PITANJE NESTALIH: PLAN ZA BUDUĆNOST
IZVJEŠTAJ SA OKRUGLIH STOLOVA
HAG, UNVERZITET U SUSSEXU, SARAJEVO
Sadržaj
I.
UVOD .............................................................................................................................................. 3
II.
HAG, NIZOZEMSKA.......................................................................................................................... 4
2.1. Diskusija .................................................................................................................................. 4
2.2. Lista učesnika .......................................................................................................................... 9
III.
UNIVERZITET U SUSSEXU, CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE SUKOBA I SIGURNOSTI U SUSSEXU ..... 10
3.1. Diskusija ................................................................................................................................ 10
3.2. Lista učesnika ........................................................................................................................ 17
IV.
SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA.......................................................................................... 18
4.1. Diskusija ................................................................................................................................ 18
4.2. Lista učesnika ........................................................................................................................ 24
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 2 od 25
I.
UVOD
1. U okviru pripreme međunarodne konferencije Pitanje nestalih: plan za budućnost, Međunarodna
komisija za nestale osobe (ICMP) organizirala je tri tematska okrugla stola u vezi sa pitanjima koja će
biti predmetom diskusije na konferenciji. Svrha diskusije bila je uključiti što više mišljenja
zainteresiranih strana u izvještaje i rezulate konferencije. Ovaj izvještaj predstavlja sažetak diskusija
sa tri radna stola koji će biti uključen u završni izvještaj sa konferencije.
2. U diskusiji su učestvovali predstavnici vlada, međunarodnih i nevladinih organizacija, organizacije
žrtava i preživjelih, privatnog sektora, akademici, novinari, visoko pozicionirani kreatori politike,
organizacije za ljudska prava, predstavnici pravosuđa, organizacija za sigurnost i odbranu,
organizacija za reakciju u hitnim slučajevima, zatim predstavnici specijaliziranih ministarstava i
instituta, te medija.
3. Teme za diskusiju su bile sljedeće:



osobe nestale usljed oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava, uključujući istraživanje uloge
državnih i međunarodnih institucija u procesu rješavanja problema nestalih osoba;
osobe nestale usljed prirodnih nesreća i drugih masovnih katastrofa uključujući razmatranje
mogućnosti usklađivanja domaćih i međunarodnih napora na pronalaženju i identifikaciji
nestalih osoba;
Osobe nestale usljed organiziranog nasilja uključujući trgovinu ljudima, nasilje kao rezultat
zloupotrebe droga, te osobe nestale usljed migracija i raseljavanja.
4. Okrugli stolovi su održani na sljedećim lokacijama:
i.
Hag, Nizozemska, 21. juni 2013. godine
- U diskusiji su učestvovali prvenstveno predstavnici međunarodnih i drugih
organizacija koje se bave pitanjem nestalih u različitim kontekstima uključujući
krivičnu pravdu, upravljanje i humanitarnu pomoć.
ii. Univerzitet u Sussexu, Centar za istraživanje sukoba i sigurnosti iz Sussexa, Brighton,
Ujedinjeno Kraljevstvo, 1. juli 2013. godine
- ICMP duguje posebnu zahvalnost Centru za istraživanje sukoba i sigurnosti iz Sussexa
za domaćinsku ulogu u organizaciji diskusije. Centar u Sussexu je interdisciplinarni
istraživački centar, otvoren 2011. godine u svrhu podržavanja istraživanja,
informiranja javnosti i javnog debatiranja o problemima sukoba i sigurnosti. Ključna
misija Centra je podržati razvoj istraživanja i prenošenje saznanja o sukobu i
sigurnosti na temelju dugogodišnje reputacije rigoroznih, teoretski potkrijepljenih i
izazovnih naučnih razmatranja o ovom i drugim globalnim pitanjima, te promovirati
uključivanje u aktivnosti kreatora politike i stručnjaka sa iskustvom iz prakse koji
rade na pitanjima sukoba i sigurnosti. Pored učesnika sa Univerziteta u Sussexu u
raspravi su učestvovali i drugi akademici sa univerziteta u Ujedinjenom Kraljevstvu.
iii. Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 3. septembar 2013. godine
- U diskusiji su učestvovali predstavnici iz područja Zapadnog Balkana. Među
učesnicima su bili akademici, zvaničnici vlada, novinari, ekonomisti, organizacije
preživjelih, međunarodne organizacije, NVO i kreatori politika.
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 3 od 25
II.
HAG, NIZOZEMSKA
2.1.
Diskusija
5. Na samom početku okruglog stola učesnici su istakli promjenu u pristupu rješavanju pitanja nestalih
tokom proteklih dvadeset godina. Dok je nakon Drugog svjetskog rata u procesu pronalaženja i
identifikacije miliona nestalih osoba prisutan bio gotovo isključivo humanitarni pristup,
uspostavljanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), potom Međunarodnog
krivičnog suda (MKS), te međunarodnih sudova za Ruandu (MKSR) i Liban (SSL) ukazivalo je na
postepeno povećanje značaja uloge procesa i institucija vladavine zakona u rješavanju pitanja
nestalih. U kontekstu nesreća, kod kojih je u prošlosti također dominirao humanitarni aspekt,
uključenost organa vlasti, a posebno agencija za provedbu zakona, sve češće postaje norma.
6. Doprinos ovoj promjeni donijele su i nove tehnologije. Sofisticirane baze podataka, kao i značajan
napredak forenzičke nauke uz sve širu upotrebu u oblasti krivične pravde, značile su dostupnost više
kvalitetnijih informacija o nestalim osobama i okolnostima njihovog nestanka.
7. Pored toga, i sudovi su razvili pravne okvire u sklopu javnih zakona definirajući način na koji će vlasti
rješavati slučajeve nestalih osoba. Danas se podrazumijeva da različiti pravni instrumenti, uključujući
instrumente prisutne u dokumentima koji definiraju međunarodna ljudska prava poput Evropske
konvencije o ljudskim pravima, definiraju obavezu provođenja efikasne istrage o nestanku ljudi, koju
ima svaka država. Pojavio se čitav niz pratećih prava, uključujući i pravo na istinu, pravo na pravdu i
obavezu države da istraži kršenja ljudskih prava. Naprimjer, Komisija za ljudska prava Ujedinjenih
nacija tvrdi da međunarodna zajednica treba “nastojati priznati prava žrtava ozbiljnih kršenja ljudskih
prava i njihovih porodica, te cijelog društva da bi se došlo do što potpunije istine”.1
8. Pitanje nestalih osoba, međutim, još uvijek nije opće priznato kao samostalan problem. S obzirom na
složenost same pojave neophodno je istražiti njene različite kontekste i vidjeti kako se krovni principi
mogu primijeniti na svaku od njih i koje će se odredbe na njih odnositi.
2.1.1. Prvio dio: osobe nestale usljed oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava
9. U kontekstu oružanih sukoba, važne lekcije o rješavanju pitanja nestalih mogu se naučiti iz iskustva
MKSJ-a – u vezi sa naporima da se nestali pronađu, ali i u vezi sa upotrebom forenzičkih dokaza
neophodnih za utvrđivanje identiteta nestalih osoba. Gospođa Šoljan (MKSJ) pojasnila je da je MKSJ
do 2001. godine vršio iskopavanja masovnih grobnica u svrhu prikupljanja dokaza za potrebe suđenja
za ratne zločine koji su se odvijali u Hagu. MKSJ-ovi istražitelji mjesta zločina dobili su instrukciju da
dokumentiraju i katalogiziraju sve što se pronađe na lokacijama iskopavanja (npr. artefakte poput
identifikacijskih ili nekoh drugih dokumenata, čaura, metaka, itd.) a što bi moglo pomoći u
identifikaciji ubijenih. Zaposlenici koji su obavljali terenske aktivnosti navodli su u svojim izvještajima
i/ili prilikom svjedočenja da su ulagani maksimalni napori da se adekvatno dokumentiraju sve
informacije koje mogu biti od pomoći prilikom identifikacija. Kada je MKSJ 2001. godine prestao sa
iskopavanjima i ekshumacijom posmrtnih ostataka, ICMP je zajedno sa domaćim vlastima preuzeo
ekshumacije, predvodeći identifikaciju hiljada nestalih osoba na teritoriji bivše Jugoslavije,
uključujući identifikaciju gotovo 7000 osoba nestalih tokom pada Srebrenice 1995. godine.
10. U bivšoj Jugoslaviji je, dakle, postojao koordinirani proces pronalaženja i identifikacije nestalih –
najprije u okviru krivičnih istraga koje su dovele do otkrivanja brojnih nezakonitih grobica. Pored
toga, ICMP-ov rad je vladama u regiji omogućio identifikaciju posmrtnih ostataka nestalih i pružanje
1
Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Rezolucija o ljudskim pravima 9/11, “Pravo na istinu,” 24.
septembar, 2008., A/HRC/RES/9/11.
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 4 od 25
informacija o njihovoj sudbini članovima porodica i drugima. Metode koje je koristio ICMP forenzička upotreba analize DNK, arheologija i antropologija – donijeli su nove dokaze koji su se
mogli koristiti u suđenjima. Posebno u slučaju DNK dokaza, pomoću kojih se uspostavlja pouzdana
veza između ostataka nestalih osoba i navodnih zločina, a u brojnim suđenjima se pokazalo da imaju
veliku dokaznu vrijednost; koriste se i u suđenjima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću koja su u
toku.
11. Na međunarodnom nivou proces pronalaženja i identifikacije nestalih nije ostao ograničen samo na
aspekt traganja za nestalima i povratak njihovog identiteta, nego je uključivao i pravo porodica da
saznaju istinu i napore na suzbijanju nekažnjivosti. Kako je predstavnica MKSJ-a istakla sa strane
tužilaštva, korištenje forenzičke nauke omogućilo je utvrđivanje veza između primarnih i sekundarnih
masovnih grobnica, pruživši na taj način daleko jasniju sliku stvarnih događaja. Iz aspekta pravde,
upotreba modernih forenzičkih metoda i fokus na učešću porodica nestalih igra značajnu ulogu u
otkrivanju istine.
12. Iskustvo bivše Jugoslavije, nije, međutim, univerzalno. MKS se do sada nije posebno bavio pitanjem
nestalih osoba u aktuelnim slučajevima. Kako je gospođa Yamaguchi primijetila, ti slučajevi se
odnose na oružane sukobe koji još uvijek traju. Radi se o područjima u koja je teško poslati
istražitelje da prikupljaju forenzičke dokaze. Rad MKS-a je dodatnu potporu dobio nakon što je
utvrđeno da primarnu odgovornost za vođenje istrage i podizanje optužnica imaju države na koje se
istrage i optužnice odnose. Sve zemlje, nedvojbeno, nemaju kapacitet za provođenje efikasnih
istraga, stoga im je potrebno pomoći u izgradnji neophodnih kapaciteta, između ostalog i putem
međunarodnih koordiniranih mehanizama.
13. Procesi, kako su ih u bivšoj Jugoslaviji implementirali MKSJ i ICMP, razlikuju se od pristupa koje su
primijenili drugi međunarodni akteri. Kako je istakao predstavnik MKCK, gospodin Mehley, MKCK
slijedi isključivo humanitarni pristup problemu nestalih osoba, koncentrirajući se na potrebe
porodica nestalih – prvenstveno pravo “da znaju” kakva je sudbina njihovih voljenih, što
podrazumijeva rješavanje pravnih, administrativnih, socio-ekonomskih i psiholoških/psihosocijalnih
problema sa kojima se susreću porodice. Porodice čiji je član nestao često žive u neizvjesnosti. U
nekim zemljama državno zakonodavstvo predviđa pravni status za porodice nestalih osoba, tako da,
iz pravnog ugla, mogu nastaviti sa životom. Mogu, međutim, biti opterećeni drugim problemima, kao
što je nošenje sa psihološkom traumom i osjećajem neizvjesnosti, ali i ekonomskim i finansijskim
poteškoćama. MKCK radi i na razvijanju mehanizama prevencije, tj. mjerama koje bi se mogle
poduzeti na međunarodnom i državnom nivou prije nego dođe do nestanka osoba.
14. Kako je MKCK istakao, takvi su napori u izvjesnoj mjeri komplementarni sa onima koje su postavili
MKSJ i ICMP, ali ne i obavezno kada se primjenjuju u određenim kontekstima. Naprimjer, prema
MKCK, prikupljanje podataka od porodica nestalih može se pokazati jednostavnijim ukoliko je jedina
svrha prikupljanja rasvijetliti sudbinu nestalih srodnika te porodice, jer istovremeno korištenje tih
podataka u krivičnim procesima može probuditi osjećaj straha. I iz ugla zaštite podataka također –
ukoliko porodice daju podatke u humanitarne svrhe, onda se one ne mogu koristiti u krivičnim
procesima. Svi prikupljeni podaci se mogu upotrebljavati samo uz pristanak i razumijevanje svih
uključenih strana. Kako MKCK ističe, mora postajati balans između humanitarnog pristupa rješavanju
problema nestalih osoba i pristupa tom problemu zasnovanom na vladavini prava.
15. Različite zajednice imaju različite potrebe. Pravo na istinu se ne može osporiti, ali je važno da se to
pravo ispunjava u skladu sa određenim potrebama i okolnostima u kojima se porodice nalaze. Za
osmišljavanje efikasnih programa koji se vremenom mogu prilagođavati potrebama posebno je
potrebna procjena zasnovana na statistički potkrijepljenim potrebama. Bez obzira na sve, opće je
prihvaćen integrirani pristup koji je na Zapadnom Balkanu donio rezultate bez presedana.
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 5 od 25
16. Dok je prva reakcija državnih aktera, posebno na lokalnom nivou, nedvojbeno usmjerena na
porodice nestalih, sadržaj reakcije se vremenom razvija kako bi ukljičio brojne aktere koji na različite
načine daju svoj doprinos. Sa ciljem da postigne visok stepen uključenosti, reakcija ima i pripadajući
politički element, ali u pozitivnom smislu, gdje uključenost nastoji stvoriti političku volju da se
nestale osobe pronađu.
17. Osvrćući se na te političke aspekte, predstavnik Međunarodnog centra za kontraterorizam, gospodin
Knoope, primjećuje da postoji suštinsko pitanje izbora, prioriteta i novca koje se nameće i
agencijama za istragu. Kao rezultat toga, pronalaženje i identifikacija terorista, u kontekstu
terorizma, često predstavlja prioritet. Potrebno je uraditi više da bi se pronašle osobe bez obzira na
okolnosti ili njihove uloge u uzroku nestanka ljudi. Predstavnica Instituta za historijsku pravdu i
pomirenje (IHPP), gospođa Cissé van den Muijsenberg, naglasila je da određivanje prioriteta i
planiranje procesa u obzir mora uzeti kulturne kontekste koji zahtijevaju balansiranje međunarodnih
standarda i lokalnih očekivanja.
18. Gospođa O'Sullivan iz Forenzičkog instituta Nizozemske (NHI) podsjetila je da upravljanje
očekivanjima podrazumijeva izgradnju dubljeg razumijevanja odgovornosti koju nosi uloga
međunarodnih aktera ali i domaćih partnera u procesu. Tamo gdje nedostaju kapaciteti i znanje ovaj
zadatak može biti složen. Gospodin Maat (NFI) je posebno istakao da ne samo da su tehnički procesi
često pogrešno protumačeni, nego i da načini obrade I zaštite podataka mogu dovesto do
nesporazuma. Predstavnik SSL-a, dr. Acquaviva, naglašava da dok neke organizacije uživaju privilegije
i ne podliježu obavezi otkrivanja osjetljivih informacija – kao što je ICMP ili MKCK, te međunarodni
sudovi – nije dovoljno jasno riješeno pitanje vlasništva nad dokumentima, forenzičkim materijalom i
ličnim podacima u njihovim arhivama. Naprimjer, MKSJ je vlasnik forenzičkih dokumenata koji se
nalaze u njegovom arhivu; ICMP primjenjuje politiku prema kojoj nosilac podataka ima kontrolu nad
podacima, a ostale forenzičke dokaze čuva u svojstvu povjerenika.
19. U pravilu, nečije pravo na njegove/njene podatke i dokaze mora biti u ravnoteži sa javnim interesom.
Taj interes, kako je gospođa Cissé van den Muijsenberg (IHPP) istakla, uključuje i zahtjeve procesa
pomirenja. Povezujući suštinsko pitanje nestalih osoba sa širim pitanjem održivog pomirenja traži sve
moguće historijske podatke na način koji im omogućava dostupnost. Naprimjer, kako je već kazano
za MKSJ, pravosudni sektor presude donosi uz detaljno obrazloženje – presuda u slučaju Tolimir,
kome se sudilo za zločine u Srebrenici kao jedan primjer – daje značajan doprinos uspostavljanju
nepristrane historijske priče. Istovremeno je Vijeće daleko otišlo u pokušaju zaštite osjetljivih ličnih
podataka i nastojanju da kontrolu nad ličnim podacima ima nosilac podataka.
20. Što se tiče historijske priče iz forenzičkih podataka i svjedočenja, gospođa Cissé van den Muijsenberg
(IHPP) naglašava da bez obzira na činjenicu da je obim materijala veliki, on potiče iz ograničenog
broja izvora i od ograničenog broja svjedoka. Sudska je istina uvijek proizvod ograničenja, a kreiranje
priča je stoga, i o pravilima, dokazima i procedurama, te pravilima prema kojima rade historičari.
Pravila bi trebala biti međusobno komplementarna kako bi se dobila šira slika i kako bi se priče dalje
dijelile.
21. Dr. Acquaviva (SSL) napominje da u pravnim okvirima postoji trajna fragmentiranost odredbi,
mehanizama i standarda koji se odnose na pitanje nestalih. S time se složio i gospodin Kleiser (ICMP)
dodavši da se Međunarodna konvencija za zaštitu svih osoba od prislinih nestanaka odnosi na osobe
u čiji nestanak su umiješani i državni akteri. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope nedavno je
razmatrala mogućnost kreiranja zasebnog evropskog instrumenta, zbog potencijalnih nedostataka
konvencije u vezi sa ljudskim pravima I vladavinom zakona. Ženevske konvencije se primjenjuju na
oružane sukobe i ne daju prava srodnicima nestalih nego nameću obaveze zaraćenim stranama. S
druhe strane, ljudska prava se uvijek podrazumijevaju i provodiva su. Istaknuto je i da postoji vrlo
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 6 od 25
stvaran izazov u vezi sa samom primjenom – ili njenim izostankom – od državnih i nedržavnih aktera
u postojećem pravnom okviru.
22. Konačno, ne postoji sistem koji bi uskladio ili kombinirao sve pomenute napore u praktične svrhe.
Dok UN primjenjuje univerzalni sistem koordinacije, tj. sistem grupne koordinacije, kako je istakao
gospodin Seen (UNDAC) ne postoji grupa za pitanje nestalih osoba. Stoga ovaj problem ostaje na
različitim akterima koji treba da pronađu način koordinacije napora. Prestavnik Interpola, gospodin
O’Connell, smatra da su na međunarodnom nivou uočeni propusti te da se poduzimaju mjere za
rješavanje problema u partnerstvu sa ICMP-om, Evropskom unijom i drugim akterima, i to u
kontekstu nesreća. Pristup koji je usvojen u slučaju nesreća može biti od pomoći i u drugim
kontekstima.
2.1.2. Drugi dio: katastrofe i masovne nesreće
23. Kada ljudi nestaju u nesrećama, sve češće agencije za provođenje zakona – uključujući njihove
forenzičke institute i službe, preuzimaju vođstvo u procesu pronalaženja i identifikacije žrtava. S
obzirom na to da nesreće danas sve češće poprimaju međunarodnu dimenziju, posebno kada je u
pitanju identifikacija žrtava nesreća (DVI), gotovo su sve države donijele mjere kojima osiguravaju
saradnju u slučaju potrebe za DVI-em, pri tome štiteći, kad god je to moguće, ljudska prava žrtava i
njihovih porodica u smislu tačnih identifikacija. Interpolov Stalni odbor za DVI neprekidno radi na
usavršavanju procedura za DVI, šireći na taj način principe najbolje prakse i promovirajući njihovu
primjenu.
24. Procedure za DVI se u nekoliko aspekata razlikuju od procedura prema kojima se postupa nakon
oružanih sukoba i kršenja ljudskih prava. Primjenjuju jednoobrazne standarde postupanja; standardi
prikupljanja forenzičkih dokaza u pravilu ispunjavaju pravosudne zahtjeve; uglavnom je potrebno
manje vremena za prve rezultate nego u procesu pronalaženja i identifikacije osoba u poratnom
okruženju – najvjerovatnije zbog toga što nema uplitanja političkih faktora, što nije slučaj u
poratnom okruženju.
25. Poput drugih agencija i agencije za provedbu zakona se već dugi niz godina suočavaju sa izazovom
globalizacije. Sve je prisutnija potreba da se osigura okvir za podršku na globalnom nivou i preko
državnih granica. Zbog toga što nereće uglavnom zahvataju više od jedne države, u smislu izgubljenih
života, zahvaćenih područja ili zahtjeva za međunarodnu pomoć i podršku, Interpol, ICMP i ostali
podržavaju razvoj globalnih standarda i instrumenata. Kako gospodin O’Connell (Interpol) objašnjava
– to podrazumijeva brzu reakciju na terenu, efikasne metode obrade podataka kao što je FASTID ili
ICMP-ov fDMS, te održavanje odgovrajućih forenzičkih kapaciteta. Važan napredak u tom smislu
predstavlja stalna Platforma za DVI (PDVI) koju su ustanovili Interpol i ICMP. Namjera je da poboljša
pouzdanost održavanja pripravnosti na globalnom niovu. Profesor Kappen (NFI) skrenuo je pažnju na
program njegovog instituta pod nazivom Bonaparte, naglašavajući koliko je važno da se ova vrsta
tehnologije učini dostupnom vlastima širom svijeta.
26. Gospodin O’Connell je obavijestio učesnike da se u pružanje DVI-a uključuju i drugi akteri, uključujući
davaoce usluga iz privatnog sektora. To donosi novu dinamiku u kojoj se mora garantirati
komplementarnost na osnovu jasnog opisa zaduženja i aktivonsti. Ova dinamika je ipak dobrodošla,
jer spremnost na reakciju još uvijek nije na potrebnom nivou. Prof. Schneider (Univerzitet u Kelnu)
dodaje da zbog nedostatka sredstava nema vanjskih programa za procjenu nivoa stručnosti u
procesu testiranja DNK u scenarijima DVI, kao i da još uvijek postoji ozbiljne razlike u između
raspoloživih domaćih kapaciteta, čak i među članicama EU. Zbog toga se od ICMP-a i drugih očekuje
da osmisle programe obuke koji će poboljšati trenutnu situaciju.
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 7 od 25
27. Izgradnja i održavanje domaćih kapaciteta nije jednostavan zadatak. Gospodin O’Connell, naprimjer,
tvrdi da su nakon skorašnje DVI intervencije na Filipinima, međunarodni akteri iza sebe ostavili dobru
infrastrukturu, uključujući laboratorije, mogućnosti za provođenje identifikacija i relevantne resurse.
Međutim, nakon što je na Filipinima uslijedila poplava i odnijela hiljade ljudskih života, ta
infrastruktura više nije bila dostupna. Ni međunarodna pomoć nije uvijek programirana tako da
podrži kapacitete za DVI. U slučaju poplave, Filipinima je dostavljena humanitarna pomoć u
vrijednosti oko 20 miliona eura, ali se ništa od tih fondova nije moglo koristiti za potrebe DVI-a.
Stoga i održavanje kapaciteta može ovisiti o fleksibilnosti inostrane pomoći. Upravo iz tog razloga je
možda potrebno dati prednost za međunarodnu i multilateralnu pripravnost nauštrb izgradnje
domaćih kapaciteta, posebno tamo gdje će takvi kapaciteti rijetko biti u upotrebi.
2.1.3. Treći dio: organizirani kriminal i migracije
28. Iskustvo u rješavanju pitanja nestalih usljed oružanih sukoba i nesreća je veliko i raznoliko.
Međutim, problem nestanaka u vezi sa organiziranim kriminalom – uključujući trgovinu ljudima
(THB) ili kao posljedica migracija i raseljavanja nije tako dobro istražen.
29. Jedan idejni pristup pomenutim kontekstima nestanaka, prema gospodinu Wyssu (IOM) nastaje
uočavanjem razlika u (i) pronalaženju nestalih putem forenzičkih metoda, tj. pronalaženjem i
identifikacijom njihovih ostataka i (ii) aktivnostima traganja za nestalima. Potonje aktivnosti se mogu
smatrati više vezanim za prevenciju ili pomoć u rješavanju nestanaka. Gospodin Kleiser (ICMP) ističe
da se isto može reći i za forenzičke pristupe. I oni imaju preventivni efekt, ako se u obzir uzme da
nestanak utiče i na članove porodice nestale osobe, te da doznavanjem istine o sudbini nestale
osobe rješavamo problem neizvjesnosti, tj. sprečavamo njegov produžetak. U kontekstu zločina,
uključujući ratne zločine, efikasne forenzičke metode mogu imati efekt sprečavanja ponavljanja.
Uočavanje razlika u pristupu se u svakom slučaju čini korisnim prvim korakom u pokušaju da se
napravi obuhvatan pregled problema koji zahtijeva dodatno istraživanje.
30. Traganje, na način kako ga provodi IOM, uključujući korištenje matrice traganja za raseljenima koja
služi za registraciju interno raseljenih osoba ili osoba odvojenih od porodice i prijatelja nakon
prirodnih nesreća ili nesreća uzrokovanih ljudskim faktorom. Globalna mreža traganja pokreta
Međunarodnog Crvenog križa i crvenog polumjeseca za cilj ima ponovno uspostavljanje kontakta
između razdvojenih članova porodice. Napori MKCK na ponovnom uspostavljanju porodičnih veza
datira iz 1870. godine, kada su napravili listu francuskih vojnika koje su zarobile njemačke snage i na
taj način donijeli utjehu njihovim porodicama.
31. Forenzičke aktivnosti ICMP-a su postale veoma važne, između ostalog i zbog rastućeg broja smrtnih
slučajeva u populaciji migranata. Samo u Sredozemlju, za koje je, između ostalih i nizozemski NVO
United, prikupio ograničene statističke informacije, procjenjuje se da godišnje nestaje oko 1000
osoba usljed trgovine ljudima ili iliegalnih migracija. U tom smislu je potrebno inicirati više aktivnosti
među stanovništvom, posebno porodicama u zemljama porijekla migranata. Ova oblast još uvijek
nije dovoljno dobro istražena. Gospodin Wyss (IOM) kao provi korak predlaže istraživanje situacije u
Zapadnoj Africi, Siera Leoneu i Gani koje se može proširiti i na ostale zemlje sa viljem prikupljanja
kvalitetnijih podataka koji bi se mogli ponuditi većem broju relevantnih institucija.
32. Gospodin Stary (Eurojust) ističe da je broj žrtava trgovine ljudima u stalnom porastu, dok se broj
sudskih postupaka i broj osuđenih počinilaca smanjuje. Jedan od razloga iza ovog trenda krije se u
činjenici da pravosudni organi vrlo teško dolaze do svjedočenja samih žrtava. Još jedan od razloga je i
to da je žrtve THB-a, u brojnim slučajevima, nemoguće na siguran način vratiti u zemlju porijekla. To
je posebno slučaj kada se počinioci nalaze u odredišnoj zemlji i zemlji porijekla. Iako ne postoje
obuhvatni statistički podaci o uzrocima iza THB-a, sigurno je da tom problemu doprinose ekonomski
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 8 od 25
problem, ratna zbivanja i prirodne nesreće.
33. Gopsodin Stary se pozvao na izvještaj Eurostada/EK, objavljen početkom ove godine, nastao na
osnovu istraživanja u 27 članica EU plus Island, Crna Gora, Norveška, Srbija, Švicarska i Turska.
Izvještaj pokriva period 2008-2010. i navodi ukupno 9.528 identifikovanih i pretpostavljenih žrtava,
te porast od 18% za taj period. Broj identifikovanih žrtava u 2010. godini u 24 članice koje su mogle
pružiti tražene podatke je 55352.
34. Gospodin O’Connell (Interpol) ističe da je srednjeročno potrebna bolja usklađenost standarda
prikupljanja podataka i pravnih odredbi koje će osigurati kompatibilnost sa zahtijevima vladavine
prava u oblasti obrade podataka, te navodi da se u ovoj oblasti nalaze značajni potencijali.
35. Još uvijek se na zna tačan broj osoba nestalih usljed organiziranog kriminala, trgovine ljudima i
migracija. Radi se o problem koji zahtijeva dodatna istraživanja, posebno u zemljama porijekla,
uključujući zapadnoafričke zemlje, Sijera Leone i Ganu, ali i EU. Za značajni napredak u rješavanju
ovog pitanja potrebno je raditi na standardizaciji obrade podataka, njihovom prikupljanju i analizi.
2.1.4. Zaključci diskusije
36. Pitanje nestalih osoba još uvijek nije opće priznato kao samostalan problem. Kao složena pojava traži
posebnu pažnju i finansiranje. S obzirom na to da različiti međunarodni akteri rade na različitim
aspektima rješavanja pitanja nestalih osoba – sa različitim mandatima i ciljevima – postoji rizik od
skretanja pažnje sa ovog problema kao jedinstvenog pitanja, a time se umanjuju i izgledi za napredak
u rješavanju problema. Pored razvoja globalne strategije postoji potreba za poboljšanjem
međunarodnih tehničkih kapaciteta, između ostalog kompatibilnih i međusobno dostupnih sistema
prikupljanja I obrade podataka. Važno je i da se fokus međunarodnih aktivnosti usmjeri na potrebe
porodica nestalih i njihovo pravo da saznaju istinu o sudbini svojih nestalih članova. Konačno,
potrebno je ojačati međunarodne okvire saradnje, uzimajući u obzir lekcije naučene kroz
međunarodnu saradnju policijskih snaga u DVI situacijama.
2.2.
Lista učesnika
gospođa Kathryne Bomberger, generalna direktorica, ICMP, predsjedavajuća okruglog stola
dr. Guido Acquaviva, šef kabineta, Specijalni sud za Liban
gospodin Adam Boys, glavni operativni direktor, ICMP
gospođa Catherine Cissé van den Muijsenberg, izvršna direktorica, Institut za historijsku
ravdu i pomirenje
gospodin Ian Hanson, zamjenik direktora Odsjeka za forenzičku nauku za areheologiju i
antropologiju, ICMP
gospođa Brenda Hollis, tužiteljica, Specijalni sud za Sijera Leone
gospođa Nerma Jelačić, šefica odnosa sa javnošću, Međunarodni krivični sud za bivšu
Jugoslaviju
profesor Bert Kappen, profesor, Univerzitet Radboud
gospodin Andreas Kleiser, direktor za pitanja politike i saradnje, ICMP
gospodin Peter Knoope, direktor, Međunarodni centar za kontra-terorizam
gospođa Jasmina Kurbašić, pravnica, ICMP
gospodin Anthony London, izvjestitelj, ICMP
2
Trgovina ljudima”, izdanje2013., Eurostat, Evropska komisija, dostupno na http://ec.europa.eu/antitrafficking/entity.action?path=EU+Policy%2FReport_DGHome_Eurostat
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 9 od 25
profesor George Maat, profesor antropologije, Odjel za anatomiju, Univerzitet u
Lajdenu
gospodin Christopher Mehley, zamjenik šefa centralne agencije za traganje i odsjeka za
zaštitu, MKCK
gospodin Mick O’Connell, direktor, operativna policijska podrška, Interpol
dr. Christina Oelgemoller, predavačica međunarodnih odnosa, Univerzitet Loughborough
gospođa Irene O'Sullivan, viša savjetnica za forenziku/koordinatorica za naučnu potporu,
Nizozemski forenzički institut
gospođa Tanja Pacifico, posebna pomoćnica šefa misije, Međunarodna organizacija za
migracije
dr. Thomas Parsons, direktor Odsjeka za forenzičku nauku, ICMP
gospodin Adi Rizvić, zamjenik direktora Odsjeka za forenzičku nauku, ICMP
profesor Peter Schneider, koordinator za projekte, Institut za sudsku medicinu, Univerzitet
u Kelnu
gospodin Sjaak Seen, generalni upravitelj projekta, Udruženi centri za hitnu reakciju
Roterdam-Rijnmond & Južna Holandija, zapovjednik nizozemskog štaba USAR.NL i član
UNDAC-a
gospođa Lada Šoljan, pravnica, Tužiteljstvo, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju
gospodin Lukas Stary, kontakt osoba za THB i državni predtavnik za republiku Češku u
Eurojust-u (Mreža za pitanje genocida)
dr. Carla van Dongen, Odjel za analizu DNK, Forenzički institute Nizozemske
gospodin Martin Wyss, šef misije, Međunarodna organizacija za migracije
gospođa Yayoi Yamaguchi, pravna savjetnica u Tužiteljstvu, MKS
III.
UNIVERZITET U SUSSEXU, CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE SUKOBA I SIGURNOSTI U SUSSEXU3
3.1.
Diskusija
37. Odabrane teme za diskusiju podjeljene sun a sljedeći način: 1) ICMP-ov historijski mandat i aktuelna
transformacija; 2) teoriziranje u vezi sa nestalim osobama; 3) nestale osobe u poratnim kontekstima;
i 4) formaliziranje ICMP-ovog mandata.
38. Učesnici okruglog stola su informirani da je ICMP osnovan 1996. godine kako bi pomogao u
rješavanju pitanja nestalih osoba u okviru poratne izgradnje mira i pomirenja prema Dejtonskom
mirovnom sporazumu. ICMP od osnutka pruža stručnu tehničku pomoć vladama Bosne i
Hercegovine, Republike Hrvatske, Republike Srbije, Crne Gore, bivše jugoslovenske republike
Makedonije i vlastima Kosova. U tom procesu je pronađeno i identifikovano oko 27000 osoba koje su
nestale tokom sukoba na Balkanu, uključujući i identifikaciju pomognutu analizom DNK za više od
16000 osoba. Ima programe u Africi, na Bliskom Istoku, Južnoj Americi i Jugoistočnoj Aziji, te u EU.
Nakon cunamija koji je 2004. godine pogodio Jugoistočnu Aziju ICMP pomaže prilikom identifikacija
žrtava nesreća, a u skorije vrijeme započeta je i saradnja sa Međunarodnom organizacijom za
migracije (IOM) na rješavanju nestanaka izazvanih migracijama stanovništva.
39. U skorije vrijeme je vlada Nizozemske pokrenula inicijativu da se istraži mogućnost dodjele stalnog
međunarodnog statusa ICMP-u. U okviru tog procesa ICMP priprema veliku konferenciju koja će se
održati u Palati mira u Hagu od 29. oktobra do 1. novembra 2013. godine. Cilj konferencije je istražiti
buduće koncepte i ideje o tome kako unaprijediti globalnu reakciju u procesu rješavanja pitanja
nestalih.
3
ICMP duguje zahvalnost Centru za istraživanje sukoba i sigurnosti za pripremu ovog izvještaja.
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 10 od 25
40. ICMP se snažno zalaže za aspekt vladavine zakona u okviru rješavanja pitanja nestalih. U bivšoj
Jugoslaviji je vrlo brzo po osnivanju uspostavljena bliska saradnja sa Međunarodnim krivičnim sudom
za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je usvojio na zakonu zasnovan pristup pitanjima poratne pravde i
izgradnje mira, nastojeći osigurati krivičnu odgovornost počinilaca zbog djela počinjenih tokom
sukoba na Balkanu. Mandat ICMP-a na Balkanu podrazumijeva odredbe koje direktno podržavaju
ovaj cilj. Sa ciljem pronalaženja dokaza za ratne zločine MKSJ je dobio mandat da šalje arheološke
timove u različite dijelove bivše Jugoslavije koji su vršili ekshumacije masovnih grobnica i prikupljali
dokaze za podizanje optužnica u slučajevima ratnih zločina. MKSJ, međutim, nije imao mandat niti
sredstva i način da vrši identifikaciju psomrtnih ostataka. U tom je kontekstu ICMP počeo raditi u
saradnji sa Ljekarima za ljudska prava (PHR) i drugim relevantnim akterima kako bi se uspostavili
neophodni mehanizmi za rješavanje pitanja nestalih osoba i upotrijebila tehnologija analize DNK u
svrhu identifikacije ostataka.
3.1.1. Historijski mandat ICMP-a i aktuelna transformacija
41. Ljudi nestaju otkako postoji ljudska vrsta. Uzroci su vijekovima isti – ratovi, prirodne nesreće i
nesreće uzrokovane ljudskim faktorom. Prije kraja Hladnog rata međunarodna zajednica je činila
jako malo na pronalaženju i identifikaciji nestalih osoba, te njihovom povratku porodicama. ICMP je
nastao 1996. godine na samitu grupe G-7 u svrhu rješavanja pitanja osob nestalih u sukobima na tlu
bivše Jugoslavije. Međunarodna zajednica je spoznala da broj nestalih (prema procjenama radi se o
oko 40000 osoba – do danas pronađeno i identifikovano oko 70%) predstavlja prijetnju za mir i
stabilnost na Balkanu, te mogući uzrok nesigurnosti i političke nestabilnosti u cijeloj Evropi.
42. Organizacija je dobila mandat da osigura saradnju vlada na rješavanju pitanja nestalih zbog
međusobne povezanosti sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Osnivanje ICMP-a predstavljalo je pomak od ad
hoc humanitarnog pristupa rješavanju pitanja nestalih ka pristupu zasnovanom na primjeni zakona u
kome države preuzimaju odgovornost za slučajeve nestalih osoba. S obzirom na etničko-vjersku
prirodu sukoba u bivšoj Jugoslaviji ICMP se odmah suočio sa izazovom – kako osigurati saradnju
vlada u regiji na rješavanju pitanja nestalih na nediskriminirajući način, bez obzira na etničkoreligijsko porijeklo, političku opredijeljenost i ulogu u sukobima.
43. ICMP svoje aktivnosti zasniva na pravnim okvirima međunarodnog humanitarnog prava, uključujući i
Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. ICMP nastoji izgraditi domaće zakonodavstvo u zemljama
nakon sukoba, koje će porodicama nestalih omogućiti da traže svoje pravo na informacije, pravo na
reparacije i zaštitu informacija koje daju institucijama zaduženim za traženje njihovih nestalih
srodnika.
44. U poređenju sa drugim društvima koja su prošla sukob, Bosna i Hercegovina i druge zemlje nastale
raspadom SFRJ dobile su značajnu pažnju i podršku međunarodne zajednice u rješavanju pitanja
nestalih. Dobar primjer je samo osnivanje ICMP-a i MKSJ-a, ali i činjenicom da se ovaj problem
pominje u Dejtonskom mirovnom sporazumu iz 2005. godine. Činjenica da je 70% od 40000 nestalih
u bivšoj Jugoslaviji danas pronađeno zasigurno je vrijedna pažnje, a za nju postoji prihvatljivo
objašnjenje u obliku nekoliko faktora:


masovno prisustvo i podrška za uključivanje pitanja nestalih osoba u međunarodne mirovne
ugovore i sporazume;
pristup zasnovan na zakonu koji ide korak dalje od ad hoc humantiranog pristupa i zaštite
nestalih osoba tokom sukoba do spoznaje da se pitanje nestalih osoba u poratnom
okruženju treba rješavati uspostavljanjem relevantnog zakonodavstva i institucija u okviru
procesa tranzicijske pravde i pomirenja; uključenost međunarodnih i domaćih sudova u
procese istraga – ne samo traganja – u slučajevima nestalih osoba, kako bi porodicama
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 11 od 25
nestalih bili vraćeni posmrtni ostaci njihovih srodnika, ali i omogućen pristup pravdi kroz
zakonske mehanizme.
45. Napredak u procesu pronalaženja i identifikacije nestalih osoba nije isti u različitim poratnim
kontekstima, tako da ostaje usko vezan za postojanje političke volje međunarodne zajednice i
domaćih državnih i nedržavnih aktera, njihovih finansijskih resursa i kapaciteta institucija uključenih
u rješavanje pitanja nestalih osoba u okviru obimnijeg procesa političkog pomirenja i rekonstrukcije.
Radi se o važnoj činjenici koju treba uzeti u obzir prilikom procjene ICMP-ovog rada u različitim geopolitičkim kontekstima.
3.1.2. Teoriziranje pitanja nestalih
46. Ključna tema koja se nametnula nakon prezentacija i debate bila je kritika birokratskog aparata u
procesu rješavanja pitanja nestalih. Kada organizacije poput Međunarodnog crvenog križa i Društva
crvenog polumjeseca tragaju za nestalim osobama to obavezno podrazumijeva i formuliranje pravnih
i birokratskih kategorija nestalih osoba, što predstavlja uspostavljanje hijerarhije. Kategorije su
neophodne za odgovarajući prostup složenom problemu, međutim, kategorizacija te vrste prijeti da
objektivizira nestale, tj. postoji rizik da će oni za kojima se traga postati instrumentalizirani.
47. Tendencija objektivizacije i kategorizacije nestalih pojavljuje se u savremenoj politici. Otkrivanje
prošlosti, koje je neminovno kada su u pitanju nestale osobe, može pruzrokovati traumu. Većina
mehanizama koji pomažu porodicama da se nose sa takvom traumom – kako bi se vratio smisao za
pravdu i rehabilitaciju – zahtijeva neki oblik zajedničkog sistema. Učesnici, međutim, ističu da
birokratski ili kvazibirokratski sistemi funkcioniraju na osnovu kategorizacije koja bi mogla ponuditi
lažno obećanje izvjesnosti. Ne otkrivajući prošlost, time izbjegavajući potrebu za izvjesnošću i
prihvatanjem života u neizvjesnosti, prijedlog je iznesen kao još jedna, sasvim valjana mogućnost.
48. Neki su učesnici istakli da se “nestale” posmatra kao objekte kojima se upravlja umjesto ljudskih bića
koja je nemoguće zamijeniti. Niti jedan birokratski sistem – koliko god bio sofosticiran, transparentan
i pouzdan – nije u mogućnosti rješavati određene spoznaje osobnosti. Razvoj birokratije u
modernism društvima ima pozitivne i negativne posljedice. Postoji potreba za daljim istraživanjem i
razumijevanjem interakcije između lokalnih neformalnih priča o nepravdi, posmrtnim ostacima i
duhovima i sa rekonstruiranim birokratskim mehanizmima i formalnim pričama o poratnoj
rekonstrukciji i pomirenju ratom pogođenih društava.
49. Objektivizacija i kategorizacija nestalih krije se u suštini tenzija između institucionalnog pristupa
pitanju nestalih i brige i prioriteta ljudi koji tragaju za svojom porodicom i prijateljima. Učesnici
radionice složili su se da postoji potreba za mehanizmima rješavanja pitanja nestalih koji su više
orijentirani ka ljudima i porodici. Takve mehanizme treba osmisliti tako da se čuju potrebe porodica
nestalih, tako da bolje odgovoraju njihovim potrebama pokazujući i viši stepen fleksibilnosti i
prilagodljivosti lokalnoj kulturi, tradicijama i politici. Porodice nestalih osoba imaju dodatnu korist od
direktnog uključivanja u procese donošenja odluka; od aktivnog učešća u stvaranju genetičkih dokaza
neophodnih u procesima pornalaženja i identifikacije nestalih, kao i od definiranja ishoda procesa i
procjene trenutka kada se može reći da su procesom ostvareni zadovoljavajući rezultati.
50. Učesnici su diskutirali i o tome kako memorijalizacija nestalih ili preminulih često uključuje i
uspostavljanje javnog sjećanja i rekonstrukciju historijskih priča, koje, opet, mogu postati
predmetom političke upotrebe. U Španiji, naprimjer, nakon pada režima generala Franka, nastupila
je tišina, a špansko pravosuđe se usprotivilo ekshumaciji psomrtnih ostataka kako bi zaštitili
određene političke prednosti i izbjegli otvaranje dubokih rana u španskom društvu. Memorijalizacija
iza koje stoji država ima drugačiju svrhu od memorijalizacije koju porodice provode pojedinačno.
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 12 od 25
Važno je istražiti kako različiti oblici memorijalizacije konstruiraju i objedinjuju određene priče, kao
što je priča o viktimizaciji, koja sama po sebi može izazvati tenzije između strana u sukobu. Postoje
priče i o nepostojećem identitetu, poput simboličkog “neznanog borca”, kojima se ističe da tijelo za
koje se ne zna može imati daleko više značaja od identificiranog tijela.
51. Učesnici radionice objašnjavaju da praksa prikupljanja, identifikacije putem DNK i klasificiranja
posmrtnih ostataka pored fizičke i hemijske obrade kostiju podrazumijeva i društven konstrukt
pojedinačnih i kolektivnih identiteta, priča o zajedničkim iskustvima i događajima iz prošlosti koji čine
temelje “bio-državljanstva” i kolektivističke kulture neophodne za pomirenje i rekonstrukciju
društava zahvaćenih sukobom.
52. Metod identifikacije putem analize DNK, koji je prihvatio ICMP, ima i jedan zanimljiv učinak –
omogućava identifikaciju i onih ljudi za kojima se ne traga. U nekom slučajevima su rezultati procesa
potpuno neočekivani i nenamjetni izazivaju političke posljedice. Rad ICMP-a omogućava
identifikaciju i memorijalizaciju nestalih osoba bez obzira na njihovu ulogu u sukobima i bez obzira na
to da li se za njima traga i da li ih se prisjećaju državni i nedržavni akteri. U svom radu ICMP je
nailazio na slučajeve takozvanih “nestalih koje se ne traži” ili “nestalih koji ne nedostaju” što su izrazi
za osobe čije je nestanak pretpostavljen, ali nije i prijavljen, jer pripadaju međuprostoru različitih
kategorija osređenih društvenih struktura, nisu bili pripadnici nijedne posebne nacionalne, religijske
ili sektaške zajednice, ili su pripadali marginaliziranim zajednicama, kao što su homoseksualci ili
transrodne osobe, čiji nestanak nije prijavljen jer zbog određenih socio-kulturnih normi njihove
porodice i zajednice nisu bile raspoložene da učestvuju u procesu testiranja DNK koje bi moglo
pomoći u njihovom pronalaženju.
3.1.3. Nestale osobe u poratnim kontekstima
53. Neki su učesnici radionice izrazili sumnje oko toga da li je i na koji način ICMP-ov tehnički uspjeh u
upotrebi testiranja DNK u svrhu identifikacije tijela nestalih osoba doprinio političkim ciljevima
organizacije – promoviranje mira i pomirenja u poratnim okruženjima kakvo je područje bivše
Jugoslavije.
54. Međunarodna zajednica podržava ideju da neam mira bez pravde za nestale i da je otkrivanje istine o
tome šta se nestalim osoba dogodilo moralna i etička obaveza. Nasuprot tome, neki su učesnici
zastupali tezu da se promoviranje takve ideje u društvima koja su razorena ratom i ovisna o
međunarodnim sredstvima neophodnim za održavanje i rekonstrukciju, može posmatrati kao
neokolonijalno nametanje strane kulture i uplitanje vanjskih političkih faktora od strane donatora i
drugih dominantnih međunarodnih aktera. Čak i ako međunarodni i nacionalni akteri promoviraju
takve ideje u najboljoj namjeri, priča o nestalima, viktimizaciji i pravdi podložna je političkim
manipulacijama različitih zajednica koje nastoje opravdati odluku u da ne učestvuju u mirnom
dijalogu i naporima da se dođe do pomirenja sa nekadašnjim neprijateljima.
55. Jedan učesnik je istakao da ICMP-ovo promoviranje državne odgovornosti za proces rješavanja
pitanja nestalih može biti posebno problematično u situacijama gdje lokalne društvene zajednice ne
vide državu kao legitimnog i nepristranog aktera. Napomenuo je da se radi o staroj dilemi koja prati
interne incijative za izgradnju mira, nečemu što nije specifično samo za ICMP. Kao potencijalno bolji
pristup predloženo je promoviranje zajedničke odgovornosti i saradnje različitih zainteresovanih
strana, uključujući državu, domaće aktere građanskog društva i međunarodnu zajednicu.
56. Neki su učesnici izrazili zabrinutost oko toga da uprkos pokušajima ICMP-a da da doprinos izgradni
mira i pomirenja ostaje nejasno da li ova organizacija daje konkretan doprinos u tom pravcu. ICMP
nastoji učvrstiti mir i sigurnost u poratnim okruženjima, ali njegovo prisustvo i projekti mogu imati
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 13 od 25
ograničen rok trajanja, kapacitete i učinak. Rješavanje slučajeva nestalih osoba i potpora razvoju
znanja, priča i politika zasnovanih na naučnim dokazima može pomoći, ali nema dovoljno dokaza da
se ova tvrdnja sa sigurnoću može potvrditi. Ova ideja se pojavila u aktivnoj diskusiji, koja je pokazala
da postoje tenzije između ICMP-ovog metodološkog individualizma – koji se oslanja na forenzičku
nauku u procesu identifikacije posmrtnih ostataka i odgovaranja na individualne i porodične zahtjeve
– i njegovog šireg mandata pomaganja u izgradnji institucionalnog i društvenog kapaciteta i
odgovornosti za njih. Slučaj Bosne i Hercegovine može se posmatrati kao uspješan u smislu broja
nestalih osoba koje su vraćene svojim porodicama i u smislu postojanja dokaza o preuzimanju trajne
odgovornosti za razvoj procesa pomirenja.
57. Predstavnik ICMP-a pojasnio je da je veliki dio ICMP-ovih aktivnosti usmjeren na to da odgovori na
zahtjeve porodica koje izričito traže pravdu. U nekim slučajevima porodice nestalih nastoje saznati
okolnosti smrti njihovog srodnika i zahtijevaju da ljudi koji su krivi za tu smrt odgovaraju za počinjeni
zločin. U nekim slučajevima pripadnici nastradalih zajednica mogu insistirati na tome da se tragedija
iz prošlosti zaboravi, želeći se fokusirati na sadašnjost i planove za budućnost. Tranzicija iz rata u mir
trebala bi se zasnivati na slobodi učesnika u sukobu da odlučuju o tome koji je najbolji način
postizanja mira, a da njima ne dominiraju ideje promovirane u međunarodnoj zajednici o tome kako
lokalne zajednice imaju pravo znati za sudbinu nestalih ili da nema mira u društvu bez pravde za
nestale. Neki učesnici su istakli da još uvijek nema odgovora na pitanje koliko je suočavanje sa
prošlošću preduslov za tranziciju iz rata u mir i stvaranje demokratičnijih društava. Neophodno je
dalje istraživati poratne kontekste kako bi se testirala ta hipoteza.
58. U historiji dugotrajnih sukoba u Afganistanu, naprimjer, nestanci ljudi i njihovo raseljavanje su dva
fenomena koja su imala ozbiljan učinak na afganistansko društvo. Skorašnji izvještaj afganistanske
Nezavisne komisije za ljudska prava (koji nije objavljen) navodi dokaze o 180 masovnih grobnica u
Afganistanu koje su rezultat posljednjih 35 godina sukoba. Problem nestalih u Afganistanu nije,
međutim, na listi prioriteta za rješavanje – ni vladi Afganistana niti međunarodnoj zajednici. Bonski
sporazum kojim je uspostavljena Tranzicijska vlast u Afganistanu niti ne pominje ratne zločine i
pitanje nestalih. Međunarodna zajednica nije istraživala prošlost onih koji su danas na vlasti, jer se
njihovo prisustvo i saradnja u aktuelnim organima vlastima vidi kao garancija stabilnosti i pomirenja
u zemlji. Snage SAD-a i NATO-a, barem u početnoj fazi, više su se fokusirale na borbu protiv
terorizma nego na izgradnju mira i državnih struktura u Afganistanu. To povlači pitanje o tome po
čemu se Afganistan razlikuje od drugih poratnih društava gdje se pitanje nestalih rješava – poput
mnogih drugih pitanja – u okviru formalnih mirovnih sporazuma i napora na rekonstrukciji društva i
pomirenju, kao što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Mogući odgovor je geopolitički značaj,
uključujući fizičku blizinu bivše Jugoslavije i Evrope, samim time i veći interes članica EU i NATO-a za
osiguravanje mira i stabilnosti na regionalnom nivou na Balkanu. Nedosljedni stavovi i prakse
međunarodne politike u različitim poratnim kontekstima traže dodatnu analizu. Iz nekoliko
komparativnih istraživanja više slučajeva poratnih društava kojima je potrebna međunarodna
intervencija za rješavanje pitanja nestalih mogu se izvući važni zaključci. Koja se iskustva mogu
prenijeti iz procesa i rezultata ICMP-ovih aktivnosti na Balkanu u operativni pristup organizacije u
drugim kontekstima kao što su Irak i Libija?
3.1.4. Proširenje mandata ICMP-a
59. ICMP je nastao kao međunarodni, privremeni ad hoc mehanizam za rješavanje pitanja nestalih osoba
prvobitno za prostor ratom razorene bivše SFRJ. Tehnički, ova organizacija nema članarinu i oslanja
se isključivo na doborovoljne priloge i sredstva donatorskih vlada. Tokom diskusije pomenuta je i
zabrinutost da oslanjanje na priloge međunarodnih donatora može utjecati na njen mandat sa
mogućim efektom podrivanja ICMP-ovog nediskriminirajućeg pristupa, što znači da neće biti
sredstava za rad u zemljama koje se čine manje važnim prioritetima za donatorske zemlje. Učesnici
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 14 od 25
radionice su predložili da ICMP nastoji za neke buduće angažmane ojačati svoju autonomnu poziciju i
bolje kodificirati dobrovoljnu i neuslovljenu prirodu finansijskih priloga donatorskih zemalja. Kao
pozitivan primjer produžavanja mandata i prikupljanja sredstava za svoje aktivnosti pominje se
UNHCR.
60. Naveli su da je prvobitno ICMP zaprimao zahtjeve za potporu u rješavanju slučajeva nestalih osoba u
poratnim okruženjima, a tehnologija identifikacije zasnovane na analizi DNK pokazala se posebno
korisnom u tim slučajevima. Organizacija je primila zahtjeve vlada da se uključi u rješavanje šireg
obima problema nestalih osoba, koji uključuje nestale u sukobima i usljed kršenja ljudskih prava,
nestale u nesrećama, raseljene osobe i izbjeglice, trgovinu i ilegalno prebacivanje migranata, žrtve
nasilja izazvanog zloupotrebom droga i svim ostalim kontekstima nestanaka, bilo da se radi o voljnim
ili nedobrovoljnim razlozima.
61. Različite kategorije migranata u određenim režimima migracija i izbjeglice, interno raseljene osobe i
migranti usljed nesreća. Uvođenje migracija u područje ICMP-ovih aktivnosti, odnedavno u okviru
sporazuma o saradnji sa IOM-om, ukazuje na novi koncept međunarodnih migracija u akademskim I
političkim krugovima. Iz prezentacija je bilo jasno da razgovor o nestalim osobama ne podrazumijeva
obavezno posmrtne ostatke, nego i ljude koji su manje-više dobrovoljno nestali, ali su još uvijek
među živima. Nemali je broj istraživanja koja ukazuju na to da je većina migranata u redovnom
kontaktu sa svojim porodicama kojima šalju novac. U slučajevima kada migranti nisu u kontaktu sa
porodicama iz predostrožnosti i želje da ih zaštite od potencijalne opasnosti, svaki pokušaj da ih se
idenitifikuje i promovira kontakt sa porodicama i zajednicama u zemljama porijekla može ih dovesti u
opasnost. Naprimjer, u slučajevima trgovine djece, njihova identifikacija nije uvijek i dobar korak, jer
postoje slučajevi kada su porodice, pa i predstavnici agencija za provedbu zakona upleteni u sam čin
trgovine. U slučajevima trgovine ženama za seksualno iskorištavanje uvjeti mogu biti slični u smislu
da tim ženama prijeti jednaka opasnost u zemlji porijekla i odredištu. Ako ih identificiraju članovi
poridice ili krijumčari ili trgovci ljudima, to ih može izložiti daljem iskorištavanju i nasilju. U takvim se
slučajevima efikasna zaštita može osigurati pružanjem novih identiteta umjesto traganja za njima
kao nestalim osobama.
62. Broj međunarodnih migranata koji umiru u pomorskim nesrećama i nikada ne budu pronađeni je
ogroman i u stalnom je porastu. U tim bi situacijama ICMP-ov rad mpgao biti krucijalan za
identifikaciju poginulih i nestalih migranata. Nameće se pitanje kako utim situacijama utvrditi
identitet migranata ako se uz posmrtne ostatke ne pronađu identifikacijski dokumenti ili neki drugi
indikator identiteta? Kako pronaći porodice neidentifikovanih migranata? Ovo je posebno važno za
slučajeve u kojima nije lako ustanoviti zemlju porijekla i državljanstvo nestale osobe. Kako će ICMP
definirati i osigurati garancije države prilikom preuzimanja odgovornosti, bez ugrožavanja sigurnosti i
kriminaliziranja migranata koji pribjegavaju metodama kao što su nedozvoljena trgovina i
krijumčarenje? Još jedan primjer je slučaj malog NVO-a iz El Salvadora, koji je osnovan kako bi se
tragalo za djecom koja su oteta od njihovih porodica i nestala za vrijeme sukoba 1980-ih, a postoji
informacija da sui h usvojile porodice u Argentini i drugim zemljama. U takvim slučajevima se može
tvrditi da ponovno spajanje sa biološkim članovima porodice – barem u obliku neke vrste kontakta –
predstavlja pozitivan ishod.
63. Vrijedi razmotriti neke posljedice ponovne konceptualizacije migranata – onih koji umiru na svom
putu i onih koji uspiju preživjeti – kao nestalih osoba. Posebno prilikom razmatranja drugog
scenarija, u kome se identificiranje vrši u svrhu povratka, učesnici napominju da uglavnom države
imaju politički interes za povratak migranata, posebno u slučajevima takozvanih “neuspješnih
azilanata” čija identifikacija može imati pogubne posljedice. Proteklih desetljeća traženje azila u
Evropi postaje sve teže. Čak i ako zahtjev dolazi od relevantnih agencija, azilanti su na evropsko tlo
uglavnom došli ilegalnim putem, što ih automatski stavlja u kategoriju prekršitelja imigracijskih
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 15 od 25
odredbi i potencijalnom prijetnjom po sigurnost koja se mora hitno otkloniti. S obzirom na to kakvo
je današnje političko raspoloženje u Evropi, gdje vlade već dugo govore o izdavanju biometrijskih
informacija za osobe koje postavljaju neosnovane zahtjeve, pokušaji da se dođe do tih osoba na
osnovu informacija porodice dovelo bi takve “nestale” migrante u vrlo ranjivu poziciju i uništilo
mogućnost promjene statusa i dobijanja nekog oblika legalnog boravka u zemlji domaćinu. Azilanti,
ilegalni migranti ili osobe koje su žrtve trgovine ljudima svjesni su svoje ranjivosti i žive u strahu od
zatvaranja i deportacije natrag u domovinu. To je posebno problematično u kontekstu sve liberalnije
prakse sjevernih zemalja. ICMP će se u tom smislu suočiti sa pravim izazovom, nakon što postane
formalna međuvladina organizacija, jer – iako će imati međunarodne privilegije i imunitet – nije
isključeno da će se naći u spregama snaga koje mogu nadjačati zaštitu osjetljivih informacija, čemu
smo svjedočili u slučajevima kada vlade potražuju zaštićene podatke na osnovu navodnih
terorističkih prijetnji.
64. U većini poratnih konteksta je upotreba forenzičkih metoda i novih tehnologija analize DNK vrlo
kontroverzna i predstavlja proces koji nije jednostavno implementirati jer podrazumijeva
uključivanje naučnih metoda u politički i društveno vrlo osjetljiva okruženja, u kojima se ICMP
suočava sa izazovom promoviranja doborovoljnog učešća porodica nestalih koji su nerijetko
traumatizirani, uplašeni i treba ih informirati i educirati o funkciji metode identifikacije zasnovane na
analizi DNK i njenoj upotrebi kod vlada i međunarodnih institucija. Sumiravši sva zapažanja, većina
učesnika ICMP-ove radionice složila se da pažljivo osmišljeno proširenje ICMP-ovog madata može
donijeti pozitivan ishod.
65. Zaštitu podataka i mehanizme razmjene podataka, poput onih koji se primjenjuju u poratnim
društvima, potrebno je razviti tako da garantira da genetičke informacije nisu automatski dostupne i
da se ne upotrebljavaju za nadzor protivno volji i sigurnosti migranata i njihovih porodica.
Tehnologije identifikacija koriste se u UK i nekim drugim zemljama za potrebe pronalaženja i
identifikacije nakon nesreća, ali i za kontrolu i upravljanje stanovništvom. Te su tehnologije i
socijalne i materijalne; radi se o oblicima socio-tehničke intervencije koji djeluju na istovremeno
stvaranje niza ljudskih i tehničkih agensa. Tehnologija podrazumijeva stvari poput kartica, čipova
ugrađenih u pasoše, kontrolnih popisa i obrazaca, ali i drugih stvari koje oblikuju ljudske odnose i
interakciju između aktera. Problem nastaje kada tehnologija postaje predmet zloupotrebe, a ICMP
mora pronaći svoje mjesto detaljnim razmatranjem s obzirom na mandat koji podrazumijeva fokus
na pravdu i pružanje podrške vladama da preuzmu odgovornost. Vrijedi napomenuti u ovom
kontekstu da se sa genetičkim inofrmacijama koje prolaze obradu u ICMP-u postupa odvojeno i u
izolaciji; ne dijele se sa INTERPOL-om niti lokalnim agencijama za provedbu zakona.
3.1.5. Zaključci i preporuke
66. ICMP nastoji razvijetliti pitanje nestalih osoba u međunarodnom okruženju kojem ova značajna tema
uglavnom nije bliska. Svu učesnici su jednodnevnu radionica “Nestale osobe i rad ICMP-a”
okarakterizirali kao vrlo poticajnu. Imali su priliku saznati nove informacije i proširiti razumijevanje
problema nestalih osoba. Cijene da ICMP funkcionira u kontekstu politički veoma osjetljivog
okruženja. ICMP je predmet brojnih publikacija i istraživanja; i sami objavljuju brojne članke te
informativne materijale koji su dostupni online na internetskoj stranici organizacije (www.ic-mp.org),
a sve sa ciljem podizanja svijesti.
67. Diskutiralo se o nekoliko vrlo važnih pitanja, te je ustanovljeno da postoji potreba za prikupljanjem
dodatnih dokaza zasnovanih na istraživanjima koji će pomoći da se odgovori na otvorena pitanja, a
politike i prakse koje imaju utjecaj na državu i na nedržavne aktere obogate novim informacijama.
Akademici koji su učestvovali u radu konferencije imali su zanimljiva zapažanja i preporuke koje će se
prenijeti na ICMP-ovoj konferenciji u Hagu. U nastavku slijede ključne preporuke koje učesnici
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 16 od 25
radionice žele prenijeti, iskazujući interes za budućim dijalogom i inicijativama u vezi sa pitanjem
nestalih osoba:
a) ICMP treba jasno istaći da organizacija ima politički mandat promoviranja mira i pomirenja u
poratnim kontekstima, što nastoji postići pružanjem tehničke stručne pomoći i usluga koje
podržavaju proces pronalaženja i identifikacije nestalih osoba u različitim kontekstima.
Ishodi tih procesa nisu unaprijed određeni, a u nekim su slučajevima i potpuno nepredvidivi i
rezultiraju nenamjernim političkim posljedicama. Mandat ICMP-a je takav da je potrebno
pornaći etičku i političku ravnotežu u procesu traganja za nestalima. Proširenjem aktivnosti
na grupe osoba koje su nestale u okolnostima nevezanim za sukob, ICMP i njegovo upravno
tijelo se pozivaju da kritički ispitaju čijim se interesima služi identifikacijom nestalih u
situacijama koje nisu povezane sa ratnim dešavanjima;
b) Da bi se ublažio negativan učinak birokratske objektivizacije i kategorizacije nestalih osoba,
učesnici predlažu kreiranje mehanizama usmjerenih na ljude i porodicu, osmišljenih tako da
se čuje glas porodica nestalih i pokaže fleksibiknost i prilagodljivost lokalnoj kulturi,
tradicijama i politikama;
c) Tranzicija iz rata u mir treba biti zasnovana na slobodnoj volji ljudi uključenih u sukobe da
odlučuju o tome koji je najbolji način dostizanja mira i pravde, umjesto na idejama koje
promovira međunarodna zajednica, poput ideje da je potrebno saznati istinu o sudbini
nestalih ili da nema mira u njihovim društvima bez pravde za nestale osobe. Još uvijek nema
odgovora na pitanje da li je i ako jeste, na koji način je suočavanje sa prošlošću preduslov
tranzicije iz rata u mir i stvaranje demokratičnijh društava, iako je iz perspektive IMCP-a
pravo na istinu ključno za stvaranje mirnog društva nakon rata i vraćanje narušenih prava i
garancija. Potrebna su dalja komparativna istraživanja ovih pitanja u poratnim kontekstima.
d) U slučaju da žele raditi bez obzira na historijsku trumu, porodicama nestalih osoba treba
ponuditi više mogućnosti da učestvuju u donošenju odluka i bolje ih informirati o testiranju
DNK. To će ih dodatno ojačati u definiranju ishoda procesa i procjeni kada je proces proizveo
zadovoljavajući rezultat. Pružanje mogućnosti da učestvuju u vježbama testiranja DNK je
ključno, jer na taj način dolazi di osnaživanja i direktnog uključivanja u stvaranje institucija
koje su odgovorne i sposobne za rješavanje problema nestalih srodnika;
e) Zaštitu podataka i mehanizme razmjene podataka, poput onih koji se primjenjuju u poratnim
društvima, potrebno je razviti tako da garantiraju da genetičke informacije nisu automatski
dostupne i da se ne upotrebljavaju za nadzor protivno volji i sigurnosti migranata i njihovih
porodica.
3.2.
Lista učesnika
dr. Jan Selby, direktor, SCSR; viši predavač međunarodnih odnosa, Univerzitet u Sussexu,
Predsjedavajući okruglog stola
dr. Louise Askew, nezavisna istraživačica
gospodin James Barnes, mentor saradnik, antropologija, Univerzitet u Sussexu
profesor Richard Black, šef Fakulteta za globalne studijem Univerzitet u Sussexu
gospođa Kathryne Bomberger, generalna direktorica, ICMP
profesor David Chandler, profesor međunarodnih odnosa, Unverzitet u Westminsteru
gospođa Yi-Lan Chou, Studentica magistarskog studija, sukobi, sigurnost i razvoj, Univerzitet
u Sussexu
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 17 od 25
gospodin William Da Rosa, saradnik mentor, međunarodni odnosi, Univerzitet u Sussexu
dr. Lucy Easthope, saradnik u nastavi na predmetu masovni smrtni slučajevu i pandemije,
Univerzitet u Bathu
profesorica Jenny Edkins, profesorica međunarodne politike, Univerzitet Aberystwyth
dr. Andrei Gomez-Suarez, saradnik na istraživanju, Univerzitet u Sussexu
dr. Vanessa Iaria, istraživačica, Univerzitet u Sussexu
gospodin Zdenek Kavan, predavač međunarodnih odnosa, Univerzitet u Sussexu
gospodin Andreas Kleiser, direktor za pitanja politike i saradnje, ICMP
gospođa Natasha Leite de Moura, studentica magistarskog studija, međunarodni odnosi,
Univerzitet u Sussexu
gospođa Dejana Mekanić, studentica magistarskog studija, međunarodni razvoj, Univerzitet
u Sussexu
dr. Christina Oelgemoller, predavačica međunarodnih odnosa, Univerzitet Loughborough
dr. Ceri Oeppen , predavač humane geografije, Univerzitet u Sussexu
dr. Maja Petrovic-Steger, saradnik na istraživanju; direktorica studija arheologije i
antropologije, Univerzitet u Cambridgeu
Gospodin Christian Stray, student magistarskog studija, sukobi, sigurnost i razvoj, Univerzitet
u Sussexu
dr. Elspeth van Veeren, Saradnica na istraživanju u okviru post-doktorskog
studija/predavačica političkih nauka, Univerzitet u Sussexu/Univerzitet u Bristolu
gospođa Joanna Wood, upraviteljica centra, SCSR, Univerzitet u Sussexu
IV.
SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA
4.1.
Diskusija
68. ICMP je bio domaćin regionalnog okruglog stola na kome se razgovaralo o pitanjima koja će pomoću
u definiranju plana za budućnost procesa rješavanja problema nestalih na osnovu iskustava stečenih
u procesu rješavanja tog pitanja na Zapadnom Balkanu.
69. Okrugli sto u Sarajevu fokusiran je na četiri seta pitanja: prvo: koja je uloga međunarodne zajednice
u pružanju pomoći zemljama koje se oporavljaju od posljedica oružanih sukoba ili kršenja ljudskih
prava? Postoje li standardi koje bi međunarodna zajednica trebala primjeniti kao odgovor na potrebe
zemalja koje se bore sa pomenutim problemom? Drugo, koje su obaveze država suočenih sa
problemom nestalih osoba u procesu njegovog rješavanja? Koja prava i uloge imaju udruženja žrtava
i civilno društvo u rješavanju pitanja nestalih osoba? Treće, da li su krivične istrage i podizanje
optužnica smetnja u procesu traženja i identifikacije nestalih osoba ili predstavljaju motivirajući
faktor i pod kojim uslovima? Četvrto, da li rješavanje slučajeva osoba nestalih usljed oružanih
sukoba, kršenja ljudskih prava i organiziranog kriminala doprinosi okončanju talasa nasilja i
potencijalnom ekonomskom razvoju? Okrugli sto je zaključen završnom diskusijom, kada su učesnici
iznosili svoja mišljenja u smislu iskustava stečenih na Zapadnom Balkanu i načina na koji se ta
iskustva mogu prenijeti u druge scenarije rješavanja pitanja nestalih na globalnom nivou – poput
reakcije u slučaju nesreća, krijumčarenja i migracija.
70. U uvodnom dijelu je Kathryne Bomberger, generalna direktorica ICMP-a, istakla promjenu u načinu
posmatranja i rješavanja pitanja nestalih posljednjih godina. Poredeći omjer ubijenih civila i vojnika u
svjetskim ratovima (jedan civil na sedam vojnika) sa omjerom u sukobima krajem 20. i početkom 21.
vijeka (devet civila na jednog vojnika) ukazala je na ogromnu promjenu dinamike sukoba, dodavši da
su danas u sukobima “nestale osobe uglavnom civili, a ne vojnici”.Tokom 1990.-ih dogodio se zaokret
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 18 od 25
u pristupu rješavanju ovog pitanja – iz humanitarnog pitanja u pitanje vladavine prava.Ovaj razvoj je
dodatno podržan uspostavljanjem MKSJ-a, te kasnije MKS-a. Kao rezultat promjene prirode sukoba i
usvajanja pristupa rješavanju slučajeva nestalih osoba nakon sukoba zasnovanog na vladavini prava,
u bivšoj Jugoslaviji je pronađeno i identifikovano više od 70% od 40.000 nestalih u sukobima.
Nameće se pitanje: kako primijeniti pozitivna iskustva iz područja Zapadnog Balkana na druge
dijelove svijeta i različite scenarije?
4.1.2. Prvi dio: Koja je uloga međunarodne zajednice u pružanju pomoći zemljama koje se
oporavljaju od posljedica oružanih sukoba ili kršenja ljudskih prava? Postoje li standardi
koje bi međunarodna zajednica trebala primjeniti kao odgovor na potrebe zemalja koje se
bore sa pomenutim problemom?
71. Učesnici su se uglavnom složili oko toga da su međunarodne institucije igrale važnu ulogu u procesu
pronalaženja i identifikacije nestalih osoba na Zapadnom Balkanu, koja je od koristi domaćim
vlastima kao nosiocima odgovornosti za rješavanje tog pitanja.
72. Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine istakla je da je
“međunarodna zajednica ključni faktor u prevazilaženju političkih prepreka rješavanju problema
nestalih. Prije 1996. godine, imali smo nacionalno podijeljene komisije koje su radile na principu
reciprociteta; uz pomoć međunarodne zajednice uspjeli smo pokrenuti proces u kome nema mjesta
za diskriminaciju, u kome se traga za svima bez obzira na etničku pripadnost, religiju i naciju.”
73. Ivan Grujić, pomoćnik ministra za branitelje Republike Hrvatske rekao je da “međunarodna zajednica
nije idealna, ali igra iznimno važnu ulogu u rješavanju pitanja nestalih”. Naglasio je značaj uloge
međunarodne zajednice u jačanju regionalne saradnje, koja je ključna za rješavanje pitanja nestalih
na Zapadnom Balkanu, zatim njihovu ulogu u podržavanju nadležnih da se bave problemima žrtava,
pomažu državama da uspostave vlastite kapacitete, osiguravanju resursa i pružanju pomoći u
primjeni odredbi koje donose države.“Potrebno je da međunarodne organizacije imaju mandat za
rješavanje pitanja nestalih, tako da mogu primijeniti standarde u nekim budućim sukobima, koji
ovdje, nažalost, nisu postojali /na Zapadnom Balkanu/”, rekao je pukovnik Grujić. “Nigdje”, zaključio
je, “nije pronađen i identifikovan tako veliki broj nestalih kao ovdje. Bilo bi jako dobro kada bi se
iskustva ove regije mogla prenijeti i drugima”.
74. Milutin Mišić, član Kolegija direktora Instituta za nestale osobe naglasio je da bi pitanje nestalih
osoba trebalo biti pitanje i problem kojim će se baviti država, “ali se do danas država krije iza napora
međunarodne zajednice, što državu dovodi u inertno stanje spram ovog pitanja”. Zaključio je
sljedećim riječima: “kada ćemo prenijeti odgovornost na institucije BiH”?
75. Anisa Sućeska, BIRN, BiH komentarisala je ovisnost o međunarodnoj zajednici. “Mislim da patimo od
sindroma žrtve. Mi smo tek jedno poglavlje u nizu sukoba koji su se gotovo istovremeno događali u
svijetu. Ljutimo se sada zbog toga što je međunarodna zajednica promijenila prioritete, umjesto da
prihvatimo činjenicu da ima i drugih žrtava kojima treba pomoći. Moramo, međutim, insistirati na
tome da međunarodna zajednica završi proces koji je ovdje počela”.
76. Vesna Teršelič, NVO aktivistkinja i borac za ljudska prava iz Hrvatske izjavila je da “zahvaljujući
zahtjevima udruženja porodica nestalih i organizacija za ljudska prava te uključenosti međunarodne
zajednice danas imamo standard kakve imamo, dok 1990.-ih nismo imali nikakve”. Gospođa Teršelič
je govorila o pravima koja žrtve imaju nakon teških i sistemskih kršenja ljudskih prava – pravima na
istinu, pravdu, reparaciju i garanciju neponavljanja. Predložila je da međunarodna zajednica definiše
ta prava i obaveze država koje iz njih proističu u jednoj konvenciji. “Ostalo je još mnogo stvari [koje
treba poduzeti], ali se međunarodni doprinos može ogledati u stvaranju standarda na osnovu
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 19 od 25
iskustava stečenih u ovoj regiji”, rekla je gospođa Teršelič.
77. Lejla Hadžimešić, ekspertica za ljudska prava iz BiH ponovila je stajalište gospođe Teršelič o tome
“koliko je važno standardizovati ovo područje i prenijeti iskustva iz ove u druge regije”, posebno
ističući “četiri prava koja je pomenula gospođa Teršelič, uključujući i pravo na borbu protiv
nekažnjivosti”. “To je vrlo važno kod uspostavljanja standarda, jer se u ovoj oblasti pokazalo da je
osnivanje Međunarodnog krivičnog suda i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju
donijelo novi pomak”, rekla je gospođa Hadžimešić.
4.1.3. Dio 2a: Koje su obaveze država suočenih sa problemom nestalih osoba u procesu njegovog
rješavanja?
78. Mnogo se toga može naučiti iz iskustava sa Zapadnog Balkana. Osnovane su institucije koje se bave
nestalim osoba, poput komisija za nestale osobe u Hrvatskoj, na Kosovu i u Srbiji i poput Instituta za
nestale osobe u BiH, zatim posebna tužilaštva za ratne zločine, koja se, između ostalog, bave i
zločinima koji su doveli do nestanka ljudi.Te institucije nisu uobičajene i uopšte ne postoje u većini
zemalja.
79. Aida Čerkez, novinarka agencije Associated Press komentarisala je međugeneracijske cikluse nasilja i
kako danas – kao rezultat napora međunarodne zajednice da rješava pitanje nestalih – niko ne može
manipulisati brojem nestalih osoba niti to u budućnosti koristiti kao katalizator novih sukoba. Dodala
je, međutim, i sljedeće: “čini mi se da smo uspjeli identifikovati više od 70% nestalih samo zbog
pritiska međunarodne zajednice. Zašto mi ne preuzmemo odgovornost? Da li će se proces nastaviti i
ako međunarodna zajednica prestane postavljati uslove”?
80. Sandra Orlović, izvršna direktorica Centra za humanitarno pravo iz Srbije naglasila je obavezu država
da rješavaju problem nestalih osoba.“Ta je obaveza duboko ugrađena u odredbe međunarodnog
prava i proističe iz niza konvencija koje su prisutne u našim pravnim sistemima, a primjenjuju se kroz
mehanizme tranzicijske pravde”, rekla je. Gospođa Orlović je izrazila skepsu oko daljeg napretka u
rješavanju pitanja nestalih na Zapadnom Balkanu sve dok suočavanje sa prošlošću ne uđe na dnevni
red političkih elita u regiji. Ključno je da države preuzmu odgovornost za problem i da žele pronaći
svoje građane.
81. Saliha Đuderija je istakla da “svaka država mora imati vrlo vidljive državne, stručne i profesionalne
mehanizme koji moraju funkcionisati na vrlo transparentan način [da bi se mogle baviti naslijeđem iz
prošlosti].Takvi mehanizmi, međutim, ne bi smjeli oslobađati odgovornosti druge učesnike u procesu
(policija, tužilaštva, itd.) od njihovih odgovornosti. U BiH postoje mehanizmi, ali nisu efikasni jer
nema političke volje za velikim promjenama zbog toga što još uvijek ne vjerujemo dovoljno jedni
drugima nakon posljednjeg sukoba”.
82. Adnan Rizvić, ICMP smatra da se uloga države može dvojako posmatrati: uspostavljanje i
podržavanje mehanizama za rješavanje pitanja nestalih osoba kao i mehanizama koji za cilj imaju
spriječiti ponavljanje ovog problema u budućnosti. Potonji, rekao je, još uvijek ne postoje. Ovim
pitanjem se, stoga, trebaju baviti historičari, jer će tek tada sljedeće generacije imati koristi od našeg
iskustva. Vladine institucije treba da dokumentuju i bilježe istinu, gradeći na taj način temelj bolje
budućnosti. “Ovo pitanje se mora riješiti kako bi se pokrenuo proces pomirenja i održavanja mira u
budućnosti”, rekao je gospodin Rizvić.
83. Sven Milekić, Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske, pažnju je skrenuo na činjenicu da čak i
ako država pokazuje političku volju za rješavanje određenog problema, samo usvajanje zakona u tom
pogledu često nije dovoljno. “Neki zakoni postoje na papiru, čime je ispoštovana forma, ali se oni u
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 20 od 25
stvarnosti ne primjenjuju. Bez obzira na to ko dođe na vlast, ne postoji spremnost za suočavanje sa
prošlošću ili ukazivanje na probleme o kojima obični ljudi malo znaju”, rekao je gospodin Milekić.
84. Ivan Grujić je dodao da “država ima tri obaveze: obavezu da rješava probleme, preuzima
odgovornost i pokazuje političku volju. Ključ je postojanje iskrene političke volje”, rekao je pukovnik
Grujić, “koja postaje operativna kroz usvajanje državnih zakona, efikasan rad institucionalnih
mehanizama za zaštitu porodica nestalih osoba i rješavanje njihovih slučajeva, suđenja počiniocima i
obilježavanje događaja i mjesta stradanja u spomen žrtvama”.
4.1.4. Dio 2b: Koja prava i uloge imaju udruženja žrtava i civilno društvo u rješavanju pitanja
nestalih osoba?
85. Olgica Božanić, članica udruženja Porodica kidnapovanih i nestalih osoba sa Kosova i Metohije, Srbija
kazala je da je “uloga porodica nestalih osoba osnivanje udruženja, lobiranje za naša prava i vršenje
stalnog pritiska na vladu [da ispuni svoje obaveze]. Mi prikupljamo i svojim članovima dijelimo
informacije iz različitih institucija, međunarodnih i nevladinih organizacija. Tražimo pravdu i krivično
gonjenje svih počinilaca. Uvidjeli smo značaj umrežavanja, te smo prije dvije godine osnovali
regionalno tijelo za koordinaciju koje se bavi rješavanjem pitanja nestalih osoba na
nediskriminirajućim principima. Danas lobiramo da države iz regije Zapadnog Balkana potpišu
deklaraciju o principima najbolje prakse u procesu pronalaženja, ekshumacije i identifikacije nestalih
osoba, kao i da se 2014. godina proglasi godinom nestalih osoba”.
86. Ljiljana Alvir, predsjednica Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iz Hrvatske istakla
je da “udruženja porodica nestalih osoba igraju ključnu ulogu u procesu traganja za nestalim
osobama jer […] su porodice najposvećenije rješavanju ovog problema i predstavljaju pokretačku
snagu saradnje između vladinih insitutucija i porodica. Njihova je uloga dvojaka: s jedne strane vrše
pritisak na vladine institucije [da ispune obaveze u procesu pronalaženja, ekshumacije i identifikacije
nestalih], a s druge strane mogu dati konstruktivan doprinos vladinoj politici u vezi sa pitanjem
nestalih učešćem u radu komisija i podizanjem ovog problema na viši nivo”.
87. Anisa Sućeska je komentarisala potrebu za rješavanjem problema međugeneracijskog prenosa
traume sa jedne generacije na drugu. Iako se mediji uglavnom ne smatraju dijelom građanskog
društva, gospođa Sućeska je ukazala na to da i mediji, poput građanskog društva, igraju važnu ulogu
u borbi protiv govora mržnje i obrazovanju mladih o načinima na koje se nose sa prošlošću kako bi
se izbjegao međugeneracijski prenos traume.
4.1.5. Treći dio: Da li su krivične istrage i podizanje optužnica smetnja u procesu traženja i
identifikacije nestalih osoba ili predstavljaju motivirajući faktor i pod kojim uvjetima?
88. Lejla Hadžimešić je dala uvod u treću sesiju nedvojbenim odbacivanjem potrebe za diskusijom o
tome da li počinioci trebaju odgovarati za zločine koje su počinili; ne postoji alternativa za dostizanje
pravde i kažnjavanje počinilaca. Istakla je sljedeće: “u kontekstu garancije neponavljanja,
osuđivanjem počinilaca šalje se jasna poruka svijetu da zločini po međunarodnom pravu nisu
dobrodošli, te da ako se neko usudi ponovo razviti jednu tako destruktivnu ideologiju, znat će da ga
na kraju čeka osuda. Pored toga, osuđivanjem počinilaca otežava se jednoj potencijalnoj
monstruoznoj ideologiji zločina po međunarodnom pravu da oko sebe okupi kritičnu masu ljudi koji
bi ga podržavali, budući da su mladi ljudi već prosli kroz obrazovni sistem u kojem su naučili da su
takva zlodjela kažnjiva, protivna međunarodnom pravu i definitvno vrijedna osude”.
89. Mioljub Vitorović, tužilac Tužilaštva za ratne zločine iz Srbije, istakao je da “nema dvojbe oko toga da
se za svaki zločin, uključujući i ratni zločin mora suditi.[…] Suđenja za ratne zločine mogu
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 21 od 25
predstavljati prepreku ako nema koordinacije i ako svjedok otkriva informacije [o skrivenim
grobnicama nestalih osoba] i ako godinama nema nikakvog pomaka”. “Međutim”, dodao je, “ako
postoji dobra koordinacija, radi se o vrlo efikasnom mehanizmu. […] iz iskustva znam da svaki put
kad uspijete dovesti svjedoke koji govore o onome što se dogodilo, posebno ako priznaju krivicu, to
može motivisati i druge koji su ubijali da priznaju zločine i olakšaju dušu, jer normalan čovjek ne
može živjeti sa teretom činjenice da je ubijao druge ljude”.
90. Anisa Sućeska: “Nepotrebno je diskutovati o tome da su suđenja za zločine obaveza. Ali suđenja
imaju uticaj na javnu transparentnost procesa i pristup informacijama. Svjedočenje može biti
pozitivan element u podizanju svijesti javnosti. Ipak, postoji opasan pomak u cijeloj regiji ka
anonimizaciji podataka o suđenjima za ratne zločine”.
91. Ljiljana Alvir je govorila o primjeru suđenja za masakr hrvatskih civila na farmi Ovčara u Istočnoj
Slavoniji 1991. godine koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija. “Već smo istakli
pozitivan pristup predsjedavajućeg sudskog vijeća u slučaju Ovčara, koji je dopustio obuhvatnije
ispitivanje optuženika i svjedoka kako bi se došlo do informacija o nestalim osobama. Predlagali smo
i Međunarodnom krivičnom sudu da dopusti šire ispitivanje tokom procesa kako bi se došlo do
informacija o nestalima”.
92. Ivan Grujić: “Očigledno postoji odgovornost država da gone i kazne prekršitelje zakona.[…]
počiniocima se mora pružiti prilika da otkriju informacije i dobiju nešto blaži tretman kroz proces
nagodbe. Imamo pozitivna iskustva sa krivičnim procesima koji su doveli do određenih informacija”.
93. Olgica Božanić: “Haški tribunal je tri godine radio na podizanju optužnice protiv kidnapera moga
brata. Optužnica je proslijeđena UNMIK-u, potom EULES-u. Na kraju su optuženi za protjerivanje, a
ne ubistvo. Potom su oslobođeni. Kako da vjerujem međunarodnim mehanizmima pravde, domaće
da ne pominjem? Stoga je neophodno saslušavati osumnjičene, svjedoke i članove njihovih porodica
što je prije moguće, da bi se spasilo što vise života”.
4.1.6. Četvrti dio:
Da li rješavanje slučajeva osoba nestalih usljed oružanih sukoba, kršenja ljudskih prava I
organiziranog kriminala doprinosi okončanju talasa nasilja i potencijalnom ekonomskom
razvoju?
94. Na četvrtoj sesiji okruglog stola razgovaralo se o široj svrsi napora da se nestale osobe pronađu,
ekshumiraju i identifikuju. Da li takvi napori doprinose ekonomskom razvoju? Da li doprinose
održivom miru, pomirenju i vladavini zakona?
95. Svetlana Cenić, ekonomistica, BiH: “Ljudi me često pitaju kad će se stanje popraviti, a moj odgovor je
kad se pogledate u ogledalo i suočite sami sa sobom. Još uvijek nisam uspjela izračunati tačnu
vrijednost propuštenih finansijskih prilika, te koliko nas sve ovo [rješavanje pitanja nestalih] košta.
Svako uključen u ekonomski razvoj društava nakon sukoba sjetit će se podatka da su između 1945. i
1993. godine vođena 174 rata, od čega su 34% ratovi između država, dok su 66% građanski ratovi,
uglavnom u zemljama u razvoju. U onim zemljama koje su se suočile sa građanskim ratom i u kojima
rane nisu zacijelile došlo je do vraćanja bolesti – ratovi su ponovo izbijali. Nerješavanje problema
nestalih osoba i ratnih zločina, uz činjenicu da nema nikoga spremnog da se pogleda u ogledalo, vodi
ka nestabilnosti i izostanku napretka. Politički je prolongiranje ovog procesa isplativo; najjeftinije
populističke kampanje još uvijek se bave pitanjem nestalih. Ekonomski je katastrofalno, jer niko ne
investira u problematične zemlje. Unutrašnji su sukobi najpogubniji za društvo, to nam je dobro
poznato; najteže je sagledati njihove posljedice i priznati krivicu.Takvi sukobi vode ka različitim
oblicima nejedinstva, što je iz ekonomskog ugla katastrofalno. Koliko vrijedi jedan čovjek? Kako
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 22 od 25
izračunati vrijednost izgubljenih ljudi? Koliko košta pronalaženje jedne osobe? Koliko košta
rješavanje ovog pitanja? Koja je cijena i opšti gubitak za društvo?”
96. Milovan Kubat, šef laboratorija za analizu DNK u Institutu za sudsku medicinu u Zagrebu, naveo je
“da je tužan uspjeh ovog procesa to što smo svoj posao zasnovali na identificiranju nestalih. U onim
oblastima gdje smo uspjeli završiti sav posao, nacionalna netrpeljivost se drastično smanjila, a ovo je
nesumnjivo jedan od preduslova i za ekonomski razvoj”.
97. Svetlana Cenić je zaključila da činjenica da ne rješavamo probleme iz prošlosti BiH košta milione, a do
ove je situacije došlo jer “niko nije spreman jednako se fokusirati na sve žrtve, dok političari i
nalogodavci odgađaju rješenje problema – relativiziraju ga i politiziraju, bez pronalaženja stvarnog
rješenja”.
98. Aleksandar Trifunović, urednik portala BUKA, BiH ukazao je na to da je rješavanje problema iz
prošlosti, uključujući i pitanje nestalih, ostalo na marginama javne debate, te da time predstavlja
“novi alat za sukob”.
99. Saliha Đuderija je komentarisala kako se često zanemaruje ekonomski aspekt nerješavanja pitanja iz
prošlosti. “Vrijeme nam pokazuje da se ovom problemu mora dati prioritet u odnosu na brojne
druge jer je preduslov za stabilnost, a time i ekonomski razvoj”.
100. Sven Milekić je istakao značaj rješavanja problema iz prošlosti za ekonomski razvoj. “Ne možemo
očekivati napredak društva dok ratni zločinci hodaju među nama, a mi se pravimo da je sve
normalno. Ovu je temu potrebno još istražiti jer ljudi ne znaju dovoljno o povezanosti između ovog
problema i ekonomskog razvoja”.
101. Svetlana Cenić je ukazala i na činjenicu da su stvari postale važnije od ljudi: “najveća kampanja nakon
rata vođena je za povrat imovine, a ne traženje nestalih.Izgleda da je imovina važnija od ljudi”.
Komentarisala je postavljanje prioriteta po pitanju raspodjele sredstava iz budžeta i državnog
finansiranja. “U svim budžetima [u BiH] postoje sredstva za udruženja boraca, a u periodu prije
izbora na raspolaganje sindikatima zaposlenih u javnoj upravi, vjerskim zajednicama i političkim
strankama stavljaju se dodatna sredstva. Kada bismo sve to sabrali, mogli bismo napraviti još tri
instituta za nestale i platiti sve forenzičare u BiH”.
4.1.7. Peti dio: Koja su iskustva Zapadnog Balkana i kako se mogu primijeniti na druge nestale
osobe?
102. Adnan Rizvić navodi da je potrebno napraviti kontrolnu listu aktivnosti u procesu rješavanja pitanja
nestalih osoba koju bi mogle koristiti druge zemlje suočene sa ovim problemom, a na osnovu
iskustava sa Zapadnog Balkana. No, prije toga bi trebalo definisati šta je bilo uspješno na Zapadnom
Balkanu, a koje su to stvari koje u drugim dijelovima svijeta treba napraviti drugačije. “Očigledno se
zajednička intervencija međunarodnih i domaćih institucija uz političku volju i učešće građanskog
društva pokazala uspješnom”, rekao je gospodin Rizvić.
103. Anisa Sućeska sumirala je činjenice prezentovane tokom diskusije. “Do danas je identifikovano više
od 70% ukupnog broja nestalih osoba zahvaljujući saradnji između međunarodne zajednice i
domaćih organa vlasti, tužilaštava i građanskog društva u jedinstvenom scenariju. Proces se odvijao u
zakonskim okvirima, kako bi se porodicama nestalih pružila neophodna podrška. Tokom posljednjih
deset godina u UK i SAD-u nestali su milioni djece, dok u Brazilu oko 40000 djece nestane svake
godine zbog zloupotrebe droga i trgovine ljudima. U Indiji su 35000 djece pronašli mrtve. I oni su bili
žrtve trgovine ljudima. Nemamo pravo ne pomoći im jer je problem u suštini isti. Uloga vlade je ista,
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 23 od 25
[…], a postoji i ista potreba porodica da pronađu svoje srodnike, kao i ista potreba za primjenom
međunarodnih standarda”.
104. Govoreći o iskustvu BiH, gospođa Sućeska naglasila je potrebu da međunarodna zajednica raspolaže
"međunarodnim organom koje bi u slučaju sukoba mogao u zahvaćenoj zemlji početi sa
prikupljanjem podataka na neselektivan način, čime bi neophodni procesi bili započeti na vrijeme.
"Takav je organ neophodan jer država mora imati resurs koji će joj pomoći da izgradi sopstvene
kapacitete.”
105. Gospodin Ivan Grujić je dodao da “međunarodna zajednica i njeni mehanizmi ovdje igraju važnu
ulogu. Rat je ostavio loše posljedice, ali i razvoj građanskog društva, tako da nam je potrebno neko
vrijeme da pokrenemo ove procese. Hrvatska još uvijek nije okončala proces traženja i identifikacije
svih nestalih osoba. To je najteži dio zadaće”.
106. Vesna Teršelič je učesnike podsjetila na potrebu za prikupljanjem podataka o ubijenima i nestalima,
tj. svim ljudskim gubicima neophodnih za rješavanje problema iz prošlosti, time i rješavanje pitanja
nestalih. “Važno je da se osvrnemo na iskustva u prikupljanju i klasifikaciji podataka, fazama u
procesu ekshumacija i identifikacija, te prenosu podataka domaćim akterima. Jedan od problema sa
međunarodnim akterima u post-jugoslavenskim zemljama bio je da su podatke ili nosili sa sobom ili
uništavali, a nisu kopije predali na čuvanje nezavisnim institucijama u regiji", rekla je gospođa
Teršelič. Istakla je značaj dokumentiranja ljudskih gubitaka, uključujući i nestale, kako bi ostao tačan
historijski zapis i kako bi se dao doprinos pomirenju.
107. U vezi sa dokumentacijom, Kathryne Bpmberger je naglasila koliko je važno da podaci budu dostupni
državama, jer se tako mogu zaustaviti špekulacije o broju žrtava. “Radi se o nečemu što ćemo,
nadam se, nastaviti razvijati. Problem je kako napraviti globalnu bazu podataka koja će sadržati
informacije o osobama čiji je nestanak uzrokovan različitim faktorima i istovremeno zaštiti sve te
podatke”, kazala je gospođa Bomberger.
4.2.
Lista učesnika
gospođa Kathryne Bomberger, generalna direktorica, ICMP, predsjedavajuća okruglog stola
gospođa Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zarobljenih i nestalih hrvatskih
branitelja, Republika Hrvatska
gospođa Olgica Božanić, sekretar, Udruženje porodica kidnapovanih i nestalih lica na
Kosovu i Metohiju
gospodin Goran Bubalo, direktor projekta, Catholic Relief Services
gospodin Ibro Bulić, tužitelj, Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine
gospođa Svetlana Cenić, politička analitičarka i ekonomistica, ekonomska konsultantica
gospođa Aida Čerkez, novinarka, Associated Press
gospođa Saliha Đuderija, pomoćnica Ministra za ljudska prava i izbjeglice, Bosna i
Hercegovina
gospođa Jelena Dukarić, aktivistinja, Inicijativa mladih za ljudska prava Srbije
pukovnik Ivan Grujić, predsjednik Uprave za zatočene i nestale i pomoćnik Ministra
branitelja Republike Hrvatske
gospođa Lejla Hadžimešić, savjetnica za ljudska prava rezidentnong koordinatora,
UN/OHCHR
gospodin Matthew Holliday, koordinator Odjela za pravdu i inicijative civilnog društva, ICMP
gospodin Adis Hukanović, aktivista, Inicijativa mladih za ljudska prava, Bosna i Hercegovina
gospođa Advija Ibrahimović, članica, Udruženje građana "Žene Srebrenice"
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 24 od 25
gospođa Seida Karabašić, upraviteljica projekta, članica Upravnog odbora, Udruženje
Prijedorčanki "Izvor"
dr. Rifat Kešetović, specijalista sudske medicine, Klinički centar Tuzla
gospođa Samira Krehić, voditeljica političkog odjela, Program za Zapadni Balkan, ICMP
dr. Milovan Kubat, specijalista sudske medicine, Odjel za forenzičku medicinu i
kriminalistiku
gospođa Klaudia Kuljuh, šefica kabineta, Program za Zapadni Balkan, ICMP
gospođa Lejla Mamut, koordinatorica za ljudska prava, Švicarsko udruženje za borbu protiv
nekažnjivosti (TRIAL)
gospodin Sven Milekić, koordinator programa, Inicijativa mladih za ljudska prava, Hrvatska
gospođa Lina Milner Enercrantz, regionalna koorinatorica za pitanje nestalih, ICRC
gospodin Milutin Mišić, član Kolegija direktora, Institut za nestale osobe Bosne i
Hercegovine
gospođa Sandra Orlović, izvršna direktorica, Fond za humanitarno pravo
gospodin Adnan Rizvić, zamjenik direktora Odjela za forenzičku nauku, ICMP
gospođa Anisa Sućeska, direktorica za BiH i upraviteljica programa, Balkanska tranzicijska
pravda, Balkanska istraživačka mreža (BIRN)
gospođa Vesna Teršelič, direktorica, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
gospodin Aleksandar Trifunović, glavni urednik, BUKA magazin
gospodin Mioljub Vitorović, zamjenik tužitelja za ratne zločine, Tužiteljstvo za ratne zločine
Republike Srbije
gospodin Miodrag Živanović, profesor, Filozofski fakultet
ICMP.DG.673.3.bcs.doc
Sarajevo, 21. oktobar 2013.
Strana 25 od 25
Download

PITANJE NESTALIH: PLAN ZA BUDUĆNOST