Datum objave: 30.3.2013 Rubrika: Kultura
<<< Natrag
»POLAZIŠTE ZA ČEKANJE« DOKUMENTARNI FILM MAŠE DRNDIĆ
Mjesto izgubljenih duša
Autorica s nevjerojatnim dignitetom oslikava tragikomični monokromatski svijet izgubljenih duša. Njena crno-bijela fotografija
ima toplinu i ne podvlači depresivne tonove autobusnog kolodvora Žabica
P ostoje u Rijeci mjesta koja mnogi zaobilaze u širokom luku ili odlaze
na njih ako baš moraju. Mjesta jednog dotrajalog sistema koja mnogi
smatraju ružnim, prljavim i odbojnim. Jednom od takvih mjesta,
mlada riječka autorica Maša Drndić podarila je dušu. Maša i duša. Dva
usko povezana pojma.
Riječ je o njenom dugoočekivanom dokumentarnom filmu
»Polazište za čekanje«, na čijoj je riječkoj premijeri dvorana Art-kina
»Croatia« pucala po šavovima. Jer možda nijedan film nije toliko
približio mjesto njegova prikazivanja s lokacijom kojom se on bavi.
Ona je tu pored nas. Prolazimo pored nje svakodnevno, ako u to isto kino krenemo iz pravca Korza.
Miris mokraće iz obližnjeg javnog zahoda. Svjetleća ogrlica na ulazu u carstvo poker automata. Loše
vino ugurano kroz prozorčić diskonta. Neka poznata i nepoznata lica koja Drndić promatra onako kao
što je to na sličnim lokacijama nekad davno radio rani Krsto Papić u svojoj ponajboljoj fazi, pri čemu
je posve nebitno je li riječ o Papićevim specijalnim vlakovima ili Mašinim međugradskim autobusima.
Taj tragikomični monokromatski svijet izgubljenih duša autorica oslikava s nevjerojatnim
dignitetom. Njena crno-bijela fotografija koja priziva i ranog Jarmuscha ima neku suptilnu toplinu i
suprotno očekivanjima ne podvlači depresivne tonove same lokacije. Ona promatra blagajnice koje
nemaju vremena ići na more. Osluškuje ispolitizirane razgovore penzića koji mrze Srbe. Poljake koji
mrze Ruse. Ulazi u kladionicu u kojoj vlada neki uzvišeni mir, nalik na kapelicu. Pretvara uličnu
svjetiljku u NLO koji samo što se nije spustio na toj neobični planet. Sudara se s pijanim navijačima.
Ostavlja puno prostora finim detaljima.
I kad začujemo zvuk semafora koji dopire izvan kadra kao signal slabovidnim osobama, on se
doima poput signala koji dopiru s monitora nekog imaginarnog elektrokardiograma koji drži tu oronulu
i jako bolesnu lokaciju na životu. Sve dok se jednog dana na tom monitoru ne pojavi ravna crta i
odvede staru umornu Žabicu u smrt. Tada će se na njenom mjestu pojaviti neko novo zdanje s
izgledom još jednog šoping centra, kojeg nam gradske vlasti toliko obećavaju. Zato je Mašin doks
naljepši epitaf.
Dragan RUBEŠA
© Copyright 2002 NOVI LIST d.d. Sva prava pridržana.
Engine design by
Download

Novi list – kritika