro prihvaćao, videći očite prednosti položaja na
kojem se nalažahu, nisu htjeli da ga izgube olako, zarad nekakve
djelimične i privremene prednosti i prigode. Najveća je tišina stoga i
dalje vladala u flamanskim četama, kako bi svatko mogao čuti
zapovijedi kad budu izrečene.
Naposljetku dvije plavine bijahu pune mrtvih tijela ljudi i konja
dok je Raoul de Nesle uspio da sa kakvih tisuću konjanika prijeđe na
drugu stranu. Izviknuvši zapovijed »Zbor!« okupi ih na jedno mjesto
i svrsta u nepravilan raspored, a potom viknu:
— Za Francusku, naprijed!
I bijesno navali na sredinu flamanske vojske. Flamanci uperili
svoje duge goedendags, donji kraj zaboli u zemlju, i tako dočekaše
francuske konjanike šiljkom toga strašnog oružja. U sudaru mnogo
je neprijateljskih jurišnika izbijeno iz sedla i poginulo od koplja. Ali
Godfried od Brabanta, koji je sa svojih devet stotina teških
konjanika također prešao preko vode, navali tako žestoko na odred
Willema od Jülicha da ga je naprosto pregazio sa tri prva reda i tako
probio flamanski bojni red.
Tada se zametnu ogorčena bitka: francuski su konjanici
odbacili svoja koplja i potegli strašne bojne mačeve; udarali su
njima uzduž i poprijeko, boli i sjekli, a Flamanci se hrabro branili
mlatovima, oštroperima i bojnim sjekirama, i mnoge su konjanike
izbacili iz borbe. Ali je ipak prevladao Godfried od Brabanta,
njegovi su ljudi obarali oko sebe i po tlu naokolo već nabacali hrpe
mrtvih tijela, i proboj u flamanskome bojnom redu toliko proširili da
je ondje zjapio golem otvor. Svi Francuzi koji su prešli preko vode
mogli su na taj otvor, tim širokim probojem, zaći za lepa tome dijelu
flamanske vojske.
Položaj je za Flamance postao krajnje pogibeljan: kako ih je
neprijatelj napadao i s prsa i s leđa te ih zbio, i pritijesnio još i s
boka, nisu imali dovoljno prostora za svoje goedendags; valjalo im
se braniti oštroperima, mlatovima i mačevima, pa su tako francuski
270
konjanici bili u velikoj prednosti, jer su onako s konja, s povišena
položaja, mogli lako sjeći flamanske pješake, i gotovo su sa svakim
zamahom mača odsijecali jednu glavu ili dio tijela.
Willem od Jülicha borio se kao lav sa svojim zastavnikom i s
Filipsom van Hofstadeom nalazio se među tridesetak neprijatelja što
su namjerili da mu otmu zastavu; ali sve ruke što su za njom segnule
padoše pod njegovim mačem.
Arthur de Mertelet, vitez iz Normandije, u taj čas prijeđe preko
vode s mnogim konjanicima te u trku usmjeri na Willema od
Jülicha. Dolazak te čete dovodio je Flamance na tome mjestu u još
gori škripac, previše je neprijatelja, tko da odoli njihovoj navali.
Vitez iz Normandije, kad je opazio Willemovu zastavu, potjera
konja uzagrepce prema njoj te obori koplje da njime probode
zastavnika; ali Filips van Hofstade uoči opasnost: jurnu on između
nekoliko francuskih pješaka i zaletje se pravo na De Merteleta.
Sudar bijaše tako žestok da su jedan drugoga proboli kopljem:
ubojito željezo zabilo im se u srce. Oba borca i njihovi konji
ostadoše nepokretni, kao da je kakva nadnaravna sila odjednom
zaustavila njihov zalet i polet i sledila njihov žar i žestinu: čovjek bi
pomislio da se pozorno promatraju i svaki svom težinom tijela upire
u svoje koplje, kao da okrutno uživa mučeći neprijatelja. Potraja to
časak, a onda se Merteletov konj pokrenu, i oba mrtva tijela padoše
na tlo.
Jan van Renesse, kaji se nalazio na desnom krilu, opazi
opasnost što je zaprijetila Willemu, pa poteče iza bojnog reda, s
Breydelom i njegovim mesarima, te udari Francuzima u bok. Ništa
ne mogaše odoljeti ljudima kakvi bijahu mesari iz Bruggea. Golih
grudi zalijetahu se među neprijatelje naoružane svakovrsnim
oružjem i dočekivahu udarce i smrt ne uzmičući ni za pedalj: čak ni
glavom da bi makli. Samo su takvi mogli smjelo gledati smrti u oči
— gledati i pokazivati joj svoj prezir: dakako pod njihovim je
udarcima sve padalo. Njihove su sjekire sjekle noge konjima,
obarale vitezove i glave im raskoljivale. Ubrzo pošto priskočiše u
pomoć Willemu od Jülicha bijaše sav onaj prostor tako očišćen od
neprijatelja da je za flamanskim bojnim redom ostalo samo
dvadesetak Francuza. Među njima se nalazio i Godfried od
Brabanta, koji se borio na neprijateljskoj strani, a ne među svojom
braćom po jeziku i krvi.
Jan van Renesse, kad ga opazi, povika mu gromko:
271
— Godfriede! Godfriede! Pazi, kuca ti posljednja!
— Kucnula je tebi! — odvrati Godfried.
I u tim riječima zamahnu mačem da mu raskoli glavu. Ali Jan
van Renesse odbi udarac uzmahnuvši svojim mačem odozdo gore i
pogodi Godfrieda tako snažno pod bradu da ga je odmah oborio sa
sedla. Okomi se na onoga dvadesetak mesara te mu zadaše dvadeset
rana od kojih svaka bijaše dovoljna da ga otpremi na drugi svijet.
Dok se to zbivalo, Breydel je s nekolicinom svojih prodro
dublje među neprijatelje i toliko se borio da se naposljetku domogao
brabantske zastave. Kad ju je oteo, s njome krenu svojoj glavnini,
neprestano se boreći, a kad se približio svojima, razdera platno na
komadiće, odbaci kopljaču daleko od sebe i promrsi:
— Sramne izdajice!
Brabanćani, da osvete tu uvredu, jurnuše još bješnje na
neprijatelja te upeše svim silama da otmu i razderu zastavu Willema
od Jülicha; ali se zastavnik, Jan Ferrand, žestoko branio od svakoga
tko mu se htio približiti. Već je četiri puta pao na zemlju, i četiri je
puta opet ustao sa zastavom, iako bijaše pokriven ranama.
Willem od Jülicha već je mnogo Francuza pokosio; svaki
zamah njegova golema mača donosio je smrt jednom neprijatelju.
Izmoren od duge i teške borbe, i sav izubijan od udaraca što ih je
primio, a kako mu je krv navrla na nos i na usta, problijedje i
smalaksa; osjetivši kako ga snaga ostavlja, morade se i protiv volje
povući za bojni red, kako bi odahnuo i vratio dušu. Jan de
Vlamynck, njegov štitonoša, razveza mu remenje te ga oslobodi
oklopa i oružja, omogućujući mu tako da lakše diše.
Dok je Willem izbivao, Francuzi su opet osvojili nešto tla, i sve
bijaše kao da će Flamanci uzmaknuti. Videći to, Willem zajada u
svojoj žalosti, a nato Jan de Vlamynck smisli lukavštinu koja
svjedoči o tome koliko je bila poznata hrabrost njegova gospodara:
štitonoša stavi na se sav oklop Willema od Jülicha, uze njegovo
oružje i tako jurnu među neprijatelje, vičući:
— Natrag, Francuzi! Evo opet Willema od Jülicha!
Ujedno je valjano udarao među zabezeknutim neprijateljima i
dobran ih je broj poobarao; ostali uzmakoše i tako dadoše
Flamancima vremena da spoje redove.
Raoul de Nesle s najvećim je dijelom svoga konjaništva udario
na pet tisuća Genćana što ih je vodio Jan Borluut. Uzalud se hrabri
272
Francuz upinjao da probije njihove redove; triput je pokušao, ali ga
oni triput suzbiše i nanesoše mu teške gubitke.
Videći kako bi bilo štetno kad bi ostavio svoj položaj da
napadne ljude Raoula de Neslea, Jan Borluut smisli nešto drugo.
Izdvoji on tri posljednja svoja reda te od njih brzo sastavi dvije nove
čete, a rasporedi ih tako da se jedna nalazila za leđima glavnine, a
druga podalje u polju, ali i ona za bojnim redom. Onima pak u
srednjem dijelu, koji se nalazio na prostoru od jedne do druge nove
čete, zapovjedi da se povuku čim Francuzi prvi put navale.
Raoul de Nesle, pošto je svoje konjanike opet skupio u zbor,
ponovno s njima u trku udari na Genćane; ovi sredinom uzmaknuše,
a Francuzi, misleći da su probili neprijateljski bojni red, počeše
radosno klicati:
— Hura! Pobjeda! Pobjeda!
273
274
I navališe onuda, na proboj otvoren u flamanskome bojnom
redu, u nakani da neprijatelju zađu za leđa i da ga tako zaskoče. Ali
im se pomrsi osnova: dočeka ih sa svih strana zid od oštropera,
kopalja i bojnih sjekira.
Jan Borluut zailaženjem dvaju svojih krila sastavi krug od
Genćana i tako opkoli više od tisuću Francuza. Tu onda nastade
strašno krvoproliće, a potraja četvrt sata po prilici; koplja se tu
lomila, ukrštali se oštroperi, uzmahivali mačevi, sjekle bojne sjekire,
zveket oružja u paklenskom kolu, u mahnitu vrenju u kojem se nije
znalo tko gine a tko pobjeđuje. Konji i ljudi ležali izvrnuti i
pomiješani, sve se valjalo i komešalo, propinjalo i savijalo, sve
strašna zbrka i kovitlac, krikovi, jecaji, stenjanje i škrgut, njisak i
vrisak, jeziv metež u kojem na tisuće zvukova uši probija a ništa se
ne razaznaje, usključao bijes u kojemu se ništa ne vidi: stravičan
pokolj.
Raoul de Nesle, sav u ranama, obliven krvlju, svojom i svojih
boraca, sve se to vrijeme lavovski borio nad mrtvim tijelima,
neprestano razmahujući mačem, ali mu smrt, bijaše neizbježna. Jan
Borluut sažali se kad ga vidje, bi mu žao takva junačna viteza, pa on
viknu:
— Predajte se, gospodine Raoule, ne bih htio da poginete! Očaj
i bijes nosio De Neslea, te je on bio sav izvan sebe. Razumio je
Borluutove riječi, i možda mu se u srcu javio osjećaj zahvalnosti; ali
ono što mu je vojskovođa Robert d’Artois spočitnuo da je u
sporazumu s neprijateljem, ispunilo ga je takvom gorčinom i tako ga
ranilo da u gnjevu i nije mario za život. Odmahnuo je rukom kao da
Janu Borluutu odmahuje posljednji pozdrav i nato još obori dvojicu
Genćana. Naposljetku, pogođen u glavu, pade bez života na mrtvo
tijelo svoga brata, pokošena koji časak prije.
Mnogi drugi vitezovi što su popadali sa svojih konja htjedoše
se predati; ali nitko nije mario niti ih slušao: ni jedan jedini Francuz
nije umaknuo iz obruča.
Dok su borci Borluutova odjela vodili tu bitku uništenja, trajala
je žestoka borba i na svoj dužini flamanskog bojnog reda. Na jednoj
strani čuli se povici: »Noel! Noel! Montjoie, Saint Denis!« Po tome
se moglo zaključiti da su Francuzi ondje u prednosti; ali se na drugoj
strani k nebu dizao povik: »Vlaanderen de Leeuw!« a to je značilo
da tu pobjeđuju Flamanci.
275
Groeninška plavina, puna mrtvih tijela, crvenjela se od krvi.
Bolno stenjanje ranjenih i strašne krikove umirućih zatomljivala
zveka oružja u srazu; zlosutan bruj kao daleka tutnjava gromova
neprestano lebdio nad ratnicima zapletenim u taj krvavi boj.
Prebijala se koplja, praštali mlatovi, dug niz mrtvih tijela ležao
poput brane pred bojnim redom. Ranjene čekala neumitna smrt,
nitko nikoga nije dizao, oboreni bijahu osuđeni da se uguše u glibu
ili da izdahnu pod konjskim kopitima.
Hugo van Arckel, sa osam stotina svojih neustrašivih ratnika,
za to je vrijeme prodro do francuske sredine; neprijatelj ga je
opkolio sa svih strana, tako da ga Flamanci i ne mogahu vidjeti.
Ondje se borio tako umješno i hrabro da premoćni neprijatelj koji ga
je napadao nije mogao zaći u njegov mali ali nadasve hrabri i boju
vični odred. Oko njega ležalo već mnogo oborenih neprijatelja, i tko
se usmjelio da mu priđe, svoju je smjelost životom plaćao.
Zabivši se kao klin među neprijatelje, polako je prodirao prema
francuskom taboru, i sve se činilo da namjerava doprijeti onamo. Ali
nije to nakanio, jer kad se obreo usred francuskih četa, segnu
ustranu i skoči na navarsku zastavu, te je istrže zastavniku iz ruku.
Navarci bijesno jurnuše na nj i pobiše mnoge njegove borce. Ali je
on vješto i junačno branio osvojenu zastavu i borio se kao lav, tako
te mu je Francuzi ne mogoše preoteti. I već je malne stigao
flamanskoj glavnini kadli ga Louis de Forest smjeri tako strašnim
udarcem po lijevom ramenu da mu je ruku gotovo odsjekao. Vidjelo
se kako mu je ta ruka, umrtvljena, klonula niz oklop te se nemoćno
ovjesila, a krv u mlazovima navrla iz rane oblijevajući mu cijelu tu
stranu tijela. Samrtno bljedilo javilo mu se na licu, ali on zastave
svejednako nije ispuštao.
Louis de Forest pade od ruke nekoga Flamanca, a Hugo van
Arckel gotovo bez života vrati se s navarskom zastavom među
svoje. Pokuša uzviknuti: »Vlaanderen de Leeuw!« ali ga glas izda, a
s krvlju što mu je iz strašne rane istekla, ode mu i duša — pade
junak na zemlju, zajedno s ratnim plijenom što ga je tako hrabro
osvojio.
Na lijevom krilu, pred Gwijdeovim odredom bila se žestoka
bitka; Jacques de Chatillon sa nekoliko tisuća konjanika navalio na
cehovsku vojsku iz Veurnea, i već je pokosio na stotine njenih
boraca. Eustachius Sporkyn, teško ranjen, ležao za bojnim redom i
podvikivao svojima da ne popuštaju ali snaga koja ih potiskivaše
276
bijaše prevelika — moradoše uzmaknuti. Praćen mnoštvom
konjanika, De Chatillon probi bojni red, i zapodjenu se bitka nad
nesretnim Sporkynom što je ranjen ležao na zemlji, i tako se on
rastavi s dušom.
Adolf van Nieuwland ostao sam s mladim grofom Gwijdeom i
s njegovim zastavnikom: onako odvojene od glavnine čekala ih
smrt. De Chatillon navro i sve činio da se domogne velike
flandrijske zastave; no premda je Segher Lonke, koji držaše zastavu,
bio nekoliko puta oboren, nije De Chatillon uspio u svome naumu.
Obuzet bijesom, vikao je na svoje ljude i kao mahnit udarao po
oklopu trojice neustrašivih Flamanaca. I zacijelo ne bi oni dugo
izdržali braneći se od tolikih nasrtaja da nisu još u početku oborili
mnogo neprijatelja, tako da im nagomilana mrtva tijela bijahu kao
brana.
Razjaren i nestrpljiv, De Chatillon jednomu između svojih
konjanika istrže dugo koplje iz ruku i navali na Gwijdea. I zacijelo
bi ga usmrtio, jer se mladi grof borio s drugim vitezovima te nije ni
opazio da na nj nasrće novi neprijatelj. Već se činilo da će ga koplje
između oklopa i šljema pogoditi u vrat, kadli Adolf van Nieuwland
munjevito sjeknu mačem te presiječe kopljaču nadvoje i tako spasi
život svomu vojskovođi.
U isti čas, a prije nego što je De Chatillon stigao da se maši
mača, pogodi Adolf francuskog viteza svojim mačem tako žestoko
po glavi da mu je odsjekao dio lica i šljema. Krv pogođenome obli
ramena, i htjede on da se još brani, ali ga dva još jača udarca
izbaciše iz sedla i oboriše konjima pod noge. Flamanci ga odvukoše
odande i dovukoše za bojni red, i tu ga sasjekoše, uzvraćajući mu
tako za sve okrutnosti što ih je počinio u njihovoj zemlji.
Arnold van Oudenaarde međuto je pobrzao u pomoć lijevom
krilu, a time se položaj sasvim promijenio: momci iz Veurnea,
pojačani novom četom, krenuše opet naprijed i potisnuše Francuze,
koji se povukoše u neredu. Konji i jahači padali jedni preko drugih, i
takav metež nastade u neprijateljskim redovima te su Flamanci
mislili da je bitka dobivena i počeli klicati:
— Pobjeda! Pobjeda! Živjela Flandrija!
Da je tko u tim trenucima mogao vidjeti mesare, uzmaknuo bi
pred njima sve da i nisu prijetili njihovi udarci, i zgrozio bi se do
srži — toliko bijahu strašni. Pakao sa svim zlodusima i
prokletnicima, s ognjem i strahotama, ne pruža valjda tako jeziva
277
prizora kakav oni pružahu. Razdrljenih grudi, obnaženih mišica, s
krvavom sjekirom u ruci, skakali su preko mrtvih tijela ljudi i konja,
razmahivali i sjekli na sve strane, krvlju poprskani, razbarušene
kose, lica oblijepljena krvlju, znojem i blatom. A usred svih tih
strahota sablastan cerek iskrivio im usta, jeziv smijulj u koji se slila
sva njihova mržnja na tuđina, na ugnjetača, i sva njihova divlja
radost što se s njime, eto, mogu obračunati.
Francuzi, koji su u svojoj nadmenosti govorili kako će
Flamance pregaziti već u prvom naletu, uvidješe, na golemi svoj jad
i štetu, kako se ispraznim razmetanjem ne može na bojnom polju
mnogo postići. Žalili su zbog posljedica svoje nepromišljenosti te u
borbi s mesarima razabrali kakva je kova narod s kojim se u rat
zapletoše. Ipak nisu gubili hrabrosti, sveudilj bijahu brojniji od
Flamanaca, mnoge im čete još nisu ni ušle u bitku.
Dok je francuska prethodnica tako podnosila poraz, stajao je
vojskovođa grof d’Artois s drugim odjelom daleko od flamanske
vojske. Kako flamanski bojni red nije bio dovoljno dug da se
odjednom u bitku ubace tako velike snage kao što bijahu njegove,
on sa četama svog odjela nije još ni krenuo naprijed. Ne znajući
kakav je tijek bitke i nemajući pregleda, smatrao je da su njegovi
ljudi svakako u prednosti i da zacijelo pobjeđuju — jer nije vidio da
se itko vraća.
Posla ipak Louisa de Clermonta, sa četiri tisuće normandijskih
konjanika, da napadne lijevo krilo flamanskog bojnog reda. De
Clermont je uspio na toj strani naći čvršće tlo. Sa svim svojim
konjanicima prešao je preko vode te iznenada jurnuo na Gwijdeove
čete.
Zaskočeni s leđa od tih novih neprijatelja u vrijeme kad im je
dovoljno jada i muke zadavao De Chatillonov odred, Gwijdeovi
borci ne mogoše dulje odolijevati: prvi redovi bijahu pregaženi i
sasječeni, nastade metež u drugima, i sav taj dio flamanske vojske
poče uzmicati u neredu. Glas mladoga Gwijdea, koji ih je u ime
domovine zaklinjao da se drže i ne uzmiču, ulijevaše im hrabrost, ali
nikakve koristi od toga: pritisak neprijateljskih snaga bijaše
prevelik, i Gwijdeovi su na molbu svoga zapovjednika mogli jedino
to da se žešće bore u povlačenju, kako bi uzmak bio što sporiji.
Nesreća je htjela te je Gwijde u taj čas dobio žestok udarac po
šljemu, pa je klonuo konju na grivu, a mač mu ispade iz ruku. U
tome teškom trenutku, omamljen, nije se mogao braniti. I tu bi se
278
dokrajčio njegov život da mu nije u pomoć priskočio Adolf van
Nieuwland. Vitez pritjera svoga konja pred Gwijdeova i mačem uze
tako vješto i neustrašivo razmahivati uokolo da su Francuzi u njemu
imali zapreku pred sobom i nisu mogli do mladoga grofa. Nakon
nekoliko trenutaka ruka mu u tome napornom mačevanju oslabi i
posusta: vidjelo se to po uzmasima njegova mača — bijahu sve
sporiji i posustaliji. A po njegovu oklopu pljuštali udarci, osjećao je
kako mu tijelo mlave i meso druzgaju, i već se u sebi opraštao sa
svijetom, misao mu hrlila voljenoj Machteldi, vidio je smrt pred
sobom kako mu domahuje.
Za to vrijeme Gwijde je dospio za bojni red, i tu se pribrao. Sa
strepnjom u srcu opazi u kakvoj je pogibli njegov spasilac, pa
pograbi drugi mač, priskoči Adolfu u pomoć i poče se opet
mačevati. Nekolicina najhrabrijih pridruži se njima dvojici, te oni
zadržaše Francuze — dok ne naiđe novi neprijateljski val.
Neustrašivost i hrabrost flamanskih vitezova nije mogla unedogled
odolijevati premoći, i povik »Vlaanderen de Leeuw!« potisnuše
drugi povici, jer su sada Francuzi uzvikivali:
— Noel! Noel! Naprijed! Pobjeda je naša! Pobijte pješake!
Neprijatelj rušio i suzbijao Flamance, konjaništvo ih satiralo i
raspršivalo. Gwijde sve činio da spriječi uzmak svojih, ali nije
pomagalo: tri su konjanika dolazila na jednog njegova pješaka.
Konji ih gurali, obarali i gazili. Nastade metež u njihovim redovima,
i polovina flamanske vojske morade u bijeg pred neprijateljem;
mnogi ostadoše na zemlji, a drugi se tako razletješe naokolo da nisu
mogli pružiti nikakav otpor konjaništvu, pa su ih Francuzi tjerali do
rijeke Leie, i tu se mnogi utopiše.
Gwijde je ipak uspio da na obali okupi nešto svojih i da ih
svrsta u kakve-takve redove, ali broj neprijatelja bijaše prevelik.
Cehovski borci iz Veurnea, premda raspršeni, očajno se borili, pjena
im izbijala na usta, krv ih oblijevala, ali sve uzalud, junaštvo im nije
pomoglo. Svaki je već oborio tri ili četiri konjanika, pa ipak je njih
bivalo sve manje, a neprijatelja sve više. I zato im misao bijaše:
umrijeti časno, osvećujući se onima koji ih kose u svojoj brojčanoj
premoći.
279
Već je Gwijde vidio poraz svoje vojske i bitku smatrao
izgubljenom, i bilo mu je da proplače od jada, ali u njegovu srcu
žalost nije nalazila mjesta: sav njegov jad provalio je u bijes. Zakleo
se sa svojima da će radije umrijeti negoli živjeti ropskim životom,
pa se zakletve i držao: kao mahnit upravi konja na neprijatelje što su
pobjeđivali i srnu među njih. Adolf van Nieuwland i Arnold van
Oudenaarde jurnuše odmah za njim; borili su se tako bijesno da su
neprijatelji u strahu uzmicali ili padali pod njihovim mačevima kao
čudom košeni. Ali Flamancima nikakve koristi od toga, oni bijahu
potučeni, a što ostade nalazilo se u rasulu. Francuzi su s pravom
uzvikivali: »Noel! Noel!« — činilo se da ništa ne može spasiti
Gwijdeove čete.
U taj čas zasvjetluca nešto odande iza Gaverbeeka, zasja na
suncu u brzu kretanju među drvećem i naskoro izbi na otvoreno
polje: bijahu to dva konjanika što su trkom grabila prema bojištu.
Jednome se po krasnoj opremi moglo odmah vidjeti da je vitez:
pozlaćen mu oklop, a tako i željezni štitnici na konju, sve sami sjaj i
blijesak. Velika modra perjanica lepršala mu za ramenima, kožna
orma na njegovu konju sva ukrašena srebrnim pločicama; vitezu na
280
oklopu, na grudima, naslikan križ u crvenu, a nad tim znakom,
krupnim srebrnim slovima na crnoj podlozi, ispisana riječ:
Vlaanderen.
Nijedan vitez na bojnom polju nije imao tako sjajne opreme
kakvu imaše taj neznanac; no najviše se isticao stasitošću: za glavu
je nadvisivao i najkrupnije, te onako snažan i stasit bijaše kao da je
potomak kakva diva. I konj na kojem je jahao dodavao je svoje
naočitoj onoj pojavi: i on neobično krupan i snažan, a lijep i ponosit,
milina ga pogledati. Pjena u dugu pramenju izbijala mu na usta, a
snažni dah iz pluća izlazio frkteći na nozdrve i stvarao dva gusta
oblaka pare. Od oružja vitez imao samo buzdovan, ali golem i
strašan — čelična mu sivoća silno odudarala od žutog sjaja na
vitezovu pozlaćenom oklopu.
Drugi jahač bijaše redovnik, slabo oboružan i jadno opremljen:
oklop mu i šljem tako zarđao kao da je prebojen riđom bojom. Zvao
se on brat Willem van Saeftinge. U svome je samostanu u Doestu
doznao da će se kod Kortrijka biti boj s Francuzima. Čim je to čuo,
izveo je dva konja iz samostanske staje, te jednoga mijenjao za
trošnu opremu, a na drugome pobrzao da sudjeluje u velikoj bitki.
I redovnik bio veoma krepak i snažan, srcem neustrašiv; dugi
bojni mač držao je u ruci, plamen kojim mu oči sijevahu jasno
pokazivaše da je strašan borac. Nešto prije naišao je na neobičnog
viteza, pa kako su imali isti cilj, put su nastavili zajedno.
Flamanci u nekoj nadi uprli oči u viteza s pozlaćenim oklopom.
Još nisu mogli pročitati riječi Vlaanderen, i zato nisu znali tko je; ali
su, u teškom položaju u kojemu se nalažahu, pomišljali da im možda
Svevišnji u njemu šalje svoga nebesnika da ih izbavi iz pogibelji.
Sve je moglo krijepiti u njima tu vjeru: sjajna vitezova oprema,
njegova neobična krupnoća i onaj mu plameni križ na grudima.
Gwijde i Adolf, opkoljeni neprijateljima, branili se junački; i
oni su vidjeli viteza i zgledali se puni ushićenja: prepoznali su onoga
koji im se bližio. Za njih neprijatelj bijaše od tog časa osuđen,
izgubljen — toliku su vjeru imali u snagu i sposobnost novog borca.
Njihov pogled kao da kazivaše: »Spašeni smo! Lav od Flandrije!«
Vitez s pozlaćenim oklopom naposljetku dosegnu do
francuskih četa; prije nego što ga je itko mogao upitati dolazi li u
pomoć ili će se boriti za neprijatelja, jurnu on među konjanike,
onamo gdje im redovi bijahu najgušći, i poče tako strašno udarati
buzdovanom po njima da su u strahu jedni druge obarali da umaknu
281
njegovim udarcima. Pod njegovim moćnim oružjem padali su kao
snoplje, i za njegovim je konjem u neprijateljskim redovima ostajala
praznina kao što za jedrenjakom ostaje puzina na vodenom površju.
Boreći se tako i sve obarajući što mogaše dohvatiti, začudo
brzo dođe flamanskim četama što bijahu potisnute do rijeke Leie, i
tu onda viknu:
— Za Flandriju! Za mnom! Za mnom!
Uzvikujući tako, rušio je neprijatelje oko sebe, obarao Francuze
u glib i u svome djelu uništavanja pokazivao takvu snagu i silinu da
su Flamanci u njemu zaista gledali nadnaravno biće.
Vrati se tako hrabrost i u njihova srca, svi se složno baciše na
neprijatelja, slijedeći viteza u njegovu pobjedničkom pohodu i
kličući radosno. Francuzi ne mogoše odoljeti tim borcima što se
pretvoriše u same lavove; oni prednji okrenuše konje u nakani da se
spase bijegom, ali udariše na konje svojih drugova, i tako među
njima nastade metež u kojem obarahu jedni druge. Žestoka bitka i
klanje poče se tada na svoj dužini bojnog reda. Nije se više čulo
klicanje: »Noel! Noel!« — nadvladali ga povici »Flandrija!
Flandrija!« što se prolamahu na sve strane i zatomljivahu sve druge,
tako te borci, zaglušeni, nisu čuli ni udarce vlastitog oružja.
Brat Willem, redovnik, sjahao s konja i, boreći se kao pješak,
rušio sve što mogaše dohvatiti; vitlao je mačem kao da mu je pero u
ruci i porugljiv smiješak pokazivao neprijateljima što navaljivahu na
nj: bijaše kao da mu je svaki okršaj sama zabava, igra u kojoj se
raduje kao dijete. Ipak, pokraj sve okretnosti i hitrine, zadobio je
mnoge udarce po zarđalom oklopu; ali, dok bi tkogod drugi pao pod
svakim takvim udarcem, stajao je brat Willem nepokolebljiv i
nesalomljiv nad mrtvim tijelima neprijatelja što ih je oborio. Koga
bi nesreća na nj namjerila, odmah bi padao pod njegovim golemim
mačem i svoju smjelost plaćao životom.
Neustrašivi taj borac odjednom opazi, nedaleko od sebe, Louisa
de Clermonta sa zastavom.
— Živjela Flandrija! — povika brat Willem. — Zastava je
moja! I kao da je pao mrtav, baci se na zemlju, a potom, na
koljenima i laktima, pužući, provuče se pod konjima i naglo se osovi
pokraj Louisa de Clermonta. Sa svih strana okomiše se na nj
mačevi, ali se on tako umješno branio da je od udaraca što su ga
zahvatili dobio samo nekoliko težih ugnječenja. Ničim nije
pokazivao da smjera na zastavu; naprotiv, čak joj je pokazao leđa.
282
Ali se onda odjednom okrenu, odsiječe ruku zastavniku, a pali stijeg
sasječe na komade.
Zacijelo bi redovnik tu našao smrt, ali bojni red dođe do njega,
a Francuzi što stajahu oko njega bijahu u neredu potisnuti. Vitez s
pozlaćenim oklopom brzo je raspršio neprijatelje što su opkoljavali
Gwijdea i borio se tako bez prestanka i nadirao nezadrživo. Svojim
je golemim buzdovanom krčio sebi put razbijajući šljemove i
lubanje i nije nailazio ni na koga da mu se odupre; a konjska kopita
gazila sve one što ih je omamljivao i sa sedla obarao svojim
udarcima.
Priđe mu Gwijde i reče:
— Robrechte, dragi brate, hvalim Bogu što te posla, spasio si
domovinu...
Vitez ne uzvrati, nego stavi prst na usta, kao da hotijaše reći:
»Šuti, čuvaj tajnu!«
Adolf je shvatio; odluči da se drži kao da ne prepoznaje grofa
od Flandrije.
Bitka se nastavljala, ali je krenula zlo po Francuze; flamanske
čete hrabro i snažno potiskivahu neprijatelja koji je uzmicao;
topuzinama, mlatovima i bojnim sjekirama dokončavahu oborene
vitezove. Tisuće konja ležale u glibu gušeći se, mrtva tijela
neprijateljska prekrivala tlo tako gusto da se borci više i nisu borili
na travi, nego na mrtvacima i na polomljenom oružju. Groeninška
plavina više se nije vidjela, nestala je pod mrtvim tijelima što ležahu
na vodi, u koritu i na plavnim obalama — sve se poravnalo, a
vodeni se tok razaznavao po krvi što ju je spora struja nosila,
premda i sve naokolo bijaše krvlju natopljeno. Jauk umirućih, vapaji
onih što se utapahu, pobjednički povici Flamanaca, sve se miješalo i
stapalo u groznu buku što je pojačavahu prodorni zvuci truba, zveka
oružja, udarci mača po oklopu, bolan njisak konja zapalih u glib —
samo vulkan što provaljuje i tutnjavom razdire zemljinu utrobu
stvara takvu sablasnu buku i lomot: bijaše kao da je došao smak
svijeta.
Deveti je sat odbio na tornju u Kortrijku kad je pobijeđeno
konjaništvo Raoula de Neslea i Jacquesa de Chatillona na uzmaku i
bijegu prišlo glavnini kojom je zapovijedao grof Robert d’Artois.
Kad je francuski vojskovođa čuo za poraz svojih, gotovo je
pomahnitao od bijesa. Htjede on odmah navaliti na Flamance s
golemim odredom što ga imaše pod svojim zapovjedništvom. Ostali
283
vitezovi pokušaše da ga odvrate od nepromišljena pothvata,
upozoravajući ga da se konji ne mogu kretati na tlu na kojem se
zapodjela bitka. Ali on ni da čuje, nego sa svim svojim ljudima
jurnu ravno kroz mnoštvo bjegunaca.
Konjanici što umakoše u prvom porazu nađoše se na udaru
svojih, potjera ih njihov vlastiti vojskovođa i njihov odred, te oni u
neredu nagoše u bijeg kuda koji, da se uklone strašnom naletu i da
umaknu iz meteža. Ali ne uspješe svi dohvatiti se čistine. Prve
redove gurnuše naprijed slijedeći, i tako val novih četa bezglavo
udari na flamanski bojni red. Na taj prvi sraz bijahu Gwijdeove čete
prisiljene da se povuku za Groeninšku plavinu; tu im pali konji
poslužiše kao grudobran, tu se mogahu braniti kao za kakvim
bedemom.
Francuski konjanici nisu se mogli držati na močvarnu tlu,
padali su jedni preko drugih, i mnogi pogiboše zaglibljeni i zgaženi.
Robert d’Artois, kad to vidje, zapade u takav bijes da je sa
nekolicinom najsmionijih vitezova jurnuo preko vode i navalio na
Gwijdeove čete. Nakon kratke borbe, u kojoj je poginulo mnogo
Flamanaca, Robert d’Artois mačem zahvati platno velike flandrijske
zastave te odsiječe jedan dio, onaj na kojem bijaše izvezena prednja
lavlja pandža. U okolnim flamanskim četama nastade žestoka
povika.
— Ubijte ga! Sasijecite! — vikali sa svih strana.
Vojskovođa pokuša da istrgne zastavu iz ruku Seghera Lonkea,
ali brat Willem, odbacivši mač, skoči na d’Artoisova konja te
obadvije ruke ovi grofu oko vrata; potom, uprijevši se obadvjema
nogama o sedlo, povuče ga za glavu tako snažno natrag da ga je
svukao s konja. Obojica se zavaljaše po tlu. Međuto su pritrčali
mesari, a Jan Breydel, koji je htio osvetiti uvredu nanesenu
flandrijskoj zastavi, jednim zamahom odsiječe ruku Robertu
d’Artoisu. Nesretni vojskovođa, videći smrt pred sobom, upita nema
li ondje nijednog plemića komu bi mogao predati svoje oružje; ali
mesari povikaše da ne razumiju njegova jezika te ga dohvatiše
sjekirama, i tako on ispusti dušu.
Dok se to događalo, brat je Willem na zemlju oborio kancelara
Pierrea Flottea i podigao mač da mu raskoli glavu. Francuz je molio
za milost. Brat se Willem podrugljivo podsmjehnu te mu raskoli
glavu sve do zatiljka; kancelar, sa životom rastavljen, pade ničice u
svoju krv. Vitez u pozlaćenom oklopu buzdovanom je svalio
284
d’Aspremonta i De Tancarvillea, Gwijde je jednim udarcem mača
raskolio glavu Renaudu de Longuevalu, dok je Adolf van
Nieuwland iz sedla oborio Raoula de Nortforta. U malo vremena
izgubi ondje život više od stotinu plemića.
Rodolphe od Gaucourta, dvojica kraljeva Baltazar i Sigis, i
sedamdesetak poizbor vitezova, dugo se borili protiv Genćana
kojima je zapovijedao Jan Borluut Kad su poginula oba kralja i svi
vitezovi, Rodolphe, čiji je konj pao, još je stajao posred svojih
neprijatelja, odolijevajući im u svojoj začudnoj neustrašivosti:
junačno se i nadasve okretno borio protiv Genćana i držao ih na
udaljenosti strašnim udarcima svoga mača. Kad je ugledao skupinu
od četrdesetak francuskih vitezova, skloni se među njih. Jan Borluut
poteče za njim s velikim brojem Genćana. Onih četrdeset vitezova
naskoro izginu, a Rodolphe od Gaucourta sveudilj se hrabro branio.
Obrvan umorom i pustim ranama, naposljetku pade preko mrtvih
tijela svoje braće po oružju, a Genćani potekoše da ga usmrte. No,
Jan Borluut ne htjede da hrabri Francuz umre: naredi on da ga
prenesu za bojni red, i tu ga uze pod svoju zaštitu.
Iako su francuski prednji redovi u toj žestokoj bitki pretrpjeli
očit poraz, Flamanci su malo napredovali, jer su neprestano stizala
nova neprijateljska pojačanja i novi su borci zauzimali mjesta onih
što su pali.
Vitez s pozlaćenim oklopom borio se kao pravi lav na lijevom
krilu protiv čitava odreda konjanika. Kraj njega se jednako hrabro
borio Gwijde i Adolf van Nieuwland; Adolf se neprestano zalijetao
među neprijatelje izlažući život opasnosti: bijaše kao da je odlučio
da pogine pred očima viteza s pozlaćenim oklopom. »Machteldin
me otac vidi!« kazivaše u sebi i pluća bi mu dublje i slobodnije
dahnula, mišići ćutjeli novu krepčinu, a duša još više prezirala smrt.
Vitez mu je više puta viknuo neka se ne izlaže toliko; ali su te riječi,
što Adolfovim uhom odzvanjahu kao pohvala, djelovale upravo
suprotno, jer je na svaki vitezov povik konj hrabrog momka još više
skakao na neprijatelje i još dublje prodirao među njih. Sreća po
mladog čovjeka što je ruka jača od njegove bdjela nad njegovim
životom i što se pokraj njega nalazio netko tko se u očinskoj ljubavi
zakleo da će ga štititi.
U svoj francuskoj vojsci samo se jedna zastava držala uspravno
i vijorila, kraljevski stijeg sa zlatnim plamečcima pokazivao srebrne
285
ljiljane i sjajne bisere što ga ukrašavahu. Gwijde rukom pokaza
prema zastavniku i viknu vitezu s pozlaćenim oklopom:
— Eno je, valja je osvojiti!
I upeše, svaki sa svoje strane, da prodru kroz francuske redove,
ali ne uspješe odmah, ma kako žestoko obarali neprijatelje pred
sobom i krčili prolaz među njima. Adolf van Nieuwland nađe
pogodnije mjesto, probi se sam među konjanicima i nakon ogorčene
borbe dođe blizu velike zastave.
Kakva je kobna sila, kakav zao duh tjerao toga mladog čovjeka
u smrt? Da je znao kolike se gorke suze za nj liju u tom času, koliko
mu se puta ime spominje u molitvi jedne žene, ne bi tako u smrt
srljao.
Mnogo je vitezova okruživalo zastavu: zakleli se oni svojom
časti da će radije pod njom ostaviti život negoli dopustiti da je
ugrabi neprijateljska ruka. I što je mogao Adolf protiv tolikih
hrabrih boraca? Tek što se pojavio, dočekaše ga podrugljivim
riječima, mačevi mu zavitlaše nad glavom; oda svih strana opkolili
ga neprijatelji, udarci zapljuštali po oklopu, i uza svu spretnost i
golemu hrabrost nije se mogao dugo braniti. Krv mu potekla ispod
šljema, vid mu zamagljivala, mišići klonuli od pustih udaraca i
omečina. Osjećajući da mu je kucnuo posljednji čas, viknu iza glasa,
da su ga Francuzi mogli čuti:
— Zbogom, Machteld!
I viknuvši tako, u očajnu bijesu, baci se između neprijateljskih
mačeva na zastavu te je istrže zastavniku iz ruku, ali je desetak
drugih odmah preote od njega: udarci po njemu zapljuštaše
udvostručeno, te on naposljetku, iscrpljen, klonu konju na vrat.
Po komešanju što je u tom trenutku nastalo među borcima vitez
s pozlaćenim oklopom opazi u kakvoj je pogibli Adolf. Pomisli on
na strašnu bol što će razdirati srce njegove nesretne Machteld ako
Adolf pogine od neprijateljske ruke. Okrenu se svojima i viknu
gromko, tako da mu se glas prolomio nad svom onom ratnom
bukom:
— Ovamo, Flamanci! Ovamo! Naprijed!
Kao uskipjelo more što u zavaljanoj bjeljavini prelijeva obale,
čupa drveće i ruši sve pred sobom, tako su i Flamanci u moćnom
talasanju krenuli na povik nepoznatog viteza.
Francuze zahvati tako žestok val, tako ih strašan nalet zgodi, da
su na prvi sraz oboreni čitavi redovi: udarci oštropera, topuza i
286
bojnih sjekira zapljuštali po njima kao tuča što se obori na plodove
poljske. Nikad se nije vidjela tako ogorčena bitka; svi borci ogrezli u
krvi, mnogi držali oružje u ruci još dugo pošto ih je smjerio smrtni
udarac. Sve se zamrsilo u strašno klupko, ljudi i konji, nastao
kovitlac koji se ne može opisati. Jezivi samrtni krikovi, vapaji što
uši razdiru, grozan jauk i stenjanje, vrtlog i mahnitanje, gaženje i
ubijanje. Francuski konjanici nisu se više mogli kretati, jer su sa
strane potiskivani i tjerani na one što bijahu za njima, dok su sjekire
i mačevi obarali prve redove.
Vitez s pozlaćenim oklopom svojim je strašnim buzdovanom
prokrčio sebi prolaz, probio se kroz neprijateljske redove i došao u
blizinu francuske kraljevske zastave. Gwijde i Arnold van
Oudenaarde slijedili ga s nekolicinom najsmionijih Flamanaca.
Vitez je nastojao da negdje kraj zastave otkrije zelenu perjanicu
Adolfa van Nieuwlanda; uzalud se upinjao. Malo poslije učini mu se
da je vidi nešto dalje, među Flamancima. Onih četrdeset poizbor
vitezova oko zastave junačno udari na viteza s pozlaćenim oklopom,
ali je on tako sretno vitlao buzdovanom oko sebe da ga nijedan mač
nije dosegao. A kad je prvi put spustio svoje oružje, smrskao je
glavu Alainu od Bretanje; pod drugim udarcem stradao je Richard
de Falais: razbio mu je oklop i ugruhao rebra. Za to vrijeme i drugi
su se Flamanci hrabro borili. Arnold van Oudenaarde zadobio je
ranu na glavi, a više od dvadeset njegovih pade od francuskog mača.
Vitez u pozlaćenom oklopu rušio je sve što mu bijaše nadohvat;
na tlu već ležahu Jean d’Emmery, Arnould de Vahain i Hugues de
Viane. Oko naprosto nije moglo pratiti zamahe njegova buzdovana,
tako je brzo zahvaćao jednog neprijatelja za drugim. Onaj što je
držao zastavu ubrzo vidje da je na tome mjestu ne može više
očuvati, i zato umaknu natrag. Kad to vitez opazi, žestoko ukloni
pred sobom tri-četiri neprijatelja i naže za onim, među Francuze,
daleko od mjesta gdje se vodila bitka. Dostiže ga te se nakon ljuta
boja naposljetku domože zastave. Mnoštvo konjanika baci se na
viteza da mu je preotme, ali on, zadjenuvši je u stremen kao koplje,
uze bijesno udarati oko sebe, i mnoge je tako pobio. Sve boreći se,
probijao se kroz neprijateljske redove i najposlije stigao među
Flamance. Tu, među svojima, podiže osvojenu zastavu te uzviknu:
— Živjela Flandrija! Pobjeda je naša!
287
Uzvratiše mu oduševljeno kličući i radosno uzmahujući
oružjem u zraku, duh se Flamancima obodrio kad su vidjeli osvojeni
znamen.
Guy de Saint-Pol nalazio se još kod Pottelberga sa kakvih deset
tisuća pješaka i s jakim odredom konjanika. On je već odredio da
pokupe najvredniju opremu i dragocjenosti u taboru: kanio je svoje
ljude spasiti bijegom, ali Pierre Lebrun, jedan između vitezova koji
su se borili oko zastave, a koji se vratio iz bitke jer bijaše ošamućen,
vidjevši što Saint-Pol namjerava, dođe k njemu i reče:
— Zar to smjerate, Saint-Pole? Smije li se tako? Zar ćete
kukavički umaknuti ne osvetivši smrt našeg vojskovođe i sve naše
braće? Molim vas, nemojte tako, za čast Francuske! Radije izginimo
nego da nam na glavu padne ljaga i sramota. Povedite svoje
naprijed, možda ćete sa svježim četama pobijediti.
Guy de Saint-Pol nije htio ni da čuje o borbi, strah ga obuzeo.
Zato odgovori:
— Gospodine Lebrun, znam dobro što mi je činiti. Ne mogu
našu vojnu opremu i druge vrijednosti prepustiti neprijatelju. Bolje
je da preostale ljude vratim u Francusku nego da uludo izginu.
— A zar ćete neprijatelju prepustiti sve one što se s mačem u
ruci još bore? Pazite, to je izdaja! Preživim li današnji dan, optužit
ću vas pred kraljem zbog izdaje i kukavstva!
— Oprez mi nalaže da se povučem, gospodine Lebrun, te ću se
i povući, ma što vi rekli, jer vaš savjet dolazi od uzbuđenja i
zaslijepljenosti. Previše ste uzbuđeni i jarosni!
— A vi previše strašljivi! Ali neka bude kako želite. Da vam
pokažem kako postupam opreznije nego vi, krenut ću s jednim
odredom naprijed, da našima omogućim povlačenje. Idite, ja ću
zadržati neprijatelja.
Izdvojio je dvije tisuće pješaka i poveo odred na bojište. Za to
vrijeme broj Francuza u borbi toliko je opao da su im u bojnom redu
zjapili mnogi proboji; to je omogućilo Flamancima da ih tuku
sprijeda i zaskaču s leđa.
Vitez s pozlaćenim oklopom, na onako krupnu konju, a onako
stasit, mogao je okom pregledati sve bojište; opazio je Lebrunovo
kretanje i shvatio mu nakanu. Bilo mu je jasno da Saint-Pol misli
umaknuti s vojnom opremom i dragocjenostima. Priđe on Gwijdeu
te mu reče što neprijatelj namjerava. Nekoliko svojih glasnika
odmah poslaše iza bojnog reda da prenesu naloge zapovjednicima
288
pojedinih odreda. Malo kasnije pokrenu se nekoliko četa
usmjerujući u različitim pravcima na bojištu. Jan Borluut sa svojim
Genćanima primakao se gradskim zidinama te napao Lebruna s
boka; mesari sa starješinom Breydelom zaobiđoše kaštel
Nedermosschere i zaskočiše francuski tabor sa stražnje strane.
Čete kojima je zapovijedao Saint-Pol nisu očekivale napad;
kupile su najvažniju i najvredniju opremu kad nad svojim glavama
ugledaše mesarske sjekire i smrt. Od strašnih krikova Flamanaca u
napadu uhvati ih takav strah da su udarili u bezglav bijeg i raspršili
se poljima na sve strane; a mesarske sjekire sjekle gdje bi koga
zahvatile. Guy de Saint-Pol na dobru konju izmače toj smrtnoj
opasnosti i pobježe, ne tarući glavu zbog dalje sudbine svojih ljudi.
Brzo je pročešljan sav tabor, i doskora nigdje živa Francuza.
Flamanci tako zadobiše dragocjene posude, zlatne i srebrne
pehare i drugo blago što ga je neprijatelj dovezao sa sobom.
Na bojnom polju bitka je još trajala: tisuću konjanika, po
prilici, sveudilj se branilo; držali se oni na okupu i borili se lavovski;
iako bijahu prekriveni ranama, među njima se nalazilo više od
stotinu plemenitih vitezova koji nisu htjeli da prežive taj poraz, te su
bijesno udarili i sjekli u flamanskim redovima. Malo-pomalo
stjeraše ih Flamanci pod zidine Kortrijka, u predjelu što se zove
Bittermeersch. Tu im konji zaglibiše u Ronduitebeek, u baruštine i
razlivene glibovite obale potoka što nosi to ime; nekima se konji
izvrnuše nauznak i utopiše. Kako im konji nisu više mogli služiti,
vitezovi silazili jedan za drugim; na tlu sastaviše krug, i tako su se
borili kao pješaci i pobili mnogo Flamanaca, ali su i oni ginuli i
padali u glib. Bittermeersch se pretvorio u krvavu kaljugu u koju su
propadale noge boraca. Mrtvaci, umirući i ranjeni ležali među
šljemovima, slomljenim mačevima i drugim ulomcima oružja.
Neki ljiljanaši, među njima Jan van Gistel i nekoliko
Brabanćana, videći da im više nema izlaza ni spasa, dojuriše među
Flamance i počeše uzvikivati:
— Živjela Flandrija! Živjela Flandrija!
Mišljahu da će se spasiti tom varkom. Ali između Flamanaca
istrča jedan tkalac pravo na Jana van Gistela i smjeri ga takvim
udarcem po glavi da mu je raskolio lubanju.
— Evo ti, izdajniče! — muklo promrsi tkalac. — Moj ti je otac
rekao da nećeš umrijeti u svojoj postelji!
289
I ostale poznadoše po njihovu oružju, opremi i oklopu, te ih
sasjekoše kao izdajnike i otpadnike.
Gwijdeu bi žao vitezova što su se još držali i tako hrabro
branili. Viknu im on neka se predaju, zajamčuje im život. Videći i
sami da im ni najveća hrabrost više ničemu ne služi, položiše oružje.
Jan Borluut preuze ih na čuvanje.
Najistaknutiji među šezdesetak tih plemenitih ratnih
zarobljenika bijaše Thibaud, vojvoda lotrinški. I ostali bijahu od
plemenite loze, na glasu kao hrabri ratnici.
Na bojištu nije ostao ni jedan jedini neprijatelj, ali se u daljini
vidjeli bjegunci kako na sve strane brzo odmiču uklanjajući se
opasnosti. Flamanci, u čudu kako više nema borbe, a sveudilj puni
borbenog žara, natisnuše se u skupinama preko bojišta i pustopoljina
za bjeguncima. Kod kužne bolnice što nosi ime »Sveta Magdalena«
dostigoše jedan odred od onih što bijahu pod zapovjedništvom Guya
de Saint-Pola i pobiše sve u njegovu sastavu; malo dalje nađoše
Willema van Mosscherea, ljiljanaša koji je s nekolicinom drugih
pobjegao iz bitke. Kad vidje da je opkoljen, poče moliti milost i
obećavati da će kao vjeran podanik služiti Robrechtu van Bethuneu;
ali ga nisu slušali: mesarske sjekire prekratiše mu govor i oduzeše
život.
Prođe u tome cio dan, i gonjenje se završi istom onda kad više
nigdje ne bijaše ni jednoga jedinog neprijatelja ni njegova
prišipetlje.
290
24.
Iako su neki dijelovi flandrijskih četa gonili neprijatelja po
poljima, glavnina je redovne vojske ostala na bojištu. Jan Borluut
zadržao je svoje ljude da po ratnom običaju čuvaju bojno polje do
sutradan, i samo ih se malo, u svome žaru i zanosu, oglušilo o tu
zapovijed. Odred pod njegovim zapovjedništvom još je brojio oko
tri tisuće Genćana. Na bojištu su ostali i mnogi drugi borci: jedni od
pustog umora, a drugi od zadobivenih rana nisu mogli u potjeru za
neprijateljem. Sada, nakon slavna uspjeha, Flamanci, pobjedosni
branitelji domovine, radosno klicahu:
— Živjela Flandrija! Pobjeda! Pobjeda!
A ozgo, s gradskih bedema, građani Kortrijka i oni što su u
pomoć došli iz Iepera uzvraćahu još jačim povicima. Mogahu se i
oni radovati i slaviti pobjedu, jer dok su dvije vojske bile boj na
Groeninškoj ravni, kaštelan je Van Lens provalio iz tvrđe sa stotinu
svojih te upao u grad, i možda bi ga zapalio i sasvim uništio, ali su
borci iz Iepera tako neustrašivo navalili na njegovu četu i tako se
hrabro borili da su se Francuzi na kraju, nakon duge borbe, u neredu
291
povukli i zatvorili u tvrđu. Kad je poslije Van Lens prebrojavao
svoje ljude, nađe da ih je samo deseti dio umakao bijesu pučana.
Većina je četovođa i plemića otišla u tabor te se okupila oko
viteza s pozlaćenim oklopom: izražavahu mu svoju veliku
zahvalnost, ali je on samo šutio, nije htio da se otkrije. Gwijde, koji
se nalazio pokraj njega, obrati se ostalim vitezovima i reče:
— Gospodo, vitez koji je tako čudesno spasio i nas i Flandriju
križar je koji ne želi da se otkrije. Najplemenitiji sin Flandrije nosi
njegovo ime.
Vitezovi ništa ne rekoše, ali je svaki premetao u mislima i
nastojao da dokuči tko bi mogao biti taj čovjek što je tako plemenita
porijekla a ujedno tako hrabar i snažan. Oni što bijahu na sastanku u
šumi kod Dalea znali su poodavno tko je, ali nisu smjeli reći, jer su
svečano prisegli da će čuvati tajnu. I mnogi su drugi slutili da je to
grof od Flandrije, ali je bilo dovoljno što je Gwijde ponovio želju
nepoznatog viteza pa da šutnju shvate kao dužnost.
Robrecht je neko vrijeme potiho razgovarao s Gwijdeom, a
onda prijeđe pogledom po svima. Promotri zatim prostrano bojno
polje i šapnu Gwijdeu:
— Ne vidim ovdje Adolfa van Nieuwlanda; nemiran sam i
strepim.
Da nije hrabri mladić pao od neprijateljskog mača...? Bila bi to
smrtna bol mojoj kćeri, a meni vječita žalost.
— Neće biti da je poginuo, Robrechte: čini mi se da sam vidio
njegovu perjanicu među drvećem Neerlanderbosa. Očito goni
preostale neprijatelje. Vidio si kako je neustrašivo upadao među
Francuze. Ne brini, Bog neće dopustiti da onakav junak strada.
— Bože daj da je tako, Gwijde! Srce mi se kida pri pomisli da
se moja jadna kći ne bi mogla radovati ovakvu danu. Ipak te molim,
brate, pošalji Borluutove ljude da pretraže bojište, nije li gdjegod
mrtvo tijelo Adolfovo. A ja idem da utješim Machteld; nazočnost
njezina oca, nadam se, barem će je na neko vrijeme obradovati.
Rukom pozdravi prisutne vitezove te uzagrepce odjaha prema
Groeninškoj opatiji. Gwijde naloži Janu Borluutu da pošalje ljude na
bojište, da pokupe ranjene borce i da tijela poginulih vitezova
prenesu u tabor.
Bojno polje pružalo strašan prizor, bijaše to jeziva slika, tako
stravična da je čovjeku srce ledila. Prostrana ravan krvlju
natopljena, i po njoj razbacana mrtva tijela, razgažena trupla, uginuli
292
i svaljeni konji, napuštene zastave, odsječene ruke, ulomci oružja,
sve ispremetano, sve neiskaziv užas i strahota. U daljini poneka
ispružena ruka kao da u pomoć zaziva, potrnulo šišoljenje kao dalek
vesak, sablastan bruj kao nemoćan jecaj ili šapat, zlosutniji od
najzlosutnije tišine, lebdi nad gomilama mrtvih — glas ranjenih što
vapiju: »Vode, vode...! Vode, za ime Božje!«
Sunce žarom peče kroz razdrtu odjeću i pali otvorene rane,
muči ranjenike nepodnošljivom žeđi što im suha usta skuplja i
blijede usne lijepi, tako te ne mogu ni samrtnim krikom kriknuti
nego samo protiskuju prigušen ropot i krkljanje. Crni gavrani
zacrnjuju nebo, kruže u sablasnim krugovima, nadvijaju se nad
bojište kao oblak zlogoda što olujom provaljuje, kobno graktanje
ptica zlokobnica resko para uzduh, strava žiga srca onih u kojima još
traje dašak života. Domala se ptičurine uz hrapav graktaj obaraju na
mrtvace i pandžama trgaju mišiće što još drhte i trepere. Ranjenici
očajno upinju da od sebe odagnaju napasne strvinare, da se obrane
od toga krilatog užasa, i sve trnu i zebu na pomisao da će im te
ptičurine raznijeti meso na kusatke: nema njima počivališta nakon
smrti, gavranska utroba bit će njihov grob; nema za njih posvećene
zemlje u kojoj bi počivali čekajući dan posljednjeg suda, grozna im
je sudbina namijenjena! Kakve li jezive pomisli, kakva li užasa!
Vonj krvi domamio je iz grada čopore izgladnjelih pasa, švrljali
su među mrtvacima i zavijali tako kobno i zastrašno — rekao bi: svi
zlodusi pakleni eto su izišli da slave dolazak tolikog broja duša. A
ipak nisu te životinje dirale mrtvace, činilo se, naprotiv, da ispuštaju
te jezive glasove i da tule u žalosti za poginulima. Iako je bivalo da
ovdje-ondje liznu i ljudsku krv s konjskom, žestoko su nasrtali na
gavrane i borili se s njima, i tako mnoga mrtva tijela očuvali od
gavranskih kljunova i pandža. U sve to zavijanje, graktanje i
kriještanje, u sve te sablasne glasove miješao se još i prigušen njisak
ili tužno stenjanje oborenih konja iz kojih se život istakao te su
ugibali, a odande pak, iz grada, dopiralo veselo klicanje onih što su
slavili slavlje i pozdravljali pobjedu.
Jest, strašan je bio prizor što ga je oku pružalo bojno polje
nakon boja, strašno bijaše vidjeti toliko hrabrih ljudi što su, uvoštena
lica, usnuli vječnim snom.46
46
Držeći se često spominjanog A. Voisina, pisac na ovome mjestu daje dug
popis velikaša, francuskih i drugih, što su poginuli boreći se pod francuskom
293
Da je vladar koji je izazvao taj rat obilazio bojištem i gazio po
krvi što ju je prolio, morao bi uvidjeti da je opak i čudovištan stvor.
Napadnuti narod ima pravo da se bori za slobodu. A on, kralj, što je
on htio? Da osvoji tuđu zemlju, da podjarmi drugi narod. Pa što je to
drugo doli nasilje i razbojstvo! Ali kad takva zlodjela čine veliki, i
kad se pokriju kraljevskim plaštem, onda su to junaštva što ih
uznose i veličaju, o takvu kralju neće reći da je zlotvor koji je
izvršio više umorstava negoli svi zločinci njegove kraljevine
zajedno, nego će mu pridjenuti naziv junaka i kazati da je velik.
Kako su Genćani išli bojnim poljem, tako su gavrani pred
njima uzlijetali da malo dalje slete na novi plijen. Genćani su među
borcima tražili one kojima je još srce kucalo pa ih prenosili u tabor,
da ih vrate u život. Čitava je jedna četa s različitim posudama
odlazila na Gaverski potok i ondje zahitala vode, da osvježuje
ranjenike i da im olakšava bolove. Valjalo je vidjeti kako su
ranjenici požudno pili hladnu vodu, kao da s njome život upijaju, i
kako su zahvalno, sa suzom u oku, uzimali okrepu iz ruku svoje
braće ili svojih neprijatelja. Potresna slika. I dok bi se tako bavili
oko jednoga, u blizini se nemoćno dizale druge ruke, a slabašni
glasovi vapili:
— Oh, okrijepite i mene, dajte mi vode! Za muku Isusovu,
dajte mi da nakvasim usne, spasite me od smrti...
Genćani su dobili zapovijed da flamanske vitezove koje nađu,
žive ili mrtve, prenesu u tabor. Već su pregledali mnogo mrtvih i
pretražili velik dio bojišta; već su prenijeli tijela plemenite gospode
Salomona van Sevecotea, Filipsa van Hofstadea, Eustachiusa
Sporkyna, Jana van Severena Pietera van Bruggea, te su upravo
skidali oklop s ranjenoga Jana van Machelena.
Došli su tako do mjesta na kojem se bio najljući boj: oko njih
ležale na sve strane hrpe okrvavljenih mrtvih tijela. Dok su
pomagali Janu van Machelenu, odjednom čuše prigušeno stenjanje
— bijaše kao da dolazi iz dubine, ispod zemlje, iz njezine utrobe.
Osluhnuše, ali ništa: nijedan između palih što ležahu oko njih nije
davao ni najmanjeg znaka života. Dok su uklanjali i razmicali mrtve
da dođu do živoga što je stenjao, čuše opet jecaj i razabraše da
dopire odande gdje se, nešto dalje od njih, nalazila skupina uginulih
zastavom. Izostavljamo taj popis, jer iznizana imena našem čitatelju ništa ne kazuju, a
knjigu bi samo opteretila.
294
konja. Odmah pohrliše onamo te uz pomoć drugih prionuše na
posao: odmaknuše konjska trupla i nađoše viteza na umoru.
Ležao je nauznak, sav obliven krvlju. Oko njega razbacane
odsječene ruke i noge. Oklop mu prignječen pod konjem. Desna mu
još nije pustila držak na maču, a lijeva čvrsto stegla zelen veo.
Obrazi mu blijedi, nose znamen smrti što se bliži. Pogled
zakoprenjen, gotovo ugašen, jedva dohvaća one što su došli da ga
izbave. Vjeđe nemaju snage da od sunčanog sjaja štite oči. Jan
Borluut odmah je prepoznao nesretnog Adolfa van Nieuwlanda.
Požuriše da ga oslobode oklopa. Podigoše mu glavu iz mulja i
vodom mu osvježiše usta. Šapnuo je nekoliko nerazumljivih riječi i
zaklopio oči, sada sasvim, kao da mu je duša izišla iz ugnječenog
tijela. Nekoliko je trenutaka ostao tako u potpunoj besvijesti. Kad se
osvijestio, nemoćno uze Borluutovu ruku i protisnu, dugo
zastajkujući od jedne riječi do druge:
— Vidite, umirem, gospodine Jane, duša će me naskoro
ostaviti. Ali me ne oplakujte: umirem zadovoljan, domovina je
osvećena...
Ne uzmože dalje, dah mu se prekratio; klonu glavom na mišicu
Jana Borluuta. Utonu u nesvijest i ostade nepomičan, kao mrtav. Ali
mu je srce, premda slabo, sveudilj kucalo, a ni toplina mu nije izišla
iz tijela. Jan Borluut još je čuvao iskru nade; naredio je da ranjenog
viteza nadasve pažljivo prenesu u tabor.
*
Machteld i Marija, Adolfova sestra, povukle se prije bitke u
samostan, u Groeninšku opatiju. Zacijelo u svoj Flandriji nije u taj
čas nitko toliko strepio i takve muke mučio koliko nesretna
Machteld: svi njezini, i voljeni Adolf s njima, otišli su u boj. O
ishodu te bitke u koju su Flamanci ušli protiv kudikamo jačeg
naprijatelja ovisi sve: sloboda zemlje i sloboda njezinih najbližih.
Odnesu li pobjedu Francuzi, smrt čeka sve njezine, a nju najcrnja
sudbina.
Tek što su bojištem jeknule bojne trube, zadrhtaše dvije
djevojke i problijedješe kao da ih je istog časa pogodio smrtni
udarac. Za tih strašnih trenutaka bijaše im nemoguće izraziti kakve
ih misli muče i kakva ih čuvstva razdiru: svaka riječ što bi je izrekle
samo bi dolila svoje na crne slutnje što ih salijeću. Zajedno su
kleknule na klecalo, predale se molitvi. Glava klonula nad štionik,
295
suze tiho tekle niz obraze. Žarko su se molile, iz dubine duše, bijaše
kao da su onako u san utonule. Ovda-onda, kad bi dopro jači glomot
s bojišta, iz grudi bi im se oteo prigušen uzdah.
Kako je bitka bivala žešća, ona im je potmula jeka sve većom
zebnjom stezala srce, ruke u strahu drhtale, treperile poput lišća na
topoli; čelo se prignulo niže, suze omicale niz lice, molitva okrenula
u nerazumljiv šapat.
Bitka je dugo trajala, tutnjava u srazu dopirala sve do
Groeninške opatije i još dalje, i dugo se orljava valjala preko ravni i
lebdjela u zraku, ali je još dulje trajala tiha molitva dviju žena, jer
kad je vitez s pozlaćenim oklopom zakucao na samostanska vrata,
njih dvije još nisu ustale s klecala. Čvrsti muški koraci odjeknuše
hodnikom, a one se odmah osvrnuše; trgoše pogled u vrata i
zadrhtaše obje, pune nade.
— Adolf! Vraća se! — uzdahnu Marija. — Uslišena je naša
molitva.
Machteld pažljivo osluhnu te će žalosno, u nevjerici:
— Ne, nije on, njegov korak nije tako težak. Oh, Marija, možda
je vjesnik nesreće, crni glasnik!
U taj čas škripnuše vrata na ćeliji: otvori ih jedna između
opatica, i propusti unutra viteza sa zlatnim oklopom.
Kad ga ugleda, Machteld kao da se malko zbuni, pogled joj
nekako oklijevajući zastade na pridošlome što je stajao pred njom i
raskrilio ruke da je zagrli: bijaše joj kao da ju je prevario san-laža,
ali to potraja samo kratak tren, kraći od sijevka munje na nebu.
Pohrli ona naprijed i radosno uzviknuvši pade na grudi vitezu s
pozlaćenim oklopom.
— Oče — viknu — dragi oče, opet te vidim. Slobodan si! Bože
hvala ti!
Robrecht van Bethune nježno zagrli kćer, a potom, odloživši
šljem i željezne rukavice, pruži ruku Mariji. Satrven umorom,
privuče stolicu i sjede, naprosto klonu. Machteld je s udivljenjem i
poštovanjem promatrala lice onoga čije su je crte tako blagotvorno
umirivale, čovjek čija plemenita krv teče u njezinim žilama, čovjeka
koji je tako nježno i predano voli. Puna ljubavi slušala je dragi glas
koji joj govoraše:
— Machteld, kćeri moja, Višnji nas je dugo držao na kušnji, ali
je sada kraj našim mukama: Flandrija je slobodna, domovina je
osvećena, flandrijski je Crni lav raščupao ljiljane. Ničega ti se više
296
ne treba bojati, pobijeni su okrutni plaćenici što ih je Ivana Navarska
poslala na nas.
Djevojka je gutala očeve riječi, žudno ali i sa zebnjom: gledala
je u njegove oči i smiješila se pokazujući neobičan izražaj na licu;
slušala je ne mičući se i toliko se zanijela u svojoj radosti te bijaše
kao da i ne diše. Nakon nekoliko trenutaka opazi da je otac prestao
govoriti, te ona uzdahnu i reče:
— Bože, domovina je slobodna, neprijatelj pobijeđen. A ti se,
oče, vratio. Sad ćemo natrag, u naš lijepi Wijnendaal, i ništa više
neće mutiti radost tvojih mirnih dana. Kako li ću sretan život
provoditi kraj tebe! Takvoj sreći nisam se mogla nadati u svojim
molitvama.
— Čuj, dijete, i nemoj se žalostiti: još danas moram dalje.
Plemenitom ratniku koji me pustio iz tamnice dao sam poštenu riječ
da ću se vratiti čim se završi boj.
Djevojka se pokunji i tužno uzdahnu:
— Ubit će te ondje, nesretni moj oče!
— Ne boj se, Machteld — preuze Robrecht. — Gwijde je
zarobio šezdeset francuskih vitezova plemenitaša. Javit će kralju
Filipu: njihov život za moj. Nije moguće da bi u slijepoj osveti
žrtvovao svoje najhrabrije, jedine koji su izmakli smrti. Ne treba mi
se više bojati, Flandrija je jača od Francuske. Zato, molim te, nemoj
plakati. Raduj se, čeka nas najljepša budućnost. Opet ćemo u lov sa
sokolima. Poimaš li kakav će nam radostan biti prvi polazak?
Sretan smiješak i nježan poljubac bijaše Machteldin odgovor.
A odmah potom djevojčinim licem prijeđe sjena.
— Ali, oče — upita Machteld — ništa mi ne veliš o Adolfu:
zašto nije došao s tobom?
— Dužnosti ga priječe, dijete moje. Još ima neprijatelja po
poljima, zacijelo ih goni. Mogu ti reći, Machteld, da je Adolf
neobično hrabar i plemenit. Junačno se ponio u boju. Sjekao je
mačem, upadao među Francuze i stoput izvrgavao život pogibli.
Želja mi je da dobije tvoju ruku u nagradu za vjernost i ljubav prema
domovini.
Machteld obori glavu, da prikrije rumen što joj je navrla u
obraze, a Marija, ushićena, slušala pohvale bratu.
Kad je Machteld opet uzdigla pogled i zanosno promatrala oca,
oču se topot pred samostanskim vratima, a zatim izmiješani glasovi.
Potraja to samo koji časak, a onda opet tišina. Naskoro se otvoriše
297
vrata na ćeliji: pojavi se na njima Gwijde, Robrechtov brat; uđe
polako, snuždena lica. Priđe bratu i reče:
— Velika nas je nesreća, brate, danas pogodila. Genćani su
našli Adolfa među poginulima na bojištu i donijeli ga ovamo. Duša
mu je na jeziku, i samo što nije izdahnuo. Želi da te vidi prije nego
što svijetom promijeni. Molim te, brate, učini mu tu ljubav, ispuni
mu posljednju želju.
Okrenu se potom Adolfovoj sestri i nadostavi:
— Želi da i vi dođete, plemenita gospođice.
Obadvjema djevojkama ote se bolan krik iz grudi. Machteld,
klonula, pade ocu u naručje: bijaše kao da se život iz nje istočio.
Marija pak, ne čekajući ni riječi više, istrča na vrata, očajno
zajauknuvši. Čuvši krikove, dotrčaše dvije redovnice te
onesviještenu Machteld preuzeše iz očeva naručja. Robrecht poljubi
kćer i krenu da posjeti Adolfa na umoru; ali djevojka, otvorivši u taj
čas oči, razabra što je nakanio, otrže se redovnicama, uhvati se za
oca i zavapi:
— I ja ću, oče, s tobom! Dopusti mi da ga još jednom vidim!
Nesretne li mene, kakav mi mač srce probada! Oče, umrijet ću s
njim, već osjećam smrt u sebi... Hoću da ga vidim, požurimo se...
Adolf umire...
Robrecht je pun sućuti gledao kćer. Ne nalazeći riječi da je
utješi, nježno je privinu na grudi, ali se ona otrže i povuče ga za
ruku, uzvikujući:
— Požurimo se, oče, da mu još jednom čujem glas i da me
njegove oči vide još za života! Oče, molim te!
Robrecht bi najradije prepustio kćer na brigu redovnicama, s
pravom se bojao da će je previše potresti susret s vitezom na umoru;
ali se nije mogao dulje opirati njezinim usrdnim molbama; povede je
za ruku, govoreći:
— Dobro, kćeri, hodi sa mnom, posjeti nesretnog Adolfa. Ali
me, molim te, nemoj žalostiti svojim očajanjem. Višnji nam je danas
iskazao velike milosti, tvoj bi ga očaj mogao rasrditi.
Kad je to rekao, već bijahu na hodniku.
Adolfa su unijeli u veliku samostansku blagovaonicu. Prostrli
su postelju na podu i na nju oprezno položili ranjenika. Svećenik,
inače iskusan vidar i ranarnik, vrlo mu je pažljivo pregledao tijelo i
nije na njemu našao ni jedne otvorene rane. Dugi naboji i modrice
pokazivahu udarce što su ga pogodili, teške omečine i stučke na
298
različitim mjestima podlile se krvlju što se ugrušala. Pošto su mu
pustili krv, opraše ga i namazaše melemom što krijepi. Nakon toga
kao da mu je malko laknulo; doduše, sveudilj bijaše kao samrtnik,
ali ne onako zamućenih i zastakljenih očiju.
Oko ranjenikove postelje šuteći stajali mnogi vitezovi, tužni
zbog prijatelja i njegove nevolje. Jan van Renesse, Arnold van
Oudenaarde i Pieter de Coninck pomagali svećeniku u njegovu
poslu i brizi oko ranjenoga. Willem od Jülicha, Jan Borluut i
Boudewijn van Paperode nalazili se na lijevoj strani, a mladi
Gwijde, Jan Breydel i drugi istaknuti vitezovi stajali u podnožju,
pognute glave, očiju uprtih u ranjenika.
Strašno bijaše pogledati Breydela: obrazi mu puni krvavih
posjekotina, krvav rubac pokriva mu polovinu glave, ruke u blatu i u
krvi, odjeća razdrta, sjekira, zatupljena, visi o pripasu. I drugi
vitezovi sa zavojima, svima oklop ugruhan od pustih udaraca.
Marija klekla pokraj brata; držala je njegovu ruku i suzama je
polijevala; Adolf pak gledao sestru nemoćnim, smućenim
pogledom.
Kad je Robrecht sa kćerju ušao u dvoranu, svi se vitezovi
trgoše, začuđeni i zadivljeni. Duboko se pokloniše, govoreći:
— Čast Lavu od Flandrije, našem grofu i gospodaru!
Robrecht priđe Janu Borluutu i Janu van Renesseu te ih poljubi
u obraz, a onda će ostalima:
— Dragi prijatelji i vjerni podanici, danas ste dokazali što
može junački narod. Svoju skromnu čast nosim sada uzdignutije
glave negoli kralj Filip Francuski krunu, jer se s pravom mogu dičiti
i ponositi vama.
Priđe zatim Adolfu, uze ga za ruku, i dugo ga je gledao ne
kazujući ni riječi, a ispod vjeđa zasvjetlucala suza što je krupnjala i
najposlije kapnula na pod.
Machteld je još prije kleknula kraj nemoćnog Adolfa; zakrivši
lice rukama, plakala je neprestano, iz grudi joj se otimali prigušeni
jecaji.
Nakon njege koju su mu pružili, a okružen pažnjom i ljubavlju,
Afolf se osjećao bolje, kao da se počeo život u nj vraćati. Upravio je
pogled u Machteld i prozborio slabašnim glasom:
— Ne plačite, draga Machteld, nisam dostojan tih suza. Htio
sam vas zaslužiti hrabrošću, ali je sudbina drukčije odredila. Naći
ćemo se u drugom životu, smrt nas ondje neće rastaviti. Ostajte mi s
299
Bogom i budite utjehom i osloncem svome ocu u starosti, a kadikad
se u svojim molitvama sjetite i mene.
Jadni mladić, nije znao da svaka njegova riječ kao bodežom
probada srce nesretnoj djevojci. Umoran, ušutje i nježno stisnu
njenu ruku.
Robrecht van Bethune stajao pognute glave i promatrao taj
prizor, jedva susprežući suze. Adolf ga opazi i reče:
— Veliku mi čast iskazujete, gospodine grofe, i veliku mi
utjehu pružate svojom nazočnosti. Umirem zadovoljan, domovina je
slobodna, a vama se i vašima vraća što vam pripada...
Naglo je zastao te u čudu pogledao oko sebe.
— Bože dragi — reče i svrnu oči u svećenika, koji ga je
pažljivo promatrao — što je ovo? Ćutim se sve bolje, smrt kao da
odmiče od mene.
Sve se oči uprle u svećenika, koji je već otprije pomno pratio
svaku kretnju bolesnikovu. Uze on Adolfu ruku da opipa bilo a svi
okupljeni iščekivahu puni strepnje: na svećenikovu licu vidješe da
sva nada nije još izgubljena. Pošto mu je podigao vjeđe, otvorio usta
i rukom mu prešao preko prsiju, svećenik se okrenu vitezovima što
su stajali uokolo te će u najdubljem uvjerenju:
— Mogu vam reći, gospodo, groznica što je ovome mladom
vitezu prijetila smrću napokon je uminula: bolesnik neće umrijeti.
Prisutni što su koji časak prije zanijemjeli kao da iz
svećenikovih usta očekuju smrtnu osudu, trgoše se iz one uzetosti i
posvemašnjeg muka te odmah riječima i kretnjama pokazaše koliko
su se obradovali.
Marija je svećenikovu objavu dočekala radosnim uzvikom te
oduševljeno zagrlila brata. Machteld je uzdigla ruke, govoreći:
— Bože dobrostivi, hvala ti na milosti!
Bacila se ocu na grudi, ponavljajući:
— Neće umrijeti! Ostat će na životu! Oh, kako sam sretna!
Brzo se zatim vratila Adolfu, ne prikrivajući koliko je radosna.
Ono u čemu su svi vidjeli čudo bijaše samo prirodna
posljedica: Adolf nije imao ni otvorenih rana ni dubokih povreda; po
tijelu mu se redala ugnječena mjesta, mnoge omečine i stučke;
mučni bolovi od tih naboja i zgnječenja izazvali su žestoku ognjicu
koja umalo što ga nije odnijela: samo se, štono riječ, za dlaku
razminulo. Nešto vidareva pomoć, a nešto pažnja i ljubav oko njega
300
okrijepiše mu tijelo i duh mu obodriše, i tako je izmakao ispred ralja
smrti što se bijahu na nj rasklopile.
Robrecht van Bethune ostavi kraj Adolfa kćer zanesenu srećom
te se obrati vitezovima:
— Braćo, hrabri Flamanci, danas ste izvojevali pobjedu koja će
potomstvu svjedočiti o vašoj slavi i junaštvu. Pokazali ste svemu
svijetu kako prolazi silnik, tuđin koji se drzne da nogom stane na tlo
naše djedovine. Ljubav prema domovini ulila je u vaša junačka srca
neustrašivost pred kojom svatko mora ustuknuti, i vaše su desnice,
potaknute pravednom osvetom, potukle samosilnike što vas htjedoše
podjarmiti. Sloboda je dragocjena narodu koji je krvlju plati i
zapečati. Ni svi vladari Juga ne mogu Flamancima na vrat
namaknuti jaram ropstva, jer ćete svi radije izginuti negoli pretrpjeti
poraz i živjeti ropskim životom. Ali nam se toga ne treba više bojati,
Flandrija se danas prenula, uzdigla i potvrdila, i svoju slobodu i
slavu domovina duguje vama, koji ste se za nju tako junački borili.
Časak je zastao pa odmah nastavio:
— Htjeli bismo sada da mirom i blagoslovom bude nagrađen
naš narod za svoju hrabrost i vjernost domovini. A dogodi li se ipak
da se tuđin vrati i posegne za našim, naići će na čvrst bedem, jer
ćemo i opet u borbu. Molim vas, gospodo, čim se vratite na svoja
područja, umirite duhove i obuzdajte osvetničke strasti, da nam
pobjeda ne bude ničim ukaljana, a napose ne dopustite da se dalje
progone ljiljanaši i da im se svatko osvećuje: nitko im ne smije
suditi po strasti, na nama je da im sudimo po pravdi. Dok budem
odsutan, iskazujte posluh mome bratu Gwijdeu kao svome grofu i
gospodaru, jer ja moram natrag.
— A kamo? — uzviknu Jan Borluut. — Zar ćete natrag u
Francusku? Nemojte, plemeniti grofe, jedva će ondje dočekati da se
na vama osvete za poraz.
— Gospodo — preuze Robrecht — pitam vas samo: ima li
ijednog među vama koji bi u strahu od smrti pogazio danu riječ i
vitešku zakletvu?
Svi pogledom ponikoše, nitko ne prozbori: razabrali su,
žalosni, da njihova grofa ne može ništa zadržati. A on nastavi:
— Gospodine De Coninck, vaša nam je mudrost bila i svagda
će nam biti na veliku pomoć: pozivamo vas u svoje vijeće i želimo
da ostanete na našem dvoru. Gospodine Breydel, vaša hrabrost i
vjernost zaslužuje nagradu: budite odsad i zauvijek glavnim
301
zapovjednikom sviju svojih sugrađana pod oružjem; dobro nam je
znano kako nadasve časno možete obnašati tu dužnost. Osim toga, i
vi odsad pripadate našem dvoru, i možete, ako vam je s voljom,
ondje udariti svoje sijelo. A vama, prijatelju Adolfe, koji ste toliko
puta izložili život za nas i za domovinu, dajem svoju kćer koju
volim iznad svega.
Koji časak prije prolazio žagor pred vanjskim vratima opatije,
čuli se glasovi, bijaše kao da se ondje okuplja narod. Žagor sve više
rastao, prelazio u graju, ovda-onda čuli se bučni povici. Dođe
opatica i javi kako se pred ulazom u opatiju okupilo mnoštvo —
traže ljudi da vide viteza s pozlaćenim oklopom. Kako su vrata što
vode u dvoranu ostala otvorena, vitezovima dopriješe do ušiju
povici:
— Živjela Flandrija! Živio naš oslobodilac! Zdravo, zdravo!
Robrecht se obrati redovnici:
— Budite ljubezni pa im kažite da će vitez koga zovu uskoro
doći među njih.
Priđe zatim Adolfu, uze mu ruku i reče:
— Adolfe van Nieuwlande, moja draga Machteld bit će vam
ženom. Svevišnji neka vas blagoslovi i vašoj djeci dade očevu
hrabrost i majčinu vrlinu. Zaslužili ste i više, ali nije u mojoj moći
da vam dadem dragocjeniji dar nego što je moja kći, utjeha i
potporanj moje starosti.
Dok je Adolf još zahvaljivao, Robrecht priđe Gwijdeu i reče:
— Dragi brate, želja mi je da svadba bude što prije, kako red i
zakon traži, i da se svečano proslavi.
Okrenu se potom ostalima:
— Odlazim, gospodo, u nadi da ću se moći uskoro, na slobodi,
posvetiti radu za dobrobit svojih vjernih podanika. I molim vas da
mi imena ne odajate.
Vrati se Adolfu, poljubi ga u obraz i reče:
— Zbogom, sine!
Privinu zatim Machteld na grudi, govoreći:
— Zbogom, drago dijete. Ne plači zbog mene, ja sam sretan,
domovina je osvećena. Eto me brzo natrag.
Zagrli još brata Gwijdea, Willema od Jülicha i neke druge
vitezove svoje prijatelje. Porukova se sa svima ostalima i pozdravi
ih odlazeći:
— Zbogom, plemeniti sinovi Flandrije! Zbogom, ratni drugovi.
302
U predvorju uze oružje te uzjaha na konja; spustivši vizir na
šljemu, izjaha na velika vrata. Mnoštvo što se vani okupilo propusti
ga načinivši mu prolaz i kličući oduševljeno:
— Zdravo, zdravo! Pobjeda, pobjeda! Živio naš zlatni vitez,
naš osloboditelj!
Klicali su i ponavljali, uzmahivali rukama pokazujući radost i
zahvalnost, a neki podizali, kao svetinju, grumenje zemlje kojom je
prolazio njegov konj. U svojoj lakovjernosti mišljahu da im je u tom
obličju u pomoć došao sveti Juraj koga su za vrijeme bitke zazivali u
svim crkvama u Kortrijku. Dostojanstveno držanje vitezovo, ona
njegova posvemašnja šutnja, i odmjeren korak kojim je usmjerio
konja, samo im pojačavahu to uvjerenje, i mnogi su, kad je vitez
kraj njih jahao, kleknuli na zemlju. Slijedili su ga čitavu milju preko
ravni, nisu ga se mogli dovoljno nagledati očima, jer što je vitez u
pozlaćenom oklopu dalje odmicao, sve im se veličajnijim i
čudesnijim činio; njihova mašta toliko ga je uznosila da su u njemu
gledali sveca.
Naposljetku on podbode konja i nestade poput strijele za
drvećem u šumi. Još se upinjahu ne bi li nazreli kako svjetluca zlatni
mu oklop među granjem u daljini ali uzalud: kasač je jahača već
odnio daleko, izmakao je njihovim očima. Zgledaše se žalosni i
uzdahnuše:
— Vratio se na nebo.
303
Zaglavlje
Povijesni tijek do oslobođenja Robrechta van Bethunea
dvadeset trećega grofa od Flandrije
Od šezdeset tisuća ljudi što ih je Filip Lijepi poslao da opustoše
Flandriju, smrti je umaklo samo sedam tisuća: ti se u svoj žurbi
rasuše različitim putovima da se dohvate francuskog tla. Guy de
Saint-Pol okupio ih pet tisuća oko Rijsela (Lillea) i naumio vratiti se
s njima u Francusku; ali ga je napao odred flamanske vojske i
potukao u krvavoj bitki, i većina je njegovih ljudi tu našla smrt koja
ih je poštedjela kod Kortrijka. De Excellente Cronike (Uzvišeni
ljetopis) kazuje nam koliko se Francuza vratilo u domovinu:
»Od svega onog množestva, od svijeh onih što se bijahu sabrali
da opustoše i sasvijem unište Flandriju, mogahu samo kakve tri
tisuće umaknuti smrti i pobjeći, i ti onda u svoju zemlju doniješe
tužnu vijest o pohodu koji se toli žalosno završio.«
Istaknuti velikaši, najhrabriji vitezovi izginuše kod Kortrijka;
toliko ih je ondje palo da u Francuskoj, kako kazuje povijest, ne
bijaše dvorca ni gospoštije gdje se nisu u crno zavili: ovdje
oplakivahu oca, ondje muža ili pak brata, po svoj zemlji cvil i plač.
Brigom flamanskih zapovjednika, dvojicu kraljeva i najslavniju
gospodu pokopaše u Groeninškoj opatiji, kako se razabire na jednoj
staroj slici što se još nalazi u crkvi Svetog Mihovila u Kortrijku. 47
Osim zlatnih pehara i srebrnog posuđa, bogatih tkanina i
skupocjenog oružja, na bojnom su polju našli i sedam stotina zlatnih
ostruga što su ih samo plemići mogli nositi; 48 objesili su te ostruge, s
osvojenim zastavama i stjegovima, pod svodom crkve Naše Gospe u
Kortrijku, i po tim ostrugama nazvan je taj boj »Bitkom zlatnih
ostruga«. Flamancima dopade i nekoliko tisuća konja, i dobro im
dođoše u narednim ratovima.
Pisac iznosi mnoga imena. Izostavljamo ih, jer nama ništa ne kazuju.
U ono vrijeme, kako je spomenuto, vitezovi su nosili samo jednu ostrugu: na
francuskoj strani palo je dakle sedam stotina velikaša.
47
48
304
Pol tisućljeća nakon bitke, godine 1831, podigoše iznad
Gentskih vrata, nedaleko od Kortrijka, kapelu nasred negdašnjeg
bojnog polja, posvećenu Našoj Gospi Groeninškoj; na oltaru su
ispisana imena francuskih zapovjednika što su poginuli u bitki, a na
sredini je kapele, pod svodom, obješena jedna od onih zlatnih
ostruga.
U Kortrijku se sretni dan pobjede slavio svake godine javnom
svečanosti, s velikim pučkim slavljem i veseljem; spomen se očuvao
sve do naših dana: na obljetnicu održava se proštenje, zovu ga
Vergaderdagen, to jest Dani zborovanja. Još i sada, u mjesecu
srpnju, siromasi idu od kuće do kuće i sabiru staru odjeću pa je
prodaju, kao što se one davne godine 1302. prodavao bogat plijen; u
pratnji svirača s violinom odlaze u Pottelberg, nekadašnji francuski
tabor, i vesele se ondje do večeri.
*
Kad je vijest o porazu stigla u Francusku, na dvoru zapadoše u
žalost i zlovolju; Filip Lijepi planuo srdžbom na kraljicu Ivanu, koja
je u svojoj opakosti izazvala sva ta golema zla i strahote. Žestoko ju
je prekorio, kako nam to kazuje Lodewijk van Velthem, pjesnik iz
onog vremena, u rimovanoj kronici Spieghel Historiael (Ogledalo
povijesti):49
I na krilo kralj joj baci
pismo kobno i krvavo
što strahotu javlja pravo:
izginula vojska silna,
grof Artois i junaci!
I nešto dalje:
Kraljice i gospo, reče,
eto što ste napravili!
O nesreći, kamo sreće,
49
Lodewijk van Velthem, pjesnik, ljetopisac, sakupljač govornoga i pisanog
blaga, schöngeist i ljepoumac iz prve četvrtine četrnaestog stoljeća (umro oko 1326),
više negoli po ičemu zaslužan je po tome što je sakupio i sačuvao bogatu rukopisnu
zbirku viteških romana iz doba srednjonizozemskog jezika.
305
da ste mislit znali prije,
ne bi inat učinili:
ta zlo žanje tko ga sije.
U većini francuskih povijesnih knjiga Ivanu Navarsku uopće ne
prikazuju kao zlu i naopaku. Francuzi sa svojom nacionalnom
značajkom, dostojnom svake hvale, rado praštaju zla svojstva svojih
vladara (kad su mrtvi); ali je istina odveć opipljiva u našim
ljetopisima a da bismo sumnjali u golemu opakost i zloćudnost
kraljice Ivane.
Gentski vijećnici, svi redom ljiljanaši, misleći da će Filip
Lijepi brzo poslati novu vojsku na Flandriju, htjedoše držati
zatvorena gradska vrata, da tako grad sačuvaju Francuzima dok
vojska ne stigne. Ali im Genćani brzo osujetiše te izdajničke
namjere te ih kaznom zahvatiše. Narod je pograbio oružje, pogubio
vijećnike i ljiljanaše, a najviđeniji građani predaše ključeve grada
mladom Gwijdeu, komu prisegoše vječnu vjernost.
Dok se to zbivalo, Jan od Namena, brat Robrechtov, došao je u
Flandriju i preuzeo upravu zemlje u svoje ruke. Brzo je sakupio
novu i jaču vojsku, da bi se mogao oduprijeti Francuzima bude li
potrebe, i još je uskladio gradska vijeća i preuredio upravu. Ne
dajući svojim četama previše odmora, krenuo je na grad Rijsel, koji
se predao nakon nekoliko navala. Odande je krenuo na Dowaai,
osvojio i taj grad i zarobio svu posadu;50 grad Kassel predao se uz
stanovite uvjete. Pošto je Francuzima preoteo još neka druga
utvrđena mjesta, i kad je vidio da iz Francuske ne dolazi nova
vojska, Jan od Namena raspusti najveći dio svoje vojske, a zadrži
samo neke odabrane čete, sastavljene od iskusnih ratnika,
Zemlja je uživala mir, trgovina opet procvala; opustošena polja
nanovo su zasijana, u nadi na dobru žetvu, Flandrija je, reklo bi se
poživjela novim životom, napojena novom snagom; bijaše kao da je
tuđin izvukao pouku, kako zapisuje Lodewijk van Velthem:
50
Francuzi su poslije opet osvojili te gradove, i tijekom stoljeća mnoge druge, i
svojoj zemlji pripajali dio po dio Flandrije, osobito u drugoj polovini sedamnaestoga
stoljeća, tako te je dobar dio flandrijskoga tla danas unutar Francuske. I sami
toponimi pokazuju flamansko porijeklo — primjerice Dunkerque, flamanski
Duinkerken, »Crkva na pješčanom prudu«.
306
Čuvajte se takve igre:
vi Francuzi, prošla bruka
nek vam bude sad pouka.
Filip Lijepi doista nije imao mnogo volje da opet počinje rat,
ali krik za osvetom što se pronosio svom Francuskom, jadanja
vitezova što im braća padoše pod Kortrijkom, a nadasve kraljica
Ivana, koja je u svojoj osvetoljubivosti neprestano huškala na
odmazdu i pohod, i kralju punila uši protiv Flamanaca, učiniše
svoje, te se naposljetku i on priklonio ratu. Sabrao je vojsku od
osamdeset tisuća ljudi, među kojima dvadeset tisuća konjanika. Ipak
se ta vojska ni izdaleka nije mogla mjeriti s onom koju je izgubio,
jer se ta druga sastojala najvećim dijelom od plaćenika ili pak od
vojnika što su u rat išli »pod moraš«, to jest na silu. Vrhovno
zapovjedništvo dadoše Luju Navarskom, koji je, prije nego što
počne bitku, morao ponovno Flamancima uzeti Dowaai i druge
gradove uz granicu. Ta je vojska, došav u Flandriju, podigla šatore
na ravnici kod Vitrija, dva sata hoda do Dowaaja.
Kad su u Flandriji čuli da se okuplja francuska vojska, svom se
zemljom pronio povik: Na oružje! Nikad nije bilo takve ornosti ni
takve odlučnosti: iz svih gradova i mjesta, iz sela i najmanjih
naselja, dolazile skupine oboružane svakojakim oružjem; išli ljudi s
pjesmom na neprijatelja, a bijaše ih toliko te je Jan od Namena,
bojeći se da ne ponestane hrane, morao mnoge vratiti kući. Oni što
bijahu poznati ljiljanaši htjeli su da se zaboravi njihovo prijašnje
držanje te su, u dokaz obraćenja, tražili da mogu svoju krv liti za
domovinu, a to im rado dopustiše. Jan od Namena imao je uza se
većinu vitezova koji se istaknuše u bitki od Kortrijka: nalazili se s
njime mladi Gwijde, Willem od Jülicha, Jan van Renesse, Jan
Borluut, Pieter de Coninck, Jan Breydel i mnogi drugi. Adolf van
Nieuwland, koji se još nije oporavio, nije mogao s ostalima.
Pošto je vojska razdijeljena na više odreda, krenuše Flamanci i
dođoše do na dvije milje od neprijatelja: tu onda zastadoše. Zastanak
im nije drugo trajao: ubrzo su izbili na obalu rijeke Scarpe, kod
Flinesa. Iz dana u dan izazivali su neprijatelja na borbu, ali kako su
se zapovjednici, flamanski i francuski, kanda klonili bitke, nisu je ni
počinjali. Uzrok neobičnom primirju bijaše u tome što je Jan od
Namena, u želji da oslobodi oca i brata, poslao u Francusku
izaslanike da izvide bi li se mogao s Filipom Lijepim zaključiti mir.
307
Čini se da na francuskome dvoru nisu bili suglasni o uvjetima, jer se
izaslanici nisu vraćali, a dotadašnji odgovori bijahu samo
nepovoljni.
Flamanska vojska počela rogoboriti; unatoč zapovjednikovoj
zabrani htjela je udariti na Francuze. Čekanje se oteglo, a borci bili
odlučni u svome i svoju volju pokazivali tako ozbiljno te Janu od
Namena ne preosta drugo nego prijeći preko rijeke da napadne
neprijatelja. Prebaciše most položen na pet brodica od jedne obale
do druge, te Flamanci, sretni što će u borbu, prijeđoše preko vode,
sve s pjesmom na ustima i s veseljem u srcu. Ali iz Francuske stiže
vijest o skanjivanju dvora, i to ih zadrža još koji dan. Naposljetku
čete ne htjedoše više mirovati, presahlo strpljenje. Sve bijaše
spremno za napad, i Flamanci krenuše na neprijatelja. Francuzi, ne
hoteći prihvatiti borbu, maknuše na brzinu tabor i počeše odstupati u
neredu. Flamanci pak nadali za njima i mnoge pobili; usput osvojiše
tvrdalj Harne, u kojemu je navarski kralj udario svoj glavni stožer.
Živež, šatori i sve što je neprijatelj dopremio pade Flamancima u
ruke. Bilo je još nekih manjih kreševa, i naposljetku se Francuzi,
obrukani, pretrpjevši gubitke, povukoše duboko u Francusku. Oko
tih je događaja namatao misli rodoljubni naš pjesnik Van Duyse 51
kad je pjevao:
Junački moj rode, domovino, zdravo!
spomene nam vječni, djedovska nam slavo,
lovor neuveli nek ti uvijek cvjeta,
uznosita bila dokle bude svijeta!
Kad su flamanski zapovjednici vidjeli da na otvorenu polju
nigdje nema neprijatelja, vratiše dio vojske, a zadržaše samo onoliko
koliko bijaše dovoljno da se francuskim posadama u pograničnim
gradovima onemogući pljačka i palež.
51
Prudence van Duyse nije suvremenik tih događaja; on je pjesnik iz kasnijeg
vremena (1804 — 1859), iz prvog perioda flamanskog romantizma, sljedbenik
njemačkih, engleskih i francuskih romantika. Pisao je rodoljubne i blagozvučne
stihove koje su onda osobito cijenili, to je poesia altisonans et altitonans koja je
zanosila duhove. Tome mnogostrukom umjetniku komu se divila sva romantična
epoha, danas je, više negoli njegovi zvonki stihovi, u cijeni njegov rad na skupljanju
narodnog blaga, napose drevnih pjesama. Njegova je krilatica: »Narod, to je jezik.«
308
Iz gradića Lessena, na granici Henegouwena, svakog su dana
skupine francuskih plaćenika upadale na tlo Flandrije, pljačkale i
mirnim pripoljcima nanosile svakakvo zlo. Jan od Namena, kad je to
čuo, krenu sa nekoliko svojih četa onamo, te nakon opsade i navale
zauze i spali Lessen, koji je pripadao grofu od Henegouwena.
Willem od Jülicha sa svojim borcima i građanima Bruggea i
Kortrijka krenu na Sint-Omaars (Saint Omer), da Francuzima
preotme grad. Kad je stigao onamo, žestoko ga napade francusko
konjaništvo, brojem kudikamo nadmoćnije. Ne videći drugog izlaza,
rasporedio je svoje ljude u krug i hrabro se branio sve dok mu nije
mrak omogućio da se povuče i tako izmakne neumitnu porazu.
Jan od Namena vratio se nakon nekoliko dana, tako te su
njegove i Willemove snage brojile zajedno trideset tisuća ljudi.
Napadoše tada francusku vojsku, natjeraše je u bijeg i pobiše mnogo
neprijateljskih vojnika.
Počeše zatim opsjedati Sint-Omaars i navaljivati na grad;
hrabro su napadali svednevice, s različitih strana, ali kako je posada
bila vrlo jaka, odbacivala je opsadnike i nanosila im znatne gubitke;
to ih pak nije priječila da preko zidina bace svu silu teškog kamenja
u grad i oštete većinu kuća; stradali su i mnogi žitelji.
Francuzi, bojeći se da ne izgube grad, naoružaše sve građane i
tako sastaviše dobran odred, koji rasporediše u dva dijela. Jedne
noći, kad je sav okoliš i svu krajinu prekrila neprobojna tama,
iskradoše se iz grada i polovinu snaga sakriše u gustu šumu,
Flamancima s boka; s drugom polovinom odoše do Arquesa, kaštela
što su ga Flamanci također opsjedali. U zoru tu poče napad, tako
žestok da su iznenađeni Flamanci htjeli u bijeg, ali im glas njihovih
zapovjednika vrati hrabrost. Suzbili su Francuze, i kad se pobjeda,
kanda, priklanjala na flamansku stranu, jak konjički odred napade
Flamance s leđa, u prvom naletu obori nekoliko njihovih redova i
nakon žestoke borbe natjera ih u bijeg.
Drugi dio flamanske vojske, i sam iznenada napadnut iz šume
brzo se svrsta u bojni red te se povuče bez zbrke i rasula. I možda bi
taj dio prošao bez većih gubitaka da ga nije porazio žalostan
događaj. Kad su izbili na obalu rijeke Aa, natisnuše se, zbijeni, u
tolikom broju na most da se pod silnom težinom prolomio i uza
strašan prasak urušio u rijeku. Jauk i zapomaganje onih što su
ranjeni pali u vodu, unese malodušnost među flamanske čete što još
bijahu na obali: ne slušajući glas svojih zapovjednika, nagoše u
309
bijeg na sve strane. Taj je poraz stajao Flamance gotovo četiri tisuće
ljudi.
Jan od Namena i Willem od Jülicha, vidjevši da je neprijatelj
obustavio potjeru kako bi mogao opljačkati napušteni tabor, okupiše
bjegunce kako već mogoše, iznesoše im pred oči sramotu poraza i
pobudiše u njihovim srcima želju za brzom osvetom, da operu čast.
Krenuše opet na neprijatelja, zaskočiše ga usred pljačke i navališe
na nj iznenada, strašno kričući. Stradala je tu većina pljačkaša, a
drugi bijahu odbačeni u grad. Tako su Flamanci spasili imovinu i
tabor i odnijeli pobjedu toga dana.
Dok se protiv Francuske nastavljalo to sporo i beznačajno
ratovanje, smrt je pokrajinu Zeeland lišila gospodara. Willem od
Henegouwena htio je uzeti u posjed tu zemlju, ističući kako mu
pripada po pravu nasljedstva; i sinovi grofa od Flandrije polagali su
na nju pravo. Jan od Namena brzo je opremio brodovlje i s
flamanskom se vojskom iskrcao na otok Kadzand; nakon beznačajne
bitke prešao je na Walcheren i zauzeo Vere. Willem od
Henegouwena odmah je skupio vojsku, došao s njome u Zeeland i
zapodjenuo boj s četama Jana od Namena. Flamanci su mu nanijeli
težak poraz, te je umaknuo sve do Arnemuidena. Tu je dobio
pojačanje u svježim četama, sabrao svoju raspršenu vojsku te odmah
krenuo na Flamance. Ali su ga sada porazili još gore, te je morao
pobjeći na otok Schouwen. Ubrzo su Flamanci osvojili Middelburg i
druge gradove. To ga je navelo da sklopi i privremeni sporazum po
kojem je znatan dio Zeelanda ustupljen Flamancima.
Filip Lijepi međuto je u Francuskoj skupio jaku vojsku da se
osveti za poraz što ga je pretrpio kod Kortrijka. Zapovjedništvo nad
njom dobio je Gauthier de Chatillon, s nalogom da po dolasku u
Flandriju sebi pripoji sve posade iz pograničnih gradova, tako te mu
je vojska imala obuhvatiti više od sto tisuća ljudi.
Jedan od sinova starog grofa od Flandrije, Filip, koji je u Italiji
naslijedio grofoviju Tiettu i Lorettu, odmah je, čuvši da se opremila
francuska vojska, došao s pomoćnim odredom u Flandriju, i tu ga
braća izabraše za vrhovnog zapovjednika. Vojsci koja je ratovala u
Zeelandu pridodao je nove snage, tako te je pod svojim
zapovjedništvom imao do pedeset tisuća ljudi. Otišao je s vojskom
sve do Sint-Omaarsa (Saint Omera), da dočeka Francuze, a usput je
na prepad zauzeo tvrdi grad Arques.
310
Dvije su vojske naposljetku stajale jedna nasuprot drugoj. U
prva dva dana bilo je pojedinačnih okršaja; u njima su Francuzi
imali dosta gubitaka, a poginuo je i Pierre de Coutrenel, jedan
između viših zapovjednika, sa svojim sinovima. Gauthier de
Chatillon, uplašen, nije se usudio da zapodjene opću bitku, nego se
noću s vojskom povukao prema Atrechtu, 52 tako potajno da
Flamanci nisu ništa opazili, a kad je jutro objutrilo, zapadoše u
čudo: nigdje nijednog Francuza. Filip Flandrijski uluči zgodu gdje je
neprijatelj pobjegao pa napade i zauze gradove Terwanen
(Térouanne), Lens, Lillers i Bassée. U odmazdu za francuska
pustošenja po Flandriji prije bitke kod Kortrijka, i on je sa svojima
poharao sav okoliš a onda se, krcat plijena, vratio u Flandriju.
Uvjeren, nakon tolikih poraza, da Flandriju ne može oružjem
osvojiti, francuski kralj posla Amadea Savojskog, kao mirovnog
izaslanik, i pregovarača, flamanskom vojskovođi Filipu. Sinovi
zatočenog grofa Gwijdea, u žarkoj želji da oslobode starog oca i
svoga brata Roberchta, bijahu od sveg srca za mir s Francuskom, pa
su rado prešli preko nekih poteškoća; sklopljeno je primirje dok ne
budu na jednoj i na drugoj strani prihvaćeni mirovni uvjeti.
Dok se to zbivalo, na francuskom su dvoru pripremali ugovor o
miru koji je obuhvaćao različite točke nepovoljne i štetne Flandriji:
kralj Filip nadao se da će ih lukavošću i kovarstvom nametnuti
Flamancima. Staroga, osamdesetgodišnjeg grofa pustio je da iz
zatočenja u Compiègneu ode u Flandriju, pošto je prije toga od
njega uzeo riječ da će se vratit natrag, u zatočenje, u mjesecu
svibnju iduće godine, ako ugovor o miru ni bude prihvaćen onako
kako je sastavljen na francuskome dvoru.
Staroga su grofa podanici sjajno dočekali, te je on odmah
prešao u svoj tvrdalj Wijnendaal. Iznio je uvjete za mir s
Francuskom, ali su ih gradovi redom odbili; kako je imao još
vremena pred sobom, stari se grof nadao da će uz nešto više truda
privoljeti gradove i dobiti njihov pristanak.
Kad je isteklo primirje s Willemom od Henegouwena, grof je
doznao da se oprema holandska vojska: krenut će Holanđani da
zauzmu pokrajinu Zeeland. Jan van Renesse i Floris van Borsele
52
Atrecht (sa A) flamansko je ime povijesnoj pokrajini Artois (drevni
Artesium), a Utrecht (sa U), koji se spominje kasnije, veliki je grad u Holandiji, Kad
pisac kaže da se kralj Filip s vojskom povukao prema Atrechtu (Artoisu), to znači da
se povukao dublje u Francusku.
311
pohitješe da zadrže i suzbiju svog neprijatelja. Flamanci su porazili
neprijatelja u pomorskoj bitki u kojoj su Holanđani i Henegouwci
izgubili više od tri tisuće ljudi i gotovo sve brodove. Biskup od
Utrechta, koji je zapovijedao četama svoje biskupije, zarobljen je i
odveden u Wijnendaal: tu ga i zadržaše. U istoj je bitki poginuo
Willem van Horn, Diederik van Haarlem, Diederik van Zulen i
Suederus van Beverenweerdt. Flamanci su pobjedonosno prošli
Holandijom i zauzeli većinu gradova, ali nisu mogli osvojiti
Haarlem, koji se sveudilj uporno branio. Najistaknutiji građani
odvedeni su u Gent kao taoci.
Dok je grof od Henegouwena od svega digao ruke i Holandiju
prepustio Flamancima, u Dordrechtu se našao hrabar i odlučan
čovjek po imenu Nicolaas van Putten, koji je htio osloboditi svoju
domovinu: sabrao je nešto četa i s njima udario na jedan flamanski
odred; u bitki koja je dugo trajala Flamanci su izgubili oko dvije
tisuće boraca. Na drugoj strani, i opet je jedan hrabar čovjek, Witte
van Haamstede, okupio mnoge ratnike presreo kod Heemstedea
(Hillegoma) dio flamanske vojske te uništio sav odred, do
posljednjeg čovjeka.53 Ali su te pojedinačne bitke malo utjecale na
prilike u Zeelandu i nisu Flamance spriječile da opsjednu Zierikzee
na Schouwenu.
*
Međuto je istjecalo primirje s Francuskom, i sve se činilo da će
biti novog rata, jer se nije mogao zaključiti mir uz one uvjete što
bijahu Flamancima tako nepovoljni i neprihvatljivi. Pretposljednjeg
dana u travnju stari se grof Gwijde, bolestan i zlovoljan, vratio kao
kakav drugi Regul54 u zatočeništvo u Francusku.
Filip Lijepi, dok je trajalo primirje, upinjao sve sile i služio se
svim sredstvima da sakupi i opremi zaista golemu vojsku. U svim su
zemljama snubili i novačili za njegov račun, skupljali pomoćne čete,
i nove su dažbine nametnute da podmire ratne troškove. Potkraj
mjeseca lipnja sam je kralj sa svojom vojskom došao na granicu
Flandrije.
53
Na prostoru zvanu Manpad, gdje se taj boj bio (ili uzimaju da se ondje bio), u
Heemsteadeu kod Haarlema, nalazi se spomen-stup podignut u sjećanje na taj
događaj; postavio ga je, 1817, rodoljubni holandski profesor D. J. van Lennep, otac
književnika Jacoba van Lennepa.
54
Regul (Regulus), rimski vojskovođa koga su potukli i zarobili Kartažani.
312
Iako je raspolagao najvećom ratnom silom što ju je Francuska
ikad imala, ipak je na obalu Flandrije poslao još i golemu flotu, pod
zapovjedništvom Genovljanina Reniera Grimaldija, protiv mladog
grofa Gwijdea i Jana van Renessea, koji bijahu u Zeelandu.
Filip Flandrijski i sam je objavio u zemlji poziv i pod svoje
zapovjedništvo okupio mnoge čete. Krenuo je sa svojima prema
francuskom taboru, nakan da počne bitku; dvije su vojske
naposljetku stajale tako blizu jedna nasuprot drugoj da su odavde i
odande mogli vidjeti kako se vijori neprijateljska zastava. Prvog
dana bilo je samo djelimične borbe, u kojoj je poginuo jedan između
francuskih četovođa, po imenu Genuilla, i svi borci njegova odreda.
Sutradan se Flamanci, nestrpljivi i nezadovoljni što nema bitke,
rasporediše u bojne redove, spremajući se na žestok napad, ali kad
su Francuzi to opazili, brzo odstupiše prema Atrechtu, ostavivši
tabor na milost i nemilost Flamancima, koji tu uhvatiše velik plijen i
porušiše sve što je neprijatelj podigao za obranu. Grad Bassée
osvojiše i drugi put i spališe sve oko grada Lensa.
Filip Lijepi odveo je vojsku prema Doorniku, u nakani da na
Flandriju udari duž granice Henegouwena; ali istog dana kad je
stigao, bijahu i Flamanci ondje. Nije htio u bitku prije negoli dozna
što je njegova flota učinila u Zeelandu. I da ne ulazi u borbu, gotovo
je svake noći micao tabor i lutao s jednoga mjesta na drugo, a
Flamanci ga neprestano pratili.
Dana 10. kolovoza 1304. dvije se flote sukobiše; bitka je na
moru trajala dva dana, od jutra do večeri. Prvog dana prednost bijaše
na strani Flamanaca, i možda bi oni odnijeli potpunu pobjedu; ali
kako im se brodovlje noću nasukalo na pješčani prud, sutradan ih
potukoše Francuzi pod zapovjedništvom slavnog admirala
Grimaldija; brodove im spališe, a mladi Gwijde, s mnogima drugim,
pade u zarobljeništvo. Jan van Renesse, hrabri Zeelanđanin, koji je
sa malo ljudi držao Utrecht u Holandiji, htio je otići iz toga grada pa
se brodicom povezao preko Leka, rukava rijeke Rajne; ali je
brodica, previše natovarena, potonula nasred matice i plemeniti je
vitez Jan žalosno završio — utopio se. Kad su od bjegunaca to
doznali, Flamanci gorko požališe njegovu nesreću; obrekoše da ga
neće ostaviti neosvećena.
Kad je vijest o ishodu pomorske bitke stigla u francuski tabor
ovaj se nalazio na Peuvelbergu kod Rijsela (Lillea). Filip Lijepi
maknuo je vojsku odande i zakrenuo malko ustranu; ostavio je onaj
313
pogodni položaj a Flamanci ga odmah zauzeše. Nisu više htjeli
nikakva odgađanja, željeli su obračun, neposrednu bitku;
zapovjednici ih ne mogahu duže zadržavati, pa se i oni svrstaše u
bojne redove, spremni za napad na neprijatelja. Vidjevši što je,
francuski kralj posla izaslanika da predloži mir, ali Flamanci ni da
čuju: ubiše ga. Malo zatim, uza strašne krikove i povike, napadoše
francusku vojsku, koja, iznenađena i preplašena, pade u rasulo. U
tome nenadanom naletu Flamanci su razbili i naprosto pregazili
neprijateljske prve redove. Nosio ih je silan bijes, još i veći negoli u
bitki kod Kortrijka, i Francuzi im se ne mogaše dugo opirati premda
su se neke čete zaista hrabro borile.
Filip Flandrijski i Willem od Jülicha zabili su takav klin u
neprijateljske redove da su prodrli u blizinu francuskog kralja, koji
se tako našao u velikoj opasnosti. Oborili su njegove čuvare, i kralj
bi zacijelo stradao ili pao u zarobljeništvo da mu njegovi nisu
skinuli plašt i maknuli druge kraljevske oznake. Takav se brzo
udaljio s opasnog mjesta, i na bijegu je samo lako ranjen željeznom
strijelom. Francuzi su doživjeli poraz i rasulo a Flamanci odnijeli
potpunu pobjedu.
Francuska kraljevska zastava, Oriflamme, razdrta je na krpice,
kako bilježi Flandrijski ljetopis:
»Francuska krunska zastava (Oriflamme) kojom su se toliko
ponosili, raskidana je i sva raznesena, a zastavnik Cherosius ubijen.«
Willem od Jülicha izgubio je život u toj bitki. Flamanci su do
večeri praznili kraljev šator i kupili drugi plijen, a potom se vratiše
na Peuvelberg da utole glad: kako tu ništa ne nađoše, odoše u Rijsel
(Lille). Sutradan već krenuše kući.
Ta se bitka bila dana 15. kolovoza 1304.
Nakon petnaest dana Filip Lijepi vratio se s novom vojskom da
podsjeda Rijsel. Flamanski građani zatvoriše kuće, trgovine i
radionice te prihvatiše oružje. Filip Flandrijski sabra ih kod
Kortrijka, i do koji dan eto ga s njima put Rijsela, pred neprijatelja.
Kad je Filip Lijepi vidio to mnoštvo, uzviknu u čudu:
— U Flandriji vojnici kao da pljušte s neba!
Nakon nekoliko okršaja, bojeći se poraza, nije htio dalje kušati
sreću: predložio je mir. Prihvativši primirje, dvije zaraćene strane
uđoše u pregovore, ali je dosta vremena proteklo dok su pregovarači
uglavili uvjete.
314
Za tih zbivanja umrije u zatočeništvu, u Compiègneu, stari grof
Gwijde, a promijeni svijetom i kraljica Ivana Navarska.
Naposljetku je sklopljen i potpun mir između Filipa
Flandrijskog i Filipa Lijepog.
Robrecht van Bethune, njegova dva brata, Willem i mladi
Gwijde, i svi zatočeni velikaši, pušteni na slobodu, vratiše se u
domovinu.
Narod nije bio zadovoljan pogodbama ugovora o miru te ga je
nazvao Nagodbom nepravde. Ali to nezadovoljstvo nije imalo
posljedica.
Robrecht van Bethune oduševljeno je dočekan u Flandriji i
narod mu je srdačno odao znake podaničke vjernosti. Grof je
poživio još sedamnaest godina, i neprestano je održavao neokaljanu
čast i slavu Flandrije, a preminuo je u Gospodinu dana 18. rujna
1322.
*
Sine flamanski koji pročitaš ovu knjigu, promisli o slavnim
djelima o kojima se u njoj pripovijeda, i prosudi po njima što je
Flandrija nekoć bila, a na što je sada spala, i još više — što će od nje
biti ako iz očiju izgubiš i s uma smetneš svijetli uzor svojih predaka.
315
Pogovor
316
Hendrik Conscience
i počeci romantizma u flamanskoj književnosti
Dođete li na Schoonselhof u Antwerpenu — a to je tamošnji
Mirogoj, samo skromniji — staza što malko zdesna vodi od
čuvareve kućice pravo naprijed, odvest će vas nakon dvjesta
koračaja do visoka, umjetnički izrađena spomenika što mu u
podnožju stražari kameni lav: to je nadgrobnik pod kojim počiva
Flamancima najdraži pisac svih vremena — Hendrik Conscience. I
kad god onamo navratite, uvijek ćete naći stručak cvijeća: Flamanci
ne zaboravljaju svoga Consciencea kao što ne zaboravljaju ni
njegovih djela premda su stara čitavo stoljeće i pol. A da ih nisu u
zaborav odvrgli, najbolje svjedoči činjenica što ih uvijek iznova
objavljuju i čitaju, tiskaju ih u mnogim izdanjima i velikim
nakladama, i naprosto nema godine a da u novom ruhu ne osvane
poneki Conscienceov roman ili pripovijest, i ne samo u jednog
nakladnika: otkad su se prvi put pojavila pa do dana današnjega ta
su djela najčitanije štivo u flamanskoj književnosti.
Odakle ta neobičnost? Imamo li pred očima prilike onog
prostora u vrijeme našeg pisca, sve će biti jasno. Napose pak ne
smetnemo li s uma da je Conscience u svojim mladim godinama
stajao u borbenim redovima kad se stvarala belgijska država, a u
muževno doba bio u samome prvom redu u flamanskome narodnom
i kulturnom preporodu. Počeo je kao vojnik s puškom, a pobijedio je
i završio kao vojnik s perom u ruci; bio je dragovoljac koji ne broji
mazdu nego samo gleda u cilj i pred sobom vidi ideal. I vodio je
časnu borbu, krajnje pošteno, čistim i čestitim oružjem, a ostavio za
sobom nadasve plodan i čestit život, ravan kao svijeća i čist kao
suza, i golemo djelo kojemu se nikad neće sagledati pravo značenje
ni ocijeniti potonji utjecaj.
Nigdje se tako očito ne potvrđuje ona da je svaki narod čedo
svoje povijesti kao na primjeru što ga pružaju naši narodi i
Flamanci. A jednima i drugima, u tome, u Europi, zacijelo su
najbliži Irci i Poljaci. Jer povijest, ta magistra vitae od koje malo tko
štogod nauči, vlastodršci i diktatori ponajmanje — ovi potonji čak ni
317
od svojih neposrednih prethodnika — nekim je narodima doista
mati, a nekima gora i od maćehe.
Flandrija koju su znali i divili joj se svi narodi uljuđenog
svijeta, zemlja kulture i napretka, visoke manufakture i prosvjete,
zanata i cehova, arhitekture i slikarstva, glazbe i književnosti,
filozofske i znanstvene misli, zemlja nadasve radina i hrabra naroda
koji vrhunac svoga povijesnog hoda bilježi u burgundsko doba, u
zlatnome četrnaestom i petnaestom stoljeću — počinje u narednom
opadati, jer klice umiranja klijaju pod samim cvatom, pogotovu kad
im pogoduju zlokobni izvanji utjecaji.
Kao što Norvežani vladavinu dansku u svojoj zemlji nazivaju
»mrakom od četiri stoljeća«; kao što Poljaci doživljuju tuđe diobe
svoga tla i tuđe najezde; kao što naši narodi priginju šiju pod jaram
austrijski i mletački, mađarski i turski, i kao što su Španjolci do tada
bili sedam stoljeća pod arapskim gospodstvom a sva Južna Europa
pod neprestanom islamskom opsadom, tako i Flandrija iz sjaja i
cvata pada u poniženje i prolazi najdublju tragiku: njezin će sumrak
trajati gotovo četiri stoljeća a potpuni mrak ravno stoljeće i pol.
Flandrija ekstatičnih misli i slobodnog ritma u začuđnim
stihovima, Viđenjima i Pismima mistične gospe Hadewijch,
Flandrija suptilnih, uzvišenih i u ruho jednostavnosti zaodjevenih
misli brata Ruusbroeca, Flandrija slikara Van Eycka i velebnih
katedrala, Flandrija dičnih cehovskih domova i raskošnih vijećnica,
Flandrija velebnih belforta, tih gordih tornjeva i zvonika što su
znamenjem građanskog prkosa i samostalnosti općina, Flandrija
čarobnog Bruggea i ponosnoga Genta, ta zemlja rada i sklada,
umjetnosti i ljepote kojoj i danas idemo na poklonstvo kao što
pobožni musliman ide na hadžiluk u Meku, postaje vježbalištem i
razbojištem europskih vojski, poprištem pustih ratova i zemljom za
potkusurivanje među velikima, a njezin čovjek, kako veli suvremeni
flamanski pisac Marnix Gijsen, od tog je vremena samo
»drugorazredni Španjolac, drugorazredni Austrijanac, drugorazredni
Francuz, drugorazredni Nizozemac...«
Flandrijom haraju tuđinski jurišnici, pustoši je strana soldateska
i međunarodni pustolovi, krstare njome plaćenici i najgori ološ, gaze
je probisvijeti i lupeži sabrani s koca i konopca. Na redu su stoljetna
nasilja, otimačine i pljačke, ubojstva i paleži, strahovlade i progoni,
proglasi i beskrajni porezi, daće i nameti što se nižu kao nabrajanje
u litanijama, okrutni zakoni ugnjetača, samosilnika i gulikoža. Dio
318
pučanstva pred tom strahotnom poplavom bježi — ne u brda i
planine, jer njih nema u toj zemlji pripoljaca, nego se žitelji,
ostavljajući ognjišta i domove, sklanjaju na istok i sjever, u šume
Istočne i Zapadne Flandrije, u močaline i trstike zeelandske, u polja
kempenska, u pustopoljine i guštike brabantske i limburške. Tu žive
životom nomada i beskućnika, slabo oboružani i jadno opskrbljeni, i
sastavljaju četice što pružaju otpor nasilju, a kadikad, da jadi zajašu
na nevolje, iskrsne i poneka domaća družba pljačkaša...
Mnogi pripadnici gornjih slojeva, intelektualci, trgovci,
imućniji ljudi, svi koji mogu, bježe u sjeverne pokrajine
Nizozemske, prelaze u Englesku i Njemačku. Mnogo je Flamanaca
izvan domovine — u izbjeglištvu je rođen »nizozemski
Shakespeare« Joost van de Vondel, u izbjeglištvu je rođen veliki
Rubens, Huygensova majka došla je u Haag iz Antwerpena, Jacoba
Catsa odgojila je došljakinja Flamanka, i Ludwig van Beethoven bio
bi flamanski skladatelj da mu djedovi nisu morali pobjeći u
Njemačku, iz Flandrije je došao i Simon Stevin, jedan od neimara
nizozemskog jezika, i mnogi drugi, znani i neznani...
Emigranti s Juga, s kraja šesnaestoga i početka sedamnaestog
stoljeća, imaju udjela u nastanku holandskoga Zlatnog vijeka, daju
svoj prilog jeziku, književnosti, glazbi, likovnim umjetnostima,
znanosti, surađuju u prevođenju Biblije (tzv. Staaten-Bibel,
Dordrecht 1637), pomažu osnivanje sveučilišta među sjevernom
braćom — tako onog u Friziji, u Franekenu (1585), gdje godinu
dana (1621) uči i sam Descartes, koji je svoj mir našao među
Nizozemcima, kao što su ga našli Baruch Spinoza, John Locke i
mnogi drugi mislioci.
Flamansko se pučanstvo prorijedilo. Samo u Gentu, kako
iznose vjerodostojni povjesnici, ostalo je pet tisuća praznih
stanova... što ta brojka znači bit će nam jasnije imamo li na umu da
je sav predratni Split, dakle četiri stoljeća kasnije, imao dvanaest
tisuća stanova, a Zagreb toliko poprilici kuća.
Ako je Belgija, kako rado ističu, »balkon Europe«, onda je
Antwerpen na tome balkonu zacijelo najljepši kutak, a posigurno
najširi belgijski prozor što gleda u svijet i jedan od najširih
europskih. Taj Antwerpen, to krajnje europsko skladište na zapadu i
jedno od najvećih europskih tržišta, koje se, kako bilježe ondašnji
ljetopisci, »u malo vremena uvećalo i naraslo toliko da, izuzmemo li
Pariz, nije bilo bogatijega i moćnijega grada« — taj bogati
319
Antwerpen odjednom pada i propada tako da njegovi građani
gledaju kako se njegove lijepe crkve, velebne građevine i raskošne
palače pretvaraju u goli krš i same rbine. Čak se i rijeka Šelda
zatvara njegovoj radinosti i trgovini...
Nemoguće je opisati što Flandrija proživljava u mučnome
šesnaestom stoljeću; ali ni u dobra stara vremena ne teče njome sami
med i mlijeko. Od dvanaestoga pa do petnaestog stoljeća njezino je
tlo poprištem borbi između Engleske i Francuske; razdrta je, uz to,
unutarnjim političkim i socijalnim borbama. U četrnaestom stoljeću
u Flandriju upadaju Francuzi — ustanak žitelja grada Bruggea i
pobjeda flamanskih pučana nad francuskim feudalcima kod
Kortrijka, o kojoj se govori u ovoj knjizi, samo je na kratko odgodila
tu provalu, a opća buna pučana naposljetku je ugušena u krvi.
Flandrija stradava i u borbi za burgundsku baštinu između
Francuske i Habsburgovaca — to otimanje i ta borba potrajat će sve
do polovine sedamnaestoga stoljeća. One godine kad se bije za našu
povijest važan boj na Mohačkom polju i kad pogiba kralj Ludovik
II, to jest 1526, Karlo V. Habsburški prisiljava francuskog kralja
Franju I. da se odrekne Flandrije, a poslije trideset godina predaje
svu Nizozemsku, dakle i Holandiju i Flandriju, svome sinu,
španjolskom kralju Filipu II. U to vrijeme, na našem tlu, Turci
prelaze preko Kupe i primiču se Zagrebu.
Neprestana razračunavanja između Francuske i Španjolske
pustoše Flandriju, u dugogodišnjim ratovima u drugoj polovini
zlohudoga šesnaestog stoljeća sukobljuju se vojske na flamanskome
tlu, ginu flamanski ljudi, obilno teče flamanska krv iz rana što nikad
nisu ni zacijeljele. Uništavaju se flamanske žetve, pale se flamanski
domovi, ruše flamanski gradovi. »Mi smo u najcrnjoj nevolji,
bijedni da već bjedniji ne možemo biti«, kazuje se u pismu što ga
Flamanci upućuju kralju. »Iscrpljeni smo do krajnosti, te umjesto
pomoći i potpore za nastavak rata, možemo vašem veličanstvu
pružiti samo bolesti i rane, cvil i teški jad.«
Teške prilike u Flandriji kojom gazi španjolska čizma možemo
vidjeti u De Costerovu Ulenspiegelu, jednome od najboljih proznih
djela što ih je dala belgijska književnost francuskoga jezika, knjizi
koja u brueghelovskim prizorima, gustom bojom i smionim
potezima, slika epopeju flamanskog naroda što je neprestano
izvrgnut tuđinskim najezdama, porobljivan i porobljen ali nikad
pokoren.
320
I što ne stižu sami ratovi, stiže fanatizam u vjerskim borbama.
Dok strahovlada vojvode od Albe, hoteći Flandriju, i čitavo
nizozemsko područje, podvrgnuti španjolskoj kruni i pretvoriti u
podložnu pokrajinu apsolutističke monarhije, vodi nepoštedan rat
protiv »krivovjernika« te ne preza ni od pokolja pučanstva, dotle
kalvinistički ikonoklasti, u vjerskom žaru i zaslijepljenosti, provode
svoje: već su godine 1566. uspjeli ogoliti stolne i druge crkve u
Gentu, Antwerpenu i mnogim još gradovima. Tako krvavi ratovi i
neprestani, ne manje krvavi ustanci i bune, udruženi s vjerskim
revnovanjem i fanatizmom, uništavaju ne samo zemlju i njezine
ljude nego i spomenike drevne umjetnosti što je bujno cvala na
onome tlu — blago kojemu se vrijednost ne može ničim procijeniti.
Sredinom narednog stoljeća, Westfalskim mirom (1648), stječe
Holandija slobodu. Njenu nezavisnost mora naposljetku priznati i
Španjolska, ali rat za španjolsku baštinu traje dalje, sve do polovine
osamnaestog stoljeća. Novoj političkoj tvorevini, Generalnim
Državama, pripojen je i sjeverni dio Flandrije — južna flamanska
područja, postupno ali sustavno, u drugoj polovini sedamnaestog
stoljeća otima francuska kruna i pripaja ih sebi, tako da se danas
dobran dio Flandrije nalazi u francuskim granicama, a veliki je
talionički lonac pretopio pučanstvo.
Mirom između Austrije i Francuske, u Rastattu 1714, zapravo
ugovorom koji je nadopuna Utrechtskom ugovoru u ratu za
španjolsku baštinu, Flandrija pripada Austriji. U to doba dužeg mira
(izuzmemo li francuski upad 1747) Flamanci su ponešto odahnuli, u
njihovoj zemlji obnavlja se život i nastaje relativno blagostanje, koje
bi možda još potrajalo da slijepi austrijski centralizam ne izaziva
revoluciju (1789) i proglašenje Belgijskih Ujedinjenih Država
(1790). No, ta tvorevina, što zaziva keltske duhove i drevno ime
zemlje, nastaje u lošu sazviježđu i kratka je vijeka: već naredne
godine čitavo područje Belgije dolazi pod vlast Austrije. Ona ga
zatim (1797. i 1801) ustupa Francuzima... i eto njih ponovno u
Flandriji — ne računajući one njene dijelove što su ih sebi još prije
sasvim pripojili.
Flandrijom tutnje pobjedničke čete moćne sile što ruši
prijestolja i kotrlja vladarske krune. Napoleon onamo uvodi svoj
zakon i dijeli zemlju u departmane, a kad je srušen i sam (zar je ikad
pomislio da bi to moglo biti!), pošto su ga kod Waterloa, opet na tlu
toliko puta gaženu tuđom čizmom, pobijedili Englezi i Prusi,
321
Flandrija pada, odlukom Bečkog kongresa 1815, u bratski zagrljaj
»tatice« Vilima, to jest ulazi u sastav Ujedinjene Kraljevine
Nizozemske, ili, prevedeno na jezik stvarnosti, potpada pod
dominaciju holandsku. Tek revolucijom od 1830, u koju zdušno hrli
i mladi belgijski rodoljub Hendrik Conscience, stvara se samostalna
Belgija: u njoj se, u novoj Belgiji, otad nalazi najveći dio Flandrije.
Najveći, ali ne i sav: velik dio ostaje u granicama Francuske, a nešto
u granicama Kraljevine Nizozemske.
*
Belgijska sloboda u to vrijeme nije još i flamanska sloboda: na
nju će Flamanci, napose na jezičnu ravnopravnost, čekati i za nju se
boriti još čitavih stotinu godina! Sve to u novoj, slobodnoj državi! I
u svojoj rođenoj Belgiji flamanski je čovjek, da nadopunimo
Marnixa Gijsena, samo drugorazredni Belgijanac. Jednolikost u
poniženju!
Teška stradanja flamanskog naroda što traju gotovo četiri
stoljeća, dugotrajno prolijevanje flamanske krvi, žarenje i paljenje
flamanske zemlje, upravo biološko tamanjenje flamanskog čovjeka,
iscrpljivanje njegovih životnih snaga, uništavanje njegovih
gospodarskih izvora, njegovih duhovnih i materijalnih vrijednosti,
zatiranje njegove svijesti i narodnog bitka, gaženje njegovih ideala i
njegova životnog stila, njegovih htijenja i vjerovanja — sve to,
dakako, nije moglo proći bez kobnih posljedica za taj narod. Ta i
kako bi — da ne idemo dalje od kulture — jedan narod, onako
politički zgažen, populaciono prorijeđen i ekonomski uništen,
kojemu je, uz to, i rođena inteligencija odrođena a viši društveni
slojevi sasvim odnarođeni... ta kako bi takav stoljeće za stoljećem
tlačen, gnječen i uništavan narod mogao svoju kulturu držati u cvatu
i sve svoje duhovne vrijednosti na visini?
Nevolje što su se obarale na ljude na tlu što ga obuhvaća
današnja Belgija kudikamo su više pogađale Flandriju negoli južniju
čest Belgije, Valoniju. Dok je, na priliku, vladavina francuska
Valonce čak i jačala politički, ekonomski i kulturno, i jezik im i
književnost bogatila a prosvjetu širila i svijest im podizala, dotle su
Flamanci na golemoj vjetrometini branili goli opstanak, pogađani u
srž svoga bića, gledajući gdje im tuđin zatire ime i jezik, razara
običaje i sav stil njihova života. Jer što je drugo narod doli jedan stil
života?
322
I svu su tu povijesnu olujinu podnosile i svu tu tešku i neravnu
borbu vodile same narodne mase, goloruki flamanski puk, seljaci i
radnici, obrtnici i niže svećenstvo, sve sami sitni puk, mali
flamanski čovjek što će ga kasnije, u njegovu krajoliku i sredini,
zanosno slikati Hendrik Conscience u svojim mnogim i mnogim
pripovijestima. Stoljetne nevolje što Flandriju snalaze u njezinoj
nemiloj povijesti pretura preko svoje grbe flamanski puk sam, sam i
ostavljen, bez ičije pomoći, bez najvećeg dijela svoje inteligencije i
bez viših klasa, koje se u toj borbi čak okreću protiv njega — pa
stoga nije čudo što se flamanski čovjek naposljetku umorio i što je
dobrano klonuo.
Kao što je vladavina engleska u Irskoj potisnula irski jezik; kao
što su Holanđani u Friziji, u sjeverozapadnoj Nizozemskoj, potisli iz
gradova frizijski jezik; kao što Danci u norveške gradove uvode
danski — tako Francuzi nameću Flandriji svoj jezik, poglavito u
gradovima. Francuski postaje službeni, to je jezik sveukupne
uprave, vojske i policije, škola i novina, knjige i trgovine, pravde i
kazališta. Nasuprot iscrpljenoj maloj Flandriji, zemlji što ima samo
prošlost, stoji velika Francuska, ugledna, bogata i jaka, s moćnim
strojem ekonomskim i političkim, s velikom kulturom što je u
neprestanu rastu i nadiranju, s opremljenom vojskom i dobro
ustrojenom policijom, s borbenim geslima i propagandom, s novim
idejama i vrijednostima — i, po vrhu, s jezikom što je postao
svjetskim.
Viši društveni slojevi flamanski, gornje klase i novcem
potkoženi građani već su u prijašnjim pokoljenjima na francuskoj
strani, oni služe i dive se monarhiji, sve što je francusko njima je
sama otmjenost i aristokracija, sve flamansko vonja im po luku i
staji, oni su privrženici i poklonici francuske kulture i jezika, pa to
ostaju i pod Napoleonom, a i poslije, jer i u novoj, slobodnoj Belgiji
sve ostaje po starom, a službeni je jezik samo jedan — francuski,
dakako.
Za francuske vladavine flamanski je poniženi, prezreni i ničim
njegovani jezik poniženog i bespomoćnog naroda, neobrazovanog
puka, a pogotovu je tako u vremenu kad se pronosi geslo Fraternité,
Egalité, Liberté, i kad vječno budna cenzura brižno pazi da se ne
objavi nijedna flamanska knjiga i nijedne flamanske novine: u to
doba narod nema druge duševne hrane doli kakva stara, umašćena
molitvenika ili prastara, raspala kalendara.
323
Doba je to, ujedno, kad nastaje konačna i posvemašna
podvojenost između donjih i gornjih slojeva, razlaz među narodom i
gornjom klasom, jaz koji se više ničim ne može zatrpati ni
premostiti. Doba je to odnarođivanja i žestokog pofrancuzivanja
Flamanaca, ozgo dolje, iz središta u širinu, sve u susrednim
krugovima, pomagano bujanjem građanstva, bujanjem što ide
ukorak sa cvatom buržoazije za Direktorija u Francuskoj, i poticano
sve većim tuđinskim prilivom, što ide dotle da na početku
devetnaestoga stoljeća nema u Flandriji kotarskog poglavara ni
okružnog predstojnika, načelnika ni suca koji nije stranac, a među
biskupima valja sa svijećom tražiti domaćeg čovjeka.
Kad naposljetku, u samoj mladoj i slobodnoj Belgiji, dolazi na
red da flamanski čovjek, koji je toliko premučio posljednjih stoljeća
i koji je toliko drugovao s bijedom i sa smrću da se nije bojao ni
jedne ni druge, nego su mu obje postale prijateljice i pratilje —
slučaj »prirodne anestezije«, možda bi rekli sociolozi — kada je
dakle na red došlo da Flamanac podnese i posljednju žrtvu, to jest da
se odrekne imena i jezika, eh, onda se uskomešalo nešto u dnu
njegove duše, i taj je izmučeni čovjek, koji se kršćanski pomirio sa
sudbinom i postao već apatičan, rekao svoje odlučno i jasno ne! U
toj odluci pomogla mu je skupina neodnarođenih pismenih ljudi,
župnika i kapelana, slikara i kipara, učitelja i liječnika, glazbenika i
pjesnika, arhivara i jezikoslovaca, a među njima je i jedan učenjak i
jedan kanonik. Sve su to redom flamanski rodoljubi i romantici —
jer je i Flandriju tada zapljusnuo val europskog romantizma: oni su
začetnici flamanskoga narodnog i kulturnog preporoda, a među
njima svakako je jedan od najzaslužnijih nekadanji mali namještenik
i pomoćni učitelj, isluženi vojnik Revolucije i pripovjedač Hendrik
Conscience.
*
Dok je pod francuskom vladavinom flamanska riječ živjela na
rubu zakona, kratkovjeka zajednica s Holandijom (1815 — 1830),
koja se raspala naprosto zato što nije nastala u prirodnom rastu nego
su je na brzinu skrojile velesile, pokazala se blagotvornom za
flamanski jezik, koji se u to vrijeme nalazi otprilike na onome
stupnju razvitka na kakvu je bio u šesnaestom stoljeću, a kako
odonda nije bilo jedinstva pisane riječi, prevladali su dijalekti.
Razvijeniji govorni i književni jezik holandski u novoj je zajednici,
324
Ujedinjenoj Kraljevini Nizozemskoj, službeni jezik, on je sredstvo
svakoga javnog sporazumijevanja, na njemu se održava nastava, i
tako Flamanci uz pomoć holandskoga produbljuju znanje
materinskog jezika i hvataju korak sa sjevernom braćom. Jer
flamanski i holandski samo su dvije jezične prakse jednoga te istog
nizozemskog jezika: Flamanci ga nazivaju flamanskim, a Holanđani
holandskim. Razlike doduše postoje, ali nisu opet takve da se
Flamanci u holandskome ne bi osjećali kao u rođenoj kući. I
obratno: Holanđani su u flamanskoj inačici nizozemskog jezika
također na svome tlu. Potvrdit će se to napose kasnije, u našem
stoljeću, kad neki flamanski pisci postaju čitaniji među sjevernom
braćom negoli u samoj Belgiji, čak i oni najveći — na priliku Stijn
Streuvels, pravim imenom Frank Lateur (1871 — 1969), »flamanski
Maksim Gorki«.
Bilo je dovoljno da se, u doba zajedništva s Holandijom,
iškoluje i u nizozemskom duhu odgoji jedan jedini naraštaj, pa da se
podigne prvi bedem koji će se kasnije, u slobodnoj Belgiji, ispriječiti
potpunom odnarođivanju Flamanaca. Nova belgijska država,
povedena iz Brussela, grada u biti flamanskoga a tada gotovo
sasvim frankofonog, organizirala se naime, u jednojezičnom duhu,
francuskom, dakako. Gleichschaltung, kao što vidimo, nije
hitlerovski izum: provodile su ga u prošlosti, a provode ga još i
danas neke vlade, režimi i satrapije. Francuzi nisu izmislili tu
omraženu riječ, ali su činili sve što ona obuhvaća — čak i do naših
dana. Isto kao što leyenda negra, crna legenda, ne bije Anglosase
nego samo Španjolce, ali gle, Indijanaca ipak ima u Južnoj i
Srednjoj Americi, dok su u Sjevernoj — iskorijenjeni: možemo ih
vidjeti u rezervatima kao izloške i rijetkosti u muzejima.
Kad je dakle Belgija postala predvorjem Pariza a da flamansko
građanstvo nije pružilo otpora koji bi bio spomena vrijedan, i kad je
tako Flamanac u svojoj rođenoj zemlji ostao bez imena i jezika,
pustome valu francuštine i njezina duha i pobjedničkome slavlju što
su ga slavili franskiljoni (ovi su ono što su u nas bili mađaroni)
suprotstavilo se upravo ono pokoljenje što ga spomenusmo,
uglavnom mlađi ljudi što su stekli obrazovanje i što su odgojeni u
nizozemskome duhu, u petnaesetak godina koliko su Flamanci bili u
zajednici s Holandezima i drugim Nizozemcima. Ti ljudi, braneći
flamanski jezik i boreći se ne samo za to da se jezik očuva nego i da
bude ravnopravan s francuskim, ujedno su začetnici flamanskoga
325
narodnog i kulturnog preporoda: njihova će borba biti teška, uporna
i duga, tako te će je nastaviti njihovi duhovni baštinici, da je
naposljetku, nakon stotinu godina, sve u svojoj slobodnoj zemlji,
okrune i konačnim plodom — uvođenjem flamanske nastave na
školama i najposlije i na sveučilištu, godine 1930.
*
Knjižica Napomene o zanemarivanju nizozemskog jezika
(Aentekeningen...) što ju je u Gentu 1832. objavio jezikoslovac
Philip Blommaert jedno je između najranijih očitovanja Flamanskog
pokreta, kojemu je duhovni vođa Jan Frans Willems (1793-1846).
Ide to djelce među najranije u svojoj vrsti računamo li od stvaranja
samostalne belgijske države. Jer je još prije, pod Holandijom, sam
Willems, u prvom valu romantizma, objavio neka važna djela koja,
braneći narodni jezik, brane samu srž narodnog bitka. Willems
kasnije osniva časopise, objavljuje mnoge stare tekstove, izvrsno
modernizira klasični ep O Liscu Reinaertu, to remek-djelo
flamanske književnosti trinaestog stoljeća, istražuje, sakuplja i
tumači pučko blago, saziva kongrese, utemeljuje Društvo za
promicanje nizozemskog jezika i književnosti, proučava narodnu
prošlost, objavljuje djela povijesna, kritička i filološka, prevodi i
prerađuje djela iz književnosti raznih naroda, piše rasprave o
flamanskoj književnosti i kulturnoj prošlosti, on je neumoran radnik
i reprezentativna ličnost, učenjak koji je u vezi s najistaknutijim
učenjacima svoga vremena, ruskim i švedskim, engleskim i
francuskim, njemačkim i holandskim — on je u Flandriji ono što su
braća Grimm u Njemačkoj, Gaj i Vuk u Hrvata i Srba.
Willemsov najvažniji časopis Belgisch Museum (1837 —
1846), i filološki rad u njemu, nastavlja C. P. Serrure u smotri
Vaderlandsch Museum (1855 — 1862), a kasnije, u časopisu
Nederlandsch Museum (1874 — 1893), pionir sveučilišne nastave i
germanske filologije J. F. J. Heremans, o kome E. Blancquaert
sažeto veli da se sav posvetio studiju i preporodu flamanskog jezika
i književnosti, nepokolebljiv u borbi protiv francuski nastrojenih
Belgijanaca i protiv jezičnih partikularista.
Willems i njegovi učeni prijatelji Blommaert, Serrure,
Bormans, Snellaert, kanonik Jan David i drugi, objavljivanjem
srednjovjekovnih tekstova i cijelim svojim inim radom, išli su,
dakako, za tim da pobude zanimanje za narodni jezik i za narodnu
326
prošlost, i njihovo je znanstveno djelo, a poglavito filološko, u uskoj
vezi s općom romantičarskom strujom onog vremena.
Pjesnici Ledeganck, Van Duyse i drugi dozivaju u sjećanje
stare dane, veličaju slavnu prošlost, vrijeme kad su cvali gradovi
Flandrije, doba sjajnoga klasika Jacoba van Maerlanta.
Svi romantici iz prvog pokoljenja — a ne kanimo ih ovdje
ponaosob nabrajati — bila riječ o učenjacima ili pak o pjesnicima,
vjeruju u svoje poslanje i djeluju u tome duhu; ne pokazuju
naglašenih osobnih crta, nego svi jednako streme svome cilju,
potaknuti stvarnošću koju su vidjeli i doživjeli, stvarnošću jednog
naroda što je bio i još ostao na vjetrometini, na prijemetu
nesmiljenih povijesnih udara. Max Rooses, prvi pravi književni
kritik u Flandriji, s pravom veli, osvrćući se na to doba, da je
flamanske pisce toga naraštaja zapala posebna uloga, borba za
narodni jezik i opstanak — »najplemenitija koja im je mogla pasti u
dio: rado su je preuzeli i dostojno su izvršili svoju dužnost«.
Tako početak nove flamanske poezije stoji u znaku rodoljublja
i dužnosti, a gdje to dvoje preteže, stradat će kadikad sama
umjetnost. Prudens van Duyse (1804 — 1859), slavljeni domovinski
pjesnik, nosilac nagrada na natječajima što ih upriličuju oživljeni
spisateljski cehovi ili bratovštine zvane rederijkerskamers
(»retoričke komore«), majstor improvizacije, pisac elegija, romanca,
balada, soneta, epigrama — riječju, gotovo svakog oblika pjesničke
tvorevine, dobrano je pod utjecajem Bilderdijka, »holandskog
Byrona«, zanosnog romantika i poklonika slobode, i dok piše
individualnu, lirsku poeziju, on je svjež, izvoran i velik, ali kad
prijeđe u epiku, ton mu je nekako nabujao, stih razvučen.
Rodoljubna njegova poezija, zvučna i visokoparna, malo šta kazuje
novim naraštajima koji se zanimaju za opće probleme svijeta i
kojima je bitno ono socijalno. Svoj narod najviše je zapravo zadužio
time što je sakupio te objavio drevno književno blago, napose stare
narodne pjesme, i tako izvršio istinski romantičarski pothvat, za koji
će mu ime ostati u časti vezano.
Karel Lodewijk Ledeganck (1805 — 1847), klasični pjesnik
flamanskog romantizma, okrenut je svijetu, njegovi su uzori Hugo,
Lamartine, Byron i Schiller, on im se divi, proučava ih i prevodi,
uza sav svoj Weltschmerz on je i žarki flamanski rodoljub. O tome
svjedoči njegova lirska trilogija Tri sestrinska grada (zapravo Tri
bratska grada, De drie zustersteden, 1846), posvećena Bruggeu,
327
Gentu i Antwerpenu, djelo koje po snažnom ritmu i
monumentalnosti znači trijumf i koje pjesniku priskrbljuje neumrlu
slavu među Flamancima. S elegijskom zbirkom Cvijeće moga
proljeća (Bloemen mijner lente, 1839), čistom kao suza i sjajnom
kao biser, u kojoj vlada jedinstven sklad, previru osjećaji i redaju se
dojmljive slike, Ledeganck je na vrhuncu flamanskog Helikona, ali
će još dosta Šelde proteći u Sjeverno more dok na flamanskome
zazvoni izvorna i snažna pjesnička riječ i pojavi se pjesnik svjetskog
značenja u najširem smislu: bit će to istom Guido Gezelle (1830 —
1889), »pjesničko čudo iz Roeselarea«, rođeno u Bruggeu. Za njim
dolazi Karel van de Woestijne (1878 — 1929), lirik čiji stihovi
prevladavaju flamansku regionalnu skučenost, ostavljaju za sobom
sve flamanske međe i postaju sastavnom česti onoga najljepšeg što
ima germanska lirika. Ta dva pjesnika postaju u flamanskoj poeziji
mit kao što će u pripovjednoj prozi postati Conscience i za njim,
gotovo stoljeće kasnije, Streuvels.
Učenim Genćanima nakon desetak godina staje uz bok novo
pokoljenje romantika: ovima je sijelo u Antwerpenu. Manje je
učenih u tome krugu, ali ih više ima realnijih. Oni umjesto filologije
njeguju kritiku, jezikoslovce zamjenjuju umjetnici i novinari; ne
sanjaju o Velikoj Nizozemskoj nego se zadovoljavaju svojom
Flandrijom, ideal ne vide na Sjeveru nego prije na Jugu, na Istoku i
Zapadu, oni prate sve što se zbiva u Parizu i u svijetu, ali se tvrdo
opiru odnarođivanju, a snagu u svome otporu i borbi crpe prije
svega u štovanju narodne prošlosti, koju ponovno iznose na vidjelo i
neprestano u nju posežu. Skupina mlađih slikara što su zanat učili u
Parizu okuplja se oko Wappersa, direktora Umjetničke akademije u
Antwerpenu i osnivača historijskog slikarstva u Belgiji, koji je i sam
učio u francuskoj metropoli, u velikog Delacroixa; javlja se
stanovita bohema, počinju polemike, kvasa umjetnički život.
Obnavlja se i kazalište, koje se još prije pokrenulo u Gentu. I poezija
pokazuje nove oblike, sadržaje i sazvučja, dobiva nove poticaje,
oslobađa se holandskog utjecaja.
Samo još Theodoor van Rijswijck (1811 — 1849) jednom
nogom — mlako doduše — stoji u holandskome kasnom
klasicizmu, dok je drugom čvrsto zagazio u flamanski romantizam.
Uostalom, on se u Antwerpenu prvi usmjelio otisnuti na more
flamanske poezije. Počeo je sastavljajući živahne pučke pričice i
slike u stihovima, pune humora, hira ili pak peckavosti, pokazao se
328
zatim kao izvrstan majstor minijatura, u kojima nema nikakva
prenemaganja nego se pokazuje istinska pjesnička nadarenost,
izvornost i blijesak jednog uma i talenta što je u treperavu staglacu
na tezulji kojom razlučujemo racionalno od iracionalnog.
Flamanskoj je stvari poslužio ironičnim i veoma uspjelim političkim
refrenima i duhovitim, oštrim satirama na račun nazadnjaka i
centralista.
Liječnik i novinar Johan Alfried de Laet (1815 — 1891), prisni
drug Conscienceov, obrazovan i profinjen, piše biranu romantičnu
poeziju i prozu, misaonu i sjetnu, umjetnički potpuno dorađenu, i
vrši veliki utjecaj na prijatelje iz antwerpenskog kruga, ali je
kudikamo važniji njegov novinarski i politički rad: De Laet je glavni
urednik prvoga flamanskoga dnevnog lista (Vlaemsch Belgie,
1844), a kasnije se sasvim posvećuje novinarstvu i politici.
Johan Michel Dautzenberg (1808 — 1869) sa još dvojicomtrojicom pjesnika, pali jezične vatromete, držeći se uglavnom stranih
uzora i nakalemljujući na pjesmovne sadržaje sad ovaj, sad onaj
domaći ingredient, a sve zajedno ovda-onda, stežući u kalup
klasične i srednjovjekovne metrike nizozemske. Ta je poezija više
ukočeni mozaik negoli slika dana a fresco, previše je tu usiljenosti i
dotjerivanja a malo izvornosti i nadahnuća. Frans de Cort (1834 —
1878) pogađa i pokoji ljupki pučki ugođaj, dok Jan van
Droogenbroeck (1835 — 1902) crpi ne samo u susjedstvu nego i na
Orijentu — tako u zbirci Makame i gazele (Makamen en Ghazelen,
1866). Uzgred, u hrvatsku književnost gazele je uveo ilirac Stanko
Vraz.
Izuzmemo li Rijswijcka, poezijom se narodu približio i postao
omiljen jedino Jan van Beers (1821 — 1888), prisni prijatelj
Conscienceov, gimnazijski profesor jezika i književnosti u rodnom
Antwerpenu: on je u flamanskoj poeziji u to doba ono što je
Conscience u romanu i pripovijesti. Iako je i sam počeo u sjetnom
tonu, brzo se oteo: uzimajući sadržaj iz života samog naroda, iz
onog vremena ili pak iz prošlosti, slikajući priproste ljude i njihov
kraj, jednostavno ali uvjerljivo, obraća se izravno malome
flamanskom čovjeku, u jezgrovitu i razumljivu jeziku, gotovo
pripovjedno. Jan van Beers prihvaćen je i čitan i među sjevernom
braćom Nizozemcima, i nimalo ne zaostaje za njihovim velikim
pjesnicima toga vremena. On je i politički borac, ali umjerenjak, on
zastupa slobodarske ideje, ali ne pokazuje žestine kakvu će
329
petnaestak godina kasnije pokazati romantični epik Julius de Geyter
(1830 — 1905) ili pak heineovac Julius Vuylsteke (1836 — 1903),
duša studentskog pokreta u Gentu.
Drama, esej i kritika u doba romantizma, premda ima mnoge
svoje predstavnike, ne može se mjeriti s poezijom, koja opet ne
dostiže pripovjednu prozu ni obujmom, ni vrijednošću, ni
značenjem. Čak su i filolozi za Flamanski pokret i preporod učinili
više nego pjesnici; pogotovu je ova činjenica krupna držimo li na
umu da je filologija, već po samoj prirodi stvari, imala vrlo
ograničen broj čitalatelja.
Na promašaj pjesništva, kojemu bijaše široko polje i kojemu se
pružala lijepa prilika ali je ono nije znalo iskoristiti da se približi
narodu i stekne čitatelje, prvi ozbiljno upozorava i flamanskim
pjesnicama romanticima pouku pruža jedan stranac što je i sam
pisao flamanski i dao svoj prilog flamanskom romantizmu: bio je to
Hoffmann von Fallersleben (pravim imenom August Heinrich
Hoffmann, 1798-1874), njemački pjesnik i filolog koji je zbog
svoga slobodarstva morao ostaviti katedru njemačkog jezika i
književnosti u Breslavi. Taj proslavljeni pjesnik, autor njemačke
himne i čuveni učenjak germanist, objavio je dvije zbirke lirskih
pjesama, jednu i drugu pod naslovom Loverkens (Lišće, 1852. i
1856), obje pisane srednjonizozemski, dakle na drevnom, klasičnom
jeziku koji u srednjem vijeku bijaše Nizozemcima zajednički.
Te pjesme što su dane u starom jeziku i u staroj poetskoj
gradnji, u ljupkoj jednostavnosti drevnih pučkih pjesama, i što su ih
uglazbili mnogi skladatelji, dvojako su važne za flamansku poeziju
romantizma, kako to ističe flamanski kritik i književni povjesnik R.
F. Lissens, naš suvremenik: jedno, one su pokrenule mnoge pjesnike
na oponašanje drevne poezije, a drugo, bile su uzorom nekim
liricima što su tada nastojali obnoviti flamansku poeziju.
U uvodu prvoj zbirci, napominje isti kritik, Hoffmann je točno
ocijenio: književnost u svoj Nizozemskoj bila bi sasvim drukčija da
su se pjesnici uglédali u drevnu nizozemsku poeziju. Ali ne, njima
uzor bijaše svagdje samo ne doma, pa su zato i njihovi stihovi
narodu bili tuđi. Jer izvor prave poezije, njezina svježina,
neusiljenost i jednostavnost, nalazi se u narodu.
I doista, izuzmemo li dva-tri primjera ili poluprimjera u
romantizmu, flamanska je književnost istinsku poeziju dočekala,
kako je rečeno, tek kad se javlja Guido Gezelle, a za njim Hugo
330
Verriest, Albrecht Rodenbach (Albrecht, koji piše flamanski, a ne
Georges, koji piše francuski) i Pol de Mont. (Karel van de Woestijne
rođen je kad oni već stvaraju.) Sva su četvorica branitelji flamanske
stvari, ali sva četvorica pripadaju već drugoj epohi — realizmu.
Flamanski pokret i flamanski romantizam, u to prvo vrijeme, za
prvoga i drugog naraštaja flamanskih romantika, jedno su te isto.
Flamanski pokret, izišavši iz ruku jezikoslovaca, počiva dalje — ne
na pjesnicima nego na pripovjedačima, a tek poslije vode ga
političari. U antwerpenskom krugu, u drugom pokoljenju romantika,
nalaze se stvaraoci flamanskog romana i pripovijetke, a što je
najvažnije, oni uspijevaju da se ta pripovjedna proza i čita, i ne samo
u nekim društvima i među nekim čitaocima nego u širokim
slojevima, u narodu. »Antwerpenaari« imaju i pet-šest književnih
časopisa, imaju svoja sastajališta, oni flamanskom romantizmu daju
novo obilježje. Ne tiče ih se toliko tradicija, ne mare za jedinstvo sa
sjevernom braćom kao što je o tome maštalo starije pokoljenje,
napose Willems, koji je zbog proholandskog stava bio konfiniran u
jednome manjem gradu. Sjever im uopće nije uzor, oni se okreću
svijetu, a domovinu vide u Belgiji. A ipak s njima flamanski
romantizam dobiva izrazitije oblike, a Flamanski pokret biva jači i
dosljedniji. Oni su Flamanci, ali i Belgijanci, flamansko pitanje žele
riješiti u okviru Belgije. Da su bili na pravom putu, pokazat će se
kasnije, u našem stoljeću, kada belgijska državnost više počiva na
Flamancima negoli na Valoncima.
Što je upravo Antwerpen sjedište tome drugom i drukčijem
soju romantika posve je razumljivo. Duh toga grada uvijek je bio
gipkiji i vedriji, i realniji istodobno, da ne kažemo praktičniji, nego
što je duh gradova i gradića u pokrajinama unutrašnjim. Antwerpen
je davno preuzeo onu ulogu što ju je nekoć imao Brugge, a uz to je
svome dijelu Europe prozorom u svijet, pa ako je Gent u Flandriji
ono što je Padova i Bologna u Italiji i Heidelberg ili Göttingen u
Njemačkoj, Antwerpen je, uz Hamburg i Rotterdam, izlaz na
Sjeverno more ne samo tome dijelu europskoga kopna nego i dubljoj
pozadini. Ako je Brussel upravni čvor i kraljevsko sijelo, Antwerpen
je središte trgovine, izvozna i uvozna luka, jedna od prvih. Ne
zaboravimo da je ondje otvorena prva trgovačka burza u svijetu
(1460). Onamo se stječu ljudi odasvuda, mnogi se ondje i
nastanjuju, Antwerpen postaje kozmopolitski grad, otvoren na sve
strane, kao što su Rijeka i Split uvijek otvoreniji svijetu i s njime
331
povezaniji negoli Zabok i Čazma. Isto tako, bivalo je obično da su
svjetske ideje, umjetničke i političke, filozofske i znanstvene, prije
stizale u luke, na primorje, pomorcima i trgovcima, negoli
stočarskim brđanima i pripoljskim ratarima u zaleđu.
»Antwerpenaari« su dakle drugi soj flamanskih romantičara:
oni u svojim redovima nemaju učenih jezikoslovaca, ali imaju
slikare i kipare, pripovjedače i kritičare, skladatelje, glumce i
dramske pisce, novinare i govornike. Ni pjesnici, dakako, ne
izostaju, obiluje romantizam njima, sloboda je, flamanski jezik nije
više zabranjen sve ako i jest potisnut i potiskivan, niču časopisi i po
drugim gradovima, Belgija postaje raj za pjesnike kao što je
Holandija prije bila raj za filozofe — pjesnika ima čitava vojska,
tako te jedan među njima i sam veli kako je pjesnikovanje postalo
pravom pošasti.
Kako je u tome mnoštvu pjesnika malo onih pravih — nije
svatko pjesnik tko je poetičan, rekao bi Matoš — a pogotovu gdje su
rijetki oni koji imaju što kazati narodu, to običan pučanin radije
prihvaća pripovijest i roman, jer se tu govori o njemu samome, on tu
nalazi sebe, u svojoj sadašnjosti i prošlosti. Pripovjedači
Antwerpenaari, i drugi s njima, upravo mu to daju: roman povijesni
i suvremeni i pripovijest iz svagdanjeg života.
Pripovjedači oko Consciencea, njegovi vršnjaci i oni nešto
mlađi, nisu ni tako brojni ni tako znatni da bi vršili nekakav utjecaj
na nj, ili da bi se on ugledao u njih: prije bismo mogli reći da žive u
njegovoj sjeni, sve ako među njima ima i dobrih. Ponajviše pak i
nisu čisti romantici: romantični elementi u njih miješaju se s
realističkima. A oni kasniji pripadaju već drugom vremenu i drugoj
struji, realističkoj.
No, teško je uopće odsjeći samo tako: ovaj je pisac realist, onaj
opet romantik. Jer ima nazor-realista, onih namjernih ali nesuđenih,
kao što opet ima nehotičnih romantika. U ovih naći će se natruha
onih, i obratno. Čiste granice u književnosti ne postoje kao ni u
povijesti: oko međaša uvijek su dvostruka osjenčenja i preljevi, a
čak i ondje gdje bismo očekivali debelo more ili čisto polje na
sredini između ovoga i onoga dalekog međaša zna ploviti koji
postranik ili vanstrujnik i ustobočiti se poneki krajputaš zaostao ili
dolutao iz nekoga drugog vremena i prostora.
Povijest flamanske književnosti bilježi da flamanski
romantizam počinje dvadesetih ili tridesetih godina minulog
332
stoljeća, ali znamo da su njegovi korijeni stariji i da se nalaze još u
osamnaestom stoljeću. Isto tako književni katastar knjiži da je
vrijeme flamanskog realizma osamdesetih godina prošlog stoljeća, a
znamo da taj realizam, pravi realizam, valja smjestiti u početak
našeg stoljeća, dok mu korijeni sežu čak do ranog Consciencea.
Jalovi u kritici i stvaranju, književni kancelisti, u naknadu, rado
periodiziraju. A o nekakvu završetku flamanskog romantizma nema
ni govora, jer taj romantizam nije nestao s pojavom realizma i
drugih izama nego ulazi u naše stoljeće i traje i dan-danas, a trajat će
valjda dok bude flamanskog čovjeka, čija je priroda u biti
romantična: Flamanac je najsjeverniji južnjak.
Još među pjesnicima spomenut je J. A. Laet, profinjeni pisac,
prijatelj Conscienceov, koji piše i prozu. Senzibilnost, fino opažanje,
zaokruženost izlaganja, dotjeran izraz i čvrstina stila značajke su
njegove pripovijesti Sudbina (Het lot, 1846), iz života u Kempenu,
ravnoj krajini na istok od Antwerpena. Ta pripovijest najava je one
velike pripovjedne proze što u Flandriji dolazi istom na prijelazu
toga stoljeća u naše. No, kako je već rečeno, taj liječnik, pisac i
novinar služi Flamanskom pokretu svojim znatnim novinarskim i
političkim radom, on vodi prve dnevne novine što se objavljuju na
flamanskom jeziku.
Johanna-Desideria Courtmans (1811 — 1890), prva spisateljica
onog vremena, i Jan Renier Snieders (1812-1888), liječnik po
zanimanju, napisali su čitav niz romana i pripovijesti iz seoskog
života, naivnih u svojoj tendencioznosti, a zanimljivih toliko koliko
već pogađaju u slikanju stvarnosti.
U šturome pripovjedačkom krajoliku oko Consciencea
unekolike se bojom i sitnograđanskim realizmom ističe J. L.
Domien Sleeckx (1818-1901). Držeći se engleskih uzora, napisao je
nekoliko romana iz pomorskoga i malomještanskog života, ali se
nije pokazao velikim umjetnikom: on zapaža i prenosi, ali mu
nedostaje osjećaja i mašte. No, zato je uspješan u pričama o
životinjama, i tu je, uvozeći humor iz Engleske u Flandriju, dao
najbolje u svome pripovjedačkom djelu. On je i književni kritik i
teoretik, traži nove putove, pa ako se i jest ovda- onda uzdigao u
radu na tome području, nije opet stvorio ništa što bi novim
naraštajima moglo prijeći u baštinu.
Žestinu u obrani političkih ideja, nasuprot umjerenjaštvu Jana
van Beersa, pokazuje Pieter Frans van Kerckhoven (1818-1857),
333
pjesnik, dramski pisac, pripovjedač, a ponajviše kritik i polemik koji
je u ratu s većinom svojih suvremenika. Od njegove poezije i
kazališnog djela ostaje malo ili ništa, njegova kritika i tendenciozni
spisi najava su borbene književnosti koja dolazi tek osamdesetih
godina, a od njegova pripovjedačkog djela ostaje zapravo samo
Trgovački pomoćnik (De koopmansklerk, 1843), skica iz građanskog
života u Antwerpenu, djelo gotovo realističko, i roman Ljubav
(Liefde, 1851), mješavina nesputanog romantizma i nametnutog
realizma koji mjestimice koči polet mašte, mješavina dana u nizu
pisama, u obliku za kakvim će dvadesetak godina kasnije posegnuti
Juan Valera, španjolski Flaubert, da prikaže ljubav lijepe udovice
Pepite Jiménez i preobraženog sjemeništarca Luisa de Vargasa, ali u
djelu iznijansiranu i zaokruženu, u realizmu nadasve
spiritualiziranu.
August Snieders (1825 — 1904), mlađi brat J. R. Sniedersa,
istaknuti novinar, pokazao se kao pripovjedač uspješnijim u
povijesnim romanima nego u pripovijestima iz života na selu, a još
su mu bolji popularni romani iz građanskog života u Antwerpenu,
koji se mogu i danas čitati, jer ima u njima dobra zapažanja i
psihologiziranja, često praćena humorom, kadikad i karikiranjem, a
građeni su tako da privlače čitateljevu pažnju.
Dok borbeni, bučni i svadljivi kritičar društva P. F. van
Kerckhoven slavne četrdeset osme objavljuje nekakav spiritistički
roman — Duša i tijelo (Ziel en lichaem) — dotle skromni kritičar
umjetnosti Eugeen Zetternam (pravim imenom Joos Jozef
Diricksens, 1826 — 1855) ustaje protiv društvene nepravde: u ime
nemilosrdno iskorištavanog radnika i prezrenoga i potlačenog sitnog
čovjeka on optužuje kapitalizam, iznoseći u kakvim se nemogućim,
neljudskim, prilikama radi u tadanjim tvornicama. Njegova djela
Bernhart de Laet i Mijnheer Luchterwelde teška su svjedočanstva iz
vremana kad je Flandrija ekonomski propadala, u godinama bijede
1845-48. U to doba, naime, zbog uvođenja strojeva propada tkalački
obrt i radnici ostaju bez posla; zaredom omašuju žetve i vlada glad,
haraju bolesti koje su posljedica gladi; u zemlji u to vrijeme nema
nikakvih socijalnih zakona; flamanski je radnik i mali čovjek,
pučanin, sasvim bespomoćan, on je bez ikakve duhovne obrane i
zakonske zaštite, jer je sva uprava orijentirana isključivo francuski.
Albijn van den Abele, Anton Bergman, Amand de Vos, sestre
Rosalie i Virginie Loveling, i mnogi drugi, ne ulaze zapravo u
334
pripovjedački okoliš Conscienceov: svi su redom dvadesetak, pa i
tridesetak godina mlađi od »oca flamanskog romana«, svi oni, manji
ili veći, romantici ili realisti, a ponajviše romantični realisti, žive u
njegovoj sjeni kao i njegovi vršnjaci — Conscience, kratko rečeno,
vlada flamanskom pripovjednom prozom ne samo do kraja svoga
života nego do kraja toga stoljeća. Ali su svi zajedno čestito služili
stvari svoga naroda, čuvali, njegovali i razvijali njegov jezik, a u
samoj književnosti važni su zato što od njih počinje ona struja koja
će kasnije, preko književnika što se okupljaju oko časopisa Van Nu
en Straks (Danas i sutra, 1893), dovesti do sjajne plejade
flamanskih pisaca našeg stoljeća: jer da nije bilo onih, i njihove
borbe za dostojanstvo flamanskog čovjeka i njegova jezika, tko zna
bi li uopće bilo ovih i bi li štogod ostalo od flamanskog imena. A
ono što Flandrija danas ima neobična je činjenica: na svijetu je
rijetko koji mali narod u novije vrijeme dao tako bogatu književnost
i inu umjetnost i u njoj toliko svjetskih imena kao što su ih dali
Flamanci. Sloboda pospješuje narode, rekao je Strossmayer.
*
Hendrik Conscience rođeni je Antwerpenaar. Mati mu je
Flamanka, Cornelia Balieu, rođena u Antwerpenu, pučanka, kći
tkalca iz Brechta, a otac Francuz, Pierre Francois Conscience, iz
Besanqona u pokrajini Franche-Comté, također pučanin, koji je
služio u Napoleonovoj mornarici, bio ratni zarobljenik kod Engleza,
zatim zamjenik lučkog nadzornika u Antwerpenu i naposljetku
trgovac u tome gradu. U toj će obitelji mali, boležljivi Henri ili
Hendrik, rođen 3. prosinca 1812, imati prilike da nauči tri jezika: s
ocem engleski i francuski a s majkom flamanski. Dobro mu to
dolazi kasnije, kad otac, po Napoleonovu padu, gubi položaj što ga
je imao u lučkoj hijerarhiji pa se prihvaća trgovine: najprije stari
Conscience trguje opremom i namještajem sa rashodovanih
brodova, a poslije drži antikvarijat. U tome dućanu punu starih
knjiga dječak nalazi svoje carstvo: guta sve što može zadovoljiti
njegovu radoznalost, sve što mu se čini tajanstvenim i donosi dah
dalekih svjetova, sve što hrani njegovu maštu i godi njegovu duhu
željnu pustolovina. U očevu dućanu dječak provodi debele sate i čita
ponajviše knjige za puk, različite putopise i romane o pustolovinama
na moru i na kopnu kakvi bijahu u modi u ono vrijeme, a od majke
335
sluša ljepotu i jedrinu flamanske pučke pjesme, bajke i priče. Tako
se na dva izvora napaja mladi duh budućeg umjetnika.
Još s bratom ide u pučku školu a već umire majka: rana u duši
ostaje za sav život. Dječak je sve više na ulici, premjerava svoju
gradsku četvrt uzduž i poprijeko, a zalazi i u druge, vere se i mota
svuda, uvečer sluša kako pučanke pripovijedaju o vilama,
vješticama i sablastima, starci o ratovima, a nekadašnji morski vuci
o doživljajima i pothvatima na moru. Zalazi dječak i u podrume u
kojima se daju lutkarske predstave, i pučka će umjetnost ostaviti
trajan dojam na sanjarskog Hendrika. No, brzo će dječak taj svijet
pučke četvrti Sint-Andreis u Antwerpenu zamijeniti za drugi:
obudovjeli otac nakon dvije godine prelazi sa sinovima u vlastitu
kuću izvan grada, podignutu od drveta s otpisanih brodova. Nestalo
je uskih i vijugavih ulica, otišle sjene i zidine, dječak je došao na
širinu i na sunce, u zelenilo i polja, među drveće i ptice, u svijet u
kojem vjetar pronosi drukčiji bruj. Tu stječe najljepše i najdublje
dojmove. Kasnije će zapisati kako je tu počeo doživljavati ljepote
prirode:
»Kad sam ovdje u rano proljeće ugledao prvo jutro, sve što me
okruživalo bijaše mi sasvim novo. Ćutio sam kako mi blagi zrak
puni pluća, vidio sam gdje kapi rose blistaju u čaškama cvijeća,
sunčani sjaj poigrava među raslinjem, ptice veselo pjevaju i skakuću
na granama, kukci mile u travi pod mojim očima. Čuo sam slavuja
gdje izvija svoj umilni poj, i druge ptice pjevice kako se ljupko
glasaju jutarnjom pjesmom, i marljivu pčelu kako mi zuji kraj ušiju.
Sve, sve oko mene bijaše pjesma i slavlje životne radosti, pod
modrim nebom širokim kao sav moj svijet i dubokim kao što je sam
beskraj.«
A poslije četiri godine eto opet promjene: otac se ponovno
ženi, obitelj se vraća u grad. Nova gospođa Conscience, Anna
Catharina Bogaerts, Flamanka iz Oostmallea, kako u kuću dolaze
nova djeca, odlučuje da Hendrik, stariji i načitaniji a nježniji
zdravljem, postane učiteljem, a mlađi mu, snažniji brat, Jan
Balthasar, da ide na stolarski zanat. Gotovo je sa svijetom snova,
počinje stvarnost. U to vrijeme Hendrik i nešto mlađi Jan Alfried de
Laet vezuju prijateljstvo koje će ostati za cio život.
Hendrik je neko vrijeme pomoćni učitelj, a onda, u jesen 1830,
on je dragovoljac u revolucionarnom taboru: jedva mu je osamnaest
godina. Primaju ga, postaje opskrbnikom četa s kojima prolazi
336
Kempenskom krajinom, doživljuje idilu, upoznaje krajolik. Bori se
u bitki kod Leuvena i biva ranjen. Pet godina ostaje u vojsci, u
krutoj školi života. Oslobađa se plahosti, odrasta i postaje svoj.
Prevrat od 1830, Omwenteling — kako vele Flamanci: brabantska
trobojna zastava vijori se na gradskoj vijećnici u Brusselu, uzmiču
holandske čete. Vrijheid! Sloboda! Antwerpen gori... lom i prasak...
»Sloboda!« bilježi kasnije Conscience. »Kako li je ta riječ
odzvanjala u mome mladom srcu! Sa koliko sam je nesvjesne nade
pozdravljao, ja koji sam četiri godine svoj život smatrao za
nepodnošljivo robovanje. Sloboda meni bijaše otresti se podložnosti,
umaknuti maćehi; sloboda meni bijaše postati čovjek, osoviti se na
svoje noge, riješiti se trulog života u školi, uzdići se iz jada i tuge, iz
poniženja što mi je život zagorčilo i svu mi dušu nasumorilo...«
U autobiografskom djelu Povijest moje mladosti (Geschiedenis
mijner jeugd) Conscience naširoko pripovijeda o svojim
doživljajima u vojsci. Zbog hrabrosti brzo je napredovao i stjecao
čin za činom. No nije baš oduševljen onim životom. U njemu se
javlja prkos, pa je najposlije, 1835, skinut s časti ili, kako se to
drugačije kaže, degradiran. Zatim je učitelj u pukovnijskoj školi u
Dendermondeu. Dogodine otpušten iz vojske kao običan redov.
Vraća se kući, u Antwerpen.
Ono što je iz vojske ponio sa sobom i čega se rado sjećao, to su
tiha krstarenja Kempenskom ravni, ugodni razgovori s pripoljcima,
običaji i život tih dobroćudnih ratara i sitnog svijeta u tihim
trgovištima i malim mjestima. Kad god mu poslije bude teško u
životu, uvijek će se vraćati u taj kraj da dušu okrijepi.
Njegovi kasniji opisi Kempenske krajine, polja i pustopoljina u
njoj, i života onih tihih, u svome kraju čvrsto ukorijenjenih ljudi,
samo su oživljena sjećanja na mnoge sate, dane i večeri provedene u
tome ubavom kutku svijeta, među tim ljudima priprosta srca, s
kojima je često sjedio za stolom ili na klupi kraj peći i razgovarao,
išao s njima u crkvu i na poljske radove, sudjelovao u njihovim
običajima, u radostima i žalostima, i koje je tako zavolio zbog
njihove jednostavnosti, čestitosti i blage ćudi.
Te iste godine, 1836, već se kreće među književnicima,
slikarima i drugim umjetnicima, mnogo čita, ponajviše francuske,
engleske i njemačke romantike, a piše i sam. Još prije je počeo pisati
stihove pod Laetovim utjecajem — ali na francuskom. Skicira
knjigu koju će nazvati povijesnim romanom, a samo je niz
337
povijesnih slika: Godina čudâ (Het Wonderjaar), potaknut
povijesnim djelcem što mu je dopalo ruku, a u kojem se kazuje o
strahotama što su Flandriju pogađale u šesnaestom stoljeću, kad je ta
zemlja stradavala od španjolske čizme i domaćih pobuna, od
pacifikacija i pljački, od političkih i vjerskih borba, od Reformacije,
i Protureformacije, kad su luterani, kalvinisti i katolici palili jedni
druge i među sobom se nemilosrdno uništavali i klali — sve u ime
Kristovo.
Hendrikove mašte osobito se taknulo ono uništavanje
umjetničkih djela, a kako posrijedi bijaše pustošenje u njegovu
rodnom gradu, na tome se zadržala njegova pažnja. Tragao je dalje
za povijesnim izvorima, proučavao građu i naposljetku sjeo da piše.
Jedno je raskrižje ostavio za sobom kad se odlučio za spisateljski
poziv; sada je na drugome: hoće li pisati francuski ili flamanski.
Književnici s kojima prijateljuje, koji ga primaju u svoje društvo i
smatraju ga za svoga, pišu flamanski svi odreda. Ugledni slikar
Gustaaf Wappers savjetuje mu da piše flamanski, kao što je
Kukuljević poticao Preradovića da se primi narodnog jezika,
hrvatskoga, a ostavi njemački. Uostalom, u tu temu i u te događaje,
koji su nizozemski, čemu da ulazi francuski jezik: ta on se ionako
obraća svojim Flamancima. Odlučuje se kao što se odlučio i
Norvežanin Olav Duun kad je pisao Ljude na Juviku (Juvikfolke),
ostavlja za sobom i tu raskrižnicu, za sav život, kao što je učinio i
flamanski narod. U ognjici uzbuđenja vodi pero ispisujući
flamanski:
»Bilo je to ljeta Gospodnjega 1566, dana 16. mjeseca
kolovoza... Noć tamom zapasala, a kiša što je na pretrge lijevala kao
iz kabla pretvorila je uske ulice grada Antwerpena u mnoge lokve i
kaljuge. Nadaleko nikakva svjetla do poneke svjećice što su je žitelji
upalili te paluca pod svetačkim kipom...«
Poglavlje za poglavljem svoje prve proze, i to pisane na
flamanskome, čita uvečer svojim prijateljima, književnim druzima u
slavnom svratištu i gostionici Het Zwarte Paard (Vranac), a oni ga
ohrabruju. Hendrikov otac, Napoleonov ratnik, Francuz srcem i
dušom, silno se naljutio što mu je sin okrenuo u »neozbiljne«
poslove — da piše knjige, i još na flamanskome. Tome poslovnom
čovjeku i starome morskom vuku naprosto nije išlo u glavu da bi
njegov sin mogao pisati knjige, i to na jednome seljačkom jeziku... I
zato je bio odlučan, oštar i jasan: Ili povući knjigu iz tiska ili van iz
338
kuće! Hendrik se odlučuje za tiskanje: tužna srca odlazi iz očinske
kuće, ne znajući kamo će. Smješta se u svratištu, a knjiga izlazi
(1837). Ali bi se teško njezin pisac iskopao iz dugova da mu prijatelj
i zaštitnik, slikar Gustaaf Wappers, upravitelj Umjetničke
akademije, pije ishodio kraljevsku novčanu nagradu. Nedostatke te
knjige pisac će ispraviti u novom izdanju (1843).
Phantasy, naredna knjiga, objavljena iste godine (1837), zbirka
poezije i stravične proze o zagonetnim ubojstvima i sablastima,
priče tajanstva i mašte, čisti su promašaj. Brzo to uviđa i sam pisac,
ali zna da može bolje i da je to dužan. Namješta se kao činovnik u
pokrajinskoj upravi i privremeno se seli u kuću prijatelja De Laeta.
Priprema uspostavu časti, književnu rehabilitaciju, roman o slavnim
događajima iz vremena samostalnih flamanskih općina. Da bi se
bolje naoružao, s prijateljem De Laetom putuje po Zapadnoj
Flandriji, a napose razgleda Brugge i Kortrijk s okolicom, to jest
mjesto pobune flamanskih građana i okolnih pučana i poprište
čuvene »Bitke zlatih ostruga«. Ne zadovoljava se samim
proučavanjem povijesne građe nego želi izbližeg vidjeti mjesta,
krajolike i drugo, kako bi sve mogao što vjernije prenijeti, a na samu
zamisao dolazi pod dojmom što ga je ostavila na nj kompozicija
koju je o toj bitki naslikao slikar povijesne romantike Nicaise de
Keyser. I daje nešto što prelazi običan roman: daje Flamancima ep.
Djelo — to je Lav od Flandrije (De Leeuw van Vlaanderen) —
završava u proljeće 1838: piscu je tek dvadeset i pet. Tu piščevu
dob, i opće ozračje u kojem je mladi Hendrik pisao, treba svakako
imati na umu pri ocjenjivanju toga djela. Prisjećamo se da te iste
godine, 1838, Mihanović piše sonet Viđenje, posvećen sinovici
kneza Miloša.
Knjiga je izišla iz tiska potkraj godine, a pisac još dva-tri
mjeseca prije toga ostavlja činovničko mjesto, njegovoj ćudi ne prija
birokracija. Ne može se pomiriti s time da sav život upravlja po
nekom »redu vožnje«, strašna mu je pomisao na ono »od-do«. U
ono je doba, uz to, činovnik provodio gotovo cio dan u uredu.
Hendriku, koji je svoj život naumio posvetiti umjetnosti, a uvečer se
htio sastajati s drugovima i prijateljima, nije ostajalo vremena za
pisanje. Morao je dakle i treće prekrižje ostaviti za sobom; kazaljka
na tezulji nije dugo stajala u staglacu. Pogotovu gdje se taj rođeni
društvenjak i društvovnjak bavi i politikom i drži javne govore koji
nimalo ne tapkaju službenom kolomijom.
339
U velikoj dvorani zgrade Théâtre des Variétés, kazališta što su
ga flaminganti u žaru jezičnog čistunstva preimenovali u
Schouwburg der Verschiedenheden, Conscience (početkom 1839)
drži žestok i praskav govor protiv vlade, naime protiv toga što je
vlada odobrila »Sporazum od dvadeset četiri točke«, to jest
Londonski ugovor, a to će reći ustupanje veće polovine pokrajine
Limburg Nizozemskoj i odvajanje Luxemburga. Uistinu ondašnja
belgijska vlada nije mnogo marila za komadanje flamanskoga tla.
Nastala je gužva, zatim službena kritika, pa glasovi i glasine. Piscu
život ide uševelj, tlo mu nesigurno pod nogama, moćnici ga gledaju
prijekim okom, živci stradavaju. Uz to, zajahala i druga nevolja: on
je bez prihoda. Prelazi u kuću prijatelja Van Geerta, vrtlara.
Zapravo, ogorčen prilikama, ili privremeno pomiren sa sudbinom,
on se laća vrtlarskog zanata, pomaže prijatelju u poslu i živi od tog
rada. Ali — de geschiedenis zwijgt ervan, povijest o tome ništa ne
kazuje.
Neko se vrijeme pisac odmara u Dendermondeu, u prijateljskoj
obitelji, a zatim je urednik časopisa Sjevernjača (De Noordstar).
Već dogodine (1840) eto ga u pogonu i zamahu: opet drži govore,
vodi pripreme za proslavu Rubensove dvjestagodišnjice i piše
Povijest Belgije (Geschiedenis van België), djelo koje će izići iz
tiska 1845. Sve mu to nije dovoljno ni za goli život. Flandrija je u to
doba zemlja neukog puka: za svoju prvu knjigu Conscience je imao
dvjesta i četrdeset pretplatnika, a za Lava dvaput toliko. Zaista malo.
Zato potkraj naredne godine (1841), posredstvom prijatelja
Wappersa, postaje tajnikom Umjetničke akademije. Pošto je tako za
sobom ostavio nevoljne dane, on se ženi (1842) te osniva vlastiti
dom: žena mu je Maria Peinen (1819 — 1894), kći Holanđanke i
doseljenog Engleza, jednoga između prvih što su u Antwerpen uveli
brušenje dijamanata. Punac uvažava zeta, on je u toku događaja što
se zbivaju u Flandriji u to vrijeme, zna za Lava. Maria Peinen,
naprotiv, nije nikad predstavljena starom Pierreu Conscienceu.
Dolazi plodno doba (1843): pisac dobiva sina, Hildeverta
Pietera, a daje roman Kako se postaje slikar (Hoe men schilder
word), zatim Što može premučiti majka (Wat een moeder lijden kan)
i Godina čudâ u novom, to jest prepravljenom ruhu. Uz to
Conscience, De Laet, Van Rijswijck i drugi najavljuju pokretanje
prvoga dnevnog lista na flamanskom jeziku: to je Vlaemsch België,
koji će se 1844, pojaviti u Brusselu. Vodi ga, u svojstvu glavnog
340
urednika, Jan de Laet, a Hendrik za podlistak piše roman u
nastavcima: Povijest grofa Huga van Craenhove (Geschiedenis van
graef Hugo van Craenhove), koji će se dogodine (1845) pojaviti i
kao knjiga. Izlazi i roman Siska van Roosemael, a pisac stiže i da se
bavi pravopisom: posvećuje mu kraću raspravu.
Conscienceove knjige, a i druge, tiskaju se u sve većim
nakladama i prodaju u sve većem broju primjeraka: nema više
sumnje, buđenje flamanskog naroda iz duhovne učmalosti postalo je
činjenicom. Narod koji čita postaje narod koji se uzdiže, njegovi se
vidici šire, on dolazi u dodir sa svijetom uzvišenijih misli i težnja,
on postaje svjestan sebe. Naprotiv, narod u kojem vlada
nepismenost samo nazaduje, i duhovno, i politički, i gospodarski.
Zato su ulaganja u prosvjetu, kulturu i znanost najbolja ulaganja.
Nažalost, dugo će trebati dok te jednostavne jasnoće prodru u
birokratske glave one dvojice-trojice ministara u belgijskim vladama
što su Flamancima donekle naklonjeni. A dok to bude, teret borbe
da se knjiga približi narodu i narod knjizi, i da se uopće podigne
narodna prosvjeta i svijest, pada na pleća književnička: političari
dolaze kasnije, oni hode utrtim stazama.
Conscience piše sve više i sve bolje. I jezik mu biva sve bolji,
izražajniji, gipkiji. Četrdesetih i pedesetih godina, napose u
desetljeću 1846 — 1856, pisac oštrije opaža stvarnost oko sebe i
daje cio niz romana i pripovijesti u kojima slika ljude što ga
okružuju, njihove običaje i naravi, a ne zanemaruje ni povijesni
roman, koji postaje sve produbljeniji, s boljom arhitektonikom djela,
s boljom povezanosti događaja i sa kudikamo boljim
psihologiziranjem: sve je manje tipičnih mana romantizma.
U to vrijeme daje zbirku pripovjedaka Večernji časovi
(Avondstonden, 1846), esej Nekoliko strana iz knjige prirode
(Eenige bladzijden uit het der boek natuur, 1846), djelo kojim se
oduševljava Alexander von Humboldt, roman Lambrecht Hensmans
(1847), izvrsni povijesni roman Jacob van Artevelde (1847),
klasičnu pripovijest Gazda Gansendonck (Baas Gansendonck, 1850)
iz koje su junaci postali poslovične ličnosti, zatim duže pripovijesti
Drvena Klara (Houten Clara, 1850), neobično popularni Novak (ili
Regrut — De loteling, 1850), Slijepa Roza (Blinde Roza, 1850),
roman Siromašni plemić (De arme edeiman, 1851), roman Cicija
(Gierigaard, 1852) povijesni roman Seljački rat (De boerenkrijg,
1853), pripovijesti u zbirci Baka (De Grootmoeder, 1853), povijesni
341
roman Hlodwig en Clothildis (1854), pripovijest Sreća i bogatstvo
(Het geluk van rijk te zijn, 1855), roman Seoska kuga (De plaag der
dorpen, 1855), roman Srebroljublje (De geldduivel, 1856),
pripovijest Majka Job (Moeder Job, 1856) — i još druge...
Conscience tako svojim Flamancima, gotovo redovito, daje po
dvije knjige u godini, kadikad i tri. I tako će nastaviti do kraja.
Konačni zbir: stotinu knjiga objavljenih za piščeva života i dvije
posthumne. I sve to čitano u narodu, upravo gutano. Pisac je dobro
pogodio ukus epohe: ugađajući ukusu vremena, on provodi svoju
namisao.
Sve to vrijeme pisac se bavi javnim radom, on piše u
novinama, marljiv je urednik časopisa, drži govore i konferencije,
on je pučki tribun. U politici se zalaže za ujedinjenje flamanskih
oprečnih stranaka, ali u tome promašuje. Ne uspijeva ni tijekom
izborne kampanje, istiskuju ga političari natražnjaci, njihove
podvale i njihova izborna geometrija. Uz to, umire mu i kćerkica
Machteld, kojoj je pet godina. Pisac je potišten, klonuo. Povlači se u
Schilde u Kempenu i tu piše pripovijesti u kojima opisuje život
malog čovjeka, pripoljca, u toj ravnoj krajini. Rađa mu se kći Maria,
koja će poživjeti, a potom Clara, koja će umrijeti ne navršivši pet
godina. U solidarnosti s upraviteljem Umjetničke akademije
Wappersom, koji odlazi, pisac hrabro daje ostavku na svoje tajničko
mjesto. Konačno, sasvim je slobodan. Slobodan...? Ne, nije baš
tako, uvidjet će da je sloboda relativan pojam, apsolutna sloboda i
ne postoji.
Conscience je dao svoje najbolje, on je već slavan, nosilac je
odličja, nagrada i titula, uz ino on je i izvanredni profesor
Sveučilišta u Gentu, u službenom glasilu Drugog carstva hvali ga
Theophile Gautier kao rođenog pripovjedača, djela mu se prodaju u
Parizu bolje nego Dickensova i Scottova, prevode se na francuski,
engleski, njemački i druge jezike, pojavljuju se u podliscima
francuskih novina, izlaze u nastavcima u različitim nakladama
domaćim i stranim, Alexandre Dumas otac, u svome romanu Bog i
đavo (Dier et le Diable, 1853), bezobzirno plagira Conscienceova
Novaka, pariški izdavač Michel Lévy, čije će poduzeće kasnije
postati čuvenom nakladnom kućom Calmann-Lévy, nudi ugovore za
nove poslove...
Jest, sve je lijepo poteklo, samo pisac, živeći tako tri godine
bez namještenja, jedva sastavlja kraj s krajem. Naposljetku, na
342
zauzimanje P. de Deckera, ondašnjeg belgijskog ministra
unutrašnjih poslova, koji osjeća flamanski, Conscience je imenovan
okružnim načelnikom u Kortrijku (1856).
Ponešto se zapravo u tijesnu zavrnuo ministar unutrašnjih
objavivši to naimenovanje, jer mu je do ušiju došlo da je Conscience
u mladosti, još dok je pisao francuski, sastavljao zazorne
revolucionarne stihove, na priliku:
Debout, jeunesse, renouvelez la vie,
le vieux monde râle dans l’agonie.
Jeunesse, à vous de l’enterrer!
(Ustajte, mladi, život obnovite, stari svijet na umoru hropće. Na
vama je, mladi, da ga pokopate!)
Podsjeća nas to, danas, na Internacionalu, ali je od nje, ili bolje,
do nje još daleko, i sadržajem i vremenom. Sve je samo odjek
europske socijaldemokracije što svojim valovima zapljuskuje i
flamanske obale. No, revolucionarno je svakako imamo li na umu da
su ti stihovi ispjevani kakvih trideset i pet godina prije
Internacionale, koja je, kako je znano, složena nakon sloma Pariške
komune, a objavljena šest godina kasnije. Ali ni u samoj
Internacionali nisu Flamanci stranci: ako ju je napisao francuski
komunar i pjesnik Pottier, uglazbio ju je flamanski tokar,
pofrancuženi Flamanac Pierre Degeyter (zapravo: Pieter de Geyter),
a prvi put je izvedena na flamanskome tlu što je pripojeno
Francuskoj.
Nego, da se vratimo belgijskom ministru. Nije on bio jučerašnji
na svijetu, pa nije mnogo razbijao glavu oko piščeva
revolucionarstva iz mladih dana. Kao što je Krleža napisao kako ne
vjeruje u pesimiste iznad devedeset kilograma, tako ni belgijski
ministar unutrašnjih, očito, nije vjerovao u revolucionare od takve
težine i kalibra: naposljetku je u koš bacio sve izvještaje i dostave.
Godinu dana nakon imenovanja okružni načelnik i preuzima svoju
dužnost (1857), svečano se oprostivši s prijateljima i druzima u
rodnom Antwerpenu. Okrenuo je, kanda, povoljniji vjetar piščevu
životu, ali ne i njegovu književnom radu: upravni poslovi pritišću
novog načelnika, vrijeme administracije donosi mučnije ali ne i
mršavije godine umjetničkog stvaranja.
343
U Kortrijku se piscu rodio sin Hendrik, a umrla kćerkica Clara.
Početno oduševljenje splasnulo je već nakon nekoliko mjeseci. A
poslije godinu dana piše jednom prijatelju u Antwerpen, ilustratoru
svojih djela Ed. Dujardinu, i žali se kako je položaj okružnog
načelnika omča onome koji nema posebnih, vlastitih prihoda.
Računa da bi svake godine morao imati nuzzaradu od pet tisuća
franaka ne želi li plivati u dugovima. I nadodaje: »Bog dao da sve
ovo izdržim!«
Napada ga čama za velikim, živahnim i šarolikirn
Antwerpenom, jer je Kortrijk u to doba malen, pokrajinski grad:
ulice su tu dosadno ravne, a kuće same prostrane i čvrste
jednokatnice i dvokatnice, građene sve nekako na jedan kalup, nema
hanzeatske slikovitosti, nema tornjića ni šiljatih zabata, nema života
ni pokreta, ni svega onog po čemu se Antwerpen doima kao
mediteranski grad. »Ovdje će nam se svima duša razboljeti«, piše
prijatelju Janu van Beersu, a svome izdavaču Van Dierenu jada se:
»Dosadno je ovdje do zla boga.« Samozadovoljne tamošnje
malomještane, njihovu uparloženu misao i stjecalačku, posjedničku
ćud (beati possidentes) slikat će kasnije u romanu Građani
Darlingena (De burgers van Darlingen, 1861), u knjizi u kojoj će
susjed prepoznavati susjeda a nitko sebe.
Conscience je u Kortrijku, a njegovo srce u rodnom
Antwerpenu, i sve mu misli onamo hrle. I bilježi pisac: »Antwerpen
je meni i srce i duša, ondje je središte Hamanskog pokreta što luč
svoju pronosi svom zemljom flamanskom, ono je grad umjetnika što
svojim stvaralačkim duhom raščinjuju tmoru i nov vijenac svjetla
nadvode nad našu domovinu; Antwerpen je povrh toga mjesto gdje
žive moji najbolji prijatelji, oni koji me uvijek bodre u životu i duh
mi potiču; ondje su i moji neprijatelji, oni što su mi i sami ulili
snagu i hrabrost u srce.«
Ali Conscience, nepopravljivi društvenjak i društvovnjak, nije
u Kortrijku dugo bespomoćan: ubrzo on stvara prijatelje oko sebe,
druguje s pučanima i ministrima, priređuje primanja službena i
privatna, a gotovo redovito uvečer odlazi u Café Belge, na razgovor
ugodni i punč nasušni, ne pazeći na velikodostojničku odoru koju
nosi.
Tu njegovu sklonost dobroj kapljici iskoristili su još prije, u
Antwerpenu, njegovi neprijatelji u političkoj borbi, u izbornoj
kampanji, te njegove proročke riječi, što su kasnije ispisane u
344
naborima mramorne zastave na njegovu nadgrobniku: Gij zult uw
vaderland beminnen en zijne taal en zijnen roem (Voljet ćete svoju
domovinu, njezin jezik i njezinu slavu) — preinačili u Gij zult uw
vaderland beminnen en zijne taal en zijnen RHUM, promijenili su
dakle posljednju riječ roem (slava) u rhum (rum) i narugali se:
»Voljet ćete svoju domovinu, njezin jezik i njezin rum.« I još su
nacrtali pisca kako izgovara te riječi (koje slično zvuče), a pijan je i
drži bocu u ruci. No, nestali su njegovi neprijatelji bez traga i bez
glasa, ne davši svome bližnjemu i svome narodu ništa; možda je
komu među njima spomenuto ime u kakvoj enciklopediji — to, i
ništa više — dok je Conscience dao narodu svega sebe, uzdigao
njegovu svijest, njegovo ime i jezik, i zato mu i danas djela
objavljuju i čitaju, i pisac sveudilj živi u flamanskim srcima.
Conscience osniva Književno društvo u Kortrijku, on je
predsjednik Društva za promicanje umjetnosti, pomaže da se ondje
priredi prva umjetnička izložba, dijeli nagrade dobrim učenicima,
utemeljuje odbor za podizanje i podupiranje općinskih škola u
svome okrugu, a kad gradska uprava odbija da se u Kortrijku sagradi
djevojačka škola, Conscience i njegov odbor sami je podižu, uskos
gradskim ocima i svim natražnjacima. Imao je taj dobroćudni čovjek
nadasve plemenit značaj, svuda je oko sebe širio blagost i radost,
sav se predavao radu za dobrobit svoga naroda i nikad se, kao ni
Frano Supilo, nije pitao: »Što ću postati?« nego je samo mislio na
to: »Što ću uraditi?« Sasvim suprotno nekima drugim što su istresali
fraze a punili džepove.
U Kortrijku, kao što je bilo i prije u Antwerpenu, i kao što će
biti i kasnije, dokle ga noge budu služile, Conscience je neumoran
putnik. Jednom se otiskuje u Švicarsku, a takav put u ono vrijeme
bijaše događaj. On obilazi Zapadnom Flandrijom kako već stigne, a
najradije pješice: i on, kao Unamuno, smatra da oni što brzo jure
zapravo ne vole svijet i ne stižu ništa vidjeti; a tko ga voli, polako
njime prohodi i po laznu sve razgleda. I tako Conscience okom upija
krajolik, uhom hvata pučku riječ, dijalog, kazivanje, srcem ćuti
treptaje oko sebe. On se svagdje sastaje s ljudima i razgovara s
njima, vodi opsežno dopisivanje, ljudi ga naprosto vole.
Mnogi uglednici posjećuju ga u Kortrijku, belgijski i holandski
umjetnici i političari, književnici iz Engleske, Francuske i
Njemačke, posjećuje ga Victor Hugo, Alexandre Dumas otac,
skladatelji Charles Gounod, Peter Benoit, Ambroise Thomas i
345
mnogi drugi — krug njegovih prijatelja i znanaca neobično je velik.
I na sve stiže taj prijatelj društva i razgovora, nevjerojatna je
njegova energija. U to doba posjećuje ga i kralj Leopold, a nakon
posjeta i šetnje piščevim vrtom vozi se s piscem u kočiji ulicama
Kortrijka: kako li piscu zavide pripadnici plemstva i novčane
aristokracije!
Iako na leđa okružnog načelnika pada uprava i milicija,
prosvjeta i društvena skrb, i mnogi drugi poslovi, da i ne
spominjemo puste spise i dopise — sastavljane, dakako, na
francuskom — ipak njegovo spisateljsko pero ne miruje:
nastavljajući neumorno u poslanju da svoj narod uči čitati, to jest da
ga privlači književnosti i da mu daje prikladno štivo. Conscience je
u dvanaestak godina provedenih u Kortrijku (1857 — 1869) napisao
dvadesetak knjiga. Osim spomenutog romana tu su: roman Batavia
(1858), pripovijetke Svaštice (Mengelingen, 1858), roman Zlo
vremena (De kwaal des tijds, 1859), roman Simon Turchi ili Talijani
u Antwerpenu (Simon Turchi of De Italianen te Antwerpen, 1859),
pripovijest Mladi doktor (Dej onge doctor, 1860), roman Željezni
grob (Het ijzeren graf, 1860), pripovijest Bella Stock (1861), prvi
flamanski književno pisani pustolovni roman Zemlja zlata (Het
goudland, 1862), roman Majčinska ljubav (Moederliefde, 1862),
roman Antwerpenski trgovac (De koopman van Antwerpen, 1863),
roman Ljudska krv (Menschenbloed, 1864), roman Đavolje
iznašašće (Eene uitvinding des duivels, 1864), roman Bavo i mala
Liza (Bavo en Lieveken, 1865), pripovijest Valentijn (1865), roman
Bolest umišljanja (De ziekte der verbeelding, 1865), roman Načelnik
grada Luika (De burgerneester van Luik, 1866), putopis Radost
života (Levenslust, 1868) — i još neke pripovijesti.
Osim političkih, poslovnih i novčanih briga ima pisac i jednu
obiteljsku nevolju: to je sin Hildevert, momak divlje ćudi, koji
nakon mnogog jogunjenja naposljetku ostavlja studij u Brusselu,
ukrcava se na brod u Antwerpenu te se otiskuje u svijet, u Ameriku
(1866), one iste godine kad mu otac predsjedava Kongresu
jezikoslovaca i književnika u Leuvenu. Ondje sin izgubljeni, s
nekim vršnjakom, barunskim potomkom što je podjednako nakrivo
nasađen, udara tabor u divljini, podiže brvnaru te lovi i trguje, živi
pustolovnim životom, baš kako je čitao u pustolovnim romanima i
kako su zapravo živjeli trapperi. No, poslije dvije godine i pol vraća
se sin razmetni, skrušen i raskajan.
346
Alfons van den Peereboom, prijatelj Conscienceov, ministar,
nastoji pisca dovesti u prijestolnicu, da ne čami u provinciji i ne
izanđa u poslovima upravnim. Na kraju mu je, u jesen 1869,
priskrbio mjesto nadzornika kraljevskih muzeja likovnih umjetnosti:
piscu je otad sjedište muzej Wiertz u Elseneu, u Brusselu, i tu će
Conscience ostati do smrti. Lijep posao, gotovo sinekura, pisac
konačno može odahnuti, u pogodnu ozračju. Ali nuto jada: te godine
hara pošast u glavnom gradu. Od tifusa umire Hildevert, u dvadeset
šestoj godini, a do tri dana otac, skršen, prati na posljednje
počivalište i dvanaestgodišnjeg Hendrika. Conscience je slomljen
čovjek, i nikad se neće sasvim oporaviti od tih nesmiljenih udaraca.
Ostala mu je dakle samo žena i kći Maria, dva plemenita srca koja
će ga tješiti i bodriti.
Dogodine, 1870, pisac dobiva petogodišnju državnu nagradu za
književnost. Jednu je dobio još 1855, za Novaka — odluka
ocjenjivačkog odbora bila je onda sastavljena na francuskome. Nova
nagrada dolazi mu kao dar s neba, jer te godine udaje kćer. Mariji je
osamnaest, a zetu trideset godina. Zet, Gentil Antheunis (1840 —
1907), i sam je umjetnik, on je cijenjen pjesnik, i danas ga spominju
sve povijesti flamanske književnosti, i veoma popularan skladatelj
— neke su mu skladbe i popularni napjevi doprli i do naših dana, na
priliku među Flamancima napose omiljena melodija Flandriju svoju
od srca volim (Mijn Vlaanderen heb ik hartelijk lief), ili pak osobito
sjetna Znam pjesmu što u srce dira (Ik ken een lied dat’t hart
bekoort), dragulj prisne poezije kojim su se zanosila pokoljenja.
Iako je umjetnik na dvostrukom kolosijeku, ne gubi zet tlo pod
nogama, on je čovjek koji se drži narodne: sve, sve, ali zanat. A
zanat mu je pravnički. Službuje u različitim mjestima, a naposljetku
kao mirovni sudac u Halleu kod Brussela, kamo će Conscience često
navraćati. Kći, zet i, kasnije, troje unučadi piscu su utjeha pod stare
dane.
Godine 1871. izlaze Momci iz Flandrije (De kerels van
Vlaanderen), povijesni roman, epsko djelo napisano još u Kortrijku.
Dogodine pisac sudjeluje u radu Kongresa jezikoslovaca i
književnika u Middelburgu i postaje akademik. Objavljuje šest
romana zaredom: Dobro srce (Een goed hart), Kralj Oriand
(Koning Oriand), Ništica previše (Eene 0 te veel), Žrtva majčinske
ljubavi (Een slachtoffer der moederliefde), Glas iz groba (Eene
stern uit het graf), Dva prijatelja (De twee vrienden), Obitelj jednog
347
pomorca (Een zemmanshuisgezin) i dijalogiziranu priču Pjesnik i
njegova utvara (De dichter en zijn droombeeld).
Brusselski liberali žele pisca za svog kandidata na
parlamentarnim izborima; on otpravlja izaslanstvo: »Ja sam samo
umjetnik.« Sjećao se kakav mu je gorak okus ostao kad se prije
upuštao u politiku. U godini 1873. izlaze mu dvije pripovijesti i
jedna biografija (ova posvećena Snellaertu), a potom, 1874, pisac
boravi dva mjeseca u Blankenbergeu, napala ga očna bolest. Izlazi
mu povijesni roman Everard T’Serclaes, povijesni roman Srce
odabire (De keus des harten), roman Zamršen posao (Eene
verwarde zaak) i jedna biografija (posvećena skladatelju Willemu de
Mollu).
Zdravlje popušta. Već je godina 1875. Pisac traži samoću.
Pješači Valonijom, pa obalom i đuž Rajne. Višekratni boravak u
Halleu. Dogodine izlazi povijesni roman Pravica vojvode Karela
(Gerechtigheid van Hertog Karel). Opet put duž Rajne, sada sa
zetom Antheunisom. Dolaze zatim djela: roman Ujak Felixa
Roobeeka (De om van Felix Roobeek, 1877), roman Blago Felixa
Roobeeka (De schat van Felix Roobeek, 1878), pripovijest Voštani
lik (Het wassen beeld, 1879), pripovijest Dobro odgojena kći (Eene
welopgevoede dochter, 1880), pripovijest Ludi svijet (Eene
gekkenwereld, 1880), roman Novac i plemstvo (Geld en adel, 1881)
i naposljetku Povijest i tendencije flamanske književnosti (Histoire
et tendences de la litterature flamande, 1881), esej, zapravo govor
održan na francuskom u Akademiji.
Ovo što je nabrojeno ne obuhvaća sva djela Conscienceova, jer
njih ima, kako je rečeno, ravno stotinu, a dva su objavljena pošto je
pisac umro. Posthumna je Povijest moje mladosti (Geschiedenis
mijner jeugd, 1888), autobiografija što je zapravo prošireni Prevrat
od 1830 (De omwenteling van 1830), koji je tiskan još 1858. Tu je i
jedno nedovršeno djelo (dovršila ga je piščeva kći).
Godine 1881. pisac postaje članom Nizozemskoga književnog
društva u Leidenu i počasnim doktorom Sveučilišta u Leuvenu. Te
iste godine objavljen je stoti Conscienceov rad, stoti naslov, te
dolazi do velika narodnog slavlja u Brusselu. Hrle onamo ljudi iz
svih krajeva Flandrije, i cijele Belgije, a dolaze i predstavnici iz
susjednih zemalja. U samom Antwerpenu prodano je na kolodvoru
šesnaest tisuća željezničkih karata! U holandskom izaslanstvu nalazi
se, među drugima, i Willem Kloos, kritik, dramatik, epik, pjesnik
348
stihova što idu među najljepše koji su napisani na holandskom
jeziku.
Narod svome piscu priređuje spontano slavlje, o svome trošku
— otklanjaju se prilozi iz službenih fondova. Jan van Beers čita
zaključak gradskog vijeća grada Antwerpena da se pred novom
Gradskom knjižnicom u Antwerpenu podigne spomenik Hendriku
Conscienceu, da taj prostrani trg nosi piščevo ime, ulica na zapadnoj
strani trga da se zove Ulicom Lava od Flandrije... Izrada spomenika
povjerava se kiparu Fransu Jorisu.
Conscience prosvjeduje: Što? Meni, živu, spomenik? Ni
govora! Ali narod grmi: Spomenik! I podigoše ga u Antwerpenu
nakon dvije godine, i otkriše, dok pisac leži na bolesničkoj postelji.
Doživio je ono što je između pisaca devetnaestog stoljeća doživio
samo Andersen. U podnožju Jorisova ostvarenja stoji: Hij leerde zijn
volk lezen (Učio je svoj narod da čita). Tako se potonjim
pokoljenjima kazuje o djelu i značenju toga prijatelja flamanskog
puka. A nepun mjesec nakon toga, 10. rujna 1883, u Brusselu, pisac
je promijenio svijetom, ostavivši za sobom golem književni
spomenik, namrijevši narodu umjetničku baštinu kojoj je pravo
značenje i domet teško dokraja sagledati.
Antwerpenska gradska uprava odlučuje da ukop bude o
gradskom trošku, na Kielskom groblju u Antwerpenu: pisac je
ionako, oporukom, izrazio želju da bude sahranjen u svome rodnom
gradu. U Brusselu je ispraćaj kakav se ne pamti. Kad je vlak s
mrtvim tijelom stigao u Antwerpen, sastavila se pogrebna povorka
duga pet kilometara i više: takvo što nije se nikad dogodilo u gradu
na Šeldi. To samo pokazuje koliko je narod volio svoga pisca.
Ukopu pribivaju belgijski i strani umjetnici, učenjaci,
akademici, političari, javni radnici, kraljevski izaslanici, kulturna i
druga društva i korporacije, a skupina siročadi, gradskih nahranika,
nosi zastave različitih zemalja u kojima je Conscienceovo djelo
poznato u mnogim prijevodima.
Piščevo tijelo pokriveno je mrtvačkim pokrovom što je nekoć
visio preko odra Marije Terezije, sve je učinjeno za što bogatiju
sahranu onoga koji je veći dio života jedva sastavljao kraj s krajem.
Dio groblja pretvoren je u privremeni drveni amfiteatar,
stepenaste tribine okružuju prostor kojemu se u sredini nalazi grob.
Trinaest sati prije pogreba sve je ispražnjeno i dobro pregledano
kako bi se zajamčilo da obred protekne u najboljem redu. Pisca, koji
349
je za života pripadao narodu, sada su, mrtva, zarobili aristokrati i
birokrati, velikodostojnici i političari, kraljevski izaslanici, vojska i
policija... Linijske čete pomažu impozantnim policijskim odredima
da narod drže na pristojnoj udaljenosti, eda bi, nakon mnogih govora
i plotuna, pisac u miru, po svim propisima, dospio na posljednje
počivalište.
Posljednje...? Ne baš sasvim. Jer kasnije, kad su Kielsko
groblje pretvarali u perivoj, posmrtne ostatke velikana tu pokopanih,
i njihove nadgrobnike, prenijeli su na novo groblje u Schoonselhof,
na drugi kraj Antwerpena. Kipar Frans Joris, koji je načinio piščev
spomenik, načinio je i nadgrobnik, u klasičnom stilu: stup visok
osam metara, u podnožju mu pisac na odru, preko njega zastava, a
kraj odra stražari lav. U naborima zastave piščeva proročka izreka:
Gij zult uw vaderland beminnen en zijne taal en zijnen roem (Voljet
ćete svoju domovinu, njezin jezik i njezinu slavu). To je futur, a
ujedno imperativ. I doista: Flamanci su zavoljeli i vole svoju
domovinu, njezin jezik i njezinu slavu, to jest poštovali su i poštuju
svoju prošlost. Oni su danas svoji na svome; preporođeni, dočekali
su svijetle dane, s njima je onako kako veli i naš pjesnik:
Rod bo samo koji mrtve štuje
na prošasti budućnost si snuje!
*
Književno djelo Hendrika Consciencea, njegovo značenje i
njegov utjecaj teško je pravo ocijeniti: obična mjerila tu i ne vrijede,
jer se to izuzetno i zamašno djelo zakorijenilo u posebnim
prilikama, nastalo je od posebne potrebe i služilo je posebnoj svrsi.
U vrijeme kad su Flamanci i u slobodnoj Belgiji ostali građani
trećeg reda; kad je njihov jezik, sasvim izbačen iz upotrebe,
naprosto postao prezrenim i nebranjenim jezikom prezrenog i
nebranjenog naroda, a francuski postao službenim i jedinim jezikom
u novoj državi; kad su viši slojevi okrenuli leđa narodu i prihvatili
tuđi jezik i domaće položaje — onda se, u zamahu romantizma,
javlja otpor i nastaje Flamanski pokret i Narodni preporod. Kao i naš
Ilirski pokret, tako se i flamanski počinje na filološkom i
književnom području da bi se nastavio politički, a razlika je u tome
što se naš javlja na tlu sveudilj zaposjednutu tuđinskom silom, dok
flamanski uglavnom nastaje na slobodnome tlu nove Belgije;
350
našemu je svrha buđenje, okupljanje i dizanje svih južnoslavenskih
naroda, dok je flamanski usmjeren na osvješćivanje Flamanaca i ne
mari za ostale Nizozemce, s kojima su Flamanci prije toga bili
petnaest godina u državnoj zajednici — bili pa je razvrgli pošto su
se u njoj opekli.
Prema službenom popisu s kraja 1882, dakle pod sam kraj
Conscienceova života, Belgija je imala pet milijuna i šesto tisuća
žitelja, upravo koliko je danas samih Flamanaca. Među flamanskim
pučanstvom te daleke godine bila je čitava trećina nepismena. A u
doba Conscienceove mladosti svakako je stanje bilo još i gore.
Među onima što se broje kao pismeni dobran je dio jedva
polupismen — zna se potpisati: među njima, dakako, nema čitatelja
knjige. Ona manjina koja može čitati ima na flamanskome jeziku
bijedan izbor: to su vjerske knjižice, molitvenici, žitija svetaca,
crkveni kalendari i glasnici. Od svjetovnog štiva tu je poneka pučka
knjiga, poneka pjesmotvorina o drevnim bojovnicima i njihovim
damama, ulomci i krnjaci viteških poema, dok se ostalo sastoji od
različitih pučkih savjetnika, a još ponajviše od pustolovnih romana i
pripovijesti o pothvatima slavnih razbojnika i gusara — ukratko,
jadni tiskovni proizvodi što ih zemljom raznose prodavači —
potukači. Dok flamanski viši slojevi čitaju francuske klasike,
prosvjetitelje i romantike — u izvorniku, dakako — flamanski se
puk napaja tiskovinom kakvom i danas, u krupnim godinama
dvadesetog stoljeća, cvatu naši kiosci bujnije nego ikad prije.
Takvo je otprilike stanje u doba kad se javlja Hendrik
Conscience sa svojim romanima i pripovijestima: on daje narodu
knjigu u domaćem ruhu, književno štivo priprostu čovjeku
razumljivo i dostupno, i flamanski ga pučanin prihvaća, pogotovu
gdje pisac govori o sadašnjosti i prošlosti flamanskog puka, o
njegovoj svagdašnjici, o njegovim radostima i jadima, o njegovoj
stvarnosti, s jedne, i o njegovoj slavi i prošloj veličini, s druge
strane, i tako mu dočarava sjaj nekadašnjih vremena, uzdiže mu
svijest i širi obzorje.
Pisac i narod dobro se razumiju, i nije uprazno Frans Joris
ispisao na spomeniku živome piscu: Učio je svoj narod da čita. Jest,
učio ga je da uzima knjigu u ruke i da čita književno štivo. Činjenica
je to o kojoj je opsežnu i zanimljivu raspravu napisao akademik G.
Schrnook, kritik, jezikoslovac i književni povjesnik koji je, u
351
publikacijama Kr. akademije i u mnogima drugim, napisao čitav niz
studija i rasprava posvećenih djelu Hendrika Consciencea.
Tvorac flamanskog romana nije se vezao samo za jedan
književni rod: on je mnogostran. Ni u romanu nije se ograničio na
jednu vrstu, nego osim povijesnih ima i romana iz svoga vremena, iz
života u gradu i na selu; u njima opisuje običaje i naravi, građansko
društvo u kojem se kreće, trgovački, umjetnički i činovnički svijet,
plemstvo i novčanu aristokraciju, a tako i jednostavne ljude i tihi
život na selu. Ni njegovi povijesni romani ne drže se jednog
vremena ili prostora nego sežu u daleko doba franačko, prate sjajnu
burgundsku epohu, prikazuju teška vremena tuđinskog nasilja u
Flandriji pa sve do seljačkog rata iz godine 1798.
Kao što mu povijesni romani nose tipične boljke one
romantične epohe, nedostatke kakvi, uostalom, prate i djelo Waltera
Scotta, Victora Hugoa, Alexandrea Dumasa, Holanđanina Van
Lennepa i našeg Šenoe — da spomenemo samo neke — tako mu i
društveni romani nose hipoteku onog vremena i prostora, ne
pokazuju čvrsti pravac, nemaju pobune ni borbenog stava. Jesu
doduše tendenciozni, ima ih vrlo dobro građenih i živo pisanih,
humor u njima više kazuje nego što bi postiglo ikakvo naglašavanje,
na nišanu su mnoga zla onog vremena i prostora, ljudske slabosti i
nakaznosti, društvena iskrivljenja i nepravde — ali sve nekako
blago, bez zdušne optužbe, bez prave osude, brez poziva na otpor i
borbu.
Kao što Ibsenovi junaci žive gotovo izvan stvarnosti, na potki
nekakve fabulozne romantike — irealno potencirani, kako reče
Velibor Gligorić — tako se Conscienceovi kreću u piščevu okviru
romantičnog fabuliranja, zabavljeni onim osobnim i vječnim, kao da
u to doba nema naokolo ratova ni prevrata, kao da ne padaju, u
samoj blizini, kneževske i grofovske krune i kao da se ne ruše
prijestolja. Ni četrdeset osma, ni sedamdeset prva, nikakvi
revolucionarni događaji nikog tu ne drmaju. Pisac kao da veli: Evo,
čitatelju, ja naslikah i svoje učinih, a ti promišljaj i sudi. I doista je
naslikao, ne može mu se to osporiti, on dobro poznaje ono što
opisuje. A mjerilo i putokaz tu je etika, osjećanje odgovornosti i
pravde, pozivanje na život u pravednosti, na plemenitost srca.
I kad opisuje teške prilike u kojima žive tkalački radnici u
Gentu i prikazuje jednu tkaonicu gdje od jutra do večeri rade oni što
su još djeca (Bavo en Lieveken), pisac ne pokazuje izlaz, barem ne
352
onaj pravi, i ne daje nikakav spasonosan recept. On samo slika
vjerujući u čovjeka, u ljudsku dobrotu, To je ona iskonska, u dušu
usađena vjera poštenjaka koji načela čovjekoljublja provodi u svome
svakodnevnom životu te potrebitima daje i posljednji franak, tako da
se i sam često zavrće u tijesnu, on svoju kuću naprosto pretvara u
siromašku kuhinju, na velike jade svojoj obitelji — kako u svojim
uspomenama na oca bilježi piščeva kći Maria Antheunis-Conscience
(Eenige bladzijden uit het leven mijns vaders — Nekoliko strana iz
života moga oca, 1912) i kako navode svi Conscienceovi biografi.
Conscience slikar, onaj pravi, ogleda se zapravo u seoskoj
pripovijesti, vrsti što je u modi u svoj Europi sredinom minulog
stoljeća. Bila posrijedi kraća pripovijetka sa sela, ili novela iz života
u pokrajini, ili pak dulja folklorna pripovijest, Conscience se u njoj
pokazuje majstorom kompozicije, umjetnikom čije se djelo uzima za
uzor, a prihvaćaju ga s oduševljenjem u inozemstvu. Conscience u
tome mirne duše staje uz bok Nijemcu Auerbachu, Dancu Blicheru,
Norvežaninu Bjornsonu i drugim tvorcima pripovjedne proze kraćeg
daha, a kudikamo nadmašuje Jacoba Jana Cremera i Cornelis Elisu
van Koetsveld, istaknute predstavnike toga roda u Holandiji.
Mnogo je to držimo li na umu da Conscience nije u tome imao
prethodnika ni uzora u Flandriji. Novela Jellen en Mietje što ju je
(1811) napisao Karel Broeckaert (objavljena 1815) jest doduše prva,
ali je ujedno i — jedina. Osim toga, ta slika iz pučkog života u
Gentu nije pravo ni dovršena, i više je dio zamišljene kompozicije,
početak ili nacrt neostvarena romana. Usamljeni taj slučaj zaslužuje
spomen tek toliko da potvrdi činjenicu kako je pripovijetka bila u
Flandriji veoma rijedak rod, koji se, uostalom, u skladu s klasičnom
ortodoksnosti, smatrao književnom nuzgredicom.
Kao što je u Flandriju uveo povijesni roman, pa onda roman
običaja i naravi (flamanski: zedenroman, njemački: Sittenroman),
tako je Conscience onamo uveo i seosku pripovijest (flam.
dorpverhal, dorpsvertelling, njem. Dorfgeschichte) i u njoj
ovjekovječio patrijarhalne žitelje kempenskih ravni, te skromne i
hrabre ljude i njihov jednostavni, radom, odricanjem i čestitošću
ispunjeni život. Redovito su to dirljive slike iz života, kratke drame i
romani, temeljeni na kazivanju što ga je pisac slušao kraj ognjišta na
ovome ili na onome seoskom dvoru. Pune su duše i srca, prožete
humanošću i natopljene romantizmom, a u svakoj se nalazi životna
pouka.
353
Conscience u tim pripovijestima pripovijeda tako jednostavno i
srdačno da odmah uspostavlja dodir s čitateljem, riječi naprosto
padaju s uha na srce — čovjek, krajolik, događaj, osjećaji
prikazivanih junaka, sve živo lebdi pred očima, titra zrak, treperi
lišće, šumovi se čuju, sjene plaze... Poznavanje čovjeka i njegove
sredine majstorsko slikanje i prisno kazivanje, to je tajna
Conscienceova uspjeha.
Začudan je taj modus faciendi, zadivljuje kako se tu opisivanje
krajolika ili pak nečijega duševnog stanja uklapa u pripovijest: nikad
se ne osjeća kao kakvo slikarsko ili filozofsko nadijevanje i
dometanje navlaš koje bi se lijepo moglo i preskočiti; nikad ono nije
sastojak koji bi usporavao zbivanje, nikad ne djeluje zatezljivo, nego
je prirodna čest cjeline i čini jedno s tijekom kazivanja.
Conscienceovi opisi prirode dani su veoma plastično i djeluju
nadasve poetski, njegovi su krajolici tako dorađeni da se na njima
zaustavio i rasni pejzažist Vincent van Gogh, koji ih, u jednom
pismu bratu Theu, svrstava u prvorazredne.
Varia ili razno, to je četvrta, obujmom najmanja skupina u
Conscienceovim djelima. Idu ovamo precizne i živo pisane
biografije, jedna zanosna knjiga o prirodi, dvaput rađeni vlastiti
životopis, govori, Svaštice, opsežna Povijest Belgije, nešto poezije
na flamanskome i na francuskom, i druga djela u kojima pisac
govori ne samo jezikom srca i mašte nego i znanstveničke akribije.
Ne treba tu zaboraviti ni prvi flamanski pustolovni roman dan u
književnom izrazu i na umjetničkoj visini (Zemlja zlata).
Pokraj priča za djecu, uvrštenih u zbirku Večernji časovi
(Avondstonden), u razno ide i Bolest umišljanja (De ziekte der
verbeelding), knjiga što se doima kao da joj je mnoge strane napisao
Conan Doyle, koji se, znamo, javlja istom pol stoljeća nakon
Consciencea — knjiga tajanstva i mašte dostojna da je potpiše Edgar
Allan Poe, ali ujedno i proizvod kritičkog duha i zdrava razuma, koji
djelo pretvara u vrijedan prilog flamanskom folkloru.
Zanimljivo je da taj mnogostrani pisac nije pisao za kazalište,
osim nešto malo u mladosti, i to na francuskom. Neobična činjenica,
pogotovu kad znamo da su, poslije revolucije, rodoljubi u Gentu, a
zatim u Antwerpenu i drugdje, osnovali flamansko kazalište i da je
Conscience, kasnijih godina, a napose potkraj života, pokazivao
veliko zanimanje za pozornicu i bio marljiv posjetilac kazališnih
predstava. Objašnjenje je dao sam pisac, a poslije ga je u jednom
354
eseju o tome potvrdio književni povjesnik i kritik Lodewijk
Krinkels, koji među inim veli:
»Conscience je znao da tim putem ne može prići narodu,
pogotovu ne onom narodu kojemu upravlja svoje pisanje, a to su
mase, običan puk... Tu je objašnjenje zašto Conscience nije nikad
pisao za kazalište: njegovi čitatelji nisu publika koja posjećuje
kazalište, i zato je izabrao da ostane pripovjedač, koji sam nalazi put
u srce svojih čitatelja, a ne da bude dramski pisac, koji govori na
tuđa usta.«
No, ako nije sam pisao drame, drugi su njegova djela
prerađivali za pozornicu, i mnoge su prerade objavljene i
prikazivane, a rado ih je gledao i sam Conscience. Prikazuju se i
danas, u oba dijela Belgije, na oba jezika. Neka su Conscienceova
djela prenesena i na film, a danas televizija u Belgiji, za emisije na
flamanskom jeziku i na francuskome, nalazi u Consciencea obilje
građe te za njom i poseže.
*
Počeci povijesnog romana na nizozemskome tlu, to jest prve
knjige u tome rodu koje imaju umjetničku vrijednost, djelo su
mladaca: Lava od Flandrije napisao je Conscience kad mu je bilo
dvadeset pet godina; Holanđanin Aarnout Drost sa dvadeset dvije
objavljuje svoj roman Hermingard van de Eikenterpen, djelo koje
seže u četvrto stoljeće, u davna vremena germanskih plemena
naseljenih na obalama donje Rajne, roman u kojemu se od početka
do kraja vidi kako mu se pisac uglédao u Scotta i Chateaubrianda;
nešto je »odmaklije« dobi Holanđanin Jacob van Lennep, njemu je
trideset i jedna kad objavljuje svoj prvi povijesni roman, s radnjom
iz vremena Mauritsa od Nassaua — Posinak (De Pleegzoon) — ali
ga je napisao kad mu je bilo dvadeset i pet: šest je godina proteklo
dok je knjiga izišla na svijet.
Sva tri djela nose stanovite slabosti romantike — primjerice u
crtanju karaktera, koje nije baš produbljeno, nego su likovi
uglavnom crno-bijeli — ali i neke nedostatke što ih valja pripisati
mladoj dobi njihovih pisaca: na priliku, gradnja nije čvrsta ni
ujednačena, nego je nekako raspršena, rastresita, doima se kao
mozaik kojemu je zub vremena ovdje-ondje izbio poneki kamičak, a
na drugoj strani, opet, poneki lik ili događaj ulazi u zbivanje kao da
ga je vjetar donio. Van Lennep, a pogotovu Conscience, sve će
355
propuste ispraviti u kasnijim romanima, ali Drost na to ne stiže:
umire mlad, i ne dovršivši drugi svoj roman.
Uza sve početničke nedostatke što ih prate, ti su romani štivo
što ga čitaju i njime se oduševljavaju mnoga pokoljenja; Van
Lennepa čita narod i dvor, a Conscienceov Lav postaje vademecum
Flamanskog pokreta i najpopularnije djelo flamanske književnosti.
Od stotinjak Conscienceovih djela dvadesetak pripada
povijesnoj romantici, ide dakle u područje na kojemu je pisac i
počeo svoje umjetničko stvaranje. I, zanimljivo, većina je tih
romana bolja od Lava, napose Jacob van Artevelde, Seljački rat,
Momci iz Flandrije, a i drugi; gradnja je u njima čvrsta,
arhitektonika dobro zamišljena, potka razrađena, karakteri dobro
prikazani, psihologiziranje produbljeno, čini motivirani, događaji
temeljeni na povijesti i marno proučeni, ljudi, tokovi, scenerija, sve
je uvjerljivo, sve snažno naslikano...
Jest, sve je tako, ali je ipak Lav ono djelo koje zauzima
izuzetno mjesto među povijesnim romanima ne samo flamanske
nego i svjetske književnosti — djelo koje je svome piscu, kako reče
Emiel Willekens, donijelo popularnost, slavu i dug, veoma dug
Nachleben. Pokazuju to bezbrojna izdanja, mnogi prijevodi (i ne
samo Lava i drugih romana i pripovijesti nego čak i sabranih djela!),
neprekidno iskazivanje časti piscu dok je bio na životu a tako i
nakon njegove smrti, a ne treba zaboraviti ni neobičnu činjenicu da
su Conscienceu još za njegova života podigli spomenik.
Naposljetku, tu je i čitava biblioteka monografija, studija, eseja i
rasprava posvećenih flamanskom Šenoi. Izlaze svejednako nove,
objavljuju se i danas, i čitaju se kao i Conscienceova djela. U svojoj
knjizi o Conscienceu, objavljenoj 1974. u Antwerpenu, Marcel
Lambin iznosi kako je samo Lav u Njemačkoj doživio šezdeset i
četiri prijevoda (ponavljamo: prijevoda, a ne izdanja, kojih ima
zaista mnogo), u Francuskoj dvadeset i jedan prijevod — i čemu
dalje nabrajati: preveden je na sve jezike kulturnog svijeta. (Mi
dolazimo poslije Engleske i Poljske: ondje su po tri prijevoda Lava,
a mi ih, s ovim što je čitatelju u rukama, imamo dva.)
Odakle ta neobična pojava?
Lav je postao internacionalan ponajprije po tome što je u svojoj
biti duboko nacionalan. Ili, da kažemo drukčije: Lav je izvrstan
dokaz kako jedno djelo može postati internacionalnim iako je u
svome korijenu i postanku nacionalno. Lav, jednako kao i drugi
356
izrazito flamanski roman, ali pisan francuski, naime De Costerov
Ulenspiegel, mogao je steći naklonost i ljubav u drugih naroda
upravo zato što je ogledalo narodne duše, što odražava narod s
njegovim vedrim i tmurnim danima, osmijesima i suzama, s
njegovim jadima i nadama, s njegovim dramama i bunama što su
tako slične jedne drugima na svim prostranstvima. A ovo i jest
sadržaj jednome i drugom djelu: Lav je buna protiv Francuza,
Ulenspiegel otpor Španjolcima. I još nešto: otpor pružaju pučani,
bunu vode pučani. A upravljači i viši slojevi, vođeni svojim
probicima, podvijaju rep i priklanjaju se tuđinu kao što se bosanski
feudalci prikloniše turskom osvajaču. Zato je pučko književno
stvaranje malo prostora posvetilo izdajicama ovdje i ondje, te s
prezirom govori o poturicama, mađaronima, ljiljanašima i
franskiljonima, dok narodne borce i junake hvali u pjesmi i priči i
veliča njihova djela. A kako pučka, usmena književnost, tako za
njom i pisana.
I jedno i drugo djelo, Lav i Ulenspiegel, imaju jezik arhaičan.
Flamanac De Coster nije vjerovao u flamanski jezik, smatrao je da
je taj jezik izgubio svaku umjetničku vrijednost, pa je sebi sazdao
svoj francuski izraz, toliko arhaičan, i toliko zapravo obojen
flamanski, te se čini da je u njegovu djelu progovorila baština što ju
je ostavio Philippe Marnix od Svete Aldegonde, ironik
rabelaisovskog kova koji je oštrinu i sjaj svoje riječi rasipao u
burnome šesnaestom stoljeću. Drugom česti jezik De Costerov
podsjeća na Balzacov iz Vragometnih priča (Contes drolatiques), a
zacijelo ima zaimanja, tako te bismo mogli pomisliti, kako veli
akademik Roger Bodart, da je posrijedi ponešto proizvoljna igra
pisca što je zaljubljen u starinu — kada sve ne bi bilo prožeto dušom
i praćeno domišljatošću i neodoljivim šarmom, oživljeno
neprestanom akcijom, svježim dahom prvotnih vremena jednog
naroda i, kadikad, provalom plemenite srdžbe čovjeka i puka koji
ustaje protiv tuđinskog silnika.
I u Lavu jezik je arhaičan, a i bastardan. Pun je galicizama, u
rječniku, u sintaksi, u rečeničnim obratima. Jan Frans Willems, taj
flamanski Grimm, Gaj i Karadžić u jednoj osobi, budeći u
Flamanaca ljubav prema domaćem jeziku kako bi se suprotstavili
francuskome, objavljivao je u svojim časopisima srednjovjekovno
književno blago, a to će reći flamansko, jer je težište nizozemske
književnosti u srednjem vijeku bilo na Jugu, u Flandriji; tako pisci iz
357
Flamanskog preporoda što su izišli iz Willemsove filološke
romantičarske škole pišu na nizozemskom jeziku koji je flamanski
obojen i koji, onako arhaičan, djeluje nekako ukočeno i svečano:
njihovim djelima, premda su nova, i donesena na valovima
romantizma, taj jezik daje svoj pečat te djeluju nekako ukočeno,
svečano, arhaično, kao da su pisana guščjim perom na starim
župnim dvorovima. Takav je jezik i u Lavu, pa zato zlobnici vele da
ga je najbolje čitati u kakvu novijem njemačkom prijevodu.
Prvo pokoljenje flamanskih romantika, ono Willemsovo, piše
sasvim holandski: na tome su jeziku učili škole u mladosti, za
holandske dominacije u nizozemskoj političkoj zajednici. Ali
jezično šarenilo vlada i u tome pokoljenju, a pogotovu u kasnijem,
među Willemsovim učenicima. Antwerpenaari pokazuju više
samostalnosti, ne drže toliko do tradicije, dok su oni iz Zapadne
Flandrije partikularisti, a čelnik im je pjesnik Guido Gezelle,
jogunast svećenik koga starješine neprestano kažnjavaju prebacujući
ga iz jednoga mjesta u drugo zato što pristaje uz Flamanski pokret.
U Flandriji u doba romantizma ne postoji zajednički pisani ili
književni jezik koji bi bio priznat među svima, nego različita
narječja stoje jednakovrijedna jedna prema drugima i ravnopravna
među sobom. A pokraj njih pisati na holandskom smatralo se, s
političkih razloga, za neprikladno. I zato se razvio umjetni pisani ili
književni jezik, nastao od zapadnoflamanskih i drugih dijalektalnih
elemenata, pa od staroga knjiškog jezika, od arhaizama iz
šesnaestog stoljeća, od holandskoga i od drugih sastojaka. Tom
mješavinom, kojom nitko nije govorio, služio se Gezelle i njegov
učenik Hugo Verriest, a kasnije Albrecht Rodenbach, Stijn
Streuvels, René de Clercq i drugi.
Što vrijeme dalje odmiče, flamanski se pisani jezik sve više
oslanja na zapadnoflamansku osnovu, u biti najbližu klasičnome
flamanskom, to jest nekoć zajedničkome nizozemskom jeziku,
kojemu su drevni temelji uglavnom donjofranački. Kako Flamanci u
svojoj državi, novoj Belgiji, više ne moraju strahovati od političke i
jezične prevlasti Holandije, a treba im oslonac u borbi protiv
dominacije francuskog jezika, njihova se kultura i njihov jezik, a taj
je koine, sve više otvara sjevernom susjedu ili bratu, zajednički rade
jezične i pravopisne komisije belgijske i holandske, tako da danas
Nizozemci, i sjeverni i južni, objavljuju isti zajednički nizozemski
rječnik, istu zajedničku nizozemsku gramatiku, jedan te isti
358
nizozemski pravopis (ovaj od 1954). U njima se bilježe inačice ili
varijante, a u praksi ostaju razlike: u izgovoru, u rodu imenica, a
najviše u duhu jezika, u sintaksi i stilu.
Od godine 1938. u školama se uči opći ili zajednički
nizozemski jezik: to je het algemeen beschaafd (Nederlands) ili
kraće A.B.N. Naziv tome nadregionalnom jeziku nije baš najsretnije
odabran: ono algemeen znači opći, a beschaafd je njegovan,
uglađen, dotjeran; hoće se time reći kako taj jezik nije ničiji
dijalekt, nije nešto regionalno, nego da je to Hochsprache, kako bi
rekao Nijemac, ili književni jezik, kako je uobičajen naziv u nas.
No, ljudi su praktični, pa svi taj jezik nazivaju kratko Nederlands. U
flamanskome dijelu Belgije zovu ga naprosto Vlaams, a u Holandiji
Hollands. Isto tako i književnost.
Uza svu dobru volju i nastojanje, jezično stanje u flamanskome
dijelu Belgije nije onakvo kakvo je u Holandiji, gdje se služe
književnim jezikom i u govornoj praksi. Regionalizam je u Flandriji
jak, dijalekata ima više nego u Holandiji i svi imaju dugu tradiciju
— koine, izjednačeni tip jezika, stvara se prilično kasno. Uz to je i
partikularizam učinio svoje. A potpuna jednakost dviju grana
nizozemskoga stabla, kako reče Antwerpenaar Marnix Gijsen
(pravim imenom Jan Albert Goris), više ide u područje flamanskih
ideala negoli u područje stvarnosti. Uzrok je tomu posebno ozračje u
kojem se razvijao kulturni život u Flandriji.
Ali dok su Flamanci dogurali dotle da odlučuju hoće li
prihvatiti ovakvu ili onakvu inačicu nizozemštine, valjalo je mnogo
toga preturiti i prijeći dug put: u samoj slobodnoj Belgiji borba je za
flamanski jezik i ravnopravnost, kako je rečeno, trajala ravnih
stotinu godina. Još se i danas Flamanci bore za uvođenje
flamanskog jezika u nekim flamanskim općinama u kojima je
francuski još ostao službenim jezikom... Ali su ono glavno premučili
kad je naposljetku, 1930, i na sveučilištima uvedena nastava na
flamanskom jeziku.
Nego, da se vratimo temi, jer zastranismo.
Od dviju najflamanskijih knjiga, a to su Lav i Ulenspiegel, ova
potonja nije mogla dati svoj obol u borbi za flamanski jezik — jer je
napisana na francuskome. Nije dakle ništa učinila kad je Flandrija
stajala na povijesnoj raskrsnici: hoće li ta zemlja ostati samo jezerce
u tome dijelu svijeta ili neće; hoće li ili neće pustiti da se njezin
jezik svede na govor kojim se sporazumijeva posluga u gospodskim
359
kućama; hoće li ili neće francuskom jeziku prepustiti široko polje
poezije i znanosti, kulture i duhovnog života.
Ni inače nisu te dvije knjige imale jednaku sudbinu. Oni o
kojima De Costerova knjiga pripovijeda, a to su Flamanci, nisu je
mogli čitati, ostala im je zapečaćena; oni koji su je mogli čitati,
Francuzi, odbijali su je od sebe jer prikazuje Flamance i njihov
otpor; djelo im je i zbog umjetno sazdana jezika bilo odbojno, knjiga
im je ostala kao nešto nezgrapno, seljačko. Flamanci su, uostalom,
davno zaboravili Španjolce, a Francuzi su im neprestano bili pred
nosom. Zato im je dobro došao Lav, djelo koje govori protiv
Francuza, sve ako su događaji u njemu udaljeni više od pet stotina
godina. Premda neujednačen, Ulenspiegel je na književnoj visini, a
priznanje ipak stječe istom u našem stoljeću. Lav, književno ali
pučko štivo, prihvaćen je odmah, objeručke. I ne samo to: on je kao
nekakva biblija mladim pokoljenjima, njime se oduševljavaju novi
naraštaji, a čitaju ga i danas i neprestano iznova objavljuju. I knjige
imaju sudbinu što hodi neobičnim stazama.
*
Povijesni događaji što ih obuhvaća Lav od Flandrije tekli su
zapravo nešto drukčije, neznatno drukčije nego što su tu prikazani.
Prema prof. J. A. van Houtteu (Brugge vroeger en nu — Brugge
nekoć i danas), val nezadovoljstva i nemira zahvatio je godine 1280.
sve velike općine u Flandriji, među njima i Brugge, i samo je s
mukom i oružjem mogao grof Gwijde van Dampierre uspostaviti red
i mir. Budimo dakle načistu: to je narod ustajao protiv grofa i
njegove vlasti, napose općinari slobodnih gradskih općina, zato što
su im kratili njihova prije stečena prava, povlastice i sloboštine.
Statut o slobodi i povlasticama grada Bruggea izgorio je te godine u
požaru gradskog Belforta gdje je bio pohranjen — a je li požar u
vezi s nemirima, ostaje otvoreno pitanje.
Naredne godine grof je donio drugi statut, koji predviđa oštrije
kazne za one što potiču na bune i nemire i što sudjeluju u njima. Isto
tako, da ojača svoju moć, tražio je da mu općinsko vijeće odgovara
za svoj rad. Nametnuo je gradskoj upravi i veliku novčanu kaznu za
ono što je učinjeno, za štete i nasilja. Nije htio ni da čuje o ukidanju
patricijske vladavine. A narod se nato opet latio oružja. Ta buna,
Grote moerlemeie ili Velika strka i buka, ponovno je suzbijena. No,
neredi traju, nastaju nove pobune.
360
S druge strane, došavši na francusko prijestolje, Filip Lijepi, u
želji da učvrsti i proširi svoju moć, priprema aneksiju Flandrije i
zarobljuje starog grofa. Kraljevski guverner De Châtillon poduzima
sve da Bruggeu i drugim gradovima oduzme slobode: on protjeruje
De Conincka i druge narodne vođe i naređuje da se poruše
obrambeni zidovi što opasuju grad i da se opkopi zatrpaju.
Ogorčeni građani spremaju osvetu. De Coninck i njegovi
drugovi vraćaju se u grad i naređuju da se obustavi rušenje utvrda i
zidina. Iako je De Châtillon došao sa znatnom vojnom silom,
pobunjenici i rodoljubi, igrajući sada i na kartu zasužnjenog grofa i
dajući tako buni nacionalni biljeg, ulaze u grad — zidine su ionako
načete — te s onima u gradu zajednički priređuju »krvavu zornicu«
Francuzima i njihovim prirepcima. Općina je opet u narodnim
rukama. Bilo je to 18. svibnja 1302.
Događaj je odjeknuo na sve strane. U mnogim gradovima,
osobito u Brabantu i u kraju oko Luika, ustao je narod protiv
patricijata. Ustanak u Bruggeu značio je otvoren prekid s Filipom
Lijepim. Borci iz Bruggea naišli su u svoj Flandriji na pomoć
pučana, koji svuda dižu ustanak. Filip međuto oprema vojsku i šalje
je na Flandriju. Dana 11. srpnja iste godine, pod zidinama Kortrijka,
dolazi do bitke s flamanskim borcima, među kojima je oko tri tisuće
onih iz Bruggea, ponajviše pripadnika raznih zanatskih bratovština
iz toga grada i pučana iz okoline — oni su najjači flamanski odred.
Kako je bitka tekla, znamo iz romana, Conscience je to izvrsno
opisao. Nije se zaludu tukao i bio ranjen u bitki kod Leuvena (12.
kolovoza 1831), u kojoj se često borio čovjek protiv čovjeka. Grad
je Brugge, u nagradu za svoje držanje u borbi za slobodu, dobio od
grofovske kuće mnoge povlastice.
Ali se rat između Flandrije i Francuske time nije završio: trajao
je još čitave dvije godine i Flandriju potpuno iscrpio. Ugovor o
miru, sklopljen 1305, donio je diplomatsku pobjedu Francuskoj.
Činjenica da su flamanski gradovi morali prihvatiti ugovor i ne
znajući kakve su odredbe u njemu, nije slutila ni na kakvo dobro.
Kad je naposljetku sredinom te godine objavljen sadržaj, odmah se
vidjelo koliko je štetan za Flandriju. Naređivao je rušenje utvrda u
najvećim gradovima, u Bruggeu također. Ovom je gradu, u naplatu
za onu »zornicu«, nametnuta posebna obaveza: tri tisuće građana
mora na poklonstvo, po kazni. Grad se usprotivio, kazna je
361
pretvorena u teški novčani namet — Brugge i sva Flandrija plaćali
su ga do u šesnaesto stoljeće...
Nakon mnogih opomena i prijetnja, rušenje zidina oko grada
počelo je 1328. No nije grad ostao dugo nezaštićen: nakon deset
godina, sinovac Filipa Lijepog, Filip VI, da bi uoči Stogodišnjeg
rata zadržao Flamance na svojoj strani, dopušta građanima Bruggea
da prokopaju opkope i podignu zidove oko grada. I podigoše ih, s
utvrdama i kulama, sve na temeljima onih starih iz trinaestog
stoljeća. Novo se građevno i fortifikaciono djelo održalo sve do
1782.
Prije nego što je sjeo da piše Lava od Flandrije, Conscience je
proučio mnogo povijesne građe, a posjetio je i sama mjesta zbivanja,
tako da prikaz bude što vjerodostojniji. Svoje povijesne izvore,
gotovo sve, spominje u bilješkama podno teksta. Mnogo je tih
izvora, neprestano se ponavljaju — bilješke, da smo ih prenosili u
prijevodu, uzele bi previše mjesta a našem čitaocu ne bi ništa
kazivale. Izvore je upotpunio i sustavno ih obradio V. Fris u studiji
Izvori povijesnih Conscienceovih romana (De bronnen van de
historische romans van Conscience, Antwerpen 1913), dok je
akademik G. Schmook napisao studiju Postanak Conscienceova
Lava od Flandrije (De Genesis van Consciences Leeuw van
Vlaanderen, Kon. Academie, Gent 1953),
Mnogi povijesni tekstovi kojima se Conscience služio
sakupljeni su i tiskani u Zbirci neobjavljenih belgijskih kronika
(Collection de chroniques belges inédites, Bruxelles 1836),
publikaciji što ju je po nalogu belgijske vlade priredila Kr. komisija
za povijest. Dolazi zatim Corpus Chronicorum Flandriae što se
objavljuje od 1836, pa Ljetopisi grada Bruggea (Jaerboecken der
Stadt Brugge), u drugom izdanju objavljeni u dva debela sveska
1765, i mnogi drugi izvori, od trinaestoga pa do devetnaestog
stoljeća.
Ne kanimo o njima ovdje duljiti, trebalo bi nekoliko strana da
ih samo nabrojimo. Ali valja svakako spomenuti Uzvišeni ljetopis
(Die Excellente Cronike van Vlaenderen), djelo na klasičnom,
srednjonizozemskom jeziku tiskom (in-folio, gotskim slovima)
objavljeno u Antwerpenu 1531, Ta je kronika zapravo kompilacija
iz petnaestog stoljeća. Conscience u predgovoru prvom izdanju
Lava veli da se osobito držao toga romanesknog ljetopisa:
362
»Lav o Flandrije što ga danas dajem svojim pretplatnicima
djelo je više povijesno nego što se traži od spisa ovakve vrste, a
napomene dodane podno teksta prenose svjedočenja naših ljetopisa,
među kojima mi je Uzvišena kronika, što se nalazi u knjižnici grada
Antwerpena, bila pravac i putokaz.«
A nije ni čudo. Iz dijelova te romaneskne kronike što ih je u
ksero-snimcima direktor Gradske knjižnice u Antwerpenu dr Emiel
Willekens poslao prevoditelju ove knjige da bi se otpetljali neki
čvorovi iz originala, odmah se razabire pripovjednost i romaneskna
strana toga ljetopisa: likovi, mjesta i događaji tako su živo nacrtani,
a samo kazivanje tako umješno i sa mnogo osjećaja, stil tako
jednostavan i tečan, a ipak nekako uzvišeno odmjeren, da je taj
ljetopis djelo književno koliko i povijesno.
I ne samo što Conscience čita drevne ljetopise i druge
povijesne izvore nego upoznaje mjesta zbivanja, prolazi Zapadnom
Flandrijom, navraća se nekoliko puta u Gent, Brugge, Kortrijk, ide u
Male, traži Wijnendaal, razgleda i čak crta dvorce i ruševine,
zagleda u prastare karte i tlocrte i poduzima sve da njegov opis bude
što vjerniji. On posjećuje učenjake, knjižničare, povjesnike, skuplja
obavijesti od najboljih poznavalaca mjesne povijesti, zalazi u arhive,
raspituje se, svaka mu pojedinost dobro dolazi. Sabire heraldičke
podatke, posjećuje samostane i crkvice, prepisuje legende pod
povijesnim slikama, crta, brine se o pučkoj nošnji, o ruhu
plemićkom, o ratničkoj i viteškoj opremi... Valja se zaista diviti
maru i savjesnosti toga dvadesetpetgodišnjaka. Conscience, mladić
koji se obreo u teškim flamanskim prilikama svoga vremena i koji je
u romanu počeo od nulte točke, ravan je tu Walteru Scottu, čiju
brigu za točnost i lokalnu boju toliko cijene.
Zanimljivo, ono bitno romaneskno u Lavu pisac je uzeo iz
ljetopisa, dakle na izvoru na kojem romanesknost ne bi trebalo
očekivati, a ono pravo historijsko, napose opis bitke kod Kortrijka,
zaima u pjesnika Van Velthema — opet ondje gdje drugi ne bi
tražio: služila je njega umjetnička intuicija, kako veli V. Fris, bilo je
u njega pronicljivosti, imao je Conscience ono što bi Francuz
nazvao flair.
Pošto se tako naoružao, on u nekoliko tjedana stvara okvir za
različite slike ili dijelove romana, tako da mu likovi i prizori živo
stoje pred očima. Zatim piše. U deset mjeseci knjiga je završena.
Sve je dano kao u jednom dahu, žar pokazan na početku traje do
363
kraja, djelo se doima kao plod neprekinuta nadahnuća. Likovi su
doduše građeni u crno-bijeloj tehnici, no glavni je junak sam narod,
iz kojega iskaču dvojica vođa, jedan čovjek akcije a drugi čovjek
misli, Breydel i De Coninck, živi predstavnici pobjedonosne
flamanske demokracije. U romanu su malko udaljeni od stvarnosti,
jer se Conscience držao i jedne varijante ljetopisa što je nastala u
Bruggeu i što, sasvim razumljivo, toj dvojici narodnih junaka daje
prvo mjesto u borbi između Francuza i Flamanaca. Isto tako, ne ide
na dušu Conscienceu nego je krivnja na njegovu povijesnom izvoru
u varijanti iz Bruggea što su ta dvojica prikazana kao cehovske
starješine, a to zapravo nisu bili, i što je flamanski grof ispao bolji u
knjizi nego što je bio u stvarnosti.
Ne treba zastajati na suzdržanoj ljubavi između mlade grofice
Machteld i mladog viteza Van Nieuwlanda: takav je ukus onog
vremena, a svoje je učinila i cenzura, jer u Conscienceovu rukopisu
ima u toj ljubavi više i duše, i tjelesnosti, i ljudskosti. Cenzura je,
veli pisac u svojoj autobiografiji, izbacila i sve sočne izraze i kletve
što ih potežu pučki junaci, a natjerala ga je da lik Adolfa van
Nieuwlanda iz temelja preradi. Zato nam se i čini da tu nešto
nedostaje.
No, današnjem čitaocu zapravo je najnespretniji onaj dio gdje
se javlja grofov najstariji sin, napržiti Robrecht van Bethune: i on je
sam nespretan kao otac, nepriličan je na francuskom dvoru, gotovo
suvišan kao Crni vitez, teško prihvatljiv kao sužanj koji izlazi iz
tamnice kad mu ustreba, a ono kako se javlja kao Zlatni vitez u boju
i nestaje nakon boja i pobjede čista je legenda, potrebna piscu za
njegove buditeljske svrhe, a u skladu s vremenom i prostorom.
Uostalom, il faut juger les écrits d’après leur date!
Prikazujući narodnu borbu protiv ugnjetača, a napose bitku u
kojoj su flamanski pučani pobijedili francuske feudalce, Conscience
je, u živim opisima, u rodoljubnom zanosu, u pjesničkom jeziku sa
ponešto starinskom sintaksom, ali u rečenci punoj glazbe što izvire
iz bogatstva osjećaja, glazbe koja se ni u prijevodima ne gubi, dao
Flamancima narodni ep, djelo proćućene epike i uzvišene naracije,
gdje se ritam i slika spaja u jedno i gdje ljepota stoji u službi dokaza,
a ujedno knjigu koja će biti izvor potonjega romantičnog žara,
knjigu koja će im buditi ljubav prema domovini, podizati ponos na
sjajnu prošlost i krijepiti vjeru u budućnost.
364
U svakoj europskoj zemlji romantizam ima svoje ruho: u
Flandriji pošav mu je francuski a potka belgijska, to jest flamanska.
Svagdje nosi narodno obilježje: u književnosti flamanskoj izvor mu
je u ljubavi prema zemlji, dok mu je obilježje preporodno.
Flamanski pokret, flamanski romantizam i preporod idu naporedo,
pretapaju se, oni su amalgam. Hendrik Conscience dao im je svoj
častan udio.
*
Začudo, u nas su Consciencea malo prevodili, zapravo vrlo
malo uzme li se u obzir njegova slava u Europi, velik izbor njegovih
djela i prikladnost tih djela za naše čitateljske slojeve, pogotovu za
one šire i najšire, kojima je potrebna srednja književnost, ono
prijelazno štivo do visoke literature.
Ni ono malo što je u nas objavljeno nije prevedeno s izvornika
nego s njemačkoga i francuskog. Ni Lav naš prijašnji nije vidio
originala nego je, onako srezan na polovinu, preveden s njemačkog
prijevoda: to je Flandrijski lav, historijski roman u tri dijela, napisao
Hendrik Conscience, preveo dr A. Harambašić, tisak i naklada
Antuna Scholza, Zagreb 1906.
Prijevodom ne možemo, dakako, smatrati ono što je prevedeno
s drugog prijevoda, pogotovu gdje je sve prepolovljeno i gdje
prevodilac prečesto iznevjeruje pisca i naprosto, ne razumijevajući
tekst i ne prateći zbivanja, udara protiv njega, tako te nastaje čudna
zbrka. Sve da je taj prvi pokušaj i bolji, svejednako je, nakon
sedamdeset godina, novim naraštajima potreban nov prijevod,
vjeran i potpun, kako je danas i red, a što se tiče starine, arhaičnog
jezika, može se dočarati prenošenjem patine vremena — glavno da
ne bude nametljivo.
Conscienceovi romani i pripovijetke, po fakturi, jeziku i stilu,
nisu osobito tvrd orah prevodiocu; nešto je teže s njegovom
pjesničkom rečenicom, punom glazbe i romantike. Kako s ostalim
djelima, tako i s Lavom. Pa ipak... Nema književnog djela u kojem
se neće naći poneka aluzija na mjesne prilike, na osobe i događaje
što pripadaju drugom vremenu i prostoru, ili pak poneka riječ,
izričaj i poslovični rijek što se ne nalazi ni u najvećim i najnovijim
rječnicima.
U takvim prilikama, za razmrsivanje zamršenijih mjesta u
izvorniku, a i radi stručne literature i tekstova gdje se takve
365
odgonetke nalaze, prevodilac se za pomoć obraćao svojim
prijateljima, flamanskim književnicima, jezikoslovcima i
povjesnicima. Spremno su se odazivali i strpljivo objašnjavali i
pomagali: bez njihove pomoći ne bi ovog prijevoda ni bilo.
Najveće dopisivanje, u trajanju od godinu dana, opsegom od
jedne podeblje mape, išlo je prema Gradskoj knjižnici u
Antwerpenu: direktor te poznate i bogate ustanove, književnik,
povjesnik i jezikoslovac dr Emiel Willekens, stručnjak za
Conscienceovo djelo, urednik različitih časopisa i publikacija, i sam
pisac studija posvećenih Conscienceu, objašnjavao je mnoge
pojmove i zamršena mjesta iz originala, zamršena i Flamancima a
nekmoli strancu — jezična, povijesna, toponomastička i druga. Slao
je izvode i čitave dijelove iz flamanskih ljetopisa i povijesnih djela
starijih i novijih, iz drevnih rječnika i zbornika jezičnih, pravnopovijesnih i drugih, iz Rječnika srednjonizozemskog jezika, iz
Rječnika toponima i različitih još rijetkih publikacija do kojih se
više ne može doći osim u arhivima i posebnim knjižnicama. Uz to,
njegova je i glavnina biografskih i bibliografskih podataka. Dr E.
Willekens poslao je i kopije pojedinih strana iz piščeva rukopisa i
cio piščev predgovor prvom izdanju Lava, tekst koji se više ne
objavljuje, a pravi je borbeni spis i manifest, važan za upoznavanje
piščeva flamanskog osjećanja, njegova općeg stava i njegova
povezivanja s čitateljima.
Drugo veliko dopisivanje išlo je u Brussel i natrag: književnik i
jezikoslovac Bert Decorte, načelnik Odjela za umjetnost i
književnost u Ministarstvu prosvjete i nizozemske kulture,
upozoravao je na stilističke finese u Consciencea, na osobitosti u
sintaksi, na arhaičnost i na izmjene i razlike što se provode u
modernim priredbama Conscienceova djela. Slao je i potrebnu
literaturu s toga područja, a i moderna izdanja Conscienceovih
romana i pripovijesti.
Spisateljica Rose Gronon Bellefroid iz Antwerpena,
poznavalac flamanske kulturne povijesti, zadužila je prevodioca
dodatnim podacima iz piščeva života i nekim pojedinostima iz
Antwerpena koje su vezane za život i djelo našeg pisca a s kojima se
prevodilac nije stigao upoznati za svojih kratkih boravaka u tome
gradu. Njezini su i podaci o prijenosu posmrtnih ostataka flamanskih
velikana s jednoga groblja na drugo.
366
Književnik Karel Jonckheere, Flamanac iz Oostendea skrašen u
Rijmenamu kod Mechelena, promicatelj flamanske književnosti u
svijetu, za susreta i razgovora u Brusselu, prenio je prevodiocu
dragocjena opažanja i podatke o Conscienceu, o preporodnoj prozi,
a opskrbio ga je i knjigama što strancu olakšavaju snalaženje u
flamanskoj književnosti i jezičnoj problematici i prevodiocu
olakšavaju rad.
Guy C. Buysse, savjetnik u Belgijskoj ambasadi u Beogradu, i
L. Wouters, ataše za kulturne veze na istoj Ambasadi, brinuli su se
da prevodilac bude op de hoogte, to jest au courant u onome što je
najnovije dala conscienciana, i ljubazno su posredovali da stignu
najnovije studije posvećene Conscienceu.
Last but not least, hrvatske nazive iz srednjovjekovne oružarne
dala je magistra Maja Šercer, suradnica Povijesnog muzeja
Hrvatske.
Prevoditelju je ugodna dužnost da svima spomenutima izrazi
svoju zahvalnost na pomoći u radu oko Lava u hrvatskome ruhu.
Josip Tabak
Zagreb 1975
367
O prevoditelju
Pripovijeda prevoditelj ove knjige kako je poslije rata čekao
dvadeset i pet godina da mu daju putni list (»staž« dug, jedan od
najdužih u nas, a podebela policijska zadrtost), pa kada ga je
napokon dobio, najprije je otišao u Norvešku, gdje ga je čekao
kraljevski orden s diplomom i titulom »Viteza Reda Svetog Olava« i
novčana nagrada Saveza norveških književnika (za prijevode
norveških klasika na hrvatski), a zatim je krenuo u Flandriju, zemlju
svojih davnih snova. I nije onamo otišao da o narodnom trošku
sakuplja dojmove, kao što neki imađahu i sveudilj imaju takvu sreću
— bilo stoga što su miljenici režima ili božice Fortune, bilo pak
stoga što se »umiju snaći«, čak i »opozicionarima, te putuju od
Islanda do Australije, od Engleske do Kitaja i od Rusije do Meksika,
a ponegdje ostanu i koju godinicu, sve o narodnom trošku. Išao je
onamo o svome jadnom trošku prosvjetara bez namještenja,
proletera koji ne živi na državnim jaslama.
Pitamo Tabaka zašto je išao baš u Flandriju, a on odgovara: Eh,
duga je to priča, a seže u davne dane, u doba kada mlad duh sve
upija kao spužva i kada se zanosi piscima kao što je Sienkiewicz,
Scott, Hugo, Dumas, Jirásek, Šenoa i toliki drugi, slični i različiti, a
ipak jednako bliski dječaku dvanaestgodišnjaku komu se otvara
svijet vidikâ i mašte.
Među djelima takvih pisaca neka su mu, veli, uza svu
privlačnost ostala u sjećanju kao nešto nadasve zagonetno — tako,
uz ina, i Flandrijski lav. Čitao ga je, dakako, u hrvatskom prijevodu,
pa ipak mu čitanje nije išlo glatko. O prevođenju, o prijevodima i
preradama, o nakladnicima, nije u ono doba ništa znao. Čudio se ne
samo jeziku i kojekakvim mutnoćama nego i mnogim
nesuvislostima i besmislicama u toj knjizi. Bijaše mu kao da sa
sočnim ražnjićima mora progutati i koji dijelak samog ražnja, to jest
drvenog štapića na koji su nanizani. I danas mu je sličan osjećaj
kada čita neke naše moderne esejiste i pjesnike, i mnoge prijevode
(bolje reći: nazoviprijevode). Sve mu se činilo golemom zbrkom,
čudnom i nevjerojatnom, ali je zagonetku unekolike dokučio istom
kad je, kasnije, došao do jednoga njemačkog prijevoda te flamanske
knjige. I razabrao je u što se upustio i kakvu je slobodu sebi
dopustio zlosretni hrvatski prevoditelj kad je sve tako zamrsio,
368
proturječnostima unakazio knjigu i, osim toga, sve naprosto
prepolovio.
Zaista s tim Lavom bijaše zamršeno, sve ispalo kao nekakva
»mutnografija«. Tabak onda nije znao flamanski niti je dolazio do
izvornika (u taj je jezik uplovio mnogo kasnije). Ali već s
njemačkim prijevodom u ruci mogao je vidjeti kako flamanski pisac
govori jedno, a hrvatski prevoditelj drugo, često sasvim suprotno —
sve uskos piscu. Na priliku, pripovjedač kazuje kako je toliko i
toliko Francuza u boju poginulo, a prevoditelj — kako je toliko
flamanskih junaka stajalo pripravno za boj! Pisac kazuje kako grof
traži novac od cehova, a prevoditelj veli kako grof — nudi cehovima
novac! I još, da pritvrdi svoje, stavlja prevoditelj u usta grofu:
»Trebate li novaca, da se znamo pobrinuti?« Neprijatelj kopljem
»proburazio« junaka Vilima — na strani 262, a već na idućoj strani
taj upokojeni udara po neprijatelju kamo dosegne, štitonoša pomaže
vitezu da skine oklop, kako bi vitez malko predahnuo, a prevoditelj
s neba pa u rebra : »Baci se pred njega i zakrči mu put«. Hrvatski je
stari prijevod od korice do korice pun takvih nesklapnosti i rastezati
o tome nema nikakva smisla. Po četiri strane piščeve, i to velike,
prevoditelj svodi na jednu svoju malu, povelik odsjek svodi na jednu
nesuvislu rečenicu, preskače bitno, gubi nit, zapetljava se, da
najposlije sve sreže na polovinu...
Kad je Tabak, već u zreloj dobi, uplovio u flamanski jezik i
pročitao podosta flamanskih klasika i romantika, posegao je i za
Lavom u izvorniku. Pročitao ga je i dva i tri puta i razabrao da
Harambašićev »prijevod« nije ni vidio izvornika, a prema Nijemcu
ponio se izdajnički. Pa što je onda posrijedi — kad znamo da je
Harambašić i znao i morao znati njemački? Priča je to za sebe.
August Harambašić pojavio se na našem Helikonu nekako
naglo i zasjao kao meteor. Bio je marljiv, radin i stvorio mnogo,
zadužio hrvatsku književnost. On je jedan od njezinih velikana. Ali
su mu životne prilike bile nesklone, nije ga sreća pratila. Sjedio je i
u zatvoru — zbog »verbalnog delikta« u stihovima. Morao je raditi
— ne na dva nego na tri kolosijeka: kao pravnik, pisac i prevoditelj,
a jedno vrijeme radio je i na četvrtom kolosijeku: kao političar. U
životu morao se mnogo naprezati i mučiti. Živio je u teškim
financijskim prilikama, morao je izdržavati veliku rodbinu. Iscrpio
se teškim radom, obolio i pomračena uma umro u Stenjevcu.
Umro je godine 1911, i nije to jedina tragična smrt među
369
hrvatskim književnicima. Njegov prijevod Lava objavljen je 1909.
Zacijelo je te godine prijevod i dovršen. Jesu li se već tada javljali
znaci bolesti? Očito jesu. Tu je i objašnjenje, možda.
*
Čitajući i prečitavajući Lava u izvorniku, zreli Tabak opet se
oduševljava. Sada u toj knjizi vidi i nešto iznad štiva za mladež, pa
djelo uvrštava u svoj dugoročni prevoditeljski plan. Raspolaže
stanovitom literaturom o djelu, o vremenu i prostoru u njemu, a tako
i o piscu i piščevu vremenu i prostoru. Ali sve to nije dovoljno.
Uvijek se tako opskrbi prije nego što prijeđe na samo prevođenje.
Samo se tako i može pošteno prevoditi. I zato — o svome trošku,
potkožen norveškom nagradom — odlazi u Flandriju, u traganje za
Lavom. Četiri godine zaredom odlazi onamo, obilazi različita mjesta
i spomenike, ustanove i knjižnice, čita stare ljetopise i povelje,
knjige i zapise, sastaje se s učenjacima i piscima, a posjećuje i
samog autora — na groblju.
Flandrija mu je tada, veli Tabak, postala java, Flandrija našeg
vremena, pa ona iz minulog stoljeća, pa ona što je utonula u sivilo
davnih dana. Sve mu je drugo isparilo, zaboravio je naša sumorna
zbivanja, zaboravio nepravde što ih je doživljavao u domovini.
Ostao mu samo jezik, da njime prekuje djelo. A davna vremena u
koja se uživljavao bijahu olovna i teška za Flandriju, vremena sivila,
blata i jada, i nadasve poniženja, koja su predugo trajala čak i u
povijesnim relacijama. Kad bi se prenuo iz toga flamanskoga sna,
veli, u svojoj je svijesti prečesto uspoređivao Flandriju sa
Hrvatskom (možda je zbog tih usporedaba i bio toliko privržen ovoj
knjizi).
Conscience bijaše flamanski Šenoa, i po plodnoj proizvodnji i
po kulturnoj ulozi u narodu. I jedan i drugi išli su za tim da jednome
seljačkom narodu približe domaću povijest, osvijetle nacionalnu
samosvojnost, podignu moral, uliju nadu. Sve što je hrvatski pisac
pokušavao učiniti, flamanski je učinio. Ukorijenjenost Flamančeva
djela bijaše trajna i nedvojbena, a zahvalnost Flamanaca dosljedna.
Mi smo pak čekali okruglu, debelu obljetnicu da Šenoina pelerina
zaleprša u staroj Vlaškoj ulici. I na književnoj usporedbi Conscience
dobiva: njegov je izraz čistiji, faktura mu je mnogo čvršća, a što se
tiče dokumentiranosti, Flamanac je kudikamo bogatiji i pouzdaniji.
Tabak ne tvrdi da je njegov prijevod konačan: to je samo jedan
370
pokušaj da se mladom čitatelju pošteno prenese ovo djelo flamanske
književnosti. To, i ništa više. Forse altri canterà con miglior plettro
— Možda će kom bolje odjeknuti strune.
*
Prevoditelj ove knjige, Josip Tabak, rođen je 1912. u Sarajevu,
gdje polazi pučku i srednju školu. Od 1932. do 1936. studira
žurnalistiku, romanistiku i germanistiku (Prag, Pariz, Madrid,
Zagreb), sve uz rad (novinarenje, prevođenje, poučavanje) i uz
prekide. Kad mu ponestane prihoda, prihvaća se svačega: tako je
jedno vrijeme konobar u restoranu što ga drži Španjolac Domingo
Mata u Latinskoj četvrti u Parizu (ondje gdje Rue Monge utječe u
Place Monge). Stanuje u Rue Monge 54 (Hôtel de Nations), u
potkrovnoj izbi. Nešto naniže nalazi se stara Sorbonna. Sve mu je
dakle u blizini.
Po povratku neko je vrijeme novinar i prevoditelj u Sarajevu i
Beogradu, da se naposljetku skrasi u Zagrebu kao novinar i
prevoditelj u Iseljeničkom komesarijatu (u Palmotićevoj) i na kraju
u novinskoj agenciji »Avali« (u Dugoj ulici).
Od 1937. piše u različitim književnim časopisima, almanasima
i novinama (Hrv. revija, Hrv. kolo, Izraz, Znanost i život, Novo
doba, itd.). Za vrijeme rata nije objavio ni retka, a poslije rata
surađuje u Republici, Kolu, Književniku, Brazdi, Izrazu,
Krugovima, Forumu, Vjesniku, Narodnom listu, Ilustriranom
vjesniku, VuS-u, Kritici, Mogućnostima, Dometima, Jeziku i
drugdje. Pisao pripovijetke, kritike, eseje i članke o iberskoj i
skandinavskoj književnosti, i članke o jeziku i prevođenju. Ta
proizvodnja ne obuhvaća više od tri-četiri sveska. Ništa nije sabrano
u knjige, sve je razbacano kojekuda. Tabak ne mari, samo odmahuje
rukom i veli: »Već će to, možda, poslije moje smrti objaviti kakav
književni kancelist, kao što će, možda, i tkogod doktorirati na mojim
prijevodima.« Posljednjih dvadesetak godina samo prevodi, a piše
jedino pogovore uz knjige što ih je preveo.
Ljevičar prije rata, antifašist za rata, dospijeva dva-tri puta u
zatvor i biva protjeran u Osijek (jer se nije htio zakleti Paveliću) —
ne može ni poslije rata zauzdati jezik i pero, pa »sjedi« godinu i pol
u Staroj Gradiški (osuđen na tri godine strogog zatvora s prisilnim
radom, zbog »propagande protiv društvenog uređenja«). Bijaše
dakle jedan među prvima kojima je suđeno zbog »verbalnog
371
delikta«, za koje su se djelo onda potezale debele optužbe i dijelile
stroge kazne. A nije u ono vrijeme u nas obnovljen PEN da bi pisce
vadio iz zatvora.
Poslije toga »ljetovanja« opet je u Zagrebu, ali sada (1948) kao
tovarni radnik: u građevnom poduzeću »Tehnika« (Cernička cesta
na Trešnjevki) od jutra do mraka tovari na kamione te na
gradilištima istovaruje cement i pijesak, drvo i željezo, opeke i
vapno, a kad mu to dojadi, dovršava prijevod Cervantesovih
»Uzoritih novela«, koje mu Marijan Matković odbija, a prihvaća i
objavljuje književnik Živko Jeličić: ovome ima zahvaliti što je
uopće uspio probiti led.
Bijaše potom neko vrijeme urednik u »Novom pokoljenju«, za
zapadnoeuropsku književnost, a 1957. prelazi u »slobodno zvanje« i
živi od prevođenja i lektura. Sada je u mirovini, koja mu je evo,
sredinom siječnja 1990, »povišena« te iznosi sto i pedeset njemačkih
maraka: podmiruje mu režije, a za kruh i mlijeko mora dalje raditi.
Prevođenje stranih književnih djela najveći je i najvažniji dio
Tabakova književnog rada. Nakon Cervantesa slijede drugi
španjolski klasici, pa klasici brazilski i norveški, pisci švedski,
holandski i flamanski, anglosaski, francuski i njemački — bit će
šezdeset knjiga i koja više, najvećma romana. Tu su: Quevedo,
Valera, Unamuno, Baroja, Cela, Almeida, Azevedo, Machado de
Assis, F. Benítez, Asturias, Jack London, Melville, D. H. Lawrence,
Nabokov, Theun de Vries, Ibsen, Duun, Kielland, Falkberget,
Gulbranssen, Lagerkvist, G. Hellstrom, Eyvind Johnson, Vilhelm
Moberg, Ivar Lo-Johansson, Andersen, Chamisso, Bechstein, A.
France, A. Daudet — i drugi.
Uredio je, preradio, lektorirao, ispravio ili za tisak pripremio
blizu tri stotine knjiga, ponajvećma bez potpisa. Tu je, primjerice,
Biblija i Novi katekizam, Velikanovićev prijevod »Don Quijotea«
(ispravio mnoga i mnoga naopako prevedena mjesta, umetnuo što
bijaše preskočeno, dodao sedam araka komentara), Velikanovićev
prijevod Kiplingovih »Priča za djecu« i prijevod »Gullivera«, PetrèŠkrebov »Uvod u književnost«, Kraljev prijevod »Bajki i Priča«
braće Grimm, Sedmakov prijevod »Lazarilla«, Večerinin prijevod
»Trorogog šešira«, Grgićev prijevod Sherwooda Andersona,
dvanaestak Gorjanovih prijevoda (Joyce, Wells, Wilde, Dickens,
McCullers, J. Roth, S. Heym, M. Künne, C. Farrère. J. Kavabata...), Ivaniševićev prijevod Lorke, eseji P. Šegedina, Ž. Jeličića,
372
T. Ladana, proza Vjekoslava Majera, Jakova Sekulića, Rasima
Filipovića, Alije Nametka, Ivana Dončevića, Zlate Kolarić-Kišur,
Vojina Jelića, Mate Beretina, Mahmuda Konjhodžića. Ivana Gorana
Kovačića — i mnoga druga djela.
Za svoj prevoditeljski rad Tabak je dobio i neka strana odličja,
diplome, priznanja i nagrade (tri novčane za prijevod ove knjige i za
pogovor u njoj). Živi povučeno i nadasve skromno (pa i kako bi
drukčije sa simboličnom mirovinom!), okružen svojima najbližim,
svojim knjigama i svojim odabranim prijateljima: te tri skupine,
veli, bit će mu teško ostaviti kad na red dođe putovanje bez
povratka. Otići će sa svijeta, veli, kao i Sancho Panza: gol baš kao
što je gol i došao na svijet. Niti gubi niti dobiva.
*
Razgovaramo s Tabakom o svemu i svačemu, svakakve je on
mijene vidio i doživio. Potežemo i sadašnje naše prilike, a on
razvezuje:
Nikad na Balkanu nije bilo demokracije. Teško će se i narod i
političari na nju naviknuti. Naša poratna »demokracija« bijaše
nametanje jednoumlja, provođenje organizirane državnopartijske
sile i nasilja, apsolutizacija neapsolutnog. Naši »izbori« bijahu
konjska trka u kojoj trči samo jedno kljuse, kako reče britanski
laburist Clement Attlee. Trči jedno jedino jadno kljuse, pa kad
stigne, stigne. Ako ikamo stigne. A svi znamo kamo je naše stiglo.
Uza sve to, naši su političari, u ovoj zemlji u kojoj se nepismenost
širi kao pošast, bili tako nametljivi i razmetljivi te su htjeli svemu
svijetu pamet posoliti...
Ne znamo hoće li ovaj naš fin de siècle, u ovoj našoj zemlji,
biti u povijesti zabilježen kao vrijeme raspleta svih naših zavrzlama,
ali nam se nikad kao sada nije činilo poželjnijim i potrebnijim
naučavanje što nam ga je zavještao politički filozof Henry Thoreau
— naučavanje o neposluhu. Prerano smo odvrgli tog filozofa i u
zaborav ga bacili, uvjereni da nam njegovo djelo, staro stoljeće i pol,
neće nikad trebati. A ono nam je potrebno više negoli ikoje drugo —
da se odupremo znanstvenicima što krivo usmjeruju znanost i
vođama što u svojim usaljenim glavama imaju mjesta samo za jednu
jedinu ideju te bi najradije poskidali sve druge glave u kojima je
mjesta za poneku ideju više. Nije čudo što djelo toga američkog
preteče Gandhija nose u svojim uprtnjačama i torbama sljedbenici
373
američkog Pokreta za građanska prava kada kreću na kakav
protestni marš, kao što su o njemu svojedobno gorljivo raspravljali
pripadnici francuskog Pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu.
Uostalom, sam je Mahatma u Indiji dijelio svojim učenicima tu
knjigu kao udžbenik...
Valja se uvijek i na svakom mjestu boriti protiv apsolutizacije
neapsolutnog, sve ako se ona prikrivala »cvjetanjem stotine
cvjetova«. Vidjeli smo kako su ti cvjetovi, u tisućama i tisućama
krvavo procvjetali na golemom trgu u Pekingu!
Vidjeli smo i kako je predsjednik našeg Sabora, početkom
prosinca 1989, odbio da na razgovor primi naše alternativce. Kakve
li umišljenosti, kakve li samouvjerenosti, kakva li Narcisa! A prima
ih poslije Božića, nakon događajâ u Rumunjskoj... I onda to na
televiziji prikazuje kao nekakav svoj osobit demokratski čin! Slab je
to parlamentarac, slab političar, slab demokrat...
*
Željeli smo čuti štogod i o reformi, a napose o budućnosti.
Neće, veli Tabak, biti prevelikih teškoća oko prekvalifikacije
radnika koji budu višak: onaj koji je naučio raditi jedno neće se
opirati da radi drugo. Ali što s onima koji nikad nisu radili i kojima
je rad nešto mrsko? Što s našom čudovišnom administracijom koja
se namnožila i osilila kao nigdje na svijetu; Što sa svima onima
malim općinskim bogovima i njihovim repovima? Što s onima koji
su samo naučili da slave ove ili one jubileje, da konferiraju i drže
sastanke na kojima se mlati prazna slama? Što s onima koji ne znaju
ništa doli presipati iz šuplja u prazno? Ne smijemo smetnuti s uma
da smo svjetski rekorderi u sastančenju: oko dva milijuna sastanaka
u godini! Vidite, taj višak, ti neradnici, ti kočničari svakog napretka
— nisu običan višak: oni su atomski otpad, opasan radioaktivni
otpad!
Što se tiče naših novih stranaka, valja napomenuti da je svakom
Don Quijoteu potreban jedan Sancho Panza da ga za nogu poteže i u
stvarnost vraća. Sve kada bi se te stranke i ujedinile — a za to nema
izgleda jer u njima zasad nema takvih glava — i sve kada bi i
stvorile udruženu opoziciju, i na izborima uza svaku kutiju postavile
po jednoga međunarodnog nadziratelja... svejedno bi reformirani
komunisti i socijalisti imali dobru trećinu: u prvoj rundi, to jest na
izborima u proljeće.
374
Ostaju dakle četiri godine da se svi vježbaju u govorništvu.
Vježbat će se i Šuvar, jer ne zna govoriti: petlja petljanac i muca kao
đak koji ne zna lekciju.
A dužan nam ostaje za školstvo, koje je upropastio za pedeset
godina unaprijed, baš kao što su nas i naši privredni šarlatani gurnuli
unazad te zaostajemo stotinu godina za Europom.
Što pak dalje? Nitko nikoga ne smije potcjenjivati, prezirati,
odbacivati. Svi smo radnici i radini ovoj zemlji potrebni — zemlji
koja je ostala jadna i prazna pošto je iz nje morala otići onolika
radna snaga i s njome više od pedeset tisuća prvoklasnih stručnjaka!
Potreban nam je duh zajedništva, jer drugo nije ni kulturno, ni
demokratski, ni europski, ni kršćanski. Svi zajedno moramo dalje,
naprijed gurati kola historije, da kola ne bi gurnula nas, unazad, u
propast. A ideja socijalizma ne može propasti, ne mogu propasti
vječne ljudske težnje sve od prvih, davnih socijalista kitajskih,
perzijskih, babilonskih i kršćanskih pa do naših dana. Samo, valja
paziti da se ne ponovi staro: jer, vodili smo krvave borbe da se
unište klase, a stvorile su se — kaste. Socijalizam treba da bude
ljudski, a ne privatni, klanski, mafijaški.
Na kraju: molimo se Bogu za zdravlje Mihaila Gorbačova i za
njegov uspjeh. Jer ako bi — ne daj Bože! — on pao, vidjeli bismo
onda kako se sve povampiruje! Vidjeli bismo možda — ne Srednji
vijek nego Apokalipsu!
16. siječnja 1990.
(Lav od Flandrije), Ur
375
Copyright
© Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Dubravko Deletis i Mirna Goacher
website: www.josiptabakknjige.org
20/05/2013
376
377
Download

lav od flandrije