Ustavni sud BiH
1 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
Source: http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1222/07, rješavajući
apelaciju Imada Al Husina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav
4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
David Feldman, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 4. oktobra 2008. godine donio je
Djelimično se usvaja apelacija Imada Al Husina.
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
2 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
- Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-1172/07 od 21.
januara 2008. godine i
- Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-03/08 od 14.
marta 2008. godine.
Predmeti se u ova dva slučaja vraćaju Sudu Bosne i
Hercegovine na ponovne postupke u kojima će se razmatrati
dokazi i utvrditi bi li prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo
opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana
od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i
Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke,
a u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Imada Al Husina
podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj
U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Ministarstva
sigurnosti/bezbjednosti
Bosne
i
Hercegovine
broj
UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine, u odnosu
na član II/3.a) i b) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl.
2, 3, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, kao i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku
konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Imada Al Husina
podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj
U-129/07 od 5. aprila 2007. godine i Rješenja Državne komisije
za reviziju odlukâ o naturalizaciji stranih državljana Vijeća
ministara Bosne i Hercegovine broj UP-01-07-99-2/06 od 9.
januara 2007. godine, u odnosu na član I/7.b) Ustava Bosne i
Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imada Al Husina
podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
3 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
U-129/07 od 5. aprila 2007. godine i Rješenja Državne komisije
za reviziju odlukâ o naturalizaciji stranih državljana Vijeća
ministara Bosne i Hercegovine broj UP-01-07-99-2/06 od 9.
januara 2007. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i
Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima
facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imada Al Husina
podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj
U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Ministarstva
sigurnosti/bezbjednosti
Bosne
i
Hercegovine
broj
UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine, u odnosu
na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa
Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imada Al Husina
podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj
U-129/07 od 5. aprila 2007. godine i Rješenja Državne komisije
za reviziju odlukâ o naturalizaciji stranih državljana Vijeća
ministara Bosne i Hercegovine broj UP-01-07-99-2/06 od 9.
januara 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione
materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku
objaviti
u
“Službenom glasniku
Bosne
i
Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i
Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i
“Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
I.
Uvod
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
4 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
1.
Imad Al Husin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Udruženje „Vaša prava BiH“ iz
Sarajeva, Osman Mulahalilović i Faruk Latifović, advokati iz Brčkog, podnio je 30. aprila 2007. godine
Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne
i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine i Rješenja Državne
komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine. Apelant je,
istovremeno, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio deportaciju
apelanta iz Bosne i Hercegovine“ do okončanja postupka o apelaciji. Apelacija je evidentirana pod
poslovnim brojem AP 1222/07. Apelant je apelaciju dopunjavao 31. maja 2007. godine, 1, 4. i 6. februara
2008. godine.
2.
Apelant je 28. januara 2008. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-1172/07
od 21. januara 2008. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti/bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine. Također, apelant
je postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio deportaciju apelanta iz
Bosne i Hercegovine“ do okončanja postupka o apelaciji. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem
AP 306/08. Apelant je apelaciju dopunjavao 28, 30. i 31. januara 2008. godine, te 1. februara 2008.
godine.
3.
Apelant je 3. marta 2008. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj U-1141/07 od
21. januara 2008. godine, Rješenja Ministarstva broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007. godine i
Rješenja Ministarstva - Službe za poslove sa strancima – terenski centar Sarajevo, broj 19.4.1UP-1-1-498/07 od 18. maja 2007. godine. Apelant je i u ovoj apelaciji postavio zahtjev za donošenje
privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine“ do
okončanja postupka o apelaciji. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 660/08.
4.
Apelant je 28. aprila 2008. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj Uvl-03/08 od
14. marta 2008. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Suda BiH
broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine. Apelant je i u ovoj apelaciji postavio zahtjev za donošenje
privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine“ do
okončanja postupka o apelaciji. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 1254/08.
II.
Postupak pred Ustavnim sudom
5.
Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1222/07 od 26. juna 2007. godine, kojom je odbio
apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
6.
S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene četiri apelacije iz njegove nadležnosti koje se
tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog
suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod
brojem AP 1222/07. Spojene su apelacije AP 1222/07, AP 306/08, AP 660/08 i AP 1254/08.
7.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Ured zastupnika Vijeća ministara BiH pred Evropskim
sudom za ljudska prava je 30. januara 2008. godine obavijestilo Ustavni sud da je apelant 22. januara
2008. godine podnio prijavu protiv Bosne i Hercegovine Evropskom sudu za ljudska prava broj
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
5 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
Ap.3727/08, te da je Evropski sud za ljudska prava 29. januara 2008. godine donio privremenu mjeru
kojom ukazuje Bosni i Hercegovini da apelant ne treba biti protjeran iz Bosne i Hercegovine do donošenja
konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji broj AP 1222/07, kao ni u periodu od sedam dana od dana
obavještavanja apelanta o toj odluci. U prilogu je dostavljen prijevod pisma Evropskog suda za ljudska
prava broj ECHR-LE2.G od 29. januara 2008. godine.
8.
Apelant je, također, dostavio Ustavnom sudu navedenu odluku na engleskom jeziku.
9.
Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i MUP-a
Sarajevo zatraženo je 31. januara 2008. godine, a od Državne komisije 29. maja 2007. godine, da dostave
odgovore na apelaciju.
10.
Sud BiH je dostavio odgovore na apelacije 5. juna 2007. godine i 12. februara 2008. godine,
Ministarstvo 11. februara 2008. godine, MUP Sarajevo 15. februara 2008. godine, a Državna komisija 13.
juna 2007. godine.
11.
Helsinški komitet Bosne i Hercegovine je u svojstvu amicus curiae 28. februara 2008. godine
dostavio stručno pisano mišljenje o oduzimanju državljanstva apelantu.
12.
Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu
17. marta 2008. godine.
III.
Činjenično stanje
13.
Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom
sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
14.
Apelant je državljanin Sirijske Arapske Republike, a to je bio i u kritično vrijeme. Došao je na
teritoriju bivše Jugoslavije i (tadašnje) Republike Bosne i Hercegovine (RBiH), te je Rješenjem
Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo
unutrašnjih poslova RBiH), broj 09/2-204-454/92 od 23. marta 1992. godine dobio državljanstvo
Republike Bosne i Hercegovine u martu 1992. godine. Pošto je možda pretpostavljao da je državljanstvo
koje mu je dodijeljeno 1992. godine bilo nevažeće, apelant je 1994. godine ponovo podnio zahtjev za
državljanstvo po drugim osnovama, te mu je državljanstvo ponovo dodijeljeno drugim rješenjem
Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH br. 07/2-204-1384/94 od 22. novembra 1994. godine. Tokom
boravka na teritoriji bivše Jugoslavije apelant je upoznao i oženio svoju suprugu, sa kojom je dobio dijete i
postao član porodične zajednice koju čine i djeca njegove supruge iz prethodnog braka.
Činjenice u predmetu AP 1222/07
Rješenjem Državne komisije broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine apelantu je
15.
oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje mu je dodijeljeno rješenjima Ministarstva za unutrašnje
poslove RBiH kako je navedeno u stavu 13. ove odluke. Navedeno rješenje je konačno u upravnom
postupku i protiv njega nije dozvoljena žalba, ali se može, prema članu 19. Zakona o upravnim sporovima
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
6 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
BiH, pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe kod Suda BiH.
16.
U obrazloženju rješenja, između ostalog, navedeno je da je na osnovu provedenog postupka
utvrđeno da je apelant stekao državljanstvo RBiH prevarnim ponašanjem odnosno skrivanjem relevantnih
činjenica, te je u skladu sa članom 23. stav 1. i članom 41. stav 4. tačka b) Zakona o državljanstvu Bosne i
Hercegovine doneseno predmetno rješenje.
17.
Apelant je protiv Rješenja Državne komisije broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine
podnio tužbu Sudu BiH radi poništenja rješenja od 9. januara 2007. godine. Sud BiH je Presudom broj
U-129/07 od 5. aprila 2007. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
18.
U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je zakonitost konačnog upravnog akta ispitao u
granicama zahtjeva iz tužbe, odnosno samo u dijelu u kojem je apelant zahtijevao da se poništi rješenje o
oduzimanju državljanstva, a u smislu člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH («Službeni glasnik
BiH» broj 19/02). Ispitujući zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja Sud BiH je ocijenio da je Državna
komisija pravilno primijenila član 23. u vezi sa članom 41. Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik
BiH» br. 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05) i izvršila reviziju Rješenja MUP-a RBiH broj 07/2-204-1384/94 od
22. novembra 1994. godine, na osnovu podataka koje je apelant dostavio, kao i podataka pribavljenih po
službenoj dužnosti. Naime, iz rješenja o sticanju državljanstva od 22. novembra 1994. godine proizlazi da
je apelant primljen u državljanstvo BiH na osnovu zahtjeva, izjave, kopije PI i izvoda iz MKR. U tom
postupku je utvrđeno da apelant ispunjava zahtjeve iz člana 8.a Zakona o državljanstvu RBiH („Službeni
list RBiH“ br. 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94). Međutim, iz zahtjeva za sticanje državljanstva, koje je
apelant podnio 12. oktobra 1994. godine preko Ambasade RBiH u Zagrebu, proizlazi da je apelant
zahtijevao prijem u državljanstvo zbog toga što je zaključio brak sa državljankom BiH Zinaidom Softić, te
da je učestvovao u Armiji BiH u periodu od 15. septembra 1992. godine do 1. januara 1993. godine.
Nadalje, Sud BiH je istakao da činjenice navedene u zahtjevu, a koje su relevantne za sticanje
državljanstva, nisu bile istinite. Također, da nije tačno da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva za
sticanje državljanstva bio oženjen sa državljankom BiH, tj. da je bio u braku sa Zinaidom Softić. Brak sa
državljankom BiH apelant je zaključio tek 14. juna 1995. godine, kako to proizlazi iz izvoda MKV Općine
Stari Grad Sarajevo od 9. maja 2001. godine, koji je apelant dostavio Sudu BiH u prilogu tužbe. To znači,
navodi dalje Sud BiH, da u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva 12. oktobra 1994. godine
apelant nije bio u braku sa državljankom BiH, odnosno, brak nije bio zaključen kako je to apelant naveo
kao relevantnu činjenicu. Budući da je apelant prilikom podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva dao
izjavu da poštuje Ustav Bosne i Hercegovine i zakone, Sud BiH navodi da je apelant mogao i morao znati i
biti svjestan da se brak prema zakonima BiH zaključuje isključivo u skladu sa Porodičnim zakonom BiH
koji je bio na snazi u to vrijeme, te da se zaključenje braka po šerijatskim propisima, kako to pogrešno
apelant navodi, ne smatra valjanim i nema pravnu snagu u BiH. Ova okolnost je relevantna zbog toga što
je Zakonom o državljanstvu RBiH, koji je bio na snazi u vrijeme sticanja državljanstva, bilo propisano da
stranac može prirođenjem steći državljanstvo RBiH, ako je u braku sa državljankom RBiH. Dakle, za
sticanje državljanstva u vrijeme kada je apelant podnio zahtjev bila je na snazi odredba prema kojoj je
uvjet za sticanje državljanstva bio predviđena činjenica da je zaključen brak sa državljankom BiH, što je
uvjet koji u konkretnom slučaju apelant nije ispunio i u tom pravcu je dao neistinite podatke u zahtjevu.
19.
Stoga, Sud BiH smatra da je apelant neopravdano osporavao rješenje zbog pogrešno utvrđenog
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
7 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer je pravilan zaključak Državne komisije da
apelant nije naveo istinite činjenice odlučne za ocjenu njegovog statusa. Osim toga, Sud BiH navodi da
nije vjerodostojan ni apelantov navod da je bio pripadnik Armije BiH u periodu od 15. septembra 1992.
godine do 1. januara 1993. godine, jer u tom pravcu nema valjanih i zakonom propisanih dokaza u spisu,
niti je apelant u dokumentaciji koju je dostavio sudu u prilogu tužbe podnio o tome odgovarajuće dokaze.
Naprotiv, iz kopije potvrde Ministarstva odbrane - Uprave za odbranu Zenica od 18. februara 2001.
godine proizlazi da je apelant bio pripadnik vojne jedinice – OS Zenica u periodu od 1. maja 1993. godine
do 31. decembra 1995. godine. Nejasno je, ističe Sud BiH, zašto apelant u zahtjevu za sticanje
državljanstva (iz 1994. godine) nije naveo da je bio pripadnik Armije BiH počevši od 1. maja 1993.
godine, ako je taj status imao, nego je u zahtjevu naveo podatak da je bio pripadnik Armije BiH od 15.
septembra 1992. godine do 1. januara 1993. godine, koji ni u toku postupka nije dokazao. Stoga je pravilan
zaključak Državne komisije, smatra Sud BiH, da je do sticanja državljanstva došlo i na temelju netačnih
informacija i netačnih podataka u pogledu statusa pripadnika OS RBiH. Sud BiH je ukazao da je ovaj
podatak, u pogledu apelantovog statusa kao pripadnika OS RBiH, imao značaja samo u cilju ocjene
apelantove lojalnosti prema državi Bosne i Hercegovine, kao stranca (u vezi sa članom 8.a citiranog
Zakona o državljanstvu RBiH). Ovo iz razloga što apelant nije stekao državljanstvo BiH po osnovu
pripadnosti OS RBiH, primjenom člana 9. stav 5. citiranog zakona, pa nije ni odlučno, u konkretnom
slučaju, od kada je tužitelj zaista bio pripadnik OS RBiH. Imajući u vidu da je apelant tužbom osporio
pobijano rješenje samo u dijelu kojim mu je oduzeto državljanstvo stečeno rješenjem od 22. novembra
1994. godine, Sud BiH se nije upustio u ocjenu sticanja državljanstva BiH Rješenjem broj
09/2-204-454/92 od 23. marta 1992. godine.
20.
Sud BiH je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere zabranom njegovog protjerivanja
odbacio kao nedopušten zbog toga što Zakonom o upravnim sporovima BiH nije predviđeno donošenje
privremene mjere, imajući u vidu da se pobijanim rješenjem samo utvrđuje oduzimanje državljanstva, pa
ono ne sadrži odluku o protjerivanju apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine, tako da ne može biti
predmet izvršenja, jer se o protjerivanju stranaca sa teritorije BiH odlučuje u posebnom postupku i
posebnim rješenjem kod nadležnih institucija BiH.
Činjenice u predmetu AP 306/08
21.
Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine kojim
je odbijen apelantov zahtjev za azil, kao državljanina Arapske Republike Sirije, rođenog 8. oktobra 1963.
godine u mjestu Mouhassanu, država Sirija, i naloženo mu je da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u
roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja.
U obrazloženju rješenja navedeno je, između ostalog, da je na osnovu provedenog postupka
22.
utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 72. stav 1. tačka a) Zakona o kretanju i boravku
stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 29/03 i 4/04) da se apelantu odobri azil u BiH, budući da ne
postoje pretpostavke da se apelantu prizna izbjeglički status, predviđen Konvencijom o statusu izbjeglica
iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine.
23.
Apelant je protiv Rješenja Ministarstva podnio tužbu kojom je pokrenuo upravni spor pred
Sudom BiH radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine.
Sud BiH je Presudom broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
8 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
tužbu. U obrazloženju presude sud je naveo da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo apelantov
zahtjev za odobravanje azila, budući da i po ocjeni ovog suda nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 72.
Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu da se apelantov zahtjev uvaži. Naime, sud navodi da se,
prema ovoj odredbi, azil u BiH odobrava strancu samo u slučaju ako postoje uvjeti da se tom strancu
prizna izbjeglički status. Nadalje, prema Konvenciji i Protokolu o statusu izbjeglica, izbjeglički status se
priznaje svakoj osobi koja se nađe izvan zemlje svog državljanstva zbog osnovanog straha od proganjanja i
ako se proganjanje zasniva isključivo na rasi, religiji, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi
ili političkom mišljenju.
24.
U konkretnom slučaju, a na osnovu provedenih dokaza u postupku donošenja osporenog rješenja,
sud smatra da je Ministarstvo pravilno utvrdilo da apelant nije napustio zemlju svog državljanstva zbog
straha od progona od vlasti u toj državi, nego je nakon „školskih demonstracija„ iz 1980. i 1981. godine
upisao fakultet biologije u Damasku, a zatim je zbog školovanja došao u Beograd, 1982. godine, gdje je
upisao medicinski fakultet, a zatim je 1985. godine prešao u Rijeku radi nastavka studija na medicinskom
fakultetu. U toku 1992. godine, odnosno konačno 1994. ili 1995. godine, apelant je došao u Bosnu i
Hercegovinu radi učestvovanja u Armiji BiH. Nadalje, cijeneći apelantovu izjavu da je u toku 1986.
godine prvi put posjetio svoju državu, a nakon toga 1989. godine, pa i 1991. godine, odnosno 1992.
godine, i da nije imao nikakvih problema sa boravkom u zemlji svoga državljanstva, sud je ocijenio da je
pravilan zaključak Ministarstva da se apelant nije našao izvan zemlje svog porijekla zbog straha od
progona, s obzirom da je i sam izjavio da nije pripadao bilo kakvoj zabranjenoj političkoj, vjerskoj ili
nacionalnoj organizaciji u svojoj zemlji, niti da je u toj zemlji bio uhapšen, pritvoren ili privođen na
razgovore. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o strancu koji se
našao izvan zemlje čije državljanstvo ima zbog opravdanog straha od progona, ni zbog političkog mišljenja,
nalazeći da je Ministarstvo pravilno zaključilo da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se apelantu
prizna status izbjeglice i da mu se zbog toga odobri azil u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku
stranaca i azilu.
25.
Sud je također ocijenio da apelantov motiv za traženje azila zbog njegovog političkog mišljenja i
uvjerenja nije osnovan, jer apelantov strah od proganjanja samo zbog toga što je njegovo političko
uvjerenje slično ciljevima organizacije „Braća muslimani“ nije opravdan. Stoga, Sud BiH je ocijenio da
apelantu ne prijeti opasnost od progona, jer se u Siriji proganjaju članovi i aktivisti organizacije
“Muslimansko bratstvo“, a da apelant, i po vlastitom priznanju, nije član navedene organizacije. Sud je,
također, utvrdio da je Ministarstvo, imajući u vidu izvještaje iz zemlje porijekla i ostale izvještaje koje je
pribavilo u toku postupka, pravilno ocijenilo da se u zemlji apelantovog porijekla ne proganjaju osobe koje
su učestvovale u ratu u BiH i koje su se priključile Armiji BiH, nalazeći da je Ministarstvo u osporenom
aktu detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da apelant ne može imati opravdan strah zbog toga što
je bio pripadnik Armije BiH, a koje u je u cijelosti uvažio i ovaj sud. Naposljetku, okolnost da je apelant
izbjegao služenje vojne službe u zemlji porijekla, te da je u više navrata davao intervjue raznim medijima,
po ocjeni suda ne može predstavljati opravdan strah od proganjanja u zemlji porijekla, kako je zaključilo i
Ministarstvo u svom rješenju. Stoga, Sud BiH je našao da je neosnovana apelantova tužba kojom osporava
pravilnost i zakonitost odluke o odbijanju zahtjeva za azil, jer se odluka Ministarstva temelji na pravilno
utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni Konvencije i Protokola o izbjeglicama.
26.
Cijeneći odluku Ministarstva u djelu u kojem je apelantu naloženo da napusti teritoriju BiH, sud
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
9 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
je utvrdio da je Ministarstvo u svom rješenju detaljno obrazložilo zašto smatra da u konkretnom slučaju
nema uvjeta za primjenu člana 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Naime, sud je utvrdio da
iz Rješenja Ministarstva broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007. godine, kojim se odbija apelantu
odobrenje za boravak u BiH, proizlazi da apelantu ovaj boravak nije odobren zbog toga što je na osnovu
dokumentacije, evidencije nadležnih organa za provođenje zakona, te na osnovu operativnih saznanja
bezbjednosnih službi, utvrđeno da apelantovo prisustvo u Bosni i Hercegovini predstavlja prijetnju javnom
redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, nalazeći da je odluka donesena na temelju pravilne primjene propisa i
predviđenih standarda kojima je regulisano protjerivanje stranaca radi zaštite nacionalne sigurnosti, a sve i
kad bi postojali uvjeti predviđeni za primjenu načela „zabrane vraćanja“.
27.
Pozivajući se na stav 2. člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima sud je ocijenio da je
apelantov prigovor da mu je povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije
neosnovan, budući da je stavom 2. navedenog člana propisano da uvažavanje prava na privatni i porodični
život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti, pa je „nužno u demokratskom
društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i sl.“ uplitanje javne vlasti u granicama zaštite
nacionalnog interesa. Stoga, u slučaju prijetnje javnom redu i nacionalnoj sigurnosti nužno je u
demokratskom društvu da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na privatni i porodični život u
granicama zaštite interesa države. Ovo stoga što nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na
privatni i porodični život pojedinca. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo
pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. Također, pozivajući se na odredbu člana 64.
Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a budući da je apelant došao iz Republike Hrvatske, sud je
naveo da je potrebno ocijeniti hoće li prilikom protjerivanja apelant biti vraćen u zemlju porijekla ili u
zemlju iz koje je došao u BiH.
Činjenice u predmetu AP 660/08
28.
Rješenjem Ministarstva – Služba za poslove sa strancima broj 19.4.1-UP-1-1-498/07 od 18. maja
2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007.
godine, odbijen je apelantov zahtjev za odobravanje privremenog boravka. Pored toga, stavom 2. izreke
navedenog rješenja apelantu je ostavljen rok od 15 od dana dostavljanja konačnog rješenja da dobrovoljno
napusti teritoriju Bosne i Hercegovine. Protiv ovog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH, kojom je
predložio da sud osporeno rješenje preinači, tako da se apelantu dozvoli privremeni boravak u BiH na
osnovu braka sa državljankom Bosne i Hercegovine.
Rješenjem broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine Sud BiH je odbacio kao nedopuštenu
29.
apelantovu tužbu. U obrazloženju navedenog rješenja Sud BiH je naveo da apelantova tužba nije
dopuštena zbog toga što je Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao posebnim zakonom, jasno
propisano da strancu pripada pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na podnošenje tužbe protiv
konačnog upravnog akta samo kada se radi o zahtjevu za odobrenje azila i samo u slučaju ako je predmet
upravnog postupka bio zahtjev za privremeni boravak iz razloga navedenih u članu 35. stav 1. tačka d), tj.
ako se privremeni boravak zahtijeva iz humanitarnih razloga, a stekli su se uvjeti iz člana 60. istog zakona,
tj. kada se strancu mora dozvoliti privremeni boravak jer postoji osnovana sumnja da bi u slučaju
protjerivanja bio u opasnosti da bude podvrgnut mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem
postupanju ili kažnjavanju. U svim ostalim slučajevima odlučivanja o boravku stranaca na teritoriji BiH
navedenim zakonom nije predviđena sudska zaštita, odnosno pokretanje upravnog spora protiv konačnog
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
10 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
upravnog akta. Ovo zbog toga što se pravo stranca da ostane u određenoj zemlji i da dobije odobrenje
boravka ubraja u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo
stranom licu, zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. Iz
navedenih razloga Sud BiH je zaključio da apelantova tužba nije dopuštena budući da i apelantu ne
pripada pravo da protiv navedenog rješenja pokreće upravni spor, kako je u osporenom rješenju i
navedeno.
Činjenice u predmetu AP 1254/08
30.
Apelant je protiv Rješenja Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine podnio zahtjev
za preispitivanje navedenog rješenja. Sud BiH je Presudom broj Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine
odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje. U obrazloženju presude navedeno je da
Apelaciono upravno vijeće nalazi da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH, u postupku ispitivanja
postojanja procesno-pravnih pretpostavki za meritorno rješenje upravnog spora, postupilo pravilno i
zakonito, pa je pozivajući se na razloge utvrđene u prvostepenom postupku i ovo vijeće zaključilo da u
konkretnom slučaju tužba nije dopuštena, nalazeći da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, a zahtjev za
preispitivanje neosnovan. Naime, Apelaciono vijeće suda je navelo da je u postupku donošenja osporenog
rješenja jasno utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 41. stav 1. tačka d) i f) Zakona o
kretanju i boravku stranaca i azilu, za odobravanje apelantovog privremenog boravka, nalazeći da je
Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo apelantov zahtjev za odobravanje azila, budući da i po ocjeni
ovog vijeća nisu ispunjeni uvjeti, propisani članom 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, da se
apelantov zahtjev uvaži. Naime, sud navodi da se, prema ovoj odredbi, azil u BiH odobrava strancu samo
u slučaju ako postoje uvjeti da se tom strancu prizna izbjeglički status.
IV.
Apelacija
a) Navodi iz apelacije broj AP 1222/07 (oduzimanje državljanstva)
Apelant se žali da su mu Presudom Suda BiH broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine
31.
povrijeđena prava zaštićena članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te
članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Ističe da nije bio u
prilici izjasniti se u odnosu na razloge zbog kojih je Sud BiH donio osporenu presudu jer tih razloga nije
bilo u rješenju Državne komisije, zbog čega smatra da navedenu presudu nije donio «nepristran tribunal».
Pored toga, apelant navodi da se Sud BiH nije držao činjenica koje su utvrđene u toku upravnog postupka,
već je odluku zasnovao na činjenicama koje Ministarstvo nije utvrđivalo, čime je sud preuzeo ulogu
stranke po principu «jedinstva vlasti». Zbog navedenog, kao i zbog činjenice da pred Sudom BiH nije imao
javnu raspravu, apelant smatra da mu je uskraćeno i pravo na pristup sudu.
32.
Kao razloge zbog kojih traži da se izda privremena mjera apelant navodi da ranija praksa u
sličnim slučajevima (Farchichi Badreddine i Atmmani) ukazuje da su upravni organi nakon odluke o
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
11 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
oduzimanju državljanstva naturaliziranim državljanima donosili odluke o deportaciji. Posebno navodi da je
općepoznata vrlo teška situacija u vezi sa poštivanjem ljudskih prava u Siriji, kao i činjenica da je u Siriji i
dalje na snazi smrtna kazna. Apelant smatra da bi njegovim izručenjem usljed nedonošenja tražene
privremene mjere bilo ugroženo i njegovo pravo na život. Također, ističe da je u dnevnom listu «Avaz» od
13. aprila 2007. godine «direktor Sektora za strance najavio deportaciju, na koji način će, u tom slučaju,
biti ugroženo i njegovo pravo na poštivanje porodičnog života i pravo na zabranu torture».
Navodi iz apelacije broj AP 306/08 (odbacivanje zahtjeva za azil i nalog za napuštanje Bosne i
Hercegovine)
33.
Apelant se žali da su mu pobijanom odlukom povrijeđena prava zaštićena članom II/3.a), b) e) i f)
i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava zaštićena čl. 2, 3, 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije,
kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje
apelant vidi u tome što smatra da je Sud BiH proizvoljno primijenio odredbe Zakona o kretanju i boravku
stranaca i azilu, s obzirom da je dokazao da se u Siriji krše ljudska prava kada se radi o pripadnosti
društvenoj grupi ili o političkom mišljenju. Apelant navodi da Sud BiH nije imao u vidu činjenicu da je on
od 1992. godine do danas bio pripadnik „dobrovoljačke jedinice El mudžahedin“ zbog čega za njega
postoji opasnost od torture i mučenja do smrti u Siriji ako bude deportovan. Pored toga, apelant smatra da
mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i odredba člana 1. Protokola broj 7 zbog toga što mu nije
dozvoljeno da pred sudom iznese razloge protiv svoga protjerivanja iz BiH, odnosno «da iznese zbog čega
je to on opasan za javni red i nacionalnu sigurnost». Apelant navodi da je upravo suprotno, jer se protiv
njega ne vodi nikakva istraga. Nadalje, povredu prava iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije vidi u tome što
postoji mogućnost da mu u Siriji bude izrečena smrtna kazna, kao i što postoji stvarni rizik da u zemlji
porijekla bude suočen sa torturom i nehumanim ponašanjem i ponižavajućim tretmanom ili kažnjavanjem,
te progonom zbog političkog mišljenja i učestvovanja u oružanim snagama u BiH. Tvrdi da BiH nije tražila
nikakve garancije od Sirije da apelant neće biti podvrgnut torturi za razliku od slučaja Chalal protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, na koji se poziva, a u kojem je i pored datih garancija Evropski sud zabranio
njegovu deportaciju u Indiju.
34.
Dalje, povredu prava na porodični život njega i njegove porodice vidi u tome što je zaključio brak
sa državljankom BiH i što je u tom braku stekao troje djece, tako da osporena presuda ima za posljedicu
protjerivanje iz BiH i njegove supruge i djece iako su državljani BiH, što ima za posljedicu njihovo
kolektivno kažnjavanje. Apelant navodi da je proizvoljna ocjena suda BiH da u konkretnom slučaju nije
povrijeđen član 8. Evropske konvencije, pozivajući se na predmete Abdellah Berrehab protiv Kraljevine
Holandije i na druge slučajeve koji su vođeni pred Evropskim sudom za ljudska prava. Naposljetku,
apelant smatra da mu se navedena prava krše zato što je malo tamnije boje kože, što je pripadnik islamske
vjeroispovijesti i što je osoba afroazijskog nacionalnog porijekla, jer se iz prezentiranih dokaza ne može
izvesti drugačiji zaključak. Predlaže da se apelacija usvoji i osporena odluka ukine.
Navodi iz apelacija broj AP 660/08 i AP 1254/08 (odbijanje dozvole za privremeni boravak u
Bosni i Hercegovini)
Apelant se žali, u sadržajno identičnim apelacijama, da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni
35.
pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, člana II/3.b) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
12 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
i člana 8. Evropske konvencije. Pored toga, apelant u obje apelacije navodi da je Sud BiH u ovim
slučajevima počinio i povredu člana 9. Zakona o upravnim sporovima BiH, člana 35. stav 1. tačka d) istog
zakona u vezi sa članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, zbog čega smatra da su pobijane
odluke nezakonite. Naime, apelant navodi da članom 35. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nije
zabranjeno pokretanje upravnog spora protiv upravnog akta Ministarstva i da ne postoji odredba u zakonu
na koju se sud pozvao.
b) Odgovor na apelacije
36.
U odgovoru na apelacije Državna komisija je navela kako je utvrdila niz nepravilnosti i
nezakonitosti prilikom prijema apelanta u državljanstvo BiH, pa je iz razloga koji su navedeni u osporenom
rješenju apelantu jednoglasnom odlukom oduzela državljanstvo BiH. Također je naglasila da je predmetno
rješenje doneseno u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonima Bosne i Hercegovine u postupku
u kojem je i saslušala apelanta, a apelant je i sam kontaktirao Državnu komisiju i lično donio određenu
dokumentaciju koja je uticala na donošenje rješenja o oduzimanju državljanstva. Budući da je apelant
zadržao svoje ranije državljanstvo, Državna komisija podsjeća da apelant oduzimanjem BiH državljanstva
ne ostaje osoba bez državljanstva. Zaključila je da u postupku revizije državljanstva Državna komisija nije
povrijedila apelantova osnovna ljudska prava, te iznijela stav da u članu II. Ustava Bosne i Hercegovine –
Ljudska prava i osnovne slobode, u Katalogu prava nije ubrojeno i pravo na državljanstvo, pa ni s tog
aspekta Državna komisija nije povrijedila član II. Ustava Bosne i Hercegovine.
37.
U odgovoru na apelacije Sud BiH podsjeća na činjenicu da apelant protiv presude tog suda nije
podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke niti kakav drugi vanredni pravni lijek predviđen članom 40.
Zakona o upravnim sporovima BiH, što njegovu apelaciju čini nedopustivom u smislu člana 16. stav 4.
tačka 15. u vezi sa stavom 1. člana 16. Pravila Ustavnog suda. Ukoliko, ipak, Ustavni sud bude smatrao
predmetnu apelaciju dopustivom, Sud BiH smatra apelaciju neosnovanom iz razloga datih u pobijanoj
presudi i predlaže da se apelacija odbije u skladu sa članom 61. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
38.
Ministarstvo u odgovoru na apelaciju ističe da, imajući u vidu rezultate postupka, apelantu ne
prijeti opasnost da će nakon deportacije biti podvrgnut mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem
postupanju ili kažnjavanju u slučaju povratka u zemlju porijekla. Zbog toga, Ministarstvo smatra da nema
razloga da se apelantu, u skladu sa članom 35. stav 1. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i
azilu, dodijeli privremeni boravak iz humanitarnih razloga. Pored navedenog, Ministarstvo u cijelosti
ostaje kod navoda iz osporenih rješenja jer su odlučne činjenice u potpunosti utvrđene, obrazložene i na
njih su primijenjene odredbe materijalnih propisa.
V.
Relevantni propisi
39.
Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj
29/03 od 6. oktobra 2003. godine) u relevantnom dijelu glasi:
„Član 34.
(Opći uvjeti za odobrenje boravka)
(1) Privremeni boravak odobrit će se strancu pod uvjetima da:
a.
raspolaže dokazima kojim opravdava postojanje osnove za odobrenje privremenog
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
13 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
boravka,
b.
c.
raspolaže sredstvima za izdržavanje, uključujući sredstva za zdravstvenu zaštitu,
posjeduje ljekarsko uvjerenje, izdato najviše tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, iz
kojeg je vidljivo da ne boluje od oboljenja visokog rizika po okolinu, odnosno da je
poslovno sposoban.
(2) Pod dokazima, u smislu tačke a) stava 1. ovog člana, smatraju se:
a.
izvod iz matične knjige vjenčanih ili drugi odgovarajući dokaz o zaključenom braku,
b.
radna dozvola izdata od nadležnog organa za zapošljavanje,
c.
prijava kod nadležnog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja,
d.
rješenje o upisu u sudski registar pravne osobe, uz dokaz o solventnosti,
e.
potvrda o upisu na obrazovnu ustanovu za tekuću godinu,
f.
nalaz s preporukom zdravstvene ustanove o neophodnosti dugotrajnijeg liječenja u BiH,
g. dokumenti o završenoj školi i stečenom zvanju,
h.
drugi dokaz koji je podoban da potvrdi opravdanost boravka stranca u zemlji, a čiju će
valjanost, na osnovu člana 55. ovog zakona, cijeniti nadležna organizaciona jedinica
Ministarstva.
Član 35.
(Privremeni boravak iz humanitarnih razloga)
(1) Privremeni boravak iz humanitarnih razloga izuzetno će se odobriti strancu koji ne ispunjava
uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom u sljedećim slučajevima:
a) ako je žrtva organizovanog kriminala, odnosno trgovine ljudima, u cilju pružanja
zaštite i pomoći u oporavku i povratku u zemlju uobičajenog boravka,
[...]
d) strancu za kojeg se utvrdi da su se stekli uvjeti iz člana 60. ovog zakona, a kojem, u
skladu sa ovim zakonom, nije odobren azil,
[...]
Član 41.
(Odbijanje zahtjeva za odobrenje boravka)
Strancu, koji ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom, zahtjev za odobrenje
privremenog ili stalnog boravka odbit će se:
(a) ako je ušao na teritoriju BiH ne poštujući uvjete za ulazak propisane ovim zakonom,
izuzev ako postoje uvjeti za odobrenje boravka iz humanitarnih razloga u smislu člana 35.
ovog zakona, ili
[...]
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
14 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
(f) ako prisustvo stranca, na osnovu podataka kojima raspolaže Ministarstvo, predstavlja
prijetnju javnom redu i nacionalnoj bezbjednosti BiH.
Član 43.
(Žalba protiv rješenja organizacione jedinice Ministarstva)
(1) Protiv rješenja kojim je odlučeno o zahtjevu za odobrenje boravka dozvoljena je žalba
Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
(2) Podnosilac zahtjeva za odobrenje boravka ne može se protjerati, ni prisilno udaljiti s teritorije
BiH dok ne protekne rok za žalbu, odnosno do donošenja rješenja u postupku po žalbi.
(3) Do pravosnažnosti rješenja u postupku po žalbi stranac mora biti na adresi na kojoj ima
prijavljen boravak i svaki dan se javljati organu na čijem području boravi.
(4) Do okončanja postupka strancu se, uz potvrdu, privremeno oduzima pasoš, osim ako pristane
dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka iz stava 2. ovog člana.
Član 44.
(Žalba protiv rješenja Ministarstva u sjedištu)
(1) Protiv rješenja Ministarstva kojim je odlučeno o odobrenju privremenog boravka iz
humanitarnih razloga u smislu člana 35. stav 1. tačka d) ovog zakona žalba nije dozvoljena.
(2) Stranac se ne može protjerati ili prisilno udaljiti sa teritorije BiH do pravosnažnosti odluke
donesene u smislu člana 35. stav 1. tačka d) ovog zakona.
Član 60.
(Princip „zabrane vraćanja“)
Stranci neće, ni na koji način, biti vraćeni ili protjerani na granicu teritorije gdje bi im život ili
sloboda bili ugroženi zbog njihove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj
grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li su zvanično dobili azil. Zabrana vraćanja ili
protjerivanja odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu
podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranci
se, također, ne mogu poslati u zemlju u kojoj nisu zaštićeni od slanja na takvu teritoriju.
Član 72.
Prema ovom zakonu, azil se odobrava
a) strancu koji se, prema definiciji izbjeglice iz člana 1.A(2) Konvencije o statusu
izbjeglica iz 1951. godine i člana 1. Protokola iz 1967. godine, zbog opravdanog straha od
proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili
svojih političkih mišljenja, nađe izvan zemlje čije državljanstvo ima ili koji ne može ili
zbog straha neće da traži zaštitu te zemlje, ili
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
15 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
b) strancu ako nema državljanstvo a nalazi se izvan zemlje u kojoj je imao svoje
uobičajeno mjesto boravka, usljed takvih događaja, ne može ili se zbog straha ne želi u nju
vratiti.
Član 76.
1) Zahtjeve za azil razmatra i odluku u formi rješenja donosi osnovna organizaciona
jedinica nadležna za azil [...]
2) Rješenje se donosi neovisno, pojedinačno, objektivno i nepristrano nakon obavljenog
potpunog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve činjenice, okolnosti i dokazi od značaja
za donošenje odluke. Podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su
mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje
pojedinih dokaza.
3) Strancu će se omogućiti da tok postupka prati preko tumača (prevodioca) ukoliko ne zna
jezik na kojem se postupak vodi, kao i da koristi usluge pravnog ili drugog savjetnika.
Dužnost voditelja postupka je da podnosioca zahtjeva obavijesti o svim pravima i obavezama
koje proizlaze iz zakona.
[...]
5) Rješenje kojim je odlučeno o osnovanosti zahtjeva za azil mora sadržavati potpuno
obrazloženje i dostavlja se podnosiocu zahtjeva lično.
[...]“
40.
Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine»
broj 19/02) u relevantnom dijelu glasi:
„Član 8.
Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.
Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležna institucija iz člana 4.
ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj
upravnoj stvari (u daljem tekstu: konačni upravni akt).
Član 10.
Upravni spor ne može se voditi:
1) protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita
osigurana van upravnog spora;
2) protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi
zakona ne može voditi upravni spor;
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
16 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju Parlamentarna
skupština Bosne i Hercegovine ili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Član 37. stav 2.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, Sud poništava
pobijani konačni upravni akt.“
41.
Pravilnik o uvjetima i procedurama ulaska i boravka stranaca (“Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine” broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:
„(2) Zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka u BiH odbit će se strancu ako je
registrovan kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, a posebno ako je registrovan kao
međunarodni prijestupnik pri Kancelariji za saradnju sa Interpolom Ministarstva sigurnosti.
(3) Osnova za odbijanje zahtjeva, shodno stavu 2. ovog člana, su činjenice koje proizlaze iz
evidencija sa kojima raspolažu navedeni organi, donesene odluke kao i eventualna operativna
saznanja sa kojima raspolažu navedeni organi pri odlučivanju o zahtjevu stranca za odobrenje
boravka u BiH.“
VI.
Dopustivost
42.
U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu
nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo
kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43.
U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju
samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi
mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio
odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost u odnosu na apelaciju broj AP 1222/07 (oduzimanje državljanstva)
Prilikom ispitivanja dopustivosti navedene apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana
44.
VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom
ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i
Hercegovini.»
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke
koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i
ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
17 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi
da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na
koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili
kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih
prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»
45.
U pogledu predmetne apelacije i apelantovih navoda da su mu osporenim odlukama o oduzimanju
državljanstva BiH povrijeđena ustavna prava na koja se poziva, Ustavni sud želi, prije svega, podsjetiti da
je apelant u pogledu istog pitanja već podnosio apelaciju Ustavnom sudu. Naime, apelant je 7. marta 2007.
godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Državne komisije broj UP-01-07-99-2/06 od 9.
januara 2007. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 746/07 i njome je
apelant osporavao isto upravno rješenje iste Državne komisije kao i u apelaciji koja je predmet ovoga
postupka. Međutim, u odnosu na apelaciju broj AP 1222/07 razlika je u tome što je u vrijeme podnošenja
navedene apelacije AP 746/07 tekao upravni spor pred Sudom BiH kojeg je apelant pokrenuo protiv
navedenog rješenja Državne komisije i odluka o njegovoj zakonitosti u vrijeme odlučivanja o apelaciji nije
bila donesena.
46.
Ustavni sud je 5. aprila 2007. godine donio odluku o dopustivosti kojom je u odnosu na
apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije navedenu apelaciju AP 746/07 odbacio kao ratione materie inkompatibilnu sa
Ustavom. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da odlučivanje o davanju državljanstva spada
u djelokrug javno pravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske
konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP 746/07 od 5. aprila 2007.
godine, tačka 7). Za ovakav stav Ustavni sud je našao uporište u praksi Evropskog suda koji izričito stoji
na stanovištu da uopće pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili
njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak niti za
građane te zemlje. Takva prava su, u skladu sa navedenom praksom, određena javnim pravom, putem
akata javne uprave, iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne
uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni
postupak u kojem je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske
konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25
(1968)).
Prema tome, pravo stranca da ga se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme
47.
državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake
zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih
zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana
6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
18 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim
slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu
Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavku broj 7729/76 od 17. decembra
1976. godine, DR 7, tačka 28).
48.
S obzirom da se apelant u konkretnom slučaju žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno
pravo na pravično suđenje, a imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda kao i odluku Ustavnog suda
kojom je odlučio o apelaciji protiv istog osporenog rješenja Državne komisije, proizlazi da član 6. stav 1.
Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su
navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa
Ustavom Bosne i Hercegovine.
49.
U odnosu na apelantove navode da mu je osporenom odlukom Suda BiH i Državne komisije, a
kojom mu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, povrijeđeno pravo na poštivanje doma,
privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud primjećuje da je više nego očigledno da oduzimanje
državljanstva apelantu može, samo po sebi, predstavljati miješanje u apelantovo pravo na dom, privatni i
porodični život i korespondenciju. Međutim, apelant u pogledu navedenog prava nije dostavio bilo kakav
dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o povredi tog prava, niti to proizlazi iz informacija i
dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu
apelacije paušalni, te da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda
ustavnog prava na koja se poziva. S obzirom da su osporene odluke po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne
odluke kojima je samo konstatovana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje
državljanstva, te budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz
Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, kao i da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo
naznaku povrede ovoga apelantovog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava
na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
50.
Ustavni sud smatra da apelacija direktno uključuje član I/7. Ustava Bosne i Hercegovine, koji
glasi:
«7. Državljanstvo
Postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje reguliše Parlamentarna skupština i
državljanstvo svakog entiteta koje regulišu sami entiteti, pod uvjetom da:
a) Svi državljani bilo kojeg entiteta su, samim tim, državljani Bosne i Hercegovine.
b) Nijedno lice ne može biti arbitrarno lišeno državljanstva Bosne i Hercegovine, ili
državljanstva entiteta, ili na drugi način ostavljeno bez državljanstva. Niko ne može biti lišen
državljanstva Bosne i Hercegovine, ili entiteta, po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja,
jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa
nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili bilo koji drugi status.
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
19 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
c) Sva lica koja su bila državljani Republike Bosne i Hercegovine, neposredno prije stupanja na
snagu ovog Ustava, su državljani Bosne i Hercegovine. Državljanstvo lica koja su naturalizovana
poslije 6. 4. 1992. godine, a prije stupanja na snagu ovog Ustava, regulisat će Parlamentarna
skupština.
d) Državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo druge države, pod uvjetom da
postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i te države kojim se to pitanje uređuje, a
koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 4, tačka (d). Lica sa
dvojnim državljanstvom mogu glasati u Bosni i Hercegovini i u entitetima samo ako je Bosna i
Hercegovina država njihovog prebivališta.
e) Državljanin Bosne i Hercegovine u inostranstvu uživa zaštitu Bosne i Hercegovine. Svaki
entitet može izdavati pasoše Bosne i Hercegovine svojim državljanima, na način kako je to
regulisala Parlamentarna skupština. Bosna i Hercegovina može izdavati pasoše onim
državljanima kojima pasoš nije izdao entitet. Uspostavit će se centralni registar svih pasoša koje
su izdali entiteti i Bosna i Hercegovina.»
Ustavni sud smatra da se pokreće pitanje je li apelant lišen državljanstva na proizvoljan način
suprotno prvoj rečenici člana I/7.b), te smatra da je apelacija u predmetu AP 1222/07 dopustiva u pogledu
pitanja iz navedenog stava.
Dopustivost u odnosu na apelaciju broj AP 306/08 (odbacivanje apelantovog zahtjeva za azil i
izdavanje naloga za napuštanje Bosne i Hercegovine)
51.
Apelant je predmetnom apelacijom osporio Presudu Suda BiH broj U-1172/07 od 21. januara
2008. godine i Rješenje Ministarstva broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine, tvrdeći da
su mu navedenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2.
Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije,
člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te člana 14. Evropske konvencije
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nadalje, Ustavni sud smatra da se apelantova žalba da mu je
ugrožen život jer postoji stvarni rizik od smrtne kazne u slučaju povratka u Siriju direktno svodi na tvrdnju
da bi njegovo prisilno udaljavanje iz Bosne i Hercegovine u Siriju dovelo do povrede njegovog prava da ne
bude podvrgnut smrtnoj kazni iz člana 1. Protokola broj 13 Evropske konvencije, te će biti ocijenjena na
adekvatan način.
Pravo na pravično suđenje
Ustavni sud podsjeća da se pravo stranca da ostane u određenoj zemlji, kao i u odnosu na pravo
52.
na sticanje i/ili oduzimanje državljanstva iz prethodne apelacije, ubraja u djelokrug javno-pravnih
ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takvo
pravo, konkretno, u Bosni i Hercegovini je regulirano Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.
Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito se zasniva na stanovištu da je odlučivanje o
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
20 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
kretanju i boravku stranaca, a, analogno tome, i odluka o protjerivanju stranca iz Bosne i Hercegovine
isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept «građanskih prava i obaveza»
zaštićen članom 6. Evropske konvencije.
53.
Tako se, u odluci Evropskog suda za ljudska prava V.P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, kaže da
«.[...] Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti
dopušteno da ostane u zemlji, ili da mu to bude uskraćeno, je diskrecione, administrativne prirode i ne
uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Komisija,
dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju
građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj
zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu V.P protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2). Ustavni sud smatra da je navedena
odluka primjenjiva u konkretnom slučaju, jer je u toku postupka pred organom uprave i pred Sudom BiH
utvrđeno da apelantov zahtjev za azil nije osnovan u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku
stranaca i azilu, kao i da su odluke kojim se njegov zahtjev odbija donesene na osnovu diskrecione ocjene
organa države i u skladu sa posebnim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.
54.
Prema tome, pravo stranca da ostane u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda,
ubraja se u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu
zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu
i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada
takva odluka može imati određeni utjecaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne
zahtijeva da u takvim slučajevima osigurava javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske
konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj
7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
55.
Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije niti u ovom postupku, kao i u
postupku oduzimanja državljanstva apelantu, nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine, i u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije,
slijedi da su navodi apelacija u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione
materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostala prava
Imajući u vidu meritorno ispitivanje odluka koje su osporene apelacijom broj AP 306/08, predmet
56.
osporavanja je Presuda Suda BiH broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih
djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 21. januara
2008. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano
članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava iz člana
1. Protokola broj 13 Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/3.b) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije, ovaj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer
nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije
dopustiva u odnosu na ta pitanja.
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
21 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
57.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila
Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ta pitanja ispunjava uvjete u
pogledu dopustivosti.
58.
U odnosu na drugi dio apelacije AP 306/08, koji se odnosi na povredu apelantovih ustavnih prava
iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 7,
Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio kršenje ovih prava, ili je to učinio samo
paušalno.
59.
Ustavni sud podsjeća da je apelacija očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie
dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća
(vidi već spomenutu odluku, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine,
aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako
činjenice na koje se odnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako
apelant nema opravdan zahtjev. Ustavni sud smatra da ne postoje dokazi da su odluke koje se odnose na
apelanta rezultat diskriminacije koja je u suprotnosti sa Ustavom. Odluke kojima se odbacuje apelantov
zahtjev za azil i kojima mu se nalaže da napusti zemlju zasnovane su na zaključku da nije ispunio uvjete za
sticanje izbjegličkog statusa iz Konvencije o izbjeglicama i da predstavlja prijetnju sigurnosti Bosne i
Hercegovine. Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji navode na zaključak da su apelantu
uskraćena proceduralna prava iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za strance kojima se
prijeti prisilnim udaljavanjem iz zemlje. Ustavnom sudu također nisu predočeni dokazi da bi odluke bile
drugačije da je apelant neko ko ima sličan historijat, ali je druge nacionalnosti ili religije.
60.
Dakle, u vezi s navodima apelacije u odnosu na navedena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da
se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant, u isto vrijeme,
nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se
poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su
apelantovi navodi o diskriminaciji, povredi prava na život, djelotvoran pravni lijek i pravo stranca koji
zakonito boravi na teritoriji države da se ne može iz nje protjerati paušalni, a eventualna proizvoljnost i
diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan
zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost u odnosu na apelacije broj AP 660/08 i AP 1254/08
privremenog boravka)
(zahtjev za dozvolu
Apelant je predmetnim apelacijama osporio Rješenje Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara
61.
2008. godine i Presudu Suda BiH broj Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine, kojima je odbačena tužba
protiv konačnog rješenja Ministarstva kojim je odbijen apelantov zahtjev za privremeni boravak u Bosni i
Hercegovini, te kojom je odbijen zahtjev za preispitivanje rješenja kojim je ova tužba odbačena. Apelant
smatra da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i
člana 2. Evropske konvencije, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije,
kao i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pored toga,
apelant u obje apelacije navodi da je Sud BiH u ovim slučajevima počinio i povredu člana 9. Zakona o
upravnim sporovima BiH, člana 35. stav 1. tačka d) istog zakona u vezi sa članom 60. Zakona o kretanju i
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
22 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
boravku stranaca i azilu, zbog čega smatra da su pobijane odluke nezakonite. Naime, apelant navodi da
članom 35. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nije zabranjeno pokretanje upravnog spora protiv
upravnog akta Ministarstva i da ne postoji odredba u zakonu na koju se sud pozvao.
62.
Razmatrajući navedene apelacije Ustavni sud je konstatovao da je meritorno pitanje o kojem je
rješavano osporenim odlukama pravo apelanta da mu se odobri privremeni boravak na teritoriji Bosne i
Hercegovine. Odlučujući o navedenom pitanju, prvostepeni organ je donio Rješenje broj 19.4.1UP-1-1-498/07 od 18. maja 2007. godine kojim je odbio apelantov zahtjev, dok je Rješenjem Ministarstva
broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007. godine odbijena žalba protiv odluke prvostepenog organa.
Naime, Ministarstvo je rješenje zasnovalo na članu 41. stav 1. tač. d) i f) Zakona o kretanju i boravku
stranaca i azilu, te članu 39. Pravilnika o uvjetima i procedurama ulaska i boravka stranaca, nalazeći da je
prvostepeni organ na osnovu dokaza koji proizlaze iz evidencija i operativnih saznanja sa kojima raspolažu
navedeni organi potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis, te
donio na zakonu zasnovanu odluku. Navedeno rješenje Ministarstva je konačno u upravnom postupku
budući da izričitom odredbom Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nije propisano da je protiv
njega dozvoljena žalba niti da se može pokrenuti upravni spor. Dakle, s obzirom na činjenicu da se u
konkretnom predmetu radi o pitanju javnopravnog karaktera o kojem država zadržava pravo da ga riješi
na diskrecioni način, Bosna i Hercegovina je relevantnim odredbama Zakona o kretanju i boravku
stranaca i azilu isključila iz primjene garancije pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
63.
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka, tj. je li
apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i je li podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to
predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
64.
Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do
konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan
da meritorno ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je
efektivan pravni lijek odbačen zbog toga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok,
plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane,
korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu
(vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 5. maja 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne
i Hercegovine» broj 20/02).
Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv Ministarstva, radi
65.
poništenja konačnog Rješenja broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007. godine, podnio tužbu Sudu BiH
u upravnom sporu, ali je ona Rješenjem Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine odbačena
kao nedopuštena.
66.
Ustavni sud smatra da odlukom Suda BiH o ovom pitanju nije uzeto u obzir relevantno
zakonodavstvo. Opći princip iz člana 8. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ broj
19/02) dozvoljava upravni spor kao pravni lijek za konačne upravne akte kojima nadležna institucija
rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Član 10. jasno
navodi da se upravni spor ne može voditi gdje postoji alternativni način dobivanja sudske zaštite, ili kad se
administrativna (za razliku od ustavne) odluka tim pitanjem nije adekvatno bavila. Međutim, u odnosu na
administrativne odluke, upravni spor je odgovarajući konačni pravni lijek, osim ako nije izričito isključen
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
23 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
drugim zakonom. Suprotno stavu Suda BiH, Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni
glasnik Bosne i Hercegovine» broj 29/03 od 6. oktobra 2003. godine) procedura upravnog spora nije
isključena u okolnostima ovog predmeta. Član 44. ovog Zakona isključuje mogućnost podnošenja žalbe
protiv rješenja Ministarstva kojim se odbija odobrenje privremenog boravka u BiH iz humanitarnih
razloga. Međutim, apelantov zahtjev se ne odnosi na humanitarne razloge. On tvrdi da bi njegovo prisilno
udaljavanje iz BiH dovelo do povrede njegovih ustavnih prava u BiH, a ne da bi dovelo do povrede
humanitarnog prava, koje se umjesto toga bavi položajem izbjeglica, zaštitom civila i drugih u periodu rata,
te drugim sličnim pitanjima. Stoga je ovaj dio odluke Suda BiH utemeljen na pravnoj pogreški, zbog koje je
apelantu osporen pravni postupak na koji je imao pravo. Kako je Sud BiH pogriješio zaključivši da je
pokretanje upravnog spora bilo nedopustivo, slijedi da se upravni spor mora smatrati djelotvornim pravnim
lijekom kod donošenja odluke o tome je li apelacija Ustavnom sudu podnesena pravovremeno i je li
apelant imao pravo na preispitivanje pogrešne odluke Suda BiH.
67.
Zbog toga, budući da se tužba u upravnom sporu o ovom pravnom pitanju i apelantov zahtjev za
preispitivanje sudske odluke moraju smatrati djelotvornim pravnim lijekovima u smislu člana 16. stav 1.
Pravila Ustavnog suda, proizlazi da je Rješenje Suda BiH br. U 1141/07 od 21. januara 2008. godine
konačna meritorna odluka u predmetu AP 660/08, te da je Presuda Suda BiH br. Uvl-03/08 od 14. marta
2008. godine konačna meritorna odluka u predmetu AP 1254/08, kojima je odbačena tužba protiv
konačnog rješenja Ministarstva kojim se odbija apelantov zahtjev za privremeni boravak u Bosni i
Hercegovini i kojim se odbija zahtjev za preispitivanje rješenja kojim se odbacuje tužba. Apelacija u
predmetu broj AP 660/08 je podnesena 3. marta 2008. godine, dok je apelacija AP 1254/08 podnesena 28.
aprila 2008. godine. Iz ovoga proizlazi da je apelant podnio obje apelacije u roku za podnošenje apelacije,
kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ne postoje drugi formalni razlozi zbog
kojih bi se apelacije smatrale nedopustivim. Ustavni sud stoga zaključuje da su predmetne apelacije
dopustive.
VII.
Meritum
Oduzimanje državljanstva
Pravo da niko ne može proizvoljno biti lišen državljanstva
Kako je navedeno u prethodnim stavovima, apelacija pokreće pitanje u odnosu na pravo
68.
navedeno u prvoj rečenici člana I/7.b) Ustava Bosne i Hercegovine da nijedno lice ne može proizvoljno
biti lišeno državljanstva. Postoji više načina na koji ova odluka može biti proizvoljna. Ustavni sud ih ovdje
neće posebno navoditi. Do jedne vrste proizvoljnosti dolazi kada donositelj odluke uzme u obzir
irelevantna pitanja, ili kada ne uzme u razmatranje pitanja od važnosti, ili kada pak djeluje na način koji je
u cijelosti bez racionalnog ili objektivnog opravdanja, ili donese odluku koja nanosi neku vrstu štete osobi
koja je predmet odluke tako da je neproporcionalna legitimnom cilju kojem donositelj odluke teži, ili je
odluka donesena u sasvim neadekvatnu svrhu. Svrha odluke da se apelant liši državljanstva Bosne i
Hercegovine nije bila jasno utvrđena. Jasno je da je razlog Državne komisije za donošenje odluke bio
zaključak da je apelant dobio državljanstvo na osnovu neistinitih izjava. Ovo zadovoljava jedan od uvjeta
za ukidanje državljanstva, ali ukidanje još uvijek može biti proizvoljno ako je donositelj odluke motiviran
željom da postigne neadekvatan i neki skriveni cilj, tj. cilj koji nije dopušten prema zakonu kojim se
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
24 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
dozvoljava oduzimanje državljanstva, a posljedica toga je nametanje neproporcionalnog i nepotrebno
velikog tereta na apelanta. Kada je odluka o oduzimanju državljanstva nekoj osobi predmet preispitivanja
ili apelacije, zadatak tijela koji vrši preispitivanje ili apelacionog tijela jeste da odluči ne samo jesu li
ispunjeni uvjeti iz relevantnog zakona nego i zadovoljavaju li okolnosti u kojima je vršena ta nadležnost
zahtjeve neproizvoljnosti i nediskriminacije iz člana I/7.b) Ustava Bosne i Hercegovine. U ovom predmetu
nije jasno je li se Sud BiH bavio ovim pitanjem. Ustavni sud mora stoga donijeti svoj sud. Iako Ustavni sud
smatra da proces odlučivanja nije bio savršen, što dovodi do sumnje da je odluka donesena iz nekih
skrivenih motiva, zbog trenutnog stanja dokaza, a naročito dokaza da je apelant bio svjestan da je
državljanstvo dobio na neodgovarajući način, Ustavnom sudu je nemoguće zaključiti da je odluka o
ukidanju državljanstva bila proizvoljna i neustavna. Osnova za osporavanje prema članu I/7.b) Ustava
Bosne i Hercegovine nije utvrđena, te se apelacija mora odbiti kao neosnovana.
Odbijanje azila i naredba o deportaciji
Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem
postupanju ili kazni
69.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog
člana, što uključuje:
(…)
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu
ili kazni.
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»
Zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja
70.
Apelant navodi da povredu člana 3. Evropske konvencije vidi u tome što, ukoliko bude primoran
napustiti Bosnu i Hercegovinu i bude izručen u svoju matičnu zemlju, postoji stvarni rizik da bude suočen
sa torturom i nehumanim i ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem što je bio član i aktivista
organizacije „Muslimansko bratstvo“ i što je učestvovao na demonstracijama 1980. godine u Siriji.
Međutim, apelant u prilog toj tvrdnji ne nudi nikakve dokaze, već se poziva na predmet Chahal protiv
Ujedinjenog Kraljevstva i predmet N. protiv Finske, koji su vođeni pred Evropskim sudom za ljudska
prava.
Međutim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantovo pozivanje na navedene
71.
predmete koji su vođeni pred Evropskim sudom irelevantno. Naime, u predmetu Chahal protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, radilo se o postupku ekstradicije [...]. Tom prilikom Evropski sud je utvrdio da
bi odluka o izručenju podnosioca predstavke, ukoliko bude izvršena, dovela do kršenja člana 3. Evropske
konvencije, odnosno do [...] izvršenja smrtne kazne» sa kojom bi podnosilac prijave bio suočen.
72.
Ustavni sud ukazuje i na predmet Saadi protiv Italije, predstavka broj 37201/06 (presuda od 28.
februara 2008. godine), u kojem je Evropski sud razmatrao predstavku podnosioca, koji je državljanin
Tunisa i koji je podnio zahtjev za azil u Italiji, a bio je osumnjičen za umiješanost u rad sa terorističkim
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
25 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
organizacijama, osuđivan je za razne prekršaje u Italiji kao i, u odsutnosti, u Tunisu. Donesena je naredba
da se deportuje iz Italije u Tunis. Međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava su objavile dokaze da
je u Tunisu zabilježen rekordan broj slučajeva ozbiljnog zlostavljanja/lošeg postupanja prema
muslimanima, te negiranje prava na pravičan postupak. Italijanske vlasti su razmijenile diplomatske notes
verbales sa vlastima Tunisa, u kojima se navodi da iz zakona države proizlaze obaveze primjenjivanja
ugovora za zaštitu ljudskih prava čiji je i ona član. Podnosilac predstavke je naveo da bi njegovo
deportovanje u Tunis dovelo do kršenja obaveza Italije koje proizlaze iz člana 3. Evropske konvencije.
Nalazeći da se osuda za terorizam podnosioca predstavke odnosila na djela počinjena u Tunisu, Evropski
sud je ocijenio da postoji stvarni rizik od podvrgavanja podnosioca predstavke postupanju koje je u
suprotnosti sa članom 3. Evropske konvencije, te je zauzeo pravni stav da bi deportacija podnosioca
predstavke u Tunis predstavljala povredu člana 3. Evropske konvencije.
73.
Međutim, Ustavni sud je mišljenja da navedeni slučajevi koje je razmatrao Evropski sud nisu
primjenjivi u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Ministarstvo u toku postupka
pribavilo izvještaje iz Sirije iz kojih proizlazi da apelant nije bio član niti aktivista zabranjene organizacije
„Muslimansko bratstvo“ niti bilo koje druge terorističke organizacije, što je i sam apelant potvrdio
vlastitim priznanjem u postupku. Također, ni vlasti Sirije nisu pokrenule bilo kakav postupak protiv
apelanta. Dakle, budući da iz ovih izvještaja ne proizlazi da je protiv apelanta pokrenut ili vođen krivični
postupak zbog članstva u terorističkoj organizaciji ili izvršenja krivičnog djela, proizlazi da u slučaju
apelantove deportacije ne postoji stvarni rizik da bude podvrgnut postupcima koji su u suprotnosti sa
članom 3. Evropske konvencije. Stoga, navedeni slučajevi u svom činjeničnom a i pravnom dijelu nisu
identični, pa ni slični, apelantovoj pravnoj poziciji.
74.
No ipak, iz presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Saadi protiv Italije, jasno je da
sudovi „moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući
na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti“ (stav 130, pozivajući se na predmet Vilvarajah protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, Evropski sud za ljudska prava, serija A,
broj 215, stav 108). Uz korištenje svih pouzdanih dokaza, ovo obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja
ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima (stav 131. presude
Saadi). Ako apelant tvrdi da je „član grupe koja je sistematski izložena zlostavljanju... zaštita koju pruža
član 3. Konvencije stupa na scenu kada podnosilac predstavke utvrdi, ako je potrebno na osnovu izvora
(kao što su ugledne međunarodne organizacije i vladini izvori), da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da
postoji spomenuta praksa i njegova ili njena pripadnost spomenutoj grupi“ (stav 132. presude Saadi). U
konkretnom predmetu, Ministarstvo je jasno priznalo da postoje prakse kao što su torture osumnjičenih i
prisilnih lažnih priznanja u zemlji koja ga prima. Pitanje je, stoga, postoje li ozbiljni razlozi da se vjeruje da
je apelant član grupe koja je izložena riziku od takvog postupanja. Iz dokumentacije spisa predmeta, a
posebno iz navoda osporenog konačnog rješenja Ministarstva od 27. jula 2007. godine, proizlazi da je
apelant u više navrata nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini boravio u svojoj matičnoj zemlji Siriji.
Izgleda da apelant prilikom posjeta svojoj matičnoj zemlji nije imao problema sa tamošnjim vlastima zbog
svoga učešća u ratu u Bosni i Hercegovini, nije bio proganjan, zatvaran, niti je protiv njega otvoren
kazneni postupak ili preduzimana bila koja represivna mjera. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra
da ne postoje dovoljno jaki razlozi da se vjeruje da bi u slučaju deportacije apelanta u zemlju svog
porijekla on bio podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
26 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
75.
Prema tome, Ustavni sud zaključuje da donošenjem osporenih odluka Ministarstva i Suda BiH
nije došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te su
apelacije po ovim osnovama neosnovane.
Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
76.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
«1.
prepiske.
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i
2.
Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje
predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu
nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili
sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.»
77.
Ustavni sud prvo treba da utvrdi ubrajaju li se apelantovi žalbeni navodi u domen «privatnog i
porodičnog života» zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Uopće, pojam «privatnog života» je širok i
ne može se definirati do kraja: «Međutim, bilo bi isuviše restriktivno ograničiti taj pojam na 'unutrašnji
krug' u kojem pojedinac može živjeti svoj lični život onako kako želi i time ga potpuno isključiti iz
vanjskog svijeta koji nije obuhvaćen tim krugom. Poštivanje privatnog života, također, mora do
određenog nivoa obuhvatiti pravo da se uspostave i razviju odnosi s drugim ljudskim bićima» (vidi
odluku Evropskog suda za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992.
godine, serija A, broj 251, tačka 29).
78.
Osim toga, Evropski sud je objasnio sljedeće osnovne principe u pogledu «porodičnog života»:
«Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua non porodičnog života roditelja i maloljetne
djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati
porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u
takvoj zajednici ipso iure dio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom
između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji
tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu…” (vidi Evropski sud za
ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21).
U konkretnom predmetu, u toku postupka povodom apelantovog zahtjeva za odobravanje azila
79.
utvrđeno je da je apelant zasnovao bračnu zajednicu sa državljankom Bosne i Hercegovine Zinaidom
Softić 14. januara 1995. godine, i da su tokom trajanja braka stekli troje djece. Zaštita člana 8. Evropske
konvencije obuhvata sve vrste de facto porodičnih odnosa. Sasvim je nepotrebno da odnos bude zasnovan
na pravnom aktu ili statusu kao što je brak, iako je brak obično dovoljan za sticanje porodičnog odnosa u
svrhu člana 8. (osim ako su fiktivni, kao što su lažni brakovi u svrhu izbjegavanja propisa o imigraciji ili
stjecanja državljanstva, a čak i takav brak se može pretvoriti u pravi porodični odnos ako strane održavaju
de facto odnose nakon ceremonije, naročito ako imaju djecu). U konkretnom slučaju postojanje
«porodičnog života» je uspostavljeno samim zaključenjem braka, a odluka kojom je apelantov zahtjev za
azil odbijen tiče se njegovog «privatnog i porodičnog života».
80.
Drugo, Ustavni sud mora razmotriti je li odlukom kojom je odbijen apelantov zahtjev za azil i
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
27 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
zahtjev za odobrenje privremenog boravka, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, došlo do uplitanja
u apelantov privatni i porodični život. U tom cilju, Ustavni sud pravi razliku između odbacivanja zahtjeva
za azil, koji sam po sebi ne predstavlja miješanje u odnose između apelanta i članova njegove porodice, i
zahtjeva da on napusti zemlju zajedno sa odbijanjem dozvole za privremeni boravak. Spomenute odluke
mogu imati utjecaja na apelantova prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske
konvencije, jer nema razloga da se pretpostavi da bi apelantova supruga i djeca također pošli ili mogli
poći sa njim u Siriju. Naime, imajući na umu da apelantova supruga i djeca nikad nisu živjeli u Siriji, nego
su cijeli život živjeli u Bosni i Hercegovini, jasno je da bi prinudna selidba u Siriju predstavljala ozbiljno
miješanje u njihovo pravo na poštivanje privatnog života, a zahtijevanje od apelanta da ode u Siriju bez
njih, bi predstavljalo ozbiljno miješanje u njihovo pravo na poštivanje porodičnog života, uključujući i
njihovo pravo na uživanje društva i podrške apelanta. Ovo je relevantno jer bi neuzimanje njihovih prava u
obzir bilo sasvim neprirodno, pošto su ta prava u direktnoj uzajamnoj vezi sa pravima apelanta iz člana
II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Konvencije.
81.
U predmetu Boughanemi protiv Francuske (presuda od 24. aprila 1996. godine) Evropski sud je
razmatrao žalbu podnosioca predstavke, koji je rođen u Tunisu 1960. godine, a u Francusku je stigao 1986.
godine i živio tamo sve do deportacije. Cijela njegova porodica se, također, tu preselila i osam do desetero
braće i sestara su tamo rođeni. On navodi da je živio sa ženom francuske nacionalnosti, koja mu je rodila
dijete koje je formalno priznao 5. aprila 1994. godine. Evropski sud je zaključio da je deportacija gosp.
Boughanemija imala kao posljedicu njegovo razdvajanje od porodice i djeteta, te, prema tome, može da se
smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije.
82.
U konkretnom predmetu odbijen je apelantov zahtjev za azil i zahtjev za odobrenje privremenog
boravka, i on bi, prema tome, morao napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine. Apelant je zaključio brak sa
državljankom Bosne i Hercegovine i u braku su stekli troje djece. Slijedeći pristup Evropskog suda,
Ustavni sud konstatira da to predstavlja uplitanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog
života.
83.
Stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje organa javne vlasti u uživanje
prava na privatan i porodični život mora biti, između ostalog, «u skladu sa zakonom».
84.
Rješenje Ministarstva od 8. augusta 2007. godine kojim se odbija apelantov zahtjev za azil je
zasnovano na članu 76. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Rješenje se zasniva na stavu da je
razlog podnošenja zahtjeva za azil politički motiviran, s obzirom na to da apelant svoj zahtjev za azil
zasniva na određenom političkom mišljenju a da je ono predmet progona u zemlji porijekla. U vezi sa
navodom zahtjeva za azil da je osnova apelantovog progona njegovo učešće u demonstracijama protiv
režima u Siriji 1981. ili 1982. godine i učešće u ratu u Bosni i Hercegovini, te njegova javna istupanja u
medijima, u osporenim odlukama se navodi da se takvim podacima ne raspolaže, a da ni apelant nije
dokazao da ovi navodi u konkretnom slučaju dovode do progona u smislu Zakona o kretanju i boravku
stranaca i azilu. Ministarstvo sigurnosti je prema službenoj dužnosti, a u smislu člana 35. stav 1. tačka d) u
vezi sa članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, ispitalo postojanje uvjeta za dodjeljivanje
privremenog boravka iz humanitarnih razloga, te našlo da ne postoje razlozi za ovaj vid zaštite. Sud BiH je
svojom presudom od 21. januara 2008. godine tužbu kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv
navedenog rješenja odbio u smislu člana 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH. Dakle, odluke o
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
28 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
odbijanju apelantovog zahtjeva za azil i zahtjeva za privremeni boravak su donesene u skladu sa važećim
zakonima, koji su javno objavljeni u službenom glasilu, koji su jasni i nedvosmisleni i kojim je propisano
pod kojim uvjetima se strancu može odobriti azil i privremeni boravak u Bosni i Hercegovini.
85.
Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dalje predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u
uživanje prava na privatni i porodični život mora biti “nužno u demokratskom društvu u interesu
nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili
kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.
86.
Pri odlučivanju je li uplitanje bilo «nužno u demokratskom društvu», «nužnost implicira da
uplitanje odgovara hitnim društvenim potrebama i, naročito, da je srazmjerno legitimnom cilju kojem se
teži» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine,
serija A, broj 138, tačka 28). Prema tome, legitimni cilj kojem se teži mora biti “upoređen sa ozbiljnošću
uplitanja u pravo podnosilaca prijava na poštivanje njihovog porodičnog života» (id. u tački 29). Kroz
cijeli tok ovog odlučivanja država ima slobodu odlučivanja (idem, tačka 28).
87.
Pri obradi pitanja roditeljskih prava u kontekstu politike imigracije i boravka, Evropski sud je
prihvatio da “Konvencija u principu ne brani stranama potpisnicama da reguliraju ulazak i dužinu ostanka
stranaca” (idem, tačka 28). Štaviše, funkcija Evropskog suda nije da donosi presude o samoj državnoj
politici imigracije i boravka. Umjesto toga, Sud mora samo “da ispita uplitanja koja su predmet žalbe, a to
mora raditi ne samo s pozicije imigracije i boravka već i uzimajući u obzir međusobne interese podnosilaca
prijava za nastavak njihovih veza” (idem, tačka 29). Međutim, Ustavni sud se ne nalazi u istoj poziciji kao
Evropski sud za ljudska prava. Ustavni sud nije međunarodni tribunal koji mora priznati da državne vlasti
imaju pravo da usvoje politiku imigracije i boravka bez miješanja međunarodnih tijela. Ustavni sud je
državna vlast Bosne i Hercegovine i stoga sa ostalim državnim tijelima dijeli odgovornost za razvijanje i
primjenu takve politike imigracije i boravka u skladu sa zahtjevima Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo daje
Ustavnom sudu značajnu slobodu da osigura da su te politike implementirane u skladu sa Ustavom. Ipak,
Ustavni sud nalazi da ni član II/3.f) Ustava BiH, niti član 8. Evropske konvencije, ne nameću državi opću
obavezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj će zemlji boraviti u toku braka i da odobri spajanje
porodice na svojoj teritoriji.
88.
U predmetu Boughanemi protiv Francuske, u kojem je država izdala nalog za deportaciju gosp.
Boughanemija na osnovu toga što je njegovo prisustvo na teritoriji Francuske prijetnja javnom redu,
Evropski sud navodi da se dužnost Suda sadrži u tome da utvrdi je li predmetna deportacija ostvarila
pravični omjer između relevantnih interesa, tj. između prava podnosioca predstavke na njegov privatni i
porodični život, s jedne strane, i sprečavanja nereda ili kriminala, s druge strane. Evropski sud je zapazio
da je podnosilac predstavke stigao u Francusku u dobi od osam godina, da su njegovi roditelji i braća i
sestre u Francuskoj, da je živio sa Francuskinjom, da su živjeli kao muž i supruga i da je formalno priznao
dijete koje je rođeno u toj vezi. Dalje, Evropski sud zapaža da je gosp. Boughanemi zadržao tunisko
državljanstvo, da nije tvrdio da ne zna arapski, ili da je raskinuo veze sa svojom zemljom rođenja, ili da se
tamo nije vratio nakon deportacije. Evropski sud pridaje naročitu važnost činjenici da je o deportaciji
gosp. Boughanemija odlučeno nakon što je bio osuđen na ukupno skoro četiri godine zatvora, bez prava na
uvjetni otpust, od čega su tri godine bile zbog kvalificiranog oblika svodništva. Evropski sud je zaključio
«da je deportacija podnosioca predstavke bila proporcionalna zakonitim ciljevima kojima se težilo. Prema
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
29 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
tome, član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen».
89.
Prema tome, postavlja se pitanje je li odluka kojom se od apelanta zahtijeva da napusti zemlju i
kojom se odbija zahtjev za privremeni boravak, bila proporcionalan odgovor na važnu društvenu potrebu
da se teži jednom od zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Praveći ovu ocjenu,
Ustavni sud mora razmotriti sve relevantne okolnosti. Apelant je 1980/81 godine u Damasku upisao
fakultet biologije, nakon toga je 1982. godine napustio državu Siriju, čiji je državljanin, kada je došao u
Beograd gdje je upisao medicinski fakultet. U Beogradu je boravio četiri godine, da bi 1985. godine došao
u Rijeku radi daljnjeg studiranja na medicinskom fakultetu. U toku 1986. godine posjetio je prvi put svoju
državu, a zatim 1989. godine, te tokom 1991. ili 1992. godine i kod svih tih ulazaka u matičnu državu
apelant nije imao bilo kakvih problema sa boravkom u njoj. U toku 1992. godine i konačno 1994. godine
došao je u Bosnu i Hercegovinu radi učestvovanja u Armiji RBiH. Apelant je 22. novembra 1994. godine
dobio državljanstvo Bosne i Hercegovine, a 14. juna 1995. godine zaključio je brak sa Zinaidom Softić,
državljankom BiH. Rješenjem Državne komisije broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine
apelantu je oduzeto državljanstvo koje je stekao Rješenjem MUP RBiH broj 09/2-204-454/92 od 23. marta
1992. godine, i državljanstvo koje je stekao Rješenjem MUP RBiH broj 07/2-204-1384/94 od 22.
novembra 1994. godine, a Presudom Suda BiH broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine odbijena je
njegova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.
90.
Da bi se odredilo jesu li osporene odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za azil i na osnovu
kojih bi morao napustiti teritoriju Bosne i Hercegovine kompatibilne sa poštivanjem prava na porodični
život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema.
91.
Ustavni sud primjećuje da je apelant u Bosni i Hercegovini boravio za vrijeme oružanog sukoba
kao pripadnik Armije BiH od 1994. do 1995. godine, a da je 14. juna 1995. godine zaključio brak sa
državljankom Bosne i Hercegovine sa kojom još uvijek živi. Državna komisija za reviziju odluka o
naturalizaciji stranih državljana je na osnovu provedenog postupka utvrdila da je apelant stekao
državljanstvo RBiH prevarnim ponašanjem odnosno skrivanjem relevantnih činjenica, pa je donijela
Rješenje broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine kojim je apelantu oduzela državljanstvo Bosne
i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda i priložene dokumentacije može ustanoviti
da se apelant, nakon napuštanja Sirije, ponovo u tri navrata vraćao u zemlju porijekla i da pri svakom
povratku nije imao nikakvih problema sa vlastima, a što u suštini znači da nije prekinuo kontakte sa
zemljom porijekla i sa članovima familije. Međutim, apelant danas nema svoju porodicu, a niti neke druge
veze u Siriji, dok ih njegova supruga i djeca nikada nisu tamo ni imali. S obzirom da je u Bosni i
Hercegovini živio sa očiglednim odobrenjem državnih vlasti počev od ranih 90-tih do 2007. godine, te da
je osnovao porodicu sa ženom i djecom koji su rođeni ovdje i stoga državljani ove zemlje i nemaju
nikakvih veza sa Sirijom, potrebno je izuzetno snažno opravdanje da bi se zahtijevalo od apelanta da
napusti zemlju kad bi to ili razbilo porodicu, ili prisililo njegovu ženu i djecu da sve napuste i postanu
stranci u tuđoj zemlji. Nadalje, mada je Ustavni sud, zbog nepostojanja dovoljnih dokaza koji bi potvrdili
da postoji velika vjerovatnoća da bi apelant bio podvrgnut lošem postupanju ili kazni u Sirijskoj Arapskoj
Republici, odbio apelaciju koja se odnosila na navodnu povredu prava da niko ne može biti podvrgnut
torturi ili neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kazni, mogućnost takvog postupanja ili kazne
donekle ide u prilog apelantovoj tvrdnji zasnovanoj na članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8.
Evropske konvencije.
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
30 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
92.
Da bi se utvrdila opravdanost, mora se dokazati da je miješanje proporcionalno legitimnom cilju.
U dokumentima predočenim Ustavnom sudu spominju se dva moguća cilja. Prvo, Sud BiH je u svojoj
presudi od 21. januara 2008. godine u predmetu U-1172/07 zauzeo stav da je “u slučaju prijetnje javnom
redu i nacionalnoj sigurnosti nužno u demokratskom društvu da se organi vlasti miješaju u uživanje prava
na privatni i porodični život u granicama zaštite interesa države. Ovo stoga što nacionalna sigurnost države
ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju
nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije...“ Međutim,
Ustavni sud primjećuje da mu nisu predočeni dokazi da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti.
Drugo, može se reći da bi prisilno udaljavanje apelanta pomoglo državi da osigura odlazak vojnog osoblja
koje ne potiče sa teritorije Bosne i Hercegovine, a u svrhu promovisanja cilja Aneksa I.A Općeg okvirnog
sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Daytonski sporazum). Ovo bi se možda moglo podvesti pod
pojam javnog reda i mira (ordre public) koji bi bio legitimni cilj za miješanje u prava iz člana 8. Evropske
konvencije, iako sa ove vremenske distance, od vremena usvajanja Daytonskog sporazuma, njegov značaj
i težina su mnogo manji nego prije deset godina. Međutim, bilo bi neustavno težiti bilo kojem cilju koji bi
za posljedicu imao da apelant bude žrtva povrede njegovih ustavnih prava, imajući u vidu da član II/1.
Ustava, koji takođe vodi porijeklo iz aneksa (Aneks 4) Daytonskog sporazuma, zahtijeva od države i
entiteta da „osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda.“ U pogledu
mišljenja Suda BiH, čak i kad bi se moglo dokazati da je apelant predstavljao prijetnju nacionalnoj
sigurnosti, nacionalna sigurnost nema automatski prednost u odnosu na prava iz člana 8. Evropske
konvencije. Mora se ocijeniti je li miješanje u pravo proporcionalno, uzimajući u obzir ozbiljnost i hitnost
prijetnje i ozbiljnost posljedica po prava koje bi nastale prisilnim udaljavanjem apelanta iz zemlje. Isto se
primjenjuje, mutatis mutandis, u kontekstu obezbjeđivanja napuštanja stranog vojnog osoblja teritorije
Bosne i Hercegovine. Slijedi da ni Ministarstvo sigurnosti/bezbjednosti azila, niti Sud BiH, nisu proveli
takav test proporcionalnosti.
93.
Ustavni sud stoga smatra da je učinak osporenih odluka takav da dovodi do miješanja u
apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, a imajući na umu ozbiljnost takvog
miješanja i njegov utjecaj kako na apelanta tako i na njegovu porodicu, opravdanja na koja se ukazuje u
postupku do sada ne vode do zaključka da je miješanje proporcionalno legitimnom cilju. Stoga slijedi da je
osporenim odlukama došlo do povrede apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske
konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da način na koji se ovaj postupak našao pred Ustavnim sudom
otežava, a možda i onemogućava, da se donese odluka o tome je li miješanje opravdano. Naime,
relevantne vlasti i Sud BiH nisu dali razloge za ocjenu dokaza kojima se utvrđuje moguće ustavno
opravdanje za miješanje u ostvarivanje apelantovih prava. Također, oni nisu proveli istragu o osnovama za
udaljavanje apelanta iz Bosne i Hercegovine. U slučaju kada udaljavanje može dovesti do povrede
ustavnog prava ili prava iz Evropske konvencije, sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za udaljavanje i
razmotriti može li se miješanje u pravo opravdati u okolnostima predmeta. U slučaju kada dokazi dati zbog
opravdavanja miješanja mogu utjecati na nacionalnu sigurnost, sudovi moraju utvrditi proceduru kojom će
se osigurati ocjena dokaza tako da se apelantu da najbolja mogućnost da se suoči sa dokazima i da ih
obori: vidi Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996) 23, Evropski sud za ljudska prava 413. Sud BiH
nije proveo takvu istragu, tako da je Ustavnom sudu uskraćen dokaz na osnovu kojeg bi mogao ocijeniti je
li miješanje u apelantovo ustavno pravo opravdano. Ustavni sud je stoga odlučio da predmet vrati Sudu
BiH kako bi taj sud proveo adekvatnu istragu i došao do neophodnih nalaza u svjetlu ove odluke.
25/10/2011 13:35
Ustavni sud BiH
31 of 31
http://www.ccbh.ba/bos/odluke/povuci_html.php?pid=148958
94.
S obzirom da Ustavni sud vraća Sudu BiH predmete u kojima se rješava o apelantovom zahtjevu
za privremeni boravak u BiH, bilo bi preuranjeno da Ustavni sud odluči o apelaciji protiv tih rješenja. Ti
dijelovi apelacije se stoga smatraju nedopustivim jer su u ovom trenutku preuranjeni.
Zabrana smrtne kazne
95.
Član 1. Protokola broj 13 Evropske konvencije glasi: Smrtna kazna se ukida. Niko ne smije biti
osuđen na takvu kaznu ili pogubljen. Kao i član 3. Evropske konvencije, ovo dodjeljuje pravo koje je
apsolutno i neotuđivo te bi, u principu, odluka o prisilnom udaljavanju osobe iz Bosne i Hercegovine u
zemlju u kojoj ta osoba može biti podvrgnuta smrtnoj kazni dovela do povrede prava te osobe i obaveza
zastupnika Bosne i Hercegovine prema Ustavu Bosne i Hercegovine. Međutim, u ovom predmetu, iz istih
razloga datih u ovoj odluci, a u odnosu na član II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije, dokazi
ne upućuju na to da bi apelant bio podvrgnut smrtnoj kazni u slučaju njegovog deportovanja u Siriju.
Ustavni sud stoga zaključuje da je apelacija po ovom osnovu neosnovana.
VIII.
Zaključak
96.
Na osnovu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog
suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
97.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić
25/10/2011 13:35
Download

Ustavni sud BiH - EUDO Citizenship