Rad obuhvaća razdoblje samo od listopada 1942. do veljače 1943. s bitkom za Krašić kao
najbitnijim događajem.
Ovom prilikom molimo sve one koji su zainteresirani za rad na bilo kojem razdoblju žumberačke
povijest, ili one koji su spremni podijeliti s nama bilo koju informaciju koja bi mogla biti od
koristi u daljnjim istraživanjima (stare fotografije, osobni dnevnici, osobna svjedočanstva i sl.)
da se jave na mail: [email protected]
Piše: Josip Humjan
Lektorirala: Tea Miroslavić
Listopad 1942.
Početkom listopada 1942., partizanske jedinice vraćaju se na Žumberak iz Slovenije gdje su
u rujnu pobjegle uslijed ustaške ofenzive na Žumberak. Budući da povratak partizana nije bio
očekivan tako brzo, nisu ostavljene jedinice koje bi osiguravale osvojeno i veći dio Žumberka je
ubrzo ponovo bio pod partizanskom kontrolom. Rad preostalih ustaških i talijanskih garnizona
uglavnom se ograničio na osiguravanje ceste Samobor-Krašić koju su čuvale dvije ustaške
bojne.1
Partizani su, izbjegavši glavni ustaški udar, uspjeli sačuvati svoje vojne snage, ali su izgubili
podršku naroda.2. Primijetili su da su sela „...protiv nas zbog toga jer su ih partizani napustili
umjesto da su se borili, a ustaše su nakon toga provalili u selo Osunju, Cerovicu, Planinu i još
jedno selo, te sve spalili i poklali sve muškarce od djece do staraca“ 3 Čak i po povratku, partizani
su se jedno kraće vrijeme kretali samo po šumama te izbjegavali kontakte sa selima.4
U to vrijeme, na području Žumberka operirao je bataljon „Žumberačko-Pokupski odred“.
Ubrzo mu se priključuje Prvi proleterski bataljon, dok Štab II. zone dolazi u studenome.5
Dolazak novih partizanskih jedinica predstavlja organizacijski i politički napredak za partizanski
pokret na Žumberku. Dugoročna posljedica bit će učvršćivanje partizanskog pokreta na
Žumberku i stvaranje partizanskog uporišta na samo nekoliko desetaka kilometara od Zagreba.
Slika 1: dolazak Prvog proleterskog bataljona u Sošice 6
Zbog ponovne pojave partizana na Žumberku, koji su ubrzo postali aktivniji, ustaše su odlučile
pokrenuti novu ofenzivu.7 U partizanskom izvješću za 6.10. kaže se da: „... (tog) dana poslije
podne već se počelo osjećati neprijateljske snage i dolazak kamiona u Kostanjevac“
8
Nova
ustaška ofenziva započela je 7.10., a predvodile su je tri ustaške bojne. Polazne baze bila su sela
Kostanjevac, Oštre, Kalje, Željezno i Vivodina.9
Ovoga puta, partizani su odlučili pružiti odlučan otpor ofenzivi. Prvih dana ofenzive ustaše nisu
imale većih uspjeha. S Prvim proleterskim bataljonom, koji je imao velikih gubitaka, vodile su se
borbe na liniji Oštre-Vivodina. Neki borci tog bataljona bili su u talijanskim uniformama i s
talijanskim naoružanjem. 10
U ovoj operaciji, ustaše su koristile svoje zrakoplovstvo koje je predvečer prvog dana ofenzive u
jednom naletu izgubilo jedan bombarder. Partizani su ovako opisali taj događaj: „Jedan naš
puškomitraljezac otvorio je vatru na bombarder na visini od nekih 1.800 metara i sa prvim
rafalom pogodio ga u rezervoar, tako da je bombarder u vidu goruće vatre srušio se na zemlju.
Pošto je bio avion pun bombi to je nastala eksplozija, tako da su tijela posade aviona potpuno
raznešena. Kod partizana nastalo je veliko oduševljenje a isto tako i kod naroda u Žumberku. Pad
aviona vidio se vrlo daleko. Dva lovca koji su pratili bombarder nakon toga su pobjegli u
najvećoj brzini za Zagreb.“11
Tijekom ove operacije, bataljon „Josip Kraš“ dobio je zadatak da se prebaci u neprijateljsku
pozadinu i da uzme topove koji su se nalazili u selima Kostanjevac i Oštre. Unatoč tome,
bataljon taj zadatak nije izvršio. Ustaše su vodile borbu s njim kod sela Pećno do 17.10. kada se,
izgleda, većina bataljona povukla i ponovno spojila s glavninom partizanskih snaga.12
Ustaše 9.10. počinju vršiti pritisak na svom lijevom krilu i ono napreduje. 13. Pokušali su
partizanima presjeći put za ponovni bijeg u Sloveniju. Međutim, partizani su stupili u kontakt
sa slovenskim partizanima i odlučeno je da će zajedno napasti ustaško lijevo krilo kod Jezernica.
Tri ustaške satnije koje su predvodile napad ubrzo su bile razbijene. Odmah nakon toga, i lijevo
partizansko krilo kreče u protunapad. Zauzeta je Vivodina, a nakon par sati i Visoče, gdje su
ustaše pokušale obraniti selo na način da je dio branitelja dignuo ruke u zrak, da bi drugi dio
onda napao partizane u nezgodnome trenutku.14
Partizansko izvješće ovako opisuje ofenzivu: „Neprijatelj je kroz to vrijeme po selima u kojima
se zadržavao postupao vrlo lijepo sa stanovništvom i vršio teror samo nad familijama partizana.
Kuće palio je samo one u kojima su se našli tragovi boravljenja partizana. Zarobljeni ustaše, koje
smo uhvatili, uglavnom su iz pripremnih bojni. Zbog situacije u kojoj smo se nalazili odmah
nakon saslušanja mi smo ih likvidirali. Puštanje ustaša u tim momentima djelovalo bi porazno na
partizane, tako da je bilo slučajeva da su ih partizani sami na položaju likvidirali baš zbog toga
što su bili razjareni sa nastupanjem neprijatelja i žestokim otporom kod naših juriša.“15
Unatoč preobratu i uspjehu, partizani se nisu osjećali dovoljno snažnima za daljnja
napredovanja.16. Ustaše su nakon ove ofenzive imale pod svojom kontrolom istočni
Žumberak do crte Stojdraga-Kostanjevac, a partizani su se nalazili zapadnije od te linije 17
Ostatak mjeseca listopada protekao je uglavnom mirno.
Također, važno je napomenuti da je veću ustašku akciju kočila informacija da će tri partizanske
brigade prijeći Kupu kod Crne Mlake. Zbog toga je velik broj jedinica i avijacije bio u izviđanju
na tom prostoru.18 Jedino što su sa sigurnošću ustvrdili je da je tek oko 200 partizana boravilo u
Donjoj Kupčini i Šišljavićima, i to tek 12.10.19
Ubrzo nakon ove, pokrenuta je nova i puno veća talijanska ofenziva. Započela je 29.10.20
predvođena Talijanima uz koje su sudjelovali Nijemci, Bela Garda i ustaše. 21 Glavni napad vodio
se na liniji Novo Mesto-Metlika, a predvodile su ga talijanske snage kojih je, zajedno sa
belogardistima, bilo oko 8000.22. Glavni zadatak ustaša bio je održavanje obruča na Žumberku,
na cesti Samobor-Krašić23, te zajedno s Nijemcima, na rijeci Krki 24
Ova operacija bila je dobro pripremljena i cilj joj je bio konačno uništenje partizana na
Žumberku. Mnogobrojnije talijanske snage, potpomognute artiljerijom, avijacijom i Belom
Gardom, trebale su iz smjera Slovenije predvoditi glavni napad na Žumberak, dok je zadatak
ustaša i Nijemaca bio održavanje obruča. 25 „Taj neprijateljski obruč je bio dobro pripremljen i
neprijateljska je propaganda obećala dovesti u Zagreb mnogo živih partizana.“26
Partizani su bili višestruko nadjačani i nisu bili u stanju pružiti efikasan otpor. Iako je njihov
neprijatelj imao više desetaka mrtvih „...naši teški mitraljezi zapucavali s vremena na vrijeme na
duboke kolone Talijana tako da ih je uvijek padalo po desetak“27
Odlučeno je da se pokuša proboj u Sloveniju kod sv. Gere, ali taj pokušaj proboja nije bio
uspješan. Zatim je krenulo s probojem u drugom smjeru, kod sela Glušinje između Novog Sela i
Budinjaka. Napad je započeo 31.10. u tri sata ujutro, a neprijatelj je brzo bio svladan te glavnina
partizanskih snaga, zajedno sa 30-ak ranjenika, ide preko Tihočaja i Donje Kupčine na Kordun. 28.
To je izazvalo toliku paniku u ustaškoj pozadini da su jedinice koje su osiguravale prugu
Karlovac-Zagreb u jednom trenutku počele pucati jedna na drugu. 29
Postojala je i manja skupina partizana koja je možda planirala proboj kod Kalja, ali je ipak ostala
na Žumberku i, izgleda, bila uništena od strane Talijana kroz sljedećih par dana.30
Ustaše i Talijani su se nakon posljednje ofenzive na Žumberku, osjećali veoma sigurno i uspjeli
su uvjeriti narod da se partizani neće vratiti. U selu Kalje uspjeli su mobilizirati gotovo
cjelokupno stanovništvo i od njih formirati tzv. „Žumberačku ustašku pripremnu bojnu“. Nakon
operacija na Žumberku, Talijani su pokrenuli ofenzivu na Draganičku šumu koja je trajala od
9.11. do 13.11.31 Pri tome napadu, iskoristili su velike količine artiljerije gađajući praznu šumu.
Cijelo vrijeme akcije nisu stupili u kontakt s partizanima, ali su zato hapsili neke ljude i
pljačkali.32
Studeni 1942.
Za vrijeme odsustva sa Žumberka, početkom studenoga, formirana je od Prvog proleterskog
bataljona i Žumberačko-Pokupskog odreda XIII. NOU brigada „Josip Kraš“, koja će 11.12.
biti preimenovana u XIII. proletersku NOU brigadu „Rade Končar“33
XIII. brigada krenula je nazad na Žumberak, a putem su odlučili napasti posadu u sv. Jani.34
Napad na sv. Janu započeo je 15.11. u 3:30 ujutro. Ustaše su se zabarakadirale u jednu zgradu.
Ustaško izvješće ovako opisuje situaciju kod sv. Jane: „Istoga dana poslije podne banditi su
prisilili mjesnoga župnika te je ovaj tri puta morao ići u zgradu odbrane noseći banditske uvjete
za predaju no ovi i ako im je već cieli krov od zgrade bio od mina razoren ipak na predaju niesu
pristali.“35
Pomoć upućena sv. Jani iz Zagreba i Karlovca povlači se nakon što je upala u zasjedu kod sela
Malunje.36 Partizani su tek oko 17:50 taj isti dan uspjeli na juriš zauzeti zgradu. Zarobljeno je 34
žandara i ustaša. „...uspjelo je jednom drugu da pod jakom vatrom bombi ipak se privuče vratima
da ih razbije sjekirom dok je jedan drug iz minerskog voda stavio u razlupana vrata bombu i digli
vrata. Odmah su iz zgrade čuli se glasovi predajemo se.“37
Partizani su nakon akcije zapalili oružničku postaju, školu i općinu. 38. Svi zarobljeni odvedeni su
prema Žumberku i kasnije pušteni, osim trojice koji su vjerojatno zbog pružanja najžešćeg otpora
streljani.39 „Svi (su) razoružani i pušteni, bosi samo u vešu došli su u mjesto Sv. Janu, gdje su
dobili od tamošnjih građana nešto od odjela i obuće pa su poslije došli u Jastrebarsko gdje se i
sada nalaze...“40
Ustaški protunapad započeo je 17.11. Dvije ustaške satnije probile su se do sv. Jane uz pomoć
talijanske artiljerije.41 Izgleda da ustaše vode manje borbe s njima i love tu skupinu partizana
koja odlazi na Žumberak, a noću 19./20.11., vode se borbe između sela Krašić i Pribić 42 te 20.11.
kod Kostanjevca.43
Tijekom akcije pokazalo se da novoosnovana XIII. brigada ne funkcionira najbolje. Zapovjednici
nisu držali svoje jedinice na okupu.44. Nisu bili sposobni cijeli dan pokazati dovoljno inicijative
za slamanje ustaškog otpora, a i koordinacija među jedinicama ili nije postojala ili je bila loša 45
Taj uspjeh i ponovni povratak na Žumberak imao je veliki utjecaj i odjek: „Naš uspjeh u sv. Jani
daleko je odjeknuo kao i naš dolazak u Žumberak. Narod je svagdje obaviješten o uspjesima
naših snaga u Bihaću i Slunju i to ga je natjeralo na razmišljanje tako da se dešava da nam
odbjegli partizani poručuju i pitaju da li bi se mogli vratiti k nama.“46
Prilikom svog povratka na Žumberak, sekretar Agritpropa, Aleksandar Šohorac, sa skupinom
partizana obišao je sela Jeleniće, Delivuke, Šimrake i Šobatoviće i izvijestio što o svemu ovome
misle Žumberčani. Tom prilikom išli su od kuće do kuće i razgovarali sa svima u selu. „Narod
gotovo sav odmah prima diskusiju i aktivno učestvuje u njoj. Iz njegovog izlaganja proizlaze ova
pitanja koja ih najviše interesuju: kad će se rat svršiti, da li će ih partizani opet napustiti, šta im
valja raditi.“47 „Ustaše su na vešt način prišle narodu i postigle to da kod naroda vlada skoro opće
uvjerenje da su ih ustaše spasile od paljenja i pljačke od strane Talijana. Od njihove strane
lansirana je vest da je satnik Šimrak, rodom iz Šimraka, lično došao u ovaj kraj sa »svojom«
vojskom da bi spasao svoj narod. Potom je taj isti satnik uputio muškarcima poziv u ustaše da bi
tako obezbedili svoje živote i imanje. (...) Kod naroda se općenito primjećuje strah od fašističkih
represalija i osjeća se priličan utjecaj neprijateljske propagande vršene za vreme našeg otsustva.“
Mještani su spomenuli i slučaj nekolicine partizana, među kojima i jednog oficira, koji su nakon
što su se napili počeli nasumce pucati po selu, ali tom prilikom nitko nije nastradao.48
Milka Kufrin donosi nam još jedan izvještaj o postupcima ustaške vojske na Žumberku: „Ustaše
su popisali žito i stoku i sve to namjeravaju opljačkati: silom su otjerali nešto omladine u vojsku.
Narod je radi toga ogorčen, mrzi fašiste i uviđa da je potrebno da se bori. Omladinci se ne dadu u
Pavelićevu vojsku, jer znadu da ih on šalje na istočni front. Mnogi još ne razumiju našu narodnooslobodilačku borbu pa se drže hladno prema nama. Općenito se svi boje paljenja i ubijanja sa
strane ustaša. U općini Radatović gdje smo već prije organizirali omladinu neprijatelj je pljačkao
i palio pa se samo mali dio pokolebao dok su ostali svi uz partizane, sretni su što smo se mi
vratili.“49
Ipak, uočljiva je jasna razlika u odnosu naroda prema ustašama i prema Talijanima i
Nijemcima. Jedno partizansko izvješće ovako opisuje stanje na Žumberku: “U kotaru
Žumberačkom raspoloženje naroda je podvojeno već prema tome da li su pod talijanskom ili
Pavelićevom čizmom. U prvim krajevima narod u svojoj velikoj većini mrzi okupatore i voljan
je da pomaže materijalno partizane.“ Što se tiče Žumberka koji je pod ustaškom upravom „U
(tim) krajevima koji su pod ustaškom kontrolom narod je veoma slabo obaviješten jer su izgleda
naši drugovi, koji su se tamo zadržavali malo radili na pravilnom obavještavanju naroda o tome
šta se događa kod nas i svijetu. Otuda rezultira i rezervirano, pa čak i neprijateljsko držanje
naroda prema našoj vojsci (...). Kada bi se naša vojska sada u tim krajevima nešto dulje zadržala
ili kada bi u tim krajevima postigla neke veće vojničke uspjehe onda bi bio i rad olakšan.“50
Nakon dolaska na Žumberak, donesena je odluka o napadu na Stojdragu, Novo Selo i
Kostanjevac. Napad je započeo u noći 19./20.11.51
U Kostanjevcu je ustanovljeno da ustaše nemaju posadu tako da su tamo samo porušena dva
mosta i postavljene zasjede. Partizani su kod Stojdrage, čija je posada brojala oko 20 branitelja,
u prvom naletu imali određenog uspjeha. „Juriš drugova na žicu bio je tako silan da se nije imalo
vremena kidati istu nego su u naletu povaljani stupovi i najuriš s noževima na pušku istjerani
ustaše iz prvih rovova. To istjerivanje se je produživalo dalje prema selu dok se neprijatelj nije
istjerao sasvim iz rovova na objema kotama i napokon natjerao u samu zgradu i 6 rovova oko
iste.“
Nakon početnog uspjeha kod Stojdrage, zauzimanja dviju kota i gotovo cijeloga sela, ustaše su se
povukle u školu i preostalih šest rovova te je daljnji napredak bio neznatan. Ujutro su se partizani
povukli na prije zauzete kote i odande tukli po neprijatelju ne dozvoljavajući mu da izađe van. 52
Ubrzo nakon toga otišli su partizani u smjeru Pokleka, a ustaše su taj isti dan napustile Stojdragu
i vratile se sljedeći dan s pojačanjima.53
Zatim, partizani su otišli u smjeru Pokleka, a ustaše su taj isti dan napustile Stojdragu 54, koja će
još neko vrijeme ostati jedno od najjačih ustaških uporišta na Žumberku.
Novo Selo sa svojom posadom od 120 ljudi bilo je mnogo jače uporište. Partizani su izgleda
ondje imali velike gubitke i doživjeli su potpuni poraz. Jedno vrijeme su se čak i povlačili pred
protunapadom iz Novog Sela.55
Jedinice koje su vršile osiguranje prema Kalju, vodile su borbe čitav dan, 20.11., s ustaškim
jedinicama upućenima iz Karlovca kao pomoć,56da bi se na kraju partizani povukli u smjeru
Gradca.57
Nakon ovih neuspješnih operacija, odlučeno je da će XIII. Brigada, zajedno sa slovenskom
brigadom „Ivan Cankar“, napasti Suhor.58 U periodu od 26. do 28.11., žumberački partizani su u
Sloveniji postigli velik uspjeh protiv Talijana i Bele Garde.59
Prosinac 1942.
Ustaše su iskoristile odsustvo partizana za vrijeme akcija u Sloveniji i 29.11. njih oko 200
zauzelo je Visoče, Plavce i Kordiće.60 Kod Kordića je 2.12. vođena borba u kojoj su ustaše
odbile partizanski napad te se ovi povlače prema Sošicama i Jezernicama. 61 U tom napadu još
jednom se pokazalo da XIII. ne funkcionira kako treba. Koordinacija napada bila je iznimno
loša. Naime, u jednom trenutku partizani su čak počeli pucati jedni po drugima. Unatoč
njihovom neuspjehu, ustaše su se povukle iz Visoča, Plavaca i Kordiča sljedeći dan.62
Talijani i Bela Garda iskoristili su odsustvo partizanskih snaga tijekom njihovih akcija protiv
ustaša te su zapalili sela Popoviće i Doljane. Istodobno, Talijani su donijeli odluku o napuštanju
sela Radovica i Radatović u kojima su prije povlačenja uništili sve bunkere i zapalili nekoliko
kuća.63. Talijani su time zauvijek napustili svoja uporišta na Žumberku 64, no njihove postrojbe i
dalje će sudjelovati u operacijama po Žumberku.
Dana 13.12., XIII. proleterska dobila je zadatak da zajedno sa slovenskom NOU brigadom „Ivan
Cankar“ zauzme Krašić. Krašić su napali noću 14/15.12.65
Plan je bio da napad izvrši XIII. udarna brigada i slovenska udarna brigada „Josip Cankar“.
Prema prvotnim informacijama, u Krašiću se nalazilo oko 40 ustaša koji su se nalazili u pošti
okruženoj bunkerima.66. Međutim, to nisu bile točne informacije jer se u Krašiću u to vrijeme
nalazila oružnička postaja i još dodatne dvije ustaške satnije koje su se tamo nalazile od 13.12.
Te informacije, partizani su dobili nakon što je donesena odluka o napadu.67
Jedan bataljon XIII. Brigade, pojačan jednom slovenskom četom, izvršit će napad na sam Krašić.
Operativni štab nalazit će se kod Hrženika. Jedan bataljon XIII. blokirati će Oštrc. Dvije čete
XIII. Brigade, zajedno sa dvije slovenske čete, kod mjesta Čunkova Draga osiguravat će
neprijateljski dolazak iz Kostanjevca. Ostale snage, tj. jedna četa XIII. brigade i jedna slovenska
četa bit će kod operativnog štaba u rezervi. Dvije slovenske čete bit će između Bresarića i
Brlenića i osiguravat će neprijateljski dolazak iz Karlovca. Cesta između Krašica i Karlovca te
između Krašića i Kostanjevca biti će prokopana. Prekinut će se veza između Krašića i
Karlovca.68
Slika 2: Krašić69
II. bataljon, s jednom četom Slovenaca, napao je, u 21:35, s istočne i zapadne strane Krašića.
Prva četa i slovenska četa imale su zadatak napasti žandarmerijsku postaju. Prva četa je
„...silovitim jurišem istjerala neprijatelja iz zgrade, ali uslijed slabog obuhvatnog obruča
neprijatelj je uspio pobjeći prema Pribiću, ostavivši dosta vojničke spreme, municije i nekoliko
pušaka u zgradi“70
Treća četa je ulovila nekoliko branitelja na spavanju, ali je nakon toga naišla na školu gdje su
ustaše pružale snažan otpor i daljnje napredovanje nije bilo moguće. Zatim je donesena odluka
da se prvo očiste zgrade oko škole, a onda i sama škola. Do četiri sata, sve zgrade bile su
očišćene, osim škole, a zatim su mineri: „Najprije minirali zid koji je vezivao apoteku i školu, a
potom, tj. kad se provalilo u školu, istu se zapalilo. Neprijatelj, vidjevši da se ne može odbraniti,
počeo je bježati i većim dijelom uspio pobjeći prema Pribiću...“ 71 Nakon toga Krašić je bio u
partizanskim rukama.
Tijekom napada, bojna iz Oštrca pokušala se probiti do opkoljenog Krašića, no neuspješno.
Pomoć je stizala i iz Karlovca te unatoč tome što je imala dva tenka, nije se uspjela probiti do
Krašića.72 Nakon pada Krašića, ozbiljno je ugrožen Ozalj, a u Karlovcu je pojačana posada jer se
i ondje očekivao napad. Ustaške posade na Žumberku su odvojene i slabe i nemaju dovoljno
časnika, a zapovjednici su loši.73
Izgleda da su ustaše pokrenule manju ofenzivu na Žumberak već 16.12., krenuvši od linije
Krašić-Donji Oštrc.74 Ta je ofenziva bila pokrenuta više iz političkih razloga nego vojnih jer su
ustaše postigle ograničene uspjehe. Dana 19.12., vodili su borbu kod Tomaševaca. 75 Slijedećeg
dana zauzeta su sela Visoče i Plavci 76 i to najviše zbog slabih komunikacija na partizanskoj
strani, tj. neznanju komandnog kadra o događanjima.77 Neprijateljski avioni nadlijeću Žumberak
i bombardiraju ga, ali osim par razrušenih kuća, imaju slab učinak.78
Nedugo nakon toga, partizani su pokrenuli svoju ofenzivu. Borbe kod Gornje Vasi vodile su
se 24.12., a XXXIII. pripremna ustaška bojna morala je napustiti Oštrc i povući se na područje
Kostanjevac-Begovo Brdo-Prekrižje.79 Partizanske jedinice su „...24. o.mj. ušle u sela oko Oštrca
i Kostanjevca, seljaci su dočekali našu vojsku kolačima, mesom, vinom itd.“ 80 Župnik iz Oštrca
pomogao je partizanima održati zbor na kojemu je sudjelovalo oko 300 ljudi. Isti župnik
slijedeći je dan, na Božić, održao misu u Sošicama.81
Također, toga dana, odbijeni su partizanski napadi na Kostanjevac-Begovo Brdo-Prekrižje, a
XXXIII. pripremna ustaška bojna napustila je taj postav i povukla se u rasulu prema Krašiću,
dok su neki njeni dijelovi otišli i dalje prema Karlovcu sve dok ih njihov bojnik nije sve sakupio
i okupio u Krašiću.82
Slijedećeg je dana (26.12.), posada iz Novog Sela otišla u Gornju Vas, a posada iz Oštrca, veoma
napeta zbog eventualnih partizanskih napada, povučena je na crtu Begovo Brdo-Prekrižje. 83 Istu
tu posadu taj dan napala je XIII. Brigada. Napad nije uspio iz razloga što partizanske jedinice
nisu koordinirano napadale, točnije, imale su krive informacije o položajima neprijatelja. Osim
toga, ustaše su bile nadmoćnije u ljudstvu i naoružanju.84 Isti dan, ustaše su napustile ta sela bez
borbe. 85
Ustaše su već u Oštrcu bile veoma demoralizirane. Jedan časnik ubijao je neposlušne ustaše.
Partizani ovako opisuju posadu u Oštrcu: „Čim je opalila jedna naša puška, oni su od straha pred
našim borcima puštali rafale iz teških (mitraljeza) i puškomitraljeza. Seoski krovovi svi su
postrijeljani, a na mnogim kućama uopće nema crijepa. Ustaše su pucali po njihovim krovovima,
što je kod seljaka izazvalo veliko negodovanje. Oni su čak pucali po raznim ženama koje su
prolazile seoskim putevima, a kad ih je ko upitao zašto pucaju, onda su to opravdavali time da su
se partizani obukli u ženska odijela i privlače se njihovim položajima.“86
Partizani su 29.12. napali posadu u Željeznom, koja se povukla u Gornju Vas. 87 Dana 27.12. i
noći 28/29.12. došlo je do kontakta neprijatelja kod Krašića. U tim puškaranjima nije bilo mrtvih
i ranjenih ni sa jedne strane.88 Na staru godinu, upale su u zasjedu dvije ustaške kolone iz
Kašića.89
U posljednjem dnevnom izvješću, 1942. godine, spominje se da dolazak novih partizanskih
jedinica na Žumberak treba shvatiti jako ozbiljno jer u slučaju neke njihove akcije, ni ustaše ni
Talijani nemaju pričuvu.90
Na samom kraju 1942., situacija na Žumberku je slijedeća. Politička situacija je mnogo
povoljnija za partizane nego prije nekoliko mjeseci, posebice u općini Radatović. U općini
Sošice nešto je lošija situacija jer postoji nepovjerenje prema partizanima i strah od ustaškog
terora, a tu su prisutni i neki ustaški simpatizeri i agenti. No, neka sela te općine ipak su
prihvatila partizane.91. U općini Vivodina situacija je loša. Tamo je stanovništvo puno više ustaški
orijentirano, ali vidljivi su pomaci.92 U općini Kalje (koja je pod ustaškom kontrolom), javljaju se
seljaci koji daju potrebne informacije partizanima. Mnoge ustaše zbog demoraliziranosti i loše
ishrane dezertiraju od tamo i dobrovoljno se priključuju partizanima 93. Već su odavno bili
uspostavljeni razni oblici rada sa stanovništvom, održavali su se zborovi, kulturne priredbe i sl.
te se na taj način stanovništvo približavalo partizanskom pokretu.94
Partizani, dana 31.12., drže oko 20 km najbitnije žumberačke ceste, odnosno, onu koja spaja
Samobor sa Krašićem te je sustavno uništavaju.95
Da se u to vrijeme ustanak na Žumberku već poprilično razbuktao govori činjenica da je Štab II.
zone još 8.12.1942. dobio kritiku da previše pažnje pridaje Žumberku, a ostala područja
zanemaruje.96
Jedan od velikih problema Žumberka je i njegova izoliranost zbog kojih je imao slabe veze i
nezadovoljavajuću komunikaciju. U jednom konkretnom slučaju, pošta je išla preko jednog
otvorenog pristalice HSS-a koji je čitao pisma te je jedno bitno pismo dao sa zakašnjenjem od
mjesec dana.97U prosincu je osnovana Glavna bolnica ispod Sv. Gere kod sela Cetošića 98, a
osnovana je i komanda područja99 te terenska četa.100
Dana 10.12.1942., održana je konferencija partijskog članstva XIII. Brigade, koja pruža
informacije o stanju brigade. U njoj se tada nalazilo oko 600 partizana, a bilo je slučajeva
dezertiranja i ne izvršenja naredbi. Posebna pozornost posvećena je pljačkanju partizana koja je
uzela maha. Odlučeno je da će se tome stati na kraj i svaki sljedeći takav prijestup kažnjavat će
se smrću.101 Izgleda da su takve rigorozne mjere imale pozitivnog učinka jer se u izvješću od
16.12. kaže da je: „Pitanje pljačke, koje je u prvim našim akcijama bila uhvatila zamaha, ali u
zadnjim akcijama sa pravilnim i intenzivnim našim radom po tom pitanju, svela se na
minimum“102 Jasno da nakon citiranog ne smijemo zaključiti da su partizanska nedjela samo tako
odjednom prestala, ali sigurno je postojala svijest da se tome mora stati na kraj kao i da je
postojala tendencija smanjivanja tih nedjela.
Poslije prve bitke za Krašić, u XIII. brigadu pristupilo je 170 novih boraca, ali kako je brigada
imala onolike gubitke to novo pojačanje se nije niti osjetilo 103. Iz toga je vidljivo da nakon novih
pobjeda partizana ljudi sve više podržavaju partizane, a i priključuju im se.
Prema pregledu socijalnog i nacionalnog sastava te prema pregledu brojnog stanja u II.
operativnoj zoni, vidljivo je da se na Žumberku nalazi stalno 677 partizana koju su najbolje
naoružani u cijeloj operativnoj zoni. Imaju dva minobacača, eksploziv i velik broj automatskog
oružja. U partizanima ima najviše seljaka 369 (54%) i radnika 164 (24%), a od ostalih
najbrojnije su zanatlije, kojih ima 99 (14%). Što se tiče nacionalnog sastava, Hrvata ima 352
(52%), a Srba 307 (45%).104
Slika 3: IV kordunaška brigada na putu za Žumberak105
Dana 30.12., na Žumberak je došla IV. udarna brigada koja je sa sobom dovela i jedan top.
Odmah je stvoren zajednički operativni štab koji će rukovoditi napadom na Krašić106. U
Krašiću se nalazila XXXIII. pripremna bojna, XXXV. ustaška bojna, jedna satnija iz III.
domobranske opkoparske bojne i jedan vod oružnika. Ukupno 650 do 700 ljudi. 107 Domobranima
je zapovijedao poručnik Sega, a ustašama kapetan Schiler.108
Siječanj 1943.
Napad je započeo 1.1.1943. U napadu su sudjelovala dva bataljona XIII. brigade i cijela IV.
brigada. Partizanski izvještaj opisuje da su „Ustaše bile utvrđene u rovovima koji su počimali od
crkve sv. Ivana do Sela Bresarića s jedne strane, a s druge strane, tj. od groblja i sva istočna
strana mjesta, bili su osigurani rovovima.“ 109 Zadatak I. i II. bataljona bio je da u 19 sati počnu
napucavati neprijatelja, a da glavni napad počne 2.1. u 5 sati ujutro. Međutim, bataljoni su
odlučili krenuti u napad odmah u 19, ali su bili odbijeni.110
Partizani su tokom cijele noći vodili borbe u smjeru crkve, ali neuspješno. Ustaše su izvršile
uspješan protunapad kod groblja nanijevši partizanima velike gubitke, ali su se nakon nastupa
partizanskog topništva na crkvu morali povući. „Čim je pala prva granata, neprijatelj je počeo
napuštati rovove i bježati u crkvu i samo mjesto. Kod prvoga pogotka crkve neprijatelj je počeo
napuštati crkvu.“111 Crkva je bila glavni centar obrane Krašića, ovako su partizani opisali njen
izgled po njihovom ulasku „...u njoj se je pred našim očima pružio najgadniji prizor, jer smo
vidjeli ljudske izmetine i slamu, tako da je ličila na sve samo ne na crkvu“ 112 Crkva je bila
ključna točka otpora i zauzeta je u 10:15. Nakon zauzimanja crkve počelo se sa čišćenjem svake
pojedinačne kuće i 2.2. Krašić je pao u partizanske ruke.113
Slika 4: Plan napada na Krašić114
Pomoć je bila poslana više puta iz Karlovca, ali je svaki put bila odbijena. Poslani su i tenkovi,
no put je bio prokopan i miniran pa nisu mogli proći.115
Ovako partizansko izvješće opisuje Krašić nakon bitke: „Snijeg oko Krašića bio je sav crn od
dima eksplodiranih mina. Tko nije vidio ovu sliku oko Krašića, teško će si zamisliti kako je to
izgledalo nakon završene borbe. Svuda je bilo ustaških leševa. Pred zgradama, po dvorištima, na
ulici i po polju.“116
Pukovnik Tomašević iz Karlovca javlja da nakon pada Krašića „Prieti opasnost svim selima od
Draganića zaključno do Jaske. Tražim pojačanje i to znatno pojačanje. U protivnom ne
odgovaram za ništa.“117
„Mnogi od uhvaćenih ustaša sakrivali po štalama i svinjcima...“ kako bi izbjegli da padnu u ruke
partizanima, zabilježen je i slučaj da je „...jedan njihov mitraljezac pucao 2 dana poslije njihovog
sloma po jednom našem vodniku. Jasno, da je bio uhvaćen.“118
I na drugom kraju Žumberka, partizani su izveli uspješne akcije. Dana 2.1.1943. ušli su u Kalje
koje su ustaše napustile.119 Isti dan, ustaše iz Gornje Vasi i Novog Sela dobile su nalog da se
povuku u Stojdragu, što su i učinile uz velike gubitke. Nakon ovoga cijeli Žumberak, osim
Stojdrage, bio je u partizanskim rukama.120
Slika 5: „Mali Marko“121
Što se tiče partizanskih zločina, oni su započeli vjerojatno već 2.1., kada je zamjenik
zapovjednika XIII. brigade, Milan Žeželj, na trgu u Krašiću svojevoljno ubio 10 ustaša.122
Dan poslije bitke, 3.1., partizani su izveli kolonu zarobljenika da ih pokažu narodu u Krašiću,
njih ukupno 323.123 Slijedeći dan, zarobljenici su odvedeni u Sošice, gdje su također bili pokazani
mnoštvu naroda koji se ondje sakupio iz cijelog Žumberka.124
Zatim, 4.1., nakon suđenja, ubijeno je i bačeno u Jazovku 218 zarobljenika. U partizane je
primljeno 54 domobrana, a svi ostali zarobljenici, njih ukupno 51, pušteno je. 125 Kao glavni
izgovor za počinjenje tog zločina partizani navode da su ustaše 19.12. zapalile neke kuće u
selima Plavci i Visoče, te im kroz proteklih mjesec dana zadali značajnije gubitke. Naposljetku,
tijekom bitke za Krašić, ustaše su ubile dva zarobljena partizana.126
Postupak prema zarobljenicima dobio je kritiku i od strane nekih članova partizanskog pokreta,
kada se saznalo da je „Prigodom likvidiranja zarobljenih ustaša kod Krašića obaviješteni smo da
je bačen živ u jamu jedan domobranski zastavnik dok je nekoliko ustaša na pola živih doživilo
njegovu sudbinu. Narod je od neprijatelja o tome obaviješten. I za te greške mi danas moramo
ispaštati.“127
Slika 6: partizani provode zarobljenike kroz Sošice128
Ustaše i Talijani pokušali su ponovo osvojiti Krašić s tenkovima, samo što su ovoga puta
krenuli iz Ozlja.129 Brzo su napredovali i 9.1. ušli su sa šest tenkova u Krašić pred kojim su se
partizani razbježali. Isti dan, Talijani i ustaše napustili su Krašić.130
Kroz gotovo cijeli siječanj trajale su pripreme i skupljanje snaga za operaciju „Fall Weiss“,
poznatu i kao Četvrta neprijateljska ofenziva. Radilo se o njemačkom planu uništenja
partizanskih snaga na području NDH, a polazišna točka trebao je biti Karlovac. To je značilo da
će se veći broj Nijemaca naći u blizini Žumberka. Do 10.1.1943. došlo je sveukupno oko 1500
Nijemaca u Rakov Potok i obližnja mjesta.131 Oko Žumberka pojačane su sve posade radi
onemogućavanja djelovanja žumberačkih partizana za vrijeme akcija u Bosni.132
Njemačka vojska prilikom svog boravka maltretirala je lokalno stanovništvo: „Seljake su skupa
sa njihovom zapregom i stokom prisiljavali da im voze komoru put oslobođenog teritorija, a
neke su vukli čak i do Bihaća. Uzgred su ih i tukli.“ 133 Ništa bolje se nisu odnosili ni prema
vlastitim saveznicima: „Jedan domobran je išao iz zabave i baš kad je dolazio pred svoje
dvorište, na komandu stoj, nije stao i Nijemac ga ubio. Iza toga je izašao njegov brat iz kuće te
počeo nešto galamiti, žaleći za bratom, Nijemci su ga istukli tako, da je dobio poremećaj mozga.
Jedan je vozio Nijemce i kod Jaske se udaljio od kolone 30 metara i Švaba ga ubio.“134
Partizani su izveli prvu uspješniju akciju protiv Nijemaca već 12.1. ušavši u Samobor u kojemu
se u tom trenutku nalazilo preko 1000 Nijemaca. Partizani koji su ušli u Samobor opisali su da
„...je (sve) bilo mirno. Nitko se nije nadao da bi mogao Samobor biti napadnut. Njemci su
spavali po raznim kućama, a mi smo se dali na posao, pretraživajući kuće, da zarobimo Njemce.
(...) Građani Samobora sa čudom su gledali partizane. Do tada nikada nisu vidjeli našu vojsku.
Za njih je to bila velika senzacija i iznenađenje. Svi (su) nas pitali da li ćemo ostati stalno u
Samoboru i pokazali velike simpatije za našu vojsku. Pokazivali (su) nam kuće gdje se nalaze
Njemci i ustaše. Za čitavo vrijeme dok smo bili u Samoboru a to je trajalo od prilike jedan sat,
nije pao ni jedan hitac, kako snaše, tako i sa neprijateljske strane.“135
Njemačka operacija započela je 20.1. Iz Karlovca su krenule velike skupine vojnika u smjeru
Like, Korduna i zapadne Bosne. Partizani su uhvatili zapovijed prema kojoj se na Žumberak
treba vršiti fingirani napadi kako bi se onemogućili partizani s tog područja da na bilo koji način
ugrožavaju glavne ciljeve operacije. Žumberački partizani dobili su zadatak da vrše pritisak u
smjeru Karlovca i zadatak da ruše prugu Zagreb-Karlovac.136
Dva dana poslije otpočinjanja ofenzive, došlo je do prvih sukoba u podnožju Žumberka.
Talijani i domobrani ušli su sa četiri tenka u Petrovinu, u istom trenutku kada i partizani. 137 Sa
svojim tenkovima, Talijani su napustili domobrane, a nakon nekog vremena i domobrani su se
povukli.138 Partizani su napali jednu tenkovsku kolonu između Jaske i Draganića, 139 a isti dan
vođena je borba između Krašića i Draganića. 140 Blizu Draganića razbijena je jedna satnija
domobrana.141
Par dana kasnije, 25.1., partizani su napali sve posade od Draganića do Jastrebarskog te
pritom zarobili 70 neprijatelja.142 Napadnuta je Gornja Kupčina, koju su muslimanski domobrani
branili do sljedećeg dana kada su izvučeni iz mjesta. 143 Partizani su zauzeli Vukšin Šipak. 144 Dana
25 .1. vode se ulične borbe u Draganićima, ali ga partizani ne uspijevaju zauzeti.145
Ovakav nastup partizana, napadi na pozadinu, remetio je njemačke planove i ugrožavao glavni
smjer napada. Nijemci su zato, 27.1., zajedno sa ustašama pokrenuli svoj napad na Krašić.
Krenuli su iz Ozlja i ušli u sela Brlenić i Bresarić bez otpora. 146Sljedeći dan krenula je druga
kolona i naišla na otpor kod sela Guci i Vukšin Šipak. 147 Obje kolone spojile su se u Bresariću i
našle su se opkoljene od partizana. Pokušaj proboja nije uspio pa su opkoljene na kraju ustaše
spašavale. Pukovnik Tomašević nakon ovoga izvješćuje „Molim da Njemci ne rade više na
ovakav avanturistički način jer to može imati težkih posljedica.“ 148 Za vrijeme svog boravka u
Bresariću, Nijemci su ubili osam civila.149
Veljača 1943.
Puno veću i bolje organiziranu akciju izveli su Talijani 30.1.150 U njoj je sudjelovalo osam bojni
i četiri čete tenkista.151 Krenuli su iz smjera Metlike, Ozlja, Draganića i Jaske. 152 Osim talijanskih
snaga sudjelovale su još X. ustaška bojna i IX. domobranska bojna. Partizani su odmah istjerani
iz Brlenića u Brezarić, a talijanski tenkovi u svom nadiranju nisu čekali pješaštvo, već su prošli
kroz neoslobođen Brezarić i krenuli direktno na Krašić. 153 U kasnijim tenkovskim napadima na
Brezarić, partizani su skoro zarobili jedan tenk.154
Slika 7: Talijanska ofenziva155
Partizane je spasio dolazak tri slovenske brigade 30.1., koje su uspješno zaustavile talijansko
napredovanje.156 Do 31.1., Talijani su zauzeli Bresarić, Krašić i Hrženik. 157 Poslije zauzimanja
Hrženika, Talijani su produžili prema Grandić Bregu. Cijelo to vrijeme jedan bataljon IV. brigade
krivo je protumačio zapovijed i nije stupio u akciju. Na taj način partizani nisu poveli uspješnu
obranu i eventualni protunapad.158
Talijanska ofenziva kretala je iz više smjerova: posada iz Metlike išla je preko Vivodine, a
spomenute tri slovenske brigade, koje su dobile naređenje da uđu u borbu, odmah su po svom
dolasku (30.1.) naišli na Talijane koji su išli iz Vivodine prema Krašiću.159 Zapovjednik
partizanskih snaga u tim operacijama, Milovan Šaranović, prisjeća se: „Posle manjeg otpora
neprijatelj je počeo da se brzo povlači u pravcu preko Raduća i Dvorišća k Vivodini. Neprijatelj
je bio u tom momentu obasut jakom vatrom naših delova skoro sa svih strana, te je zavladala
prava panika kod njega, i nastalo je bežanje na sve strane po položaju, tražeći zaklona od naše
jake vatre.“ 160 Spomenuti Talijani ubrzo su bili opkoljeni kod sela Bukovica.161
Slika 7: Talijani i ustaše tokom ofenzive162
Glavnina talijanskih snaga pokušala se, 1.2., s tenkovima probiti do opkoljene posade kod sela
Bukovica. Iako su u jednome trenutku držali pola Bukovice, zadatak nisu uspjeli izvršiti i na
kraju su se povukli i iz Bukovice i iz Krašića. Isti dan partizani ulaze u napušteni Hrženik i
Grandić Breg.163 Kasnije taj dan, izvršen je konačan napad na opkoljenu posadu kod Bukovice
koja je konačno razbijena.164 Izgleda su se u tom kaosu neki ipak uspjeli provući jer imamo opis
jedne takve kolone koja se, nekako uspjevši izbjeći partizanske zasjede, domogla slobode:
„Neprijateljska kolona išla je mirno, vojnici su držali u rukama puškomitraljeze i puške, a sa
sobom su vozili nekoliko mrtvih i ranjenih vojnika. Oni su se tako tajno kretali, kako bi se reklo
„nisu davali ni glasa od sebe“. Naš stražar koji se nalazio na cesti na raskršću puta za Prekrižje
zaustavio je kolonu i pitao „tko su“ ali Talijani nisu odgovarali niti su pucali. Sam komandant
Brigade sa jednim partizanom iz čete za vezu došao je u blizinu od dva do tri metra do talijanske
kolone i galamili i zvali ih jer ih nismo odmah mogli poznati: „ajdete, drugovi naprijed, ovdje su
proleteri“. To nisu izgledali (kao) ljudi, već (kao) žive mumije.“165
U ovim operacijama Talijani su počinili razne zločine, od pljački do paleža pa i paljenja sela:
Hrženik, Lović Prkriški, Grandić Breg, Gornji i Donji Lović, Vukšin Šipak, Vrhova, Bresarić i
druga.166 U ovim operacijama sudjelovalo je i talijansko zrakoplovstvo koje je bombardiralo sela
Sošice, Plavci, Kordići, Sv. Nikola, Begovo Brdo i još neka manja sela. 167 Neka od ovih sela bila
su vojno-strateški potpuno nebitna.
Nakon lošeg tretmana, pljački i zločina od strane Talijana i Nijemaca te nakon posljednjih akcija,
narod sve više počinje podržavati partizane.168
Nakon ove ofenzive, partizani su nastavili sa svojim pritiskom na prugu Zagreb-Karlovac, tj.
ometanju glavnih opskrbnih linija postrojbama na Kordunu i Baniji. Od bitnijih mjesta, partizani
su 5.2. ušli u Klinča sela, koje se nalazi jedva 30 km od centra Zagreba i 9.2. zauzeli su
Draganić, kojega su i napustili sljedeći dan. U tim akcijama zarobili su sveukupno 144
domobrana169
U veljači 1943., vojna situacija na Žumberku ide u korist partizana jer je gotovo cijeli
Žumberak u njihovim rukama, izuzev Stojdrage u kojoj se nalazi posada od 200 vojnika.
Partizani su izgradili bunkere kod Novog Sela, Mrzlog Polja, Budinjaka i Gornje Vasi.170
Što se tiče stanja XIII. Proleterske, u veljači 1943. ona ima 470 boraca, a od formiranja
brigade pa do 20.2.1943., brigada je imala 73 poginula. Novomobilizirani Žumberčani često
traže odsustvo zbog blizine doma. U brigadi ima dosta Žumberčana te nešto Zagrepčana i
domobrana.171 Problem u brigadi je njena malobrojnost koja je nastala uslijed velikih gubitaka.
Od ostalih problema najviše se ističe problem lošeg zapovjednog kadra. 172 Žumberčani se
priključuju partizanskom pokretu, odnosno, jedni dobrovoljno odlaze u partizane, dok su drugi
prisiljeni otići.173
Politička situacija nešto je lošija, ali također ide u korist partizana i stalno se poboljšava. To je
posebice vidljivo u onim mjestima gdje to prije nije bio slučaj, kao npr. Vivodina i Petričko Selo,
koja su prije gotovo sva bila proustaški orijentirana.174 U Sošicama je 23.2. održana proslava 25.
godišnjica Crvene Armije na kojoj je prisustvovalo 500 ljudi. Postrojena je XIII. brigada, koja je
s terenskim jedinicama održala defile.175
1Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, (Zagreb: Savjet za izdavanje “Građe za
povijest NOP-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941 — 1945”, 1984), str. 334.; HDA, fond 0487,
GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 276; u rujanskoj ofenzivi
sudjelovale su: 5., 13., 14., 16. i 35. ustaška bojna, djelovi Poglavnikovog tjelesnog zdruga, djelovi 9. ustaške bojne te jedna
baterija topova (vidi: Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, Knjiga 1(Beograd: Vojno istorijski institu JNA, 1957), str. 297.)
2 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 335.
3 Isto, str. 341.; citat nije doslovan, ali smisao je isti kao i u originalu
4 Isto, str. 334.
5 Prvi proleterski bataljon dolazi sa 280 novih boraca na Žumberak 30.9.1942., s njima su došli i rukovodioci Štaba II
operativne zone: Franjo Ogulinac, Većeslav Holjevac i Marko Belinić (vidi:Danilo Livada Dane, “Razvoj i djelatnost
obavještajne službe Druge operativne zone NOV i POH u periodu 1942-1944”, u Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i
socijalističkoj revoluciji, ur. Ljubo Boban, Zlatko Čepo, Ivan Jelić, Nikola Radanović, Fabijan Trgo (Varaždin: Zajednica
općina memorijalnog područja Kalnik, Varaždin i Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, 1974.) str.768.;
Štab II zone imao je pod svojom upravom Žumberak, Pokuplje, Turopolje, Hrvatsko zagorje, Kalnik i Moslavinu (vidi:
Nikola Anić, Sekula Joksimović i Mirko Gutić, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (Beograd: Vojnoistorijski institut,
1982.), str. 145. ; tokom rujna na Žumberku se nalazila i IV. kordunaška brigada koja se vratila na Kordun nakon rujanske
ofenzive (vidi: Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, str 297.)
6https://www.facebook.com/57748329359/photos/a.420354819359.194619.57748329359/420355459359/?type=3&theater
7 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Prilog dnevnom izvješču broj 276
8 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 372.
9 Isto, str. 372.; prema ustaškim izvorima možemo zaključiti da su sudjelovale tri bojne, dvije koje su čuvale cestu
Samobor-Krašić i jedna koja je dovedena za potrebe ofenzive s područja Gornji Čehi-Hrvatski Leskovac (vidi: HDA, fond
0487, Dnevno izvješče broj 276). Prema jednom partizanskom izvještaju ofenzivu se predvodile tri ustaške bojne: 15., 16. i
karlovačka (vidi:Rade Bulat, Žumberak i Pokuplje u Narodnooslobodilačkoj borbi (s.l.: Kultura, 1951), str 79.), a prema
drugom partizanskom izvještaju sudjelovale su četiri ustaške bojne: 4., 5., 13. i 16. (vidi: Građa za povijest
narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 374.); u izvorima se spominje selo Oštre koje danas ne
postoji. Možemo pretpostaviti da se radi o Oštrcu, ali pošto nismo sigurni donosimo naziv kakav je u originalu.
10 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 283;
ustaše spominju 184 poginula partizana (vidi: HDA, fond 0487, Dnevno izvješče broj 283)
11 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III , str. 372.; prema nekim
infromacijama radilo se o pet aviona (vidi: Bulat, Žumberak i Pokuplje, str. 79.); u tom bombarderu nalazio se zapovjednik
1. zrakoplovne skupine bojnik Čulinović koji je poginuo, a prema različitim informacijama ostala dvojica članova posade
jedan ili obojica su se uspjeli spasiti padobranom (vidi: HDA, fond 0487, Dnevno izvješče broj 282 i Prilog dnevnom
izvješču broj 282)
12Isto,, str. 372. i HDA, 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj
290; borbe kod sela Pećno počele su vjerojatno 15.10. (vidi: HDA, fond 0487, Prilog dnevnom izvješču broj 288), što je
bataljon točno radio u neprijateljskoj pozadini prije sukoba u Pećnom nije sasvim jasno.
13 Isto, str. 372.
14 Isto, str. 373.; kod Visoča je poginuo zapovjednik II. operativne zone Franjo Ogulinac (vidi: Građa za povijest
narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 373.)
15 Isto, str. 374.
16 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 289;
partizani su 16.10. zapalili školu u Vivodini i kasnije neuspješno napali talijansku posadu u Radovici, a ustaše su 23.10.
napale selo Grič (vidi: HDA, fond 0487, Dnevno izvješče broj 283 i 296)
17 Isto, Prilog dnevnom izvješču broj 295
18 Isto, Prilog dnevnom izvješču broj 282
19 Isto, Prilog dnevnom izvješču broj 285
20 Isto, Prilog dnevnom izvješču broj 302; 28.10. Službeno operacija je počela 29.11. iako su bile neke operacije i 28.10.
(vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 483.)
21 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 478.; sigurno su sudjelovale četiri
bojne: 5., 33. i 35. i još jedna, a to je vj. XIII, ako nije ta onda je I. (vidi: Bulat, Žumberak i Pokuplje, str. 84)
22 Isto, str. 513.
23 Isto, str. 512.
24 Isto, str. 484.
25 Isto, str. 484. i 478.
26 Isto, str. 513.
27 Isto, str. 483.
28 Isto, str. 484. i 513.
29 Isto, str. 479.
30 HDA, fond 0487 GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DnDI1-365, 1.1.-31.12.1942., DI broj 305 i Dnevno izvješče
broj 311
31 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 562.
32 Isto, 545.
33 Anić, Joksimović i Gutić, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, str. 198.; prilikom formiranja u studenom za
komandanta je postavljen Ante Banina (privremeno je komandat bio Rade Bulat), politički komesar Božo Spaček, a
operativni oficir bio je Vojislav Ivetić (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t.
III, str. 491.); od prije je postojala jedinica koja se zvala “Josip Kraš”, ali to je bio bataljon, a ne brigada
34 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 563.
35 Isto, str. 599.; zapovjednik obrane bio je satnik Ivan Buhač
36 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., DI broj 322
37Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 565.
38 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (doglasna izvješča 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., DI broj 322
39 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 601.; četvorica su trebala biti
streljana, ali je jedan pobjegao (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str.
601.)
40 Isto, str. 600.
41 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 322
42 Isto, Dnevno izvješče broj 324
43 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 595,
44 Isto, str. 563.
45 Isto, str. 565.
46 Isto, str. 562.
47 Isto, str. 574.
48 Isto, str. 575.
49 Isto, str. 580.
50 Isto, str. 644.
51 Isto, str. 639.
52 Isto, str. 659.; prema partizanskim izvješćima kod Novog Sela i Stojdrage poginulo je 13 partizana i oko 40 neprijatelja
(vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 680.), a prema ustaškim
izvorima u tim akcijama oni su imali dva mrtva, a partizani samo kod Novog Sela oko 150 mrtvih i ranjenih (vidi HDA,
fond 0487, Dnevno izvješče broj 326)
53 Isto, str. 694. i HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče
broj 326
54 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 326
55Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 619. i 659.; ustaški izvori
spominju oko 150 mrtvih i ranjenig partizana (vidi: HDA, fond 0487, Dnevno izvješče broj 326); kod Novog Sela ranjen je
ustaški satnik Kovačević (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 619.)
56 HDA, fond 0487, GS, Dnevna izvješča 3.8.-31.12., (doglasna izvješča 1.8.-5.12.), 1941. Dnevna izvješča 1-365, 1.1.31.12.1942., Dnevno izvješče broj 325
57Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 694.
58 Isto, t. III, str. 671.
59 Opširniji opis o akcijama u Sloveniji vidi dokumente Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj, t. III, dokumenti broj 295., 304. I 308.
60 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 759.
61 prema ustaškim izvještajima partizani su imali 33 poginulih (vidi: HDA, fond 0487, Dnevno izvješče broj 341), a ustaše
su imale dva poginula (vidi: HDA, fond 0487, Dnevno izvješče broj 338); prema partizanskim dokumentima napad je počeo
1.12. (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 751.)
62 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 752.
63 Isto, str. 760.; 4.12. napustili su selo Radatović, a 9.12. su napustili selo Radovicu (vidi: Građa za povijest
narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 760. i 761.)
64 Bulat, Žumberak i Pokuplje, str. 110.
65 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 752.
66 Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, t. 5., k. 10. (Beograd:
Vojnoizdavački zavod “Vojno delo”, 1950), str. 143.
67 Isto, str. 423.; jedna novačka satnija X. bojne i jedna satnija prometnog zdruga
68 Isto, str. 144.
69 http://www.exdeo.com/Benigar-0.90/BenigarStepinac-0.90.htm
70 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 753.; žandarmerijska postaja
nalazila se u zgradi gdje je danas pošta
71 Isto, str. 753.; škola se nalazila u današnjoj zgradi Doma zdravlja Krašić (zahvaljujem Milanu Kovačiću na ovoj
informaciji); citat nije doslovan, ali smisao je isti kao i u originalu
72 Isto, str. 753. i HDA, fond 1903, Štab II. OZ 1942.-1944., NOV-9/1022a ; radi se o 33. ustaškoj bojni
73 Zbornik dokumenata I podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, t. 5., k. 10. str. 423.; HDA, fond
0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Prilog dnevnom izvješću broj 350
74 Isto, Dnevno izvješče broj 351
75 Isto, Dnevno izvješče broj 354
76 Isto, Dnevno izvješče broj 355
77 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 806.
78 Isto, str. 795.
79 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 359;
80Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 811.
81 Isto, str. 812.
82 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 361.
83 Isto, Dnevno izvješče broj 360.
84 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 808.
85 Isto, str. 809.
86 Isto, str. 812.
87 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 365;
prema partizanskim izvorima Željezno je osvojeno 28.12 (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 39.); Prema ustaškim izvorima u toj akciji je navodno poginulo 50 partizana (vidi
dnevno izvješče broj 365) dok partizani priznaju samo jednog poginulog (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke
borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 39.)
88 HDA, fond 0487, GS, DI 3.8.-31.12., (DI 1.8.-5.12.), 1941. DI 1-365, 1.1.-31.12.1942., Dnevno izvješče broj 362. i
Dnevno izvješče broj 364
89Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 40.
90 HDA, fond 0487, GS, di 3.8.-31.12., (di 1.8.-5.12.), 1941. di 1-365, 1.1.-31.12.1942., Prilog dnevnom izvješču broj 365.
91Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 796.
92 Isto, str. 797. i 814.
93 Isto, str. 814.
94 Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, t. IX, k. 2. (Beograd:
Vojnoisrotiski institute, 1961), str. 281.; točnije to se događalo već od studenog
95 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj t. III, str. 815.
96 HDA, fond 1903, Štab II. OZ 1942.-1944., NOV-9/1020a
97 Isto, NOV-9/1030
98 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, 803; Glavna bolnica na dan
29.12.1942. imala je 108 ranjenika te samo jednog liječnika i jednu medicinsku sestru (vidi: Građa za povijest
narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 813.) , ona već 8.1.1943 broji 180 pacijenata (vidi:
Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 107.). Konačno se situacija oko
organizacije normalnog funkcioniranja bolnice sredila početkom 1943. kada bolnica može primiti 200 pacijenata (vidi
Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 363.)
99 Komanda područja bavila se uglavnom pozadinskim radom. Osigurava prehranu vojske, bavi se uklanjanjem agenata i
sl. (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 787.) . Osim toga ona vrši i
moblilizaciju. Što se tiče dobrovoljne mobilizacije ona se u siječnu provodila u općinama Sošice i Vivodina, gdje je
politička situacija bila najpovoljnija po partizane, tom prilikom mobilizirano je 116 novih boraca. (vidi: Građa za povijest
narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 101). Već krajem siječna donesena je odluka da bi se
trebalo krenuti i sa prislinom mobilizacijom u općinama Kalje, Vivodina i Sošice. Izgleda da ova odluka o mobilizaciji
nikada nije provedena, ali nam jasno govori o tome da postojala stalna potreba za popunjavanjem partizanskih redova, kao i
da su partizani bili voljni i sposobni izvršiti prisilnu mobilizaciju (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 140.. Slično je bilo i u veljači kada je donesena odluka o dobrovoljno mobilizaciji u
općinama Vivodina, Krašić te selima: Kalje, Željezno, Poklek i Budinjak, dio Gabra i dio Mrzlog Polja. Dok će se prisilna
mobilizacija provesti u selima: Pećno,, Poklek, Stari Grad, dio Gabra i dio Mrzlog Polja (vidi: Građa za povijest
narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 376. i 377.)
100 Terenska četa prvi put se spominje 29.12.1942., ali nejasno je kada je točno osnovana. Bavila se uglavnom pozadinskim
radom. Davala je partizanske straže, čuvala bolnicu i sl. Sastojala se uglavnom od Žumberčana, u siječnu 1943. broji 103
partizana, a krajem veljače iste godine 145, te prerasta iz čete u bataljon. (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke
borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III, str. 814.i Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj, t. IV, str. 101., 360. i 563.)
101 HDA, fond 1917, KVO XK 1944.-1945., ŠXK, PĆ, 13. udarna brigada „Rade Končar“, NOV-6/760
102 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj , t. III, str. 750.
103 HDA, fond 1903, Štab II. OZ 1942.-1944., NOV-9/1030
104 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 12. i 13.; XIII proleterska,
Komanda Žumberačkog područja i Štab II operativne zone.
105 http://fototeka.sabh.hr/FotoAlbumi/Fotografija/1114
106 partizani u ovoj bitki priznaju da su imali najviše 40 poginulih, a istodobno navode da je poginulo preko 200 ustaša i
domobrana (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str 54.), međutim
uslijed nedostataka ustaških izvora (koji nisu pohranjeni u HDA) ne možemo prihvatiti ove brojke kao točne
107 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. III str. 823.; taj top poznat je i kao“Mali
Marko“
108 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 135.; poručnik Sega je poginuo u
borbaba, a kapetan Schiler se ubio da ne padne živ u ruke partizanima (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe
u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 135.) Predaju Krašića službeno je izveo natporučnik Maroš (vidi: Bulat, Žumberak i
Pokuplje, str. 151.)
109 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 40.
110 Isto, 40.; citat nije doslovan, ali smisao je isti kao i u originalu
111 Isto, str. 41.
112 Isto, str. 55.; citat nije doslovan, ali smisao je isti kao i u originalu; prilikom jednog takvog nastupa topa poginuo je
partizanski komandir čete Rade Bajić (vidi str 41)
113 Isto, str. 42. i 43.
114 Bulat, Žumberak i Pokuplje
115Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 18. i Zbornik dokumenata i
podataka o Narodnooslobodilačkom ratu, t. IX, k. 3. (Beograd: Vojnoistoriski institut, 1967.), str. 55.
116 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 55.
117 Isto, str. 19.
118 Isto, str. 56; citati nisu doslovni, ali smisao im je isti kao i u originalu
119 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 42.
120 Isto, str. 24.
121 http://fototeka.sabh.hr/FotoAlbumi/Fotografija/963
122 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 58. i 141.
123 Isto, str. 53.; treba napomenuti da su pripadnici 33. i 35 ustaške bojne kod Krašića bili, između ostalog, i Žumberčani
(vidi: Bulat: Žumberak i Pokuplje, str. 154)
124 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 57.
125 Isto, str. 56 .i Bulat, Žumberak i Pokuplje, 153.; ubijeno je 192 ustaša i 26 domobrana, a od onih koji su primljeni u
partizane 28 je to učinilo dobrovoljno, dok je ostalih 26 prisilno zadržano
126 Isto, str. 56.
127 Isto, str. 141.; nezahvalno je donositi zaključke o tome kakav je bio stav naroda prema ovim zločinima samo na temelju
partizanskih dokumenata, koji su nam jedini dostupni. Ondje se više puta navodi da je narod podržavao te zločine, pogotovo
oni nad kojima su počinjeni neki zločini (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj,
t. IV, str. 56. I 254.) Dok je ovaj dio vrlo vjerojatno istinit, možemo slobodno pretpostaviti da je postojala i druga strana koja
nije podržavala takve postupke. Oni su prešučeni u izvorima, tako da danas ne znamo kakav je točno bio stav cijelog naroda
o ovome.
128 Bulat, Žumberak i Pokuplje
129 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 93.
130 Isto, str. 98.
131 Isto, str. 77.
132 Isto, str. 102; obruč su sačinjavale: dijelovi njemačke 7. SS divizije »Prinz Eugen«, talijanske divizije »Lombardia«,
13. ustaške bojne, ustaške posadne bojne iz Zagreba i drugih manjih jedinica.
133 Isto, str. 344.
134 Isto, str. 184.
135 Isto, str. 99.
136 Isto, str. 128.
137 Isto, str. 177.
138 Isto, str. 198.
139 Isto, str. 152.
140 Isto, str. 182.
141 Isto, str. 152.
142 Isto, str. 254.
143 Isto, str. 253.
144 Isto, str. 178.
145 Isto, str. 165; Draganiće brani IX novačka bojna (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 174.)
146 Isto, str. 199.
147 Isto, str. 200.
148 Isto, str. 175.
149 Isto, str. 181; prema nekim izvješčima sedam (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj, t. IV, str. 254.)
150 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV , str. 208. i 215.; prema nekim
izvješčima ofenziva je započela 29.1. (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t.
IV, str. 195.); Općenito o toj ofenzivi: Prema talijanskim izvješčima poginulo je najmanje 700 partizana (pretjerana brojka) i
59 Talijana, (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 212.), a prema
partizanskim poginulo je 15 partizana i 250 Talijana (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 258. i HDA, fond 1903, Štab II. OZ 1942.-1944., NOV-9/1049); ofenzivu je vodio
talijanski general Gassatome Gambara (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t.
IV, str. 208.), dok je braniteljima zapovjedao Milovan Šaranović (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 258)
151 Isto, str. 195 i 208.
152 Isto, str. 211.
153 Isto, str. 195.
154 Isto, str. 215.
155 Kartu izradila Tea Miroslavić na predlošku iz: Bulat, Žumberak i Pokuplje
156 I, II i III NOU brigada NOV Slovenije(vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj, t. IV, str. 209.)
157 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 216.
158 Isto, str. 218.
159 Bulat, Žumberak i Pokuplje, str. 166.; prema nekim izvorima sukob je započeo 31.1. (vidi: Građa za povijest
narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 257.)
160 Isto, str. 168.
161 Isto, str. 169.; tu se našla opkoljena jedna talijanska bojna koja je na kraju imam 32 pginula i oko 100 nestalih (vidi:
Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 261.)
162 http://cdn2.fototeka.sabh.hr/cdn/Ustaskotalijanska_oklopna_kolona_zaustavljena_u_nadiranju_na_oslobodeno_podrucje_%C5%BDumberka,_pocetkom_1943..jpg
163 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 218.; prema nekim izvješčima to
je bilo 31.1. (vidi: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 208.)
164 Isto, str. 171.
165 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV, str. 217.
166 Isto, str. 258. i 259.
167 Isto, str. 209.
168 Isto, str. 259.
169 Isto, str. 262. i 279.
170 Isto, str. 209.
171 HDA, fond 1903, Štab II. OZ 1942.-1944., NOV-9/1054
172 Isto, NOV-9/1061; npr. jedan zapovjednik se opijao prije akcije
173 Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, t. IV , str. 377.
174 Isto, str. 356. i 357.; situacija i tim selima je i u veljači bila poprilično loša za partizane, ali su bili vidljivi pozitivni
pomaci
175Isto, str. 359.
Download

ovdje - Žumberak