Jasna Melvinger, Petrovaradin
15.12.2011
9-10, 2011.
Jasna Melvinger, Dunav
1
KLASJE naših ravni 9-10, 2011.
KLASJE korice 09 10 11 spolja.pdf
13:20:18
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko
Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka
Matice hrvatske u Subotici
Nakladnici: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Računalna obrada: Jelena Ademi
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVI., broj 9. – 10., 2011.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Gdje je što
O KNJIŽEVNOM I ZNANSTVENOM RADU JASNE MELVINGER
3-6
7-11
14-17
18-19
20-22
23-25
26-28
HELENA SABLIĆ-TOMIĆ, Predavanja četvrtkom
MILOŠ ĐURĐEVIĆ, Unutarnji glas i izvanjske slike
TONKO MAROEVIĆ, Tri glasa poezije Jasne Melvinger
MARIJA MRČELA, Red riječi
VINKO BREŠIĆ, Jasna ili Srijemčevo novo ruho
IVO PRANJKOVIĆ, Jezikoslovni rad Jasne Melvinger
NIKOLA PETKOVIĆ, Tezejevo more – Tezejev brod: Jezični nudizam
Jasne Melvinger
ROMAN
29-44
TOMISLAV KETIG, Damin gambit V.
PJESNIŠTVO
45-54
55-56
57-80
MILOŠ MILOŠEVIĆ, Za ruke se držimo
VLADAN ČUTURA, Bio sam večeras u šumi
MILOVAN MIKOVIĆ, Dandanas još lutaju svijetom
MOTRIŠTA
81-84
85-86
ILDIKÓ DEAK i VIKTORIJA ALADŽIĆ, Subotička deklaracija o zaštiti
kulturnog naslijeđa u okvirima urbanističkog razvoja
VIKTORIJA ALADŽIĆ, Uz Subotičku deklaraciju
DANI BALINTA VUJKOVA 2011.
87-92
93-98
99-105
106-114
NEVENA MLINKO, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama
MILOVAN MIKOVIĆ, Hrvatska književnost iz Vojvodine, u dvama
ozračjima – književno-kritičke prakse i bibliografske neosviještenosti
BERNADICA IVANKOVIĆ, Knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata
između dvaju Dana Balinta Vujkova
ĐURO FRANKOVIĆ, Legende o Isusu i sv. Petru Balinta Vujkova sakupljene u Mađarskoj
BAŠTINA
115-120
ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
LIKOVNI PRILOZI
JASNA MELVINGER, Prva i četvrta strana korica i str. 4, 5, 8, 9, 12, 13
i 16.
Helena Sablić-Tomić, Predavanja četvrtkom
3-6
Predavanja četvrtkom
HELENA SABLIĆ-TOMIĆ
Bolonjski proces o kojemu svi imamo određeno mišljenje uveo je niz administrativnih
poslova koje trebaju obaviti asistenti i profesori tijekom nastavnoga procesa, kao i izvan
njega. Osim njih i studenti su oni koji stalno
moraju rješavati i ispunjavati neke ankete. Jedna od njih je i ocjenjivanje profesora nakon
svakoga semestra. Na unificiranom obrascu s
desetak pitanja oni trebaju odgovarati na pitanja o načinu rada profesora, objektivnosti njegova ocjenjivanja, o primjerenosti literature
koju je predložio studentima za ispit, o tome
kasni li na nastavu, odrađuje li predavanja ako
je bio spriječen doći na njih prema predviđenom rasporedu, o tome na koji način artikulira sat i koliko mu obično traju predavanja. Zadnje pitanje je ostavljeno za kratki komentar
o profesoru. Anketa je, naravno, anonimna.
Bila sam jednom u Povjerenstvu koje je obrađivalo ove studentske ankete tako da sam
imala prilike vidjeti da su »simpatičan«, »drag«,
»zgodan«, »pametan «, »super zanimljiv«,
samo neki od komentara koje su izvrsno ocijenjenim profesorima davali studenti. Oni drugi dobivali su opaske kao »kasni, brzo priča,
gotovo uvijek nepripremljen, previše lektire,
neobjektivan u ocjenjivanju i sl.«.
Nasmijala sam se jednom komentaru u kojemu je student napisao pravu tipologiju svojih
profesora. Otprilike je rekao kako predlaže
četiri kategorije profesora pa neka se one uvrste u buduća anketna pitanja:
1. Profesor zafrkant je onaj kojega sve zanima,
mišljenje mu formiraju dnevni listovi, voli piti
pivo sa studentima posebice kada se malo
sprijatelji s njima, ispiti kod njega i nisu ispiti
već usputni razgovori
2. Profesor hladovina je nezainteresiran za predavanja, a i za sve ostalo manje više, glavni
mu je posao upaliti power point prezentaciju i
reći studentima neka je prepišusna Melvinger
3. Old skul professor se ne smije nikada, strog
je, diktira iz glave, on zna za ocjenu četiri jer
Bog zna više, a studenti su tek sljedeći u nizu,
ne priznaje nove medije u nastavi, ima davno
sastavljeni popis literature za ispit
4. Profesor slobodni umjetnik je iznad institucije u kojoj radi, on je mit, on se izražava
osobeno, autor je zbirki poezije ili proze, potiče studente na kreativno mišljenje, ispiti su
dijalog.
Ovih nekoliko bolonjskih natuknica pogled je
prema statističkom vremenu tablica u kojemu
se nalazimo.
Jasna Melvinger bila je moja profesorica Suvremenog hrvatskog jezika i
Leksikologije. Ja sam pripadala generaciji studenata upisanoj na fakultet akademske godine 1986/87. Bila sam studentica njezine
posljednje generacije kojoj je predavala do
1991. godine.
Predavanja je držala četvrtkom od 10 do 14
sati u sobi broj 46 na prvom katu tadašnjeg
Pedagoškog fakulteta. Dolazila je na njih redovito autobusom iz Petrovaradina. Ulazila bi
u predavaonicu točno na vrijeme, veliku torbu
stavljala je na stol, pogledala prema nama, zastala i potom krenula s predavanjem točno na
onome mjestu gdje je na predhodnom predavanju stala. Kao studentici ta njezina precizna
koncetriranost iz tjedna u tjedan činila mi se
nevjerojatnom.
Pripremajući se za pisanje ovoga teksta, telefonski sam razgovarala s nekoliko svojih prijateljica iz vremena studiranja i pitala ih čega
se sjećaju, odnosno pamte li neku pikanteriju
s nastave profesorice Melvinger. Janja, Lea,
Miro, Zrinka i još njih nekoliko kao prvu rečenicu su mi izgovorili upravo to – »nastavila
je predavati uvijek tamo gdje je predhodno
stala. To nam se i danas čini ludim«. Svi oni su
i sami zaposleni u školama pa im je ta fascinacija još veća. Rekli su i kako nikada nisu propuštali njezina predavanja dok su sa seminara
koje je držala njezina tadašnja asistentica Sanda Ham odlazili i više od dopuštenoga (čini
3
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger
Obrada – 006
4
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger
Obrada – 009
5
Klasje naših ravni
Helena Sablić-Tomić, Predavanja četvrtkom
mi se da je maksimalno dva izostanka bilo dopušteno). Profesorica Melvinger nije prozivala
studente, oni nisu potpisom potvrđivali prisutnost, niti je svoja predavanja smatrala obaveznim. »Sve je to stvar vašega izbora i interesa«,
rekla je na uvodnom satu.
Primjere iz svakodnevoga govorenja uvijek je
pisala na ploči, sustavno ih objašnjavala, nije
pravila stanke u izlaganju različitim digresivnim upadicama koje bi bile komentar nekih
društveno-političkih ili kulturno-književnih
zbivanja, nije gledala na sat. Uvijek je točno
završila u predviđenom vremenu.
Poznavala je sjajno predmet koji je predavala.
Imala je umijeće neku kompliciranu
jezičnu materiju objasniti jednostavnim rječnikom, dovoljno ilustrativnim primjerima, točnim pravilima i postupnim izvođenjem zaključaka. Dobro je razumjela ono o čemu govori.
Rijetki su bili oni kojima nešto iz njezinih predavanja nije bilo jasno. Oblikovala je predavanje na način da smo mi bili njegovi aktivni
sudionici.
I pri tome je bila izuzetno prirodna, spontana
i pristupačna u odnosu s nama, studentima.
Međutim, nije bila od onih profesora koji su
sa studentima stupali u neke privatnije i opuštenije komunikacije.
Na predavanja je obično dolazila u košulji
(često puta bijeloj), tamnoj suknji i džemperu. Nakit nije nosila često. Povremeno broš.
Kosa joj je uvijek bila besprijekorno platinasta
i ravna, nije bila sklona niti jednoj naglašenosti. Predavanja iz Suvremenog hrvatskog jezika
slušala su se tri godine i kao završena cjelina
polagao se ispit nakon treće godine studiranja. Ispit bi trajao od četrdeset pet minuta do
sat i pol. Kada sam ga položila osjećala sam se
po prvi put tijekom studiranja strašno dobro.
Ugodan i poticajan razgovor koje smo na njemu vodile, pitanja koje te navode na mišljenje
i razumijevanje, primjeri koji su bili i provokativni i poticajni za oblikovanje odgovora koji
se očekivao, profesorica koja te sluša, koja
ima dovoljno vremena i ne prima tijekom ispita, kao neki od nas danas, sms proruke. Cijenila smo njezinu korektnost u ocjenjivanju.
Leksikologiju sam kod nje odslušala na četvrtoj godini. Nisam je stigla položiti 1991., ali
udžbeničku skriptu iz toga predmeta još da-
3-6
nas imam u svom kabinetu br. 87 Filozofskog
fakulteta u Osijeku. Na vratima kabineta broj
86 u potkrovlju iste zgrade, do već nekoliko puta spomenute godine, nalazilo se ime
pročelnice Odsjeka za hrvatsko-srpski jezik i
jugoslavensku književnost prof. dr. sc. Jasne
Melvinger. Sandučić u koji su joj studenti mogli i anonimno ostavljati komentare i prijedloge još je uvijek uz njih.
U vrijeme mojega studiranja nisu se ispunjavale ankete, nije se mišljenje o profesorima
upisivalo u predviđene tablice. O njima se
pričalo na kavama, citiralo ih se u pauzama između predavanja, njihov se utjecaj prenosio i
upisivao u tijelo njihovih studenata. Niti jednu
od uvodno navedenih kategorija ne bih zapisala da sam morala ispuniti anketu o načinu
rada profesorice Jasne Melvinger. Samo bih
napisala da jedino predavanja četvrtkom do
10 do 14 sati nikada ne bih propuštala.
Hajzlerovo kupatilo
6
Klasje naših ravni
Miloš Đurđević, Unutarnji glas i izvanjske slike...
7-11
Unutarnji glas i izvanjske slike
u poeziji Jasne Melvinger
MILOŠ ĐURĐEVIĆ
U ovom kritičkom osvrtu pokušat ću ocrtati
poziciju glasa u poeziji Jasne Melvinger i njegovu relaciju spram konstrukcije slike u pjesmi kao, uvjetno rečeno, onoga što bi se u
jednom čitanju moglo postaviti kao izvanjsko
tom glasu, kao područje koje je u isti mah opisano tim glasom i na određeni način uvjetuje
njegovo pojavljivanje, pa i njegovu konfiguraciju. Pri tome ću se pozivati na one pjesme Jasne Melvinger koje su objavljene u inače vrlo
reprezentativnom izboru iz njezine poezije,
naslovljenom Vaga s anđelima (V.B.Z., Zagreb,
2008.; paginacija je navedena po ovom izdanju), a koji je potpisao i pogovorom popratio
Mile Stojić. Srodnu konstelaciju i međusobnu
uvjetovanost glasa i gradnje slika možda bi se
moglo zamijetiti i u njezinoj poeziji u cjelini,
a čini mi se napose kod onih pjesama koje su
kronološki ranije objavljene. Za njih bi onda
možda bilo točnije reći da se tu dobrim dijelom radi o lirskim slikama, koje svoju punoću
i cjelovitost u izrazu poprimaju oslanjajući se
na izvjesnu introspektivnu intonaciju njezina
glasa, koji je onda u poetičkom, pa i stilskom
smislu na određeni način zadan i uvjetovan intimističkim sklopom tema i motiva.
Glas u ovoj poeziji posjeduje zasebnu, i kod
naknadnih čitanja vrlo prepoznatljivu
kvalitetu u smislu autorske jedinstvenosti pjesnikinje. To je ona posebna zvukovna matrica
koju pratimo i iščitavamo u njezinom cjelokupnom opusu, pa i onda kad se, naprimjer
u nekim njezinim kasnijim pjesmama, radi o
širokim poetičkim zahvaćanjima i intervencijama, mahom dijakronijskog tipa, postavljenima u pomno spletenu, i gotovo u istom mahu
rasparanu mrežu uzajamno uvjetovanih dinamičkih referencijalnih odnosa.
Kvalitetu toga glasa jednim dijelom određuje
njegova narativna odnosno govorna pozicija, koja se najčešće može locirati na jednom,
unaprijed zadanom mjestu, kao određeno
polazište koje prethodi onome što će se zbivati u samoj pjesmi. To je obilježje isto tako
prisutno i posve razgovijetno i u pjesmama u
kojima se mogu detektirati višestruke narativne pozicije, a koje su onda komponirane kao
razlomljene pripovijesti s cijelim nizom lirskih,
pa i dramsko historijskih aktera i persona.
Kod potonjeg je također zanimljivo zamijetiti
ironijsku impostaciju upravo kod onoga glasa, jednog između mnogih, koji s određene
distance diskretno upravlja radnjom u pjesmi
i u konačnici joj određuje referencijalni opseg, kao i putanju naglih sinkronijskih usjeka
u naizgled homogeno dijakronijsko područje
pjesme.
Okvirni smisao glasa u poeziji Jasne Melvinger kako je ovdje naznačen, može se razabrati spram načina na koji pjesnikinja namjerava
izvršiti određeni izbor, dakle kao intencionalni
čin koji onda na njemu imanentan način funkcionira kao inicijalna pozicija za prepoznavanja i gradnju verbalnog materijala nužnog za
nastanak određene pjesme i njezino potonje
evidentiranje.
Jezik bi se onda na taj način pokazao kao
sredstvo za uobličavanje sadržaja pjesme,
jednog ipak samo djelomično jezikom obuhvatljivog sadržaja, koji se nekako čini unaprijed prisutnim, kao jedno zasebno mentalno i
duhovno stanje,
kao kumulacija i kristalizacija mnoštva misaono doživljajnih predradnji, koje kao takve
uvjetuju i omogućavaju prepoznavanje određenih verbalnih sklopova kao onih, koji su u
stanju prenijeti upravo ono jezično-doživljajno suodnošenje da bi pjesma onda mogla
djelovati na recepcijskom planu i kao lirska
ekspresija i kao jezični artefakt.
^ini mi se da se kod toga prije svega radi o
pripremanju jednog subjektiviranog
7
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger
Obrada – 011
8
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger
Obrada – 015
9
Klasje naših ravni
Miloš Đurđević, Unutarnji glas i izvanjske slike...
područja izražavanja, jednom vrlo specifičnom kondicioniranju percepcijskih i misaono imaginacijskih kapaciteta kod subjekta
kao nositelja i receptora toga glasa, kako bi
se uvijek iznova afirmirala inicirana lirska ekspresija kao zacijelo najizravniji način za pristup povlaštenim područjima pjesme. Dakle,
kao onom mjestu u kojem je onda taj glas
istodobno neponovljivo autorski, jer svjedoči o onoj koja njime upravlja, a u isti mah je
potvrđuje u njezinoj biti, te u sebi nosi odlike
drugog kao onoga što ga uvjetuje i daje mu
njegovu razliku.
Pozicija glasa u poeziji Jasne Melvinger stoga se pokazuje kao dvostruko uvjetovana;
određena je neponovljivim, izvanjskim, to jest
u odnosu spram glasa ne–unutrašnjim mjestom pjesnikinje kao subjekta, kao konkretne, aktivne sudionice u nastanku pjesme, a s
druge strane je omeđena jezikom kao onim
što se pojavljuje kao imanentni glas subjekta
i kao sredstvo subjektnog djelovanja, kako
bi mogao oblikovati lirsku ekspresiju i služiti
kao njezino ključno obilježje. Subjekt lirike je
onda upisan u jezik, premda njime ne može
biti do kraja određen niti iscrpljen.
Kod detektiranja i djelomičnog verificiranja
uzajamno uvjetovane relacije glasa u ovoj poeziji u odnosu na prenesene odnosno konstruirane lirske slike, u smislu jezične konkretizacije opisa zbivanja u određenoj pjesmi, uspio
sam zamijetiti nekoliko, recimo tako, stilskih
i izražajnih konstelacija. U pjesmi »^uvarkuća
i mahovina« (s. 9) prisutno je nabrajanje naniže u opisnom lancu koji ide od zemlje koja
»čeka«, preko utrobe, korijena i podzemlja, da
bi se »provalom u spremišta« došlo do riječi,
koje se onda ulančavaju sa šutnjom, metonimijski evidentnoj u »stisnutim usnama«, koje
se zatim pretvaraju u »ružni ožiljak govora«. U
pjesmi »Slijetanja na Rodos« (s. 14) to kretanje
kao nabrajanje isprva ide obrnutim smjerom,
pogled ide »naviše / u drugačiju plavet « da
bi se zatim stabiliziralo u visini pogleda, čime
se u prvi plan stavlja djelovanje subjekta koji
je distanciran svojim glasom, a ovaj mu omogućava da potvrdi postojanost jedne ljudske
mjere koja je, kako se čini, zagubljena u srazu antike kao mjesta univerzalnih vrijednosti
i kvaliteta, i tome suprotne površne, turističke
suvremenosti obilježene kupovanjem i proda-
7-11
jom. Sukladnu konstelaciju moguće je zamijetiti i u pjesmama »Dolina kraljeva« (s. 16) i
»Nečitko vrije pijesak« (s. 17). Zanimljivo je da
se u pjesmi »I poslednje ljubičice sna« (s. 26)
glas pojavljuje u svojoj negaciji kao onaj koji
sebe ne čuje, zatvara se kako bi se otvorio
pristup osobnoj povijesti u njezinoj u bitnome intimističkoj konfiguraciji, »samo (je) mesečina pevala / ono što moje uho neće čuti
nikada« (s. 26), a u pjesmi »To mi se nebo u
oči ulivalo« (s. 27), sukladna žudnja za izvanjskim svijetom opisana je kao »prizivanje«, kao
glas izmješten izvan sebe, u drugo. Na sličnom fonu u pjesmi »Onaj koji ne postoji« (s.
57) moguće je zamijetiti spontanu evidenciju
glasa kao »slutnje«, možda upravo zato jer je
»Prisutan onaj koji ne postoji«.
Drugo očitovanje glasa pojavljuje se u pjesmi
»Da se ne odvajam od sjaja« (s. 31) kao sveprisutna svjetlost, odnosno kao njegova potpuna
odsutnost u predavanju subjekta ekstatičkom
doživljaju izvanjskog svijeta. U ciklusu pjesama naslovljenom »Tko će mi vjerovati« (s.
37–50) glas je prisutan kao negativni prostor
izvanjskog opisa, »prepoznaje(m) se po onom
što izmiče« (s. 40), »povlači(š) se u sebe« (s.
41), usporen je (s. 42), mutan (s. 43), da bi u
pjesmi »Stablo i obala« (s. 49) taj proces dosegao kulminaciju njegovim potpunim poništavanjem u »ponoru«, kako bi tek onda omogućio širenje tog istog izvanjskog prostora. S
druge strane, u pjesmi »Cvetovi menjaju svoje
boje« (s. 58) glas gotovo u potpunosti funkcionira kao metafora; »ćutanje« sa samog početka pjesme je metafora za »tiho pevanje«,
»cvetovi menjaju boje«, a »najtamnija « je ona
»bez glasa / osim glasa koji u nama / tamni do
pesama«, da bi na kraju pjesme još jednom
bila naznačena negativna kulminacija, jer »sve
ćuti / i sve se sliva / s glasom pesme u nama«.
Intimistička impostacija glasa prisutna je u
najpregnantnijem i najčišćem vidu u pjesmama »Spol, pukotine« (s. 106) i »Zatvoreni za
korijen« (s. 107), pa onda možda nije nimalo
slučajno što se glas tu isto tako pojavljuje kao
uskrata na neizravan način preko atributa zatvoreno, »najzatvorenije«, koji upućuju na »šupljine«, na unutrašnjost kao pretpostavljeno
izvorište glasa, da bi se zatim kao »vječnost«
mogao uvijek iznova »otvara(ti)«, dakle trajno
10
Klasje naših ravni
Miloš Đurđević, Unutarnji glas i izvanjske slike...
se afirmirati osvajanjem izvanjskog prostora
naznačenog kao »prasak pupoljka«.
Odsutnost glasa odnosno još jedan oblik
njegove negativne afirmacije na način trenutačne suspenzije nekog od njegovih atributa
može se raspoznati kao eksplicitna pasivizacija glasa u žanrovski srodnim pjesmama,
»Nježnost ostavlja ožiljak« (s. 108), gdje glas
»sluša(j) što pod zemlju slije uho«, dok su u
pjesmi »Ne da se sastaviti dan« (s. 114) riječi
kao sinegdoha glasa pretvorene u predmete,
elemente izvanjskog opisa, da bi se u pjesmi
»Iz zjenice« (s. 116) još jednom pojavila slika
usana, ovaj put one »stišću se ustrajno / ... u
srdžbi. Ili šutnji.« kako bi se time do kraja zatvorio, za pretpostaviti je, izvanjski prostor intimnosti opisan kao »dan i noć«.
Na kraju, konstelaciju glasa i njegov položaj
je moguće raspoznati i kao podlogu vrlo dinamičnog, razgranatog i šarolikog opisivanja u
»Pesmi o životinjama « (s. 148), koja sva pršti
od boja i nesputanog, jednostavnog životnog
elana, da bi se u završnici opis po imanenciji
morao vratiti natrag, »u svoju nutrinu«. A time
onda opis postaje dodatno dimenzioniran,
zadobio je svoje naličje, i na taj način postaje
podloga i subjekta i njezinog glasa. Sâm pak
subjekt, ona koja govori, onu koju isto tako
identificiramo i kao autoricu pjesme, izravno
opisanu »linijama moga tela«, zatim odabire
konačnu prisutnost i afirmaciju glasa kao njegovu izvanjsku negaciju u »tišini«. Dodatna dinamika u pozicioniranju glasa spram opisa na
vrlo zanimljiv način ostvarena je u pjesmama
»U neumerenosti bila« (s. 173), i zatim eksplicitno u pjesmi »Nikada u mome glasu« (s. 177).
Prva pjesma u cijelosti se odvija u izvanjskosti,
koja je istaknuta svojevrsnom iteracijom glagola »žurim«, kad je riječ o subjektu govora
to jest akteru pjesme, odnosno u priloškom
obliku kao »žureći« u ustaljenoj slici o »suncu« koje žuri »podnevu«, a zatim se taj glagol
izravno povezuje s govorom kao umnožavanjem glasa i njegovim svakodnevnim opredmećenjem u razgovoru, kako je već i sugerirano učestalim pojavljivanjem toga glagola. U
potonjoj pjesmi glas iz naslova izmješten je u
opis, u svijet predmeta, pojavljuje se na auditivan način »u vodovodnoj cevi« da tamo »zakrklja«, da bi se zatim preko metonimijskih slika,
kao »zavesa kiše«, »vlaga« i »iglice snega«, pri-
7-11
vidnom negacijom iz naslova opet afirmirao
u upečatljivom opisu unutrašnjeg, »Iz džepa
vremena izvrnuta praznina crna«, kako bi u
dodatnoj afirmaciji »To nikada bez odmora«,
taj glas preko svoje istaknute priloške oznake
bio uzdignut u sferu neprolaznosti, kao izvjesni uvjet i konačni zalog ove poezije u
cjelini.
Hajzlerovo kupatilo
11
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger
Obrada – 024
12
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger
Obrada – 026
13
Klasje naših ravni
Tonko Maroević, Tri glasa poezije Jasne Melvinger
14-17
Tri glasa poezije Jasne Melvinger
TONKO MAROEVIĆ
Još pamtim kako je Branko Miljković zanosnim prikazom dočekao pjesničku pojavu Jasne Melvinger. Doista, na samome startu mlada je pjesnikinja lirski progovorila iznimnom
prirodnošću i eliptično obuhvatila široki svijet
oko sebe, stvorivši pročišćen i uvjerljiv mikrokozmos, uspostavivši bitan sporazum s bićima i pojavama iz neposrednog okružja i iz dimenzije sna. Čitajući rane njezine pjesme bili
smo obuzeti entuzijazmom prepoznavanja
životodajne svjetlosti i nezaustavljive bujnosti
rasta, upravo klorofilne pokrenutosti elemenata i fotosinteze koje omogućuje organsko
prožimanje viđenoga i izgovorenoga.
Ne mogu ustvrditi da sam najsustavnije pratio
njezin daljnji razvoj, a sigurno su mi promakle neke karike, poneke zbirke, pokoja faza,
ali kad sam – već u osamdesetim godinama
prošloga stoljeća – došao u dodir s njezinim
tada recentnim knjigama, ostao sam iznenađen sasvim novim aspektima njezina pisanja:
Jasna Melvinger se javljala ironičnim i jetkim
glasom, izražavala se učestalije vezanim stihovima, skladala je pjesme naglašene metrike
i humorne proverbijalnosti, tek povremeno
osjenjene melankolijom ili pak podgrijane
metaforikom vezanom uz biološku i erotsku
sferu. U zbirkama koje su potom uslijedile još
se pojačala ludička ili konceptualna komponenta, a pridošle su naglašene povijesno–eruditske reference, tako da je njezin pjesnički lik
znatno dobio na kompleksnosti i dijakronoj
profiliranosti.
Prilika zagrebačkog izdanja njezinih izabranih
pjesama, »Vaga s anđelima « (2008), potakla
nas je da pokušano sagledati cjelinu, da potražimo poetička uporišta različitih razdoblja njezina pjesničkog pisma, a jasno je da
autorica izrazite literarne spreme i budne kritičke svijesti nije tek slučajno mijenjala svoje
ekspresivne registre. Parafrazirajući naslov
knjige njezinih interpretativnih i versoloških
studija »Moderna i njena mimikrija u postmo-
derni«, formulirat ćemo tezu »Lirika i njezina
mimikrija u parodiji i groteski translirskih okušaja Jasne Melvinger«. Naime, smatramo kako
je njezin morfološki i psihološko-intonativni
razvoj vođen evidentnom sviješću o oscilacijama ukusa, o općenitim mijenama senzibiliteta, o iscrpljenjima određenih emotivnih resursa i o novonastalim potrebama izravnijega
reagiranja na društveni okvir i zbilju. Možda
nismo u stanju pronaći jedinstvenu »crvenu
nit«, ali možemo slijediti određenu logiku koja
je vodila iz faze u fazu, iz jednoga estetskog
domena u drugi.
Prisjećajući se slavnog Eliotova eseja o tri glasa poezije, pokušat ćemo ga donekle primijeniti na Jasnin slučaj. Veliki empiričar – više
negoli teoretičar – pokušao je u navedenom
eseju diferencirati tri tipa pisanja pjesama, to
jest razlikujući pjesme koje su pisane isključivo autorefencijalno (autor se obraća sebi
samome), pjesme koje su izravno usmjerene
drugome i pjesme koje računaju na dijalog,
podrazumijevajući unaprijed stanovitu dramatsku napetost.
Istina, Eliot pritom kaže kako nije sasvim siguran da postoje samo tri takva glasa, da bi
ih možda moglo biti i četiri ili pet, a odmah
bismo se složili kako ni kod Jasne Melvinger
nije nužno stati na trojnosti, premda nam se
trinomna podjela čini najboljom ili, barem,
najefektnijom.
Pjesnikinjino prvo oglašavanje u najvećoj
mjeri odgovara eliotovskome prvom glasu.
Mladenačko osvrtanje urodilo je prisnim posvajanjem i sinestezijskim transformiranjem
svega doživljenoga. S jedne strane su tu malene biljke, travke i cvjetovi ili sićušna živa
bića, poput leptira, mušice, pčele, zrikavca s
druge moćni elementi naravi kao što su brda
i rijeke, a pogotovo vjetrovi i sunce. Onirička
komponenta daje svemu prizvanome subjektivni ton, šarolikost svijeta isključivo je u službi osobne vizije, »sve što diše« progovorit će
14
Klasje naših ravni
Tonko Maroević, Tri glasa poezije Jasne Melvinger
na usta i kroz filtar nadahnute autorice, koja
primljeno modificira prema sažetosti i čistoći, svježini i jasnoći, toplini i gustoći prvotnih,
auroralnih slika.
Dovoljno je navesti nekoliko karakterističnih
stihova da osjetimo kako dolazi do plodne
interferencije velikog i maloga, unutrašnjega
i izvanjskoga, pokretnoga i nepokretnoga: »...
tu mi se nebo u oči ulivalo / nanosilo svoje
plave privide / preko plavog struka zumbula
/ Tu me je sunce prožimalo / kao okusi slasti zrele plodove / dok nije gorčina razjela /
zlatne obrise topline i blagosti... « Odnosno:
»Noć trnula u mome telu / u srcu mi tama
strahom razdrobljena / samo propadale u
mene / zvezde bez dna i bez uspomene /
krune radosti / u talog zgažene trave, ocvale nežnosti...« Indikativno je kako pjesnikinja
znade povezati slikovne i pojmovne sastojke,
reducirati na bitno i amblematično fenomenološku razinu, posebno pak inzistirajući na
ožetosti, jezgrovitosti, a najviše na čistoći: »Ja
ne pitam što je ova svetlost... koja mi toči u
oči zlato / čisto i plemenito«. Ili: »Pošli ste i
jednom možda ćete stići / kao da u čistoj
svetlosti ste rasli / kao da ste čistoj svetlosti u
susret / poverljive otvarali ruke.« Ili pak: »zatvoriću oči / kao da je još sve u meni ostalo
/ i osetiću kako mi iznad glave plove visoki /
čisti prostori.«
Usvojena i posvojena priroda, duboka interiorizacija i ujednačavanje nutarnjega tlaka i
svjetlosne energije predstavlja izniman ishod
početka i prvih oknjiženja Jasne Melvinger.
Neizbježan je ipak bio susret s drugim, obraćanje drugome. Do toga je došlo najizrazitije
u »Ljubavnim sonetima«, zbirci različitih oblikovnih varijacija na zadani okvir. Naravno, topos »ledenog plama«ili »vatrene studi« dobro
će doći za komunikaciju koja ima pretenziju ipak širu od pukog adresiranja bližnjemu.
Apostrofa i imperativ drugome licu zadobivaju ritualno i gotovo performativno značenje:
»Otopi u snu zaboravnog plama / mjesečinu
pod sleđenim snijegom.« Ili: »Santa umjesto
nas neka dogorijeva / u žarkoj studi, plavoj,
polarnoj / Umjesto nas nek zapis drevan /
rdja u slovima...« Neslučajno, dolazi do poistovjećivanja egzistencijalne i skripturalne
razine: »U svemu si što mi je blisko i prisno
14-17
/ Kao svjetlost, i u svjetlosti sveto/ Kao u
zvijezdi slovo ili pismo.«Ali osim najprisnije i
najizravnije invokacije, drugi glas Jasne Melvinger očituje se u njezinom dijakronijskom
prihvaćanju šire, obiteljske i regionalne tradicije, pa i doslovno u virtuoznom ovladavanju
dijalektalnim idiomom ili pak kolokvijalnim,
formulaičnim, paremiološkim, i inim konvencionalnim aspektima jezičnog oblikovanja.
Kao da je autorica preuzela ulogu kolektivnog glasnogovornika, razumije se uz odgovarajuću ironiju i, pogotovo, autoironiju.
Maska koju stavlja na sebe podrazumijeva
taloge predaka, bore dugoga trajanja,
no način na koji artikulira svoj govor jamči
nam da koristi i »dječja usta«. Nakon znanstvene akumulacije leksika i sintakse dolazi
ludička verifikacija. Tehnički i stilogeno, zbirka »Avans za danas« nalazi svoje mjesto u
hrvatskom pjesništvu negdje na tragu Pavlovića i Slamniga, no s nezamjenjivim biljegom
panonskoga vidokruga.
Koliko se Dunav nametnuo kao genius loci
sama je najbolje i najodređenije posvjedočila. Kao što se ona pozabavila svjetonazornim
implikacijama »jadranske teme« Zvonimira
Mrkonjića, bilo bi potrebno da se netko primjereno posveti pronicanju imanentnih tokova, zbivanjima i pretakanjima »dunavske
klepsidre« ili starosrijemskih satova, mjeseci
i godina. U antikvarijatu i hambaru, u salonu i na obalama rijeke, u albumima i herbarijima građanskih obitelji Jasna Melvinger je
našla čitav niz povoda i pobuda, pa kao što
je u svom jedinom romanu evocirala ambijente i zgode starih vremena, tako je i u stihovima novijih zbiraka narativno i taksativno
prošla nekim etapama vlastitoga odrastanja
i nataloženih slojeva familijarnog i mjesnog
života. Uz blagu porugu ili pak gorak podsmijeh upućen pretcima, njezina lirska narav
nije odoljela a da se ne zaustavi povremeno
na vrhovima stabala, na zrcalu rijeke, na vrbinu listu, na tragovima u pijesku, na duplju i
gnijezdu, na ledinama, pa čak i na krparama,
obadima, plastičnim bocama itd.
Treći glas Jasne Melvinger ne možemo približiti – eliotovskom – dramskom rukopisu,
impliciranoj sugovorničkoj ulozi, ali ipak smijemo reći kako je u stanovitoj dobi svojega
15
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger
Obrada – 030
16
Klasje naših ravni
Tonko Maroević, Tri glasa poezije Jasne Melvinger
14-17
pisanja ona njegovala polimorfni, poliloški
ili – bolje rečeno – transkronijski govor. Pritom smjeramo na njezine parodične i pastiš
ne pjesme, mahom okupljene u zbirci »Ta renesansa ne još kao posljednja šansa«. Takve
»kostimirane« stihove bilo je moguće zamisliti
doista tek u postmodernoj perspektivi, prilikom smjene avangardističkog modela retrogradnim, neomanirističkim ili anakronističkim
pristupom. Jasna Melvinger je, ponajprije
posredstvom inercije vezanoga stiha i idealizma forme, krenula u evidentiranje mogućih uzora, kanona, modela i stajaćih figura.
Naravno, također s disakrantnom, antiautoritarnom intencijom. Pozivajući se prvotno na
lokalno bliže agoniste ili referentne pojave,
poput Česmičkoga i Branka, Crnjanskoga i
Matoša, svoj je granginjolski spjev proširila
do epohalnih firentinskih ili pariških adresa,
ispisujući »centone« civilizacijskog sumraka,
epohalni danse macabre. Zagrcnuta ritmizacija, napola zakočeni protok smisla s cezurama
poštapalica i paradoksalnih obrata, odgovarajući je korelativ svojevrsnoga teatra apsurda
povijesti (pa utoliko njezin treći glas ipak dosiže i dramatsku funkciju).
S nekoliko preliminarnih naznaka samo smo
ukazali na širine i bogatstvo poetskog opusa
Jasne Melvinger, jednog od onih opusa koji se
kreativno nose s – jao! – već polstoljetnim trajanjem, nastojeći odgovoriti različitim izazovima i potrebama dugačkoga međuvremena.
Svojom problemskom razinom i – kad treba
– poletnom slikovitošću, njezino pjesništvo s
pravom je pokrilo relevantno mjesto na nacionalnom Parnasu, makar i nije uvijek dovoljno
viđeno i razmotreno koliko zaslužuje. Zemljopisna perifernost njezina djelovanja, međutim, obilno je nadoknađena povijesno-morfološkom usredištenošću rezultata.
Crno kupatilo
17
Klasje naših ravni
Marija Mrčela, Red riječi
18-19
Red riječi
MARIJA MRČELA
Iako se ponekad čini da zaigranost podrazumijeva slobodu, svaka se igra, pa i ona najjednostavnija, zasniva na pravilima, na određenom
redu. Kada usvojimo pravila igre, možemo
se i njima samima poigrati. Možemo se igrati
samom igrom. Igramo, istovremeno s odmakom promišljajući igru. U igri se začahuri još
jedna igra, istraživanje, proširivanje, a rjeđe i
dokidanje granica koje pravila postavljaju. Taj
odmak otrežnjuje, racionalizira, demistificira
sam doživljaj igre, ali ne mora nužno umanjiti romantički ushit i dokinuti himničnost. U
igrama jezika unutar književnosti s tradicijom
koja je kroz vrijeme stvorila i još stvara ogromnu količinu pravila, propisa i preporuka, od
gramatike do stilistike i metrike, vrijeme koje
sebe naziva post–modernim počet će otvorenije i direktnije skretati pozornost upravo na
sama pravila, na strukture i na trikove.
Teorija književnosti, a za njom i praktična kritika, tragat će naročito u drugoj polovici XX
st. za alatima za razotkrivanje kostura teksta,
svojevrsnim rendgenima, a kasnije i sve naprednijim magnetnim rezonancama za tekst.
Autori tog vremena, našeg vremena, ugradit
će tu demistifikaciju u sam tekst.
I tekst će se okrenuti sam prema sebi. Pravila nam ne govore toliko o sadržaju, samoj
supstanci igre, koliko o načinu igranja, odnosno modusu. Lirski glasovi Jasne Melvinger,
katkad ženski, katkad muški, često se igraju
načinom igranja lirike, formom lirskoga govora, koliko se i autorica igra njima samima.
Pjesnički univerzum koji tako izrasta potpuno
je samosvjestan, svjestan vremena u kojem
nastaje, a u slučaju autorice koja progovara,
kako nas podsjeća Vidmarović, s rubova hrvatskog etniciteta, iz Srijema, itekako svjestan
i mjesta s kojega dolazi. Pjesnički je to univerzum koji se ne zamara dosjetkama avangarde, naprimjer funkcijom neverbalnih jezičnih
elemenata ili vizualnim elementima teksta,
nego funkcionira kao teren za igru s tradici-
jom, inovacijom i varijacijom, igru obilježenu
stilskim zaokretima od zgusnutih, leksički bogatih, raskošnih katrena koji su obilježje, recimo, zbirke Renesansa, ne baš posljednja šansa
do gotovo ogoljelih
stihova ciklusa Tko će mi vjerovati iz Vage s
anđelima, u kojem čitamo i o toj ogoljelosti:
»Do korijena ogoljuješ uspravnost / ^vrsto se
stežu stablo i obala // Toliko šuštanja nije oko
zaludnoga posla.« I nije zaludan posao kada
se autorica odvažuje istražiti oblik romanskog soneta, te par excellence klasične forme
sa samih početaka novovjekovne europske
književnosti, u Ljubavnim sonetima, ali možda
još odvažnije u Avansu za danas, zbirci koja
u samom naslovu naznačuje što će se sve u
unutar stiha događati u pjesmama od kojih je
sastavljena. Kao stilski elementi u pjesmama
koje karakterizira usredotočenost na poigravanje izabranim formama izdvajaju se figure
ponavljanja, osobito anafora, i suprotstavljanja. Ponavljanje i suprotstavljanje ne rabe se
samo unutar pjesama, nego i kao strukturni
elementi, pa se tako javljaju spontani nizovi
pjesama koje zapaža Mile Stojić, od suprotstavljenih parova kao što su Ženska posla i
Muška ruka do parova pjesama koje su međusobna nadgradnja, poput Ja gradim kulu od
karata i Ja tražim ptičjeg mlijeka. Tradicionalne
forme poput distiha i soneta kroz kontrapunkt
točnih i nečistih rima koji stvara mješavinu klasične harmoničnosti i suvremene
atonalnosti, preobličuju se u nositelje postmoderne autoreferencijalnosti, ironične i neskrivene, kao u pjesmi Rime: »Tražiš samo čiste rime / Djevicu i njezin himen // U sjajnom
sliku srebra – rebra / Zar jedno r ispustit treba
// Savršenstvo trava – glava // To u pjesmi
stvar je glavna«.
Ni jedne točne rime u tri distiha, uz klimatično kretanje prema atonalnosti počevši od još
uvijek melodiozne krnje rime do disonantnog
i iznenađujućeg para »glava – glavna« kada se
18
Klasje naših ravni
Marija Mrčela, Red riječi
tako lako nudi čista rima »glava – prava«koja
kao nevidljiva, skrivena rima označuje upravo
svjestan, namjeran i promišljen zahvat autorice, jedne mulier ludens, koja sumnja »u stih
kada smo rimom zavarani«. Jer melodioznost
može biti varka, a i sama forma može biti krinka.
Ista ta igra ispitivanja granica lirike odvija se
ne samo u formi, nego i tematski,
od intimnog i lokalnog do općeljudskog i univerzalnog, od jednog rubnoga svijeta, rubnoga jer je ženski i jer je srijemski do univerzalnosti duboko refleksivne lirike. Ta refleksivnost
zahvaća raspon koji ne poštuje granice, obuhvaća kako prošlost, živote, prirodu Srijema,
Balkana, Dunava, do prošlosti, života, prirode
općenito pa sve do općeljudskih i vječnih zakona, za sve prostora i za sva vremena – »Niko
ne sme život da razara«. Kroz intimne lokalne
sličice, Šarulu kojoj ne treba pašoš da stigne
na svoju livadu ili deda Marka koji nije baš sretan ako ga u »bircuzu« netko nazove [okcem,
mogu se promišljati i pjevati životi Balkana,
pitanja identiteta i tradicije, i to u jeziku koji
nosi u sebi sve tragove svoje silne povijesti, u
sebi nosi i srpski, i hrvatski, i turski, i njemački,
i latinski, skuplja ih i objedinjuje, pročišćava i
od njih sebe izgrađuje, i sam kao moćna i nesmiljena rijeka koja sama u sebi izvire i sama u
sebe utječe. Istim tim neobuzdanim jezikom
autorica se predstavlja, kako ističe Mrkonjić, i
kao poeta doctus u ciklusu koji je »pun eruditskih i teško prohodnih pozivanja na talijansku
i francusku renesansu, sa začudnim tangentama prema književnosti iz južnoslavenskih
prostora«. Na jednoj strani, ^erević, Beočina,
Ilok, [arengrad, a na drugoj Firenca ili Fiorenca, Carigrad, Pariz, a između njih Svijet, bez
posebnog isticanja toponima. Na jednoj strani gazda Marko, baka Anica, strina Zinka, na
drugoj Boticelli, Lorenzo Medici, Apollinaire,
a između njih čovjek, bez posebnog isticanja
imena i prezimena. Sve to vidimo kroz vizuru
autora koji od čitatelja ne krije ni intimni svijet pjesnika koji promišlja vlastito stvaralaštvo,
ocjenjuje ga kao kule od karata i grabljenje
vode u rešeto, uz karakterističan autoironični odmak, pa se čudi »To su nekad bile moje
rime / Potpisah čak i svoje ime«.
Univerzum Jasne Melvinger, autorice koja je
dakle istodobno mulier ili homo ludens, ali i
18-19
poeta doctus, u kojemu se granice ne semantičkog sadržaja, već pjesničke forme, rastežu i stežu, istražuju, zanemaruju i ponovno
ocrtavaju, istražuje red riječi i na to izrijekom
ukazuje: »Red riječi u jeziku / puno mi toga
dopušta.«Riječi Jasne Melvinger gradivni su
elementi, one su »brižljivo naslagane«
u nadasve racionalnom poigravanju formama
i pravilima, ali zadržavaju i onu drevnu magijsku, obrednu komponentu jezika pa se tako
njima istjeruju loša sjećanja kao zli duhovi,
osmuđuju se »zapaljenim krpama – riječima«,
pisanje postaje svojevrsni egzorcizam. One
su varljive, neuhvatljive, nikada do kraja zaustavljene i ograđene: »Ispod riječi tamno / ispod kamena. // Prepoznajem se po onom što
izmiče.«U tom svom izmicanju jezik je opasan, pogan, oštar. Prema tome, za one koji se
žele izražavati jednoznačno i jasno, kojima
treba komunikacija bez pjesništva, jednoznačne riječi bez izmicanja i magije, autorica
daje prozaičan i
vrlo koristan savjet: »Što će ti jezik / nauči basic.« Za ostale, tu je ushit jezika i ushit jezikom:
»Ta reč svetli svima što govore mojim jezikom
/ Nikome ne bih dozvolila da se odrekne tog
sjaja / Njen koren iz tame pod zemljom zlato
našeg vida izdvaja.«
Hajzlerovo kupatilo
19
Klasje naših ravni
Vinko Brešić, Jasna ili Srijemčevo novo ruho
20-22
Jasna ili Srijemčevo novo ruho
VINKO BREŠIĆ
UZ DRAME, SONETE I POEME ILIJE OKRUGIĆA SRIJEMCA U REDAKCIJI JASNE MELVINGER – Prije mjesec–dva poštom mi je iz No-
voga Sada stigla pošiljka s trima knjigama Ilije
Okrugića Srijemca. Moje iznenađenje bilo je
dvojako: kome je još do Ilije Okrugića i otkud
Jasna Melvinger, ugledna lingvistica i pjesnikinja, u toj književnoj priči. Znatiželju je podgrijavao razdragani Petkov (Vojnića Purčara)
glas s druge strane žice koji je ponavljao da ću
vidjeti nešto čudesno.
Nije da nekog vraga ne znam o Iliji Okrugiću
Srijemcu, a nešto znam i o Jasni Melvinger.
[to se Ilije tiče, možda znam i malo više, jer se
na njegovo ime nerijetko spotičem po starim
časopisima čudom se čudeći toj sonetici, tj.
boljetici od soneta, i to još u njezinu najzahtjevnijem obliku, naime, u sonetnome vijencu
po kojima upravo ovome Srijemcu pripada
jedan od naših književnih rekorda. I ne čudio
se, jer moja fascinacija npr. Lukom Ilićem Oriovčaninom ili Stjepanom Marjanovićem Brođaninom, da ne spominjem znanije poput Antuna Nemčića, Ivana Kukuljevića ili Ljudevita
Vukotinovića, odavna je tolika da sam i pokojnome Branimiru Donatu, Sherlocku Holmesu
naše književnosti, morao dati za pravo kad bi
ponavljao kako nam je književnost nepročitana — bez obzira što smo se baš u čitanju silno
razlikovali.
A kakvo čitanje je čitanje, neka Jasna pokaže!
Čitanje prvo iliti Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne
drame; priredila i predgovor napisala Jasna Melvinger – Koja priopćuje kako se u ostavštini Ilije
Okrugića u Matici srpskoj čuvaju rukopisi triju
povijesnih drama: Miroslava (1852), Varadinka
Mara (1887) i Dojčin Petar (1891), te dodaje
kako je poznato da je Okrugić napisao još
dva povijesna komada te kako mu za života
ni jedan nije izveden osim Varadinke Mare. To
što je Miroslava ostala nepoznata nije razlog
da ne bude pročitana i situirana u povijest hr-
vatske dramske književnosti, jer – ističe – da
od četiri povijesne drame napisane ilirskim
književnim jezikom u desetercu čak su dvije
Okrugićeve. Varadinka Mara i Dojčin Petar po
mjestu radnje petrovaradinski su diptih koji se
oslanja na topografiju srijemskog zemljovida.
U Varadinki dominiraju lirski simetrični deseterci jampske tendencije, čime se Okrugić
uvelike – ističe Jasna – pridružuje Franji Markoviću, koji je jamb uveo u hrvatsko pjesništvo (uz debelu asistenciju Ivana viteza Trnskoga, dodajmo!), itd.
Okrugićevi kazališni komadi ovdje se prvi put
objavljuju izvorno da budu vjerodostojnim
gradivom za proučavanje i jezika Okrugićeva
djela i hrvatske književnosti u Srijemu. Nije
zgorega, kad se već u povijestima može pročitati kako je Okrugićev jezik »tipičan za srijemsku sredinu, mješavina njemačke, madžarske i hrvatske morfologije« (M. [icel, 2004). A
Okrugić, podučava Jasna, činio je samo ono
što i drugi naši dramski pisci kad jezikom karakteriziraju svoje likove, inače je pisao ilirskim književnim jezikom i pravopisom držeći
se legitimne norme 19. stoljeća.
Čitanje drugo iliti Ilija Okruguć Srijemac Glasinke;
piredila i pogovorila Jasna Melvinger – Koja kroz
Jovana Hranilovića podsjeća da se Okrugić
rado koristio sonetom, tehnički pravilno, te
da za sonet ima i možda vlastitu prevedenicu glasinka. Pa potom kako je u Sriemskoj vili
(1863.) ciklus od 26 soneta, te kako mu jedan
od dva sonetna vijenca nikada nije objavljen,
ovaj objavljeni da ima muške i ženske strane
poput Pavićeva Hazarskog rečnika, dok mu
je pjesnički najbolja Glasinke srčanice (1874).
u kojoj srčanica označuje pjesme ispjevane
u znaku osjećajnosti srca koja je i obilježila
europski romantizam. No, pitanje je zašto su
Glasinke tiskane anonimno. Zbog svećeničkih
halja i erotičkog lirskog naboja ili je ključnom
bila jedna zabranjena scenska prigodnica? A
20
Klasje naših ravni
Vinko Brešić, Jasna ili Srijemčevo novo ruho
u tim Glasinkama 295 soneta – hrvatski rekord, dok se drukčije ne dokaže! Oni su sinteza petrarkističkog soneta i narodnoga deseterca – tipično za ilirce, a tipično je i to da u
odnosu na narodni epski deseterac, unose svi
i nove versifikacijske postupke, npr. opkoračenje, pa tako čini i Jasnin Okrugić, itd. Jasna
ne propušta istaknuti najnovija zanimanja za
pjesnika Srijemca, jedno iz pera talijanistice
Natke Badurine, koja je s pravom impresionirana Okrugićevom književnom kulturom,
a Jasna sugerira i Baudelaireovu rezonancu u
Glasinkama, drugo iz pera komparatista Mirka
Tomasovića, koji je – da budemo iskreni – najviše otišao u revalorizaciji naših romantičara
ne samo time što ih odreda u malenkostima
otkriva, već još više po tome što ih lišava frustracija malešnosti spram europske subraće
kako to uporno hoće vlastita nama historiografija.
Čitanje treće ili Ilija Okrugić Srijemac, [aljive poeme;
priredila i predgovorila Jasna Melvinger – Koja u
ovoj knjizi prvi put u cjelini objelodanjuje pet
šaljivih poema Ilije Okrugića čiji se autografi
čuvaju u Matici srpskoj. Tri poeme već naslovima na tragu Palmotićeve Govnaide spjevane
i napisane da bi nasmijale prijatelja mu Jurja
Tordinca, tj. Direkciju, kako ga je nazivao, a
ovaj njega Ilija – Alija. Bucanijada je parodija
pogrebne pjesme, tugovanka za nastradalim
Tordinč
evim psom Buckom, koji je uginuo, jer ga je
otrovao zlobni susjed, tj. nenavidnost,
pakost kleta svih onih koji ne mogu podnijeti
nečiju slavu, a koja je nenavidnost zagorčavala život i samome autoru, domeće Jasna. Varošijadu je Okrugić datirao u obližnjoj Levanjskoj Varoši, započinje opisom jednog svojega
posjeta Đakovu od glavnog protagonista Ilije
u kome prepoznajemo samoga autora. Humor na tragu domaće i svjetske komediografske literature, od Plauta i Držića naovamo, uz
dodatak – zapaža Jasna – Okrugićeve autoironije.
Varadinijadu je Okrugić napisao u Petrovaradinu, gdje je službovao do smrti, opet imajući
u vidu prijatelja Tordinca i njegovu diskreciju,
pa se odvažio unijeti i erotskog sadržaja. Iznosi pikanterije o ljubavnom životu vojnika po
gradskim haustorima i bračnim ložnicama, tj.
20-22
cijeli repertoar ponuda po novosadskim javnim inštitutima i privatnim kućama. Ne zazire
Okrugić niti od zornih opisa svega onoga što
se može vidjeti ispod zadignute ženske krinoline, a ne libi se progovoriti niti o muškoj fascinaciji svim osobitostima ženskoga spolnog
organa. Sve to iz pera konzervativca koji u
ženskome miješanju u muške razgovore o politici vidi nezadovoljenu erotsku žudnju! Jasni
pada na um Balzac, a mora da je u rukama
Ilija imao Karadžićeve pjesmarice kako sugerira jedna umetnuta erotska pjesma o djevojci
koju majka kara jer je bila u šiškanju ... Pantina družina sa slijepim guslarom Pantelijom,
jednim od utemeljitelja sljepačke akademije,
poznat iz Okrugićeve Saćurice i šubare. Svojevrsna varijacija lika samoga autora poeme,
koji u svojoj rodoljubnoj književničkoj misiji
želi naglasiti koliko mu je stalo do pučke guslarske tradicije. No, ovdje su rimovani distisi,
ističe Jasna, čak i leoninski srok, tj. ritam žestoko uskovitlan da čitatelja zadivljuje versifikacijskim umijećem.
[aljivu, gozbenu pjesmu Na Ilijin rođendan Jasna krsti, jer je i bez naslova, i nedatirana, ali
radnja ukazuje na župni dvor u Petrovaradinu
krajem 19. stoljeća sa središnjim likom nezvana gosta na Ilijinu slavu, a može se shvatiti i
kao parodija na nesporazum oko njegova
rukopisa Sveti Ivan Kapistran u čijoj pozadini
je bio, čini se, zlo obaviješteni biskup Strossmayer. Leksik slojevit i bogat, s očekivanim
turcizmima, ali ponajprije pun germanizama,
hungarizama te romanizama i grecizama,
usvojenim možda najviše posredstvom Cincara, što svjedoči o multikulturalnosti Okrugićeva zavičajnog Srijema, itd.
Zaključuje da šaljive poeme Okrugićeve živo
korespondiraju sa suvremenim žanrovski njima bliskim književnim djelima te ih ne treba
zanemarivati kao dio korpusa hrvatske humorističke literature, kako to čini, npr. Antologija
hrvatskog humora (1975) u kojoj su i Pecija
Petrović i Iso Velikanović, ne bez razloga, ali
nema rodonačelnika hrvatske humorističke
književnosti u Srijemu, tj. nema Ilije Okrugića.
Nepravdu valja ispraviti tako da se Srijemčeva
djela pročitavaju, proučavaju, a onda i iznova
vrednuju.
Moj zaključak, za ovu prigodu, u najkraćem:
Jasne je Melvinger Ilija Okrugić Srijemac naj21
Klasje naših ravni
Vinko Brešić, Jasna ili Srijemčevo novo ruho
20-22
većim dijelom dosad bio nepoznanica, sveden na opće relativno zamućeno mjesto unutar književne produkcije našega preporoda,
a sada je napokon postao filološka, tj. tekstološka, jezikoslovna i književna jasna činjenica
koju svako ozbiljno čitanje mora uzeti u obzir.
Jasna ga reaktualizira apsolutno modernom
i relevantnom interpretacijom koja obvezuje
književnu struku. Njezino čitanje potiče cijeli
niz filoloških, književnopovijesnih, metodoloških i teorijskih pitanja, a jedno od njih je i
pitanje čitanja književne baštine. Koje je čitanje uvijek ne samo probrano, dakle, parcijalno, već i zato uvijek drukčije, pa se i tradicija
uvijek iznova oblikuje i ukazuje u skladu s tim
izborima, tj. selekcijama i re/prezentacijama.
Ostaje zato trajno otvorenim pitanje koje bi,
primijenjeno na Jasninu redakciju djela jed-
noga davnog hrvatskog romantičara, moglo
ovako glasiti: sad kada nam je golemi književni opus Ilije Okrugića Srijemca angažmanom
rasne moderne filologinje Jasne Melvinger
najednom bljesnuo pred očima, je li nam taj
isti Ilija Okrugić Srijemac drukčiji, nov, možda
i originalniji autor, veći romantičar, da ne kažem, i bolji pisac od onoga kakvoga već poznajemo? Jasnino čitanje tek je još jedan primjer moguće promjene čitanja i prezentiranja
književne baštine, a ona je – da ponovim – u
pravilu uvijek odraz
promjena u trenutku čitanja, tj. u suvremenosti. Zato je priređivačica, pogovaračica i predgovaračica triju knjiga Ilije Okrugić a Srijemca
u svim trima govorila zapravo o Jasni Melvinger, pa moj naslov na kraju treba glasiti: Ilija
Okrugić Srijemac ili Jasnino novo ruho.
Crno kupatilo
22
Klasje naših ravni
Ivo Pranjković, Jezikoslovni rad Jasne Melvinger
23-25
Jezikoslovni rad Jasne Melvinger
IVO PRANJKOVIĆ
Književnica, jezikoslovka i sveučilišna profesorica dr. Jasna Melvinger rođena
je u Petrovaradinu 1940. godine. Živi u Novom Sadu. Autorica je jedanaest zbirki pjesama (od kojih je za zbirku Dunavska klepsidra
dobila Goranov vijenac 2006. godine), romana Pet sestara (1972) i knjige književnih ogleda i rasprava Moderna i njena mimikrija u postmoderni (2003). Doktorirala je iz područja
filologije na Zagrebačkom sveučilištu, radila
na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu do
1971, odakle je uklonjena. Od 1971. do 1976.
radi u Novom Sadu kao kulturna djelatnica,
a od 1976. do rata radila je na Pedagoškom
odnosno Filozofskom fakultetu u Osijeku u
zvanju izvanredne i redovite profesorice. Treba posebno naglasiti da je Jasna Melvinger
u Osijeku bila izuzetno ugledna, utjecajna i
rado slušana profesorica o čemu na svoj način
svjedoči i cijeli niz danas u hrvatskoj filologiji
itekako prisutnih stručnjaka koji su uglavnom
bili njezini izravni učenici, npr. Branko Kuna,
Vlasta Rišner, Sanda Ham, Snježana Kordić,
Latinka Golić, Branimir Belaj itd., pa se zato
Jasna Melvinger s pravom može smatrati i
smatra utemeljiteljicom danas više nego respektabilne osječke jezikoslovne kroatistike. U
području jezikoslovlja bavila se podjednako
uspješno i sintaksom, i leksikologijom, i stilistikom. Objavila je iz tih područja više udžbenika za nastavu
jezika u srednjim školama i na fakultetima, od
kojih posebno izdvajam njezina odlično koncipirana skripta pod naslovom Leksikologija
koja je u više izdanja objavljivao Pedagoški
fakultet u Osijeku (u svojoj biblioteci imam izdanje iz 1989. godine). Tim se skriptama predavači leksikologije na fakultetima još i danas
služe.
Skripta su koncipirana u tri dijela. Prvi je dio
posvećen leksikologiji, drugi frazeologiji, a
treći leksikografiji. Prvi dio obuhvaća poglavlja o leksikologiji kao dijelu znanosti o jeziku,
o području leksikologije, o riječi kao leksičkoj
jedinici, o riječi kao znaku, o semantičkim
odnosima unutar riječi, o odnosima formalne
identičnosti među riječima, o paradigmatskim
semantičkim odnosima među riječima, o odnosima semantičke sličnosti među riječima,
o odnosima semantičke različitosti među riječima, o podrijetlu riječi, o uporabi riječi, o
razvitku riječi te o ekspresivnom i stilističkom
leksiku. Drugi dio (Frazeologija) obuhvaća poglavlja o strukturi frazema, o semantičkim tipovima frazema (npr. idiomi, frazeološke sraslice, frazeološke cjeline, frazeološke sveze,
frazeološki izrazi), o varijantnim frazemima, o
ekspresivno–stilističkim osobinama frazema
te o podrijetlu frazema. I napokon treći dio
(Leksikografija) obuhvaća poglavlja o predmetu leksikografije, o tipovima lingvističkih
rječnika, o načelima pri izradbi rječnika te o
različitim rječnicima hrvatskoga i/ili srpskoga
jezika. U tom zadnjem poglavlju ukratko su
opisani ovi rječnici: Srpski rječnik Vuka Stefanovića Karadžića, Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU (1880–1976), Iveković–Brozov
Rječnik hrvatskoga jezika, Rječnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika SANU, Rječnik suvremenog hrvatskosrpskog književnog
jezika i Rječnik savremenog srpskohrvatskog
književnog jezika dviju Matica, Etimologijski
rječnik hrvatskog ili srpskog jezika Petra Skoka, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva
Rikarda Simeona, Rücklaufiges Wörterbuch
des Serbokroatischen Josipa Matešića (dakle
odostražni rječnik), Frazeološki rječnik hrvatskog ili srpskog jezika također Josipa Matešića, Sinonimi i srodne reči srpskohrvatskog jezika Miodraga S. Lalevića, Veliki rječnik stranih
riječi Bratoljuba Klaića te Rječnik šatrovačkoga
govora Tomislava Sabljaka.
Brojne je radove Jasna Melvinger objavila i u
periodici te u raznovrsnim zbornicima i sličnim vrstama publikacija. O temama koje su
posebno zaokupljale
23
Klasje naših ravni
Ivo Pranjković, Jezikoslovni rad Jasne Melvinger
njezinu pozornost dosta govore već i naslovi
rasprava i članaka koje je objavila npr. samo u
časopisu Jezik. Riječ je o prilozima: Atribucije s pridjevom na –ski (god. 26, str. 108–116),
Supstandardni prijedložni infinitiv i odgovarajuć a sintaktička sredstva u hrvatskom književnom jeziku (29, str. 74–76), Prozodijske duljine
u stihovima Dragutina Tadijanovića (Jezik, 30,
str. 33–40), Frazeološki parovi riječi (31, str.
107–114), Poredbeni frazemi (31, str. 129–135),
Onaj koji i onaj tko (35, str. 103–107), Suvremena lingvistika u Sintaksi Radoslava Katičića
(36, str. 9–18), Prijedložni padežni izraz za +
akuzativ u označavanju prostornih odnosa (36,
str. 110–115).
Pa ipak od svih njezinih priloga jezikoslovlju
najvažniji je i najvredniji njezina
doktorska disertacija pod naslovom Sintaksa i
semantika infinitiva u suvremenom
hrvatskom književnom jeziku, koja je obranjena u Zagrebu 1980. godine, pa ću je ovdje
ukratko i (za širi krug zainteresiranih čitatelja)
posve pojednostavljeno pokušati prikazati.
Disertacija pod navedenim naslovom obaseže 377 stranica i podijeljena je na dva glavna
poglavlja i cijeli niz (čak pedeset) potpoglavlja. Ta su dva glavna poglavlja: Infinitivno konstitutivno ustrojstvo s eksplicitnim predikatnim
glagolom i Infinitivno konstitutivno ustrojstvo
u ulozi rečenice.
Osim što dolazi u sastavu glagolskih oblika uz
pomoćni glagol htjeti kao sastavni dio futura
prvoga, npr. Ivan će doći, a regionalno i/ili dijalektalno odnosno arhaično i kao sastavni
dio futura drugoga uz svršene oblike prezenta pomoćnoga glagola biti, npr. Kad budemo
na put krenuti, neka svatko pazi na svoje stvari,
infinitiv se vrlo često javlja i kao dopuna nekim suznačnim (sinsemantičnim) glagolima,
posebno modalnim glagolima, npr. Ivan mora
doći, i faznim glagolima, npr. Stane lupati šakom po stolu. Uz glagole koji označuju mogućnost (npr. uz modalni glagol moći) infinitiv
može biti sastavni dio konstrukcije (rečenice)
koja označuje (ne)mogućnost, npr. Sutra ne
mogu doći, hipotetičku mogućnost, npr. Danas bi mogla biti srijeda, postulativnu moguć
nost, npr. U tome bi mi i ti mogao pomoći, a
može označavati i nužnost, npr. Sutra ne mogu
ne doći. Uz glagol morati ta nužnost može biti
23-25
i hipotetična, npr. Olovka mora biti tu negdje,
a može biti i postulativna, npr. Morali biste mu
pisati. Osim toga konstrukcije s infinitivom
mogu označavati i očekivanost, npr. Trebao je
stići tek za tri dana ili kauziranje mogućnosti
radnje koja se označuje infinitivom, npr. Ne
date mi disati. Kao dopuna infinitiv također
dolazi i uz mnoge glagole koji označuju govorenje, mišljenje, osjećanje ili percipiranje, npr.
Obećali ste doći, Odlučili su ih pozvati i sl.
Infinitiv nadalje dolazi i u funkciji praktično
svih članova rečeničnoga ustrojstva (a rečenično ustrojstvo čine članovi: subjekt, predikat, objekt, priložna oznaka, atribut i apozicija). Tako infinitiv može dolaziti u službi
subjekta, npr. Besmisleno je pitati ga, u službi
objekta, npr. Zatim nagnuše bježati, u službi
priložne oznake, npr. Skoknuo je kupiti kruha,
u službi atributa, npr. Imala je prilike vidjeti
kako žive, u službi tzv. predikatnog atributa
(ili predikatnoga proširka), npr. ^uo sam je
plakati, u službi leksičke jezgre predikata, npr.
Odseliti nije samo uzeti kovčeg i otputovati, u
službi apozicije, npr. Prestala su stara uživanja:
voziti se fijakerom i tiho pjevušiti. Osim toga
brojne su iako se normativno ne preporučuju
i konstrukcije s prijedložnim infinitivom, npr.
Imate li štogod za popiti te konstrukcije koje
sadrže po dva, npr. Možeš ići spavati, pa i više
infinitiva, npr. Odlučio je početi učiti slikati.
I napokon infinitivna se konstrukcija može
upotrebljavati i u funkciji cijele rečenice, i to
eksklamativne (usklične), npr. Nikako ne puštati nikoga unutra!, izrične rečenice, npr. Cijele noći nikako zaspati, upitne rečenice, npr.
Možda naslikati samo kaplju krvi?, zapovjedne
rečenice, npr. U zoru napasti motoriziranu kolonu!, željne rečenice, npr. Samo zaspati. Sve
zaboraviti te u funkciji relativne (odnosne) rečenice, npr. Ima za čim i žaliti. Posve ukratko
prikazana disertacija teorijski je i metodološki
vrlo čvrsto, a za vrijeme u kojem je nastala i
moderno utemeljena. Metodološki je to spretan i u mnogo čemu originalan spoj jedne od
početnih faza generativne gramatike, koja je
posebno razvijena u Americi, i tzv. teorije valentnosti, koja je sve do danas dominantna na
njemačkom govornom području.
24
Klasje naših ravni
Ivo Pranjković, Jezikoslovni rad Jasne Melvinger
Zbog svega rečenoga mislim da bi prikazanu
disertaciju Jasne Melvinger svakako trebalo
objaviti kako bi bila dostupnija svim zainteresiranim stručnjacima, studentima kroatistike,
a i studentima drugih filoloških usmjerenja,
posebno poslijediplomcima, a mislim da bi
isto tako bilo korisno objaviti i knjigu njezinih
izabranih jezikoslovnih studija, rasprava ili čla-
23-25
naka. Na kraju svojoj dragoj kolegici i prijateljici Jasni Melvinger želim sretnih i berićetnih
sedamdeset ljeta i uime svih kolega iz područja jezične kroatistike zahvaljujem joj na tome
što je svojim više nego vrijednim znanstvenim
radom i vrlo plodnim pedagoškim djelovanjem obogatila i našu znanost i našu akademsku zajednicu.
MELVINGER, JASNA, pjesnikinja, romanospi- jeta. U Dunavskoj klepsidri pak rijeka zadobiva
sateljka, jezikoslovka, sveučilišna profesorica
(Petrovaradin, 26. svibnja 1940.), osnovnu školu završava u rodnom mjestu, gimnaziju i Filozofski fakultet, grupa za južnoslavenske jezike
i jugoslavensku književnost u Novom Sadu,
gdje 1969. magistrira nakon poslijediplomskih
studija i stručnog usavršavanja u Francuskoj.
Doktorirala je 1981. na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Od 1964. do 1971. je asistentica
na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, od
1971. do 1976. je djelatnica, a potom direktorica Kulturnog centra, glavna i odgovorna
urednica Tribine mladih, te članica uredništva
studentskog lista Indeks, književnog časopisa
Polja, edicije Matice srpske Prva knjiga i edicije
grupe autora Kairos. Od 1976. do 1991. predaje na osječkoj Pedagoškoj akademiji, kasnije
Pedagoškom fakultetu, u zvanju izvanredne, a
potom i redovite sveučilišne profesorice. Od
1964. objavljuje znanstvene radove iz područja lingvističke stilistike i poetike, te iz područja
gramatike i leksikologije.
Pjesništvo J. Melvinger nadasve je lirski intonirano, sklona je elegičnosti i introspekciji, a
stihovi su joj profinjeno-sofisticirane intertekstualne tvorevine u koje, ponirući prema petrovaradinsko-srijemskoj jezičnoj zbilji – iz nje
je izrasla – interpolira prošlo i sadašnje vrijeme,
uspostavljajući pokidane niti između nepotrošene poetike srijemskohrvatskoga govornoga
idioma i standardnoga hrvatskoga jezika. Stoga je Vaga s anđelima sretan susret pjesničkog i
djela jezikoznalca, što će s knjigom pjesama Ta
renesansa, ne još kao posljednja šansa, vjerojatno za dugo još, biti nenadmašiv primjer suvremene hrvatske stihostilistike. U njima nam
daruje svoje ispitivačke, versifikacijske i artificijelne ritmometričke tvorbe, koje sa svakim novim čitanjem nude i otkrivaju, u ničim sputanoj
igri, s pomjerenim i neočekivanim račvanjem,
višesmjerne i mnogoznačne pjesničke slike svi-
značaj neprikosnovene odrednice zavičajne
ljubavi, a život u njezinu ozračju promatran iz
davnašnjih i današnjih zbivanja melankolični i
blagohumorni lirski fluid. Stihovi J. Melvinger
ovjekovječuje drevnost, tišinu i spokoj petrovaradinskih ulica, objelodanjujući njeno neponištivo osjećanje svijeta. Zastupljena je u više
antologija i izbora, a pjesme su joj prevođene
na albanski, engleski, francuski, mađarski, rumunjski, rusinski, slovački, slovenski, talijanski
i turski. Nagrađena je konkursnom nagradom
Društva književnika Vojvodine (1970.) i Oktobarskom nagradom Novog Sada (1972), Poveljom DHK Visoka žuta žita (2006.), Goranov
vijenac (2008.), Nagradu Ilija Okrugić Srijemac
(2010.) i dr. Živi i radi u Petrovaradinu.
Djela: /Pjesme/ – Vodeni cvet, (1958.); – Sve
što diše (1963.); – Tako umiru starice (1967.);
– Svet i svetlost (1971.); – Visoke strane ležaja
(1979.); – Avans za danas (1986.); – Ljubavni soneti (1989.); – Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa (2002.); – Vozelnica, izabrane i nove
pesme (2004.); – Vaga s anđelima (2005.); –
Dunavska klepsidra (2006.). /Roman/ – Pet
sestara (1972.). /Rasprave i eseji/ – Moderna i njena mimikrija u postmoderni (2003.). /
Monografija/ Sintaksa i semantika infinitiva u
hrvatskom književnom jeziku, doktorska disertacija, (1981.). Napisala više udžbenika za
osmogodišnju, srednju školu i sveučilište, te na
desetke znanstvenih radova iz lingvističke stilistike i poetike, sintakse standardnog hrvatskog
jezika, iz povijesti hrvatskog književnog jezika,
iz frazeologije i terminologije i dr.
Od 2007. godine pripremila je i predgovorila
(ili pogovorila), četiri knjige pjesničkih i dramskih djela Ilije Okrugića Srijemca – Glasinke
(2007.) – Tri povijesne drame (2007.) – Šaljive
poeme (2010.) – Hunjkava komedija (2011.)
(M. Miković)
25
Klasje naših ravni
Nikola Petković, Tezejevo more - Tezejev brod...
26-28
Tezejevo more – Tezejev brod:
jezični nudizam Jasne Melvinger
NIKOLA PETKOVIĆ
I. TEZEJEVO MORE: DUNAVSKA KLEPSIDRA
(2006.) – Varirajući na temu Nietzscheove genealogije, Michel Foucault inzistira: genealogija »mora zabilježiti pojedinačnost događaja
izvan bilo kakve monotone konačnosti; mora
ih tražiti na mjestima koja najmanje obećavaju, na mjestima za koja smo skloni misliti da
obitavaju izvan povijesti — u osjećajima, ljubavi, savjesti, instinktima; mora biti osjetljiva
prema njihovim ponavljanjima, ne da bi time
precizno odredila postupni put njihove evolucije, nego da bi izdvojila različite scene u
kojima su se događaji javljali u različitim ulogama«. Jedan drugi Francuz, Gaston Bachelard, u svojemu izboru četiri elementa: vatre,
vode, zemlje i zraka, u svojemu tumačenju
poetskih slika, oslanjao se je na njihovu primordijalnost. Predsokratici su u njima vidjeli
prapočela, a Bachelard metodološki kontekst
za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih
je imenovao »hormonima imaginacije«. Svakom je elementu posvetio barem po jednu
studiju. Važna za Dunavsku klepsidru Jasne
Melvinger jest Bachelardova knjiga o vodi naslovljena Voda i snovi (1942.) Snovi o domu,
ognjištu, djetinjstvu, pticama u letu, odrazima
u vodi... motivsko je metodološki mozaik mogućeg okvira Bachelardova gotovo neposrednog uranjanja u sam predmet poezije.
Poetika prostora Jasne Melvinger ponuđena
u Klepsidri, u velikoj se mjeri poklapa s prostorom poetike i zamišljenom univerzalnom
teorijom imaginacije Gastona Bachelarda. Na
početku spomenuta intervencija genealogije
u »veliku « povijest, samo je poetsko–metodološki »okidač« za čitav slovni tok pjesama
o Dunavu, o toj eminentno srednjoeuropskoj
vodi koja, za razliku od Rajne u tradiciji zapadne imaginacije ponovljeno puta prikazane
kao čuvarice jedne kulture i jedne rase, je, pri-
sjetimo se riječi praškoga pjesnika Johannesa
Urdizila, hinter–nacionalna, voda prije, izvan,
iznad i onkraj nacija – voda koju se itekako
tijelom i puninom bića dade osjetiti, a čija je
po–etičnost koju nesebično nudi onim bilježnicima koji su o njoj voljni na neautoritaran
način pisati, protočna na način protočnosti
tijela, kako ga vidi Michel Foucault, u neravnopravnom, ali jedinom autentičnom dodiru
s velikom poviješću. Ta poetska kolegijalnost
dunavske vode, predstavljena partikularno u
knjizi, na generalnoj razini prerasta u kongenijalnost tretmana rijeke u mikro–poetici Jasne
Melvinger.
Njezina se knjiga otvara ciklusom »Opsadna
mjesečina«. Poetika ratova, okupacija i opsada zastupljena u tri pjesme genealoška je:
velikoj povijesti nudi ne samo detalje koji se
ovoj disciplini čine nevažnima, nego i dijelove
detalja koji govore o pojedinačnim, intimnim,
nedorečenim (baš kao i život) iskustvima subjekata i aktera povijesti. Opću sliku zaustavljanja opsade, pjesnikinja nadopunjuje elementima intimne freske iz kojih učimo da
Talas razvija natrulu zastavu i vraća se Dunavu
U kojem sloju još vojuju
Glas zrikavca u srebro okiva znamenja
Mjesec je posuknula medalja
Na tamom podlokanim prsima
Noć zaboravljeno đule pod krnjim zubom bedema.
Sam kraj pjesme predlaže naoko neuobičajenu hijerarhiju, preciznije ekonfiguraciju vertikale u dijagonalni presjek mreže znanja. Iz teksta pjesme istovremeno preventivno i finalno,
iseljava se povijest. Ili se mimikrira, ustupajuć
i mjesto nadopunama koje je u potunosti ne
negiraju, samo je presvlače u čovjeku lakše za-
26
Klasje naših ravni
Nikola Petković, Tezejevo more - Tezejev brod...
mislive, konačnije i prihvatljivije oblike postojanja kao što je i infrastruktura protupovijesti
– protupamćenje. S oficijelnom poviješću iz
priče o rijeci ispada i politike nema. Nje nema
sve dok se, u tjesnacu klepsidre koju na ovim
prostorima za nas i naše susjede kroz povijest
u njihovim rukama, pod izlikom da nas čuvaju
od nas samih, pridržavaju drugi, ona ne vrati
u slici u kojoj je, pjesnikinja s ocem, preplivavala Dunav. Njezino plivanje, uranjanje tjelesnosti osjećaja u vodu, nije prekinula ni očeva
smrt: učinilo je to NATO bombardiranje, kada
se plivati činilo, u kontekstu povijesne lekcije,
iščašeno plemenitim. U svim drugim pjesmama, smišljeno najavljeno i naknadno, jednako
tako smišljeno, ispražnjeno mjesto politike,
ispunjava Dunav: nekome kolijevka, nekome
prometnica, a nama uronjenima u prostor
njegove namjerno ispražnjene biti, geo-kulturalna metafora protesta (Magris): i prema zapadu i prema istoku: drugim riječima, prema
svim oblicima uniformiranja i izvanjskog ’civiliziranja’ drugih.
II. TEZEJEV BROD: VAGA S ANĐELIMA (2008.) –
Još od vremena u kojima je mjesto izgovora
rečenica, koje su u kôd današnjice upisane
uglavnom kao citati s osobne karte kulture,
bilo ono formulaično »iza ograde zuba«, jezik
je zanimao mnoge. Bilo s teorijske, bilo s praktične strane. A pogotovo one koji su se, svjesni da izvan para baš i nema jačeg razloga za
postojanje, bavili i jednim i drugim »jezicima«
u jeziku. Jedna je od njih, s jezikom »uparena« i s njegovim tekstom »sparena« kustosica Dunava, Jasna Melvinger. Baš kao što na
devedeset i drugoj stranici Vage s anđelima,
Ne može bog bez batine / ne može grom bez
pakla ... koza bez roga, dužan bez ružnog, sjeverni bez južnog ... dolina bez brijega (tako ne
može ni) ona bez njega: Jasna bez jezika, ali
ne na način na kakav smo naviknuti kada se
radi o suživotu pjesnikinja i jezika, čak ne ni na
način gotovo lingo-biološke simbioze... ovdje
se radi o nečem drugom: o samim temeljima
kule (nije mi bježati od očekivanog nastavka,
Babilonske, ali s nužnom nadopunom: ona se
ovdje ipak zove Petrovaradin/ska/–njezina je
globalnost ponajprije regionalna) od koje je
sazdana građa cijele knjige.
26-28
Nije odviše hrabro reći da je cijela knjiga izgrađena na ciklusu »Mohački autobus«! Zavirimo u gradbeni materijal – u jezik. Kao materijal i kao sustav, jezik je na sve strane i u svim
pravcima razasut elementarij pjesnikinjina
projekta. ^ak i kada lirski subjekti–letači kao
aktanti poetskih situacija doslovno izgube tlo
pod nogama, kada se nalaze u zraku, jedino
čvrsto što ih drži s obje noge na zemlji je jezik.
Jezik kao energija bogova i demona. Jer, on
uvijek radi suprotno. Dok smo tu na zemlji,
imaginativnošću, nepredvidljivošću, zaigranom slobodom sustava, diže nas u nebesa,
a kada smo u nebesima, tada nas, i to ničim
drugim nego redom riječi, vraća na zemlju.
Izmjenično s njime i njima putujemo od postojbine do postojbine. Unutar realizirane metafore gubljenja tla pod nogama, jezik je ono
što jedino jest (ostalo) »čvrsto pod tabanima«.
U ovom se ciklusu, naime, često leti. Nad
Rodosom, Egiptom, Ciprom, Berlinom i Petrovaradinom... smjenjuju se agregatna stanja, elementarne čestice putuju zajedno sa
stihovima, i kada se čini da je negdje nad Limassolom »tvrdo Tezejevo more«, da je ono
»crni bitumen ulijepljen perjem« i »ljuskama
brodova«, javi se spasonosan jezik. Ne pod
obrazinom semantike: gol u vlastitoj sintaksi.
I spašava tijelo od pada, misao od rasplinuća,
stih od nestajanja ... natrag u bezdan Jezika:
Red riječi u jeziku puno mi toga dopušta
Mogu pomijerati imenice, glagole.
I kemijsku olovku. I škarice na stolu
Mogu ispitati oštrinu zatvorenoga kljuna
Sve to mogu pomijerati
I bočicu s mirisom kupljenu u avionu
(Eau de toilette Givenchy
ostaci nagle smrti upijaju se u oblake)
Jutro je tamno i mekano
Iznutra snijeg sve narušava
Provjeravam čvrsto pod tabanima
Slovo pod prstima.
I dok duboko pod tijelom pijesak nečitko vrije,
jezik je taj koji je pod prste odložio slova, tako
da je strah od letenja pretvoren u energiju stiha, u slovni stav, u gradbeni prostor između
ja i nečitkosti — prostor kojega nikada (više)
pjesnikinja ne smije ostaviti praznim. I baš kao
što lirska putnica iz prvoga ciklusa osnažuje
27
Klasje naših ravni
Nikola Petković, Tezejevo more - Tezejev brod...
jezik uzdižući ga na razinu univerzalne gradbenosti čiji su ovdje uknjiženi stihovi izravni
učinak, tako je i u njemu oslobođena snaga
jezika prijedlog za svako moguće autorsko
pismo. Jasna Melvinger oduvijek je to tako radila. Pitanje koje, kao čitatelj, postavljam jest:
zašto je našoj kulturi toliko dugo trebalo da
to prepoznamo!? Koji su anđeli i koliko dugo
26-28
zasjeli na vagu čije jedinice, u slučaju Jasne
Melvinger, kao niti očitana vrijednost, ionako
neće korespondirati sa specifičnom težinom
od kolektiva očekivanih vrednota. Radilo se o
vijencu ili o verigama1.
1 Dijelovi teksta prethodno su objavljeni kao dvije
odvojene kritike-kolumne u riječkom Novom listu.
Ovo je verzija dio koje sam pročitao u povodu obilježavanja sedamdesetog rođendana Jasne Melvinger.
Reichlova kuća u ulici Vase Stajića broj 11
28
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
29-44
Damin gambit V.
TOMISLAV KETIG
35.
Prošao je još jedan tjedan. U čekanju. U međuvremenu uspjela je uvjeriti sebe kako je posve prirodno da tako kompliciranu situaciju ni
takav maher kakav je Zdenko Morgenstern ne
može uspješno razriješiti preko noći.
Katarina je doista, kako je Magda i pretpostavljala, zasnovala čvrstu i činilo se izglednu
vezu, pa je navraćala k majci samo u kratke
popodnevne posjete. Ali Magdi to nije smetalo. Sada se mnogo intenzivnije družila s Andrijanom, držeći pod kontrolom Kseniju i njezin
dom. Jer Branko je u svojoj velikoj ali i amoralnoj maštovitosti mogao svoj sljedeći potez
usmjeriti upravo tamo, svjestan da je Ksenijina
duševna mlitavost najslabija točka Magdine
obrane. Slutila je da je njegova jedina prednost to što ona ne zna s kim i s čim se zapravo
suočila. Čvrsto je, međutim, vjerovala da je
upravo to prvi potez koji će Zdenko povući:
razgrnuti tu maglu u koju je sav taj Brankov
«posao» skriven. Samo da on bude brži! Da
preduhitri mogući Brankov pritisak na Kseniju.
Nije ga preduhitrio.
Jedne večeri zazvonio je telefon i javio se
plačni glas Ksenijine starije kćeri Marine:
– Bako, mamu su ambulantna kola odnijela na
hitnu.
– Što se dogodilo, zaboga?
– Mama se otrovala. Kada smo se nas dvije vratile doma iz kina zatekle smo je bez svijesti, a
na podu kraj postelje na kojoj je mama ležala
bila je prazna bočica nekog lijeka. Nekog sredstva za smirenje, mislim, koji je mama imala
običaj uzeti kad bi se jako uzbudila zbog tate.
– Je li i sada bilo tako?
– Ne znamo. Tata je bio jučer i njih dvoje su
dugo razgovarali zatvorivši se u spavaonicu,
ali nije bilo vike. Ništa. Onda je tata otišao, a
mama je dugo zamišljeno sjedila, pa nam se
nasmiješila i rekla kako će sve biti dobro, jer
da je ona našla rješenje.
– Je li netko s njom?
– Teta Andrijana. Naložila nam je da sjedimo
doma i čekamo da nam se javi.
– Onda je poslušajte. Ja ću se javiti vašoj teti.
Magda pozva Andrijanin mobilni.
– Gdje ste zaboga?
– U Petrovoj. I ne brini. Bit će dobro. Isprali su
joj želudac, ostat će dan– dva i vraća se doma.
– Sačekaj me. Dolazim odmah.
– Ne treba, majko. Ona sada spava i bolje ti je
posjetiti je sutra.
– Djeca su mi rekla da je Branko bio jučer i da
su Ksenija i on razgovarali nasamo, ali da nije
bilo vike ni svađe. Kažu kako im je obećala da
je našla rješenje.
– Da proguta cijelu bočicu sedativa? Jako rješenje! Reći svojoj djeci zbogom jer joj je onaj
njezin klipan bogzna što nadrobio.
– Njezina djeca su je stavila pred ili– ili. A ona
to, čini se, naprosto nije mogla podnijeti. I dostatno je bilo da se Branko pojavi, a što joj je
pritom rekao teško da ćemo saznati. Dobro,
Andrijana. Ostani večeras tamo koliko možeš,
a sutra ujutru doći ću joj ja.
Završivši razgovor, Magda osta nepomično
sjediti. Mozak joj je grozničavo radio, ali kamo
bi god u mislima krenula uvijek se vraćala na
isto.
Pozvala je Capetown.
Zdenka je zatekla doma. – Kćer mi se pokušala ubiti – rekla mu je – a ja do tog bandita ne
mogu doprijeti. Ne znam ni gdje je.
– Ali ja znam – Zdenkov glas zvučao je sigurno. – Je li Ksenija...
– Dobro je. Popila je gomilu pilula, ali su joj na
vrijeme ispumpali sve.
– Hvala Bogu.
– Ne bih te uznemiravala, jer znam da činiš
sve što možeš, ali ovo je prevršilo svaku mjeru.
– Smiri se, Magda! Posveti se Kseniji i izvuci je
iz krize. A Branka Rudića prepusti meni. On
niti tebe niti ikoga od tvojih više neće terorizirati.
29
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
– Što si to namislila, ludo dijete?
Magda je sjedila na rubu postelje i držala Kseniju za lijevu ruku, pomjerajući pogled s kćerkinog blijedog lica na bocu s infuzionom tekućinom što je ravnomjerno kapala u prozirnu
cijev spojenu s Ksenijinom venom.
– Da uklonim uzrok svih ovih naših zajedničkih problema. – Nasmiješila se.– Sebe.
– Ja sam ti naredila da se ne glupiraš i da me
slušaš jer ćemo taj problem samo tako riješiti.
I problem nisi ti. Problem je Branko. Kada se
on makne iz tvog života sve je rješeno.
– On se neće maći, mama. Prekjučer mi je to
rekao.
– I satjerao te u kut, je li? Mislila si da ćeš mu
tako umaći? Umaći ćeš onima koji te trebaju,
dušo! Tvojoj djeci, meni, sestrama. A on...on
će te preboljeti kao hunjavicu! – Magda joj se
zagleda u oči: – Nije valjda da ga još voliš
takvog...zlog i bijednog?
– Ne. Mada...nadala sam se da će se promijeniti. Sada je ta nada mrtva. Ostao je samo
strah. – Stegla je Magdine prste. – Bojim ga
se, mama.
– Ne trebaš se više bojati. Imamo velikog zaštitnika koji ga je preuzeo na sebe. I...nisam ti
još rekla: baka Milica bi voljela da ti , Marina i
Renata, kada se oporaviš, odete k njoj. Rekla
je kako želi da ti preuzmeš kormilo iz njezinih
ruku.
– Ja imam svoj posao, mama, a i moje kćeri
jedva da natucaju njemački.
– Ako dogovorimo to, one bi ovdje završile
razred, a ja imam deset mjeseci do početka
nove školske godine da ih naučim njemački
dostatno dobro da se mogu uključiti tamo u
nastavu. Što kažeš na to?
Ksenija je neko vrijeme šutjela. Onda reče
tiho:
– Volim te, mama.
– Toliko da ćeš me bespogovorno slušati dokle god bude potrebno?
– Dokle će biti potrebno?
– Dok ne postaneš čvrsta i samopouzdana
kao Andrijana. A onda raširi krila i leti.
Kada se taksi sa Ksenijom i Magdom zaustavio pred kućom u kojoj su na petom katu živjeli Rudići u nevelikom dvosobnom stanu sve
je bilo spremno za dobrodošlicu. Andrijana i
Katarina pripravile su zakusku, a Marina i Re-
29-44
nata okačile papirne girlande, i na vitrini natpis «Hvala što si se vratila, mama».
Oslonjena na Magdinu ruku Ksenija je zastala
na vratim dnevne sobe, zagledavši se u četiri nasmijana lica. Onda joj suze kliznuše niz
obraze i ona se, zanoseći se od iscrpljenosti,
zalete ka kćerkama.
Magda osjeti kako je u tom trenutku definitivno dobila bitku.
Za Kseniju.
Ako...
Hoće. Njezina vjera u Zdenka bila je čvrsta.
Samo još malo vremena...
Onda pomisli kako bi bilo dobro kada bi Ksenijin stan držala pod paskom sve dok opasnost
od Branka ne bude definitivno otklonjena.
Da, dolazit će svaki dan u sate kada bi Branko
mogao banuti. I dat će promijeniti bravu na
ulaznim vratima. Još danas će zvati bravara da
to sredi.
Nastupilo je zatišje. Ali poslije tjedan dana
upravo to što se naizgled ništa ne događa počelo je još više nervirati Magdu.
– Hoću da se ovo završi – govorila je Andrijani. – Umjesto toga vlada prividan mir za koji
ne mogu procijeniti što znači. A može značiti
mnogo toga. I lošeg.
Andrijana je šutjela, kimajući potvrdno glavom.
– Moj Mladen je pokušao stupiti s Brankom
u kontakt, ali je on promijenio telefonski broj,
a tamo gdje je držao radionicu sada je neka
agencija za nekretnine. Vlasnik agencije nije
mu mogao pružiti nikakvu informaciju. Rekao
je samo da je taj prostor kupio preko posrednika i da prethodnog vlasnika ni ne poznaje
Magda uzdahnu:
– Tamo smo gdje smo. U magli.
– Ali smo sada svi na istoj strani. I Ksenija.
– Da...– Magda je sada u mislima već vagala
ideje koje su joj jedna za drugom padala na
pamet. Odbacila ih je sve. «One su proizvod
tvoje panike», rekla je sebi. Povrativši s naporom kontrolu nad sobom, nasmiješi se Andrijani, zagrli je i upita:
– Imaš još malo vremena ? Upali smo u taj razgovor s neba pa u rebra, pa te nisam ničim
ponudila. Odjednom mi se pije čaj i jedu kolači. Imam ih u hladnjaku. Hoćeš da mi praviš
društvo?
30
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
– Hoću. – Andrijana uzvrati glasnim smijehom: – Stara dobra mama Magda, kakvu je
oduvijek znam! Nema toga što te može slomiti!
– Ne znaš ti, dušo, koliko su mi puta dosad
živci bili na rubu pucanja. Onda bih pomislila
na vas dvije, poslije i tri i znala: ne smijem se
predati.
Magda ode u kuhinju i vrati se sa kolačima.
– Pristavila sam čaj – reče. – Jedi. To čini razgovor opuštenijim. A s opuštanjem vraća ti se
i mudrost.
Andrijana uze jedan indijaner, zagrize u čokoladu i šaum, vrati ostatak kolača na tanjurić i
upita:
– A sada, kada smo odrasle i imamo djecu
zbog koje se ne smijemo predati...
– Hoće li to Ksenija definitivno shvatiti?
– Shvatila je, majko. Vidjela sam joj to u očima. Ako ostavimo tu epizodu po strani, što ti
sada govori da se ne smiješ predati?
Magda ne odgovori odmah. Samo je slegnula
ramenima i otišla po čaj. Vrativši se, ulila je čaj
u šalice, stavila sebi dvije kocke šećera i onda,
miješajući ga žličicom, rekla:
– Osjećaj da mi je to što sam ispunila sve svoje obiteljske dužnosti dalo pravo na slobodu.
Jednom ćete i vi to osjetiti.Taj zov svoga tijela
i svoje duše.
– I što nam je onda činiti?
– Odazovite se.
Postalo je mračno i Magda upali svjetlo.
– Kada se sve ovo sa Ksenijom okonča, bit ću
potpuno slobodna. – Odmahnula je rukom: –
Ne, neću vas zapostaviti, ali neću ni da me to
sputava. Neću činiti ništa spektakularno, ako
na to misliš! Malo ću više vremena posvetiti
svojim prijateljima koje sam na nedavnom
putovanju stekla. Malo ću više ići u kazalište,
češće ću odlaziti na more. I htjeti otkriti što
se krije iza nekih snova koja kao da mi nešto
govore, a ja ne razumijem poruku. I tako...–
Naglo je ušutila.
Andrijana nije forsirala razgovor. I njoj je godilo ovo tiho druženje s majkom. Osjetila je
kako joj je to upravo nedostajalo. «Biće da se
čovjek sastoji od svojih doba koja ostaju živa
u njemu» pomislila je. «I sada, dok u meni dominira sretna majka i supruga, te zabrinuta
sestra, kćer Magdalene Baumann traži svoje
mjesto pod suncem.» Taj je osjećaj, koji ju je
29-44
vraćao u ranu mladost, ispuni toplinom. Požele što dulje ostati tako u diskretno osvijetljenom dnevnom boravku, jedući kolače, pijući
topal čaj, koji je Magda povremeno dolivala
u šalice iz velikog porculanskog samovara i
nijednom izgovorenom riječju ne remeteći to
ozračje u kojem se davno sretno vrijeme ponovno iz sjećanja vratilo u stvarnost.
Zidni sat izbio je melodično sedam puta i to
je prenu. Sa žaljenjem shvati da se mora vratiti
u svoj dom i tamo prirediti večeru sinovima i
Mladenu. «Hvala ti, Gospodine, što si mi njega
podario, a ne nekog sličnog Branku Rudiću»,
pomislila je. Dotakla je majčinu nadlanicu i rekla tiho:
– Moram ići. Doma čekaju moju hranu i poljupce pred spavanje.
Na vratima Magda joj reče:
– Skoro mi nije bilo ovako lijepo. Hvala ti, mila
moja.
36.
Prošlo je još nekoliko dana. Magda je iskoristila
vedri prosinački dan i otišla na Mirogoj. Ispraznila je vaze i čvrsto ih omotala plastikom da
ne bi popucale od smrzavanja kiše i susnježice u njima. Njen nijemi razgovor sa Zvonkom
ovaj put je skratila. «Hladno je», pravdala mu
se. «Vidimo se na proljeće.»
Žurnim koracima izišla je do okretnice upravo
kada se odozdo pojavio autobus.
Dok je stavljala ključ u bravu u stanu je zazvonio telefon. Ušla je, bacila torbicu na fotelju i
podigla slušalicu.
– Gospođo Politeo – začula je nepoznati joj
muški glas. – Pri telefonu je inženjer Ivan Mirković. Javljam Vam se po zamolbi mog poslovnog partnera i prijatelja gospodina Zdenka
Morgensterna. Imao bih obaviti važan razgovor s vama, te vas molim da mi predložite
termin kada bih vas mogao posjetiti.
Konačno! Magdu preplavi radost. Ali je što
oprez, što odgoj, natjera na suzdržanost.
– Bi li vam odgovaralo sutra poslije podne...od
četiri pa nadalje.
– Odgovara mi. Da utvrdimo na pet?
– Čekam vas. Moja adresa je...– Magda mu je
polako izdiktira.
Spustivši slušalicu, odahnula je. Krenulo je!
Onda osjeti da neće moći izdržati sama ove
31
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
večeri, jer um kome je nagovješteno da može
očekivati važne i nedvojbeno povoljne obavijesti predaje se nagađanjima kakve bi te obavijesti mogle biti, uzalud dakako. Pozva Blanku.
Blankina mati joj reče da je Blanka morala otići u Zavod pregledati, kako joj je rekla, neke
važne natuknice iz engleske povijesti. Ne odustajući od namjere da veče provede u druženju, Magda pozva Karla .
– Što radite? – upita ga
– Gledam prijenos tenisa na televiziji.
– Onda ništa.
– Zašto ništa?
– Zato jer znam koliko volite tenis.
– Ako ste htjeli da se nađemo, to mi zvuči bolje od gledanja tenisa.
– Hvala na suptilnom komplimentu. Ali...
– Za sat vremena na starom mjestu?
– Dolazim!
– I ja sam vas ovih dana htio zvati. Možda ćete
se iznenaditi kada vam budem rekao zašto.
Magda je pretpostavljala o čemu je riječ, ali to
nije pokazivala. Sebično je i narcisoidno radi
jeftinog isticanja vlastite pronicljivosti uskratiti
sugovorniku radost da vam saopći to što je,
vidjelo mu se na licu, toliko želio da saznate.
– Ugodno? – upitala je samo.
– Ugodno – potvrdio je Karlo.
– Slušam vas.
– A što je u vama potaklo potrebu da me danas pozovete?
– Željela sam biti s nekim tko će me spasiti od
grozničavih, besplodnih razmišljanja. Ali recite mi konačno to čime me želite iznenaditi.
– Razgovarao sam s ocem.
Magda je šutjela.
«U pravu si što se želiš vratiti našim korijenima» – rekao mi je. «Možda je trebalo da to još
ja učinim čim sam vidio u kakve sam brzake
četrdesetprve upao. Beč me je spasio da u njima ne potonem. Ali to bjelodano nije ohladilo
moju slaveniziranu glavu. Namjesto da skupa
s tvojom majkom i tobom ostanem tamo gdje
su stvari prije ili kasnije morale biti dovedene
u red, ja sam vas odveo u Novi Sad samo zato
jer je obitelj čekala nasljednika odvjetničkog
ureda. Pa se ispostavilo da pravo kao profesija
u uvjetima revolucionarne diktature ne vrijedi
ni pišiva boba. I onda sam te poslao tamo odakle sam ja krenuo. A kad je Balkan ponovno
29-44
planuo svi smo se panično okrenuli budućnosti, tražeći je tamo gdje se ništa nije nikamo
micalo. Nismo sebi postavili ono pravo pitanje: tko smo? Sada ga ti postavljaš. Dakako s
velikim zadocnjenjem, ali ne i prekasno. Da,
sine», rekao je na koncu, «mi jesmo Kertneri.
Sve ostalo su romantična povođenja za povijesnim zabludama.»
«Oprosti», rekao sam mu, «ali moja lijepa pretkinja Sofija nije bila nikakva povijesna zabluda.
Ja se njome ponosim jednako kao i odlukom
mog pradjeda da ljubav stavi na prvo mjesto.
Uostalom, koliko znam iz obiteljskih predanja,
on nije bio prvi među Kertnerima koji se na to
odlučio. Rodonačelnik Abraham Kertner učinio je to isto.»
«I ja sam, sine», rekao mi je tada otac. «Mene
su u Novom Sadu čekale kandidatkinje iz
uglednih građanskih kuća, čiji su očevi imali
najuglednija mjesta na nedjeljnim službama
u Sabornoj crkvi. A ja...mene je očarala moja
lijepa katolkinja, kći radnika sa Trešnjevke i
evo me sretnog i danas kad je gledam kako
već pomalo nesigurnom rukom zalijeva ujutro i navečer svoj vrt. I to je kertnerovski. A
povijesne zablude...kada se odmakne od njih,
čovjek tek onda postane svoj i svjestan sebe.
Budi Kertner u sebi i ne dozvoli da te javno
deklariranje odvuče ka drugim novim povijesnim zabludama, kojih uvijek ima na pretek.»
Magda je pod dojmom ovoga što je čula još
malo šutjela, a onda izusti tiho:
– Poslušajte svog mudrog oca, Karlo. To je sve
što je potrebno da biste bili Kertner. Da! I ojačajte svoje veze s Kertnerima u Beču.
– One nisu ni sada slabe – osmjehnu se, Magdi se činilo, zagonijetno Karlo.
Vraćajući se doma bila je svjesna da je tek dio
večeri utrošila na prijatelje. «Ali bilo je to pravo otkrovenje!» pomislila je. «Ja sam tog Sivačkog preobrazila nazad u Karla Kertnera.
A počela sam to iz čiste duhovne znatiželje.
I eto do čega je ta moja igra dovela! Sjajna si,
Magda!»
Približavajući se vratima svoga stana, odjednom se naglo zaustavi. «Nije mi rekao je li
razgovarao i sa svojom kćeri. Možda ona svim
tim neće biti impresionirana. Mladost ima svoj
odnos prema prošlosti uopće pa i prema vlastitoj. Ipak, dobro je provući svoje odluke i
32
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
svoje nazore kroz njihov filtar.»
Ulazeći osvježena iz kupaonice nanovo u kuhinju kako bi iz uvijek dobro snabdjevenog
hladnjaka izvukla nešto da utoli glad, koju je
odjednom osjetila, ponovo se zaustavi i skoro
ukoči od iznenađenja. Tek sada joj je doprlo
do mozga kako se onaj glas navodnog Zdenkovog poslovnog prijatelja predstavio: «inženjer Ivan Mirković». Pa to je...ne, to ne može
biti! To da se on zove kao onaj njezin prvi, to
mora biti čista koincidencija! Tih Mirkovića je
pun Balkanski poluotok. A i Ivana ima na pretek! No, moguće je on baš jedan od onih što
ih joj je ponudila činovnica iz Udruge inženjera i tehničara Hrvatske. Neki od one dvojice
koje je oklijevala pozvati, pa na koncu i odustala od te nakane.
«Idem jesti» odluči. «A onda ću pozvati Blanku, koja se nedvojbeno već vratila doma.»
– Što se desilo? – Blankin glas djelovao je uplašeno.
– Zato što te zovem poslije osam? Ništa, draga. Nemirna sam, najavljeno mi je kako ću čuti
za mene izuzetno važne vijesti, ali tek sutra
popodne. Samoj sa mislima mi je postalo teško, pa sam zaželjela razgovarati s prijateljima.
Popodne te nije bilo doma, pa sam pozvala
Karla u pomoć, ali sada te imam.
– Dođi k meni.
– Ne mogu. Jako sam umorna. Sposobna sam
samo za telefonski razgovor neograničene
duljine. Ne mora biti ništa značajno. Bilo što.
Primjerice, možeš mi ispričati o tim engleskim
natuknicama zbog kojih si morala poslije uredovnog vremena u Zavod.
– Ah, uvijek stara priča! Uredniku su se činili
sumnjivi neki podaci, a kada on u nešto posumnja onda zove Blanku Derossi...
Bilo je prošlo devet i po kada su okončale razgovor. Magda se iscrpljena i zadovoljna zbog
toga, jer je bila sigurna da će brzo zaspati,
ispružila po postelji, okrenula na bok i ugasila
svjetiljku.
Inženjer Ivan Mirković bio je točan. Poljubio
je Magdi ruku i predao joj buket ruža iz staklenika.
Magda ga je odmah prepoznala, iako nije mnogo sličio sebi samomu sa pedesetak godina
manje. On, međutim nije pokazivao da mu pogled na Magdino lice budi bilo kakva sjećanja.
29-44
Osjetila je zadovoljstvo zbog toga. Sada je bila
važna poruka koju je donosio, a ne razgovori
u stilu: «Kako si sve ove godine...» Uostalom,
što ga je dulje promatrala bila joj je sve smješnija pomisao da bi se zbog ovog nenadanog
susreta mogla iole uzbuditi. Negdašnji vitki
crnokosi brucoš tehnike sada je imao golu
tonzuru, brižljivo zalizane ostatke kose s obe
bočne strane glave, težio je sigurnih devedeset kilograma. Sve je to, dakako bilo umotano
u skupo sivo lister odijelo, talijanske lakirane
cipele i montgomeri mantil, koji je, na Magdinu sugestiju, okačio o jedan krak jelenskih
rogova u predsoblju. Da, rado bi popio čaj,
prihvatio je ponudu domaćice, a onda se spustio u fotelju i diskretno prelazio pogledom po
enterijeru, čekajući da se Magda vrati iz kuhinje sa servisom za čaj i kolačićima.
Ulivši čaj u šalice, Magda sjede, uputi gostu
upitan pogled i reče:
– Kakvu mi poruku donosite od Zdenka, gospodine Mirkoviću?
Njezin gost ne odgovori odmah. Smišljao je
kako da formulira ne poruku Zdenka Morgensterna već svoju ulogu u svemu tomu.
– Poruka gospodina Morgensterna bi se sažeto mogla izreći ovako: Problem koji ste mu
izložili na putu je da bude saniran. Gospodin
Morgenstern vam još poručuje da je osobama
s kojima je osoba o kojoj je riječ surađivala predočeno kako bi njezino negativno djelovanje
prema vašoj obitelji moglo izazvati neugodne
posljedice po njihove poslovne interese. Dotična gospoda su prije dva dana izvjestila gospodina Morgensterna kako su poduzela potrebne korake i da je eliminacija tog problema
u tijeku. – Zamijetivši kako ga Magda i dalje
prodorno, ispitivački gleda, promješkoljio se i
dodao: – Ja s tim, gospođo Politeo nemam,
razumije se, nikakve veze. Samo činim ono
što me je gospodin Morgenstern zamolio.
Magdi je to bilo od prve jasno i nije gledala
inženjera Ivana Mirkovića zbog onoga što je
on pomislio i zbog čega se pravdao. Ne. Ona
je, pošto joj je umirujuća Zdenkova poruka
bila prenesena, sada pokušavala da u...koliko
je bio stariji od nje? Tri godine, dabogme, dakle u tom šezdesetrogodišnjaku što je sjedio
naspram nje i tiho ispijao čaj, otkrije makar
neke tragove one lijepe mladićke fizionomije
njezine prve ljubavi, koju svi koji su je doživjeli
33
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
drže urezane u sjećanju. Ništa, konstatirala je
s žaljenjem. Dobro je što ga nisam pronašla
onda kada sam to htjela.
– Vi dugo poslujete s Zdenkom Morgensternom? – upitala je a u glasu nije bilo ničega
sem učtive radoznalosti koja čak nije ni tražila
odgovor.
– Dosta dugo. Od ratnih godina. Ja radim u
Đuri Đakoviću, a gospodin Morgenstern je
u suradnji s mojom tvrtkom uspješno razvio
svoje eksportne poslove, pri
čemu
sam mu ja bio stručni suradnik.
Magda je s razumijevanjem kimala glavom,
ponudila gostu još čaja i kolačiće, ali ga nije
zadržavala kada je ustao i ispričavajući se
zbog žurbe, obećao da će je kontaktirati ukoliko to gospodin Morgenstern bude tražio.
Kada su se ulazna vrata za njim zatvorila Magda se setno nasmiješi i prošapta:
– Zbogom, moj Ivane, mladenačka iluzijo
moja.
Vrativši se u dnevni boravak, zastala je nasred
prostorije. «Zdenko je, čini se, pronašao najelegantnije rješenje: prepustio je Branka Rudića
onima s kojima je ovaj obavljao svoje mutne
poslove da...kako je rekao Ivan? Da eliminiraju
problem. Branko je bjelodano bio u tim krugovima sporedan igrač, a želio je postati ravnopravan ostalima. Za to mu je bio potreban
krupniji kapital, koji nije imao. Inače zašto bi
ucjenjivao i nju i Milicu Darmanović? Čime je
Zdenko zaprijetio kad su ga njegovi partneri
bez ikakvog kolebanja riješili pustiti niz vodu?
Možda to nikada neću saznati. A nije mi ni
važno. Samo neka definitivno nestane iz Ksenijinog života.»
Ne žureći se, odnijela je servis za čaj u kuhinju. Vrativši se, sjela je pred televizor i uzela
daljinski. Nije ga odmah uključila. U mislima
se vratila Ivanu i Zdenku. «Da li se to moj život
vraća počecima ili mi je dano da se vrtim u
krug? Nešto nije u redu sa Zdenkovim poređenjem mog života kao šahovske partije. On
je rekao kako se, kada se partija približava
konačnici broj figura na ploči naglo smanjuje.
Ali meni se ne smanjuje! Dapače! Iskrsavaju
i nove! Znači li to da je predamnom životna
partija još u punom jeku?»
«Kada mu se budem javila telefonom, pitat ću
ga», odluči. «A sada doista moram prestati misliti o tome jer će mi glava eksplodirati.» Uzela
29-44
je iz kućne ljekarne tabletu «plivadona», popila je pa pozvala Katarinu.
– Jesi li večeras zauzeta ili bi provela jednu večer sa svojom majkom? – upitala ju je.
– Što se događa, mama?
– Ništa. Samo sam jako umorna i nesposobna
da budem sama.
– Doći ću odmah.
37.
– Dakako da jeste – potvrdio je Zdenko. – Što
ne znači da nisi ušla u konačnicu. U šahu ulazak u konačnicu ne nagovješćuje konac partije. On samo znači da su komplicirane pozicije
iza tebe, da si kritične trenutke prebrodila i da
ti predstoji relativno miran nastavak u kojemu
te ne vrebaju u zasjedi neugodna iznenađenja. A te nove figure...to su se tvoje želje pretvorile u stvarna bića koja su njihova personifikacija. I po svemu sudeći tvoja procjena da je
tvoja životna partija još u punome jeku čini mi
se točnom. Životne, kao i šahovske konačnice
mogu trajati veoma, veoma dugo.
– Hvala ti što si riješio moj posljednji veliki
problem. Zvala sam te u pomoć tek kad sam
shvatila da ga neću moći riješiti sama.
– Ne poznaješ svijet koji te je ugrozio. Zato.
A ja ga poznajem. To je jedan opasan svijet
svijet bez skrupula, kojemu je osobna korist
jedini zakon kojega se pridržava.
– Nisi bježao od tog svijeta i zato sam ja pobjegla od tebe.
Tišina. Onda Zdenkov glas:
– Znaš, dušo, to zaslužuje jedan temeljit razgovor koji prije no što si mi rekla da odem,
nismo obavili. Hajde da ga obavimo sada. Potreban mi je da mogu mirne savjesti otići kada
tomu dođe čas.
– Kako da ga obavimo, Zdenko? Tisuće kilometara nas razdvajaju i samo jedna nesigurna
satelitska zraka nas nakratko spaja.
– Dođi k meni. Ne, ne tražim da dođeš zauvijek. Samo da tako dovršimo našu životnu priču da možemo sebi reći: dobila je pravi kraj.
Reci «da» i reci «kada» i u zastupništvu KLM– a
čekat će te povratna avionska karta.
Magda uzdahnu.
– Znaš da je to nemoguće. Ovo sa Ksenijom
još nije okončano i moram biti stopostotno
sigurna da je tome kraj. A onda je moram pri-
34
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
praviti za odlazak u Njemačku...
– Siguran sam da ti je Ivan prenio točno moje
riječi. Dakle, smatraj da taj Branko Rudić za
tebe i tvoje više ne postoji.
– Ali, Zdenko, on, kao i svatko pritjeran u kut,
može učiniti ...
– On ništa više ne može učiniti, Magda.
Sada je Magda na trenutak zbunjeno šutjela.
Onda je promucala:
– Kako to da razumijem?
– Tako kako sam ti rekao. Opasan svijet štiti
svoje interese po svaku cijenu. A ja sam im stavio do znanja kako bi ovaj put ta cijena mogla
biti veoma visoka.
– Hoćeš reći...
– Hoću reći da ste od prije tjedan dana ti i
tvoja obitelj pod stalnom paskom. Bit će još
potrebno da Ksenija sudski zatraži razvod, ali
to je posljednja formalnost, poslije koje je sve
i zakonski okončano.
– A ako ipak...
Zdenko je šutjeo. Magda najzad shvati: Branko Rudić se upleo među one kod kojih se za
svaki postupak plaća odgovarajuća cijena. Za
to «ipak» cijena je život.
– Živimo u surovom svijetu, moja Magda. Ljudska bića kao što si ti, postali su otoci ispravnog
građanskog života u oceanima zla. Otoci koji
svakim danom postaju sve manji. Nađu se,
eto, ponekad ljudi poput mene koji sa ono nešto moći koju su stekli pokušaju obraniti neki
takav otok. A da bi uspjeli moraju zlu pronaći
bolnu točku koja će ga natjerati da odustane
od njega. Ali dobro. Shvaćam kako će ti biti
potrebno vremena da osjetiš kako je tvoj svijet ponovo siguran. Kada to osjetiš, svrati u
KLM. Hoćeš li?
Magda je razmišljala. «Potreban mu je taj susret», zaključi. «I dužna sam da mu ispunim tu
želju. To je minimum kojim mu mogu uzvratiti
za ovo što je on učinio.» – Hoću – reče jednostavno.
– Svidjet će ti se ovaj grad. Vidjet ćeš. Možda
nisi mnogo putovala, ali znam da si oduvijek
voljela upoznavati nove gradove.
– Da, voljela sam. Ali kada si dao naslutiti kako
bismo se mogli ponovno vidjeti pomislila sam
kako namjeravaš doći u Zagreb.
– Bojim se da se ne bih poslije toliko vremena
najsigurnije osjećao na ulicama Zagreba.
Magda ne odgovori odmah. Osjećala je kako
29-44
je vrijeme okončati razgovor i tražila je najljepši način za to.
– Mislim da ću noćas, poslije dugo vremena
spokojno spavati. Uza sve ostalo, hvala ti i za
to. Laku noć.
38.
Narednih tjedana činilo se da će se Zdenkova predviđanja obistiniti. Ksenija je podnijela
zahtjev za razvod braka sa obrazloženjem:
napuštanje obitelji i bračna nevjera. Magda je
prestala provoditi prijepodnevne sate u Ksenijinom stanu ali je održavala svakodnevne
telefonske kontakte s njom. Čekanje, koje je
predstojalo do definitivnog okončanja svake
veze s Brankom, podnosila je smireno i sve
više se posvećivala svom uobičajenom životnom rasporedu.
Sa Karlom Kertnerom je sada vodila samo telefonske razgovore pri čemu joj je on sa sve
više ponosa opisivao napredak u preobražaju
svog identiteta. Zato je Blanki posvećivala daleko više pažnje. Znala je da je njoj ta pažnja
sada najbolja podrška u njezinoj borbi s bolešću. A Blanka je, poslije šoka i straha kada
joj je saopćena dijagnoza, povratila psihičku
ravnotežu, čak je s dosta humora, ranije netipičnog za nju, komentirala svoj boravak na
onkologiji. Često bi večeri provodila kod Magde, a potom bi oko devet ustajala jer je, kako
je govorila, sa sve više bojazni ostavljala majku samu. Kod nje su sve češći trenuci kada
gubi pojam o okolini i vremenu i počinje se
ponašati zbunjeno, pa bi mogla učiniti i nešto
tragično. «Dobila sam svoju dnevnu porciju
optimizma», rekla bi uz smijeh, «i mogu funkcionirati do sljedećeg susreta.»
Jedne večeri, sjedeći na kauču priljubljena uz
Magdu, saopćila je:
– Počinje mi opadati kosa. Kada počnem sličiti vanzemaljcu hoću li ti i dalje biti draga?
– Oduvijek su mi vanzemaljci bili dragi – odvratila je Magda.
Koncem prosinca pao je prvi snijeg. Po noći
ga je mraz stegao i sljedećeg jutra grad je
osvanuo u bijelom. Sa svoje Opatovine Magda je sišla u grad. Kroz dva dana bio je Božić
i htjela je obaviti kupnju darova. Badnju večer
namjeravala je provesti sa Ksenijom i njezinim
35
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
kćerima kod njih, a sljedećeg dana pozvala je
na objed Katarinu i njezinog novog prijatelja.
Željela je upoznati muškarca zbog kojeg je
njena najmlađa kćer, koja je toliko dugo bježala od trajnih veza, sasvim prorijedila svoje
posjete. One noći koju je na Magdinu molbu
provela kod nje, govorila je o njemu škrto, tek
najosnovnije podatke, izgovarajući se kako još
nije posve sigurna da je to to.
U međuvremenu Karlo joj je predložio da, ako
nema nekih obiteljskih aranžmana, Silvestrovo
dočekaju skupa. On zna jedno krasno mjesto,
bez gostiju sklonih bučnim kičerajskim pretjerivanjima, a onda bi odande, u ponoć, mogli
na Jelačić plac, koji da je od tog mjesta jedva
desetak minuta pješice da gledaju vatromet i
malo podjetinje, kako je i red takve noći.
Njegov prijedlog zvučao joj je primamljivo.
«Da, prihvatit ću ga», odlučila je. Godinama nije išla na doček. Sa Zvonkom bi sjedila
doma uz svijeće, švedski stol, razgovor o danima koji su bili za njima, onda bi uključili DVD i
pogledali neki film sa glumcima koje su voljeli.
Ukusi su im na sreću bili slični: Kenneth Branagh, Helen Mirren, Anthony Hopkins, Meryl
Streep, Glenda Jackson. Zvonimir Politeo je
uopće preferirao engleski film, govoreći da
Hollywood, koji je udavio francusku i talijansku kinematografiju jedino još engleski film
ne može ugroziti. Amerikanci imaju kompleks
niže vrijednosti pred Englezima, jer ovima njihov način života ne znači ništa. U ponoć bi,
mršteći se, pili pjenušac, kao obvezu koja se
ne može izbjeći, iako im, kao i mnoge druge
više kvari nego što pojačava ugođaj.
Oko jedan po ponoći, kada telefonske linije
opet normalno prorade, čestitali bi rođacima i
prijateljima za koje su pretpostavljali da su još
budni. Onda bi legli i spavali do deset i po, potom, poslije šok terapije hladnim tušem, popili
jaku kavu i pripravili se gledati obligatni novogodišnji koncert iz Beča.
Hodajući Ilicom i razgledajući izloge, odjednom se zaustavi u jednom pasažu, ali ne toliko
da bi se sklonila iz ulične gužve, koliko što joj
se u glavi uobličilo pitanje na koje nije imala
pravi odgovor: Zašto taj Kertner hoće baš s
njom provesti novogodišnju noć? Muškarci su
u takvom prigodama sa svojim ženama ili ljubavnicama, ali ako se odlučuju na prijateljsko
druženje to je znak da nemaju bolje rješenje.
29-44
Karlo je razveden, dobro, kćer će tulumariti
sa svojim društvom s Akademije, ali što je s
njegovim intimnim životom? Što to nije s njim
u redu?
«Ne pada mi na pamet da ga to pitam», odlučila je. «Ali takvo intimno ozračje je prava šansa
da se to iz Karla Kertnera, tako ću ga ubuduće
u mislima zvati, mic po mic iščeprka.»
«Samo da se to s Ksenijom što prije okonča»,
mislila je dalje, nastavljajući svoju predblagdansku shopping turu. «Volim svoju djecu,
jako ih volim, ali treba mi zraka!»
Kupovina se otegla i bilo je već skoro tri popodne kada se s punim rukama paketa odvezla taksijem doma.
Jelku više nije kitila. Kupila je nekoliko borovih
grančica, ostalo joj je još nekoliko božićnih
ukrasa, koje je izdvojila, jer je ostale spakirala
u kutije s namjerom da ih odnese Ksenijinoj
djeci, te je od toga načinila skromni aranžman,
više kao simboliku, koji će postaviti na trpezarijski stol.
Tog popodneva, dok je mijesila Katarinine
omiljene kolače, stalno se smiješila i u jednom
trenutku čak tiho zapjevala. Kao da joj je ono
posebno osjetilo, za koje psiholozi tvrde kako
je u čovjeka davno zakržljalo, kao i slijepo crijevo i umnjaci, proradilo, govoreći joj: «Slavi,
Magda! Pobjedila si! I sada su pred tobom
otvorena vrata novog života!» Navečer, dok
je kolače stavljala u hladnjak, pjevušila je i dalje. «Sutra će s placa donijeti dvije lepe purice:
jednu za večer kod Ksenije i drugu za božićni
objed doma. Da, i vino! Kako će to sve dovući? Trebala je misliti na ove situacije kada je nakon Zvonkovog odlaska sa ovog svijeta riješila
lišiti se kućne posluge, trseći se kako je sposobna sama o sebi skrbiti se, te da opremljena
svim kućnim tehničkim pomagalima, može savladati usisavanje stana, pranje i glačanje te da
joj je dostatna pomoć za sezonska spremanja.
Da! podsjetila se, ali dok si tumarala kontinentima smetnula si s uma da je i jesen doba za to,
a sada te je uhvatila zima i do proljeća nema
od velikog spremanja ništa! I gdje sad naći nekoga tko će ti sve što sutra ujutru budeš nakupovala donijeti ovamo? Onda joj je sinulo
spasonosno rješenje: Kako gdje? A tvoje unuke? Tako će čak postići da se njih dvije osjete
glavnim sudionicama blagdanskog slavlja.
Marina i Renata joj, vraćajući se iz kupovine,
36
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
nisu dopustile ništa niti da pipne. Hodale su sa
torbama žustro kaptolskom uzbrdicom, dok
se Magda upinjala da održi korak s njima. Popustile su tek kada im je Magda pozvala taksi da odnesu doma ono što su predvidjeli za
Badnju večer.
39.
Sivo jutro nije je pozivalo ustati iz postelje.
Bilo je tako ugodno ležati budna pod toplim,
mekim pokrivačem u temperiranoj sobi i činilo joj se da bi mogla tako ostati beskonačno.
Kad je samo neke navike i neki porivi ne bi
tjerali ustati! «Pa dobro», pomislila je, «popustit ću im, a onda ću se ponovno, kada operem zube, ispljuskam lice hladnom vodom,
skuham si dupli espresso i zajedno sa onom
velikom čašom đusa i dvopekom na pladnju
donesem ih sa sobom, zavući pod pokrivač i
na miru odvrtjeti u mislima sve to što mi se
podogađalo od Badnje večeri do drugoga siječnja ujutru, dakle sada.»
A imalo se što i odvrtjeti!
Nakon Badnje večeri, koja je lijepo, veselo i
sasvim blagdanski počela a onda je odjednom
Ksenija opustila nos. Nije ona ni dotle iskazivala neku veliku veselost. Dapače. Ali se smiješila, ubacivala u razgovor tihe, sabrane replike i
vidjelo se kako se trudi hiniti kako joj je lijepo.
Magda ju je ispod oka promatrala i znala je da
joj kćer još nije preboljela raskid.
Rekla joj je to.
Ksenija joj potišteno odgovori:
– Ne samo raskid, majko. Mnogo toga nisam
preboljela. Nanizala sam posljednjih godina
poraze jedan na drugi. Čak se nisam uspjela
ni ubiti.
– Ja to smatram tvojom pobjedom. Iako su ti
je izborile kćeri, a ne ti.
– Na temelju čega? Koga sam ja to pobijedila?
Branka, koji će i dalje nalaziti načina da me
drži u šahu? I ako dobijem razvod i isključivu
skrb nad djecom i ako potom i odem u Njemačku...Dostatan je taj stalni strah da će iskrsnuti predamnom i da će sve moje patnje nanovo početi. Ja sa strahom ležem, majko i sa
strahom ustajem. Sam Bog zna dokle ću moći
tako...
– Rekla sam ti da imaš zaštitu i da će te Branko
morati ostaviti na miru. I da...
29-44
– Znam, znam! Znam sve što si mi rekla. I da
trebam biti kao Andrijana : čvrsta i samopouzdana. Ja pokušavam to, mama! Ali strah me
vraća!
Magda odjednom nije znala što bi joj rekla.
Onda promrmlja:
– Proći će te to.
I sada, dok je ležala u postelji s čašom đusa
u ruci, pred očima joj je bilo Ksenijino zapanjeno lice. I čula je sebe kako govori: – Rekla
sam nešto glupo, je li? Ali kad nekog tješiš i
smiruješ u beskonačnost, a on uporno ostaje pri svome, onda više i nemaš što reći sem
onog što sam ti netom rekla ili da digneš ruke
od tog tvrdoglavog stvorenja, a ti si moja kćer
i ne pada mi na pamet da dignem ruke od
tebe. A da će te to proći, hoće, vjeruj mi! Čim
taj nagomilani strah malo po malo izvjetri
iz tvog mozga. A sad mi pozovi taksi i kada
odem pridruži se svojim djevojčicama i pjevaj
i veseli se s njima. Zaslužile su to. I ti.
Tako je Magdalena Baumann krenula taksijem doma. Bližila se ponoć. Taksista je upravo
skretao pored katedrale, kada mu ona reče da
stane. Plati mu i iziđe.
Polnoćka je upravo počinjala kada se umiješala u natiskani svijet na ulazu u crkvu. Uspjela
se probiti u kut gdje su gorjele stotine malih
svijeća. Okrenula je lice prema svodu i odjednom je sve oko nje, sve to brujanje glasova,
prekrila tišina i jedino što je čula bila je njezina
bezglasna molitva za oprost. Ne onoga što je
učinila, već onoga što bi mogla učiniti. «Čovjek
sam, a ne ti, Gospodine, pa kada se suočim sa
onim što prijeti meni ili mojoj djeci, reagiram
brzo i po mojoj grješnoj mjeri, a ne po Tvojoj bezgrješnoj. A slutim, Gospodine, da idem
prijetnjama u susret. Ne znam, Gospodine ni
tko si ni što si, niti je li te uopće ima onakvoga
kakvoga Te ljudi zamišljaju, ali ma tko ili ma
što Ti bio, stani uz mene u tom času.»
Čim je izgovorila svoju molitvu, Magdu ponovno opkoli stvarnost: glasovi svećenika i
pastve, treperenje električne rasvjete i težak
miris stearina.
Progurala se nazad, ka izlazu. Vani je udahnula svjež zrak studene noći. Iza nje je ostao
ritual, religiozni božićni igrokaz, kakvi su se
događali u milijunima crkava diljem planete, a
37
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
s kojima, osjećala je Magda, taj ili to komu se
je pomolila, nema nikakve izravne veze.
Tih desetak minuta do svoga stana preći će
pješice, odlučila je. A stigavši doma, na brzinu
se spremila za počinak. Legla je. Osjećala se
kao da je skinula teret s duše, ali da se zapitala
što taj teret zapravo jeste ne bi sebi umijela
odgovoriti.
Zatvorila je oči i skoro u istom času utonula u
zdrav, okrijepljujući san.
Katarinin novi prijatelj bio je od onih muškaraca koji ti se dopadnu na prvi pogled, ali
iskusnim i pronicljivim osobama, kakva je bila
Magda, instinkt je govorio da je bolje pričekati s prosudbom. Makar do konca božićnjeg
objeda. Činilo joj se da u njegovoj komunikativnosti, lakorječivosti i galantnom ophođenju
nedostaje spontanosti. Kao da je igrao rolu,
koju je unaprijed pripremio.
Nije znala što bi tomu mogao biti razlog. Vjerojatno samo nastojanje da stekne njezinu naklonost.
Katarina ga je predstavila kao stručnjaka za informatičke sustave, zaduženog od Microsofta
za disperziju njihove tehnologije na prostoru
jugoistočne Europe, napose onoga što je obuhvaćeno pojmom zapadni Balkan.
– Luka Stantić – predstavio se jednostavno,
prepustivši Katarini da, ako to smatra važnim,
napomene kako je doktorirao na UCLA. U
Zagrebu mu je ured, ali jedva da je desetak
dana u mjesecu tu. Na sreću, destinacije, koje
posjećuje su na relativno kratkim rastojanjima,
do kojih stiže za sat leta, ili nekoliko sati automobilom.
– Onaj tko vas voli onda vas malo ima – primjeti Magda.
– Na žalost – licem mu preleti ispričavajući
osmijeh. – Vjerojatno ću morati unijeti znatne
izmjene u moj poslovni raspored prije no što
se odlučim za obiteljski život.
Katarina se nije uplitala u njihov dijalog. Samo
je radoznalo promatrala čas majku, čas Luku,
kao da se pita na što će ovo blagdansko druženje izići. Magda, opet, zadržavši mirnu i pomalo ravnodušnu intonaciju glasa, koja više
potiče sugovornika na ispovijed od ispoljene
radoznalosti, koja izaziva oprez, držala je oboje na oku. Pa tako, s onom polovicom pozornosti usmjerenom ka svojoj kćeri, opazi u njoj
29-44
loše prikrivenu napetost. «Drži se kao da mi
prikazuje svoje dostignuće, na koje je bjelodano vrlo ponosna», pomisli, «pa nestrpljivo
iščekuje moju prosudbu...Pričekat ćeš na nju,
mala moja. Magdalena Baumann ne donosi
brze sudove.»
– Da – odvratila je kratko i neodređeno, kao
da ne opaža Stantićevu jasnu aluziju na perspektivu njegove i Katarinine veze. – A sad
mi dopustite da se pozabavim puricom pred
nama.
Šutke i vješto rezala je prsa te dobro ispečene
ptice. Na trenutak je sama sebi sličila na žreca koji pripravlja žrtvu da na očekivani način
bude ponuđena bogovima i jedva se uzdrža
kako ne bi prasnula u smijeh. Položivši bijele
odreske na Lukin i Katarinin tanjur, odsječe i
sebi komad, pa se obrati kćeri:
– Ja sam učinila ono što je zadaća domaćice.
Sada ti preuzmi komandnu palicu i posluži
gospodina Stantića.
– Luku, ako smijem zamoliti – predloži gost.
Magda se nasmija:
– Smijete, ali ću zasad još dodavati «gospodin» ispred vašeg imena.
– Bojite se prebrze familijarnosti, shvaćam.
– Ako se doista, kako kažete, bojim toga,
onda imam osnova za tu bojazan. Ali vi nemate nikakvog udjela u tomu. I prihvatite se jela,
zaboga! Dobar tek!
«Vidi ti njega», pomislila je. «Ima dobar njuh.
I nema dlake na jeziku. Kao ni moja Katarina.
Kako li razgovaraju kad im se mišljenja razlikuju? Pršte li varnice?»
Objed je odmicao i razgovor je postajao sve
opušteniji. Onda Magda postavi svom gostu
prvo konkretno pitanje:
– Stantić...Kakvo je to prezime?
– Čini vam se neobičnim? Rijetko se ovdje sreće. Bunjevačko je. Ja sam rodom iz Subotice.
A tamo, Bogu hvala, sem mojih roditelja ima
još Stantića koliko hoćete. Jedan je, vele, prije
devedeset godina bio olimpijski pobjednik u
brzom hodanju ili trčanju, ne znam točno što
od ta dva.
Magda se zamišljeno nasmiješi, pomislivši na
Karla Kertnera.
– Zanimljivi ste vi, Vojvođani – reče. – Dolazite s prezimenima i podrijetlima koja donose
sobom dah krajeva, koji, mada ih više– manje
znamo, stalno izmiču u nekakvu sjevernu iz-
38
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
maglicu, u kojoj i jesu naši i nisu.
– Jedan moj znanac – neočekivano se ubaci
u razgovor Katarina – rekao mi je nedavno
kako vi ,kada se sa tim svojim prezimenima
ubacite među hrvatske, srpske i bosanske Perkoviće i Petroviće, Puzigaće i Mažibrade, Mustapiće i Lelemude, odmah se kandidirate za
one kojima se otvaraju najizglednije životne
ceste. Uopće sjever kad siđe među nas mi se
raspametimo od sreće.
– Vi? – podsmjehnu se blago Luka. – Pa tvoje
prezime nije Perković nego Seldnitzky.
– Da – pokunji se Katarina. – Imaš pravo. Sve
je to na ovom slavenskom Jugu katkad toliko
neslavensko i toliko komplicirano. Naprosto
ne možeš izvesti nikakav održivi zaključak. –
Sem da se, kao ja, zabunom i sam postaviš s
one druge, južnoslavenske strane.
– Zato što to uopće nije loša strana. Napose
kad je u većini.
– Vidite kako nas dobro vino čini mudrima!
– uzviknu Magda kako bi skrenula razgovor
u manje filozofske vode. – A naše čaše su prazne.
– Hajde, Luka – podsjeti ga Katarina. – Točenje vina je muški posao.
40.
Na zidnom satu u dnevnom boravku izbilo je
dvanaest. Magda je dobro prebrojala udarce jer su vrata u cijelom stanu, sem, dakako,
kuhinje, bila otvorena. «Ne, neću još ustati»,
opirala se svojoj savjesti. «Želim odvrtjeti moj
novogodišnji film do kraja.»
Katarina i Luka otišli su oko šest. Imali su zajednički večernji program s prijateljima. Malo
prije polaska Luka je otišao u kupaonicu i Katarina uluči priliku:
– No? – upita majku.
– Jako me podsjeća na Olivera. Tebe ne?
Katarina se trže:
– Po čemu?
– Po rafiniranosti, po duhovitosti, pa manirima...
Katarina je šutjela. Onda sleže ramenima.
– Svatko ima pravo na svoj dojam – reče suvo.
– Da. – Magda se pravila da ne zamjećuje povrijeđenost u kćerkinom tonu.
– Jako je lijepo i ugodno razgovarati s vama –
reče Luka, vrativši se iz kupaonice. – Kao i s
29-44
vašom kćerkom. Ta pozitivna sličnost je očita.
Mogu li se nadati još kojem susretu?
– Možete, Luka – Magda namjerno ispusti
ono obećano «gospodin».
– Hvala vam što ste me pustili malo bliže –
Luka nije propustio da potvrdi kako je shvatio
njezinu finesu.
– Imam razloga za to – nasmiješi se Magda,
promatrajući ne njega nego svoju kćer. Jer
na Katarininom licu smjenjivali su se nasmiješenost i zamišljenost. Magda je znala zašto:
njezina aluzija na Lukinu sličnost sa Oliverom
dobro ju je prodrmala.
«Bilo je pomalo zločesto od mene što sam to
rekla», predbacila je sebi. «Katarina nije ni prva
niti jedina kći koja svoje buduće muškarce nesvjesno želi profilirati prema liku svoga oca.
I što ima u tomu lošega? Sve i da ta veza ne
izdrži provjeru vremena, Katarina nije plačljiva i patetična Ksenija. Ona bi preboljela svoju
zabludu i krenula dalje.
Dvadesetšestoga došla mi je Blanka, nastavila
je Magda vrtjeti film.
– Mama mi je donijela veliku odluku – saopćila je. – Prihvatila je sestrin poziv da se preseli
k njoj u Split. «Tebi sam sve veći teret», rekla mi
je. «Dostatna ti je tvoja bolest i ne treba ti još
i moja starost. A dvije starice su najbolja pomoć i najbolje društvo jedna drugoj.» Dakle,
spakirala sam je i vodim je dolje. Tamo ću provesti i Novu godinu. Dočekat ću je na rivi gdje
će mi lice milovati mlaki povjetarac mediteranske noći i mislit ću na to kako te na Jelačić
placu šiba sjeverac dok se, cvokoćući, trudiš
biti vesela. Zbilja, planiraš li izlazak ili ponoć
uz glupe televizijske zabavne programe?
Zašto joj je prešutjela kako će izići s Karlom?
Je li se to u njoj već probudilo ono prastaro
žensko pravilo: volite se i dijelite sve sem muškaraca! Mada u tom trenutku još nije ni slutila
da bi taj njihov prijateljski izlazak u novogodišnju noć mogao donijeti i nešto više. Jer smetnula je s uma drugo temeljno žensko pravilo:
najteže je odoljeti muškarcu na kome ti se
dopada sve, a on ti jasno pokazuje kako ti je
iskreni prijatelj, koji kao muškarac ne očekuje
ništa.
– Ne planiram izlazak – slagala je. – Tek sam
prebrodila obiteljska blagdanska druženja i
39
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
žudim se vratiti ugađanju samoj sebi. Kada
putuješ?
– Sutra navečer. Vlakom. Mama ima problema
s mjehurom pa je tako najsigurnije. – Nasmija
se kiselo: – Bože, kako nam godine vezuju
život za najbanalnije probleme!
– Vraćaju nas ka njima, Blanka. Počinjemo s
pelenama i s njima okončavamo. Kada se vratiš u Zagreb bit ćeš slobodna kao ptica.
– Ptica trkačica, misliš? Dobro, dobro! Krila
imam, hoćeš reči? Imam ih ali nemam volje
poletjeti. Svejedno. Ti si mi sada jedina važna. A do tebe ne moram letiti. Mogu dotrčati.
Liječnici su mi inače preporučili što više kretanja. Kisik je, rekli su, najvažnije oružje u borbi
za život. Moram poći – rekla je i krenula ka
vratima. Onda se okrenula i snažno zagrlila
Magdu. – Volim te. Ti si moja posljednja ljubav.
Izišla je žurno, skoro kao da hoće potrčati.
Magda je gledala za njom kako se spušta ka
Kaptolu i znala je da Blanka plače.
To ju je toliko oneraspoložilo da je već pomišljala da otkaže Karlu i zavuče se kao puž u
svoju kućicu i tu, dok po ulicama i trgovima
budu praštale petarde i nebom se bokorili raskošni vatrometi, još jednom dobro promisli o
svom budućem životu.
«To radi svaka sentimentalna matora guska»,
prekorje sebe. «Blanka je bjelodano riješila
ravnati se po maksimi: Živimo punim životom
dok ga ima. Kad može to ona sa pritajenim
ubicom u plućima, mogu i ja kojoj ništa ne
fali.»
I tako je tridesetprvog u devet navečer sjedila
potpuno spremna za izlazak, čekajući da se
začuje zvono na interfonu – znak da je Karlo
stigao.
Ušavši, odmjerio ju je pogledom punim priznanja njezinom izgledu.
– Vidim da ste spremni – rekao je.
– To ne znači kako ne bismo mogli popiti jedno piće za dobar početak – pozvala ga je.
– Rekao sam taksisti da sačeka.
– Otkažite mu. Ne idemo na vlak nego na doček.
– U pravu ste. Oprostite. – Okrenuo se i izišao. Kada se vratio dočekale su ga napunjene
čašice. –Martel, zar ne? – Nasmiješio se držeći piće u ruci.
29-44
– Naravno. Za lijep provod! – nazdravila je
Magda.
Zgrada pred kojom su izišli iz taksija nije ukazivala na bilo kakvu restauraciju, kavanu ili već
takvo neko javno okupljalište. Nikakav neonski natpis, osvjetljeni prozori, nikakva buka.
Karlo ju je poveo ka ulaznim vratima i na interfonskoj ploči pritisnuo jedan gumb. Začuo
se glas na čiji upit Karlo reče samo:
– Kertner.
Zazujalo je i on pritisnu kvaku. Vrata se otvoriše i pred njima se ukaza osvijetljeni hodnik .
Lijevo od njih bilo je stubište, ali Karlo povede
Magdu dalje ka dnu hodnika. Magda tek sada
zamijeti vrata sa mliječnim staklima kroz koja
je prodirala svjetlost.
Kada su prišli ona se otvoriše i mladi čovjek
u crnom odijelu izmače se u stranu, nakloni
i reče:
– Dobra večer, gospođo. Dobra večer gospodine Kertner.
Prihvatio je Magdinu bundu i Karlov zimski kaput i šešir i odnio ih u garderobu. Karlo povede
Magdu u malu dvoranu sa petnaestak stolova
u čijem je produžetku bila prostrana ovalna
udubina, bjelodano predviđena za ples.
Dok su sjedali za stol na kojemu je stajala rezervacija s natpisom «Kertner», Magda preletje pogledom po prostoriji. Većina stolova bila
je već popunjena, ali razgovor za njima bio je
tih – znak da je večer tek počela, da su popijena tek prva pića. Jedan prosjedi muškarac
diskretno je izvodio evergreen melodije na
glasoviru u kutu podijuma za ples. Iza njega
su se nazirali prazni stolci i garnitura bubnjeva,
– najava malog sastava koji će docnije odmijeniti pijanista i podići razinu ugođaja do točke kada će tihe razgovore zamijeniti smijeh i
vrtnja po podiju.
– Doveli ste me u Zagreb koji ne poznajem –
rekla je Magda.
Karlo se nasmiješio.
– Ovo je zavjetrina u koju se sklanjaju ljudi
koji zabavu i radost, tu danas tako rijetku pticu, shvaćaju drukčije od one bučne gomile
bogatih skorojevića oko kojih kao muhe oblijetaju ljepotice, novinari, književnici lake ruke
i još lakše pameti, političari iz trećeg ešalona i
uopće svi oni koji pokušavaju manjak talenta
kompenzirati trčanjem društvenim prečica-
40
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
ma. Sklanjaju se ljudi kao vi i ja.
Magda ponovno preletje pogledom po sali.
– Meni ovo mjesto izgleda odveć ekskluzivno
za ljude kakvi smo vi i ja.
– Zašto? Ekskluzivno je samo po ukusu kojim
je uređeno. I po gostima. Mada većina njih,
poput mene, svraća ovamo rijetko. Kao u zavjetrinu, kako sam rekao.
– Oni skorojevići, koje ste spomenuli i njihov
eskort...oni ne navraćaju?
– Ovo je zatvoreni klub. Pristup imaju samo
članovi. I njihovi gosti.
– Vi ste, dakle, član?
– Da. Od skora.
Zašutjeli su. Magda je vrtila među prstima
čašu s rashlađenim konjakom i ispitivački promatrala svog kavalira.
– To zagonijetno u vama...to je ona druga, kertnerovska strana, zar ne?
– Jeste.
– Znate što? – Magda odjednom riješi istjerati
stvari na čistac. – Ja nisam radoznala i posve
me je zadovoljilo to što ste mi dozvolili da o
vama saznam. – Ali ispadam sama sebi smiješna sada, kada se ispostavlja kako ste me puštali da vas ubjeđujem u svrsishodnost potrebe
da se u vama izravnaju Sivački i Kertner, a oni
su oduvijek bili izravnani.
– Moguće, Magda. Ali su stalno bili u sukobu
jedan s drugim. Vi ste učinili veliku stvar: pomirili ste ih. Pretvorili ste ih u jedno biće.
– Ta dvojica...bili su nesigurni jedan u drugog?
Zato što su pripadali različitim svjetovima?
– I vremenima, Magda. Različitim vremenima.
Ponovno su zašutjeli. Onda se Karlo prenu:
– Vrijeme nam je odabrati što ćemo jesti.
– Što vi jedete na Silvestrovo?
– Ovisno gdje sam. Ali nikada u to vrijeme nisam bio tamo gdje se vrte prasci i janjci.
– Što je ovdje najbolje? Neko srednjeuropsko
jelo? Koju kuhinju njeguju? Madžarsku? Talijansku? Bečku?
– Od svih koje ste nabrojili pomalo. Što se poklapa s pojmom «kertnerovska».
– Hvala nebesima što ste se...kako je suprotan
pojam od uozbiljiti? Razozbiljiti?
– Riječ po riječ stvarate pravi novogodišnji
ugođaj, draga Magda! – Karlo se trže: – Da
nisam pretjerao s tim «draga»? Moram li se
ispričati zbog familijarnosti?
Magda se osmjehnu. Osjećala je kako je obuzi-
29-44
ma nježna naklonost prema muškarcu naspram
sebe, koji, očiju što iščekuju odgovor, istodobno
rukom daje znak konobaru, što se kretao dijagonalom sale mimo njih, da priđe. Kad se konobar
zaustavio kraj njega, on reče kratko: – Jelovnike
i vinsku kartu molim – pa sačeka da se ovaj udalji i ponovi: – Da se ispričam?
– Ne, dragi Karlo, ne trebate se ispričati što se
načinili korak bliže, koji sam i priželjkivala. Mislim da je naš odnos sada dograđen. – Zastala
je malo, pa dodala: – A budućnosti prepustimo nijanse .
Večer je dalje tekla bez većih obrta. Magdalena Baumann i Karlo Kertner ponašali su se
kao «stari» par, koji je marljivo «odrađivao» najnoviji u tko zna kolikom nizu dočeka novog
ljeta. Odabrali su na Magdin prijedlog «kertnerovski» menu, jer je, kako je svoju molbu obrazložila, htjela provjeriti čemu to Karlo Kertner,
alias Sivački ne može odoljeti.
– Dakako da ne želim brdo hrane na stolu –
nasmijala se. –Evo, iznenadite me nečim iz
bečke kuhinje, što dosad nisam kušala.
– Predlažem kompromis. Jer, prvo, ne znam
što ste sve dosad kušali, a drugo, sumnjam da
tako nešto na jelovniku imaju.
– A što predlažete kao kompromis?
– Odrezak Eszterházy.
– Eszterházy. To sam, ako se točno sjećam,
jela davnih godina u Beču, kada sam radila na
sajmu turizma. A i zvuči mi više madžarski.
– U vremenima u kojima su nastajala ta jela
bilo je više toga što je narode u tada zajedničkoj državi zbližavalo no onoga što ih je razdvajalo.
Magda ga pogleda:
– To što ih je zbližavalo...sem kuhinje, što još?
– Zajednički interesi, dakle novac. Ekonomija. Umjetnost. Ukus. Moda. A razdvajali su ih
pretežito političari provincijskog formata i horizonta, gladni moći, novca, slave bez realnog
pokrića i njihove surevnjivosti kojima su svjesno zarazili svoje siromašne i ponižene sunarodnike, huškajući ih jedne na druge.
– Zvuči mi poznato.
– Naravno. Ali, evo, vraća se konobar! Dakle
Eszterházy? A vino?
– Pokažimo malo lokalpatriotizma – nasmija
se Magda.
– Onda malvaziju.
41
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
Večerali su šutke, tek uz koju usputnu opasku.
Kasnije, kada je na stolu ostalo samo vino,
Magda pokuša nastaviti razgovor o austrougarskoj prošlosti, ali Karlo skrenu razgovor
na osobne teme. Započeo je pričom o svojoj
kćeri, koja je u ispitnoj predstavi na akademiji
dobila zahtjevnu ulogu Petrunjele. Profesori
joj predviđaju lijepu karijeru, jer vele kako ima
neobično snažnu moć brze transformacije
i uživljavanja u lik. «Pratim njezin razvoj diskretno, iz prikrajka», glas mu je zvučao sjetno.
«Kada se nađemo uvijek me neka nevidljiva
prepreka zaustavi od nakane da joj izravno
pokažem koliko je volim i naš se razgovor
redovito zadrži na pripovijedanju o njezinoj i
mojoj svakodnevici, na trivijalnim potankostima. Ali kao da i ona u svom pokušaju da mi
se približi nailazi ne takvu prepreku. Eto, kada
sam se vratio iz Egipta, pitala me je samo «Je
li ti bilo lijepo na putu», a ja sam joj odgovorio kratko «Jeste. I zanimljivo.» I čekao sam da
me zamoli da joj pričam o tome, jer je nju ta
civilizacija morala zanimati. Znam to, jer mi je
jednom ranije rekla kako ima profesora koji
je i egiptolog i svi studenti obožavaju njegove neobične povijesne priče. Ali ona je šutjela. Onda je pogledala na sat i rekla: «Moram
poći. Imam na Akademiji scenske pokrete.»
Znam: voli i ona mene, ali se naše stvarnosti
više ne poklapaju.
Magda je šutjela.
– Valjda i čovjekov život podleže kozmičkim
zakonima – osmjehnu se Karlo nekako kiselo. – A temeljni zakon je da postoji ogromna
kozmička praznina po kojoj na velikim rastojanjima plutaju manje i veće usijane ili ledene čestice. Tako i čovjek pluta sam, ponekad
i ponegdje spoji svoj život s nečijim drugim,
pa produži svoje lutanje, a oni koje voli svjetlucaju stotinama kilometara daleko, u nekom
Novom Sadu, Beču...
– Ili Cape Townu – ubaci Magda.
Karlo je iznenađeno pogleda:
– U Cape Townu?
– To je samo stilska figura – slaga Magda. –
Ništa više.
Karlo ju je pronicljivo mjerio:
– U pravu sam, zar ne?
– Niste.
– Molim?
– Niste. Čovjek nije kozmički kamen. I nije
29-44
sam ni kada je fizički razdvojen od drugih –
onih koji su mu dragi. I važni. Jer i kad nisu
blizu njega, oni su u njemu. Čovjek je uvijek
pun drugih. Ali kako stari sve više njih se iz
njegove okolice premještaju unutar njega. Svi,
Karlo. I živi i već pokojni. Pozovite ih iz sebe
kad se osjetite sami. Odazvat će vam se spremnije i brže no kada su izvan vas...U nekom
Beču, Novom Sadu ili...
– ...Cape Townu – dopuni je Karlo. – Kako lijepo zvuči vaš optimizam! Ali to je ipak samo
razgovor s vašom maštom! A meni nedostaju
živi ljudi oko mene, Magda!
– I sada? – pecnu ga ona.
Karlo se trže i lijep osmjeh ozari mu lice.
– Ne, sada ne. I uz to, glasoviru su se upravo
pridružili ostali instrumenti. Smijem li vas zamoliti za jedan ples?
Magda ga je promatrala. Koliko godina nije
plesala? Deceniju? Ili čak deceniju i pol? U prvi
mah se htjede ispričati strahom da je zaboravila plesne korake, te da ne zna ima li u ovim
godinama dostatnu kondiciju i elastičnost pokreta. I dok je o tome razmišljala opazila je
kako spontano ustaje i pušta da je njezin partner povede ka podijumu za ples.
A onda je sve postalo moguće. Karlo Kertner
je bio dobar plesač i njegova ruka oko njezinog pasa bila je čvrst oslonac. Vrteći se u
tročetvrtinskom taktu pomislila je: «Je li Karlo
tako pouzdan oslonac i u životu?» Odgovorila
je sebi bez kolebanja sa «da», a onda dodala jedno «što se to tebe tiče? Uživaj u ovome
u čemu toliko dugo nisi uživala, a kada se iz
ovog neočekivanog novogodišnjeg sna probudiš, imat ćeš u svojoj riznici sjećanja još jedan dragulj više.»
Izbila je ponoć i ispili su pjenušac koji su konobar nosili kružeći po sali, potom se poljubili,
osjećajući kako oboje oklijevaju koliko će žara
unijeti u taj poljubac, pa je on, na obostrano
razočaranje, ispao mlak, konvencionalan,
«plah i oprezan kao da su momčić i šiparica
na prvom sastanku», kako je to docnije, dok
su se, ruku pod ruku Ilicom približavali Jelačić
placu, ocijenio Karlo, a Magda se samo nasmijala, odsutno, promatrajući šareno, užareno
noćno nebo i osluškujući kakofoniju u koju su
se pretvarale melodije koje su se, dopirući iz
bezbroj smjerova, sjedinjavale.
42
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
A potom, negdje oko dva, kada se već sav taj
raskoš zvukova i boja ugasio u uobičajeni gluhi mrak, dok su stajali pred vratima njezinog
stana, oboje svjesni da je čaroliji kraj, Magda
obavi ruke oko vrata svom savršenom kavaljeru, potom pritisnu usne uz njegove onako
kako se ljubi onaj s kojim se ne oprašta, nego
ga se poziva. A onda odvojivši se malo reče
tiho:
– Hvala, dragi Karlo.
Promatrala ga je u polusvjetlu nedaleke ulične
svjetiljke, hoteći otkriti po izrazu njegova lica
je li razočaran. Ali na licu Karla Kertnera nije
mogla pročitati ništa sem onoga što je vidjela
cijele te večeri: nježan smiješak koji je osjećala kao topao dlan na svom obrazu.
– Davno me nitko nije ovako poljubio – rekao
je. – A onda me ostavio da pogađam što taj
poljubac znači.
– Znači: hvala. Za sve što ste mi dosad pružili,
a ne samo za ovu divnu blagdansku večer.
Stajao je još nekoliko trenutaka motreći je
upitno. Magda osjeti da ono što je osjećala
mora izreći do kraja.
– Mogao je značiti i «dođi». Ali niti si ti, Karlo, muškarac za jednu noć, niti sam ja žena za
jednu noć. A za dugu vezu niti sam spremna,
niti mi je ostalo vremena. Ja se samo trsim,
dragi Karlo, i odgurujem starost koja mi se ceri
u lice, pa nije pošteno tjerati te da mi budeš
posljednji ljubavnik kada mi možeš biti ono
što mi je u ovim mojim godinama dragocjenije od svega: jedini od pouzdanih prijatelja koji
mi je ostao nadohvat ruke.
On je dugo šutio i ničim nije odavao što se
zbiva u njemu. Onda izusti jedno poluglasno
«Laku noć», okrenu se i pođe polako niz ulicu. Magda ga je pratila pogledom sve dok nije
savio iza ugla. «Jesam li pogriješila» pitala se,
obuzdavajući suze i pritom ne znajući plače li
što ga je natjerala otići ili što ne može zaustaviti vrijeme prvi put kada je to poželjela.
Potom se prenu i potraži u torbici ključ.
Dočekala ju je toplina i ona se sjeti Blankinih
riječi o tome kako će se, cvokoćući na Jelačić
placu, truditi da bude vesela. Bilo je hladno, ali
ona to, u Karlovoj blizini jedva da je osjećala.
Vrijeme je da se vrati u svakodnevni ritam: topao tuš, čaša soka i meka postelja.
I sada je tu, u toj mekoj postelji, u koju se vratila još rano sinoć, nakon što je razmijenila če-
29-44
stitke sa djecom i odgovorila na telefonske pozive znanaca, oporavljajući se uz put pomoću
rezervi u hladnjaku. Tu je, popodne se polako
pretapa u rani zimski suton i sada, kad je odvrtjela film do kraja, sada će ustati, provjeriti
je li sa Ksenijom sve u redu i onda nastaviti
lijenstvovati.
U svakodnevicu će se vratiti sutra.
41.
Kada je podigla slušalicu začula je učtiv bariton:
– Inženjer Mirković pri telefonu. Želim vam
svako dobro štovana gospođo Politeo u nastupajućoj godini, a napose da se definitivno
riješite problema zbog kojeg me je gospodin
Morgenstern zamolio da vas posjetim. I želim
vam reći još i to kako me je gospodin Morgenstern zamolio reći vam da se u slučaju da
u toj stvari nešto zapne ili pođe neželjenim
tijekom promptno obratite meni na moj mobilni telefon, koji je stalno uključen. Gospodin
Morgenstern mi je dao ovlasti da u njegovo
ime postupim u toj stvari, jer je razvidno da je
to brže i lakše učiniti iz Zagreba nego iz Južnoafričke Republike.
– Hvala, gospodine Mirkoviću. Imat ću to na
umu.
– A i inače, ako vam u bilo čemu mogu pomoći...
Da situacija nije bila ozbiljna, Magda bi na ovo
prsnula u smijeh.
– Imat ću na umu i tu vašu ljubaznost.
– Kada sam vas vidio odmah sam se složio s
gospodinom Morgensternom kako ste vi decentna dama, koja zrači odlučnošću, koja joj
uopće ne umanjuje njezin osobni šarm. Oprostite, ne želim biti namjetljiv, ali sam vam to naprosto morao reći kao svoje iskreno osobno
mišljenje. Dakle, stojim vam u svakom trenutku na raspolaganju!
«Vidi, vidi, u kakvog se šarmera ispilio onaj
davni žutokljunac», mislila je Magda spuštajući slušalicu. «Daje mi prigodu da ga kaznim
za njegovo nevjerstvo.» Odmahnula je rukom.
«Mogla bih sada izmišljati sto usluga koje bi
mi mogao učiniti. Ali ne...nemam volje za takav osvjetnički hir. Uostalom, vjerojatno je
oženjen i upetljan kao muha u paukovu mrežu, pa bih mu samo zadala glavobolje. Opra43
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin Gambit V
štam ti, Ivane. Živi svoj život, kakav je da je.»
Bila je polovica siječnja. Život se vratio u uobičajeni ritam: telefonski kontakti s kćerkama,
povremena popodnevna druženja s Blankom,
koja se vratila iz Splita...Jedino joj se Karlo nije
javljao. Pitala se je li ga uvrijedila i sama sebi
niječno odgovarala. «Karlo je pametan. Razumio me je» Ipak joj se nije dalo pozvati ga.
Neka šuti dok ne poslaže kockice. Onda će se
već javiti, bila je sigurna.
Blanka je zračila optimizmom. Nalazi su bili
dobri. Bolest kao da je ustuknula. Oslobođena
brige za majku, okrenula se prevođenju. «Moram nečim ispuniti vrijeme», rekla je Magdi, «a
ovo mi pruža osjećanje da sam korisno biće.»
Jednog popodneva iz slušalice joj se javio
usplahireni Marinin glas:
– Mami opet nije dobro! Hoda uznemireno
po stanu, uzima «persen» preko mjere, govori
nešto nerazumljivo sama sa sobom. Dva dana
nije išla na posao...
– Dolazim! – prekide je Magda i pozva taksi.
Ušavši zatekla je Kseniju kako sjedi na rubu
postelje i zuri nekamo u zid. U raskopčanom
penjoaru, ispod kojeg je virila izgužvana flanelska spavaćica, raščupana i s tamnim podočnjacima djelovala je avetinjski.
Magda skide zimski kaput, doda ga Marini i
dade joj znak da iziđe iz spavaonice. Onda
priđe Kseniji, uhvati je za nadlaktice i snažno
prodrmusa. –Što je s tobom? – upita. – Branko?
Ksenija kimnu glavom.
– Što je s njim? Je li dolazio?
– Lupao je na vratima i vikao da mu otvorim,
jer će inače provaliti.
– I otvorila si mu? Iako znaš da sam dala ugraditi blindirana vrata?
– Što mi je drugo preostalo? Uzbunio bi cijelo
susjedstvo.
– Preostalo ti je zvati policiju.
– Dok bi oni došli, mama, on bi svejedno upao
u stan. Ovako ili onako.
– A Marina i Renata?
– Bile su u školi. Srećom.
– Sudeći po onomu što mi je Marina rekla one
nemaju pojma da je Branko bio tu.
– Nisam im rekla. Neću da ih opterećujem.
– I? Što se dogodilo kad je ušao?
– Rekao je da mi neće dati razvod. I da ga
nikakve prijetnje neće odgovoriti od toga da
29-44
se obračuna s tobom, a ako se ne dovedem u
pamet i sa mnom. I da će njegovi prijatelji onu
vješticu u Stuttgartu već uvjeriti kako joj je bolje dati mu sto tisuća eura nego da joj dignu u
zrak njezine restauracije.
– I što si mu na to rekla?
– Rekla sam mu da je među nama gotovo i da
ode iz stana. Onda...onda me je izudarao i otišao, rekavši kako je to samo prva opomena.
Magda sjede kraj nje i stisne je uz sebe.
– Nikad...nikad te više neće dotaći – rekla je
tiho. – Kunem ti se.
Telefonirala je odmah vrativši se doma. Prvo
Ivanu.
– Pošlo je neželjenim tijekom, gospodine Mirkoviću – rekla mu je i u nekoliko riječi saopćila
što se dogodilo. – Gospodin Morgenstern mi
je obećao da će stan moje kćeri biti pod odgovarajućim nadzorom, što očito nije slučaj.
– Ako nije, bit će od ovog časa, gospođo Politeo – obeća Ivan.
Potom je pozvala Zdenka.
Saslušao ju je šutke, a onda rekao:
– Ako je Mirković obećao nadzor, koji na žalost nije dobro funkcionirao, onda će od sada
funkcionirati. Dok bude potrebno.
– Dok bude potrebno?
– Da. Do definitivnog rješenja.
– Ah! Tko zna kada će do toga doći.
– Ja znam. Prije nego ovdje u Cape Townu
počne sezona lijepog i toplog vremena.
– Uvijek si me na pravi način znao tješiti, dragi
čovječe. Ali ja više ne mogu živjeti od utjeha.
Tog skota...mogla bih ga ubiti.
– On upravo ubija sam sebe, a da toga nije
svjestan. – Zašutio je kao da traži riječi. Onda:
– Napeta si a to nije dobro. Prepusti meni da
dokrajčim ovo. Sjećam se kako si, kad god si
zbog nečega bila napeta, kao ovo sada, odlazila u kupaonicu i dugo stajala pod tušem, a
onda si popila vreli čaj s dosta konjaka u njemu, ispružila se u postelji i sačekala san. Učini
to i sada.
– Hoću. Ponekad čovjeku samo to preostaje.
Laku noć, Zdenko.
– Laku noć, Magda.
44
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
45-54
Za ruke se držimo
MILOŠ MILOŠEVIĆ
KRAS
Nigdje u tebi lika
a posvuda razasuto
sjeme njegovo.
Slutnje ...
– ljepše od viđenja!
Naokolo pobodeni stalagmiti
urlika,
a u dnu
zgurili se
okamenjeni zbjegovi ...
Između redenika
gromadnih bedema
i osionih bunkera,
kotrljaju se
bubuljičaste granate
sa zaleđenim lišajevima
krvi
Izmučeni asketa
izgubio
puteni ogrtač šume,
pa na golom suncu
i ledu
neumorno gradi i razgrađuje
svijet surovosti i nježnosti,
nikada do kraja dovršen1.
BOKELJSKE ARABESKE
Zakoračila si u svemir i pučinu,
prostore omeđila grlima
i zatvorila se kamenim zidovima.
Na vilama gorja
leže ti uska nebesa.
Da viknem, da te probudim
kako bi se oglasila
golema školjko mnogozvučna?
1 Stvaranje Titograd, 7-8/1964
Da se sjedine
hiljade rasutih treptaja,
tvog raskošnog tijela,
kakva bi ustala
kamena ljepotice?
Rijeka te pilila
i noževima dubla
hiljadama godina;
rasporila je visoravan
od korita nizine
i utopila se beznadno
u more.
Ono te dočekalo
sa stotinu sjekutića
i izgrizlo ćudljivu liniju
tvojih nemirnih obala.
Kiša te glačala
i provrtjela
sa bezbroj svrdlova.
Kaplje sa naoštrenim sječivima
i surove bujice
zabadale se svirepo
u podatno tijelo
kreča.
Sve je razjedeno, sklupčano
i izlomljeno,
sve podijeljeno i razgraničeno
na kriške i brazgotine
u tom ustalasanom svemiru
nemira.
Onda su pristizali ljudi
sa karavanima izbjeglica,
migracijama i jedrenjacima.
Ispod ranjavih oblika
prosjekle se zmijolike putanje,
a uskim podnožjima
tvoje besplodne stihije,
dahtao je mučan nemir plovidbe.
Novim erozijama istorije
bila si komadana.
45
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
Sječena si granicama,
brazdana kulturama
i morena glađu.
Zapad i Istok
kasali su preko tebe.
Ljudi su te sjekli i onda
kada su nosili noževe
istog čovjekoljublja...
Između čekića i nakovnja
ipak si ostala na nogama
sa izrešetanim prkosom.
Ali zato,
u besmislu pukotina
tog izbrazdanog života,
pritajili se tragovi.
Oni listaju po kamenim padinama
nestalni kao sablasti
slobodni kao mašta oblaka i vlage.
Evo posvuda razasutih:
– rasušenih i visoko izvučenih
jedrenjaka,
dok se samo ponegdje
naziru ostaci
davno polomljenih katarki:
– srebrom, su okovane turske čalme
na opsađenim zaravnima;
– skamenjena su nepregledna stada
na vjekovnim pasištima...
Dok niz kamenja kaplje
grmljavina, zvonjava
i krv nacija
koje su se tuda verale.
Samo mjesečina neumitno gazi obroncima,
iscjeljuje sve rane na tvom tijelu
i obnavlja te novim bljeskom
mladosti
– kamena ljepotice2.
SUSRET NA PUČINI
«Zar nema? Da vidim bolje?
Ta gdje su jedra, moj oče,
na tom čudnovatom brodu?
Gle, kako izgleda jadno:
45-54
ćelavac, šut i bez krila!
A svud po prozračnom svodu
čađave tragove sije!
Pa kojim snagama plovi?
Da li u utrobi svojoj,
nove galeote krije?»
«Gledaj i čudi se, sine,
Čovjek svetogrdnom rukom
u tajne prirode seže.
Bezumlje strašno ljudsko
piruje na toj lađi.
Oholost u svoje mreže
upliće, eto, i jedra:
savija, sijepa ih, reže...
To brodu čupaju srce
da stave gvožđe u njedra!
Na mrtvoj plutači, tamo,
mašina, čuješ li, dahće,
sipljiva, promukla šuma.
A čovjek ne ište više
od sestre prirode pomoć ...
U mašti ponosna uma
nastade naprava ova
pa ljudskom svemoćnom voljom
valovlje zdrobljeno šiba
gvozdena pesnica nova!
Ja život razdadoh vjetru ...
gorkom moru ... i tebi,
pa sad te zaklinjem, sine,
nikada vjerovat nemoj
tom trošnom izumu ljudskom,
tim vražjim zamkama tmine!
Jer osveta će da stigne,
svirepih prirodnih sila,
onog ko oholi prkos
uz prazne katarke digne.
Ja dođoh moru da brodim
goloruk, s kruhom i solju,
čas brat, čas rob, a čas sluga ...
saradnik Prirode vječne!
A ona, svesilna blaga,
pomaže viteza, druga,
grli me, miluje, kreće
i na kraju svijeta vitla...
More se vjenčalo s vjetrom,
bez njeg se ploviti neće!»
2
46
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
«Dobro je, oče, al gledaj:
on nas sad prestiže žurno..
Zagrabi što više vjetra,
flokove brzo zategni
da nam ne sramoti jedra!
Ne, dalje nećeš ni metra!
Gle, prepun tovara rine,
kud hoće valove reže...
Oh oče, ne daj mu proći!»
...
«Sad nema vjetra moj sine.»
(1954.)
DIJALOG PRED PUTOVANJEM OKO SVIJETA
(kap. Ivu Visinu)
«Nemir je otrovnom rukom
dirnuo sve oko mene.
Nemir mi skrio ljepote
Prirode, mladosti, žene.
Pust mi je zavičaj dragi,
sivo je zalivsko more,
oštrim je, grabljivim kljunom
orao kljuvao gore.
Jalovo kamenje šupljim,
sljepačkim očima gleda,
pružilo staračke ruke,
iz mrtvog Zaliva ne da!
Pusti me, tako je tijesno
pod ovim skučenim svodom!
Horizont hoću bez kraja,
sva mora pod mojim brodom!
Mladost mi prostori zovu,
sirenski glas širina,
zamaha, podviga gordih,
olujni bijes visina!
Neću uz obale plaho
smirene vjetrove lovit,
sva mora staze su moje,
svu zemlju mogu oplovit!»
«O, nerazumno li zbori
mladost bez mjere i znanja!
Prevruća mašta ti rađa
Nezrele misli i stanja.
45-54
Ko bi ti novac dao
za takve luđačke snove?
Zar da mu potopiš zlato
dok drugi sigurno plove?
Ti ćeš pronalaziti, valjda,
zemlje i zlatne rude,
zauzdat ciklonske noći,
gledati šarene ljude!
Jadniče! Sa trista ruku
smrt će te grabiti. Idi!
Svinuta kósa joj viri
S bezbrojnih podmorskih hridi.
Slaće ti glasnike svoje,
gusare, groznice, bune,
žeđu ti utrobu gristi,
razorne vitlat tajfune.»
«Dosta je! Staračko srce
u tebi umorno bije.
Govori oprez, iskustvo,
Što se po lukama krije.
Pa nek me udave rađe
vali tog sinjeg groblja,
ne, bezimen član ja nisam
neznanog pomorskog roblja.
Kukavan kapetan samo
skriva se u svakoj drazi
i plovi u pola vjetra
po davno utrtoj stazi.
Oblake silne ću, makar,
vezat za katarke svoje,
pa njinim zanosnim ritmom
snove ostvariti moje!3»
NAD ISTRULIM JEDRIMA
Tupo udaraju prozorska krila
zamasima računa, briga i neuroza.
Uzalud se vezuju žicama!
Ona opušteno vise
isprebijana, ispremetana,
sa nevješto prikucanim zakrpama
izblijedjelih boja...
3 Prčanj, 1852-1952.
47
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
Smiješna jata raščešljanih ptičurina
Po kamenim fasadama!
Čujete li,
bura raznosi crjepove s krova?
Ili ih podmuklo razmiče
da pusti uporni mlaz kiše,
koji se uvlači kao kradljivac ...
On ostavlja za sobom zelenog polipa vlage
što širokim pipcima
otvara prilaze
strahu i bolesti.
Ne zapažam više titranje proljeća
poleglog po krestama valova
i ustreptalim padinama brda.
Ne mogu više da odmorim glavu
na bijelu oblaku,
bezbrižnom lutalici,
koji se okrznuo
o oštrice Pestingrada.
Ne mogu više da prepustim misli
strunama prostora i maestrala.
Ne mogu doživjeti gorostasnu ljepotu vjetra
ili suspregli dah bonace.
Bijeda je zločinački istrgla
ljepote života.
Čak i preduga noć,
jedina saveznica,
ponijela se izdajnički.
Svi su prozori bili zabravljeni,
sva stakla zapečaćena.
Jedno se ipak otelo
i krtim zveckanjem
rasjeklo san
i posijalo ga
novim nakazama.
Najzad
i ruke su sputane.
Apatija uvlači
u svoje nečovječne mreže.
Bolestan sam od ruševina,
bolestan
od stida
nemoći.
45-54
SENTIMENTALNI RASTANAK
Gorostas krećeš u svijet
iz čaše ovog Zaliva,
gdje su se gnijezdila
jata jedrenjaka.
Ne ploviš više
ranjavim, drvenim tijelom
i platnenim rupcem jedra.
Navukao si pancirnu košulju
i stekao gvozdene miške.
Novo te stoljeće lišilo
mnogih strahovanja:
povješani su pirati o katarke,
a na iskeženu njušku oluje
navučena je metalna mreža!
Pa ipak,
čekaju novi grebeni
modernih ciklona
što lutaju morima.
Doista,
sve su hridi označene na kartama,
stanice dosta sigurno predviđaju
nagle vremenske promjene,
a prijeteće sjene
ocrtavaju se
na radaru.
Samo nigdje po morima i kontinentima
nema sigurnih naznaka:
za depresiju tržišta
i skokove vozarina.
Čuvaj se, zato,
jer si i u oklopu ranjiv
kao svaki smrtni stvor4.
Kotor, 1958. (Pred prvo putovanje broda «Boka»)
METAMORFOZE 1979
Sušiš se na vrelom suncu,
razjedaju te ponornice,
tanji se statika nosača
u bezdanima utrobe ...
Jadna zemljo!
4 Pomorstvo, Rijeka, 6/1963.
48
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
Pa ipak,
bez predaha obnavljaš
borove,
galebove
i lovor
iznad mora i planina ...
Dobra zemljo!
Odjednom,
gase se smirene režije danâ,
a čovjek usitnjen i nemoćan
treperi
između beskraja života
i beskraja smrti.
Dok svijet uranja u njen pogled
gorak i svirep ...
Izgubljena zemljo!
Svemoćno odjekuje
prasak razaranja,
a podzemni bubnjevi
bez prestanka
zaglušno tutnje ...
Ustreptala zemljo!
Nastali su
u grčevima kataklizmi.
Oni te prate kao
sjena.
Jedina zemljo!
BOKELJSKA MORNARICA
(Admiralu Vladislavu Brajkoviću)
Tvoji jarboli
– zimzelene šume.
Tvoje jedrilje
– grudve oblaka
po beskraju.
Kako si disala kada je olujni zrak
bio prepun
morske pjene?
Kako se pela na jarbole
kada je nagnuti brod
45-54
drhtao?
Kako se borila
ovlaženim barutom,
dok su rane pekle
u slanoj vodi?
Koliko je pramaca prskalo,
koliko se jedara cijepalo
pred staklastim očima
promrzlih
ili utopljenih mornara,
dok predsmrtne šapate,
ili pobjednički vrisak
niko
zabilježio nije.
Na duboko porinutim
temeljima patnje,
bila si: pergamentski svitak
sa popisom mornara
spremnih za bitke;
bila si kameni stol
na Riva degli Schiavoni
i drvena kasa
za otkup robova.
Ali i tesanik
za kamene palače.
Mornari i danas
neprestano vijore
čvrstim prepletom
tvoga Kola
i rukama
Prošlosti i Budućnosti,
uvijek iznova
svoje ruke
pružaju.
DALJINA
Rukama te vajam, a okom te bojim,
sapletoh sve prste u mreži daljine,
pa najzad, u ognju, kitim tvoju dušu
i kidam velove svemoćne tišine.
Onda te otkrivam u punoj ljepoti,
zaziruć od čežnje tad od tebe bježim,
dok prilaziš plaho s ružama u ruci,
nemirom u srcu i cvrkutom svježim.
49
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
Zašto si jedina, iako daleko?
Zar te ovdje nema u vrtlogu grada,
zar tijela ne blješte sjajem što zaslijepi
oči zamorene od vreve i rada?
Jedina si ipak? I jaka u meni
kao novo jedro, proljeće i plima,
jer dok su mi snovi opsjednuti strašću
i ta strast je moja natopljena snima ...5
DAH
Sunčao sam mreže
kapilara,
Ti ih zamrsila ...
Kopao kanale
po moždanim vijugama,
Ti ih poplavila...
Izgubio ključeve
krvnih zrnaca,
Ti ih našla ...
Između
udisaja i izdisaja
odnijela mi dah.
LJUBAV
Ne gledaj iz blizine
u lice čovječje,
naći ćeš ožiljke
i duboke pore.
Ne prinesi blizu
ruku čovječju,
osjetićeš tragove
znoja i grubosti.
Ne nanesi se previše
nad dušom čovječjom,
jer nosi otiske
padova i gađenja.
Pa ipak,
samo blizina
hrani ljubav.
Blizina,
izbrazdana sjenkama
5 Naše more, Dubrovnik, 1956.
45-54
i ožiljcima,
pomirena
sumornim ljepotama
čovjeka.
Jedino tada,
visoko nad nama
nastavlja da kruži
prijeteća pečurka
ljubavi.
Dok tiho sipe
nevidljive kapi
neprocjenjive otrovi
života.
ROMANSA POMORCA
Da odmotam sada klupko ovih misli
što nahrupe bučno u samotnoj noći
i podignem ruku gorčine... i prste
upletem u snove ... i susretnem oči ...
Što bih sve to našo, koga bih sve gledo
po palubi brodskoj da se nijemo šeće,
kakve bih sve bitke još jednom probdio
i vidio tugu da ko ptica sleće?
Samoća me prati, prokletstvo pomorca,
ravnodušno kuca njeno vječno bilo.
Samac u oluji i sam na pučini,
pod bezbrojem zvijezda samac uz kormilo...
Samac u lukama šarenim i hladnim
sred zaglušne graje, uz opora vina,
što će mi zagrljaj nepoznate žene
i čudni splet tuđih, bizarnih novina?
Da li me još čekaš, odabrana moja,
u viziji plavoj uvijek vedra lika,
gledaš ili me i sad onim vrelim okom
kao iz okvira darovanih slika?6
IN DULCI JUBILO
(Korali i fuge J. S. Bacha)
U tvom šaputanju
– voda iz kamena
Po bjelucima
Misli.
6 Pomorstvo, Rijeka, 10/1954.
50
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
Rune se, klize
u beskraj.
U tvom urnebesu
– rastopljene boje
kaplju,
dok barjak treperi
na vjetru.
Ko će se oprijeti
zvuku
u pohode?
On sada
svodove nosi
katedrale.
Ušančeni kamen
tanji se,
mekša,
mjesto prepušta
stupovima
kontrapunkta.
Dok koral bruji
jedinstvom
rastaču se
oblaci,
a napukli život
zacjeljuje
smislom.
HEBRIDI
(Po Uvertiri F. Mendelssohna)
Atlantik ... arlantik,
hijena sa hiljadu hihota
na temu o urliku.
Beskrajno šikljanje
raskriljenih ptica put sunca
i šaka tame što u pećini
tûli potmulo i nejednako
po svu noć.
Kako poslije svega toga
sipe tvoje svečane tišine
i daleki uzdasi.
Uzdasi,
sa mirisima
jedva namreškanog
praskozorja.
45-54
Nezadrživo i nepovratno smo vezani,
jedno bez drugog više ne možemo!
Bez mene ostaješ jadno,
usamljeno more,
pusta stihijo
bijedo beskraja,
bez kliktaja radosti
i pjesme.
Evo ti prijatelja čovjeka.
Stoji uspravno
među bazaltnim stupovima Stafe,
sa bakljom silazi k Fingalu.
Srce mu zapjeni kad se pomiješa s tobom
u pećini tonova i sjenki.
Zagluši od obilja ritma,
zaslijepi od veličine.
Čovjek i more
grcaju u stapanju
neizmjernih pučina.
Pa opet
topot reskih fanfara
iskri i pali oblačno nebo
da osvijetli kasanje škotske konjice
po Atlantiku.
Opet si se uznio
i do besvijesti uzavrio.
Hijeno sa hiljadu hihota
na temu o urliku7.
SANTA MARIA DELLA SALUTE
«gde svih vremena razlike ćute
Santa Maria della Salute»
L. Kostić
Mramor je danas prekrio
kraste.
Miris novih proljeća nadjačao
zadah gnoja,
A svemoćni zaborav
ispunio glave.
Ali ni blistava bjelina
Ni razigrani oblici
širokih kupola i kitnjastih ukrasa
ne zaklanjaju
istinu života
7
51
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
Nastajala si
nad široko otvorenim
krečnim grobnicama.
Kada su bol i smrt
pogasili
sva svjetla
i sasjekli do korijena
sve ravnoteže.
Preostalo je
samo golo održanje
i užas postojanja.
Okuženi čovjek je na koljenima
izvikivao vrisak o zdravlju.
A u zenicama ljuljao
tvoju mramornu siluetu
nade.
Gdje je istina
na velikom klatnu života?
Da li u davno usahlom
i ustreptalom pogledu
na smrt osuđenog,
ili ravnodušnoj šetnji
suvremenog turiste?
U teretu boli i smrti,
ili u površnosti
obilja i taštine?
Ko će sklopiti
dvije ljuske života
i sačuvati sjemenku
ravnoteže?
Ko neće potonuti
u užasima muke,
ili se izgubiti
u pjeni zadovoljstva?8
BOKA
U tvoje ruke,
u kameni rasjed,
polagan je stoljećima,
hladan metal
oružja,
za tuđa ratišta,
A ti si
pobola katarke
i gore visoko
8 Stvaranje, Titograd, 4/1973.
45-54
rastegla
mekano platno jedara
za svoja ognjišta9.
KATEDRALA
(Don Graciji Ivanoviću)
U stegnutoj šaci
kamena i mora,
rasvjetana si
grudva krasa
na suncu.
San o smirenju
Ustreptalih stihija.
Razaznaju ti se ožiljci na tijelu
od surovog kucanja zemljina bìla,
kada su zvonici padali ničice.
Razmješteni su uskomešani tesanici
trošni od trajanja.
Život je neprestano pred tobom tekao;
sudske toge poigravale na vjetru,
a pravda dijelila ispod trijema.
Kolo mornara te ispreplitalo,
vino presipalo o svečevoj proslavi,
pucanj i pjesma miješali se
s akordima orgulja.
Ti si
u svečanom ornatu
smireno čuvala
povelje, relikvije
i platna.
Samo likovi
u srebru i kamenu
i danas donose
živi dah prošlosti.
Plemići, građani,
zanatlije
zamiru pred nama
u procesijama.
Okamenjena legenda
ciborija,
visoko je uznijeta,
kao napeti luk zanosa
i nepresušnih bolova
čovjeka.
Kotor, 1166-1966.
9 Stvaranje, Titograd, 4/1973.
52
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
KOTORSKI CIBORIJ
(Don Niku Lukoviću)
Izranjaš iz tame.
Otimaš se tromom svodu.
Visoko pružaš mišićave ruke
zasvođenih dlanova,
iznad uzbudljivog susreta
kamena i srebra.
Prsti svijaju obline lukova,
venama teku vijenci loze,
a razigrano kolo oblika i likova
sve se hitrije kreće,
penje i tanji
po ramenima oktogona.
Oči apostola nemirno svjetlucaju
uzbuđeni vrelinom svjetla,
koje se u blještavim namazima sunca,
ili istanjenim trakama kandila,
neprestano izliva na pozlati.
To ih napaja, muči,
nemirno nabira njihove habite,
drži suspregla daha
i ne pušta da zadrijemaju.
Sa kamenog friza
gledaju nas djeca i dvorjani,
trgovci i bolesnici.
Konji nemirno hržu
dok prolaze naoružani vojnici.
Kao prva mjesečeva mijena
svio se blijedi lik
onesviješćene kraljevne.
Svi su oni nemilosrdno prikovani
na rampi trajanja.
Kriju svoja uzbuđenja
i čude se našim grimasama
nesigurnosti i tuge.
A Dijete,
koje je savladalo Bolest i Strah,
posvuda okreće bezazleni pogled
i pruža
svoju veliku kamenu ruku
smirenja10.
10 Stvaranje, Titograd, 10/1969.
45-54
BAROKNA MIRENJA
«U molitvach tvoiech
Spomeni se i od mene grescnica
Tripo Cocoglia pittur – molim»
(Kokoljin zapis na fresci u Perastu, oko 1680 g.)
Svako vrijeme ima svoje boje,
ali njega zasljepljuju
one prijeteće
sa baroknog platna
istorije:
jarke – do metka i bodeža,
surove – do oluje i pirata
i guste – do tame umiranja.
Onda se sav predaje
svemiru slikanih vizija.
Neugašena žeđ
za mekanim prelivima
i čistim radostima
razgorjela je slutnje
o nadzemaljskom.
Ali i tamo su morali prodrijeti
isprepletene ruke
i ukočeni prsti.
Užas i strast
Iz očiju savremenika.
U proročkim nadahnućima
pod Duhovskim jezicima
ili nad usnulom Marijom
nadvili su se opori stavovi
i svjetlucaju vatre.
Pa ipak,
umjesto poruke
o strahu i prokletstvu,
praštao je nemilosrdnim danima.
I ostavio
svjedočanstvo mirenja:
krvi i umjetnosti,
materinstva i čistoće.
A razigrana djeca
razletjela se
po svim raskršćima,
da nas presreću
zagrljajima blagosti.
Košarama cvijeća
pune topovske cijevi
i brižno prekrivaju
53
Klasje naših ravni
Miloš Milošević, Za ruke se držimo
čelik puške.
Dok smireno bruje
laute i viole.
Usamljen i ćutljiv,
sa paletom u rukama,
tetura po jedrenjacima
i sa mukom hvata zahuktali korak
ratnika11.
BUDNA NEKROPOLA
Kako mirno usnuti
poslije bijega, lutanja
i kasnog povratka?
Zar ostati vječno sapet
kada odstupnice nema,
a žurbe života
gasnu...?
Ima jedno mjesto,
gdje ni smrt ne sustaje,
pa mora bez prestanka
da budi grobove,
svojim dahom i nemirom
glača
neprocjenjivi biser
zadnjeg putovanja
do vječnosti.
11 Zadarska revija, 1/1978.
45-54
Odasvud iz mraka
život se kreće
i gori.
Meduze i račići,
raznose svjetleće mrlje,
a ribe neumorno
dižu i spuštaju
ogledala oklopa
koji bljeskaju.
Na dah, na dodir
vrisak svijetla
u tri Mliječna puta
prelama
ozareno more
i trajno osvjetljava
plod školjke
budne Nekropole.
Neprocjenjivi biser
zadnjeg putovanja
do vječnosti12.
Otok sv. Đorđa (staro groblje Peraštana)
.
12 Stvaranje Titograd, 4/1973
Detalj rizalita, s Reichlove palače u ulici Vase Stajića broj 11
54
Klasje naših ravni
Vladan Čutura, Pjesme
55-56
Bio sam večeras u šumi
VLADAN ČUTURA
DOBRO JUTRO, SVIJETE!
Sve što smo rekli i što obećasmo – više ne
važi...
Kolona klaunova, žonglera i jedan stari harlekin,
napokon
zauvijek napuštaju Cirkus moga srca...
Prašnjavi bordo zastori odavno više ne sijaju
venecijanskim sjajem. Stari i teški,
bezobzirno padaju na skelet zaboravljenog dirigenta razbijajući monotonu tišinu. Napokon
je gotovo... Uspomenu pohranjenu duboko u
podrumima Teatra, okružuju razni kostimi, maske, rekviziti, pokoja violina i jedan mrtav
klavir...
Dolazim do scene... Ta kurtizana ugostila je toliko farse i laži. Na njoj nema ništa – sve je
mrtvo.
Potopljeni osmijesi odavno više nemaju boju.
Četriri... Samo četiri osmijeha u cijelom Teatru.
Kako žalosno…
Ovaj put odlazim –
zauvijek.
KORIJENJE I ANTENE SPASITELJA
Stojeći pred tebi naljepšim mjestom Smrti na
svijetu, gledam kako sahranjujemo sveobuhvatnu znatiželju renesansnog Čovjeka – tek
je poentilističkim stilom možemo naslikati.
Prigušeni tramontanom i sad dopiru zvuci
operske arije profinjenog kontraalta.
Kretensko je ovo doba, a vrijeme sve brže proždire sebe.
Fovizam si odbacio, no, jesi li siguran da si donio ispravnu odluku?
Djela o dupetu i izmetom zaprljane gaće još
uvijek su skandal, Spasitelju glave pune neba.
Erotizam je lijep, Umjetnost više nije božanstvena, a Smrt je ružna.
Jedino još narcisoidni miomirisi na mrtve magarce smrde ... Više no ikad!
SALUTATION AU SOLEIL
Umorni Helios promatra Djelo,
polako se uzdižući s trona starog koliko i vrijeme. Dohvaća kantarose ambrozije te
zadovoljan i sam
odlazi na Horizont.
Nakon nekoliko trenutaka vječnosti – tone u san.
Um Presvjetloga prolijeva bistre vode Oceana
po čijim valovima nimfe i dupini stvaraju
Pojavnost,
slikaju – Nut.
Večeras nitko nije sam – mlada mjesečina oblikuje staze iskustva, odraze prilika.
Neka je vječna slava onima
Čije je srce bolesno,
Onima koji su zaraženi – ljubavlju.
FATAMORGANIČNA FATAMORGANA
Svakodnevnica kao snolika opsjena,
u kojoj bih volio bih da sam bio,
daleko…
Da se zabavljam, pod suncem, s nogama u
pijesku.
No ovdje sam,
na hladnoći silovan snijegom.
Ali, zašto bi ikome stalo?
Volio bih da sam bio tamo.
Tamo gdje uvijek počinje i nikada ne prestaje.
Zima je, povjetarac, antifriz… Vrištimo, molim
vas!
Volio bih da sam tamo
osjetio okus piña colade, ohlađene na snijegu.
Sam.
No ovdje sam.
Znojan, na toploj plaži,
a tvoj prijatelj nije moj prijatelj.
55
Klasje naših ravni
Vladan Čutura, Pjesme
Volio bih da sam bio tamo.
Tamo gdje uvijek počinje i nikada ne prestaje.
I nikada ne prestaje.
VEČER SJETE
Što reći o životu čiji scenarij je napisan mrtvim
jezikom, zaboravljenog autora? O životu trulih
lešina, tek nekoć živih i svjetlih trenutaka.
Ostajem bespomoćan i slab pred strahom od
samoće...
Usamljenost - jeziv izraz svih oblika bezbrojnih
Erosa kada spoznaju pojam Estetike - prazan i
odbačen pod tron Neba, kao kaznu mnogima
za nepromišljenu neusklađenost srca i uma - te
vatre i toga leda...
Kada bi ljudi barem imali dovoljno snage pomaći težišta svojih mizernih života na stranu
onih vrijednosti u kojima koncept Dobra hipotetski biva izražen u apsolutu njihovih pojavnosti. U tom trenu stala bi patnja za iluzijom,
uspomenom i prošlošću.
No čovjek, koliko god savršen bio, ipak ostaje
nemoćan pred surovom realnošću svojih bijednih iluzija... Uvijek vjeran neistinama koje opijaju um iluzijom.
Ove noći ne pronalazim rješenje. Pristajem na
okus Moonlight Sonate, na miris sjećanja, na
dobrotu levantske palme.
Puštam Iluziju da se ostvari u jednom od bezbrojnih Svemira, na nekom drugom planetu
mira i zadovoljstva, za sve nas...
55-56
A kada me nazoveš, bit ću tvoj štit za život.
Ako smatraš da trebam letjeti,
sunce će biti sa mnom.
Kao onda kada sam se odlučio na pad.
Kao kada sam bio…
Poziv od sudbine jučer je stigao,
to je bio znak.
PSIHA
Bio sam večeras u šumi, u potrazi za tobom,
tražio te u svojoj lampi, u potrazi sam... Od površine do dna oceana,
a suočio sam se s razumom.
Dočarava mi te poput djeteta.
Istežem se, ali ne mogu doći do tebe. Skačem
u vodu, on me vuče iz vode.
Gledam te u ožujku, na početku života...
Želim te odvesti iz blijedog.
Neka pravila naprave kaos, uostalom!
Pokaži bez pokazivanja, ono što već znam bez
znanja.
Kapija u ulici Vase Stajića broj 13
56
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
57-80
Dandanas još lutaju svijetom
MILOVAN MIKOVIĆ
PJESNIŠTVO JAKOVA ORČIĆA, ANTE ZOLNAIĆA I IVANA PANČIĆA
GLASOVI I ZVONA – Pjesnik Jakov Orčić rođen
je u Subotici 1924. godine, gdje se nakon završene Ekonomske srednje škole kraće vrijeme
bavi novinarstvom, a svoje pjesničke radove
započinje objavljivati 1953. godine na stranicama subotičke «Hrvatske riječi», izlazi od
1945. do 1956. godine, isprve kao dnevni list,
a potom kao tjednik. U vrijeme kada Orčić i
drugi mladi započinju objavljivati, povremeno
se u «Hrvatskoj riječi» tiska, tzv. «Književna
stranica», koju je krajem ožujka 1953. pokrenuo i uređivao pjesnik, prevoditelj i publicist
Lazar Merković1, okupljajući oko sebe krug
mlađih spisatelja, među kojima su bili još i Ante
Jakšić, Jakov Kopilović, Ante Zolnaić, Josip
Klarski i dr., «stranica» je svojevrsna priprema
za pokretanje književnog glasila koje će biti
nazvano: časopis za književnost, umjetnost i
društvena pitanja «Rukovet», što će se ostvariti
dvije godine kasnije – 1. svibnja 1955.
U tom novopokrenutom časopisu, ubrzo se
krenulo i s edicijom «Mala biblioteka Rukoveti», u kojoj će 1957. godine biti objavljena
knjiga s dvadeset pjesama Jakova Orčića, znakovita naslova «3 x 20». Ovim se čitatelja htjelo
izravno upozoriti kako je pred njim djelo što
ga potpisuju trojica tada mladih autora – gdje
uz Orčića svoje stihove objavljuju još Ante
Zolnaić i Ivan Pančić. Nakon ove zajedničke
knjige, Jakov Orčić 1971. godine objavljuje
zbirku pjesama pod naslovom «Začeće gorčine», koja je tiskana kao dodatak subotičkog
časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja «Rukovet». Današnjem se čitatelju
može učiniti da u ponekim stihovima mladoga
Jakova Orčića prepoznaje i njegovu radost
stvaranja te gotovo neskriveni ushit, glede sve
učestalijih zajedničkih istupa mladih poeta, pa
1 Usp.: Milovan Miković, Lazar Merković između životne i književne istine, Klasje naših ravni, 11.-12., 2006.,
3.-19.
i drugih spisatelja, okupljenih oko «Književne
stranice» «Hrvatske riječi», a kasnije i časopisa
«Rukovet», kao primjerice u pjesmi pod naslovom «Jutrom»:
I ovoj zori sam zapalio oči
bjelinom vlastitih snova
samo da dani ostanu bez bola
i mlijeko ne prestane teći
dojkama nabreklim od ljubavi.
Za najveće jutro svijeta okačio sam
hod svojih snova
pa razapet nad dubinama otežalim
osluškujem zvonjavu zvona2.
Uvjerenje da i sam klešući nova značenja, zvoni
i glasa se, te tako postaje jedan među osvjedočenim dionicima u složenom procesu ispisivanja pjesništva i književnosti na vlastitu, materinskom, jeziku vidljiv je i u pjesmi «Godine»:
Stalno odbrajam vrijeme
Iako sam privezan
Za svoju vječnost.
Od prapočetka
Stežem svoje breme
A ostalo uklapam u kap znoja.
Klešem dane
(dani su zabodeni
podlo pod nokte!)
zubima škripeći
zbog krvave rane
prolaznosti.
U provaliju survan,
Ja vičem,
Neugašen,
Do iznemoglosti3.
2 Geza Kikić, Poezija bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 263.
3 3 x 20, 9.
57
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
Pjesnik ne krije svoju ponesenost, njegove su
poetske meditacije način da se istovremeno
odupre svakodnevici i pristupi joj, kako bi i
sebe i nju odredio u svojoj poetskoj avanturi.
O tome nalazimo traga u pjesmi pod naslovom «Ponet talasom mora»:
Jednim pogledom okružio sam se istim vidikom.
U kazaljki vremena zadig’o se osmjeh čežnje
za putom, za ljubavlju, širinom i nezavršetkom
misli začinjene talasom mora.
Iščekivao sam neosjetljive ruke
koje grle od radosti
i plaču zbog straha
jer sam oboren širinom i dubinom
koja gnijezdi ljubav u venama ponosnih obećanja
za draže snove.
Radujem se začuđenim očima!
Jato misli pokrenuti talasom mora4.
Ushite, međutim, sve češće smjenjuju trenuci
klonuća i tihe rezignacije, pjesnik je suočen
sa sve brojnijim dokazima, koji posloženi, postupno izrastaju u mozaik deziluzije o smislu
kako njegova osobno, tako i života mnogih mu
suvremenika. Neizvjesnost, strepnja, pa i sve
češća stanja straha očitiju se u stihovima Jakova Orčića, kao u pjesmi pod znakovitim naslovom «Samoća»:
Utonuo sam u tišinu.
Negdje je površina,
Negdje su ribe iznad mene.
Alge su splele
svoje prozirne ruke sa odrom.
Rastopljen sam,
Ćutim.
I miran,
jer znam:
Nitko me neće zvati5.
Zaokupljenost ovakvim, u biti, egzistencijalnim
strahovanjima, uz osjećaj ne samo samoće već
i odbačenosti, sve češće, i mogli bismo reći, i
sve gušće prožimaju Orčićeve stihove, produbljujući njegov poetski govor o svijetu, kao u
pjesmi «Zašto»:
4 Geza Kikić, Poezija bunjevačkih i šokačkih Hrvata, 265.
5 3 x 20, 47.
57-80
Prvo su ubili zgrušane suze,
zatim su iskrenu patnju obeščastili,
onda su drhtanje usana smoždili,
na kraju slomljeni san izgazili.
Zašto …?
Prvo su slavuja glas u zemlju sahranili,
zatim su veselu ženu u kostur pretvorili,
onda su plemenitost i razvrat poistovjetili,
na kraju ljepotu s cr(ij)evima pomiješali.
Zašto …?6
Pjesme Jakova Orčića poetski su zapis primarnih čovjekovih emocija, odnosno njegova doživljavanja svakodnevnog života, što su lišene
dekorativnosti, ali i hermetičke metaforičnosti,
one su nedvojbeni otisak traume, koju pjesnik
propituje i promišlja, ne rijetko, iz ironijskog diskursa, kao stihovima pod naslovom «Radost»:
Danas su školjke ćutanja
bile bezbrojne.
Danas su talasi mora
nadvisili sve oltare.
Danas se javio val
i dodirnuo nebo.
Danas su se školjke
otvorile bez glasa.
I rodile dugu
što je pozdravljala
i na drugom kraju svijeta7.
Ironija postupno zauzima sve veći dio pjesnikova obzora, ona mu postaje sve pouzdaniji oslonac i uporišna točka između prošlog i
činjeničnog, vanvremenskog i metafizičkog.
Njome Orčić gradi osjećanje i misao o sebi čovjeku svoga vremena, sažimajući ovo iskustvo
u pjesmi «Iskušenje»:
Preplašio bih se
Da sam sâm sebi neprijatelj.
Iako za neprijatelja
Postoje uzroci –
Prijateljstvo je
– bez njih.
6 3 x 20, 48.
7 3 x 20, 54.
58
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
Ponekad prijateljstvo
Nadoknađuje prazninu.
A to je:
Nek svako što ljepše
Njeguje svoj mir
Dok ga ne shvate8.
Premda Jakov Orčić ne pruža čitatelju uvijek
naznake očekivanoga uvida u asocijativnu i
psihološko-socijalnu motivaciju i stratifikaciju
njegove poezije, ona ipak sadrži dovoljno prepoznatljivih elemenata generacijskog otpora
prema stanovitim društvenim, bolje reći zadanim etičkim normama iz kojih se, samo koju godinu prije, prijeteći uzdizao monolit obvezatne
socrealističke paradigme, gradeći ne samo prijeporna etička već i estetska načela. Pjesnik će
o ovome, dakako, progovoriti drukčije i na svoj
način, kao u pjesmi «Osjećanje sunca»:
Šumovitom šumom
Šumi
Srpanjsko popodnevno
Sunce.
Sve što šumi spaja
– i rastavlja.
Sva spajanja i rastavljanja
U snovima
Uvećavaju širine.
A ja:
Od pjesme do pjesme
Ko leptir sa jednog
Kad prhne –
Na drugi cvijet9.
57-80
Ljudi su izmislili riječi
da ćutanje ne zamara.
Riječi na usnama razdvojene
– opasnost za galamu.
Svi što galame
upražnjavaju unutrašnju slogu
Da pred začećem gorčine
ne bi onijemjeli.
Ako je svako nasamo
Sa svojim riječima
– između ćutanja i vike
Svi su za osjećanje rečenog.
U suprotnom:
Svakom oku po jedna
Suza –
Jer, dozvoljeno je
– kazati
I plakati10.
S postupnom obustavom presudne uloge politike i ideologije u književnosti, poslije 1952.
godine, kada je već dopušteno i «kazati i plakati», pisci, pretežito mlađi, sve smjelije zastupaju autonomiju umjetnosti i njezin stilski pluralizam. I dok se vodeći hrvatski književnici
okupljaju oko časopisa «Krugovi» i «Razlog», ni
u Podunavlju se pred «začećem gorčine» nije
onijemjelo. U književnom časopisu «Rukovet»,
također se ohrabruju i promiču individualnost i
stvaralački proplamsaji svakog darovitog pera,
a uz pjesništvo, potiču se književna kritika i
esejistika. U tom je kontekstu i pjesnik Jakov
Orčić izborio sebi mjesto među stvarateljima
«Subotičkog hrvatskog književnog kruga».
Stanje strahovanja, od pjesme do pjesme, od
šutnje do izoliranost u šutnji, kao da postaju
trajnom oznakom Orčićeve poetike. Pjesnik
traje svoje dane, živi, voli, samuje i neskriveno
strahuje. U protoku okolnosti i u spoznaji uvjetovanoj vidljivim promjenama, nastoji razjasniti
nešto, što napose, ni ne može biti razjašnjeno,
pišući pjesmu pod naslovom «Plač riječi»:
8 Začeće gorčine, 22
9 Začeće gorčine, 21.
10 Začeće gorčine, 10.
59
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
PRED NEDOHVATNIM PROSTRANSTVOM RAVNICE – Ante Zolnaić, rođen je u Subotici 1929.
godine. Nakon završene zanatske škole je
kovinotokar. Uz rad pohađa i završava prvo
Ekonomsku srednju, a potom i Višu komercijalnu školu, nakon čega je uposlenik u jednom
izvoznom poduzeću. Zbog svojih je političkih
stavova uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu,
radi čega mu je, po izlasku, neko vrijeme bilo
uskraćivano i pravo na objavljivanje. Od 1953.
godine, uz druge subotičke pjesnike svoga naraštaja Zolnaić se javlja u «Hrvatskoj riječi», na
njezinoj «Književnoj stranici», a od 1955. godine suradnik je subotičkog časopisa «Rukovet»,
gdje objavljuje pjesme, piše kritike, prikaze i
prevodi s mađarskog jezika. U okviru «Male
biblioteke Rukoveti» 1957. tiskana je zajednička zbirka pjesama «3x20», a u njoj je Ante Zolnaić zastupljen zajedno s Jakovom Orčićem i
Ivanom Pančićem – svaki sa po dvadeset pjesama. Prvu samostalnu stihozbirku «Zov krvi»
dobiva 1962., potom je uslijedila poetska knjižica «Igra sreće» 1965. i zbirka «Kolut gorkog
smijeha» 1970. godine. U svojim se stihovima
dotiče bitnih pitanja čovjekove egzistencije,
među ostalim potaknut srazom između ideala
i zadanog društvenog okruženja. Također, upitan je i nad smislom vlastita pjevanja, u jednu
riječ, što uistinu tome može biti – «Cilj»:
Stopljen u beskonačnost
obećava, pejzaže
i raskršća daleka.
Vidljivo grli ko žena.
Kad misliš da si ga dosegao,
otvara nova vrata11.
A iza svakih novih vrata, čekaju na nas i nova
pitanja što ih neizostavno moramo postaviti
sebi, i premda su ona naizgled posve jednostavna, pokušamo li na njih pronaći odgovor,
kao da se sve odjednom neočekivano mijenja
i usložnjava, otkrivajući do tada nepojamnu
stranu stvarnosti i vlastitih ponora. Primjer za
ovo možemo naći i u kratkoj pjesmi pod naslovom «U očekivanju»:
Teško je kada čekaš
dolazak broda u luku
i gledaš svoju ruku
11 3 x 20, 57.
57-80
kako nemirno drhti.
Teško je kada uzmeš
goli kamen u ruku
i gađaš sa njim luku
Plava voda drhti …
Krvavi ostaju prsti12.
Osjećanja koja nas dostignu pred nedogledom pučine, nalik su osjećanjima i mislima što
se u nama bude pred nedohvatnim prostranstvom ravnice. Ona podrazumijevaju i njihovo
pretraživanje, traganje za smislom i svrhovitošću svega, što bi valjda trebalo biti sadržano
u tim prostranstvima – u daljinama, visinama i
dubinama gdje bi možda mogao biti i smisao
ukupnosti odnosa među ljudima, i čovjeka
samoga po sebi, i prema svim dimenzijama i
zamislivim pravcima. O tome nalazimo traga u
pjesmi pod naslovom «Čežnja»:
Ponekad beskrajno čeznem za širokim tišinama
i buka asfaltnih ulica toliko mi je strana,
srce je burno, pjenušavo, a oči uznemirene,
neodoljivo traže, prostranstva neorana13.
I što u tom i takvom kontekstu predstavljaju
osjećaji strastvene privrženosti, duhovne i svih
drugih privlačnosti, primjerice, između Nje i
Njega? O tome se Ante Zolnaić pita u jednoj
od zapaženih suvremenih ljubavnih pjesama
podunavskih Hrvata, što ju je spjevao pod
naslovom «Oprosti»:
Ima trenutaka kada zaželim
da te gledam nikad neviđenu,
nikad neotkrivenu,
u naslonu stolice,
zaboravio bih tada dodire,
zaboravio bih susrete,
zaboravio bih dane,
zaboravio bih sebe.
Ima trenutaka kada zaželim
da mi se oči zalede u dupljama
u trenutku dok ti miluju lice,
zaboravio bih tada sav svijet
i ti bi postala svrha mojih pogleda.
Ima trenutaka kada zaželim
da mi se ruke okamene
na tvojima ramenima,
12 3 x 20, 59.
13 3 x 20, 62.
60
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
tada bi postala jedini dodir mojih prstiju.
Ima trenutaka kada zaželim
sve svoje riječi zaboraviti na tvojim usnama,
tada bi ti govorila iz mene,
tada bi ti govorila za mene.
Ima trenutaka kada zaželim
da izgubim sve svoje snove u tvojim noćima,
tada bi moji snovi postali tvoji,
tada bi moje noći čekale zore u tvom naručju.
Oprosti …14
Ova nam ljubavna pjesma svjedoči kako se
čovjek i nakon velikih društvenih previranja i
lomova, ideoloških zavođenja, prisila i nasilja,
nepogrješivo ponovno okreće i uvijek iznova
vraća prema temeljnim ljudskim potrebama i
vrijednostima, hodajući ususret svojim osjećanjima, potrebi da voli i bude voljen. Iz ovoga,
gdjekada, zna izrasti i ljubavni himan, poput
kratke pjesme pod naslovom «Upozorenje»:
Ako zavoliš mene
Zaboravit ćeš sebe.
Učahurit se u svoj zaborav,
izađi kada postaneš leptir,
i drugi zaborave sebe,
da bi zavoljeli tebe15.
Neizbrojivost mogućnosti što ih u nama pokreće i rađa razbuđena polivalencija u čovjeku
kada ljubi, nove i do tada neotkrivene i nespoznate pojedinosti svijeta – zrcale se, također, iz
Zolnaićevih stihova pod naslovom «Pustite me
u tu malu plavu sobu»:
Pustite me u tu malu plavu sobu,
tamo sam zaboravio svoje snove;
njene tišine su mi ukrale
nasušne nemire pa sada krotak,
bez revolta, lutam bučnim ulicama.
Dajte mi ključeve!
Bez nemira sam tako čudan.
Dajte! Poklonit ću vama svoj nemir!
Bez njega smo svi tako čudni …16
A i kada se nađe u slijepoj ulici, u nedostatku
odgovora na pitanja što ih ne prestaje otvarati
svagdašnjica, pjesnik će zakoraknuti prema
14 3 x 20, 63.-64.
15 3 x 20, 65.
16 3 x 20, 67.
57-80
nataloženim sjećanjima, prema složenom sedimentu zapamćenih slika, obraća se pejzažu,
kao u pjesmi «Večer»:
Prsti svjetiljke zariveni u suton.
Boje su promijenile smisao od zalaska sunca.
Kada se oblaci rasplinu rijeka će sve svoje šumove
krivudavo uviti u ozvjezdanu kupolu neba.
Traka puta nestaje – obećava pogledu
skučeni prostor bez perspektive.
Ako kapci otežaju stranputica će oteti korake.
Farovi su prepolovili cestu,
i vuku za sobom one što ne vide u mraku17.
Pa, i kada će već kroz ona vrata što se posljednja, negdje, zatvaraju, ulici biti prepušten i
zadnji noćobdija, noćnik, tko li, onaj što ne
noći kad je vrijeme noćenju, onaj kojem nije
preostalo drugo do probdjeti noć ili je prihvatiti kao činjenicu, budući da se noću događa ili
javlja, u većoj mjeri, ono što se inače, očito ne
javlja, ili ne osjeća, ili ne zamjećuje danju – iz
raznih će se dijelova grada okupiti noćnici, kao
u Zolnaićevoj pjesmi pod naslovom «U željezničkoj restauraciji»:
Po oknu dobuju zvižduci lokomotive,
u daljini modre tračnice
trepere od nestrpljenja.
Očekivanja u naslonu rasklimane stolice,
drhtavo pružaju ruke za mirisima
koje nikada više neće dohvatiti.
U glinenoj vazi hartija se igra cvijeća,
pa misli da miriše prekrasno ko život.
Slike na zidu oponašaju stvarnost,
iako na papirnatim horizontima boja
blijede odbljesci zaboravljenih trenutaka.
Svjetiljke izvještačeno miluju svoje tvorce.
Iz dubina rasuđivanja izviru mlazovi prolaznosti
osim kazaljke na satu pokušavaju
obilježiti njene brze korake18.
Iza ove, moglo bi se reći, ode bezbrižnom i
neurednom životu, obilježenom individualizmom i raspuštenošću, što ju je Zolnaić zacijelo
ispjevao svojoj subotičkoj boemskoj subraći,
prisjećamo se riječi što ih je o boemiji izgovorio jedan od njezinih najvećih korifeja – Tin
17 3 x 20, 69.
18 3 x 20, 70.
61
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
Ujevuć: «Prava boema vječno sjedi u istim,
često i dosadnim kavanama velegrada, gladuje
i živi u planovima, spava na klupi po stanicama
i parkovima». I premda naizgled raspuštenoopuštena, ona zna naslutiti i sve što će pjesnik
Zolnaić sažeti u tek nekoliko stihova pod
naslovom «Grom»:
Plamena kama zarivena u srž hrasta.
Lišće je ošamućeno jauknulo odlaženjem.
Hrast je kasnije još dugo mahao
Svojim izlomljenim rukama nebu …
Vjetrovi osjenčani žutim oblacima
galopirali su niz orošene livade.
Zavjesa tišine nečujno je sklopila ruke19.
A kada već i svi gromovi utihnu naš će se
pjesnik zaputiti nekamo prema obilju svijeta,
kojega prepoznajemo u pjesmi pod naslovom
«Ususret cvjetanja»:
Prostrujat će ponovno životni sokovi
kapilarima krhkih stabljika bilja,
samo će kosti otvrdnuti, oči omekšati
od uboda varljivih trenutaka nade.
U rukama mi ponovno blista motika
što će poput pastuha zagristi u zemlju.
Pupoljci nagovještavaju nova cvjetanja,
pa ipak strepim od pomisli na zrenja
koja će donijeti nove smrti …
I ovo proljeće nataložit će nove nemire u snove.
Ostat će koraci da biraju staze
a svaka od njih neminovno vodi zalasku.
Ostat će kratak odbljesak sjećanja,
onda će izblijedjet ko trg nestale komete.
Sunce će i dalje pod istim uglom
preskakati vidokrug, a zreli plodovi rasipati
sjeme.
Vrapci će i dalje raštimanim pjesmama
krasiti male trenutke
a moji pogledi upijati otiske prolaznosti.
Smjenjivat će se godišnja doba u vrtoglavom
obrtanju
a neko neizvjesno proljeće uzalud će pokušavati
da otopi srebrne pahulje sa mojih vlasi.
Ostat će iza mene cvjetanja
Ruža, Jasminki i Ljubica,
one će čekati vrtlare kojima ne drhte ruke.
Dajte mi deset pari ruku i deset motika,
da budem najvrjedniji vrtlar u vrtu proljeća.
pupoljci udiše svojim porama proljetno sunce,
19 3 x 20, 72.
57-80
a pod grčevitim stiskom mojih prstiju
blista hladni sjaj jedine britke motike …20
URBANA SNAGA I CRVOTOČNOST – Ante Zolnaić, spada među, do danas već, poprilično
zaboravljene, uistinu nepravedno zanemarene i zapostavljene, pjesnike bačkih Hrvata.
Pojavivši se u hrvatskom pjesništvu ovoga
podneblja, početkom pedesetih godina XX.
stoljeća, u vrijeme još zamjetne prisutnosti
socrealističkih shvaćanja u umjetnosti, pjesništva i književnosti, Zolnaić je uspio ostati distanciran od toga nametnutoga stava, budući da se
od prvih objavljenih stihova uči promatranju
životnih činjenica u rasvjeti njihove ogoljene pojavnosti, što ga postupno vodi prema
depatetiziranom izričaju, neovisno pjeva li o
intimnim, društvenim, ili zavičajnim temama.
Tijekom trodecenijskog pjesnikovanja nema
kod Zolnaića znatnijih odstupanja u pogledu
motivsko-tematskog izbora i izražajnog repertoara, dok se njegova gotovo epska vezanost
uz ravničarski zavičaj očituje i u stihovima pjesme pod naslovom «Majci od iskona»:
Šibaj nas prstima svojim drhtavim
izraslim iz tvrdih žuljeva naših,
pokupi uzdahe što grudi nam razapinju,
i njihovim žarom spali korov naših briga.
Masna crnica sanja tvoju nježnost,
a mi se divimo izdržljivosti bodlji,
kojima štitiš svoj stas.
Vjetrovi nadlijeću tvoje zbijene krošnje
koje kao pesnice prinosiš
pod sivocrvene gubice oblaka.
Ustajem u ove dane prohladnog maja
u obranu tvoje svemoći,
metanišem sjenama praiskonskih pesnica,
i osjećam da božuri poštovanja
cvjetaju na mojim usnama.
Šibaj nas prstima svojim raščešljanim,
riznico krvi naše, razgori poglede
da zjene spale zracima
nakalamljene slutnje.
Smijeh oblaka prelijeva zeleno tvoje krilo,
i usijanim bičevima prlji pesnice prkosne.
Blagoslovi bogatom žetvom plodove žuljeva
naših,
20 3 x 20, 74.-75.
62
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
zali morem spokojstva srca usplahirena
i optereti žuljeve tvrde zlatom rudnika šumnih,
jer znoj je napajao od iskona korenje tvojih vena,
a krv hranila pesnice udova tvojih …21
Zolnaićeva je rapsodičnost, također uronjena
i u pjesnikove nedoumice pred pitanjima: što
ovdje znači postojati, što znači biti, što znači
živjeti? Drugačije rečeno, glede ontološke
usamljenosti čovjekove i njegovog egzistencijalnog straha pred ništavilom, što ga pokušava nadvladati skromnim svojim snagama,
koje su osim u spoznajnom pogledu, pored
ostalog ograničene vremenski i prostorno, o
čemu nalazimo svjedočanstvo u stihovima
pod naslovom «Zov krvi»:
Ne skači vranče zapjenjeni,
Pridružit će se zvijezdama kamenje,
Probudit ćeš glad visina,
iskidati bodljikave ograde nemira
i propustiti crne vjetrove žeđi!
Zapraskat će bičevi oluja
gromovi pojesti trave
zalutat ćeš podivljalo
u nedirnute šume
i zapaliti grane.
Dat ću ti posljednju kocku straha
Napojit ću te iz ravničarskih reka,
poslati smrznute ruke mjeseca
da te po sapima pomiluju,
skamenit će se vatra!
Sazidat ću ti štalu prostranu
ko rumeni bezdan mornara,
jasle široke ko ruke dalekog rođaka.
Ne skači vranče crveni!
Zvat ću kovača
da te potkuje planinama
iz gnjeva ranjenog tigra
ular ću isplesti,
vrevom grada te osedlati,
pozvat ću jahača
sa mamuzama tenka na peti,
bič orkana ću iščupati
da ti čula raščijam.
Od zemlje ću te odvojiti,
upregnuti u kola daljina,
kroz provaliju rane te protjerati
da ti presjedne igra.
21 3 x 2 , 76.-77.
57-80
Ne skači vranče zapjenjeni,
kada te uzjašem
u pijesak ću te sabiti22!
Zolnaić je eminentno urbani pjesnik, koji grad
promatra kao živo biće u kojem pulsiraju
različita antropološka, povijesna i kulturološka
svojstava njegovih žitelja. I., vjerojatno ni nema
gradskoga pisca koji nije opjevao čari i tajne
svojega grada, ili udario na njegove mitove, u
pokušaju da ga ovjekovječi. Dok u svojim stihovima ispituje urbanu snagu čovjekovu i njegovu crvotočnost, Zolanić se svrstava među
one hrvatske stvaratelje iz ovog podneblja, koji
kao da su u potrazi za izgubljenim gradom,
kao u pjesmi pod naslovom «Povratak»:
vraćam se ošamućen
od betona i asfalta,
sa otvrdlim ušnim školjkama
od nataložene gradske buke,
izlomljen,
žedan jednostavnih mirisa.
U naručju vašem
Omekšat će žuljevi savjesti,
rastopit će se u očima limeni krovovi
i skamenjeni porivi.
Vraćam se sumanuto tužan
s modrim sjenkama na žilama
i malo zbunjenim strepnjama.
Ja, odbjegli sin
vaših pradavnih poklonika,
vraćam se za praznika cvjetanja,
sa djetinjim stidom u očima,
plašim se vaših prijekora23.
U jednoj prigodi A. G. Matoš je zapisao da
je Pariz: « … najveća ličnost našega vremena.
Priče o dalekim, glasovitim ili nepoznatim
gradovima, oduvijek su bile omiljene, baš kao
što se ponekim stanovnicima gradova, treba li
reći lakovjernim, može pričiniti kako se oni ne
mijenjaju, što ih može držati u krivu uvjerenju
da su i sami dionici vremena koje se ne troši.
Ante Zolnaić, niti kudi, niti hvali grad, već u
njega dolazi dotaknuti ono što ondje nad njim
uvijek bdi – njegov duh. Onaj prema kojem se
grad oblikuje i pamti, sa svojim žiteljima. Onaj
koji ne može biti hinjen, niti se podaje preva22 Zov krvi, 8.
23 Zov krvi, 29.
63
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
rantima i krivotvoriteljima, kao u pjesmi pod
naslovom «Udari»:
Oblak sišao na ulicu,
Prozori zamračeni licima.
Stojim, jer boli svaki korak,
mirujem, kida svaki drhtaj.
A ti,
igraš se s obalom.
Evo, još samo jedan korak
i približit ću se domašaju
tvojih dlanova
i što reći
kad vidiš
da kradem tvoju snagu?
O, udari milionima
uskomešanih planktona,
svemirom slanih atoma,
uzdahom školjki,
treperenjem riba,
jaukom algi,
grčevitošću polipa!
Udari, raširio sam grane,
sada je vrijeme
jer je na ulicu sišao oblak
i svi prozori svijeta
zamračeni su licima24.
Mimo svih stvarnih obrisa grada, njegovih
kuća i ulica, zdanja i trgova, srazu ljepote i urbanog kaosa, perivoja i smetlišta, u svakom se
gradu može se tražiti i pronaći njegova metafizička os. Osobito u rodnom gradu, koji nam
je poput kolijevke, za njega nas vežu mirisi,
boje i uspomene iz djetinjstva, osjećaj sreće,
ali i tjeskobe, u njemu nas preplavljuju plime
privlačenja i odbojnosti. Rođeni stanovnici
gradova, ne rijetko maštaju o bijegu iz njega,
i gdjekada sijeku pupčanicu, kada se već neminovno moraju s gradom sukobiti, osobito s
njegovom promijenjenom slikom, kroz prostor
i vrijeme, ma ga proglasili i svojim neprijatelje,
ili ga pokušali mijenjati ... Uistinu samo rođeni stanovnici gradova trebaju izgraditi umijeće
ironijskog naspram svoga i drugih gradova –
i naspram sebe u njemu, ili u njima, o čemu
Zolnaić progovara stihovima što ih znakovito
naslovljava s «Pjesma o sreći», a koju navodimo
samo fragmentarno:
57-80
Sada je trenutak!
kad magle snova
bježe od istine
i padaju
na mahovinu krovova,
kao prognane zvijezde.
…
Ovaj trenutak
uči sablju
da se ne stidi
golotinje svoje,
kada ključaju
sitne duše
…
Sve je na dlanu.
Prozračno
kao more
od koga
bježe oluje,
a na dnu
talasanje se sanja,
raspjevao se kamen
…
Tada u olovo
slijepi miševi nemira
ispletu mreže trule
…
Ako stanem,
ciknut će gromovi žila,
umrtviti sokove
koji hrastove hrane
…
Mrzim
slatke romanse,
kad o bespuću snuju,
krv umije voljeti jučer …
A ta krv što umije voljeti jučer, ne prihvaća, za
sebe, za nas danas i sutra, ništa što je patvoreno, čega i u gradovima ima posvuda, među
ostalim, ona zna biti i dio mentalne prtljage
skorašnjih stanovnika grada. Posebice u onih
koji su sebični, površni, okrutni, ili koji žive u
razonodnu optimizmu, lišeni ikakvih sumnji, sigurni u svoju patvorenu, i za vlastito pokriće,
preokrenutu stvarnost, što ju vide u iskrivljenu zrcalu, ili kako naš pjesnik vidi i u «Igrama
sreće», u stihovima pjesme iz koje navodimo
kratak karakterističan fragment, i njezin tragični akcent:
24 Zov krvi, 51.
64
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
…
Mostovi će
nadvisiti vode,
široki
sa tri kolovoza,
s pogledom na sve strane.
Svima dostupni bit će:
prvi, za one koji idu
drugi, za one koji jure,
treći,
za samoubojice!25
U VLASTI SVRABA VREMENSKOG ODLOMKA
– Najzrelije pjesničko ostvarenje Ante Zolna-
ića, neprijeporno je njegova četvrta zbirka
stihova pod naslovom «Kolut gorkog smijeha»
(1970.). Osmotrimo je rasvjetom razdoblja od
sredine šezdesetih do početka sedamdesetih
godina XX. stoljeća, koje posvuda u svijetu i u
Europi, pa tako i u Jugoslaviji – donosi nemala
nespokojstva. Ljudi se počinju kolebati, gibati,
mijenjati, glede ekonomskih, socijalnih, pa i
nacionalnih pitanja, što potiče i politička prestrojavanja, rađa napetosti i pogoduje sukobima. Čitatelji i gledatelji ne žele više u knjigama,
na filmu i u kazalištu, napose u medijima, slušati o prošlosti, klanjati se njenoj ideologiziranoj
slavi i ikonama. Svakodnevni život počinje
tražiti nove sastojke istine i više otvorenosti,
ljudi očekuju prigodu za slobodniji i angažiran
razgovor o svim temama. Učestalo se pišu knjige i snimaju filmovi koji se bave aktualnim i kritičkim preispitivanjem stvarnosti, njenih socijalnih, moralnih i ljudskih stanja, kao i uzrocima
posrnuća, a vlastodršci, neskriveno zabrinuti,
u pomirljivu tonu puštaju u opticaj sintagmu
o pravu na tzv. «konstruktivnu kritiku». Čak se
mogao steći dojam kako ju upravo oni potiču.
Gdje je u svemu tomu mjesto Ante Zolanića i
njegove zbirke pjesama «Kolut gorkog smijeha»? Odgovor nam nudi on sam u stihovima
pjesme «Nazad»:
Nazad!
Ispriječio se meni
Neki zid neprobojni,
Crni se granit njegov
I ne zna se što krije.
Nazad!
Iza njega
25 Igre sreće, 35.
57-80
nema tko da te čeka,
a svaki trn,
a svaki sumrak iza leđa,
ma kako bolan,
ma kako crn, preboljen
i poznat mi je.
Ako ćeš hrabro lijevo
nikako nećeš stati,
a ako desno
nećeš sebe prepoznati.
U najboljem slučaju
stani!26
Pjesnik Zolanić očito je prepoznao prijetvornost i obmanu, pače laž koju perpetuiraju
vlastodršci u aktualnim društvenim odnosima,
unatoč očitih neizvjesnosti i prijetnji koje vrebaju iz zamki labirinta. Unatoč tomu što se
nosioci vlasti doimaju mekši i blagonakloni
prema zahtjevu za promjenama, na javnoj
sceni, oni su uistinu i te kako tvrdokorni, njima
zahvaljujući opstaju kič-ljudi sa svojim kič-stilom življenja. Stoga je njihovo trajanje u ovom
prostoru zamjetno u svim razdobljima. U ovoj,
pak, prigodi, razmatrajući pjesničke dosege
Ante Zolnaića, promatramo ga od razdoblja
pojave izopačenih cvatova nastalih s naletom
boljševičkog i, također, nacističkog kiča, nakon
II. svjetskog rata preko njihovog dobrano sintetiziranog socrealističkog odvjetka, koji ni
poslije formalnog dokidanja nije nestao s
javne scene, nego u svojoj naopakosti zapravo
traje sve do naših dana, do prepoznatljive pervertiranosti suvremenih kičista, koji su i sada i
ovdje jednako sebični, površni i okrutni, nasrtljivo samouvjereni, i do boli nadmeni – opako
sigurni u svoju patvorenu stvarnost, u banaliziranu i izokrenutu sliku-inačicu zbilje, koju
ne prestaju producirati. Svakodnevno smo
suočeni s posljedicama maligno razrasle, kriminalizirane vladavine tajkunsko-posvojničkog,
tajkunsko-posjedničkog i materijalnim ciljevima usmjerenog mentaliteta. Priroda njihove
težnje imanju, umjesto bivanju, stalni je uzrok
krize i zaoštrava temeljna pitanja smisla života
i postojanja, uzrokuje gubitak osmišljenog
načina života pojedinca i njegovog duhovnog
identiteta, produbljuje društvene suprotnosti i
izravno vodi prema sukobima.
26 Kolut gorkog smijeha, 5.
65
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
Pjesnik je očito svjestan razmjera nesporazuma i sukoba sa onima koji, ipak, hoće zadržati
sve poluge u svojim rukama, kao i sve dubljeg
ponora što se uspostavlja između građana i
onih koji su zarad vlastita probitka, bez vidljive
griže savjesti, odstupili od proklamiranih socijalnih i moralnih načela.
U Zolnaićevoj pjesmi «Ostani ovdje», uz prepoznatljivu njegovu već u naslovu iskazanu
arhi-tekstualnu težnju da uspostavi među-tekstualnu nadovezanost na glasovitu pjesmu
Alekse Šantić «Ostajte ovdje», još više je došlo
do izražaja u kojoj mjeri je očito sit otrcanih
apoteoza, zabluda, kaprica i umišljenosti, svih
onih bijednika (poput i današnjih pervertitatoga tipa) koji su požurili oglasiti kako su već,
tobože, izgrađeni čvrsti temelji iz kojih se vidi
perspektiva buduće sreće čovjekove na zemlji.
Pjesnik, međutim, dobro zna kako je to samo
još jedna u nizu povijesnih laži, pa ipak, ne
dvoji, već poručuje:
Ostani ovdje,
gdje bijeli pokrov straha
prostire dan
za cvrkut što će proć,
ako ne,
odlazi tamo
gdje mrke krpe mraka
proždiru mjesec,
za noći što će doć.
Ostajem smrtan
za sve smogove radosti,
za svaki kolut smijeha
što će lice mi skrit,
prestajem posrtat
za vajnu pregršt bola
za tužnu svijetlost mora,
što burom nazubljenom
na palube će se slit.
Na one palube sretne,
gdje bijela pregršt pjene
podriva crvotoke
za jedan jadni san,
na one katarke smiješne,
koje u hropčastom škripanju
odlažu padanje sreće
u ponor algastih ponora,
gdje se k’o vakum svemira
nedokučivog,
57-80
razlažu duge sunca
u mjehove planeta,
kao u žedne raspuštenice
što vene u svim pravcima,
granaju se od srca,
granaju se od sunca,
granaju se od suca,
granaju se od muka,
rasprostiru se od pupka,
u vrtlog crvenog poroka,
u svrab vremenskog odlomka,
da bi se rasprsnuli u jednom trenu
i eksplozijom tom
stvorili prvo
neopipljivi pojam
i iz njegove žiže
duh materije slili,
za jedan sudbinski neizvjesni,
za jedan dušom neistresni
al’ kesom nagona prevashodni,
golemi,
jadni,
hramljući,
snažni,
bedasto – jasni,
crveno – plahi,
kao smrt neminovni
al’ za utjehu neophodni,
sićušni ljudski embrion!27
Ovom pjesmom koja nije ni grandiozna, niti je
neobična, obješenjačke ili ekscentrične mašte,
ali je zato nepokorne misli, i ponešto je zajedljiva, i opora je – i gorči na dugi rok. Zbog svega
je i danas bliska i duši i glavi jer je ostala misaono i emotivno višeznačna. Nastajući na valu
sve žešćih nacionalnih, ekonomskih i političkih
trvenja što će, primjerice, pokrenuti suicidnu
sovjetsku invaziju na Čehoslovačku, kada se
na praškim Vaclavskim namjestima spaljuje
student Jan Palach, student filozofije i češki domoljub, dok u Berlinu ljevičarski militant Andreas Baader pali kuće, a iz Vijetnama Amerikanci
danomice iznose po sto limenih sanduka, što
će Ruse potom sustići u Afganistanu, dok na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1968. glumac
Stevo Žigon pred okupljenima recitira Robespierrea. Uza sve, Ante Zolnaić koji je u mladosti već jednom pregarao i robijom plaćao svoja
shvaćanja, sada je u izrazu suzdržan, i premda
27 Kolut gorkog smijeha, 3.-4.
66
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
je pjesma znakovita naslova «Bez poruke», on
ju ipak odašilje:
Ne znam,
nemam što da kažem
i poručim
onima koji stižu.
Jezik je nepokretan
i svaki njegov trzaj
zaustavi se u grču.
Nit volim,
nit mrzim,
ništa da sklizne
niz crne mjehure krvi,
ništa da se izmigolji
iz slatkog bezdana lijepog,
nit da zacrvenim,
nit slažem,
nit izmislim,
nit kažem,
ništa osim
ostaj mi zdravo,
nastavite kraj mene
i mimo mene
vi svi,
koji nadirete,
bubrite
i navirete.
Ja stojim ukopan
u kamen
koji me srast’o.
Ja dubim
sklupčan
u niti godina kvrgavih,
ja motrim
zacakljen
iza zjenica svojih
i bodrim zasopljen
u istinama svojim,
tek smognem
i to nijemo
da katkad izustim DA
i ponekada NE28.
Ante Zolnaić nije dočekao razdoblje kada se
već na općem planu bjelodano moglo sagledati kamo vode procesi duhovnog i društvenog
preobražaja, kojemu je i sam bio začetnikom,
a unekoliko i dionikom. U njegovu lirskom opusu, međutim, ostale su mnoge pjesničkim jezi-
57-80
kom naznačene slutnje, pa i strahovi, koje nije
mogao ni odagnati, niti ih se riješiti. Bojazan
od svega novog, od «avanture» promjena, što
posebno brine i pogađa tradicionaliste, malograđane, birokrate i svakovrsnu (pa i današnju
tu perjaničku) kič-populaciju, međutim, uvijek
je pouzdan znak da se društvo nalazi pred ne
samo spiritualnom regeneracijom, već i pred
zahtjevnom socijalnom transformacijom, i to u
svim domenama ljudske djelatnosti.
SNAGA KOJOM SE MNOŽE JUTRA – Ivan Pančić
(Subotica, 11. prosinca 1934. – Subotica, 16.
lipnja 1992.), bio je pjesnik, prevoditelj, kritičar, svestrana stvaralačka ličnost, po obrazovanju specijalista kliničke psihologije. Nakon
osmogodišnjeg i gimnazijskog obrazovanja u
rodnom gradu, završava studij psihologije u
Beogradu, gdje kasnije specijalizira kliničku
psihologiju. Stihove objelodanjuje u časopisu
«Rukovet», od 1956., a već sljedeće godine s
Jakovom Orčićem i Antom Zolnaićem objavljuje prvu, zajedničku zbirku pjesama «3 x
20». Krajem pedesetih i početkom šezdesetih
godina Ivan Pančić je pokretač «Književnog
salona» , u kojem se pored pisaca, prevoditelja
i kritičara, okupljaju slikari, glumci i drugi stvaraoci, a potom «Škole života», otvorene radi
mladih, okrenute njihovim uvijek iznova složenim, ne rijetko i bolnim pitanjima odrastanja i
socijalizacije. O motivima ove njegove odluke,
koja je jamačno sadržana i u osobnu iskustvu
Pančićevu, ponešto se može nazreti iz pjesme
pod naslovom «Okrnjenost»:
Bilo je sunce i poslijepodne.
Otac je rekao sestri: mačkice moja.
Sestra je sjedila na pragu sobe i dozvoljavala
da je miluju zlatna koplja sunčanih zraka.
Odjednom je otac viknuo iz dubine modre,
neodoljive rijeke.
Ja sam zastao skamenjen u nedorečenost.
Treperenje je bilo silno, od njega se rasprsnula
vaza.
Voda se razlila po politiranoj površini,
a bljesak zapalio neisplakane suze u očima.
Nikada nisam bio toliko zadovoljan,
nikada nisam bio toliko sam.
28 Kolut gorkog smijeha, 6.-7.
67
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
Otada često osjećam da negdje daleko postoji neko
nezaštićeno jezero sa žutim polumjesecom,
kome je odlukom
nekoga okrutnoga boga polovica uvijek zaleđena.
Otada često čujem noćni lavež pasa i šapat
hladnoće,
koja živi u blijedim sjenama našeg dvorišta29.
Ivan Pančić se već od prvih svojih stihova svrstava uz one stvaratelje koji u pjesništvu, među
ostalim, traže mogućnost otvaranja novih vidika, uvjeren u magijsku snagu preobrazbe što
ga sa sobom nosi autentičan pjesnički iskaz.
Vjeruje u nj kao u kakvu autonomnu snagu
prirode. Ovo Pančićevo stajalište, nije hinjeno,
već izraz osobnog iskustva, stava i pjesnikove
odluke kojom kao da hoće dosegnuti ne samo
granicu bunta, već trajno osvojiti pravo na
neslaganje, budući da kroz cijeli životni vijek
ne prestaje tražiti protutežu klicama sjete, potištenosti i tjeskobe što će u njemu stalno bujati
i razarati ga, o čemu nalazimo traga i u pjesmi
pod naslovom «Vidik»:
Jučer sam srušio čeličnu ogradu
što mi je dah držala u memli.
Često se činilo: sunce slobodom zlati
mlada lica trava što se zeleno smiju.
(Iz zjenica vode bezbrojni putovi
ukrašeni krhotinama razlupanih očekivanja
i nekih igračaka kojima se obmanjujemo.
Ali to su putovi zbijeni u kvadrat,
omeđeni prostor čiji su rubovi
dalje od kraja svakog pogleda.)
često se činilo: sunce slobodom zlati
svijet bilja, ali zidovi bjehu previsoki
da bi srce pokušalo ptičji let30.
S lirikom Ivana Pančića hrvatska spisateljska
scena u Podunavlju obogaćena je ne samo
svježinom izrazitoga pjesničkoga glasa, već
sa njim nastupa predstavnik jednoga naraštaja koji svijet pokušava vidjeti iz posve drukčijeg očišta od ustaljenoga. I premda polazi od
29 3 x 20, 34.
30 3 x 20, 49.
57-80
stvarnosti kakva jeste, interpretira je iz novih, ili
do tada prešućivanih prizora, prispodobi i metafora, kao u pjesmi «Podne»:
u zagrljaju pucaju grede,
snage se ko sanduci bacaju na hrpe,
u šljunak varniče …
Mi smo obični, crni mravi, imamo zjenice,
možemo se uhvatiti za ruke ili mrsiti lišće
na glavama, možemo jedno drugom piti
iz grla vukove,
ali bunari gutaju godine …
kad ulicama lutamo u čvor svezani,
tražimo kapije,
osluškujemo minute
da li još živimo gdje su nam cipele …
Sudbine ljudi što ulicama lutaju, kako pjesnik
kaže «u čvor svezani … gdje su nam cipele»,
svjedoče o Pančićevim suputnicima, o onima
koji po pjesnikovu doživljaju nisu u stanju ravnopravno se uključiti u stvarnost unutar koje se
kreću. Rastrzani su, bezvoljni, promašeni ljudi
pred kojima kao da je i svaka staza zatvorena,
o čemu nalazimo traga u pjesmi pod naslovom «Bez dinara u džepu»:
Koračam kaldrmom dvorane u licu neke žene.
Ona ima kreolsko lice i ne zna kuda putuju
vlakovi,
pa zajednički brojimo po tami zvijezde.
Jedino na polutaru obraza ima neko kamenje,
koje me smeta da uđem u ormar njene sjene.
I nikad da prekoračim ta dva prokleta koraka,
da je stignem, i kažem nešto o iznošenosti
moga kaputa.
O džepovima koji su plašljivi kao kenguri.
Ali uzalud, ona juri za ždrijepcima gradskog
časovnika,
a za njom ja, sa zakašnjenjem od pola sekunde,
nikada je neću stići, jer ruke moje neće porasti
ni za jedan milimetar zbog zaleđenih glasnih
žica31.
U postupku Ivana Pančića, pa i drugih pjesnika
ovoga podneblja, poput nešto starijeg Lazara
Merkovića, ali i generacijskih suputnika; Jako31 3 x 20, 42.
68
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
va Orčića i Ante Zolnaića, zamjetna je odlučnost otisnuti se novim, modernijim pjesničkim
putovima. Njihovi, možemo reći, novootkriveni motivi i nagnuće drugačijim stilskim postupcima, krajem pedesetih i početkom šezdesetih
godina XX. stoljeća, prepoznaju se i među
drugim pjesnicima što su u to vrijeme okupljeni oko časopisa «Rukovet», od kojih spominjemo Tomislava Ketiga, Petka Vojnića Purčara i
Jasnu Melvinger. Pri čemu, ne treba smetnuti s
uma. kako većina ljudi, u tom razdoblju živi na
granici ekonomske i političke obespravljenosti,
prinuđeni su neprestano pristajati na cijeli niz
sitnijih i većih ustupaka, na kompromise kojima se ne vidi kraja, i kao da zbog toga mnogi
počinju gubiti smisao za stvarnost, o čemu pjesnik ostavlja traga u stihovima pod znakovitim
naslovom – «Neravnodušnost»:
Jednom sam sjedeći na klupi sam sebi pričao
o crvenom krovu,
A za to vrijeme je neka plava točka lebdjela
kao šaka
u tišini iznad nezrelih polja čipkastog maka.
Ja sam tada imao stotinu strijela u jednom luku,
Pa sam njima, kao sjekirama koje padaju s neba,
htio da razvalim modri zid jedne lijepe ruke.
Možda je to bilo njeno odbijanje, a možda
srce nekoga zmaja.
Ne znam točno, ali me boli u ustima huktanje
nekoga vlaka.
(Poslije toga se vio po zemlji jedan crveni crijep,
kao latica cvijeta; a svijetli mjehurići su praštali
u sluhu.)
Telefonske žice su i dalje odolijevale
ofenzivama vjetra32.
Premda Ivan Pančić ne dopušta beznađu i
ništavilu da ga shrva, također zna kako nema
prava ni šutjeti, primjerice o onome što se
ovdje zbivalo nakon II. svjetskog rata. Smatra se
dužnim, među ostalim, posvjedočiti o trajnim
ožiljcima koji su ostali iz razdoblja sadističkog
iživljavanja nad tzv. kulacima, mahom običnim
seljacima, kojima su iz hambara i s tavana,
nove vlasti, u kampanji tobožnjeg otkupa, oteli
i zadnje zrno žita i posljednji klip kukuruza,
a iz staja i obora otjerale blago, ostavljajući
im obitelji na rubu egzistencije. Povrh svega,
mnogi su tada besprimjerno zlostavljani, ili su
32 3 x 20, 43
57-80
čak završili na robiji, pa i poubijani, a kada je
prošlo vrijeme gladi, neimaštine, prinudnog
otkupa i čupanja brkova, ostala im je tegobna
svakodnevica života na zemlji, na njivi, u okruženju salaša, toga drevnoga ljudskoga staništa,
o čemu Ivan Pančić, ostavlja lirsko svjedočenje
u stihovima pjesme pod naslovom «Salašaru»:
U početku se skupiš u dim konjskog đubreta
i ne slutiš snagu kojom će se množiti jutra,
u oblačno mrmljanje pijanog čovjeka
kad ječe nedokazana preuređenja svijeta,
nemoć prošlih godina i vlastita škripa zuba.
Isparavaš se kao sunce svemira
kad se pereš od posla u hukćeš čiode na ženu,
ona se uzvrti oko salaša i nogom keči mačku,
jer danas su tri patke ukradene i kaiš puko na
amu …
Ti si muška riječ, čvrsto udaren temelj svakog
ambara
što je niko iz ovih širina za sva vremena,
ti ceptiš kad jutrom rosa plati dlanove trava,
ti plačeš male plodove zgnječenih grubosti,
odricanja,
ti plačeš oznojena leđa svakog bogovetnog
dana i
ti plačeš neisplakanu žalost oporih žuljeva
kada ti dođe večer na leđa i brojiš godine
sinova,
noseći sijeno u jasle sudrugova: krava, konja i
bikova …
Kad se pereš od posla
ti si sunce što se isparava svjetlošću
put svemira …
U tom kontekstu možemo promatrati i pjesmu
pod naslovom «Epitaf ocu», premda on svojim
obrazovanjem i profesijom nije bio neposredno vezan uz zemlju:
jedna priča se počinje plesti između našeg
postojanja
priča koju komponira nebo poslije kiše
obučena u vjenčanu haljinu zlata
iz tvog čela
duge se emitiraju ka oblacima
zgrušavaju u plave ptice visina
69
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
pred tvojim blijedim licem mitovi se bude
u potonulim gradovima
iz tvojih napora posijanih u zdravlje ljudi
rascvjetavaju se ruže koje pjevaju …
ti koji si znao što je na drugoj obali magle
i dalje hrabro plaviš u posjedu naše tajne
iza tvojih skupljenih očiju skupljaju se zvijezde.
«NAJBOLJE BI BILO IZ GLAVE SVE IZBACITI» –
Zbirka stihova Ivana Pančića, pod naslovom
«Oblak na dlanu», objelodanjena je 1962.
godine, kao njegova prva samostalna zbirka
pjesama. Nema sumnje, susret onodobnog
čitatelja, s Pančićevim stihovima, nije protekao
u ozračju puke rutine, kao « … pojava … još
jedne zbirke, još jednog mladog ovdašnjeg
pjesnika …». Pančićev je «Oblak na dlanu»
navijestio nekonvencionalnog pjesnika, čiji su
stihovi izvan tada uobičajenih, ili bolje rečeno
iščekivanih, versifikatorskih postupaka. Pančićev je stih daleko odmakao od bilo kojeg
već potrošenog, ili nedajbože reanimiranog
društveno-angažiranog, tendencioznog pjevanja, odnosno svakovrsnog sitno-sentimentalističkog lirskog pojanja i epigonskog tkanja.
Pančić odlučno i daleko odbacuje od sebe
i stege nabrzinu sklepanih, tobože modernističkih, stilističkih postupaka, u mnogo čemu
zapravo nategnutog, pro forma artističkog
traženja novih putova što su ih toliki uzaludno
upražnjavali krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, uistinu se daveći u
dobrano već iznošenim metaforama i rimama.
U Pančićevim se, međutim, stihovima može
doista naslutiti snaga uznemirujućeg novuma,
o čemu svjedoče i njegove pjesme iz ciklusa
pod zajedničkim naslovom «Popodne», gdje u
pjesmi III. – lirski subjekt ovako poziva:
dođi izgriženo nebo masnih usana,
dođi u moj podrum skriveni cvijete raja,
dođi maglo izgubljenih putova, dođi,
na ravnicama čeka osušeno srce presahnule
rijeke,
iskidani prizor pogaženog zmaja, vrijeme u
hodniku bïla
ti moraš doći jer si moje prokletstvo,
izgubljeno sunčano popodne u maljama mahovine,
ti si meso zlata koje urliče na uho svemira …
57-80
o kola moja od psovki iskovana,
jato uzdrhtalih pesnica što bije u čelo sna,
izgubit ću nadu u vrtove rascvjetanog vremena,
jer samoća gradove mliječnih bradavica
sred ulične samoće o grlo želje o gong krvi
lupa …
ne budite maćeha ja umirem već pet plavih
vjekova,
praznina postade na obrazu bakanal krilatih
lavova,
a ako ostane ovako postat ću kula hladne mjesečine
u tuzi zvijezda, ti more čađavih sova treba da
dođeš …33
Pančić je odrastao u okrilju poznate subotičke
građanske obitelji koja ni kada je osiromašena s
dolaskom novih vlastodržaca, ne prestaje izazivati njihovu podozrivost, zbog svoje predratne
društvene pozicioniranosti i ugleda. Uz traume
što ih je ponio na tom tragu, i obiteljske tragedije, pojačane sudarom urbanih nasada i neurbanih naplavina, što ih je sa sobom donijelo
to vrijeme, u njegovu je slučaju imalo svjetonazorski presudnu ulogu. U tom smislu, i čitatelj
na kojega Pančić računa, treba biti promatrač
novog senzibiliteta, od kojega se očekuje, pa i
zahtijeva, povećan napor. On bi nad naznačenim ostacima vidljivoga i raspoznatljivoga još
svijeta trebao razviti vlastite promatračke moći,
kako bi mogao uroniti u stvarnu složenost ponuđenog pjesničkog labirinta, na kojega mu
pjesnik ukazuje i u IV. pjesmi istoga ciklusa:
i poslije svega noć se u sluh uvukla, da skoro
ne postojim
sa prstiju vode se čuje kako se topi grumen
zemlje
i kako drhti mala hrpa u samoći, smisao te
noćne vode sadrži
bol neizrečenih riječi ..
(ali o njima ovaj grad ne vodi brigu, mada su
rođaci)
da i bar pomiluje po kosi kao: uzmimo kartu
za jedan oblak.
odjedrit ćemo negdje u smak svijeta … ali ova
kanalizacija smrdi,
užareno gvožđe se ulijeva u krv, čovjeka podi33 Oblak na dlanu, 35.
70
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
laze pacovi,
u ćelije se očaj upije, žeđ za ljubavlju gutaju
klozeti …
najbolje bi bilo iz glave sve izbaciti,
taj mozak, vene i meso samljeti i svako rođenje
njima nakljukati
da se otruju još neprobuđena slova iz grudi,
da ljudska koža ostane prazna i muljava od
psovki
obješena u suton, ispunjena vjetrom lako da
se klati …34
Oslobođeno namjenskih obveza – te bijedne
uloge što su ga liri pokušali naturiti u vrijeme
soc-realizma – pjesništvo novih obzora Pančićeva vremena suvereno već razmišljaju o
sebi samome i svojim postupcima, napose
o sredstvima kojima se služi. Njegov je duh
zamjetno sklon raščlambi, ali očito i novoj
sintezi, ubrzano razarajući staro i otkrivajući
novo, danomice priređujući prevrate u biću
umjetnosti i njegovu jeziku. O tome nalazimo
traga i u V. pjesmi iz ciklusa «Popodne»:
tužno je ovo jutro, ni ptice, ni vjetra na nebu
nema.
usna jedna o drvo obješena visi, u oči utječe
rijeka …
57-80
pouka istinske i dubinske slobode pojedinca.
Duh dogme koji je oduvijek sumnjičio umjetnost, poražen je, a stvaraocu je prepušteno
pravo na subverzivno problematiziranje svijeta
kako bi mogao otvarati njegove slike, jednu
po jednu. Shvaćajući dovršetak destrukcije
početkom nečega novoga, Pančić se obraća
čitatelju iz njegove vanjske i unutarnje stvarnosti, iz drame riječi, kada u VII. pjesmi iz ciklusa
«Popodne», ovako pjeva:
u saksofon stavi maglu jedne bajke,
neka te Pikaso u bojama na platnu razmaže
i bit ćeš slika pijana kô bikovska krv …
iz pjene izrodi vrane, pošalji ih zori na noge
neka zna da su od stajanja bagremu vene
pukle,
neka zna da pećine za sutra skupljaju psovke,
neka zna da ubojstva niču u podrumu kô
pečurke,
na kraju krajeva, neka ti pošalje jato žar-ptica,
gomila sunca, džemper ispleten od duge,
da imaš od čega da postojiš u glas
i da u bubnju smiriš kucanje,
da se odmoriš i ples iznova počneš36.
Svjedočeći o drami usne što je o drvo obješena, Ivan Pančić je već spoznao kako je zapravo suvremena umjetnost postala prostor za
protok osobnog, posebnog, novog i drukčijeg
jezika i stvaranja, i time označila i pravo na
razlike. Utoliko je pouka ovakve umjetnosti
Od Marulićevih pjesama o «Divici Mariji» i
«Od uzvišenja Gospina», te drugih još, do
njegove Judite, hrvatska je poezija izdašna
u govoru o ženi kao čuvarici ljudskog bića,
premda se u sebedarju i majčinstvu ne iscrpljuje njezina uloga, niti joj moralna i duhovna
snaga korijeni iz spoznaje da joj je upravo
Bog povjerio čovjeka. Između žene-majke i
čuvarice ognjišta, s jedne i privlačne žene, pa
i fatalne žene, koja se pomalja iz muške erotske fantazije, s druge stane, postoji još cijela
galerija ženskih likova u hrvatskom pjesništvu
i romanu, bez kojih ne bismo mogli razumjeti
bit toga spisateljstva. Iz razloga zbog kojih –
poput i lika Krležina Leonea, kojega ne bismo
mogli razumjeti bez ozračja č. sestre Angelike,
dok ga pokušava uvjeriti kako se «u stvarnu istinu može … ući samo srcem» – i pjesnik Pančić
ima potrebu za nečijom čistom rukom u ovom
ukaljanom svijetu, o čemu nalazimo traga u
pjesmi «Želja»:
34 Oblak na dlanu, 36.
35 Oblak na dlanu 37.-38.
36 Oblak na dlanu, 40.
danas ne smijemo od ruku napraviti krila
zrak je staklo i nešto plavo je u njemu sahranjeno,
danas treba čuvati stražu kod vlastita odra,
na ramenima sova sjedi i moli krunicu,
noćas su misao našu na mrtvo ime prebili
i ona sada bez kljova grize kaldrmu.
tužno je ovo jutro, ni ptice, ni vjetra na nebu
nema,
usna jedna o drvo obješena visi, u oči utječe
rijeka35.
71
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
Ti si u svakoj travci usna,
Ti si u svakoj krošnji vjetar,
Ti si u svakoj suzi plahost.
Od tebe svuda proljeće zeleni,
Od tebe čovjek ljetinu u sebi kosi,
Od tebe je očima radost37.
Pančića odlikuje ne samo kompleksna imaginacija i njegov osebujan ekspresivan iskaz,
već, također, i njegova nadahnutost bačkom
bunjevačkom ikavicom38, koju nastoji usuvremeniti, budući da mu se, s razlogom, učinilo
kako ona otvara gotovo neomeđen prostor
poetike, do tada zastrt tradicionalnim poimanje dijalekatnog iskaza. Tako ono, što je za
mnoge, iz raznoraznih razloga, najčešće bilo u
znaku zakašnjenja, ili čak i neke vrste uljudbenog zaostatka, poglavito stoga jer sami nisu bili
u stanju iskoraknuti iz negvi stereotipa doživljenoga i mišljenoga – s pojavom dijalekatne
poezije Ivana Pančića, i njegovim umijećem
gledanja i viđenja stvari i prilika – i oblikom i
sadržajem postaje svježe i uspijeva se pred
svima obnoviti.
«TI KOJI SI IPAK SMRT» – Stihovi pod naslovom
«Natpivavanja», objelodanjeni su 1970. godine. U ovom djelu, dolazi do izražaja njegova
nadahnutost bačkom bunjevačkom ikavicom,
o čemu sam autor ovako svjedoči: «Narodna
pripovijetka je veliki rezervoar kolektivnog
duha, kolektivnog svjesnog i nesvjesnog, kako
za psihologa, tako i za pisca. Ona povezuje
sve narode, u njoj su zapretani svi izmi u književnosti, u njoj je težnja svih ljudi da čovjek
čovjeku bude čovjek, da poštenje i istina na
kraju pobijede. Narodne pripovijetke i bajke
stvarali su oni koji su bili eksploatirani, u želji
da prevaziđu tu svakodnevnu frustraciju, nalazeći oduška u bježanju od teške stvarnosti u
budno sanjane snove.» U knjizi pak, uzimajući
ulogu i Kroničara, ovako pjeva o svom gradu i
njegovu puku:
37 3 x 20, 35.
38 U Pančićevu zanimanju za dijalekatni leksik,
važnu, a možda i presudnu ulogu imale su knjige
narodnih pripovjedaka što ih je prikupio i obradio
Balint Vujkov.
57-80
Tko nije iz našeg grada taj ne zna:
Umrli paori svakog jutra izlaze na njive
umrli paori svakog jutra otvaraju gradske kapije
Umrli paori svakog jutra puštaju u grad hetije
Umrli paori svakog jutra potpale radost da se
izdrže brige
Umrli paori svakog jutra tišine brišu od prašine
Tko nije iz našeg grada taj ne zna:
Umrli paori svakog jutra oštre kose
Umrli paori svakog jutra sa kristalnih vlati ruše rose
Umrli paori svakog jutra pružaju ruke kroz
biljke i guraju plodove na više
Umrli paori svakog jutra meću komad kruva
i slanine u šarage
Umrli paori svakog jutra upregnu konje svoje
iđu na oranje
Da oru – da se oru kroz njihove glave neba
umrli paori ...
Opisujući brojne doselidbene valove naših
predaka, u pjesmi pod naslovom «Krenili iz
Bune davno», pjesničkim jezikom oslikava
dio tih povijesnih zbivanja, iz kratkog, sažetog
stiha, za mnoge posve neočekivano izvlačeći
epski njegov razmjer i snagu:
Krenli smo
iz Bune davno
iz nesriće
u tlo plavno
žito drži
ode zore
u sićanju
buči more
šarov piva
đeram škripi
smrt se budi
kiša sipi
prisnac pršti
u tepciji
jesen duše
opakliji
brkat dida
na ulici
puši vrime
na klupici
grlica u
ambetušu
72
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
u me gledi
drće dušu
pućka bisna
nadula se
u avliji
zlatno prase
nikad kraja
našem odu
našem odu
u slobodu
otvaraš mi
kapijice
da naslutim
tvoje klice
Subatico,
Subatico ...
Jablan je čest motiv u mnogih bunjevačkohrvatskih pjesnika. To drvo koje izraste visoko,
iznad svih krošnji, njegova vitka, prepoznatljiva silueta, oduvijek je u svijesti ljudi i simbol
ovoga podneblja i njegov je čuvar, koji kao da
nad njim bdije. No, pjesnik Ivan Pančić, načinit
će i od njega korak odmaka, u potrazi za vlastitim i identitetom kolektiviteta kojemu pripada,
i kao da ne zna razlikovati bitno od nebitnog,
stvarnost od fikcije, inventarizira:
Jablan stoji
usrid dola
usrid dola
gazdačkoga
baće side
samo ćute
i gledadu
kratke skute
mrvica se
pravi važna
u naslamu
povist snažna
ko to krade
mog čilaša
mog čilaša
sa salaša
57-80
ko to sunce
skida s neba
skida s neba
zbog pendreka
od srca se
stvara krpa
brnjica se
u nos trpa
ko to koga
olajava
i za koga
svitlost spava?
čeljad ode
sva se slažu
u muki se
potpomažu
nebo ćuša
salašare
i nosi i
na vašare
u zvaniji
ovca bleji
ruka hrli
mojoj seji
ko to mene
psuje tarma
šalje u svit
noću larma?
ti – ti si to
Subatico?...
Oslikavajući mentalitet toga puka kojemu i
sam pripada, i njegova grada, njegove «bunjevačke metropole», Ivan Pančić je označava
kao mjestom traženja identiteta, njezina i
svoga prostora i vremena. Ustrajava na lokalnom i individualnom, premda se zna odnositi
i ironično prema prošlosti i prostoru u kojem
ona, i on sa njom, živi, upravo zato joj pridajući
posebnu pozornost, izražavajući tako vlastitu
privrženosti slobodi, težnju ka posve (ne)
ovisnom, samostalnom načinu života, koja se
gdjekada zna pretvoriti i u svojevrsnu autarkiju, a ovo može prepoznati u pjesmi pod naslovom: «Ni svetka ni petka»:
73
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
Skini mi se
s krilatice
u njoj nosim
čopor dice
milkiš pismu
halajmane
u tamburi
samo vrane
izrasla mi
treća ruka
treća ruka
od hajduka
u zapećku
pućka spava
a u pućki
sniva Sava
na vr grede
glas moj blidi
glas moj blidi
kosa sidi
a ko mi to
nudi sise
čvrste sise
pune mise
ko to nosi
na poklade
đurđin šnalu
od morkače
ko to liva
čašu sunca
čašu sunca
do vrhunca?
lasta leti
u Afriku
a ja ljubim
tvoju sliku
kogod skuplja
milijune
iz znoja nam
skuplja krune?
ko to meni
kišu pada
sve na cviće
bili rada?
ti – ti si to
Subatico
57-80
Ljudi ovoga podneblja uspostavili su slijedom
povijesnih zbivanja i navlastitog kulturnog
modela, poseban, prepoznatljiv odnos prema
smrti. Ona je neprestano u dolasku i jedina
je budućnost svakog subjekta. Smrt nas lišava
mogućnosti da saznamo što je smrt. Ona nam
oduzima mogućnost postojanja vlastitog iskustva. Smrt nije samo kraj egzistencije već je
mnogo više odnos u kojem subjekt ne može
imati nikakvu inicijativu. U odnosu sa njom
sve su moći ništavne. Smrt je granica, zato
je odnos sa smrću ispunjen nečim apsolutno
drugim. Odnos prema smrti temeljan je odnos
koji u cijelosti određuje čovjekov život, premda većina ljudi toga najčešće nije svjesna.
Kakav je odnos prema smrti uspostavio Ivan
Pančić i kako se taj odnos mijenjao tijekom
njegova života? Dobar dio radnog vijeka psihoterapeut Ivan Pančić proveo je promatrajući
svijet iz životnog rakursa onih koji su pokušali
iskušati smrt samoubojstvom. U kojem se
času i sam Ivan Pančić odlučio dublje zagledati u zagonetno lice smrti, dapače, i u njega
posve uroniti? Kada je odlučio posegnuti za
svojom slobodom za smrt? Kada se odlučio
za takvu autentičnost samoodređenja? Dio
odgovora na ova pitanja sadržan je u dvije njegove, ključne knjige stihova tiskane u rasponu
od četrnaest godina; poemi «Natpivavanja»
i dokumentarnoj poemi «Bećarske balade».
Također, nužno je naglasiti; ova su dva djela u
umjetničkom i jezičnom pogledu, po rječničkom bogatstvu i književnoj stilizaciji naslijeđa,
najznačajnija u njegovu pjesničkom opusu.
Poema «Natpivavanja» ima tri dijela, I. dio (10
pjesama, 450 stihova), II. dio (10 pjesama,
786 stihova), III. dio (10 pjesama, 586 stihova). Na početku svakog od tri dijela i na kraju
knjige pjesnik u liku Kroničara, daje povijesni
i kulturološki okvir vlastitoj pjesničkoj obradbi
svijeta, pa tako u pjesmi pod naslovom «Duša
moja bajkom luta», zaputivši se u svoju i prošlost svojih predaka, poznatih i po tome što su
se voljeli proveseliti, katkad i odveć žestoko,
stupajući u pjesnički dijalog s tradicijom, Ivan
Pančić zapisuje:
kad lumpujem
bižte s puta duša moja
bajkom luta
kad lumpujem
74
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
sebe kujem
do miseca
podcikujem39.
Podcikujući do Mjeseca Pančić iskiva iz sebe
udvojene poetske slike, jednu od iskonskog,
drugu od grubog i gorkog iskustva graničarskih predaka. Stapajući ih u pjesmu ukazuje
na osjetljivi trenutak u kojem se običnost prelijeva u književni diskurs, te na čas odagnavanja
tjeskobe rođene iz spoznaje da je samo smrt
oduvijek bila posve sigurna, makar je trenutak
smrti neodrediv. Napose, život provodimo na
granici s koje je bjelodano da nema niti jednog
valjanog razloga ma i za prividnu pobjedu nad
njom, a o trijumfu da i ne zborimo.
U djelu «Natpivavanja» autor nije slijedio tragove povijesno ovjerovljenih ličnosti, niti on hoće
vjerodostojno rekonstruirati prošlost, nego ju
je pokušava uspostaviti temeljem predaje,
posebice iz svijeta bajki što ih je prikupio i
obradio Balint Vujkov. Pred čitaocem rasprostire prošlost idući na taj način, upravo u suprotnom smjeru od smrti koja je jedina budućnost
subjekta, izvlačeći iz prošlosti dio onih razloga
koji se u svijesti suvremenog čitatelja uzdižu
do univerzalnih, svima prepoznatljivih čimbenika bitka, zato će u stihovima pod naslovom
«Graničarske slobode», u pjesničkoj interpretaciji prilika pod kojima su živjeli njegovi predci
prepušteni svojoj sudbini, zapisati:
fićok kruži
oko gata
rakija je
sve do vrata40.
Do vrata ovdje zna biti toliko toga, primjerice, blato na dnu nekadašnjeg, odavno već
presahnulog Gatskog i Bajnatskog41 jezera
39 Ivan Pančić, Natpivavanja, Subotica 1972., str. 92.
40 Isto, str. 21.
41 Donji dio prostranstva između Dunava i Tise, danas
ravnica, u razdoblju diluvija morsko dno. Otjecanjem
vode stvara se velika pješčana zaravan, a mulj koji se
taložio, prije svega žuta zemlja, stvorio je nasred Bačke
nizije uzvisine, brežuljke, telečku i titelsku zaravan. O
drevnom moru svjedoče ostaci školjki i bilja, otkriveni
4. srpnja 1882. tijekom kopanja bunara na subotičkom
kolodvoru. Na mnogim mjestima između Dunava i Tise
u pojedinim udubljenjima stoljećima su zaostala veća i
manja jezera, stajaće vode, palusi (lat. bare).
57-80
gdje su se u vrijeme doseobe Bunjevaca u
ovo podneblje pružali uvjeti za život, iz njih
se lovila riba, na njihovim obalama pojila se
stoka, sjekla se trska, pravili su se valjci za
ljudske i marvinske nastambe. U vrijeme kada
su došli u ovo nizinsko podneblje i nastanili se
na dnu nekadašnjeg Panonskog mora, predci
Ivana Pančića bili su prinuđeni riti po njemu i
iz njega vaditi blatnu glinu da bi načinili svoje
nastambe, nabijanice, salaše, staje za marvu,
okruženi sve do početka XX. stoljeća brojnim
močvarama. Iz njih, sve do danas:
njiše trska
oštre smrti
ovo blato
ćutnje prti42.
Teške šutnje uprćene i zgrušane u bijegu ispred
tiranije stambolskog, turskog gospodara zbog
kojih su Pančićevi predci bili prinuđeni u najamničkom, graničarskom, svojstvu stupati u službu bečkih gospodara, makar duboko svjesni da
su i na taj način, uistinu, sputani i da im je sloboda, zapravo, ograničena. Uvjeti pod kojima
su bili prihvaćeni dozvoljavali su vlastodršcima
da im u svako doba mogu otkazati gostoprimstvo, neprestance su bili izloženi neprikrivenoj
opasnosti od novog izgona, strahovali su da im
se može dogoditi, a i događalo se:
da me tiraš
priko plota
da me držiš
na lancima
da me sadiš
u ritove
da me gojiš
za ratove43.
Uzdižući ovo stanje stalno prijeteće neizvjesnosti do vječitih ljudskih pitanja o smislu
čovjekovog bitisanja, Ivan Pančić se pita dokle
će se sudbina graničara svoditi na to:
da me mećeš
u san tici
puštaš u let
42 Ivan Pančić, Natpivavanja, Subotica 1972., str. 21
43 Isto, str. 21.
75
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
na uzici
ko to tebi
daje pravo?...44.
Iako je bio svjestan da je moderno pjesništvo
nesvodivo na rodoljubive pjesme te da one
opstoje još samo kao školske odrednice, budući da je odavno iza nas vrijeme u kojem su
pjesnici bili dužni slaviti prošlost svojega naroda ističući povijesnu veličinu predaka i mitsko
junaštvo što ih je, tobože, krasilo, Ivan Pančić
će, ipak, zapisati:
lupam o sto
moje dane
danas jače
nego lane
ko se stidi
svoga roda
taj u đubre
nek se proda45.
Eksklamativnost ovog pjesničkog iskaza samo
je prividno nerazmjerna pjesnikovoj spoznaji da je od onoga što su nekoć bili narod,
nacionalne pobjede (također i porazi, seobe,
bludnje) te njegova (najčešće tek umišljena)
slika o vlastitoj veličini i tzv. nacionalnoj časti,
etc. – do danas mogle preostati samo stanovite jezične, kulturne i civilizacijske vrijednosti.
Upravo stoga on za njima traga. Ono što su
Bunjevci u Bačkoj najduže očuvali i što će,
jamačno preostati i kada oni nestanu, jeste
njihova ikavica donedavna brižno (o)čuvana u govoru i predaji. U njoj se još i danas
mogu razaznati daleki tragovi antičkih susreta
poganstva i kršćanstva46, ili sučeljavanja Istoka
i Zapada, a njihova osebujna kultura, nastala
u uvjetima višestoljetnog prožimanja sa drugima, oblikovala se u doticaju s različitih jezičnih
i civilizacijskih sustava. Pažljivo se kloneći izazova da se tim povodom poduhvati besmisla
nacionalističke inventure, Pančić tematski i na
formalnom planu, u površinskom i u dubinskom sloju pjesme, svjedoči o svojem drugačijem, kozmopolitskom odnosu naspram povijesnih nanosa, tradicije i kulture, što se kad više,
44 Isto, str. 21.
45 Isto, str. 93.
46 V. Milovan Miković, Slike otvaranja u simbolima
predanja, IN: Rukovet, 6-7/1994., str. 29.-32.
57-80
kad manje očituje u složenosti i umjetničkoj
uspjelosti njegove poezije natopljene predajom. Tražeći put prema cjelovitim odgovorima
Ivan Pančić ovako završava pjesmu «Duša
moja bajkom luta»:
kad lumpujem
bižte s puta
duša moja
bajkom luta
zauzdavam
Boga za se
pisma drži
sve kajase...47.
U času nastanka ove pjesme Ivan Pančić još je
bio uvjeren – samo se kroz poeziju može tragati i ići u susret odgovorima na vječna pitanja,
budući da samo ona, pisma, dakle, drži sve
kajase. Tada još sebi nije postavljao pitanje:
što će biti ako se pjesma jednom zagrcne,
presahne, umine? Ili se otrgne od tih kajasa,
raspusti i rasprši prije no što nas dovede do
svjetla ili nam uspije označiti put? Tada i pjesnik može utihnuti. Samoutihnuti. Sunovratno
loveći i hvatajući svoj krik omčom da ga drugi
(nikada!) ne čuju.
«UMRLI PAORI SVAKOG JUTRA TIŠINE BRIŠU
OD PRAŠINE» – Knjiga stihova pod naslovom
«Bećarske balade», objavljena je 1986. godine.
Ova je dokumentarna poema ispjevana je u
52 pjesme što su raspoređene u pet ciklusa, a
sadrže 706 stihova koji su posloženi mahom u
osmeračke katrene48. Povijesni okvir «Bećarskih balada» obuhvaća razdoblje od sredine
XVIII. do konca XIX. stoljeća. To je doba
nestajanja feudalnog i uspostave građanskog
društva, oličeno, primjerice, u sudbini glasovitog panonskog harambaše Sándora Rúzse
kojemu je 1853. godine glava bila ucijenjena
na 10.000 forinata. Za razliku od poeme «Natpivavanja», dokumentarna poema «Bećarske
balade» ispjevana je kroz likove stvarnih i
47 Ivan Pančić, Natpivavanja, Subotica 1972., str. 92.
48 Izuzetak su 3., 5., 7., i 8. pjesma prvog ciklusa, 3.,
4., 5., 6., i 7. pjesma drugog ciklusa, 3., 4., 6., 7., 9. i 10.
pjesma trećeg ciklusa, 3., 5., 7., 8. i 10. pjesma četvrtog ciklusa i 1., 2., 3., 5., 6., 7., 8., 9., 10. i 11. pjesma
petog ciklusa. U čak 30 pjesama nepotpun je zadnji
osmerački katren, od ukupno 52 pjesme koliko ima
ova djelo.
76
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
zaboravljenih junaka onog vremena, bećara
kako su ih zvali, ali je pjesnik u nju utkao i bezbrojne sudbine anonimnih sunarodnjaka, njihove opore živote, tlake, globe, zlostavljanja,
vječne snivače drukčijeg svijeta, kao u pjesmi
«Bilo neba»:
Što govorim zar je pljeva,
obećane zemlje nema?...
Bilo neba tko ne čuje
u uzama kad krv bljuje,
tom će snovi govoriti
i živote probuditi!
Svijet su pravi naše sanje,
to je moje sve imanje,
57-80
Ratnici sad tu galame,
da sakriju svoje drame?
Kamen dižem, ti kašiku
dižeš na me srp, motiku!
Zalud smislim što ti kažem,
ipak tvrdiš da ti lažem...
Otkinuto parče sunca,
duša moja i sad bunca.
Neću više gazdu služit’
tešku zemlju zalud plužit’!
Čeka mene dobro mjesto
ispod zemlje, crva prijesto...50.
čuvam snova mlado stado,
množe mi se vrlo rado...
Na me pandro sad galami
jer na tankoj sjedi grani!
U odlučnost pojedinca koji ustaje protiv gazde,
ma i po cijenu života, Pančić je utkao i dio vlastite sudbine, bolno iskustvo izopćenika, čovjeka javno obilježenog zbog vlastitih uvjerenja,
kao u pjesmi «Opakog sam nekog roda»:
Mjesto hrane daje grdnje,
sit sam toga kao sprdnje.
Od riječi se gladno mrije,
znao je to nekad prije.
Što s ne smije – baš to radim,
odmetniku da zasladim.
I što ne smije da se misli,
baš je meni u zamisli!
U njega je sada vlast,
srećom vidim snova rast...49.
Opakog sam nekog roda,
cvili moja Svesloboda.
Sablažnjava mis’o moja
oružnike Snage stroja.
No, život se ne može provesti (samo) u snovima. Premda je, primjerice, još Marija Terezija
uspostavila naročite sudbene stolove za zaštitu
kmetova od nepravednih zahtjeva vlastele, oni
nisu mogli stati na put zloporabama. Puk je i
dalje trpio i stradavao, pa je u mnogim pojedincima tinjala odluka da se tomu suprotstave,
o čemu nalazimo traga u pjesmi «Osluškujem
dugi boje»:
Mora duša glas svoj čuti
tijela biće da nasluti.
Moram pobjeć’ u samoću,
da ušutkam tvoju zloću.
Da osluhnem dugi boje
koja mene tamo zove.
Mir je nemir u ljubavi
gdje nas dvojstvo same slavi.
49 Ivan Pančić, Bećarske balade , Subotica 1986., str. 11
Ščepo bi je perzekutor
bacio u mjemljiv zatvor,
al’ brža je od svih ona,
jer je svjetlost nebosklona.
Ja sam hrabar: pun sam brige,
al’ slobodan kao ribe...51.
Vječna je čovjekova težnja za slobodom, Sveslobodom kako je naziva pjesnik, no, vječno je
i pitanje je li moguće dosegnuti njene granice?
U što se pouzdati, pita se Ivan Pančić u pjesmi
znakovita naslova «Ograđuju moje zore», da
bi se do nje – Sveslobode – doprlo kad ovdje:
50 Isto, str. 46.
51 Isto, str. 49.
77
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
57-80
Sudoperom peru pamet,
uprljan sam, pa i proklet,
um moj bijedni, što me vodi
izmišljenoj Sveslobodi?
Množimo se, vrste razne,
bog i đavo dijele kazne.
Da l’ sudbinu oni kroje,
il’ se oni ko mi boje?...53.
Peglaju me, čedno kroje,
preplašene misli moje.
Sirak-metla dušu čisti,
čistunci su uvijek isti.
Tko se ovdje ponajviše boji? Kao i uvijek, onaj
koji najviše može izgubiti, onaj koji je najviše
od drugoga uzeo, prisvojio, oteo i svojim proglasio. O tome Ivan Pančić u pjesmi pod naslovom «Zabranili Sveslobodu», ovako pjeva:
Ograđuju moje Zore:
jato ptica koje gore!
Od žari su, plamte nebom,
Porede svijet sa slobodom…
Drhćem od stra’ jer sam blag,
Ovog svijeta pravi vrag …52
Odavno je već prošlo doba bećara, tih anarhista feudalnog društva koji su pružali otpor,
bunili se protiv izrabljivača, svetili se za nečovještvo i tako stjecali ugled među pukom.
Dočim je svijet pjesnikova vremena drukčiji i
on sam nije kao njegovi predci iz pjesme pod
naslovom «Atovi»:
– Nije loše – često lažem,
šalom jade da premažem.
Nisam heroj, bolno trajem,
glupo krpim kraj sa krajem.
Ne volim ja što me biju,
dobri ljudi što sakriju.
Mara mene, joj, što voli!
Zagrljajem Nadu kori.
Rodila je meni Diva,
osvetnika, svijet otkriva!
Što će otkrit? Ne zna jade.
I bolje mu što ne znade...
Gajde moju pjesmu svire,
atovi će da me smire...
Pasji život, «tiho, tiše!»,
pjesma takve riječi briše.
I kad ćutim i kad lajem,
na ovaj svijet ne pristajem!...
Ja sam bića mali plamen,
vječne Nade tajni znamen.
Al’ panduri vaše dike,
boje me se, dižu vike!
Ko da tako spašće red,
gdje pogledaš: svud nered...
Smije vam se sunce gore:
Upreć’ hoće oni more?
Podjarmiti živu vodu?
Zabraniti Sveslobodu?...
Raste drvo, bode trn,
spriječit rast ne mož’ crn!
Drvo raste, nebu poje:
mušice su ljudske volje!
Leti soko vasioni,
smis’o u njoj osokoli!
Ljepota svud ko pliš spava,
kroz lišće se isparava...
Drvo plod svoj daje meni,
jer mi smo u tajnoj svezi.
I kad ćutim i kad lajem,
na ovaj svijet ne pristajem!...54
Dome moj, u mojoj mašti,
gorke su mi tvoje slasti.
– Bruji gore vasiono!
Svjetske misli, tiho zvono!...
Premda uvjerljivo oslikava zbivanja tijekom
minulih stoljeća, jer proniče u dušu ljudi ovoga
podneblja i znalački interpretira njihov način
života i pogled na svijet, Pančić nije bolećiv
prema svojim sunarodnjacima, ne idealizira ih
poput pjesnika romantizma i njihovih epigona
koji očas ispjevaju domoljubnu odu. Pančić je
lišen iluzija, stoga i ovako pjeva:
52 Isto, str. 13.
53 Isto, str. 33.
54 Isto, str. 16.
78
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
Rod otima, stran me gazi,
sa bedom me opervazi.
Ima ko je već u Raju,
dok za mnome kere laju55.
Saznanje da ni pojedini pripadnici roda nisu
ništa bolji od onih koji gaze čovjeka, ukoliko su
lišeni skrupula, neće u Pančiću izazvati iskliznuće u filistarstvo, samosažaljivu lamentaciju ili
otužnu patetiku. Niti u iskliznuće odbacivanja
tradicionalnih vrjednota, crkvenih i građanskih
normi, u korist ideologije prezira prema svemu
što je staro i prevaziđeno ... Radoznao, temperamentan i preosjetljiv, što je u svakodnevnim
susretima s ljudima vješto prikrivao brzorekim,
gdjekad bespoštedno oštrim, replikama, Pančić svoje mjesto u svijetu i među ljudima do
kojih mu je stalo, prije gradi iz samoironijskog
diskursa:
Bolestan sam ja od neba
dugo moja predaleka...
Huje za mnom svi umrli,
jedno drugo što su svrgli...56.
Huje svi umrli za Pančićem, ali on nad njima
neće tugovati, odbija patnju, susjedu smrt.
Jecaj i plač moglo bi izbrisati razliku između
njega i patnje što bi se lako mogla okrenuti u
djetinji odnos bez odgovornosti. Iako svjesno
odbacuje patnju koja najavljuje smrt, kada je
udaraca već previše, kada nemoć izlaska iz
bitka, nemoć bijega i tjeskoba od života nadjača tjeskobu od smrti, u pjesmi pod naslovom
«Bijeda kao ukras» Pančić kratko, razgovijetno
anticipira:
Bunike cvijet nisam jeo,
već sa svijeta skidam veo.
Mada kmetom nisam bio
od sreće me rod sakrio.
Rod otima, stran’ me gazi,
sa bijedom me opervazi.
Ima tko je već u Raju,
dok za mnome kere laju.
Rad’ ljubavi ovdje trajem
dok sastavljam kraj s krajem.
55 Isto, str. 57.
56 Isto, str. 54.
57-80
Vješala će tijelo moje,
od duše mi da razdvoje.
U bijegu sam i kad spavam
konja jašem, malo slavan...57
Naslov zadnjega, petoga, ciklusa pjesama zacijelo je proročki i pomalo violentno naslovljen:
«Klečit ćete vi pred robom»58 da mu poput
eha zabruje završni stihovi tog ciklusa, i cijele
ove knjige iz stihova pod naslovom «Hrli atov
Sveskbodom»:
Leži âtov na slobodi
‘oće digod da me vodi!
Sa molitvom zlo se množi,
stalno niču mali bozi!...
Švabe gore nego Turci,
muče gore, svud jauci...
Zar gospoda jesu ljudi?
Ko će njima da prisudi?...
Samo silu oni čuju
slabe mrze i okuju!
Dok je daha još u meni
drktiće im duh crkveni!...
U slobodi bog se krije,
samo mene tamo nije!...
U dolini ljudskog plača
biću pravda od sveg jača!
Klečit ćete vi pred robom,
kunem vam se Sveslobodom!!...59
Ivan Pančić, jamačno, nije bio prvi pjesnik
s kojim su se poigrali i povijest i sloboda (i
osobito Svesloboda), nakon čega su mu se
još i (zakonomjerno) narugali budući da je od
njih previše ovdje očekivao. I to nakon što se
činilo da je još u prethodnoj poemi «Natpivavanjima» odredio svoj odnos prema ovim
kategorijama i lišio se suvišnih iluzija, u vrijeme
dok je pisao:
57 Isto, str. 57.
58 Isto, str. 55.
59 Isto, str. 67.
79
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Dandanas još lutaju svijetom
njiše trska
oštre smrti
ovo blato
ćutnje prti60.
57-80
Uzalud je Pančić očekivao smislen odgovor
na ovo i druga, tolika još pitanja, umjesto toga
zapljusnut će ga i preplaviti ogoljena žestina
nacional-socijalizmom nahuškanoga puka, koji
se ovdje devedesetih godina XX. stoljeća u
deliriju valjao ulicama, pokazujući mu koliko je
bio u pravu Ivo Andrić kada je zapisao: «Bog
ne bi trebao da nas toliko iskušava i da nas
dovodi na strašno mjesto, gdje nam je smrt
i život jedno te isto. Tada još, ni u najvećoj
pokornosti, nisam mogao da shvatim zašto
je od svih stvorova samo čovjeku dano da
može da zamrzi na svoj život»62. Pritisnut div-
ljanjem jogrut-revolucionara, a pored ostalog
i vlastitim zdravstvenim nedaćama, odlučuje
se za izlaz koji je anticipirao u pjesmi «Bijeda
kao ukras». Usmjeravajući tim činom našu
pažnju na strašnu izvjesnost prestanka bilo
čijeg postojanja – u njegovom slučaju nasilnog
i neposredno izazvanog surovostima i zločinima kojima smo bili okruženi – da kada umine
naša (ne/prolazna) zgranutost uzaludno (i po
tko zna koji put) se upitamo; da li iza granica
propadljivosti našeg tijela, onda kada zgasnu
sve njegove funkcije, ima ičega ljudskoga i
pojmljivoga, ili je trenutak smrti tek dio našem
razumu nepojamnog procesa života63.
Je li mogao Pančić slutiti kako će se, ne zadugo, evo već na samom početku XXI. stoljeća,
«neprolazna kičerajska bijeda» spisateljskih
tema, koje su po diktatu svojedobno Komunističke partije bile predmetom soc-realističke
klišeje, ponovno započeti prometati među
ponekim piscima, istina ponešto – «presvučene». Kao što su nekada, poslije II. svjetskog
rata, mnogi pritisnuti nestašicama, «priokrećali» i «prisvlačili», uvelike već iznošene svoje
sakoe, kostime, mantile, zimske kapute ...
Promatrajući, sada i ovdje, naličje svih tih
ordinarnih «pitanja i tema», nužno iz drugog
kuta, što su preokrenute i izvitoperene prema,
gle čuda, opet nečijim partijskim potrebama –
sred uljudbenih ruševina, na pola puta između
socijalizma i kapitalizma, tu gdje smo zahvaćeni kanibalističkim pirom protagonista nazovi
liberalne demokracije – zapažamo kako se
cijeli taj šumsko-balvanski i panađursko-buvljački panoptikum, izruguje čovjeku, i terorizira
ga, karikirajući i nagrđujući tomu podređenoga pisca. Bojim se, i čitatelja, ako se kojega
dohvati. Uza sve se mrčiteljima, koji ispisuju tu
vrstu žanr-lit(e)rature pričinjava, kako upravo,
učvršćuju svoj (nije valjda samo aktualni?)
položaj na društvenoj, dok se nadaju mjestu
na književnoj sceni. Onoj sa koje se može
promatrati cijela propuštena vječnost. Vlastita
i kolektivna. Bit će da im je baš to negdje u
primozgu, budući da se tzv. društvo i književnost nikada nisu dali trpati u istu priču, unatoč
kojekakvih podrški i pritisaka ovoga ili onoga
backgrounda64.
60 Ivan Pančić, Natpivavanja, str. 21.
61 Isto, str. 22.
62 Ivo Andrić, Ex ponto, Nemiri, Lirika, Beograd 1981., str. 11.
63 Rukovet, XLIII., 7-8-9/1998., str. 33.-37.
64 Milovan Miković, Antologija hrvatskog pjesništva u Vojvodini,
od najstarijih vremena – ulomak iz rukopisa
Predugo su se u stihovima Ivana Pančića gnijezdile blatne šutnje, posebice unutar poema
«Natpivavanja» i «Bećarske balade», postajući
moćna lirska evokacija o minulim stoljećima
i o kulturnom naslijeđu podunavskih Hrvata,
poetskim jezikom bačke bunjevačke ikavice
dočaran susret sa životom, iskazan kroz odnos
prema smrti. Uz ovo potrebno je još primijetiti
da su sve ondje tiskane pjesme začete u paroksizmu kojem je zajednički imenitelj sadržan u
neizvjesnosti postojanja (i ne samo) u ovom
podneblju uzdignut prema univerzalnim značenjima, izmičući služenjima što ih nameću (i
etnički determinirani) mitski okviri:
da me tiraš
priko plota
da me držiš
na lancima
da me sadiš
u ritove
da me gojiš
za ratove
da me mećeš
u san tici
puštaš u let
na uzici
ko to tebi
daje pravo61?...
80
Klasje naših ravni
Ildikó Deák i Viktorija Aladžić, Subotička deklaracija...
81-84
Subotička deklaracija
o zaštiti kulturnog naslijeđa
u okvirima urbanističkog razvoja
ILDIKÓ DEÁK I VIKTORIJA ALADŽIĆ
UVOD
Uzimajući u obzir da povijesni gradovi u velikoj mjeri pridonose europskom karakteru;
Primjećujući da povijesni gradovi, također, predstavljaju važan instrument za implementaciju Dunavske strategije EU;
Znajući da zajedničko naslijeđe zahtijeva
zajedničko promišljanje i akciju;
Prepoznajući da se povijesni gradovi kontinuirano suočavaju sa sve većim brojem
izazova, i da ukoliko se urbani razvoj ne
sprovodi sa odgovarajućom brigom, predstavlja ogromnu prijetnju opstanku povijesne urbane strukture i graditeljskom naslijeđu koje osigurava tradicionalni karakter i
identitet ovih gradova;
Sa sviješću o značenju i ulozi graditeljskog
naslijeđa u procesu urbanog razvoja Europe;
Razmatrajući bogatstvo i potencijal zanemarenog graditeljskog naslijeđa u velikom
broju gradova istočne i južne Europe;
Poštujući sva relevantna europska i svjetska dokumenta koji se odnose na zaštitu graditeljskog naslijeđa i neophodnost
održivog razvoja, mi, učesnici seminara
«Zaštita naslijeđa u okvirima urbanističkog razvoja» održanog u Subotici, Srbija,
27. –28. svibnja 2011. godine načinili smo
i proslijedili:
SUBOTIČKA DEKLARACIJA O ZAŠTITI KULTURNOG NASLIJEĐA U OKVIRIMA URBANISTIČKOG
RAZVOJA
1. Uočavamo sljedeće glavne probleme u zaštiti graditeljskog naslijeđa i njegovog odnosa
prema urbanom razvoju:
a. Bogatstvo i raznovrsnost graditeljskog naslijeđa u Evropi se upotrebljava na različite
načine, sa različitim rezultatima, u razvijenim,
nerazvijenim i zemljama u razvoju. I pored
mnogih uspješnih restauracija, revitalizacija
i odgovarajuće upotrebe graditeljskog naslijeđa, agresivna priroda kapitala prijeti deformiranju kvaliteta urbanih struktura i posljedično, kvaliteti života u mnogim gradovima. To
se posebice odnosi na gradove iz zemalja u
tranziciji gdje financijski kapital stiže sa svojim
univerzalnim modelima, kojim upravljaju lokalne samouprave sa svim svojim slabostima
i akutnom potrebom za svježim financijskim
injekcijama.
b. Rezultat navedenog su:
I. neodgovarajuće arhitektonske strukture u
prepoznatljivom kulturnom miljeu najljepših
europskih gradova,
II. ugroza finog povijesnog urbanog tkiva
mnogih gradova srednje veličine u području
Srednje Europe,
III. zanemarivanje najdragocjenijeg graditeljskog naslijeđa i spomenika kulture u gradovima bez moći ili odgovarajućeg znanja glede
restauracije i revitalizacije,
IV. skrivenost, devastacija, napuštanje i zatvaranje, odnosno posvemašnja zanemarenost velikog broja dragocjenih arhitektonskih
ostvarenja
c. razvoj zaštićenih povijesnih jezgara je neodvojiv od socio-ekonomskog zaleđa, a određen
broj starih, često vrijednih građevina je napadnut od nositelja novog, pretencioznog investiranja koje stvara niz problema kao što su:
81
Klasje naših ravni
Ildikó Deák i Viktorija Aladžić, Subotička deklaracija...
I. ugrožavanje opstanka prizemnih kuća siromašnih vlasnika,
II. neodgovarajuća interpolacija novih objekata
investitora, koji teže ostvarenju najvećeg mogućeg profita, uz najmanje moguće ulaganje,
III. neodgovarajuće konzerviranje i nedostatak brige o statusu ovih građevina,
Iz ovih razloga izjavljujemo da:
1. Očuvanju graditeljskog naslijeđa mora se
prići obazrivo, u kontekstu urbanog razvoja,
kako bi se osigurala harmonija velikih, srednjih i malih interesa različitih korisnika u procesu urbanog razvoja.
2. Predlažemo primjenu sljedećih principa i
propozicija:
a. Graditeljsko naslijeđe potrebno je tretirati
kao jedan od osnovnih elemenata u formiranju
i promoviranju urbanog identiteta, ključnog za
podizanje razine privlačnosti grada i poticanje
urbanog razvoja,
b. Graditeljsko naslijeđe treba da se harmonično uklopi kako sa prirodnim naslijeđem tako i
sa urbanom ekonomijom, gdje harmonija ova
tri elementa može pridonijeti održivosti urbanog razvoja uopće.
c. Novi pristup zaštiti spomenika kulture nadomješta i nadograđuje puko romantičarsko
oduševljenje prošlošću i prati ideju razumne
revitalizacije spomenika kulture kao funkcionalnog prostora koji se može ponovno koristiti
za potrebe lokalne zajednice i u osnovi pridonosi identitetu lokalne zajednice isto koliko i
regionalnom, nacionalnom i identitetu šireg
prostora.
d. Graditeljsko naslijeđe predstavlja jedan od
ključnih elemenata koji pridonosi kvaliteti života u gradu, ako se tretira kao resurs održivog
urbanog razvoja. Obazriva restauracija urbanih jezgara, prema tome, može biti uspješna
samo ako su arhitektonski rezultati ostvareni
aktivnom kooperacijom svih korisnika: planera, administratora, organizacija civilnog sektora, institucija i građana.
e. Oblikovanje, pregradnja, ponovna upotreba
i recikliranje starog urbanog tkiva je neizbježno povezano sa svim implikacijama urbane
budućnosti. Revitalizacijom urbane strukture
možemo ponovo stvoriti našu budućnost na
81-84
održiv način. Zbog mnoštva različitih interesa,
javno-privatna i javno-javna partnerstva moraju biti harmonizirana, posebno u povijesnim
urbanim kvartovima.
f. Briga o graditeljskom nasljeđu naših gradova
treba biti obazrivo provedena i treba biti provedena poput zaštite prirodnog okruženja, budući da je izraz i ostvaraj našeg duha, ponosa,
prestiža, napose naših individualnih i grupnih
identiteta, pridonoseći tako i konkurentnosti
naših gradova.
g. Zaštita graditeljskog naslijeđa ne smije biti
usmjerena samo na očuvanje individualnih građevina već i prostora koji okružuju spomenike
kulture u urbanim centrima, kao i na pažljivu
kontrolu i zaštitu širih prostora uključujući prirodno okruženje gradova i naselja.
h. Graditeljsko naslijeđe mora se tretirati kao
javno i zajedničko dobro gdje privatni interesi i
aspiracije moraju biti pažljivo uključene i striktno kontrolirane kako bi se izbjeglo narušavanje uloge i značenja javnog prostora za sve
građane.
i. Spomenici najvećeg značaja moraju imati
prioritet pri kreiranju urbane politike, zajedno s
politikama na drugim nivoima i biti podvrgnuti
akciji poduzetoj zajedno sa civilnim sektorom
zbog neophodnog entuzijazma i energije za
restauraciju i revitalizaciju koju posjeduje.
Zbog tako ozbiljnih i senzitivnih zadataka smatramo da:
1. Potrebno je definirati stručne i pouzdane
strategije koje će uključiti zaštitu graditeljske
baštine u okvirima urbanističkog razvoja na
nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Strategije treba koordinirati sa ostalim relevantnim strategijama i, također, sa uspostavljenim
europskim standardima.
2. Urbanističko-planerske institucije i institucije za zaštitu spomenika kulture, uz njihovu
održivu uporabu, trebaju se rukovoditi danim
strategijama i jasno pridonijeti njihovoj implementaciji.
3. Vertikalna koordinacija između različitih nivoa kao i horizontalna koordinacija sa drugim
sektorima iz oblasti zaštite prirode, gospodarskog razvoja, obrazovanja, turizma i infrastrukture – trebaju postati stalnom praksom.
82
Klasje naših ravni
Ildikó Deák i Viktorija Aladžić, Subotička deklaracija...
4. Princip odozdo nagore (bottom-up) je neophodan, da bi uključio sve potrebe i želje
lokalnog stanovništva s njihovom energijom,
i koncentracijom civilnog sektora i foruma organiziranih u ove svrhe.
5. Aktivno sudjelovanje svih korisnika i transparentnost u politici i procesu donošenja
odluka koje se odnose na urbani razvoj u zaštićenim urbanim zonama je obveza za administraciju i upravljanje u oblasti urbanizma.
6. Povezivanje i umrežavanje gradova glede
zajedničkih problema, interesa i ostalog, koji
se odnose na zaštitu naslijeđa je najpouzdaniji način da se pridonese regionalnoj, prekograničnoj i inter-regionalnoj suradnji i identifikaciji.
7. Obrazovanje i podizanje svijesti su ključne zadaće za civilna društva s neophodnom
ulogom koju imaju sveučilišta, specijalizirane
institucije i eksperti uključeni u proces urbanog razvoja, planiranja i zaštite kulturnog naslijeđa.
8. Obučavanjem obrtnika u ovladavanju potrebnim vještinama, neizbježna je zadaća
kako bi se osigurala kvalificirana snaga neophodna za autentičnu restauraciju povijesnih
objekata i zbog toga treba dobiti visok prioritet.
9. Neophodno je provesti novu valorizaciju
graditeljskog naslijeđa sukladno najnovijim
rezultatima istraživanja, provedenim na polju
povijesti arhitekture i urbanizma grada tijekom svih historijskih etapa njegova trajanja,
uz poštivanje relevantnih međunarodnih instrumenata za zaštitu graditeljskog naslijeđa.
10. Očuvanje autentičnosti graditeljskog naslijeđa i tradicionalnog karaktera povijesnih
gradova ključno je za ostvarenje održivosti
urbanog identiteta.
Uzimajući u obzir sve navedeno, mi potpisnici ovog dokumenta preporučamo da se konkretne akcije, navedene u nastavku, poduzmu
i u slučaju Subotice kako bi se sačuvala njezi-
81-84
na tradicionalna povijesna urbana struktura i
njen karakter koji je od izuzetne vrijednosti:
1. Poduzimati mjere na taj način da se povijesna tekstura kao i tradicionalni karakter grada
sa njegovim povijesnim građevinama, parcelama i identitetom – očuva.
2. Osigurati da vrijedne prizemne kuće, šira
infrastruktura i prirodno okruženje, također,
budu zaštićeni.
U tom cilju je potrebno:
a. Provesti detaljno istraživanje kako bi se u
cijelosti identificirali i označili svi objekti graditeljskog naslijeđa u povijesnim dijelovima
grada, koji su izgrađeni krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, a pridonose osobitom povijesnom karakteru grada,
b. Izvršiti reviziju postojećih regulacijskih planova prema valorizaciji provedenoj u sastavljenom inventaru kako bi se garantiralo očuvanje svih objekata koji će biti prepoznati kao
vrijedni za tradicionalni karakter grada,
c. Dok se ne načini inventura vrijednih građevina primjenjivati postojeće planove jedino u
tijesnoj konzultaciji i u suradnji s formiranim
lokalnim civilnim tijelom definiranim, kako slijedi pod točkom 4,
d. Ubuduće se, ni na koji način, ne bi smjela
odobriti rekonstrukcija, restrukturiranje i rušenje bilo kojeg povijesnog objekta, ukoliko je
on kao takav prepoznat,
e. Više obazrivosti primijeniti kada se podižu
nove građevine u zaštićenim zonama kako bi
se osiguralo, i na najbolji mogući način provelo, poštivanje, tradicionalnog, povijesnog
karaktera zone,
3. Prednost treba biti dana podizanju svijesti
o značaju kulturnog naslijeđa Subotice među
školskom djecom i u lokalnoj zajednici, zbog
toga se obrazovni sadržaji trebaju pripremiti
sukladno problematici vezanoj za zaštitu spomenika kulture koji bi se unijeli u školski program,
83
Klasje naših ravni
Ildikó Deák i Viktorija Aladžić, Subotička deklaracija...
4. Potrebno je obrazovati civilno tijelo uz učešće svih organizacija civilnog sektora (CSO)
koje promoviraju očuvanje kulturnog naslijeđa Subotice, koje će predstavljati lokalne interese i djelovati kao partner gradskoj upravi u
oblasti koja se odnosi na subotičko naslijeđe,
te provoditi monitoring i periodično podnositi
izviješće o primjeni preporuka navedenih u
ovom dokumentu.
5. Tekst Deklaracije proslijediti svim relevantnim lokalnim i nacionalnim institucijama i
organizacijama, a također omogućiti njezino
potpisivanje od strane građana.
81-84
6. Potpisnici Deklaracije dragovoljno pristaju preuzeti ulogu savjetodavnog tijela gore
navedenom civilnom tijelu u oblasti koja se
odnosi na zaštitu subotičkog graditeljskog
naslijeđa, te osigurati da se tekst ove Deklaracije, kao i periodična izvješća, proslijede odgovarajućim međunarodnim organizacijama
koje se bave zaštitom graditeljskog naslijeđa i
istodobno im se priskrbi što širi međunarodni
publicitet1.
Subotica, 28. svibnja 2011.
1 Dodatne informacije: Ildikó Deák, [email protected]
com i Viktorija Aladžić, [email protected]
Reichlova kuća u ulici Vase Stajića broj 13
84
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Uz Subotičku deklaraciju
85-86
Uz Subotičku deklaracija
VIKTORIJA ALADŽIĆ
U Subotici se 27. i 28. maja 2011. godine održao zajednički mađarsko-srpski seminar na
temu “Zaštita nasleđa u okvirima urbanističkog razvoja”. Organizatori seminara su bili
Fondacija “Teleki Laslo” i Direkcija za zaštitu
kulturnog nasleđa iz Mađarske, u saradnji sa
Gradom Subotica i organizacijama civilnog
sektora “Urbis” i “Authentic Vojvodina” iz
Srbije. Pokrovitelj seminara je bio Nacionalni
kulturni fond iz Mađarske. Povod održavanja
ovog seminara bilo je sve učestalije nasrtanje
na spomenike kulture i vrednu graditeljsku
baštinu u Subotici i drugim gradovima u Vojvodini kao i nerazumevanje značaja vrednog
kulturnog nasleđa.
Subotica, grad koji se nalazi na samom severu Vojvodine danas sa oko 100.000 stanovnika, pre Prvog svetskog rata bila je u sastavu
Austro-ugarske monarhije i tada jedna od tri
najveća grada u Ugarskoj. Ubrzani ekonomski razvoj grada omogućila je, gradu bez reke,
železnica koja je grad povezala sa Evropom
1869. godine. Na samoj prekretnici XIX u XX
vek izgrađen je veliki broj privatnih i javnih
palata, među kojima se nalaze i značajna arhitektonska ostvarenja svetske baštine: sinagoga, gradska kuća i Rajhlova palata. Budući
da Subotica sa okolinom ima preko stotinu
objekata izgrađenih na prekretnici XIX u XX
vek u stilu secesije, te da su i najznačajnija
arhitektonska ostvarenja izgrađena u stilu secesije, seminar je imao težište usmereno na
arhitekturu secesije.
Poslednjih godina porušeno je ili devastirano
nekoliko vrlo značajnih objekata u Subotici.
Tokom 2007, nakon velike kampanje protiv
rušenja, porušeno je subotičko “Narodno pozorište”, spomenik kulture od velikog značaja,
na čijem mestu je počeo da se gradi megalomanski projekat novog pozorišta, no već početkom 2011. godine najavljeno je da novca
nema za završetak zgrade, te se u zaštićenom
jezgru nalazi ogroman nezavršen armirano betonski skelet. Početkom 2010. godine porušene su dve prizemne kuće arhitekte Ferenca
Rajhla, najraniji radovi u stilu secesije u Srbiji,
izgrađene 1899. godine. Devastirana je takozvana “najstarija kuća” u Subotici iz 1730.
godine, porušeno “Hajzlerovo kupatilo”, devastirana zgrada “Bunjevačke matice” itd.
U težnji da se privuče pažnja na vredno subotičko arhitektonsko nasleđe, te da se ukaže
na moguće smernice u planiranju grada, kako
bi se u budućnosti izbeglo rušenje vrednih
građevina, te revitalizovali stari urbani kvartovi u skladu sa savremenim potrebama i tendencijama u Evropi, organizovan je zajednički
mađarsko – srpski seminar “Zaštita nasleđa u
okvirima urbanističkog razvoja” na kojim su
učestvovali međunarodni stručnjaci iz oblasti
zaštite kulturnog nasleđa i urbanističkog planiranja. Tokom prvog dana seminara održan
je niz predavanja uglednih stručnjaka sa različitih univerziteta i iz institucija iz Srbije, Mađarske, Beča, Edinburga, Barselone.
Drugog dana seminara organizovan je okrugli
sto na kojem se raspravljalo o graditeljskoj baštini i mogućnostima njenog očuvanja, gde su
građani Subotice mogli da postavljaju pitanja
i iznose svoja mišljenja o nastalim problemima. Diskusija za okruglim stolom rezultirala je
sastavljenjem “Subotičke deklaracije o zaštiti
kulturnog nasleđa u okvirima urbanističkog
razvoja”. Identifikujući pretnje sa kojima se
suočava kulturno nasleđe uopšte, a posebno
u Subotici, Deklaracija je obuhvatila preporuke za sprovođenje aktivnosti kako od strane
gradske uprave, službe planiranja i zaštite graditeljskog nasleđa, tako i lokalne zajednice da
bi se sprečile navedene pretnje i obezbedilo
očuvanje arhitektonskog nasleđa i specifičnog karaktera grada sa prekretnice XIX u XX
vek. Po preporukama iz Subotičke deklaracije
organizovana je serija turističkih šetnji edukativnog karaktera pod nazivom „Nasmeši se
Subotici“ koju je vodila Dr Viktorija Aladžić
stazama secesije, govoreći o svakom objektu pojedinačno. Šetnje je organizovala nevladina organizacija “Anti šund corporation”,
a podržala uprava grada Subotice. Poziv da
85
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Uz Subotičku deklaraciju
85-86
se pridruže šetnji upućen je putem lokalnih i
nacionalnih medija svim građanima Subotice.
Za ovu priliku odabrano je 17 vrednih subotičkih objekata izgrađenih u stilu secesije, koji
su bili osvetljeni posebnim reflektorima, kako
bi se skrenula pažnja na vrednu arhitektonsku
baštinu, a šetačima su se na određenim punktovima pridruživali ulični svirači izvodeći prigodni repertoar. Šetnje su organizovane 16.
i 17. jula 2011. u okviru festivala elektronske
muzike Summer3p, i 18. septembra 2011. u
okviru Dana evropse baštine, od 21 do 23
časa sa tendencijom da se nastave i dalje.
Svake večeri u šetnji je učestvovalo oko dvestotinjak građana među kojima vrlo značajan
procenat mladih ljudi, zainteresovanih da se
upoznaju sa segmentima istorije svog grada.
Projekat „Nasmeši se Subotici“ prerastao je
u međuvremenu u građansku inicijativu koja
ima za cilj promovisanje subotičkog kulturnog nasleđa, očuvanje identiteta i karaktera
grada i implementacije održivog razvoja čiju
nit vodilju predstavlja Subotička deklaracija o
zaštiti kulturnog nasleđa u okvirima urbanističkog razvoja. Predstavnici ove građanske
inicijative pozivaju građane Subotice da svojim potpisom podrža Subotičku deklaraciju.
Hajzlerovo kupatilo
86
Klasje naših ravni
Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama
87-92
Žene u Vujkovljevim pripovijetkama
NEVENA MLINKO
Sav okoliš je to znao.
(Đurđinska gradina)
Stup ljepote usmenog kazivanja sastoji se od
istanjenih i prozirnih dijelova narodnog palimpsesta kroz koje pogled i uho mogu dosegnuti
do najdublje, arhaične dimenzije ljudske svijesti koja je bila progovorila i odjekuje u svojoj
svevremenosti. Sheme i matrice, sižei i smjerovi razvoja radnje, motivi i likovi uronjeni su
koliko u određeni nacion i kulturu, teritorijalno
područje i jezik toliko i u zajedničku, univerzalniju, slavensku, indoevropsku i pra-indoevropsku tradiciju. Vrijeme je dopuštalo i legitimiziralo različita prepričavanja, čitanja i učitavanja,
adaptiranja i readaptiranja, interpretiranja i reinterpretiranja usmenog brenda poslojavajući
narodnu misao i izričaj. Zagledani u takvo akumulirano bogatstvo „Hrvatskih narodnih pripovijedaka iz Vojvodine“ koje je sakupio i obradio Balint Vujkov1 a navođeni ženskim likovima
upustit ćemo se u jedno putovanje „unazad“
u onoj mjeri koju sam zapis dopušta i nalaže.
Naime, manir suvremenog stvaralaštva samotumačenja teksta i interveniranja autora nalaze
se nasuprot podrazumijevanog općeg znanja
zajednice slušatelja kojima nije bilo potrebno
nikakvo davanje dodatnih smjernica i uputstava za razumijevanje govorenog. Pokušat ćemo
zaći u predio „prešutnog“ i interpretirati ga u
izvornom, tradicionalnom ključu.
Zbirka „Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine“ sastoji se od ukupno pedeset i dvije
pripovijetke2. Usprkos suvremenim nanosima
koji su pomjerali ustaljene parametre podrivajući zaokruženost određenih pripovjednih žanrova i vrsta ostat ćemo u klasifikacionoj terminologiji narodne književnosti, te kao najbrojnije
u spomenutoj zbirci izdvajamo šaljive pričice i
1 Potpuni bibliografski podatak glasi: Balint Vujkov,
Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine, Zenit,
Subotica, 1960. Citati će ubuduće biti preuzimani
iz ovoga izdanja sa naznakom naziva pripovijetke i
stranicom.
2 Pored zapisa pripovijedaka, knjiga sadrži i spisak
pripovjedača, rječnik manje poznatih riječi i bilješku
o piscu.
novele (četrdeset i jedna) od kojih nemali broj
ima tendenciju svođenja na jednostavni oblik
vica, zatim slijede priče o životinjama (šest) i
jedna pripovijetka u kojoj su glavni akteri biljke,
po dvije bajke i predanja. U ovome radu ćemo
pristupiti interpretaciji pojedinačnih usmenih
proznih tvorevina: predanja „Đurđinska gradina“ i dvije šaljive pričice pod nazivima „Babin
jezik“ i „Lino selo“, pomoću kojih se može kroz
vremensku prizmu osvijetliti dubina i dinamičnost duha cjelokupnog narodnog kolektiva i
njegovog stvaralaštva. U imenovanim usmenim ostvarenjima prepoznali smo reprezentativne ženske likove iz kulture Hrvata i Slavena,
njihovu obremenjenost tradicijski uvriježenim
smislom, običajima i vjerovanjima, njihovu
detronizaciju i degradaciju, te ponovno uspostavljenu funkcionalnost u skladu sa kodeksom
jednog drugačije osmišljenog doba.
Ono što plijeni i ostavlja najsnažniji utisak kod
slušatelja i čitatelja prilikom susreta sa predanjem jeste to što ova usmena prozna tvorevina,
kako je H. Bauzinger rekao, „ostavlja stvarima
njihove tajne“. Veo zagonetnosti, neobičnosti i
nerazjašnjenosti izaziva osjećanje straha pred
nečim sveprodornim i misterioznim. Etiološko
predanje3 „Đurđinska gradina“4 odvija se u
atmosferi blage jeze i tamne neizvjesnosti. Na
samom početku pripovjedač se obraća kolektivu i podsjeća na nezaobilaznost ovog dijela
puta, odnosno, ograđenog zemljišta ili bašče5,
koji se mora prijeći kako bi se stiglo do Male Bo3 Predanja je izuzetno teško tipologizirati jer ih odlikuje žanrovski sinkretizam. Na taj način i u „Đurđinskoj
gradini“ prepoznajemo elemente raznih vrsta predanja i oblika: npr. u motivu vilinskog konja i liku pripovjedačeve majke „vilinske povrze“ – motivi fantastičnog koji ukazuju na demonološko predanje, u liku
Aničić Ilije i Turaka – kulturno-historijsko predanje,
u jednodimenzionalnosti svijeta –legendu. Odlučili
smo se za etiološko predanje zbog dominantnosti
razjašnjavanja jedne predmetne realnosti tj. lokaliteta
koji je jedna od poveznica tri epizode i sadržan je u
samom nazivu predanja.
4 Predanje „Đurđinska gradina“ ispripovijedao je
Roko Stantić iz Đurđina.
5 Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata“, Institut
za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2005, str.138.
87
Klasje naših ravni
Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama
sne. Osjećanje napetosti se intenzivira u skladu
sa razmjerom veličine uloga jer slušateljski kolektiv osim budućnosti, koja je neumitno vezana za ovaj lokalitet, u dalji tok predanja ulaže i
svoju prošlost, iskustvo u kojem nosi prelazak
preko ove gradine. Predanje iskoračuje iz uobičajenih kontura kompozicijske jednostrukosti
utrostručenjem epizoda. Prvi siže govori o „kamenoj kozi“ sa blagom koju su oteli Turci, drugi
o istjerivanju Turaka i treća o ženi koja je zaboravila dijete u podrumu. Potrebno je ukazati
na različitu starinu nastajanja i na kronološko
naslojavanje epizoda. Osim logičnog slijeda u
proznoj tvorevini o tome svjedoči produljivanje epizoda, njihov historični karakter čija se
objektivnost vanjskog faktora (u ovom slučaju
Turci) rasplinjava ostavljajući neidentificirano,
pripovjedačevo tj. subjektivno vrijeme i iznošenje dokaza o vjerodostojnosti koje se sa općeg, kolektivnog prelijeva u subjektivno iskustvo. Posljednja epizoda sadrži jasnu distancu
da se „kadkod o tom više pripovidalo“6 što
predanje obilježava kao prošli, neaktualni sadržaj. Iznetoj tezi o starini epizoda doprinosi za
predanje karakteristična kazna u prvoj strukturi, dok u drugoj i trećoj ona izostaje dovodeći
u paradoksalan spoj osnovni ton predanja i njegov krajnji ishod u kojem grad biva spašen od
Turaka i dijete vraćeno u majčin zagrljaj.
Zasebne sižee međusobno povezuju konkretni lokalitet, motivi blaga i vilinske prirode.
Konkretizirani motivi vezani za vile u predanju
„Đurđinska gradina“ odnose se na porodičnu
lozu Aničić Ilije koji je imao „vilovskog konja“ i
čija je čakununuka, pripovjedačeva majka „bila
još pomalo vilovske povrze“7, odnosno, vilinskog porijekla8 i eksplicitno su prisutni samo u
drugoj epizodi. Odnos između čovjeka i ovog
ženskog mitološkog bića je ambivalentan, mogao je biti kako dobar, tako i loš. Vilama se pridaju prevashodno pozitivna svojstva s tim što
su se svetile ljudima koji su im nanijeli zlo, uvrijedili ih, otkrili, neprikladno se ponašali ili načinili neku vrstu prijestupa u odnosu na njihov
život. Iz usmene lirske i epske ostavštine najpoznatije je bratimljenje i stupanje u zabranjene, vanbračne veze sa vilama. Naime, ljubavne
6 Đurđinska gradina, str.6.
7 Đurđinska gradina, str.5.
8 Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Institut
za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2005, str. 439.
87-92
veze između predstavnika ovoga i onoga svijeta uvijek su završavale pogubno za čovjeka
jer je junak stupanjem u vezu sa natprirodnim
bićima dobivao iskustvo onostranoga. U cilju
očuvanja ravnoteže među svjetovima stečeno
znanje nije smjelo procuriti te je stoga junak
morao smrtno stradati. Ono što jedino i uvjetno može objasniti i opravdati vezu između Aničić Ilije i vile pohranjeno je u prvoj epizodi predanja. Vile su bile postojano antropomorfnog
oblika, ali su skrivale ispod haljina magareće,
konjske, kravlje ili kozje noge9. Motiv kozjih
nogu upućuje nas na „kamenu kozu“ koju ljudi
nisu zamjećivali, a koju su oteli Turci. Analogiju
između vile i koze pronalazimo i u tome što su
vile darivale ljude zlatom, srebrom i novcem10,
dok je „u kozi bilo silno blago“11. Pitanje točne prirode odnosa između Aničić Ilije i vile u
skladu sa poetikom predanja ostaje nedorečen
i zamagljen današnjem čitaocu, nedefiniran ni
kao pobratimski ni kao ljubavni ni kao bračni ni
kao uvjetno-sužanjski. „Sav okoliš je to znao“12
i stoga nije bilo potrebe da pripovjedač o tome
dulji, a nama je ostavljena tajna i neispripovijedana mogućnost sa malobrojnim smjernicama
da je Ilija protjerujući Turke pronašao, prepoznao i oslobodio vilu koja se time privoljela ili
zadužila junaku.
U opisu pripovjedačeve majke „vilinske povrze“ naglašeni su zubi koji su raspoređeni u po
tri reda na donjoj i gornjoj vilici i svi su „kutnji“.
Simbolička vrijednost zuba je vitalnost i stvaranje, osobito snažnih zuba koji kidaju i komadaju hranu13 tj. kutnjaka. Opozit brojnosti zuba
je njihovo ispadanje koje u tradicijskom ključu
predskazuje smrt nekoga od bližnjih. Okrenutost životodavnom principu ovih natprirodnih
bića ogleda se i u vjerovanju da vile stalno doje
djecu14 što nas odvodi trećoj, najduljoj epizodi
predanja koja je vremenski određena blagdanom Blagovijesti. Praznično vrijeme u tradici9 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter
Book World, Beograd, 2001, str. 80.
10 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter
Book World, Beograd, 2001, str. 80.
11 Đurđinska gradina, str.5.
12 Đurđinska gradina, str.5.
13 Hans Biedermann, Rečnik simbola, Plato, Beograd,
2001, str.458.
14 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter
Book World, Beograd, 2001, str. 81.
88
Klasje naših ravni
Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama
onalnoj kulturi naroda ima svoj osobiti status,
danas zaboravljen, stoga je potrebno da ovu
vremensku odrednicu sagledamo u onoj širini značenja koju joj je pridavala starina. 25.
ožujak je dan koji označava početak proljeća,
dan buđenja i otvaranja zemlje, također, ovaj
dan sinegdohalno anticipira uspješnost čitave
naredne godine15. Otvaranje podruma na Gradini u predanju analogno je proljetnom otvaranju zemlje čiji je smisao znatno obogaćen
dodatnim određenjem lokaliteta kao podruma. Gradina u cjelokupnom predanju odiše
reliktnim obilježjima graničnog prostora jer se
tamo nalaze neprijatelji, Turci, odatle počinje
tuđ i stran, a prestaje svoj i naš svijet koji sasvim
drugačije zvuči. Motiv podruma koji je u slavenskoj tradiciji osmišljen kao otvoren granični
prostor između ovoga i onoga svijeta to konačno i potvrđuje. Gradina je, jednom riječju,
granični prijelaz u svijet Drugoga, nepoznatoga i opasnoga. Prebivališta vila su mnogobrojna i različita i u svojoj osnovi sva su određena
medijatorskom funkcijom koju vile vrše među
svjetovima. Jedno od staništa vila su i jame pod
zemljom16. Po slavenskim, osobito bugarskim
vjerovanjima vile su se prevashodno pojavljivale od Blagovijesti do Spasova17, što u skladu sa
vjerovanjem o stalnom dojenju vila može pojasniti rješenje pripovjednog raspleta posljednjeg dijela predanja u kojem je dojenče, koje
je mlada ostavila u podrumu a „nije ga još ni
odbila od sise“18, preživjelo godinu dana bez
majčinog mlijeka. Djeca koje su nadojile vile
zadobivala su osobitu ljepotu ili snagu što u
predanju prepoznajemo kod drugog otvaranja
podruma jer je dijete „živo i zdravo, ta lipo, da
ni kod matere ne bi bilo lipče!“19.
U trećoj, kao ni u prvoj epizodi predanja nema
motiva koji u sebi sadrže riječ vila, međutim,
šire poznavanje konteksta, vjerovanja i ustrojstva narodne misli, koja nije bez razloga postavila ova tri sižea u jednu cjelinu, baca novo
svijetlo na razumijevanje dubine i ljepote ove
15 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter
Book World, Beograd, 2001, str. 27.
16 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter
Book World, Beograd, 2001, str. 80.
17 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter
Book World, Beograd, 2001, str. 81.
18 Đurđinska gradina, str. 6.
19 Đurđinska gradina, str. 6.
87-92
usmene prozne tvorevine iza koje se krije lik
osnovnog medijatora, kompozicijskog poveznika i lajtmotiva - vile.
Još ćemo se malo zadržati na posljednjoj
epizodi predanja čiji je noseći lik žena. Samo
označavanje junakinje kao mlade, netom udate djevojke, mladenke20, nosi sa sobom predstavu ludog, mladog, neiskusnog bića, trećeg
brata iz bajki koji zalazi u svoj proces inicijacije. Iako je rodila i ima dijete, što u patrijarhalnom svijetu pretpostavlja uspješno svršeni čin
svadbene inicijacije, mlada je još uvijek u potencijalno opasnoj poziciji jer nije u potpunosti integrirana u novu zajednicu sa novim položajem i funkcijom majke21. Redigovani siže
transformirane bajke prepoznajemo u trećoj
epizodi predanja u kojoj ženski lik, za razliku
od uobičajenom muškog22, započinje svoj
proces inicijacije. Obred inicijacije podrazumijevao je da neofit doživi sopstvenu smrt nakon
koje je postajao novi čovjek, odnosno, bivao
osposobljen za novi socijalni ili biološki status
u društvu. Podrum je po tradicionalnim predodžbama ulaz u svijet mrtvih23. U svojstvu
vještice na ulasku ili u kolibi pronalazimo u podrumu „didu s kosom do zemlje“ koji iskušava
inicijanta24 ponudom da uzme onoliko dukata
koliko želi. Logika nameće pitanje da li je inicijacija uspjela ili ne jer je mladu zavelo bogatstvo do te mjere da je zaboravila svoje dijete u
podrumu. Odnos roditelja i djeteta u patrijarhalnom društvu je svet i nepovrjediv, u slučaju
njegovog nepoštivanja u bilo kojem smjeru neminovna je kazna. Ono što zbunjuje je sretan
završetak karakterističan za bajku koja podrazumijeva uspjeli obred, a koji ne može proizići
iz ovako postavljene situacije. Ukoliko iziđemo
iz okvira pripovjednog kanona bajke i prijeđe20 Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Institut
za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2005, str. 266.
21 Neki od najtragičnijih baladičnih raspleta temelje
se baš na ovom produženom stupnju inicijacije.
22 Jedan od najpoznatijih, svjetski rasprostranjenih
ženskih likova inicijanata je Pepeljuga.
23 Tolstoj - Radenković, Slovenska mitologija, Zepter
Book World, Beograd, 2001, str. 406.
24 U vreme matrijarhata obred inicijacije obavljali
su muškarci maskirani u žene. Međutim, vrijeme
nastajanja bajki je patrijarhat i trebalo je pronaći sklad
između obreda i priče. Stoga je ženi vještici pronađen ekvivalent u šumskom djedici (prema V.J Propu,
Historijski korijeni bajke, Svijetlost, Sarajevo, 1986.).
89
Klasje naših ravni
Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama
mo u pripovjedne okvire i parametre predanja
pronalazimo uobičajeni tip junaka žrtve i stradalnika, kojemu nije predviđena pobjeda25.
Žanrovi i vrste narodne književnosti su u sebi
monolitni, čvrsto zaokruženi i samim tim jasno
među sobom razgraničeni, osobito narodna
bajka o kojoj je najviše pisano u stručnoj literaturi. Razaranje poetika26 žanrova i njihova
miješanja su manir i tendencija kasnijih dana.
Moralna pouka u predanjima je karakteristična za kršćanske nanose i u tekstu je dodatno
opisano prakticiranje naravoučenija jer mlada
ne ponavlja svoju grešku i ne podliježe pohlepi
za materijalnim. Vrijednost predanja „Đurđinska gradina“ prepoznao je i sam Balint Vujkov,
što svjedoči o njegovom istančanom sluhu za
blago narodne književnosti, jer se ova usmena tvorevina nalazi na samom početku zbirke
„Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine“.
„Babin jezik“ je kratka i svedena šaljiva pričica
sa preokretom i zaoštrenom poentom sva ispripovijedana27 u dijalogu. U pripovijetci zet dolazi svojoj tašti, „babi“, žaleći se na svoju ženu i
njeno neprikladno i nepodnošljivo ponašanje.
Uočavaju se pomjereni i izvrnuti obiteljski odnosi patrijarhalnog društva u kojem se socijalno najniža osoba postavlja kao najviša. Muž i
ostali članovi obitelji: svekar, svekrva, zaova, jetrva i djever, po prirodi običajnog i obiteljskog
prava što po spolnom određenju što po stažu
primitka u dom imaju primat u odnosu na pridošlicu. Mlada ne pristaje na svoje mjesto u
hijerarhiji i ostali članovi su nemoćni naspram
nje. U inverznosti položaja i obiteljskih odnosa,
u mladinoj nedodirljivosti i gospodarenju pohranjena je prva i to karnevalska klica komike
ove pričice.
Druga dva izvora smijehovnog kao i ključni
pojmovi za razumijevanje ove usmene pripovijetke sadržani su u samom naslovu. Baba i
jezik su usko povezani i višestruko funkcionali25 Dragiša Živković, Rečnik književnih termina, Nolit,
Beograd, 1984, str. 594.
26 Termin poetika u kontekstu narodne književnosti
je namjerno izbjegavan jer usmeni pripovjedač nije
imao svijest o stilističkim, strukturalnim, kompozicijskim ili bilo kakvim drugim uokvirenostima i podjelama prema kojima bi se navodio i ravnao u svom
kazivanju. To je kasnije nastali termin te bi njegova
uporaba bila anahrona i umjetna.
27 Šaljivu pričicu „Babin jezik“ ispripovijedao je
Matija Vujkov iz Subotice.
87-92
zirani kao glavni junaci, najvažniji strukturalni i
kompozicijski elementi. Komika je pohranjena
u stilističkom preoblikovanju osnovnog oblika
riječi, u neuobičajenim i naglašeno negativnim
poredbenim sintaktičkim sklopovima, te čitamo: „svekre-babo, kozja brado“, „svekrovača
raščupača“, „zauvača ko krmača“, „jetrovača
rasturača“, „a diverac kao kerac“28. Ovakav
jezik je osnovni motivacijski pokretač i preokretač cjelokupne radnje. Baba sa uživanjem i
potvrđivanjem: „lipo-lipo!“, sluša i potiče momkovo jadanje jer je ponosna na „mezimicu materinu“ sve dok se njeno djelo ne okrene protiv
nje same što je vidljivo u replici: „baba-babababurača, u nje jezik trn od drača“. Mladin
jezik je, ustvari, jednak babinom jeziku i izražava karakternu osobinu ovih dviju žena - jezičavost. Baba se okreće od kćerke i osuđuje
je bez jasne svijesti da time poništava i negira
samu sebe što nju čini karikiranim likom i budi
na smijeh. Ona ostaje ustrajna i dosljedna svome biću kome je očigledno jezik brži od pameti tj. najpodložniji afektu i trenutačnoj emociji.
Najčešće uz pomoć parodiranja šaljive narodne pričice su stvorile zasebni, zaokrugljeni pripovjedni sistem iskoračujući iz pripovjedačkih
ustaljenih okvira usmene novele. Ono što čini
ovu pričicu posebnom je izabrani predmet
parodije koji osim u općim mjestima kao što
su određena ljudska osobina tj. mana dugog i
oštrog jezika, prepoznajemo i u žanrovskom
predlošku ove usmene tvorevine. Riječ je o lirskoj obrednoj pjesmi i njezinom duhu koji su
pohranjeni u osnovni strukture šaljive priče i
koji su parodirani. Najuočljivije premošćenje
lirskog i proznog roda analognim nitima ogleda se u sačuvanoj poetičnosti jezika koju odlikuje slikovitost, živopisnost i jezgrovitost, igra
riječima i rima, unutrašnji tempo i ritmičnost
po silabičko-metričkoj matrici određenih lirskih
osmeraca i četveraca, prisustvo modificiranog
pripjeva, kao i u dijaloškoj formi. Bavljenje zemljoradnjom uvjetovalo je pjevanje obrednih
pjesama i njihov cilj bio je umilostivljenje viših
sila prirode od kojih je zavisio čovjek i uspješnost njegovog rada, doprinos na poljima i
plodnost. Izdvajanjem uvjetnih pripjeva: babo
moja, hm-hm, lipo-lipo, kako-kako, lupaj-lupaj,
koji se u obrednoj lirici između ostalog odnose
na imena božanstava, predmeta, ophođana,
28 Babin jezik, str.17-18.
90
Klasje naših ravni
Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama
odnosno, ljudi medijatora koji anticipiraju nadnaravnu moć u svojoj povezanosti sa onostranim29, uočavamo moguće povlašteno mjesto
babe. Sam čin momkovog obraćanja babi kao
moćnijoj od sebe i njena vlast donošenja konačne presude nad sudbinom kćerke koja je
udajom prestala biti u domenu njenog utjecaja
govore o velikoj moći žene u ovoj pričici. Nezaobilazna je asocijacija na žensko mitsko i mitološko biće Baba Jage, poznatije kao vještica.
Osim univerzalnosti imenovanja i starosnog
određenja junakinje kao babe i pretpostavljene moći koji nam dopuštaju hod u ovom smjeru, spomenimo da Baba Jagu u tradiciji Slavena
odaje glasanje, ponavljanje ljudskih riječi do u
beskraj, kao jeka, repetativne fraze i znamenito
puhanje: uf, uf, uf! 30, što neznatno transformirano prepoznajemo u babinim replikama koje
zadobivaju status pripjeva zbog ponavljanja i
obdržavaju ga do konca pripovijetke. Jasno je
da se kontekst obrednog rituala iz usmene pjesme u priči preobražava u porodičnu problematiku u kojoj junak moli relikt ovog ženskog
božanstva da mu pomogne da iziđe na kraj sa
sopstvenom ženom. Povezivanjem likova majke i kćerke koje, i jedna prema drugoj bezobzirne, bahato i samosvojno vladaju svijetom
nefunkcionalnog patrijarhalnog društva i nemoćnih muškaraca stiče se slika o apsolutnosti
moći žene i njenoj uporabi. Konkretno predstavljeni matrijarhat u šaljivoj priči izvajan je u
parodijskom ključu jer produženje vrste koje bi
svojom moći trebalo da obezbijedi baba može
ostvariti samo ušutkivanjem tj. svojevrsnim
uklanjanjem sopstvenog izdanka. Kult plodnosti i osnovna funkcija davanja života jednako
je vezana za zemlju u obrednim pjesmama od
koje su ljudi ovisni kao i za babu u proznom
29 Tako u koledarski pjesmama pripjev je sintaktička varijacija riječi koledo čije je jedno od mogućih
značenja veliki božićni kruh (božićnjak), u lazaričkim
pjesmama je pripjev oj lazare, lazare što između
ostalog upućuje na učesnike obredne povorke kao i
u dodolskim oj dodo, oj dodole, u kraljičkim ljeljo upućuje na učesnike povorke i na zaboravljeno slovensko
božanstvo Ljelju, itd. (prema Zoja Karanović, Arhajski
koreni srpske usmene lirske poezije, u:„Antologija
srpske lirske usmene poezije“, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo, 2004. i Tolstoj –
Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World,
Beograd, 2001.)
30 Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje,
Geopoetika, Beograd, 2008, str. 277.
87-92
ostvarenju u čijim se rukama nalazi moć nad
životom i nad smrću31. Izostaje katarzični i moralni prizvuk posljednjeg pripjeva lupaj-lupaj jer
je Baba Jaga sačuvana u sjećanju i svijesti kao
reprezenat tamne strane majčinstva koji manje
obuzima očaj zbog gubitka, a više gnjev i želja
za osvetom32, što prepoznajemo i u karakteru
babe iz šaljive pričice. Zbog toga se stiče utisak
zasluženog urušavanja žene u samu sebe i to
zahvaljujući njenoj prgavoj i demonskoj strani
naravi koja joj je došla glave. Kritička i socijalno-moralistička žaoka su uočljive u zaoštrenoj
poenti kojom se u potpunosti detronizuje i samouništava veliki lik Baba Jage. Pod prividom
bezizlaza i nemoći, a u komičnom ruhu patrijarhat je odnio konačnu pobjedu nad matrijarhatom srušivši njegovu kraljicu.
Svako vrijeme i svako društvo stvara i nosi sa
sobom svoje ljestvice vrijednosti i parametre
vjerovanja u kojima se prepoznaje njihov odnos prema sopstvenoj prošlosti. U šaljivoj pripovijetci „Lino selo“33 opet se susrećemo sa
likom Baba Jage, vještice, odnosno, Vragbabe.
U ovoj usmenoj pripovijetci koja u sebi čuva
preobražaj vremena i jaz među generacijama
njena uloga i funkcija su višestruko semantički
transformirane. Dva mlada momka kao nositelji novijih i drugačijih obzorja uporabili su Vragbabu kako bi zastraši, uvjeti i iskoristili lijenog
čovjeka tradicionalnog kova. Iz samog odnosa
prema izmišljenoj priči o Vragbabinoj kletvi
koji ne poznaje niti strah niti poštovanje spoznajemo da mladići dobro poznaju ali ne vjeruju u ovu ostavštinu prošlosti. Međutim, priča
o Vragbabi je uplašila lijenog čovjeka ne kao
pojam nekog polustrašila i ne na način kojim se
njime danas plaše djeca. Njegov strah je mogao biti osnovan konkretiziranim kontekstom
izmišljene priče koji potvrđuje i točno opisuje
onovremenu predstavu o Baba Jaginoj ličnosti
koja je u kolektivu bila svima dobro poznata.
Dobno određenje momaka i njihovo službovanje kod vještice significiraju inicijacijacijsku
poziciju junaka. Po njihovoj priči, oni su po31 Vještice se su istovremeno predstavljene kao gospodarice života i kao gospodarice smrti (prema V.J. Prop,
Historijski korijeni bajke, Svijetlost, Sarajevo, 1986.).
32 Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje,
Geopoetika, Beograd, 2008, str. 292-293.
33 Šaljivu pripovijetku „Lino selo“ ispripovijedao je
Joso Cvijin sa Šupljaka.
91
Klasje naših ravni
Nevena Mlinko, Žene u Vujkovljevim pripovijetkama
bjegli od vještice što govori o neuspjeloj inicijaciji zbog koje trpe kaznu u obliku konjske
vanjštine. Smrt je pod utjecajem totemizma i
kulta predaka bila zamišljana kao pretvaranje u
životinje što je u obredu inicijacije bilo simulirano ušivanjem u životinjsku kožu. Po Propovom
naučavanju i istraživanju34, inicijanti su u okviru
obreda inicijacije učili da se pretvaraju u životinje što im je u konačnici omogućavala vještica
koja je bila gospodarica životinjskog svijeta, svijeta mrtvih i svećenica inicijacije. Pretvaranje
u životinje bilo je željeno i potrebovano stanje
kako bi neofiti sopstvenom smrću dobili pomoć od predaka, kako bi i sami mogli ovladali
lovom i životinjama. Kao vještičini alati nabrojani su kuhinjski predmeti, između ostalih i žarač koji prepoznajemo u rukama Vragbabe u
pripovijetci pomoću kojeg je promijenila izgled
mladića. Utjecaj vremena donio je nerazumijevanje vještičinog grubog ponašanja, iskušavanja i ponekad brutalnog mučenja inicijanata,
kao i smjenu matrijarhata patrijarhatom preobrazivši vješticu iz nezaobilaznog i pozitivnog
u negativni i strašni lik kakvog ga pamte i naše
stare usmene tvorevine, kakav je i sačuvan u
ovoj izmišljenoj priči u šaljivoj pripovijetci „Lino
selo“, kao i u „Babinom jeziku“. Njen lik još više
zatamnjuje nadodana oholost i ovdje konkretizirana babinom ljutnjom i bacanjem kletve prilikom pomena da je netko pametniji od nje. Na
koncu ove simplificirano predstavljene geneze
Baba Jaginog lika nalazi se zastrašujuća ruina
čija se značenja i funkcije sa smijehom i nevjericom upliću u sitne ljudske interese, računice i
prijevare, osvete i spašavanja. Time se odmiče
od izvornog smisla koji se sa svakim pedaljom
tj. svakom novom pričom sve više zaboravlja i
resemantizira u skladu sa novim manirima i zahtjevima društva i vremena.
Ženski likovi antropomorfnog obličja prisutni
su u oko petnaestak usmenih pripovijedaka iz
zbirke „Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine“. U najvećem broju riječ je o šaljivim
pričicama i novelama u kojima su žene predstavljene u skladu sa poetikama vrsta kao sekundarne po važnosti u odnosu na muškarce,
odnosno, sa naglašenim negativnim osobinama „dugog jezika“, varanja i tiraninstva osobito nad muškim rodom, rjeđe dobrim kao što
87-92
je domišljatost ili karnevalizirane i karikirane
fizičke snage i gospodarenja. Interpretirajući
ženske likove u čijim se temeljima prepoznaju
priroda vile i vještice, prateći njihove transformacije u okvirima danih usmenih tvorevina
koje odlikuje rastakanje čvrstih pripovjedačkih
kanona htjeli smo ukazati na starinu i vrijednost zapisa koje je sakupio Balint Vujkov koji
pored dinamičkih pokreta suvremenih strujanja pohranjuju u sebi i blago tradicionalne svijesti i njezinih obzorja.
LEKTIRA I LITERATURA:
Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb,
2005.
Balint Vujkov, Hrvatske narodne pripovijetke iz
Vojvodine, Zenit, Subotica, 1960.
Dragiša Živković, Rečnik književnih termina,
Nolit, Beograd, 1984.
Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, Geopoetika, Beograd, 2008.
Hans Biedermann, Rečnik simbola, Plato, Beograd, 2001.
Vladimir Jakovljevič Prop, Historijski korijeni
bajke, Svijetlost, Sarajevo, 1986.
Svetlana M. Tolstoj - Ljubinko Radenković, Slovenska mitologija, Zepter Book World, Beograd, 2001.
Zoja Karanović, Arhajski koreni srpske usmene
lirske poezije, u:„Antologija srpske lirske usmene poezije“, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Srpsko Sarajevo, 2004.
34 V.J. Prop, Historijski korijeni bajke, Svijetlost,
Sarajevo, 1986.
92
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine...
93-98
Hrvatska književnost iz Vojvodine,
u dvama ozračjima
– književno-kritičke prakse i
bibliografske neosviještenosti
MILOVAN MIKOVIĆ
1.
Prošlo je već cijelo stoljeće, i više, od kako je
A. G. Matoš uglavnom završio svoj kritičarski i
književno-polemički opus. Antun Barac, u djelu
Hrvatska književna kritika iz 1938. godine, književno-kritičku djelatnost razmatra kao dio općenitijeg sustava književne znanosti – i premda
je ona u navedenom razdoblju, zapravo, još
u začetku – pridaje joj određenu aksiologiju i
epistemologiju ili, suvremenijim književno-teorijskim rječnikom rečeno, imanentni diskurzivni
obrazac.
Desetljećima nakon njih, kada god se pokuša
razmatrati hrvatska književnost iz Vojvodine u
ozračju književno-kritičke prakse, nekadašnjih i
novijih teorijsko-kritičkih tendencija, vidljivoj i u
ne maloj, propratnoj, književno-kritičkoj i književno-znanstvenoj publicistici – u pravilu se,
najprije, trebamo suočiti sa salvama ignorantskih glasina i poluistina, prema kojima ovdje,
navodno, «nikada nije bilo, niti ima književne
kritike», ili, ako je i bilo «zapravo je ona diletantska», pored toga joj se još prišiva kako je «odviše prijateljska/odveć neprijateljska», nadalje, da
«ta kritika nije ona prava», a u slučaju ako se,
ipak, pokaže pravom tada «nije dostatna, stoga, ipak, ne zadovoljava očekivanja i potrebe»,
a pored toga ona je … itd., itd., itd.
Tko ne nasjedne ovim proizvoljnim i tendencioznim tvrdnjama (razvidno izazivačkim i
zlonamjernim, s «elementima učenog znanja»
stjecanog u nagnuću nad trima knjižicama –
zdravstvenoj, partijskoj i štednoj knjižici!), te
se odluči pregledati bibliografsku građu pohranjenu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici
u Zagrebu, zatim u Knjižnici grada Zagreba,
preko fakultetskih knjižnica u Zagrebu, Osijeku i Pečuhu, u subotičkoj Gradskoj knjižnici i
ovdašnjoj Hrvatskoj knjižnici, obrati pozornost
na Leksikon hrvatskih pisaca, sveske Hrvatskog
biografskog leksikona i Hrvatske književne enciklopedije, sveske Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, a također ne zanemari bibliografske fondove Narodne biblioteke
Srbije, Biblioteke Matice srpske i druge izvore,
i ukoliko iziđe na sve relevantne književne i
znanstvene portale1 – htio ili ne htio mora se
osvjedočiti, pravo je stanje, u prošlosti i danas,
bitno drukčije.
Pod suvremenom, pa i aktualnom, hrvatskom
književno-kritičarskom produkcijom, i u ovom
podneblju, može se podrazumijevati ona kritička i teorijsko-kritička praksa, koja je nastajala u
posljednjih dvadesetak godina, premda se ne
može uvijek – jer je i sama s karakteristikama
tranzicijskog žanra, ili i žanra u tranziciji – jedno1 U Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji CROSBI
(http://bib.irb.hr), od 1997. objavljeno je preko 300
tisuća radova. Dok je OPAC (online public access
cattalogue) bibliografska baza podataka koja sustavno organizira informacije o građi dostupnoj knjižnici
(pa tako i korisnicima). Neki primjeri OPAC-a unutar Hrvatske: KOHA (Upotrebljava se unutar knjižnice ffzg-a), KGZ-Webpac (OPAC Knjižnica grada
Zagreba), NSK katalog (Katalog Nacionalne sveučilišne biblioteke), CROLIST (Skupni katalog knjižnica u
konzorciju CROLIST), OCLC predstavlja organizaciju
čija je funkcija ujedinjenje bibliotečne građe knjižnica na globalnoj razini. To se postiže kroz posuđivanje bibliotečne građe unutar knjižnica članica.
Dostupnost građe u OCLC organizaciji provjerava
se jednom od najvećih bibliografskih baza na svijetu:
Worldcat.
93
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine...
značno odrediti glede zajedničkog nazivnika,
budući da se «nerijetko samostalno legitimira, i
to na začudno različite načine: primjerice, mjestom objavljivanja, analitičkim instrumentarijem koji ‘stavlja u pogon’, osobito akademskim
ili izvaninstitucionalnim habitusom kritičara itd.
Zbog toga je i jedan od najlogičnijih načina
sistematizacije ili pak nekoga taksonomijskoepistemološkog pregleda suvremene hrvatske
književne kritike upravo onaj koji slijedi takav
način autolegitimacije2».
Polazeći od svakodnevice u kojoj su časopisi ključna mjesta artikulacije kritičarske misli,
njezinih teorijskih, sadržajnih i formalnih elemenata, te književnopovijesne kontekstualizacije – uzimamo za nezaobilazno polazište u
razmatranju, četiri ovdašnja hrvatska književna
glasila: Bunjevačko kolo 1933.–1936. zatim Klasje naših ravni, pokrenuto 1935. a obnovljeno
1996., nadalje Njivu pokrenutu 1947. i časopis
Rukovet koji kreće 1955. jer sa njim započinje
sustavno i kontinuirano, višedecenijsko književno djelovanje pisaca Subotičkog hrvatskog
književnog kruga. Tragom ova četiri časopisa i
pregledom svima dostupne bibliografije3 njihovih suradnika može se utvrditi kako su književna ostvarenja hrvatskih pisaca iz Vojvodine, od
druge polovice 30-tih godina XX. stoljeća, do
danas, propraćena s više stotina književno-kritičkih tekstova, iz pera preko dvije stotine književnih kritičara (227).
No, tek kada se izradi iscrpan pregled bibliografske građe i time uspostave preduvjeti njezine slojevite raščlambe i strukturne obradbe,
u kontinuitetu, uz, razumije se, cjelokupni opus
kritičarskih tekstova, koje smo dužni razmotriti
i u kontekstu suvremene hrvatske književnokritičke produkcije, kao i u ovom radu, koncipirane interpretacijske perspektive, glede naznačenih i drugih cjelina – navedeni će se okviri
moći smatrati i dijelovima književno-znanstvene strategije ubaštinjenja hrvatske književnosti
iz Vojvodine, u hrvatsku matičnu književnost4.
2 Leo Rafolt, Pribilješke o tranzicijama suvremene
hrvatske književne kritike, Sarajevske sveske, br. 17,
01/03/08.
3 V.: Lazar Merković (1982., 2010.) i Jakov Basch
[Milovan Miković] (1998., 2010.)
4 Kako navodi prof. dr. Vinko Brešić: « …svoj famozni
‘zaokret prema Evropi’ (A. Barac) hrvatska književnost
može zahvaliti upravo brojnoj književnoj periodici
koja s modernom prestaje funkcionirati po načelu
93-98
Pri čemu, nitko razborit, ne osporava potrebu
temeljitog pretresanja i prevrednovanja baštine, ali prije no što bismo nešto odbacili, dužni
smo omogućiti susret cjelina svakog razdoblja
na kulturnoj sceni. Susret i sukob, unutar njih,
pridržavajući se Eliotovog stava, prema kojem
je novina u tradiciji, a tradicija u novom, što
omogućava obnovu i osnaživanje. Uvjet je preživljavanja u okrilju kulture.
2.
Utoliko je teže, rasvjetom već do sada navedenoga, razumjeti motive zbog kojih bi se itko,
tko drži do sebe, vlastitoga ljudskog i moralnog
digniteta, očitovao s razine arogantnog balkanskog bahatluka – previđanja, prešućivanja, osporavanja, omalovažavanja, pa i krivotvorenja
sastavnica svega što je desetljećima vidljivo,
piscima i znalcima poznato i u velikoj mjeri dostupno u objavljenim bibliografskim i inim pregledima, radovima ili kao građa na književnoznanstvenim portalima.
Što tek reći o onima koji se, mucajući o postignućima Subotičkog hrvatskog književnog kruga, bibliografijom služe ne toliko selektivno,
koliko restriktivno, prema neuhvatljivim književno-teorijskim, književno povijesnim i književno-kritičarskim kriterijima. U takvih nešto,
ipak, proviruje ispod iznošenog kožnog kaputa
(valjda još iz kojeg Udbinog modnog salona),
a to je pokušaj prešućivanja, zatajivanjem i prikrivanjem većeg dijela postojeće bibliografije,
s očitim ciljem marginalizacije hrvatske književnosti u Vojvodini i kulture kojoj pripada. Jamačno u strahu od toga da bi svojom doktrinom
neizravno mogla «kontrolirati aktante» u zajednici i reproducirati ih kao komunikacijski učinkovit i djelatni sustav.
Ukoliko nosioci takvih strahovanja, u srazu s
kulturtregerima iz političkih opcija koje zagovaraju Bunjevci nehrvati, uspiju makar djelomično
i privremeno relativizirati postojanje hrvatske
književnosti u Vojvodini, obujam nakladničke
i časopisne produkcije, uz zamagljivanje spoznaje o njezinoj dosadašnjoj književno-kritičkoj recepciji – polazeći iz već uvelike zastarVrazovih ‘književnih hambara’, a počinje - kako će to
lansirati St. Šimić - po načelu ‘motora književnosti’»
(Usp. V. Brešić, Svi Pavletićevi časopis, Vlatko Pavletić
kao urednik časopisa «Izvor», «Krugovi», «Republika»,
«Kolo», «Literatura» i «Kritika»).
94
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine...
jelih, pače otrcanih postkolonijalnih motrišta i
svjetonazora5 – i jedni i drugi su izvršili svoju
domaću zadaću i mogu očekivati i pohvalu i
kocku-dvije cukra, pa i kakvu nagradu (iz ruku
istog gazde!), a možda začuju umilni cilik i gdjekoje plečne.
A zbog čega je potrebno osporavati postojanje hrvatske književnosti u ovom podneblju u
doba SRJ, SFRJ, FNRJ, DFJ, u Kraljevini Jugoslaviji i SHS, u Austro-Ugarskoj i u doba Austrijske
carevine? Polazište toga treba tražiti u shvaćanju da su kultura, književnost, književna kritika
i dr. tek nekakvi pod-programi, sub-rutina, priručni kiretažni instrumentarij za diferencijaciju
unutar ideoloških relacija: poslušni-neposlušni,
bitni-nebitni i sl. Treba li, uopće, istaknuti kako
je ovakva «argumentacija» mimo svakog književno-teorijskog, književno-znanstvenog i književno-kritičarskog diskursa?
Kako bi se, inače, u dosegu kanoniziranih književnih prilika, mogli ostvariti projekti gradnje
Potemkinovih književnih (po)sela? Očito ne bi
bili dostatni ni svi do jučer rabljeni dimni zastori
i magla, sred kojih se baš sada i ovdje, u ovaj
čas, kuje i iskiva književnost, nadljudskim naprezanjem stanovitih marnih djelatnika u tzv.
radionicama, znanstvenim kolokvijima i latrinama za osjetljive, po okolnim bunjevačko-šokačkim literarnim kolhozima i sovhozima.
Bilo kako bilo, zatajivanje hrvatske kulture u Podunavlju, ipak, će ići malo teže jer prvo treba
biti osporena i prešućena cjelokupna književna
produkcija od XVI. stoljeća do danas, a zatim
je valja zatrpati sipkim tavankutskim pijeskom
(ovaj je «projekt» vizionarski nadahnuto, prije
puna dva desetljeća, javno izlagao jedan među
mjesnim miloševićevim nacional-socijalističkim
gaulajterima) nakon čega će se pisci i njihova
djela ovdje «postupno i razumno», razumije
se, selektivno otkopavati i otkrivati u narednih
sto godina. Oni koji među Hrvatima poslušno
provode ovaj i druge, sužene, minimalističke
koncepte, nastoje ih maksimalno do/kapitalizirati, tjerajući vodu isključivo na svoj vlastiti mlin.
«Postupno i razumno». Putem vlastitog oknjiža5 Mađarskih i srpskih šovinista i nacional-socijalista
prema kojima se pripadnicima nacionalnih manjina
niječe sposobnost stvaranja artefakata visoke kulture
i pod svaku cijenu ih se hoće zaustaviti na folklornim
razinama.
93-98
vanja. O onome, pak, što se radi s tzv. «bunjevačke strane» ne želim se čak ni očitovati6.
Od kuda ovdje toliki prijezir prema svemu hrvatskom? Znaju li, slute li protagonisti, u njemu
ogrezli, kamo su usmjereni i gdje će stići uz
proizvodnju tolike isključivosti, niskih strasti,
mržnje i samomržnje7. Do kada ćemo dopuštati da negativni naboji nadvladavaju važnost
validnih i provjerljivih, svima dostupnih činjenica? Zar se doista pokušava dovesti u pitanje,
pa i osporiti, cjelokupna književnost Hrvata u
Vojvodini, sve njene književno-povijesne paradigme i sva njena polazišta, književno-kulturni
obrasci i kanoni, sve njene reference i cjelokupna njezina dosadašnja recepcija.
U čijoj je službi ta bestidna riješenost da se
tako očigledno stane s druge strane istine?
Kome trebaju biti na usluzi protagonisti te neoprostive površnosti i gluposti? Osim što vrijeđaju zdrav razum, stajališta njihova, što reći
drugo do; pokušaja kulturocida, zrcale postojanje ne samo osobnih i grupnih, već zacijelo
i ideoloških i svjetonazorski obojenih motiva,
razloga i interesa, u jednu riječ backgrounda,
i u ovom slučaju, pretežito izvanknjiževne prirode. Njihov se učinak, zacijelo, razlikuje od
izazova legalne potrebe i neminovnosti iskušavanja kanona, primjenom pristupa kreativne
destrukcije i podrivanja monolitnosti službene
povijesno-književne paradigme, bez čega se
ne može otvorit ni prostor za promjenu.
6 Politiku cijepanja hrvatske manjine na Hrvate i
Bunjevce, koji negiraju svoju pripadnost hrvatskom
narodu i kulturi, vode ljudi kojima, po svemu sudeći,
nedostaje politička mudrost i znanje, budući da vjeruju kako bi ova podjela u Vojvodini (uz one koje se
vode drugdje), mogla pridonijeti nekakvom boljitku
države Srbije i njenih državljana.
7 O fenomenu samomržnje koja iznutra razara male
zajednice dosta je pisano. U našem slučaju, u ovom
podneblju ona je manifestacija autsajderstva hrvatskog naroda, a u pojedincu se izražava i kao pomutnja osjećaja i shvaćanja, što često vodi samomržnji,
tegobnom prilagođavanju ili mirenju s posebnošću.
Dvije krajnosti te pomutnje osjećaja u pojedincu s
jedne su strane samomržnja, a s druge histerično
bunjevačko protuhrvatsvo. Upoznao sam dosta onih
koji, nažalost, ne uspijevaju kontrolirati mržnju prema
sunarodnjacima zbog njihove nemoći i bijede, a osobito mrze jednoga Bunjevca, odnosno Hrvata – sama
sebe.
95
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine...
3.
Zalažući se za izradu što potpunije bibliografije hrvatske književnosti nastale u ovom podneblju, do početka 90-tih godina XX. stoljeća i
nakon raspada dotadašnje državne zajednice,
dakako i književne kritike, unutar svih vremenskih razdoblja, u interesu uspostave što šire
bibliografske osviještenosti navodimo, najprije, kronološkim redoslijedom, hrvatske pisce i
književne kritičare iz Vojvodine koji su pisali i
objavljivali književnu kritiku:
Matija Evetović (1894.–1972.)
Josip Andrić (1984.–1967.)
Lazar Stipić (1890.–1944.)
Ivan Malagurski (1895.–1947.)
Ervin Sinkó (1898.–1967.)
Stjepan Bartolović (1909.–1992.)
Matija Poljaković (1909.–1973.)
Blaško Vojnić Hajduk (1910. –1983.)
Balint Vujkov (1912.–1987.)
Ante Jakšić (1912.–1987.)
Ivan Kujundžić ( 1912.–1969.)
Aleksa Kokić (1913 .–1940.)
Marko Peić (1913.–2010.)
Marko Čović (1915. –1983.)
Ante Sekulić (1920.)
Bela Gabrić (1921.–2001.)
Pavao Bačić (1921.– 1984.)
Ivo Popić (1923.–1993.)
Geza Kikić (1925.–2002.)
Lazar Merković (1926.),
Josip Klarski (1927.–1997.)
Ive Prćić, mlađi (1927.–2002.)
Ante Zolnaić (1929.–1981.)
Juraj Lončarević (1930.–1998.)
Josip Buljovčić (1932.– 2001.)
Tomislav Ketig (1932.)
Ivan Pandžić (1933.–1992.)
Hinko Zlomislić (1934.–1967.)
Petar Šarčević (1935.–2001.)
Petko Vojnić Purčar (1939.)
Jasna Melvinger (1941.)
Ladislav Kovačić (1942.–2003.)
Petar Vukov (1941.–2003.)
Vojislav Sekelj (1946.)
Milovan Miković (1947.)
Lazar Francišković (1948.)
Ana Gabrijela Šabić (1950.–2000.)
Zvonko Sarić (1963.)
Tomislav Žigmanov (1967.)
93-98
Dodajmo, među navedenim hrvatskim piscima,
razumije se, ima onih koji i danas pišu književnu kritiku, ili su je svojedobno, danomice pisali,
neki čak kao dio svojih redovitih radnih obveza (P. Vojnić Purčar i M. Miković), sustavno je
objavljujući u tisku, u radijskom i tv programu,
u književnoj i drugoj periodici. Neki među navedenima su svoje književno-kritičke tekstove
objelodanili i kao cjelovite knjige kritika, poput:
A. Sekulića, J. Lončarevića, J. Buljovčića, J. Melvinger, V. Sekelja, M. Mikovića, T. Žigmanova i
dr. Također treba spomenuti prinos Julija Šoltića, Đure Vidmarovića, a posebno Sanje Vulić
koja spada među najbolje poznavatelje i starije
i suvremene književne, časopisne i nakladničke
produkcije Hrvata u ovom podneblju.
Pregledom cjelokupne bibliografije, na koju
sam ukazao, i njenim usustavljenjem, u bibliografske baze podataka moglo bi se ustanoviti
da se među piscima i kritičarima, koji su pisali
književnu kritiku o hrvatskoj književnosti iz Podunavlju, na hrvatskom, srpskom, mađarskom,
slovenskom, makedonskom, rumunjskom, rusinskom, slovačkom, talijanskom, njemačkom,
engleskom i drugim jezicima, za sada, nalazi
227 kritičara, koje iznosim abecednim redoslijedom:
A
Aleksandar Acković, Miroslav Antić, SandraViktorija Antić, Damnjan Antonijević, Gordana
Arok-Divjak,
B
Sava Babić, Radomir Babin, Mihal Babinka, Miloš Bandić, Josef Bánski, János Bányai, Davor
Bašić Palković, Dragana Beleslijan, Slobodan
Beljanski, Valérija Beszédes, Slobodan Berberski, Boris Biletić, Tomislav Marjan Bilosnić, Milorad R. Blečić,Vjekoslav Bizjak, Stjepan Blažetin, Sead Begović, Imre Bori, Filip Bram, Branko
Bošnjak, István Bosnyák,
C
Dubravka Crnojević-Carić, Marija Cindori, Josip Cvenić
Č
Katarina Čeliković, Milana Černelić, Bogdan
Čiplić, Zoltán Csuka
D
Stjepan Damjanović, Milovan Danojlić, Denis
Derk, Zoltán Devavári, Ábel Dési, Velimir Deželić, mlađi, Branimir Donat
96
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine...
Đ
August Đarmati, Zoran Đerić, Gordana Đilas,
Mirko Đorđević, Miroslav Đurović, Žarko Đurović
E
Vera Erl
F
Nedeljko Fabrio, Stipan Filaković, Dragutin
Franković, Đuro Franković
G
Tibor Gajdos, Jelena Gazivoda, László Gerold,
Slavko Gordić, Mirko Gotesmann, Jadranka
Grbić-Jakopović
H
Robert Hajsan, Mihalj Harpanj, János Herceg, Dubravko Horvatić, Jovan Hranilović,
Vit’azoslav Hronjec
I
Srba Ignjatović, Snežana Ilić, Jasna Ivančić,
Svjetlana Ivka, Boško Ivkov
J
Gojko Janjušević, Aleksandar Jerkov, Branko
Jovanović, Mladen Jurčić
K
Katalin Káich, Ksenija Katanić, Zoja Karanović,
David Kecman Dako, Taras Kermauner, Tibor
Kolozsi, Vlado Kovačić, Vladimir Kopicl, Jeronim Korner, Duško Kostić, Stjepan Kožul, Marta Kovács Kenyeres, Vesna Krajinović, Zlatko
Kramarić, Vuk Krnjević, Stjepan Krpan, Boško
Krstić, Đorđe Kuburić, Miodrag Kujundžić, Vesna Kukavica, Milivoj V. Knežević
L
Jan Labat, Slavko Lebedinski, Ana Lederer, Slavko Leovac, Endre Lévay, Ildiko Lóvas, Sveta Lukić
M
Miroslav Mađer, Ferenc Mák, Zvonimir Majdak, Igor Mandić, Mijo Mandić, Živko Mandić,
Zoran M. Mandić, Milivoje Marković, Zvonimir
Marić, Julijana Matanović, Dušan Matić, Tonko
Maroević, Kolja Mićević, Ljerka Mifka, Anđelko Mijatović, Stijepo Mijović Kočan, Jovan Mikić, Andrea Milanko, Vladimir Milarić, Radoslav
Milenković, Slobodan Miletić, Božidar Milidragović, Mirko Miloradović, Petar Milosavljević,
Čedomir Mirković, Milosav Mirković, Branko
Miljković, Bogdan Mrvoš
N
Aleksandar Nejgebauer, Nevenka Nekić, Krešimir Nemec, Milan Nenadić, Milivoj Nenin,
Živko Nikolić
93-98
O
Rade Obrenović, Josip Pavičić, Vlatko Pavletić,
Oskar Pandi, Imre Pató, Josip Pavičić, Milutin
Ž. Pavlov, August Pavel, Sreten Perović, Mirko
Peti, Božidar Petrač, Branislav Petrović, Zoran
Petrović, Petar Pijanović, Bora Plavšić, Drago
Počuča, Momčilo Popadić, Raša Popov, Petar
Popović, Bogdan A. Popović, Dragomir Popnovakov, Strahimir Primorac, Janja Prodan,
Predrag Protić, Tomislav Prpić, Dušan Puvačić
R
Ivanka Rackov, Nenad Radanović, Selimir Radulović, Radomir Rajković, Stevan Raičković,
Đuro Rajković, Draginja Ramadanski, Draško Ređep, Jelka Ređep, Vladimir Rem, Goran
Rem, Ranko Risojević, Zlatko Romić, Delimir
Rešicki, Vujiva Rešin Tucić, Dragan Rokvić, Vlado Rotbart, Tomislav Sabljak, Helena Sablić-Tomić, Dragan Simović, Ljubomir Simović, Milivoj
Slaviček, Ante Stamać, Slobodan Stojadinović,
Vladimir Stojšin, Radomir Smiljanić, Stjepan Sučić, Sava Stepanov, Mile Stojić, Imre Szücs
Š
Nenad Šaponja, Krešimir Šego, Marin Šemudvarac, Stjepan Šešelj, Marija Šimoković, Igor
Šipić, Julije Šoltić, Mladen Šukalo, Smilja Šunde
T
Dejan Tadić, Julijan Tamaš, Marijan J. Temeš,
Veselko Tendžera, Mirko Tomasović, Dragana
Tomašević, Ivan Torbentar, Emil Tóth,
U
János Urbán
V
Gábor Vajda, Željko Vegh, Svetlana VelmarJanković, Đuro Vidmarović, Velimir Visković,
Dragiša Vitošević, Jozo Vrkić, Miroslav Vaupotić, Gavrilo Vučković, Danica Vujkov, Vladeta
Vuković, Sanja Vulić, Petar Vukov
Z
Naco Zelić, Zdravko Zima, Jovan Zivlak, Pero
Zubac
Ž
Radovan Ždrale, Milan Živanović, Ivica Župan i dr.
Navedeni i drugi za koje znamo, ali ih još nismo obradili, svoje su književno-kritičke radove
objavili u sljedećim listovima, časopisima, zbornicima i drugoj periodici (68):
Bagdala, Borba, Bunjevačko kolo, Crkva u svijetu, Delo, Dnevnik, Dometi, Élet és irodalom,
97
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Hrvatska književnost iz Vojvodine...
Forum, Híd, Hrvatska revija, Hrvatska riječ, Hrvatski tjednik, Ifjúsag, Indeks, Izraz, Jutarnji list,
Kačić, Klasje naših ravni, Književne novine, Književna reč, Književna revija, Književna republika,
Književna tribina, Kolo, Koraci, La battana, Letopis Matice srpske, Lica, Magyar Szó, Marulić, Mogućnosti, Nin, Njiva, Nový život, Obitelj, Odjek,
Oko, Oslobođenje, Panonski ljetopis, Pogledi,
Polja, Politika, Putevi, Quorum, Revija, Republika, Riječi, Riječka revija, Rukovet, Slobodna Dalmacija, Stremljenja, Stvaranje, Subotičke novine,
Suvremenik, Svijet, Telegram, Tkalčić, Ulaznica,
Úzenet, Večer, Večernji list, Vijenac, Vjesnik, Zarez, Zlatna greda, Zov Srijema, Život i dr.
4.
Većina ovdje spomenutih kritičara, i glasila u
kojima su oni objavljivali, dobro su znani znalcima, kako književnosti, tako i onima koji prate
književnu kritiku, a također i onima koji još nisu
uvršteni u znanstvenu bibliografiju (CROSBI),
koja pruža cjelovit uvid u znanstvenu publicistiku hrvatske akademske i istraživačke zajednice, gdje se danomice bilježi vrlo visoku statistika pristupa, prosječno od nekoliko stotina, do
više tisuća posjeta.
I još nešto. Vjerojatno je samo rijetkim pojedincima poznato da je Geza Kikić, pripremao
«Antologiju kritike bunjevačkih Hrvata», te
da je ona iza njega ostala u rukopisu8. Prema
tvrdnjama jednih (L. Merković) cjelovitom i završenom, a prema sudu drugih (J. Buljovčić),
u rukopisu koji je bio u završnoj fazi izrade9.
Uvjeren sam kako su oba opisa točna, budući
da svjedočenja ne potječu iz istog vremenskog
razdoblja. Bilo kako bilo, ovo saznanje, na neizravan način, također, potvrđuje postojanje
relevantne književne kritike među Hrvatima u
ovom podneblju, jer je teško zamisliti da bi jadni Geza Kikić izradio antologiju nečega čega
nema – i gotovo je okončao ili je možda i priveo kraju.
8 Pored toga u rukopisu su, uz ostala djela ostali:
«Hrestomtija tekstova o preporodnoj književnosti
bunjevačkih Hrvata» i «Antologija dramskih djela
bunjevačkih Hrvata».
9 Vlastite zabilješke, rukopis.
93-98
LITERATURA:
Julije Šoltić, Gore, more i ravnice, Zagreb, 1955.
Juraj Lončarević, Srijem u hrvatskoj književnosti, 1967.
Juraj Lončarević, Šokački i bunjevački književni portreti,
Zagreb, 1969.
Ante Sekulić, Književnost bačkih Hrvata, Zagreb, 1970.
Juraj Lončarević, Hrvatski književnik iz «Bajskog trokuta» – Ante Karagić, 1980.
Lazar Merković, Putevima zajedništva (Bibliografija «Rukoveti» od 1955. do 1980. godine), Subotica, 1982.
Zbornik predavanja sa znanstvenog skupa, Subotica,
12.–14., 1986.
Vojislav Sekelj, 23 kritike, Subotica-S. Karlovci, 1988.
Juraj Lončarević, Hrvati u Srijemu, 1990.
Zbornik «Ivan Antunović», 1., Subotica, 1990.
Zbornik «Ivan Antunović», 2.-3., Subotica, 1992.
Zbornik «Ivan Antunović», 4.-5., Subotica, 1994.
Dubravko Horvatić, Hrvatska riječ u Srijemu, Zagreb, 1995.
Gusztáv Kiss–Attila Farkas, Üzenet (1971–1997). Bibliográfia, Subotica, 1998.
Gerold László, Jugoszláviai magyar irodalmi lexikon
(1918-2000), Novi Sad, 2001.
Gusztáv Kiss–Attila Farkas, A Híd bibliográfiája (19762001), Novi Sad, 2002.
Josip Brleković, Hrvatski tjednik, Bibliografija 1971. Zagreb, 2002.
Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj, Subotica, 2009.
Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica, 2010.
Lazar Merković, Bibliografija «Klasja naših ravni», Subotica, 2010.
Jakov Basch, Sadržaj časopisa za književnost, umjetnost
i znanost «Klasje naših ravni» 1935.–1944., 1996.–2001.,
Klasje naših ravni, 7.-8., 2010., 90.-101.
Jakov Basch, Sadržaj časopisa «Klasje naših ravni»
2002.–2010., Klasje naših ravni, 9.-10., 2010., 86.–100.
Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni», Klasje naših ravni, 11.-12., 2010., 70.–87.
Jugoslavenski književni leksikon, 1984.
Leksikon pisaca Jugoslavije, I. – IV., Novi Sad, 1972.–1997.
Milovan Miković, Biobibliografija, Subotica, 1998.
Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1.–7., 1983.–2009.
Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb, 2000.
A Forum Könyvkiadó bibliográfiája 1984–1999, Novi
Sad, 2000.
Leksikon podunavskih Hrvata–Bunjevaca i Šokaca 1–10,
Subotica, 2001.–2011.
Hrvatska književna enciklopedija, I.–III., Zagreb, 2010
.–2011.
98
Klasje naših ravni
Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija...
99-105
Knjiška produkcija
vojvođanskih Hrvata između dvaju
Dana Balinta Vujkova
BERNADICA IVANKOVIĆ
U kratkom prikazu Knjiške produkcije vojvođanskih Hrvata između dvaju Dana Balinta Vujkova (listopad 2010. – listopad 2011.), najprije
dajem pregled objavljenih djela po određenim
područjima (književnost, znanost, umjetnost
te periodika), a potom i kratka kvantitativna i
kvalitativna obilježja istih, pokušavajući na taj
način sumirati sve ono što je obilježilo nakladništvo Hrvata s ovih prostora, bilo da su knjige
tiskane u Vojvodini ili pak u Republici Hrvatskoj.
I. Književnost
a) poezija
Aleksa Kokić, Prvijenci: (1928-1933), Udruga
“Pučka kasina 1878” i Župa Isusova uskrsnuća,
Subotica 2010., str. 91.
UDK 821.163.42(497.11)-14
UDK 821.163.42(497.11).09 Kokić A.
Milan Krmpotić, Bunjo dida moga, Hrvatsko
akademsko društvo, Subotica 2011., str. 87.
UDK 821.163.42(497.11)-14
Lajčo Perušić, Iza lica: pjesme, ArTresor naklada, Zagreb 2011., str. 91.
UDK 821.163.42-1
Lira naiva 2011.: izabrane pjesme, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović” i Hrvatska čitaonica, Subotica 2011.,
str. 150.
UDK 821.163.42(497.11)-14(082.2)
Preprekovo proljeće 2010: zbirka pjesama, Hrvatsko kulturno-umjetničko-prosvjetno društvo
“Stanislav Preprek”, Novi Sad 2010., str. 120.
UDK 821.163.42(497.11)-14(082.2)
b) drame
Ilija Okrugić Srijemac, Hunjkava komedija: vesele slike iz svagdanjeg života s pjevanjem u 4
čina, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2011., str.
254.
UDK 821.163.42(497.11)-2
Matija Poljaković, Izabrane drame - knjiga 3,
NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2011., str. 374.
UDK 821.163.42(497.11)-2
c) kratka proza
Stjepan Bartoš, Kuća koja plovi, NIU “Hrvatska
riječ”, Subotica 2011., str. 86.
Književnost-kratka proza (pripovijetke)
UDK 821.163.42(497.11)-32
Dražen Prćić i grupa autora, Priča o fotografiji,
NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2011., str. 140.
UDK 821.163.42(497.11)-92(082.2)
Mladen Šimić, Prohladno vrijeme: pripovijetke,
Mladen Šimić, Novi Sad 2010., str. 103.
UDK 821.163.42(497.11)-32
Bunjevačke narodne pripovijetke sakupio i
obradio Balint Vujkov, NIU “Hrvatska riječ”,
Subotica 2010., str. 400.
UDK 821.163.42(497.11)-36:398
d) književnost za djecu
Jasna Crnković, Božji smiješak: blažena Marija
Propetog Petković, Družba Kćeri milosrđa TSR
sv. Franje i Katolički institut za kulturu, povijest i
duhovnost “Ivan Antunović”, Zagreb, Subotica
2010., str. 15.
UDK 272-36:929 Blažena Marija Propetog Petković
99
Klasje naših ravni
Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija...
Snežana Jović-Vlaškalić, Sibin Slavković, Sestru
i brata želim: [aktivna slikovnica], peto izdanje,
Didakta, Novi Sad 2011., str. 16.
UDK 087.5
Snežana Jović-Vlaškalić, Dijete ima pravo znati svoja prava - IV. izdanje, Didakta, Novi Sad
2010., str. 52.
UDK 821.163.41-14
Ljubica Kolarić-Dumić, Uz baku je raslo moje
djetinjstvo, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica
2011., str. 89.
UDK 821.163.42(497.11)-32
Marija Lovrić, Galeb: [na rubu bajke], Marija
Lovrić, Novi Sad 2011., str. 33.
821.163.42(497.11)-93-343
Balint Vujkov, Bogatašovo maslo, Hrvatska čitaonica, Novi Sad 2011., str. 39.
UDK 821.163.42(497.11)-93-36:398
e) književna kritika
Mila Markov-Španović, Jezik je zapravo domovina, Maxima graf, Petrovaradin 2011., str. 245.
UDK 821.163.42(497.11)-4
II. Znanost
a) povijest i leksikografija
Mirko Grlica, Ivan Sarić, Gradski muzej, Subotica 2010., str. 108.
UDK 797.5:929 Sarić I.
Ladislav Heka, Osam stoljeća Hrvatsko-ugarske državne zajednice s posebnim osvrtom na
Hrvatsko-ugarsku nagodbu, Hrvatsko-mađarska kulturna udruga András Dugonics, Zavod
za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica i Hrvatsko akademsko društvo Subotica, Szeged,
Subotica 2011., str. 450.
Ante Sekulić, Bački Hrvati u XX. stoljeću, Hrvatska kulturna zaklada - Hrvatsko slovo, Zagreb 2010., str. 150.
UDK 323.15(497.113=163.42)”19”
Zsombor Szabó, Crtice iz povijesti naselja Bačke u srednjem vijeku, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2010., str. 62.
UDK 911.37(497.113 Bačka)”04/14”
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca (10) I, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica 2010., str. 109.
UDK 929(=163.42)(497.113)(031)
99-105
UDK 930.85(=163.42)(497.113)(031)
Međunarodni znanstveni skup Identitet bačkih
Hrvata (2008; Zagreb), Identitet bačkih Hrvata
: zbornik radova međunarodnog znanstvenog
skupa, (Zagreb, 27. i 28. studenoga 2008.), Hrvatski institut za povijest i Hrvatsko akademsko
društvo, Zagreb i Subotica 2010., str. 364.
UDK 323.1(497.113=163.42)”15/19”(063)
Tragovi Šokaca od Gradovrha do Bača 1688.2008., Hrvatsko kulturno umjetničko prosvjetno društvo “Mostonga” Bač i Franjevački samostan u Tuzli, Bač, Tuzla 2011., str. 53.
b) književna znanost
Ante Sekulić, Bilješke iz književnosti: (19531963), Katolički institut za kulturu, povijest i
duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2010.,
str. 171.
UDK 821.163.42.09”18/19”
UDK 821.161.1.09 Tolstoj L. N.
UDK 821.163.41.09 Petrović Njegoš P.
Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata – drugo izdanje, NIU “Hrvatska riječ” i Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica
2010., str. 150.
UDK 811.163.42’373.231/232(497.113 Bačka)
Ante Sekulić, Prilozi povijesti hrvatske književnosti, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2011., str. 278.
UDK 821.163.42.09(091) 930.85(=163.42)
Dani Balinta Vujkova: dani hrvatske knjige i
riječi: zbornik radova sa znanstvenih skupova 2006-2010., Hrvatska čitaonica, Subotica
2011., str. 495.
UDK 821.163.42(497.11).09 Vujkov B.(082)
UDK 821.163.42(497.11).09(082)
c) kulturno-crkvena povijest
Antun Dević, Župe Beška i Maradik, vlastita
naklada: Mirko Crnčan, Jarmina 2010., str. 347.
UDK 262.2(497.113-3 Srijem)(091)
Antun Dević, Župe Hrtkovci i Nikinci, vlastita
naklada, Jarmina, 2010., str. 456.
Ante Sekulić, Selo na raskrižju putova: stoljetnica žedničke župe, Katolički institut za kulturu,
povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2011., str. 149.
UDK 272-774-9(497.113 Žednik)(091)
100
Klasje naših ravni
Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija...
d) religija
Stjepan Beretić, Esték a Szentkúton: homíliák,
Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica 2011., str. 88.
UDK 272-475.5
Josipa Dević, Križni put mladih župe Uskrsnuće Isusovo, Josipa Dević i Župa Uskrsnuće Isusovo, Subotica 2011., str. 64.
UDK 272-534.3
Gerard Tomo Stantić, Križni put i sakrament
svete ispovijedi, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, Subotica
2011., str. 47.
UDK 272-475.5
Otac naš nebeski, Maksima graf : Srijemska biskupija, Povjerenstvo za brak i obitelj, Petrovaradin 2011., str. 139.
UDK 272-47
e) etnografija
Ivan Andrašić, Izgradnja kuća nabijača u Sonti
u XX. stoljeću, Zavod za kulturu vojvođanskih
Hrvata, Subotica 2011., str. 85.
UDK 728.6(497.113 Sonta)”19”
Marinko Piuković, Blago iz dolafa: bunjevačka
nošnja subotičkog kraja, Organizacijski odbor
Dužijance 2011., Subotica 2011., str. 79.
UDK 391(=163.42)(497.113)
Alojzije Stantić, Ris i obiteljska dužijanca u subatičkom ataru, Organizacijski odbor Dužijance 2011.: Hrvatski kulturni centar “Bunjevačko
kolo”, Subotica 2011., str. 106.
UDK 398.332.33(=163.42)(497.113)
UDK 06.072(=163.42)(497.113):631.55(091)
Zvonko Tadijan, Šokačke narodne nošnje u
Bačkoj, Kulturno prosvjetna zajednica Hrvata
“Šokadija” Sonta, Apatin 2011., str. 61.
UDK 391.1/.4(=163.42)(497.113 Bačka)
Lazo Vojnić Hajduk, Obiteljska dužijanca bunjevačkih Hrvata u subotičkom kraju, Organizacijski odbor Dužijance 2011., Subotica
2011., str. 105.
UDK 398.332.33(=163.42)(497.113)
UDK 06.072(=163.42)(497.113):631.55(091)
f) politika
Tomislav Žigmanov, Osvajanje slobode: Hrvati
u Vojvodini deset godina nakon listopadskog
99-105
prevrata 2000., Hrvatsko akademsko društvo,
Subotica 2011., str. 150.
UDK 323.15(=163.42)(497.113)”2000/...”
g) bibliografija
Lazar Merković, Bibliografija “Klasja naših ravni”, povremenog vanpolitičkog časopisa za
književnost i kulturu : 1935-1944., Ogranak
Matice hrvatske, Subotica 2010., str. 72.
UDK
014.3:050.488(497.113+497.5)KLASJE
NAŠIH RAVNI”1935/1944”
h) opća znanost
Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda
za kulturu vojvođanskih Hrvata br. 2, Zavod za
kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2010.,
str. 371;
UDK
050.48:930.85(=163.42)(497.113)GODIŠNJAK ZA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA
ZAVODA ZA KULTURU VOJVOĐANSKIH
HRVATA(082)
UDK 930.85(=163.42)(497.113)(082)
III. Umjetnost
likovna
Bela Duranci, Slikar Stipan Kopilović: 18771924 (drugo osuvremenjeno izdanje), Zavod
za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica
2011., str. 110.
UDK 75.071.1:929 Kopilović S.
filmska
Branko Ištvančić, Poetski dokumentarizam Zorana Tadića, Udruga za audiovizualno stvaralaštvo Artizana, Zagreb 2010., str. 103.
UDK 791.43-92 791.43-92
IV. Periodika
Subotička Danica (nova): Kalendar za 2011.,
godišnjak, Župni ured sv. Terezije, Subotica
2010., str. 290;
Klasje naših ravni, dvomjesečnik, Matica hrvatska Subotica i NIU „Hrvatska riječ“, Subotica,
redovito izlazio, obujam oko 120 stranica;
101
Klasje naših ravni
Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija...
Hrvatska riječ, tjednik, NIU „Hrvatska riječ“,
Subotica, redovito izlazio, str. 56;
Zvonik, mjesečnik, Rimokatolički ured sv.
Roka, Subotica, redovito izlazio, str. 52;
Otac Gerard, povremenik, Hrvatska karmelska
provincija Svetog oca Josipa, Sombor, Glasilo Vicepostulature za upoznavanje Sluge Božjega o.
Gerarda Tome Stantića, karmelićanina, str. 48;
Glas ravnice, mjesečnik, List Demokratskog
saveza Hrvata u Vojvodini, Demokratski savez
Hrvata u Vojvodini, Subotica, neredovito izlazio, str. 16;
Glasnik pučke kasine, mjesečnik, glasilo Pučke
kasine 1878., NIU „Hrvatska riječ“, Subotica,
redovito izlazio, str. 32;
Miroljub, tromjesečnik, glasilo Hrvatskog kulturno umjetničkog društva „Vladimir Nazor“ iz
Sombora, NIU „Hrvatska riječ“, Sombor, redovito izlazio, str. 28;
Zov Srijema, tromjesečnik, Glasilo Zajednice
protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata,
Zagreb, izašlo četiri broja, str. 80;
Hrcko, mjesečnik, dječji podlistak „Hrvatske
riječi“, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito
izlazio, str. 24;
Kužiš, mjesečnik, list za mladež, glasilo UG
„Krov“, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito izlazio, str. 24;
Gupčeva lipa, godišnjak, Kronika HKPD „Matija Gubec“ Tavankut, Tavankut 2011., str. 20;
Dunav, godišnjak, Interno glasilo Zavičajnog
kluba Beščana, Zagreb, str. 40;
Hosana, tromjesečnik, List Humanitarno-terapijske zajednice za pomoć ovisnicima „Hosana“, Stari Žednik, str. 15;
Hrvatski majur, povremenik, podlistak „Glasa
ravnice“, Glasilo Mladeži Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, Subotica, str. 8;
V. Analiza i zaključak
Kvantitativno gledano, naklada knjiga i periodičnih publikacija između posljednjih dvaju
Dana Balinta Vujkova (listopad 2010. – listopad 2011.) u hrvatskoj zajednici u Vojvodini,
u odnosu na prethodne godine je u velikom
porastu. Ovo je prva najplodnija godina u proteklom desetljeću kada promatramo nakladništvo Hrvata s ovih prostora, bilo da su knjige
tiskane u Vojvodini ili pak u Republici Hrvatskoj. Promatrajući nakladništvo u razdoblju od
99-105
kada su Hrvati u Vojvodini počeli samostalno
živjeti odvojeni državnom granicom od države
svojega matičnog naroda – Republike Hrvatske, potekla godina je „rekordna“ jer je objavljeno 46 naslova. Čitajući analize napravljene
na prethodnim Danima Balinta Vujkova, možemo vidjeti da prvih godina knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata nije prelazila brojku
od 15 knjiga, a bilo je i godina kada su objavljene tek dvije knjige (npr. 1993.) ili četiri (npr.
1995.) , no najčešće je bilo publicirano desetak
knjiga. Zatim je uslijedilo razdoblje kada se nakladništvo ustalilo te se u razdoblju od 2006.
do 2010. godine broj tiskanih knjiga kretao od
23 naslova (2009.), 25 knjiga (2006. i 2010.),
29 knjiga (2008.) do tada „rekordne“ godine
2007. kada je objavljeno 35 naslova. Održani
kontinuitet i povećanje broja knjiga u protekloj
godini možemo pripisati svakako razvoju svijesti o pripadnosti hrvatskom narodu i potrebi
zaštite istoga, ali i kvalitetnom radu hrvatskih
profesionalnih institucija i udruga.
Prije daljnje analize, istaknula bih kako određene poteškoće pri objavljivanju knjiga na
hrvatskom jeziku i dalje postoje. Naime, prilikom sastavljanja popisa knjiške produkcije,
iako sam osobno bila upoznata s tiskanjem
većine knjiga, svakako sam posegnula za bibliografsko-kataloškom bazom podataka tzv.
COBISS programom, kako bih provjerila sve
podatke. Utipkavanjem odrednice kod komandne pretrage: jezik teksta – hrvatski, zemlja/
regija izdavanja - Vojvodina dobila sam svega
70% tiskanih naslova. Glavni razlog je ponovljena negativna tradicija koja je jedno vrijeme
nije postojala, da se kod izrade CIP-a, iako
je knjiga tiskana na hrvatskom jeziku, napiše
srpski jezik. Tako određene naslove nikako ne
možemo pretražiti na ovaj način nego putem
naslova, imena autora ili nakladnika, što neupućenim istraživačima daje nepotpune informacije. Od ove loše prakse nije izuzeta ni naša
jedina profesionalna nakladnička kuća u Subotici NIU „Hrvatska riječ“ kojoj su, za razliku od
prethodnih godina, ove godine čak dvije knjige obrađene na ovaj način – zabilježeno je da
je jezik knjige srpski.
Činjenica da je prosjek tiskanih knjiga gotovo
dupliran prva je značajka koja obilježava knjišku produkciju Hrvata u Vojvodini.
102
Klasje naših ravni
Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija...
Sljedeća bitna značajka je izostanak forme romana koja je nakon 2007. godine kada je tiskano 9 romana, proteklih godina bila u opadanju, zatim treba istaknuti izdavanje povećanog
broja naslova u području dječje književnosti te
objavljivanja čak 26 knjiga u području znanosti
koja je do sada bila podzastupljena.
Književnost za djecu je prethodnih godina bila
zanemarena. U proteklom razdoblju između
dvaju Dana Balinta Vujkova, možemo zabilježiti čak 6 naslova dječje knjige, od kojih je četiri urađeno mjesnim snagama unutar hrvatske
zajednice, a dvije su prijevodi knjiga koje su
tiskane najprije na srpskom jeziku, a potom i
u maloj nakladi od po svega 30 primjeraka i
na hrvatskom jeziku. Obje knjige su djelo iste
autorice i ponovljene su, te su četvrto odnosno peto izdanje. Slikovnica Dijete ima pravo
znati svoja prava je tiskano uz potporu Izvršnog vijeća Autonomne pokrajine Vojvodine i
Pokrajinskog tajništva za demografiju, obitelj i
društvenu skrb o djeci. Reprintom ovoga naslova, iako u veoma maloj nakladi, samo su teorijski - „papirološki“ ispunjena prava nacionalnih
manjina. Iako je povećan broj knjiga za djecu
na hrvatskom jeziku, ne samo da još nije dovoljan nego su od 6 naslova 5 slikovnice, dakle za
mlađu djecu, dok školski uzrast još uvijek nije
„pokriven“. Svakako se treba radovati i ovim
naporima i raznim poticajnim sredstvima utjecati da se knjiška produkcija za djecu ustali ali i
razvija i na drugim razinama.
Kao što sam već napomenula, područje znanosti koje je do sada bilo podzastupljeno, ove
je godine doživjelo veliki procvat te je tiskano
čak 26 knjiga, koje su podijeljene na nekoliko
razina: povijest i leksikologija (7 naslova), književna znanost (4 naslova), kulturno – crkvena
povijest (3 naslova), religija (4 naslova), etnografija (5 naslova), politika (1 naslov), bibliografija
(1 naslov) i opća znanost (1 naslov). Činjenica
da je tiskan ovako veliki broj knjiga koje imaju
različite razine znanstvenih osnova, posljedica
je istraživačkog rada pojedinaca ali i profesionalnih institucija i udruga. Kvantiteta ne daje
uvijek i kvalitetu ali ovoga puta ne ulazimo u
kvalitetu popisnih djela, jer iako odrednicama
neke od navedenih knjiga pripadaju području
99-105
znanosti nisu svi naslovi i opravdali to ime. Valjalo bi poraditi na valorizaciji kriterija i opravdanosti tiskanja knjiga. Značajan doprinos ovoj
velikoj znamenki je i jubilejska godina 100.
obljetnica žetvenih svečanosti – Dužijance, iz
čije organizacije je izniklo 3 naslova. Svakako
je tomu doprinijelo i pojavljivanje novih mladih
imena u istraživačkoj oblasti. Spomenimo u
području etnografije Marinka Piukovića koji se
prošle godine pojavio s jednom knjigom, a ove
je izdao drugu i sudjelovao u radu treće.
Uočili smo glavne značajke knjiške produkcije vojvođanskih Hrvata te se vratimo na ostale
podjele. Podsjetimo se, između dvaju Dana Balinta Vujkova objavljeno je 46 naslova od kojih
je 18 tiskano od listopada do prosinca 2010.,
a 28 knjiga od siječnja do listopada 2011. godine. Dakle, uz 13 naslova tiskanih od siječnja
do listopada prošle godine, i 18 knjiga koje su
tiskane od listopada do prosinca, dolazimo do
zaključka da je u 2010. godini tiskana ukupno
31 knjiga. U 2011. godini je do sada tiskano 28
knjiga. S obzirom na to da do kraja ove godine ima još nešto više od dva mjeseca, moguće
je da će se prošlogodišnji broj knjiga sustići a
možda i prestići.
Od toga, ukupno 18 knjiga tiskano je u području književnosti (5 knjiga poezije, 2 knjige
drame, 4 knjige kratke proze, 6 knjiga dječje
književnosti i 1 knjiga književne kritike), zatim
26 naslova u području znanosti (ponavljam podjelu: 7 naslova povijest i leksologija, 4 naslova
književna znanost, 3 naslova kulturno – crkvena povijest, 4 naslova religija, 5 naslova etnografija, 1 naslov politika, 1 naslov bibliografija i 1 naslov opća znanost). Na kraju imamo
novo, do sada ne toliko objavljivano područje
– umjetnost, u okviru kojega je tiskano dvije
knjige, po jedna iz područja likovne i jedna iz
filmske umjetnosti.
Od ukupnoga zbroja izdanih knjiga, velika većina, čak 38 je tiskana u Vojvodini a 5 u inozemstvu, dok su 3 knjige tiskane u sunakladništvu dvije države (Vojvodina, Hrvatska, Bosna
i Hercegovina i Mađarska). U Vojvodini glavni
centar knjiške produkcije je i dalje Subotica
u kojoj je objavljeno čak 28 naslova + 3 u sunakladništvu, preostalih deset je podijeljeno
na sljedeći način: 5 knjiga je izdano u Novom
103
Klasje naših ravni
Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija...
Sadu, 2 u Petrovaradinu, po jedna u Sonti i
Baču (od kojih je za knjigu u Baču, zbog sunakladništva tiskano i mjesto Tuzla). Je li dobro
što je sva „nakladnička moć“ koncentrirana u
Subotici pa autori ne moraju lutati tražeći gdje
će objavljivati svoja djela ili je to nemotivirajuće ili možda čak i nedostižno za ostale izvan
Subotice? Može li knjiška produkcija opstati
ukoliko se „razbije“ na više gradova? Kako razviti mrežu dostupnosti knjige na hrvatskom
jeziku u Vojvodini, samo su neka od pitanja
koja čekaju odgovore.
Knjige koje su objavljene većinom su novi
naslovi, kod 4 autora su urađene reobjave njihovih djela (Balint Vujkov, Aleksa Kokić – reobjava njegovih rukopisa, Ilija Okrukić Srijemac i Matija Poljaković), 2 knjige su prijevodi
postojećih naslova na srpskom jeziku i ujedno
i IV. odnosno V. izdanje tih knjiga. Kod dvije
knjige je riječ o ponovljenim izdanjima (Ante
Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci
bačkih Hrvata – drugo izdanje i Bela Duranci, Slikar Stipan Kopilović: 1877-1924 – drugo
osuvremenjeno izdanje) dok je dio tekstova
iz djela Ante Sekulića, Bilješke iz književnosti:
(1953-1963) i Prilozi povijesti hrvatske književnosti zapisi već ranije objavljen u periodici.
Njih je objavilo 22 (su)nakladnika u Vojvodini
i inozemstvu i 4 samizdat naslova. U odnosu
na broj knjiga to i dalje predstavlja veliki broj
nakladnika, posebice ako znamo da su po 8
knjiga tiskali u (su)nakladi NIU “Hrvatska riječ”
Subotica te Katolički institut za kulturu, povijest
i duhovnost “Ivan Antunović” Subotica, 5 knjiga je potpisalo Hrvatsko akademsko društvo
Subotica, 4 Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, po 3 Hrvatska čitaonica Subotica i Hrvatski kulturni centar “Bunjevačko kolo”
Subotica s Organizacijskim odborom Dužijance 2011., dok su ostale knjige jedinci drugih
nakladnika ili pojedinaca.
Navedenih 46 knjiga tiskanih između dvaju
Dana Balinta Vujkova potpisuje 32 autora a
čak 9 knjiga je djelo više autora. I dalje je nakladništvo privilegij muškaraca jer svega 7 ih je
žena. Od njih, šest su pisale za djecu a jedna
je uradila križni put. Još uvijek žene nisu prisutne u svim područjima, posebice znanosti,
te smatram da bi trebalo više poraditi na rod-
99-105
noj ravnopravnosti, osposobljavanju ali i davanju mogućnosti tiskanja njihovih djela i ženama. Sustavno bi trebalo raditi na tomu ali i
na pomlađivanju jer u knjiškoj produkciji nisu
dovoljno zastupljene nove, mlade snage. Od
objavljenih autora 6 je već preminulo, svega 2
su u dobi do 40 godina, svi ostali su stariji a
jedan je čak preko 90 godina – Ante Sekulić,
a on je ujedno i najizdavaniji autor za proteklo
razdoblje. Njemu su tiskane čak četiri knjige a
odmah za njim je Balint Vujkov, koji nije među
živima a objavljena su čak 3 njegova djela od
kojih je jedan Zbornik radova sa Dana Balinta Vujkova. Samo po sebi nameće se pitanje
zbog čega nema mladih u nakladništvu? Je li
to posljedica nedovoljne motiviranosti, nemogućnosti probijanja na scenu od postojećih
autora, svakako i financijski moment igra značajnu ulogu te bi trebalo razmisliti i o stvaranju
novih kadrova, mladih akademskih snaga kako
bi se osvježila znanstvena scena ali i ostvarila
opstojnost hrvatske zajednice.
Kada je riječ o nakladi pojedinih knjiga, većina
od spomenutih 46 knjiga tiskana je u nakladi
od 500 primjeraka. U najvećoj nakladi objavljena je knjiga Leksikon podunavskih Hrvata
- Bunjevaca i Šokaca (10) I (1.500 primjeraka), zatim slijede knjige: Jasna Crnković, Božji
smiješak: blažena Marija Propetog Petković,
Josipa Dević, Križni put mladih župe Uskrsnuće Isusovo, i Gerard Tomo Stantić, Križni put i
sakrament svete ispovijedi (1.000 primjeraka)
– sve religijskoga sadržaja. Neke su tiskane i u
manjoj nakladi od 500 primjeraka, te je 5 knjiga tiskano u nakladi od 300 primjeraka a čak 2
knjige: u maloj nakladi od 30 primjeraka.
Pogledamo li pak broj stranica pojedinih objavljenih knjiga, ističe se knjiga Hrvatske čitaonice
Dani Balinta Vujkova: dani hrvatske knjige i riječi: zbornik radova sa znanstvenih skupova
2006.-2010., koja ima 495 stranica. Riječ je o
nedvojbeno kvalitetnom djelu, zborniku radova
sa prethodnih pet Dana Balinta Vujkova s registrom imena, o djelu koje će vjerujem zbog svoje kvalitete i autora čiji su radovi tiskani, biti često citirano i korišteno u daljnjim istraživanjima.
Bitni detalj u tiskanju knjiga svakako je njena
tehnička opremljenost. Primjećuje se uzlazna
104
Klasje naših ravni
Bernadica Ivanković, Knjiška produkcija...
99-105
putanja i u ovom području, što je konstatirano
i prošle godine. Likovna oprema knjige i prijelom morao bi uvijek biti bitan zadatak jer knjiga
ukoliko nije prijemčiva za oko neće privući čitatelja a još manje kupca. Tada se gubi osnovni
cilj knjige, da bude čitana. U proteklom periodu objavljeno je nekoliko knjiga koje zaslužuju
pohvalu u ovom segmentu.
Na kraju, izdavanje periodičnih publikacija
među Hrvatima u Vojvodini karakterizira stalnost objavljivanja postojećih. Od 15 publikacija koje su objavljene, po 3 su godišnjaka, odnosno tromjesečnika, 1 je dvomjesečnik, 5 ih je
mjesečnika, 2 povremenika a svega 1 tjednik
i većina od njih je redovito izlazila. Svi imaju, s
obzirom na broj Hrvata u Vojvodini, relativno
malu nakladu. Stoga se postavlja pitanje naklade hrvatske periodike kao i prodaja iste. Je
su li periodične publikacije koje se tiskaju na
hrvatskom jeziku dovoljno interesantne da bi
ih čitatelj kupio ili je to nebitni trenutak danas,
te je financijska nesigurnost i kriza uzdrmala i
opstojnost časopisa. Hoće li oni u procesu privatizacije medija koji je aktualan uspjeti preži-
vjeti, hoće li Hrvati u Vojvodini imati svoj tisak,
ostaje nam vidjeti.
Rezimirajući analizirano, zaključujemo da
je knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata u
uzlaznoj putanji po broju knjiga i obrađenih
područja, ali još uvijek ima oblasti gdje nema
nikakve naklade na hrvatskom jeziku. U proteklom razdoblju između dvaju Dana Balinta
Vujkova nije tiskan niti jedan roman, nedostaje
književnosti za školsku djecu, književna kritika
i bibliografija je tek u tragovima a neophodni
su nam novi, mladi autori. I dalje ostajemo bez
odgovora na pitanje od prošlih Dana Balinta
Vujkova: kako prezentirati široj društvenoj zajednici ono što je objavljeno, kako doći i zainteresirati i druge čitatelje koji nisu hrvatske
nacionalnosti?
Ostaje nam vjera i nada da će i ovi odgovori
doći na red, da će hrvatska zajednica smoći
snage ali i pronaći adekvatni kadar koji bi se
njima pozabavio, te da će kvantiteta koja je
zamijećena u proteklom periodu ići rame uz
rame s kvalitetom koja je nužna.
Hajzlerovo kupatilo
105
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
106-114
Legende o Isusu i sv. Petru
Balinta Vujkova sakupljene
u Mađarskoj
ĐURO FRANKOVIĆ
U narodnim predajama slavenskih naroda susjednih Mađara nailazimo dualističke motive
o stvaranju svijeta, odnosno ovdje priopćene
legende o Isusu i svetom Petru govore o nadziranju svijeta dvaju putnika namjernika. U narodu takvi narativi bili su uvijek popularni i rado
kazivani a nisu mimoišli ni pozornosti velikana
narodne književnosti, sakupljača pripovjedaka
Balinta Vujkova koji ih je trgnuo od zaborava,
ophodivši hrvatske etničke skupine i u Mađarskoj.
Ključne riječi: kozmogonijski mit, predodžbe,
Bog, vrag, demijurzi, životinje, Isus, sveti Petar,
Gospa, sveci, svetice
Balint Vujkov, u svakom pogledu zaslužuje interes, te nezaobilazan je prigodom izdavanja
folklornih tekstova, naime danas već nema takvih nadarenih kazivača kao što ih je bilo u njegovo vrijeme, a s druge strane pak, rijetko će
se naći takvi samopožrtvovani sakupljači, kao
što je on bio.
Njegovo djelo ostaje trajno i nailazi na pravi
uspjeh i odjek kod svakog priređivača nove folklorne zbirke, jednako tako i na dobar prijam
od strane čitateljske publike, kao i izdavača.
Njegovi radovi su autentični i pljene ljepotom
i svježinom hrvatskog narodnog duha. Na njegovim zbirkama odrasle su generacije čitatelja
i žednih slušatelja njegovih bajki i priča, punih
fantastike i iracionalnih aktera, događaja i događanja.
No da njegovo djelo ostaje trajno i privlačno
da nam posluže tri nova, jest svježa njegovih,
odnosno mojih primjera. Legende o Isusu i sv.
Patru Balinta Vujkova sakupljene od mađarskih
Hrvata našle su se u mojoj prigotovljenoj zbirci
Pučka Biblija, a koja pored priloga od Hrvata u
Hrvatskoj, donosi kazivanja mađarskih, srpskih,
slovenskih, bugarskih, ukrajinskih, bjeloruskih,
ruskih, poljskih, romskih i koptskih nadarenih
kazivača. Dogodine će Izdavačka kuća Móra u
Budimpešti izdati zbirku prevedenih hrvatskih
pripovjedaka iz Mađarske, u kojoj će se naći i
sakupljene pripovijetke Balinta Vujkova. A kao
treće naveo bih da je ove godine u Đakovu
objavljen Blagdanski kalendar 1. koji donosi i
legende Balinta Vujkova označene u naslovu
ovoga izlaganja.
Vujkova veličina leži i u tome da je pravovremeno došao do spoznaje da hrvatske pripovijetke
treba spasiti od zabora, te je svojim djelima
podigao trajni spomenik. Moja je pak zadaća
bila, a bit će i u buduće, posegnuti za njegovim
djelima, koja su već u lijepom broju prevedena na mađarski jezik, ali ona predstavljaju pravi
izazov i pružaju sigurnu garanciju za upsjeh.
***
A sada nešto više da se kaže o legendama i
drugim tekstovima zbirke Pučka Biblija u koju
se uklapaju i sakupljanja Balinta Vujkova.
Namjera mi je bila dati uvid u razne folklorne
narative, tj. pučke usmene legende s biblijskom
tematikom kršćanskog sadržaja, koje su ponajprije zapisane od hrvatskih etničkih skupina u
Mađarskoj. Zbirka pored tih apokrifnih tekstova sadrži i folklorne narative Hrvata te Mađara,
kao i drugih slavenskih i neslavenskih naroda.
Od velikog broja već zapisanih legendi izdvojio
sam lijepi broj, kako bih pobudio interes čitatelja, stručnjaka etnološke znanosti i povjesničara vjere. Naravno, od slavenskih i mađarskih
kazivača i do sada je takva građa objavljena,
ali nije se našla u jednoj takvoj zbirci gdje je
prevedena i tiskana na hrvatskom jeziku i njegovim narječima, izuzev nekih srpskih predaja.
Već na samom početku trebam istaći da se slavenske predodžbe o stvaranju svijeta vrlo ra-
106
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
zlikuju od kanonskoga kršćanskog gledišta na
istu temu.1
U etiološkim narativima nailazimo na tragove
dualističkih motiva, ponajprije onih da Bog i
vrag stvaraju zajedno. U nizu narativa sudionici
koji stvaraju živa bića imaju dovoljno izražajnu
specijalizaciju: jednomu od njih, htoničkomu,
pripada materija i samo je on sposoban, izvadivši je iz dubine voda, utjeloviti u oblik, dok
istovremeno drugi, uranski, ima vlast nad dušama, životom i samo se on može baviti kozmogonijskim stvaralaštvom, inicirati stvaranje, ali
bez pomoći drugoga ne može materijalizirati
svoje misli. Zbog toga je postalo moguće uvesti
u mit faktor nepokornosti, suprotstavljanja, antagonizma dvaju demiurga.2 Upravo ova prvotna proturječja među njima potiču na postanak
svijeta, služeći podstrekom za pojavu i razvoj
života. Ovdje je važno odmah naglasiti da taj
par ne tvori proturječno suprotstavljanje, prije
se radi o suprotstavljanju koje se međusobno
dopunjuje. Nalazeći se u stalnom konfliktu,
demiurzi ipak istodobno surađuju i pomažu
jedan drugomu. Takva se suradnja pozitivno
vrednuje u narodnoj tradiciji, u kojoj se spletovi povezivanja animalističkih likova s drugima
javljaju kao znakovite strukture skrivenoga smisla. Zahvaljujući etiološkim legendama nastaje
sustav simbola, svojevrstan jezik znakova, koji
je kodiran u duhovnoj kulturi svakoga etnosa.
Sadržaj simbola je ključ za upoznavanje karaktera naroda, za povijest njegova nastanka i razvoja.3
U slavenskim etiološkim legendama o životinjskom svijetu najstariji kreacijski motivi povezuju se s kršćanskim elementima, koji se drukčije
tumače prema logici drevnoga mita. Te se legende čine potpuno arhaičnima, uzimajući u
obzir da su one vraga smatrale ravnopravnim
partnerom Boga u procesu stvaranja svijeta i
živih bića te obojici pridaju određene pretkršćanske karakteristike.4 Kršćanska terminologija dotičnih legendi ne treba ni u kom slučaju
dovoditi u zabludu. Ona se, nesumnjivo je,
javlja kao posljedica prilično kasnoga drukčijega tumačenja i adaptacije. Ovi termini malo
objašnjavaju, ako ih usvajamo u kontekstu njihova funkcioniranja u ortodoksnim kršćanskim
tekstovima. Pokušaj osmišljavanja legendarnih
1
2
3
4
Rahno (rukopis).
Eliade 2002, 15.; navodi Rahno n. d.
Rahno n. d.
Lafazanovski 2000, 31.; navodi Rahno n. d.
106-114
demiurga na kršćanski način proturječi tekstu
i duhu istraženih mitova, koji su postojali u sasvim drukčijem sustavu vrijednosti. Svi su oni
orijentirani na prošlost, početnu epohu i mitski
proces stvaranja. Istraživači opažaju da su nekad, u prošlosti, ti prozaični narativi mogli biti
vrlo ozbiljni ili čak sakralni za one, tko ih je pripovijedao i slušao, iako oni povezuju i ozbiljne
i vrlo šaljive elemente, koji teško podliježu klasifikaciji. Stvaranje je uvijek predviđalo nazočnost dvaju mitskih lica, koja su ponekad bila u
rodu. Oni stvaraju živa bića na razne načine,
a najčešći i najarhaičniji način je jednostavno
oblikovanje od gline.5
Teme legendi se vezuju uz stvaranje svijeta, u
kojima se nazire dualistički princip: Bog i vrag,
Bog i neka životinja (žaba, jež, pčela), odnosno
Bog ima i druge pomoćnike, sporedne osobe,
kao što su arkanđeli. U ulozi stvaratelja pojavljuju se Bog i vrag, tj. demiurzi. Bog stvara svijet pomoću đavla, naime nije sposoban da sâm
dovrši svoje kozmogonično djelo.
Proces stvaranja trajao je dugo, a odnosi među
stvarateljima nisu uvijek bili baš najbolji te su
katkad znali preći u suparništvo i otvoreno neprijateljstvo. Stvaranje životinja događa se u
početku svijeta i često ima svojstvo suparničke
borbe.6
Slavenska kozmogonija često ima jako izražen
dualistički karakter. U mitologiji Slavena pronalaze se elementi sinkretizma prvobitne dualističke osnove slavenskoga poganstva i ideoloških elemenata dualističkih religijskih učenja.7
Balkanske legende – srpske i bugarske – pokušavale su se interpretirati kao posljedice bogumilskih predstava. S obzirom da o kozmogoničnom mitu nema autentičnih bogumilskih
tekstova, stoga ovakvo tumačenje i nadalje
ostaje hipotetično.
Dualistički mit o stvaranju čovjeka utvrđen je
u Mađara i kod šokačkih Hrvata u Mohaču,
ali u oskudnom broju narativa. Neosporno, u
tom mitu naziru se tragovi slavenskog dualizma, naime Ilija nasljeđuje osobine gromovnika
Peruna, te đavo se izjednačuje sa Velesom,
Perunovim protivnikom, boga podzemlja i stoke. Ilijin zlosretni tvorac je vrag koji se na nagovor Boga pobuni protiv svoga tvorca kojeg
goni gromom. Valja istaći kako u slavenskih
naroda postoji, kao predegzistencija, snažni
5 Rahno n. d.
6 Isto.
7 Isto.
107
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
106-114
religijski dualizam. Kozmogonični mit o stvaranju svijeta, živog i neživog i samog čovjeka
nazire se i na drugim slavenskim područjima
u Ukrajini i Rusiji, kao i kod naroda na Baltiku,
dokle u zapadnoeuropskim zemljama takav
mit nije utvrđen, međutim najrašireniji je među
Turko-Mongolima centralne Azije. Kozmogonični mit, jedan od najčešćih na svijetu, najintenzivinije je prisutan u Euraziji.8 Svega jedna
narativa od rackih Hrvata u Baćinu (Bátya) u
Mađarskoj govori o stvaranju svijeta, dokle se
ona ne nazire na drugim hrvatskim prostorima,
no, zahvaljujući sakupljanjima u jednoj zapisanoj romskoj legendi u podravskom Lukovišću
(Lakócsa) također se jasno očituje. Upitno je
stoga da li su ih Hrvati upoće imali. U slučaju
da ih nije bilo, pošto ne raspolažem s takvim
podatcima, ovaj jedini primjer, kao izuzetak,
poslužio bi za potvrdu pravila.
Jednako tako postojeće predstave mijenjale su
se prema unutarnjim principima narodne kulture, sa zakonima narodnoga stvaralaštva i s
folklornim shemamam dakako u skladu s principima i ukusima običnih ljudi. Nakon nekoliko
stoljeća u njima su prevladali prvobitni likovi i
simboli. Dualističke predodžbe sačuvale su se
u najpotpunijem obliku u predajama o stvaranju čovjeka i konkretnih prirodnih elemenata,
životinja i biljaka.9
Takve kozmogonijske predaje, osobito one
koje se odnose na životni sustav tradicionalne
kulture, odstupaju od kršćanskoga modela i
nastaju na pretkršćanskim vjerskim koncepcijama.10
U kozmogoničnom mitu očituje se vjerski dualizam temom kozmogoničnog uranjanja đavola ili vodene ptice, odnosno žabe (romska
predaja). Nesvršeno djelo Boga znat će na koji
način može usavršiti mudri jež ili sâm đavo.
Važno je navesti da duhovni svijet pripada
Bogu, dokle materijalni vragu, stoga ovaj drugi
demiurg neće uspjeto oživiti neživo, npr. kada
od gline stvara čovjeka, ptice, jedino u tome
uspjeva Bog, odnosno sâm Isus.
Predodžbe slavenskih naroda o domaćim životinjama, za razliku od divljih, smatrane su božjim djelom. Djela Boga i vraga događaju se u
samome početku stvaranja gotovo istovremeno. Samo što vrag neuspješno oponaša Boga,
budući da njega u stvaranju potiču gnjev, oholost i zavist. Bog nastupa ne samo kao inicijator
stvaranja zvijeri, već i u ulozi vučjega pastira,
vladara vukova, koji njima upravlja i određuje
im hranu. Predaje o vuku, kao vražjem djelu,
bile su vrlo raširene.11
S druge strane, kao nastavak stvaranja dvaju
demiurga, Boga i vraga, nastavlja se i bit će dovršeno, a u takvoj ulozi prednjači Isus ali nerijetko i drugi svetci, sveti Sava, sveti Ante.
Stvor se može pobuniti protiv svoga tvorca,
ne pokorivši mu se ili ispoljujući prema njemu
agresivnost, npr. sveti Ilija na Božju zapovijed
pobunit će se protiv vraga.
U mnogim slavenskim narodnim vjerovanjima
zec se dovodio u vezu s nečistom silom i ktoničkom produktivnom simbolikom, u ovdje
priopćenim predajama služi kao konj ježa i Lucifera.
Postojanje nekih ptica također se pripisivalo Božjim djelom. Među njima je npr. poljska
ševa. U poljskoj predaji iz Galicije Bog je bacio
u nebo šaku zemlje i pojavila se ta mala i, poput zemlje, siva ptičica ugodna pjeva.12 Slaveni
su ševu svrstavali u dobre, Božje ptice, u mađarskim predodžbama i Hrvata u Mađarskoj
lastavicu nije slobodno ubiti jer će u kući izbiti
požar, odnosno krave muzare će presušiti mlijeko.
Druge ptice smatrane su djelom vraga. Tako
je npr. svraka u predodžbama nekih Slavena
posjedovala demonske osobine. Smatrana je
zloslutnom i vezivala se uz smrt, uz zagrobni
svijet i zle sile.
Istovremeno s glavnim, isplaniranim stvaranjem, spontano se stvaraju i drugi živi organizmi. Prema ukrajinskoj predaji iz Luckoga okruga Volinske gubernije, od glinenih strugotina,
koje su ostale dok je Bog tesao vuka, nastali su
stršljeni, obadi, muhe i komarci.13
Pojavljivanje životinja i ptica na taj način predstavlja dio rađanja svijeta, ili kozmogeneze. Čin
stvaranja, koji su započeli demiurzi, a nastavljaju ljudi, podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti ne samo nadoknađivanja prirodnih šteta
već i daljnje ispunjavanje univerzuma živim bićima.14
U slavenskom folkloru snaga i moć stručnjaka
kovača i lončara prelazila je daleko izvan okvi-
8 Eliade 1982, skinuto sa interneta: http://makdizdar.
ba/?p=1242
9 Čausidis 2003, 135-139., navodi Rahno, n. d.
10 Angelovska–Panova 2004, 149., navodi Rahno n. d.
11 Rahno n. d.
12 Gura 1997, 635.; navodi Rahno n. d.
13 Čubinski 1872, 52. navodi Rahno n. d.
14 Rahno n. d.
108
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
ra njegova obrta. Kovač kao i lončar raspolagali su mogućnostima oblikovanja i positovjećivali su se sa vršiteljima najviših stvaralačkih sila i
vlašću nad vatrom, pomoću koje se željeznim
i glinenim proizvodima prenosila magijska snaga tvorca.
Međusobni odnosi između majstora i šegrta
nesumnjivo sežu do odnosa između drevnih
božanstava15, što se nazire u predajama o potkovanoj vještici. S druge strane ovakvi narativi
svojevrstan su odraz drevnih dualističkih narativa, s kijima jedan demiurg može udahnuti u
svoje djelo, a drugi ne može. Kovač i lončar su
se ponekad prikazivali kao samostalna kreativna snaga, demiurzi, njihova se djelatnost uspoređivala s božanskom, a vještina se mogla uzdići do neslućenih visina. Posjedujući magijske
sposobnosti i podržavajući odnose s nečistom
silom, lončar je mogao, npr., izraditi glinene figurice letećih životinja i oživjeti ih.16 Međutim,
u predajama o kovaču Isusu demiurške osobine poprima Isus, koji postaje majstor nad majstorima usmrtuje živo, npr. svoga starog oca ili
staru punicu baca u vatru kovačke peći da bi ih
pomladio tj. ponovno oživio.
Produhovljena srednjovjekovna ezoterična
učenja približavala su se shvaćanju običnih
vjernika preko metaforičko-alegorijskih sadržaja, sastavljenih u duhu starih mitova, koji su u
ono vrijeme još bili živi u narodnim tradicijama.17
Prozni tekstovi s biblijskim elementima bliski
su legendama, pripovijetkama, romancama i
pučkim molitvicama o Bogu i vragu (đavlu, nečistom, nečastivom), Isusu i svetom Petru, pričama iz života svetih osoba i svetaca iz vjerskih
predaja.
Definicija legende ostaje otvorena. U toj vrsti
priča riječ je o spletu žanrova. Legenda u svojoj fabuli sadrži moralnu pouku koja pripada
svetačkoj priči; nalazi se u području svetačkog,
ali na granici između svetačke priče i mita, dok
u fabuli legende točno je određeno mjesto u
pojavi svetca i svetoga.18
U središtu pričica, legendi najčešće je pripovijest o čudesnom događaju koji potvrđuje
svetost opisanih osoba (u kršćanskome svijetu
15 Isto.
16 Isto.
17 Isto.
18 Novak 2009, 56.
106-114
Krista, njegove majke i svetaca), koje uzvraćaju
ljudima za dobra djela ili kažnjavaju grešnike.19
Izvor legendi nalazimo u svetim knjigama pojedinih religija, životopisima svetaca ili pak u apokrifnoj literaturi koja nije kanonički priznata.20
Takve legende su se na latinskom jeziku u
proznom obliku širile od 6. stoljeća nadalje,
u 9. stoljeću počele su prelaziti u romanske,
germanske i kasnije slavenske jezike. U 12. su
stoljeću na tim osnovama počeli nastajati mirakuli; iz 13. stoljeća potječe znamenita zbirka Legenda aurera, koju je sastavio Jacobus
de Voragine a koja je imala već tada značajan
utjecaj na talijanske novele. Legende kasnije su
za vrijeme protureformacije i baroka ponovo
aktualizirane, pogotovu u isusovačkom kazalištu. Poetsku vrijednost legendi otkriva predromantizam i romantizam, iz njih se uzima građa
za balade, romance i dramska djela, a njegovale su se i u prozi, poeziji i u dramatici nove
romantike, dekadencije i simbolizma.21
Poučne legende zbijeno donose žudnju za
vjerskim, moralnim raspoloženjem i ćudorednim poučnostima. Njihova jedna zasebna grupa ubraja se u krug predaja o postanku svijeta,
koje pokušaju dati odgovor i na neke prirodne
pojave, dok više ulomaka jednostavno prenosi
profani humor, bez moralne pouke i nakane.
Po pravilu nastavljaju i temeljene su na židovskoj i kršćanskoj predaji, pa i na muslimanskoj.
No, u vjerovanjima slavenskih naroda postoji
jasan dokaz vjerovanja u vrhovno biće. Kod
starih Slavena, kao i Ugro-Finaca, nebeski se
bog povlači iz svijeta i postaje dues otiosus.22
Ovakav lik Boga, uzgred navodim, naročito se
dobro može ocrtati u molitvicama podravskih
Hrvata u Mađarskoj, kada se on u funkciji stvaratelja povlači iz svijeta, postaje pasivan, nepovezan sa zemljom, a staranje o ljudima prepušta svetom Petru.
Stvaranje, staranje i nadziranje svijeta tj. ljudi
na zemlji prelazi u kompetenciju Isusa Krista i
njegova suputnika svetog Petra.
Drugi dio naših legendi govori o nadziranju svijeta, što je dužnost Isusa Krista (Boga) i svetog
Petra, ovamo se ubraja i legendarij o Gospi,
kao i tekstovi o svetcima, poznati iz Biblije, podjednako i oni iz kasnijih vremena. U legenda19 Enciklopedija Slovenije 1987, 117; Stanonik 1999,
279; navodi Novak n. d. 55.
20 Novak n. d. 55.
21 Isto, 55-56.
22
109
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
ma pojavljuje se Noa, sveti Nikola, sveta Tri kralja, sveti Antun,ili sgveti Ante, sveta Elizabeta,
srpski nacionalni svetac sveti Sava kao i drugi
svetci.
Srazmjerno brojniji narativi govore o kovaču,
kao nekadašnjem božanstvu ili homo faberu,
vičnom majstorskom umijeću, čiju funkciju kao
majstora nad majstorima preuzima Isus, ali iznimno mogu i neki svetci.
Samo da ponovim, najčešći glavni akteri u parovima su: Bog i vrag (đavol, nečist, nečastivi),
Bog (Isus, sveti Petar) i kovač, kovač i vrag, Isus
(Bog) i sveti Petar, sveti Ilija i sveti Elizej.
Početna je formula hrvatskih, mađarskih, slovenskih legendi istovjetna, obično počinje sa
„Kada je još Bog po zemlji hodao…”
Neki od tih svetaca mogu biti i alopersonaže
poganskih bogova iz slavenske starine, npr. Perunove osobine preuzima sveti Ilija, sveti Juraj,
dokle Perunovog protivnika Velesa sveti Nikola.
Iz priopćenih legendi puno toga se može iščitati. Uočljiva je deheroizacija kovača, nekadašnjeg božanstva, čije osobine kod Mađara i
Hrvata i mnogih srednjoeuropskih naroda preuzima Isus Krist, u jednoj srpskoj legendi sveti
Petar.
Isus, u društvu svetog Petra određujući sudbinu novorođenčeta preuzima funkciju suđenica, odnosno Usuda i sl., što ide u prilog kontaminaciji starih vjerovanja i kršćanskih učenja.
Gospa npr. preuzima osobine Mlade Nedjelje.
Tekstovi nekevrsne naše pučke Biblije mogli
bi u daljnjem poslužiti za uspoređivanje s međunarodnim sličnim tekstovima, podjednako
tako, kao izvorna građa i za dijalektološka istraživanja.
Ovakva kazivaja i danas žive u narodu.
Slobodnije uobličene legende prenose kršćanski nauk, vjerske sadržaje, sekvence, pouke,
ustvari često puta bili bi to apokrifni sižei iz
prošlih stoljeća.
Ove su legende, predaje i pripovijetke već i ranije, iako u malom broju, unošene u razne zbirke narodnih pripovijedaka mađarskih Hrvata
od sakupljača Nikole Tordinca (1858.-1888.),
Balinta Vujkova (1912.-1987.), Živka Mandića i
autora ove zbirke, kao i drugih sakupljača koji
se navode u popisu literature.
U Hrvata, kako u dijaspori, tako i u matici, to bi
bio prvi pokušaj tiskanja sustavno sakupljenih i
već priopćenih legendi, imajući pri tomu u vidu
i vrijedna priopćenja svojih bližnjih susjeda i dalekih naroda, naime na taj način u svezi njima
106-114
postat će jasno kakvih uzajamnosti, međusobnih utjecaja ali i posebnosti postoje. Navodeći
pri tomu želim istaći samo jedan motiv o pečenom pijetlu, uz koga se vezuju pripovijetke od
kopta u Etiopiji, do arapskih, grčkih, srpskih i
mađarskih verzija u Erdelju. Na žalost, takve se
legende o pijetlu ne naziru u hrvatskoj pučkoj
tradiciji, zasada ne raspolažem s pouzdanim
informacijama o njihovom postojanju, ali se u
hrvatskim pučkim molitvicama pijetao javlja
kao glasnik, navještavajući Gospi smrt njezina
sina Isusa Krista.
Samo da ponovim, legende i predaje ponajviše govore o zgodama i nezgodama Isusa i svetog Petra. Ponekad motivi i sadržaji upućuju da
Bog i Petar idu po svijetu, u kojima je svetac
nalikom na čovjeka, dok je Isus nepogrešiv, a
njegov suputnik, iako nam biva simpatičan, često stradava, ispašta, te čovjek suosjeća s njime
jer je on odraz samih nâs – smrtnih ljudi. Petar ne uspijeva u stvaranju svijeta, uvijek nešto
naopako ispadne od njegovih dobronamjernih
htijenja, vazda postaje komičan, jedino i isključivo takva djela može izvesti sâm Bog, odnosno Isus Krist, u neku ruku i Noa kada svojim
sinovima od životinja stvori supruge.
Teško bih znao dati odgovor iz kojih sve vrela
crpe ovdje priopćeni tekstovi, kao i da odakle
potječu? No, to će biti zadaća istraživača, kojima se nudi pregršt zanimljivih štiva.
Istovremeno želim upozoriti da za vrijeme mog
sakupljanja bilo je još Hrvata npr. u sjevernobaranjskom Hajmašu (Nagyhajmás), te ispod Balatona, kao i Mađara u Lipovljanima u Jamarici
u Hrvatskoj, čija kazivanja bogate ovu zbirku, a
danas više ih nema u Mađarskoj, izumrli su, a s
njima je i materinska hrvatska riječ legla u grob.
S druge strane imao bih kudikamo lakši zadatak da su legende od drugih sakupljača takvog
sadržaja u većem broju zapisane, odnosno
možda i jesu, samo su meni nepoznate.
I u kasnijim vremenima takvi sadržaji bili su inspirativni i na pjesničko stvaralaštvo, npr. Martin Meršić Miloradić (1850.-1928.) ima obrađenu legendu o sv. Petru Bog plati!;23 autor ovog
teksta također potaknut sadržajima pučkih
molitvica, legendi i predaja napisao je stihove
pod naslovom Apokrifi iz IV. stoljeća (I. dio):
Sveti Petar vodič duša, Sveti Petar i Mater Dolorosa, Pijetao glasonoša, Svet Nikola srkrbi o
mrtvima i o konjima, Božić u pozlaćenoj šakj23 Autoru je podatak dostavio akademik Nikola
Benčić iz Austrije na kojemu se najljepše zahvaljujem.
110
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
ci, Isusova krv24 te Nebeski let u transu, Šokice
dovode Isusa preko Drave i Sveta Katarina u
Sveta Barbara u raju.25
Završna razmatranja – Sačuvani narativi slavenskih i drugih naroda sadrže bogate predstave
o dulaističkoj kozmogoniji, kada svijet stvaraju
demiurzi, najčešće Bog i njegov suparnik vrag,
odnosno Božje djelo stvaranja svijeta dovršit će
đavo ili neka životinja, kao njegovi pomagači.
Pored ovakvih tekstova koji su u lijepom broju
zapisani postoji i bogat svijet legendi o Isusu i
svetom Petru, a koje je snimao na magnetfonsku
vrpcu i kasnije objavio zaslužni Balint Vujkov.
Djelo Balinta Vujkova, uzoritog i neumornog
sakupljača narodnog blaga uvijek iznova nudi
nove i nove izazove za istraživače hrvatske pučke baštine. Na njivi pučke književnost Hrvata u
dijaspori uzorao je doboku brazdu te nam je
ostaje uzorom, čiji primjer trebamo slijediti.
106-114
Sad prošle godine i godine, curka bila osamnajst godina, naišao lađom opet taj mladić, i
kad je vido on curu i ovolio, ne pita ništa, uzo
je za ženu. Došli u njegovu lađu, mlada će se
prati, a on pogledo:
– Kaku biligu imaš na vratu?!
– Kaže mater, kad sam bila tri godine, kogod
me obisio na hintačku.
A on:
– Joj – kaže – pa to sam ja bio!
Eto, vi’te: suđeno – neobiđeno.
* konak (turc.) – smještaj, noćenje; kujna – kuhinja; curka – djevočica; avlija (turc.) – dvorište;
hintačka (hung.) – ljuljaška; biliga – biljega
Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske
narodne pripovijetke iz Mađarske,
Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest
1990., 330.
Suđeno – neobiđeno – Kraj Dunava bio jedan skeledžija. Gospodin Isukrst kad je išo na zemlji
svetim Petrovom, svratio je tamo, isko konaka.
Kaže skeledžija da puštit će ako njim je dobro
u kujni, jel žena je onda trudila. A tamo već bio
jedan mladić, koji je također iskao konaka.
Žena se rađala, patila se, a nikako da porodi
štogod. Kaže sveti Petar:
– Meštre, šta ne oprostiš već tu ženu?!
A Gospodin poslo ga:
– Idi vidi šta je napolju na nebu.
Izašo sveti Petar, i već došo natrag:
– Vidio sam višale na nebu.
– E, onda se još neće rodit.
Malo posli opet sveti Petar kaže:
– Meštre, šta je ne oprostiš?
– Pa vidi šta je na nebu.
Izašo Petar, i kaže:
– Lipa, čista smrt je na nebu.
– E, onda nek se rodi žensko dite, i kad već
budne za udaj, divojka će biti ovog mladića.
Oni misle da momak spava, a on budan, sve
sluša. Sad divojčica se rodila, i ujutru se oni zafalili na konaku i očli. Posli tri godine taj mladić
došo natrag, imo svoju lađu pa išo po Dunavu.
Curka imala u avliji hintačku pa se hintala. Mladić obisio curku na hintačku, ne triba ona njemu za ženu. Kako došo, tako i očo, niko ga nije
vidio, al mater naišla na vrime i oslobodi curku.
24 Časopis Pogledi, 2003/2, 30-39.
25 Pogledi 2003/3, 51-54.
111
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
Od trišnje pečurka – Kaže Petar Isusu:
– Čuj, meštre, hajdemo mi malo da idemo po
svitu da vidimo kako narod živi. Ne musi niko
znat kako smo i ko smo.
– Hajdmo, Petre.
Sašli u jedno selo, tamo je baš pijaca bila, doneli ljepi’ trišanja, a Petar se polakomio.
– Meštre, gladan sam, ja bi’ malo jev.
– Pa kupit ćemo kilu trišanja.
Iusus ide naprid, a Petar nosi trišnje, i kad su
izašli iz sela, on kaže:
– Hajde, meštre, da pojedemo ove trišnje.
– Ta pojest ćemo onamo dalje, još imamo kad.
Petar lakom ko dite, ne čeka, već uzme jednu
trišnju, a Isus ga pita štogod. Petar ne može pojest, mora ispljunit trišnju da bi mogao progovorit. Kad su išli jedan komad, Petar sve trišnje
ispljuvava u jarak, jel kako jednu po jednu ćev
da pojede, nikad nije mogav, onaj ga uvik upitav. Kad Isus se sjetio da u papiru nema ništa,
veli:
– Hajde, Petre, sjest ćemo ovde pa ćemo pojest trišnje.
– E, meštre, ja sam pojev.
– A! – Isus mu veli – nisi ti pojev, Petre, ti si se
prevario. Hajde, sa’ ću ti pokazat đe su tvoje
trišnje.
Vratili se natrag kraj jendeka pa đe je god Petar
ispljunio trišnju, svagdi pečurka narasla.
– Meštre, more l’ to bit istina?! – Petar stao na
mjestu ko da su mu se noge ukopale.
– Istina je i to da ćeš, Petre, sad ljepo sve ove
pečurke pojest.
– Meštre, naduvat ću se ko krava – Petar moli
da ga mine ta kaštiga.
A Isus prstom:
– Petre!!! Oćeš da od svake trišnje stvorim voz
sijena?!
Tako je siroma Petar izvukao kaštigu i odma
mu bilo dosta svita. Kad se sjetio da nema nijedne pečurke, veli on Isusu:
– Meštre, dabogda pečurka jev svaki onaj ko
sebe oće prevarit da se najev.
* musi (ger.) – mora; đe – gdje; jendek (perz.)
– jarak; opkop, rov; kaštiga – kazna
Kazivao Pere Ašin, Tukulja (Tököl)
Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske
narodne pripovijetke iz Mađarske. Biblioteka
Dunav
Tankönyvkiadó, Budapest 1990., 325.
106-114
Zašto sveti Petar voli dide – Jedared stari svit počo
umirat ko da se đuture pogodio, pa to sve duše,
što su se s Bogom na vrime pomirile i na rajska
vrata nagrnili, same dide i babe.
Al ne mož ni tamo uć svako, neg se prve s ovu
stranu rajskog praga mora vidit ko je ko. Bog
Otac vidi da rajski kapidžija sveti Petar ne mož
savladat toliki poso, pa će mu doć u pomoć.
– Ti, Petre, derane – kaže – priuzmi babe, a ja
ću dide.
A Petar sklopio ruke:
– Bože, ka ‘š mi već pomoć, onda mi bolje daj
sto dida neg tri babe.
– Ta zašto, Petre, derane?!
– Babe će mi rondzat i rondzat, a sa didama ću
ja lako: sa svakim pipit bokalić vina, i gotovo.
*dida – djed; đuture (tur.) – sve u cjelini, ujedno, ukupno, jedno na drugo, prosječno; kapidžija (tur.) – vratar; deran – dječak; rondzat –
stalno prigovarati
Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske
narodne pripovijetke iz Mađarske,
Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest
1990., 324.
Uvik je na njem red kao na svetim Petru – Sad su išli
dalje. Išli, išli, sustali, u jednim selu u mijani dostali prinočište. Gazda tamo imav jeden krevet.
Petar legav pored duvara. Momci se u mijani
poroškali pa ćedu se potuć. Kako, kako ne,
spazili da ova dva tamo noću pa jedan kazav:
– Zašto da se mi tučemo? Bolje da natučemo
jednog putnika.
– Kojeg?
– Onog što je pored duvara.
I natukli Petra. Kaže on:
– Gospodine, s kraja je prvi, do duvara drugi,
zašto sam ja dostav, a ne prvi?
– Pa vidiš, na tebi je bio red.
Za jedno dobro vrime po tim istim putem išli
natrag i opet su tamo spavali. Isti momci noćom se opet poroškali. Kad je Petar to čuv, on
kaže:
– Gospodine, sad ću ja spavat s kraja, a ti hodi
do duvara.
– Dobro, Petre.
Tako i bilo, no momci i’ spazili pa jedan kaže:
– Tu su opet putniki.
– Onda zašto da se mi tučemo. Al sad ćemo s
ovog kraja, onaj do duvara je niki dan dostav
svoje.
I opet natukli Petra. On se ljuti:
112
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
– Gospodine, pa šta je to, opet sam ja dostav!
– E, na tebi bio red.
Otud se kaže: Uvik je na njem red kao na svetim Petru!
* mijana (tur.) – gostionica; duvar (perz.) – zid;
poroškati – posvađati se; dostati – dobiti
Kazivao Ante Jovica, Andzabeg (Érd)
Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske
narodne pripovijetke iz Mađarske,
Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest
1990., 326.
Bog spari – Bog išav sa Svetim Petrom po zemlji.
Putuju, putuju, nađu na drumu jednog pijanog
čovika.
– Uklonimo ga – kaže Bog – ne da ga tu još
kogod pogazi kolima.
Uklonili ga pored puta, i idu dalje. Istom zažedili. Spazu jednu divojku, baš vodu nosila.
– Slušaj, divojko, daj nam čupor vode.
– Čekajte, donet ču vam friške.
Zgrabi svoju bukaru i zagrabi friške vode, ponudi ji’. Idu dalje pa Petar kaže:
– Gospodine, tribalo bi ovu divojku darovati s
jednim dobrim mužom.
– Ja sam već mislio – kaže Bog. – Znaš šta,
Petre, tog pijanca ćemo ju dat.
– Tog pijanca?!
– Slušaj, Petre, triba je sparit, jer ko će tog pijanca pazit? Uvik ti i ja?
– A, to ne!
– Vidiš, Petre, ona će ga paziti.
Zato se kaže da Bog spari.
* drum (tur.) – cesta, put; čupor (hung.) – vrčag; frižak, -a, -o (germ.) – svjež, -a, -e
Kazivao Ante Jovica, Andzabeg
Vujkov, Balint Zlatni prag Hrvatske i srpske
narodne pripovijetke iz Mađarske,
Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest
1990., 327.
106-114
tit? Ona pak da neće, da će Bog platiti. Oni ne
primiju, ne prevažaju da Bog plati, neg za zlato
ter srebro.
Seda je Marija Jezuša košuljku slekla, je rastrla
na vodu ter se je ona siela na košuljku. Košulja
je bila plavčica, a rukavci su bili veslavci. Takotako da se ona odvesla, prečunjkala na košuljki
prik te vodje. Kad su to ovi uz vodi vidili, su
kričali ter čunkali se za njom da oćeju da ju
prevažaju, a Marija je mahnula:
– Sad pojte najzad, sad je ne nucam pomoći.
Ona je prik srićno došla, ali ča su perje bile te
hute, tim ribarom hiže, začele su gorit i su s’e
zgorile.
Onda su vidili božju moć, vidili su da je to Marija bila. Nečeju da Bog plati ča va čunki gredu
prik, neg za zlato-srebro? No, ona je pokazala
da će zato prik pojt, neg skusila je ove je li ćeju
bit tako ljudi, takovi da joj pomoć.
* zis – s, sa; hitau – bacao; simo-tamo – tamoovamo; prevažaju – prevoze; ada – upravo, zapravo; dakako, dabome; čunjak – čun; ar – jer;
pozoj – zmaj; požerat – požderati, progutati;
ada – upravo, zapravo; dakako, dabome; seda
– sada; plavčica – čamac, brodić, barka; rukavci – rukavi; veslavci – vesla; ter – te; prečunjkala
– čamcem je prešla preko vode; vodja – voda;
kričat – kričati; zvati u pomoć; čunkati – plovili
su čunom; pojt – poći; najzad – nazad; nucati – htjeti (?); prik – prijeko; perje – prije; huta
– koliba; kuća; hiža – kuća; nečeju – neće; va
– u; greti – ići, hodati, hoditi; skusiti – iskusiti,
staviti na probu
Kazivala Marija Međimori, Kemlja (Horvátkimle),
Jursko-mošonska-šopronjska županija)
Balint Vujkov Zlatni prag Hrvatske i srpske
narodne pripovijetke iz Mađarske,
Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest
1990., 28.
Košuljka plavčica, rukavci veslaci – Kad je Marija Jezušem išla crikvu, je pozoj došau preda nju da
će požerat. Marija se plakala, a sveti Juraj dojahau zis mečom ter je prebadau pozoja. Seda je
Marija došla srićno nuter va crikvu, Sveti Juraj
je bodio dalje pozoja, ali pozoj je ‘oš zato moć
imau, se hitau simo-tamo, sveti Juraj ga ‘oš ni
umoriu.
Marija išla do vodije tim ča prik prevažaju, tim
je rekla neka ju čunjkom prevoziju prik, ar da
ju kani pozoj požerat. Ti su rekli ada ča će pla-
113
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Legenda o Isusu i sv. Petru...
Literatura
Angelovska-Panova, Bogomilstvoto vo duhovnata
kultura na Makedonija, Skoplje – Prilep, 2004.
Bálint, Sándor Ünnepi kalendárium. Mandala Kiadó, svezak 1-3., Szeged, 1998.
Banović, Stjepan, Pričice o Isusu i svetom Petru (Zaostrog u Dalmaciji), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Knj. 30., sv. 1. Zagreb, 1935.
Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja. Golden Marketing Zagreb, 1998.
Vujkov, Balint, Zlatni prag Hrvatske i srpske narodne pripovijetke iz Mađarske. Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest, 1990.
Belova, V. Olga, Narodnaja Biblija. U: Vostočnoslavjanskie etiologičeskie legendi. [ur. Olga V. Belova].
Moskva, 2004.
Bosnyák, Sándor, A moldvai magyarok hitvilága,
Folklór Archívum 18. MTA Néprajzi Kutató Csoport, 1980.
Czubala, Dionizjusz i Czubalina, Marianna
1980 Anegdoty, bajki, opowieści garncarzy. Warszawa 1980.
Čausidis, Nikos, Dualistički sliki. Skoplje, 2003.
Čubinskij, Pavel P., Trudy etnografičesko-statističeskoj ekspedicii v zapadno-russkij kraj, snarjažennoj
Imperatorskim Russkim Geografičeskim Obščestvom. t. 1. sv. 1. Sankt Peterburg, 1872.
Dragomanov, Mihail, Malorusskie narodnye predanija
i rasskazy. Svod Mihaila Dragomanova. Kijev, 1876.
Dragomanov, Myhajlo, Rozvidky pro ukrajinsku narodnju slovesnist. t. V. Ljvov, 1907.
Đorđević, Tihomir R., Priroda u verovanju i predanju
našega naroda. knjiga I. Beograd, 1955.
Enciklopedija Slovenije (1987.) Ljubljana.
Eperjessy, Ernő, Az égig érő almafa. Magyar Néprajzi Társaság Budapest, 2010.
Eliade, Mircea, Von Zalmoxis zu Dschnigis-Khan –
Religion und Volkskultur in Sudosteuropa, Hohenheim, Köln, 1982.
Kovači i alkemičari, Zagreb, 1982.
Istorija very i religioznyh idej: V 3 t. Ot Magometa
do Reformacii. t. 3. Moskva, 2002.
Fehér, Zoltán, Bátya néphite. Folklór archívum 3.
Budapest, 1975.
Franković, Đuro, Zlatne niti, Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1989.
Mitska bića u podravskih Hrvata Narodne predaje.
Etnografija južnih Slavena u Mađarskoj Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1990.
106-114
Pučka Biblija. Etnografija Hrvata u Mađarskoj, 127138. Mikszáth Kiadó, Horpács, 1994.
Gura, Aleksandr V., Simvolika životnyh v slavjanskoj
narodnoj tradicii. Moskva, 1997.
Krajczár, Károly, Rába menti szlovén népmesék.
Magyarországi Délszlávok Demokratikus Szövetsége. Pomurksa založba Murska Sobota, 1990.
Lafazanovski, Ermis, Makedonskite kosmogoniski
legendi. Skoplje, 2000.
Lammel, Anna Mária – Nagy, Ilona Parasztbiblia.
Gondolat Könyvkiadó Budapest, 1990.
Lovretić, Josip, Otok, pretisak Vinkovci, 1990.
Lukač, Katica, Predaje Hrvata u Pomurju. Etnografija Hrvata u Mađarskoj br. 12., 107- 150., Pečuh /
Pécs, 2007.
Mandić, Mišo, Iz osamstoljetne kronike Čavolja. Budapest, 1984.
Mandić, Živko, Latice ivančice Narodne pripovijetke šokačkih Hrvata u Madžarskoj, Poduzeće za izdavanje udžbenika, Budimpešta, 1984.
Nagy, Ilona, Novootkriveni apokrifi i folklor: Pečeni
pijetao kukuriče. Narodna umjetnost 44/2, 43-62.
Zagreb, 2007.
Novak, Petra, Odraz čovjekove svagdašnjice u legendama o svetom Petru, Narodna umjetnost, hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 46/2, 5577. Zagreb, 2009.
Palavestra, Vlajko, Narodne pripovijetke stanovništva Livanjskog polja. Glasnik Zemaljskog muzeja u
Sarajevu, 1961.
Rahno, Konstantin, Stvaranje glinenih životinja u slavenskim folklornim narativima (rukopis)
Slovenska mitologija Enciklopedijski rečnik, [Redaktori: Svetlana M. Tolstoj, Ljubinko Radenković] Zepter Book World Beograd, 2001.
Stanonik, Marija, Slovenska slovstvena folklora, Ljubljana, 1999.
Strausz, Adolf, Bolgár néphit. Budapest, 1897.
Szedenich, Fülöp, Naši pisci i književnost, Magyar
horvátok irodalomtörténete, Budapest, 1912.
Tordinac, Nikola, Hrvatski narodni običaji, pjesme
i pripovijetke iz Pečuha i okolice. Tankönyvkiadó
Budimpešta, 1986.
Vražinovski, Tanas, Etnografski i folklorni materijali:
Narodna mitologija na Makedoncite. knj. 2. [ur. Tanas Vražinovski at all.]. Skoplje – Prilep, 1998.
čević Milenko M. Serbskaja legenda o dvuh carstvah – Božiem i Djavola, Živaja starina 1915.,
1-2:101-114.
114
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
115-120
Lemeš u osimu plemenitog
ravničarskog drača
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
UČITELJI - Lemešani su veliku važnost pridavali
obrazovanju o čemu najviše govori podatak i
činjenica koliko je u mjestu od najranijih dana
bilo obrazovanih ljudi. Ne zna se točno gdje
je bila smještena prva školska zgrada, ali se
zna ime prvog učitelja u mjestu. To je bio Ladislav Bik rodom iz Kaćmara. Nastavu je držao
na ilirskom i mađarskom jeziku, za plaću od
1622 Ft.1 Bilo je to 1768. godine. Pretpostavlja
se kako je škola otvorena odmah po osnutku
mjesta. Godine 1779. za učitelja dolazi Josip
Sečenji koji također drži nastavu na ilirskom
i mađarskom jeziku. Rodom je iz Čonoplje.2
Nakon njega učitelji su u mjestu József Bari i
Antun Končak, a poslije njih Alojzije Vidaković.
Znano je kako su Židovi u mjestu imali svoju
posebnu školu i plaćali svoga učitelja, ali danas
se ne zna gdje se ta zgrada nalazila.
Od 1861. do 1869. godne učitelji su Antun
Končak i Albert Šimonji, a 1871. učitelja Končeka zamjenjuje Jakov Vujević dok Albert Šimonji nastavlja obnašati ovu dužnost.
Godine 1875. za učitelja je postavljen ponovno Alojzije Vidaković poznat i po tome što je
u večernjim satima držao nastavu za odrasle.
Uz njega su kao učitelji radili Antun Vidaković
i Marija Mamužić. U to vrijeme učitelji su primali plaću od 400 forinti i posebno naknadu
za stan, u visini 50 forinti. Nije poznato kolika
je bila posjećenost ove večernje škole, ali da
je ona bila potrebna govori podatak da je u
mjestu 1871. od ukupno 3656 stanovnika nepismenih bilo 2867, odnosno 78%. Interesantno
da je više nepismenih bilo među muškarcima
(75,7%) dok je ovaj postotak među ženama
nešto niži. Ako se ima u vidu podatak da je u
mjestu među “pismenima” 166 onih koji znaju
samo čitati (17 muškaraca i 149 žena), onda je
podatak o broju onih koji umiju i čitati i pisati
1 I. Beneš, op. cit.
2 Ibid.
623 (417 muških i 206 žena) prilično poražavajući.3
Od 1896. za učitelja uz Antuna Vidakovića dolazi i Stipan Karagić stariji i Sofija Tomić. Stipan
Karagić je rođen 1870. godine u Gari. Školu je
svršio u Kalači. Sofija Tomić rođena je u Somboru 1863. godine, a školovala se u Subotici.
Bračni par Karagić (Stipan i Sofija), ostat će raditi u mjestu do umirovljenja.
Od 1915. pridružit će im se još jedan učiteljski
tandem Karagić. Stipan Karagić mlađi (sin) i njegova supruga Ilona Karagić rođena Csernus.
Od 1941. za učitelja dolazi Zarija Anđelić rodom iz Crne Gore, Franjo Žuljević koji će poslije postati i upraviteljem škole, Marija Jasenović
i Ilona Karagić.
Od 1955. učitelji u mjestu su: Franjo Žuljević
– upravitelj škole, Viktorija Anđelić, Rozalija
Burza, Magdalena Žuljević, Olga Litvai, Piroška Franjo, Valerija Horvat, Jelica Piger, Katalin
Horvat, Desanka i Ivan Probojčević, Justina
Sudarević, Ilona Horvat, Marija Lang, Erzsébet
Kiss, Dora Hanke, Vladimir Belanji, Ela Selinger,
Erzsébet Andreković, Stipan Vidaković, Mátyás
Pribilla i dr.
Od starijih učiteljskih familija tradiciju je nastavio profesor Imro Žuljević, profesor povijesti i geografije koji je sve do nedavno radio
u prosvjeti, a od mnogih učitelja, nastavnika ili
profesora koji su došavši u mjesto ovdje otpočeli svoju karijeru ostat će zapamćeni Erzsébet
Vidaković, dugogodišnji direktor škole, Marija
Sekulić, Vera Stifelmeier, Marija Klišanić, Stipan Vidaković, Piroska Slanjinka i legendarni
nastavnik matematike, Lajos Kanyó, “tanito
Bácsi” za sve mještane.
3 HAS, Áttekintése a Bács-Bodrogh megyei jelenlevö
népességnek nem vallás, alapit honoság jelen és
távollit, müveltségi tok és kor hivatás és foglalkozos
szerint, 1870, közli Lovászi Mihály, Zombor, 1871.
Dokument nije zaveden. Za izvor zahvaljujem Radi
Šumonji.
115
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
JAVNI DJELATNICI
András Ódri – Rođen je 1745. u Lemešu4. Kao
dvadesetpetogodišnjak stupa u županijsku
službu kao jurasor (zakletnik). Prvi puta u službi
Bačke županije bio je od 9. studenog 1772., od
1782. obavljao je dužnost zamjenika kotarskog
načelnika, a od 1788. bio je izabran za zamjenika kotarskog načelnika Donjeg kotara Bačke
županije. Josip II. (1765.-1790.) imenovao ga je
17. travnja 1789. za drugog podžupana. Kada
je 1790. obnovljena županijska samouprava,
András Ódri se odrekao svoga položaja, ali ga
je Velika županijska skupština održana 2. kolovoza 1797. u Somboru ponovno izabrala za
drugog, a 1797. i za prvog podžupana. Dvadeset pet godina je proveo u raznim županijskim
zvanjima i isto toliko stajao na čelu Županije u
njezinim najtežim i najburnijim vremenima. Na
ovim dužnostima ostao je sve do svoje smrti.
Više od stotinu dokumenata nose njegov potpis. Predsjedao je svim sjednicama kongregacija kao i mnogim sudskim parnicama. Po
naređenju Marije Terezije ispitivao je 1776.
godine svjedoke u Subotici zbog sukoba nastalog između Srba i Hrvata, 1788. sudjelovao
je u kreiranju školske reforme u Subotici čiji
osnovni prijedlog je bio da se škole odvoje od
crkvenih institucija i postanu građanske. Sombor je za vrijeme njegovog službovanja postao
sjedištem Bačke županije, a u to vrijeme je podignuta i županijska zgrada. Za vrijeme dok je
bio podžupan prokopan je Francov kanal koji
je građen osam godina i koji je omogućio da se
Sombor uključi u Dunavsku plovidbu.
Za vrijeme njegova županstva plemstvo se dizalo na oružje četiri puta: 1797., 1800., 1805.
i 1809. Sačuvan je podatak o smotri kod posljednje mobilizacije koju je obavio sam Ódri
i gdje je bilo mnogo plemića i neplemića iz
Lemeša: Piuković, Csernus, Alaga, Latinović,
Kanjó, Antunovič, Alföldi i drugi.
Kada je Ugarska komora 1800. prodavala svoje posjede u Pačiru (površina je bila 18.537 mađarskih jutara) koje su što donacijom što isplatama kupila četiri nova vlasnika među njima je
bio i András Ódri, pa od tog vremena uz ime i
prezime koristi i titulu «de Pacséri».
4 Kako u to vrijeme nisu još vođene matične knjige
upis je izvršen 1753. godine, ali bez navođenja datuma i imena roditelja.
115-120
Nakon restauracije Županije 5. kolovoza 1811.
Odri je dobio punu vlast jer tadašnji Veliki župan Josip Podmanicki nije ni dolazio u Županiju.
Značajan ugled András Odri de Pacséri stekao
je i svojim ženidbenim vezama. Prva žena mu
je bila Jolanda Latinović, kći jedne od najbogatijih obitelji u Bačkoj. S Jolandom Latinović je
imao dvoje djece: Josipa koji je poslije postao
prvi podžupan i Evu poslije udovu Policsberger. Druga žena mu je bila Ana Kovač, sestra
ili kćerka podžupana Bačko bodroške županije Josipa Kovača s kojom je imao Anu Mariju,
Andrása, Josipu (udanu za Žigmonda Latinovića), Grgu, Leopoldinu (udanu Capović) i Lujzu
udanu za Karla Sučića.
András Ódri de Pacséri umro je u Somboru
10. prosinca 1882. U Lemeš su 12. prosinca
u ponoć doneseni njegovi posmrtni ostaci i
pokopani u mjesnoj crkvi gdje je i danas vidljiva nadgrobna ploča s plemićkim grbom na
kojoj piše: «Itt nyukszik Pacéri Ódry András
király tanácsos és Bács Bodrogh vármegye
eslö alispánya. Mehgalt 1823-ikk é vi december 10 tavekeny dicselete 77. ik éveben beke
hamvaira.»5
Lehel Ódri – Rođen je u Lemešu 20. listopada
1837. od oca Grge i majke Karoline rođene Piuković. Kršten je 30. listopada iste godine kao
Andrija Baltazar Lehel. Željezarsku struku je
učio u Pešti. U Beču je radio kao knjigovođa, ali
se vratio u selo s nakanom otvoriti željezarsku
radnju u čemu ga otac nije podržavao. Vraća
se u Budimpeštu gdje ubrzo po povratku stupa
u kazališnu trupu. Vrlo brzo postaje zapaženi
pjevač, bariton. Primljen je u zbor Narodnog
kazališta u Budimpešti gdje će raditi četiri godine. Odlazi zatim u Kolozsvár da bi po povratku
u Peštu postao jedan od najboljih mađarskih
pjevača. Radio je na osnivanju udruženja mađarskih pisaca i umjetnika. U peštanskom tisku
objavljivao je mnoga djela6 koja se uglavnom
5 Ovdje počiva András Ódry Pacéri, kraljev savjetnik
i prvi župan Bačko-bodroške županje. Umro 10. prosinca 1823. na vječnu slavu u 77. godini života, neka
počiva u miru.
6 V. J. Szinnyei Magyar írók élete és munkai, IX,
Budapest, 1903. 243.
116
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
115-120
tiču kazališnog života. Umro je u Pešti 5. veljače 1920. godine.7
velikom postu.10 Kanjurski je umro 23. svibnja
1920. u Višegradu.
Gregorije (Gere)Černuš – Rođen je u Lemešu
24. veljače 1853. od oca Ivana i majke Barbare
rođene Kanyó kao blizanac. U isto vrijeme rođena je i njegova sestra Viktorija. Školovao se
u Baji i Kalači gdje je svršio dvije godine teologije. U Budimpešti je svršio za profesora 1878.
Bio je profesor latinskog i grčkog jezika i kao
takav je radio u Beloj Crkvi u Banatu. Godine
1884. diplomirao je pravne znanosti studirajući
u Prešovu i Kecskemetu. Bavio se i književnim
radom od 1882. godine. Pisao je pjesme i prijevodio prozu s grčkog jezika. Radio je kao suradnik u više listova među kojima i u «Zombor
és vidéke».8
Dezsö Arany – Rođen je u Lemešu 18. travnja
1854. godine. U to vrijeme se njegova obitelj
zvala Reiner (sve do 1898.), ali je kasnije, kako
bi prikrila židovsko podrijetlo promijenila prezime u Arany. Deszö se školovao u Baji i Segedinu. Radio je kao kazališni glumac, a jedno vrijeme i kao upravitelj kazališta u Pečuhu. Nisu
znani razlozi zbog kojih je napustio kazališnu
karijeru, ali jedno je vrijeme radio kao policijski pisar i organizator vatrogasne službe u Baji.
Glumom se više nije bavio, ali je počeo pisati
pjesme i raditi kao suradnik u provincijskim listovima. Uređivao je tri lista i objavio četiri knjige. Arany je umro u Szolnoku 18. srpnja 1918.
godine.11
Đuro Kanjurski – Katolički teolog i filolog,
rođen u Lemešu 9. ožujka 1853. godine,9 od
oca Antuna (Antonius) i majke Kridensije rođ.
Schlein. U matičnoj knjizi rođenih upisan je
kao Grgo, Antun, Josip (Gregorius, Antonius,
Josephus) Kanjurski. U mjestu su živjeli na kućnom broju 85. Pretpostavlja se da je u mjestu
završio osnovnu školu, a kasnije školovanje u
Budimpešti. Poslan je od samog Pape u viši
zavod Svetog Augustina gdje je nastavio studij i doktorirao 1877. Kraće vrijeme radio je
u sonćanskim župama odakle 1878. odlazi u
Kalaču i postaje po papinskom dekretu redoviti profesor teologije. Istodobno je imenovan
i za propovjednika u katedralnoj crkvi u Kalači. Svoje propovijedi je priredio za tisak i izdao
ih. Godine 1882. postaje izvanredni, a poslije i
redoviti profesor na budimpeštanskom kraljevskom sveučilištu gdje predaje sirijski, kaldejski
i arapski jezik. Bavio se prevođenjem s arapskog i perzijskog jezika, ali i književnim radom.
Pisao je pjesme i znanstvene studije od kojih
je najpoznatija «Hebrejsko gledište» izdano u
Budimpešti 1881. Osim toga, izdao je i arapsku gramatiku koja je objavljena u Beču 1882.
godine, a najznačajnije mu je djelo “A legyozott király diadala” koje sadrži niz propovjedi o
7 Zenei lexikona, Zenmükiadó, Budapest, 1985.
8 J. Szinnyei, Magyar írók élete és munkai, II, Budapest, 1893.
9 U svim Leksikonima stoji da je rođen 10. ožujka.
Uvidom u MKR utvrđeno je da je rođen 9. ožujka.
(MKR za Lemeš, godina 1853. redni broj upisa 33.)
Petar Knezi – Rođen je u Lemešu 2. siječnja
1859. od oca Stjepana i majke Agate Kaić. Za
svećenika se zaredio 1883. po svršetku gimnazije i teologije u Kalačkom sjemeništu. Kao
župnik je boravio u mnogim mjestima (Bikić
1885., Dušnok 1886., Bereg i Subotica (sv. Jurja) 1890., Aljmaš 1893., Santovo i Sonta 1896.,
Novi Sad i Subotica (sv. Terezije) do 1905. Godine 1906. preuzima župu u Doroslovu. Umro
je 18. siječnja 1929.12
Značajan je kulturni djelatnik, a bavi se i spisateljstvom. Godine 1882. u somborskom listu
«Bunjevac» objavljuje novelu o salašarskom
životu Bunjevaca. Veliki je njegov doprinos
izučavanju etnologije. Uz književnu vrijednost
njegove pripovijetke su bogate opisima običaja i drugih folklornih elemenata bačkih Bunjevaca. Zapisivao je stare bunjevačke pjesme
koje su pune narodnog kolorita i ljubavi. Takva
je i pjesma:
«Soko bira gdi će naći mira,
neće gori na visokoj jeli,
već u dolu, gdi se šator bili,
pod šatorom delija divojka,
vino pije ni brige joj nije.»
10 A Pallas nagy leksikona, X., Budapest, 1895., 119.
11 Gy. Pál, Magyar írók élete és munkai, I, Budapest,
1939. sadrži i bibliografiju svih objavljenih radova.
12 Schematismus cleri Archidioecesis Colocensis et
Bácsiensis, Szabatka, 1900., 141.
117
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
Među značajnim običajima kod bačkih Bunjevaca zabilježio je i onaj koji se danas rijetko
održava. Prema Knezijevim zapisima, domaćin
kada dočekuje gosta na vratima “zapiva staru hrvatsku pismu”: «Zdravo da si domovino
mila.» U svojim novelama među kojima je vrlo
lijepa i ona «Božićno razmišljanje» osim religioznih elemenata Knezi izražava i bojazan kako
će Bunjevci i Šokci zaboraviti «ne samo da su
imali zemlju i salaše nego i tko su zapravo». U
to vrijeme novele Knezija bile su snažan otpor
sve jače izraženijim pokušajima mađarizacije.
Wilhelmus Vilmoš Donoslović – Rođen je u
Lemešu 19. srpnja 1859. od oca Josipa i majke
Wilhelmine rođ. Klein. Višu gimnaziju je svršio
u Somboru 1879. godine, a 1880. je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Budimpešti.
Ispočetka je vodio privatnu praksu u Somboru, a poslije se zaposlio u Somborskoj bolnici.
Bio je značajan društveni djelatnik i neumorni
publicist s konca XIX. i s početka XX. stoljeća.
Godine 1880. je s nekolicinom studenata krenuo u potragu za povijesnim naseljem Bodrog.
Tom prilikom su otkrili u bezdanskoj šumi naselje Bortanj za koga su pogrješno držali da je
Bodrog. Time je Donoslović unio malo zbrke
u znanstveni svijet (Bodrog se nalazio na lijevoj obali Dunava kod Bačkog Monoštora još
1717.). Dr. Donoslović je bio višegodišnji urednik somborskog lista «Zombor és vidéke» (Sombor i okolica) i lista «Új Bácska» (Nova Bačka), a
urednik je i lista koji je izlazio na srpskom jeziku
«Naše kolo». U mnogim novinama je objavljivao humoristične tekstove pod pseudonimom
«Jašo Somborac».
Bavio se i politikom i to kao protivnik austrijske
službene politike onog vremena. Među srpskim političarima u Somboru imao je mnogo
prijatelja i suboraca. Tijekom 1910. bio je član
uređivačkog odbora «Bácsmegyei függetlenseg» (Bačko županijska neovisnost), glasila Neovisne mađarske stranke u kojoj je Donoslović
igrao vidnu ulogu. Na neki način se može smatrati utemeljivačem povijesnog društva Bačkobodroške županije na potrebu čijeg osnivanja
je više puta ukazivao, a do čega je i došlo 1883.
Dr. Donoslović je umro u Somboru 1918. godine, gdje je i pokopan.
115-120
Alojzije Vidaković – Učitelj, rođen u Lemešu
20. ožujka 1842. od oca Mate i majke Marije rođene Knezi. Po svršetku učiteljske škole
vraća se u rodno mjesto gdje drži nastavu na
ilirskom jeziku u školi. Jedno kraće vrijeme radio je i kao učitelj u školi u Nenadiću. Ostat će
zapamćen i kao veliki borac za opismenjivanje
svog naroda, a držao je i tečajeve večernje nastave radi obrazovanja odraslih ljudi u mjestu.
Alojzije Vidaković umro je 1912. godine i pokopan je u rodnom mjestu.
Nikola Vidaković – Rođen je 22. studenog
1843. u Lemešu od oca Matije i majke Neste
rođene Kaić. Svršio je teologiju u Kalači zaređen je za svećenika 1843. Službovao je u Kaćmaru, Aljmašu, Vaškutu, Pataji, Čantaviru i
Subotici (sv. Terezije) gdje je i predavao vjeronauk u ženskoj preparandiji (Učiteljska škola).
Od 1878. odlazi na rad u Tovariševo gdje je i
preminuo 7. svibnja 1927. godine. Pokopan je u
Lemešu. Bavio se i spisateljstvom. Objavljivao
je u “Bunjevačko šokačkim novinama” u čijem
je prvomu broju objavljena njegova pastirska
igra u 110 stihova pod nazivom “Betlem”.
Pajo Vidaković – Rođen je u Lemešu 21. listopada 1846. od oca Ivana i majke Barbare rođene Kaić. Svršio je teologiju u Kalači gdje je i
zaređen 1873. Bio je kapelan u Gari, Santovu,
Subotici (sv. Roka) i Baji. Godine 1889. postaje župnik u rodnom mjestu, gdje je i umro 2.
svibnja 1922. godine i gdje je i pokopan, na
mjesnom groblju u grobnici pokraj Velikog križa. Njegovi posmrtni ostaci su izbačeni kada je
grobnica uklonjena, a mjesto prodano.
dr. Pajo Vidaković – Rođen je u Lemešu 18.
ožujka 1879. od oca Antuna i majke Marije
rođene Bošnjak. Kršten je kao Pajo Josip. Po
svršetku teološkog studija radio je kao župnik.
Najprije kao kapelan u Sonti, Bajmoku (1902.),
kateheta u Subotici (1906.), zatim kao župnik u
Lemešu (1910.), a od 1911. ponovno kao kateheta u Subotici. Bavio se i književnim radom, a
svoje novele i druge književne radove objavljivao je pod pseudonimom «Lemešanin». Najpoznatije objavljene novele su «Božić» (Subotica
1907.), «Sveta Janja» kazališni komad u dva čina
(Subotica 1919.) i Život Sv. Elizabete (Subotica
1907.). Priredio je i «Rimsko-katolički katekizam
118
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
s biblijskim osnovama» za učenike drugog razreda koji je tiskan u Budimpešti 1907. godine.
Nakon 1910. odlazi živjeti u Suboticu, gdje je i
preminuo 1942. godine.
Margita Csernus – Rođena je u Lemešu 24.
lipnja 1882. od oca Antuna i majke Marije rođene Horvat. Krštena je kao Margita Ana. Svršila je učiteljsku školu i radila kao učiteljica u
mjestu. Udala se za Stipana Karagića također
učitelja. Cijeli svoj vijek je provela radeći kao
učiteljica u mjestu gdje je i umrla 1956. godine.
Grobnica joj se nalazila pokraj Velikog križa na
mjesnom groblju iznad crkve u središtu sela, ali
je 2000. godine Mjesna zajednica ploču uklonila, a grobno mjesto prodala doseljeniku iz
Banja Luke, unatoč protestima tadašnjeg predsjednika Pastoralnog vijeća i župnika samog.
Jenö Arany – Rođen je u Lemešu 1883. godine.
Obitelj se poslije preselila u Bečkerek (Zrenjanin) gdje je Jenö svršio gimnaziju, a nakon toga
radio kao službenik željeznice. Ubrzo postaje
novinar u Novom Sadu i Subotici. U Somboru boravi od 1926. i vodi amatersko kazalište
te 1937. osniva časopis «Jugoszláviai Magyar
írás». (Spisateljstvo jugoslavenskih Mađara)
Pod pseudonimom «Bálazs Bácsi» uređivao je
u subotičkom listu «Bácsmergyei napló» dječji
dodatak. U Subotici je radio i kao urednik lista «Jugoslavenski klobučar» koji je izlazio na
srpskom i njemačkom jeziku. Arany je umro u
Subotici 1943. godine.13
Pál Ódri – Rođen je u Lemešu 20. srpnja 1889.
od oca Nikole i majke Julijane rođene Horvat.
Studij medicine svršio je u Budimpešti, a liječničku karijeru je započeo 1913. u Crvenki gdje
je vladala velika epidemija tifusa. Poslije dolazi u Lemeš gdje je radio kao općinski liječnik.
Umro je 1979. godine u dubokoj starosti i pokopan je u mjestu.
Grgo Knezi – Rođen je u Lemešu 18. veljače
1892. u uglednoj bunjevačkoj obitelji Miška i
Eve Knezi rođ. Vidaković. Sa šesnaest godina,
30. srpnja 1908. stupio je u isusovački red, gdje
se školovao. Radio je kao profesor u Kalači u
tamošnjoj Isusovačkoj gimnaziji svetog Stjepana. Predavao je kemiju i prirodne znanosti.
13 Leksikon pisaca Jugoslavije, I., Novi Sad, 1972, 25.
115-120
Bavio se i znanstvenim radom te je objavio
knjigu o muhama pod naslovom «Légyészeti
tanulmányok», Budapest, 1929. Pred kraj života
boravio je u Budimpešti u svećeničkom domu
Manréza gdje je i preminuo 5. prosinca 1944.
godine. Ovaj dom su komunisti 1955. uništili, a
time i djela isusovaca, pa i Grge Knezija.14
Aladar (Antun) Vidaković – Rođen je 1. rujna 1892. godine u Lemešu. Zaređen je 1. rujna 1913. godine, a u red svečano primljen 9.
rujna 1917. Iste godine je 14. rujna posvećen
od strane Pape čiji izaslanik je bio. Bio je član
Prezbetarijanskog reda te su ga Lemešani zvali
«bili popo», zbog bijele odore kakvu su nosili
prezbetarijanci. Magistrirao je teologiju, i radio
je kao profesor u katoličkoj gimnaziji. Umro je
u Tiszacserményu u Mađarskoj 24. prosinca
1961. godine.
Gabor Janković – Rođen 1897. godine i nije
znano koliko i gdje se školovao, ali se zna kako
je u mjestu prvi vozio motor 1922. godine.
Godine 1927. u kući Žige Šila otvorio je prvo
(i jedino) kino gdje je počeo s prikazivanjem
predstava. Ova kuća i danas postoji, u njoj je
kavana “Crvene ruže”. Ovo, prvo kino u mjestu, zvalo se “MIR”. Janković je bio i organizator prvih konjičkih utrka koje su se održavale
na hipodromu. Osnovao je i prvu i jedinu taksi službu u mjestu, doduše s jednim vozilom
i jednim vozačem, Jankovićem osobno, ali je
uspješno radila. Naime, kada je otvorena Lemeška banja svojim je automobilom prevozio
goste od željezničkog kolodvora do kupališta.
Nabavio je i nekoliko jedrilica, po uzoru na one
palićke, kojima su atrakcije i turističkog ugođaja radi mogli ploviti gosti na obližnjem jezeru.
Rad u kinu nikada nije napuštao. Čak i kada je
kino preseljeno u novoizgrađeni Dom kulture,
“čika Gábor” je nastavio s prikazivanjem filmova. Nakon što je prestao raditi, zbog starosti,
više u mjestu i nije ni bilo organiziranih i redovitih kino predstava.
U vezi sa životom Gábora Jankovića postoje
mnoge anegdote, a najduže se prenosi ona
kako je zagrijavao dvoranu za prikazivanje kinematografskih predstava. U peći je gorjela
svijeća, tako je izgledalo kao da gori vatra, a
14 Podaci dobiveni od prof. Jenöa Vegsöa iz
Isusovačkog arhiva u Budimpešti (Jezsuita Levéltár).
119
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
publika je zapravo sjedila u hladnoj dvorani.
Gabor Janković je umro 1981. godine.
Stipan Knezi (Ješkin) – Rođen 16. kolovoza
1898. godine u Lemešu od oca Mihajla i majke
Eve rođene Vidaković. Radio je kao bilježnik i
bio posljednji seoski knez, a prije toga u više
mandata općinski perovođa. Nakon što je smijenjen, Lemešu je i ukinut status općine. Prvi
je organizirao u mjestu obavljanje komunalnih
poslova, zapošljavanjem plaćenog čistača ulica. U Prvom svjetskom ratu je izgubio nogu.
Spasio je mnogo knjiga koje su po odlasku
mađarske vojske paljene i vratio ih u mjesnu
knjižnicu. Pružao je žestok otpor kolektivizaciji
i ulasku u zadruge pa mu je sva imovina konfiscirana, a skupa sa sinom bio je tri godine u
zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Umro je 1956.
godine od srčane kapi kada mu je javljeno da
mu se vraća konfiscirana kuća.
115-120
Gaja Ivanko – Rođen je u Lemešu 5. siječnja
1913. godine. Nakon osmogodišnjeg školovanja u mjestu, svršio je nižu artiljerijsku školu.
Stekao je čin narednika u kome ga je i zatekao Drugi svjetski rat. Službovao je u Osijeku,
gdje je i primljen u KPJ 1941. godine. Godine
1943. postao je prvi komandir partizanske artiljerijske brigade. Iz rata je izišao kao kapetan, a
nakon rata, ostavši u vojsci promoviran je u čin
pukovnika JNA. Živio je u Beogradu, gdje je i
preminuo 5. prosinca 1991. godine.
Sándor Ivanić – Rođen 1914. godine u Lemešu. Po zanimanju je bravar. Živio je u Somboru.
Bio je glasoviti rvač. Tri puta je bio vicešampion Jugoslavije i jednom prvak Dunavske banovine. Nastupao je na Balkanijadi. Trenirao
je za subotički “Spartak”, sarajevski “Hajduk”
i za “Maraton” iz Maribora te za Zagrebačku
“Croatiu”.
120
Klasje naših ravni
KLASJE korice 09 10 11 unutra.pdf
1
15.12.2011
12:32:16
Download

K L A S J E n a š ih ra v n i 9-10, 2011.