www.dispet.org
rujan 2013.
RAĐANJE
ČOVEKA
Broj 31
1
Hrvoje Kolić
RIJEČ UREDNIKA
Bilo je to prije nekih mjesec dana. Na uredništvo je stigao još jedan mail, ovoga puta od dragog prijatelja Ivana iz Novog Sada. Kada netko pošalje tekst, pogotovo kad u njemu opiše svoje
emocije vezane uz rođenje djeteta, preplave te osjećaji bez obzira na to što smo druženja s Ivanom imali samo preko čitanja tekstova i razmjene istih.
U tom trenutku ono «samo» što sam maloprije spomenuo, postane sve. Riječi i misli što ih stavljate na papir učestalo imaju veći značaj od onoga što inače mislite. Između autora koji zajedno
stvaraju, premda pivo u životu nisu popili, stvara se određena povezanost koja se nadograđuje
svakom novom pisanom i podijeljenom misli.
U to ime, kao i u ime svih naših dragih kolega, prijatelja, braće po peru, posvećujemo ovaj
trideset i prvi broj Ivanu, Danijeli, Iskri i Nuški, kojima je posvećena i naslovna stranica, prema
Ivanom tekstu «Rađanje čoveka» u kojem ćete zasigurno uživati.
Na kraju želim još jednom napomenuti, da bez obzira na to što je Dišpet kao fanzin potekao iz
Splita, on nikad nije bio samo splitski. Fanzin, a kasnije i web portal su stvarali divni ljudi i prije
svega prijatelji iz svih krajeva regije koji su postali neizostavan dio Dišpeta.
Za kraj, opraštamo se citatom jednog od najvećih:
“Jezik nije ni propis ni zakon kojeg se morate po svaku cijenu držati, nego fleksibilna živa stvar kojoj se
prilagođavate. Ja sam prolazio sve jezične faze i varijante, nekad sam bio prinuđen na to, nekad sam to
činio svojom voljom. Mijenjajući narječja, pa i sve druge jezične varijante, samo sam obogatio jezik, to
mi je pomoglo, a ne odmoglo.”
Mirko Kovač
2
Hrvoje Kolić
Đe nam ga smjesti
Jelena
O sadržajima koje nam nude HRT,
Nova TV i RTL televizija smo već pisali u
Dišpetu prigodno nazvanom Kretenizacija
Hrvatske, pa isti nećemo ponavljati. Ovih
dana se ponovno podigla buka oko televizijskog sadržaja imena Zora dubrovačka.
Navodno nova dramska serija, no zapravo
još jedna sapunica ili kako to volimo reći
isprtka Nove TV.
Naravno da postanete pomalo nervozni kad nakon što ste stvorili naviku da ne
palite televizor, te koji put prelistate tiskovine ili kliknete pojedine portale, između
svih onih guzica i sisa što navodno postoje
da čitatelj koji put pročita i pametan članak
(nevjerojatan podatak, ali da, zbilja vas
uvjeravaju da vas guzice i sise povremeno
mogu učiniti pametnima ili načitanima
barem), naletite na nevjerojatne naslove i
članke u kojima Dubrovčani traže ukidanje
serije preko Facebooka ili gdje se govori o
velikoj sramoti.
Prvo mi nije jasno zašto je netko seriju
i gledao, pogotovo kad klikanjem istih
članaka otkrijem da je autorica serije Jelena
Veljača? Zar je netko pomislio da bi Zora
dubrovačka, mogla postati novi Smogovci?
Alo, pa Jelena Veljača je autor!
Drugo, kako znamo da je svaka reklama
koliko god negativna bila ipak reklama, nakon mnoštva kritika za očekivati je da će
svi pogledati kako to naši glumci skidaju
dubrovački naglasak ili postaviti pitanje
zašto glumci u svim serijama izgledaju kao
hipsteri. Tako će se iz epizode u epizodu
stvarati novi komentari, nove reklame,
priča će uči u svoj prirodni tok i na kraju
neće biti kave, pive, marende ili razgovora
poslije seksa koji neće spomenuti Zoru
dubrovačku.
Čitam izjavu nekadašnjeg ravnatelja
Kazališta Marin Držić koji je, kako isti
mediji prenose, u svom Facebook komentaru napisao: „Zora dubrovačka je isto kao
i ćirilica u Vukovaru! Potpuno isto!” Kako
je pitanje dvojezičnih oznaka utemeljeno
Ustavnim zakonom o pravima manjina,
jednoznačno s ovom hrvatskom sapunicom, telenovelom, autoru nije baš jasno,
kao što mu od početka nije jasno koji je
mlatimudan napisao u Ustavnom zakonu
dvojezične oznake kada znamo da se
cijelo vrijeme govori o pismu na istim tim
oznakama.
Stoga ako izuzmemo ovu izjavu koju su
svi mediji prenijeli jer je ozbiljna i važna, a
ne zbog toga što stvara senzaciju ili samo
dobar naslov, dopustit ću si slobodu da
zaključim kako je autorica serije zapravo
prikriveni genijalac koji svojim telenovelama, sapunicama ili šta ti ga ja znam,
promiče zapravo jedinstveni jezik manjine
u Republici Hrvatskoj. Tom prilikom svaki
gledatelj upoznaje kulturu i jedinstveni
jezik koji s obzirom na lokaciju snimanja
skupi još neki čudni izgovor kod kaj, šta ili
u posljednjem primjeru đe. Isto tako, ne
dao bog možemo doći do situacije da isti
taj izgovor netko mlatne čekićem i pritom
razvali svoj blještavi televizor.
I tako dolazimo i do čuvenog Facebooka.
Nakon što svojim lajkom nahranite dijete u
Africi ili izliječite tumor, pređete na stranicu
koja traži ukidanje Zore dubrovačke, te brzinom svjetlosti slijevate raznorazne pokušaje
humora koji dovede samo do neukusa. Prit-
om istom brzinom naiđete i na Facebook
stranicu ljubitelja serije gdje se eto prepucavanje nastavi jer zašto netko ima nešto protiv dvoje čeljadi koje hipsterski izgledaju i
govore jezikom koji baš ne razumijete, a njih
dvoje samo žele da se vole, po mogućnosti i
u drugoj sezoni ako se prva pokaže iznimno
uspješnom.
Na samom kraju Jelena Veljača će nastaviti da stvara „uspješnice” koje će po
skromnom mišljenju autora ovog teksta
pisati još dugo jer kako i sam opis ove
serije kaže - glavnim junacima je „sreću
zbog početka iskrene ljubavi prekinuo
rat” tako će se i dugo po raznim medijima
i komentarima voditi neki novi, dok gledatelji nikad neće postaviti pitanje kako
nam ga je Jelena uspjela ponovno smjestiti i đe će nam ga donijeti drugi put. Jedinstveni lijek za nestajanje raznoraznih
poplava telenovela i šunda oduvijek je
bilo ignoriranje ili jednostavno gašenje
vašeg televizora. A to još nismo naučili.
Stoga je i ovo zadnji tekst u Dišpetu objavljen zbog iste te poplave šunda, jer
nama zaista više nije smiješno.
3
Ivan Gavrilović
NOSAČI NOŽEVA, NOSAČI AVIONA
Osobno nikada nisam nosio nikakvo
oružje u noćni izlazak, ni hladno ni vatreno. Ali isto tako, osobno poznajem
momke koji jesu i vjerojatno još uvijek nose. Nose ga jer „se nikad ne zna”
i jer se s nožem u jaketi ili nogavici ili
džepu osjećaju sigurnije. Sigurnije od
fizički jačih, brojčano jačih ili isto tako
naoružanih „protivnika”. Kad pratiš curu
doma u tri ujutro i vidiš obrijane glave
naslonjene na neki ugao ili auto, lakše
se diše kad imaš komad hladnog metala
negdje na sebi. Taman i da se radi (kao u
velikoj većini slučajeva) o OK momcima
kojima zločin nije ni na kraj pameti, u
tri ujutro ti u to ne možeš bit siguran. A
srest ćeš ih. Ipak, većina ljudi koje znam
da „nose” nikada to oružje nisu izvadili,
a kamoli upotrijebili.
Ovo je priča iz jednog ugla. No što
ako ni vi sami niste „OK momak”?
Možda slušate cajke, možda ne. Možda
imate obrijanu glavu, možda ne. Možda
trenirate u nekom od klubova borilačkih
„vještina”, možda ne. Možda imate nekoliko tetovaža i uglavnom ste izdepilirani
(jer čemu teretana, steroidi, HGH i slično
bez depilacije), možda ne. Možda vam je
4
splitski klub Paganini idealno mjesto za
izlazak, možda ne. Možda imate nož u
autu, možda ne. Možda ste faca u vašoj
ekipi i svoj status održavate dijeleći
pleske momcima slabije fizičke spreme i/
ili samopouzdanja, možda ne.
Jedne večeri potvrdite svoj ego/alfa
status tako što opalite nižem mužjaku
(možda i omiljenoj žrtvi) plesku ispred
cijelog čopora. Ovaj, gurnut preko ruba,
posegne za izjednačavanjem izgleda i izravna račun. Možda će žaliti cijeli život,
možda ne. Ovo je samo primjer, inspiriran ali ne i povezan sa aktualnim ubojstvom u Splitu.
Komentatori, blogeri i facebook aktivisti, odnosno svatko s mišljenjem i
analnim otvorom, jedva su dočekali
ovakav događaj kako bi iznijeli dragulj
svojeg odgojem i okolinom uvjetovanog
mišljenja na svjetlo interneta.
Krivi se divljački ubojica, krive se
cajke, krivi se žrtva, krivi se Paganini
i „takvi klubovi” općenito, krive se
roditelji, krivi se stanje u državi… a mojoj malenkosti je interesantno kako nitko
ne spominje kulturu, društvo u globalu.
Svjetonazor. Svih nas.
Već sam pisao o nasilju, koga zanima
može pretražiti ostale moje članke. Ono
što moram ponoviti i ponovit ću uvijek
i sve dok bude relevantno, jest uloga
svijesti u nasilnom ponašanju.
Kako kolektivne odnosno ukupne
svijesti obitelji, zajednice, etničke skupine i čovječanstva – tako i osobne
svijesti. Najlakše je iz uredske stolice ili
s kauča bacati krivnju ovamo ili onamo.
Ubojici nećemo ni naštetiti ni pomoći,
kao ni ožalošćenoj obitelji, a najmanje
ubijenom.
Korijenje nemilog događaja – svakog nemilog događaja – može se tražiti
duboko, još dublje i najdublje, sve do
izvora. A poput korova, ako se ne izvadi
cijeli, narast će opet.
Čitamo o nasilju, pljački, pronevjeri,
zvjerstvima svake vrste i mislimo da se to
događa nekom drugom, da smo mi bolji
od toga. Tu leži korijen problema jer se,
u doba kada raspon pažnje prosječnog
čovjeka pada ispod onog zlatne ribice,
sve trivijalizira. Tako se i ljubav, i smrt, i
sve ostalo događa nekom drugom, uvijek
nekom drugom. Mi smo pasivni konzumenti, promatrači drame života. Tuđih
Fanzin Dišpet u službi kreativnog izražavanja bunta kontra unaprijed postavljenih pravila.
Uređuju ga neželjena djeca koju nije odabrao Đelo Hadžiselimović.
denog, uključujući i krivnju tehnologije
kemijskih oružja i samog noža korištenih
u svrhu ubojstva.
Nećete svojim mišljenjem, kao ni prdcem, promijeniti ništa.
života. Jeste li danas pogledali omiljenu
sapunicu? Koliko notifikacija ste imali na
društvenoj mreži?
Živimo koristeći manje od 10%, a
većina manje od 5% misaonih kapaciteta… tu i tamo se pojavi individua sposobna za empatiju, no kao vrsta još smo
daleko od tog skoka.
Ubojstva se događaju ali ne nama.
Ubojica je zasigurno kakva zvijer u duši,
ali kakve to veze ima s nama?
Kada ste zadnji put uopće pogledali u
vlastitu nutrinu? Bili suočeni s vlastitom
životinjskom prirodom?
nosać avionaIzvjesna je skora intervencija globalnih policajaca na Bliskom Istoku. Nosači aviona su spremni,
momci nabrijani i utrenirani, a streljivu
ističe rok i valja ga upotrijebiti. Nečiji sinovi i kćerke u maskirnim uniformama
i dronjcima ginut će u bojnim vozilima
i na prašnjavim ulicama, dok nečiji bake
i djedovi prate izvješća s bojnog polja
paralelno sa stanjem virtualne imovine
na burzama. Kako idu stihovi: „I ko da
nitko ne vidi i nitko ne čuje, da vrtimo
se vrtimo se vrtimo u krug, i ponavlja se
sve”…
Nama je kao društvu prihvatljivo na
istoj stranici, u razmaku od dva-tri gutljaja kave, čitati o stotinu civilnih žrtava
bojnog otrova i vojnoj odmazdi kao po-
sljedici; te odmah nakon idućeg gutljaja
diviti se ili mrštiti šupku Miley Cyrus…
pa zatim biti iskreno ili manje iskreno
šokiran brutalnim ubojstvom ispred
splitskog Paganinija, i sve to u par minuta nakon kojih idemo svojim poslom.
Možete za rat(ove) na Bliskom Istoku kriviti SAD, a za splitsko ubojstvo
roditelje mladog ubojice… ili kriviti
predsjednika Assada i ubojicu… ili sirijske pobunjenike i ubijenog… ili bilo
koju kombinaciju navedenog i nenave-
budi svojNe želite biti žrtva? Nož u
srce ili kemijsko oružje ili pad aviona ili
prometna nesreća s jedne strane, smrt
s druge. Odselite iz grada poput Damaska. Nitko još nije iskoristio kemijsko
oružje u Tugarama ili Sitnom. Ne idite
u Paganinija. Postotak tjelesnih ozljeda
i smrtnosti kod ljubitelja cajki je mnogo
veći nego kod ljudi koji slušaju druge
vrste glazbe i zaobilaze takve klubove. Ne
izvlačim statistike iz dupeta već pratim
vijesti i „govor ulice”. Ne uključujte se u
društva ili udruge s plemenitim ciljevima a nasilnim sredstvima. Ako vam u
prometu ćelava glava psuje, ne izlazite iz
vozila. Platite kartu u javnom prijevozu i
budite pristojni s kontrolorima, pogotovo u Splitu. Ne idite u vojsku. Ne budite
alat. Koristite mozak. Koristite srce. Koji
put ispadnite kukavica kako bi zaštitili
situaciju, to je znak velike hrabrosti.
Djecu učite primjerom jer priče, nagrade i kazne se zaborave.
I jednog dana, nasilnici će biti u
manjini, mnogo izraženijoj nego sada. I
onda ih više neće ni biti. Ozdravit ćemo
kao društvo i kao vrsta. A dotad, živite i
pustite druge da žive.
Uredništvo: Hrvoje Kolić, Karlo Ermacora, Kristina Vrdoljak, Ivan Galić, Andrea Bulić I Ivan Čizmić.
Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok.
5
Joško Bonačić
I tu je Picara bija glavni. Lipo je
krenulo, ali nažalost, došle su devedesete i takozvani socijalistički mastodont nije bija više u modi.
Zamislite, a moglo se ostvarit.
Blanka skače u dresu sa znakon Tondyn, rukometaši, vaterpolisti - počeja
sam se nervirat.
Šetan s mojim ranoraniocem po
Jokeru. On gori-doli po butigama koje
sliče jedna drugoj ka svugdi u svitu, a
ja po uspomenama na ondašnji Kombinat Jugoplastika.
a vrime leti
A šta ovo vrime leti. Sićan se prije
jedno mali miljun godin iša sam u
doktora na pregled. Pušiš li? - pita me
onako poluozbiljno. A je. Utežen dvitri onako uz kavicu - gledan ga u oči i
lažen! A ko mi je šta moga. Osamnaest
godin. Popija pamet cilog svita…
- Momčino nije ti to zdravo. Baviš
se sportom i moglo bi za deset godina
i bit malih problema!
Za deset godina??? A luda doktora!
Pa tih deset godina neće nikad proć!
Ma ajde moj doktore lovit rake... Isto
sam ga posluša, ali četrdest godin kasnije.
Ma nije mi ovo bija cilj kad sam
počeja sa onim leti-leti vrimenom, već
straj da će se zaboravit one male stvari
koje su činile ovi grad Gradom!
6
- Barba Bona, radili ste u Jugoplastiku? - pita me momak s kojim popijem ranojutarnju kavicu, oko podne
- kad se mali probudi.
- A,e!
- A jeste li vi radili one maskote
Naprid Bili?
- A nego ko!
- I Žučka za Jugoplastiku, maskote
za Dinama, Partizana, Crvenu Zvizdu,
a posli i Vučka i Medvjedicu...
- Šta vam je to Vučko? - pita me moj
ranoranilac.
Ajme stvarno, a odakle će znat da
je to maskota Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. i da je u ono vrime ekipa
s pokojnim Milišićem, zvanim Picara,
radila najboje lutke i maskote - zamalo u Svitu i okolici.
bile - ajmo ća reć - slobodne!
Naš muški ,zadatak” je bija pronać
najboju štaciju di će se dobro ist, popit
i zapivat. A to su bile organizacije nad
organizacijama. Osim onih službenih,
radnice po pogonima bi pravile najboju feštu. Bilo je i kozlića i janjčića,
pršuta,sira... ajme… opet sam se
počeja nervirat.
- Šta se i (ovo je ono dugo iiiiii) u
računovodstvu?
- Naručili pice u Koteksa!
- A u Sose na PVC?
- Tu ti je na prvom katu radilo dvi
ijade žena – govorin mu. On ne viruje.
- Kozlić!
- Ma daj - dvi ijade samo na jednom
katu!?
- Dva jančića!
Kako mu reč da smo mi, ondašnji
omladinci, na Dan Žena, osmog
trećeg, svaku radnicu ujutro u šest
uri dočekali s garifulom na porti.
One bi, onako pospane, uzeli gariful, sakrivale vino i rakiju od „budnih“ čuvara (jer nije se smilo unosit
alkohol), znajući da je to dan kada će
se više ist, pit i pivat u slavu njihove
jednodnevne ravnopravnosti nego za
bilo koji drugi blagdan. Taj dan, po
odluci Radničkog savjeta, mi muški
bi morali, kolafinta, radit do kraja
radnog vrimena, a one bi od 10 uri
- Kuferi?
- Obuća?
- Mišano, dvi peke, pršut, sir!
- Izvoz –uvoz?
- Otišle gospoje u Crnog Mačka našle mista!
Ovo ne smin zaboravit! Svake
godine, tamo u proliće, pozvali bi
sve naše penzionere na druženje.
Dočekala bi ih svirka, mali poklon ili
bon i prigodni program.A bilo je i za
pojist i popit. Na bini predsjednica
sindikata, ja ka voditelj, Fingersi i gosti za bolji glazbeni ugođaj.
Fingersi
su nam bili ka domaći
bend u kojem je svira mali Leo Kazinoti, dok je otac mu Mile Kazinoti
završava svoju glazbenu karijeru zajedno s grupom Aspalathos Brass koja
je gotovo cila radila u Jugoplastici.
Znate i vi još jednog iz grupe Fingers? To je friški dotore, cjenjeni
Sučić.
Piva im je često i Mucalo - i to ka
direktor, a i posli ka pivač.
Ja sam ima, da oprostiš, jednu lipu
Zato ste i propali - reka bi koji
nadobudni sadašnji poduzetnik. Pari
ko da sve to mi nismo prvo zaradili pa
platili!
i grubu zadaću da otvorim ples s najs-
I umisto da smo kupili jahtu od 35
metri na račun firme, mi smo odlukom Radničkog savjeta, planski taj
radni dan svjesno „upropastili“ ićen,
pićen i pismon!
za slijedeću zimu!
tarijom penzionerkom.
Već se počelo pričat da koju ja dignem za ples ne triba joj kupovat kaput
I tako je bilo! Svake godine diza
sam novu najstariju penzionerku!
Nema više.
Uzeja bi “Žučka” i zna si da je to
Rato Tvrdić, “Bili” - pjunuti Bukle, a
“Plavi” - Cico Kranjčar.
Svaka je bila rukom piturana i moga
si složit momčad jer su na leđima bili
brojevi od 1 do 11.
Ovo malo ko zna! U doba slavne
Jugoplastike, kad smo bili prvaci
stare dobre Europe, rodila se ideja
da stvorimo prepoznatljiv brend
(kako bi reka sadašnji „vlasnik“ ostatka ostataka ex Jugoplastike, i bivši
gradonačelnik Kerum) sportske opreme.
Dumalo se dumalo i stvorena
je linija nazvana „Tondyn“. Ne po
tondinu (neću objašnjavat šta je to
tondin) već po slavnom dvojcu velike
Jugoplastike; Toni Kukoću i Dini Rađi
19
Ivana Čkonjević
Moja supruga i naša dvanaest dana
stara devojčica spavaju u spavaćoj sobi.
Sedim na podu dnevne sobe, oslonjen
na desni ugao troseda. Keruša Nuška,
izmorena od skore šetnje, spava pružena
uz moju levu butinu. Dva svetla otkrivaju
konture prostora: svetlo ekrana netbuka
predamnom i svetlo usmereno na ispunjene police biblioteke u hodniku.
Dvanaest dana ranije, učestvovao sam
u rađanju svog deteta. Iskustvo koje bi
ostavilo snažan utisak na svakog budućeg
roditelja. Supruga se porodila u našem
stanu, u dečijem bazenu postavljenom
u biblioteci. Mesecima pre toga smo se
pripremali čitajući najrazličitiju literaturu, isprobavajući različite položaje koji
bi bili korisni, i savladavajući različite
tehnike masaže koje bi mogli primeniti
tokom kontrakcija i samog porođaja.
Naknadno, nismo imali nikakvih
osuda od strane medicinskih radnika
i specijalista, ali nažalost ne mogu reći
isto za zaposlene u raznoraznim administracijama – počev od matičara. Nisam
bio iznenađen takvom reakcijom jer je u
zapadnjačkom društvu uobičajena praksa da se žene porađaju u porodilištima.
Deca dolaze na svet uz obavezan nadzor
lekara u specijalizovanoj medicinskoj
ustanovi (bolnici). Makar nam tako govore, kao što su govorili i našim roditeljima. Zar može ikako drugačije, osim ako
niste prababa i pradeda ili bušmani?!
U ovom tekstu, kao što već pretpostavljate, govoriću o jednom od
najvećih tabua modernog doba koje
stidljivo gmiže nad takozvanim zapadnim društvom. Naravno, ne sugerišem
da je prirodan porođaj idealan za svakog.
Pre nego kao budući roditelji donesete
odluku – porazmislite o svim opcijama.
Pre dve godine sam počeo raditi u
specijalnoj školi na poziciji nastavnika
individualne nastave. Radim vežbe i tretmane sa decom oštećenog vida. Prvih
mesec dana sam završavao radni dan s
osećanjem kao da me je neko pesnicom
munuo u stomak. Malo po malo i osećaj
je iščezao. Razvio sam neku vrstu odbrambenog mehanizma. Verujem da su i
medicinski radnici u situaciji da razvijaju
sličan mehanizam. Tako hirurg ne seče
čoveka, već tkivo. Naravno, kada su ulozi
veliki, mehanizam mora biti efikasniji.
Odbrambeni mehanizam se ponekad
otrgne kontroli, istrebi empatiju i prelazi
u patologiju.
Mnogo je faktora koji su doprineli
da porodilišta u mom sistemu poimanja
8
RAĐANJE ČOVEKA
sveta ne budu najsvetlije tačke. Razumljivo mi je da je loša raspodela sredstava pogodila zdravstvo i time ga ranila: manjak
kreveta, manjak osoblja, ali nerazumljivo
mi je i postojanje manjka razumevanja.
U skladu sa dosadašnjim saznanjima
mogu reći da su porodilišta fabrike za
rađanje dece. Bezmalo funkcionišu kao
pokretne trake.
Jedna od stvari koja je uticala na našu
odluku o prirodnom porođaju u našem
stanu je indukcija, koju smo po svaku
cenu želeli da izbegnemo, a koja se u
porodilištima skoro uvek aplicira. Dug
porođaj ne znači nužno i lošu stvar. Svakom kontrakcijom i svakim naponom
telo porodilje se priprema i prilagođava.
Ljudsko telo je sposobno za rađanje –
programirano je za taj proces. Hormoni
igraju veliku ulogu, posebno oxytocin
– neuromodularni hormon ili ljubavni
hormon i endorfin. Ubrzavanjem procesa, oduzimamo telu mogućnost da se
adaptira. Kod porođaja bez veštačkog indukovanja tkivo je postepeno pripremano, istezano i nije ga potrebno epiziotomirati. Verujem da slonici ili kravi ili
bilo kom drugom većem sisaru niko ne
ubrizgava indukciju. Živo me interesuje
ko bi imao hrabrosti izvršiti epiziotomiju slonici, i kako bi se proveo prilikom
ušivanja (bez anestezije). Jedini zdravorazumski razlog toliko rasprostranjene
primene indukcije je smanjenje trajanja
porođaja, i ide u prilog samo osoblju koje
asistira porođaju. Duže vreme oporavka
ne predstavlja usko grlo u funkcionisanju
fabrike za rađanje dece.
Naravno, postoje situacije u kojima je
porodilište obavezan izbor, ali strah od
porođaja je loša indikacija za carski rez.
Uredno vođena trudnoća je svakako preduslov prirodnog kućnog porođaja.
Moderno zapadno društvo je mahom
kroz medije uticalo na razvijanje straha
od porođaja. Kroz bezbroj filmova se
porođaj predstavlja kao izrazito bolno i
traumatično iskustvo. Klasična scena kinematografskog porođaja prikazuje ženu
koja vrišti i reži kao da se nad njom vrši
ritual isterivanja đavola. Često u vestern
filmovima, navodim ovo kao prikaz premedicinskog porođaja u kinematografskom opisu, nailazimo na sliku samohranih očeva koji brinu o svojoj deci. Majki
u takvoj slici nema i tu i tamo se nagovesti da je ona umrla mlada – na porođaju.
Moderni žena i muškarac su isprepadani
porođajem, jer su usvojili medijski plasiranu sliku kao tačnu. Moram priznati
da sam i sam imao strah od porođaja
kada smo supruga i ja razmatrali opciju
prirodnog porođaja kod kuće. Naravno,
bio sam zabrinut za njenu bezbednost,
kao i za bezbednost deteta. Strah je biljka
posađena u plodnu zemlju neznanja. Što
sam više čitao o porođaju, što sam više
dokumentarnih filmova i samih snimaka
porođaja video – strah je slabio. Pred naš
veliki dan, straha skoro da i nije bilo.
Naravno, porođaj boli. Ali kako nam
je rečeno pre, i kako mi je supruga opisala kasnije, taj bol deluje prirodno i nije
neizdrživ. Postoje pauze između bolnih
faza. Endorfin i oxytocin u organizmu
urade svoju funkciju.
Organizam sisara na strah reaguje
pojačanim nivoom adrenalina. Adrenalin je hormon koji se luči u slučaju opasnosti, odnosno strah potpomaže njegovo
lučenje. Ovaj hormon povećava spremnost bića da pobegne ili da se bori. U
savani, na primer, ako bi antilopa rađala
svoje mladunče i osetila prisustvo predatora – adrenalin u njenom organizmu bi
uticao na stopiranje porođaja do trenutka
kada se nađe izvan opasnosti. Isto je i delovanje adrenalina na ljudski organizam.
Dakle, poslednja stvar koja je potrebna
trudnici tokom porođaja je strah.
Kada smo supruga i ja na prvom
pregledu dobili potvrdu da očekujemo
dete, pitali su nas da li želimo da dobijamo poruke putem sms-a o tome kako napreduje trudnoća. Naravno pristali smo.
Prve poruke su bile tipa: vi ste sada u toj i
toj nedelji i vaše dete je veliko toliko i toliko milimetara, ili – sada se vašem detetu
razvija to i to. Posle izvesnog vremena su
krenule bizarne poruke: vaše dete ukoliko se sada rodi ima minimalne šanse da
preživi izvan utrobe!
Strah (ili neznanje) modernog
zapadnjačkog čoveka prepustio je porođaj
medicini. Mnogi su radi i platiti da bi svoju
decu na svet doneli carskim rezom. “Samo
me drogirajte i izvadite ovo stvorenje iz
mene”, ova rečenica u mojim ušima uvek
odzvoni slikom čuvenog kadra iz filma
“Total recall” (1990.).
Porođaj nije vreme za suočavanje sa
strahom, oni moraju biti savladani davno pre probnih kontrakcija. Da bi se žena
odlučila na prirodan porođaj, prvenstveno mora da veruje svom telu i njegovim
sposobnostima
Ono što se medicinskim primatom
sugeriše budućim očevima je kada kontrakcije budu na razmacima od 5 minuta,
strpajte vaše supruge u automobil i istovarite ih kod nas gde će se o njoj brinuti
ljudi sa fakultetskom diplomom (koja je
ujedno i sertifikat za izvođenje egzorcizma) – a za to vreme iskoristite poslednji
trenutak vaših slobodnih života i obeznanite se sa vašim bližnjima. Ne brinite,
zadržaćemo vaše supruge i bebe taman
dok se ne oporavite od ispiranja želuca.
Istina je malo drugačija od onoga što
se govori budućim očevima. Porođaju
najčešće asistira babica, dok tu i tamo
povremeno lekar izađe na binu da se pokloni publici – i uveri se da je sve uredu.
Medicinski model porođaja je prvobitno odstranio očeve iz događaja koji nije
samo rađanje deteta – već rađanje poro-
dice. Ova segregacija očeva, postepeno
popušta unutar medicinskog modela.
U gradu u kome mi živimo i dalje nije
moguće da otac prisustvuje rođenju svog
deteta. Žena je primorana da taj intiman
i bitan trenutak provodi sa nepoznatim ljudima. Ovo je još jedan od razloga zašto smo se odlučili na prirodan
porođaj kod kuće. Želja nam je bila da
tokom porođaja budem njena emotivna
podrška i uz suprugu aktivni učesnik u
rađanju naše porodice.
Prolazio sam sa njom kroz skoro
svaku kontrakciju: masirajući je (primarno lumbalni deo leđa), trudeći se da joj
kontrakcije prolaze što lakše, pružajući
emotivnu podršku i nežnost. Kontrakcija
za kontrakcijom – telo se pripremalo.
Već smo bili u dečijem bazenu za tu priliku postavljenom u biblioteci našeg stana,
kada su krenuli prvi naponi.
Prinudni položaj na leđima je
neizbežna nelagodnost u porodilištima.
Taj položaj odgovara jedino osobi koja
asistira. Kad god bi moja supruga ležala
na leđima porođaj je stagnirao, a gravitacija je pomoć koju nijedna porodilja ne
bi smela zanemariti.
Vreme je odmicalo, u bazen je stalno
dolivana topla voda dok smo Danijela i
ja tražili položaj koji joj u tom trenutku
najviše odgovara. Kontrakcije su se proredile, skoro nestale, ostajali su naponi.
Kada je u 20:25 tog dana naša ćerka Iskra
uplivala u bazen, imao sam utisak kao
da sam osvojio Mont Everest. Malo je
reći da se divim snazi i hrabrosti svoje
supruge. Ovakvo osećanje je uglavnom
ukradeno očevima.
Pupčanik nisam presekao dok god je
pulsirao. Izvanredan je osećaj kada otac
deteta bude onaj koji fizički odvoji bebu
od majke. Smatram da su ti prvi trenuci
od posebne važnosti da dete oseti toplinu
i blizinu bića sa kojim je bilo u simbiozi
čitavih devet meseci – koža na kožu.
Emotivno toplo okruženje i rođenje bez
nasilnosti, bez odvajanja, bez traume. To
je najmanje što dugujemo svojoj deci.
Preporuka za čitanje:
Ako želite više da uđete u priču
oko prirodnog porođaja, savetujem
za početak knjigu “Ina May’s guide to
childbirth” Ine May Gaskin. A ukoliko
vas interesuje preporuka koja nema
veze sa porođajem, ali ima sa Bretanijom, savetujem vam knjigu Kenneth
White-a “Kuća plime i oseke” (La Maison des marées).
9
Otpor nije uzaludan!
Pričali smo s uglednim profesorom
na Splitskom Pravnom fakultetu, prof.
dr. sc. Andrijom Crnkovićem. Kroz
razgovor o umjetnosti koju jako cijeni, politici, društvu i eventualnom
rješenju za izlazak iz krize, doživjeli
smo ga kao vrlo interesantnu personu,
što su imali priliku osjetiti do sada svi
studenti Pravnog fakulteta u Splitu,
kao i svi čitatelji poezije.
Što kao slobodni umjetnik mislite o
aktualnoj Hrvatskoj kulturnoj sceni?
Kao slobodni umjetnik? Za umjetnike, to je kardinalni pleonazam. Za
one koji to ipak nisu, to je košmarni
oksimoron. Takozvana hrvatska scena, i umjetnička i politička, odavna je
miopična, neuravnotežena i slobodarski slabunjava, tezgaroški nastrojena,
navučena na prostačku osrednjost,
dakle, svojim najhrđavijim dijelom
ona je više skandalozna scena, negoli
hrvatska u svakom vitalnijem kontekstu toga ojađenog matronima. Hrvatska scena vonja na katran i perije novovjeke inkvizicije.
Da li vas muči predratna nostalgija što se tiče afirmacije postmodernih
umjetnika?
Ne.
Koje su skrivene poruke vaše poezije i uradaka?
Velika umjetnost počesto snatri
u plexusu vulkana. To je tkanje
od najponornijih slutnji. Skrivena
značenja tu rastu takoreći ambijentalno. Neoavangardna umjetnost
baštini vid(ovitost) i opojnu naivnost
opažanja Feniksa. U poeziji, vid je organ hipertrofiranog sluha. Samobitna
umjetnost vazda glisira po atolima
nevidljivih zbivanja. Ukratko, umjetnik je amfibijsko biće per esentiam. To
u transmisiji znači da je egzaltirano
samoisturen u ono numinozno. To je
pra-izvor neiscrpive argonautike i s
tim povezane estetske naslade.
Koji utisak želite ostaviti kod
čitatelja?
Zapanjenosti (smije se). Do te mjere
da dotična/dotični namah poželi spartanski hladan tuš otriježnjenja.
Smatrate li za sebe da ste ljevičar,
10
naravno što se tiče globalne politike,
umjetnosti i aktualnih događanja?
Čujte, to je romantična konceptualizacija (i fraktura!) političkoga
diskursa koji je bio filozofijski
plauzibilan u 19. stoljeću (era prve
građanske modernizacije). Danas, u
vrijeme spinokratsko, unekoliko je
sve-jedno, vozi li kombajn političkog
bešćašća lijevom ili desnom stranom
kukuruzišta. Utoliko moj ljevičarski
nerv nije fiksiran na sporedno i nebitno, već zgodimice nastoji, diskretno
fabijanski, svrnuti pozornost prekarijata na činjenicu da još uvijek postoji
“štab realne utopije” (E. Bloch) koji
nastavlja borbu do konačne istine demokratskog socijalizma.
Da možete koju biste poruku poslali aktualnoj Vladi?
Ufam se da je ta komunikacija još
uvijek dijaloški prohodna. Brak iz interesa u pravilu vodi do razvoda iz prijeke nužde. Dakle, razvedite se! Čim
prije, tim bolje. Pa da konačno vidimo
čiji tim bijelu vunu dampinguje (smije
se). Treba jasno reći, SDP je toliko loš
provodnik demokratskog socijalizma
da čak i politički oštroumnjak kakav
je Zoran Milanović zapravo, tu izgleda kao oholi bunardžija reformskog
impulsa.
Podržavate
li
uvođenje
dvojezičnosti u Vukovaru?
Naravno da podržavam sve vitalne funkcije elementarne i napredne političke pismenosti, bilo to u
Vukovaru ili negdje drugdje. Realno,
još dugo će odnos premaj srpskoj nacionalnoj manjini biti lakmusov papir
našeg demokratskog čuvstva. Ovakva
zloporaba hrvatske kulturne baštine
notorni je pokazatelj političkog
samosakaćenja čovjeka i društva u
stadiju krivotvorene tranzicije.
Kako sprječiti globalizaciju, eksploataciju malog čovjeka, robotizaciju
društva i opću kontrolu preko mainstream medija?
Otpor nije uzaludan (ultraliberalni
kanibalizam nije nikakav fatum!). Najoptimalnije se usmjerava ćudoredno
konsolidiranom pameću, dakako, na
platformi demokratskoga ekosocijalizma.
Koja je po vama temeljna razlika
između HDZ-a i SDP-a?
SDP ima jači potencijal ženske
političke snage. To je moment
strateške prevage. Razlikuju se i po
spinu kompleksa manje vrijednosti
Socijalizam ili kapitalizam?
Demokratski ekosocijalizam je
predokus naše sigurnije budućnosti,
ovdje na Zemlji. Kapilarno, glokalno
i planetarno.
Kako bi komentiralii politiku 90ih s demokratskim načelima, je li to
zaista bilo svijetlo na kraju tunela ili
pak obratno?
To je bilo omamljujuće svjetlo na
pola tunela (smije se). Znate li kako
se prave topovi? Uzmete jednu crnu
šupljinu, i obložite je podaničkom
broncom.
Najdraži kolumnist kojeg vrlo rado
čitate?
Viktor Ivančić je naš najlucidniji
kolumnist. Očaran sam logičkom
besprijekornošću njegovih izvida
Smatrate li da u hrvatskim medijima još uvijek vlada cenzura?
Ljudi, ovdje vlada EPHazija.
Za kraj, koje rješenje bi ponudili
za izlazak Hrvatske iz krize, tj. koje
reforme bi prvo proveli?
Izlaz je u ekscesno visokim i ingeniozno odmjerenim ulaganjima u
vršnu znanost i slobodarsku kulturu.
Andrija Crnković rođen je 22.
srpnja 1964. godine u Splitu. Diplomirao je 1988. godine na Pravnom
fakultetu u Splitu. Akademski stupanj
magistra znanosti stekao je 1996. godine na Pravnom fakultetu u Splitu.
Akademski stupanj doktora znanosti
stekao je 2003. godine na Pravnom
fakultetu u Splitu. Radi kao profesor na Pravnom fakultetu u Splitu, na
Katedri za ekonomske i financijske
znanosti. Posljednjih godina iskazaoo
se i kao pjesnik, koji piše za Rječilište
i udrugu Dadanti za promicanje eksperimentalne umjetnosti, gdje u svojim pjesmama obrađuje ljubav u doba
tranzicije, te društvene devijacije.
INTERVIEW
Prof.dr.sc
Andrija
Crnković
33
Jure Filipović
ČEKIĆ REVOLUCIJA - NACIONALIZAM KAO
BOLEST, DINASTIJA PERKOVIĆA I NEŠTO
O TOME KAKO JE CHE UNIŠTIO HRVATSKU
Znano je da je malograđanin
hipohondrični egoist, te stoga svagda
teži za tim da se svemu kukavički prilagodi i da svaku novu formulaciju ideje
krivotvori prisvajanjem. Ako se ne
varam postupno se pronio glas kako
baš mi živimo između dva doba. Tomislav Karamarko poput hipohondričnog
egoista, manipulira ratne veterane te
se prema njima ponaša kao prema vlastitom stadu ovaca. Naprotiv ono za
što se do prije par godina zalagao, danas rabi u svrhe eventualnog napada na
Vladu te samim time dovodi do njenog
rušenja. No razbijanje dvojezične table
u Vukovaru je itekako malograđanski
čin, čin očajnika i nacionalista.
To implicira na zaključak da
malograđanin tek nastaje, još se nije
iskristalizirao. Pitam se da li možemo
povući paralelu između upaljenih vukovarskih domoljuba i nacionalizma. Pritom ne treba zaboraviti niti jednu žrtvu
kako Domovinskog rata tako i žrtve iz
grada Vukovara, koji su onda kao vrlo
mladi krenuli u boj za domovinu. Sumnjam da su se za ovakvu državu borili.
Naravno, vječna im slava. Ali kako god
okreneš situaciju, agresija i netrpeljivost
nisu rješenje. Objašnjenje da Vukovarom
još šetaju ubojice i silovatelji , jednako
je činjenici da preživjelim antifašistima
možda smetaju dvojezični natpisi na talijanskom u Istri. U potpunosti razumijem
svakog branitelja iz Stožera Za Obranu
Hrvatskog Vukovara. No, ne bi li ti ljudi
svoje ekstremne stavove malo manje trebali iznositi bližoj javnosti? Brine me što
nisu reagirali na uvođenje dvojezičnih
natpisa u još desetak hrvatskih mjesta ili
još gore, zašto su ostali kod kuće kada
je HDZ izglasavao ćirilicu? Stožer Za obranu Hrvatskog Vukovara je ništa drugo
nego marioneta HDZ-a. A, pošto živimo
u pravnoj državi Ustavni zakon bi trebao
biti svetinja.
Dakle patriotizam je usprskost tome
što lijepo zvuči na prvi pogled ipak
egocentrična epoha. Upravo zato što u
njemu samom leži nepoštivanje čovjeka,
pa se poput nacionalizma svodi na samu
osnovu, bitnu orijentaciju i slavljenje
prahistorijskih datuma, naravno uz budnice i nacionalni kolektivitet. Nacionalizam je po svojem djelovanju pokret, kojemu je najviša vrijednost, ne čovjek kao
biće nego upravo suprotno, moć države
i superiornost određenog naroda. Vrlo
često u takvim sustavima jača militarizam, centralizacija, religija, nacionalna
osviještenost i sl.
Skladno tome još jednom smo
svjedočili šovinističkom napadu na
pravnu državu, multikulturalnost, toleranciju i i miroljubivost u Vukovaru.
Pisao sam ja već o tome ne bih se vraćao
na ćirilicu. Problem je u tome što i dalje
postoje koljači puni mržnje prema svemu
što nije Hrvatsko. Zaista grozan je osjećaj
kad znate da u konzervativno- religioznoj
državi poput Hrvatske postoje dvostruka
mjerila za domoljublje. HDZ uporno
pokušava ponovno ojačati lik i djelo
Franje Tuđmana, a taj nacionalistički
naboj, obnovljen nakon dva desetljeća,
svojom je ideološkom indoktrinacijom u
hrvatskom narodu pomutio i ono malo
jedva probuđene građanske svijesti, tako
da su Hrvati najvećim dijelom ostali
konfuzni od jedne politike, koja to nije
ni bila. Zato što nacionalizam ne može i
ne smije biti politička osnova ili ideologija, jer se u suprotnom država pretvara u
farmu, punu animalnih nagona.
jako homogen, to su vam prostori gdje
vlada međuljudska kohezija. Svi dišu
za domovinu, osim par onih tamo buntovnika koji bi svoju državu htjeli ugurati
u sve tjelesne šupljine, živjeti u simbiozi
s njom. U skoro svim tim slučajevima
gdje je država omeđena granicama, jača
naboj, naravno usko povezan s vjerskim
načelima određene države. U tome i jest
problem što je crkva u Hrvatskoj još i
dalje jedna od najmoćnijih institucija,
koja preživljava kako drugačije nego na
račun sirotinje.
No u čemu bih drugo pisao nego o
čekić revoluciji. Koliko znam, u slučaju
da je određeni psiholog u suradnji s
kolegom sociologom bio zadužen da se
očituje u svezi razbijanja ploča. Vjerojatno bi dotičnog s čekićem proglasio
asocijalnim, agresivnim nacionalistom
s vrlo uskim svjetonazorom. Možda bi
mu čak i dijagnosticirao koju bolest. Jer
ono šta se dogodilo u Vukovaru je sve
a ne Hrvatska. Žalosna je pak činjenica
što nas strani mediji i Europske države
s prosperitetom, na račun šačice kvazidomoljuba poistovjećuju s Balkanom i
seoskim brbanima, koji su dakako uvijek spremni ratovati i mrziti.
Meni kao rođenom i čistokrvnom
Poljičaninu. A, za sve koji ne znaju
Poljička Republika ili današnja Poljica,
zauzimaju sjeveroistočni prostor udaljen
od Splita par kilometara. Ponos je znati vlastitu povijest pa tako znam da je
moj Poljički statut napisan na hrvatskoj verziji ćirilice, te da ima sačuvanih
pravnih dokumenata u Hrvata napisanih na ćirilici. Što je u suprotnom dokaz
pismenosti i tolerancije. Jer država je
bogatija onoliko koliko ima naroda i
pisama. Većinom su protiv ćirilice ljudi
kojima i dva reda latinice predstavljaju
svojevrstan problem. Međutim Hrvati su
oduvijek znali prepoznati urotu, naravno
Pracivilizacijski
maniri
nekolicine nasilnika onog dana u Vukovaru
ukazuju samo na jedno, a to je da se u
Hrvatskoj još uvijek jako dobro živi.
Poput gladnih pasa jedemo kosti što
ih pred nas baca strani kapital. Vjerojatno se drže one stare “ zavadi pa
vladaj”. To je svakako najlakša metoda
prilikom skupljanja jeftinih političkih
poena. Na svu sreću Hrvatski je narod
12
13
u ulozi hipohondričnog egoista. Jer za
sve su krivi udbaši, komunisti, ljevičari
i ateisti. Dok oni poput životinja ničim
izazvani u gradu heroju razbijaju komad
drveta i plastike za koji su umislili da je
Vlada, ljevičari stoje u toplom domu i
razmišljaju o uzročno posljedičnoj vezi
tog segmenta.
Naprotiv možda su svojim vandalizmom pokušali doprinijeti uspostavi anarhije. No na svu sreću kao alternativa se
javlja Hrvatska Zora. To je nešto poput
“Hrvatskih blokova”, “Demokratskih
centara”, “Hrastova” i “Grozdova”. Još
jedna u nizu strančica koju je osnovao
tko drugi nego čovjek koji je izišao iz
HDZ-a. Da stvar bude gora prije par
dana javno je priznao da je eventualna
koalicija sa strankom koja ga je stvorila moguća. Eto, toliko o kredibilitetu
hrvatskih izvanparlamentarnih stranaka.
Sve gore navedeno usko je povezano s
nedavnom utakmicom Srbije i Hrvatske.
Znao sam prije komentirati ustašoidne
pjesmuljke s Makskimirskih tribina te
ih okarakterizirati poput kvislinških
budnica u vlastitoj državi, ljudi koji
štuju ustaški pokret, misleći da su veći
domoljubi pljuju sami po sebi. Takve
ljude ne treba prezirati već im je nužna
pomoć od strane svih nas. E pa sad, da
vam kažem ono što se dogodilo na Marakani, paljenje Hrvatske zastave, natpis
Vukovar na ćirilici, skandiranje ”ubi Hrvata” nije ništa drugo nego jedno te isti
kurac koji se dogodio onoga gospodnjeg
dana na Maksimiru, sa pizdarijama “za
dom spremni” i “Srbe na vrbe”.
Možete to usporediti i tako da vam
recimo u kućni posjet dođe osoba iz
Australije i ugleda na zidu sliku Franje
Tuđmana, a sutradan otiđe u posjet kod
vašeg prijatelja u Srbiju i ugleda sliku
Miloševića. Što će ta osoba pomisliti
nego da je nacionalizam bolest. Ustaša je
14
četnik, a četnik je ustaša. Dok pojedinci
profitiraju, razdragane ovčice se busaju o
prsa, vjerujući u neke imaginarne ideale.
Obje kategorije imaju ograničen mentalni sklop, samo je razlika što potonji
žele veliku Hrvatsku odnosno Srbiju.
Sve to zaokruženo daje rezultat “da je
ustaša rođen u Srbiji bio bi četnik”. Da
je rođen u Španjolskoj bio bi vjerojatno
pristaša Francisca Franca, da je rođen u
Njemačkoj ejakulirao bi na samu pomisao Adolfa Hitlera.
Tako smo imali prigodu pročitati
izjavu našeg hrvatskog i katoličkog izbornika, da su četnici bili antifašisti i
da ih je zapad tako deklarirao.Ja se pitam je li to onaj zapad koji je bacio atomsku bombu na civile? Je li to onaj
zapad koji je učinio odmazdu u Dresdenu po završetku 2. svj. rata? Možda
je čak to onaj zapad koji konstantno širi
svoj imperij, pod krinkom kapitalizma.
Besramno napadajući zemlje po svijetu. Dragi su mi ljudi koji se klanjaju
američkom koljačkom imperijalizmu,
utemeljenom na surovom kapitalu i
pranju mozga. Prije par dana prisjećali
su se „terorističkog“ napada na WTC,
ne znajući pritom da je samo mjesec
dana prije 11.9 najam i zakup svjetskog
trgovačkog centra prodan Larry Silversteinu. Silverstein je proveo novo
osiguranje koje je „slučajno“ pokrivalo
teroristički napad. Nakon 11.9 tužio je
osiguravajuću kuću za dupli iznos novca
jer su bila dva napada. Na sudu je dobio
parnicu i odštetu u iznosu 4,550,000,000
dolara. Vjerojatno je podijelio novac s
Vladom, pošto je žrtvovala dva aviona
i nekoliko tisuća ljudi. Prvo Jugoslavija
pa Irak, Afganistan, Vijetnam, Iran,
Egipat, Kuvajt, Maroko, Tunis, Libija
i sada Sirija. Ameriko modernizirani
Hitleru dokle misliš?
A dokle će Hr. Wikipedija biti
profašistička možda zna Perković.? Budite iskreni, na kojeg Perkovića ste promislili? Na onoga što ga Njemačka svim silama želi ne bi li iz njega isisala zadnju
kap informacije ili na onog drugog čiji
istomišljenici vjerojatno i uređuju članke
na Wikipediji. Zašto su svi ljuti na Vladu?
„Mali“ čovjek eventualne će sankcije EU
komisije osjetiti isto kao ono blagostanje
1.7.2013. godine. Ne možemo izgubiti
nešto ako to ne postoji, da bi trpjeli sankciju prvo bi trebali kušati europski med
s mlijekom. Pošto to nije slučaj samo
kažem sugrađanima nastavite šutjeti i raditi dok nas gazi vanjska kapitalističkointeresna čizma.
Za kraj bih se samo osvrnuo na moj
nedavni blizak susret sa zaposlenikom
splitskog Prometa. Bilo je to negdje za
vrijeme razbijanja dvojezičnih natpisa.
Nakon mog kulturnog pokazivanja
mjesečne karte, ničim izazvan vozač mi
je rekao: „Majku van jeben tebi i tvojim
protuhrvatima, kako te sinko nije sram
nositi to, pa on je uništija Hrvatsku“. Gospodin se počeo tresti, bio je van kontrole.
Cijeli bus je gledao nakaradni primitivizam. U jednom navratu pokušao sam
uspostaviti civiliziranu konverzaciju,
no odbio me riječima „Ajde mali sidi
prije nego poludin“. U jednu ruku mi je
bilo drago, jer moj civilizacijski stupanj
bi došao u pitanje kad bih raspravljao s
takvima. Valjda je čovjek bio revoltiran
mojom Che majicom.
Ubrajao sam se u revnosne posjetitelje
brojnih dječjih igrališta, gdje sam sa svojom sanjalačkom i zloćudnom prirodom neugodno upadao u oči. U meni se
kasnije probudio eros, ali mi isprva nije
predviđao neke prevelike neugodnosti –
(moja ljubav prema politici u to doba već
je bila prilično prisutna).
LJUBAVNI JADI
TREŠMETALCA EMILIJA
Mario Vidić
Emilijo je bio povučeni trešmetalac.
Trešmetal je njemu bio sve u životu. Njegova ljubav, njegova opsesija, njegov žar,
njegova strast i njegov pogled na surovi
svijet koji ga okružuje. Emilijo nije imao
razvijen socijalni život van trešmetala.
Nikada nije imao djevojku, no to mu
nije smetalo jer je svu potrebnu ljubav
pronalazio u trešmetalu. Alkohol i droga ga nisu zanimali, bijele patike i džins
jaketa bili su njegovi alkohol i droga.
Ništa mu nije nedostajalo u životu, bio
je sretan, zadovoljan i ispunjen svojim
trešmetalom. Tako je bilo sve dok nije jednog petka, prije trešmetal svirke u Jungle ugledao Jasminu, djevojku obučenu u crno,
duge crne kose, crnih noktiju, i prema
svemu sudeći, crne duše. Istog trenutka
kada je ugledao, trešmetal je pao na
drugo mjesto na ljestvici životnih vrijednosti, no ne daleko od prvog mjesta,
jer trešmetal je njemu ipak i dalje bio
trešmetal. Istog trenutka se zaljubio u
Jasminu. Bila je to ljubav na prvi pogled,
no bio je svjestan da ni do čega neće
doći, pošto mu je trešmetal bio sasvim
dovoljan za ljubavni život. Od prvog
trenutka znao da će ljubav između njega
i Jasmine zauvijek biti platonska što mu
je apsolutno odgovaralo jer je Jasmina
bila upotpunjenje svega u životu što mu
je trebalo uz trešmetal!
Sutradan ju je pronašao na fejsu,
no nije je dodao jer bi joj možda otkrio svoje skrivene namjere, a ovako
je znao tko je i što je na fejsbuku, i za
ne povjerovati, profilne slike bile su
joj otključane! Nikada nije bio sretniji u životu. Odmah je na liniji upalio
trešmetal i zapjevao od sreće!
Malo po malo, saznavao je više o Jasmini i maštao o seksualnim odnosima
s njom, iako je znao da do njih nikada
neće doći, a to mu zapravo uz trešmetal
nije ni bilo potrebno. Ipak, volio je
maštati i osjećao se ugodno uz te misli.
Idućih dana saznao je koji fakultet
pohađa, kakvu muziku sluša, gdje izlazi,
tko su joj najbolje prijateljice, gdje joj
otac radi, gdje je kupila posljednju
košulju, gdje je provela zadnje ljeto, gdje
je dočekala zadnju novu godinu, tko joj
ispis njezinih poziva - platio mu je čak
500 kuna za tu informaciju. Zdravko će
ispis donijeti krajem mjeseca, a do tad
će prisluškivanje i gledanje dalekozorom sasvim dobro paliti.
U Duje je naručio veliku ladno i
čekao kad će doći Jasmina. Rekla je da
će oko 10 biti tamo, i nema veze što je
bilo tek 9 jer je Emilijo bio nestrpljiv.
je predavao u osnovnoj školi, što je trenirala dosad u životu, vjeruje li u vanzemaljce i boga, na kojoj strani kuće joj je
soba i što je najvažnije, da nema dečka!
Nije mu bilo lako uhoditi je, po cijeli
dan je skrivajući se išao za njom, pio
kavu u kafiću do, prisluškivao, pa čak
i nabavio odličan dalekozor s opcijom
noćnog gledanja pa mu nije bio problem probdjeti noć na stablu nasuprot
njenog prozora.
Njegovoj sreći nije bilo kraja! Isprintao je njene profilne slike i zalijepio
ih na zid, pomislio je čak i na to da njenu
sliku stavi kao wallpaper na kompjutoru, ali ga je bilo strah jer nije vjerovao
kompjutorima i mislio je da ga uvijek
netko uhodi. Jasmina i trešmetal su mu
dali snagu za novi, bolji život. Jasmina
ga je gledala sa svojih profilnih slika sa
zida i smješkala mu se. Na jednoj je bila
ogoljenih stopala te je gledajući tu sliku zaspao zamišljajući kako mu daruje
foot job i govori: „Emilijo moj najdraži,
volim te koliko ti voliš trešmetal,
trešmetalče moj najdraži!”
Probudio se najranije ujutro, s osmjehom na licu i erekcijom tamo gdje
ona i treba biti, pohrlio je u „Duje”.
Znao da će tamo biti Jasmina jer je čuo
kako je sinoć pričala o tome na telefon.
Jedva je čekao i dan kad će mu rođak
Zdravko koji radi u T-Coma donijeti
Nedugo nakon stigli su Milivoj,
Anto i Žaklina i sjeli svatko za svoj
stol iako su se međusobno poznavali.
Svatko je naručio svoju kavu, a Emilijo
nije mogao dočekati kada će ugledati
ljubav svog života. Nedugo nakon toga
Jasmina je prpošno ušetala u „Duju”
sa zrakama prvog jutarnjeg sunca koje
su je pratile obasjavajući ulaz. Emilijo
se osjećao kao najveći trešmetalac na
svijetu dok je gledao u nju. Srce mu je
bilo veliko k’o kokoš! Jasmina je brzo
uletjela, sjela do Milivoja i poljubila
ga, a Emiliju se svijet srušio u sekundi.
Platio je kavu i brzo odjurio kući. U suzama je kidao Jasminine slike sa zida,
kidao svoj dnevnik o njoj, kidao slike
koje je slikao sa stabla nasuprot njene
sobe. Ostavio je samo one na kojima je
bila razodjevena. Gušio se u suzama, ni
jedan trešmetal svijeta mu ne bi olakšao
situaciju u ovom trenutku. No, u djeliću
sekunde mu je genijalna ideja pala na
pamet! Otet će Milivoja i Jasminu te ih
zatvoriti u podrumu, u sobu koju je ionako predvidio za slične akcije.
Kucnuo je i taj čas kada će je iskoristiti! Za Milivoja je izguglao najgore
načine mučenja, isprintao je 68 a4 listova sa najbolnijim načinima mučenja
koje je uspio naći, imao je i lanac kojim
bi ih vezao, osjećao se spremno! Na taj
način, napokon će moći provesti ostatak
života s Jasminom, ništa ih više neće
moći rastaviti, voljet će se cijeli život!
Znao je točan raspored Jasmininih
kava. U trenutku kad je ucrtao plan gdje
i kako će ih oteti, prekine ga zvono na
vratima. Obradovan svojim genijalnim
planom, Emilijo otrči do vrata gdje se
nemalo šokirao.
Policajac je rekao: „Uhićeni ste.”
15
PERPETUUM MOBILE
Grad Split, naselje od preko dvjesto
tisuća stanovnika, leži na moru, njegove
zidine zaudaraju na ribu, općenito na
plodove mora. Rođen sam i živim u tom
gradu čitav svoj životni vijek (upravo mi
je dvadeset i šesta suptilno aterirala na
pleća), i kad kažem ovakvo nešto, nepobitna je činjenica da se redovito guranje
uzgor i nizdol među svim tim kamenim izdancima duboko urezala u moju
ličnost. Peškarija se ustitra ljudskom masom već od najranijeg jutra, ribari licitiraju svojim ulovom ne bi li ulovili pokoju
kunu. Ribari starosjedioci što ordiniraju
na Matejušci lijeno sjede i ispijaju svoj
doručak, prvo pivo za taj dan.
Matejuška je najljepša ranom zorom;
indigo oblaci levitiraju narančastim nebom podno kojeg plutaju maleni čamčići
u daljini, negdje na obzoru, s pocrnjelim
sjedećim konturama likova na krmi, ribara što se vraćaju iz naručja morskih
valova; mačke bez adrese lutaju od klupe
do klupe s nosom prikovanim za tlo,
mole, ili ako vam je draže, zahtjevaju obrok od onih što su već pristali, oni pak
raspleću mreže pred njihovim uzvitoperenim očima; potmuli zvuk trajekta
što se otiskava iz luke kao da prenosi
frekvencije otočkih dijalekata, vonj ljeta;
veliki leteći štakori, naši opjevani galebi,
kruže iznad kanalizacijskog ispusta negdje pri sredini rive, kriče i klepeću krilima lebdeći iznad govana, dragi su…
Dok čovjek tako sjedi uz svoju pivicu,
izložen otprilike ovakvoj ranojutarnjoj
predstavi, glavom mu lako može prostrujiti delirična misao kako se neke stvari
nikad ne mijenjaju. Na primjer, jedna
Matejuška, free zona našeg grada što strši
kao pokvareni zub nasmiješene i suncem obasjane gradske šetnice, izgleda da
poprilično jako stišće zube pred grizom
vremena, stvari onamo znaju poprimiti
najneobičnije oblike, animalne prizvuke,
a ljudi, uzvrtloženi u njezinu sosu, lako
postaju tek amorfni kopitari ili dosadne
vinske mušice ili iskomleksirane i blijede
replike najvećeg borca što je ikad sabijao
travu na našim prostorima, stanovitog
Mirka F.
Ipak, njena njedra nikad nisu odbijala,
sve je dozvoljeno za smionog čovjeka
opuštenog duha. Ako je navodni, jasno,
inteligentan. Doduše, ovakav paradoks
16
teško da bi prošao u utrci na sto metara
moždano, možda bi imao šanse u nekom
kompententnijom stilu, recimo guznom.
Jer sve se na njoj vrti oko istog, oko iste,
oko guzice: i od onih ribara, i od onih
mačaka, i od moje vlastite. Svi žderemo,
svi seremo. I svi smo nekako dio nje, kucamo zajedno s njenim srcem.
Glavni junak ove priče je izvjesni O.,
moj dobar prijatelj iz jednog prijašnjeg
vremena; razbarušena plava kosa, gusta
brada iste boje, aljkava odjeća (koja nije
ni zaslužila drugačiji tretman pa sve da
ju je i nekakav, primjerice, maneken
obukao da se njome šepiri, ostala bi ista),
ludost što mu je sukljala iz ušiju, glazba
Doors-a što ga je pokretala i aura koju je
nosio, zajedno sa svojim križem – bio je,
eto, esencijalni prototip splitskog boema
kao odraza splitskih ulica. Sudbina je,
doduše, malo saplela nogu, što gradu, što
njemu, jer O. je živio u jednom Kaštelu,
dakle izvan grada.
Volim tog pasa jarca. Unatoč svim
njegovim eskapadama i lucidnim biserima, tip mi se malo po malo (a tada je
rez najdublji) počeo uvlačiti pod kožu, a
ako dodamo i podatak da je autoru teksta počesto dosadno u životu, koji vječno
teži za nekakvim manevrima što bi mogli uveseliti njegov vjetropirski duh,
jasno da mu je i te kako pasao. Njegove
provale bijesa, sreće, pijane sreće, razgovora, monologa, inteligentnog monologa,
britkih replika, ružnih navika, pijanih
dokazivanja, urlanja na ulici u hipi notama s kraja šezdesetih… nasmijavale su
ga. Često smo boravili po toj Matejušci,
on ,ja i još mnogo nas, pili bi i zajebavali se, disali bi isti zrak i isti joint. Istim
plućima.
Naš grad je jedan veliki organizam.
Unatoč implicitnim famama da je uvijek
živ i veseo, ovaj grad odiše ravnodušnošću
i pritajenom energijom; energična populacija se trsi samo vikendima, radnim
danima je nešto drugačija priča. Iako,
istina živa je da, kada se sunce nadvije
nad morem, bilo ono zubato ili krnjavo
ili žarko, ovo priobaljno područje izbije
na površinu sve svoje žitelje, dvijesto
tisuća svojih ljudi. Riva je krcata stolovima, stolicama, suncobranima, bije-
lim košuljama, šarenilom, žamorom
nadutih grla. Kalete vrve malim i velikim
ljudima, na livadama dječica se igraju, na
cestama jurcaju automobili, pločnicima
šetaju obgrljeni ljubavnici, Marjan odiše
spontanim dušama…
Na Metejušci, radnja domorodaca i
onih koji se tako ćute, svodi se na fantastiku: kako popiti pivo bez prebijene
pare u džepu? Ili, kako pronaći čarobni
štapić za sneniji boravak. I njome defiliraju razna lica – dakako da ne treba
posebno napominjati kakva nisu nimalo
dobrodošla – i to, opet eto, najviše onda
kada se tople sunčeve ručice prislone na
grad. Predvečer, mnoge face dođu i odu,
ali nikada ne odlaze, nikada zapravo ne
odlaze. Neki su već i pokojni, istina, neki
gledaju vedro nebo kroz rešetke, mnogi
je pak svesrdno izbjegavaju izbjegavajući
dodir njene reputacije sa svojom kožom,
dok neki dišu najbliže oltaru, kao što
izvjesni Pop to živi u brodu na suhom.
No pivo je svakom jednako blizu, novac oscilirajuće dalek. Postoji samo
jedno pravilo tog nesavršenog mjesta.
(Gledano s kopna, s rive, čovjek stječe
dojam o običnom ribarskom muletiću,
ničim posebnim za stari pomorski grad;
no promatrajući taj isti biser s mora,
uvidićemo naš kiks u procjeni; devastirana, posuta kamenjem i velikim, nepravilnim kamenim blokovima, s nekoliko divljih izdanaka flore i prljavim i nerijetko
smradnim morem, ona je idealno mjesto
za okusit slatkost prvog grijeha.)
- Hajde, dođi – rekoh jednom prilikom svojoj djevojci povlačeći je za rukav. – Pa samo ćemo malo tu sjediti, zapaliti, opustiti se…
- Neću! – viknu ona demostrativno. –
Ne želim biti ovdje… gledati sve ove kretenoidne idiote…
Prezirala je to mjesto, još i više neke
ljude odmetnutog duha na istoj, kao da
je taj gat oduvijek znala samo s morske
strane.
- Ali… – nisam htio odus
- Ma daj prekini. Zar si slijep?- otimala
se ona i dalje. Kretnjama je najbolje iskazivala svoj nesalomljivi stav, nepatvorenu
želju za odlaskom bilo gdje, bilo gdje samo
da to bilo gdje nije tu.
- Što ti je? Pa nećemo sjediti
s njima – obrazložim, i nastavim:
- Nego, vidi samo kakav
potencijal skriva ovo mjesto –
krenuh u lažno uvjeravanje –
evo vidi ovo more… (U ovom
presmiješnom trenutku odmah požalih, progutah riječ,
jer je na opće iznenađenje na
kraju plutao leš ne mnogo
stare mačke, posve natopljene
i posve mrtve.)
- Aaa… – strese se ona i
krene natrag. – Odmah me
vodi odavde! Odmah.
I tako, njena tvrdoglava upornost i moja nakaradna intuicija je dovela do udaljavanja
s mjesta bez nesuvisle patetike i velikih riječi. Uhvaćen
u vlastitoj zamci, šutke sam
se smijao sam u sebi. Bio sam
poražen. Taj put.
Matejuška mi je pružila još
poneke poraze. Mjesto na kojem sam, kako sam već bio na-
Nikola Nemec
glasio, pio i pušio i zajebavao se, također
je nosilo sa sobom i raznorazna praštanja,
mirenja, podvaljivanja i borbe. I sam sam
se u rijetkim navratima bio primoran tući
(čitaj: pušiti batine). Kako bilo, ne žalim.
Neke stvari su, ipak, veće i od života: perpetuum mobile. Kolo kakvo se vrti dolje
na Matejušci je zbilja vrtlog ludila i mudrosti, leptir u gusjenici. U Splitu poroci
nikada ne spavaju, šetaju se obalama. A
jedne sam večeri – upravo na toj obali
koju eto već opisujem tisuću dvjesto i
nekom rječju – sreo svog dragog prijatelja,
upristojenu verziju velikog O.
Doduše, nisam ja bio taj koji je njega
ugledao; on je bio onaj koji je skužio moj
lik. Viknuo je moje ime, ime koje se tijelom prenosilo uz ivicu Matejuške bez osvrtanja kako bi se probilo u Varoš, i ime se
okrenu. Lice mi se u tili čas razvedri i tijelo
brzo primaknuh na drugu stranu ceste ne
bi li se rukovao sa starim bećarom. Dugo
ga nisam bio vidio, znajući da je od posljednjeg puta kada se to dogodilo boravio
na, recimo tako, (ponovnoj) rehabilitaciji
na jednom našem otoku. No to je neka
druga priča, priča sa strane, ono što se
sada računa je urbana gravitacija našeg
grada, njegov težak malj što nemilosrdno
udara po svojim građanima. Dakle, rukovali smo se, u pozadini ogromni nam
osmjesi, pitanja i odgovori. (Kako si? A,
evo, može stat.) Sljedeće što sam uočio, na
klupi pokraj koje je stajao, bila je po jedna
boca piva i vina.
- A, evo, što ću, čuvam ovo dok se Pop
ne vrati. Pošao je u dućan. – reče kada sam
mu glavom upitno motao na viđeno.
Uhvatio nas je smijeh. U jeku
kratkoročnog smijeha, meni je još bila sinula i ideja kako je teško pobjeći vječnom
kolutu, vlastitoj egzistenciji, sudbini. Mislio sam, O. nije nego došao u grad nakon
višemjesečnog izbivanja i odolijevanja,
nakon oporavka od cuge, boemskih
mušica, nakon zasjenjivanja svog križa,
pa i gubitkom svojevrsnog dijela vlastite
aure, i već je, došavši na ovo smiješno i tupavo mjesto, podložan dusima prošlosti.
Samo tako. Po splitsku. Jer na tom mjestu,
na toj klupi, u ovom beskraju, sve je dozvoljeno. I mi to znamo.
Kao što rekoh, postoji samo jedno
pravilo: nema pravila.
17
P o e t r y
Srča srca
Srđan Gagić
1988., Beograd
Katarina Fiamengo
1984., Beograd
TOUGH LOVE
Bezmerno ti
je potrebna
mera
u mnogim stvarima
Ne tako
jednostavnim
kao
alkohol
antidepresivi
i redovan san
Treba ti
mera
u količini
nebulozno teških
reči
koje prevaljuješ
bez najave
i razloga
Treba ti
mera
u stanju nesigurnosti
koje mi
gura prst
u oko
Kao i
mera
u shvatanju
tvoje nebitnosti
u svemirskoj
hijerarhiji
nesrećnih ljudi
i mog nepripadanja
istoj
Toliko
18
NA SUNCU
titraju senke.
između opni unutrašnjih organa postoji
nešto
što nikad nećemo umeti ni rečima ni
zubima
popucali kapilari u mozaicima bezazleno svetle
pod zidovima bolesnog tkiva.
mi se smejemo,
ono što je zaklonjeno debelim slojevima
kože
i svetlosmeđim, svilenkastim maljama
ostaje skriveno i kad se ugasi svetlo
ili kad, recimo, umiremo.
tu se smesti - na ivicu razuma,
po njoj bosim tabanima
zabaci laks prema pučini, negde tamo
kolena manje bride i lakše se ljušti epitel
posle sunca koje pomuti svaki obzir i
smisao
u udobnu i mučnu sunčanicu.
nismo tu gde jesmo, ćutiš da ti je jasno
jezik ti se povukao negde duboko u
stomak
i tvoja usta prosijavaju dubokom
crninom.
ako progutaš i senke
možda se iz nas dvoje konačno rodi
nešto
što bi disalo jednom cevi,
što bi istim tempom odumiralo.
Mili Đukić
1987., Mostar
PROLJETNA ZAVJERA
Počelo je proljeće
znam, jer zuje zuje, ove od 250 i 500
kubika
počelo je proljeće
znam, jer sam vidio kako bube orgijaju
na putu
to su one male brze, crvene bube
ništa privatnost, ništa ljubav
samo otvorena jebačina kao ritual
proljeću
očigledno im ne smeta ni miris friških
samoubica
onih tek u naletu
u čijim se dušama rađa klica
a u glavama bube sumnje
stare fasade sa solitera klofaju vlagu
preživjele su i ovu zimu
kurac po redu, kažu
nikad nije bilo po redu.
dječaci i djevočice jurišaju prema krovu
solitera
a starci u domovima udobno smješteni
mozgaju o vosku i o tome kako balzamirati misli i biti zauvjek Tu
pucaju mlade grane a stare se obrezuju
ponosne na svoju sposobnost
preživljavanja
kako im ne dopizdi lutanje od proljeća
do proljeća
kurac po redu, i one kažu
nikad neće biti po redu.
ne zna više ni proljeće je li proljeće
a kamoli čovjek je li čovjek
stare grane surađuju sa soliterima i
bubama
oni su tim
proljetna eskadrila
teorija zavjere je moguća samo ako se
proljeće samoubije!
šta ćemo onda?
Plan A: Čitava planeta će da se bači sa
solitera
Plan B: Stare grane će da spuste milijarde užadi
Plan C: Bube će da se rasporede po glavi
stanovnika.
da ću biti dobro
rekao da se ne bojim
da ću biti dobro
da ću biti dobro
Hrvoje Kolić
1985., Split
GLAD
volio sam se hraniti
tvojim bolestima
koje bih jeo rukama
poput djeteta u blatu
postali smo opterećeni glađu
ti si uživala moje navike
danas smo ionako svi isti
boce su izmislili
oni koje su dojile majke
tablete smo izvodili na večere
ne pitajući ih imena
istraživači su promijenili zemlju
danas gledaju zvijezde želeći
pobjeći na osamu
nadajući se da
glad gore ne pita
Enesa Mahmić
1989., Maglaj
RAZA
Znam Razu
Živi sama u kartonskoj kutiji marke
BEKO
(Kad je toplo)
Kad je hladno kutiju obloži slamom
Kažu da je rođena luda
A ona kaže da je cijeli svijet lud
Ako joj date paklu york-a ili drine
Reći će vam i više
Pričaće o Ajnštajnovoj teoriji relativiteta
O Sokratovoj smrti
O Betovenovoj nedovršenoj simfoniji...
Činiće vam se da zna napamet
Svih dvadeset svezaka enciklopedije
Britanika
A opet luda
Na naglu promjenu vremena
Obično pred padavine
Pjeva nešto na ruskom
I baca slamu iz kutije u vazduh
Slama se rasipa i pada joj
Po licu
To nju nekad nasmije pa počne još
glasnije pjevati
A nekad je rastuži pa se skvrči u kutiju
I rida glasno kao da oplakuje
Sve nesreće svijeta.
Petra Rosandić
1985., Split
ARTEMISIA
Sanjala sam da idem u Masone
brodom na otok, taksijem do tvrđave
putem naišla na lokalnu veselicu
i kasnila na svečani prijem
čitavih dvanaest sati
nebo sam naprosto morala odgledati
rasprsnut će se i dobro je
što baš danas izgleda kao bizmut
padat će kapljice duge, karte, kockice i
dječje igre
padat će hijeroglifi, svi ćemo naučiti
pisati
sve će se poništiti
vratit će se Goebbelsova djeca
ja nikad neću dobiti rak
kucala sam i ispričala se
pitala ih nude li mi kakve halje
jer nisam ponijela ništa osim par gaćica
rekli su mi da se ne bojim
Masoni su svi odreda istaknuti intelektualci
sve mi je to i u snu smrdjelo
možda ipak mogu lucidno sanjati
pala sam na mramor skliznuvši o halju
rasjekla lubanju
ovisi odakle dolazi, ali krv uglavnom
ima miris željeza
liječnik je rekao da se ne bojim
Kupola će se rasprsnuti
i gle, oslikana je bojama bizmuta
Ali ja još nisam stigla odrasti
odrasteš tek kad ti umre majka
Ivana Čagalj
1987., Split
PARALAKSA II.
Jutro
ako čučneš pod stablo oraha dovoljno
nisko
tako da se vrh stabla učini kilometrima
daleko,
možda ćeš ugledati divovsku palmu
tamo negdje na Zapadnoj obali
a ako si baš uporna
i ako svijetu dovoljno vjeruješ čak i
zatvorenih očiju,
umjesto šuškanja lišća možda začuješ
razbijanje valova.
eto kako fikcija stvara domaćije od
domaćega.
Popodne
muha je upala u zadnji gutljaj kave
koju sam skuhala sa zadnjom žličicom
šećera,
predzadnji gutljaj bio je zadnji
kad ja nisam bila spremna na to.
život opet orgija nad
zadnjim ostacima mene.
Večer
baš kao i Hélène Cixous nakon operacije
očiju
i meni zafali moja miopija
--- prednost mraka je u tome što jedino
kad ne vidiš ništa,
možeš vidjeti bilo što.
19
Marko Tomaš
BULEVAR NARODNE REVOLUCIJE
Dišpet je za vas izvukao četiri pjesme
iz nove, šeste po redu zbirke pjesama
Marka Tomaša, pod nazivom “Bulevar
narodne revolucije”, u izdanju Algoritma, čijoj se skorašnjoj splitskoj promociji veselimo. Marka će znati svi koji se s
nostalgijom prisjećaju knjižare Utopija, a
za one koji će ga tek upoznati reći ćemo
da je ovaj hvaljen i perspektivan pjesnik
rođen 1978. godine u Ljubljani, novinar
portala zurnal.info i jedan od pokretača
mostarskog Kolapsa.
GALEB
Tvoja krila obećavaju jedinstvo u
nekom drugom svijetu.
Ti si jedino što mi more zna poslati na
poklon
u predrođendansko vrijeme inventure
kada gulim
taloge neizvjesnosti kojima sam prepustio da odluče
kada ću otići i kada ću se vratiti i do
kada, galebe,
e ovo može držati vodu, prije nego se
raspe
kao tropska kiša, višednevna, topla i
tužna.
Stijena, tvoje odmorište na dugom
putu
od mora ka – meni otok usred rijeke
oko kojeg ne smiješ plivati, jer prolaznost vreba čak i tu,
u tom zelenom hladnom platnu nadutom strujama.
Ti si zastava, galebe, predaja s crnom
mrljom,
obećanje, tvoje odsustvo čini da
poželim otići bez pozdrava,
ali čak i tada mostovi ostaju najbolje
mjesto za uživanje u vjetru,
treba samo podignuti kragnu i uvući
glavu među ramena
baš kao što tvoja glava utone između krila,
poput velegradskog džeparoša
naizgled odmaraš, iako si spreman
podariti smrt svakoj ribi
koja se usudi bljesnuti na zimskom
suncu.
20
LENJINOVO ŠETALIŠTE
Upravo tako i ja, malim riječima
Što je drvored?
tražim pravo mjesto
Drvored je harfa grada.
kako bi ozvučio svoj zavičaj,
Kako se mjeri grijeh?
a potraga za zavičajem
U mrtvima.
kad tad će me usmrtiti.
Od čega je čovjek?
Tom Waits je neprijateljski raspoložen
Od vode.
prema mom nastojanju
Jesmo li krv?
da pišem poput američkih pjesnika.
Rakija smo.
Za malu povijest dovoljne su male
riječi
Jesmo li srce?
Glazba smo.
koje se mogu mimoići na uskoj cesti.
Kako si spavao?
Osim toga, ne mogu se rješiti
Košmarno.
teškog slavenskog naglaska.
Od čega je, dakle, to drvo?
U malom gradu sve je prigušeno.
Drvo je od vjetra.
Recimo, ulična svjetla nikako nisu
dovoljna
da osvijetle romanesknu cjelinu,
MOJ NAROD
Moj narod je rasut po gradovima.
Moji ljudi se bude u Saigonu i Managvi.
pod njih jedva može stati posvađan
mladi par,
ili lipa na koju sam alergičan
Piju u zagrebačkim kafanama i na
splitskim zidićima.
i zbog koje mi proljeće u malom gradu
Otkidaju od speeda u sarajevskoj noći.
Volio bih, poput malih ljudi u velikim
gradovima,
Voze djecu u školu bečkim ulicama.
Haluciniraju pod berlinskim nebom.
Žure na posao u Parizu.
Sviraju banjo u edinburškim pubovima.
Vježbaju jogu u Somboru.
Pišaju u beogradskim haustorima.
Vole se na Bosforu.
izrazito ide na živce.
gledati svoja posla, ali previše sam
krvoločan,
mali parkovi mog grada sasvim su
mala groblja
i to svima utrljavam u nos,
jer goleme su ratne zasluge nas malih
ljudi.
Pričaju masne viceve u mostarskim
baštama.
Nitko nas ne želi za neprijatelje.
Peru suđe u kopenhaškim restoranima.
mi smo ne baš sasvim ispunjeni ljudi,
Traže osunčano mjesto u Oslu.
Bezdomna
siročad,
dječaci i djevojčice.
Dickensovi
Moji ljudi, kažem.
Mi smo mali ljudi,
ali ništa nas ne može svesti na pravu
mjeru
malih ljudi iz malog grada.
Naša bahatost, naša oholost, naša
ohohohohost
porazit će svaku pristojnu riječ.
MALI ČOVJEK U MALOM
GRADU
Mi smo mali ljudi,
mi smo bahati ljudi,
Mali ljudi u malim gradovima
mi smo ne baš sasvim ispunjeni ljudi.
opsjednuti su vlastitom veličinom.
Koračamo pustom zemljom
21
Žol˝t Kovač
MOŽETE KUPITI SAVREMENU UMETNOST
Žolt Kovač, kojeg je splitska i
šira publika imala priliku upoznati
kroz tekstove u Dišpetu, kao i kroz
nastupe beogradskog benda Jarboli u „Centru za grafiku i vizuelna
istraživanja Akademija“ u Beogradu
predstavlja svoju samostalnu izložbu
grafika pod nazivom „Možete kupiti
savremenu umjetnost“.
životu grada iz svoje pozicije. To
nije puki konzumerizam, umetnost se ne mora kupovati kao što
se moraju kupiti jogurt i četkica za
zube. Ali je to način učestvovanja,
vrsta konzumiranja ideja, svesna
podrška koja omogućava umetniku
da nastavi da radi, a publici donosi materijalizaciju ideje u intimni
prostor sobe.
Napomenimo i da Žolt nakon ove
izložbe stiže u „Galeriju Praktika“
u klubu Kocka s izložbom „Konferencija društvenih grupa“ gdje
će predstaviti pripadnike različitih
društvenih grupa zajedno. Kroz
komunikaciju između različitih
društvenih grupa i međusobnog
priznavanje izložba ima zadatak da
pomakne stvari i prekine uzajamno
isključivanje. O gostovanju Žolta
Kovača u Splitu, imati ćemo priliku
još pisati.
Žolt Kovač rođen je u Pančevu
1975.
godine.
Po
završetku
Matematičke gimnazije u Beogradu, 1994. godine upisuje Fakultet
likovnih umetnosti u Beogradu,
odsjek slikarstvo, na kojem je i
magistrirao 2002. godine. Od 2000.
godine do 2002. godine pohađao
je Školu za istoriju i teoriju slike
pri Centru za savremenu umetnost
u Beogradu Doktorske umetničke
studije na Fakultetu likovnih umetosti , upisuje 2010.godine. Radi kao
predavač u Visokoj školi strukovnih
studija Beogradska politehnika na
predmetima Crtanje, Slikanje
i
Multimedijalne prezentacije. Živi u
Beogradu.
Možete kupiti savremenu umetnost
tekst je objavljen i u katalogu izložbe
“Možete kupiti savremenu umetnost”
Biti umetnik danas je u velikoj
22
meri drugačije nego što je to bilo
ranije. Umetnik je danas javni intelektualac koji promišlja različite
aspekte stvarnosti i koji se bori
da javnost čuje ono što on ima da
kaže. U našoj zemlji značaj i funkcija umetnosti nisu prepoznate
od strane države, ne postoji jasna državna politika, pokrivenost
medijima je slaba, a publika ne vidi
značaj i nema naviku da prati scenu.
Međutim, postoji nevelika publika
koja je zainteresovana za umetnost.
Ona se uglanom sastoji od istanjenog građanskog sloja, od osoba koje
razumeju da je savremena umetnost
jedna od odlika života u gradu i da
savremena umetnost može da po-
nudi nove poglede na stvari koje
nam se događaju. Umetnost se danas ne bavi samo estetikom koja
se podrazumeva, već nudi razradu
tema iz urbanog života, kao što su
korišćenje grada, kultura prostora,
telo, analiza društvenih odnosa,
komentari na svakodnevicu, ozbiljna kritika društva, aktivizmi i
društvene angažovanosti različitih
vrsta.
Razumevanje da je učešće u
urbanom životu jako važno je
ključno. Ako neka osoba aktivno
učestvuje u životu grada, ona onda
oblikuje taj grad i društvo. Može se
reći da biti građanin u stvari znači
biti društveno angažovan. Pasivan
građanin smatra da je društvo dato
samo po sebi i da tu ne postoji uzajamna veza. Građani čine društvo,
i društvo ja tačno onakvo kakvim
ga građani naprave. Ako je neko
pasivan, onda taj nema pravo da
očekuje da društvo postane bolje.
Zašto bi i kako bi se ono menjalo ako ne učestvujemo? Nije
teško složiti se da moramo nešto
da damo, da bi nešto uzeli. Ako
učestvujemo u građenju gradskog
i društvenog tkiva, onda imamo
prava da očekujemo da se stvar
menja, imamo pravo da se naš glas
čuje, imamo prava da kritikujemo.
Umetnik je javni intelektualac, neko ko aktivno učestvuje u
građenju društva, neko ko se bori za
svoje ideje, neko ko pokušava da živi
od svog rada da bi zadržao poziciju javnog govora i da bi mogao da
nastavi da se zalaže za ono što misli
da je ispravno. Zato nije neobično
što on pokušava da proda proizvode koji nastaju u umetničkom
procesu. Ti produkti, umetnička
dela, su nosioci značenja za koje
se umetnik zalaže. Nije neobično
ni da publika poželi da učestvuje
u umetničkom procesu i podrži
umetnika i njegove ideje tako što
će kupiti umetnički rad. Time ona
omogućava da umetnik nastavi da
radi i ostane aktivan, na taj način
publika učestvuje u kulturnom
Praksa izrade umetničkih grafika je ustaljena stvar u svetu. Širok
je raspon, od jeftinih štampanih
raglednica i plakata koje možete
kupiti u prodavnicama pri muzejima, preko digitalnih printova
umetničkih radova koji više nisu
dostupni, do ručno štampanih
grafika malih i ograničenih tiraža.
Velika većina umetnika upotpunjuje svoje radove grafikama. Kod
grafike, ili umetnosti multioriginala, postoji više istovetnih ili
veoma sličnih kopija predstave, pri
čemu je svaka kopija zapravo original. Iz razloga što više osoba može
posedovati istu predstavu, cena
grafika je niža nego cena drugih
umetničkih dela koje postoje samo
u jednom primerku. To nikako ne
umanjuje vrednost grafike. Publika koja želi da učestvuje, želi da
kupi i poseduje umetničke radove,
a nema sredstava za npr. slike,
sasvim se ispravno opredeljuje za
grafiku. Na taj način se može postati mali gradski kolekcionar koji
ne ulaže velike svote, već pažljivo
bira i promišlja umetnost koju
kupuje, ali pre svega na taj način
učestvuje u formiranju tog aspekta
društvenog života grada, učestvuje
u građenju odnosa i omogućava da
se glas umetnika čuje. A pojedini
umetnici imaju šta da kažu.
23
FRIENDS, FAMILY,
FOREVER VOL3.
OTVARA SEZONU
KLUBA KOCKA
Klub mladih KOCKA – splitski alternativni klub, kojeg vodi Koalicija udruga
mladih, ušao je već u drugo desetljeće
postojanja. Ovu sezonu otvaraju s već
trećim po redu hardcore festivalom
«Friends, family, forever vol.3» koji je
zamišljen da propagira hardcore kulturu,
te postane centar okupljanja alternativne
hardcore mladeži na kraju ljeta. Ove godine festival se okreće zapadno europskoj
sceni i dovodi bendove iz Italije,Austrije
i Njemačke uz iznimku makedonskog i
jednog lokalnog benda.
Line up:
STEPPED OUT
Nastao 2010. godine medu četiri prijatelja koji su imali zajednički interes sviranje muzike na kojoj su odrasli kao klinci. Članovi benda godinama su prisutni
na hc/punk sceni kroz bendove; Empty
Wallets, 5 Minutes To Steve, Metapren,
Immanuel Cunt. Do sada su izbacili jedan studijski uradak, demo EP „Through
the storms“ , a upravo pripremaju novo
izdanje, EP s 6 pjesama. Dijelili su stage
s bendovima poput: Declaration, Sentence, What matters most, Deafness by
noise, Hit the switch, Our time down
here, Almeida, Egos at the door, Ugly
Fucks, Pure stems pack i Stronghold.
HARDFACED
Nastao 2004. godine u Ohridu kad
je šestero prijatelja pod jakim utjecajem
žestoke i teške muzike odlučilo formirati
svoj bend. Prvi album “More than hate”
izbacili su 2007. godine i imao je jako
pozitivne recenzije na makedonskoj i
24
široj balkanskoj metal i hardcore sceni.
Dijelili su stage s bendovima poput:
Parkway Drive, Born From Pain, Romeo
Must Die, No Turning Back, Devil In
Me, Last Hope, Smut, Vendetta, Hitman
i Biohazard.
BLOODSHED REMAINS
Nastao u jesen 2006. godine u malom
gradiću Ybbs u Austriji, kada su Chris,
Woody, Harald i Ben odlučili krenuti s
probama. Uskoro su izbacili i svoj prvi EP
„Your Hymn To Annihilation”, dok su u
trećem mjesecu 2010. godine izbacilisvoj
prvi album “What We Live For”. Nakon
što su 2011. godine odradili jugoistočnu
azijsku i australsku turneju, krenuli su sa
radom na albumu „Countdown“ (Burnside Records) koji ih je označio kao jedan od obećavajućih i rastućih europskih
hardcore bendova.
TRACES OF YOU
Bend je nastao krajem 2006. godine,
dok su članovi benda uglavnom imali
iskustva u lokalnim hardcore i metal
bendovima. Traces of you jedan je od
talijanskih bendova koji je uložio jako
puno truda kako bi došli do svog mjesta
na europskoj, ali i svjetskoj hardcore sceni. Prvi album „The last triumph“ izašao
je 2010. godine, dok 2012. godine izdaju
i “Bleed the truth”.
RISK IT!
Jedan od najbrže rastućih europskih
hardcore bendova, koji je nastao u Dresdenu 2009.godine, ovogodišnji su headlineari trećeg Friends, family, forever festivala. Za sebe kažu da su zasnovani na
zajedničkoj ideji da kažu što misle, te da
pronađu put/bojeg od svakodnevnih briga sviranjem glazbe koja ima duh i stav.
CIJENA KARTE: 40kn (5,33
eur) pre sale, on the day 50kn
(6,56eur)
KARTE MOŽETE KUPITI I U
PRETPRODAJI:
LUMER SHOP (SPLIT)
http://lumer-shop.com/index.
php
GRINGO SHOP (ZAGREB)
https://www.facebook.com/ZgGringo
Udruga „SPLIT HARDCORE KOLEKTIV” bavi se promicanjem kulture
mladih,organizacijom koncerata i festivala. Iako im je godišnji fokus na organizaciji “Friends, family, forever” festivala u ostatku godine organiziraju
manje koncerte i eventove čime su uspjeli stvoriti pozitivne temelje za buduće
događaje, kao i oživjeti alternativnu scenu. U posljednje tri godine ugostili
su preko dvadeset bendova u Splitu (Belgija,Danska,Slovenija,Bugarska, itd.)
Dobrom organizacija rezultirala je ove godine i s suradnjm s najvećom tour
agencijom M.A.D Tourbooking.
31
MY DEPARTURE FROM THE LAND OF
COFFEE AND CIGARETTES
John Sutherland
a semi-factual account
of the texas corridor, or,
my departure from the land
of coffee and cigarettes
“You see, they don’t understand why
we shouldn’t have preference. I hate seeing these college kids getting jobs when a
veteran applied for it. It’s about respect.
And rank. No one respects rank in the
civilian world, and companies ought to.
They ought to hire veterans over these
prissy college kids who haven’t experienced a thing in the real world. It just
makes me sick.”
“If they aren’t qualified, they aren’t
qualified,” said the soldier sitting next to
me on the plane as we taxied to take off.
“A vet should have priority, but not if he
can’t do the job.”
“Train him on the job!” the woman
beside him said. “They should be hired
first.” Her face was a violent collusion of
sunspots and tobacco.
“I understand, but—”
“Where are you from?”
“San Antonio.”
“What’re you doing in Seattle?”
“I just got in from Korea.”
“Welcome back to the greatest state in
the world.”
Welcome back, indeed. I never made
eye contact with either of them, nor
spoke to them, except for one emergency
trip to the restroom after a few of whiskey Cokes.
I was certainly going back to Texas,
and the conversation I was eavesdropping on served only as a simple primer
for the scattered shock I would feel in my
homeland after a four-year absence.
Soon we were in the air and sooner
we were on the ground in Houston. After waiting half an hour for a disgustingly large group of choirboys from Fort
Worth to clumsily grab their luggage
from baggage claim, my two suitcases
were finally spurted from the machine.
The sun was just beginning to set as
we drove from Bush Intercontinental.
The cityscape was all a bright, burning
26
soup of pollution lazily covered up by
not quite blue skies etched with not quite
white clouds. The humidity must have
been over a hundred. The highway was
one big advertisement: a barrage of tall
looming billboards, which everyone pretended not to look at, and neon blinking
signs telling you where to get your next
fake tan. So everyone barreled down a
highway of ghostly concrete, and we got
off at our exit and they got off at theirs.
A week before, I had graduated from
university and there was a block party
just off campus. It was eleven when
I stumbled away from the bars with
friends. We had just run into a rosehaired girl I tended to see infrequently
when we had walked into an Irish bar
thirsty for another drink.
I jumped between her and her friend
sitting at the bar and shouted something unintelligible. She was startled but
placed her hand on my back. “You absolutely must join us at the block party
off Indian.” And then, after downing a
few beers at the bar, we were off, leaving
them, though they promised to meet us
later.
A crowd of at least two hundred
shouting and drinking people engulfed
an apartment complex connected by a
courtyard. We meandered through the
drunken clotting of students and recent
graduates, finding ourselves stuck in the
center of it all, a catwalk creaking above
us. A friend passed a beer, another a jug
of wine. Before long we were right drunk
and roaring with rest of the party as horrific sounding dubstep played as a postpostmodern ambiance of sorts. Then the
pissing began. It must’ve been the idea
of some freshman or sophomore who
had heard the party down the street (or
were we just as fowl as the lower classmen?). From the catwalk and the second
floor walkways, boys freshly naïve with
the idea that they had attained adulthood
unzipped their flies and urinated on the
crowd below.
“Jesus!” I shouted and alerted my
friend, who was dancing with some
phantom beside me.
He laughed and hollered, then disappeared into the sea of people.
Somewhere just outside the clustering of drunks, I ran into the rose-haired
girl from the bar. Quickly, I found myself
bartering for cigarettes from her friend.
“I don’t give cigarettes to people who
don’t already have any,” she said.
I looked at her, cockeyed.
“What’s ridiculous about that?”
“Nothing except the incomprehensibility of it,” I thought, as I walked away,
muttering a kind-hearted fuck you. The
rest of the night, in memory, comes in
waves.
In the middle of her pack, the rosehaired girl pulled me toward her.
And then my friend was pulling me away.
I wandered back; the rose-haired girl
was kissing me.
And then my friend was pulling me
away.
And, again, I was kissing the rosehaired girl.
And then, at the mention of food, and
I was suddenly in my friend’s car, sputtering toward a red and yellow sign.
“Capitalism is the problem,” a friend
of mine said, days later in Austin.
“Communism is the drug,” I didn’t say.
“It’s all too far along to fix anything,”
someone else, my host, says.
Someone brought up Senator Davis
and the scene in the Texas Senate two
nights before. A crowd of onlookers had
yelled down the legislature, most of who
were trying to shut down Davis’ filibuster
of an anti-abortion bill—a bill masquer-
ading as an attempt to improve women’s
health. It was rare to find anyone who
agreed on any whole piece of text from
the bill, but one thing was certain: when
the Governor called for another special
session in the Senate, which he did, the
bill would pass without trouble, which it
did.
I had been staying at friend’s place. She
was one semester away from graduating
college and living in a condo paid for by
her parents. Drunkenly, near the end of
my stay, she told me of the hundreds of
dollars of debt on her credit card. She
was paying it back, of course. She didn’t
know how she spent all that money. I
didn’t know how I had either—with
drink I had admitted to things—and we
bonded on some weird, uncomfortable,
American level. In the warm Texas night
with the sun waning softly and without
prejudice, we sat silently in the living
room and thought of nothing.
At the end of the weekend, I had driven to College Station to meet a friend
from university. The scene was very different there: hot with no mercy expected,
trucks crisscrossing every intersection,
and a decided hive-mind mood of excellence in a town very far removed.
“I have to pay his bills; he doesn’t have
a job,” she said to me after having lunch.
“How can you afford it?”
“My parents keep asking where my allowance is going…”
“Allowance,” I thought.
“He’s trying to be a teacher; but I don’t
know that he wants to be.”
Back from lunch, at her apartment
there was a dog in a cage that wasn’t
there before and her roommate and her
girlfriend were sitting on one of the four
couches that crowded the space. There
was an awkward exchange and they left,
leaving the dog.
College Station is much like a car hotboxed with cyanide: the air is damning
to the lungs and there is an oppressive
weight to it all, though it is farther from
the gulf than Houston, which is freer and
far ahead. Earlier, my friend and her boyfriend had walked me around the A&M
campus. There was much said, but one
bit which I retained.
“There’s the corps.” Her boyfriend
pointed at a tan lackluster building.
“The core?—ah,…I, never mind.”
“You know the green coats from Western?” she asked.
“They’re like that,” her boyfriend said.
“Except, when they get a call for someone needing to be walked home at night,
they look her up online and decide how
hot she is. If she’s cute, they fight over
her; if they think she’s ugly, they treat it
like a frat and make the ‘pledges’ walk
her.” She exhaled, said: “I’d rather risk
walking home alone—and I live three
miles away—than have them walk me.
Or pay for a taxi, which are expensive
here. I’d feel less safe with them.” And
that was that.
So, welcome to the land where beauty
is currency and currency is safety and
safety a timid illusion.
27
Joško Bonačić
super mišićavim junacima koji su sličili
malo na Fantoma, Supermena ili Betmena. I danas kad počnen crta, ruka
se zaleti i napravi komad ruke pune bicepsa…
Strip bi počeja lipo. Prva stranica
bi bila, gledano našim očima, fenomenalna. Pazilo se na sve detalje koje smo
znali nacrtat. Druga stranica tako tako,
a treća – već bi nam dopizdilo, prešli mi
na karikature.
Divili smo se Koko Bilu, Umpah
Pahu, Taličnom Tomu i braći Dalton, a
Princ Valijant i Rip Kirbi su bili ozbiljni
zalogaj za nas stripoljupce.
To su bila vrimena studentskih
nemira, borbe za crnačka prava u
najdemokratskojoj zemlji na svitu, hipi
pokret je diza ruku s cvijećem za mir i
ljubav. Pripremao se Woodstock, a kod
nas se desilo čudo.
jedan čudan strip. Svaki dan po jedan
kaiš.
Počelo je ka neka ekspedicija ide
na Himalaje, onda drugi dan napravili
logor, pa se počeli uspinjat…
Lipi, čudni neki strip. Odjednom
našli neke tragove u snigu. Jedva čekali
sutrašnju novinu, a ono još malo hičkok
atmosfere! Čiji je trag? Ko je ta čudna
životinja s tako neobičnim otiskom?
I doznalo se! Bija je to Yeti, ali ne
oni tajanstveni himalajski čovik, već
Yeti deterdžent! Svi smo poslali kragu i
strip i deterdžent, ali je upalilo! Svi su ga
počeli kupovat!
Da prostiš, tolika san bija zaluđen
stripon da san, i kad bi iša u Kaštila, trka
na njijovu trafiku vidit ima li koji novi
strip – a luda čovika!
DI JE NESTA STRIP?
Phantom
Bilo je lito. Ja sa svojih pet – pet i
po godin spustin se niz kaletu držeći
čvrsto u ruci aluminijske kovanice sve
od jednog ili dva dinara. Bit će bilo dvi
tri banke.
Sinoć se igrala tombola u Sirkovićevih
i nona mi, zadovoljna jer je dobila dvi
tombule, turnila tu lovu.
Jedva san dočeka jutro i, kako san već
reka, niz kaletu pa na Peristil u trafiku.
Trafika Borbe bila je lipon di je sada
banka, na misto od bombi porušene
zgrade.
Onako ozbiljan, ka da san popija pamet cilog svita, pružin ruku s lovom –
„Jedan Kekec“.
Ona ča je prodavala vidila je samo
ruku i možda cuf koji je stršija .
„Jeli mali, znaš li ti čitat, a?“
„Aha.“
Uz smij dobi Kekeca.
Nisan ga otvara sve do doma. Vraga
san zna čitat, a nije mi ni tribalo. Slike
mog omiljenog stripa su govorile više
nego riči koje su se natiskivala u onim
bilin oblačićima. Obožava san miša
Krcka i njegova neprijateja pantaganu
Antracita.
Ima san gušt (vidi mene – gušt) sist
28
na bukalin, otvorit Kekeca i zadivljeno
gledat i zamišljat šta radi i kako se bori
moj junak Krcko.
Još iman sliku. Sidin na bukalinu,
iznad mene na brokvi listovi Slobodne
isičeni na miru ka toaletni papir, u ruci
Kekec broj pet, a na naslovnoj strani velika slika Antracita. Da me je ko vidija
reka bi:
„Ma vidi onog pametnog malega, bit
će nešto od njega, samo da ne pokvari
vid od pusteg čitanja!“
I obistinilo se bar nešto, očoravija
san!
Zavolija san strip.
U Slobodnoj je izlazija svaki dan Crni
jahač, Trojica u mraku … a junaci poput
Starog Mačka, Polagane Smrti i Crnog
jahača su me učili što je dobro, a što zlo.
Sičan se cilog stripa Posljedna pustolovina Starog Mačka i niko tužniji od
mene kad mi je prijatej, suputnik, veliki
borac za pravdu, Stari Mačak slavno
poginija, a Crni jahač na konju Satanu
i sa vjernim vukom Bartom odjahao u
kišnu, olujnu noć…
Koliko je zimskih noći, onako prije sna, odzvanjalo u mojoj tintari :
Zašto,zašto,zašto???
Najveći strip junak tog doba bija je
Duh koji hoda ili Fantom, maskirani
junak koji se bori protiv sila zla već
četiristo godina.
Svaki momčić u Getu pedesetih godina tija je imat tetoviranog Fantoma na
livom ramenu.
Doša bi se kupat na Želje, zna si di su
Getani. Svaki drugi je ima tetoviranog
Fantoma! Fama o tučarima iz Geta
dobila je oni tajanstveni veo misterije.
U jednom dvoru, kraj špine (onda su
imali špine sa vodom vanka) bija je na
zidu nacrtan Fantom. Kad bi igrali na
kukalo niko se nije tija po noći sakrit u
taj dvor, koliki je bija straj od Duha koji
hoda…
plavi vijesnikPlavi Vjesnik, lipi omladinski list, počeja je objavljivat stripove
u bojama na lipom sjajnom papiru.
Nisi moga dočekat petak. Svi su
bili zaljubljeni u Den Derija pilota
budućnosti, junaka svemirskih prostranstava. Koji je to bija raskoš boja!
Čitaš o Den Deriju i njegoj borbi protiv
zločinca s velikom glavom Mekona, a u
isto vrime traje „borba“ između Rusa i
Amerikanaca ko će prije na misec!
Toliko nas je strip zaludija da smo
svi, ama baš svi, u razredu počeli crtat
stripove.
Sve teke su mi bile išarane raznim
Nikad robomOvako u ovo vrime pri-
je četrdesetak godin služija san vojsku
u Trebinju. Opalija zvizdan, ne moreš
od vrućine ni Nikšičko pivo popit a da
ti se ne stopli u ruci. Čeka san paket od
doma. Lipo san in napisa da mi pošalju
cigarete – šteku Croacije, alo, nešto
spize i nekoliko stripova svake vele.
Zaželija san ih se.
Po onom zvizdanu, priko poligona
koji je bija dug, brat bratu, iljadu metri,
zalaufa se dežurni desetar prema meni:
„Traži te dežurni oficir. Najeba si!
Stiga ti paket i naša je nešto!“
Bija je ka red da se svaki paket otvori
i onda „uzme“ nešto ka carina. Prešutno
bi svi znali, i mi u vojsci i naši doma,
da moraš stavit viška u paket, bar litru
rakije, kutiju cigareti, pancete…
Nabraja san sve ča je moralo bit u
paketu i nisan nalazija ništa „opasno“
za moral, bratstvo i jedinstvo, razvoj samoupravnog socijalizma…
Koji me kurac zove dežurni! Zna san
da je bija još i MPV-jac, a to oće reć
dušebrižnik partije u to vrime.
Uša san. Vojnički se, kako bi reka
Smoje, imentova i čeka.
„E, moj Bonačiću! Umesto u bib-
Bila je to šezdesetsedma kada je
Vjesnik objavija elitnu strip biblioteku.
Najboje da se nije zvala – Super Strip
Biblioteka! Cila država je poludila. Svaki petnaest dana izaša bi po jedan broj i
svaki put drugi junak stripa. Ljudi, dica,
momci i cure čekali su red! Ej, ponovit
ću, čekali red za kupit to čudo od stripa!
Čelična Pandža, Pauk, Komandosi,
Agent Barracuda, Johnny Nero…
Ta biblioteka je nastavila s novin serijalom i onda je doša on – Alan Ford! –
ostalo je povijest!
Čudan lik koji je opisiva onda ono
šta se nama događa sada. Volija bi da
možete ponovo pročitat onu epizodu o
javnim i privatnim bolnicama. Nama je
bilo smišno, parilo je ka neka fantastika.
Nismo virovali da toga ima, i nažalost,
sad se uvjerili koliko je Alan Ford istinit!
Listam internet stranice, prisjećam se
svih onih strip edicija koje su izlazile…
Ajme, koliko san love potrošija.
Ma ne žalim jer ko je moga platit
gušt koji si ima kad bi ulazija u taj svijet
pustolovina, fantastike, ljubavi i mržnje.
Vječite borbe dobra i zla.
Ti sam i neotvoreni strip u ruci. Evo,
zamalo san zasuzija …
Sičan se, počeja je izlazit u Slobodnu
7
lioteku pa da čitaš knjige, naobrazuješ
se ti meni i ilegalno u kasarnu unosiš
kapitalistički elemenat!!!“
„Koji druže poručniče?“
„Pa,ovo!“ i baci po stolu hrpu mojih
lipih stripova. Bit će mi doma skupljali
po ciloj zgradi i poslali.
„Ne vidim, druže poručniče tu nikakvo zlo, to su priče o sukobu dobra i
zla gdje uvijek pobjeđuje dobro!“
„Lepo, a kauboji i indijanci, ko je tu
dobar i loš, a Bonačiću?! Nemoj ti meni
taj kapitalizam ovako na mala vrata,
razumeš?! Rekoh ti, bolje u biblioteku
pa čitaj dobre, odobrene knjige!!!“
Mala san se onako getanski nasmija
i već mi je poručnik tija nešto opet palamudit, ali san ga priteka:
„Druže poručniče, ako niste znali
ja san jedini korisnik biblioteke u cijelom vodu, a i četi, što možete provjerit
u Peše bibliotekara! I, ako mogu dodat, slažen se da su indijanci pravedni,
a šta se tiče stripa kao neprijateljskog
elementa možete vidit da su tu i stripovi Nikad robom i poznati partizanski
likovi Mirko i Slavko koji veličaju našu
narodnooslobodilačku borbu naših naroda i narodnosti!“
MPV-jac je osta zatečen. Ubija san ga
u pojam. Neko me od mojih prijateja tija
zajebat pa mi posla Mirka i Slavka i ostale
junake čuvene srip edicije Nikad robom!
Zajeb posta spas. Da nije bilo Mirka i
Slavka – ja najeba!
Ponekad promislim šta bi bilo da me
okarakteriziralo ka klasnog neprijatelja
koji je širija imperijalističku teoriju? Di
bi mi bija kraj? Ajme!
Ante Tešija
Ko san? Ča bi tija bit?
Moj iskrcaj na ovi svit je plod
slučajnog. Moglo se desit da se ne ujtin, netko drugi bi zauzeja moje misto
i sve bi bilo isto. Isto, ma brez mene.
Gori ispod Svilaje san progleda,
prvi korak napravija i od tud, sa tog
jebenog krša, u svit ušeta.
Nikad se nisan bunija, grinta i
plaka. Bi san silno zahvalan, moja mi
mater govorila, Bogu ča je baš mene
odabra.
A ja nikad u to nisan virova. Smišno
mi bilo u to povirovat. Sidija bi satima
pod raston i gleda u nebe. Tija san
vidit tog svog ćaću. Jer mi je rekla, i
ona i pop, da je on gorika. Nije se pojavija i ja presta virovat.
Odnesoše me bujice stasanja u druge krajolike, sudariše sa drugovačijin
običajima i kroz tu oluju iznakaženog,
isklesaše lik koji danas u šezdesetima
ne zna di je, zašto je tu i ima li smisla
ić dalje.
Škare zaborava su ostrigle, i zametnule, dilove mog životnog lutanja. Spužva pratnje i patnje stasanja
se potrudi aktivnom brisanju i tako
osakaćenog me gurnuše na ledinu
današnjeg di, pokorno priznan, se nikako ne snalazin.
Najednom nima onog mog svita nadanja, onih ludastih ljubovanja, onih
patnji za uspjehom, pustih pokušaja
za bit bolji i za primjer.
Probudija san se u vrtlogu upitnika,
stalno mi pred očima plešu kaskaderi
interesa a opijenost me gura u kutak
neinteresa.
Ča je to danas oko mene? Ko je ovi
svit ča grabi puten dokonom cilju? Di
Je ti cilj? Ča nudi i po koju cinu?
Živija san pusto godina u sustavu
vridnota zasnovanih na paroli bratstva-jedinstva. Nisan se pita o smislu
poruke, ma me se ni diralo, nisan bi
tema a prostor me mamija u zagrljaj
prijateljovanja okružen granicama
„tvorevine“ u koju se ni sumnjalo.
Sve je teklo nikin redom normalnog, sudari sa drugovačijima su bili
30
sudbinu daljnjeg planiranja suživota.
nivoa pažnje i prijateljstva, a puti
se nisu preziđivali već je pozdrav sa
smješkom bio saobraćajni znak od
Ljubljane do Skopja, od Splita do Subotice i tako kud god kreneš.
Najednom se bratstvo i jedinstvo
rascjepi po svim šavovima, najednom se i prosta ledina predstavi ko
sveto misto didovine a dijalog za
razgraničenjem ni ni spomenut jer su
noževi naošteni, karabini izglancani a
čizme nataknute na noge željne osvajanja. Najednom susid ni komšija, latinica ni pismo ko ćirilica, ni svejedno
ko sa kim bija u kumstvu.
Nisan pensa o opasnostima kad san
na misečini spava u stojadinu ispod
Lovćena, Bosna me gutala u svoje gudure a ja san gušta brez straja. Makedonci su me ljubili zbog Splita, Đerdap
mi je ponudi tri različite ljubavi u tri
dana na igrama novinskih susreta.U
Novom Sadu san zajebava Srbe, smijahu se mojin vicevima na njihov
račun.U Nišu su gutali moje priče o
dalmatinskom načinu uživanja a u
Nikšiću su me crnogorci pušćali na
miru samo dok san spava.
Najednom se izgubija razum.
Najednom su ovce puštene iz tora a
čobani se potrudiše da ovce blejeći
krenu na lomače.
Najednom se probudija kaos.
Najednom je sve važno, o svim
različitostima se ispisaše studije, vođe
zagrmiše a pioni u marš dobrovoljno
odlutaše.
U to moje vrime koje me obilježava
ko tetovaža izbodenu kožu, ljudi su
lizli ulicama veseli. Radili su veseli,
školovali se, ženili i lumpovali. Bilo je
siromaštvo ma to se u njihovin očima
nije zrcalilo. Teret siromaštva se podnosio jer je oko tog tereta plivala izgledna nada da je sutra dobrom zagarantirano.
Grmi po gudurama, dim baruta
zapasa prostor željenih ledina osvajanja , gine se obostrano, osakaćenje
buja a doli u kotlini mira vođe boljeg
,zauzeše stolac oko stola sa mapon
podjele.
Van granica teg mog stasanja je carevao besćutno profitni interes, hladni
rat, čizma koja je gazila dostojanstvo,
aveti ratnih prijetnji i različitost koja
se nas nisu ticala.
Štakori posebna zadatka se
pozabaviše zakonima demokracije,
podjelon bogatstva samoupravljača,
isticanjem pojedinaca od povjerenja i
„molbom“ da iako nestručni na sebe
uzmu teret bogataša.
Mlad moždani sustav
ima
mogućnost prosuđivanja normalnog
i nenormalnog te san valjda pošteno
školovan i odškolovan bio kadar razabrati stanje a stanje te povjesne epohe
je kaživalo kako se nekoga na ovom
prostoru štuje, rado prima u goste i
količinom dobrodošlice ruku u zraku
kazuje o kakvom se ugledu radi.
To vrime, ta praksa i takovi običaji
su neizbrisiva istina takvog stanja. To
brisati nije moguće. To mogu samo
bolesni umovi posebna zadatka i interesa.
Ja to vrime ne dam da mi uzme.
Ja to vrime nosin u uspomeni i neka
spužva zaborava radi po svoju ,guran
je od svog srca i kod mene caruje neizbrisivost.
Ko i svaki rat, tako i ova gnusna
pizdarija od rata, treba da se okonča.
Skita san pusitin stazama jedne
domovine isklesane na otporu kontra
zla. U tom mom skitanju bajunete su
bile muzejski eksponati, mržnja je bila
pod okovima nepotribe a smješak je
bio uklesan željom za zajedništvom.
Radilo se do besvjesti, lopate su
rado sa rukama bile zavarene, tražilo
se dizanje norme napretka a po ulicama se valjao zadah poziva na dijalog.
I najednom su škare povisti prisikle
tu idilu.
Iz smrdljivih bazena zaborava
izroniše aveti zaboravljene prošlosti
jada. Likovi zamrčeni čađom „upališe“
svitlo a mrak se ko katram zalipi na
I okonča se ta bezglava avantura dokonih budalaša sa obe strane, kućama
se povratiše bogalji, a na zapuštenoj
ostavštini zatekoše zauzetost te im
jedino osta da vidaju rane i tužno uzdahnu kako im je ovo bio nepotreban
izlet u vlastito propadanje.
Vrime neumitno biži, nada za razumom tinja, ma se bojim kako smo
punomoći potpisanoj
devedesetih
sami sebi zabili posljednji čavao u lijes
propadanja.
Znan ko san no bojin se da ne znan
ča me čeka.
31
Marija Krsmanović
Marija Krsmanović je underground
poeta. Svoju punk i rock n’roll knjigu
«pobuna nebeski jahač» objavila je
2011. godine za izdavačku kuću «Slušaj
najglasnije». Godinu dana poslije Zdenko franjić izbacuje i CD na kojem su
mnogi underground bendovi poput
Rapidforcea, Morbid Cow, Prije svega
disciplina, Fluid undergrounda, Bagre
i mnogih drugih uglazbili njene stihove.Aktivno objavljuje fanzin «Pobuna
umetnosti» koji obuhvaća underground
scenu. S poznatim underground slovenskim pjesnikom Franjom Frančićem
2013. godine objavljuje knjigu «Orgazmi
malih smrti». Aktivno organizira poetsko-koncertne promocije u okviru Pobune, te ugošćuje mnoge bendove.
NIŠTA NE RAZUMEM
Ja se često pitam
i ništa ne razumem.
Šta vi tražite ovde gospodo?
U ovom mentalnom horizontu
ko nije
i zbog čega jeste. . . .
Ko je ovde stvaran,
a ko nestvaram.
Ko se ženi
kome je sahrana.
Ko je predsednik ovog pakta?
Ne znam ni ko sam ja . . .
Možda sam ništa
u odnosu na vaše
SVE SAM!
MAJCI
Ćutimo,
znamo da bi nas reči
samo pojele.
Snuždeno u pod gledamo,
mislimo na istu bedu.
Ne smemo se pogledati u oči
da nas istina
ne sahrani u isti sanduk.
mi je muka od vas,
od vašeg licemerja.
A mene ne zanima
ko je ko,
KOMA I KARMA
Nebo i Sunce
Mesec i Zvezde
sve tako drage
pobediš oblike.
Krvlju i telom
dopreš do sebe,
da li je vredno probuditi se.
Predaš se umreš
pa ponovo rodiš,
kao drvo,
konj,
magarac,
cvet.
Podigneš padneš,
progutaš svoj znoj.
I onda opet,
zaboraviš sve.
Spavaj, spavaj,
mirno sanjaj,
sve u redu je.
Spavaj, spavaj,
mirno sanjaj,
pusti da vrane
sa sobom nose te.
Koma i karma
karma i koma
Nadrealistička Umetnička Grupa “pola Mačke”
Ivan Tomić Mister
DETE PALOG NINDŽE
Moj tata beše nindža, a mama je bila
domaćica.
Dok se on okolo nindžao ona je prala,
peglala, kuvala ručkove i tako to.
Njegovo nindža-odelo uvek je bilo besprekorno čisto i mirisno, katana i šurikeni
savršeno
izglancani, a obroci koje mu je spremala
optimalno energetski izbalansirani.
Tata je voleo mamu i mama je volela tatu.
Od tog voljenja nastao sam ja, moja seka,
moj bata, papagaj Čipi, i celo jato zlatnih
ribica u velikom akvarijumu. Bili smo
srećni, siti, voljeni i seksualno neuznemiravani. Rečju - savršena porodica, kao sa
reklame za savršenu porodicu.
A onda je tata jednog dana izgubio
posao, kada je njegova firma “NINDŽAPRO DOO” prodata na tenderu jednom
lokalnom moćniku, i sve je krenulo
nizbrdo.
Tata se odao alkoholu, propio je svoje
nindža-odelo, katanu i šurikene. A
mama se prokurvala da bi nas sve skupa
održala u životu. Sestra je, čim je dobila
prve naznake ženskih atributa, krenula
majčinim stopama, brat očevim, papagaj
Čipi stopama suvih rebaraca put kuvanog
pasulja, a celo jato zlatnih ribica iz velikog
akvarijuma njegovim.
Ja tu više nisam imao šta da tražim pa sam
skupio ono nekoliko svojih prnja i zauvek
otišao od kuće.
Kao dete palog nindže i posrnule
domaćice nisam baš imao nekih izgleda
za pronalaženje posla u ovom hladnom
i surovom svetu. Zato sam počeo da
hvatam vinske mušice i da ih zlostavljam
između dve cigle. Nije neki posao ali je
bolji od ničega. Dve cigle se sporo habaju,
a vinskih mušica ima koliko hoćeš, a ako
ih i nestane, uvek su tu pegave larve zelenortskog mucavca, i jedan zalazak sunca
nad ostrvljem u daljini.
ali mi je svejedno neprijatno, kao što je
pretpostavljam i njemu.
Violeta Eta Tomić
UTOPIJANDURA
Kažu: SLOBODNO INVESTIRAJTE. Piše: PRE UPOTREBE DOBRO
PROMUĆKATI. Šta da investiram? U
koga? Šta bre da mućkam? Pun grad
bljutavih saveta. Procvetao haos `mesto
lipe! Poreklo torte iz izloga- nepoznato.
Do malokrvnosti se tuku „Blic žena“ i
„Praktična žena“. Odem kući i taman
mislim- dobro je. A ona će:“A kako
ću ja izgledati kad budem bila baba?!
Hoću li biti ružna?!“ Počeh dobro da
mućkam glavom. Gore-dole, levo pa
desno. Neće da se otkači. Na kraju
sam, od muke, investirao u sebe. Idem
u svoju utopiju. Idem da postanem
Utopijandura!
ZNAK DA SE IPAK SMRKLO
Tri kapi nepromišljene krvi bile su
dovoljne da unište par generacija. Degenerisani, a opet čestiti transvestiti, preskakali
su barice lomeći štikle u toku trke isticanja.
Zvižduk promuklog neba tačno u pola devet
uveče probudi uspavanu lepoticu. U školama
nas učiše kako se ne kaže mLogo, već mnogo,
a direktor je posle par tikova dodao i to da
ipak „priroda uzgaja čoveci“ O, gde će mu
duša pre prve jutarnje kafe?! Zar mu ne beše
žao ove knedle koju nosim u grlu?! Providne
kapljice pljuskaju pravo krmeljivoj istini u oči.
Od pomahnitalih prosjaka dopiru psovke,
ako prođeš i ne primetiš zgrčene prste. Psuju
ti i seme, i pleme, i uzduž i popreko. Ako
zaobiđeš trulo voće i prljave tezge na pijaci
stižu te kletve:“ Dabogda te pas koji laje već
jednom ujeo!“ Ma dobro, poljubiš me u probirljivost! I gde je mesto na koje ću bezgrešno
da stavim tačku umesto znaka pitanja i
završim ovu priču?
IZA NEVIDLJIVOG DRVETA
SERE NEVIDLJIVI ČOVEK
Iza nevidljivog drveta sere nevidljivi
čovek.
Ja koji tuda prolazim ne vidim ga ali se
pravim lud.
Verujem da mu je neprijatno iako je nevidljiv, baš kao što je i meni neprijatno iako
ga ne vidim.
Ja znam da iza nevidljivog drveta sere
nevidljivi čovek, on zna da ja to znam, i to
je sasvim dovoljno.
Ne znam kako znam, niti kako on to zna,
32
33
PRVI ROĐENDAN JOKEBOX-a
Tomislav Primorac, student fizike
na PMKF-u, mladi splitski stripaš i
karikaturist koji objavljuje svoje stripove i karikature u webzinu MOSS, upravo je proslavio i prvi rođendan svog
Jokeboxa na Facebooku.
Dišpet će tom prilikom objaviti i
nekoliko stripova obilježenih humorom kroz koji nas vodi pokazujući razne
sitnice i događaje u svakodnevnom
životu.
Tomo crta olovkom u crno – bijeloj
tehnici, a uzori su mu Gary Larson, Jim
Davies, bill Watterson, Magnus i Max
bunker, Dan Reynolds, Darko Macan i
Pere Vitez Eterović.
Više Tomislavovih crteža pogledajte
na njegovom Jokebox-u.
34
35
Dišpet- udruga za nezavisne medije
i kulturu
Mosećka 72
mail: [email protected]
36
www.dispet.org
dispet.tumblr.com
facebook.com/fanzinDispet
twitter.com/fanzinDispet
Download

Rađanje čoveka - WordPress.com