1
Biblioteka:
Kultura mira
Biblioteka Kultura mira u tradiciji poslanja i imena Franjevačkog
instituta za kulturu mira kani sa svojim suvremenicima dijeliti duhovna iskustva i znanstvene spoznaje o čovjekovom radosnom i odgovornom „biti kod kuće“, biti etičan, što već etimološki upućuje na biti globalno etičan.
Područje našeg zanimanja, kao i u dosadašnjim edicijama Instituta, jesu pitanja pravde, mira i integriteta stvorenja kao nedvojbeno biblijska, koncilska i franjevačka pitanja.
Želimo biti kreativna dijaloška disonanca kako u svijetu postkršćanske kulture, koja nas usmjerava ka infantilnoj ljubavi prema
vlastitom uništenju, tako i u svijetu religijske prakse koja iskrivljuje sliku Boga, „ljubeći“ ga bez, protiv i mimo njegovih stvorenja.
Kultura mira je objedinjujuća metafora svih čovjekovih napora
da nauči, prihvati i prakticira mir: sa sobom, s drugima (uključivo s prirodom) i s Bogom.
Za nas mnoge horizontalne suvremenike Bog je konkurent miru.
Ništa novo. Anegdota iz 13. stoljeća govori kako su „postmoderni“ građani Asiza bili ljuti na sv. Franju kad bi ih pozdravljao neprimjerenim pozdravom: Gospodin vam dao mir!
Zato će nas u istraživanju fenomena našeg društva i vremena pokretati pitanja aktiviranja jednog Franjinog zaboravljenog ključa
čitanja, razumijevanja i humaniziranja naše zbilje, kao važnog
momenta sveukupne kršćanske teološke tradicije:
2
Može li i mora li doći do prevrednovanja znanja, koje afirmira
antropocentrizam, legitimira destrukciju prirode pod vidom napretka i nužno završava u totalitarizmu, socijalnoj i ekološkoj
nepravdi? Možemo li zamišljati svijet građen na načelu franjevačke intelektualne tradicije: Non intratur in veritatem nisi per caritatem - Ljubav je pretpostavka svake spoznaje istine?
Možemo li u duhu sv. Franje poradi slobode, a ne iz prezira prema svijetu, „izići iz svijeta“ («exivi de seculo») da bi se u ime Boga
radikalno stalo na stranu siromašnih? Koliko je uopće moguće
oduprijeti se napasti sebičnog pristajanja na kumire mira bez
pravde, ukoliko nas ne pokreće simpatija sa siromasima, obećanje finala vremena, te perspektiva susreta mira i pravde u Bogu?
Može li se u realnom životu utemeljiti bilo koja etika odgovornosti za život u okviru nihilističkih koncepata svijeta, ukoliko
je logično da nas samo vrijednosti mogu obvezivati na moralno
djelovanje? Je li Franjina optika svijeta punog vrijednosti, smisla
i značenja, Božjih tragova tek skliznuće u naivni romantizam ili
kršćanstvo i filozofija budućnosti?
Nakana nam je kroz niz egzistencijalnih tema provjeriti vrijednosti ovih pitanja. Vjerujemo da ova iskreno ugošćena pitanja
daju svagdašnjem životu dubinu i pravac. Stoga se radujemo blizini i suradnji ljudi dobre volje u stvaranju i ostvarivanju vrjednota biblioteke Kultura mira.
3
4
Pozdrav
prigodom otvaranja
znanstvenog skupa
Dragi prijatelji, svima iskren pozdrav: Mir i dobro! Dobro jutro!
Na samom početku ovog znanstvenog skupa – BiH, europska zemlja bez ustava - znanstveni, etički i politički izazov – želim vas pozdraviti i zahvaliti svima koje je ova tema pozitivno pokrenula na
promišljanje i sudjelovanje u radu ovog skupa.
Ponajprije moram zahvaliti:
Vijeću franjevačkih zajednica RH i BiH, kao osnivaču Instituta
na podršci ovog projekta.
Organizacijskom odboru: Alenu Kristiću, Mili Lasiću, Ivanu Lovrenoviću, Ivanu Vukoji, te suradnicama: gđi Božani Katava i gđi
Mirjani Maras Žuro.
Osobita zahvala dvadesetorici predavača na ovom skupu: politolozima, teolozima, sociolozima, kulturnim djelatnicima i stručnjacima za ustavno pravo što će kroz ova dva dana biti spremni
ponuditi svoj ceterum censeo u pitanjima BiH, i nadam se uz raspravu unijeti više jasnoće i znanja o konačnim učincima raznih
teorija i koncepata o BiH za život njezinih naroda, njezinih ljudi,
građana kojima bi BiH trebala biti domovina, dakle mjesto osobnog i narodnog prosperiteta, a nipošto Prokrustova postelja.
Njih ćemo prigodom njihova izlaganja šire predstaviti.
Pozdrav svim gostima Skupa. Osobito sam počašćen nazočnošću
gospode: hrvatskog veleposlanika u BiH, gosp. Tončija Staničića,
tajnika njemačkog veleposlanstva, te dr. Mate Zovkića i dr. Franje Topića.
Pozdrav i zahvala brojnim nazočnim iz medija.
Zahvala ljubaznim domaćinima hotela Holiday Inn.
Možda je potrebno da se tek kratko legitimiramo: ovaj skup organizira Franjevački institut za kulturu mira. Naš Institut sa sjedi5
štem u Splitu, zajednički je centar svih franjevaca i franjevki RH
i BiH za promociju pravde, mira i integriteta stvorenja. U duhu
vlastitog imena nastojimo kultivirati one vrednote koje su u socijalnom nauku Crkve istaknute kao nepovredivost i nearbitrarnost ljudskog dostojanstva, opće dobro, solidarnost i supsidijarnost. Ova orijentacija nas nutka da sve strukture pa i društvene
i političke vrednujemo po onom kriteriju koliko čovjeku omogućuju da živi dostojanstveno, kreativno i solidarno. I to je zapravo
onaj dublji duhovni, etički motiv ovoga skupa. Zamolili smo vas
da promišljate, možda na nov način i naš život i našu domovinu.
Sva dosadašnja sporenja politologa, teoretičara ustavnog prava i
pragmatičnih politika u BiH pokazuju da naše strukture ne služe
općem dobru svih naroda i ljudi u tom društvu. Držim da se u
ovakvim odnosima u BiH nitko ne bi trebao osjećati dobro, ali
istini za volju mnogi pokazatelji političkog života u BiH govore
da je hrvatski narod glede konzumiranja političkih prava ovdje
možda u najlošijem položaju. Zašto je BiH društvena i politička
zajednica neefikasna? Volio bih da je ovo pitanje posve suvišno.
Nažalost, ono je aktualno. Razdiru je dvije tendencije, fizikalnim
jezikom govoreći, centripetalne i centrifugalne. Nijedna ne prepoznaje istinu o BiH, njezinom sastavu, konstitutivnim narodima i ne želi na temelju tih istina graditi politički i ustavnopravni sustav. Po mom mišljenju BiH je funkcionirala i držala se na
okupu uglavnom pod nadmoćnim ideološkim ili imperijalnim
kišobranima. To potvrđuje i daytonski kišobran nad BiH. U tim
sustavima, sad jednima sad drugima, bilo je bolje ili gore. Pozivamo se često i s pravom na iskustva i primjere ljudske dobrote,
harmoničnih odnosa, solidarnosti, što jednostavno ljude koji
dođu u BiH zahvati, iznenadi, oduševi. No, ovo iskustvo dobrote
ne može zanijekati, niti romantizirati i jedno drugo iskustvo kao
konstantu naše političke povijesti u BiH, koju smo radno nazvali
winner–loser matrica naših političkih odnosa. Dakle gubitnik-dobitnik matrica.
Cilj i program ovog skupa je:
• prepoznati instrumente za izlazak u novu matricu odnosa: dobitnik-dobitnik,
• raskrinkati ideološke i ustavnopravne konstrukte koji su u službi
winner–loser (nepravednih) odnosa,
• i drugi dan: provjeriti neke od modela za Ustav BiH, europske
države tri konstitutivna naroda i njezinih građana.
6
Nekoliko tehničkih napomena:
Moderatori današnje četiri sesije i rasprava bit će ovim redom:
Alen Kristić, Mile Lasić, Ivan Lovrenović i Ivan Vukoja.
Po programu je predviđeno izlaganje u tezama po 10 minuta.
Rasprave nakon izlaganja će se snimati. Njih ćemo autorizirane
objaviti u zborniku radova ovog znanstvenog skupa. Zato će biti
korisno da se kod rasprave svatko na početku predstavi.
Hvala vam lijepa! Želim vam dobar rad na dobro i korist BiH, tj.
svih koji bi u njoj željeli živjeti kao europskoj zemlji s etično i
pravedno uređenim odnosima.
fra Mijo Džolan
7
Tko smo
i što želimo u BiH?
IZLASKOM IZ WINNER–LOSER MATRICE
DO NOVE POLITIČKE KULTURE
Franjevački institut za kulturu mira, sa sjedištem u Splitu, zajednički je centar franjevaca i franjevki RH i BiH za promociju pravde, mira i integriteta stvorenja. Koncilski socijalni nauk Crkve
vidi ovaj angažman dvostruko: kao karitativnu zauzetost za siromašne, isključene, izrabljivane i kao bonhoefferovski kritičku
opciju raskrinkavanja i dovođenja u pitanje struktura koje uvijek
iznova generiraju nepravdu i ljudske nevolje: individualne, kolektivne i globalne. Toliko o nama!
Ovaj znanstveni skup sa intrigantnim radnim naslovom i upornošću klasičnog ceterum censeo ima nakanu baviti se politološkim
i sociološkim analizama, u svrhu pojašnjenja osnovnih pojmova
i pretpostavki nacionalnog dijaloga ad intra i ad extra, a potom i
pretpostavki za uspješnu (re-de-)konstrukciju Ustava BiH.
Zahvalan sam cijenjenim predavačima, pogotovu što kod većine
vlada skepsa i bojazan da su pozicije ne samo na političkom već
i na znanstvenom polju davno zauzete i da se na ovakvim skupovima umjesto argumenata slušaju i izgovaraju tek očekivane
mantre.
Naša nakana je otvoriti jedno zaboravljeno područje mogućeg
dijaloga i to pod kutom kritičke analize ideoloških, totalitarnih i
dualističkih misaonih koncepata, koji djeluju perverzno upravo
jer nam ne daju sagledati svoju stvarnost i politički djelovati prema onom što su očigledne činjenice u BiH:
Povijesni društveno-politički razvoj nije na zemljopisnom tlu
BiH formirao jednu naciju, već samosvjesne i bar formalno u
svim temeljnim aktima kao suverene, konstitutivne priznate
Bošnjake, Hrvate i Srbe, te doveo u ovaj prostor mnoge nacionalne manjine. Priznanje različitosti i ravnopravna participacija
svih različitosti jest u BiH ključ demokracije. To je u elementarnom pogledu uskraćeno Hrvatima u BiH. Međutim sveukupni
8
društveni i politički razvoj nije dobar ni za druge narode i građane.
Druga temeljna istina jest da narodi, manjine, građani u BiH ne
žive tek jedni pored drugih, bez odnosa. Štoviše, tu će dobronamjeran čovjek uvijek naći poželjnu interakciju.
Etos koji logično proizlazi iz ovih istina može se izreći programski: iz do sada prevladavajuće winner–loser matrice etično bi bilo
iskoračiti u winner–winner matricu naših odnosa, novu političku
kulturu. Međutim ako dosadašnji povijesni imperijalni kišobrani
nad BiH nisu promovirali ovaj etos, neće to ni priželjkivana EU
učiniti bez nas.
Zato se i na ovom skupu kao input za novu političku kulturu
nameće agenda konsocijacije. Konsocijacijskim procesima treba
upravljati, jer samo tako oni mogu u ovakvom društvu konkurirati svim dalekosežno nazadnim konceptima unitarizma, separatizma, nacionalizma, etatizma, teokracije … koji ne vide temeljnu istinu da se razlike i jedinstvo međusobno uvjetuju.
Nadam se da će argumenti rezonirati i da će među njima biti
dovoljno „hermeneutičkog gostoljublja“. Uz zahvalnost svima,
skromni doprinos Instituta i Organizacijskog odbora simpozija
vidim u metafori Sokratove babice.
Franjevački institut za kulturu mira
9
Riječ uredništva
U znamenitoj Platonovoj alegoriji o pećini i empiričari i pragmatičari žive – leđima okrenuti vatri – u svijetu sjena i taj svijet
smatraju jedinim pravim svijetom, za drugi ne znaju. Mogli bi,
tumače filozofi, tek silom mišljenja da se uspnu na svjetlost dana
i da osmotre istinski svijet – svijet postojanih misli. Morali bi
uvažiti teoriju, ali takvi je u pravilu preziru, ili je ignoriraju. I u
Bosni i Hercegovini žive njezini pragmatičari, treba li reći njezini političari, u svijetu sjena poluistina i polulaži o sebi i svojoj zemlji. Kritičko-racionalističkog mišljenja jedva ima i unutar
bos.herc. akademskih zajednica, dakle među onima koji bi se po
dužnosti trebali baviti postojanim mislima, teorijom. Među duboko ideološki ostrašćenim, ili etniciziranim i provincijaliziranim
akademskim elitama diobe su istovjetne i duboke kao i unutar
etnopolitičkih elita. Dominantni narativi i dominantne politike
u apsolutnom su suglasju i utoliko su suodgovorni za nepostojanje kritičke autorefleksije i vizije zajedničke budućnosti.
Ma koliko Bosna i Hercegovina vapila za integrativnom logikom i političkom kulturom „i–i“, u njoj i dalje jačaju isključujući
narativi i politike koji funkcioniraju po principu „ili–ili“. Takvi
narativi i politike u konačnici i onemogućuju postojane misli o
svojoj zemlji, plurimorfnoj, višenacionalnoj, uljuđenoj zajednici
s europskim sustavom vrijednosti. Upravo zbog toga i jeste bilo
krajnje vrijeme započeti s bespoštedno-kritičnim razgovorima u
znanstvenim i kulturološkim krugovima o tomu što BiH jeste i
što bi mogla – na osnovi drugačijih narativa i politika – postati.
Političke, akademske i kulturne elite u Bosni i Hercegovini zarobljene su u utvare neodgovornih predodžbi o sebi i drugima, nesposobne misliti i cjelovitu i plurimorfnu Bosnu i Hercegovinu,
zbog čega dijele odgovornost za odloženi civilizacijski rasplet u
međunarodno priznatoj i unutarnje nepriznatoj zemlji. I unutarnjom nesposobnošću i međunarodnim intervencionizmom dovedena pred sami rub ponora, danas Bosna i Hercegovina žudi za
autohtonim i odgovornim društvenim dogovorom, kojim bi se
međusobno priznale bos.herc. nacije, kao i bos.herc. građani svih
svjetonazora i vjeroispovijesti. Ali za takvo što nema ni pretjerane sposobnosti ni volje među onima koji preziru svijet postojanih
10
misli – niti među bosanskohercegovačkim i inozemnim pragmatičarima niti među akademskim elitama. A one su prve pozvane da
se pomaknu u pravcu konsenzualne političke kulture, na osnovi
kulture nenasilja i uvažavanja drugosti, kako bi se potom osmislili konkretni mehanizmi upravljanja našim razlikama, a ne njihova eliminiranja. One naime ne moraju biti naše prokletstvo,
kako izgleda mnogima, nego naša potencijalna prednost, naš civilizacijski ulog u kompleksni svijet alteriteta i multikulture koji
oličava Europska unija.
Kako se osloboditi logike beskrajnih
dioba na jednoj, ili „sindroma jednosti“ na drugoj strani, kako
misliti svoju zemlju u svoj njezinoj plurimorfnoj punoći i europskoj perspektivi – bio je motiv međunarodnog znanstvenog
skupa „Bosna i Hercegovina, europska zemlja bez ustava – znanstveni, etički i politički izazov“, koji je zamišljen i organiziran u
Franjevačkom institutu za kulturu mira iz Splita, što ga vodi fra
Mijo Džolan, nekadašnji provincijal Bosne Srebrene. Tko iole poznaje povijest franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini, sedamstogodišnju aktivnu utkanost franjevaca u povijest, povijest ideja i u kulturu Bosne i Hercegovine, razumjet će logiku i namjere
organiziranja ovakvog skupa kao, makar i pionirski, važan korak
u procesu osmišljavanja duhovnog povratka Bosni i Hercegovini
sviju njezinih ljudi. Da svatko iz polumraka vlastitih poluistina o
sebi i BiH izađe na svjetlost postojanih misli, kako bismo ponovno počeli misliti o onomu što nas povezuje, kako bismo zajedno
osmislili europsku budućnost za našu zemlju. Put do takvog narativa o Bosni i Hercegovini i njezinoj budućnosti nije lako ni zamisliti, a kamoli preći. Ali druge nam nema, ako hoćemo krenuti
na put susretanja i razgovora. Pri čemu skromnost nalaže da se
zapitamo: može li se od ovakvih i suviše rijetkih susretanja uopće očekivati nešto više od pukog registriranja naših raznolikih
pristupa i međusobnih udaljenosti?
Koja je to teorija ili koji je to pristup koji bi mogao pomoći Bosni
i Hercegovini – europskoj zemlji bez ustava – to ostaje otvorenim znanstvenim, etičkim i političkim izazovom i poslije ovoga
skupa. Po nama je vrijedno već i to što je bilo moguće stvoriti
prostor za face to face razgovore, za iznošenje i registriranje različitosti među ljudima koji Bosnu i Hercegovinu misle kao svoju
zemlju, s nadom u neko buduće približavanje ili prožimanje relevantnih promišljanja. Tek potom bi moglo uslijediti uvjeravanje i
empiričara i pragmatičara u smisao potrage za novim društvenim
dogovorom o Bosni i Hercegovini.
11
Sada, kad referate i rasprave s ovoga skupa predajemo javnosti,
bit će moguće objektivnije suditi o njegovim dosezima. Pred čitateljima je 19 pripremljenih referata te sve autorizirane rasprave,
dijelom naknadno proširene unutar horizonta zadanoga na skupu. Za neke referate nužno je napomenuti da sadrže pozivanje
na događaje poslije skupa pa sudionici s drukčijim mišljenjem
nisu u mogućnosti na njih reagirati u ovom zborniku.
12
IZLAGANJA
13
Mile Lasić:
PLEDOAJE ZA ALTERNATIVNI
PROEUROPSKI KULTUROLOŠKI I
POLITOLOŠKO-PRAVNI NARATIV
Lasić, dr. sc. Mile, rođen 1954. godine u Uzarićima. Prijeratni radni vijek proveo u
Sarajevu i Beogradu. Rat ga zatekao kao jugoslavenskog, pa potom i bosanskohercegovačkog diplomatu u SR Njemačkoj. Bio je prisiljen napustiti diplomatsku
službu, pa je potom deceniju i pol proveo u svojevrsnom duhovnom egzilu kao
neovisni free lancer, slobodni publicista, kolumnista i prevoditelj. Godine 2009/10.
započeo kasnu profesorsku karijeru na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Predaje skupinu kolegija koji se tiču međunarodnih odnosa, teorije i prakse
diplomacije, europskih integracija, kulture u politici i političkih teorija. Autor je
brojnih politološko-socioloških eseja i studija te knjiga (Europska unija: nastanak,
strategijske nedoumice i integracijski dometi, 2009., Mukotrpno do političke moderne, 2010., Uvod u znanost o politici, 2010., Kultura sjećanja, 2011., Europe
Now – Europa sada ili nikada, 2011. i dr.). Član je Odbora za sociološke znanosti
Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
Sloboda pojedinaca u stvarima koje se tiču njega samoga podrazumijeva istu takvu slobodu ma koje grupe pojedinaca da međusobnim dogovorom urede
ono što se njih zajednički tiče i što se ne tiče nikoga osim njih.
J. S. Mill, O slobodi
Sažetak
U svijetu egzistira između šest i osam tisuća etnija, a samo je
par stotina njih koje su se artikulirale u politički narod (naciju)
ili u naciju-državu. I dok povijest čovječanstva i nije drugo do
povijest ratovanja i ugrožavanja drugih i drugačijih od sebe,
u svijetu političke moderne ili „nove paradigme“ (Hans Küng)
malo tko više dovodi u pitanje oformljenu etniju ili naciju. Obje
u osnovi zaslužuju podjednak kulturološki respekt, mada nemaju jednaku političku budućnost. Respekt kolektivnih prava i
etnija i nacija prihvaćaju danas u zemljama političke moderne
sve više i privrženici tzv. radikalnog liberalizma, jer su se – kao
14
i pristalice tzv. radikalnog multikulturalizma – susreli u novim
okolnostima s potrebom deapsolutizacije svojih prvotnih i
izvornih načela. Jer, dok je nastanak nacija putem političkog
zrenja etnija (ili na druge načine) u prošlosti bio u pravilu vezan
uz golo ili pravno-političko nasilje, u vremenima političke moderne (i postmoderne) se definitivno prihvaća spoznaja o nužnosti respektiranja ne samo pojedinačnih ljudskih prava, nego
i kolektivnih prava etnija i nacija ili bilo kojih drugih zasebnih
skupina (gender i sl.). Izvikana „smrt multikulturalizma“ na Zapadu i ne znači do priznanje da su i useljeničke zemlje i društva
koja su dugo favorizirala ignoranciju ljudskih i kolektivnih prava
first nations i/ili svojega etničkog useljeničkog šarenila (melting pot), „mic po mic“ odustala od grubog zatiranja ili poricanja svojeg etničko-nacionalnog pluralizma. Nažalost, u svemu
tomu jedva sudjeluju zemlje u regiji jugoistoka Europe, duboko
zapletene u demokraturske, anticivilizacijske tranzicije i ubogo
palanački uvjerene u svoju čistoću i zloću drugih, kako bi kazao
autor Filosofije palanke. U njima se ne radi o smrti pogrešne
refleksije multikulturalnosti kao u zapadnim zemljama, nego o
nastanku „paralelnih svjetova“ i „zatvorenih društava“ tamo i
gdje ih nije bilo, sve do reaktualizacije „miletskog sustava“ iz
Otomanskog carstva i iščeznuća same osnove multikulturalnosti. Nesposobne prihvatiti novu paradigmu koja podrazumijeva
i novi mentalitet i politiku, ove zemlje i ne mogu brzo postati
dio svijeta u kojem se etničke razlike ne eliminiraju, u kojem je
moguće živjeti susrete kultura i kulturu alteriteta – prožimanja i
obogaćivanja identiteta. Ni unutar EU-a se nisu iznašli odgovori
na sve krize i izazove, ali EU će svoje probleme riješiti i bez nas,
a mi bez EU-a nećemo uspjeti nadići naše „paralelne svjetove“.
Bez zakašnjelih transformacija u procesu približavanja EU-u ne
možemo postati dijelom svijeta u kojem vrijede rules of law, a
ljudi se ponašaju sukladno općeljudskim vrijednostima i racionalnim interesima. Zbog toga je prvi preduvjet budućih temeljnih ustavnih promjena uvažiti bos.herc. višenacionalnost i preostalu multikulturalnost pa potom osmisliti interkulturalistički
projekt održive i uljuđene BiH, uz poštivanje i nacionalnog i
etničkog, ljudskog i građanskog. Zato je iznimno važno ispuniti
sadržajem alternativni, proeuropski kulturološko-politički narativ, u čijem su osnovu politička kultura dijaloga i kompromisa,
metode upravljanja, a ne eliminiranja etničkih/nacionalnih razlika. Tim bi se putom i mogle nadvladati dominantne autoritarne kulture, tako bi se i rastali od opasnih separatističkih i istih
15
takvih unitarističkih koncepcija u BiH. Tako bi se i Hrvati i Srbi i
Bošnjaci, u konačnici svi bos.herc. građani mogli početi vraćati
održivoj zajedničkoj i jednakopravnoj zemlji BiH. Ulaskom u EU
razriješila bi se i bos.herc. državno-politička pitanja i sva etnička i nacionalna pitanja u BiH.
Ključne riječi: uvažavanje višeetničnosti i nacionalnosti, upravljanje etničkim razlikama, transnacionalizacije i integracije, nužnost proeuropskog narativa i pristupa.
Uvod
Možda promjene političkih okolnosti i nastanak novog mentaliteta u svijetu nastalom na razvalinama Drugog svjetskog rata,
posebice unutar kruga zemalja koje čine EU i OECD, nitko nije
uspio tako jezgrovito i smisleno formulirati u potrebu za „novom
paradigmom“, kako je to učinio liberalni katolički teolog, profesor
iz Tübingena dr. Hans Küng. U predgovoru hrvatskom izdanju
njegove knjige Svjetski ethos za svjetsku politiku profesor Küng je
nove realnosti sažeo u paradigmu koja načelno kaže: umjesto novodobne politike nacionalnih interesa, moći i ugleda (kao još u
Versajskom ugovoru) politika regionalnog razumijevanja, približavanja i izmirenja...“1 Prema mišljenju autora „svjetskog ethosa“,
nove ukupne političke okolnosti jasno pretpostavljaju promjenu
mentaliteta, koja bitno nadilazi dnevnu politiku. Pri čemu samo
nove organizacije nisu za to dostatne, nego je potreban i nov
način mišljenja. U temelju tog novog mišljenja mora stajati da
se nacionalne, etničke i vjerske različitosti ne smiju više shvaćati
načelno kao prijetnja, već barem kao moguće obogaćenje. I dok je
„stara paradigma“ uvijek pretpostavljala neprijatelja, po Küngu
„nova paradigma“ više ne treba neprijatelje, nego treba partnere,
konkurenciju, a često i oporbu. U osnovi se radi o promjeni spoznaje da se trajno blagostanje ne unaprjeđuje ratovima, nego u
miru, i to u zajedništvu. A kada se „jedanput zadovolje postojeći
različiti interesi u zajedništvu, moguća je politika koja nije igra sa
zbrojem ništica u kojoj jedan dobiva na račun drugoga, već igra s
pozitivnim zbrojem, u kojoj svi dobivaju. Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša, nego ostaje – sada dosta nenasilno – „umijeće mogućega“. Ako bi ona trebala djelovati, onda se ne
. Küng, Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb, 2007., str. 13–14.
1 H
16
može temeljiti na jednom „protumodernističkom“ bilo kakvom
pluralizmu. Dapače, ona pretpostavlja društvovnu suglasnost glede temeljnih vrijednosti, temeljnih prava i temeljenih obveza.“ Tu
„društvovnu suglasnost“, prema dr. Küngu, „demokratski sustav
ne smije postići silom nego ju mora pretpostaviti kao zajedničku
zalihu vrijednosti i mjerila, prava i obveza, kao zajednički ethos,
ethos čovječanstva. Svjetski ethos nije, u krajnjem, neka nova ideologija ili „superstruktura“, već zajednički vjersko-filozofski izvor
koji povezuje čovječanstvo, koji neće biti zakonski nametnut, već
svjesno učinjen“, poručuje dr. Hans Küng.
Već iz ovoga Küngova apela za novim mentalitetom i novim
mišljenjem jasno bi trebalo biti razumnima što je raditi i u BiH
glede novog „društvovnog dogovora“, tj. novog ustavnog ugovora. Ali na nesreću u BiH bijesne akademski, medijski i politički
ratovi poslije oružanih ratova, pa se fragmentacije ne zaustavljaju nego ubrzavaju, problemi se ne rješavaju, nego se umnažaju.
Pitanje je samo da li se već dodirnulo dno, ili se može još i dublje pasti, odnosno je li u tijeku dovršavanje „nezavršenog rata“
(Ivan Lovrenović) ili nije? U svakom slučaju, aktualni procesi u
podijeljenim bos.herc. društvima odvijaju se mimo „novih paradigmi“, kao da se za njih kod nas ne znade, ili neće da znade. U
procesima nadbijanja ili konfrontiranja ton daju akademske elite, univerziteti i sveučilišta, fakulteti i instituti, akademije, sve
duboko etnicizirane i provincijalizirane transmisijske institucije,
koje zlorabe znanost i kulture u funkciju učvršćenja redukcionističkih narativa dominantnih kulturološko-političkih elita. Time
akademske elite čine crimen prema znanosti i kulturi, ali i povijesti i stvarnosti u svojoj zemlji. U krajnjem su se u njihovoj
pogubnosti izjednačili dominantni akademski i politički narativi u pojedinim dijelovima BiH, dakako svi oni koji su se dali
upregnuti u opravdanje isključujućih koncepata koji vode „smrti
multikulturalizma“ i s time smrti BiH. Uostalom, neki narativi
posve ciljno pod bos.herc. multikulturalnošću izbjegavaju misliti
bos.herc. multi-nacionalnost, koju posve neodgovorno svode na
multietničnost.2
No prije ulaženja u ovu temeljnu aporiju, nužno se pozvati na
važnu razlikovnu i metodološku uputu zagrebačkog profesora
O ovim aporijama sam u proteklih pola godine pisao opširnije studije (jedna
je feljtonizirana u Oslobođenju), ili govorio na više znanstvenih skupova – na okruglom stolu o
multikulturalizmu časopisa Diskursi, u raspravi na Odboru za sociologiju ANU BiH, na Euroatlantskoj školi u Baru i dr.
2 17
sociologije Milana Mesića, po kojoj „multikulturalnost“ i nije
drugo do pluralna etnička (dakle i nacionalna) datost, a „multikulturalizam“ refleksija te (za)datosti, u pravilu ideologijski
utemeljena i nedovoljno promišljena.3 Ova su pojmovna razlikovanja nužna, jer se kod nas niječu i prešućuju, ili se preostala
multikulturalnost poistovjećuje s vrlo upitnim „multikulturalizmom“. Po ovim potonjima se neupitna bos.herc. multikulturalanost u pravilu svodi na multietničnost, uz apsolutno nijekanje bos.herc. višenacionalnosti, valjda u funkciji formiranja
„bosanske nacije“ i unitarne države, dok se po drugima postojeće bos.herc. nacije nastoje oblikovati u forme nacija-država,
sa svim atribucijama državnosti, s manje-više labavim svezama
među njima. S ovim su se dakle dominantni narativi u Sarajevu,
Mostaru i Banjoj Luci definitivno upustili u negiranje bos.herc.
multikulturalnosti, jednom u unificirajućoj, majorizirajućoj i
unitarizirajućoj verziji, a drugi put u monokulturnim verzijama.
Od ovog suštinskog nesporazuma u nacionalnom ili državnom
pogledu se mora krenuti, ako se misli dobro svojoj zemlji. Jer bez
uvažavanja istinske multikulturalnosti koja podrazumijeva višenacionalnost bos.herc. zajednice na jednoj ili priznavanja bos.
herc. države na drugoj strani ne može se uopće stići do prijeko
potrebitog Küngova „društvenog dogovora“ u BiH. Bez aplikacije
elemenata njegove „nove paradigme“, pak, neće se moći ni započeti razgovori o ustavnom preustroju BiH.
S obzirom da se ne čujemo i ne razumijemo dobro, nužno je dakle prvo dekonstruirati bos.herc. dominantne političke i politološko-pravne narative, pa potom tragati za novim društvenim ili
ustavnim dogovorom u BiH, uz respekt obiju bos.herc. zadatosti
– i višenacionalnosti i državnosti. Pritom se ne bi smjele tabuizirati ni neke sada beskrajno kontaminirane teme ili pojmovi,
primjerice konsocijacije, trećeg ili već kojeg entiteta. Pritom bi
trebalo shvatiti da je dužnost brojnijih i moćnijih subjekata, u
našem bos.herc. slučaju bošnjačkih i srpskih etnopolitika da pokažu sluha prema potrebi hrvatskog naroda u BiH da ne izgubi
elemente zaštićenosti i osjećaja ravnopravnosti, čega sada nema.
Složena zajednica može uostalom na dužu stazu opstati samo
ako je svojom osjećaju i njezine manje nacije i sve njezine manjine. Ali već ovoliko racionalnosti podrazumijeva supstancijalne promjene, odnosno odustajanje od ideologizacije znanosti i
M. Mesić, Multikulturalizam: društveni i teorijski izazovi, Zagreb, 2006, str. 428.
3
18
dogmatske tvrdoglavosti na svim stranama, posebice srpskoj i
bošnjačkoj.
U ovom kontekstu, i bez pretjeranih akademskih učtivosti, pokušat ću kritički vrednovati onaj dominantni narativ koji se najpogubnije suprotstavlja respektiranju bos.herc. višenacionalnih
(za)datosti. Njega smatram pogubnim i po opstojnost preostalih
Hrvata u BiH, ali i za Bošnjake i „Bosance“ u čije je ime artikuliran. Ma koliko dakle hrvatski i posebice srpski separatistički
„monokulturalizmi“ nisu bezopasni, dapače, najopasniji je onaj
lažni multikulturalizam koji veliča multietničnost kako bi nijekao višenacionalnost BiH, kao i bos.herc. izlomljenu povijest i
podijeljenu sadašnjost. Radi se, dakako, o bošnjačkom nacionalizmu u čistoj SDA-verziji, ili mimikričnoj verziji „bošnjačkocentričnog“ SDP-a (kako bi eventualno kazao kolega Enver Kazaz),
koji pretendira govoriti u ime sviju kad govori o Bosni, spreman
je, čak, uvažiti Hrvate u Hrvatskoj, ali uz izbacivanje političkih
Hrvata u BiH iz igre, ili njihovo svođenje na politički neartikuliranu etniju. Doduše, tomu su obol dale i nedorasle hrvatske
politike i nekonzekventne politike međunarodne zajednice. U
krajnjem efektu, Hrvati u BiH su već u Daytonu, pa potom postdaytonskim intervencijama, svedeni na manje važnog partnera
u Federaciji BiH. Jedan dio međunarodne zajednice je dakle pristao na logiku cementiranja neravnopravnosti formalno konstitutivnog naroda, poimljući bos.herc. Hrvate tek etnijom, kao i
dominantne bošnjačke elite, odričući im nacionalna svojstva, pa
posredno i mogućnost biti ravnopravnim građanima s obzirom
na njihovu malobrojnost. Kao da se ponovilo na apsurdan ili tragikomičan način ono što je već jednom uradila međunarodna zajednica, koja je prije više od 100 godina, pod dirigentskom palicom svojeg tadašnjeg „visokog predstavnika“ Benjamina Kallaya,
pokušala oformiti „bosansku naciju“. Utoliko je međunarodna
zajednica suodgovorna za aktualno stanje ni rata ni mira u BiH.
Bos.herc. Hrvate je dakle, u vizuri bošnjačko-bosanskog nacionalizma, i uz potporu jednog dijela međunarodne zajednice,
dopustivo, pa čak i poželjno, svesti na etniju. Nažalost mnogi
među Bošnjacima, ali i među Hrvatima koji žive u manjini među
Bošnjacima, ovu su sramotnu podvalu ili namještaljku prihvatili kao opciju preživljavanja. Radi se, dakako, o neprihvatljivim
prisilnim mehanizmima asimilacije i grube integracije sa stanovišta „nove paradigme“. Istini za volju, ni Hrvati se ne ponašaju
obzirnije ako su u većini u odnosu na Bošnjake i Srbe. Ljudski
19
je razumjeti dakle bilo koje „manjince“, ali ne i one koje od čisto ahdnamaškog principa preživljavanja prave vrlinu ili ga, čak,
preporučuju kao poželjni model integracije, odnosno poželjni
patriotizam. Još strašnije od ovoga je što se – po mjeri dominantnog bošnjačkog nacionalističkog narativa – usuđuje u ovoj
opasnoj igri pozivati na liberalne teorije i prakse u razvijenim
demokratskim državama, u pravilu jednonacionalnim, te tek
stidljivo dotaknuti iskustvene prakse ili „nove paradigme“ u višenacionalnim zemljama ili u procesima europskih integracija.
I
U znanstvenom uratku Saše Puzića, Multikulturalizam i izazovi
posttradicionalne pluralizacije4, postavilo se fundamentalno pitanje: predstavlja li multikulturalizam, u uvjetima posttradicionalne društvene pluralizacije, prikladan teorijski i praktični model
za integraciju u višeetničkim i višekulturnim društvima? Autor
je pritom razmotrio, između drugih, i ideje Charlesa Taylora, Willa Kymlicke i Jürgena Habermasa, koji se i po drugim autorima
smatraju nezaobilaznima u ovom diskursu. Posebno je u ovom
kontekstu važno Puzićevo zapažanje kako „u posttradicionalnim
društvenim uvjetima suprotstavljanje kolektivnih i individualnih prava ne pogađa bit problema, i to zbog toga što se u uvjetima stalnih promjena i rastuće socijalne refleksivnosti mogu održati samo kulture sposobne za refleksivnu samotransformaciju“.
I dalje, iako je svaki projekt zaštite kultura usporediv sa zaštitom
„ugroženih vrsta”, što podrazumijeva kolektivna prava i obveze,
mada oduzima kulturi njezinu vitalnost, dok pojedince sputava
u kritičkom promišljanju njihova identiteta“, priznavanje kulturalnih manjina „ostaje jedno od središnjih pitanja suvremenih
liberalnih demokracija“. Smije se rečenomu dodati: ovih se nezaustavljivih trendova u svijetu političke moderne postaje sve
svjesnije, dok se kod nas kojekakvi teorijski i politički ostracizmi
uzimaju i dalje kao vrlina i u dominantnim narativima u Sarajevu ili u Banjoj Luci, maltene kao poželjni patriotizmi u ovim
sredinama. Ma koliko to mnogima zvučalo kao hereza, politički
i kulturološki Mostar, odnosno hrvatski dio Mostara, je u ovom
pogledu bolji dio naše loše stvarnosti, a pogotovu je nekorektno
nepobitnu mostarsku podijeljenost uvijek vezivati samo za poli4
S. Puzić, »Multikulturalizam i izazovi posttradicionalne pluralizacije«, Politička misao, sv. XLI, br. 4, Zagreb, 2004., str. 59–71.
20
tičke Hrvate. U zapadnom Mostaru, ako već ništa drugo, barem
nitko ne sili Druge i Treće da govore „poželjnim glasom“ manjine,
prilagođen ukusima većine, to jest „izvan sebe“ ili „van pameti“.
Mišljenje kanadskog autora Willa Kymlicke, izloženo u Multikulturalnom građanstvu, je i u Puzićevoj raspravi od izuzetne referentnosti, jer se usredotočuje na onu vrstu „multikulturalnosti“
koja proizlazi iz nacionalnih (i etničkih) razlika. S time Kymlicka
i jeste „naš autor“, smije se ustvrditi, jer se u Bosni i Hercegovini
ove razlike negiraju na jednoj, ili preuveličavaju na drugoj strani. Poticajna je, dakako, i lako dokaziva Kymilckina shema kako
je neka država multikulturalna „ako njeni članovi ili pripadaju
različitim nacijama (multinacionalna država), ili su se iselili iz
različitih država (polietnička država), te ako je ta činjenica važan
vid osobnog identiteta i političkog života.“ Od posebne važnosti
za daljnju raspravu o međusobnim kontraproduktivnim osporavanjima je što Kymlicka naziv „kultura“ koristi kao sinonim za
„naciju“ ili „narod“, a i jedno i drugo i treće mu znače „međugeneracijsku zajednicu, manje ili više institucionalno dovršenu, koja
zauzima dani teritorij ili postojbinu i koja dijeli neki poseban jezik ili povijest.“5
U formi blage sinteze kazano, upravo po pitanju priznavanja ili
očuvanja kolektivnih identiteta očituju se do danas i u svijetu
nesporazumi između liberalizma i multikulturalizma, s tim što je
uočljivo njihovo približavanje glede respektiranja i individualnih
i kolektivnih prava. To je naime pretpostavka za izgradnju složenijih identiteta ili pravne državnosti u nekoj složenoj višenacionalnoj državi. Kao što je znano, prema klasičnom liberalnom
modelu kulturne manjine su navodno zaštićene ako se zajamče
temeljna građanska i politička prava svim pojedincima bez obzira na društvenu ili kulturnu pripadnost. S druge strane multikulturalisti kritiziraju liberalni model jednakih prava te mu, unatoč
mogućim „dobrim namjerama”, pripisuju i svjesnu ili nesvjesnu
težnju za asimilacijom i većinskom dominacijom. Multikulturalisti osobito kritiziraju tezu o etičkoj neutralnosti građanskih
prava, navodeći da liberalna usredotočenost na individualna prava i slobodu izbora pojedinca ignorira činjenicu da svaki takav
izbor ovisi o implicitnom vrijednosnom stajalištu, primjećuje s
pravom i Puzić. Ističu dakle da kulturna pripadnost osigurava is5
greb, 2003.
21
W. Kymlicka, Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Za-
hodište individualnih i političkih odluka te da ni država ni druge
političke institucije nisu „slijepe za razlike”. Dapače, ove institucije čak podupiru određene jezike, kulturne prakse ili nacionalne simbole i neizbježno ignoriraju ili potiskuju druge. Posljedica
svega je praktična dominacija društvene većine, odnosno „tiha”
asimilacija i nepriznavanje manjinskih grupa i njihovih kultura.
Kako bi se nešto takvo spriječilo, zagovornici multikulturalizma
tvrde da se pojedine kulturne razlike mogu uzeti u obzir samo
ako njihovi pripadnici imaju određena grupno-specifična prava.
Otuda i Charles Taylor klasičnom proceduralnom liberalizmu
zamjera: a) inzistiranje na uniformnoj (kulturno pristranoj) primjeni pravila koja određuju individualna prava, i b) podozrivost
prema zajedničkim (kolektivnim) ciljevima, te smatra da je ova
vrsta liberalizma inkompatibilna s multikulturalnom politikom
razlika.6
Svjestan takve mogućnosti, Will Kymlicka razlikuje dvije vrste
zahtjeva „koje može postaviti neka etnička ili nacionalna skupina”, a obje vrste zahtjeva označuje kao „kolektivna prava”, s
bitno različitim posljedicama po slobodu pojedinaca. Prve naziva „unutrašnjim ograničenjima”, a druge „izvanjskim zaštitama”.
Od odlučujućeg značenja je i njegovo razlikovanje: a) prava na samoupravu, nerijetko u nekoj formi federalizma; b) polietničkih
prava, u pravilu u formi tzv. afirmativne akcije; i c) prava na specijalnu predstavljenost ili zajamčena mjesta za etničke ili nacionalne skupine u središnjim institucijama šire države, što znači u
osnovi mogućnost opstojnosti i složenih, višenacionalnih ili višeetničkih države.7 S druge strane, i za razliku od Taylorove teze
kako identitet ne može biti definiran kao obilježje pojedinca već
samo kao obilježje grupe, Habermas konstruira mogućnost razrješenja ove aporije putem općenitog vrednovanja određene kulture: „Pravo na jednako poštovanje, na koje se svatko ima pravo
pozvati i kad je riječ o oblikovanju njegova identiteta, ni po čemu
nije povezano s pretpostavljenom izvrsnošću njemu pripadajuće kulture”. U tom smislu jednaka prava na suživot moraju biti
proizvod sporazumijevanja, što konkretno znači da samo one
kulture koje pristaju na demokratski dijalog zaslužuju pravo na
priznanje. Shodno navedenom mišljenju, najvažnija razlika između Habermasa i radikalnijih zagovornika multikulturalizma
6
Vidjeti i A. Keba, »Charles Taylor and the Possibility of Individualism about
Identitety«, Politička misao, god. 47, 01/2010, str. 13–30.
7
W. Kymlicka, Ibidem, str. 13.
22
je u tomu što Habermas ne inzistira ,,na različitosti kao takvoj,
nego suočavanje s različitošću vidi i kao priliku za rekonstrukciju univerzalističkih vrijednosti i načela“. U tome Habermas vidi,
uočava s pravom Puzić, prepreku fundamentalističkoj dogmatičnosti, ali i mogući temelj za prihvaćanje višestrukih posttradicionalnih identiteta. Po Habermasovu razumijevanju, u složenim
društvima cjelina građanstva ne može se više držati na okupu
sadržajno određenim vrijednosnim konsenzusom, nego isključivo konsenzusom o proceduri legitimnog donošenja zakona i
legitimnom korišćenju moći. „Univerzalizam legalnih načela zrcali se u proceduralnom konsenzusu, koji, u obliku ustavnog patriotizma, mora biti ukorijenjen u povijesno određenoj političkoj
kulturi”, tako je Habermas uspostavio relaciju između „posttradicionalne identifikacije“ i „ustavnog patriotizma”.8
II
„Multikulturalizam shvaća etnokulturni identitet manjina temeljnim određenjem pojedinca”, primjećuje doktorica filozofije
Vesna Stanković Pejnović, svjesno ili nesvjesno približavajući se
samodefiniciji Willa Kymlicke kao „liberalnog multikulturaliste”.
Crnogorska znanstvenica se posebice iscrpno pozabavila redefinicijama politike etnonacionalizma koje su poduzele nove nacionalne države na Balkanu. Po njezinu razumijevanju, nacionalne
elite su objedinile potrebu „nacije“ za obnovom identiteta kroz
ponovo uspostavljanje veza s poviješću i tradicijom, pri čemu je
jedna ideologija kolektiviteta, zamijenjena drugom: ideologija
socijalizma je zamijenjena ideologijom nacionalizma. Ovaj prelazak iz „doba ideologija“ u „doba kultura“ se poklopio s rušenjem
socijalističkog poretka, ali je ipak u prvi plan gurnuo kolektivne
kulturne identitete. I to tako da se pred novonastale nacionalne
države postavilo pitanje kompatibilnosti modernog poimanja
nacije i internacionalizacija manjinskog pitanja s ideologijom
nacionalne države utemeljene na nacionalizmu.
Za ovu raspravu je najdragocjenije autoričino uočavanje kako je
„nacionalizam osnovna forma oblikovanja kolektivnog identiteta“ u regiji zapadnog Balkana, dok „liberalni univerzalizam“ kao
forma oblikovanja individualnih autonomija i konstitucionaliza8
O tome detaljnije u: J. Habermas, Die Einbeziehung des Anderen, Suhrkamp,
Frankfurt a/M., 2006., str. 258 i 263 .
23
cije političke vlasti u ovoj regiji nikada nije ni zaživjela. Razlog
za nadmoć nacionalizama leži u „etatizaciji nacija“, dakle osobitom obliku izgradnje države i nacije u ovoj regiji. Proces osvajanja države od strane nacije je složen i proturječan, a odvija se
uz postupno postavljanje nacionalnog jezika kao državnog, dok
nacionalna kultura postaje državna, a nacionalni praznici postaju državni praznici, a simboli i insignije postaju državni simboli
te nacionalna tradicija postaje državna tradicija, vrlo je precizan
autoričin opis onog što se zbivalo u njezinoj Crnoj Gori, ali i u
regiji jugoistoka Europe, pa i u BiH. Pritom je posebno vrijedno
uočavanja kako su u procesu oblikovanja modernog kolektivnog
identiteta, glavnu cijenu u pravilu platile tzv. manjinske zajednice, bilo da se to dogodilo procesom asimilacije, progonom ili
etničkim čišćenjem, pa je stoga i nužno artikulirati otklon.
„U multikulturalnim zajednicama s više jezika, religija i nacionalnih zajednica neophodno je da pojedine zajednice različitih
kultura mogu zadržati svoj identitet”, poručuje autorica, jer je
za funkcioniranje političke zajednice nužno da svi ljudi imaju
ista politička i građanska prava. „Multikulturalna društva mogu
preživjeti kao političke zajednice samo ako uspiju razdvojiti kulturne i političke identitete”, zaključuje dr. Vesna Stanković Pejnović, iako „moderna nacionalna država može, a često to i čini,
privilegirati većinsku naciju, a na taj se način producira i nepravda”.9
Upravo na Habermasovu tragu se i crnogorska znanstvenica zalaže za kompromisna ili pravičnija rješenja, koja vidi u izgradnji
„zajedničkih identiteta”, a što implicira da se nacionalni identiteti trebaju prilagođavati, a ne uništavati. „Ljudi iz različitih nacionalnih grupa će dijeliti privrženost društvu ako ga shvate kao
kontekst unutar kojeg mogu njegovati svoj nacionalni identitet,
a ne biti podređeni“. Ovdje se dr. Stanković Pejnović oslonila i
na Willa Kymlicku. Ciljevi novonastalih zapadnobalkanskih nacionalnih država, koje su brišući postojanje multikulturalnosti
svog društva, težeći „kolektivno, pravu na teritoriju, povezanim s dominacijom kolektivne većinske kulture, nužno moraju
iznaći načina za udovoljavanjem zahtjevima multikulturalizma
i promjenom sadržaja javne sfere“, poručuje ona. Kako su balkanski prostori opterećeni nacionalistički obojenim poimanjem
9
V. Stanković Pejnović, »Identitet i multikulturalizam nacionalnih država na
Balkanu«, www. maticacrnogorska.me, MATICA, jesen 2010.
24
nacionalnog identiteta, potrebno je naglasiti da se nacionalni
identitet može sagledavati kao spoj dvije dimenzije: građanskih
(teritorijalno-političkih) i kulturno-etničkih, ili riječima Willa
Kymlicke spoju liberalnih i neliberalnih elemenata. Upravo je
zato potrebno i transformirati nacionalni identitet, tj. njegovu
etničku komponentu (a ne ukidati ih), a što se postiže izgradnjom, razvojem i jačanjem institucionalnih, pravno-političkih
i civilnih mehanizama. Ili, drugačije rečeno, nacionalno obojiti
liberalne vrijednosti, čime se uspostavlja balans i sprječava pretjerano jačanje etniciteta.
Time se definitivno i u vizuri ove crnogorske znanstvenice poručuje kako je razumijevanje i približavanje liberalizma i multikulturalizma preduvjet za razrješenje unutarnjih drama višenacionalnih, uključivo višenacionalnih zapadnobalkanskih zajednica.
Njima se zapravo surova povijest ubrzano ponavlja pa primjerice
BiH danas guši upravo ono što je Titovu Jugoslaviju i ugušilo
na kraju 20. stoljeća, a to je nesposobnost uvažavanja etničke
i nacionalne pluralnosti i izgradnje pluralno-političkog društva. Ergo, iz ove bi se teorijske i iskustvene mudrosti i u Bosni
i Hercegovini moglo mnogo toga naučiti kada ne bi u njezinim
akademijama, na njezinim univerzitetima i sveučilištima, fakultetima i institutima, ili u medijima, dominirali lijeni i „zarobljeni
umovi“, nesposobni preskočiti vlastitu sjenku, vlastito teorijsko
i političko obzorje. I dok se u svijetu političke moderne događaju
civilizacijske promjene i mentaliteta i mišljenja, vrlo kompleksne transsocijalizacije i transnacionalizacije, koje i čine sadržaj
„nove paradigme“, u BiH se ostaje slijepo i gluho za pouke novih
europskih „pulsacija“, narativa (i prakse). Pa ipak, ostaje nada
da će se uskoro uvidjeti kako upravo proueropski kontekst podrazumijeva uvažavanje višenacionalnih kulturoloških i drugih
pluralnosti, kao i da taj kontekst podrazumijeva osmišljavanje
racionalnog višerazinskog upravljanja i unutar BiH po uzoru
na Europsku uniju. U europskom obzorju, uz uvažavanje načela supsidijarnosti, između drugih, u vizuri europrekograničnih
regija, pitanja kakva su više entiteta, federalizacija ili kantonizacija, u krajnjem konsocijacija ne bi više nikomu izgledala sudbonosnim. Prestala bi dakle biti tabu.
25
III
Sličnosti među bos.herc. političkim elitama se vide možebitno
ponajbolje u vrlo tvrdoglavom pravljenju „nacija-država” u vrijeme transnacionalizacija i integracija u Europi. Istini za volju, i ovdje su politički Hrvati manje važni. Pri jalovoj gradnji „nacija-država” kad im vrijeme nije, a u izvedbi bos.herc. političkih elita
vidljivo je naime neuvažavanje bos.herc. povijesne kulturološke
zadatosti i pluralnosti, što ima za posljedicu nastajanje „zatvorenih društava” u kojima se o svim „drugima” misli kao o prljavim
i zlim, a o sebi kao čestitima, što su sve odlike političke palanke,
kako bi to rekao nedavno umrli autor „Filosofije palanke”.10 U BiH se, nažalost, poslije svih tranzicijskih i ratnih turbulencija
živi i dalje autokratska i autoritarna politička kultura, svojstvena
predpolitičkim društvima. Nekima se rješenje učinilo u totalnoj
podvojenosti, a drugima u brisanju razlika etničke i kulturološke
naravi, što ima za posljedicu dalje udaljavanje jednih od drugih.
U osnovi se povijest ponovila, ili narugala bos.herc. ljudima, jer
su još u Otomanskom carstvu etničke i vjerske zajednice u BiH
funkcionirale logikom „miletskog sustava”. U tom polietničkom
i multireligijskom sustavu, koji je primjenjivan u cijelom Otomanskom carstvu do pred kraj 18. stoljeća su i muslimani i kršćani i židovi bili priznati kao samoupravne jedinice (ili „mileti”),
pa je vjerskim vrhovima bilo dozvoljeno nametati restriktivne
vjerske i običajne zakone unutar njihove zajednice. Radilo se, u
krajnjem, o nekoj vrsti konsocijacije, govoreći modernim politološkim rječnikom, koja se primjenjuje i danas u BiH na svakom
koraku, izvitoperivši se, kao i sve u BiH, u njezinu javašluk varijantu.
10
Ustvrdio sam povodom ovogodišnjeg Dana RS-a (9. siječnja) kako se u BiH
vode isprazni prijepori o tomu koji je od bos.herc. entiteta bolji, jer su oba katastrofalna, jer
je RS bio i ostao skoro ekskluzivno „srpski entitet”, a Federacija BiH je – uz potporu skoro
cjelokupne bošnjačke akademske zajednice i političkog establishmenta, te uz nesumnjivo problematične intervencije raznih visokih diplomata i „visokih predstavnika” – pretvorena u dominantno „bošnjački”, pri čemu se bezobzirno poigralo s Hrvatima, koji su svakim danom sve
manje konstitutivni narod u BiH. Gledam vrlo skeptično, napisao sam i ovom prigodom, na
to što se radi od strane onih koji vjeruju u koncepciju „temeljnog naroda” i smisao izgradnje
„bosanske nacije”, odnosno upravljanja dijelovima zemlje u kojima žive Hrvati uz pomoć „guvernera za Čečeniju”, uz primjenu majorizirajućih metoda nametanja većinske politike „manjincima koji to nisu”, čiji je cilj svođenje Hrvata na etniju. Podjednako gledam skeptično i na
RS-ovsku interpretaciju “državnosti”, kao i na iluzorna slična priželjkivanja među bos.herc.
političkim Hrvatima (vidjeti: M. Lasić, „Ili Europska unija ili izvjesnost milet sustava“, Oslobođenje, Pogledi, 14.01.2012).
26
Dakako, oni među nama koji zagovaraju respektiranje iskustava
odgovorne konsocijacije u nekim zapadnim društvima, znaju da
ovaj tip demokracije u prošlosti i nije bio drugo do „federacija
teokracija” (Will Kymlicka) te da „miletsko društvo” ni u BiH ni
drugdje nije moglo biti liberalno društvo, niti je u njemu moglo
biti poštovano ijedno liberalno načelo slobodne savjesti, kako
uostalom konstatira i Will Kymlicka u knjizi Multikulturalno građanstvo.11 Utoliko liberalni bos.herc. multikulturalisti, dakle oni
koji priznaju bos.herc. pluralnosti, uključivo bos.herc. višenacionalnost, i prizivaju u pomoć iskustva odgovornih konsocijacija
u svijetu, a ne odriču pravo korekcije konsocijacijskih ograničenja mehanizmima liberalnih teorija i klasičnog parlamentarnog sustava. Bos.herc. liberalni multikulturalisti daju za pravo
i bos.herc. liberalima, dakle onima koji sanjaju transcendiranje
zadatih „etnokratskih nagodbi” i etnokratskih ambijenata, ako
su u tomu iskreni, ali se odlučno suprotstavljaju narativu i na
njemu oformljenom konceptu svođenja formiranih nacija na
etnije, koje su poželjne i navodno kompatibilne s idejom „bosanske nacije”. Ovaj tzv. velikodržavni patriotizam je, u osnovi,
goli bošnjačko-bosanski nacionalizam, koji bi morao čim prije
biti dekonstruiran, kako bi bio prisiljen prestati se zaklanjati
iza načelnih liberalnih teorija i koncepata. U krajnjem, kako bi
preispitao validnosti svoje paradigme u kontekstu „nove paradigme”, odnosno pojačanog razumijevanja multikulturalizma i
liberalizma. Upravo bi mu to moglo pomoći u procesu spoznavanja nužnosti odustajanja od nijekanja postojećih kulturoloških i
nacionalnih zadatosti u BiH (uključivo nijekanje Hercegovine i
Hercegovaca), ili odustajanja od vezivanja patriotizma samo uz
jedan od priznatih jezika u BiH i sl. Pretpostavka za ovu vrstu
promjene unutar bošnjačke paradigme je odustajanje od koncepcije „temeljnog naroda” i manipulacije s krasnim principom
„jedan čovjek – jedan glas”, kao spasonosnim rješenjem u transcendiranju „etnokratskog ambijenta”. Kuda ova vrste dogmatizma i konzervativizma pod plaštom liberalizma vodi, ponajbolje
ilustrira „fenomen Komšić”.12
W. Kymlicka, Ibidem, str. 226.
Željko Komšić je „čovjek malog kapaciteta“ (Ivan Vukoja), koji malo čita i ne
razumije kompleksnu bos.herc. stvarnost. S njime i njegovim osobljem u Kabinetu hrvatskog
člana Predsjedništva BiH, među kojem ima čak i Hrvata, se šale zbijaju u Wikileaks-depešama
američkih diplomata. On je politički i kulturološki gledano tek velebošnjački „Sejdo Bajramović“, pri čemu se potonjem tragičaru ispričavam. Radi se, u osnovi, o ponižavajućoj činjenici
da su Bošnjaci birali čak u dva navrata uzastopno Hrvatima nekoga koga su oni smatrali po11
12
27
Spasonosna probosanskohercegovačka rješenja se nalaze, dakle,
u „novoj paradigmi” od zajedništva i promijenjenih mišljenja i
mentaliteta. Do nečega takvoga mogu i moraju stići zajedno i
privrženici liberalnih i multikulturalnih koncepata iz sve tri bos.
herc. nacije. Utoliko se razrješenja bos.herc. drame daju naslutiti
na tragu onoga što Will Kymlicka misli pod liberalnim „multikulturalnim građanstvom”! I izrijekom kazano, BiH treba pravnu
državu, a ne državnu naciju, što podrazumijeva izgradnju pravne
države na cijelom bos.herc. prostoru i s postojećim nacijama (i
etnijama), te uz respekt postojećih regionalnih i političkih subjekata i ambijenata, uključivo i ratnih tvorevina kakve su RS
i Federacija. Sve institucije i organizacije potrebuju pak hitne
reforme, kojima moraju prethoditi detabuizirane rasprave i o tabuiziranim pitanjima poput pitanja trećeg entiteta ili odgovorne
konsocijacije. Riječ je dakle o nužnosti hitne potrage za odgovarajućim modelom ustavnih promjena u kontekstu približavanja
NATO-u i EU-u, jer jedino taj kontekst omogućuje osmišljavanje
projekta vjerodostojnog pripadanja svih bos.herc. građana i bos.
herc. nacija kako samoj Bosni i Hercegovini, tako i Europskoj
uniji. Nažalost, u društvima kakvo je bosanskohercegovačko se i dalje čvrsto vjeruje u tzv. metode eliminiranja etničkih
razlika, majorizacije i prikrivene asimilacije. U nas se u stvari i
dalje u formalno demokracijskom ambijentu događaju demokraturska izvitoperenja, najžilavije su i najdjelotvornije autokratske
i autoritarne ideologije, koje osiguravaju opstanak autoritarnih
i „zatvorenih društava“. Ona su od samog početka sumnjivih
tranzicija i ciljno podrazumijevala poništavanje zadate multikulturalnosti, uz korišćenje vrlo grubih metoda eliminiranja etničkih/nacionalnih razlika.
IV
U osnovi nesporazuma između bos.herc. liberala i bos.herc. multikulturalista, glede pristupa EU-u (i NATO-u), sve se svodi na to
mogu li se pojedinci u BiH iz bilo koje nacije ili etnije artikulirati
samo kao građani, ili su oni, htjeli priznati ili ne uvijek, ili pretežiželjnim članom Predsjedništva BiH u ime Hrvata. U višenacionalnim zemljama se na čelnu
funkciju koja simbolizira političko postojanje jednog naroda može birati, doduše, i Eskim, ali
ga moraju birati oni koje navodno predstavlja. Will Kymlicka u knjizi „Multikulturalno građanstvo“ primjerice navodi (na 214. strani) kako Maori na Novom Zelandu mogu putem posebne
izborne liste izabrati i „bijelca“, ako žele, ali im takvoga ne mogu birati „bijelci“. Svima koji
niječu bos.herc. višenacionalnost, uključivo postojanje „fenomena Komšić“, preporučujem vrlo
iskreno za lektiru „Multikulturalno građanstvo“.
28
to, artikulirani i kao nacionalno svjesni građani? Doduše, insuficijencija liberalno-etničke ili građanske neizgrađenosti vidljiva je
u BiH prostim okom, u međusobnom osporavanju ili neuvažavanju i građanskog i nacionalnog i etničkog. I jedne i druge i treće
guraju pretežito brojčane sudbine njihovih etnija u dominantniju sklonost građanskoj ili etnicizirajućoj koncepciji. Nadilaziti se
pak ovaj fenomen ne može nametanjem određenih političkih volja ili modela, nego samo europeizacijom domaćih politika.
Da, riječ je o fenomenu i potrebi strpljive izgradnje političke zajednice BiH, ali prije toga je nužno priznanje bos.herc. višenacionalnosti, razumijevanje i prihvaćanje i nacionalnih i političkih
i osobnih višestrukih identiteta, tj. alteriteta. U osnovi se radi o
zakašnjeloj modernizaciji i potrebi izlaza iz tribalističkog u političko, ali takvo što može biti ostvareno samo tijekom mukotrpnog procesa približavanja EU-u, primjenom Acquisa communitairea i uključenjem svih političkih subjekata s legitimitetom,
dakle i etnonacionalista, kako bi u procesu prilagodbe domaćeg
zakonodavstva europskom nastajala nova politička kultura – dijaloga i kompromisa. Ta nova kultura bi i definitivno stigmatizirala i kao antibosanskohercegovačke i antieuropejske teorijske
i političke narative i pristupe koji tvrde primjerice kako „pojam
konstitutivnosti ne korespondira sa unutrašnjim bićem BiH koja je
bila multietničko društvo bez bilo kakvih unutrašnjih etnoteritorijalnih granica“.13
Ma od koga dolazile, ove su tvrdnje pogubne, jer europski put
BiH ne smije voditi preko negacija etničkog, pogotovu ne preko
mimikričnog zaklinjanja velebošnjaštva iza tobože građanskog
modela koji dekonstituira za početak bos.herc. Hrvate, ali dovodi i opstojnost BiH u pitanje. Znanstveno i objektivno promatrano, problemi političko-građanskog artikuliranja u BiH postoje,
ali putom koji nudi opisani narativ se ne može nikuda stići. U
13
Zamoljen za recenziju rukopisa skupine bos.herc. autora povodom sprovedenog istraživanja Društveni ciljevi, stavovi, znanje i strahovi građana BiH prema Evropskoj
uniji, koje je Srđan Puhalo priredio kao knjigu, s iznenađenjem sam otkrio da je u zborniku
i komentar koji zagovara ukidanje domova naroda u parlamentima, odnosno dekonstituciju bos.herc. nacija u procesu približavanja EU-u. Komentar istraživanja dr. Nermine Mujagić,
Evropska unija i građani Bosne i Hercegovine između univerzalnog i etničkog, se ovdje dotiče,
dakako, iz razloga što je tipičan za sarajevski politološko-pravni narativ. Taj narativ rješenja za
bos.herc. bezizlaze vidi dakle u dekonstituciji formiranih nacija u BiH, ili u njihovoj „agalmaciji“, ali ne vidi da to nisu trendovi i standardi koje podrazumijeva „novo europsko mišljenje“
ili „nova paradigma“, nigdje tako očevidna kao u iskustvu EU-a. Vidi: S. Puhalo, N. Mujagić, T.
Memišević, D. Miholjčić, Na putu ka Evropskoj uniji, PRO EDUCA, Banja Luka, 2011., str. 199.
29
njemu se u krajnjem radi o totalnom nerazumijevanju i Bosne i
Hercegovine i Europske unije, posebice fenomena prenijetog ili
djeljivog suvereniteta, koji je produžio život nacionalnoj državi,
jer ju je instrumentalizirao i drugačije funkcionalizirao, ostavljajući joj dio važnih prava iz seta suverenih prava nacionalnih država, ali i krupnu obvezu sprovođenja pozajedničenih europskih
politika unutar svojih granica. Nažalost, ova vrsta nerazumijevanja i Bosne i Hercegovine i Europske unije da se primijetiti u
svim bos.herc. centrima, ali posebice samodiskvalificira sarajevsku politološko-pravnu školu kao neovovremenu!
V
Sadržaji koji ispunjavaju pojmove i etnije i nacije dotiču na vrlo
sličan način ono što se zove identitetima ili pravima na identitet,
a ona se ne smiju ni po koju cijenu dovoditi u pitanje. Negiranje
etnije i nacije, vjerske ili bilo koje druge kulturološke zasebnosti dozvoljavaju danas sebi tek neke despocije u Europi i svijetu,
ali na nesreću i predpolitička društva u regiji jugoistoka Europe.
Ključno je pritom pitanje otkuda su u BiH i najobrazovaniji među
Bošnjacima i Bosancima skloni uvažavanju samo bos.herc. etnija, a ne i bos.herc. nacija? Kako se u ovom krugu našao primjerice
i tako respektabilan intelektualac kakav je dr. Džemal Sokolović?
Upravo iz obzira prema Sokoloviću kao čovjeku i znanstveniku, u
nastavku se prezentira bespoštedna argumentacija dr. Božidara
Jakšića iz njegova osvrta „Etnija protiv nacije“, u kojem se Jakšić
– bez uporabe ad hominem argumenata – precizno i znanstvenički relevantno odredio prema knjizi Dž. Sokolovića Nacija protiv
naroda (Biblioteka XX VEK, Beograd, 2006).14
„Centralni pojam Sokolovićevih razmatranja je ethnos, etnička
grupa, etnicitet (kao realna socijalna pojava, kao relativno stabilna i trajna socijalna grupa, ethnicity) ili etnija (ethnie)“, piše u
uvodu osvrta dr. Jakšić. Sve su to sinonimi za narod, ali je zanimljivo da Sokolović ne upotrebljava pojam etnička zajednica,
nego pojam etnosa, etničke grupe, etniciteta i etnije u veoma
oštroj formi suprotstavlja pojmu nacije i nacionalizma. Po Jakšićevom mišljenju, Sokolović dakle u upitnoj ili krajnje zaoštrenoj
formi odvaja pojam etnije, etničke grupe, od pojma nacije i od14
B. Jakšić, »Etnija protiv nacije«, Filozofija i društvo, 3(31)2006., www.komunikacija.org.rs
30
bacuje sva ona stanovišta u postojećoj sociološkoj literaturi koja
vide blisku vezu tih socijalnih grupa. „Pogled u grupu, pa i etničku,
je potreban da bismo ustanovili šta smo mi“ – navodi dr. Jakšić ključni sporni stav dr. Sokolovića – „tek potom možemo odgovoriti šta je
etnička grupa kojoj pripadamo. Ako je pak etničkoj grupi stalo da ustanovi svoj identitet, potrebno je da upre pogled u nas, njene članove.“
Potom Jakšić s pravom izvrgava kritici najkrupniju nelogičnost u
Sokolovićevoj poziciji, a to je što „identitet etničke grupe određuje identitetom pojedinca“, pa ovo Sokolovićevo stanovište zvuči
kao circulus vitiosus i, što je najnedorečenije, ni na koji način ne
ukazuje na „suštinsku granicu“ između etniciteta i nacije!
Odbacujući stanovište da je nacionalitet prirodno svojstvo etničke grupe i da je narodnost nužna komponenta nacionalnog identiteta, dr. Sokolović zastupa sljedeći stav: „Supstancijalno svojstvo
i nacije i naroda, i nacionaliteta i etniciteta, jeste da su socijalne grupe. Kao takvi, kao supstancijalno isti, oni su esencijalno različiti. To
je autorovo stanovište.“ Sokolović, veli Jakšić, zastupa stanovište
da se etnička i nacionalna društvenost bitno razlikuju, da se etnicitet pojavljuje kao afirmacija, a nacija kao negacija ličnosti.
Takođe tvrdi da nacionalna individua ne vodi poreklo iz etničkog
identiteta, nego iz korena koji su izvan etničke grupe. I izrijekom
je naime dr. Sokolović kazao: „Zato nema ništa pogrešnije nego poreklo nacije tražiti u etničkim korenima, iako je upravo etnička grupa
predmet ili objekt moduliranja u naciju.“ Ovo, veli dr. Jakšić, blago
rečeno, neobično i zanimljivo stanovište bi se moglo pažljivije
razmotriti samo pod uslovom da se autor ne zadržava na goloj
tvrdnji da koreni nacije nisu etničkog nego nekog drugog karaktera, a da bar ne nagovesti šta podrazumeva pod tim „drugim
karakterom“. U zaključnoj formi dr. Jakšić veli: „Etnija i nacija
stoje u Sokolovićevom delu kao dva suprotna pola – kao ‘dobar
momak’ i ‘loš momak’ u kaubojskim filmovima ili u američkoj
političkoj propagandi. ‘Loš momak’ (nacija i nacionalizam) želi
da nanese što više zla ‘dobrom momku’ (etničkoj grupi, etnicitetu, etniji).“15
Iako je to teško izmjeriti, smjelo bi se vjerojatno zaključiti, kako
veću potencijalnu opasnost po opstojnost BiH predstavljaju oni
koji negiraju konstitutivne bos.herc. nacije ili ih svode na etnije,
koji forsiraju bos.herc. građanstvo (mada se znade da se nužno
15
Vidjeti M. Lasić, »Mogu li BiH izvući iz bezizlaza zajedno liberalni etnonacionalisti i multikulturalno građanstvo?«, www.vidiportal.ba, 03.12.2011.
31
artikulira kao građanstvo većinske nacije), koji prizivaju intervencije iz svijeta u funkciju „izgradnje bosanske nacije“,16 nego
što su to goli separatizmi koji niječu bliskosti između bos.herc.
kultura i potrebu opstojnosti bos.herc. političke zajednice. Između ostalog, i zbog toga što opstojnost bilo koje složene političke zajednice na dužu stazu prozilazi upravo iz voljnog odnosa
manjinskih nacija, i etnija, a ne iz majorizirajućeg pristupa većinskog naroda i njegova tipa „građanstva“. Totalno odsustvo
uvažavanja ove iskustvene mudrosti i bos.herc. kompleksnosti
pokazuje i profesor FPN-a Univerziteta u Sarajevu, dr. Asim Mujkić, kada tvrdi: „Namjesto demokratskog principa ‘jedan čovjek
– jedan to teško glas’, treba mijenjati etnopolitički okvir unutar
kojega se taj jedan čovjek uopće ne pojavljuje kao jedan čovjek.
Ako se neko plaši ‘preglasavanja’ (etničkog) unutar te formule,
onda neka se svojski baci na demontiranje i transcendiranje etnopolitičkog okvira unutar kojega namjesto formule ‘jedan čovjek – jedan glas’ suvereno, već dvadeset godina vlada sramna,
antidemokratska formula ‘jedan čovjek (jedan vođa) – milion
glasova (milion ‘bioloških’ članova kolektiva koga ovaj navodno
predstavlja)’.“ 17 U BiH se doista radi o sustavnoj proizvodnji redukcija, ali i o proizvodnji iluzija putem zagovaranja neadekvatnih modela za podijeljenu ili složenu zajednicu. Nažalost, i svi oni
koji insistiraju na liberalnom i građanskom ustroju podijeljene
zemlje putem koncepcije „jedan čovjek – jedan glas“ ne razumiju
ili ne žele razumjeti da se tim putom ne mogu „transcendirati“
naše surove podijeljenosti. Zbog toga bi bilo nužno da zagovornici ovog narativa za početak gledaju u onima koji respektiraju
etničko i pritom ne negiraju građansko, samo obzirne kulturologe i znanstvenike, pripadnike srodnih i kompleksnih identiteta, a ne svoje neprijatelje, kako bi se potom zajedno uhvatili u
koštac s krutom bos.herc. podijeljenom stvarnošću. Ona se ne
može nadići ignoriranjem ili grubim eliminiranjem, nego samo
upravljanjem etničkih razlika. Zemlju bi dakle mogli izvući iz etnokratske i neoboljševičke konzervativne i dogmatske močvare,
iz stanja „zarobljenog uma“, samo prosvijećeni ljudi, bili oni liberalne etnokrate ili socijaldemokrate. Ili, govoreći jezikom Willa
Kymlicke: liberalno multikulturalno građanstvo!
Vidjeti M. Lasić, »Politička stvarnost bosanstva«, www.depo.ba, 18. 03.2011.
J. McGarry, B. O’Leary, »Introduction: The macro-political regulation of ethnic conflict«, u: J. McGarry i B. O’Leary (ur.): The Politics of Ethnic Regulation, London–New
York: Routlege 1993.
16
17
32
VI
Ako dakle svjedočimo uopće o nečemu novomu u ljudskoj povijesti, ono što se dade naslutiti u priči o „novoj paradigmi“, to se
ogleda u tomu što se u modernim političkim društvima, za razliku od predpolitičkih društava, u pravilu odustaje od grube prisile
u eliminiranju etničkih razlika. Anglosaksonski autorski dvojac
John McGarry i Brendan O’Leary govore, primjerice o osam metoda upravljanja i eliminiranja međuetničkih razlika. U metode upravljanja etničkim razlikama ubrajaju se: hegemonistička
kontrola; arbitraža (intervencija treće strane); kantonizacija ili
federalizacija; te konsocijativizam ili sporazumna podjela moći.
U metode tzv. eliminiranja etničkih razlika se ubrajaju: genocid;
prisilno masovno preseljenje stanovništva; razdvajanje i odcjepljenje (samoodređenje); (prisilna) integracija ili asimilacija.18
I u temeljito urađenoj studiji Srđana Milašinovića i Želimira Kešetovića o rješavanju unutardržavnih međuetničkih konflikata
s pravom je ukazano na razlike u pristupu u političkim i predpolitičkim društvima: „Iz ugla sprečavanja i rešavanja konflikata
značajno je pomenuti da se po pravilu etnički konflikti najlakše generišu između predpolitičkih i tribalističkih društava ili u
društvima koja nisu dozrela do nivoa moderne parlamentarne
demokratije. S druge strane etničko-konfesionalni sukobi su najprisutniji tamo gde postoji takozvana ‘fingirana demokratija’ ili
‘demokratija niskog intenziteta’…“19
Već površni uvid potvrđuje ovo Milašinovićevo i Kešetovićovo
pravilo, odnosno pokazuje kako su se u postjugoslavenskim zemljama, uključivo u BiH malo koristile metode upravljanja, nego
su se isprobale uglavnom surove metode „eliminiranja etničkih
razlika“, što i jeste dovelo do nastanka „paralelnih društava“.
Svijest o zajedničkoj prošlosti i bliskosti se i mogla zatrti samo
tim putom. Poslije grubih metoda prisile u ratu uslijedile su
suptilnije metode pokoravanja ili asimilacije u miru, primjerice
S. Milašinović, Ž. Kešetović, »Mogućnosti rešavanja unutardržavnih konflikata«, www.nubs.rs (izvorni znanstveni rad, 01/2009, str. 175.).
19
Ima i gorih stvari od „dvije škole pod jednim krovom“ u kompleksnoj igri
ponižavanja manjinaca u BiH. U pravilu je u sredinama u kojima ovih škola nema u tijeku brisanje multikulturalnosti, grubim nametanjem većinskog jezika i kulture manjini, pri čemu je
inzistiranje na „bosanskom jeziku“ kao mjerilu patriotizma, u tumačenju Jahića i sličnih mu,
više no žalosno. Utoliko se stigmatizirane „dvije škole pod jednim krovom“ mogu na apsurdan
način gledati i kao posljednji ostaci bos.herc. multikulturalnosti na prostorima na kojima je
ona živjela i u vremenima „miletskog sustava“ ili ZAVNOBiH-paradigme.
18
33
putem tzv. jezičnog nacionalizama, to jest nametanja jezičnog
i kulturološkog modela većine manjinama. I u ovom pogledu
Milašinović i Kešetović mudro sugeriraju: „Iskustva vezana za
procese rešavanja konflikata ukazuju na to da, u većini slučajeva
neutralisanje konflikta ne sme da se razmatra kao jednostrano
nametanje volje moćnijeg protivnika slabijem. Ako je rešenje nametnuto, bez obzira na to da li je nametanje izvršeno uz primenu
sile ili samo pretnjom silom, ono ne opstaje dugo, konflikt će
se ponoviti i eskalirati u nekom drugom obliku...“. U konačnici, nametanje stavova i uvjerenja većine putem školskih i drugih
instrumentarija manjinama i nije drugo do prisilna asimilacija i
nasilna integracija.U praksi upravljanja etničkim konfliktima
se, naravno, rijetko kada radilo ili radi o primjeni samo jedne od
prisilnih metoda, kao što se i pri upravljanju konfliktima radi o
kombinacijama raznih metoda uz neizvjesne ishode. U pravilu su
konflikti, ukoliko se nasilno žele eliminirati upravo na taj način
samo prigušeni ili odlagani, ali ne i uspješno rješavani. Samo se
dakle sa strpljivom njegom kulturološke pluralnosti i upravljanjem razlika i konflikata nije imalo velikih iskustava. Pa, ipak,
samo se ovim putom stiže do spoznaje o nužnosti respektiranja
i kolektivnih, a ne samo individualnih prava pripadnika svih manjinskih etničkih zajednica.20
I time se dolazi do možda najkrupnijeg pitanja: da li je „konsocijativizam ili sporazumna podjela moći“, kako bi kazali John McGarry i Brendan O’Leary, nužno lošija metoda upravljanja etničkim razlikama od instrumenata upravljanja etničkim razlikama
kakvi su hegemonistička kontrola, arbitraža ili kantonizacija ili
federalizacija?
VII
U BiH se, nažalost, ne orijentiramo prema onima koji žive filozofiju i praksu „otvorenih društava“, koji iza sebe već imaju despotsko-autokratske modele vladavine koji produciraju „neprijateljske slike“ u Drugome, kako bi to kazao dr. Hans Küng govoreći o
„neprijateljskoj slici islama“, odnjegovanoj u nekoj huntingtonskoj kuhinji. Ako se, pak, pažljivo čitaju tekstovi uvaženih autora
iz Europe i svijeta, oni uvažavaju da se „multikulti razvio kao
koncept artikulacije i zaštite prava (etno)kulturnih manjina, pri
20
34
W. Kymlicka, Ibidem, str. 281.
čemu ono što vrijedi za jednonacionalne države i njihove etnije,
mora vrijediti i za višenacionalne zemlje. Riječju, jednonacionalne zemlje moraju poštovati na isti način svoje etnije kao višenacionalne zemlje svoje nacije (i etnije) – to je ona već spominjana
suština boljeg razumijevanja individualnih i kolektivnih prava i
međusobnog približavanja liberala i multikulturalista.
U svakom slučaju malo tko više negira potrebu zaštite svih šest
do osam tisuća etnija, uključivo ili posebice par stotina njihovih
političkih artikulacija u naciju, među kojima su i tri politička i
konstitutivna naroda u BiH, dopadalo se to nekomu ili ne. Još i
danas je, doduše, sudbina etničkih i nacionalnih skupina širom
svijeta nerijetko u rukama „ksenofobičnih nacionalista, vjerskih
ekstremista i vojnih diktatora“, napisao je i Will Kymlicka u posljednjem pasusu svoje čudesne knjige, pa ako „liberalizam želi
imati bilo kakve izglede stjecanja uporišta u tim zemljama, mora
se izričito pozabaviti potrebama i aspiracijama etničkih i nacionalnih manjina.“�
Ne bi dakle nitko tko drži do sebe smio ni pomisliti, a kamoli
nijekati formirane kolektivitete, jer su takvi pristupi ahistorični, kontraproduktivni i bespotrebni. Nužan je dakle respekt svih
mogućih pluralnosti, bilo da se one tiču složenih višeetničkih ili
višenacionalnih društava. Uostalom, i sociologija i etnologija i
politologija i antropologija, maltene svekolika društvena znanost, uočavaju brojne i velike bliskosti između etnije i nacije, ma
koliko se etnije brojale na tisuće, a nacije na stotine. I etnija i
nacija se naime tiču pitanja zajedničke sudbine određene skupine ljudi, pa nacija i nije drugo do politički artikulirana etnija ili
politički narod, pri čemu je moguće, dakako, formiranje nacije i
putem političke artikulacije i onih društvenih skupina koje ne
povezuju „krvna zrnca“ ili povijest, nego vrijednosti, u osnovi
ono što je Habermas vrlo smisleno nazvao „ustavnim patriotizmom“, a što je lapidarno dotaknuto na prethodnim stranicama.21 I sam se osjećam građaninom svijeta i Europljaninom, ali ustajem u obranu
svih formiranih identiteta i njihovog artikuliranja i prožimanja, u dubokoj vjeri da se tek tim
putom stvaraju pretpostavke i za liberalno-građanski koncept uređenja BiH, pa i princip „jedan
čovjek – jedan glas“, u početku i nužno unutar podijeljenih svjetova. Tek tako se stvaraju pretpostavke i za neku sutrašnju europsku socijaldemokraciju u BiH. Jer, u obje tobožnje bos.herc.
socijaldemokracije su, nažalost, danas prevladali neojakobinska politička kultura nadbijanja,
klijentelizam i podanički mentalitet. Do savršenstva je odnjegovan i „kult vođe“ i prilagođeni,
tzv. poželjni govor manjinaca kulturološkom obrascu većine. Time su i SNSD i SDP BiH postali
ne protagonisti, nego grobari socijaldemokratskih ideja u BiH.
21
35
Sadržaji koji ispunjavaju pojmove i etnije i nacije dotiču na vrlo
sličan način ono što se zove identitetima ili pravima na identitet, a ona se ne smiju ni po koju cijenu dovoditi u pitanje. Tomu
služe – i da ne znaju da im služe – i svi koji negiraju postojanje
nacija u BiH, pa radije govore o etnijama, kao i svi koji govore o
građanstvu, a ne primjećuju da je taj proces moguć dijelom među
Bošnjacima zbog njihova osjećanja brojnosti i nadmoći, a među
Hrvatima još nije iz razloga malobrojnosti i nejednakopravnosti.
Mimikrična politika SDP-a, i njegovih satelita, primjerice SDA,
dakle naslonjena je na tezu o postojanju etnija u BiH, ali ne i bos.
herc. političkih naroda odnosno nacija, čime se vrši pritisak na
sve manjince, a Hrvate u Bosni i posebno, da se konfrontiraju s
Hrvatima u Hercegovini, s tim tzv. hercegovačkim separatistima, ma koliko se oni trudili u novije vrijeme govoriti o BiH kao
o svojoj zemlji.
Prosto je nevjerojatno kako se među političkim Bošnjacima
brzo zaboravilo na političku bahatost Miloševićeva režima i tko
je bio i zbog čega najglasniji zagovornik načela „jedan čovjek –
jedan glas“, dakako na račun nijekanja Ustava SFRJ. Tragična
srpska iskustva i zablude glede Jugoslavije morala bi, zapravo,
biti poučna za sve koji su bilo gdje brojniji od drugih, jer kada
je netko većina ima više obveza, ali ne i više kolektivnih prava.
Ona se moraju garantirati svim konstitutivnim narodima i svim
manjincima, jednako kao i individualna prava svakog čovjeka i
građanina. „Apsurdna je teza da bošnjački narod, vojno i politički konfrontiran Srbima i Hrvatima, može ostvariti ulogu integrativnog faktora BiH“, upozoravao je stalno akademik Enver
Redžić, „da bi se očuvao historijski integritet BiH, nužno je da u
svim nacionalnim politikama u BiH postanu integrativne težnje.
Integritet se ne može nametati; on se može uspostaviti samo političkom voljom sva tri BiH naroda“.
Po razumijevanju ovog uvaženog bos.herc. povjesničara, „gledište
da je jedan narod, tj. bošnjački, nosilac i spasilac integriteta BiH
podrazumijeva da bošnjačkom narodu pripada uloga vladajućeg
naroda“. Međutim, nastavlja Redžić, „integritet BiH, koja je višenacionalna zajednica nespojiv je sa postojanjem vladajućeg naroda“. Zato, zaključio je akademik Redžić, „zastupanje stanovišta
o vladajućoj ulozi bošnjačkog naroda izravno vodi u nepovratnu
destrukciju i dezintegraciju BiH“. Potom će Redžić, kako je i priličilo vijećniku AVNOJ-a, znanstveniku i čovjeku od integriteta,
poantirati: „Prividno bosanska koncepcija, po kojoj je tzv. autoh36
toni narod čuvar Bosne, u suštini je antibosansko gledište, jer BiH
pripada jednako svim svojim narodima ili je nema“.22
Iz ovog metodološkog pristupa nameće se i moguće nadilaženje
naših podijeljenosti i putem jednog od konsocijacijskih modela i
uz uvažavanje elemenata klasičnog parlamentarnog sustava. Uostalom, u Daytonskom ustavu već su ugrađena konsocijacijska
rješenja, kako bi potom bila nakaradno izvedena, kao i mnogo
drugoga u BiH. Temeljno pravilo konsocijacije da političke elite postignu dogovor kojeg bi se držale preduvjet je, ustvari, za
bio kakav pomak do novog ustava, koji bi se morati čim prije
izraditi, ukoliko se uistinu želimo približiti euroatlantskim integracijama. Po Arendtu Lijphartu, koji razlikuje ideju i model
većinske demokracije i demokracije konsenzusa, teško je, ali nije
nemoguće postići i održati stabilnu demokraciju i u podijeljenim društvima. Njegovo upozorenje kako se mora voditi računa
kako za mnoga „pluralna društva ne zapadnog svijeta izbor ne
leži između angloameričkoga normativnog modela demokracije
i konsocijacijskog modela, već između konsocijacijske i nikakve
demokracije”, kao da je pisano povodom ključnih unutarnjih
nesporazuma unutar BiH.23
Politička kultura u jednoj zemlji može biti homogena ili fragmentirana, tvrdi dalje Lijphart, a odnosi među elitama konfliktni, kompetitivni ili kooperativni, iz čega i slijede tri tipa političkih sustava, odnosno tri tipa političkih kultura: centripetalna
(orijentacija prema centru); centrifugalna (udaljavanje od centra); i sporazumijevajuća, konsenzualna politička kultura. „Pitanje hoće li demokracija s fragmentiranom političkom kulturom
biti stabilna ili nestabilna ovisi prije svega od odgovora elite na
potencijalnu ili sadašnju nestabilnost sistema”, upozorava Lijphart. Da bi sustavi konsocijacijske demokracije funkcionirali na
stabilan i efikasan način, nužno je da vođe rivalskih političkih
supkultura podržavaju sljedeće oblike ponašanja: prvo, političke
vođe moraju biti svjesni da duboki rascjepi vode destabilizaciji
sustava; drugo, političke vođe bi morale imati povjerenje u postojeći sustav političkih institucija; treće, političke vođe moraju
uspostaviti institucionalnu osnovu i pravila političke igre koja
mogu osigurati akomodaciju supkulturnih razlika.
22
E. Redžić, Sto godina muslimanske politike, Institut za istoriju, Sarajevo,
23
A. Lijphart, Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga–Globus, Za-
2000., str. 113.
greb, 1992.
37
Nažalost, naše se tobožnje vođe i elite ne pridržavaju ničeg od
spomenutog, njima je u ovom javašluku bez elemenata pravne
države kao ribama u vodi, dakle raj na zemlji. I zbog toga bi vrijedilo pokušati s odgovornom konsocijacijom ili, pak, s mješovitim modelima nacionalnog i građanskog koje tek treba domisliti,
pri čemu bi nam mogla pomoći i razumijevanje političkih narativa unutar EU-a, iskustva EU-a s „euroregijama” i EU-principi,
poput principa višerazinskog upravljanja, principa dijeljenog ili
prenijetog suvereniteta i principa supsidijarnosti. Razumijevanje europskih integracija podrazumijeva dakle uvažavanje novog
modela političke kulture unutar EU-a, onog koji producira drugačije političke obrasce nego institucije nacije-države. N a ž a l o s t ,
bos.herc. zakašnjele nacije pokušavaju i na početku 21. stoljeća
dostići europski ideal države-nacije iz 19. stoljeća u separatističkoj i/ili u unitarističkoj verziji. Zbog toga BiH i jeste prapolitičko
društvo – konglomerat nerazvijenih formi političkih kultura (neodgovorno-konsocijativnih oblika političkog sustava, vrijednosti
i ponašanja), bez integrativne ose u čijem bi središtu bili interesi,
uključivo priključivanje Europskoj uniji. U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem i uljuđenom BiH, kako bi i kulturološko-politički bila lijepa koliko i svojom raznolikošću i zemljopisom, mogu
nam pomoći samo iskustva i vrijednosti Europske unije. Ona je i
„naša paradigma“, na nju se vrijedi ugledati…
Literatura:
Habermas, J. (2006), Die Einbeziehung des Anderen, Suhrkamp, Frankfurt a/M.
Jakšić, B. (2006), »Etnija protiv nacije«, Filozofija i društvo, 3(31)2006., www.komunikacija.org.rs
Keba, A. (2010), »Charles Taylor and the Possibility of Individualism about Identitety«, Politička misao, god. 47, 01/2010.
Kymlicka, W. (2003), Multikulturalno građanstvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb.
Küng, H. (2007), Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb.
Lasić, M. (2011), »Od „multikulturalizma“ ka postsekularističkom inter-kulturalizmu«, Diskursi, br. 2/2011.
Lasić, M. (2011), »Politička stvarnost bosanstva«, www.depo.ba, 18.03.2011.
Lasić, M. (2011), »Mogu li BiH izvući iz bezizlaza zajedno liberalni etnonacionalisti i
multikulturalno građanstvo?«, www.vidiportal.ba, 03.12.2011.
Lasić, M. (2012), »Ili Europska unija ili izvjesnost „milet sustava“«, Oslobođenje,
14.01.2012.
Lijphart, A. (1992), Demokracija u pluralnim društvima, Školska knjiga–Globus, Zagreb.
38
McGarry, J., O’Leary, B. (1993), »Introduction: The macro-political regulation of
ethnic conflict«, u: J. McGarry i B. O’Leary (ur.): The Politics of Ethnic
Regulation, London–New York: Routlege.
Mesić, M. (2006), Multikulturalizam: društveni i teorijski izazovi, Zagreb.
Milašinović, S., Kešetović, Ž. (2009), »Mogućnosti rešavanja unutardržavnih konflikata«, www.nubs.rs, 01/2009.
Mujkić, A. (2007), Bauk liberalne demokratije kruži Bosnom«, Puls demokratije,
14.11.2007.
Puhalo, S. (prir.) (2011), Na putu ka Evropskoj uniji, PRO EDUCA, Banja Luka.
Puzić, S. (2004), »Multikulturalizam i izazovi posttradicionalne pluralizacije«, Politička misao, sv. XLI, br. 4, Zagreb.
Redžić, E. (2000), Sto godina muslimanske politike, Institut za istoriju, Sarajevo.
Stanković Pejnović, V. (2010), »Identitet i multikulturalizam nacionalnih država na
Balkanu«, www. maticacrnogorska.me, MATICA, jesen 2010.
PLEA FOR AN ALTERNATIVE PRO-EUROPEAN CULTURAL,
POLITOLOGICAL AND LEGAL NARRATIVE
Summary
There are between six and eight thousands ethnies in the world,
but only several hundreds of them have been articulated into a
political people (nation) or into a nation-country.
And while the history of mankind is no more than the history
of warfare and of endangering people different from oneself, in
the world of political modernity or of a ”new paradigm” (Hans
Küng) not many people will question the formed ethny or nation. Basically they both deserve a roughly equal cultural respect,
although they do not have the same political future. The respect
of the collective rights of ethnies and nations is more and more
accepted today in the countries of political modernity by the
followers of the so-called radical liberalism, since they were confronted in the new circumstances – as well as the followers of the
so-called radical multiculturalism, with the need of deabsolutisation of their original and authentic principles.
For while the rise of the nations through political maturing (or
otherwise) of the ethnies was as a rule connected in the past to
the bare or legal-political violence, in the time of political mo39
dernity (and the postmodern) the realization on the necessity of
respecting not just individual human rights but also the collective rights of ethnies and nations or any other individual groups
(gender and similar) is definitely accepted.
The infamous ”death of multiculturalism“ on the West doesn’t
mean anything else but the admission that the immigrant countries as well as the societies which have long favored the ignorance of the human and the collective rights of the first nations
and/or its ethnic immigrant varieties (melting pot), have ”little
by little“ given up the harsh eradication or denial of its ethnic-national pluralism. Unfortunately, countries in the region of
south-east Europe barely take part in all that, deeply entangled
in the democratic, anticivilizational transitions and are convinced, in a petty-bourgeois manner, of their chastity and the malice of others, as the author of Filosofija palanke (Philosophy of
province) would say. There, it is not about the death of the false
reflection of cultural pluralism as in western countries, but about the creation of ”parallel worlds“ and ”coteries“ on places where
they have never existed, all up to the reaktualization of ”the millet system“ from the Ottoman Empire and the disappearance of
the very root of multiculturality. Incapable of accepting this new
paradigm which implicitly includes a new mentality as well as
politics, these countries cannot become part of the world where
ethnic differences are not eliminated, where it is possible to see
the encounter of different cultures and the culture of alternation
– permeation and enrichment of identity, in such a short time.
Not even within the EU was it possible to find the answers to all
crisis and challenges, but the EU will solve its problems without
us, whereas we will not be able to surpass our ”parallel worlds“
without the EU. Without delayed transformations in the process
of the accession to the EU we cannot become part of the world
where there are rules of law, whereas people behave according to
universally human values and rational interests. Therefore, the
first precondition of the future basic constitutional reforms is to
take into account the Bosnian-Herzegovinian multinationality
and the remaining multiculturality, developing thereupon an intercultural project of a sustainable and civilized BiH, in keeping
with the national and the ethnic, the human and the civil. This
is why it is essential to fulfill the alternative, pro-European cultural and political narrative with a content, based on the political culture of dialogue and compromise, management methods,
40
rather than the elimination of ethnic/national differences. In
that way it would be possible to overcome the dominant authoritarian cultures, parting in this way from the dangerous separatistic and relating unitaristic concepts in BiH. It would be a
way for the Croats and Serbs and Bosniaks, and eventually all
Bosnian-Herzegovinian citizens, to start returning to a sustainable common and equal country of Bosnia and Herzegovina.
The accession into the EU would solve the national and political
issues of Bosnia and Herzegovina as well as all ethnic and national issues in BiH.
Key words: taking into account multiethnicity and nationalities,
handling ethnic differences, transnationalisations and integrations, necessity
of a pro-European narrative and approach
PLÄDOYER FÜR DEN ALTERNATIVEN PROEUROPÄISCHKULTURELLEN UND POLITOLOGISCH-RECHTLICHEN
NARRATIV
Zusammenfassung
In der Welt existierten zwischen sechs und acht Tausend Ethnien und es sind nur einige Hundert die sich in das politische
Volk (die Nation) oder in den Nation-Staat artikuliert haben.
Und während die Menschheitsgeschichte nichts anderes ist,
als die Geschichte der Kriegführung und Gefährdung von anderen und von sich verschiedenen, in der Welt der politischen
Moderne oder der „ neuen Paradigma “(Hans Küng) bringt fast
keiner mehr die geschaffene Ethnie oder Nation in Frage. Beide
verdienen im Grunde einen vergleichbaren kulturellen Respekt,
obwohl sie keine gleiche politische Zukunft haben. Den Respekt
kollektiver Rechte der Ethnien und Nationen werden heute in
den Ländern der politischen Moderne immer mehr von Loyalisten des sogenannten radikalen Liberalismus akzeptiert, weil
sie– wie auch die Nachfolger des sogenannten radikalen Multikulturalismus – in neuen Umständen zusammengetroffen sind,
mit dem Bedürfnis der Verabsolutierung eigener primärer und
41
ursprünglicher Grundsätze. Dadurch daß bisher die Entstehung
der Nation durch politische Reifung der Ethnien (oder auf andere Weisen) in der Vergangenheit in der Regel mit bloβer rechtlich-politischen Gewalt verbundenen war, in den Zeiten der
politischen Moderne (und Postmoderne) wird endgültig die
Erkenntnis über die Erforderlichkeit des Respektierens nicht
nur einzelner Menschenrechte sondern auch kollektiver Rechte
der Ethnien und Nationen oder beliebiger anderer Sondergruppen (gender –Geschlecht ua.) akzeptiert. Der verrufene „ Tod
des Multikulturalismus “ im Westen bedeutet nur die Bekenntnis, dass auch Einwandungsländer und Gesellschaften die lange
Ignoranz menschlicher und kollektiver Rechte der first nations
und / oder des eigenen ethnischen Schmelztiegels (melting pot)
begünstigt haben, „Schritt für Schritt” die grobe Auslöschung
oder Negierung des eigenen ethnischen Volkspluralismus aufgegeben haben. Leider, nehmen in alldem kaum Länder in der
Region Südost Europas teil, tief verfangen in die demokratische,
anti-zivilisatorische Überleitung und leidig provinziell überzeugt in die eigene Makellosigkeit und die Bosheit anderer, wie der
Autor der Philosophie der Provinz sagen würde. Dabei handelt es
sich nicht um den Tod der falschen Spiegelung des Multikulturalismuses wie in den westlichen Ländern, sondern um der Entstehung „ paralleler Welten “und „ geschlossener Gesellschaften
“ dort wo sie nicht existiert haben, bis zur Wiederbelebung des
„ Millet-Systems “ aus dem Osmanischen Reich und dem Verschwinden der Grundlage des Multikulturalismus. Unfähig eine
neue Paradigma anzunehmen, die auch eine neue Mentalität
und Politik impliziert, können diese Länder auch nicht schnell
ein Teil der Welt werden in der ethnische Differenzen nicht eliminiert werden, in der es möglich ist Begegnungen der Kulturen
und der Kultur der Alterität zu leben – Durchdringung und Bereicherung der Identität. Auch in der EG hat man nicht Antworten
für alle Krisen und Herausforderungen gefunden, aber die EG
löst die eigenen Probleme auch ohne uns, und wir ohne die EG
werden es nicht fertigbringen über unsere „ parallelen Welten “
hinauszugehen.
Ohne verspätete Transformationen im Prozess der Annäherung
an die EG können wir nicht ein Teil einer Welt werden in der
rules of law gelten und die Menschen sich nach allgemein menschlichen Werten und rationellem Interesse verhalten. Deswegen
ist die erste Voraussetzung zukünftiger grundlegender parla42
mentarischer Änderungen die bosnisch-herzegowinische Multinationalität zu beachten und die verbleibende Multikulturiät
und danach das interkulturalistische Projekt eines haltbaren
und zivilisierten Bosnien und Herzegowinas zu gestalten mit
Respektierung des nationalen und ethnischen, menschlichen
und bürgerlichen. Deshalb ist es sehr bedeutend den alternativen, proeuropäischen kulturell-politischen Narrativ mit Inhalt
zu füllen, in wessen Grundlage politische Kultur des Dialoges
und Kompromisses, Methoden der Führung und nicht der Eliminierung ethnischer / nationaler Differenzen sind. Auf diese
Weise könnte man dominante, autoritäre Kulturen überwältigen und man würde sich auch von gefährlichen separatistischen und äquivalenten, einheitlichen Auffassungen in Bosnien
und Herzegowina trennen. So könnten alle Kroaten und Serben
und Bosnier, schließlich alle bosnisch-herzegowinischen Bürger,
beginnen zu einem lebensfähigen, gemeinschaftlichen und gerechten Land Bosnien und Herzegowina zurückzukehren. Mit
dem EG-Beitritt würde man auch bosnisch-herzegowinische,
staatlich-politische Fragen und alle ethnische und nationale Anliegen in Bosnien und Herzegowina lösen.
Schlüsselwörter: Anerkennung der Multiethnikeit und der Nationalität, Führung ethnischer Unterschiede, Transnationalisierung und Integration, Erforderlichkeit des proeuropäischen Narrativs und Vorgehensweisen.
43
Regina Ammicht-Quinn:
KULTIVIRATI LJUDSKO:
POLITIKA, ETIKA I RELIGIJA
Ammicht Quinn, prof. dr. Regina, profesorica etike na Međunarodnom centru
za etiku u znanostima (IZEW) Univerziteta u Tübingenu. Diplomirala katoličku
teologiju i germanistiku, doktorirala etiku, habilitirala socijalnu etiku. Od veljače
2010. do svibnja 2011. članica zemaljske vlade Baden-Württemberg kao počasna
državna savjetnica za interkulturalni i međureligijski dijalog. Težišta istraživačkog
rada: temeljna i na primjenu usmjerena etička pitanja; politička etika; integracija i
migracije kao kulturalno i religijsko pitanje; tijelo, rodni i seksualni diskursi.
Sažetak
Politička se etika od antike bavi djelovanjem koje je usmjereno
na opće dobro. S promatranjem demokratskih društava politička etika dobiva novi smjer: odvajanje „građanina“ i „vladara“,
dugo smatrano samorazumljivim, ne da se više sačuvati u toj
jednoznačnosti.
Na koji se način u toj situaciji može govoriti o „temeljnim vrijednostima“ unutar politike? Kako se u sukobu između općeg dobra
i vlastitih interesa mogu pronaći kompromisi koji neće biti „truli“? Zastupaju li religije unutar višereligijske zajednice partikularne interese?
Religijske granice više ne prolaze samo između različitih religija.
One prolaze također unutar svake religije – između na dijalog
spremnih i nespremnih. Ako se svaka religija bavi transcendencijom, onda su granice i prekoračenje granica tema svake religije.
Dakle što bi morao i mogao biti doprinos religija zajednici u kojoj
se može kultivirati ljudsko?
Ključne riječi: politika, religije, ljudskost, politička etika, opće dobro, identitet, granice, čistoća, sjećanje, krivnja
44
Predjeli zasuti minama
Kako se živi u zemlji u kojoj se u tlu nalaze skrivene mine koje,
onda kad je čovjek nepažljiv, prijete da će eksplodirati?
Ja bih to trebala znati. Dolazim iz Njemačke. To je mjesto na kojem u tlu po kojem se krećemo nisu skrivene stvarne, ali jesu
simboličke mine. A to su vrlo eksplozivne mine jer u Njemačkoj
još uvijek postoje slučajevi desničarsko-ekstremističkog kriminala.
Sarajevo mi je nepoznato, ali s ovim sam mjestom povezana putem povijesti. Imamo zajedničku europsku povijest, zajedničku
povijest religija. A u mom slučaju postoji i obiteljska povijest.
Moj djed, rođen koncem 19. stoljeća, živio je na suprotstavljenim granicama Austro-Ugarskog Carstava u jednom malom selu
jedne enklave u kojoj se govorio njemački, 200 km istočno od
Praga. Kao šesnaestogodišnjak bio je vojnik u Bosni i Hercegovini. Uvijek je pripovijedao jedino o svojoj pomoćnoj službi kuhara
vojničke čete. No iza bezazlenih pripovijesti može se nalaziti i
zapletenost u veliku povijest krivnje. A takve povijesti krivnje
naginju tome da budu ostavljene u naslijeđe. Njegova povijest
krivnje pripada i meni. Ona ne spada u moju osobnu krivnju, ali
spada] u područje moje odgovornosti.
Zbog te ću odgovornosti pokušati, uz pomoć jedne odsudne pripovijesti iz moje vlastite kršćanske tradicije, identificirati kulturalno i političko polje koje će se, u slučaju da se kultivira24 ljudsko, morati preraditi.
Pitanja o čistoći
Jedna se od temeljnih pripovijesti kršćanstva nalazi u Djelima
apostolskim, a riječ je o Petru, koji se moli na krovu svoje kuće.
To se događa pred ručak, Petar je vjerojatno gladan, dolje u kući
se već kuha, i tada u jednoj viziji ugleda kako se s neba spušta
velika posuda ispunjena svim vrstama gmazova i ptica, mnoge
od njih nečiste, moguće i sve. I začuje glas koji govori: „Kolji i
jedi!“ A Petar se užasnut, unatoč gladi, opire: kao pobožan židov
u svom životu još nikad nije pojeo nešto nečisto (Dj 10, 1–14).
24
Usp. M. Nussbaum, Cultivating Humanity. A Classical Defence if Reform of Liberal Education, Cambridge 1998.
45
Da to nije bio čudnovat događaj, nitko se ne bi potrudio ispripovjediti ga i zapisati. Na tom mjestu Petra, „Stijenu“, promatramo u dubokoj nesigurnosti. Glas s neba ga poziva da učini nešto
što proturječi njegovim uvjerenjima; na način kao da njegov Bog
govori protiv njegovog Boga. Tako Petar najednom, tako to sebi
možemo predočiti, ne gladuje samo za hranom. Gladuje za tim
da zna što je to dobro, što je to ispravno, što treba učiniti – i što
to znači „čistoća“.
Predodžbe o čistoći provlače se kroz sve monoteističke religije.
Odnose se na svakodnevni život, a sadržavaju ne samo pitanja
o higijeni nego i pristup božanskom. One su kategorije poretka koje mogu razjasniti tko mu pripada i gdje se nalaze granice
između onih koji mu pripadaju i onih koji mu ne pripadaju: u
kršćanskom se srednjovjekovlju na ljude koji su se često prali gledalo s najvećim nepovjerenjem – ta pranje je bilo znak „nevjernika“, pobožnih muslimana i židova. Čistoća je dakle nešto što
čovjek „čini“, ali ujedno pokazuje i što čovjek „jest“.
U kulturnoj je antropologiji – prema studiji Mary Douglas – riječ
o tome da se nečistoća može razumjeti samo u sklopu sustava
koji je isključuje: kava nije nečista, ali je nečista kava na hlačama.
Dakle nečista je „matter out of place“25, stvar na krivom mjestu.
Na taj način nečistoća dobiva simboličku funkciju: nečistoća,
koju se naporom i silom želi prognati iz svijeta ili makar staviti
pod kontrolu, simbol je prijetećeg nereda, kaosa.
Od nečistoće u njezinoj simboličkoj dimenziji, od nereda, kaosa, najviše su ugrožene tjelesne granice, od kojih najviše tjelesni
otvori26. Sve ono što prolazi tim granicama (hrana, izlučevine,
krv, menstruacijska krv, sjeme, genitalne tekućine – ali i događaji poput rođenja i smrti) postaje naročito važno za pitanje o
nečistoći i čistoći – najprije u tjelesnom, ali i u prenesenom značenju. Propisi o hrani – kao u slučaju Petra – i propisi o pranjima
u svakodnevlju raskrivaju uzajamno razgraničenje religija. Tu je
riječ o granicama, ali ne samo o granicama pojedinačnih tijela.
Nadovezujući se na Marcela Maussa27, Mary Douglas konstatira
da ljudska tijela postaju simbolom društva ili zajednice u kojoj
čovjek živi: tjelesne granice simboliziraju i zrcale granice zajed M. Douglas, Purity and Danger: An Analysis of Concepts of Pollution and Taboo,
London, 1966., str. 36.
26
Usp. Isto, od str. 122.
27
Usp. M. Mauss, »Les Techniques du Corps«, Journal de la Psychologie 32
(1936).
25
46
nice. Na taj su način predodžbe o čistoći i granice zajednice jedne
s drugima usko povezane.
Danas to još jednom postaje razgovijetno na drugačiji način: u
mnogim se kršćanski ili sekularno obilježenim društvima, kad je
riječ o pitanjima o čistoći, na prvom mjestu više ne nalazi jelo, a
također niti seksualnost. No time pitanja o čistoći nisu nestala
kao kategorije poretka. Ona su se samo iselila. Potrebu za čistoćom iznova zatičemo u društveno-političkom području: kao pitanje o kulturalnom i religijskom identitetu. Pitanja o čistoći su
skrivena tamo gdje postaje glasna želja za homogenizacijom, za
„nepomiješanim“ društvom: tamo gdje su u Njemačkoj prije ne
odveć dugo vremena bili proganjani i ubijani Židovi, tamo gdje
se danas rasplamsala rasprava o tome pripadaju li skupa „islam“
i Njemačka.
Pitanja o čistoći su se iselila tamo gdje konstruiramo individualne i kolektivne identitete. Drugima, onima koji se smatraju „nečistima“, pripisuju se identiteti: „On je Židov. On je musliman.
Ona je Njemica“.
Dakle Petrov problem nije nestao kako se to na početku čini. Naprotiv, u njemu raspoznajemo aktualna pitanja: kako živimo s
nesigurnostima naših kulturalnih identiteta? Predstavljaju li te
nesigurnosti povod za nove propise o čistoći? Pomalja li se čistoća kao uvjerljiv put za dospijevanje do sigurnog kulturalnog
identiteta?
Identiteti
U mnogim je zemljama Sjevera pitanje o identitetu postalo epohalnim pitanjem: identitet više nije naprosto „tu“. Identiteti su
izgubili svoju samorazumljivost prije svega tamo gdje su ljudi otpušteni ili prognani iz prisnih veza klase, poziva, susjedstva, obitelji i porodičnih odnosa. Svoj identitet kao projekt doživljavaju
prije svega mladi ljudi: identitet se mora uvijek iznova postizati,
iznalaziti i birati. Potraga za onim što može značiti „ja“, postaje
životnom zadaćom28.
Identitetska se pitanja iz nekadašnjih kolonijalnih zemalja istodobno odražavaju na Sjeveru. Povod za to je otvrdnjavajuća granica između „zapadnjačkog“ i „nezapadnjačkog“ ili „antizapad28
47
Usp. R. Eickelpasch, C. Rademacher, Identität, Bielefeld, 2010.
njačkog“ koja predstavlja i jedno od polazišta međunarodnih
sukoba.
Stavljajući vlastite naglaske, Amartya Sen (Indija)29 i Amin Maalouf (Francuska–Libanon)30 opisuju povezivanje identiteta i nasilja. Njihovo zajedničko polazište predstavlja činjenica da su
identiteti složeni i vrlo sadržajni. Ljudi nikad nisu samo ono što
se nalazi u putovnici – ime, datum rođenja, mjesto rođenja, veličina, boja očiju i moguća biometrijska obilježja. Ljudi su uvijek
više od toga: imaju poziv, interese i strasti; povezani su s obitelji, zavičajem, susjedstvom, institucijama i socijalnim miljeom, s
nekom vrstom sporta, krugom prijatelja, skupinom ljudi s istim
sklonostima, istim zaprekama i istim talentima. Svako pojedino
obilježje nije jedinstveno – posvuda na svijetu postoje ljudi sa sivim očima, ljudi koji vole nogomet ili ljudi koji više od svega vole
svoju djecu. Jedinstvena je točna kombinacija tih pojedinačnih
identitetskih obilježja.
Budemo li najrazličitije ljude trpali pod jednu jedinu etiketu –
crn, turski, protestantski, ženski i sl. – a da im ne priznajemo
njihovu jedinstvenost, bit će to čin nasilja. Ako drugima (ili sebi
samima) pripisujemo prioritetni identitet koji nadjačava druge
identitete – kao što „crn“ može nadjačati to da je čovjek „majka“,
„glazbenica“ ili „maratonka“ – onda postoji opasnost ne samo da
simpatija i empatija postanu nemogući, nego čak i nepotrebni:
„Pripazi, ona je crnkinja!“ I, ovisno o okružju, možda još: „Budi
oprezan. Ne vjeruj joj. Pripazi, on je musliman“ ili „Znam ja kakav je on. Svi su oni takvi. Budi oprezan! Ne vjeruj mu!“
„Zapravo, najveći je izvor potencijalnog sukoba u suvremenom
svijetu pretpostavka da ljudi mogu biti isključivo kategorizirani
na temelju religije ili kulture. Prešutno vjerovanje u nadsvođujuću snagu singularne klasifikacije svijet može učiniti potpuno
zapaljivim.“31 Na ljudske se identitete ne mogu i ne smiju stavljati etikete. Za to su odveć složeni, višeslojni, proturječni. Identiteti ne trebaju etiketiranje nego pripovijesti; oni moraju postati
narativni. Slično kao što svaki čovjek životnu priču konstruira
istom pomoću pripovijesti iz pojedinačnih događaja i doživljaja,
29
Usp. A. Sen, Identity and Violence. The Illusion of Destiny, New York–London, 2007. ili A. Sen, Identitet i nasilje. Iluzija sudbine, Masmedia, Zagreb, 2007.
30
Usp. A. Maalouf, Mörderische Identitäten, Frankfurt a. M., 2008. ili A. Maalouf, U ime identiteta. Nasilje i potreba za pripadnošću, Prometej, Zagreb, 2008.
31
48
A. Sen, Identity and Violence. The Illusion of Destiny, str. XV.
tako i zajednice, skupine, društva, institucije i nacije žive od i u
svojim pripovijestima.
Lyotard, koji opisuje „kraj velikih pripovijesti“32, upravo u tome
neće vidjeti kraj pripovijedanja, ali će formulirati jednu ocjenu i
jednu opomenu: svom je kraju prispjela „velika pripovijest“ koja
sve razumijeva pomoću jednog načela i zato zanemaruje sve posebno u korist općeg, previđajući različito, heterogeno ili marginalno.
Religije i nacije često su stvarale svoje „velike pripovijesti“. Da se
te pripovijesti danas raspadaju, to ne znači da odsada ne smiju
postojati niti religija niti nacija. To znači samo jedno: „Velika pripovijest“ nacije više ne može biti jedna jedina monolitna pripovijest – primjerice „pripovijest pobjednika“, „pripovijest žrtve“,
„pripovijest osvajača“, „pripovijest pravovjernika“. Naprotiv, pripovijesti se umnažaju, a pripovijeda se također i ono drugačije,
različito, ono nekoć potisnuto.
Kako višeslojni identiteti pojedinih ljudi trebaju pripovijesti,
tako i zajednice, grupe, religije i nacije trebaju pripovijesti. No,
to su pripovijesti u množini. Osim toga, to su pripovijesti koje
stoje uz druge pripovijesti. Igramo različite uloge u različitim
pripovijestima – ne samo u našoj vlastitoj, također i u pripovijestima drugih, siromašnih, onih dosada nesaslušanih. U pripovijestima neprijatelja. Zadaća je pojedinaca, ali također grupa i
nacija, uzeti na znanje i povezati te različite uloge. Različite uloge, koje igramo u različitim pripovijestima, potrebno je uzeti na
znanje i povezati. To je način na koji se za neko društvo može
etablirati kultura sjećanja.
Singularni identiteti i singularne „velike pripovijesti“ rađaju nasilje. Istom njihovo raspadanje stvara prostor za vrlo sadržajne
identitete koji se istodobno sjećaju patnje i krivnje pa mogu stvoriti mir, koji se neće temeljiti samo na ozbiljenju vlastitih koristi.
Ta su kulturno-povijesna promišljanja relevantna za konkretno
oblikovanje društva i vode do političke etike.
Usp. J.-F. Lyotard, Das postmoderne Wissen, Wien, Passagen, 1999 (original:
La Condition postmoderne, Rapport sur le savoir, Paris, 1979). Usp. F. Fukuyama, Das Ende der
Geschichte, München, 1992.
32
49
Politička etika
Politika i etika imaju dugu zajedničku povijest u kojoj se uvijek
iznova pojavljivao pokušaj da se drugoga u određeno vrijeme
okupira za sebe. Politika je pokušavala podvrgnuti etiku tako što
je sama nastupala kao instanca (vlastitog, jedinstvenog, politički provedivog) morala; etika je pokušavala moralizirati politiku
tako što se razvijala kao apsolutno mjerilo za kontingentno djelovanje. Niti jedno niti drugo nije razborito. No, unatoč tome,
ne smije se prekinuti povezanost između politike i etike, koja
se odražava pomoću političke etike. Jer politika mora udovoljiti
etičkim mjerilima, a etika se mora dokazati u konkretnom i političkom.
Politička etika postavlja pitanje „može li se i na koji način politika
temeljiti na etičkim principima (načelima), normama (zakonima
i pravilima) i krepostima (stavovima, sklonostima ponašanja)“33.
Pitanje o utemeljenju odnosi se na političke ciljeve, političko djelovanje, političke poretke i institucije.
Pritom pravednost predstavlja temeljni pojam političke etike – i
to ne samo kao cilj nego i kao kvaliteta političkog djelovanja te
kao zahtijevano svojstvo institucija.
Na temelju svog razmišljanja o demokratskim društvima politička etika dobiva novo usmjerenje: odvajanje „građanina“ i
„vladara“, koje je dugo smatrano samorazumljivim, više se ne
da sačuvati u toj jednoznačnosti. Tako u središte političke etike
dospijevaju tri područja: pitanje o općem dobru, o manjinama i o
kompromisima.
Političko djelovanje unutar demokracije odgovara na višestruko
različite interese i na natjecanje oko materijalnih, idejnih i socijalnih resursa. Demokracija može funkcionirati samo onda kad
ljudi u svom političkom djelovanju ne zastupaju isključivo svoje
vlastite grupne interese. No opće se dobro ne odnosi na zajednicu singularnih identiteta i „veliku pripovijest“. Opće dobro nije
apstraktna veličina koja je iznad građana. Opće je dobro ono što
građani stvaraju svojim socijalnim djelovanjem. Opće dobro ne
znači: svi su jednaki i žele isto. Ono znači: različiti žele zajedničko. Na taj način demokracija ne znači da snažnija grupa svo33
B. Sutor, Kleine politische Ethik, Bundeszentrale für politische Bildung,
Opladen, 1997, str. 11.
50
je trenutačne interese može ostvariti putem većinskih odluka,
nego da sve grupe svoje partikularne interese mogu uskladiti s
općom obvezom spram općeg dobra – a to također i žele.
Društva su u sebi pluralna. Čak se i „očišćena“, „čista“ društva
sastoje od ljudi svih životnih doba s različitim interesima, ciljevima i željama. U svakom društvu postoje manjine, a manjine
će uvijek i postojati. Kvaliteta društva – a naposljetku i njegova
politička stabilnost – mjeri se prema njegovom ophođenju s manjinama.
Demokratsko društvo koristi usuglašavanje između partikularnih interesa i općeg dobra; osim toga, koristi usuglašavanje između većine i manjina. Na taj su način sukobi (ne samo između
vlastitih interesa i općeg dobra nego i između različitih političkih
pozicija i perspektiva) neizbježni. S etičkog gledišta kompromis
postaje ključni instrument političkog djelovanja.
Politički kompromisi nisu usporedivi s kompromisima u pitanjima o istini. Oni predstavljaju sporazum o trenutačno mogućem
ili boljem, uz zajedničku usmjerenost na više norme i ciljeve, primjerice na mir ili pravednost.
Avishai Margalith je u svojoj je studiji „O kompromisima i trulim kompromisima“ (2011) podastrla pohvalu kompromisa,
formulirajući ujedno njegove granice: „truli“ je kompromis onaj
kompromis koji svojim posljedicama podupire sustav koji prezire ljude – u velikom kao i u malom. Taj je oblik kompromisa zabranjen. Svi su drugi kompromisi – prema Margalith – ne samo
dopušteni nego se izričito zahtijevaju.
Opće dobro u središtu političkog djelovanja, izričita zaštita i željena participacija manjina, kompromisi, ali nipošto „truli“ kompromisi, središnja su mjesta i strategije pravednosti. U političkom se području pravednost učvršćuje u temeljenim i ljudskim
pravima. Jedino onda kad se temeljna i ljudska prava nalaze u
temelju političkog djelovanja kao obvezujuća prava, „dobrim“ se
kompromisima mogu prerađivati sukobi oko vlastitih interesa i
općeg dobra te sukobi oko većina i manjina. Upravo priznanje
slobode mišljenja, religije i okupljanja uvijek znači da ona vrijedi
upravo za ljude čiji su mišljenje, religija, ćudoređe i običaji drugačiji od mojih. To zahtijeva toleranciju. Osim toga, to zahtijeva
koncept granica tolerancije: tolerancija živi od netolerancije prema fanatizmu.
51
Granice i prekoračivanje granica
Ako postoje ljudi koji imaju iskustva s granicama, nacionalnim,
kulturalnim i religijskim, onda su to ljudi u Bosni i Hercegovini.
Na sličan način kao i kulturalne granice, vjerske granice uvijek
iznova igraju problematičnu ulogu tako što pokušavaju osigurati
„čistoću“ vjernika putem isključenja drugačijih.
No vjerske granice nisu samo granice između religija. „Vjerska
granica“ je granica koja se provlači kroz unutrašnjost svake religije:
na jednoj se strani nalaze ljudi religijskog totalitarizma. Njihova
vjera glasi: jedna jedina interpretacija jedne jedine religije predstavlja jedan jedini legitimni način vjerovanja i postojanja. Sve
drugo mora biti, ovisno o temperamentu, obraćeno, pokoreno,
osuđeno ili iz svijeta prognano. Na drugoj strani „vjerske granice“ nalaze se ljudi koji su obvezani religijskom tolerancijom. Njihovo je uvjerenje da religije, uz očuvanje svog dotičnog identiteta, imaju zajedničko poslanje za ljude i svijet. To poslanje glasi:
kultivirati ljudsko. Kao što se mora kultivirati dobro vino, tako
se mora kultivirati i ljudsko ljudi i ljudsko čovječanstva: pomoću
vremena i strpljenja, ali i pomoću prostora za rast.
Tema svake religije je transcendencija – razdvojenost čovjeka od
Boga i nastojanja ljudi oko prekoračenja te granice. Tema kršćanstva je Božje prekoračivanje granice: Bog postaje čovjekom.
Vratimo se natrag Petru, još uvijek gladnom, još uvijek na krovu
svoje kuće, još uvijek duboko zbunjenom glasom s neba koji izgovara zapovijed koja krši propis o čistoći.
Pripovijest o Petru se ne okončava s njegovim užasnutim ustezanjem. Završava se s prekoračivanjem granice, jednim transcedere. Ona je započela s poganskim trgovcem Kornelijem; njemu se
javlja anđeo koji mu kazuje da je Bog uslišio njegove molitve i da
treba poslati po Petra. Dok su glasnici još na putu, Petar na krovu
kuće doživljava svoju viziju o nečistom jelu. Onaj tko šalje viziju,
ne popušta. Poslije prvog ustezanja, posuda dolazi još jednom,
pa još jednom, a svaki mu put glas odgovara: „Ono što je Bog
proglasio čistim, ti ne nazivaj nečistim!“
U to doba, prema logici Djela apostolskih, još ne postoje „pogani“, niti jedan jedini ne-Židov u mladoj zajednici. Živjelo se među
njima. Petar susreće Kornelija, obje se vizije međusobno povezuju, a poglavlje završava s prvim krštenjem jednog poganina: „Vi
znate kako je Židovu zabranjeno družiti se sa strancem ili k nje52
mu ulaziti, ali meni Bog pokaza da nikoga ne zovem okaljanim ili
nečistim“ (Dj 10,28).
Što to znači za nas? Što to znači za sve naše napore oko očuvanja
„čistim“ kulturne i religijske identitete? Ako je na tom mjestu
sadržano poslanje religioznih ljudi i religijskih institucija: kako
bi moglo glasiti to poslanje?
Prva i temeljna točka: Ja sam istina, kazuje Isus u Evanđelju po
Ivanu. Ne: Ja sam tradicija. Crkvena se tradicija ne može legitimirati sama iz sebe nego jedino tako što će neprestance uvijek
iznova pokušavati utjeloviti tu istinu.34 Na to spada nesigurnost.
Petrova je nesigurnost dar, ne kazna. A iz te nesigurnosti raste
nova sigurnost – Nijedan se čovjek ne smije nazivati nesvetim ili
nečistim! – koju uvijek iznova treba učiti.
Ako religiozni ljudi i religijske institucije to ozbiljno uzmu u obzir, onda će to značiti troje:
Kao prvo, opredjeljenje za siromašne, drugačije, isključene, svejedno koje nacionalnosti, boje kože, religije ili moralnih standarda bili.
Kao drugo, da se zahtjev za istinom upravlja i prema vlastitoj
instituciji i njezinim strukturama – kao zahtjev za pravednošću,
sposobnošću kritike i kao odvraćanje od korupcije bilo koje vrste.
I kao treće, da se kultivira ljudsko, ljudskost. To se ne događa
održavanjem privilegija i reputacije, nego otvorenošću; ne zahtijevanjem nereflektirane kolektivne poslušnosti, nego podupiranjem svjesne pripadnosti; ne iluzijama o nedužnosti, nego
sjećanjem i posadašnjenjem zapletenosti u krivnju.
Za mene, sasvim osobno, također i sjećanjem na mog djeda, šesnaestogodišnjeg vojnika u Bosni i Hercegovini.
S njemačkoga preveo Alen Kristić
34
Usp. F. Wilfred, Chruch’s Role for a Better India. Keynote delieverd at the
11th General Body Meeting of the Catholic Council of India (CCI), November 2011. (zaseban
otisak)
53
CULTIVATING THE HUMAN:
POLITICS, ETHICS AND RELIGION
Summary
Political ethics has dealt with activities aimed at general welfare from the classical antiquity. Observing the democratic societies, political ethics gets a new orientation: the separation
of ”the citizen “ and ”the ruler”, long thought as self-comprehensible, which cannot be preserved in that unambiguousness
anymore .
In what way can we talk about the ”fundamental values“ in that
situation inside the politics? How can we find compromises
within the conflict between general welfare and self-interests
which will not be ”rotten” ? Do the religions within a multi-religious society stand for particular interests?
The religious boundaries pass no longer simply between different religions. They pass through every religion as well –
between those willing and unwilling to engage in a dialogue. If
every religion deals with transcendence, then the boundaries
and the crossing of boundaries should be the subject of every
religion. In other words what would have to be and could be
the contribution of religions to a community in which it is possible to cultivate the human?
Key words: politics, religions, humanity, political ethics, general
welfare, identity, boundaries, chastity, reminiscence, guilt
DAS MENSCHLICHE KULTIVIEREN:
ETHIK, POLITIK UND RELIGION:
Zusammenfassung
Seit der Antike ist die politische Ethik mit dem Handeln befaßt,
das am Gemeinwohl orientiert ist. Mit der Reflexion auf demokratische Gesellschaften bekommt die politische Ethik eine
neue Richtung: Die lange für selbstverständlich erachtete
54
Trennung zwischen „Bürger“ und „Herrscher“ läßt sich in dieser Eindeutigkeit nicht mehr halten.
In welcher Weise läßt sich in dieser Situation von „Grundwerten“ innerhalb der Politik sprechen? Wie können bei Konflikten
zwischen Allgemeinwohl und Eigeninteresse oder zwischen
Allgemeinwohl und Gruppeninteressen Kompromisses gefunden werden, die keine „faulen“ Kompromisse sind? Vertreten
Religionen innerhalb eines vielreligiösen Gemeinwesens partikulare Interessen?
Religionsgrenzen verlaufen nicht mehr nur zwischen unterschiedlichen Religionen. Sie verlaufen auch innerhalb jeder
Religion – zwischen dialogbereiten und nicht dialogbereiten
Gläubigen. Wenn jede Religion mit Transzendenz befaßt ist,
dann sind Grenzen und das Überschreiten von Grenzen das
Thema jeder Religion. Was also müßte und könnte der Beitrag
von Religionen für ein Gemeinwesen sein, in dem das Menschliche kultiviert werden kann?
55
András Máté-Tóth – Mario Vukoja
ULOGA KATOLIČKE CRKVE U KONSTRUKCIJI
IDENTITETA U MULTIRELIGIJSKOM
DRUŠTVU
35
Máté-Tóth, prof. dr. András, rođen 1957., mađarski je teolog i religiolog. Promovirao je u Beču 1991., gdje je i habilitirao 1996. pastoralnu teologiju. Drugi
je doktorat postigao iz komunikacijskih znanosti 2011. godine u Pečuhu o religiji
i komunikacijama. Od 1989. istražuje religiju i Crkve u istočnoj i srednjoj Europi.
Objavio je 15-ak knjiga na mađarskom, njemačkom, engleskom, hrvatskom i ukrajinskom jeziku te više od 100 znanstvenih članaka.
Sažetak
Istraživanje religija i Crkava u regiji pokazalo je da preobrazba
društava posjeduje duboku potrebu za istinom i pravednošću.
Crkve i druge religijske zajednice imaju danas priliku živjeti i
djelovati u društvu aktivno, kreativno, nesebično i profesionalno. Njihova vjerodostojnost ovisit će o njihovoj obnoviteljskoj
sposobnosti.
Ključne riječi: religija, domovina, sjećanje, identitet, milost, učenje, međureligijski susreti, dijalog, opće dobro, temeljne vrijednosti
Ono što nas se (bez)uvjetno tiče – religija i domovina
Veliki je protestantski teolog, Paul Tillich, religiju definirao kao
ono što nas se bezuvjetno tiče.36 Njegova definicija – izrasla iz
drevne aristotelovsko-skolastičke vizije jastva u kombinaciji s idejama suvremenog egzistencijalizma Camusa, Sartrea ali i Kierkegaarda
35
U ovom će se radu više puta govoriti o autointerpretaciji i heterointerpretaciji. Za to što ovaj rad sadrži dva različita pogleda, zaslužan je moj doktorand M. Vukoja, čija su
promišljanja priključena mojima u završnoj verziji. Vrlo sam zahvalan za njegove originalne i
kritičke doprinose koji su mi omogućili da još više sudjelujem u diskusiji o ovoj zemlji i preskočim vlastite kontekstualne granice.
36
„Ono što se nas bezuvjetno tiče neovisno je o svim slučajnim uvjetima ljudske egzistencije. Ono je totalno, niti jedan ulomak našeg jastva ili našeg svijeta nije iz njega
56
– označava religiju kao ono od čega čovjek ne može pobjeći ili,
pozitivno izrečeno, ono u čemu ili od čega sve pronalazi temelj
postojanja i supostojanja.
Osjećaje prema domovini, naciji, vlastitoj etniji, uspoređujući s
prethodnim, tako bi mogli definirati kao ono što nas se uvjetno
tiče. Čovjek do izvjesnog stupnja pripada određenoj domovini,
no granice su te pripadnosti utemeljene u religiji. Domovina je
uvijek uvjetovana teritorijalno i kulturalno, ali nas religija – ukoliko nas se ona bezuvjetno tiče – povezuje onkraj granica etnija,
država, kulturalnih razlika.
Međutim, osim riječi „bezuvjetno“, iz definicije Paula Tillicha pažnju
treba posvetiti i drugom dijelu definicije – „što se tiče“. Religija – bez
obzira o kojoj se od velikih religijskih tradicija radi – nije nešto izvanjsko čovjeku, ne postoji neovisno od čovjeka. Religija je utkana u naše
postojanje. Duboko u tkivo naše čovječnosti utkana je i nacija, domovina, tako da su i religija i nacija materijali koji su u potpunosti srasli
u našemu tkivu. Upravo ti materijali čine tkivo po kojemu netko jeste
vjernik, odnosno građanin, tj. u kojem se vjerničko i građansko utjelovljuje.
Dok sam se pripremao za ovo predavanje, stalno sam slušao tu
Tillichovu tvrdnju: „bezuvjetno tiče“. Da, bezuvjetno me se tiče
promišljati o svojoj religiji ovdje na susretu s prijateljima i poznanicima, s nepoznatim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Nisam
ovdje došao nešto poučavati kao na univerzitetu studentice i
studente, nego sam došao pružiti znanstveno reflektirano svjedočanstvo o tome što sam razumio proteklih dvadeset godina u
istraživanju istočne i srednje Europe. Nadajući se da uvidi neće
biti zanimljivi samo za leksikone i stručne knjige, nego i za ljude
koji svoju vjeru i svoje nade žele doživjeti kao snagu koja konstituira društvo.
Dodao bi još da Tillichova definicija religije ne pravi razliku, a još manje
suprotstavlja kulture i religije prema matrici sekularizacije. Naprotiv,
religija je za njega kultura, a kultura je za njega religija. Ovaj koncept religije izražava suštinu, ono što je bitno i specifično vjerskim tradicijama: judaizmu, kršćanstvu i islamu. Religijama koje slijede jedna iza druge. Kada Tillich u svom teološkom i religijsko-filozofskom
isključen. [...] Ono što nas se bezuvjetno tiče ne pripušta se niti jednog trenutka ravnodušnosti
i zaboravu. Ono je objekt beskrajne strasti.“ (Paul Tillich, Systematische Theologie, 3 sv., Stuttgart, 1956., I, str. 19.).
57
radu promovira „prevladavanje religije“, tada nas želi podsjetiti na
apsolutno temeljnu osnovu našeg postojanja, na ono što nas se bezuvjetno tiče. Time želi ukloniti barijere religija koje nas sprječavaju
da religiju, kao ono što nas se bezuvjetno tiče shvatimo tako da
našu kulturnu i političku orijentaciju učinimo plodonosnijom.
Premda je definicija Paula Tillicha ispravna, kao teolog iz BiH
[Mario], nisam siguran da se ona u BiH, a vjerojatno i u cijeloj
tzv. Istočnoj Europi, može shvatiti kao u kontekstu u kojem je
nastala. To što ova definicija dolazi od jednog protestanta, nekim čudom u BiH ne bi trebao biti problem. Ne bi trebao biti
problem niti u tome što Tillich govori o religiji općenito, a ne
samo o jednoj i jedinoj religiji. Pretpostavljam da se baš svatko
može pronaći u riječima „bezuvjetno tiče“! Ali odgovor na pitanje koga konkretno, bit će različit. On, doduše, glasi: „nas“. Ali to
„nas“ skoro nikada nije jednoznačno. To značenje ne ovisi samo
o pripadnosti ili nepripadnosti nekoj od religija, nego i kulturološko-političkom uvjerenju.
Što to konkretno znači za prostor i njegove ljude o kojima je ovdje riječ? Idolopoklonicima, koji preferiraju laissez-faire politiku, ova će definicija biti sasvim jasna. Dapače, oni znaju da je to
tako. Ova je definicija samo još jedna potvrda njihovoga znanja.
To ne znači nužno da su do toga znanja došli sami. Ali njima to
i nije važno. I protivnicima idolopoklonika, tj. revolucionarima,
ova je definicija jasna, a kao takva i jest moto revolucije u kojoj
žele smijeniti idolopoklonike na njihovoj poziciji. Treći, što god
oni bili, to jednako znaju ili misle da znaju. Ako je to tako, onda
imamo paradoks: govorimo o definiciji religije, a svi sve znaju.
Ako svi znaju, tko onda vjeruje? U tom slučaju religija nije različita od potkovice iznad vrata koja donosi sreću. U potkovicu se
naravno ne vjeruje, ali se pouzdano zna da djeluje (Niels Bohr).
No ovakvom smo formulacijom problema već odavno izašli iz
okvira granica bosanskohercegovačkih „nas“.
Riječ „nas“ u kontekstu protestantskog teologa Tillicha nema
ama baš nikakvog skrivenog, dubokog, svetog niti uzvišenog
značenja. „Nas“ ili „mi“ samo je zamjenica za najjednostavniju
riječ: „zajednica“. Ne zamišljene „zajednice“, ne mitološke „zajednice“, ne „zajednice“ koja bi trebala biti nešto… Ne. Nego najjednostavnije nas –
zajednice, najranjivije nas, nesavršene nas, neznalice nas…
Premda su naša usta puna „nas“, ne govorimo o „nama“, nego
o nekima zamišljenima nama, nekima nad nama. Tako niti to
58
„mi“ nije predmet vjere. Više niti ne pokušavamo vjerovati što to
jesmo, budući da „znamo“ što jesmo. Jednako tako mi ne vjerujemo što bismo to mogli biti, mi „znamo“ što bismo trebali biti.
Ali budući da se naše znanje ne slaže sa stvarnim stanjem stvari,
odnosno da se naša predodžba nas ne slaže sa slikom i stanjem
nas, optužujemo druge da nam zamagljuju horizonte identiteta. Naravno, ne stvarnog identiteta nego izmišljenog identiteta
„nas“. „Nas“ kao statičnog, neobuzdanog, neograničenog, nepromjenjivog idola.
Ako u tom smislu čitamo definiciju religije kao onoga što nas se
bezuvjetno tiče, gdje je ono „nas“ neograničeno, nepromjenjivo,
samo sebi dostatno, odnosno idol, onda je za očekivati tvrdnju
kako mi znamo što se to nas bezuvjetno tiče: sve! Samim time
sve je i dozvoljeno! Ali onda više ne govorimo o religiji, jer onaj
koji zna – taj više ne vjeruje.
S druge strane ono što nas se bezuvjetno tiče uistinu ograničava
horizonte naše religije i horizonte domovine, a riječ „nas“ dodatno ograničava to ograničavanje. Budući da smo ograničeni,
religija kao ona koja nas se bezuvjetno tiče, podsjeća nas na to
ograničenje. Onoga trena kada i ako nam se „oči otvore“, pa tako
budemo mislili da „znamo“, a trebali bismo vjerovati, bit ćemo
izvan granica sigurnosti, protjerani iz raja.
Katolički pledoaje za temeljne vrijednosti
Pitanje pred kojim se katolici nalaze zatečeni posvuda u istočnoj
i srednjoj Europi, ali također i u cijelom svijetu, glasi: Što su to
temeljne vrijednosti za koje od Boga imaju nalog položiti vjerodostojno svjedočanstvo? Pri tome ne mislim na opsežne dubokoumne dogmatske teorije ili teorije socijalne etike, koje jesu jako
važne, ali se čovjek u njima osjeća kao u džungli teorija. Ovdje
mislim na najjednostavnije, u kršćanskoj vjeri utemeljene imperative, koje danas u ovoj regiji imaju jednu posebnu vrijednost.
Mislim na vrijednosti u smislu sveobuhvatnih, općih katoličkih
interesa, a ne u smislu izdvojenih katoličko-crkvenih interesa.
Za nas su posebice važnim tijekom istraživanja i u dugim noćnim
raspravama postale tri takve temeljne vrijednosti, a o kojima bih
ovdje želio kratko izvijestiti: sjećanje – vjerovanje – učenje.
Sjećanje u prvoj liniji ne znači detaljno zbrajanje povijesti patnji
i nevolja pod različitim hegemonijama naših društava. Sjećanje
59
shvaćeno u smislu memoria passionis jest zahvalna pjesma o Božjoj vjernosti kroz povijest, jer Bog nikada nije ostavio svoj narod.
Sjećanje prije svega znači milost. Budući da je kroz svoju povijest opstanaka iskusilo Božju milost i time uživalo [svoja prava]
u njoj, putujuće je društvo također obvezno pokazivati milost
svima koje je tijekom te povijesti doživljavalo kao neprijatelje.
U tom odnosu vjera znači otvorenost za božanska spasenjska
djela da bi se Božje lice prepoznalo u licima naših bližnjih, a Njegov glas čuo iz usta naših bližnjih. Doduše, vjera jest jedna veoma osobna stvar, no ona se oblikuje i može se sačuvati jedino u
zajednici: „Extra ecclesiam nulla salus est“.
Učenje predstavlja središnju obvezu suvremenih društava u cijelom svijetu. Proces globalizacija stavio nas je pred nova pitanja
i izazove na koje, kako se čini, stara sredstva i uvidi nemaju zadovoljavajuće odgovore. Ne samo naša društva nego i naše Crkve imaju mnogo toga novoga za naučiti, ne samo s obzirom na
društvo, nego i s obzirom na objavu i crkveno učenje. Augustin je
skovao riječ retractatio37. U novim odnosima postoji velika potreba za retraktacijom (svojevrsnom revizijom – nap. prev.)
Sjećanje
Društva su, a unutar njih također i velike kršćanske Crkve u
istočnoj i srednjoj Europi, dobila tek posljednjih dvadeset godina
slobodu za prerađivanje svoje vlastite prošlosti. Javne rasprave
o tome vladaju djelomice svekolikom javnom politikom. No sjećanje ne znači nikad isključivo prezentiranje prošlosti, nego uvijek predstavlja i konstruiranje sadašnjosti. Nema sjećanja koja
su lišena vrijednosti, a sjećanja također nikad nisu oslobođena
interesa. Analize javnih diskursa i s kršćanske i s crkvene strane
jasno pokazuju da se prošlost koristi u interesu vlastitog repozicioniranja Crkava i drugih religijskih zajednica. Taj fenomen
spada u uobičajeno javno ponašanje s obzirom na prošlost, ali to
vjernike i predstavnike religijskih zajednica ne oslobađa religijske dužnosti samokritike, uključujući i priznanje grijeha.
Prije svega tema „žrtve“, koja prevladava, traži jednu novu produbljenu i odlučnu hermeneutiku. Većina religijskih institucija u
javnosti pretežno plediraju za posebna prava i prednosti, poziva37
60
Usp. Retractationes, CSEL 36. (CCSL 57).
jući se na to da su za vrijeme komunističke diktature bile natproporcionalno progonjene. Jedan mađarski biskup je, prigodom
jedne rasprave, na upit trebaju li biskupi u Mađarskoj slijediti
papu Ivana Pavla II. u njegovom priznanju krivnji na Uskrs 2000.
odgovorio: „Ne, mi smo bili žrtve režima i od nas prvo treba biti
zatraženo oproštenje“. Za razliku od toga, češki su biskupi još
ranije u jednom okružnom pismu molili za oproštenje jer nisu
uvijek imali dovoljno hrabrosti biti uz vjernike u razdoblju progonstva Crkve.
Kritičko prerađivanje crkvene prošlosti važno je za čestitost i
vjerodostojnost crkvene nazočnosti danas. Kada Crkve s pravom
zahtijevaju lustraciju društva, onda to mogu činiti vjerodostojno
samo nakon otkrivanja svojih vlastitih krivih odluka i korupcija. Kada Crkve s pravom traže više pravednosti u društvu, onda
moraju također i same sebe pitati kako stoje stvari sa socijalnom
etikom, radnim moralom i pravima namještenika ili žena unutar
njih samih. Kada Crkve s pravom naviještaju ljubav, sve do naviještanja evanđeoske ljubavi prema neprijatelju, moraju i same
sebe pitati nisu li ulje spasenja izopačeno dolijevale u gladijatorskim borbama nacija.
Milost
Uvijek je teško postaviti mučna pitanja kršćanske i crkvene samokritike. Iskustva proganjanja religije pod totalitarnim režimima su socijalizirala kršćane u tome da priznanje slabosti služi
interesima neprijatelja, pa je otuda samokritika često bila ušutkavana s obrazloženjem [očuvanja] jedinstva Crkve i ukazivanjem na ljubav prema Crkvi kao našoj majci. No bez otkrivanja
vlastitih problema ne može doći do milosti. Crkvena samokritika
baš glede modernog društva postala je temeljno obilježje Gaudium et Spesa. Katolička crkva je ovim dokumentom dokinula
svoju jednostrano osuđujuću kritiku moderne, založivši se za
ljudska prava, slobodu religije itd., samokritički priznajući da se
čak i ateizam može razumijevati kao opravdana kritika krivog
naviještanja i ponašanja Crkve (GS 19).
61
Učenje
Crkve se osjećaju ovlaštenim naviještati od Boga objavljenu istinu, a otuda se razumijevaju kao poučavajuća institucija. Crkve
su prije svega u trenutku kad su javni kanali postali otvoreni i
za njih ozbiljno uzele u obzir zadaću naučavanja i uložile mnogo
toga u to da nauk može doći do svih generacija i do najzabačenijih zakutaka društva. Pri tome je osnovno pitanje bilo kolika su
potrebita sredstva, koje je najbolje vrijeme emitiranja, po kojim
zakonima i tako dalje… S više ili manje uspjeha u skoro svim posttotalitarnim društvima su sredstva osigurana u prvoj deceniji
nakon pada komunizma. No danas već mnogi, angažirani u navjestiteljskom radu, sve češće ustanovljuju da se mora konačno
postaviti radikalno i iznimno važno pitanje sadržaja tog nauka.
Negativne reakcije primatelja crkvene poruke, koje nisu rijetke,
ne svode se na njihovu tvrdoću srca nego vjerojatnije na to da
Crkve naviještaju riječ od jučer ili kako jedan pjesnik iz Rumunjske daje progovoriti jednom suvremenom proroku: Riječ, upravo
Riječ zaboravih!
Tri „negacijska“ imperativa vjere
Tri prethodno spomenute osnovne vrijednosti, koje možemo
nazvati i imperativima vjere (sjećati se–vjerovati–učiti), u sebe
uključuju druga tri imperativa: zaboravljati–ne vjerovati–odučavati se. Ova tri nova imperativa nisu, kako bi se to semantički
moglo shvatiti, negacija prva tri imperativa niti su njihova suprotnost. Oni su u biti njihov sastavni dio. Prva tri ne mogu postojati bez druga tri. Prva tri imperativa vjere bez druga tri imperativa ne bi uopće bili imperativi, i obrnuto. Ako je imperativ
naredba, ona nužno isključuje ili zabranjuje ono što se protivi ili
što bi sprječavalo provedbu te naredbe.
Dakle – zaboravljati. Sjećati se milosti znači nužno zaboravljati
ono što nas sprječava sjetiti se milosti. U protivnom ne govorimo
o vjeri nego o razumu, a oni međusobno ne moraju ili često i nisu
komplementarni. Za razum je sasvim neprihvatljivo zaboraviti
ono što se dogodilo u prošlosti. Naravno, da bismo znali kamo
idemo, važno je znati odakle dolazimo. Ali ako prošlost interpretiramo razumom i shvatimo sastavnim dijelom imperativa vjere,
ona [prošlost] postaje idol. Takvo božanstvo, baš kao Aristotelov
statični bog, kao nepokretni pokretač i nepromjenjivi uzročnik
62
kontinuirano podsjeća nove naraštaje na poniženja i izgubljene
ratove. Ako su prošle bitke izgubljene, a mi poniženi, to znači
i vodi samo jednoj mogućoj posljedici: nastavku nedovršenoga
rata do njegova konačnog završetka, što god to značilo. Tako se
vjernik sjeća milosti reinterpretirajući prošlost kroz milost – što
bi za razum bilo ravno zaboravljanju prošlosti. Budući da je vjera
putovanje okrenuto budućnosti, potrebno je riješiti se svega što
nas još uvijek zadržava u prošlosti. Za razum je to naivnost. I
bit će tako sve dok imperativi, koje nalaže razum a tiču se vjere,
budu imali prvenstvo.
Tako jedan od imperativa vjere jeste i „ne vjeruj“. Imperativ „ne
vjeruj“ uključuje u sebe sve što je izvan granica našega vjerovanja. Pojednostavljeno rečeno: ako vjerujem u Boga, onda ne vjerujem u ne-boga, ako vjerujem u Stvoritelja, onda ne vjerujem
u ne-stvoritelja, ako vjerujem u Dobro, onda ne vjerujem u zlo.
Ni jedna monoteistička religija u svojoj ispovijesti vjere ne traži
vjerovanje izvan definiranih granica. Upravo vjerovanje u Dobro,
uz vjerovanje u zlo, dovodi do konfuzije i negiranja same vjere
nepoštivanjem ovoga imperativa vjere. Ja sam tvoj Bog, nemaj...
– ne vjeruj! (Iz 20,2-3).
Treći negativni imperativ vjere jeste odučavanje. Svako novo naučeno gradivo, svaki novi susret, svako novo iskustvo traži odučavanje. Čovjek kao biće u nastajanju nije pozvan nazadovati.
Tako ni prethodno manjkavo ili pak krivo znanje nema mjesta
uz nove spoznaje. Prihvaćeno vjerovanje uključuje zaboravljanje
starog čovjeka. Bez toga procesa neće se dogoditi ništa. Ništa se
neće promijeniti. Vjera biva shvaćena samo kao isprazno ispunjavanje vanjskih čina.
Međureligijski susret
Jedan od vodećih svjetskih teologa međureligijskog dijaloga, Raimundo Panikkar, teolog s višestrukim religijskim porijeklom, što mu
omogućuje da sebe shvaća kao vjernika hinduistu, budistu i kršćana, u svojim različitim djelima posljednjih 40 godina davao je snažne
impulse za međureligijski, odnosno unutarreligijski dijalog. Njegova
shvaćanja su oblikovana jednom intelektualno časnom teologijom i
kroz jednu duboku duhovnu osjetljivost.
„Prateći stope svetoga Pavla, možemo reći kako mi ne vjerujemo
samo u nepoznatog boga Grka, nego i u skrivenog Krista hinduizma
63
– skrivena i nepoznata, a ipak prisutna i djelatna, jer je blizu svakome
od nas... Što Bog uvijek ad extra čini, čini po Kristu. Tako prepoznati
Božju prisutnost u drugim religijama znači prepoznati i naviještanje
Kristova djelovanja u njima, ‘jer u njemu su svi zajedno.’“ (Kol 1, 17)
Ovaj Panikkarov kristološki utemeljeni uvid poziva nas da kroz njega
pratimo i uzmemo u obzir nekoliko važnih svojstava religioznog susreta religija. Pannikar je za takve susrete postavio posebne uvjete, kao
npr. da bi se religijski susreti trebali događati samo ako se žele
shvatiti stvarno kao religiozni i stvarno kao susreti. Premda je
svoje teze gradio na temeljima svojeg iskustva kršćanstva, budizma
i hinduizma, one daju poticajne impulse za uspjeh izazovnih susreta i
drugih religija, odnosno vjerskih zajednica.
Dijalektički vs. dijalogički dijalog
Kada je profesor Máté-Tóth pripremao tekst za konferenciju,
molio sam ga da u svome kratkom predavanju ne govori o dijalogu, a posebice ne o međureligijskom dijalogu. Pri tome nisam
mislio da je u društvu BiH nepotrebno govoriti o ovoj temi. Naprotiv! Ali riječ dijalog je u našem podneblju doživjela hiperinflaciju, a da je pri tome prividno izostao učinak sretnoga društva i
međusobnog razumijevanja, što bi trebao biti plod dijaloga. Kažem privid, jer dijalog ipak nije u potpunosti zakazao. Da jest,
život bi bio nemoguć. Ali kada se spominje ova riječ ili bolje rečeno proces, uglavnom se traži tamo gdje ga nema ili bolje rečeno
gdje ne može donijeti nikakav vidljivi i opipljivi napredak. Prema
Panikkaru doktrinarne razlike između religija, što jednako možemo primijeniti i na ideologije, ne mogu biti razlog izostanka
razumijevanja, budući da takva vrsta razlika postoji i unutar različitih škola ili grupa iste religije, odnosno ideologije. Stoga bi
poteškoće u komunikaciji trebalo tražiti u onim najegzistencijalnijim ekonomskim, administrativnim i političkim uzrocima.38
Tako su i uvodne riječi na konferenciji fra Mije Džolana, kojima
je istaknuo kako je potrebno izaći iz situacije winner–loser i ući
u jedno novo stanje gdje bi svi bili winneri, ostale bez odjeka.
Dio sudionika konferencije odmah je odbio takva promišljanja,
tvrdeći kako nitko u BiH nije winner, jer smo svi loseri. Ali je li
to uistinu tako ili je to samo isprika kako se dosadašnje stanje
ne bi promijenilo? Jednako tako možemo se upitati jesu li se svi
38
64
Usp. R. Panikkar, The intrareligious dialogue, New York, 1999., 39.
predavači uspjeli odmaknuti od paradigme o kojoj je govorio fra
Mijo?
U svakom slučaju, bilo bi naivno tvrditi da među bosanskohercegovačkim elitama ne vladaju winner–loser odnosi koji su, ma
koliko to paradoksalno zvučalo, upravo plod dijaloga. Naravno,
ovdje govorimo o dijalogu koji sebi mogu dozvoliti samo elite,
budući da su se svojim statusom osigurale od cijene mogućeg
kolapsa takvog dijaloga, dok stvarnu cijenu plaćaju oni u čije
ime se kockaju. Dijalog o kojem ovdje govorimo, a koji ima svoje
premise i zadani cilj, neovisno o tome jesu li premise ispravne,
pa samim tim i zaključak koji iz njih proizlazi, odnosno željeni
učinak, a koji vodi k odnosu winner–loser, jest dijalektički dijalog.
Dijalektički dijalog ovdje treba shvatiti u njegovom najužem smislu. To je onaj dijalog u kojem se riječ vodi o objektu, odnosno
o idejama, doktrinama, filozofijama itd., a da pri tome oni koji
vode dijalog sami nisu dio dijaloga. Stoga je i moguće da nositelji
takvog dijaloga, koji podrazumijevaju svoju interpretaciju svijeta i okoline kao jedinu realnost, dijalog vode s figom u džepu, ili
dijalog vode gledajući na vlastite osobne interese ili pak odbijaju
voditi dijalog iz uvjerenja kako druga strana u ovom procesu ima
neiskrene, skrivene ili pak nezdrave namjere, koje su kao takve
shvaćene kao prijetnja. Budući da susret samih ideja, ideologija
i religija nije moguć bez susreta ljudi koji te ideje, ideologije i
religije predstavljaju i govor je o njihovom dijalogu ideja, ideologija i religija apsurdan. Stoga i sam dijalektički dijalog, shvaćen u
ovome smislu, ne može donijeti konkretnog ploda koji bi bio po
mjeri čovjeka koji se susreće s drugim čovjekom.39
Nije naodmet napomenuti da u ovakvom dijalogu winner može
biti i onaj koji se zalaže za zaključak donesen na potpuno pogrešnim i neprihvatljivim premisama. Zato u našem društvu još
uvijek nije jednako časno biti član političke, religijske ili pak intelektualne elite ili pak s druge strane biti seljak, poštar ili pekar.
U sklopu jednog drugog istraživanja došao sam do „zastrašujućeg“ podatka da je Zastupnički dom Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine „najpametniji“ skup parlamentaraca u široj
regiji, ako ne i u cijeloj Europi, što BiH ipak ne svrstava u zemlju
zadovoljnih i sretnih ljudi. Ako je suditi po biografijama zastupnika Zastupničkog doma BiH u ovoj instituciji nema seljaka,
pekara, poštara. Naši zastupnici su završili najmanje višu školu
39
65
Usp. Panikkar, 23–40.
(7,14%) ili fakultet (90,48%). Čak štoviše, 26% članova Zastupničkog doma BiH su doktori znanosti, što je definitivno najveći
postotak u našoj regiji. Znatno je manji broj doktora znanosti
u Narodnoj skupštini Republike Srpske (2,41%), ali čak 90,36%
zastupnika ovoga parlamenta ima sveučilišnu diplomu. Za zastupnike Zastupničkog doma Federacije Bosne i Hercegovine
takve statistike nije lako utvrditi, budući da je samo 13 od 98
zastupnika objavilo svoju biografiju na službenim stranicama
ove institucije. S druge strane čak 56,83% zastupnika Federalnog parlamenta Austrije ne posjeduje diplomu više škole ili sveučilišnu diplomu. Navedeni podaci mogu biti vjerni pokazatelji
fenomena BiH društva. Jedan od njih je da su diplome ulaznice u
društvene elite. Takve elite sigurno ne mogu zastupati građane,
odnosno njihove egzistencijalne interese, nego interese ideologija. Stoga se dobiva dojam kako u našem društvu nije časno biti
seljak, pekar ili poštar, budući da ova grupa ljudi možda i jest
kandidirana na izbornim listama, ali nisu prepoznati kao časni
građani našega društva od građana.
U našem društvu član parlamenta, klerik ili sveučilišni profesor
sebi može dozvoliti da zaključke temelji na pogrešnim premisama, pod pretpostavkom da sam neće nikada direktno snositi posljedice za iste. Tako nešto sebi ne može dozvoliti seljak, pekar
ili poštar. Ako bi ovi potonji u susretu s ljudima od kojih ovise
donosili zaključke na krivim premisama, riskirali bi ostanak bez
svojih suradnika i klijenata, odnosno, drugim riječima, gubitak
posla i sredstava za egzistenciju. Umjesto premisa i zaključaka
koji iz njih proizlaze oni imaju cilj – a to je uspjeh. Na putu do
toga cilja njima nije važan besmisleni i zamišljeni status winnera. Sudjelujući u dijalogičkom dijalogu u kojem su sami predmet
promatranja i interpretacije drugih, oni se prilagođavaju i tako
mijenjaju sebe i svoju okolinu.
Za razliku od dijalektičkog dijaloga, u dijalogičkom se dijalogu
susreću ljudi, Ja nasuprot Ti, pri čemu sam Ja, pa tako i moje
pretpostavke, vjerovanja, uvjerenja i shvaćanje svijeta, predmet
interpretacije Tebe. Stoga pretpostavljeni cilj nije status winnera
nego uspjeh, a uspjeh ovisi o mojem sugovorniku, koji me promatra, i na osnovu svojih promatranja prosuđuje, te me prihvaća ili ne prihvaća. Jednako tako Tvoj uspjeh je uvjetovan mojim
shvaćanjem Tebe. U konačnici takav dijalog ne ovisi o ideologiji,
doktrini ili vjerovanju pojedinca nego o njegovom odnosu i po-
66
našanju prema okolini, što za posljedicu ima i promjenu interpretacije samih doktrina, ideologija i uvjerenja.40
Ako je prethodno rečeno točno, onda se ne treba čuditi što dijalog koji donosi rezultate ne možemo naći tamo gdje ga obično i
tražimo – među elitama. Oni koji primjenjuju dijalektički dijalog
mogu se samo uzaludno nadati postizanju uspjeha kod onih u
čije ime navodno govore, ako im je to uopće cilj. Oni sami kao
ni ideologije koje zastupaju ne mogu nikada ni postići ni očuvat
status winnera. Nije li stanje u bos.herc. politici, obrazovanju i
religijama, koje vode i zastupaju „najpametniji“ u društvu, a čiji
razvoj možemo pratiti u silaznoj putanji i s druge strane u privatnim većim ili manjim kompanijama, koje vode „nepismeni“, ali i
kriminalu, koji je u uzlaznoj putanji, upravo dokaz tomu.
Diskurzivni identitet: društvo, etnija, religija i Crkva
Čini mi se da tijekom cijele konferencije, a možda sam u krivu,
nije ponuđen suvisao odgovor na jako važno pitanje: Gdje su oni
„treći“ u ovakvoj i sličnim raspravama? Gdje su oni „iskreni“ građani ove države, iskreni katolici, muslimani, pravoslavci, židovi,
ateisti, agnostici i drugi? Pitanje se može i preformulirati, a da
njegovo značenje ostane skoro pa isto: Gdje su iskreni građani
Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali? Zašto se oni, tj. „treći“, drže sa
strane kada je god riječ o važnim stvarima za ovo društvo i zašto se ova tema vrti uglavnom između dvije struje elita, neovisno kako one bile kategorizirane: kao lijeve ili desne, liberalne ili
konzervativne i sl. Pri tome ne mislim samo na političke ili intelektualne elite nego i na religijske elite i teologe. Ako građana
nema u raspravama o stvarima koji se njih uvjetno tiču, ako oni
cijelo vrijeme „šute“, tj. ne protestiraju, znači li to da je ova tema
za najveći dio građana BiH sasvim irelevantna tema? Ako je to
tako, tko onda, zašto i s kojim pravom može tražiti djelomičnu
ili potpunu reorganizaciju države? Odgovor na pitanje tko već je
dan, a da ne ulazim u opravdanje i razloge postojanja tih grupa,
što u konačnici u ovom tekstu i nije cilj. Stoga ću se ovdje samo
kratko osvrnuti na pitanje, kao teolog, što bi mogao biti razlog
zašto elite, neovisno jesu li one lijeve ili desne provenijencije, toliko zainteresirane za velike promjene, zašto ih građani u tome
40
67
Usp. Ibid.
prate ili ne prate, i koja je, odnosno koja bi uloga religija u svemu
tome trebala biti.
Pojednostavljeno rečeno, bilo da se radi o lijevima, koji traže socijalnu pravdu, jednakost za sve itd., bilo da se radi o desnima,
koji u obliku idolopoklonstva ističu vrijednost kolektivnih identiteta i strah od skore propasti itd., i jedni i drugi imaju samo
jedan cilj pred sobom: imati moć odnosno vlast, uz pomoć koje
se može od njih spoznato „dobro“ primijeniti u društvu, a u borbi
protiv „zla“ onih drugih. Drugim riječima rečeno, cijelo se vrijeme vrti pitanje odnosa snaga između dobra i zla, i svaki put
kada jedna snaga, koja navodno posjeduje „dobro“, zamijeni drugu snagu, koja je navodno „zlo“, sama ubrzo postane približno
jednaka prethodnoj, odnosno kao takva biva okarakterizirana
od barem jednog dijela ljudi. Revolucija ili promjena struktura
koja rezultira promjenom polova vlasti sama po sebi ne donosi
nikakvu stvarnu promjenu. Velik dio građana BiH i sami su živi
svjedoci takvih promjena. Iz takvog iskustva bi nam trebalo biti
jasno da lijevi neće donijeti pravdu i suzbiti siromaštvo niti će
desni sačuvati neokrznut i nepromijenjen identitet i tako ga spasiti od navodne propasti. Stoga je jednako utopistički pristajati
uz jednu ili drugu opciju i njihove vlasti, budući da je i jedna i
druga ljudska i prema tome nesavršena, ograničena i u prostoru
i u vremenu. Sasvim je naivno idealizirati prošlost BiH kao da
je navodno situacija u društvu bila bolja nego danas. Jednako
tako utopistički je vjerovati da će neko zamišljeno, još uvijek neostvareno buduće uređenje biti savršenije nego što je to danas.
Kako god vrtili i preokretali, savršena organizacija društva nije
postojala niti će postojati!
Ali kada govorimo o dobru i zlu, ispravnom i neispravnom, dobrom i lošem, odnosno ako neku pojavu, ideju, ideologiju i praksu u društvu u odnosu sa njima suprotstavljenim pojavama,
idejama i ideologijama i praksama nazivamo dobrom, a drugom
zlom, pogrešnom ili krivom, otvara nam se niz pitanja i problema koji nisu samo dio politološkog, sociološkog ili filozofskog
propitivanja nego i teološkog. Jedno od osnovnih pitanja koje
proizlazi iz ovako postavljenih odnosa jest dualistički princip po
kojem se „zlu“ daje puno više prostora i ovlasti nego što to ono
zaslužuje, premda snaga zla, barem teološki, ni u kojem slučaju
ne može biti uspoređivana sa snagom dobra! Tako će u jednom
od svojih tekstova Mardešić reći da smo se u vjerskim dogmama
odavno riješili dualizma, ali ne i u praksi. Ja sam sklon misliti da
68
je ova vrsta „moralnog dualizma“ po kojoj je nešto per se „dobro“
a drugo „zlo“ u biti glavni, ako ne i jedini, uzrok „nedefinirane“
uloge religije u kreiranju i održavanju identiteta, a sve zbog nejasne relacije politike i religije, ali i politike unutar religije, odnosno u konkretnom slučaju kršćanstva. To nije slučaj samo danas
kada se samo formalno zahtijeva razdvajanje politike i religije.
Navedeni problem, koji svoje korijene ima iz vremena Konstantina, danas je samo postao prozirniji i prepoznatljiviji.
Ako je kojim slučajem teško prepoznati dualizam, ili u benignijem slučaju njegove tragove, u vlastitoj religiji ili ideologiji, onda
se on vrlo lako prepoznaje kod onih „drugih“! Međutim radikalni
koncept dualizma je najlakše prepoznati kod sektoidnih struja
koje postoje u skoro pa svim religijama po kojima je, vrlo pojednostavljeno, sve što se ne slaže s vizijom „dobra“ promatrača
„zlo“? Ako je pak promatrani objekt, neovisno radi li se o živom
ili neživom biću, u sebi „zao“, s njim je dozvoljeno učiniti sve
kako bi se otklonilo „zlo“, uključujući njegovo uništenje.
Ali da se vratimo na početno pitanje: Gdje su „treći“? Jedan dio
njih se nalazi tamo gdje su im oni koji su uvjereni da znaju što je
to „dobro“ za njih pripravili mjesto, u nekompliciranome svijetu
pojednostavljenih moralnih odluka gdje je netko drugi za njih
već odlučio što je to dobro a što zlo, odnosno kako se trebaju
ponašati.
Među „trećima“ ima, nadam se sve više, i onih koji nisu impresionirani ni lijevima ni desnima, odnosno nisu impresionirani
ni jednim autoritetom, što ne znači da su protiv njega. Kada bi
bili protiv autoriteta ne bi se razlikovali od desnih ili lijevih. Što
bude veći broj ljudi u ovoj posljednjoj grupi, to će biti i manje zahtjeva za navodno „neophodne“ vanjske kozmetičke promjene u
društvu, jer upravo oni provode važne unutarnje promjene.
Koja je onda uloga religija i teologa u ovakvim raspravama i kako
one mogu sudjelovati u oblikovanju identiteta u više-religijskom
društvu?
Kada god su se klerici i teolozi bavili svjetovnom politikom na
bilo koji način, oni su time pridonosili unutrašnjoj sekularizaciji
religije. Niti jedan sekularizam nije nanio toliku štetu religiji kao
što su to učinili klerici prisvajajući sebi u ime religije sekularna
obilježja. Ovaj paradoks je primijetio Željko Mardešić, govoreći
kako za pojedince u Crkvi, odnosno u religijama uopće nije problematična sekularizacija društva ukoliko ona ne bi zahtijevala
69
proces desekularizacije religije u tri ključne stvari: 1. oduzimanje u većoj ili manjoj mjeri autoriteta; 2. pravo – pravne norme i
zakoni odavno nisu u rukama religije, dok moralni zakoni imaju
sve manju bezuvjetnu suglasnost vjernika; 3. filozofija – prisvojena aristotelovska filozofija više nije sredstvo kojim se osigurava primat i nadmudrivanje protivnika. 41
Kako je uopće moguće ignorirati da je Krist, kako nam to prenose pisci Evanđelja, od trenutka svog rođenja imao problema
s politikom? Tek što je bio rođen, iskusio je status personae non
gratae, odnosno političkog izbjeglice. Nije bio impresioniram
idejama (desnih) revolucionara, ustanicima se nije priklanjao,
a nije niti ideje lijevih zagovarao. Dopustio je da bude priveden
– autoritetu se nije protivio. Na lažne optužbe svećenika i starješina i objede je šutio. Nije propuštao priliku da kritizira (kako
to neki shvaćaju ismije) „samouvjerene“. Nije osuđen na smrt
po rimskom zakonu, na koji su Rimljani bili posebno ponosni i
po kojem ga je predstavnik Rima jedino mogao osuditi na smrt,
nego je osuđen po pravilima i zakonu političke korupcije (nisi
prijatelj caru!).
Zar se tako lako zaboravlja da su skoro svi proroci Staroga zavjeta bili disidenti, koji su opominjali i prozivali kraljeve i vlastodršce za njihove nepravde. Pa ipak, samo su njihova imena ostala
zapamćena, a njihovi su tekstovi zauvijek ostali kao opomena
budućim pokoljenjima. Oni drugi niti se pamte niti imamo njihove tekstove.
Nije i ne bi trebalo biti sporno da se klerici, kao i svi ostali ljudi, shvaćaju kao politička bića. Problem nastaje samo onda ako
oni zastupaju određenu politiku pri čemu nisu iskreni niti prema
sebi niti prema drugima i ne kažu javno koja je to politika. Tako
ispada da oni ili govore kao neutralni promatrači ili kao glasnogovornici religije. U bilo kojem slučaju radi se o gruboj prevari.
Da su dali do znanja koju političku struju zastupaju, ne skrivajući se iza svetosti religije, ostavili bi mogućnost da vjernici sami
odluče o stvarima koje su stvar politike, pa tako i stvar političkog
identiteta. Ovako će vjernici prije ili kasnije nadoći, ali će gorčina
zbog uvjetno rečeno prijevare biti puno veća.
U svijetu gdje vlada dualizam dobra i zla nema dijaloga, i to ne
samo dijaloga, nego nema nikakvog razgovora, a ignoriranje po41
Usp. Ž. Mardešić, »Crkva između dviju oprečnih nostalgija«, u: Crkva u svijetu, 36(2) 2011, 127–152.
70
stojanja „trećih“ kroz njihovo isključivanje iz razgovora samo je
potvrda toga. Nadalje, za napredovanje u znanju, ali i u vjeri kroz
dijalog, uopće nije važno dokazati je li druga strana u krivu. To je
važno samo za tašte!
Stoga problemi koje naše društvo već stoljećima vuče za sobom
neće biti riješeni eventualnim novim Daytonom, neovisno o
tome tko bi ga trebao inicirati ili oblikovati. Sve dok kroz postojeći „banking account“ edukacijski sistem odgajamo nove generacije objekata42 a ne kreativne subjekte, za što su i religije odgovorne, koji su suodgovorni su-kreatori vlastite povijesti, nikakav
novi politički, odnosno administrativni sustav nam neće biti od
koristi.
Pristup općem dobru bez barijera
Mnogi istraživači regije tvrde da Katolička crkva ima problem
s recepcijom Drugog vatikanskog koncila. Recepcija već u sebi
predstavlja prilično složeno pitanje, o kojem se trajno odvijaju
mnoge teoretske rasprave. Recepcija Koncila niti danas još nije
zaključena što se, među ostalim, može demonstrirati novim
nizom komentara koncilskih dokumenata koje je izdao Peter
Hünermann i drugi.43 No ja problem više ne vidim na prvom
mjestu u tome kako se pojedini koncilski izričaji prihvaćaju u Crkvama naše regije i implantiraju u lokalno mišljenje i djelovanje.
Temeljno pitanje pred kojim su te Crkve postavljene možda prije
glasi ovako: S kojim se teološkim i duhovnim stavovima Crkve
upuštaju u dijalog sa suvremenom kulturom i politikom? Crkva
je na Koncilu prihvatila biti isprovocirana modernim vremenom,
kako bi kroz te provokacije dublje upoznala katoličku tradiciju
i na taj način pronašla nove odgovore i nove stavove. Crkva u
našoj regiji je također izazvana (njem. herausgefordert) napustiti ranije stavove i nanovo, ovdje i sada, upoznati svoju vlastitu
tradiciju. Kao poučavateljica, Crkva će biti vjerodostojna istom
onda kada postane na vjerodostojan način učenicom.
P. Freire, Pedagogy of the opressed, New York, Continuum 1982.
P. Hünermann, B. J. Hilberath, Herders theologischer Kommentar zum Zweiten Vatikanischen Konzil, Freiburg, Herder 2009.
42
43
71
Zaključak
Istraživanje religija i crkava u regiji pokazalo je da preobrazba
društava posjeduje duboku potrebu za istinom i pravednošću.
Crkve i druge religijske zajednice danas imaju priliku u društvu
živjeti i djelovati aktivno, kreativno, nesebično i profesionalno.
Njihova vjerodostojnost ovisit će o njihovoj obnoviteljskoj sposobnosti.
S njemačkoga preveo Mario Vukoja
ROLE OF THE CATHOLIC CHURCH IN DEVELOPING IDENTITY
IN A MULTI-RELIGIOUS SOCIETY
Summary
The study of the religions and Churches in the region has
shown that the transformation of societies possesses a deep
need for truth and justice. Churches and other religious communities have the opportunity today to live and act within a
society actively, creatively, unselfishly and professionally. Their
credibility will depend on their ability to restore.
Key words: religion, homeland, reminiscence, identity, mercy, learning, interreligious meetings, dialogue, general welfare, fundamental values
72
DIE ROLLE DER KATHOLISCHEN KIRCHE BEI DER
IDENTITÄTSKONSTRUKTION IN EINER MULTIRELIGIÖSEN
GESELLSCHAFT:
Zusammenfassung
Die Religions- und Kirchenforschung in der Region hat uns gezeigt, daß die Transformationsgesellschaften ein tiefer Bedarf nach Wahrheit und
Gerechtigkeit haben. Die Kirche und die anderen
Religionsgemeinschaften haben heute die Chance aktiv, kreativ,
selbstlos und professionell in der Gesellschaft zu leben und wirken.
Ihre Glaubwürdigkeit hängt von ihrer Erneuerungsfähigkeit ab.
73
Alen Kristić
NOVA POLITIČKA KULTURA:
IZAZOV ZA RELIGIJSKE ZAJEDNICE U BIH
Kristić, Alen, rođen 1977., doktorand je Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Član je uredničkog vijeća hrvatskog i bosanskohercegovačkog izdanja Međunarodnog teološkog časopisa Concilium (Rijeka – Sarajevo), časopisa Status
– magazina za političku kulturu i društvena pitanja (Mostar) i mjesečnika Bobovac
(Vareš). Uz više znanstvenih članka, objavio je i knjigu Religija i moć (2009). S
njemačkog je preveo Etiku Dietricha Bonhoeffera (2009). Gostujući je predavač
pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu iz
oblasti svjetskog ethosa, kristologije i pojedinih pitanja iz odnosa kršćanstva i
islama.
Sažetak
Promjena političkog sustava koja se u BiH dogodila 1990-ih
godina nije automatski poništila stoljećima baštinjene modele
nedemokratske političke kulture i njihove negativne učinke na
demokratsko funkcioniranje političkog sustava. Zato demokratska konsolidacija bosanskohercegovačkog društva bezuvjetno
zahtijeva sustavna nastojanja oko izgradnje demokratske političke kulture. No taj će proces uvelike ovisiti i o tome hoće li
religijske zajednice u BiH ustrajati u nedemokratskoj ili će se
okrenuti demokratskoj političkoj socijalizaciji. Dakako, i za jedno i za drugo raspolažu jedinstvenom društveno-infrastrukturalnom mrežom lokalnih religijskih zajednica. Zaokret religijskih
zajednica prema političkoj socijalizaciji demokratske političke
kulture ne bi predstavljao puko prilagođavanje društveno poželjnom, nego i istinsku religioznu katarzu. Na tom se tragu u
ovom promišljanju propituju prevladavajući modeli političke
socijalizacije u lokalnim religijskim zajednicama, ne bi li se i u
BiH potaknulo promišljanje o uzajamnoj uvjetovanosti vrijednosno-sadržajnog profiliranja subjektiviteta vjernika, čije su rodno
mjesto lokalne religijske zajednice, i vrijednosno-sadržajnog
profiliranja njihovoga građansko-političkog subjektiviteta.
Ključne riječi: demokracija, politička kultura, politička socijalizacija, religijske zajednice, politički subjektivitet, pluralizam, socijalna solidarnost,
kultura pamćenja, opće dobro, ekološka svijest, suradnja.
74
Uvod
Nestabilna društva, u koja se ubrajaju i društva negdašnjih socijalističkih zemalja srednje i jugoistočne Europe, poglavito su obilježena raspravama o političkoj strukturi i političkim procesima.
No njihova će demokratska konsolidacija unaprijed biti osuđena
na propast ili će pak ostati trajno nedovršen proces ustraje li se,
kao do sada, u rasprostranjenoj tendenciji diskreditiranja pitanja kulture. Dakako, u tom zapostavljenom problemskom sklopu
posebno važno mjesto zauzima politička kultura, i to pojmljena
kao vremensko promjenjiva sveukupnost uvjerenja, vrednota,
znanja, osjećaja i stavova članova nekog društva spram političkih objekata, procesa i ciljeva, za čiji je nastanak odgovorno
isprepleteno djelovanje povijesne tradicije, struktura političkih
institucija i načela funkcioniranja političkog sustava. Dakle, sasvim konkretno, riječ je o neodgodivoj zadaći izgradnje građanske, odnosno demokratske političke kulture, što je nezamislivo
bez izgrađenog civilnog društva.
1. Nužnost nove političke kulture
Pored zapadnjačke teorije civilnog društva, projekta svjetskog
etosa (H. Küng) i filozofijsko-teološkog dijaloga (primjerice J.
Habermasa i J. Ratzingera), kao teorijska potvrda nužnosti izgradnje demokratske političke kulture u sklopu demokratske
konsolidacije nestabilnih društava nameće se politološki konsenzus o demokratskoj političkoj kulturi kao vrlo važnom faktoru trajnog održavanja i obnavljanja demokracije. Pojmljena kao
dinamičan proces, a ne fiksirano stanje, demokracija je posljedica složenog interakcijskog odnosa političke kulture i političke
strukture.
No da će demokratska konsolidacija nestabilnih društava biti
„jalov posao“ bez izgradnje demokratske političke kulture, još
nas snažnije od svih teorijskih razmatranja uvjerava usud socijalističkih zemalja srednje i jugoistočne Europe poslije rasapa komunizma kojemu nisu umakle niti zemlje naše regije.
Riječ je o razapetosti između novog demokratskog institucionalnog ustroja i baštinjene političke kulture koja ne korespondira s
temeljnim demokratskim vrijednostima – političkom tolerancijom, slobodom, demokratskim normama poput jednakosti pred
zakonom, ljudskim pravima, pravom na razliku, slobodi medi75
ja i slobodnim izborima (J. Gibson) – u čemu se i ogleda ključno proturječje tranzicijskih društava. Njegov specifičan aspekt
predstavlja „socijalna disonanca“ (M. Volf) religijskih zajednica
u tranzicijskim društvima. Proturječje između njihova verbalnog
zagovaranja demokracije u društvu i vlastitog institucionalnog
života, prožetog nedemokratskim praksama, raskriva da svoj
nauk, počevši od socijalnog, ne primjenjuju na svojoj vlastitoj
organizaciji. Izvorište je to pogubnog procesa njihove idolizacije i simpatija, u rasponu od oportunizma do savezništva, spram
autoritarnih režima.
Dakle promjena političkog sustava nije automatski poništila baštinjene modele političke kulture i njihove negativne učinke na
demokratsko funkcioniranje političkog sustava. Institucionalnu
konstituciju demokracije zato bezuvjetno mora pratiti dugotrajna izgradnja demokratske političke kulture. Drugim riječima,
demokratska resocijalizacija i reedukacija društva, u kojima
ključna uloga pripada civilnom društvu.
Demokratsko ponašanje i razmišljanje nije urođeno, nego se razvija vrlo polagano, kao što je svaka politička kultura „artificijelna“, a ne „naturalna“ društvena pojava, koja se teško razvija, ali
teško i nestaje: „Za promjenu političkog sustava dovoljno je šest
mjeseci, za promjenu ekonomskog sustava treba šest godina, a
za izgradnju civilnog društva /odnosno demokratske političke
kulture/ treba najmanje šezdeset godina“ (R. G. Dahrendorf).
Od te konstatacije, koja sa sobom povlači nužnost promjene nedemokratskih mentaliteta i struktura, nisu pošteđene niti religijske zajednice tranzicijskih društava.
Iako ne isključivo, u tom je problemskom sklopu potrebno sagledavati i trenutačnu bosanskohercegovačku krizu, uključujući
nemoć i nevoljnost političkih aktera da je pragmatično-racionalnim ponašanjem, koje je ključno obilježje moderno pojmljene
politike, prevladaju.
2. Uznici nedemokratske političke kulture
Znakoviti nedostatak empirijsko-teorijskih propitivanja političke kulture u BiH ne priječi nas konstatirati da je nesumnjivo riječ
o političkoj kulturi koja je oprečna demokratskim vrijednostima
i na njima ustrojenoj demokratskoj političkoj kulturi. Odgovorna za to nije tek trenutačna politička kriza, refleks „nedovršenog
76
rata“ i donedavno iskustvo socijalizma, nego cjelokupno povijesno naslijeđe BiH. U svim je svojim aspektima njezino povijesno naslijeđe uvijek bilo, svim diferencijacijama unatoč, ne samo
nesklono nego izričito protivno demokraciji, i to politički uvijek
autoritarno, kulturno uvijek tradicionalističko, društveno uvijek
nerazvijeno i vrijednosno uvijek kolektivističko-konzervativno.
U svjetlu različitih suvremenih tipologija političke kulture, prevladavajuću političku kulturu u BiH mogli bismo tako označiti
podaničko-parohijalnom (G. Almond/S. Verba), tradicionalističkom
(D. J. Elazar), hijerarhijsko-fatalističkom (A. Wildavsky) ili konzervativnom (G. G. Brenkert).
Iako je u regiji od rasapa komunizma do danas ispisana sila materijala o složenom odnosu religijskog i političkog, napose pod
natuknicama „politizacije religije i religizacije politike“ i „religijskog nacionalizma“, jedva je dotaknuta uloga religijskih zajednica spram regionalne recepcije i modaliteta vođenja politike. Na
to se nadovezuje gotovo posvemašnje ignoriranje činjenice da u
našoj regiji sve do danas upravo religijske zajednice igraju jednu
od ključnih uloga u procesu političke socijalizacije nedemokratske političke kulture što je, sučelice našem povijesnom naslijeđu
oprečnom demokraciji, sasvim očekivano.
3. Utvrde nedemokratske političke kulture
Iako već svojom nedemokratskom organizacijom silne simboličke moći i na njoj ukorijenjenim nedemokratskim institucionalnim životom uvelike podupiru nedemokratska stremljenja u
društvu, religijske se zajednice u sklopu složenog procesa političke socijalizacije nedemokratske političke kulture oduvijek poglavito služe jedinstvenom društveno-infrastrukturalnom mrežom
lokalnih religijskih zajednica (u daljnjem tekstu LRZ): župa, parohija i džemata.
Upravo iz pronicanja političke moći te mreže uvijek se iznova i
kod nas porađa(la) težnja državnih i političko-stranačkih moćnika da religijske institucije kao nenadmašne aktere političko-društvene integracije svjetovnim povlasticama pridobiju za
sebe: „Naime određene političke strukture tranzicijskih zemalja
nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih
društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjet77
skog rata. No one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u
odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike“ (A. Máté-Tóth).
Drugim riječima, poslušno-konformistički vjernik uvijek će biti
ujedno i poslušno-konformistički podanik države, odnosno poslušno-konformistički pristaša naciona ili stranke. Dakako, povlašteno je mjesto njegova „odgajanja“ upravo LRZ.
Iako je taj trenutak predstavljao jedinstvenu povijesnu šansu,
regionalne se religijske zajednice niti nakon rasapa komunizma
nisu odvažile na transformaciju u jednu od ključnih poluga političke socijalizacije demokratske političke kulture, nego su se,
uvjerene da će nacionalna obnova zajamčiti religijsku, nekritički
izručile autokratsko-autoritarnim korifejima nacionalnog oslobođenja. Pretežno je pak riječ o „političkim obraćenicima“ čiji autokratizam i autoritarizam, svim prividima demokratskog unatoč, raskrivaju njihovu duboku ukorijenjenost u nedemokratsku
prošlost regije, i to u obličju boljševiziranog komunizma, pa je
mentalitet „mrtvog komunizma“ tako uvelike preko njih preživio upravo u religijskim zajednicama.
Dakako, taj zaokret ne bi predstavljalo samo puko prilagođavanje religijskih zajednica potrebama društva nego i njihovu istinsku religioznu katarzu. Dakle, u ovom slučaju autentično religijsko i društveno poželjno idu jedno s drugim: vjernik, svjestan
sebe i svoje odgovornosti, bit će svjestan i odgovoran građanin,
stup demokratskog društva, građanin svjestan sebe i svoje odgovornosti, otvoren za samostalno i solidarno djelovanje, bit će
svjestan i odgovoran član religijske zajednice.
To što religijske zajednice u našoj regiji još uvelike figuriraju
kao utvrde nedemokratske političke kulture, tim je tragičnije jer
upravo one preko jedinstvene društveno-infrastrukturalne mreže LRZ-a imaju neusporediv potencijal da posluže sustavnoj izgradnji demokratske političke kulture. To bi, otvore li se božanskom, moglo biti povlašteno mjesto njihova iskupljenja za sva
povijesna zakazanja: „Pogibelj je golema, no gdje prebiva pogibelj, tamo raste i ono spasonosno“ (F. Hölderlin/M. Heidegger).
Dakako, preduvjet za to je dvojak:
„Ad extra“ – zdravo odvajanje religijskih zajednica od državnih i
političko-stranačkih struktura moći prema djelatnoj suradnji sa
strukturama civilnog društva: „Svaki savez između države i Crkve
valja do kraja raskinuti. To će osloboditi Crkvu od dodvorništva
78
državi, a državu osloboditi od nestručnog uplitanja Crkve u državna pitanja“ (Ž. Mardešić).
„Ad intra“ – demokratizacija institucionalnog života religijskih
zajednica, naročito na lokalnoj razini: „Treba priznati da je za crkveni život potrebna odgovarajuća ‘demokratizacija’. Ako ta riječ
nije po volji i ako ne postoji povjerenje u simbol ‘narod Božji’,
moguće je zamijeniti ih drugim riječima, kao što su ‘zajednica’ ili
‘sinodalnost’“ (A. Torres Queiruga).
No što bi zaokret religijskih zajednica prema političkoj socijalizaciji demokratske političke kulture značio konkretno, postaje
razgovijetno promotre li se konkretne forme političke socijalizacije nedemokratske političke kulture u LRZ-ima.
4. Mehanizmi nedemokratske političke socijalizacije
Kriterij za izbor višestrukih mehanizama nedemokratske političke socijalizacije u LRZ-ima bit će osnovne demokratske vrijednosti, tim više jer se u stanovitoj mjeri – u slučaju Katoličke
crkve, čiji socijalni nauk počiva na načelima osobnosti, solidarnosti, supsidijarnosti, općeg dobra, participacije i stručnosti, čak
u cijelosti – zagovaraju u socijalnim naucima vjerskih zajednica. No ne smije se – naročito pri „raspodjeli“ odgovornosti između religijskih poglavara, voditelja LRZ-a (imama, župnika ili
paroha) i vjernika – zaboraviti da je mentalitetsko-strukturalno
LRZ-a preslika mentalitetsko-strukturalnog religijskih zajednica
općenito: apsolutističkog rukovođenja i piramidalnog ustroja.
Opseg rada ne dopušta niti nužno diferenciranje između različitih religijskih zajednica (zapravo njihovi LRZ-i, kao i njihovi
voditelji, uživaju različit teološko-organizacijski status) niti između različitih LRZ-a, ovisno o njihovu regionalnom (iskustvo
religiozno-nacionalne manjine ili većine) ili gradskom/seoskom
položaju, u sklopu kojega je važan čimbenik i pretežno seosko
porijeklo voditelja LRZ-a.
U svijesti o postojanju vrlo različitih praksi, na ovom će mjestu
biti riječ poglavito o onome prevladavajućem u BiH kad je u pitanju politička socijalizacija unutar LRZ-a, i to ne bi li se konačno
i u BiH potaknulo kritičko propitivanje uzajamne uvjetovanosti
načina odgoja vjernika u LRZ-u i vrijednosno-sadržajnog profiliranja njihovoga građansko-političkog subjektiviteta. Zapravo
već ovo promišljanje pokazuje da nam je žurno potrebno em79
pirijsko istraživanje života u LRZ-ima, naročito iz perspektive
političke socijalizacije, da bi potom o tome, dakako u smjeru profiliranja bolje prakse, svoje mogle izreći sociologija, politologija i
(pastoralna) teologija.
Iako su prevladavajuće prakse pogubne, to ne znači da ne postoje
voditelji LRZ-a otvoreni za demokratsku političku socijalizaciju.
Naprotiv, vrijedno je zapažanja da su to često upravo voditelji
ratom opustošenih i tranzicijom osiromašenih LRZ-a.
a) Politički subjektivitet
Monokratsko vršenje autoriteta u LRZ-u, uvriježeno čak i slučaju formalnog postojanja pastoralnih, socijalnih ili ekonomskih
vijeća, vjernike izobličava u pasivizirane objekte. Umrtvljena
vjerničkog subjektiviteta u sferi se političkog pokazuju građanima bez političke kompetencije: svijesti o mogućnosti osobnog
utjecaja na politiku.
Pored toga, nemogućnosti sudjelovanja u izboru voditelja LRZ-a
u vjernicima začinje nepovjerljivost spram građanske obveze političke participacije. No ako zakorače na „politički trg“, raskriva se u kojoj su mjeri upravo centralističkim vođenjem LRZ-a
usmjereni na izbor autokratsko-centralističkih političkih aktera
i stranaka.
Izlaganjem tutorstvu u LRZ-u, i to ne samo u pitanjima vjere
nego vrlo često i u pitanjima kulture i politike, vjernici se pak
odgajaju za građane tolerantne spram sakraliziranja politike:
otvorenog pristajanja religijskih zajednica uz pojedine političke
aktere ili stranke.
Sve to skupa – monokratsko vršenje autoriteta u LRZ-u, nemogućnost sudjelovanja vjernika u izboru voditelja LRZ-a i tutorstvo nad vjernicima u pitanjima politike u LRZ-u – vjernike
odgaja za nezrelo pripadanje LRZ-u, povezano s utapanjem u
zajednici i gubitkom osobne odgovornosti. Priprava je to da i
kao građani sve ostale pripadnosti žive bez kritičko-slobodarske
distance, poglavito nacionalne i političko-stranačke.
Sažeto: Zatiranjem vjerničkog subjektiviteta prosijeca se put zatiranju političkog subjektiviteta, i obratno!
80
b) Sloboda
Otuđenosti vjernika od LRZ-a kao vlastite odgovornosti pandan
je razmetljivo identificiranje voditelja LRZ-a s njim samim, često
čak i s Crkvom ili samim Bogom. Oboružani štitom nedodirljivosti „odozdo“, svaku kritiku „iznutra“ unaprijed proglašavaju
rušenjem jedinstva, a svaku kritiku „izvana“ fobijom. LRZ postaje zatvoren za „komunikaciju bez dominacije“ (J. Habermas).
Vjerničkom krepošću izdaje se bespogovorna poslušnost spram
voditelja LRZ-a.
Vjernik kojemu se u LRZ-u na taj način uskraćuje sloboda, i to
poglavito sloboda mišljenja i izražavanja, pripravlja se na to da
i kao građanin nasjeda na obranaško zaklanjanje političkih prvaka iza „nacionalnog vitalnog interesa“ (čak i same nacije), ali i
obranaško zaklanjanje religijskih prvaka iza religijske institucije
(čak i samog Boga).
Dakako, u tome važnu ulogu igraju i mediji LRZ-a, pretežno poligoni monologa i direktiva, a ne slobodne izmjene mišljenja. Priprava je to vjernika za „partitokratsku medijsku manipulaciju“
(D. Bojić) u sferi društveno-političkog: oportunističko-sluganski
profilirane medije u službi političko-ekonomskih, ali i religijskih
centara moći.
Sažeto: Zatiranjem vjerničke slobode prosijeca se put zatiranju
građanske slobode, i obratno!
c) Pluralizam
Iako potiče da vjera postane stvar osobnog izbora, pluralizam se
u LRZ-u ustrajno demonizira. Sve drugačije proglašava se neprijateljskim. Kao da bi nešto izuzev nevjere vjernika moglo ugroziti vjeru (Ž. Mardešić).
Pretrpan neprijateljima, svijet se dualistički raspada na apsolutno dobre („nas“) i apsolutno zle („njih“). Strahom od drugačijeg LRZ se izobličuje u zatvorenu utvrdu pod stalnom opsadom.
Vjernička je egzistencija, umjesto slobodom, otvorenošću i nadom, obilježena ugroženošću, isključivošću i pesimizmom. Ozračje ugroženosti čak i iz samog LRZ-a isključuje sve koji se usude
misliti drugačije, teološki ili politički svejedno. Napetosti pluraliteta, kao izvoru životnosti, nema mjesta.
Zastrašivanje pluralizmom u LRZ-u u vjernicima potiče čežnju
za sigurnošću koja se u sferi društveno-političkog pomalja kao
81
nostalgija za totalitarno-unitarnim društvenim uređenjem, i to
po mogućnosti religijski utemeljenim. Demoniziranjem „lijevog“
i sakraliziranjem „desnog“ u LRZ-u vjernici se u sferi društveno-političkog izručuju desničarsko-konzervativnim političkim
strankama.
Predstavljanje vjere u LRZ-u kao biološko-statičnog naslijeđa
koje treba braniti, ali ne i kreativno razvijati, umjesto kao osobnog izbora koji se pred svakim životnim izazovom iznova obnavlja, poticaj je da se i političko opredjeljenje vjernika u sferi
društveno-političkog događa ne uvijek iznova na temelju osobno-racionalnog propitivanja političkih programa i postignuća,
nego jednom zasvagda na temelju „političkog idolotvorstva“ (S.
L. Frank), svojevrsnog političkog fanatizma koji počiva na uvjerenju da je apsolutno dobro utjelovljeno u nekom društveno-političkom poretku.
Kad u LRZ-u jedinstvo jednom nauče percipirati kao jednoumlje,
vjernici ga potom tako percipiraju i u sferi društveno-političkog.
Pretpostavka je to pogubnog monopoliziranja nacionalno-političkog od strane jedne stranke. Jednako se tako dualističko-getoizacijska optika iz sfere religijskog – ateist ili pripadnik druge
vjere nije pozitivan izazov za rast u vjeri i ljudskosti, nego prijetnja vlastitom identitetu – prenosi u sferu društveno-političkog
– pripadnik drugačije političke ili svjetonazorske orijentacije nije
partner nego neprijatelj, dapače apsolutno zlo.
Sažeto: Zatiranjem religijskog pluralizma prosijeca se put zatiranju pluralizma u sferi društveno-političkog, i obratno!
d) Kultura pamćenja
LRZ-i su poprište protivljenja pluralizmu i u obličju opiranja dijaloškoj pluralizaciji pogleda na prošlost. Posvuda se za sebe, donedavno u posjedu komunističkog režima, priželjkuje monopol
na povijesnu istinu. No bez otvorenog i čestitog dijaloga o prošlosti nezamislivo je, putem opraštanja i pomirenja, ozdravljenje
tranzicijskih društava.
S govornica LRZ-a tako se isključivo govori o vlastitim nacionalno-religijskim patnjama i žrtvama. Za njih su rezervirane ne
samo molitvene ceremonije nego i spomenici, kao javna „mjesta
sjećanja“, često podignuti čak i za egzekutore žrtava drugačije
religijsko-nacionalne pripadnosti, beznačajnu cijenu vlastite re82
ligijsko-nacionalne čistoće, sada nerijetko čak i teritorijalno zajamčene.
„Osjetljivost za tuđu patnju“ (J. B. Metz), kao osnovica monoteističkog etosa, ali i uvjet istinitosti memorije, s govornica LRZ-a
odavno je, ako je uopće i postojala, prognana: „Dati da tuđa patnja progovori, uvjet je svakoj istini“ (Th. W. Adorno).
Religijski obilježenim mitovima o vlastitoj nedužnosti, kojima se
neumorno obasipaju s govornica LRZ-a, vjernici se u sferi društveno-političkog pripravljaju za usvajanje nacionalističko-arhaičnih mitova pobjednika, čije je obilježje amnezija žrtava vlastitog nacionalno-religijskog narcizma. Onesposobljeni za krivnju
i traženje oprosta, što je začetak procesa „ozdravljenja pamćenja“ (Ivan Pavao II.), priklanjaju se viktimizirajućim („uvijek smo
mi žrtve“) i infantilizirajućim („uvijek su drugi krivi“) političkim programima, u nas, dakako, nacionalističke provenijencije. Umjesto kao „eksperti opraštanja i pomirenja“, na društveno-političkoj pozornici postaju tako „eksperti mržnje i osvete“.
Preko njih se zloporaba religijskih simbola – za homogenizaciju
strahom od drugačijeg omiljeno sredstvo – iz LRZ-a neosjetno
premješta i u sferu društveno-političkog. Umjesto da promoviraju „simbolično univerzalno zajedništvo“, religijski se simboli
koriste za provođenje „dijaboličnog nasilja partikularnog“ (I.
Šarčević): razgraničenje, zastrašivanje ili očitovanje nadmoći nad
religijsko-nacionalno drugačijim. Sve to, dakako, jer je plamen
mržnje raspaljen i religijski neusporedivo blistaviji!
No na sve se to vjernici pripravljaju već time što im se kao uzor
vjerničke egzistencije u LRZ-u ne posreduju religijski mirotvorci ili socijalni reformatori religijskog nadahnuća nego „ratnički“
sveci, iznova učinkovito sredstvo za zbijanje vlastitih redova i
potpirivanje omraze spram religijsko-nacionalno drugačijih. Razlog je to zašto vjernici u sferi društveno-političkog ne prednjače
u procesima pomirenja i opraštanja.
Sažeto: Zatiranjem nove kulture pamćenja u sferi religijskog
prosijeca se put zatiranju nove kulture pamćenja u sferi društveno-političkog, i obratno!
83
e) Socijalna solidarnost
Odumiranje socijalne solidarnosti u tranzicijskim društvima,
obilježenim podivljalom socijalnom nepravdom, osjeća se i u
LRZ-ima.
„Cijepljeni“ protiv socijalne etike i odgovornosti za konkretno
društvo, i to moralnom teologijom patološki reduciranom na
seksualnost, koja je povezana sa spiritualizmom i liturgizmom,
voditelji LRZ-a goruća socijalna pitanja – ako uopće – za razliku
od nacionalnog, i ne doživljavaju pitanjem vjere. U njih se vjera,
odustajući od obveze ozbiljenja u cjelovitosti života, pa tako i u
sferi socijalnog, promeće u svoj retorički, raskidani i dekadentni
surogat. Zapravo, potisnuto nacionalnim, otvoreno zalaganje za
socijalnu pravdu izazvalo bi optužbe za skretanje ulijevo i izdaju
naciona ili države.
Zaokupljeni financijsko-materijalnim osiguranjem LRZ-a, s kojim se identificiraju do te mjere da primaju darove čak i od javnih
tvoraca socijalne nepravde, voditelji LRZ-a gube slobodu navještaja: smjelost proročkog prosvjeda protiv socijalne nepravde
kojeg od etičkog razlikuje javno prozivanje odgovornih bez okolišanja. Vjerodostojnost, doduše, ponegdje kušaju sačuvati poticanjem karitativnog rada u okrilju LRZ-a. No suzbijanje posljedica
socijalne nepravde ne može nadomjestiti sučeljavanje s njezinim
uzrocima.
Odgajanjem za vjeru kojoj je oduzet njezin socijalni aspekt – do
kraja ili reduciranjem na karitativno – vjernik se u LRZ-u pripravlja da u sferi društveno-političkog pristaje uz političke programe iza čije se zatvorenosti za socijalnu problematiku – uzroke, a ponekad čak i posljedice socijalne nepravde – ne krije briga
za ideološko u koje se zaklinje, nego za ekonomski kriminal kojeg se zaklanja i od kojeg se profitira.
No socijalnu osviještenost vjernika u sferi društveno-političkog
priječi i uvriježena praksa netransparentnog gospodarenja u
LRZ-u, i to ne samo spram vjernika, već i donatora u koje se često
ubrajaju općine i država. Dakako, ono je gotovo isključivo položeno u ruke voditelja LRZ-a. Osim toga nije rijetkost da i osoblje
LRZ-a doživljava gaženje socijalnih prava od voditelja LRZ-a.
Sve je to priprava da vjernici i u sferi društveno-političkog toleriraju raznolike forme financijske netransparentnosti, korupcije
i socijalne nepravde.
84
Sažeto: Zatiranjem socijalne svijesti u sferi religijskog prosijeca se
put zatiranju socijalne svijesti u sferi društveno-političkog, i obratno!
f) Partnerstvo žene i muškarca
Nesposobnost tranzicijskih društava da pozitivno odgovore na
izazove tranzicije uvjetovana je i ustrajavanjem u ideološkoj
kontroli i isključenju žena iz sfere društveno-političkog. Slično
se, lišavajući se vjerničkog potencijala položenog u ženama, ponašaju i LRZ-i tranzicijskih društava.
Robujući još uvijek teološkim konstruktima i pobožnostima,
motiviranim nepovjerenjem ili čak mržnjom spram žena, voditelji LRZ-a ne dozvoljavaju ženama da ravnopravno s muškarcima oblikuju različite aspekte života u LRZ-u. Rijetko se za njih
može naći mjesto u pastoralnim, ekonomskim ili socijalnim vijećima LRZ-a, iako su često izobraženije od muškaraca, ne samo
ekonomski nego i teološki. Da se odustane od isključenja žena,
ne potiče čak niti odsutnost životnosti i kreativnosti u LRZ-u.
Dakako, svemu tome pogoduje i to da LRZ-i regije ne znaju za
voditeljice nego isključivo za voditelje.
Priprava je to da vjernik, ne upoznavši vjernički potencijal žena
u LRZ-u, i u sferi društveno-političkog pristaje, nesvjestan demokratskog potencijala položenog u ženama, na njihovo isključenje iz političkih, ekonomskih i obrazovnih struktura.
Sažeto: Zatiranjem vjerničkog potencijala žena u sferi religijskog prosijeca se put zatiranju demokratskog potencijala žena
u sferi društveno-političkog, i obratno!
g) Suradnja oko općeg dobra
Korumpirajuća „opsjednutost državom“ (Ž. Mardešić), kao izvor
njihova nesnalaženja u pluralističkom društvu, religijske zajednice u tranzicijskim društvima priječi da treći sektor, kao prostor
dobrovoljnosti, prepoznaju kao povlašteno mjesto svjedočenja
vjere. Žudnja za privilegijama suzbija volju za služenjem. Korijen je to i nepovjerljivog zatvaranja voditelja LRZ-a spram trećeg
sektora.
Skretanjem pozornosti vjernika u LRZ-u na državu i političke
stranke, kao isključivi garant opstojnosti vjere, onemogućuje se
da u trećem sektoru prepoznaju primjereno mjesto praktičnog
85
življenja vjere kao odgovornosti za cijeli svijet. Zapravo, na temelju angažmana vjernika iz LRZ-a, u trećem sektoru iz zaborava bi izronili mnogi potisnuti aspekti vjerničkog identiteta, kao
što je primjerice ekološka svijest, a čije življenje spada na autentičnost i cjelovitost vjerničke egzistencije.
Prilika je to da LRZ-i podaničku ovisnost o državi i političkim
strankama zamijene samostojnim subjektivitetom u civilnom
društvom, i to ne samo zbog društvene poželjnosti, nego i zbog
vjerničke katarze čija bi posljedica nesumnjivo bio procvat životnosti i kreativnosti LRZ-a. Dakako, i njihove sposobnost za
demokratsku političku socijalizaciju, čije je rodno mjesto upravo
civilno društvo!
Na tragu svega rečenog, opća bi bilanca glasila: Nekontrolirana
moć u religijskim zajednicama prosijeca put nekontroliranoj moći u
sferi društveno-političkog, i obratno! – iz čega slijedi opći zaključak:
Bez istinske demokratizacije religijskih zajednica neće biti istinske
demokratizacije društva, i obratno!
Umjesto zaključka
U ovom promišljanju, načelno izložena i grubo razrađena teza
da u našoj regiji LRZ-i još uvijek predstavljaju jednu od ključnih
poluga političke socijalizacije nedemokratske političke kulture,
baca kritičko svjetlo i na teološka sučeljavanja, tim više dragocjena jer su vrlo rijetka, s pojedinim političarima i političkim praksama regije.
Uzajamna uvjetovanost vrijednosno-sadržajnog profiliranja
vjerničkog subjektiviteta vjernika, čije su rodno mjesto LRZ-i,
i vrijednosno-sadržajnog profiliranja njihovoga građansko-političkog subjektiviteta pokazuje da svaka teološka kritika nekog
političkog aktera ili neke političke prakse promašuje ukoliko – a
upravo tako pretežno jest – nije povezana s praktičnim naporima oko izgradnje demokratske političke kulture, i to poglavito
„demokratizacijom“ života u LRZ-ima, koji bi da su „demokratizirani“, što je nemoguće bez paralelne „demokratizacije“ religijskih zajednica općenito, postali neusporedivo mjesto demokratske političke socijalizacije.
Od kritike pojedinačnih „proizvoda“ nedemokratske političke
kulture u liku nekog političkog aktera ili neke političke prakse
važnije je – premda se jedno od drugoga ne bi smjelo rastavlja86
ti – sučeliti se već jednom kritički s „tvornicama“ nedemokratske političke kulture među kojima se svojom važnošću izdvajaju
upravo LRZ-i. Dakako, ne samo zbog toga što iz nedemokratske
političke kulture u našoj regiji stoljećima izranjaju raznolike replike pogubnih političkih aktera i praksa, nego i zbog toga što
upravo nedemokratska politička kultura ljude pripravlja na to da
uz njih bez oklijevanja stanu.
Zapravo, bez „demokratskog“ obrata u LRZ-ima, naročito u društvu obilježenom desekularizacijom, kakvo bosanskohercegovačko zasigurno jest, svaki će pokušaj oproštaja od nedemokratske
političke kulture, što je uvjet njegove demokratske konsolidacije,
biti teško zamisliv.
Razlog je to više da kritike političkoga iz teoloških krugova ne
previde svoju primarnu (dakako, ne i isključivu!) odgovornost
– proročko prokazivanje i suzbijanje mehanizama putem kojih
religijske zajednice produciraju i podupiru nedemokratsku političku kulturu – u kojoj se sretno poklapa ono religijski autentično i društveno korisno: umjesto moralizatorskog diktata svijetu,
obraćenje sebe kao autentičan prilog ozdravljenju društva.
Pred religijskim se zajednicama regije, krenu li u tom smjeru,
nalazi tako izazov „demokratizacije“ LRZ-a, što uključuje i osmišljavanja novih oblika pastorala, i to poglavito „socijalnog“ i „političkog“, u što se ne bi smjelo upustiti bez empirijskih istraživanja života u LRZ-ima.
Uostalom, samo će se na taj način religijske zajednice, ne prezajući od vlastite „demokratizacije“ na svim razinama, moći vjerodostojno ubrojiti među društveno-političke aktere usmjerene
protiv političke, i s njom uvijek povezane vjerničke, nedoraslosti
koja razara našu regiju.
Dakako, sve to ne podrazumijeva da bi religijske zajednice sada
trebale postati ideološke sluškinje demokracije, kao što su u
prošlosti bile drugim formama društveno-političkog uređenja.
Naprotiv, preuzimajući u sebe pozitivnosti demokracije, čiji su
korijeni religijski, iako se nerijetko probijala upravo protiv religijskog, religijske bi zajednice trebale biti njezine kritičke pratiteljice, uvijek iznova potičući teorijska propitivanja o uzrocima
njezina zakazanja i praktične procese njezina očovječenja, i to
svim pokušajima „mitiziranja demokracije“ (I. Ellacuría) unatoč!
87
Literatura
Baum, G. (2008), »Crkva – za i protiv demokracije«, Jukić, 2008/09, br. 38/39, str.
17–27.
Dugalić, V. (2007), »Politička traganja Crkve u Hrvatskoj (1989-2007)«, Bogoslovska
smotra, 77(2007)2, str. 483–539.
Frank, S. L. (2008), »Rušenje idola«, Europski glasnik, XIII(2008)13, str. 771–828.
Habermas, J., Ratzinger, J. (2007), »Dijalektika sekularizacije – O umu i religiji«,
Europski glasnik, XII(2007)12, str. 185–208.
Kristić, A. (2009a), »Etička konkretnost objave – Poticaj za kontekstualno čitanje
„Etike“«, u: D. Bonhoeffer, Etika, Ex libris–Synopsis, Rijeka–Sarajevo,
str. 393–410.
Kristić, A. (2009b), Religija i moć, Rabic, Sarajevo.
Kristić, A. (2010), »Vjerske institucije u BiH: Govor „razrokosti“?«, u: I. Markešić
(ur.), Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet,
Centar za demokraciju i pravo „Miko Tripalo“–Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 167–201.
Küng, H. (2007), Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb.
Marasović, Š. (2002), »Demokratska očekivanja od Crkve u Hrvatskoj između minimalizma i maksimalizma«, Diacovensia, X(2002)1, str. 23–70.
Mardešić, Ž. (2002), Svjedočanstva o mirotvorstvu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
Máté-Tóth, A., Mikluščák, P. (2001), Nije kao med i mlijeko – Bog nakon komunizma,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
Metz, J. B. (2004), Politička teologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
Sobrino, J. (2008), »Kritika današnjih demokracija i putovi ka njihovu humaniziranju s gledišta biblijsko-isusovske tradicije«, Jukić, 2008/9, br. 38/39,
str. 39–54.
Šarčević, I. (2010), »Totalitarizam, teologija i simboli – Sakralizirana politika i nacionalizirana vjera: primjer Bosne i Hercegovine«, Nova prisutnost,
8(2010)1, str. 87–97.
Šimac, N. (2007), »Kršćanin u politici i suvremenoj Europi«, Bogoslovska smotra,
77(2007)2, str. 541–561.
Vujadinović, D. (2008), »Civilno društvo i politička kultura«, Filozofska istraživanja,
28(2008)109, str. 21–33.
Vujčić, V. (1998), »Tipologija političke kulture«, Politička misao, XXXV(1998)4, str.
98–131.
Vujčić, V. (1999a), »Politička kultura i politička struktura: odnos političke kulture,
strukture i demokracije (I. dio)«, Politička misao, XXXVI(1999)1, str.
113–139.
Vujčić, V. (1999b), »Politička kultura i politička struktura: odnos političke kulture,
strukture i demokracije (II. dio)«, Politička misao, XXXVI(1999)2, str.
144–157.
Vujčić, V. (2001), Politička kultura demokracije«, Panliber, Osijek–Zagreb–Split.
88
A NEW POLITICAL CULTURE:
A CHALLENGE FOR RELIGIOUS COMMUNITIES
IN BOSNIA AND HERZEGOVINA
Summary
The change of the political system which took place in Bosnia
and Herzegovina in the 1990-’s has not automatically erased
the for centuries inherited models of an undemocratic political
culture and their negative effects on the democratic functioning
of the political system. Therefore, a democratic consolidation
of the Bosnian-Herzegovinian society unconditionally requires
systematic attempts in developing a democratic political culture. However, this process will greatly depend on whether the
religious communities in Bosnia and Herzegovina will persist
in an undemocratic or will turn to a democratic political socialization. Clearly, for both they have a unique social-infrastructural network of local religious communities at their disposal.
The turning of the religious communities towards the political
socialization of a democratic political culture would not represent a mere adaptation to the socially desirable, but also a true
religious catharsis. On that path the prevailing models of political socialization in local religious communities are questioned
in this analysis, in order to incite in Bosnia and Herzegovina
the consideration on the mutual determination of a value-content profiling of the subjectivities of the church goers, whose birth-place is in local religious communities, and of a value-content profiling of their civil and political subjectivity.
Key words: democracy, political culture, political socialization,
religious communities, political subjectivity, pluralism, social solidarity, culture
of recollection, general welfare, environmental awareness, cooperation
89
DIE NEUE POLITISCHE KULTUR:
HERAUSFORDERUNG FÜR DIE RELIGIÖSEN
GEMEINDEN IN BOSNIEN UND HERZEGOWINA
Zusammenfassung
Die Wandlung des politischen Systems, die sich in Bosnien und
Herzegowina in den 1990 Jahren ereignete, hat nicht automatisch Modelle der undemokratischen politischen Kultur, die Jahrhundertelang ererbt wurden und ihre negativen Auswirkungen
auf das demokratische Funktionieren des politischen Systems
gelöscht. Deshalb erfordert die demokratische Konsolidierung
der bosnisch-herzegowinischen Gesellschaft bedingungslos
ein systematisches Bestreben der Gestaltung einer demokratisch-politischen Kultur. Doch dieser Prozess hängt weitgehend
davon ab, ob religiöse Gemeinden in Bosnien und Herzegowina
auf undemokratischer, politischer Vergesellschaftung bestehen
oder sich zur demokratisch-politischen Vergesellschaftung wenden. Selbstverständlich verfügen sie für das eine wie auch für
das andere mit einem einzigartigem, gesellschaftlichem, infrastrukturellem Netz örtlicher, religiöser Gemeinden. Die Umkehr
religiöser Gemeinden zu einer politischen Sozialisierung der demokratisch-politischen Kultur würde nicht eine pure Anpassung
an das gesellschaftlich Erstrebenswerte darstellen, sondern
auch eine wahrhaft religiöse Karthase. Auf dieser Spur, in einem
solchem Anbetracht, erkundigen sich vorherrschende Modelle
der politischen Sozialisierung in örtlichen, religiösen Gemeinden, ob man nicht in Bosnien und Herzegowina die Überlegung
der gegenseitigen Bedingtheit der Wert-Inhalt Profilierung der
Subjektivität des Gläubigen anregt, wessen Geburtsort örtliche,
religiöse Gemeinden sind und die Wert-Inhalt Profilierung ihrer
bürgerlich-politischen Subjektivität.
Schlüsselwörter: Demokratie, politische Kultur, politische Sozialisierung, religiöse Gemeinden, politische Subjektivität, Pluralismus, soziale
Solidarität, Gedächtniskultur, Allgemeinwohl, Umweltbewußtsein, Mitarbeit
90
4. 5. Nerzuk Ćurak
DEJTONSKI POLITIČKI POREDAK
I KULTURA NASILJA
Ćurak, dr. Nerzuk, izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Bavi se geopolitikom, geofilozofijom, političkom filozofijom, međunarodnim
odnosima, međunarodnom sigurnosti, polemologijom, upravljanjem konfliktima,
teorijom mira, demokracijom i sigurnosnim izazovima, etnopolitikom i javnom
politikom.
Objavio je više znanstvenih radova u Bosni i Hercegovini i svijetu te knjige: Izvještaj iz periferne zemlje, 2011., Filozofija zagrljaja, 2009., Politička elita u BiH i EU:
Odnos vrijednosti, suautor, 2009., Obnova bosanskih utopija. Politologija, politička
filozofija i sociologija dejtonske države i društva, 2006., Dejtonski nacionalizam,
2004., Geopolitika kao sudbina: Slučaj Bosna. Postmodernistički ogled o perifernoj zemlji, 2002.
Sažetak
Kroz analizu dejtonske (geo)političke norme te semantičku
obradu sadržaja pojmova duh Daytona i slovo Daytona ukazat
će se na nemogućnost konstituiranja uspješne i samoodržive
političke zajednice na premisama Ugovora koji je u ontologijskoj ravni tek prekid vatre, a u etičkoj ravni rodno mjesto
institucionalizirane kulture nasilja. Politički poredak generiran
takvim suspektnim međunarodnim aktom proizvodi institucionalne i socijalne procese čija je krucijalna posljedica odbijanje
političke emancipacije u svim slojevima društva. To odbijanje
ostavlja građanstvo, nacionalne zajednice, nacionalne manjine
i nacionalno neopredijeljene aktere u sferi pretpolitičke zajednice koja se uvijek iznova reproducira samo i samo kao pretpolitička zajednica. A pretpolitički logos nije sposoban za izgradnju povjerenja na premisama zajedništva čija neoktroirana
izgradnja nije moguća bez promocije kulture mira kao ključnog
instrumenta u prevazilaženju dejtonskog provizorija.
Ključne riječi: duh i slovo Daytona, pravednost, politike prijateljstva, nasilje, kultura mira
91
Uvod
Bosna i Hercegovina, okovana Dejtonskim mirovnim ugovorom,
suočava se, evo već sedamnaestu godinu, sa diktatom koji je
istovremeno i osporava i afirmira na najtjeskobniji mogući način – međunarodna zajednica priznaje BiH, ali (suštinski) tek kao
novu državnu zajednicu dizajniranu i proizvedenu ratom. Kao
naknadnu državu ili, još preciznije, kao kao državu. Međunarodna
zajednica predvođena SAD-om se u oblikovanju postratne BiH
i ne htijući pozvala na Lenjina: „Ne priznavati ono što jeste – nije
moguće: ono će svojim postojanjem natjerati na priznavanje”.
Postdejtonska BiH, egzistirajući u vremenu oslobođenom jasne,
konsenzualne političke odgovornosti bilo kog političkog subjekta
spram svoga učešća u Juče, po toj amerocentričnoj matrici, može
proizvoditi i razvijati svoj raison d’etre, smisao svog postojanja,
svoj tymos, svoju želju za priznanjem, koja će ohrabriti njene etničke identitete da se identificiraju s Bosnom i Hercegovinom.
Da li je takvo što moguće, ako proizvodnja novog bosanskohercegovačkog smisla podrazumijeva otpremanje zajedničkih vrijednosti u fiktivni muzej mrtvih relikvija? Ili, kako bi to kazao
Fukuyama, može li se stvoriti društvo u kojem nema zajedništva?
Jezičke, političke, pravne, ekonomske, kulturne i druge vrijednosti proizašle iz Dejtonskog mirovnog ugovora uticale su na kreaciju javno nepriznate, a po socijalnim posljedicama stvarne aksiološke discipline koju, s puno obzira, nazivam dejtonologija. Pod
njom podrazumijevam antiaksiološku aksiologiju, konstruktivnu
destrukciju ideoloških vrijednosti prošlosti u ime ekonomizacije
života koja će etničku požudu stanovnika Bosne i Hercegovine
racionalizirati, smiriti i transformirati u trpljivi interes za domovinu. Zajedništvo, navodno, dolazi poslije, nakon potpunog
zadovoljenja etničkih sebičnosti koje su s onu stranu zajedničkih
vrijednosti.
Suština ove, dominantno od strane Sjedinjenih Država, oktroirane „afirmativne” prezentne demokratije je da nema razloga
ne razvijati bosanskohercegovačku državu, jer ona, kao nova
zajednica, ne može škoditi svojim ljudima, voljeli je oni ili ne,
intimno je priznavali ili dozivali njen kraj. Ona naprosto počiva
na svemu novom i njen recentni stanovnik „ne mora biti rodoljub, niti mora biti dobročinitelj onih oko sebe”; štoviše, nova
bosanskohercegovačka država i društvo mogu se „sastojati (i) od
92
vragova, pod uvjetom da su racionalni”, rekao bi već pomenuti
autor „kraja povijesti”.
Dakle racionalnost je temeljni kriterij vanjskopolitičkog pristupa, jer i đavolju zajednicu može učiniti ljudskom. BiH to, navodno, potvrđuje: uređena dejtonskim sporazumom kao antidržavna
država, kao suprotiva državi, ona svojim postojanjem usprkos tjera
unutrašnje subjekte u BiH da se okane rada na njenom nestanku, jer ako je uspjela opstati na principima antidržavne države,
nerazumno je blokirati njen razvoj u punom kapacitetu države.
Taj racionalni sud izložen je višegodišnjoj destrukciji koja je svoj
najradikalniji iskaz pronašla u ironiziranju međunarodnog ugovora ekonomičnom dosjetkom predsjednika RS-a Milorada Dodika o duhu i slovu Daytona koja je postala polazna osnova kontinuirane secesijske politike. Budući da ta zavodljiva konstrukcija
o odvojenim egzistencijama duha i slova nije izložena argumentiranoj kritici, to je potrebno učiniti kako bi se samoj ideji podjele međunarodnog ugovora na duh i slovo priskrbio zasluženi
besmisao.
Pojmovi i njihov sadržaj
Iznimno je važno analizirati pojmove proizašle iz konstitucije
dejtonskog političkog polja koje se prostrlo Bosnom i Hercegovinom kao aksiomatski okvir njene novovjekovne državnosti. Mirovni ugovor iz američke vojne baze nametnuo se kao krucijalni
politički pojam čiji se sadržaj ne može nadvladati. To znači da se
građanima Bosne i Hercegovine Mirovni sporazum nudi kao čisti
nezaborav. A, parafrazirajmo Borgesa, ako je nešto nezaboravno,
ljudi ne mogu misliti ni na šta drugo. Daytonski sporazum je nezaboravljajući ugovor, čiji oktrojitelji opetovano šalju poruke da
se zemlja ne može misliti u drugom ključu, nego samo i samo u
ključu dejtonske klinike na kojoj vlada epidemija nacionalističke
zaraze, koja se ne može zaustaviti jer je u klinici sve sumnjivo
osim nacionalizma. Samo je nacionalizam neproblematičan te
je uspio preko svojih ključnih političkih i intelektualnih aktera
promovirati kritiku nacionalizma kao najgori oblik nacionalizma(?!?), dosljedno uskraćujući mogućnost da se bilo koja kritička opservacija nacionalizma (čak i ona koja dosljedno razobličuje
unitarnograđanski tip nacionalizma) motri kao ideološki opozit
nacionalističkim teorijama i praksama.
93
U današnjoj Bosni i Hercegovini odbiti svođenje na etnicitet znači da ste nacionalist, jer odbijajući očiglednost našeg života (a
nacionalizam je naša zajednička očiglednost) možete biti optuženi za najgori oblik ideološkog postvarenja stvarnosti. U takvoj
ambijentalnosti tiho umire naša domovina, a novih nema i teško da će ih biti, što u logičkoj ravni implicira iracionalnost kao
političku, intelektualnu i kulturnu normu, koja svaki argumentacijski niz dovodi u pitanje jer je racionalan. Pokušajmo kroz
figuru duha i slova Daytona intervenirati u područje iracionalnih
politika.
U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo kontinuiranog pokušaja da se između duha i slova Daytona napravi jaz, kanal, rupa,
linija presijecanja koja odvaja ono što je, navodno, napisano, od
onoga što je intencija, negativan duh koji hoće da izmijeni poredak. Ali nema slova bez duha slova, nema poretka bez diskursa,
nema realizirane zamisli bez prethodne imaginacije. Insistirati
na nekom slovu Daytona poništavajući njegov duh već je izmjena slova Daytona. Ta izmjena godinama traje i može se svesti u
eritristički iskaz – kontinuiranom afirmacijom Daytonskog sporazuma mijenjati taj sporazum, do tačke u kojoj će on biti samo i
samo sila dezintegracije.
To je proces koji je dominirajući politički narativ i institucionalni
imperativ. De facto, višegodišnjim insistiranjem na slovu Daytona degradira se intencija njegovog duha – da bude promijenjen
jer ne može biti politički realiziran. Insistiranje na slovu Daytona
je destrukcija slova Daytona koje je strukturirano tako da hoće
da bude promijenjeno. Njemu samo život daje smisao jer život
svemu daje smisao: to je najniži nivo smislenosti – funkcionalna
biologija. Insistiranje na Daytonu kao zlatnom teletu vodi ka konstrukciji nasilja kao identitetskoj tačci BiH danas i u budućnosti,
zato što je nepromjenjivost Daytona nasilje samo po sebi, nasilje
kao prirodno stanje. A iz prirodnog stanja valja izaći, čega je i
Kant bio svjestan, mada smo danas u onoj fazi koju balibarovski
možemo označiti nelagodom – ne znamo iz njega izaći.
Uzmimo za početni primjer HDZ BiH. To je stranka koja posljednjih nekoliko godina traži promjenu dejtonskog političkog okvira zagovarajući njegovo prevazilaženje kao način proizvodnje
nacionalne ravnopravnosti i način proizvodnje države. I šta se
dešava u političkoj praksi?
Stranka koja traži promjenu Mirovnog ugovora ključnog partnera traži u politici koja je protiv promjene Ugovora? SNSD je
94
ključni saveznik HDZ-a u promjeni stanja koje SNSD ne želi promijeniti nikada i nikako! O tempora, o mores!
Ako je, pak, SNSD saveznik za promjenu Ugovora samo u jednom dijelu zemlje (i to onom u kojem je politički irelevantan),
to je čista besmislica koju ne vrijedi ni konotirati. A ako nije besmislica, neka se onda promjena Ugovora samo u jednom dijelu
zemlje odnosi na Republiku Srpsku. Naravno, prethodna tvrdnja
ne afirmira tu promjenu, već afirmira stav da nema promjene
koja se odnosi samo na jedan dio zemlje, jer bi to de facto, a u
perspektivi i de jure, moglo značiti da se ne radi o jednoj zemlji,
što i jeste suštinska odrednica negacionističke politike Milorada
Dodika za koju nastoji pridobiti podršku u upravljačkim strukturama Brisela i glavnih evropskih metropola. Hoće li nastaviti
na tom tragu uvelike ovisi i od konstitucije vlasti u Srbiji nakon
općih izbora u maju ove godine.
„Pustiti da sve ide svojim tokom, sve do podjele”
Kakva je suštinska namjera skrivena u ambiciji RS-a da se predstavi svijetu kao autonomni entitet generiran iz mirovne forme
a ne iz nasilja protiv Bosne i Hercegovine, uvjerio sam se čitajući knjigu Bosna u fokusu, drugi politički izazov Christiana Schwarza-Schillinga čiji su priređivači i koautori Erich Rathfelder i Carl
Bethke. Izdavač knjige je izdavačka kuća Kult-B iz Sarajeva, a
knjiga je na našim jezicima objavljena krajem 2011.
Iznimna je važnost ove knjige, koja kroz svojevrsnu hagiografiju Schwarza-Schillinga povodom njegovog 80. rođendana, na
dokumentarno-vrijednosnoj osnovi analizira povijest naše sadašnjosti, dubinski secirajući neuspjeh međunarodne politike u
zemlji čiju je unutrašnju strukturu međunarodna zajednica inicijalno zamislila kao političku instalaciju koja zahtijeva stalnu
imperijalnu upravu.
Terenski igrač međunarodne volje u Bosni i Hercegovini svih
ovih godina bio je Visoki predstavnik, a u plejadi inozemnih
upravitelja važno mjesto zauzimao je dobri Nijemac koga je za tu
tešku funkciju de facto preporučila njegova prethodna historija
autentičnog političkog i prijateljskog angažmana za Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, na funkciji isturenog igrača, unutar sebe podijeljene međunarodne zajednice, Schilling je, bez konsenzualne
političke volje koja bi ga podržala, otjeran sa funkcije Visokog
95
predstavnika jer je, zorno svjedoči knjiga, htio zbiljski participirati u izgradnji Bosne i Hercegovine sukladno ključnim evropskim principima i vrijednosnim kriterijima.
Jedinstvo etike i politike koje je nastojao ugraditi u ambivalentni svijet međunarodne uprave ironizirano je, kako od domaćih
tako i PIC (Vijeće za implementaciju mira u BiH) političara, zbog
Scillingovog stava da se BiH ne može izgraditi kao samoodrživa
politička zajednica upraviteljskom politikom kojoj svrha nije izgradnja bosanskohercegovačke države i društva već povlačenje
međunarodnih institucija, građenjem hipokrizijske argumentacije kako je dejtonska BiH sposobna sama sobom stići u Brisel.
Bio sam neprijatno iznenađen Shillingovim vrlo kritičkim osvrtima na intelektualnog gurua evropske vanjske i sigurnosne politike Roberta Coopera, autora hvaljene knjige The Breaking of
Nations: Order and Chaos in the Twenty-First Century, u kojima
bivši Visoki predstavnik iznosi ocjene o „nekompetenciji, taštini
i površnosti evropskih institucija” zabrinutih za svoje birokratske procedure, koje su u agendi EU-a važnije od pitanja hoće li
BiH opstati i razvijati se kao država. (O ćorsokaku u kojemu se
nalazi EU s odsudnom zabrinutošću progovorio je i filozof evropske federalne utopije Jurgen Habermas, očajan zbog evropske
birokratije koja je zaboravila suštinu).
Posredstvom Schillingove argumentacije, koja nas otvoreno suočava sa tamnim mjestima međunarodne uprave u BiH, otvaraju
se pitanja koja na dramatičan način nagovještavaju teško doba
ovovremene povijesne egzistencije Bosne i Hercegovine, upravo
ono doba koje protudržavno raspoložena politička elita RS-a nastoji iskoristiti za promociju stava o nemogućnosti izgradnje bosanskohercegovačkog suvereniteta. Zato se zahtjev predsjednika
unitarnog i logikom mirovnog ugovora povlaštenog entiteta da
se dalji pregovori sa Evropskom unijom odvijaju na dvije odvojene tračnice (jedna agenda za RS, druga za FBiH) mora tretirati
kao najveći izazov za evropsku misiju u BiH. Logika evropskog
birokratskog uma nije daleko od promocije stava „pustiti da sve
ide svojim tokom, sve do podjele”. Budući da je u toj ideji sadržana ideja permanentnog nasilja, opinion makeri EU-a koji smatraju da je podjela BiH najlakša opcija za novu dionicu evropskog
proširenja, uz sekundiranje islamofobičnih intelektualnih barbara nastoje stvoriti ambijent u kojemu će sve političke elite u BiH
pristati na podjelu kako bi se izbjeglo nasilje. To je karta na koju
igraju banjolučki i beogradski režim, jer su pravilno procijenili da
96
proizvodnjom novog sociokulturnog stanja ne mogu ništa važno
izgubiti.
Pozivanjem na dejtonski mirovni ugovor, uz njegovu kontinuiranu negaciju, stvoren je dugotrajni mehanizam agoniziranja države. Taj primitivni politički instrument, nažalost, uspijeva jer
nema adekvatnog odgovora kojim će se sankcionirati nastojanja
da zemlja iznutra konačno poludi i svoju šizofrenu strukturu ovjeri internim urušavanjem.
Da bi se taj proces zaustavio, jedan od rijetkih mehanizama koji
još uvijek ostaje kao djelotvorna snaga jeste nametanje ustavnih
promjena na matrici logičnog rezoniranja da je vanjska uprava
za jednu zemlju odgovorna sve dok zemlja ne dođe u poziciju
ničim ugrožene samoodrživosti. Nažalost, dosadašnja nastojanja za ustavnom reformom srušena su, kako unutrašnjim radom
nacionalističkih sila u BiH tako i stvarnom nezainteresiranošću
međunarodne zajednice za zbiljskom promjenom onemogućene
i zarobljene države koju nepravedni mirovni ugovor već sedamnaestu godinu drži u stanju frustrirajuće kibernacije.
Proizvodnja politika prijateljstva
Imanuel Kant još je 1795. godine u Vječnom miru ustvrdio da se
nijedan ugovor ne može smatrati mirovnim ako u sebi sadrži povod nekog budućeg rata. Dejtonski mirovni ugovor izašao je iz
ove Kantove maksime jer onemogućuje stvarni, pozitivni mir.
Negativni mir koji živimo troši sve naše ljude, dok međunarodna
zajednica šalje poruke koje nas uvjeravaju da je ne-mir koji živimo naš jedini mir i da dugo neće biti drugačije.
Nema druge nego stereotipe, predrasude ali i realno proizvedene nove kategorije koje destruiraju sposobnost zemlje da bude
država, dovoditi stalno u pitanje permanentnim radom, kritičkim interpretacijama, pritiscima, intelektualnim dinamizmom,
novom afirmacijom snažnog i predanog civilnog društva, lobiranjima i ohrabrujućim mirovnim praksama koje će donositelje
odluka u svjetskoj i domaćoj politici zainteresirati da otvore uši
za prave, a ne krive riječi.
Budu li gluhi, BiH će ostati dugotrajna figura nasilja, što će
evropsku kontinentalnu utopiju od Iberije do Kavkaza učiniti
fantazmagorijom, s onu stranu Cooperovog postmodernog raja.
Ostaje nada da se naslov njegove knjige (na našem jeziku Slom
97
država) neće odnositi na Bosnu i Hercegovinu. No nada je varljiva kategorija u vremenu političke nevjerodostojnosti i geopolitičkih i geoekonomskih turbulencija.
Politika mira i pravednosti je ključna, ali mir i pravednost kao
vrijednosni atributi, naročito prisutni u politici hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, ne mogu uključivati afirmaciju stavova
da je bez obzira na način nastanka, jedan entitet (Republika Srpska) uređena zajednica, odnosno da RS dobro funkcionira, što
smo mogli čuti od zvaničnih visokopozicioniranih predstavnika
hrvatske izvršne politike. Na stranu što je u poruci da RS funkcionira sadržana iritirajuća blasfemija realpolitike, ali to je antihrvatski stav.
Ako je RS kao unitaran entitet u BiH funkcionalan, afirmacija
tog entiteta je afirmacija stava da je unitarizam u toj zemlji prihvatljiv i da je najbolje onda i drugi bos.herc. entitet tako urediti. Biti protiv unitarne koncepcije znači biti protiv unitarizma
u bilo kom dijelu Bosne i Hercegovine. Ne stoji argumentacija
zagovaratelja partikularne promjene političkog uređenja Bosne
i Hercegovine da je RS srpska etnoteritorijalna zajednica u kojoj
se ne može uspostaviti pravednost. Upravo je politička elita RS-a
kakofoničnom agresivnom retorikom, računajući na nejedinstvo
međunarodne zajednice, proizvela novo stanje (Mirovni ugovor
kao antibosanskohercegovačka paradigma), šaljući u medijski
zaborav činjenicu da je to entitet sva tri konstitutivna naroda, a
ne povlašteno leno jednog naroda. Zato je od iznimne važnosti
afirmirati politike prijateljstva na liniji zvanično Sarajevo–zvanični Zagreb–nezvanični liberalni Beograd (eventualno zvanični u
postizbornoj arhitekturi Srbije), kako bi se u novoj konstelaciji
ojačala trijada za Bosnu i Hercegovinu sa svrhom proizvodnje
uvjeta za konačno odbijanje nasilja i onemogućavanje njegovog povratka u Bosnu i Hercegovinu. To je moguće uraditi. Prije
svega, snažnim i predanim angažmanom zvaničnog Sarajeva na
proizvodnji prijatelja u regionu.
Nažalost, to izostaje u onoj mjeri u kojoj SDP BiH kao relativni
pobjednik općih izbora iz oktobra 2010., prateći egoističku politiku svog predsjednika zarobljenog u psihološku infantilnost
i „neoliberalnu socijaldemokraciju”, ne uvažava iznimno dobru
geostratešku poziciju Hrvatske kao uskoro nove članice EU-a i
ne uspijeva u državnu politiku impregnirati savezništvo Zagreba. Naprotiv, pored otvorenih vrata ide se kroz zatvoreni prozor
(otužni slučaj Lagumdžijinog egotripa tokom posjete premije98
ra Hrvatske Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini) uz sijanje
sumnje da mu je Beograd (bilo koji Beograd) bliži od Zagreba
(slučaj Jeremićeve kandidature za predsjednika Generalne skupštine OUN-a). A samo Beograd sa politikom koju prema BiH personificira liberalnodemokratska javnost zemaljske Srbije i LDP
(Liberalnodemokratska partija) Čede Jovanovića može zaslužiti
savezništvo u pomenutoj trijadi. Ta nova politička trijagonala je
početak kraja kulture nasilja koja je suština nemogućnosti Bosne
i Hercegovine. A budućnost Bosne i Hercegovine je u njenoj mogućnosti, u promociji kulture mira koja se, u ovoj dionici povijesti, odigrava i osigurava u originalnoj i neuporedivoj kohabitaciji
građanskog i nacionalnog. Nažalost, bolje ne može.
Odbijanje političke emancipacije koja bi univerzalizirala način
političke produkcije u Bosni i Hercegovini na načelima institucionaliziranog liberalizma naša je notornost, povijesni hendikep
čije neuvažavanje promovira novu epohu nasilja. Bez obzira na
individualna razočarenja, proteći će mnogo vode (možda će čak i
rijeke presahnuti J), dok konstituirajući subjekti politike u BiH
postanu elite koje žele autentičnu političku emancipaciju sebe i
onih koje predstavljaju. Do tog dalekog dana pokušajmo afirmirati naše razlike, ali tako da ne budu prepreka zajedničkim gledištima kojih je više nego što ih u javnom prostoru priznajemo.
Da stvar pojednostavimo, ključna razlika je u poimanju teritorije; na drugim pitanjima zajednička gledišta su moguća i izvodiva.
Oko unutrašnjeg posjeda teritorije nema konsenzusa, on naprosto nije moguć. Napustiti teritorijalnu paradigmu u proizvodnji
politike znači napustiti uzroke sukoba, znači nanovo afirmirati
zajednička gledišta. A neoktroirano širenje zajedničkog gledišta
upravo i jeste smisao politike.
99
DAYTON’S POLITICAL SYSTEM
AND CULTURE OF VIOLENCE
Summary
The analysis of the Dayton’s (geo)political model and the semantic interpretation of the content of terms the spirit and
letter of Dayton identifies the inability of constituting a successful and self-sustaining political community on the premises
of the Agreement which is on the ontological level only a cease-fire, and on the ethical level the birth-place of an institutionalized culture of violence. The political system generated by
such a dubious international act creates institutional and social
processes whose crucial consequence lies in the rejection of
political emancipation in all layers of society. That rejection leaves the citizens, national communities, ethnic minorities and
the nationally uncommitted active participants in the sphere
of pre-political community which only reproduces itself as a
pre-political community all over again. And the pre-political logos is incapable of establishing trust on the premises of unity
whose unoctroyed development is not possible without the
promotion of a culture of peace as the key instrument in surpassing the Dayton’s temporary solution.
Key words: the spirit and letter of Dayton, justice, politics of
friendship, violence, culture of peace
DIE DAYTONISCHE POLITISCHE ORDNUNG
UND DIE KULTUR DER GEWALT
Zusammenfassung
Durch eine Analyse der Daytonischen (geo)politischen Norm
und einer semantischen Bearbeitung des Inhaltes der Begriffe
Geist des Daytons und Buchstaben des Daytons wird hingedeutet auf die Unmöglichkeit der Konstitution einer erfolgreichen
und nachhaltigen politischen Gemeinde auf den Prämissen des
100
Vertrages der auf ontologischer Ebene nur eine Waffenruhe ist
und auf der ethischen Ebene, der Geburtsort der institutionalisierten Gewaltkultur. Eine politische Ordnung, generiert mit
einem derartig suspektem internationalen Schreiben, erzeugt institutionelle und soziale Prozesse wessen entscheidende
Konsequenz die Ablehnung der politischen Emanzipation in
allen Gesellschaftsschichten ist. Diese Ablehnung belässt den
Bürgertum, die nationalen Gemeinden, die nationalen Minderheiten und nationalen unbestimmten Akteure in einer Sphäre
der vorpolitischen Gemeinden welche immer neu reproduziert
werden und nur einzig und allein als vorpolitische Gemeinde.
Und das vorpolitische Logos ist nicht fähig zum Aufbau des
Vertrauens auf den Prämissen der Gemeinsamkeit wessen nicht oktroyierter Aufbau unmöglich ist, ohne die Promotion der
Friedenskultur als Schlüsselinstrument in der Überwindung
des Dayton Provisoriums.
Schlüsselwörter: Geist und Buchstabe des Daytons, Gerechtigkeit, Freundschaftspolitik, Gewalt, Friedenskultur
101
Ivica Lučić
BOSNA I HERCEGOVINA U
SUPROTSTAVLJENIM NACIONALNIM
KONCEPCIJAMA OD KRAJA OSMANSKOG
CARSTVA DO NASTANKA KRALJEVSTVA
SRBA HRVATA I SLOVENACA
Lučić, Ivica (Ivo), rođen 1962. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Mostaru, a na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao 2003. i doktorirao 2005. godine. Dvaput biran u Skupštinu BiH (1990. i 1996.). Tijekom rata i poraća obnašao različite
dužnosti u obrambenom i sigurnosnom sustavu Bosne i Hercegovine i Republike
Hrvatske. Radi u Hrvatskom institutu za povijest te predaje na Filozofskom fakultetu u Mostaru i Hrvatskim studijima u Zagrebu.
Sažetak
Autor u radu ukazuje na prve pojave nacionalnih ideja u Bosni
i Hercegovini u prvoj polovici XIX. stoljeća te ih prati i analizira
sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja jugoslavenske države. Analizom politika lokalnih nacionalnih vodstava i njihovom usporedbom s državnim politikama carstava,
odnosno srpske kraljevine, autor ukazuje na podudarnosti tih
politika i interesa, kao i na njihova suprotstavljanja. Gradnja i
razgradnja Bosne i Hercegovine ovisila je od interesa vanjskih
sila u koje su se uklapali i interesi barem jednoga od njezinih
naroda.
Ključne riječi: Bosna, Hercegovina, Hrvati, Srbi, Muslimani, nacija, država
102
Uvod
Nacionalne ideje koje su obilježile XIX. stoljeće u Europi prodirale su i u najzapadnije pokrajine odnosno serhate Osmanskog
Carstva – vjerske ustanove i goleme vojne organizacije, kojem su
u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje
islama osnovna svrha. Glavna podjela među pripadnicima Carstva bila je još od tih vremena ona na „pravovjerne“ i „zimije“, odnosno na muslimane i kršćane (sve ostale). Stanovništvo Bosne i
Hercegovine dijelilo se tako uglavnom na „Turke“, „krstjane“ i „(h)
ristjane“, odnosno na „Bošnjake“ i „turke Bošnjake“, a sporadično
su spominjani i nazivi „Hrvaćani i „Srbi“. Gospodarski krah sustava koji se vezao na nemogućnost ispunjavanja osnovnih funkcija,
vjerska nesnošljivost povezana s vlasništvom nad zemljom i vlašću u zemlji, konfesionalno-etnički nacionalizmi, ratovi i bune te
nemogućnost i nesposobnost provedbe nužnih reformi i modernizacije, u XIX. stoljeću su vodili u ubrzano propadanje Osmanskog Carstva. Svi ti procesi svedeni na jednostavnu formulu onemogućavali su Carstvo da se transformira u modernu europsku
državu. U takvim okolnostima upravo je nacionalizam poslužio
balkanskim elitama kao platforma za izgradnju modernih nacija,
a kroz to i oslobođenje od tuđinske, teokratske vlasti. Bila je to povijesna prilika za nadilaženje netrpeljivosti i podjela stvaranjem
zajedničkog nacionalnog identiteta za sve stanovnike povijesnih
pokrajina-država, ali i opasnost za povećanje razlika i produbljenje jaza među njima. U Bosni i Hercegovini nije preživjela tradicija
niti sjećanje na predosmansko bosansko kraljevstvo (osim kod bosanskih franjevaca), odnosno Humsku zemlju, na čemu bi eventualno bilo moguće izgraditi jedinstveni identitet koji bi prihvatili
svi ili barem većina stanovništva tih dviju osmanskih pokrajina.
Kršćanske konfesionalne zajednice (mileti), u skladu s modernim
društvenim procesima, uobličene su u posebne nacionalne identitete. Stvoreni su narativi kojima je „oživljena slavna prošlost“ i uspostavljeni „kontinuiteti sa srednjovjekovnim državama“. Nacija
se „probudila“ nakon tobožnjeg višestoljetnoga sna, odlučna zaigrati glavnu ulogu u vremenu koje je dolazilo. Istovremeno su se
bosanski i hercegovački muslimani grozili promjena što su nužno
dovodile u pitanje njihov privilegirani položaj u društvu. Tako su
otpor reformama i odbijanje modernizacije, uz rijetke izuzetke,
bili glavno obilježje muslimanske elite u Bosni i Hercegovini tijekom XIX. stoljeća. To je značilo i odbijanje pripadanja bilo čemu
drugome osim muslimanskom ummetu.
103
Bosna i Hercegovina u vrijeme tanzimata
Slabljenje Osmanskog Carstva, otpori reformama, pobuna i
autonomaštvo bosanskih kapetana, politička borba Hrvata za
narodna prava, kao i oružana borba Srba za narodnu slobodu
unijeli su velike promjene u osmanske pokrajine, Bosnu i Hercegovinu. Reforme koje je provodila Porta uznemirile su muslimanske vlastodršce u Bosni, dok je u Hercegovini situacija bila
nešto drukčija. Ukidanje janjičara, autonomija Srbije i povratak
nekih nahija, što je značilo i odlazak muslimana iz tih krajeva,
dovelo je do pobune bosanskih kapetana na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem. Pobuna je počela 1831., proglašena je
autonomija i postavljeni su zahtjevi Porti u kojima pobunjenici
traže samostalnost „isto kao i Srbi u Srbiji“ te očuvanje granica i
obustavu bilo kakvih reformi.44 Sultan je ugušio pobunu, Gradaščević je pobjegao u Austriju, a kapetanije su ukinute. Hercegovački kapetan Ali-paša Rizvanbegović stao je na carsku stranu te
je tijekom 1833. godine dobio titulu vezira i odvojio Hercegovinu
od Bosne. Tako se i on osamostalio.45
Bilo je to pravo vrijeme i za hercegovačke fratre koji su već odavno smišljali kako će se vratiti u „svoju domovinu“ i osamostaliti. U svibnju 1844. godine napustili su samostan u Kreševu te
se „odcipili“ od bosanske provincije, a u listopadu 1852. godine
stigao im je dekret o uspostavi Hercegovačke franjevačke kustodije.46 Nešto ranije, u proljeće 1851. godine uhićen je i ubijen
Ali-paša Rizvanbegović, koji se i sam priklonio pobuni protiv
reformi (tanzimata), a uz to je sklapao sporazume s vladarima
okolnih zemalja, ne bi li osigurao samostalnost Hercegovine i
svoju vlast. Umjesto toga, njegov pašaluk je 1866. dokinut i ponovno pripojen Bosni.47
44
H. Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Svijetlost, Sarajevo,
1980., 194–199. Usp. A. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Orijentalni
institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996. Aličićeva knjiga prepuna je proizvoljnih nacionalističkih pa
i šovinističkih teza i primjedbi te je gotovo neupotrebljiva kao znanstvena literatura. Više u: R.
Dodig, „Romantična apologija bošnjaštva“, Hrvatska misao, Matica hrvatska Sarajevo, 1997.,
3–4., str. 213–217.
45
H. Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 62–63.
46
B. S. Pandžić, Hercegovački franjevci, sedam stoljeća s narodom, Ziral, Mostar–
Zagreb, 2001., 46–61.
47
H. Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, 2001., str. 178–185.
104
Nemirno je bilo i u sjeverozapadnom susjedstvu gdje se kao otpor mađarizaciji pojavio i razvio ilirski pokret kao opći okvir Hrvatskog narodnog preporoda. U Proglasu Ljudevita Gaja, jednoga
od vođa pokreta, koji je u prosincu 1835. zagovarao „suglasje
struna“ na „europskoj liri Iliriji“, nabrojane su sljedeće povijesne
zemlje: Koruška, Gorica, Istria, Krainska, Štajarska, Horvatska,
Slavonia, Dalmacija, Dubrovnik, Bosna, Crnagora, Hercegovina,
Serbia, Bulgaria i dolnja Ugerska.“48 Gajev poziv za zajedništvo
oduševljeno su prihvatili i pojedini bosanski franjevci koji su u
ilirstvu vidjeli šansu za oslobođenje svoje provincije (domovine) od osmanske vlasti. U pjesmi „Vilam ilirskim“ objavljenoj u
Danici Horvatskoj, Slavonskoj i Dalmatinskoj ožujka 1837. godine,
fra Martin Nedić potpisan kao „Miloe Dobranović, Ilir iz Bosne“
piše: „Starih naših vitezovah Unuci se probudjuju, Za dom bránit
od vragovah Sprave, srědstva iztražuju“. Nedić otkriva i ciljeve
borbe pa kaže: „Od jadranskog sinjeg mora Pa do pontskih valovinah I gdě sveta stoi gora, Ilirska je dědovina!“.49
Bosanski fratri razumijevali su da ilirski pokret pod vodstvom
Hrvata mora „prosvijetliti“ narod od Villacha do Skadra te od
Jadranskog do Crnog mora („pontskih valovinah“), ujediniti ih
i one „porobljene“ osloboditi od osmanlijske vlasti.50 Nedićevo
oduševljenje dijelili su i drugi bosanski franjevci, a posebno fra
Ivan Frano Jukić i fra Grgo Martić. Mnogi bosanski fratri, a posebno oni koji su „učili u Ugarskoj“, bili su optuženi za „liberalizam, insubordinaciju i krivovjerje“ te da „donose u Bosnu Gajeve
slike i njega pozdravljaju kao osloboditelja Bosne i Hercegovine“.
Kako se ilirska ideja viša širila, tako je rastao i broj njezinih protivnika, sve dok 11. siječnja 1843. ilirsko ime nije zabranjeno,
nakon čega su ilirsku ideju zamijenile hrvatska i srpska. Cilj
borbe ostao je uglavnom isti, ali su se sredstva promijenila. Što
zbog uspjeha srbijanskih ustanaka, što zbog vještine srbijanskih
48
„Proglas“, Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska, Tečaj I., 5. Grudna
1835., broj 48., str. 292. Gruden je stari naziv koji se u nekim hrvatskim krajevima koristio za
mjesec prosinac. U Zagrebu/Ljubljani je 1985. godine u nakladi Cankarjeve založbe i Nakladnog zavoda Matice hrvatske tiskana knjiga pod naslovom Riznica ilirska 1835–1985. Urednici
su Slavko Goldstein i Vjekoslav Boban, a knjigu je priredio Miroslav Šicel. U knjizi je objavljen
i Proglas Ljudevita Gaja (str. 103–105.) u kojem (za razliku od originala) među ilirskim zemljama nema Hercegovine. Sve ostalo isto je kao i u originalnom tekstu objavljenom u Danici.
49
„Vilam Ilirskim“, Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska, Tečaj III., 25.
ožujka 1837., broj 12., str. 45–46.
50
J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II. svezak (1780–1878.), „Prva hrvatska tiskara“ Kramarić i M. Raguz, Sarajevo, 1915., str. 173.
105
agitatora koji su već 1836. godine započeli širu akciju, fra Grgo
Martić, fra Ivan Frano Jukić, fra Blaž Josić, fra Bono Jurič, fra
Augustin Momčinović, fra Stiepo Verković i fra Jozo Kovačević
pristali su uz srpsku ideju. Neki od njih namjeravali su tijekom
1840. godine podići ustanak protiv Osmanlija, ali u svom naumu
nisu uspjeli.51
Među fratrima su se, pored ilirske i srpske, pojavile jugoslavenska te hrvatska ideja. U Novinama dalmatinsko-hervatsko slavonskim objavljeno je 23. svibnja 1848. „pismo iz Bosne“ u kojem
se pisac obraća „miloj bratji Hervatima“ i opisuje četiri stoljeća
u kojima „vaša bratja slavjanska bosansko hervatska u okovih
divjih azijatskih okrutnika pište i jadikuju!“ Pisac teksta navodi
da je njegova zemlja od Osmanlija uništena te moli „milu bratju
Hervatjane“, koji su zvani da „istočnih slavjana jaram svojom vitežkom desnicom unište“ i budućnost utvrde tako što će ih osloboditi od „tursko-aziatskih kervolokah“.52
U istim novinama, u broju od 6. lipnja 1848. godine objavljen
je još jedan tekst naslovljen „Bosna i Hercegovina“ i s podnaslovom „Molba bednih Bošnjakah na sve Slavjane u obće, a osobito
na bratju: Hervate, Slavonce i Dalmatince!“ Pisac teksta ponavlja
kako Bošnjaci 400 godina robuju odbačeni od „prijatelja čovečanstva“, ali se neizmjerno raduju hrvatskoj slobodi i „što junaka za
bana od plemenite naše kervi“ imaju. Zatim pisac pita: „Ali bratjo jednokervna, kad se mi veselimo nad srećom vašom, žalostite
li se vi nad našom nesrećom“. On sam odgovara da uviđa njihovu
žalost i dobre želje, ali želje nisu dovoljne. Od cara (sultana) se,
kaže, dobru ne mogu nadati, „jer ga poturice ne slušaju“ i nema
više utjecaja te tamo vlada „samosilje“. Pisac piše hrvatskoj javnosti i banu: „ako smo vam dragi, brinite se s nama“ i poručuje:
„Naša je jedina želja s vama živiti al umerti.“ Zatim nastavlja:
„Svi narodi svoje traže, vi tražite Dalmaciju, jer je vaša bila, tražite dakle i ostale pokrajine koje su vaše bile i koje tudjin s nepravdom i prevarom ugrabi. Vaša je dužnost pervo kao preatelja
čovečanstva, drugo kao kerstjanah, a tretjo kao bratje Slavjanah
J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II. svezak (1780–1878.), 1915., str. 175–
51
186.
Novine dalmatinsko-hervatsko slavonske, Tečaj XIV., broj 51., 20. 5. 1848., str.
3. (207.) Do informacije o tekstovima iz novina došao sam slijedeći tekst J. Jelenića, a novine
se mogu čitati na web stranici Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu: http://dnc.nsk.hr/
Newspapers/LibraryTitle.aspx?id=3d45cc35-e613-455d-880c-a505f696dc07 (uvid ostvaren
4. ožujka 2012.).
52
106
ovu prigodu upotrebiti i nas cvileće utešiti! To je naša vruća molba!“ Uredništvo novina odgovorilo je na pismo sljedećim tekstom: „Mi ćemo ovu želju za stalno izveršiti, jer pravo historičko
je utamanjeno a pravo naravsko na pristojni prestol uzdignuto:
ništa dakle ne preči, zašto da se s bratjom svojom nesdružimo.
Samo se sterpite, dok se malko kod svoje kuće uredimo.“53 Hrvati
u Banskoj Hrvatskoj bili su onemogućeni „urediti svoju kuću“, pa
tako nisu mogli niti pomoći „bratji“ u Bosni i Hercegovini koja su
zbog toga bila prisiljena okretati pogled prema Istoku.
Zabrana ilirskog imena i neuspjeh dizanja ustanka nisu zaustavili rad na oslobođenju Bosne i Hercegovine ili barem na popravljanju položaja kršćana. Fra Ivan Frano Jukić pisao je sultanu Abdul-Medžidu 1. svibnja 1850. „Želje i molbe kristjanah u Bosni i
Hercegovini“, gdje je u ime 600 000 „kristjanah“, koji žive u „ova
dva ejaleta“, tražio da ih se ne zove i ne smatra rajom, nego građanima carstva te da na sudu budu „jednaki s Turcima“. Jukić je
uz ostalo tražio i da se ukinu harač, beglučenje i krvarina, da se
dopusti slobodno „obsluživanje svog vierozakona“, popravljati
i graditi crkve, imati zvona i zvonike i javno održavati vjerske
obrede. Jukić se dotakao i unutarnjeg ustroja Carstva pa je zatražio: „Da se Bosna i Hercegovina opet sjedine pod jednim vezirom: ovo bo u obziru ekonomičkomu bilo bi za blagajnu i narod
vérlo probitačno“.54 Jukić je pisao navedeno pismo jedanaest godina nakon što je donesen Hatišerif od Gülhane (1839.) kojim su
obećana mnoga prava nemuslimanima u Carstvu (pa i jednakost
s muslimanima) te samo šest godina prije donošenja dokumenta
nazvanog Hatt-i Humayun (1856.), koji je ranije obećana prava
potvrdio i proširio.55
Jukićevi tekstovi i pisma nisu ostali bez odgovora, ne samo od
onih kojima je pisao nego i od onih o kojima je pisao ili su se osjetili pozvani odgovoriti. Tako je na stranicama Srpsko-dalmatinskog
magazina za 1851. godinu objavljen članak „Tri vjerozakona u
53
Novine dalmatinsko-hervatsko slavonske, Tečaj XIV., broj 57., 6. 6. 1848., str.
3. (231.)
54
I. F. Jukić (Slavoljub Bošnjak), Zemljopis i poviestnica Bosne, Berzotiskom narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1851., 156–159.
55
M. Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo, 2003., str. 170–185. U literaturi se kao početak tanzimata, odnosno reformi, navodi 1839.
godina, iako su one počele i ranije. Za BiH je posebno važno uvođenje nizama 1829. i otpori
koji su doveli do ustanka. Razdoblje tanzimata završava u veljači 1878. kada je raspušten parlament i suspendiran osmanski Ustav donesen 1876. godine.
107
Hercegovini“ koji je pripisan mostarskom pravoslavnom svećeniku i piscu Joanikiju Pamučini.56 Odgovorio je mostarski biskup fra
Rafo Barišić optuživši ga, uz ostalo, da stoji na istim pozicijama
kao i urednik Bosanskog prijatelja fra Ivan Frano Jukić, koji tvrdi
da u Hercegovini ima „malo katolika“.57 Barišić se protivio franjevcima koji su nosili ilirsku (slavensku) ideju, a koji su uglavnom
bili školovani u Ugarskoj.58 Sukob fra Rafe Barišića i bosanskih
franjevaca te odcjepljenje hercegovačkih fratara dodatno je usložio proces nacionalnog konstituiranja bosanskih i hercegovačkih
katolika. To dobro oslikavaju i optužbe kojima hercegovački fratri
u pismima Propagandi u Rim tijekom 1843. godine prigovaraju
bosanskim fratrima „nacionalizam“, optužuju ih za „neugasivu
mržnju“ prema „hercegovačkom narodu“ i traže dopuštenje za
gradnju samostana u „našoj otadžbini“, Hercegovini.59
Srpska nacionalna ideja, koju je u Bosni i Hercegovini širila Srpska pravoslavna crkva ali i posebne institucije novoosnovane
srpske države, čije je vodstvo počelo raditi na osamostaljenju i
proširenju utjecaja, sve više je jačala. Jedan od srbijanskih političara Ilija Garašanin, predviđajući daljnje slabljenje Osmanskog
Carstva, napisao je pod utjecajem poljske i češke političke misli,
u jesen 1844. godine, srpski nacionalni program nazvan Načertanije. Garašanin je računao sa simpatijama kršćana u Hercegovini
i Bosni koje su oni imali prema srbijanskim vojnim i političkim
uspjesima te njihovom željom da se oslobode osmanske vlasti.
Namjeravao je to iskoristiti u proširenju Kneževine i na te zemlje
procjenjujući da Srbiji neće biti teško pridobiti „Bošnjake istočnog vjeroispovijedanja“, ali da se valja potruditi pridobiti „katoličke Bošnjake“. Garašanin piše da „na čelu ovih stoje franjevački
fratri“ koje za ideju „sojedinjenja Bosne sa Srbijom“ treba pridobiti tiskanjem latiničnih molitvenih knjiga i duhovnih pjesama u
56
„Tri vjerozakona u Hercegovini“, Srbsko-dalmatinski magazin, za ljeto 1851.,
Zagreb, 17–36.
57
R. Barišić, Obrana pravoviernoga i pravoslavnoga iliti rimo-katoličkoga sveštenstva i naroda u Hercegovini turskoj suprot potvoram i lažima, koje se nabacuju u magazinu Serbsko-dalmatinskom izdatu 1851., Dubrovnik, 1855. Joanikije Pamučina je odricao autorstvo
ovoga teksta, a Barišić je tvrdio da je autor zapravo urednik SDM-a Đorđe Nikolajević. Vidjeti
T. Vukšić, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.-1903.), TIM, Mostar, 1994., 61.
58
I. Kecmanović, Barišićeva afera, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1954., 47–50.
59
Š. Demo, P. Knezović, Čerigajski anđeo, Hercegovačka franjevačka provincija
Uznesenja BDM, Mostar, 2007., 139–151.
108
beogradskoj tiskari. Uz to je predviđao postaviti jednoga fratra
„pri beogradskom liceumu za profesora latinskog jezika i još kakve nauke“ te ustanoviti jednu katoličku kapelu koja bi bila pod
utjecajem francuskog konzula, čime bi „pokazali toleranciju“, ali
bi odvojili katolike od austrijskog utjecaja.60
Osmanska vlast je pod pritiskom europskih sila pred kraj Carstva donosila zakone koji su nudili ili bolje reći nametali jednakost građana i zajednički identitet. U Sarajevu je 1866. godine
za Topal paše osnovana tiskara odnosno „Pečatnja“ Ignjata Sopprona,61 koja je u travnju iste godine započela izdavati Bosanski
vjestnik, gdje je objavljen članak u kojem piše kako: „B/osanski
narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo
genetična nego i istorično spojena sa ovom zemljom“, i koja je
„ostala nepovrijeđena različitošću vjeroispovedi“.62
Propagirane ideje nisu imale konkurenciju, niti su se ikakve druge novine mogle čitati u Bosni i Hercegovini bez velikoga straha.
Naime Omer paša je 1851. donio zakon prema kojem: „Ko bi se
našao da prima novine iz kaura, ima se odmah u okov teški metnuti, a njegovo sve imanje, ima se okrenuti u begluk“.63 Ali ipak,
takva politička orijentacija nije bila prihvaćena niti je imala odjeka. Ništa bolje nije prošla ni ideja Midhat paše upravnika (valije)
Dunavskog vilajeta (Tuna Vilayeti) koji je 1868. godine, prema
francuskom modelu, proglasio Osmansku naciju.64
Ustanak protiv Osmanlija koji je počeo u Hercegovini u lipnju
1875. i proširio se uz čitavu granicu označio je kraj višestoljetne vladavine Osmanskog Carstva nad Hercegovinom i Bosnom.
Istovremeno je značio i promjenu odnosa među narodima-konfesijama u Bosni i Hercegovini.65 Suočena s nepovoljnim razvo60
R. Ljušić, Knjiga o Načertaniju, nacionalni i državni program Kneževine Srbije
(1884.), Beletra, Beograd, 2004., 172–176. i 196–201. Usp. P. Šimunić, Načertanije, Globus
nakladni zavod, Zagreb, 1992.
61
T. Kruševac, Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978., 27–40.
62
D. T. Bataković, „Etnički i nacionalni identiteti u Bosni i Hercegovini (XIX–
XX vek). Jezik, vera, identitet“, Dijalog povjesničara-istoričara 3., (priredili H.-G. Fleck i I. Graovac), Zagreb, 2001., 71.
63
J. jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II. svezak (1780.-1878.), 1915., str. 211.
64
M. Ekmečić, Dugo kretanje između klanja i oranja, Historija Srba u Novom veku
(1492-1992), Zavod za udžbenike, Beograd, 2007., str. 277. Usp. M. Ekmečić, „Bosna i Hercegovina 1802-1878“, Dijalog prošlosti i sadašnjosti, Javno preduzeće Službeni list SRJ, Beograd,
2002., str. 156.
65
Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku (1875.-1878.), Zbornik radova, Udru-
109
jem događaja, osmanska diplomacija je uoči Berlinskog kongresa
ponudila europskim silama da Austro-Ugarska okupira Hercegovinu, a njoj ostavi Bosnu, što je austrougarski ministar vanjskih
poslova Gullay Andrassy odbacio i ocijenio potpuno neprihvatljivim, jer bi to „dovelo do višestrukih sukoba“.66
Modernizacija i nacionalizacija
Nakon ulaska austrougarskih postrojbi u Bosnu i u Hercegovinu
u kolovozu 1878. i slamanja muslimanskog otpora, utjecaj Srbije
je postao minoran, a ojačale su veze pokrajina sa Zapadom. Hrvati su dočekali austrougarsku vojsku kao osloboditelje.67 Ipak,
nova vlast ispunila je tek dio njihovih očekivanja, zaštitila je njihova vjerska prava, ali ne i nacionalna.68 Okupacijska državna
uprava Bosne i Hercegovine nalazila se od 1880. pod nadzorom
austrougarskog Ministarstva financija na čijem čelu su gotovo
cijelo vrijeme bili Mađari. Njihovi vladajući krugovi smatrali su
BiH svojom interesnom zonom, pozivajući se pri tome na „povijesno pravo“, jer je Rama (Bosna), od 1138. ulazila u Ugarsku
kraljevsku titulu te su je smatrali vazalnom zemljom. Radi toga
su vladajući krugovi u Mađarskoj smatrali hrvatsku i srpsku
nacionalnu ideju opasnom i suprotnom njihovim nacionalnim
interesima, pa je svaka manifestacija hrvatstva ili srpstva bila
zabranjivana. Kao protutežu srpskom i hrvatskom nacionalizmu
režim je započeo široku akciju stvaranja „bosanske“ nacije. Na
tom se projektu posebno zauzeo Benjamin Kállay koji je 4. lipnja
ga „don Ivan Musić“, Ljubuški, 2009.; Nevesinjska puška, Zbornik radova, Zavod za udžbenike
i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2006.; M. Gjurgjević, Memoari sa Balkana (1858-1878.),
Sarajevo, 1997., str. 73–93.; K. Grujić, Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka 6. VIII. – 16. X. 1875.,
Vojni muzej JNA, Beograd, 1956.
66
B. Gavranović, Bosna i Hercegovina u doba Austrougarske okupacije 1878. godine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, XVIII., Sarajevo, 1973., str.
147–148.
67
„Okružnica herceg. provincijala prigodom smrti Njegova Veličanstva Franje
Josipa I.“, Kršćanska obitelj, broj 12. Mostar 1. prosinca 1916., 272–273. U okružnici redodržavnika fra Davida Nevistića, napisanoj 30. studenog 1916. povodom smrti cara i kralja Franje
I. stoji kako je on bio „naš Kralj osloboditelj“. Dalje se navodi kao to mogu potpuno razumjeti
samo oni koji su propatili teška vremena i bili sretni da 1. kolovoza 1878. pozdrave carske i
kraljevske čete, kada su prvi put stupale na hercegovačko tlo na Rastoku kod Ljubuškog.
68
O identitetu bosanskih i hercegovačkih Hrvata u austro-ugarskom razdoblju
vidjeti u članku: Zoran GRIJAK, „Analiza identitetskih odrednica bosanskih i hercegovačkih
Hrvata u austro-ugarskom razdoblju“, Hum i Hercegovina kroz povijest II., (uredio I. Lučić), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., 89.-131.
110
1882. preuzeo upravu nad BiH. Njegova politika sastojala se od
dva osnovna elementa: stvaranje sustava s izrazitim obilježjima
policijskog režima i kidanje kulturnih veza BiH sa susjednim zemljama. Kako se mađarski nacionalizam (kao i hrvatski) temeljio
na „povijesnom pravu“, Kállay je posebnu pozornost posvetio
konstruiranju njegove historiografske podloge. U tom smislu,
Kállay se hrvatskom i srpskom nacionalizmu suprotstavio politikom bošnjaštava i „bosanske posebnosti“, pri čemu je od Sarajeva pokušao izgraditi novi kulturni i duhovni centar. Grad je
sve više poprimao konture replike austrougarskih provincijskih
središta s nešto lokalnog kolorita. Radi takve pozicije Sarajeva,
sve do 1900. godine nositelj i središte društvenog života i buđenja hrvatske, ali i srpske nacionalne svijesti bila je Hercegovina.69
Kállay je pisao i tvrdio „da su se u Bosni nalazili Srbi i Hrvati“ te
da jedan dio stanovnika pripada srpskom, a jedan dio hrvatskom
„plemenu“. On je pod „bosanskom nacijom“ podrazumijevao političku naciju kao početnu fazu izgradnje jedinstvenog nacionalnog identiteta.70
Kállay je kod bosanskih i hercegovačkih muslimana htio „potisnuti tursku državnu ideju i njihovu emotivnu povezanost
s osmanskim tradicijama“.71 Ali, rijetki su prihvatili Kállayevu
ideju bošnjaštva i „bosanske“ nacije. Jedan od njih, osmanski
kajmekan i austrougarski gradonačelnik Sarajeva, Mehmed-beg
Kapetanović – Ljubušak pokrenuo je u srpnju 1891. časopis Bošnjak, glavno propagandno sredstvo Kállayeva bosanstva, u kojem je drugi beg Savfet Bašagić objavio pjesmu, kojom negira hrvatski i srpski identitet. Dakle u vrijeme dok je hrvatsko i srpsko
nacionalno ime u BiH bilo zabranjeno i dok je Kállay konstruirao
bošnjaštvo, Bašagić je napisao:
Znaš Bošnjače nije davno bilo
Sveg mi svijeta nema petnest ljeta
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata
69
S. Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918), Ziral,
Mostar – Zagreb, 2002., str. 102–108.
70
T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), Veselin Masleša,
Sarajevo, 1987., str. 79.
71
L. Đaković, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Globus, Zagreb, 1985., str. 148–151.
111
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire
Oba su nas gosta saletjela
Da nam otmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago.72
Međutim ni Kállayeva politička moć, ni Bašagićevi stihovi, kao
ni romantični prikazi bosanske i hercegovačke prošlosti, nisu bili
dostatan materijal za gradnju nove nacije. One koji su već u ovo
vrijeme „znali“ da su Hrvati i Srbi bilo je teško uvjeriti da ih „nije
bilo“ i da ne postoje, a elitu bosansko-hercegovačkih muslimana
bilo je nemoguće utjerati u moderne europske tokove i uvjeriti ih
u pripadnost bilo kojoj naciji. Oni su takva uvjeravanja doživljavali kao zapadnjački napad na njihov vjerski identitet, kao što su
svaku promjenu uvjetovanu procesima modernizacije smatrali
ugrožavanjem svog povlaštenoga društvenog položaja.73
Tu su po svemu sudeći bili u pravu, jer Kállay je očekivao da će
bosansko-hercegovački muslimani prije ili kasnije preći na katoličku vjeru, odnosno na kršćanstvo.74 Konačno, nacionalizam
je uvjetovao propast feudalnih odnosa, a to je bilo zadnje na što
bi pristala zemljoposjednička muslimanska elita. Tako je propala
Kállayeva ideja bošnjaštva pa je i Bašagićeva pjesma izgubila značaj i značenje. Samo tri godine nakon što je napisao navedene stihove Bašagić je postao deklarirani Hrvat i aktivist Starčevićeve
stranke u Zagrebu. Promijenivši politiku, promijenio je i pjesmu.
Spjevao je stihove koji su postali moto pravaškog lista Osvit:
Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji
Bošnjak (Sarajevo), broj 1., 15. srpnja 1891., str. 1. Bošnjačka ideja ili kako
ju je Petar Kočić u svoje vrijeme zvao „Bošnjakluk“ ponovno je dobila značaj stotinjak godina
kasnije, kada se elita bosansko-hercegovačkih muslimana prozvala Bošnjacima, i kada su bošnjačko-muslimanski nacionalisti ponovno počeli negirati hrvatski i srpski nacionalni identitet.
Njima je Bašagićeva pjesma postala neka vrsta zaziva ili himne kojom nastoje „dokazati“ kako,
ne tako davno, u Bosni i u Hercegovini uopće nije bilo Srba i Hrvata, za razliku od Bošnjaka,
„koji su tu od prapovijesti“. Pri tome zanemaruju činjenicu da je Bašagić, odnosno Kállay, Bošnjacima (ili Bosancima) nazivao sve stanovnike Bosne i Hercegovine, a da se oni na to ime
(osim pojedinaca) nisu odazivali.
73
I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988., str. 337–
338.
74
T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini, 1987., str. 86.
72
112
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.75
Austrougarska vlast je aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine dodatno zakomplicirala ionako složenu političku situaciju i
međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini. Hrvatska politička elita podržala je aneksiju, smatrajući je uvodom u trijalizam,
dok su Srbi i muslimani uspostavili savez protiv aneksije, tražeći
više političke slobode i veću autonomiju za Bosnu i Hercegovinu.
Muslimanska elita bojala se integracije u zapadni svijet. Željeli
su održati vezu s Osmanskim Carstvom i ostati dio Hilafeta, dok
je Srbima autonomija trebala poslužiti kao prijelazno rješenje
do pripojenja Bosne i Hercegovine Srbiji. Međutim njihov savez
ubrzo se raspao zbog neslaganja oko agrarnog pitanja čije rješenje je austrougarska vlast, nakon nemira u Krajini, nagovijestila
1911. godine donošenjem Zakona o fakultativnom otkupu kmetova. Muslimanska elita bila je za fizičku podjelu imanja tako što je
kmetovima trebala pripasti polovica zemljišta, a zemljoposjednicima druga polovica, dok je srpska elita bila za dodjelu sve zemlje kmetovima ili otkup imanja. Muslimani su za svoje interese
nastojali pridobiti hrvatske političare i s njima paktirati protiv
Srba. Međutim hrvatska elita bila je lojalna vlasti i uglavnom je
stajala po strani.76
Kada je nakon nekog vremena u Sarajevu ipak osnovan hrvatsko-muslimanski blok kao protuteža srpskim nastojanjima,
ministar financija barun Istvan Burián je stao na srpsku stranu
ustvrdivši „da se u BiH ne može vladati protiv Srba“. Predsjednik
mađarske Vlade grof Istvan Tisza nadao se da će se Srbi i muslimani izjasniti za pripajanje Bosne i Hercegovine Mađarskoj
i čudio se onim Hrvatima koji suradnjom sa Srbima „sami sebi
zagrću grob“.77
75
M. Rizvić, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918.,
El-Kalem, Sarajevo, 1990., str. 134.
76
Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje, Izdanje oblasnog odbora Narodne odbrane u Sarajevu, Sarajevo, 1929., 172–174. U skladu s tim zakonom otkupljeno
je 11 000 kmetskih posjeda. Vezano za ova i druga politička i društvena pitanja srpski zastupnici u Saboru BiH podijelili su se na tri grupe: jedne koji su isticali nacionalno pitanje u prvi
plan, druge kojima je važnije bilo agrarno pitanje i treće koji se nisu isticali borbenošću i koji
su nazvani oportunistima. Zanimljivo je da su nacionalisti bili uglavnom Srbi iz Hercegovine.
Krajišnicima je agrarno pitanje bilo ispred nacionalnog, dok su oportunisti bili Srbi iz Sarajeva
i središnje Bosne.
77
L. Đaković, Položaj Bosne i Hercegovine u Austrougarskim koncepcijama rješenja
113
Inače, austrougarska vlast je svaku političku suradnju Hrvata i
Srba u Bosni i Hercegovini smatrala velikim problemom i opasnošću po svoje interese. Naime kao zasebna političko-upravna
jedinica Bosna i Hercegovina je zbog svog geografskog položaja i
strukture stanovništva trebala poslužiti kao „klin između Srbije i
Hrvatske koji će u buduće zapriječiti bilo kakav oblik jugoslavenskog sjedinjenja“.78
Bosna i Hercegovina u različitim političkim koncepcijama
pri raspadu Austro-Ugarske Monarhije
Klin se ipak okrenuo na drugu stranu. Politika koju je Monarhija
provodila u Bosni i Hercegovini nije uspijevala. Padala je na sukobu interesa Austrijanaca i Mađara, ali i suprotstavljenim interesima triju bosanskohercegovačkih naroda od kojih se barem jedan
(a najčešće dva) smatrao ugroženim i obespravljenim. To najbolje oslikavaju riječi srpskog prvaka Riste Radulovića: „I najbolja
austrijska vlada u Bosni za nas je neprijateljska vlada!“ Ili izjava
neimenovanoga muslimana upućena austrougarskoj vlasti, a navedena u knjizi tiskanoj za desetogodišnjicu ujedinjenja: „Mudri
ste, dosta radite, ali vala vas eto ne volimo da nas i pozlatite!“79
Privrženost najvećeg dijela hrvatske katoličke elite nije mogla
puno pomoći austrougarskoj upravi, posebno zato što se oni na
njih, kao manjinu, nisu značajnije niti oslanjali, osim u prvim godinama vlasti. Kako je samo tužno i upozoravajuće zvučala već
spominjana okružnica hercegovačkog franjevačkog provincijala fra Davida Nevistića, objavljena 1. prosinca 1916. prigodom
smrti Franje Josipa Prvog, u kojoj ga je nazvao „našim kraljem
osloboditeljem“ i napomenuo da „to mogu potpuno razumjeti
samo oni koji su propatili teška vremena.“ Iskazujući žaljenje za
Franjom Josipom, provincijal Nevistić je upozorio da je njegova
vladavina, unatoč svim nedostacima, bila vladavina slobode u odnosu na „teška vremena“ koja su prošla i koja bi opet mogla doći.80
jugoslavenskog pitanja 1914 -1918., Univerzal, Tuzla, 1980., str. 188–190.
78
L. Đaković, Položaj Bosne i Hercegovine u Austrougarskim koncepcijama…,
1980., str. 17–18. i 34–35.
79
Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje, Izdanje oblasnog odbora Narodne odbrane u Sarajevu, Sarajevo, 1929., str. 11.
80
„Okružnica herceg. provincijala prigodom smrti Njegova Veličanstva Franje
114
Poraz u Velikom ratu, proklamirana načela američkog predsjednika Wilsona, koji je narodima Austro-Ugarske ponudio autonomni
razvoj i „mjesto među narodima“, te strah od boljševičke revolucije u Rusiji, uvjetovali su raspad Monarhije. Ispunilo se proročanstvo biskupa Juraja Strossmayera, koji je još prigodom zauzeća
Bosne i Hercegovine tvrdio da će Austro-Ugarska Monarhija doživjeti istu sudbinu kao i Osmansko Carstvo, te će propasti i nestati s historijske scene. I to najviše, pisao je Strossmayer, „zbog
samoljublja i ambicija dviju dominantnih nacija, koje su izazvale
animozitet kod slavenskih naroda čiji su zahtjevi i interesi potpuno ignorirani“. Strossmayer je nagovijestio i da će „Istočno pitanje“ u budućnosti sadržavati „hiljadu novih nesloga, novih ratova
i novih jada“. Kako je samo (bio) u pravu. Kada je Dvor shvatio
ozbiljnost situacije i ponudio kompromisno rješenje uređenja
Monarhije na principu trijalizma, bilo je prekasno. Treći – slavenski (hrvatski) politički entitet nije više bilo moguće vezati za
Austriju niti za Ugarsku. Zbog njihovih suprotstavljenih interesa,
kao i unutarnjih razlika, poseban problem predstavljale su Bosna
i Hercegovina. Austrijski general i guverner Bosne i Hercegovine
Oskar Potiorek, predložio je u jesen 1914. da se Bosna i Hercegovina podijele između Austrije i Mađarske i to tako da Austriji
pripadne Hercegovina s Prozorom, Glamočem, Livnom, Duvnom
i Bugojnom (bez Donjeg Vakufa), te dio Podrinja zbog granice sa
Srbijom. Ostalo je trebalo pripasti Mađarskoj.81
Ni taj prijedlog nije prošao. Sporazuma u Monarhiji nije bilo. Dvije dominantne nacije ustrajavale su u svojim maksimalističkim
zahtjevima do kraja, a kraj je bio blizu. Nagovijestio ga je sarajevski hitac u austrijskog prestolonasljednika. Tijekom Velikog rata
koji je na simboličkoj razini započeo upravo spomenutim hicem,
ponuđeno je više rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Dio muslimanske društvene elite predstavio je svoju politiku i svoje interese
Memorandumom koji su Šerif Arnautović i Safvet-beg Bašagić
predali 17. kolovoza 1917. godine caru Karlu prilikom audijencije u Beču. Prvo su iskazali „najenergičniji prosvjed“ južnoslavenskom zahtjevu za ujedinjenje u jednu državu, što su obrazložili
„vjerskim, kulturnim i socijalnim osnovama“. U tom memorandumu izneseni su brojni romantični Bašagićevi kvazipovijesni narativi o prošlosti Bosne i Hercegovine, koji se unutar romantičnog
Josipa I.“, Kršćanska obitelj, broj 12., Mostar, 1. prosinca 1916., str. 272–273.
81
L. Đaković, Položaj Bosne i Hercegovine u Austrougarskim koncepcijama…,
1980., str. 7–17.
115
bošnjačkog/bosanskog nacionalističkog diskursa (još uvijek) kontinuirano iznose s ciljem dokazivanja tobožnjeg kontinuiteta Bosne (i Hercegovine) i pozicioniranja bosanskih (i hercegovačkih)
muslimana kao tobože temeljnog naroda. Spomenut je i pokušaj
odvajanja Hercegovine od Bosne, uz zanimljivu konstataciju: „Bosna i Hercegovina su dvije sestre, koje su stoljećima dijelile radost
i bol i mi odlučno protestiramo da se jedna od druge odvoje“. Konačno, pisci Memoranduma zatražili su autonomiju Bosne i Hercegovine i sazivanje Sabora raspuštenog 6. veljače 1915. carskom
naredbom.82 Ali i među njima je bilo razlike: dok je Arnautović zagovarao autonomiju BiH unutar Ugarske, Bašagić, koji je bio predsjednik raspuštenog Sabora, zalagao se da u slučaju nemogućnosti
dobivanja autonomije, Bosna i Hercegovina trebaju biti pripojene
Hrvatskoj.83 U svakom slučaju, Memorandum je nastavak politike
autonomije koju su bosansko-hercegovački muslimani različitom
snagom stalno vodili već od prvih godina okupacije.84
Hrvatska elita zalagala se za stvaranje jedinstvenog autonomnog upravnog područja koje bi obuhvatilo teritorij Hrvatske,
Hercegovine, Bosne, Slavonije i Dalmacije, uz poželjno pripajanje Istre i Kranjske. To je navedeno u Promemoriji Stadlerove
političke grupe, koju su Ivo Pilar i Josip Vranceš, kao Stadlerovi
osobni izaslanici u kolovozu 1917. na audijenciji u Beču predali
caru Karlu. Slično je predlagao i upravitelj Bosne i Hercegovine,
general Stjepan Sarkotić, uz tvrdnju da će u svakom slučaju „reguliranje pripadnosti Bosne i Hercegovine biti jedno nasilno rješenje“, jer treba računati s otporom hrvatske strane, ukoliko se
prihvati mađarsko rješenje, koje je podrazumijevalo mađarsku
upravu nad čitavom BiH, odnosno srpske i muslimanske strane, ako se prihvati hrvatsko rješenje, odnosno ujedinjenje BiH
s Hrvatskom, Dalmacijom i Slavonijom u jedinstveno upravno
područje.85 Bila su to tri politička stajališta definirana na kraju
carstava. Tri različita interesa triju „elemenata“, vjera, plemena,
etničkih skupina, naroda ili nacija, kako god ih u različitim vremenima različito zvali. Tri interesa koji se do danas nisu bitno
82
L. Đaković, 1980., Položaj Bosne i Hercegovine u Austrougarskim koncepcijama…, str. 163–176.
83
A. Purivatra, str. 18.
84
N. Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni
i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
85
L. Đaković, 1980., str. 155–163.
116
promijenili, nego se samo manifestiraju na drukčije načine ne
isključujući pri tome niti „nasilno rješenje“.
Položaj i uloga Bosne i Hercegovine u stvaranju Jugoslavije
Teritorij Monarhije na kojem su živjeli Hrvati, Slovenci i Srbi ostao
je nedefiniran i postao je predmet aspiracija probuđenih domaćih
nacionalizama. Bosna i Hercegovina su još jedanput na razvalinama carstva postale „ognjište pokreta“ i središnji prostor za uređenje nove državne tvorevine, za koju još nije bilo jasno kako će
izgledati, ali je bivalo sve jasnije da će svako rješenje biti nasilno.
Zemlje Antante, pobjednice u ratu, obećale su dio hrvatskog etničkog i povijesnog teritorija Italiji za prelazak na njihovu stranu.
Drugi dio obećali su Srbiji za kompenzaciju zbog pretrpljene ratne
štete.86 Na političkom prostoru, negdje između ta dva obećanja,
pozicionirao se Jugoslavenski odbor, koji se zalagao za ujedinjenje
svih južnoslavenskih zemalja u jednu državu. Ali ideje južnoslavenske elite, koja je djelovala iz emigracije, nisu bile odraz stvarnoga raspoloženja i stanja na terenu, gdje su se sukobljavali različiti interesi te različite kulturne i političke tradicije. Stanovništvo
Bosne i Hercegovine u Jugoslavenskom odboru predstavljala su
trojica srpskih političara: Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i
Milan Srškić. Zanimljivo je vidjeti razloge njihovog uključivanja u
Jugoslavenski odbor. O tome Nikola Stojanović piše:
Mi Srbi Bosanci i Hercegovci (jedini Srbi u početku, članovi Jugoslovenskog Odbora, osim G. grof. Pupina, koji nije dolazio iz Amerike),
kao i svi ostali naši saplemenici zaneseni opštim patrijotskim poletom, bili smo bezuslovne pristalice jugoslovenskog pokreta, a imali
smo i jedan specijalan razlog da to budemo: Bosna i Hercegovina
su geografski centrum projektovane Jugoslavije, pa mi nismo mogli
dozvoliti da bosanski problem bude odvojeno srpski ili hrvatski, da
se eventualno Bosna cepa, i da se tim stvore preduslovi za neku samostalnu hrvatsku državu koja bi prirodno bila neprijateljica srpske
države.87
Uloga Bosne i Hercegovine se promijenila. Od austrougarskog
klina između Hrvata i Srba, koji je trebao spriječiti jugoslavensko
ujedinjenje, postala je središte tog ujedinjenja, ali i prepreka na86
F. Šišić, Predratna politika Italije i postanak Londonskog pakta (1817.-1915.),
Pomorska biblioteka Jadranske straže, Split, 1933., str. 119–136.
87
N. Stojanović, Jugoslavenski odbor, Nova Evropa, Zagreb, 1927., 21.
117
stanku „neke samostalne“ hrvatske države koja se dala naslutiti
u promjenama međunarodnih odnosa i načela. Kraljevina Srbija
i prečanska srpska politička elita bili su suglasni u ocjeni da su
Bosna i Hercegovina „srpske zemlje“ te da ih zajedno sa ostalim
„našim“ zemljama (Hrvatska, Dalmacija, Slavonija…) treba pripojiti „matici“. Razlika je bila u načinu kako to uraditi. Političar i
profesor beogradskog univerziteta Božidar Marković zagovarao
je uvođenje desetogodišnje vojne diktature, koja je bila nužna da
bi se Hrvati „asimilirali i priučili državi“, jer „ne znaju što je država“. Posebno radikalno bilo je navodno „rješenje“ Stojana Protića za Bosnu i Hercegovinu. On je, prema svjedočenju Ivana Meštrovića, rekao: „Kad prijeđe naša vojska Drinu, dat će Turcima
dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset osam, vremena da se
vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što
smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji“. Protić je naglasio: „U Bosni
se s Turcima ne će moći po evropsku, nego po našu“.88
Stjecajem okolnosti ipak se nije išlo toliko daleko, a i kasnije
Protićevo ponašanje baca sumnju na ovu Meštrovićevu tvrdnju.
Posebno ako se podsjetimo da je nešto slično tvrdio i fra Anto
Knežević kojem je u to vrijeme (oko 1870.) jedan od najmoćnijih
ljudi u Srbiji Milivoj Petrović Blaznavac navodno savjetovao da
čim se dignu na ustanak protiv Turaka, odmah izdaju proglas
„ol nek se odmah krste, ol odmah nek se sele kud znaju, ako ne
misle biti sasječeni“.89 Realnija je bila „prijetnja“ člana Jugoslavenskog odbora Dušana Vasiljevića, koji je na Krfskom sastanku
rekao da su pravoslavni u Bosni i Hercegovini puno stradali od
države, te od katolika i muslimana, pa će gledati da se „naplate
koliko mogu“ i da se to „sve neće moći spriječiti“.90 U cilju definiranja prostora Austro-Ugarske Monarhije na kojem su živjeli
južni Slaveni, te njegove pripreme za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, u Zagrebu je 29. listopada 1918. proglašen osnutak
Države Slovenaca, Hrvata i Srba, na čelu s Narodnim vijećem.
88
I. Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb, 1993., str. 63–66.
89
J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II. svezak, Prva hrvatska tiskara Kramarić i M. Raguz, Sarajevo, 1915., str. 207. Sličnu priču koristio je i Josip Broz Tito koji je
tvrdio da je (preobučen u ruskog časnika) slušao Dražu Mihailovića koji je govorio da će trećinu
Hrvata poubijati, trećinu protjerati a trećinu pokoriti. Isto se pripisuje ustašama u odnosu
na Srbe („trećinu poubijati, trećinu protjerati, a trećinu pokatoličiti“). Očito se radilo o široko
korištenom (propagandnom) obrascu.
90
A. Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1999., str. 21–22.
118
Predsjednik srbijanske Vlade Nikola Pašić priznao je Narodno
vijeće SHS kao predstavnika triju naroda koji žive na teritoriju
bivše Austro-Ugarske, ali ne i njihovu državu.91
Srbijanska vlada poslala je u BiH generala Božidara Terzića, koji
je trebao uspostaviti suradnju sa Glavnim odborom Narodnog
vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu.
Terzić je ubrzo obaviješten od vojvode Živojina Mišića da se dogovori s Atanasijem Šolom i što prije proglase ujedinjenje BiH sa
Srbijom. Mišić je naglašavao kako je ta odluka od „velikog opšteg
srpskog interesa“. S istim ciljem srbijanska vlada poslala je u BiH
i dr. Milana Pećanca.92 Pećanac je tražio žurno slanje srbijanske
vojske u Dalmaciju, Hercegovinu i Bosnu, tvrdeći da će tako „cio
poduhvat biti ubrzan i uspješno završen“. U strahu od osvete,
zaštitu srbijanske vojske tražile su i vođe bosanskohercegovačkih muslimana.93 Oni su, uz manifestaciju lojalnosti dinastiji
Karađorđevića, organizirali svečani doček odredu srbijanske vojske koji je 6. studenoga 1918. ušao u Sarajevo, a zatim i banket
njihovim zapovjednicima. Srbijanska vojska ušla je u Mostar 15.
studenoga 1918. Grad je bio iskićen zastavama, i za njih je muslimanska elita priredila banket na kojem su dirljivim riječima
iskazali zahvalnost srpskoj vojsci, a njezinom zapovjedniku pukovniku Rankoviću poklonili zlatni sat i lanac.94
U tom duhu je kasnije ministar šuma i rada i jugoslavenski premijer, dr. Milan Srškić, koji se od početka isticao kao velikosrbin
i protivnik bilo kakve autonomije historijskih zemalja i bilo kakvih partikularnih interesa, izjavio u Narodnoj skupštini da je
„pitanje BiH riješeno ulaskom srpske vojske u te zemlje“.95 Bio je
to trijumf srpske vojne sile i na njoj izgrađene nadmoći koja će u
Bosni i Hercegovini potrajati više od dva desetljeća.
Cijela akcija „ujedinjenja“ odnosno pripajanja Srbiji Hrvatske,
Dalmacije, Bosne i Hercegovine vođena je pažljivo, kako ne bi
91
N. Engelsfeld, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – Privremeno narodno predstavništvo, Globus, Zagreb, 1989., str. 20. Predsjednik Srbijanske vlade Nikola
Pašić je Ženevskom deklaracijom najprije priznao Državu SHS, a zatim je povukao priznanje.
92
N. Šehić, Bosna i Hercegovina 1918.-1925., Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 1991., str. 23–27.
93
N. Šehić, Bosna i Hercegovina 1918.-1925., 1991., 23–27.
94
A. Purivatra, 1999., 30.
95
I. Glibušić, Hrvatska seljačka stranka u Mostarskoj oblasti prema izbornim rezultatima od 1923. do 1929. godine, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Magistarski rad
(rukopis), Zagreb, 2006., 29.
119
bili povrijeđeni Hrvati zastupljeni u Narodnom vijeću koje je
brojilo 25 članova. Uz 13 Srba i pet muslimana, u Vijeću je bilo
i sedam Hrvata, za koje je general Terzić tvrdio da su „i oni za
priključenje Srbiji“.96 Istovremeno su u mnogim mjestima donesene „odluke“ o odbijanju poslušnosti Narodnom vijeću, odnosno Zagrebu i Sarajevu i proglašavanju ujedinjenja sa Srbijom.97
U jugoslavenskoj/srpskoj historiografiji često je istican podatak
da su u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima „donesene
odluke“ o proglašenju ujedinjenja sa Srbijom. Odnosno da je takva odluka donesena u 42 kotara, od 54 koliko ih je tada bilo
u Bosni i Hercegovini.98 Međutim u većini njih, posebno tamo
gdje nije bilo dominantno srpsko stanovništvo, nije donesena
nikakva odluka, nego bi netko od srbijanskih pouzdanika (ili organizirana skupina unutar kotarskog odbora) poslao brzojav na
adresu vojvode Stepanovića ili Narodnog vijeća u Sarajevo. Takav
brzojav bi obično bio nepotpisan i nije se pozivao ni na kakvu
odluku.99 Mnogi su poslani nakon 1. prosinca 1918., odnosno
nakon proglašenja Kraljevstva SHS. Takvi „brzojavi“ i zahtjevi za
priključenje Srbiji bili su „naručeni“ i trebali su ojačati poziciju
srbijanskoj vladi u odnosu prema Državi SHS i Jugoslavenskom
odboru, posebno nakon ženevskog (ne)sporazuma.100
Pregovaračku poziciju Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća
Države SHS razarali su upadi talijanske vojske na njezin teritorij. Talijani su po Ugovoru o primirju s austrougarskim vrhovnim
N. Šehić, Bosna i Hercegovina 1918.-1925., 1991., 25. i 41.
N. Engelsfeld, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – Privremeno narodno predstavništvo, Globus, Zagreb, 1989., 14–16.
98
M. Miljković, „Nacionalni identitet Srba i Hrvata u Mostaru u međuratnom
periodu“, u: Dijalog povjesničara – istoričara, 3, Zaklada Friedrich Naumann, Zagreb, 2001., 109.
99
Jedan takav brzojav poslan je i iz kotara Ljubuški i to tek 3. prosinca 1918.
U tekstu piše da Kotarski odbor kao „predstavnik čitavoga naroda ovoga sreza bez razlike vjere dajući odustka svojoj davnoj želji izjavljuje se od danas svečano prisajedinjenim kraljevini
srbiji pod žezlom dinastije karadjordjevica…“ Taj brzojav je po svemu sudeći zakašnjela radnja
unutar akcije srbijanske Vlade na „prisajedinjenju“ BiH Srbiji, a ni u kom slučaju nije odraz
raspoloženja (hrvatskog 92,7%) naroda. Vidjeti: Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Glavni
odbor narodnog vijeća BiH, kutija 2., broj 276. 1918. Brzojavka.
100
N. Engelsfeld, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, 15.-16.
Inače, Nada Engelsfeld je još 1989. pisala o „zahtjevima za prisajedinjenje“ kao o srbijanskoj
političko-obavještajnoj akciji. H. Kapidžić ih objašnjava dijelom akcije srbijanske vlade za jačanjem pozicije oslabljene „Ženevskom deklaracijom“. Milorad Ekmedžić piše kako ujedinjenje BiH sa Srbijom nije provedeno zahvaljujući uvjerenju „da to nije ni bilo potrebno“ jer je
Narodno vijeće u Sarajevu i onako radilo po instrukcijama srbijanske vlade. Vidi: M. Ekmečić,
Stvaranje Jugoslavije 1790.-1980., II., Prosveta, Beograd, 1989., str. 819.
96
97
120
zapovjedništvom okupirali teritorij do dogovorene linije razgraničenja koja se poklapala s linijom Londonskog ugovora. Ali su ulazili i u dubinu teritorija preko te linije, što je također predviđeno
sporazumom. Zauzeli su Pulu, Rijeku, Zadar, Korčulu, Vis i druge otoke.101 U strahu od talijanske okupacije dio hrvatskih političara iz Dalmacije, na čelu s dr. Josipom Smodlakom postavili su
krajem studenoga 1918. ultimatum Narodnom vijeću u Zagrebu
da požuri u Beograd i proglasi ujedinjenje, inače će to učiniti oni
„s predstavnicima Narodnog vijeća iz Bosne“. U takvoj situaciji
izaslanstvo Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba nije
se osvrtalo na upozorenje Stjepana Radića da ne idu „kao guske
u maglu“ i otišlo je u Beograd sa zahtjevom za ujedinjenje. Regent Aleksandar Karađorđević primio ih je 1. prosinca 1918., u
svojoj rezidenciji u Beogradu, gdje mu je dr. Ante Pavelić (stariji)
pročitao Adresu Narodnog vijeća. Nakon toga regent je izjavio da
je prihvatio njihovu „molbu“ i proglasio je ujedinjenje južnoslavenskih zemalja u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Zahtjevi iz
Adrese su kasnije odbijeni s tumačenjem Svetozara Pribićevića da
je ona i onako bila samo „manifestacija za strani svijet“.102 Tako
je Adresa po srbijanskoj političkoj tradiciji doživjela sudbinu Krfskog sporazuma. Novonastalim kraljevstvom upravljala je srbijanska politika na čelu s Karađorđevićima i u skladu sa svojim
poimanjem narodnog jedinstva i demokracije.
Zaključak
Europski procesi i promjene u Osmanskom Carstvu utjecali su i na
njegove dvije rubne pokrajine, Bosnu i Hercegovinu. Građanske
revolucije, promjene gospodarskih odnosa i uopće procesi modernizacije u europskim državama uvjetovali su i promjene unutar
Osmanskog Carstva. Dokidanje preživjelih društvenih odnosa
izazvalo je žestoke otpore bosanskih i hercegovačkih vlastodržaca. Neki su u tome, izabravši pravu stranu, kratkoročno i profiti B. Krizman, Vanjska politika jugoslavenske države 1918.-1941., Školska knjiga, Zagreb, 1975., 9. Sporazum o primirju zaključen je 3. 11. 1918. u Padovi. Austrougarske
trupe obvezale su se povući zapadno od linije Londonskog ugovora, a slobodni prostor su trebali zauzeti saveznici (Talijani) koji su po navedenom sporazumu imali pravo kretanja i s drugu
strane linije. Ulazak talijanske vojske u Ljubljanu zaustavio je zapovjednik srbijanske vojske
potpukovnik Stevan Švabić.
102
J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, 2, August Cesarec, Zagreb, 1990.,
377–383. Usporediti H. Matković, Povijest Jugoslavije, PIP, 2003., 62–67.
101
121
rali. Zajednički identitet nije postojao, a stare podjele ponovno
su aktualizirane. Hercegovački sandžak postao je pašaluk, a hercegovački fratri odcijepili su se od bosanske provincije. Propašću
Osmanskog Carstva Bosna i Hercegovina postaje pokrajina Austro-Ugarske Monarhije koja ju, uz ostalo, smatra i „klinom“ koji
će onemogućiti južnoslavensko ujedinjenje. U isto vrijeme srpska
nacionalna politika gleda na Bosnu i Hercegovinu kao na „srpsku
zemlju“, kao „ognjište pokreta“ i središte nacionalnog okupljanja.
Hrvatska politika (po uzoru na ugarsku) polaže „povijesno pravo“
na Bosnu i Hercegovinu i očekuje njezino priključenje Hrvatskoj.
Bošnjačko-muslimanska elita nastoji očuvati privilegiran položaj
i imovinu, održati veze s Turskom ili barem osigurati autonomiju
unutar koje bi bili većina i predstavljali glavnu političku snagu.
Raspadom Carstava stvoreno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca unutar kojega je ubrzo nestala Bosna i Hercegovina.
BOSNIA AND HERZEGOVINA IN THE OPPOSED NATIONAL
CONCEPTS FROM THE END OF OSMAN EMPIRE TO THE RISE
OF THE KINGDOM OF SERBS, CROATS AND SLOVENES
Summary
The work reveals the first appearances of national ideas in Bosnia and Herzegovina in the first half of the 19th century and
analyzes and traces them back all up to the downfall of the
Austro-Hungarian Monarchy and the formation of Yugoslav
country. By analyzing the politics of local national leaderships
and comparing them to the national policies of the empires, i.e.
Serbian kingdom, the author indicates the congruities of those
politics and interests, as well as their oppositions. The establishment and disintegration of Bosnia and Herzegovina became
dependent on the interests of external forces, which included
the interests of at least one of its peoples.
Key words: Bosnia, Herzegovina, Croats, Serbs, Moslems, nation, country
122
BOSNIEN UND HERZEGOWINA IN OPPOSITIONELLEN
NATIONALEN KONZEPTIONEN VOM ENDE DES
OSMANISCHEN REICHES BIS ZUR ENTSTEHUNG DES
KÖNIGREICHES DER SERBEN, KROATEN UND SLOWENEN
Zusammenfassung
Das Schriftwerk deutet auf die erste Erscheinung nationaler
Ideen in Bosnien und Herzegowina in der ersten Hälfte des XIX.
Jahrhunderts an, verfolgt und analysiert diese bis zum Untergang der Österreich-ungarischen Monarchie und Erschaffung
des jugoslawischen Staates. Durch eine Analyse der Politik örtlicher, nationaler Führungen und ihr Vergleich mit der Staatspolitik der Reiche, beziehungsweise des serbischen Königreiches, deutet der Autor eine Übereinstimmung diese Politiken
und Interessen, sowie auch ihre Widersprüche an. Der Aufbau
und Abbau von Bosnien und Herzegowina hat am Interesse
äußerer Macht gelegen, in welche sich Interessen von zumindest einem Volk eingefügt haben.
Schlüsselwörter: Bosnien, Herzegowina, Kroaten, Serben, Moslems, Nation, Staat
123
4. 7. Ivan Cvitković:
HRVATSKI NACIONALNI IDENTITET NA
„GRANICI“ – SUSRET S DRUGIMA
Cvitković, akademik Ivan, rođen 1945., sociolog je religije i sveučilišni profesor.
Diplomirao sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (1967), magistrirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu (1974), a doktorirao na Fakultetu
za sociologiju, novinarstvo i političke znanosti u Ljubljani (1978). Do 1989. bio je
sekretar Predsjedništva CK SK BiH.
Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu prošao sva zvanja do redovitog profesora. Predaje sociologiju religije i sociologiju spoznaje i morala te religije suvremenog svijeta na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu i Religijskim studijama.
Gostujući je predavač na Sveučilištu u Mostaru i Univerzitetu u Tuzli. Predsjednik
je Odbora za sociološke nauke pri Odjeljenju društvenih nauka ANU BiH. Objavio 23 knjige (Marksistička misao i religija, 1980., Religije u BiH, 1982., Krleža,
Srbi i Hrvati, 1991., Rječnik religijskih pojmova, 1991., Sociologija religije, 1995.,
Društvena misao u svetim spisima, 1997., Religije suvremenoga svijeta, 1999.,
Sociologija spoznaje, 2001., Konfesija u ratu, 2004., Sociološki pogledi na naciju
i religiju, 2005., Hrvatski identitet u BiH, 2006., Socijalna naučavanja u religijama,
2007., Moj susjed musliman, 2011. i dr.).
Tko uvijek samo tuđe greške ispravlja,
svoje ne stigne ni da primijeti.
Buda
Sažetak
Ponešto o nacionalnim identitetima među kolektivnim identitetima.
Kolektivni identitet neovisan od nas samih; kolektivni identitet kao rezultat izbora, te prisilni identitet. Mjesto nacionalnog
identiteta u višestrukosti identiteta. Neutemeljenost apriornog
odnosa prema kolektivom identitetu kao nečem anakronom. Od
čega se sastoji hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini? Zaokupljenost identitetima.
Nacionalni identitet na „granici“. Važnost „granice“. Zašto je „granica“ značajna za nacionalni identitet? Potreba za naglašenim
124
po(do)kazivanjem identiteta na „granici“. Osjetljivost identiteta
na „granici“ na njegovo osporavanje. Globalizacija i nacionalne
granice.
Konflikti na „granici“ i njihovo rješavanje. Zašto su nacionalni konflikti potrebni političkim elitama? Interpretacija nacionalnih
konflikata (i) kao konfesionalno-religijskih. Crkve i religijske zajednice uopće i rješavanje takvih konflikata.
Društveni uvjeti u kojima je došlo do „vraćanja“ nacionalnim identitetima. Nacionaliziranje naroda u postsocijalističkoj Bosni i Hercegovini. Identifikacija s države i klase „preusmjerena“ je na naciju i konfesiju. Jačanje utjecaja religijskih elita na „nacionalne“
politike. Nacionaliziranje Boga i nacionalne konfrontacije. Religija kao izvor političke (i nacionalne) legitimacije. Na značaju
dobivaju znaci nacionalnog i konfesionalnog identiteta. Buđenje
sjećanja na žrtve.
Pogubnost nacionalizma po hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini.
Nacionalizam kao najpopularnija i najrasprostranjenija ideologija u Bosni i Hercegovini. Nacionalizam kao sredstvo nacionalne
kohezije. Kako je nacionalizam nadvladao religijsku etiku kod
katolika, muslimana, pravoslavnih u Bosni i Hercegovini? Jesu li
Hrvati raščistili s dijelom svoje negativne prošlosti, osobito one
iz XX. stoljeća? Koliko je na svijest Hrvata u Bosni i Hercegovini
utjecala činjenica da su sve ratove koje su, pod zastavom hrvatskog nacionalizma, vodili u Bosni i Hercegovini – izgubili? Ne
postoji općeprihvaćena istina o događanjima s Hrvatima krajem
XX. i početkom XXI. stoljeća. Otkud tolika mržnja prema Hrvatima koji kritiziraju hrvatski nacionalizam? Riječ-dvije o nacionalnom samoljublju, „gordosti“ i nacionalnom dostojanstvu.
Katastrofalne posljedice politike HDZ-a po stanje Hrvata u Bosni i
Hercegovini. Zaklinjanje „u narod“ koje je rezultiralo „brisanjem“
naroda. Razlikuju li se „hrvatske“ političke elite od ostalih „nacionalnih“ elita u Bosni i Hercegovini? Što se krije iza teze o „nacionalnom jedinstvu“ i hrvatskim „nacionalnim interesima“?
Nacija ne priznaje unutarnje razlike i podjele. Bi li Isus danas
glasovao za HDZ?
Ima li odgovornosti „crkvenih struktura“ za današnji položaj Hrvata
u Bosni i Hercegovini? Uspostava bliskih odnosa između političkih
i religijskih elita nakon urušavanja socijalizma. Je li političko jačanje religijskih institucija vodilo duhovnom gubitku religije(a)?
Jesu li katoličanstvo, islam, pravoslavlje više nacionalni kapital
125
u Bosni i Hercegovini, nego crkveni? Je li Crkva homogena? Važnost depolitizacije religijskog života.
Kontroverze o multikulturalizmu. Što je s multikulturalizmom
danas? Multikulturalizam u Bosni i Hercegovini. Odnos multikulturalizam–interkulturalizam. Problem „održivosti“ Bosne i
Hercegovine. Ponešto o „komšiluku“.
Hrvati i Drugi. Treći entitet. Prevladavanje straha od Drugoga.
Otvoriti se prema Drugom. Pomirenje i pamćenje. Svijest kod
Hrvata o tome zašto su ovdje! Hrvati i Srbi. Hrvati i Bošnjaci.
Odnos Hrvata prema BiH. Jesu li manje šanse u Bosni i Hercegovini za susretljivost s Drugima neko ikad ranije? Važnost političkog identiteta. Što je patriotizam danas? Osjećaj pripadnosti
i osjećaj odanosti Bosni i Hercegovini. Kakve su perspektive Hrvata u Bosni i Hercegovini?
Ključne riječi: Hrvati, identitet, granica, Bosna i Hercegovina,
Drugi, multikulturalizam
Ponešto o nacionalnim identitetima među kolektivnim identitetima. „Mi“ nam određuje naš kolektivni identitet koji može biti
neovisan od nas samih (naprimjer obiteljski identitet, etnički,
nacionalni, često i religijski) – to je ono što dobivamo rođenjem. Postoje i kolektivni identiteti koji su rezultat našeg izbora (naprimjer pripadanje političkoj stranci, navijačkoj skupini,
akademskoj zajednici, i sl.). Ali kolektivni identitet može biti i
prisilan (u ratu 1991–95 imali smo vojnu mobilizaciju i ranije
služenje vojnog roka, pa su sljedbenici nekih religijskih zajednica s naglašenim pacifizmom završavali u zatvoru, jer su odbijali
služenje vojnog roka, i sl.). Navedeni primjeri pokazuju da čovjek
posjeduje višestrukost identiteta. Koji će od njih biti primaran,
ovisi o društvenim okolnostima, ali i o izboru pojedinca. U Bosni
i Hercegovini posebno su danas zanimljiva dva kolektivna identiteta – religijski (konfesionalni) i nacionalni identitet. Etnička,
nacionalna i religijska pripadnost postale su, za većinu stanovništva, najvažniji segment osobnog i kulturnog identiteta (pokazao je to i popis stanovništva 1991.). Kod dijela intelektualne
javnosti (vjerojatno i pod utjecajem onoga što nam se svima u
Bosni i Hercegovini događalo posljednjih godina), izgradio se
aprioran odnos prema kolektivnom identitetu kao nečem što je
anakrono, nazadno. Bez obzira na niz negativnih posljedica koje
je, kroz daleku i bližu povijest, za sobom ostavljao kolektivni
identitet – je li to stajalište ispravno? U sociologiji kažemo da
126
je čovjek društveno biće. Kao društveno biće, čovjek ima nešto
što se zove potreba za pripadnošću. I upravo zbog nje želja za
zbacivanjem tereta kolektivnog identiteta neće se moći ostvariti.
Ostat će bar oni kolektivni identiteti koje smo na početku teksta
nazvali identitetima dobivenim rođenjem.
Od čega se sastoji današnji hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini, kao jedan od tih kolektivnih identiteta? Hoćemo li „pretjerati“ ako kažemo dominantno od katoličanstva? Uvažavamo i
ulogu katoličanstva i Katoličke crkve (osobito nekih dijelova njene strukture) u nastanku, razvoju i očuvanju nacionalne svijesti
Hrvata u BiH, ali zar danas netko mora vjerovati i biti katolik da
bi bio Hrvat? Život pokazuje da ima Hrvata od katoličkih fanatika, katolika, „necrkvenih katolika“, „katolika tipa 1990“, do onih
koji imaju druge (nereligijske) svjetonazore. Teško je danas izdvojiti bilo koji indikator (pa i katoličanstvo) koji bi bio dovoljan
da netko bude Hrvatom. Što je s kulturom (jezik, književnost,
humor, pravila ponašanja…)?
Neki će reći da možda i nije danas toliko zanimljiv identitet,
koliko zaokupljenosti njime: Belgija (Flamanci i Valonci), Indija
(hindusi i muslimani), Sri Lanka (hindusi i budisti), Egipat (kopti i muslimani), Nigerija (kršćani i muslimani), Iran i Irak (ši’iti i
suniti), Libija (plemenski identiteti). Vidimo da je dio Europljana
sve više zaokupljen kršćanskim identitetom; muslimani u europskim zemljama svojim islamskim identitetom; stanovnici Balkana nacionalnim identitetima („sveta nacija“!) itd.
Nacionalni identitet na „granici“. „Granice“ su društveni prostori
na kojima se pripadnici različitih religija, konfesija i nacija susreću i zato imaju veliku važnost. „Granice su važne pošto drami slobode pripada i volja za razlikovanjem. Razlikovati znači
povući granice. S borbom za razliku i granicu počinju odnosi
neprijateljstva“, piše Rüdiger Safranski (Zafranski, 2005:12).
Izgleda da, što se više ide u dubinu rubnog, graničnog područja,
to se više izražava potreba za identitetom i isticanjem simbola
tog identiteta, osobito u vrijeme konflikata (zar to ne pokazuju
tornjevi i minareti na novoizgrađenim crkvama i džamijama?).
U „unutrašnjosti“ nacije ne postoji tolika potreba za po(do)kazivanjem identiteta kao na „granici“: kad se nađemo među „drugima“, donosimo i pokazujemo svoj identitet. Ponekad to ide do
apsurda pa se na „granici“ nacionalni identitet uzima kao mjera
svake vrijednosti. Naravno, naglašeno (po)dokazivanje identiteta može biti i rezultat reakcije na društvenu marginalizaciju
127
tog identiteta, jer identitet na „granici“ je ranjiv na osporavanje i
neprihvaćanje.103 „Granica“ je nacionalnoj zajednici bila izuzetno
značajna za njen opstanak. Je li to tako i danas u doba globalizacije? Ako nacionalne „granice“ u eri globalizacije gube na značaju, možemo li to reći i za religijsko/konfesionalne „granice“? Ili
se još uvijek odvija proces stambene segregacije, razvoj neke vrste „religijskog“ ili „nacionalnog“ susjedstva (koncentracija stanovnika oko džamija, crkava…)? Hoće li u XXI. stoljeću pitanje
granica biti nevažno ili, možda, izuzetno važno?
Konflikti na „granici“ i njihovo rješavanje. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, se na malom prostoru ukrstilo bezbroj mačeva i bičeva, rekao bi Đuro Šušnjić. Dakako, stvar na ovim balkanskim
„graničnim“ prostorima komplicira interpretacija nacionalnih
konflikata (i) kao konfesionalno-religijskih (naprimjer interpretacije rata u BiH 1991–95. kao vjerskog rata104 i sl.). Takve interpretacije dodatno razbuktavaju konflikte ili se oni naknadno,
poput rata u BiH, njime žele „opravdati“ (mada rat u BiH niti
su započele crkve i religijske zajednice, niti je zbog toga vođen
– iako su tzv. „tradicionalne“ religijske zajednice bile u njega i
te kako involvirane). Istina, kad je god protivnik u nacionalnom
konfliktu drugačijeg konfesionalnog identiteta, on se, malo po
malo, što konflikt duže traje, pretvara i u konfesionalni konflikt.
Nešto se slično dešavalo u ratu u BiH 1991–95. koji je za neke bio
prilika za „obračun“ s islamom, odnosno kršćanstvom.
Političke elite (iz nacionalnih stranaka) pokazale su se veoma
sposobnima proizvoditi konflikte, ali još više nesposobnima
njima upravljati i rješavati ih. Zašto su nacionalni konflikti potrebni političkim elitama? Odgovor bi mogao biti – da bi zadržali
vlast i mogućnost bogaćenja. Izgleda da je vrijednost elita u tome
koliko znaju iskoristiti poziciju i konflikte u vlastitu korist105, a
ne kako pridonijeti zajednici.
Zanimljivo bi bilo istražiti jesu li „granice“ među religijama suviše krvave.
Ako jesu, zašto? Osobito kad je riječ o „abrahamskim“ religijama i religijama koje imaju ahimsu
(nenasilje) kao vrhovno moralno načelo.
104
„Objašnjenja velikih erupcija nasilja koja se svode na jedan uzrok rijetko su
ispravna“ (Volf, 2003:71).
105
Jedino u čemu smo dostigli Zapad jeste nasilje (koje ne zaostaje za onim
što gledamo u zapadnjačkim filmovima), a pretekli smo ih u potrošnji alkohola i kriminalnim
makinacijama. U svemu ostalom smo u velikom zaostatku.
103
128
S obzirom na navedene okolnosti, gdje je tu uloga Crkve i religijskih zajednica uopće (ako se sociolog treba upuštati u to)?
Religijske zajednice se trebaju osloboditi konstantinovskog naslijeđa koje ih „uvlači“ u konflikte i udaljava od njihovog izvornog poslanja. Dakle napuštanje braka između religije i politike,
Crkve i političkih struktura. Pretjerana ljubav nije nikog dovela
u sretan brak pa neće ni religijske zajednice i političke institucije.
Crkve i religijske zajednice trebaju pokazivati i praktično, a ne
samo na nivou naracije, da je nasilje među njihovim pripadnicima izdaja vjere. Poruka mora biti jasna: nasilje u ime kršćanstva,
islama i sl. je izdaja istog. Crkve i religijske zajednice trebaju se
zadržati u sferi pacifizma – protiv konflikata i nasilja.
Može li danas itko predvidjeti kakve će posljedice po društvene,
pa i nacionalne konflikte u BiH ostaviti trenutačna povezanost
stanovništva s visokim stupnjem siromaštva i nejednakosti? Velik broj stanovnika živi u siromaštvu, u odnosu na stanje 1990.
(prvi višestranački izbori u drugoj polovici XX. stoljeća): nezaposleni, umirovljenici, samohrane majke, studenti, porast beskućnika. Siromaštvo je u porastu, prati ga porast nasilja, a i zatvorenika (nemaju zatvori kapacitet da prime sve koji bi trebali ići na
izdržavanje kazne).
Društveni uvjeti u kojima je došlo do „vraćanja“ nacionalnim identitetima. „Politički aktivizam (krajem XX. stoljeća – op. a.) počeo
se intenzivnije vrtjeti oko pitanja ‘identiteta’ a ne oko klase, kao
ranije“, piše Mark Mozower (Mazover, 2011:381). U postsocijalističkim zemljama, pa tako i u Bosni i Hercegovini, sve nacionalne grupe su smatrale da u socijalizmu nisu ostvareni (već
da su potiskivani) njihovi nacionalni interesi. Tad su ideologija
i opsjednutost nacionalnom državom postali političkom religijom na području ex-Jugoslavije, rekao bi Gaus (2010:182). Zato
je nastao period nacionaliziranja naroda. Kada ste nezadovoljni
državom, ili čak smatrate da nje (osim kao geografskog pojma)
nema (s funkcionalnog stajališta), onda se okrećete naciji, religiji, ideologiji, podzemlju, i da dalje ne nabrajam. Tako je 90-ih
godina prošlog stoljeća došlo do podjele bosanskohercegovačkog
društva na tri zatvorene religijsko-ideološko-nacionalne grupe
koje osnivaju svoje institucije, od škola, medija, političkih stranaka, sve do banaka i bolnica.
Činjenica da su religije i religijske zajednice imale veću ulogu u
nastanku nacija na području jugoistočne Europe nego na Zapadu, rezultirala je i jačim utjecajem religijskih elita na „nacional129
ne“ politike. Dolazi do nacionaliziranja Boga (Bog i Hrvati; I Bog
je Srbin...)106, što je, s obzirom na ovdašnje specifičnosti, vodilo
i u nacionalne konfrontacije. Crkva se iz zajednice pretvorila u
stranački pristranu stranu. Konfesionalno pripadništvo postalo
je ključno za politički identitet, a religija izvor političke (i nacionalne) legitimnosti. Vjera se povezala s političkim identitetom.
Naglo su dobili na značaju znaci nacionalnog i konfesionalnog
identiteta: zastave (od Mostara do Ploča nikad se na kućama nije
vijorilo više zastava), tespihi i krunice (na retrovizorima automobila, u rukama); križ i polumjesec (nalazili smo ih i na neuobičajenim mjestima), kape… I religijske i nacionalne elite, u tom
razdoblju, budile su sjećanja na žrtve, ali na pretrpljene, a ni u
kom slučaju na počinjene akte nasilja koji su izazivali žrtve kod
drugih. I to nije bila nikakva osobitost „katoličkih“ i „hrvatskih“
elita, već i religijskih i nacionalnih elita kod druga dva naroda.
Trebalo je tako „ojačati“ kolektivni identitet i „nacionalnu svijest“.
Pogubnost nacionalizma po hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Danas je nacionalizam najpopularnija i najrasprostranjenija
ideologija na prostorima Bosne i Hercegovine. Otud ne iznenađuje da su nacionalni heroji oni koji su „u ime nacije“ počinili
zločin, a ne onaj tko je postao oskarovac, inovator, priznati režiser, akademik… Nacionalne elite dvadeset godina vješto koriste
nacionalizam kao sredstvo nacionalne kohezije. Tijekom rata
1991–95. nacionalizam je nadvladao religijsku etiku i kod Bošnjaka-muslimana, Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca.
No vratimo se Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Jesu li raščistili
s dijelom svoje negativne prošlosti, osobito one iz XX. stoljeća?
Dva su pitanja tu bitna. Jedno je kako su generacije Hrvata stjecale (i kako stječu) saznanja o prošlosti, i drugo, način na koji se
odnose prema toj prošlosti. Jesu li shvatili da na takvoj prošlosti
ne mogu graditi ni svoj nacionalni, ni politički identitet? Izgleda da svi nisu. Dio političkih elita Hrvata u Bosni i Hercegovini
izgleda još sanja san o državi svih Hrvata (što je, istine radi treba
reći, i odlika dijela ostalih „nacionalnih“ političkih elita u Bosni
i Hercegovini). Tu i jeste jedan od problema ove ispaćene Bosne
i Hercegovine. Da bi bilo pomirenja s Drugima, treba prihvatiti
106
„Srbi podrazumevaju Božju naklonost. Bog čuva Srbe. Aha. Malo morgen!
Ni susedi nisu gori: Bog i Hrvati!“ (Laušević, 2011:170).
130
pomirenje s vlastitom prošlošću koja neće biti opterećena „ideološkim maglama“ i stranputicama.
Valjalo bi istražiti koliko je na svijest Hrvata u BiH utjecala činjenica da su sve ratove koje su, pod zastavom hrvatskog nacionalizma, vodili u BiH – izgubili. Je li, i koliko, to u naraštajima
stvaralo kolektivni osjećaj poniženosti, iz čega se javlja i osjećaj
društvene potisnutosti? Pa i jedna općeprihvaćena istina o događajima s Hrvatima (Posavina, srednja Bosna, sjeverna Hercegovina) krajem XX. i početkom XXI.. stoljeća ne postoji. Svi se slažu
samo oko ocjene da Hrvata tamo više nema (ili su rijetkost), ili
da nestaju. Zašto, što je dovelo do toga – tu su interpretacije različite.
Hrvate koji kritiziraju hrvatski nacionalizam naziva se „rodomrscima“, „odrodima od hrvatstva“, „zagađivačima“ nacionalnog „prostora“, „jugonostalgičarima“, „komunjarama“, i kako još
ne. Njihovi kritičari nikako da shvate da nacionalno samoljublje
i „gordost“ nemaju ništa s nacionalnim identitetom, pa ni s nacionalnim dostojanstvom za koje je rat (1991–95.) pokazao kako
ga je lako izgubiti, ali ga je teško izgraditi.107
Katastrofalne posljedice politike HDZ-a po stanje Hrvata u Bosni
i Hercegovini. Politika zaklinjanja „u narod“ koja je rezultirala
„brisanjem“ naroda. Po tome se hadezeovska politička elita ne
razlikuje od bilo koje druge političke elite: pod plaštom borbe za
„nacionale interese“ nastoji opravdati osobne potrebe da bude
na vlasti. Hadezeovski političari često govore o „nacionalnom
jedinstvu“ i hrvatskim „nacionalnim interesima“.108 A što tko od
njih misli pod tim pojmovima, to je drugo pitanje. Hrvatski „lideri“ u Bosni i Hercegovini, bez obzira koju stranku vodili i bez
obzira na izborne rezultate, uobražavaju da samo oni predstavljaju narod, a ne one koji su im dali glas.
Često čujemo da bi među Hrvatima trebala biti samo jedna politička stranka. To je, naprosto, nemoguće. Jer to bi značilo da
među Hrvatima postoji jedno uniformno političko stajalište, a
„No ova partijska gospoda, ma gde da se nalaze, moraju neprestano da ističu da su oni ‘povezani sa narodom’“, Hitlerov opunomoćeni general za NDH u memoarima
(Horstenau, 2007:118).
107
„Emocionalno nabijene teme u politici mnogo lakše nalaze put do masa koje
ništa ne poseduju i koje se svakodnevno bore za opstanak – njih lakše opijaju strasti i trenutne
senzacije“ (Veber, 2006:240).
108
131
ne pluralnost političkih pogleda. Drugo, ne treba zaboraviti da
i među Hrvatima postoje osobe koje žele imati vlastite sljedbenike, „političko stado“ koje će (za)voditi. Draže im je biti predvodnik, makar i u malom „političkom stadu“, nego biti drugi u
nekoj većoj političkoj stranci. Pa, na kraju krajeva, postojala je
samo jedna stranka među Hrvatima u BiH (1990-ih) pa su ubrzo
nastale i druge. Raskol među hrvatskim političarima sigurno je
imao više uzroka (želja za vlašću, regionalizam, bogaćenje u privatizaciji itd.). Jedan od njih je bio i oko koncepta Bosne i Hercegovine i mjesta i uloge Hrvata u tom konceptu. No ne zaboravimo da nacija ne priznaje unutarnje razlike i podjele (T. Eagleton)
te je pogodna za „prikrivanje“ stvarnih podjela (siromašni–bogati; obrazovani–neobrazovani …).
Znaju to dobro i oni koji su hrvatstvo kao značku okačili
na reveru i misle da je to sve što im treba (a nekima je to i
jedino što imaju). Ako kritiziraš „stožernu stranku Hrvata
u BiH“ (HDZ) onda „patiš od nedostatka nacionalnog osjećanja“, hrvatstva (pa i katoličanstva). S HDZ-om ne treba
brinuti za budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer je
nema. Na čemu oni zasnivaju nadu da su u stanju promijeniti položaj Hrvata i transformirati društvo, kad to nisu
bili u stanju učiniti za proteklih dvadeset godina? Usudio
bih se reći da ni Isus danas ne bi glasovao za HDZ. Bio bi
nezadovoljan političkom strankom koja je i sama, svojom
politikom, dovela da se njegovo „stado“ tako brojčano umanji u ovoj državi.
Ima li odgovornosti „crkvenih struktura“ za današnji položaj Hrvata
u Bosni i Hercegovini? Nakon urušavanja socijalizma uspostavio
se vrlo blizak odnos između političkih i religijskih elita. Je li to
političko jačanje religijskih institucija vodilo duhovnom gubitku
religije(a)? Jesu li islam, katoličanstvo i pravoslavlje postali više
nacionalni, politički i državni kapital u Bosni i Hercegovini, nego
crkveni?
Crkva, sa svojim pozivima na jedinstvo i pomirenje, više nije
uvjerljiva. Rekao bih da ni „Crkva u Hrvata“ nije homogena.109
Postoje političke razlike između „hercegovačkih“ i „bosanskih“
109
„Podjele nisu više među crkvama, nego u njima samima“, piše Elisabeth
Parmentier (2011:53).
132
franjevaca; nesporazumi i mimoilaženja na relaciji biskupijski
svećenici–franjevci.110
Apeli religijskih elita za političkim jedinstvom (Bošnjaka, Hrvata, Srba) nikako ne mogu biti doprinos razvoju političkog pluralizma i demokratskih procesa u Bosni i Hercegovini. Postalo je
gotovo manira religijskih zajednica da tamo gdje su u manjini,
prizivaju u pomoć toleranciju, tamo gdje su u većini ponašaju
se ponešto i drugačije. Čini se da je važnije u ovoj multikonfesionalnoj sredini, nego u onoj koja je konfesionalno homogenija,
depolitizirati religijski identitet.
Kontroverze o multikulturalizmu. Što je s multikulturalizmom?
Dosta autora smatra da je pojam „multikulturalnost“ kontradiktoran. On je moguć u pluralnim društvima, u kojima se razvio i
svaki kulturološki identitet ponaosob. Multikulturalna društva
sve više postaju podijeljena oko prošlosti, identiteta, ciljeva i vrijednosti. Multikulturalnost je život jednih pored drugih111, a ne
jednih s drugima. Multikulturalnost ne pospješuje integraciju,
ona utvrđuje paralelan život jednih pored drugih. Neki multikulturalizam promatraju kao vid „zatvorenog geta“ u kojem ima
„više tolerancije“ nego poštivanja i dijaloga (C. L. Alons).
Neki riječ „multikulturalizam“ napuštaju i radije koriste termin
„pluralizam“. Drugi, opet, kažu da „‘multietnička’ i ‘multireligijska’ društva postaju utopije“ (Ćosić, 2011:180). Činjenica jeste
da različite interpretacije društvenih konflikata (kulturnih, nacionalnih, konfesionalnih), otežavaju funkcioniranje multikulturalizma, a da ne govorimo o društvenim odnosima koji bi trebali biti interkulturalni.
Što je s multikulturalizmom u Bosni i Hercegovini? Na štetu
državnog identiteta ojačali su nacionalni identiteti. Društvo je
ostalo multikulturalno (nisu posve jednake kulturne potrebe
muškaraca i žena, mladih i starijih, urbanog i seoskog stanovništva itd.). Ali i oni kojima su „puna usta“ multikulturalizma ni slučajno neće dati novorođenčetu ime koje nije „naše“, niti će kćerki
dopustiti da se zabavlja s pripadnikom druge religije (a o udaji
110
Pozivaju na pomirenje, oprost, a na obilježavanju Divkovićevog jubileja na
Franjevačkoj teologiji u Sarajevu više je bilo muslimana nego biskupijskih svećenika, kao i na
promociji monografije o Štadleru, više muslimana nego franjevaca.
111
Po francuskom filozofu A. Badiou multikulturalizam tolerira samo „dobrog“
Drugog, zapravo uopće ne tolerira druge… Ne uspijeva postaviti razliku onih koji ne uspijevaju
poštovati njegove vlastite najdragocjenije razlike (Prema: Eagleton, 2011:29).
133
za njega da i ne govorimo). Ima nešto u psihologiji balkanskog
čovjeka: svatko se pretvara da je nešto što nije. I tu je problem.
Pretvara se da je intelektualac, a nije; da je tolerantan, a nije; da
je kulturan, a nije; da je vjernik, a nije itd.
Jedna zajednica, da bi se održala, mora imati zajednička iskustva
i zajedničke vrijednosti. Ima li to današnja Bosna i Hercegovina?
Da barem imamo zajedničke vrijednosti, ali smo i one koje smo
imali uništili. I interpretacija(e) novije povijesti (1990–2011) ne
pridonosi stvaranju slike o sebi, o „nama“, već otvarajući stare
rane proizvode konflikte, učvršćuju nepomirljivosti i udaljavaju
od pomirenja. Ostavimo se mita o „dobrom komšiluku“, koji se
tri puta u XX. stoljeću razbijao u paramparčad (I. i II. svjetski
rat, rat 1991–95). Zaboravljamo da su te iste „komšije“ onomad
jedni druge klali, hapsili, progonili. Umjesto utopijskog, treba
nam realistički pristup onom što nazivamo „komšiluk“ ili „susjedstvo“.
Hrvati i drugi. Naš identitet shvaćamo samo u kontaktu s Drugim. Taj identitet može biti ugrožen ako se nešto (loše) desi u
tim odnosima (kao tijekom rata 1991–95). „Mi“ Hrvati? Tko smo
„Mi“? Oni koji su još ostali u BiH? I što trebamo raditi? Svađati
se, optuživati Srbe i Bošnjake za svoj problem? Nacionalne elite
znaju dobro da je nacionalno jedinstvo uvijek lakše postići ako
pred sobom imate opasnost od Drugoga (druge nacije, religije).
Sijanje straha da Hrvati, tobože, ne mogu očuvati svoj nacionalni identitet u većinskom okruženju drugih kultura i tradicija pa
im, eto, treba „treći entitet“ (a i ova dva su ih doveli do pogrebne rake). Može li, u XXI. stoljeću, još uvijek nacionalna država
(entitet, kanton…) biti „spremište narodnog povjerenja“, kako
bi rekao Zygmunt Bauman? Oni koji se bore za teritorije često
se izbore za vlastiti grob. Nekima je stalo da kod Hrvata u BiH
razvijaju svijest o ponižavajućem manjinskom položaju (pretvaranje statusa od konstitutivnog naroda do nacionalne manjine).
Osloboditi se starih strahova i predstava o prijetećim Srbima, još
više Bošnjacima (s kojima se živi u Federaciji). Umjesto toga, ovdje treba graditi „etiku povjerenja“.
Boriti se za mir, protiv hegemonije nad Drugim (tamo gdje ste
u većini), imati razumijevanje i brigu za Drugoga (osobito ako je
Drugi u manjini), to može Hrvatima donijeti poštovanje i uvažavanje. Mnogi među Hrvatima za sebe će reći da su katolici. Zašto
onda ne slijede Isusove riječi: „Ne čini drugima ono što ne bi htio
da oni čine tebi“. Kada je riječ o Drugom, na ovim balkanskim
134
prostorima kao da vlada „tradicionalistička zasljepljenost“ (Kuschel, 2011:136).
Otvoriti se prema Drugom112, prihvatiti ga, uvažavati – nije jednostavno. Te moralne vrijednosti neće doći same od sebe, njih
treba njegovati od dječjeg uzrasta pa kroz čitav život. Mlade treba poučavati da ruke mogu poslužiti da se Drugi odgurne, ali i da
se Drugoga prigrli. Posljedice jednog ili drugog čina nisu iste.113
Time dolazimo do pitanja pomirenja koje je za jedne postalo politička dogma (uglavnom za predstavnike međunarodne zajednice), za druge politička parola (za domaće politike i vjerske elite),
za treće ljudska potreba (obične građane). Oni za koje je pomirenje postalo politička parola stalno ponavljaju mantru kako uz
pomirenje „ne treba zaboraviti“. Tko zna što je za budućnost nas
u Bosni i Hercegovini bolje: ili sposobnost pamćenja ili sposobnost zaboravljanja. Nije uloga pamćenja da pamtimo sve. Zašto
pamtiti suvišne stvari ili ono što nas opterećuje? Karijer spominje „blagoslovljeni dar zaborava“ (Karijer, 2011).
Hrvati u svojoj nacionalnoj svijesti moraju imati jasan stav jesu li
tu kao „predziđe“, čuvari „granice“, ili su tu radi sebe samih. Što
prije bude zadominirala svijest kod političkih elita u Hrvatskoj
da ovdje nije u pitanju nikakva njihova dijaspora, a kod ovdašnjih Hrvata svijest da su tu radi sebe samih, to će prije riješiti pitanje svoje budućnosti na ovim prostorima. Hrvati nisu tu da se
žrtvuju za „drugoga“ niti da budu instrumentalizirani za „drugoga“. Problem je što Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu sigurni da
država u kojoj žive (a osobito međunarodna zajednica) podržava
njihov identitet, već misle da ga potiskuje. Umjesto nametnutog zajedništva, treba razvijati osjećaj pripadnosti toj zajednici i
osjećaj solidarnosti. Ali to neće doći samo od sebe.
I Hrvati i Bošnjaci svoj noviji identitet grade na svijesti o žrtvi:
hoće li im se osvetiti stvaranje atmosfere, u svom narodu prezasićene „ideologijom žrtve“. Odnos Bošnjaka prema Hrvatima
u Federaciji određen je „strahom od slabih“ (Apaduraj, 2008),
iza kojeg stoji ono što u sociološkoj teoriji nazivamo „mi/oni“.
112
„O svemogući Bože, oplemeni moj um snagom da upoznam druge, a njima
omogući da znaju o meni koliko ja znam o njima“ (talmudska poslovica).
113
„Sposobnost da se živi s različitostima, a kamoli da se u takvom životu uživa i od njega ima koristi, ne nastaje tek tako, a svakako ne sama po sebi. Ta sposobnost je umijeće koje, poput svih umijeća, iziskuje učenje i vježbanje“ (Bauman, 2011:106).
135
Dio bošnjačke inteligencije, povodeći se za američkim modelom
„lonca za taljenje“, nudi stvaranje neke bosanske nacije, a zaboravljaju da je i u SAD-u „lonac za taljenje“ zamijenjen „činijom
salate“, u kojoj se čuva mnoštvo različitih identiteta i iskustava.
Bit će dobro po sve ako se što prije ostave takvog nerealnog modela (kod već kakve-takve nacionalne svijesti Bošnjaka, Hrvata
i Srba).
Problem Bosne i Hercegovine je što ona nema, ili je ja ne vidim,
integrirajuću snagu. Ali zato ima suviše dezintegrirajućih.114
Nema bosanskohercegovačke identifikacije i solidarnosti, ona
se svodi na bošnjačku, hrvatsku, srpsku identifikaciju i solidarnost. Pišući o situaciji na području ex-Jugoslavije, nakon krvavih ratova krajem XX. i početkom XXI. stoljeća Z. Bauman piše:
„Pri čemu je jedna od najstrašnijih posljedica to što su uzajamna
susretljivost i prijateljski suživot jezika, kultura i religija sada
manje vjerojatni nego ikad prije“ (Bauman, 2011:185). Nažalost,
izgleda da je Bauman u pravu.
Odnos Hrvata prema Bosni i Hercegovini. Da bi Bosna i Hercegovina mogla funkcionirati kao država, nužno je da postoji jak
politički identitet njenih državljana. A on je daleko manji od
religijsko-nacionalnog identiteta. Još su i mnogi Hrvati na „Vi“
s državnim simbolima Bosne i Hercegovine (zastavom, naprimjer).
Zasigurno da Srbi i Hrvati imaju osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini, ali imaju li i svi osjećaj odanosti istoj? Je li riječ o tome
da je svijest o naciji jača od osjećaja za državu? Možda bi se slično
moglo reći i za Bošnjake u Sandžaku (s aspekta odnosa prema
naciji i državi).
Vraća nas to na pitanje patriotizma. Što je patriotizam?115 Podrazumijeva li podršku domovini bez obzira na njeno političko
ustrojstvo i unutarnje odnose? Gdje je granica između patriotizma i nacionalizma? Je li ona jasna i konstantna ili nejasna i
promjenljiva?
„Podjele. Stalne podjele. Kad god oni dijele, mi stradamo“, piše Tariq Ali u
romanu Noć zlatne leptirice (Ali, 2010:123).
114
„U jednom razgovoru s novinarima nekako se povela reč o patriotizmu. ,Patriotizam, šta vam je to?’ pitao se šef države (Njemačke, Hajneman – op. a.). Jedan novinar ga
je začuđeno zapitao:,Ama gospodine predsedniče, zar vi ne volite Nemačku?’ ,Ne!’ energično će
Hajneman. ,Ja volim svoju ženu!’“ (Ivanji, 2005:185).
115
136
Sumornu sliku po budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini ostavljaju (i ostavljat će) migracije. I da su idealni uvjeti za političku
i nacionalnu ravnopravnost Hrvata u BiH, to ne bi moglo zaustaviti val migracija prema Hrvatskoj kao državi s dominantno
hrvatskim stanovništvom i odskora članicom EU-a. Te migracije
Hrvata iz BiH prema Hrvatskoj odvijale su se i u ex-Jugoslaviji
(istina, znatno manjeg intenziteta) kad je to bila zajednička država. Danas su one znatno veće.
Treba imati smisao za „živjeti zajedno“ s pripadnicima drugih
nacionalnih i religijskih identiteta.
Zašto, na kraju, ne ukazati i na realnu opasnost od ravnodušnosti i „prezasićenosti“ Hrvata u Bosni i Hercegovini situacijom u
kojoj se dugo nalaze.
Literatura:
Ali, T. (2010), Noć zlatne leptirice, Buybook, Sarajevo.
Apaduraj, A. (2008), Strah od malih brojeva, XX vek, Beograd.
Bauman, Z. (2011), Tekuća modernost, Pelago, Zagreb.
Ćosić, D. (2011), U tuđem vremenu, Službeni glasnik, Beograd.
Eagleton, T. (2011), Nevolja sa strancima, Algoritam, Zagreb.
Gaus, K.-M. (2010), Europljani u nestajanju, Faktura, Zagreb.
Horstenau, G. (2007), Između Hiltera i Pavelića, Nolit, Beograd.
Ivanji, I. (2005), Titov prevodilac, Samizdat, Beograd.
Karijer, Ž. K., Eko, U. (2011), Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga, Gradac, Čačak.
Kuschel, K.-J. (2011), Židovi – kršćani – muslimani, Svjetlo riječi, Sarajevo.
Laušević, Ž. (2011), Godina prođe, dan nikako, Novosti, Beograd.
Mazover, M. (2011), Mračni kontinent – Evropa u dvadesetom veku, Arhipelag, Beograd.
Permentier, E. (2011), »Biti kršćanin … u društvu bez religije«, Concilium, 2/2011.
Veber, M. (2006), Politički spisi, Filip Višnjić, Beograd.
Volf, M. (2003), »Život s drugima«, Bosna franciscana, 18/2003.
Zafranski, R. (2005), Zlo ili drama slobode, Službeni list SCG, Beograd.
137
CROATIAN NATIONAL IDENTITY
ON „ THE BORDER“– THE MEETING OF OTHERS
Summary
A word or two on national identities among collective identities. Collective identity as independent of us; collective identity
as a result of choice, and forced identity. The place of national
identity in the multiplicity of identity. The unfoundedness of an
a priori attitude towards the collective identity as something
anachronic. What does the Croatian identity in Bosnia and Herzegovina consist of? Commitment to identities.
National identity on ” the border“. The importance of ”the border“. Why is ”the border“ significant for national identity? The
need for an emphasized showing/proving of identity on ”the
border“. Sensitivity on questioning the identity on ”the border“. Globalization and national borders.
Conflicts on ”the border“and their resolution. Why are national conflicts necessary for political elites? The interpretation
of national conflicts as denominatonal-religious as well. Churches and religious communities in general and the resolution
of such conflicts.
Social environment in which a ”return“ to national identities
has taken place. The nationalization of people in post-socialist
Bosnia and Herzegovina. Identification which has been ”redirected“ from the country and class to the nation and denomination. Stronger influence of religious elites on ”national “politics.
The nationalization of God and national confrontation. Religion
as a source of political (and national) legitimacy. Signs of national and denominational identity gain in importance. Awakening of the reminiscence on the victims.
The disastrous effects of nationalism on the Croatian identity
in Bosnia and Herzegovina. Nationalism as the most popular
and the most widespread ideology in Bosnia and Herzegovina.
Nationalism as an instrument of national cohesion. How has
nationalism overcome the religious ethics among the Catholics, Moslems, Eastern Orthodox in Bosnia and Herzegovina?
Have the Croats made a clear break with the part of their negative past, particularly that from the 20th century? How much
has the fact that all wars which they fought, under the flag of
138
Croatian nationalism in Bosnia and Herzegovina – were lost,
affected the consciousness of the Croats in Bosnia and Herzegovina? There is no generally accepted truth regarding the
events with Croats at the end of the 20th and the beginning of
the 21st century. Where does such animosity towards Croats
who criticize the Croatian nationalism come from? Word or two
on national egoism, „ pride “and national dignity.
The disastrous effects of the politics of HDZ (Croatian Democratic Union) on the situation of Croats in Bosnia and Herzegovina. Taking an oath ”for the people“ which resulted in ”the
erasing“ of people. Do the ”Croatian“ political elites differ from
other ”national“ elites in Bosnia and Herzegovina? What hides
behind the thesis on ”national unity“ and Croatian ”national
interests”? The nation does not admit inside differences and
divisions. Would Jesus vote for HDZ (Croatian Democratic Union) today?
Do the ”church structures“ bear some responsibilities for the
present situation of Croats in Bosnia and Herzegovina? Establishment of close relations between political and religious elites
after the fall of socialism. Has the political growth of religious
institutions lead to the spiritual loss of religion(s)? Are Catholicism, Islam, Orthodoxy more of a national capital in Bosnia and
Herzegovina, than a religious? Is the Church homogeneous?
The importance of depoliticization of the religious life.
Controversies on multiculturalism. What is with multiculturalism today? Multiculturalism in Bosnia and Herzegovina. The
relation multiculturalism–interculturalisam. The problem of
”sustainability“ of Bosnia and Herzegovina. A word or two on
”the neighbourhood“.
Croats and the Others. Third entity. Prevalence of fear from the
Others. Opening yourself up to the Others. Reconciliation and
recollection. Awareness of the Croats on why they are here!
Croats and Serbs. Croats and Bosniaks.
The attitude of Croats towards Bosnia and Herzegovina. Are
the chances for cooperativeness with the Others in Bosnia and
Herzegovina smaller than ever before? The importance of political identity. What is patriotism today? A feeling of belonging
and dedication to Bosnia and Herzegovina. What are the perspectives of Croats in Bosnia and Herzegovina?
Key words: Croats, identity, border, Bosnia and Herzegovina, the
Others, multiculturalism
139
DIE KROATISCHE NATIONALE IDENTITÄT AN DER „ GRENZE
“– BEGEGNUNG MIT DEN ANDEREN
Zusammenfassung
Etwas über die nationalen Identitäten unter den kollektiven
Identitäten. Die kollektive Identität ist unabhängig von uns selbst; Kollektive Identität als Ergebnis der Auswahl und erzwunge Identität. Ort der nationalen Identität in der Vielzahl an Identitäten. Gegenstandslosigkeit des apriorischen Verhältnisses
zur kollektiven Identität als etwas zeitwidriges. Wovon besteht
die kroatische Identität in Bosnien und Herzegowina? Auseinandersetzung mit Identitäten.
Die nationale Identität an der „ Grenze “. Bedeutsamkeit der „
Grenze “. Weshalb ist die „Grenze “ bedeutend für die nationale
Identität? Bedarf für betontes Beweisen/Vorweisen der Identität an der „ Grenze “. Sensitivität der Identität an der „ Grenze
“ und ihre Bestreitung. Globalisierung und nationale Grenzen.
Konflikte an der „ Grenze “und ihre Beilegung. Weshalb sind
für die Elite nationale Konflikte erforderlich? Interpretation nationaler Konflikte als (auch) konfessionell-religiöser Konflikte.
Kirchen und religiöse Gemeinden im Allgemeinen und Beilegung solcher Konflikte.
Gesellschaftliche Zustände in denen es zur „ Rückkehr “ der
nationalen Identität gekommen ist. Nationalisierung des Volkes im postsozialistischen Bosnien und Herzegowina. Die Identifikation ist vom Staat und der Klasse „ umgeleitet “ auf die Nation und Konfession. Vertiefung des Einflusses der religiösen
Elite auf die „ nationale “ Politik. Nationalisierung Gottes und
nationale Konfrontationen. Religion als Ursprung politischer
(und nationaler) Legitimierung. Zeichen nationaler und konfessioneller Identität bekommen an Wichtigkeit. Erwecken des
Andenkens an die Opfer.
Schädlichkeit des Nationalismus für die kroatische Identität in
Bosnien und Herzegowina. Nationalismus als volkstümlichste
und weitverbreiteste Ideologie in Bosnien und Herzegowina.
Nationalismus als Mittel der nationalen Kohäsion. Wie hat der
Nationalismus die religiöse Ethik bei Katholiken, Moslems, Orthodoxen in Bosnien und Herzegowina überwältigt ? Haben die
Kroaten den Teil der eigenen negativen Vergangenheit bewälti140
gt, besonders jene aus dem XX. Jahrhundert? Wieweit wurde
das Bewußtsein der Kroaten in Bosnien und Herzegowina beeinflusst durch die Tatsache, dass alle Kriege die unter der Fahne des kroatischen Nationalismus in Bosnien und Herzegowina
geführt wurden – verloren wurden? Er besteht keine allgemeingültige Wahrheit der Ereignisse mit den Kroaten vom Ende des
XX. und Anfang des XXI. Jahrhunderts. Woher kommt dieser
grosse Haß zu den Kroaten die den kroatischen Nationalismus
kritisieren? Einige Wörter über die nationale Selbstliebe , „ den
Stolz “ und die nationale Würde.
Katastrophale Auswirkungen der HDZ Politik auf den Status
der Kroaten in Bosnien und Herzegowina. Beschwörung „ ins
Volk “welche sich als „ Löschung “des Volkes ausgewirkt hat.
Unterscheidet sich die „ kroatische “ politische Elite von anderen „ nationalen “ Eliten in Bosnien und Herzegowina? Was
verbirgt sich hinter der These über die „ nationale Einheit“ und
den kroatischen, „ nationalen Interessen “ ? Die Nation bekennt
keine interne Differenzen und Aufteilungen. Würde Jesus heute HDZ wählen?
Gibt es eine Verantwortung der „ kirchlichen Strukturen “ für
die heutige Position der Kroaten in Bosnien und Herzegowina? Wiederherstellung eines Näheverhältnisses zwischen der
politischen und religiösen Elite nach dem Einsturz des Sozialismus. Hat die politische Verfestigung religiöser Institutionen
zum geistlichen Verlust der Religion(en) geführt? Sind Katholizismus, Islam, Orthodoxie ein mehr völkerliches als kirchliches
Kapital in Bosnien und Herzegowina? Ist die Kirche homogen?
Bedeutsamkeit der Depolitisierung des religiösen Daseins.
Kontroverse über den Multikulturalismus. Was ist mit dem Multikulturalismus heute? Multikulturalismus in Bosnien und Herzegowina. Verhältnis Multikulturalismus–Interkulturalismus.
Problem der „ Nachhaltigkeit “ Bosniens und Herzegowinas.
Etwas über die „Nachbarschaft “.
Kroaten und die Anderen. Die dritte Entität. Überwältigung der
Furcht vom Anderen. Sich öffnen zum Anderen. Versöhnung
und Erinnerung. Bewußtsein bei den Kroaten darüber weshalb
sie hier sind! Kroaten und Serben. Kroaten und Bosnier.
Verhältnis der Kroaten zu Bosnien und Herzegowina. Sind die
Chancen in Bosnien und Herzegowina für die Bereitwilligkeit zu
Anderen geringer als je zuvor? Bedeutsamkeit der politischen
Identität. Was ist Heimatliebe heute? Gefühl der Zugehörigkeit und Gefühl der Loyalität zu Bosnien und Herzegowina. Was
141
sind die Perspektiven der Kroaten in Bosnien und Herzegowina?
Schlüsselwörter: Kroaten, Identität, Grenze, Bosnien und Herzegowina, Andere, Multikulturalismus
4. 8. Žarko Papić
ODNOS GRAÐANSKOG I NACIONALNOG –
CIVILNO DRUŠTVO I RAVNOPRAVNOST
Papić, dr. Žarko, rođen 1947. Na Ekonomskom fakultetu u Beogradu diplomirao
1969., magistrirao 1972. i doktorirao 1974. Od 2008. viši je savjetnik za socijalne politike i direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju (IBHI) u Bosni i Hercegovini. Bio je ministar nauke i tehnologije Republike Srbije, potom generalni
direktor Federalnog ureda za planiranje Jugoslavije i ministar Federalne Vlade te
ambasador i šef Permanentne delegacije Jugoslavije u OECD-u. Bio je vođa tima,
stručnjak i autor u pripremi UNDP Milenijumskih razvojnih ciljeva u BiH (2003).
Također je bio vođa tima u pripremi UNDP NHDR 2007 „Socijalno uključivanje u
BiH“. Gostujući je predavač na Američkom univerzitetu u Parizu. Objavio je 70-ak
znanstvenih radova i knjiga (Cijena rata u bivšoj Jugoslaviji, 1996; International
Support Policies to South-East European Countries – Lessons (not) Learned in
BiH, 2001. i dr.).
Sažetak
U višenacionalnim zajednicama očit je izostanak specifičnih
odgovora civilnog društva na temu nacionalne ravnopravnosti.
Odsustvo tog odgovora vodi zanemarivanju realne, višenacionalne situacije i „izmještanju“ građana iz nacija. Odatle i prisutna apstrakcija: ako su građani ravnopravni, ravnopravne su i
nacije te je nacionalna ravnopravnost sama po sebi ostvariva.
Civilno društvo ne može biti ni unitarno ni nacionalistički orijentisano. Nacionalna ravnopravnost dio je individualnih sloboda
građana, ili, civilno društvo i nacionalna ravnopravnost dvije su
strane iste medalje.
Hrvatsko nacionalno pitanje u BiH nije riješeno. Neravnopravnost Hrvata odnosi se na situacije, sredine, kantone, opštine
gdje nisu većinski narod. Tamo gdje jesu (Stolac naprimjer)
neravnopravni su drugi, Bošnjaci ili Srbi. To nije specifičnost
142
FBiH; neravnopravnost Hrvata i Bošnjaka u RS-u u svim sredinama i nivoima vlasti je jednako očita.
Ključni aspekt neravnopravnosti Hrvata je nivo FBiH, od izbornog zakona koji omogućuje da većinski Bošnjaci izaberu hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, do preglasavanja u Vladi
FBiH i „upada“ u budžete kantona odlukom te Vlade itd.
Važna osnova za reformu Ustava BiH, htjeli to vidjeti ili ne, je
obezbjeđivanje nacionalne ravnopravnosti Hrvata na nivou
FBiH.
Ključne riječi: civilno društvo, nacionalna ravnopravnost, NVO-i,
hrvatsko nacionalno pitanje, unitarizam
1. Civilno društvo – o čemu se zapravo radi?
1.1. Civilno društvo, koncept i praksa u nas, u najvećoj mjeri prati
nerazumijevanje, posebno odnosa forme i sadržaja, same ideje
civilnog društva. Dio toga je javno prisutna jednostranost, od
apologije prakse civilnog društva do potpunog odbacivanja i
koncepta i prakse, sa standardnim desničarskim tezama u „stranim agenturama“. U nas u potpunosti izostaje ozbiljna kritička
analiza civilnog društva sa stanovišta same ideje civilnog društva.
Formalno, civilno društvo nije ni javni ni privatni sektor i funkcioniše na neprofitnoj osnovi. U okviru tog pristupa, civilno
društvo čine nevladine organizacije, religijske zajednice, sindikati, dio medija, dio akademske zajednice itd.
Stvar postaje puno komplikovanija sa definisanjem vrijednosti,
sadržaja civilnog društva. Riječ je o univerzalnim idejama slobode, demokratije, vladavine prava, ljudskih prava, socijalne pravde i društvene odgovornosti.
Sam koncept polazi od toga da tradicionalna parlamentarna demokratija nije dovoljan okvir za stvarnu demokratizaciju društva, jeste nužan ali ne i dovoljan uslov za demokratsko društvo.
U tom kontekstu organizacije civilnog društva okupljaju građane sa specifičnim interesima, lokalnim ili opštedruštvenim te se
bore za njihovo ostvarivanje. Takođe zastupaju građane u kritici
ili promjenama u politikama i funkcionisanju javnih institucija.
Stoga je civilno društvo najvažniji faktor socijalnog uključivanja
u najširem smislu.
143
1.2. Koncept i organizacija civilnog društva, kao i mnoge druge dobre
i loše stvari, nastali su u razvijenim, kolokvijalno rečeno zapadnim društvima. To je, prirodno, obilježilo i sam koncept, odnosno definisalo vrijednosti civilnog društva.
Kritički gledano, moguće su sljedeće hipoteze:
1.2.1. S obzirom na to da je razvijeno u jednonacionalnim zemljama, odnos prema „nacionalnom pitanju“ je redukovan na
odnos prema nacionalnim manjinama u sklopu navedenih vrijednosti civilnog društva. U višenacionalnim zajednicama očit
je izostanak specifičnih odgovora civilnog društva na temu nacionalne ravnopravnosti. Odsustvo tog odgovora vodi zanemarivanju realne, višenacionalne situacije i pokušaju „primjene“
pomenutih vrijednosti na građane koji se stoga „izmještaju“ iz
nacija. Odatle i prisutna apstrakcija: ako su građani ravnopravni, ravnopravne su i nacije te je nacionalna ravnopravnost sama
po sebi ostvariva. Vulgarnija i veoma prisutna konkretizacija te
apstrakcije je teza „jedan čovjek, jedan glas“, tj. traženje uporišta konceptu civilnog društva u onome što mu jeste bila polazna
osnova – u tradicionalnoj parlamentarnoj demokratiji jednonacionalnih država.
1.2.2. Civilno društvo, prateći razvoj svog „rodnog mjesta“, razvijenog Zapada, takođe se globalizovalo. Ne samo kao univerzalne vrijednosti, već i kao globalne organizacije civilnog društva, od humanitarnih do onih angažovanih na odbrani ljudskih
prava. Taj je proces nesumnjivo pozitivan kada je riječ o vrijednostima civilnog društva. Nešto je drugačije sa globalnim organizacijama civilnog društva koje su de facto globalne korporacije,
u kojima često interes tehnostrukture korporacije prevladava
interes vrijednosti za koje bi se trebale boriti. Računovodstveno gledano, njihov neprofitni karakter se kompenzuje enormno
visokim platama tehnostrukturi, tj. mogući profit se unaprijed
„seli“ u veoma uvećane troškove implementacije projekata. Odatle i analitički nalazi niza ozbiljnih istraživanja da samo polovina
finansijskih sredstava za međunarodnu pomoć, uključujući i dio
preko korporacija civilnog društva, stvarno dođe do korisnika te
pomoći.
1.2.3. Postojeću globalnu organizovanu strukturu civilnog društva ozbiljno „ugrožavaju“ novi mediji, internet prije svega, koji
omogućuju organizacijski neposredovano udruživanje građana,
proširuju prostore slobode govora i civilnog političkog djelovanja.
144
To je veoma pozitivan proces i, nadajući se da neće biti kontrolisan na bilo koji „internet način“ (znaci pokušaja kontrole, grubi
ili rafinirani, već postoje), značiće značajan pozitivan trend u razvoju civilnog društva sa naglaskom na njegove vrijednosti.
1.2.4. Nijedno društvo, kao ni njegov segment – civilno društvo, nije i ne može biti perfektno. Ostaje nam, kao što bi Džordž
Soroš rekao, „second best“ rješenje: otvoreno društvo, u procesu stalnih pozitivnih promjena u svim segmentima univerzalno
prihvaćenih vrijednosti.
To se odnosi i na civilno društvo u Bosni i Hercegovini, posebno
kada je riječ o nacionalnom pitanju, nacionalnoj ravnopravnosti.
Problem se ne rješava ako se poput malog djeteta suočenog sa
problemom „zažmiri“, čime misli da problema nema.
2. Građansko i nacionalno
2.1. Nacija, kao istorijski oblik zajednice ljudi, u zaokruženom, modernom smislu, nastala je istorijski sa razvijanjem tržišta, u ranom kapitalizmu, i bila je važna poluga rušenja feudalizma.
Od svojih istorijskih početaka, unutarnacionalni odnosi su protivrječni, prije svega odnosi između vladajuće elite i naroda, građana nacije.
Ne ulazeći u analizu tih protivrječnosti, dijelimo stav da je nacionalno pitanje u osnovi demokratsko pitanje.
2.2.„Nacionalizam je sastavni dio protivrječnog karaktera nacije,
kao oblika zajednice. Za preciznije određivanje nacionalizma, za
razlikovanje nacionalne afirmacije i emancipacije od nacionalizma presudna je analiza društvenog osnova i sadržaja „kretanja“
konkretne nacije. Dakle, nacionalizam se ne može ustanovljavati
i određivati kvantitativno, snagom i širinom ispoljavanja nacionalne svijesti, već samo analizom društvenog sadržaja nacionalne svijesti i u vezi s tim „kvalitetom“ oblika njenog ispoljavanja.
Različita društvena utemeljenja nacionalne svijesti različito se
ispoljavaju.
Rodno mjesto moderne nacije je kapitalizam, proces formiranja
kapitalističkog načina proizvodnje. To što su već u fazi formiranja nacija i rušenja feudalizma bile prisutne nacionalističke
tendencije odnosi se na „unutrašnju“ funkciju nacionalizma, na
„upotrebu“ nacije kao oblika zajednice za nadklasnu integraciju
145
rada i kapitala i prigušivanja novog, narastajućeg klasnog sukoba
između buržoazije i proleterijata. Stoga je krivo zasnovana svaka
analiza koja se ne temelji na razmatranju društveno-ekonomske
osnove i socijalnog sadržaja nacionalizma te ostaje na mehaničkoj ocjeni njegovih pojavnih oblika.
Nacionalizam je razvojem kapitalističkog načina proizvodnje
snažno razvio svoje i „spoljašnje“ i „unutrašnje“ funkcije. Kao
što kapitalizam svoje unutrašnje protivrječnosti može prevladati samo svojim širenjem i reprodukovanjem u svjetskim razmjerama, tako i nacionalizam kao politika i ideologija nužno
nosi jedinstvo oba aspekta kapitalističkog načina proizvodnje,
i „unutrašnjeg“ i „spoljašnjeg“. Kao svijest ekspanzije nacionalnog kapitala, on je istovremeno i svijest manipulacije nacijom,
izraz prigušivanja unutrašnjih suprotnosti. Obje su funkcije nacionalizma međusobno uslovljene, jedna drugu trebaju i stoga
jedna drugu „proizvode“.
S etatizacijom oblika podruštvljavanja proizvodnje nacionalizam
postaje svijest i ideologija države, pojavljuje se u sve „čistijim“
oblicima, opredmećuje se u politici države.
Nacionalizam vodećih i dominirajućih nacija transformiše se u
one oblike internacionalizma koji izražavaju interese internacionalnog otuđivanja viška rada i hegemonije kod njih i suprotstavljeni su nacionalnoj ravnopravnosti i njenoj društvenoj osnovici,
sadržanoj u odbrani nacionalnog viška rada. Taj nacionalistički
„internacionalizam“ samo je prerušeni oblik klasičnog nacionalizma, oblik koji odgovara novim uslovima i treba da u njima
obezbijedi reprodukciju klasičnih funkcija nacionalizma.
Čini se da je istorijski karakter nacionalizma, analiza njegovih
razvojnih faza i oblika, te u tom kontekstu i cjelovita analiza kritika njegovih aktuelnih oblika, neopravdano zapostavljen aspekt
naše društvene teorije. Srpski nacionalizam je dobar primjer za
podupiranje teze o istorijskoj dinamičnosti i prilagodljivosti nacionalizma uopšte.“
2.3. U ovom opštem kontekstu zbrka oko identiteta – građanski ili
nacionalni – samo je dio opšteg napora naših političkih, intelektualnih i civilnih „elita“ na zamagljivanju samog problema. U redovno redukovanoj javnoj interpretaciji oba su samo apstraktni
pojmovi te se ne vidi i ne zna šta iza njih stoji (ili ne stoji). Ne
postoji protivrječnost između tako, dodaću površno, suprotstavljenih identiteta.
146
U jednonacionalnim državama svako je građanin svoje države –
nacije, u višenacionalnim državama, da bi bio građanin, svako
mora biti nacionalno ravnopravan.
Riječ je o istom, a cjelovitom identitetu koji je, naravno, puno
sadržajniji (profesionalni, bračni, polni, lokalnogeografski, kulturološki, jezički itd.) od samo ova dva.
Sa druge strane protivrječnost postoji unutar svakog od dva
površno definisana identiteta. Protivrječnost između njihovog
demokratskog sadržaja sa jedne strane, a sa druge interesa elite
(političke, tajkunsko-privatizacijske itd.) za upotrebu „identiteta“ bez obzira na njihov sadržaj.
2.4. Nacionalna ravnopravnost kao „ravnopravan“ dogovor nacija (tj.
njihovih partija i lidera) ne postoji ili „postoji“ samo kao ukidanje
ravnopravnosti (prava, demokratije) svih građana unutar svake
nacije u korist totalitarizma nacije (njene elite). Ravnopravnost
nacija znači, prije svega, demokratija građana uz mogućnost
demokratskog izražavanja i specifičnih, dodatnih interesa nacionalne zajednice, usmjerene, prije svega, na onemogućavanje
majorizacije i očuvanje identiteta. Bez toga, takođe, nema demokratije niti civilnog društva. Sve višenacionalne demokratske
države imaju ustavno definisan dio parlamentarne vlasti, dom
naroda u raznim oblicima koji počiva na bazi nacionalnog pariteta i jednakosti prava, onemogućava potencijalnu opasnost da
drugi dom (građana), biran po principu jedan čovjek – jedan glas,
majorizuje brojčano manje nacije. Ako je to, na primjer za Švajcarsku, samo teorijska mogućnost, ovdje je bila i jeste vrlo realna
opasnost. Sjetite se da je Milošević izvršio agresiju na politički
sistem bivše Jugoslavije pokušavajući kroz institucije sistema
uvesti sopstvenu autokratsku vlast, a služeći se Srbima kao
najbrojnijima, na ideji jačanja savezne države kroz dominaciju
principa jedan čovjek – jedan glas i krpz neposredne izbore šefa
države. Kad nije uspjelo institucionalno, krenulo se vaninstitucionalno, „antibirokratskom revolucijom“, tj. rušenjem sistema
koji je omogućavao nacionalnu ravnopravnost.
Sa druge strane stvarna ravnopravnost građana nije moguća bez
ravnopravnosti nacija u višenacionalnim zajednicama. Stoga su
višenacionalne zajednice, države, u organizacionom i funkcionalnom smislu komplikovane. Istovremeno ih jedino ta komplikovanost čini održivim i funkcionalnim.
147
U ovom kontekstu, o našim bosanskohercegovačkim aktuelnostima u četvrtom dijelu ovog teksta.
3. Civilno društvo u BiH
U zavisnosti od korištenih izvora podaci o brojevima, oblastima
i obimu rada udruženja, fondacija i grupa građana ponekad su
kontradiktorni i uglavnom se odnose na nevladine organizacije
(NVO „sektor“) i/ili uključuju druge organizacije pod uslovima
koji se mogu samo registrovati u skladu sa spomenutim zakonima u BiH (naprimjer profesionalna udruženja, kulturna ili rekreativna društva itd.).
3.1. Istraživanje iz 2005. koje su sproveli IBHI/BSAL i DFID pokazalo je da bilo 9095 organizacija u BiH prema NACE klasifikaciji i
podacima biroa za statistiku oba entiteta i Brčko distrikta. Dalja
verifikacija podataka sakupljenih tokom rada na studiji pokazala
je da gotovo pola registrovanih organizacija nisu više aktivne,
dok je procijenjeno da je broj aktivnih „nevladinih organizacija“
u BiH bio 4629. Iako je prema nekim drugim izvorima (USAID)
stvarni broj aktivnih NVO-a puno manji.
U 2008. broj registrovanih NVO-a u BiH je znatno porastao na 12
189. Ukupni broj registracija u svim javnim registrima je 12 189.
Ipak, ovo ne znači da postoji 12 189 udruženja u Bosni i Hercegovini. Zbog postojanja četiri zakona o udruženjima i fondacijama,
i odsustva jedinstvenog registra udruženja Bosne i Hercegovine,
postoji realna mogućnost da su mnoge asocijacije dva puta registrovane (naprimjer na kantonalnom i entitetskom nivou).
Prema istraživanju DFID-a, IBHI-a i BSAL-a u 2004. ukupni procijenjeni prihod NVO sektora u BiH je u to vrijeme činio 4,5%
BDP-a, dok je potrošnja NVO sektora bila 2,4% BDP-a. Sada dolazimo do vrlo interesantne usporedbe. Participacija NVO sektora
u BDP-u BiH u 2004. bila je blizu 1/5 participacije bosanskohercegovačke industrije u BDP-u (industrija je učestvovala sa 18%,
što nije daleko od participacije poljoprivrede u BDP-u koja je bila
40%). Stoga su ekonomska snaga i značaj NVO sektora veliki.
Broj stalnozaposlenih u NVO sektoru bio je 26 668 (ubrajajući i
zaposlene na pola radnog vremena), odnosno 2,3% aktivne radne snage. Ako ovom broju dodamo broj volontera koji rade puno
radno vrijeme – koji je procijenjen na 63 129 ili 5,36% aktivne
radne snage – dobijamo sljedeću cifru: 7,66% aktivne radne sna148
ge radi u NVO sektoru, ili za platu ili volonterski. Prihod u BDP-u
samo od volontera bio je 3,2%. U skladu sa međunarodnim standardima ovi brojevi su veoma visoki. Analiza zaposlenosti (za
platu ili volonterski) u 24 zemlje ukazuje da je prosjek 7,3%, od
20,6% u Holandiji do 0,6% u Meksiku.
U svrhu usporedbe, u 2004. je 43 405 građana u BiH bilo zaposleno u sektoru transporta i komunikacija. U to vrijeme NVO-i
u BiH su pružali usluge za 29% građana. Ovo također ilustruje
transfer donatorskog novca korisnicima i u vezi je sa informacijom da 60% NVO-a djeluje na nivou lokalne zajednice, što je veoma slično situaciji u Velikoj Britaniji gdje je 70% NVO-a djelovalo
na lokalnom nivou iste godine.
Na rast NVO sektora bi se trebalo gledati kao na pozitivan trend,
jer pokazuje viši nivo društvene svijesti i interesa građana da se
uključe u dijalog i odlučivanje kroz NVO-e. Ipak, uloga i važnost
nevladinog sektora se još uvijek potcjenjuje, naročito kada je u
pitanju sektor socijalnih usluga.
Ukupni broj udruženja koja su osnovana da bi radila samo u interesu svojih članova je 71,8%, u poređenju sa udruženjima koja
rade za opšti interes, koja učestvuju sa samo 28,2% u ukupnom
broju udruženja.
Većina udruženja u Bosni i Hercegovini su bila registrovana nakon demokratskih promjena 1991., dok je samo 9,4% udruženja
bilo registrovano prije 1991. Udruženja koja su bila dominantna
među predratnim udruženjima su lovački i planinarski klubovi,
volonterske vatrogasne brigade, kulturna i umjetnička društva i
organizacije Crvenog križa.
Udruženja primarno djeluju na lokalnom/kantonalnom nivou i
u većini slučajeva su također registrovana na istom nivou. Samo
19,2% udruženja je registrovano na nivou BiH, kod Ministarstva
pravde, sa najmanjim brojem registrovanih na entitetskom nivou (6,4%) i većinom (47,8%) registrovanim na kantonalnom
nivou.
3.2.Postoji nekoliko izvora finansiranja aktivnosti i rada nevladinih organizacija u BiH (lokalni i međunarodni donatori, državne institucije, samofinansiranje, dobrovoljni prilozi, prihodi od
projektnih aktivnosti itd.). Nakon 1995. godine NVO aktivnosti
uglavnom su finansirali međunarodni donatori, države ili međunarodne organizacije. Od početka 2000-ih sve značajniju ulogu imaju domaći izvori finansiranja. Sa funkcionalnog aspekta,
149
osnovni problem finansiranja nevladinog sektora leži u činjenici
da je veoma teško kombinovati dostupna sredstva sa ciljevima
koji se žele ostvariti u okviru predviđenih finansijskih parametara. Ipak, princip udruživanja sredstava (matching funds) postepeno se pojavljuje u BiH i trebao bi postati dio svakodnevne prakse.
Na ovaj način se realizuje puno partnerstvo između NVO-a, javnih institucija i svih nivoa vlasti u BiH, tako što se implementira
novi način finansiranja projekata (udruživanje sredstava), čime
se realizuje i aktivno uključivanje i rješavaju stvarni, aktuelni,
prisutni socijalni problemi.
IBHI (2007. i 2008. godine) i FSU u BiH (2010.) su sproveli istraživanja finansiranja NVO-a iz lokalnih budžeta. Ukupna planirana sredstva institucija za nevladin sektor u 2010. godini iznosila
su 114.078.193,73 KM (0,48% BDP-a za 2009. godinu). U odnosu na 2008. godinu, u 2010. godini vladine institucije planirale
su 3.955.197,70 KM manje izdvajanja za nevladin sektor u Bosni
i Hercegovini.
Ukupna planirana izdvajanja institucija u 2010. godini iznosila
su u FBiH 75.269.352,73 KM, u RS 33.647.941,00 KM i u DB
BiH 3.241.900,00 KM. Od ukupno planiranog, za izdvajanje u
FBiH je planirano oko 66%, u RS-u 29,5%, a u DB BiH 2,8%, u
odnosu na ukupan iznos. Preostalih 1,7% za nevladin sektor planirano je na nivou države BiH. U FBiH je planirano 4.550.235,44
KM više u odnosu na 2008. godinu, odnosno 6% od ukupnog
planiranog za FBiH u 2010. godini, dok je u RS planirano
2.130.418,39 KM manje nego u 2008. godini, što je opet 6% od
ukupnog planiranog za RS u 2010. godini. U DB BiH planirano je
1.399.213,12 KM manje nego u 2008. godini, što predstavlja oko
43% od ukupnih izdvajanja za DB BiH u 2010. godini. Najveća
planiranja izdvajanja unutar jedne institucije po entitetima su
bila 10.853.000,00 KM u FBiH i 4.659.040,00 KM u RS, što je u
oko 14% ili 1/7 od ukupnog planiranja unutar entiteta.
Posmatrano na administrativnim nivoima, najveća ukupna izdvajanja su na općinskim nivoima, iako su najveća pojedinačna
izdvajanja ipak vidljiva od strane institucija na kantonalnom nivou. Na općinskom nivou 47,1% institucija izdvaja 53,2% ukupnih planiranih sredstava, 33,6% institucija na kantonalnom
nivou izdvaja 32,7% ukupnih planiranih sredstava, 16,3% institucija na entitetskom nivou izdvaja 12,4% ukupnih planiranih
sredstava i 3% institucija na državnom nivou izdvaja 1,7% ukupnih planiranih sredstava.
150
3.3. Ekonomski indikatori prema kategorijama udruženja građana (NVO-a)
Podatak iz prethodnih godina, a koji upućuje na općinski/opštinski nivo kao glavni izvor sredstava za nevladin sektor, nije
se promijenio ni u 2010. godini. Naime podatak iz prethodnih
studija imenovao je općinske/opštinske vlasti kao većinski izvor
sredstava za nevladin sektor u BiH.
Od ukupno planiranog iznosa dodijeljenog nevladinom sektoru
u 2010. godini 34,3% je namijenjeno sportskim organizacijama:
16% boračko-invalidskim udruženjima i srodnim organizacijama, 21,6% udrugama građana ili nevladinim organizacijama
koje se fokusiraju na pružanje socijalnih usluga/socijalne zaštite
građana i 28,2% ostalim tipovima UG-a/NVO-a.
U odnosu na 2008. godinu, udio izdvajanja za sportske organizacije je u 2010. godini blago opao (za 2,8%), udio za boračko-invalidska udruženja je blago porastao (za 1,3%), dok su se
udio izdvajanja za UG-e/NVO-e koji se fokusiraju na pružanje
socijalnih usluga/socijalne zaštite građana i udio izdvajanja za
ostale tipove UG-a/NVO-a nešto značajnije promijenili. Za ostale tipove UG-a/NVO-a izdvojeno je 5,6% manje nego 2008. godine, ali je za UG-e/NVO-e koji se fokusiraju na pružanje socijalnih
usluga/socijalne zaštite udio izdvajanja povećan za 8% u odnosu
na 2008. godinu.
Kako se udio za sportske organizacije smanjio i sa 2007. na 2008.
godinu, i to za 7%, vidimo da se trend smanjenja udjela sredstava
za sportske organizacije nastavlja u 2010. godini.
U 2010. godini, u odnosu na 2008. godinu, javlja se trend povećanja udjela sredstava za udruženja fokusirana na boračko-invalidsku zaštitu. Ovaj procentualni odnos 2008. godine iznosio je
14,7% ukupnih izdvajanja, a 2010. godine taj odnos iznosi 16%.
Ukupno je 35.698.841,62 KM dodijeljeno bez tenderskih procedura (npr. putem planiranih programa rada), što je procentualno
31,3% od ukupnog iznosa dodijeljenih sredstava.
Ukupno 78.379.352,11 KM od ukupno izdvojenih sredstava
dodijeljeno je tenderskim procedurama, što je za 8,4% manje u
odnosu na 2008., a 8,6% u odnosu na 2007. godinu.
Od institucija koje izdvajaju sredstava, 76,9% zahtijevaju podnošenje i finansijskih i pismenih izvještaja od strane UG-a/NVO-a,
dok 5,2% dodjeljuje sredstva bez obaveze podnošenja izvještaja.
151
Ukupno 14,4% institucija vlasti zahtijeva podnošenje isključivo
finansijskog izvještaja, a 3,5% isključivo podnošenje pismenog
izvještaja.
U odnosu na 2008. godinu samo je zahtjev za podnošenje pismenog izvještaja o realiziranim aktivnostima veći nego 2010.
godine, dok su generalno zahtjevi za podnošenje oba ili samo
finansijskog izvještaja o utrošku sredstava veći u 2010. godini.
Razlika nije velika, ali je ipak prisutna, što znači da je trend porasta zahtijeva za izvještavanje o utrošku dodijeljenih sredstava
u porastu.
3.4. Protivrječnosti civilnog društva u BiH
Velika razlika se može uočiti između kvantitativnih pokazatelja
vezanih za razvoj NVO sektora/medija i stvarni civilni uticaj koji
oni imaju na bos.herc. društvo. Ovo nameće jedno važno pitanje
– da li imamo civilno društvo u BiH? Ili imamo njegovu „kvantitativnu” iluziju, bez civilnog karaktera, i stoga ima li ono utjecaj
da društvena dešavanja? Ako je ova hipoteza tačna, razlozi bi bili
sljedeći:
Civilno društvo u BiH se od završetka rata razvijalo pod ključnim
uticajem međunarodnih politika podrške, tj. stranih donatora.
Logika iza ove vrste „industrije” podrške, kao koncepta međunarodnih politika podrške, se također implementirala u pružanju
pomoći razvoju civilnog društva. Velik broj lokalnih NVO-a se
formirao kao rezultat potrebe donatora da imaju lokalne partnere tokom implementacije njihovih projekata.
Ovo nije bila podrška, nego zapravo prepreka razvoju bos.herc.
civilnog društva, najviše zbog toga što:
lokalni NVO-i nisu bili svjesni prave misije civilnog društva;
•nisu uspjeli da uspostave vidljive odnose sa građanima zato što
su njihove projekte određivali donatori, umjesto da budu odgovor na stvarne potrebe ljudi;
•NVO-i su se razvili kao interesne grupe ili kao profesionalni
NVO-i, bez stvarnog članstva.
Sve ovo je doprinijelo ne razvoju civilnog društva i NVO sektora
kao njegovog izuzetno značajnog dijela, nego formiranju „NVO
elite”. S druge strane to je značajno reduciralo mogućnost izgradnje održivih, nezavisnih organizacija civilnog društva.
Sa smanjenjem donatorske podrške razvoju civilnog društva
mnogi lokalni NVO-i su se zatvorili. S jedne strane počeo je pro152
ces tranzicije NVO-a sa međunarodnih na lokalne izvore finansiranja. Taj proces je imao, i još uvijek ima, svoje dobre i loše
strane.
Loše strane su direktna posljedica interesnog karaktera velikog
broja NVO-a. Naime ovdje se misli na fenomen koji može biti definisan kao „vladine nevladine organizacije”, tj. dio NVO sektora
koji se finansira iz javih budžeta (uglavnom bez tendera ili opisa
planiranih aktivnosti), i koji je potpuno politički orijentisan da
podržava vlade. To su, dominantno, NVO-i koje tvrde da predstavljaju one dijelove stanovništva koji su najviše bili pogođeni
ratom.
S druge strane (ili sa iste) je dio NVO-a vidio sebe kao „civilne”
organizacije koje su, istina, formalno gledano, fokusirane na
demokratizaciju i u velikoj mjeri vezane za političke stranke.
To samo po sebi ne bi bilo problem da ti NVO-i ne predstavljaju politike ovih političkih stranaka umjesto vrijednosti civilnog
društva.
Sasvim su jasni znaci tendencija manipulacije „nevladinim organizacijama”, njihovog indirektnog „usisavanja” u realni politički
sistem koji, podrškom svojim satelitima koji se lažno predstavljaju kao nevladine organizacije, nastoji dobiti „civilni” imidž.
Drugi je problem „profesionalizacija” borbe za civilno društvo,
stvaranje strukture koja proizvodi privid borbe za ljudska prava,
naprimjer. Skoro da je više okruglih stolova i seminara o ljudskim pravima i povratku, s uglavnom istim učesnicima i njihovom očekivanom saglasnošću, nego stvarno riješenih životnih
problema, povrata stana recimo.
Dobra strana prethodno spomenute tranzicije može se vidjeti u
velikom broju NVO-a koji su aktivni u socijalnom sektoru. Ovdje se misli na grassroots organizacije koje su aktivne u svojoj
lokalnoj zajednici – opštini. Većina njih je bila „previđena” u davanju donatorske pomoći, što ih je fokusiralo na ranu saradnju i
partnerstvo sa javnim institucijama i aktivnostima usmjerenim
na stvarne potrebe korisnika. Njihov potpuni fokus na socijalnu
zaštitu i usluge zahtijeva vidljive aktivnosti podrške za one kojima je to potrebno. To znači da ih je priroda njihovih aktivnosti
usmjerila prema izražavanju interesa građana, „gurajući” ih prema osnovnim vrijednostima civilnog društva.
„Donatorski usmjereni” tipovi projekata koje podržavaju strani
donatori su još uvijek prisutni. Napredak u smislu lokalnog vla153
sništva je vidljiv u projektima iz socijalne domene, u lokalnim
zajednicama itd. S druge strane „donatorski usmjereni” projekti
u „političkim” područjima (uloga civilnog društva, demokratizacija, pravo itd.) de facto predstavljaju interpretaciju političkih
stavova stranih donatora. Oni su ili bespotrebno trošenje sredstava (različite strategije za razvoj civilnog društva, na hiljade
okruglih stolova i konferencija) ili predstavljaju put ka gubitku
kredibiliteta NVO-a i njihovih projekata u očima građana BiH.
Zajedno sa uvođenjem EU koncepta socijalnog uključivanja, uloga civilnog društva, naročito NVO-a, dobila je značaj u javnim
diskusijama u BiH i tokom pripremanja (neusvojene) Strategije
socijalnog uključivanja.
U cilju ostvarenja neophodnog progresa (koji zemlja ne može
sama ostvariti) na polju socijalnog uključivanja u BiH, neophodno je mobilisati sve društvene aktere. Priroda socijalnog uključivanja zahtijeva jako civilno društvo, zato što jedno ne može
funkcionisati bez drugoga.
Na pitanje „Šta da se radi?” je lako odgovoriti. Organizacije civilnog društva bi trebale biti reformisane na takav način koji bi im
dozvolio da postanu agenti razvoja civilnog društva kao cjeline.
Postoje dva osnovna pravca reformi, prije svega NVO sektora:
•Partnerstvo između NVO-a, njihovo umrežavanje na osnovu
konkretnih, sektoralnih ili oblasti u kojima su aktivne. Ovdje
se ne misli na mreže onakve kakve jesu, koje podsjećaju na panel-diskusije bez ikakvih pravih aktivnosti, nego na mreže koje
su orijentisane prema akciji i koje rade na konkretnim pitanjima.
To je najbolji mehanizam za jačanje NVO kapaciteta da utiču na
vlade i na javnost. U ovom kontekstu veoma je važno inicirati
regionalnu saradnju i umrežavanje, naročito NVO partnerstvo
sa javnim institucijama, opštinama, kantonima, entitetima, bos.
herc. državnim organizacijama, naročito u vezi socijalnog uključivanja.
•Partnerstvo s javnim institucijama, opštinama, kantonima, en-
titetima, državnim organizacijama BiH, posebno u pogledu socijalnog uključivanja. Govoreći jezikom nakon 1968., ovo rješenje
je „šetnja kroz institucije“ – injekcija civilnog karaktera u njihovo funkcionisanje. Na taj način utjecaj civilnog društva na bos.
herc. društvo će biti ojačan.
154
Može se parafrazirati teza, napisana prije mnogo vremena: „Do
sada su analitičari samo interpretirali NVO svijet, vrijeme je da
se on promijeni”.
4. Kriza u Bosni i Hercegovini – refleksije na civilno društvo
4.1. Naravno, analiza cjelovitosti krize u BiH ovdje nije moguća. Socijalni i ekonomski aspekti krize, koji su svakako najvažniji, tražili bi poseban tekst. Stoga komentarišem samo neke političke
aspekte krize čije je osnovno izvorište institucionalna i ustavna
organizacija BiH, preciznije sudar različitih koncepata ustrojstva
zemlje. Još preciznije, u osnovi se radi o interpretacijama, dobrim i lošim, nacionalne ravnopravnosti.
U tom kontekstu nacionalizmima su široko otvorena vrata te
oni bitno obilježavaju našu političku scenu, zamagljujući stvarne
uzroke problema.
Važno je, već je rečeno, ne baviti se samo pojavnim oblicima, već
korijenima nacionalizma, prije svega njihovim socijalnim (nekad
bi se reklo „klasnim“) uzrocima.
Na prostoru bivše Jugoslavije, pa i u BiH, to su nove elite tajkunske privatizacije, bivše socijalističke „nomenklature“, koje
su promjenom ideologije uspješno branile političke pozicije (tu
je „slučaj“ Miloševićeve Srbije najjasniji), nove političke elite
i njima služeća „nova“ inteligencija. Važan i neizbježan (uz sve
pogrešne poteze) proces tranzicije, uvođenje punog tržišta, nije
samo rađao nove tajkunske centre ekonomske moći, on je nacionalno pitanje, pa i nacionalizam, „vratio“ u one forme koje su
odgovarale ranom kapitalizmu, ratove i spoljne agresije. Tu je
nažalost BiH najjasniji slučaj kada je riječ o „unutrašnjim“ i „spoljašnjim“ aspektima nacionalizma.
4.2. Dejtonski ustav BiH (Aneks 4. Mirovnog sporazuma) nesumnjivo je fokusiran na zaustavljanje rata, više nego što je ozbiljno
razvijen i usaglašen Ustav višenacionalne zajednice. Njegove su
kritike svakako opravdane, ne ulazeći u atraktivne kvalifikacije
tipa „luđačke košulje“ itd. Problem sa kritikom Dejtonskog ustava je što se zaboravlja realitet i njegovog nastanka i aktuelne
prakse, 17 godina poslije.
Razumijevanje realiteta (uzroka, posljedica itd.) nije i njegovo
prihvatanje, već pretpostavka za njegovo mijenjanje u pozitiv155
nom pravcu. Drugačiji pristup vodio bi u „zamku“ skolastičkog
nadmudrivanja.
• Dejtonski ustav nije samo rezultat mirovnog sporazuma, već
i svih nacionalnih strahova koji su bili sastavnica rata i agresije, straha od dominacije drugih i straha za nacionalni opstanak.
Njegove protivrječnosti su bile izraz realnih protivrječnosti u
BiH toga vremena, a ne samo teritorija koje su vojske kontrolisale. Da nije takav, nažalost ne bi bilo ni Mirovnog sporazuma.
• Dejtonskom ustavu je prethodio Vašingtonski sporazum čiji
su karakter i porijeklo veoma slični. Ustav FBiH rezultat je sporazuma kojim je zaustavljen „rat u ratu“ između Hrvata i Bošnjaka. Veoma je čudno što izostaju kritike Vašingtonskog sporazuma, tim prije što je „ugrađen“ u Dejtonski ustav BiH (sem dijela
o konfederaciji između FBiH i Hrvatske).
• Bez imalo sumnje neophodna je reforma Ustava BiH. Uslov
za konsenzus o pravcima i karakteru te reforme je „normalizacija“ političkih prilika, zaustavljanje nacionalnih tenzija i „proizvodnje straha“ od drugih, te razumijevanje svih da je to reforma, „unutrašnje“ pitanje i da nikakav OHR nema šta tu da traži
(sem što, kao mnogo puta do sada, može „polupati lončiće“). Taj
potreban uslov će biti dovoljan ako se otvoreno „pogleda u oči“
stvarnim problemima, korijenima krize.
Istovremeno nema tako lošeg ustava u okviru koga sistem ne bi
mogao funkcionisati mnogo bolje, posebno kad je riječ o rješavanju ekonomskih i socijalnih problema. Slabosti Ustava, apstraktni, koncepcijski sudari oko toga kako ga treba mijenjati, „palanačka filozofija – drž’te lopova“ samo su okvir za nesposobnu i
neodgovornu vlast. Jednako kao i učestale kritike međunarodne
zajednice za njeno „nemiješanje“, sa moga stanovišta hvalevrijedno.
4.3. Hrvatsko nacionalno pitanje u BiH nije riješeno. Neravnopravnost Hrvata odnosi se na situacije, sredine, kantone, opštine
gdje nisu većinski narod. Tamo gdje jesu (Stolac naprimjer)
neravnopravni su drugi, Bošnjaci ili Srbi. To nije specifičnost
FBiH, neravnopravnost Hrvata i Bošnjaka u RS u svim sredinama i nivoima vlasti je jednako očita.
Ključni aspekt neravnopravnosti Hrvata je nivo FBiH, od izbornog zakona koji omogućuje da većinski Bošnjaci izaberu hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu, do preglasavanja u Vladi
FBiH i „upada“ u budžete kantona odlukom te Vlade itd.
156
Krizu „hrvatskog pitanja“ otvorio je SDP nevjerovatnim potezima za partiju koja tvrdi da baštini odluke ZAVNOBiH-a. Od koalicije sa dvije minorne stranke, jednom tajkunskom, i drugom
koja se javno nije odrekla svog fašističkog, NDH nasljeđa, da bi
se eliminisala dva HDZ-a koja imaju izborni legitimitet (ma šta
ja kritički mislio o njima), do angažovanja svoje partijske mašinerije i dominantno bošnjačkog članstva, za izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.
Važna osnova za reformu Ustava BiH, htjeli to vidjeti ili ne, je
obezbjeđivanje nacionalne ravnopravnosti Hrvata na nivou
FBiH.
4.4. Osnovna prepreka tome je unitaristički koncept reforme Ustava
čiji je sastavni dio stalno guranje hrvatskog pitanja pod tepih.
Iskustvo, ne samo ex-Jugoslavije, pokazuje nešto što uslovno
možemo nazvati „prokletstvom većinske nacije“. Riječ je o težnji
za dominacijom te prihvatanju nacionalne ravnopravnosti drugih tek u kulturološkom i religijskom smislu.
U ovom kontekstu bošnjački nacionalizam, prikriven opštim
mjestima o potrebi jačanja države (pri čemu se to ne mjeri njenom efikasnosti već brojem državnih institucija), funkcionalnosti države (opet je mjera broj institucija i širenje njihove nadležnosti), do bespoštedne kritike svega postojećeg u, kako se kaže,
„manjem entitetu“ ili svake natuknice o hrvatskoj neravnopravnosti.
Sličnosti sa višedecenijskim oblicima srpskog nacionalizma u
bivšoj nam državi, posebno u drugoj polovini osamdesetih prošlog vijeka, su lako vidljive, naprimjer ostajući na kritici „oca nacije“, Dobrice Ćosića „žrtve srpskog naroda u Velikim Ratovima
ostale su uzaludne, izgubili smo u „miru“ ono što smo dobili u
„ratu“, naravno zbog „politike“ te „obmanuti“, „trajemo poniženi
i pokorni“.
„Nije li tragizam Dobrice Ćosića tragistička svijest o tragediji tragično neostvarivog unitarizma?“
Svaka paralela sa javnim istupima većeg broja takmičara za bošnjačkog „oca nacije“ je namjerna, čemu treba dodati i poneku medijsku „katedralu bošnjačkog duha“, da se parafrazira Tuđman.
Najsvežiji primjer je naslov u Dnevnom Avazu (02.02.2012.) intervjua Mahmuta ef. Karalića, osnivača i emira Sedme muslimanske brigade: „Bošnjačka politika gubi ono za šta smo ginuli“.
157
Ili bespoštedna i po svaku cijenu odbrana svog, ma šta on učinio,
te kritika onih drugih sa „tragističkih“ pozicija.
Tako za primjer, saopštenje Rijaseta Islamske zajednice u BiH,
odbacujući neke (nepomenute) izjave kardinala Puljića, tvrdi
da je „kardinalu Puljiću bliži model španske inkvizicije jer mu
smetaju vehabije zbog njihovog učenja i djelovanja“, i u nastavku
„Problem je što se počne s lovom na ‘vehabije’, a završi se logorima, progonima, ubijanjima i genocidom nad običnim, ‘finim’,
‘starim’ muslimanima Bošnjacima“.
Ostavimo po strani da je Saopštenje zvaničan dokument, objavljen samo dva mjeseca poslije vehabijskog terorističkog napada
na ambasadu SAD-a, što je nažalost iskustvo sa vehabijama, bar
stanovnika Sarajeva. Pomenućemo samo da je opšte mjesto odbacivanja kritike svakog oblika, riječi ili aktivnosti srpskog nacionalizma bilo „mahanjem“ Jasenovcem, gdje je takođe učinjen
genocid nad Srbima, Jevrejima, Romima itd.
4.5. Srpski nacionalizam posljednjih 15 godina je doživio katastrofalne poraze. U tim, poraženim agresijama najveće su žrtve podnijeli Bošnjaci u BiH, a dimenzije „kolateralnih žrtava“ samih Srba
van i u Srbiji druge su po veličini.
Srpskom nacionalizmu ostala je jedino lažna interpretacija RS-a
kao „osvojene“ države srpskog naroda. Zvanična politika Beograda to ne podržava, ali izgleda mi da se u predizborno vrijeme
tome niti ne suprotstavlja eksplicitno.
Odnos, nažalost jake, „nacionalističke“ Srbije prema RS-u je istorijska konstanta odnosa prema Srbima van Srbije. Bez izuzetka
služili su kao sredstvo unutrašnjih političkih borbi u Srbiji bez
ikakvog interesa za njihove stvarne interese. Redukovanje srpskog nacionalnog pitanja na državnost (u ovom bos.herc. slučaju
na poziciju RS-a) nema veze ni sa čin drugim već sa osvajanjem
vlasti „nacionalno svjesnih“ partija u Srbiji. Taj antievropski
trend u Srbiji direktno utiče na prijeteće zaoštravanje retorike
u RS-u.
Unutar RS-a refleksije srpskog nacionalizma na zvaničnu politiku jesu prisutne, za sada u retoričkoj ravni. Međutim problem
sa „retorikom“ može se opisati anegdotskom formulacijom „kad
jednom uzjašete (nacionalističkog) tigra, više ne možete sjahati“. Preciznije, time „proizveden“ rast srpskog nacionalizma je
eksponencijalan i ne može se ni lako ni kratkoročno umiriti.
Naravno, ta „retorika“ je funkcionalna, stvarne socijalne i eko158
nomske probleme RS potiskuje razvojem osjećaja nacionalne
ugroženosti, redukcijom identiteta gladnog i nezaposlenog Srbina na njegovu nacionalnu pripadnost. Tome veoma doprinosi
odnos bošnjačkih elita prema samom postojanju RS-a te poistovjećivanje svakog poteza na odbrani nadležnosti RS-a sa nacionalizmom.
Nije bitno „ko je prvi počeo“, bitno je da se počinjemo kretati u
zatvorenom krugu nacionalizma, ovaj put bošnjačkog i srpskog,
u kome niko neće dobro proći. Jednako su istorijski loši i „separatistički“ odgovori na „unitarizam“, kao i „unitaristički“ odgovori na „separatizam“.
Rješenje za ustavnu reformu u BiH nije nemoguće, ma kako to
sada izgledalo. Riječ je o prihvatanju realiteta i realnih problema.
BiH jeste suverena i jedinstvena država, granice su nepromjenjive, ona mora biti decentralizovana, neunitaristička zajednica i
država, puna ravnopravnost Hrvata u FBiH i RS mora biti ostvarena. U tom okviru ogroman je prostor za funkcionalno, demokratsko i održivo rješenje.
Sam proces ustavne reforme je proces koji ne može trajati kratko. Primjera radi, proces Ustava iz 1974. u ex-Jugoslaviji je trajao najmanje 6 godina (od 1970. do 1976. godine razrade ustava
u zakonima). Važno je početi, i „prvi korak vodi putu u Kinu“.
4.6. Civilno društvo u BiH kao da ne dodiruju ovi problemi. Pri tome
ne mislim na one zvanične organizacije civilnog društva koje
predstavljaju ratom pogođene ili za rat vezane grupe građana.
One su jasno nacionalno orijentisane kao „udarni odredi“ ili
„prateći ešaloni“ opisanih „svojih“ politika. Tu „mostova“ za sada
nema, a ne zna se hoće li ih uopšte biti.
Problem je u tome što i ono što bi trebale biti „prave“ organizacije civilnog društva apstinira od traganja za, naprimjer, oblicima
sinteze građanskog i nacionalnog, demokratije i ravnopravnosti.
Manje važan dio odgovora je u „nesnalaženju“ samog koncepta
civilnog društva u višenacionalnim državama. Puno je važnija
indirektna i prikrivena nacionalna podijeljenost i ovih organizacija. Sve će one kritikovati „svoje“ političke elite, ostajući unutar
svog nacionalnog korpusa ili identiteta. Neće sa druge strane
kritikovati „svoje“ za odnos prema onom „drugom“.
Želeći da pogriješim, ne znam ni za jednu kritiku NVO-a iz pretežno bošnjačkog dijela FBiH neravnopravnosti Hrvata, naprimjer, u izboru člana Predsjedništva BiH. Isto vrijedi za NVO-e
159
iz RS-a ili većinom hrvatske kantone u FBiH. Posredna ili manje
posredna vezanost NVO-aa za političke partije je dio odgovora o
uzrocima tog stanja.
Možda je važniji dio odgovora u „neperfektnosti“ koncepta civilnog društva u realitetu višenacionalnih zajednica. Iz „rodnog“
mjesta civilnog društva reprodukuju se i njegova indirektna
sklonost simplifikaciji problema u BiH na apstraktno, „građansko“, bez dijela sadržaja stvarno građanskog koji se odnosi na
nacionalni aspekt, nacionalnu ravnopravnost. Odatle i apstinencija vezana za korijene krize u BiH, odatle i „utisak“ da pomenuta
simplifikacija vodi „unitarističkoj svijesti“ organizacija civilnog
društva.
Nasuprot tome, civilno društvo može biti dobro ili loše, ali nikako, dok je civilno, ne može biti unitarno niti blisko tim političkim koncepcijama.
RELATION BETWEEN THE CIVIL AND THE NATIONAL – CIVIL
SOCIETY AND NATIONAL EQUALITY
Summary
In multinational communities the lack of specific answers of
the civil society on the subject of national equalities is obvious.
The absence of that answer leads to the negligence of the real,
multinational situation and to ”the relocation“ of citizens from
the nations. Hence the occurring abstraction: if the citizens are
equal, the nations are equal as well, therefore national equality
is achievable per se.
A civil society can be neither unitarily nor nationalistically
oriented. National equality is part of the individual freedoms of
citizens, in other words, civil society and national equality are
two sides of the same coin.
The Croatian national issue in BiH has not been solved. The
inequality of Croats relates to the situations, social environments, cantons, districts where they are not the majority nation. In places where they are the majority (Stolac for example)
unequal are the others, Bosniaks or Serbs. This is not speci160
fic for the Federation of Bosnia and Hercegovina (FBiH); the
inequality of Croats and Bosniaks in the Republic of Serbia in
all milieus and levels of authority is equally evident.
The key aspect of the inequality of Croats is the situation in
FBiH, from the elective law which enables the majority of Bosniaks to elect a Croatian representative to the President’s office, to the outvoting in the Government of FBiH and ”accesses“
to the canton budgets by the decision of that Government etc.
An important foundation for the reform of the constitution in
Bosnia and Herzegovina, whether you realize it or not, is ensuring the national equality of Croats on the level of FBiH.
Key words: civil society, national equality, Non-Governmental Organisations (NGOs), Croatian national issue, unitarianism
VERHÄLTNIS DES BÜRGERLICHEN UND NATIONALEN
– ZIVILGESELLSCHAFT UND NATIONALE
GLEICHBERECHTIGKEIT
Zusammenfassung
In multinationalen Gemeinden ist die Aussetzung spezifischer
Antworten der Zivilgesellschaft zum Thema nationale Gleichberechtigkeit offensichtlich. Die Absenz dieser Antwort führt
zur Vernachlässigung der realen, multinationalen Situation und
zur „Versetzung “der Bürger aus der Nation. Daher auch die
vorliegende Abstraktion: falls die Bürger gleichberechtigt sind,
dann sind auch die Nationen gleichberechtigt, daher ist auch
die nationale Gleichberechtigkeit an sich realisierbar.
Die Zivilgesellschaft kann weder unitaristisch noch nationalistisch orientiert sein. Die nationale Gleichberechtigkeit ist ein
Teil der individuellen Freiheit der Bürger oder sind die Zivilgesellschaft und die nationale Gleichberechtigkeit zwei Seiten der
gleichen Medaille.
Das kroatische nationale Anliegen in Bosnien und Herzegowina
ist nicht gelöst. Die Benachteiligung der Kroaten bezieht sich
auf die Situation, die Gemeinschaft, die Kantone, die Gemeinden wo das Mehrheitsvolk nicht anwesend ist. Da wo sie sind
161
(zum Beispiel Stolac) sind andere ungleich, die Bosnier oder
die Serben. Das ist nicht eine Sonderheit des Staatenbundes
Bosnien und Herzegowina ; Die Benachteiligung der Kroaten
und Bosnier in der Republik Serbien in allen Bereichen und
allen Regierungsebenen ist genauso offensichtlich.
Ein wichtiger Gesichtspunkt der Benachteiligung der Kroaten
ist das Niveau des Staatenbundes Bosnien und Herzegowina,
vom Wahlgesetz welches ermöglicht dass Mehrheitsbosnier
kroatische Repräsentanten in die Präsidentschaft wählen, bis
zur Überstimmung in der Regierung des Staatenbundes Bosnien und Herzegowina und bis zum „Eindringen “ in die Kantonbudgets durch Beschluß dieser Regierung usw.
Eine bedeutende Grundlage für die Reform der Verfassung in
Bosnien und Herzegowina, ob wir das wahrnehmen wollen
oder nicht, ist die Sicherstellung der nationalen Gleichberechtigkeit der Kroaten auf dem Niveau des Staatenbundes Bosnien
und Herzegowina.
Schlüsselwörter: Zivilgesellschaft, nationale Gleichberechtigkeit, NGOs, kroatisches nationales Anliegen, Unitarismus
162
4. 9. Tarik Haverić
USTAV BIH IZMEÐU PRAVNE ZNANOSTI I
POLITIČKE MOĆI
Haverić, dr. Tarik, rođen 1955., docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici. Diplomirao pozorišnu režiju i radiofoniju na Akademiji za kazalište i film u
Zagrebu (1978). Paralelno studirao povijest umjetnosti i filozofïju na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Magistrirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
(1989). Doktorirao političke nauke na Univerzitetu Paris X-Nanterre. Objavio više
znanstvenih radova i knjiga (Srednjovjekovno filosofijsko nazivlje u arapskom jeziku,
1990., Izgradnja Evrope, 2001., Ethnos i demokratija, 2006.,).
Sažetak
Uvjet za uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracije jest promjena tzv. Dejtonskog ustava. Najvažnije načelo za tu
promjenu jest da organizacija vlasti ne smije kršiti individualna
prava i slobode. Iako se, već prema Dejtonskom ustavu, prava
i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih
prava i protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, politički akteri koji o promjeni pregovaraju nisu spremni da
usvoje spomenuto načelo, i insistiraju na mehanizmima zaštite
kolektivnih prava koja su s njim u flagrantnoj suprotnosti. Rezultat takvog stava je potpuna blokada u provođenju odluke
suda u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci. Ipak, pozivanje
na »bosanskohercegovačke posebnosti« ne može biti opravdanje za kršenje ravnopravnosti pojedinaca uime ravnopravnosti
konstitutivnih naroda.
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Dejtonski ustav, Sejdić-Finci,
Venecijanska komisija, konstitutivni narodi, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Radni naslov Skupa, BiH, europska zemlja bez ustava — znanstveni, etički i politički izazov, postao je konačan. Pojašnjenja organizatora otkrivaju da ga oni sami shvataju kao intrigantan. On to
nesumnjivo i jest, prije svega zbog apodiktičnosti glavne tvrdnje
koja, shvaćena kao činjenični sud, nije tačna. Najprije, Bosna i
Hercegovina nije evropska zemlja (u savremenom značenju tog
163
određenja, koje se izvjesno ne može svesti na zemljopisnu situiranost); dalje, Bosna i Hercegovina ima ustav.
Teško da to činjenično stanje može proći neprimijećeno. Utoliko
je vjerovatnije da ovaj radni/konačni naslov zapravo ne izražava činjenični već vrednosni sud: nama se sugerira da normativni
poredak Bosne i Hercegovine ne zaslužuje ime ustava.
Lako ćemo se složiti da je skup načela i pravila oko kojih je organizirana javna vlast na teritoriju »Bosna i Hercegovina«, tj. ustav
Bosne i Hercegovine, potpuno nesuvisao. Zbog toga, uostalom, i
odbijamo da Bosni i Hercegovini priznamo status evropske zemlje: »evropejstvo« je, u ovom predmetnom području, oznaka
pripadnosti određenom tipu političke kulture u kojoj ustav političke zajednice, iz njega izvedene niže norme, institucije, politička praksa i javno mnijenje sinergetski ostvaruju trajnu zaštitu
i unapređenje jednog precizno omeđenog skupa vrijednosti. Bosanski ustav ne izaziva opisani učin. Otud generalni sud, koji ne
želi da izgubi vezu s ponuđenim naslovom, glasi: da bi postala
evropska zemlja (što nije), Bosna i Hercegovina mora promijeniti svoj formalni i materijalni ustav (koji ima).
Ustave ne donose profesori ustavnog prava. Oni, u najboljem
slučaju, pomažu svojim poznavanjem nomotehnike. Pravi ustavotvorci uvijek su društveni akteri koji imaju najveću političku
moć. U svakom pojedinačnom slučaju identificiramo ih empirijski; u Bosni i Hercegovini to su, na najopćenitiji način, (etno)
političke stranke i neke crkve i vjerske zajednice (a ne recimo sindikati, segmenti civilnog društva ili javno mnijenje koji bi imali
težinu u nekim drugim konstelacijama) i međunarodna zajednica u liku Visokog predstavnika.
Ti akteri su (donekle transformirani) protagonisti jednog krvavog sukoba okončanog prije nešto više od petnaest godina.
Mirovni sporazum kojim je on završen bio je zamišljen tako da
svakoj od strana ostavi nadu da će, ako ga prihvati, moći nakon
izvjesnog vremena mirnim sredstvima ostvariti ciljeve koje nije
mogla postići ratom. Konstitucionalna muholovka koja je trebalo da uvjeri sve aktere da nisu izgubili ništa što kasnije ne mogu
povratiti i da im niko ništa ne može nametnuti i nije mogla izgledati drukčije nego kao tzv. Dejtonski ustav.
Po sili stvari, tj. kao posljedica obećanja datog svima da će dobiti sve, Dejtonski ustav ima jedan krupan nedostatak: političko
društvo u kojem on predstavlja glavnu normu ne može funkcio164
nirati, ne samo racionalno, nego nikako. Na njemu je podignuta
glomazna institucionalna građevina s mnoštvom instanci od kojih svaka može, besprizivnim ne, zaustaviti svaki projekt koji se
tiče cjeline, a nijedna instanca koja takav projekt može provesti
nepokolebljivim i konačnim da. Taj strukturni nedostatak političkog jedinstva nalazio je svoje konjunkturno rješenje u vanpolitičkom djelovanju jednog od aktera — međunarodne zajednice
u liku Visokog predstavnika, koji je po potrebi svojim odlukama
osiguravao funkcioniranje državne zajednice. No konjunktura se
promijenila: već nekoliko godina Visoki predstavnik ne koristi
svoje ovlasti (koje su ostale neizmijenjene) pa se Bosna i Hercegovina nalazi u svojevrsnoj institucionalnoj blokadi.
Otud je poziv da se ustavnopravnoj znanosti dade politički input
za donošenje ustava za višenacionalnu i evropsku BiH donekle
protivrječan. On počiva na pretpostavci da je izražena volja političkih aktera da se upravo takva BiH izgradi iskrena, a ne samo
deklarativna, iako empirijski uvidi govore da nije tako. Dalje,
on posmatra poželjan cilj, »višenacionalnu i evropsku BiH«, kao
poseban slučaj koji se razlikuje od drugih višenacionalnih zemalja kakve postoje u Evropi, te bi za nju trebalo iznaći posebna
pravila ustavnog organiziranja. Ovaj potonji zahtjev nije ničim
opravdan: jedini način da se Bosna i Hercegovina uspostavi kao
višenacionalna evropska zemlja jest da se ustavno organizira
kao neka od evropskih višenacionalnih zemalja, što uključuje
i imperativno odbacivanje svih rješenja koja ne postoje u evropskim višenacionalnim zemljama. A da takav pristup sprečavaju
upravo centri političke moći svjedoči način na koji se već dvije
godine (ne) provodi presuda Suda za prava čovjeka u predmetu
Sejdić-Finci. Sagledajući diskriminatorsku dimenziju tzv. Dejtonskog ustava, Venecijanska komisija je znatno prije izricanja
presude predložila modalitete prevazilaženja njegovih nedostataka barem u toj ravni:
40. Najbolje rješenje bilo bi stoga da se izvršna vlast koncentrira
na razini Vijeća ministara kao kolegijalnog organa u kojem su
predstavljeni svi konstututivni narodi. U tom slučaju, bio bi prihvatljiv jedan predsjednik kao šef države. S obzirom na višeetnički karakter zemlje, bolji od neposrednog izbora predsjednika
bio bi posredni izbor u Parlamentarnoj skupštini, s većinom koja
bi jamčila da predsjednik uživa povjerenje svih naroda. Moglo
bi se dodati i pravilo o rotaciji, prema kojem novoizabrani pred-
165
sjednik ne može pripadati istom konstitutivnom narodu kao i
njegov prethodnik116.
Venecijanska komisija, »pravnička pamet Evrope«, imala je više
nego dovoljne ulazne podatke (inpute), a ono što smatra najboljim rješenjem predložila je na osnovu mišljenja četvorice svojih
članova, od kojih dvojica, Belgijanac J.-C. Scholsem i Švajcarac G.
Malinverni, dolaze iz izrazito »višenacionalnih« evropskih zemalja. Ako se mimo njih obraćamo nekoj drugoj pravnoj znanosti da
nam pomogne, moramo precizirati na koje institucije (ili autoritete) mislimo. Isto tako, moramo razvidjeti da li političke snage
na bosanskohercegovačkoj sceni svojim djelovanjem potvrđuju
deklariranu volju za »evropeizacijom« zemlje. Zasad osmatrački nalazi pokazuju samo da se nosioci političke moći ponašaju
kao da preporuke Venecijanske komisije ne postoje: oni osnivaju svoje radne grupe za provedbu presude Sejdić-Finci i donose
akcione programe bez ikakvog rezultata. Da će se evropsko juridičko rasuđivanje uvijek nasukati na bosanskohercegovački politički voluntarizam svjedoči i ishod posljednjeg u nizu sastanaka
parlamentarnih stranaka posvećenog ovom problemu: »Političke
partije još uvijek su, tri godine nakon donošenja odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, daleko od rješenja vezanih za implementaciju presude u predmetu Sejdić-Finci protiv
BiH«117, a jedan od stranačkih predstavnika, učesnik sastanka,
izjavio je da su mu »dragi Sejdić i Finci« ali da su mu još draži
njegov konstitutivni narod i Bosna i Hercegovina.
Sud u Strasbourgu odlučivao je na osnovu Evropske konvencije
o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i protokolâ uz Konvenciju118; jedva da treba podsjećati da se prema članu 2 stavku
2 važećeg (»Dejtonskog«) ustava, prava i slobode predviđeni u
Konvenciji i protokolima »izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini« i da »imaju prioritet nad svim ostalim zakonima«. Jasno
je međutim da citirani stranački predstavnik smatra da je ta kogentna pravna norma zapravo dispozitivna i da stoji na raspolaganju političkim subjektima koji je mogu a ne moraju primijeniti, već prema svojim preferencijama, tj. prema onome što im je
116
Avis sur différentes propositions pour l’élection de la Présidence de Bosnie-Herzégovine, 66. plenarna sjednica, Venecija, 17-18. mart 2006.
117
Izvještaj NINA, 6. mart 2012.
118
Aplikanti Sejdić i Finci pozvali su se na član 14. Konvencije u vezi sa članom
3 Protokola br. 1, član 3 Protokola br. 1 razmatran samostalno i član 1 Protokola br. 12.
166
»draže«. Sama ideja da se vlastita prava (prava »moga naroda«)
mogu ostvarivati kršenjem sudski zaštićenih tuđih prava (jer
mi je »moj narod draži«) duboko je antievropska i antihumanistička; jednako je antievropsko i tumačenje spomenute presude
kao potvrde subjektivnih prava dvojice aplikanata u njihovom
posebnom slučaju, dok se zapravo radi o nalogu za otklanjanje
jedne strukturne značajke državnopravnog sistema koja je ocijenjena kao patološka.
Iskazivanje ljubavi prema »konstitutivnim narodima« i »Bosni i
Hercegovini« zapravo je proziran izgovor da se promjene koje zemlju treba da uključe u Evropu kao zajednicu prava odgode sine
die, i da se perpetuira situacija u kojoj su ovi prvi zapravo taoci centara plemensko-političke moći koji su od neproduktivne
brige za »interese konstitutivnih naroda« napravili trajan izvor
prihoda za cijelu jednu kastu »legitimnih predstavnika«. U tom
smislu, stav da ne postoje ni etički, ni pravni, a niti politički postulati za donošenje novoga ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da je te postulate prvo potrebno izgraditi i usvojiti, pa tek
onda pristupiti njihovoj provedbi, kolikogod potaknut dobrim
namjerama, učvršćuje shvatanje da evropske civilizacijske tekovine Bosnu i Hercegovinu ne obavezuju i da od njih, kao u »komunističkoj samoposluzi«, svako može uzeti šta mu se sviđa ne
dajući ništa zauzvrat. Jer skup etičkih, pravnih i političkih načela
za donošenje bilo kojeg ustavnog ili zakonskog akta zemalja koje
pretendiraju na stupanje u evropske integracije zapravo postoji.
To je onaj skup načela oko kojeg su organizirana zapadnoevropska društva, i koji Bosna i Hercegovina mora usvojiti, a ne sama
iznalaziti ili proizvoljno mijenjati. Jedno od tih načela kaže da
treba poštovati Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i
osnovnih sloboda, drugo opet da treba bespogovorno provoditi
presude suda u Strasbourgu…
Evropa je puna višenacionalnih i evropskih zemalja, kakva BiH
treba da postane. Jedini način da ona to ostvari jest da se u pravnopolitičkom ustrojavanju bosanskohercegovačkog društva prihvataju rješenja koja u tim zemljama-uzorima postoje, i odbacuju ona koja nigdje u Evropi ne postoje. Insistiranje na rješenjima
za koja ne znaju zapadne demokratije, zbog navodnih »naših
posebnosti«, samo će Bosnu i Hercegovinu još više udaljiti od
željenog cilja.
167
THE CONSTITUTION OF BIH
BETWEEN JURISPRUDENCE AND POLITICAL AUTHORITY
Summary
A condition for the accession of Bosnia and Herzegovina to
the European integrations is changing the so-called Dayton
constitution. The most important principle for this change is
that the organisation of authority must not violate personal
rights and freedoms. Although the rights and freedoms specified in the European Convention for the Protection of Human
Rights and Protocols is, according to the Dayton constitution,
being already directly applied in Bosnia and Herzegovina, the
politically active participants which are still negotiating on the
change are not ready to accept the already mentioned principle and insist on mechanisms for the protection of collective
rights which are in flagrant opposition to it. The result of such
an attitude is an absolute barrier in implementing the court decision in Strasbourg in the case of Sejdić-Finci. Nevertheless,
appealing to “ Bosnian-Herzegovinian distinctiveness “ cannot
be a justification for violating the equalities of individuals in the
name of the equalities of its constituent peoples.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Dayton constitution, Sejdić-Finci, Venice Commission, constituent peoples, European convention for
the protection of human rights and fundamental freedoms
DIE VERFASSUNG VON BOSNIEN UND HERZEGOWINA
ZWISCHEN RECHTSPRECHUNG UND POLITISCHER MACHT
Zusammenfassung
Die Voraussetzung für die Eingliederung Bosniens und Herzegowinas in die Europaintegrationen ist die Änderung der sog.
Dayton-Verfassung. Der bedeutendste Grundsatz für diese
Änderung ist, dass die Regierungsorganisation keine individuellen Rechte und Freiheiten verletzen darf. Obwohl schon nach
der Dayton-Verfassung, die Rechte und Freiheiten vorgesehen
168
in der Europäischen Konvention zum Schutze der Menschenrechte und diese in Protokollen direkt in Bosnien und Herzegowina angewandt werden, sind politische Akteure, die über
die Änderung verhandeln, nicht bereit den genannten Grundsatz zu verabschieden und beharren auf Schutzmechanismen
der kollektiven Rechte die mit diesem im flagranten Gegensatz
stehen. Die Folge einer derartigen Stellungnahme ist eine vollständige Blockade in der Durchführung des Gerichtsurteils in
Strassburg im Rechtsfall Sejdić-Finci. Dennoch, das Verweisen
auf “bosnisch-herzegowinische Besonderheiten “ kann keine
Rechtfertigung für die Verletzung der Gleichberechtigkeit von
Einzelpersonen im Namen der Gleichberechtigkeit konstitutiver Völker sein.
Schlüsselwörter: Bosnien und Herzegowina, Dayton-Verfassung, Sejdić-Finci, Venedig-Kommission, konstitutives Volk, Europäische
Konvention zum Schutze der Menschenrechte und Grundfreiheiten.
169
4. 10. Ivan Vukoja
POLITIKE U POZADINI RAZLIČITIH MODELA
(PRE)USTROJA BIH
Vukoja, Ivan, rođen 13. XI. 1969. u Ljubuškom, hrvatski je i bosanskohercegovački pjesnik, sociolog i likovni kritičar. Osnovnoškolsku i srednjoškolsku naobrazbu
stekao je u rodnom mjestu. Diplomirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Glavni je urednik časopisa Status, a tekstove objavljuje i u drugim znanstvenim i književnim publikacijama.
Sažetak:
Argumenti predstavljeni u ovome tekstu sugeriraju da ustavnopravni poredak, odnosno unutarnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine kao složene, multinacionalne države, treba izgraditi
na načelima multinacionalnog federalizma koji naglašava elemente „samouprave“ i „korporativizma“, konsocijacijskim demokratskim aranžmanima koji naglašavaju mehanizme „podijeljene uprave“ i „institucionalne autonomije“ te ustavnim
odredbama koje štite individualna građanska i politička prava.
U kontekstu ideal-tipskih određenja termina „nacionalna politika“, ustvrđeno je kako su velikosrpska secesionistička i velikobošnjačko-bosanska unitaristička politika glavni protivnici
navedenog ustrojstva. U sredini između tih politika stoje zahtjevi koje najdosljednije zastupa hrvatska nacionalna politika.
Zahtjevi koji BiH vide kao saveznu federalnu državu sastavljenu
od tri višenacionalne federalne jedinice u kojima bi jedan od
tri konstitutivna naroda bio većinski, ali u kojima bi i pripadnici
ostala dva naroda imali osigurana sva konstitutivna prava temeljena na Odluci o konstitutivnosti naroda u BiH, te u kojima
bi individualna građanska i politička prava svih državljana BiH
bila zaštićena ustavnim odredbama i na razini savezne države i
na razini federalnih jedinica.
Ključne riječi: nacionalna politika, velikonacionalna politika, građanska politika, federalizam, konsocijacija, secesionizam, unitarizam, autonomija, samouprava
170
UVOD
U recentnoj političkoj teoriji i praksi prisutno je nekoliko kriterija određenja prema mogućim ustavnim promjenama, odnosno
mogućem (pre)ustroju bosanskohercegovačkog društva i države.
Kriterij, koji se pri tom pokazao kao najvažniji, kako u političkoj
teoriji tako i praksi, jest odnos prema građanskom i nacionalnom
kao političkim kategorijama konstitutivnosti i suvereniteta. U
okviru ovog kriterija, stoga, možemo govoriti i o dva modela
(pre)ustroja: građanskom (unitarno-asimilacijskom) modelu i višenacionalnom (federalno-konsocijacijskom) modelu.
Sadržaj, te različita značenja i tumačenja građanskog i višenacionalnog modela, pokušat ćemo objasniti kroz prizmu federalističkih modela i načela, te odnos koji prema njima imaju različiti
društveni i politički akteri u BiH. Te aktere, odnosno interesne
politike u pozadini njihovog djelovanja, za potrebe ovoga rada
podijelit ćemo u dvije skupine: akteri/politike s nacionalnim
predznakom, i akteri/politike s građanskim predznakom. Pri
tom, pod politikom u najširem smislu podrazumijevamo svaki
proces postavljanja i sustavne realizacije postavljenih ciljeva. Politika koja nema postavljene ciljeve, sredstva i aktere sustavnog
djelovanja, zapravo, i nije politika nego djelovanje s određenim
individualnim i društvenim posljedicama.
Akteri/politike s nacionalnim predznakom
Razmatranja koja slijede izvedena su iz ideal-tipskog modela
društvenog fenomena kojeg označavamo terminom „nacionalna
politika“. Osnovni cilj i svrha postojanja svake (etno)nacionalne politike je artikuliranje i ostvarivanje nacionalnih interesa,
odnosno upravljanje procesom nacionalnog konstituiranja kroz
izgradnju i očuvanje ustavnopravno-političkog subjektiviteta.
Dakle, društveno-politička skupina bez određenog oblika državnosti i nije nacija nego narod, odnosno etnička skupina. S obzirom na činjenicu da je Bosna i Hercegovina u ustavnopravnoj
teoriji (postojeći Ustav BiH) i političkoj praksi (rezultati posljednjeg popisa stanovništva, te parlamentarnih i inih izbora) višenacionalna država s tri konstitutivna naroda, skupinu politika
s nacionalnim predznakom potrebno je podijeliti na tri nacionalne podskupine: Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Specifičnosti njihovih
nacionalnih politika pokušat ćemo objasniti njihovim odnosom
171
prema modelima (pre)uređenja BiH, s posebnim naglaskom na
model multinacionalnog federalizma. Pritom, ideologizirano,
dekontekstualizirano i simplifikatorsko bavljenje fenomenima
nacije i nacionalizma koje u nacijama vidi „neprijateljske zajednice“ i trpa ih u „zajednički ideološki koš“, ne uzimajući u obzir
posebnosti konkretnih nacionalnih politika i njihovih aktera,
smatram ili izrazom dubokog nerazumijevanja društvenih i političkih procesa i fenomena ili, pak, totalitarnim praksama ideološke konstrukcije zbilje.
Terminom srpska/bošnjačka/hrvatska nacionalna politika
označavat ćemo onu politiku koja teži ostvarivanju srpskih/bošnjačkih/hrvatskih nacionalnih interesa na načelima teritorijalne
cjelovitosti i nedjeljivosti BiH, te načelima simetričnosti i jednakopravnosti s ostala dva naroda u BiH. U slučaju da srpska/bošnjačka/hrvatska nacionalna politika sadržava elemente hegemonije ili/i secesije, takvu politiku nazvat ćemo velikonacionalna.
Načelno rezonirajući, i u skladu s prethodno navedenim definicijama određenih termina, možemo zaključiti da bi sve tri nacionalne politike u Bosni i Hercegovini trebale zagovarati i prihvaćati višenacionalni model uređenja BiH. Osnovna karakteristika
višenacionalnog modela jest inzistiranje na konstitutivnosti i
suverenosti sva tri naroda u obliku određenog stupnja političke
autonomije i prava na nacionalni državno-politički subjektivitet. Višenacionalni model svakoj etnonacionalnoj politici u BiH
omogućuje da ispuni svrhu svoga postojanja i završi proces nacionalnog konstituiranja na načelima simetričnosti i jednakopravnosti s ostala dva naroda u BiH. Dakle i za srpsku i za bošnjačku
i za hrvatsku nacionalnu politiku višenacionalni model uređenja
BiH trebao bi biti prihvatljiv i poželjan model.
Također se može reći da bi odbacivanje višenacionalnog modela
ustroja BiH značilo da nacionalna politika koja ga odbija ne želi
prihvatiti načela simetričnosti i jednakopravnosti s ostala dva
naroda te sebe smatra „temeljnim narodom“, a vlastitu nacionalnu politiku predstavlja kao jedino prihvatljivu državotvornu
politiku. Takvu nacionalnu politiku možemo okarakterizirati
kao velikonacionalnu politiku koja teži hegemonizmu i unitarizmu. Onu pak nacionalnu politiku koja ne priznaje višenacionalni karakter kroz zahtjeve za odcjepljenjem jednog dijela
teritorija međunarodno priznate države BiH, okarakterizirat
ćemo kao velikonacionalnu separatističku politiku. Unutar višenacionalnog modela, zahtjevi za jednostranim odcjepljenjem
172
nisu legitimni jer se narušavanjem zajedničkog državnog okvira
narušavaju nacionalna prava ostalih nacionalnih zajednica. A ta
prava se izvode iz ustavnog načela konstitutivnosti svih naroda
na cjelokupnom teritoriju BiH. Dakle u višenacionalnom modelu
opcija odcjepljenja ili razdruženja mogla bi biti legitimna jedino u slučaju kada bi sve tri nacionalne zajednice kroz legalne i
legitimne demokratske procedure dale većinski politički pristanak na tu opciju. Politološka teorija, kao i politička praksa BiH,
pokazuje da unitarizam i separatizam međusobno funkcioniraju
na načelu povratne sprege – jačanje unitarizma na jednoj strani
dovodi do jačanja separatizma na drugoj, i obrnuto.
Akteri/politike s građanskim predznakom
Društvene i političke elite u Bosni i Hercegovini s građanskim
predznakom veliki su zagovornici radikalnih ustavnih promjena i društveno-političkog preustroja BiH. Odbacuju mogućnost
uređenja BiH kao višenacionalne federacije republika/entiteta/
kantona, ne prihvaćaju konsocijacijska načela i zalažu se za građanski model ustroja države na principu jedan čovjek – jedan glas.
Negiraju etnonacionalni princip kao kriterij institucionalnog
ustroja i uređenja države, demos suprotstavljaju ethnosu, pojam
nacije vezuju uz pojam državljanstva te zagovaraju koncept tzv.
bosanske nacije. Negiraju postojeći nacionalni pluralizam i BiH
vide kao unitarnu jednonacionalnu državu.
Osnovni problem „građanskih politika“ u BiH je što postoji
značajno strukturalno preklapanje modela koji one zagovaraju
s hegemonističko-unitarnim modelom koji velikobošnjačka etnopolitika vidi kao idealno sredstvo ostvarivanja vlastitih velikonacionalnih ciljeva. Pored strukturalnog preklapanja modela,
masovna je pojava i kadrovsko preklapanje aktera bošnjačke
i građanske politike. Te su politike toliko isprepletene da bi se
moglo govoriti o politici zasnovanoj na bošnjačkoj izbornoj bazi,
bosanskoj političkoj nadgradnji i građanskoj ideološkoj fasadi.
173
FEDERALIZAM KAO METODA REGULIRANJA
DRUŠTVENO-POLITIČKIH ODNOSA U SLOŽENIM DRUŠTVIMA
I DRŽAVAMA
Spomenute nacionalne i građanske politike propitat ćemo i analizirati kroz njihov odnos na osnovi četiri varijante razumijevanja
i primjene federalizma. Svaka od te četiri varijante daje različite
odgovore na pitanja o načelima, svrhama, mogućnostima i opasnostima federalizma. Terminologija, tipologija i metodologija
kojom ćemo se pri tome služiti preuzeta je iz teksta „Federalizam
(federacija) kao metoda reguliranja etničkih sukoba“ Johna McGarrya. Tekst je objavljen u broju 10 Magazina za političku kulturu i društvena pitanja STATUSA, a riječ je, zapravo, o McGarryevu
referatu priređenom povodom Konferencije „Od raspodjele moći
do demokracije: postkonfliktne institucije u etnički podijeljenim
društvima“, održane u Londonu, Ontario, Kanada, 9.–10. studenoga 2002. godine.119
OBJAŠNJENJE FEDERACIJA
Na samom početku teksta McGarry daje nekoliko definicija federalizma, od kojih jedna kaže da su „federalni politički sustavi“
opisni zajednički naziv za sve političke organizacije koje kombiniraju elemente „podijeljene uprave i samouprave“. Tako definirani „federalni politički sustavi“ u širem smislu uključuju:
federacije, konfederacije, unije, saveze, združene države, kondominijume, lige i izvan/međugranične funkcionalne vlasti. U
ovome tekstu poseban je naglasak na federacijama, odnosno
njihovoj inačici koja se imenuje terminom „višenacionalna/multinacionalna federacija“.
Za federaciju općenito možemo kazati da je to oblik državnog
uređenja s visokim stupnjem decentralizacije i autonomije federalnih jedinica, pri čemu ipak izvorni suverenitet pripada zajedničkoj državi, odnosno pojedine federalne jedinice nemaju pravo
na eksterno samoopredjeljenje. Federacija je savezna država,
dakle epitet državnosti ne pripada pojedinim jedinicama, nego
cjelini. Nasuprot tome, konfederacija je Savez država, koje se
udružuju u zajednicu, pri čemu svaka zadržava pravo na ekster119
J. McGarry, Federalizam (federacija) kao metoda reguliranja etničkih sukoba, STATUS, Mostar, br. 10 2006, str. 50–77.
174
no samoopredjeljenje, odnosno „samoopredjeljenje do saomoodcjepljenja“. To znači da konfederativna jedinica može donijeti
odluku o odcjepljenju iz postojeće zajednice potpuno samostalnom odlukom, bez obzira na volju drugih članica konfederacije.
Razlika između federacije i konfederacije međutim nije jasna kao
što je nekad bila. Neke federacije sadrže konfederalne elemente
kao što je dopuštanje svojim konstitutivnim jedinicama da samostalno sudjeluju u međunarodnim odnosima, a neke konfederacije sve više naginju federacijama. Europska unija naprimjer,
koja je u početku bila čista konfederacija, počela je razvijati federalne osobine i sve se više pretvara u višenacionalnu federaciju.
BiH je i po ovom pitanju vrlo specifičan primjer kojim ćemo se
kasnije opširnije baviti.
Federacije nastaju na dva načina: spajanjem konstitutivnih jedinica u zajednički federalni okvir ili unutarnjom administrativno-teritorijalnom reorganizacijom postojećeg državnopravnog
okvira. U prvom slučaju postojeće neovisne države ili izdvojene bivše kolonije odlučuju se na ujedinjavanje kako bi ostvarile
neke instrumentalne pogodnosti. Takve federacije često mogu
biti prihvatljive iz gospodarskih razloga – veće jedinstveno tržište, jedinstvena valuta, snažnije i veće gospodarstvo i dr., ali se
također mogu činiti i kao geopolitički mudar proizvod koji pruža veću sigurnost i zaštitu za manje države. Konačno, federacije mogu biti prepoznate i kao nužan put do statusa velesile, što
je, uz gospodarske razloge, najsnažniji ton u entuzijazmu nekih
Eurofederalista. Ovaj put spajanja neovisnih konstitutivnih jedinica u zajednički federalni okvir slijedile su nacionalne federacije poput SAD-a i Australije te multinacionalne federacije poput
Švicarske i Kanade.
U drugom slučaju federacije se razvijaju iz unitarističkih, ali
etnički pluralnih država, kao što je slučaj sa Španjolskom, Južnoafričkom Republikom i Belgijom te, kako bi se po nekim
predviđanjima moglo dogoditi, i s Velikom Britanijom. Dok
je u prvom setu slučajeva federacija rezultat instrumentalnih
motiva, u drugom slučaju ona je namjerni odgovor na etničku/
nacionalnu raznolikost, odnosno otežano upravljanje u multinacionalnim državama kroz unitarističke strukture. BiH je i
ovdje poseban slučaj, jer je federaciju nametnula međunarodna
zajednica kroz Daytonski sporazum kao način održanja ratom
podijeljene države.
175
Višenacionalne/multinacionalne federacije
Ključna razlika, važna za svrhu ovoga rada, je činjenica da federacije karakterom mogu biti višenacionalne (multinacionalne) /
višeetničke (multietničke) ili nacionalne.
U prvoj skupini granice internih jedinica iscrtane su na način da
barem neke od njih kontroliraju nacionalne ili etničke skupine.
Prva takva višenacionalna federacija bila je Švicarska, uspostavljena 1848. godine, a druga Kanada, 1867. godine. Pored
Švicarske i Kanade kao najstarijih, u skupinu višenacionalnih
federacija spadaju i Belgija, Bosna i Hercegovina, Burma, Etiopija, Indija, Južnoafrička Republika, Malezija, Nigerija i Rusija,
a u skupinu bivših višenacionalnih federacija Čehoslovačka, Jugoslavija, Kamerun, Pakistan i Sovjetski Savez. Višenacionalne
federacije predložene su kao rješenje velikom broju podijeljenih
društava, uključujući Afganistan, Burmu, Kinu, Cipar, Gruziju i
Indoneziju.
S druge strane, nacionalne federacije su ili nacionalno homogene
ili organizirane na taj način da su državne nacionalne manjine
također manjine i unutar konstitutivnih federalnih jedinica. Namjera u pozadini nacionalnog federalizma je „izgradnja nacije“
(nation building), odnosno eliminacija unutarnjih nacionalnih
(ili možda i etničkih) razlika. Paradigmatski primjer nacionalne
federacije je SAD. U skupinu nacionalnih federacija spadaju i Argentina, Australija, Austrija, Brazil, Meksiko, Njemačka, Ujedinjeni Arapski Emirati i Venezuela.
Kao što je u uvodu bilo rečeno, najvažniji kriterij određenja prema mogućem (pre)ustroju bosanskohercegovačkog društva i države jest odnos prema građanskom i nacionalnom kao političkim
kategorijama konstitutivnosti i suvereniteta. Isto tako možemo
kazati kako je odnos prema građanskom i nacionalnom ključan i za
razumijevanje i prihvaćanje federalizma. Budući je BiH određeni
tip višenacionalne federacije s konfederalnim, konsocijacijskim i
korporativnim elementima, dalje u tekstu bit će riječi o specifičnostima multinacionalnih federacija, odnosno o federalizmu kao
metodi „izlaženja u susret“ nacionalnim ili etničkim zahtjevima
u multinacionalnim ili multietničkim društvima i državama. Bavit ćemo se s četiri tipa federalizma, odnosno četiri načina na
koje države odgovaraju na vlastitu etničku i nacionalnu raznolikost.
176
1. Jakobinizam / unitarizam:
Federalizam kao čimbenik uništenja nacije
Prvi način reakcije države ili njezinih državotvornih elita na kulturnu i društvenu raznolikost – o kojem McGarry govori – razvio
se u okvirima francuske revolucionarne tradicije vezane za jakobinizam. U toj tradiciji na federalizam se gleda kao na dio kontrarevolucije, kao prepreku jezičnoj homogenizaciji i nepodijeljenom, monističkom narodnom suverenitetu. Jakobinci su, radije
nego da udovolje manjinama kroz samoupravu, provodili (nasilnu) kulturnu asimilaciju; bili su odlučni svim sredstvima, pa i
upotrebom vojne prisile, od bretonskih, alzaških, katalonskih i
baskijskih seljaka na području Republike napraviti Francuze. Bili
su iznimno neprijateljski nastrojeni prema svim rješenjima koja
su mogla ugroziti taj cilj, uključujući i federalizam. Jakobinski
odgovor na kulturnu, etničku i jezičnu raznolikost bila je snažna unitaristička država i jedinstveni francuski narod. Po njihovu
shvaćanju, federalizam je čimbenik onemogućavanja „izgradnje
nacije“, odnosno čimbenik njezina uništenja.
Moderni jakobinci smatraju da udovoljavanje zahtjevima nacionalnih, etničkih, kulturnih ili jezičnih manjina dovodi do
institucionaliziranja i naglašavanja razlika koje, potom, ugrožavaju nacionalno/državno jedinstvo. Nemaju povjerenja u federalizam upravo zato što smatraju da on otvara vrata separatističkim politikama i pričama o odcjepljenju. Čvrsto zastupaju
politiku kulturne i nacionalne asimilacije, politiku negiranja
manjinskih kulturnih i nacionalnih identiteta kroz njihovo utapanje u jedan, zajednički kulturno-politički identitet. Prema
jakobinskom stavu, alternativa asimilaciji je cijepanje države,
stoga rješenje problema u etnički podijeljenim društvima vide u
„nacionalizirajućim“ državama, odnosno državama koje su strogo centralizirane i kontrolirane od i u skladu s interesima njihove dominantne nacionalne zajednice, ili „temeljnog naroda“.
Ironično, jakobinski argument da je federalizam nekompatibilan s „izgradnjom nacije“ dijele tvrdolinijaši među manjinskim
nacionalistima. I jakobinski unitaristi i manjinski separatisti
se slažu oko određenja da nacionalne i državne granice moraju
biti istovjetne. Time se i jedni i drugi pokazuju kao zagovornici
(jedno)nacionalnih država i osporavatelji mogućnosti opstanka
višenacionalnih država.
177
Jakobinska tradicija još uvijek je živa u suvremenoj Francuskoj, a
svoje odjeke i primjene u političkoj praksi pronalazi i na područjima bivših kolonija u Africi, Aziji i na Karibima.
U različitim pojavnim oblicima prisutna je i u BiH, osobito u krugovima društvenih, političkih, medijskih i akademskih elita koje
deklarativno nastupajući s lijevo-liberalnih, takozvanih građanskih pozicija zagovaraju koncept jedinstvene, građansko-državne „bosanske nacije“ koja bi poništila bilo kakav oblik nacionalnog pluralizma i BiH pretvorila u jednonacionalnu državu. Pored
politika s građanskim predznakom, na ovu tradiciju čvrsto se
oslanja i velikobošnjačka etnonacionalna politika koja „nacionalizirajuću“ državu vidi kao idealno sredstvo ostvarivanja vlastitih velikonacionalnih ciljeva. Imajući u vidu gornja razmatranja
i tvrdnju da su ovakve države strogo centralizirane i kontrolirane od i u skladu s interesima njihove dominantne nacionalne
zajednice ili „temeljnog naroda“, jasno je zašto velikobošnjačka
politika model „nacionalizirajuće“ države vidi kao idealan okvir
za ostvarivanje vlastitih ciljeva.
Jedan od problema politika s građanskim predznakom glede uspostave „bosanske nacije“ je u njihovu naglašenom strukturalnom i sadržajnom preklapanju s politikama i akterima (veliko)
bošnjačke etnonacionalne politike. Ukoliko bi politike s građanskim predznakom htjele imati „vrijednosno neutralnu poziciju“
spram svakog od tri postojeća etnonacionalizma u BiH, morale
bi pronaći način i model distanciranja od „većinskog“, velikobošnjačkog nacionalizma. U kasnijim razmatranjima ćemo nastojati
pokazati kako je to moguće jedino kroz priznavanje i uvažavanje
nacionalne pluralnosti BiH i prihvaćanje višenacionalnog modela kao izraza te pluralnosti.
S gledišta nacionalnih interesa sasvim je razumljivo da je ovaj
model „nacionalizirajuće“ države u potpunosti neprihvatljiv za
hrvatsku i srpsku nacionalnu politiku u BiH, ali i za bošnjačku
etnonacionalnu politiku ukoliko se zasniva na načelima međunacionalne jednakopravnosti i konstitutivnosti.
178
2. Nacionalfederalizam:
federalizam kao čimbenik izgradnje nacije
Za razliku od jakobinaca koji državni nacionalizam i federalizam
vide kao suprotstavljene političke koncepte, neki pobornici federalizma smatraju da su državni nacionalizam i federalizam
kompatibilni politički koncepti. Rani federalisti s prostora koji je
kasnije postao Nizozemska, zatim na područjima Švicarske gdje
se govori njemački, na prostoru današnjeg SAD-a te nekadašnjeg
Drugog njemačkog Reicha bili su „nacionalfederalisti“. Primarnu
funkciju federalizma vidjeli su u zadaći da ujedini ljude koji žive u
različitim političkim jedinicama, a koji međutim dijele zajednički
jezik i kulturu. Smatrali su da samo autonomna federalna vlada
može obnašati neke nužne funkcije koje konfederacija ili savezi vrlo teško mogu postići, posebice zajedničku obrambenu ili
vanjsku politiku. Zastupali su federaciju kao oruđe za izgradnju
nacije i ponekad je vidjeli kao polaznu točku za centraliziraniju
unitarističku državu. SAD je paradigmatičan slučaj nacionalfederalizma, a njega su pak imitirale neke zemlje, kao naprimjer
Meksiko, Brazil, Venezuela i Argentina.
Američki se federalisti razlikuju od jakobinskih unitarista u
prvom redu zato što prihvaćaju i zagovaraju ono što jakobinci
smatraju neliberalnim značajkama federalizma koje „ograničavaju demos“: radikalna decentralizacija (ili necentralizacija),
nadpredstavljenost malih saveznih država u gornjim domovima
(Senatu), kolegiji izbornika i formule za postavljanje amandmana na ustav. Privlačnost demos-ograničavajućih tijela i institucija odražava američki naglasak na slobodi na štetu jednakosti.
Američki federalisti odbijaju jaku centraliziranu državu koju
preferiraju francuski republikanci i hvale federalizam upravo
zato što radi disperziju političke moći na više centara. I pritom
tvrde da su demos-ograničavajuće odlike američkog federalizma
liberalne zato što štite pojedinca od populističkih većina. Stav
da je federalizam esencijalan za slobodu ključan je u američkom
političkom diskursu. No, kao i u slučaju jakobinaca, osnovni cilj
i američkih federalista bio je i jeste izgradnja nacije i države po
vlastitoj mjeri. Stoga su američki oci smatrali da je federalizam
oprečan izgradnji nacije ukoliko je riječ o multietničkoj ili „etnofederalnoj“ varijanti. S obzirom da su se Sjedinjene Američke Države širile prema jugozapadu iz svojih trinaest homogenih (ako
izuzmemo crnačke kolonije) izvornih kolonija, odlučeno je da
niti jedan novi teritorij ne dobije status države sve dok manjine
179
na tim teritorijima ne budu brojčano nadjačane od strane bijelih
anglosaksonskih protestanata (engl. WASP).
Ponekad je primjenjivana i tehnika prekrajanja državnih granica
kako bi Indijanci i stanovništvo hispanskog podrijetla bili brojčano nadjačani, kao što je slučaj s Floridom. U drugim situacijama,
primjerice na Havajima i na jugozapadu, oformljivanje države se
odlagalo sve dok područje koje je imalo postati država ne bi bilo
preplavljeno s dovoljnim brojem doseljenika iz WASP kategorije. Posljedica toga je da federacija Sjedinjenih Američkih Država
ima vrlo malo podudarnosti između etničkih skupina i saveznih
državnih granica. Iz svega navedenog da se zaključiti kako je nacionalfederalizam bio sastavnim dijelom američke izgradnje nacije te zašto su američka nacija i američko društvo opisivani kao
asimilacijski „lonac za taljenje“ (melting pot).
Američko iskustvo s federalizmom formiralo je zanimljivu argumentaciju na temu kako se federalizam može iskoristiti kao
sredstvo ublažavanja i harmoniziranja etničkih napetosti u suvremenim etnički heterogenim društvima. Po tome gledištu,
federacije mogu biti osmišljene i kreirane s ciljem sprječavanja
da etničke manjine postanu ili ostanu lokalne regionalne većine.
Pokrajinske granice federalnih jedinica bi se prema ovom načinu
promišljanja trebale formirati na načelima „ravnoteže moći“, u
prvom redu stvaranjem multietničkih federalnih jedinica u kojima manjinski narod s državne razine ne može nikada biti većinski narod unutar federalne jedinice kojoj pripada. Problem s
ovom argumentacijom leži u činjenici da već osviještene i mobilizirane etnonacionalne skupine pružaju veliki otpor nastojanjima da ih se reorganizira kroz prekrajanje unutarnjih političkih
granica. Stoga bi, kako zaključuje i McGarry, takvo prekrajanje
zahtijevalo usluge vojnih diktatora ili jednostranačke totalitarne
države.
Američki republikanci s francuskim republikancima dijele stav
da su manjinski nacionalisti zaostali i da predstavljaju pobunu
protiv moderniteta, stoga smatraju da je kontraproduktivno i
nepotrebno izlaziti u susret njihovim zahtjevima za određenim
oblikom političke autonomije. Ispunjenje tih zahtjeva, po mišljenju određenih američkih političkih mislilaca, vodilo bi prema
raspadu države i zlouporabi moći od strane etnocentričnih manjina. Promišljajući ove nazore, velik broj američkih intelektualca tvrdi da su raspad bivših komunističkih federacija (u prvom
redu Jugoslavije i SSSR-a) i kaos koji ga je popratio, ustvari po180
sljedice njihove etnofederalne strukture, odnosno činjenice da
su te federacije bile izgrađene na etničkim, a ne građanskim načelima. Premda će o tome biti govora kasnije u tekstu, spomenimo i ovdje da je McGarry vrlo uvjerljivim argumentima pokazao
da je do raspada, rata i kaosa u spomenutim državama došlo u
prvom redu jer su one bile lažne, pseudofederacije nastale i održavane izvan okvira liberalno-demokratskih procedura i institucija, te da se američki argument kako ukrštanje (cros-cutting)
republičkih i etničkih granica djeluje na ublažavanje sukoba, na
primjeru BiH, pokazao potpuno promašenim. U procesu raspada
Jugoslavije, BiH kao multietnički najšarolikija republika bila je
ujedno i poprište najvećih sukoba.
Elementi ovog modela federalizma prisutni su u BiH kroz neke
prijedloge o regionalizaciji države. U okviru ovoga modela regije
ne bi bile uspostavljene po etničkom ili nacionalnom kriteriju,
nego po geografskim, prometnim, ekonomskim i povijesnim
kriterijima. Ukoliko bi ovaj model bio kombiniran s jakim nacional-konsocijacijskim elementima „podijeljene uprave“, i na razini regionalnih federalnih jedinica koje bi imale zakonodavnu,
izvršnu i sudsku vlast, i na razini savezne federalne države, on bi
načelno mogao zadovoljiti kriterij jednakopravnosti naroda. Kao
takav, mogao bi biti prihvatljiv trima nacionalnim politikama u
BiH ukoliko one ne sadrže unitarističko-hegemonističke ili pak
secesionističke elemente. Za građanske politike ovo bi također
mogao biti prihvatljiv model ukoliko odustanu od liberalnog
fundamentalizma i prihvate rješenje nacionalne pluralnosti kroz
načela etnopravde i interkulturalnosti.
U slučaju izostanka nacional-konsocijacijskih elemenata koji bi
odražavali i izražavali nacionalnu pluralnost BiH, model nacionalfederalizma bio bi čimbenik u funkciji izgradnje „državne“ bosanske nacije i jednonacionalne države. Dok jakobinizam „gradi“
jedinstvenu državnu naciju kroz unitarizam, nacionalfederalizam američkog tipa „gradi“ jedinstvenu državnu naciju kroz
federalizam. Ukoliko prihvatimo Kymlickinu tezu kako nema
etnokulturno neutralnih država očito je da bi ovaj model mogao biti prihvatljiv za (veliko)bošnjačku etnonacionalnu politiku, i neprihvatljiv za hrvatsku i srpsku etnonacionalnu politiku.
Zbog spomenute „izgradnje“ državne bosanske nacije, model nacionalfederalizma bez nacional-konsocijacijskih elemenata prihvatljiv je i za politike s građanskim predznakom. Kao i slučaju
jakobinizma, i ovdje se ponovno strukturalno i sadržajno prekla181
paju politika s građanskim predznakom s politikama i akterima
(veliko)bošnjačke etnonacionalne politike.
3. Federalizam kao sredstvo za nadilaženje nacije
Treći pogled smatra da federalizam može biti sredstvo slabljenja
i razrješenja nacionalnih identiteta i na njima baziranih osjećaja
privrženosti i lojalnosti pojedinoj naciji. Tako shvaćen, federalizam je politički sustav koji nadilazi nacije i nacionalizme, te razvija nadnacionalne ili postnacionalne, kozmopolitske političke
identitete. Takvi federalisti bili su, i jesu, odlučni antinacionalisti
koji su se suprotstavljali i državnom i manjinskom nacionalizmu, i koji su oba ta nacionalizma povezivali s etničkim ekskluzivitetom bilo većinskog bilo manjinskog naroda, šovinizmom,
rasizmom i parohijalno-partikularnim osjećajima. Za njih federalizam pripada sasvim drugoj kooperativnoj filozofiji, onoj koja
nudi nenacionalnu logiku političke legitimacije, zbog toga federalizam smatraju protuotrovom nacionalizmu, a ne njegovim
bliskim rođakom. Takvi federalisti danas su uglavnom okupljeni
unutar europskog pokreta, odnosno ideje Europske unije kao
nadnacionalnog koncepta političke legitimacije i organizacije.
Drugu varijantu ovog tipa federalizma artikulirali su austro-marksisti Karl Renner i Otto Bauer, a, u prilagođenom obliku, primijenili Lenjin, Staljin i njihove kolege tijekom izgradnje
Sovjetskog Saveza. U Sovjetskom Savezu, a kasnije i u Jugoslaviji, federalizam je korišten kako bi pružio ograničena rješenja manjinskim nacionalizmima, no samo kao prijelazni oblik u funkciji
izgradnje globalnog socijalističkog društva. Premda je, izvanjski
promatrano, ova politika nalik onome što zagovaraju multinacionalni federalisti liberalno-demokratskog usmjerenja, ipak između ove dvije opcije postoji bitna razlika. Marksisti-lenjinisti
bili su formalni kozmopoliti, predani zagovornici i provoditelji
postnacionalnog političkog poretka. Međutim, u iščekivanju revolucije u svjetskim razmjerima, držali su da je federalno uređenje, „nacionalnog oblika, socijalističkog sadržaja“, optimalan
institucionalan put do globalnog komunizma. Manjinama je ponuđena fiktivna, a ne stvarna nacionalna samouprava, stoga se
ovaj tip federacija i naziva pseudofederacijama.
Premda se u obje varijante ovog tipa federalizma na federalizam
gleda kao sredstvo nadilaženja nacije, i u jednom i u drugom slučaju radi se o uvažavanju činjenice da nacije postoje i da evolutiv182
na linija razvoja ide od nacionalizma preko internacionalizma do
nadnacionalizma, odnosno kozmopolitizma. Bilo ustavnopravnog u demokratskoj inačici, bilo socijalističko-komunističkog u
totalitarnoj verziji.
Po svojim formalnim karakteristikama, federalizam kao sredstvo nadilaženja nacije korespondira s načelima na koje se pozivaju zagovornici i predstavnici građanskih politika u BiH. Njihov
osnovni problem u razumijevanju i primjeni ovih načela u BiH
sastoji se u tome što je početna pozicija europskih federalista i
bosanskohercegovačkih politika s građanskim predznakom bitno različita. Europski nadnacionalni federalisti naime idu korak
dalje od državnog nacionalizma i tako nude sredstvo za nadilaženje i većinskih i manjinskih nacionalizama, dok građanske politike u BiH kroz proces izgradnje unitarnog državnog nacionalizma
(koji često nazivaju i patriotizmom) idu na ruku većinskom bošnjačkom nacionalizmu. Ukoliko bi zaista htjeli biti etnokulturno
neutralni i istinski zagovornici nadilaženja i većinskih i manjinskih etnonacionalizama u BiH, predstavnici građanskih politika
trebali bi najprije zagovarati ideju i koncept multinacionalnog
federalizma, a onda na njegovim osnovama težiti nadnacionalnim (kozmopolitskim) političkim identitetima i izvorima političke legitimacije. Tada bi taj model bio prihvatljiv i za bošnjačku
i za hrvatsku i za srpsku etnonacionalnu politiku, a samim time
imao bi realne šanse i za uspješnu primjenu u traumatiziranoj
bosanskohercegovačkoj društveno-političkoj praksi.
Dobar primjer za prethodnu tvrdnju su aktualni društveno-politički procesi u Europskoj uniji vezani uz pitanja (etno)nacionalnog pluralizma i zahtjeva za određenim oblicima političke
autonomije unutar njezinih zemalja-članica. EU je naime multinacionalna (kon)federacija koja postojeće nacionalne identitete
ne zatire, nego uvažava, promovira i harmonizira, stvarajući time
pretpostavku za neka buduća možebitna stapanja i nadilaženja.
Iako je nastala kroz konfederalni model spajanja i ujedinjavanja postojećih država, EU je istovremeno u etnički i nacionalno pluralnim državama – koje su ušle u njezin okvir – stvorila
povoljniju klimu za decentralizaciju i unutarnju federalizaciju,
ili pak za (trans)regionalizaciju u ostalim, jednonacionalnim
državama članicama. Unutar Europske unije naime došlo je do
slabljenja tradicionalnog poimanja suvereniteta i njegovog djelomičnog prijenosa na više (kon)federalne instance, što se može
smatrati izrazom spremnosti vlada tih država na decentralizaci183
ju i podjelu suvereniteta prema „gore“, ali, pokazalo se, i prema
„dolje“.
Slabljenje suvereniteta tako nema utjecaj samo na „većinske“,
nego i na „manjinske“ nacionaliste u etnički/nacionalno pluralnim državama EU-a. Zbog lakše izravne integracije „manjinske
populacije“ u nadnacionalne i transnacionalne integracije i saveze, „manjinski nacionalisti“ su izgleda spremniji odustati od zahtjeva za samostalnom državom. Većina škotskih, katalonskih,
baskijskih i flamanskih nacionalista je sada, čini se, spremna
prihvatiti i manje ponude od vlastite neovisnosti unutar EU-a.
Kombinacija razvijene demokracije i nadnacionalnih integracija
unutar EU-a omekšala je i nekada neumoljiv otpor državnih elita „većinskog naroda“ spram unutarnjeg federaliziranja, a neke
zapadne vlade sve su spremnije prihvatiti i uvažiti zahtjeve za
autonomijom u slučaju da to manjine zatraže. Očito, kada više
ne postoji strah od raspada države, federalizam i decentralizacija
postaju sve prihvatljiviji.
Zbog mnogih strukturalnih i funkcionalnih sličnosti, ovaj primjer s nacionalno-političkim autonomijama u EU-u mogao bi
biti itekako koristan i primjenjiv u BiH. Za njegov uspjeh bilo bi
iznimno važno da politike s građanskim predznakom, s istinski
etnonacionalno neutralne pozicije, postanu njegovi zagovornici
i promotori u BiH.
4. Multinacionalni federalizam:
federalizam u izgradnji višenacionalnih entiteta
Za razliku od federalista koji federalizam vide kao sredstvo za
nadilaženje nacije, multinacionalni ili multietnički federalisti
zastupaju ideju federacije kao političkog okvira za narode koji
prihvaćaju članstvo u zajedničkoj državno-političkoj jedinici, a
pritom su različita podrijetla, jezika i kulture. Oni eksplicitno
odbacuju snažne integracijske i/ili asimilacijske ciljeve nacional
i postnacionalfederalista i nastoje, kroz određeni oblik političke autonomije, institucionalno zaštititi pravo svakog naroda na
(političko) samoodređenje. Njihova osnovna ideja je da su dvojne ili multinacionalne privrženosti zajedničkoj državi moguće i
uistinu poželjne. Nasuprot ideji nacije-države, koja negira mogućnost nacionalnog pluralizma u okviru jedne države, stoji ideja višenacionalne federalne države, koja (trenutačno nesvodljivi)
184
pluralizam nacija prihvaća kao temelj prihvaćanja zajedničkog
državnog okvira.
Multinacionalni federalisti predstavljaju treću granu liberalizma, onu koja se razlikuje od jakobinske varijante („federalizam
ograničava građansku jednakost“) i američke varijante („nacionalni federalizam promovira individualne slobode“). Kao i ostali
liberali, multinacionalni federalisti smatraju kako je najvažnija
dimenzija liberalne demokracije dimenzija slobode i jednakosti
njezinih građana kao pojedinaca. No, za razliku od liberalizma
koji počiva na premisi „apstraktnog individualizma“ i mitu o
„etnokulturnoj neutralnosti“ države, multinacionalni federalisti
smatraju kako u „individualna prava“ svakoga pojedinca spada i
pravo pojedinca da pripada vlastitoj socijetalnoj kulturi zbog uloge koju ona igra u omogućavanju smislenog individualnog izbora
te u održavanju samoidentiteta. Individualna sloboda (kao mogućnost smislenog izbora) usko je vezana za pripadnost određenoj socijetalnoj kulturi, te se stoga i pitanja kulturne pripadnosti
moraju inkorporirati u liberalna načela. Na operativno-političkoj
razini to bi značilo osigurati manjinama mogućnost da institucionalno zaštite i promoviraju svoju kulturu/etniju/naciju.
Za razliku od unitarista i nacionalfederalista, multinacionalni
federalisti odbijaju stav da su vlade pod upravom (etničkih/nacionalnih) manjina a priori nazadnije, manje moderne ili manje
liberalne od vlada koje kontroliraju (etničke/nacionalne) većine.
Dok su unitaristi u usponu u istočnoj Europi, multinacionalni federalizam je popularniji u zapadnoj Europi. U prilog tome
svjedoče odluke da se oformi federacija u Belgiji i kvazifederalne
institucije u Španjolskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj.
Meki „manjinski nacionalisti“ vrlo često su po političkom uvjerenju multinacionalni federalisti, ali multinacionalnih federalista
ima i među pripadnicima državne političke elite „većinskih nacionalista“, koji vjeruju da je izlaženje u susret zahtjevima „manjinskih nacionalista“ ključ za stabilnost i opstojnost etnički/
nacionalno pluralne države.
Najambiciozniji multinacionalni federalisti naših dana su oni
koji žele razviti Europsku uniju iz njezine početne konfederalne
forme u eksplicitnu multinacionalnu federaciju.
Ono što je posebno važno za situaciju u BiH je stav multinacionalnih federalista da svaka manjina nužno ne želi, ne treba i ne
može imati vlastitu državu. Ukoliko u određenoj državi postoji
nacionalni pluralizam, nije nužno niti je preporučljivo da svaka
185
nacija teži vlastitoj naciji-državi. Kao što smo već kazali, za razliku od jakobinskih unitarista i manjinskih separatista, multinacionalni federalisti misle da državne i nacionalne granice ne
moraju biti istovjetne. Oni rješenje za etnički i nacionalno heterogena politička društva vide u uspostavi etnički/nacionalno
homogenijih administrativno-teritorijalnih podjedinica, smatrajući pritom da takva „federalna zajednica“ može biti učinkovit
uređaj međuetničke i međunacionalne harmonizacije.
Multinacionalni federalizam time odbacuje unitarističke i nacionalfederalističke argumente koji tvrde da se samouprava za
etničke/nacionalne manjine nužno sukobljava s teritorijalnim integritetom postojećih država. Time se i građanski unitaristi i nacionalfederalisti pokazuju kao zagovornici jednonacionalnih država i osporavatelji mogućnosti opstanka višenacionalnih država.
Multinacionalne federacije mogu nastati iz unije samoupravnih
etničkih zajednica kao što je to bio slučaj u Švicarskoj. Međutim,
u slučajevima kada u postojećim državama etnički/nacionalni
pluralizam nije riješen na zadovoljavajući način, promatrano
s pozicije etnija/nacija i njihovih grupno diferenciranih „manjinskih“ prava, multinacionalni federalisti mogu se upustiti u
razboriti demokratski inženjering kako bi došlo do određenih
promjena unutarnje administrativno-teritorijalne organizacije
države. To se dogodilo u vrijeme osnivanja Kanade, kada je kanadska provincija podijeljena po jezičnoj granici između Ontaria
i Quebeca. To se također dogodilo u Indiji nakon postizanja neovisnosti, posebno kada je Nehru dozvolio reorganizaciju unutarnjih državnih granica u skladu s jezičnim podjelama. Nigerija je
prekrajala unutarnje granice u nekoliko navrata, u korist nekih
manjina. Švicarska je 1979. godine skrojila novi kanton zvan
Jura (većinski Francuzi katolici) iz kantona Berne, u kojem je većinsko stanovništvo njemačkog jezičnog izričaja.
U slučajevima kada teritorijalna zajednica ne obuhvaća sve pripadnike „manjinske“ zajednice, multinacionalni federalizam
može poprimiti oblike, ili sadržavati elemente, „korporativnog“ odnosno „institucionalnog“ federalizma (korporativne/
institucionalne autonomije). „Milet-sustav“ koji je primjenjivalo
Otomansko carstvo kako bi izišlo u susret zahtjevima nemuslimanskih manjina, bio je jedna vrsta korporativnog federalizma.
Današnje države koje uključuju elemente korporativnog federalizma su Belgija i Kanada. Potreba za elementima korporativnog
federalizam obično se javlja kada treba riješiti status pripadnika
186
jednog naroda koji se nalaze izvan okvira federalne jedince u kojoj
su većina (naprimjer kanadsko frankofono stanovništvo koje živi
izvan Quebeca, ili belgijsko flamansko stanovništvo u Valoniji,
frankofono u Flandriji itd.). U tim slučajevima „briga“ o pripadnicima vlastite nacije koji nisu obuhvaćeni vlastitom nacionalno-teritorijalnom jedinicom – ukoliko njihov status konsocijacijskim
aranžmanima nije uspješno riješen na razini savezne federalne
države ili federalne jedinice u kojoj žive – povjerava se federalnim
jedinicama u kojima pripadnici tog naroda čine većinu.
Korporativni federalizam može biti zanimljiv i primjenjiv tamo
gdje revizija postojećih unutarnjih granica nije izvediva, zbog
etničke/nacionalne izmiješanosti ili zato što postojeće državne
vlasti u kojoj dominiraju pripadnici većinske etičke/nacionalne
skupine sprječavaju uspostavu autonomnih teritorijalnih jedinica po mjeri „manjinskih“ etničkih/nacionalnih skupina. No ako
multinacionalni federalizam već nije proveden na način da sve
glavne nacionalne skupine imaju federalnu jedinicu, ili ga je iz
nekih razloga nemoguće provesti, onda se za takva složena društva rješenje obično traži u okviru modela i aranžmana konsocijacijske demokracije.
I po pitanju multinacionalnog federalizma BiH je vrlo specifičan
slučaj kojim ćemo se u završnom poglavlju teksta posebno pozabaviti. Prije toga ćemo se osvrnuti na razloge koje McGarry
smatra bitnima za uspjeh multinacionalnih federacija.
Objašnjenje uspjeha i neuspjeha multinacionalnih federacija
Pored razmatranja o vrijednostima, načelima i modelima federalizma, McGarry se u spomenutom tekstu bavi i objašnjenjem
razloga koji dovode do uspjeha, odnosno neuspjeha multinacionalnih federacija, te nudi četiri kriterija koje smatra bitnima za
uspješno funkcioniranje multinacionalno-federalnih država.
1. Izvorne (demokratske) multinacionalne federacije
imaju više izgleda da budu uspješne od pseudofederacija
Izvorna multinacionalna federacija je demokratska. To znači da
predstavnici nacionalnih zajednica koji je sačinjavaju ulaze u dijalog/pregovore vezane za njihove probleme i aspiracije. Takav
demokratski dijalog je preduvjet za razvijanje kooperativnih
187
praksi. U tom dijalogu svim zainteresiranim stranama treba
biti omogućeno da slobodno i otvoreno iznesu i argumentiraju
svoje zahtjeve. Ukoliko je uistinu demokratski, multinacionalni
federalizam onemogućava sustavnu transgresiju individualnih
i kolektivnih, odnosno grupno-diferenciranih prava. Također
sprječava manjinske elite (koje mogu težiti odcjepljenju) u pretjeranom ustrajanju na vlastitim opcijama. Još uvijek ne postoji
slučaj demokratski uspostavljene multinacionalne federacije
koja je propala. Za razliku od njih, pseudofederacije nastale na
podlozi totalitarne komunističke ideologije su u pravilu završavale raspadom, a često i oružanim sukobima koji su pratili procese raspada i dezintegracije komunističkih pseudofederacija,
nastalih i održavanih izvan okvira liberalno-demokratskih procedura i institucija.
2. Dobrovoljno „spajanje“ ili „održavanje“
multinacionalnih federacija vjerojatnije će dulje opstati u
demokratskim uvjetima od federacija koje su „stavljene
u zajedništvo“
Način na koji je došlo do uspostave federacije također igra vrlo
važnu ulogu glede njezine uspješnosti, odnosno njezina opstanka ili propasti. Multinacionalne federacije koje su uspostavljene
dobrovoljno, to jest koje su nastale kao rezultat pregovora nacionalnih elita, imaju mnogo veću vjerojatnost opstanka nego one
federacije koje su uspostavljene na silu. Ukoliko su federacije
određenim oblicima prisile „stavljene u zajedništvo“ ili, pak, ako
u tom „zajedništvu“ opstaju zahvaljujući postojanju tih prisila
i pritisaka, velika je vjerojatnost da će se te federacije raspasti
ukoliko oslabi spomenuti utjecaj. To „stavljanje u zajedništvo“
može biti ostvareno od strane (politički/vojno) dominantne
skupine unutar same multinacionalne federacije, kao što je to
bio slučaj sa Sovjetskim Savezom i Jugoslavijom, koji su bili
formirani od strane komunističkih elita, a može biti i rezultat
okolnosti nastalih djelovanjem prethodnog državno-političkog
okvira, kao što je to slučaj s Nigerijom kojoj je federalizam ostao
kao naslijeđe kolonijalne sile na odlasku. Ukoliko su multinacionalne federacije nastale dobrovoljno kroz pregovore elita – bez
obzira radi li se o onima nastalim spajanjem različitih državnih
zajednica/kolonija, kao što su Švicarska i Kanadska federacija;
ili onima koje su stvorene iz unitarističkih država s namjerom
održanja i opstanka državne zajednice, poput Belgije – mnogo je
188
veća vjerojatnost njihova opstanka i uspješnosti nego onih multinacionalnih federacija koje su na silu „stavljene u zajedništvo“.
Dobrovoljne multinacionalne federacije imaju unutarnji legitimitet i suverenitet koji počiva na unutarnjem konsenzusu, dok
na silu stvorene federacije ovise o stupnju prisile koji ih drži u
zajedništvu.
3. Ekonomski prosperitetne multinacionalne federacije
(ili države) imaju više izgleda za opstanak od onih koje to
nisu
Povoljno ekonomsko stanje, odnosno ekonomsku prosperitetnost ne bi trebalo smatrati dovoljnim, ili čak nužnim, uvjetom za
održanje multietničkih federacija, ali tu dimenziju ne bi trebalo
niti zanemariti kada je u pitanju njihova uspješnost i opstanak.
Jedan od razloga nestabilnosti i kasnijeg raspada (post)komunističkih i (post)kolonijalnih federacija, je u činjenicu da su federalne jedinice smatrale kako uspostavom vlastite državne samostalnosti mogu ostvariti bolju ekonomsko-financijsku situaciju
nego što su je imale u okviru multinacionalne federacije.
4. Nacionalne zajednice unutar multinacionalne
federacije trebale bi imati ne samo samoupravu, već i
konsocijativnu upravu
Kada se federalizam predstavlja kao sredstvo regulacije sukoba, naglasak se daje na činjenicu da on manjinama omogućava
određeni stupanj autonomije i samouprave: nacionalna/politička skupina koja je isključena u centru može se utješiti uzimajući
moć na regionalnoj, subdržavnoj razini. Međutim taj naglasak
skida važnost s činjenice da je u slučaju multinacionalnog federalizma ustvari riječ o „podijeljenoj upravi“, kao i o „samoupravi“,
i da u praksi sve nacionalne skupine žele udio u središnjoj vlasti
jednako toliko koliko i samoupravu. Ukoliko se dogodi da nacionalne skupine, pored određenog oblika autonomije i samouprave, na razini državne vlasti ne igraju bitnu ulogu, federalna vlada
se može pretvoriti u osporavatelja njihovih interesa, umjesto da
bude u funkciji promotora tih interesa. Stoga ne iznenađuje da
su u svim stabilnim demokratskim multinacionalnim federacijama na snazi konsocijacijski oblici demokracije, a ne većinski
189
zasnovani na načelu „jedan čovjek, jedan glas“ i simetričnom
predstavljanju.
Konsocijacijski modeli uključuju četiri osnovne karakteristike:
dioba vlasti između političkih predstavnika svih najvažnijih segmenata pluralnog društva u vidu širokih koalicija, razmjernu
zastupljenost skupina u cjelokupnom državnom sektoru, autonomija segmenata u vidu visokog stupnja samostalnosti u odlučivanju o svojim unutarnjim pitanjima, te formalna i neformalna prava manjina da svoje interese štite institutom veta. Podjela
vlasti među glavnim društvenim skupinama može biti ostvarena
na razini federalne/državne (zakonodavne, izvršne i sudske) vlasti, ali i na razinama federalnih jedinica. U slučajevima nestabilnih i neuspješnih multinacionalnih federacija centripetalni i
secesionistički pritisci vrlo često su (bili) odgovor na nedostatnu
predstavljenost manjina u federalnoj vlasti.
MULTINACIONALNI FEDERALIZAM
KAO MOGUĆE RJEŠENJE ZA BiH
Najveći stupanj suglasnosti među svim bitnim društveno-političkim skupinama i akterima u BiH postoji oko tvrdnje da BiH u
postojećim okvirima i okolnostima ne funkcionira dobro, odnosno da funkcionira kao podijeljeno društvo i nestabilna država.
Ono oko čega se ne slažu su uzroci i razlozi takvog (ne)funkcioniranja s jedne, te prijedlozi i modeli koji se nude kao odgovor na
postojeću nefunkcionalnost s druge strane. U pokušajima definiranja „postojećih okvira i okolnosti“ također vlada različitost gledišta i objašnjenja. Određenja državnopolitičkog uređenja BiH,
među teoretičarima prava i politike, kreću se od tvrdnji da se
radi o „asimetričnoj konfederalno-federalnoj državnoj zajednici“, preko izjašnjavanja kako je riječ o „decentraliziranoj državi“,
do izjava o „složenoj državi – federaciji sui generis“. Za potrebe
ovoga teksta preuzet ćemo određenje Mirjane Kasapović po kojem je BiH „ustavna konsocijacijska demokracija“.120
Takvo određenje Kasapović razlaže i opisuje kroz tri ustavnopravne dimenzije bosanskohercegovačkog ustrojstva121: Teritorijalna autonomija nacionalnih segmenata: entiteti i kantoni;
120
M. Kasapović, „Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona“, STATUS, Mostar, b. 9, 2006., str. 63.
121
Isto, str. 63–65.
190
Razmjernost i paritetnost kao načela ustrojstva političkih institucija
i Konsenzus, kvalificirane većine i veto kao pravila odlučivanja. I dalje u tekstu navodi: „Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je
najsloženiji politički sustav u Europi. Zasniva se na 14 ustava
– jednome državnom, dvama entitetskim, deset kantonalnih i
jednome distriktskom – u kojem se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava. Mnogi
analitičari tvrde da je to glavni uzrok što politički sustav nije djelotvoran. Kritika političkog uređenja BiH potječe iz dva različita
izvora i potaknuta je dvama različitim motivima. Znanstvenici
su usmjereni na kritiku konsocijacijske demokracije uopće, kao
i obrasca njezine primjene u BiH. Političari su motivirani poglavito nacionalno-političkim interesima zbog kojih se zauzimaju
za drukčije uređenje državne zajednice.“122 Te dodaje: „Nasuprot
tim kritikama, nastojat ću pokazati:
– da je konsocijacijska demokracija jedini mogući model uređenja
političkih odnosa koji jamči opstanak države i demokracije u
vjerski i etnički duboko podijeljenom bosanskohercegovačkom
društvu;
– da dosadašnji neuspjesi nisu toliko posljedica inherentnih slabosti modela ili njegove strukturne neprikladnosti bosanskohercegovačkom društvu koliko nepostojanja temeljnih političkih
pretpostavki njegove djelotvornosti u suvremenoj BiH
– da bi te pretpostavke mogli i morali stvoriti glavni politički akteri.“123
Obrazlažući zašto po njenom mišljenju ne funkcionira demokratska država u BiH, Kasapović navodi tri uzroka. Kao prvi i
glavni uzrok nedjelotvornosti konsocijacijske demokracije u BiH
navodi „nepostojanje minimalnog konsenzusa triju konstitutivnih nacionalnih skupina o državnoj zajednici“124. Drugi uzrok
nedjelotvornosti je „nepostojanje konsenzusa elita svih konstitutivnih naroda o političkom sustavu ili nepostojanje izričitog
uvjerenja elita svih etničkih segmenata kako je postojeći ustavni
politički sustav potrebno i poželjno održati“125, a treći „nedo-
Isto, str. 65.
Isto, str. 65.
124
Isto, str. 65.
125
Isto, str. 66.
122
123
191
sljedna strategija međunarodne zajednice u izgradnji demokratske države“126.
Pitajući se o izgledima za budućnost, Kasapović navodi kako je
BiH, kao i svako podijeljeno društvo, suočena s tri načelne mogućnosti izbora: Podjelom države na tri zasebne, homogene nacionalne države, Preobrazbom podijeljenog u nepodijeljeno društvo pomoću asimilacije, ili Prihvaćanjem pluralnog društva i konsocijacijske
demokracije. Kako prvu opciju smatra nemogućom zbog volje
međunarodne zajednice koja je stavila veto na podjelu BiH, kao
i drugu zbog nepostojanja brojčano premoćnog i kulturno dominantnog etničkog segmenta koji bi imao dovoljno potencijala
da asimilira oba ostala segmenta, Kasapović smatra da „glavnim
političkim akterima u BiH preostaje samo da prihvate stvarnost:
život u podijeljenom društvu i konsocijacijskoj demokraciji“127.
Da bi konsocijacijska demokracija bila djelotvorna, Kasapović je
mišljenja da svaka elita mora početi razumno prilagođavati svoju
politikama ostalih elita. To bi značilo da svaka elita trebala odustati od svojih maksimalističkih nacionalnih ciljeva i napustiti
ekskluzivne nacionalne pozicije, koje se mogu sažeti u određenja:
– bošnjačka politička elita zauzima se za unitarnu građansku državu
– srpska politička elita zauzima se za srpsku nacionalnu državu u
konfederalnoj uniji s ostalim dijelom države
– hrvatska politička elita zauzima se za federaciju triju etnički
koncipiranih federalnih jedinica
Ovi maksimalistički ciljevi, smatra Kasapović, kroz nekoliko rundi pregovora mogli bi se svesti u slijedeće okvire: Republika Srpska bi se preuredila u dva ili tri kantona, koji su prirodne zemljopisne
cjeline i u kojima bi Srbi bili etnička većina. Federacija bi se preuredila
tako da se od sadašnjih deset stvori četiri ili pet kantona s hrvatskim i
bošnjačkim većinama. Svi kantoni činili bi federalne jedinice BiH kao
etničke savezne države. Time bi prestale postojati i Republika Srpska
i bošnjačko-hrvatska Federacija kao zasebne državnopolitičke cjeline.
Vraćajući se ideal-tipskoj shemi politika u BiH s početka ovoga
teksta, može se kazati kako je rješenje koje Kasapović predlaže
načelno prihvatljivo za sve tri nacionalne politike u BiH. Prihvatljivo je i za građansku politiku jer se liberalnodemokratska pri Isto str. 68.
Isto, str. 69.
126
127
192
roda ovakve multinacionalne federacije ogleda u tome što bi sve
vlade – bilo federalna/savezna/državna vlada, bilo entitetske/
kantonalne vlade u kojima dominiraju pojedine nacionalne skupine – bile podvrgnute ustavnim ograničenjima koja štite individualna građanska i politička prava. Ovakvo uređenje, naravno,
ne bi odgovaralo hegemonističkoj velikobošnjačkoj i secesionističkoj velikosrpskoj politici.
Kada bi ga bilo moguće realizirati, držimo da bi rješenje unutarnjeg pravno-političkog ustrojstva koje je predložila Kasapović
moglo biti optimalan okvir izražavanja bosanskohercegovačke
nacionalne pluralnosti i ostalih društveno relevantnih posebnosti bosanskohercegovačkog društva i države. Oslanjajući se na
tvrdnje i argumente koje Kasapović iznosi, a u kontekstu McGarryjevih promišljanja o federalizmu i ideal-tipskih određenja
iz uvodnog dijela teksta, u nastavku ćemo pokušati objasniti model unutarnje prekomopzicije BiH u kojem se malo veći naglasak
stavlja na elemente i karakteristike multinacionalnog federalizma. A sve u svrhu boljeg funkcioniranja demokratske države u
BiH, odnosno, u svrhu izgradnje najšireg mogućeg društvenog
konsenzusa o poželjnoj državnoj zajednici i prihvatljivom političkom sustavu, kako bi BiH, napokon, postala homogenije društvo te stabilnija i funkcionalnija država.
Ako početne, maksimalističke zahtjeve nacionalnih politika koje
je Kasapović navela promotrimo u odnosu prema ideal-tipskom
modelu društvenog fenomena koji označavamo terminom „nacionalna politika“, mogli bismo zaključiti da Kasapović u isti rang
stavlja zahtjeve koji po spomenutom modelu ne spadaju u istu
kategoriju legitimnosti. U uvodnom je dijelu navedeno:
Terminom srpska/bošnjačka/hrvatska nacionalna politika označavat ćemo onu politiku koja teži ostvarivanju srpskih/bošnjačkih/
hrvatskih nacionalnih interesa na načelima teritorijalne cjelovitosti
i nedjeljivosti BiH, te načelima jednakopravnosti, razmjernosti i paritetnosti s ostala dva naroda u BiH. U slučaju da srpska/bošnjačka/
hrvatska nacionalna politika sadržava elemente unitarističke hegemonije ili/i jednostrane secesije, takvu politiku nazvat ćemo velikonacionalnom.
Prema navedenim kriterijima, maksimalističkim zahtjevima
koje Kasapović pripisuje bošnjačkoj i srpskoj političkoj eliti, mogli bismo pripisati elemente unitarističke hegemonije (bošnjački
zahtjevi) i jednostrane secesije (srpski zahtjevi). Takve politike
okarakterizirali smo terminom velikonacionalne politike. Za razli193
ku od njih, zahtjev hrvatskih političkih elita možemo okarakterizirati kao izraz onoga što smo naznačili terminom nacionalna
politika. Stoga ta tri zahtjeva ne bi trebalo postavljati u isti legitimacijski rang. Štoviše, imajući u vidu da je BiH i u ustavnopravnoj teoriji i u društveno-političkoj praksi višenacionalna država,
opravdano je takve velikonacionalne zahtjeve smatrati nelegitimnima ili barem zahtjevima s manjim stupnjem legitimnosti
nego što su zahtjevi nacionalnih politika.128
Prijedlog ili zahtjev hrvatskih političkih elita „BiH kao federacija triju etnički koncipiranih federalnih jedinica“, smatramo
ne samo legitimnim nego i optimalnim modelom uređenja bosanskohercegovačke nacionalne pluralnosti.129 Taj model u bosanskohercegovačkim okolnostima ujedno ima i najveći stupanj
podudarnosti s konceptom i modelom multinacionalnog federalizma, kako ga objašnjava McGarry.
Analizirajući postojeće uređenje i organizaciju BiH sa stajališta
multinacionalnog federalizma, osnovna primjedba mogla bi se
odnositi na manjak elemenata „samouprave“, barem kada su
Bošnjaci i Hrvati u pitanju. „Pravo na samoupravu“ smatra se
temeljnom odrednicom multinacionalnog federalizma. Mogli
bismo kazati da su u BiH u većoj mjeri primijenjeni elementi
„podijeljene uprave“ – kao druge važne odrednice multinacionalnog federalizama – nego „samouprave“. Na svim razinama
vlasti u BiH prisutni su elementi „podijeljene uprave“, odnosno
konsocijacijske demokracije. U prvom redu kroz „razmjernost i
paritetnost kao načela ustrojstva političkih institucija“ te kroz
„konsenzus, kvalificirane većine i veto kao pravila odlučivanja“.
Stoga Kasapović i određuje BiH kao ustavnu konsocijacijsku demokraciju, ali i navodi da je takvim ustavnim aranžmanima stvoren najsloženiji politički sustav u Europi.
Način kako da se taj sustav učini efikasnijim i funkcionalnijim, a
da se u isto vrijeme zadrže svi postojeći elementi ustavne konso Time ne želimo reći, niti smatramo da ti zahtjevi nemaju pravo javnosti, odnosno da nije legitimno o njima otvoriti argumentiranu javnu, akademsku i političku raspravu.
Upravo suprotno, smatramo kako zaključak o njihovoj (ne)legitimnosti i (ne)prihvatljivosti u
bosanskohercegovačkim okvirima treba proisteći iz otvorene i argumentirane javne rasprave
njihovih zagovornika i protivnika.
129
Vidi I. Vukoja, Treći entitet – uvod u podjelu ili stabilizaciju države. Tekst je
prvotno objavljen u elektronskom časopisu Puls demokratije, http://arhiva.pulsdemokratije.
net/index.php?&l=bs&id=521, a zatim prenesen u časopisu STATUS, Mostar, br. 12,
zima 2007., str. 144–153.
128
194
cijacijske demokracije, vidimo upravo u dosljednijoj primjeni federalnog načela „samouprave“. Po tom načelu, svaki narod u BiH
ima pravo na određeni oblik i stupanj administrativno-teritorijalne autonomije i samouprave. To pravo je u slučaju Republike
Srpske izravno, a u slučaju Federacije BiH posredno ugrađeno i u
postojeći ustavnopravno-politički model uređenja države. Republika Srpska je entitet sa srpskom većinom, a u političkoj praksi
kantoni koji su u sastavu Federacije BiH „figuriraju kao teritorijalno-političke jedince dominantnih etničkih zajednica“130.
Pored toga, u svom izvornom određenju i obliku, Federacija BiH
je zamišljena i uspostavljena kao bošnjačko-hrvatska federacija.
Tako Ustav FBiH u članku 1. kaže: „ (1) Bošnjaci i Hrvati kao
konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i građani Republike
Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutrašnju strukturu teritorija sa većinskim bošnjačkim i
hrvatskim stanovništvom u Republici Bosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica sa jednakim pravima i odgovornostima.“131. Dakle Ustav FBiH
govori o Bošnjacima i Hrvatima kao konstitutivnim narodima,
te govori o teritoriju Federacije koji se prvotno sastojao od teritorija s većinskim bošnjačkim i većinskim hrvatskim stanovništvom.
Stanje „manjka samouprave“ u najkraćem se opisuje krilaticom
„dva entiteta, a tri naroda“, krilaticom koja želi ukazati na nedosljednu i nedovršenu primjenu modela multinacionalnog federalizma. Ukoliko se načelo samouprave želi dosljedno i jednoznačno primijeniti na sva tri konstitutivna naroda, BiH bi se trebala
pretvoriti u „federaciju triju etnički koncipiranih federalnih jedinica“, i tako u punom opsegu postati multinacionalna federacija.
Time bismo dobili jednostavniji, jeftiniji, funkcionalniji i transparentniji politički sustav. Umjesto postojećih 14 ustava imali
bismo pet ustava (državni, tri etnitetska i jedan distrikta Brčko),
umjesto 14 vlada i parlamenata imali bismo ih pet, umjesto više
od 200 ministarstava, itd. Kriterij učinkovitosti, odnosno prosperitetnosti, McGarry navodi kao jedan od četiri kriterija uspješnosti višenacionalnih federacija.
M. Kasapović, „Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona“, STATUS, Mostar, br. 9, 2006., str. 63–64.
131
http://www.parlamentf bih.gov.ba/bos/parlament/o_parlamentu/
ustavfbih.html
130
195
Sljedeći kriteriji koje McGarry spominje glase: izvorne (demokratske) multinacionalne federacije imaju više izgleda da budu uspješne
od pseudofederacija, te dobrovoljno „spajanje“ ili „održavanje“ multinacionalnih federacija vjerojatnije će dulje opstati u demokratskim
uvjetima od federacija koje su stavljene u zajedništvo.
Već smo kazali da BiH nije ustavno određena ni kao federacija ni
kao konfederacija (premda ima elemenata i jednog i drugog sustava), nego se tretira kao složena država sastavljena od unitarne
Republike Srpske i višeetničke Federacije BiH. Također smo rekli i da je bosanskohercegovačka federacija dijelom nametnuta i
iznuđena od strane međunarodne zajednice kroz Daytonski sporazum. Zbog svega toga možemo je smatrati određenim oblikom
krnje i pseudofederacije te neizvorne, na silu spojene federacije
u kojoj su, umjesto kroz demokratske procedure i prakse, glavni
politički akteri izvanjskim pritiscima „stavljeni u zajedništvo“.
Svi koji se bave analizom BiH znaju da takav sustav loše funkcionira, da je BiH podijeljeno društvo i nestabilna država.
Kada se dva prethodno navedena McGarryjeva kriterija povežu
s dva određenja koje Kasapović navodi kao glavne uzroke nefunkcioniranja postojećeg bos.herc. političkog sustava – nepostojanje minimalnog konsenzusa triju konstitutivnih nacionalnih
skupina o državnoj zajednici i nepostojanje konsenzusa elita svih
konstitutivnih naroda o političkom sustavu ili nepostojanje izričitog uvjerenja elita svih etničkih segmenata kako je postojeći politički
sustav potrebno i poželjno održati – čini se kako stabilizacija, a u
konačnici i opstanak BiH kao države ovise o tome hoće li se u
BiH uspjeti artikulirati društveno-politički narativ iz kojeg bi se
mogao razviti barem minimalni konsenzus triju konstitutivnih
nacionalnih skupina o poželjnoj državnoj zajednici i prihvatljivom političkom sustavu. Ključnu ulogu u tome procesu imaju
pripadnici bosanskohercegovačkih društvenih i političkih elita.
Točnije, pripadnici društvenih (akademskih, medijskih, vjerskih,
kulturnih, gospodarskih...) i političkih elita sva tri konstitutivna
naroda, kao i pripadnici društveno-političkih elita s građanskim
predznakom. Bilo bi idealno da taj narativ bude osmišljen i artikuliran kroz razgovore i pregovore elita sva tri konstitutivna
naroda, da nakon osmišljavanja uspješno prođe proces javne rasprave, te bude verificiran kroz postojeće institucionalne mehanizme u okviru demokratskih procedura i praksi.
196
Umjesto zaključka
U postojećoj situaciji, kao što smo već naveli pozivajući se na Kasapović, BiH se nalazi pred tri mogućnosti: 1) daljnje slabljenje,
a u konačnici i raspad države putem secesije; 2) preobrazba podijeljenog u nepodijeljeno društvo putem asimilacije; i 3) prihvaćanje pluralnog društva putem prihvaćanja i primjene konsocijacijskih i federalističkih načela.
Pored razloga zbog kojih Kasapović smatra kako prve dvije opcije u postojećim društveno-političkim konstelacijama nisu realne, dodajmo još jednom i da te dvije opcije, s pozicije ideal-tipski
definirane politike nacionalnih interesa, nisu niti legitimne. Stoga, kako se čini iz izloženog, glavnim društveno-političkim akterima u BiH preostaje samo da prihvate nacionalni/etnički pluralizam i pokušaju za njega pronaći okvir koji bi institucionalno
onemogućio realizaciju bilo secesije, bilo asimilacije, i koji bi bio
u funkciji izgradnje što šireg društvenog konsenzusa o poželjnoj
državnoj zajednici i prihvatljivom političkom sustavu. Okvir koji
će omogućiti da se BiH razvije u stabilnu federalnu saveznu državu, a ne u nestabilni konfederalni savez država, ili diktaturu
jakobinskog unitarizma. Takav okvir morao bi biti prihvatljiv
legitimnim politikama i s nacionalnim, i s građanskim predznakom, a time bi automatski bio prihvatljiv i akterima i institucijama međunarodne zajednice.
Argumenti predstavljeni u ovome tekstu sugeriraju da taj ustavnopravni, državni okvir treba izgraditi na načelima multinacionalnog federalizma koji naglašava elemente „samouprave“ i
„korporativizma“, konsocijacijskim demokratskim aranžmanima koji naglašavaju mehanizme „podijeljene uprave“ i „institucionalne autonomije“ te ustavnim odredbama koje štite individualna građanska i politička prava.
U kontekstu ideal-tipskih određenja s početka teksta, može
se ustvrditi kako su velikosrpska secesionistička i velikobošnjačko-bosanska unitaristička politika glavni protivnici ovoga
okvira. U sredini između tih politika stoje zahtjevi koje najdosljednije zastupa hrvatska nacionalna politika. Zahtjevi koji BiH
vide kao saveznu federalnu državu sastavljenu od tri federalne
jedinice koje bi u odnosu na saveznu razinu imale veći stupanj
samouprave od postojećih kantona u FBiH i manji stupanj samouprave nego što je imaju postojeći entiteti u odnosu na državnu
razinu. Tri višenacionalne federalne jedinice u kojima bi jedan od
197
tri konstitutivna naroda bio većinski, ali u kojima bi i pripadnici
ostala dva naroda imali osigurana sva konstitutivna prava temeljena na Odluci o konstitutivnosti naroda u BiH132 iz lipnja 2000.
godine, te u kojima bi individualna građanska i politička prava
svih državljana BiH bila zaštićena ustavnim odredbama i na razini savezne države i na razini federalnih jedinica. Tri federalne
jedinice koje bi bile formirane na načelu teritorijalnog diskontinuiteta koji bi uz Odluku o konstitutivnosti naroda , bio dodatno
osiguranje od secesionističkih pretenzija. Tri federalne jedine u
kojima bi dosljedno bila provedena liberalno-demokratska načela višenacionalnog, federalističko-konsocijacijskog modela.
Ukoliko društveno-politički procesi u BiH neće ići u naznačenom smjeru jednakopravnosti naroda, velikosrpska separatističko-secesionistička i velikobošnjačko-bosanska unitarno-hegemonistička politika mogle bi dovesti do stanja u kojem bi sva
tri naroda imala formalnu konstitutivnost u oba entiteta, ali
bi u društveno-političkoj stvarnosti Republika Srpska funkcionirala kao srpski, a Federacija BiH kao bošnjački entitet. Tako
bi umjesto stabilne savezne federalne države sastavljene od tri
višenacionalne federalne jedinice mogli dobiti nestabilni konfederalni Savez dvaju u političkoj praksi unitarno-majorizirajućih
entiteta-država.
POLITICS IN THE BACKGROUND OF THE DIFFERENT MODELS
OF THE CONSTITUTIONAL REFORM IN BIH
Summary:
The arguments presented in this text suggest that the constitutional and legal system, in other words the internal organization of Bosnia and Herzegovina as a complex, multinational country, needs to be built upon principles of multinational federalism which emphasizes the elements of ”self-government“and
”corporatism”, on consociational democratic arrangements
which emphasize the mechanisms of ”divided authority“ and ”
132
Provedba jednakopravnosti: Odluka o konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini, Izvještaj ICG-a za Balkan broj 128., 16. travnja 2002., www.crisisweb.org
198
institutional autonomy“ and on constitutional provisions which
protect the individual civil and political rights.
In the context of an ideal-typical definition of the term ”national politics”, it has been concluded that the Great-Serbian
secessionist and the Great-Bosniac-Bosnian unitaristic politics
are the main opponents of the specified organisational structure. Between these politics are the demands which are most
consistently represented by the Croatian national politics. Demands which view BiH as a federal country composed of three
multinational federal entities in which one of the three constituent peoples would be the majority, but in which the members
of the remaining two peoples would have all the constituent
rights as well based on the Resolution on the constitutivity of
peoples in BiH, and in which the individual civil and political
rights of all citizens in BiH would be protected by constitutional
provisions on the level of the federal country and on the level
of federal entities.
Key words: national politics, great-national politics, civil politics,
federalism, consociation, secessionism, unitarianism, autonomy, self-government
POLITIK IM HINTERGRUND VERSCHIEDENER MODELLE
DER ORGANISATION/REORGANISATION BOSNIEN UND
HERZEGOWINAS
Zusammenfassung:
Argumente dargestellt in diesem Text suggerieren dass die
Verfassungs-und Rechtsordnung, beziehungsweise die Inlandsorganisation Bosnien und Herzegowinas als komplexer, multinationaler Staat, auf den Grundsätzen des multinationalen Föderalismus errichtet werden sollen, die Elemente der „ Selbstregierung “ und des „ Korporatismus“ hervorhebt, mit konsozialischen, demokratischen Vereinbarungen die Mechanismen der
„aufgeteilten Regierung “und der „ institutionellen Autonomie “
unterstreichen und mit Verfassungsbestimmungen individuelle,
bürgerliche und politische Rechte verteidigen.
Im Kontext der ideal-typischen Festlegung des Begriffes der „
nationalen Politik“ , wurde festgestellt dass großserbisch-se199
zessionistische und großbosniakisch-bosnische, unitaristische
Politik die Hauptgegner der angegeben Organisation sind.
Inmitten dieser Politiken stehen Anforderungen, die am konsequentesten die kroatische, nationale Politik vertritt. Anforderungen die Bosnien und Herzegowina als konföderierten,
föderalistischen Staat betrachten, bestehend aus drei multinationalen, föderalistischen Einheiten in denen ein Volk von drei
Völkergruppen das Mehrheitsvolk wäre, aber in denen Zugehörige der übrigen zwei Völker alle konstitutiven Rechte zugrundegelegt am Beschluß der Völkergruppen in Bosnien und
Herzegowina gewährleistet werden und in denen individuelle
bürgerliche und politische Rechte aller Staatsbürger Bosnien
und Herzegowinas durch Verfassungsbestimmungen auf Ebene des Bundesstaates und auf Ebene der föderalistischen Einheit geschützt würden.
Schlüsselwörter: nationale Politik, großnationale Politik, bürgerliche Politik, Föderalismus, Konsoziation, Sezessionismus, Unitarismus, Selbstregierung
200
Enver Kazaz
DEJTON – MEÐUNARODNA LEGITIMIZACIJA
RATNIH OSVAJANJA
Kazaz, Enver, rođen 1962. godine, profesor je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član redakcije Književne revije i Sarajevskih svesaka te pokretač i glavni
urednik časopisa Lica (1996–99). Radio je i kao glavni urednik u sarajevsko-zagrebačkoj izdavačkoj kući Zoro. Književnoznanstvene radove objavljuje u mnogim
časopisima i publikacijama u BiH i inostranstvu. Objavio je više knjiga (Traži se,
1996., Musa Ćazim Ćatić – književno naslijeđe i duh moderne, 1997., Morfologija
palimpsesta, 1999., Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka, koautor, 1999., Bošnjački roman XX vijeka, 2004., Neprijatelj ili susjed u kući, 2008.,
Rat i priče iz cijelog svijeta, koautor, 2010., Unutarnji prijevodi, 2011).
Sažetak
U radu autor analizira političke i ideološke modele koji su doveli
do razaranja multietničke supstance bosanskohercegovačkog
društva, pri čemu tzv. etnonacionalni politički subjekti koriste
Dejtonski mirovni sporazum i nedovršeni ustav za konstruiranje troetničke države i troetničkog društva, a tzv. građanski, odnosno pseudomultietnički subjekti, poput SDP-a BiH, obuzetog
fantazmom državnog nacionalizma, nisu sposobni artikulirati
novu viziju multietničnosti u postkonfliktnom bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu. Na toj osnovi politike u BiH
razvijaju se kao procedure izgradnje etnonacionalističkih kolektivnih identiteta obilježenih procesima reklerikalizacije, arhaizacije, getoizacije i etnoteritorijalizacije, a rat se u identitarnom
konstruiranju interpretira kao topos političke legitimizacije,
temeljni povijesni događaj i proizvođač novog etnonacionalističkog simboličkog kapitala. Nedovršivost države, postavljena
kao konstruktivna greška Dejtonskog sporazuma, pokazuje se u
političkoj praksi kao stalni proces srbocentričnog podržavljenja
Republike Srpske i destrukcije Federacije BiH, a etnički se identiteti transformiraju sa težnjom da zaokruže bilo entitet, bilo
kantonalne prostore kao nacionalne teritorije. Istodobno s tim,
etnoteritorijalizacijom su na međunardonom političkom planu
verificirani rezultati vojnih osvajanja i ratnog nasilja, a principu
201
etnoteritorijalizacije kao procesa rješavanja nacionalnog pitanja nije suprotstavljena mogućnost njegove institucionalizacije
do razine institucionalne autonomije i pariteta u konstruiranju
sistema vlasti. Postajući izvorom novog etnonacionalističkog
simboličkog kapitala, rat je kao interpretativni prostor rezultirao time da etnonacionalističke elite razviju težnju da se etnoteritorij pokuša definirati i kao nacionalna država u nastajanju.
BiH se unutar ustavne krize od Dejtona naovamo sve više i više
iznutra konstruira kao troetnički podijeljeno, a ne multietničko
društvo, dok političke snage nastoje konstruirati na identičan
način i državu. Forma koja objedinjuje sva tri etnonacionalistička projekta jest etnoklerokapitalizam kao oblik transformacije
socijalističkog u kapitalističko društvo i socijalističke u tržišnu
privredu. Pritom je etnoklerokapitalizam rat iskoristio kao topos u kojem su etnonacionalističke elite prisvojile društveno
vlasništvo za sebe, a tranziciju pretvorile u surovu prvobitnu
akumulaciju kapitala.
Ključne riječi: nedovršeni rat, nedovršiva država, Dejtonski sporazum, troetnička država, etnoteritorijalizacije, etnogeto, etnonacionalizam,
klerikalizacija ideologije, ideologizacija religije, etnonacionalistička memorija
rata, nacionalno pitanje, etnoklerokapitalizam, tajkunizacija društvenog vlasništva, institucionalna autonomija etnički pariteti, međunacionalni društveni
ugovor, međunarodna legitimizacija ratnih osvajanja.
1. Ustavna kriza u BiH – rezultat ratnog nasilja i
etnoteritorijalne podjele
Dejtonska BiH nastala je u ratu, a politički sporazum kojim je
on zaustavljen i preseljen s vojnog u političko polje funkcioniše,
uz ostalo, i kao međunarodna verifikacija ratnih rezultata. Glavni kreatori Dejtonskog sporazuma su, nužno je to napomenuti
na početku, međunarodna politička moć, tadašnji predsjednici
Srbije i Hrvatske, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, uz asistenciju Alije Izetbegovića, tada predsjednika Predsjedništva
BiH. A to znači da BiH nije u američkoj vojnoj bazi Rajt Peterson
konstruisana iznutra, već izvana, pri čemu se ona ispostavlja i
kao država međunarodne zajednice (Nerzuk Ćurak) i kao zemlja
definirana iz svoga sudejstva od predsjednika susjednih država
koji su u ratu bili i pannacionalni, svehrvatski i sverspski nacionalni vođe. Jedan od njih, Slobodan Milošević, završio je svoj
život u Hagu kao otpuženik za ratne zločine, a Franjo Tuđman
202
u današnjoj Hrvatskoj sve više i više gubi status neupitnog nacionalnog vođe i hrvatskog oca nacije i biva izložen kritici zbog
svojih ratnih ideoloških fantazmi. Činjenicom da su njih dvojica potpisnici mirovnog Dejtonskog sporazuma implicitno se
priznaje agresija susjednih država na BiH i njihova maksimalna
involviranost u bosanski ratni užas. Nadalje, činjenica da su Srbija i Hrvatska garanti mirovnog sporazuma upućuje na stav da
njegovi kreatori poimaju BiH i kao područje presudnog nacionalnog interesa susjednih država čije elite se u regionalnoj politici
nerijetko paternalistički odnose prema bosanskohercegovačkim
Srbima i Hrvatima. Zbog toga su bosanski Srbi u Dejtonu svoju
političku volju isporučili Slobodanu Miloševiću, a Hrvati Franji
Tuđmanu. Bošnjačku etnopolitičku volju reprezentirao je i zastupao Alija Izetbegović. Paradoks je sadržan naravno u tome što
Tuđman i Milošević kao pannacionalni vođe, koji su kovali planove o srpsko-hrvatskoj teritorijalnoj podjeli zemlje, sudjeluju u
Dejtonu u njenom etnoteritorijalnom preustroju na bazi rezultata ratnog nasilja kojim su Hrvati i Bošnjaci etnički očišćeni sa
prostora Republike Srpske, a Srbi su, najvećim dijelom slijedeći
Karadžićevu politiku, napustili prostor današnje Federacije BiH
ili su bili prisiljeni na to u postraću zbog agresivnog hrvatskog
i bošnjačkog etnonacionalističkog odnosa prema njima. Na taj
način je etnoteritorijalizacija BiH izvršena kroz dva tipa nasilja
– ratno i militantno-političko postratno koje se zasniva na etnonacionalističkoj paroli o pravu na etnički teritorij.
U kompletnom postraću, izvor svih političkih nesporazuma i sukoba, Dejton, proizveo je BiH u nedovršivu državu i traumatizirano, postkonfliktno, etnički podijeljeno društvo u kojem traje
stalna borba najvećeg dijela političkih subjekata da u što većoj
mjeri u miru ostvare negdašnje ratne ciljeve. To znači da Dejtonski sporazum, iako je dovršio ratne sukobe, nije uspostavio
politički mir, niti on to zbog svojih konstruktivnih greška može
učiniti. Pritom valja naglasiti da je dejtonsko odgođeno donošenje konačnog ustava zemlje postalo temeljem svih političkih
sukoba. Ustavna kriza BiH traje od krvavog sloma SFRJ, a s manjim ili većim intenzitetom cijelo vrijeme od rata na ovamo. Ona
je izvor svim drugim krizama – ekonomskoj, kulturološkoj, političkoj, ideološkoj itd.
Na drugoj strani ustavna kriza proističe iz očitog nesrazmjera
u teritorijalnom rješavanju nacionalnog pitanja u Dejtonskom
sporazumu. Međunarodnim zaustavljanjem rata okvir za rješa203
vanje srpskog nacionalnog pitanja u BiH postavljen je tako što
je na 49% teritorije zemlje Republika Srpska zasnovana kao institucionalno centraliziran srpski entitet, a mirovni sporazum
otvorio joj strukturnu šansu za dominaciju srpske etnopolitike
nad drugima, te time i mogućnost srbocentričnog podržavljenja
ovog entiteta. Federacija BiH kao prostor za rješavanje hrvatskog
i bošnjačkog nacionalnog pitanja, zasnovana još u Vašingtonskom sporazumu, ugrađena je u Dejtonski kao hrvatsko-bošnjačka politička i administrativno-teritorijalna federacija kantona/županija na 51% teritorije zemlje. To znači da je nacionalno
pitanje u Dejtonu rješavano tako što su tri etnije tretirane kao tri
nacije u nastajanju kojima je potrebno da dobiju nacionalni teritorij i njegovu međunarodnu verifikaciju kako bi se definitivno
teritorijalno razgraničile i nacionalno uobličile.
Dejtonski sporazum, postavši za sve etnopolitike u BiH mjesto
odgođenog konačnog rješavanja nacionalnog pitanja koje treba
završiti dogradnjom ustava, ratne je ciljeve sa vojnog preselio u
političko polje. Zaustavljanjem vojnog nastavio se dakle u BiH
militantni politički sukob, gotovo potpuno identičan onome koji
je i doveo do rata. Doda li se tome činjenica da su dejtonskom administrativno-teritorijalnom organizacijom zemlje praktično priznati rezultati vojnih zaposjedanja teritorija u ratu, mir se i mogao shvatiti u političkom prostoru kao nedovršeni građanski rat.
Ako se pažljivije analizira model teritorijalizacije nacionalnog
pitanja u Dejtonskom sporazumu, onda je jasno da on BiH ne
definira kao multietničku, nego troetnički podijeljenju zemlju,
pri čemu rezultati ratnog etničkog čišćenja i genocida omogućuju Republici Srpskoj da postane ekskluzivno srpski entitet u
kojem druge dvije etnije, bošnjačka i hrvatska, u političkom polju gube pravo ustavne jednakopravnosti i doživljavaju postupnu
negaciju ustavne konstitutivnosti, bez obzira što na njoj insistira
jedna od odluka Ustavnog suda BiH. Praktički svedene na status
nacionalnih manjina, one u političkom polju RS-a bivaju marginalizirane, diskriminirane i na koncu izložene procesu asimilacije u školskom sistemu, kulturnom i medijskom prostoru. U
takvom entitetu srpska etnopolitika neprestano fobizira javnost
naracijom o mogućem ukidanju RS-a, što daje šansu rigidnom
srpskom etnonacionalizmu da neprestano pobjeđuje na pseudodemokratskim izborima. Iluzornom se u tom smislu pokazuje
teza o mogućem pripitomljavanju nacionalizma, odnosno pojavi
emancipatorskih nacionalnih političkih subjekata u političkom
204
polju, jer mir kao nedovršeni rat postaje i prostor stalnog međuetničkog fobiziranja i konceptualiziranja slike o etnički drugima
kao istorijskim, ali i neprijateljima za ukupnu etničku/nacionalnu budućnost.
Ratni militarizam na toj osnovi postaje izvorom za militantne
politike mira, a teško se oteti utisku da bi budućnost mogla izgledati drugačije od antagonističke sadašnjosti, jer je temeljnim
toposom političke legitimizacije postao rat interpretiran kao
najveći događaj nedavne etničke prošlosti. Najviše što se može
očekivati u politici jest to da se ona militantna pretvori u pragmatičnu, ali način na koji je Dodikov SNSD rekarađićizirao političko polje i preuzeo nacionalističku ideologiju od negdašnjeg
SDS-a upućuje na mogućnost da takva ideologija i politika budu
stalni pobjednici dejtonske pseduodemokratije.
U Federaciji BiH stvari su znatno kompliciranije. Okvir za rješavanje bošnjačkog nacionalnog pitanja u Vašingtonu/Dejtonu
postavljen je tako da teritorij koji je u ratu kontrolirala Armija
BiH praktički pripadne bošnjačkoj etničkoj većini, a hrvatskoj
teritorij koji je kontrolirao HVO. Pritom, na razini federalnih i
državnih institucija, Hrvati, zbog logike na kojoj je danas utemeljen izborni zakon, a i zbog pseudomultietničke politike kakvu
zastupa npr. SDP, uz njegov sve izraženiji bošnjačkocentrični
državni nacionalizam, s pravom osjećaju da su majorizirani na
izborima, a poznati Petričevi amandmani postali su i izvorom
njihove diskriminacije u Federalnoj vladi i na razini državnih organa. Slučaj Komšić općepoznati je primjer zakonom dopuštene
izborne majorizacije, ali zanimljivo je kako je on potpuno potisnuo u drugi plan slučaj Emil Vlajki iz RS-a, u kojem jedan ideološki velikosrbin i negator genocida u Srebrenici koristi priliku
da postane Dodikov Hrvat za jednokratnu političku upotrebu,
pokazujući do čega sve može dovesti politička legitimizacija genocida i etničkog čišćenja.
Takva konstrukcija države, u kojoj vezivanje etnije za teritorij
koji je u ratu kontrolirala njena vojska, potvrđuje ne samo da su
rezultati rata legitimirani u Dejtonu nego i da je mir omogućio
institucionalnu diskriminaciju najmalobrojnije etnije, tj. Hrvata na cijelom prostoru zemlje. Istodobno s tim, ono što srpska i
bošnjačka etnopolitika, ali i ona koja se hoće prikazati kao multietnička nastoji ostvariti na području Federacije i RS-a, hrvatska etnopolitika čini Bošnjacima i Srbima na prostoru kantona/
županija sa hrvatskom etničkom većinom. Na toj osnovi uspo205
stavljene su tzv. konstitutivne manjine i većine, pa je očigledno
da su Bošnjaci majorizirani i diskriminirani na prostoru kantona/županija sa hrvatskom etničkom većinom i u RS-u, Hrvati
na prostoru kantona/županija sa bošnjačkom i u RS-u, a Srbi u
Federaciji BiH.
Posljedica jest to da je princip teritorijalizacije nacionalnog pitanja proizveo mir kao nastavak ratnih fobija i zasnovao njima
premreženu sadašnjost i budućnost koje se zasnivaju i na demonizirajućim naracijama o etničkim susjedima. Na toj osnovi Dejtonski sporazum je krvavu prošlost učinio osnovom traumatične
i fobične sadašnjosti, ali i iste takve budućnosti.
Zbog svega toga rat je postao temeljnim rigidnoideološkim narativom političkog polja i toposom političke legitimizacije, pa je
iz njega morao proisteći i osnovni simbolički kapital svih političkih subjekata. Politika koja zbog Dejtonskog sporazuma ne
može izaći iz rata, istodobno ne može i spoznati u kojoj mjeri
je on proizveo jednu potpuno novu BiH u odnosu na njenu ukupnu prošlost. Ta nova BiH u velikoj mjeri lišena je sjećanja na
istoriju različitih homogenih ili krhkih, disprezivnih formi svoje
multietničnosti, a one politike koje su manje-više otvoreno secesionističke, Dodikova je tu u prvom planu, ne uviđaju kako i
koliko vrše svojevrsnu autokolonizaciju svoje bosanskosti za
račun fantazmi o prisajedinjenju sa svojim maticima državama.
U te fantazme takve politike ugrađuju ideološke narative kojima je zadatak da stvore nove istoriografske mitove u kojima će
istorijske ideje ovog ili onog oblika jugoslavenstva ili ilirstva biti
zamijenjene naracijama pansrpstva ili panhrvatstva. Istodobno
one politike koje se deklariraju kao probosanske, SDP i njegov
državni nacionalizam je tu u prvom planu, ne mogu uvidjeti
novu bosanskohercegovačku etnoteritorijalnu i međuetničku
relanost, zarobljene u pseudopatriotske mantre o hiljadugodišnjem kontinuitetu bosanskohercegovačke državnosti i ideloške
konstrukte idiličnih naracija o monocentričnom bosanstvu ili titonostalgično interpretiranom ZAVNOBIH-u kao rodnom mjestu moderne BiH.
Prekodiranje društvenog pamćenja karakterizira sve političke
subjekte i njihove ideologije danas u BiH. Radi procesa legitimizacije, sve politike, i one koje se deklariraju kao patriotske i
one otvoreno antipatriotske, izimaginirale su u svojoj pragmatičnosti čitav niz novih historiografskih mitova koji su gotovo
potpuno izbrisali iz društvenog i akademskog prostora složenu
206
istorijsku realnost zemlje. Ona je opstajala u kakvom-takvom
administrativno-teritorijalnom obliku jedinstva u sastavu dvije
imperije, Osmanske i Austro-Ugarske, te Kraljevine Jugoslavije,
a u sastavu SFRJ dobijanjem statusa federalne jedinice potvrdila
je svoju multietničnost. Pogotovu u periodu kada staljinistička
forma Titove komunističke diktature biva zamijenjena njenim
soft oblikom i nakon što se socijalistička Jugoslavija ustavom iz
1974. godina samodefinira kao fedaracija na etničkom/nacionalnom principu. Može se reći da je tada svaka bosanskohercegovačka etnija verificirala u ustavu pravo svoje bosanskohercegovačke državotvornosti. Zbog toga je važno naglasiti da je Titova
diktatura ostvarivana i kao etnosocijalizam, pogotovu kad se
ustavnoj organizaciji SFRJ pridodaju ideološke parole o bratstvu
i jedinstvu jugoslovenskih naroda i interpretacije NOB-a kao toposa istovremenog nacionalnog oslobođenja i klasne revolucije.
Na toj osnovi moguće je zaključiti da je današnja BiH forma dezintegracije one zavnohobihovske, ali istodobno i forma koja je
ovu zemlju po prvi put u njenoj modernoj istoriji, nakon srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, načinila suverenom, međunarodnom priznatom državom. Međutim ako je u njoj rat
osnovni simbolički kapital bezmalo sve politike, moguće je iznijeti vrlo oštru tezu, bez obzira na sav njen užas i gorčinu, da nažalost postdejtonski mir kao nedovršeni rat i dejtonska BiH kao
nedovršiva država možda pred našim očima, a da to i ne vidimo,
uveliko gaje klicu nekog budućeg militantnog sukoba, izvjesnog
u onoj mjeri u kojoj u zemlji nije moguć međuetnički ni dogovor
ni ugovor na osnovama rješavanja nacionalnog pitanja na principu teritorijalizacije kakav je postavljen u američkoj vojno bazi
Rajt Peterson.
Međutim kao što ništa u politici nije jednoznačno, tako ni Dejtonski sporazum nije moguće promatrati samo u jednoj jedinoj
ravni. Naime on je u sebi nudio mogućnost da se nacionalno pitanje riješi ne samo u horizontalnoj, teritorijalnoj ravni, nego i
u onoj vertikalnoj, institucionalnoj. Takav trend unekoliko je bio
prisutan do pada tzv. Aprilskog paketa ustavnih promjena 2006.
godine, a ponajbolje se očituje u odluci Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru zemlje. Da je Dejtonski
sporazum izjednačio teritorijalni sa institucionalnim principom
rješavanja nacionalnog pitanje, danas zasigurno ne bismo mogli
govoriti o fenomenu konstitutivnih većina i manjina, o diskriminaciji i asimilaciji konstitutivnih naroda na teritoriji na kojoj su
207
u manjini. A da je institucionalni princip rješavanja nacionalnog
pitanja preferiran u odnosu na onaj teritorijalni, onda Dejtonski
sporazum ne bi bio postavljen tako da legitimira rezultate rata
u političkom polju i ustavnom konstruktu zemlje. Kreatori Dejtonskog sporazuma i njegovi potpisnici ugradili su logiku zapadnih nacija država i nacionalnog zaposjedanja teritorija u ustavni
dokument i mirovni sporazum jedne multietničke zemlje, kako
bi od nje načinili etnički teritorijalno podijeljenu, troetničku namjesto multietničke države i time proizveli potpuno novu međuetničku realnost u zemlji, ali i za bezmalo čitavu budućnost
preferirali etnopolitike za račun onih multietničkih i građanskih.
Glavna konstruktivna greška Dejtona jest dakle sadržana u teritorijalnom modelativnom okviru za rješavanje nacionalnog
pitanja i odustajanju od institucionalne ravnopravnosti konstitutivnih naroda za račun priznavanja etnoteritorijalne realnosti proizvedene ratom. Dodaju li se ovome problemi političke
nevidljivosti i ustavne diskriminacije manjina i građana koji se
nacionalno ne izjašnjavaju, a imenuju kategorijom ostali, dobija se krajnje pesimistična slika dejtonskog ustavnog konstrukta
čiju je diskrimantorsku suštinu u pravnom pogledu ponajbolje
oslikao opštepoznati slučaj Sejdić-Finci, pokazavši da svaki građanin/ka zemlje nije jednako ustavno tertiran/a, pogotovu se to
odnosi na građane/ke iz nacionalnih i konstitutivnih manjina te
kategorije ostalih.
Metaforički rečeno, Dejton je antibiotik kojim su njegovi kreatori pokušali liječiti virusne bolesti u zemlji koja čezne da bude
država, dok preživljava kao ustavni provizorij koji se ne može
raspasti, jer mu međunarodni mirovni sporazum to ne dozvoljava, a istodobno nema dovoljno unutrašnje kohezivne energije da
se konstituiše u funkcionalnu multietničku državu sa jednakim
pravima za svakog/u njenog/u građanina/građanku. Virusi su u
međuvremenu mutirali i rezultirali mentalnom zamkom, da ne
kažem oboljenjem, ukupnog društvenog polja. Drukčije rečeno,
cijeli problem BiH sadržan je u mentalnim matricama današnje
etnopolitike.
Ona bošnjačka, danas posebno izražena u Stranci za BiH i SBB-u,
a neposredno poslije rata u SDA pod Izetbegovićevim vođstvom,
sve do donedavne tihićevske liberalizacije i emancipacije SDA od
rigidnog bošnjačkog nacionalizma, kao i njoj bliska bošnjačkocentrično bosanska sa fantazmom bosanskog državnog nacionalizma SDP-ovskog tipa ne mogu do kraja prihvatiti dejtonsku
208
realnost, a da teritorijalnoj podjeli zemlje ne suprotstave stav
prema kojem je BiH u Dejtonu međunarodno priznata kao cjelovita država. Centrirajući se u bošnjaštvo i bosanstvo sa fantazmom nadnacionalne kategorije, te politike ne uspijevaju do kraja
profilirati viziju policentrične BiH koja bi transetničkom memorijom i interpretacijom rata otvorila prostor za prevladavanje sadašnje etnoteritorijalne getoizacije kao društvenog modela koji
destruira krhku multietničku supstancu i bespovratno i teritorijalno, i kulturološki, i politički, i ideološki razdvaja i udaljava bosanske etnije jednu od druge. Na policentričnom, transetničkom
društvenom pamćenju i policentrično definiranoj državi u polju
njenog simboličkog kapitala i identifikacija s njom možda bi se
mogla zasnovati politička vizija nove multietničke BiH, a transetničkom memorijom i interpretacijom rata prevladati sistem
trauma u postkonfliktnom etnički podijeljenom društvenom
prostoru i otvoriti šansa za minimum međuetničke katarze.
Ona srpska, posebno ona postkarađićevskog tipa u SDS-u do
pojave Ćavićeve liberalizacije ove stranke i njene emancipacije
od Karadžićevih ideoloških narativa, donedavno nije mogla prihvatiti do kraja dejtonsku realnost, jer ratni cilj prisajedinjenja
RS-a „matici“ Srbiji nije ostvaren. Taj tip etnopolitike sa Dodikovim i ukupnim esenesdeovskim prisvajanjem karađićevskog
ideološkog nasljeđa, te pristajenjem Bosićevog SDS-a uz njega,
nastoji realizirati ideju „druge srpske države“ na Balkanu, neprovodivu u okviru Dejtonskog sporazuma. On ne može, opsjednut
srbocentričnom vizijom RS-a, uvidjeti da ovaj entitet ima nadu
za budućnost onoliko koliko u sebe bude ugrađivao forme društvene transetničnosti i demokratskog pluralizma, te entitetske
multietničnosti namjesto sadašnje ideološke srbocentričnosti.
Ona hrvatska etnopolitika, koju reprezentiraju oba HDZ-a, i
nema drugu ozbiljnu političku viziju osim bobanovsko-tuđmanovske hercegbosanske fantazme i naracije o trećem entitetu
kojeg nastoji realizirati eksplicitnim političkim savezom sa Miloradom Dodikom, negatorom srebreničkog genocida, da bi u
ostvarivanju hrvatskih nacionalnih interesa došla do toga da u
maksimalnoj mjeri cementira srbocentričnost RS-a. Zagovornici
te fantazme u sve većoj mjeri demoniziraju Sarajevo i Bošnjake,
pristaju na srbizaciju i pravoslavizaciju RS-a, a hrvatsko-srpski
politički savez, ili savez na hrišćanskim osnovama, kako ga kvalificira Rajko Vasić, sekretar SNSD-a, dalje produbljuje međuetničke fobije i prenosi akcenat krize sa Dejtonskog na Vašingtonski
209
sporazum. Takav savez jedino može dovesti do stava o svakoj
neupitnosti Republike Srpske i do potpunog trijumfa Dodikove
političke volje u BiH. To znači da je hrvatska etnopolitika (ubrajajući tu i politički potpuno neautentične stranke kakve su HSP
i Narodna stranka radom za boljitak kao pragmatične partnere
u sadašnjoj federalnoj koaliciji sa SDP-om i SDA) gotovo samoubilačka i nesposobna, baš kao i druge dvije, da otkrije koliko
šansi Dejtonski sporazum nudi za institucionalni redizajn države u rješavanju nacionalnog pitanja te da je moguće hrvatsko
nacionalno pitanje, kao i druga dva, riješiti kroz ustavne modele
institucionalne autonomije i pariteta na cijelom prostoru BiH.
No da li je virus Dejtona kao uzročnik stalno rastuće krize moguće remutirati i ipak pronaći imunološko sredstvo za bosanskohercegovačku gotovo malignu bolest? Odgovor na ovo pitanje,
naravno, jest potvrdan. Ostavljajući mogućnost dogradnje ustava, mirovni sporazum je ponudio i šansu da se u BiH u miru
uspostavi novi međuetnički konsenzus i ugovor na osnovama
onog što Dejton u jednom svom dijelu i nudi – pravo sva tri konstitutivna naroda na Bosnu i Hercegovinu, i to na cjelokupnom
teritoriju zemlje u modelu pariteta u institucijama sistema vlasti, pogotovo onim koje reguliraju vitalne nacionalne interese.
2. Rat kao temeljni etnonacionalistički interpretacijski narativ i
topos političke legitimizacije
Međutim da bi došlo do institucionalizacije namjesto etnoteritorijalizacije u rješavanju nacionalnog pitanja neophodno je da
politička moć spozna osnovnu grešku svoje mentalne matrice
proisteklu iz toga što rat shvata kao svoje rodno, legitimizacijsko mjesto i osnovni simbolički kapital. S obzirom na ideološki
konstrukt gotovo svih političkih partija u BiH teško je očekivati
da će bilo koja od njih odustati od vladajućeg modela interpretacije bosanskohercegovačke ratne tragedije. O karakteru sukoba
u interpretacijskom polju koje gradi kolektivne predstave o ratu
ponajbolje svjedoče etnocentrične rigidne ideološke interpretacije nedavnog istorijskog užasa.
Bošnjačke etnopolitikičke elite i njima bliske bošnjačkocentrične, državno nacionalističke, ali i gotovo cijela akademska zajednica oslonjena na njih, a onda i mediji, religijske institucije
i sistem kulturnih rituala kojima se obilježavaju mjesta ratnih
stradanja ili mjesta pobjeda Armije BiH, pojednostavljeno re210
čeno, konstruiraju rigidno ideologizirani model monološkog,
bošnjačkocentričnog etnodruštvenog pamćenja, tumačeći rat
prevashodno kao agresiju susjeda, ponajprije Srbije, a onda i
Hrvatske na BiH. Takva politička, ideološka, akademska, medijska, religijska i kulturna moć počesto iz svoje interpretacije rata
isključuje širi povijesni kontekst raspada komunizma u svijetu,
a onda i raspada SFRJ, a teško da može ugledati i drugu stranu
tragične i složene ratne i istorijske realnosti i priznati da je rat u
BiH imao i karakter međuetničkog sukoba, tj. građanskog rata,
pa time i rata za preustroj zemlje. U skoroj budućnosti nije moguće očekivati promjenu interpretativnih strategija i modela interpretacije rata od strane bilo kojeg oblika nabrojanih diskursa
moći, bez obzira što su ih poljuljali i osporili vanredni rezultati
nekih naučnika, znatan dio likovne i književne umjetnosti, jedan
ili dva filma na tu temu i poneka pozorišna predstava.
Etnonacionalistička srpska interpretativna matrica i s njom
skopčana akademska, religijska, medijska i kulturna moć u glavnini prekodiraju osnovne narative Karadžićeve ideologije i nastoje iz defanzivnog preći u ofanzivno političko stanje. Negacijom genocida u Srebrenici i drugih masovnih ratnih zločina te
etničkog čišćenja, etnonacionalistička moć, opet pojednostavljeno rečeno, ne pristaje na ocjenu rata kao bilo kojeg oblika agresije Srbije na BiH, a potom u etnonacionalistički profiliranom,
srbocentričnom društvenom pamćenju nastoji rat predstaviti
isključivo kao građanski, a potom otadžbinski i oslobodilački. Taj
interpretativni konstrukt tijesno je povezan sa ideološkim narativom republičkosrpskog patriotizma i fantazmom o RS-u kao
najmlađoj srpskoj državi na Balkanu koja je nastala neposredno
uoči rata iz demokratske volje bosanskih Srba zbog raspada SFRJ.
Tako interpretiran rat dobija istorijsko, političko i moralno
opravdanje i postaje mjestom legitimizacije genocida kao nužnog istorijskog čina nacionalne borbe za slobodu, za koji su isključivo odgovorni pojedinci, a ne i institucije sistema, ideološki
i politički subjekti koji su ih kreirali. Takav interpretativni falsifikat, nadalje, inkorporira u sebe sjećanje na Drugi svjetski rat
i stradanje srpske etnije, odnosno ukupne srpske nacije u njemu, pa se zadnji krvavi bosanski rat počesto interpretira i kao
borba da se Srbima ne ponove Jasenovac i druga mjesta stradanja. Historiografski i politički mitovi dakle vrše reviziju ukupne
povijesti za račun fantazme o RS-u kao drugoj srpskoj državi na
Balkanu, onoj zapadno od Drine u koju je, kako je rekao Milorad
211
Dodik na nedavnoj proslavi dvadesetogodišnjice nastanka RS-a,
ugrađena borba bosanskih Srba protiv fašizma i nacizma.
Hrvatska etnonacionalistička elita i s njom skopčana akademska, medijska, crkvena i kulturna moć konstruira također ideološku interpretaciju rata isključivo kao građanskog sukoba,
odbijajući na bilo koji način mogućnost da se govori o agresiji
Hrvatske na BiH i savezu Tuđmana i Miloševića u političkoj fantazmi o podjeli ove zemlje. Istodobno takav diskurs ideološke
moći u konstruiranju društvenog pamćenja rata zasniva tezu o
unosu Herceg-Bosne u dejtonsku BiH, pri čemu se legitimiziraju
narativi tuđman-bobanovskih ideoloških i političkih fantazmi.
Nadalje takva interpretacija ratne tragedije u sebe usisava mit o
domovinskom ratu, pri čemu se on tumači kao svehrvatska borba
protiv demonskih neprijatelja, Srba prije svega, a onda i Bošnjaka. Paradoks je u tome što je hrvatska entnonacionalistička moć
unutar BiH potpuno hercegovinocentrična, pa iz tako profiliranog društvenog pamćenja isključuje bosanskohrvatsku interpretaciju rata, zbog ove ili one vrste odgovornosti Franje Tuđmana
za tragediju Hrvata u Posavini i na kompletnom prostoru RS-a.
Hercegovinizacija hrvatske politike (Ivan Lovrenović) ima za posljedicu redukciju složenog hrvatskog etničkog i političkog identiteta Hrvata u BiH, pri čemu hercegovačke etnonacionalističke političke elite i njima podređeni mediji, intelektualne elite i
kler razvijaju demonske predstave o bosanskim Hrvatima kao
bezmalo Alijinim Hrvatima u ratu. Na toj osnovi se boban-tuđmanovska ideološka fantazma ukazuje i kao okvir etnonacionalistički profiliranog društvenog pamćenja rata. Takva interpretacija rata briše iz etničke memorije otvorene pozive Tuđmanove
vlastodržačke elite bosanskim Hrvatima da se presele iz Bosne
u Hercegovinu i na prostor Hrvatske, što potvrđuje do koje mjere ideološka moć želi svojom interpretacijom izvršiti mentalnu
okupaciju ukupne etnije.
Ovako međusobno suprotstavljene ideološko-političke interpretacije rata povukle su čvrste međuetničke granice, međusobno oštro suprotstavile i getoizirale ovdašnje etnije, a ideološki
konstruiran model interpretacije rata nastoji se čitavim nizom
diskursa, komemorativnim ritualima, spomeničkom kulturom,
medijskim istupima, ideološki funkcionaliziranom istorijom,
školskim sistemom i masovnom kulturom kapilarno provesti u
svakom od tri monoetnička društvena prostora i nametnuti se
za jedinu, normativnu kolektivnu istinu tragične i krvave bliske
212
prošlosti. Zasnivajući društveno pamćenje na figurama etničkih
heroja, žrtava, etničkih izdajnika i etničkih susjeda kao stalnih
povijesnih demonskih neprijatelja, sve političke elite nastoje u
maksimalnoj mjeri prekodirati etničke identitete, teritorijalizirati ih, getoizirati, arhaizirati, u maksimalnoj mjeri klerikalizirati, pri čemu se religija ukazuje kao nacionalna ideologija, a
ideologija preko religije dobija neku vrstu sakralno neupitnog
statusa. To i omogućuje da se ideološka i politička moć pojavljuju u društvenom prostoru kao akteri proizvodnje novih etničkih
identiteta, da bi se na koncu etnonacionalizam ukazao i kao obećanje unutaretničkog altruizma i krvnosrodničke socijalizacije, a
etnički susjed iskonstruirao na bazi manje-više otvorenog rasističkog diksursa o njemu kao demonski sveistorijski neprijatelj.
Doda li se tome činjenica da politička moć izravno kontrolira sve
ideološke aparate, školstvo, religiju, kulturu, medije itd., onda
postaje jasnim do koje mjere je društveni prostor impregniran
i mentalno okupiran ovakvim modelom društvenog pamćenja.
U takvom kontekstu nemoguće je očekivati denacifikaciju etnodruštvenog prostora, koja bi pokazala odgovornost i krivicu svakog subjekta i svakog diskursa za ratnu tragediju, masovne zločine, urbicid, genocid, etnička čišćenja itd. Isto tako nemoguće
je očekivati lustraciju bilo kojeg institucionalnog subjekta i bilo
koje individue. Namjesto toga etnodruštveni prostor premrežen
je etnonacionalistički konstruiranom figurom ratnih zločinaca
kao etničkih heroja, koji su se svojim tobožnjim herojskim činovima žrtvovali za etničku budućnost, braneći pripadnike/ce
svoje etnije od satanskih etničkih neprijatelja.
Nasuprot tome, subverzivni diskursi, elitna književnost prije svega, pa potom likovna umjetnost, a onda i poneka pozorišna predstava i pokoji film, zasnivaju narative transetničke i
memorije i individualnog sjećanja te produciraju sliku rata kao
kolektivnu i individualnu tragediju, obnavljajući interkulturalnu
susptancu zemlje i na taj način održavajući krhku formu njene
multietničnosti. U autonomiji svojih subverzivnih diskursa zgurani na marginu, u osobeni kulturološki zatvor, oni sve više i više
gube uticaj na društvo, bez šanse da djeluju na formiranje društvene svijesti. Zbog toga se može reći da je rat iz političkog proširen na memorijsko i etnokulturološko društveno polje, da bi na
njemu, shvaćenom kao telosu svih lokalnih istorijskih procesa,
bila reinterpretirana i ukupna istorija, prije svega one njene dionice u kojima su sadašnji konstitutivni narodi ostvarivali za213
jedničke oblike društvenog sklada, interkulturne komunikacije,
ekonomski, privredni i svaki drugi oblik realizacije zajedničkih
vrijednosti.
Takvu interpretaciju rata ne mogu dovesti u pitanje, a kamoli osporiti ni socijalističko i titonostalgični narativi, jer se etnonacionalistički diskurs pokazuje i kao čisti antikomunizam, a potom
i antimodernizam, da bi se u svojim mimikrijskim gestama pokušao legitimizirati u društvenom prostoru i kao višestranačka
demokratija.
3. Mimikrijske geste etnonacionalizma u tri etnogeta
Enormna je usisna moć etnonacionalističkog diskursa kojom različite društvene fenomene uspijeva prekodirati i prilagoditi ih
svome ideološkom temelju. Njegov narativ o višestranačju nije
ništa drugo do surogat (neo)liberalne naracije o parlamentarnoj
demokratiji kao istorijskom pobjedničkom modelu konstruiranja pravedne države za sve njene podanike. Njegovi narativi o
unutaretničkom altruizmu i krvnosrodničkoj socijalizaciji surogat su narativa univerzalnog humanizma zasnovanog na početku evropske moderne, a i antihumanizam prve vrste zbog
demonizirajućeg i rasističkog odnosa prema etničkom drugom.
Isto tako surogat su, čak i krajnja negacija, religijskih naracija o
Božijoj ljubavi prema svakom čovjeku, pri čemu religijska moć
postaje ideološkom osnovom etnonacionalizma, da bi na koncu
negirala samu sebe, svoju duhovnost, transcendentalnost i metafizičnost. Njegov iracionalizam tek je maska za ostvarivanje
vlastodržačke moći, a simboličko obilježavanje etničkog teritorija, spomeničkom kulturom, vjerskim objektima, zastavama i
grobovima, puna je potvrda da on etnokulturni identitet poima
kao proces getoizacije i kulturne obrade etničkog tla, a ne uključivanje etničke u univerzalni poredak kultura. Njegova naracija
o liderstvu i partitokratiji surogat je patrocentričnih kulturoloških ideologema i naracije evropskog romantizma o nacionalnim
herojima i nacionalnim vođama, uz to i plošna kopija fantazmi
o Titu kao ideološkom i mitskom svejugoslavenskom komunističkom praocu. Njegov ideološki monizam tek je primitivna
mutacija komunističkih narativa koje on proglašava svojim demonskim neprijateljima. Njegova naracija o nacionalnom spasu
samo je jeftina gesta kojom kopira komunističku utopiju stalnoodložive realizacije društvene harmonije u budućnosti. Pritom
214
se komunistička utopijska projekcija skladne budućnosti pretače
u etnonacionalističku retroutopijsku naraciju o pradavnom, mitskom rođenju ovdašnjih etnija u dalekoj prošlosti. Duboko antimoderan, on se zaklinje kako je svojim okretanjem nekadašnjeg
komunističkog društva ka modernističkoj naraciji o demokratiji
dokinuo komunističke neslobode, da bi se tri bosanskohercegovačka etnodruštva pod njima realizirala kao tri postkomunistička etnonacionalistička totalitarna geta. Njegova tobožnja odgovornost za etničke žrtve nije ništa drugo do politička nekrofilija
koja ih je ideološki kolektivizirala, oduzela im njihovu pojedinačnost za račun shvatanja smrti kao političke, matematičke i statističke činjenice. Njegova ideologizacija religije i religizacija ideologije ukinula je transcendentalnost i sakralnost smrti za račun
političke legitimizacije u stalnom manipulativnom uvećavanju
etnički označenih žrtava. Njegovo pretvaranje ratnih zločinaca
u etničke heroje puko je zasnivanje militarističke etnoetike kao
mržnje prema drugome i svakom obliku drugosti.
U konačnici, njegova ideološka laž hoće se prikazati kao kolektivna istina ukupne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Toj laži
ideološki instrumentalizirana religijska moć nastoji pribaviti
oreol sakralne istine. Njegova demonizacija unutrašnjih izdajnika, tzv. Alijinih Hrvata, ili Alijinih Srba, odnosno Karadžić-Abdićevih Bošnjaka, a potom demonske figure tzv. antinacionalista
i anacionalnih građana, samo su odrazi fobije da je lako otkriti
kako su njegovi ideološki narativi i njegova politička praksa –
obična vlastodržačka ideološka prevara, gnusna laž. Paranoičan i
fobičan, on je na koncu samo maska za realizaciju tipičnoovdašnje forme etnoklerokapitalizma i transformaciju društvenog u
tajkunsko vlasništvo.
To je jedini društveni fenomen koji povezuje tri bosanskohercegovačke etnonacionalističke političke prakse, koje su rat shvatile
kao šansu da vlastodržačka moć za sebe prisvoji društveno bogatstvo, a traumatičnu tranziciju socijalističke u tržišnu privredu pretvori u surovu prvobitnu akumulaciju kapitala. Krv koja
je ostala iza njih tek je potvrda barbarstva kao njihovog rodnog
mjesta, pa su one anticivilizacijske u istoj onoj mjeri u kojoj šire
narativ da su proevropski orijentirane i da će se ulaskom BiH u
Evropsku uniju civilizirati, standardizirati i demokratizirati.
Ta sposobnost etnonacionalizma da neprestano mimikrira omogućila mu je da stvori novu BiH kao troetnički pseudodržavni
provizorij, u kojem etnički podijeljene političke elite stvaraju
215
administrativno-teritorijalna etnogeta na bazi dejtonske podjele zemlje na tri jasno označena etnička teritorija. U svakom od
njih buja etnoklerokapitalizam kao jedina forma stalne evolucije etnonacionalizma u liderokratsku i partitokratsku političku,
finansijsku i svaku drugu moć. Ta tri etnogeta, bošnjačko, hrvatsko i srpsko, i ne mogu na internacionalnom planu razvijati
ništa drugo do panreligijske i pannacionalne fantazme – turko i
arabofiliju sa panislamskom fantazmom u svojoj osnovi, rusofiliju i srbofiliju sa panpravoslavnom fantazmom i svetosavskim
mitom o svesrpskoj državi, te evropofiliju i kroatofiliju sa pankršćanskom fantazmom o Hrvatima kao predziđu kršćanstva u
svome središtu. One nisu ništa drugu do narativne supstitucije
za nemogućnost potpune međunarodne političke legitimizacije
tri ovdašnja etnonacionalizma. Oni naravno razvijaju iste tako
postavljene fobije, kako bi se ta tri etnogeta još više unutar sebe
učvrstila i podigla nove međuetničke bedeme i jazove.
No ako je Dejton proizveo ovakvu ideološku, političku, kulturološku i svaku drugu traumatičnu društvenu realnost u postkonfliktnoj zemlji, zašto se onda ona ne raspadne? Odgovor je jednostavan – ne samo da nema dovoljno snage za to, nego joj to
ne dozvoljava međunarodna politička moć kao garant Dejtonskog
sporazuma. Ona je kreirajući ovaj sporazum preuzela odgovornost
i da ga provede, naivno očekujući da će mir civilizirati etnonacionalističke političke prakse u BiH. Dajući podršku čas jednom, čas
drugom, čas trećem političkom subjektu, ona je skupa sa ovdašnjim moćnicima samo dodatno producirala nakaradnu troetnogetoiziranu društvenu stvarnost, ukinuvši na kraju mogućnost
za pojavu ideologija koje će biti alternativa etnonacionalizmu i
eventualno obnoviti makar i najkrhkije forme bosanske multietničnosti. Međunarodna politička birokratija i domaća etnonacionalistička liderokratija i partitokratija zacementirale su ne samo
rat kao najveći istorijski događaj za sve tri etnije u BiH, nego i
ustavni provizorij BiH kao troetničke države koja se ne može ni
raspasti, ni konstituirati iznutra. Može trajati u ovakvoj situaciji
onoliko dugo koliko je sposobna stalno reproducirati stanje krize,
društveni život kao evoluciju različitih oblika propadanja i viziju
budućnosti u kojoj je tragični rat mjera svih stvari. Dejtonski sporazum i nedovršeni ustav kao njegov sastavni dio ono su što ovu
zemlju razara iznutra, a istodobno je čuva od njenog raspada. Lijek i bolest u isto vrijeme. Društveni život kao stalno obnavljanje
društvene smrti. Mir kao nedovršen i nikad upokojiv rat.
216
DAYTON – INTERNATIONAL LEGITIMIZATION
OF WAR CONQUESTS
Summary
The work analyzes the political and ideological models which
have led to the destruction of the multiethnic essence of the
Bosnian-Herzegovinian society, whereat the so-called ethnonational political subjects use the Dayton Peace Agreement and
the incomplete constitution for the formation of a three-ethnic
country and a three-ethnic society, whereas the so-called civil,
that is pseudomultiethnic subjects, like the SDP (Social Democratic Party) in BiH, overwhelmed with the phantasm of state
nationalism, are incapable to articulate the new vision of multiethnicity in the post-conflict Bosnian-Herzegovinian social context. On the grounds of such politics in BiH the development
of ethnonationalistic collective identities characterised by the
processes of reclericalisation, archaization, ghettoization and
ethnoterritorialisation are visible as procedures, whereas the
war in the identity formation is interpreted as topos of political
legitimization, as an essential historical event and the creator of
the new ethnonationalistic symbolic capital. The incompleteness of the country, established as a constructive mistake of
the Dayton Agreement, is visible in the political practice as a
constant process of srbocentric nationalization of the Serb Republic and the destruction of BiH Federation, whereas the ethnic identities are transformed with the aspiration to complete
either the entity, or the cantonal regions as national territories.
At the same time, the outcomes of the military conquests and
war violence were verified by ethnoterritorialisation on the international political plan, whereas the principle of ethnoterritorialisation as a process of solving the national question has
never been confronted with the possibility of its institutionalization up to the level of institutional autonomy and parity in
the formation of the authority system. Being the source of new
ethnonationalistic symbolic capital, the war as an interpretative domain resulted in the development of an aspiration by
ethnonationalistic elites trying to define the ethnoterritory as
a national country in the making. Within the constitutional crises from Dayton onwards, Bosnia and Herzegovina is being
increasingly formed from the inside as three-ethnically divided,
and not as a multiethnic society, while the political forces are
trying to form the country in the identical way as well. The form
217
which integrates all three ethnonationalistic projects are ethnoclero capitalizam as a form of transformation of the socialistic
into the capitalistic society and the socialistic into the market
economy. In this context ethno-clero capitalizam has used the
war as topos in which the ethnonationalistic elites have seized
the public property for themselves, and have converted the
transition into a harsh original capital accumulation.
Key words: unfinished war, incomplete country, the Dayton
Agreement, three-ethnic country, ethnoterritorialization, ethno-ghetto, ethno-nationalism, clericalization of ideology, ideologization of religion, ethnonationalistic memory of the war, national question, ethno-clero capitalizam,
tycoonization of public property, institutional autonomy ethnical parities, international social contract, international legitimization of war conquests
DAYTON – INTERNATIONALE LEGITIMATION
DER KRIEGSEROBERUNGEN
Zusammenfassung
Im Schriftwerk werden politische und ideologische Modelle
analysiert, die zur Vernichtung der multiethnischen Substanz
der bosnisch-herzegowinischen Gesellschaft geführt haben,
wobei sog. ethnonationale politische Subjekte den DaytonFriedensabschluß und die unvollständige Verfassung für das
Aufbauen eines dreiethnischen Staates und einer dreiethnischen Gesellschaft beanspruchen und sog. bürgerliche, bzw.
pseudo-multiethnische Subjekte, wie die SDP in Bosnien und
Herzegowina, besessenen mit der Phantasma des staatlichen
Nationalismus, sind nicht fähig die neue Vision des Multiethnischen im postkonflikten, bosnisch-herzegowinischen, gesellschaftlichen Kontext zu artikulieren. Auf dieser Grundlage werden Politiken in Bosnien und Herzegowina entfaltet als Prozesse der Errichtung ethnonationalistischer kollektiver Identitäten
geprägt mit Prozessen der Reklerikalisierung, der Archaisierung, der Ghettoisierung und der Ethnoterritorialisierung und
der Krieg wird in der Identitätskonstruktion als Topos der politischen Legitimation gedeutet, als fundamentales historisches
Ereignis und Schöpfer eines neuen ethnonationalen symbolischen Kapitals. Die Unvollkommenheit des Staates, errichtet
als konstruktiver Fehler des Dayton-Abkommens, deutet man
218
in der politischen Praxis als beständiger Prozess serbo-zentrischer Nationalisierung der Republik Serbien und Vernichtung
der Föderation Bosnien und Herzegowina, und die ethnische
Identitäten werden mit der Tendenz transformiert irgendeine
Entität einzukreisen, sei es Kantonsflächen als nationales Territorium. Gleichzeitig mit der Ethnoterritorialisierung sind auf
dem internationalen politischen Plan die Ausgänge der militärischen Eroberungen und der Kriegsgewalt verifiziert und dem
Prinzip der Ethnoterritorialisierung als Prozess der Regelung
des nationalen Anliegens ist die Möglichkeit seiner Institutionaliserung bis zur Ebene der institutionellen Autonomie und
Parität in der Gestaltung des Regierungssystems nicht entgegengesetzt. Als Ursprung eines neuen ethnonationalistischen,
symbolischen Kapitals, resultierte der Krieg damit als Interpretationsraum, dass die ethnonationalistische Eliten die Tendenz
entwickeln das Ethnoterritorium auch als nationalen Staat in
Entstehnung zu definieren. Bosnien und Herzegowina innerhalb der Verfassungskrise von Dayton bis jetzt, wird inwendig
immer mehr und mehr als dreiethnisch aufgeteilte und nicht als
multiethnische Gesellschaft konstruiert, während die politische
Macht sich bemüht den Staat auf identische Art und Weise zu
konstruieren. Die Form, die alle drei ethnonationale Projekte
zusammenbringt, ist der ethno-klerikale Kapitalismus als Form
der Wandlung der sozialistischen Gesellschaft in eine kapitalistische Gesellschaft und die sozialistische in eine Marktwirtschaft. Hierbei hat der ethno-klerikale Kapitalismus den Krieg
ausgenutzt als Topos in dem sich ethnonationale Eliten den gesellschaftlichen Eigentum angeeignet haben und die Transition
zur groben, originellen Kapitalbildung umgestaltet haben.
Schlüsselwörter: Unbeendeter Krieg, unvollendeter Staat,
Dayton-Abkommen, dreiethnischer Staat, Ethnoterritorialisierung, Ethnoghetto, Ethnonationalismus, Klerikalisierung der Ideologie, Ideologisierung
der Religion, ethnonationale Erinnerung an den Krieg, nationales Anliegen,
ethno-klerikaler Kapitalismus, Magnaten eignen sich den gesellschaftlichen
Eigentum an, institutionelle Autonomie, ethnische Paritäten, interethnischer
Gesellschaftsvertrag, internationale Legitimation der Kriegseroberungen
219
Milan Vego
DAYTONSKI ĆORSOKAK
Vego, dr. Milan, rođen 1950. Diplomirao žurnalistiku na Političkim naukama u Sarajevu. Magistrirao i doktorirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Radio
na Radio Čapljini 1976–88., od 1988. na RTV-u Sarajevo, a 1995–2005. na Radiju
Herceg-Bosne kao glavni i odgovorni urednik. Bio je dopisnik Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije i dr. regionalnih novina. Pročelnik je politologije na Filozofskom
fakultetu u Mostaru, a predaje i na studiju novinarstva. Objavio je 15-ak radova i
knjige Razvoj radija u BiH i Kompendij radijskog novinarstva.
Sažetak
Nakon bezuspješnih pokušaja Europske zajednice/Unije da zaustavi krvoproliće na prostoru bivše Jugoslavije, aktivno uključenje SAD-a, najprije Washingtonskim, a zatim i Daytonskim
mirovnim sporazumom, zaustavilo je rat i stvorilo osnove domaćim političkim elitama da izgrade državu Bosnu i Hercegovinu. Ostaje gorka činjenica da je SAD mogao u startu zaustaviti
rat. Kroz 11 Aneksa Daytonski mirovni sporazum je osigurao
uvjete za izgradnju samostalne države. Međutim sama implementacija dala je polovične rezultate, posebno u Aneksima
4 i 7. Autor analizira sve pozitivne i slabe strane Daytonskog
mirovnog sporazuma, kojim nije zadovoljna niti jedna pregovaračka strana. Najveća zasluga je što je Daytonski sporazum
zaustavio rat. No ostaje činjenica da je Sporazum nagradio Republiku Srpsku, dok je Bošnjake i Hrvate, dojučerašnje protivnike, prisilio da grade entitet – Federaciju Bosne i Hercegovine u
kojoj su Bošnjaci tri puta brojniji. U takvim okolnostima Hrvati
bivaju stalno preglasavani te kao konstitutivni narod ne mogu
ostvarivati svoja Ustavom zagarantirana prava. Ratom i ratnim
posljedicama te nesposobnosti i nejedinstvom pojedinih hrvatskih političara broj Hrvata u Bosni i Hercegovini je prepolovljen. To obvezuje da buduće ustavne reforme moraju iznaći
rješenje na zadovoljstvo svih, da buduća demokratska država
Bosna i Hercegovina bude zemlja prihvatljiva za sve. Međunarodna zajednica je preko OHR-a (Office High Representative) i
Visokih predstavnika (do sada sedam) nametnula izuzetno velik
broj relevantnih odluka, jer se domaće političke elite nisu mogle dogovoriti. Upozorenja Međunarodne krizne grupe (ICG),
Venecijanskog povjerenstva i europskih parlamentaraca da je
220
Dayton postao kočnica napretku Bosne i Hercegovine prema
euroatlantskim integracijama, nisu naišla na prihvaćanje, a
Daytonski sporazum je doživljavao tihu reviziju. Posebno zbunjuje činjenica da su visoki međunarodni dužnosnici: Wolfgang
Petritsch Visoki predstavnik, Paddy Ashdown Visoki predstavnik, Donald Hayes Viši zamjenik Visokog predstavnika), kada
su završili mandat u Bosni i Hercegovini, izjavili: „Dayton je
luđačka košulja“, „Dayton je posto kočnica napretku“, „Dayton
je fasada“. Ne treba naglašavati da su o tome šutjeli dok su
obnašali mandat. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Daytonski mirovni sporazum,
Washingtonski sporazum, Ustav, jednakopravnost tri konstitutivna naroda
UVOD
Danas, šesnaest godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina je neuređena i podijeljena zemlja, svojevrsni laboratorij međunarodne zajednice, u kojem eksperiment
zvan država Bosna i Hercegovina još uvijek nije završen. Ostaje
otvoreno pitanje kada će to biti i kako. Probuđeni nacionalizam,
koji je buknuo nakon raspada Jugoslavije, tražio je i danas traži
rješenje svog pitanja, koje je i temeljno pitanje svih problema u
ovoj zemlji. Strateški cilj Bosne i Hercegovine je ulazak u euroatlantske integracije. U Europskoj uniji, u kojoj je integrativna
tendencija (Caratan, 1998:6–8) u jačanju, ali koja doživljava veliku krizu, pitanje nacionalnog suvereniteta za Bosnu i Hercegovinu, a i ostale države, je vrlo bitno. Nameće se pitanje: mogu
li se unutarnje proturječnosti u ovoj zemlji prevladati, čime bi
se otvorio put u euroatlantske integracije. U ovakvim odnosima
pregovaračkih strana to je teško očekivati. Daytonski mirovni
sporazum nije mogao riješiti sve unutarnje probleme. On je zaustavio krvoproliće i dao solidnu osnovu da domaće političke elite
krenu s izgradnjom zemlje. „Postojalo je saznanje da se „Daytonskim mirovnim sporazumom neće riješiti sva nagomilana pitanja nakon zaustavljanja brutalnog rata“. Ako pođemo od činjenice da je
idejni tvorac Sporazuma Richard Holbrooke vjerovao „da je bolje
pokušati u Daytonu sve riješiti nego raditi suprotno“, da su postojale nesuglasice kod međunarodne zajednice u rješenju bosanskohercegovačkog pitanja i, konačno, da su domaće političke elite
došle u Dayton s dijametralno suprotnim stavovima, onda nije
teško zaključiti da se svi problemi mirovnim Okvirnim sporazu221
mom nisu mogli, objektivno, riješiti. Washingtonskim sporazumom podijeljena, a Daytonskim i planom Kontaktne skupine, uz
male ispravke, potvrđena na dva entiteta, Bosna i Hercegovina
nije mogla riješiti svoje nagomilane unutarnje probleme. Sudionik razgovora u Daytonu, prema Dereku Cholletu, Roberts Owen
postavljao je pitanje „koliko možemo ići u razradama pojedinosti?“
Međutim uloga međunarodne zajednice u rješenju krize na Balkanu, i pored određenih slabosti, je velika. Ipak, kod naroda ove
zemlje ostaje činjenica da se rat u startu mogao zaustaviti da je
bilo više zainteresiranosti i volje (SAD i Europa), da je politika
nemiješanja u „balkansko blato“, koju su zastupali Scowcroft,
Bayker, Englberger i Zimmermann, bila drugačija, odnosno da
nisu u startu nastojali očuvati Jugoslaviju. Anekse Daytonskog
mirovnog sporazuma radili su političari i međunarodni stručnjaci. U izradu Sporazuma nije bila uključena domaća znanost. Bosni i Hercegovini je skrojena košulja, koju je W. Petritsch nazvao
„luđačkom“, D. Hajs „fasadom“. Kako navodi Chollet predsjednik
Clinton je nakon postizanja nesavršenog mira, predsjednicima
Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, rekao „Vidjeli ste što je
donio rat. Znamo što može donijeti mir. Prigrabite ove mogućnosti i
pretvorite ih u stvarnost“. Možemo konstatirati da je to bilo uzaludno upozorenje. I umjesto toga Daytonski mirovni sporazum
je postao poligon za nacionalna tumačenja domaćih političkih i
drugih elita. Ništa čudno, jer su svi Mirovni planovi Europe prije
Daytona odbijeni. Od Cutilierovog mirovnog plana, koji je Bosnu i Hercegovinu dijelio na tri nacionalne državice, preko Londonske mirovne konferencije, Vance-Owenova plana od deset
provincija vezanih za etničku pripadnost, Owen-Stoltenbergova
plana, koji je predviđao labavu federaciju triju država, Washintonskog (SAD) od dva entiteta, te plana Kontaktne skupine (Federacija 51%, a Republika Srpska 49%) neposredno prije Daytona, svi su odbijeni jer nisu zadovoljavali sve nacionalne potrebe.
Vjerujemo da bi i Daytonski mirovni sporazum, koji nikoga nije
proglasio pobjednikom, doživio istu sudbinu da nije bilo prisile
prilikom pregovaranja. Dakle možemo konstatirati da je Bosna
i Hercegovina danas takva upravo zbog činjenice da se domaće
političke elite ne mogu dogovoriti oko bitnih pitanja te također
zbog činjenice „što međunarodna zajednica u ovom trenutku ne zna
što bi s Bosnom i Hercegovinom“ (Kasapović, 2005).
222
Aneks 4 – Ustav Bosne i Hercegovine
U epistemiološkom pogledu bazirat ćemo se na odnos Bošnjaka i
Hrvata, s posebnim naglaskom na Federaciju. Inače situacija u
Republici Srpskoj je još gora, od 200 000 Hrvata prije rata vratilo
se manje od 15 000 (izvor: banjolučka biskupija). Slična je situacija i s Bošnjacima. Polazna teza je da su se Hrvati pribojavali
majorizacije kao najmalobrojniji narod još od referendumskog
pitanja 1992. Kao najviši pravni akt, Ustav Bosne i Hercegovine
je napravljen u Daytonu, ali nije vezan ni uz kakav Sporazum.
Profesor ustavnog prava Kasim Begić ovako objašnjava izostajanje termina „sporazum“; „Izostajanje predznaka ima višestruko
značenje. Prvo, nije uobičajeno da se terminološki Ustav veže za neki
predznak jer bi na suprotan način bio devalviran, ovim se potvrđuje
da je Ustav oktroiran i da njegovo stupanje na snagu nije uvjetovano
usvajanjem ili izjašnjavanjem domaćeg parlamenta“. (Begić, 1997,
297–303) ili „Ultra-komplicirano i teorijski nekonzistentno ustavno
uređenje kao jedno od najsloženijih u svijetu i kojem je teško naći pandan u povijesti suvremene svjetske ustavnosti“ (Miljko, 2006:185–
215). Znanost se počela detaljnije baviti Ustavom tek kada je isti
počeo da se implementira: „Ustav je toliko proturječan, teorijski
nekonzistentan da može trpjeti kritiku svega od čega je sastavljen“
(Miljko, 2006:185–215). Kada je u pitanju državno uređenje Bosne i Hercegovine, ono je ugroženo, u prvom redu činjenicom da
su daytonskim Ustavom izuzetno velike ovlasti date entitetima.
Pitanje nadležnosti Ustava Bosne i Hercegovine i entitetskih Ustava ni danas nije u potpunosti dovršeno. „Ustav Bosne i Hercegovine preferira entitete na račun građana i naroda i čini oba parlamentarna doma nefunkcionalnim“ (Ibrahimagić, 2001:39). I dok
država ima nadležnosti u oblasti vanjske politike, vanjske trgovine, carinske i monetarne politike, financiranja ustanova i međunarodnih obveza Bosne i Hercegovine, useljavanja izbjeglica i
azila, međunarodne provedbe krivičnog prava te provedbe krivičnog prava među entitetima, upravljanje zajedničkim kapacitetima, prometom između entiteta i kontroli zračnog prometa,
entiteti su nadležni osigurati sigurnost, sklapati sporazume s
državama i međunarodnim organizacijama, uz dozvolu Parlamenta, pravo osnivanja posebnih sporazuma sa susjednim državama, pomoć državi Bosni i Hercegovini u izvršavanju međunarodnih obveza itd. Posebno je smetala mogućnost sklapanja
sporazuma sa susjedima, odnosno dvojno državljanstvo. „Nema
stvarnog osnova da se uspostava posebnih odnosa obrazlaže time da
223
se njima osigurava opstojnost hrvatskog ili srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini. To im garantira Ustav Bosne i Hercegovine. Ni hrvatskom ni srpskom narodu u Bosni i Hercegovini nisu potrebni patroni
s strane“ (Ibrahimagić, 1991:51). Iako se u Preambuli Ustava
kaže da su Hrvati, Bošnjaci i Srbi konstitutivni narodi i da oni
određuju, zajedno s ostalima, kakav će Ustav biti, mnoga nedorečena pitanja iz novije prošlosti Hrvatima su opomena, koja i danas opterećuju međusobnu političku scenu Bosne i Hercegovine.
U prvom redu misli se na studeni 1991. kada je „JNA“ zajedno s
paravojnim jedinicama napala Bosnu i Hercegovinu, uništila hrvatsko selo Ravno, poubijala nekoliko ljudi, a aktualni predsjednik Bosne i Hercegovine na televiziji kazao „zapamtite ovo nije
naš rat“. Rat je proglašen šest mjeseci kasnije. Već na referendumu, krajem veljače i 1. ožujka 1992., za neovisnost Bosne i Hercegovine, na koji je izašlo mnogo Hrvata, Hrvati glasuju za neovisnost. (Džaja, 2004:265–269). Ni u jednim informacijama ne
stoji da su se Hrvati gotovo stopostotno izjasnili za neovisnost.
Ipak, u formulaciji referendumskog pitanja postojala je jasna razlika. Muslimanska formulacija je glasila „Jeste li za suverenu i
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih građana,
naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata kao i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, a hrvatska formulacija133:
„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu kao državnu
zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda – hrvatskog, muslimanskog i srpskog naroda u njihovim nacionalnim područjima kantonima?“ (Džaja, 2004:268). Ono što je zajedničko objema formulacijama je izlazak iz Jugoslavije. Hrvati su se htjeli osigurati protiv
svake majorizacije, a muslimanska strana nije pokazala nikakvo
razumijevanje za to. Naime godinu dana ranije bošnjačka elita u
Sarajevu donosi proklamaciju u kojoj izražava svoju odlučnost da
će se boriti za „suverenu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, uključivo s Hercegovinom kao domovinu Bosanskih Muslimana i kao matičnu zemlju svih jugoslavenskih Muslimana“ (Džaja, 2004:267). Još
od 1515. i početka pojma Machiavelijeve države, preko renesansne države kao „remek djela“, pa do današnjih dana, Bosna i Hercegovina bi se mogla smjestiti u državu kao društvo teritorija,
133
Na sastanku Središnjeg odbora HDZ-a BiH u Livnu 9. veljače 1992. jednoglasno je zaključeno da je preformulirano referendumsko pitanje uvjet za izlazak na glasališta.
Iz skupštinskog pitanja je izbačena kategorija građani, a narodi su preformulirani u suverene na njihovim nacionalnim područjima (kantonima). Zahtjev HDZ-a BiH nije razmatran na
parlamentu BiH. Ipak, HDZ BiH je pozvao hrvatski narod da izađe na referendum i glasuje za
suverenu i neovisnu BiH.
224
stanovništvo koje nije homogeno, a 15 mjeseci nakon posljednjih izbora tek je ustrojeno Vijeće ministara BiH. Ako suverenost
definiramo „da ne postoje ograničenja za vršenje vlasti, država ima
kontrolu nad svojim teritorijem, donositi zakone koji se primjenjuju
na teritoriju države“ ili „u potpunu vlast države na vlastitom teritoriju“, a s obzirom da današnja Bosna i Hercegovina nema nadležnosti u brojnim oblastima, postavlja se pitanje ima li ona suverenitet, je li djelomičan? U različitim teorijama (normativističko
shvaćanje) stoji „da smisao života u zajednicama, jest dobar život“
što za Bosnu i Hercegovinu, kao državu, ne možemo primijeniti.
Je li Bosna i Hercegovina država kao politička zajednica koju definira stanovništvo podložno jednoj vlasti? Naravno da nije, jer
to isto stanovništvo ima različito poimanje izgradnje države Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina nije homogena država.
To je naša stvarnost. Što učiniti da se to popravi? Hungtington
smatra rat u Bosni i Hercegovini sukobom civilizacija. S tim u
svezi njegova teza podupire podjelu Bosne i Hercegovine, što ne
možemo u ovakvim okolnostima nikako prihvatiti. Također ne
možemo prihvatiti da je svako razmišljanje o svojoj naciji nacionalizam (Caratan, isto). I naravno, iz ovoga slijedi da svaka netolerancija prema drugoj naciji, čiji su odnosi kao u Bosni i Hercegovini obilježeni ratom, ne može donijeti ništa dobrog. Živimo u
zemlji u kojoj je jako potreban međunacionalni i vjerski dijalog.
Nacija je osjećaj zajedničke pripadnosti, kulture, jezika, vjere,
običaja. Caratan naciju od etničke grupe razlikuje „po političkoj
dimenziji – stvaranje nacionalne države“ (Vujčić, 1998: isto), smatra „da je narod materijalna osnova ideje nacije“. Naciju određuju
dvije značajke: volja za zajedničkim životom ili suglasnost o bitnim političkim pitanjima opstojnosti zajednice te svijest o zajedništvu kao kulturno-političkoj kategoriji. Možemo li, uzevši u
obzir da je hrvatski nacionalizam (Republika Hrvatska) bio državotvorni, jer je izražavao težnju za vlastitom nacionalnom državom, to prevesti i na položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini? Na drugoj strani Bošnjaci i Srbi u ovoj zemlji ne mogu
prihvaćati ove težnje. U Bosni i Hercegovini ne možemo primijeniti politiku asimilacije (ni jednog konstitutivnog naroda). Temeljni problem je kako ostvariti zajedništvo u multikulturalnim
i multietničkim društvima. Smatram da se to u ovakvoj Bosni i
Hercegovini može postići prijelaznim oblikom konsocijacijske
demokracije (Lijphart), to jest popuštanjem – akomodacijom
maksimalističkih ciljeva političkih elita koji su neostvarivi bez
velikih sukoba i od te činjenice treba polaziti. U Bosni i Hercego225
vini se najmanje poštuje demokracija, pa čak i od Visokog predstavnika, koji poništava odluku Središnjeg izbornog povjerenstva o rezultatima izbora. Nametanje izbornog inženjeringa,
nešto slično se dogodilo donošenjem Petritschevih amandmana
o izboru člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine 2000., odnosno Berijevih odluka (Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva). Sve to donosi nezadovoljstvo kod najmalobrojnijeg naroda. Mislim da je velika odgovornost na druga dva konstitutivna
naroda: na Bošnjacima i Srbima, koji su većinski. Na drugoj strani Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, koja je
svoju suverenost prenijela iz ranijih ustava (1963., 1974), koja je
1992. postala ravnopravni član Ujedinjenih naroda, 2002. Vijeća
Europe (krajem prošle godine umalo da bude isključena). Možemo li pojam suvereniteta, o kojem govore Bodin i Hobbs, koji se
zalaže da država ima „apsolutnu vlast“, zamisliti u Bosni i Hercegovini? U Bosni i Hercegovini je ugrožena unutarnja, ali dijelom
i vanjska suverenost. Poimanje Bosne i Hercegovine kao građanske države, jedan čovjek – jedan glas, kod Hrvata izaziva veliku
podozrivost i opravdan strah. Normativnom shvaćanju, kako
pišu Barrie Axford i Gary K. Browning 2002., Bosna i Hercegovina bi možda mogla da dobije prolaznu ocjenu (Daytonski ustav).
Međutim svako empirijsko istraživanje u ovoj zemlji došlo bi do
spoznaje da je stvarnost sasvim drugačija. Ideologija je usko povezana s nacionalnom pripadnošću, što je bosanskohercegovačka stvarnost. Smatram da je vrlo važno pitanje političkog pluralizma, jer je realnost očuvanja Bosne i Hercegovine. Usko
povezano s ovim pitanjem je i pitanje političke kulture, kulture
dijaloga za koju bi se u Bosni Hercegovini moglo reći da je podanička i usko nacionalistička (Almond & Verba). Rat i poraće, dobar dio godina nakon Daytona, u Bosni i Hercegovini su poništavali temeljna ljudska prava, pravo na život, slobodu vjere,
mišljenje. Uz isticanje da je Daytonski mirovni sporazum prihvatio kao ustavne kategorije Bošnjaka, Srba i Hrvata, Trnka ističe:
„Ovi ustavni principi i odredbe se odnose na cijelu teritoriju Bosne i
Hercegovine i na sve razine vlasti u zemlji“ (Trnka, 2000:46). „Priznajući Srbima, kao jednom od konstitutivnih naroda, Republiku
Srpsku, a ostavljajući dva druga naroda u Federaciji, Daytonski mirovni sporazum de facto i de iure priznaje, zapravo, genocid i etničko
čišćenje’“ (Markotić, 1999:200). Daytonski Ustav je jednostavno
teško implementirati na zadovoljstvo svih. „U Bosni i Hercegovini
nema tako brojčano premoćnog i kulturno dominantnog nacionalnog
segmenta koji ima dovoljno kapaciteta i potencijala da asimilira neki
226
drugi kamoli oba ostala segmenta“ upozorava Kasapović (2005:193)
Vrlo je važno i poimanje države kod sva tri naroda: „Bošnjačka
politika se zauzima za građansku državu, srpska politička elita za
status Republike Srpske kao nacionalne države, hrvatska politička
elita zauzima se za uređenje države kao unije triju nacionalnih entiteta“ (Kasapović, 2005:195–196) ili u posljednje vrijeme četiri
regije. Druga činjenica, koja ide u korist ove teze je Sporazum o
Konfederalnom odnosu između Bosne i Hercegovine i Republike
Hrvatske, koji nikada nije zaživio. U njemu su Hrvati Bosne i
Hercegovine vidjeli svoju sigurnost. Također velik problem je i
nejedinstvo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini koje predstavlja temeljnu prepreku u izgradnji jedinstvenog stajališta oko
relevantnih interesa Hrvata. Činjenica je da su Hrvati u ovoj zemlji podijeljeni po bitnim stajalištima: Hrvati Posavine se zalažu
za jedno, Srednje Bosne za drugo, a Hercegovine za treće. Tako
ideološko-politički podijeljeni, i stranački (18 stranaka), ne
mogu ostvariti svoja temeljna prava. Bezbroj je primjera ovakvog ponašanja. Mislim da tu politički lideri, Crkva i sve ostale
kulturne i nacionalne institucije moraju učiniti napore da bi se
sjelo za stol i pokušalo postići jedinstvo. Samo dijalog političkih
lidera sva tri naroda i međureligijski razgovori mogu doći do općeprihvaćenog rješenja za ovu zemlju. Pozitivan ishod referenduma o ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju, a za koji su
Hrvati Bosne i Hercegovine većinom glasali pozitivno, ide na
ruku zbog dvojnog državljanstva. Međutim ostaje činjenica da
mi živimo u ovoj zemlji i da se, u skladu s tim, moramo ponašati.
Ustavne promjene – uloga međunarodne zajednice
Daytonski Ustav Bosne i Hercegovine, poznatiji kao Aneks 4
Općeg okvirnog sporazuma iz Daytona, iako sadrži „elemente
svojstvene najvišem političkom pravnom aktu jedne zemlje“, nije u
potpunosti prošao svoj normativni proces. Naime više se radilo o
dogovorenom pravnom aktu. No ipak, Daytonski ustav je punih
šesnaest godina najviši pravni akt Bosne i Hercegovine. Ustavom
se potvrđuje državnopravni kontinuitet Bosne i Hercegovine u
njenim međunarodno priznatim granicama. S obzirom da je Bosna i Hercegovina bila i članica Ujedinjenih naroda, to je u startu
sprečavalo bilo kakve pomisli o bilo kakvom prekrajanju njenih
granica. Ipak, Daytonski ustav je Bosnu i Hercegovinu „ostavio
nedorečenom“. Unutarnja podjela zemlje na dva entiteta, Fede227
raciju s 51% teritorija i Republiku Srpsku s 49% teritorija, ostavila je trajne nedoumice u pravnom smislu „što je nadležnost
države a što entiteta, koji su dobili veliku autonomnost“. Tu je i
Distrikt Brčko s posebnim statusom.
U spoznajnom pogledu druga teza svodi se na činjenicu da je međunarodna zajednica vodila prioritetnu ulogu u ustavnim promjenama Bosne i Hercegovine, što nije dobro. Međutim s druge
strane to na pravi način odražava stvarnost u ovoj zemlji – u prvom redu dogovora domaćih političkih elita. S tim u svezi nudimo različita stajališta oko ovih bitnih pitanja.
Profesor Kasim Begić, analizirajući ovaj ustav, navodi: „Na više
mjesta u Ustavu se ističe da je Bosna i Hercegovina država, zatim
demokratska država, te navodi suverenitet, teritorijalni integritet,
političku neovisnost, međunarodni subjektivitet i sl. Nema sumnje
da Ustav normira federalnu strukturu“ (Begić, 1997:297). Podsjećamo: Bosna i Hercegovina je u Daytonu izgubila ime republike,
što nikada nije oprošteno tadašnjim bošnjačkim pregovaračima.
Postojanje stalne opasnosti s „istoka“, od Srba, i sa „zapada“, od
Hrvata, koje su posebno bile izražene „poštovanju interesa srpskog i hrvatskog naroda u cjelini, svjedoči namjeru o prihvaćanju i
provođenju podjele Bosne i Hercegovine i pripajanja njenih dijelova
Srbiji i Hrvatskoj...“ (Mahmutčehajić, 1998:59).
Venecijanska radna skupina,134 koja je formirana 1996. na inicijativu Visokog predstavnika i Vijeća Europe, ističe četiri argumenta koji idu u prilog da se Ustavom predviđa135 federalna država:
prvo, podjela nadležnosti između Bosne i Hercegovine i entiteta,
gdje se govori o federalnoj strukturi; drugo, organi, odnosno institucije ove zemlje ukazuju na federalnu strukturu; treće, Ustav
govori o jedinstvenom gospodarskom prostoru Bosne i Hercegovine; četvrto, Ustav Bosne i Hercegovine nadređuje ustave i zakone entiteta. Međutim Ustav ostavlja mogućnosti labavih veza
entiteta sa susjednim državama, „Bosni i Hercegovini može samo
koristiti potpisivanje bilo kojeg sporazuma sa susjedima, pa tako i
najavljeno potpisivanje sporazuma o specijalnim vezama Republike
Srpske sa Srbijom“136, te je u startu podržao i tri oružane snage, tri
policije itd., koji su kasnijim reformama doživjeli preustroj, a što
Venecijansko povjerenstvo čini skupina uglednih europskih pravnika
Dokumenti Venecijanskog povjerenstva
136
Davor Čordaš, član Predsjedništva HDZ BiH, inače potpredsjednik Republike Srpske, 18. rujna 2006.
134
135
228
je ostavilo duboka nezadovoljstva zainteresiranih strana u Bosni
i Hercegovini, zavisno na čiju štetu je međunarodna zajednica
provodila reforme. U ustavima Hrvatske i Srbije jasno su precizirani posebni odnosi, odnosno skrb za Hrvate, odnosno Srbe u
Bosni i Hercegovini.
Reakcije iz Sarajeva bile su drukčije: „Pri tome, posebni paralelni odnosi su po dva osnova predmetno limitirani: prvo, oni moraju
biti u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH; drugo, oni mogu da se odnose samo na one ovlasti koje su u isključivoj
nadležnosti entiteta“ (Begić, 1997:299). Iz Mostara stižu također
stavovi: „Ono što se s velikom sigurnošću može već danas utvrditi
jest procjena da BiH više nikada neće biti onakva kakva je bila prije
ovog užasnog rata. U njoj su nastali takvi povijesni događaji koji će
neminovno uvjetovati svekolike promjene, posebno na planu državno-političkog ustroja zemlje“ (Žepić, 2002:51). Dakle rat je ostavio
duboke posljedice na Bosnu i Hercegovinu. Sve je to naravno za
Sarajevo bilo neprihvatljivo, odnosno za Mostar ili Banja Luku,
gdje je nagrađena Republika Srpska nešto sasvim drugo.
Entiteti, po Ustavu, imaju pravo ostvariti posebne paralelne odnose sa susjednim zemljama te sklapanje sporazuma s državama
i međunarodnim organizacijama, ali uz pristanak Parlamenta
Bosne i Hercegovine. Prof. Dr. Petar Kunić s banjolučkog univerziteta, govoreći o raspodjeli nadležnosti između institucija
Bosne i Hercegovine i subjekata Unije (entiteta), kaže: „Ustav
nije stavio težište na institucije vlasti (jer nema političke volje) koja
u svim svojim oblicima predstavlja koheziju državnog sistema. Unija
ne raspolaže vlašću neposredno nad samim građanima država članica. Iz navedenog proizlazi da državna zajednica Bosna i Hercegovina
nema čvrste konture države, a funkcije koje su joj date predstavljaju normativnu podlogu za ekonomsku reintegraciju čitavog prostora
bivše Bosne i Hercegovine“137. Ovu činjenicu možemo prihvatiti jer
ova zemlja nema kohezijskog sustava: naime sva tri konstitutivna naroda različito misle o političkom sustavu BiH.
Daytonski ustroj BiH je nepoznat u međunarodnoj ustavnoj
praksi. „Ostaje činjenica kako BiH i njezin ustavni poredak predstavljaju slučaj bez presedana u suvremenoj državnosti i ustavnosti
svijeta“ (Miljko, 2006:227). Ustavom se također definiraju ljudska prava, nediskriminatorski odnosi unutar zemlje, državljan137
Kunić Petar, banjolučki univerzitet, raspodjela nadležnosti između institucija BiH i subjekata Unije.
229
stvo, gdje je precizirano da entitetsko državljanstvo nema međunarodnopravni karakter. Institucije Bosne i Hercegovine138 su:
Predsjedništvo, koje se sastoji od tri člana, po jedan iz svakog
konstitutivnog naroda, i Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, koja se sastoji od dva doma: Zastupničkog doma, koji
sačinjavaju zastupnici birani neposredno, i Doma naroda, koji
je sastavljen na zastupničkom načelu dva naspram jedan u korist Federacije. Sve odluke u oba doma se donose većinom glasova nazočnih, Vijeće ministara koje imenuje Predsjedništvo,
a potvrđuje Zastupnički dom parlamenta Bosne i Hercegovine,
s izbalansiranim sastavom dvije trećine iz Federacije a jedna iz
Republike Srpske, te pravilom da ministar i njegov zamjenik
nisu iz istog konstitutivnog naroda, Ustavni sud koji čini devet
članova od čega trojicu imenuje Europski sud za ljudska prava,
Centralna banka koja jedina ima odgovornost za izdavanje novca
i monetarnu politiku u Bosni i Hercegovini. Bilo kakve ustavne
promjene mogu se izvršiti po strogoj amandmanskoj proceduri
od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, koja
pretpostavlja „ dvotrećinsku većinu nazočnih i koji glasuju u zastupničkom domu“.139
Ustavom su posebno nezadovoljni Hrvati u Bosni i Hercegovini
kao najmalobrojniji narod, ali i ostala dva naroda, Bošnjaci i Srbi,
i on zahtijeva izvjesne promjene. Na drugoj strani, međunarodna zajednica ističe da se ne želi miješati u bilo kakve rasprave
o ustavnim promjenama, već da je „to isključivo stvar tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini“.140 Ovakve izjave ostavljaju
nedoumice kod građana Bosne i Hercegovine jer je taj isti Ustav
donijela međunarodna zajednica. Hrvatske parlamentarne i druge političke stranke u Bosni i Hercegovini sredinom 2005. postigle su konsenzus oko ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini,
gdje se izričito kaže „da je potrebno izvršiti ustavni preustroj Bosne
i Hercegovine jer postojeći Ustav ne koristi ni državi Bosni i Hercegovini ni hrvatskom narodu, koji je, prema svim mjerilima, doveden
u poziciju neravnopravnog naroda u Bosni i Hercegovini“.141... „Hrvatski narod, a ni ostala dva naroda u BiH, ne zavređuju ovo što se
s nama događa. Jest da smo mi svemu tome kumovali, ali mislim da
Aneks 4- Daytonski Ustav Bosne i Hercegovine-dokumenti.
Ustav Bosne i Hercegovine, glasovanje u Parlamentu.
140
Svi Visoki predstavnici, a najviše Ashdown, često su to izjavljivali.
141
Zajednička izjava lidera 11 političkih stranaka s hrvatskim predznakom sa
sastanka koji je inicirao kardinal Vinko Puljić, i HNK „Napredak“ Sarajevo, 23. 5. 2005.
138
139
230
bi međunarodna zajednica morala voditi računa da smo mi ipak nešto više odmakli u civilizacijskom, kulturnom i drugom pogledu nego
što nas oni doživljavaju.“142 Ustav je nametnut narodima i građanima
Bosne i Hercegovine. On je danas najveća prepreka približavanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji.143 U rujnu 2007. najznačajnije
stranke s hrvatskim predznakom potpisuju Kreševsku deklaraciju kojom se nastoji reorganizirati Bosna i Hercegovina i uspostaviti novo uređenje koje bi bilo pravednije za sve. Za Hrvate
to je bila srednja razina vlasti. Međutim ubrzo dolazi do raskola
među potpisnicima Kreševske deklaracije. Godinu dana ranije
propadaju Ustavne promijene, koje su se vodile pod patronatom
SAD-a.
A da je Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini lord Paddy
Ashdown svojom izjavom „da samo volja naroda u Bosni i Hercegovini može promijeniti Dayton“144 izazvao mnoge nedoumice kod
bosanskohercegovačkih građana, potvrđuju brojni argumenti.
Na jednoj strani političarima iz Republike Srpske je otvorio mogućnost da „svim snagama brane Dayton“, a na drugoj strani Bošnjacima i Hrvatima zatvorio bilo kakve mogućnosti razgovora o
promjenama.
Christoper Solioz, izvršni direktor Udruge „Bosna i Hercegovina
2005” bio je uvjeren „kako će glavne poruke konferencije pod nazivom ’Deset godina Daytona i dalje’ biti vezane za samostalni razvoj
države bez pomoći stranih upravitelja.“145 Visoki predstavnik je,
čuvši ovu vijest, izjavio: „Ne dolazi u obzir Dayton II”. Međutim
svi argumenti ukazuju da će ubrzo doći do promjene daytonskog
Ustava, ali tek nakon što budu inicirane iz Vijeća Europe. Bosna
i Hercegovina mora postati samostalna, suverena i demokratska
država, a sve dok je Ured Visokog predstavnika u njoj, ona ne
može ići naprijed. Američka nevladina skupina za međunarodno
pravo i politiku počela je sredinom 2005. u Washingtonu seriju rasprava o utemeljenosti Daytonskog mirovnog sporazuma.
Jedan od sudionika, profesor sveučilišta Tufts u Bostonu, Bruce Hitchner, tvrdi da je upravo sada „pravo vrijeme za promjenu
Daytona”. „Ako se promjene ne dogode sada, generacije ljudi u Bosni i
142
Milenko Brkić, predsjednik Hrvatske narodne zajednice, sudionik u razgovoru oko ustavnih promjena, intervju Milanu Vegi 20. kolovoza 2003.
143
Daytonski sporazum, Aneks 4, Ustav.
144
P. Ashdown je neposredno prije završetka svog mandata skupio hrabrosti
kazati: „Dayton treba mijenjati“.
145
Solioz Christofer, izvršni direktor Udruge „BiH 2005“.
231
Hercegovini će živjeti u zemlji ograničenoj nesretnim posttitoističkim
okvirima”.146
Polovicom svibnja 2005. iz Washingtona je stigla informacija da
Sjedinjene Američke Države pripremaju novu strategiju za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, koje bi trebalo postati neovisno od
Srbije147. Prema tom planu, što ga je u State Departmentu izložio
državni podtajnik Nicholas Burns, Amerika će intenzivirati razgovore s Ujedinjenim narodima i Europskom unijom.148 Inicijativu je
podržao i tvorac Daytonskog mirovnog sporazuma Richard Holbrooke. Inicijative o promjeni Daytona stizale su sa svih strana,
iako je Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini energično odbijao, i dalje odbija, bilo kakve razgovore o tome. Međutim Dayton
je postao prava kočnica približavanju Bosne i Hercegovine Europskoj uniji i nešto se moralo mijenjati.
A da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna država u kojoj svatko tumači Daytonski sporazum kako mu odgovara, govori i izjava Gaše Milanović na znanstvenom skupu održanom u Banjoj
Luci 2000.: „Ključno rješenje Ustava u podjeli nadležnosti sadržano
u odredbi kojom je utvrđen princip pretpostavke nadležnosti u korist
entiteta, tako da sve državne funkcije i ovlaštenja koja Ustavom nisu
izričito dana institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima“.149 Daytonski Ustav je entitetima dao i ovlaštenja da mogu
stupati u posebne odnose sa susjednim državama (Srbija i Hrvatska) (članak III-2, a) što također nije bio u skladu s interesima
zastupnika unitarne građanske države. „Nema ustavne osnove da
se uspostava posebnih odnosa obrazlaže time da se njima „osigurava“
opstojnost hrvatskog ili srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Opstojnost sva tri naroda u Bosni i Hercegovini osigurava sam Ustav i
cijeli sistem institucija i garantiranih osnovnih sloboda i prava u njemu. Ni hrvatskom ni srpskom narodu u Bosni nisu potrebni patroni s
strane“ (Ibrahimagić, 1999:51).
Hitchner Bruce, Američka nevladina skupina za međunarodno pravo, 2005.
Kosovo je kasnije pod utjecajem međunarodne zajednice postalo neovisno,
mada ga aktualna politika u Srbiji smatra i dalje svojim teritorijem. Kosovo je priznalo oko
70-ak država.
148
Krajem 2006. intenzivirali su se razgovori oko sudbine Kosova, koje mnogi
međunarodni predstavnici ne žele vezati za sudbinu BiH. Međutim ipak okolnosti govore da se
u isto vrijeme u Bosni i Hercegovini događaju neke stvari koje upućuju na neku vezu. (ustavne
promjene).
149
G . Milanović, Znanstveni skup, Banja Luka, 2000., III, Z, Milanović.
146
147
232
Također treba istaći i nagli zaokret Visokog predstavnika Ashdowna u prenošenju nekih ovlasti međunarodne zajednice na
domaće institucije. Iako se to očekivalo da će se dogoditi početkom lipnja 2005., nakon propalih razgovora o reformi policije i
opstrukcija iz Republike Srpske, Ashdown se ipak predomislio,
uz obrazloženje „da Bosna i Hercegovina još uvijek nije spremna da
sama ide ka euroatlantskim integracijama“. Dakle još uvijek nije
spremna postati suverena i samostalna država. Britanski lord
Paddy Ashdown ovu zemlju je „uveseljavao“ i drugim svojim odlukama. Jedna od njih je i rehabilitacija dužnosnika koje je on
smijenio. Naime na izgled veoma normalno, a u biti veoma odmjereno i smišljeno, Visoki predstavnik radi po sustavu koji je
u Bosni i Hercegovini odavno poznat: „Kadija te tuži– kadija te
sudi“. No, mora se znati tko je gazda u ovoj zemlji!
Dakle situacija u Bosni i Hercegovini ukazuje na činjenicu da se
Ustav treba hitno mijenjati u smislu izgradnje samoodržive i demokratske države. Sve dok postoje ovako visoke ovlasti Visokog
predstavnika i dok su domaće institucije „puki promatrači stvarnosti”, Bosna i Hercegovina ne može ići naprijed. Nakon što domaći
političari još jednom nisu uspjeli naći dogovor oko ustavnih promjena na sastanku u Neumu 2005., Venecijanska komisija donosi povoljne odluke za Bosnu i Hercegovinu. I dalje se inzistira na
jedinstvenoj državi bez prava veta za narode u Bosni i Hercegovini.
To je u suštini i princip iz Ustava Bosne i Hercegovine: jedan građanin – jedan glas. Inzistira se na reorganizaciji Bosne i Hercegovine,
po funkcionalnim regijama, mimo entitetskih granica“. Venecijanska
komisija je za promjene „ukoliko se Republika Srpska složi s promjenama”. Dakle nije nužno što je stara priča i što će teško zaživjeti.
Venecijanska komisija traži i „ukidanje tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, odnosno da bude jedan predsjednik koji bi se rotirao
iz svakog naroda, te da se ukine Dom naroda, koji je, po mišljenju Venecijanske komisije, jedan entitet jer se u njemu ulaže veto.”150
Potom je Europski parlament u Strasbourgu, prihvaćajući u cijelosti stavove Venecijanske komisije, donio Rezoluciju151 o stanju u regionalnoj integraciji zapadnog Balkana u kojoj se pored
ostalog ističe da „u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini još uvijek
nisu riješena politička pitanja, da je zemlja duboko podijeljena a nje Venecijanska komisija; zahtjevi nakon neuspjelih pregovora političkih stranaka oko ustavnih promjena, Neum, 2005.
151
Europski parlament, Rezolucija o regionalnoj integraciji zapadnog Balkana, 2005.
150
233
na politička stabilnost krhka te da Daytonski sporazum predstavlja
prepreku za njene europske integracije.” Stavove Venecijanske komisije prihvatilo je i Vijeće Europe152 koje traži „ukidanje tročlanog Predsjedništva, jačanje Vijeća ministara i Parlamenta.” Sjednica
Upravnog odbora Vijeća153 za provedbu mira, na kojoj je raspravljano o „provođenju reformi u Bosni i Hercegovini i njenom približavanju u Europsku uniju, ocjena je da je Bosna i Hercegovina učinila
dosta u provođenju reformi, ali da sve teče dosta sporo te da još uvijek
nisu ispunjeni uvjeti reformi policije i javnog RTV sustava.”
Američki Institut za mir, na čijem je čelu stajao čovjek koji je rekao „da je BiH fasada”154, započeo je s političkim liderima iz BiH
razgovore oko ustavnih promjena koji su trajali s određenim prekidima sve do izbora, 1. listopada 2006. Amerika, koja je preko
svog veleposlanika u BiH Douglasa McHaneya, između ostalog,
vodila inicijativu oko ustavnih promjena, bila je u potpunosti
razočarana kada se one nisu u Parlamentu usvojile.155 Protivnik
ustavnih promjena, čelnik novoformirane stranke HDZ 1990.
dr. Božo Ljubić je rekao: „Mislim da je dobro što nismo prihvatili
ustavne promjene jer ne treba zaboraviti činjenicu da se od Daytonskog mirovnog sporazuma iselila polovica Hrvata iz BiH. Zalažem se
za stvarne a ne kozmetičke ustavne promjene”.156
Nasuprot njemu, Ivo Miro Jović, bivši član Predsjedništva BiH
i član Predsjedništva HDZ-a BiH koji je podržavao ustavne promjene, ističe: „BiH je multinacionalna zemlja. Kroz prvu fazu ustavnih promjena željeli smo poboljšati položaj Hrvata u ovoj zemlji”.157
Crkveni stav oko ustavnih promjena bio je u početku kritički158,
da bi nešto kasnije pomalo otupjela kritika, uz isticanje: „Sve je
Vijeće Europe prihvatilo je zaključke Venecijanske komisije.
Vijeće za implementaciju mira u BiH, sjednica, Sarajevo, lipanj, 2005.
154
Heis Donald, Viši zamjenik Visokog predstavnika u BiH ovu izjavu je dao
nakon što je završio mandat u BiH.
155
Cijeli dan trajala je sjednica Parlamenta BiH, 26. travnja 2006., na kojoj
su se usvajale ustavne promjene. Prva faza ustavnih promjena nije usvojena jer su protiv njih
bili Stranka demokratske akcije i HDZ 1990. Nešto prije toga na svom zasjedanju u Mostaru
Biskupska konferencija BiH u svojoj izjavi oštro je kritizirala hrvatske stranke koje su bile za
prihvaćanje prve faze ustavnih promjena.
156
Politički magazin „Pećnica“, TV Federacije, dr. Božo Ljubić, predsjednik
HDZ-a 1990., 17. 12. 06.
157
Ivo Miro Jović, bivši član Predsjedništva BiH u emisiji FRTV BiH, 17. 12.
06.
158
Zajednička biskupska izjava protiv ovakvih ustavnih promjena, Mostar,
ožujak, 2006.
152
153
234
to jako tužno oko dogovora među Hrvatima. Nude se opcije koje ne
garantiraju rješenje pitanja. Zbog toga moramo prepoznati ljude koji
će sve to prepoznati i ponuditi pravo rješenje”.159 Dakle i među pripadnicima hrvatskog naroda, zavisno kojoj su političkoj opciji
pripadali, postojalo je različito mišljenje oko ustavnih promjena.
U svom obraćanju javnosti Centar za europske strategijske inicijative piše: „Inicijativa za promjenu Ustava BiH je pokrenuta u povodu
10 godina Daytonskog mirovnog sporazuma, u vrijeme kada je pristup
međunarodne zajednice procesima u BiH već prešao u novu stratešku
fazu iz „modela pritiska” u „model privlačenja”. Manjkavosti ovog pristupa već su uočene: nesuradnja jedne od strana proizvodi neželjene
posljedice za sve ostale, a i kada svi surađuju u reformi, jedina nagrada
stiže u vidu novih obećanja o Euroatlantskoj perspektivi”.160 Sociolog
dr. Slavo Kukić smatra „da se nuđenjem ustavnih promjena prvi put
istaklo političko a ne etničko grupiranje koje smo imali u posljednjih
petnaestak godina. Ne možemo reći da je sve to bilo dobro. Mislim da
je stav u sredini. Dobro je što su se prvi put za isti stol doveli predstavnici različitih političkih stranaka”161. Dr. Ivo Banac pak smatra
„da je Parlament BiH loše postupio u neusvajanju ustavnih promjena.
Mislim da je trebalo ići korak po korak i usvojiti prvu fazu.“162
Sigurno je da se odjednom ne mogu izvršiti korjenite promjene. „Američka inicijativa bila je pokušaj usvajanja amandmana na
Daytonski ustav. Ali Daytonski ustav – i to je zaključak svih ozbiljnih
analiza njegovog teksta i njegove implementacije – ne može služiti
kao osnova za efikasnu BiH. Ova zemlja treba novi ustav ukoliko se
očekuje da ona nastavi postojati nakon okončanja međunarodnog angažmana u BiH.“163 Jamstva međunarodne zajednice oko ustavnih
promjena ogledala su se u sljedećem: „U konačnoj fazi promjena
Ustava BiH entitetsko glasovanje mora biti zamijenjeno modernijim
ustavom, kao što je to slučaj u suvremenim demokracijama. Ovaj
način odlučivanja recidiv je Daytona i o njemu ćemo morati razgovarati odmah nakon usvajanja prvog paketa ustavnih promjena“164.
Schilling dodaje: „U drugoj fazi mora se razgovarati o srednjoj razini
vlasti, brigama koje u BiH imaju Hrvati“.
Fra Mijo Džolan, provincijal Bosne Srebrne, ista emisija, 17.12. 06.
Center for Europen Integration Strategies, Ženeva, svibanj, 2006.
161
Prof. dr. Slavo Kukić, mostarsko Sveučilište, prosinac, 2006.
162
Dr. Ivo Banac, Sveučilište Yale, prosinac, 2006.
163
Center for Europen integration strategies, isto.
164
Christian Schwarz Schilling, Visoki predstavnik i specijalni izaslanik EU u
BiH, IZBORI 2006., razgovarao S. Numanović, 18. listopada, 2006.
159
160
235
Neočekivani poziv sa Summita NATO-a u Rigi, da se BiH zajedno
sa Srbijom i Crnom Gorom priključi „Partnerstvu za mir“, dao
je velik poticaj. To je i potvrđeno potpisom.165 No to je još jedna
potvrda teze da je međunarodna zajednica jedini pravi čimbenik
izgradnje demokratske i suverene države BiH, a domaći političari brojnim opstrukcijama to su usporavali. Ipak, kod mnogih
europskih analitičara nema „skepticizma kada je u pitanju ulazak
BiH u Europsku uniju“.166 Stav međunarodne zajednice da neće
biti transformacije167 ureda Visokog predstavnika početkom srpnja 2007. potvrdio je, po tko zna koji put, tezu da ova zemlja još
uvijek ne može funkcionirati sama. Neposredno pred ovu odluku
utjecajna američka organizacija predložila je „da se u BiH zadrži
Ured visokog predstavnika koji bi nastavio raditi na implementaciji mirovnog sporazuma odvojeno od Ureda posebnog izaslanika za
Europsku uniju. Ovaj centar predlaže da se za Visokog predstavnika postavi američki diplomat.“168 Ta činjenica možda je bila dobra.
Međutim, dugoročno gledano, ona zaustavlja Bosnu i Hercegovinu u njenoj izgradnji suverene i samostalne države, neovisne
od međunarodne zajednice. Postojanje velikog broja stranaka u
BiH dovodi ovu zemlju u zaista bezizlaznu situaciju: „Dosadašnje
funkcioniranje ovog sustava obilježavaju česte parlamentarne krize,
odnosno blokade u radu Vijeća ministara, bez ikakve političke sankcije. Zbog toga se mnoge odluke donose uz međunarodnu arbitražu,
prije negoli u redovitoj parlamentarnoj proceduri i funkcioniranju
cjelovita sustava vlasti“ (Miljko, 2006:235). Dakle prva faza ustavnih promjena u BiH je neslavno završila. Međutim međunarodna
zajednica je već poslije izbora ponovno bosanskohercegovačkim
liderima naglasila da su ustavne promjene sljedeći prioritet. Početkom 2007. međunarodna zajednica je osigurala novac za tzv.
II. fazu ustavnih promjena.169 U Republici Srpskoj bili su spremni
na ustavne promjene, ali da se ne dira ovaj entitet. „Iako su srpske političke stranke bile spremne da prihvate ustavne promjene, one
nisu usvojene jer su većinskom kombinacijom bošnjačko-hrvatskih
Svečanost potpisivanja pristupa u „Partnerstvo za mir“, Sarajevo, 14. pro-
165
sinca, 2006.
166
Prof. Claus Offe, Demokratska tranzicija, povjerenje i europske integracije,
Banja Luka, 8. lipnja, 2006.
167
Ured visokog predstavnika u BiH, Izjava, 18. prosinca, 2006.
168
Večernji list, Centar Woodrow Wilson, Sarajevo, 14. studenog 2006.
169
Najvjerojatnije poučena iskustvom iz travnja 2006., kada ustavne promjene
nisu bile usvojene upravo zbog nepovjerenja dijela bosanskohercegovačke javnosti da neće biti
tzv. II. faze.
236
glasova odbijene“ (Šolaja, 2006:212). Aneks 4 nije implementiran
iz sljedećih razloga:
Država Bosna i Hercegovina je samo onoliko jaka koliko su joj
jake zajedničke institucije. Postojeći ustav čini entitete mini-državama unutar zamišljene države Bosne i Hercegovine. Te 1999.
Bosna i Hercegovina nije imala unutarnje zajedničke institucije
kao što su vojska, policija, nije mogla ubirati poreze, nije kontrolirala svoje granice te imala loš pravni sustav koji praktično
nije osiguravao temeljne poslove koje obavlja jedna država. Tek
će 2006. doći do stvaranja vojske BiH, uvođenja PDV-a, odnosno
formiranja državne granične službe. Parlament na razini države
nije mogao obavljati svoju funkciju jer mu to nisu dozvoljavali
entiteti. I da su zajedničke ustanove funkcionirale na razini države, nije postojao nikakav mehanizam koji bi primorao entitete
da moraju provesti odluke relevantne za državu. „Ustav BiH preferira entitete na račun građana i naroda i čini oba parlamentarna
doma nefunkcionalnim“ (Ibrahimagić, 2001:39). Pozivajući se na
članak IX. 3. Općih odredaba Ustava BiH, koji kaže: „Funkcionari
imenovani na položaje u institucijama BiH u pravilu odražavaju sastav naroda BiH“. Prof. Ibrahimagić dalje kaže: „dakle naroda, a ne
entiteta... Daytonski sporazum u članovima IV. i V. Ustava a koji uređuje biranje Predsjedništva i Skupštine parlamenta govori suprotno
članu IX Ustava.“
Naime Bošnjacima i Hrvatima uskraćeno je pravo da se u Republici Srpskoj kandidiraju za Dom naroda ili člana Predsjedništva,
odnosno to je pravo uskraćeno Srbima u Federaciji. To entitetsko
glasovanje bit će temelj svih nesporazuma i problema.
Tako dolazimo do stajališta da se s „Daytonskim sporazumom otvorilo novo zamršeno poglavlje hrvatskog pitanja u BiH. S istom onom
anakronističkom sviješću i geostrateškim planovima u kojima su velike sile na Berlinskom kongresu (1878.) te u Jalti (1945.) i Potsdamu
(1945.) dijelile taj prostor na interesne sfere, krojila se sudbina ovoga, srpskom agresijom zgažena prostora, sa svim elementima političkog i okupacijskog svršenog čina i 1995. u Daytonu». (Mihanović,
2005:186) … ili… „Daytonska BiH u perspektivi teško može izdržati
kušnje i ona će, prije ili kasnije, morati doživjeti određene promjene“
(Žepić, 2002:197). Konstitutivnost Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini je kod većine bošnjačkih povjesničara uvijek bila upitna.
Tako imamo mišljenje „da je pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u Hrvatskoj i Srbij“
237
(Imamović, 1998:40). Suprotstavlja mu se D. Lovrenović.170 U
Preambuli Ustava BiH, između ostalog, se kaže: „Konstitutivnost
Bošnjaka Hrvata i Srba, koji zajedno s pripadnicima ostalih naroda,
kao i svi građani BiH predstavljaju ustavotvorne subjekte koji slobodno i ravnopravno, na ovim principima uređuju svoje društvo i državu“.171 Uz isticanje da je „Daytonski mirovni sporazum prihvatio kao
ustavnu kategoriju konstitutivnost Bošnjaka, Srba i Hrvata“ prof.
ustavnog prava Kasim Trnka kaže „Ovi ustavni principi i odredbe
jednako se odnose na cijelu teritoriju BiH i na sve razine vlasti u zemlji“ (Trnka, 2000:46).
Također veliki utjecaj na implementaciju Aneksa 4 imali su nepošteni i neslobodni izbori, posebno oni iz 1996. i 1997., koje
je odobrio OESS, a koji su potvrdili ono što je učinjeno ratom.172
Loša iskustva iz 1996. iz organiziranja prvih izbora nisu predstavljali neke zapreke međunarodnoj zajednici da u 1997. održi
dvoje izbore. Kritike su opravdano dolazile: „U postupku demokratskih izbora za ustanove, organe i organizacije u legalni okvir države dovedene su, uglavnom, one iste snage koje su dospjele na političku pozornicu netom prije rata, i na njoj djelovale tokom njega“
(Mahmutčehajić, 1998:113). Daytonskim mirovnim sporazumom Bosna i Hercegovina je ustrojena kao zemlja članica Ujedinjenih naroda bez prefiksa republika, protiv čega su isključivo
bili Srbi unutar Republike Srpske. „Državotvornost Bosne i Hercegovine je vrlo upitna upravo zbog činjenice da unutar nje funkcionira Republika Srpska, koja ima atribut ’Republika’“ (Ibrahimagić,
2001:43), dok na drugoj strani Federacija nije država, već entitet
unutar države Bosne i Hercegovine.
Bošnjački povjesničari i stručnjaci iz oblasti prava imali su jedinstven kritički stav prema ovoj „greški međunarodne zajednice“.
„Greška je međunarodne zajednice što je legitimnu i legalnu vlast
Republike BiH svela samo na tzv. muslimansku stranu u ovom sukobu…“ ili… „samo priznanje državnog kontinuiteta Republike BiH u
novom imenu države ’Bosna i Hercegovina’, impliciralo bi da je riječ o
D. Lovrenović, Povijest i duh vremena: tri etnonacionalna pogleda u bosansko srednjovjekovlje, Međunarodni Forum Bosna, 2002, str. 60–85.
171
Aneks 4 – Ustav BiH, dokumenti.
172
God. 1996. održani su prvi izbori koji su bili najmanje fer i pošteni. U 1997.
godini najprije su održani lokalni izbori, 13. i 14. rujna, a zatim izbori za Narodnu skupštinu
Republike Srpske. „Potvrdila se tendencija vidljiva još na općinskim izborima u RS. Istočnim
dijelovima entiteta dominirale su SDS i SRS, a u zapadnim su došle do izražaja umjerene promijene“ (Petritsch, W., isto, str.101).
170
238
građanskom ratu između legalnih i legitimnih vlasti BiH, koje su bile
multietničke sve vrijeme rata, s jedne i s druge strane secesionističkih
Hrvata i Srba koje su predvodili HDZ i SDS s druge strane“. Bosna i
Hercegovina je s ovakvim ustrojem jedina zemlja na svijetu koja
je izgubila atribut Republika.
Ustavom Bosne i Hercegovine ne štite se prava građanina pojedinca, bio je u suprotnosti sa svim demokratskim ustavima zapadne Europe i nije joj mogao osiguravati put niti u Vijeće Europe
i Europsku uniju. Međunarodna je zajednica znala da nešto treba
hitno mijenjati što se tiče Ustava, ali na bilo kakav spomen revizije Daytonskog mirovnog sporazuma reagirala je vrlo energično.
Sve je to bila dobra podloga za kritičke i često neargumentirane
izjave poput: „Međunarodna zajednica ni pet godina poslije Daytona nije počela stvarati jedinstvenu bosansku vojsku“ (Ibrahimagić,
2001:47). Prof. Ibrahimagić je vrlo dobro znao da u multietničkoj
BiH ovakve izjave samo mogu izazvati kontraefekt, jer 2000. BiH
je imala izgrađenu vojsku, koju su činile sastavnice Srba, Bošnjaka i Hrvata i čiji je ministar obrane bio Srbin. Tek nešto kasnije
međunarodna zajednica, u cilju jačanja institucija na državnoj razini, Vijeću ministara daje izuzetno značenje. Sve relevantne odluke Vijeća ministara nisu dobivale na značenju, čak nisu ni usvajane ukoliko ih entiteti ne bi potvrdili. U 2011. uvodi se funkcija
Specijalnog predstavnika Europske unije u Bosni i Hercegovini
(Sorensen), uz Visokog predstavnika. Na inicijativu SAD-a, a u
koju će biti uključena i Europska unija, u posljednje vrijeme sve
više se govori o Ustavnim reformama u Federaciji kako bi se ovaj
preglomazan administrativni entitet učinio funkcionalnim. Ukoliko se radi o prvoj fazi ustavnih promjena, to je dobro. Međutim
bez reforme ustavnih promjena u cijeloj Bosni i Hercegovini, neće
se postići rješenje koje bi zadovoljavalo sve strane.
Zaključak – Bosna i Hercegovina između Daytona i stvarnosti173
Bosna i Hercegovina se danas nalazi u tranzicijskoj fazi, podijeljena na dva entiteta od kojih jedan, Republika Srpska, sve
više ima obilježje države, a drugi, Federacija, nikako da ustavno
profunkcionira, u velikoj nesigurnosti i nestabilnosti, što je karakteristika zemalja jugoistočne Europe. Bosna i Hercegovina je
zemlja koja ima najkompliciraniji i najsloženiji politički sustav,
M. Vego, Politička misao, Zagreb, 2001.
173
239
ne samo u Europi. Daytonskim ustavom u Bosni i Hercegovini
je legalizirano stanje kao rezultat ratnih osvajanja i po ovom
ustavu Bosna i Hercegovina teško može funkcionirati. Četiri razine vlasti: državna, entitetska, županijska i općinska, kojih ima
137,174 74 u Federaciji i 63 u Republici Srpskoj, praktično blokiraju sve odluke. Tu su svakako i četiri službena grada: Sarajevo,
Banja Luka, Mostar i Istočno Sarajevo. Ako se uzme u obzir činjenica da gradovi i svaka općina imaju svoju vladu, onda nije
teško zaključiti o kakvoj se preglomaznoj administraciji radi; nju
ne bi mogla opsluživati ni daleko razvijenija zemlja od Bosne i
Hercegovine. Na izborima narod bira državnu vlast koja je legitimna i legalna. Srbi, Hrvati i Bošnjaci su konstitutivni na cijelom
teritoriju Bosne i Hercegovine i treba osigurati da se zakonske
odredbe počnu poštivati.
U Drugoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina je definirana kao jedna
od šest federalnih jedinica, pod nazivom Narodna, odnosno Socijalistička Republika BiH. Njene granice određene su AVNOJ-em.
Uz prihvaćanje kriterija Montevidejske konvencije175 „država
mora, prema međunarodnom pravu, imati sljedeće osobine: teritorij,
stanovništvo i vlast“.176 Bosna i Hercegovina ima te sve tri osobine.
Međutim različito poimanje teritorija i političkog sustava vlasti
te povijesno različito poimanje vlasti i ustroja, županija itd. ovako uređenoj zemlji ne daje mnogo šanse za opstanak. „Bošnjačka
politika se zauzima za unitarnu građansku državu, srpska politička
elita za ekskluzivni status Republike Srpske kao nacionalne države
bosanskohercegovačkih Srba i njezinu uniju s ostalim dijelom države,
hrvatska politička elita zauzima se za uređenje države kao unije triju
nacionalnih entiteta“ (Kasapović, 2005:195.–196). Ipak, jamac je
međunarodna zajednica (čitaj NATO) da se Bosna i Hercegovina
u nekoj budućnosti ustroji kao demokratska i neovisna država.
Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma je polovično proveden, što predstavlja i najveći udarac ovom mirovnom sporazu U predratnoj Bosni i Hercegovini bilo je ukupno 109 općina, ali je bila daleko razvijena nego sada.
175
Regionalna američka konvencija, uz prihvaćanje načela običajnog međunarodnog prava.
176
Postoje konstitutivna i deklarativna teorija o priznavanju države. Prva kaže
da država postoji samo ako je priznaju druge države, a deklarativna da država postoji bez obzira priznaju li je ili ne druge države. I danas je ovo pitanje aktualno. „Mnoge države u određenoj
mjeri zavise o moćnijim državama ili organizacijama kao što su Ujedinjeni narodi, Europska
unija ili Svjetska trgovinska organizacija“, Wikipedija.država.org
174
240
mu. I pored golemih financijskih sredstava koje je međunarodna
zajednica uložila u Bosnu i Hercegovinu, zemlja je još uvijek jako
osiromašena, s nezaposlenošću koja doseže cifru od 45%, gospodarski objekti ili ne rade nikako, ili rade s minimalnim brojem
radnika, zemlja je to u kojoj se svakodnevno krše ljudska prava
i slobode, zemlja mita i korupcije.177 Posebno zabrinjava činjenica da je već 2002. oko 62%178 mladih stručnih ljudi, zbog slabe
perspektive, željelo napustiti Bosnu i Hercegovinu. Danas je taj
procent nešto veći. Visoki predstavnik je najveći autoritet.
Nakon prijema u Vijeće Europe 2002. Bosna i Hercegovina je
morala usklađivati svoje zakone s međunarodnim konvencijama. Bez obzira što je Zastupnički dom Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine usvojio Rezoluciju kojom je obvezao „sve
entitetske organe vlasti da osiguraju mehanizme za potpunu zaštitu
ljudskih prava i sloboda“,179 situacija se nije mnogo promijenila.
Čini se da je u Bosni i Hercegovini postala praksa da se zakoni samo usvajaju na papiru, a kad se trebaju implementirati na
terenu dolazi do velikih teškoća. Političari često zaboravljaju da
ombudsmani mogu kontrolirati rad sudova i pokretati sudske
postupke za nepoštivanje ljudskih prava.
Međunarodna zajednica je mnogo učinila na izgradnji države Bosne i Hercegovine, ali to možemo zaključiti s 2006. Naime Bosna
i Hercegovina od 2000. ima silaznu putanju koja se od 2006, propasti ustavnih promjena, jače izražava.
Da je međunarodna zajednica napravila relevantne greške u
Daytonu, još ranije je objelodanio idejni tvorac Daytona Richard
Holbrooke,180 kada je ukazao da je temeljni problem ime Republika Srpska i ustroj na ovakav način: tri vojske i tri policije. Republika Srpska je danas najveća zagovornica Daytonskog mirovnog
sporazuma, dok se u Federaciji, posebno Hrvati, ali i Bošnjaci,
bore za ustavne promjene. Međutim ustavnih promjena neće
biti dok se ne postigne konsenzus sva tri konstitutivna naroda, a prema današnjem raspoloženju to će teško ići. Hrvati se u
Ombudsmani BiH, Izvještaj o poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda,
Dokumenti, 2002.
178
Taj broj se u 2006. popeo na preko 72%.
179
Rezolucija o poštivanju ljudskih prava i sloboda koju je usvojio Zastupnički
dom Parlamenta BiH. No bez obzira na Rezoluciju i preporuke, situacija se nije mnogo promijenila. Domaći političari usvajali su i potpisivali zakone, ali ih nisu provodili.
180
R. Holbrooke, Govor na petu obljetnicu Daytonskog mirovnog sporazuma,
2001.
177
241
Federaciji, gdje su Bošnjaci brojčano jači više od tri puta, stalno
osjećaju ugroženim i majoriziranim, posebno kada su u pitanju
težnje mnogih bošnjačkih predstavnika vlasti da se Bosna i Hercegovina ustroji kao građanska država po sustavu jedan građanin – jedan glas. Pitanje održavanja nove konferencije o Bosni i
Hercegovini danas se sve više postavlja, iako međunarodna zajednica u startu odbacuje sve takve prijedloge.
Godina 2012. za Bosnu i Hercegovinu je započela dobro. Naime
u prva tri mjeseca čelnici „šestorke“ dogovorili su, uz pritisak
međunarodne zajednice, zakone o popisu stanovništva, državnoj imovini i vojnim objektima. Vjerojatno je da će polovicom
godine Bosna i Hercegovina biti na dobrom putu za NATO te
dobiti kandidaturu za EU. To je pravi put da ova zemlja postane
suverena i demokratska, što je približava euroatlantskim integracijama.
Literatura :
Ančić, M. (2001), Tko je pogriješio u Bosni i Hercegovini, Mostar.
Izvještaj samostalne specijalizirane radne skupine, Službeni list BiH, Sarajevo,
2002.
Banac, I. (1994), Cijena Bosne, Zagreb, Europa danas.
Begić, I. K. (1997), BiH od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, Bosanska knjiga,
Sarajevo.
BiH i Pakt o stabilnosti, Ministarstvo za europske integracije, Sarajevo, 2002.
BiH 1990-2025. g., Rasprave o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH, UHIP, Zagreb,
2005.
Bildt, C. (1998), Misija mir, Interliber, Zagreb.
Bodanski, J. (1997), Neki to zovu mir, Kongres srpskog ujedinjenja, Beograd.
Borogavac, M. (2000), Rat u BiH, Zadar.
Brzezinski, Z. (1999), Velika šahovska ploča, Interland, Varaždin.
Brzezinski, Z. (2004), Američki izbor. Globalna dominacija ili globalno vodstvo, Politička
kultura, Zagreb i CID Podgorica.
Burg, S. L., Shoup, P.S. (2000), The War in Bosnia-Herzegovina: Ethnic Conflict and
International Intervention, ME Sharpe Armonic New York, London, England.
Chollet, D. (2007), Tajna povijest Daytona, Golden marketing–Tehnička knjiga, Zagreb.
Čehulić, L. (2003), Euroatlantizam, Politička kultura, Zagreb.
Dokumenti: Daytonski mirovni sporazum 1995., Washingtonski sporazum 1994.,
Londonska konferencija 1991., Donatorska konferencija Bonn 1997., Pakt o stabilnosti 1999.
242
Džaja, S. M. (1993), Krieg in Bosnien-Hercegovina, Ursachen und Ausweg, Ethnos-Nation.
Džaja, S. M. (2004), Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991). Svjetlo
riječi, Sarajevo–Zagreb.
Forum Bosne, Povijest identiteta–identitet povijesti, Međunarodni forum Bosna,
Sarajevo, 2002.
Grupa autora (1994), BiH od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata, Press centar
Armije BiH, Sarajevo.
Huntington, S. P. (1996), The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, New York.
Holbrooke, R. (1998), Završiti rat, Šahinpašić, Sarajevo.
Ibrahimagić, O. (1999), Supremacija BiH nad entitetima, drugo dopunsko izdanje,
posebna izdanja, br. 52., KULT, Sarajevo.
Ibrahimagić, O. (2001), Dayton-Bosna u Europi. Pravna suština Daytona, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo.
Kadijević, V. (1993), Moje viđenje raspada–vojska bez države, Politika, Beograd.
Kasapović, M. (2005), Bosna i Hercegovina, podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička misao, Zagreb.
Kukić, S. (2005), BiH–čemu i zašto, Status, 8 /2005.
Lijphart, A. (1977), Democracy in Plural Societies, A. Comparative Eksploaracion, Yale
university Press.
Lijphart, A. (1998), Parlamentarna ili predsjednička vlast, F.P.Z., Zagreb.
Mahmutčehajić, R. (1998), Kriva politika. Čitanje historije i povjerenje u Bosni, Radio
Kameleon, Tuzla.
Markotić, F. A. (1999), Bosna ostaje bez svjedoka, Matica hrvatska, Mostar.
Međunarodna krizna skupina, Propada li Dayton, Sarajevo, 1994.
Miljko, Z. (2006), Ustavno uređenje BiH, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
Mijanović, G. (2000), Podjela nadležnosti između institucija BiH i entiteta, ANURS,
Naučni skupovi, B. Luka, Srpsko Sarajevo.
Petritsch, W. (2002), BiH od Daytona do Europe, Svjetlost, Sarajevo.
Tatalović, S. (2003), Etnički sukobi i europska sigurnost, Politička kultura, Zagreb. Trnka, K. (2000), Konstitutivnost naroda, GRIN, Gračanica.
Vukadinović, R. (1997), Postkomunistički izazovi europskoj sigurnosti, od Jadrana do
Baltika, Ziral, Mostar.
Žepić, B. (2002), Enigma Bosna i Hercegovina, Matica hrvatska, Mostar.
Žepić, B. (2005), Pat pozicija u BiH, Matica hrvatska, Mostar.
243
DAYTON'S BLIND ALLEY
Summary
After ineffective attempts of the European Community/Union
to stop the bloodshed on the territory of former Yugoslavia,
the active involvement of the USA, by the Washington at first,
and later the Dayton Peace Agreement, has stopped the war
and formed the foundations for native political elites to form
the country of Bosnia and Herzegovina. The bitter fact that the
USA has been capable of stopping the war from the start remains. The Dayton Peace Agreement has ensured through 11
Annexes the conditions for the development of an independent country. However, the implementation itself has given partial results, especially in Annexes 4 and 7. The author analyzes
all the advantages and weaknesses of the Dayton Peace Agreement, which has left both negotiating parties unsatisfied. The
biggest merit is that the Dayton Agreement has stopped the
war. Nevertheless, the fact remains that the Agreement has
rewarded the Serb Republic, while it has forced the Bosniaks
and the Croats, yesterday’s opponents, to create an entity – the
Federation of Bosnia and Herzegovina in which the Bosniaks
are thrice more numerous. Under such circumstances the Croats are constantly outvoted and as a constituent people cannot
implement their rights guaranteed by the Constitution. The war
and the war consequences, the incompetence and disharmony of individual Croatian politicians has reduced the number
of Croats in Bosnia and Herzegovina by half. Therefore, it is
necessary that the future constitutional reforms find a solution
to the satisfaction of all, that the future democratic country of
Bosnia and Herzegovina becomes a country acceptable for all.
The International Community has imposed through OHR (Office High Representative) and High Representatives (seven so
far) an exceptionally large number of relevant decisions, since
the native political elites have not been able to reach an agreement. The warnings of the International Crisis Group (ICG), the
Venice Commission and Members of the European parliament
that the Dayton Agreement has become a hindrance in the development of Bosnia and Herzegovina towards Euro-atlantic
Integrations, has not come across acceptance, and the Dayton Agreement has experienced a quiet review. An especially
confusing fact is that the declaration of the high-ranking international officials: Wolfgang Petritsch High Representative, Paddy Ashdown High Representative, Donald Heis Deputy High
244
Representative), upon the expiry of the mandate in Bosnia and
Herzegovina, was: ”Dayton is a strait jacket”, ”Dayton has become a hindrance to the progress”, ” Dayton is a mere window
dressing“. It needn’t be emphasized that they kept silent about
it while performing the mandate.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Dayton Peace Agreement,
Washington Agreement, Constitution, equality of three constituent peoples
DIE DAYTON SACKGASSE
Zusammenfassung
Nach erfolglosen Versuchen der Europäischen Gemeinschaft /
Union das Blutvergießen auf dem Gebiet des ehemaligen Jugoslawiens aufzuhalten, das aktive Eingreifen der USA, zuerst
mit dem Friedensabschluß vonWashington und danach mit
dem Friedensabschluß von Dayton, hat man den Krieg beendet und Grundlagen geschaffen für einheimische politische Eliten den Staat Bosnien und Herzegowina zu errichten. Es bleibt
die bittere Tatsache dass die USA den Krieg von Anfang an
aufhalten konnten.
Durch Anlage 11 hat der Friedensabschluß von Dayton die Voraussetzungen für die Errichtung eines eigenständigen Staates gesichert. Jedoch die Implementierung selbst hat parteille
Ergebnisse ergeben, besonderes in Anlage 4 und 7 analysiert
der Autor alle Vorteile und Nachteile des Friedensabschlußes
von Dayton, mit dem keine einzige Verhandlungspartei zufrieden ist. Der größte Verdienst des Dayton-Abkommens ist dass
der Krieg aufgehalten wurde. Jedoch bleibt die Tatsache, dass
das Abkommen die Republik Serbien belohnt hat, während
die Bosnier und Kroaten, die gestrigen Gegner, gezwungen
wurden ihre Entität aufzubauen – die Föderation Bosnien und
Herzegowina in der die Bosnier dreimal zahlreicher sind. In solchen Umständen werden Kroaten ständig überstimmt und als
Volksgruppe können sie ihre mit der Verfassung zugesicherten
Rechte nicht verwirklichen. Durch den Krieg und die Folgen
des Krieges, als auch durch die Unfähigkeit und Uneinigkeit
einzelner kroatischen Politiker, wurde die Anzahl der Kroaten
in Bosnien und Herzegowina halbiert. Dieses verpflichtet dass
zukünftige Verfassungsreformen eine Lösung zur Zufriedenheit
aller finden müssen, dass der zukünftige demokratische Staat
245
Bosnien und Herzegowina ein Land wird, welches akzeptabel
für alle ist. Die internationale Gemeinschaft hat über die OHR
(Office High Representative) und Hohe Repräsentanten (bisher
sieben) eine aussergewöhnliche Vielzahl relevanter Entscheidungen auferlegt, weil die inländischen politischen Eliten keine
Vereinbarung treffen konnten. Mahnungen der Internationalen
Krisengruppe (ICG), der Venedig-Kommission und der europäischen Parlamentsmitglieder, dass Dayton eine Behinderung für
den Fortschritt von Bosnien und Herzegowina zu den euroatlantischen Integrationen geworden ist, sind nicht auf Annehmen gestoßen und das Dayton-Abkommen hat eine stille Neubearbeitung erlebt. Besonderes beirrt die Tatsache dass hohe
internationale Beamten: Wolfgang Petritsch Hoher Repräsentant, Paddy Ashdown Hoher Repräsentant, Donald Heis Erster
Stellvertreter des Hohen Repräsentanten, als sie die Amtszeit
in Bosnien und Herzegowina beendet haben, äußerten: „ Dayton ist eine Zwangsjacke , „ Dayton ist eine Behinderung für
den Fortschritt , „ Dayton ist eine Fassade “. Man braucht nicht
hervorzuheben, dass sie davon geschwiegen haben während
sie ihre Amtszeit verrichteten.
Schlüsselwörter: Bosnien und Herzegowina, Friedensabschluß
von Dayton, Washington- Abkommen, Verfassung, Gleichberechtigkeit der
drei Völkergruppen
246
Ivan Lovrenović
TREĆI MODUS HRVATSKE POLITIKE
Lovrenović, Ivan, rođen 1943., književnik. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu. Radio kao gimnazijski profesor u Mrkonjić-Gradu, te kao urednik u reviji
za kulturu Odjek i u izdavačkim kućama Veselin Masleša i Svjetlost u Sarajevu. Od
1993. do 1996. s obitelji živio u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Nakon Dejtonskoga
sporazuma vratio se u Sarajevo.
Književnu prozu, eseje, novinske članke i komentare objavljuje od 1969. godine.
Eseji i članci o aspektima rata u BiH od 1992. do 1996. objavljivani su mu u
stranim listovima i časopisima: New York Times, Frankfurter Rundschau, Frankfurter Algemeine Zeitung, Die Zeit, Le Messager Europeen itd. Redovito je pisao
u splitskom političko-satiričnom listu Feral Tribune, do njegova gašenja 2008.
godine, te u sarajevskom tjedniku Dani, do 2010. godine. Radio u Durieuxu kao
urednik edicije bosanskohercegovačkih pisaca Ex Ponto; pokrenuo je sarajevski
časopis za kulturu, znanost, društvo i politiku Forum Bosnae. Uređivao je književnu
biblioteku Dani te u Synopsisu pokrenuo i uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene –
izabrani spisi bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća. Objavio je dvadesetak
knjiga proze, eseja, kulturnopovijesnih studija, kronika, putopisa i političkih analiza
(Unutarnja zemlja, Ivo Andrić, paradoks o šutnji). Napisao scenarije za dokumentarne filmove Sto godina Zemaljskoga muzeja u Sarajevu Vlatka Filipovića (1989)
i Stoljeća Bosne Srebrene Ademira Kenovića (1990).
Sažetak
Nužan je „treći modus“ hrvatske politike, koji bi na konzistentan
i principijelan, a u isti mah prospektivan način umio u cjelinu
povezati svoje partikularne, hrvatske, i opće, bosanskohercegovačke motive i ciljeve; takav modus koji neće biti podložan
ničijemu dnevno-političkom diktatu ni bilo kakvim kalkulantskim obzirima. To bi istovremeno moralo značiti i temeljitu reviziju načina na koji su se sve dosadašnje politike pozivale na
narod i pripadnost narodu kao na izvor svoje legitimnosti. Pripadnost narodu naime ne znači ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema
vlastitoj društvenoj zajednici. Sukladno tome, hrvatsko pitanje
u Bosni i Hercegovini moguće je u svim njegovim aspektima
vjerodostojno postavljati i pozitivno rješavati, ne kao separatno etnonacionalno, za koje su zainteresirani samo Hrvati, nego
247
kao strukturalno pitanje Bosne i Hercegovine, za koje su zainteresirani svi. Tek na taj način i s takvom političkom uvjerljivošću
postavljeno, ono može postati obvezujuće i za sve relevantne
političke subjekte u državi, i za međunarodnu zajednicu, i tek
tako ono se od problema može preokrenuti u jedno od ključnih
rješenja bosanskohercegovačke krize.
Ključne riječi: hrvatsko pitanje, monopol HDZ-a, reintegracija BiH
Današnja Bosna i Hercegovina živi u permanentnoj unutarnjoj
političkoj napetosti, koja se od 2006. godine zaoštrava uzlaznom
linijom. Sadržaj i smjer te napetosti i toga procesa (važno je razumjeti da se radi o procesu!) u najgrubljem opisu bi se mogli svesti
na pitanje: država triju nacija ili tri nacionalne države? Krucijalno je pitanje: postoje li mogućnosti reintegracije? Pri čemu pojam reintegracije više doista nije razumno shvaćati kao bilo kakav
oblik restauracije nekoga od prošlih „poželjnih“ političkih stanja,
nego kao novu, realno ostvarljivu političku strukturu, koja će
omogućavati toliko potrebnu socijalnu i političku stabilizaciju i
opstanak Bosne i Hercegovine.
„Hrvatsko pitanje“ u takvom kontekstu sadrži dvovrstan potencijalitet: može biti beskrajan „remetilački faktor“, a može biti i
katalizator nekoga od mogućih oblika reintegracije. Hoće li biti
jedno ili drugo ovisi prvenstveno o nastupu, ciljevima i praksama hrvatskih političkih subjekata, ali ne samo o njima.
Dva desetljeća nakon uspostave parlamentarne demokracije i državnoga osamostaljenja Bosne i Hercegovine, te desetljeće i pol
nakon zaustavljanja rata i uspostave dejtonskoga mira, hrvatsko
nacionalno pitanje danas je dospjelo u mrtvi politički ugao. Ono
ne predstavlja samo problem Hrvata, nego i jedan od ozbiljnih
problema u ionako neizvjesnom procesu političke konsolidacije Bosne i Hercegovine. Mnogo je uzroka koji su doveli do tako
poraznoga rezultata, i u važnome a do danas praktično nezapočetom poslu kritičkog rasvjetljavanja tih uzroka i uzročnika ne
bi trebao ostati pošteđen nitko. Među tim uzrocima svakako je
najvažniji – monopolsko, etnonacionalistički uskogrudno i protudemokratično vođenje hrvatske politike, s hipotekom dvosmislenoga odnosa prema Bosni i Hercegovini, što je do danas ostalo
trajnim obilježjem političke prakse Hrvatske demokratske zajednice, odnosno hadezeovštine uopće, kao glavnoga i cijelo ovo vrijeme zapravo jedinoga subjekta nacionalne politike Hrvata u Bo248
sni i Hercegovini. U tu negativnu bilancu, za koju su osim glavne
hrvatske stranke odgovorne i mnoge hrvatske vjersko-crkvene,
kulturne, obrazovne, akademske institucije, spada i sistemsko
nametanje isključujućega i izolativnog, monokromnog modela
nacionalne kulture i identiteta, koji Hrvate otuđuje i udaljuje od
bosanskohercegovačke dimenzije njihovoga identiteta i političkog interesa, a ne približuje ih nikakvome drugom stabilnom i
prospektivnom rješenju.
Zbog svega toga danas je gotovo nemoguće na čist i vjerodostojan način postavljati pitanje političke pozicije Hrvata u Bosni
i Hercegovini, nego je ono postalo s raznih strana predmetom
političke trgovine, manipulacije, zloupotrebe, ili jednostavno –
nerazumijevanja.
Danas su na sceni dva oprečna i međusobno ljuto rivalska nastupa, a oba se pozivaju na iste motive i ciljeve: na poboljšanje političkog položaja hrvatskog naroda i na konsolidaciju Bosne i Hercegovine. Jedan od njih, hadezeovski, vidi postizanje tih ciljeva
kroz potpunu etničku autonomiju, institucionalnu i teritorijalnu, nalazeći partnere za takvu politiku u vladajućim strankama
u Republici Srpskoj (za što je cijena priznavanje apsolutne nedodirljivosti Republike Srpske u bilo kakvim budućim ustavnim
promjenama). Drugi hrvatski nastup, koji u nedostatku nekoga
osmišljenijeg koncepta zastupaju male stranke trenutno uključene u vladajuću strukturu samo u Federaciji BiH, mogućnost
postizanja proklamiranih ciljeva vidi kroz stjecanje institucionalnih etničkih prava politikom koaliranja s mnogo moćnijim,
bošnjačkim političkim faktorima, pri čemu su mu jedine garancije – dobra volja tih faktora.
Ni jedna ni druga opisana hrvatska politika, po svojim krajnjim
dometima i efektima, nije niti može biti katalizatorom reintegracije, a ne može ostvariti ni vlastite proklamirane „hrvatske“
ciljeve.
Stare hadezovske strukture s jednako nezajažljivim apetitom
i dalje pretendiraju na monopolsko predstavljanje naroda, bez
ikakvih znakova svijesti o vlastitoj odgovornosti za hrvatski
politički slom. U toj ambiciji ne ustežu se, kako rekoh, ni od
partnersko-interesnoga povezivanja s ekskluzivno srpskim nacionalnim strankama u Republici Srpskoj, najodgovornijim za
političku nestabilnost Bosne i Hercegovine, kao i za demografsku i političku katastrofu Hrvata u tom dijelu države. Problem je
utoliko ozbiljniji što se to partnerstvo politički artikulira kao an249
tagoniziranje srpsko-hrvatskoga i bošnjačkog političkog bloka.
Stvaranje takvih odnosa i takvoga političkog ambijenta može,
eventualno, odgovarati ciljevima srpske nacionalističke politike
kakvu vodi današnja vladajuća struktura u Republici Srpskoj, ali
Hrvatima ne može donijeti ništa osim daljnjega pogoršanja vlastitoga položaja i novih teških političkih hipoteka.
Iz perspektive bošnjačkoga nacionalno-građanskog političkog
hibrida (indikativno predstavljenog aktualnom „crveno-zelenom“ koalicijom Socijaldemokratske partije BiH i Stranke demokratske akcije) na pitanje političkoga položaja Hrvata ne gleda se principijelno, kao na strukturalno i važno pitanje Bosne
i Hercegovine i njezine političke izgradnje, nego kao na nužno
zlo i prilazi mu se pragmatično-interesno, tako da se ono nastoji
iskoristiti za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Ta se neprincipijelnost najbolje vidi u spremnosti na različite proceduralne trikove, formalističko izigravanje ustavnih i izbornih odredbi, pa čak
i na izravno kršenje ustavnih propozicija – što je sve omogućeno
jedino izrazitom malobrojnošću hrvatskoga izbornog tijela. Paradoks takve prakse jest i to što se njome, reaktivno, pospješuje
nacionalna homogenizacija i ojačava hadezeovska politika, po
Hrvate dubinski i dugoročno štetna.
Politički i intelektualni potencijal hrvatskih krugova koji se u
ratnoj i neposredno poratnoj prošlosti jasno suprotstavljao pogubnoj politici HDZ-a, u međuvremenu se ili posve istopio ili se
konformirao većinskom bošnjačkom pogledu. Iscrpljujući se sav
u ritualiziranoj kritici HDZ-a, on ne uspijeva pronaći i artikulirati svoj izvorni diskurs, autentično bosanskohercegovački i hrvatski u isto vrijeme, koji će ponuditi uvjerljivu i sadržajnu kritiku,
kako sebične hadezeovske etnoteritorijalne politike i njezinoga
inferiorističko-destruktivnog vezanja uz skute nacionalističke
politike iz Republike Srpske tako i asimilacijske strategije i prakse iz krugova bošnjačke nacionalno-građanske politike.
Iz svega očigledno proizlazi ozbiljna potreba za „trećim modusom“ hrvatske politike, koji bi na konzistentan i principijelan a u
isti mah prospektivan način umio u cjelinu povezati svoje partikularne, hrvatske, i opće, bosanskohercegovačke motive i ciljeve;
takvim modusom koji neće biti podložan ničijemu dnevno-političkom diktatu ni bilo kakvim kalkulantskim obzirima, a kakav
do sada na politički organiziran način nije nudio nitko.
To bi istovremeno moralo značiti i temeljitu reviziju načina na
koji su se sve dosadašnje politike, potpuno neovisno o njiho250
vim međusobnim političkim i naročito interesnim rivalstvima,
pozivale na narod i pripadnost narodu kao na izvor svoje legitimnosti. Pripadnost narodu naime ne znači apsolutno ništa ako
najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom
integritetu i prema vlastitoj društvenoj zajednici. Sukladno
tome, hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini moguće je u svim
njegovim aspektima (političkom, društvenom, ekonomskom,
kulturnom, identitetnom) smisleno i vjerodostojno postavljati i
pozitivno rješavati ne kao separatno etnonacionalno, za koje su
zainteresirani samo Hrvati, nego kao strukturalno pitanje Bosne
i Hercegovine, za koje su zainteresirani svi. Tek na taj način i s
takvom političkom uvjerljivošću postavljeno, ono može postati
obavezujuće i za sve relevantne političke subjekte u državi, i za
međunarodnu zajednicu (koja ga je i sama do sad uvijek tretirala
kao nužno zlo ili kao zanemarljivu veličinu), i tek tako ono se od
problema može preokrenuti u jedno od ključnih rješenja bosanskohercegovačke krize.
THE THIRD MODE OF CROATIAN POLITICS
Summary
A „ third mode “ of Croatian politics is necessary, one which
would know how to intergrate in a consistent and principled,
but at the same time prospective manner its particular, Croatian, and general, Bosnian-Herzegovinian motives and goals
into a whole; such a mode which would be neither subject to
anyone’s everyday political dictation nor to any calculated considerations. At the same time it would have to mean a radical
revision of the way in which all previous politics appealed to
the people and belonging to the people as the source of its
legitimacy. In other words, belonging to the people does not
mean anything if it does not mean first and foremost responsibility towards your own, individual integrity and towards your
own community. Accordingly, it is possible to credibly raise the
Croatian question in Bosnia and Herzegovina in all its aspects
and to positively deal with it, not as a separate ethnonational
matter, which interests the Croats alone, but also as a structural
matter of Bosnia and Herzegovina, which interests all. Only in
that way and raised with such political credibility, it can be251
come obligatorily for all relevant political subjects in the country and for the International Community, and only in this way it
can be changed from a problem into one of the key solutions
of the Bosnian-Herzegovinian crisis.
Key words: the Croatian question, HDZ monopoly, reintegration of BiH
DRITTER MODUS DER KROATISCHEN POLITIK
Zusammenfassung
Der „ dritte Modus “der kroatischen Politik ist erforderlich, der
auf eine beständige und grundsätzliche, und gleichzeitig prospektive Weise seine partikulare, kroatische und allgemeine,
bosnisch-herzegowinische Motive und Ziele in eine Einheit
verbinden könnte; Ein Modus der nicht dem täglichen politischen Diktat von irgendjemand weder irgendwelcher berrechneten Betrachtungen unterliegt. Das müsste gleichzeitig bedeuten: eine gründliche Neubearbeitung der Weise auf welche
sich bisherige Politiken an das Volk und die Volkszugehörigkeit
als Quelle der eigenen Legitimität bezogen haben. Die Volkszugehörigkeit bedeutet nämlich nichts, wenn sie zuerst nicht
Verantwortung zur eigenen, individuellen Integrität und zur eigenen gesellschaftlichen Gemeinschaft bedeutet. Demgemäß,
kann man das kroatische Anliegen in Bosnien und Herzegowina in allen Auffassungsweisen wahrheitsgemäß errichten und
positiv auflösen, nicht als etwas separates ethnonationales, für
welches nur die Kroaten Interesse haben, sondern als strukturelles Anliegen Bosnien und Herzegowinas, für das alle Interesse haben. Erst auf diese Weise und mit dieser politischen
Überzeugungskraft errichtet, kann es verbindend werden für
alle relevanten politischen Subjekte im Staat und für der internationale Gemeinschaft und erst so kann man es vom Problem
zu grundlegenden Lösungen der bosnisch-herzegowinischen
Krise wenden.
Schlüsselwörter: kroatisches Anliegen, HDZ Monopol, Wiedereingliederung Bosnien und Herzegowinas
252
Edin Šarčević
KAKO DO NOVOG USTAVA BIH?
USTAVOTVORSTVO IZMEÐU
„DEMOKRATIZACIJE PRAVNE ZNANOSTI“
I „PRIMITIVIZACIJE JAVNOPRAVNOG
DISKURSA“
Šarčević, prof. dr. Edin, rođen je 1958. godine. Magistrirao je pravne nauke na
Pravnom fakultetu u Beogradu 1988; promovirao na Pravnom i ekonomskom fakultetu u Saarbrückenu 1992; habilitirao državno, europsko i međunarodno pravo
te opće teorije države na Univerzitetu Leipzig (1999–2002).
Do 1992. radio je kao urednik na Trećem programu Radio Sarajeva i bio viši asistent na Pravnom fakultetu u Sarajevu, od 1992. gostujući je profesor na Univerzitetu Helsinki, od 2004. izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta
Leipzig. Od 2010. redoviti je profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a od 2011.
redoviti profesor na Pravnom fakultetu na Rijeci, no ni na jednom fakultetu nije
stalno zaposlen. Također vodi regionalni Centar za javno pravo u Sarajevu.
Osnivač je i glavni urednik Sveski za javno pravo, a objavio je i više knjiga iz područja državnog, europskog i međunarodnog prava, opće teorije države te filozofije
prava (Der Rechtsstaat, 1996., Ustav i politika, 1997., Religionsfreiheit und der
Streit um den Ruf des Muezzins, 2000., Das Bundesstaatsprinzip, 2002., Osnove
nemačkog državnog prava, 2005., Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični
problemi, 2009., Ustav iz nužde, 2010. i dr.).
Sažetak:
Autor prikazuje i valorizira tri uzajamno povezana fenomena:
Prvi se odnosi na fenomen primitiviziranja javnopravnog diskursa u BiH. On je vidljiv u procedurama dogovaranja ustavnih
amandmana po kafanama, po domaćim i stranim ljetovalištima,
zatim, u proizvođenju ustavnih tekstova u „kućnoj radinosti“, u
javnom proglašavanju političkih praktika ili parlamentarnih odluka neustavnim kao i u akademskim apstrakcijama koje bez
253
ikakvog dodira s normativnošću ustavne rasprave odstranjuju
iz stručnog i uvode u socijalnofilozofski ili poetski milje. Sve je
dopunjeno kvazidoktrinalnim stavom o „demokratizaciji pravne
prakse i teorije“. U bosansko­hercegovačkim prilikama se ovaj
trend dovršava kao neograničena primitivizacija javnopravnog
diskursa u čiji bilans ulazi zamjena snage argumenta „argumenta snage“. Drugi fenomen se odnosi na nemogućnost standardizacije Aneksa 4 u državni Ustav. Prema zahtjevima pravne
znanosti primjena javnopravnih standarda se mora obezbijediti
ustavnopravnim tekstom i jurisdikcijom državnih sudova. Konsekventna primjena javnopravnih standarda bi Aneks 4 morala
preoblikovati u državnopravni model sa potpuno novom organizacijom države. Ovakav ustavni tekst je, drugim riječima,
„nepopravljiv“ i mora se zamijeniti novim modelom. Kako do
njega doći, predmet je završnog dijela koji se fokusira na fenomen donošenja ustava. Ono se ovdje postavlja s obzirom
na potrebu donošenja novoga ustava u situaciji primitiviziranog javnopravnog diskursa koji otklanja javnopravne standarde kao mjerodavne kriterije. Autor ukazati na značaj „ustavnog
konventa“ kao modela koji omogućuje susret pravne znanosti i
pravnog diletantizma u formi praktičnog ustavotvorstva.
Ključne riječi: Ustavno pravo, ustavni konvent, Aneks 4, Daytonski Ustav, pravna država, javno pravo, pravna teorija
I. Zajednička komisija za provođenje Odluke Sejdić-Finci
Bosanskohercegovačko ustavno pravo se mora civilizirati privođenjem pisanog ustavnog prava i organizacije državne vlasti
standardu pravne državnosti. Ova nužnost je najavljena nedvosmislenim argumentima već 2000. godine.181 Od 2004. su
impulsi jurisprudencije dobili konkretan oblik u ustavnim prijedlozima i dramatičnom pokušaju da se postojeći model stavi
van snage uvođenjem „hrvatske samouprave“.182 Par godina kasnije je Skupština Vijeća Evrope, dva puta, 2006. i 2008. godine,
nedvosmisleno zahtijevala da se izmjenom Ustava ukine permanentno kršenje EKLJP-a u pogledu diskriminiranja „nekonstitu Usp. N. Pobrić, »Ustavne reforme u Bosni i Hercegovini – „za“ i „protiv“«,
Ljudska prava, 3–4/2000., od str. 77.
182
E. Šarčević, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo, 2009., od str. 11.
181
254
tivnih naroda“,183 odnosno da se reformira entitetsko glasanje u
Predstavničkom domu i da se revidira široko postavljena zaštita
„vitalnog nacionalnog interesa“.184 Ako su nakon toga i isticani
politički stavovi o nepromjenjivosti dejtonskog modela, oni su
definitivno obesnaženi odlukom ESLJP-a u predmetu Sejdić-Finci od 22. decembra 2000.185 Nakon toga je uslijedilo nešto jasnije
pozicioniranje parlamentarnih stranaka i njihovo grupisanje na
jednoj strani oko programa minimalnih ustavnih promjena koji
nose tzv. politički blok srpskih partija, i na drugoj oko programa
maksimalnih ustavnih promjena koji nose svi ostali politički i nepolitičkih akteri ustavotvornog procesa.
Srpski pogled bi se mogao svesti na jednostavnu formulu: reforma ustavnog prava bez promjene samog ustava. Ostali pogledi bi
se mogli svesti na zahtjev da se reforma ustavnog prava provede
kao obuhvatni preustroj organizacionog dijela Ustava. On obuhvata novi teritorijalni ustroj, preraspodjelu nadležnosti i uspostavljanje klasičnog federalnog modela u organizaciji parlamentarne vlasti. Sve se sažima u zahtjevu za sistemskim ustavnim
promjenama.186
Nakon Odluke Sejdić-Finci činilo se najprije da će do reforme
ustavnog prava doći brzo i bez velikih poteškoća. No broj obrazovanih komisija je do danas ostao obrnuto proporcionalan
konkretnim pomacima.187 Tako do februara 2012. nije došlo do
ozbiljnijeg pomaka niti se vidi konkretna inicijativa iz bosanskohercegovačkog ili entitetskog parlamenta. Oktobra 2011. je formirana Privremena zajednička komisija oba doma Parlamenta
BiH koja do 30. novembra 2011. – do roka koji je sama sebi postavila – nije uspjela pripremiti prijedlog amandmana na Ustav
BiH kao ni prijedlog izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH do
Rezolucija br. 1513 donešena na sjednici od 29. 06. 2006. (21. sjednica) kao
i Rezolucija 1725/2010., april 2010.
184
Rezolucija br. 1628 donešena na osnovu izvještaja monitoring-teamova Vijeća Evrope, koji je bio sastavni dio izvještaja o stanju u BiH; donešen na sjednici Skupštine
Vijeća Evrope od 30. 09. 2008 (31. sjednica).
185
Aplikacija br. 27996/06 i 34836/06, od 22.12. 2009. Presuda je objavljena
i u Službenim novinama BiH
br. 17/10.
186
Usp F. Vehabović, »Zašto neće doći do ustavnih promjena«, Sveske za javno
pravo, 1–2/2010., od str. 39.
187
Usp. N. Kulenović, I. Hadžialić-Bubalo, M. Korajlić, »Presuda Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Konkretne posljedice – prvi pregled«, Sveske za javno pravo,
1–2/2010., od str. 18., posebno navode u napomeni 6.
183
255
31. decembra 2011. Iz „Izvještaja o radu Privremene zajedničke komisije oba doma za provođenje presude Evropskog suda za ljudska
prava u Strazburu u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“, koji je Parlamentarna skupština usvojila 1. decembra 2011.
godine,188 stvarne razlike o konceptu ustavnih promjena su suprostavljene konsenzusu o najminimalnijim izmjenama Aneksa
4: centralna tema, a time i naznaka mogućeg konsenzusa o minimalnom usklađivanju Ustava zahtjevima Odluke Sejdić-Finci ostaje fokusirana na Predsjedništvo i Dom naroda. No i ovaj
minimalni okvir do danas nije osiguran jednoznačnim stavom
političkih stranaka i Vijeća nacionalnih manjina BiH o obimu i
strukturi izmjena Aneksa 4. Takav rezultat je bio predvidiv.189
Minimalna intervencija zaobilazi potpuno stvarne probleme
ustavnog ustrojstva BiH: nesrazmjerni federalizam, neprirodna
teritorijalna podjela, entitetsko glasanje, obim vitalnog nacionalnog interesa, raspodjela nadležnosti i mehanizmi etnizacije
ustavnog prava.
II. Civiliziranje državne vlasti ustavnim pravom
Zbog čega dakle bosanskohercegovačko društvo do danas nije
iskoristilo šanse za reformu ustavnog prava, kao šanse za civiliziranje jednog modela vladavine i modela države? Civiliziranje
u smislu otklanjanja blokada u napretku prema društvu blagostanja, korištenjem prednosti ustavnog prava, koje bi stajalo u
uskoj stvarnoj ovisnosti sa izrastanjem multikulturne Evropske
unije i svjetske zajednice?190 Taj se proces može shvatiti – i upotrijebiti u bosanskohercegovačkom kontekstu – kao izrastanje
socijalnopsihološke sposobnosti samokontrole u procesu modernizacije.191 Civiliziranje je dakle jednako sposobnosti i volji
građana, političkih elita i medija masovnog komuniciranja da
provedu posljednji korak za pristup evropskim integracijama, a
time i za standardizaciju u vršenju političke vlasti koja civilizira
vladavinu uopšte.
Parlamentarna skupština BiH, br.: 01,02-50-14-1052/11, Sarajevo,
188
01.12.2011.
Usp. Vehabović (bilj. 6).
Usp. o pojmu civilizirnja J. Habermas, Zur Verfassung Europas. Ein Essay,
Berlin, 2011., str. 44.
191
Usp. u tom smislu N. Elias, Über den Prozeß der Zivilisation, sv. I–II, Bern–
München,1969.
189
190
256
Prvi korak u civiliziranju državnih krugova vlasti morao je biti
radikalan zaokret prema uspostavljanju standarda u zaštiti
ljudskih prava i pravednog preoblikovanja unutardržavnih konstelacija u smislu uspostavljanja radikalnog republikanizma i
pravne državnosti. Ni jedno ni drugo nije moguće na premisama
javnopravnog zaokruživanja zločina, etničkog čišćenja, obesnaženja građanskog principa ili na premisi njegovog svođenja na
politički dekor u procedurama parlamentarnih tijela.192 Suprotno tome, izgradnja ustavnog sistema koji bez ikakvih ograda
podstiče zaštitu ljudskih prava i pravne države, koji osigurava
institucionalno otklanjanje ratnih ideala i nepravde, nije samo
light-motiv pri civiliziranju državne vladavine, nego i stalna tekovina konkretnih država, država članica Evropskog vijeća i članica
Evropske unije.193
Sigurno je da je napredak u ustavnopravnom civiliziranju državnih i društvenih odnosa blokiran političkim fragmentiranjem Bosne i Hercegovine. U bilans blokada ulazi fragmentirani
politički život. U njegovom centru je entitetsko zaokruživanje
političkih partija: ne postoje političke partije koje uzimaju u obzir državu u cjelini. Uz to dolaze velikodržavni pritisci ili diktati nacionalističkih vrijednosti. No kakav je doprinos znanosti o
javnom pravu, jurisprudencije u cjelini, i općenito pravnika od
zanata promašenom projektu ustavne obnove i civiliziranja državne vlasti?
U kakvom ambijentu i ko piše ustavne projekte?
III. Bliska historija: demokratski primitivizam
Ovo pitanje nas dovodi pred zahtjevan zadatak bilansiranja pravničkog angažmana u preddejtonskom i postdejtonskom periodu.
Zasigurno ga nije moguće ni otkriti ni rekonstruirati u cjelini, i
pored poznatih imena koja su se u funkcijama savjetnika i eksperata, diplomata i agenata provlačili po skupštinskim tijelima,
komisijama ili internacionalnim konferencijama, manje-više kao
skutonoše samoproglašenim „predstavnicima naroda“, sa vrlo
O ovisnosti državnopravnog modela o građanskom principu i proceduralnoj legitimaciji volje apstraktnih građana usp. E. Šarčević, Ustav iz nužde, Sarajevo, 2010., od
str. 130.
193
O pricipu pravne države i konkretnim ustavnopranim formama usp. A. Weber, Europäische Verfassungsvergleichung, München, 2010., od str. 144.
192
257
jednostavnim zadatkom: da ugodne pozicije u političkim tijelima, na najvišim sudovima ili univerzitetskim stolicama, unovče
za „pravni stav“. No moguće je identificirati opšti trend koji su sa
različitim intenzitetom diktirali jursiprudencija i džavni organi
kao otjelotvorenje ustavotvornog uma pravnika.
Karakteristično mjesto, sa kojeg se ugrubo vide pravci suradnje
pravnika i etnopolitičara, koji dosežu do naših dana, predstavlja
zahtjev iz 1990. godine da se u okviru ustavnog sistema Republike BiH „narodi dogovaraju“ posredstvom „istinskih predstavnika
naroda“.194 Kako tadašnji ustavni sistem u organizacionom dijelu
nije omogućavao dogovore naroda, pribježište je pronađeno u
svjesnom izigravanju pisanog ustavnog prava. Nastupila je era
demokratskog primitivizma195, čiji je glavni produkt došao u formi
vaninstitucionalne razgradnje ustavnog sistema BiH.
Za potrebe javnopravnih rasprava, fenomenom demokratskog
primitivizma opisujem povratak u biološku „izvornost“ ustavotvorstva. Ono podrazumijeva razgradnju državnog naroda i
uspostavljanje biološki shvaćenog naroda kao vlasnika javne vlasti.196 Ovakav socijalni program fungira kao negativna reakcija
na egalizirajuće učinke državnopravnog uobličavanja vlasti i kao
opravdanje za poništenje socijalnih vrijednosti koje nisu u službi jednog kulturno-biološki shvaćenog naroda. On je u BiH uveden sa „prvim demokratskim izborima“, proveden je i medijski
podržan demokratskim procedurama. U konačnici je oslobodio
„unutrašnjeg majmuna“ u političkom mentalitetu bosanskog čovjeka – on je sada dobio politički okvir i institucionalnu podršku
zaokruženu javnopravnim dokumentima kako bi u javnom životu živio svoje nacionalističke nagone. Bez izričite i prećutne
saradnje javne vlasti, sudova i pravnika, takav program ne bi bio
moguć.
Upravo pravno-politička praksa iz zadnje decenije prošlog stoljeća odgovara ideal-tipu demokratskog primitivizma. Fenomen obuhvata dva aspekta: jedanput javnopravnu razgradnju
državnopravnog modela, zasnovanog na građanskom suvere194
Najava ovog trenda u govoru A. Izetbegovića na TV-Sarajevu 26. 05. 1990.
(A. Izetbegović, Sjećanja: autobiografski zapis, Sarajevo, 2001., str. 78); detaljan prikaz fenomena kod Šarčević (bilj. 12, od str. 96.).
195
O fenomenu demokratskog primitivizma detaljnije u E. Šarčević, Ustav i
politika, Sarajevo, 1997., od str. 100.
196
Pretpostavljam da je jasna razlika između biloško-kulturnog pojma naroda i
državnopravnog naroda. O definitornim elementima upućujem na Šarčević (bilj. 2).
258
nitetu, vaninstitucionalnim praktikama i nasiljem, a drugi put
nadomještanje državnopravnog modela Rebublike BiH, dejtonskim modelom BiH, koji počiva na suverenitetu etnički profiliranih „konstitutivnih naroda“ i uračunava javnopravno ozakonjenje nasilja.197 U ovom periodu se fenomen samo na površini
pokazivao u formama spajanja ministarskih fotelja i trgovačkih
preduzeća, u formama nastanka ratom profiliranih akademskih
elita koje su u novu postratnu eru ušle sa brzopoteznim ratnim
i poratnim doktoratima, zatim u sramotno niskom standardu
pravnih rasprava o javnopravnim pitanjima198, kao i u udžbeničkoj obradi ustavnog prava.199 Kakve su stvarne razmjere demokratskog primitivizma neće nikada biti do kraja rasvijetljeno, no
za javno pravo ih ilustriraju tri karakteristična mjesta: (1) ustavnopravno uobličavanje Republike BiH do Daytonskog sporazuma, (2) način potpisivanja Aneksa 4 i Okvirnog sporazuma za
mir u području važenja Ustava Republike BiH i (3) izbor i odluke
sudija Doma za ljudska prava i Ustavnog suda BiH.
1. Prvi pokazatelj stvarnog učinka demokratske primitivizacije
javnog prava vidi se u činjenici da su organi Bosne i Hercegovine od
1993. do potpisivanja Daytonskog sporazuma djelovali na osnovu
neustavnog akta.200 On je poznat kao „Odluka o utvrđivanju prečišćenog teksta Ustava Republike BiH sa Prečišćenim tekstom Ustava koji je
njen sastavni dio“.201 Naime Predsjedništvu BiH, pretpostavljam uz
adekvatnu poduku pravnih savjetnika, nije smetala Odluka Ustavnog suda BiH da je pravni akt na osnovu kojeg je vođena politika u
ime Republike BiH neustavan.202 Ono je upravo podsticalo neustavan
rad tehnikom vladavine uredbama za nuždu i na tim premisama je
uvelo Rebubliku BiH u dejtonski aranžman.203 Značajan međubilans
Opisi kod Šarčević (bilj 12.), str. 95–119.
Samo kao ilustraciju usporediti npr. ratna izdanja i poratna izdanja Godišnjaka Pravnog fakulteta u Sarajevu ili izdanja Srpske pravne misli iz Banja Luke.
199
Ilustrativna su dva udžbenika: R. Kuzmanović, Ustavno pravo, knj. 1 i 2,
Banja Luka, 1997., treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje 2002. (o prvom izdanju detaljno u
E. Šarčević, »Osvrt na udžbenik Ustavnog prava Rajka Kuzmanovića, knjiga 1 i 2«, Pravna
misao, Sarajevo, 3–4/2000, str. 71–89) i Š. Lejlić, Ustavno pravo, Sarajevo, 1998. (o ovoj knjizi detaljnije u E. Šarčević, »Kako pisati udžbenik Ustavnog prava«, Pravna misao, Sarajevo,
9–12/1998, str. 105–116).
200
Usp. odluku Ustavnog suda kojom se proglašavaju neustavnim Uredba sa
zakonskom snagom o provođenju Odluke republičkog referenduma i odluke o utvrđivanju
prečišćenog teksta Ustava BiH, Sl. l. Rep. BiH 20/1993.
201
Sl. l. Rep. BiH, 5/1993.
202
Detaljno u Šarčević (bilj. 12), od str. 106.
203
Ibid. od str. 109.
197
198
259
na ovom putu je „javnopravni rođendan“ konstitutivnih naroda koji
je prema objašnjenju tadašnjeg ministra pravosuđa u Vladi Republike
BiH i sigurnog pravnog oslonca SDA u primitivizaciji javnopravnog
statusa BiH, Kasima Trnke, ponuda ostacima ostataka republičke
skupštine da se izjasne kao Bošnjaci ili kao Hrvati i da u tom svojstvu
formiraju klubove koji će izvan partijske pripadnosti ugovoriti ustav
u ime „konstitutivnih naroda“.204
Ta je shema konkretizirana u Daytonskom sporazumu205 i ima
svoj javnopravni ekvivalent u aktuelnom ustavnom pravu BiH.
Tako se drugi pokazatelj demokratskog primitivizma može pronaći u činjenici da je daytonski aranžman, bez suprostavljanja
koje vrijedi spominjati, ugovoren i potpisan suprotno važećem
ustavnom pravu.206 Dakle dvije činjenice, ignorancija onog ustavnog prava prema kojem je potpisnik Okvirnog sporazuma za mir
legitimiran i stavljanje van snage svih opšteprihvaćenih javnih
standarda, jesu pretpostavka današnjeg ustavnog modela. Deciviliziranje ustavnog prava je ovim aktom ustavotvorstva ušlo
u svoj klimaks, a demokratski primitivizam je dobio konkretnu
javnopravnu formu. Jer prihvatanje „političkog dogovora“ samouspostavljenih predstavnika konstitutivnih naroda sa daytonskim aranžmanom priznaje nasilje i anarhiju kao strukturnu
osnovicu pravde i stvaralačku snagu ustavnog prava.
2. Sve se dovršava u poslijeratnim procedurama izbora sudija Doma
za ljudska prava prava,207 kasnije sudija Ustavnog suda BiH.208 Propisi
govore o „pravnicima priznate stručnosti“ (za Dom)209 i pravnicima
„visokog moralnog ugleda“ za Ustavni sud BiH.210 No prvi izbori pokazuju da je riječ o osobama čiji je jedni „ugled“ etnopolitička podobnost i uska ovisnost o de facto režimima Herceg-Bosne i Republike
Srpske, odnosno duboka involviranost u mrežu političke podrške
SDA-u. U tim aktima vidim deciviliziranje pravosudne vlasti, kao
završnu fazu demokratskog primitivizma. Jer domaće sudije se iz
funkcije čuvara pravde, dakle iz ustavne pozicije čuvara ustava, koja
Detaljno sa konretnim napomenama, ibid., od str. 250.
Šarčević, ibid, str. 118 i 253 i dalje.
206
Detaljno u E. Šarčević, »Völkerrechtlicher Vertrag als „Gestaltungsinstrument“ der Verfassunggebung: Das Daytoner Verfassungsexperiment mit Präzedenzwirkung«,
Archiv für Völkerrecht, sv. 39, 2001., str. 297 i dalje te 328, 331.
207
Prema Aneksu VI uz Opšti okvirni sporazum za mir, poglavlje II čl. 2 i dalje.
208
Prema čl. IV/1 Aneksa 4.
209
Čl. 7, Dio C Aneksa VI.
210
Čl. VI/1 lit. b). Aneksa 4.
204
205
260
uključuje standard ljudskih prava u rangu koji je zajamčen EKLJPom, u praktičnom radu pojavljuju kao čuvari etničkog interesa konstitutivnih naroda. Podsjetimo se, u ime „naroda“ su upravo počinjene najgrublje povrede ljudskih prava koje Dom i Ustavni sud moraju
poništiti i u mogućoj mjeri i žrtvama ponuditi satisfakciju. No pravda
je ovdje kodirana nacionalsocijalističkom formulom da je pravedno
sve što je u funkciji naroda!211 To je najbolje dokumentirano u izdvojenim mišljenja domaćih sudija. Iz njih se svaku put vidi spremnost
da, već prema konstelaciji, žrtvuju univerzalne principe pravde i da
obesnaže elementarne povrede ljudskih prava u korist održavanja
sistema etničke segregacije i teških zločina kako bi očuvali vlastitu
etnoteritorijalnu bazu. Već od prvih odluka Doma za ljudska prava,212
pa sve do odluke o konstitutivnosti naroda iz 2001. godine213 vidi se
pad sudske vlasti u etnopravdu koja ne traži način da odstrani grube
Nacionalsocijalizam je, mijenjajući poziciju pojedinca, na mjesto apstraktnog individuuma, kako ga je pozicionirala liberalna pravna kultura, postavljao narod (Volk) kao
najveću vrijednost uopšte. Pojedinac sada dobija na značaju samo kao član naroda, tako da se
uobličava „narodna pravda“ u čiju supstanciju ulazi zahtjev da se svaki (proizvoljni) postupak
može opravdati interesima naroda. Narod kao cjelina i Führer kao otjelotvorenje narodnjačke
volje ostaju izvor uma i pravde. U tom je smislu prvi princip nacionalsocijalističke pravde na
koji referiram „narodnjačka pravda“, prema kojoj je sve pravedno što je u službi zajdnice/naroda. Detaljnije o nacionalnsocijalističkoj pravdi u kontekstu nacionalsocijalističkog poimanja
pravne države kod E. Šarčević, Der Rechtsstaat, Leipzig, 1996, od str. 88.
212
Odluka u predmet CH/96/1, Matanović vs RS se odnosi na nestanak porodice Matanović u Prijedoru za vrijema kućnog pritvora, uhapšeni u augustu 1995. i držani
u pritvoru nakon 14. decembra 1995. Iz predmeta se vidi da je nestanak porodice Matanović
u neposrednoj vezi sa aktivnositma policije RS-a. U izdvojenim mišljenjima srpskih članova
Doma, delegiranih iz RS-a, Vitomira Popovića i Miodraga Pajića, se ove činjenice ignoriraju i
odluka o povredi konvencije se proglašava preuranjenom.
213
Riječ je o četiri djelimične odluke Ustavnog suda BiH o predmetu U/5/98
(Sl. gl. BiH 11/2000 – prva, 17/2000. – druga, 23/2000. – treća i 36/2000. – četvrta djelimična
odluka) kojima se u širokom nizu pitanja usklađuje ustvano pravo entiteta sa Aneksom 4 i ukalanjaju ustavne zapreke kolektivnoj segregaciji na osnovu etničke pripadnosti (detaljniji prikaz
odluka u Šarčević, bilj. 12, str. 155). U izdvojenim mišljenjima sutkinje S. Savić se u maniru
čiste teorije prava nedvosmisleno brani status quo i održavanje ustavne nepravde kao trajnog
rješenja (izdvojena mišljenja povodom 3. djelimične odluke Sl. gl. BiH23/2000 i 4. djelimične
odluke Sl. gl. 36/2000). Na istom mjestu sudija V. Popović u izdvjenom mišljenju (tačka f) ističe
da funkciju odlučivanja pred Ustavnim sudom BiH razumjeva isključio kao predstavljanje konstitutivnih naroda i zaštitu njihovih teritorijaliziranih etnobaza, tako da svaka relativizacija
etabliranog sistema za njega nije ustavna. Posebno je u smislu teze o sudijskom deciviliziranju
javnopravnog statusa BiH korisno izdvojeno mišljenje sudije M. Zovke (uz 3. djelimičnu odluku Sl. gl. BiH 23/2000), budući da je napisano kao esej u kojem se autor izvinjava, razmišlja,
zaključuje i prognozira, ali nema ni jednog stava koji bi se mogao smatrati supsumcijom ili
dogmatikom ustavnog prava. Sve u svemu, protiv odluke o ukidanju ustavne segregacije su glasali hrvatski i srpski članovi Ustavnog suda; njihova argumentacija je u službi samodefiniranja
sudija Ustavnog suda kao čuvara etničkih interesa.
211
261
povrede ljudskih prava, nego se trudi da ih argumentativno opravda
i sačuva u sistemu teritorijalno zaokružene segregacije na etničkim
osnovama.
Sva tri opisana elementa demokratske primitivizacije javnopravnog statusa Bosne i Hercegovine mogu poslužiti kao ilustracija
srozavanju ustavnog prava, znanosti o javnom pravu i ustavne
jurisprudencije na nivo neobaveznih pravila koja se, već prema
konkretnom političkom interesu, mogu usmjeravati u željenom
pravcu. Da takva promjena podrazumijeva uobličavanje zločina
i elementarne nepravde u ustavni tekst ili u odluku najviše pravosudne instance, razumije se po sebi. Otrežnjujući bilans pravničkog angažmana u najvažnijim područjima javnog prava su:
izlazak u susret fakticitetu rata, pravno falsificiranje činjenica i
prihvatanje institucionalnog pritiska kao najbitnijih omjera za
izricanje prava i pravde.
IV. Novi trend: „demokratizacija pravne znanosti“
Ovim dospijevamo do identifikacije stvarnih ustavotvorca i definiranja njihove veze sa reformom ustavnog prava. Dok je Aneks
4, kao produkt američke diplomatije ugovoren sa lokalnim političkim partijama koje su, opet, ugovaranje inscenirali u ime
„konstitutivnih naroda“,214 Ustav RS-a se sa pozicije kontinuiteta
preddejtonske i postdejtonske RS pojavljuje kao produkt srpske
narodne volje, a federacije kao produkt bošnjačko-hrvatske narodne volje.215 Iako desinhrona, politička artikulacija „narodnih
volja“ do danas nije uspjela civilizirati korištenje državne vlasti
izmjenama Aneksa 4 u ustav funkcionalne i pravedne države216.
Ona je entitetskim obrazovnim ustrojstvom uspjela pravno obrazovanje staviti u funkciju etnopolitika. Jer obrazovanje pravnika se u bosanskohercegovačkim uslovima provodi u ambijentu
214
E. Šarčević, »Karakteriziranje dejtonskog ustavnog modela – o jednom
neuspješnom ustavnom eksperimentu«, Pravni zapisi, Beograd, 1/2010., od str. 38. i od str.
42.; u istom pravcu N. Pobrić, »Treba li Bosni i Hercegovini jedan vrhovni sud«, u: Jedan vrhovni
sud za BiH?, Sarajevo, 2011, od str. 77., str. 83.
215
O ovim aspektima kod Šarčević (bilj. 12) od str. 141. za Srbe („isključiva
etnokratija“), od str. 239. za Hrvate i Bošnjake („komplementarna etnokratija“).
216
Trenutno se ne vidi da je takav projekt moguć pod uslovima koje za amandmansku promjenu propisuje Aneks 4. Za izmjenu Ustava amandmanskom procedurom je prema čl. X/1 potrebna dvotrećinska većina prisutnih i koji su glasdali u Predstavničkom domu.
To znači da u proceduri pred predstavničkim domom može biti „preglasan svaki narod, ali ne i
entitet“ (Steiner,Ademović, Ustav BiH: Komentar, str. 899).
262
„kontrole produkcije znanja“.217 Ona je uspjela da većinu institucija visokog obrazovanja reducira na jedinice ideološke produkcije, „na pogone za proizvođenje zasebnih entopolitičkih identiteta u nepomirljivoj opreci prema drugima“218.
Opisani proces unekoliko pojašnjava obrazovanje pravnika za
područja državnog prava. Njegove se karakteristike: preopterećenost teorijskim materijalom, regionalni i nacionalni diskontinutet u obrazovanju, etnizacija javnog prava i znanosti o
javnom pravu, neadekvatni udžbenici ustavnog prava, koji su
dijelom ideologizirani supstrat velikodržavnih politika, dijelom
su iz susjednih država, osam javnih i pet privatnih fakulteta
bez adekvatne infrastrukture i profesorskog kadra.219 Praktičan
ekvivalent ovakvom stanju dolazi u formi određivanja uslova
pod kojim svršeni pravnik može polagati stručni ispit, dakle ispit koji mu osigurava rad na klasičnim pravničkim poslovima,
advokaturi, tužilaštvima ili pravosuđu. Posljednjom novelom
Zakona o polaganju pravosudnog ispita u BiH iz 2008. godine220
su promovirani pravnici za područja ustavnog prava isključeni iz
kruga osoba koje se sa doktoratom pravnih nauka izjednačavaju
sa pravnikom koji je položio pravosudni ispit. Zakon je doktorate
iz ustavnog prava, za razliku od doktorata iz krivičnog i građanskog prava, izbacio iz reda stručnovalidnih diploma koje jamče
postojanje upotrebljivih znanja u području procedura, instituta i
pravnih tehnika potrebnih za advokatski ili sudski rad.
Prethodni opis može poslužiti kao ilustracija za gubitak ugleda kojem je izloženo javno pravo i pravnički poziv u području
tumačenja, primjene ili razvijanja javnopravnih standarda u
državnom i ustavnom pravu BiH. Tako se može objasniti da je
tzv. Aprilski paket iz 2005/06. otvoren na privatnu inicijativu
bivšeg zamjenika visokog predstavnika Donalda Haysa i da je
zajedno sa SAD/EU-inicijativom, sa tzv. Butmirskim paketom i
„Prudskim paketom“ iz 2009.221 priprema ustavne reforme proš217
Detaljnije A. Mujkić, F. Čaklovica, H. Bašić, »Fragmentacija visokog obrazovanja kao njegova provincijalizacija i ideologizacija«, u: Bosna i Hercegovina – 15 godina
Dejtonskog mirovnog sporazuma, Zbornik radova, Sarajevo, 2011, od str. 299.
218
Ibid, str. 303.
219
Usp. E. Šarčević, »Nauka o javnom pravu u dejtonskom modelu«, u: Bosna i
Hercegovina – Zbornik radova (bilj. 38.), od str. 321.
220
Izmjene čl. 24 Zakona o polaganju pravosudnog ispita Zakonom o izmjenema i dopunama Zakona o polaganju pravosudnog ispita u BiH (Sl. gl. BiH b6/08).
221
Svi dokumenti mogu biti preuzeti na: http://www.fcjp.ba/templates/ja_
avian_ii_d/images­/green/Amela_Kadric2.pdf.
263
la restoransko-kafansku proceduru rasprava, dogovora i ugovaranja ustavnih promjena. U institucije i pravnike od zanata se
očigledno nije imalo povjerenja. Vaninstitucionalna ustavotvorona praksa je nastavljena u rasprostranjenom aktivizmu političkih partija, grupa građana i privatnih osoba. Riječ je o potrebi za
pisanjem i o pisanju ustavnih prijedloga po forumima političkih
partija, po građanskim inicijativama i u domaćinstvima, tako da
se ustavotvorstvo u današnjoj BiH pojavljuje, sve u svemu, kao
neka vrsta kućne radinosti.222 Iako nije presudan, nizak obrazovni nivo i nadprosječno loš status ustavnih pravnika u području
struke predstavljaju jedan od stvarnih uzroka za relativizaciju
ustavotvorstva i njegovo prenošenje u sferu privatnih i poluprivatnih inicijativa i kružoka.
Takav nalaz dodatno osnažuje zahtjev za „demokratizacijom pravne znanosti“. Istina, on dolazi sa periferije socijalnih analiza, ali
stoji uskoj stvarnoj ovisnosti sa statusom koji danas imaju javnopravne discipline, posebno područje normiranja i nomotehnike ustavnog prava. „Demokratizacija pravne znanosti“, prema
jednoj definiciji koja sažima sve potrebne elemente,223 polazi od
stava da pravna teorija i praksa nisu, ili u najmanju ruku ne smiju biti, posebne ili posebnim pravima zakrivene elitne domene.
Zbog toga se zahtijeva odbacivanje kriterija „desetljećnog mukotrpnog rada“ kojim se stiče „pravo na nošenja sudačke toge“. U
susret radikalno antidemokratskom i autoritarnom ethosu, prema ovoj tezi, izlazi upravo praksa kojom se pravnicima prepušta
domeni tumačenja prava. Tako se uloga tumača prava mora demokratizirati osiguranjem suda javnosti u koji, opet, ulazi široka
lepeza obrazovno artikuliranih socijalnih struktura.224
Nema nikakve sumnje da bi ovakav zahtjev mogao biti shvaćen
samo kao karikaturalan izraz akademske potrebe za originalnošću. Drukčije se ne bi mogao objasniti pledoaje da se sudije
ustavnog suda SR Njemačke, sudije obje instance Evropskog
To potkrepljuju inicijative kakve su npr: M. Izmirlija, D. Gratz, Ustav
Savezne Republike BiH; C. Sadiković, O. Ibrahimagić, Z. Hadžidedić, Ustav BiH; Š. Džihanović,
S. Kukić, S. Kozarac, M. Pejanović, V. Šehić, M. Živanović, Ustav Republike BiH; SDP BiH, J.
Križanović, Z. Lagumdžija, Ustav republike BiH; Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS), Naš stav za Ustav.
223
D. Peranić, »„Deparlamentarizacija ustavotvorstva“ Daytonske ustavne
aporije i simulakrum „bosanske nacije“ – svjedočanstvo o dovršetku teritorijalizacije pravno-političke misli u BiH«, Status, 15/2011., od str. 125 i str. 127.
224
Ibid.
222
264
suda (Luxemburg) ili Evropskog suda za ljudska prava (Strasbourg), čije sudovanje podrazumijevaju ekscelento pravničko
obrazovanje i iskustvo, zamijene demokratskim potencijalima
„ulice“. No na bosanskom duhovnom tlu je zahtjev za „demokratizacijom pravne znanosti“ komplementaran statusu koji je
javno pravo zadobilo u razdoblju demokratske primitivizacije državnih poslova i dolazi kao sublimat opštem gubitku orijentacije
socijalne znanosti.
V. Minimlna izmjena?
Da bismo približno shvatili razmjere u kojima je potrebno civilizirati ustavno pravo BiH, potrebno je podsjetiti na karakteristike
ustavnog modela BiH. U pojednostavljenom nizu karakteristika
bitne su sljedeće:225
1) ustavna etnizacija bosanskohercegovačkog društva;
2) ustavna internacionalizacija državnog prava Bosne i Hercegovine;
3) ustavna privremenost kao izraz pravne reakcije na stanje nužde i
potrebe da se uspostavi mir;
4) ustavna legalizacija rezultata rata koja podrazumijeva „poustavljenje ne-prava“ i legalizaciju teških zločina;226
5) etnička konsenzus-demokratija;
6) etnički determinizam;
7) asistencija izvana;
8) gubitak suvereniteta;
9) akceleracija stalnih povreda ljudskih prava;
10) antinomičnost je također karakteristika koja pokazuje da su pojedina ustavna rješenja uzajamno protivrječna i da se, unatoč
jednakoj pravnoj snazi, uzajamno isključuju; u karakteristične
konstelacije Aneksa 4 ulaze sljedeće antinomije:
225
Karakteristike su preuzete iz: Šarčević (bilj. 12), od str. 312., detaljno su
predstavljene u: isti (bilj. 2), od str. 52.
226
O anomalijama teritorijalnih razgraničenja usp. I. Bušatlija, »Normalna i
dejtonska Bosna i Hercegovina«, u: Bosna i Hercegovina – Zbornik radova (bilj. 39), od str.
155., kao i M. Spahić/N. Drešković, »Implikacija političko-teritorijalnog ustrojstva Bosne i
Hercegovine na njen regionalnogeografski razvoj«, ibid., od str. 165.
265
– suprostavljenost između etnokratije i demokratije kao uzajamno
isklju­čivanje vladavine u ime državnog naroda i u ime konstitutivnih naroda,
– suprostavljenost između pravne i autoritarne države kao uzajamnog isklju­čivanja vladavine prava i vladavine etnoelita,
– suprostavljanje složene države i saveza država kao uzajamno isključivanje pravnih principa koji osiguravaju državno jedinstvo i
omogućuju rasparčavanje države u formi nasilnih secesija,
– suprostavljenost materijalne pravde, otjelotvorene u ustavnom
pravu, i ne­pravde, otjelotvorene u karakterističnom prevođenju
ratnog zločina u premise ustavnog prava.
U nabrojanim karakteristikama se ogleda postojeći sistem kao
suma primijenjenih pravila koja se uzajamno uslovljavaju i na
taj način održavaju reprodukciju cijelog sistema. Dominacija
međunarodnopravnog elementa i etničkih procedura, zajedno
sa ustavnim antinomijama, dovode u pitanje ustavni karakter
Aneksa 4227 i iz te perspektive opravdavaju očekivanje da se donese ustav punog kapaciteta. Uz to cjelina karakterističnih mjesta tematizira civiliziranje državne vlasti u BiH u smislu očekivanja da se, na jednoj strani uspostavi radikalan državnopravni
republikanizam koji, na drugoj strani, osigurava konsekventnu
vladavinu ljudskih prava (usp. gore pod 2.). Takvom zahtjevu se
ne može izići u susret samo smještanjem „ostalih“ u Predsjedništvo i Dom naroda.
Državnopravni sistem podrazumijeva dominaciju građanskog
principa, dakle državnopravno civiliziranje dejtonskog modela zahtijeva radikalniju promjenu strukturnih karakteristika iz
Aneksa 4. One bi čak i u smislu odluke Sejdić-Finci morale zahvatiti duboko u entitetske ustavne modele i osigurati dominaciju građanskog nad etničkim. Samo kao opšti okvir može biti
spomenuta denominacija Republike Srpske, zamjena etnokratsko-dezintegrativnih pozicija entiteta demokratsko-integrativnim funkcijama federalnih jedinica jedne racionalno koncipirane
federacije, izmjena izbornih zakona u pravcu vezivanja izabranih
funkcionera za državni narod, konkretizacija standarda „vitalnog interesa naroda“ i nomotehničko uravnoteživanje internacionalnog i nacionalnog, raspodjele nadležnosti između države
Doktrinalni nalaz o gubitku ustavnog kvaliteta kod Šarčević (bilj. 27), od
227
str. 306.
266
i federalnih jedinica i uravnoteživanje pravosuđa novim konceptom državnih sudova i sudske hijerarhije.228 U današnjoj Bosni je,
ipak, teško pronaći političku inspiraciju za stavljanje ovih vrijednosti na agendu Parlamentarne skupštine.
VI. Zaključak:
prohodan put za civiliziranje bosanskog ustavnog prava
Prema tome, Zajednička komisija PS BiH priprema „ustavni projekt“ u ambijentu etniziranog ustavnog prava, pod pritiskom
institucionalnog srastanja političkih elita sa pravničkim strukturama rasutim po državnoj upravi, pod pretpostavkom da neovisnost sudova kalkulira sa sudskom lojalnošću etnopartijskim
bazama, u ambijentu relativiziranja značaja javnopravne dogmatike i znanosti o javnom pravu, konačno, u atmosferi u kojoj sam
obrazovni sistem diskvalificira značaj državnog prava, kako za
obrazovanje pravnika tako i za pravnu struku općenito. U ovom
opisu se susreću dva komplementarna smjera: politička disonantnost koja osujećuje potreban nivo ustavnih promjena, opšti
pritisak primitivizacije javnopravnog diskursa i snažan gubitak
jursiprudencionog značaja na jednoj, i potrebe državnopravnog
civiliziranja ustavnog prava na drugoj strani.
Kako na tim osnovama do novog ustavnog teksta koji bi civilizirao vršenje državne vlasti?
Jasno je da je amandmanski put neprohodan i da nema političkih pretpostavki za civiliziranje ustavnog prava BiH u redovnoj
ustavnoj proceduri. Isto tako, očigledno je da su današnji nosioci
„političke vlasti“ još uvijek produkt rata i da podliježu misaonim
blokadama koje ne dopuštaju napredak prema pravnoj državi
kao normativnoj pretpostavci društva blagostanja. Radikalan
zaokret prema pravednom i racionalnom preoblikovanju ustavnog modela se na ovim premisama ne može očekivati.
U takvim konstelacijama ustavotvorni postupak bi morao biti
izmješten iz parlamentarnog tijela. Njegova „mentalna maloljetnost“ se mora zamijeniti umnošću vaninstitucionalnog artikuliranja ustavnog sadržaja. Ovdje bi se mogla iskoristiti iskustva sa
konventskim modelima kao put zaobilaženja mentalnih blokada
Detaljno kod Šarčević (bilj. 12), od str. 371.
228
267
u procesu političkog odlučivanja.229 On je prohodno rješenje za
susret pravne struke, alternativnih pokreta, pravnih standarda,
političkih interesa, zašto ne i „demokratije ulice“. Bosanskohercegovački ustavni konvent bi, konačno, mogao predstavljati jedini stvarni smisao za angažman internacionalne zajednice – o
ovoj alternativi bi se moralo ozbiljno razmisliti budući da su naznake o daljem gubitku vremena više nego jasne.
HOW TO PASS A NEW CONSTITUTION OF BOSNIA AND
HERZEGOVINA?
THE PASSING OF CONSTITUTION BETWEEN
”DEMOCRATIZATION OF JURISPRUDENCE “AND
”PRIMITIVIZATION OF PUBLIC LAW DISCOURSE “
Summary:
The work presents and evaluates three mutually connected
phenomena.
The first refers to the phenomenon of primitivization of public
law discourse in BiH. It can be observable in the procedures of
negotiating constitutional amendments in cafés, in domestic
and foreign summer resorts, further in the making of constitutional texts ”at home” , in the public proclamation that the political practices or parliamentary decisions are unconstitutional,
as well as in academic abstractions, which are excluded without any contact with the normativeness of constitutional discussion from the professional and introduced into the socialphilosophical or the poetical milieu. All is supplemented with
the quasidoctrinal attitude on the ”democratization of legal
practice and theory“. In Bosnian-Herzegovinian circumstances
this trend is brought to a close as unrestricted primitivization
of the public law discourse, into the balance of which the argument strength is replaced by ”the argument of strength“.
The second phenomenon refers to the impossibility to stand Jedan mogući konventski put sa detaljnijim opisom kod Šarčević (bilj. 12),
229
od str. 409.
268
ardize Annex IV into the public Constitution. According to the
requirements of jurisprudences, the implementation of public
law standards must be ensured by constitutional and legal text
and the jurisdiction of national courts. A consistent implementation of public law standards would have to change Annex IV
into a public law model with a brand-new country organization. Such a constitutional text is, in other words, „ irremediable “and must be replaced by a new model. How to come to
it, is the subject matter of the closing part which focuses on the
phenomenon of passing the constitution. It is brought up here
considering the need of passing a new constitution in a situation of primitivized public law discourse which eliminates the
public law standards as applicable criteria.
It indicates the importance of a ”constitutional convention“ as
a model which enables the meeting of jurisprudence and legal
dilettantism in the form of a practical passing of Constitution.
Key words: constitutional right, constitutional convention, Annex
IV, the Dayton Constitution, state of law, public law, legal theory
DER WEG ZUR NEUEN VERFASSUNG BOSNIEN UND
HERZEGOWINAS VERFASSUNGSGRÜNDUNG ZWISCHEN
„ DEMOKRATISIERUNG DER RECHTSPRECHUNG “ UND
„ PRIMITIVIERUNG DES ÖFFENTLICH-RECHTLICHEN
DISKURSES “
Zusammenfassung:
Im Schriftwerk werden drei reziprok verbundene Phänomene
dargestellt und valorisiert. Das erste bezieht sich auf das Phänomen der Primitivierung des öffentlich-rechtlichen Diskurses
in Bosnien und Herzegowina. Dieses ist sichtbar in Beratungsverfahren der Verfassungsänderung in den Cafés, in den inländischen und ausländischen Urlaubsorten, dann in der Erzeugung der Verfassungstexte in der „Heimarbeit“ , in der öffentlichen Proklamation der politischen Praktika oder im parlamentarischen Beschluß von verfassungswidrigen, sowohl als auch
akademischen Abstraktionen, die ohne irgendeinen Kontakt
269
mit der Normativität der Verfassungsdebatte aus dem fachgerechten eliminiert werden und in das sozialphilosophische
oder poetische Milieu eingeführt werden. Alles wird ergänzt
mit der quasi doktrinären Einstellung über die „ Demokratisierung der rechtlichen Praxis und Theorie“. In bosnisch-herzegowinischen Umständen wird einer solcher Trend abgeschloßen
als grenzenlose Primitivierung öffentlich-rechtlicher Diskurse
in wessen Bilanz das Ersetzen der Macht des Argumentes mit
dem „ Argument der Macht “ einzieht. Das zweite Phänomen
bezieht sich auf die Unmöglichkeit der Standardisierung der
Anlage IV in der Staatsverfassung. Nach den Anforderungen
der Rechtskunde, muss die Anwendung des öffentlich-rechtlichen Standards mit einem Verfassungstext und der Zuständigkeit staatlicher Gerichte gesichert werden. Die konsequente
Anwendung der öffentlich-rechtlichen Standarde müsste Aneks IV umgestalten in ein staatsrechtliches Modell mit einer
komplett neuen Staatsorganisation. Ein solcher Verfassungstext, ist anders ausgedrückt „ unverbesserlich “ und muss mit
einem neuen Modell ersetzt werden. Wie man dies erreicht, ist
Gegenstand des letzten Teiles der sich auf das Phänomen der
Verfassungsverabschiedung fokussiert. Dieser wird in Anbetracht des Bedarfs der Verabschiedung einer neuen Verfassung
in der Situation der Primitivierung des öffentlich-rechtlichen
Diskurses, der öffentlich-rechtlichen Standarde als maßgebendes Kriterium abgewiesen. Man deutet auf die Wichtigkeit des
„ verfassungsmäßigen Konvents “ hin, das als Modell die Begegnung der Rechtskunde und des rechtlichen Dilettantismus
in Form der praktischen Verfassungserlassung ermöglicht.
Schlüsselwörter: Verfassungsrecht, verfassungsmäßiges Konvent, Anlage IV, Daytonische Verfassung, Rechtsstaat, öffentliches Recht, rechtliche Theorie
270
Ivan Markešić
„RATNO RJEŠENJE“ ZA MIRNO ŽIVLJENJE
Markešić, prof. dr. Ivan, rođen 1954., leksikograf, sveučilišni profesor i sociolog
religije. Diplomirao sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (1978) te
germanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1984). Magistrirao (1989) i
doktorirao (1997) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao prevoditelj za
njemački jezik u Prozoru (1978–87), bio je asistent u Institutu društvenih nauka
u Sarajevu (1987–91) te glavni tajnik HDZBiH u Sarajevu (1991–92). Radio je u
Informacijskom centru u Zagrebu (1992) i kao urednik za njemački jezik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža (1993–2005). Od 2005. zaposlen u Institutu
društvenih znanosti „Ivo Pilar” u Zagrebu.
Predaje sociologijske kolegije na Hrvatskim studijima, Filozofskome fakultetu Družbe Isusove i Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Također predaje i
na Fakultetu društvenih znanosti dr. Milenka Brkića Sveučilišta „Hercegovina“ u
Bijakovićima kraj Međugorja. Kolumnist je portala Križ života (www.kriz-zivota.
com) te stručni konzultant na Hrvatskoj radioteleviziji. Objavio je više od četrdeset
znanstvenih radova, četiri knjige (Religija i političke stranke – na primjeru Bosne i
Hercegovine 2010., Leksikon članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije
Visoko, 2008., Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U povodu desete obljetnice HNVBiH 1994-2004, 2004., Luhmann o religiji, 2001) i Njemačko-hrvatski/
hrvatsko-njemački rječnik, suautor, 1998.
Sažetak
Svi problemi u kojima se danas nalazi država Bosna i Hercegovina proizlaze iz ustavnih rješenja Daytonskoga sporazuma
iz 1995. godine kojim je, između ostaloga, ukinuta Republika
Bosna i Hercegovina i stvorena država Bosna i Hercegovina,
sastavljena od dva entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske,
s kasnije nadodanim Distriktom Brčko. Rješenje postojećih problema u novostvorenoj državi autor ne vidi u „kozmetičkim“,
nego u radikalnim ustavnim promjenama, a to znači u ponovnom vraćanju državi Bosne i Hercegovine statusa republike. Da
bi se te promjene moglo provesti, bilo bi potrebno iznova uzeti
u obzir neka već razmatrana, ali neprihvaćena ustavna rješenja,
među koje spada i prijedlog HNV-a BiH usvojen na prvome Općem saboru Hrvata BiH održanom 6. veljače 1994. u Sarajevu.
Autor je mišljenja da je tada izneseni prijedlog o regionalizaci271
ji države, koja se (regionalizacija) ne bi temeljila isključivo na
nacionalnoj nego ponajprije na regionalnoj osnovi, jedno od
najboljih do sada ponuđenih rješenja za uspostavu samoodržive države u kojoj neće biti ni nacionalne ni unutarnacionalne ni
religijske diskriminacije. Prihvaćanjem toga prijedloga, uz eventualne manje modifikacije, bilo bi moguće ne samo prevladati
sadašnju frustrirajuću dvoentitetsku i izbjeći, kad je riječ o bosanskohercegovačkim Hrvatima, još goru, troentitetsku podjelu
Bosne i Hercegovine, nego iznova proglasiti Republiku Bosnu
Hercegovinu u kojoj će vlast imati tri razine: državnu, regijsku
(kantonalnu/županijsku) i općinsku.
Svjestan tzv. „neupitnosti i apsolutnosti“ trenutačnih nacionalističkih, a time istodobno i maksimalističkih stranačkih zahtjeva,
poduprtih, između ostaloga, i »njihovim« vjerskim zajednicama, autor ne gaji iluzije da bi trenutne „većinske“ bosanskohercegovačke nacionalne političke stranke ovaj prijedlog htjele
čak i uzeti u razmatranje, a kamoli prihvatiti, jer bi u takvoj situaciji odustale od svojih uistinu „zločestih“ nakana – od konačne podjele Bosne i Hercegovine. No kao izravni sudionik ratnih
zbivanja u BiH, autor smatra da se navedeni prijedlog treba ponovno »naći na stolu« te umjesto »logike međunacionalne i na
nacionalističkoj logici utemeljene podjele zemlje« uzeti u obzir
logiku »konfiguracije zemljišta«, odnosno logiku gravitacije stanovništva prema pojedinim centrima i industrijskim zonama,
putovima itd., pa ovim putem aktualizira navedeni prijedlog
HNV-a BiH od kojega ova organizacija još uvijek nije odstupila.
Ključne riječi: (Republika) Bosna i Hercegovina, Federacija BiH,
Republika Srpska, Hrvatsko narodno vijeće BiH, regionalizacija, kantonizacija,
podjela BiH
Uvod
Naslov dvodnevnog skupa Bosna i Hercegovina, europska zemlja bez ustava – znanstveni, etički i politički izazov230 nosi u
sebi nekoliko veoma zanimljivih poticaja za raspravu. Međutim
prije negoli bih govorio o toj temi, želio bih naznačiti nekoliko
veoma važnih stvari o kojima se nerado govori.
230
Prvotno sam mislio govoriti o tradicionalnim bosanskohercegovačkim
vjerskim zajednicama (Islamskoj zajednici, Katoličkoj crkvi, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Židovskoj zajednici) i njihovome ne samo pojedinačnome nego i možebitnome zajedničkom tra-
272
Prvo, Bosna i Hercegovina – o kojoj je ovdje riječ – primljena je u
članstvo UN-a 22. svibnja 1992. godine pod imenom Republika
Bosna i Hercegovina. Pod tim imenom ona se i danas tako vodi.
Daytonski ustav kao sastavnica Daytonskoga sporazuma koji
ovu zemlju preimenuje iz Republika Bosna i Hercegovina u Bosna i Hercegovina (a razlog je poznat: ne može Republika Srpska
biti u Republici BiH), nije imao toliko veliku snagu da u Ujedinjenim narodima dovede do promjene odrednice Republika Bosna
i Hercegovina u Bosna i Hercegovina. Ta činjenica jasno upozorava na privremenost, na vremensku ograničenost Daytonskoga
ustava, čega je svjesna i međunarodna zajednica.
Drugo, Bosna i Hercegovina kao država funkcionira danas temeljem odredaba Općega okvirnog sporazuma za mir u Bosni i
Hercegovini, potpisanog 1995. godine, poznatijeg pod nazivom
Daytonski sporazum. Sastoji se od 24 zasebna dokumenta. Jedan od njih, koji se nalazi u Aneksu br. 4, nosi ime Ustav Bosne
i Hercegovine.
Treće, danas, nakon gotovo punih 20 godina otkako je postala
članicom Ujedinjenih naroda, Republika Bosna i Hercegovina
nalazi se u fazi nezavršenoga rata, u fazi u kojoj još uvijek nije
postignuto političko rješenje, temeljem kojeg bi bilo moguće u
normalnoj parlamentarnoj proceduri donijeti (usvojiti) temeljena pravila koja ima svaka moderna država, a to je ustav.
Četvrto, slijedom toga postavlja se sasvim razložno pitanje: kako
je u višenacionalnoj državi, u kojoj tri naroda temeljem dosadašnjih ustavnih rješenja, a posebno temeljem odluke Ustavnoga
suda BiH o konstitutivnosti naroda iz godine 2000., polažu pravo na konstitutivnost na cijelome području Bosne i Hercegovine,
moguće pronaći svima prihvatljiva ustavna rješenja. Zapravo, je
ženju prikladnoga ustavnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Želio sam naime istražiti jesu
li se uopće ikada do sada sastali njihovi predstavnici – svejedno na kojoj razini – i jesu li na
nekome takvom možebitnom tri- odnosno četiri-lateralnom sastanku, u nedostatku dogovora
„njihovih“ političkih vođa, razgovarali i potom predložili neko zajedničko, svima kompromisno
prihvatljivo rješenje za Bosnu i Hercegovinu, za zemlju kakvu bi oni – kao predstavnici vjerskih
zajednica – željeli (ako bi uopće željeli) imati, izgrađivati i u njoj živjeti. Nažalost, nisam uspio
doći do takvoga podatka. Postoji, istina, Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini, ali nisam
primijetio da je o tome vođena bilo kakva rasprava. Ne treba zaboraviti da je Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine ponudila vlastito viđenje postojeće situacije u BiH i ponudila svoj
prijedlog o državi Bosni i Hercegovini podijeljenoj u četiri regije. Kad je riječ o drugim vjerskim
zajednicama, nisam mogao provjeriti jesu li i one to učinile. Postoje samo pojedinačni iskazi
njihovih predstavnika. Morao sam stoga odustati i od samoga pokušaja.
273
Slika 1. Rezolucija Glavne skupštine UN-a o prijemu Republike BiH u UN
274
li moguće postići zadovoljavajući model unutarnjega teritorijalnog ustroja Bosne i Hercegovine i pri tome sačuvati njezinu državnost i cjelovitost? U traženju takvih rješenja do sada je bilo
puno pokušaja, često »promašenih« i neprihvaćenih: od Cuttileirova, preko Vance-Owenovog, Owen-Stoltenbergovog te Plana
Kontaktne skupine, do Washingtonskog i konačno Daytonskoga
sporazuma. Mnogi se slažu u tome da je posljednji sporazum,
odnosno Ustav koji on sadrži, u bitnome i izvor svih sadašnjih
nevolja u ovoj zemlji.
Svi dosadašnji pokušaji da se domaće „političke snage“ okupe
za jednim stolom i dogovore neka nova ustavna rješenja, završavale su neuspjehom. A završavali su neuspjehom stoga što su
nacionalni (a time i religijski) kolektiviteti, ali i pojedinci, imali
i još uvijek nose u sebi strah da bi ih ona druga dva kolektiviteta
mogla prevariti. Taj strah postajao bi uvijek veći, reklo bi se patološki, čim bi ojačala prijetnja raspada države: bilo milom (raspisivanjem referenduma) – bilo izvanjskom silom (uz prešutnu
suglasnost međunarodne zajednice). Jedni taj raspad priželjkuju
(većinske stranačko-političke strukture bos.herc. Srba i Hrvata)
i boje se što ako se to ne dogodi, drugi (većinske stranačko-političke strukture bos.herc. Bošnjaka, neke manje političko-stranačke strukture bos.herc. Hrvata, kao također i SDP) ne priželjkuju raspad države. Međutim boje se što ako se to dogodi. Zbog
neizgrađenosti i nepostojanja međusobnoga povjerenja teško se
s jedne strane oteti dojmu straha manjine od majorizacije većine, gdje kao manjina ništa nećete uspjeti ostvariti, ali se s druge
strane isto tako teško oteti dojmu straha većine od terora manjine u slučaju postojanja prava veta manjine. Nažalost, izgradnji
međusobnoga povjerenja bosanskohercegovačkih građana nisu
pridonijele ni većinske vjerske zajednice. Naprotiv, one su, kao
što svjedočimo već više godina, dolijevaju ulje na vatru međusobnoga nepovjerenja, umjesto da o tome razgovaraju odvojeno
od javnosti.
Da nije sve »propalo u vodu«, za predmetnu raspravu želio bih
ponuditi jedno rješenje koje su političari ovoga područja, ali i
predstavnici međunarodne zajednice, imali već prigodu vidjeti.
Riječ je o prijedlogu o kantonizaciji višenacionalne države Bosne
i Hercegovine, države triju konstitutivnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, i ostalih narodnosti, države koja ne bi bila samo država Bošnjaka, Hrvata i Srba, kako je to predviđeno Daytonskim
sporazumom i Ustavom kao njegovim sastavnim dijelom, nego i
275
državom drugih nacionalnih manjina i religijskih i svjetonazorskih skupina. Navedeni prijedlog od 17 kantona bio je predstavljen na Prvome općem saboru Hrvata Bosne i Hercegovine, održanom u Sarajevu 6. veljače 1994. godine. Bitnih odrednica toga
rješenja sve do danas nije se odreklo Hrvatsko narodno vijeće
Bosne i Hercegovine koje je, kao izvršno tijelo, i utemeljeno na
tome saboru.
Svoje rješenje HNV BiH nudi u vrijeme kada se na međunarodnoj
razini vode rasprave o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine
između zaraćenih strana. Ni prijedlog HNV-a BiH ne izlazi iz tih
kategorija. Svetost teritorija Bosne i Hercegovine, odnosno njezinih pojedinih dijelova, postaje odjedanput temeljna kategorija
ratnoga vremena. Da bi se barem donekle moglo shvatiti razloge
i motive ratovanja za »svoje prostore«, prvi dio ovoga rada bavi
se »svetošću teritorija« i time, iz jednoga drugoga ugla, osvrće se
na ratna zbivanja u BiH. U drugome dijelu bit će predočena ratna
rješenja HNV-a BiH, a potom u trećemu dijelu izneseni trenutačni prijedlozi HNV-a za rješenja postojećih neriješenih pitanja.
1. »Svetost« teritorija – teritorijalizacijom nacionalnog
Mirjana Kasapović, profesorica na Fakultetu političkih znanosti
iz Zagreba, u svojoj knjizi Bosna i Hercegovina – podijeljeno društvo i nestabilna država upozorava na jedan veoma važan problem:
„S povijesno-političkog stajališta, ključnom se posljedicom rata
može smatrati upravo teritorijalizacija nacionalnih zajednica
kakve nije bilo prije 1990. godine. Ta je činjenica bitno promijenila društvene, političke i psihološke pretpostavke na kojima
je moguće graditi samoodrživu državu i demokraciju u Bosni i
Hercegovini. Previđanje i hotimično zanemarivanje te činjenice
može imati pogubne posljedice za budućnost Bosne i Hercegovine“ (Kasapović, 2005:133).
O čemu se, zapravo, radi?
1. Početkom XX. stoljeća, pa sve do kraja II. svjetskoga rata, nije
bilo na području Bosne i Hercegovine zasebnih, isključivo nacionalnih teritorija, nije bilo »svetih«, nacionalnih mjesta, gradova.
A toga nije bilo, jer su u svim mjestima u BiH živjeli pripadnici
svih konfesija (naroda) pa se stoga i govorilo o »pretežnom stanovništvu ove ili one konfesije na određenom području« (Đaković, 1985:29).
276
2. U svojoj knjizi Ogledi o državnosti i političkom razvoju Bosne i
Hercegovine� Mirko Pejanović naznačuje povijesni pregled o mijenama koje su u državno-političkom smislu pogađale Bosnu i
Hercegovinu, uvijek uz sasvim jasnu odrednicu da su dvije suprotstavljene velikonacionalne, odnosno velikonacionalističke
ideologije (hrvatska i srpska) išle za podjelom Bosne i Hercegovine, do koje je i došlo proglašenjem šestosiječanjske diktature
kralja Aleksandra 1929. godine, kada Bosna i Hercegovina gubi
svoju „posebnost i teritorijalno-političku cjelovitost“ koju je imala čak prema odredbama Vidovdanskoga ustava iz 1921. godine.
Radi podsjećanja potrebno je kazati da je ondašnjom upravnom
podjelom teritorij Bosne i Hercegovine bio administrativno podijeljen i unesen u četiri banovine: Vrbasku, Drinsku, Zetsku i
Primorsku, od kojih je jedino Vrbaska banovina bila na teritoriju
Bosne i Hercegovine, dok su se druge tri banovine prostirale i
na područja susjednih republika: Crne Gore, Hrvatske i Srbije.
Sporazumom Cvetković-Maček 1939. godine uspostavlja se Banovina Hrvatska čime se iz BiH izdvajaju sljedeći kotari: Brčko,
Gradačac, Derventa, Travnik, Fojnica, Bugojno, Stolac, Mostar,
Ljubuški, Livno, Konjic, Duvno i Prozor – dakle sve one općine
koje će početkom 1990-ih ući u sastav najprije Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ H-B), a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosna (HR H-B). Ostali dijelovi Bosne i Hercegovine prema
svim tim diobenim planovima spadali su u zonu interesa srpske
velikodržavne nacionalističke politike. O interesima bosanskih
muslimana nitko i nije vodio računa.
3. Zanimljivo je međutim napomenuti – što će mnogima biti teško prihvatiti – da su i jugoslavenski komunisti raspravljali o različitim političkim opcijama kad je bilo riječi „o statusu Bosne
i Hercegovine u kontekstu priprema za održavanje Drugoga
zasjedanja AVNOJ-a i ustrojstva Jugoslavije na federativnome
principu“, jer sve do kraja 1943. godine status BiH nije bio potpuno jasan ni rukovodstvu KPJ-a, u kojem su sjedili predstavnici
određenih velikonacionalnih interesa. Ne treba zaboraviti da je
KPJ imala svoje nacionalne zemaljske konferencije. Ono što je u
ovome dijelu bitno naznačiti jest činjenica da se u razmatranjima statusa BiH u nekoj budućoj jugoslavenskoj zajednici krenulo
od BiH kao autonomne jedinice pa se došlo na poziciju BiH kao
samobitne federalne jedinice, jednakopravne svim ostalim federalnim jedinicama. Bilo je pokušaja, navodi Pejanović, da se ona
uredi kao pokrajina u okviru Srbije, ili u okviru Hrvatske, ili kao
277
pokrajina koja bi bila vezana za „ustanovu jugoslavenske federacije“. Ni u tim raspravama nije bilo svetih, čisto nacionalnih
teritorija.
4. U ZAVNOBiH-skom određenju Bosna i Hercegovina više nije
bila ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. Nije bilo uopće govora o »nacionalnosti« bilo
kojeg dijela teritorija Bosne i Hercegovine, a kamoli o njegovoj
»svetosti«.
5. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, a posebice tijekom
rata u BiH 1991–95., na površinu izbijaju »zapretani identiteti«,
sve ono što je bilo potiskivano formulacijom da je nacionalno
pitanje riješeno tijekom NOB-a. Naime nacionalni identitet kao
»kolektivna kulturna pojava« (A. Smith) postaje i sve do danas
ostaje vrijednost najvišega stupnja. Osim toga, smatra ovaj autor, pojam nacionalnog identiteta skladno se uklapa s konfesionalnim, regionalnim i tradicionalnim identitetima, potpomognut nacionalizmom kao novim »izumiteljem tradicije« i koji
od ljudi »zahtijeva da se prejako vjeruje u nešto što očito nije
tako« (Hobsbawm, 1993:14). U Bosni i Hercegovini taj nacionalizmom231 poduprti identitet, da bi uopće opstao, traži političku
zajednicu koja podrazumijeva „bar neke zajedničke institucije
i jedan kodeks prava i dužnosti za sve pripadnike zajednice“,
a to dalje znači da je toj političkoj zajednici potreban određeni
društveni prostor, prilično točno obilježen i ograničen teritorij
s kojim se njezini pripadnici poistovjećuju i kojem smatraju da
pripadaju (Smith, 1998; 22). Prema Smithu bitna obilježja nacionalnog identiteta bila bi sljedeća: 1) povijesni teritorij, odnosno
domovina, 2) zajednički mitovi i povijesna sjećanja, 3) zajednička masovna, javna kultura, 4) zajednička zakonska prava i dužnosti svih pripadnika nacije te 5) zajednička ekonomija, s teritorijalnom mobilnošću pripadnika nacije (Markešić, 2010; 533).
231
Wehler razlikuje četiri tipa nacionalizama: 1) Integracijski nacionalizam u
Sjevernoj Americi, Engleskoj i Francuskoj u prvoj je fazi „unutardržavnom revolucijom“ stvorio nacionalnu državu. Postojeći vladateljski savez nadograđen novom legitimacijskom osnovom; 2) Unifikacijski nacionalizam ujedinjenja ili nacionalizam risorgimento, u drugoj je fazi
od raznovrsnih etnija stvorio nacionalnu državu (njemački Reich i Italija); 3) Secesionistički
nacionalizam u trećoj fazi svoga razvoja nakon 1918. godine ubrzao je raspad višenacionalnih
carstava pa je iz ruševina Otomanskog Carstva i Austro-Ugarske Monarhije stvorio nove nacionalne države. Ni jedan od ovih nacionalizama ne pojavljuje se sam i izdvojen. U Poljskoj je
bio secesionistički i ujediniteljski, kao što se može naći u Hrvatskoj tijekom njezina odvajanja
od Jugoslavije i stvaranja vlastite države; 4) Transferni nacionalizam prenio je model europsko-američkog nacionalizma na druge etnije širom svijeta (Wehler, 2005:68-69).
278
6. Svoju posebnost identiteti dobivaju tijekom rata. Gotovo se u cijelosti izjednačuje nacionalno i religijsko, a što je već bilo vidljivo
iz rezultata empirijskoga istraživanja provedenog krajem 1980ih godina na uzorku od 3120 ispitanika u 37 bosanskohercegovačkih općina. Prema rezultatima toga istraživanja, od 35,79%
onih koji su se u tom istraživanju izjasnili kao Muslimani, njih
31,87% smatra se pripadnicima islamske vjeroispovijesti, od
31,10% Srba 23,39% smatra se pripadnicima pravoslavne vjeroispovijesti, a od 22,40% Hrvata njih 20,61% izjašnjava se rimokatolicima, dok se od 9,81% Jugoslavena njih 23,46% izjasnilo
da ne pripadaju nijednoj konfesiji (Bakić, 1994:37). Hrvati su
prema tom istraživanju imali najveću religijsku samoidentifikaciju (88,87%), potom Muslimani (82,82%), zatim Srbi (72,62%)
te Jugoslaveni (25,92%), kod kojih figuriraju sve tri religijske opcije: islamska (10,77%), pravoslavna (9,43%) i katolička (5,72%)
(Bakić, 1994:53).
Opredmećivanje zapretanog i nanovo probuđenog nacionalnog
identiteta traži, i dobiva svoju teritorijalizaciju i slijedno tome
i institucionalizaciju: početkom 1990. stvaraju se najprije isključivo »srpske autonomne oblasti« (SAO), potom isključivo
hrvatska područja uokvirena u nacionalne, hrvatske zajednice,
dok Bošnjacima u takvim prilikama, suočenima s već izvršenom
»nacionalizacijom teritorija« i veoma malim preostalim teritorijem, preostaje zagovaranje cjelovitosti Bosne i Hercegovine,
što postaje jedini cilj kao i institucionalizacija njezine državnosti. Republika Srpska postaje »sveta zemlja«, nedodirljiva i neupitna svetinja, kao što »svetom« postaje i Hrvatska Republika
Herceg-Bosna. O njima se pjesme pjevaju, stvaraju mitovi, one
postaju dio osobnoga identiteta. U takvim okolnostima Bosna
i Hercegovina (kao cjelina) postaje »sveta zemlja« samo Bošnjacima; ona je mjesto i okvir u kojem bi oni kao »temeljni« i većinski narod trebali živjeti, dok bi drugi trebali prihvatiti ulogu
manjine. Regionalno se žrtvuje zarad državnoga: Hercegovac
može biti Bošnjak, kao što to može biti i Krajišnik, Posavljak.
U takvom poimanju svete sankrosanktne zemlje Bosne, Srbi i
Hrvati su stranci, doseljenici, oni imaju svoje matične države. U
BiH su oni nacionalne manjine. Zaključak takvoga razmišljanja
je sljedeći: nemoguće je naći državu u kojoj će tri naroda polagati
ista prava na isti teritorij.232
232
Međutim o Bosni i Hercegovini kao jednome području, ali koje neće biti
predviđeno samo za jednu nacionalnu skupinu, govori i HNV BiH, ali ne da bi na njemu uspo-
279
Međutim u borbu za teritorije nije se moglo ući bez posezanja
za najmoćnijim oružjem: za »skladištem simbola«, a njega je bilo
moguće naći u židovsko-kršćanskoj tradiciji, a koju su, u bosanskohercegovačkom slučaju, prihvatili i Bošnjaci muslimani. A ona
se prema shvaćanju Hansa Ulricha Wehlera, njemačkog povjesničara, sastoji u shvaćanju sebe kao izabranoga naroda koji pod
vodstvom izabranog vođe uz sve nevolje uspijeva »Božji narod«
izvesti iz progonstva u obećanu zemlju. Ta bi se adaptirana predodžba o „izabranome narodu“ jako dobro uklapala u bosanskohercegovačke prilike. Riječ je o Bošnjacima kao temeljnom narodu, Hrvatima od stoljeća sedmoga koji su jedini i nastavali Bosnu
i Hercegovinu sve do prodora Osmanlija, i Srbima kao Božjem
narodu. Odjednom svi imaju svoja sveta mjesta: Hrvatska se sve
više spominje kao „predziđe kršćanstva“ (F. Tuđman), Kosovo
se uzvisuje u „srpski Sion“, odnosno „srpski Jeruzalem“233 (M.
Bećković), dok Bošnjaci sebe proglašavaju „temeljnim narodom“
zemlje Bosne, a Bosnu „Svetom zemljom“ (M. Cerić). Međutim
izabrani narod ne može sam i obezglavljen ući u obećanu zemlju.
Njemu je potreban snažan, moćan i odlučan vođa, osoba mesijanskih kvaliteta kao što su to u našim prilikama bili A. Izetbegović za Bošnjake, S. Milošević za Srbe te F. Tuđman za Hrvate.
Umjesto prvobitnih vođa, koji su danas već svi „pokojni“, javljaju
se danas nacionalne stranačke oligarhije, ali i najviši predstavnici vjerskih zajednica koji se po vlastitoj odluci stavljaju na čelo
svoga izabranog naroda. Mesijanizam je time nudio eshatološku
nadu u skoro izbavljenje iz „ropstva“, ulazak u „novi Jeruzalem.
(Wehler, 2005:37).234
stavilo isključivo hrvatsku vlast, nego da bi taj nacionalno teritorijalizirani i institucionalno
izgrađeni prostor učinio prikladnim za sve nacionalne i ine segmente. Međutim borba za teritorije postaje i ostaje sve do danas temeljni cilj nacionalnih vođa.
233
Temeljnu osnovicu ovakvoga shvaćanja čine ponajprije srednjovjekovni
„kosovski mit“, zatim kult etničkih svetaca te pretvaranje (srpskog) etnonacionalizma u (srpsku)
religiju i povezivanje pravoslavlja s ideologijom obnovljene nacionalnosti (Perica, 2006:45-50).
234
Ključni element srpskog nacionalizma, ali i srpske pravoslavne vjere, kosovski je mit. Uspoređujući povijest srpskog s poviješću židovskog naroda i povratkom Židova
u Jeruzalem, srpski nacionalisti koriste kosovski mit za neki budući povratak Srba na Kosovo,
ali i na druga područja gdje su živjeli Srbi. Umjesto židovskoga pozdrava tijekom dvijetisućgodišnjeg progonstva: „Dogodine u Jeruzalemu“, srpski nacionalisti su tridesetih godina, te
posebno sedamdesetih i osamdesetih, a još snažnije početkom devedesetih godina XX. stoljeća
ponavljali: „Dogodine na Kosovu!“. Kosovo je postalo srpski Jeruzalem u koji će se Srbi vratiti
jednoga dana, već neke „sljedeće godine“ (Perica, 2006a:45-49). Također, u postavkama srpskih nacionalista, granice Velike Srbije na zapadu idu linijom Virovitica – Karlovac – Karlobag.
Dosezanje tih granica i danas je jedna od temeljnih postavki Šešeljeve Srpske radikalne stran-
280
Da bi hod kroz pustinju dobio na svojoj važnosti, potrebno je
isplesti priču o „krvnim i vjekovnim neprijateljima“ koji sprječavaju nesmetani ulazak u obećanu zemlju. Sve to potrebno je
radi unutarnje homogenizacije članova svoje nacionalne zajednice, a što se stvaralo uspostavljanjem distance prema drugima
i drukčijima (Hrvata prema Srbima i Bošnjacima, Srba prema
Hrvatima i Srbima i Bošnjaka prema Hrvatima i Srbima, iako su
muslimani u hrvatskim i srpskim nacionalističkim ideologijama
etnički Hrvati, odnosno etnički Srbi. Time je bilo moguće ojačati
vanjske granice prema svojim „zakletim neprijateljima“ (Markešić, 2010:531).
No obećana zemlja ne pripada svima, nego, po odredbi Svevišnjega, ona pripada samo izabranome, mome (bošnjačkome, hrvatskom, odnosno srpskom) narodu. Time se u velikome nacionalnom zanosu stvara mit o podrijetlu etničke zajednice. Ide
se dotle da se traži unutarnje svenarodno izmirenje (npr. ustaša
i partizana), čime se želi, zbog obrane od vanjskih neprijatelja,
stvoriti stabilna politička zajednica u kojoj će narodnim izdajnicima biti proglašeni svi oni koji se neće odazvati u rat na poziv Velikoga vođe. Stvara se narodno bratstvo, čemu svoj obol
daju i vjerske zajednice. Odjednom svi postaju braća i sestre, i
to na jednome teritoriju (Wehler, 2005:36). Posebno značenje
za etabliranje nacionalizma na području bivše države bilo je proklamiranje sveopćega bratstva (Braćo Hrvati!, Braćo Srbi! Braćo
Bošnjaci!).
Našavši u religiji i religijskome uporište za ostvarenje želja za
teritorijalizacijom i institucionalizacijom osvojenog i prisvojenog područja, bilo je moguće uvjeriti pojedinca da je ne samo
potrebno nego i korisno žrtvovati se za naciju, poginuti za sveto
tlo bošnjačko, hrvatsko, srpsko, opravdati proživljenu mučeničku patnju za najviše vrijednosti, kao i iskustvo snage zajedničke
„pradjedovske vjere“ i time osnažiti osjećaj pripadanja istoj grupi
i time steći osjećaj različitosti od drugih i njihova nauka. Religija
osim toga ukazuje na značenje transcendentnosti, sugerirajući
time isplativost žrtvovanja za naciju pa čak i podnošenje mučeničke smrti za nju (Wehler, 2005:40).
ke. Isto tako granica Velike Hrvatske ide na istoku dolinama rijeka Dunava i Drine, dolazi čak
do Beograda, zahvaća Sandžak, te se spušta do Jadrana. Područje neke buduće islamske države
trebalo bi obuhvaćati područja današnje Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Kosova.
281
Ne treba stoga čuditi da su u posljednjemu ratu u Bosni i Hercegovini (1991–95) nacionalni vođe, ovjenčani aureolom mesijanizma u izvođenju svoga izabranog naroda iz „jugoslavenskoga“, „srpskog“, „hrvatskog“, „turskog“ ropstva, u svetu i obećanu
zemlju, uspjeli bez ikakvih problema u svojim nacionalnim religijama (hrvatskom katoličanstvu, srpskom pravoslavlju i bošnjačkom islamu) naći zagovornike osobne žrtve za dobrobit
nacije. Hrvatski branitelji, odnosno bojovnici HVO-a, u rat su
išli s krunicom oko vrata i svoju životnu žrtvu polagali na Oltar
Domovine kao što je „naš Gospodin Isus“ prinio sebe kao žrtvu
na oltaru za naše spasenje; srpski borci ginuli su „za krst časni
i veru pravoslavnu“, a Bošnjaci muslimani ratovali su uz povike
„Allahu Ekber“ (Alah je velik).235
2. „HNV-ovo ratno rješenje“ – moguća formula rješenja sukoba
Suprotno teritorijalizaciji nacionalnih segmenata i njihovoj institucionalizaciji, HNV BiH u svojim ondašnjim „ratnim“ rješenjima nije ustrajavao u nacionaliziranju teritorija, nije nudio
mesijanskoga vođu niti izlazak iz ropstva. Nudio je ono što je
pripadalo svima, nudio je Bosnu i Hercegovinu, te je stoga ustrajavao na očuvanju države, njezina teritorija i njezinih institucija,
dakle na podržavljenju teritorija, uz napomenu da teritorij nije
isključivo nacionalni, iako na njemu žive pripadnici samo jedne
nacije, nego državni, da institucije nisu u službi isključivanja nacionalnih segmenata iz postojeće države, nego u službi njezina
povezivanja. U tome smislu ni nacionalni ni religijski (konfesionalni) segmenti nisu smjeli imati dezintegrativnu, nego integrativnu ulogu.
U svojoj knjizi Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu (Sarajevo–
Zagreb, 2004) detaljno sam predočio HNV-ovu „ratnu ponudu“
za mirno življenje. I u ovome radu želio bih ponoviti ključne
odrednice ovoga rješenja koje u svojoj „ratnoj verziji“ nisu danas u svemu izvedive, ali je izvediva sama ideja koja je tada bila
ponuđena: kantonizacija, odnosno regionalizacija Bosne i Hercegovine.
Ukoliko je netko od muslimanskih pripadnika Armije BiH poginuo tijekom
rata u BiH (1991–95), dobivao je posthumno titulu šehid (žrtva), onaj koji je u ratu poginuo
za islam i njemu je obećano mjesto u raju (dženetu). To svoje pokriće ima u Kur’anu, sura aliImran, 169. ajet, čiji prijevod glasi: „Nikako ne smatraj mrtvima o­ne koji su na Allahovu putu
izginuli! Ne, o­ni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga!“.
235
282
2.1 Što je nudio HNV-ov ratni prijedlog?
Unatoč činjenici što mnogi međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao neovisne i samostalne države smatraju nekom vrstom „paučine“, HNV BiH je u svome ratnome prijedlogu pošao
od toga da je Bosna i Hercegovina država i da ima u svijetu svoj
međunarodnopravni subjektivitet i legitimitet i da je međunarodno priznate državne granice moguće očuvati samo ako se sačuvaju institucije države. HNV-ov plan išao je stoga za tim da se
sačuva institucija države, a da se podjela vlasti vrši kroz institu­
cije kao što je to bilo – i kao što to jest – u civiliziranome svijetu.
I tada i danas ova institucija ustrajava na stavu da „nacionaliziranje teritorija generira rat koji nikada ne može i neće prestati“.
Temeljne značajke HNV-ova prijedloga i u ratu i danas su sljedeće:
1.Sačuvati državne granice;
2.Državu kantonalno urediti na načelima suvremenih europskih,
demokratskih država;
3.Državi vratiti naziv Republika, što implicira strukturalne promjene;
4.Osigurati povratak izbjeglih.
U ostvarenju toga cilja, navedeni ratni prijedlog imao je dvije
varijante, koje međutim nisu išle za komadanjem i podjelom zemlje, nego su uvažavale i uvažavaju kako nacionalno i religijsko,
tako također geografsko i prometno-komunikacijsko. Bile su to
dvije varijante za novi državni ustroj, a kroz obje se željelo sačuvati sve ono pozitivno što su nudili dotadašnji međunarodni
posrednici.
Slika 2. Karta HNV-a BiH o kantonizaciji Bosne i Hercegovine iz 1994.
godine
2.1.1 Trostupnjevna varijanta
Prema prvoj, trostupnjevnoj varijanti, Bosna i Hercegovina se
transformira u saveznu državu koja se sastoji od kantona koji
imaju karakter država. Na karti je prikazano šesnaest kantona.
Kantoni označeni crvenom bojom (3, 4, 13, 15 i 16) su kantoni s većinskim srpskim stanovništvom. Kantoni plave boje (5 i
283
12) su kantoni s apsolutnom hrvatskom većinom, dok su zeleno
obojeni kantoni (7, 9, 10, 17) kantoni s apsolutnom bošnjačkom
većinom. Kantoni imaju veoma visok stupanj autonomije, kao
npr. u Švicarskoj, međutim oni su udruženi u Savezni parlament
kroz Kantonalno vijeće i ono čini jedan dom Parlamenta (Markešić, 2004:136).
U ovome prijedlogu „Drugi dom Parlamenta čini Građansko vijeće koje se bira na teritoriju cijele BiH na slobodnim demokratskim višestranačkim izborima. Vlast je na saveznom nivou paritetna i to jedan plus jedan plus jedan (1+1+1). Dakle uvažava se
prisutnost i državotvornost sva tri naroda.
Međutim ono što je za ono vrijeme bila neka posebna vrijednost
jesu tzv. bijele zone, područja u kojima je bjesnio najokrutniji
rat. Iz priložene karte vidljivo je da se bijela zona broj 2 odnosi
na sansku dolinu u kojoj su Muslimani u relativnoj većini; zona
broj 11 zaokružuje ozrensko područje, i tu su Srbi u relativ­noj
većini; zona broj 6 je gornjo-vrbaska dolina, u kojoj su Hrvati u
relativnoj većini i obuhvaća općine Jajce, Donji Vakuf, Bugojno i
Gornji Vakuf, a zona broj 8 je lepeničko-lašvanska dolina, u kojoj
su Muslimani u većini i ona obuhvaća Travnik, Novi Travnik, Busovaču, Vitez, Fojnicu, Kiseljak i Kreševo. Potrebno je kazati da
je to bilo najosjetljivije područje, jer se na tome području vodio
najžešći rat (Markešić, 2004:137) .
U navedenoj trostupnjevnoj varijanti vlast se dijeli na saveznu,
županijsku/kantonalnu te općinsku. Kantoni/županije izravno
bi se kroz Županijsko/ kantonalno vijeće vezali za državu, tako
da se ni jedan kanton/županija ne bi mogao/gla izdvojiti, niti bi
(u tim prilikama) između sebe mogli praviti bilo kakve vojne saveze. Ono što je bilo jako važno, jest odrednica da ni jedan kanton/županija ne bi mogli izići iz Bosne i Hercegovine. A to ne
bi bilo moguće uraditi jer bi svi kantoni/županije bili povezani
preko saveznih institucija (Markešić, 2004: 139) .
2.1.2 Četverostupnjevna varijanta
Pošto se uvažavalo ondašnju pregovaračku klimu, u ovoj varijanti je ponuđeno da između kantona i savezne države postoji još i
republika. Zapravo ono što je nudio Owen-Stoltenbergov plan.
Prema HNV-ovu prijedlogu, kantoni se ne bi izravno vezali jedan
s drugim kroz Kantonalno vijeće u Parlamentu, već bi bili međusobno povezani i činili bi republiku, ali po jednom posebnom
284
redu. Naime republike bi bile nacionalne (bošnjačka, hrvatska,
srpska), ali ne bi bile etnički čiste, „jer bi svaka od njih unutar
sebe imala dva kantona ili dvije oblasti, dvije zone s posebnim
statusom koje imaju većinu drugoga naroda, dva, tri i četiri“
(Markešić, 2004: 139) .
Prema priloženoj karti to bi bilo izvedivo na sljedeći način: „bijeli“ kanton/županija broj 2 nalazi se u Srpskoj Republici, a ima
muslimansku većinu. On može ostati jer će imati potpunu autonomiju. Isto je to s drugim bijelim, drinskim kantonom broj
14, gdje isto tako Muslimani imaju većinu kao i u kantonu 2, ali
ostaje i taj kanton u Srpskoj Republici koja bi, kad se zbroje dva
bijela i pet crvenih kantona/županija na karti, imala sedam kantona/županija (Markešić, 2004:139) .
Prema ovome HNV-ovu planu Hrvatska Republika imala bi dva
kantona/županije plave boje i bijeli kanton broj 6 koji isto tako
ima muslimansku relativnu većinu, ali je on kanton/županija za
sebe u Hrvatskoj Republici i u njemu bi Bošnjaci mogli uspostaviti svoju vlast po načelu proporcije kakav je omjer stanovništva
kao i u svakom drugom kantonu/županiji (Markešić, 2004: 139)
.
Bošnjačka Republika koju čine kantoni zelene boje dobila bi kanton broj 8 koji ima hrvatsku relativnu većinu. I on bi mogao ući
u Bošnjačku Republiku bez ikakve bojazni, jer bi imao punu autonomiju, svoju vlast prema proporciji stanovništva. Ista je stvar
s bijelim kantonom/županijom broj 11, s ozrenskim kantonom,
oko koga su se vodile velike ratne operacije radi probijanja koridora. Ovaj kanton/županija ima srpsku većinu, a ostao bi u Bošnjačkoj Republici, i imao bi imao karakter samostalnosti (Markešić, 2004: 139–140) .
Potrebno je naznačiti da je ovdje riječ o načelu: dva plus dva plus
dva (2+2+2), prema kojemu svatko u svojoj navodnoj „republici“
ima po dvije bijele zone koje imaju punu autonomiju, punu samostalnost u skladu s načelom proporcija. Zanimljivo je reći da
je još tada HNV predlagao da tamo gdje se nađe neka općina koja
se ne može nigdje pripojiti, a koja ima apsolutnu ili relativnu većinu jednog naroda, a nalazi se u kantonu drugog naroda, vrijedi
načelo proporcije i da bi ona trebala imati izvjestan stupanj samostalnosti „kao da je neki mali kanton“, kao što je npr. općina
Vareš (Markešić, 2004: 140) .
Moguće da se ovakvi prijedlozi i danas nekome svide.
285
3. Što HNV BiH nudi u poslijeratnome razdoblju?
Odluke o Bosni i Hercegovini rijetko su kada donošene u njoj
samoj. Tako je bilo i prije nepunih dvadeset godina, a tako je i
danas. Kada će se i gdje će se donijeti odluka kojom će biti prekinuta agonija ove države i koja će konačno moći „dobiti“ svoj
ustav, teško je prognozirati. Svi oni koji u ovakvim okolnostima
nastoje ili sačuvati ratom stečeni plijen ili diplomatskim i drugim „demokratskim“ oblicima borbe ostvariti ono što ratom nisu
uspjeli, čine sve kako bi se ovakvo stanje produžilo. U takvim
okolnostima oni nemaju odgovornosti pred vlastitim biračima.
Uvijek su krivi oni drugi. I oni drugi ne omogućuju da ovima
bude bolje. Oni su jednostavno prijetnja njihova vlastitog opstanka. Oni ih ugrožavaju. Nepovjerenje postaje jedna od najstabilnijih konstanti suvremenog bosanskohercegovačkog društva.
Bez huškački proizvedenog nepovjerenja među svojim biračima
prema onima drugima, ni sadašnje političke elite ne bi bile u stanju pobjeđivati na izborima. Ne treba stoga čuditi da se zagovornici održanja Bosne i Hercegovine kao cjelovite države danas
nalaze pred višestrukim dvojbama:
1. Treba li nastaviti sadašnji neoružani, diplomatsko-politički rat
za teritorije, za teritorijalizaciju nacionalnog i istodobno religijskoga, što bi moglo dovesti do teritorijalne podjele na nacionalne države, svejedno bi li se neki od njezinih dijelova spajali u
dogledno vrijeme sa svojim tzv. nacionalnim maticama (Hrvatskom i Srbijom) i bi li u tome komadanju uz Republiku Srpsku
i novooživljenu „Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu“ nastala i
„sveta“ Bošnjačka država, država bošnjačkoga naroda, ili kako su
je mnogi od milja zvali „Zemljica Bosna“?
2. Ako je to već tako, treba li radi zaustavljanja uznapredovalih procesa k nacionalnoj podjeli zemlji, uz suradnju političkih i vjerskih
vođa i međunarodne zajednice, pronaći jedno kompromisno rješenje, a što se u ovih dvadeset godina od raspada bivše jugoslavenske zajednice nije dogodilo? Odnosno, postoje li uopće danas
u Parlamentarnoj skupštini BiH, ili u entitetskim skupštinama,
političke snage koje bi ovo mogle i smjele izvesti?
3. Treba li uz pritisak međunarodne zajednice anulirati postojeće
daytonsko stanje i radi općeg dobra zaustaviti već uznapredovalu agoniju bosanskohercegovačkog društva?
4. I sve kad bi se našle političke snage za kompromisno rješenje,
bi li religijske zajednice bile i dalje onaj „remetilački čimbenik“
286
koje bi govorile o ugroženosti pripadnika vlastitoga naroda? Bi li
bilo moguće očekivati njihov blagoslov kompromisnoga rješenja
u okolnostima kada Srpske pravoslavne crkve, njezin patrijarh
Irinej, dolazi iz Beograda na proslavu obljetnice utemeljenja Republike Srpske, kada reisu ul-ulema ef. Cerić javno izjavljuje da
su Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nema svoje vlastite nacionalne države, čime zapravo poziva na podjelu BiH ili na nove
sukobe kako bi i ta nova država bila očišćena od Nebošnjaka, ili
kada kardinal Puljić opetovano ponavlja o ugroženosti katolika u
Bosni i Hercegovini?
5. I ne na kraju: je li moguće pronaći „sponzore“ za uređenje države na kantonalnoj osnovi s tri ili četiri razine vlasti, a za što bi
poslužio za nove prilike preuređeni predložak koji je u jeku najžešćih ratnih zbivanja ponudilo Hrvatsko narodno vijeće Bosne i
Hercegovine (HNV BiH)?
3.1 HNV-ovi zahtjevi za promjenom Ustava BiH
Na svim svojim dosadašnjim izvještajnim i izbornim saborima
HNV BiH uvijek se osvrtao na temeljne postavke prihvaćene na
zasjedanju Prvoga općeg sabora Hrvata Bosne i Hercegovine,
održanog 6. veljače 1994. godine u Sarajevu, a to znači uvijek
se ponavljalo već spomenuta četiri načela: 1) sačuvati državne
granice; 2) državu kantonalno urediti na načelima suvremenih
europskih, demokratskih država; 3) državi vratiti naziv republika, što implicira strukturalne promjene; 4) osigurati povratak
izbjeglih.
Došlo se međutim do spoznaje da sve to neće biti moguće učiniti
bez korjenitih ustavnih promjena. Stoga je na Četvrtome saboru
HNV-a BiH, održanom u Sarajevu 12. veljače 2005. godine, bilo
govora upravo o promjeni daytonske u europsku Bosnu i Hercegovinu. Tada su, u svrhu izgradnje pravne i demokratske države
Bosne i Hercegovine, izneseni i u cijelosti usvojeni točno određeni stavovi o budućemu ustavnom uređenju BiH. Te je stavove
u svome referatu iznio prof. dr. fra Luka Markešić (HNV BiH,
2005: 9–15), a oni se u bitnome odnose na postojeće stanje u
državi, a što je ponovljeno i na Konferencija HNV-a BiH koja je
održana u Sarajevu 6. veljače 2008. godine, točno četrnaest godina od prvoga Sabora HNV-a BiH, a koja je također bila posvećena
temi promjene Daytonskog ustava BiH:
287
Kao prvo, Ustav BiH treba graditi pravnu i demokratsku državu
kao europsku BiH, „koja osigurava život, dom, rad, vlasništvo,
te rješava individualne i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje, bez obzira na njihovu nacionalnu, kulturnu i
vjersku raznolikost“, i sve to onako kako je već sasvim jasno bilo
navedeno u Deklaraciji prvoga Sabora Hrvata BiH u Sarajevu, 6.
veljače 1994.
Novim ustavom BiH trebalo bi zaustaviti već uznapredovalu federalizaciju BiH kao novoga oblika „troentitetske podjele BiH
na nacionalističkoj osnovi“, a koju zagovaraju mnogi bosanskohercegovački političari. HNV BiH se i ovim putem sasvim jasno
distancirao od ideje stvaranja tzv. trećega, „hrvatskoga“ kantona, i to iz sasvim opravdanih razloga, jer bi se time:
a) legaliziralo već izvedeno moralno i politički nedopustivo etničko
čišćenje Hrvata u RS,
b) provelo bi se novo takvo etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i Srba
iz onih entiteta BiH koji bi pripadali drugim narodima, te bi se
c) pripremio nestanak Hrvata iz novoformiranog hrvatskog entiteta novim tzv. „humanim preseljavanjem" u Hrvatsku ili diljem svijeta.
Drugo, na gornjim skupovima zauzeto je stajalište da bi se formiranjem trećega entiteta u raznim dijelovima BiH takozvanim
diskontinuitetom teritorija „dalo još samo jedno lažno obećanje
bez ikakvog stvarnog pokrića“, što bi pak opet predstavljalo „političko lukavstvo manipuliranja narodom“. Zapravo, bilo bi to
„ponovno provođenje podjele, opasnost nemira i novih ratnih
sukoba koji bi vodili uništenju ljudi, naroda i države BiH.“ Jer,
naglašava se u usvojenim zaključcima, Daytonski sporazum nije
značio i ne znači samo prestanak rata, nego i „izgradnju BiH s
evropskim profilom pravne države kao jedinstva u raznovrsnosti
političkog, nacionalnog, kulturnog i vjerskog uređenja“.
Treće, upravo radi potvrde suverenosti Republike Bosne i Hercegovine na ovoj je konferenciji i iznesen zahtjev da se „u Ustavu odredi pravna nadređenost države na području svih drugih
mogućih unutarnjih podjela, te da joj se radi toga povrati riječ
republika i država naziva Republika BiH!“
Četvrto, na 4. saboru 2005. kao i na Konferenciji 2008. godine
usvojeno je i stajalište da se novi ustav treba jasno i odlučno
odrediti „prema prognanicima prošloga rata“ kojima bi se omogućio održivi povratak, a što nije moguće „bez izgradnje pravne
288
države koja štiti ljudska i narodna prava, bez priznanja konstitutivnosti naroda, bez obnove gospodarstva, bez poštivanja zajedništva i različitosti kulture i obrazovanja“. U tome smislu iskazan
je i opetovani zahtjev da se omogući „održivi povratak Hrvata u
Bosansku Posavinu, kao i Bošnjaka u istočnu i Srba u zapadnu
Bosnu“.
Peto, posebnu pozornost HNV BiH na saboru, ali i na konferenciji posvetio je poštivanju konstitutivnosti naroda na cijelome
teritoriju Bosne i Hercegovine i o potrebi da u novi ustav treba
„ugraditi odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda iz
godine 2000., jer je ta konstitutivnost naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – neporeciva povijesna stvarnost BiH“, a to znači „da je
svaki od tih naroda prisutan i ravnopravan na cijelom teritoriju
BiH kao multietničke države, poštujući jednako sve nacionalne
manjine u njoj“.
Šesto, iznesen je jasan stav ne samo o neravnopravnosti članova
jednoga naroda, posebno su u manjini u odnosu na neku drugu
većinsku narodnu zajednicu, nego i o neravnopravnosti unutar
pojedinih naroda, a što se posebno odnosi na Hrvate Bosne i
Hercegovine. Stoga je i navedeno sljedeće stanje: „Hrvati u većim dijelovima BiH bili bi naime diskriminirani unutar samoga
hrvatskog nacionalnog korpusa ako bi stvaranje trećeg entiteta
bilo samo na teritoriju Hercegovine i područja zapadne Bosne
(Prozor, Livno, Duvno, Kupres...), a slično tako i Bošnjaci i Srbi
bili bi diskriminirani unutar svojeg nacionalnog korpusa ako bi
znatan dio bio izvan njihovih nacionalnih entiteta“.
Sedmo, osim toga, novi ustav trebao bi imati jedan gospodarski
sustav na cijelom „teritoriju“ te potaknuti „izgradnju kulture i
obrazovanja, koji su osobito značajni za izgradnju vlastitog identiteta naroda u suvremenom pluralističkom svijetu“, a čemu u
potpunosti proturječe već „udomaćene“ anticivilizacijske i protuodgojne obrazovne institucije u obliku – „dviju škola pod jednim krovom“.
Osmo, na kraju ovih stavova HNV BiH iznova upozorava da je
novim ustavom potrebno izvršiti ponovnu organizacije društva
i države, a to znači da je potrebno izvršiti „regionalizaciju države“, i to stoga što su u HNV-u BiH uvjereni „da regionalizacija ili
kantonizacija cijele BiH, kako je predlagao još u jeku rata Sabor
Hrvata u Sarajevu, 6. veljače 1994., može jedino ukloniti neprijateljstvo i ratove među ljudima i narodima ove zemlje i stvoriti
pravedni mir kao temelj i cilj države BiH.“ Novom regionalizaci289
jom uklonio bi se i „osjećaj postojeće ugroženosti, zbog opasanosti asimilacije ili dominacije, i to ne samo pojedinaca i nacionalnih manjina nego i samih konstitutivnih naroda – Srba u FBiH,
a Bošnjaka i Hrvata u RS – kao i diskriminacije unutar njihovih
nacionalnih korpusa“. Na taj bi način i Bosanska Posavina, ako
i druga područja na kojima je učinjena velika nepravda, mogla
postati posebna regionalna jedinica unutar BiH.
3.2 Najnoviji prijedlozi HNV-a BiH
Međutim nije se stalo na tim zahtjevima. Uvidjelo se da međunarodna zajednica podržava međusobno „nadmudrivanje“ domaćih političkih elita. Stoga su ove godine, na Izvještajnom saboru
HNV-a BiH, održanom u Sarajevu 18. veljače 2012. godine pod
naslovom „Promjena političkoga života Hrvata BiH“ doneseni
zaključci koji se ne odnose samo na donošenje novoga ustava
niti na novu regionalizaciju Bosne i Hercegovine, nego na sasvim
novo i u ovim prilikama prijeko potrebno „regionalno političko i
teritorijalno organiziranje Hrvata u Bosni i Hercegovini“, koje bi
konačno dovelo do „jednakopravnosti Hrvata u BiH“, jer bi „regionalno političko organiziranje Hrvata po regijama kao što su
Posavina, Hercegovina i središnja Bosna u tu sliku unijelo novu
komponentu i sadržaj“.236
Razlozi kojima su se vodili članovi HNV-a BiH kod donošenja
ovoga prijedloga leže, prema mišljenju prof. dr. Dubravka Lovrenovića, u činjenici da se u posljednjih 20 godina hrvatske politike u BiH pokazalo „da je ta politika vođena suprotno svim
povijesnim i kulturološkim danostima koji određuju bosanskohercegovačke Hrvate i zbog toga su bos.herc. Hrvati u stanju političke zapuštenosti u kojoj je moguće raditi manipulacije s tim
narodom“. Odnosno Hrvati u BiH su, prema navodima prof. dr.
Ive Komšića, u ovakvoj političkoj paradigmi dobivali mjesto koje
je podcjenjivačko i koje je u stranu stavljalo „bogatu hrvatsku
kulturu, tradiciju i običaje“, pa se u tome smislu ta paradigma,
„zasnovana na staroj stogodišnjoj ideji o integralnom hrvatstvu,
mora mijenjati“ i to ponajprije stoga što u takvoj zamisli o integralnom hrvatstvu „Hrvati u BiH nemaju budućnost“ pa je zbog
toga i potrebno „formirati regionalne hrvatske stranke koje će
236
„Regionalnim strankama razbiti hrvatski integralizam u BiH“, u: FENA, 18.
veljače 2012., prema www.neznase.ba od 18. veljače 2012.
290
se suprotstaviti integralizmu, koji je zapravo nacionalizam“ i u
čijim okvirima se „nije moguće zalagati za regionalizaciju BiH s
totalitarnim nacionalističkim strankama“.
Prema istome izvješću, prof. dr. fra Luka Markešić, predsjednik
HNV-a BiH, istaknuo je da Hrvati regionalizacijom „žele ostvariti ravnopravnost ljudi, nacionalnih manjina te konstitutivnih
naroda“ i da je za postizanje ravnopravnosti potrebno ostvariti
nekoliko stvari, a to su prije svega „promjena Ustava BiH, promjena političkih stranaka i programa te političkih lidera koji će
se zalagati za novu političku ideju“.
U intervjuu mostarskome Dnevnom listu od 20. veljače 2012. godine pod naslovom „BHSH – Hrvati dobivaju novu stranku“ fra
Luka obrazlaže i stajalište HNV-a BiH u svezi s osnivanjem nove
političke stranke u Bosni i Hercegovini pod nazivom: Bosanskohercegovačka stranaka Hrvata (BHSH). U svome iskazu on navodi razloge zašto je potrebna ne samo regionalizacija Bosne i
Hercegovine nego i regionalno političko organiziranje bosanskohercegovačkih Hrvata: „ … politika koja se vodi nakon rata jest
politika koja polazi iz Hercegovine, vezana je za određenu političku oligarhiju i preuzima politički monopol među Hrvatima
BiH. Politika te političke oligarhije iz Hercegovine koju mi (HNV
BiH, op. a.) nazivamo i „hercegovinizacijom hrvatske politike
u BiH” protiv je interesa Hrvata na većem dijelu BiH gdje žive
Hrvati, odnosno svugdje osim na uskom području Hercegovine“.
U tome smislu zadaća HNV-a BiH bila bi „potaknuti Hrvate u
svim područjima u BiH da se počnu ozbiljnije baviti politikom“ i
to tako što će najprije osnovati političke udruge „koje će vjerno
iznijeti interes Hrvata u njihovim područjima“, a kasnije te udruge „mogu biti i političke stranke“.237
Ovo novo opredjeljenje u političkome djelovanju HNV-a BiH
svoje opravdanje nalazi u stavu da bi se utemeljivanjem regionalnih stranaka oduzeo „monopol u hrvatskoj politici u BiH“, a koji
su do sada imala dva HDZ-a – HDZBiH i HDZ1990. U tome smislu Upravni odbor HNV-a BiH dobio je zadaću pozvati Hrvate iz
središnje Bosne, Hercegovine, Krajine i Posavine na regionalno
političko organiziranje.
Koliko će ovaj prijedlog naići na plodno tlo u zemlji u kojoj je
nacionalni i religijski integralizam i pozivanje na narodno i poli „BHSH - Hrvati dobivaju novu stranku“, u: www.dnevni-list.ba od 20. ve-
237
ljače 2012.
291
tičko jedinstvo jedna od poveznica između hrvatskih političkih
stranaka i vjerskih (katoličkih) predstavnika, teško je prognozirati. No valja pokušati.
Zaključak
Možda je gornji prijedlog o uzimanju u obzir HNV-ova prijedloga
o regionalizaciji Bosne i Hercegovine samo jedna tlapnja, neostvariva zamisao, posebno sada kada se Republika Srpska „održavotvorila“ do te mjere da nju i njezinu državnost više nitko
ne dovodi u pitanje, da mnogima postaje uzor, posebno vođama
najvećih hrvatskih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini. No
unatoč tome slobodan sam međutim ustvrditi sljedeće: sve dok
postoji ovakvo „daytonsko rješenje“, u ovoj zemlji neće biti cjelovito riješeno ni jedno nacionalno pitanje, jer su sva nacionalna
pitanja (bošnjačko, hrvatsko pa i srpsko nacionalno pitanje) parcijalno teritorijalizirana, unatoč kasnijim nadopunama Ustava
BiH. Istina, neki su tom teritorijalizacijom zadovoljni, a neki bi
bili makar taj teritorij i ne bio posve velik.
Također nitko nije naivan, pa ni ja osobno, da bi pomislio da će
netko od postojećih političkih struktura i partija koje se smatraju zastupnicima svojih naroda prihvatiti ovaj prijedlog. Međutim
moja je dužnost i savjest mi to nalaže da taj i takav prijedlog
ponovim, kako oni koji su u stanju mijenjati stvari na bolje ne bi
mogli reći da im nije nitko nikada ponudio neko bolje rješenje od
onoga koje je ponuđeno Daytonskim sporazumom, odnosno od
onih rješenja koje nam svakodnevno nude nacionalne/nacionalističke stranke u Bosni i Hercegovini svih nacionalnih predznaka.
Daytonsko rješenje za Bosnu i Hercegovinu privremeno je, vatrogasno, ono nije „za dulji rok“. I ono će još dugo vremena, bude
li se ustrajavalo na njemu, bivati sve teži kamen oko vrata onima
koji htjednu tražiti i nuditi neko primjerenije rješenje, posebno
u vremenu u kojem se Bosna i Hercegovina bude pripremala za
pristupne pregovore za ulazak u Europsku uniju. Ustavno rješenje koje sada postoji nije stečevina europske pravne znanosti.
Ono je rješenje koje je zaustavilo rat na području cijele regije, kao
što je stvaranje Federacije BiH 1994. godine bio trenutak za zaustavljanje bošnjačko-hrvatskoga sukoba. Federacija BiH trebala
je poslužiti kao uzor za unutarnje, kantonalno uređenje Bosne i
Hercegovine.
292
U tome smislu bilo bi potrebno formulu etnopolitike koju nalazimo u Daytonskome ustavu pretočiti u formulu međusobnog
povjerenja u izgradnji zajedničke države i izvršiti unutarnji preustroj. Međutim kako izgraditi osjećaj pripadnosti državi BiH u
vrijeme kada se i danas vodi nesmiljeni rat za nacionalne teritorije na njezinome teritoriju? Ratnim djelovanjima je to vršeno
prije 20 godina, a diplomatskim i opstrukcijskim sredstvima u
formiranju vlasti vodi se danas.
Nažalost, najveći problem je u tome što tri političke nacionalne
strukture imaju dijametralno suprotne stavove o izgradnji zemlje i usvajanju Ustava, a sve zbog toga što se rezultati ratovanja
priznaju kao dana činjenica, a da se prije toga nije kaznilo počinitelja zločina i oduzelo okupirano područje. Uz to, i religijske
zajednice kao sluškinje nacionalističkih političkih stranaka svojim djelovanjima i brigom ne o duhovnom nego o političkom bilu
vlastite nacije samo stvari još više podgrijavaju.
Literatura
Bakić, I. (1994), Nacija i religija (Ratno izdanje), Bosna public, Sarajevo.
Đaković, L. (1985), Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Globus, Zagreb.
HNVBiH (2005), Promjena daytonske u evropsku Bosnu i Hercegovinu. Četvrti sabor
Hrvatskoga narodnog vijeća u Bosni i Hercegovini, održan u Sarajevu,
12. veljače 2005. Referat, koreferati, diskusija, prilozi. Sarajevo.
Hobsbawm, E. J. (1993), Nacije i nacionalizam, Erasmus, Zagreb.
Kasapović, M. (2005), Bosna i Hercegovina – podijeljeno društvo i nestabilna država,
Politička kultura, Zagreb.
Markešić, I. (2004), Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu. U povodu desete obljetnice
Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine, Synopsis, Sarajevo–Zagreb.
Markešić, I. (2010), »Od nacionalnog do religijskog identiteta i natrag«, Društvena
istraživanja, 19 (2010) 3(107), 525–546.
Pejanović, M. (2010), Ogledi o državnosti i političkom razvoju Bosne i Hercegovine. Studije, članci, intervjui, Šahinpašić, Sarajevo-Zagreb.
Perica, V. (2006), Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslovenskim državama, I–
II., Knjižara krug, Beograd.
Smith, A. D. (1998), Nacionalni identitet, Biblioteka XX. vek, Beograd.
Wehler, H.-U. (2005), Nacionalizam – povijest, oblici, posljedice, Naklada Jesenski i
Turk, Zagreb.
293
Internetski izvori:
www.neznase.ba od 18. veljače 2012.
www.dnevni-list.ba od 20. veljače 2012.
A WAR RESOLUTION “ FOR A PEACEFUL LIFE
Summary
All the problems, which the country of Bosnia and Herzegovina
has found itself in today, arise from the constitutional resolutions of the Dayton Agreement of 1995 which, among others,
dissolved the Republic Of Bosnia and Herzegovina and established the country of Bosnia and Herzegovina, made up of two
entities: BiH Federation and the Serb Republic, with the later
added District Brčko. The author does not see the solution for
the existing problems in the newly created country in ”cosmetic” , but in radical constitutional changes, and this means in
giving the country of Bosnia and Herzegovina back the status
of Republic all over again. In order to bring about those changes, it would be necessary to take into consideration some already considered, but unaccepted constitutional resolutions
again, among which is the proposal of HNV BiH (Croatian National Council in Bosnia and Herzegovina) on the first General
Convention of Croats held on 6 February 1994 in Sarajevo.
The author argues that the proposal on the regionalization of
the country presented at that time, which (the regionalization)
would not be founded exclusively on national but primarily on
regional basis, was one of the best offered solutions thus far
for the establishment of a self-sustaining country which would
neither have national nor intranational nor religious discriminations. By adopting that proposal, along with some small
modifications, it would be possible not just to overcome the
current frustrating two-entity and to avoid, when talking about
Bosnian-Herzegovinian Croats, the even worse, three-entity division of Bosnia and Herzegovina, but once more to declare
the Republic of Bosnia and Herzegovina whose government
would have three levels: state, regional (cantonal/district) and
municipal.
Aware of the so-called ”unquestionableness and absoluteness” of the present nationalistic, and thereby at the same time
maximalistic party requirements, supported, among others, by
294
››their‹‹ religious communities, the author does not harbor any
illusions that the present ”majority“ Bosnian-Herzegovinian
national political parties would even take this proposal under
consideration, let alone accept it, for it would mean in such a
situation giving up their truly ”mischievous“ intentions – the
final division of Bosnia and Herzegovina. However, as an active
participant of the war events in Bosnia and Herzegovina, the
author believes that the mentioned proposal needs to be put
››on the table‹‹ again and to take into consideration the logic of
››land configuration‹‹, in other words the logic of the population drift towards particular centres and industrial zones, routes
etc. instead of the ››logic of the international and on the nationalistic logic based division of country‹‹. Hereby, he makes the
mentioned proposal of HNV BiH, which this organisation hasn’t
given up from yet, more topical.
Key words: (the Republic Of) Bosnia and Herzegovina, BiH Federation, Serb Republic, the Croatian National Council of BiH, regionalization,
cantonization, division of BiH
„KRIEGERISCHE LÖSUNG“ FÜR EIN FRIEDLICHES LEBEN
Zusammenfassung
Alle Probleme in denen sich heute der Staat Bosnien und Herzegowina befindet, stammen aus den verfassungsmäßigen
Lösungen des Dayton-Abkommens aus dem Jahre 1995 mit
dem unter anderem, die Republik Bosnien und Herzegowina
abgeschaffen wurde und der Staat Bosnien und Herzegowina
erschaffen wurde, bestehend aus zwei Entitäten: die Föderation Bosnien und Herzegowina und Republik Serbien, mit dem
anschließend hinzugefügten Bezirk Brčko. Die Lösung bestehender Probleme im neuerschaffenen Staat ersieht der Autor
nicht in „kosmetischen”, sondern in radikalen Verfassungsänderungen und das heißt in der erneuten Restitution des Staates Bosnien und Herzegowina zum Status der Republik. Um
diese Änderungen durchführen zu können, würde es erforderlich sein, abermals bereits erörterte, aber nicht verabschiedene
verfassungsmäßige Lösungen zu berücksichtigen, dazu gehört
auch der Vorschlag des Kroatischen Nationalrates von Bosnien
und Herzegowina, verabschiedet bei der ersten allgemeinen
Nationalversammlung der Kroaten in Bosnien und Herzego295
wina abgehalten am 6. Februar 1994 in Sarajewo. Der Autor
meint, dass der damals vorgelegte Vorschlag über die Regionalisierung des Staates, welche (die Regionalisierung) nicht
ausschließlich auf einer nationalen sondern vor allem auf einer
regionalen Grundlage beruht, eine der besten bislang angebotenen Lösungen für die Wiederherstellung eines selbsterhaltenden Staates ist, in dem es keine nationale und auch keine
interne nationale religiöse Diskriminierung gibt. Mit der Annahme dieses Vorschlags, mit eventuell minderen Modifizierungen, würde es möglich sein, nicht nur die gegenwärtige frustrierende Aufteilung auf zwei Entitäten zu vermeiden, sondern
auch im Falle der bosnisch-herzegowinischen Kroaten eine
schlimmere Aufteilung von Bosnien und Herzegowina auf drei
Entitäten zu vermeiden, und wiederum die Republik Bosnien
und Herzegowina zu erklären in der die Regierung drei Ebenen
haben würde: die staatliche Ebene, die religiöse (kantonale /
Bezirks-) Ebene und die Gemeindeebene.
Bewußt der sog „nicht Fraglichkeit und Absolutheit“ der derzeitigen nationalistischen und damit gleichzeitig maximalistischen parteilichen Anforderungen, unterstützt unter anderem
auch durch „ihre“ religiöse Gemeinschaft, hegt der Autor keine
Illusionen, dass die gegenwärtige „Mehrheits-, national-politische Partei einen solchen Vorschlag gar in Anbetracht nehmen
würde, geschweige denn annehmen, weil sie in einer solchen
Situation auf die eigenen wahrhaftig „maliziösen“ Absichten –
von der endgültigen Aufteilungen Bosnien und Herzegowinasverzichten müssten. Jedoch als direkter Beteiligte der kriegerischen Geschehnisse in Bosnien und Herzegowina, erachtet
der Autor dass der angeführte Vorschlag sich nochmals „auf
dem Tisch einfinden“ sollte und anstatt der „intern nationalen
Logik und der nationalistischen Logik basierend auf der Aufteilung des Landes“ sollte man die Logik der „Konfiguration des
Grundstückes“, beziehungsweise die Logik der Gravitation der
Bevölkerung zu den einzelnen Zentren und Industriebezirken,
Wegstrecken usw. berücksichtigen, hierdurch aktualisiert er
den genannten Vorschlag des Kroatischen Nationalrates Bosnien und Herzegowinas von welchem diese Organisation immer
nocht nicht abgewichen ist.
Schlüsselwörter: (Republik) Bosnien und Herzegowina, Föderation Bosnien und Herzegowina, Republik Serbien, Kroatischer Nationalrat
Bosnien und Herzegowinas, Regionalisierung, Kantonalisierung, Aufteilung
Bosnien und Herzegowinas
296
Božo Žepić
ETIČKI, POLITIČKI I USTAVNOPRAVNI
POSTULATI ZA DONOŠENJE USTAVA U
VIŠENACIONALNOJ I EUROPSKOJ BIH
Žepić, prof. dr. Božo, rođen je 1938. godine u Živinicama (BiH). Doktorirao je
na Pravnom fakultetu u Banja Luci. Redoviti je profesor na Pravnom fakultetu
Sveučilišta u Mostaru, gdje predaje sociologiju i radno i socijalno pravo; od 2009.
professor emeritus. Bio je dekan Pravnog fakulteta u Mostaru, član ekspertnih
skupina za ustavne promjene pri Centru za sigurnosne studije u Sarajevu i za
izradu Izvješća Ujedinjenih naroda o humanom razvoju u Bosni i Hercegovini te savjetnik predsjednika Federacije BiH. Gostujući je predavač na pravnim fakultetima
u Mostaru, Splitu i Banja Luci te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Objavio je udžbenike i više od 200 znanstvenih radova iz sociologije i radnog i
socijalnog prava, te devet knjiga (Društveno-pravni položaj invalida rada, Enigma
Bosna i Hercegovina, Pat pozicija u Bosni i Hercegovini, Kritika politike, Politička
svakodnevnica i dr.).
»Nema stabilnog mira u BiH bez jednakih prava za sve narode.«
kardinal VINKO PULJIĆ238
Sažetak
Brojni su etički, pravni i politički postulati i pretpostavke za temeljitu ustavnu reformu i novo ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, bez kojeg ona nema čvrstih izgleda postati organizirano, uređeno, stabilno, funkcionalno i ujedinjeno društvo.
Kolikogod postojećim stanjem nitko nije zadovoljan, isto toliko
nitko nije u stanju pronaći i ponuditi za sve prihvatljivo buduće
rješenje. Svi poratni pokušaji doživjeli su neuspjeh, iako su svi
svjesni da ni ovako ne može ostati. Osobito je težak položaj
i neizvjesna budućnost najmalobrojnijeg, hrvatskoga naroda,
koji živi u uvjetima nepravde i neravnopravnosti s drugima.
Večernji list, 6. XI. 2011., str.3l .
238
297
Sve tri nacionalne politike, uključujući i četvrtu politiku međunarodne zajednice, gotovo su potpuno isključive oko pitanja
budućeg ustavnopravnog uređenja, bez obzira što su svi relevantni društveni subjekti svjesni da je postojeće nepravedno
daytonsko rješenje dugoročno neodrživo i da su s njim država i društvo u stanju permanentne političke, pravne, gospodarske, socijalne, moralne i svekolike društvene krize. Duboka
proturječja, stagnacija i kriza, gotovo nepomirljivi nacionalni
interesi, međusobno nepovjerenje, apatija i nepravda samo su
neke od karakteristika društvenog stanja. Na sceni su brojne
nedosljednosti međusobnog odnošenja, politike, prava i morala.
U radu su postavljena brojna politička, pravna i etička pitanja.
Dana su ozbiljna upozorenja i ponuđena neka od mogućih rješenja. Iako društveno stanje ne daje osnovu za velik optimizam,
ipak kod autora ovoga priloga nije prevladao pesimizam, već
je izražena nada da postoji šansa za optimistično promišljanje
budućnosti države, naroda i građana Bosne i Hercegovine. Tek
će vrijeme pokazati koliko je to bilo realno za očekivati.
Ključne riječi: postulati (etički, politički, pravni), Ustav, ustavna
reforma, društvena kriza, politika, nedosljednosti, nacionalne politike, položaj
Hrvata, nacionalno pitanje
Uvod
Dijelimo mišljenje da je nezaobilazan politički »input« ustavnopravnoj znanosti za donošenje ustava u višenacionalnoj i europskoj BiH. Međutim taj input, koliko je autoru ovoga priloga poznato, za proteklih dvadeset godina rata i poraća nikada
znanosti nije upućen od politike, političkih institucija, političkih
stranaka ili vodećih političkih lidera. Između ostalog, i zato je
izostala cjelovita elaboracija ustavnoga pitanja. Sporadičnih rasprava i priloga bilo je mnogo, osobito u sredstvima informiranja, ali su oni sadržajno obuhvatili tek samo neka pitanja. Dakako, treba istaći da nitko nije znanosti i znanstvenicima zabranio
da to sami urade. Međutim temeljita znanstvena istraživanja su
skupa, a znanstvene institucije teško preživljavaju podmirivanje
tekućih svakodnevnih potreba. Nije sve ni u sredstvima. Znanost nije jedinstveno institucionalizirana, a još veći problem je u
međusobnoj podijeljenosti znanosti i znanstvenika.
298
Zbog rečenog, svatko u ovoj zemlji primarno gleda interese svoga naroda, svoje nacionalne politike, institucije u kojoj radi. Zato
ne želi riskirati, niti se upuštati u nepoznato, nadasve složeno,
dvojbeno i ozbiljno prosuđivanje mogućeg ustavnog rješenja za
državu, plašeći se političke odgovornosti i mogućih nepoželjnih
posljedica ulaska u avanturistička istraživanja i rasprave. Tim
prije i tim više što ne postoje integrirane znanstvene institucije
ili njihove asocijacije koje bi vodile jedinstvenu znanstvenu politiku i financirale takve znanstveno-istraživačke projekte od interesa za cijelu zajednicu. Dakako, ovo nije opravdanje za inferiornost i neproduktivnost društvenih znanosti općenito, a osobito
nije opravdanje za ustavnopravne, politološke i sociološke znanosti, koje su potpuno zakazale na tom pitanju, već samo jedno
od objašnjenja zašto je tomu tako.
Međutim bilo je sporadičnih pokušaja stvaranja i pisanja novoga
državnog ustava. U nekoliko navrata pokušala je to međunarodna zajednica, ali bezuspješno (primjeri: Travanjski i Butmirski
paket). Skoro sve političke stranke imaju napisane vlastite prijedloge novoga ustava. Mnoge nevladine organizacije i udruženja građana također imaju spremljena vlastita ustavna rješenja.
Problem je što nitko nema onaj koji bi prihvatili svi.
U dosadašnjoj poratnoj bosanskohercegovačkoj političkoj praksi, po našem mišljenju, velik je hendikep što nema politike kao
integralne djelatnosti. O tomu se može govoriti samo u množini,
kao različitim parcijalnim politikama koje djeluju svaka za sebe.
Radi se o najmanje onoliko politika koliko ima političkih stranaka. Ali ipak su se kao relevantne iskristalizirale tri nacionalne i
četvrta politika međunarodne zajednice. Svaka od njih ima svoje
ciljeve, ponekad istovjetne, a najčešće suprotstavljene drugima.
Sve one pokazuju niz etičkih nedosljednosti. Dok one ne budu
prevladane, teško se može nadati uspostavi jedinstvene državne
politike i njezinoj moralnosti. Raskol na relaciji etika – politika
nikada i nigdje nije prevladan, jer etika polazi od nespornih integralnih etičkih vrednota: dobra i ljudskosti, slobode i demokracije, pravde i pravednosti, dostojanstva i jednakosti, a politika
od parcijalnih interesa i koristi, sile i moći, uspjeha i probitka po
svaku cijenu.
Tri nacionalne i četvrta politika međunarodne zajednice morale
bi postići konsenzus o temeljnim načelima (postulatima) za pristup ustavnim promjenama, koji bi stvorio uvjete za nastanak
i razvitak političke volje u pravcu opredjeljenja za ustavne pro299
mjene. To bi današnje prevladavajuće nepovjerenje među njima
pretvorilo u međusobno bezrezervno povjerenje, a rezerviranost
i uzdržanost u voljnu motiviranost. U svim dosadašnjim pokušajima ustavnih promjena to nije bio slučaj, pa su završili neuspjehom. Među mnogobrojnim krupnim i sitnim preduvjetima
etičkog, političkog i ustavnopravnog karaktera izdvojit ćemo i
apostrofirati barem one najvažnije koji bi stvorili, polaznu sigurnu podlogu i iskrenu motivaciju svih relevantnih subjekata za
ustavne promjene.
Po svemu sudeći pozitivno shvaćena, a etički i pravno utemeljena, politika u Bosni i Hercegovini gotovo da i ne postoji. Štoviše,
»sociolozi govore o očiglednoj zloporabi politike u našem vremenu, a za takve zajednice u kojima postoji zloporaba politike kažu
da se politika upotrebljava za manipuliranje i iznevjeravanje. Većina u takvim političkim zajednicama upada u duboku apatiju i
rezigniranost, a manjina na vlasti se učvršćuje, stabilizira, operira i terorizira.«239
1. Etičke nedosljednosti relevantnih politika
Politika međunarodne zajednice, predvođena politikom američke
i europske administracije, najvažnija je od svih politika u BiH.
I biti će to u budućnosti, sve dok postoji međunarodna uprava,
njezin visoki predstavnik i njegova administracija (OHR). Ta politika pokazuje niz etičkih nedosljednosti i znade da je Daytonski
mirovni sporazum, i njime nametnuti ustav, za Bosnu i Hercegovinu nepravedan. Štoviše, i diskriminirajući, te da favorizira srpski narod u odnosu na druga dva, jer mu daje isključivo pravo na
svoju republiku, institucije, teritorij i sve oblike političke, gospodarske, kulturne i svake druge autonomije. Sve to što ima jedan,
nemaju druga dva naroda. Dok je tako, nema niti može biti jednakopravnosti naroda. A gdje nema kolektivne, nema niti može
biti individualne jednakopravnosti građana kao pojedinaca, bez
obzira na sva obećanja o jednakosti ljudskih prava i sloboda. Ta
politika također znade da je država od dva entiteta za tri naroda
neprirodna tvorevina te da je i Federacija BiH umjetna tvorevina
na štetu jednakopravnosti tri puta malobrojnijeg hrvatskoga naroda u njoj. Ona ne samo da je obećala, već je u Washingtonski
mirovni sporazum unijela konfederaciju Federacije BiH s Repu Više u: B. Žepić, Kritika politike, MH, Mostar, 2008., str. 72–78.
239
300
blikom Hrvatskom kao prividno jamstvo zaštite od majorizacije,
da bi to u Daytonskom sporazumu zamijenila posebnim odnosima, od kojih je naknadno također odustala. Prevariti cijeli jedan
narod nije pošteno, a ono što nije pošteno nije ni moralno. Štoviše, daljnjim mjerama kakve su primjerice bile Berijeva izborna pravila, Petričevi ustavni amandmani, Ashdovnov Statut za
Grad Mostar ili nametnuti Zakon o Javnom RTV servisu, kao i
brojni drugi normativni akti, došlo je do temeljite »tihe revizije«
Daytona, uglavnom na štetu hrvatskoga naroda. Pa ipak, i bez
obzira na sve, obje administracije uporno ustrajavaju na državi
od dva entiteta za tri naroda i Federaciji kao jednom entitetu za
dva naroda.
Tri očite Daytonske i mnoštvo postdaytonskih nepravda karakteristika su politike međunarodne zajednice. Očita prva nepravda održava se njihovim stalnim i upornim ponavljanjem kako je
Dayton jedina alternativa, kako je neupitna Republika Srpska i
kako ovdje nikada neće dozvoliti uspostavu hrvatske republike,
niti bilo kakve druge autonomne federalne jedinice. Druga velika
nepravda, koja se po mnogo čemu pokazuje gotovo nepremostiva, je formula (51:49) po kojoj dva naroda s oko 65% stanovništva u Federaciji imaju na raspolaganju 51%, a jedan narod s
manje od 35% stanovništva raspolaže s 49% državnoga teritorija. Bez obzira na odluku Ustavnoga suda o konstitutivnosti naroda i građana na cijelom državnom području, bez ispravljanja
ove daytonske nepravde teško se u budućnosti možemo nadati
nekim novim pravednijim rješenjima. Politika utemeljena na
nepravdi nema perspektivnu budućnost, a država na takvoj politici nema dugoročnu, izvjesnu i izglednu budućnost. Pravedne
promjene ne mogu nastati dok su stare nepravde na snazi i dok
ih najvažnija politika uporno brani, opravdava i svojim autoritetom održava. Na te dvije održava se i treća nepravda, diskriminacija prema hrvatskom narodu, po kojoj on nikako ne može imati
ono što imaju druga dva brojnija naroda!? Golema većina naroda,
građana i političara uglavnom se slaže da su Hrvati po Daytonu
neravnopravni, a da su postdaytonska kretanja to stanje još više
produbila i proširila. Zato kažemo da je neravnopravnost Hrvata
nepravda, a budućnost države utemeljene na nepravdi upitna.
Bošnjačka nacionalna politika pokazuje etičke nedosljednosti utoliko što osporava Republiku Srpsku kao ekskluzivno pravo jednog
naroda, a brani tu istu politiku glede njezina osporavanja hrvatskoga prava na entitet. Ona neće i ne traži republiku za sebe i svoj
301
narod, ali uporno ponavlja da to nikada neće dozvoliti ni hrvatskome narodu. Ono što neće za sebe, drži da ima pravo ne dati
ni drugima?! Međutim iako nije sklona Republici Srpskoj, ipak
je više u javnim izjavama ne dovodi u pitanje. Time se priklonila
istoj nepravdi međunarodne zajednice o nejednakom tretmanu
tri konstitutivna naroda glede njihova prava na isti oblik političke autonomnosti. S druge strane majorizacija kao oblik nametanja političkih odluka malobrojnijem narodu u Federaciji BiH,
koju provodi bošnjačka politika, drugi je važan indikator njezine
moralne nedosljednosti. Primjeri su mnogobrojni. Posebno su
eklatantni oni o izboru člana Predsjedništva BiH. Po drugi put
na izborima 2010. izabran je onaj Hrvat kojega preferira SDP
kao najjača bošnjačka stranka, primarno glasovima Bošnjaka.
Formalno je zadovoljena ustavna odredba da jedan član kolektivnog šefa države bude iz reda hrvatskoga naroda, a tko će to biti
suštinski su odlučile političke stranke, birači i glasovi iz reda
bošnjačkoga naroda. U demokraciji je pravilo da izabranik nužno
mora provoditi politiku onoga tko ga je predložio i izabrao, jer je
njemu i odgovoran. Hrvatska politika i njezine političke stranke u njemu nikada nisu imale oslonca ni poluge za provođenje
vlastite politike. U jednom razgovoru s poznatim političarom iz
reda bošnjačkoga naroda i SDA stranke, bivšim zastupnikom u
državnom parlamentu, iskreno mi je priznao da to što se takvim izborom čini Hrvatima nije pošteno, navodeći za primjer da
u tuzlanskoj općini Kalesija uopće nema Hrvata, a taj je u njoj
osvojio preko šest tisuća glasova. Ono što nije pošteno, dakako,
nije ni moralno. Ali korisno je za tog pojedinca, za stranku i za
najbrojniji narod, koji time u biti dobivaju dva svoja člana Predsjedništva, dok najmalobrojniji hrvatski u biti nitko ne zastupa.
Jednako tako, nakon izbora 2010., nepošteno je inaugurirana federalna vlada, kada su najjače hrvatske političke stranke, koje su
osvojile oko 90% glasova hrvatskih birača, izbačene iz odlučivanja tako što su najjače bošnjačke stranke utemeljile platformu
i ušle u koaliciju s minornim i gotovo beznačajnim hrvatskim
političkim strankama. Ovih je dana jedan realni političar iz reda
bošnjačkoga naroda pošteno i istinito je rekao da »problem Vlade FBiH je to što nije poštovana volja Hrvata«, da su »Bošnjaci
majorizacijom Hrvate gurnuli Srbima« i da »Bošnjaci moraju redefinirati svoje odnose s Hrvatima, tako što će poštivati njihovu
izbornu volju.«240
M. Carević, Kako dalje, Comesgrafika, Banja Luka, 1999., str. 70.
240
302
Treći primjer je grad Mostar i njegov Statut, koji je samo za Mostar i nigdje drugo propisao i nametnuo visoki predstavnik u ime
međunarodne zajednice. U Preambuli je kao cilj naveo da samo
tu većina ne može upravljati gradom. Neki Bošnjaci i bošnjački
političari protive se čak i provedbi Odluke Ustavnoga suda, koji je
poništio neke statutarne odredbe kao neustavne. Njihov vodeći
političar kao argument ističe da nikada neće dozvoliti majorizaciju nad Bošnjacima u Mostaru. Međutim i on, a i mnogi drugi,
ostaju nijemi i potpuno indiferentni na činjenicu da demokracija
općenito počiva na vladavini volje većine te na činjenicu da su
Hrvati majorizirani u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Zenici, Travniku i posvuda gdje su manjina!?
Politički egoizam i utilitarizam su pojave i ponašanja u politici
koja sve stvari prosuđuju sa stajališta koristi koju donose za činitelje. S njihove strane »često se pozivanje na moral i moralnost
označuje negativnom kvalifikacijom, kao beskorisno moraliziranje, koje ni čemu ne vodi, kao nešto što su izmislili slabi, za
što se samo oni zalažu i što samo njih obvezuje.«� Nije sporno
da u politici dominiraju interesi, sila i moć, ali je posvemašnje
otuđivanje politike i političke prakse od etike i morala, dugoročno promatrano, najčešće pogubno po politiku. Pogotovo što
za to postoje i brojni drugi primjeri i što »budućnost Bosni i Hercegovini jamči samo ustavna jednakopravnost hrvatskog s druga
dva naroda u federaliziranoj državi.«� Dakako, i zato što »nema
stabilnog mira u BiH bez jednakih prava za sve narode« (kardinal
V. Puljić).
Srpska nacionalna politika u BiH također je često u suprotnosti s
temeljnim moralnim načelima. To se osobito pokazuje u odsustvu brige za budućnost zajedničke države s druga dva naroda.
Gotovo sve što se u zemlji događa ona prosuđuje i mjeri koliko
je korisno ili štetno za Republiku Srpsku i srpski narod u njoj.
Drugi kao da uopće nisu važni. Odsustvo motivacije za ustavne promjene obrazlaže se neprirodnim veličanjem i obranom
Daytona. Gotovo sve inicijative za ustavne promjene razbijaju
se o hrid koja se zove Republika Srpska. Od strane Skupštine
toga entiteta donesena je Deklaracija o osnovama za razgovore
o eventualnim promjenama ustava i o zaštiti interesa Republike
Srpske, u kojoj između ostaloga piše da će taj entitet sudjelovati u razgovorima o eventualnim ustavnim promjenama samo u
303
skladu s tom platformom, »čiji principi predstavljaju okvir za sve
učesnike iz Republike Srpske« te da:
–»Republika Srpska je jedinstven i nedjeljiv ustavnopravni entitet….;
–Daytonski mirovni sporazum je garant utvrđenog ustavnopravnog modela i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, kao
i teritorijalnog integriteta Republike Srpske, kojoj po osnovnom
principu o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine pripada
49% njezine teritorije…;
–teritorija Republike Srpske je jedinstvena, nedjeljiva i neotuđiva;
–u razmatranju pojedinih pitanja ustavnopravnog uređenja Bosne
i Hercegovine treba poći samo od onih pitanja za koja će se u
razgovorima osigurati puna suglasnost svih učesnika...;
–polazište, prijedlozi i rješenja ustavnih promjena moraju se zasnivati na Daytonsko-pariškom mirovnom sporazumu i osnovnim načelima Aneksa 4 – Ustava Bosne i Hercegovine, prema
kojima je Republika Srpska kao entitet trajna i cjelovita kategorija,
verificirana međunarodnim ugovorom koji se mora provoditi a ne
mijenjati;
–samo pod navedenim uvjetima Bosna i Hercegovina može biti utvrđena kao složena država, organizirana na tri nivoa vlasti: državni
nivo, entiteti (srednji nivo) i nivo lokalne samouprave;
–o svim prijedlozima za promjenu Ustava Bosne i Hercegovine koje
pokrene Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, odnosno drugi ovlašteni predlagači, obvezno će o njima raspravljati i
zauzimati stavove Narodna skupština Republike Srpske;
–u procesu ustavnih promjena ne treba niti je moguće u sadašnjim
uvjetima donositi novi ustav.«
Ovako čvrsto zadani, ovi i brojni drugi okviri i načela, ukazuju na
činjenicu da se samo egoistički i primarno mislilo o zaštiti Republike Srpske i srpskih nacionalnih interesa, a da niti jednom riječju nije spomenuta ustavna neravnopravnost hrvatskoga naroda i potreba ispravljanja te i drugih daytonskih nepravdi. Živjeti
u zajedničkoj državi, a misliti samo na sebe, ne obzirući se na to
kako je državi i drugim narodima u njoj, tipičan je moralni egoizam. Deklaracija, ne samo što onemogućava bilo kakve promjene
entitetskog imena, teritorijalnog preustroja i entitetskoga glasovanja, nego ulazi i u mnoga druga pitanja, sve do stavljanja okvira u kojima se može kretati proces eventualnog ustavnopravnog
304
preuređenja drugog entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine.
Izvjesno je da će ovako sročena Deklaracija vremenom postati
drugi hrid o koji će se razbijati sve nadolazeće struje i valovi u
moru zahtjeva za nasušnim i korjenitim ustavnim promjenama.
Iz tih i mnogih drugih razloga »u BiH će Srbi dugo ostati razapeti
između neostvarene samostalnosti RS i neostvarene zajednice
sa SRJ. Na drugoj strani, u F BiH Bošnjaci – muslimani i Hrvati
ostat će dugo zarobljeni antagonizmima i nametnutom koegzistencijom unutar zajedničkog entiteta.«�
Hrvatska nacionalna politika u Bosni i Hercegovini, nakon što
je cijelog predratnog, ratnog i poratnog vremena bila moralno
nepostojana, promjenljiva i ovisna o drugim centrima moći, još
uvijek ne pokazuje potrebnu razinu moralne dosljednosti, principijelne opredijeljenosti i političke zrelosti. Kolebljiva je, nesamostalna i varljiva. Bez jasnih je ciljeva te u mnogim pitanjima
stiješnjena između tri prethodne politike, priklanja se jednoj,
drugoj ili trećoj, ovisno od onoga što je aktualno u danom trenutku. Rijetko je autentična, originalna i odlučna u zastupanju
vlastitih i zajedničkih interesa. Zbog velike razjedinjenosti utemeljenoj na regionalnim, vjerskim, ideološkim, pokrajinskim,
stranačkim i drugim razlikama, jedina je od nacionalnih politika
koja nema jedinstven koncept ustavnih promjena i viziju državnoga uređenja koji zagovara i za koji se zalaže.
Navedene i druge moralne nedosljednosti sprječavaju izgrađivanje čvrstih moralnih postulata na kojima bi se moglo graditi
međusobno povjerenje i zajednička državna politika te poželjni
odnosi među ljudima kao pojedincima i konstitutivnim narodima kao etničkim skupinama. Pritom ili se ne zna ili, što je još
gore, neće da zna, kako »svjetlija budućnost i smisao povijesnog
kretanja za čovjeka može biti samo potpuni, još čovječniji čovjek
i još ljudskiji međuljudski odnosi, u kojima će ljudi jedni prema
drugima biti samo ljudi, s jednakim pravima i dužnostima, u kojima će jedni uvažavati slobodu drugih i odnositi se prema njima kao
prema sebi samima. A u tome se i sastoji smisao općeljudskog morala….«. Međutim »opće čovječanski moral moguć je samo u humanističkoj zajednici u kojoj su uklonjene veće socijalne razlike
i društveni antagonizmi. Moral demokratskog društva mora biti
jedna od značajnih društvenih snaga koje će snažno potpomoći
formiranje takvih društvenih uvjeta.«241 U Bosni i Hercegovini
Nedovršeni mir – Izvještaj međunarodne Komisije za Balkan, HHO i Pravni
241
305
te osnovne etičke spoznaje nisu, i još dugo neće moći doći do
punog izražaja u odnosima među ljudima, političkim strankama
i narodima. Socijalne razlike u stalnom su porastu, a društveni
antagonizmi među brojnim politikama i među tri etničke zajednice ratom nisu razriješeni, niti se bitno mogu na bolje promijeniti bez korjenite ustavne reforme. »Zato nastojanja, čija je svrha ostvarivanje humanističkog etičkog ideala, životna realizacija
moralnih načela i uspostavljanje istinskih ljudskih odnosa među
ljudima, moraju postati sastavni dio društvene i moralne preobrazbe. To je ujedno put čovjekova razvitka i povijesnog kretanja
čovječanstva koji je ljudski osmišljen vizijom odjelotvorenja općeljudskog morala« (A. Vukasović 1993:35).
2. Političke nedosljednosti
Četiri relevantne politike u Bosni i Hercegovini još uvijek ne djeluju jedinstveno u pravcu izgrađivanja države kao zajednice tri
jednakopravna naroda, brojnih nacionalnih manjina i građana.
Gotovo sva raspoloživa energija ključnih političkih subjekata
nije usmjerena zajedničkom cilju stvaranja jedinstvene države
kao najvišeg dobra, niti jedinstvene državne politike kao političkog rješenja koje će u tom pravcu uspješno usmjeravati političke djelatnosti, odnose i procese. Srpska nacionalna politika
iscrpljuje se u borbi za očuvanje svoga entiteta, hrvatska u borbi
za dokazivanje ugroženosti i ponovno zadobivanje izgubljene
jednakopravnosti s druga dva naroda, a bošnjačka na stvaranju
prevlasti nad Hrvatima u Federaciji i nad oba malobrojnija naroda u državi. Upozorenje međunarodne Komisije za Balkan da
»sudbina Bosne očito ovisi o zauzdavanju srpskog i hrvatskoga nacionalizma. Ali, ona također ovisi spremnosti bošnjačkog
vodstva da se suprotstavi refleksu vladanja zajednicom. Njegova
zauzetost za otvoreno društvo bit će nužan preduvjet ne samo
za pridobivanje naklonosti Hrvata i Srba, nego također za dugoročnu potporu Zapada. To je jedina nada Bošnjaka za održanje
Bosne i Hercegovine kao suverene države.«242 Ne obazirući se na ta
upozorenja, svatko je nastavio po svom. Ima mišljenja da »zato
što je prošlost Bošnjaka njima određena, islam i Europa određuju
sadašnjost Bošnjaka iz koje oni ne mogu izaći bez rizika da ne
centar, Zagreb–Sarajevo, 1997., str. 84.
242
H. Neimarlija, Europski identitet Bošnjaka (zbornik), Bošnjačka pismohrana, 34–35, Zagreb, 2012., str. 30.
306
zapadnu u ništavilo.«243 Najveći takav rizik je pokušaj stvaranja
bosanske nacije kao nove nadetničke zajednice, umjetne tvorevine u obliku države-nacije, s jednim bosanskim jezikom i tri vjerska svjetonazora. Brojni su primjeri takvih zagovora, teorijskih
rasprava, a i praktičnih pokušaja njihova ostvarenja. Kao što,
dakako, u jednom dijelu bošnjačke inteligencije ima suprotnih,
zdravih i ispravnih motrišta, po kojima »u borbi za Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih naroda i građana važno je da
Bošnjaci imaju uvijek na umu da državu koju čine tri nacije ne može
integrirati jedna nacija. Očuvanje historijski formirane Bosne i
Hercegovine multietničkog i multireligijskog sastava nije moguće politikom etničke homogenizacije, jer etnički homogenizirana Bosna i Hercegovina nije više Bosna i Hercegovina. Historijska perspektiva bošnjaštva je da doprinosi unapređenju demokracije
i demokratskih odnosa, a ne da teži za dominantnom pozicijom.«244
Težnja za bošnjačkom dominacijom nad drugima i drukčijima
evidentna je u radovima drugog dijela bošnjačke intelektualne
elite, a osobito u političkim borbama i stavovima nekih političara. Osobito je izražena u pitanjima uređenja Mostara, gdje se
naglašava bojazan od dominacije i majorizacije od Hrvata u Mostaru, a prešutno se odobrava majorizacija nad Hrvatima, osobito u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Travniku i posvuda gdje su Bošnjaci
većina. Isto tako kada je bez ijednoga hrvatskoga glasa, grubim
nadglasavanjem i na entitetskoj i na državnoj razini, donesen
Zakon o javnim televizijskim sustavima te onemogućen kanal na
hrvatskom jeziku pa je pokrenuto pitanje ustavnosti Zakona, na
to su bošnjački političari reagirali zahtjevom za zaštitu bošnjačkih vitalnih nacionalnih interesa, izjednačavajući ostvarenje tog
hrvatskog prava s pravom ne treći entitet!? To su samo eklatantni primjeri. Međutim kada bi netko napravio inventuru pitanja
koja su majorizacijom riješena na štetu Hrvata, na državnoj ili
osobito na federalnoj razini, spisak bi se protegnuo gotovo u nedogled.
Težnje nekih uglednih bošnjačkih intelektualaca da razdvajanjem etničkog identiteta tri konstitutivna naroda i njihovih pripadnika, od političkog identiteta građana s državom i državnom
nacijom, nikada nije napuštena. Polazna postavka je da još uvijek
O. Ibrahimagić, Dejton = Bosna u Europi pravna suština Dejtona, VKBI,
Sarajevo, 2001., str. 150–151.
244
Više u: R. Davorin, Zbornik znanstvenog skupa, Grafomark, Banja Luka,
2011., str. 227–233.
243
307
postoji »mogućnost da se, na tragu bosanske povijesti, u sasvim
novim bosanskim povijesnim uslovima, otvori proces građanske identifikacije s bosanskom nacijom i identifikacije bosanske
nacije s Bosnom kao nacionalnom državom Bosanaca različitih
kultura i vjera.« Kako je razvidno da to nekim dekretom i odmah
nije moguće realizirati, radi se »o dugoročnom povijesnom procesu, o projektu za naredna desetljeća, to je zadatak državne i
kulturne politike da, sa svoje strane, oprezno i osmišljeno kroz
mehanizme socijalnog učenja, institucije javnog odgoja i medijsko oblikovanje svijesti, oslobodi prostor i mogućnost da se građani identificiraju s bosanskom (političkom) nacijom, već kod
prvog narednog popisa stanovništva, kao i u drugim povodima
gdje se traži samo nacionalni (politički) identitet, neovisno od
etnokulturnog i vjerskog.«� Pristanak na odvajanje političkog od
etničkog, vjerskog, kulturnog i jezičnog identiteta bio bi uvod u
odricanje svakog oblika političke autonomije konstitutivnih naroda i njihovo zadovoljavanje s raznim oblicima kulturne i vjerske autonomije. Kako bi to izgledalo najbolji je primjer slučaj s
pravom na vlastiti TV kanal, koje je Hrvatima u BiH onemogućeno, a u Europi ga imaju i nesmetano ostvaruju sve nacionalne
manjine!? Činjenica da s ostvarivanjem toga prava ništa bolje
nije ni u Republici Srpskoj te da su njezini političari u Zastupničkom i Domu naroda državnoga parlamenta zajedno s Bošnjacima nadglasali hrvatske zastupnike i majorizacijom nametnuli
takvo rješenje, upozorava na golemi oprez glede tako otvorenog
zagovaranja bosanske države-nacije te političke i kulturne asimilacije. »Neophodno je više od dobre političke volje sva tri naroda
u Bosni i Hercegovini da, zadržavajući i dalje razvijajući kulturni
identitet, svoj politički identitet vežu za državu Bosnu i Hercegovinu kao jedinstven državni narod, po europskom principu:
DRŽAVA – NACIJA.« Autor zaključuje: »Po mom uvjerenju sasvim je realno da te tri nacije ipak postanu državni narod Bosne i
Hercegovine«, tvrdeći istovremeno da je to »projekt budućnosti«.
(Ibrahimagić, 2001:152).
3. Ustavnopravne nedosljednosti
Potreba za ustavnom reformom i ustavnim promjenama uglavnom nije politički sporno pitanje. Čak i najveći simpatizeri i
branitelji Daytonskog mirovnog sporazuma i njegova Aneksa 4
– Ustava za Bosnu i Hercegovinu slažu se o nužnosti ustavnih
308
promjena. Bitne razlike i nedosljednosti uzrokovani su različitim
viđenja njihova obujma i kvaliteta te strahovima od posljedica
koje bi mogle značiti da se izgubi ono što se već ima. Problem je
što bi svi pristupili ustavnim promjenama, samo pod uvjetom
ako će one ići u pravcu koji oni žele i koji nudi jamstvo zadovoljenje njihovih parcijalnih interesa. Da bi uopće došlo do konsenzusa četiri relevantne politike da se pristupi ustavnoj reformi.
Drugi je problem obujam promjena, jer su jedni samo za neke
popravke, a drugi za korjenite reforme. Treći je problem kvaliteta promjena i da li one podrazumijevaju ostanak ili ukidanje postojeće dvoentitetske strukture države, hoće li ona biti složena i
ako da, je li federacija, konfederacija ili unija? Četvrti je problem
što bi bila srednja razina vlasti: republika (entitet), neka druga
federalna jedinica, regija ili nešto drugo?
Bilo kakav ozbiljan razgovor o pristupanju ustavnim promjenama moguć je samo ako bi se otklonile dosadašnje ustavne nedosljednosti, dala odgovarajuća jamstva i postiglo kompromisno
rješenje gore označenih problema. To podrazumijeva prethodni
dogovor i sljedeća međusobna jamstva:
1. Ako su sve relevantne politike istinski i iskreno suglasne da je
Bosna i Hercegovina država od zajedničkog interesa za sve, budući da dva malobrojnija naroda imaju »rezervne domovine«, Srbiju i Hrvatsku, svaki razgovor o ustavnim promjenama morao
bi počivati na načelima neprikosnovenosti, cjelovitosti, nedjeljivosti i dugoročnoj opstojnosti bosanskohercegovačke države te
prethodno jamstvo bošnjačkom narodu da će se ustavne promjene
temeljiti na poštivanju i primjeni tih načela. Jedino tako moguće je osigurati političku volju i iskrenu opredijeljenost bošnjačke
politike za ustavnu reformu.
2. Ako su sve relevantne politike istinski i iskreno suglasne da je
neprikosnoven ostanak Republike Srpske, nužno je prethodno
jamstvo srpskom narodu da ustavna reforma nikako neće značiti njezino ukidanje, odnosno da se ustavnim promjenama jamči
ostanak toga entiteta. Bez takvog jamstva ne može se računati
na suglasnost srpske nacionalne politike o pristupanju ustavnoj
reformi.
3. Ako su sve relevantne politike istinski i iskreno suglasne da je
Bosna i Hercegovina država tri konstitutivna i jednakopravna
naroda, onda bi svaki razgovor o ustavnim promjenama nužno
morao sadržavati prethodno jamstvo hrvatskom narodu da će se
ustavnom reformom osigurati puna jednakopravnost koja mu
309
je oduzeta Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim naknadnim revizijama na štetu hrvatskoga naroda, te da će ustavnim mehanizmima biti omogućeno svakom narodu da sam bira
svoje predstavnike u institucije političkog sustava, a onemogućeno da mu to vrše drugi. Jedino tako moguće je osigurati iskrenu suglasnost i punu suradnju hrvatske nacionalne politike u
ustavnim promjenama.
4. Ako su sve relevantne politike suglasne da je u Bosni i Hercegovini potrebno osigurati odgovarajuću zastupljenost nacionalnih
manjina u institucijama političkog sustava vlasti te ostvarivanje
njihovih individualnih ljudskih prava i sloboda ukidanjem svih
oblika diskriminacije, osobito glede ostvarivanja njihova jednakog aktivnog i pasivnog izbornog prava, onda je nužno prethodno jamstvo nacionalnim manjinama i njihovim pripadnicima da
će se ustavne promjene temeljiti na poštivanju međunarodnih
dokumenata i načela o jednakim individualnim i kolektivnim
ljudskim pravima i slobodama za sve građane i društvene skupine. Jedino tako mogla bi se osigurati puna suglasnost i podrška
politike međunarodne zajednice za ustavne promjene.
5. Ako su izbori ogledalo demokracije, a izborni rezultati osnova
legitimiteta i legaliteta vlasti, onda je nužno prethodno jamstvo
političkim strankama, narodima i građanima da sami nominiraju i
biraju svoje legitimne predstavnike u vlasti, a ne da im ih drugi određuju i nameću izbornom manipulacijom i majorizacijom.
Jedino tako moguće je graditi međusobno povjerenje među narodima, strankama i građanima, kao i njihovo povjerenje u demokratičnost izbornog, stranačkog i političkog sustava vlasti.
Pored navedenih, postoje i brojne druge ustavnopravne nedosljednosti i mnogobrojna otvorena pitanja, od sastava i načina
izbora zastupnika u državni parlament i druge institucije političkog sustava, preko dvojbi o postojanju i ulozi Doma naroda, do
položaja i uloge organizacija civilnog društva te teritorijalne (re)
organizacije i položaja jedinica lokalne uprave i samouprave. To
su također važna pitanja, ali se ona mogu rješavati nakon što bi
se davanjem i osiguranjem potrebnih prethodnih jamstava, kojima bi se uklonili strahovi i nepovjerenja u iskrenost ustavne
reforme.
310
4. Dijalogom, popuštanjem i kompromisom do novog ustava
Unatoč i nakon svih dosadašnjih pokušaja, mnogi se danas opravdano pitaju je li moguće napisati i usvojiti novo, kvalitetno i
za sve različite politike prihvatljivo ustavno rješenje i ustav koji
bi ujedno nagovijestio i trasirao uspješan put, idući kojim bi ova
zemlja postala ravnopravna članica Europske unije i zajednice
europskih naroda i država? Negativan odgovor na to pitanje značio bi da je moguća samo ovakva daytonska BiH, koja kako-tako
funkcionira pod dirigentskom palicom i prinudnom upravom
međunarodne zajednice i njezina visokog predstavnika. Povlačenje međunarodne zajednice, a ostanak države na sadašnjim
nepravednim i neodrživim ustavnim rješenjima, uvjereni smo,
brzo bi proizvelo novo konfliktno, a (ne daj Bože) i ratno stanje,
te potrebu ponovne intervencije. Ako bismo prihvatili da je nemoguć novi ustav, morali bismo onda, iako nerado, nužno postaviti i pitanje je li onda moguća Bosna i Hercegovina? Mišljenja
smo da će se BiH teško održati na ovakvom ustavnom rješenju i
bez protektorata međunarodne zajednice. Put do novoga ustava
mislimo da ipak nije nemoguć, ali će uvijek biti iznimno težak.
Pored svih brojnih teškoća, taj se put može trasirati dijalogom,
popuštanjem i kompromisom. On bio vodio do demokratskog
rješenja ustavnog ustrojstva preko Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Istina, postoje još dva manje demokratska,
a ipak moguća rješenja, kao i njihovi zagovornici. Jedno je posebna ustavotvorna skupština, a drugo nova međunarodna konferencija za Bosnu i Hercegovinu. Pristalica demokratskog puta
do novog ustava ima najviše, ali i skeptika koji nakon propasti
Travanjskog i Butmirskog paketa više sumnjaju u tu mogućnost.
Formiranje Vijeća ministara nakon listopadskih izbora 2010.
tek u 2012. godini ukazuje da se teška pitanja ovdje ipak mogu
rješavati, ali samo dijalogom, popuštanjem i kompromisom. Dijalog političkih predstavnika šest relevantnih političkih stranaka
iz reda tri konstitutivna naroda nastavljen je, čak i onda kada
je to izgledalo gotovo nemoguće – s propašću pokušaja da bošnjačke političke stranke imenuju mandatara iz reda hrvatskoga
naroda. Popuštanje je nastalo onda kada je bošnjačka politika prihvatila primjenu načela izmjenljivosti i redoslijeda predstavnika
tri naroda na čelu Vijeća ministara te priznala pravo hrvatskim
strankama da same nominiraju mandatara. Nastavljeno je kada
su srpske političke stranke odustale od pozicije ministra inozemnih poslova, a hrvatske političke stranke priznale pravo Hr311
vatima u SDP-u da mogu aplicirati za hrvatske pozicije u vlasti.
Kompromis je postignut onda kada su svi shvatili da je formiranje Vijeća ministara imperativ i zajednički interes svih. Svatko se
nečega odrekao da bi svi dobili. Nitko nije prevaren, niti je itko
sve ostvario što je u početku bio naumio.
Na putu izgradnje etičkih, političkih i ustavnopravnih postulata
za novo ustavno uređenje potreban je stalni dijalog, prije svega
relevantnih parlamentarnih, ali također i drugih političkih stranaka. Svoj obol mogu i trebaju dati također znanost i znanstvenici iz reda sva tri naroda. Također, sve relevantne nevladine organizacije civilnog društva. Jer, »politika je kolektivna aktivnost,
koja podrazumijeva ljude koji prihvaćaju zajedničku pripadnost
ili makar priznaju zajedničku sudbinu…«; ona »pretpostavlja
početnu raznolikost stajališta o ciljevima, sredstvima ili o oboma«, i napokon ona »podrazumijeva pomirbu tih razlika putem
rasprava i uvjeravanja. Stoga je komunikacija za politiku bitna.«�
5. Skepticizam glede mogućnosti donošenja novoga ustava
Ma koliko čovjek bio u naravi optimistički motiviran promišljati
budućnost Bosne i Hercegovine kao državne zajednice kojoj pripada i posljedica koje mogu nastati za njezine narode i građane
neuspjehom svih pokušaja ustavne reforme, brojne su determinante koje ga upućuju na pesimizam glede mogućnosti uspješnog rješenja tog otvorenog, složenog, a moglo bi se reći u mnogo
čemu i sudbonosnog pitanja. Na to ga upućuju brojne nesavladive ili izuzetno teško rješive determinante, koje su se već do sada
ispriječile ili će se u budućnosti ispriječiti, kao nesavladive brane
na tom putu. Preambiciozno, a moguće i pretenciozno bi bilo ovdje ih sve identificirati i obrazložiti, ali će sigurno od koristi biti
označiti barem one najvažnije.
Vladajuće politike: politika međunarodne zajednice i tri nacionalne
nisu utemeljene na ključnim načelima pravde, pravednosti i jednakopravnosti. Sva dosadašnja znanstvena istraživanja, ma koliko
bila parcijalna i sputana gotovo nepomirljivim nacionalnim interesima, pokazala su da je postojeće daytonsko rješenje etički
nepravedno, znanstveno nefunkcionalno i dugoročno pravno
neodrživo. Bosna i Hercegovina »da bi se održala kao demokratska i stabilna država, mora postaviti na dugoročno čvrste temelje
jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda. Ovako bošnjačka
nasilna majorizacija u Federaciji, separatizam u etnički gotovo
312
čistoj Republici Srpskoj i duboko nezadovoljstvo i očaj Hrvata
zbog ignoriranja njihovih prava stvorili su nefunkcionalnu državu s jakim dezintegracijskim tendencijama.«� Njih bi bilo moguće
prevladati korjenitom ustavnom reformom, ali su svi dosadašnji
pokušaji propali, a ni oni u budućnosti očekivani ne daju nadu
za optimizam, sve dok se vladajuće politike ne vrate ključnim
načelima pravde, pravednosti i jednakopravnosti. Teško je povjerovati da su na to iskreno i odlučno spremne.
Nedostaje iskrena politička volja za izradu novog ustava države. Potreban je novi društveni ugovor ili deklaracija o temeljnim načelima za novo ustavno uređenje i čvrstim jamstvima da nitko neće
biti prevaren. Za izradu i usvajanje takvoga akta bilo bi nužno
stvoriti povoljno društveno ozračje o spremnosti sva tri naroda
i svih građana za život u zajedništvu bez međusobnog ugrožavanja, majoriziranja i marginaliziranja. Dosadašnja iskustva pokazuju da te i takve političke volje nije bilo, a stvarnost ne daje
nadu u optimizam da sada postoji ili da će uskoro nastati.
Nema stalnog, iskrenog i otvorenog dijaloga među relevantnim
ključnim akterima na političkoj sceni, niti realnih izgleda za kompromisno i svima prihvatljivo ustavno rješenje. Da bi se situacija u tom
smislu promijenila, prije odluke o pristupanju ustavnoj reformi
bilo bi nužno odgovarajućim jamstvima ključnih političkih aktera, primjerice., sporazumom šest vodećih nacionalnih političkih
stranaka tri naroda, otkloniti međusobna nepovjerenja i strahove od ustavnih promjena. To bi značilo:
a) Politika međunarodne zajednice:
–da će jamčiti cjelovitost države BiH u njezinim sadašnjim povijesnim granicama te ugradnju ustavnih mehanizama i zaštitu njihove primjene, tako da nitko neće moći donijeti odluku
o razdruživanju i odcjepljenju bez suglasnosti drugih ako je zemlja demokratski i funkcionalno uređena, ali da nikom neće biti
uskraćeno međunarodnim aktima zajamčeno pravo samoopredjeljenja ako to u stvarnosti nije tako;
–da je daytonski nametnuti i oktroirani ustav za Bosnu i Hercegovinu (Aneks 4), bio privremeno rješenje, doneseno u ratnim
uvjetima s primarnim ciljem zaustavljanja rata, što podrazumijeva da je on samo moguća polazna osnova budućeg uređenja,
koje mora biti plod dogovora i slobodnog opredjeljenja tri konstitutivna naroda i svih građana, što podrazumijeva i mogućnost
313
promjene dvoentitetske daytonske strukture države, te da će ga
ona kao takvog podržati;
–da niti jednom narodu neće biti uskraćeno pravo na vlastiti entitet, odnosno republiku i sve institucije političkoga sustava koje
imaju drugi u okvirima zajedničke države, ili odricanje istog prava, ako to bude zahtjev njegovih legitimnih, na izborima većinom glasova potvrđenih političkih predstavnika, i napokon, ako
to građani koji se osjećaju njegovim pripadnicima odluče na referendumu u nacionalno formiranoj izbornoj jedinici;
–da otvaranje pitanja o pristupu ustavnoj reformi nije usmjereno
na ukidanje, niti pak, smanjivanje prava Republike Srpske te da
je eventualni teritorijalni preustroj poželjan, osobito glede dogovorne razmjene teritorija postojećih i novih lokalnih zajednica
ako je to u interesu zadovoljenja pravde, pravednosti i političke
stabilnosti;
–da je donošenje novog ustava Bosne i Hercegovine bitan uvjet
njezine uspješne integracije i prijama u Europsku uniju i da će se
mandat međunarodne zajednice i njezina visokog predstavnika,
kao i europskog povjerenika, okončati odmah po njegovu usvajanju;
–da su sva tri naroda i svi građani kao pripadnici naroda i nacionalnih manjina, ili pak neopredijeljeni, konstitutivni na cijelom
teritoriju države Bosne i Hercegovine.
b) Bošnjačka, srpska i hrvatska nacionalna politika:
–da je Bosna i Hercegovina ne samo formalno, već i stvarno složena federalna država tri konstitutivna i jednakopravna naroda,
od kojih ni jedan nije temeljni, kao i svih njezinih građana, funkcionalno uređena s tri razine vlasti, na načelu njezine podjele na
zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, s odgovarajućim dogovorno
utvrđenim nadležnostima države, federalnih jedinica i jedinica
lokalne uprave i samouprave;
–da je identitet nedjeljiv i da bi njegova podjela na politički, koji
se zadovoljava identifikacijom građanina s državom, i etnokulturni, koji se zadovoljava identifikacijom pojedinca s narodom
i njegovom kulturom, dugoročno bila štetna po budućnost, jer
bi mogla otvoriti put u zastranjivanje i moguće asimiliranje manjinskih naroda i pripadnika nacionalnih manjina;
314
–da je državni suverenitet nedjeljiv i ostvaruje se kroz institucije političkog i pravnog sustava na razini države, i da je narodni
suverenitet nedjeljiv i ostvaruje se kroz institucije političkog i
pravnog sustava u federalnim jedinicama;
–da je Bosna i Hercegovina optimalno decentralizirana država i
da se njezina decentralizacija provodi ne samo preko federalnih
jedinica već i kroz uspostavu dvije ili više razina lokalne vlasti;
–da je ustavnom reformom nužno i neophodno izvršiti rekonstrukciju Federacije BiH, tako što će se primjenom načela jednakopravnosti osigurati istovjetan ustavnopravni položaj,
udovoljavanjem zahtjevu da sve ono što u pravima, obvezama,
odgovornostima i institucijama ima jedan, moraju imati i druga
dva naroda.
–da je Bosna i Hercegovina trajna državna tvorevina, a kao takva i
domovina bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda, kao kolektiviteta koji u njoj žive i ostvaruju sva svoja kolektivna ljudska prava i slobode, te da je ona tvorevina u interesu građana iz reda sva
tri konstitutivna naroda, te nacionalnih manjina i neopredijeljenih, koji u njoj ostvaruju sva svoja individualna ljudska prava i
slobode, predviđene međunarodnim pravnim aktima, ustavom,
zakonom i drugim propisima međunarodnog i domaćeg prava;
–da je uspostava posebnih odnosa i veza srpskog naroda u Bosni
i Hercegovini s državom Srbijom, i hrvatskoga naroda s Republikom Hrvatskom, trajnog karaktera i da je usmjerena na dobrobit
države BiH, sva tri njezina konstitutivna naroda i svih drugih
građana ove zemlje.
Teško je vjerovati da je međunarodna zajednica, predvođena politikom američke i briselske administracije, spremna napraviti
otklon od daytonskog ustava i dvoentitetske strukture države,
jamčiti njezinu cjelovitost u budućnosti, osigurati primjenu i
ostvarivanje neotuđivog prava na samoopredjeljenje i demokratsko referendumsko odlučivanje naroda i građana, uvjetovati
prijam BiH u Europsku uniju i prestanak mandata visokog predstavnika donošenjem novoga ustava, omogućiti svima jednakost
prava triju naroda na vlastiti entitet ili odricanje od entiteta.
Isto tako, još teže je vjerovati da je bošnjačka politika spremna
odustati od pozicije temeljnog naroda, od shvaćanja BiH kao
proste države, unitarne i centralizirane države, od podjele iden315
titeta i suvereniteta, od nejednakog prava hrvatskog naroda sa
srpskim i bošnjačkim na vlastitu federalnu jedinicu (bio to entitet, republika, regija ili nešto drugo), te od Federacije s vlastitom
dominacijom nad Hrvatima, od metoda majorizacije i marginalizacije druga dva, a osobito hrvatskoga naroda.
Čini se ipak da je najteže povjerovati u mogućnost popuštanja
srpske politike na pitanjima teritorijalne reorganizacije, redukcije ili zamjene teritorija, unošenje promjena u području entitetskog glasovanja, proširenje lokalne samouprave uspostavom regija kao širih (regionalnih) jedinica lokalne samouprave, i slično.
Zaključno razmatranje
Ako prihvatimo odredbu da je postulat »sud koji se prihvaća bez
dokaza; nužan hipotetički stav koji se ne dokazuje niti se može
dokazati (aksiom), tvrdnja«245, onda s pravom možemo ustvrditi da ne postoje ni etički, ni pravni, a niti politički postulati za
donošenje novoga ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da je
te postulate prvo potrebno izgraditi i usvojiti, pa tek onda pristupiti njihovoj provedbi. Ključni akteri političkoga života, tri
nacionalne i četvrta politika međunarodne zajednice, nemaju u
bilo čemu jedinstvene i nedvojbene etičke, pravne i političke aksiome, na kojima bi izgradile zajedničku državnu politiku ustavnih promjena. Zato, ako hoćemo opstati kao država i zajednica
naroda i građana »pored tri nacionalne treba u nas postojati i jedna zajednička – državna politika ove zemlje«, pa »usprkos svim
povijesnim, kulturnim, vjerskim i drugim razlikama, mi svi zajedno i svatko za sebe, stojimo pred novom važnom povijesnom
zadaćom pronalaska platforme miroljubivog suživota, jednih s
drugima i jednih pored drugih, na ovim zajedničkim prostorima
vrijednim života sadašnjih i onih generacija koje će doći iza nas,
kao mali, a ipak važan dio europske i svjetske zajednice slobodnih ljudi i ujedinjenih naroda i država.«246
Bosanskohercegovačko društvo pretrpjelo je teška ratna razaranja u domovinskom ratu (1992.–1995). Iz njega je ono izašlo
posve razoreno: moralno, pravno, politički, ekonomski, kulturno, vjerski i po svim drugim osnovama. Mnogi s pravom misle
Hrvatski opći leksikon, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1996., str. 786.
B. Žepić, PAT u BiH – prilog kritičnom promišljanju stvarnosti i budućnosti,
MH, Mostar, 2005. str.15.
245
246
316
kako se ne bi ni održalo da nije bilo vojne i svakojake intervencije i pomoći međunarodne zajednice. »Bosna i Hercegovina
konstruirana je kao državna zajednica voljom međunarodne
zajednice, koja je 1995. godine praktično stavila veto na podjelu
države« i »postojat će kao međunarodni državni subjekt, neovisno o volji njezinih konstitutivnih naroda. Ona je međunarodno
zadana i čuvana državna zajednica, pa je svaki pokušaj da se to
stanje promijeni u sadašnjoj konstelaciji međunarodnih odnosa uzaludan i besmislen.« Ta »izvanjska zadanost jedne državne
zajednice zacijelo nije poželjno, ali je realno ishodište za dogovor
političkih predstavnika njezinih konstitutivnih naroda o tome
kako će urediti unutarnji politički i društveni život u zemlji u
kojoj moraju zajedno živjeti, u kojoj bi jednom mogli i željeti
živjeti zajedno.«247 To stanje poželjnosti međunarodna zajednica
nije stvorila. BiH je ostala razorena i ekonomski zaostala, etički
proturječna, pravno neodređena, politički upitna, pa je mnogima zato ostala i nepoželjna. Najbolji indikator za to je dalje
zaostajanje za razvijenim svijetom, niska razina života u siromaštvu, izrazito kršenja ljudskih prava i sloboda, stalno iseljavanje osobito mladih i školovanih ljudi u inozemstvo te neuspjeh
politike povratka izbjeglih, protjeranih i raseljenih.
Svojevrsna »pat pozicija« ovdje je očigledno na sceni, jer se nije
dogodila niti jedna od dvije očekivane alternative. Međunarodna uprava nije dovela do ekonomskog i životnog prosperiteta, a
domaći akteri nisu postigli društveni ugovor na kojem bi državu
BiH uredili kao poželjnu zajednicu života. Zajednički postulati
nisu izgrađeni niti u jednoj sferi života. U Preambuli Daytonskoga ustava neki su od njih samo formalno apostrofirani. Međutim
ni u njegovu daljem sadržaju, a niti u poratnoj stagnaciji nisu
izgrađeni niti pak dosljedno provedeni.
Etički postulati, kao oslonjenost na ljudsko dostojanstvo, slobodu i jednakost te posvećenost miru, pravdi, toleranciji i pomirenju, kao zajednički sustav vrijednosti, samo su formalno
navedeni. Međutim načelo jednakosti već je normativno devastirano u trećem stavku članka jedan Daytonskoga ustava, gdje
je navedeno da se država tri naroda sastoji iz dva entiteta. U
daljoj razradi neravnopravnost je dosljedno provedena. Posljedica toga bila je da su to dva potpuno različita entiteta, s posve
247
M. Kasapović, Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država,
Politička kultura, Zagreb, 2005. str. 193–200.
317
nejednakim pravima konstitutivnih naroda i građana, tako da
ono što u pravima i institucijama ima jedan, nemaju druga dva
naroda. Etički kodeks zajednice ostao je u poraću posve izokrenut u svoju suprotnost, jer bez obzira što su svi »znali da je zlo
grijeh i da ništa dobro ne može doći iz zla«, više skoro da i nije
bila vještina »okrenuti porok u vrlinu i klevetu u istinu, nemoć u
umjerenost, aroganciju u poniznost, pljačku u čovjekoljublje, lopovluk u čast, huljenje u mudrost, brutalnost u domoljublje, sadizam u pravdu. To je mogao učiniti bilo tko; to uopće nije zahtijevalo nikakvu pamet. Jedino što je to zahtijevalo je da čovjek
nema karaktera.«248 U ratom moralno razorenom i opustošenom
društvu, njegovim podijeljenim politikama, političkim elitama,
vodećim političarima, pa i običnim građanima, za takve nije
trebalo raspisivati javni natječaj. Moralno posrnulo i razoreno
društvo nije doživjelo duhovnu i moralnu obnovu, kao bitan postulat uspješne budućnosti. Još važnije od izgrađenosti načela i
moralnoga kodeksa, je činjenica da »moral jednoga društva ne
može se objektivno vrednovati samo prema deklariranim idejama, načelima i idealima, nego ponajprije na temelju toga kakvi su
stvarni odnosi među ljudima, koje su moralne ideje prihvaćene u
životu i koliko su proklamirana načela ostvarena.«249 Ovdje, pak,
između proklamiranih etičkih načela i stvarnosti zjapi duboka
provalija.
Ustavnopravni postulati i njihova utemeljenost u načelima i aktima međunarodnoga prava samo su u Preambuli Ustava lijepo
napisani. Demokratski organi vlasti i pravične procedure, kao i
druga temeljna načela međunarodnoga prava ostali su »mrtvo
slovo na papiru«. Dok je oktroirani i nametnuti ustav (koji su neovlašteno potpisali »narodni predstavnici«, a nikada nije usvojio
državni parlament), za jedne najbolje rješenje pa ga uopće ne
treba mijenjati, dotle je za druge izvor svih zala, nepravda i nestabilnosti. Jedni hoće i brane svoj entitet po svaku, drugi svoj
nipošto neće, a trećima ga ne daju ni pod kakvim uvjetima!? Jedni su za daytonsko-entitetsku, konfederalnu i decentraliziranu,
drugi za unitarno-građansku, regionaliziranu i centraliziranu, a
treći za federaliziranu. Svatko navija samo za svoje, ne mareći
za druge i njihovo. Jedni su za jednodomni, a dvoji za dvodomni parlament. Jedni za jačanje središnje vlade, drugi za njezino
248
P. Maass, Love Thy Neighbor (citat prema K. Doubt, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003).
249
A. Vukasović, Etika, moral, osobnost, Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. 35.
318
razvlašćivanje. I sve tako, kako prije rata tako u ratu i poraću.
Nema ni najmanje spremnosti za popuštanje i kompromis. Bez
obzira što je svima jasno da rješenja nema bez stalnog, otvorenog i iskrenog dijaloga te spremnosti na popuštanje, odricanje
i kompromis. Pritom se malo ili nikako ne drži do činjenice da
»zbog svoje višenacionalne i više konfesionalne strukture bosanskohercegovačko društvo je podijeljeno i konfliktno, te je njegov
temeljni konstitucionalni problem kako oblikovati demokratsku
državu u kojoj će biti pomireni i građanski element (jedinstvo)
i nacionalni (posebnost)«.250 Zanemaruje se i mišljenje većine
pravnih teoretičara da pluralnim društvima ne odgovara posvemašnja primjena načela većinskog odlučivanja, već da im
je najprimjerenija podijeljena vlast (konsocijacija). Svatko ima
svoje i nitko nije spreman izgrađivati zajedničke ustavnopravne
postulate. U podijeljenom BH društvu zajedničke ustavnopravne
postulate tek treba izgraditi. Sve dotle, ostaje to u domeni zadanog, a ne danog.
Politički postulati ipak su, čini se, najveći problem. Ne samo što
nema izgrađene jedinstvene državne politike, već niti jedinstvenog političkog stava o potrebi za zajedničkom državom. Time ni
uvažavanja činjenice da je zajedništvo bez međusobnog ugrožavanja, osobito u etnički složenim državama, golemo dobro, a da
je zajednička država, od Platona do danas, najveće od svih dobara. U BiH nema niti izgrađenog zajedničkog političkog identiteta, ni slobodnog teritorijalno- političkog organiziranja triju
glavnih nacionalnih zajednica, a niti slobodne institucionalizacije kao trećeg važnog uvjeta stvaranja samoodržive demokratske države. Pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost bitno
su različiti i nadasve prijeporni. Brojne su etičke i druge nedosljednosti političkih stranaka i političkih elita koje ugrožavaju
izgrađivanje zajedničkog identiteta s državom kao zajednicom.
Politika međunarodne zajednice i nacionalna politika najbrojnijeg naroda izgleda još nisu shvatile da je »izgradnja opće privrženosti novoj bosanskohercegovačkoj državi moguća samo
potpunim poštovanjem zasebnih identiteta, a ne njihovim potiranjem i potiskivanjem« (Kasapović, 2005:200). Da ovako ne ide
ni državi, ni konstitutivnim narodima, a ni građanima, jasno je
svima. A da bi došlo do promjene stanja, prije svega je potrebno
250
Z. Miljko, Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006., str. 78.
319
stvoriti političku volju, stranačku odlučnost i društveno ozračje
za korjenitu ustavnu reformu, rezultat koje bi bio novi ustav Bosne i Hercegovine.
Sve što je naprijed rečeno nije razlogom za toliku zabrinutost,
koliko činjenica da i dalje nema spremnosti, odlučnosti i odgovornosti ključnih čimbenika političke zbilje za korjenitim
ustavnim i drugim reformama, niti ozbiljne zamišljenosti pred
spoznajom da se duboko podijeljeno i konfliktno bosanskohercegovačko društvo već predugo nalazi u konstantnoj krizi opstojnosti i samoodrživosti, koja bi mogla ugroziti ionako krhki
mir i pravednost, prijeko potrebne svim narodima i građanima
ove napaćene zemlje. Politička apatija pred ugroženošću zajednice u sadašnjosti i ravnodušnost pred neizvjesnom budućnosti
naprosto ugrožavaju mir i uzrokuju posvemašnje nespokojstvo
naroda i građana. Ima li nade za rješenje krize i optimistično
promišljanje budućnosti naroda i građana ove zemlje golemo je
pitanje? Ništa manje nije ni ono drugo: ima li optimistične nade
za državu Bosnu i Hercegovinu? Nadamo se da ima, a koliko smo
u pravu tek će vrijeme pokazati.
Uzimajući prethodnu, nepobitnu i nadasve vrijednu kardinalovu misao za ideju vodilju vlastita priloga na ovom značajnom
skupu, autor se primarno rukovodio njezinom etičnošću, jer
je okrenuta miru, kao velikom dobru za sve ljude i narode, ali i
njihovoj jednakosti u pravima i odgovornostima, kako za vlastiti
život tako za život i očuvanje zajednice. Naša je stvarnost takva
pak da »nužna raznovrsnost ljudskih mišljenja o pravu i nepravu, korisnom i štetnom, časnom i nečasnom uvijek bi mir ponovno izigrala, ako jedna jedinstvena sila ne bi postavila izvjesne
točke postojano i općevažeće«251. Ako to izuzmemo kao područje
nadnaravnog, onda bi ta zemaljska sila trebala biti jedinstvena
državna politika i jedinstveni etički, politički i ustavnopravni postulati kao osnova njezina djelovanja. Sve to, ovdje je izostalo.
Autor ostaje u uvjerenju da postoje četiri relevantna modela
uređenja države BiH: 1. tri republike, 2. kantonizirana BiH, 3.
regionalizirana BiH, 4. BiH kao unitarna i centralizirana država.
Analizirajući sve njihove prednosti i nedostatke u kontekstu hrvatske (ne)ravnopravnosti, ostaje i dalje u uvjerenju da je model
tri republike, koji preferira u odnosu na ostale (sastavljen po formuli 3-3-3-3), najprihvatljiviji, a znači: tri republike, za tri kon F. Jodl, Povijest etike, V. Masleša, Sarajevo, 1975., str. 148.
251
320
stitutivna naroda, s tri razine političke vlasti i tri razine lokalne
samouprave. On je u osnovi prihvatljiv za sve. Hrvati pak mogu
prihvatiti i svaki drugi (unitarni, kantonizirani ili regionalizirani) model, ako će u njemu imati potpuno jednakopravan položaj
s druga dva tvorbena naroda.
Bosanskohercegovačka znanost i znanstvenici, osobito ustavni
pravnici, sociolozi, politolozi, ekonomisti i drugi, mogli bi biti od
goleme koristi političarima i parlamentarcima u pripremi i izradi
novoga ustava zemlje, ali bi ta pomoć morala biti na odgovarajući
način institucionalizirana. Da bi došlo do poželjne interakcije politike i znanosti, korisno bi bilo da Parlamentarna skupština BiH
oformi dva povjerenstva: jedno sastavljeno isključivo od političara iz reda zastupnika, a drugo od znanstvenika s različitih područja društvenih znanosti i civilnoga društva, koja bi međusobno
tijesno surađivala, organizirala širok društveni dijalog o novom
ustavu i trasirala put koji bi vodio u pravcu iznalaženja kompromisnog i za sve prihvatljivog, novog ustavnog uređenja države.
Literatura:
A)Knjige:
Carević, M. (1999), Kako dalje, Comesgrafika, Banja Luka.
Filipović, I. (2011), Hrvati u Daytonskim okovima, Crkva na kamenu, Mostar.
Hague, R., Harrop, M. (2009), Komparativna vladavina i politika, Golden Marketing,
Zagreb.
Hrvatski opći leksikon, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1996.
Ibrahimagić, O. (2001), Dejton = Bosna u Europi pravna suština Dejtona, VKBI, Sarajevo.
Jodl, F. (1975), Povijest etike, V. Masleša, Sarajevo.
Kasapović, M. (2005), Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb.
Maass, P., Love Thy Neighbor (citat prema K. Doubt, Sociologija nakon Bosne, Buybook,
Sarajevo, 2003).
Markešić, I. (2004a), Kako smo sačuvali BiH, HNVBiH, Sarajevo–Zagreb.
Markešić, I. (2004b), Kako smo spasili Bosnu i Hercegovinu, HNVBiH, Sarajevo–Zagreb. Miljko, Z. (2006), Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Hrvatska
sveučilišna naklada, Zagreb.
321
Nedovršeni mir – Izvještaj međunarodne Komisije za Balkan, HHO i Pravni centar, Zagreb–Sarajevo, 1997.
Šijaković, I., Topić, T., Puhalo, S. (2007), Socio-psihološki profil glasača i apstinenata u
BiH, Art print, Banja Luka.
Tomac, Z. (2003), Prijepori o nacionalnom, Birotisak, Zagreb.
Vukasović, A. (1993), Etika, moral, osobnost, Školska knjiga, Zagreb.
Žepić, B. (2005), PAT u BiH – prilog kritičnom promišljanju stvarnosti i budućnosti, MH,
Mostar.
Žepić, B. (2008), Kritika politike, MH, Mostar.
B) Zbornici:
Europski identitet Bošnjaka, Bošnjačka pismohrana, 34–35, Zagreb, 2012. (radovi H.
Neimarlije, D. Bećirevića, Š. Filandre).
Nedamo te lijepa naša, Zbornik znanstvenog skupa Hrvati u BiH danas, Banja Luka,
4–6 ožujka 2011. (radovi I. Lučića, Z. Tomca, D. Rudolfa).
Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet, Centar za demokraciju i PF, Zagreb, 2010. (radovi I. Komšića, Š. Filandre, T. Vukšića, I. Cvitkovića, L.
Markešića).
ETHICAL, POLITICAL, CONSTITUTIONAL AND LEGAL
POSTULATES FOR THE PASSING OF THE CONSTITUTION IN
THE MULTINATIONAL AND EUROPEAN BIH
Summary
There is a considerable number of ethical, legal and political
postulates and preconditions for a radical constitutional reform and a new constitutional order of Bosnia and Herzegovina, without which the chances of becoming an organised,
arranged, stable, functional and united society are weak. However dissatisfied with the present situation one may be, nobody is capable of finding and offering an acceptable future
solution for all. All postwar attempts have failed, even though
we are all aware that it cannot stay like this either. The position and the uncertain future of the least numerous, Croatian
people, who live in conditions of injustice and inequalities with
others is especially difficult.
All three national politics, including the fourth politics of the
322
International Community, are almost completely intolerant regarding the issue of the future constitutional and legal organization, regardless of the fact that all relevant social subjects are
aware that the present unjust Dayton solution is unsustainable
in the long run and that the country and the society are in the
state of permanent political, legal, economic, social, moral and
overall public crises because of it. Deep contradictions, stagnation and crises, almost irreconcilable national interests, mutual
distrust, apathy and injustice are only some of characteristics
of the social situation. Numerous inconsistencies in mutual relations, politics, rights and morals are on the scene.
The work raises numerous political, legal and ethical questions. Serious warnings have been given and some of the possible solutions offered. Even though the social situation does
not provide a basis for a large optimism, still pessimism has
not prevailed by the author of this contribution, but hope has
been expressed that there is a chance for an optimistic consideration of the future of the country, people and citizens of
Bosnia and Herzegovina. Only time will show how realistic it
was to expect.
Key words: postulates (ethical, political, legal), Constitution, constitutional reform, social crisis, politics, inconsistencies, national politics, the
position of Croats, national question
ETHISCHE, POLITISCHE UND VERFASSUNGSRECHTLICHE
POSTULATE FÜR DIE VERABSCHIEDUNG DER VERFASSUNG
IM MULTINATIONALEN UND EUROPÄISCHEN BOSNIEN UND
HERZEGOWINA
Zusammenfassung
Es bestehen zahlreiche ethische, rechtliche und politische
Postulate und Voraussetzung für eine gründliche Verfassungsreform und eine neue verfassungsmäßige Ordnung Bosnien
und Herzegowinas, ohne die dieser Staat keine guten Aussichten hat eine organisierte, geregelte, stabile, funktionelle und
vereinigte Gesellschaft zu werden. Obwohl niemand mit dem
bestehenden Zustand zufrieden ist, ebensosehr ist niemand in
323
der Lage eine zukünftige Lösung zu finden oder anzubieten, die
annehmbar für alle ist. Alle Nachkriegsversuche erlebten einen
Mißerfolg, obwohl es allen bewußt ist, dass es so auch nicht
bleiben kann. Ein besonderer Ernstfall ist und eine ungewisse
Zukunft gehört dem kleinsten, kroatischen Volk, das unter Bedingungen der Ungerechtigkeit und Ungleichheit mit anderen
lebt.
Alle drei der nationalen Politiken, einschließlich die vierte Politik der internationalen Gemeinschaft, sind nahezu völlig ausgeschlossen bezogen zum Anliegen der zukünftigen Verfassungsordnung, ungeachtet davon, dass alle relevanten gesellschaftlichen Subjekte bewußt sind, dass die bestehende, ungerechte
Dayton-Lösung langfristig unhaltbar ist und dass mit ihr der
Staat und die Gesellschaft im Zustand einer permanenten politischen, rechtlichen, wirtschaftlichen, sozialen, moralischen
und gesellschaftlichen Krise ist. Tiefgründige Widersprüche,
Stagnierung und Krise, beinahe unvereinbare nationale Interessen, gegenseitiges Mißtrauen, Apathie und Ungerechtigkeit
sind nur einige der Merkmale des gesellschaftlichen Zustandes. Auf der Szene bestehen zahlreiche Inkonsequenzen des
gegenseitigen Umgangs, der Politiken, des Rechtes und der
Sittlichkeit.
Im Schriftwerk werden zahlreiche politische, rechtliche und
ethische Anliegen dargestellt. Es wurden seriöse Verwarnungen verabreicht und einige mögliche Lösungen angeboten.
Obwohl die gesellschaftliche Lage keinen Ansatz für großen
Optimismus verschafft, dennoch hat beim Autor dieses Beitrags nicht der Pessimismus überwogen, sondern es wird
Hoffnung geäussert, dass eine Chance für das optimistische
Bedenken der Zukunft des Staates, des Volkes und der Bürger
Bosnien und Herzegowinas besteht. Nur die Zeit wird zeigen
wie realistisch es war das zu erwarten.
Schlüsselwörter: Postulate (ethische, politische, rechtliche),
Verfassung, Verfassungsreform, Sozialkrise, Politik, Inkonsequenz, nationale
Politik, Lage der Kroaten, nationales Anliegen
324
Saša Mrduljaš
ŠTO BI TREBALO DEFINIRATI HRVATSKI
POLITIČKO-IDEJNI ODNOS PREMA BOSNI I
HERCEGOVINI?
Mrduljaš, dr. Saša, rođen 1971. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu diplomirao politologiju, magistrirao 2002. te doktorirao 2007. Pisao analitičke članke za
Slobodnu Dalmaciju i tjednik Fokus (1999–2002). Od 2002. radi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Split. Od 2010. vodi splitski Područni centar
Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Bavi se političkom dimenzijom hrvatsko-srpsko-bošnjačko-crnogorskih odnosa u prošlosti i sadašnjosti
Sažetak
Obzirom da od pitanja ustroja BiH ovisi karakter bosanskohercegovačkih nacionalnih statusa i odnosa, a time i to da li će
ta zemlja biti (ne)stabilna i (dis)funkcionalna – ono ima izrazito
dalekosežan značaj. U prvom redu za narode koji žive u BiH, a
zatim i za njeno neposredno susjedstvo. Stoga je razumljivo
da mu je unutar hrvatskog, srpskog i bošnjačkog društvenog
kruga i pridavana najveća pažnja. U priloženom radu problematika ustroja BiH sagledana je s političkog aspekta jednog od tih
naroda, tj. hrvatskog. Pri tome je naznačeno što bi trebale biti
temeljne, trajne odrednice hrvatskog političko-idejnog odnosa
prema i unutar BiH; prezentiran je nacrt ustrojstvenog modela
koji bi, po sudu samog autora, u najvećoj mjeri bio sukladan
tim kao i bosanskohercegovačkim politički relevantnim odrednicama te je analizirano koliko je ovdje skicirani model uopće
primjenjiv u prilikama određenim washingtonsko-daytonskim
uređenjem BiH.
Ključne riječi: Hrvati, Srbi, Bošnjaci, međunarodna zajednica,
unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine
325
Smisao Bosne i Hercegovine
Povijesnim razvojem, oblikovanim uglavnom od Osmanskog
Carstava, prostor je BiH postao mjestom obitavanja i teritorijalnog ispreplitanja triju etničkih zajednica: katoličko-hrvatske,
pravoslavno-srpske i muslimansko-bošnjačke (Džaja, 1992). Pri
tome su pripadnici svake od njih zemlju na kojoj žive i na kojoj su
živjele generacije njihovih predaka doživljavali kao svoju djedovinu. Jednako tako svaka je od tih zajednica, obzirom na svoj potencijal pokušavala „sudbinu“ BiH odrediti prema vlastitim političkim afinitetima. Do kraja 19. stoljeća oni su se u hrvatskom i
srpskom slučaju, sukladno rezultatima nacionalno-oformljivačkih procesa, artikulirali prema ideji uklapanja BiH u hrvatski,
odnosno srpski državni okvir. Istovremeno se unutar bos.herc.
muslimanske zajednice otpočinje formirati pozicije te stjecati
misao nacionalnog bošnjaštva usmjerenu prema etabliranju BiH
kao bošnjačke tvorevine (v. Banac, 1988: 75–116, 336–338).
Već pri formiranju triju nacionalnih ideologija bilo je uočljivo
da bi na tlu zamišljane Hrvatske, Srbije, BiH, udio katoličkog,
pravoslavnog ili muslimanskog življa iznosio oko polovice ili čak
znatno manje od polovice ukupnog stanovništva. Stoga su te
ideologije potakle impozantnu propagandnu produkciju kojom
se htjelo argumentirati vlastito pravo na zahtijevane teritorije.
Promatrano s etničkog aspekta, sve su tvrdile da na prostorima
koje su doživljavale kao svoje živi tek jedan jedini narod neovisno o njegovoj vjerskoj podvojenosti. S tom razlikom što je za
prve taj narod bio hrvatski, za druge srpski, a za treće bošnjački.
Kako je u BiH još jedino muslimanska zajednica, zbog ukupnosti
prilika u kojima se nalazila, imala „odabrati“ nacionalno-idejnu
konstrukciju, u stvarnosti su sve tri ideologije primarno bile
usmjerene prema njoj (Hadžijahić, 1990: 156–221). Tako je od
muslimanskog izbora ovisilo da li će BiH biti većinski hrvatska,
srpska ili pak zemlja triju nacija.
Mada je postojala etnoprostorna osnova pogodna za „proizvodnju“ i ukorjenjivanje prikazanih ideologija, njih je, gledano s
teritorijalnog aspekta, bilo izrazito teško ostvariti. Tako se u
ustrajnim pokušajima njihove konkretizacije gubio znatan dio
energije svakog od naroda. Pored toga, kako je riječ bila o konkurentskim ciljevima, njihova je promocija vodila međusobnom
iscrpljivanju, stvaranju ozračja latentnog sukoba i netrpeljivosti.
Napokon, vodila je traženju inozemne podrške za ostvarenje vlastitih državotvornih projekcija. Na taj se način poticalo stranu, u
326
pravilu vlastitim interesima rukovođenu infiltraciju na ovdašnje
prostore. Iako se maksimalističkim teritorijalno-državotvornim
ciljevima htjelo zaštititi što veći dio vlastitog naroda te mu omogućiti slobodan razvoj realno su upravo pokušaji ostvarenja tih
ciljeva izlagali taj isti narod najgorim pogibeljima te ga držali u
razvojnoj blokadi. Zapravo valjalo je iznaći kompromisno rješenje. No do njega je bilo izuzetno teško doći. Ponajviše jer je uvijek jedna od „strana“ bila u određenoj političkoj prednosti te je
računala, redovito pogrešno, da joj kompromisi i nisu potrebni.
Uz to dogovorna su rješenja uvelike bila onemogućavana time
što je njihovim pobornicima, zbog nužnih ustupaka „protivnicima“, prijetilo demagoško svođenje na razinu nekakvih izdajnika
vlastitih naroda.
Tijekom Drugog svjetskog rata na najgori se mogući način pokazalo do koje razine neriješeni nacionalni statusi i odnosi mogu
urušiti te politički marionetizirati ovdašnje prostore, a posebice BiH. Upravo je ona postala mjestom najkrvavijih sukoba te
masovnog stradanja pripadnika svih triju naroda (Redžić, 1998;
Žerjavić, 1989: 31–37, 61, 104–107). Kako bi se takvo što izbjeglo u budućnosti, Komunistička je partija Jugoslavije (KPJ), što
su joj omogućile pobjedničke pozicije po okončanju rata, odlučila
učiniti tri bitna iskoraka u kontekstu BiH, podjednako važna i za
nju i za njeno neposredno susjedstvo.
Kao prvo, u sklopu federalizacije Jugoslavije je uspostavila i Narodnu/Socijalističku Republiku BiH. Njenom kreacijom htjelo se
stvoriti geopolitički „tampon“ između Hrvatske i Srbije te spriječiti daljnje hrvatsko-srpsko nadmetanje oko pripadnosti te zemlje (Duraković, 1993: 122–123; Isaković, 1990: 300). Pripajanje BiH susjednim republikama nije dolazilo u obzir jednako kao
niti njena podjela između Hrvatske i Srbije te uspostava bošnjačke republike na dijelu bos.herc. teritorija. Razdiobom bi došlo
do takvog republičko-teritorijalnog ispreplitanja koje bi stvaralo
„ozračje“ državotvorno nedovršenog posla, utjecalo na održanje
međusobnog nepovjerenja te svaki od ovdašnjih naroda držalo
u stanju trajne političke napetosti i društvene stagnacije. Kao
drugo, s ciljem izbjegavanja mogućnosti da se hrvatsko-srpske
relacije unutar same BiH nastave negativno artikulirati te „inficirati“ svoje okružje, čemu bi vodilo i nastavljanje nadmetanja
oko nacionalne pripadnosti bos.herc. muslimana, dat je poticaj
njihovom oblikovanju u samosvojnu naciju. Ona je imala biti
glavnim kohezivnim faktorom unutar BiH, garancijom njene
327
održivosti, a time i poticajem da se promišljanja o statusu bos.
herc. Hrvata i Srba traže i zadrže unutar bos.herc. okvira. Kao
treće, kako bi se izbjegli trostrani sukobi, mogućnost da koalicija
dvaju naroda nadvlada treći ili da eventualno najbrojniji narod
„prisvaja“ BiH, još je prilikom njenog ustanovljavanja određeno
da ima biti republikom svih svojih naroda. Nakon što je šezdesetih godina okončan proces etabliranja bos.herc. muslimana u
naciju, kojoj je određeno i ime „Musliman/Muslimani“, BiH je po
svom Ustavu (1974.) u esencijalnom smislu definirana kao republika/država triju suverenih i jednakopravnih naroda (v. Ustavi,
1974: 62, 70, 103; Amandmani, 1990; Filandra, 1998: 379–380).
Po tom su određenju sva tri naroda trebala imati status političkih
subjekata koji suglasno kreiraju političko-pravni identitet BiH.
Međutim KPJ/SKJ-u nije učinila zadnji, presudni iskorak vezan
uz harmonizaciju nacionalnih odnosa i konačnu stabilizaciju
ovdašnjih prilika. Računajući s trajnošću svoje vlasti, nije kreirala ustrojstvo BiH koje bi bilo utemeljeno na njenoj ustavnoj
definiciji. Tako je od vremena raspada Jugoslavije i državnog
osamostaljivanja BiH pitanje njenog uređenja, takvog koje bi
osiguravalo jednakopravnost triju naroda, postalo presudnim
bosanskohercegovačkim te bitnim regionalnim i međunarodnim
pitanjem. Pri tome su pokušaji njegovog apsolviranja prošli kroz
dvije različite faze. Za trajanja prve, dok BiH nije imala uređenje sukladno ustavnoj odrednici postojala je ne samo osnova
za promišljanje već i za konkretizaciju različitih ustrojstvenih
opcija. Ta je faza okončana 1994/95. oblikovanjem washingtonsko-daytonskog uređenja BiH. Nakon toga problematika ustroja
BiH u osnovi se svodi na redefiniciju tog, tijekom rata uspostavljenog modela. Jasno, i u ovoj su fazi moguće raznovrsne ustrojstvene kalkulacije. No realno gledano postojeća su rješenja izrazito suzila mogućnost primjene tih kalkulacija.
Razumljivo da je pitanje ustroja BiH, a time i njene (ne)stabilnosti, svoj najdalekosežniji utjecaj imalo za narode na koje se
direktno odnosi. Stoga mu je unutar društvenog kruga svakog
od njih i pridavan najveći značaj. Sukladno rečenom, u nastavku
rada pokušat će se s aspekta jednog od tih naroda, tj. hrvatskog,
sagledati bos.herc. ustrojstvenu problematiku. U prvom redu bit
će naznačeno što bi trebale biti temeljne, trajne odrednice hrvatskog političko-idejnog odnosa prema BiH. Zatim će biti predočen nacrt ustrojstvenog modela, koji bi po sudu autora u najvećoj mjeri bio sukladan tim odrednicama te bos.herc. političkim i
328
inim realitetima; modela koji je do 1994/95. mogao biti primijenjen i u „punom kapacitetu“, a koji naknadno ima tek dosegom
limitiran, u završnici rada također analizirani značaj.
I nacionalne i funkcionalne jedinice
Od međunarodnog priznanja BiH hrvatski bi političko-idejni
odnos prema toj zemlji, posebice s obzirom na njen geografski
položaj prema Hrvatskoj, presudno trebalo određivati htijenje
da bude stabilnom državom kojoj se interesi upotpunjavaju s
hrvatskim državnim interesima. Ujedno da tu stabilnost osiguraju rješenja koja su afirmativna za pozicije hrvatskog naroda u
BiH. Pri tome je unutar hrvatskog političkog miljea gotovo opće
prihvaćeno da bos.herc. Hrvati, sukladno ulozi koju su imali pri
nastanku bos.herc. države i ustavnom statusu unutar nje, trebaju
biti političkim subjektom te imati jednaku ulogu u kreaciji političko-pravnog identiteta BiH kao i druga dva naroda (Čekić, 1994:
312; Deklaracija, 2011). Moglo bi se reći da je najvećim dijelom
prihvaćeno i to da rješenja koja bi bos.herc. Hrvatima osigurala
taj status trebaju uvažavati činjenicu njihove prostorne disperziranosti te nemogućnosti da vlastitu koheziju i potencijale realiziraju bez društvene kompatibilnosti s druge dvije zajednice.
No jednako tako unutar hrvatskog je društva trajno otvoreno i
pitanje koji bi to model ustrojstva BiH mogao pomiriti sve suprotnosti bos.herc. društvene zbilje i osigurati hrvatskom narodu adekvatan status? Obzirom da su Hrvati najmalobrojnija etnička zajednica u BiH, da su većim dijelom nastanjeni u regijama
i sredinama u kojima prevladava srpski ili bošnjački živalj, njihov
je položaj bio i ostao određen činjenicom brojčane, (geo)političke pa napokon i vojne nadmoćnosti druga dva naroda. Već zbog
toga se pozicije bos.herc. Hrvata jedino moglo afirmirati kroz
podršku krajnje odmjerenom ustrojstvenom modelu. Takvom,
koji ničim ne dovodi u pitanje ustavne pozicije druga dva naroda
te kojemu srpska i bošnjačka strana, makar ga ne prihvaćale, ne
bi mogle naći etičke i pravne zamjerke. Naravno da bi djelovanje
na ostvarenju tog modela uključivalo odstupanja od njegove temeljne forme, u mjeri u kojoj je nužno zbog sveukupne dinamike političkih odnosa. Pored toga, njegova promocija nikad ne bi
smjela izostaviti iz vida da je ipak najvažnije učiniti sve da ljudi
opstanu na svojim ognjištima te da im se ne dovode u pitanje barem temeljna prava. Pa kakva god rješenja odredila sudbinu BiH.
329
Bitna karakteristika „hrvatskog“ ustrojstvenog modela imala je
biti u njegovom afirmativnom odnosu prema opstojnosti i cjelovitosti BiH. Nikako tek stoga što takav pristup nalaže dominantan politički kontekst, već iz razloga što su opstojnost i cjelovitost BiH i u hrvatskom državnom te nacionalnom interesu.
Naime sam je nastanak Narodne/Socijalističke Republike BiH,
kako je uvodno rečeno, proizišao iz neke domaće geopolitičke
logike usmjerene na harmonizaciju ovdašnjih međunacionalnih
odnosa. Iz tog razloga hrvatsku podršku zasigurno ne bi trebala
imati ona rješenja koja bi bila poticajna za centrifugalne tendencije unutar BiH.
Među tim rješenjima istaknuto su mjesto imala ona koja su nacionalne subjektivitete htjela konkretizirati preoblikovanjem
BiH u državu triju, više ili manje kompaktnih te teritorijalno
„zaokruženih“ nacionalnih jedinica (Ivanović, 2000: 151–152,
159–163). Realizacijom naznačenog pristupa nastale bi uvelike
samodostatne cjeline koje bi mogle postojati i neovisno jedna od
druge te bi vremenom vjerojatno došlo do njihova osamostaljenja i raspada BiH. Srpska bi se jedinica pripojila Srbiji, hrvatska
Hrvatskoj, a između njih bi se nalazila bošnjačka Bosna. Došlo bi
do ispreplitanja hrvatskog, srpskog i bošnjačkog državnog teritorija, a time i do kritičnog sigurnosnog usložnjavanja ovdašnjih
geopolitičkih odnosa koje nikome ne bi dopuštalo usredotočenje
na razvojno bitna pitanja. Nadalje, kod ovakvih rješenja znatni
dijelovi svakog od triju naroda, a posebice hrvatskog, ostali bi
izvan okvira vlastite jedinice. Na taj bi se način pružio poticaj
iseljavanju manjinskih grupacija te etnoprostornoj homogenizaciji unutar BiH. Posebice je važno da su ovakva rješenja bila
krajnje odbojna Bošnjacima i međunarodnoj zajednici. Stoga je
njihovo podržavanje izlagalo i izlaže bos.herc. Hrvate ne samo
konfrontaciji s znatno brojnijim Bošnjacima, već i sa samom međunarodnom zajednicom.
U kontekstu „ponude“ ustrojstvenih koncepcija za BiH, znatnu
je ulogu imao i pristup po kojemu se nacionalne subjektivitete, a
time i hrvatski valjalo osigurati kroz uređenje koje bi isključivalo
ikakvu teritorijalnu samoupravu njenih naroda. Eventualno bi se
oformile regije koje međutim ne bi imale nacionalno-protekcijski
već prvenstveno ekonomsko-funkcionalni značaj (Šiber, 2000:
293–296, 317–319). Mada ovaj pristup naizgled predstavlja najpovoljniji oblik usklađivanja nacionalnih i htijenja za očuvanjem
BiH, niti on nije lišen bitnih nedostataka. Uzmimo da se njime
330
nadiđe problematika izbora autentičnih predstavnika svakog od
naroda, njihovog odgovarajućeg sudjelovanja u strukturama vlasti, u državnim i javnim službama, njihovog prava na uporabu
veta itd. Ali što bi kod takvog uređenja, konkretno hrvatskom
narodu kao najmalobrojnijem bilo jamstvom održanja njegovog
političko-pravnog statusa? Što ukoliko bi se u dugoročnoj dinamici političkih odnosa suočio s postepenim reduciranjem vlastitih prava? Iz političke prakse, pa i ovdašnjih prostora, nisu baš
nepoznate takve tendencije. I što bi tad bos.herc. Hrvati mogli
učiniti za zaštitu vlastitih pozicija? Koga bi uopće bilo briga što
je hrvatskom narodu oduzeto ili suženo koje od zagarantiranih
prava, ukoliko sam taj narod nije u prilici proces vlastitog „desubjektiviziranja“ dovesti do razine međunarodno prepoznatljivog
političkog problema. Na koncu, kod pristupa kojim se pokušavalo ili pokušava osigurati nacionalne subjektivitete bez ikakve
teritorijalne autonomije svoj značaj ima i činjenica što je bio i
ostao posve neprihvatljiv bos.herc. Srbima. Njegova je artikulacija suočavala i suočava Hrvate s totalnim sukobom s njima i
dijelom međunarodnih čimbenika koji stoje iza njih.
Oba prezentirana pristupa, iz kojih su u osnovi proizlazile sve
mjerodavne varijacije ustroja BiH kao države triju statusno jednakopravnih naroda izrazito su provedbeno rizična za bos.herc.
Hrvate. Podrška bilo kojem izlaže ih oštrom sukobu s jednim od
bos.herc. naroda. Pored toga, prvi dovodi u pitanje opstojnost i
cjelovitost BiH, a drugi subjektivitet hrvatskog naroda unutar
nje. S tim u vezi, model kojem su Hrvati trebali pružati podršku bio je onaj koji istodobno pruža garancije BiH kao održivoj,
nedjeljivoj i funkcionalnoj državi, kao i održanju nacionalnih subjektiviteta. Po našem sudu takav se model složenog uređenja
mogao temeljiti na paralelnoj teritorijalnoj organizaciji BiH i na
nacionalnom i na funkcionalnom principu.
Naime bez određenog teritorijalnog uporišta subjektivitet hrvatskog naroda u BiH bio je i ostao dugoročno neodrživ. Jer
Hrvatima kao brojčano manjinskom narodu tek uporište u teritorijalnoj jedinici, uz ostalo, pruža konkretne mehanizme za blokadu tendencija koje bi bile usmjerene na umanjivanje njihovog
političkog statusa. Jednostavnije rečeno, efekti tih i takvih tendencija ne bi se mogli primijeniti na hrvatskom samoupravnom
prostoru u BiH. Time bi nastao uočljiv politički problem koji bi
lako mogao dovesti i do uključivanja relevantnih međunarodnih
faktora u njegovo razrješenje. Obzirom da problematiziranje
331
pozicija BiH na međunarodnoj sceni nikome unutar bos.herc.
društva ne bi donijelo korist, zapravo ne bi niti imalo smisla producirati tendencije koje od BiH prave slučaj. Na taj bi način bila
stvorena dobra osnova za njihovo obesmišljavanje pred politikom koja na temelju uvažavanja pozicija svih bos.herc. naroda
omogućava napredak i tim narodima i samoj BiH.
No koja je to mogla biti unutrašnja podjela BiH koja bi pridonosila očuvanju nacionalnih statusa, a istovremeno osiguravala
njenu opstojnost, cjelovitost i funkcionalnost? Moglo bi se reći
da odgovor na to pitanje pruža način na koji je predviđano teritorijalno utemeljenje Federacije BiH (FBiH). U članku 1. Ustava
tog entiteta stajalo je: „Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi,
zajedno sa ostalima, i građani Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikuju unutarnji ustroj teritorija
s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u Republici Bosni i
Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine…’’ (Ustav, 1994).
Dakle etnički prostori svakog od triju naroda, tj. teritoriji koje
zauzimaju većinska naselja svakog od tih naroda, uz teritorije
tim naseljima gravitirajućih nenaseljenih krajeva – poslužili bi,
uz minimalne korekcije, za formiranje triju prostorno „raspršenih“ i međusobno „isprepletenih“ političko-teritorijalnih jedinica. Tako bi bez obzira na disperziranost pojedinog naroda
daleko najveći dio njegovih pripadnika obitavao unutar vlastite
jedinice. Time što bi imale izrazitu etničku većinu pojedinog od
njih, one bi bile tvorevinama „svojih“ većinskih naroda. Istovremeno bi zadržale multietnički karakter i ničim ne bi dovodile u
pitanje prava pripadnika brojčano manjinskih naroda. Ujedno
bi imale nadležnosti koje osiguravaju očuvanje nacionalnih subjektiviteta te bi bile u prilici iskazati sav svoj etnoprotekcijski
značaj. No zbog teritorijalne „raspršenosti“ ne samo da se ne bi
mogle međusobno razdvojiti i izazvati raspad BiH, već bi nužno bile usmjerene k visokom stupnju međusobne povezanosti
koju bi najbolje osiguravala paralelna unutarnja podjela BiH na
funkcionalnom principu. Za razliku od nacionalnih, funkcionalne bi jedinice, kako lokalne tako i regionalne, bile „zaokružene“
primjereno ekonomskim, prometnim i drugim kriterijima. Sukladno svom nazivu preuzele bi sve nadležnosti iz funkcionalne
„sfere“ (v. karte 1. i 2.).
Temeljni poticaj oblikovanju ovdje prikazanog ustrojstvenog
nacrta proizišao je, kako je naznačeno iz uvažavanja hrvatskog
političkoga gledišta prema i unutar BiH. Već stoga što je u hr332
vatskom interesu stabilna BiH pri koncipiranju navedenog modela nužno su uvažavane i pozicije druga dva naroda kao i ciljevi
međunarodne zajednice. No, koliko je on uistinu mogao biti sukladan interesima tih naroda i same međunarodne zajednice te
opće prihvatljiv? Srbima je sigurno mogao odgovarati u kontekstu mogućnosti uspostave srpske jedinice unutar BiH gotovo na
svim, većinski srpskim prostorima. Obzirom na njihov raspored,
niti srpska jedinica ne bi bila teritorijalno „uvezana“, ali bi obuhvaćala najveći dio bos.herc. Srba. Vjerojatno bi sa srpske strane postojale rezerve prema širem opsegu državnih ingerencija.
Njih bi se moglo otkloniti jedino čvrstim garancijama očuvanju
srpskog subjektiviteta te uočavanjem značaja koji tako ustrojena
BiH ima za boljitak srpske zajednice unutar nje, kao i za (geopolitičku) stabilnost sveukupnih srpskih pozicija. S druge strane
Bošnjacima su mogli odgovarati elementi koji su afirmativni za
opstojnost, cjelovitost i funkcionalnost BiH. Ali sukladno tradicionalnoj odbojnosti prema svakoj (unutrašnjoj) podjeli BiH na
etničkom principu teško da bi i ovdje naznačenu olako podržali.
Unatoč tome što bi bošnjačka jedinica obuhvatila praktički sve
većinski bošnjačke prostore. U tom bi smislu od izuzetnog značaja bile garancije da će BiH u svojoj teritorijalnoj cjelokupnosti
zadržati ulogu egzistencijalnog okvira za sva tri bos.herc. naroda
pa i za bošnjački. Jednako tako svoj bi značaj mogla imati i prosudba o tome da li je Bošnjacima korisnije živjeti u državi kojom
su zadovoljna i druga dva naroda, ili u takvoj koja zbog neriješenosti nacionalnih statusa i odnosa niti ima niti pruža perspektive.
Temeljni cilj međunarodne zajednice u svezi BiH bio je i ostao u
tome da ta zemlja bude stabilnom državom očuvanog multietničkog karaktera. Držimo da je primjereno bos.herc. realitetima
upravo ovdje skicirani model pružao najviše prostora za afirmaciju tog međunarodnog cilja. Pored ostalog on bi, da je pravovremeno primijenjen, znatno umanjio migraciono-poticajnu
privlačnost Hrvatske i Srbije kod bos.herc. Hrvata i Srba. Jer u
samoj BiH postojale bi teritorijalne jedinice koje bi na određeni
način producirale ozračje blisko onom koje postoji i u njihovim,
kako se pogrešno kaže, matičnim državama. Umanjivanjem već
do 1991. dramatičnog iseljavanja bos.herc. Hrvata i Srba (Markotić, 1999: 9–68) bio bi dat dalekosežan poticaj očuvanju multietničkog karaktera same BiH. U svakom slučaju, njen ustroj na
principu nacionalno-diskontinuitetnih i funkcionalno-kompak333
tnih jedinica mogao je, uz odgovarajuća jamstva biti prihvatljiv
ne samo bos.herc. Hrvatima već i bos.herc. Srbima te Bošnjacima, a time i samoj međunarodnoj zajednici.
Napokon, valja naglasiti još jednu bitnost u svezi skiciranog modela. Pored toga što je bio sukladan odrednici BiH kao države triju suverenih i jednakopravnih naroda, „njegov“ je kriterij oblikovanja, uvjetno rečeno nacionalnih jedinica stekao, kako proizlazi
iz gore citiranog članka Ustava FBiH, i opću političko-pravnu
potvrdu. Jer činjenica je da je „iza“ načina na koji je predviđano
teritorijalno formiranje FBiH, pored Hrvata i Bošnjaka, „stala“
i sama međunarodna zajednica. Dakle iza mogućnosti da svaki
od bos.herc. naroda, sukladno vlastitim suverenim pravima, ima
presudan utjecaj u kontekstu vlastitih etničkih prostora u BiH.
Jasno da taj utjecaj, zbog složenosti bos.herc. odnosa, nikako
nije trebalo niti treba jednostrano određivati, već u međusobnom dogovoru. Ali jednako tako posve je neprihvatljivo, ima li se
na umu ustavna odrednica BiH ili citirani članak FBiH, da interesi jednog bos.herc. naroda postanu mjerom prava drugog bos.
herc. naroda, i to na njegovim etničkim prostorima. Nažalost,
upravo su spomenuta dva vida djelovanja predstavljala ustaljenu
praksu u regulaciji nacionalnih statusa i odnosa u BiH od vremena stjecanja njene neovisnosti. U takvim je prilikama prihvaćanje kompromisnih rješenja, kojima bi pripadao i ovdje skicirani
model, moglo imati tek načelni značaj do stvaranja okolnosti
koje prisiljavaju bos.herc. aktere na ono što bi u osnovi trebalo
biti normalno, tj. na usklađivanje međusobnih interesa.
Uloga federacije u (de)stabilizaciji bih
Početkom devedesetih, koliko god traumatične bile, otvarao se
rijetko otvarani povijesni prostor i za rješenje hrvatskog pitanja u BiH. On očigledno nije iskorišten kako valja, jer do danas
rasprave o pozicijama bos.herc. Hrvata nisu izgubile na značaju. S tim da je nekadašnji „povijesni prostor“ uvelike zatvoren
Washingtonskim i Daytonskim sporazumom, kojima je BiH ipak
dobila svoje unutrašnje ustrojstvo. Njegove radikalne izmjene
moguće su tek u slučaju pojave kakvih novih, rijetko ostvarivih
političkih okolnosti koje bi bile sklone radikalnim promjenama.
No dinamika političkih odnosa u BiH ukazuje da su moguće izvjesne preinake 1994/95. dogovorenih i prihvaćenih rješenja.
334
Koliko je u tom smislu moguće konkretizirati hrvatski subjektivitet u BiH na temelju ovdje skiciranog modela?
Republika Srpska (RS) nastala je kao rezultat djelovanja na uspostavi srpske političko-teritorijalne jedinice. Kao takva postala je i konstitutivnim dijelom „daytonske“ BiH. No time nisu
okončana snažna problematiziranja tog entiteta. Među njima
poseban značaj imaju ona koja, polazeći od negiranja ikakvog
srpskog prava na vlastitu jedinicu unutar BiH, teže dokidanju
RS-a. Mada se argumentacija za ovakve stavove, najčešće motivirane nacionalno-interesnim kategorijama, ponajprije traži u
etičkoj sferi, negiranje svakog srpskog prava na teritorijalnu cjelinu samo po sebi također predstavlja dio bos.herc. problematike. Naime ukoliko su Srbi suveren i Hrvatima te Bošnjacima jednakopravan narod, ukoliko žele vlastitu autonomnu formaciju,
ukoliko su navedena dva naroda uzela sebi za pravo da vlastite
prostore „preoblikuju“ u FBiH, tad ne samo da i Srbi imaju pravo
na teritorijalnu jedinicu, a bilo bi najbolje da su ga ostvarili u dogovoru s druga dva naroda, već je na tu jedinicu od „početka“ valjalo računati kao na dio rješenja za BiH. Od Daytona pak, kako
god to kome zvučalo, RS jednostavno jest „dio rješenja za BiH“.
Ona ne da neće biti dokinuta, već je u poslijeratnom periodu postala stabilnim i trajnim političkim realitetom. Osim što je „štiti“
sporazum kojim je priznata, idu joj u prilog etnička homogenost,
relativno značajan broj i udio Srba u BiH, srpska opredijeljenost
prema njenom očuvanju, to što ima podršku Srbije i pojedinih,
relevantnih inozemnih faktora (Reljić, 2009). Na koncu i to što
bi pokušaji njenog dokidanja doveli do izrazite destabilizacije ne
samo BiH te regije u kojoj se nalazi, već i samih međunarodnih
odnosa. Stoga na najvišoj međunarodnoj razini niti je bilo niti
ima prave volje za takav, rizičan iskorak.
Međutim činjenica je i to da je djelovanjem kojim je bilo popraćeno, politički jednostrano uspostavljanje RS-a producira niz dalekosežnih problema. Njih bi, kako u interesu osoba koje direktno
pogađaju tako i zbog stabilizacije same BiH te ovdašnjih odnosa,
trebalo nadići. Pri tome posebno valja istaknuti problematiku
izazvanu „brisanjem“ nekadašnjeg (multi)etničkog karaktera
dijela BiH koji zauzima RS te problematiku koja je, nasilnim postizanjem njene teritorijalne kompaktnosti, proizišla u geopolitičkoj sferi.
Najveći dio teritorija RS-a, približno 73%, sačinjavaju srpski etnički prostori. No prema popisu iz 1991., na tlu koje je obuhvati335
la živjelo je, pored 885 000 Srba, i 475 000 Bošnjaka te 150 000
Hrvata. Oni su najvećim dijelom protjerani ili su izbjegli pred
Vojskom RS-a. S druge strane na njen se teritorij doselio znatan
dio Srba prvenstveno s onog dijela BiH koji je bio pod hrvatskom
ili bošnjačkom kontrolom. Kako je gotovo u potpunosti izostao
povratak izbjeglih i prognanih, danas unutar tog entiteta, uz 1
220 000 Srba, obitava svega 100 000 Bošnjaka, dok je Hrvata
tek nekoliko tisuća (Mrduljaš, 2011: 530). Mada su i s ciljem nadilaženja ovog problema učinjene izvjesne promjene u institucionalnom statusu Hrvata i Bošnjaka u RS-u, kojima u bitnome
nije umanjen njen značaj kao srpskog entiteta, ipak nije došlo do
znatnijeg povratka te obnove multietničke slike RS-a. Dosljedna
primjena ovdje skiciranog modela zasigurno bi u najvećoj mjeri
obnovila predratni multietnički karakter BiH pa i prostora koje
zauzima RS. Ona bi vodila tome da RS prepusti hrvatske i bošnjačke etničke teritorije Federaciji BiH (FBiH), koja bi pak srpske
etničke teritorije prepustila RS-u. Time ne bi došlo do iseljavanja
življa koji i sada živi na prostorima na kojima je živio 1991., a
prognanici bi dobili optimalan politički okvir za povratak. No za
prikazanu teritorijalnu razmjenu, tj. za prostorno redefiniranje
RS-a i FBiH, nema političke volje te do nje neće doći. Ono što
bi bilo ostvarivo jest to da se unutar RS-a od hrvatskih i bošnjačkih etničkih prostora, tamo gdje je moguće, oforme većinski
hrvatske i bošnjačke općine. Jer nije svejedno da li prognanike
dočekuje netko tko možda i zazire od njihova povratka ili netko
tko se identificira s njihovim problemima.
Obzirom da je RS stvarana u vremenu potpune političke, a poslije i ratne suprotstavljenosti, njeni su kreatori težili tome da
bude teritorijalno kompaktna a time i obranjivija. Daytonski joj
je sporazum omogućio da zadrži prostornu „zaokruženost“. Ona
joj omogućava visok stupanj samodostatnosti, poticajne za produkciju separatističkih tendencija koje pak mogu dovesti do raspada BiH te usložnjavanja ovdašnjih geopolitičkih odnosa. Ukoliko se prihvati da je RS realitet koji u esencijalnom smislu neće
biti doveden u pitanje, tad se te tendencije mogu umanjiti jedino
tako da BiH uistinu postane zemljom koja će za RS biti prihvatljivom (v. Kecmanović, 2007: 199). U tom je smislu izuzetno bitno kako će Srbi, koji također predstavljaju brojčano manjinsku
zajednicu na razini BiH, doživjeti odnose između hrvatskog i većinskog bošnjačkog naroda u FBiH.
336
Premda je FBiH formirana kao hrvatsko-bošnjački entitet, na
njenom je prostoru prema popisu iz 1991. živjelo, uz približno 1
430 000 Bošnjaka te 610 000 Hrvata, čak oko 480 000 Srba. No
zbivanja tijekom 1992–95. dovela su do bitnih etničkih promjena i na „federalnom tlu“. Tako se broj Bošnjaka uvećao na 1 650
000–1 700 000, broj Hrvata se smanjio na 450 000–480 000,
dok je broj Srba sveden tek na nekih 70 000 (Mrduljaš, 2011:
532). Važno je uočiti da je do znatnijeg, mada nedovoljnog povratka izbjeglih i prognanih Srba s prostora FBiH došlo upravo u
onim njenim općinama koje su 1991. imale izrazitu srpsku većinu. Sukladno tome za pretpostaviti je da bi formiranjem daljnjih,
većinski srpskih općina, tamo gdje je takvo što moguće, bio pružen dodatni poticaj srpskom povratku u taj entitet. No u postojećim prilikama FBiH je i u etničkom smislu praktički svedena na
hrvatsko-bošnjačku tvorevinu.
Političko-pravni okvir koji je unutar FBiH definirao hrvatsko-bošnjačke odnose primarno je ustanovljen sa svrhom zaštite
pozicija malobrojnijeg, hrvatskog naroda (Žepić, 2002: 59–62).
Kao takav uvelike je bio zasnovan na konsocijacijskim rješenjima koja međutim nisu uključivala i etnoteritorijalnu autonomiju (Kasapović, 2005: 153–154, 156; Lijphart, 1992: 47–53).
Dakle u FBiH je uistinu i oblikovan ustroj koji je imao osigurati
subjektivitet oba naroda na cjelokupnom prostoru, doduše tek
tog entiteta. Time je dobio priliku da iskaže svoju vrijednost pa i
eventualnu primjenjivost na razini cjelokupne BiH. No ubrzo po
uspostavi FBiH otpočeo je proces njene unitarizacije. Zaobilaženjem autentičnih predstavnika hrvatskog naroda mijenjana su
izborna pravila i izborni zakon, njeno ustavno određenje, način
donošenja odluka, značaj Doma naroda i korištenja instrumenta veta itd. (v. Petritsch, 2002). Na koncu, došlo se do toga da
faktički bošnjačka većina odlučuje o tome tko će „u ime“ Hrvata
zauzimati pozicije u relevantnim strukturama federalne vlasti.
Vjerojatno bi se nastavkom ovakvog, ubrzanog tempa transformacije FBiH iz entiteta dvaju naroda u tvorevinu brojnijeg vrlo
skoro došlo i do dokidanja sadašnje, značajem formalne hrvatske nazočnosti na mjerodavnim razinama vlasti.
Koliko god sam proces unitarizacije, koji se konkretizira u FBiH,
a pokušava se provesti i na razini BiH, imao utjecaja na nacionalne statuse i odnose, ipak se, što valja istaknuti, ne sprovodi
uz naznaku njegove afirmativnosti za pozicije jednih, odnosno
destruktivnosti za pozicije drugih bos.herc. naroda. Nasuprot,
337
poticanje i nametanje unitarnih rješenja „opravdava“ se brigom
za ljudska prava kao i prava „ostalih“, tj. građana koji ne pripadaju jednom od tri bos.herc. naroda, zalaganjem za demokraciju
i za očuvanje multietničkog karaktera te potrebom uspostave
funkcionalne ili kako se voli reći „normalne“ BiH (Ančić, 1999:
117–118, 125–126; Trnka, 2000: 57–58). Jednako tako poslijeratnim djelovanjem na unitarizaciji (Federacije) BiH u osnovi
nisu dovedena u pitanje ičija elementarna prava, a u bitnome niti
opseg onih prava koja bi se odnosila na etnokulturnu autonomiju. Time provedba tog procesa uistinu može ostaviti dojam da
je potaknuta željom za afirmacijom općih bos.herc. vrijednosti
te steći podršku raznoraznih, najčešće dobronamjernih krugova.
No činjenica je da se unitarizacijom otvara prostor da Bošnjaci,
kao brojčana većina, imaju vodeću ulogu u kreaciji „federalnog“,
a potencijalno i bos.herc. političko-pravnog identiteta. Činjenica
je i to da je u višenacionalnoj BiH taj proces moguć tek stoga što
ima masovnu političku podršku unutar bošnjačkog korpusa. U
tim uvjetima bilo bi razumno da se i unutar tih, dobronamjernih krugova, s obzirom na delikatnost etničkih odnosa u BiH te
na ono što iz njih može proizići, ipak malo podrobnije razmotri
da li je unitarizacija (Federacije) BiH uistinu potaknuta etičkim
razlozima te općim, mada neuobičajeno definiranim bos.herc.
ciljevima ili tek „običnim“, možda i megalomanski određenim
nacionalnim interesima jedne, konkretno bošnjačke strane.
S tim u vezi sljedeće pitanje i odgovor na njega mogu pripomoći
u razrješavanju eventualnih nedoumica. Naime povijesno gledano brojčani su odnosi među bos.herc. narodima imali promjenjiv
značaj. Primjerice od prvog popisa 1879. pa sve do 1960-ih Srbi
su bili relativnom većinom u BiH. Nije nemoguće zamisliti da su
sukladno svom nekadašnjem udjelu od 42–44% (Marić, 1996)
mogli do 1991. postati i apsolutnom većinom. Pa bi li se i kod takvog etnobrojčanog „rasporeda snaga“ poticalo pozitivno raspoloženje prema unitarnom ustroju BiH unutar bošnjačke zajednice? Prema ustroju koji bi omogućio Srbima da na temelju vlastite
brojčane nadmoći određuju Bošnjacima u kakvoj će BiH živjeti.
Pa možda i takvoj koja bi bila dijelom Srbije. Za pretpostaviti je
da na tako uređenu BiH Bošnjaci ne bi pristali. Posebice ukoliko
se ima na umu da 1991., zajedno s Hrvatima, nisu pristali niti
da BiH bude dijelom „krnje“, a ipak federativne, te uz to multietničke i demokratske Jugoslavije u kojoj bi međutim brojčano
dominirali Srbi. Ali ono što bi za BiH trebalo biti presudno jest
338
to da najveći dio bos.herc. Hrvata i Srba doživljava unitarizaciju
kao instrument etabliranja bošnjačke dominacije. Ukoliko se i
njih, kako bi već trebalo biti, doživljava kao sunositelje bos.herc.
identiteta te kao politički relevantne, tad se može zaključiti da
je unitarizacija suprotna interesima BiH. Bilo time što kod bos.
herc. Hrvata i Srba potiče separatističke tendencije koje, posebice u kontekstu RS-a, mogu zaprijetiti opstojnosti BiH, bilo time
što potiče njihovo iseljavanje, što vodi daljnjem urušavanju bos.
herc. multietnicizma. Drugim riječima, svakako valja jačati bos.
herc. državu te dodatno snažiti liberal-demokratske vrijednosti
unutar nje. Ali kako izgleda, ne na način kod kojeg se pozivanjem
na te vrijednosti stvara dimna zavjesa iza koje se „proguravaju“
pojedinačni nacionalni ciljevi. Promociju tih vrijednosti, sukladno „duhu“ BiH, valjalo bi uskladiti s autentičnim, kompromisno
definiranim interesima sva tri njena naroda.
Što se tiče samih Hrvata unutar FBiH, razumljivo je njihovo protivljenje procesima koji minoriziraju hrvatski politički subjektivitet te da teže njegovoj (re)afirmaciji. I u tome su u pravu, ima
li se u vidu karakter BiH. Nadalje Hrvatima bi pravi i konačni
sugovornik u eventualnom razrješenju njihovih pozicija trebali biti Bošnjaci. No dok traje političko ozračje koje omogućava
urušavanje hrvatskih pozicija, bošnjačka će strana, gotovo je izvjesno, iskazivati slab interes za redefiniciju ustroja FBiH koja bi
rezultirala poboljšanjem hrvatskog statusa unutar nje. Upravo
suprotno, tražit će onakve sugovornike unutar hrvatskog korpusa, a takvih je inflacija kod politički podređenih zajednica koji su
prikladni za dodatnu marginalizaciju hrvatskih pozicija. Dakle
da bi uopće došlo, figurativno rečeno, do svrsishodnog hrvatsko-bošnjačkog susreta, potrebna je promjena općeg političkog
ambijenta. Hrvatska bi politika, cjelovito gledano, mogla dati
odgovarajuće poticaje u tom smislu. Ali prethodno mora jasno
razaznati da postojeći bos.herc. politički procesi niti izbliza ne
vode stabilnoj BiH u kojoj bi bio osiguran hrvatski subjektivitet, što bi trebao biti cilj svake hrvatske politike, već njenoj transformaciji u srpsko-bošnjačku, krajnje polariziranu zemlju. Na
temelju tog saznanja valjalo bi iznaći odgovarajuća rješenja te na
primjeren način djelovati na njihovoj promociji. U prvom redu
tražeći sugovornike u samoj BiH, ali i u međunarodnoj zajednici,
presudno odgovornoj za dosadašnji pa i budući razvoj bos.herc.
političkih prilika i odnosa.
339
Nastankom okolnosti koje bi omogućavale hrvatsko-bošnjačko
sporazumno (re)definiranje uređenja FBiH, entiteta koji je i proizišao iz hrvatsko-bošnjačkog dogovora, ovdje skicirani model
relativno bi se lako moglo primijeniti. Njegova konkretizacija u
etnoteritorijalnom, politički najdelikatnijem pitanju, bila bi jednostavnija da je FBiH uistinu utemeljena na hrvatskim i bošnjačkim etničkim prostorima. No formirana je od bos.herc. teritorija
koji su bili pod nadzorom HVO-a i Armije BiH. A oni su u oba
slučaja uz hrvatske, odnosno bošnjačke etničke prostore, obuhvaćali i teritorije druga dva naroda (v. kartu 1. i tablice 1. i 2.).
Pri definiranju etničkih jedinica svoj bi značaj zasigurno imala i
činjenica da je veličina FBiH faktički određena Akcionim planom
EU-a koji je prethodio Washingtonskim sporazumima. Po njemu
je hrvatska jedinica imala zauzimati 17,5%, a bošnjačka 33,5%
BiH te je iz zbroja tih postotaka proizišlo da FBiH ima zauzimati 51% bos.herc. teritorija (Begić, 1997: 157–159). Sukladno
rečenom, vjerojatno bi pri mogućem određivanju teritorijalnog
obima i rasporeda hrvatske te bošnjačke jedinice unutar FBiH,
uz etnički princip, svoj značaj imale i navedene vojno-političke
odrednice. Jednako tako i funkcionalne bi jedinice, kojih bi bilo
upola manje nego postojećih kantona, morale biti prilagođene
okviru koji zauzima FBiH (v. kartu 3.). Bilo bi korisno kad bi
uz federalne funkcionalne jedinice postojale i one koje nadilaze
entitetske linije i povezuju egzistencijalno međuovisne dijelove
FBiH i RS-a.
Pored teritorijalne prožetosti te funkcionalne ovisnosti hrvatske
i bošnjačke jedinice, integriranost FBiH trebala bi osigurati i političko-pravna rješenja koja bi omogućavala da u svojoj cjelokupnosti bude „životnim“ okvirom oba naroda, a da pri tome ne
budu dovedeni u pitanje autentični interesi bilo kojeg od njih.
Tako uređena FBiH sasvim bi sigurno pridonijela umanjivanju
srpske bojazni od bošnjačke majorizacije te oblikovanju konstruktivnijeg odnosa prema državnosti BiH. Sveukupno gledano,
držim da bi i u postojećim prilikama primjena ovdje skiciranog,
poslijeratnim realitetima prilagođenog modela mogla uskladiti
zahtjeve za političkim subjektivitetom triju bos.herc. naroda sa
zahtjevima za stabilnošću, cjelovitošću, funkcionalnošću te demokratskim razvojem i multietničkim karakterom BiH. Nakon
svih mučnih iskustava, takva bi BiH na najbolji način pridonosila i regionalnoj stabilnosti te oblikovanju politički rasterećenih,
prosperitetu usmjerenih hrvatsko-srpsko-bošnjačkih odnosa.
340
Karta 1. Dijelovi „daytonske“ Bosne i Hercegovine (1995/96) pod
kontrolom HVO-a, Armije BiH i RS (etničku kartu izradio dr. sc. Saša
Mrduljaš, prema Crnkvenčić-Bojić /ur./, 1995)
linije – vanjske granice BiH i granice bosanskohercegovačkih općina (1991); točke –
naselja BiH; svijetlosivo – hrvatski etnički prostori; tamnosivo – bošnjački etnički prostori;
tamno – srpski etnički prostori; pune linije – linije razgraničenja između dijelova BiH pod
kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, Armije BiH i Republike Srpske
Karta 2. Primjer unutrašnje podjele Bosne i Hercegovine na nacionalne i
funkcionalne jedinice (kartu izradio dr. sc. Saša Mrduljaš)
341
linije – vanjske granice BiH i granice bosanskohercegovačkih općina (1991); točke – naselja
BiH; svijetlosivo – hrvatska jedinica; tamnosivo – bošnjačka jedinica; tamno – srpska
jedinica; pune linije – linije razgraničenja između funkcionalnih jedinica
Karta 3. Primjer unutrašnje podjele Federacije Bosne i Hercegovine na nacionalne i
funkcionalne jedinice (kartu izradio dr. sc. Saša Mrduljaš)
342
linije – vanjske granice BiH i granice bosanskohercegovačkih općina (1991); svijetlosivo –
hrvatska jedinica unutar Federacije BiH; tamnosivo – bošnjačka jedinica unutar Federacije
BiH; točkaste linije – linije razgraničenja između funkcionalnih jedinica unutar Federacije
BiH; tamno – Republika Srpska; prošarano – Distrikt Brčko
Tablica 1. Dijelovi „daytonske“ BiH (1995) pod kontrolom HVO-a, Armije BiH i RS te
pojedinačni etnički prostori unutar njih (prema Mrduljaš, 2008: 236)
DIO BIH POD HVO-om
km²
UDIO UNUTAR DIJELA BIH POD
HVO-om
HRVATSKI ETNIČKI PROSTORI
6091,78
63,04%
BOŠNJAČKI ETNIČKI PROSTORI
511,19
5,29%
SRPSKI ETNIČKI PROSTORI
3060,38
31,67%
UKUPNO (18,88% BiH):
9663,35
100,00%
343
DIO BIH POD ARMIJOM BIH
km²
UDIO UNUTAR DIJELA BIH POD
ARMIJOM BIH
HRVATSKI ETNIČKI PROSTORI
2265,59
13,52%
BOŠNJAČKI ETNIČKI PROSTORI
9025,49
53,86%
SRPSKI ETNIČKI PROSTORI
5466,23
32,62%
UKUPNO (32,74% BiH):
16 757,31
100,00%
REPUBLIKA SRPSKA
km²
UDIO UNUTAR REPUBLIKE SRPSKE
HRVATSKI ETNIČKI PROSTORI
1591,62
6,43%
BOŠNJAČKI ETNIČKI PROSTORI
5014,3
20,25%
SRPSKI ETNIČKI PROSTORI
18 156,42
73,32%
UKUPNO (48,38% BiH):
24 762,34
100,00%
Tablica 2. Raspored pojedinačnih etničkih prostora po dijelovima „daytonske“ BiH (1995)
pod kontrolom HVO-a, Armije BiH i RS (prema Mrduljaš, 2008: 236)
HRVATSKI ETNIČKI PROSTORI
km²
UDIO UNUTAR CJELINE HRVATSKIH
ETNIČKIH PROSTORA
DIO BIH POD HVO-om
6091,78
61,23%
DIO BIH POD ARMIJOM BIH
2265,59
22,77%
REPUBLIKA SRPSKA
1591,62
16,00%
UKUPNO (19,44% BiH):
9948,99
100,00%
BOŠNJAČKI ETNIČKI PROSTORI
km²
UDIO UNUTAR CJELINE
BOŠNJAČKIH ETNIČKIH PROSTORA
DIO BIH POD HVO-om
511,19
3,51%
DIO BIH POD ARMIJOM BIH
9025,49
62,03%
REPUBLIKA SRPSKA
5014,3
34,46%
UKUPNO (28.43% BiH):
14 550,98
100,00%
SRPSKI ETNIČKI PROSTORI
km²
UDIO UNUTAR CJELINE SRPSKIH
ETNIČKIH PROSTORA
DIO BIH POD HVO-om
3060,38
11,47%
DIO BIH POD ARMIJOM BIH
5466,23
20,49%
REPUBLIKA SRPSKA
18 156,42
68,04%
UKUPNO (52,13% BiH):
26 683,03
100,00%
344
Literatura:
Amandmani LIX – LXXX na Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, 1990: Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SRBiH, Sarajevo.
Ančić, M. (1999), Tko je pogriješio u Bosni, Pan liber, Osijek–Zagreb–Split.
Banac, I. (1988), Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb.
Begić, K. I. (1997), Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do daytonskog sporazuma
(1991-1996), Bosanska knjiga, Sarajevo.
Crnkvenčić-Bojić, J. (ur.) (1995), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav
po naseljima, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb.
Čekić, S. (1994), Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima 1991-1993.,
Ljiljan, Sarajevo.
Deklaracija o potpori hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini u procesu ustavnih promjena, Hrvatski sabor – 28. listopada 2011, Narodne novine br. 126/2011.,
Zagreb.
Duraković, N. (1993), Prokletstvo Muslimana, Oslobođenje, Sarajevo.
Džaja, S. M. (1992), Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo.
Filandra, Š. (1998), Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo.
Hadžijahić, M. (1990), Od tradicije do identiteta, Islamska zajednica, Zagreb.
Isaković, A. (1990), O „‘nacionaliziranju“ Muslimana, Globus, Zagreb.
Ivanović, V. (2000), Raspad Jugoslavije i stvaranje Bosne i Hercegovine 1990. – 1995
(doktorski rad), Fakultet političkih znanosti, Zagreb.
Kasapović, M. (2005), Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb.
Kecmanović, N. (2007), Nemoguća država – Bosna i Hercegovina, Filip Višnjić, Beograd.
Lijphart, A. (1992), Demokracija u pluralnim društvima, Globus–Školska knjiga, Zagreb.
Marić, F. (1996), Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine između 1879. i 1995. godine,
Katehetski salezijanski centar, Zagreb.
Markotić, A. F. (1999), Bosna ostaje bez svjedoka, Matica hrvatska, Mostar.
Mrduljaš, S. (2008), »Veličina etničkih prostora u Bosni i Hercegovini (1991.) i njihova podjela po Daytonskome mirovnom ugovoru«, Politička misao, (45)
3–4: 221–245.
Mrduljaš, S. (2011), »Značenje političkih odnosa u Bosni i Hercegovini za Dalmaciju«, Nova prisutnost, (9) 3: 521–544.
Petritsch, W. (2002), Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Svjetlost, Sarajevo.
Redžić, E. (1998), Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, Grafičko-izdavačka
kuća d.d., Sarajevo.
Reljić, D. (2009), »Zapadni Balkan u trouglu SAD – EU – Rusija«, Međunarodna politika, (60) 2: 17–25.
Šiber, S. (2000), Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1992., RABIC, Sarajevo.
345
Trnka, K. (2000), Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca,
Sarajevo.
Ustav Federacije BIH (30. ožujka 1994), http://www.fbihvlada.gov.ba/hrvatski/federacija/ustav_hr_stari.htm (25.03.12).
Ustavi i ustavni zakoni (1974), Informator, Zagreb.
Žepić, B. (2002), Enigma Bosna i Hercegovina, Matica hrvatska, Mostar.
Žerjavić, V. (1989), Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Jugoslavensko viktimološko društvo, Zagreb.
WHAT SHOULD DEFINE CROATIAN
POLITICAL-IDEOLOGICAL ATTITUDE TOWARDS BOSNIA AND
HERZEGOVINA?
Summary
Given that the character of the Bosnian-Herzegovinian national
status and relations and thereby the fact whether this country
would be (un)stable and (dis)functional, depends on the question of the BiH constitution – it has a particularly wide-ranging
importance. Primarily for the peoples living in BiH, and then for
her immediate neighbourhood. Therefore, it is understandable
that within Croatian, Serbian and Bosniak social circle it has
been given special attention. In the enclosed work the issue
of the BiH constitution has been perceived from the political
aspect of one of those peoples, i.e. Croatian people. In doing
so it has been indicated which should be the fundamental, permanent guidelines of the Croatian political-ideological attitude
towards and inside BiH; a draft of a constitutional model has
been presented which, according to the author alone, would
be to the fullest extent consistent with that as well as with the
Bosnian-Herzegovinian politically relevant guidelines, and it
has been analyzed how the drafted model is at all applicable
in situations defined by the Washington-Dayton regulation of
Bosnia and Herzegovina.
Key words: Croats, Serbs, Bosniaks, International Community,
internal regulation of Bosnia and Herzegovina
346
WAS SOLLTE MAN KROATISCH DEFINIEREN?
DIE POLITISCH-IDEELLE BEZIEHUNG ZU BOSNIEN UND
HERZEGOWINA
Zusammenfassung
Da vom Anliegen der Konstituierung Bosnien und Herzegowinas die Beschaffenheit des bosnisch-herzegowinischen, nationalen Status und Verhältnisses abhängt und somit auch ob das
Land stabil/unstabil und funktional/disfunktional sein wird– hat
es eine besonders weitreichende Wichtigkeit. In erster Linie für
die Völker die in Bosnien und Herzegowina leben und damit
auch für ihre unmittelbare Nachbarschaft. Deshalb ist es verständlich dass dieser innerhalb des kroatischen, serbischen
und bosnischen Gesellschaftskreises auch die größte Aufmerksamkeit beigemessen wird. Im beigelegten Schriftwerk wird
die Problematik der Konstituierung Bosnien und Herzegowinas
vom politischen Gesichtspunkt eines dieser Völker, bzw. des
kroatischen Volkes wahrgenommen. Dabei wird angedeutet
was grundlegende, dauerhafte Richtlinien des kroatischen,
politisch-ideellen Verhältnisses zu und innerhalb Bosnien und
Herzegowina sein sollten ; Es wird der Entwurf eines verfassungsmäßigen Modells präsentiert, der nach der Beurteilung
des Autors selbst, im Höchstmaß übereinstimmend sein würde mit diesem, sowohl auch mit bosnisch-herzegowinischen
politischen relevanten Richtlinien und man analysiert inwiefern
das hier entworfene Modell überhaupt in den Zuständen festgelegt mit der Washington-Dayton Einrichtung Bosnien und
Herzegowinas anwendbar ist.
Schlüsselwörter: Kroaten, Serben, Bosnier, internationale Gemeinschaft, innere Einrichtung Bosnien und Herzegowinas
347
Ugo Vlaisavljević:
Drugi ustav i ustav Drugih: aporija suvereniteta
Vlaisavljević, prof. dr. Ugo, rođen 1957., redoviti je profesor ontologije i epistemiologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Od 2003. godine predaje na Europskim studijima, a od 2005. Rodnim studijima pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Bio je gostujući profesor u Oxfordu,
Cambridgeu, Parizu i Strasbourgu. Glavni je urednik filozofskog časopisa Dijalog i
član redakcije međunarodnog pariškog časopisa Transeuropeennes. Bio je predsjednik PEN centra BiH (2006–09). Objavio je brojne članke i studije u domaćim
i inozemnim časopisima i zbornicima te više knjiga (Ontologija i njeno nasljeđe,
1995., Fenomenološka konstitucija Evropske zajednice, 1995., Izvor geometrije i
transcendentalna fenomenologija povijesti, 2003., Lepoglava i univerzitet, 2003.,
Etnopolitika i građanstvo, 2006., Rat kao najveći kulturni događaj, 2007., Pripitomljavanje nacionalizma, 2008., Metamorfoze etnonacionalizma, 2009., Fenomenološki put u dekonstrukciju, 2011., Avetinjska stvarnost narativne politike, 2011.
i dr.). Prevodi noviju filozofsku literaturu s njemačkog, engleskog i francuskog.
Sažetak
Ostali ili Drugi u Ustavu BiH kao nosioci suvereniteta jesu konstitutivni politički subjekti koji imaju konstitutivni manjak u svome subjektivitetu, Moglo bi se ustvrditi da je Drugost konstitutivna za bosanskohercegovački identitet. Nije li skandalozna i
nečuvena stvar pojava zagrada u tekstu koji determinira, ali ne
i imenuje nosioce suvereniteta? Uvesti Drugost u ustav nipošto
ne može biti naivan čin. Učiniti je konstitutivnom za izvjesnu političku zajednicu znači na konstitutivan je način razjediniti. Kao
što je to G. Agamben isticao, za svaku modernu naciju-državu
od temeljne je važnosti izjednačiti nacionalnost, konstitutivnu
nacionalnost, sa građanstvom. Ovdje u samom slovu Zakona
stoje razdvojeni oni koji su svojom nacijom determinirani i oni
koji su građani, bez takve determinacije. Nije li jedino rješenje
aporije suvereniteta uvođenje jednog jedinog nosioca suvereniteta? No, za takvo nešto treba osigurati da (jedan) narod budu
građani, ali i da građani budu (jedan) narod. Dakako, ustavne
promjene kao promjene slova zakona, nisu način da se to postigne. Suveren i jeste suveren jer ga ništa drugo ili nitko drugi
ne može proizvesti ili preoblikovati, pa ni slovo Zakona.
348
Ključne riječi: konstitutivni narodi, građani, Drugi ili Ostali, ustav,
legitimitet, izvanredno stanje
Treba li svaki dogovor najutjecajnijih političkih aktera, svaku
sudbonosnu odluku po one koji žive u ovoj državi, donositi na
temelju ustava? Dogovor o državnoj imovini, o mirovinama bivših pripadnika oružanih snaga, o raspodjeli državnog budžeta,
o gradnji Koridora 5c itd.? Svakako da treba, ako bi trebalo sačuvati legitimitet i legalitet odlučivanja u politici, u ekonomiji,
u oblasti državne sigurnosti… Ali što kada je riječ o odlučivanju
o samom ustavu, o njegovim pojedinim stavkama ili čak cjelokupnom sadržaju? Odakle i s kojim pravom se odlučuje o promjeni
ustava? Nema sumnje da važeći (demokratski) ustav u načelu
nudi i legitimira mogućnost svoje promjene. Rekonstrukcija Ustava kroz amandmane je unaprijed predviđen i neproblematičan
posao. Ali što ako se hoće poduzeti temeljna promjena temeljnog
zakona zemlje? Odakle se može poduzeti takav posao, ako on
nije predviđen niti zajamčen u važećem ustavu? Što ako važeći
ustav, koji obično u svojoj preambuli imenuje suvereni subjekt
koji sebi ovaj temeljni zakon propisuje, ne predviđa subjekt svoje
promjene?
Najradikalnija ustavna promjena bi bila promjena koju donosi
akter, politički subjekt, koji ne postoji u važećem ustavu. On po
tome ustavu ne može poduzeti tu promjenu. Ali može suspendirati ustav i važeći državnopravni poredak i odatle, u prostoru
izvan ustava, kreirati novi ustav i novi normativni poredak. To bi
morao biti suveren koji bi o tome odlučio u izvanrednom stanju.
Zanima nas upravo mogućnost takve, posve radikalne promjene
ustava. Iz dva razloga: zato što se danas u bosanskohercegovačkoj javnosti putem mnogih snažnih glasova u javnosti odavno
pledira za takvu promjenu i zato što mnogi smatraju da je postojeći ustav plod suverene, ali nelegitimne odluke, koju su izvjesni
moćnici donijeli u izvanrednom stanju.
Temeljna promjena postojećeg temeljnog zakona otvara brojna
pitanja o suverenitetu, legitimitetu, izvanrednom stanju itd., a
vezana su na ovaj ili onaj način uz spor oko aktera i instance
odlučivanja. Zanimljivo je da su upravo oni koji se u domaćem
javnom mnijenju najviše zalažu za najdublje ustavne promjene
najmanje skloni da postavljaju ovakva pitanja i problematiziraju politički i pravni subjekt/akter promjene. Nema sumnje da je
349
jedan od važnih razloga, ako ne i najvažniji, njihovo inzistiranje
na disruptivnom karakteru Daytonskog ustava i rekonstruktivni
karakter njihovog pristupa: ustav kojeg se treba držati i iz kojeg
treba crpsti legitimitet radikalne promjene postojećeg ustava
jeste Ustav Socijalističke Federativne Republike Bosne i Hercegovine. Uvjereni su da treba staviti izvan snage ustav koji je sa
svoje strane stavio izvan snage nekadašnji socijalistički ustav.
Takvim zastupnicima promjene Daytonskog ustava to pruža veliku prednost, jer promjene za koje smatraju da su neophodne
mogu obrazložiti tvrdim pravničkim argumentima na crti kontinuiteta ustavnog važenja kojeg je samo moglo ugroziti ratno
stanje viđeno očima ustavnog suca kao erupcija stranog elementa u legitimni pravi poredak. Poželjne ustavne promjene ne
bi ustvari imale drugu svrhu nego da ponište negativne efekte
izvanrednog stanja koje se stjecajem nesretnih okolnosti upisalo u danas važeći ustav: cilj ustavnih promjena bi stoga bio da
se poništi destruktivni karakter rata na ustavnopravni poredak.
Dakle pored osnažene legitimnosti na koju računaju ovi ustavotvorci koji se listom predstavljaju kao skromni ustavobranitelji
(branitelji i obnovitelji posljednjeg socijalističkog ustava), oni
imaju i jak moralni argument: poništiti stečevine ratnih osvajanja, nepriznati ni na koji način političke ciljeve masovnih zločina. Zajednički imenitelj tih u ustav upisanih negativnih efekata
rata oni vide u „etniziranju“. Međutim kada se razmotri stvarni
sadržaj ovog prigovora o ustavnom etniziranju, vidjet će se da on
prije svega cilja na samog nosioca suvereniteta, točnije na njegove nosioce, koji su se u Daytonu predstavili kao ustavotvorci.
Za one koji su se deklarirali za radikalnu promjenu Daytonskog
ustava, a to uglavnom znači njegovu suspenziju, najveći problem
predstavlja kategorija „konstitutivni narodi“. To je kategorija iz
Preambule koja imenuje nosioce suvereniteta koji donose Ustav
i potpisuju ga. U samom tekstu Ustava ta se kategorija pojavljuje samo jednom u svezi sa izborom članova Vijeća Ministara.
Možda je važno primijetiti kako se tamo pojavljuje ta pluralna
etnička kategorija:
Članak V, 4. b) Predsjedavajući će također imenovati i zamjenike
ministara (koji neće biti iz istog konstitutivnog naroda kao njihovi
ministri), a koji će stupiti na dužnost nakon potvrde Zastupničkog doma.
Na posebno važnom mjestu u Ustavu, tamo gdje se govori o konstituciji državne vlade, pojavljuje se sintagma: „ne biti iz istog
350
konstitutivnog naroda“. Jedan isti narod, predstavljen samo svojim predstavnicima, predstavlja opasnost koju je Ustav trebao
ukloniti. U vlasti ne mogu biti predstavnici samo jednog naroda,
jer nije samo jedan narod nosilac suvereniteta. Čim se kategorija
narodā uvela u ustav, trebalo ih je izjednačiti u njihovom najvećem pravu: i donošenja i provedbe ustava. Narodi su morali biti
označeni kao konstitutivni.
No konstitutivni narodi, na jedinom mjestu na kojem su uvedeni
u glavni tekst Ustava, stavljeni su u zagrade (da bismo saznali
odakle zamjenici ministara ne treba da budu). Pogledajmo mjesta koja su ovaj kategoriji doznačena.
–prije samog teksta, u Preambuli, taman prije nego što počinje
slovo Ustava;
–na kraju, na mjestu potpisa, u izjavi koju je Krešimir Zubak dao
„u ime Federacije Bosne i Hercegovine“;
–u samome tekstu, ali u zagradi kao napomena – nalog.
Sa dva mjesta izvan i jednim ograđenim mjestom unutar teksta
Ustava moglo bi se pomisliti da su „konstitutivni narodi“ ipak
nekakva izvanustavna kategorija. Međutim oni se u samome
tekstu pojavljuju pod svojim vlastitim imenima: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Čitav tekst Ustava je načičkan tim imenima i velikim
dijelom se bavi aritmetikom njihovog izbalansiranog upisivanja
u državnopravno zdanje. Kada se vlastita imena upisuju u zakon, to odmah budi sumnju u vjerodostojnost vrijednosti za koje
se zalaže, prije svega za ravnopravnost svih građana.252 Jedino
mjesto koje im može biti rezervirano u ustavima liberalno-demokratskih država jeste eventualno preambula ili potpis.
Ali što ako ima više naroda ili suverenih aktera koji sebi nameću
najvažniji zakon? Može li ustav koji na uzorit način jamči prava i slobode svojim građanima imati više od jednog kolektivnog
potpisnika? Pogledajmo što piše u posljednjoj alineji Preambule
Daytonskog ustava.
Recalling the Basic Principles agreed in Geneva on September 8,
1995, and in New York on September 26, 1995, Bosniacs, Croats, and Serbs, as
constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina
hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows:
Ž.-F. Liotar, Raskol, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad,
252
1991.
351
Podsjećajući na Temeljna načela usaglašena u Genevi 8. rujna 1995.
i u New Yorku 26. rujna 1995., Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi
(zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i
Hercegovine:
Tko je taj tko donosi i utvrđuje Ustav? Tko i kako ga potpisuje, u čije ime i po kojem ovlaštenju? Ovdje u Preambuli najprije
nalazimo jedno složeno mi kojeg sačinjavaju tri naroda imenovana njihovim vlastitim imenima. Ovako definirano mi, konstitutivno mi ili mi Ustava, ima i dopunu, a to su Drugi (Others).
Tek „zajedno sa“ njima, uz nadopunu sa Ostalima, ovo mi je
određeno u svojoj subjektivnosti. Ipak ne, još ni tada. Slijedi još
jedna nadopuna, a to su: „građani Bosne i Hercegovine“. Prilično komplicirano i problematično određenje onoga ili onih koji
određuju (determine) kako glasi Ustav. Da li svi oni, kao konstitutivni elementi, uopće sačinjavaju jednu cjelinu, jedno ustavotvorno mi, pa prema tome i jedinstvo jedne političke zajednice?
Opet se susrećemo sa zagradom. Ovaj put u njoj nisu konstitutivni narodi nego nešto što ide uz njih: along with (them). Tamo
su položeni Ostali (Others). Bilo je bitno u samom konstitutivnom aktu poslijeratne bosanskohercegovačke političke zajednice osigurati i njihovu prisutnost u ustavotvornom mi. Ali
oni od početka predstavljaju pravu enigmu. Element drugosti,
alteriteta u samim konstitutivnim narodima ili, radije, u njihovoj ustavotvornoj združenosti.253 Dodatak, neophodni dodatak,
njihovom združivanju koji očito nije ništa drugo nego suvišak
ili preostatak njihovog ustavnoprojiciranog zajedništva. Nije li
već u posljednjoj stavci Preambule ukazano na problematičnost
gradnje bosanskohercegovačke državne zajednice, ako se ona ne
može ni determinirati bez ostatka ili suviška onih koji su drugi i
drukčiji od „konstitutivnih naroda“? Kako se konstituira njihova
ustavnopravna i politička subjektivnost? To je pitanje koje lebdi
nad čitavom poslijeratnom društvenom i političkom stvarnošću
Bosne i Hercegovine i na posebno instruktivan način može osvijetliti njenu prirodu. No nas ovdje zanima samo kategorijalna
determinacija u slovu Ustava (jer nas vodi pitanje o nosiocu suvereniteta). Kako se uopće Ostali mogu pojaviti kao politički subjekt? Nisu li oni ponajprije ono što preostaje iz ukupnog zbira
Kako što to primjećuje Finlay, „tko god da je ovu riječ odabrao, zasigurno
nije bio student kulturnih studija, jer je u tom kontekstu termin ‘ostali/drugi’ postao skraćenica za odbačenost, podređenost, feminizaciju ili normalizaciju.“ Usp. A. Finlay, Governing
Ethnic Conflict: Consociation, Identity and the Price of Peace, Taylor & Francis, 2010., str. 76.
253
352
građana Bosne i Hercegovine kada se oduzme njihov glavni dio:
građani kao pripadnici Bošnjaka, Hrvata i Srba? Nije li upravo
zato ubačen posljednji dodatak u determiniranju ustavotvornog
mi: „građani Bosne i Hercegovine“? To je prilično neobičan dodatak koji ustvari čini ukupni zbir svih onih koji se mogu ubrojiti
u članove državne zajednice. Da li su ovdje, u ovim posljednjim
recima Preambule, građani samo jedna klasa u ukupnom zbiru
ili klasi svih klasa članova bosanskohercegovačke državne zajednice, pa su tako klasa koja sadrži samu sebe kao podklasu? Ili su
samo dodatak jedinoj pravoj klasi svih klasa, a koja se sastoji od
tri klase „konstitutivnih naroda“? Ako su građani determinirani
samo kao dodatak, onda oni potpadaju pod kategoriju „ostalih“.
Ali ova kategorija je već uvedena i rezervirana, pa se onda možemo upitati nisu li oni preostatak samog ostatka: „ostali“ od
„Ostalih“. Možda tu negdje leži odgovor zašto su Ostali napisani
velikim slovom (u izvornom engleskom tekstu, ali ne i u lokalnim
prijevodima). Najprije se čini da je to zato da ne bi bili umanjeni
i omalovaženi pred konstitutivnim narodima. Kao da je to kategorija koja je autoreferencijalna, važi za samu sebe i nije nikakav
preostatak koji nastaje osipanjem u kolektivnom identitetu naroda koji se pojavljuju pod vlastitim imenom. Važnost identiteta
ostalih je zajamčena i riječju koja bi mogla izgledati i kao njihovo
vlastito ime, jer se piše kao vlastito ime: Ostali.254 Sa takvim pseudoimenom samo je još više istaknut njihov nesvodivi alteritet:
to su oni koji nisu ni Bošnjaci ni Hrvati ni Srbi. Još nešto važno
implicira pripisivanje vlastitog imena, pretvaranje malog slova u
veliko: kolektivni subjekt. Mogu li Ostali sačinjavati jedno ustavotvorno mi, pa stoga ispuniti pretpostavku o jednom jedinstvenom političkom akteru? Da li su to građani koji imaju zajednički
politički interes, koji se mogu u političkim forumima predstaviti
kao samostalna politička zajednica? Nisu li oni mnoštvo (multitude), koje nikako ne može stajati iza donošenja zakona svih
zakona? Ali zašto su onda izdvojeni u posebnu kategoriju koja
opisuje najčvršću formu političke subjektivnosti: samog suverena? Nisu li oni koji su imenovani riječju „Ostali“ naprosto građani kao mnoštvo pojedinačnosti? Međutim, ako nisu narod,
mogli bi biti narodi. Narodi koji nisu konstitutivni, ostali narodi,
narodi u manjini? Ne sačinjavaju li onda klasu „Ostalih“ preostali
254
„U Daytonskom sporazumu ‘Ostali’ su u zagradama, što može sugerirati da
se radi o naknadnom domišljanju, ali veliko ‘O’ i kontekst sugeriraju nešto definitivno – vlastito ime – gotovo na ravnoj nozi sa tri konstitutivna naroda“. Ibid., str. 76.
353
pojedinci iz konstitutivnih naroda i preostali narodi? Ne stoji li
ova kategorija u kojoj su skupljeni kako pojedinci tako i narodi,
ostali pojedinci i ostali narodi, upravo na ključnom mjestu determinacije suverenih ustavotvornih subjekata: između naroda
(peoples) u naglašenom ili povlaštenom smislu riječi s jedne strane i raspršenog mnoštva pojedinaca klasificiranih kao „građani“
(citizens) s druge strane? „Ostali“ su dakle klasa u kojoj su skupljeni i narodi i pojedinci, narodi koji nisu većinski i pojedinci
koji nisu većina i nipošto ne bi trebali biti većina. Ovo bi mogla
biti nekakva „prelazna“ ili „vezivna“ kategorija u kojoj su narodi,
koji bi se lako mogli raspršiti u izvjestan broj pojedinaca, i pojedinci koji bi se mogli sabrati u nekoliko naroda, ali možda ipak ne
u jedan narod koji bi mogao postati „konstitutivan“. Ništa bolje
ne osvjetljava ovu kategoriju nego jedini značajan pokušaj da se
u ime Ostalih politički djeluje. Kampanja „Sejdić-Finci“, koja je
duboko potresla postdaytonski pravnopolitički poredak, je na
upečatljiv način i pravna i politička. Njeni pokretači, Dervo Sejdić
i Jakob Finci, pojavljuju se kao diskriminirani pojedinci, koji pred
Sudom nastupaju u ime dva manjinska naroda: Roma i Židova.
Dakako, posljednji dodatak (građani Bosne i Hercegovine) je najproblematičniji: dodatak koji u logičkom smislu jeste samo dio
(ustavotvornog mi), ali i sveobuhvatna cjelina. Građani su istovremeno i dio i cjelina ustavotvornog mi, tj. bosanskohercegovačke zajednice. To je skup onih čiji članovi mogu nositi bilo
kakvo vlastito ime ili, točnije, čija vlastita imena ne mogu biti
klasificirana u klase bošnjačkih, hrvatskih i srpskih vlastitih
imena pa niti imena manjinskih nacija. To je kategorija u kojoj
se brišu vlastita imena kao „konstitutivna“ za političko predstavljanje. Međutim, budući da su samo tri naroda konstitutivna za
političko predstavljanje i da je državna vlast prepuštena samo
njihovim predstavnicima (Daytonski ustav se u najvećem dijelu
može svesti na matricu predstavljanja tri nacije u jednoj državi, razrađenu u prilično kompliciranoj arhitektonici), onda se
može zaključiti da se narod (people) kao kategorija pojavljuje tek
u ovom posljednjem dodatku. Na tragu uvida talijanskog filozofa G. Agambena mogli bismo ustvrditi da su oni koji figuriraju
pod ustavnom kategorijom „građani Bosne i Hercegovine“ narod,
prije i više nego konstitutivni i manjinski narodi. To su oni koji
su uključeni u kategoriju političkog naroda tako što su uvijek na
neki način iz nje isključeni.255 Prije svega zato što se tu pojavljuju
„Svaka interpretacija političkog značenja termina ‘narod’ mora proistjecati
255
354
oni koji su u emfatičkom smislu dekonstituirani, jer figuriraju u
ustavu koji nosioce suvereniteta označava vlastitim imenima: to
su oni kojima se ni u kakvoj promjeni ustava neće moći zajamčiti kolektivna prava niti većinskih niti manjinskih naroda. Njih
nikakvo (kolektivno) vlastito ime neće uvesti u ustav i državne
institucije.
Posljednja stavka Preambule nije ništa drugo nego pokušaj determinacije subjekta državne politike Bosne i Hercegovine.
Tamo stoji da ima više takvih subjekata koji pripadaju različitim kategorijama: imaju tri „konstituirajuća politička naroda“ (G.
Agamben), imaju oni koji su pripadnici naroda koji nisu politički
konstitutivni i imaju oni koji su bez naroda ili koji su narod u
smislu populusa. Građani su prije svega isključeni narod. Ali oni
su upravo kao takvi uključeni u Ustav i priznati kao ne manje
ravnopravni, čak kao konstitutivni za bosanskohercegovačku državnopravnu zajednicu. Nema sumnje da ovdje na posebno upečatljiv i instruktivan način dolazi do izražaja ono što je Agamben
nazvao „inherentnom dvosmislenošću prirode i funkcije koncepta ‘naroda’ /people/ u politici Zapada“:
„Čini se kao da ono što imenujemo narod uistinu nije jedinstven
subjekt, nego dijalektičko njihanje između dva protivna pola: na
jednoj strani skup Narod kao sveukupno političko tijelo, s druge
pak podskup narod kao fragmentarno mnoštvo potrebnih i isključenih tijela: tamo uključenje, koje tvrdi da je bez ostatka, tu
uključenje koje za sebe zna da je bez nade; s jedne strane totalna
država uključenih i suverenih državljana, s druge izopćenje (...)
nesretnika, zatiranih, pobijeđenih.“256
Prihvatimo li ovo Agambenovo gledište, nikako nećemo u građanima kao trećoj kategoriji suvereniteta vidjeti narod kao konstitutivni politički subjekt, po uzoru na konstitutivne narode. To
što bi se mogli označiti kao „narod“ i što su u Ustavu postavljeni
u rang konstitutivnih naroda ne čini građane narodom, poput
onih koji su tako označeni u Ustavu, a pogotovo ih ne čini Narodom kao „sveukupnim političkim tijelom“. Nipošto se ne pojavljuju kao povlašteni i jedini pravi državotvorni subjekt. Ako
iz svojevrsne činjenice da u modernim evropskim jezicima on istovremeno označava i siromašne, razbaštinjene, isključene. Isti termin imenuje dakle kako konstituirajući politički subjekt
tako i klasu koja je zbiljski, ako već ne i pravno, isključena iz politike.“ Usp. Giorgio Agamben,
Homo sacer. Suverena moć i goli život (prev. Mario Kopić), Multimedijalni institut, Zagreb,
2006, str. 155–156.
256
Ibid., str. 156–157.
355
građane već pretvaramo u narod, onda ih nalazimo kao ostatak
Naroda. Takav ostatak je već uključen i u konstitutivne narode,
jer i ti narodi imaju svoj populus. Beskrajno problematičan skup:
građani bi po definiciji bili svi oni koji su „uključeni i suvereni državljani“, a ovdje se pojavljuju kao posebna klasa onih koji nisu
uključeni u konstitutivne narode (pa ni u Ostale) čiji su pripadnici definirani kao „uključeni i suvereni državljani“.
Potpisnici Ustava, kao tri strane koje potpisuju Mirovni sporazum u Daytonu, ovjeravaju ga u ime Republike Bosne i Hercegovine (Muhamed Šaćirbegović), Federacije Bosne i Hercegovine
(Krešimir Zubak) i Republike Srpske (Nikola Koljević). Međutim
samo Zubak to čini i u ime nosioca suvereniteta navedenih u Preambuli. Pritom izostavlja Ostale i ne imenuje konstitutivne narode.257 Ostale može da izostavi, jer su oni ionako u zagradi. Da
li to znači da možete govoriti u njihovo ime, ali i ne morate? Ili
je ispravan zaključak da se u kategoriji građana ionako pojavljuju
ostali i to svi, ama baš svi ostali? I kod neimenovanja konstitutivnih naroda je također implicirano izostavljanje, razapinjanje
zagrada: jedan narod od tri nije konstitutivan u Federaciji, ali to
ne treba izričito navoditi.
Nije li Daytonski ustav posve neobičan? Ostali ili Drugi u Ustavu kao nosioci suvereniteta, konstitutivni politički subjekti koji
imaju konstitutivni manjak u svome subjektivitetu! Moglo bi se
ustvrditi da je Drugost konstitutivna za bosanskohercegovački
identitet. Nije li skandalozna i nečuvena stvar pojava zagrada u
tekstu koji determinira, ali ne i imenuje nosioce suvereniteta?!
Uvesti Drugost u ustav nipošto ne može biti naivan čin. Učiniti
je konstitutivnom za izvjesnu političku zajednicu znači na konstitutivan način je razjediniti. Kao što je to Agamben isticao, za
svaku modernu naciju-državu od temeljne je važnosti izjednačiti
nacionalnost, konstitutivnu nacionalnost, sa građanstvom. Ovdje u samom slovu Zakona stoje razdvojeni oni koji su svojom
nacijom determinirani i oni koji su građani, bez takve determinacije. Razdvojeni su elementom koji je ubačen između njih –
Ostali, ali tako da je taj ubačeni element u isti mah isključen.
Ostali, suvereni ostali, stoje na mjestu konjunkcije koja povezuje kao dva različita nosioca suvereniteta konstitutivne narode i
„Federacija Bosne i Hercegovine u ime svojih konstitutivnih naroda i građana, odobrava Ustav Bosne i Hercegovine u Aneksu 4 Općeg okvirnog sporazuma.
Krešimir Zubak
Za Federaciju Bosne i Hercegovine“
257
356
građane. Međutim i sami Ostali su pridruženi putem konjunkcije: along with. Na isti način bi se i građani mogli pridružiti konstitutivnim narodima, umjesto and i oni bi mogli biti pridodati sa
istim tim: along with. Puno konjunkcija ima u određenju ustavotvornog mi: sve to mogu biti crte cijepanja tog mi i umnožavanja
suverenih subjekata: Bošnjaci i/zajedno sa/ Hrvati i/zajedno
sa/ Srbi i/zajedno sa/ Ostali i/zajedno sa/ građani. Vidjeli smo
da se u Ostalima mogu pojaviti Romi, Židovi i još najmanje petnaest priznatih nacionalnih manjina.
Zašto je navođenje vlastitih imena ili oslovljavanje suverenih subjekata po imenu u jednom momentu stalo? U ovom stavku Preambule najprije nalazimo imenovane subjekte, pa jednog kvaziimenovanog, pa onda neimenovanog (koji je doduše lociran
preko imena zemlje). Nema jednog subjekta suvereniteta nego
ih se ukazuje nekoliko, a oni su svi jedni drugima Drugi i Ostali.
Ako svi nabrojani nosioci suvereniteta nisu povezani u jedno mi,
onda je struktura suvereniteta: Mi i (svi) Ostali.
***
Zašto vjerujemo da je u Daytonskom ustavu najvažnija stavka
ona koja je ustvari izvan njega, posljednja stavka predgovora?
Stavka u Ustavu a izvan njega, posljednja izvan Ustava i prva
prije prvog slova Ustava. U Preambuli koja stoji izvan a unutar
samoga teksta determiniran je onaj koji proglašava Ustav. Vidjeli
smo da ga ima „više od jednog“.258 Zašto je važno prozreti pravu prirodu onih koji se tu oslovljavaju? Zato što vjerujemo da
su zalaganja za promjene Ustava kao i otpori tim promjenama
na suštinski način vezani uz shvaćanja subjekta ili subjekata suvereniteta bosanskohercegovačke državnosti. Hipoteza za koju
se ovdje zalažemo kazuje da su najutjecajniji stavovi u svezi sa
ustavnim promjenama uvjetovani usvojenim koncepcijama o
legitimnim nosiocima suvereniteta. U javnosti dominiraju tri
koncepcije i njima odgovaraju tri tipa prijedloga o ustavnim promjenama, koje nalazimo u opticaju. To je stoga što se u Preambuli mogu raspoznati najmanje tri tipa subjekta suvereniteta: 1)
etničke nacije, tj. konstitutivni narodi; b) Ostali; c) građani.
Ako se kao glavni, ako ne i jedini, nosioci suvereniteta vide narodi iz prve kategorije, onda se pobornici takvog gledišta obično ne
zalažu za ozbiljnije promjene Ustava ili im se pak protive. Daka258
O gramatičkoj, logičkoj, semiotičkoj, ontološkoj (itd.) prirodi ovog izraza
vidi Jacques Derrida, „Vjernost ‘više nego jednom’“, Tvrđa, 1-2, 2011.
357
ko, postoje značajne razlike među onima koji dijele ovu koncepciju suvereniteta, ovisno o tome s kojim narodom se identificiraju.
Međutim, ako se tu sporadično i pojave opredjeljenja za dublje
promjene, motivacija za njihovo provođenje je obično amortizirana realističkim uvidima u odnose snaga na terenu. Za temeljne
promjene Ustava ili čak za njegovo potpuno odbacivanje zalažu
se oni akteri javnih rasprava koji u građanima vide glavnog aktera suvereniteta. Ove dvije struje se u domaćoj javnosti obično
etiketiraju kao „nacionalistička“ i „građanska“ opcija.
Između ova dva tabora bismo mogli postaviti one koji u Ostalima
pronalaze najvažniji oslonac suvereniteta kada treba poduzeti
ustavne promjene. Ovo je, dakako, posve ambivalentna pozicija,
jer izbor ove kategorije subjekta suvereniteta otvara nedefinirano polje intervencija u postojeći ustavni poredak. Budući da je
kategorija Ostalih „prelazna“ i „kliska“, na nju se pozivaju kako
oni koji u narodima (etničkim nacijama) tako i oni koji u građanima vide glavni subjekt suvereniteta. Zahvaljujući sudskom
nalogu iza kojeg danas stoji Evropska unija i tzv. „međunarodna
zajednica“, ustavne promjene u ime Ostalih svakako trebaju biti
izvršene. No to kako se vidi njihov karakter i domet opet ovisi o
tome koja koncepcija suvereniteta je usvojena: ako su u Ostalima
vide građani kao većina, onda je opet na djelu opredjeljenje za
radikalne promjene; no u njima se može vidjeti i manjina: pripadnici manjinskih naroda ili neopredijeljeni „potomci“ većinskih naroda.
Zanima nas upravo ova mogućnost temeljnih ustavnih promjena. Toj mogućnosti pripada i suspenzija Daytonskog ustava. Čini
se da je ova mogućnost doista vezana uz redefiniciju glavnog nosioca suvereniteta. Dilema glasi: ili će se izvršiti samo „kozmetičke promjene“ i zadržati „konstitutivni narodi“ kao potpisnici
ustava ili će se zakon svih zakona iz temelja promijeniti i kao
jedini oslonac suvereniteta uvesti (?) građani. Dakle ili će ostati
više od jednog kolektivnog suverena ili će se ustanoviti (?) samo
jedan jedini.
Možda je doista pitanje svih pitanja u sporu oko ustavnih promjena uvođenje jednog jedinog nosioca suvereniteta. Tada više
ništa od većine postojećih ustavnih rješenja ne bi bilo potrebno:
sa table bi bile uklonjene figure trojice igrača i ukinuta brojna
pravila koja osiguravaju da u početnim pozicijama nitko ne smije
imati zajamčenu prednost. No, za takvo nešto treba osigurati da
(jedan) narod budu građani, ali i da građani budu (jedan) narod. Da358
kako, ustavne promjene kao promjene slova zakona, nisu način
da se to postigne. Suveren i jeste suveren što ga ništa drugo ili
nitko drugi ne može proizvesti ili preoblikovati. Zakon (ustav)
ne može proizvesti suverena, onog subjekta iz Preambule koji
stoji izvan zakona (točnije: u-zakonu-izvan-zakona) i proglašava
ga. Ali je istina da suvereni subjekti, ako ih je „više od jednog“,
mogu pokušati sebi priskrbiti pravo jedinog i neprikosnovenog
ustavotvorca, jedinog suverenog subjekta.
Subjekti o kojima govorimo su, dakako, kolektivni subjekti, ne
kraljevi i prinčevi nego mnoštvo, narod. Pred nam eto stoje u
međusobnom rivalstvu u koje ih je gurnula ogorčena rasprava
oko ustavnih promjena: tri konstitutivna naroda, sedamnaest
manjinskih naroda i skupina onih koji vjeruju da pripadnost jednom ili više naroda ne određuje njihov identitet. Svaki od ovih
rivalskih subjekata se u stvarnosti državnopravnog poretka pojavljuje kao zajednica građana.259
Ako se za radikalne ustavne promjene pledira u ime građana koji
u Preambuli figuriraju kao treći principijelni subjekt ustavotvorstva, onda je važno dokučiti da li se već neki drugi suvereni subjekt ne pojavljuje tu kao akter koji se preobrazio ili čak prerušio
u zajednicu građana.260 Lako je povjerovati da je nešto kao posudba subjektivnosti mnoštvu, koje se krije pod kategorijom građana, doista neophodna. Puno je razloga zašto treba sumnjati u dobre namjere onih koji govore u ime „građana BiH“ kao suverenog
subjekta. Prije svega zato što se oni u političkim arenama ove
zemlje ne pojavljuju kao zajednica, kao jedan subjekt. Dovoljno
se osvrnuti na političke stranke koje se predstavljaju kao „građanske“ ili na političke platforme djelatnika iz civilnog društva.
Nije teško dokučiti da građanima njihovo zajedništvo i snagu
neovisnog aktera udahnjuju upravo prilično solidni i monolitni
subjekti koje nalazimo pod kategorijom „konstitutivni narodi“.
Kada bi bio samo jedan narod (etnička zajednica), onda bi njegova metamorfoza u zajednicu građana bila gotovo automatska
i posve legitimna. Kao što je to primijetila Dominique Shnapper,
sve su europske nacije-države ustvari multietničke, ali je drža Ne treba podsjećati da u modernom političkom sustavu nacija-država suverenitet pripada narodu kao zajednici građana, ali je pravo građanstva povezano s rođenjem:
upisivanjem u određenu naciju. Usp. G. Agamben, op. cit., str. 154–155.
260
Vidi Dominique Schnapper, Zajednica građana, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Novi Sad, 1996.
259
359
votvorni narod u načelu jedan većinski narod.261 Postojanje tri
suverena naroda-subjekta u kontekstu bosanskohercegovačke
konsocijacije unaprijed onemogućuje takvu metamorfozu – u
jednu jedinstvenu zajednicu građana.262 Dakako, kod većinskog
naroda će ta tendencija biti najviše izražena, ali će ona povratno poticati jačanje svijesti o vlastitom suverenitetu (a to znači
povećanju jaza između osjećanja etničke i osjećanja građanske
pripadnosti) druga dva naroda.
Uzmimo čak da „građani BiH“ iz Preambule grade istinsku zajednicu, dakle suvereni kolektivni subjekt. Tada bi pred nama stajao
jedan od najmanje četiri suverena subjekta. Pretpostavimo, nadalje, mogućnost sparivanja „zajednice građana“ jednog konstitutivnog naroda – što bi najprije mogli biti Bošnjaci, budući da
njihovi politički lideri uglavnom govore u ime „državnog naroda“
– sa ovom zajednicom građana nekonstitutivnih naroda. Opet
bi ostao još neki rivalski subjekt i to suveren: onaj koji se pita o
svojoj sudbini i ne trpi tuđi upliv.
Po svemu sudeći, zastupnici radikalnih ustavnih promjena, koje
vezujemo uz „građanski“ subjekt suvereniteta, stoje pred veoma
ozbiljnim pitanjem: Kako eliminirati najmanje jednog suverenog
subjekta? Ako se pledira za samo jednog subjekta državnog suvereniteta, a sada ih ima više od jednog, onda je to možda najvažnije
ustavno pitanje. Pa ipak, to nije i ne može biti isključivo ustavno
pitanje. Eliminiranje nekog suverenog subjekta koji danas stoji
iza državnopravnog poretka ove zemlje nije stvar ustavnog inženjeringa, iako je prilično veliki broj pravih eksperata koji su se
s takvim uvjerenjem upustili u bavljenje ustavnim promjenama.
Zato što ti subjekti – a na meti su gotovo isključivo „konstitutivni narodi“ – nisu kreirani ustavnim inženjeringom provedenim
u Daytonu. Čak i da prije toga nisu ni na koji način postojali,
oni su svoje suvereno postojanje pokazali onda kada suvereni subjekti to jedino i mogu: u izvanrednom stanju kojim je okončano
važenje prethodnog ustava. To su ratni subjekti i danas ih treba
tražiti u vojarnama, a još prije među najmoćnijim političkim akterima koji već godinama pa i desetljećima vode „rat nakon rata“.
U Preambuli dakle nalazimo samo tri uistinu suverena subjekta i
Dominique Schnapper avec la collaboration de Christian Bachelier, Qu’estce que la citoyenneté?, Paris, Gallimard.
262
Treba pratiti putanju te metamorfoze kako se ona inače odvija. Ona ide od
suverenog subjekta koji stoji izvan poretka i zasniva ga ka njegovom preobraženom pronalaženju u građanskom poretku.
261
360
samo su oni bili u stanju proglasiti i potpisati Ustav, ne računajući druge ratne subjekte koji su ostali u sjeni.263 Iako su u potpisima titulirani drukčije, okićeni najvišim državničkim funkcijama,
u kodu ustavnog dokumenta a ne mirovnog sporazuma, oni koji
su potpisali Ustav učinili su to kao vođe tri zaraćene strane koje
obustavljaju međusobna neprijateljstva. Promatramo li ih iz samog izvorišta njihovog suvereniteta, tri konstitutivna naroda su
tri zaraćene strane koje su slijedile svoje vođe koje su odlučivale
o sudbini svojih naroda s onu stranu ustanovljenog pravnog poretka. To je dokument iza kojeg stoje tri kralja, tri suverene vođe.
Nikakvog suvereniteta, nikakve vjerodostojnosti nema iza preostala dva subjekta: Ostalih i građana. Nema njihovog potpisa,
nema njihove vojske, nema njihove vojarne u miru, nema njihove partije, pogotovo ne one koja bi se mogla suprotstaviti narodu
koji se smatra ponajviše konstitutivnim. Ali je Daytonski ustav
položio kamen-temeljac za konstituciju građanskog subjekta. To
nipošto nije ratni subjekt: začet je u tekstu Zakona sa prvim danom mira. Ne znači li to da „zajednica građana“ već po definiciji
ne može biti subjekt državničkog suvereniteta, jer se ne može
dokazati kao subjekt odlučivanja u izvanrednom stanju? Nije li
jedina izgledna prilika za pojavljivanje građana kao jedinog donosioca i potpisnika nekog novog ustava raspadanje postojećih
ratnih subjekata? Ali gajiti takvu nadu upirući pogled na skoriju
budućnost, značilo bi duboko se varati o samoj prirodi „konstitutivnih naroda“. Upravo je rat, krvavi i bespoštedni rat, otkrio
njihovu pravu prirodu: to su zajednice preživljavanja. Građani se
nisu mogli pojaviti kao takva zajednica.
Od Foucaulta i Agambena se može puno naučiti o novijoj politici
u ovom kraju svijeta. Ono što zovemo etnopolitikom, uz koju su
već odavno svoju sudbinu vezali Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nije ništa
drugo nego biopolitika. Što god da čine u svojim partijskim, ekonomskim, kulturnim, obrazovnim, demografskim, stambenim
(itd.) politikama, ove tri etnije, a danas samosvjesne nacije, bore
se za svoj goli opstanak.
Stoga je u tekućim javnim raspravama posebno važno prepoznati
determinante borbe za goli opstanak, ali ne pojedinaca nego čitavih naroda. Nema drugih zajednica, osim etničkih, koje u usta263
Ne računajući u samom tekstu Daytonskog ustava neprozirnim velom prekrivene strane suverene subjekte koji su osigurali donošenje ovog ustava i tako ga izjednačili
sa mirovnim sporazumom.
361
novljenju novog državnopravnog poretka pokušavaju da osiguraju svoj opstanak. Nad diskusijama pravih eksperata, političara i
učenjaka lebdi lako dokučiv imperativ: ako promijenimo ili ne primijenimo ovu stavku Ustava mi (suvereni subjekti) nećemo preživjeti! Pripremne radnje oko eventualne promjene Ustava se opet
vrše u tipičnom ambijentu poslijeratnih pregovora i nagađanja sa
rivalskim suverenim subjektima: to su oni koji u nastojanju i brizi
da osiguraju svoj kolektivni opstanak ugrožavaju naš vlastiti.
Stoje li uistinu ustavotvorni subjekti izvan Zakona? Nije li zabluda samo suverenim subjektima dodjeljivati ustavotvornu funkciju? Nije li to slučaj samo u izvanrednom stanju? To je ono stanje
kada se u vojnim bazama i na tek oslobođenim teritorijima donose ustavi. Tako su donesena najmanje dva ustava koja su utemeljila dva novija državnopravna poretka u ovome dijelu svijeta:
socijalistički i postsocijalistički poredak. Svakom tom poretku je
prethodilo izvanredno stanje: ratni užas. Tvorci i jednog i drugog
ustavnog poretka su bili ratni subjekti, borbene skupine kao zajednice preživljavanja. Doduše, iza socijalističkog ustava stoji jedan
ratni subjekt, jedna armija, a iza Daytonskog tri armije. Ova prva
armija, kao pobjednička, svoj ustav kao temeljni društveni ugovor nije bila prinuđena sklopiti kao mirovni sporazum, nego ga
je upravo mogla predstaviti kao društveni ugovor svih svojih građana: jednog jedinog suverenog naroda (people). Pa ipak je Ustav
narodne Republike Bosne i Hercegovine iz 1946. bio i društveni
ugovor tri konstitutivna naroda, ali tri naroda zbratimljena u jednu jedinu zajednicu koja je bila u stanju postati nosilac državnog
suvereniteta. Kolektivni ratni subjekt, nosilac suvereniteta par
excellence, bio je ustvari čvrsto iskovan ratni savez. Temeljni konstitutivni akt socijalističke republike nije bio njen prvi ustav nego
deklaracija ZAVNOBiH-a. To je istinski akt zasnivanja kolektivnog
subjekta koji će se ustavom pretvoriti u zajednicu građana. Prvi
stavak deklaracije govori rječito u prilog iznesenim tvrdnjama:
„Prvi put u istoriji Bosne i hercegovine sastali su se predstavnici srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda, povezani čvrstim
bratstvom u ustanku, s ciljem da na osnovu rezultata oružane
borbe naroda Jugoslavije i naroda u Bosni i Hercegovini donesu
političke odluke koje će otvoriti put našim narodima da urede
svoju zemlju onako kako to odgovara njihovoj volji i interesima.264
264
Muhamed Begić (prir.), Trideset godina ZAVNOBiH-a, Studentski servis
Univerziteta, Sarajevo, 1973., str. 39.
362
Tri naroda imenova svojim vlastitim imenima pojavljuju se kao
nosioci suvereniteta koji je ovdje izričito definiran: da mogu po
svojoj volji i interesima da urede svoju zemlju. No oni čine jednog
nosioca suvereniteta, jednu zajednicu, jedan narod, jer su „povezani čvrstim bratstvom u ustanku“. Njihovo zajedništvo je „rezultat oružane borbe“, kao što će to biti i sve njihove političke
odluke, a u prvom redu ustavno uređenje zemlje. Ustavnoj konstituciji zajednice građana, točnije „radnih ljudi i građana“, prethodila je konstitucija jedinstvenog kolektivnog subjekta u izvanrednom stanju. Deklaracija je sam konačni čin te konstitucije.265
Suvereni bosanskohercegovački narod ima dakle datum svoga
nastanka: „prvi put u istoriji Bosne i Hercegovine sastali su se
predstavnici srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda…“. Nastanak tog državnog naroda bio je čin bratimljenja tri naroda.
Taj čin nipošto nije podrazumijevao njihov nestanak, tako da i
u Ustavu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1974.
godine stoji sljedeće, determinacija suverenog subjekta, ustavotvorca: „radni ljudi i građani, narodi Bosne i Hercegovine“. Ne
čudi onda da je socijalistička zajednica građana mogla trajati
samo onoliko dugo koliko je trajala boračka solidarnost partizana ili, točnije, koliko je bilo živo kolektivno pamćenje na nju. No
pravi i istinski kraj tome ustaničkom bratstvu je mogao donijeti
samo jedan novi rat koji je upravo dojučerašnje saveznike postavio jedne protiv drugih.
Kod donošenja novog ustava treba dakle računati sa tri suverena
subjekta koja su najpozvaniji akteri tvorbe ustava. Njihovo istinsko mjesto leži izvan državnopravnog poretka i ako ih se ugrozi
poretkom na koji oni ne pristaju, upravo će oni zemlju uvesti u
izvanredno stanje. Opasna je iluzija vjerovati da će sam ustav i
pomoću njega ugrađeni mehanizmi pravno-političkog poretka
sutra moći rekreirati, reformirati ili eliminirati ove subjekte. Kao
suvereni ratni subjekti „konstitutivni narodi“ su prije svega zajednice preživljavanja. Ugrožavanje njihovog opstanka zakonom
svih zakona ih nužno tjera izvan zakona.
Ali, zar se ne može zamisliti situacija u kojoj će sve tri „zaraćene strane“ pristati na takav poredak u kojem će biti zajamčeno
njihovo preživljavanje? Nije li to upravo građanski poredak onaj
265
O konstituciji kolektivnog subjekta kroz akt deklaracije vidi Jacques Derrida, „Declarations of Independence“, u: Negotiations. Interventions and Interviews, 1971-2001,
Stanford University Press, 2002., str. 46–54.
363
pacifizirajući poredak u kojem nijedan narod neće imati prevlast
i ugrožavati opstanak drugih naroda i Ostalih? Međutim ako se
već zalažemo za takav projekt vječnoga mira među bosanskohercegovačkim narodima, trebamo imati u vidu smisao preživljavanja za koje se zalažu narodi koji imaju etnički identitet. Cilj nije
preživljavanje pojedinaca kao pripadnika naroda nego naroda
kao kvaziorganske cjeline. Multietnička zajednica građana može
stoga predstavljati gotovo jednako veliku opasnost za ove kolektivne entitete kao i masovna ratna stradanja i genocidi. Ratnoj
mašini eksterminacije odgovara tiha i podmukla mirnodopska
mašina asimilacije. U ustavnom poretku koji bi izbrisao sva etnička obilježja, borba za kolektivni opstanak bi dobila skrivene
i perfidne crte. Moglo bi se desiti da jedni i dalje rade na svome
organskom povezivanju i osiguranju boljeg položaja u državi, a
da se drugi prepuštaju rastakanju svoje etničke supstance i građanskom individualiziranju. Teško bi se moglo stati ukraj takvoj
paranoičnoj poziciji čitavih naroda. Za to su u dogledno vrijeme
posve slabi izgledi nakon tragičnog iskustva življenja u bratskoj
socijalističkoj zajednici u kojoj su se jedni već odavno naoružavali i kovali opasne urote protiv drugih.
Kod onih iskrenih i dobronamjernih pobornika građanske reforme etnički koncipiranog ustava obično nedostaje važan uvid u
postsocijalističku stvarnost: nisu primijetili nestanak glavnog
subjekta suvereniteta u titoističkom režimu. Tog subjekta možemo s podjednakim pravom imenovati kao narodnooslobodilačka
vojska i radnička klasa. Najvažnija instanca suvereniteta jednog
doba je u međuvremenu iščezla. To je ona instanca sa koje se za
političkim govornicama nekada moglo govoriti: „naši narodi“.
Izvjestan singular (Narod) je povezivao i umirivao plural (narode). U jedinstvenom narodu su bili inkorporirati i zbratimljeni
narodi. Čiji su bili ti „naši narodi“? Tko i odakle ih je mogao prisvajati kao „naše“? To je mogla činiti jedna jedina armija, narodnooslobodilačka vojska, i jedna jedina radnička klasa. (Ideologija „klasne borbe“ je mogla lako skopčati vojnike i proletere.) To
nije bila jugoslavenska zajednica građana, jer je za kreaciju takve
sveobuhvatne državnopravne zajednice bila potrebna organska
zajednica ili barem ona zajednica koja je u izvanrednom stanju
mogla deklaracijom (AVNOJ-a) konstituirati svoje čvrsto i neraskidivo zajedništvo.
Prava priroda suverenih subjekata izlazi na vidjelo u izvanrednom stanju, ali ako ih ima više od dva u jednom državnoprav364
nom poretku, onda je borba za preživljavanje postala skriveni
cilj njihovog političkog djelovanja. Ta borba se onda može dobrim dijelom odvijati ispod vela pravnih normi. Takva je borba
za demografski rast i „životni prostor“ (Lebensraum) koja se
odvija na posve skriven način u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Krenimo od Schmittovog uvida da svaki poredak (Ordnung)
podrazumijeva smještanje ili rasprostrtost (Ortung), te da zbog
toga svakom ustanovljenju pravnog poretka prethodi zauzimanje zemlje (Landnahme).266 Ako je socijalistički poredak kao svog
tvorca imao jedan jedinstveni ratni subjekt, onda je i zauzimanje
zemlje za gradnju poretka imalo efekte okrupnjavanja i povezivanja zemljišta, istinske teritorijalizacije: jedan poredak – jedna
lokalizacija. U ratu koji je prohujao Bosnom i Hercegovinom zauzimanje zemlje su poduzela najmanje tri ratna subjekta, tako da
je gradnja zajedničkog poretka u Daytonu zatekla tri kolektivna
zemljišna posjeda. Usprkos administrativno-teritorijalnim uredbama, a još više pomoću njih, u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini
neprekidno traje proces osiguravanja kolektivnog opstanka kroz
sjecanje sve pouzdanijeg vlasništva nad zemljom.
Dva novija poretka bi se u terminima Deleuzeove geofilozofije
mogla označiti kao faze deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Nije li jedno od najvažnijih političkih pitanja u poslijeratnoj
povijesti Bosne i Hercegovine pitanje o teritorijalnoj situiranosti „konstitutivnih naroda“? Međutim čini se da je to jedino od
najvažnijih pitanja koje se ne postavlja kao takvo. Nije li razlog
tomu upravo politika borbe za goli opstanak koja kao takva mora
ostati ispod vela Poretka?
Nije li, ipak, došlo vrijeme da se teritorijalno ustrojstvo zemlje
izravno razmatra kao najvažnija politička tematika? Neki će to
prepoznati kao znak uzbune koji opominje na mogućnost raspada „složene države“. Teritorijalnost izbija u prvi plan političkih
debata samo kada se mora odlučiti o teritorijalnom preustrojstvu
državne vlasti. Tek nam zahtjevi za teritorijalnim preustrojstvom
otvaraju, inače očito zatomljeni, uvid u tijesnu povezanost nacionalnog identiteta, državne vlasti i zemljišta. Moglo bi se ustvrditi da je ozbiljnije bavljenje pitanjem teritorijalizacije, pa stoga i
uviđanje pravog značaja tog pitanja, upravo zatomljeno njegovim
burnim izbijanjem u prvi plan. Jer kada kolektivni posjed nad ze266
Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humbolt, Berlin, 1997., od str. 15.
365
mljom, nacionaliziranje teritorija, postane prva stavka političke
debate, tada debata postaje usijanom i burnom, a prijetnja podrivanja ili urušavanja postojećeg državnog poretka uistinu velika.
Ta prijetnja proizlazi iz same pretpostavke pretvaranja pitanja
teritorijalizacije u najvažniju stavku međupartijskih političkih
obračuna. Jer za takvo nešto je neophodno veliko jedinstvo vodećih političkih aktera, a u višenacionalnoj državi poput Bosne
i Hercegovine uvjerljivo jedinstvo većine političkih predstavnika
konstitutivnog naroda. Kada teritorijalnost postane tako važna
stavka, to onda povlači za sobom otvoren poziv na reviziju društvenog ugovora koji se tim povodom ponajprije vidi u svjetlu međunarodnog ugovora o kolektivnom posjedu nad zemljom.
***
U doba kada ratni subjekti suvereniteta ostaju u svojoj punoj
snazi, uspostavljanje građanskog poretka u kojem bi bili izbrisani svi njihovi tragovi, usvajanje ustava bez etničkih markera
(A tko bi ga onda uopće mogao usvojiti? S kojim suverenim pravom?), vodilo bi otvaranju skrivenih scena bespoštedne borbe za
opstanak ispod javnih arena civiliziranog političkog nadmetanja.
Čini se da bi samo u izvanrednom stanju, u nekom stanju velike opasnosti za preživljavanje svih konstitutivnih naroda, mogla nastati zajednica kao jedan jedini i jedinstveni subjekt koji
bi mogao kreirati građansku državu bez konsocijativnih šavova.
A možda stvaranje građanske državne zajednice uopće ne podrazumijeva stvaranje zajednice u pravom smislu riječi. O tome na
rječit način svjedoči paradoks opredjeljenja politike preživljavanja jednog konstitutivnog naroda za građansku BiH. Pokazalo
se da je moguće da se u jednom trenutku jedan suvereni ratni
subjekt opredijeli za državu nepodijeljenog narodnog suvereniteta. To se desilo 27. i 28. septembra 1993. godine u jeku rata i
pregovora zaraćenih strana na saboru koji su organizirali politički i vojni čelnici bošnjačkog naroda. Paradoks tog sudbonosnog
izbora jeste da se u ime svog vitalnog nacionalnog interesa većina
predstavnika jednog konstitutivnog naroda opredijelila za „građansku BiH“. Moguć je dakle izbor za državnu zajednicu građana
na koji se odlučio suvereni subjekt u ime svojih vlastitih ratnih
ciljeva. No takav izbor nipošto nije podrazumijevao nekakvu
bratsku ili organsku zajednicu s drugima (da li ikakvu zajednicu uopće?), nego upravo mogućnost preživljavanja svoje vlastite
zajednice kao nespojive, apsolutno nespojive s drugima. Inače to
ne bi mogao biti cilj etnonacionalističke politike: politike preživ366
ljavanja jednog naroda. Za sve su se tada, usred rata, mogli odlučiti bošnjački saborci koji saboruju, ali nipošto da budu jedno sa
Srbima i Hrvatima. U javnosti se o saboru tek sada, mnogo godina nakon rata, saznaju pojedinosti. Znamo i zašto: odlučivanje o
pukom preživljavanju, ono što Agamben zove zoepolitika, uvijek
je prekriveno velom i nestaje u porama pravnoga poretka. U ratu
i nakon rata, u ratu nakon rata, političari sva tri konstitutivna
naroda s vremena na vrijeme saboruju, jer moraju riješiti najvažnija pitanja svoga kolektivnog opstanka. Lako je pretpostaviti da
se saboruje i o ustavnim promjenama.
ANOTHER CONSTITUTION AND A CONSTITUTION
OF THE OTHERS: APORIA OF SOVEREIGNTY
Summary
The Others in the Constitution as the carriers of sovereignty are
the constituent political subjects which have a constituent deficiency in their subjectivity. It could be argued that the noun
the Others is constituent for the Bosnian-Herzegovinian identity.
Isn’t it outrageous and shocking to see the use of brackets in a
text which determines, but does not name the carriers of sovereignty? To bring the noun the Others into the constitution can
under no circumstances be a naive act. To make it constituent
for a certain political community means to disunite it in a constituent way. As G. Agamben pointed out, it is crucial for every
modern nation-country to equalize nationality, constituent nationality, with the citizens. In the very letter of this legal act the
ones who are determined by their nation and the ones who are
citizens, without such determination stand separated. Isn’t the
only solution of the aporia of sovereignty to present only one
carrier of sovereignty? However, such a matter needs to ensure
that (one) nation are the citizens, but also that the citizens are
(one)nation. Of course, constitutional changes, as a change of
the letter of the law, are not the way to achieve this. Sovereign
means sovereign because it cannot be created or modified by
nothing or nobody, therefore neither by the letter of the law.
Key words: constituent peoples, citizens, the Others, constitution, legitimacy, state of emergency
367
EINE ANDERE VERFASSUNG UND DIE VERFASSUNG
ANDERER: APORIE DER SOUVERÄNITÄT
Zusammenfassung
Sonstige oder die Anderen in der Verfassung Bosnien und
Herzegowinas als Träger der Souveränität sind konstitutive
politische Subjekte die einen konstitutiven Mangel an ihrer
Subjektivität haben. Man könnte behaupten dass Anders sein
konstitutiv ist für die bosnisch-herzegowinische Identität. Ist
das Vorkommen von Klammern im Text keine skandalöse und
empörende Sache, die die Träger der Souveränität bestimmt,
jedoch sie nicht benennt? Das Einführen des Anderen in die
Verfassung kann keinesfalls ein naiver Akt sein. Dieses konstitutiv zu machen für eine gewisse politische Gemeinschaft bedeutet auf eine konstitutive Weise sie aufzuteilen. Dasselbe betonte G. Agamben, für jeden modernen Nation-Staat ist es von
grundlegender Bedeutung die Nationalität, die konstitutive Nationalität mit dem Bürgertum gleichzustellen. Im Buchstaben
selbst dieses Gesetzes stehen getrennt die die mit ihrer Nation
determiniert wurden und die die Bürger sind, ohne eine derartige Determination. Ist nicht die einzige Lösung Aporie der
Souveränität, die Einführung eines einzigen Trägers der Souveränität? Jedoch für etwas derartiges muss man versichern dass
(ein) Volk Bürger werden, aber auch dass die Bürger (ein) Volk
werden. Selbstverständlich sind Verfassungsänderungen, wie
die Änderung des Buchstabens im Gesetz, nicht die Art und
Weise um das zu erreichen. Souverän ist und bleibt souverän
weil ihn nichts anderes oder niemand anderer erzeugen oder
umformen kann, so auch nicht der Buchstaben des Gesetzes.
Schlüsselwörter: konstitutives Volk, Bürger, Andere oder Sonstige, Verfassung, Legitimität, Ausnahmezustand
368
Mato Arlović
RAVNOPRAVNOST I KONSTITUTIVNOST
NARODA,LJUDSKA PRAVA I TEMELJNE
SLOBODE U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE
(de lege lata i de lege ferenda)
Arlović, Mato, rođen 1952., sudac Ustavnog suda. Diplomirao 1979.na Pravnom
fakultetu u Osijeku, gdje je i magistrirao 1982. Pravosudni ispit položio je 1995.
Radio je u Tvornici šećera i vrenja „Boris Kidrič“ u Županji (1970–75), na Pravnom
fakultetu u Osijeku (1980–88. i 1990–91), kao tajnik Skupštine općine (do 1990),
nakon čega se vraća na Fakultet gdje radi do proljeća 1991. Bio je zastupnik
Hrvatskoga sabora u pet mandata zaredom (1990–2008), u kojem je obnašao
različite dužnosti i bio nositelj različitih funkcija. Od 2004. do 2007. bio je potpredsjednik Hrvatskog sabora. Jedan je od autora hrvatskog Ustava. Objavio je više od
trideset znanstvenih i stručnih radova.
Sažetak
Današnja Bosna i Hercegovina ustrojena je Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji je zapravo njezin
Ustav.
Daytonski mirovni sporazum i Ustav BiH su izvršili njima postavljene zadaće i ciljeve, te ostvarili očekivanja međunarodne zajednice s jedne, ali i u ratu involvirane sudionike koji su
njihovi potpisnici s druge strane. Omogućili su prekid sukoba,
zaustavili rat, pogibelji, i druga stradanja stanovništva, razaranja i uništavanja imovine. Međutim za ustavnopravnu teoriju i
praksu nema dvojbe da je njima ustrojena Bosna i Hercegovina kao državnopravna tvorevina koja danas nije kompatibilna s
bilo kojim poznatim državnim oblikom, a po sustavu vrijednosti
ponajmanje državama s razvijenom demokracijom koje su članice Europske unije.
Neovisno o tome što u svom formalnom sadržaju, bilo izravno
bilo neizravno, sadrži ustavnopravnu osnovu za zaštitu ljudskih
prava i sloboda, prava, sloboda i zaštitu nacionalnih manjina i
369
njihovih pripadnika, sam Ustav je tako ustrojio državnu vlast na
državnoj i entitetskoj razini, a da na tim nivoima nije osigurao
njihovo ostvarivanje, poglavito ako se polazi od prava i sloboda
pripadnika nacionalnih manjina. To se osobito očituje u nemogućnosti ostvarivanja njihovih prava u izboru svojih predstavnika u tijela entitetske i državne vlasti, ali i u drugim pravima koja
proizlaze iz prava upravljanja i odlučivanja o javnim politikama i
javnim poslovima od interesa za sve, pa dakle i za njih. O tome
je svoj pravolijek donio i Europski sud za ljudska prava u tzv.
Slučaju Sejdić i Finci.
Za takvo stanje u pravilu se lakonski prebacuje odgovornost
na Daytonski mirovni sporazum i Ustav BiH, uz obrazloženje
da se ništa ne može učiniti dok su oni na snazi, odnosno dok
ih međunarodna zajednica ne promijeni. Naravno, polazeći od
stajališta da se ustavno uređenje i Ustav Bosne i Hercegovine
može mijenjati samo uz suglasnost međunarodne zajednice.
Nositelji takvih stajališta nisu u pravu. Naprosto iz razloga što je
isključiva nadležnost za izmjenu, dopunu ili donošenje novog
Ustava u rukama Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i to silom samog Ustava, dakako u skladu s njime propisanim postupkom.
Danas je sasvim jasno da Ustav BiH kakav je sada mora doživjeti opširnije i temeljitije promjene. Ne samo zbog njegove
nekompatibilnosti s ustavima demokratskih država, već prije
svega zbog toga što on nije validno sredstvo za ostvarivanje
temeljnih vrednota i ciljeva kojima stremi BiH i za koje su se
opredijelila sva tri njezina konstitutivna naroda i svi drugi njezini građani. To su vrijednosti i ciljevi koje baštini i kojima teži Europska unija. Bosna i Hercegovina je takvo opredjeljenje iskazala i zauzela želeći postati punopravnom članicom Europske
unije, što svjedoči pristupanjem, potpisivanjem i prihvaćanjem
niza dokumenata NATO-a, Vijeća Europe i Europske unije. Sve
iskazano upućuje na zaključak da je ustavnopravni okvir BiH za
ostvarivanje tako iskazanih ciljeva i vrednota danas preuzak, te
da je zbog potrebe njihova ostvarenja, i priključenja Europskoj
uniji nužna izmjena Ustava BiH. On se zbog toga volens nolens
mora mijenjati, čim prije to bolje.
Ključne riječi: Daytonski mirovni sporazum, Ustav BiH, ljudska
prava i slobode, prava slobode i zaštita nacionalnih manjina i njihovih pripadnika, promjene Ustava, ciljevi i vrednote demokratskih država, kompatibilnost,
prava konstitutivnih naroda, pridruživanje Europskoj uniji
370
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je država
naroda i narodnosti i u okviru sustava socijalističkog samoupravnog društva utemeljena na vlasti radničke klase. Unatoč toj
činjenici ne smije se zanemarivati djelovanje u društvenoj stvarnosti tzv. subjektivnih snaga na stalnom njegovanju i razvoju
odnosa suradnje, razumijevanja i tolerancije, njegovanja svojega
i poštivanja tuđeg, polazeći od maksime „bratstva i jedinstva“,
proizašle iz načela ravnopravnosti naroda i narodnosti. Manje-više sve tadašnje federalne jedinice – socijalističke republike
SFRJ, razmatramo li ih po nacionalnom kriteriju većinskog stanovništva na njihovom području, mogle bi se poimati kao nacionalne države – nacije, osim Bosne i Hercegovine. Za razliku od
drugih socijalističkih republika, Bosna i Hercegovina je strukturirana od tri konstitutivna naroda: Bošnjaka (prije Muslimana),
Hrvata i Srba, te pripadnika nacionalnih manjina (prije narodnosti) koji se danas uobičajeno podvode pod pojam drugi.
Dodatni specifikum BiH proizlazio je iz stvarnog rasporeda življenja stanovništva po njihovim prebivanjima u mjestima stanovanja, u temeljnim jedinicama organiziranja društva, tj. općinama. S visokom sigurnošću može se reći da u SR BiH nije bilo niti
jednog naseljenog mjesta u kojem nisu živjeli članovi sva tri ili
barem dva konstitutivna naroda, a ako su u pitanju općine, kao
cjelokupne društveno-političko, socijalno-kulturne i komunalne
teritorijalne jedinice, tada je suživot građana iz sva tri konstitutivna naroda ostvaren u pravilu i s predstavnicima nacionalnih
manjina – danas drugih.
U uvjetima propasti jednog društveno-političkog sustava, njegove tranzicije iz jednopartijskog u višestranački demokratski
sustav, tranzicije društveno-vlasničkog socijalističkog samoupravnog društveno-ekonomskog sustava u tržišne odnose
proizvodnje, raspodjele i razmjene utemeljene na privatnom
vlasništvu, slobodnom kretanju roba, rada i kapitala s jedne te
nemogućnosti pronalaženja razumnog kompromisa između različitih koncepata uređenja SFRJ kao zajedničke države s druge
strane, došlo je do njenog potpunog sloma. I to nažalost vođenjem ratova, s krvoprolićima, stradanjima i razaranjima kakva u
Europi nisu viđena od završetka Drugog svjetskog rata.
BiH su mnogi smatrali Jugoslavijom u malom, koju su zbog njezine demografske strukture opisivali kao leopardovu kožu. Nakon međunarodnog priznanja BiH, raspad socijalističkog samoupravnog sustava najsurovije se odnosio na nju u ratnom hororu
371
koji je nastupio. Rat je trajao gotovo četiri godine „s različitim
scenarijima i atributima“, a „rezultirao totalnom destrukcijom
države te multietničkog i multikulturnog društva.
U prvoj (nultoj) fazi razvoja demokratizacije društva koji proizlazi iz tranzicija jednog društveno-ekonomskog i socijalno-političkog odnosa u drugi, sam proces po sebi je vrlo osjetljiv i krhak,
svugdje pa tako i u BiH. Dodatno se ugrožava i pojačava u fazi
mogućih napetosti pa i izbijanja otvorenih međunacionalnih,
vjerskih i/ili rasnih sukoba.
Nacionalne i vjerske elite nisu i ne mogu biti jedan i jedini razlog (uzrok) koji može dovesti do napetosti i otvorenih sukoba,
a ipak ih se ne može zaobići te osobito nikako osloboditi odgovornosti, poglavito ako su organizirane i djeluju kao političke organizacije – stranke u okviru višestranačke demokracije. Naime
„iz činjenice da unutarnju suverenost države izazivaju najprije
neprimjerene i nacionalistički mobilizirane etničke skupine i pokreti, najprije se može teorijski izvesti i empirijski potvrditi opće
pravilo da se postautokratske višenacionalne, višeetničke i multikultularne države znatno teže konsolidiraju kao demokracije
od etničkih i kulturno homogenih društava. Posebne opasnosti
za mlade nekonsolidirane višenacionalne i višereligijske demokracije proizlaze iz sljedećih problema: nacionalističke ili vjerske
elite mogu, kao „politički poduzetnici“ upravo u razdobljima
postkomunističke transformacije, u kojima se izgradilo malo
drugih čvrstih kolektivnih identiteta (primjerice: klasa, sloj,
profesija), ostvariti svoje interese za vlašću posredstvom nacionalističko-šovinističkih strategija mobilizacija.“
U raspadu bivše SFRJ mnoge su se političke stranke u okviru
federalnih jedinica organizirale i po nacionalnom kriteriju. To se
osobito ostvarilo u BiH, gdje su se u početku iskristalizirale kao
relevantne političke stranke s nacionalnim predznakom (tek kasnije će doći do ojačavanja drugih političkih opcija). Zbog toga se
često puta zna reći da se po palim glasovima na prvim višestranačkim izborima u BiH izvršio naknadni popis stanovništva po
nacionalnom ključu te naravno tako raspodijelila participacija u
vlasti u BiH.
Svaka od tih stranaka kao politički subjekt smatrala je da je legalni i legitimni zastupnik i nositelj prava zaštite interesa „svoga“
naroda kao „specifične kategorije pripadnika etničke zajednice
koju povezuju kulturne vrijednosti, običaji, jezik, ista prošlost i
religija, prati ih osjećaj i svijest o samosvojnosti i posebnosti te
372
snažno uvjerenje da bi svi pripadnici trebali živjeti u istoj državnoj zajednici. Njihove su političke aspiracije uvijek usmjerene na
ostvarenje ili obranu prava na samoodređenje.“ Dodali bismo da
nositelji ovakvih ideja i provoditelji političkih programa, ako već
ne mogu ostvariti svoj krajnji cilj da se njihov narod na putu političke samostalnosti temeljem prava na samoodređenje, a to je
politička samostalnost u naciji i državi, tada ističu svoj podredni
cilj, a to je da u složenoj (svojoj) državi imaju status nacionalne
zajednice sa svim svojim posebnostima povezanim u jedinstvenom prostoru (teritorijalno) u složenoj državi.
Nacionalno-političke stranke su i u BiH, i temeljem svog uvjerenja i interesa kao političke organizacije i „politički poduzetnici“
putem svojih političkih programa, pred sebe i druge postavljali
maksimalističke ciljeve koji su proizlazili iz posebnosti njihove
nacionalne zajednice, tražeći da ih druge opcije i nositelji priznaju. Međutim već su u samom startu takvi maksimalistički
ciljevi bili međusobno u suprotnosti i prikrivenom konfliktu,
koji je nažalost završio otvorenim sukobima – ratnim hororom
u kojem su sva tri naroda ratovala jedan protiv drugog, ali i u
otvorenim i prikrivenim savezima dvojice protiv trećeg, u različitim oblicima i situacijama, pa i samih po sebi i za sebe, ako se
gleda kako su se odvijali sukobi na cjelini teritorija BiH u istom
vremenu. Dakako, time se ni izbliza ne smije prihvatiti stajalište
da su nositelji željeli i zagovarali rat. Oni su ga smatrali (u pravilu) nužnom posljedicom, jer se nije uspjelo mirnim i kompromisnim putem iznaći odgovarajuće i općeprihvatljivo rješenje za
sva tri naroda i sve druge koji žive u BiH. Međutim, unatoč svim
željama za zaustavljanjem rata, pregovaranjima i traganjima za
mirnim rješenjem na temelju kompromisa, nisu bili, niti htjeli a
možda niti mogli (zbog već tako stvorene percepcije kod svog i
drugih naroda) odustati od maksimalističkih zahtjeva, znajući
dakako i sami da na njima nije po definiciji moguće uspostaviti kompromis kao rezultat međusobnih prihvatljivih ustupanja
radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva. Dok paralelno traju rat i
stalno pregovaranje, umnožavaju se žrtve, razaranja, stradanja i
krvoprolića. Što iz zaštite temeljnih vrednota društvenog sustava u demokratskim društvima, a poglavito zaštite ljudskih prava
i sloboda, što iz svojih strateških interesa koji proizlaze iz potrebe za mirom i sigurnosti i demokratskih poredaka koji će jamčiti
slobodu kretanja roba, rada i kapitala, cijelo vrijeme u traganju
za mirnim rješenjima ovih sukoba uključena je i međunarodna
373
zajednica. Polazeći od iskazanog, a osobito svojih strateških interesa na ovom području, međunarodna je zajednica smatrala
da treba, mora i može pomoći zaustavljanju sukoba i pridonijeti
transformaciji bivšeg socijalističkog u demokratski sustav. Zato
je smatrala da može „inspirirati, inicirati, poduprijeti, promicati,
a ponekad i kratkoročno iznuditi“ demokratska rješenja koja su
slična njihovim i trebaju se preslikati na odnose u BiH.
Nemogućnost postizanja mirnog rješenja i prestanka ratnih
sukoba, uz sve napore domaćih političkih čimbenika, uz svu
podršku susjednih zemalja i međunarodne zajednice, doveli su
međunarodnu zajednicu pod vodstvom SAD-a i EU-a u situaciju
da nametne međunarodni sporazum kojim će prekinuti rat i uspostaviti mir. Ogledni primjer kojim su se vodili u pripremi tog
akta je Washingtonski sporazum kojim je već prije uspostavljena
Federacija Bosne i Hercegovine. Takvo je stajalište nužno zauzeti
već ako se pođe od prvih rečenica Okvirnog sporazuma.
Okvirni sporazum je specifičan međunarodno-pravni akt kao
međunarodni ugovor o miru, a pored toga sadrži čitav niz akata,
u obliku aneksa, od kojih neki po prirodi stvari i svojoj pravnoj
prirodi ne mogu biti i nisu dio međunarodnog ugovora. Eklatantni primjer je Aneks 4., odnosno Ustav BiH, koji bi morao biti najviši unutrašnji pravni akt zemlje, a ne aneks međunarodnog (pa
makar i mirovnog) ugovora. Drugo, važno je uočiti da se Okvirni
sporazum i Ustav BiH formalno-pravno priklanjaju modelu koji
je prihvatio Washingtonski sporazum, a u materijalnom smislu
na uspostavljenoj društvenoj stvarnosti koja je rezultat ratnog
djelovanja, a ne društvenih odnosa koji bi se mogli uzeti kao rezultati društveno-ekonomskog i socijalno-kulturnog društvenog
razvitka multietničkog i multikonfensionalnog bosanskohercegovačkog društva (dakako, uz sve njegove prisutne proturječnosti), prije izbijanja ratnih sukoba267. Upravo u toj činjenici ogleda
se najviši stupanj proturječnosti, moglo bi se reći čak suprotnosti između vrijednosti i ciljeva koje proklamira Ustav BiH u
svojoj Preambuli, i utemeljenosti u društvenoj stvarnosti gdje se
mora ostvarivati i potvrditi.
Sam Opći okvirni sporazum za mir u BiH (dalje Daytonski mirovni sporazum) parafiran je 21. XI. 1995. u vojnoj zrakoplovnoj
bazi Wright–Patterson pored Daytona (SAD), a potpisan je 14.
XII. 1995. u Parizu (Francuska), kad je i stupio na snagu. Dayton Više u: Nurko Probić, Ustavno pravo, Mostar, 2ooo., str. 318.
267
374
ski mirovni sporazum sadrži 12 aneksa, od kojih je najznačajniji
Aneks 4., odnosno Ustav BiH.
Iako je sasvim jasno utvrđen i objavljen osnovni kako motiv tako
i cilj donošenja Daytonskog sporazuma i njegovih aneksa (osobito Ustava BiH), odmah nakon njegova stupanja na snagu otpočele su kritike na njegov račun, a po opsegu i sadržaju povećavale
su se što je vrijeme više odmicalo. Tu kritiku dijeli i s podjednakim (ako ne višim) teretom nosi i Ustav BiH.
Ovisno o polazišnoj osnovi, kritike se mogu usustaviti:
1.) Daytonski mirovni sporazum (i Ustav BiH) pravni je akt međunarodnog prava, kao višestrani međunarodni ugovor koji je po
svojoj pravnoj prirodi ugovor o miru. Samim tim teško je definirati Ustav BiH kao najviši unutarnji pravni akt zemlje.
2.) Daytonski mirovni sporazum, ako je i u mjeri u kojoj je međunarodni ugovor, unosi novitete koji nisu imanentni u međunarodnom ugovornom pravu, a ogledaju se u činjenici da ga uz potpisnike supotpisuju svjedoci.
3.)Naime Daytonski mirovni sporazum potpisali su predstavnici
država (RBiH, SRJ i RH) te predstavnici entiteta uz svjedočenje
involviranih država članica međunarodne zajednice.
4.) Kod potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, tzv. aneksom 4., BiH je nametnut novi ustav Bosne i Hercegovine.
5.)Činjenicom da je Ustav BiH kao aneks Daytonskog mirovnog
sporazuma njegov sastavni dio, očigledno je:
a) da se bez velikog dokazivanja može ustvrditi da on u smislu
ustavnopravne teorije i ustavne prakse nije tipičan primjer ustava jedne države kao njezina najvišeg unutrašnjeg pravnog akta,
već obratno: da se radi o atipičnom, moglo bi se reći jedinstvenom primjeru ustava u svijetu.
b) po načinu svog donošenja spada u tzv. originarne ustave, jer
u pogledu propisane procedure svog donošenja nema kontinuiteta niti je donesen u skladu s propisanim postupkom u prethodno važećem ustavu.
c) da se za Ustav BiH, koji je aneks Daytonskog mirovnog sporazuma, taj sporazum u formalnom smislu ispoljava kao međunarodni ugovor o miru, a u sadržajnom kao preparatorni ustavnopravni akt, jer sadrži ustavnopravne vrednote i ciljeve, koje on
kasnije samo razrađuje.
375
d) Daytonski mirovni sporazum i njegovi aneksi (pa tako i aneks
4, Ustav BiH) su akti iz nužde koji su pod međunarodnim pritiskom nametnuti, i koje su, polazeći od načela „mrkve i batine“ te
„uzmi ili ostavi“, potpisali njegovi potpisnici.
e) da Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum ustrojavaju BiH
kao složenu državu s elementima međunarodnog karaktera koja
nije usporediva s bilo kojim poznatim modelom složene države u
svijetu. Kao takva je potpuno inkompatibilna s državama Europske unije kojoj teži i u koju se želi udružiti.
f) da je Ustav BiH u svom sadržaju proturječan samom sebi. Naime s jedne strane svima (ljudima) jamči ljudska prava i temeljne
slobode, pozivajući se između ostaloga i na međunarodne dokumente koji ih reguliraju i štite, a istovremeno u ostvarivanju istih
u nekim segmentima (kod kandidiranja, izbora i imenovanja u
pojedina državna tijela) isključuje sve druge (nacionalne manjine), osim tri konstitutivna naroda. Eklatantni primjer je Ustavni
sud BiH i Dom naroda itd.
Naime pored navedenih kritičkom analizom uočenih nedostataka, koji potvrđuju ponajprije Ustav BiH (ali u značajnoj mjeri i
Daytonski mirovni sporazum), kao atipične akte sui generis (neki
kažu stanovit oblik svojevrsnog ustavnog eksperimenta), moglo
bi se navesti još poprilično takvih nedostataka koji ih obilježavaju. Sve zavisi o tome s kojeg aspekta opservirate i analizirate sam
ustav. U potvrdu navedenog dovoljno je konstatirati polazeći od
državnog i teritorijalnog ustroja da se:
a) radi o složenoj državi s elementima i federacije i konfederacije
koja unutar sebe ima federaciju
b) radi o složenoj državi koja je utemeljena na entitetima, a unutar
njih na specifičnim ugovornim jedinicama (kantonima), koje po samom Ustavu BiH, a osobito po ustavima svojih entiteta, mogu imati
i imaju značajni broj osobina koje su obilježja države. Tako npr. imaju
svoje ustave, vlade, ministarstva, itd. Posljedica svega je postojanje
složene države koja ima, pored distrikta Brčko, 13 ustava, trinaest
vlada s ministarstvima i dakako polazeći od toga uspostavljeni administrativni ustroj itd.
No pored toga svakako postoje činjenice, vrijednosti i ciljevi koje je
Daytonski mirovni sporazum sa svojim aneksima, a posebice Aneksom 4. ostvario i postigao i koje svakako treba istaknuti, potvrditi te
priznati da oni opravdavaju njihovo donošenje, pa makar bili i nametnuti od strane međunarodne zajednice. Ponajprije treba istaknuti:
376
a) Daytonski mirovni sporazum i Ustav BiH omogućili su međunarodnoj zajednici da na temelju njih, surađujući s nadležnim tijelima
BiH, zaustavi borbena djelovanja, uspostavi mir, zaustavi rat, pogibije i stradanja, ratna razaranja i uništavanja kako javne tako i privatne
imovine,
b) navedenim dokumentima je ponovno potvrđena i utvrđena konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba, dakle sva tri naroda, bez čije
konstitutivnosti nije moguće održati BiH kao državnu jedinicu, barem u do sada poznatom i međunarodno priznatom subjektivitetu.
c) Daytonski mirovni sporazum i Ustav BiH kao njegov aneks nastali su i pošli od stanja koje je (nažalost) rezultat ratnog djelovanja,
osvajanja pa i naseljavanja stanovništva po etničkom principu stvarajući gotovo čista etnička područja. Međutim oni utvrđuju pravo na
povratak svih raseljenih, izgnanih i prognanih osoba s jedne strane
i obvezu nositelja vlasti da im bez ikakve diskriminacije osiguraju
povratak, mirno i sigurno uživanje svoga doma i svoga vlasništva s
druge strane. Samom potonjom činjenicom jasno se uočava dinamična komponenta koja bitno relativizira statičnu, koja je bila kod njihova donošenja i još uvijek u značajnoj mjeri jest prisutna. Nadalje,
uz pravo povratka, sve u njima prihvaćene i utvrđene vrijednosti i
ciljevi te prava i obveze, a posebice ljudska prava i temeljne slobode
kako individualnog tako i kolektivnog karaktera, koji su vezani uz
konstitutivne narode (a u potrebnoj mjeri i uz druge nacionalne manjine), na području cijele BiH, zahtijevaju od svih nositelja vlasti na
svim razinama, kao i od predstavnika međunarodne zajednice, vrlo
intenzivnu i dinamičnu ulogu u njihovu provođenju i ostvarivanju.
d) da u situacijama u kojima nije moguće ostvariti navedene ciljeve,
vrednote prava i obveza u njihovu punom sadržaju i opsegu, a to je
zbog nedorečenosti, nedostatka ili ustavnopravne praznine pa možda neprihvatljivog i nepravednog Ustavom utvrđenog odnosa, odnosno prava i/ili obveza, uvijek je na raspolaganju mogućnost izmjene
i dopune i/ili promjene Ustava. Upravo u tom dijelu jasno je iskazano stajalište međunarodne zajednice kojim ona želi da taj Ustav
i na njemu utemeljene te u skladu s njime propisanom procedurom
provedena njegova promjena jest pravo prostora i tri konstitutivna
naroda i njihovih predstavnika okupljenih u najvišem tijelu BiH. Naime nema dvojbe da iz samog Ustava BiH proizlazi pravo da je za
njegovu promjenu, neovisno o njezinu opsegu i sadržaju, ovlaštena
samo Parlamentarna skupština BiH, a ne predstavnik međunarodne
zajednice. To uostalom potvrđuje i sama međunarodna zajednica. Iz
377
takvog stajališta može se izvući nekoliko zaključaka, od kojih je za
ovu prigodu po meni, potrebno izdvojiti sljedeće:
a) Takvim pristupom samo međunarodna zajednica priznaje privremenost Ustava BiH u obliku i sadržaju kako je dan u Aneksu 4. s
jedne strane, te s druge strane
b) pravo predstavničkog tijela BiH da mijenjajući „nametnuti“ Us­
tav donese svoj, ali onaj koji poštuje temeljne ciljeve i vrijednosti
suvremenih demokratskih država te prava, obveze i odgovornosti, a
posebice individualna i kolektivna prava kako građana tako i konstitutivnih naroda i svih manjinskih zajednica u BiH, polazeći od međunarodnih akata kojim su ona regulirana.
U kontekstu ukupnog vrednovanja Ustava BiH ta se mogućnost
ne smije zanemariti i kao njegova posebna vrednota. Nažalost,
zbog nemogućnosti postizanja dogovora, ovu mogućnost političke elite BiH još uvijek nisu iskoristile. One su potpuno svjesne
potrebe same promjene Ustava i to kako zbog njegovih nedostataka, koji su im znani, tako zbog očekivanja građana, konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina te preuzetih obveza i danih
obećanja međunarodnoj zajednici, a prije svega tijelima EU-a i
Vijeća Europe. Unatoč svemu tome, te značajnom broju sastanaka na kojima se raspravljala potreba pa i nužnost promjene Ustava BiH, političke elite nisu još uvijek postigle dogovor o zajedničkim temeljnim vrijednostima i ciljevima koji bi mogli i morali
biti politička, ekonomska, pravna, socijalna, kulturna, ekološka i
svaka druga osnova za izradu novog Ustava BiH.
Po mom mišljenju, jedan od ključnih razloga zašto je to stanje još
uvijek takvo leži u činjenici što su političke elite zarobljene svojim maksimalističkim ciljevima kojima se traži ispunjenje obećanja koja su dali svom narodu kad su od njega birani.
Naravno, maksimalističkim zahtjevima nije moguće postići suglasnost o zajedničkim vrednotama i ciljevima koji su prihvatljivi za sve. Do njih je moguće doći samo na temelju demokratskog
dijaloga, validnih argumenata prihvatljivih i razumnih ustupaka
koji će biti na korist svih, a nikako na štetu bilo koga. Ima se
dojam da je kod velikog broja pripadnika političkih elita koje su
politički organizirane i djeluju na nacionalnoj osnovi, prije svega, iz sva tri konstitutivna naroda prisutan strah da će bilo kojim ustupkom priznati svoj poraz i izgubiti svoju poziciju elite
koja je nositelj i moći i vlasti u svom nacionalnom korpusu i od
kojeg dobiva na izborima pravo da u njihovo ime sudjeluje u vla378
sti. Moglo bi se reći da su na unutrašnjem planu one zarobljene
svojim vlastitim zahtjevima. Posljedica toga je da se u stvarnim
društvenim odnosima vrlo sporo i mukotrpno dešavaju promjene, koje otvaraju prostor i šansu za oživljavanje temeljnih vrednota i ciljeva utvrđenih u Daytonskom mirovnom sporazumu i
Ustavu BiH. Da je tome tako, najbolje potvrđuju podaci koji ocrtavaju situaciju kakva je u BiH danas. Neki za takvu situaciju traže uzroke u Daytonskom mirovnom sporazumu i Ustavu BiH ili
još preciznije u neostvarivanju njima utvrđenih ciljeva i kriterija,
pa navode: „Ukoliko se vratimo činjenicama koje su u početku
opravdavale takve ustavne odredbe, a imajući na umu gubitke
na koje se iste činjenice odnose, najmanje 100 000 stanovnika
Bosne i Hercegovine je ubijeno ili se vode kao nestali. Gotovo
1,3 milijuna prijeratnog stanovništva (28%) čine izbjeglice s
mjestom življenja izvan Bosne i Hercegovine. Da nije bilo rata,
a s obzirom na prosječne stope rođenja, smrtnosti i migracija,
krajem 1995. godine Bosna i Hercegovina imala bi 4,5 milijuna stanovnika, dok je u stvarnosti taj broj krajem 1995. godine
bio svega 2,9 milijuna stanovnika. Prošlo je četrnaest godina od
okončanja oružanog sukoba, no je li postignut stvarni i značajan
napredak, kako to tvrdi Veliko vijeće?
Zadnji izvještaj organizacije Amnesty International o stanju u
Bosni i Hercegovini navodi da se 13 godina nakon okončanja
rata približno 13 000 ljudi još vodi kao nestalo. Nacionalistička
retorika je u porastu, a zemlja je i dalje duboko podijeljena međuetničkim granicama.
U skladu s podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice
BiH, više od 1,2 milijuna ljudi još se nije vratilo svojim predratnim prebivalištima, a oni koji su se vratili suočavaju se često s
nemogućnošću osiguravanja adekvatnog smještaja i zaposlenja.
Približno 2700 obitelji još živi u centrima za kolektivni smještaj.
Jedan dio povratnika nije u mogućnosti da uđe u posjed svoje
imovine, bilo zbog toga što je ona uništena, bilo zato što ne postoji spremnost vlasti da im omogući reintegraciju. Ni politička
situacija ne izgleda mnogo bolje. Državom upravljaju političke
stranke koje ističu nacionalističke zastave i koriste nacionalističku retoriku. Mnogi pojedinci osumnjičeni za ratne zločine još se
nalaze na slobodi, iako je u tijeku proces prosljeđivanja predmeta
ratnih zločina iz Tribunala u Den Haagu na domaće sudove. Organi pravosuđa i tužilaštva još se nalaze pod nadzorom i rade po
uputama međunarodnih sudaca i tužilaca. Sve ove činjenice bile
379
su dovoljno relevantne da uvjetuju odluke Ujedinjenih naroda,
Europske unije i Vijeća za provođenje mira (u novembru 2009.
godine) o produženju mandata visokom predstavniku. Postoji i
čitav niz drugih pokazatelja da međunarodna zajednica ni danas
ne smatra da je u Bosni i Hercegovini ostvaren značajan napredak (primjera radi, prisustvo međunarodnih vojnih snaga kao i
EU PM-a ukazuje na to).
Brzo ćemo se složiti da je ovakvu situaciju potrebno što brže i
kvalitetnije mijenjati. Ako to nisu u stanju političke elite, zbog
nemogućnosti postizanja dogovora i ustupaka iz razloga od kojih
smo mi samo neke sada bitne naveli, pomozimo im. Uz djelovanje, temeljem demokratskog dijaloga, postignutog suglasja i
prijedloga o zajedničkim ciljevima i vrednotama od interesa za
sve u BiH koje mogu postići nevladine udruge, van politički autoriteti (znanost, vjerske zajednice, kulturne i umjetničke asocijacije, sindikati i poslodavci), uz pomoć i suradnju sa zakladama
i drugim predstavnicama EU-a, Vijeća Europe i međunarodne
zajednice za sudjelovanjem, izravnim ili neizravnim, političkih
elita i stranke. Ako nisu iz bilo kojeg razloga voljni sudjelovati u
traženju zajedničkih mogućih rješenja zajedno s van političkim
neinteresnim subjekatima, dostavimo im rezultate svojih rasprava spoznaje i mogućih rješenja koja bi mogla biti od interesa
za sve pa neka oni donesu odluku, vodeći računa kako o interesima konstitutivnim naroda tako i drugih (nacionalnih manjina),
ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda za svakoga bez diskriminacije te izgradnji i ostvarivanju vrednota i ciljeva koji će biti ne samo podloga za donošenje (ili značajniju promjenu) Ustava BiH, već istovremeno i podloga za približavanje
Bosne i Hercegovine europskim i euroatlantskim asocijacijama.
Smatram da je to jedan od mogućih načina kako se može početi
razrješavati gore opisana situacija u stvarnosti BiH s jedne strane, a s druge kako otvoriti stvarni dijalog za utvrđivanje sadržaja
kojim će se popuniti već utvrđeni i prihvaćeni okvir budućeg Ustava BiH, te s treće strane kako napokon izaći iz apsurdne situacije kojom je danas bremenita BiH, opterećene političke elite,
a sve trpe i gotovo na unutrašnjem planu ne vide izlaza građani
Bosne i Hercegovine.
O čemu se radi? Demokratske i tranzicijske promjene u BiH u
stvarnosti idu teško, nedopustivo sporo i svakako štetno po
kvalitetu osobnog i zajedničkog života svih građana i njihovih
obitelji. Teret odgovornosti za takvo stanje moraju nositi i nose
380
političke elite, a ne formalno-pravni ili bilo koje druge vrste pisani akti. Da je tome tako potvrdu je lako naći upravo u apsurdu koji sam spomenuo. Političke elite, kolikogod teško i sporo
mijenjaju društvenu stvarnost, isto tako još brže i jednostavnije pristupaju i prihvaćaju obveze, međunarodne dokumente te
ulaze u međunarodne asocijacije u kojima su prihvaćena prava,
obveze i odgovornosti u međusobnim odnosima koji moraju
vladati u svim državama članicama. Uz to oni potpuno jasno i
bez „fige u džepu“ u ime BiH, sva tri konstitutivna naroda i svih
njenih građana, sasvim iskreno izražavaju želju da BiH postane
punopravna članica EU-a i NATO-a, kao i svih drugih europskih
asocijacija. Svoju namjeru i volju za ostvarenjem navedenog
cilja BiH je iskazala i pristupajući Vijeću Europe 2002. godine,
kada je bezrezervno ratificirala Konvenciju o ljudskim pravima
i temeljnim slobodama s pripadajućim protokolima, 2006. godine pristupila je NATO-ovu Partnerstvu za mir, 2008. godine
potpisala i ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s
Europskom unijom, a od 1. siječnja 2010. godine bila je članica
Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u periodu od dvije godine.
Prihvaćanjem ovih dokumenata i pristupanjem Vijeću Europe te
potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, BiH je
jasno iskazala svoju želju i namjeru da kao europska država, buduća članica Europske unije, dijeli sa svim njezinim članicama
iste vrijednosti i ciljeve te da je u formalnom smislu spremna
uskladiti svoj pravni sustav s pravnom stečevinom EU-a i dakako, ne manje važno, isti provoditi u svojoj društvenoj stvarnosti
u svim segmentima, oblicima i sadržajima društvenih odnosa.
Time je BiH sama sebi zapravo odredila politički okvir izmjena,
promjena i dopuna svog pravnog sustava, a u okviru njega prije
svega svog ustava.
Iz svega dosada rečenog jasno je da suje sadašnji ustav i Daytonski mirovni sporazum postigli svoj cilj, ali je također potpuno
jasno da oni i država kakvu su ustrojili nisu usporedivi, a kamoli
kompatibilni s istovrsnim dokumentima država članica EU-a.
U pravu su oni koji iskazuju nevjerovanje (s njima se i sam slažem) da će „narod Bosne i Hercegovine prihvatiti to da njihov
ustav ne bude prepreka njihovoj sigurnosti i prosperitetu“. Naime s pravom se iznosi tvrdnja da „ako Bosna i Hercegovina želi
da uđe u NATO i EU, ona će morati biti krajnje funkcionalna država i ništa manje od toga. Politički lideri Bosne i Hercegovine
već počinju da shvaćaju da su suočeni s izborom: da zadrže sa381
dašnji ustav i snose ekonomske, socijalne i političke posljedice,
ili da izvrše ustavne promjene i tako Bosnu i Hercegovinu učine
stabilnom, funkcionalnom i prosperitetnom državnom unutar
Europske unije“.
Uz sve dosada poduzete korake na međunarodnom i unutarnjem
planu, ipak kao jedan od važnijih koraka, ako ne i najvažniji, je
onaj koji je potrebno učiniti donošenjem novog ustava koji će
BiH omogućiti kompatibilnost s državama članicama EU-a s jedne strane i s druge strane na temelju njega izgradnju pravnog
sustava koji će biti usklađen kako s njim tako i s pravnom stečevinom EU-a. Da bi se to moglo postići, već sada treba imati u
vidu koje ciljeve i vrijednosti EU-a treba imati u vidu kod izrade
i donošenja novog ustava Bosne i Hercegovine. U tu svrhu dobro
je podsjetiti se da se: „Unija temelji na vrijednostima poštovanja
ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu
u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija,
pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca“. Nadalje:
1. „Cilj Unije je promicanje mira, njezinih vrijednosti i dobrobiti
njezinih naroda.
2. Unija svojim građanima nudi područje slobode, sigurnosti i
pravde bez unutarnjih granica, na kojem je osigurano slobodno
kretanje osoba zajedno s odgovarajućim mjerama u pogledu nadzora vanjskih granica, azila, useljavanja te sprečavanja i suzbijanja kriminala.
3. Unija uspostavlja unutarnje tržište. Ona radi na održivom razvoju Europe koji se temelji na uravnoteženom gospodarskom rastu
i stabilnosti cijena, visoko konkurentnom socijalno-tržišnom
gospodarstvu, s ciljem pune zaposlenosti i društvenog napretka, te visokoj razini zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša. Ona
promiče znanstveni i tehnološki napredak. Suzbija društvenu
isključivost i diskriminaciju, promiče socijalnu pravu i zaštitu,
ravnopravnost žena i muškaraca, međugeneracijsku solidarnost
i zaštitu prava djeteta. Promiče ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju te solidarnost među državama članicama. Ona
poštuje svoju bogatu kulturnu i jezičnu raznolikost te osigurava
očuvanje i unapređenje kulturnog nasljeđa Europe.
4. Unija uspostavlja ekonomsku i monetarnu uniju, valuta koje je
euro.
382
5. U svojim odnosima s ostatkom svijeta Unija podržava i promiče
svoje vrijednosti i interese i pridonosi zaštiti svojih građana. Pridonosi miru, sigurnosti, održivom razvoju zemlje, solidarnosti i
uzajamnom poštovanju među narodima, slobodnoj i poštenoj trgovini, iskorjenjivanju siromaštva i zaštiti ljudskih prava, osobito prava djeteta te strogom poštovanju i razvoju međunarodnog
prava, uključujući poštovanje načela Povelje Ujedinjenih naroda.
6. Unija svoje ciljeve ostvaruje odgovarajućim sredstvima, primjerenima nadležnostima koje su joj dodijeljene Ugovorima“.
Citirane vrijednosti i ciljevi koje je utvrdila i prihvatila Europska unija treba poimati i od njih polaziti kao od vlastitih ciljeva
i vrijednosti koji se prihvaćaju i žele ostvariti, dakako ukoliko je
iskrena i nedvojbena želja Bosne i Hercegovine da postane punopravnim članom Europske unije i NATO-a. Iz već učinjenih
radnji i iskazanih namjera BiH razvidno je postojanje baš takve
njezine želje i namjera u ostvarivanju punopravnog članstva u
ovim asocijacijama. Međutim kako su prethodno nabrojani dokumenti i pravni akti (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju,
ulazak u Partnerstvo za mir NATO-a, nakon ulaska u Vijeće
Europe, Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina te drugi
međunarodni dokumenti) svojevrsni okvir budućeg Ustava BiH
i pravnog sustava u skladu s njim, tako su navedene vrednote
i ciljevi osnovni fundament njegovog budućeg sadržaja. Naime
razumljivo je da pristupanjem BiH ovim asocijacijama ona te iste
treba prihvatiti i usvojiti, jer i „vrijednosti, principi, etički postulati i, naravno, osnovna prava, ne podliježu raspravi i zato se o
njima ne može pregovarati“.
Navedeni okvir i temelj koji proizlazi iz citiranih ciljeva i vrednota zahtijeva obnašanja novog ustava Bosne i Hercegovine koji
je ,uz njihovo prihvaćanje i razradu, dopunjen specifičnim vrednotama i ciljevima, koji im nisu suprotni, a proizlaze iz specifičnosti ukupnoga njezinog društvenog bića. Očigledno je da pred
novim ustavom stoji ispunjenje vrlo važne, složene i zahtjevne
zadaće. Ona se dodatno uozbiljuje i pojačava, ako se ima u vidu
da sva dobra rješenja koja sadržava sadašnji ustav BiH i koja
mogu pridonijeti ostvarivanju navedenih vrijednosti i ciljeva valja zadržati, po potrebi doraditi i razraditi te ih na odgovarajući
način funkcionalno uklopiti u njegovu novu cjelinu.
Polazeći od navedene zadaće svakako je za pretpostaviti i očekivati da će se u sadržajnom smislu i u novom Ustavu BiH zadr383
žati ona rješenja koja su kao konstitucionalni elementi prisutni
u svim ili bar u najvećem broju suvremenih ustava koji uređuju
društvene sustave uspostavljene na višestranačkoj demokraciji,
podjeli vlasti, decentraliziranom državnom ustroju, zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, zaštiti i ostvarivanju prava nacionalnih manjina i svih drugih manjinskih skupina, i to bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Nadalje, da će se ustavnopravno
urediti temeljne odredbe koje će osigurati vladavinu prava i
ostvarivanje ustavne države, sa slobodnim, neovisnim, nepristranim i efikasnim pravosuđem koje će osigurati svima jednakost pred zakonom i jednaku primjenu zakona u istovrsnim
sporovima za sve fizičke i pravne osobe, te čitav niz drugih pitanja koja jesu i trebaju biti predmetom ustavnopravne regulacije.
Uključujući dakako i odnose s nadležnim tijelima Vijeća Europe
i Europske unije te drugih euroatlantskih asocijacija u čije članstvo želi ući prije i naravno kad postane punopravnim njihovim
članom itd. Važno je ukazati na opasnost koja često prati izradu
i prihvaćanje ovakvih ustava i drugih zakonodavnih projekata.
Ona se ogleda u tzv. uvezenoj komponenti koju ti pravni propisi
preuzimaju u svoj sadržaj iz odgovarajućih dokumenata asocijacija u koje se učlanjuju, odnosno država i njihovih članica koje
imaju takve dokumente, ali novije i suvremenije odnose imaju
najbolje ili bolje od drugih usklađene s prethodno već istaknutim ciljevima i vrednotama, a da se ne sagleda u kojoj mjeri oni
korespondiraju sa stvarnim društvenim odnosima koji egzistiraju u društvenom biću BiH. Mora se izbjeći zamka koja proizlazi
iz gotovo idealnog teksta ustava, ali koji je neprovediv, jer je daleko iznad stvarnoprisutnih društvenih odnosa koji egzistiraju.
Istovremeno to nikako ne znači da on mora biti samo puki odraz
stvarnih društvenih odnosa. Naprotiv, on bi morao nuditi svojim
ustavnopravnim rješenjima prostor za daljnji razvoj društvenih
odnosa i to takav koji će ostvarivati, jačati i razvijati društvene
vrijednosti i ciljeve koji su osnova na kojima počiva ustav, ali su
istovremeno i polazne vrednote za njegovo tumačenje i provedbu. Podredno svakako treba izbjeći situacije da se ustavne norme
koje reguliraju neka od temeljnih pitanja, odnosno prava ispolje
samo kao formalna rješenja koja sadržajno više izražavaju (deklariraju) dobre namjere i lijepe želje, a u stvarnosti se ne provode i/ili se čak i ne mogu (zbog npr. nedostatne ustavne i/ili
zakonske razrade) provesti. Ilustracije radi nije dovoljno (mada
je zbog osebujnosti BiH nužno) samo propisati konstitutivnosti sva tri naroda Bošnjaka, Hrvata i Srba. Za uspostavu odnosa
384
suradnje i povjerenja među njima (a što je bitan faktiv ne samo
očuvanja već i afirmacije BiH kao zajedničke države svih njih te
drugih koji u njoj žive) smatramo veoma važnim i potrebnim u
ustavu urediti osnove te propisati ustavnu obvezu da se one zakonom razrade, da bi se konstitutivnost svakog od tri naroda i
svih zajedno mogla ostvarivati u realnim društvenim odnosima,
polazeći od načela jednakosti i ravnopravnosti i to na cjelovitom
teritoriju BiH, kao i u svim segmentima entitetskog, regionalnog i lokalnog područnog organiziranja države koja se u njemu
prihvati. Drugi mogući primjer koji bi mogli navesti proizlazi iz
činjenice da nije moguće u demokratskoj državi koja polazi od
navedenih vrednota da u društvenoj stvarnosti egzistiraju pored konstitutivnih naroda i pripadnici nacionalnih manjina, a
da ne budu, razmjerno svom učešću u ukupnom stanovništvu,
uključeni u ukupnost društvenih odnosa. Počevši od njihove zastupljenosti u zakonodavnoj vlasti u državi i na razinama gdje se
ona organizirano odvija (npr. u odgovarajućim tijelima entiteta),
odnosno u predstavničkim tijelima područne i lokalne samouprave, do učešća u izvršnim, upravnim, pravosudnim i drugim
tijelima u kojima se obavljaju javne službe. Ako se to ne ostvari, mora se priznati da jedna od temeljnih vrednota, poštivanje
ljudskih prava i sloboda bez ikakve diskriminacije dovedena je u
pitanje ili sasvim jasno rečeno –povrijeđena je.
Ako se pak ima u vidu da je svakom od pripadnika konstitutivnih
naroda, odnosno nacionalnih manjina nužno u pojedinačnom
smislu osigurati i ustavom pružiti zaštitu pojedinačnih ljudskih
prava i sloboda te kolektivnih prava s druge strane koje ostvaruje u okviru svog kolektiviteta ili kao kolektivitet prema trećima. Složenost zadaće je još veća i produbljenija, ali istovremeno
i izazov da se iznađu rješenja koja će biti prihvatljiva svima i koja
će osigurati da se u bogatstvu različitosti, multikulturalnosti i
multikonfesionalnosti u demokratskim međuljudskim odnosima potvrđuje svaki pojedinac i svaki kolektivitet bez ikakve diskriminacije.
Izlažući neka pitanja, probleme i izazove koji potencijalno stoje u ostvarivanju zadaće izrade i donošenja novog ustava BiH,
nije mi bila namjera u ovom radu dati odgovore na svu njenu
otvorenost i složenost. Još manje mi je bila namjera ponuditi
rješenja za mogući novi ustav. Uostalom to je po mom dubokom
uvjerenju tako složen i zahtjevan projekt da se u njegovoj realizaciji moraju po načelu multidisciplinarnosti uključiti mnogi
385
stručnjaci, od političara, pravnika, ekonomista, sociologa, kulturologa, teologa, pa sve do čitavog niza drugih nositelja spoznaja
i iskustva iz cjelokupnog društvenog života. Uvjeren sam da oni
mogu i žele dati svoj doprinos u izradi Ustava BiH koji bi bio
prihvatljiv svima, koji bi dao odgovore na najveći broj legitimnih
očekivanja svih članova bosanskohercegovačkog društva. Zbog
toga im treba čim prije otvoriti prostor, dati povjerenje i pružiti šansu. Ja sam zapravo htio ukazati ovim radom na jednu po
meni neupitnu činjenicu i tako se pridružiti svima onima koji
su na nju već uprli ili upiru prstom. Radi se o tome da sadašnji
ustav BiH i ustavno društveno i državno ustrojstvo koje on regulira i uspostavlja nije kompatibilno s ciljevima i vrijednostima
Europske unije kojoj BiH s pravom teži i za punopravno svoje
članstvo u njoj neprijeporno izražava i čitavim nizom radnji te
prihvaćenim dokumentima potvrđuje svoje opredjeljenje. Potreba za izradom i donošenjem novog ustava BiH sad je već imperativ. Bosna i Hercegovina je za njega već prihvatila tako da kažem
europski okvir te s njime neke od najvažnijih ciljeva i vrijednosti
iz kojih će on sadržajno proizlaziti i koje će biti temeljom za njegovo tumačenje. Njegovom izradom i prihvaćanjem, nadam se,
ponajprije će se odgovoriti na legitimna očekivanja svih u BiH
radi ostvarivanja i zaštite njihovih individualnih i kolektivnih
prava te stvoriti ustavnopravne pretpostavke za zajednički život
poštujući i njegujući različitosti multinacionalnost i multikonfeksionalnost u demokratskom višestranačkom društvu, socijalnom i tržišnom gospodarstvu, uspostavljenom na slobodnom
kretanju rada, roba i kapitala radi ostvarivanja prosperitetnog
razvoja, iskorjenjivanja siromaštva, a u međuljudskim odnosima
otklonit će se netrpeljivost zbog toga što je netko drugačiji i uspostaviti odnose poštivanja, povjerenja i zajedničkog življenja u
jednakosti pred zakonom svih i svakoga i jednakoj primjeni zakona i prava u istovrsnim slučajevima za sve bez diskriminacije.
Na kraju ovog rada, umjesto zaključka, iz rada izdvajam nekoliko, po meni bitnih, sintetički iskazanih stajališta koji mogu
imati značaj kako konstatacija u izvjesnom smislu tako i teza na
kojima počiva.
Daytonski mirovni sporazum u Bosni i Hercegovini, u čijem je
sadržaju temeljem Aneksa 4. i Ustav Bosne i Hercegovine postigao općeprihvatljive i hvalevrijedne ciljeve, jer je omogućio i
uspostavio mir, zaustavio je daljnja ratna djelovanja, pogibije i
stradanja te razaranja i uništavanje privatne i javne imovine.
386
Ustav Bosne i Hercegovine po svojoj pravnoj prirodi, koja proizlazi iz načina njegova donošenja, njegova sadržaja, ustavnopravnog i stvarnog položaja, njime utvrđenih vrednota i ciljeva koji
su osnova novog konstitucionalizma društvene i državne zajednice, promatran u odnosu na postojeće ustavnopravne modele u
svijetu je svojevrsni novum – model sui generis. Polazeći od njegove pravne prirode moglo bi se reći da se radi o pragmatičnom
ustavnopravnom eksperimentu koji je trebao (i jeste) omogućiti
uspostavu mira u Bosni i Hercegovini.
Ustav Bosne i Hercegovine nije kompatibilan niti podesan za
usklađivanje s pravnom stečevinom Europske unije. Uspostavio je državu koja nije funkcionalna, s nizom otvorenih pitanja
i problema, s čime i zbog čega Bosna i Hercegovina ne može biti
primljena u Europsku uniju. Zbog toga će se, ako ne prije, a ono
makar u postupku njezinog pridruživanja Europskoj uniji, radi
razrješavanja ovih pitanja i problema trebati donijeti novi ustav
Bosne i Hercegovine, koji će biti kompatibilan ustavima suvremenih demokratskih država, prije svega članica Europske unije,
pa i samom njezinom ustavu odnosno Lisabonskom ugovoru.
Kao jedan od temeljnih vrijednosti na kojima počiva i iz kojih
proizlazi njegov konstitucionalizam, Ustav Bosne i Hercegovine
uzima konstitutivnost tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri oni to jesu ako:
a) de facto i de iure nisu samostalno sudjelovali u njegovu donošenju
pa se radi o eklatantnom primjeru tzv. nametnutog ustava;
b) je ostvarivanje njihove konstitutivnosti primarno uređeno tako
(osim ustroja vlasti na razini BiH) da se realizira u entitetskim
sastavnicama, a ne na nivou cjelovite Bosne i Hercegovine;
c)se u pojedinom entitetu (npr. Republici Srpskoj) konstitutivnost
druga dva naroda u realnosti svodi više na položaj nacionalne
manjine, a ne konstitutivnog naroda. Slična je situacija i u ostvarivanju konstitutivnosti Srba u Federaciji Bosni i Hercegovini;
d) se imaju u vidu slučajevi faktične nejednakosti između dva konstitutivna naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, u izboru i
imenovanju njezinih predstavnika na nivou Bosne i Hercegovine, a proizlazi iz nesrazmjera u broju pripadnika pojedinog konstitutivnog naroda te iz prisustva preglasavanja u ostvarivanu
višestranačkog izbornog sustava.
e) je reguliranje i ostvarivanje načela konstitutivnosti tri naroda
potpuno zanemarilo i onemogućilo ne samo izbor već i samo ko387
ordiranje iz reda „drugih“ (nacionalnih manjina koji žive u BiH)
u organe Bosne i Hercegovine (npr. Dom naroda, Predsjedništvo
ili Ustavni sud BiH.).
Ustav Bosne i Hercegovine ustrojava Bosnu i Hercegovinu kao
složenu državu – uniju utemeljenu na načelima koja su prisutna
i kod konfederalnih i kod federalnih država. Bosna i Hercegovina
složena je država od dva entiteta. Njezina dodatna osebujnost
se ogleda u tome što je ona kao složena država istodobno složena od dva subjekta s velikim brojem sadržajnih ovlasti i državnih obilježja koje imaju karakter državnosti, od čega je jedan od
njih i sam složeni subjekt, što potvrđuje i njegovo ime: Federacija Bosne i Hercegovine. To je ključni argument zašto Bosna i
Hercegovina kao složena država u samom svom imenu ne sadrži
pojmovno određenje iz kojeg bi se razabirala njezina složenost.
Paradoks je tu. Složena država je složena. Od jedne jedinice, koja
je s aspekta ocjenjivanja njezinih državnih obilježja također složeni „državni“ oblik, nastala je država koja nema usporediv primjer u svijetu.
Ustav Bosne i Hercegovine priznao je i potvrdio unutarnju teritorijalno-političku podjelu Bosne i Hercegovine na temelju etničkih granica koje su uspostavljene kao rezultat ratnog djelovanja,
a ne ostvarenih društvenih vrijednosti i realnosti koji proizlaze i
temelje se na razvoju bosanskohercegovačkog kao multikonfensionalnog i multinacionalnog društva.
Uz konstitutivnost tri naroda, pored inih je jedna od temeljnih
ustavnih vrednota konstitucionalizma bosanskohercegovačkog
društva kao i kod svih suvremenih višestranačkih demokratskih
država – ljudska prava i temeljne slobode. Ustav Bosne i Hercegovine nije pronašao odgovarajuće instrumente kako da izbjegne moguću dihotomiju između ostvarivanja konstitutivnosti
tri naroda i ostvarivanja zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Posljedice su vrlo ozbiljne jer se izražavaju u nejednakosti,
neravnopravnosti i podjelama između građana koji su pripadnici
tri konstitutivna naroda i onih koji im ne pripadaju.
Bosna i Hercegovina svojim ulaskom u Vijeće Europe, članstvom
u Partnerstvu za mir NATO-a, potpisivanjem sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju itd. prihvatila je političko-pravni okvir
te temeljne vrednote i ciljeve koji su podloga za usklađivanje i
donošenje njezina novog ustava. Ona mora donijeti ustav koji
će biti u cijelosti kompatibilan s ustavnim vrijednostima i ciljevima Europske unije sadržanim u njezinim ustavnopravnim do388
kumentima s jedne strane, a s druge strane koji će biti kvalitetna
ustavna osnova za donošenje zakona i drugih propisa unutar Bosne i Hercegovine i njezinih sastavnih dijelova (entiteta ili drugih
oblika) da bi na najbolji mogući način uredili društvenu i državnu zajednicu na načelima multinacionalnosti i multikonfesionalnosti, zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, višestranačkoj
demokraciji, podjeli vlasti i decentraliziranoj državi. Dakako, on
mora biti i validna osnova za uspostavu pravnog poretka koji će
u cijelosti biti utemeljen i usklađen s njim, ali i s pravnom stečevinom Europske unije.
Zadaća i odgovornost da donese takav Ustav u Bosni i Hercegovini je u isključivoj nadležnosti ustavom utvrđenih državnih tijela
Bosne i Hercegovine. Dakako, politička odgovornost za taj posao
primarno leži na političkim strankama (i to parlamentarnim) u
zemlji. Vjerujem da će ju one iskoristiti te da će dodatno u cilju
da dobiju što bolji ustav koji je prihvatljiv za sve i koji otvara perspektivu za bolji život (u Bosni i Hercegovini i s njim u Europskoj
uniji), svih njezinih građana, u njegovu pripremu izradu i donošenje uključiti sve koji hoće, znaju i mogu pridonijeti ostvarenju
tog cilja od pojedinca preko udruga i vjerskih organizacija do nositelja stručnih, znanstvenih, kulturnih i umjetničkih autoriteta.
Literatura
Ademović, N., Ustavi i demokracija; strani utjecaji i domaći odgovori. Slučaj Bosne i Hercegovine (rukopis – privatna arhiva M. A.)
Arlović, M. (2008), Ustavnopravna analiza uspostave Hrvatske zajednice (Republike)
Herceg-Bosne (osobito s aspekta njezinog mogućeg osamostaljenja, odvajanja i pripojenja Republici Hrvatskoj). Ekspertiza – dokaz obrane na suđenju
u Haagu optuženoj „šestorki“ iz BiH (rukopis), Zagreb.
Ćurak, N. (2006), Obnova bosanskih utopija, Sarajevo – Zagreb.
Dautbašić, I. (1997), »Pitanje protektorata u Bosni i Hercegovini«, Godišnjak P. F.,
Sarajevo.
Duvnjak, N. (1997), »Neki aspekti Daytonskog sporazuma«; u: Agresija na Bosnu i
Hercegovinu i borba za njezin opstanak 1992–1995. (zbornik), Sarajevo.
Geršković, L. (1981), Suvremeni ustavni problemi, Beograd.
Gomien, D. (prir.) (1996), Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima,
Zagreb.
Häberle, P. (2002), Ustavna država, Zagreb.
Kasim, T. (2000), Ustavno pravo, Sarajevo.
Kuzmanović, R. (2002), Ustavno pravo, Banja Luka.
389
Merkel, W. (2011), Transformacija političkih sustava, Zagreb.
Miljak, Z. (2006), Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Zagreb.
Odluka u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska
prava.
Pobrić, N. (2000), Ustavno pravo, Mostar.
Sokol, S., Smerdel, B. (1996), Ustavno pravo, Zagreb.
Tuđman, M. (2005), Istina o Bosni i Hercegovini. Dokumenti 1991.–1995. g., Zagreb.
Ugo, V. (2012), Avetinjska stvarnost narativne politike, Sarajevo.
Ugovor iz Lisabona. O izmjeni Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske
zajednice (2007/c 306/01) (prijevod).
Ustav BiH, Sarajevo, 1999.
Ustav SFRJ, s ustavima socijalističkih republika i autonomnih pokrajina (zbornik), Beograd, 1974.
»Ustav SR BiH«, u: Ustav SFRJ, s ustavima socijalističkih republika i autonomnih pokrajina (zbornik), Beograd, 1974.
EQUALITY AND CONSTITUTIVITY OF NATION, HUMAN
RIGHTS AND FUNDAMENTAL FREEDOMS IN THE
CONSTITUTION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
(de lege lata and de lege ferenda)
Today’s Bosnia and Herzegovina is organised according to the
Dayton Peace Agreement and its Annex IV, which is in fact her
Constitution.
The Dayton Peace Agreement and the Constitution of BiH have
completed the tasks and goals set before them, and have met
the expectations of the International Community on the one
hand, but also in the war involved participants who are their
signatories on the other hand. They ensured the end of the
conflict, stopped the war, destructions, and other sufferings of
the population, devastations and the destruction of property.
However, according to the constitutional and legal theory and
practice there is no doubt that Bosnia and Herzegovina has
been organised as a legal entity in terms of the international law
which today is incompatible with any familiar state form, least
of all, regarding the merit system, with the countries with a wellformed democracy which are members of the European Union.
Regardless of what the constitutional-legal basis for the pro390
tection of human rights and freedoms, rights, freedoms and
the protection of ethnic minorities and their members whether
directly or indirectly contains in its formal content, the Constitution itself has organised the state authority on the national
and entity level in that way that it has not ensured their implementation on these levels, especially starting from the rights
and freedoms of the members of ethnic minorities. This is especially evident in the inability to implement their rights during
the election of its representatives into the offices of entity and
state authority, but also in other rights arising from the rights
of managing and decision making regarding public policy and
public affairs of interest for all, therefore for them as well. Even
the European Court Of Human Rights has passed its verdict on
the matter in the so-called Sejdić and Finci case.
The responsibility for such a situation is generally shifted to the
Dayton Peace Agreement and the Constitution of BiH, with the
explanation that nothing can be done while they are in force,
that is until they are modified by the International Community.
Naturally, starting from the viewpoint that the constitutional order and the Constitution of Bosnia and Herzegovina can only
be changed with the consent of the International Community.
Holders of such viewpoints are wrong. Simply on the ground
that the exclusive jurisdiction for the modification, amendment
or passing of a new Constitution is in the hands of the Parliament Assembly of Bosnia and Herzegovina and this by force
of the Constitution itself, naturally in compliance with the prescribed procedures in it.
Today it is completely clear that the Constitution of BiH as it is
now has to undergo more thorough and more radical changes.
Not only because of its incompatibility with the constitutions
of other democratic countries, but primarily because it is not a
valid instrument for the implementation of fundamental values
and goals which Bosnia and Herzegovina seeks to attain and
which have been chosen by all three constituent peoples and
all other citizens. These are the values and goals which the European Union protects as its legacy itself and which it seeks to
attain. Bosnia and Herzegovina has shown and supported such
a commitment, wishing to become a full member of the European Union, what can be seen in the accession, signing and
adoption of a series of documents of the North Atlantic Treaty
Organization (NATO), the Council Of Europe and the European
Union. All that has been said hints at the conclusion that the
constitutional-legal framework of BiH for the implementation
of the stated goals and values is currently too-tight, and that
amendments of the Constitution of BiH are necessary for their
391
implementation, and the accession to the European Union.
Therefore, it has to be volens nolens changed, the sooner the
better.
Key words: Dayton Peace Agreement, the Constitution of BiH,
human rights and freedoms, the right of freedom and protection of ethnic
minorities and their members, modification of the Constitution, goals and values of democratic countries, compatibility, rights of the constituent peoples,
accession to the European Union.
GLEICHBERECHTIGKEIT UND VOLKSGRUPPEN,
MENSCHENRECHTE UND GRUNDFREIHEITEN IN DER
VERFASSUNG BOSNIEN UND HERZEGOWINAS
(de lege lata i de lege ferenda)
Das heutige Bosnien und Herzegowina wurde mit dem Friedensabschluß von Dayton und seiner Anlage IV eingerichtet,
welche eigentlich seine Verfassung ist.
Der Friedensabschluß von Dayton und die Verfassung Bosnien
und Herzegowinas haben ihnen aufgelegte Aufgaben und Ziele
durchgeführt und haben die Erwartungen der internationalen
Gemeinschaft erfüllt, aber auch der im Krieg involvierten Beteiligten die auf der anderen Seite ihre Unterzeichner sind. Sie
haben die Aufhebung des Konfliktes ermöglicht, den Krieg ,
das Unheil und andere Leiden der Bevölkerung, die Zerstörung
und Vernichtung des Besitztums beendet. Jedoch für die Verfassungstheorie und Praxis gibt es keine Zweifel dass Bosnien und Herzegowina, eingerichtet als staatlicher Rechtsträger
heute nicht vereinbar mit irgendeiner bekannten staatlichen
Form ist und nach dem Wertsystem am allerwenigsten vereinbar mit Ländern einer entwickelten Demokratie, den EG-Mitgliedstaaten.
Ungeachtet davon, was die verfassungsrechtliche Grundlage
in seinem formalen Inhalt, sei es direkt oder indirekt beinhaltet,
für den Schutz der Menschenrechte und Freiheiten, der Rechte, der Freiheiten und den Schutz nationaler Minderheiten und
ihrer Zugehörigen, die Verfassung selbst hat die Staatsmacht
auf der staatlichen und entitätlichen Ebene so eingerichtet und
dabei auf diesen Ebenen nicht seine Durchsetzung gesichert,
392
hauptsächlich wenn man von den Rechten und Freiheiten der
Zugehörigen nationaler Minderheiten ausgeht. Dieses offenbart sich insbesondere in der Unmöglichkeit der Durchsetzung
ihrer Rechte bei der Wahl eigener Repräsentanten in die Institutionen der entitätlichen und staatlichen Macht, aber auch bei
anderen Rechten, die vom Recht der Führung und Entscheidung über öffentliche Politiken und öffentliche Angelegenheiten im allgemeinem Interesse stammen, daher auch für diese.
Darüber hat der Europäische Gerichtshof für Menschenrechte
im sog. Fall Sejdić und Finne sein eigenes Urteil gefällt.
Für einen derartigen Zustand, wird grundsätzlich die Verantwortung lakonisch auf den Friedensabschluß von Dayton und
die Verfassung Bosnien und Herzegowinas übertragen, mit der
Erläuterung dass man nichts unternehmen kann solange diese
in Kraft sind, bzw. solange sie die internationale Gemeinschaft
nicht ändert. Natürlich, ausgehend vom Standpunkt, dass man
die verfassungsmäßige Ordnung und die Verfassung Bosnien
und Herzegowinas nur mit der Einwilligung der internationalen
Gemeinschaft ändern kann.
Die Träger derartiger Standpunkte sind nicht im Recht. Geradezu weil die ausschließliche Zuständigkeit für Änderungen,
Ergänzungen oder Verabschiedungen einer neuen Verfassung
in den Händen der parlamentarischen Versammlung Bosnien
und Herzegowinas liegt und zwar in der Macht der Verfassung
selbst, selbstverständlich im Einklang mit dem ordnungsgemäßen Verfahren.
Heute ist es völlig klar dass die Verfassung Bosnien und Herzegowinas wie sie jetzt besteht eine ausführliche und gründliche
Änderung erleben muss. Nicht nur wegen ihrer Inkompatibilität
mit der Verfassung demokratischer Staaten, sondern insbesondere deswegen weil sie kein valides Mittel für die Umsetzung
grundlegender Werte und Ziele ist, welche Bosnien und Herzegowina anstrebt und für die sich alle drei Volksgruppen und
alle anderen Bürger entschloßen haben. Das sind Werte und
Ziele welche die Europäische Gemeinschaft geerbt hat und anstrebt. Bosnien und Herzegowina hat eine derartige Einstellung
erwiesen und befürwortet mit dem Wunsch ein vollberechtigter EG-Mitgliedstaat zu werden, was mit dem Beitritt, der Unterzeichnung und der Annahme einer Reihe an Urkunden der
NATO, des
Europäischen Rates und der Europäischen Gemeinschaft bezeugt wird. Alles angeführte weist auf die Schlussfolgerung hin,
dass der verfassungsrechtliche Rahmen Bosnien und Herzegowinas für die Durchsetzung der angegebenen Ziele und Werte
heute zu eng ist, wie auch wegen des Bedürfnisses ihrer Ver393
wirklichung und für den Beitritt zur Europäischen Gemeinschaft
ist die Änderung der Verfassung Bosnien und Herzegowinas
erforderlich. Die Verfassung muss sich wegen diesem volens
nolens sobald wie möglich-ändern, je früher, desto besser.
Schlüsselwörter: Friedensabschluß von Dayton, Verfassung Bosnien und Herzegowinas, Menschenrechte und Freiheiten, Rechte der Freiheit
und des Schutzes nationaler Minderheiten und ihrer Zugehörigen, Verfassungsänderungen, Ziele und Werte der demokratischen Staaten, Vereinbarkeit,
Rechte der Volksgruppen, Integrierung in die EG.
394
AUTORIZIRANI TRANSKRIPT RASPRAVA
395
396
1. SESIJA:
CIVILIZACIJSKI I RELIGIJSKI INSTRUMENTARIJ ZA NOVU
POLITIČKU KULTURU I NOVI USTAV BIH
Rasprava
Moderator: Alen Kristić
1. Ugo Vlaisavljević:
Kod predavanja Regine Ammicht Quinn
čini mi se da je u prijevodu bila pogreška, ako se ne varam, rečeno je ustvari za
nacije, za etnije, države, da je to uvjetno
pripadanje. U izlaganju se to pojavilo kao
bezuvjetno pripadanje. Dakle, da li je istina da je razlika između pripadnosti Bogu
ili religiji, posvećenosti religiji ili svetom,
bezuvjetno pripadanje, za razliku od svakog drugog pripadanja, pa otuda slijedi,
kako smo razumjeli, da je ovo uvjetno pripadanje već uvijek uključeno u beskonačni
horizont bezuvjetnog pripadanja? Čini mi
se da je to važno naglasiti na početku ove
naše konferencije.
2. Alen Kristić:
Hvala lijepa na opasci oko prijevoda i pitanja, a pitanje se tiče prof. Tótha pa ću ga
prevesti.
3. András Máté Tóth (prijevod s
njemačkog Alen Kristić):
Dakle svi mi danas na ovom mjestu okupljeni činimo jednu zajedničku obitelj
postsocijalističkih zemalja i zbog toga ću
397
govoriti sasvim otvoreno. I u Mađarskoj
osjećam da su stavovi i učenja Crkava jako
izloženi, prijemčivi za nacionalističke postavke. Prioritet etničkoj pripadnosti, pripadnosti nacionalnoj tradiciji, veći je nego
prioritet pripadnosti kršćanskoj objavi.
Ali kad to kažem, ne želim biti naivan,
kao da bi nacija bila nevažna ili da bi nacionalna tradicija bila nevažna za Crkve.
To bi bilo krivo, loše. Ali iz trenutnih političko-kulturalnih razloga važnost nacionalnog identiteta veća je od ovih drugih,
općih, koje bih nazvao interkulturalnim
vrijednostima i pripadnostima. Posljednje što želim reći jest to da za kršćane, ne
samo katolike, nego za sve kršćane, ovo
razdoblje predstavlja šansu da etnička pripadnost u ovim turbulentnim vremenima
bude više vezana uz objavu. Dakle da bude
vezana za ono bezuvjetno kršćansko učenje iz objave, da bi se time relativizirao naš
odnos prema nacionalnim identitetima i
prošlosti, a to bi omogućilo da se relativiziraju i naša iskustva patnje, da se relativizira naša nacionalna pripadnost, ali i da se
sve u njoj pozitivno, pa i iskustva patnje,
naglašavanjem, usredotočenjem na objavu
sačuva.
4. Regina Ammicht Quinn
(prijevod s njemačkog Alen
Kristić):
Dok sam pripremala svoje izlaganje, čitala
sam knjigu „Rat i mir u BiH“ i jako mi je
teško bilo razumjeti neke dijelove koji govore o odnosu etničkog, nacionalnog kod
vas. Svaka kultura posjeduje u sebi specifično bogatstvo i kad ulazi u nju, kršćanstvo se inkulturira na različite načine tako
da dolazi do jednog spoja koji omogućuje
da kulturalna različitost govori u kršćanstvu, a i da kršćanstvo progovara na različite načine u pojedinim kulturama. Kako
bi se kršćanstvo moglo živjeti kao inkulturacija kod vas, na vašim prostorima, a da
to istodobno ne postane nacionalizam?
5. Franjo Topić:
Pozdravljam sve govornike. Drago mi je
da fra Mijo nije zaboravio Bosnu i Hercegovinu. Ne znam samo je li onaj amblem
na pozivnici… znači li to da ćemo glasati o
osam kantona, županija, je li to prijedlog
ove konferencije? U tome kontekstu, ne
znam hoće li poslije biti prilike, volio bih
profesora Lasića pitati što on misli, što je
moguće i realno rješenje u ovoj BiH. Sve
su dvojbe… ovo ne valja, ovo ne valja, ali
što je najbolje i što je moguće u ovakvoj i
sadašnjoj BiH?
6. Mile Lasić:
I ja sam više stručnjak za opisivanje stvari,
nego dobar prorok. Pitanje – što će biti s
BiH, koje postavlja vlč. profesor Topić, je
pitanje za milijun dolara. Ne bi bilo loše
kad bi moglo biti onako kako to priželjkuje moj kolega i prijatelj dr. Nerzuk Ćurak,
kada priziva rješenje zvano corpus separatum za BiH u EU. Nažalost, takvo što nije
moguće i nije realno očekivati. Jer, takvo
rješenje podrazumijeva tek naknadnu
transformaciju, da nas EU pusti ovakve
398
kakvi jesmo unutra i da im pravimo nered.
Ja se i Nerzuk tu i tamo malo razlikujemo,
a suštinski dopunjujemo i po ovom pitanju. Riječ je o nužnosti autotransformacije kako bismo postali kompatibilni s EU:
putem stjecanja statusa kandidata, otpočinjanja pregovora i preuzimanja „Akija“
(Acquis). Ovakvi kakvi sada jesmo, nismo
ni za gdje, a kamo li za EU! Mi smo jednostavno failure state, država sklona padu ili
pred iščeznućem.
Razumijem i ove i neke druge razgovore
koji su već najavljeni kao početak potrage za društvenim konsenzusom ili novim
„društvovnim dogovorom“ o BiH. Dakako,
do bilo kakvih poželjnih rezultata može
se doći samo ako se bude u ovoj potrazi
tragalo na način nove paradigme, u ovome smislu kako ju je doticala i kolegica do
mene, gospođa Regina Quinn. Dakle prvo
moramo početi otvarati temeljna pitanja
naših nesporazuma, na način nove paradigme, što znači moramo prestati dovoditi
druge u pitanje, ili naturati svoje gledište
drugomu, pogotovo ako to podrazumijeva negiranje nečijeg identiteta ili nečijeg
prava na različitost. To je temeljna pretpostavka da bi se uopće bilo što mislilo
dalje. Dakle, rješenja neće biti, ili neće biti
onakva kakva može domisliti samo jedna
strana, nema nikakvoga govora o tome,
nego ova kompleksna potraga podrazumijeva mukotrpno dogovaranje i sposobnost postizanja kompromisa. Pri tomu se
ne smije zaboraviti da je BiH kroz povijest
opstala, što bi profesor Džaja kazao, ako
ništa drugo kao zemljopisni krajolik u postojećim granicama, kojeg je potrebno konačno urediti po mjeri jednakopravnosti
svih bos.herc. ljudi.
Razgovarao sam i s kolegom Šaćirom Filandrom na ovu temu; slažemo se kako
se radi o potrebi preustroja zemlje između onih koji prihvaćaju da je BiH njihova
zemlja, u kojoj je moguće zajedno živjeti.
To je prva pretpostavka. Druga, paralelna
pretpostavka s prvom, je priznanje da smo
različiti, a treća je shvatiti da je to sreća, a
nije prokletstvo. To se može uz malo dobre
volje. Zato je važno razumjeti naše identitete i biti sretan zbog bos.herc. osuđenosti
na mnoštvo, pluralnost identiteta, alteritet, koji – usprkos svemu – nije posve iščezao. Uostalom, pitanje identiteta u modernom svijetu nigdje nije stvar singulara,
nego plurala. Uz sve razumijevanje identiteta putem kršćanstva i Boga, dakle postoje i prosvjetiteljske teorije koje se dodiruju
s drugima i ne isključuju ni kršćanstvo, a
suštinski znače uvažavanje svih vjerskih,
nacionalnih i inih paradigmi, svih koje su
nenasilne, utemeljene na uvažavanju identiteta, a ne njihovom ništenju.
Plediram u potrazi za novim društvovnim dogovorom u BiH, i za BiH također,
za uvažavanje iskustava višenacionalnih
zemalja, tipa Švicarske, i kompleksnih
integracija, tipa Europske unije. Pomoću
oprobanih principa, i u jednom i u drugom slučaju, može se doći do ustavne konstrukcije, do društvovne suglasnosti, što
bi rekao dr. Küng, koju bi potom stručnjaci
pretvorili u ustavnopravni tekst, za što nisam stručnjak. Ja još vjerujem u ovu mogućnost, ali je hitna i nužna pretpostavka
da sveučilišta, fakulteti i instituti, akademije itd. prestanu toliko odmah biti centri
ideologizacije i manipulacije, koji imaju
zadaću učvrstiti dominantni narativ i svjetonazor političkih elita. Takvo razumijevanje suodnosa vlasti i sveučilišta, kulture
i znanosti, ta neskrivana ideologizacija i
sveučilišta i kulture i znanosti je i dovela
do katastrofalne situacije – da živimo u
zemlji „zarobljenog uma“ i jednodimenzionalnih ljudi. Slobodnih ljudi je u BiH vrlo
malo, a ako ih i ima, oni su na društvenim
marginama. Na sveučilištima je najgore to
što su profesori prihvatili i logiku cenzure
i autocenzure kao nešto posve normalno,
399
jer se bez prapočetne promjene u akademskim zajednicama ne mogu uopće očekivati promjene u narativima i praksi naših
kvazipolitičkih elita, niti se bez toga može
doći do prijeko potrebite društvovne suglasnosti. Zbog toga bi akademska zadaća
prvoga reda, čak i naša dužnost, bila prisiliti elite da počnu realnije gledati na sebe
i oko sebe. Za početak im kazati kako ne
razumiju ni sebe, ni svijet oko sebe. Ne
povlađivati im dakle, nego im stalno „nabijati na nos“ istinu o stanju u društvu i o
njihovoj odgovornosti za to stanje.
Referirajući se na situaciju bos.herc. Hrvata, mora se kazati kako su se čitave
skupine hrvatskih intelektualaca upregle
govoriti tzv. poželjnim glasom sredine u
kojoj djeluju. Pri tomu su unaprijed i automatski osuđeni na neiskren i neznanstven
govor, jezik i logiku ketmanizacije zarad
vlastitih probitaka, što je i ljudska i umjetnička ili znanstvenička katastrofa. Dakle
ako ste se odlučili govoriti tim tzv. poželjnim glasom u zapadnom Mostaru, tada
govorite onako kako od vas očekuju ili žele
da čuju hrvatske političke elite, a osobni
probitak je zagarantiran. Ako ste pak profesor ili javni djelatnik u Sarajevu, tada govorite onim poželjnim glasom koji je ugodan takvima kakvi su Lagumdžija i Tihić,
govoreći figurativno. U ovom procijepu je
posebice nezgodno ne pripadati nikomu
doli svojoj struci i sebi samomu, pa ipak,
jedino je takav izbor dostojan čovjeka, odnosno pozvanja nezavisnog intelektualca
ili sveučilišnog profesora. Na pitanje vlč.
profesora Franje Topića dakle mogu samo
indirektno odgovoriti da je za spas BiH
potreban hitan otklon spram postojećih
dominantnih narativa i politika te ponuditi prijedlog društvovnog ugovora koji bi
u osnovi bio kombinacija potvrđenih konsocijacijskih iskustava i rješenja iz arsenala građansko-liberalnog uređenja složenih
zemalja ili uspješnih integracija tipa EU-a.
U međusobnim dopunama i korekcijama,
a ne u čistim političkim modelima, vidim
dakle mogući izlaz iz postojećega bos.herc.
bezizlazja.
Bilo bi loše, ako sam razumljen i od kolege Ćurka i drugih, da sam govorio o bošnjačkim duhovnim i političkim elitama
u singularu, a stalno plediram za plural.
To jednostavno ne bi bilo dobro, niti ja
tako mislim. Dakle izuzetno poštujem
čitavu skupinu intelektualaca ili političkih i kulturoloških ambijenata koji se u
bošnjačkom narodu zalažu za pluralnost,
uključivo i za neupitnu višenacionalnost
ove zemlje. Ali moram kazati da mi moj
osjećaj za mjeru stvari nalaže procjenu
kako su takvi nejači, nedovoljno glasni, ili
nedovoljno artikulirani. Kao da se upravo
među bošnjačkim intelektualcima ponajvećma šuti o ključnoj podvali, o svođenju
formiranih bos.herc. nacija na etniju kako
bi se, valjda, stekla ključna pretpostavka
za očuvanje BiH, što je tobože lakše ako se
radi o „jednosti“, nego o mnoštvu. Priča o
„prokletstvu mnoštva“ i prizivanju „jednosti“ u višenacionalnoj zemlji je međutim
vrlo opasna stranputica, o tomu mislim
vrlo kritično i slično kako nastupa i Ivan
Lovrenović. Pri čemu ne dovodim a priori u pitanje da je kod nekih koji prizivaju
„jednost“ posrijedi patriotizam, ako to bilo
što mijenja na stvari. Za mene je ova varijanta patriotizma neprihvatljiva, čak opasnija po opstojnost BiH na dugu stazu i od
nacionalizama. Mada sam i doslovce samo
„slobodni strijelac“, jedino tako umijem
svjedočiti svoju slobodu i osobnost, kao
znanstvenik tvrdim da je ravno katastrofi dovoditi u pitanje bilo koji kolektivitet,
pogotovu takve kakvi su nacionalni u višenacionalnim zajednicama. Neprihvatljiva
mi je dakle hvala bilo kojeg patriotizma
koji podrazumijeva formiranje bilo čega
uz eliminaciju nečega drugoga. Opet se,
dakako, vrtimo u krugu (ne)razumijevanja
400
identiteta kao otvorene mogućnosti življenja alteriteta.
Od naših borniranih razumijevanja patriotizma daleko mi je prihvatljivija varijanta
švicarskoga patriotizma, jer podrazumijeva respekt i države i svih njezinih etnija/
nacija, odnosno kantona. Pri tomu mi je
posebice simpatično što se Švicarci, ma iz
koje nacije ili kantona dolazili, ne natječu
u omiljenoj disciplini kod nas, nazovimo
je: „tko jače maše zastavama“. Uostalom,
sumnjam da će bos.herc. Srbi i bos.herc.
Hrvati ikada jednako zdušno mahati bos.
herc. zastavama kao što to čine Bošnjaci,
što i nije nužno. Potrebno je dakle početi
otvoreno govoriti, odnosno detabuizirati i
sve ono što je povezano s tzv. manifestnim
patriotizmima ili tzv. antinacionalističkim
nacionalizmom.
Vidim dakle one snage koje zovem liberalnim etnonacionalistima i multikulturalistima ili, Kymlickinim jezikom, „multikulturalnim građanstvom“ u defenzivi
u svim, pa i u bošnjačkom korpusu. To je
moj iskreni odgovor, kolega Nerzuk, što
ne znači da ih nema i više nego što ih ja
mogu uočiti. Obzirne liberalne nacionaliste smatram vrlo poželjnima i potrebnima, ako bih bio posve otvoren, ali ih ni u
jednom nacionalnom ili etničkom i političkom korpusu nema onoliko koliko bi bilo
potrebno kako bi mogli zajedno uvjerljivije posvjedočiti „novu paradigmu“. Izlažući
se rizicima, kazat ću: poželio bih ih što više
vidjeti u što skorije vrijeme i u zajedničkoj
fronti s interkulturalistima, kozmopolitima, u koje i sebe ubrajam, jer bez te vrste
susretanja i kod nas neće biti ništa od potrage za novim „društvovnim dogovorom“
u Bosni i Hercegovini.
„Mi ćemo se međusobno pojesti k'o žuti
mravi“, kazao je nekako tako pokojni
Branko Mikulić u Skupštini SFRJ 28. prosinca 1988. godine, u momentu kada je
napuštao poziciju predsjednika Saveznoga
izvršnog vijeća. Surova ratna razračunavanja i poratne pogubne demokraturske
tranzicije su mu dale za pravo. Ove sentence i ovih parabola se, naravno, izuzev
mene jedva netko više i sjeća. A morali bismo, jer i mi ovdje, 24 godine kasnije, ako
ovako nastavimo, „pojest ćemo se kao žuti
mravi“. Bojati se dakle budućnosti naših
„nezavršenih ratova“ (Ivan Lovrenović).
Samo ako multikulturalno razumijevanje
BiH odnese prevagu nad lažnom autorefleksijom o monolitnosti u prošlosti i
sadašnjosti, te ako napori za interkulturacijama postanu masovnijom pojavom,
možemo izbjeći „Minervinu sovu“, tragične i farsične reprize od prije dvije decenije. Krajnje je vrijeme dakle ugledati se na
multikulturaliste u svijetu koji su definitivno odnijeli prevagu i nad monokulturalistima i nad onim liberalnim konceptima
koji s pravom govore o građanskim pravima i slobodama, ali s nepravom zanemaruju kolektivitete. Nitko tko drži do sebe
ne niječe dakle više ni jedan od tisuća etničkih ili bilo kojih drugih identiteta, nego
se trudi ispraviti putem tzv. afirmativnih
akcija, tj. pozitivne diskriminacije, „krive
Drine“ iz povijesti nasilja, odnosno povijesti „stare paradigme“. Nitko ozbiljan
izvan BiH i regije tzv. zapadnoga Balkana i
ne dovodi više u pitanje tako čvrsto formirane kolektivne identitete kakvi su nacionalni, odnosno nacije. One se, primjerice u
EU-u, uostalom kao i nacionalne države ne
dokidaju, nego europeiziraju, putem teorija i praksi prenesenoga ili djeljivog suvereniteta, pozajedničenja politika, svekolikim
transnacionalizacijama i integracijama.
Kako li je samo moguće kod nas prizivati bilo kakva dokidanja poslije svih žalosnih povijesnih eksperimenata tipa „milet sustava“, ili onih a la Benjamin Kallay,
odnosno tragičnih i gorkih stranputica u
dvije Jugoslavije (i „endehaziji“ pride), u
401
konačnici, poslije svega što su tri bos.herc.
nacije uradile jedne drugima u posljednjim
balkanskim ratovima? I čemu više takvo
što? Ne bi li bilo krajnje vrijeme početi –
sljedbom „nove paradigme“ – graditi partnerstvo i zajedničku, interkulturalnu budućnost? Duboko sam uvjeren da je takvo
što potrebito i još uvijek moguće. Ali prvo
bi bilo potrebno educirati političke elite pa
im posve otvoreno kazati: „Oprostite, niste u pravu. To što vi radite, to je drveno
željezo“. One koji imaju moć, dragi Nerzuk, trebamo stalno upozoravati: „Stanite,
zaustavite se, pred ponorom smo!“
7. Ivo Lučić:
Osvrnuo bih se malo na izlaganje dr. Topića, koji je primijetio da ova slika Bosne
i Hercegovine ima nekoliko boja, čini mi
se da reče sedam, osam. On je automatski
primijetio da postoji opasnost od više načina glasovanja ili oglašavanja. Totalitarni
diskurs podrazumijeva samo dvije boje,
crnu i bijelu, naše i njihovo, dobro i zlo,
znači on je dualistički. Meni se svidjelo
ovo dizajnersko rješenje ponuđeno današnjem skupu gdje imamo više boja i gdje
postoji više viđenja Bosne i Hercegovine.
Tu smo da razgovaramo o njima. Naravno da se nećemo odmah složiti, možda se
nećemo nikada svi složiti o tome kakva
bi BiH trebala biti, ali mi se čini da bi je
najgore bilo u startu vidjeti samo u jednoj
boji, jer onda to apsolutno isključuje dijalog, isključuje razgovor. Nadam se da je to
bila samo retorička figura i da je dr. Topić
samo htio potaći raspravu. Hvala.
8. Nerzuk Ćurak:
Ja imam dva pitanja. Prvo za kolegu Lasića na osnovu njegovog uvodnog izlaganja.
Kakvo je Vaše mišljenje, kolega Lasiću, o
bošnjačkoj institucionalnoj i vaninstitucionalnoj politici u BiH? Koji su to politički i
općenito društveni akteri koji hoće izgradnju nacije-države na premisama konstitucije bosanske nacije i smatrate li da su te
ideje sa stanovišta moći jače i snažnije od
ideja nacionalne ravnopravnosti unutar te
iste politike?
Za profesoricu Reginu: stekao sam dojam
da snažno pledirate za važnost kulture sjećanja. Zanima me kakvo je Vaše mišljenje
o tome da li kultura sjećanja treba, i na koji
način, biti integrirana, ugrađena u politički poredak ili, naprotiv, politički poredak
treba potpuno osloboditi kulture sjećanja?
9. Mile Lasić:
Bilo bi katastrofa ako sam razumljen da
sam govorio o bošnjačkim duhovnim političkim elitama u singularu, a u pravilu
stalno plediram za plural. To jednostavno
ne bi bilo dobro, niti ja tako mislim. Dakle,
izuzetno poštujem čitav niz, čitavu skupinu intelektualaca ili političkih i kulturoloških ambijenata koji se u bošnjačkom
narodu također zalažu za pluralnost i za
višenacionalnost ove zemlje. Ali moram
kazati da je moj osjećaj za mjeru stvari
takav da procjenjujem da su oni nejači,
neglasniji, nedovoljno artikulirani. To je
moj osjećaj. Nego se na neki način šuti o
ključnoj podvali, a to je svođenje formiranih nacija na etniju kao prve pretpostavke,
kako bi se stekle pretpostavke potom za
ovo što se želi, pri čemu ja opet ne sumnjam da je po srijedi patriotizam, ja samo
želim kazati da je ta varijanta patriotizma
neprihvatljiva u ovom konkretnom slučaju, jer ja sam čovjek pojedinac, tako nastupam, dakle neprihvatljiva za mene. Neprihvatljiva mi je interpretacija patriotizma
koja podrazumijeva formiranje nečega uz
eliminaciju nečega. Nego mi je prihvatljiva varijanta švicarskoga patriotizma koji
podrazumijeva respekt ostalih i pri tome
da se ne natječemo tko bolje maše zasta402
vama. Sumnjam da će Srbi i Hrvati ikada
jednako zdušno mahati zastavama kao
što to čine Bošnjaci, i nije nužno to, dakle
potrebno je detabuizirati stvari. Ja vidim
ove snage, koje zovem stručnim znanstvenim jezikom multikulturaliste kao i sebe,
u defenzivi u bošnjačkom korpusu. To je
moj iskreni odgovor, kolega Nerzuk, a nije
da ih ne vidim. To je jedno, i smatram potrebnim, ako bih bio sad posve otvoren, a
to želim biti, svjedočeći novu paradigmu,
ja to nastojim izlažući se rizicima, htio bih
više vidjeti u većem broju i vidjeti u zajedničkoj fronti jer u protivnom neće biti
ništa od ovoga. Mi ćemo se izjesti k’o žuti
mravi, što bi rekao pokojni Mikulić kad
je napuštao poziciju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Dakle ako mi ovako
nastavimo, mi ćemo se pojesti kao žuti
mravi, mi ćemo zaista doživjeti budućnost
sa nezavršenim ratom. U protivnom, ako
fronta bude širena, multikulturalisti su u
svijetu definitivno odnijeli prevagu, nitko
ozbiljan ne niječe ni jedan od šest do osam
tisuća etničkih identiteta, već se putem
afirmativne akcije i na druge načine ispravljaju krive Drine iz povijesti. Ali nitko
ozbiljan i ne dovodi, koliko ja znam, izuzev
u BiH, u pitanje formirane nacije. Što to
znači zaboga? Čemu to? Kako je moguće
takvo nešto poslije žalosnih iskustava sa
eksperimentom tipa Kallaya, poslije svega što su doživjele sve ove nacije u međusobnim obračunima? I čemu to? Moguće
je obrnuto, posve obrnuto, i zajedno. Ja
sam duboko uvjeren da je moguće. Što je
potrebno? Pa potrebno je otvoreno kazati
elitama: „Oprostite niste u pravu. To što vi
radite, to je drveno željezo“. Dakle stanite,
zaustavite, onima koji imaju moć, dragi
Nerzuk, treba kazati otvoreno. I ovo nisu
etnička pitanja, ovo su etička pitanja, dakle naša zajednička pitanja.
10. Regina Ammicht Quinn
(prijevod s njemačkog Alen
Kristić):
Odgovor na pitanje treba li kulturalno sjećanje, kultura sjećanja, biti integrirana u
političke strukture, politički ustroj, u svakom je slučaju da, i to na dvije razine. Prva
razina je razina javnih znakova, obilježja
koja mogu imati različite oblike, od nekih
spomenika, satova povijesti i slično. A ono
što je važno jest to da moraju imati određenu kvalitetu, odnosno da mogu biti posvećeni vlastitoj krivnji, dakle da podsjećaju
na vlastitu krivnju, ili vlastitoj slavi, dakle
da podsjećaju na vlastite pobjede. Živeći u
Njemačkoj, svoju sam djecu odgojila tako
da budu usmjereni prema kulturi sjećanja
vlastite krivnje, a ne slave, zato što u tome
vidim imperativ i pozitivnu provokaciju.
Što se tiče druge razine, više se tiče onoga
u užem smislu političkog, dakle riječ je o
ljudskim pravima, a i tu imamo oba aspekta, ne samo pamćenje vlastite krivnje nego
i slave, ali ono što je bitno na ovoj razini
jest to da se budno bdije nad primjenom
takvog integriranja i prakticiranja.
11. Ivan Vukoja:
S obzirom da sam urednik časopisa Status, kojemu u podnaslovu stoji određenje
„magazin za političku kulturu i društvena
pitanja“, bilo mi je posebno zanimljivo slušati izlaganje profesora Lasića u svezi stare
i nove paradigme političke kulture, pa bih
molio, ako je moguće, vjerojatno se to spominje u tekstu, da nam navede i neke konkretne primjere djelovanja iz okvira stare
i nove paradigme. Neke primjere iz naše,
bosanskohercegovačke sadašnjosti. Hvala.
403
12. Mile Lasić:
Ogroman je broj primjera „stare paradigme“ i u svijetu i kod nas. Gotovo sve što
nas okružuje je u njezinom obzorju, jer je
rezultat realpolitike ili politike sile, nametanja drugima golom ili pravnom silom
svojih interesa i vrijednosti kao općih.
Zapravo, svi silnici, bili oni centralisti ili
unitaristi ili „monokulturalisti“, pripadaju
staroj paradigmi. Pa ipak, u svijetu, posebice u EU-u, se počinje događati nešto
novo, misle se i stidljivo događaju raznovrsne transnacionalizacije i interkulturacije. No mi se ovdje ne bavimo primarno
s time, nego našom nimalo ružičastom
stvarnošću, pa ću i izrijekom kazati kako
i zagovornici „bosanske nacije“ i „bosanske države“ nesumnjivo pripadaju „staroj
paradigmi“. Zapravo, svatko tko niječe bilo
koji formirani identitet je automatski pripadnik stare paradigme. Kao i svatko onaj,
uostalom, koji ignorira možda i posljednju
šansu koju upravo BiH nude načela i konsocijacijska iskustva EU-a. Jednom riječju,
mi nemamo nikakvih iskustava s vizijom
zvanom „nova paradigma“, jer je naše iskustvo palanačko i nasilničko, a stvarnost
demokraturska. Projekt nove paradigme
je, dapače, projekt vizije, projekt slobodnih ljudi koji ne robuju autoritetima i mitologijama iz vlastite nacionalne i političke
povijesti.
U tom pogledu mogao bih navesti stotine
primjera. Uz sav respekt za intelektualne
dosege nekih dragih ljudi i uglednih znanstvenika, kolega profesora, morao sam
primijetiti kako je ogromna pogreška, ili
zabluda, svoditi naciju na etniju, uključivo
kako to čini među mnogima unutar bosanskog ili bošnjačkoga kulturološkog kruga i
profesor Džemal Sokolović. Recenzirao
sam nedavno i zanimljivu knjigu o procesu
približavanja BiH Europskoj uniji, u kojoj
se poručuje, bez okolišanja, kako je nužno dovršiti dekonstituciju naroda u BiH,
ukinuti domove ili vijeća naroda u parlamentima i tomu slično. Potom bi nam, valjda, naglo krenulo!? I o tomu opširnije u
referatu, ali sam s tim u vezi dužan kazati
kako ovakav pristup znači totalno nerazumijevanje onoga suštinskog što se zbiva u
EU-u i što nam je činiti. Dakle ne radi se
o potrebi ukidanja bilo čega ili bilo koga,
nego o tomu da takvi kakvi jesmo dopustimo da pravnodržavna kultura, kultura
nove paradigme stigne i na naše prostore.
I da potom, sljedbom i tijekom preuzimanja „Akija“, učinimo ponajbolje od sebe
i u interesu naše djece. S obzirom da mi
djeca žive u nekom uređenijem svijetu,
izbjegavam ovu vrstu frazeologije, ali se
radi doista o tomu kako ne možemo uopće
imati perspektive, ukoliko nismo u stanju
urediti odnose u našoj zemlji na sličan način kao u uređenijim složenim europskim
državama, bile one unutar ili izvan EU-a.
U zaključnoj formi, u odgovoru na pitanje
Ivana Vukoje, kazao bih kako su možda i
najtragičniji i najkontraproduktivniji privrženici „stare paradigme“ upravo tzv. dogmatski liberali, dakle oni koji protežiraju
princip „jedan čovjek jedan glas“ u višenacionalnim zemljama poput BiH. Koliko
god bilo riskantno sporiti se s njima, mora
se kazati, bili oni toga svjesni ili ne, u višenacionalnim zemljama se ovo prekrasno
načelo u pravilu pretvara u načelo majorizacije, te ne stimulira nego onemogućuje
nastanak „demosa“ i poželjnoga pluralnog
političkog ambijenta, u krajnjem ružnu
majorizaciju većinskog ethnosa nad manjinskim. Dakako, i mi koji ovaj liberalni
princip uvažavamo, ali ga dovodimo u pitanje u današnjoj uneređenoj BiH, kao što
smo se takorekući jučer bunili protivu njega i u pokojnoj SFRJ, znamo da je upravo
on osnova političke artikulacije i organiziranja u zrelim demokracijama i jednonacionalnim društvima. Ali, mi živimo u višenacionalnoj, ratom uništenoj i po svim
404
šavovima izdijeljenoj zemlji, koja vapi za
stabilizacijom, pa se izlaz iz bezizlazja nužno nameće u konsocijacijskim rješenjima,
u zaštitama i pojedinaca i kolektiviteta, u
kulturnim i institucionalnim autonomijama i paritetima, te tek potom u njihovim
mogućim liberalnim dopunama i korekcijama. Dakle, moguće je zamisliti, umjesto
javašluk konsocijacije koju prakticiraju
bos.herc. političke elite i „odgovornu konsocijaciju“ i njezinu potrebitu korekciju
putem mehanizama liberalne provenijencije. Ali, to se prvo mora razumjeti, pa
potom ozbiljno diskutirati i o tomu postići
konsenzualni dogovor.
Usput kazano, kada Habermas govori o
nadopuni postojećih identiteta, on zahtijeva regulirane procedure, jer su procedure
jednako važne koliko i institucije. Nikada
nije samo ideja dovoljna. Potrebito bi bilo,
dakle, graditi i institucije i procedure koje
će onemogućiti majorizaciju, a stimulirati
artikulaciju političkog, vjerojatno za početak nužno samo unutar nacionalnog, kako
bi se u daljnjoj izvedbi napravilo od etničke
zajednice političku zajednicu i kako bi se i
BiH jednog dana uredila - sukladno njezinim specifičnostima – kao stabilna i funkcionalna demokracija. BiH nema nikakvih
izgleda, dakle, nalikovati jednonacionalnoj Njemačkoj, ali bi mogla početi nalikovati nekim drugim uređenim prostorima,
odnosno društvima nove paradigme, pod
uvjetom da se odmah prestanemo ponašati na način „stare paradigme“.
13. Zilha Spahić Šiljak:
Dobar dan! Pred kraj ove rasprave također
bih željela uputiti pitanje profesoru Lasiću. Vi ste govorili o novim paradigmama,
novom društvenom ugovoru, vrlo lijepo.
Mene zanima gdje je rodna perspektiva
tog novog društvenog ugovora, gdje su
žene u ovoj raspravi, osim jedne panelisti-
ce koju imamo na cijeloj Konferenciji, dakle koliko su uopće žene uključene u ove
razgovore i da li uopće rodne perspektive
ima u ovom novom društvenom ugovoru,
odnosno novoj paradigmi koju vi predlažete? Hvala.
na bilo koje nepravde, neće ni doći do legitimiranja prava na artikulaciju drugih podcijenjenih ili zakinutih društvenih skupina. Bez žena dakle nećemo moći napraviti
ništa ni u BiH što slutimo pod obzorjima
nove paradigme.
14. Mile Lasić:
15. Alen Kristić:
Ispričavam se uvaženoj kolegici, gospođi
Zilhi Spahić-Šiljak, ako sam i ja podlegao
mačističkoj retorici i logici, pa sam u mojemu pledoajeu za novu paradigmu izostavio, ili nisam dovoljno spomenuo žene. I
izrijekom ću kazati, bez novog pristupa
razumijevanju uloge žene u društvu, u
kulturi, znanosti ili gospodarstvu, nema
ni nove paradigme, nove političke kulture.
U nekom uređenijemu svijetu od našeg
se i u ovom pogledu daju vidjeti pomaci,
koje podrazumijeva „nova paradigma“, u
krajnjem došlo je do respektiranja na višoj razini svega onoga što zovemo gender
problematikom. Ma koliko bilo ili ne blisko vezano s novom vizijom žene, vrijedi
uočiti kako je u uređenijem svijetu došlo i
do senzibiliziranja i po pitanju spolnih orijentacija ili sklonosti. Po meni, ove nove
vrste senzibiliteta su međusobno isprepletene i temelje se na uvažavanju identiteta,
ma koji oni jesu. Dometnuo bih kako sam
živeći 18 godina u Zapadnom svijetu naučio da su ovi novi senzibiliteti nepogrešivi
i neupitni „lakmus demokracije“.
Imali smo još jedno pitanje i objekciju profesora Tótha, pa ćemo lagano ići prema zaključenju ove rasprave.
Hoću kazati, daju se uočiti novi i važni
impulsi, glede ispravljanja povijesnih nepravdi i prema ženama i drugim zakinutim društvenim skupinama, što se sve
dade vezati za novi senzibilitet kojeg podrazumijeva „nova paradigma“. U osnovi
ove nove političke kulture i jeste kultura
uvažavanja identiteta, osobnosti i kolektiviteta, kao i kultura nenasilja. Osobno mislim kako bez ženskog senzibiliteta, koji je
neupitno češće veći i izraženiji u odnosu
405
16. Nedim Kulenović, student:
Opet jedno pitanje za gospodina Milu Lasića, i žao mi je što ovako na kraju sesije
malo cjepidlačimo, ali budući da sam student, sebi dopuštam. Ovo je iz razloga što
ste više puta spomenuli Švicarsku ovdje pa
mi se čini da je malo disonantno s onim
za što se vi zalažete. Naime kao što znate,
sama Švicarska u svom ustavu institucionalizira ideju državnog naroda. Međutim
iako ona poštuje različite pluralizme, naročito jezičke, pa čak vrši određeni stepen teritorijalizacije u tom smislu, ona apsolutno ne poznaje ideju konstitutivnog naroda
koja bi pojedincu na personalnom osnovu
dala poseban pravni titulus, nebitno gdje
se nalazi u samoj Švicarskoj izvan kantona. To mi djeluje kao značajan otklon
od današnjeg razumijevanja političkog
diskursa, pa i vašeg naglaska na zbilji ili
ontologiji konstitutivnih naroda. Pretpostavljam da se radi o nesporazumu kad ste
odabrali taj idealni tip modela multikulturalnog društva za koje se vi zalažete.
17. Mile Lasić:
Mislim da su mladoga kolegu (studenta
Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu), njegovi profesori i mentori propustili upoznati s činjenicom kako je konsocijacija demokratska ili samo jedna od
demokratskih metoda, po mnogim res-
pektabilnim autorima i najdemokratskija
metoda upravljanja etničkim odnosno
nacionalnim razlikama u složenim ili višenacionalnim društvima i državama. U
svim nestabilnim višenacionalnim zajednicama je metoda konsocijacije važnija
čak i od načela kantonizacije i federalizacije. U demokratske metode se, pak, uopće
ne ubrajaju prisilne asimilacije ili prisilne
integracije, dakle bilo koja negiranja konstitutivnih dijelova neke višenacionalne ili
multietničke ili višejezične zajednice. Kod
nas se, nažalost, brojni profesori prava
podsmješljivo odnose prema formiranim
nacijama, tvrde da ih nikad nije ni bilo, ili
da ne mogu postojati višenacionalne zemlje. Politolozi ili politički filozofi, sličnog
nesenzibiliteta, propovijedaju „demos“ na
račun ethnosa, ali ne dižu svoj glas protiv
majorizacija većinskog ethnosa prema manjinskim nacijama ili etnijama. Pitam se:
gdje li je tu ethos, ćudoređe, etika?
Po mojem razumijevanju dakle u BiH
bismo učinili nešto dobro svojoj zemlji
ukoliko bi se ugledali na švicarski „Konkordanz“ (suglasnu demokraciju). Nije mi
strano ugledanje ni na ustavne formulacije tipa „mi, švicarski narodi kantona“, kako
ne bismo izgubili iz vida što nam je činiti u
nekoj doglednoj budućnosti. Ali pozivanja
na Švicarsku kao mononacionalnu zemlju
je apsolutno pogrešan pristup. Samo, još
je gore u ovoj priči što je to u funkciji nijekanja višenacionalnosti svoje zemlje. Švicarska nije jednonacionalna, dragi mladi
kolega, to bi morali znati vaši profesori,
jednako koliko nije jednonacionalna ni
BiH, ma koliko se mnogima činila upravo
takvom poželjnom.
Kad sam ranije spominjao Švicarsku, bilo
mi je važno ukazati na činjenicu kako postoje višenacionalne zemlje koje su uspjele
postati stabilne demokracije upravo putem konsocijacije. U Švicarskoj je naime
došlo i do stabilizacije i harmonizacije
406
međusobnih odnosa nacija i kantona, pa
bi joj na tomu mogli i drugi zavidjeti, a ne
samo Bosanci i Hercegovci. Radi se o tomu
da njeguju svoje jezike i svoje nacionalne
osobnosti, ali se ne plaše misliti i govoriti i o „švicarskom narodu“ u političkom
smislu u jednini. Netko je sinoć govorio o
tomu kako se Švicarci različitih nacionalnosti ne vole privatno, doma, ni danas.
To je vrlo moguće, ali nije politološki relevantno, nego je relevantna činjenica da su
imali posljednji građanski rat negdje sredinom 19. stoljeća. Ovako trajnoj stabilnosti doprinijela je upravo osobita forma
konsocijacije, zvana „Konkordanz“, koja
podrazumijeva načelan pakt političkih
subjekata, ali i posve odgovorno sprovođenje dogovorenoga koalicijskog dogovora
poslije sprovedenih izbora. I referendume,
koji imaju vrlo važnu korektivnu ulogu u
kompliciranome švicarskom političkom
sustavu. Dakle samo u ovome paradigmatičnom, weberovskom idealno-tipskom
smislu sam spominjao Švicarsku. Htio
sam dakle akcentirati kako nama orijentiri ne mogu biti jednonacionalne, nego
višenacionalne države, što je izazvalo kod
nekih sudionika žestoko odmahivanje glavom…
Mogao sam uzeti mirne duše i Belgiju, a
Vi biste mogli opravdano kazati: „Evo,
gledajte što se trenutno u njoj događa!“
Tada bismo pričali neku drugu priču, ali u
osnovi se radi i u jednom i u drugom slučaju o tome da su europske višenacionalne zemlje odlučile oprobati put izlaska iz
nestabilnosti putem konsocijacije. U Švicarskoj ona funkcionira i danas, a u Belgiji
se dovodi u pitanje, dok se negdje drugdje nadilazi, primjerice u Nizozemskoj i
u Austriji. U Nizozemskoj se model konsocijacije, zapravo, nadišao, ali zemlja nije
stabilnija danas nego što je bila jučer. U
svakom slučaju, konsocijacija po Arendtu
Lijphartu podrazumijeva volju i odgovor-
nost političkih elita da određene programe
ili postizborne dogovore odgovorno sprovedu. A kod nas se radi o nespremnosti da
o konsocijaciji govorimo, mada u praksi
imamo „javašluk konsocijaciju“. Stvoren je
ambijent da su oni koji o tomu govore „neprijatelji“, a oni koji su protiv konsocijacije
su „patriote“. Tako i tim putom ne možemo stići nigdje. Ovo što živimo u BiH,
htjeli mi to vidjeti ili ne, i nije drugo do
čisti javašluk, neodgovoran odnos svih političkih elita, ma koje provenijencije bile,
prema zemlji i ljudima. Ne radi se dakle o
tomu da mi koji govorimo o konsocijaciji
smatramo bilo koju od formi konsocijacije
velikim demokratskim dostignućem, nego
o tomu da otvorimo dezideologizani diskurs o našoj stvarnost, koja je idealno-tipski gledano – konsocijacijska, te počnemo
cijeniti iskustva onih višenacionalnih zemalja koje su putem konsocijacijskih modela postale i stabilnijim i demokratskijim
nego što su bile u njihovim predkonsocijacijskim fazama. Neke od njih su za nas
referentne i zbog toga što su kao konsocijacijske zemlje postale dijelom EU-a.
O tomu je govora bilo u mojem spominjanju Švicarske, dragi mladi kolega! Inače,
moj pripremljeni referat za ovaj respektabilan skup nosi naslov „Pledoaje za alternativni proeuropski kulturološki i politološko-pravni narativ“, pa i nije drugo do
pledoaje za novo promišljanje nas samih
i svijeta oko nas, Europske unije u prvom
redu. Moj kolega Nerzuk Ćurak bi, eventualno, kazao: „Dok mi ispunimo sve njezine kriterije, neće ni biti Europske unije“.
Uistinu, brojne su se opasnosti nagomilale
unutar EU-a, ali ona će svoje probleme nekako riješiti i bez nas, a mi svoje bez nje
nećemo i ne možemo nikako.
407
18. Alen Kristić:
Sada ćemo dati riječ prof. Máté Tóthu, a
potom ćemo imati pauzu za kavu. Prije
toga samo kratko o 1. sesiji. Poslije ćemo
raspravljati o političkom ustroju i strukturama. 1. sesijom smo željeli na početku
reći nešto što ne bismo smjeli zaboraviti
tijekom te rasprave. Kakve god te strukture bile, kakve god mi strukture zagovarali,
ne smijemo u njih usuti stari mentalitet,
jer kakve god u tom slučaju strukture
budu, bit će izopačene. Da parafraziram
Isusa, ne smijemo staro vino, ali ovo je
pokvareno staro vino, a ne dobro, sipati u
nove mješine.
19. Máté Tóth: (prijevod s
njemačkog Alen Kristić)
Želim odgovoriti na pitanje profesorice
Regine. Podsjećam, pitanje je glasilo: Kako
se kršćanstvo može živjeti, inkulturirati
u ovdašnjem kontekstu, a da pri tome ne
bude nacionalizam. A vjerujem da će to
biti kompatibilno i s pitanjem: Kako ovdje živjeti islam ili pravoslavlje, a da to ne
bude nacionalizam. Odgovor će se sastojati od tri točke.
Dakle kad je riječ o nacionalnoj neovisnosti, postoje tri razine: ono što se tiče
gospodarstva, ono što se tiče pravnoga,
pravnih propisa, i ono što se tiče državnog
identiteta. Što se tiče gospodarske razine,
naivno bi bilo govoriti o državnome suverenitetu u tome području, jer gospodarenje funkcionira na principu mreže firmi
iz različitih država cijelog svijeta, pa dakle
nijedna država ne može sama gospodariti.
Što se tiče neovisnosti na pravnoj razini,
razini pravnih propisa, jasno je da sve postsocijalističke zemlje imaju svoje pravne
propise koji su, dakako, demokratski, pa
podrazumijevaju slobodan parlament i
slično. Međutim što se te zemlje više približavaju Europskoj uniji, ti pravni propisi,
regulativa, moraju se sve više harmonizirati s pravnom regulativom EU-a. Na razini nacionalnog identiteta, istraživanja,
a također i realnost, pokazuju da nema
čistih identiteta, prvenstveno zbog različitih imigracija, emigracija, bilo zbog posla,
mješovitih brakova (kako se to uobičajeno
kaže), dakle sve to onemogućuje povlačenje jasnih granica između identiteta. Na temelju tih podataka moralo bi se prihvatiti
da više nema nacionalne autonomije u Europi, izuzev u ograničenom smislu te riječi.
Naš problem, problem postkomunističkih
zemalja, a za što BiH može biti par exellen-
408
ce primjer, jest ono što poslije nacionalnog
određuje naše identitete, što dolazi na drugo mjesto. Zajedno s drugima vjerojatno,
moram priznati da na to pitanje još uvijek
nema odgovora. A ako bi razmišljali u tom
kontekstu o Crkvi, možda bi upravo Crkve
mogle ponuditi nešto što bi predstavljalo
to drugo mjesto, a to su vrijednosti i tradicije shvaćene u najširem mogućem smislu
riječi katolicizma. Dakle u smislu onih vrijednosti koje prelaze granicu onih nadsvođujućih vrijednosti koje su kompatibilne s
onim što je opće dobro, ljubav prema drugima i slično.
2. SESIJA:
IDEOLOŠKI I USTAVNOPRAVNI KONSTRUKTI U SLUŽBI
WINNER–LOSER ODNOSA U BIH
Rasprava
Moderator: Mile Lasić
20. Enver Kazaz:
Samo kratak komentar. „Bošnjačka elita“,
što god pod tim podrazumijevali, u doba
Austro-Ugarske je ambivalentan, pluralan pojam i nesvodiv je na to da on odbacuje tekovine europejstva koji donosi
Austro-Ugarska. O tomu svjedoči recimo
jedan od najboljih tekstova o moderniziranju bošnjačke kulture i bošnjačkih pisaca
koji piše jedan Austrijanac, Maksimilijan
Braun, kao što o tome svjedoči i prihvatanje ideologije jugoslavenstva unutar te
elite, ali i ideologije ilirizma. U političkom
pogledu ona je također ambivalentna i
svoditi je samo na jednu takvu dimenziju
podrazumijeva zapravo govoriti o jednom
dijelu te elite, onom koji ima osmanofilske
identifikacije. Stoga bi preciznije bi bilo
govoriti o elitama, jer bi tada govor odrazio povijesnu, kulturnu, političku, ideološku i svaku drugu realnost.
21. Ugo Vlaisavljević:
Ja bih imao pitanja za dvojicu govornika,
prvo za prof. Ćurka. Za mene je bilo iznenađujuće (doduše, odavno ne učestvujem
na konferencijama, pa nisam imao priliku
da u posljednje vrijeme slušam prof. Ćurka), posve iznenađujuće, da čujem tako
konkretno izlaganje. Nekad smo ga među
kolegama koje se bave političkom filozofi409
jom smatrali možda ponajviše metafizičkim misliocem u Bosni, no ovo je doista
bilo konkretno i drago mi je da to čujem.
S druge strane evo i otklona koji me je
iznenadio. Po prvi put čujem, unutar onog
vokabulara ili onog opusa koji je ispisan
ovim imenom, kategoriju nacionalnog interesa i to tako da se pojavljuje ogoljena,
jasna, čvrsta itd. Dakle u kontekstu BiH
se govorilo o tome šta učiniti sa jednim ili
drugim entitetom, pa smo čuli izjavu da
je novo hrvatsko rukovodstvo, za koje se
doista mora priznati da je liberalno, da je
otvoreno, da je proeuropsko, ali da je s te
adrese, ako sam dobro zapisao, „antihrvatski“ izjaviti da RS dobro funkcionira. E šta
je meni tu sad značajno i u vezi s čim je
pitanje. Kad se ubaci kategorija da je „antihrvatski“ nešto izjaviti, onda su ovdje
dvije kategorije koje su suprotstavljene.
Dobro funkcioniranje, to je priča koju neprestano slušamo u poslijeratnoj BiH: riječ
je o tome da BiH i njeni entiteti treba dobro da funkcioniraju. Tome je sad u ovoj
tvrdnji suprotstavljen nacionalni interes.
Nije hrvatski ili nije u interesu Hrvata, to
je antihrvatski interes, govoriti o dobrom
funkcioniranju ovoga ili onoga. Vrlo je
važno napokon izdvojiti ove kategorije, to
nije naprosto vezano za izlaganje profesora Ćurka, nego je nedopustivo malo prisutno u javnom mnijenju. Da li je kategorija
dobrog funkcioniranja uopće pomirljiva sa
kategorijom posljednjeg, krajnjeg, nacionalnog interesa i šta znači uopšte pledirati
za dobro funkcioniranje, što se stalno čini,
a bez uzimanja u obzir nacionalnog interesa? O tome bi doista trebalo razgovarati.
Drugo pitanje je za profesora Cvitkovića.
Zastupate gledište da nije bio religijski
ili vjerski rat, pa ste rekli: „Nisu ga Crkve
započele“, što je očevidno, „Nisu ga Crkve
vodile“, „Nisu vjerski velikodostojnici“ ne
znam šta radili itd. Ali ima sad jedna opaska koja mi se čini vrlo važna: taj rat su vodile vojske kao vjerske skupine. Ako to nemamo u vidu, onda smo, da tako kažem,
s prljavom vodom izbacili i dijete. Zašto
su se vojske koje su vodile ovdje rat u BiH
ponašale, pogotovo legitimirale, kao vjerske skupine? Čak ona vojska koja je bila
obrambena vojska protiv agresije na BiH
tako je ona definirala svoj ratni cilj, sebe
je shvaćala kao „vojsku koja je na svetom
putu“, dakle u vjerskim kategorijama, što
se moglo posvjedočiti kod njenih komesara, ideologa itd. A braniteljima su upućivali utjehu i ohrabrenje: „onaj koji padne
za slobodu na bojnom polju jeste šehid“ ili
„strada na putu svetog rata“ itd. Taj vjerski
legitimitet nije dodatan, brže-bolje će netko reći da je izveden, da je deriviran, nego
je u izvjesnom smislu za koji se zalažem
zaista suštinski. Hvala.
22. Nerzuk Ćurak:
Ja neću kriti svoje stajalište. Smatram da
je država konstituirana na osnovu mirovnog ugovora iz Dejtona antidržava i da se
ne može emancipirati kao politička zajednica. Ovakav politički ustroj samo troši
našu domovinu, a nove neće nastati, i tu
je problem. Dakle mi smo ušli u sferu političke iracionalnosti i ta politička iracionalnost odgovara onim političkim akterima
koji žele da dugotrajnim nemijenjanjem
410
stanja proizvedu dovoljno materijala da
zemlja politički nestane bez nasilja. I mi
smo sad u toj fazi, mi smo u fazi stvaranja
konsenzusa o dugotrajnom nestajanju bez
nasilja. Žele se stvoriti uvjeti da je moguća
destrukcija zemlje bez nasilja. Zato smatram da je afirmacija linka između Sarajeva Zagreba i probosanskohercegovačkog
Beograda, odnosno između aktera koji
dovode u pitanje ovakvu političku konstituciju BiH, nužnost. Kada se izrekne stav
da Republika Srpska funkcionira, onda
smo mi u sljedećoj situaciji: da se BiH pojavljuje kao instrument funkcionalnosti i
europeizacije Republike Srpske, a Republika Srpska se pojavljuje kao instrument
deeuropeizacije BiH. Da budem radikalan
u izvođenju suda, današnji smisao Bosne
i Hercegovine je Republika Srpska. Tu se
završava smisao BiH. Ja to naprosto želim
da dovedem u pitanje stav o funkcionalnosti RS-a, jer sam građanin i Republike Srpske i ne slažem se sa tim stavom. Ako bih
se složio s tim stavom, to bi značilo da afirmiram unitarne koncepcije u BiH, a ja sam
protiv svakog unitarizma u našoj zemlji.
23. Ivan Cvitković:
Moj stav u saopćenju je: rat u BiH nisu
započele Crkve i religijske zajednice niti je
zbog toga vođen, iako su takozvane „tradicionalne“ religijske zajednice bile u njega
itekako involvirane. Šire o tom svom stavu, i inače o ulozi konfesije u ratu, možete
pročitati u mojoj knjizi Konfesija u ratu.
U njoj sam naveo i pokazatelje za jednu,
drugu i treću „tradicionalnu“ religijsku zajednicu, koliko su same doprinijele da se,
sa dužinom trajanja rata, stvara utisak da
je riječ o međukonfesionalnom i međuvjerskom ratu, iako po meni, ponavljam, u
svojoj suštini on to nije bio. Druga je stvar
što su pojedinci, pa i grupe, nastojali, preko rata, voditi svoje obračune s islamom
i kršćanstvom. Pravu, potpunu ocjenu o
tom, o umiješanosti konfesija u rat, mogli
bismo imati ako bi svi dostojanstvenici u
religijskim zajednicama uradili ono što su
uradila trojica biskupa. Oni su objavili sve
ono što su napisali u ratu: pisma, saopćenja, obraćanja povodom blagdana itd.,
dakle sve što su pisali i govorili u vrijeme
rata. Kad bi to uradili i episkopi i muftije,
imali bismo realnu osnovu za sociološku
i politološku analizu o stvarnom utjecaju
religijskih zajednica i njihovih vodstava u
ratu. Mislim da je, kad je riječ o ratnom periodu, izostala samokritička ocjena i analiza vodstva i jedne i druge i treće religijske
zajednice o njihovoj odgovornosti u vrijeme rata. Ono što je kolegica iz Njemačke
ovdje govorila, da svatko vidi svoju krivnju
u onome što se desilo. Jer svi govorimo o
krivnji drugih, tu smo postali majstori, ali
o vlastitoj krivnji ne govori nitko. A kad
bismo mogli čuti od vodstava religijskih
zajednica kako oni vide sebe i svoju odgovornost i za ono što je bilo dobro i za ono
loše, mislim da bi lakše išli do pomirenja.
24. Ivan Vukoja:
Imam jedno kratko pitanje, koje je možda
i nekakva forma komentara, za profesora
Ćurka. Naime nije mi jasno zašto u proces rješavanja unutarnjih problema u BiH
uvodi Zagreb i Beograd? Zašto? Mislim da
to rješenje trebamo tražiti na relaciji Banja
Luka–Sarajevo–Mostar, a ne na relaciji Sarajevo–Zagreb–Beograd.
25. Nerzuk Ćurak:
Međunarodna zajednica je interpolirala
Beograd i Zagreb u bosanskohercegovačku
krizu. Mirovnim ugovorom ta dva centra
su svjedoci ove BiH. Ja bi prvi bio za to da
Beograd i Zagreb budu povučeni, odnosno
da im se oduzme takva uloga kakvu imaju
unutar dejtonske BiH, ali mora postojati
prethodni uvjet – da to više ne bude dej411
tonska BiH. Razumijete, jer oni su garanti
dejtonske BiH. Svaka druga BiH podrazumijeva drugačiji kontekst. Ako mi unutar
BiH sami sobom rješavamo svoju povijesnu situaciju, to implicira promjenu tog
ugovora. Ne možemo mi reducirati druge
aktere koji su bili u tome i sada proizvoditi
novo stanje. Dakle povlačenje svih aktera,
pa i povlačenje međunarodne zajednice,
podrazumijeva promjenu unutrašnje konstitucije BiH. To bi možda bio veliki iskorak za BiH.
26. Franjo Topić:
Moram reći da je kao i obično profesor
Ćurak imao ovako izazovnih ideja, konstatacija i uvida. Ja se slažem, imao sam u zadnje vrijeme više susreta sa diplomatima
najvišega ranga i redovno je bilo mišljenje
da Republika Srpska funkcionira. Ja da
ne idem ni u kakvu analizu, reći ću samo
što sam odgovorio: „pa funkcionirao je i
Auschwitz i Gulazi“. Funkcioniranje je vrlo
važno, ali nije i ne može biti i jedina kategorija. Podsjećam da je po mirovnom ugovoru u Daytonu RS također multietnička,
iako je ime koje inače zbunjuje, asocira, i
da ne idemo dalje u analizu, ali i ona bi trebala biti multietnička. Ja ću ovdje iznijeti
jednu ideju, koja se negdje čula. Entiteti su
neupitni, to smatra međunarodna zajednica bez obzira što ona sve znači. Predlagao
sam: „Hajmo osnovati po jedan kanton,
županiju ovdje u RS-u, jednu hrvatsku županiju i jednu bošnjačku županiju ili kanton“. Mislim da bi se stvari bitno promijenile i unutar ovakvog sporazumnog stanja
kakvo jest.
Drugo, ja sam razumio da možemo komentirati ne samo pitanja oko ovoga
vjerskoga rata, ne zato što sam profesionalac, svećenik itd. Ja sam bezbroj puta
to odgovarao i čitao, ima puno literature,
pogotovo na stranim jezicima. Podsjećam
da je važno za kontekst, kod nas je praktično identično nacija i vjere, dakle svi Srbi
su manje-više pravoslavni, Hrvati katolici
itd. U tome smislu normalno je da su ti
ljudi uvučeni i kao vjernici, jer ne možemo to sad negdje dijeliti. A podsjećam da
su rat počele ili vodile glavne stranke, oni
koji nisu uopće bili vjernici, od Miloševića, Tuđmana itd., Alija je poseban slučaj u
tome. Dakle oni nisu imali nikakve vjerske
namjere, a to kasnije kad pođe katastrofa
onda se sve doda, to je sad drugo pitanje.
27. Tarik Haverić:
„Republika Srpska funkcionira?“ Reći da je
i Auschwitz funkcionirao, kako čini profesor Topić, jest jaki napad na tu izjavu. To
je granica i ja se o tome neću izjašnjavati.
No postoji i jedan slabiji napad: bilo bi mi
draže da se Nerzuk Ćurak izjasnio o samoj
toj tvrdnji, činjenično, a ne o upotrebi te
tvrdnje i njenim konsekvencama. Jer ja ne
mislim da Republika Srpska funkcionira,
osim ako nećemo dobrim funkcioniranjem
nazvati situaciju u kojoj se aerodromi otvaraju, posluju s gubitkom, pa se zatvaraju, u
kojoj se najavljuju autoputovi koji ne budu
napravljeni (a novci potrošeni), depopulaziranje istočnih dijelova gdje cijele porodice u smišljenom programu naseljavanja
Vojvodine napuštaju Rudo i Čajniče, kreditno zaduživanje kod komercijalnih banaka da se isplate penzije, i željeznica koja
ima petsto ljudi viška s kojima ne zna šta
će. To nije funkcioniranje! Možda je Ćuraku odgovaralo da to ne dovede u pitanje,
ali mi se moramo dogovoriti da nemamo
baš svu slobodu interpretacije činjenica.
28. Mate Arlović:
Poštovanje kolegama i kolegicama! Ja bih
samo jedno, neću reći polemičko, nego čisto konstatacijsko pitanje postavio. Ja ne
mislim da nužno svjedoci i međunarodna
412
zajednica trebaju i moraju biti involvirani
u promjene Ustava BiH, čak štoviše, to im
nije ni dopušteno.
Po Ustavu BiH tu nadležnost isključivo
ima Skupština BiH, međunarodni predstavnik tu nema što raditi, a osim toga BiH
je u međuvremenu, hvala Bogu, potpisala
sporazum o stabilizaciji i pridruživanju u
Europskoj uniji, prihvatila europsku Konvenciju o ljudskim pravima i slobodama
koja ju obvezuje i, naravno, poslala članica
Partnerstva za mir. E sad, ako sa tog aspekta promatramo, mi moramo otvoriti
karte možda još i korak više. Problem je u
raspadu bivše SR BiH i Jugoslavije koji je
zapravo omogućio strukturiranje političkih opcija i na nacionalnoj komponenti,
koje po prirodi stvari nisu mogle izaći sa
drugačijim programima, nego štititi povijesne i svake druge posebnosti, od jezika,
običaja, kulture, religije one nacionalne
grupacije kojoj su pripadale. Posljedica da
su zbog toga išli sa maksimalističkim zahtjevima.
Kod maksimalističkih zahtjeva je vrlo teško u višenacionalnim, višekonfesionalnim
zajednicama postići kompromise, gotovo
nemoguće, uostalom o tome je još Mill
pisao. U takvoj situaciji, unatoč želji da
se nađe mirno rješenje, izbijali su sukobi.
Međunarodna zajednica je to zaustavila
nametnuvši okvirnim sporazumom mir.
Točno, na rezultatima nasilja, to je točna
teza. E što sad treba učiniti? Ma treba političkim nositeljima volje po mom dubokom
uvjerenju dati ruku da im se pomogne da
oni lakše izađu iz maksimalističkih zahtjeva. Kao što je svojevremeno Dayton
bio alibi da se zaustave sukobi, tako im
treba dati alibi da se kvalitetnije pristupi
ustavnim promjenama koje će tražiti i naći
rješenja za multinacionalnu, multikonfesionalnu, složenu državu BiH, koja može
i treba biti članica EU-a. U tom segmentu politika, po mom dubokom uvjerenju,
nije u stanju sama učiniti, ona mora otvoriti prostor da se u to uključe neupitni
autoriteti, ako tako smijem reći. Od ako
hoćete Akademije znanosti, preko Crkvi
i svih drugih vjerskih zajednica, civilnog
društva, kroz širi oblik propitivanja, pitanja koja su vezana za interese svih, a to je
zapravo kroz nekakav oblik ustavne komisije. Raspravljene i utvrđene probleme te
moguća rješenja dati politici da ju mora
ovdje debatirati i raspraviti i uključiti na
odgovarajuće načine, u prijedloge za promjenu Ustava BiH. Nije na odmet razmotriti uključivanje, npr. kroz javnu raspravu
ili drugi oblik osobnog izjašnjavanja, građana u proces donošenja ustava.
Hvala vam lijepa.
29. Nerzuk Ćurak:
Negdje smo mi na sličnom tragu, nema
se vremena za širu elaboraciju, ali pozvat
ću se na uvaženog Miju Džolana, koji je
u uvodu govorio o tome kako je možda
položaj hrvatskog naroda najlošiji u BiH.
Ustvari ja se metodološki s tim ne bih
složio, jer mislim da je najlošiji položaj
srpskog, hrvatskog, bošnjačkog naroda,
nacionalno neopredijeljenih, dakle građanstva kao takvog, zato što bi taj iskaz
implicitno i nesvjesno afirmirao stav da je,
recimo, RS, iako po Ustavu konstitutivni
entitet tri naroda, dobar nacionalni interes srpskog naroda u BiH, a ja to ne mogu
prihvatiti. Znači, u tom smislu ova funkcionalistička dimenzija o kojoj smo govorili,
a koju je sada Tarik iznio na nivou ekonomije, implicira i nešto drugo, dakle da ne
može funkcionalizam biti sveden samo na
ekonomiju, nego da on ima veze s onim o
čemu je profesorica Regina govorila u odgovoru na moje pitanje o kulturi sjećanja
itd. Svaki partikularizam koji mi u ovakvoj
složenoj zajednici afirmiramo po meni ne
vodi rješenju, kao što ne vodi ijedan na413
metnuti sinkretizam koji je samo naličje
partikularnog pogleda na svijet. Problem
je u tome što mi živimo u vremenu u kome
su predstave stvarnosti važnije od same
stvarnosti. I gospodin Topić je o tome govorio. Dakle i diplomati imaju predstavu
stvarnosti da jedan entitet bolje funkcionira. Ali znate, mi nemamo ništa od toga
što je to artificijelno, zato što artificijelno
dobiva stvarnu snagu, zato se s tim mora
ulaziti u polemiku i to se mora na neki način demonizirati.
30. Ivan Lovrenović:
U svojoj sjajnoj knjizi eseja o interkulturalnoj komunikaciji Christian Giordano piše
o tome kako je pomama za etnoteritorijalizacijom stvar cijelog prostora, kako on to
slikovito kaže, od Talina do Soluna. Kada
se iz Republike Hrvatske sa svjesnom ili
potpuno nesvjesnom intencijom govori
dobrohotno o funkcionalnosti i funkcioniranju RS, u to gotovo kao da je negdje
u podsvijesti ugrađen neki neupitni stav
o tomu kako je državu moguće načiniti
funkcionirajućom. Kako? Tako što ćemo je
učiniti mononacionalnom. A kako ćemo je
načiniti mononacionalnom drukčije, nego
ako prethodno obavimo etničko čišćenje?
Ovo može zvučati heretično, ali u tom
pogledu RH i RS su prilično blizu. Kamo
može dalje voditi razmišljanje o tome, sad
neću da govorim, ne zato što se ne bih
usudio, nego zato što bih možda usmjerio
cijelu konferenciju u nekom drugom pravcu. To je jedna opaska, a druga je samo jedna reminiscencija. Kad se govori o historiji
naših kulturno-političkih procesa, recimo
o historiji europeizacije Bosne i Hercegovine (na to me ponukala intervencija profesora Kazaza), doista je jako važno voditi
računa o velikoj složenosti tih procesa.
Tek u ovlašnoj asocijaciji pada mi na pamet kako na samom historijskom početku
europeizacije BiH, a to znači neposredno
prije dolaska Austro-Ugarske kao okupatorske sile 1878. godine, imate pojavu
jedne ličnosti, čak iz današnjih perspektiva gotovo nevjerojatne – Mehmeda Šaćira
Kurtćehajića. To je prvi novinar i novinski
urednik u evropskom smislu te riječi u
historiji BiH, koji se u svojim tekstovima,
u svojim uvodnicima i polemičkim komentarima u novinama koje je sam pokrenuo
i držao, ponaša u europeizirajućem smislu
onako kako se ponaša danas, recimo, Mile
Lasić. Ni manje ni više, ako nije više, kad
se uzmu u obzir konkretne okolnosti.
31. Mile Lasić:
Sad sam se morao malo zacrvenjeti, ali mi
je bilo vrlo drago čuti ovu usporedbu koju
je napravio Ivan Lovrenović. Profesor Ivo
Lučić pokušava već odavno doći do riječi,
a ja mu dajem samo pravo na kratku intervenciju, jer kao predsjedavajući moram
privoditi kraju ovu sesiju.
32. Ivo Lučić:
Pošto je profesor Ćurak ovako sjajno branio hrvatske interese i ja ću malo uzeti
za pravo da branim bošnjačke interese,
naravno iz jedne malo drukčije pozicije. U
skladu s njegovim izlaganjem mogao bih
reći da za bošnjačke interese nije dobro,
govoreći u kontekstu današnje situacije,
odbijanje presude Ustavnog suda prema
kojoj u Mostaru treba biti uvedeno pravilo koje se inače pokušava implementirati u čitavoj BiH, a to je pravilo „jedan
čovjek – jedan glas“ koje podrazumijeva
centralistički „građanski model“ njezinog
uređenja. Ili, isto tako, nije u bošnjačkom
interesu da se krši Ustav Federacije BiH,
bez obzira koliko netko (sa manje ili više
takta) tražio njegove izmjene. Ali smatram
da nametanje protuustavnih odluka, pa
i takve po kojoj je trećina od 17 pet a ne
šest, odnosno da pet zastupnika može
414
birati predsjednika Federacije nije u bošnjačkom interesu. Dakle govorim o onome
što smo imali priliku vidjeti u ovih zadnjih
godinu, godinu i pol dana. Mislim da sve
to nije interes bošnjačke politike, niti bošnjačkog naroda, a prije svega to svakako
nije interes BiH.
33. Mile Lasić:
Moram Nerzuka zamoliti da se uzdrži još
sekundu, jer se profesor Šarčević već prije
javio.
34. Edin Šarčević:
Hvala vam lijepo. Ja sam se zapravo suzdržavao od bilo kakvih komentara, jer sam
već na početku ustanovio da imam komunikacionu poteškoću. Budući da se krećem
u području javnopravnih standarda i pojmova koji su na svjetskom komunikološkom nivou semantički standardizirani,
pitam se razumijevamo li na isti način
pojmove koji se koriste za nacionalnosti,
za narod, za etnije, za nacionalnu pripadnosti itd. U tom smislu, za akademika
Cvitkovića vrlo kratko pitanje: Da li mi
možete definirati nacionalni identitet? Šta
podrazumijevate pod tim pojmom? Da li
je to državni identitet, da li je to identitet
konstitutivnog naroda, odnosno postoji li
razlika u identitetima između nacionalnog
i državnog identiteta Hrvata? Da li postoji
razlika u identitetima konstitutivnog naroda i hrvatske državne nacije kao skupine
hrvatskih državljana i Hrvata kao konstitutivnih naroda u BiH? Hvala vam lijepo.
35. Ivan Cvitković:
Odmah da kažem, pravim razliku između nacionalnog i državnog identiteta, to
meni nisu iste kategorije. Ja jesam u nacionalnom pogledu Hrvat, živim u BiH,
državljanin sam BiH, ali pripadam narodu koji se zove Hrvati. To što je povijest
dovela do toga da danas, nakon 70 godina zajedničkog življenja, više ne živimo u
istoj državi, to meni ništa ne znači. Dakle
državni identitet je jedno, nacionalni drugo. Amerikanac je državni identitet, ali u
Americi nitko ne smeta tamošnjim Hrvatima da se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni
jesu Amerikanci u državnom pogledu,
imaju državni identitet kao Amerikanci,
ali su u nacionalnom pogledu Hrvati, ili
Poljaci, ili Talijani, ili… Možemo mi vrtiti
glavom, ali je činjenica da recimo u crkvu
u Americi katolički Hrvat ide u hrvatsku,
katolički Poljak ide u poljsku, a obojica su
katolici. Ne idu budisti Vijetnamci skupa
sa budistima Kambodžancima u iste, već
u svoje odvojene hramove. Jedno je nacionalni identitet, drugo je državni. Jesam za
to da Hrvati u BiH imaju državni identitet
kao pripadnici ove države, tu su rođeni, tu
žive, tu su njihovi korijeni, preci itd. Ali to
ne znači da se odriču i da se trebaju odricati svog nacionalnog identiteta. Naravno,
taj nacionalni identitet netko će doživjeti
na jedan, netko na drugi način. Kao što ni
vjerski identitet ne doživljavamo svi na isti
način. Naša gošća je govorila kako granica
ide i unutar samih religijskih zajednica, a
ne samo između njih. Tako i među nama
Hrvatima, ono što Krleža kaže: „svatko
je Hrvat na svoj način“, Zagorac na jedan,
Dalmatinac na drugi, Livnjak na treći način itd. Dakle pravim razliku između državnog i nacionalnog identiteta.
415
36. Nerzuk Ćurak:
Ovo što je govorio gospodin Lučić zaslužuje odgovor. U BiH svaka politika koja
egzistira i favorizira matricu win–lose je
ustvari lose–lose matrica, to nam mora biti
jasno. Dakle ne može afirmacija jednoga
interesa, recimo nacionalnog, biti istovremeno negacija jednog drugog nacionalnoga interesa. A kada ćemo mi mentalno ući
u fazu win–win strategije i win–win politike, to je ustvari najteže pitanje. Jesmo li
mi uopće sposobni, evo mi ovdje, politička
elita, intelektualna, kulturna, misliti BiH
u matrici win–win politike? Je li moguće?
Ako to uspijemo, onda smo možda na nekom dobrom tragu.
37. Enver Kazaz:
Način na koji se kod nas promišlja nacionalni identitet uvijek je povezan sa esencijalističkom kategorijom. On se poima kao
neka vrsta prirodne datosti, a ne zapravo
konstrukt kojega obrazuju elite simboličkim imaginarijama, interpretacijama itd.,
i onda plus toga treba voditi računa o njegovoj pluralnosti. Naprosto ni jedan nacionalni identitet nije do te mjere homogen.
Osim u glavama njihovih, danas etnoklerokapitalističkih elita.
38. Mile Lasić:
E sad, samo ću kazati kako mi je ukazana
čast, a bilo mi je i zadovoljstvo biti moderatorom. Ovo bi mogao biti panel za sebe,
toliko interesantnih tema smo pokrenuli.
3. SESIJA:
IDEOLOŠKI I USTAVNOPRAVNI KONSTRUKTI U SLUŽBI
WINNER-LOSER ODNOSA U BIH
Rasprava
Moderator: Ivan Vukoja
39. Mate Arlović:
U jednom svojem izvješću Saboru pokojni
ministar obrane Gojko Šušak je rekao da je
oko 10 000 vojnika Hrvatske su bili Srbi
koji su ratovali na hrvatskoj strani u obrani njezinog suvereniteta i integriteta.
Drugo, zanemaruje se činjenica da su u
Hrvatskoj pobunjenim Srbima nuđena
stalno manjinska prava na najsuvremenijoj razini, pa čak i iznad onoga što se danas
nudi u prosječnoj državi Europske unije.
Nažalost, oni ga nisu prihvaćali jer su se,
zapravo, željeli odvojiti od Hrvatske i odcijepiti dio njezinog teritorija. Danas o tome
postoje mnoga svjedočenja, uključivo i voditelja Misije OESS-a koji je takav stav iznio
u svom zadnjem intervjuu, prilikom odlaska iz Hrvatske. Treće, zanemaruje se činjenica da su Srbi imali šansu potkraj 90-ih
godina dobiti, pored kulturne autonomije,
pored prava na političko predstavljanje na
općinskoj, gradskoj, odnosno županijskoj i
državnoj razini, i pravo na teritorijalnu autonomiju putem tzv. Plana Z-4.
Ali se također zanemaruje činjenica da taj
Z-4 nije donesen, zbog toga što ga nije
prihvatila srpska strana, a onda, slijedom
poznatih događaja i akcija koje je s pravom poduzela Hrvatska radi oslobođenja
416
svojih privremeno okupiranih teritorija –
izgubili sve.
Dakako, treba reći da je Z-4 jednim dijelom bio prijedlog međunarodne zajednice
zbog posljedica i rješavanja prilika u BiH.
Prisjetite se toga.
Uostalom to je na svom oproštajnom dijelu u svom intervjuu rekao i predstavnik
OESS-a,
jer su oni pobunjeni Srbi tada otvoreno
rekli: „Pa šta će nama teritorijalna autonomija i bilo kakva autonomija u Hrvatskoj,
kad smo mi osvojili te teritorije i to će biti
naša država?“.
Da su to sasvim ozbiljno mislili, potvrđuje
i činjenica da ih je i njihovu tvorevinu RS
već bila priznala, i još dvije činjenice.
Kada je došlo do toga da drugačije Hrvatska nije mogla uspostaviti svoj teritorijalni
suverenitet, integritet priznat po međunarodnom pravu, i uspostaviti pravo svim
građanima na okupiranim područjima,
uključivo i Srbima, koji traže svoja prava
koja im jamči država, da se vrate svojim
kućama, da mirno uživaju svoje vlasništvo i imaju slobodu svoga doma, kad su to
zatražili, uz ostale građane. I Srbi od kojih
su neki sjedili i u Saboru, koje su potjerali
Srbi, a Srbi su sa srpskih područja. E tada
je došlo do Oluje.
Ali tada nisu Srbi sa tih područja otišli mahom pred Olujom zato što ih je protjerala
Hrvatska vršeći etničko čišćenje, nego su
po pozivu iz Beograda napustili svoje domove i otišli iz Hrvatske.
I ti dokumenti postoje, kako u Hrvatskoj
tako danas i u Haagu, gdje se vode sporovi protiv onih, bez obzira s koje strane,
koji su možda počinili ratni zločin i za to
trebaju odgovarati, neovisno o tome da
li su to učinili u obrani ili u agresiji. I kad
tako gledate, ondje se dogodilo nešto što
je neuobičajeno, da je jedan veliki dio stanovništva otišao, da se jedan dio vratio,
da je jedan dio uzeo hrvatske dokumente
i na osnovu tih dokumenata i dan-danas
uzima sve prinadležnosti iz Hrvatske, ali
ne želi se vratiti u Hrvatsku. A naš interes
nije da oni ostanu tamo i da uzimaju prinadležnosti, nego da se vrate i da zapravo
privređuju, rade, žive i budu lojalni građani
Hrvatske, uz njezino jamstvo ostvarivanja
i zaštite svih njihovih manjinskih prava.
Stalno pokušavamo taj dio ostvariti nudeći čak i materijalna sredstva da im se obnove kuće, da im se osigura mirno uživanje
njihovog vlasništva i posjeda itd.
40. Mato Arlović:
Ne govorim ja o Dodiku za sad, završit
ćemo poslije oko toga, ja govorim o Hrvatskoj.
I posljednju stvar koju vam hoću reći. Mi
imamo svoj teritorij, a što su rekli oni koji
su ostali
tada kada su odbili da budu nacionalna
manjina? Pobunili se i na kraju izgubili
sve što je njima bilo bitno u Hrvatskoj? Pa
mi samo tražimo da u Hrvatskoj budemo
konstitutivni narod. E, ali tada sve vraćaju na početak, iako su svjesni da na takav
status po međunarodnom pravu nemaju
pravo, što im je na njihov upit davno već
417
svojim odgovorom potvrdila Badinterova
komisija. Kad tako ne bi bilo, onda oni ne
bi bili manjina, i tu se slažem sa gospodinom Papićem. Ako Srbi misle da trebaju i u Hrvatskoj biti konstitutivni narod,
onda stvarno imaju manje prava nego što
ima konstitutivni narod. A oni kao manjina, zajedno sa svim drugim manjinama,
imaju u Hrvatskoj prava koja ostvaruju i
primjenom načela pozitivne diskriminacije, pa su primjerice predstavljeni u parlamentu, u županijama, u gradovima, u
općinama. Imaju pravo, razmjerno svojom
zastupljenosti u stanovništvu, biti birani i
imenovani u pravosudnoj vlasti, u upravnim vlastima. Drugo je pitanje što to često
puta ne koriste i zašto? Kod zapošljavanja
u javnim službama pod jednakim uvjetima
imaju prednost, imaju pravo na kulturnu
autonomiju, imaju pravo sa svim drugim
manjinama na to da ih se financira iz državnog proračuna i od nekih 48 do 50
miliona kuna od godine do godine koje se
izdvajaju iz proračuna za rad nacionalnih
manjina.
To sami sebi raspoređuju u okviru Savjeta
za nacionalne manjine i prema svojim projektima raspodjeljuju utvrđenim i prihvaćenim pravilima.
I još posljednja stvar. Jedino nacionalne
manjine koje imaju, na prostoru bivše Jugoslavije,
u svim državama takvu poziciju, su u Hrvatskoj.
Hrvati to nemaju u Vojvodini ili u Srbiji,
ovdje ni ne mogu biti jer su konstitutivni
narodi, a oni trebaju da dobiju prava kao
konstitutivni narod, nemaju ni u drugim
republikama na području bivše Jugoslavije, uključujući i Sloveniju.
Mi zbog toga ne smatramo da trebaju ova
prava kod nas biti umanjena. Jer kad su u
pitanju prava pripadnika nacionalnih manjina, tu nema reciprociteta, tu nema uvje-
tovanja, jer ona jesu i moraju biti jedna od
komponenti ljudskih prava i sloboda i kao
takva pripadaju čovjeku na određenoj razini civilizacijskog razvoja. Zbog toga ja
tvrdim da su prava nacionalnih manjina
Srba u Hrvatskoj na najvišoj razini, prava
nacionalnih manjina danas, i to ne samo
u ovom dijelu Europe. Sadašnja brojnost
Srba po statističkim podacima u Hrvatskoj je posljedica rata i svega što on nosi
sa sobom, uključujući i poraće, povratak
raseljenih, prognanih i izgnanih, te posebice uspostavu ponovnog povjerenja, eliminiranja strahova i uspostave suživota,
pa i zajedničkog života... Ali moram i to
podsjetiti:
Zaboravljate da je jedina zemlja koja je donijela posebni zakon o konvalidaciji i oprostu bila Hrvatska, da bi oprostila i onima
koji su činili zločine u ratu, ali ne i ratne
zločine, jer oni ne mogu zastarjeti, a pravda satisfakcija žrtava, uspostava povjerenja traži da se počiniocima sudi i kad im se
utvrdi odgovornost primjereno kazni. Da
bi svakom bilo jasno da zločini nisu i ne
smiju biti dopušteni.
Zbog toga mislim da bi bilo dobro da sve
to imamo u vidu kad iznosimo teze o tome
u kakvoj je poziciji pojedina manjina u Hrvatskoj, jer jedno je reći ovako na temelju
percepcije, tu se
slažem sa profesorom Papićem kad kaže
„jedno je želja, a drugo je percepcija u narodu“. Slažem se, ali treba pogledati i drugu stranu dimenzije pa će se vidjeti sasvim
drugačija situacija nego što se to obično
zna ovako lapidarno, ponekad olako reći,
ne vodeći računa o svim činjenicama.
Oprostite mi što sam morao ovo reći, jer
na kraju krajeva ja dolazim iz tog prostora,
a i znam kako su ti dokumenti nastajali i
pod kojim uvjetima su nastajali, i znam
dobro da ti dokumenti jesu napravljeni ne
radi toga da bi se nekome nešto dalo, nego
418
da bi se stvorio pravni okvir u okviru kojega bi se moglo legalno i legitimno ostvarivati prava pripadnika nacionalnih manjina
kao ljudska prava i temeljne slobode danas, koja im na ovoj civilizacijskoj razini
u demokratskim državama sa uređenim i
zaštićenim ljudskim pravima jednostavno
pripadaju.
Mi smo ih na normativnoj razini uspjeli urediti i zaštititi, a kao što je poznato,
imamo dobre rezultate i u njihovu ostvarivanju u praksi.
Mi smo u Hrvatskoj na ta rješenja ponosni! Hvala lijepa.
41. Ivan Lovrenović:
Žarko Papić govori o tome kako je činjenica da u RS-u većina Srba ne prihvaća
BiH, što je, naravno, notorna stvar. Ja bih
samo bacio malo svjetla, koliko je svjetlo
od svijeće, na jednu potpuno nezapaženu
ili slabo zapaženu pojavu da u okviru toga
asimilativnog sistema, ima i Hrvata i Bošnjaka, koji su do te mjere iz potreba života
politički asimilirani, da i oni prema BiH
imaju sličan odnos. I obratno, u Federaciji
također. Evo, nedavno je jedna od uglednih i snažnih nevladinih organizacija u Sarajevu tematizirala položaj Srba u Federaciji, i tu je bio indikativan zaključak šefa te
asocijacije koji mrtav hladan u televizijsku
kameru iskazuje ovakav kategoričan sud:
„Položaj Srba u Federaciji je loš, a zato je
kriva politika Republike Srpske.“ Ništa bolje od toga ne ilustrira ovdašnji asimilativni način mišljenja.
Vukoja je govorio o etnonacionalnim politikama, posebno apostrofirajući hrvatsku
etnonacionalnu politiku; ja tu imam jedno
pitanje, više retoričko jer ću se time i ja
baviti u svom izlaganju. Naime: koja hrvatska etnonacionalna politika? U ovom
trenutku imamo ih najmanje dvije koje su
prividno suprotstavljene i bilo bi jako za-
nimljivo analitički pokazati u čemu je njihova prividna suprotstavljenost, a u čemu
je njihova istost, pa onda suprotstavljenost proizlazi samo iz nekih pragmatičnih
političkih rivalstava i konkretnih interesa.
Treća stvar: ovdje su bila po neriješenosti
rangirana tri nacionalna kompleksa. To je
jedna beskrajna Rubikova kocka. Moglo bi
se naprimjer s mnogo razloga govoriti o
tome kako je bošnjačko nacionalno pitanje
u BiH i bivšoj Jugoslaviji najnerješenije od
svih, ali to nas ne vodi nikud.
I konačno četvrto: ovo što je upravo govorio gospodin Mato Arlović, jer se to referiralo na jednu moju usputnu opasku, bojim
se da se radi naprosto o jednom komunikacijskom šumu. Ja ni u jednom trenutku
nisam govorio ni o genezi ni o uzrocima ni
o okolnostima činjenice da je nova hrvatska država, Republika Hrvatska, ostala bez
Srba u onoj mjeri u kojoj joj je bilo moguće da se konstituira kao mononacionalna
država. Ja sam govorio samo o modelu za
koji su očito nužne prethodno ostvarene
neke pretpostavke. Govorim, naravno,
sarkastično jer je sama stvar sarkastična,
a pozvao sam se na teorijske uvide koji govore o tome kako je ta reteritorijalizacija
etničkih identiteta stvar koja ide, naprosto
kao nekakva vrsta epidemije, tako je upotrijebio izraz citirani teoretičar, „od Talina
do Soluna“.
42. Tarik Haverić:
Jasno mi je, retrospektivno, da sam možda bio neprecizan u izražavanju. Govoreći
o projektu koji je propao, težište sam bacio
na planove onih koji su u tom momentu
institucionalno i materijalno predstavljali
Srbe u bivšoj Jugoslaviji. Ne izjašnjavajući se o legitimnosti i moralnosti njihovog
projekta, ja sam samo sažeo rezultate.
Možda nije trebalo da kažem „nisu svedeni na…“ nego „sami su sebe sveli“; no ja ni419
sam nikakav javni funkcioner i ne moram
toliko paziti na političku korektnost. Ako
počneš neki projekt 1990. postavljajući
balvane u Kninu, Oluja je najmanje što ti
se može dogoditi. Što se mene tiče, to je
bila legitimna akcija u kojoj su vršeni individualni zločini koje treba istraživati, ali
je ja ni na koji način ne dovodim u pitanje. Ja sam politolog i ovdje govorim kao
politolog, analizirajući političke procese u
svijetu kakav jest, sa iskustvom Balkana,
sa iskustvom socijalističkih i postsocijalističkih društava. Onaj ko je pokušavao da
u Hrvatskoj uspostavi neke teritorije koji
ne priznaju hrvatske zakone, preduzeo je
određeni rizik znajući da će uspjeti samo
ako pobijedi; ako ne pobijedi, onda će nastradati. Međutim osjećam sada potrebu
da pojasnim i sva ostala nabrajanja. Kada
sam rekao da su Hrvati kao najstarije etničko profilirano stanovništvo u BiH svedeni na 54% predratne populacije, onda
treba reći da tu ima i malo zasluge nekoga
tko je prodao Posavinu za Prevlaku, ima
zasluge nekoga tko je došao u Banju Luku
kao izaslanik RH i poticao tamošnje Hrvate da isele, da popunjavaju krajeve Hrvatske ispražnjene od Srba. Ne mislim da bilo
koga treba amnestirati, samo ja u svome
izlaganju jednostavno ne mogu zalaziti u
sve detalje. Ovo što sam rekao nije vrednosni sud, to je nabrajanje određenih činjenica. Ako ste se našli povrijeđeni, meni
je žao, ja naprosto ne mislim da je neko nedužne Srbe koji su toliko godina ismijavali
hrvatsku vlast ni krive ni dužne došao pa
iselio, i vi ste dobrim dijelom u pravu: to je
bio nalog iz Beograda.
43. Ivan Vukoja:
Evo ja bih isto imao jedan kratak komentar, budući je jedno Lovrenovićevo pitanje
bilo upućeno meni. Bilo je govora o tome
da unutar hrvatske nacionalne ili etnonacionalne politike postoji više tih politika,
da imamo najmanje dvije takve politike,
i bilo je pitanje po čemu se one razlikuju,
ako se razlikuju. Mislim da sada nemamo
vremena ulaziti u detaljna objašnjenja fenomena hrvatske etnonacionalne politike,
ali imam potrebu za komentarom i pojašnjenjem. Mislim kako je važno da sve pojmove koje koristimo nastojimo što točnije
definirati kako bismo se bolje razumjeli, i
kako bi bilo jasno o čemu zapravo govorimo. Naime u mojem izlaganju bilo je riječi
o ideal-tipskom modelu društvenog fenomena kojeg označavamo terminom „nacionalna politika“. Po tom ideal-tipskom,
apstraktnom modelu osnovni cilj i svrha
postojanja svake (etno)nacionalne politike
je artikuliranje i ostvarivanje nacionalnih
interesa, odnosno upravljanje procesom
nacionalnog konstituiranja kroz izgradnju
i očuvanje vlastite nacionalne države. Dakle, po tom modelu, nacija bez određenog
oblika i stupnja državnosti nije nacija nego
narod, odnosno etnička skupina. Kada je
riječ o višenacionalnim državama, kao što
je BiH, svrha nacionalne politike je biti
jedan od elemenata konstitutivnosti te
države, a to se ostvaruje kroz nacionalni
ustavnopravno-politički subjektivitet, odnosno određeni stupanj i oblik političke
samouprave i institucionalne autonomije.
U tom smislu svaka hrvatska nacionalna
politika, ili bilo koja druga nacionalna politika, morala bi imati taj zajednički imenitelj ili nazivnik u svom djelovanju. U političkoj praksi je sasvim poželjno i potrebno
da postoje različite opcije kako do tog cilja
doći ili kako tu svrhu ostvariti, ali ako navedeni cilj i svrha nisu prisutni, onda ne
možemo ni govoriti o nacionalnoj politici.
Za razliku od nacionalnih politika, takozvana građanska politika u višenacionalnim društvima i državama zagovara koncept građanske, odnosno državne nacije
zasnovane na državljanstvu, na demosu, a
ne na etnosu. Po tom konceptu u BiH može
420
postojati samo jedna nacija, jer se nacionalne i državne granice moraju preklapati.
Time negiraju višenacionalni karakter BiH
i zalažu se za jednonacionalnu unitarnu
državu. Stoga sam i govorio o dva glavna
modela preustroja BiH, o građanskom i višenacionalnom modelu. I ustvrdio da bi u
skladu s navedenim modelima i definicijama višenacionalni model uređenja trebao
biti prihvatljiv ne samo za hrvatsku etnonacionalnu politiku, već i za bošnjačku i
srpsku.
44. Regina Ammicht Quinn
(prijevod: Alen Kristić):
Polazeći od postavke Ernsta Wolfganga
Böckenfördea da sekularna država ovisi o
pretpostavkama koje sama ne može proizvesti, postavila bih pitanje prof. Haveriću. Böckenförde polazi od predodžbe o
svetosti svake osobe koja potječe iz religije, ali nije više nužno povezana s njom, i
na toj se predodžbi temelje ljudska prava.
Dakle pitanje glasi: Slažete li se Vi s tom
pretpostavkom da država živi od pretpostavki koje ne proizvodi i što bi to značilo
za političko djelovanje?
45. Tarik Haverić:
Ovo je jedno pitanje na visokoj razini apstrakcije, kakva ja volim, a publika obično
ne voli. Nije moguće odgovoriti na njega
kratko i ako bih pokušao, monopolizirao
bih narednih pola sata. Pa ću iznijeti protutezu. Naša predodžba o razvoju zapadnoeuropskih političkih društava nakon
Drugog svjetskog rata je neprecizna, utoliko što zaboravljamo njihovu historijsku
genezu: demokratija se ne uspostavlja demokratskim putem. Sve što mi danas prepoznajemo kao pozitivne tekovine, u jednom momentu europske povijesti bilo je
nametnuto nečijom silom. Postojale su u
povijesti mnoge institucije (i demokratske
i nedemokratske) koje su nametane silom,
ali većina je propala, a neke su se sačuvale.
Građanski zakonik (Code civil) kao osnov
građanske Europe došao je s Napoleonovom silom, a ne kroz demokratsko odlučivanje, a neke njemačke države zadržale
su ga i nakon poraza Napoleona. Ja se ni
na koji način ne protivim nekoj formi prosvijećenog apsolutizma, uz opasku da je u
ovim krajevima bilo mnogo pretendenata
na mjesto apsolutnog vladara, ali uglavnom nisu bili prosvijećeni.
46. Mile Lasić:
Čitavu su vječnost političke elite, dominante većinske nacije u bilo kojoj zemlji,
bile u poziciji odlučivati i o kulturološkim,
etničkim, vjerskim, manjincima svih vrsta, pa i o nacijama, ma kako su nastale,
namećući volju većine manjinama, demonstrirajući upravo s time svu ružnoću
„stare paradigme“. Tek su se poslije globalnih kataklizmi kakvi su bili svjetski ratovi, ili suočeni s globalnim sigurnosnim
izazovima na prijelazu milenijuma, politički moćnici u najrazvijenijim zemljama
svijeta prisjetili kako bi bilo pravedno i
ćudoredno početi uvoditi u igru i do tada
nepoznatu praksu tzv. afirmativne akcije,
odnosno pozitivne diskriminacije etničkih, nacionalnih ili vjerskih ugroženih
skupina. Dakle, ne ulazeći u moralnost većine, Vi ste to čak i dotakli, u iole prosvjećenijim političkim krugovima postalo je
bjelodano jasnim kako bi bilo poželjno ne
samo zaštiti građanina-pojedinca, nego i
njegov interes unutar kulturoloških, etničkih ili nacionalnih kolektiviteta, u pravilu
manjinskih. Dakako, radilo se o potrebi
zaštite i građanina i kolektiviteta od mogućih zlouporaba ovlasti njegove države. I
iz ovoga postaje razvidno, o tomu ne treba
imati iluzije, za zaštitu i pojedinaca i kolektiviteta su potrebite i institucije i procedure. Upravo u pravnoj državi je nužno
421
staviti pod nadzor nositelje izvršne vlasti,
cijelu javnu upravu kako se ne bi ponašala
bezobzirno ili bezobzirnije nego što joj to
institucije ili propisi omogućuju.
Ako hoćemo dakle smanjiti intenzitet netrpeljivosti u našem društvu, moramo se
početi baviti suštinskim pitanjima zaštite i
građanina kao pojedinca i svih kolektiviteta, i to u različitim konstelacijama konstitutivnih (i drugih) većina i manjina. Upravo kod nas bi bilo dakle važno spriječiti
samovolju političkih elita, čim se nađu u
većinskom položaju, bili to jedanput Hrvati, drugi put Bošnjaci, a treći put Srbi. Bilo
bi važno, upravo zbog toga, principijelno
urediti suodnose i unijeti ih u novi „društvovni ugovor“, tako da važe na cijelom
prostoru podjednako i da proizvode političko-pravnu kulturu nalik onoj u razvijenijim pravno-političkim zajednicama, od
kojih smo još jako daleko. U tom smislu
se ne slažem, ali poštujem Vaše mišljenje,
Molio bih samo da i Vi, odnosno krug kojemu pripadate, počnete razmišljati zašto
mi ovo uopće radimo. Nismo mi baš nenačitani, ali mi čitamo i Willa Kymlicka i
plediramo samo za ono što je ovdje dobro
artikulirao gospodin Vlaisavljević. Radi se
o onomu što se kroz Kymlickinu knjigu
„Multikulturalno građanstvo“ provlači kao
crvena nit: o mogućem rješenju i za BiH,
u onome što Kymlicka zove liberalnim etnonacionalizmom i multikulturalnim građanstvom.
47. Žarko Papić:
… Ugo… počinjem od drugog pitanja … I
sâm sam nastojao da budem veoma kritičan prema civilnom društvu, izbjegavao
sam isključive formulacije. Ja inače u žargonu ovako radno kažem „civilno društvo
BiH je ubleha“, dakle nema nesaglasnosti.
Prvo pitanje: Tko su danas oni koji nisu
nacionalisti? Prvo ću se veoma složiti s
time da deo kritike tuđeg nacionalizma
jest s nacionalističke pozicije i pokušavao
sam, uvek je to nesreća sa interpretacijom
teksta, mislim da je to u tekstu preciznije
objašnjeno, pokušavao sam objasniti sudar toga što zovemo unitarnim konceptom, nezavisni unitarizam, centralizam
itd. koji kritiku separatističkih nacionalizama ustvari, ajde recimo ona može biti
i opravdana, ali izražava i sopstveni nacionalizam, da se ne vraćamo u istoriju ko
su danas oni koji imaju legitimitet da kritikuju nacionalizam, dakle nisu nacionalisti,
naravno od ljudi koji otprilike misle kao i
deo nas ovde kako je govorio, ili manje-više svi mi, do onoga što bi se moglo ozbiljno istraživati šta je to sad socijalni nosilac
toga što je nenacionalistička orijentacija,
izbjegavajući uopšte mesto svi normalni
ljudi itd., što je tačno, ali nije dovoljno
precizno. Kad je reč o pitanjima Nerzuka,
veoma pojednostavljeno i pretpostavljam
da sam ih pojednostavljeno i napisao. Nacionalno pitanje država ili demokratije?
Pa pitanje je kakva je država. Po definiciji
država koja izražava demokratske odnose
ima riješeno nacionalno pitanje. Ne vjerujem da je pitanje da li je prvo demokratija
pa rešava nacionalno pitanje, ili država.
Demokratsko rešenje nacionalnog pitanja podrazumijeva demokratsku državu
u kojoj je riješeno i nacionalno pitanje. A,
nisam siguran da imam dobar odgovor na
ovo drugo pitanje: Da li civilno društvo,
ako sam dobro razumeo, gradeći društvo
izgradit će onda državu itd. Ja mislim da
je, uz onu prethodnu ogradu, jednostavno
reč o spletu procesa, jer država je deo društva, dakle nije u najapstraktnijem smislu
reči nadgradnja tipa Dejtonskog ustava
koji vam donesu tamo iz nekog Dejtona,
već je deo tog društva i izražava ga na ovaj
ili onaj način, tako da ni tu ne vidim neku
vrstu direktne protivrečnosti da li je prvo
društvo pa država ili idemo drugim re422
dom. Držim da je reč o spletu sinergijskih
procesa. Toliko od mene.
48. Ivan Vukoja:
Evo ja bih još samo kratko o fenomenu
„Komšić“ kojeg je Nerzuk spomenuo u
svom pitanju. Ako sam dobro razumio
pitanje, riječ je bila o tome što bi se dogodilo, recimo u Hrvatskoj ili Srbiji, ako
bi neka manjinska zajednica imala svoju
listu i ako bi ona na njoj istaknula svoga
kandidata. Mislim da bi, u svakom pogledu, bilo dobro i prihvatljivo da jedna
manjinska zajednica – bez obzira kojeg
stupnja i oblika ona bila, naprimjer nacionalna manjina ili konstitutivni narod, ili
bilo koja druga identitetska ili kulturna
zajednica – kao temelj svog društvenog i
političkog subjektiviteta ima mogućnost
sama birati vlastite političke predstavnike. Ako netko to načelo dovodi u pitanje,
mislim da time dovodi u pitanje sva ona
pozitivna liberalna i demokratska načela o
kojima smo do sada govorili, a usudio bih
se reći i liberalizam i demokraciju kao takve. Idemo se sada referirati na konkretnu
situaciju. U BiH Hrvati imaju status konstitutivnog naroda, i kao takvi imaju pravo
da jedan od tri člana predsjedništva bude
Hrvat, odnosno imaju pravo na hrvatskog
člana predsjedništva. U predstavničkoj demokraciji predstavnici predstavljaju one
koji su ih izabrali. Legitimitet predstavnika leži u onima koji su ih izabrali, a ne u
njima samima. Oni koji biraju su nosioci
legitimiteta, a ne oni koji su izabrani. Hrvatski član predsjedništva nije legitiman
na osnovu činjenice je li on osobno ili nije
Hrvat, nego na osnovu činjenice jesu li ga
ili nisu izabrali Hrvati. Ako ga nisu izabrali Hrvati, a Komšića sigurno nisu izabrali,
onda on nije hrvatski član predsjedništva,
nego član predsjedništva onih koji su ga
izabrali. Cijela ova stvar može se relativizirati na različite načine, ali ostaje činje-
nica da je Hrvatima netko drugi izabrao
„njihovog“ predstavnika. A onaj tko je u
tome sudjelovao ili to podržava, podržava, zapravo, jednu perfidnu i prljavu zloupotrebu osnovnog demokratskog načela
predstavničke demokracije.
49. Žarko Papić:
Mogu li, pošto je Komšić moja obožavana
tema, ovo se sad malo šalim, samo jednu
rečenicu? To je tačno. Nije međutim samo
u tome problem. Pažljivijem promatraču
predizbornih prilika u BiH, sebe smatram
u to, savršeno je jasno bilo da je predizborna kampanja Željka Komšića bila usmjerena na bošnjačko biračko tijelo. Ja ne govorim o logističkim stvarima, jel’ bio u Livnu
ili Mostaru, a nije, nego govorim o onome
što je medijski istup, savršeno targetiranje bošnjačkog izbornog tijela, a ne onoga
koje formalno predstavlja.
50. Enver Kazaz:
Kad ste vi govorili o velikobošnjačkim
partijama, onda je nužno da imenujete
političke subjekte. Vaš litotični govor ne
uviđa važne razlike među konceptima države koju zastupaju te partije. SDA, SBIH,
SDP nemaju identične koncepcije BiH. A
Slučaj Komšić je, zapravo, ideološki slučaj
par exellence, jer je zanimljivo kako kritičari iz hrvatske etnopolitičke perspektive
zaobilaze slučaj Emil Vlajki, a u prvi plan
ističu problem legitimiteta Komšićevog izbora. Važno je naglasiti da se Komšićeva
politika može prepoznati u okviru esdepeovskog bošanjakocentričnog bosanstva,
dok je Vlajkijeva do kraja velikosprska. Šta
se dobija prešućivanjem slučaja Vlajki, a
isticanjem u prvi plan slučaja Komšić?
423
51. Ugo Vlaisavljević:
Odgovor na to da li je ili nije Komšić legitimni hrvatski predstavnik obično glasi – da
je on Hrvat. Ovo na čemu insistira Ivan
Vukoja rado bih zaoštrio i kazao sljedeće:
on može biti Srbin a da predstavlja Hrvate,
to je jako važno imati u vidu. Važno je da
netko predstavlja legitimno Hrvate. Da li
je on „reprezentativni Hrvat“ ili nije, hoće
li o tome odlučiti Bošnjaci ili međunarodna zajednica itd., to je druga stvar. Sad
govorimo o pravednosti koja mora stajati
iza ovog izbornog sistema. I druga stvar,
argument za transnacionalno nadilaženje
nacionalnih podjela. Takvo prekoračivanje
za koje se zalažu neki Bošnjaci koji su glasali za Komšića može se ovako okrenuti:
dopuštena je takva subverzija postojećeg
etničkog poretka pa tako uistinu ulazimo
u novu sferu, novu epohu građanske BiH,
ali samo od onog časa kad najmalobrojniji
narod izabere predstavnika većinskog naroda, znači kad Hrvati izaberu Bošnjaka u
Predsjedništvo. Bujrum, počinjemo sa građanskom opcijom, do tada ovo je naprosto
odnos snaga.
52. Ivan Vukoja:
Gospodin Haverić ima potrebu za još jedno kratko obraćanje, pa kad smo već ovoliko produžili raspravu, samo još kratko
Haverić, a onda kava.
53. Tarik Haverić:
Samo jedno pojašnjenje: nisam govorio o
nacionalnim pitanjima, već o tome kojim
su se slijedom, po nekom opštem konsenzusu, osvajala određena prava u zemljama
koje nama treba da služe kao uzor. Izbjegavam izraz „nacionalno pitanje“, i nećete
me čuti da o tome govorim, iz jednog prostog razloga: da bih govorio o pitanju moram znati kako ono glasi. Kad se spomene
„kvadratura kruga“, ja znam kako glasi pitanje: može li se samo geometrijskim sredstvima, pomoću ravnala i šestara, konstruirati kvadrat po površini jednak zadanom
krugu. Pod „Istočnim pitanjem“ misli se
na skup problema izazvan natjecanjem velikih sila u XIX. stoljeću za prevlast u dijelovima Evrope i Bliskog istoka, koji su bili
pod osmanskom vlašću. Međutim kada se
kaže „bošnjačko (srpsko, hrvatsko…) nacionalno pitanje“, prvo bih htio da mi netko kaže kako pitanje glasi, da bih mogao
ponuditi odgovor. Potpuno prihvatam sve
što je rekao profesor Vlaisavljević o jeziku znanosti i znanostî, ali ja sam nekako
školnički disciplinirano pošao od onoga
što je predložio fra Mijo Džolan – naime
424
da se ustavnopravnoj znanosti dade nezaobilazan politički „input“ za donošenje
Ustava i višenacionalnoj i europskoj BiH –
i zadržao sam se u okvirima tog zahtjeva.
O univerzalnom ili partikularnom jeziku
društvenih znanosti možemo organizirati
poseban simpozij, no ja se ograničavam
samo na svoj ceterum censeo, a to je: ako
smo odlučili da za uzor uzmemo zapadnoevropska (demokratska) društva, dopuštena su sva rješenja koja tamo postoje. Nije
dopušteno posezati za rješenjima koja
tamo ne postoje, izgovarajući se našom
posebnošću: nitko nije toliko poseban.
Sasvim je svejedno hoćemo li kao institucionalni uzor uzimati Veliku Britaniju,
Švajcarsku, Francusku. I to je sve.
4. SESIJA:
IDEOLOŠKI I USTAVNOPRAVNI KONSTRUKTI U SLUŽBI
WINNER-LOSER ODNOSA U BIH
Rasprava
Moderator: Ivan Lovrenović
54. Ivan Vukoja:
Na početku rasprave imam samo jedan komentar na ono što je Kazaz govorio kada je
povukao paralelu između Komšića i Vlajkija i izrazio svoje čuđenje zašto se stalno
u prvi plan ističe fenomen Komšić, a ne
Vlajki. Mislim da postoji opravdanost te
paralele jer se i u jednom i u drugom slučaju zapravo radilo o istoj ili sličnoj stvari. Ali
smatram i da je potpuno razumljivo kada
se ta dva izbora ne stavljaju u isti rang važnosti, zato što je specifična težina – i politička i društvena i simbolička – ova dva
fenomena bitno različita. Naime Komšić,
odnosno pozicija koju on ima, predstavlja
Hrvate na najvišoj državnoj razini, i ona
ima puno veći i simbolički i politički i praktični značaj nego što je to izbor Vlajkija u
Republici Srpskoj.
55. Mato Zovkić:
Ja imam najprije pohvalu za ovu temu i
način kako su zamišljeni referati. U tome
smislu izražavam kompliment referentima
da nisu, barem ovaj današnji dan, recitirali
stavove svojih partija, nego su razmišljali
naglas o jednom važnom pitanju za sve
nas građane BiH. Na toj liniji bi postavio
isto pitanje profesoru Filandri i gospodinu
Lovrenoviću: Zašto se u hrvatskom korpusu u BiH nije profilirao srednji put? Zašto
425
Hrvati ove države ne razmišljaju kako će
nam svima biti bolje u ovoj državi?
56. Nerzuk Ćurak:
Prvo pitanje za kolegu Kazaza, ako sam
dobro razumio, a možda nisam, Vi ste kazali da je potrebno jedno novo vertikalno
razumijevanje nacionalnih pitanja, pa da
će doći do obnove Dejtona na pozitivnim
principima. Možete biti precizniji. A drugo
pitanje je za gospodina Lovrenovića: Ovo
Vaše zagovaranje trećeg modusa hrvatske
politike – da li je u realnom, političkom i
društvenom polju to pledoaje za neki novi
oblik političkog organiziranja?
57. Mile Lasić:
Imam veliko poštovanje za svu trojicu ljudi koji sada sjede u predsjedništvu „AVNOJ-a“ [smijeh], ali imam i pitanje, koje
bih mogao, doduše, i sam sebi postaviti.
I sam ponekad koristim pojam „etnija“
umjesto „nacija“, pri čemu u mojemu teorijskom prilazu i ne pravim veliku razliku
između prava etnija i nacija, ma koliko su
se tek neke etnije uspjele artikulirati u politički narod ili naciju. U političkom smislu pak njihova je sudbina drugačija. Kako
govorimo o BiH kao europskoj zemlji bez
ustava …, pitanje za svu trojicu glasi: „Je li
i vi pri spominjanju bos.herc. etnija mislite
na bos.herc. formirane nacije, ili na nešto
drugo?
58. Šaćir Filandra:
Svi mi koji se bavimo nekom profesorskom djelatnošću znamo kakve imamo
probleme sa prijevodima sa dominantno
engleskog, a prije njemačkog jezika, i ta
prevedena literatura dominantno određuje, ta terminologija je s drugih kulturoloških konteksta. I našu terminologiju mi
nismo imali da to možemo pročistiti. Ovdje imamo dvojicu ljudi koji to više znaju,
mislim na Zlatka Hadžidedića i Ugu Vlaisavljevića, i profesora Sokolovića, koji je
napisao jednu divnu knjigu o naciji. Ja ako
koristim etničko onda mislim na nacionalno, ali je velika potreba za unutarnjim,
unutarakademskim, univerzitetskim nekim našim rješavanjem tih pitanja gdje
smo stvarno na vrlo niskoj razini po mom
mišljenju. Gospodine Zovko, mislim da za
jednu novu hrvatsku politiku, koju kolega
Lovrenović naziva ovim trećim modusom,
ni danas nije kasno, ona može početi večeras. Zašto ona nije ostvarena? Mislim da
su, generalno govoreći, bosansko-hercegovački Hrvati u političkom, onda i svakom
drugom smislu, bili suviše prilježni sljedbenici, nekritički prilježni sljedbenici političkog diktata kojekakvih ljudi iz Zagreba
koji su porijeklom iz zapadne Hercegovine, koji nisu bili ni teoretski ni politički
kompetentni da taj svijet ovdje artikuliraju, tako da su oni nekritički slijedili taj jedan zagrebački model života i organizacije
izgubivši, po mom mišljenju, svaku političku autentičnost koju danas by the way
gube s Dodikom. Hrvati se ponašaju kao
jedan nesamostalan politički faktor, mislim na hercegovačke Hrvate, jedan krajnje
nesamostalan politički faktor. Oni samo
traže nekoga sa strane koga će zapravo
salijetati. A sam Zagreb, zapravo, ne samo
za vrijeme Tuđmana nego i poslije njega,
426
svoj demokratski kapacitet po regionalnom smislu niti je izrazio niti je ostvario.
Možda će to raditi ova nova Milanovićeva
vlada, vidjet ćemo. Ostao je nekako stiješnjen između Ljubljane i Beograda, i zapravo hrvatska politika na razini Zagreba nije
postala bitan regionalni činilac demokratizacije i oblikovanja zapadnog Balkana. Tu
su u ekonomskom smislu mnogo više uradili Slovenci. Dođete na Kosovo, dođete u
zadnje selo u Makedoniji, naći ćete slovenačku firmu, znači više su radili Slovenci,
a s druge strane su Srbi vještom politikom
predsjednika Tadića svoju poziciju u svijetu dočarali vrlo lijepom. Tako da je Zagreb
po mom mišljenju tu bio u defenzivi, a
hercegovački Hrvati su to sve proslijedili
i nisu gradili vlast. S druge strane sasvim
je bilo očekivano da Hrvati u BiH ponude
politička rješenja,……I oni su ovdje mogli
da igraju tu odlučujuću ulogu oblikovatelja državne politike, i ja se čudim zašto to
ljudi ne rade i danas. Vjerujte, postoji spremnost za jednu takvu matricu.
59. Ivan Lovrenović:
Mislim da je samo djelomično objašnjenje
da je „slučaj“ Komšić više u fokusu od „slučaja“ Vlajki zbog njihove različite težine i
kapaciteta. Najmanje polovica odgovora
na strani je političke prakse, odnosno na
živoj političkoj povezanosti hrvatskih političkih lidera i lidera iz Republike Srpske,
odakle se onda u hrvatskom javnom mnijenju nekako tabuizira taj „slučaj“ Vlajki:
bolje ga je ne otvarati, to nam ne odgovara!
Gospodin Zovkić, a i gospodin Ćurak nekako se dodiruju u pitanju zašto u Hrvata nije profiliran takozvani srednji put.
Po mom uvidu i po onome kako sam se
time bavio zadnjih dvadesetak godina, to
bi zavrijedilo cijeli jedan novi simpozij.
Ali ako baš ja trebam odgovarati, mislim
da se početak odgovora krije u nečemu što
bi se biblijskim rječnikom moglo označiti
kao „istočni grijeh“. Istočni grijeh u ovom
slučaju sastojao bi se u tome što je političko organiziranje Hrvata u BiH uoči prvih
višestranačkih izbora 1990. godine došlo
kao import, a ne kao autohtoni politički i
organizacijski impuls. Mislim da je to dovoljno jasno. Kasnije se sve samo deriviralo iz toga, i to je ono što i danas pokazuje
ovo lice hrvatske politike o kojem sam pokušao govoriti u svom izlaganju.
Nisam siguran da ja mogu odgovoriti na to
pitanje jednoznačno i decidno. Naravno da
bi u politički efektivnom smislu bilo najbolje kada bi se uspjelo najprije koncipirati, a onda konkretno politički organizirati
jedan potpuno drukčiji koncept hrvatske
politike u BiH, kada već politike moraju
biti nacionalne. U postojećim političkim
konceptima hrvatske politike u BiH postoji evidentna praznina i neostvarljivost
vlastitih proklamiranih ciljeva.
60. Enver Kazaz:
Da se vratimo pitanju o razlici između
etničkog i nacionalnog, a potom ovom o
Dejtonskom sporazumu. Čini mi se da mi
u javnom prostoru vrlo često jednodimenzionalno analiziramo Dejtonski sporazum,
iako paradoksalno stalno govorimo o njemu. On je međunarodna verifikacija ratnih osvajanja, ali i verifikacija etničke/nacionalne sadržine BiH, nastajala od konca
19. do kraja 20. vijeka. A ovo što ću reći
govorim s gorčinom, s užasom, ali mislim
da se mora izgovoriti. Naime nije više pitanje postoji li ili hoće li u budućnosti postojati Republika Srpska kao sastavni dio
BiH, nego je pitanje kakva će ona biti. To je
ono što je temeljno pitanje naših rasprava,
a uporno izostaje u javnom i političkom
polju. Republika Srpska je do kraja srbiziran entitet. Ona ne samo u ideološkom
održavanju Karadžićevog nasljeđa, nego i
427
u ravni institucionalne neravnopravnosti,
pa asimilacije, diskriminacije, marginalizacije, čak stigmatizacije svih ne-Srba,
nastoji verificirati u svom društvenom
polju rezultate rata i ratno nasljeđe, pri
čemu njene elite, akademske, političke,
religijske pokušavaju podržavati RS. Pitanje koje iz toga proizlazi jeste: ako nije
moguće ukinuti RS, da li ju je moguće
demokratizirati? Ako će ona i budućnosti
postojati na bazi ovakve institucionalne i
svake druge neravnopravnosti ne-Srba, a
odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti
naroda na cijelom teritoriju BiH to izričito
onemogućuje, dok politička praksa srbizira taj entitet, onda je pitanje hoće li ona
biti srbocentrični, rekaradžićizirani etnitet
ili će biti entitet jednakih prava za sve njene građane, bez asimilacije u političkom,
kulturnom i ukupnom društvenom polju,
pogotovu u školstvu, a sa eventualnim
uvođenjem domova naroda u parlament
RS namjesto sadašnjih vijeća naroda, čije
se odluke ne poštuju, da bi se na taj način
Bošnjaci i Hrvati politički diskriminirali.
Iza cijele te političke zbrke pak stoji cilj etnoklerokapitalističke srpske elite da ovlada svim resursima u RS-u.
O odnosu etnija-nacija, čini mi se da je
važno istaći slijedeće: etnije su u BiH formirane u 19. vijeku, a cijelo 20. stoljeće
nastoji ih onemogućiti da se pretvore u
nacije koje dobijaju suverenitet na državnom teritoriju. Tokom 20. vijeka taj je suverenitet prenešen na instancu izvan BiH,
kraljevski ili titoistički centar vlasti i moći.
Istorijat hijatusa koji etnije ne mogu preći
da bi postale nacije završen je u Dejtonu,
prema kojem etnije, stječući međunarodni
politički legitimitet i pravo na svoju teritoriju, postaju nacije u tronacionalnoj državi. A to znači da je negdašnja multietnička
BiH u Dejtonu postala tronacionalna država, bez mogućnosti da u njoj svaka nacija
formira i svoju nacionalnu državu. Post-
dejtonsko vrijeme obilježeno je sudarom
dvije suprotne tendencije. Jedne koja hoće
zadržati etnički karakter BiH, bez prava
etnije na nacionalni teritorij, i druge koja
hoće nacionalni teritorij pretvoriti u nacionalnu državu. Između te dvije tendencije
zaglavljene, tri etnije u dovršavanju procesa prelaska u naciju nalaze se u postdejtonskoj BiH u situaciji nedovršenog rata.
61. Ivan Vukoja:
Uz dužno poštovanje prema svim izlagačima i tezama koje su iznijeli u svojim izlaganjima i kasnije u komentarima, odnosno
odgovorima na pitanja, a u tu kategoriju
spada i gospodin Zovkić – volio bih da je
tu ali mi se čini da je otišao – mislim da u
tim iskazima koje smo čuli ima, ili barem
ja u tome prepoznajem, puno stereotipa i
predrasuda koje uopće nemaju uporište u
onoj društvenoj i političkoj stvarnosti na
koju se referiraju.
Jedan od tih stereotipa – mislim da je gospodin Filandra to spomenuo – je o nekakvoj tobožnjoj nesamostalnosti hrvatske
politike u BiH. Zatim je ta navodna, nesamostalna hrvatska politika još preciznije
detektirana kao hercegovačka hrvatska
politika HDZ-ovskog tipa. Mislim da te
kvalifikacije ne stoje i da su poprilično promašene, barem kada je riječ o razdoblju od
prije desetak godina do danas. Naime hrvatska politika HDZ-ovskog tipa na svim
izborima u prethodnih dvadeset godina
dobivala je više nego dvotrećinsku potporu hrvatskog biračkog tijela na svim prostorima gdje Hrvati žive, od Hercegovine
preko Srednje Bosne, Sarajeva i Tuzle, do
Posavine. Često i u većem postotku u ostalim dijelovima BiH, nego u famoznoj „zapadnoj Hercegovini“. Dakle ne može biti
govora o hercegovačkoj, nego o bosanskohercegovačkoj hrvatskoj politici HDZ-ovskog tipa. Ako se tobožnja nesamostalnost
428
hrvatske politike u BiH mjerila njezinim
odnosom prema Zagrebu i Republici Hrvatskoj, ponovno ne stoji kvalifikacija da
je hrvatska politika HDZ-ovskog tipa bila
nesamostalna, odnosno da je bila produžena ruka Zagreba. Sjetimo se samo da
je od 2000. godine predsjednik RH u dva
mandata bio Stjepan Mesić, a premijeri
Ivica Račan i Ivo Sanader. Mislim da ne
treba posebno objašnjavati kako hrvatska
politika HDZ-ovskog tipa u BiH nije bila
produžena ruka ni Mesiću ni Račanu. A
kakav su odnos prema hrvatskom pitanju
u BiH imale Sanaderove HDZ-ovske vlade,
najbolje ilustrira sadržaj razgovora između
Sanaderovog ministra vanjskih poslova i
američkog veleposlanika u RH, a koji nam
je postao dostupan putem WikiLeaksa. U
tom razgovoru ministar Jandroković se
hvali američkom veleposlaniku kako njegova vlada uspješno radi na suzbijanju ideje trećeg entiteta među Hrvatima u BiH. A
da i ne spominjemo odnos međunarodne
zajednice i Visokih predstavnika prema
hrvatskoj politici HDZ-ovskog tipa, to je
valjda svima poznato.
Zato priča o nesamostalnosti hrvatske politike u BiH uopće ne stoji. Mislim da je to
jedno vrlo grubo pojednostavljivanje i stereotip za koji smatram da ga trebamo što
prije napustiti. Mišljenja sam da Hrvati u
BiH vode samostalnu i autentičnu politiku
i da pokušavaju tu politiku artikulirati u
kontekstu BiH, uvažavajući i druge narode
i njihove interese i BiH kao državu. A priče
o nesamostalnosti, kada nisu plod neupućenosti i predrasuda, uglavnom služe za
javnu diskreditaciju legitimnih zahtjeva
hrvatske politike i diskvalifikaciju političkih neistomišljenika na hrvatskoj političkoj sceni u BiH.
Pored toga, pojavljuje se i određena priča
o nekoj trećoj hrvatskoj politici ili trećem
putu, odnosno priča o artikulaciji novih
ciljeva i novih metoda hrvatske politike
u BiH. Zanima me, ako mi netko može
objasniti, zašto ona još uvijek nije artikulirana i koji akteri su u stanju artikulirati
tu politiku. Zanima me saznati na kojem
političkom konceptu bi se gradila ta politika i koji to model nudi za Hrvate u BiH, a
o kojem do sada nije bilo govora. I koja bi
to društveno-politička skupina trebala biti
nositelj te politike.
Kao primjer još jednog stereotipnog pojednostavljivanja, gotovo političkog mita u
određenim krugovima, služi i priča o tome
kako je takozvana hercegovačka hrvatska
politika HDZ-ovskog tipa isključivi krivac
za sve nedaće kroz koje su Hrvati u BiH
prošli i prolaze od početka rata do danas.
Kao da su oni bili jedini politički faktor
koji je određivao sudbinu Hrvata. Kao da
nije bilo srpske i bošnjačke politike i njihovih političkih i ratnih ciljeva i interesa,
kao da nije bilo raznih planova, interesa i
utjecaja međunarodne zajednice i drugih
interesno društveno-političkih skupina u
BiH i svijetu. Ne želim ovime amnestirati
hrvatsku politiku niti HDZ-ove za mnoštvo krivih procjena i krivih političkih poteza koje su vukli, ali mi je neprihvatljivo
sve što se s Hrvatima događalo i događa u
BiH pripisivati njihovoj pogrešnoj politici.
Ispada da su svi ostali brinuli o Hrvatima
i borili se za njihova prava i interese osim
stranaka za koje u posljednjih dvadesetak
godina u prosjeku glasa oko 80% tih istih
Hrvata. Zanimljiva neka logika.
Ako zanemarimo „vanjske“ utjecaje i zadržimo se samo unutar okvira hrvatske politike, mislim da je tu, pored HDZ-ova, bio
popriličan broj drugih stranaka, organizacija, institucija i pojedinaca koji su aktivno
i u značajnoj mjeri sudjelovali u kreiranju
ovoga stanja u kojem se i Hrvati i BiH sada
nalaze. Ja bih volio ponekad čuti i od tih
pojedinaca i institucija da i sami preuzmu
dio odgovornosti za poziciju koju danas
imaju Hrvati i da možda sami preispitaju
429
kakva je bila njihova uloga u tim procesima i što su bili motivi i rezultati njihovog
društvenog i političkog angažmana.
62. Zlatko Hadžidedić:
Ja ne bih toliko želio da postavim pitanje
predavačima koliko bih htio da se nadovežem na pitanje gospodina Lasića na koje
je već djelomično i dat odgovor. Mislim
da je u ovoj zemlji jako bitno da počnemo razgovarati u preciznim tehničkim
kategorijama, jer se stalno vrtimo u začaranim krugovima. U to smislu ja veoma
srdačno i toplo pozdravljam nastup Uge
Vlaisavljevića koji je tražio da razgraničimo neke pojmove. Ja bih u tom smislu
želio, i mislim da je jako bitno za ukupan
politički diskurs u BiH, razjasniti ovo pitanje nacija. Tehnički gledano ja se zaista
jesam puno tim pitanjem bavio i to pitanje
nije toliko komplicirano kao što se obično
predstavlja. Nacija je grupa koja je vezana
za određeni teritorij, kao i etnička grupa,
ali nacija ima kao politički projekt cilj da
uspostavi suverenitet. U tom smislu ja bih
u vrlo uskom, kako da kažem tehničkom
smislu rekao da dok se nije pojavila ideja
uspostavljanja suvereniteta nad određenim dijelovima teritorija BiH, mi u vrlo
preciznom uskom tehničkom smislu ne
možemo ni govoriti o nacionalnom identitetu nego etnoreligijskom, kulturno tradicijskom, kako god ga želimo formulirati.
Ja bih čak rekao da etnički identitet koji
je u BiH, ja sam najčešće koristim „etnički
identitet“ u nekom užem smislu, i etničku
grupu karakterizira to što boravi na jednom zaokruženom dijelu teritorija, veoma
mali broj usko etnički posmatranih grupa
žive izmiješano, i po tome je BiH bila karakteristična. Ja bih u tom uskom smislu
te grupe zvao religijsko-tradicijskim, ali recimo da ih u ovom smislu nazovemo etničkim. Te nacionalne projekte tek dobivamo
negdje ’90., ’91., kada se pojavljuje ideja
uspostavljanja suvereniteta. Svima onima koji idealiziraju tu nekakvu zapadnu,
liberalnu, demokratsku civilizaciju, treba
podsjetiti na jednu činjenicu da se zapravo ideja teritorijalizacije i uspostavljanja
suvereniteta u dijelovima teritorija u BiH
javlja sa takozvanom Lisabonskom konferencijom koju nisu organizirali ni Karadžić ni Boban ni Izetbegović, nego ju je
organizirala EU, ako se dobro sjećam pod
predsjedavanjem Joséa Manuela Barrosa.
To je danas apsolutno jedna tabu tema, ne
spominje se da je ta ideja u BiH servirana
izvana i da je, ako baš hoćete moje najiskrenije mišljenje, rat vođen kao realizacija mapa koje su prethodno u Lisabonu
uspostavljene. Dakle za nas je jako važno
da razgraničimo to gdje nam počinje, ne
iz teorijskih razloga nego gdje započinje,
a gdje završava čisto nacionalni projekat.
On jeste vezan za suverenitet, jeste vezan
za teritorij, u krajnjoj liniji vezan je i za
ovo o čemu je Ugo Vlaisavljević govorio, za
društvenim. U principu uvijek jedna elita
postigne u vrlo uskom krugu jedan društveni ugovor o tome da će uspostaviti suverenitet pod određenim dijelom teritorija
i to čini u ime malo veće grupacije stanovništva, ali uvijek se radi o elitama, i uvijek
je taj društveni ugovor kada se formira
moderno društvo usmjeren ka tome da se
uspostavi suverenitet nad određenim dijelom teritorija. U tom smislu u BiH imamo
borbu za uspostavljanje suvereniteta, da li
nad cijelim teritorijem BiH što priželjkuju
oni koji žele da se reintegrira, odnosno nanovo integrira bos.herc. društvo ili će biti
riječ o suverenitetu na određenim dijelovima, a takav, ovaj drugi suverenitet može
se samo završiti u smislu uspostavljanja
konačno nezavisnosti, dakle apsolutnog
suvereniteta jer suverenitet nije ni nedjeljiv. Danas mi imamo jedno neprirodno
stanje gdje se teži uspostavljanju parcijalnih suvereniteta, a gdje se opet pokušava
430
uspostaviti jedan jedini suverenitet. Dakle
mislim da dok ne razgraničimo ove osnovne kategorije oko toga šta je zapravo ono
oko čega se vodi borba, ne zato što se neki
narodi bore jedni protiv drugih, nego jer
je riječ o borbi elita za uspostavljanjem
suvereniteta nad resursima. Ukoliko se
postigne društveni ugovor da na cijeloj teritoriji BiH uspostavi suverenitet i da cjelokupno stanovništvo poželi jednog dana
da živi u nekom obliku u kojem će naći
zajednički interes i živjeti u jedinstvenoj
državi usmjerenoj ka jedinstvenom političkom projektu, u tom smislu onda više
i ta etnička, kulturna, tradicijska pripadnost neće igrati onu ulogu koju trenutno
ima. Mislim, još jednom da naglasim, radi
se o borbi za suverenitet nad dijelom teritorija i ukoliko ne razmišljamo u tim kategorijama bojim se da ćemo se stalno vrtiti
u krugu oko toga koji je narod više za ovu
ili za onu opciju, nikad nije riječ o narodima, nego je riječ o elitama koje se bore za
suverenitet nad resursima.
63. Edin Šarčević:
Da li bi gospodin Kazaz mogao kratko da
obrazloži šta je to etnoklerokapitalizam?
64. Enver Kazaz:
To je ona forma kapitalizma koji želi ostvariti kontrolu nad svim resursima na teritoriju na kojem vlada. Pritom ne želi da
se inkorporira u globalno tržište, nego da
stvori lokalno na kojem će ostvariti monopolističku poziciju za svoj kapital. Uopšte
je ne zanima da napravi ni jedan brend
koji će proizvoditi za izvoz, ali će sve učiniti da zaštiti svoj monopol. Etnoklerokapitalizam nadalje etnički definira proizvode i poziva se na patriotizam kao osnov
ekonomije i ekonomskih odnosa. Zato i
imamo etnokapitalističke firme: bošnjačke, srpske i hrvatske šumoprerađivače,
bošnjačku, srpsku i hrvatsku elektroprivredu, iste takve rudnike, telekominikacione operatere, proizvođače hrane itd. U
konačnici to je etnoklerokapitalizam koji
surovo eksploatira pripadnike svoje etnije,
nastojeći da ostvari etničku privatizaciju
društvenih dobara. Surov do te mjere da
je uporediv sa tzv. prvobitnom akumulacijom kapitala, on ne dozvoljava nikakvo
raslojavanje etničke/nacionalne zajednice,
klasno, rodno, generacijsko, profesionalno
itd. Prikrivajući sve te društvene antagonizme, etnoklerokapitalizam, uz podršku
akademskih, religijskih i kulturnih elita,
vrši mentalnu okupaciju društva, pri čemu
interes vlastitog kapitala i profita proglašava etničkim/nacionalnim interesom u
kontekstu nedovršive države i društva nedovršenog rata.
65. Antun Jekauc:
Moje pitanje je za fra Miju Džolana: Je li
dobro reducirati rasprave o ustavu na politološke i sociološke analize? Držim da one
same ne mogu dovesti do nekog novog
konteksta.U ustavu trebaju biti naznačene
i šteta da na ovom simpoziju nisu uključeni stručnjaci ekonomisti koji bi razmatrali
ulogu ekonomskih funkcija u rješavanju
ustavnog pitanja Bosne i Hercegovine.
66. Mijo Džolan:
Hvala lijepa gosp. Antunu Jekaucu na pitanju, kojim izostanak sudjelovanja ekonomskih analitičara gospodarskog stanja
u BiH vidi kao manjkavost ovog znanstvenog skupa.
Kritiku mogu uvjetno prihvatiti. Prigodom koncipiranja simpozija bilo je razmišljanja da se zahvate i ova gospodarska
pitanja: svjesni smo da ekonomija jest
ujedno kako pokazatelj rasula društva
tako i generator njegove de/konstrukcije.
Normalno je biti zabrinut za prosperitet
431
BiH i pod ovim vidom, jer ekonomsko rasulo izručuje BiH na globalno tržište posve
nezaštićenu i nepripremljenu. Onima koji
uviđaju samo ovu opasnost, sva druga pitanja nisu prioritetna. Mi smo koncipirali
simpozij s pretpostavkom da ekonomskoj
problematici prethodi kriza podijeljenog
društva i neetičnog konstituiranja države.
Radi toga i koristimo termin BiH – europske zemlja bez ustava… Kad smo već kod
problematiziranja koncepta simpozija, da
napomenem sa zahvalnošću kako je bilo
eminentnih institucija i pojedinaca koji
su nudili suradnju. Prihvatili smo rizik da
ovaj simpozij organiziramo sami. Razlog?
Da nas odabir suorganizatora ne usmjeri
unaprijed nekritički glede preferiranja i
simpatija s eventualnim teorijskim i političkim konceptima BiH. Da tako i vi sudionici budete neopterećeni zbog eventualno
očekivane „političke korektnosti“.
67. Mile Lasić:
S gospodinom Hadžidedićem sam na hodniku raspravljao u finoj atmosferi, ako se
on slaže da se to smije takvim nazvati. Pa
ipak, želim iznijeti svoje neslaganje s tumačenjem da proces konstituiranja nacija
u BiH počinje 90-ih godina prošlog stoljeća. U šali sam mu rekao: „Spustio bih makar 60 godina unatrag, u Mrkonjić Grad“,
ali ne smijemo ni tu stati, nego moramo
još dublje, makar u 19. stoljeće, pa ćemo
vidjeti što se tu odigralo. I po mojemu razumijevanju, imamo posla sa zakašnjelim
bos.herc. nacijama i njihovim mukama, ali
dovoditi ih u pitanje n