Zarada ne pokriva muku, kad se sve oduzme, ostane 2500 kn
U Dnopolje sam došao
kako bi me Milan Meša
Đukić (45) uputio u
samarašenje. On je prvi
put izvlačio drva iz šume
s konjima još kao dječak,
radeći s ocem. Prije pet
godina počeo je ponovno sa svoja četiri konja.
Pomažu mu radnici, obojica imena Miroslav, od
22 i 26 godina.
- Ovo je krvav posao,
robija. Ne bih volio da
se moj sin ovim bavi,
neka ide u školu. Mene
veže samo ljubav prema
konjima. Njih ću imati
dok sam živ, a nadam se
da bih, kad dođe prava
cesta k nama, umjesto
samarenja mogao imati
seoski turizam, ranč na
kojem bi gosti jahali na
konjima – kaže Meša.
Koliko ga je samarenje
obilježilo, čuje mu se i u
govoru. Riječi izbacuje
kao naredbe konjima,
brzo i ponekad jedva
razumljivo.
U šumu dolazimo u
trnutku kad konji Vrbas,
Cvjetko, Putalj i Lisac
jedu. Spremaju se za još
jedan ulazak u šumu,
tovarenje od 250 do
300 kilograma tereta i
izvlačenje iz šume.
- Vrbasa sam kupio prije
10 godina, a radi već
5 godina. Već mu je
vrijeme za mirovinu –
opisuje Meša omiljenog
bijelog konja. A životinje
su zdrave i vrlo snažne.
Mišići im gotovo probijaju kroz kožu.
Vrijeme je da krenem s
u šumu. Dopuštaju mi
da jašem Cvjetka, konja
koji uvijek ide prvi jer
je najmirniji i najmanje
plašljiv. Samar, drvena
oprema na koju se tova-
Pravi samaraš radi od 7
do 17 sati, ako ga kiša
ne otjera ranije. ja sam
izdržao samo 20 minuta
re klade, ljulja se dok se
sjedi na njemu. Ubrzo
silazim s konja i hodam
pored njih. Cvjetka prvog natovaruju. Za početak samo gledam. Meša
mi govori da je idealno
konja opteretiti podjednako s obje strane kako
mu se samar ne bi prevrnuo i istresao klade.
Samaraši ne biraju riječi.
Na prvi pogled, njihov
je odnos prema konjima
grub. Naređuju oštrim
povicima i psovkama.
Vrijeme je da i ja
probam tovariti konja.
Uzimam kladu, stavljam
je na samar, uzimam
sljedeću, ruke već bole...
Tovario sam deset minuta i već se povlačim. Ne
mogu više. Znoj me već
cijeloga oblio. Boli me
i desna noga, uopće ne
razumijem zašto. Meša
mi kaže da se vratim s
konjima do ceste.
- Odi malo istovarati. I
to je dio posla koji netko
mora obaviti. Aj! - doviknuo mi je i ja sam krenuo, skupa s konjem koji
se naginje pod teškim
teretom, ali ne odustaje.
Postojano uzlazi i izlazi
na cestu. Hodam iza
konja, tako su mi rekli
da treba, da ne bi koja
klada pala na mene ako
ispadne iz samara. Na
nogama su mi samo gumene čizme, idealne za
poplave, ali bez metalnih
kapica koje bi spriječile
da mi drvo odvali prst.
Nije mi svejedno ni što
nosim majicu kratkih
konji dnevno pojedu i po
deset kilograma kukuruza.
a usput koriste svaku
pauzu da brste lišće i travu
rukava, a Meša je negdje
spomenuo da u šumi
ima krpelja. Ali on je to
rekao tek usput pa se ne
usuđujem pokazati strah
od tih “divljih zvijeri”.
Ali, razmišljam, zarada
samaraša ne prati muku
koju ulažu.
- Ja moram platiti
šumariji, moram hraniti i
održavati konje, moram
platiti radnike i hraniti ih
dok rade. To je svakome
po 200 kuna i tri obroka.
Na kraju meni ostane
plaća od oko 2500 do
3000 kuna – objašnjava
Meša dok se vraćam
dizanju klada. Moram ih
slagati kraj ceste. Nakon
svake klade brišem znoj
s čela. Ali, uzalud se
trudim izdržati. Imam
osjećaj da ću pregorjeti.
Pčele i mušice oblijeću
me kao da se pročulo da
je u šumi netko tko tu ne
pripada. Iz šume su već
došli konji sa sljedećim
samarima punim klada, a
ja ni prijašnje nisam složio. Meša mi daje pauzu.
Želi mi pokazati kako se
koristi motorna pila. Brzo
me je uputio pa uzimam
trokirajuću pilu kakve
sam viđao samo u lošim
američkim hororima.
Razmišljam kolika je
vjerojatnost da pri samo
jednom pokušaju piljenja
zarežem vlastitu nogu.
Nadam se da nije velika.
Piljevina frca na sve
strane pa instinktivno
zatvaram oči. No, začas
ih panično otvaram - vjerojatnost da si odrežem
nogu mnogo je veća ako
žmirim dok pilim. I tako,
manje spretno, više sretno, izbjegavam zlu kob,
a moj radni dan napokon
je završio.
posao je stalno podizanje i slaganje klada teških i 10 kg
Mlađi Miroslav pokazuje mi kako se istovaraju klade iz samara. Dvije uzde
kojima se tovar pričvršćuje puštaju se polako kroz ruke. I dalje stojiš iza
konja. Na taj način klade ne padaju tako naglo na pod i najmanje udaraju
konja po nogama. Ipak, nije moguće potpuno spriječiti njihove ozljede. Zato
ih sami samaraši liječe i paze.
Download

Zarada ne pokriva muku, kad se sve oduzme, ostane 2500 kn