Matija Molcer iz ciklusa Povratak 1
KLASJE naših ravni 3-4, 2013.
Matija Molcer iz ciklusa Povratak 5
KLASJE - Korice spolja.indd 1
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 3-4, 2013.
8/3/2013 11:08:47 AM
2005.
2006.
2007.
2008.
2009.
2010.
2011.
2012.
KLASJE - Korice unutra.indd 1
8/3/2013 11:10:04 AM
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnik: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i
Za nakladnika: Stipan Stantić
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Ljubiša Vuletić
Računalna obrada: Studio SAM
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za
obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 3. – 4., 2013.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Klasje - prijelom.indd 1
8/3/2013 11:06:20 AM
Kazalo
3-14
15-28
STAJALIŠTA
ANTE SEKULIĆ, Pravopisac Lovro Bračuljević
LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ, Dvoplanska struktura Dnevnika o
Čarnojeviću i njeno značenje
29-33
34-47
DRAMSKI I TV TEKST
NIKOLA TUTEK, Pantigana
STJEPAN BARTOŠ, Čarobna žena
48-52
53
54-60
61-62
PJESNIŠTVO
DRAGO ČONDRIĆ, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji
TOMISLAV KETIG, Oproštajni stihovi Borislavu Vesniću
DIJANA BILOKAPA, Evo me, treperim
LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ, San o čovjeku, o ženi
63-79
80-81
PROZA
ZVONIMIR TUCAK, Okrutnost bez boli
HRVOJE PERO ŠENDA, Tajna
82-85
SUDBINE
NEVENKA NEKIČ, Skica za portret Zlatka Tomičića
86-87
88-89
90-91
92-102
103-116
117-120
PRIKAZ
SNEŽANA ILIĆ, Svila i škare
SPOMENKA PODBOJ, Hrvatsko-židovske teme
ZVONIMIR JANOVIĆ, Zamašno i važno djelo
ĐURO VIDMAROVIĆ, Književna baština koja obvezuje – Razapet
između politike i književnosti – Intelektualac renesansne širine
BAŠTINA
STEVAN MAČKOVIĆ, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
ANTONIJA ČOTA-REKETTYE, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
ILUSTRACIJE
MATIJA MOLCER iz ciklusa Povratak
Klasje - prijelom.indd 2
8/3/2013 11:06:20 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
3-14
Pravopisac Lovro Bračuljević
ANTE SEKULIĆ
I.
U proučavanju hrvatske ortografije i jezika
općenito još uvijek nemamo djelo, u kome
bismo mogli naći povijest našega jezika i prikaze svih onih, koji su u prošlosti pridonijeli usavršavanju našeg pravopisa i književnog jezika.
Jedno od značajnih, a manje poznatih imena
u tom radu je Lovro Bračuljević. Sve što je o
njemu do sada zabilježeno u našoj literaturi je
oskudno. Sva skromna i pomalo stidljiva mišljenja o Bračuljeviću mogu se svesti na dva.
Prvo je formulirala Jelica Golić u svome informativnom članku o počecima bunjevačke književnosti, gdje doslovce između ostaloga veli:
«Narodni jezik uveo je u bunjevačku knjigu
profesor filozofije i teologije Lovro Bračuljević
(1685.– 1737.), izdavši u Budimu godine 1730.
prvo djelo napisano fonetskim pravopisom pod
naslovom ‘Uzao serafinske (nascki) goruchie
gliubavi’ ... Ovo prvo bunjevačko djelo pisane
fonetskim pravopisom objelodanio je Lovro
Bračuljević 100 godina prije kulturno-nacionalnog pokreta Vuka Karadžića»1.
Drugo je mišljenje napisano svega par godina ranije u jednom enciklopedijskom izdanju.
Veoma je kratko: «Bračuljević fra Lovro, *
1685, + 1737. Napisao je nabožno djelo. Uzao
serafinske ljubavi. On je prvi postavio načelo:
‘Piši kako govoriš’. Zalagao se za latinicu protiv
tada još uobičajene bosančice, kojom su se u
Bačkoj služili bosanski franjevci»2.
Već ova dva mišljenja upućuju, da Bračuljevića
treba upoznati. Zato ćemo pokušati iznijeti
podatke o životu i radu ovoga pisca, a zatim
ćemo na temelju njegovih misli analizirati tekst,
odnosno povući zaključke. Kako nijedan pisac
ne djeluje izolirano, nego uvijek u sklopu vremena i prilika, sigurno je i Bračuljević bio ne
samo dijete svoga doba, nego je svojim pravopisnim idejama djelovao na svoje suvremenike
1 Jelica Golić: Počeci bunjevačke književnosti,
Republika, god. XII., br. 5., str. 28., Zagreb, 1956.
2 Hrvatska enciklopedija, sv. 111., str. 212. s. v.
Zagreb, 1942.
i na druge pisce, o čemu će nas uvjeriti usporedba sa Stj. Vilovim i A. M. Reljkovićem. Na
koncu ove radnje povući ćemo zaključke, koji
se nameću.
II.
U dosta kratkom nizu bunjevačko-šokačkih
pisaca, koji su pisali hrvatskim jezikom, na drugom mjestu, iza Mihajla Radnića, valja spomenuti Lovru Bračuljevića. Premda mu je zemljak
Stjepan Vilov odmah poslije smrti napisao
životopis3, ipak se o Lovri Bračuljeviću znade
vrlo malo, jer se taj životopis izgleda dosta rano
izgubio.
Pokušat ćemo na temelju podataka, kojima
raspolažemo, unijeti nešto više svjetlosti o njegovu životu i radu. U tome će nas pomoći u
prvom redu građa, koju je o Bračuljeviću sakupio Ivan Kujundžić, a također i vlastita nastojanja, da što pouzdanije ispitamo rad ovoga
našeg jezikoslovca.
Bračuljević je rođen u Budimu, pa ga kroničari
spominju pod imenom Laurentiusa Buda ili
Lovro Budimski4. Kao godina njegova rođenja
uzima se 1685.5 O Lovrinoj mladosti znamo
malo. Nije poznato kada je stupio u franjevački
red, niti gdje je svršio škole. Smijemo, međutim,
nagađati, da je to bilo u nekom talijanskom
gradu, sudeći po tome, što je dobro poznavao
talijanski jezik. Dodajmo, da je to konac XVII. i
početak XVIII. stoljeća, kada je bio običaj, da
se franjevački pitomci provincije Bosne Srebrene uslijed teških društveno-političkih prilika
šalju na nauke u Italiju.
Kada je (1. rujna 1722.) Sveti zbor za proširenje
vjere proglasio budimsko franjevačko bogoslovno učilište za «Studium generale I. classis»
3 Ivan Kujundžić: Fra Stjepan Vilov, bunjevački
jezikoslovac, Klasje naših ravni, god. V., br. 1., str. 12-17.
4 Necrologium Bosnae Argentinae ... str. 7.
5 Šime Ljubić: Ogledalo književne povijesti
jugoslovjanske... n. kj. II., str. 492. Matković:
Bibliografija bosanskih franjevaca, str. 19/20. Horányi
Memoria Hungarorum ... pars 1, str. 344/5.
3
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 3
8/3/2013 11:06:20 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
sa svim pravima i povlasticama, koje uživaju
druga takva učilišta6, prvi lektori, koji su predavali na njemu bili su Petar Karapandžić iz
Mostara, Lovro iz Budima i Šimun Mecić, koji je
prije bio generalni lektor u Dubrovniku7. Na toj
je dužnosti ostao Lovro Bračuljević deset godina odgajajući franjevački podmladak. Zadnji
put je bio imenovan generalnim lektorom u
Budimu (skupa s fra Jeronimom iz Rame, Stjepanom Vilovim i Petrom Karapandžićem) na
redovničkoj skupštini Bosne Srebreničke, održanoj 25. kolovoza 1732. u Brodu8. Ondje je
radi svojih zasluga oko odgoja mladeži postao
i lektor jubilat9. Redovnici su Bračuljevića cijenili, te ga 1735. nalazimo među vijećnicima
provincije10.
Iste godine, kada je Lovro Bračuljević postao
vijećnikom, uspostavila se i stanovita zategnutost u odnosima između franjevačke provincije
Bosne Srebrene i kalačkog nadbiskupa Gabrijela Patačića (1733. –1745.), koji je u početku
svoga upravljanja pokazao sklonost prema franjevcima. Patačić je odmah, čim je sio na stolicu kalačkih nadbiskupa osnovao sjemenište
za uzgoj klera, pomoću koga bi obnovio svoju
nadbiskupiju. I kako je dobivao nov svećenički
pomladak, tako je nastojao istisnuti franjevce sa
župa i vratiti ih samostanskome životu. Franjevce je to teško pogodilo, jer su oni te župe vodili
i za vrijeme teškoga turskog gospodstva11.
Neki drže, da je upravo zbog toga propustio
provincijal Bosne Srebrene Luka Karagić, kada
je bio u Baji, uobičajeno poklonstvo kalačkom
nadbiskupu, koga je taj propust uvrijedio12. Franjevački kroničar Fermendžin veli, da je nakon
toga slijedilo oduzimanje župa od franjevaca13.
Međutim, madžarski povjesničar Katona
misli, da se konkretno radilo samo o oduzimanju filijala u Gari, Kačmaru i Baškutu, kojima se
6 Jelenić: Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne
Srebreničke, str. 17/1.
7 Jure Božitković: Kritički ispit popisa vikara i
provincijala... Franj. Vjesnik, VI. 1936, str. 183.
8 Jelenić: Spomenici kult. Rada ... str. 25.
9 Pavić: Ramus viridantis olivae ... str. 58.
10 Fermendžin E.: Chronicon... – Starine Jug.
Akademije, XXII, str. 66.
11 Katona: Historia metropolitanae ecclesiae Col,
pars I, str. 223.
12 Fermendžin, Op. cit., str. 66.
13 Ondje
3-14
upravljalo iz «ilirske župe» u Baji, a koju su opet
vodili franjevci, te o stvaranju novih župa u tim
mjestima14.
U toj dakle stvari bili su poslani nadbiskupu
vijećnici Bračuljević i Vilov, da ga upozore neka
odustane od svoga nauma, jer će inače doći u
sukob s njihovom provincijom15. Njihovo upozorenje nije donijelo pozitivnih rezultata. Tada
je vijeće Bosne Srebrene sabrano u Našicama
god. 1736. poslalo Bračuljevića u Beč, da obrani prava provincije i da ishodi dopuštenje, kako
bi se u Pakši mogla podići kapelica. U Beču,
međutim, nije mogao ništa postići, pače izazva
ogorčenje, a pokrovitelja nije našao nigdje16.
Kao generalni povjerenik pohodio je franjevačku redodržavu u Bugarskoj17. Umro je u
Budimu 21. studenoga 1737. godine18. Njegov
ga je mlađi redovnički brat Mirko Pavić, također rodom iz Budima, ovjekovječio u svome
djelu Ramas viridantis olivae ... između ostalog
i ovim riječima: «Smio bih o njemu reći, da u
tom samostanu od osnutka njegova nije umro
nitko, ko bi toliko poticao duše na krepostan
život kao Lovro».19
I sav je književni rad Lovrin bio usmjeren u tom pravcu: potaknuti ljude na krepostan
život. Ne treba tražiti nikakav drugi smisao
njegova rada. Njegova nam djela svjedoče o
tome. Prvo i najstarije njegovo djelo nosi naslov
(transkribirano) Dobar put putovanja krstjanskog u raj vičnjega uživanja to jest vladališta
za pravo, i korisno služiti Bogu, u davnašnjemu glasnomu poglavitomu Bratinstvu konopnog pojasa Frančeškanskoga davno uzdignutomu u manastiru svetoga oca Frančeska,
male braće redovničkog obsluženja Provincije
srebrno Bosanske, u Budimskome gornjemu
varošu i u mlogima drugim misli iste provincije i boljma uređenomu godine Isukrstove
1730. Budimskog uzeća iliti oslobođenja od
14 Katona. Op. cit., str. 223.
15 Fermendžin, Op. cit, str. 66.
16 Ondje
17 Horányi: Memoria Hungarorum... 1, str. 344/355.
18 U knjizi Schematismus almae provinciae s. Ionnis
a Capistrano... ad annum 1887. Na str. 5. Appendixa
navodi se kao dan Lovrine smrti 23. studeni 1733. –
Međutim, Horányi, Kukuljević, Matković, Ljubić i drtugi
tvrde, da je Bračuljević umro 1738. god. Mi smo skloni
primiti mišljenje Šafarika, Batinića, Pavića i Jelenića, da
je Lovro Bračuljević umro 21. studenog 1737.
19 Pavić, Op. cit., str. 53.
4
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 4
8/3/2013 11:06:20 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
turskog dušmanstva četrdeset i četvrte. Tlačeno u Budim u po Ivanu Đurđu Nottenstein
stampaturu20.
Sam naslov, nimalo čudan i neobičan za ono
vrijeme, dosta govori o sadržaju knjige, koja je
razdijeljena na osam poglavlja s predgovorom,
jednom molitvom prigodom stupanja u Bratinstvo i pogovorom. Iz toga se pogovora vidi,
da je u isto vrijeme u tisku i druga veća, Bračuljevićeva knjiga, koja radi o istom predmetu.
To je njegov (transkribirano): Uzao serafinske,
naški goruće ljubavi, tri put svezan, To jest
kratko, ali temeljito popisanje početka ukorenjenja, i raširenja davnašnjeg poglavitog, iliti
Arhi-Bratinstva konopnog pojasa Patrijarske
svetoga Oca Frančeška, uzdignutog odavna
u Carkvi i manastiru male Braće redovničkog obsluženja sinova istog Patrijarke, Provincije srebrno Bosanske, u Kraljevskomu,
i slobodnomu Gradu Budimu, poglavitomu
Madžarske zemlje. U tri dijla razdiljeno od
kojih parvi meće prid oči, koren, početak,
raširenje, otajstva, i dužnosti potribitog obsluženja, Bratinstva. Drugi tolmači oproštenja,
i daje mloge lipe i potribite nauke zdravom
karstjanskom virovanju, ufanju, i bogoljubnom dilovanju kriposti. Treći pripisuje zakon
vladanju, posebitom, i općenom, Bratinstva, i
broj oproštenja, koja se s obsluženjem istoga
dobivaju. Sve pripravljeno, služeno, i po dtlač
dato, s trudom i s perom o. F. Lovre Bračuljevića zavitnika spomenutog gori Reda, i Provincije, štioca poglavitog svetoga Bogoslovstva, u
škuli, i manastiru svetog Oca Frančeska, istog
Reda i Provincije, u imenovanom gradu, godine Isukarstove 1730. Pripijsano i prikazano
na poštenje, falu, i diku istog uzvišenog i po
svemu svitu slavno-glasnog Bratinstva osobito skupljenih, sjedinjenih, i svezanih s pojasom istog, pod vladanju i upravljenjem tlačeno. S dopuštenjem starješinah. U Budimu,
po Ivanu Djurdju Nottensteinu stampaturu21.
Kako je djelo prije tiskanja bilo poslano na ocjenu Stjepanu Vilovu, koji je tada bio generalni
lektor bogoslovlja, izrazio se ovaj o njemu najpohvalnije22. Isto je učinio i drugi cenzor Petar
Karapandžić iz Mostara.
Bračuljević je Uzao doista bogata riznica zna20 Format: 12, str. 69 + 1.
21 Format: 8, str. XXVIII + 578 + 15.
22 Str. XVI. – Bračuljević, Uzao...
3-14
nja. U njemu je skupio moralke, dogmatike,
crkvenog prava i crkvene povijesti. No osobitu
vrijednost imao to djelo zbog jedne rasprave
o pravopisu, a koja je u njemu otisnuta pod
naslovom Opomena za pravo, dobro, i lako
štiti ove knjige23. Pisac tu iznosi svoja načela
o pravopisu i veli, da je «lipše i pofaljenije pisati
onako, kako se govori, jer štogod je od više,
nije faljeno, veće kuđeno. Superflus sunt vitanda. Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako
govorimo, i izgovaramo naški riči: jer kako se
mogu izgovarati, onako se moggu i u knjigah
štiti».24
Bračuljević piše latinicom i ikavicom, ali i sam
priznaje, da su mu «vlastita slova bosanska iliti
sarbska», tj. bosančica ili pismo, koje se u Bosni
pod utjecajem katoličkih duhovnika razvilo
iz ćirilice, te su se njime služili već od samog
početka samo katolici i bogumili25.
Da li je Bračuljević izdao još koje djelo? Teško
je tvrditi, jer trećega djela ne spominje nijedan
bibliograf osim Szinnyeia26. No, Bračuljević je i
sa ova dva spomenuta djela mnogo dao.
Podaci iz Bračuljevićeva života na neke činjenice, koje traže dopune.
Prije svega, Lovro Bračuljević je svojim rođenjem i djelovanjem pripadao podunavskim
Hrvatima, odnosno onoj rijetkoj skupini učenih
ljudi svoga vremena, koja u svom radu nije
poznavala samo granice svoga zavičaja, svoje
uže domaje, nego je svojim pregalačkim nastojanjima ostavila baštinu kojom se ponosi čitav
narod.
Zatim, Lovro Bračuljević je pripadao jednom
dijelu naroda i svome vremenu, o kome treba
ipak nešto reći. Makar u kratkom društveno
povjerenom presjeku. Povijest i društvene prilike Lovrina zavičaja mogu se sažeti u slijedećih
nekoliko crta:
Zbog učestalih borbi s Turcima, nekada gusto
23 Bračuljević: Uzao... str. VII-XII.
24 Ondje, str. XI, XII.
25 Mate Tentor: Bosančica, Povijest hrv. Zemalja
Bosne i Hercegovine str. 825-829.
26 Szinnyei u svome djelu Magyar irók élete és
munkái I. (stup. 1314) tvrdi, da je Bračuljević osim U
z l a izdao u Budimu god. 1747. Još dva manja djela
vjerskog sadržaja i da se ona čuvaju u knjižnici nar.
muzeja u Budimpešti. Kako je međutim Bračuljević
umro već 1737., ostaje jedna mogućnost, da su djela
tiskana nakon Lovrine smrti. Ovaj podatak nismo
provjerili, pa ga primamo s rezervom.
5
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 5
8/3/2013 11:06:20 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
naseljena bačka ravnica gotovo je sasvim opustjela, te je u trideset naselja bilo još jedva toliko
ljudi koliko prije u jednom mjestu. Osobito je
bitka kod Mohača 1526. ostavila jake tragove,
pa je austrijska vlada, odnosno vojna uprava
odlučila da opustjele krajeve južne Ugarske
naseli dobrim ratnicima i braniteljima te je
odobrila da se na području današnje Bačke,
oko Baje, Sombora, Subotice, Segedina pa sve
do Budima dosele Hrvati iz krševite Dalmacije,
Like i Herceg-Bosne. Ali naseljavanje Bunjevaca u ove krajeve teklo je postupno i trajalo je
nekoliko stotina godina. Postoje dokazi, da je
njihova seoba počela već u 13. vijeku, ali se
upravo ova, u 17. stoljeću, pod vodstvom franjevaca drži najznačajnijom.
Uglavnom se autori slažu, da je iza god. 1687.,
kad je austrijska vojska osvojila Segedin i potisnula Osmanlije na jug, počeo za Bunjevce
mirniji život. Ali, pošto su oslobođeni od turskog jarma, postali su oruđe u rukama visokog
plemstva. Feudalizam je nosio sobom drukčiji
način patnje i lišavanje ljudskih prava. A na
ovom području teškoće su pojačane i jakim
presizanjem madžarskog visokog plemstva na
tlu Lovrina zavičaja27.
U takvim se uvjetima i prilikama rodila bunjevačka književnost. U to vrijeme naukom i književnošću se bave uglavnom crkveni ljudi, a svi
su tekstovi na ovom području pisani u prvo vrijeme za potrebe crkve. Knjige su rijetko tiskane, pa su se umnožavale uglavnom prijepisom.
Konačno: svi podaci ovdje izneseni svjedoče, da je Lovro Bračuljević bio bunjevački
Hrvat; da je kao redovnik djelovao na širokom
području svoje redodržave i da je kao rijetko
učeni čovjek bavio se knjigom i naukom i
nastojao da njegova napisana riječ bude što
bliža čitatelju.
3-14
mnogim karakterističnim lokalnim izrazima i
uzrečicama, a protkan je turcizmom, madžarizmom i germanizmom».28
Ovo vrijedi u načelu, ako se želi raspravljati o
sadržaju književnosti o kojoj je riječ. Pa i u analizi sadržaja Bračuljevićevih djela.
Ali ovdje nas zanimaju pravopisna pravila, koja
je ovaj pisac nastojao primijeniti u svom književnom radu, kako bi mu djela bila što razumljivija i dostupnija čitalačkoj publici.
Svi napisi o Bračuljeviću ističu s općeg kulturno-historijskog gledišta upravo njegov rad
na pravopisu. Ali ne treba očekivati zamašno
djelo u tom smislu. Rijetki sačuvani primjerci
Bračuljevićevih knjiga upućuju nas da u cijelosti
iznesemo – bez prilagodbe današnjoj ortografiji – njegove Opomene za pravo, dobro i lako
štiti. Taj tekst pružit će nam neposrednu građu
za zaključke o Bračuljevićevim nastojanjima,
da štivo svojih djela učini čitljivim.
III.
Prije svega valja imati na pameti da se «tek u
18. vijeku javlja u bunjevačkoj književnosti prva
generacija pisaca, koja je dala vrjednija djela.
Na formiranje bunjevačke književnosti djelovalo je više komponenata, međutim, najsnažniji
utjecaj izvršila je crkvena književnost i narodno
pjesništvo. Knjige su pisane i latinskim i govornim jezikom (odnosno ikavštinom), koji obiluje
OPOMENA ZA PRAVO, DOBRO I LAKO
SCTITI OVE KGNIGHE
Kako se jeziczi megiu sobom u ricsi, i u imeni
stvarih ne udaraju, takose malo koi, s’ drughim, u glassu izgovaragnia vlastiti imenah, i
ricsih, slaxe: imajuchi niki krupno, niki tanko,
niki osctro, niki slatko, niki tescko, niki lako, ili
sassvim, ili mloghi ricsh izgovaragnie: Zato, ne
imajuchi vlastiti slovah, svaki drugacsie slaxe u
svoi jezik latinska slova, za ucsiniti glass vlastitogh izgovaragnia.
Buduchi dakle dase u nascem jeziku, ovo slovo
S, u nekim ricsima izgovara po naravi svojoi,
tojest tanko, kako u ovim, sladak, suh, sam; a
u nekim krupno, kako u ovim, suma, serbet,
saran. Takogier i ovo drugo slovo G, nigdase
izgovara krupno, kako u ovoj ricsi, Angieo; a
nigda tanko, kako u ovim, mloghe, raghe. Po
isti nacsin ova slova L N nigdase izgovaraju po
naravi svojoj, tojest tanko, kako u ovim ricsma,
lin, lagan, lud, ne manie, nechiu; a nigda debelo,
i slatko, kako u ovim, liudi, liubav, niegov, niezin.
Takogier ovo slovo C nigdase izgovara tanko,
kako u ovoi ricsi car, novac, novca a nigda krupno stisnuto, kako u ovim, covik, coban, cirak;
a nigda debelo osctro, i kao zvecsechi, kako
u ovim, macar, ancar, sincir; a nigda krupno
slatko, i kao razliveno, kako u ovim, ducian,
moguc, beciar. Josc visce: slova glassovita,
27 Jelica Golić: Počeci bunjevačke književnosti... str. 28.
28 Ondje.
6
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 6
8/3/2013 11:06:21 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
tojest A E I O U nigdase, u istom latinskomu
jeziku izgovaraju kratko, i barzo: kako u ovim
ricsma, Adam, evo, igi, odkud, uzmi; a nigdase
protexu, kako u ovim, Ana, Eva, Ivo, Bogh, udo.
Zato za dighnuti smetgniu u setivegniu, vaglia,
kako u izgovaragniu, tako i u pijssmu razlucsitihi. Scto razliczi, razlicsito csine. Macxari tako, a
drughi drugacsie. Od nasci, u ovi strana, mloghi
slide macxare. Ali nemoxemo u tomu pravie,
i pofaglienie ucsiniti, nego slaxuchi latinska
slova, za nscko izgovaragnie, onako, kakosu
nasca vlastita slova, tojest Bossanska,, iliti sarbska za to sloxena: Buduchi da svaki narod, koi
ima vlastita slova (koliko ja znam) kadse s’ tugi
slovi sluxi u svoi jezik, slidi nacsin od pijsagnia s
vlastitima slovi, kako imamo blizu priliku, tojest
od Nimaczah.
Buduchi dakle da u nasckomu pijssmu, tojest
kad piscemo s nascima vlastitim slovih za
izrechi krupno ovo slovo S mechiese sc’ gnime
ovo slovo C. I premda je u nasci slovi bascka
tanko, bascka debelo S risctamagnie debelo
S ima priliku od S i od polak C, s’ traga: oboje
tanko nascko S c, a ovo debelo a ovo C .
Alise neima mechiati C pria gniega, vech odma
posli: kadbose pria metne, i se’ gnimse slaxe,
onda csini debelo C kakochemo sad rechi. A
za izrechi debelo i slatko ova slova L N mechiese sc’ gnima ovo slovo G kojese u nasckom
pissmu zove gerv, ali ne posli, vech udigl pria
gni. I kadse slaxu s’ slovom A ili s’ slovom E
ili s’ slovom O ili s slovom U, prid sobom: to
jest posli sebe; vaglia vazda megiu gni metnuti
slovo I. Jer tako lipsce, i pristalie izlazi gniovo
slatko, i kao razliveno izusschiegnie; i razlucsujuse od svojega izgovaragnia, u drugim nikim
ricsma; u koima premdaje pria gni slovo G i sc’
gnimase slaxe; niscta nemagnie ne izgovarajuse slatko, vechie tanko, kako u ovim ricsma;
gluh, glava, gladan, gnoi, tojest trulost; a dogodse moxe vaglia tako slova u slagagniu, za izgovaragnie ricsih, uregivati, da jedno drugo ne
smeta; nittise isto smeta u glassu, koi ima csiniti
u jednoi ricsi, od glassa, koi csini u drugoi ricsi;
toboje zanat, koise u uregiegniu svaki drughi
stvari bilixi i fahli; navlastito kad neima tomu
posebitogh vlastitogh halata, vechiese s’ maistoriom mudre pameti csini. Odkud moguchi
josc u izgovaragniu debelu, i tanku slova S, po
recseni nacsin, bitti smetgnia; kako i u izgovaragniu debelu, i tanku slovah L N, zarad C, koje
3-14
daje slovu S debeo glass, i zarad I, koje daje
slovom L N debeo sladak. Kako kadse slovo C
slaxe s’ slovom kojeje prid sobom, a ne kojeje
za sobom, na priliku u ovoi ricsi, dopusschiegnie, tiscchiegnie. I kad slovo I ulazi u rics, ne
za glasssamo, vechie i za zlamegnie naravno
ricsi; a za gnim ne slidi ni A, ni E, ni O, ni U, na
priliku u ovim ricsmah: digni, ggnizdo, diglisu.
Zato vaglia daglie od toga znati, da kadse slovo
C slaxe s’ slovom, kojeje prid gnim, a ne kojeje
za gnim; buduchi za gnim slovo S, i izgovarajuchise; vagliaga metnut dvostruko, kako u ovoi
ricsi, dopusschiegnie. Akolise slovo S, koje je
za gnim, izgovara debelo, vaglia metnuti prid
gnim dva C jedno kojechiese sloxiti, sc’ gnime,
a drugo, kojechiese sloxiti s’ slovom, kojeje prid
sobom, kako na priliku u ovoj ricsi: tiscchiegnie.
A kad za slovom I ne slidi ni A, ni E ni O, ni U;
a rics s’ zlamenovagniem svoim nossi, dase
slovo L, ili N, kojeje udigl prid gnim; tojest pria
gniega, i slovo G, kojeje prid ovim, obadva izreknu csisto, i tanko; onda vaglia megiu slovom
G i slovom L ili N, metnuti ovo slovo H; kako
na priliku u ovoi ricsi: dighni, prighni, saghni. I
kadgod rics nossi dase slovo G izrekne tanko,
navlastito kad za gnim udigl slidi slovo E, ili I
vazda vaglia megiu gni metnuti slovo H; kako
u ovim ricsma: mloghe, raghe; kadbo za gnim
slidi A ili O, ili U, lakose brez drugoga megiu
gnima slova tanko slaxe, i izgovara; kako na
priliku, svetoga, mlogo, slugu. Zato kadse s’
ovima slovi A, O, U, udigl slaxe, i izgovara krupno, vaglia vazda, megiu gni metnuti ovo slovo
I: kako na priliku, lagia, dogio, tugin. A kadse
slovo G u ricsi na kraju s’ traga izgovara tanko,
vazda vaglia za gnim metnuti slovo h; kako na
priliku u ovim ricsma Bogh, slogh, za razlucsegnie od izgovaragnia svoga u drughim nikim
ricsma, u koimase i na tragu izgovara krupno;
kako na priliku u ovoi ricsi tiscchiegnie. A kad
za slovom I naslidi ni jedno recsenih gori slovah, a i slovo L ili N, kojeje udigl za gnim, to jest
pria gniega, izgovarase krupno slatko; i G, kojeje za ovim, izgovarase tankor, onda vaglia prid
L, ili N metnuti dva G, jedno kojechiese izrechi
tanko, a drugo kojechie dati slovu L ili N debeo
sladak glas; ilmu metnuo megiu dva G slovo h,
il nementuo; kako na priliku, ghgnilo, ghgnizdo,
ili ggnilo, ggnizdo. Pak da i neimamo ovakomu
slagagniu latinskih slova u nasc jezik, priliku
od slagagnia nascih vlastiti slova, joscbi bilo
7
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 7
8/3/2013 11:06:21 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
pristalie, i razloxitie ovakoih slagati; zascto nascse jezik s’ glassom izgovaragnia vlastiti ricsih
naivechie udara s’ Talianskim jezikom; onibo
kao i mi u nikim ricsma recsena slova izgovaraju tanko, a u nikim krupno, i debelo slatko.
A onihi za tako razliko izgovaragnie slaxu kako
gori rekko. Nitt se mogu u tomu pogarditi
kako malo znani, jer oni od toga imadu glasne
sckule, i u gnima varlo razumne mesctre, koi s’
velikim, i mloghim proczigniegniem, csisteh, i
zavarscuju gniov jezik.
Za razliko slagagnie slova C, po razlikom istoga
izgovaragniu kakosam gori rekao, neima prilike
u slagagniu nasckih slova, jer u nascki slovi,
basckaje slovo tanko C, kogasam gori priliku
metnuo; bascka debelo stisnuto, koga je ovo
prilikav v; bascka krupno slatko. A Talianczi, s’
koimase u glasu izgovaragnia ricsh, udaramo,
samo C, krupno stisnuto izgovaraju, darxebo
damuje to naravni glass: a gdise tanko izgovara,
mechiu dva zz; a gdi krupno slatko, mechiuh k’
gniemu ovo slovo h. Csetvarto istogh izgovaragnie, u vlastite ricsi gniova jezika nigdi ne ulazi,
premda Franczuzi G osctro izgovaraju; kako i
Dubrovcsani, kad govore Talianski.
Menise ovi nacsin, ta razliko slagagnie latinskoga C, u nasckom govoregniu, po razlikom
istoga recsenome izgovaragniu naiprilicsnii
vidi. Tojest, kadse izgovara tanko, primetnuti
k’ gniemu slovo Z, jer mechiatiga sama za
tanko izgovaragnie, kako niki csine, nemoxe
bitti brez smetgnie u nasckom govoregniu; jer
po obicsaju latinskoga jezika csestobise svaki
zatarkao izrechiga kao K, takobose izgovara u
latinski, kadgodje za gnim, ili prid gnim A, ili O,
ili U; seto u nasckomu nemoxe vazda bitti, jer
mloghe ricsi nosse, dase i megiu ovima slovih,
toliko prie, koliko posli gniega stojechi, izrekne tanko, kako Otacz, Otezu, Otcza. Kadse
izgovara debelo stisnuto, primetnuti k’ gniemu
s’ prida slovo S, kako u ovoi ricsi csovik. Kad
krupno osctro i kao zvecsechi, primetnuti k’
gniemu, takogier s’ pridi, slovo X, kako u ovoi
ricsi macxar. Kadse izgovara debelo slatko,
primetnuti k’ gniemu, takogier s’prida, slovo H,
kako u ovoi ricsi srichia.
Ovako dakle vaglia slagati latinska slova u nasc
jezik, navlastito gdi imamo priliku od slagagnia
nascki slovah: da ne uzimamo na sebe czigansku pogardu, koi, i imajuchi s’ csim kod svoje
kuchie xiviti, nisctanemagnie igiuch te prosse
3-14
po tugi vrati. A pak takose sluxe s’ latinskih
slovih, danascgni dan, u svoi jezik, poglavitii i
mudrij narodi svita, kako Nimczi, za izgovaragnie krupno slova S (u gnibo neima izgovaragnia debela slatka slovah L, N, ni krupna stisnuta, ili krupna osctra, ili krupna slatka, slova C,
ni krupna G). Talianczi, i Scpagniuli. I takosuse
sluxili nasci stari, kakosse vidi u kgniga, kojesu
na sctampu dali, navlastito u pogarg egniu svita
O. M. P. Fra Mihe Radnichia. I takosu sloxena
u ovi kgniga, da priliku debelogh S, ne piscese
suma, serbet, saran, vechie scuma, scerbet,
scaran. A za priliku tankogh G ne piscese,
m’oge, rage, vechie mloghe, raghe. A za priliku
izgovaragnia krupna slatka slova L, N ne piscese, njegov, njezin, liudi, ljubav, vechie gniegov,
gniezin, gliudi, gliubav. A za izgovaragnie tanko
slova C, ne pescese car, novac, novca, vechie
czar, novacz, novcza. Niti za izgovaragnie krupno stisnuto istoga, covik, coban, cirak, vechie
csovik, csoban, csirak. Nitti za krupno osctro,
macar, ancar, sincir, vechie macxar, ancxir.
Nitti za krupno slatko, ducian, mogiuch, beciar,
vechie, duchian, moguch, bechiar.
Zlamegnia od protezagnia, i hitra iliti kratka
izgovaragnia slovah latinski jezik ima svakomu
vlastito; tojest dugomu, a drugo kratkomu,
premdahi obicsainim nacsinom ne meche u
sctampu, svarhu takih slovah, izvan ovi knigah
gdi to ucsi, i gdi daje imena stvarih. Ali neucsechise to ossobito u nascem jeziku, vagliahi
obicsainim nacsinom mechiati svarhu slova.
A da nie mlogo scaragnia u pissmu, mechiese samo jednogh izgovaragnia zlamegnie; ili
dugogh, ili kratkogh, moguchise po tomu za
dosta znati, kako vaglia svako izgovarati; zascto
slidi, da svarhu kojeghgod slova nie takogh zlamegnia, na priliku dugogh izgovaragnia, kratkose, iliti hitro izgovara. Ja u ovi kgniga mechiem
zlamegnie dugogh izgovaragnia, kako csine i
Talianczi; kojeje ovo / Svarhukogsegod dakle
slova u ovi kgniga nagie ovo zlamegnie, odnose dugo izgovara, tojest protexe, akobi i nebilo
ovako okrenuto, vechie drugacsie, na priliku
ovako’, ili ovako’ tojest, ilmu bilo uprav metnuto, ili naghnuto na livu, il na dessnu stranu. Koje
zlamegnie vaglia varlo paziti, jer u mloghim
ricsma, nedavsci kojemgod slovu vlastito kolikoistvo, drugo zlamegnie, nego imade, tojest
nego nossi govoregnie, kako u ovim ricsma,
kad, dugh; koje, akose proteghne, u parvoi
8
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 8
8/3/2013 11:06:21 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
A, a u drughoi U, parva zlamenuje m riscav
dim, a druga duxnu stvar. Akolise hitro, i kratko izreknu, parva zlamenuje vrime, na priliku
rekavsci, kadje to i to bilo, a druga zlamenuje
dugacsku stvar, na priliku rekavsci, dugh csovik
tojest dugacsak. Mloghi, za zlamegnie dugogh
izgovaragnia mechu dva put isto slovo, na priliku kaad, duugh; ali i to csini smetgniu razumu,
jerse i tako moxe kratko izrechi, izrekavsci csisto dva put isto slovo; ili odvechie dugo. Pakje
to mloghim mudrim marsko, marzechi mloghi
zato na Franczuzki jezik, koi po tri po csetiri
slova mechie, za izrechi jedno.
Naiposli imasse znati, da u latinski jezik, od
sami neglassoviti slovah, kakasu sva, ossim ovih
pet A E I O U, nigda ne biva glassovita rics,
tojest s’ zlamenovagniem kojegod istinite stvari
nitti zato ima u gniemu i jedna taka rics, nitti u
govoregniu razumnom dolazi. Ali nie tako u
drughi jeziczi, ni u istom nascemu, bivsci u gniemu dosta ricsi, koje (premda niki obicsaju, piscuchi, mechiati u gni kojegod glassovito slovo)
izgovarajuse s’ samima neglassoviti slovi, kako
na priliku ove ricsi: Grk, krst, i mloghe drughe,
koje niki ovako piscu Gark, kerst: Alie lipsce,
i pofahglienie, pissati onako, kakose govori,
jer sctogod je od visce, nije fahglieno, vechie
kugieno: Superflus sunt vitanda. Zato ja u
ovim kgnigam piscem onako, kako govorimo
i izgovaramo nascke ricsi; jer kakose moguh
izgovarati onako se moguh i u kgnigah sctiti.
Iz Opomena Braćuljevićevih nije teško odmah
izlučiti najkrupnija pitanja,koja su ga mučila.
Pisac nailazi na poteškoće u pisanju glasova: č,
ć, š, ž, dž, đ, lj, nj, g. Ali najbolje je poći redom,
kojim je sam autor Opomena nizao svoje misli.
Bračuljević najprije ističe razliku među jezicima, ali ulazeći neposrednije u pitanje pravopisa
kod nas, on ističe da se kod nas riječi razlikuju
u izgovoru: «imajući niki krupno, niki tanko, niki
oštro, niki slatko, niki teško, niki lako, ili sasvim
ili mlogi ričih izgovaranje».
Već u rečenicama, koje slijede Bračuljević
ilustrira primjerima što podrazumijeva pod
«krupnim, tankim, oštrim, slatkim, teškim ili
lakim» izgovaranjem. Ne mijenjajući stilizaciju,
ali prilagođujući ortografiju, navodimo doslovce Bračuljevićeve rečenice:
«Budući dakle da se u našem jeziku ovo slovo S
3-14
u nikim ričima izgovara po naravi svojoj, to jest
tanko, kako u ovim: sladak, suh, sam, a u nikim
krupno, kako u ovim: šuma, šerbet, šaran». A
dalje veli: «Po isti način ova slova L, N nigda se
izgovaraju po svojoj naravi, to jest tanko, kako
u ovim: ljudi, ljubav, njegov, njezin».
Ova nas dva ulomka već upućuju, da Bračuljevićevu terminologiju možemo odmah razumjeti. Kad naime govori o tome, da se glasovi S, L,
N, C i dr. izgovaraju «po naravi svojoj» misli na
glasove sibilante (s, z, c), odnosno na likvide (l,
n) i velare (k, g, h).
Svi drugi izrazi: krupno, debelo, slatko, teško i
lako zapravo označavaju glasove, koje imenujemo palatalima (prednjonepčani glasovi). Ali
Bračuljević je s obzirom na poteškoće, koje je
u pismu želio riješiti istaknuo: «Još više: slova
glasovita, to jest A, E, I, O, U nigda se u istom
latinskom jeziku izgovaraju kratko i brzo, kako
u ovim ričma: Adam, Eva, Ive, Bog, udo».
Ističući ovako samoglasnike Bračuljević će u
svojim uputama za čitanje i pisanje naglašavati
značenje vokala za susjedne samoglasnike.
Dodajmo, da Lovro nije poznavao glasa j, pa
će njegove primjedbe o samoglasnicima biti
još značajnije.
Nakon tih svojih načelnih primjedaba Bračuljević ističe, da želi ukloniti smetnje, koje se javljaju u pismu i čitanju kod nas. Zna Bračuljević, da
se mnogi naši pisci ugledaju u pogledu ortografije u madžarske pisce. Ali on se protivi takvim
ugledanjima i sljedbama, nego ističe potrebu
usklađivanja našega jezika i naših potreba s
postojećim pismima, odnosno latinskih slova i
bosančice. Doslovce kaže:
«Ali ne možemo u tom pravije i pohvaljenije
učiniti, nego slažući latinska slova za naško
izgovaranje onako, kako su naša vlastita slova,
to jest bosanska iliti srpska za to složena, budući da svaki narod, koji ima vlastita slova (koliko
ja znam) kad se s tuđi slovi služi u svoj jezik,
slidi način od pisanja s vlastitima slovi, kako
imamo blizu priliku, to jest od Nimacah».
Bračuljević dakle nenametljivo, diskretno ističe
potrebu usklađivanja latiničkog pisma s našim.
Pripadnik franjevačke provincije bosansko srebreničke Bračuljević pozna bosančicu, voli je
i vidi, osjeća da je kod stvaranja toga pisma
posebna pažnja poklonjena našem jeziku,
potrebama našeg govora. A upravo tu crtu Bračuljevićevu, tu odluku njegovu, tu ljubav prema
9
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 9
8/3/2013 11:06:21 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
našoj pismenosti i tradiciji treba zabilježiti. Ona
je simpatična, draga.
U pogledu pravila pisanja Bračuljević je predložio i držao se slijedećih:
cs – č gl – lj ss – s gh – g x – ž
ch – ć gn – nj sc – č gi – đ cx – dž
Primjeri:
rics, csetvarti, obicsaj;
vechie, moguchie, tiscchiegnie;
vaglia, daglie;
smetgnia, zlamenovagnie;
dopusschiegnie, gnim, glass;
zascto, nascih, josc, visce;
slogh, Bogh, ghgnizdo, ghgnilo;
megin, uregivati, tugin;
sinxir, moxe, sloxen;
macxar, ancxar …
Ovakva pravopisna rješenja upućuju na zaključak, da je Bračuljević poznavao talijanski, njemački, španjolski i madžarski jezik, a također
i francuski. Uostalom, on ih izričito i spominje
u svojim Opomenama. Čini nam se, da je u
svojoj obrazovanosti i dalekovidnosti, širokom
gledanju i plemenitim nastojanjima, Bračuljević
u usklađivanju naših pravopisnih, ortografskih
potreba htio nas povezati s ostalim evropskim
narodima. Ne u smislu slijepog ugledanja i
oponašanja – jer je i sam to osudio – nego u
iskrenoj želji da pomogne u rješavanju jednog
od kulturnih problema svoga naroda.
Iznenađenje i sustav izlaganja u Bračuljevićevim Opomenama. Pisac je pokazao, da mu
jezikoslovna pitanja nisu nepoznata i niže ih
utvrđenim redoslijedom. Dakako, on nije dijelio glasove po mjestu i načinu izgovora, kako
se to čini danas: bilabijali, labiodentali, dentali,
palatali i dr.29 Ali on je osjećao, da je za rješenje
našeg pravopisa potrebno posebice se osvrnuti
na pitanje složenih glasova ili afrikata. Danas u
svakoj historijskoj, pa i običnoj školskoj slovnici
postoje točna objašnjenja postanka i razvoja
tih glasova30. A Bračuljević je skromno, ali
veoma ozbiljno ušao u to pitanje i davao je
objašnjenja nastojeći opisom izgovora pojedinih afrikata opravdati i obrazložiti svoj način
29 Brabec-Hraste-Živković: Gramatika hrvatskoga ili
srpskog jezika; Zagreb, 1952., str. 14.
30 Ondje.
3-14
pisanja kojega od tih glasova.
Lovro Bračuljević je prišao još jednom pitanju.
Načeo je pitanje kvantiteta i akcenta. Danas se
govori da se kvantitet ili količina sloga određuje
dužinom i kratkoćom njegova samoglasnika, a
naglasak ili akcent je isticanje kojega samoglasnika izgovarajući ga jačom snagom od ostalih
samoglasnika u riječi31. Bračuljević već zna za
duge i kratke riječi odnosno za «hitra iliti kratka
izgovaranja ... ». On također zna, da postoje
znakovi, kojima se dužina i kračina obilježava
pa doslovce veli:
«Ja u ovi knjiga mećem znamenje dugog izgovaranja, kako čine i Talijanci, koje je ovo’. Svrhu
kog se god dakle slova u ovi knjiga nađe ovo
znamenje ono dugo se izgovara, to jest proteže, ako i ne bilo ovako okrenuto veće drugačije, na priliku ovako’, ili ovako’; to jest il mu bilo
uprav metnuto, ili nagnuto na livu, il na desnu
stranu».
Bračuljević se dakle slaže s današnjim jezikoslovcima, da «pri izgovoru naših akcenata glas
se može penjati, rasti, može uzlaziti» . Ali dok
se danas razlikuju četiri osnovna akcenta: dva
kratka ( i ), a dva duga ( ˆ i ); dva silazna
( i ˆ ), a dva uzlazna ( i ), Lovro Bračuljević
ih ne razlikuje u tom smislu, kao što pokazuje
gornji citat. Piscu onoga vremena ne treba to
zamjeriti, nego treba istaći njegovo razlikovanje kvantiteta («kolikojstva») i akcenta, jer sam
ističe njihovo značenje:
«Koje zlamenje valja vrlo paziti, jer u mlogim
ričma ne davši kojem god slovu vlastito kolikojstvo drugo zlamenje nego imade, to jest
nego nosi govorenje kako u ovim ričma kad,
dug, koji ako se protegne u prvoj a, a u drugoj
u – prva zlamenuje mirišav dim, a druga dužnu
stvar.»
Bračuljević je protivnik pisanja dvostrukih glasova za označavanje duljine vokala.
Svoje opomene za čitanje, svoje upute za
pisanje Lovro Bračuljević završava poznatom
originalnom misli:
«Ali je lipše i pofaljenije pisati onako kako se
govori, jer što god je od više nije faljeno, veće
kuđeno ...».
Ovakve Bračuljevićeve misli i analize njegovih
Opomena upućuju na jasne zaključke o značenju pothvata, koga je pisac poduzeo.
Prije svega, Lovro Bračuljević pripada onoj
31 Ondje (str. 17-18).
10
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 10
8/3/2013 11:06:21 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
3-14
skupini štokavskih pisaca, koji pišu svoja djela
narodnim jezikom, narječjem kojim je narod
govorio (kao na primjer: A. Kačić Miošić, F.
Grabovac, M. A. Reljković i dr.). On zatim pripada skupini onih rijetkih kulturnih radnika, koji
su u našu pravopisnu zbirku kušali unijeti reda i
naći najprikladnija rješenja. Poznavanjem tada
vodećih evropskih jezika, bogatim znanjem i
širokim pogledima Bračuljević, žrtvujući svoju
bosančicu, nastoji prilagoditi naše pravopisne
potrebe ostalim kulturnim narodima, ali odlučno odbijajući slijepo oponašanje.
Bračuljević se upuštao i u osjetljivo pitanje
kvantiteta i akcenta, pa i u razmatranje službe
naših vokala, a posebice ga uvijek vodila misao,
koju je naglasio na koncu svojih Opomena:
treba pisati onako, kako se govori.
kojih je za nas najvažnija treća. Ona govori o
pravopisnim rješenjima Stj. Vilova.
Kao pripadnik franjevačke redodržave Vilov
ističe poteškoće na koje nailazi u pisanju latinskim slovima:
«U pisanju i štampanju riči naših s latinski slovi
(budući da ovdi ne ima naših slova) mlogo
zamršenja ima tako, da nike knjige imadu,
koje mlogo drugojačije i zamršenije slova riči
sastavljajuća uzdrže nego druge: i tako smetnja
štijućim dolazi u razbiranju riči ...».
Vilov ističe dalje, da se sastavljanjem latinskih
slova želi nadoknaditi potreba u našem jeziku.
Ali svaki je pisac na svoj način sastavljao slova
i «nadoknađa pomanjkanje, tako jošti se ne
more doći na jedinost, i tako smetnja se čini u
pisanju i štivenju».
IV.
Spomenuto je već, da je Bračuljević ostavio
duboke tragove među svojim učenicima, a
posebice se među njima ističe Stjepan Vilov.
Usporedba Bračuljevića – njegovih misli, s
radom i nastojanjima Stj. Vilova nameće se
neposredno. Zbog toga što su obojica iz istog
kraja; zatim su obojica odgojena i obrazovana
u istom redu, a obojica su prožeti istim željama
i nastojanjima, da pomognu svome narodu u
širenju kulture i pismenosti.
O Stjepanu Vilovu je do sada objavljena jedna
radnjica32 i na temelju sakupljenih podataka do
sada se moglo utvrditi slijedeće:
Vilov je rođen negdje koncem 17. stoljeća u
Budimu. Godina rođenja nije poznata, ali je
već 1718. god. lektor filozofije na Franjevačkom filozofskom učilištu u Budimu. Obnašao je
različite časti u svome redu, pa je bio i budimski
gvardijan u tri navrata. Vilov je umro najvjerojatnije god. 1743.33 a napisao je tri djela; dva
je izdao tiskom, a životopis Lovre Bračuljevića
ostao je u rukopisu34, koji je izgleda naknadno
izgubljen.
Vilov dalje ističe, da poteškoća dolazi u pisanju
C, G, L, N, S, pa dodaje: «Tako ima se znati,
da od ono pet slova izbrojenih, ako dopunjuju
manjkajuća, svako se dvostruko nosi: prvo, kad
samo sebe nosi: drugo kad pomoćnika ima.
Kad samo sebe nosi, onako se izušćuje, kako
jest, kad pomoćnika ima, onako se izušćuje,
kako bi se izustilo da svoje slovo rič ima».
U sačuvanom tiskanom djelu Stj. Vilova: Razgovor prijateljski među kerstjaninom i ristjaninom pod imenom Franceška i Theodora ...
(Budim, 1736.) otisnute su tri opomene, od
Zaključak je nakon ovakvih rješenja izveo sam
Vilov: «Iz ovih se vidi, da slovo C samo ima tri
pomoćnika: a druga slova samo po jednog. I
opet se vidi, da ova tri slova G, L, N uzimaju
sebi za pomoćnika samo slovo J. Također se
vidi, da slovo S uzima sebi za pomoćnika svoje
vrste slovo, tj. S, a razlog jest, jer se to slovo S
dvostruko izušćuje tj. Sitno i krupno: sitno kad
32 Ivan Kujundžić: Fra Stjepan Vilov... str. 12-17.
33 Jelenić: Kultura i bosanski franjevci; Sarajevo,
1812., sv. I, str. 228.
34 Iv. Kujundžić: Fra Stjepan Vilov... str. 14.
Što se tiče afrikata Vilov je njihovo pisanje riješio ovako:
cs – č ch – ć lj – lj ss – š
cx – dž gj – đ nj – nj x – ž
Primjeri:
csas, cselo, csovik
cxak, cxigerica, Macxar
chemer, chorav, csistocha
gjavo, gjerdan
ljubav, ljucko
njegov, njiva
ssanac, ssestorica, ssuma
sloxen, sluxiti.
11
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 11
8/3/2013 11:06:21 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
samo sebe nosi; krupno, kad s drugim sastavlja
se.»
Vidi se dakle, da je Vilov pojednostavio svoju
ortografiju. Jednostavnije formulira svoje misli,
svoja pravila, a poznaje i slovo J. On odbacuje
Y, jer sam veli: «Od Y baš nigda potribe ne
ima». Odlučan je protivnik pisanja lj i nj prema
talijanskom (gli, gn). «Zato potribno jest po
svaki put i način, da mi drugojačije sastavljamo
slova nego madžari i talijanci: koje ne vidi mi
se bolje nego je u ovome razgovoru učinjeno.
Koji bolje vidio bude, neka učini, drago će mi
biti».
U usporedbi s pravilima Lovre Bračuljevića
valja istaći, da je Vilov određeniji koncizniji. On
je također i praktičniji. Čini se pače, da je Vilov
otišao dalje u nastojanju, da ortografija bude
više naša: otresao se talijanskog utjecaja, dok
je madžarski sveden na manju mjeru. Dodamo
li, da je vremenska razlika u objavljivanju Bračuljevićevih (1730.) i Vilovih (1736.) opomena,
onda posebice iznenađuje napredak u rješavanju praktičnosti, neposrednosti i jednostavnosti
našeg pisma. Tada ujedno Bračuljevićev pionirski rad još više dobiva na svome značenju.
*
U svome napisu o počecima bunjevačke književnosti J. Golić je napisala: «Krajem 18. stoljeća u gornju Bačku prodiru knjige hrvatskih
pisaca Antuna Matije Relkovića (‘Satir’) i Andrije Kačića Miošića, u to doba jedina duhovna
spona s braćom u Hrvatskoj ...»35
Ova neobična misao upućuje, da se učini mala
usporedba Bračuljevića i M. A. Reljkovića.
Dakako, u smislu njihova rada na našem pismu.
Obično se pri spomenu imena Reljkovića misli
na pisca «Satira», a rijetko kada na autora Nove
slavonsko nimačke gramatike (Beč, 1787.).
Reljković je svoju slovnicu podijelio na tri dijela.
Prvi dio obuhvaća «slavonische Orthographie»,
drugi dio – etimologiju, a za treći dio veli: «III.
Theil lehret Sxntaxim«. Zadnji dio čini rječnik.
Nas dakako zanimaju ovdje Reljkovićeva pravopisna rješenja. O njima je nedavno pisao
D. Švagelj u članku Nastojanja kao ipak oko
pravopisa36. Doduše, u tom je članku autor
spomenuo i Bračuljevića pod imenom Luka
35 Jelica Golić: Počeci bunjevačke književnosti... str. 28.
36 Dionizije Švagelj: Nastojanja kao ipak oko
pravopisa, Kalendar «Novosti» 1961. str. 179-183.
3-14
Bračuljević i naglasio, kako je «ovaj autor stvarno dosljedno istaknuo Adelungov princip: Piši,
kako govoriš.»37
Reljković je odmah iza Predgovora, a u svome
Vêrstopisu, nakon što je objasnio riječi «u slavonski jezik umišane», a «koje ne nahode se u
ričnicih ...» pisao o razlici «ispisivanja ričih među
slavonskih piscih».
Ondje – na stranici XIX – veli pisac doslovce:
«Jedni obicsaju pisati: scasc, sciroka, scuma &,
a drugi ssah, ssiroka, ssuma. Pridaju dakle pervi
S, upomoch C, a drugi za po oshtriti glas njegov, dvostrucsega josh jednim ss. Obadva ova
slova nemoguh sluxiti za pomochnika slovu S u
izpisivanju recsenih ricsih; uzrok je ovaj – jerbo,
ako C pomoxe krupnie izrechi S, u imperativu,
pisci ti, schreibe du kako bi dakle upisao: pisci
(Die Schreiber), ako dva Kosca zovu se zwei
Körbe, kako indi dva kosca – zwei Mäder, i dva
kosca livade.
Shto se doticse dvostrukoga SS, s’cinim, da se
ovo slovo nedvostrucsi zato, da rics krupnie
izgovori, nego da razlucsi jednu od druge,
koje su jednake. Lisica – der Fuchs, iziskuje
jednostruki S, a lissica – ein Flechtelein – deminutivum ricsi lissa –ein Flechten – dvostrukoga
potribuje.
Ja slidim oneh, koji pishu H u ovakovima
ricsma, i kojemu slovu ti nikakove protivnosti
nachi nechesh, ako dakle neschesh samnom, a
ti slidi koga ti volja. Talijanskom orthograpiom
ne moxe se pravo pisati slavonski, jerbo oni GN
misto nashega NJ,a GL misto LJ potribuju.»
Iz ovoga navoda Reljkovićevih misli dade se
zaključiti, da su ga mučila pravopisna pitanja i
da ih je riješio opet na svoj način. Prije svega,
ovaj pisac poznaje način pisanja, koji je preporučivao Bračuljević u svojim Opomenama. Ali
on odlučno odbacuje Lovrino rješenje pisanja
glasova LJ i NJ, jer se «talijanskom ortografijom
ne može pravo pisati slavonski». Reljković ističe
i praktične poteškoće u pisanju glasa Š. Njegovi
prigovori udvajanju glasa S su opravdani, kao i
prigovor pisanju ovoga glasa kao SH. Pa ipak
se Reljković odlučuje pisati ga na potonji način,
jer tomu slovu (h) ne nalazi «nikakve protivnosti». Osim toga, ovo slovo po njegovu mišljenju
ne služi za «krupniji» izgovor, nego »da razluči
jednu rič od druge, koje jednake».
Konačno, Matija Antun Reljković je svoju Gra37 Ondje.
12
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 12
8/3/2013 11:06:21 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
matiku pisao tridesetak godina poslije Lovre
Bračuljevića. To svakako treba imati na umu
kad se barem u stanovitom smislu uspoređuju
ova dva pisca. Njih ne razlučuje samo vremenski razmak, nego i praktična primjena u
tijeku tridesetak godina. Ali u načelu oba su
pisca željela unijeti više reda u našu pravopisnu
zbrku; obojica su bili fonetičari, nastojeći pismo
što više približiti govoru, živom narodnom jeziku.
Ni Bračuljević, niti Vilov nisu ostavili temeljitu
slovnicu i u tome je Reljković ispred njih. Ali
životni put, pozivi prve dvojice u mnogome
su se razlikovali od Reljkovićeva. Bračuljević i
Vilov su redovnici, koji su doduše bili veoma
obrazovani, ali ih je njihovo svećeništvo upućivalo na pisanje knjiga vjerskog sadržaja, dok je
Reljković i kao časnik i kao obrazovan čovjek
nastojao u okvirima prosvjetiteljstva proširiti
knjigu i ideje vremena među puk. Sva trojica su
međutim povezana ne samo nastojanjima oko
rješavanja našeg pravopisa, nego i plemenitom
ljubavi prema narodu. Njihova su polazišta i
gledišta bila drukčija, različita, ali svrha im je
bila ista. Upravo tu činjenicu ne treba zaboraviti s općeg, kulturno-historijskog gledišta.
V.
Pojava Lovre Bračuljevića zaslužuje pažnju,
a podaci u ovom napisu upućuju na neke
zaključke. Prije svega Lovro Bračuljević je
rođen na području naše etničke periferije.
Njegov izbor životnog poziva omogućio mu
je ne samo stjecanje lijepe naobrazbe, nego i
neprestani i neposredni doticaj s narodom. Ta
činjenica je pak uvjetovala, da se Bračuljević
osjećao blizak puku iz koga je potekao i ujedno dužnikom prema narodnoj zajednici. Da bi
pomogao i pokazao svoju privrženost, Lovro je
napisao književna djela, koja su u prvom redu
bila namijenjena našim čitateljima. Svakako
su ta djela izrazito vjerskog sadržaja, pače su
izrazito franjevačka. Takvim se rado Bračuljević
uvrstio u red onih naših ljudi, koji su i u okvirima svojih redovničkih obaveza pomogli širenju
naše knjige i kulture. Ali se Bračuljević kao
pisac sukobio u svome radu s nizom poteškoća. Prva je svakako bila: kako učiniti našu knjigu
bližom i razumljivijom čitatelju. Tu se ispriječila
poteškoća raznolike i različite naše ortografije.
Rješavajući pištanja našeg pravopisa Lovro Bra-
3-14
čuljević je najpre istaknuo potrebe našeg jezika, pa je naglasio vrijednost i značenje bosančice. Bračuljević nije napisao nijedno djelo
bosančicom, ali je prihvaćajući latiničko pismo
i usklađujući potrebe našeg jezika nastojao
uvijek se pridržavati svoga pravila: «Piši, kako
govoriš». Bračuljević je, dakle, bio fonetičar.
U pisanju naših afrikata Lovro Bračuljević je
pribjegavao raznim uzorima. Tako je veoma
jasan utjecaj madžarske, njemačke i talijanske
ortografije na njegova pravopisna rješenja.
Braljučević je istaknuo i značenje naših vokala
i prema njihovom smještaju u riječi kušao sebi
i drugima olakšati posao u pisanju. Posebice valja istaći, da se Lovro Bračuljević bavio
pitanjem kvantiteta i akcenta u našem jeziku.
Njega doduše to zanima više u pogledu ortografije, ali je njegov rad i u tom smislu gotovo
pionirski.
Djelujući na svoje bliže i daljnje suvremenike
Lovro Bračuljević je pridonio rješavanju veoma
zanimljivog i složenog pitanja našeg pravopisa.
Usporedba s Vilovim i Reljkovićem nam pokazuje, da je njegov utjecaj velik, ali da je svaki
njegov sljedbenik usavršavao svoj pravopis
i praktički ga usklađivao s potrebama našeg
jezika. A Lovrina zasluga i pionirski rad na tom
području zaista nisu maleni. To se upravo i
htjelo naglasiti u ovom napisu o Bračuljeviću i
njegovom radu.
RÉSUMÉ
LOVRO BRAČULJEVIĆ (Laurentius de Buda) né
en 1685 à Buda et mort – selon les plus croyables dates – le 21 Novembre 1737. Il était un
Franciscain et un écrivain savant. Ses oeuvres
litteraires ont un sujet religieux et dans son
oeuvre „Uzao serafinske (nascki) goruchie gliubavi...“ (Buda, 1730) il décrirait ses principes respectivement la lecture. Il était le premier auteur
Croate qui eccentuait le principe: „Ecrie, comme
tu parle.“ Dans cette oeuvre sont analisées ses
régles et leur application en lecture. Une comparaison est fait entre lui et Stjepan Vilov et
Math. Antun Reljković des auteures du 18iéme
siėcle. L’importance du Lovro Bračuljević est en
fait, qu’il – comme un phonétiste – accentuait
son principe respectivement l’écriture de nos
africats, puis, qu’il – par adoption des lettres
Latins – insistait d’adaptation de ces lettres
conformement les nécessités de notre langue
13
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 13
8/3/2013 11:06:22 AM
Ante Sekulić, Pravopisac Lovro Bračuljević
et – en fin qu’il a touché les question delicats de
notre accent et quantité.
SUMMARY
LOVRO BRAČULJEVIĆ (Laurentius a Buda) was
born in 1685 in Buda and according to the most
credible data he died on 21st of November
1737. He was a Franciscan monk and a learned writer: His litterary works «Uzao serafinske
(nascki) goruchie gliubavi...» (Buda, in 1730) he
described his hints concerning reading. He was
first Croat euthor to emphasize the principle:
„Write as you speak.“ In this work are analized
his rules and their application in reading. A comparison is made between him and Stjepan Vilov
and M. Antun Reljković, authors 18th century.
The importance of Lovro Bračuljević consists of
these elements: as a phonetist he pointed out his
principles of writing our efricats, further, accepting the Latin letters he insisted on adapting
these letters according to the necessities of our
language, and – finally – he touched the critical
questions of our accent and quantity.
LITERATURA
1.B a t i n i ć f r a M i j o V j e n c e s l a v: Djelovanje
franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest vjekova
njihova boravka – sv. III, Zagreb, 1887.
2. B o ž i t k o v i ć D r f r a J u r e: Kritički ispit popisa
bosanskih vikara i provincijala (1339-1735) – Franjevački vjesnik VI, god. 1935.
3. B r a č u l j e v i ć L o v r o: Dobar put putovanja
krstjanskog u raj vičnjega uživanja – Budim, 1730.
4. B r e v i s c a t a l o g u s Patrum ac fratrum scriptorum provinciae s. Ioannis a Capistrano... eorumque
operum et oposculorum partim typis in lucem editorum, partim autem in manuscriptis existentium
– Schematismus almae provinciae s. Ioannis a Capistrano; Temesvárini, 1887.
5. B r e v i s m e m o r i a provinciae Capistranae
ab erectione sui de Provincia Bosnae Argentinae
anno 1757 die 16 augusti solemniter celebrantis, ab
ejusdem provinciae alumno adornata. Budae, 1857.
6. B r a č u l j e v i ć L o v r o: Uzao serafinske (naški)
goruće ljubavi, tri put svezan... Budim, 1730.
7. C s e v a p o v i c h G r e g o r i u s: Synoptico –
memorialis catalogus .. Budae, 1823.
8. E v e t o v i ć D r M a t i j a: Nešto o pravopisu –
Subotička Danica za god. 1946.
3-14
9. E v e t o v i ć D r M a t i j a: Nešto o pravopisu –
Subotička Danica, god. 1946., str. 88.
10. F e r m e n d ž i n E u s e b i j e: Chronicon
observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s.
Francisci Seraphici – Zagreb, 1890.
11. F o r k o J o s i p: Crtice iz «slavonske» književnosti
u XVIII stoljeću, III dio – Izvješće kralj. Velikoj realci u
Osijeku koncem škol. god. 1886/7. Osijek, 1887.
12. J e l i c a G o l i ć: Počeci bunjevačke književnosti
– Republika, god. XII, Zagreb, 1956. – str. 28.
13. H o r á n y i A l e x u s: Memoria Hungarorum et
provincialium scriptis editis notorum quam excitat...
Pars I. – Viennae, 1775.
14. J e l e n i ć d r f r a J u l i j a n: Bio-bibliografija
Bosne Srebreničke; sv. 1 – Zagreb, 1925.
15. J e l e n i ć d r f r a J u l i j a n: Kultura i bosanski
franjevci; - Sarajevo, 1912.
16. J e l e n i ć d r f r a J u l i j a n: Necrologium
Bossnae Argentinae... Sarajevo, 1917.
17. J e l e n i ć d r f r a J u l i j a n: Spomenici kulturnog
rada franjevaca Bosne Srebreničke – Monumenta
Franciscana Jugoslavica, vol. 1. – Mostar, 1927.
18. K a t o n a S t h e p h a n u s: Historia metropolitanae Colocensis ecclesiae... Pars 11. – Colocae, 1800.
19. K u j u n d ž i ć I v a n: Fra Stjepan Vilov, bunjevački
jezikoslovac – Klasje naših ravni – god. V, br. 1.
20. K u k u l j e v i ć S a k c i n s k i I v a n: Bibliografija
hrvatska, I. dio, Zagreb, 1860.
21. L j u b i ć Š i m e: Ogledalo književne povijesti
jugoslavjanske na podučavanje mladeži – knj. III,
Rijeka, 1869.
22. M a t k o v i ć J o s i p: Bibliografija bosanskih
franjevaca. Tiskane knjige, Sarajevo, 1896.
23. P a v i c h E m e r i c u s a B u d a: Ramus viridantis olivae, in arcam militantis ecclesiae relatus...
Budae, 1766.
24. P o v i j e s t h r v a t s k i h z e m a l j a Bosne
i hercegovine – knj. I. – izdalo H K D „Napredak“ –
Sarajevo, 1942.
25. A n t e S e k u l i ć: Za naš književni jezik i pravopis
– Zagreb, 1959.
26. S z i n n y e i J o s z e f: Magyar irók élete és
munkái – sv. I – Budapest, 1891.
27. Š a f a r i k P. J o s i p: Geschichte der illyrischen
und kroatischen Literatur – Prag, 1865.
28. Z o r a d a l m a t i n s k a – časopis – sv. III – god. 1846.
29. Š v a g e l j D i o n i z i j e: Nastojanja kao ipak
oko pravopisa – Kalendar «Novosti» 1961. – Vinkovci,
1960. – str. 179-183.
14
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 14
8/3/2013 11:06:22 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
15-28
Dvoplanska struktura Dnevnika
o Čarnojeviću i njeno značenje
LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ
Naslovivši svoj prvi roman Dnevnik o Čarnojeviću, Crnjanski je naglasio značaj Čarnojevićevog
lika. U romanu, pak, Čarnojevićevom liku pripada svega trinaestak stranica. Usprkos tome,
neki tumači Dnevnika bili su skloni glavnog junaka i nosioca autobiografski date naracije vidjeti
upravo u Čarnojevićevu liku.1 Međutim, kako
je to u više navrata rečeno, lik koji pripovijeda
je, u stvari, austrougarski vojnik sa ratnog poprišta Galicije – Petar Rajić.2 On se pojavljuje kao
individualiziran lik, utkan u romaneskni svijet
zbivanja, te kao takav pripovijeda iz strukture
djela, tj. dobiva ulogu zasebnog naratora kao
fiktivnog pripovjedača. Potvrdu da je nosilac
naracije zaista taj Petar Rajić nalazimo u onim
prizorima u kojima ga drugi likovi oslovljavaju
sa «Pubi» ili «Pjer» (63–64, 93).3
Odnos između Rajića i Čarnojevića, zagonetnog mladića koji se pojavljuje u Rajićevu snu,
već je u prvim kritičkim prikazima ovog romana
točno predstavljen kao odnos između onoga
1 Vidjeti studiju Nikole Miloševića: Roman Miloša
Crnjanskog, Beograd, SKZ, 1970, str. 63–95. Tako je i
u drugim radovima ovog autora o Crnjanskom. Usp. i:
Ala Tatarenko, U začaranom trouglu: Crnjanski – Kiš –
Pekić, Zaječar, Matična biblioteka «Svetozar Marković»,
2008, str. 7–38.
2 Misli se na tekstove: Milan Dedinac, «Dnevnik o
Čarnojeviću od Miloša Crnjanskog», Putevi, Beograd,
1922, 1, str. 29–32; Josip Kulundžić, «Rukavica i
nebo. Miloš Crnjanski: Dnevnik o Čarnojeviću», Kritika,
Zagreb, 1921, II, 6, str. 229–230; Petar Džadžić,
Prostori sreće u delima Miloša Crnjanskog, Beograd,
Nolit, 1976, str. 62–83; Svetlana Velmar-Janković,
«Pesnik trenutka koji nestaje» (predgovor) u knjizi:
Miloš Crnjanski, Sabrane pesme, Beograd, SKZ, 1978,
str. XI–XII.
3 Svi navodi u ovom radu biće prema: Miloš Crnjanski,
Dnevnik o Čarnojeviću, Beograd, «Filip Višnjić» –
Zavod za izdavačku delatnost, 1985; Biblioteka «Novi
albatros», knjiga prva, fototip prvog izdanja. Brojevi u
zagradi kraj svakog navoda odnose se na broj strane
iz ovog izdanja.
koji sniva i njegova dvojnika. Za Milana Dedinca san tuberkuloznog Rajića predstavlja centralni dio romana, dok je Čarnojević «Rajićev
double», sav «eteričan», «nostalgičan», «vizionaran», ali i «čovek njegovih uzburkanih misli».4
Josip Kulundžić temu dvojništva dovodi u vezu
sa slikom svijeta koju roman u cjelini izgrađuje:
dok Rajić ostaje «u granicama predmeta», jer
ljubi rukavice koje u romanu, kao simbol predmeta, uskrsavaju kao kič, Čarnojević živi «u duši
stvari», jer ljubi nebo koje, sa simbolikom svojih
boja, trepti nad čitavom knjigom.5 Ostajući u
granicama predmetnog svijeta, Rajić nam, po
prirodi stvari, može pripovijedati samo o vidljivom, našim čulima neposredno danom svijetu,
dok Čarnojević, zagledan u nebo, može pripovijedati samo o onom drugom, nevidljivom
svijetu, koji se otkriva unutarnjim, duhovnim
okom.
Novija istraživanja naglasila su značaj filozofskih i poetskih tradicija za razumijevanje teme
dvojništva i različitih oblika udvajanja u djelu
Miloša Crnjanskog.6 Podjela na vanjski, materijalni (fenomenalni), i unutarnji, duhovni (noumenalni) svijet prastara je podjela u filozofiji:
ona pripada dugoj tradiciji analoškog mišljenja
i naročito je karakteristična za mističnu misao.
Baudelaire, koji je dao najsažetiju pjesničku
formulaciju teorije univerzalnih analogija u sonetu «Correspondances» («Veze», «Skladnosti»,
4 Dedinčeva kritika objavljena 1921. godine
preštampana je kao prilog u knjizi: Dela Marka Ristića,
knjiga II, Uoči nadrealizma, Beograd, Nolit, 1985, str.
15–16.
5 Navedeno prema: Novica Petković, Dva srpska
romana. Studije o Nečistoj krvi i Seobama, Beograd,
Narodna knjiga, 1988, str. 183.
6 Opširnije o tome u knjizi: Petar Džadžić, Povlašćeni
prostori Miloša Crnjanskog, Beograd, Prosveta,
Beograd, 1993, str. 43– 73; Up.: Novica Petković, Dva
srpska romana, str. 183–196.
15
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 15
8/3/2013 11:06:22 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
«Saglasnosti»), nije ni krio koliko za to shvaćanje
duguje Emanuelu Swedenborgu, mističnom
švedskom filozofu, od koga je i preuzeo pojam
korespondencije: «Svedenborg … već nas je bio
učio da je nebo jedan vrlo veliki čovek; da je
sve, oblik, pokret, broj, boja, miris, u duhovnom kao i u prirodnom, značajno, uzajamno,
međuzamenljivo, sazvučno.»7 Veze između
biljnog, životinjskog i mineralnog svijeta otkivao je i Furije («Furije je jednog dana došao vrlo
pompezno da nam otkrije tajne analogije ... »)
...8 Na sličnost «veza» kod Crnjanskog i «veza»
o kojima pjeva Baudelaire prvi je kod nas ukazao Marko Ristić u poznatom prikazu Seoba iz
1929. godine.9
Eksplicirajući svoje poetsko «vjeruju» u tekstu
pod naslovom «Objašnjenje ’Sumatre’» 1920.
godine (u vrijeme kada je Dnevnik konačno uobličen), Crnjanski je u našim literarnim prostorima samo uskrsavao jedno prastaro, iskonsko,
pogansko i u osnovi vječno pjesničko osjećanje
dubljeg jedinstva svijeta, svega vidljivog i nevidljivog. Takvo osjećanje svijeta blisko je poeziji
tradicionalnih društava, ekstazi šamanskog tipa,
poeziji i filozofiji Dalekog istoka, europskom pjesničkom romantizmu (Hugo, Shelley, Nerval), a
od njemu suvremenih pjesnika – Tagori, Rilkeu,
Whitmanu. Ideje o tajnim vezama ili suglasnostima između čovjeka i prirode Crnjanskom su
morale biti bliske kao proučavaocu kineske filozofije i prevodiocu kineske poezije.10 Upoznavanje sa kineskom lirikom značilo je za Crnjanskog oslobađanje poetskog čula vida za jedno
novo sagledavanje stvarnosti svedeno na čisto,
neposredno iskustvo u kome više nema dvojnosti saznavaoca i saznatog, subjekta i objekta
promatranja. Riječ je o osposobljavanju pogle7 Charles Baudelaire, «Razmišljanja o nekim mojim
savremenicima (Viktor Igo)», Sabrana dela, knjiga 3,
Beograd, Narodna knjiga, 1979, str. 213.
8 Isto.
9 Marko Ristić, «Seobe», Politika, Beograd, 15. april,
1929.
10 Tekst je preštampan u knjizi: Prisustva, Beograd,
Nolit, 1966, str. 166–167.
U poetskom pismu iz Finisterea Crnjanski je izričito
naveo da je «đak Kineza, koji su prvi videli, da je sve
ljubav», te da će on «tu ljubav, koja je bila samo fizička
i etička moć, pretvoriti u metafizičku snagu» («...ja ću
vezati ljubavlju i ono što je daleko jedno od drugoga,
i naći vezu između bića nejednakih... »). Vidjeti u:
Miloš Crnjanski, Sabrana dela, knjiga šesta, Putopisi,
Beograd, 1966, str. 54.
15-28
da za gledanje koje vidi iza viđenog, a koje je
Jaspers nazvao «čistim promatranjem» oslobođenim bilo kakve praktične, utilitarne motivacije. Za Crnjanskog «sve je u vezi» postalo je
osnov novog poetskog odnosa prema stvarnosti, novog tipa poetske percepcije koja u cjelini
prožima njegovo djelo (metafizički, emotivno,
formalno-strukturalno, stilsko-jezički).11 Osposobiti pogled za jedno novo viđenje stvarnosti
– to je suštinsko značenje zahtjeva za «prevratom u reči, u osećanju, u mišljenju».12 Međutim,
značaj dalekoistočne poetske i filozofske misli,
kako je to već jednom rečeno, nije bio presudan u smislu preduvjeta za oblikovanje jedne
slike svijeta, već kao potvrda jednog intimnog
osjećanja i prosvijetljene spoznaje, koja će kasnije dobiti trajniji karakter.13
I pored svog naglašenog dalekoistočnog korena, te «veze» su pripisivane i posleratnom
ekspresionizmu u kojem kozmičke daljine i
putovanja, snimci dalekih kulturnih i književnih podneblja također imaju značajnu ulogu,
a pisanje poezije se shvaća «kao stvaranje imaginarnog putopisa pesnikove svesti u vaseljen11 Važnost percepcije stvarnosti za određenje
suštinskih obilježja sumatraizma istakao je i Miloslav
Šutić, definišući sumatraizam kao vid indirektne
vizuelne percepcije «koja je u znaku paralelizma
između spoljašnjih pojava i unutrašnjih čovekovih stanja
– jer ovde čula nisu neposredno dovedena u dodir sa
percipiranom pojavom». Ovaj perceptivni fenomen
pretpostavlja uzajamno prožimanje svega sa svim, tj.
uklapa se «u misao o koherenciji sveta iz istočnjačke,
kineske i japanske filozofije, ili misao o zavisnosti pojava
jedne od druge, bez obzira da li su te pojave ljudske
ili prirodne» (Miloslav Šutić, «Vizuelna percepcija u
lirici Crnjanskog» u: Književno delo Miloša Crnjanskog
(zbornik radova), Beograd, Institut za književnost i
umetnost, 1972, str. 186 i 194).
12 Miloš Crnjanski, «Objašnjenje ‘Sumatre’».
Navedeno prema: Miloš Crnjanski, Sabrane pesme,
Beograd, SKZ, str. 255.
13 «Veze su prva i nezaobilazna (fizičko-metafizička)
pretpostavka stvarnosti Crnjanskog. ‘Sve je u vezi’
najpre je lirsko-intuitivna pretpostavka, zatim ugao
pod kojim se vidi svet, najzad metafizika bića, razvoja
čovečanstva i postojanja uopšte. U svim domenima
duha, problem i program veza ispunjavaće viziju
Crnjanskog, kao i svakodnevicu njegovih književnih,
esejističkih, putopisnih, etnoloških, arheoloških, čak i
političkih razmatranja. Ali, to će doći kasnije. Mladom
Crnjanskom ukazuje se slika sveta kao ona slika iz
Upanišada – ‘vazduhom su, kao mrežom, jedan i drugi
svet, i sva bića povezani’» (Petar Džadžić, Povlašćeni
prostori Miloša Crnjanskog, str. 52).
16
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 16
8/3/2013 11:06:22 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
skom prostoru».14 Ne poričući udeo dalekoistočne filozofije i poezije, Radovan Vučković
pjesnički program Crnjanskog dovodi u vezu
sa njemačkim književnim ekspresionizmom,
naglašavajući, pri tom, da je «misao o nekoj
dalekoj nepoznatoj zemlji samo jedna od mnogih utopija koje je tadašnja mlada generacija u
svetu, nakon stravičnih iskustava u ratu, donela
sa sobom kao neki mogući model rešenja bez
rešenja svoje dramatične situacije».15
Ishodište slike svijeta Miloša Crnjanskog, koja
će u jeku raznih književnih i umjetničkih «-izama» također dobiti modernistički obojen naziv
– sumatraizam, prije svega je u samoj ratnoj
stvarnosti i u općem povijesnom kontekstu
u kome se takva slika formirala. Po svojoj primarnoj psihološkoj motivaciji sumatraizam je
nastao kao «antiteza», svojevrstan «eskapistički odgovor» ratnoj stvarnosti, te se kao takav
može dovesti u vezu sa onovremenim ekspresionističkim strujanjima. Kada se ima u vidu da
je ishodište Crnjanskova poetsko-metafizičkog
odnosa prema stvarnosti upravo u povijesnoj
stvarnosti njegovog vremena, onda postaje očigledno da se i odnos između dvije ravni u slici
svijeta koju je Crnjanski izgrađivao dvadesetih
godina prošlog stoljeća može opisati kao odnos međusobnog uvjetovanja i dopunjavanja:
Besmisao ratne stvarnosti uvjetovao je i tražio,
kao dopunu i utjehu, Smisao u onoj drugoj,
poetsko-metafizičkoj dimenziji stvarnosti. Tako
nas razumijevanje prirode odnosa između povijesne i poetsko-metafizičke ravni u slici svijeta
Miloša Crnjanskog vodi razumijevanju prirode i
motiva udvajanja Rajićeva lika u romanu. Treba,
pri tom, imati u vidu da je sam Crnjanski vodio
dnevnik tijekom rata.16 Kada je od dnevničke
građe pokušao sačiniti književni tekst, njegov
lik se razdvojio na dva lika: lik Rajića i lik Čarnojevića. Značajno je, također, što sumatraističke ideje ispovijeda Čarnojević, Rajićev dvojnik,
dok sam Rajić, sudeći po naslovu, piše dnevnik o svom dvojniku – ne o sebi. S jedne strane, prezime Čarnojević, kao prezime Rajićeva
14 Radovan Vučković, Avangardna poezija, Banja
Luka, «Glas», 1984, str. 109.
15 Radovan Vučković, Poetika hrvatskog i srpskog
ekspresionizma, Sarajevo, Svjetlost, 1979, str. 194.
16 To on sam tvrdi u više navrata. Usp.: Sabrana
dela Miloša Crnjanskog, knjiga četvrta, Beograd,
SKZ, 1966, str. 205.; također vidjeti: Miloš Crnjanski,
Sabrane pesme, Beograd 1978, str. 213, 234. i 246.
15-28
dvojnika, nosi jasne i prepoznatljive povijesne
konotacije. U svijesti vojvođanskih Srba, čiji
su se preci iz dubine turskog Balkana doselili
na današnji teritorij Vojvodine, pod vodstvom
patrijarha Čarnojevića, ovaj lik ima mitsku dimenziju, značenje mitskog pretka. S druge
strane, prezime Čarnojević ima isti korijen kao
i prezime autora.17 U ovakvom višestrukom naglašavanju važnosti lika dvojnika, a naročito u
samom izboru njegovog prezimena, treba vidjeti svjesnu autorsku intenciju, koja djeluje kao
snažan činilac tematskog usmjerenja Rajićeve
priče. Iz perspektive dosadašnjeg razmatranja
naslućujemo da će Rajićevo pripovijedanje o
Čarnojeviću imati dvije ravni, dva Smisla: širi,
koji sugerira povijesno-nacionalni kontekst njegove priče, i drugi, uži, prosanjan i kao takav
krajnje subjektiviziran i osobno proživljen.
I.
Pripovijedanje Petra Rajića u prvom licu osnovna je narativna perspektiva u romanu, tj.
njegova naracija (odnosno percepcija) i njegov vrijednosni krug uvjetuje način zapažanja
i karakterizacije ostalih likova i pojava u djelu.
Na samom početku romana pripovjedač, koji
se našao u ulozi autobiografskog naratora, vrijednosno transcendira svoju prošlost. Evokacija
svijeta koji nam Rajić namjerava predočiti nega17 U literaturi je često istican paralelizam između
sudbine Crnjanskovih literarnih junaka i njegove lične
sudbine: «Sudbina zalutalog putnika bila je i lična
sudbina Crnjanskog, i to u višestrukom značenju.
Od rane mladosti ... Crnjanski je vodio život u kome
su putovanje i potera za novim predelima i utiscima
davali smisao egzistenciji ... Prave avanture u tome
nije bilo mnogo, više je bilo sporih seoba koje su
navodile na razmišljanja, putovanja posmatrača koji
se zanimao za svet – uvek psihički opušten, malo
naivno začuđen, prijemčiv primalac utisaka. Tako bar
izgleda autokreacija pisca u njegovim komentarima
uz Liriku Itake i memoarima, a blizanački slični će
biti i junaci njegovih fabularnih dela – Dnevnika o
Čarnojeviću, Druge knjige Seoba i Romana o Londonu.
Crnjanski neprestano crta isti portret – dendija i
flanera, obdarenog lenom ljupkošću i živim umom
lepog muškarca (predmet mnogih naklonosti lepog
pola), koji naivno, ali s velikom bistrinom posmatra
događaje u koje je – često protiv svoje volje – bivao
umešan. U tim događajima on nikad nije aktivan.
Sudbina ga goni po svetu, ne dopuštajući mu da
nađe mir, mada on teži zapravo samo za nekom
nedostižnom, tihom lukom, mada su sva njegova
lutanja prezasićena nostalgičnom čežnjom za rodnim
predelom... » (Jan Vježbicki, «Melanholične seobe»,
Delo, Beograd, 1984, XXX, 3, str. 5–6).
17
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 17
8/3/2013 11:06:22 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
tivno je obilježena: on piše o uspomenama kojih se «nerado seća» i piše ih za one koji su kao
i on, razočarani, «goreli u požaru života» (4). Pri
tom, iskazi proturječnog karaktera predočavaju
nam dvojstvo u manifestiranju naratorove svijesti. U Rajićevom pripovijedanju razaznajemo
dva glasa: glas koji artikulira rezigniranu svijest
subjekta, koji osjeća besmisao života (Jesen, i
život bez smisla ... (3)), i glas koji nam obznanjuje panteističko spokojstvo i mirenje sa svijetom
(Ali u ovoj buri, što je zavrtela mozak svetu, malo
je ljudi, koji tako slatko i mirno žive kao ja ... (3)).
Naslućujemo da će evokacija pripovjedačeve
prošlosti biti data iz perspektive ovako raslojene svijesti. Također, opet na osnovu prvih iskaza, naslućujemo kako će se objekti neposrednog iskustva prelamati u svijesti pripovjedača.
Rajić već na samom početku romana pokazuje
odbojnost i ravnodušnost prema institucijama
kulture (zatvor, vojarna, grad, kavana), dok smirenje nalazi u promatranju prizora iz prirode (A
zatvor, i vežbe i kasarna smradna, vašljiva i crna,
tako me malo dira. Ja sam zaljubljen u vode ove,
i drveće iza bedema...(3)). Tako, od samog početka romana, način percipiranja neposredne
stvarnosti dobiva vrijednosno usmjerenje koje
nas implicite upućuje na jednu sliku svijeta. Takva vrijednosna orijentacija naratora sprovedena je kroz cijeli roman: Rajić prema svemu onome što čini povijesni, socijalni i psihološki kontekst njegove egzistencije pokazuje ravnodušnost, kritičku distancu i prijezir. Međutim, čim
se njegovo oko «veže» za objekte i prizore iz
prirode, ravnodušnost i prijezir iščezavaju. Ratni prizori, prizori iz svakidašnjeg života glavnog
junaka, likovi njegovih sunarodnjaka i najbližih
srodnika – čitav motivski lanac koji oblikuje nacionalnu temu – sve je to dano iz perspektive
ironično-rezignirane svijesti koju artikulira prvi
Rajićev glas.
Postupke pomoću kojih likovi, prizori i iskazi
u romanu bivaju «opredmećeni», pridonoseći
tako kritičkom odstojanju prema nacionalnoj
temi, podrobno je opisao Nikola Milošević u
svojoj studiji o romanu Miloša Crnjanskog.18
Prema ovom autoru, veliki broj motiva, njihovo
brzo i naglo smjenjivanje, naglo smjenjivanje
rečenica različite emotivne nosivosti, osebujan
način portretiranja likova (udvajanje putem sjena, uporaba množine i sklonost ka kolektivnom
18 Nikola Milošević, Roman Miloša Crnjanskog,
Beograd, Nolit, 1988, str. 63–95.
15-28
portretu), upotreba izraza niskog emotivnog
naboja, aksiološki negativno usmjereni detalji –
sve to zajedno otkriva jedan isti postupak umjetničkog oblikovanja za koji je karakteristično
suzbijanje sentimentalnih i patetičnih efekata.19
Primjenom ovog postupka Crnjanski je ostvario
ironično-humornu relativizaciju u prikazivanju
likova i događaja, što se odrazilo i na neke osobenosti Rajićeva načina pripovijedanja. Osujećivanje i suzbijanje osjećajnog naboja teksta
putem naglog smjenjivanja rečenica različite
emotivne nosivosti stvara efekt distanciranja
pripovjedača prema predmetu kazivanja. Patetični ton kazivanja Rajić neprekidno snižava
i prigušuje ironičnim napomenama. Međutim,
ironičan ton u Rajićevom pripovijedanju je dvosmjeran: ironija je, kako bi to rekao Thomas
Mann, «usmerena na obe strane»20 – i prema
predmetu i prema subjektu pripovijedanja. Rajić, s ironijom govori i o svojoj zaljubljenosti, o
svojim patnjama u zatvoru, o svome mladalački nježnom izgledu. Ovakva ironična vrijednosna orijentacija potiče i od autora i od njegove
«maske» u romanu, tj. od junaka u ulozi autobiografskog naratora, u čijoj se percepciji, odnosno naraciji, prelamaju romaneskne teme. Tako
ironija postaje osnovni stav monološke svijesti,
dio junakove slike svijeta, ali i slike svijeta koju je
Crnjanski htio oblikovati, te je stoga važan dio
tematskog sklopa romana.
Ironično-humorna komponenta u Rajićevom
pripovijedanju i, šire, u samoj slici svijeta, uvijek ima vrlo određeno objektalno usmjerenje.
Naime, sjene ironije uvijek padaju na ono što
bismo, jezikom semiotike, mogli nazvati kulturom. Čim junak usmjeri pogled ka objektima
prirode, sjene ironije iščezavaju. Izuzetaka ima
i na jednoj i na drugoj strani, ali i oni potvrđuju načelno dat zaključak. U galeriji likova ovog
romana, mahom «opredmećenih» i obezvrijeđenih, ironično-humornom osjenčavanju ne
podliježu dva lika: lik «vidovdanskog junaka»
– Gavrila Principa i lik Marije. Iskaz jedne «gospe» u vlaku da je vidovdanski ubojica «smešan
i pokvaren» izazvat će suze u Rajićevim očima
– suze u kojima je sadržan implicitni vrijednosni stav prema gesti ubojice. Za Rajića gesta vi19 Nav. djelo, str. 82.
20 O Thomasu Mannu kao parodičaru, ironičaru i
duhovitom jezičnom graditelju pisao je u nas Dragan
Stojanović u svojoj studiji: Čitanje Dostojevskog i
Tomasa Mana, Beograd, Nolit, 1983, str. 93–199
(odatle je i uzet navod, str. 108).
18
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 18
8/3/2013 11:06:22 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
dovdanskog junaka, kome je Crnjanski ispjevao
himnu (Ubici diž’te vidovdanski hram!),21 očigledno predstavlja moralnu veličinu: to je gesta
čovjeka koji destruira jedan preživjeli poredak,
a s njim i njegovu kulturu. Ironije je pošteđen i
lik Marije, dat u kontrastu prema čulnoj i ovozemaljskoj Izabeli. Sav eteričan i prozračan (Iz
njenog lika i golih ramena blještaše zora (96)),
taj lik, što svojim imenom asocira na Majku
Božju, povezuje Rajića, u fikciji, sa dalekim nebeskim prostranstvima. (Karakterističan je za
Rajića, naročito prije njegovog udvajanja u snu,
udvojen doživljaj ljubavi: tjelesni /čulni/ i mistični /«sumatraistički»/ – epizoda sa Marijom i
Izabelom karakterističan je primjer te Rajićeve
raspolućenosti.) Rajića ne smiruju samo prizori
iz prirode već i sve ono što ga upućuje na onostrano, daleko, nebesko ... On će se grohotom
smijati jednom popu «majmunskog lika», koji
ne uspijeva shvatiti zašto Rajić spava na grobu,
ali će ga zato njegov ljubičast , zlatom izvezen
«odežd » smiriti. Umiruju ga obredne religiozne
riječi, mistična literatura, vino u putiru, vino u
koje ne dospijeva ni «miris mrtvaca» ni «težak,
opojan miris» ženskog tijela. Kršćanski simboli
u kontekstu koji naglašava njihovu onostranu,
metafizičku dimenziju (obredne riječi22 kao
simbol božanske objave), simboli sublimacije
čulnog i ovozemaljskog (ljubičasta boja23 svećenikove odjeće; vino,24 koje se simbolički poistovjećuje sa prolivanjem Kristove krvi) – nikada ne bivaju zahvaćeni «kosim uglom» pripovjedačeve ironije. Junakov ironičan stav dotiče se
21 Riječ je o pjesmi «Spomen Principu» u kojoj je
Crnjanski eksplicirao pozitivan odnos prema srpskoj
narodno-demokratskoj tradiciji. Sličan stav nalazimo i
u Crnjanskovom prikazu Andrićevog Ex Ponta: «Treba
da se zna, naša nacionalnost počinje sa Karađorđem;
sve drugo je lažna tradicija» (navedeno prema:
Radovan Vučković, Avangardna poezija, str. 389).
Pjesma «Spomen Principu» predstavlja revalorizaciju
tradicije i shvaćanja pojma nacije upravo u tom smislu.
Ovaj «ubica ohol» u pjesmi «Ditiramb« biva do kraja
sakralizovan proglašenjem za mirotočivog, u čemu
također prepoznajemo zahtjev za prevrednovanjem
naše nacionalne tradicije i kulture. Vidjeti opširnije
u knjizi: Novica Petković, Lirika Itake, Beograd,
Tersit,1994, str. 13–37.
22 Vidjeti odrednicu «Riječ» u: Jean Chevalier–Alain
Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb, Nakladni zavod
Matice hrvatske, 1989. str. 560–561.
23 Vidjeti odrednicu «Ljubičasto» u navedenom
rječniku, str. 371–372.
24 Vidjeti odrednicu «Vino» u navedenom rječniku,
str. 746–748.
15-28
samo vanjskih, ceremonijalnih obilježja religije
ili pak samih njenih predstavnika (sljedbenika).
Utjehu i smirenje Rajić nalazi u svemu onome
što je usmjereno ka destrukciji kulture (atentat,
ubojstvo, smrt) ili pak predstavlja paradigmu
izvankulturnog prostora (priroda, onostrano).
Ovakav odnos prema vrijednosnom sustavu
vlastite kulture karakterističan je vid avangardnog prevrednovanja. U opoziciji kultura – priroda avangarda je oduvijek negativno vrednovala prvi član.25 To čini i Crnjanski, tj. njegova
«maska» u romanu – Rajić. Međutim, pozitivno vrednovanje folklornog (nacionalnog) naslijeđa upućuje nas na drugi vid avangardnog
prevrednovanja26 karakterističan za onaj dublji
tok srpskog avangardizma koji čuva kontinuitet
književnog razvoja.27 Ovakav odnos prema folklornom naslijeđu prisutan je u iskazima u kojima junak izražava svoje divljenje prema ljepoti
domaćih sagova28 (U tuđini sam, postelju sam
pokrio bačvanskim ćilimima. Sigurno ih je kakva
Bunjevka tkala – prosto joj bilo. On je veseo i
bogat, uvek me razveseli u tuđini, kad ga pogledam – nebo zarumeni (59)). Dakle, u onoj ravni
junakove (i autorove) slike svijeta koju smo nazvali kulturom junak visoko vrjednuje ono što
nosi obilježje eteričnog, sublimnog, nadzemalj25 Opširnije o tome u: Renato Pođoli, Teorija
avangardne umetnosti, Beograd, Nolit, 1975 (poglavlje
«Romantizam i avangarda», str. 63–95); Novica
Petković, Od formalizma ka semiotici, Beograd–
Priština, BIGZ, Jedinstvo, 1984, str. 235–237.
26 «Avangarde su uglavnom svoju pažnju usmeravale
ka negroidnim skulpturama i umetnosti divljaka,
praistorijskim crtežima i prekolumbijskoj umetnosti
Indijanaca: ukratko, one su se okretale kulturama
udaljenim, vremenski i prostorno, gotovo prema samoj
praistoriji» – objašnjava R. Pođoli ovaj vid avangardnog
prevrednovanja u navedenoj studiji, str. 90.
27 Taj drugi tok avangarde, u kome je razvijano
simbolističko nasljeđe naše usmjene književnosti,
stvaralački se najsnažnije potvrdio u djelu Momčila
Nastasijevića, naročito u njegova dva lirska kruga:
«Jutarnje», «Večernje» i u drami «Međuluško blago».
Teorijski, kao zahtjev za stvaralačkim odnošenjem
prema našem folklornom nasljeđu, prisutan je u
esejima Rastka Petrovića i Stanislava Vinavera. Ovu
«osobitu orijentaciju u okviru srpskog ekspresionizma»
Jovan Deretić je označio kao «folkorni modernizam»
(Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Beograd,
Nolit, 1983, str. 522).
28 Vidjeti i strane: 37, 38, 45, 118. Ni odnos Crnjanskog
prema književnoj tradiciji nije bio radikalno negatorski.
U svom programskom tekstu «Za slobodni stih» (1922)
Crnjanski povezuje zahtjev za stvaranjem originalnog,
našeg stiha sa ugledanjem na našu književnu tradiciju.
19
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 19
8/3/2013 11:06:23 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
skog ili pak obilježje njene destrukcije (atentat)
ili se vezuje za vremenski udaljenije naslijeđe.
Oba vida avangardnog prevrednovanja vrše
se u ime «optimalne projekcije» u udaljeni ideal – u vankulturni prostor (priroda, onostrano)
ili u vremenski udaljeniju kulturu. S druge strane, promatranje osebujnosti načina opažanja
prirodnih fenomena vodi nas onome što je u
literaturi o Crnjanskom toliko naglašavano, a
to je osjetljivost junaka na promjene u prirodi,
koja biva pojačana u kritičnim životnim trenucima.29 Ukoliko su prizori realnosti suroviji,
utoliko je odziv na promjene u prirodi intenzivniji. Dok u trenucima egzistencijalne tjeskobe,
predsmrtnih slutnji i mučnih uvida Rajić intenzivnije doživljava prirodu, u trenucima dosade i
čamotinje i sama priroda, pak, biva obezličena
i «opredmećena». Tako, primjerice, dok leži u
krakovskoj bolnici, pripovjedač zapaža da su
naborane jele «izgubile nevinost», te da se zima
«pocepala», a «slatki skuti neba i snega» leže «u
krpama i traljama». Ovako «očuđen» prizor iz
prirode, sa mitskim motivom o vjenčanju neba
i zemlje (sveta svadba)30 u svom podtekstnom
sloju, u Rajiću samo pomućuje «smisao ljudskih
dela i uspomena». Kada osjećanje životnog
besmisla i beznađa prevlada, tada ni osjećanje
jedinstva sa svijetom prirode ne donosi mir i
blaženstvo. Naprotiv, na fonu čudesnih prizora
iz prirode kao da se gubi «smisao ljudskih dela
i uspomena». To je onaj drugi pol istog sumatraističkog svijeta koji nam pokazuje da je pripovjedačev doživljaj prirode raslojen ne samo
na razini realnosti opažanja već i emotivno.31
Pri tom, bilo da je riječ o osjećanju prisnosti
ili otuđenosti u odnosu na prirodu, narator se
29 Usp. opširnije o tome u: P. Džadžić, Povlašćeni
prostori Miloša Crnjanskog, str. 84– 94; N. Petković,
Dva srpska romana, str. 205– 209 i 263–276.
30 Opis u cjelini preslikava erotski čin u prirodu. Erotsku
komponentu u opisu pojačavaju izrazi sa naglašenim
erotskim konotacijama («izgubiše nevinost», «pocepa»,
«slatki muški skuti»). Trenutak Rajićeve imaginativne
ekstaze, sa erotskim nabojem prenesenim u prirodu,
motivisan je ovdje ravnodušnošću, pa i gađenjem
junaka prema ljubavi i draganama: «Dosadile mi
se ljubavne vrele svile i sve ove duševne dubine.
Posetiću rat opet i vihor i strahote i kiše, one strašne
kiše. Među muške, hoću bar među muške, gadim se
svih razjarenih madona» (88).
31 Aleksandar Petrov u svojoj monografiji navodi
pjesme «Sumatra» i «Stenje» kao lice i naličje
sumatraističke vizije. V. opširnije u: Aleksandar Petrov,
Poezija Crnjanskog i srpsko pesništvo, Beograd, Nolit,
1988, str. 73–74.
15-28
uvijek služi istim jezičnim sredstvima – tropima i, češće, polutropima. Njihovo aktiviranje
u jeziku pripovjedača proističe iz oživljene
imaginacije, koja se pojačava u kritičnim egzistencijalnim situacijama ili u trenucima ophrvanosti tugom i beznađem. Tropi i polutropi, na
taj način, postaju neka vrsta zrcala, reflektora
junakove svijesti i njegovog doživljaja stvarnosti. Upravo dvostruka motivacija pri aktiviranju
tropa i polutropa u opisima doživljaja prirode
nedvosmisleno upućuje na to da u junakovoj
(i pripovjedačevoj) svijesti nema jedinstva.32
Međutim, takav u sebi raslojen doživljaj prirode, u sklopu one tematske ravni u kojoj se obrazuje opozicija kultura – priroda, ima izuzetno
važno mjesto. Rajićev doživljaj prirode, isprva
raslojen, nakon njegovog udvajanja u snu postaje jedinstveniji, ali i nestvarniji: komponenta
«realnog» postupno iščezava. Ono što je samo
imanentno Rajićevom pripovijedanju (artikulira
ga onaj drugi, «panteistički» obojen glas) – to
je slutnja o značaju takvih trenutaka u kojima
se ostvaruje duboko smislena nutarnja sveza s
prirodom. Ono što Rajić samo naslućuje – to
će njegov prosnevani dvojnik, Čarnojević, eksplicitno obrazložiti, simbolično proglašavajući
nebo vrhovnim aksiomom.
Osnovna tematska oporba kultura – priroda
predodredila je postojanje dva motivska niza.
Motivski niz koji Crnjaski vezuje za prvi član
spomenuta proturječja predstavlja diskretan
komentar nacionalne teme. To su motivske
slike sa jasnim i prepoznatljivim povijesnim i
kulturnim konotacijama (prazne i prašnjave crkve, razrušene kuće, bijele rukavice, crveni fes,
svilene čarape, razuzdan smijeh, magla, blato).
Drugi motivski niz, pak, čine slike iz svijeta flore
i faune (šume, zore, nebo, jele, snijeg, zeleni gušter, zelene žabe sa rumenim očima). Slike koje
se vezuju za drugi član tematske oporbe umnažaju se sa porastom egzistencijalne ugroženosti
junaka, te uslijed toga i djeluju kao svojevrstan
«eskapistički odgovor» na sva pitanja koja se
nameću sagledavanjem nacionalne problematike. Odnos između ova dva motivska niza koji
obrazuju osnovnu tematsku opoziciju romana
mogao bi se opisati kao odnos uzajamnog dopunjavanja: što je više besmisla, promašenosti
i uzaludnosti u jednoj ravni stvarnosti (kultura)
32 Iste karakteristike u opisu prirode uočene su u
Seobama i u lirici Crnjanskog (v. studije N. Petkovića:
Dva srpska romana, str. 267 i Lirika Itake, str. 59–63).
20
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 20
8/3/2013 11:06:23 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
– to se više i dublje traga za smislom u nekoj
drugoj ravni (priroda).33 Drugim riječima, što
se više besmisla otkriva u traganju za nacionalnim identitetom – to je intenzivnija potraga za
istinskim životnim vrijednostima. Pri tom, u obe
tematske ravni, traganje za Smislom (nacionalnim/individualnim) dano je u formi arhetipskog
obrasca potrage – u formi putovanja.34 Rajić
stalno nekuda putuje i za svoju obitelj veli da
se često selila.35 U kontekstu Rajićeve priče o
selidbama njegove porodice motiv putovanja
(seoba) uobličen je sa nacionalno-povijesnim
konotacijama. Čarnojević je mornarički časnik,
dakle, po prirodi poziva upućen na putovanje.
Međutim, Rajić uvijek putuje na kopnu, najčešće vlakom, a mapa njegovih putovanja vezuje se za jedan uži geografsko-kulturni prostor
(teritorij Austro-Ugarske monarhije). Čarnojević
plovi vodenim prostranstvima i mapa njegovih
putovanja je obuhvatnija, kozmopolitska (Malta, Carigrad, Kairo, Hiros, Singapur, Bombaj, Sumatra, Borneo, Sidnej, Tenerife, Solun, neko daleko otočje). Ona uključuje i imaginarna putovanja nebeskim prostorom. Rajićevo putovanje
dano je u kontekstu ženskih arhetipova: ono se
vezuje za zemlju, koja se simbolički poistovjećuje sa majkom i rodnom grudom,36 i završava
se posjetom gradu u kome je rođena njegova
majka i grobnici njegovih predaka – mjestom
konačnog utočišta i ponovnog rođenja (također ženskim arhetipom).37 Čarnojevićevo putovanje, pak, pretežno se odvija u znaku simbola
transcendencije ili muških arhetipova (nebo,
33 Odnos uzajamnog dopunjavanja između dviju
ravni u književnoj slici svijeta koju izgrađuje mladi
Crnjanski, prema zapažanju N. Petkovića, ostavlja
dojam postojanja «teksta u tekstu» pri čemu, uslovno
rečeno, «prvi tekst pripada Crnjanskom pripovedaču
(oličenom u Rajiću), a drugi pripada pesniku Sumatre
(oličenom u Čarnojeviću)». V. opširnije u: N. Petković,
Dva srpska romana, str. 188.
34 Vidjeti odrednicu «Putovanje» u: J. Chevalier
–A.Gheerbrant, Rječnik simbola, str. 545– 546.
35 Seobe srpskog naroda i težnja za očuvanjem
nacionalnog bića karakteriziraju i viziju srpstva u
tekstovima Crnjanskog: «Pojam srpstva je u večitom
nekom seljakanju. Od Hilandara, preko Peći, do
Sent-Andreje, Srbi se sele, a od selidbe nema veće
nesreće.» Navedeno prema: Zoran Avramović, Politika
i književnost u delu Miloša Crnjanskog, Beograd,
Vreme knjige, 1994, str. 187.
36 Vidjeti odrednicu «Zemlja» u: J. Chevalier–A.
Gheerbrant, Rječnik simbola, str. 786–787.
37 Vidjeti odrednicu «Grob» u navedenom rječniku,
str. 179– 180.
15-28
brod).38
Plovidba39 je, u kontekstu arhetipova, sredstvo za dostizanje mira, a plovidba vodenim
prostranstvima40 otvara put ka onostranom. Iz
perspektive arhetipske interpretacije literarnih
motiva, priča o Rajićevom putovanju ukazuje
nam se kao arhetipski obrazac potrage za Majkom zemljom, dok bi priča o Čarnojevićevim
putovanjima odgovarala arhetipskom obrascu
potrage za životnim smislom. Putovanje koje
ispisuje Rajićeva životna priča ima, zapravo,
smisao potrage za nacionalnim identitetom.
Rajićevo životno putovanje započeto je putem
koji vodi do nekog dalekog mjesta gdje je obavljen pravoslavni obred krštenja. Ono, dalje, vodi
do galicijskih šuma, gdje se nalazi fronta austrougarske vojske, i završava se povratkom majčinom rodnom gradu, gdje se nalaze grobnice
njegovih predaka. Na početku tog putovanja
presreću nas arhetipske slike života i obnove, nacionalne i duhovne: prizor krštenja kao
obred inicijacije i očišćenja41 i prizori proslave
Vidovdana, koji je u kolektivnom pamćenju srpskog naroda sačuvan kao dan junačkog ogledanja i herojske žrtve, a svojim korijenima (koji
sežu duboko u slovensku prošlost) upućuje na
simboliku obilja, plodnosti, bujanja života.42 Potom se slike, sad već na galicijskom ratištu, sve
više zatamnjuju: blato, magla, mračne šume, razrušene kuće predočavaju nam se kao simboli
dna (taloga) u psihološkom i etičkom smislu,
simboli kaotičnog, nasiljem razdešenog svijeta
i razorenog osjećanja identiteta. Tamnu prirodu
ovih arhetipova razblažuje i neutralizira pokoji
pogled junaka u nebo, jablanove, vode … Završne slike Rajićevog putovanja (posjeta majčinom rodnom gradu, tetošenje od strane tetaka,
pijenje mlijeka) upućuju na podsvjesnu želju junaka da se vrati u intrauterino stanje. Posljednji
iskaz o nebu kao jedinoj utjesi ima dvosmislen,
bukvalan i «sumatraistički» smisao: spokoj je
38 Vidjeti odrednicu «Nebo» u navedenom rječniku,
str. 427– 429.
39 Vidjeti odrednicu «Plovidba» u navedenom
rječniku, str. 516 –517
40 Vidjeti odrednice «More» i «Ocean-more» u
navedenom rječniku, str. 415 i str. 445– 446.
41 Vidjeti odrednicu «Krštenje» u navedenom rječniku,
str. 318 –320.
42 V. opširnije u : Miodrag Popović, Vidovdan i Časni
krst, Ogled iz književne arheologije, Beograd, Slovo
ljubve, 1977, str. 62–77 i 134–152; Veselin Čajkanović,
Mit i religija u Srba, Beograd, SKZ, 1973, str. 451–462.
21
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 21
8/3/2013 11:06:23 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
moguć samo u drugom, onostranom svijetu ili
u nalaženju novog pogleda na svijet. Dvosmislenost mu daje iskaz koji mu prethodi i u kome
Rajić kaže da voli da mu čitaju o petrogradskim
krvavim ulicama… Rajić do kraja pripovijeda sa
dva glasa i u tome je sva složenost ali i sugestivnost njegovog pripovijedanja.
U ravni Rajićeve priče, priče o potrazi za nacionalnim identitetom, Smisao se ne nalazi. Ukoliko ga i ima, on je krajnje destruktivan i kao takav grubo ironiziran (...ubistvo sve izleči, ono je
jedina istina (110)).43 Vrhunac Rajićeve destruktivne energije nalazimo u iskazima u kojima se
izriče apologija smrti i ubijanja. O svom narodu
Rajić govori kao o narodu koji nije dostojan da
ima svoju budućnost – to je narod za groblje
i smrt (Mi treba da nestanemo, mi nismo za život, mi smo za smrt (107)). Uz to, Rajić ironizira
rodoljublje i ratnički moral svojih sunarodnjaka,
njihovu ratničku prošlost (Kod nas je rodoljublje
u modi.... Ja volim moje dedove, oni su znali da
ubijaju (119)) i druge nacionalne «osobenosti»
(Uveče su se izopijali, no to je kod nas od pradedova (4)). Prijezir prema svome rodu narasta
do neprikrivenog obezvređivanja «glupih i prljavih» očeva (koji ne čitaju romane), očinstva i
samog života (Ne, nikad ne želim sina. Zgrozio
bih se kad bih ga video mladog i lepog u prvoj
mladosti svojoj a znao šta ga čeka. A da me postave tamo, na onu crkvu visoko kao mujezina, ja
bih vikao u veče puno polja i bilja mirisna, ja bih
vikao sav očaj i gađenje moje nad životom (101–
102)).44 Rat je obezvrijedio tvorevine kulture i
umjetnosti (Gde su sad boginje umetnosti…?),
ustoličio destruktivnost kao «jedinu istinu» – i
Rajiću preostaje samo «panteistička» utjeha, sa
svojom lječidbenom, okrepljujućom snagom ...
Pri tom, što se radnja romana više primiče kraju, destruktivni porivi postaju intenzivniji, ali se
intenzivira i želja za utočištem u okrilju prirode.
Smisao koji se obrazuje u prvoj tematskoj ravni
(priča o Rajićevom životnom putovanju) krajnje je destruktivan (apologija ubijanja, destruk43 Veličanje destruktivnih poriva, uz kršenje nekih
osnovnih zabrana kulture, naglašeno je u ciklusu
«Vidovdanskih pesama». Up. opširnije o tome u knjizi:
A. Petrov, Poezija Crnjanskog i srpsko pesništvo, str.
40–55; N. Petković, Lirika Itake, str. 7–63.
44 Obezvređivanje očinstva i plotske ljubavi u ciklusu
«Vidovdanskih pesama» dato je u sličnom kontekstu
demistifikacije nacionalnih vrijednosti, ali i u sklopu one
pojave koju smo opisali kao dehijerarhizacija kulture.
Usp. pjesme «Večni sluga», «Tradicije», «Pesma».
15-28
cije i smrti), te se kao takav otkriva kao Besmisao. U drugoj tematskoj razini, koju izgrađuje
priča o Čarnojevićevom putovanju, smisao je
samo prosanjan i kao takav relativiziran. On je,
zapravo, dvostruko relativiziran – i kao san i cjelinom romana (o čemu će još biti riječi). Ove
dvije priče, u sklopu tematske ravni i u svojoj
arhetipskoj dimenziji, posvjedočuju isti onaj
odnos međusobnog dopunjavanja o kome je
bilo riječi: neuspjeh i besmisao koji se otkrivaju u potrazi za nacionalnim identitetom i ovdje
neminovno vode traženju smisla u nekoj drugoj
razini života.
Dvostrukost u općoj izgradnji romana potvrđuje se i na planu njegovog sižejnog sklopa. I
ovdje uočavamo dva sižejna tijeka: jedan čini
kazivanje o događajima na ratištu; drugi čini kazivanje o događajima iz sfere junakove intimne
biografije. Tako se od samog početka romana
uspostavlja paralelizam između kolektivne i
individualne egzistencije. I ovdje naporednost
na sižejnom planu dobiva značajno tematsko
usmjerenje. Kazivanje i u jednoj i u drugoj sižejnoj ravni u znaku je nekog vida poremećenosti
i iščašenosti, bilo da je riječ o naglašenoj animalnosti i pohoti, bilo da je riječ o neprirodnoj
otmjenosti. Naime, narator i kod sebe, kao i kod
svojih sunarodnjaka, otkriva izvjesnu mjeru primitivnosti, naglašene čulnosti, neprirodne uglađenosti … Sižejni sklop, dakle, saobražen je načelu dvostrukosti kao osnovnom načelu gradnje romana. Međutim, u izgradnji njegove sižejne strukture vidljiva je težnja za uokviravanjem,
zasvođivanjem – težnja koja će u potpunosti
biti realizirana u Seobama. Priča o Rajiću odvija
se između dva putovanja: na početku romana
putovanje simbolički ima značenje buđenja, inicijacije, početka životnog i duhovnog puta; na
kraju romana putovanje se simbolički poistovjećuje sa putovanjem u onostrano … I ovdje, kao
kasnije u Seobama, na oba strukturno i kompozicijski važna mjesta u romanu, na njegovom početku i njegovom završetku, nalazimo
istorodne motivske slike, ali u novome kontekstu i sa drugačijim smislom. Tako, na početku
romana motiv bijelih rukavica ima funkciju psihološkog portretiranja glavnog junaka i njegove majke: on je obilježje prefinjenosti njihovih
ukusa, znamen otmjenosti ali i izvjesne iščašenosti (majka mu je spavala sa rukavicama, a njemu su ih silom noću skidali sa ruku). Međutim,
Crnjanski se postarao da nam diskretno ukaže
22
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 22
8/3/2013 11:06:23 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
na njihovu specifičnu «kulturnu» osebujnost, suprotstavljajući im, u jednom od narednih pasusa, dio odjeće tursko-arapskog porekla – crveni
fes. U kontekstu u kome je uveden, ovaj motiv
dobiva obilježje nacionalne agresivnosti (mati
mu je, uspavljujući ga, pričala o nekim ljudima
sa crvenim fesovima koji su jednako ubijali i klali). Crveni fes Rajić će ugledati na starim slikama
u crkvi, opet u istom kontekstu krvi i noža. Značajno je da odmah potom slijedi scena u kojoj
su obezvrijeđeni Rajićevi sunarodnjaci: oni odbijaju da pozdrave patrijarha, a kad im netko,
vičući, predloži da ga pozdrave, neki čak počinju psovati. Tako je motiv crvenog fesa dvostruko obezvrijeđen – samim kontekstom u kome
se javlja ali i konotacijama i asocijacijama koje
izaziva u čitaočevoj svijesti. Naime, za simbol
nacionalne ratobornosti, i uopće, za nacionalni
simbol uzet je znamen turske vojske i, napose,
dio turske nacionalne nošnje (od 1826. fes je
vojnička kapa u Turskoj da bi kasnije, umjesto
čalme, postao i narodna).45 Na posljednjim
stranicama romana na sličan način (tj. kontekstom) obezvrijeđen je i motiv bijelih rukavica
– njih sada nose njemačke tobdžije. U novom
kontekstu bijele rukavice postaju jasan simptom iste one «kulturne poremećenosti» koju je
i Jakov Ignjatović nalazio kod svojih suvremenika. U kontekstu u kome nam se predočavaju
na završetku romana, Rajićeve bijele rukavice,
kao i svilene čarape njegovih Banaćana, postaju obilježje jedne denacionalizirajuće kulture,
čije se djelovanje također ironizira. Kao i njegov
veliki prethodnik u romanesknom uobličavanju
tragičnih aspekata nacionalne sudbine, Crnjanski taj utjecaj kod svojih sunarodnjaka otkriva u
izvjesnoj bolećivosti i sklonosti ka prepuštanju
čulnim zadovoljstvima, što sve «razblažuje» njihovu spremnost na energičnu političku akciju
(dok se napolju sprema «kobno proleće», Banaćani, u svilenim čarapama, provode dane po
ulici i kavanama). U kontekstu u kome se javljaju, predočeni motivi (crveni fes, bijele rukavice,
svilene čarape) otkrivaju nam se kao simptomi
razornog i destruktivnog djelovanja dvaju kultura čijem su viševjekovnom utjecaju bili izloženi Čarnojevićevi potomci i čijem se, u krajnjoj
instanci, denacionalizirajućem djelovanju nisu
mogli oduprijeti.
I za Crnjanskog, kao i za Ignjatovića, osnovno
45 Vidjeti odrednicu «Fes» u: Milan Vujaklija, Leksikon
stranih reči i izraza, Beograd, Prosveta, 1986. str. 961.
15-28
područje otkrića tragičnog bila je nacionalna
povijest, shvaćena i tumačena u znaku sudbinske prepuštenosti jednog naroda denacionalizirajućim utjecajima i u znaku slutnje o
mogućnosti propasti tog naroda upravo uslijed njegove dezintegracije u nacionalnom i
kulturnom smislu. I ovdje se, kao u najboljim
Ignjatovićevim romanima, nacionalna povijest
pokazuje kao ishodište otkrića tragike ljudskog
postojanja.46 Lajtmotivska struktura Dnevnika
o Čarnojeviću sva je u funkciji predočavanja takvog viđenja nacionalne (kolektivne) i, u sklopu
nje, pojedinačne ljudske sudbine.47 Ponavljanje
motiva i njihovo gradiranje u novome kontekstu omogućuje nam da pratimo i sazrijevanje
junakove (pojedinačne) svijesti i zrenje nacionalne (kolektivne) svijesti. Ako i pojedini motivi
koji se vezuju za naratora u prvi mah djeluju
kao obilježje njegove poremećenosti, kasnije,
s razvojem radnje, oni dobivaju širu povijesnonacionalnu, pa i arhetipsku dimenziju. Tako, na
početku romana zapažamo sklonost mladog
Rajića da otklon od sumora jave traži na groblju (ili u nekom drugom obliku sakraliziranog
prostora, primjerice u zvoniku crkve), što nam
djeluje kao znak njegove iščašenosti. Kasnije,
zrelog Rajića vidimo gdje spava na nekom dječjem grobu, u jednom talijanskom groblju. Na
završnim stranicama Rajić dolazi u rodni grad
svoje majke, grad u kome je grobnica njegovih
predaka i pri tom se raspituje za oca i Jašu Ignjatovića. U kontekstu u kome je dat (tuberkulozni
Rajić očekuje smrt), grob predaka kao arhetip
izražava nesvjesnu Rajićevu potrebu za duhovnom obnovom i konačnim smirenjem, dok pokušaj komunikacije sa mrtvim precima i obilasci
pravoslavnih crkava svjedoče o potrebi dubljeg
46 Jedno od središnjih otkrića Ignjatovićevih romana
u historiji i umjetničkom stvaralaštvu bilo je «otkriće
da civilizacijski proces može imati neočekivano
nehumane posledice kada se pojavljuje neprirodno,
kada se unosi prinudno i u neskladu sa autohtonim
tradicijama neke sredine ... » (Lj. Jeremić, Tragički
vidovi starijeg srpskog romana, str. 142).
47 Takva naporednost karakterizira i Ignjatovićeve
romane: «Ova naporednost nesreće pojedinaca
i narodnog stradanja, koja istoriju pretvara u
košmar, motivisala je sve one vidove Ignjatovićeve
romansijerske slike sveta koji upućuju na predstavu
opšte poremećenosti u svetu vrednosti, izazvane
nerazrešivim kolizijama različitih vrednosnih načela,
tradicija i kulture, starog i novog, svoga i tuđeg.
Poremećenost je, otud, u Ignjatovićevom romanu
zahvatila i istorijski plan i individualno-psihološku
sferu» (Lj. Jeremić, nav. delo, str. 178).
23
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 23
8/3/2013 11:06:23 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
integriranja njegovog nacionalnog bića. Motiv
crkve u svom gradiranju omogućuje nam pak
da pratimo proces degradiranja nacionalne i
kulturne svijesti Rajićevih sunarodnjaka. Na početku romana naše crkve u tuđini prašnjave su
i prazne, a takve su i crkve u Rajićevom zavičaju. Zvona, ipak, još snažno bruje ... Kroz cijeli
roman Rajić u nekoliko navrata ponavlja da su
naše crkve hladne i prazne, te da se pri tom i
pljačkaju, u čemu treba vidjeti stupanj više u
degradaciji nacionalne i kulturne svijesti Rajićevih sunarodnjaka.48 Na kraju romana crkve
koje Rajić obilazi u rodnom gradu svoje majke
prazne su, prašnjave i potpuno zapuštene, kao
i grobnice njegovih predaka. Zvona nema, ona
«ćute», jer su odnesena, a u jednoj je crkvi govornica uređena kao u tuđinskim ... Ponavljanje
i gradiranje istorodnih motiva na krajevima romana tako obrazuje još jedan motivski niz koji
predstavlja diskretan i dubok komentar nacionalne teme i, u sklopu nje, individualnog dozrijevanja junaka.
II.
Izgradnji dvoplanske slike svijeta Crnjanski je
saobrazio i žanrovsku formu svoga djela. Osebujnost autobiografskih (memoarskih) žanrova
i, uopće, ich-Forme pripovijedanja, u tome je
što je subjekt pripovijedanja jednovremeno i
predmet pripovijedanja, i «ja» i «on». Pri tom,
«ja» koje pripovijeda i ono «ja» o kome se pripovijeda predstavljaju jednu cjelinu, ali je njihovo zasebno postojanje, ipak, implicitno. Kao i
kod Flauberta, pod čijim utjecajem je Crnjanski
i pisao svoj prvi roman, i ovdje forma pripovijedanja u prvom licu sa udvajanjem pripovjedačkog subjekta neminovno vodi do oštrog kompozicijskog uloma, i to na dva mjesta u sredini
48 U svojim tekstovima Crnjanski je pisao o
pravoslavnim hramovima kao nosiocima tisućljetne
kulture, čuvarima nacionalne svijesti, obilježju
državnosti srpskog naroda: «Gde god postoje manastiri,
zadužbine naših velikaša ima i naše prošlosti, naše
istorije, naše države. Crkve naše i zvona njina tačno i
nepobitno kažu dokle je naš narod dopirao i zemlju
krvlju svojom zalio.» Crnjanski je, međutim, pisao i o
naličju manastirskog života. U manastiru Mesić «blago
se harčilo nemilice, raznosilo i rasipalo na igumane,
metrese i rođake». I u drugim srpskim manastirima u
Rumuniji kaluđerske svađe, razvrat i pljačke nanose
sramotu i srpskim građanima. Navedeno prema:
Zoran Avramović, Politika i književnost u delu Miloša
Crnjanskog, str. 178–179.
15-28
romana.49 Dok Flaubert udvajanje junaka u
svome romanu U mjesecu studenom motivira
njegovom smrću, poslije čega autor preuzima
riječ, Crnjanski junakovo udvajanje motivira
snom, ali i svojom pjesničkom teorijom – sumatraizmom. Do tada implicitno raslojena svijest
junaka – naratora, sada biva jasno razložena
na dva lika: lik snivajućeg Rajića i lik Čarnojevića, snivačeva dvojnika. Dva glasa u Rajićevom
kazivanju – jedan, koji svemu daje ironično-humorno rasvjetljenje i drugi, koji otkriva skrivenu
ljepotu predjela što ga okružuju – dobivaju svoje zasebne, individualizirane likove. Tako je san
(ovdje čak dvostruki san), pored funkcije obrta,
u inače fragmentiranoj radnji, dobio posebnu
funkciju eksplikacije one dvije ravni sa kojih se
u romanu daju opisi i njihovi implicitni vrijednosni sudovi.
Prelazak iz jave u san, iz jedne u drugu hipostazu, naznačen je promjenom oblika pripovijedanja. Naime, sa udvajanjem pripovjedač prelazi
sa pismenog na usmeni oblik saopćavanja, što
je i eksplicitno naznačeno njegovom najavom
(Hoću da Vam pričam (65)). Napuštanjem pismenog oblika pripovijedanja i aktiviranjem
govornog trenutka omogućava se svođenje relacije narator–čitatelj u govorni odnos narator–
slušatelj. Time se, ujedno, i sam slušatelj uvodi u
djelo kao bitan dio pripovjedne strukture, te se
otvara mogućnost dvosmjerne komunikacije
između njega i naratora. Prelazak sa transpersonalne uporabe drugog lica (Sećate li se...(65))
na drugo lice jednine predočava nam proces
tonjenja u san junaka – naratora i signalizira
njegovu prisnost sa fiktivnim slušateljem. Tonući u san, Rajić se najprije obraća nepoznatom,
širokom auditoriju, a potom njegovo kazivanje
dobiva formu obraćanja «jednom mladiću u
svetu» koji mu je bio «više nego brat» i kome
želi ispričati svoj san. Aktiviranjem govornog
trenutka narator (Rajić), fiktivni slušatelj (Čar49 O tipu pripovjedanja koji nalazimo u Flaubertovom
autobiografskom romanu U mjesecu studenom
(Crnjanski ga je u njemačkom prijevodu čitao za
vrijeme rata), o sličnostima i razlikama između ova dva
romana v. opširnije u: N. Petković, Ogledi iz poetike
srpske književnosti, Beograd, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, 1990, str.70–73. Usp.: Bojan Jović,
«Poetika Miloša Crnjanskog – dva strana uticaja»
i Tatjana Rosić, «Dnevnik o snu; O dnevničkom
predlošku u Dnevniku o Čarnojeviću» u knjizi: Miloš
Crnjanski. Teorijsko-estetički pristup književnom delu
(zbornik radova), Beograd, Institut za književnost i
umetnost, 1996, str. 77–87 i 217–220.
24
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 24
8/3/2013 11:06:23 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
nojević) i čitatelj dovode se u istu vremensku
razinu, čime se ostvaruje iluzija neposrednog
suočavanja sa pripovjedačem i istovremeno se
ne samo značenje sna već i Rajićevo kazivanje
u cjelini simbolički «prevod » u sadašnjost. Pripovijedajući nam o jednom od Čarnojevićevih
potomaka, Rajić, zapravo, pripovijeda o nama
samima – nekad i sad ...
Važno je napomenuti da je Rajićev san Crnjanski motivirao suočavanjem Rajića s vlastitom bolešću i njenom dijagnozom. Rajić dva
puta ponavlja da su mu tog dana fotografirali
pluća, te da je stoga «filozofski raspoložen» i
«sentimentalan».50 I ovdje, kao i u nekom drugim djelima svjetske literature – u Tolstojevoj
noveli Smrt Ivana Iljiča ili u Mannovom Čarobnom bregu – sa dijagnozom bolesti počinje buđenje junakova unutarnjeg života i aktiviranje
podsvjesnih sadržaja psihe.51 Na početku romana motiv bolesti nosi obilježje izvjesne iščašenosti junaka (bolesti mu behu «najlepši doživljaji»). Motiv bolesti sada, u novom kontekstu,
vodi suočavanju sa smrću, a sa tim, neminovno, i suočavanju sa životnim smislom. Rajićev
san završava Čarnojevićevom slutnjom vlastite
smrti, pri čemu njena blizina samo pojačava
njegova «sumatraistička» osjećanja (Osećao je
da će umreti... Ali se tešio da će umesto njega
da žive rumene neke jele pune kakadua lepih
na jednom ostrvu dalekom (84)). Iz ovog ugla
interpretacije, «sumatraistička» propovijed Rajićevog oniričkog dvojnika ukazuje nam se kao
svojevrstan metafizički vid odbrane od suočavanja sa vlastitom smrću i metafizički vid osmišljavanja vlastite sudbine (Osećao je da je njegov
život samo rumene jedne biljke radi na Sumatri.
I on se smešio mirno (81)). I ovdje nam promjena konteksta istorodnog motiva omogućava da
50 Uvođenje motiva bolesti u ovom romanu, Crnjanski
je u «Komentarima uz Liriku Itake» obrazložio jednim
autobiografskim detaljem: «Pa, ipak, sutradan, pri opštem
pregledu, dr Dimić je pronašao da imam bolesna
pluća; tolika je bila disciplina, u Austriji, u vojsci, da su
i dva mlada lekara, Mađara, potvrdila tu dijagnozu.
Otuda tuberkuloza kod junaka romana u «Dnevniku
o Čarnojeviću». Na divizijskom previjalištu, sutradan,
pronašli su da mi nije skrhana kost u nosu, a da su mi
pluća sasvim u redu.» Nav. prema: Miloš Crnjanski,
Sabrane pesme, Beograd, SKZ, 1978, str. 197.
51 Usp. opširnije u knjzi: Milosav Babović, Ruski realisti
XIX veka, knj. II, Beograd, Svetozar Marković, 1983, str.
387–397; Dragan Stojanović, Čitanje Dostojevskog i
Tomasa Mana, str. 153–173.
15-28
sagledamo zrenje junaka.
Lik Čarnojevića predočen nam je istim postupkom «opredmećivanja» kao i većina drugih likova u romanu. Dvostruki, ambivalentan odnos
snivača (Rajića) prema snivanom liku (Čarnojeviću) uvjetovao je dvojnost u vanjskoj i nutarnjoj karakterizaciji snivana lika. S jedne strane,
Čarnojević je anđeoski lik, sav eteričan i prozračan: lice mu je blago, bijelo, bez ijedne bore i
«pijane senke», čini se kao da on i ne dodiruje tlo, već lebdi nad zemljom. S druge strane,
njegove ruke odaju grubost, nečiste su, pune
čvorova, žila, rana i biljega … Kontrast je prisutan i u njegovom načinu odijevanja: Čarnojević
djeluje Rajiću čudno i smiješno, čak zastrašujuće, u izbijeljenim hlačama i crnom kaputu
što visi sa njegovih pogrbljenih pleća «kao da
je neko na veselo letnje mornarsko odelo, nabacao crn pogrebni sveštenički plašt» (68). U
drugim scenama Čarnojević se prikazuje elegantno odjeven, u otmjenom bijelom odjelu sa
zlatnim mačem ili lijepim nožem (sa balčakom
od bijele kosti) o lijevom bedru. Isto tako, Čarnojević, koji propovijeda «metafizičku snagu»
ljubavi prema nebu, vodi i drveću, prikazuje
nam se kao strastveni zavodnik maloljetnica i
plaćeni ljubavnik jedne bogate Amerikanke. Uz
to, on je i pijanac, kavgadžija, tumaralo, koji svu
svoju mladost, svoj šarm, pa i svoj sumatraizam
stavlja u službu dobrog jela, pića i provoda. Pri
tom, njegovo objašnjenje vlastite poremećenosti u ponašanju djeluje nam ironično-humorno:
da su se njegovi drugovi zagledali u jutarnja
nebesa, smatra Čarnojević, ne bi mu se čudili. I «sumatraistička» propovijed protkana je
ironijsko-humornim sjenama: razaranje vlastite
«ideologije» počelo je onog trenutka kad je i
otkrivena.52 Čarnojević, zapravo, pokazuje sve
one osobine koje ovaj lik povezuju sa galerijom
njegovih sunarodnjaka danih na prethodnim
stranicama Dnevnika (likovi popova, popadija,
seljaka, vojnika, itd.). Sve nam to ukazuje na
izgrađivanje jednog sistema naporednosti u
kome se likovi povezuju horizontalno, tj. motivski: njihove romaneskne sudbine reflektiraju se
jedna u drugoj i smisaono upotpunjuju obrazujući jedan tematski sloj romana.
Prezime Čarnojević sa svojom prepoznatljivom
povijesnom konotacijom, te židovsko ime oca
52 V. studiju Dragoljuba S. Ignjatovića «Dnevnik o
Čarnojeviću ili nihilizam kao upozorenje» u knjizi:
Književno delo Miloša Crnjanskog (zbornik radova),
str. 83–84.
25
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 25
8/3/2013 11:06:23 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
dvojnika (Egon), u kontekstu koji asocira na
sličnu lutalačku sudbinu dvaju naroda, jasno
nam kazuju da Čarnojević u snivačevoj svijesti predstavlja projekciju njegovog osjećanja
nacionalnog identiteta i, šire – projekciju same
povijesne sudbine njegovog naroda. Sa pojavom Čarnojevićevog lika povijesna perspektiva pripovijedanja definitivno se utemeljuje,
a naporednost između dva sižejna toka dobiva jasno tematsko usmjerenje. Kada se tome
doda stanovita metafizička dimenzija ovog lika
(Čarnojević ispovijeda sumatraizam kao jedan
poetsko-metafizički stav), onda postaje jasno
da san u sklopu cjelokupne strukture romana
predstavlja njegovo tematsko jezgro, tj. svojevrsnu tematsku metaforu koja višestruko i simbolično zrači prema početku i kraju romana,
u koju se sabiru sve njegove značenjske niti.
U sklopu tematske ravni romana izuzetno je
važno da je Čarnojević dvostruko ironiziran: i u
svojoj povijesnoj i u svojoj metafizičkoj dimenziji lika. Ironiziran je i kao ljubavnik i kao ratnik,
u čemu treba vidjeti diskretan autorov komentar nacionalnog mita o Srbima kao dobrim ljubavnicima i velikim ratnicima. Kao ljubavnik, on
je neumjereno strastan, divalj i pohotan, istinski
emotivno vezan samo za majku. Iste crte naglašene privrženosti prema majci (u psihoanalitičkoj teoriji opisane kao Edipov kompleks)53
nalazimo i kod sasvim malog Rajića: on pomno
promatra svoju majku, prisustvuje njenim oblačenjima, zahtijeva da noću spava sa njom, mrzi
njen kikot i crnu tijesnu haljinu – simbole erotske provokacije upućene drugim muškarcima.
Rajić kod sebe, kao i kod svojih sunarodnjaka,
zapaža ravnodušnost, prijezir i sažaljenje prema ženama, u čemu također treba vidjeti implicitni komentar nacionaln tem . Paradoksalno,
najdrastičniji vid obezvređivanja ženskog roda
nalazimo kod jednog mladog liječnika (’Svete’
žene, majke i sestre po bolnicama i parkovima
vide se u njegovom govoru i smehu po umetničkom izložbama i seljačkim pijankama. Vrve i daju
se po podu u kavanama, po stolicama, pijane,
razdragane; a hiljade krvavih muškaraca dolaze
jednako na njegov sto i odlaze bez noge, bez
glave, bez ušiju, bez očiju mirno i silno kao stoka
53 Edipov kompleks, jedan od najvažnijih termina
psihoanalitičke teorije, opisao je Sigmund Freud kao
jezgro mnogih neuroza zdravog čovjeka. Vidjeti o
tome u knjizi: Odabrana dela Sigmunda Frojda, knjiga
druga, Uvod u psihoanalizu, Novi Sad, Matica srpska,
1973, str. 308–316.
15-28
(103–104)). Rajićev ironičan (na mahove i ciničan) odnos prema ženama može se promatrati
i u sklopu avangardne tendencije rušenja kulta
žene i ljubavi, ali i u sklopu autorova kritičkog
odnošenja prema nacionalnoj temi. Naime, na
mnogim mjestima Dnevnika sudbina žene data
je u kontekstu koji ističe njen socijalni, kulturni,
i, šire, povijesni i ontološki aspekt. Tako, primjerice, sažaljiv, blago ironičan, katkad i naturalistički opor ton u portretiranju seoskih i trgovačkih žena, mladih djevojaka oko Rajića i dragane
jednog restoranskog momka osjećamo kao vid
kritičkog sagledavanja položaja žene u prepoznatljivom nacionalnom-povijesnom dekoru
(Trčale bi isprebijane žene sa suhim opalim dojkama, krezube i smradne od znoja. One bi se
prevrtale i previjale u mukama porođaja... I sve
te slike bile bi ispolivane i posute vinom, krvlju,
psovkom i ritama (43–44).
Portret Rajića (Čarnojevića) kao ljubavnika (isticanje njegovih «donžuanskih» sklonosti kao
obiteljskog naslijeđa,54 nehat i ravnodušnost
prema erotskim i emotivnim potrebama njegovih dragana55) u podtekstnom sloju romana
ostvaren je kao vid demaskiranja jednog nacionalnog mita. U tom podtekstnom sloju Crnjanski kritički osvjetljava i arhetip Srbina kao
«homo heroicusa».56 Čarnojević kao vojnik uživa određen respekt od strane pretpostavljenih,
ali čini «ludorije u službi», opija se i, pri tom, u
svojoj vojničkoj ulozi služi tuđinu. Sam Čarnojević ironizira svoju vojničku službu kada jedini
zlatni gumb na svom crnom mornarskom kaputu naziva svojom «zlatnom prošlošću» (67).
54 «Posetio sam ženu koju je moj otac pre moje
majke ljubio. On je imao silesiju dragana kao i ja»
(Miloš Crnjanski, Dnevnik o Čarnojeviću, str. 119).
55 Nesaglasnost između erotskih i emotivnih potreba
uočena je kao trajna karakteristika odnosa među
polovima u Crnjanskovoj prozi: «Zajednička nit
gotovo svih ženskih likova je žudnja za srećom
i ljubavi, koja u krajnjem životnom ishodu ostaje
neostvarena. U toj dimenziji romana muški likovi se
nesaglasno odnose prema emotivnim potrebama
žene ... Kod muških likova zapažamo jedan luk u
odnosu prema emotivnim potrebama žene: grubost i
čulnu instrumentalizaciju» (Zoran Avramović, Politika
i književnost u delu Miloša Crnjanskog, str. 220–225).
56 U političkim tekstovima Crnjanski sa zanosom
piše o srpskom nacionalnom biću, ali u konkretnim
analizama svoju idealizaciju srpskog naroda napušta.
Međutim, «onaj visoki moral što su ga Srbi nasledili
od Sv. Save gotovo da je nestao u Embahadama»
(Zoran Avramović, Politika i književnost u delu Miloša
Crnjanskog, str. 186–191).
26
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 26
8/3/2013 11:06:24 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
S druge strane, ironiziran je Čarnojević i kao
«sumatraist» upravo u svojoj ljubavničkoj ulozi
… Rajićev san o snu je, zapravo, dvostruki obračun Crnjanskog: i s vlastitom, osobnom «ideologijom», i s vlastitim (i našim) nacionalnim zabludama i mitovima.
Odnos između Rajića i Čarnojevića predočava
nam se kao odnos uzajamnog dopunjavanja i
uzajamnog osjećanja bliskosti i prisnosti, što se
vidi iz načina na koji jedan drugome pružaju
podatke iz svojih biografija.57 Pa ipak, Rajić, tek
u jednom magnovenju, kao u zrcalu, prepoznaje sebe u Čarnojeviću. Za Rajića Čarnojević je
«više nego brat»,58 ali ga Rajić jednako ušutkava
dok mu ovaj jednako šapće o nebu. O Čarnojeviću Rajić pripovijeda s poštovanjem i divljenjem, ali i s blagom dozom ironije i podsmjeha
… Prema jungovskoj interpretaciji snova, ambivalencija onoga koji sniva prema snivanom sadržaju znak je neintegriranosti takvih sadržaja
u strukturi njegove psihe, tj. ona upućuje na
izvjestan raskol u njoj. Dvostrukost, raspolućenost samog Čarnojevićevog lika sugerira nam i
djelovanje psihološkog mehanizma kondenzacije (sažimanja)59 različitih psiholoških sadržaja
snivačeve svijesti: u lik Čarnojevića Rajić projektira i svoj nacionalni identitet (dvojnik kao sin
Egona Čarnojevića) i svoj najintimniji, «sumatraistički» identitet (dvojnik kao «sumatraista»).
Čarnojević je, zapravo, projekcija dvostrukog
Rajićevog raskola: raskola u odnosu na njegovo osjećanje nacionalnog identiteta i raskola u
odnosu na njegov poetsko-metafizički doživljaj
stvarnosti. Rajić se ne miri ni sa povijesnom sudbinom svoga naroda, njegovim poremećenim
položajem «od postanka»,60) niti sa mnogim
karakteristikama kolektivnog bića svoga na57 Pored sličnosti u fizičkom izgledu, Rajić i Čarnojević
imaju i niz drugih sličnosti: odbacivanje očinstva,
ambivalentan stav prema ženama, idealizatorski odnos
prema majci, omiljene zajedničke teme (rodoljublje,
budućnost Srbije, narodne nošnje, korintski stubovi).
58 Usp.: Novica Petković, Dva srpska romana, str.
181–183.
59 Vidjeti opširnije u knjizi: Odabrana dela Sigmunda
Frojda, knjiga druga, Uvod u psihoanalizu, str. 159– 160.
60 Izraz pripada Jakovu Ignjatoviću. Upotrijebio ga je
kada je pisao o ranom gubitku roditelja: «Ovako sam i
ja od moga starog oca u nevrijeme bačeno seme, koje
ne može do jačega stabla da doraste pa zato rekao
bih, da me sudba od postanka goni» (Jakov Ignjatović,
«Srbin i njegova poezija» u: Odabrana dela Jakova
Ignjatovića, knj. VII, Članci, Novi Sad, Matica srpska,
1951, str. 57).
15-28
roda uvjetovanim takvim poremećenim položajem (primitivizam ili neprirodna otmjenost,
naglašena čulnost ili umišljeni Weltschmerz). I
konačno, Rajićevo osjećanje nacionalnog identiteta je vrlo krhko i dezintegrirano, jer je i on
sam, kao i većina njegovih sunarodnjaka, također obilježen djelovanjem drugih, denacionalizatorskih kultura. Koliko je i sam Crnjanski bio
izložen takvim utjecajima, i u kojoj mjeri su oni
odredili i njegov nacionalni identitet i njegovo
stvaralaštvo, kazivao nam je svojevremeno sam
Crnjanski. U jednom intervjuu iz 1964. godine,
odgovarajući na pitanje novinara što je bitna
karakteristika njegova stvaralaštva, Crnjanski je
rekao da je to, prije svega, «preteran nacionalni
osećaj» koji je, prosto, posljedica njegovog rođenja na sjevernoj, krajnjoj granici srpskog naroda, i da upravo njime tumači sve što je radio,
pisao i pretrpio do završetka 1934. godine.61
Rajić, također, ne može do kraja da osvoji sumatraistički pogled na svijet, jer nije on toliko
imanentan njegovu biću koliko je proistekao
upravo iz ovakvog, tragičnog viđenja nacionalne i svoje, osobne, sudbine. Da je sumatraizam
do kraja osvojen i iznutra proosjećan, ne bi bilo
onog prvog, ironično-humorno intoniranog
glasa, koji razaznajemo u Rajićevoj kazivanju
o njegovim sunarodnjacima … Treba ovdje
prizvati u sjećanje ono poglavlje u Ignjatovićevim memoarima koje nosi naslov «Karakteristike Srba», u kome on kaže da Srbina interesira
samo ono što mu je «pred očima i što čuje»:
njegovo shvaćanje je «realističko», a pravac života «pregnantno materijalističan«. Srbin je, veli
dalje Ignjatović, «praktičan» i ne strada od bolesti koju Nijemci zovu Weltschmerz: Goetheov
Werther bi teško našao kandidate za samoubojstvo kao drugdje iz prostog razloga što Srbina
ne more ljubavni ideali – niti se muž ubija za
ženom niti žena za mužem, niti se žrtvuju jedno
za drugo.62 Crnjanski kao da replicira Ignjatoviću u onoj sceni romana kada Rajićeva supruga
ironično kaže za svog muža da je uobrazio neki
Weltschmerz. Rajić na to odgovara ironizirajući
samog sebe i svoj «sumatraizam»: « .... ali otkud
do vraga Weltschmerz u Banatu» (121). Tako je
prosanjani sumatraistički smisao višestruko rela61 Navedeno prema: Miloš Crnjanski, Ispunio sam
svoju sudbinu, Beograd, BIGZ, SKZ, Narodna knjiga,
1992, str. 59.
62 Jakov Ignjatović, Memoari, Beograd, Nolit, 1988,
str. 493–495.
27
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 27
8/3/2013 11:06:24 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, Dvoplanska struktura Dnevnika...
tiviziran: i kao dio sna koji Rajić odmah potom
zaboravlja i cjelinom strukture romana. San je,
zapravo, dvostruka eksplikacija: i motiva udvajanja i motiva pripovijedanja. Motivi udvajanja i
motivi pripovijedanja istovrsni su.
Dvostrukost u općoj izgradnji romana došla je
do izražaja i u načinu portretiranja likova. Naporednost sižejnih tijekova, kako je već pokazano,
u motivacijskoj strukturi romana obrazuje jedan manje vidljiv sloj objašnjenja romanesknih
sudbina. S druge strane, složeni splet motivskih
naporednosti omogućava unutarnju, smisaonu
identifikaciju likova i prizora, te se tako postupno izgrađuje mreža «korespondencija» koja
povezuje cijeli niz junaka u romanu. Tako, motiv kikota, razuzdanog smijeha, vezuje u jedan
lanac cijeli niz likova (lik Rajićeve majke i njegove žene, «lake i pokvarene cure», popove i
popadije, pjevačko društvo), osiguravajući na
taj način implicitni komentar nacionalne teme.
Crnjanski se ovdje služi postupkom implicitnog
određivanja prirode glavnog junaka. Kao i Tolstoj u Ratu i miru, i on glavnog junaka okružuje
sporednim figurama čija priroda daje prikriveni komentar junakovih osobina (prikazivanje
ratnih događaja očima neposrednog učesnika
također je mogao naći kod Tolstoja, koji je ovaj
postupak preuzeo od Stendhala).63 Ovaj postupak nam omogućuje da vidimo koliko se Rajić
razlikuje od svojih sunarodnjaka i koliko je i on
sam dio njihova kolektivnog mentaliteta. Korijene ovakvom postupku portretiranja, u kome
se junaci kao u ogledalu reflektiraju jedan u
drugome, ne treba, međutim, tražiti toliko u
lektiri Crnjanskog koliko u poetsko-metafizičkoj slici svijeta koju je on izgrađivao dvadesetih
godina prošlog stoljeća. Razumijevanje odnosa
između dvije ravni u slici svijeta Miloša Crnjanskog vodi nas razumijevanju ne samo prirode
odnosa između glavnog junaka i njegovog prosanjanog dvojnika već i, dublje, razumijevanju
samog unutarnjega sklopa romana. Tako je već
Marko Ristić, u prikazu Seoba, ustanovio postojanje «tehnike saglasnosti» koja omogućuje
da se likovi, doživljaji, rečenice i rečenični kom63 Utjecaj Tolstoja sam Crnjanski navodi kao jedan
od važnijih u svom književnom razvoju: «Uveren sam,
međutim, da neću pogrešiti, kad je reč o romanu,
da pomenem uticaj ruskih romansijera. Imao sam 13
godina, kad sam triput uzastopce pročitao Rat i mir.
Ležao sam bolestan u šarlahu, ali sam ga čitao noću,
i nisu mogli tu knjigu iz ruku da mi otmu.» Navedeno
prema: M. Crnjanski, Ispunio sam svoju sudbinu, str. 41.
15-28
pleksi, s jednog kraja knjige na drugi, ogledaju
jedni u drugima. On je, dalje, konstatirao da
ovdje nije samo riječ o «tehničkom prosedeu»:
kao što ponavljanje rečenica odgovara bezizlaznom kruženju promašenih života junaka, tako
i spletene sveze motiva odgovaraju saznanju
da je «sve u vezi».64 Marko Ristić je, zapravo,
uočio ono što je mnogo uočljivije u stihu, a što
danas, u teoriji, nazivamo unutarnji (strukturni)
izomorfizam.65 Dvostrukost u općoj gradnji romana ogleda se u svim ravnima njegove strukture, od najnižih (način građenja rečenice) do
najviših (metafizička ravan). Ta dvostrukost je,
takoreći, amblematski istavljena na samom početku romana (Jesen, i život bez smisla ...). Na taj
način, odnos između dva proturječna izraza (o
besmislu i smislu života) kao odnos uzajamnog
upotpunjavanja, odmah, na početku romana,
dobiva snagu tematskog usmjerenja: što je više
besmisla, uzaludnosti u jednoj ravni života – to
se dublje i intenzivnije traga za smislom i utjehom u drugoj ravni života.
Tako nam se iz perspektive cjelokupnog sklopa
romana Rajićevo pripovijedanje o Čarnojeviću udvaja svojim značenjem: to je priča o mitskom pretku i njegovim potomcima – priča o
traganju za nacionalnim identitetom, ali i priča
o traganju za Smislom i životnim vrijednostima.
Udvaja nam se svojim značenjem i sam Rajićev
san. Kao mitološki san,66 on odražava jedan veliki nacionalno-povijesni arhetip. Kao inicijacijski san,67 Rajićev san nas, pomoću imaginarnog
putovanja i prosvijetljene spoznaje, uvodi u jedan paralelni svijet, svijet nevidljivih «dosad neposmatranih veza», i tako otkriva onaj duboko
unutrašnji Smisao koji se može ostvariti jedino
u duši i sačuvati jedino za sebe. Smisao koji se
najčešće samo prosanja.
64 Marko Ristić, «Seobe», Politika, Beograd, 15. april,
1929. Tekst je preštampan u knjizi: Marko Ristić,
Prisustva, Beograd, Nolit, 1966, str. 166.
65 Vidjeti odrednicu «Izomorfizam» u: Rečnik
književnih termina, Beograd, Nolit, 1985, str. 290.
66 Vidjeti odrednicu «San» u: J. Chevalier–A.
Gheerbrant, Rječnik simbola, str. 577.
67 Isto.
28
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 28
8/3/2013 11:06:24 AM
Nikola Tutek, Pantigana
29-33
Pantigana
NIKOLA TUTEK
LICA:
Šjor Vladimiro
Nela
Maria
Šjor Armando
Šjor Edi
Šjor Frano
Mala
Mlada žena u kadi
Prolaznici
(Šjor Vladimiro kima glavom i odgega do kuta
butige. Iz mraka izvadi metlu. Pogrbi se još više
i posve laganim, gotovo nesuvislim pokretima
pomete pod trgovine. Svu prljavštinu skupi pored vrata. Potom lagano otvori vrata, proturi van
samo nos i pogleda oprezno lijevo i desno. Kad
vidi da nema nikog, jednim pokretom izmete
prljavštinu na ulicu. Potom krene zatvoriti vrata,
ali kao da ugleda nešto u daljini. Opet podigne
stisnutu šaku i zaprijeti prema daljini) – Ti majku
tvoju!
(Naglim pokretom pritisne dugme na starinskoj
kasi koja se otvori uz zvuk maloga zvona. Uzima
novce i broji.)
(Zatvori vrata. Osvrne se s tugom po cijeloj tamnoj trgovini i ne pomiče se. Potom dogega do
drugog kuta trgovine i s vješalice skine kratki
kaput i beretku. Obuče se i izađe na ulicu. Nakon nekoliko Vladimirovih koraka vidimo ogromni Rijeka Tower Shopping Centar točno ispred
starca. On lagano napreduje uza strmu ulicu i
približava se ulazu u parkiralište. Stane i pogleda u veliki natpis. Ljutito pljune na cestu. Potom
prekriži ruke na leđima i podigne pogled prema
vrhu tornja. Lice mu se izobliči u grimasu. Izgleda
smiješno. Spusti pogled prema izlazu i okrene se
desnim ramenom prema tornju. Bulji u preko ramena prema ulazu. Gleda ljude koji izlaze iz Shopping Centra s gađenjem. Ispraća ih pogledom
punim prijezira kada prolaze pored njega. Zaviruje u njihove plastične vrećice. Potom se zagleda
u toranj, sad već posve tužno.)
Šjor Vladimiro: Uno, due, tre, quatro … (Naglo
podiže pogled s novca prema prozoru) A neću
ja umrijeti u tvojoj sjeni, ne, ne! Ti možda jesi
moćan … Ali nemas dušu! Nemas dušu! Allora, quatro … Čekaj … Iz početka! (Šjor Vladimiro
se opet zadubi u brojanje novčanica). Uno, due,
tre, quatro, cinque, sei, sette … od pet. (Uzima
novi snop.) Uno, due, tre, quatro … od deset.
(Opet novi snop) Uno, due, tre … od dvadeset.
Uno, due … od pedeset. Una, samo jedna od
sto. Pa zar je to sve? (Prebire prstima po sitnišu, zvuk lupkanja metala.) Mižerija … mižerija …
Šjor Vladimiro: A, velik si … Velik si. Ali nećeš
zauvijek! (Opet ljutito) Ja ću ovdje stajati duže
od tebe (Pokazuje prstom u pod. Prolaznici se
sklanjaju) Duže od tebe! To ti Vladimiro obećaje! (Iznenada se nasmiješi) E, što sam ja vidio u
svom životu … U ovom gradu … što god je visoko hrlilo, to se tako lijepo rušilo (Sad s velikim
užitkom) Ciglicu po ciglicu … Do temelja! Oh,
vidjet će tebe Vladimiro na zemlji! (Pokazuje prstom ispred svojih nogu) Evo tu, tu! (Zadovoljno
kima glavom. U taj čas spazi nekoga tko izlazi iz
Centra. Uozbilji se, vrati ruke iza leđa. Nasmiješi
(Malena butiga u polumraku. Stari čovjek prosjede kose i umornog, pognutog držanja bez
riječi slaže konzerve na polupraznim policama.
Potom dogega do bankine i dohvati prašnjavu
krpu. Sporim pokretima lašti istrošenu šperploču. Ruke na krpi mu drhti, druga mu počiva na
križima. Teško diše. Vrati krpu na mjesto, uspravi
se i duboko uzdahne.)
Šjor Vladimiro: Više se ne mog ni posrat ko
čovjek (Opet uzdahne i zagleda se prema zamračenom prozoru butige. Izraz njegovog lica se
mijenja iz boli i očaja u izrazitu ljutnju. Zamahuje
stisnutom šakom prema prozoru) Ti, ti … beštijo!
29
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 29
8/3/2013 11:06:24 AM
Nikola Tutek, Pantigana
se. Prilazi mu nasmijana mlada žena s dvije plastične vrećice.)
Nela: Dobra večer Šjor Vladimiro! Kako ste?
Šjor Vladimiro: Dobra večer malena! Ha, eto,
mora se … (Slegne ramenima i posve otvori oči
gledajući prema dvjema plastičnim vrećicama u
Nelinim rukama) A ti … u kupovinu?
Nela: Da, evo, sitnice … Za večeru.
(Šjor vladimiro napuči usnice i iskrivi tijelo unatrag)
Šjor Vladimiro: Pa i kod mene možeš kupit’ sitnice za večeru. Krasne sitnice. A već te dugo
nisam vidio u butigi.
Nela: (Muca od nelagode) A to vam je, Šjor Vladimiro … To vam je sada …
Šjor Vladimiro: Moda! To je moda! Ljudi kupuju kao blesavi u tom …(Pokazuje prema tornju i opet govori ljutito) kurvinskom tornju! A
zaboravljaju … Zaboravljaju … (Šjor Vladimiro
kima glavom gore-dolje i gleda ravno u Neline
oči.) Sjećam se kad ste se doselili u ovaj kvart,
majka ti je imala devet godina, ovolika je bila
(Starac pokazuje dlanom malo iznad svojih koljena), i kod mene je kupovala kruh i čokoladu od
krumpirovog šećera, tada je bilo samo takve za
siromašne. A ja bi joj ponekad dao pravu čokoladu, besplatno … Bila je tako krasno dijete. A
tvoj djed je bio …
Nela: (Pomalo nervozno) Šjor Vladimiro, moram krenut doma.
Šjor Vladimiro: (Naginje se i viri u njene vrećice)
Čekaj malo…
Nela: Šjor Vladimiro, što vam je?!
Šjor Vladimiro: (Dere se iz sveg glasa i upire
prstom u Nelu) Tvoj je djed bio krasan čovjek!
Bog mu dušu prosti!
Nela: Molim vas, smirite se.
Šjor Vladimiro: (Cijelo tijelo mu drhti) Što imas
u vrećicama? Hajde pokaži! Baš me zanima!
29-33
Nela: (Sada već zabrinuto) Smirite se, Šjor Vladimiro. Dajte da vas otpratim doma. (Pokuša ga
uhvatiti pod lakat. Starac ljutito uzmakne)
Šjor Vladimiro: Što imaju u ovom … ovom …
staklenom kurcu, a da nema u mojoj butigi?
Hajde, molim te, pokaži mi! Pokaži!
Nela: Ništa, baš ništa, uobičajene sitnice … Šjor
Vladimiro? (Nela ispusti vrećice i uhvati starca
pod lakat. On se nasloni na nju. Iznemogao je,
gleda u prazno. Stane cmoktati ustima. Uhvati
malo zraka i dođe opet k sebi. Pogleda Nelu sa
smiješkom)
Šjor Vladimiro: Nela, milo moje dijete … Dođi
sutra … dođi u moju butigu.
Nela: Doći ću, obećajem, Šjor Vladimiro, jeste
li dobro? Možete li hodat’? Da vas otpratim
doma?
Šjor Vladimiro: (Vadi platneni rupčić iz kaputa.
Briše lice) Ne, ne, ne treba … Mogu ja … Ala
boh, malena. (Starac se počne sporo gegati niz
ulicu. Zastane i još jednom pogleda preko ramena u toranj Rijeka Tower Shopping Centra.) Maria, cara mia, sei felice di essere morta.
(Starac polako odlazi niz ulicu i brontula. Iza jednog tipičnog riječkog zida skreće lijevo. Dolazi
na terasu jedna zapuštene oštarije. Za stolom
sjede tri starca i igraju šah.)
Šjor Armando: (Nagne se preko stola i prošapće) Eno ide Vladimiro, bez štapa! Kad hoda bez
štapa, znači da je ljut ko’ furija! (Okreće se prema Šjor Vladimiru i dere se) Vlado, vien qui, amico! Ča ti je, ćo?
(Šjor Vladimiro prilazi stolu i polako sjeda na stoliću, još uvijek mumlja sebi u bradu.)
Šjor Vladimiro: Ljudi zaboravljaju …
Šjor Edo: Ča zaboravjaju?
Šjor Vladimiro: Sve … Sve zaboravljaju …
30
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 30
8/3/2013 11:06:24 AM
Nikola Tutek, Pantigana
29-33
Šjor Edi: Onda su isti ko’ i mi. I mi se zaboravjamo! (Starci se glasno smiju.)
Šjor Armando: Da, još ćeš reć’ i da je tipkao na
onaj, kako se reče, inte … inteneter.
Šjor Armando: Ćeš ča popit’?
(Dolazi Mala, žena Vladimirovih godina, sporo
napredujući s pivom na limenom pladnju. Šjor
Vladimiro zahvaljuje. Popije gutljaj iz boce.)
(Šjor Vladimiro ogorčeno odmahuje rukom)
Šjor Edi: Inače piješ biru. Si zaboravio? (Starci se
opet smiju)
(Šjor Vladimiro podiže obrve i izdahne. Vraća mu
se osmijeh na lice).
Šjor Edi: (Dere se prema vratima kafića.) Mala,
jednu biru!
Šjor Edi: Dobar je bil stari Anselmo.
(Poduža tišina. Svi gledaju u šahovsku ploču)
Šjor Armando: Dobar, dobar. Mnogima je pomogao.
(Opet duža tišina.)
Mala: (Čuje se glas iz tame kafića) Šjor Edi, ne
morate urlat, čujen vas!
Šjor Vladimiro: Danas sam utržio manje od 350
kuna. Neće to moći dugo. Morat ću zatvorit.
Šjor Vladimiro: (Trgne se iz misli) Evo, na primjer, sigurno se nitko ne sjeća da je moj otac
u našoj butigi prvi imao cigarete u cijeloj Rijeci
odmah nakon rata! Još se pucalo na Učki kad je
on već držao cigarete! Prodavao ih je na komad
…
Šjor Armando: I vrijeme ti je! Trebaš se konačno odmorit, pustit mladima da preuzmu, ćo!
Šjor Armando: (Upadne mu u riječ) Pa normalno da je stari Anselmo prvi imao cigarete, imao
je on njih i za cijelo vrijeme rata! Taj bio premazan svim mastima … Radio je i s Talijanima i s
Njemcima i s partizanima …
Šjor Vladimiro: (Negoduje) Ma che …
Šjor Armando: Bio je poznati kontrabandijere.
Bolila je njega ona stvar za politiku, taj prodavao svima ki su imali soldi.
(Nastane tišina. Šjor Vladimiro se zadubi u misli.
Potom podigne kažiprst i nagne se bliže Armandovom licu)
Šjor Vladimiro: Gledaj, stari je bio ispred svog
vremena! Danas su sve velike kompanije multinacionalne, no? E, pa stari je radio i s najmanje
pet različitih nacija! I nije znao za granice ni politiku ni … Poštivao je slobodno tržište! E! Bio je
(Pokušava se prisjetiti) … globaliziran.
Šjor Edi: Ča je bil?
Šjor Vladimiro: Moje to ne interesira, oni žive
svoje živote… Pa kome da ostavim? Uostalom,
nije bitno ki vodi butigu kad se tako i tako mora
zatvorit’.
Šjor Edi: Zašto?
Šjor Vladimiro: Znaš zašto! (Opet se crveni u
licu od srdžbe. Pokazuje rukom prema daljini.)
Zbog onog vražjeg … tornja! Sve će nas pojest!
Šjor Armando: Smiri se, ćo! Srce će te!
Šjor Vladimiro: Sva sreća da Maria ne vidi tu
sramotu … 350 kuna … Pa to je bilo u dobra vremena bilo … (Računa i radi grimase) Oko 700
pišljivih dinara.
Šjor Armando: Kojih dinara?
Šjor Vladimiro: (Ljutito) Pa ondašnjih dinara!
Šjor Armando: (Radi grimasu kao da sažaljeva
Vladimira) Konvertabilnih ili onih prije?
Šjor Vladimiro: Ma otkud znam kojih? Zar je
bitno?
31
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 31
8/3/2013 11:06:24 AM
Nikola Tutek, Pantigana
29-33
Šjor Edi: Ti je najbitnije! Ako su oni dinari prije,
onda je, čekaj … 350 kuna … to je bilo sedamdesetih … prije inflacije, oko 400 dinara. Da,
oko 400 …
Šjor Frano: Čuj, Vladimiro, pasta za zube je u
tornju osam kuna, kod tebe u butigi je petnaest.
Šjor Armando: (Vidno uznemiren. Dere se.) Ma
kakvih 400 dinara, si ti lud!? Pa kako si to izračunao? Ne može se to tako … Trebaš uzeti sve u
obzir … 350 kuna bi sedamdesetih bilo … makar
2500 tadašnjih dinara.
Šjor Frano: Trebao si malo spustit cijene, kao i
oni na Korzu.
Šjor Edi: (Dere se ljutito) Ča lupetaš? Kakvih
2500 dinara?!
Mala: (Čuje se glas iz kafića) Dečki, smirite se!
Čuje vas se do Korza!
(Šjor Vladimiro spusta lice u dlanove. Šjor Edi i
Šjor Armando se prepiru.)
Šjor Frano: (Prozbori po prvi put. Obraća se Šjor
Ediju) Šah-mat!
Šjor Edi: (Posve van pameti) Ča?!
Šjor Frano: Bilo bi ti bolje da si malo pazio na
igru nego što se svađaš oko pizdarija. Šah-mat.
Jasno. (Pokazuje na šahovsku ploču) Evo, čisto
ko’ suza. Nemaš kamo!
Šjor Armando: Znao sam! Točno sam znao da
će se to dogodit’!
Šjor Edi: Ma ča si ti znal? Ajd’, ne seri … Pa nisi
me dobil od osamdeset i druge! (Ustaje, baca
dvadeset kuna na stol i odlazi)
Šjor Armando: Di ćeš sada? Pa nemoj se ljutit!
Kakav si to čovjek?
Šjor Frano: Pusti ga. Neka se malo ispuše. Brzo
će se on vratit’.
(Šjor Vladimiro miče dlanove s lica)
Šjor Vladimiro: Katastrofa.
(Tišina. Tri starca ispijaju pivo. Šjor Armando uzima olovku i počinje nešto računati na salveti.)
Šjor Vladimiro: Ma o čemu ti pričaš?
Šjor Vladimiro: (Opet se dere.) Ma niko na Korzu nije spustio cijene! Što to govoriš? Da spustin
cijene išao bi u bankrot!
Šjor Frano: Pa tako i tako ideš u bankrot.
Šjor Vladimiro: Da ja spuštam cijene zbog onoga, onoga … sranja? Moja je butiga ovdje preko sedamdeset godina! Ja znam što prodajem!
Kod mene nema smeća kakvo prodaju u tom,
tom … u toj gadosti staklenoj! Pa to je podvala!
(Ustaje od stola) Da ja smanjujem cijene? Porka mižerija, pa nisi normalan… (Vrti prstom oko
sljepoočnice) Nisi no-o-ormalan …
(Šjor Vladimiro uvrijeđen odlazi niz ulicu. Šjor
Frano odmahuje glavom. Šjor Armando podiže
pogled sa salvete i pogleda prema praznoj stolici
na kojoj je sjedio Vladimiro)
Šjor Armando: Eto, 350 kuna je sedamdesetih
bilo točno 2360 dinara … (Zbuni se.) Di je ovaj?
Šjor Frano: Otutnjao! Sva sreća pa se sjetio platit biru! Da, ljudi zaboravljaju … Ma daj!
(Šjor Vladimiro gega niz ulicu i gunđa. Otvara
vrata i zgrade i teško se uspinje uza stepenište.
Dolazi do starih drvenih vrata i vadi snop ključeva. Ulazi u mračni stan.)
Šjor Vladimiro: (Gunđa i mumlja) Radije bi
umro! Radije bi umro nego ušo u onaj kurčevi
toranj! Ti dico sul serio, Maria, radije bi se ispružio i crko! Nikada! Mai!
(Skida kaput i kapu, stavlja ih na vješalicu. Iz jednog tamnog kuta dohvati metlu. Na ovlaš pomete hodnik.)
Šjor Vladimiro: (Krevelji se) Spusti cijene, spusti
cijene! Ma che cazzo sai tu, baštardo? Si ćula
32
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 32
8/3/2013 11:06:24 AM
Nikola Tutek, Pantigana
ti to, Maria? Kaže, spusti cijene … Ma nemoj!
Spusti ti gaće!
(Zaustavi se i primi se za bokove. Duboko uzdahne. Smiri se)
Šjor Vladimiro: Gaće, da … gaće, e.
(Odlazi u polumračnu sobu. Jedan trak svijetlosti
se probija kroz škure. Dolazi do noćnog ormarića gdje je stara uramljena fotografija. Uzima fotografiju i ljubi je.)
Šjor Vladimiro: (Oči mu se pune suzama) Gotovo je, Maria … pojest će nas taj toranj … Cara
mia … Ništa mi nije ostalo … Ništa od života.
(Približi sliku na obraz) Onaj prozor u kuhinji,
više ga nit ne otvaram jer ga otamo vidim …
Kako svijetli na suncu … Kako proždire … Više
nit’ ne idem u kuhinju zbog tog vražjeg tornja …
Slabo jedem, Maria. Ne mogu se nit’ normalno
posrat’! (Duboko uzdahne. Pogleda u sliku.) Ponekad otvorim ovaj prozor (Pokaže kimanjem
glave i rukom na zamračeni prozor u sobi) … Za
to mi oprosti … Ništa mi drugo u životu nije
ostalo … Mižerija.
(Vrati sliku na ormarić, ali obrnuto, licem prema
zidu. Polako ode do prozora i oprezno raskrili
škure. Malo više svijetla prodre u sobu. Pored
prozora vidimo stolicu. Šjor Vladimiro sjeda na
nju. Nagne se oprezno licem prema prozoru.)
29-33
bava. (Nasmije se. Okreće se prema noćnom ormariću) Nemoj se ljutiti, draga, još se ja sjećam
nasih … (Smije se.) Dana.
(Okreće se opet prema prozoru. Duže vrijeme
gleda u tišini)
Šjor Vladimiro: Ali … Ne znam što joj treba sve
to obrijati … (Sliježe ramenima i napuči usnice)
Mi to nismo radili. Čemu to … do zadnje dlačice … Niti ne izgleda kao žena. Sve obrijano.
(Zamisli se i namršti) Ta sigurno kupuje u tornju!
(Okreće se prema noćnom ormariću) Sve te obrijane kupuju u tornju! Obrijane budale! (Opet se
naljuti) Pa i ja prodajem britve, pa nek se briju!
Ma pogledaj, na što to liči … I to je žena? Bez i
jedne dlake? Ma to je moda! Nabijem im toranj!
Izgleda ko … ma ko udavljena … (Ljutito ustaje i
zatvara škure. Potpuni mrak) Pantigana!
(Potpuni mrak na pozornici. Tišina. Traje)
Šjor Vladimiro: Da ima boga, Maria, ti bi bila tu,
a tornja ne bi bilo. Ne bi ga bilo.
(Zavjesa)
KRAJ
Budapest 30. 7.2007.
Šjor Vladimiro: Evo je, tu je. (Pogleda na ručni
sat) Točno na vrijeme.
(Prozor gleda na unutrašnje dvorište. U suprotnom krilu zgrade vidimo otvoren prozor kupaonice. U kadi je gola mlada žena. Kupa se. Smiješak na starčevom licu.)
Šjor Vladimiro: (Okreće se tijelom prema noćnom ormariću) Ne brini, draga, nije ljepša od
tebe! Daleko je to od … Daleko. (Uzdahne.) Ali
to je sve što je ostalo … Bolje nego igrat šah
cijeli dan s onim blentavcima …
(Starac gleda kroz prozor. Namršti se kao da želi
bolje vidjeti. Smiješi se.)
Šjor Vladimiro: Samo leži … Ne mrda … Kao da
je mrtva … Ponekad ode dolje rukom pa… Zaje33
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 33
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
34-47
Čarobna žena
STJEPAN BARTOŠ
Scenarij za tv film, kojemu se radnja odigrava
oko 1930. godine u Kraljevini Jugoslaviji
POČETAK:
Vojnik ljubi ženu i djecu,
Penje se na konja i odlazi.
Nestaje.
NARATOR: Pamtila je oca po odlasku. Obučen u uniformu tiho se popeo na konja i zauvijek nestao iz njihovog života. Čudno je kao ga
je pamtila upravo po tomu, po kraju, a ne po
početku, po bolu, a ne po sreći ...
Ali, to bilo baš tako ... nikako drugačije ...
Isti dan, možda i u isti čas, njegov susjed Josip
Belić je uradio isto... Poljubio je ženu i djecu i
popevši se na konja otišao u vječnost ... Ali, kraj
ta dva vojnika je bio potpuno drugačiji. Neda
se dobro sjećala kako je Josipova žena išla velikom ulicom kroz selo i glasno naricala pošto
je dobila vijest o muževljevoj smrti ... Plakala je
dva-tri dana, možda i svih osam dana, a onda
se primirila. (pauza) Bila je mirna svih onih dana
dok nije osvanuo onaj dan kada je ushićeno
projurila velikom ulicom ...
ŽENA JOSIPA BELIĆA TRČI NIZ ULICU I VIČE:
Živ je! Živ je! Greška! Živ je!
JOSIPOVA ŽENA BACA CRNU MARAMU SA
GLAVE.
NARATOR NASTAVLJA: Dakle, mnogo bola i
jada doživljeno je uzalud. Međutim, uzaludno
je bilo i radovanje. Poslije dva mjeseca nova vijest! Ista kao i ona prva! Žena se skvrči, skupi ...
Sada već opreznije prođe ulicom , u žalosti, ali
bez velike pompe... Ali, ako s moglo pogriješiti
i prvi put može i drugi put ... Radost je bila još
veća, sreća još jača ...
JOSIPOVA ŽENA PONOVNO TRČI ULICOM
I ŠIRI RUKE OD RADOSTI:
Hvala bogu! Živ je! Živ! Opet je greška!
NARATOR NASTAVLJA: To se ponovilo još koji
put ...
Tako je naredne vijesti primala već s mnogo
više rezervi... i dobre i loše... Ali, loše vijesti je
sve lakše i lakše primala ... jer je uvijek postoja-
la nada da će stići i demanti ... Na kraju, lošim
vijestima više nije ni vjerovala ... Zato je mogla i
da ne vjeruje Lazi Vojkiću, dobrom čovjeku iz
Bojnika, kada je ovaj došao i pričao da je svojim očima vidio da je Josip poginuo jer je bio
na samo dva metra od njega ... Tako je stvarna smrt Josipa Belića ostala neoplakana ... Ali,
onom prvom vojniku, Nedinom ocu, Vatroslavu Kršulju to se nije dogodilo ... Imao je sreću
da je umro u pravo vrijeme, a pravi način, tako
da su ga i žena i dijete mogli oplakati. Žena mu
je na to bila vrlo ponosna.
SLIKA VATROSLAVA KRŠULJA SA CRNIM
FLOROM.
NARATOR NASTAVLJA: Uspjela je da ga ožali
onako kako se to od nje i očekivalo. Zbog toga
se i mogla na njegovom grobu zakleti da je nikada više ni jedan muškarac neće taći.
NEDA U CRNINI PORED GROBA SVOGA
SUPRUGA.
NARATOR NASTAVLJA: Mnogo godina kasnije, dok je varala svoga muža Neda se sjećala
ovih majčinih riječi i osjetila veliku krivnju zbog
toga...
SLIKA KAKO NEDA NEVOLJNO VODI LJUBAV.
REZ. REKLAMA: Crno-bela ubrzana slika koja
podsjeća na nijeme filmove. Jedan čovjek prvo
pije pivo iz krigle, pa čaše, pa potom pije vino
iz čaše.
GLAS SPIKERA: Restoran Kolarac je spustio
cijene i to: Pilsen Urqell kriglu na deset dinara,
čašu na šest dinara. Vino preko cijelog dana po
petnaest dinara litra!
ZORA JE. ULICOM IDE IVAN RADAKOVIĆ.
IMA OKO TRIDESET GODINA. PIJAN JE, RASKOPČANE KOŠULJE. TETURA SE. U RUCI
DRŽI BOCU. DRUGOM RUKOM PRIDRŽAVA ŠEŠIR. PENJE SE UZ NEKU STRMU ULICU.
ŠTO JE ULICA STRMIJA TO MU SNAGA VIŠE
PONESTANE. NA KRAJU, OD UMORA PADA
NA PLOČNIK.
GLAS(off): Pijanica!
34
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 34
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
DRUGI GLAS (OFF): E, baš je bećar!
POŠTO SE PRIDIŽE, POLAKO IDE ULICOM
PREPUNOM RADNJI I DUĆANA. ZAUSTAVLJA SE PRED JEDNIM IZLOGOM. U IZLOGU
SE NALAZI LUTKA OBUČENA U FINU HALJINU. ON MAŠE TOJ LUTKI, PLAZI SE, IZVODI NIZ GRIMASA, ALI ONA OSTAJE MIRNA,
NEPOMIČNA. IVAN ODLAZI. LUTKA SE TEK
TADA POMJERA I SMIJE.
IVAN ULAZI U JEDNU RADNJU. TU SE NALAZI JEDNA STARIJA ŽENA, NJEGOVA TETKA JULKA.
JULKA: Ivan, što ne vodiš malo računa o sebi.
Pogledaj se na što ličiš, a vodiš radnju za dame!
IVAN: Mogu teta, mogu. Ženama je u krvi da
srljaju u propast. A ja im nudim baš to! One to
traže, one to dobivaju!
CRNO-BIJELA SLIKA, UBRZANA.
ZUBI ŠKLJOCAJU.
GLAS: Kolinos uljepšava i bijeli zube! On rastvara zubni kamen, uništava opasne bacile
koji stvaraju trulež zuba. Kušajte Kolinos da bi
primijetili sedefast sjaj postignut njegovom upotrebom. Jedan centimetar na suhoj četkici, dovoljan je!
IVAN PROLAZI ULICOM. MIMOILAZI SE SA
NEDOM. (ONA U TOM TRENUTKU NIJE LIJEPA) POZDRAVLJAJU SE UČTIVO, ALI HLADNO. NEDA ULAZI U DVORIŠTE KUĆE U KOJOJ ŽIVI. KUĆA IMA DIVAN VRT SA MNOGO RUŽA. ULAZI U KUĆU. DOK JE ČEKA,
NJENA MAJKA RADI VEZ.
NEDA: Dobar dan, majko!
JELKA: Sjedi i pomozi mi! Ne moram valjda, sve
sama. Imam i tebe!
NEDA: Nisi sama! Imaš mene – imaš sve!
JELKA: To ti uvijek tako kažeš ... Kažeš, jer riječ
ne košta! Ali, i tako je, nemam izbora! ... Nadam
se da je tako kako kažeš...
JELKA DAJE VEZ NEDI U RUKE I IZLAZI. KAMENČIĆ UDARA U PROZORSKO OKNO.
NEDA (SADA LIJEPO IZGLEDA) OTVARA
PROZOR. PROZORU PRILAZI JEDAN FINI
MLADIĆ SA CVIJETOM U RUCI. TO JE VLADAN VIDIĆ. PRUŽA JOJ CVIJET.
VLADAN: Jesi li sama?
NEDA: Jesam! Ali, idi brzo! Sada će ona doći.
VLADAN: Neka dođe! Neka dođe!
34-47
Ne tajim da te volim! Ne stidim se toga.
NEDA: Ali, vidjet će nas netko od susjeda!
VLADAN: Neka vide! Neka vide da te j a volim, da gorim zbog tebe!
NEDA: Joj! Ne govori tako lijepo! To mi ruši mir.
VLADAN: Nema mira za onog tko voli! Ja t e
volim! J a ! Vladan Vidić, pa makar moj otac
puk’o od muke!
NEDA: Brzo! Ona dolazi!
VLADAN ODLAZI. IDE ULICOM. PROLAZI
PORED SALONA ZA DAME IVANA RADAKOVIĆA. U IZLOGU RADNJE SU HALJINE
BEZ LUTAKA. PRED ULAZNIM VRATIMA
STOJI IVAN. NJIH DVOJICA SE UČTIVO POZDRAVE. IVAN OTVARA VRATA I ULAZI.
IVAN (TETKI): Nabavit ću i ja lutke! U drugim
zemljama postoje lutke tako uvjerljive da čovjek misli da su žive!
TETKA: Nemoj dijete, nemoj! Naša kuća je uvijek bila ugledna.
IVAN: Ugled se ne mjeri time...
TETKA: Nego čime? Ponašaj se malo kao drugi.
IVAN: Ovo je moja radnja. Biti će kako ja kažem! Dobavit ću ja te lutke! Gole! Postavit ću ih
gole da ih svi vide!
TETKA (zaprepašteno): Ivane!?
IVAN SMIJUĆI SE ODLAZI IZ RADNJE.
TETKA: Luda li djeteta!
CRNO-BIJELO, UBRZANO. ŽENA I MALA
DJEVOJČICA ODMOTAVAJU PLATNO.
GLAS DJETETA: Mamice, mamice! Platno «Slavija» metar petnaest dinara je najbolje što smo
kupili kod «Boranijaševića i druga» telefon 1242, Beograd, Kralja Milana 105, Slavija!
U IVANOVU RADNJU ULAZI ODVJETNIK
RAJKOVIĆ, ČOVJEK OD OKO PEDESET GODINA.
RAJKOVIĆ: Dobar vam dan, gospođo! Došao
sam po haljinu za moju Ljubicu.
TETKA: Da! Gotova je! Haljina je divna! Vidjet
ćete, na balu neće biti ljepše od nje! O, kako
bih to željela vidjeti! Sigurno će vam biti lijepo!
RAJKOVIĆ: Da, moja Ljubica to zaslužuje!
CRNO-BIJELO, UBRZANO.
ŽENA HRANI DIJETE.
GLAS: Zaštitite vaše dijete od engleske bolesti!
«Nestleovo» dječje brašno!
ODVJETNIČKI URED GOSPODINA RAJKOVIĆA. SEDMERO LJUDI SJEDE NA STOLICAMA. ULAZE NEDA I NJENA MAJKA JELKA
35
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 35
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
KRŠULJ. POLAKO I GOTOVO KRIOMICE SJEDAJU NA STOLICE.
RAJKOVIĆ: Otvaramo testament pokojnog
gospodina Milića. (čita) Svu pokretnu i nepokretnu imovinu ostavljam Jelki Kršulj i njenoj
kćeri Nedi.
ŽAGOR I KOMEŠANJE PRISUTNIH. LJUDI SE
ČUDE. JELKA SE VRPOLJI. NEDA SE U TOJ
GUŽVI NI NE PRIMJEĆUJE.
JULKA: Ja ... mi to ne možemo prihvatiti! Ja ne
mogu to! Pa, on ima svoju rodbinu, najbliže! Mi
ne možemo da dopustimo da netko radi nas
pati i da bude nesretan ... Kako bi mogle tim
ljudima pogledati u oči?!
RAJKOVIĆ: Pa zašto ste onda došle? Da kažete
svima da vam ništa nije ostavio?
JELKA (OŠTRO): Ne! Zato što ste nas pozvali!
CRNO-BIJELO UBRZANO.
ŽENA SE ŠPRICA PARFEMOM.
«‘Šik parfem»’ pristaje samo nekim ženama. Budite to vi!
JELKA I NEDA SE VRAĆAJU KUĆI. JELKA IDE
OŠTRO, VOJNIČKI, NEDA NJEŽNO, NEČUJNO. IZA NEKE KUĆE SE NALAZI VLADAN
VIDIĆ. ON ČUJE KORAKE. LICE MU SE OZARI. U ULICU GDJE SE ON NALAZI SKREĆU
NEDA I JELKA. VLADAN OTVARA USTA
KAO DA POKUŠAVA NEŠTO KASTI, ALI NE
USPIJEVA DA IZUSTI NI RIJEČ. NEDA OVOM
PRILIKOM IZGLEDA PRELIJEPO. ONE GA
PROLAZE I ON IH POGLEDOM PRATI SVE
DOK NE ODU IZ NJEGOVOG VIDOKRUGA.
VLADAN ULAZI U KAVANU, LJETNU BAŠČU.
SJEDA ZA STOL ZA KOJIM SE NALAZI JEDAN
MLADIĆ.
MLADIĆ: Sjedi, Vladane! Zašto se treseš?
VLADAN: Gotov sam! Umrijet ću od ljubavi!
Znaš što mi se sada desilo? Čuo sam korake iz
susjedne ulice i poznao sam da je to ona! Srce
mi je stalo! Znao sam da je to ona i bila je ona!
Ona i njezina majka ... Htio sam ih pozdraviti,
ali glas me je izdao.
MLADIĆ: Izdao te je zbog Jelke! Zar je ona toliko opasna da joj nisi mogao prići?
VLADAN: Ne! To je bilo zbog Nede ... Jednostavno, postao sam opčinjen tom curom ... Zaljubljen sam do ušiju ...
U KAVANSKU BAŠTU ULAZI IVAN RADAKOVIĆ.
34-47
VLADAN: Evo opet ovog pijanca! Ostat će
ovdje do sutra ... Spaja jutro sa noći, a nekad
bome noći sa noći ...
IVAN SJEDA ZA STOL I POZIVA KONOBARA:
Mile! Rezerviraj mi bure vina! To je samo za
mene ... A za društvo još jedno ... Doći će Božo,
Janko i Nikola ...
KADA MU SE DONESE BURE IVAN LIJEŽE NA
POD, OTVARA SLAVINU I PIJE VINO IZ BURETA.
VLADAN: Svašta! K’o svinja!
VLADAN USTAJE I ODLAZI. DOLAZE BOŽO,
JANKO I NIKOLA.
BOŽO (IVANU): Ustaj! Jednog dana ćeš se
udaviti.
IVAN PRESTAJE PITI I STAJE NA NOGE: Bar da
tako i bude! Krasne li smrti!
BOŽO: E, nećeš ti lako umrijeti Nećeš! Kažu
da kada čovjeku vino pređe u krv, toliko da se
pretvori u vino, on postaje besmrtan.
TADA NEDA PROĐE ULICOM, NOSI VODU
U VEDRU. U TOM MOMENTU NIJE LIJEPA.
IVAN: Eh! Da je bar tako! Bilo bi lijepo ... Ali,
nije ...
JANKO: Kod tebe nikad nije sigurno.
NEDA PRODUŽAVA PUT KUĆI. ULAZI U
KUĆU I PRUŽA MAJCI VEDRO SA VODOM.
CRNO BIJELO UBRZANO. ŽENA U NARUČJU DRŽI DIJETE.
GLAS SPIKERA OFF: Zaštitite vaše dijete od engleske bolesti – Nestleovo dječje brašno!
JUTRO. ZORA SVIĆE. NEDA SE BUDI. U TOM
MOMENTU JE LIJEPA. VLADANOV LIK PLIVA
OKO NJE. ZAMIŠLJA DA SE ŠETA SA NJIM,
KAKO DRŽI DIJETE U RUKAMA, KAKO IDE
PORED SAVE U KUPAĆEM KOSTIMU, KAKO
TRČI PORED RIJEKE, KAKO PLIVA U RIJECI.
CRNO-BIJELO UBRZANO. ČOVJEK SJEDI ZA
STOLOM I JEDE ČORBU.
GLAS SPIKERA (OFF): Odavno tražena u Beogradu «Kranjska kisela repa» kao najbolja repa
za cušpajz i popravku želuca. Može se dobiti u
radnji Franje Stolića prodavača kisela kupusa i
slovenske kisele repe na Cvjetnom trgu.
NEDA KUHA RUČAK. MISLI NA VLADANA.
ZAMIŠLJA KAKO MU KUHA I DONOSI RAZNA JELA, KAKO IH ON JEDE I MILUJE JE PO
RUCI. PRETAPANJE. NOĆ. NEDA LIJEŽE U
POSTELJU. MISLI O VLADANU. MISLI O NJE-
36
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 36
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
GOVOM ODIJELU, NJEGOVOM KREVETU,
MISLI KAKO SE ON SPREMA ZA POČINAK
I KAKO LIJEŽE POKRAJ NJE. CRNO-BIJELO
UBRZANO. ŽENA PERE RUBLJE U KORITU.
BRIŠE ZNOJ SA ČELA.
GLAS SPIKERA (OFF): Perite vaše rublje i šalove u «Lux-u»’!
JELKA I NEDA IDU ULICOM. NEDA U TOM
MOMENTU NIJE LIJEPA. RAZDVAJAJU SE I
NEDA SA KORPOM U RUKAMA PROLAZI
ULICAMA GRADA. GOTOVO KAO DIJETE
VESELO SKAKUĆE OD JEDNOG DO DRUGOG IZLOGA. SVUDA SE POMALO ZADRŽAVA. PROLAZI I PORED IVANOVE RADNJE.
GLEDA LUTKU U IZLOGU. NA VRATIMA SE
POJAVLJUJE IVAN I POVRŠNO, ALI UČTIVO
SE POZDRAVE. ONA ODLAZI. IVAN PRILAZI
IZLOGU I ZAGLEDA GA. ULAZI U RADNJU.
NAILAZI NA TETU.
IVAN: Eto! K’o prava. Nitko ništa ne primjećuje.
Netko sumnja, netko zna, a netko bome ni ne
zna za to, čak ni ne posumnja. Seko! Dobro se
držiš. Samo tako nastavi!
IVAN IZLAZI NA ULICU. STAJE PRED IZLOG
I POČINJE ZASMIJAVATI «LUTKU». IZVODI
RAZNE GRIMASE. ČEŠKA SE PO GLAVI, PLJUJE U VIS, PA NA PLOČNIK. NA KRAJU, SKIDA SI I PANTALONE. «LUTKA» SE TEK TADA
ODAJE I OKREĆE GLAVU U STRANU SA
IZRAZOM GAĐENJA. CRNO-BIJELO UBRZANO. DAMA RAZGLEDA MIDERE. RAZVLAČI
IH I SMJEŠKA SE.
GLAS (OFF): Salon «Mira», Jovanova 33, preko puta pijace. Gospođo, pogledajte najnovije
modele pariških midera. Za proputujuće dame
izrađujemo gumeni mider u roku od tri sata.
SENKA, DJEVOJKA IZ IZLOGA, POTPUNO
JE DRUGAČIJA NEGO U IZLOGU (SLOBODNIJE OBUČENA). IZLAZI IZ SALONA IVANA
RADAKOVIĆA. ULAZI U DUĆAN OCA VLADANA VIDIĆA. DUĆAN JE VELIK, BOGAT,
SA PUNO ROBE I VIŠE PRODAVAČA. TU JE
TADA I VLASNIK, VLADANOV OTAC, RELJA
VIDIĆ. U TRENUTKU KADA ŽENA ULAZI U
DUĆAN PRIČINJAVA MU SE DA JE TO NEDA,
ALI SE UBRZO TRGNE I SHVAĆA DA SE PREVARIO. SENKA KUPI NEKE SITNICE I IZLAZI.
RELJA VIDIĆ PROGUTA KNEDLU I ZAGLEDA
SE U JEDNU TOČKU. CRNO-BIJELO, UBRZANO. ULOMAK IZ NEKOG NIJEMOG FILMA.
34-47
GLAS (OFF): Kolarac daje film «Pjevajuća luda»
sa Al Jolsonom.
RELJA VIDIĆ ULAZI U SVOJU KUĆU. NERASPOLOŽEN JE. SJEDA ZA STOL DA JEDE. PRILAZI MU ANA, NJEGOVA SUPRUGA.
ANA: Što ti je RELJA?
RELJA: Ništa!
ULAZI U ODAJU I VLADAN. RELJA GA POPRIJEKO POGLEDA PA POTOM SPUSTI POGLED.
ANA: Sine, hoćeš li i ti da jedeš?
VLADAN: Ne mogu mati, mnogo ti hvala!
RELJA GURA TANJUR U STRANU.
ANA: Što ti je RELJA?
RELJA: Ništa!
VLADAN: Ja sam svoje već rekao!
RELJA TRESNE PESNICOM PO STOLU.
RELJA: Zar uvijek mora biti po tvom?!
VLADAN: Ja Nedu volim i ne mogu drugačije.
Što bi bio moj život bez nje!? Imate samo mene.
Zar će te dozvoliti da navijek budem nesretan?
TIŠINA NEKOLIKO TRENUTAKA.
RELJA: Neću! U redu! Zašto sam se uopće bunio kada sam znao da će ovako biti? Ali, upamti nešto; u životu čovjek mora naići i na nešto
što ne zavisi od njega, čemu se mora pokoriti!
Kada to bude naišlo u tvom životu, e, onda teško tebi sine!
CRNO-BIJELO, UBRZANO. DJEVOJKA SE
SMIJEŠI. AFEKTIRA. POKAZUJE SVOJE BIJELE
ZUBE.
GLAS (OFF): Saodont bijeli zube!
VEČER JE. VLADAN GOTOVO TRČEĆI DOLAZI PRED NEDINU KUĆU. ONA OTVARA
PROZOR. ON JE UZIMA ZA RUKE. LJUBI JOJ
RUKE, LICE.
VLADAN: Tvrdo srce je popustilo. Bit ćeš moja!
NEDA: O, dragi! To je divno!
VLADAN: Sutra ćemo doći da te isprosimo!
NEDA: O, kako sam sretna! A, sada, idi! Idi! Vidjet će nas!
VLADAN: Čemu se kriti?! Od sutra će svi znati
da se volimo!
NEDA: Sutra je sutra. Neka bude sve onako
kako treba biti.
VLADAN: Sad je baš onako kako treba biti. Nitko me noćas neće odvojiti od tebe.
NEDA: Idi, molim te, idi!
POKUŠAVA MU SE OTETI IZ RUKU. REZ. REKLAMA, CRNO-BIJELO, UBRZANO. JEDNA
37
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 37
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
DJEVOJKA PALI SVIJEĆU. IZ POTPUNOG
MRAKA BLJESNE SVJETLOST.
GLAS (OFF): Svijeće nakićene za vjenčanje dobit ćete najpovoljnije kod Milovanovića i brata.
Knez Matova 39. Telefon 11-37
U DNEVNU SOBU KUĆE U KOJOJ ŽIVE JELKA I NEDA ULAZE RELJA, ANA I VLADAN VIDIĆ.
RELJA: Ne pitate zašto smo došli?
JELKA: A, zašto ste došli, dobri ljudi?
RELJA: Da prosimo djevojku, vašu lijepu jedinicu, Nedu!
JELKA: ‘Ajte, ‘ajte, sjedite!
GOSTI SJEDAJU. JELKA IM DONOSI SLATKO
I VODU.
RELJA: Naš jedinac navalio da se ženi, usijana
glava. Ohladit će se tek kada lupi o neki zid. Ali,
što je tu je! Ništa im neće manjkati.
JELKA: Ja sam udovica! Za nas dvije sve je dosta.
Ali, za vas, ono što mi imamo je malo, gotovo
ništa.
RELJA: Mi ništa ne tražimo od vas!
JELKA: A mi vam ne možemo uzvratiti...
RELJA: Ma, ja sam jasno rekao...
JELKA GA PRESIJEČE POGLEDOM.
JELKA: Ne možemo dati Nedinu ruku jer ne
možemo da nekoga učinimo nesretnim. Znamo što bi vam značila koja stotina tisuća miraza. Mogli bi ste znatno proširiti posao, mogli biste mnogo toga ... Ovako, zaostajat ćete ... Biti
ćete bliže nama nego mi vama. Neda se neće
udati za vašega sina!
TIŠINA.
JELKA: Kako bi’ vam mogla pogledati u oči
onda kada ta strast prođe? Osjećat ću vašu mržnju, osjećat ću krivnju što sam jednom svojom
odlukom, jednom riječju promijenila vašu budućnost, ugrozila vaš napredak. Ljubav je prolazna. To je samo tren, samo tren koji postoji,
možda samo dok se ne ostvari. Zato ljubav jede
samu sebe i prestaje postojati kada bude prejaka da bi se stalno mogla održavati na toj, vreloj
razini.
STANKA.
JELKA NASTAVLJA: Ne, ne mogu vam dati
Nedu. To vas ne bi učinilo sretnima!
REZ. REKLAMA. CRNO-BIJELO UBRZANO.
BURE SA VINOM. IZ NJEGA SE TOČI VINO U
ČAŠU. JEDAN ČOVJEK ISPIJA VINO IZ ČAŠE.
34-47
GLAS SPIKERA (off): Odlična su stara vina iz
podruma Save L. Savića (Smederevca), Beograd, Skopljanska 4!
VLADAN SJEDI U KAVANI. PIJE I GLEDA U
KAKO SE IVAN RADAKOVIĆ VESELI DOK.
MU SVIRCI SVIRAJU NA UHO. POJI SVIRCE
VINOM, RAZBIJA ČAŠE, SKAČE, RUŠI STOLOVE. VLADAN, S DRUGE STRANE PIJE, ALI
NE POKAZUJE EMOCIJE SVE DOK SE U JEDNOM TRENUTKU NE SRUŠI POD STOL.
PRETAPANJE.
JUTRO JE. KONOBARI IZVLAČE VLADANA
KOJI SPAVA POD STOLOM.
PRVI KONOBAR: Je li se istrijeznio?
DRUGI KONOBAR: Jes’, vraga!
VLADAN: Daj još jednu!
PRVI KONOBAR: Dok se ne istrijezniš – ništa!
VLADAN: E, onda više nikad neću popiti ... nikada neću doći do te tvoje čaše ...
DRUGI KONOBAR: E, još ćeš nam se ti trijezniti i napijati!
VLADAN: Neću se trijezniti! Neću da živim!
PRVI KONOBAR: E, kada tako misliš, ti si trijezan. Zato, čim ti padne na pamet jedna takva
misao ti trgni jednu, pa ako ne pobjegne, ti trgni
i drugu, a ako ni to ne pomogne ti nastavi sve
dokle treba! (DRUGOM KONOBARU) Daj mu
jednu!
IVAN IZLAZI ZAGRLJEN SA JEDNOM DJEVOJKOM.
PRVI KONOBAR: Eto! Vidi njega! Pije, a k’o ptica je!
IVAN JE NA ULICI SA DJEVOJKOM SA KOJOM JE IZAŠAO IZ KAVANE. IDU POLAGANO, NOGU POD NOGU. IZ KUĆA,
PROZORA IZVIRUJU LJUDI I GLEDAJU IH.
REZ. REKLAMA. CRNO-BIJELO UBRZANO.
ODIJELO NA KROJAČKOJ LUTKI. KROJAČ
PRIŠIVA GUMB.
GLAS (OFF): Nova Putnik krojač za gospodu!
Od desetog listopada preseljava svoju krojačku
radionicu iz Novog Sada u Beograd, Rašićeva 6
IVAN OBUČEN U SVEČANO ODIJELO, SA
LEPTIR MAŠNOM ULAZI U SVOJU RADIONICU. NEKOLIKO DJEVOJAKA SJEDI ZA
STROJEVIMA I ŠIVA.
IVAN: Dobar dan, ljepotice! Jeste li marljive?
DJEVOJKE, UGLAS: Dobar dan, gazda! Jesmo!
IVAN: Ruke vam se pozlatile! Nastavite tako!
DA BI POPRAVIO RASPOLOŽENJE ON UŠTI-
38
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 38
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
NE JEDNU KROJAČICU. ONA CIKNE, ALI SE I
SVE TRI ZAHIHOĆU. IVAN IZLAZI. ODLAZI
NA PLAŽU. ČIM SE TU POJAVI NEKOLIKO
DJEVOJAKA SE OKUPI OKO NJEGA.
PRVA DJEVOJKA: Hajdemo u vodu ... Hajde s
nama u vodu!
IVAN: Ovako obučen? Zašto da ne?!
DRUGA DJEVOJKA: Ma, ne! Svuci ga!
IVAN: A, ne! Idem u vodu baš ovako ili nikako
drugačije!
DJEVOJKE SE HIHOĆU. GURAJU GA U
VODU U ODIJELU I ON POČINJE PLIVATI.
NASTAJE OPŠTE ODUŠEVLJENJE. I OSTALI,
VEĆINOM DJEVOJKE, ULAZE U VODU I
PLIVAJU S NJIM. CRNO-BIJELO, UBRZANO.
REZ. REKLAMA.
GLAS SPIKERA(OFF): Uloge na štednju uz 8%
prima Bankarsko i trgovačko društvo D.D. Beograd, Terazije 5, Kapital 5 milijuna!
VEČER. U MOKROM I IZGUŽVANOM ODIJELU IVAN SE VRAĆA KUĆI. NA PUTU SUSREĆE
GOSPODINA PANTOVIĆA. TO JE ČOVJEK
OD PREKO PEDESET GODINA, PROĆELAV,
PODEBLJI, ALI SA LIJEPIM ZUBIMA.
PANTOVIĆ: Gospodine Radaković, znate da
je sutra 25-ti?! To znači da je vrijeme da mi
isplatite mjenicu.
IVAN: Sutra je novi dan, sutra je 25-ti ... Danas
još nije!
PANTOVIĆ PRI ODLASKU: Dan je kratak! Ja
ne mogu nikom poklanjati novce!
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. ŽENA
SJEDI ZA STOLOM. ISPRED NJE JE ŠALICA
KAVE. ONA MIRIŠE KAVU, PUŠE U ŠALICU I
PIJE OPREZNO. KOLUTA OČIMA.
GLAS SPIKERA (OFF): Samo od kofeina oslobođena kava «Hag» pruža najveći užitak bez
štetnoga djelovanja. I kako navečer možete piti
kavu «Hag» do mile volje, a da ne dobijete niti
udaranje srca niti uzrujanost ili bilo kakve druge
smetnje. Osvjedočite se pokusom.
34-47
GOSPODIN PANTOVIĆ U SVOM DUĆANU. SJEDI ZA STOLOM I SREĐUJE RAČUNE.
DUĆAN JE DOSTA PROSTRAN, ALI IMA
SAMO JEDNOG PRODAVAČA. ULAZI NEDA
(ljepša no ikada).
NEDA: Dajte mi ... (stanka, traži riječ) dajte mi
kave ...
PANTOVIĆ ODMAH PRISKAČE DA JE USLUŽI. POSEŽE ZA KAVOM. VIDI DA TO NIJE
ONO ŠTO ONA ZAPRAVO ŽELI.
NEDA: Šećer ...
PANTOVIĆ POSEŽE I ZA ŠEĆEROM. PRIMJEĆUJE DA NEDA NIJE SIGURNA ŠTO HOĆE.
PANTOVIĆ: Gospođice Kršulj, vi ste jako šarmantni ... Čak, pogotovo kada se zbunite ...
Dat ću vam i šećer i kavu ... To uvijek može
zatrebati ...
NEDA: Ne! Ne! Potpuno sam sigurna. Treba mi
šećer! Ne! Sol! Treba mi sol!
PANTOVIĆ: Sigurno?
NEDA: Da!
PANTOVIĆ PAŽLJIVO PROMATRA NEDU:
NJEZINE RUKE, TIJELO, LICE.
NEDA UZIMA SOL I SVA SMUŠENA IZLAZI
NA ULICU. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKA ŽENA KREMOM MAŽE SI LICE.
GLAS SPIKERA (OFF): Hrapava i ispucala koža
i crvenilo nagrdili bi i najljepše lice kada im to
ne bi sprečavalo svojim dobrim djelovanjem
Krem Simon. Ovaj izvrsni toaletni krem zaštićuje osjetljivu put žene od sunčevih zraka, od
vjetra, od oštrog zraka i studeni. Puder i krem
– «Simon» Pariz!
DAN. NEDA U BAŠTI OBREZUJE RUŽE.
MELODIJA: «Kad bi ove ruže male ... » ili njena
modificirana verzija.
IZNENADA, KAO REZOM UKLONJENA IDILIČNA SLIKA SE PREKIDA I ONA ZARIVA
RUKE U TRNJE. POTEČE KRV I SLIVA JOJ SE
NIZ PRSTE. REKLAMA. CRNO-BIJELO. JEDAN
BOLESTAN STARAC JE U POSTELJI. ŽENA
39
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 39
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
34-47
MU PRUŽA ČAŠU SA NEKOM TEČNOŠĆU I
ON JE ISPIJA.
u svako doba divni baršunasti ten koji vas čini
dražesnom i ljupkom – «Elida» puder!
GLAS SPIKERA (OFF):
NEDA ULAZI U RADNJU IVANA RADAKOVIĆA. ZA PULTOM JE IVANOVA TETKA.
«Borvil» izvrsno sredstvo za dobijanje snage. U
«Borvilu» se nalazi volujska snaga. «Borvil» je
poznat kao sredstvo za brzo oporavljanje.
U DNEVNOJ SOBI KRŠULJOVIH SJEDE PANTOVIĆ, JELKA I NEDA.
PANTOVIĆ: Pošto sam udovac bez djece, tako
je Bog htio, moram se oženiti. Jer, čovjek bez
poroda je završen čovjek!
JELKA: Prolazan čovjek, gospon Pantović.
PANTOVIĆ: Da, vremenom sputan ... Ali, tako
bi udajom Neda mogla dobiti muža uz vrlo
mali miraz, vjerojatno i dobro nasljedstvo u
vrlo kratkom roku, ali punu sigurnost i oslonac
u životu ...
JELKA: Ne možemo vam ništa zamjeriti, jer
nemamo ni najmanji izgovor da vam protuslovimo po tom pitanju ... Zato, u ovom slučaju, što
je naša riječ protiv vaše!?
Vjetar koji nitko ne sluša! Ne vidim kako bi vam
mogli pogledati u oči ako vas odbijemo!
PANTOVIĆ: Blagodarim! Sa svoje strane obećavam sve najbolje! Nitko nije zažalio ako je
meni vjerovao ...
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKA
ŽENA RAZGLEDA ŠTOF,
NAMJEŠTAJ ...
GLAS(OFF): Na otplatu najmoderniji namještaj, trpezarije, spavaće sobe i sve ostalo što
je potrebno jednoj udavači dobit ćete u radnji
Ljubomira J. Antonovića u ulici Kneza Mata 53,
do Kalemegdana.
IVANOVA TETKA: Dobar dan, gospođo!
NEDA: Dobar dan! Želim napraviti jednu divnu
haljinu za bal!
IVANOVA TETKA: Od čega biste izvolijevali da
ta haljina bude?
NEDA: Od svile!
IVANOVA TETKA: Imate li i želju za boju?
NEDA: Drap!
NEDA OPAŽA JEDNU SLIKU NA ZIDU. PRILAZI SLICI DA JE BOLJE OSMOTRI.
NEDA: Divna slika! Tko ju je naslikao?
PRODAVAČICA: Gazda! On znate, inače ne
slika, ali u jednom momentu, u samo jednom
momentu, uspio je stvoriti ono što sada gledate. I nikada više ništa nije naslikao, ni prije ni
poslije ... Pričaju da se to zove čudom! A i što je
drugo nego čudo! On da nešto uradi!
NEDA: Željela bih je imati!
PRODAVAČICA: Mi samo pravimo i prodajemo odjeću. Možemo vam samo uzeti mjeru
za haljinu.
NEDA: Šteta! I sliku bih željela imati ...
REKLAMA CRNO-BIJELA UBRZANA SLIKA.
ČOVJEK POKUŠAVA DA IZ ŠALICE ISPIJE ČAJ.
PUŠE U ŠALICU. ISPIJA ČAJ I SJEDA SA IZRAZOM OLAKŠANJA NA LICU.
REZ. REKLAMA. CRNO-BIJELA UBRZANA
SLIKA. ŽENA SI NANOSI PUDER NA LICE.
TREPČE OČIMA I AFEKTIRA.
GLAS SPIKERA (OFF): «Hornimanov» čaj: u
jutro, u svježem divnom proljetnom jutru kao
i u sumornom, maglovitom jesenjem jutru,
mora intelektualni radnik biti spreman za
borbu za svakidašnji kruh – on će da uzme
šalicu osvježavajućeg, okrepljujućeg «Hornimanovog» čaja koji mu osigurava mirne živce
za trajanje cijelog dana. «Hornimanov» čaj se
dobiva u svakoj trgovini, za svaku zemlju na
svijetu naročito pakovan da bi zadovoljio svim
zahtjevima!
GLAS SPIKERA (OFF): Gdje god da se pojavite pokažite otmjenost i njegovanu vanjštinu.
Posvema tanak sloj «Elida» pudera dat će vam
ZORA JE. NEDA SE BUDI, USTAJE I ODLAZI U
VRT. GLEDA I MILUJE RUŽE. PANTOVIĆ, OBUČEN I SPREMAN ZA POSAO IZLAZI IZ KUĆE.
VJENČANJE NEDE I GOSPODINA PANTOVIĆA.
40
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 40
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
PANTOVIĆ: Moja žena ne mora da ustaje tako
rano!
NEDA: Vaša žena ne može da ostavi ruže!
PANTOVIĆ: Tako te volim! Ne mogu bez tebe.
Treba da idem, ali se bojim svakog momenta
bez tebe ...
NEDA: Nemam ja kud’ otići!
PANTOVIĆ JE UHVATI ZA RUKU: I nemaš!
Onog tko te više voli nigdje nećeš naći!
PANTOVIĆ JE POLJUBI U OBRAZ I IZAĐE
NA ULICU. DOLAZI DO SVOG DUĆANA I
OTKLJUČAVA GA. DOLAZI I PRODAVAČICA
I ZAJEDNO ULAZE U DUĆAN.
34-47
PANTOVIĆ ODMAHUJE GLAVOM: Nemam
običaj da dajem na veresiju nekom tko nikada
neće platiti, ali pošten si čovjek, ako budeš
mogao, vratit ćeš! Samo se bojim da ne navučem na vrat svu sirotinju ... Ne pričaj to nikom.
Još ovaj put, samo još ovaj put, mali i nikada
više ... Ja nisam popustljiv čovjek! I tako će
zaista i biti ...
MATO UZIMA NEKE SITNICE. IZLAZEĆI
OBRATI SE PANTOVIĆU.
MATO: Zahvaljujem na povjerenju, gos’n Pantović! Ja vas uvjeravam da ...
PANTOVIĆ: Idi, idi i ne vraćaj se! Nikad više ...
PRODAVAČICA: Dobro jutro, gospodine Pantović!
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKA
ŽENA MAŽE SI LICE KREMOM.
PANTOVIĆ ULAZI U URED, SJEDA ZA STOL
I PREBIRE PO PAPIRIMA. ULAZI MILAN VLAJIĆ, ORTAK GOSPODINA PANTOVIĆA.
GLAS SPIKERA (OFF): Sve dame upotrebljavaju izvrsnu i obljubljenu ‘’Vesna’’ kremu!
VLAJIĆ: Idem da kontroliram onaj pretovar
šećera!
PANTOVIĆ SE NAMRŠTI: Ne! Idem ja!
VLAJIĆ: Opet mi ne vjerujete! Ta, ne možete
baš sve sami. I ne možete i ne trebate ...
PANTOVIĆ: Kad idem sam onda sam miran i
siguran ...
ULAZI PRODAVAČICA: Gospodine Pantović,
opet Mato Vrazić traži na veresiju!
PANTOVIĆ USTAJE SA STOLICE I HITRO
ODLAZI U DUĆAN.
PANTOVIĆ: Što je, Vraziću?! Majku mu, pa
nisam valjda ja taj koji će da te izdržava?! Nisi
mi dijete!
MATO, NJEŽAN MLADIĆ OD OKO DVADESET GODINA: Ali, gospodine Pantović ...
PANTOVIĆ: Bez takve mušterije kao što si ti,
ja mogu!
MATO: Ali, ja ne mogu bez vas! Eto, čim mi se
objavi knjiga...
PANTOVIĆ: Ma, tko će ti bre, kupiti knjigu!?
Tko? Tko? Ako i prodaš nešto, od toga nećeš
moći ni papir isplatiti!
MATO: Evo, Geca Kon će vam garantirati da će
se sve prodati!
MATO PROLAZI PORED PANTOVIĆEVE
KUĆE. VIDI KAKO U VRTU NEDA POTKRESUJE RUŽE.
MATO: Dobro jutro, gospođo Pantović!
NEDA: Dobro jutro!
MATO: Vidjevši v a s ukazala mi se jedna pjesma! Taj predivni spoj nježnosti i ljepote, ljupkosti i čulnosti, to ste Vi! Stvoreni ste za pjesmu!
NEDA S NASMIJEŠI I UĐE U KUĆU. SOBARICA JOJ DONOSI ČAJ.
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO.
PUŠTA SE PLOČA NA STAROM GRAMOFONU.
GLAS SPIKERA (OFF): Banjska sezona je na
pragu! Zato još sada požurite i nabavite «Edison-Bell» gramofon!
OBLAČNO VRIJEME. SUMRAK. NEDA NOSI
KIŠOBRAN U RUCI. (U TOM ČASU IZGLEDA
LIJEPO) IDE ULICOM. IVAN JE OPAZI I GLEDA
NJEZIN HOD. POČINJE KIŠA SA GRMLJAVINOM. ONA OTVARA KIŠOBRAN. KIŠA SE
PRETVARA U PRAVI PLJUSAK. I PORED KIŠOBRANA NJOJ ZATREBA ZAKLON. SKLANJA
SE POD NEKO DRVO. IVAN JOJ SE PRIBLIŽI
41
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 41
8/3/2013 11:06:25 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
34-47
I BEZ PITANJA STAJE POD NJEN KIŠOBRAN.
IVAN: Zašto stojiš pod drvetom kada je to
opasno?
IVAN JE UHVATI OKO PASA I POLJUBI,
DUGO I STRASNO. U PRVI MAH ONA SE
OPIRE, ALI JOJ OTPOR SVE VIŠE I VIŠE SLABI.
REKLAMA. CRNO-BIJELO,
ČOVJEK SJEDI NA STOLICI.
ZAMIŠLJEN JE.
UBRZANO.
GLAS SPIKERA (OFF): «Urodonal» pobjeđuje
artrizam jer rastvara mokraćnu kiselinu!
IVAN MOKAR ULAZI U KUĆU. SVLAČI SE I
LEŽE U POSTELJU. U BUNILU JE. OKO GLAVE
MU LEBDI NEDIN LIK. PRED SVANUĆE KIŠA
PRESTAJE. ON USTAJE OBLAČI SE I DRHTEĆI OD HLADNOĆE ODLAZI PRED KUĆU
GOSPODINA PANTOVIĆA. DUGO GLEDA
U KUĆU. CRNO-BIJELO, UBRZANO. INSERT
IZ NIJEMOG FILMA PUNOG EMOCIJA.
GLAS (OFF): «Coloseum» daje «Osvetu» dramu
ljubavi, ljubomore i pakosne strasti jedne neobuzdane ciganke. U glavnoj ulozi Dolores del
Rio!
U KREVETU IVAN DIVLJAČKI STRASNO
LJUBI NEDU. ONA POKUŠAVA DA SE OTME
, ALI NE USPIJEVA. NA LICU JOJ SE VIDI
IZRAZ GAĐENJA. POTOM SE POTPUNO
UMIRI I POGLED USMJERI NA PORCULANSKU FIGURU NA STOLU. SVE POSTAJE TIHO,
MIRNO, PODNOŠLJIVO.
REKLAME. CRNO-BIJELO, UBRZANO. DIJETE
JEDE ČOKOLADU.
GLAS (OFF): Velika zlatna utakmica čokolade
«Tobler», 1432 nagrade, u švicarskim francima
27 500 što čini u dinarima 302 500 ...
PANTOVIĆ JE U SVOJOJ KUĆI. SJEDI U
NASLONJAČU. PIJE ČAJ I ČITA NOVINE.
NEDA VEZE. ULAZI MILAN VLAJIĆ, ORTAK
GOSPODINA PANTOVIĆA.
VLAJIĆ: Dobar dan!
PANTOVIĆ I NEDA: Dobar dan!
VLAJIĆ: Javljaju iz Praga da ima nekih problema s onom isporukom.
PANTOVIĆ GLEDA U NEDU, PA SE OKREĆE
VLAJIĆU.
PANTOVIĆ: Idi ti!
VLAJIĆ: Ja?!
PANTOVIĆ GLEDA U NEDU.
VLAJIĆ: U redu!
PANTOVIĆ: Ja ne mogu ići!
PANTOVIĆ I VLAJIĆ PRELAZE U DRUGU
SOBU.
PANTOVIĆ: Tko ima mladu ženu nema vremena ili za nju ili za posao.
VLAJIĆ: Ma, ja ću ići!
VLAJIĆ KREĆE KA IZLAZU. PANTOVIĆ SE
NALAZI NA POLA PUTA IZMEĐU NEDE
I VLAJIĆA I GLEDA ČAS U NJU A ČAS U
NJEGA. VAGA ŠTO DA ČINI.
PANTOVIĆ (VLAJIĆU): Čekaj! Ja moram da
idem!
VLAJIĆ: Zašto? Čemu to nepovjerenje? Čemu?
PANTOVIĆ: Ja sam siguran u samo u ono što
vidim i miran sam tek onda kada znam da nije
moglo biti bolje...
VLAJIĆ: Za ovoliki obim posla to ne možete...
Uvijek negdje mora nešto da procuri.
VLAJIĆ IZLAZI IZ KUĆE. ZATVARA VRATA
ZA SOBOM. PANTOVIĆ GLEDA U NEDU
NEKOLIKO TRENUTAKA PA I SAM IZLAZI
PUTEM KOJIM JE IZAŠAO I VLAJIĆ.
PANTOVIĆ (PRI IZLASKU): Čekaj, Milane, predomislio sam se ... Idi ... ti...
VLAJIĆ KLIMNE GLAVOM.
POSLIJE NEKOLIKO TRENUTAKA PANTOVIĆ SE VRAĆA U SOBU GDE JE NEDA I
SJEDA U NASLONJAČ. GLEDA U NEDU DOK
OVA VEZE. POSLIJE NEKOLIKO TRENUTAKA UZIMA NOVINE I NERVOZNO OKREĆE
42
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 42
8/3/2013 11:06:26 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
34-47
LISTOVE. VRPOLJI SE. PONEKAD KRAJIČKOM OKA POGLEDAVA U NEDU. POTOM
BIJESNO BACA NOVINE NA POD. IZLAZI
IZ SOBE. ODLAZI DO TELEFONA. BIJESNO
OKREĆE BROJČANIK NA TELEFONU.
poznate u cijelom svijetu pomade za kosu
«Anna Csillag»!
PANTOVIĆ: Poručite Milanu da se ne sprema
za put. J a ću ići!
MATO: Dobar dan, gospođo! Napisao sam
onu pjesmu o kojoj sam vam govorio!
NEDA: Baš mi je drago!
MATO: Čim sam vas vidio onomad u vrtu, čim
sam osjetio taj magnetizam iz vas, znao sam,
napisat ću pjesmu, pjesmu kakvu nikada nisam
mogao napisati, pjesmu kakvu nikada više
neću moći napisati ...
NEDA: Jaooj! Nemojte! Ne vjerujem vam! To
vi meni laskate! Bila je to sigurno neka druga
žena!
CRNO-BIJELO UBRZANO. ULOMAK IZ
NEKOG NIJEMOG FILMA.
GLAS (OFF):
U «Cazini» Al Jolson u svom velikom filmu «Jazz
pjevač»!
NEDA STOJI U IZLOGU RADNJE IVANA
RADAKOVIĆA. NEPOMIČNA JE KAO LUTKA.
OBUČENA JE U DIVNU HALJINU. LJUDI SE
OKUPLJAJU ISPRED IZLOGA I GLEDAJU JE.
TOJ GRUPI ŠTO PILJI U IZLOG PRIDRUŽUJE SE I IVAN RADAKOVIĆ. POKUŠAVA JE
ZASMIJATI. IZVODI RAZNE GRIMASE, PLAZI
SE, ŠALJE JOJ POLJUPCE. MEĐUTIM, ONA JE
MIRNA I NE POMJERA SE.
IVAN (OKUPLJENIMA): Lutka je! Ne lažem
vam! Vidite da ne trepće!
CRNO-BIJELO UBRZANO. LETI PERJE.
GLAS SPIKERA (OFF): Perje, kokošje, pureće, guščje, pačje, prirodno strojem čišćeno,
dobavlja se u svakoj količini E. Vajda, Čakovec.
Telefon 59-60-3, Međimurje.
NEDA IDE PUSTOM ULICOM. PRILAZI JOJ
MATO.
MATO: Ne! To ste bili vi!
NEDA: Jaoj! Žurim! Moram poći!
MATO: Ne vrijedi vam! Ja ću uvijek biti uz vas.
U kom trenu pomislite, znajte, ja mislim na vas!
ONA ODLAZI. ON OSTAJE SAM I ZAMIŠLJEN. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKI ČOVJEK PIJE.
GLAS SPIKERA (OFF): Boli li vas glava, ili ste
nazebli ??? Samo jedan Kalmine i bit ćete preporođeni!
MATO ULAZI U PRODAVNICU GOSPODINA PANTOVIĆA I PLAĆA DUG.
DAJE NOVAC PRODAVAČICI.
POLUMRAK. NEDA I IVAN SJEDE I RAZGOVARAJU.
MATO: Ja sam čovjek od riječi. Vratit ću sve do
posljednjeg dinara!
NEDA: Jesam li bila dobra?
IVAN: Divna si bila, dušo! Uspeću da vratim
sve dugove!
NEDA: Otkad te to zanima?
IVAN: Tvoj muž će me odrati kao zeca! Samo
što me ne strpaju u rešt ...
NEDA: I tako ... ja uzimam od muža i tebi
dajem ... Dvostruka prijevara!
U PRODAVNICU ULAZI GOSPODIN SIMA
JANKOVIĆ BIJESAN KAO RIS. TO JE ČOVJEK
OD OKO ČETRDESET GODINA I VRLO JE
SLIČAN PANTOVIĆU.
REKLAMA. CRNO-BIJELO UBRZANO. KOSA.
RUKE TRLJAJU KOSU.
GLAS SPIKERA (OFF): 10 000 dinara nagrade
onom tko dokaže da ima boljeg sredstva od
JANKOVIĆ (PRODAVAČICI): Gdje ti je gazda?
PRODAVAČICA: Nije tu!
PRODAVAČICA JOŠ UVIJEK BROJI NOVAC
KOJI JOJ JE DAO MATO. MATO PROMATRA
JANKOVIĆA. OVAJ SE NIKAKO NE SMIRUJE
I U NASTUPU JAROSTI UPADA U PANTOVIĆEV URED GDJE SE NALAZI VLAJIĆ, ORTAK
43
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 43
8/3/2013 11:06:26 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
GOSPODINA PANTOVIĆA. MATO GLEDA U
PRODAVAČICU.
JANKOVIĆ (OFF): Gdje je? Gdje je? Ubit ću ga!
Ubit ću ga! Slobodno mu kaži da ... da ... ma,
nije važno! Kako se samo usuđuje da ... i to m e
n i ! M e n i, Simi Jankoviću ... Neću ja da idem
na robiju zbog njega, neću!
VLAJIĆ (OFF): Smiri se, čovječe! Kap će te
udariti!
U OFFU SE ČUJE ZVUK RAZBIJANJA STAKLA.
VLAJIĆ(OFF): Pazi kako se ponašaš!
JANKOVIĆ (OFF): Ma, što ja tebi govorim ...
JANKOVIĆ BIJESNO IZLAZI IZ UREDA I PROLAZI PORED MATA I PRODAVAČICE NE
OPAŽAJUĆI IH. IZLAZI IZ PRODAVNICE. I
MATO POLAKO IZLAZI IZ PRODAVNICE.
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. MUŠKARAC I ŽENA BRZO PREVRĆU LISTOVE
KNJIGA.
GLAS (OFF): Ako nećete da kupujete knjige od
Bacha, znači, hoćete da gubite novac! Knjižara
Franje Bacha, Knez Mihailova 8!
U STANU GOSPODINA PANTOVIĆA MATO
KLEČI PRED NEDOM.
MATO: Gospođo, ja sam preplavljen ljubavlju
... Ne jedem, ne pijem, ne spavam ... samo
dišem!
NEDA: Žalim momče! Žalim! Ne nadaj se
uludo! Ne mogu te voljeti. Moje sunce za
nekim drugim sja ...
MATO: Eto! Stvar je u meni ... ne u vama ... Vi
ste divni! Vi ste onakvi kakvi trebate biti ... Vi
ste cvijet, vi gorite od ljubavi, od osjećanja, a
ja nisam dostojan toga ... Zašto postojim? Da
vidim svoj krah? Nisam vas dostojan i to prihvaćam ... Ali, za mene bi bio dovoljan samo jedan
tren, samo jedan tren za mene, a za ostale svi
ostali ... Cijeli život sam se čuvao za jednu ženu,
za jedan dan ... Čitav život sam čuvao dušu da
joj je predam! A, ta žena, to ste vi! V i ste prag
preko kojeg neću moći proći i nastaviti dalje
živjeti ...
NEDA: O, idite! Idite, molim vas!
34-47
MATO SE PRIDIŽE.
MATO: O, idem, idem! Ali, zar mislite da se
neću vratiti?
MATO ODLAZI I NEDA OSTAJE SAMA.
REKLAMA.
CRNO-BIJELO, UBRZANO.
BOSE NOGE.
GLAS (OFF): Čarape «Elbea» u svijetu poznate
po svojoj kakvoći dobivaju se jedino kod Elijesa
i kompanije, Knez Mihailova 33!
IVAN RADAKOVIĆ STRASNO LJUBI NEDU
PO RUKAMA, VRATU ...
IVAN: O, ne mogu bez tebe! Bez svega bih
mogao ali bez tebe ne ... Kako ću, kako ću?
NEDA GA MILUJE PO KOSI.
NEDA: Ali, ja imam muža ...
IVAN: Ali. tek si sada uvidjela što si izgubila u
životu ...
GLAS NARATORA (OFF): Dok su vodili ljubav
Ivan je mogao da joj pruži mnogo više od njenoga muža ... Mogao je da je nosi u rukama
lako, kao da je od perja, da je ljubi tako da se
nije dalo ljepše ... Gospodin Pantović mnogo
toga nije mogao... Godine su mu uzele snagu,
oslabile kralježnicu, prorijedile kosu; nije je
mogao držati u rukama, nije je mogao ljubiti, a
da ona ne osjeti zubnu protezu ...
Nije mogao dugo izdržati s njom, a da ne izgubi snagu ...
NEDA I IVAN LEŽE GOLI U POSTELJI.
NEDA: Mnogo sam izgubila u životu, mnogo
ali čovjek bi nekada bio sretniji da ponešto
nikada ni ne sazna ...
IVAN: Zar bi bila sretnija da ovo nisi doživjela?
NEDA: Ne bih, ali ...
REKLAMA. CRNO-BIJELO,
JEDAN ČOVJEK KIŠE.
UBRZANO.
44
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 44
8/3/2013 11:06:26 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
GLAS (OFF): Nazdravlje! «Nosal» prašak protiv
hunjavice oslobađa vas odmah ovog zla!
PANTOVIĆ BIJESAN KAO RIS VUČE NEDU
ZA RUKU DOK IDU ULICOM.
DOVODI JE PRED IZLOG RADNJE IVANA
RADAKOVIĆA. GLEDA U LUTKU U IZLOGU,
PA U NEDU, PA U LUTKU, PA U NEDU. KAO
DA TRAŽI U NJOJ NEKI TRAG NEMIRA.
MEĐUTIM, ONA OSTAJE MIRNA I HLADNA.
CRNO-BIJELO, UBRZANO. ČOVJEK SJEDE
KOSE.
GLAS SPIKERA (OFF): Zašto biste bili sijedi
kada postoji «Inecto-rapid»!?
GOSPODIN JANKOVIĆ I NEDA SU U BAŠČI
ISPRED KUĆE GOSPODINA PANTOVIĆA.
BAŠTA SE VIDI SA ULICE.
JANKOVIĆ: Mi smo vrlo slični... Podjednako
smo nesretni... i vi... i ja... Moja je žena meni pridodata, uostalom, slutim kao i vaš muž vama,
odnosno, vi njemu...
NEDA: Mene moj muž voli!
JANKOVIĆ: Ali, to ne znači da i vi njega volite!
Ako ne, to je isto kao i da on vas ne voli... Ma,
on je polaskan, njemu godi da je jedno takvo
biće njegovo, kao neka stvar: imanje, kuća, trofej... Ne! Zapravo, on vas ne voli!
On je sretan što vas svojata. To nije ljubav...
Jedino vas j a mogu voljeti, mogu jer mi imamo
onaj uzajamni magnetizam koji to nedvojbeno
pokazuje... Vi ste, lijepa gospo, ušli u prazan
prostor, u pustoš mog života... Trebate mi, ne
mogu bez vas!
NEDA: Ali, gospodine Jankoviću, ja sam već
udata! Kasno je za sve!
JANKOVIĆ: Kasno? Kasno? O, izgovori, izgovori... Što bi ovaj svijet bez njih?! Bio bi to sretan
svijet! Bez tih izgovora ljudi bi se morali predati
onome što osjećaju, onome što jesu, a ne
onome kakvi treba da budu! Iskren sam. Ne
mogu vam obećati brak, ali ni vi meni! Tu smo
gdje smo! Ali, možemo se tajno voljeti, neizmjerno, možemo ući u slast tajni, doživjeti ono
što obični svijet ne poznaje, onaj vrh vrhova do
kojeg većina ljudi nikada ne stigne... Neka živi
život! Moramo gospođo, Nedo! Moramo!
NEDA: O, ne znam, ne znam... Sve je to tako
zamršeno... Stavljate me pred teška iskušenja...
Ali, lijepo je živjeti i u čahuri.
34-47
JANKOVIĆ: Ali, treba iskusiti i slobodu i tek
onda suditi! (kratka pauza) Ali, zašto idete protiv srca? Vi se meni sviđate, a i ja vama! (kratka
pauza) Ipak želim da bude onako kako vi želite... A vi želite da vas volim!
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKI
ČOVJEK SPAVA U KREVETU.
GLAS SPIKERA (OFF): Dok vi spavate «Darmol» radi! Čokolada za otvaranje.
ČOVJEK USTAJE IZ KREVETA I TRČI U TOALET.
NEDA SJEDI U BAČTI. SOBARICA DOVODI
NEKOG DEČAKA. DEČAK NOSI U RUKAMA
KRLETKU SA SLAVUJEM. PRUŽA JOJ KRLETKU I DAJE JEDNO PISMO. ONA OTVARA
PISMO I ČITA GA.
MATOV GLAS (OFF): Najdraža moja, bit ću
uvijek pored vas! Od sada ćete me vidjeti i u
ovoj ptici kada pjeva i u leptiru na vašem cvijetu... Bit ću uvijek pored vas jer ne mogu bez
vas! Ali, vi ne želite da budete pored mene! Bit
ćete krivi jer će moje pjesme biti tužne, krvave,
pune kvrga i ožiljaka... O, lijepa moja gospo,
svijeta će biti i poslije nas, ali mi ćemo izgubiti
preostalo, nama suđeno vrijeme... Lijepa moja
gospo, kraljice svih žena! Ja ludim za onim
trenom kada ću, gospo moja, probiti taj zid
sudbine, taj zid nesreće i šutnje koji govori da vi
nećete pripasti meni a ja vama... Teško je da se
čovjek može izliječiti od ljubavi... Izliječite me
od nje, draga moja gospo, izliječite me dajući
mi je! A ako vam je sve to ipak tako teško,
ako vam je to tako teško kao pitanje života i
smrti, onda ću otići, Neda, otići ću i umrijet ću
proklet od nemoći! Ta, umrijeti voleći, bolje je
nego živjeti bez vas! Mato, koji ne može bez
vas!
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. SMJENJUJU SE SLIKE: MASLAC, GUSKA, ČOKOLADA, JAJA, SIR.
GLAS SPIKERA (OFF): Brojke govore u prilog masti za jelo ‘’Šihtov ceres’’. Važne životne namirnice sadržavaju masti: Ceres 100%,
Maslac 81%, guska 38%, čokolada 22%, jaja
11%, sir 5%. 100% masti (čiste kokosove masti)
imade samo «Šihtov ceres» mast za jelo!
45
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 45
8/3/2013 11:06:26 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
U DNEVNOJ SOBI PANTOVIĆ ČITA NOVINE
DOK PIJE ČAJ SA NEDOM.
U JEDNOM MOMENTU PROČITAVŠI NEŠTO
U NOVINAMA TRESNE NJIMA O STOL I BIJESNO IZJURI IZ SOBE.
PANTOVIĆ: Kreten!
NAKON NEKOLIKO TRENUTAKA OKLIJEVANJA NEDA USTAJE I UZIMA NOVINE.
NEDA ČITA U SEBI: Pokušaj samoubojstva u
Ohridskoj 5! Pokušaj samoubojstva jednog
mladića jučer, na sreću se završio bez uspjeha.
Pretpostavlja se da je motiv ovog pokušaja
nesretna ljubav!
VIDI SE SLIKA PJESNIKA MATA VRAZIĆA.
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO.
NEKOJ ŽENI SE PREDAJE POKLON SA MAŠNICOM. ONA UZIMA POKLON, SMIJEŠI SE I
AFEKTIRA.
GLAS SPIKERA (OFF): Najljepši poklon je
«Ruff»-ova čokolada i desert!
IVAN RADAKOVIĆ POTIŠTEN, PROLAZI
KROZ DRVORED. GAZI OPALO LIŠĆE. JESEN
JE HLADNA, IZ USTA MU IZBIJA PARA.
GRANE SU OGOLJELE, BEZ LIŠĆA, NIGDJE
NI TRAVKE. ČUJE SE MODIFICIRANA VERZIJA PJESME «JESENJE LIŠĆE VEĆ OPALO JE ...»
GLAS NARATORA (OFF): Bila jednom jedna
priča, priča koja nikad nije bila zapisana, nikada
nije za sobom ostavila trag na bijeloj hartiji...
Nju je mogao zabilježiti Ivan Radaković da
nije bila suviše istinita, suviše bolna za njega...
To je bila priča o jednoj ljubavi... Ona je već
bila udata kada ga je srela... jednog dana pod
kišobranom... Viđali su se često, u stvari uvijek
kada njen muž nije bio u gradu... Ta tajna ljubav
je bila grozničava, uostalom kao i sve što je
zabranjeno i teško dostižno... Ona mužu ništa
nije mogla priznati... Balansirala je na tankoj žici
dovodeći sve u opasnost ako se to otkrije...
34-47
SLIKA NEDE I IVANA.
GLAS NARATORA NASTAVLJA: A, onda je
ona zatrudnjela... I muž ništa nije otkrio... Čak
je i dijete smatrao svojim, a ne tuđim... No, ona
je Ivanu čvrsto obećala da će mužu sve priznati
i da će s Ivanom i djetetom otići na neki otok
sreće...
NEDA: Sigurno ću mu sutra priznati!
NARATOR NASTAVLJA: Ali, jednostavno nije
mogla... Odugovlačila je to sve dok jednog
dana nije svisla od tuge i umrla... A Ivan je
poželio svima kasti da je dijete njegovo, da je
to njegov sin, njegova krv, ali nije mogao. Nitko
mu ne bi vjerovao. Odnijela je tajnu sa sobom
u grob!
IVAN U BIJESU U MAGAZINU RUŠI SVE
LUTKE-MODELE NA POD. ONE KAO KEGLE
U KUGLANJU PADAJU, LOME SE, GLAVE IM
OTPADAJU I KOTRLJAJU SE. LEŽE IZVRNUTE,
NEMOĆNE, BEŽIVOTNE.
GLAS NARATORA NASTAVLJA: Dijete je raslo,
počelo je da trči, govori... i što je Ivan mogao?
Stajao je pred kućom gospodina Pantovića i
gledao kako se dijete igra, kako se raduje, živi...
i ništa više... Bilo je i kiše i snijega kada djecu
ne izvode na ulicu, ali Ivan je stajao, stajao, sve
dok su ga noge držale, dok su mu oči gledale...
Svaki slobodan trenutak je provodio na tom
mjestu ili po parkovima, leti po plažama, svugdje gdje dovode malu djecu, nadajući se da će
ga vidjeti... Bilo je to teško i bolno, ali je ipak,
bilo dovoljno da bi se moglo živjeti... Neda će
tako uvijek biti uz njega...
IVAN LUTA PO PARKOVIMA, OBALAMA,
IZMEĐU OGOLJELIH STABALA. GLAZBA:
«Jesenje lišće ... ». REZ. REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. ČOVJEK SE BRIJE.
GLAS NARATORA (OFF): Noževi «Žilet» zaista
vrijede onoliko koliko plaćate za njih!
MATO, PIJAN, ORONUO, SJEDI U MRAČNOJ, PRAZNOJ KAVANI. PRIČA MALO SEBI U
BRADU, MALO KONOBARU. POKRAJ NOGU
MU SE NALAZI KRLETKA SA SLAVUJEM.
46
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 46
8/3/2013 11:06:26 AM
Stjepan Bartoš. Čarobna žena
34-47
MATO: Nedo!
TRZA SE, ČUJE NEKI ŠUM. ZAGNJURI GLAVU
U ŠAKE. POTOM POZIVA NEKOG PIJANCA
ZA STOL.
MATO: Nema je! Ali, kao da je tu, kao da je
vidim u svakom cvijetu, u svakoj grani, svakoj
ptici... Bila jednom jedna žena... Zbog nje sam
pisao pjesme, zbog nje sam letio kao ptica,
zbog nje mi ništa nije bilo teško... Voljeli smo
se, a bila je udata... Za starca! Ostala je u drugom stanju i rodila dijete! Moje dijete! Obećala
je da će sve reći mužu, da će ga napustiti, da
ćemo živjeti zajedno, nas troje, negdje daleko!
Ali, umrla je! Ostalo je to dijete, m o j e dijete!
Ali, zakon je na strani muža... Tri mjeseca je
prošlo od rođenja djeteta i ja ga više nikada
neću moći dobiti! Nikada! Ali, ako,... živo je; živi
i raste... Postoji! Ja znam da je ono dio m e n e !
KONOBAR IM PRILAZI.
KONOBAR: Kući! Fajront!
PIJANAC ODLAZI, A MATO OSTAJE SAM.
GLAZBA: MODIFICIRANA VERZIJA PJESME
«JOŠ NE SVIĆE RUJNA ZORA»
MATO: Do zore! Molim te, do zore... Idem
svaki dan, gledam ga kako raste i ludim od
tuge, sreće i ponosa! Ono ima drugo, tuđe ime,
ali je moje!
KONOBAR: Idi kući!
MATO: Nema kuće! Još nije svanula zora...
Pusti me dok ne svane zora... Moram da
pustim ovog slavuja na slobodu...
KONOBAR: Idi, idi... Idi gledaj cvijeće...
MATO: Poklonio sam ga toj ženi... A kada je
umrla, njena sluškinja mi ga je vratila... Umrijet
će ovdje, pokraj mene, od tuge! Moram sačekati zoru da ga pustim da leti i pjeva... Neće on
u mraku! Neće... nikako!
GLAS NARATORA (OFF): «Vim» čisti sve!
GOSPODIN JANKOVIĆ JE U CRKVI. GLEDA
U SLIKU MAJKE BOŽJE KOJA LIČI NA NEDU.
JANKOVIĆ: Oprosti mi, Bože! Oprosti mi,
Bogorodice mila! Potpuno ću se predati tebi!
Oprosti mi! Pusti da ona živi u meni bez bola,
bez muke, kao nešto lijepo, kao nešto plemenito... Daj sreću našem djetetu...
REKLAMA. CRNO-BIJELO, UBRZANO. NEKO
DIJETE PROTURA GLAVU KROZ RAM OD
SLIKE.
GLAS SPIKERA (OFF): Najljepši izbor okvira
za uramljivanje slika ISAK NAHIMIJANS, Beograd, Kneginje Ljubice 22!
IVAN RADAKOVIĆ, GOSPODIN JANKOVIĆ
I MATO STOJE PRED KUĆOM GOSPODINA
PANTOVIĆA. KAMERA PRELAZI SA JEDNE
NA DRUGU OSOBU. NJIH TROJICA STOJE
GOTOVO U ISTOJ LINIJI, ALI TAKO DA
JEDAN DRUGOG NE VIDE. JEDNO MALO
DIJETE IH GLEDA. SMIJEŠKA SE I POTOM IM
OKREĆE LEĐA. VESELO TRČKARA VISOKO
ZABACUJUĆI NOGE.
GLAZBA, PJESMA: «Tri palme na otoku sreće»
(SVRŠETAK)
NAPOMENA – Ljepota Nedina lika trebala bi
se mijenjati skladno subjektivnom viđenju likova, treba biti lijepa samo onda kada je gleda
onaj koji je zaljubljen u nju.
MATO ZAGNJURI GLAVU U RUKE I NASLONI SE NA STOL. DRIJEMA.
KONOBAR: Još ne sviće!
REKLAMA. CRNO-BIJELO,
ČETKA RIBA LIM.
UBRZANO.
47
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 47
8/3/2013 11:06:26 AM
Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji
48-52
Tri šamara za kneza tame,
ili, Zamka u pustinji
DRAGO ČONDRIĆ
Promatrao sam crnu, užasnu avet ...
I slutih onaj čas da mraka to je sin.
(Fran Galović)
1.
Otac, na Jordanu, javno obznani očinstvo svoje
i dođe vrijeme zrenja u komorama Duha.
Vrijeme, koje je određeno da u ljudskosti ljudskoj
pronađeš onaj čaroban pojas između mora prijetvornosti
i zasniježenih, vječno ledenih vrhova sumnje
ponad strmih padina vjere.
Uzani pojas još plodna tla, na kojem bi se Riječ
zasijala.
Jer ovdje, gdje do sad bje očaj života i saznanja,
i gdje svi oni, najbolji i najčišći, što inače kažu,
i znadu tajne ključeve i vrloge postojanja1
najčešće – lažu, određen si za Žrtvu.
A predci još govorahu: Sjeme, koje se uči postati stablom,
još od svog zrenja uči se umiranju.
Uči se lakšem odvikavanju od zemlje
i trpkom dozrijevanju života.
Pa onda, kad ga travanj,
prstima sunca, izvlači ispod snijega,
za svaki slučaj, vlastitu ljušturu još zadrži na glavi,
da odmah, prvih dana u tom novom životu ne bi
zakukalo zbog zluradosti istočnog vjetra.
2.
Ah, je li se zbog toga uskovitlao pijesak u Nabateji,
i sunce iza svojih velova skrio,
čim osjeti tako silan korak na međi Slane doline?
Bje li to Lučonošin prkosan pozdrav?
Ili to zajapurena zemlja nijekaše tvoje Pravo,
kad vidje, ljušturu Riječi na tvojoj glavi.
Jer, kao da joj bi jasno koliko si spreman priljubiti se
i jahati na neosedlanom drhtavom ljudskom stroju2
bez biča i bez uzda?
1 T. Ujević: Riđokosi Mesije IV.
2 S. Spender: Varijacije o mom životu
Svakako, i jedno i drugo. Oboma, evo,
od glave do pete, prođoše skoro bolni srsi nelagode.
I jedno i drugo osjećaše kako se veliko Nešto
valja iz bezvremlja prema učmaloj sadašnjosti.
Tim prije jer on te poznavaše od prije,
a ona tek po odlučnosti koraka, naslućivaše tko si.
Jer koraci su, kažu, prokazatelji duše
i, po odjeku im i ritmu, iskusno uho
prepozna koliko su moćna njezina krila,
koliki im je doseg
i s kakvim sve letom ona računati može.
3.
A tvoji koraci su plijenili odlučnošću,
ko onda Abrahamov kad je, na Moriju iduć
prinijeti žrtvu, hrabrio nejaka sina.
Plijeniše odlučnošću,
premda je pustinjski pijesak iskonske čovječje patnje,
omekšavao oštrinu i prigušivao njihovu jeku,
a vrući vjetar samoće brisao njihove stope.
Izbor ti bi – samoća, premda te odvraćahu.
Teško sâmom, govorili su,
jer mjeriše joj težinu aršinom vlastitog straha.
Straha koji ne imaše pružiti ništa
do prazan pogled u svoju prazninu.
U pustinju gdje odjekuju odjeci prazni.
Ni zore, ni noći tu nema,
jedino prividan mrak i još prividnije svjetlo,3
tek da se s naporom nazru obrisi prazna života
I jer ne mogoše zamisliti ni trena zaborava
zaglušne buke svojih svagdašnjih žudnji,
i vještačkog života, u kojem vještačke želje
rađaju vještačkom srećom u iluziji zbilje.
4.
Otišao si,
ne da se, stavljajuć pustinju između sebe i svijeta,
zauvijek rješiš svijeta, već da se vratiš svijetu.
I koračao si tamo bezmerjemtamnim...
misleći neke tajanstvene misli.
3 M. Čudina: Pustinja
48
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 48
8/3/2013 11:06:26 AM
Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji
A iznenada našao bi pred sobom,
otisak stopala nekog.
Bio je velik taj što sam hodaše ovuda4
skriven i nevidljiv poput tata.
Bio je velik i lukav,
zaključio bi šutke, i produžio dalje.
Jer znao si mu dobro nečasne misli,
i slušao korake, dok je u noći, poput ričućeg lava,
obilazio pećinu u kojoj si razgovarao s Ocem.
A Veliki iluzionista čekaše svojih pet minuta,
hrabreći se bezmjernom lukavošću
i gledajući s nevjericom kako svakoga časa
nešto u tebi dostiže cilj iz same vječnosti,
krećući istovremeno uz maticu tvog života
prema jednom ozarenom Počelu.5
5.
Al’ Ti si naslućivao u čovjekovom srcu
stvari sa drugom točkom ravnoteže.
Stvari beztežinske, nesvojinske.
I skladne, koje ne bježe6
Pa vidje li ih već tad u duhu i bješe li ti već tad na umu
mali carinik Zakej, razbludna Magdalena
i onaj razbojnik što ti ga razapeše zdesna?
Je li te još jače zapekla ljudska sudbina,
tada, kad puno božanskije si,
slušajuć Zloduha riku, ćutio ljepotu Pokajanja.
Il’ ti je pustinjski vjetar donio i ponovo zapuhnuo u lice,
zadah vlastite čovječnosti s njenim iskonskim
strahovima?
Vidim, nema dileme, odlučio si
bez ustezanja na panj staviti glavu.
I, možda je stari Ezra poslije govori baš o tom
kad reče: prije će bujica uz brijeg poteći
i riba proplivati u koritu suhom,
negoli će ljubav spoznati umjerenost.7
I badava je za nju tražiti opravdanje,
kada ni Bog joj ne želi u usta stavljati uzde.
6.
Četrdeset dana i noći isplitaše se oko tebe
moćna ograda od trnja molitve i posta.
I isplete se toliko čvrsta i visoka, da joj ni Lučonoša
ne nađe slabu točku.
A Ti si već unaprijed znao da će za svo to vrijeme
tvoje čovječje tjelo bit prožeto božanstvom,
4 M. Čudina: Pustinja VIII.
5 Z. Mrkonjić:To je kao bezbroj...
6 N Šop: Kućice u svemiru III.
7 E. Pound: Poklonstvo SekstuProperciju VII.
48-52
al’ da će sačuvati netaknuto i čovještvo svoje,
nepodložno zemaljskim potrebama.
I da ćeš ipak stići do same biti prošlih dana,
do prapočetka, do korijena, do izdanka,
do samog zametka8 svega
što ljubavlju promjeniti treba.
Gledao si i kako,
kad se navršiše dani, ograda pada,
i kako istočni vjetar uzdiže pjesak nestalnosti
i kako otkriva skrivena blaga svijeta,
što zavodnički bliješte kao edensko voće!
Kako budi slatkoću žudnjâ, u nadi da će i pored svega
nekôm od njih natopit spužvu tvoje čovječje duše,
da joj se lakše poda. Vidio si, čeka te hrvanje teško.
7.
Evo, već Zloduh skriva obrazinu svoju
i svoje paklensko porjeklo,
zaklanjajući nebo oblacima, iz kojih ni kapi kiše.
Na kržljavu pustinjskom grmlju ni jedne bobê.
Na lišću ni kapi rose.
A glad i žeđ se već, kao prethodnice,
polako ugnježđuju u tijelu zauzimajući pozicije
sa kojih ih se stjerati ne da.
Ćutim, iskoristit će On već prve znake
malaksalosti, da te uvjeravati počne
kako na ovom svijetu milosti nema,
da ovaj svijet nije drugo do suhoparna klepsidra,
dok mi, slični pijesku, u njenu klizimo nutrinu.9
Znam, i to znaš.
Ali, hoće li čovještvo tvoje biti osnaženo toliko,
da ne pruži ruku za kruhom i vrčem vode
koje im prijetvorno pruži, il’ će se nebo, možda,
kao za Iliju nekad, pobrinuti za svoje.
Jer svoje miljenike (kažu) božanska ruka uvijek
čupa iz trnja u koje nehoteć padnu, i povija im rane.
8.
U vrijeme molitve i posta
glad i žeđ nisu imale vlasti i bile su kao
oskvrnuće svetosti trenutka. Nepriznat teret duhu,
koji, tek što je upoznao punoću božanstvenosti.
Ali, čim prva želja prodrije u predjele tišine,
Knez tame
kao šilom podboden, skoči da zauzme nešto
vidnije mjesto.
Ne, nije krzmao ni trena, jer osjećaše šansu.
Al’ osupnu se kad vidje gdje za lepotom Riječi
tisuće hrle na zapovjed neba; bez počinka,
8 B. Pasternak: U svemu želim roniti
9 C. Betocchi: Crkva u prosincu
49
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 49
8/3/2013 11:06:26 AM
Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji
putnici trudni, prostorom kopna i mora.10 I znao je,
ako ne poduzme nešto, ostaće prazne mreže.
Ah, kako je peklo to saznanje!
Ne bje pretvaranja u njega. Niti karakteristične poze.
Jer, bližilo se vrijeme borbe za goli život.
Gle! Evo, sve baca na jednu kartu,
koja mu se ovoga trena najdobitnijom čini,
kartu u kojoj se podvala ne vidi do samog kraja igre.
I navlači je, ko obrazinu, na lijepo lice
potpuno ljudske želje, koja tek što je proklijala.
Da se, tako zakrabuljena, užili i da korijenje pusti.
9.
Ako si Sin Božji, zapovjedi da ovaj kamen postane kruhom,
svjetuje prijateljski.
A glad se u svakoj stanici tjelarazbačkari toliko,
da ono, naivno, zavaravaše razum mišlju
da s njenim utaženjem mir ulazi u kuću.
I kad mu crna ruka zakuca na vrata i kada otvori ih,
ni pomišljalo nije kako će u tom trenu
uletjeti jato ptičurina najprizemnijih željâ,
ne bi li dokrajčili tek zarudjele plodove posta.
Kruha! Kruha! Odzvanjalo je tijelom,
koje se još čvrsto držaše čovještva svoga
i tek naslućivaše mogućnost vlastitog preobraženja.
Mozak još prebiraše po ostatcima tajni.
Neopisivo je, na koji je sve način izražavao svoje želje,
samo da prikrije,11 samom sebi njihovo razorno
djelovanje.
Oblačio ih u zlatom optočena odjela
i nadjevao im laskava imena,
kitio dragim kamenjem čovječnosti čistih duginih boja,
samo da uvjeri ono božansko u sebi u njihovo
pravo.
10.
Ah, tijelo, tijelo!
Čak, kad te i sam Bog nosi, kako si slabo i lomno!
Uzde u rukama tako labavo držiš,
da divlji vranci želja, koji nose pečat smrti na čelu,
tandrču kočijom tvojom preko pustopoljina straha,
kao da i ne postoje.
Zar i ne primjećuješ kako je Veliki Iluzionista
očito preuzeo, u svoje ruke,
mnogo više nego što ti se ovaj tren čini.
I nitko ne zna da te ruke nešto traže.
Nitko ne zna, da se one dadoše na put odavna,12
10 J. Milton: Moja sljepoća (prij..Šunjić)
11 N. Šop: Nedohod XI.
12 E. Sődergran: Ciganka
48-52
pronaći slabu točku u tvojim kohortama.
Da im zamjese malo kruha za objed.
Kruha sa mekoputnim medom iz saća čovječnosti,
kojem je svrha, zamagliti jasnoću tvoga božanstva.
A pustinja se užarila od straha, da ne bi
s proljećem koje se ćuti, postala plodnom dolinom.
Da se ne bi, zmije i škorpioni
koje je do sad u njedrima krila, pripitomili toliko
da ne bi vrebali više na petu prolaznika.
11.
Kruha! Kruha! Cvililo ti je tijelo.
I sve se činilo da će zemaljske uze
bit čvršće od siline nebeskog,
koja je vukla u pročišćenije sfere.
I zakleo bi se, da sam i anđele čuo,
kako ti panično misli odvraćaju od gladi.
I da sam vidio, kako, čim vidješe
kako mu mliječnjaci jačaju, a očnjak izrasta u tami.13
lepetom krila, preko pustopoljine Slane doline,
Zloduha gone ne dajući mu mira.
A On se, jer više ograde ne bje,
presakačući ostatke trnja, uvijek nanovo vraćao,
i povrakom svakim sve napasniji bio.
Iznosio je sve najljepše od zemlje pred tvoje oči
i osvjetljavao ga najljepšim svijetlom.
Samo na tren se ono božansko
povuklo malo dublje, a potom provrelo poput
vulkana,
da lavom Riječi sažga nakanu Napasnika:
Ne živi čovjek samo od kruha
nego od svake Riječi izgovorene iz Božjih usta.
12.
To bje ko zvonki šamar što odjeknu dolinom,
od čije je se siline (pričaju) Zloduh
još dugo trzao u snu, i zbog kojeg,
od tad pa sve do Golgote, nemaše mirne noći.
Kao da nije znao da je samo patnja plemenitost koju
zub zemlje i pakla ne smije dirati,14
jer ona je (jao!) jedina rijeka koja,
kroz ljudsku sudbinu
i za vrijeme najtežih zima, teče nezaleđena.
Doduše, ah, kako je u trnje zaraslo korito kojim
žubori!
a mjesta po kojima se razlijeva, kako su pusta.
Al’ nitko ne dokuči odakle grgolji,
ispod Svemoćne pete il’ tvrde zemaljske stijene.
Premda od izvora samog miomirisom miri,
a blagoslovljeno biva
13 W. Whitman: Spavači
14 Ch. Baudelaire: Blagoslov
50
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 50
8/3/2013 11:06:26 AM
Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji
sve na što joj i najmanja kapljica kane.
Kao da je procjenio krivo blagoslov odricanja.
Ali, zašto se čuditi tome, kad u njegovom carstvu
caruju želje i kad se najprizemnije strasti
tu osjećaju kao kod kuće?
13.
Zato je logično bilo da, ne zastajkujući,
izvuče jaču kartu.
Jer rod mu bijaše od onih Kraljevih odličnika
koji raspolažu s cijelim bogatstvom zemlje,
koji ga množe i dijele po svome nahođenju,
i po njemu se penju sve više, kaneći stići do zvijezda.
A iskustvo mu bje da nijedno čovječje srce
nije okruženo toliko visokim bedemima,
da se preko njih, ako mu zlato zabljesne u oči,
preskočiti ne može.
(Mislio je: – makar bilo prožeto i božanstvom.)
Bje uvjeren da će tako jednog dana
doprijeti i do njega.
Pa onda, zašto ne omogućiti onima koji to žele,
da uživaju u raju u kojem nalaze ljepotu?
A dok se oni ljuljuškaju na mirnoj rijeci užitaka,
u razsušenu čamcu zadovoljstva, što pušta na
sve strane,
sanjajući kako mu raspukline začipaju žeženim
zlatom,
on će im biti mekan jastuk pod glavom,
i šaptati najljepše riječi, da snivaju što dulje.
14.
Jer on je majstor uljuljkivanja,
i vrhunski šaptač riječi, koje je najdraže čuti.
I šaptao je: zar mora letjeti riba da svoj ocean nađe
i zar mora orao roniti, da tamo nađe svoj zrak,15
kad ih je Gospodar mora i zraka već ovdje obdario njima?
Tako i čovjek, zar mora dalje od zemlje?
Ali ne nađe spavača po svojoj mjeri.
Ovaj bje mnogo tvrđi i s njim se bje hrvati teško,
jer, kao da predviđaše svaki zahvat,
stameno stajaše ko stijena.
Kažem vam – bje kao onaj grm koji gori,
a ne izgara, il’ ona zmija od mjedi u koju
u pustinji gledahu praoci.
I mnogo više no u Mojsija, kad je sa gore silazio gore,
tijelo mu je odsjevalo božanstvom.
Zalud bje sav trud šaptaču,
jer oči mu sijevaše munjom, a riječi odjekivaše
gromom.
15 F. Thompson: Kraljevstvo Božje je u tebi
48-52
I, dok ga je nosio na najvišu goru,
prvi put otkad sjede na prijestolje kraljevstva svoga,
osjeti da nije siguran u uspjeh.
15.
I pokaza mu sva blaga svog kraljevstva i otvoreno reče:
Svu ću ovu moć i slavu tebi dati
– jer je predana meni i dajem je kom hoću –
ako mi se pokloniš il’ priznaš za suvladara.
Mišljaše, slomit će ga.
Jer vlast je pri izboru, u čovjekovu srcu,
redovito pokazivala nadmoć nad čovječnošću,
pošto mu tlo rijetko bje dovoljno natapano
blagoslovljenim daždom molitve i posta,
i ne bí navlaženo toliko, da u njem proklijati mogu
nježne biljke suosjećanja. Kao po pravilu,
uvijek je prvo nicao korov vlastitog probitka,
koji, kao da je sačinjen bio od zvijezdanih niti.
I svak bi, poput svilene bube, od njih ispleo čahuricu,
u koju bi iz svoga prijetvornog srca prepuna utočišta
unosio ljudskiji prostor,16 da čovječnija bude.
Al’ odapeta strijela, i ovaj put, promaši metu.
Potsjeti ga na svete riječi:
Gospodinu, svojem Bogu se klanjajinjemu jedinom služi,
koje mu zazvoniše u uhu ko drugi šamar.
16.
Ali, ne prizna poraz. Izvuče najjaču kartu,
pogrješno misleć kako je u koru svakoga srca
s pečatom čovještva na čelu, užiljena imela taštine.
Nimalo ne mareći za šamare pri prvom i drugom pokušaju.
Bože, o, Bože, kako je olako preko sveg prelazio,
kao da se radilo o igri, a ne o životu i smrti!
Kako je zavaravao samog sebe, vjerom u obmanu rječju.
Da su obmane potrebne, od drugih obmana bolje,
a obmanama riječi kao ruho,17koje ih samo
uvjerljivijim čini.
Ida je rječima njihovim nepovjerovati teško.
(Ah, niesretniče!
Zar je ikad u ružičnjaku ljubavi
među odnjegovanim grmovima samoprijegora
i dobrote,
izniknut mogao i tako nakazan grm, ko što je
grm taštine!?)
Doista, malo pažljivije oko bi vidjeti moglo,
kako mu, s vremena na vrijeme, zaigra jabučica u grlu
16 R. M. Rilke: Treća elegija
17 T Ujević: Riđokosi Mesije
51
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 51
8/3/2013 11:06:26 AM
Drago Čondrić, Tri šamara za kneza tame, ili, Zamka u pustinji
i kako mu se sljepoočnice rose.
Al’ sačuva mirnoću
i krenu u avanturu nesaglediva kraja.
17.
Ali avantura je oduvijek bila slijepo čedo razboritosti,
koje, ne gledajući u izvor, ko potok kad niz strminu krene,
juri, pronalazeći najlakši put do uzmuljane rijeke
već ispunjenih željâ. Makar mu uvir bio
i u mrtvaju ili u baruštinu nekog rukavca,
iznevjerenih nada u kojemu će zajedno s njima
dijeliti sudbinu, nekad tako izglednih, mogućnosti.
I makar, po hiljadu puta morao preskakati
i zaobilaziti stjene, koje je ranije morao predvidjeti.
I tamo gdje čovjek vidi budućnost, ona sve vidi
i sebe u svemu, zauvjek ozdravljenu18 od dječje
boljke
nepromišljenosti, u čijem ogledalu se najčešće ogleda.
Pa kad mu se rodi misao da ga ponese
na najveću hramsku kulu i da ga nutka
da se strmoglavi dolje, ne držaše to neostvarljivim.
Držao je utemeljenom tu nadu, da će
čovječjim nosnicama zamirisati opojan miris
taštine.
Da, uistinu, mirisi zamamni bješe,
ali ova duša je znala, da Očeve i njegovih anđela ruke,
ne prave pretstave za radoznale oči, već rade u
skrovitosti.
18.
Ah, sjetite se ljudi ruku koje blagoslivaju i grle.
Sjetite se i veličajte njihova djela.
Jer zašto bi te ruke radile na sajmu taštine?
Tamo su potrebni iluzionisti i vrači,
a ne božanska svemoć, koju posjetitelji vidjet ne žele.
Mojeime za njih ništa ne znači, pa da ga igovore
na tri tisuće jezika, šta bi zrak, zemlja, voda i vatra19
od toga razumjeti mogli. Šta bi o njemu znao i
ti Lučonošo,
da ga ne upozna još dok si to uistinu i bio?
Sad kad ti je preostalo, tek na ovakvim sajmovima
izvoditi spektakularne točke i uživati u pljesku, šta bi
i mogao znati, dok se ne dogodi ono što se dogoditi treba.
Ali kad podignut budem, između zemlje i neba,
ko što bje podignuta mjedena zmija,
u pustinji u taboru mojih otaca,
više ni ti ni tvoji nećete imati vlasti.
18 R. M. Rilke: Osma elegija
19 V. Whitman: Pjesma o okretanju zemlje I.
48-52
I sam pogled na mene bit će iscjeliteljski.
Pa zašto onda činiti nebesnike, da pod pleća taštine
podmeću ruke, da ne bi tašta noga za kamen zapela?
Jer, pisano je: Ne kušaj Gospodina Boga svoga!
19.
Ne znam je li shvatio, sad kad odjeknu i treći šamar,
koji ga zaboli do srži, kako se namjerio na jačeg
al’ režeći, zatomi želju za nastavkom ovog igrokaza.
Ne ne bje u njemu više zavaravanja ni nade.
Tek jastuk oholosti na kojemu je provodio dane
danas izgledaše tvrđim, a krila na kojima je do tad
jahao svaki vjetar, nesigurnija bješe, ko da su
podrezana.
Pokuša opet, skupocjeni zdrobljeni mozaik
svoje životne forme, što smrvljena20je
nekom nadnaravnom snagom,
ponovo složiti u prihvatljivu sliku.
Pokuša vratiti negdašnje pouzdanje,
Al’ posta razgovjetno da će ubuduće svetost,
morati zaobilaziti u velikom luku
i kilometrima bježati od nje.
Ova veličajna duša, koja svoje uzde drži toliko čvrsto,
ne uzmiče21kao što uzmicahu druge,
a on je snivao trijumf.
Zato zajaha svoj najvrtložniji vjetar
i, bez pozdrava, nesta iz vidokruga.
20.
Zmije, škorpioni i sva pustinjska zvjerad,
koja ga do tad štovaše ko gospodara,
okrenuše mu leđa.
Sudbinski vjetrovi ne slušahu, a bolesti i patnje
koje nošahu sobom, prvi put strepit počeše,
da će Ovaj opustjeti polje njihova djelovanja.
Jedino smrt se, koja mu još uvijek stajaše uz bok,
možda i opravdano, kesila, držeć
da će taj Veliki Netko, i pored svega,
veoma brzo, upasti u njene kandže.
I bje u pravu.
I gle kako čarobnom snagom grozničavog vida
probudi stvari usnule u mrtvom zvuku.
I one gmižu iz kutova, silazesa zida
i obamrle, klonu joj u ruku,22kao najpokornije sluge,
očekujući trijumf svoje gospodarice smrti.
A On se, sa zagonetnim smješkom
nedokučivijim od sfinge egipatske, vraćaše preko rijeke.
I nitko ne vidje, kako se slegoše brda
poravnavajuć staze za očovječeno božanstvo.
20 M. Krleža: Večernja pjesma
21 W. Whitman: Varljive godine
22 N. Šop: Tatov lov
52
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 52
8/3/2013 11:06:27 AM
Tomislav Ketig, Oproštajni stihovi Borislavu Vesniću
53
Oproštajni stihovi Borislavu Vesniću
TOMISLAV KETIG
Iskoračivši iz roditeljskog doma
Započinjemo svoj put kroz vrijeme
I to ćemo docnije nemušto nazvati životom,
Ne nalazeći bolji zajednički imenilac
za spoticanja nadohvat cilja.
Ali i za radost ponovnog uspravljanja
Kada cilj dostigneš
Ma što on bio:
Slava – uvijek hroma
I uvijek sklona padu
Ljubav – prava te iskrena,
Bezrazložna dakle
Ili val koji traje dok ti drugu ljepotu
Ne ulovi oko.
Il’ nešto skromnije:
Zaklon od nenavisti ljudskih
Štit od bijede što svaki čas
Kroz svakodnevicu proviruje
Mir van putova
Po kojima oluje bijesne.
Kada bi ...
O, kada bismo mogli zaustaviti
Ure zemaljske i nebeske!
Kad bismo mogli stati prije no što se nađemo
Sa smrti licem u lice!
Ali smrt je u nama –
Tuđinac što nam troši tijelo
Dok nas ima,
A um tek na koncu.
Nije utjeha što naša smrt umire s nama,
Prijatelju moj dobri
I što će uopće utjeha onima
poput nas
koji znaju da ona ne čini poraz
lakšim.
Otplovio si niz veliku rijeku
Pretvoren u prah
U drvenoj korabljici
Ka pučini u koju je zurio Ovidije
Tražeći drugu obalu
Ili barem nekojedro
Koje bi mu govorilo: nije ova voda kraj svijeta
Već mokridlan koji ti se nudi da otploviš
U susret drugim svjetovima,
Okrenut leđima progoniteljima svojim,
Prijezir im ostavljajući
Skupa s uzničkom haljom
Kao dokaz svoje pobjede.
Naigrao si se
Prije no što ti se tako nenadano
Spustio zastor
Te se nisi stigao ni pokloniti
Kao što čine glumci,
Mađioničari.
Državnici,
Ali i svakodnevni muževi, očevi i ljubavnici
Na koncu svojih igrokaza.
A želio sam ti zapljeskati
Odati priznanje tvom prijateljstviu
Tako odanom, tako potpunom
I tvojim umijećima duha
I vještinama ruku.
U rodnom kraju te davno više nema.
Grad svjetlosti postao ti je zavičaj
Kakav zaslužuješ,
A Dunav odmorište
Od prejakosti svijeta.
I sada ploviš njim
U svojoj korabljici
Mimoilazeći se s brodovima.
Nad tobom se Sunce smjenjuje sa zvijezdama
Oblaci prominu nošeni visinskim vjetrovima.
Stići ćeš, dragi prijatelju, svom poslijednjem
Cilju
Kao prah u vodi
I duša koja nad njime bdi.
Ispratili smo te.
Prijatelji, rođaci i znanci
Vraćaju se svojim životima.
Tišinu rijeke para krik gladne ptice.
Stojim još trenutak na doku i dok ploviš
Sada potpuno sam ka posljednjem odredištu
Mislim: u pravu si što si se vratio vodi
Jer nismo zemlja – voda smo i zrak koji udišemo
I Sunce koje nas grije.
Eto te sve daljeg mome oku!
Eto te sve bližeg mome srcu!
53
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 53
8/3/2013 11:06:27 AM
Dijana Bilokapa, Evo me, treperim
54-60
Evo me, treperim
DIJANA BILOKAPA
JA, DA PIŠEM
Ponekad mi padne na um
napisati pjesmu
al’...
onda se prepadnem laži
koje lako,
tako
mislim,
mogu stanovati u njoj
Kamuflirati se u perfidne
oblike pukih želja,
snatrenja u oker romansi
ostarjelim čeznućima,
za kliskim i opasnim otvaranjem svakom slovu
Ja, da pišem
pa, to ništa ne bi valjalo!
I onda
valja mi,
svakako,
punim jedrima
a tuđim plućima
žvakati grafit
i dosađivati se halapljivo
u priprostoj gladi za
blesavom strasti koja strepi
nad ljepotom
a sve stidljivo stišćući
koljena
krvava i plava
poderana
u svagdanjem
trku
za
nekim novim lažima
kojima čovjek
jer ... ima takve volje
gotovo rado
uvjerava sebe
da je dobro
čak i onda
kad istina postane
preuska
za stih.
Ponekad mi
Ali samo ponekad, na um padne napisati pjesmu
Al onda zagubim olovku
ili joj samo
pojedem vrh
da spasim
dušu
i svoju i njihovu i tvoju
Radije
u tišini smišljam
neki posve novi trik
koji ucrtat će
opet
prividan osmjeh
na licu
i mene i tebe i njih.
PODIGNI GLAVU
visoko
dijete
i
vidjet ćeš ptice
nosilice.
... Znaš
one nose radost
u tvoje srce
dok mi pokazuješ
lice
sa ulice
kojom hodiš.
«Čovjek je potpuno nesposoban biti dobar.
Sve dok, na vlastitoj koži, ne spozna pravi
značaj bezuvjetne ljubavi, dobroti može samo
težiti. No, ni tada ne smije povjerovati da ju je
pronašao».
SVAKODNEVNO
Dotičem se tankih ruku gladne, nijeme, tužne žene.
Dotičem se kraja njenog trošnog, čednog, skuta.
54
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 54
8/3/2013 11:06:27 AM
Dijana Bilokapa, Evo me, treperim
Spotičem o svoje.
Ili možda tvoje?
Sjene.
Dotičem se, svakodnevno, njene mutne, rijetke, sapletene kose.
Dotičem se njena tvrda kruha.
Njenog neba.
Njene rose.
U očima njenim, povenulim, dragim.
Svakodnevno tražim svoje.
Ili možda tvoje?
Zjene.
Dotičem se, njena prazna droba.
I žeđi njene sasušene.
Dotičem se, svakodnevno, njene tihe, tamne
muke.
Njene misli razrušene.
Njene ruke, položene, blage.
Na kamenu, za sad nepoznatom.
Na kamenu moga.
Ili možda tvoga?
Groba.
Drage.
Ako se onaj koji vas sluša ne osjeća nadahnut
vašim riječima, ako ne osjeti unutarnju svjetlost, ako ne prepozna objavu dobrote, nježan
dodir srca, znak praštanja, predokus mira,
nadu, ako ne potičete vašim riječima sugovornikovo ili slušateljevo unutarnje ushićenje,
zagrljaj i stisak, ako u vašem govoru nema ljubavi – tada nemojte govoriti.
MEDITACIJA
Nebo. Volim ptice.
Sve njihove boje i vrste.
Gledajuć u pticu, ja vidim u sebe.
I u tebe.
Ona ne leti.
On nježno nosi pticu u letu.
Zaista.
Kao i tebe.
I mene nosi.
Jednako tako.
Okovanu.
Misli čvrste.
Na jednome mjestu.
Po cijelome svijetu.
54-60
GDJE JE BOG?
Još davno, jako davno, čula sam da je Bog
posvuda oko nas.
Govorili su mi da ga mogu pronaći u svakoj
vlati trave.
Pitali su me, vidim li Ga u laticama cvijeća?
Odavna su mi govorili da me dragi Bog gleda
sa krošnje drveta
I da nosi pticu u letu.
I ja sam gledala.
I čudila se, jer ni tada ne vidjeh ništa.
Govorili su mi da Bog donosi kišu.
Ja sam se ljutila.
Šaputali su mi da Bog donosi snijeg.
Ja sam vidjela samo saonice.
Kasnije, puno kasnije, govorili su mi da me
Bog čuva.
Tada sam izazivala nedaće.
Pokušali su mi reći da Bog vidi što nosim na
duši.
Ja sam se skrivala iza pulovera i kaputa.
Jednom su mi rekli da Bog donosi i odnosi
valove i da ih pljuska o morske hridi.
Bila sam užarena od sunca i mrmljala.
Onda su mi rekli da je Bog na nebo postavio i
sunce.
Htjedoh pogledati, ali ne vidjeh ništa.
Do par minuta kasnije ne vidjeh ni one koji su
govorili.
To mi je bilo zabavno, pa se i inače pretvarah
da nikoga ne vidim.
Ostalo mi je samo da slušam.
Čula sam da nam je Bog darovao hranu
A ja sam baš bila na dijeti.
Slušala sam kako nam je Bog darovao knjige.
Meni se nije dalo čitati.
Radije sam slušala glazbu.
Primijetili su, pa su mi rekli kako je Bog i glazbu načinio.
Tada sam odvrnula slušati jače.
Još jače!
Još jače!
Još jače ...
I nikoga više nisam čula.
Svidjelo mi se što sada, ne samo da ne moram
nikoga vidjeti, već ne moram ni slušati nikoga.
Uživala sam uvlačeći se u samoću.
Onda su mi ispod vrata gurnuli papirić s porukom kako mi je Bog i samoću dao.
55
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 55
8/3/2013 11:06:27 AM
Dijana Bilokapa, Evo me, treperim
Tada sam se u inat poželjela vratiti svijetu.
A oni?
Ljudi?
Više me nisu vidjeli.
Ja sam pitala.
Pitala sam za Boga.
Više mi nisu govorili.
Gledala sam u nebo, u travke, u krošnje, u
ptice, u hridi, u more.
Izlazila sam na kišu i bacala se po snijegu.
Čitala sam knjige i slušala glazbu.
Pronašla sam da sam i sama dio Boga da ga
prije no u laticama cvijeća, potražim u sebi.
Tada sam se sjetila duše.
Sva se preznojih i odbacih kapute.
Plačem.
Jer na svu sreću, Bog se dosjetio dati mi i suze.
Dao mi je i smijeh.
Ima ga mnogo, doznadoh.
Zalihe zaboravljene među paketima tuge, nisu
se pokvarile.
Samo treba odmotati vrpcu.
PRED MOLITVU
Ti si tu-tu-tu-tu
I ja sam tu
I Ti si tu
Tu si, tu-tu-tu-tu
Tu sam ja, tu
Budi tu
Ja sam tu-tu-tu-tu
Tu si Ti, tu
Uvijek si tu-tu-tu-tu...
OBLAKU
Još par minuta i dan će otići.
Na rubu tebe sve tamnija se žuri
K’o brižna majka, kestenova grana
A proljetni suton u grimizan vrč curi.
Pogledam li niže, s one plave strane
Nebo; ko da voda potapa dubinu
Što za glasom vapi od zadnjeg trena dana
I ptica; k’o da gubi snagu za visinu.
Kroz slapove odozgo, u korak s tišinom
Zavjesa se spušta međ zlaćane niti
Zaveslat ću krilcem ukradenim od sove
Skriti se međ krošnje i neprimjetna biti.
54-60
Ionako stojim nevidljiva pod tobom
Neznatna i pusta uz sva blaga svijeta
Malena pred Bogom
Ništa spram planeta.
PREPOZNAVANJA
Ponekad me neko lice, posve prvo
U neka stara, druga lica vrati.
Bio je tu netko sasvim bliz.
Duša je srcu pomogla.
Shvaćam.
Trčim opet prema Ocu svom.
Odrastam.
U ranama Njegovim odmorit ću se.
Orobljavam se.
Moleći se.
Jačam.
KOD KUĆE
Slobodnu od želja
od svake bitnosti svijeta
i svakog prolaznog htjenja
strah moj sladak, i gust
ljepljiv
k’o med
rođen u nadama treperavim
napušta me
sporim klizom niz žlijeb
Neka teče.
U kapnici već,
makar šutim,
vidjet će netko
lik moje sreće
kako se razmeće
u ljeskaju, pod suncem ljetnim
međ lijehama cvjetnim
ruku moje majke.
Jer
Ouzit će se glibav put
svakom onom tko snagu svoju
u kriljenju nalazi
nebu.
MORSKA
Mi smo ti ka ribe.
Saplelo nas more
Među tvrde stine.
Ka bisne ribe ča bižidu od vala
56
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 56
8/3/2013 11:06:27 AM
Dijana Bilokapa, Evo me, treperim
A prolazi vrime
A prolazi vrime.
Mi smo ti ka raci
Sjenka pijata
Primakla se bliže
Ka raci ča sporo ididu do žala
A ure biže
A ure biže.
Mi smo ti ka puži
Brodica nas nosi
Trgaju nas osti
Ka neki puži ča niš ne razumidu
A i boje da je tako
Kad nimamo kosti.
NE OSUĐUJ
me na vječnost.
ja nisam
ja bi, možda, tek mogla biti.
Ne osuđuj.
me na uvijek
na nikad
Ne osuđuj.
me na kako si, na zašto si,na ti si.
nisam
ja spavam
Ne osuđuj.
ostavi me sniti
ostavi me takvu
i onakvu
nikakvu me pusti mojoj svakojakoj meni
koju nemam
Ne osuđuj.
ostavi me ničemu i svemu
ja ne živim
tek se spremam
Ne osuđuj.
me na vječnost
ne traži mene u mojoj sjeni
ako ti se, jednom, i učini da hodam
sjeti se
da, možda, drijemam.
u sebi.
u tebi.
u Njemu.
54-60
SUOČAVANJA
I pitam se ...
Što se to,točno, dogodi s nama
Kad srsi nam iznenada zaskoče lice
Zar tako naglo
Duša pokušava
Do srca pronać za se uzak put
I što se to,točno, prelomi u nama
Pa srce zauzme toliki prostor
Pa tako moćno ipuni grud
Kad duša je bila ispred njega
Ona je tu bila otprva
Veća od svega u našem začetku
A danas sićušna
Kao mrva.
DOČEK
Bez riječi.
U titraju bakine lampe molim.
Osjajena plavetnim, duša oprezno piše
Za oprost grijeha nesvjesnih
molbenice slova u mislima brojim
Ujednom, na gležnju otisak
Pamučna vrpca odijela
Duboko, pored kosti
Urezala barku
Oče, kuda me ploviš u ove povečernje sate?
Pa, Tvoje vode ionako će teći
I kad ugasne stijenj lampe koju volim
I kad ulje nardovo sobu omiriše
Ti znaš, da odričem se želja tijesnih
Evo me, pred raspelom stojim
U duši popušta stisak
Na stolu čekaju jela
Oče, dolaze gosti
Barke na gležnju više nema
Kažeš, nije ni bila za mene
Znam, to je Tvoja poruka
Da ih smjestim u arku
Jer, silno, želiš da ti se vrate.
MOJ ISUS
Zatiče me svakodnevno.
Sa cigaretom u ruci.
Sa gunđanjem na usni.
Sa nemarom u duši.
Sa lijenošću u nozi.
Sa ohološću u srcu.
Sa sumnjom u oku.
57
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 57
8/3/2013 11:06:27 AM
Dijana Bilokapa, Evo me, treperim
Moj Isus zatiče me.
Svakodnevno.
I plače.
EVO ME, TREPERIM
Treperi sa mnom da nema tuge.
Treperi sa mnom da nestane boli.
Nek’ treperi sve što živi.
Nek’ treperi sve što voli.
Nema više krika zagušenog duboko među
utrobama žalosnih jedinki.
Ni sinova jedinaca njihovih.
Ni kćeri uzavrelih nema.
Treperim.
Treperim.
K’o svijeća voštana u rukama nemoćna starca.
K’o srce mlado što za leptirom na polju luta.
Treperim
Sve što smeta stvoru božjem
Nek’ se makne odmah s puta.
Nema više boljki ostavljenih u skutima neznanih žena.
Treperim.
Nema više ni stida ni mraka
Ni straha ni patnje više nema.
Treperim.
Treperim ko luč u anđeoskom bijelom krilu
K’o stara majka što ogrijev pred noć sprema
Slušaj! kako svilac prede svilu.
Ničeg više bučnog nema
Treperim
Treperim
Treperim k’o otac što se za uzglavlje tvrdo po
cijele dane znoji.
Treperim k’o dječak što bježi od pasa.
K’o malo lane što se krvi boji.
Treperim.
Treperim i nema mi spasa.
S druge strane ... imam ponekad potrebu
napisati i ponešto gadno, depresivno, crno,
kaotično, turobno, mračno, strašno ... i ne
znam što bih s tim ... Ponekad sam kao časna
u strogoj klauzuri, a ponekad do duhovnosti,
mira i ljubavi dolazim kroz najmračnije odaje.
Ne znam ... uklapati to, ili ne?? Zbog iskrenosti
i životnosti ... ne bi bilo loše ... a opet ... ma,
stvarno ne znam ... evo par TAMNIH komada
:) pa procijenite sami
54-60
POLUSVIJET
Putuje kruljež ,utroba slaba
U očima sitih koluta gnjev
Crvotni jezik u ustima baba
Na grani šuti ptice pjev.
Visi čedo o majčinoj grudi
Plete se zrakom gnoja smrad
Odavno nitko se više ne trudi
Odavno nitko ne primijeti više
Mjesto što nekad zvalo se grad.
O ,svijete , O, bijedo, O, jadi
Tijelo je tvoje bijelo
Tijelo se tvoje hladi
O, grobe !
O, robe !
O, gladi !
TO JE TAKO
Otići ću…(jer, svi ćemo) … jednom … na šarene livade
Ubrat ću za se mirisnog cvijeća
Ponijet ću škare i okvir sa žicama
Od voska ću savit par medenih svijeća
Iz grudi svojih izrezat ću srce
Neka ga nose, reći ću pticama.
Otići ću…(jer, svi ćemo) … jednom … na hladne potoke
Iskapit ću vjedro smiješnog života
Ponijet ću bisere i dukate na trakama
Od zlata ću izliti kalež grjehota
Iz duše ću svoje isprat svu bjedu
Neka je pojedu, reći ću svrakama.
Otići ću … (jer, svi ćemo) … jednom … u duboke šume
Leći ću mirno u jazbinu vukova
Ponijet ću cvijeće, i svijeće i kalež
Od lišća ću skladat simfoniju zvukova
Iz želja pukih načinit ću pepeo
Jednom ću i ja postati palež.
(Jer, svi ćemo…)
URLIK
Spavam.
Sanjam i znam.
U zidovima imam zmije.
58
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 58
8/3/2013 11:06:27 AM
Dijana Bilokapa, Evo me, treperim
U zidovima imam ljude.
I djecu.
Veliku i malu.
I patuljke.
Svakojakih boja.
Ne mičem se.
Znam.
Nad glavom imam ljude.
Nad glavom mi vrište.
Ne mičem se.
Iako me bude.
Kočije crne u zidovima voze.
Šibaju gladne konje i psuju.
Pred vratima jedna zavezana koza.
Tri žene u crnom.
Prvo žene.
Pa onda žabe.
I lokva krvi koju pljuju.
A ovakva sam u ljubavnima :)))) Najmanje
volim ljubavne ... i najmanje ih imam. I one su
samo za Vaše čitanje ...ne bih voljela svaštariti
... nisam od kvantitete. I pisanja da se napiše.
To nikako.
ŠŠŠŠŠŠŠ ...
Vidjeh te noćas uplašena
Tvoj bunovan trzaj kao siguran znamen
I šake ti vidjeh
I prsa oznojena
I kosu tvoju
Pramen
Po pramen
Iscrpljuješ me noćas…
Bujicama riječi
Posvuda oko nas razbacana slova
*
Vidjeh te noćas zamišljena
Tvoj dubok pogled i svu tvoju stamen
I usne ti vidjeh
I oči uplakane
I srce tvoje
Plamen
Po plamen
I uspavah te opet noćas…
Treptajima krila
Posvuda oko nas mjesečeve niti
Spavao si čvrsto
54-60
K’o da nisam bila
Znam, sanjao si da me nema
I pomislio
Da me neće biti
Šššššš ...
DIBIMAL
Uvečer nebo voli posuditi svoje oblake putnicima.
Po njima tada i naše ljubavi u zagrljaj tuđi hrle.
Gdje koja zvijezda svom se sjaju u osami ruga.
A oni plaču.
Strahuju.
Grle.
Uvečer nebo rado daruje sjetu.
Tada se sati ne čuju.
Ne broje.
Nitko u noći ne vidje dugu.
Osim njih dvoje.
Samih na svijetu.
NEVOLJENA PJESMA
Ukradi me!
Otmi me danu
Uzmi me svijetu
Zavedi me!
Kupi mi osmjeh
I pticu u letu
Muči me!
Sveži me čežnjom
Izgužvaj obrise
Kupi mi pogled
I mirise
Zatvori me!
Strgaj mi perle
Zaustavi korake
Kupi mi krila
I oblake
Ne daj me!
Sakrij mi ključ
Obljubi bokove
Kupi mi zoru
I okove
Čuvaj me!
Zakopaj mi noge
Pokrij mi grudi
Kupi mi suze
Uz mene budi.
Voli me!
59
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 59
8/3/2013 11:06:27 AM
Dijana Bilokapa, Evo me, treperim
54-60
UGLAZBI ME
Napiši mi nešto…
Skladaj odu o mojoj težini.
Onda kad te tupa i troma iz postelje vrebam.
Napiši mi redak - dva o nutrini
O onom što šutim.
I onom što trebam.
Napiši mi nešto…
Skladaj intermezzo o…mojoj blizini.
Onda kad se mrštim zbog nevažnih stvari.
Napiši mi stih.
Ma, napiši mi dva…o mojoj taštini.
O onom što mislim.
I onom što ne dam.
Hajde, ne budi takav.
Pokloni mi par …svojih…akademskih sati.
Onda kad se smijem u krivo vrijeme.
Napiši mi nešto…
Napiši mi preludij o mojoj dubini.
O onom što čekam.
I onom što neću.
Napiši mi nešto…
Odsviraj temu za moje grudi.
Za moje noge i ruke što te grle.
Napiši bar notu za moje usne.
Za sve moje riječi koje lijeno stoje.
Napiši mi sonet.
Za moj i tvoj svijet.
Optoči me glazbom.
I sve što imam…
Bit će…
Ah…
Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 10
60
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 60
8/3/2013 11:06:28 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, San o čovjeku, o ženi
61-62
San o čovjeku, o ženi
LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ
PROLJETNI ZAVJET
Prinosim
rukovet mojih riječi,
kao na oltar svevaseljenski,
gozbi proljetnih ptica,
što nebom razdragano
oglašavaju
sveopću svetkovinu Prirode,
u slavu svih ljubavi svojih i
svih damara bića mog
što još uvijek treperavo
odjekuju
u Vječnosti sjećanja.
I dok miris
bijelog proljetnog jorgovana,
kao najsvježiji dah Života,
u tminama bića mog
spira
okus njegovih
najgorčih plodova,
Proljeće sámo,
kao na nekoj čudesnoj harfi,
svojom beskrajno nježnom rukom
prebira
po strunama rascvalog obilja
obznanjujući
ljekovitu beskonačnost
treperenja
Vaseljene cijele.
*
Voljeću
i kad me ne bude bilo ...
Zavjetovah
sve ljubavi svoje
pticama, nebu i
jorgovanima mirisnim
u jedno proljeće mlado
što svilo je gnijezdo
duboko
u njedrima mojim.
SVEJEDNO JE ...
Svejedno je što za Tvoje oči
ljepota igre nebeskih boja i sjenki
tuđa je i daleka,
što Ti promiče na tisuće trenutaka
bez boje, mirisa i ljepote
što ih moja duša neprekidno
i samo za Te izliva pred Tvoju ...
Svejedno je što za Te
proljetni lahor nikad neće biti
glasnik duša što se miluju,
niti strepnja – drhtaj lišća
pred jesenju oluju ...
Svejedno je što
duša moja
zalud prizivat će
šapat breze u riječima Tvojim
posve običnim i prozirnim,
što dodir ruke Tvoje
tek požudom gonjen slijepom
nikad razumjeti neće
nemi drhtaj jasike
u tijelu mome ...
Tek kroz Tvoje oči
što me, k’o u bezdan tamni,
u ponore moje neispitane zovu,
tek kroz jedan tren, što čini mi se,
izlije sav miris duše
demonski Ti strasne,
tek kroz samo meni vidljiv i nečujan
žubor riječi Tvojih zapretenih,
i za me čudesno ljekovit dodir
ruke Ti nemirne –
tek kroz Tebe jednog
sve rijeke riječi mojih nerečenih
slobodno i mirno teku.
61
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 61
8/3/2013 11:06:28 AM
Ljiljana Žegarac-Tenjović, San o čovjeku o ženi
LIRSKE IMPRESIJE
*
Ne, ne razmišljaj zašto luna od iskona istim putovima brodi. I što jorgovan ovaj sa rascvalom
krošnjom iznad trošne kuće nadživjet će sva
ognjišta naša – naših predaka i naših potomaka … Zašto sve što nas okružuje pretiče živote
naše … To vječito obnavljanje Majke prirode i
osuđenost njenih sinova i kćeri da budu samo
prolazni i najčešće nijemi svjedoci njenih čudesnih prizora i vjekovnih staza što uvijek iznova
prostiru se pred njima … Ne, ne razmišljajmo
mnogo o tome – prepustimo čulima da otkrivaju mudrost Gospodnju.
*
Ovo prijeteće, olovno nebo u svibanjskom sutonu i nemirno, razbokoreno granje bagrema
nad krovom moje kuće, što leluja u iščekivanju
proljetnog pljuska ... Ovaj vjetar što vjekovima
razgoni lišće, prizivajući iz daleka, u naletima
što sve jače nadiru, oluju pred kišu ... I moja
zagledanost u taj iskonski prizor – trenutačni
i bezvremeni dodir Čovjeka i Kozmosa ... Udio
Božanskog u našim životima! I naše kratkotrajno sudjelovanje u vječnom, Božanskom stvaranju Prirode! ... Tako obnavljamo iluziju naše vječitosti ... Tako stišavamo svoje nemire pred vjekovima što dolaze ... Tako umnažamo trenutke
spokoja u tmini što nas polagano obavija ...
*
Moj put je posve jasan ... Pronosit ću kroz pjesme svoje crvenu boju divljih makova
što u proljeće se bude na mekim, zatalasanim
livadama ... Promatrat ću užarene daljine nad
nepreglednim poljima žita i suncokreta ... A
ispraćaj lasta na počinak, u smiraj ljetnog dana,
biće vječita svetkovina mojih čula ... I tako, svako proljeće, i svako ljeto, biće moja neosvještana svadba sa probuđenim i opijenim životom ...
Ta božanska moć osjećati sebe sudionikom raskošne svetkovine prirode! Taj nepresušivi izvor
moje žeđi za životom! ... Da, moj put je posve
jasan ... A pjesnicima dobro znan. I uvijek nov ...
I vječito neispitan ...
61-62
kršom planinskim ... I pogledom blagim i snenim dugo upijah to blještavilo nebesko što slivalo se u uzburkale morske valove, zatamnjivalo negdje na pučini dalekoj, odbljeskujući nad
planinskim prevojima ... A ta osunčana plavet,
i to nemirno more što pogledu otvaralo je zatamnjeni beskraj, i ta planinska divljina, gorda i
osamljena, nečujno, posve neprimjetno, prilazili su k meni i ponirali sve dublje ... Odjednom,
prenuh se i sva uzdrhtah od osjećaja nepojamne bliskosti: mene i krša, krša i plaveti, plaveti i mora, mora i mene ... Jesmo li doista toliko
jedinstveni kako nas osjetila uče? Biva li tako od
Iskona? Ili to samo katkada, u časima samotništva i tihovanja, Iskon se oglasi u nama, tek da
nas podsjeti na ono što smo nekad davno dobro znali, osjećali i razumjevali ...
*
Bijele noći ...
Mjesec što bdije
ponad voda i bregova snenih ...
Jedna breza,
kose raspletene i duge,
njišući, s lahorom, blago,
bijelu plavet uokrug ...
Eto, šta me održa.
SAN O PJESNIKU I ŽENI
Pjesniče, odbacit ću san svoj o čovjeku i ženi
što od iskona jedan drugom hode ... Moje će
ruke tek neprimjetno prelaziti preko lica Tvoga, a koraci nečujno odjekivati pored Tvojih ...
U samoćama Tvojim pratit će Te topla daljina
moje prisutnosti ... I ako nam pogledi, dok koračamo u hodočašću našem nevidljivom i mukotrpnom, prizovu ruke u zagrljaj – čežnja naša
zapretena neće zavesti tijela što priljubiti bi se
htjela ... Podat ćemo joj se, čedni, smjerno i molitveno, kao vjernici što podaju život svoj Gospodu u času samrtnome ... I tako blagoslovljenu, vječno svježu i neutaženu, slavit ćemo je u
pjesmama našim ... Moj je san o Tebi, pjesniče,
drevan kao san o čovjeku i ženi ...
*
U tiho ljetno popodne promatrah prostranstva
užarene plaveti sa stijene osamljene, opkoljene
62
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 62
8/3/2013 11:06:28 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
63-79
Okrutnost bez boli
ZVONIMIR TUCAK
Nisu grešni ljudi grešne su ideje koje ljudi slijede
(Zvonimir Tucak)
*
Vjerujem da pravednici koji su otišli prije njega
na put gdje on sada odlazi raduju se njegovom
dolasku (Zvonimir Tucak)
POGLAVLJE 1. – Sjedio je na terasi hotela uz
šetalište koje odvaja terasu od luke u kojoj su
bila usidrena plovila raznih oblika i veličine. Uz
luku protječe rijeka Drava čije vode ne utječu
u more ili ocean. Rijeka Drava nije usamljena.
Na njezinim obalama koje povezuju mostovi
nalaze se šetališta. Nedaleko od hotela gdje
boravi, uz šetalište pruža se perivoj koji nosi
ime hrvatskog kralja Tomislava. Perivoj je oblikovan u prvoj polovici devetnaestog stoljeća i
predstavlja najveći parkovni ekosustav u gradu.
Njegovu životnu zajednicu čini svijet flore (drveće, grmlje, travnjak) i animalni svijet (ptice,
šišmiši, krtice, gmazovi, puževi, kukci i drugi). U
perivoju nema spomenika. Postoji samo postolje na kojem su se nalazile skulpture povijesnih
ličnosti ili «skupine ljudi» koje su simbolizirale
ideje pobjednika u jednom od ratova. Tijekom
proteklog dana doputovao je iz Pariza u ovaj
grad. Povijesni zapisi navode osam stoljeća postojanja grada. Četvrti put zaredom, svake godine u isto kalendarsko razdoblje dolazi u ovaj
grad da posjeti grob svoga pradjeda na dan
njegova rođenja i položi cvijeće. Ispijao je piće
promatrajući i slušajući posjetitelje hotela. Neka
neobuzdana radost ovladala je njim. Shvatio je
smisao svake izgovorene riječi. Vjerujem da je
moj pradjed sretan što nisam zaboravio obiteljski materinski jezik hrvatski. Njegov djed, otac
i on nisu rođeni u Hrvatskoj. Rođeni su u Francuskoj. Hrvatskim jezikom govorio je kod kuće
s ocem i majkom, a usavršavao u školi koju je
pohađao. Otac koji je prije nepunih pet godina
umro prenio mu je u nasljeđe obvezu da svake
godine na pradjedov rođendan posjeti groblje
u gradu gdje počiva. Nikada nije naveo razlog
izrečenoj molbi, želji, odnosno obvezi. Tražio je
odgovor od majke. Ni ona nije znala. Otac je
čuvao tajnu i od nje.
Jesenji dan bio je lijep. Nije dozvoljavao zadržavanje na jednome mjestu. Plativši račun ljepuškastoj i ljupkoj konobarici uputio se u šetnju.
POGLAVLJE 2. – Jedan od mnogobrojnih ogranaka organizacije «Masonske lože» nalazi se u
gradu u kojem boravi hrvatski Francuz. Zgrada
organizacije nalazi se u najljepšoj četvrti grada.
Sastanak članova lože počeo je oko dva sata.
Noćnim nebom plovio je mjesec u društvu
brojnih zvijezda ne dozvoljavajući tami da ovlada nebeskim prostorom. Samo su dva prijedloga bila predložena za raspravu. Voditelj lože
iako se nije zdravstveno dobro osjećao vodio
je sastanak. U tijeku je bila burna rasprava kada
je u dvoranu tiho ušao šef osiguranja koji je
pozvao voditelja da na trenutak napusti prostoriju, što ovaj i učini. Sastanak se nastavio pod
predsjedanjem zamjenika. Rijetko se događa
da netko prekida sjednice. Mora da je razlog
izuzetno važan kad sam pozvan da napustim
sjednicu, razmišljao je čelni čovjek lože. Možda
neki ministar ili šef obavještajne službe ima nešto žurno priopćiti. Gledajući šefa osiguranja,
čovjeka kojega je poznavao iz vremena dok je
bio mali dječak, sina jednog od članova lože
primijeti njegovu zabrinutost. Da ga oslobodi
takvog osjećaja upita ga: «Što se dogodilo?»
Šef osiguranja nekoliko puta pogleda voditelja
lože spuštajući uvijek pogled na pod prostorije
te naposljetku odgovori: «Pred kućom se nalazi
tijelo mrtvog čovjeka.» «Zašto ga ne uklonite?»
izgovori voditelj lože glasom kao da se radi o
nekom predmetu, a ne ljudskom biću. «Bolje da tijelo ne uklonimo, trebali bi zvati hitnu
pomoć i policiju.» «Zašto, rekli ste da je čovjek
mrtav? Znate vrlo dobro da takve slučajeve rješavamo bez poziva policiji, vojsci, liječnicima i
predstavnicima medija.» «Gospodine voditelju
lože», čvrstim i odlučnim glasom uzvrati bivši
dječak koji je studirao kriminalistiku na najpoznatijim sveučilištima u svijetu: «Mrtav čovjek
ispred kuće je gradonačelnik.» Neka slabost
63
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 63
8/3/2013 11:06:28 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
ovlada voditeljem koji upita: «Što da poduzmemo?» «Policiju i hitnu službu treba odmah pozvati. Izgleda da je gradonačelnik odstrijeljen
ili ustrijeljen ispred zgrade. Tijelo je natopljeno
krvlju. Neka svi sudionici sastanka ostanu do
dolaska policije. Bilo bi rizično da netko napusti
sastanak i dovede se u stanje osumnjičenika.»
Koljena voditelja počnu klecati. Misli krenu ka
traženju počinitelja ubojstva. Tko je osim sudionika još bio upoznat s održavanjem sastanka?
Članovi lože su pod zakletvom! Tajne se strogo
čuvaju! Noćašnje sudionike sastanka poznaje
dulje od dvadeset godina. U njih ima povjerenje. Ali … tko zna ljudsku prirodu? Možda će
nešto više saznati kad se vrati na sastanak i upozna ih s događajem. Na odlasku reče: «Počnite
s realizacijom vašeg prijedloga.»
POGLAVLJE 3. – Cesta kojom prolaze automobili i tramvaj odvaja Perivoj kralja Tomislava od
Parka kralja Petra Krešimira IV. Park je zasađen
1934. godine u francuskom stilu, zaštićen je kao
spomenik prirode, spomenik vrtne arhitekture.
Kraj jeseni oduzeo je mnogim stablima njihov
ukras, raznobojno mirisno lišće. Stojeći u blizini jednog stabla pogledom je tražio je li se koji
list uspio zadržati na nekoj od grana. Nije ga
ugledao. Kako stabla proživljavaju napuštenost,
upita se? Dohvatio je najnižu grančicu i blago je
milovao tepajući joj riječi utjehe: «Nestalo ruho
opet će se vratiti, ne staro već novo!» U takvom
raspoloženju njegovo biće prožmu misli o
Buddhi. Guatama Buddha zvani «Prosvijećeni»
osnivač budizma (560. – 483.) p.n.e. Što je on
u stvari bio: filozof, mudrac, božji poslanik svoje
rase i svijeta? Nije li on sjedeći ispod jednog stabla, kako navode njegovi sljedbenici, došao do
misli o reinkarnaciji, stalnoj mijeni, ponovnom
rađanju, prijelazu iz jednog stanja u drugo, poput lišća na granama? Sadrže li mijene u sebi
sjećanja? Potiču li sjećanja nova stvaranja?
Misli o reinkarnaciji sve više prožimale su njegovo biće. Ne samo da će novo lišće ponovno
izrasti na granama, već i granu ako otrgnemo,
ili polomimo, bilo namjerno ili slučajno opet
će izrasti nova, drukčija. Mijene uvijek donose
nešto novo, nekada lijepo, ponekad neugodno.
Što stabla i druga bića u prirodi misle o reinkarnaciji koja se odvija u njihovom biću? Kako je
proživljavaju? Koje emocije prate mijene? Kako
su pitanja dolazila jedno za drugim tako se
njegov boravak uz stablo produljio. Iz takvog
stanja probudi ga neobičan glas: «Jesi li za dru-
63-79
ženje s ljudskim bićem?» Okrenuo se prema
njoj razmišljajući o reinkarnaciji, Buddhi, granama, lišću i pticama koje su izbjegavale ogoljela
stabla. «Što ti je? Blijed si kao mjesec u praskozorje», reče. Umjesto odgovora uhvati njezine
duge prste i lijepo oblikovane ruke, udaljujući
se od stabla i mislima o mijeni.
POGLAVLJE 4. – Idući na posao u Ministarstvo
unutarnjih poslova čija zgrada se nalazi u blizini
željezničkog i autobusnog kolodvora jedan od
istražitelja jako se začudio brojnim skupovima
ljudi pred kioscima gdje su se prodavale novine,
cigarete, napitci i drugo. Vlada svaki čas donosi
nove gospodarske mjere. Poskupljuje gorivo,
što najviše pogađa vlasnike automobila. Cijena
cigareta također se mijenja. Protekle večeri nije
slušao vijesti. Vjerojatno su najavili poskupljenje cigareta pa se ljudi snabdijevaju zalihama
po starim cijenama. Život stvarno postaje sve
teži. Gospodarska recesija zahvaća sve države
svijeta. Došavši pred jedan kiosk stane u red i
blago zadršće! Čovjek ispred njega držao je novine na kojima se isticao naslov događaja i slika.
Na slici se vidjelo mrtvo tijelo gradonačelnika,
a ispod slike tekst «Ubojstvo ili samoubojstvo
prvog čovjeka grada!» Iako je namjeravao kupiti novine, odustane. Prave informacije će dobiti kada dođe na radno mjesto. Mrtvog gradonačelnika površno je poznavao. Njihovi rijetki
susreti imali su službeno obilježje. O razlozima
njegova ubojstva ili samoubojstva nije htio da
razmišlja. Bio je član političke stranke … na trenutak je zastao i upitao se: «Kako to da ja nisam
o događaju službeno obaviješten?»
POGLAVLJE 5. – Postoje ustanove čija su vrata
posjetiteljima uvijek otvorena, neovisno jesu li
posjetitelji tužni ili veseli, sretni ili nesretni, zdravi ili bolesni. Svima njima vrata Božjeg hrama
uvijek su otvorena. Prije ulaska u konkatedralu
rimokatoličke crkve Svetog Petra i Pavla još jednom je pogledao pročelje hrama. Svojom arhitektonskom unikatnom ljepotom konkatedrala
postala je mjesto hodočašća vjernika grada i
brojnih turista koji posjećuju grad. U konkatedralu se može ući kroz troja vrata do kojih se
dolazi sa stubama, od kojih su srednja najveća.
Nad središnjim i najsvečanijim je veliki kameni
reljef krunjene Blažene Djevice Marije. Nad
desnim je reljefno stilizirano Isusovo ime, a nad
lijevim Marijino ime. Božji hram nikada nije usamljen. Kada padne mrak i bogoslužje završi, a
64
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 64
8/3/2013 11:06:28 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
vjernici i ostali odu na slatki sanak, ptice poput
anđela čuvara zauzmu svoja mjesta u brojnim
skrovištima koje im hram pruža.
Ušao je u Božji hram pred kraj mise. Stao je do
manjeg stola na kojem se nalazio vjerski tisak.
Unatoč tome što je vjerski obred bio u tijeku u
blagajnu stola stavio je novac i uzeo tisak. Istovremeno svećenik je pozvao prisutne da pruže
ruke jedni drugima uručujući želju za mirom
među ljudima. Začudio se kako je odmah nije
primijetio. Mlada časna sestra, koja je stajala
u blizini, pruži mu ruku uz osmijeh. Ispruženu ruku prihvati i poljubi. Njezin izgled naglo
se izmijenio. Oči su izražavale čuđenje i upit:
«Gospodine što činite, zar ne vidite moju odjeću? Ja sam već nekoliko godina izabranica Isusa Krista.» Unatoč izraženom čuđenju i dalje je
držala ruku u njegovoj. Nikada izložena takvom
postupku nekoga vjernika nije znala što učiniti.
Tražila je izlaz iz situacije u kojoj se našla. Događaj koji je uslijedio oboma je usmjerio pažnju
mjestu gdje se događaj odvijao. Svećenik koji je
u ruci držao kalež s hostijama i bio spreman za
udjeljivanje, simboličnog tijela Isusovog, počeo
se rušiti. Kalež je ispao iz njegove ruke, a s njim
i hostije poput bombona iz vrećice. Prisutni su
zanijemjeli. Ni u najmaštovitijim snovima nisu
ugledali takav prizor.
POGLAVLJE 6. – Zvanično radno mjesto šefa
osiguranja masonske lože je domar. Stanuje
u vili u kojoj se održava sastanak. Supruga je
profesorica stranih jezika u poznatoj privatnoj
školi koju pohađaju njegov sin i kći. Često je u
službi tjelohranitelja na putu po Europi i svijetu.
Voli svoj poziv i nalazi u njemu zadovoljstvo. U
noćašnjoj situaciji nije se nikada našao. Tražio
je mir u sebi prije nego … Prišao je policama
s knjigama gdje se u jednoj nalazio broj osobe koju treba nazvati. Broj je znao napamet,
ali zbog značaja događaja nije smio pogriješiti
zato provjerava. Naposljetku duboko udahne,
uzme mobitel u ruku i počne otkucavati brojeve. Trideset sekundi je prošlo, ali odaziva nije
bilo. Razlog tome je opravdan. Dva sata i četrdeset minuta je noću.
«Tko je?» začuje se glas.
«Gospodine ministre molim za oproštenje što
zovem u ovo vrijeme» – u tom trenutku bude
prekinut upitom: «Što se dogodilo?»
«Ispred kuće u kojoj se održava sastanak nalazi
se mrtvo tijelo!»
«Na koji način je lišeno života?»
63-79
«Najvjerojatnije iz vatrenog oružja.»
«Kako mislite najvjerojatnije? Zar tijelo niste pregledali?»
«Jesam, površno. Razlog zašto nisam obavio
detaljan uvid je pokojnik. Pokojnik je gradonačelnik.»
Nastane dulji prekid. Bojeći se da će ministar
prekinuti vezu domar pokuša nešto izgovoriti,
ali bude prekinut uz zapovijed: «Uzmite notes i
upišite ime osobe koju trebate nazvati.» Nakon
što je naveo ime osobe ministar nastavi: «Jesu li
sudionici sastanka još uvijek u klubu?»
«Jesu.»
«Je li tko napuštao prostorije za vrijeme sastanka?»
«Nije.»
«Sumnjate li na nekoga od prisutnih?»
«Ne. Provjereni su članovi kluba.»
«Nemojte nikome vjerovati. Ni sveci nisu bezgrešni. Je li tko od prisutnih imo oružje?»
«Ne znam», drhtavim glasom uzvrati domar.
«To nepoznavanje je kažnjiv propust koliko je
meni poznato. Taj propis znam i ja, ali za taj propust krivicu snosi voditelj lože koji ne dozvoljava pregled. Za desetak minuta nakon vašeg poziva doći će nekoliko službenih osoba. Budite
mirni i ne paničarite.» Mobitel se ugasi i označi
kraj razgovora.
Nemir je i dalje ostao u čovjeku zaduženom za
sigurnost. Počeo je razmišljati što će se dogoditi ako sudionici sastanka imaju oružje uz sebe
i je li oružje registrirano i službenog podrijetla
ili privatno izrađeno. Nazvavši broj koji mu je
ministar dao, napustio je prostoriju gdje se razgovor odvijao i pošao prema …
POGLAVLJE 7. – Najbliži posrnulom svećeniku
iznenađeni, zaprepašteni, napola paralizirani
nisu znali što poduzeti. Stajali su kraće vrijeme
mirno, nadajući se, vjerujući da će se posrnuli
svećenik sam uspjeti podići. Vrijeme je prolazilo, ali sluga Božji i dalje je nepokretno ležao
na podu. Laganim koracima približili su se tijelu. Oči su bile zatvorene, usne poluotvorene,
suhe kao da su željele nešto izgovoriti. Ruke
su ležale s obje strane ispruženog tijela. Iako je
glavom udario u mramorni pod nisu primijetili
ranu niti krv. Ispod svećenikovog haljetka, koji
se pri padu povukao iznad koljena, vidjele su
se sive hlače. Jedna izgovorena riječ ih zaustavi
u trenutku kada su željeli podići svećenika. Časna sestra zamoli da oslobode prostor oko tijela
koje je ležalo na podu. Stavila je nekoliko prstiju
65
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 65
8/3/2013 11:06:28 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
u posudu s vodom i pomazala čelo i obraze.
Ponovila je pomazanje nekoliko puta, ali onesviješteni sluga Božji nije pokazivao znakove
oporavka. Nakon neuspjeha da ga vrati u stanje
svijesti dozvoli vjernicima da ga odnesu u svećenikovu prostoriju. Četiri muškarca, srednje
dobi, uz nevelik napor, pod vodstvom časne
sestre odnesu ga u prostoriju. Ispražnjeni kalež ležao je nekoliko metara udaljen od mjesta
gdje je svećenik ležao. Djevojka koja je čekala
u redu za pričest uzme ga i odnese u prostoriju
za svećenike. Druga žena srednjih godina koja
zbog nemilog događaja nije se mogla pričestiti uzme iz torbice papirnatu maramicu i počne
skupljati rasute hostije. Vjernici pripremljeni za
pričest dočekali su zamjenskog svećenika koji
je misu doveo do kraja. I sam hipnotiziran događajem nije niti čuo niti vidio kada se časna sestra, kojoj je poljubio ruku, udaljila. Pogledom
po hramu pokuša je pronaći, ali bezuspješno.
Vjerojatno je otišla u prostoriju gdje su nastojali
nesretnog svećenika da vrate u stanje svijesti,
pomislio je.
POGLAVLJE 8. – Iznenađenja su uvijek moguća, sjećao se domar riječi profesora kriminalistike. U udžbenicima opisao je veliki broje
neriješenih slučajeva u istragama. Profesorove
udžbenike često je čitao. Zvuk zvona ulaznih
vrata prekine njegovo sjećanje. Prepoznao je
isljednika koji je došao. Osobno ga nije poznavao, često je bio u medijima, televiziji i novinama. Isljednik ljubazno pozdravi domara i zamoli informacije o događaju. Dobivši detaljan opis,
isljednik zamoli domara da ga odvede u prostoriju gdje se sastanak održava. S isljednikom u
društvu bili su liječnica i forenzičar koji su nosili
službenu opremu potrebnu u ovakvim situacijama. Domar ih odvede do prostorije gdje se
sastanak održavao, pokuca na vrata i uđe. Za
njim u prostoriju uđu isljednik, liječnica i forenzičar. Nakon duljeg promatranja isljednik pozdravi predsjedavajućega i sudionike sastanka,
potom predstavi svoje suradnike i kratko iznese razlog dolaska na poziv domara. «Vjerujem
ugledna gospodo da ste upoznati s nemilim
događajem pred zgradom», reče. Izvadio je iz
torbe obrasce, stavio ih na stol i zamolio prisutne da u njih upišu ime i prezime, datum i mjesto
rođenja, adresu stanovanja i vrijeme dolaska na
sastanak. «Gospodin forenzičar uzeti će otiske
za potvrdu vašeg identiteta, a ugledna liječnica
63-79
biti će na usluzi ukoliko nekom od vas bude potrebna pomoć.»
POGLAVLJE 9. – Voditelj rezidencije Družbe
Isusove gledao je snimke svete mise koja je završila nemilim događajem. Gledao je misu treći
put zaredom. Pažnju od samoga početka mise
usredotočio je na vjernike. Ništa neobično nije
primijetio. Poznavao je posrnulog svećenika.
Poput mnogih mladih svećenika bio je njegov
student. Nije se isticao. Bio je dobar student
bez većih ambicija. Nitko od nastavnika ili pratećeg osoblja nije imao primjedbe na njegov
rad i ponašanje. Potjecao je iz obitelji s četvero
djece, tradicionalno rimokatoličke vjere. U sjemenište je došao iz manjeg primorskog grada.
Prisustvovao je s obitelji i mnoštvom vjernika
prvoj misi koju je održao svećenik koji sada leži
u bolnici u gradu gdje je rođen i odrastao. Vjernicima grada bio je drag. To se izražavalo u izrazima lica i očiju dok su slušali Božje riječi koje je
propovijedao. U nalazima obveznih godišnjih
liječničkih pregleda ništa nije ukazivalo na promjenu zdravlja posrnulog svećenika. Možda je
bolovao od nekih psihičkih smetnji, možda …
Kucanje na vratima prekine njegov dalji tijek
misli. Ušla je poglavarica samostana časnih sestara i sjela u fotelju nasuprot voditelja Družbe
Isusove. Vitka je za svoje godine, pomisli čovjek
koji traga za uzrokom nesreće svećenika. U njezinim plavim očima nastanilo se nešto nebesko,
tako daleko, a toliko željeno. «Sestro», počne
voditelj «pregledao sam snimku mise tri puta i
ne mogu odgonetnuti uzrok pada brata … poznajete li ga od dolaska u rezidenciju. Možda
ste vi nešto opazili?» Izgled poglavarice samostana nije se promijenio od dolaska. Rad mišića
cjelokupnog njezinog bića bio je zaustavljen.
Izgledala je poput kipa svetice. «Poštovani voditelju, sve sestre i ja bile smo iznenađene događajem. Vjerojatno ste upoznati iz dosjea da
dragi brat nije imao zdravstvenih poteškoća.
Njegovo ponašanje prema cjelokupnom osoblju bilo je vrlo korektno. Jednostavno rečeno
bio je ljubazni, drag čovjek. Provodio je izvan
rezidencije više vremena nego što je uobičajeno.»
«Možda znate s kime se družio, mjesta koja je
pohodio?» upita voditelj.
POGLAVLJE 10. – Razgovor koji je imao obilježje ispitivanja bio je završen. Uz blagi naklon
voditelju napustila je hram Družbe Isusove.
66
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 66
8/3/2013 11:06:28 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
Osjećala je da će boravak u prirodi donijeti joj
osvježenje potrebno za nastavljanje humanekaritativne djelatnosti. Crkveno osoblje bilo je
pod utjecajem nemilog događaja, a osobito voditelj Družbe Isusove. Tragali su za uzrokom nesreće. Njezini odgovori na upite voditelja bili su
prožeti iskrenošću. Došla je do parka i sjela na
jednu klupu uz fontanu. Nenadano u sjećanje
vrati joj se prizor iz crkve kada je neki stranac
poljubio ruku jednoj od sestara. Taj prizor ugledala je nekoliko trenutaka prije nego je svećenik
pao. Križ koji je nosila oko vrata čvrsto stegne
tražeći pomoć u povezivanju jednoga događaj
s drugim. Mogu li se slučajni događaji uopće
povezati? Čovjek mlađih godina, ugodna izgleda, elegantno odjeven prihvatio je ispruženu
ruku sestre i poljubio. Sestra je poslije rukoljuba dugo zadržala ruku u strančevoj. Neobično!
Pokušala se na trenutak u mislima naći u položaju sestre. Bi li ona tako postupila? Teško je na
takav upit odgovoriti. Ljudska bića nisu automati. Mora priznati da sestra nije prekršila kodeks
ponašanja. Ali ipak sve to je čudno, nestvarno
za nju. Zadržavši malo dulje pogled na prizoru
okrenula se prema svećeniku u trenutku kada
je padao ispuštajući kalež u kojemu su se nalazile hostije, tijelo Isusovo. Događaj je u potpunosti ovladao njome i potisnuo viđeni prizor.
Zašto se sada sjeća, i želi ga povezati s padom
svećenika. Časna sestra, čiju je ruku, poljubio
stranac neposredno prije pada svećenika, fizički nije imala utjecaj na događaj. Psihološki
i emocionalno također, jer njezino biće bilo je
potpuno posvećeno čovjeku koji je stajao uz
nju. Tražila je osobu kojoj može povjeriti svoje
opterećenje i pomoći u rješavanju enigme koju
je sama stvorila. Kome, upita se glasno?Ii počne
moliti. Ogoljelo drveće parka nije joj ponudilo
odgovor. Jedna ptica doletjela je na susjednu
klupu. Perje ptice bilo je srebrnasto-sive boje.
Kljun kratak. Oči ptice iste kao i boja perja promatrale su je. Nenadano nakon duljeg vremena
ptica doleti na klupu gdje je sjedila i molila. Tebi
ću nepoznata ptico povjeriti svoju zagonetku.
Možda mi ti pomogneš da je riješim. Budi ljubazna i poslušaj što ću ti ispričati.
POGLAVLJE 11. – Promatrajući sudionike sastanka upita se što ih povezuje: pripadaju li istoj
političkoj stranci, vjeri, ideologiji … svi sigurno
posjeduju moć izraženu u bogatstvu ili statusom u društvu. Koliko sudbina ljudi ovisi o njihovim odlukama. Neka mirnoća oblikuje njihov
63-79
izgled i ponašanje. Znaju, isto kao i on, da nisu
neposredno, fizički sudjelovali u događaju pred
kućom ali … Nije zatražio da se pojača slabo
osvjetljenje u sobi. Vrijednost njihove odjeće
vjerojatno iznosi nekoliko njegovih mjesečnih
plaća. Nije primijetio ni jedan ukras na odjeći,
ruci ili oko vrata. Bili su skoro iste starosne dobi,
oko pedeset godina. Sigurno posjeduju izuzetnu naobrazbu stjecanu u najelitnijim sveučilištima Europe i svijeta, koja im omogućuje pristup
visokim društvima raznih profesija. Liječnica je
stajala uz njega u tišini čekajući reakciju na upit
isljednika. Promatrajući prisutne bila je uvjerena
da nitko ne će tražiti njezinu medicinsku uslugu. Svi nazočni sjedili su u lijepo dizajniranim
foteljama, čekajući da isljednik obavi svoj službeni zadatak. Ako ga je netko i poznavao nije
to pokazivao. Gledajući sve prisutne isljednik
upita predsjedavajućeg je li prozor bio cijelo
vrijeme otvoren ili je otvoren poslije informacije
o događaju. Zaprepaštenje u očima predsjedavajućega i svih prisutnih bilo je vidljivo. Njihovi pogledi usmjerili su se prema prozoru. Na
otvorenome prozoru nalazila se zavjesa tamne
boje prožeta malim otvorima kroz koje je ulazio svježi noćni zrak. Predsjedavajući pogleda
prisutne i izgovori poluglasno gotovo šaptom
mislim da je bio otvoren, uistinu siguran sam da
je bio otvoren. Kao neko opravdanje, iako za
to nije bilo razloga, reče: «Znate, mi ne pripremamo prostoriju za održavanje sastanaka». Začuđenost nije napuštala oči prisutnih. Očekivali
su sljedeći upit isljednika vjerojatnog sadržaja
– jeste li možda nešto vidjeli ili čuli što bi moglo
pomoći u rješavanju događaja. Prisutni zajedno s predsjedavajućim nisu ni primijetili da je
prozor otvoren ili zatvoren, o tome nisu ni razmišljali. Liječnica iznenađena upitom isljednika
i odgovorom voditelja sastanka usmjeri pogled
prema prozoru. Stjenke okvira prozora bile su
iste boje kao i zavjesa. Kako je primijetio kod
takvog slabog osvjetljenja da je prozor otvoren, upita se. Mora priznati, isljednika s kojim
surađuje nije voljela. Njegove plave oči imale
su posebnu privlačnost kao i ophođenje. Od
njegovih kolega saznala je da je nedruželjubiv,
oženjen je i otac troje djece. S nepunih 35 godina nalazi se na visokom mjestu u hijerarhiji
sigurnosnih službi. Znala je da će biti uključena
u istraživanje događaja. Njezin otac je mason.
Udana je za člana lože. Isljednik je slučajeve vodio temeljito. Njegova ljubaznost imala je takvu
moć da su osumnjičeni praktično bez prisile
67
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 67
8/3/2013 11:06:28 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
priznavali počinjena djela. U njegovim službenim izvješćima nitko nikada nije otkrio propust.
Njezine nalaze je također stilizirao i prepravljao
kako bi se uklapali u jedinstven izvještaj. Otac
joj je sugerirao: «Prepusti sve njemu, ne pokušavaj se suprotstavljati ili previše postavljati pitanja. Njegovi postupci su jedinstveni». Nekoliko
puta se upitala što njezin otac zna o isljedniku?
Forenzičar je također bio začuđen otkrićem da
je prozor bio otvoren. U poluosvijetljenom prostoru s mjesta gdje se nalazio kako je mogao
isljednik uočiti otvoren prozor? S isljednikom ne
surađuje dugo, a toliko mnogo je već naučio.
POGLAVLJE 12. – Voditelj rezidencije Družbe
Isusove nazvao je ravnatelja bolnice u kojoj se
nalazi bolesni brat. Ravnatelj, bivši učenik sjemeništa nije nastavio školovanje na teološkom
fakultetu, opredijelio se za studij medicine. Bistar, radoholičar s četrdeset godina izabran je
u zvanje sveučilišnog profesora, a dvije godine
poslije za ravnatelja ugledne bolnice u gradu.
Nazvao je u predvečerje. Profesor se iskreno
začudio pozivu. Vjerojatno nije upoznat s proteklim događajem. Na kraju razgovora profesor
zatraži hitan sastanak i dogovore mjesto susreta. Nije li ravnatelj stvarno upoznat s događajem
ili! Svaki sugovornik nešto od mene skriva! Suze
žalosti potekle su za prošlim vremenima. Gdje
je nestala prijašnja odgovornost? Zašto je ukinuta inkvizicija? U radnoj sobi uz sliku Svetog
Oca pape nalazila se slika osnivača isusovačkog
reda svetog Ignacija Loyolske (1491.–1556.). Po
narodnosti Bask, po obrazovanju vojnik, general, po rodoslovlju plemić, napisao je predivne
knjige sve u slavu i čast Boga svemogućega i
njegova sina Isusa Krista. Misli su se vratile na
svećenika, brata u bolnici. Je li oboljeli brat išao
ranije, privatno kod liječnika? Motivi zbog kojih
je odlazio nisu morali biti isključivo zdravstveni.
Možda je tražio od liječnika savjete za bolesnu
ljubavnicu ili prekid trudnoće? Poglavar reda
Družbe nazvao ga je i rekao da slučaj pažljivo
riješi. Naglasio je, ukoliko je neka afera uzrok
bolesti svećenika, ta spoznaja ne smije dospjeti
do vjernika i javnih medija. Znate kako mediji
koriste afere za vrijeđanje Crkve i njezinih službenika. Obvezao se da će slučaj riješiti na što
bezbolniji način. Do sada je povjerene zadatke riješio uspješno. Ako ovaj slučaj ne riješim
uspješno zaslužio sam smrtnu presudu, pomisli
u sebi. Oglasi se telefon. Nikakav dogovor nije
imao. Doduše nekim vjernicima dao je broj te-
63-79
lefona. Uzme slušalicu i reče: «Molim, ovdje voditelj rezidencije» do njega su dopirali jecaji, ali
ne i riječi sugovornika. Nakon kraćeg vremena
upita: «Tko je». Nitko se nije odazvao, a jecaji su
se nastavljali …
POGLAVLJE 13. – Iznenadio se kada je jedan
od prisutnih zatražio liječničku pomoć. Pogledom je ispratio njegov odlazak iz prostorije u
društvu liječnice. Preostali prisutni promatrali
su zavjesu na otvorenom prozoru. Prozorska
stakla izrađena su od materijala neprobojnog
za svaku vrstu oružja. Tko je prozor ostavio
otvorenim i tako ih stavio u položaj mete za
odstrjel? Očaj se primijetio u izrazu prisutnih
i predsjedavajućega. Promatrao ih je tražeći u
njihovom promijenjenom izgledu neku tajnu
vezu s mrtvim tijelom ispred kuće. Neposredno, nisu sigurno sudjelovali u ubojstvu. Ispunjavali su obrasce koje je donio i podijelio. Počeo
je rješavati enigmu događaja. Netko je otvorio
prozor diskretno, zaklonjen zavjesom. Osoba
koja je to uradila znala je za sastanak i događaj koji će uslijediti. Je li ih je ta osoba htjela
osumnjičiti ili samo poslati poruku? Kako se
domaru i predsjedavajućem mogao dogoditi
kakav propust? Svijetom kruže razne ideje, čak
ni dva čovjeka nemaju isto mišljenje o nekoj pojavi. Zlo je što se ideje nastoje ostvariti nasilnim
putom. Tvorci raznih ideja nađu sponzore koji
naoružaju njihove sljedbenike najsavršenijim
oružjem i pronađu im izvršitelje zadataka. Površnim pogledom na ubijenog gradonačelnika
prilikom dolaska i bez poznavanja medicinskih
i forenzičkih nalaza zaključio je da je ubijen
jednim metkom iz dosada nepoznatog oružja, vjerojatno privatne proizvodnje. Pretpostavio je da će teško pronaći izvršitelja ubojstva.
Ubijeni gradonačelnik vjerojatno nije pripadnik
lože. Da je, sastanak sigurno ne bi počeo bez
njegova prisustva.
POGLAVLJE 14. – Dragi Bože, pomozi mi. Vrijeme susreta s upraviteljem bolnice bližilo se.
Zašto je upravitelj za mjesto susreta izabrao nepoznati restoran? Vjerojatno nastoji izbjeći javne susrete sa svećenicima. Sve više je bio uvjeren da veliki broj braće traži njegovu pomoć.
Uistinu život sluga Božjih nije lagan. Uživati u
propovjedi Božjih riječi samo je dio njihova poslanja. Ispovijedajući vjernike uvjerio se koliko
je ljudski život krhak. Upoznao je njihove teškoće koje je samo dragi Bog mogao ublažiti.
68
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 68
8/3/2013 11:06:29 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
Ljudi traže utjehu u vjeri. Iz dana u dan gube
povjerenje u državnu vlast, ne samo u nju već i
u ljude s kojima svakodnevno surađuju na radnom mjestu. Gube povjerenje i u članove vlastite obitelji. Ljudima je teško i najmanju želju
ostvariti. Pogledao je prema križu i izgovorio:
«Nije samo tebi bilo teško, sine Božji». Odjenuo
je svoju skromnu svećeničku odjeću, i to klasičnu. Nova moderna svećenička odjeća imala je
sve više poklonika u redovima subraće. Pogledao je na sat i sliku osnivača isusovačkog reda u
kojem živi dulje od dvadeset godina. Iz rezidencije krenuo je prema autobusnoj stanici od koje
će doći do mjesta sastanka. Kiša, te suze nebeske spuštale su se blago ne požurujući nikoga
da nađe sklonište. Iako je ponio kišobran nije ga
otvorio. Sve što dolazi s neba volio je. Došao je
do mjesta susreta. Otvorivši ulazna vrata uputio
se na prvi kat. Ravnatelj ga primijeti i pođe mu
u susret. Oče, ne plašite se prehlade, nevrijeme je? Sve je u božjim rukama, uzvrati voditelj
rezidencije Družbe Isusove. Odjeljak u kutu restorana na prvom katu predstavljao je ugodno
mjesto za razgovor. Ubrzo je došla konobarica,
primila narudžbu i udaljila se. Ravnatelj je promatrao bivšeg profesora iz sjemeništa. Uočio
je blage promjene koje nezaustavljivo dolaze s
godinama. Vanjske simptome bolesti nije primijetio. Govorio je blagim glasom, glasom koji se
nije promijenio od vremena kada je boravio u
sjemeništu. Ukratko ispriča ravnatelju događaj
u crkvi, raspoloženju braće i sestara u Družbi,
zabrinutost vjernika koji svaki čas traže informaciju o zdravstvenom stanju brata. Ravnatelj
je pažljivo slušao i nešto upisao u notes koji je
izvadio iz unutrašnjosti sakoa.
POGLAVLJE 15. – Sljedećeg dana prolazio je
istim parkom kao i jučer, gdje su mu pažnju
privukla ogoljela stabla i misli o reinkarnaciji.
Hodao je laganim koracima središnjim putom
prema vodoskoku. Želio je čuti melodiju vodenih kapi koje se slijevaju sa skulpture boginje u
neke nevidljive prostore vodoskoka, da bi se
nakon kraćeg vremena opet vratile. To kruženje
vodenih kapi stvaralo je melodiju koja je rađala
razne emocije. Dvojica mladića iz suprotnog
pravca približavala su se vodoskoku kao i on.
Kretali su se žurnim koracima. Putom kroz park
brže se dolazi do okolnih obiteljskih vila i zgrada raznih državnih djelatnosti. Vjerojatno koriste staze parka da brže dođu do radnog mjesta,
pomisli hrvatski Francuz. Došavši u njegovu bli-
63-79
zinu jedan od njih zastane, drugi produži. Vjerojatno se nalazi iza mojih leđa, zaključi čovjek
koji je došao iz Francuske da položi cvijeće na
grob svojega pradjeda. Uz smiješak, mladić,
elegantno odjeven koji se zaustavio pred njim
predstavi se i zamoli za dopuštenje da preda
posjetnicu jednog gospodina u kojoj je sadržan
poziv za susret kad primatelju bude odgovaralo. «Znate li razlog poziva gospodina?» upita.
Očito uručitelj posjetnice nije očekivao pitanje
takvog sadržaja i nakon kraćeg vremena odgovori: «Ne znam». Izvadi posjetnicu iz unutrašnje
strane jesenjeg ogrtača i preda čovjeku pred
njim. Primio je posjetnicu i gledao. Posjetnicu
je izradio vrhunski umjetnik. Na njoj se vidi prikaz nekog događaja židovske povijesti, ime i
prezime i titula uručitelja. Pozivnica je napisana na hrvatskom i židovskom pismu. Nasmiješi
se. Osmjeh iznenadi mladića. Možda je rabin
trebao u posjetnicu nacrtati svoj portret. Danas
već kruže posjetnice s portretom. Donijevši odluku reče: «Prenesite uglednom rabinu da ću
doći na naznačenu adresu». Uz blagi naklon
mladić se okrene i krene u smjeru iz kojega je
došao. Nedugo zatim čovjek koji je stajao iza
njegovih leđa zaobiđe ga i ode istim putom. Što
bi se dogodilo da sam poziv odbio? Mladići sigurno vladaju borilačkim vještinama. Priveli bi
me da sam poziv odbio. Nastavio je put prema
vodoskoku željan promatranja kruženja vodenih kapi sa skulpture boginje.
POGLAVLJE 16. – Ispunjeni obrasci nalazili su
se složeni po abecednom redu prezimena sudionika na stolu. Gledali su isljednika očekujući
daljnja upute ili razgovor. Ništa od očekivanog
nije se dogodilo. Zamolio je forenzičara da
uzme otiske s rubova prozora i zavjese. Napuštajući sobu izrazio je žaljenje što je dolaskom
prekinuo sastanak i zaželi uspješan nastavak
sjednice. Pred zgradom stajala je liječnica. Sadržaj njezinog izvješća bio je očekivan. Odstrijeljeni ili ustrijeljeni gradonačelnik umro je
odmah. Metak nepoznat kao i oružje iz kojega je smrt došla. To mišljenje moraju potvrditi
balističari. Ubijeni gradonačelnik odvezen je na
odjel patologije u klinički bolnički centar. Životna dob preminulog između 55 – 58 g. U trenutku kada je htio ući u automobil jedini sudionik
koji nije bio prisutan pri ispunjavanju obrazaca,
napustio je prostoriju s liječnicom, zamoli za
obrazac da upiše podatke koji se traže. Nakon
kraćeg vremena vrati se iz zgrade, preda mu
69
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 69
8/3/2013 11:06:29 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
obrazac i izrazi želju za susret. Zašto je zatražio
sastanak, upita se isljednik. Možda, možda misli
da je najviše osumnjičen od svih prisutnih.
POGLAVLJE 17. – Kada je voditelj rezidencije
završio sa izlaganjem ravnatelj je neko vrijeme
šutio tražeći riječi kojima će opisati stanje bolesnika. Tihim glasom ravnatelj naglasi da još
nije postavljena konačna dijagnoza. Sumnju na
moždani ili srčani udar laboratorijski nalazi nisu
potvrdili. «Je li otrovan?» upita voditelj čovjeka
koji se brine o zdravlju ljudi. Nakon dulje stanke uslijedi odgovor: «Ne. Budite bezbrižni oče,
uskoro ćemo pronaći uzrok bolesti. Bolesnik
će se uskoro vratiti i propovijedati riječ Božju.
Momentalno bolesnik nije u stanju razgovarati
niti misli pismenim putem priopćiti. Specijalisti
misle da mu je razum privremeno poremećen».
«Imate li informaciju je li se brat koji se nalazi
u teškom zdravstvenom stanju, prije obraćao
liječnicima radi zdravstvenih tegoba»?
«Bio je kod psihijatra nekoliko puta. Sadržaj svojega opterećenja nikada nije iznio u potpunosti». To je iznenadilo psihijatricu. Imala je osjećaj
da se nekoga plaši. Upotrijebila je sve moguće
metode ispitivanja, ali rezultata nije bilo. «Mislite li da je neiskazani sadržaj njegove tajne
povezan s crkvom ili nekom osobom iz redova
svećenstva»? upita je.
«Ponavljam vam oče», tako se obraćao ravnatelj voditelju Družbe kao u danima u sjemeništu «da ni psihijatrica nije mogla riješiti enigmu.
Oče, pokušajte doći do vojnog dosjea oboljelog brata možda se u njemu kriju uzroci nevolje».
«Mislite li da je bio izložen maltretiranju i mučenju u vojsci»?
«Vjerujem da nije. Veliki broj svećenika i vi upoznati ste da su vojni rukovodioci imali stroge
upute kako postupiti s vjerskim dužnosnicima
svih religija. Znali su da njihove postupke prate
inozemne obavještajne službe koje bi i najmanji incident senzacionalistički prikazali. Do informacije o vojnom dosjeu ne će vam biti teško
doći. U vojnom odsjeku radi … vaš dragi poznanik, vama dobro poznati đak iz sjemeništa …»
Svećenik naglo ustane sa stolice i dosta glasno
izrekne: «Ne, ne želim s njim razgovarati. Sudjelovao je u policijskom privođenju nekoliko
biskupa».
U očima voditelja Družbe Isusove bljesnuo je
osvetnički sjaj, koji je tražio žrtve. Ravnatelj pogleda unaokolo da utvrdi jesu li riječi svećenika
63-79
izazvale pažnju posjetitelja u restoranu. Uvjerio
se da nisu reče: «Ti biskupi koji su navodno privedeni u policijsku stanicu na razgovor dugogodišnji su suradnici obavještajnih službi».
Osvetnički sjaj u očima svećenika koji je tražio
žrtve za privođenje biskupa ugasio se. Srce ga
je počelo stezati, disanje postalo otežano, a
kapi znoja orosile čelo. Ravnatelj, opazivši promjene u izgledu svojega profesora neprimjetno
iz torbe izvadi nekoliko tableta i da ocu.
POGLAVLJE 18. – Stajala je pred ulaznim vratima groblja. Nad vratima nalazi se zvonik. Kroz
groblje proteže se prolaz koji povezuje dvije
ulice. Duž glavne ulice prolazi tramvaj i automobili. Drugu ulicu od groblja odvaja cesta uz
koju su kuće različite veličine i izgleda. Noću
je prolaz zatvoren. Groblje je osnovano za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Carstva, kraljevstva nestaju, ali ostaju materijalni i duhovni
tragovi gdje su boravili. Nadgrobni spomenici
različite su arhitekture u ovisnosti o vremenu
kada su izgrađeni i etničkoj pripadnosti pokojnika. Posvete na epitafima napisane su na njemačkom, mađarskom, a najviše na hrvatskom
pismu. Znamenitost groblja predstavlja mauzolej grofa Pejačevića, podrijetlom Bugara čija je
obitelj bježeći pred Turcima došla u tadašnju
Austo-Ugarsku Monarhiju. Drugu znamenitost
predstavlja grobni odjel poginulih hrvatskih branitelja 1991./1992. Grobno mjesto i nadgrobni
spomenik gdje počiva tijelo pradjedovo nalazi
se u nizu grobnica. U vazi na grobu nalazi se
cvijeće, a u spomeniku uklesano je ime i prezime pokojnika, godina rođenja, i smrti. Kraće
vrijeme proveli su u molitvi, a poslije posjetili
nekoliko grobova njima poznatih obitelji. Vrativši se u centar grada otišli su u jednu od kavana.
Ispričao joj je susret u perivoju s nepoznatim
mladićem i pruži posjetnicu rabina. Nasmiješi
se i reče: «Čudno da on traži susret s tobom?
Zapravo ne mogu shvatiti njegovu želju za susretom? Prošle godine organizirali smo izložbu
njegovih slika u galeriji. Osim što je teolog, diplomirao je i na likovnoj akademiji. Poznato je
da svi Židovi pate ili za bogatstvom ili intelektualnim ugledom. Katalog izložbe napisala je
kustosica, Židovka. Koliko je njezin prikaz slika
udaljen od objektivnosti mogli su se uvjeriti posjetitelji. Inače, drag je čovjek. Poslije zatvaranja
izložbe pozvao je cijelo osoblje galerije na ručak u jedno izletište».
70
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 70
8/3/2013 11:06:29 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
Dok je govorila, cijelo vrijeme gledao ju je,
uzeo lijepo oblikovanu ruku i poljubio. Pijući
kavu upita: «Trebam li posjetiti rabina ili ne»?
«Nemam ništa protiv da odeš. Budi jako oprezan. Ako te je pozvao znači da je upoznat s
tvojim rodoslovljem i profesijom. Ne pozivaju
rabini bilo koga u posjet».
«A ako ne prihvatim poziv hoće li me ubiti»?
«To sigurno ne će. Za dva sata naš sin igra utakmicu, to ne smiješ propustiti».
«Budi bez brige biti ću na stadionu sat prije početka utakmice».
Na odlasku iz kavane okrenula se i poslala poljubac.
POGLAVLJE 19. – Iz polusna probudi ga zvonjava telefona.
«Ugledni isljedniče, kada namjeravate napustiti krevet»? prepoznao je glas supruge. Imala je
dinamičan i lijep život. Poslije srednje upravne
škole diplomirala je na pravnom fakultetu. Nalazi se na rukovodećem mjestu u jednom državnom poduzeću. Imaju troje djece, dvije kćeri i
sina. Sretan je i zadovoljan u braku.
«Moj najdraži, danas te čeka veliko iznenađenje. Na ulicama grada odvijaju se brojni događaji. Na stanicama javnog prijevoza nalaze se
plakati sa slikom mrtvog gradonačelnika i tekstom ‘Ne ćete nas silom otjerati s vlasti’! Imaš li
informacije o tim događajima? Očito nemaš jer
još si u krevetu. Starija kći želi nešto kupiti, udovolji njezinoj molbi. Volim te, doviđenja».
Nekoliko minuta držao je slušalicu u ruci, potom ustao i otišao u kupaonicu pod tuš. Nije
očekivao da će se događaj tako razvijati. Isključio je iz funkcije telefon i mobitele. Sinoć je dao
zadatak naredniku da odmah ode na mjesto
ubojstva i spriječi znatiželjne osobe da se približe tijelu. U izvještaju narednika pisalo je: «Nikoga u ulici nisam vidio, ni automobili nisu prošli
ispred zgrade. Na internetskim stranicama bila
je samo kratka obavijest o događaju. Bez komentara».
POGLAVLJE 20. – Zahvalio se ravnatelju na informacijama o stanju bolesnog brata, pruženoj
liječničkoj pomoći i napustio mjesto susreta.
Vraćao se u rezidenciju. Bol u njegovom tijelu
unatoč uzetom lijeku nije prestala. Saznanje o
djelatnosti biskupa uzrokovalo je promjenu u
organizmu. Jedan od biskupa bio je njegov ispovjednik. Razmišljao je o sadržaju informacija
koju je njegov ispovjednik dostavio obavještaj-
63-79
nim službama. Sigurno su na temelju dostavljenih podataka izradili njegov dosje. Na trenutak
stane zbog boli koja nije prestala. Nasloni se na
zid zgrade kraj koje je prolazio, bojeći se da će
pasti. Nije želio da ode u susjedni restoran. I prije je imao bolne napadaje, ali ne tako snažne
kao sada. Prvu bol osjetio je u Rimu za vrijeme
pohađanja doktorskog studija. Nije joj pridavao
važnost. Bio je mlad i mogao podnijeti. Petnaest godina poslije, također je osjetio tegobe
koje se oslobodio bez liječničke pomoći.
Zvijezde na nebu umnažale su se pokazujući
svoju ljepotu. Cijelo nebo bilo je prožeto njima. Mjesec, gospodar noći svojom mliječnom
svjetlošću unosio je vedro raspoloženje u njegovo biće. Dugo je promatrao nebeska tijela.
«Možda ih vidim posljednji puta? Zašto takve
misli dolaze do mene»? upita se. Preda mnom
je složen i težak zadatak, istražiti uzroke pada i
bolesti svećenika. Riječi ravnatelja zadržao je u
sjećanju: «Posjećivao je nekoliko puta liječnicu
psihijatricu. Nije joj povjerio sadržaj opterećenja». Zašto nije? Koga se boji? S kim je bio u
posebnim odnosima? Možda je za vrijeme služenja vojnog roka postao suradnik obavještajne službe kao i biskup? Ravnatelj nije naveo je li
bolesni brat uzimao lijekove. Kako to da vrhunski liječnici ne mogu postaviti dijagnozu. Možda jesu, ali je prešutio. Uputio ga je da uz pomoć bivšeg sjemeništarca, koji radi u vojnom
odsjeku, dođe do vojnog dosjea. Zašto to nije
sam učinio? Osobu koja posjeduje dosje dobro
poznaje. Zašto me vrti u krug? Ili … vjerojatno je
ravnatelj pretpostavio da će njegov bivši učenik
nešto mu priopćiti što ne bi njemu. U razmišljanju oslobađalo se tijelo voditelja rezidencije tegoba. Orijentirajući se prema položaju zvijezda
na nebeskom svodu gdje će jednog dana uz
pomoć dragog Boga dospjeti vraćao se u božji
hram.
POGLAVLJE 21. – Vozio se službenim automobilom po gradu i promatrao postavljene plakate sa slikom gradonačelnika i natpisima: ubijate
demokraciju, ne ćete nas sve ubiti, opet ćemo
pobijediti na izborima, jedina smo stranka u
koju vjeruje narod … Plakati sa slikama i natpisima nalazili su se na pročeljima zgrada, klupama u parkovima, izlozima brojnih trgovina.
Vjerojatno je više od stotinu ljudi sudjelovalo u
distribuciji plakata u gradu. Tko je organizator
akcije? Vjerojatno vodstvo političke stranke čiji
je pokojni gradonačelnik član. I druge politič-
71
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 71
8/3/2013 11:06:29 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
ke stranke iskoristiti će događaj za prosvjedovanje. Začuje glas ministra unutarnjih poslova:
«Toliko mnoštvo plakata u gradu nisam nikada
vidio. Gradonačelnik je postao glavna medijska
ličnost u državi».
Nakon kraće stanke nastavi: «Isključi svaki kontakt s medijima. Treba im dozvoliti da lutaju, traže informacije. Obavijesti do kojih dođu mogu
nam biti od koristi u istrazi».
Usmjerio je automobil prema svojem omiljenom mjestu uz Dravu. Rijeka ima lijepo ime.
Opjevana je u mnogim pjesmama i nacrtana
u brojnim slikama. Koliko tajni skriva se u njoj?
Otišao je do sredine visećeg mosta na kojem
se nažalost ne nalazi nikakav umjetnički ukras
poput skulptura ptica ili mornara. Promatrao
je događaje na rijeci. U poslijepodnevnim novinama i vijestima biti će više informacija o
događaju. Prisluškivanje novinara zabranjeno
je. Osobno nije imao mnogo poznanika u medijima. Nikada do sad nije pokušao dobiti od
njih informaciju. Poznato je da su novinari željni
slave, a ona se stvara objavljivanjem strogo povjerljivih tajni. Začudio se kada je doznao da se
neke njegove kolege istražitelji nalaze na platnim listama mnogih medija. Unatoč zalaganju
službe unutarnje kontrole protiv takvih postupaka pojedinaca, odlazak informacija mnogih
događaja nije zaustavljen. Vratio se na klupu s
koje je otišao. Neočekivano na klupu do njega
sjedne mlada žena, moderno odjevena. Nije
se dugo zadržala, njezin pogled počivao je na
mostu i rijeci. Na odlasku izvadi iz torbe manju
omotnicu i stavi uz njega izgovorivši: «Ovo je za
vas», i udalji se.
POGLAVLJE 22. – Poput voditelja rezidencija i
ona je gledala nekoliko puta snimku mise u kojem je nastradao nesretni svećenik. Prepoznala
je mnoge vjernike, osobito one koji redovito
dolaze slušati riječ Božju. Među njima bilo je
starijih osoba, ali i mnoštvo mladih. Mladi ljudi
imaju puno želja i traže od dragoga Boga njihovo ostvarenje. Zaustavila je snimku u trenutku
padanja svećenika. Njegov pogled nije počivao
na osobi koja je stajala pred njim da prihvati hostiju, već je bio usmjeren u udaljeni dio hrama.
Oči su izražavale radost što je poslije duljeg vremena vidio nekoga koga je tražio ili očekivao.
Kalež je čvrsto držao u jednoj ruci, a u drugoj
hostiju.
Svećenikov pad je bio neobičan. Ruke je pružao prema nekom nepoznatom … Padajući nije
63-79
tražio pomoć ili sliku nekog sveca. Nešto je izgovorio ili pokušao izgovoriti. Stručnjaci, koji su
izradili glasovnu analizu, nisu došli do spoznaje
što izgovorene riječi predstavljaju. Držeći čvrsto u rukama kalež i hostiju spuštao se polako.
Snaga iz nogu i tijela je nestajala. Prvo je koljenima dodirnuo pod Božjeg hrama, a potom se i tijelo našlo na podu. Posrebreni kalež ispadajući
iz ruke valjao se i zaustavio kod nogu vjernika,
a hostije poput pahuljica snijega letjele crkvom,
lijepile se za odjeću vjernika koji su se nalazili
u blizini svećenika. Promatrala je reakcije vjernika. Nevjerica se pojavila u očima. Zatečeni
događajem nisu znali što poduzeti. Kraće vrijeme stajali su poput spomenika. Očekivali su
da će se posrnuli svećenik uspjeti sam podići.
Očekivanje se nije ostvarilo. Iz njegovih usana
i nosa nije potekla crvena tekućina, krv. Položaj tijela ostao je nepromijenjen. Ubrzo uz svećenika našle su se sestre. Jedna je donijela vrč
vode pokušavajući ga dovesti svijesti, ali bezuspješno. Sestra zamoli pomoć vjernika tražeći
da onesviještenog svećenika odnesu u njegovo prostoriju, što i učiniše. Vozilo hitne pomoći
brzo je došlo. Liječnik, srednjih godina davao je
upute bolničarima kako tijelo položiti na nosila
i odnijeti u vozila. Na izraženu želju jedne od
sestara da pođe s njima do bolnice uslijedio je
odgovor liječnika: «Nije potrebno». Glazba u
Božjem hramu nije prestajala unatoč nesreće
svećenika.
POGLAVLJE 23. – Udaljavala se gracioznim koracima. Nenadano, nečujno i neprimjetno došla je do klupe i sjela. Sigurno je vrhunska agentica. Hrabra, lijepa, izuzetno obrazovana. Danas
su elitne agentice prave ljepotice. Veliki broj
ljepotica, pobjednica na raznim natjecanjima
za miss, ne mogu se s njima usporediti. Često
je tražio odgovor zašto su izabrale tako opasnu
profesiju. Svojom ljepotom, šarmom i inteligencijom mogle su osvojiti koga požele. Jedan dio
njih potječe iz obitelji iste profesije, druge uživaju izlažući se opasnosti. Većina nema ili ne želi
osnovati obitelj. Hoće li jedna od njegovih kćeri
opredijeliti se za njegovu profesiju. Do sada nije
primijetio takvu želju, ali nije isključeno. Ne bih
ga iznenadila odluka da slijede njegov put.
Promatrao je omotnicu nepoznatog sadržaja
ostavljenu na klupi. U posljednje vrijeme u nekim pošiljkama nalazi se eksplozivni materijal.
Nemali broj primatelja bio je ranjen ili ubijen.
Došla je do klupe tako neprimjetno da nije us-
72
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 72
8/3/2013 11:06:29 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
pio niti naslutiti da se nalazi u njegovoj blizini
unatoč dugogodišnjem iskustvu. Da je imala
namjeru povrijediti ga ili ubiti mogla je birati način kako će to uraditi. Kada je sjela na klupu nije
imao želju za dijalogom. Njegove misli bile su
posvećene događaju. Razvoj tehničkih znanosti promijenio je svijet i materijalno i duhovno.
Tehničke naprave uvelike se primjenjuju u kriminalistici. Puno pomažu u otkriću počinitelja
zločina. U ovom slučaju tehničke naprave malo
mogu biti od pomoći. Zašto omotnicu nije poslala ministru unutarnjih poslova poštom. Je li i
on umiješan u aferu.
POGLAVLJE 24. – U službeni posjet svjetskoj
metropoli rimokatoličke vjere Vatikanu, doputovao je najpoznatiji političar svijeta, vođa
nesvrstanih država maršal Josip Broz Tito. Veliki broj biskupa iz domovine maršala i svijeta
protivio se dolasku maršala. U vrijeme posjete
maršala Vatikanu pohađao je doktorski studij u
Rimu. Tijekom studija družio se s kardinalom iz
Austrije. Kardinal je ispričao kako je Sveti Otac
opravdao posjet predsjednika jedne komunističke države. Protivnike poziva nazvao je politički neobrazovanim. Upitao je, gledaju li televiziju, čitaju li svjetski tisak? Ljudi diljem planeta
doživljavaju maršala kao mesiju, ima li koji vjerski poglavar takav ugled u svijetu kao maršal?
Maršal je ne samo heroj i legendarni vojskovođa već i filozof i politički vizionar, nositelj mira
u svijetu. Brojne škole, ulice, trgovi nazivaju se
njegovim imenom. Svoj govor zaključio je riječima: «Tito je Hrvat, kršten u rimokatoličkoj vjeri. Mi katolici moramo biti ponosni na takvoga
genija».
Među kardinalima koji su odobravali dolazak
maršala bio je i kardinal iz Austrije. Družio se
sa studentima iz Hrvatske, podsjećao na zajedničku prošlost dviju država u Austro-Ugarskoj
Monarhiji. Često je govorio: «Imali smo jednog
vladara i službenu vjeru – katoličanstvo».
Austrijski kardinal, njegov profesor, dao mu
je fotokopije teksta … koje se sada vjerojatno
nalaze u arhivi obavještajnih službi. Da je bio
oprezniji nikada fotokopije ne bi donio u Hrvatsku, nikada reče voditelj rezidencije Družbe
Isusove.
POGLAVLJE 25. – Kada se vratio u ured, u
zgradu Ministarstva unutarnjih poslova čekali
su ga suradnici zaduženi za praćenje događaja.
Izvjestiteljica za tisak obavijestila je da su naj-
63-79
poznatije novine u zemlji i inozemstvu objavile
opsežnu reportažu o događaju. Predsjednici
političkih stranaka izrazili su sućut i nadu da će
počinitelj gnusnog djela biti pronađen i priveden sudu. Sljedeći izvjestitelj priopćio je da je
doznao ime poduzeća koje je tiskalo plakate.
Potvrdili su da su plakate tiskali na traženje političke stranke čiji je član bio gradonačelnik. Naredni izvjestitelj priopćio je da su kod gradonačelnika pronađeni pištolj i nož i da je bio ozvučen. Liječnik, patolog, koji je izvršio obdukciju
rekao je da je preminuli gradonačelnik bio dobrog zdravlja. Prije napuštanja ureda jedna od
službenica izvijesti da je bliska obitelj pokojnika
doputovala u grad i traži susret s njim. Blago se
nasmiješi. Koliko ljudi traži susret sa mnom? Što
da im ponudim u razgovoru? Brojne informacije koje su dostavljene malo će mi pomoći u rješavanju događaja. Nekada je rješenja tražio u
doba noći. Ali noć nije neopasna. Sve veći broj
kriminala se događa u to doba. Nije li gradonačelnik žrtva noći?
POGLAVLJE 26. – Upravitelj bolnice bio je sam
u sobi s bolesnikom. Obavijestili su ga da je
pacijent došao k svijesti. To je razlog njegovog
dolaska na odjel za intenzivnu skrb. Promatrao
je pacijenta tražeći promjene od dolaska u bolnicu.
«Možete li govoriti oče»? upita ravnatelj bolnice.
Vedar osmjeh i blagi sjaj u očima bili su odgovor na pitanje.
«Liječnici su uložili puno truda u vaše ozdravljenje».
«Zahvalan sam cjelokupnom osoblju na pažnji
tijekom liječenja» reče ne baš razgovijetno svećenik.
«Oče neću vas pitati koji su razlozi doveli vas u
teško zdravstveno stanje. To je obveza liječnika
specijalista zaduženih za vaš oporavak».
«Zašto ne ćete vi»? iznenada upita svećenik.
Upravitelj bolnice ovo nije očekivao. Uzme stolicu iz kuta sobe, približi se ležaju bolesnika i
počne slušati. Klima u prostoriji bila je ugodna.
Instrumenti priključeni na tijelo, ruke i noge pacijenta odražavali su zdravstveno stanje organizma.
Svećenik je pripovijedao o razlozima koji su doveli do bolesti. Pripovijedao je bez uzbuđenja.
U trenutku kada je pripovijedanje priveo kraju
u sobu je ušla liječnica zadužena za praćenje
zdravlja svećenika. Ravnatelj, zadovoljen zdrav-
73
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 73
8/3/2013 11:06:29 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
stvenim stanjem oca, uz pozdrav napusti prostoriju.
POGLAVLJE 27. – U vrijeme doktorskog studija
u Rimu u društvu kardinala iz Austrije posjetio
je Muzej umjetnosti Rimskog Carstva. U jednoj dvorani nalaze se skulpture rimskih careva.
Oduševio se njihovim izgledom. Promatrajući
skulpture kardinal reče: «Znate li da svi rimski
imperatori nisu bili bijeli ljudi»?
Mora priznati da je bio iznenađen izrečenom
spoznajom. U dvorani na drugom katu muzeja
nalazi se knjižnica sa životopisima rimskih careva. Vjerovao je da će dio slobodnog vremena
iskoristiti u proučavanju povijesti Rimskog Carstva. Želio je upoznati filozofe, umjetnike, političare koji su bili učitelji careva. Prošlost Rimskog
Carstva duhovna, a ni materijalna nije nestala,
sačuvana je. Poznavao je njemački jezik i ponekad želio razgovarati s kardinalom njemački. Kardinal je izbjegavao. Primijetio je i da se
kardinali iz država istog materinjeg jezika njime
ne služe njime u međusobnom komuniciranju,
već govore latinskim, rjeđe talijanskim. Plaše li
se? Koga? Zašto? Zašto crkveni jezik kršćana
nikada nije bio aramejski, kojim je govorio sin
Božji Isus Krist? Je li celibat obvezan za svećenike iz zbog toga što Isus Krist nije bio oženjen?
Na vlastite upite nije imao odgovore. Želju da
upozna povijest Rimskog Carstva i životopise
rimskih imperatora nije ostvario. Nekoliko puta
u slobodno vrijeme je dolazio do ulaznih vrata
muzeja i odustajao. Razlog tome nije bio strah.
Muzej umjetnosti Rimskog Carstva nije bilo
zabranjeno posjećivati. Današnju civilizaciju
nazivamo tehničkom. Ljudi velike udaljenosti
svladavaju u kratkom vremenu vlakovima ili
zrakoplovima. Svemirskim brodovima ljudi stižu na druge planete. Proizvode se lijekovi koji
produljuju život. Ali … danas mnogi pripadnici
biljnog i animalnog carstva neprirodnim putom
dolaze u svijet prirode – kloniranjem. Vjerojatno su i neki ljudi kloniranjem došli na svijet.
Hoće li ti ljudi stvoriti svoju posebnu vjeru, imati
svoga Boga? Nije stvoren lijek protiv smrtnosti.
Zagrobni život ostaje tajna još uvijek i znanosti
i vjeri!
POGLAVLJE 28. – Laganim koracima išao je
prema kućnoj adresi navedenoj na posjetnici
rabina. Nije poznavao ni jednog rabina koji je
diplomirao na likovnoj akademiji. Upitao se,
kako to da teološki studij nije bio dovoljan da
63-79
rabinovo biće učini sretnim. Tijekom dana došao je do kataloga izložbe rabina. Koji broj vjerskih, a koji svjetovnih motiva je bio zastupljen u
slikama nije mogao odgonetnuti. Osobno, njega su na slikama očarale boje. One su zasjenile
nacrtane likove. U njima je sadržana poruka –
sve se mijenja pod utjecajem vremena. Život u
prirodi mijenja se ovisno o dobu danu ili noći,
a s njom i psiha i emocije svih živih bića. Čime
je autor opterećen? Od čega se udaljava ili želi
udaljiti? Od neke osobe ili događaja kojeg se
želi osloboditi ili barem potisnuti? Nalazi li se uz
njega neka muza koja ga inspirira na stvaralaštvo? Čudan je svijet semita. Zavisno od etničke
pripadnosti, vjere su im različite. Danas svijet
prožimaju vjere čiji su poslanici semiti: judaizam, kršćanstvo i islam.
POGLAVLJE 29. – U danima kada je obnašao
dužnost senatora John Fitzerald Kenedy nekoliko puta bio je u posjeti domovini maršala Tita.
Osjećao je poštovanje prema legendarnom
vojskovođi i političaru. Nakon drugoga svjetskog rata (1941. – 1945.) maršal je pozvao stanovništvo u obnovu zemlje. Ljudi su prihvatili
poziv s entuzijazmom, gradili su tvornice, autoceste, škole, sveučilišta. U izgradnju maršalove
domovine odlazili su i Amerikanci, poneki sa
špijunskim zadatkom. Izvješća koja su stizala
iz raznih izvora bila su identična. Ljudi svih starosnih dobi odazvali su se pozivu na obnovu
zemlje iz patriotizma, a ne pod pritiskom ideologije Komunističke partije. Prošloga vremena
prisjećao se predsjednik SAD-a dva dana prije
dolaska maršala u Washington. Posljednjih nekoliko dana predsjednik najmoćnije države svijeta Kenedy bio je neraspoložen. Razlog tome
je bio svemirski pothvat koji je izveden u SSSRu. Ostati će zabilježeno u povijesti čovječanstva
da je prvi put svemirski brod s ljudskom posadom (astronautom Gagarinom) obletio planet
Zemlju. U vremenu koje je pred nama svemirski brodovi; američki, kineski, indijski dospjet će
do drugih planeta, ali ti pothvati ne će privući
toliku pažnju. Jučer je predsjednik Kenedy odgodio susret s članovima Američke akademije
znanosti. Upitao se kako znanstvenici s toliko
prestižnih fakulteta nisu uspjeli ostvariti uspjeh
koji su učinili Sovjeti. Pozvat ću filmske producente i dati im zadatak da snimaju filmove čiji
će sadržaj biti veličanje američke kulture, način
života, sporta, demokracije …
74
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 74
8/3/2013 11:06:29 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
Svemirski let koji je iznenadio i oduševio svijet
izveden je u zemlji slavenskog naroda – u Rusiji.
Zar Slaveni nisu otkrili pravu prirodu svemira:
Kopernik i njegov heliocentrični sustav, Ruđer
Bošković i drugi.
Najviše tome postignuću raduje se čovjek koji
nije više među živima, Josip Visarionović Đugašvili poznat pod nazivom Staljin. Nitko u povijesti nije pokrenuo takav znanstveni polet kao
on u toj zaostaloj carskoj Rusiji. Staljinova vizija
se ostvarila, a njega uvela u Panteon besmrtnih.
Jedan od rijetkih državnika koje je Staljin cijenio, unatoč ideološkog razilaženja, bio je maršal Tito. U Austro-Ugarskoj Monarhiji studirao
je Tito na vojnom sveučilištu, filozofiju je studirao u Moskvi, gdje je upoznao mudrost Azije i
stjecao državničko iskustvo. Upitao se Kenedy
može li takav čovjek biti komunistički dogmatik?
Njegovo humano, političko djelovanje učinilo
ga je jednim od najuglednijih državnika svijeta.
Drag mu je bio iz još jednog razloga kojeg nikada nije javno izrekao. Kršten je u rimokatoličkoj
crkvi kao i on. Tajne poruke između maršala
i njega prenosio je maršalov sin. U snimkama
s pokopa vođe komunističkog svijeta – Staljina u Moskvi vidio je i njega. Izgubio je ruku u
ratu. Staljinu su neprijatelji u ratu ubili sina. Zato
što se kao Azijata-Gruzijac nije opredijelio za
stvaranje snažne azijske države između Kine
i Rusije. Možda je odlučujuće opredjeljenje
bilo pripadnost rasi? Koba s Kavkaza, kako su
ga zvali, bio je pripadnik bijele rase. Ruski narod ne će mu nikada zaboraviti što je učinio za
rusku državu. Komunistička ideologija stvorila
je dva najveća državnika dvadesetoga stoljeća
maršala Tita i Staljina.
POGLAVLJE 30. – Dva dana nakon susreta s
ravnateljem bolnice u radnoj sobi oglasio se telefon.
«Oprostite oče, želim vas obavijestiti da svećenik koji se nalazi u bolnici na liječenju jutros je
u tri sata umro. Sućut prenesite braći u rezidenciji».
Iako se telefonska veza prekinula i dalje je držao slušalicu u ruci. Glas osobe koja mu je vijest
prenijela prepoznao je unatoč tome što se nije
predstavila. Prepoznao je glas ravnatelja bolnice. Vijest ga nije iznenadila. Stanje bolesnika se
mijenja iz sata u sat. Odlučio je da o smrti brata
obavijesti čelnog čovjeka Isusovačkog reda u
državi. Na poziv, javi se poglavar, sasluša priopćenje, zahvali se i reče: «Prije jedan sat ženska
63-79
osoba, koja se nije predstavila, obavijestila me
o smrti nesretnog svećenika. Molim vas organizirajte pokop brata tijekom današnjeg dana».
Bio je iznenađen, zapovjedi poglavara. Kraće
vrijeme razmišljao je o ženi koja je obavijestila
poglavara o smrti brata. Pokop nije jednostavno organizirati. Postoji pravna mogućnost da
obitelj preminulog zatraži da se tijelo pokopa u
obiteljsku grobnicu. Kako se suprotstaviti njihovoj želji? Pogledao je na sat, vrijeme je doručka.
Braća su sigurno u restoranu. Ne će im se pridružiti, poslije vremena predviđenog za doručak nazove najbližeg suradnika i zamoli ga da
organizira sastanak. Ostavši sam zamoli dragog
Boga da mu pomogne u izvršenju zadatka.
POGLAVLJE 31. – Stao je pred pročeljem kuće
navedenoj u posjetnici, visoka jednokatnica s
balkonom iznad ulaznih vrata. Sivo-smeđe obojena, smještena u nizu kuća nije se nikakvom
arhitektonskom osobitošću izdvajala. Trenutak
dva stajao je, a potom pozvonio. Vrata su se automatski otvorila i omogućila ulaz u predvorje.
U sredini predvorja stajala je mlađa žena koja
zaželi dobrodošlicu. Došavši do nje poljubi
pruženu ruku. Žena uzvrati osmjehom i reče:
«Ekscelencijo, radujem se vašem dolasku».
Hodajući prema rabinovom uredu naglo se
zaustavi. Na stjenkama hodnika nalazile su se
slike. Nekoliko slika je prepoznao iz kataloga
rabinove izložbe. Jedna slika na zidu prostorno
udaljena od drugih privukla je njegovu pažnju.
Rabin je sigurno nije nacrtao. Sadržaj slike bilo
je teško shvatiti. Nekoliko nacrtanih muških i
ženskih likova isprepletenih u zagrljajima nisu
izražavali ni radost ni tugu ni ravnodušnost.
Predstavljali su žive mrtvace. U sadržaju slike
nije bilo prirode: neba, zvijezda, drveća, cvijeća, ptica. Na bijeloj podlozi platna nije bilo
drugih boja samo crteži likova. Za vrijeme promatranja slike osvjetljenje u prostoriji pojačalo
se. Pomalo hipnotiziran slikom naglo se okrene
i ugleda mladu damu s dočeka. Sigurno je cijelo
vrijeme stajala i čekala. Bila je diskretna. Dozvolila je da promatra sliku neočekivano dugo. Tek
sada je primijetio njezinu kratko ošišanu crvenu
kosu, blage oči boje pustinje i vitak stas. U njezinom pogledu nije bilo ljubaznosti ni okrutnosti,
ni ravnodušnosti. Iznenadila ju je njegova fasciniranost slikom. Možda mu kao književniku
sadržaj slike postane motiv za priču, pomisli. U
dosjeu današnjeg gosta između ostalog piše –
plemenit, pažnju posvećuje detaljima koje po-
75
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 75
8/3/2013 11:06:29 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
vezuje sa svemirom. Pomalo zbunjena reče:
«Ekscelencijo, rabin vas očekuje».
POGLAVLJE 32. – «Draga braćo, sazvao sam
skup da priopćim vijest koju sam primio prije
pola sata. Dragi Bog primio je u naručje brata.
Neka mu kraljevstvo nebesko pruži vječni mir.
Uvjeren sam da pravednici koji su otišli prije
njega na put kamo on sada odlazi raduju se njegovom dolasku».
Zastao je i promatrao reakciju nazočnih. Prije
dva dana čuli su ohrabrujuće vijesti o zdravstvenom stanju brata. Došao je svijesti, tijelo je oslobođeno aparata koji su ga održavali na životu.
«A sada … dozvolite da nastavim», povišenim
glasom nastavi voditelj Družbe Isusove «pokop
će biti danas u … sati na groblju».
I ova obavijest iznenadi braću. Čemu žurba,
upitali su mnogi glasno. Sjeme sumnje i nezadovoljstva raslo je u njihovoj duši. Na kraju priopćenja zamoli braću da nastave s obavljanjem
dužnosti do pokopa. Napustio je nezadovoljan
dvoranu. Vratile su se u sjećanje riječi čelnog
čovjeka Družbe. Obavijestila me o završetku
života brata nepoznata žena prije jednog sata.
Nije spomenuo ni ime žene ni potječe li iz redova časnih sestara. Ako je i znao nije htio otkriti
njezin identitet. Postoji realna mogućnost da
osoba koja skriva svoj identitet je liječnica – psihijatrica. Tko je tajanstvena žena?
Melodična glazba vjerskog sadržaja oglasi se iz
mobitela smještenog u haljetku odjeće. Javi se i
posluša: «Oče, jedina osoba koja je razgovarala
s preminulim bratom dok je bio pri svijesti je
ravnatelj bolnice».
Nakon izrečene obavijesti uslijedi izražaj sućuti
i prekid. Opet se upita tko je žena koja obavještava o završetku života svećenika koji je pao u
crkvi za vrijeme mise? S kojim motivom je priopćila vijest? Kakvog sadržaja je bio razgovor
preminulog i ravnatelja bolnice?
Je li brat umro prirodnom smrću? Ravnatelj bolnice na sastanku u restoranu primijetivši promjenu njegovog zdravstvenog stanja dao mu
je lijek, nekoliko tableta uz savjet da ih uzima
do oporavka. Do sada uzeo je nekoliko tableta. Što ako su tablete … ali ne završi misli. Znoj
mu orosi čelo. Uslijedi iznenadna slabost, ruke
i noge počnu drhtati, da se ne sruši i ne povrijedi sjedne na stolicu. Koju tajnu je pokojnik
posjedovao? Otkrivši tajnu ravnatelju izrekao
si je presudu! Bio je uvjeren da je ravnatelj povjerljiva osoba! Vjerojatno je razlog povjerenja
63-79
bilo školovanje ravnatelja u sjemeništu. Treba
li ravnatelja optužiti ili biti mu zahvalan. Da je
preminuli brat ostao na životu sadržaj ispovijedi
ravnatelju dospio bi u javnost.
POGLAVLJE 33. – Analizirao je dospjele obavijesti iz raznih izvora o gradonačelniku. Ništa
novo nije doznao što nije bilo poznato. Karijerist, kao i svaki političar željan vlasti. Htio je za
svoje suradnike izabrati ljude koji imaju ugled u
sredini gdje žive. Mnogi od njih prihvatili su poziv, a najsposobniji odbili. Njega, istražitelja, nije
interesirao ni gradonačelnik niti njegovi suradnici već izvršitelj ubojstva. Osobe, koje su distribuirale plakate po gradu, bile su nezaposleni
ljudi i studenti koji su plaćeni za uslugu. Nije ih
zanimao gradonačelnik ni njegova stranka već
novac koji im je bio potreban za preživljavanje.
Neobično, gradonačelnik koji je imao tjelohranitelje u određeno doba dana da je bio naoružan i ozvučen. Član masonske lože nije bio, da
je, sastanak ne bi počeo bez njegovog dolaska.
Vjerojatno je došao u sukob s poduzetnicima,
koji su financirali njegove izbore.
POGLAVLJE 34. – Na pokopu bilu su prisutni
svećenici iz rezidencije Družbe Isusove i časne
sestre iz doma Svetog Vinka. Pročitao je oproštajni tekst koji mu je dostavljen neposredno
prije pokopa. Sadržaj oproštajnog teksta ni ne
pamti jer mu nije bilo dozvoljeno da sam napiše sadržaj oproštaja od brata. Zajednička grobnica Družbe Isusove velika je. «Hoće li i mene
pokopati u nju»? pitao se. Sutra će doći obitelj
preminulog svećenika. Što će im reći? Vjerojatno će htjeti znati od koje je bolesti preminuo.
U kojoj bolnici je liječen i tko su liječnici koji
su ga liječili. Nije isključeno da zatraže prijam
kod ravnatelja. Zar on nema više informacija od
svih? Jesen je godišnje doba u kojem jedan dio
prirode umire, da ustupi mjesto onima što dolaze. Taj prijelaz odvija se bezbolno, za mnoge
neprimijećeno, bez žaljenja. Kome se biljke i
životinje obraćaju pred smrt? Imaju li one svoje
ispovjednike ili čak Boga u kojeg vjeruju? Tko
im vodi komemoraciju? Sjećanja iz djetinjstva
navirala su poput bujanja vode. Bio je druželjubiv dječak, bavio se i sportom. Na jednom
natjecanju osvojio je prvo mjesto u plivanju na
100 m. slobodno. Nastavnici su ga poticali da
nastavi aktivno se baviti sportom, ali ni sam ne
zna zašto je odustao. U petom razredu zaljubio
se u jednu djevojčicu kojoj je svakog četvrtka
76
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 76
8/3/2013 11:06:30 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
u tjednu tijekom proljeća i ljeta darovao cvijet
ubran u prirodi. Jednom prilikom rekao joj je:
«Ništa opojnije od tvog bića nema na svijetu»!
Prije nekoliko godina slučajno ju je susreo u manjem gradu. Kratko vrijeme zadržali su se u razgovoru i evocirali uspomene iz djetinjstva. Udana je i majka četvero djece. Uskoro će postati
baka. Starija kći nalazi se pred porodom. Poslije
rastanka prvi puta u životu osjetio je žalost što
nikada ne će postati otac. Njegov životni put
bio je drukčiji. Odlučio je biti svećenik. Uživao
je u Božjoj propovjedi i ispovijedanju vjernika.
Poziv svećenika u katoličkoj crkvi u potpunosti
mu je ispunjavao život. Dva puta na dan molio
je. Rano ujutro i prije spavanja. Čitao je puno
vjerskih knjiga. Knjige svjetovnog sadržaja nisu
ga privlačile. Bol se opet počela buditi u njegovom tijelu. Javljala se uvijek iz istog žarišta. Odlučio je ne uzimati lijek. Pokušat će se molitvom
izliječiti. Vjera je jača od svega. Njezina moć je
nemjerljiva. Isto kao što je Bog vječan.
POGLAVLJE 35. – Stajao je u sredini sobe.
Srednje visine, smeđe kovrčave kose i smeđe
boje očiju, odjeven u rabinsku odjeću. Na zidovima u radnom kabinetu u posebnim okvirima na nepoznatoj podlozi bile su ispisane neke
riječi, vjerojatno iz svetih knjiga. «Ekscelencijo,
drago mi je što ste našli vremena da dođete u
moj dom. Jučer sam doputovao iz inozemstva i
doznao da ste u našem gradu. Molim vas sjednite». Nije upitao ni kada sam doputovao niti
kada ću napustiti grad.
U prostoriji nalazi se stol i dvije fotelje. Vjerojatno je prostorija aranžirana za susret. Pogledom
nije uspio vidjeti gdje se nalaze skrivene kamere za snimanje. U sobu je ušla žena koja ga je
dočekala i stavi piće na male stoliće uz fotelje.
Kako je znala koje mu je omiljeno piće? Ne, nije
bio iznenađen što je rabin bio obučen u vjerničko ruho, već slikom Vladimira Iljića Uljanova
Lenjina na stolu. Primijetivši da je gost posvetio
pažnju slici reče: «Moj pradjed i vođa oktobarske revolucije bili su u krvnom srodstvu. Za razliku od pradjeda koji se bavio trgovinom Vladimir se pod utjecajem francuskih enciklopedista
i njemačkih filozofa posvetio izučavanju društvenih znanosti. Sve dalje vam je poznato. Svi u
obitelji su očekivali da će Vladimirov briljantan
um dati rezultate. I nisu se prevarili. Svake godine posjećujem mauzolej u Moskvi. Ruski narod
je zahvalan za sve što je uradio za majčicu Rusi-
63-79
ju. Posjedujem nekoliko knjiga koje je Vladimir
poslao pradjedu s posvetom».
Mora priznati da ovakav početak razgovora
nije očekivao. Vjerojatno je susret isplanirao u
detalje. Dobro ga je upozorila majka njegovog
djeteta. Budi oprezan, jako oprezan! Da usmjeri razgovor u drugom pravcu reče: «Nisam znao
da ste ne samo uspješni teolog već i slikar»?
Blagi osmjeh pređe licem rabina.
«Ne znam koliko sam uspješan slikar, ali volim
crtati i upotrebljavati boje. Vjerojatno ste upoznati da mi je gradska galerija organizirala izložbu. Do sada mi je to prva. Vjerujem da ću imati
prilike izlagati i u inozemnim galerijama. Pozivi
već stižu. Istina, moje se slike nekome dopadaju nekome ne, što je i za očekivati».
«Kada već razgovaramo o slikarstvu vidio sam
na hodniku sliku neobičnog sadržaja. Predmnijevam nije vaša»?
«U pravu ste. To je slika jednog nacističkog
umjetnika kojega je izraelska obavještajna služba poslije rata uhitila radi sudjelovanja u ubojstvima Židova u koncentracijskim logorima.
Osuđen je na smrt i obješen».
POGLAVLJE 36. – Probudila ga je zvonjava
službenog mobitela, koji je označavao dva sata
i 15 minuta. Da ne probudi suprugu koja je spavala do njega ustane i ode u kuhinju.
«Molim»!
«Ugledni istražitelju, čeka vas novi slučaj. Pred
zgradom masonske lože, a vi znate gdje se nalazi, leži tijelo nepoznatog čovjeka, vjerojatno
mrtvo. Sretno u rješavanju slučaja».
Ženski glas koji je nazvao prekine vezu. Opet
novo ubojstvo. Kako to da me ministar ili službeni šef osiguranja nije obavijestio. Da se potpuno oslobodi sna na štednjaku je kuhao kavu.
Nije se opterećivao utvrđivanjem identiteta
osobe koja je prenijela obavijest, to ne će nikada saznati. Eksperti koji rade na prepoznavanju
glasova osoba koje prenose poruke imaju problema i poteškoća da utvrde identitet. Rijetko
kad uspijevaju. Njega je interesirao identitet
mrtve osobe koja je ležala ispred zgrade. Nije
opet neki gradonačelnik ili predsjednik jedne
od političkih stranaka! Neobično, poziv je došao u isto vrijeme kao u slučaju gradonačelnika.
Ima li i ovaj mrtvac uz sebe oružje i je li ozvučen. Razmišljanje mu prekine poziv ministra.
«Halo», javi se ministar, ali ovoga puta istražitelj
zaustavi ministra izgovorivši: «Primio sam obavijest da se tijelo ubijenog čovjeka nalazi ispred
77
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 77
8/3/2013 11:06:30 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
63-79
zgrade gdje se nalazilo i tijelo ubijenog gradonačelnika».
«Tko vam je dostavio informaciju»?
«Osobu ne poznam, poruku je prenijela žena,
odnosno ženski glas».
Nakon dulje stanke ministar reče: «Znate dalji
postupak».
Došao je kao i prošli puta u društvu liječnice i
forenzičara. Dočekao ih je domar kuće. Bio je
blijed i cijelo tijelo mu je podrhtavalo.
Gledao sam u kamere koje prikazuju prostor
ispred kuće i vidio tijelo.
«Poznate li osobu koja nepokretno leži»?
«Mislim da poznajem. Član je masonske lože».
Liječnica i forenzičar obavili su svoj posao. Jesu
li političari uzvratili masonima za ubojstvo gradonačelnika? Još nije uhićen ubojica gradonačelnika. Vjerojatno ne će biti uhićen ni ubojica
člana masonske lože.
«Znate li čime se bavio preminuli»? upita istražitelj domara.
«Bio je vrhunski znanstvenik», odgovori drhtavim
glasom čovjek zadužen za sigurnost pripadnika
masonske lože, koji vjerojatno razmišlja hoće li i
dalje ostati na funkciji u organizaciji.
poziv. S radošću slušao je Božju propovijed na
misama koje je propovijedao. Osim na hrvatskom jeziku jednom mjesečno držao je propovijed i na njemačkom jeziku. U gradu živi brojna
etnička zajednica Nijemaca i Austrijanaca.
Otišao je u glavnu prostoriju rezidencije, gdje se
održavaju sastanci i uključio alarm. Stanovnici
rezidencije ubrzo su došli. Ukratko ih je informirao o stanju u kojem se nalazi voditelj Družbe i
zamoli jednog od braće da pozove hitnu službu.
Liječnik i medicinska sestra brzo su došli. Ustanovili su smrt brata. Za vrijeme dok je medicinska sestra skidala naočale s mrtvog tijela, liječnik
je čitao stranice knjige koja se nalazila na stolu.
Zamoli sestru da ne zatvara poluotvorena usta
jer specijalisti patolozi ne dozvoljavaju. Pogledavši zamjenika voditelja rezidencije reče da i
on, kada ima vremena, čita knjige Ignacija Loyole. «Znate moj otac» nastavi liječnik «je profesor
filozofije. U knjižnici ima knjiga osnivača Isusovačkog reda».
«Smijem li znati, doktore, koji je uzrok smrti brata»? upita.
«Bez obdukcije tijela i dodatnih analiza teško je
odgovoriti», reče doktor.
POGLAVLJE 37. – Tri puta pokucao je na vrata
ureda voditelja, ali odaziva nije bilo. Vjerojatno
je otišao u kupaonicu. Vratit ću se za izvjesno
vrijeme, izgovori zamjenik rezidencije voditelja
Družbe Isusove. Opet je kucao na vrata, svaki
put sve jače, ne bi li dobio kakav odgovor, ali
nitko se nije javljao. Odluči otvoriti vrata. Pritisne
kvaku i počne polako otvarati vrata. Nisu bila
zaključana. Zastane, pa opet nastavi pomjerati
vrata sve dok nije primijetio voditelja Družbe.
Sjedio je u radnoj fotelji uz stol. Na glavi su bile
naočale. Ruke su bile spuštene uz tijelo, a usta
poluotvorena. Na stolu pred njim nalazila se
otvorena knjiga Ignacija Loyole – Misli. U njegovoj osobnoj knjižnici osim Misli nalazile su se još
knjige osnivača Isusovačkog reda: Autobiografija, Duhovne vježbe, Duhovni dnevnik, Konstitucije, Pisma. U njima je voditelj pronalazio inspiraciju za rad i obavljanje odgovorne svećeničke
službe. Stajao je nekoliko trenutaka promatrajući nepokretno tijelo. Htio je da skine naočale, ali
odustane. Vjerojatno je mrtav. Bolje da ne dira
tijelo jer forenzičari bi sigurno otkrili tragove
koje bi ostavio. Nije bio iznenađen završetkom
života brata. Dulje od deset godina zajedno su
u službi u rezidenciji. Bio je ljubazan prema svima, ali na svoj način nepristupačan. Volio je svoj
POGLAVLJE 38. – Rabin je milovao svećeničku
odjeću.
«Je li vam poznato da su mi i otac i djed bili rabini»?
«Ne, jesu li pored visoke teološke naobrazbe
imali još neku sveučilišnu, poput vas»?
«Nažalost nisu. Živjeli su u vremenu kada se isključivo trebalo posvetiti vjeri i prenositi je vjernicima koji su bili izloženi pogibiji».
«Rekli ste da je sliku naslikao njemački nacist koji
je sudjelovao u holokaustu».
«Da».
«Znate li gdje je sliku crtao, u koncentracijskom
logoru ili u ateljeu»?
«Interesantno pitanje. O tome nisam razmišljao.
A vjerujem ni drugi. Znate kada ga je sudac upitao osjeća li žaljenje za žrtvama, odgovorio je zašto bih. Svi u sudnici bili su zgroženi odgovorom.
Ne samo Židovi nego i promatrači iz drugih država koji su pratili suđenje».
«Sjećate li se pitanja koja su postavljena?» upita.
Sudac je upitao optuženog je li vjernik i koje vjere. Odgovorio je da nije vjernika, ali niti ateist.
«Jesu li psiholozi iz njegovih slika izradili profil»?
«Nitko se nije tome posvetio, a i zašto bi»?
«Najgore je kada je čovjek zaslijepljen mržnjom.
Ne kažem da nije bilo razloga za rađanje takvih
78
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 78
8/3/2013 11:06:30 AM
Zvonimir Tucak, Okrutnost bez boli
63-79
emocija. Mislim da se u njegovom slučaju trebalo pristupiti drukčije».
«Zašto? Priznao je sudjelovanje u umorstvima. I
da je nacist. Da obožava svojega Führera. Spreman je dati život za njega. Što smo trebali uraditi? Pustiti ga na slobodu? Osloboditi ga krivnje?
Omogućiti mu da nastavi slikati i organizirati
izložbe u najpoznatijoj galeriji u Jeruzalemu»?
Ton glasa rabina se pojačao. Tek tada je primijeti.
Ušla je vjerojatno kroz neka nevidljiva vrata. Stajala je naslonjena na zid. Pojačan ton glasa rabina
i prisutnost žene nije zaustavilo hrvatskog Francuza u nastavku dijaloga:
«Postoje li studije o utjecaju Führerovih slika na
sljedbenike»?
«Ne znam».
«Brojni Židovi žive u dijaspori po cijelom svijetu.
Živite u različitim kulturama ali, ljubomorno čuvate svoj identitet».
«Točno čuvamo naš identitet».
«Vaša religija ne dozvoljava asimilaciju».
«I druge religije imaju isto gledišta kao i naša. Najveći holokaust u povijesti Židova dogodio se u
Europi na takozvanom bijelom kontinentu. Možete li vi dati objašnjenje?»
«Zašto uopćavati. Žrtve su bile i bijeli ljudi».
«Oprostite nisam ni pomislio generalizirati postupke jednog naroda s drugim narodima iste
rase».
«Poznato vam je da je Sveti Otac papa pozvao na
prestanak rata riječima: ‘Mi smo duhovni semiti’».
«Pa zašto rat nije zaustavljen».
«Vjerojatno poznajete Svetu knjigu Kuran. Jedna
od sura iz Kurana donosi riječi koje je izgovorio
Božji poslanik Muhamed: ‘Sve susjedne zemlje
imaju jednog poslanika i jednu knjigu, a mi nemamo ni jedno ni drugo’».
«Točno. Vi bijeli ljudi nemate ni jedno ni drugo.
Mi semiti imamo tri knjige: Judizam, Kršćanstvo i
Islam. Ako je komunizam vjera onda je ona naša.
Možda, što nema poslanika i jednu knjigu bijela
rasa osjeća se inferiorno».
«Moram priznati o tome nisam razmišljao».
«I rase u Aziji imaju poslanika i jednu knjigu».
«Ostat će mi u sjećanju susret s vama dragi i poštovani rabinu».
Na odlasku pomogla mu je u odijevanju. Na
pruženu ruku utisnuo je poljubac. Ostat će mu
u sjećanju njezina kratko ošišana crvena kosa,
blage oči boje pustinje i vitak stas.
Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 8
79
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 79
8/3/2013 11:06:30 AM
Hrvoje Pero Šenda, Tajna
80-81
Tajna
HRVOJE PERO ŠENDA
«U čemu je tajna tvoje moći?» – pitalo je njeno
obnaženo tijelo, preplanulo od čulnosti i čekanja. Dobro izvježbanim, iskusnim, sračunatim
pokretima umotavala se u nevinu bjelinu posteljine zgužvane i grješne. Oči su caklile tajanstvenim sjajem ženke spremne na borbu.
Čekala je odgovor.
Ne mogu se sjetiti što sam odgovorio i da li sam
uopće išta rekao. Sjećam se, bio je vreli kolovoški dan, šepurio sam se po sobi paunovom manirom, pokušavao se izvući iz situacije u kojoj sam
se našao jer odgovor nisam imao, ne onakav kakav je ona očekivala.
Upecala me u nedjeljnu sparnu večer kada je
«društvo» pred kavanom hotela «Dubrovnik» rješavalo «svjetske probleme«, zajapureni do znojenja, umorni od čekanja da se nešto desi na uzavreloj «špici». Nakon ispijenih nekoliko «gemišta»
u podrumu ispod «žičare», preko puta «Kokota»,
«dva u osam», mada nikad nisam saznao koja se
od tih mjera odnosila na vodu, a koja na vino,
rastajali smo se uz nehajne pokrete na pozdrav,
bez želje da razgovor privedemo kraju. Tek što
sam zakoračio prema tramvajskoj stanici, iako
sam mogao i pješice do Draškovićeve 24, zaustavila se ispred mene nepoznata žena, atraktivna, bujna, raskošna, i bez ikakvog uvoda, sasvim
tiho, dramatični alt otpjeva svoj solo, jasno i odlučno: «… Hm , znam da ne čekaš mene, koliko
vidim ti ne čekaš nikog, ti si već navikao na samoću, ali meni si večeras potreban. Odlučila sam
uzeti tebe samo zato što me podsjećaš na nekog
i to je dovoljno … » Istresla je svoj «capriccio» ne
trepnuvši, pažljivo provjeravajući moju reakciju.
Prepoznao sam u njenom otvorenom i drskom
pogledu duboku sjetu i potisnuti bol. Osvojila
me ta iznenadna otvorenost i iskrenost njene
namjere da me posjeduje. Vjerojatno, osjetivši
moj pristanak, skrenu pogled ustranu: «Mogu li
prenoćiti kod tebe, valjda negdje stanuješ?» Nisam imao hrabrosti uzvratiti istom mjerom i reći;
«Valjda i ti imaš neki krov nad glavom». Još uvijek
sam išao kroz život bez ožiljaka, spreman vjerovati i u najveću laž koju su rađale ženske suze.
Činilo mi se kako njene oči ne znaju plakati i da
je ona svoje jade isplakala. Krenuli smo lagano
niz Jurišićevu prepunu preplanulih šetača. Uhva-
tila me nježno, ali energično pod ruku kao da je
svima željela pokazati svoje vlasništvo. Uzbuđivali su me slučajni dodiri njenih bokova, a divlja
mašta je već razvijala «film» buduće avanture u
mojoj studentskoj sobi. Svratismo na sladoled.
Obradovala se tom slučajnom poklonu na kraju
usahlog dana i proglagoljala nešto, kao kako već
godinama nije jela sladoled i da mi je zahvalna
zbog iznenadnog povratka uspomena.
Kod «Risnjaka» skrenusmo udesno pored visokog betonskog zida koji je odvajao skromno
školsko dvorište od opasnosti tramvajskih tračnica i automobila.
Iznenada se zaustavi, nasloni na zid ne puštajući
moju ruku i privuče me k sebi. Nije žurila, pogledom je istraživala moje uzbuđenje: «Ne pokušavaj otkriti tko sam. Već godinama pokušavam i
sama, nisam uspjela. Suviše se toga natrpalo,
kaos i nered. Ako budeš strpljiv, sve će doći na
svoje mjesto. Od tebe nemam što kriti».
Opet me zapahnu val njene otvorenosti. Osjetio
sam da postajemo bliski kao da se već odavno
poznajemo. Mirisala je na jorgovan.
«Nisi odavde»?
Nije čekala odgovor jer je već znala i vidjela. Mislio sam, govor me odaje.
«Ne mislim ja na tvoj tvrdi akcent, odaje te lik,
tvoja figura. Imaš li ikakvih krvnih veza sa Irskom.
Tako sam zamišljala te drske otočane».
Pokušao sam unijeti vedrine u ovu romantičnu
scenu pa sam pretpostavio da se neka moja
praprapra baba ljubakala sa kakvim razuzdanim
Keltom, a oni su nekad «harali» našim bespućima.
Nisam uspio razgaliti njezinu čvrstu odluku da
nađe odgovore. Lice joj je ostalo hladno, opijeno iščekivanjem. Diskretno razvuče usne u znak
da je razumjela moju budalaštinu, pokrenu svoju
ustreptalost, vodeći me k sebi i mojoj sobi. Zaustavi se pred ulazom u zgradu kao da je znala
gdje me vodi. Ne bih se začudio da je rekla kako
me već dugo prati i kako o meni sve zna.
Po sobi se kretala sigurnim korakom iskusne balerine i taj mali sobičak za nju je bio pozornica.
Glavu je zabacila unazad popravljajući kosu kao
da je pred ogledalom, što je sceni davalo filmsku
dinamiku, uz nekoliko usputnih primjedbi o neukusnom namještaju, što nije išlo na moju dušu.
80
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 80
8/3/2013 11:06:30 AM
Pero Šenda, Tajna
Sjela je na rub kreveta. Tek tad otkrih elegantnu
figuru koju nije mogao skriti tanki, «ponterosso»
mini-haljetak, što se priljubio uz nju.
Osjetila je moju neodlučnost, teatralno se odvoji
od kreveta, čvrsto me zagrli milujući moj potiljak
i zažubori, duboko prodirući u moju nesigurnost:
«Nemaš se razloga ičega bojati»! Naglasak je bio
na onom «ičega», a onda je uslijedio dug i nježan
poljubac koji pokrenu zarobljenu energiju. Pred
samu zoru uspjeli smo naći malo vremena za
predah. Ovijala se oko mene poput bršljana; uzimala koliko je htjela, a davala više, mnogo više
nego što sam očekivao. Umotani u plavičastu,
blijedu mjesečinu sjedili smo na krevetu jedno
prema drugom, pogledima pretraživali skrivene
dijelova naše nagosti ondje gdje ruke nisu stizale. U tome trenutku blažene tišine učinilo mi se
da bi bilo potrebno nešto reći, nešto sto bi okrunilo noć iznenadnog i neplaniranog susreta.
– Više mi znači jedan slučajni dodir tvoga obnaženog tijela i mekoća tvojih prstiju, nego sav
raskoš tvojih duhovnih uzbuđenja. Nauči me voljeti i ja ću ti biti zahvalan. Nagradit ću te novim
iznenađenjima.
– A, čime ti mene možeš više iznenaditi, o kakvoj nagradi govoriš? Ti si mi već dao ono što
sam očekivala. Ne duguješ mi ništa, pogotovu
ne zahvalnost. A ljubav ne treba učitelja. Ili ljubi, ili ostavi. Stvari ne treba komplicirati. Tu je sve
jednostavno i jasno.
– Pa, što si ti odlučila? Ljubiti ili ostaviti?
– Ti želiš baš sve znati. Zašto si nestrpljiv? Otkud
mogu znati što će se desiti sutra? Ja sam spremna
na oboje. Večeras sam ti ponudila više nego ikome do sada i ti si me prihvatio. Kada osjetim da
mi tvoje tijelo postaje navika, otići ću. Što ti meni
možeš ponuditi više osim ove sobe i svoje divlje
putenosti? Zasad je to dosta.
– Kada odeš, a osjećam da će se to desiti neočekivano kao što si i došla, ponesi sa sobom
moje nježnosti koje si upijala. Za uzvrat ja ću te
uokviriti u moje uspomene, zauvijek.
Moja Bezimena je navraćala često, ostavljala
poruke na vratima stana kada me nije bilo; nismo primjećivali da smo pretvarali noći u dane
i nismo bili svjesni nikakvih promjena oko nas.
Bili smo zahvalni kišnim listopadskim danima
jer smo ostajali u sobi i grijali se toplinom naših
preplanulih dodira. Ona me i dalje napajala svojom iskrenošću, unosila vedrinu u jesenju monotoniju. Rijetko se smijala, ali ponekad znala
me razveseliti pričajući opširno kakav dug i glup
vic. Takvi su bili u modi. Ona je tim svojim na-
80-81
stupima pridavala veliku važnost, mali teatar na
krevetu. Sjela bi nasred kreveta, prekrižila noge
«po turski», duboko bi udahnula i prije nego što
bi izgovorila i jednu riječ, počela bi se izazovno
cerekati. Trebalo je vremena da se smiri, a onda
bi krenula važno, ozbiljno i teatralno: «Sjede dvije krave na grani i štrikaju. Iznad njih proleti jato
konja.’Koji su sad ovi?’, pita jedna. ‘Što se čudiš,
pa tu ispod nas im je gnijezdo’ odgovori druga».
Pažljivo je pratila kakav je utisak izazvala njena
predstava, vic više nije bio važan.
Dani su postajali hladniji, a naša veza sve toplija. Duboko skriveni i umotani u debeli zimski
pokrivač nastavili smo se istraživati i prepoznavati. Imao sam osjećaj da je njeno tijelo tek sad
procvalo, da je u punom bujanju, samo oči su
postajale daleke, sjaj se utapao u tamu njenih
tajni koje nisam mogao dokučiti. U dane Velikih
blagdana, krajem prosinca osjetio sam izvjesnu
uznemirenost i tad je ponovila ono čudno pitanje: «U čemu je tajna tvoje moći?», a ja odgovora
nisam imao. Zapravo, bio sam zatečen nejasnoćom pitanja i što je očekivala od mene. Znam da
sam počeo nešto petljati o zahvalnosti, o sreći
koju je donijela sobom. Čini mi se da sam svoju
zamuckujuću tiradu završio pompozno, zahvaljujući joj na njenoj iskrenosti, otvorenosti, njenoj
vjernosti i nježnostima kojima me obasipala.
Ne znam čime sam povrijedio njen ponos, njenu
osobnost, zašto je moja naivna iskrenost izazvala takvu reakciju kod moje Bezimene. Od tada ju
više nikada nisam sreo. Da li se samo poigravala,
ili je shvatila kako se gubi u vrtlogu svoga teatra?
Gdje sam pogriješio ja, gdje je pogriješila ona,
što se zapravo zbilo, nikad nisam saznao. Ovaj
moj zapis je zadnji pokušaj da nađem odgovor ili
da nađem nju, moju Bezimenu. Zato:
Ako Kosaru sretnete
Na putevima
Gospodnjim
Molju
Skažite
Za vjernost
Moju1.
1 Pero Šenda (Gornji Vakuf, 28. lipnja 1945.), nakon
završene osnovne škole, pohađa gimnaziju u Bugojnu,
potom u Sarajevu upisuje studij jugoslavenskih jezika
i književnosti, a 1966. prelazi u Zagreb gdje na istoj
grupi završava studij. Od 1971. je u rodnom gradu
profesor u Srednjoškolskom centru «Jura Mikulić», a
kada započne rat u BiH s obitelji odlazi u Nizozemsku,
gdje i danas živi. U novoj Domovini nije mogao
naći odgovarajući posao jer «učitelj» hrvatskog jezika
nikome nije bio potreban. Odlučio je iskoristiti ono
nešto znanja i iskustva iz književnosti, te se javnosti
pokazati kao pjesnik. Objavio je dvije zbirke stihova.
81
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 81
8/3/2013 11:06:30 AM
Nevenka Nekić, Skica za portret Zlatka Tomičića
82-85
Skica za portret Zlatka Tomičića
NEVENKA NEKIĆ
U POVODU PREDSTAVLJANJA KNJIGE NISKI KROV U KARLOVCU 13. VELJAČE 2003.
I PETE OBLJETNICE SMRTI ZLATKA TOMIČIĆA 2008. GODINE
Danas više nije moguće čuti glas jednoga od
najvećih tragičara u hrvatskoj literaturi, čovjeka
i književnika koji je, možda, u novije doba prije
sloma komunizma, prošao najgore – pet godina samice u logoru. Dugogodišnje prijateljstvo
s «nepoćudnim» Zlatkom Tomičićem, izdvojilo
ga je (uz Matu Marčinka) u krug najtužnijih i na
nepravdu i užas laži i nasilja komunizma, najvećih protivnika. Govorio je o tome u svim žanrovima svoga prebogatoga književnoga opusa
vrlo otvoreno, s primjerenom umjetničkom nadarenošću mislioca i fantaste, jezičnoga virtuoza i proroka. Stoga je bio progonjen na razne
načine – do poraza komunizma robijama, a kasnije izolacijom, prešućivanjem i poniženjima.
Okupljao je svojom snagom pera i duha one
koji nisu izbjegavali govoriti i pisati o istim nakaznostima sistema, koji su pristajali na marginalizaciju, ostanak u getu «nevaljalih i kvarnih»
intelektualaca, i nikada nisu isplivale na površinu književne istine o njima samima. Spadao je
u red onih poput Solženjicina, Borisa Pasternaka, Ane Ahmatove, ili pak naših samaca usred
crvenoga svemira Ive Lendića, Viktora Vide,
Joje Ricova, Mate Marčinka, Radovana Grgeca
i niza drugih iz kolone velikih i malih spisatelja.
Početi s kraja nečijega života možda je znakovito i bez namjere da bude sentimentalno i suzno, ponajviše je simbolično. Posjetili smo ga
zadnjega dana života kad je ležao na smrtnoj
postelji u bolnici Rebro, na trećem katu, soba
br. 4. Bilo je vrelo ljetno dopodne 14. lipnja
2008. oko 11 sati. Ušli smo nas troje u sobu:
Joja Ricov, njegova Slavica i ja. U želucu mi je
bila nelagoda i titranje, srce lupalo, dlanovi se
znojili. Ništa mu nismo trebali donijeti: on je
već bio gotovo izvan ovoga svijeta. Ležao je na
visoko uzdignutu jastuku, glava se nekako sma-
njila i ostalo je samo golemo čelo. Hropac je
bio jedini zvuk, uzimao je sasma malo zraka,
usta otvorena, posvuda cjevčice. Blijedo lice i
opuštene prozirne ruke nepomično složene uz
tijelo. Stavila sam ruku na njegovo čelo- bilo je
još toplo.
Joja je zaviknuo njegovo ime i za čudo Zlatko
je na tren otvorio oči, no nije mogao govoriti, ni
ruku stisnuti. Ali znao je da smo tu, da molimo
Očenaš, Zdravomariju i Slavaocu. Bljedilo lica
i zamućen pogled posljednji koji nam je uputio, ostali su na rubu svijeta kojeg je napuštao.
Joja nije mogao odoljeti i pozdravio ga je glasnim uzvikom: Zlatko, pozdravlja te tvoja miljenica Hrvatska, ovozemaljski dom, prijatelju
naš! Neka te Gospodin primi u vječnu svjetlost!
Opet je naglo otvorio oči kao da shvaća. Na
ruci je imao narukvicu koju su mu darovali Joja
i Slavica za prošli rođendan. Položila sam mali
crveni pupoljak na jastuk, posljednji iz moga
vrta. Odlazimo očiju punih suza. Ostaje samac
usred svemira.
*
Dok smo silazili niz brježuljak, navirale su mnoge uspomene iz tolikih susreta i
događaja koji sežu tamo do Hrvatskoga proljeća. Uspjela sam sačuvati samo jednu Poslanicu
Hrvaticama i Hrvatima koju je poslao pretplatnicima i prijateljima Hrvatskog književnog lista te
davne 1971. pozivajući nas riječima na svojevrsni ustanak, bunt, vapio je. Poslanica bi trebala
biti objavljena uz ostali dokumentarni materijal
u mojoj knjizi što čeka na red kod izdavača
Josipa Pavičića. Od tada pa do smrti zajedno
smo proveli mnoge sate na predstavljanjima
knjiga, uređivanju časopisa Ognjište, pokušaja
da obnovimo Hrvatski književni list, susreta koje
smo zvali Vidrićevi ditirambi, a održavali smo ih
u Mekušju, u seoskoj idili, na travnjaku ispred
stare kuće u kojoj se rodila Višnja. Uvijek su u
Danima Vidrićevih ditiramba cvali jorgovani, iz
ostarjele kuće dopirao je miris vlage i u travi
se čuo zrikavac. Bila je to prava arkadija, svatko
82
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 82
8/3/2013 11:06:30 AM
Nevenka Nekić, Skica za portret Zlatka Tomičića
je bez straha od kritike ili u očekivanju nagrada
kojih nije bilo, čitao svoj tekst ili ga izgovarao
napamet kao daroviti Joja. Kako je Zlatko boravio tijekom ljeta dulje vrijeme u Mekušju, tamo
je pisao, čitao, osmišljavao ponovni povratak u
književne i novinarske krugove. Bilo je to doba
kad je mogao šetati do rijeke Korane i nekoga
jutra, vrlo rano, nazvao me na telefon: Sjedim
na obali Korane, znaš li kako se hrvatski kaže
glicinija?! Odgovorila sam nesigurno: Mislim da
je zanovijet?!
Sve je to bilo iza njegovih tamnica, u razdoblju
dok otvara novu stranicu i nada se, zasluženo,
da će uspjeti ostvariti svoj hrvatski san. Kažem
hrvatski, jer se njega ne može zamisliti bez one
spomenute «miljenice» koju je nad umirućim
prijateljem zazvao Joja Ricov. Prema jednoj
fotografiji, po sjećanju i nekim skicama izradila
sam portret Zlatka Tomičića u ulju. Mislim da je
psihološki i likovno vrlo dobar obzirom da sam
amater. Nisam namjerno ostavila da mu niz lijevi obraz klizi suza. Sama se stvorila. Danas je taj
portret u posjedu njegove djece.
Sastajali smo se mi «ognjištari» u novoj državi
i u prostorima DUH-a (Društvo umjetnika Hrvatske), koje je opet vodio kao najiskusniji bard
Zlatko, a dolazio je u to poveće društvo i Josip
Stošić, dragi prgavi znalac povijesti umjetnosti.
Vodili smo žive diskusije poslije svakoga izlaganja.
U uredništvu toga prvoga, kratkotrajnoga života doduše, lista HKL koji je u naslovu imao
strahovito iritantnu riječ «hrvatski», kao bitnu
oznaku njena sadržaja, a koji je počeo izlaziti
u travnju 1968. i umro u listopadu 1969., u tom
dakle uredništvu bili su mnogi moji znanci ili prijatelji: Mirjana Matić-Halle, markantna hrvatska
spisateljica (Luka ali ne apostol), koja je imala u
sebi i gen plemenitih rabskih Spalatina, a nalazili smo se u obitelji Bajzer-Spalatin svakog
Markova. (Tu je dolazio i Krsto Spalatin koji je
imao sreću ili nesreću da živi u SAD.) Napisala
je Mirjana u hrvatskoj književnosti možda najstrastveniju novelu o ljubavi žene, a da pri tom
nije koristila nikakve gadarije ni efemerije kao
seksualni začin: Lipe. Odrješitost njena nastupa
pamti se i u Društvu hrvatskih književnika, koje
se u onim vremenima nije tako zvalo, kad je
odgovorila muškim kolegama na provokacije o
slabašnom «ženskom pismu», koja se frazetina
i danas koristi i koja iritira svojom stupidnošću
82-85
– ili je pismo dobro ili loše. U drugim okolnostima susretali smo se Zvonimir Kulundžić, Juraj
Lončarević, Nikola Pulić i nekolicina ostalih u
getu Marulića. Za HKL u najnovijoj Hrvatskoj
književnoj enciklopediji izvjesna S. Coha piše
: «Program i sadržaj lista svjedoče o dominaciji
ideološke nad književnom ili književno-znanstvenom orijentacijom». Možebitno je da ju
silno iritiraju otkrića hrvatske književne baštine
koju je list nakon šezdeset godina izvukao iz
tame i otirao prašinu i laži, a osobito rubrika o
jeziku «Zgodno-nezgodno» koju je vodio Julije
Derossi pa i Vančikova «Jezična zrnca». Tko se
to usudio distancirati od srbizama?!
Kasnije kad ostvarimo novu hrvatsku državu,
pokušat će Zlatko obnoviti HKL, ali i to će biti
vrlo kratkotrajan izlet. Financijska pomoć nije
stizala. U tom obnovljenom uredništvu isticao
se danas umrtvljeni Stanislav Pejković Šodan,
britki satiričar i daroviti dramski spisatelj. I on je
dolazio redovito na «Vidrićeve ditirambe», pisao za Ognjište, neko vrijeme za Hrvatski radio.
Milu nam Cohu smeta i taj obnovljeni HKL pa
ona ponavlja još jednom: « ... Iako u drugačijim
polit. uvjetima, obnovljeni list nije znatnije promijenio ideološku orijentaciju ni programskosadržajnu koncepciju». Valjda se trebao usuglasiti sa sve ornijim «vukovcima» koji i danas užasnuti moraju izgovarati sintagmu hrvatski jezik.
Zato su je izostavili iz spomenute HKE !
Poslije propasti Hrvatskoga proljeća i tragičnoga sastanka u Karađorđevu, došao je tužan
Božić. Počela su uhićenja. Stanovala sam tada
u Karlovcu u kući nasuprot crkvi Svetoga Trojstva. Badnjak je bio strašna slika nasilja: mlade,
osobito njih, opkolila je milicija svojim «crnim
maricama» i u ledenoj susnježici pretresala
pred crkvom, naređivala da skinu kapute, cipele, stoje u čarapama u
hladnoj kaljuži i tragala za tobožnjim oružjem.
Bilo je i šamara, trpanja u «marice». Tada smo
sakrili kompromitantnu literaturu kao i Zlatkove listove i poslanice ispod gomile ugljena u podrumu.
Silazim niz brdo Rebra i jedva podnosim vrelinu
sunca. Zlatko će umrijeti još iste noći. Završio
je svoja lutanja svijetom – od nordijskih zemalja, do Irske, pa na Australiju i opet preko Velike
Bare k našim iseljenicima. Susrest ćemo se bez
dogovora jedne jeseni uoči rata u Švicarskoj
kod fra Šite Ćorića – ja na nekom kruženju za
83
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 83
8/3/2013 11:06:31 AM
Nevenka Nekić, Skica za portret Zlatka Tomičića
82-85
Hrvatsku kulturnu zajednicu s predavanjem o
banu Jelačiću, a Zlatko i Višnja na književnom
pohodu. Tada je bila u našem iseljeništvu najpopularnija Zlatkova pjesma Hrvatska, ljubavi
moja. Nije bilo priredbe a da se ne bi recitirala.
Dobila je snagu Matoševe lirike. Bila je to godina 1989. kad se rušio krvavi komunistički svijet
i padali zidovi, a Rumunjska je likvidirala svoga
diktatora. Kod nas se dogodila poznata smjena, ali i rat je uskoro započeo. Zlatko je radio
punom parom, objavljivao putopise, sjećanja,
pjesme, pokušavao obnoviti spomenuti list, pokretao nove časopise. Bio je umno i fizički ojačan samom činjenicom da konačno ima svoju
miljenicu. Kako li se varao! Uzalud njegovih
osamdesetak knjiga, uzalud originalnost rukopisa. Šutirali su ga opet isti i odbijali subvencije za djela. On se nekako snalazio, objavljivao
kao čudom, sam distribuirao, putovao, putovao
... Svi njegovi talenti kao da su jurnuli u nizovima knjiga na svijet s namjerom da ga osvijeste,
obavijeste, oplemene.
Zlatkovo postojanje bilo je nemoguće bez pisanja. Pisanjem je prevladavao osobnu tragiku,
javnu i obiteljsku. Slušali smo ga bezbroj puta
kako znalački govori o velikanima s kojima je
proveo dio mladosti, znao je procijeniti i ljude i
njihova djela.
Te 13. veljače 2003. u Karlovačkom književnom krugu predstavljali smo zbirku pripovijedaka Niski krov, (objavljenu 2002.) inače manje
poznato djelo. Pripovijetke su bile mjestimično
hrapave što se tiče ujednačenosti književne
vrste, kretale su se od realizma do fantastike,
kompozicijski podređene trenutku zapisa koji
su nastajali u glavi zatvorenika dok je čamio u
Staroj Gradiški. Osjećalo se da sve dolazi od
bola kao izvorišta, a ne neke umne komocije.
Vani je opet propadao svijet. Svjetovi i vladari
ne propadnu odjednom, postanu crvotočni
i uruše se u krvi, najčešće. Tomičić je doživio
propast raznih režima i nasilja – sve od 1941.,
1945., 1971., 1990, i svaki puta je bio na strani
nejakih. Ono najstrašnije što ga je mrvilo bio je
boravak na dnu crvenoga carstva u katakombama Stare Gradiške, u krateru koji nema svjetla,
samici, posljednjem krugu pakla kako je znao
reći.
Osluškivanje koraka pred samicom jedan je od
trenutaka koji opisuje: ne znaš
je li to stražar hoda onako, iz dosade, dužnosti,
ili se bliži mučitelj koji će se ove noći iživljavati
nad tobom. Nije govorio kako su ga maltretirali,
podsjećao je u tome na Stjepana Radića koji nikome nije povjeravao poniženja iz srbijanskoga
zatvora. To naslućivanje dovodi do drhtavice
i ludila – hoće li proći korak i postati u svojoj
zvukovnoj strahoti samo bezazleni odjek, ili će
postati infernalni prvi dio sotonske krvoločnosti. Ta silovita razapetost i dvojba obilježila je
mnoga Tomičićeva djela, iz nje proizlaze njegova fantastika, nadrealizam i simbolika. Sve ima
korijen u rascjepu koji počinje u samici kad žudiš i sanjaš život, a oni ti nude smrt.
Možda najbolja pripovijetka iz te zbirke je
Franz Kafka. Ta je pripovijetka čekala da bude
objavljena sve do godine 1997. i to ne u nekom
književnom glasilu, nego u «Političkom zatvoreniku». I kako se uistinu dogodilo u Kafkinim
djelima, i ovdje se upravlja životom pojedinca iz nekog nedosegljivog središta pomoću
nepoznatoga mehanizma, a sve se odvija u
mračnom i mučnom snu. Kategorije vremena i
prostora gube svoju realnu zakonitost, a ni psihološka analiza nije prepoznatljiva po uzorima
logike velikih psiholoških škola.
Tako se na neki mistični način tekst dodiruje s
bajkom, mitskom fantazijom, ali poprište iracionalnoga je stvarnost ovoga svijeta. To je i san i
alegorija i istina.
Kasnijim djelima pred smrt Tomičić će odlutati
u tu alegoriju i mitsku fantastiku (Ruža) i ostati
zarobljen u strahotno velikoj građevini tisuća
riječi ponirući u prošlost i egzotične krajolike
Dalekoga Istoka.
U noveli Tuđinac govori o sudbini književnika
koji je izopćen, bez pristupa javnosti, a njegove knjige su priznanje osobne životne priče,
samo opisane u trećem licu. Tomičić je rijetko
progovarao o vlastitom udesu koji ga je progonio zbog pisanja o Hrvatskoj, njegovoj miljenici. Znao je reći da se pisanjem može umrijeti i
prije fizičke smrti a da ne ostane ništa. I tu se
opet dodiruju Kafkin turobni svijet i proroštvo
o sudbini židovskoga naroda, pa čak i u onoj
zamolbi Maxu Brodu da spali sve njegove rukopise, i samotnost Zlatka Tomičića koji se bavio
sličnim mislima u noveli Tuđinac.
Mučna tišina samice stvarala je u njegovoj glavi
obrise ovih pripovijedaka, trudeći se da odlaskom u neko drugo ili treće lice prikrije, ako ika-
84
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 84
8/3/2013 11:06:31 AM
Nevenka Nekić, Skica za portret Zlatka Tomičića
da budu objavljene, infernalne i sablasne slike
koje je proživljavao. Sve to podsjeća na pojam
KETMANA kojega je lansirao Czeslav Milosz.
Radi se o osobitom značenju tj. gotovo antinomijskom obrtanju vlastita suda kako bi se sakrilo
ono što se misli. No dežurni cenzori i vajni kritičari (poput Latunskog iz Majstora i Margarite),
oni što dobro i voljko zarađuju u foteljama, uvijek bi iznova prepoznali ketmanski stil, a Zlatka
Tomičića kao prirodnog neprijatelja vlasti. Oni
su oduvijek mrzili antejsku patetiku koju je Zlatko često koristio, kao i sve one koji znaju biti
sami, u samicama, ili na pustopoljinama zabačenih kamenih hrvatskih zagora. Danas je prava ugoda napisati štogod
u stilu bezazleno erotske
perverzije, uzviknuti živjela smrt i ispiti dobar
škotski viski u otmenom
kafeu u trenu dogovora
«ja tebi ti meni». Uz to
ide intelektualistički razvedena gotovo nadrealna kritičarska opaska o
kojoj je daroviti Dalibor
Cvitan zapisao: «Sva ta
književna filozofija bez
obzira nazivala se mladim, srednjim ili starim
marksizmom, tj. liberalizmom, ima jedino ime
na buldožeru: smrviti sve
pred sobom». Osobito
ovakve kao što je Tomičić.
Postavlja se bitno pitanje: kakav je taj čovjek
koji je morao tamnovati,
tko je on, kakav je ušao u
samicu, kakav izašao?
To pitanje nije nimalo
nevažno za objašnjenje
jednoga pisca. Ulazak u
njegov svijet, ulazak je u
pakao njegovih snoviđenja, u neprestanu bitku
Thanatosa i Erosa. Njega nikada nije napuštala
strast prema životu, traganje za ljepotom žene i
82-85
vilinskim radostima planina koje su imale svaka
svoju mitsku davninu.
Te strasti održale su ga u životu i u danima samice kad su nastajale prve konture ovih pripovjedaka u zbirci Niski krov.
Poput Kranjčevićevog Zadnjeg Adama upisao
je Zlatko Tomičić u hrvatsku književnost veliki
upitnik koji još nije posve odgonetnut i dostojno raščlanjen.
Početak mu bješe borbeni allegro, poneki
scherzo u ljubavnim temama, ozbiljnost srednjih tragičnih godina nedogledni tamni andante, a životna simfonijska utiha dramski nalik na
Mozartov Requiem.
Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 7
85
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 85
8/3/2013 11:06:31 AM
Snežana Ilić, Svila i škare
86-87
Svila i škare
SNEŽANA ILIĆ
IZLAGANJE NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE
HELENE SABLIĆ TOMIĆ «O STRASTI, ČITANJU, DOKOLICI», U NOVOM SADU, 25.
RUJNA 2012., MUZEJ VOJVODINE
Negdje sam pročitala da žena individualizira
ondje gdje muškarac univerzalizira. Ako je
zaista tako, onda će moje slovo o Heleninoj
knjizi biti biseksualno, da se samo upola našalim. Jer, počet ću nekim uvodnim napomenama o heremeneutici, o interpretaciji razumijevanjem, što je tipično za književnu kritiku
odnosno tumačenje, da bih na kraju priču o
knjizi pred nama svela na potpuno osobne, i
stoga donekle kaotične dojmove.
Prije svega želim reći da mi silno nedostaje
institucija književnih salona, onih divnih okupljanja oko knjige koja započinju negdje u europskom/njemačkom romantizmu s kraja 18.
i početka 19. stoljeća. I čak sam se jedno vrijeme nosila mišlju da u Zrenjaninu, u svome
domu, oživim tu plemenitu ideju književnog
salona. Možda ću to jednom i ostvariti no do
tada mi ostaju ovakve lijepe prigode da progovorim nešto o smislu umjetnosti i o njenim
posvećenicima, od kojih je jedna i naša draga
gošća iz Osijeka.
Što je to tako magično u književnosti što me
privlači otkad znam za sebe? Prije svega, književnost je po svoj prilici obdarena jednim
stupnjem slobode više negoli život sam. U
njoj živi i ima svoju vrijednost i ono što sumnja u život, poriče smisao života i veliča smrt,
dok našim životima vlada i u njima se slavi tek
čisti nagon života i održanja života. To je, recimo, prvi razlog iz kojega pjesništvo/književnost crpi svoju važnost i svoju snagu.
Pređimo sad na hermeneutiku. Ako zanemarimo ironičnu krilaticu 19. stoljeća, po kojoj je
pjesništvo ono što se gubi prilikom tumače-
nja, onda se njegova interpretacija, stupajući u
konkurentski odnos s pjesništvom, pojavljuje
kao meta-tekst. Budući da je preduvjet postojanja interpretacije drugi tekst, a ne neposredno prikazana stvarnost, interpretacija ne nastaje samo kao odraz originala, kao ogledalo
drugog ogledala, nego je dodatno određena i
i vlastitim odnosom prema stvarnosti. Posrijedi je dvostruki proces: prema samom tekstu, i
prema vlastitom iskustvenom kompleksu koji
se neizostavno projicira u interpretativnoj aktivnosti tumača. I tu je jedna od osnovnih točaka spajanja autora i interpretatora. I jedan
i drugi kreću se između Dichtung und Wahrheit (Pjesništvo i zbilja), između i unutar dviju
stvarnosti, empirijske i umjetničke, povijesne i
fiktivne. U jednom trenutku, ipak, autor i kritičar se razdvajaju. Kritičar odlazi korak dalje
od autora, izlazi iz umjetničke i ulazi dublje u
empirijsku stvarnost da bi djelo kao «svijet po
sebi» pretvorio/la za nas čitatelje u «svijet za
nas». Jednostavnije rečeno, književni kritičar/
ka je netko kome polazi za rukom da pišući
o djelima drugih u vama probudi želju da ih
pročitate.
I tu mi se javlja jedna slikovita usporedba
uklopljena u nešto širi kulturološki okvir: ako
je religija pokušaj pravdanja etičke iracionalnosti svijeta, utjeha zbog postojanje patnje,
spas iz okova smrtnosti, Nietsche nam je otkrio da je i umjetnost estetski i ljudski odgovor
na ta ista pitanja. I ona čovjeku može pružiti
ekstazu i utjehu i nadu u spas. I otuda sljedeća slika: kao što svećenici po hramovima
prenose smrtnima riječi Boga ili bogova, tako
i književni kritičari, profesori književnosti prenose čitateljima riječi umjetnika i tako postaju
prvosvećenici umjetnosti. U velikim kulturama i književni su kritičari veliki; njihova imena
stoje ravnopravno uz imena literata i djela o
kojima pišu. O njemačkoj se književnosti ne
može govoriti a da se ne spomene npr. Mar-
86
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 86
8/3/2013 11:06:31 AM
Snežana Ilić, Svila i škare
cel Reich-Ranicki, koji je preko pola stoljeća
najviša, najcjenjenija instanca i institucija u
njemačkoj književnosti, a to isto vrijedi npr. za
Rolanda Barthesa u europskim razmjerima.
Ako s ovog ontološkog i eshatološkog plana
siđemo u nešto niže predjele, nameće se pitanje kakva je književna kritika danas na ovim
našim, jezično i kulturno bliskim, prostorima.
Najkraće rečeno, ona se kreće između neodmjerenih hvalospjeva i nemilosrdnih ad
hominem, osobnih i koterijskih, razračunavanja. Helena Sablić Tomić uspjela je izbjeći tu
klopku zahvaljujući svojoj specifičnoj poziciji,
nazovimo je pomaknutom, izmještenom pozicijom na književnoj sceni Hrvatske. Mislim
tu na dvije stvari: na relativno nezaposjednute i još neistražene prostore regionalne i
rubne književnosti, kao i na prostor autobiografske, intimističke proze. Helena je sebi
prokrčila jedini autentični put kojim se može
ići u književnoj znanosti, a to je da se vodi
simpatijom, intimnom naklonošću i bliskošću
s tekstovima koje interpretira. Osim toga, postoji još jedna prednost: Helena je izmještena
iz centara moći, rodno kao žena, geografski
kao Osječanka, i iz takve je pozicije pristupala autobiografskom pismu, slavonskoj prozi i
ženskim tekstovima. Vođena simpatijom ona
je sa takvim tekstovima vršila razmjenu materija i kroz znanstvenu i kroz čulnu, iskustvenu
spoznaju. Čitamo u ovim esejima da je posjećivala Irenu Vrkljan u njenom polupraznom
zagrebačkom stanu u Klaićevoj 60, čitamo
kako je želeći progovoriti o poetici Bogdana
Mesingera inspiraciju nalazila i u ispitivanju
njegove poetike svakodnevice oličene u melankoličnom interijeru njegovog stana. Uvijek
kod Helene nalazimo taj preplet znanstvenog
i životnog, ulaženje cijelim bićem u predmet
tumačenja.
Na njezinu tragu i ja sam u ovoj zbirci eseja
tragala za točkama spajanja fiktivnog i stvarnosnog u svom životu i pronašla mnogo
takvih točaka. Helena spominje gospođu
Dalloway Virginie Woolf, lik koji neobično
volim, američkog pripovjedača Carvera, film
Prošle godine u Marienbadu, koji sam prvi
put gledala, oduševljeno, prije nekoliko sedmica, Irenu Vrkljan čijom sam knjigom Svila,
86-87
škare bila očarana čitajući je kao studentica u
Beogradu netom pošto je objavljena daleke
1984. godine; Helena, piše o zbirci priča na
ikavici Saga o svitu koji nestaje, zbirci s čijim
sam autorom sedam godina već prijateljica i
suradnica. Ukratko, još se jednom potvrdilo
moje temeljno uvjerenje da između fiktivnog
i stvarnog postoji samo tanka propusna membrana kroz koju teku naša iskustva s ove i one
strane i tek zajedno tvore našu biografiju.
Parafrazirajući naslov posljednjeg romana
Irene Vrkljan Svila nestala, škare ostale, napisanog dvadeset četiri godine poslije romana
Svila, škare, rekla bih na samom kraju kako
će, srećom po Helenu i po čitalačku publiku
u Hrvatskoj, Helenine škare iskrojiti još stotine fragmenata od najfinije svile kreativnog i
imaginativnog, i ti će fragmenti na kraju svih
krajeva činiti jednu bogatu pripovjednu cjelinu o ovom dijelu svijeta, ispisanu i pečatiranu
Heleninim rafiniranim ženskim rukopisom.
Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 14
87
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 87
8/3/2013 11:06:31 AM
Spomenta Podboj, Hrvatsko-židovske teme
88-89
Hrvatsko-židovske teme
SPOMENKA PODBOJ
«HRVATSKO ŽIDOVSKE TEME» Đure Vidmarovića, SPIRITUS MOVENS d.o.o. Kutina, 2011.
Neke od tema koje sadrži ova knjiga veoma
su mi bliske, jer se i sama njima bavim, iako na
drugi način1. Odlučila sam se fokusirati na dvije
teme i još neka pitanja koja smatram važnima.
TKO JE BIO SIR MOISES MONTEFIORE? –
Znala sam tek da je bio ugledna i važna osoba u
židovskom svijetu ondašnje Europe, polovicom
19. stoljeća, poznati trgovac i veliki bogatun.
Danas, jedna otmjena četvrt u Jeruzalemu nosi
naziv Montefiore, a u njoj se, kao naslikana,
nalazi vjetrenjača-mlin u kojoj su prvi doseljenici mljeli žito, sada je to spomen-muzej Moše
Montefiore. Pročitavši esej profesora Vidmarovića o povratku Židova u Zemlju obećanu, kojim započinje ova knjiga, moje se srce otvorilo
za sir Moisesa Montefiorea, koji se smatra utemeljiteljem Cionizma, uz Theodora Herzla. Bogati židovski trgovac Moše Montefiore (1784.1885.) ženidbom s Juditom Cohen ušao je u
obitelj najmoćnijeg bankara Nathana Mayera
Rothschilda i počeo se baviti bankarstvom,
pa potom i politikom, kao predsjednik britanskog Parlamenta. U svojoj 40-toj godini sve to
napušta i posvećuje se humanitarnom radu i
ostvarenju svoga projekta povratka europskih
Židova u pradomovinu Palestinu. Toj ideji, koja
se počela ostvarivati već 1883. kada je krenula prva alija, prvi val useljenika iz Rusije, Moše
Montefiore je posvetio čitav svoj dugi život, a
svoje ogromno bogatstvo uložio je u stvaranje
uvjeta za povratak Židova i njihov opstanak u
pradomovini, gdje ih čekaju nepodnošljiva klima, nehigijena, zarazne bolesti, siromaštvo,
glad i nezaposlenost.
1 U četvrtak 28. veljače 2013. godine bila sam jedna
od sudionika promocije knjige Đure Vidmarovića
«Hrvatsko židovske teme» u dvorani Matice hrvatske
u Zagrebu.
Između 1827. i 1875. godine Montefiore sa suprugom sedam puta putuje u Palestinu, a pod
snažnim dojmovima nakon prvog posjeta, u
svojoj londonskoj četvrti gradi vlastitu sinagogu. Bogatim donacijama i osobnim zalaganjem
pomagao je utemeljenje i izgradnju Jeruzalema i Palestine, u kojoj, sred pustinje i močvare,
unatoč mnogim nevoljama, u najsurovijim uvjetima, počinju nicati nova židovska naselja.
Jeruzalem je bio prenapučen i Montefiore počinje graditi prvo stambeno naselje van zidina
Svetoga grada, no problem je bio što pobožni
Židovi odbijaju tamo živjeti nazivajući to novo
predgrađe «Utočištem beskućnika». Pojava kolere u Svetom gradu 1866. pripomogla je preseljenju u novo naselje koje je imalo vlastiti rezervoar vode, kupaonicu za obredno pranje i
peć za kruh. No, mnogi su radije umirali od bolesti nego prihvatili živjeti izvan Svetoga grada.
Kao istaknuta ličnost u društvenom i javnom
životu, a napose zbog njegova «humanitarnog
rada» među sunarodnjacima, Montefiore je od
britanske kraljice Viktorije dobio zvanje viteza
te naslov baruna. Tako je otvoren put njegovu
diplomatskom djelovanju: od posjeta marokanskom sultanu, rumunjskom kralju, vladarima u
Kairu i Carigradu, a posredovanjem kraljice Viktorije bio je u dva navrata primljen i na dvoru
ruskoga cara Nikolaja I (1846.).
Svoj ovozemaljski život sir Moše Montefiore završio je u dobi od 101 godine. Ideja o povratku
Židova u Erec Izrael naišla je na vrlo veliki odjek
među sunarodnjacima u Europi, a put koji je
trasirao prihvatila je i nastavila nesmanjenim
žarom bogata bankarska obitelj Rothschild, čiji
članovi intenzivno grade škole i bolnice, Izraelski muzej, Otvoreni univerzitet, Središte glazbe
u Jeruzalemu itd. iz posebnog Fonda koji je
osnovan nakon Montefioreove smrti.
88
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 88
8/3/2013 11:06:31 AM
Spomenta Podboj, Hrvatsko-židovske teme
Rothschildovi praunuci nastavljaju snažno podupirati ostvarenje židovskog sna o državi u zemlji pradjedovskoj.
ZABORAVLJENI PISAC EZRA UKRAINČIK
– Putopis Ezre Ukrainčika «Erec Izrael» promovirala sam u Hrvatsko-izraelskom društvu
2005. godine nakon što je prvi put objavljena
u Zagrebu u Nakladi P.I.P. U biblioteci obitelji
Ukrainčik sačuvan je, srećom, primjerak navedenog putopisa Erec Izrael (1921.-1924.) tiskan
kao knjižica. Profesor Vidmarović uložio je veliki trud da taj tekst Ezre Ukrainčika pronađe,
obradi i objavi, te tako skrene pažnju naše javnosti na ovog talentiranog, ali zaboravljenog
pisca, koji već u svojoj ranoj mladosti napušta
drugi razred trgovačke akademije u Osijeku i s
grupom mladih Židova, uz potporu Svjetske cionističke organizacije, odlazi u Palestinu, ponesen željom za pustolovinom i zaradom. Mladi
Ukrainčik u Palestini boravi tri godine, odmah
se odvaja od svoje grupe, ne želi se priključiti
nikakvoj organizaciji ni postati kibucnik. Kao
radnik-nadničar putuje Palestinom, ne odvajajući se od svoje gitare. No, okolnosti su krajnje nepovoljne: nema ni rodbine ni prijatelja u
toj nepoznatoj zemlji, čije običaje niti jezik ne
poznaje, nema posla, nema dovoljno hrane,
haraju zarazne bolesti, zemlja je u stalnoj napetosti i u krizi. Borba za egzistenciju postaje
preteškom za našeg osjetljivog mladića i on se
1924. godine vraća u Hrvatsku. «Bez snažnog
nacionalnog ili vjerskog zanosa teško se moglo
opstati u takvim uvjetima. Mnogi su se zbog
toga vraćali u zemlje iz kojih su došli, ili su odlazili u prekomorske zemlje, poglavito u SAD. To
se odnosilo i na hrvatske Židove», piše profesor
Vidmarović. Sa svojom obitelji Ezra Ukrainčik
živi u Zagrebu od 1931. do svoje smrti 1968.
godine.
88-89
otežavala je ionako tešku situaciju, na što u više
navrata u ovoj knjizi ukazuje autor, pomno i sistematično izlažući pitanje zajedničkog govornog jezika u novoj-staroj domovini. Najbrojnije
skupine bili su Sefardi, dolazeći s Iberskog poluotoka na kojem su govorili ladino ili judeoespanjol jezikom, te Aškenazi koji su govorili jidiš,
mješavinu hebrejskog, aramejskog, njemačkog
i raznih slavenskih jezika, a Židovi iz Rusije govorili su samo ruski. Bijaše to neki novi Babilon!
Pitanje zajedničkog govornog jezika bilo je urgentno. Eliezer Ben-Yehuda objavio je svoj artikuli svi useljenici morali su prolaziti tečajeve
novoga govornog hebrejskog jezika koji je danas u Izraelu u službenoj upotrebi. To je IVRIT,
koji se piše aramejskim pismom, a pripada
kanaanskoj grupi semitskih jezika. Spomenuti
Eliezer Ben-Yehuda, rođen u Litvi, najzaslužniji
je za stvaranje gramatike, pravopisa i leksičko
obogaćivanje, pa ga se s pravom naziva «ocem
modernoga hebrejskog jezika».
O FUSNOTAMA – U uvodnom tekstu urednik
navodi 14 poglavlja na 336 stranica, sa 348bilježaka. Želim posebno skrenuti pažnju na te
bilješke, od kojih je gotovo svaka jedan mali
esej koji širi horizonte našega znanja o židovstvu, bogatoj povijesti i kulturi Židova, o povijesti Cionističkog pokreta, o židovskoj dijaspori i
procesu naseljavanja njihove pradomovine Palestine, koji započinje krajem 19. st., a kulminira
međunarodnim priznanjem Države Izrael prije
više od 60 godina. Bez tih malih eseja teško bismo mogli pratiti sadržaj ove knjige, toliko bogate činjenicama o povijesti židovstva.
Knjiga je zanimljiva i ne doživljava se kao suhoparno izlaganje povijesnih događaja. Autor
zaslužuje sva priznanja i naše čestitke!
IVRIT, GOVORNI JEZIK U IZRAELU – Stupanjem na tlo žuđene domovine svojih biblijskih
praotaca, doseljenici su se suočili s još jednom
velikom nevoljom: nemogućnošću međusobne komunikacije, sporazumijevanja. Skupine
koje su dolazile iz različitih europskih zemalja,
kao i iz Afrike i iz drugih krajeva svijeta, govorile
su svaka svojim jezikom, a u tadašnjoj Palestini Arapi su govorili arapski, koji nitko osim njih
nije razumio. Nemogućnost sporazumijevanja
89
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 89
8/3/2013 11:06:32 AM
Zvonimir Janović, Zamašno i važno djelo
90-91
Zamašno i važno djelo
ZVONIMIR JANOVIĆ
PRILOG ZA PRIKAZ KNJIGE «HRVATI BOKE
KOTOPRSKE KROZ POVIJEST – SJEĆANJA I
ZABORAVI»
U izdanju Hrvatske krovne udruge DuxCroatorum iz Tivta objavljena je početkom 2012.
Knjiga Đure Vidmarovića pod naslovom «HRVATI BOKE KOTORSKE KROZ POVIJEST – SJEĆANJA I ZABORAVI». Riječ je obimnom djelu
na preko 400 stranica većeg formata, s mnogo
fotografija i foto-dokumentarne građe. Prikazujući ovu knjiga želio bih naglasiti slijedeće:
Autor Vidmarović učinio je zamašan posao, jer
se radi o velikom i zahtjevnom projektu, važnom za Hrvate u Boki kotorskoj, ali i osjetljivom
s političke točke gledanja. Naime, još nisu zacijelile sve rane koje su zadobili tamošnji Hrvati
tijekom agresije na Hrvatsku JNA, srpskih paravojnih snaga i crnogorskih rezervista, još je
među ljudima prisutan strah od isticanja hrvatskog narodnog imena i etničkog identiteta.
Hrvati u Boki kotorskoj, premda manjina, baštinici su 50 posto crnogorske državne kulturne
baštine.
U Boki kotorskoj se i dalje objavljuju knjige s
velikosrpskom tematikom koje nastoje dokazati
pseudoznanstvenim argumentima kako su Hrvati u Boki kotorskoj Srbi koji su pokatoličeni i
time izdvojeni iz narodne matice, pa ih se zbog
toga treba vratiti onamo gdje pripadaju. Na
takve ispade nitko ne odgovara, što kod ljudi
stvara dojam kako je riječ o stavovima koje podržava politička elita.
Broj Hrvata u Boki kotorskoj rapidno se smanjuje, kao i u Cijeloj Crnoj Gori, gdje su prema
posljednjoj brojidbi pučanstva pali ispod 1 posto ukupnog stanovništva. To je katastrofalan
podatak. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj Hrvati u Boki kotorskoj na razne načine bili
šikanirani i prisiljavani na iseljavanje. Zbog toga
je svoja tisućljetna obitavališta napustilo preko
100 obitelji, što je za malenu i arhipelaški razuđenu manjinu mnogo. Tome dodajmo, da je
riječ o nacionalno svjesnim i obrazovanim ljudima, zbog čega je manjina ostala bez najvećeg
broja svoje etničke elite.
Hrvati u Boki kotorskoj koji su ostali na pradjedovskim ognjištima, kako bi izbjegli svako
moguće sumnjičenje od strane velikosrpskih
šovinista izbjegavaju hrvatski etnonim i beže u
lokalizirani naziv Bokelji. Ranije su se skrivali iza
nadnacionalnog pseudoetnonimaJugosloveni.
To je oblik gubitka etničkog identiteta. Javlja se
i sve znatniji broj naših ljudi koji su se izjasnili
kao Crnogorci katoličke vjere.Kod njih se hrvatski identitet ugasio.
Hrvati u Boki kotorskoj iskazali su naglašenu
solidarnost s crnogorskim narodom u njegovoj
želji za državnom neovisnošću.Sada očekuju
da im ta Država prizna domoljublje. 6. Republi-
90
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 90
8/3/2013 11:06:32 AM
Zvonimir Janović, Zamašno i važno djelo
ka Hrvatska kao država matičnog naroda, nije
iskoristila sve mogućnosti kako bi pomogla Hrvatima u Boki da sačuvaju svoju samobitnost,
materinski jezik, kulturno naslijeđem i historijsku svijest.
Autor knjige koju predstavljamo, dao je panoramski uvid u povijest i sadašnjost Hrvata u
Boki kotorskoj. Pri tome se koristio obimnom
stručnom literaturom i radovima istaknutih hrvatskih znanstvenika. Njegovo djelo želi dokazati slijedeće:
- Hrvati u Boki kotorskoj su domicilno pučanstvo, dakle autohtona nacionalna manjina. To
znači da ne spadaju pod pojam dijaspora, jer
nisu iseljenici ili migranti, već su dio neprekinutog etničkog prostora Hrvata, koji je, stjecajem
nastale su migracijama.
- Hrvati u Boki kotorskoj integralni su dio hrvatske etnije, njezine povijesti, kulture, etnografije,
etnopsihologije…
- Kulturna baština Hrvata u Boki kotorskoj mora
se tretirati, prihvaćati i proučavati kao dio ukupne hrvatske kulture. Zbog toga što je riječ o
državi Crnoj Gori, ona je i njezino bogatstvo, ali
koje ne može isticati bez navođenja Hrvata kao
onih koji su to bogatstvo stvorili.
- Hrvati u Boki kotorskoj izloženi su dekroatizaciji u raznim oblicima. Stoga je njihov broj bitno
90-91
smanjen, s tendencijom daljnjeg smanjivanja.
Kako je riječ o arhipelaški lociranoj i brojčano
nevelikoj, što ju čini ranjivom, potrebna joj je
skrb i Crne Gore i Republike Hrvatske.
- Hrvati Crne Gore dali su Hrvatskoj brojna i
nezamjenjiva imena u umjetnosti i književnosti,
da spomenem samo najveće, književnici Viktor
Vida, Jeronim Korner, Vjenceslav Čižek, Luka
Brajnović, Ružica Rešković, Antun Šojat, Andrija Maurović, Josip Pečarić, i mnogi drugi. Dao
svetome Bogdanu Leopoldu Mandiću i kapetanu Ivanu Vizinu i ne govorimo.
- Autor Vidmarović naglašeno upozorava na
pogubnost autocenzure, ili kako piše, straha od
hrvatskoga etnonima. Pri tome prikazuje književna i znanstvena djela koja su primjer ovoga
oblika asimilacije.
- Vidmarovićev podržava dobre odnose Republike Hrvatske i Crne Gore, ali poziva državne
vlasti da se efikasnije brinu o položaju hrvatske
manjine.
Knjiga «HRVATI BOKE KOTOPRSKE KROZ
POVIJEST – SJEĆANJA I ZABORAVI» korisno
je, čak i dobro došlo štivo za naše sunarodnjake
u Boki kotorskoj. U njoj mogu pročitati obilje
sadržaja o sebi i biti ponosni na svoju prošlost i
svoje hrvatstvo.
91
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 91
8/3/2013 11:06:32 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
Književna baština koja obvezuje
ĐURO VIDMAROVIĆ
IVAN BONA BOLICA, OPIS ZALJEVA I GRADA KOTORA, MATICA HRVATSKA, OGRANAK DUBROVNIK, 2010.
Vrlo agilan ogranak Matice hrvatske iz Dubrovnika ponovno je hrvatsku kulturu obogatio vrijednim dijelom. U biblioteci «Posebna izdanja»,
koju uređuje Ivana Borđelez, Ogranak je objavio prijevod djela Bokokotorskoga književnika
Ioannesa Bona de Bolicisa, «Descriptio sinus et
urbis Ascriviensis» – Ivan Bona Bolica, Opis zaljeva i grada Kotora. Djelo je s latinskoga preveo
Relja Seferović a metru izvornika stihove je prilagodio akademik Luko Paljetak.
Ivan Bona Bolica pripadao je staroj i uglednoj
hrvatskoj plemićkoj porodici iz Kotora. Ova
porodica imala je granu u Dubrovniku (plemići Bone-Bunići). Rođen je u Kotoru oko 1520.
godine, a tu je i umro 1572. Otac mu se zvao
Nikola Ivanov de Bona, a majka Pave Zagurović. Kako u «Bilješci o autoru» i piše akademik
Luko Paljetak, Bolica je «studirao pravo, vjerojatno u Padovi. Nakon studija obavljao je razne
pravno-upravne službe i dužnosti u Kotoru, više
je puta bio sudac, općinski odvjetnik, član Malog vijeća, poslanik u Veneciji (1553,1557)». Kao
književnik pisao je na talijanskom i latinskom
jeziku. Za hrvatsku vjersku povijest važan je
njegov rad odnosno životopis blažene Ozane
Kotorske (Vita della Beata Osanna da Cattaro).
Kako ističe akademik Paljetak ovo je djelo poslužilo Serafinu Razziju za njegovu biografiju
iste blaženice (Vita della reverendaservadi Dio,
la Madre Suor Osanna da Cattaro, Firenca,
1592).
Najvažnije djelo Ivana Bone je «opis zaljeva i
grada Kotora». Djelo je napisano «između 1538.
i 1551. godine, posvećeno je Boninom sestriću,
pjesniku Iliji Zaguroviću. Prvi put ga je tiskao
Serafin Razzi kao dodatak svom djelu StoriadiRaugia (Povijest Dubrovnika), koje je izašlo
u Lucci 1595., a u Dubrovniku 1903.» Rukopis
navedenoga djela prepisan je 1812. s tumačenjem pojedinih naziva i imena. Ovaj se rukopis
čuva u knjižnici male braće u Dubrovniku.
Ivan Bona Bolica pripada etničkoj eliti Hrvata
u Boki Kotorskoj. Svojim djelima povezivao je
hrvatsku književnost s europskim literarnim
stremljenjima. Bio je vrlo cijenjen među svojim
suvremenicima i, kako piše akademik Paljetak,
«stekao je naziv: zvijezda Domovine». To potvrđuje i činjenica što mu je humanistički pjesnik
Ljudevit Paskalić posvetio dvije latinske elegije.
Bonin život i djelo proučavali su P. Kolendić,
A.Mayer i V.Vratović. Akademik Paljetak upozorava na diskusiju koja se vodila oko oblika
prezimena Boliris koje je bilo pogrešan pročitan oblik prezimena Bolicis. Prema akademiku
Paljetku Ivan Bona Bolica smatra se najvećim
kotorskim pjesnikom XVI. stoljeća.
Kao prilog prijevodu spjeva koji predstavljamo
urednica je objavila esej Frana Alfirevića «Kako
je jedan stari kotorski pjesnik vidio svoj grad u
XVI. stoljeću». Ovaj je tekst Alfirević objavio
1936. u novinama «Glas Boke». Odatle je tekst
prenesen u Alfirovićevu knjigu «Proza», Zagreb,
1956.
Alfirević u svome eseju s pravom piše: «Nema
grada u Dalmaciji koji toliko vuče našu misao
u prošlost kao Kotor… a Kotor je grad fragmenata». Autor obavještava čitatelje 1936. da je
Kotor imao «nekoliko poznatih ljudi od pera»
među kojima se ističu pjesnici Pima i Paskvali.
Za Ivana Bolicu Alfirević piše da je «kotorski
plemić, o čijem životu ne znamo gotovo ništa»,
te da je «jedan od kotorskih pjesnika iz vremena renesanse».
Spjev koji predstavljamo ima 331 stih, u heksametrima. Alfirević piše kako «to nije neka duboka pjesma, u njoj ima malo prave poezije, ali
ona ima slikovitosti koju je nadahnulo to iščezlo
vrijeme, njen oblik je elegantan, poneki stih ima
zanosa, poneka slika ima svježine. Pjesnik je
pod utjecajem Vergilovim, i to njegovih «Georgika». U tim stihovima – nastavlja Alfirević – su
92
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 92
8/3/2013 11:06:32 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
opisane ljepote Boke Kotorske i Kotora dosta
živo i okretno, s ljubavlju za prirodu, ali ne prosuđujući pjesmu sa čistog pjesničkog gledišta,
moramo kazati da je ona zbog toga značajna,
što nam vrlo vjerno, iako ne u potpunosti, prikazuje Kotor u XVI. stoljeću. To je gotovo uvijek
fotografija, ali jedna bolja fotografija, i draga,
što dolazi iz toga vremena i tiče se jednoga grada o kome su pjesnici tako malo kazali, iako je
sigurno da njegov život i u prošlosti i u sadašnjosti zaslužuje i te kako pažnju».
Alfirević s pravom zaključuje svoj esej riječima:
nama je žao, što je Bolica pobjegao od jednog
svestranijeg opisa Kotora. ... Mi smo zahvalni
starom pjesniku, što nam je dopustio da u njegovim stihovima, gdje ima izvjesnog osjećanja
stvarnosti u vanjskom opisu, uhvatimo bar nekoliko slika iz prošlosti jednoga grada, čiji dalji
lik je nejasan i maglovit. Zato što ima samo sjajnih ostataka, njegova prošlost nas privlači tim
više da o njoj dobimo pravu sliku, gdje historija
šuti a progovara poezija».
«Opis zaljeva i grada Kotora» objavljen je dvojezično dakle u latinskome izvorniku i prijevodu
na hrvatski jezik. Već sama činjenica što je akademik Luko Paljetak, kako piše u Imprimaturu,
latinski prijevod prilagodio metru hrvatskoga jezika, ova knjiga zaslužuje višestruku pozornost.
Prvo, riječ je o kulturnoj baštini Hrvata u Boki
Kotorskoj koja je još uvijek nedovoljno proučena, a time i nedovoljno ubaštinjena u cjelokupni
korpus povijesti hrvatske književnosti. Drugo,
latinist Ivan Bona de Bolica otkriva nam visoku
razinu duhovnosti i kulturnoga stvaralaštva hrvatskoga grada Kotora. To stvaralaštvo nastajalo je na granici hrvatskoga etničkoga prostora
u specifičnim povijesnim uvjetima, na prostoru
na kojemu su se sudarale civilizacije, kulture,
konfesije i političke velesile. Ali na tom prostoru
zbijala se i sretna inteferencija svih duhovnih,
civilizacijskih i kulturoloških utjecaja. Treće,
prijevod ovoga djela predstavlja vraćanje duga
kako velikom sunarodnjaku tako i hrvatskoj latinističkoj poeziji. Četvrto, akademik Paljetak je
sjajnim prijevodom učinio ovo djelo izuzetnim
za senzibilitet i današnjega čovjeka. Peto, grad
Dubrovnik je objavljivanjem «opisa» ponovio
svoje višestoljetne veze s Kotorom i ukazao na
jedinstvo hrvatskoga kulturnoga prostora.
Pisac ovih redaka, vjerojatno pod utjecajem
prijevoda akademika Paljetka, ima pozitivnije
mišljenje o Boličinom djelu nego što ga je imao
Frano Alfirević. Nažalost, izgleda da obavijesti
u podrubnicima nije pisao prevoditelj već netko tko je tome poslu prišao prilično površno.
Navodimo tek nekoliko nepreciznosti. U bilješci broj 12 stoji: «Teuta, kraljica Ilira». Navedena
je formulacija neprecizna i preširoka jer pojam
Ilira obuhvaća cijeli skup naroda. U slijedećoj
bilješci stoji objašnjenje za Agrona: «kralj Ilirika,
Teutin suprug». Objašnjenje je također historiografski neprecizno. U bilješci 14 objašnjava se
autorov stih: A usred mora / Odmah se jedan
pa drugi otočić diže, ovog / Djevica čuva i Majka, a onog čvrstim svojim / Kopljem na konju
ratnik koji je tu doveden … » U podrubniku stoji: «Otočić na kojem je crkva nazvana Blažene
djevice Marije od otočića, pučki de Scarpello.
Nije jasno zbog čega je izbjegnuto navesti kako
je riječ o čuvenom svetištu Gospe od Škrpjela.
U slijedećem podrubniku stoji: «Otočić na kojem je crkva sv. Đurđa, gdje je nekoć samostan
sv. Benedikta». U objašnjenju trebalo je stajati
kako je riječ o otočiću na kojemu je crkva sv.
Jurja (danas Sv. Đurđa) gdje se nekoć nalazio
samostan Sv. Benedikta. U bilješci 34. pisac
piše: Hram sv. Frana i samostan fratara Reda».
Ispravno bi bilo: Crkva svetoga Franje i samostan redovnika franjevaca. U bilješci br.52 stoji:
Hram sv. Jeronima, najvećeg naučitelja». Sveti
Jeronim je čuveniji kao autor prijevoda Biblije
zvanog Vulgata. Osim toga pisac obavijesti u
podrubnicima latinski pojam templum neprestano prevodi s hrvatskom riječju hram. A trebalo je prevesti pojmom crkva. U bilješci br.56
stoji: opatijski hram svetog Stjepana Prvomučenika.» U ovom objašnjenju pojam «opatijski»
upućuje na grad Opatiju, a riječ je o opatiji sv.
Stjepana Prvomučenika pri čemu pojam opatija označava crkvu u kojoj je središte Reda.
Izdavač «opisa zaljeva i grada Kotora» ne samo
što je knjigu tehnički, grafički i estetski odlično
uredio za tisak već ju je obogatio kvalitetnom
foto dokumentarnom građom odnosno slikovnim prilozima. To su «prikaz Kotora sa pale ciborija katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, XV. Stoljeće»;
«Prikaz katedrale i grada Kotora s kovčegom Sv.
Tripuna»; «Grb porodice Bolica»; «Henry de Beauvau, Relationiournaliere du voyage de Levant
(Dnevničko izvješće s puta na Levant), Nancy,
1615.»; Peirre Mortier, Golf odi Cataro (Kotorski
zaljev) oko 1700.»;
93
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 93
8/3/2013 11:06:32 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
Zemljovid Boke kotorske Antonija Zambelle
(XVIII. st.)»;
događaja. Budući je pisac bio sudionikom, pa i
kreatorom bitnih političkih procesa u Humu na
Sutli, njegova svjedočenja imaju dokumentarnu važnost. Svi se navedeni aspekti isprepliću
i čine postmodernističku kolažnu cjelinu, tako
da je knjigu «Sam svoj dokaz» moguće čitati i
kao roman, u kojem je glavnu junak ujedno i
njezin pisac.
Razapet između politike i književnosti
BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA, SAM
SVOJ DOKAZ (DNEVNIK OPĆINSKOG NAČELNIKA), TONIMIR, VARAŽDINSKE TOPLICE, 2011.
Božidar Brezinščak Bagola (9. studenog 1947.)
afirmiran je hrvatski pjesnik, prozaik, putopisac
i književni prevodilac. Na književnoj sceni traje od 1971. godine kada je objavio svoju prvu
zbirku stihova «Bjegunac svete uspomene».
Međutim, manje je poznato da je Bagola prisutan u hrvatskome političkom životu, na lokalnoj
razini svoga rodnoga mjesta Hum na Sutli. Ondje je obnašao u tri navrata dužnost općinskog
načelnika. Upravo ovo razdoblje svoga života
opisao je u knjizi «Sam svoj dokaz». Stoga je
ova knjiga podijeljena prema slijedećim razdobljima: «Prvi mandat (23. 11. 1992.–1. 8. 1995.)»;
«U međuvremenu (13. 9. 1995. – 30.12.2000.)»;
«Drugi mandat (2. siječnja 2001. – 3. lipnja
2005.)»; «Treći mandat (4. lipnja 2005. do 17. lipnja 2009.)» ; «Na čekanju (19. lipnja 2009. – 25.
listopada 2009.)». Bagola je zapravo, objavio
vlastite dnevničke bilješke. Kako nije obznanio
niti jedan faksimil izvornika, za pretpostaviti je
kako je riječ o redakciji dnevnika kako bi postao literarno djelo. Stoga pojedine sadržaje
smijemo promatrati i kao tzv. naknadnu pamet.
Bagolini dnevnički zapisi relativno su kratke prozne cjeline, najčešće do jedne kartice teksta.
Zadani obim prisiljavao je autora da ono što želi
zapisati, čini to zgusnuto, odnosno da se usredotoči samo ono što je smatrao u tome trenutku najvažnijim. Stoga «Sam svoj dokaz» sadrži
brojne obavijesti, ocjene, prosudbe i zabilješke
ne samo o Božidaru Brezinščaku Bagoli kao
književniku, odnosno o književnim temama,
već i o političkim, kulturnim, gospodarskim i hrvatsko-slovenskim prilikama u prostoru u kojem
je pisac živio i djelovao. Stoga se dnevnik «Sam
svoj dokaz» može se promatrati s više motrišta: kao literarno djelo dnevničkoga žanra, kao
kronologiju općine Hum na Sutli, što znači kao
vrelo povijesnih činjenica, te na kraju kao političko promatranje i ocjenjivanje stranaka, ljudi i
Kako je Božidar Brzinšćak Bagola prije svega
književnik, po vokaciji i temperamentu, ovo
djelo ima, dakako, primarno literarne ambicije. Poglavito na to upućuje stil kojim je pisano.
Na mnogim mjestima pisac izlazi iz sfere čiste
književnosti i upušta se u ocjenjivanje pojedinih
filozofa i filozofskih pozicija. No, i tada njegov
je diskurs književni.
Činjenica koja obilježava Bagolin dnevnike
neprestani je sukob u njemu samome između
pjesnika i uzvišenosti pjesničkog poziva koji on
osjeća kao svoju intelektualnu i ljudsku samobitnost, i, s druge strane, naše tranzicijske političke pragmatike u kojoj nema nimalo poetike,
jer stavlja u prvi plan stranačku stegu, manipulacije i borbu za vlast kao temeljni, osnovni i
jedini cilj. Ove dvije strane rijetko se mogu pomiriti, odnosno staviti u takav odnos u kojem
će se, obogaćivati, ispomagati i nadopunjavati.
Pjesniku je potrebna sloboda, nadahnuće, trenuci osame i koncentracije, pa i kontemplacija,
dok politika to ne omogućava. Stoga se pisac
ovoga članka često puta pitao, čitajući Bagolin
dnevnik, što mu je sve to trebalo? No, politika,
a poglavito pozicija u izvršnoj vlasti, ima niz
prednosti koje su autora, očito privlačile, kao
npr. ugled, utjecaj na zbivanja u svojoj sredini, mogućnost pozitivnog djelovanja na život
ljudi, podizanje gospodarskih, komunalnih, infrastrukturnih objekata, itd. Bagola ne bježi u
svome dnevniku od iskazivanja dihotomije u
kojoj živi, odnosno razapetosti na koju je pristao dragovoljno. Na mnogim mjestima priznaje snažnu potrebu za slobodom i bavljenjem
isključivo književnim radom, a onda ponovno
podliježe sirenskome zovu politike, premda mu
ona donosi razočaranja. Naime, kao pjesnik
Bagola teško podnosi stranačku stegu, a bez
stege ne može biti u stranci odnosno stranački
kandidat. Mijenja stranke, nadajući kako će u
novoj ostvariti harmoniju između svojih želja i
94
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 94
8/3/2013 11:06:32 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
političke stvarnosti. Naravno, to nije moguće
i takva pozicija dovodi autora da napetosti sa
samim sobom, ali i sa stranačkom hijerarhijom.
Zbog toga su česte njegove optužbe na račun
stranačkih suradnika. Evo primjera:
ne četiri godine došlo je do prvih demokratskih
izbora».
7. veljače 1993.
«Danas se u našoj zemlji provode izbori za
Županijski dom Hrvatskog Sabora, Županijske
skupštine i općinska vijeća. Ima više od godinu
dana kako sam otvoreno zagovarao osnivanje
Krapinsko-zagorske županije sa sjedištem u
Krapini, radovao se ovim izborima, sve dok me
stranački kolege, sebeljubivo plitki i poslušni gorima od sebe – nisu posve gurnuli u stranu, na
šesto mjesto stranačke liste za općinsko vijeće.
Zato me izbori gotovo i ne zanimaju, nimalo
me ne privlače a pobjeda moje stranke najozbiljnije me plaši zato što je na tim listama previše prekaljenih «udbaša» i «kosovaca», aktivista
državne sigurnosti, odnosno političke policije u
bivšoj državi».
13. ožujka 1993.
Umjesto stranačke stege Bagola razmišlja kako
bi se stranački život mogao odvijati na drukčiji
način: «Načelnik zauzima središnje i korektno
mjesto. Sva odgovornost je na njemu i zato
mora stalno kontrolirati samog sebe, odstranjivati egoizam i predrasude. Mora biti uzvišen
kod prosuđivanja kod sporova i određivanja
neophodnih kazni. Samovolju mora stalno
obuzdavati disciplinom koja dolazi iznutra. Čovjek mora biti poslušan sudbini, biti spreman
doći i otići kad se to mora zbiti. Savezi, lože,
režimi, lobiji, koji bi htjeli čovjeka trajno vezati
uz neku dužnost, počivaju na kukavičkoj laži i
neumjerenoj taštini. Osobna jakost i najveći prijatelj kriju se u samodisciplini i pravovremenom
prepoznavanju pogrešnog koraka».
18. travnja 1993.
Bagola u svoj dnevnik piše slijedeće: «Samovoljno napuštanje Partije, koja je u to vrijeme
pokazivala sve goropadnije boljševičko lice,
obrazložio sam konkretnim nepodopštinama i
narušavanjem osnovnih humanističkih načela.
Naravno da sam smjesta bio smijenjen s funkcije općinskog tajnika za kulturu i informiranje.
Smijenjen po direktivi izvršnog vijeća, svog suškolarca i političkog njuškala. Srećom, za nepu-
Božidar Brezinščak u svome dnevniku otkriva
obimnu literaturu koju je čitao. On, zapravo,
živi s tom literaturom i njezinim junacima. Tako
10. srpnja 1993. u dnevnik zapisuje:
«Upravo sam završio čitanje romana Janko Borislavić Ksavera Šandora Gjalskog. Glavni junak,
odgojen u mladosti za celibat, a kasnije sav
ogrezao u pesimizam Schopenhauerove filozofije, uspio se opet vratiti vjeri te mu je iz svake
riječi pršila dobrota duše, svijest dužnosti i ljubav
k zvanju. Takav borislavićevski tip intelektualca
ima u velikoj mjeri svog nasljednika u meni».
Dnevnik «Sam svoj svjedok» otkriva i autorove
intelektualne preokupacije i opservacije. Kao
katolik u traženju rješenja za niz životnih problema i dilema, on se, međutim, premda bi to
bilo za očekivati, ne oslanja jedino na Bibliju,
već i na istočnjački religiozni i filozofski svjetonazor, na Kuran, te na zapadnjačku filozofiju.
Glede vlastitoga političkog djelovanja Bagola je
detaljni opisivač zbivanja u svome kraju. Stoga
je ovaj dnevnik i prilog povijesti Huma na Sutli
i toga dijela Hrvatskog Zagorja. Dne 10. prosinca 1993. on piše: «Čini mi se da drugi oko mene
naprosto jure naprijed i stječu znatne materijalne dobitke. Hoće li se ikad razotkriti prljavi poslovi njihova bogaćenja? Ili me to zavist mami
na nepošten put? Ne smijem pasti u iskušenje
da moć koju dužnosnički posjedujem primjenjujem u svoju osobnu korist».
A 16. veljače 1994. u dnevniku je napisao: »Nešto mi govori da otvoreno napadnem stranačke
vukove, zapalim šibicu i rastjeram prijetvorne
beštije. Takav napad je opravdan, jer mu je cilj
kazniti one koji se ne pokoravaju pravednim
zakonima. Ne mogu se dobro i zlo istovremeno izabrati, a još manje istovremeno provoditi.
Jasno i nedvosmisleno upozorio sam stranačke
kolege na nekorektno ponašanje i neopravdano koristoljublje. Riječi su možda bile preteške.
Osjećam da se grana na kojoj sjedim opasno
savila. Podmitljivost pojedinaca razara slogu,
okreću mi leđa».
95
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 95
8/3/2013 11:06:33 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
Iz napetosti koju donosi politička pragmatika,
pisac 29. listopada 1996. postavlja sam sebi
krucijalno, premda retoričko pitanje: «Umire
li to pjesnik u meni?» Slijedi odgovor koji bi se
mogao shvatiti kao samozavaravanje, ali i kao
lukavstvo političkoga uma: « Ne vjerujem u to.
Pjesnik je samo obiteljski dotučen, iscijeđen i
prikladan za brisanje suđa, uređivanje podruma, kopanje vrta, kopanje jama za sadnice novih voćaka…»
njihovim djelima koja je pročitao. Zapisi takve
vrste čitaju se na drugi način i otkrivaju obrazovanog, hrabrog i osjetljivog književnika. Navodimo dva primjera kako bi potkrijepili rečeno.
Božidar Brezinščak suočava se na mnogo mjesta u dnevniku «Sam svoj svjedook» sa vlastitim
kršćanskim svjetonazorom. U takvim trenutcima iz njega progovara vjernik i buntovnik u istoj
osobi. Na žalost, obično prevladava buntovnik.
Primjerice. 20. rujna 2001. piše:
«Danas prije podne došao je u moj ured izdavač Josip Vnučec i rekao mi da nema baš povoljne vijesti za mene. Odmah mi je bilo jasno
da se posao oko tiskanja romana o ubijenom
svećeniku izjalovio. Naime, moj dobri izdavač
dao je rukopis romana, unatoč pohvalnim ocjenama Božidara Petrača i Stjepana Licea, na
čitanje nekolicini crkvenih uglednika koji mu
savjetuju da se ne upušta u objelodanjivanje
rukopisa, jer bi mu to moglo naškoditi. Iz njegovih rečenica mogao sam zaključiti kako se ipak
boji za sebe, pozivajući se na uglednu gospodu
s Kaptola koja misle da knjiga nije poželjna ni
kod jednoga katoličkog nakladnika, jer po njihovu mišljenju autor preoštro sudi o crkvenom
odgoju i nekim svećenicima. Drugim riječima,
moj sukob s crkvenim strukturama davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastavlja
se i danas. Pokojni Tonček Grahovar je u našim
čestim razgovorima uvijek odobravao moj način razmišljanja. Zar zbog toga ne smije ugledati svijetlo dana roman o njemu?. Pitam se tko
su najžešći protivnici objavljivanja romansirane
biografije o jednom životu i zagonetnoj smrti
župnika Grahovara? Nisu li to profinjeni licemjeri kojima je ponajprije stalo do vanjske uglađenosti, ne obazirući se na unutarnju, moralnu
crvljivost, na duhovnu trulež i raspadljivost?»,
itd. Ovdje je buntovnik pokazao svoje ljutito,
pa i zločesto lice.
Bilo bi zanimljivo izdvojiti iz dnevnika samo Bagolina razmišljanja o hrvatskim književnicima i
Dne 2. veljače 2009. on piše: «Žao mi je što
sam nekoliko sati prokockao čitajući najnoviju
knjižurinu Ive Brešana Ništa sveto. U njoj nema
ni jednog pozitivnog i čovječnog lika, a sam je
junak bez moralnih skrupula, spreman služiti
svakom gospodaru, pa tako ovisno o okolnostima radi za Udbu, za Hrvatsku vojsku, ili za srpsku stranu u Domovinskom ratu. Sadržaj knjige
je smeće, a vrsnoća stila preljev koji tom smeću
daje izgled kolača zapakirana u tvrde korice
uglednoga zagrebačkog nakladnika. «Jedino
do čega mi je uistinu stalo, to je kako preživjeti
svoj vijek što udobnije i bez većih briga». Sva
takozvana duhovna nadgradnja autoru je obična utvara. Zato se posve nedolično, sebično i
puteno gadljivo izruguje svemu što je hrvatsko,
domoljubno i karakterno».
O tragičnom pjesniku Viktoru Vidi Bagola piše
28. srpnja 1999. slijedeće: »Jučer i danas pročitao sam izabrana djela Viktora Vide. Ima nečeg
katolički potresnog u ovog pjesnika, bokeljskog
Hrvata iz Kotora, hrvatskog emigranta koji je izvršio samoubojstvo u argentinskoj prijestolnici
Buenos Airesu. Najviše me iznenadio i duboko
pogodio prijelom koji se u njemu zbio u godini
mog rođenja, kad je u Rimu na talijanskom jeziku napisao slijedeće stihove:
Sad zamišljen hodam između ljudi i stvari,
Nedostižan kao predmet koji nije
od ovozemaljske tvari.
Samo jedan glas
koji je došao iz tko zna kakve daljine
ponekad me podsjeća da postojim
u svijetu koji možda ne postoji.
To je svjedočanstvo istinske vjere, iskona u sebi,
divljenja jačeg od smrti, odnosno čuđenja za
koje valja živjeti. To svoje čuđenje oplemenjivao je religioznim nadahnućem još trinaest godina, uglavnom sjetnim uspomenama i sve pobožnijim vapajima koji završavaju zatomljenim
vriskom grozničava uma i ojađene duše vjernika: Spremi me, Vječni Oče, usred tvojih grudi u
96
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 96
8/3/2013 11:06:33 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
otajni dom, tamo ću snivati jer sam skršen od
teške borbe sa zlom.
va. Kako je manje poznata činjenica, poglavito
izvan Splita, da je Vlatko Perković karijeru započeo kao glumac, ovo je poglavlje vrlo zanimljivo i vrlo poučno. Navedeni autori ocijenili
su Vlatka Perkovića upravo kao kazališnog
umjetnika. Te su ocjene vrlo poticajne. Npr.
Nikica Kolumbić je u Telegramu od 6. siječnja
1961. ovako ocijenio ulogu Vlatka Perkovića u
Cocteau-ovoj «Pisaćoj mašini», koja je izvedena na sceni Narodnog kazališta u Zadru 1969.
godine: «Mladi talentirani glumac Vlatko Perković koji je interpretirao uloge dvojice blizanaca,
Pascala i Maxima bez obzira na ujednačenost
glumačke ekipe, izbio je ipak u prvi plan. Bez
zapadanja u pretjeranosti on je uspio vrlo dobro izdiferencirati ta dva, sasvim suprotna lika».
Nikica Kolumbić je uočio je vrijednost predstave «Dnevnik Ane Frank», Goodricha Hacketta
koja je izvedena 1958. godine. U svome prikazu, između ostaloga je napisao: «Posebnu
pažnju zaslužuje Vlatko Perković kao zaostali i
dobroćudni dječak Petar. Bila je to vjerojatno
jedna od najtežih uloga, koju je ovaj mladi glumac seriozno shvatio, svestrano proučio i odigrao prirodno i uživljeno».
Godine 1974. Vlatko Perković je glumio Pierra
u drami Ivana Sveteca «Mrtvi anđeli». Drama
je izvedena u splitskom HNK-u. Anatolij Kudriavcev je u Slobodnoj Dalmaciji od 24. travnja
1974. dao je svoj teatrološki sud o ovome djela pod naslovom: «Pisac s teatarskim nervom».
Između ostaloga, Kudriavcev je ocijenio i glumačku ulogu Vlatka Perkovića: «U glumačkom
sastavu izrazito je dominirao Vlatko Perković
(Pierre), izgradivši bogat lik u osjetljivoj dvojnosti njegove funkcije u priči i u komentaru te
priče. Ako se zanemare neke njegove kliširane
navike u gesti i intonaciji, moguće je govoriti
o vrhunskom scenskom umijeću, o vrlo suptilnom psihološkom cizeliranju kakva su dostupna samo pravim majstorima. Bio je to jedan od
najviših glumačkih dometa Vlatka Perkovića,
ostvarenje kakvih za posljednjih godina gotovo
nije bilo na splitskoj sceni i kakva su rijetka i na
ostalim scenama, onim renominiranijima».
Posljednji prikaz Vlatka Perkovića kao glumca
u ovom tematskome bloku njegove monografije iz pera je Anatolija Kudriavceva. Godine
1994. Vlatko je glumio u «Duetu za jednu violinu» Toma Kempinskog, na Sceni 55 splitskoga
HNK. Kudriavcev je ponovno visoko ocijenio
Pokoj vječni i slava jednom od najpotresnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji.
U dnevniku «Sam svoj dokaz» posebno mjesto
pripada autorovoj intimi, njegovim bračnim i
obiteljskim odnosima. Ti nam nadnevci otkrivaju predanog muža koji za svoju ženu ima samo
riječi ljubavi, unatoč činjenici što su u godinama
kada se javljaju i unuci, skrbnog oca koji obožava svoju djecu i strepi nad njihovim životima,
člana obitelji uvijek pozitivno nastrojenog prema rodbini.
Za hrvatsko-slovenske kulturne veze Bagola je
učinio vrlo mnogo. Ne samo što je na hrvatski
prevodio najveća imena njihove književnosti i
crkvenoga života, već je s njima i osobno prijateljevao. Naročito se to odnosi na velikoga
pjesnika Edvarda Kocbeka. O tom vidu Bagoline književne zauzetosti u ovoj se knjizi nalaze
dragocjene obavijesti.
Knjiga «Sam svoj dokaz» ima važno mjesto u
lokalnoj sredini iz koje autor potječe i u kojoj
je djelovao. Međutim, budući je riječ o istaknutom hrvatskom književniku, ovo je djelo i prilog našoj literaturi poglavito onoj dnevničkoga
karaktera. Mnogi od političara objavljuju svoja
sjećanja i svoje uspomene ali ona nemaju misaonu i literarnu dimenziju Bagolina dnevnika.
Intelektualac renesansne širine
«VLATKO PERKOVIĆ – ŽIVOT UMJETNOSTI», PRIREDIO FRANO BARAS, «NAKLADA
BOŠKOVIĆ», SPLIT 2012.
U izdanju poznate splitske izdavačke kuće
«Naklada Bošković», objavljena je 2012. sjajna
monografija o prof. dr. Vlatku Perkoviću, glumcu, redatelju, teatrologu, kazališnom kritičaru,
dramskom piscu, romanopiscu i sveučilišnom
profesoru iz Splita. Monografija je podijeljena u
6 poglavlja. U prvom poglavlju koje nosi naslov
«O Vlatku Perkoviću, kritike-prikazi-osvrti-kratki ulomci iz njegovih djela» objavljeni su prilozi
Mladena Berghofera, Milivoja Andrića, Nikice
Kolumbića, Frane Barasa i Anatolija Kudriavce-
97
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 97
8/3/2013 11:06:33 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
njegove glumačke domete, napisavši kako je u
ovoj predstavi «Najizrazitija vrijednost bila upravo gluma Vlatka Perkovića (Dr. Feldmann). Taj
Perkovićev psihijatar, nastavlja Kudriavcev, pokazao se, u onim minucioznim, suptilnim prikradanjima i profinjenim pojašnjenjima, toliko glumački učinkovit da je jednostavno nemoguće
sjetiti se neke slične bravure u našem glumištu.
Bio je to čipkast rad izvanrednih izmjena ritma
i kristalne logike značenja. Svaka riječ, svaki pokret i svaka stanka bili su ispunjeni sadržajem
visokoga duhovnog dometa, i tako je to suvereno trajalo sve do trenutka odmetanja u privatno
uzbuđenje lika, kada su se iznenadno pojavili
simptomi artificijelnog, zanatskog grča i fingirane napetosti».
Autori tekstova koji čine drugi tematski blok
«Redatelj» su: Marko Vasilj, Anatolij Kudriavcev,
Tonči Petrasov Marović, Petar Brečić, Vlatko
Perković, Dalibor Foretić, Slobodan Šembera,
Ivan Grljušić, Krešimir Nemec, Ivica Mlivončić,
A. Veljić, Mirjana Škunca, G. M. , Zehra Kreho,
Frano Baras, Jelena Mandić, Ivica Buljan, Ivan
Cvitanović, Ante Čićo Ganza, Zvonimir Puljić,
Damir Tončić, Jadranka Huljev, Stipe Drnić i Leopold Botteli.
Navodimo nekoliko ocjena Perkovićevog redateljskog rada. AnatolijKudriavcev je u prikazu «Rođendana» Harolda Pintera koje je izvela
drama splitskog HNK u svibnju 1975. između
ostaloga napisao: «Postupak redatelja dra Vlatka Perkovića bio je utoliko ispravniji ukoliko se
nije orijentirao na uspostavljanje psiholoških
odnosa. Perković je zaista s uočljivim afinitetom
i dosljednošću provocirao ideje pazeći da mu
se nijedna od njih ne utjelovi u likovima. A tim
likovima pružio je upravo onoliko karakternih
obilježja i posebnih naznaka koliko je bilo dovoljno da im osigura dramsku funkciju, ali da ih
psihološki ne determinira i ne ograniči na pojedinačne slučajeve (…)».
Vrlo je zanimljiva polemika koja je izbila između Tončija Petrasova Marovića i Vlatka Perkovića oko izvedbe Beckettovog dijela «Svršetak
igre». Na Radio Splitu 14. srpnja 1975. veliki
pjesnik Petrasov Marović je negativno ocijenio
ovu izvedbu. On je kazao slijedeće: «Sinoćnja
predstava na našu istinsku žalost pokazala je,
međutim, da nije baš sa svakim tako i što se dogodilo? Najkraće rečeno, barem po našem mišljenju, dogodilo se to da je uložen velik trud a
nije polučen odgovarajući rezultat». Predbacio
je Vlatku Perkoviću da je krivo pročitao Becketta: «Mislimo da je redatelj nesumnjivo glavni
krivac jer nije na vrijeme uvidio svoje granice,
i nije umio voditi glumce, koji su mjestimice i
usprkos svemu nadvisivali sami sebe. Dok je,
naime, redatelj Vlatko Perković prije koji mjesec dana Pintera sasvim pristojno doslovno napravio, Becketta ne samo da nije dosegao već
ga je iznevjerio, barem se nama tako čini».
Istoga dana u dnevniku radio Zagreba u 19 sati
zagrebački kritičar Petar Brečić drugačije je
ocijenio Perkovićevu režiju: «Atmosfera je bila
Beckettovska, a scena se nalazila u vestibulu
Dioklecijanove palače, omeđena visokim kružnim zidovima s otvorom visoko gore. Cijela je
scena bila jedan ogromni bunar, metafora svijeta u koji su ubačena Beckettova lica. Možda
ova drama nikada nije dobila adekvatniji prostor (…) Odlična predstava kao da je nastajala s
devizom: Što teže-to bolje». Vlatko Perković je
u Slobodnoj Dalmaciji reagirao na tekst Tončija
Petrasova Marovića pod naslovom «Nešto još
o ‘Svršetku igre’».
Na Splitskom ljetu 1975. Vlatko Perković je režirao «Mali trg» Milana Grgića. Dalibor Foretić
je ovako ocijenio njegovu režiju: «Ipak, vješto
isprepletena dramska potka poslužila je redatelju Vlatku Perkoviću da sazda gledljivu predstavu. On je pronicavo ušao u svaku dramsku
situaciju i temeljito je razradio, pa stoga predstava ima tempa, uspijeva gledatelja zaintrigirati
i uvući ga u igru. Perković je naročito vješto i
slikovito izrežirao nekoliko masovnih scena, a
predstavi je dao mnogo efektniji završetak no
što je to uspjelo Grgiću u tekstu: Bogalji i prosjaci što ostadoše bez svoga čudotvorca napučuju scenu, ironično pokazujući da se zlo svekolikog svijeta ne može iskupiti pojedinačnom ljudskom ljubavlju, ma koliko ona bila altruistička».
Perkovićevu režiju «Malog trga» Anatolij Kudriavcev ocijenio je nadahnutom, snažnom i
provokativnom. (Slobodna Dalmacija od 21.
kolovoza 1976.). Istu predstavu i režiju najvišom ocjenom ocijenio je Slobodan Šembera
u prikazu «Bogati plotuni Splitskog ljeta» (Start,
Zagreb, 25. kolovoza 1976.). Šembera ushićeno piše: «To je predstava u kojoj su male uloge
postale velike. Rijetko se kad u našem kazalištu
može vidjeti tako nepogrešiva glumačka podjela kakvu je izabrao Perković u svojoj splitsko-
98
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 98
8/3/2013 11:06:33 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
zagrebačkoj ekipi … U našem teatru apsurda,
koji se više njeguje po kuloarima kazališta nego
na pozornici, redatelj takva talenta i takva znanja –između ostalog i učenik Otmara Kreče, a i
to nešto znači-bio je dosad potpuni anonimus.
Zato se događa da ga novine još nespretno krste u «Pavlović« i slično, pa neće biti zgorega
da ovo ime još jednom ponovimo: Dr. Vlatko
Perković. Ovo će se naime, sasvim sigurno još
spominjati».
Slobodan Šembera je imao dobar predosjećaj.
Ime Vlatka Perkovića ne samo da se nastavilo
spominjati nego je danas nezaobilazni, pa i temeljni dio hrvatske teatarske kulture i hrvatske
književnosti.
Vlatko Perković prihvatio se režije djela «Tragedija mozgova» čuvenog književnika Janka
Polića Kamova. O njegovoj režiji pisao je i akademik Krešimir Nemec: «Tragedija mozgova prvijenac je velikoga psovača. Nastala još 1906.
(kada je Janko Polić imao tek 20 godina) ta je
drama najčešće označavana kao nervozan ispad, izraz mladenačke egocentričnosti i buntovnosti, ali svi će se isto tako složiti da ona za
Kamovljevo dramsko stvaralaštvo ima ključno
programatsko značenje. Time joj je teže i pristupiti. Redatelj dr. Vlatko Perković ponudio nam
je na 23. Splitskom ljetu u ambijentu Dioklecijanovih podruma, jedno novo viđenje Kamova.
To je, u stvari, scenska praizvedba ‘Tragedije
mozgova’, ako zanemarimo učeničku produkciju državne glumačke škole iz 1928. (izvođenje ‘Tragedije mozgova’ 1956. U Narodnom
kazalištu u Rijeci bilo je koncertno). Dva su momenta karakteristična za Perkovićev pristup : S
jedne strane akcentiranje socijalnih momenata,
a s druge pokušaj desimboliziranja mutnih Kamovljevih simbola. Tako smo dobili dramu koja
je istovremeno i tragedija eruptivne, demonske
mladosti, ali i snažan dijalog s vremenom».
Visoku ocjenu Perkovićeve režije Kamovljeve
drame dao je u više navrata i Anatolij Kudriavcev.
Stavljanje na scenu Kamovljevog djela «Tragedije mozgova» izazvalo je negativnu reakciju
splitskih komunista. Ivica Mlivončić o tome
piše u članku «Savez komunista idejni pokretač
stvaralačkih tokova kulture, Slobodna Dalmacija
od 27. prosinca 1977.godine. U članku se autor
osvrće na raspravu i zaključke sa sjednice Općinske konferencije SKH u Splitu, održane 26.
prosinca 1977. godine. Što su splitski komunisti
na ovoj konferenciji utvrdili danas ima povijesnu
vrijednost kao svjedočenje zlobne ideološke isključivosti. A utvrdili su slijedeće: «Kultura je trajan i bitan činilac revolucionarnog preobražaja
socijalističkog samoupravnog društva, a Savez
komunista potiče i idejno povezuje sve stvaralačke inicijative u oblasti kulture-naglasio je na
početku svog uvodnog izlaganja mr. Branko Tolić, predsjednik Općinske konferencije SKH u
Splitu. – U našoj kulturi potrebno je permanentno poklanjati posebnu pažnju razvoju Marksističke misli i kritike. Novi prodori u stvaralaštvu
i realiziranje politike SK u kulturi nerijetko nailaze na otvorene ili prikrivene otpore. Takvi su
otpori ponekad veoma čvrsti i organizirani». U
nastavku slijedi kritika splitskog ljeta. «Prihvaćanjem smisla i suštine političke kritike na neke
sadržaje posljednjega Splitskog ljeta u dijelu
njegova programa, treba istodobno ocijeniti
da je uvrštavanjem Šoljanova komada ‘Romanca o tri ljubavi’ selektor dramskog programa
učinio ustupak nacionalističkim i opozicionim
snagama iz izvjesnih književnih krugova. Nije
problem u samom uvrštavanju teksta, iako su
od stručne kritike i njegove književne vrijednosti stavljene pod znak pitanja, te ocijenjene kao
neadekvatne za rang ovakve kulturne priredbe,
već ono što se time htjelo postići. Unatoč ispod
prosječnosti Šoljanova teksta redatelj je u izjavama tvrdio da se radi o ‘jednom od najljepših
djela koja su se poslije rata pojavila na našim
pozornicama u Hrvatskoj’. Djelo je trebalo glorificirati zbog autora koji je nedavno u časopisu
Pitanja objavio antikomunistički pamflet.
Politička poanta u ustupcima nije bila samo u
uvrštavanju jednog, u suštini idejno neutralnog
teksta, već u političkoj maksimi izraženoj u ‘tragediji mozgova’ Janka Poliča Kamova, upozorio je Branko Tolić. Tu je dorađena i režirana
politička poruka za potvrdu Šoljanove teze iz
časopisa Pitanja, da u ovoj zemlji mediokriteti
uništavaju talente (…)
Iznoseći negativne pojave u splitskoj kulturi, mr.
Branko Tolić je spomenuo i primjer objavljivanja
pjesme Stjepana Miovića Kočana iz Zagreba u
kulturnoj rubrici Nedjeljne Dalmacije prošle godine. U toj navodnoj pjesmi grubo je napadnut
Miroslav Krleža. Taj veliki promašaj analizirao je
kolegij redakcije i rubrika ‘Pjesnik bira pjesnika’
je ukinuta , ali to nipošto nije predstavljalo pra99
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 99
8/3/2013 11:06:33 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
vo rješenje, već uređivanje s čvršćim idejno-političkim kriterijima. (…). B. Tolić je uputio kritiku
određenom broju komunista u Hrvatskom narodnom kazalištu koji su podržali neprihvatljive
inicijative i pritiske sudjelujući i podržavajući
inicijative za pisanje pisma republičkom partijskom rukovodstvu u kojem se neosnovano
sumnja u napore koji se čine na obnovi zgrade i
poziva se na ostavke rukovodećih ljudi u općini
prozivajući ih politički i čak krivično. (…). Svoja
razmišljanja i prijedloge u diskusiji iznosili su M.
Kuzmić, mr. N. Jaman, T. Sahoj, P. Šitin, M. Kazinoti, V. Protić, J. Ćale, S. Bombardelli, V. Viđak,
J. Smodlaka, J. Franičević Pločar, Lj. Popović,
M. Ćurin i S. Komnenović».
Ovakva kritika bila je u to vrijeme vrlo opasna
jer je nakon nje slijedilo udaljavanje imenovanih i prozvanih kulturnih djelatnika iz javnog
života, pa čak i njihovo sudsko procesuiranje.
Vlatko Perković našao se u politički vrlo opasnoj situaciji. Danas možemo pitati se gdje su
akteri ovakvih nasilja u kulturi danas?
Godine 1981. Vlatko Perković prihvati se režije drame «Antigona, kraljica u Tebi» Tončija
Petrasova Marovića u Splitskom Hrvatskom
narodnom kazalištu. Anatolij Kudriavcev dao
je slijedeću ocjenu drame i redatelja: «Dogodilo se da je i predstava bila na doličnom nivou.
Redatelj dr. Vlatko Perković pokazao je naročit
afinitet prema kontekstima drame, naglasivši ih
i izvukavši ih na površinu pojedinim scenskim
postupcima fine razložitosti. Razradivši dinamiku rasta, opskrbivši radnju scenskim znacima te
ne dozvolivši motivima da mu se rasplinjuju u
isprazne prolaznosti, on je izgradi o sustav markacija i aluzija koje su predstavu nabili gustim
slojem provokacija».
Perkovićevu režiju drame «Antigona, kraljica u
Tebi» A. Veljić je nazvao «čudom u Splitu» (Studio, Zagreb, 25. travnja 1981.).
Dr. Vlatko Perković prihvatio se režije i Shakespeareova «Hamleta». Premijera je održana u
Splitskom HNK 21. siječnja 1994., s pokojnim
Antom Čedom Martinićem u naslovnoj ulozi.
Vlatkova je režija izazvala, kako piše Frano Baras, «mnoge prijepore, od kritičkih osporavanja njene vrijednosti do oduševljenih pohvala i
snažnih aplauza».
Treće poglavlje u monografiji «Vlatko Perković
život u umjetnosti» posvećeno je autoru kao teatrologu i kazališnom kritičaru. Ovaj odlomak
čine prilozi čiji su autori Nikola Batušić, Nedjeljko Fabrio, Sanja Nikčević, Boris B. Hrovat, Luko
Paljetak, Mario Mimica, Igor Mrduljaš, Ivica Luetić, Marija Grgičević, Ivana Burđelez, Viktorija
Franić Tomić, Siniša Kekez, Darko Gašparović i
Ivan Bošković.
Akademik Nedjeljko Fabrio, koji je tada obnašao dužnost predsjednika Društva hrvatskih
književnika, prikazao je u Vjesniku od 28. listopada 1993. knjigu Vlatka Perkovića «Manipulirano kazalište» (izdanje Književnog kruga i
HNK u Splitu). Fabrijev prikaz nosi naslov «Što
su činili Nušić i Bartulović».
Fabrio u svome prikazu, između ostaloga, piše
: «Perkovićeva knjiga, međutim, iz jednoga povijesnog razdoblja u drugo tijekom posljednjih
šezdesetak godina (zaključno do kolovoza
1982.g.) otkriva, prati i dokumentira prodore
mahom antihrvatskih metoda u kazališnost
Splita. Kao na kakvu makabresknom skupu
mračnih nakana redaju se pred nama više ili
manje znane osobnosti iz javnoga života države SHS, Kraljevine Jugoslavije i socijalističke
poratne društveno-političke stvarnosti, pletući
oko tobože nevažnih i prolaznih repertoarnih
predstava što se iz večeri u večer nižu na splitskoj pozornici (koja život znači) napetu , dramatičnu i zakulisnu igru jasnoga cilja».
Akademik Fabrio je ocjenjujući navedenu Perkovićevu knjigu ispravno zaključio: «Ova i ovakva u nas do sada javno neprakticirana problematika zahtijevala bi cijeli jedan simpozij, jer
analiza što se ovdje postavlja (ma koliko osobna bila polemički intonirana) uistinu je, pogotovo kad je riječ o otkrićima na kojima se temelji
, ‘ne samo intrigantna, nego i mjestimice šokantna’. (Nikola Batušić)».
Najznačajnija suvremena hrvatska teatrologinja, Sanja Nikčević, u svojoj knjizi «Kazališta
kritika ili neizbježni suputnik» (Zagreb, «Likam»,
2012.) cijelo jedno veliko poglavlje posvećuje
dr. Vlatku Perkoviću kao kazališnom kritičaru.
Njezina ocjena je slijedeća : «Perković je kritičar vrlo jasnog estetskog profila. On se zalaže
za dramsko pismo kao temelj kazališne predstave te za su-autorstvo glumca s tekstom i
režijom koja ‘teži za zajedništvom sastavnica
kazališta, za istraživanjem tekstovnih dubina’.
Kazalište mora, po Perkoviću, nuditi relevantne
teme i govoriti o smislu. A sve na radost publike. Onom Senkerovom linijom rečeno-kazali-
100
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 100
8/3/2013 11:06:33 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
šte mora govoriti o nečemu nekome. Perković
je protiv lažne poetike, režiserima i protiv lažnog koncepta ‘nove kazališne realnosti’ , ali čak
mu ni to, samo po sebi, ne bi smetalo da nije
zauzelo glavnu scenu splitskog nacionalnog
kazališta. Došavši na čelo kuće, Mani Gotovac je , umjesto afirmiranja vlastite vrijednosti,
intenzivno nametala onaj spomenuti trend redateljske vladavine, destrukcije teksta i drugih
sastavnica te pomame za drugačijim. Ne samo
da je to nekritički prihvatila, a gurala u stranu
‘zastarjele koncepte’, poput poštovanja dobrog
dramskog teksta, nego je otvoreno napala sve
druge (publiku i kritiku), koji se s time ne slažu.
Svi su proglašavani prošlostoljetnim reliktima. A
pri tome je publika izlazila iz kazališta nesretna
i ponižena, no ušutkana velikim sloganima o
novoj umjetnosti i pozivanjem na Europu. Perković je u kritikama svjedočio što se događalo u
Splitu, vrednujući predstave ne samo iz osobne
estetike, nego i iz vizure grada i zemlje –njihovih kazališnih i životnih vrijednosti i dosega».
Godine 2004. Boris B. Hrovat napisao je nadahnuti prikaz Perkovićeve knjige «Kvalitativne promjene kazališnog znaka» (Ogranak MH Split,
Split-Zagreb 2004). Hrovat u svome prikazu
naglašava: «Kad je u pitanju Vlatko Perković –
književnik, redatelj, sveučilišni profesor, važno
je nametnuti da je riječ o autoru koji se, naizmjence, ako je tako moguće reći, nalazi ‘s ove i
one strane kazališne rampe’, multipliciranih uloga: kao dramatičar, dramaturg i redatelj s jedne
strane, kao teatrolog i kritičar – s druge. Tako je
njegovo promišljanje kazališta svestrano: Tu je
teorijska upućenost kao nužan prethodni uvjet,
a tu je i poznavanje teatarske prakse; dakle, mogućnosti, ideja i realnosti. I to je rijedak slučaj
u nas, te osigurava Vlatku Perkoviću posebno
mjesto».
Perkovićevu knjigu «Kvalitativne promjene kazališnog znaka» ocijenio je i akademik Luko Paljetak: «‘Kvalitativne promjene kazališnog znaka’ Vlatka Perkovića kvalitetna su, promišljena
i doživljena knjiga teorijskog i praktičnog iskustva vrsnog poznavatelja teatra kao kuće kroz
svijeta u koji nitko ne bi trebao ući bez poštovanja i ljubavi, zato da, kada iziđe , shvati da je
to kutija u još većoj kutiji koja je smještena u
još veću kutiju u kugli. Ovim stručnim, posvjedočeni djelom autor Vlatko Perković pokazuje
kako se može i treba misliti i gledati kazalište,
pri čemu, dakako , nijedan pogled na istu stvar
nikad nije isti , ni prije ni poslije gledanja».
Godine 2012. Vlatko Perković je objavio vrlo
značajnu, po nama i fundamentalnu knjigu «U
procjepu ideologije i estetike. Hrvatska dramatika 1945.-1960». Ovo su djelo promovirali
Ivana Burđelez, Viktorija Franc Tomić i Luko Paljetak. Knjigu je objavio Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku. Riječki sveučilišni profesor i
teatrolog, Darko Gašparović, prikaz navedene
knjige naslovio je ispravnom porukom: «Hrvatska dramatika pod idejnim nadzorom».
Veliku pozornost privukla je i Perkovićeva knjiga «Kazališna mišolovka». U poglavlju «Dramski pisac» svojim prilozima sudjeluju Igor Mandić, Helena Peričić, Anatolij Kudriavcev, Jasen
Boko, Darko Lukić, Sanja Nikčević, Ivan Juroš,
Nedjeljko Fabrio, Siniša Vuković, Ivica Luetić,
Igor Mrduljaš i Ljubica Anđelković. U ovom poglavlju preneseni su ulomci iz djela Vlatka Perkovića «Ucjena»; «Tri drame» ; «Tomislav hrvatski
kralj». Za ovu posljednju dramu Igor Mrduljaš je
napisao kako je to «Ukoričena drama povijesti».
Kao književnik i povjesničar usuđujem se napisati kako je riječ o važnome djelu koje osvjetljava hrvatsku povijest kroz sjajan dijalog kralja
Tomislava i biskupa Grgura Ninskog.
U tekstu svoje kritike Mrduljaš ističe: «Vlatko
Perković redatelj je, teatrolog, profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji i književnik. Doktorirao je na Karlovom sveučilištu u Pragu. Objavio je 6 knjiga i studija o suvremenom kazalištu
među kojima s osobitom važnošću za hrvatsko glumište izdvaja ‘Manipulirano kazalište’
(1993). Tiskano mu je i izvedeno pet drama i
jedan roman».
Dr. Vlatko Perković je i istaknuti prozni pisac.
Veliku pozornost javnosti izazvao je njegov roman : „Ja, DonnaGall ili Čekajući Cesaria”. O
tome su romanu govorili i pisali Frano Baras,
Brigite Kleid, Ante Stamać, Anđelko Novaković, Živan Filipi, KlausDetlefOlof, Tomislav Marijan Bilosnić, DartkoGašparović, Mladen Medar, Ilija Manenica, Ljubica Anđelković i Marija
Grgičević. ŽivanFilippi u predgovoru ovome
romanu ističe da je njegov autor izvrstan romanopisac, i nastavlja:”Roman Vlatka Perkovića Ja,
DonnaGall ili Čekajući Cesaria” nije samo na tragu postmoderne književnosti već je u samom
njezinom središtu jer je usvojio kako tematiku
tako i metodologiju suvremenog književnog
101
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 101
8/3/2013 11:06:33 AM
Đuro Vidmarović, Književna baština koja obvezuje
92-102
postupka opisujući suptilno psihičko sazrijevanje jedne mlade žene u konkretnoj kazališnoj
sredini suvremene Hrvatske”. Tomislav Marijan
Bilosnić je navedeni roman nazvao „feminističkom Šeherezadom”. Marija Grgičević je prikazujući navedeni roman ustvrdila: „Pornografski
krimić? Travestirani filozofirajući esej? Teatar
tjelesnosti? Pogled u psiholabirint ženskog sazrijevanja? Parafraziranje trendova ženskog pisma? Kritika društva u ime mladih? Virtuozno
vježbanje snobizma? Sve bi se to i od svega
toga i još od mnogo čega ponešto dalo naći u
prvom romanu splitskog ex-glumca, poznatog
kazališnog redatelja i kritičara, doktora teatrologije, autora knjiga, teatroloških studija i eseja,
Vlatka Perkovića.
Monografija Vlatko Perković –Život u umjetnosti, grafički i tehnički predstavlja divot-izdanje.
Otisnuta je na vrlo kvalitetnom bezdrvnom papiru u enciklopedijskom formatu. Sadrži mnogo foto-dokumentarne
građe te preslika novinskih članaka i kritika. Na kraju knjige
priloženo je obilje fotografija
iz Perkovićeve obiteljske pismohrane. Na kraju knjige kao
njezin završetak nalazi se ulomak iz dnevnika koji je vodio
za književni tjednik „Hrvatsko
slovo” od 26.09.-02-10-2011.
Godine. Nakon toga slijedi
popis režija Vlatka Perkovića,
te bibliografija njegovih knjiga,
književnih djela, književnih priloga u raznim časopisima, te
rasprava i članaka u časopisima i zbornicima, zatim popis
njegovih eseja i napisa u tjednom i dnevnom tisku, bibliografija članaka u kazališnim
programima, kazalište kritike
tiskane u „Hrvatskom slovu”,
„Vijencu” te u elektronskim
novinama „Kulica.eu”. U ovom
bloku bibliografski je notiran
Perkovićev priređivački rad u
časopisima, njegova prevodilačka djelatnost, adaptacije
književnih djela, dramatizacije, njegov scenarij, te izvedbe
autorskih dramskih djela. Sve ovo priredio je
Frano Baras, a treba istaći kao je riječ o vrlo zahtjevnom i obimnom poslu. Monografije poput
ove rijetke su u našoj kulturnoj javnosti. Stoga
moramo istaći kako je ovo djelo vrlo važno za
hrvatsku kulturu i može služiti kao obrazac ili
kao uzor za stvaranje i objavljivanje o drugim
velikim zaslužnim autorima naše kulture. Vlatko
Perković je svojim bogatim životom, intelektualnom znatiželjom i svojim opusom u kojem nikada nije izdao etičke i nacionalne ideale zaslužio ovakvu monografiju. Treba odati priznanje i
nakladi „Bošković” kao važnoj izdavačkoj kući
koja se pokazala kadrom grafički i tehnički izdati ovakvo djelo i staviti ga pred hrvatsku javnost.
Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 6
102
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 102
8/3/2013 11:06:34 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
103-116
Bunjevci u subotičkim tijelima
vlasti (1918.-1929.)
STEVAN MAČKOVIĆ
UVOD, POLOŽAJ BUNJEVACA – Jesen 1918.
godine bila je prijelomna za cjelokupno pučanstvo Južne Ugarske pa tako i za bačke Bunjevce. Tada sprovedena promjena imperiuma, nakon velikog rata, dovešće ih u potpuno novu situaciju koja ih je vodila da uđu u jugoslavensku
državnu tvorevinu.
Pošto nacionalno sazrijevanje i osvještenje pripadnika bunjevačkog etnikuma, i pored nekoliko uspona i uzleta, tijekom cijeloga razdoblja
Monarhije nije bilo dovršeno – to će, uz druge
čimbenike, pridonijeti da Bunjevci dočekaju prijelomne trenutke ulaska u novu državnu zajednicu uglavnom nespremni, sudjelujući u ovim
događanjima mahom uljuljkani floskulama o
«slavenskom» ujedinjenju.
Vrlo brzo su postali svjesni da su se našli se u
državi u kojoj Srbi nastupaju kao ratni pobjednici kojima pripada slava ali i ratni plijen. To su u
prvome redu bile upravo teritorije odcjepljenje
od Monarhije, u ovome slučaju – Bačka. Tako
će i Bunjevcima u najvećoj mjeri potonju sudbinu određivati upravo država, njena ideologija
i praksa. Organi i tijela vlasti na lokalnoj razini,
bili su sigurni stupovi na kojima je ona gradila
svoju poziciju. Sasvim je razumljivo sa stanovišta beogradskih vlastodržaca što su u Subotici
tražili i nalazili svoje eksponente i zastupnike u
prvom redu među Bunjevcima kao dominantnom slavenskom većinom pučanstva. To se najjasnije očituje po onima koji su obavljali funkcije
prvoga čovjeka grada, s titulom gradonačelnika
do 1934. a potom predsjednika općine. U tom
čitavom kratkom periodu međuraća od 23 godine, od ukupno 16 mandata koje su vršile 14
ličnosti, bilo je 9 Bunjevaca u 11 mandata1.
1 U dva navrata radonačelnici su bili dr. Andrija
Pletikosić i Alba Čurčić Malagurski.
Zadani okvir unutar kojega su se mogla kretati
njihova društveno-politička zanimanja u čitavom međuraću – bio je u rasponu od prorežimski zasnovane ideologije naglašenog nacionalnog jedinstva, pače državnog unitarizma, kasnijeg oličenog u integralnom jugoslavenstvu,
s pozicija sa kojih se bespogovorno negiralo
hrvatstvo Bunjevaca – do snažno izgrađenih
oporbenih stajališta koja su polazište i uporište
prepoznavala u federalizmu kao načelu državnog uređenja, zalažući se, sukladno tomu, za
jače isticanje hrvatstva. Mnogi postupci nove
državne uprave i mjere prorežimske promidžbe, odbojno su djelovali na veći dio običnog
bunjevačkog puka, a njihovi su politički vođi
upravo na tom polju pronalazili uspješno tlo za
profiliranje politike koja je njegovala otklon prema Beogradu.
Nakon kratkotrajnog perioda olakšanja dolaskom mira, Bunjevci koji su poslužili kao tas na
strani etničke prevage slavenskog stanovništva
na novoj graničnoj liniji, susretali su se sa svakim
novim danom sa djelovanjem oslobodilaca koje
ih nije dovoljno uvažavalo. To će ubrzo kod njih
dovesti do reakcije koja je ih podijelila na dva
suprotstavljena pola. Jednoga, koji je na polju
nacionalnog osvješćivanja i samopotvrđivanja
smatrao da su Bunjevci dio hrvatskog naroda,
te se i na političkom planu borio u oporbenim
redovima, i drugoga, koji je stajao na stanovištu
da su im Srbi bliži - time negirajući hrvatstvo Bunjevaca. Ta skupina je mahom bila predvođena
djelatnicima koji su izvlačili pogodnosti za sebe
od bliskosti sa beogradskim režimom, dok ih je
on koristio za svoje ciljeve u obračunu sa protivnicima. Između njih nalazila se velika skupina
Bunjevaca koji nisu uzimali aktivnijeg učešća u
društvenom-političkom životu Subotice, suo103
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 103
8/3/2013 11:06:34 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
čavajući se sa izazovima svakodnevice. Raznorodni i široki utjecaji, pritisci, kojima je država
djelovala na novozauzetom teritoriju, pa tako i
u Subotici, ostavili su duboke posljedice na proces nacionalnog sazrijevanja Bunjevaca. Tome
je svakako pridonio i onaj dio bunjevačke elite
koji je obavljajući najviše funkcije vlasti radio i
djelovao po nalogu iz Beograda. Dok je običan
bunjevački puk je u njima video svoje predstavnike, oni su ipak bili više marionete u rukama
centralnih vlasti, štiteći svoj osobni, pa zatim
stranački politički interes a time i često radeći
protiv pravih interesa lokalnog stanovništva.
U Subotici se činilo da nacionalne zajednice
Mađara, Bunjevca, Srba, Nijemca, Židova žive
više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene
u svoje uže okvire. U svakodnevnom, običnom
životu, one su izvan onih površinskih, imale vrlo
malo neposrednih suštinskih dodira. Na planu
javnog, kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni. To i nije bilo čudno, s obzirom
da dominantna državna ideologija toga doba,
nastupajući u pobjedničkom naletu, u prvom
teži da nacionalizira, u konačnici – posrbi čitav
društveni život na ovim prostorima. Pored često prenaglašenih vanjskih manifestacija takvih
stremljenja, (na primjer: po radnjama i ustanovama, pored slika Kralja, visjeli su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim
jezikom, taj je neprijatelj države!) takva praksa
u realnosti nije mogla biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi svojevoljno i rado
prihvaćali, amalgam koji bi ih sa njima spajao i
ujedinjavao.
Nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja,
pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga nisu bili pošteđeni na
Bunjevci, odnosno da su oni bili usmjereni na
sve katolike, a u drugom na one koji se služe
latinicom. Primjeri za to su razbijanje prozora
na plebaniji crkve Sv. Đurđa 1920. godine, rušenje crkvenih kipova na javnim mjestima, za
dvije godine 3 puta je srušen kip Sv. Ivana od
Nepomuka na beogradskom putu2. Slučajevi
uništavanja javnih natpisa na latinici, nisu bili
samo sporadični; već prije sustavni.
2 Subotičke novine, 23.7.1921.
103-116
Državnu politiku, ideologiju i praksu u Vojvodini, koja je dubinski prožeta nacionalizmom
kritizirao je i teorijski obrazlagao profesor na subotičkom Pravnom fakultetu dr. Mirko Kosić3:
«Veliki vojni uspesi, ogromne žrtve, gubitak
najboljih ljudi, nadiranje i penjanje u vojnoj i
političkoj hijerarhiji mnogih loših, nedoučenih
i nedostojnih, te opšte posledice dugih ratovanja pomerili su ravnotežu srpskog nacionalnog
duha.» Tako dalje on ističe: «‘Nacionalizmu’ je
data oduška u centralizovanju, u odricanju od
Krfske Deklaracije, u posrbljivanju Bunjevaca,
u batinanju republikanskih Hrvata, u jakobinskom terorisanju slobode mišljenja i ispovedanja… Nekoliko dobro organizovanih klika bezobzirnih eksploatatora narodne države dočepalo je državni aparat u svoje ruke i stara se da
ga ne ispusti. Sve što je pohlepljivo, sve što je
slabo i bedno moralo ime je prići …» Nastavlja:
«Sve što je poluanalfabeta i sve što je levantijski nevaspitano dokazuje kako je glavno održati državu onakovu kakove je (pa i ‘poštovati’ je!),
da je autonomija i federalizam put k rasulu i nekulturnosti (n.pr. Sjedinjene države, Švajcarska
…) a centralizam čvrsta brana opstanka (n.pr.
predratna Ugarska, Rusija …). Balkanski Srbi
znaju za autonomije kao prelaz ka konačnom
otcepljenje, to su naučili u Otomanskoj Imperiji. Istakao je i da bi centralizam bio manje štetan da …nije onog ogromnog broja kulturno
veoma sirovih, socijalno nepogodnih i moralno
podozrivih individua u tzv. srpskoj inteligenciji,
naročito u pojedinim granama državne uprave
(policija, carina). Zaključuje kako loše odzvanja
i vječito podvikivanje: «Mi smo vas oslobodili!»
3 Dr. Mirko Kosić (Velika Kikinda, 27.03.1892.Lugano, 1956 ) je najznačajniji srpski sociolog između
dva svjetska rata. Predavao na subotičkom Pravnom
fakultetu do 1931. godine. Prvi je cjelovito obrazložio
najvažnija epistemološka pitanja sociološkog metoda,
oslanjajući se na Maksa Vebera a potom i na osnovna
načela Dirkemovog pozitivističkog metoda. Pisac je
prvog udžbenika sociologije u Srbiji Uvod u opštu
sociologiju i osnivač prvog sociološkog časopisa
Društveni život. Za vreme Drugog svjetskog rata bio
je zamjenik guvernera Srpske narodne banke i jedan
od vodećih Nedićevih finansijskih stručnjaka. Zbog
toga je morao zauvijek da napusti Srbiju. Posle rata
živeo je u emigraciji u Švicarskoj. Umro je u Luganu
1956. Citirani dijelovi su iz članka Naš nacionalizam
i kultura, Društveni život, socijalno-naučni časopis,
knj. 3, Beograd 1921, str. 243-248. U potpisu redakcija
(urednik dr. Mirko Kosić)
104
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 104
8/3/2013 11:06:34 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
Točan broj doseljenika teško je utvrditi, ali u lokalnom nacionalnom tisku polovicom dvadesetih godina nalazimo da se u Subotici nalazi oko
10 000 tzv. kuferaša, kako ovde zovu državne
činovnike i druga lica, koja iz drugih krajeva
naše zemlje...
Ta kombinacija državne politike uz pretjerani
nacionalni ponos, koji je pokatkada prerastao
u patos, a kojim je zračio osloboditeljski srpski
nacionalni korpus i u Subotici, dovodila je i izazivala valove psihoza, nesigurnosti, pa i netrpeljivosti u prvom redu kod Mađara kao nekada
vladajućeg naroda, ali naravno i drugih. Isto
tako, manjinci su bili izloženi permanentnom
pritisku koje je prerastalo i u nasilje, nacionalističkih organizacija kao što su bile Organizacija
jugoslovenskih nacionalista4 (ORJUNA) koje
je predstavljala najznačajniju organizaciju za
nasilno suzbijanje protivnika jugoslavenskoga
unitarizma, nacionalnih manjina te nacionalnih
stranaka, Srpske nacionalističke omladine (SRNAO) ili četničke organizacije, koje nisu prezale ni od terorističkih napada na predstavnike
manjina i njihove ustanove ili skupove.
Židovi, često nazivani judeomađarima, žestoko su napadani kroz tisak a bilo je ekcesa gdje
su oni bili ugrožavani i u običnom životu.
Prvih godina u novoj državnoj zajednici, traje i u
Subotici neka vrsta privikavanja na novi režim,
zakone, ideologiju, svakodnevnu životnu praksu i običaje koje donose i sprovode nove vlasti
i novi ljudi koji je predstavljaju. To se odnosi i
na obične ljudske, susjedske i druge kontakte.
Mada je na planu gradske uprave i još više administracije mnogo toga nastavilo da se obavlja
po inerciji iz mađarskog perioda, okviri su ipak
bili potpuno drugačiji.
A vladala je čudna mješavina zatečenih mađarskih i novih zakona. To često, ne samo na razini
prava, stvara komplicirane i zamršene situacije. Politički život i njegov utjecaj je bio izuzetno
značajan. No, samo je manji dio subotičke populacije uživao pun građanski kapacitet i imao
4 Tako u Hirlap-a od 5.6.1923. čitamo da se u
Prokeš palati osnovala ORJUN-a. Na čelu su joj bili:
Gorča Didanović kao predsjednik, članovi Aleksandar
Pendžić, Sava Kolarski...
103-116
sva građanska prava. Neslavenskim manjinama,
Mađarima i Nijemcima, činjene su poteškoće i
bivale su do 1923. onemogućivane da glasuju.
One su u praksi bile i isključene iz mogućnosti dobivanja zemlje oduzete agrarnom reformom. Gradski i državni službenici morali su da
polažu zakletvu Kralju da bi ostali na poslu te
da ispunjavaju kriterije vladanja državnim jezikom5. I nakon Trianona, provijavala je manje
ili više, atmosfera nesigurnosti i nepostojanosti
granica, koja je podgrijevala iredentizam i revanšizam s mađarske a žestoke reakcije na njega, sa ove strane.
U 1920. su donesene odluke gradskih vlasti
radi promjene mađarskih imena i naziva ulica6.
Naredne godine izvršeno je novo numeriranje
kuća i ulica.7 I u kasnijim godinama nastavljeno
je sa promjenama imena okolnih naselja.8
Krajnji cilj tada vođene politike beogradskog
režima bio je približavanje Bunjevcima i njihovo postepeno utapanje u Srbe s ciljem jačanja
fronta prema Mađarima i iredentističkim porukama koje su dopirale iz Budimpešte. I pored
toga što administracija Bunjevce u nekim slučajevima statistički svrstava u kategoriju katoličkih
Srba, ipak je bio zanemariv broj onih koji su se
tako javno izjašnjavali. Nešto više uspjeha požnjela je blaža i lukavije vođena akcija – prema
kojoj je Bunjevce trebalo poticati da se odluče
za uporabu svoga regionalnog imena i identiteta, kako bi se na taj način što više udaljili od
svog prepoznavanja u hrvatstvu. Ili, riječima
Petra Pekića: Isticanje Hrvatstva u Subotici nije
godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su
htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu Bunjevci i da
budu most između Srba i Hrvata za stvaranje
Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci su vidjeli da
od njih hoće da naprave most zato da gaze po
njemu. S druge strane, znatno slabija, prema
uloženim sredstvima, a i samom činjenicom da
je Bačka u administrativnoj podjeli bila podre5 Na mjesto otpuštenih dolazili su mahom slabije
kvalificirani činovnici, ali nacionalno i politički
podobni.
6 Celokupna popis novih i starih imena dat u knjižici:
Đorđe Popović Munjatović, Subotica 1922., Subotica
1922.
7 HAS, F:47. XVI 41/1922. Poslove je obavila firma
Hercog i Glas.
8 HAS, F:47. Gradonačelnički ured 88/1927. Popis 33
imena naselja pre i nakon rata.
105
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 105
8/3/2013 11:06:34 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
đena upravi iz Beograda, bila je ona nacionalna
akcija sa strane Hrvatske. Tako je još početkom
dvadesetih godina i broj onih Bunjevaca koji su
manifestirali svoje hrvatstvo bio samo poput
vrha ledenog brijega.
Prosvjetna politika, baš kao i u doba Monarhije,
bila je među snažnijim polugama centralizirane
države, grubo negirajući druge i drugačije posebnosti, te lokalnu osebujnost, šireći državni
jezik, kultove srpskih svetitelja i kraljevske kuće.
U tom ozračju bunjevačka djeca, poglavito ona
na nižim stupnjevima izobrazbe, bila su pod
velikim asimilatornim pritiscima. Mali dio njih je
nastavljao srednje ili stručne škole, a još manji
dospijevao je do visokih škola. Unatoč tomu,
podatak da se mladež na studije ogromnom
većinom zapućuje u Zagreb, a ne u Beograd,
svjedoči o pokušajima otklona i predstavlja
bjelodanu reakciju na takvu praksu, te svjedoči
o putovima i uzorima kojima se težilo u profiliranju mladih naraštaja. Bunjevci su u međuratnom periodu imali izuzetno mali broj visoko
školovanih predstavnika – intelektualaca. Tako
njihova zastupljenost u ukupnom broju subotičkih odvjetnika, liječnika, inženjera, arhitekata, veterinara, nije prelazila 10%.
Pored toga, odnos beogradskih, središnjih vlasti prema Zagrebu, odnosno prema političkim
inicijativama koje su dolazile odatle, generalno
nazivanim hrvatsko pitanje, bitno će se prelamati i odražavati i na Bunjevce. Pored Radićeve
političke organizacije Hrvatske seljačke stranke
(HSS) koja će u nekim trenutcima poprimati i
karakteristike pravog nacionalnog fronta, nastupajući kao najsnažnija oporba Beogradu,
katolička Crkva je zauzimala izuzetno važno
mjesto okupljajući i imajući direktnog utjecaja
na ogromni dio hrvatske nacije. Ona je razvijala i u novostvorenim uvjetima nastavila da provoditi strategiju djelovanja u širem društvenom
kontekstu. Ustav iz 1921. godine nametnuo je
laicizaciju društva, ograničio mogućnosti za djelovanje Crkvi i preuzeo nadzor nad vjeroispovijednim školama. Pokazaće se da strah od srpsko
pravoslavne hegemonije nije bio neopravdan
Na jednoj su strani kao poluge za prosrpsku liniju služile državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima; uprava nad prosvjetom,
103-116
policijom i drugim javnim službama a za hrvatsku akciju među Bunjevcima, stajale su kao
centralna središta i polazišta – Crkva, sa svojim
strukturama i organizacijama, kulturna društva i
udruge, političke partije, lokalni tisak s prohrvatskim opredjeljenjem, ali i angažirani rad pojedinaca, doseljenih Hrvata.
GRAD – Od samih početaka povarošivanja,
izrastanja u gradsko naselje, od polovine XVIII.
stoljeća, Suboticu kao administracijsko-upravnu
cjelinu odlikuju neke osobine koje se kao konstanta protežu malte ne sve do danas. Tako se
može istaći da se prostire na velikoj površini, da
užem gradu gravitiraju okolna naselja i salaši a
to sa sobom povlači i vrlo specifičan teritorijalni
raspored populacije. U 1925. godini, približno
polovina se nalazila u užem gradu, sa naznakama karakteristika građanskog sloja, a druga
polovina po okolnim mjestima i salašima, sa
osobinama i karakteristikama bližim stanovništvu sela. Suboticu ili kako je glasio zvanični naziv – Slobodni kraljevski grad Suboticu (Szabad
királyi város), od dobivanja tog statusa 1779. pa
i po ulasku u novu državnu formaciju 1918. godine, kada je izgubljen svaki sadržaj toga pojma,
kao političko - administrativno područje činili su
teritorija užeg grada (unutrašnji grad) sa okolnim
pustarama – naseljima (vanjski grad). Ona je zauzimala površinu od ukupno 974,5 km². Prema
podacima gradskog inženjera Koste Petrovića iz
publikacije Kr. Slobodni grad Subotica i kupalište Palić tiskane 1928. u Nutarnjem gradu je bilo
oko 60 000 stanovnika, u Kupalištu Palić 2 500,
a na Pustarama oko 40 000.
Nalazimo podatke da je atar grada 1914. godine iznosio 169 192 jutara i 334 hvati, od toga
118 883 jutara i 881 hvati oranica, a 1918. se
smanjio na 116 928 jutara, od toga 9686 jutara i 1105 hvati oranica9. Grad je imao u svom
posjedu i davao u zakup zemlju. O važnosti
tog načina finasiranja gradske blagajne kojim
se pravdalo i relativno zaostajanje, govorilo se i
u dopisu Ministarstvu 1925. godine:
Subotica danas, od dana do dana sve više propada, pošto je izgubila veći dio svoga imanja, i to:
a) razgraničenjem otpalo je Mađarskoj
16 884 kat. jutara,
9 Narodne novine, 12.2.1928.
106
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 106
8/3/2013 11:06:34 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
b) agrarnom reformom oduzeto je
11 163 kat. jutara
Dakle Subotica izgubila je
28 047 kat. jutara10
U cjelini mora se govoriti o relativnoj zaostalosti
u oblasti gradsko komunalne infrastrukture. Dovoljno je samo reći da Subotica u čitavom međuratnom periodu nije dobila javnu vodovodnu
mrežu, snabdijevanje je vršeno sa javnih (arteških ili dubinskih) i privatnih bunara, kanalizacija
je bila izgrađena samo u manjoj dužini, a i ta je
bila dobrim dijelom otvorenog tipa, većina putova je bila bez kamenog kolovoza (kaldrme)
ili asfaltnog sloja, to jest bili su to tzv. ljetni putovi, zimi gotovo neupotrebljivi zbog blata, javno
osvjetljenje je pokrivalo samo manji dio centra
grada11. Samo je dio, oko monumentalne Gradske kuće, odavao sliku i utisak grada, tu su bile
koncentrirane zgrade javnih ustanova, kuće i
palače bogatih građana, trgovačke i druge radnje, tu je bila tramvajska pruga, ulice kao i trotoari popločani. Već samo nekoliko blokova dalje
od tog blještavog reprezentativnog dijela bile
su skromne kuće od naboja siromašnijih subotičana. Periferija je još više ličila na selo, kako po
tipu nastambi, tako i po odsustvu infrastrukture,
sa blatnjavim ulicama bez ikakvog osvjetljenja.
Možda i u tim činjenicama treba tražiti i korijene u to doba raširenog označavanja Subotice
kao najvećeg sela u Europi. A ona je zaista bila
velika po površini, toliko da bi se po pokazateljima nekih drugih gradova, tamo moglo smjestiti
tri puta više stanovnika. Jeste da se i ogromna
većina stanovništva bavila poljoprivredom, ali
Subotica nikako nije bila – selo. Prije bi se moglo reći, da je ona posjedovala i izgrađivala sve
ono što karakterizira gradove, počevši od materijalne osnove, privrede, ekonomije, poljoprivrede, trgovine, bankarstva, preko saobraćajnih komunikacija, željezničkih ali i tramvajskih
10 HAS, F: 047. XV 255/1925. Na dopis Ministarstva
za agrarnu reformu Senat upućuje predstavku
objašnjavajuću spremnost na kooperativnostali ih
mole da se konačno sredi pitanje agrarne reforme jer
je to interes opštine Subotica.
11 Inž. Kosta Petrović predlagao je 1925. godine u
5 točaka plan za rješavanje komunalnih problema:
1. izgradnja vanjskih puteva, 2. kaldmrisanje ulica u
gradu 3. izgradnja vodovoda i kanalizacije 4. izgradnja
moderne klaonice 5. izgradnja pozorišta. HAS, F:47.
Gr. 1891/1925
103-116
pruga, do dometa u oblasti kulture i prosvjete;
fakulteta, škola, kazališta ... Ipak, zadržavala je
usađene osnove ravničarskih naselja. Imala je
gradsko jezgro i tanak sloj građana, oko koga se
koncentriralo ostalo mnogobrojno stanovništvo. Drugi gradovi poput Beograda, Zagreba ili
nama bližeg Novog Sada, koji su unijeli u novu
državu slične ili znatno manje demografske potencijale, razvijali su se mnogo brže i uspješnije
od Subotice12. Otežavajuće okolnosti za Suboticu u tom vremenu su bili njen pogranični
položaj, demografska dominacija mađarskog
i bunjevačkog stanovništva, njen dominantno
poljoprivredni karakter u produkciji, malobrojnost slavenskog građanskog sloja.
STANOVNIŠTVO – Nacionalni sastav stanovništva Subotice je bio vrlo heterogen. Kao
izvori utvrđivanje stanja moraju da se koriste
popisi stanovništva, a oni su u Subotici obavljani 1919, 1921. i 1931. godine. Premda državni
popisi vrlo mnogo govore o karakteru službene
ideologije, nisu dovoljno pouzdani kao statistički vodiči u vezi sa svakom nacionalnom zajednicom. U prvom redu, popis iz 1921. nije imao
rubriku za nacionalnost, već samo za materinji
jezik i religijsku pripadnost. Podaci o etničkoj
strukturi stanovništva su i u popisima stanovništva Jugoslavije 1921. i 1931. zasnivani na podacima o materinjem jeziku.
Pored svega može se tvrditi da je Subotica bila i
najveći bunjevački grad, u državi a i šire. Podaci o broju Bunjevaca variraju. Pored tiskovina i
drugih izvora koji su davali svoje procjene, zvanični popisi, gradskih i državnih organa, mada
samo izuzetno imaju direktno izraženu rubriku
– nacionalnost Bunjevac, ostaju najvjerodostojnija svjedočanstva o tom pitanju. Po zadnjem
popisu stanovništva u okviru Austrougarske carevine, 1910. godine, došlo se do podatka, doduše indirektnim putem, da je Bunjevaca bilo
33 208, a Mađara 54 626, Srba 3 371, Hrvata 20, itd. – od ukupno 92 232 stanovnika13.
Nakon rata, 1919. godine, za potrebe pariske
12 Taj odnos je i u godinama pred rat, s tim što
je Beograd imao najveći rast stanovništva i dostigao
broj od oko 240 000, Zagreb - 186 000 stanovnika,
dok je Subotica zabilježila minimalni prirast i tek
prešla brojku od 100 000.
13 Milan Dubajić, Radnički pokret u Subotici od kraja
1918-1921 godine, Subotica 1966, str. 8
107
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 107
8/3/2013 11:06:34 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
mirovne konferencije, u cilju podastiranja dokaza o etničkoj prevlasti slavenskog elementa,
subotičke gradske vlasti su obavile lokalni popis
i poslale sljedeće podatke o stanovništvu: ukupno: – 101 286, Bunjevaca - 65 135, Srba – 8
737, Mađara – 19 870.14 Tako velika razlika –
povećanje broja Bunjevaca i Srba, objašnjiva je
samom činjenicom pod kakvim su društveno
političkim uvjetima vršeni popisi. Raniji, u klimi mađarizacije a drugi u vrijeme oslobađanja
i bujanja južnoslavenske nacionalne svijesti.
Veliki broj dotadašnjih «Mađara» dobio je tada
priliku izjasniti se kao Bunjevac ili Srbin, što su
masovno i koristili.
SUMARNI REZULTATI POPISA
103-116
na. Gradonačelnik je predsjedavao i vodio rad
gradskog vijeća. I u novoj državi zadržalo se
ustrojstvo gradske administracije koja se sastojala 13 odjeljenja i svih gradu podređenih
institucija ( Gradska knjižnica, Muzička škola,
Vatrogasci, Gradsko Redarstvo, Katastar ...), sa
ukupno nekoliko stotina službenika (godine
1924. bilo ih je 516 ) nalazio se gradonačelnik.
Kao organ centralne vlasti zadržala se u funkcija Velikog župana. Taj položaj je postojao od
1918. do 1931. godine, kada stvaranjem Banovina Subotica dolazi pod upravu Dunavske
banovine u Novom Sadu16.
Kao odraz vlada u Beogradu, smjenjivani su i
subotički lokalni funkcionari. Na te funkcije se
dolazilo imenovanjima17 od strane centralnih
Narodnost/
materinski jezik
Gradski popis 1919. Državni popis 1921.
Mađara
19 870
Srba
Bunjevaca
Hrvata
Njemaca
Židova
Srpskohrvatski jezik materinski
muških
ženskih
domaćinstava
ukupno
8 737
65 135
4 251
3 293
71 0851
101 286
* izvedeni podaci
** po podacima gradskih vlasti u 1934.15
To su bili osnovni okviri grada Subotice kojim je
trebalo da upravlja svaki gradonačelnik.
VLAST U GRADU – Slobodni kraljevski grad
Subotica, po statusu u rangu županije, na čelu
je imao gradonačelnika pored velikog župa14 HAS, F:47, I 22/1919
15 HAS, F:275.51/1934
Državni popis 1931.
27 561*
41 401*
39 108**
10 054*
44 892**
900*
2 349*
2 865*
3 739*
53 835
48 703
51 355
24 466
po pretpo konač- 100 058
hodnim
nim rezul- 102 133**
rezultatima
tatima
70 737
60 699
vlasti. Samo one lokalne političke opcije koje
su imale većinu u državnom parlamentu, mogle
su očekivati kandidaturu svojih ljudi na vodeća
mjesta. U razdoblju do 6. 1. 1929. i uvođenja
monarho-diktature, te ukidanja parlamentarizma, zemljom su ponajviše upravljale Narodna
16 S formiranjem sreza subotičkog 1934. između
grada i državnih vlasti stajao je sreski načelnik.
17 Ponekada je od imenovanja do preuzimanja
dužnosti proteklo određeno vreme. Sve je zavisilo od
trenutne političke situacije.
108
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 108
8/3/2013 11:06:35 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
radikalna (NRS) i Demokratska stranka (DS), pa
u skladu s tim, preko svojih ljudi i Suboticom.
Zanimljivost je da se ni jedna vlada nije održala pune 4 godine, koliko je iznosio mandat.
Kakva je bila uloga i udio subotičkih gradonačelnika u životu Subotice? O čemu je to sam
grad mogao da odlučuje, koliko je usmjeravao i
planirao pravce svoga razvoja?
Uloga gradskih vlasti i gradonačelnika, bila je
ograničena samim malim kompetencijama koje
su bile u njihovoj nadležnosti. Kruti centralizam, koji je bio linija vodilja zacrtana i sprovođena, od vidovdanskog ustava do državnog
sloma, onemogućavao je i gradove kao upravno teritorijalne jedinice da dođu u poziciju da
samostalno rješavaju svoja životno važna pitanja. Smanjivanje djelokruga gradskih vlasti, uz
suštinsko ukidanje samouprave, proces je koji
je tekao u čitavom međuratnom razdoblju. Državna politika, koja je određivala i usmjeravala
gospodarske, financijske, kulturno prosvjetne
i druge od životne važnosti tijekove, krojila se
na drugom mjestu, a grad je morao samo da
se uklapa u njih. Gradonačelnici kao prvi ljudi
gradske uprave imali su u svemu tome relativno malog udjela.
U uvjetima kada je vlast shvatana ne samo kao
kao društvena, nego i kao materijalna privilegija18 razumljivo je što su oni brinuli o svojim
interesima često više nego o širim gradskim.19
Ograničeni uskim partijskim programima, obavezama da svojoj političkoj centrali osiguraju
što veći broj glasača, rijetko su imali mogućnosti da gledaju na dobrobit svih građana Subotice.
Nepostojanje neposrednog izbornog sistema
na lokalnom nivou, oslobađao ih je tereta provjere izborne volje sugrađana. Bilo je dovoljno
biti u milosti vladajuće garniture pa ishodovati
imenovanje. Time su gradonačelnici vezani za
beogradske centrale, bili sviše politički činovnici nego što su se pokazali kao pravi zastupnici
Bunjevaca i ostalih građana Subotice.
18 Todor Stojkov, Unutrašnji i spoljašnji faktori u
razvitku Jugoslavije 1918-1941. godine, Zbornik za
istoriju, 28, Novi Sad 1983, str. 117.
19 Afere o tome bile su zahvalne teme za lokalni tisak.
Svaka ih je tiskovina sa svojih stanovišta obrađivala.
103-116
Ulaskom u novu južnoslavensku državu i za Suboticu započinje jedan novi povijesni period.
I pored nove državne, ideološke i političke
klime, u Vojvodini će se, u organizaciji vlasti, još
dugo upotrebljavati neki obrasci iz starog administrativnog i pravnog sistema Monarhije.
Sustav organizacije vlasti prošao je kroz četiri
perioda. Prvi je ... prelazni period, nastao u procesu raspadanja Austro-Ugarske i formiranja
novih država na njenim ruševinama. Traje oko
mesec dana u drugoj polovini oktobra i prvoj
polovini novembra 191820.
Tada stare vlasti odstupaju sa položaja a nove;
u prvom redu vojne a zatim i civilne, preuzimaju njihove nadležnosti. To se dešava i u Subotici
gdje je posljednja sjednica gradskog Proširenog
senata održana 11. studenoga. Tada je formalnu ostavku podnio razvlašteni gradonačelnik
dr. Károlj Biró a komesar budimpeštanske vlade Luka Plesković položio zakletvu preuzevši
dužnost gradonačelnika i velikog župana. Nepunih mjesec dana kasnije, 10. prosinca i on
će kao posljednji reprezentant mađarskih vlasti
mora povući s položaja21.
Sa ulaskom vlaka što je prevozio trupe srpske
vojske u subotičku željezničku postaju, 13. studenog, samo nekoliko časova prije potpisivanja Beogradskog ugovora o primirju, stvoren
je na ovom području vrlo složen državnopravni
provizorij. Prvi komandant grada, koji je 15. studenoga stavljen pod vojnu komandu, postat
će pukovnik Vladislav Krupežević. On će u
sporazumu sa Bunjevačko-srpskim narodnim
vijećem, 18. studenoga postaviti prvu novu
gradsku upravu, na čelu dr. Stipanom Matijevićem, koji će pored gradonačelničke, od 4. prosinca vršiti i funkciju velikog župana22.
20 Milenko Palić, Pregled administrativno - teritorijalnih
promena
u Vojvodini 1918 - 1941, Zbornik za
društvene nauke, sv. 38, Novi Sad 1954, str.126, 127.
21 Pro Memoria br. 7, Subotica, maj 1989, Mirko
Grlica - Vaš Geza, Subotica u Jugoslaviji. Mijo Mandić
je dobio zadatak, od gradonačelnika da dr. Pleskovića
obavijesti da mora da odstupi sa položaja. Kako to
navodi Petar Pekić u djelu Povijest Hrvata u Vojvodini
od najstarijih vremena do 1929. godine, Zagreb 1930,
na str.231, Mandić je na opiranje Pleskovića rekao:
Ako se ne udaljite, silom će vas odstraniti.
22 Dr. Stipan Matijević, odvjetnik po struci,ostao
je na tom položaju do 20.5.1920.godine. Ožujka
109
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 109
8/3/2013 11:06:35 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
To je bio početak drugog perioda koji traje
do 1927. godine, kada dolazi do obnavljanja,
samo po formi, administrativnog sistema iz
perioda Austro-Ugarske. Subotica – Slobodni
kraljevski grad (Szabad királyi város), po mađarskom administrativno teritorijalnom ustrojstvu,
bila je u rangu županije i imala je svog Velikog
župana, državnog činovnika kojega je postavljala vlada u Budimpešti. Subotica će, zadržati
taj naziv i status ali u novim državno pravnim
i političkim okolnostima, on će biti sasvim formalnog karaktera. Za razliku od nekadašnjeg
sustava gdje se u popunjavanju gradske skupštine, pored imovno poreznog cenzusa koristio
i specifični izborni sustav23, u novim uvjetima
su gradski funkcionari u gradskoj upravi – Senatu, (Gradskom načelstvu, Gradskom poglavarstvu od 1934.) počevši od gradonačelnika, zatim i svi odbornici u gradskom predstavničkom
tijelu – Narodnom odboru (do 29. 8. 1919.), zatim Proširenom Senatu, Gradskom odboru (od
1929.) i Gradskom vijeću (od 1934.) imenovani
od strane centralnih vlasti, odnosno Ministarstva unutrašnjih djela, a time samoupravnost
slobodnih kraljevskih gradova nije poštovana u
temelju24.
1919. godine od Narodne uprave u Novom
Sadu, čije
nadležnosti od
tada prelaze na
Ministarstva u Beogradu, gradonačelnik dobija dopis
sa informacijama o tome, i posebnim izrazima
zahvalnosti od predsjednika Narodne uprave, njemu
osobno i suradnicima, na savjesnom i domoljubnom
radu kojim su: ... omogućili da uspešno obavima jedan
od najjačih poslova u istoriji naroda srbskog, posao
odkidanja ovih bogatih pokraina Ugarske i pripajanje
istih Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Historijski
Arhiv Subotica (dalje HAS), F:47.1820.
23 Od 338 mesta u municipijskom odboru, polovinu
su sačinjavali tzv. virilisti ili oni državljani koji na području
grada plaćaju najviše državnog neposrednog poreza a
u drugoj polovini oni po biračima izabrani. (postojalo
je 12 izbornih okruga). HAS,F:47.1821. Radna,
nedovršena verzija prijevoda na srpskohrvatski
jezik statuta - Organizacioni statut opštine grada
Subotice, koja nikada i nije dovršena.
24 Rezultati parlamentarnih izbora, od prvih 1921.
godine pa do zadnjih 1938. godine, bili su korektivni
kriterijum za proporcionalnu raspodelu mandata na
lokalnom nivou-imenovanjem. Nakon izbora 1921.
godine, u gradsku skupštinu, koja je imala 200
članova,kao najjače stranke ulaze, tada koalicioni
partneri, Demokratska stranka sa 36 i Narodna radikalna
stranka sa 31 predstavnikom. Pored zabranjene KPJ u
lokalnu vlast nisu ušli ni predstavnici Hrvatske Pučke
stranke, koji su odbili ponuđenih 10 mandata.
103-116
Gradski izvršni organ vlasti bio je Senat. Skupština sa svojim tjelima, odborima i stručnim odborima imala je precizno određen delokrug25.
Polje rada gradske uprave, oslikava podjela na
odjeljenja: administrativno, ekonomsko, kulturno socijalno, tehničko, financijsko, odvjetništvo,
fizikat, te vojni odjel i ured gradonačelnika (do
1931.); koja je sa manjim izmjenama postojala u čitavom međuratnom periodu. Predstavničko tijelo – Prošireni senat, ima različit broj
članova, znatno manji nego prije rata, u 1921.
godini – 200, u 1927. – 100, u 1929. – 60, a
1934. – 72.
Tom broju se dodavao stanoviti broj funkcionara koji su po dužnosti bili njegovi članovi.
Ukupan broj službenika je također varirao, od
516 u 1923. godini, do 340 početkom 1934. godine. Treba imati u vidu da je to samo osoblje
u upravi, a ukupan broj svih gradskih službenika, uključivši i druge gradske institucija –
knjižnicu, muzičku školu, bolnicu, redarstvo (do
1929.), veterinarsku službu, putare, vatrogasce i
druge bio je znatno veći26.
Jedan prijedlog koji je i usvojen27, velikog kapetana Frane Vukića iz 1924. godine daje dobru ilustraciju stanja u gradskoj policiji. Pošto
se brojno stanje od 9 civilnih gradskih komesara, koje je predviđeno gradskim statutom za
predratno stanje, kada je kriminilatitet u mnogo manjoj meri bio razvijen, sada se pokazuje
nedovoljan; to je potpisatome čast predložiti
slavnom Senatu, da kod Proširenoga Senata
izdejstvuje povišenje brojnog stanja civilnih komesara sa 9 na 15. Iz razloga što se posle rata
stanje izmenilo i kao posledica rata kriminalitet
razvio u većoj meri; što je pored toga naš grad
posle rata postao jedno pogranično mesto gde
se na svakom koraku mora motriti na pokrete
prelaznika na našu teritoriju kao i na pokrete
sunarodnika nam susednih država koji žive u
ovom gradu. Te sve to zahteva povećanje organa javnih bezbednosti a naročito civilnih komesara. U 1929. godini ta služba bilježi i priliv
novih snaga. Subotica je zaposlila 30 novih policajaca poglavito iz Like, a obrazloženje kape25 Navedeni prijevod Organizacionog statuta.
26 HAS, F:47. Zapisnik 1929, list 190. Tabela o broju i
stanju gradskih službenika.
27 HAS, F:47. I 108/1924
110
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 110
8/3/2013 11:06:35 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
tana dr. Veljka Momirovića28 je bilo jer domaći
nisu dovoljno energični.
Dio administrativnog osoblja odbio je položiti
zakletvu do konačnog rješenja teritorijalnog
pitanja s Mađarskom i zbog toga su izgubili
službu, ali povoljni uvjeti za stjecanje gradske
mirovine – sa samo 10 godina rada u službi grada, koju će dobiti mnogi bivši službenici, predstavljat će u kasnijem razdoblju veliki teret za
gradski proračun. Već u 1919. je bilo 336 gradska umirovljenika29. Ilustraciju stanja u gradskoj
upravi daje Pekić30: Općinski namještenici ponajčešće bijahu postavljeni ljudi bez dovoljno
činovničke prakse i propisane kvalifikacije …
i nastavlja ... među činovništvom zavlada partizanstvo, a u administraciji pravi kaos; štićenik
moćnog političara čini što hoće, korupcija se
širi, a ugled vlasti pada.
Mađarski jezik je u masovnoj javnoj uporabi te
je u službenoj prepisci zastupljen tijekom 1919.
i 1920. godine. Da je takva pojava odolijevala i
u kasnijim godinama, svjedoči i zapažanje podgradonačelnika dr. Matije Evetovića: «primetio
sam, da činovnici grada u mnogim prilikama
u pojedinim zvanjima upotrebljavaju mađarski
jezik bez obzira na njihovu narodnost ... » odnosno naredba da činovnici govore državnim
jezikom «u zvanjima (kancelarijama, odeljenjima) i van zvanja». ( HAS, F:47.Gr. 1377/926
Izvjestan broj gradskih službenika nije zadovoljavajuće koristio državni jezik ni 1934. godine.
Iz Kraljevske Banske uprave te godine je stigao
dopis u kome Ban piše: Obavešten sam da u
Gradskoj kući i danas, 15. godina posle oslobođenja ima činovnika koji ne znaju ili slabo znaju
državni jezik i da se i danas po hodnicima i
kancelarijama čuje samo mađarski jezik, koji
28 Dr. Veljko Momirović ( Stapar, 6.10.1895. - ?).
HAS, F:47.XII 278/1926. Pravničku diplomu stekao
na Pravnom fakultetu u Subotici, u prvoj grupi
diplomiranih pravnika 1922. godine. Prof.dr. Miodrag
Simić, Beogradski i subotički Pravni fakultet 1941-1945,
drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd
1998, str.124. Radio u somborskom sudu, a od 1926.
postavljen je za zamjenika, a 1927. i za Velikog kapetana
u Subotici, a od 1929. na istu funkciju u Novom Sadu.
Od 1934.godine sa formiranjem subotičkog Sreskog
načelstva biće na njegovom čelu do 1939. godine.
29 HAS, F:47. XI 31/1919.
30 Pekić, nav. djelo str. 249.
103-116
ti činovnici i službenici upotrebljavaju čak
i u međusobnom opštenju. Dalje nastavlja o
indiferentnosti prema našim nacionalnim ciljevima, te da kod činovnika i manjku sposobnih
nacionalnih boraca HAS, F:47.1094.. O svim
tim uočenim pojavama od gradonačelnika inž.
Ivana Ivkovića Ivandekića traži detaljan izvještaj. Gradske vlasti su sprovele ispitivanje,
sastavile spiskove i 21 službenik je pozvan na
polaganje ispita iz poznavanja jezika, a 6 koji
nisu zadovoljili je i otpušteno.
Proces ukidanja i ove formalne samouprave,
dokidanjem velikožupanskog zvanja gradova,
započet će 1925. a u Subotici biva završen
1929. godine. Tada dolazi do ukidanja položaja velikog župana Subotice a grad se uključuje u okvir Bačko-baranjske županije, odnosno
oblasti i ima rang sreza u njoj. Time Subotica
dolazi pod nadležnost Velikih župana u županijama (oblastima)31. Država je u tom razdoblju
preuzela u svoju nadležnost i gradsku policiju,
katastar i ubiranje poreza.
Uvođenje sustava oblasti, koje su predviđene
još 1922. godine32, a parcijalno zaživjele 1923.
godine, karakterizira treći period od 1927. do
1929. godine.
Sjedište Bačke oblasti u kojoj se nalazila i Subotica bilo je u Somboru. Prvi i jedini lokalni,
općinski izbori, koji su predlagani i traženi u ranijem razdoblju bit će organizirani 6. 11. 1927.
godine33. Na njima se za 100 mandata u Grad31 Istovremeno postojanje Bačko-baranjske županije,
koja je funkcionirala po liniji samoupravnih poslova i
Bačke oblasti, koje se bavila poslovima opće uprave
i strukom Ministarstva unutrašnjih poslova, obe sa
sedištem u Somboru, a koje se teritorijalno nisu
poklapale, samo pokazuje svu kompliciranost i tesnu
isprepletenost formi starog i novog administrativno
upravnog sistema. Palić, nav. djelo, str. 148,149.
Poslednji Veliki župan Subotice je bio Dušan
Manojlović, pošto je
rješenjem Ministarstva
unutrašnjih dela br.510, od 17.1.1929. godine
ukinuta ta funkcija. HAS, F:47. Gr.387/1929.
32 Zakon o ustanovljenju oblasti i Uredba o podeli
zemlje na oblasti donešene su 1922. godine. Politički
problemi, sukobi dve oprečne koncepcije sistema
državnog uređenja, centralističke sa federalističkom,
odlagali su punu primenu podele zemlje na oblasti.
33 Česti su primjeri da se ulažu interpelacije gradskih
vijećnika u kojima zahtjevaju raspisivanje opštinskih
izbora.To su učinili i Stevan Majlat i dr. Miloš Rafajlović,
na sjednici Proširenog senata 1925. godine. HAS,
F:47. Zapisnik 1925. 271 P.S. Pored toga na velikom
skupu 14.2.1926. godine doneta je Rezolucija svih
privrednih staleža u Subotici, u kojoj je na prvom
111
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 111
8/3/2013 11:06:35 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
skom predstavništvu borilo 9 političkih stranaka ili grupa34.
Nakon izbora, prva sjednica gradske skupštine
je održana 21. 11. 1927. godine. Prvim ceremonijalnim dijelom predsjedao je najstariji odbornik Imre Rothmann (Senta, 1855. – Subotica
1929.), poznati industrijalac, koji je i izabran
na listi Udruženja industrijalaca – Lloyd, i koji
je u svom pozdravnom govoru istakao: Trebalo
je da prođe skoro deset godina pa da gradovi i opštine Vojvodine, pa tako i grad Subotica
ponovo dođu do svoje samouprave. Dalje je
istakao zadovoljstvo što je Subotica predana na
upravljanje Subotičanima. Drugim radnim djelom sjednice, i pored niza protesta odbornika
predsjedao je gradski veliki župan Dušan Manojlović, kako je to bilo predviđeno i u ranijem
periodu. Tom prigodom su odbornici, tajnim
glasovanjem, izvršili i izbor gradonačelnika i
gradskih funkcionara. Tako je prvi put u međuratnom periodu gradonačelnik izabran, doduše
posrednim putom35. U svom nastupnom govoru, pored ostalog je istakao: ...nalazimo se u još
nesređenim administrativnim prilikama, kada se
položaji zauzimaju ne na temelju izbora,nego
se jednostavno mesta popunjavaju naimenovanjem od strane državne vrhovne uprave.
Promjenama administrativno-teritorijalnog sustava 1929. godine u skladu sa tada izvršenim
političkim promjenama, Zakonom o nazivu i
podeli Kraljevine Jugoslavije na upravna područja, uvedena je krajem te godine podjela na
banovine što označava ulazak u četvrto razdoblje sustava organizacije vlasti u zemlji. One su
se dijelile na kotare (srezove) i općine, te samoupravne gradove kakav je status imala i Subotica, koja se nalazila u Dunavskoj banovini36.
mjestu protestovano protiv neproporcionalno velikog
oporezovanja Vojvodine ali i loše lokalne administarcije,
koja već 8 godina radi bez kontrole, te su traženi lokalni
izbori. HAS, F:47. Zapisnik 1926, 3 P.S.
34 Pro Memoria, br.9, Subotica, studeni 1990, Mirko
Grlica - Geza Vaš, Subotičko višestranačje 1919-1929 i
HAS, F:47. Zapisnik 1927-1928.
35 Izabran je, odnosno potvrđen, sa 52 glasa - za i
46 - protiv, dotadašnji gradonačelnik Dragutin Stipić,
koji je na tu funkciju došao sa položaja velikog
župana. Za gradonačelnika je imenovan još 20.5.1927.
godine. Na funkciji ostaje do 23.3. 1929. godine kada
ga je zamjenio umirovljeni general Selimir Ostojić.
HAS, F:47. Gr. 573/1929
36 Županije se prestale sa radom 10. a oblasti
103-116
PRVI LJUDI GRADA – Prvi Bunjevac, nakon
dugog vremena37, na čelu gradskih vlasti bio je
dr. Stipan Matijević. Rođen je u Subotici 1872.
godine. Stipan Matijević je po profesiji bio pravnik, koji je nakon školovanja u Subotici pravne
nauke završio u Budimpešti. I prije rata je bio
angažiran u javnom životu. Nakon smenjivanja je radio kao javni bilježnik. Napisao je 1928.
godine, memoarsko djelo - Događaji koji su se
odigrali za vreme mog javnog delovanja. O
značaju uloge dr. Matijevića, i samog perioda
u kome je on gradonačelnik, najbolje svjedoče
reči zahvale koje njemu osobno i suradnicima
upućuje Narodna uprava za Vojvodinu, na
savesnom i rodoljubivom radu koji su ... omogućili da uspešno obavimo jedan od najvažih
poslova u istoriji naroda srbskog, posao odkidanja ovih bogatih pokraina Ugarske i pripajanje istih Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Za svoje zasluge, odlikovan je 1925. godine ordenom Svetog Save. Preminuo je 1939. godine.
Na funkciji gradonačelnika od 20.11.1918. do
03.05.1920. Obavljao je i funkciju Velikog župana od 20.11.1918. do 3.05.1920. godine. Prije
njega je zadnji gradonačelnik Bunjevac bio Lazar Mamužić, koji je čitavih 18. godina zauzimao taj položaj. Nasledio ga je 1902. godine
dr. Biró Károly 38, koga je smjenila tek srpska
vojna uprava, koja i postavlja dr. Matijevića.
15.11.1929. godine. Njihove nadležnosti prenete
se na Kraljevske Banske uprave, kojih je bilo 9.
Subotica je ušla u sastav Dunavske banovine. Jedan
od kritičara i novouvedenog sistema bio je i Blaško
Rajić, koji kao gradski vijećnik 1931. godine ističe:
Subotica je izgubila dosta od svoje samouprave a
manji gradovi, Novi Sad, Ljubljana, Skopje, oslobođeni
su banske vlasti. HAS, F:47. Zapisnik 1931-32, 162
G.P.
37 Njegov prethodnik Dr. Pleszkovich Lukács je imao
bunjevačke korijene ali je u potpunosti pomađare.
Studije i doktorat prava okončava u Budimpešti. Kao
komesar mađarske vlade u Budimpešti vršio dužnosti
gradonačelnika i velikog župana. U kasnijem periodu
nastavio da djeluje u pravcu afirmiranja mađarskih
interesa u gradu. Bio je istaknuti član Mađarske partije i
predsjednik udruženja Népkör (Narodni krug). Obavljao
je funkciju v.d. gradonačelnika: 12.11.1918. – 19.11.1918.
38 Dr. Bíró Károly (21.1.1864. - 21.2.1952. ). Školovao
se u Subotici i Budimpešti, doktor pravnih nauka
postao je 1887. Od 1889. radi kao odvjetnik. Na
izborima krajem 1902. godine, izabran je za novog
gradonačelnika. Po dužini obavljanja funkcije drugi
je u subotičkoj povijesti, iza svoga prethodnika Lazara
Mamužića koji je grad vodio 18 godina (1884.-1902.).
112
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 112
8/3/2013 11:06:35 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
Sljedeči Bunjevac na čelu Subotice je bio dr.
Vranje Sudarević (Subotica, 19.9. 1868. – Subotica 14.05.1924.). Potiče iz bogate zemljoposedničke bunjevačke porodice. Tako je i
sam bio je virilista (na osnovu visine poreza )
u mađarsko vreme a time i postavljen u gradsku skupštinu. Studirao je medicinu u Budimpešti. Zbog očeve smrti prekinuo je studije ali
ipak 1899. postaje liječnik. Društveno aktivan
za vreme školovanja, tako je bio povjerenik
Matice Hrvatske za Suboticu, saradnik u Kolu
mladeži, među osnivačima je Zemljodilske Štedionice (1904.) i Bunjevačke stranke
(1906.), urednik Nevena od 1903. do 1910. Bio
je narodni zastupnik u Konsituanti (1920.), i
Narodnoj skupštini (1923.). Na funkciju gradonačelnika postavljen je kao član BunjevačkoŠokačke stranke ( BŠS ). Na funkciji gradonačelnika 04.05.1920. – 08.11.1920. (Veliki župan
4.05.1920. – 8.11.1920. ) Imenovala ga je Protićeva vlada.39 U njegovo vrijeme vršeno je odstranjivanje svih službenika, pretežito Mađara,
koji nisu htjeli da potpišu zakletvu Kralju. Nakon silaska sa funkcije, radiće u gradskoj službi
kao nadodvjetnik od 1921. do 1924. godine.
Sa njegovim smenjivanjem, završiće se i kratkotrajni period kada su predstavnici BŠS držali
vlast u gradu. Pristalice te stranke, funkcioneri
i činovnici, smjenjivani su a na njihova mjesta
dovođeni radikali. Ubuduće će za Bunjevce
biti mjesta u vrhu gradske uprave samo ako
su članovi najmoćnijih partija sa centralama u
Beogradu.
Siječnja 1921. godine, Veliki župan Pavle Dobanovački, raspušta Prošireni senat. Na osnovu
rezultata parlamentarnih izbora iz studenog,
vlada je imenovala 200 novih članova Proširenog Senata. Raspored snaga je bio sljedeći: Demokratska stranka (DS) - 36, Narodna radikalna
stranka (NRS) - 31, Zemljodilska stranka - 17, Bunjevci - 49, itd. Po nacionalnom sastavu je bilo
ukupno 113 Bunjevaca, 43 Srba, 2 Hrvata, 33
Neraskidivo je vezan za podizanje Gradske kuće.
Zahvaljujući upravo njemu i njegovoj inicijativi došlo
se do realizacije toga projekta. Nakon promena
imperiuma nastavio je da živi i radi u Subotici.Na
funkciji gradonačelnika: 21.12.1902. -11.11.1918.
39 Stojan Protić, dugogodišnji podpredjsednik NRS.
Važio je za nešto umjerenijeg političara u odnosu na
Nikolu Pašića.
103-116
Mađara, 7 Židova i 2 Nijemca. Na mjesto članova zabranjene KPJ, koja je pobedila u užem
gradu, postavljeni su po prvi put predstavnici
neslavenskih naroda.
Mjesto gradonačelnika, do prosinca ( smenjen
prethodnog mjeseca ali do primopredaje dužnosti novom gradonačelniku ostaje u zvanju )
1922. godine zauzimaće Pavle Dobanovački,
član NRS koji je vršio i velikožupansku funkciju.40 O situaciji koja je tada vladala u gradskoj
vlasti svjedoči crtica iz Subotičkih novina od
4.11.1922. Kad je gradonačelnik bio radikal, zahtevalo se da svaki zvaničnik mora biti radikal.
Ko nije htio prići u radikale, bio je izbažen iz
zvanja. Krajem 1922. došlo je do raspada koalicije NRS - DS, i raspisani su izbori za 1923.
godine.
Sljedeći Bunjevac gradonačelnik je bio dr. Andrija Pletikosić (dr. Pletikoszich András) ( 1885.
– ?), koji je tada pripadao DS. Potječe iz ugledne bunjevačke familije. Pletikosić je u Subotici
završio osnovnu školu i gimnaziju, a onda je
otišao na studije u Budimpeštu gdje se družio
s ostalim bunjevačkim studentima, od kojih će
mnogi kasnije igrati važnu ulogu u bunjevačkom društvenom i političkom životu (Mirko
Ivković Ivandekić, Babijan Malagurski, Stipan
Matijević, Vranje Sudarević). U Budimpešti je
Pletikosić postao doktor prava. Posle povratka
u Suboticu ušao je Pletikosić u političke vode,
angažuje u Nezavisnoj (Košutovoj) stranci, i
započinje da radi kao odvjetnik. Smatrali su ga
za mađarizovanog Bunjevca. Nakon rata on
je dugo bio izvan glavnih političkih događaja.
Zbog svoje promađarske orijentacije nije uživao povjerenje Bunjevaca. Međutim, kada je
demokratsko-radikalna vlast 1920. godine odlučila smjeniti hrvatsku gradsku upravu, uzeli su
upravo Pletikosića kao Bunjevca da obavi taj
nezgodni politički posao. Pod njegovom vlašću nastavljeno je sa smjenjivanjima Bunjevaca
u gradskoj upravi. Pletikosić je imao nezahvalan zadatak, da sklanja sa položaja Bunjevce,
koji su gubili kredit u očima Beograda. Zbog
toga je u subotičkom bunjevačkom tisku na
njega osuta lavina uvreda i prijekora. Od 1924.
40 Pavle Dobanovački, Srbin po nacionalnosti, ubijen
je 1941. godine, od strane mađarske vojske u
rodnom Srbobranu.
113
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 113
8/3/2013 11:06:35 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
do 1934. obavljao je funkciju javnog bilježnika
u Bačkoj Topoli.41 Na funkciji gradonačelnika
08.11.1920. - 2.09.1922.42 (Bio je i Veliki župan
26.11.1922. – 23.04.1924.) Na funkciji gradonačelnika po drugi put: 31.12.1922.-23.4.1924.
Ta 1924. godina bila je ... jedna od nejnestabilnijih u istoriji monarhističke Jugoslavije.43 U
toj godini su se smjenile peta, šesta i sedma
vlada Nikole Pašića (NRS), zatim vrlo slaba Davidovićeva (DS) vlada i koalicija Pašić-Pribičević
(NRS-SDS). I na lokalnoj razini vladala je slična
slika. Pletikosića je nasledio radikal Albe Čurčić
Malagurski (1881. – Subotica, 10.06.1927.44)
Na gradonačelničkoj funkciji je od 23.4.1924.
do 12.10.1924. godine. Završio je Gimnaziju i
9 semestara medicine, ali ga je rat sprečio da
postane liječnik. Studirao u Budimpešti, gde je
upoznao i svoju buduću suprugu – Srpkinju po
nacionalnosti. Angažiran u pripremama i organiziranju preuzimanja vlasti od Mađara u gradu, u jesen 1918. godine. Bio je među osnivačima Bunjevačko-srpskog narodnog obora. Od
1919. nalazio se u gradskoj službi. Bio je član
Radikalne stranke i kao takav zastupao njene
stavove i na mjestu prvog čovjeka grada, pošto
je postavljen na mjesto gradonačelnika 1924.
Na toj funkciji ostao je do 1926, kada je umirovljen zbog bolesti. Umro je naredne 1927. godine. Javljao se i kao urednik Danice. Na funkciji
gradonačelnika: 23.4.1924.- 12.10.1924.
Kao plod dogovora nove Davidovićeve vlade
sa predstavnicima BŠS, zamijenio ga je 11. 10.
1924. član te partije dr. Mirko Ivković Ivandekić (Subotica, 12. 2. 1884.- Subotica, 13. 12.
1974.) On je rođen u Subotici 1884. godine,
bio je pravnik, odvjetnik, budimpeštanski đak,
a i supruga mu je bila iz Mađarske. Od 1911.
godine ima odvjetničku kancelariju u Subotici.
U prijelomnim trenutcima okončanja rata 1918.
djeluje u grupi mladih hrvatskih intelektualaca koji su se pojavili kao jasna politička snaga,
41 HAS, F:412.
42 Naslijedio ga je podgradonačelnik Nikola Tabaković
(Budimpešta, 1863.- ?) koji je bio v.d. gradonačelnika
2.09.1922. – 31.12.1922. Po odlasku iz Subotice u
1924. gradonačelnik Velike Kikinde.
43 Bogumil Hrabak, Radikalska nasilja u Vojvodini u
vezi s izborima 8.2.1925, Zbornik za istoriju 24, Novi
Sad 1981, str. 157.
44 Malagurski je preminuo od izliva krvi u mozak.
103-116
spremna da odgovori na tadašnju kriznu situaciju. Tako je kao predstavnik Narodnoga vijeća iz
Subotice, uz Blaška Rajića, Stipana Vojnić Tunića sudjelovao je na sjednici Hrvatskoga sabora
29. 10. 1918. na kojoj je proglašeno odcjepljenje Hrvatske od Austro-Ugarske i uspostava Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Bio je izabran u
subotičku delegaciju na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu. Radio i kao glavni gradski
odvjetnik od 20.03.1920. godine, a potom i veliki župan i gradonačelnik. Postavljen od strane
kratkotrajne Davidovićeve vlade, pa će odmah
nakon njenog pada i biti smijenjen45. Preuzeo
dužnost 11.10. a zakletvu položio 14.10. u Beogradu. Na političkom polju, u početku istanknuti član BŠS, zatim HSS, a kasnije prorežimskih
stranaka. Tako je uspio da bude izabran za narodnog poslanika na parlamentarnim izborima
1931. godine. Na funkciji gradonačelnika: 13.
10. 1924. – 14. 11. 1924. (Veliki župan 12. 10.
1924. – 14. 11. 1924.) Nestabilnost te vlade utjecala je i na njegov pad46. Zanimljiva je evolucija
političkih pozicija dr. Ivkovića. Od aktiviste BŠS
prešao je u radićevsku, oporbenu Hrvatsku
republikansku seljačku stranku47, da bi nakon
1929. i uvođenja diktature bio na pozicijama
centara moći u Beogradu, kao član Jugoslavenske radničko seljačke demokratije (JRSD),
zatim Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS)
i Jugoslavenske radikalne zajednice ( JRZ). Od
stuba radićevske struje među subotičkim Bunjevcima do narodnog poslanika izabranog u
subotičkom okrugu na pseudo parlamentarnim
izborima 8. 11. 1931. godine, kada je postojala
je samo jedna zemaljska lista generala Petra
Živkovića48, prevalio je dug put. U više navrata
je postavljan i u gradsku skupštinu49.
45 Robert Skenderović, Bunjevačko-šokačka stranka 1920.1926. Časopis za suvremenu povijest, br. 3, str. 809.
46 Na njegovo mjesto postavljen je Frano Vukić (
rođen kao Franz Mayer) (Dubrovnik, 29.4.1890. - ?)
Diplomirao pravo 1911. u Beču, optirao za KSHS 1919.
godine kada i mjenja prezime. Dolazi u Suboticu gdje
je obavljao niz funkcija u gradskoj policiji i vlasti, Na
funkciji v.d. gradonačelnika: 15.11.1924.-14.12.1924.
47 Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) a
od 1925. kada je stvorena kratkotrajna vlada NRSHSS, samo Hrvatska seljačka stranka (HSS).
48 Dr. Andrija Pletikosić, vodio je u Subotici paralelnu
organizaciju JNS i bio mu je protivkandidat na tim
izborima.Ivandekić je pobedio sa 11 249, pošto je
Pletikosić dobio 6 289 glasova.
49 Povodom krvoprolića u Narodnoj skupštini
114
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 114
8/3/2013 11:06:36 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
103-116
Već 9. 11. 1924. je razriješen dužnosti
gradonačelnika i Velikog župana koju
preuzima Dragoslav Đorđević.
Na mjestu gradonačelnika se od 11.
11. 1924. do 13. 10. 1926. javlja opet
Albe Čurčić Malagurski (NRS). Dragoslav Đorđević je zadržao samo mjesto
velikog župana. Albe Malagurski je bio
među istaknutim ličnostima, Bunjevcima i Srbima, koje su krajem 1918.
pripremale i organizirale preuzimanje
vlasti u gradu. Penzionisan je 1.10.1926.
godine.
Kao podgradonačelnik se, od 15.1.1925.
do 23.3.1926. godine ( nakon pristupa NRS), javlja dr. Matija Evetović50 U
Zagrebu je završio slavistiku i filozofiju
i doktorirao 1923. godine. Pisao je za
lokalni tisak i obavljao niz dužnosti u
subotičkim organima vlasti, kulturnim i
školskim ustanovama. Na kulturnom
polju aktivan je i nakon 1945. godine.
Nove vlasti ga ipak nisu baš mnogo cijenile o čemu svjedoči sačuvana karakteristika: Kao direktor (gimnazije, prim.
aut.) i organizator je slab i neobično
komotan. Igra ulogu velikog gospodina.
Politički apsolutno nepouzdan i prisno
vezan s klerikalcima ( u internatu opatica drže
i njegovu veliku sliku.51 Za vrijeme njihovog
mandata pripremani su i održani parlamentarni izbori 1925. godine, koji su zabilježeni po
raznim radikalskim nasiljima u Vojvodini pa i u
Subotici. Moglo se glasati samo uz posebne
legitimacije, koje mnogi nisu dobili na vreme,
glasačka mjesta su bila udaljena, itd.52
1928.godine, kada se ubijeni hrvatski poslanici, u
svom govoru na sednici gradskog predstavništva
posvećenoj tim događajima, istako je da ...smo i mi
Hrvati pogođeni. HAS, F:47. Zapisnik 1928, 397 G.P.
Tada je već istupio iz HSS i prešao u JNS.
50 Matija Evetović (Aljmaš, 24. 02.1894. - Subotica,
2. 07.1972.). On je bio nećak svećenika i pisca Ivana
Evetovića ( r.1860.), koji je prvi napisao životopis
Ivana Antunovića.
51 HAS, F:70. Prosvjetni otsjek, karakteristike.
52 Bogumil Hrabak, Radikalska nasilja u Vojvodini u
vezi s izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju 24, Novi
Sad 1981, str. 157-181.
Matija Molcer, iz ciklusa Povratak 4
Nakon Malagurskog, koji je već pri kraju mandata bio narušenog zdravlja, za dužnost gradonačelnika postavljen je 14.10.1926. godine radikal Dragoslav Đorđević53, raniji Veliki
župan. Na mjestu gradonačelnika, do travnja
1927, proveo je 6 mjeseci i 18 dana.
Kao v. d. gradonačelnika nakon njegovog, očigledno iznuđenog odlaska, javlja se podgrado53 Dragoslav Đorđević je rođen je 1887. godine
u Zakuti. Nastavnik po struci, radio u Gimnaziji u
Paraćinu. Lokalni bunjevački tisak ga je označavo
kao tobdžiju, pošto je kao komandant artiljerijske
baterije sa srpskom vojskom ušao u Suboticu 13. 11.
1918. U prvim danima nakon toga obavljao je funkciju
šefa vojne cenzure. Godine 1919. vjenčan s Marom
Malagurski. Radio 1924. kao profesor u subotičkoj
Gimnaziji, pa sa toga mjesta dolazi na funkciju Velikog
župana. Nakon predaje dužnosti gradonačelnika,
obavljao još nekoliko funkcija u državnoj upravi.
Istaknut član Narodne Radikalne stranke (JRZ) ...
Njegov odlazak, pratile su velike demonstracije ispred
Gradske kuće propraćene bakljadom, uz više tisuća
učesnika, kojima je burno pozdravljena takva odluka
vlade. Vidi: Subotičke novine, 13. 5. 1927. str. 1.
115
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 115
8/3/2013 11:06:36 AM
Stevan Mačković, Bunjevci u subotičkim tijelima vlasti (1918.-1929.)
načelnik dr. Matija Evetović, koji će predati
dužnost
20. 5. 1927. godine, dr. Dragutinu (Kaloru) Stipiću (Subotica, 17. 1. 1883.- ?) novopostavljenom gradonačelniku, također radikalu, koji
će nakon odlaska sa tog mjesta pokazivati i
drugačije političke sklonosti.54 On je u I sv. ratu
bio je zarobljen u Rusiji, gdje je ostao sve do
1920. godine. I on je bio doktor prava, radio je
u gradskoj službi. U 1926. godini postavljen za
Velikog župana. Na jedinim lokalnim izborima
u Subotici, 1927. godine55, glasovima svojih sugrađana dobio povjerenje da obavlja funkciju
gradonačelnika. Od 6. 1. 1929. razriješen dužnosti gradonačelnika, ali je u v. d. svojstvu ostao
do 23.03.1929. godine. Na funkciji gradonačelnika: 19. 5. 1927. – 23. 3. 1929 . (Veliki župan
14. 10. 1926. – 30. 4. 1927.) I Stipić je poput većine njegovih prethodnika bio pravnik, a radio
je kao odvjetnik. Bio je glavni gradski odvjetnik
od 1921. do 1926. godine. Prvo je postavljen
za Velikog župana 1926. godine, kada Đorđević preuzima gradonačelničko mjesto od Albe
Malagurskog, a zatim i za gradonačelnika, rješenjem Ministarstva Unutrašnjih Dela od 17. 5.
1927. godine. Na tom mjestu je ostao do 30. 4.
1927. godine.
103-116
prijedlog Marka Jurića. Za je bilo 52 a protiv 46
odbornika.57
Kraljevim proglasom 6. 1. 1929, ukinut je parlamentarizam i zabranjene sve političke stranke, a proklamirano jugoslavenstvo kao državna
ideologija. Dužnost gradonačelnika, Stipić je
23. 3. 1929. godine predao Selimiru Ostojiću58,
umirovljenom konjičkom brigadnom generalu,
koji će ostati gradonačelnik do 19. 10. 1931.godine. Broj odbornika u Gradskom vijeću, kako
se tada nazivala lokalna skupština, smanjen je
na 60. Sve te promjene nisu donijele ništa dobroga onim Bunjevcima koji su borili da ih priznaju u njihovom punom nacionalnom hrvatskom osjećaju59.
(Footnotes)
1 HAS, F:47. II 44/1928. Po maternjem jeziku i
narodnosti je bilo 71 085 Jugaslovena, 523 ostalih Slavena, 2 349 Nijemaca, 27 561 Madžara,
191 ostalih narodnosti. To su podaci koje gradska vlast dostavlja za potrebe publikacije Matica živih i mrtvih Srba, Hrvata i Slovenaca.
2 Razlika nastaje uslijed otcijepljenja dijelova
Tompe koji nakon povlačenja granice ostaju
Mađarskoj.
Prvi i jedini lokalni izbori, koji su zahtjevani još
od početka dvadesetih godina, održani su za
vrijeme njegovog mandata 6. 11. 1927. godine. Biralo se 100 vijećnika56. Najviše glasova
3 714, što je osiguravalo i najviše mandata –
27, dobili su predstavnici NRS, zatim HSS
– 16 mandata, Mađarska stranka – 14 i DS – 13
mandata. Tajnim glasanjem izabran je, odnosno potvrđen Dragutin Stipić. Glasalo se na
54 Prema jednom vojno-obaveštajnom izvoru iz
1934. godine, za njega se navodi: Polovinom tridesetih
godina napustio je pozicije dotadašnje politike i
priključio se prohrvatskoj struji. HAS, F:176, I -9/1939.
Prijepis iz originala.
55 Izbori za 100 članova gradske skupštine –
Proširenog Senata održani su 7.11.1927. godine.
Pobjedila je upravo lista koju je predvodio dr. Stipić.
56 Za 9 nosilaca lista broj glasova je bio sljedeći:
lista 1. Joso Lendvai – 1762, 2. Mihajlo Roter – 1043,
3. Dragutin Stipić – 3714, 4. Stevan Peić – 428, 5.
Blaško Rajić – 1120, 6. Šanta Đura – 1958, 7. Vladislav
Manojlović – 668, 8. Stipan Vojnić Tunić – 2251, 9.
Aleksandar Magarašević- 3123. HAS, F:47. I 171/1927.
57 HAS, F:47. Zapisnik 1927-1928.
58 Selimir Ostojić (Beograd, 14. 7. 1875.-19. 10. 1931.)
Brigadni đeneral. Službovao nakon rata (1921. - 1924.)
kao zamjenik zapovjednika Zetske i Savske divizije.
Od 1923. unaprijeđen u čin brigadnog generala, od
1924. do 1927. zamjenik zapovjednika Jadranske
divizije. Kao umirovljenik, postavljen na mjesto prvog
čovjeka grada Subotice, odmah nakon proglašenja
šestosiječanjske diktature. Bio je kum prethodnika, dr.
Dragutina Stipića.
59 Rad je tiskan u publikaciji: Hrvati u Vojvodini,
identitet(i), procesi i društvene aktivnosti, Institut za
migracije i narodnosti (Zagreb), Zavod za kulturu
vojvođanskih Hrvata (Subotica),Zagreb-Subotica
2012, str. 113-135.
116
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 116
8/3/2013 11:06:36 AM
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
117-120
Krleža na vojvođanskoj
kazališnoj sceni
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
Kratice
ad.
= adaptacija,
adaptation
a.k.
= asistent koreografa
assistant choreographer
a.ks. = asistent kostimografa
assistant costume designer
a.r.
= asistent redatelja
assistant director
a.sc. = asistent scenografa
assistant stage designer
asg. = autor scenske glazbe
author of stage music
d.
= dirigent
conductor
dm. = dramatizacija
dramatisation
dr.
= dramatrug
litery consultant
isg
= izbor scenske glazbe
chorus rehearsed b
kp.
= korepetitor
repetiteur
ks.
= kostimograf
costume designer
kr.=
= koreograf
choreographer
ms.
= maska
masc
lk.
= lektor
speech coach
or.
= organizator
organiser
prem. = premijera
premiere
pr.
= prevoditelj
translator
red. = redatelj
director
sc.
= scenograf
stage designer
sp.
= scenski pokret
stage muvement
ss.
= stručni suradnik
expert associate
Ostale kratice
HNK Hrvatsko narodno kazalište
HAZU Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
NP
Narodno pozorište/ kazalište
NPDb Narodno pozorište Dunavske banovine/Narodno kazalište Dunavske banovine
SNP Srpsko narodno pozorište/kazalište
KRONOLOGIJA IZVEDINIH PREDSTAVA PO
KAZALIŠTIMA
NARODNO POZORIŠTE DUNAVSKE BANOVINE
(utemeljeno 1936.)1
Gospoda Glembajevi, red. Radivoje Dinulović
ULOGE: Ignjac Žak Glembaj, bankar šef firme
Glembaj Ltd. Kompani Pravni tajni savjetnik Aleksandar RAŠKOVIĆ, Barunica Kastel Glembaj, njegova druga legitimna supruga - Ivona
PETRI, Sestra Angelika-Beatriča, barunica Glembaj, dominikanka - Julija PEJNOVIĆ, Dr. Filosofije,
Leone Glembaj, sin Ignjatov i prve mu supruge,
rođene Basilides Danieli - Milan VUJNOVIĆ, Titus Andronikus Fabrici Glembaj, kuzen bankara
1 Veliki Bečkerek (danas Zrenjanin) bio je u sastavu
Austro-Ugarske sve do 27. 11. 1918. Ulaskom srpskih
trupa mijenja naziv u Petrograd. Sjedište kazališta
Dunavske banovine bilo je u Petrogradu. Kazlište
prestalo s radom 1941. godine.
117
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 117
8/3/2013 11:06:36 AM
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
Glembaja Veliki župan - Stanko KOLAŠINAC,
Dr. Juris Puba Fabrici Glembaj, odvjetnik, pravni savetnik firme Glembaj Ltd. Komp - Dragutin
LEVAK, Dr. med. Paul Altman- Branko ĐORĐEVIĆ, Dr. teologije i filosofije Alojzije Silberbrant,
informator baruničina sina i njen ispovednik - Milan
ŽIVKOVIĆ, Ulanski oberlajtnant von Baločanski
- Milenko POPOVIĆ, Kamerdiner - Milutin MIRKOVIĆ.
Prem. Petrograd, (Zrenjanin) 13. VI. 1936.
U agoniji, red. Tomislav Tanhofer, sc. Milan Šerban
ULOGE: Barun Lenbah - Josip PETRIČEVIĆ, Laura Lenbahova, njegova žena - Slava KOS, Dr.
Ivan pl. Križovec - Tomislav TANHOFER, Grofica
Madlen Petrovna, manikirka ruska emigrantkinja
- Irena JOVANOVIĆ, Gluhonemi prosjak - Cvetko JAKELIĆ, Marija - Zlata TODOROVIĆ.
Predstava je izvedena u: Kragujevcu, 28. XI.
1936., Novom Sadu, 15. i 19. XII. 1936., 5. III.
1937. i 20. III. 1941., Subotici, 4. V. 1937. i u Petrovgradu, 29. V. 1937.
Gospoda Glembajevi, red. Tomislav Tanhofer,
sc. Milenko Šerban
ULOGE: Naci (Ignjat Žak) Glembaj, bankar šef
firme Glembaj Ltd. Compani pravni tajni savjetnik - Aleksandar RAŠKOVIĆ, Barunica Kastel
Glembaj, njegova druga legitimna supruga - Ivica
TANHOFER, Dr. phil, Leone Glembaj, sin Ignjata
i prve mu supruge, rođene Basilides Danieli - Tomislav TANHOFER, Sestra Anđelika, dominikanka udovica najstarijeg Glembajevog sina Ivana,
rođena baronesa Zigmutnovič Beatriks - Slava
KOS, Titus Andronikus Fabrici Glembaj, kuzen
bankara Glembaja veliki župan - Gorčilo NIKOLIĆ, Dr. iuris Puba Fabrici Glembaj, advokat pravni savjetnik firme Glembaj Ltd. Comp - Josip PETRIČIĆ, Dr. med. Paul Altman liječnik - Miodrag
AVRAMOVIĆ, Dr. teolog. Alojzije Zilberbrant,
informator baruničina sina i njen ispovjednik Branko JOVANOVIĆ, Fon Baločanski Ulanski
oberlajtnant - Vladimir SAVIĆ, Kamerdiner - Milutin MIRKOVIĆ.
117-120
Predstava je izvedena u: Novom Sadu, 26. i 30.
I. i 20. II. 1937., 9. i 18. XI. 1939., Subotici, 30. III.,
3. i 23. IV. 1937. i 9. IV. i 4. V. 1940., Petrovgradu,
5. i 17. VI. 1937. i 8. VI. 1940. i u Somboru, 7. i
19. X. 1939.
Zabilježeno je također da je tijekom igranja
predstave dolazilo do promjene glumaca u više
navrata. Tako je u Somboru, 1939. godine uz
gore pomenute glumce u ulozi Naci Glembaja
nastupio Nikola MITIĆ, Angelike Glembaj –
Irena JOVANOVIĆ, Fabrici Glembaja –Ljubiša
FILIPOVIĆ, Altmana- Aleksandar STOJKOVIĆ,
Beločanskog – Ivan ĐURĐEVIĆ Kamerdinera
–Borislav DEČERMIĆ, a u Subotici (1940.) u
ulozi Zilberbranda nastupio je Milan MILJUŠ, a
Kamerdinera igrao je Safet PAŠALIĆ.
SRPSKO NARODNO POZORIŠTE NOVI SAD
Utemeljeno je u tadašnjoj Austrijskoj carevini
(od 1867. Austro-ugarska monarhija), godine
1861. Predstave je davalo diljem tadašnjih županija koje su danas u sastavu Vojvodine.
Gospoda Glembajevi, red. Josip Kulundžić, sc.
Milenko Šerban
ULOGE: Ignaci Glembaj - Ljubiša ILIČIĆ, Barunica Kasteli Glembaj - Olga ŽIVOTIĆ, Leone
Glembaj Siniša RAVASI, Sestra Anželika - Ljubica DRAGIĆ-STIPANOVIĆ, Mirjana KODŽIĆ,
Fabrici Glembaj Milan AJVAZ, Puba Fabrici
Glembaj - Petar STOJANOVIĆ SLOVENSKI,
Paul Altman Branko TATIĆ, Alojzije Silberbrand
- Stojan JOVANOVIĆ, Ulanski - Dušan ANTONIJEVIĆ, Kamerdiner - Lazar LAZAREVIĆ.
Prem. Novi Sad, 20. XII. 1946.
Leda, red. Aleksandar Ognjanović, sc. Đorđe
Tabaković, ks. Stana Ceraj Cerić, asg. Mira Gligić i Isidor Mirko Koh.
ULOGE: Oliver Urban - Slavko SIMIĆ, Klamfar
- Stanoje DUŠANOVIĆ, Melita - Mirjana KODŽIĆ/Eta BARTOLACI, Aurel - Franja ŽIVIN, Klara - Ljubica RAVASI, Fani - Mirjana JOVANOVIĆ
BANJAC, Prva dama - Jelica BJELI, Druga dama
- Zagorka BOGDANOVIĆ, Gospodin - Lazar
BOGDANOVIĆ.
118
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 118
8/3/2013 11:06:36 AM
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
Prem. Novi Sad, 24. IV. 1953.
Vučjak , red. Milenko Šuvaković, sc. Dušan Jeričević, ks. Stana Jatić, a.r. Mirjana Banjac
ULOGE: Krešimir Horvat- Đorđe JELISIĆ, Margetićka - Ljubica RAVASI, Eva - Milica Kljajić
RADAKOVIĆ, Juraj Kućić - Velimir ŽIVOTIĆ,
Vjekoslav Hadrović - Franja ŽIVNI, Pantelija Crnjaković - Ivan HAJTL, Mitar - Tihomir PLESKONJIĆ, Lukač - Feodor TAPAVIČKI, Grga Temerlin
- Dragutin KOLESAR, Starac - Petar VRTIPRAŠKI, Perekov
Juro - Dragiša ŠOKICA, Lazar Margetić - Stevan
ŠALAJIĆ, I. Žena - Ružica
KOMNENOVIĆ, II. Žena - Dobrila ŠOKICA, III.
žena - Dragica SINOVČIĆ BRKOVIĆ,
Plugin - Radivoje KOJADINOVIĆ, Dr. Zlatko
Strelec - Vladislav MATIĆ, Venger
Ugarković - Vitomir LJUBIČIĆ, Šef redaktor «Narodne sloge» - Branimir MIKONJIĆ, Meter Šipušić - Dragoslav JANKOVIĆ MAKS, Korektor - Nikola JOVANOVIĆ, Student - Zijah ZAGORČIĆ,
Mati - Slavka TOŠIĆ, Otac - Milan TOŠIĆ.
Prem. Novi Sad, 30. XI. 1961.
Kristofor Kolumbo, red. Josip Lešić, sc. i ks. Vladimir Marenić, asg. Rudolf Bruči, kr. Vladimir
Topolković, sp. Dragoslav Janković Maks, a.r.
Dragoljub Milosavljević
ULOGE: Kristifor Kolumbo - Đorđe JELISIĆ,
Nepoznati - Vasja STANKOVIĆ, Prvi viceadmiral - Petar VRTIPRAŠKI, Drugi viceadmiral - Velimir ŽIVOTIĆ, Prvi oficir - Vitomir LUBIČIĆ,
Drugi oficir - Lazar BOGDANOVIĆ, Treći oficir
- Mila TOŠIĆ, Kormilar - Stojan JOVANOVIĆ,
Zvijezdoznanac - Miroslav TODOROVIĆ, Poet
admiralske lađe - Jelena JEČMENICA, Očajni Radivoje KOJADINOVIĆ, Slomljeni - Dušan
CVETKOVIĆ, Prkosni - Zijah ZAGORČIĆ, Pijani
- Branimir MIKONJIĆ, Plahi-Vladimir RATKOV,
Pobožni - Dragoljub MILOSAVLJEVIĆ, Bezglavi
- Nikola JOVANOVIĆ, Gladni - Dragiša ŠOKICA, Divlji - Ivan HAJTL, Vapijući - Mihajlo ONEŠČUK, Bolni - Dušan SEKULIĆ, Beznadni - Ilija
SLIJEPČEVIĆ, Razorni- Tihomir PLESKONJIĆ,
Besni – Nikola MITIĆ, Vjerujući - Anton CRNJAKOVIĆ, Protuslovni - Vladislav MATIĆ, Prvi ofi-
117-120
cir - Dragutin KOLESAR, Drugi oficir - Branislav
GRINČEVIĆ, Prvi redovnik Tomislav JOVANOVIĆ, Drugi redovnik - Jovan SREMČEVIĆ, Treći
redovnik - Josip POKA, Četvrti redovnik - Milan
CVEJANOVIĆ, Prvi galijot - Feodor TAPAVIČKI,
Drugi galijot - Nikola KNEŽEVIĆ, Treći galijot Petar MIKALAČKI.
Prem. Novi Sad, 28. II. 1963.
Vučjak, red. Želimir Orešković, sc. Zvonko Lončarić, ks. Marija Žarak, asg. Bogdan Ruškuc, a.r.
Milan Pletl
ULOGE: Krešimir Horvat - Toma KNEŽEVIĆ,
Marija Margetićka - Milica KLJAJIĆ-RADAKOVIĆ, Eva - Mirjana GARDINOVAČKI/Ilinka
ŠUVAČAR, Juraj Kućić - Feodor
TAPAVIČKI, Vjekoslav Hadrović - Ivan HAJTL,
Pantelija Crnjaković - Stevan
GARDINOVAČKI, Mitar - Aleksandar ĐORĐEVIĆ, Lukač - Rade KOJADINOVIĆ, Grga
Temerlin - Miodrag LONČAR, Starac - Franjo
ŽIVNI, Perekov Juro - Dragiša ŠOKICA, Lazar
Margetić - Vlada STOJANOVIĆ, Polugan - Slavko ĐORĐEVIĆ, Dr. Zlartko Strelac –
Toma JOVANOVIĆ, Vagner Ugarković - Vitomir
LJUBIČIĆ, Šef-redaktor - Petar
PETKOVIĆ, Šipušić-meter - Dragutin KOLESAR,
Korektor - Tibor KISS, Mati - Dragica SINOVAČIĆ-BRKOVIĆ, Žena - Zaida KRIMŠAMHALOV, Ilinka SUVAČAR, Seoska cura - Mirjana
GARDINOVAČKI.
Prem. Novi Sad, 8. I. 1974.
Gospoda Glembajevi, red. i ad. Egon Savin, sc.
Darko Nedeljković, ks. Bojana Nikitović, lk. Radovan Knežević, p.r. Marko Kaćanski, ms. Kolja
Obrovski
ULOGE: Naci (Ignjat Žak Glembaj - Predrag
EJDUS, Barunica Kasteli Glembaj - Jasna ĐURIČIĆ, Dr. Phil. Leone Glembaj - Boris ISAKOVIĆ,
Sestra Anđelika Glembaj Dominikanka - Ivana
V. JOVANOVIĆ, Titus Andronikus Puba Fabrici
Glembaj - Rade KOJADINOVIĆ, Dr. iuris Puba
Fabrici Glembaj - Jugoslav Krajnov, Dr. ep. fil.
Alojzije Zilberbrant - Stevan GARDINOVAČKI,
Dr. theol. Ulanski oberlajtnant fon Baločanski –
119
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 119
8/3/2013 11:06:37 AM
Antonija Čota Rekettye, Krleža na vojvođanskoj kazališnoj sceni
Zoran BOGDANOV/Nemanja KEČA/Dragan KOJIĆ, Kamerdiner Stevan ŠALAJIĆ / Miroslav FABRI.
Prem. Novi Sad, 26. I. 2002.
NOVOSADSKO POZORIŠTE - ÚJVIDÉKI
SZINHÁZ NOVI SAD
Ovo kazalište utemeljeno je 1973. godine kao
drugo profesionalno kazalište u Vojvodini koje
izvodi predstave na mađarskom jeziku.
Agónia (U Agoniji), pr. Kálmán Dudás, red. Želimir
Orešković, sc. Mileta Leskovac, ks. Branka Petrović
ULOGE: Báro Lenbach - Görgy FEJES, Laura Lenbach - Ibi ROMHÁNYI, Nemes dr. Ivan Krizsovec - Árpád FARAGÓ, Madeleine Petrovna - Jelica BJELI, Süketnéma - György HERNYÁK.
Prem. Novi Sad, 29. X. 1978.
NARODNO POZORIŠTE – NARODNO KAZALIŠTE – NÉPSZINHÁZ SUBOTICA
Subotica ima vrlo bogat kazališni život. Zabilježeno je da su prve predstave kao đačke predstave izvođene na hrvatskom (ilirskom) jeziku.2
Mađarske profesionalne trupe gostuju već
od 1792., a zabilježena su i brojna gostovanja
njemačkih kazališnih trupa.3 Kazališna zgrada
2 Mr. Buljovčić, Josip, Gostovanja pozorišnih družina
na subotičkoj sceni u razdoblju 1918.-1928., Putujuće
pozorišne družine u Srba do 1944. Zbornik radova,
Beograd, 1993., 91 – 105.
3 Dr. Gerold, Laszló, Gostovanje mađarskih putujućih
pozorišta u Subotici tokom XIX veka, ibid. 83 – 90.
117-120
podignuta je 1854. godine, a od 1904. djeluje
Gradsko kazalište bez ansambla. Prvi profesionalni ansambl utemeljen je 1945. godine dolaskom veće skupine glumaca iz zagrebačkog
Hrvatskog narodnog kazališta te je utemeljeno
Hrvatsko narodno kazalište Subotica kao jedino
kazalište u Vojvodini koje je izvodilo predstave
na hrvatskom jeziku i
Magyar Népszinház – (Mađarsko Narodno Kazalište Subotica). Oba su, pod ovim nazivom
djelovala sve do 1950. godine. Ni jedno ni drugo kazalište nije imalo predstavu rađenu prema
dramskom tekstu Miroslava Krleže iako kritika
spominje predstavu „hrvatske drame“4, ali kako
se radi o 1961. godini to je već drama na srpskohrvatskom jeziku. Od 1950. godine subotičko kazalište djeluje pod nazivom: NARODNO
POZORIŠTE- NÉPSZINHÁZ s dvije drame: drama na srpskohrvatkom jeziku i drama na mađarskom jeziku. Od 1989. godine subotičko kazalište djeluje pod istim nazivom, ali kao drama na
srpskom i drama na mađarskom jeziku. Godine
2003. subotičko kazalište dobija gornji naziv.5
4 V Dečinski, Z., Tragedija vegetiranja, Dnevnik, Novi
Sad, 7. III. 1961.
5 Promjena naziva nije vezana uz ustrojstvo drame na
hrvatskom jeziku koja i dalje ne postoji nego proizilazi
iz Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma po čijim
odredbama u sredinama gdje je jezik nacionalne
manjine u službenoj uporabi imena institucija moraju
imati jezički oblik tog jezika. U Subotici su u službenoj
uporabi, uz srpski još i mađarski i hrvatski jezik te
otuda ovakav naziv institucije.
120
Klasje naših ravni, 3.-4., 2013.
Klasje - prijelom.indd 120
8/3/2013 11:06:37 AM
Download

KLAS JE na š ih ra vni 3-4, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST